92
Žene i nasljeđe – Ka osnivanju Muzeja žena Crne Gore

Žene i nasljeđe – Ka osnivanju Muzeja žena Crne Gore · 7 Publikacija „Žene i nasljeđe – Ka osnivanju Mu-zeja žena Crne Gore“ objavljena je u okviru projekta „Inkluzija

  • Upload
    others

  • View
    2

  • Download
    0

Embed Size (px)

Citation preview

Žene i nasljeđe – Ka osnivanju Muzeja žena Crne Gore

ŽENE I NASLJEĐE Ka osnivanju Muzeja žena Crne Gore

Izdavač:NVO NOVA Centar za feminističku kulturu

Za izdavača/urednica:Nataša Nelević

Priprema za štampu:NVO NOVA Centar za feminističku kulturu

Prevodi sa engleskog:Lidija Nelević

Naslovna strana:Slađana Bajić Bogdanović

Štampa:AP Print

Tiraž:500

Publikacija je objavljena u okviru projekta „Rod i nasljeđe: Konferencija o inkluziji rodnih pristupa u upravljanje kulturnim nasljeđem u Crnoj Gori“ koji je realizovan uz podršku

UNESCO-a/Program participacije

SADRŽAJ

UVOD 7

UNESCO KULTURNE POLITIKE I RODNI PRISTUPI NASLJEĐU Marija Ražnatović: UNESCO kulturne politike i rodni pristupi kulturnom nasljeđu 11UNESCO-ov izvještaj o rodnoj ravnopravnosti i kulturi “Nasljeđe: subjektivni, rodni koncept “ 17

ZAŠTITA ŽENSKOG NASLJEĐA: MEĐUNARODNA ISKUSTVAIrene Vaquinhas: Ženski muzeji danas - njihovo stvaranje, ciljevi i doprinos istoriji 33Bettina Bab: Sopstveni muzej 43Wera Grahn: Šta nasljeđe i muzeji imaju sa rodom? 49

PRILOZI ZA ISTORIJU ŽENA CRNE GOREJelena Đurović: Bez vas se ne može pisati istorija 55Tatjana Rajić: Duga, neprekidna priča 61 KA OSNIVANJU MUZEJA ŽENA CRNE GORENada Drobnjak: Kuća ideja 70Lidija Ljesar: Naš dug generacijama žena 71Ervina Dabižinović: Novo pisanje ženske istorije 73Tatjana Rajković: Žena kao subjekt 75Lidija Vujačić: Put do promjene 76Dobrila Popović: Žensko muzičko nasljeđe – novi pristupi 78Vesna Kovačević: Od objekta ka subjektu istorije 80Tatjana Koprivica: Na marginama „muške istorije“ 81

PREPORUKE ZA OSNIVANJE MUZEJA ŽENA CRNE GORE 84

7

Publikacija „Žene i nasljeđe – Ka osnivanju Mu-zeja žena Crne Gore“ objavljena je u okviru

projekta „Inkluzija rodnih pristupa u upravljanje kultur-nim nasljeđem u Crnoj Gori“ koji je inicirala i realizovala NVO NOVA Centar za feminističku kulturu uz podršku UNESCO-a (Program participacije) i u saradnji sa Na-cionalnom komisijom za UNESCO i Ministarstvom kul-ture Crne Gore.

Projekat „Rod i nasljeđe: Konferencija o inkluziji rodnih pristupa u upravljanje kulturnim nasljeđem u Crnoj Gori“ proistekao je iz Inicijative za osnivanje Mu-zeja žena Crne Gore koja je ustanovljena u septembru 2013. godine kada je, na predlog predstavnica civil-nog sektora, Ministarstvo za ljudska i manjinska prava konstituisalo Koordinacioni odbor za osnivanje Muzeja žena Crne Gore u koji su, osim predstavnica civilnog sektora, ušle i predstavnice Ministarstva kulture, Mini-starstva za ljudska i manjinska prava, Skupštine Crne Gore, političkih partija i akademske zajednice. Inicijativa za osnivanje Muzeja žena Crne Gore postala je 2014. godine članica Međunarodne asocijacije ženskih muze-ja (IAWM), a Koordinacioni odbor za osnivanje Muzeja žena Crne Gore je u periodu od 2013. do 2015. godine inicirao više aktivnosti u cilju daljeg razvoja ove inicijati-ve, među kojima je i projekat „Inkluzija rodnih pristupa u upravljanje kulturnim nasljeđem u Crnoj Gori“.

Objavljivanju ove publikacije prethodila je istoi-mena konferencija koja je, kao prvi segment projekta „Inkluzija rodnih pristupa u upravljanje kulturnim na-sljeđem u Crnoj Gori“, održana 29. maja 2015. godine na Cetinju. Osnovni cilj organizovanja konferencije bio

UVOD

je infomisanje svih zainteresovanih aktera (stručnjaka/kinja za nasljeđe u institucijama kulture, donosioca od-luka u sektoru kulture, predstavnika/ca civilnog sektora i eksperata/kinja za rodne pristupe nasljeđu) o poseb-nom značaju zaštite i promocije ženskog kulturno-isto-rijskog nasljeđa i o iskustvima evropske ženske muze-ologije, kao i pridobijanje njihove podrške za Inicijativu za osnivanje Muzeja žena. Takođe, cilj organizovanja konferencije bio je i iniciranje diskusije različitih zainte-resovanih aktera o brojnim otvorenim pitanjima koja se tiču osnivanja Muzeja žena Crne Gore i defi nisanje Pre-poruka za osnivanje Muzeja žena Crne Gore kojima će se rukovoditi Koordinacioni odbor u svom daljem radu.

U publikaciji „Žene i nasljeđe – ka osnivanju Mu-zeja žena Crne Gore“ objavljeni su tekstovi koji pobolj-šavaju razumijevanje misije i značaja ženskih muzeja u savremenom kulturno-političkom kontekstu i kulturne politike UNESCO-a, izvodi iz izlaganja i prezentaci-ja učesnika/ca konferencije koja je održana na Ceti-nju, kao i zaključci konferencije, to jest Preporuke za osnivanje Muzeja žena Crne Gore, koji su fomulisani na оsnovu stavova učesnika/ca konferencije. Na taj način ova publikacija treba da omogući dalje širenje uticaja Inicijative za osnivanje Muzeja žena Crne Gore, povećanje znanja o savremenoj ženskoj muzeologiji i zainteresovanosti za zaštitu i promociju ženskog kul-turno-istorijskog nasljeđa Crne Gore prije svega među stručnjacima/kinjama za nasljeđe i donosiocima odlu-ka u sektoru kulture, ali i među svim drugim akterima kulture.

Rodno ravnopravan pristup nasljeđu zahtijeva da se razmotri:

• Ko defi niše šta je nasljeđe i koji je njegov značaj?• Ko odlučuje o identitetu kolektiva?• Ko govori? Ko se čuje?• Ko ima koristi od nasljeđa, a ko je u nepovoljnoj poziciji?• Ko može pristupiti i uživati u nasljeđu?• Ko odlučuje o ograničenjima pristupa nasljeđu?• Ko ima moć da donosi odluke o pojedinačnim i

zajedničkim resursima?• Ko odlučuje o tome koji izrazi nasljeđa zaslužuju zaštitu?

(Iz Izvještaja UNESCO-a o rodnoj ravnopravnosti i kulturi “Nasljeđe: subjektivni, rodni koncept”)

UNESCO KULTURNE POLITIKEI RODNI PRISTUPI NASLJEĐU

Ženska “vodena muzika”, Vanuatu

11

Sadašnjost obavija prošlost, a u prošlostiistoriju su stvarali muškarci

Simon de Bovoar, Drugi pol

Koliko smo danas odmakli od problema na koji upozorava Simon de Bovoar u „Drugom polu“?

Da li muškarci i dalje imaju monopol nad pisanjem isto-rije, i da li su i dalje oni ti koji imaju ekskluzivno pra-vo da odlučuju o tome ko zaslužuje da bude upisan u istorijsko pamćenje i čija kulturna dobra zavređuju da budu izložena u muzejima i eksponirana kao dio naci-onalne istorijske i kulturne baštine? Ili, drugim riječima, da li su žene i njihova istorijska i kulturna postignuća i dalje nedovoljno zastupljena u muzejima i nedovoljno prepoznata kao dio kulturno-istorijskog nasljeđa, na šta upozorava francuska fi lozofkinja i spisateljica?

Odgovori na ova pitanja nisu, nažalost, ohrabru-jući. I pored činjenice da su žene te koje reprodukuju naciju biološki, kulturno i simbolički (Juval Dejvis)1 i da je njihova uloga u istorijskim procesima nemjerljiva, mi i danas snažno osjećamo da ta uloga nije dovoljno uva-žena i vidljiva, i imamo potrebu da se pobunimo protiv toga. Nismo usamljene u tome: brojni istoričari i teo-retičari kulture nam daju za pravo tvrdeći da su žene

1 Marija Grujić, Žene, nacija, popularna kultura, str.5

UNESCO KULTURNE POLITIKE I RODNI PRISTUPI KULTURNOM NASLJEĐU

Marija Ražnatović, generalna sekretarka Nacionalne komisije za UNESCO

nepravedno isključene iz kulturno-istorijskog sjećanja. Tako, na primjer, i Rosaldo i Lamphere u uvodnom tek-stu „Women, Culture and Society“ ukazuju na činje-nicu da su antropolozi prilikom pisanja istorije ljudske kulture i sami bili subjektivni, da su tretirali žene kao relativno nevidljive i da su svu svoju pažnju posvećivali aktivnostima i interesima muškaraca.

To je ono što želimo da promijenimo. Naša je oba-veza da ne dozvolimo da doprinosi žena istorijskom i kulturnom nasljeđu i dalje budu zanemarivani. Zato nam je potrebna dekonstrukcija rodnih stereotipa u kulturnom nasljeđu, kao što su nam potrebna i nova či-tanja ofi cijelne istorije, ispisivanje novih stranica ženske istorije, nove perspektive i novi, rodno osviješćeni pri-stupi nasljeđu koji će ispraviti nepravdu i dati ženama mjesto koje im pripada kao subjektima i ravnopravnim učesnicima u istorijsko-kulturnom razvoju. Potrebno nam je da žene i njihovi doprinosi istoriji i kulturi tokom prošlosti budu prepoznati, uvaženi i predstavljeni kao dio našeg zajedničkog nasljeđa jer samo tako možemo istinski ohrabriti žene i kreirati novu, potpuniju pred-stavu o svom istorijskom i kulturnom identitetu koja afi rmiše ideju pluralnog, humanog društva u kojem se susreću različiti interesi i perspektive. Zato insistira-mo na edukaciji stručnjaka/kinja za nasljeđe, kao i na podizanju svijesti svih aktera kulture o neophodnosti

12

rodno senzitivne reinterpretacije nasljeđa i uvođenju savremenih pristupa nasljeđu koji uvažavaju rodne pe-respektive.

Posebno važnu podršku tom nastojanju daje UNESCO svojim zalaganjem za uspostavljanje rodno orjentisanih politika u kulturnom, obrazovnom i nauč-nom djelovanju. UNESCO takođe upozorava da žene nemaju zadovoljavajući pristup nasljeđu i da takvo stanje treba mijenjati. Kultura je jedan od pet glavnih programskih oblasti djelovanja UNESCO-a, a oču-vanje materijalne i nematerijalne baštine je jedna od najznačajnijih aktivnosti ove Organizacije koja je zato i uspostavila set međunarodnih pravnih akata/konven-cija kako bi se osigurala zaštita i očuvanje zajedničkog materijalnog i nematerijalnog kulturnog nasljeđa i kul-turnog diverziteta. Kroz očuvanje kulturnog nasljeđa, UNESCO promoviše i osnažuje kulturni diverzitet, soci-jalnu koheziju, pluralizam, interkulturni dijalog i kulturu mira, dajući kulturi centralnu ulogu u održivom razvoju. Zato kultura i kulturno nasljeđe moraju biti dostupni svima, uključujući i žene koje moraju biti uključene u kreiranje nasljeđa i upravljanje njime.

U sferi kulture i kulturnog nasljeđa reprodukuje se neravnopravan položaj žena u drugim sferama života. Podaci kojima raspolaže UNESCO govore da od ukup-nog broja djece koja ne pohađaju školu djevojčice čine više od polovine i da od milijardu najsiromašnijih ljudi na svijetu žene i djevojke čine dvije trećine. Žene su i dalje nedovoljno zastupljene u političkom odlučivanju i često zarobljene na nesigurnim, slabo plaćenim poslo-vima. One su takođe ranjivije u ekonomskim i fi nansij-skim krizama i više izložene nasilju u situacijama ratnih konfl ikata. Slična situacija je i u kulturi. UNESCO-vo istraživanje objelodanjuje da je prisutna disproporcija između broja žena koje studiraju umjetničke fakultete i žena prisutnih u raznim oblastima kulture. Iako u velikoj broju zemalja (Rusija i države Zapadne Evrope) žene čine većinu u ukupnom broju studenata umjetničkih fakulteta, njihov procenat među stvaraocima i kultur-nim poslenicima je svega 25 odsto. Žene se pojavljuju

kao autori manje od 10 odsto fi lmskih programa koji se prikazuje na TV stanicama širom svijeta. Žene takođe nemaju ravnopravan pristup kulturnom nasljeđu kako u pogledu njihove zastupljenosti u muzejskim postav-kama, istorijskim i kulturno-identitetskim narativima, tako i u pogledu upravljanja kulturnim dobrima.

Rodna ravnopravnost od 2007. godine predstavlja jedan od dva globalna prioriteta UNESCO-a u oblasti kulturnog nasljeđa, kreativnosti i kulturnog diverziteta. UNESCO-ov pristup rodnoj ravnopravnosti polazi od jednakih prava, odgovornosti i mogućnosti žena i muš-karaca, djevojčica i dječaka, kao i od stava da rodna ravnopravnost predstavlja preduslov za održivi raz-voj svakog društva. Zato je UNESCO-va politika jasno usmjerena na obezbjeđivanje i ostvarivanje prava žena, osnaživanje i ravnopravno učešće žena u svim oblasti-ma UNESCO djelovanja – obrazovanju, nauci, komu-nikacijama i informacijama, kao i u kulturi, uključujući i kulturno nasljeđe. Jednako učestvovanje, pristup i do-prinos kulturnom životu žena i muškaraca predstavljaju kako ljudska, tako i kulturna prava i značajan segment u garanciji slobode izražavanja svih ljudi.

UNESCO izvještaj „Rodna ravnopravnost – Naslje-đe i kreativnost“, publikovan 2014. godine, ukazuje na potrebu šire debate, opsežnijeg istraživanja i značaja podizanja svijesti javnosti o jednakim pravima, od-govornostima i mogućnostima za žene i muškarce u oblasti nasljeđa i kreativnosti. Baziran na UNESCO-vom opredjeljenju da unaprijedi prava žena u kulturnom životu, Izvještaj prepoznaje kulturu kao polje moguć-nosti za razvoj svih ljudi u svom punom potencijalu, bez obzira na rod. Pokrenut od strane UNESCO Sek-tora za kulturu, Izvještaj po prvi put objedinjuje posto-jeća istraživanja, politike, studije slučajeva i statističke podatke o rodnoj ravnopravnosti i snaženju uloge žena u kulturi. Do danas, žene su bile posebno marginali-zovane u kulturi gdje su se suočavale sa brojnim pre-prekama u jednakom pristupu, doprinosu i učešću u kulturno-umjetničkom stvaralaštvu i kulturnoj baštini. Problemi u oblasti kulture, to jest kreativnosti i nasljeđa,

Kreolski ženski ples

14

koje ovaj Izvještaj prepoznaje ne razlikuju se mnogo od problema koji su evidentni i u drugim sferama socio-ekonomskog života: i ovdje imamo ograničeno prisu-stvo žena na liderskim pozicijama, ograničene moguć-nosti za usavršavanje i umrežavanje, loše uslove rada i rodne stereotipe o kulturološki prihvaljtivim ulogama žena i muškaraca.

U cilju uspostavljanja rodne ravnopravnosti u kul-turi, obrazovanju i nauci, UNESCO podržava i promo-više prava žena kroz različite programe i konkretne ak-tivnosti koje se defi nisane Prioritenim akcionim planom za rodnu ravnopravnost 2014 – 2021, koji je u skladu sa srednjoročnom strategijom Organizacije za isti period. Ti ciljevi se ostvaruje kako posebno defi nisanim pro-gramima koji se bave pitanjima neravnopravnosti, tar-getirajući žene i djevojke, tako i osviješćenom rodnom politikom u svim programima djelovanja Organizacije.

UNESCO je usvojio i sljedeće preporuke za spro-vođenje rodne ravnopravnosti u kulturi:

• Obezbijediti punu primjenu međunarodnih kon-vencija i deklaracija iz oblasti kulture u skladu sa ostalim pravnim instrumentima iz oblasti zaštite ljudskih prava, a u pogledu rodne ravnopravnosti i diverziteta, kako bi se proširio kreativni horizont žena i muškaraca, dječaka i djevojčica i obezbi-jedio jednaki pristup i učešće u kulturnom životu

• Unaprijediti bazu podataka kroz redovno i siste-matsko prikupljanje i širenje informacija od strane nacionalnih statističkih zavoda, tako da su podaci razvrstani po polu u svim djelatnostima iz oblasti kulture, uključujući zapošljavanje, obrazovanje, izgradnju kapaciteta, participaciju i potrošnju

• Razviti i primijeniti rodno odgovorne politike i strategije u kulturi koje će osnažiti sve društvene zajednice uzimajući u obzir uticaj širih društvenih faktora i pitanja nejednakosti

• Osnažiti nacionalne institucionalne kapacitete u promociji jednakog pristupa žena i muškaraca procesima donošenja odluka i izvorima fi nansi-ranja i obrazovanja u oblasti kulture

• Uspostaviti liderske i mentorske inicijative za žene kreatorke i ekspertkinje u oblasti baštine i obezbijediti rodni balans na višim liderskim nivo-ima u kulturnom i kreativnom sektoru

• Podržati međunarodnu, nacionalnu i lokalnu kampanju o podizanju svijesti javnosti o pitanji-ma rodnih stereotipa i diskriminacije u svim se-gmentima kulturnog života

• Ohrabriti i uključiti sve članove društva u kreiranje strategija koje promovišu rodnu ravnopravnost u kulturi. Ovo uključuje rad u partnerstvu sa svim grupama i zajednicama koje brinu o održivom rješenju pitanja rodno-ravnopravnog pristupa, učešća i doprinosa u kulturi

• Podržati multidisciplinarno istraživanje o rodnoj ravnopravnosti u oblasti baštine i kreativnih in-dustrija koje uključuje relevantne grupe i zajed-nice i uzima u obzir složenost i diverzitet rodnih odnosa i osnovnih struktura moći

Osim pravnih instrumenata – konvencija, UNESCO raspolaže i drugim mehanizmima djelovanja kojima afi rmiše rodnu ravnopravnost u kulturi, kao što je MDG – F program – Kultura i razvoj (razvojni fond). Takođe, UNESCO realizuje i konkretne rodno orjentisane aktiv-nosti u kulturi koje se sprovode širom svijeta, kao što su, na primjer: „Ekonomsko osnaživanje žena kroz eco fri-endly kulturne industrije“ (Egipat), „Tretiranje pitanja na-silja nad ženama kroz kulturu“ (Meksiko), „Osnaživanje žena iz ruralnih oblasti kroz zaštitu kulturnog nasljeđa“ (Jordan), „Procjena roda u muzejima“ (Vijetnam), „Pro-mocija uloge žena u kulturi i razvoju“ (Maroko), „Žene, nematerijalna baština i razvoj“ (Iran) itd.

Rodni pristupi kulturnom nasljeđu koje zagovara UNESCO svoju praktičnu primjenu nalaze u sve broj-nijim inicijativama za osnivanje ženskih muzeja, kao i u osnivanju i radu ženskih muzeja čiji se broj od 1981. godine, kada je u Bonu osnovan prvi muzej žena, stal-no uvećava. Uspostavljanjem Inicijative za osnivanje Muzeja žena, Crna Gora se pridružuje toj globalnoj tendenciji. Kao i sve srodne inicijative, i ova polazi od

15

uvjerenja da žensko kulturno-istorijsko nasljeđe Crne Gore zaslužuje da bude sačuvano od zaborava, istra-ženo, uvaženo i prezentovano kao integralni dio našeg ukupnog nasljeđa, kao i od uvjerenja da će taj proces rodno senzitivne reinterpretacije kulturnog i istorijskog nasljeđa Crne Gore donijeti konkretne kulturalne, po-litičke i ekonomske benefi te ženama Crne Gore, ali i svim njenim građanima.

Inicijativa za osnivanje Muzeja žena Crne Gore nesumnjivo korespondira sa politikama UNESCO-a, o čemu svjedoči i činjenica da je Organizacija podržala projekat „Rod i nasljeđe – Konferencija o inkluziji rod-nog pristupa u upravljanje kulturnim nasljeđem u Crnoj Gori“. Takođe je nesumnjivo da ova Inicijativa ima po-dršku među domaćim ekspertkinjama za ženske studije iz civilnog sektora, predstavnicama Vladinih institucija u sektoru kulture i zaštite ljudskih/ženskih prava, pred-stavnicama akademske zajednice, stručnjacima/kinja-ma za nasljeđe u institucijama kulture, o čemu svjedoče rezultati istraživanja koje je sprovedeno među učesni-cima/cama konferencije „Rod i nasljeđe – Ka osnivanju

Muzeja žena“ koja je organizovana u okviru projekta koji je podržao UNESCO. Ali, da bi ova Inicijativa došla do svoje realizacije neophodno je da svi akteri kultu-re, prije svega donosioci odluke u sektoru kulture, ali i predstavnici svih ostalih struktura društva, prepoznaju njen značaj i istinski se angažuju kako bi se uvažila ulo-ga žena i njihov doprinos istrorijskom i kulturom razvo-ju ljudske civilizacije.

Ne treba umanjivati ozbiljnost teškoća sa kojima se mora suočiti svaka inicijativa za osnivanje muzeja žena. „Rodna diskriminacija je“, kako kaže Farida Sha-heed, UN Specijalna izaslanica za oblast kulturnih pra-va, „toliko često branjenja na račun kulture, religije i tradicije, da se može zaključiti da ne postoji društvena grupa koja je pretrpjela veće kršenje ljudskih prava u ime kulture, od žena“. Ali, taj trud istinski vrijedi uložiti jer, kako je izjavila Irina Bokova, generalna direktorka UNESCO-a, „izgradnja bolje budućnosti za sve zahtije-va puno i jednako učešće i žena i muškaraca u oblasti kulture.“

16

Ženski ples sa bambusomfoto: Graham Crumb, imagicity.com

17

Nasljeđe se obično shvata kao zaostavština prošlih generacija koju društvo danas cijeni

zbog prepoznatih estetskih, duhovnih i socijalnih vri-jednosti. Ona obuhvata istorijske spomenike, kulturna dobra i artefakte, pejzaže, prirodno okruženje, kao i nematerijalno nasljeđe. Te iste vrijednosti čine da je pojedincima, grupama i zajednicama njihovo naslje-đe važno, da u njemu uživaju danas i da ga prenose budućim generacijama. Istorijski kontinuum kojemu društva teže oslanja se na prenos nasljeđa i njegovih pratećih vrijednosti kroz vrijeme. Nijedna zajednica se neće truditi da očuva ili prenese ono što ne vrednu-je, a nasljeđe odražava vrijednosti koje je odabrala da prenese. Identifi kacija, očuvanje i prenos nasljeđa su, dakle, rezultat izbora.

To objašnjava zašto neki artefakti, mjesta ili izrazi koji u nekom periodu nisu imali posebnu vrijednost ili kulturni značaj mogu kasnije poprimiti visoku vrijed-nost usljed novih istorijskih, arheoloških ili simboličkih značenja koja stiču u drugačijem periodu. Kreacija, re-interpretacija, rehabilitacija i prenos nasljeđa prolaze raznolike i neočekivane putanje. Nasljeđe nije statično i ono se konstantno razvija kao reakcija na promjenu okolnosti, potreba, znanja i vrijednosti.

Ovo takođe objašnjava zašto rodni odnosi unutar društva nužno utiču na nasljeđe ustanovljeno u datom vremenu i prostoru. Rodni odnosi igraju odlučujuću ulogu u oblikovanju onoga što razumijemo i vrednu-

NASLJEĐE: SUBJEKTIVNI, RODNI KONCEPT*

* Tekst je preuzet iz Izvještaja o rodnoj ravnopravnosti i kulturi – Gender Equality:Heritage and Creativity, UNESCO 2014. Izvještaj je dostupan na http://unesdoc.unesco.org/images/0022/002294/229418e.pdf

jemo kao nasljeđe. Primjenom rodne perspektive na nasljeđe na vidjelo izlaze različiti načini na koje poje-dinci doživljaju nasljeđe i doprinose njegovom preno-su i reinterpretaciji tokom generacija. Štaviše, izvjesne prakse ili mjesta, nasljeđa za koja su u prošlosti važila ograničenja za muškarce ili žene današnji sistem vri-jednosti, dugačiji od onoga koji je postojao u vrijeme kada su stvorena, može prepoznati i ovekovječiti. Okvir nasljednih ljudskih prava izgrađuje se na opštim prin-cipima ravnopravnosti i nediskriminacije pohranjenim u ključnim ugovorima o ljudskim pravima i UNESCO Opštoj deklaraciji o kulturnom diverzitetu. Pitanja se, dakle, postavljaju oko često spornog razgraničenja iz-među diskriminacije i razlike, i ko je u najboljoj poziciji da donosi ove odluke.

Ovaj opšti pregled će se baviti načinima na koje su rodna ravnopravnost i nasljeđe međusobno poveza-ni i naročito do koje mjere rodna ravnopravnost pruža okvir za inkluzivniju i širu defi niciju nasljeđa. Takođe će istražiti kako interpretacija, prenošenje, konzervacija, zaštita i upravljanje nasljeđem može, obratno, ohrabriti rodnu ravnopravnost. Odnos između rodne ravnoprav-nosti, kulturnog nasljeđa i razvoja do sada je fi gurirao na marginama kreiranja politika i istraživanja bez obzira na njihovu prećutno prepoznatu višestruku međosobnu povezanost. Ovo je novo interdisciplinarno polje studi-ja, i to polje koje, kao što će ovaj izvještaj istaći, može obezbijediti vrijedne lekcije za pristupanje održivom ra-

18

zvoju, što se može pokazati korisnim za vlade, civilno društvo i zajednice u njihovim razvojnim naporima.

Od kako je osnovan prije skoro sedamdeset godi-na UNESCO je razvio sveobuhvatan niz instrumenata za utvrđivanje standarda u oblasti nasljeđa koji konsti-tuišu globalni sistem kulturne uprave. Analiza u ovom poglavlju uzima u obzir iskustvo iz implementacije ovih instrumenata1, kao i odgovore UNESCO država članica na upitnik. Dopunjena je saznanjima akademskih i kul-turnih profesionalaca.

Rodna ravnopravnost za nasljeđe

Rod bitno utiče na ono što se vrednuje i prepo-znaje kao nasljeđe, a nejednaka dinamika moći između polova u društvu u cjelini direktno utiče na defi niciju nasljeđa. Nasljeđe, kao i druge politike, ne postoji u va-kuumu: njega oblikuju i ono odražava strukture moći koje upravljaju pravima i mogućnostima rodova u datoj zajednici.

Način na koji se nasljeđe prenosi sa jedne gene-racije na sljedeću najčešće je rodno specifi čan. Prenos među generacijama može biti sa oca na sina, sa maj-ke na kćerku, sa majke na sina, ili sa oca na kćerku. Ne samo da prakse mogu biti rodno defi nisane (npr. pojedini zanati, poljoprivredne prakse), već takođe i prostori i pristup. U svim slučajevima se u okviru da-tog nasljeđa rodne uloge defi nišu i prenose kao takve, jačajući društvenu reprodukciju i njene rodne relacije i stereotipe, uključivši njihovu neravnopravnu prirodu.

Pogled kroz „prizmu roda“ na procese koji kreiraju i rekonstruišu aktualnu vrijednost nasljeđa pokazuje da je pripisivanje značaja nasljeđu rezultat izbora i da je

1 Konvencija o zaštiti kulturnih dobara u slučaju oružanog sukoba (1954) sa Regulativama o izvršenju konvencije i njenim Protokolima iz 1954 i 1999; Konvencija o sredstvima zabrane i sprečavanja nedozvoljenog uvoza, i prenosa vlasništva nad kulturnim dobrima (1970); Konvencija o zaštiti svjetske kulturne i prirodne baštine (1972); Konvencija o zaštiti podvodne kulturne baštine (2001); i Konvencija o zaštiti nematerijalne kulturne baštine (2003).

direktno povezano sa učešćem u procesima donošenja odluka. Pojedinci i grupe koji su u tom procesu mar-ginalizovani neće imati riječ prilikom utvrđivanja koji izrazi nasljeđa se vrednuju. Nadalje, oni neće moći da utiču na to kako se oni vrednuju, iz kojih razloga, i čiji doprinos takvo nasljeđe potvrđuje.

Primjena rodne prizme na defi niciju nasljeđa ot-kriva do koje mjere žene uglavnom ostaju nepriznate ili potcijenjene u nasljeđu, uključujući njihov doprinos njegovom kreiranju i rekonstruisanju, i kako se one u toj nevidljivoj ulozi drže kao dio šireg sistema dominacije. Rodne neravnopravnosti stupaju na scenu procesom identifi kacije nasljeđa i isprepletene su sa njegovim prenošenjem i formalnom zaštitom. Androcentrične interpretacije nasljeđa dominiraju načinima na koji se nasljeđe identifi kuje i bira na nacionalnom i međuna-rodnom nivou (Moghadam i Bagheritari, 2005; Laba-di, 2013). U diskusiji o UK nasljeđu, Lowenthal (1998) rasuđuje kako interpretacija nasljeđa može žensku ulo-gu često svesti na „rađanje muškarca koji ga nasleđuje“ i da je „nasljeđe tradicionalno muški svijet, nasljedstvo uveliko stvar očeva i sinova“. Lokalne strukture odluči-vanja takođe mogu imati snažan uticaj na identifi kaciju nasljeđa. Na primjer, kgotla (mjesto javnog okupljanja) sistem2, živo nasljeđe u Botsvani, odlučuje o socio-kul-turnim pitanjima na nivou lokalne vlasti, uključujući i ona koja se tiču vrijednosti i interpretacije kulturne ba-štine. Mada kgotla sistem ima demokratske kvalitete, on je po prirodi patrijarhalan i, što se tiče baštine, može diskriminisati žene u procesu odlučivanja i u aktivnom učestvovanju u sredini sa muškom dominacijom. Na lokalnom nivou gdje je kulturno nasljeđe raznolikije, kgotla je taj koji pažljivo odmjerava razne namjene i konzervaciju nasljeđa. Prema tome, odlučivanje o tome šta je vrijedno i dostojno da se ustanovi kao kul-turno nasljeđe vjerovatno će pratiti muške linije naslje-đa. Boswell-ovo (2011) istraživanje o rodu i nasljeđu u

2 Studija slučaja zahvaljujući Susan O.Keitumetse, Univerzitet Botsvane, Botsvana.

19

Kasubi Tombs, Uganda

20

jugozapadnom regionu Indijskog okeana otkriva da se žene, iako su od suštinske važnosti za kreiranje i prenos nasljeđa, rijetko ohrabruju da učestvuju u identifi kaciji i „formalnoj“ zaštiti svog nasljeđa. Marginalizacija i is-ključivanje iz odlučivanja i zastupljenosti u nasljeđu ima implikacija na ženske identitete u današnjim društvima. Kao što Smith (2008) dokazuje, „ako su žene nevidljive i obezvrijeđene kroz način na koji su opisane u nacio-nalnoj baštini, to će učvrstiti savremene vrijednosti i ne-ravnopravnosti date ženskim identitetima, društvenim vrijednostima i iskustvu“.

Kulturni prostori su uglavnom orodnjeni, što uklju-čuje ideju o samo-ženskim/samo-muškim prostorima jednako kao i „sivim“ područjima gdje je kršenje ovih parametara dopušteno, mada je tabu. Uočeno je da u mnogim društvima javna i privatna sfera imaju zna-čajan uticaj na razvoj i rasprostranjenost rodnih uloga. U svim društvima, žene koje su tradicionalno obavljale svoje uloge u privatoj ili domaćoj sferi uvidjele su da se te aktivnosti tretiraju kao inferiorne, dok su muškarci istorijski dominirali javnim životom koji je bio vredno-van kao relevantniji ili važniji3. S druge strane, to je tradicionalno uticalo na stvaranje, identifi kaciju i pre-nos nasljeđa. Pripovijedanje i usmena tradicija mogu biti alat kojim se promoviše samopotvrđivanje, vještina pregovaranja i traženja prava i sloboda. Kao što Blake opisuje, kulturna praksa Naggali u Iranu (pripovijeda-nje u stihovima ili prozi, praćeno posebnim gestovima i pokretima) može pružiti ženama Naggalis društveni status nosioca persijske kulture u društvu u kojem žene obično ne nastupaju javno. Blake takođe primjećuje da je važno razlikovati mogućnost da žene imaju glas, vidljivost i djelovanje u okviru privatne sfere od „osna-ženja“ i uživanja njihovih prava u javnoj sferi.

3 Komitet za eliminaciju diskriminacije žena (CEDAW) je zapazio da su „sve nacije, kulturne tradicije i religijska uvjerenja imale svoj udio u zatvaranju žena u privatne sfere djelovanja i njihovo isključivanje iz aktivnog učešća u javnom životu“. Opšta preporuka 23, Politički i javni život (1997), A/52/38/Rev,1 na p.10.

Urbani razvoj takođe može odraziti i učvrstiti rod-ne neravnopravnosti. „Prostorni izraz patrijarhata“ u gradovima (Valentine, 1989) može uticati na ravno-pravan pristup žena prostoru i resursima i može ugro-ziti sigurnost i mobilnost u javnom prostoru (Naraya-nan, 2012). Danas preko polovine ljudske populacije živi u urbanim područjima, a strukturne demografske promjene i sve veća urbanizacija će dodatno uticati na pregovaranje o rodnim prostorima u gradovima. Gra-dovi i urbane cjeline danas su jedna od najzastuplje-nijih kategorija dobara na UNESCO-voj Listi svjetske baštine. Prema smjernicama za politike nacionalnim i lokalnim vlastima, Preporuka o istorijskim urbanim predjelima (HUL), usvojena na Generalnoj konferen-ciji UNESCO-a 2011, prepoznaje dinamičku prirodu urbanog života i preporučuje preusmjerenje urbanog razvoja u inkluzivniji proces kako bi se povećala du-goročna održivost planiranja i dizajnirale intervencije. Ona podvlači sljedeće:

U okviru procesa demografskih pomjeranja, li-beralizacije globalnog tržišta i decentralizacije, kao i masovnog turizma, tržišne eksploatacije nasljeđa i kli-matskih promjena, promijenili su se uslovi i gradovi su podložni razvojnim pritiscima i izazovima koji nisu po-stojali u vrijeme usvajanja posljednje UNESCO prepo-ruke o istorijskim područjima 1976 (Preporuka o zaštiti i savremenoj ulozi istorijskih područja).

Ovo odražava sve veći podsticaj lokalnim vlastima da se pozabave odnosom između urbanog razvoja, javnog prostora i rodne neravnopravnosti.

Kako je nasljeđe rezultat izbora, ono se razvija zajedno sa svojim društvenim kontekstom, identifi ka-cijom i interpretacijom. Bezbrojne su prakse, ili prostori nasljeđa za koje su važila rodna ograničenja, a koje su danas, u sistemu vrijednosti koji je drugačiji od onoga kada se stvorene, prihvaćene i nastavljaju se bez re-strikcija. Takođe, sve je više mjesta, spomenika ili arte-fakata koji su povezani sa ne-dominantnim rodom, a koji su prepoznatai kao baština i vrednovani kao takvi.

21

Saghi Aghili, prva pripovjedačica u Iranu

Bandō Tamasaburō

23

Otvaranje pristupa nasljeđu i ženama i muškarcima može biti moćno sredstvo osporavanja rodnih normi i stereotipa dok se u isto vrijeme jačaju vrijednosti zajed-nice. Politike i mjere koje su preduzele države članice i UNESCO pružaju ilustrativne smjernice kako naslje-đe može biti socijalno transformativno i presudno za održivi razvoj nasljeđa. Na primjer, Fond za postizanje milenijumskih ciljeva razvoja (MDG-F) je Zajedničkim programom u Turskoj snažno ohrabrivao žene da se pridruže i praktikuju istorijski mušku tradiciju Minstre-lsy pjevanja4. U Nigeriji, žene igraju značajne uloge na festivalima, kao i u ritualima, društvenim događajima i usmenim izrazima kao što je poezija5. Festivali i drugi kulturni događaji su pokazali visoko učešće žena i po-voljne benefi te za stvaranje prihoda žena i njihovih po-rodica6. Slično tome, cilj Zajedničkog programa MDG-F „Održivi kulturni turizam u Namibiji“ bio je razvoj kul-turnog turizma kao mehanizma za smanjenje siro-maštva, naročito među ženama, ugroženim i ranjivim grupama. Nacionalno mapiranje je sprovedeno putem istraživanja i lokalnih kampanja kako bi se ustanovila i dokumentovala mjesta važna za zajednice koje žive u svakom regionu Namibije. Članovi lokalne zajednice su obučeni da dokumentuju elemente nematerijalnog kulturnog nasljeđe (ICH), a ženama i mladima je data prednost i u procesu selekcije i za inventarisanje7. U slučaju Namsadang Kari, „muškog putujućeg klovnov-skog teatra“ u republici Koreji, rodna ravnopravnost se brani izvođenjem javnih satira koje odražavaju društve-na pitanja, kao što je opresija nad ženama u društvu sa muškom dominacijom. Nasljeđe na taj način ima važnu socijalnu funkciju povezivanja i razmjene između izvo-

4 Finansiran od vlade Španije sa približno 710M US$, MDG-Fond je fi nansirao 18 Zajedničkih programa o kulturi i razvoju. Za dodatne informacije o MDG-F Zajedničkom programu u Turskoj vidi http://www.unesco.org/new/fileadmin/MULTIMEDIA/HQ/CLT/pdf/TURKEY%20MDG-F%20C&D%20JP%20web%20fi che.pdf

5 Odgovor Nigerije na UNESCO upitnik.6 Odgovor Etiopije na UNESCO upitnik.7 Vidi http://www.mdgfund.org/sites/default/fi les/Namibia%20-%20

Culture%20-%20Final%20Evaluation%20Report.pdf

đača i publike, doprinosi podizanju svijesti i iskazivanju ključnih pitanja u javnom domenu.

Štaviše, bilo da je ustanovljeno da nasljeđe prak-tikuju isključivo muškarci ili žene, to ne znači nužno da drugi pol nije prisutan ili relevantan u procesima in-terpretacije, transmisije i očuvanja/zaštite. Posmatra-nje nasljeđa u okviru zajednice kroz prizmu roda ističe često komplementarne uloge žena i muškaraca. Na primjer, u generacijskom ritualu u Leuven-u, u Belgiji, obredu koji muškarci prolaze do svog 50. rođendana, žene sve više imaju istaknute uloge u različitim faza-ma organizacije proslava, kao „kume“ i podržavateljke. Pojedini izraz nasljeđa može praktikovati samo jedan pol, ali on može biti od velike vrijednosti za izgrad-nju identiteta koji je socijalno inkluzivan i zasnovan na poštovanju uzajamno komplementarnih uloga žena i muškaraca u okviru te zajednice. Kako se nasljeđe stalno razvija, polno-određena transmisija se može promijeniti na nivou zajednice tako da uključi učešće i žena i muškaraca, kao u slučaju Sanbasomawashi (no-vogodišnji performans) u Japanu, praksi koja se nekad prenosila sa muškarca na muškarca. Slično, u slučaju compagnonnage, mreže za prenos znanja i identiteta na poslu (Francuska), sistem obuke mladih ljudi je u posljednje vrijeme istakao ženski doprinos ovoj praksi, dok je ranije ona bila ograničena na muškarce.

Rodna ravnopravnost može biti instrument u proširenju defi nicije kulturnog nasljeđa i obogaćivanja njegovog domašaja i značenja u korist društva u cjeli-ni. Ona može promovisati novu interpretaciju istorije, gdje su doprinosi žena i muškaraca jednako prepoznati i vrednovani. Ona podrazumijeva dogovaranje novih mogućnosti izražavanja iz drugačijih rodnih perspek-tiva, koje će, s druge strane, defi nisati nove izraze na-sljeđa. Sa svoje strane, ova šira i inkluzivna defi nicija nasljeđa može promovisati veću rodnu ravnopravnost i poštovanje u društvu, uticati na odnose moći između polova, podržati ljudska prava i njihov transformativni potencijal da bi se osiguralo učešće, pristup i doprinos svih kulturnom životu.

24

Nasljeđe za rodnu ravnopravnost

Prije mnogo godina su antropolozi, bijeli muš-karci, došli da prikupljaju informacije o nama. Govorili su sa muškarcima, i muškarci su im dali informacije o svojim pričama. Čekale smo da dođu kod nas, ali oni se nikada nisu vratili. Želimo da naše priče budu zabilježene kako bi mlade žene mogle da nastave i očuvaju naše informacije živim – da im ne dopuste da nesta-nu. Ovo želimo za naše jarjums (malu djecu) koja će doći. Već smo izgubili tako mnogo od našeg jezika, ne želimo da odu naše priče8.

Kako interpretacija nasljeđa odražava rodne ne-ravnopravnosti koje su danas rasprostranjene u druš-tvu, pojedinci koji odlučuju o nasljeđu mogu igrati bit-nu ulogu u razvoju i održivosti nasljeđa. U društvima sa nasleđivanjem po majčinoj liniji, kakva su Banyankole, Banoyora i Toro u Ugandi, princeze i kraljice majke do-nose odluke o izboru novih lidera i vrše rukovodeće uloge. Vremenom su se tradicionalne liderske uloge žena raspršile, ali je u nekim zajednicama prenos ta-kvih uloga prevladao, kao u slučaju Kasubi Tombs u Ugandi, mjesta na listi Svjetske baštine. Davanje glasa i vidljivosti ženama liderkama koje afrička istorija nije prethodno obuhvatila bilo je pokretač za UNESCO-ov projekat „Žene u afričkoj istoriji: alatka za E-učenje“9, koji podržava implementaciju pedagoške upotrebe opšte istorije Afrike. Javni obrazovni resurs i multime-dijski sadržaj rezultat je saradnje mladih strip umjetnika komičara, ilustratora, hip-hop umjetnika i slamera iz ci-jele Afrike i afričke dijaspore. Kroz kreativni sadržaj, ova alatka je osmišljena da poboljša rodnu ravnopravnost u afričkoj istoriografi ji i naglasi doprinose žena iz Afrike i dijaspore kao ključnih fi gura u procesu razvoja.

Interpretacija nasljeđa i način na koji se kolekcije prezentuju i kako ih javnost u institucijama kulture ra-

8 Robyne Bancroft citira svoju baku u Bancroft, R. (2001).9 Vidi http://en.unesco .org/womeninafrica/

zumije takođe mogu biti rodne. Kao ogledala društva i riznice znanja, muzeji i druge institucije kulture poma-žu da se defi nišu i učvrste kolektivni identiteti. Što se tiče nasljeđa, podaci o kulturnoj konzumaciji razvrstani po polu pretežno se dobijaju iz muzejske posjete ot-krivajući da su žene primarni konzumenti kulture. Na primjer, podaci koje je prikupila Kulturstyrelsen, danska agencija za kulturu, pokazuju da su od 2009. do 2011. šest od deset posjetilaca muzeja bile žene, dok su muš-karci manje zastupljeni u skoro svim starosnim grupa-ma proporcionalno populaciji (Kulturstyrelsen, 2012).

Nedavne studije su bacile svjetlo na osnove rod-ne dinamike i neravnopravnosti u muzejima. UNESCO Kancelarija u Hanoju (Vijetnam) je 2011. godine spro-vela rodnu analizu u sektoru kulture Vijetnama sa po-sebnim naglaskom na muzeje, uključujući sadržaj izlož-be, osoblje i personalne politike, i muzejske posjetioce. Studija je otkrila da je osoblje svih šest muzeja bilo veo-ma feminizirano, i da je postojala rodna podjela rada u izvjesnim profesijama. Muško osoblje je naklonjeno vi-sokim kvalifi kacijama, radu na istraživanju, često su od-govorni za terenski rad, foto-snimanja i fi zički rad. Žene preovladavaju u ulogama kao što su vodiči, edukatori i konzervatori. Zastupljenost žena i muškaraca na nivou odlučivanja bila je rodno izbalansirana. Studijska anali-za sadržaja izložbe otkrila je dihotomne reprezentacije muškaraca i žena. Žene su obično prikazane kao žrtve rata, u tradicionalnim kontekstima, odijevanju, angažo-vanju u poljoprivrednim aktivnostima, i kao majke, u domaćinstvu i ruralnim područjima. Muškarci su pre-težno predstavljeni u urbanim prostorima, u modernoj odjeći, kao aktivni učesnici modernog društva, i kao junaci vojnici. Ova tendencija nedovoljne zastupljeno-sti i ponekad isključenja žena iz interpretacije nasljeđa protivna je pluralizmu u istorijskim narativima i podriva ženski doprinos nasljeđu i priznanje unutar njega.

Što se tiče vladine politike, nekoliko inicijativa su imale za cilj promociju rodne ravnopravnosti u muze-jima. Na primjer, 2010. godine je od Švedskog muzeja nacionalne istorije zatraženo da stvori materijal i razvije

25

Pletenje korpi, Indija

26

metode za rodno-ravnopravniju reprezentaciju u ko-lekcijama i izložbama koji bi se primjenjivao u cijelom muzejskom sektoru. Zahtjev obuhvata i isticanje dobrih nacionalnih i međunarodnih primjera i saradnju sa in-stitucijama visokog obrazovanja i drugim institucijama i organizacijama u oblasti kulture. Ukupno je 440000 US$ (3 miliona švedskih kruna) izdvojeno za period od 2011. do 201410. U 2000. godini Muzeji Australije su uveli „Žensku politiku za muzejske programe i praksu“ nastojeći da obezbijede jednaku zastupljenost žena i muškaraca u muzejskim odborima i učešće u razvoju muzejskih politika i programa. Željeni cilj je obezbijediti da su raznovrsni životi žena zastupljeni u muzejskim kolekcijama11.

Mjera do koje pojedinci i zajednice mogu donositi odluke o svom nasljeđu, njegovoj konzervaciji, zaštiti i menadžmentu takođe je obilježena rodnim podjelama. Jednako pravo žena i muškaraca da učestvuju u naslje-đu znači imati glas i mogućnost da se načini izbor pri određivanju koje forme nasljeđa su značajne za zajed-nicu i zašto. To obuhvata i pravo pojedinca da izabere njeno/njegovo nasljeđe12. Jaz između žena i muškaraca u izboru i glasu o nasljeđu utiče na njegovu ulogu u zajednici, kao i na menadžment i reprezentaciju.

Usljed širih strukturnih rodnih neravnopravnosti u društvu, žene su često marginalizovane u procesu do-nošenja odluka o nasljeđu. Prema Inter-parlamentar-noj uniji (IPU, 2014), na globalnom nivou jedan od pet članova nacionalnih parlamenata je žena, a odsustvo žena u procesima i mehanizmima odlučivanja na dr-žavnom i lokalnim nivoima utiče na politike koje direk-tno pogađaju njih i njihove porodice. Na primjer, studi-je u Indiji su pokazale da je porast broja žena izabranih za kreatorke politika u seoskim forumima odlučivanja (panchayat) doveo do više politika o pitanjima koja se direktno tiču njihovog kvaliteta života kao što je zdrav-

10 Odgovor Švedske na UNESCO upitnik.11 Vidi http://www.museumsaustralia.org.au/userfi les/fi le/Policies/

women.pdf12 A/HRC/17/38

lje, obrazovanje i javna infrastruktura (Chattopadhyay i Dufl o, 2004). U Etiopiji, zastupljenost žena u političkom odlučivanju se povećala- zabilježile su žene zastupni-ce u nacionalnom zakonodavnom domu (14 odsto u 2000-toj, 21 odsto u 2005. i 29 odsto u 2010), i većina diskriminatornih zakona koji su decenijama bili na snazi su revidirani i zamijenjeni progresivnijim zakonima koji poštuju i štite prava žena13.

Obezbjeđivanje ženskog učešća i odlučivanja o nasljeđu kroz kontekstualni i pristup više-zaintereso-vanih strana je dalo povoljne rezultate za rodno-od-govorno djelovanje u donošenju nacionalnih politika. Bliskom saradnjom sa lokalnim zajednicama i akteri-ma u cilju započinjanja dijaloga i promoviasanja rod-ne ravnopravnost poduprte su aktivnosti na izgradnji kapaciteta Međunarodne unije za konzervaciju prirode (IUCN), kojima su dobijeni održivi rezultati. Prepoznavši ulogu lokalnih lidera u oblikovanju percepcije u zajed-nici, Ministarstvo kulture i turizma Etiopije opsežno radi sa tradicionalnim liderima koji se mogu angažovati kao kritički saveznici za podsticanje povoljnog okruženja za rodnu ravnopravnost14. U regionu Pacifi ka vjerske organizacije često mogu očuvati moralni autoritet u društvima i uticati na širok opseg pitanja. Na primjer, 2013. godine Pacifi čka kongregaciona crkva (PCC), u saradnji sa UNESCO Kancelarijom u Apia, započela je projekat „Crkveno vođstvo za okončanje nasilja nad ženama“ koji je fokusiran na angažovanje muškaraca kao partnera u rodnoj ravnopravnosti i usmjeren na rodno zasnovano nasilje. Konsultujući i žene i muškar-ce napravljen je priručnik, a vodeće crkve su ga im-plementirale i podržale u svojim denominacijama, kon-gregacijama i zajednicama kao sredstvo da se drugi muškarci ohrabre da promovišu rodnu ravnopravnost i osnaživanje žena.

Priznajući značaj rodne ravnopravnosti za dobro upravljanje kulturom, uključujući nasljeđe, Stokholm-ski Plan akcije o kulturnim politikama (1998) bilježi da

13 Odgovor Etiopije na UNESCO upitnik.14 Ibid.

27

„kulturne politike treba da teže stvaranju osjećaja nacije kao višeslojne zajednice u okviru nacionalnog jedinstva – zajednice ukorijenjene u vrijednostima koje mogu di-jeliti svi muškarci i žene i dati pristup, prostor i glas svim članovima“. U vezi sa tim, preporučeno je da države članice „obezbijede |žensko| učešće u formulaciji i im-plementaciji kulturnih politika na svim nivoima15.

Rod utiče na prilaz i mobilnost u okviru stručnih oblasti nasljeđa i uglavnom odražava preovlađuju-će rodne uloge i stereotipe u društvu. Ciljane rodno odgovorne politike i mjere mogu imati snažan uticaj na jednako učešće u nasljeđu. Rod može djelovati na presudne faktore kao što je dostupnost informacija i lokacija nasljeđa istraživačima i, kako je objasnila pod-vodna arheološkinja Dolores Elkin, takođe može utica-ti na mjeru do koje ljudi mogu vršiti izvjesne profesije nasljeđa.

Zasnovano na rodnim ulogama koje se pripisu-ju izvjesnim tipovima nasljeđa, prikupljanje informacija može dovesti do rodnih restrikcija ili protokola. Kada se raspravlja o ženskim pitanjima, žene nosioci zna-nja možda neće dijeliti informacije sa muškim saku-pljačem informacija, a slično je i sa muškim pitanjima. Tako, rodne uloge koje čine ljude nevidljivim u njihovim društvima jednako ih mogu učiniti nevidljivim za po-gled izvana. Posljednjih decenija rod se više uzima u razmatranje u disciplinama nasljeđa16, što se odrazilo u inicijativama politika. Na primjer, u Peruu je Direkto-rat za nematerijalnu kulturnu baštinu preduzeo korake kako bi imenovao ženu antropologa za prikupljanje in-formacija o kulturnim praksama svojstvenim ženama17.

U Meksiku je rodna ravnopravnost, naročito u urođeničkim zajednicama, bila u fokusu istraživanja i akcionih planova koje je od 2003. do 2013. sproveo Nacionalni institut za antropologiju i istoriju (INAH)18.

15 Vidi http://portal.unesco.org/culture/en/fi les/35220/12290888881stockholm_actbnplan_rec_en.pdf/stockholm_actionplan_rec_en.pdf

16 Vidi, na primjer, Conkey, M. W. i Spector, J. (1874).17 Odgovor Perua na UNESCO upitnik.18 Odgovor Meksika na UNESCO upitnik.

U upitnicima država članica javlja se i potreba za više istraživanja i akcionih planova koji podvlače žensku uloge u zaštiti i očuvanju nasljeđa, ili u borbi protiv ne-dozvoljene trgovine kulturnim dobrima. Ponovna pro-cjena istraživanja i reinterpretacija prošlosti proširili su i rasvijetlili pitanja koja se odnose na to kako se prošlost razumije, kako se sadašnjost ispituje, i ko kontroliše ove interpretacije. Jačanje svijesti o rodnoj ravnopravnosti u obrazovanju je, dakle, instrument u razvoju nove gene-racije profesionalaca za nasljeđe.

Rodna ravnopravnost i nasljeđe za razvoj

Nasljeđe i rodna ravnopravnost uživaju uzajamno ojačavajući i dinamičan odnos sa ogromnim potenci-jalnom za podršku i postizanje razvojnih ciljeva. Uspo-stavljanje sinergije između nasljeđa i rodne ravnoprav-nosti može stvoriti pozitivne društvene transformacije na nivou zajednice.

Tradicionalno znanje o prirodnoj baštini može biti ključno da bi se osigurao izbalansiran ekosistem, bezbjednost hrane, biodiverzitet, i za bavljenjem uti-cajem klimatskih promjena. Tradicionalno znanje je rodno (Berkes, 2012) i mada muškarci i žene razmje-njuju znanje, oni imaju i posebna znanja koja se od-nose na različite i komplementarne uloge u društvu i u proizvodnji. Snaženje međugeneracijskog prenošenja tradicionalnog medicinskog Kallawaya znanja i praksi mlađim članovima zajednice i isticanje doprinosa žena i mladih ljudi su ciljevi koji su u temelju serije od šest radionica koje se trenutno odvijaju širom Bolivije i u kojima je angažovano 25 Kallawaya muškaraca i žena. Kallawaya-i su dugo smatrani kao grupa muških iscje-litelja i putnika, i generalno samo je Kallawaya muškar-cima bilo dopušteno da se obučavaju. Ovim radionica-ma koje je vodio UNESCO Quito tokom perioda od 18 mjeseci nastoji se pridati značaj učešću žena i mladih ljudi koji doprinose prikupljanju bilja, pripremi noćnih preparata i ljekova. Na Cook Islands, na primjer, iako su tradicionalne prakse u prirodnoj medicini često rodno

28

Travarka, Kalavaja

29

određene, nikakve rodne restrikcije ne postoje i može učestvovati i pol koji po tradiciji ne učestvuje19.

Posljednjih godina je međunarodni pravni okvir za očuvanje tradicionalnog znanja urođenika, tradicional-nih kulturnih izraza i genetskih resursa bio predmet zna-čajnog razvoja20. Tradicionalne uloge žena kao čuvara biodiverziteta su široko prihvaćene u nekoliko međuna-rodnih planova akcija i organizacija koje se bave biodi-verzitetom, zdravljem i bezbjednošću hrane. Na primjer, Sekretarijat Konvencije o biološkom diverzitetu je 2004. otpočeo sa smjernicama „Akwe: Kon“ za procjenu kul-turnog, ekološkog i društvenog uticaja predloženog ra-zvoja, ili vjerovatnog uticaja na sveta mjesta i na zemljišta i vode koje tradicionalno zauzimaju ili koriste autohtone i lokalne zajednice. Smjernice su dobrovoljne i namijenje-ne podršci stranama i vladama u razvoju i implementaciji režima uticaj-procjena u saradnji sa autohtonim i lokal-nim zajednicama, i posebno su fokusirane na potencijal-ne uticaje na žene u pogođenim zajednicama.

Prepoznavanje ženske uloge prvenstveno kao menadžera za zemlju i resurse ključno je za uspjeh po-litike biodiverziteta i nasljeđa. Iako je ženski doprinos poljoprivrednoj proizvodnji izrazit, naročito u regioni-ma u razvoju, on je podcijenjen i nedovoljno zabilježen: njihov rad je često neprepoznat jer se obavlja u okviru neformalne ekonomije ili se smatra dijelom obaveza domaćinstva (UN, 2008). One mogu biti ograničene u postizanju svog punog potencijala zbog diskriminator-nih zakona o nasljeđivanju i restrikcija za resurse ili kon-trolu fi nansijskih sredstava. Od 2012 do 2013, Protokol za saradnju u obučavanju farmerki u Turskoj primijenio

19 Odgovor Cook Island na UNESCO upitnik.20 Naročito vidi UN Deklaraciju o pravima urođenika i Konvenciju

o biološkom diverzitetu. Kulture i jezici su integralni dio mandata UNESCO-a, vidi, na primjer, Konvenciju za zaštitu nematerijalne kulturne baštine. Ostali međunarodni standardi osnažuju važnost prava na kulture i jezike i mogu biti relevantni urođenicima, uključujući Afričku povelju o ljudskim i pravima naroda, Deklaraciju UN-a o pravima lica koja su pripadnici nacionalnih, etničkih, vjerskih ili jezičkih manjina, i ASEAN Deklaraciju o kulturnoj baštini.

je ženska prava i rodno dgovoran pristup u obučavanju 760 farmerki u ruralnim područjima kako bi se osnaži-le njihove tehničke vještine i znanje o poljoprivrednoj proizvodnji. Prepoznavši žensko tradicionalno znanje i praksu upravljanja zemljom, program se dodatno fo-kusirao na izgradnju vještina menadžmenta, kao i na podizanje svijesti o ključnim pitanjima ženskih prava, kao što je nasilje nad ženama21.

Nasljeđe takođe nudi prilike za ekonomski razvoj koji vodi zajednica, na primjer, kroz turizam i tradicionalno zanatstvo, ili učenje i razmjenu novih vještina. Kada je ri-ječ o ekonomskim mogućnostima, rodna ravnopravnost se ne primjenjuje obavezno. Na primjer, slučaj „hanyeo“ na Jeju Island, Republika Koreja, ilustruje žensku ranji-vost u zadržavanju tradicionalnog izvora prihoda kada su suočene sa novim tehnologijama ili spoljnjom konku-rencijom, usljed sopstvene slabe socio-ekonomske pozi-cije i ograničenijem pristupu produktivnim resursima. Na Jeju Island, ova tradicionalno samo-ženska praksa ge-neracijama je prenošena sa majke na kćerku. Posljednjih godina, razvoj turizma na ostrvu, nove tehnologije i dru-gi faktori su povećali ekonomski obrt ove naročite forme ronjenja, privlačeći kao konkurente muškarce koji su na tržište ušli sa sofi sticiranijom ronilačkom opremom i sada kontrolišu ovaj postupak. Sve manje žena koje se bave ovim tradicionalnim ronjenjem prevazilazi ekonomski uticaj na njihove prihode: rizikuje se gubljenje vrijednog znanja o ekologiji mora na osnovu naslijeđenog učenja i direktnih iskustava o topogafi ji morskog dna, vreme-nu plime, vjetra, stijenama i drugim morskim resursima. Nekoliko inicijativa implementiranih na nivou politika po-kazale su kako rodna ravnopravnost i nasljeđe mogu biti instrument razvoja. Na primjer, radionica za mentorstvo i šegrtovanje 2013. godine na Kipru pružila je mladim umjetnicama i umjetnicima, edukatorima/kama, arheo-lozima i dizajnerima priliku da sa ženama koje izrađuju Lefkara čipku studiraju poboljšanje međugeneracijske transmisije ovog nasljeđa. Radionica je dodatno ojačala

21 Studija slučaja ljubaznošću Stalne delegacije Turske pri UNESCO.

30

svijest zajednice o ulogama žena, i podstakla njihove ak-tivnosti na obučavanju i stvaranju prihoda22.

Šire učešće u aktivnostima na generisanju prihoda na i oko mjesta nasljeđa može biti korisno za osnaživanje žena kao i za širu zajednicu. Kao vitalne doprinositeljke kulturnom životu u urbanim i ruralnim oblastima u Etio-piji, žene igraju ključne uloge u tradicionalnoj ceremoniji kafe, i doprinose turističkoj industriji kroz interpretaciju lokacije na mjestima kulturnog nasljeđa23. Podsticanje ženskog učešća u održivoj upotrebi dostupnih resursa i obučavanje u turističkom menadžmentu može obzbi-jediti ženama povoljan ambijent i vještine da započnu preduzetničke inicijative u oblastima kojima možda do-miniraju muškarci. U tom pogledu, partnerstvo UNDP-UNESCO kroz progam COMPACT24, na primjer, pružilo je sistematski pristup u korist lokalnih zajednica i ženskog djelovanja. Ekoturistički projekat na Punta Allen, dijelu Sian Ka´aN sa liste Svjetske baštine, u Meksiku, uspo-stavio je program izgradnje kapaciteta za žene koji je generisao eko-turističke inicijative sa ženskom upravom u rezervatu biosfere Sian Ka´an. Primijetivši komercijalni uspjeh svojih muževa u ribarstvu i turizmu, žene (sada su poznate kao „orhideje iz Sian Ka´ana“) su se okupile kako bi kroz inovativni projekat u Quintana Roo, Mek-siko, unijele raznolikost u resurse zajednice i povećale prihode svojih porodica. Imale su malo iskustva kao turi-stičke preduzetnice, i kombinovale su svoj rad sa svojim ulogama u kući i u okviru zajednice. Interpretativna obu-ka i investicije u odgovarajuću infrastrukturu postale su kritične tokom dvogodišnjeg trajanja projekta. Dvadeset šest žena starosti od 20 do 64 godine su obučene za preduzetnice i turističke vodičkinje.

Godine 2010. izvršeno je mapiranje kulturne imo-vine Južnog Pendžaba kako bi se u tri okruga, Vehari, Multan i Bahawalpur, stvorila platforma utemeljena na dokazima, uz podršku Ambasade Kraljevine Norveške

22 Odgovor Kipra na UNESCO upitnik.23 Odgovor Etiopije na UNESCO upitnik.24 Studija slučaja ljubaznošću Amareswar Galla, Međunarodni

institute za inkluzivni muzej

u Islamabadu i inicijative UN-a Delivering as One. Ma-piranje je trebalo da identifi kuje kulturna dobra koja su svojstvena identitetu kao i ekonomskom životu lokalnih zajednica. Kako je mapiranje istaklo vitalnost lokalnog tradicionalnog zanatstva (čuveno je ukrašavanje teksti-la), žene širom tri okruga su obučene osnovnim po-slovnim i tehničkim vještinama kako bi uvećale uticaj svojih tradicionalnih vještina i povećali lokalne prihode.

Zaključak

Prihvatanje i omogućavanje inkluzivnog, integrisa-nog i multisektorskog pristupa nasljeđu imaće znatno dejstvo na buduću održivost nasljeđa i njegovog uticaja na buduće generacije. Sama kultura je transformativna i manifestovana u individualnom i kolektivnom samo-izrazu. U jednom društvu postoje višestruki identiteti, korisnici i prizvođači kulture. Dok nasljeđe, po defi niciji, obuhvata ogroman spektar spomenika, objekata, prak-si i okoline, ljudi su ti koji identifi kuju, biraju i vrše akcije za njegovo očuvanje, konzervaciju i zaštitu. I nesumnji-vo je, dakle, da je nasljeđe rodno.

Bliska veza nasljeđa sa identitetom čini ga moćnim instrumentom glasa i reprezentovanosti pojedinaca, grupa i nacija. Iako mi možemo proglasiti da svi glasovi imaju pravo da se čuju, znamo da neke glasove tek tre-ba pronijeti. Tretirati ljude kao agente promjene znači dati im šansu da se čuju, da imaju pristup neophodnim resursima i prilikama, i da budu uključeni u odluke koji-ma se bira i gradi njihova budućnost.

ZAŠTITA ŽENSKOG NASLJEĐAMEĐUNARODNA ISKUSTVA

32

Muzeji žena u Evropi

33

U martu 2015. godine 79 rodnih ili ženskih mu-zeja je uvršteno na spisak International Asso-

ciation of Women´s Museums1, organizacije osnova-ne 2008. u Alice Springs-u (Australija). Od njih su 49 nacionalni (državni ili privatni) muzeji, 21 su osnovale feminističke grupe, a 7 su virtuelni muzeji (Schonweger, 2010, 55-6) (tabela 1).

Tabela 1Muzeji žena i roda u svijetu: nacionalni ( javni i/ili privatni), pod upravom feministkinja, ili virtuelni

Muzeji Femini-stički

Virtu-elni

Uku-pno %

AMERIKA 14 4 3 21 26,6AZIJA 10 2 1 13 16,5EVROPA 19 12 5 36 45,6AFRIKA 3 3 6 7,6AUSTRALIJA 3 3 3,8UKUPNO 49 21 9 79 100

1 Asocijacija je počela kao online platforma, kreirana juna 2008. u vrijeme 1. međunarodnog kongresa muzeja žena u Merano (Italija). Njeni glavni ciljevi su: „povećati vidljivost i prihvatanje Muzeja žena; aktivna međusobna podrška; iskoristiti internet platformu da se unaprijedi rad mreže“ (Womeninmuseum. Mreža muzeja žena: http://www.womeninmuseum.net/en). Za istorijsku analizu ove platforme vidi Astrid Schonweger. 2010. „Network Woman in Museum. Museos de las mujeres se conectam entre si“, Her & Mus, Heritage and Museography, No. 3, January-February 2010, 55-56 (www.trea.es/material/descargas/5-6.pdf her&mus, No.3, 2010).

ŽENSKI MUZEJI DANAS:NJIHOVO STVARANJE, CILJEVI I DOPRINOS ISTORIJI

Irene Vaquinhas, Fakultet za književnost i humani-stičke nauke, Univerzitet u Koimbri, Portugalija

Ovo predstavlja značajan broj muzejskih institucija raspoređenih širom svijeta, mada je većina (skoro polovi-na) locirana u Evropi, a brojka bi bila i veća da su obuhva-ćeni muzeji koji nisu učlanjeni u ovu instituciju2 (grafi k 1).

Međutim, svi oni dijele istu misiju: vratiti žensko sje-ćanje i nasljeđe i obezbijediti vidljivost za aktivnu anga-žovanost žena u ekonomskom, društvenom, političkom i kulturnom životu svojih zemalja, kako u prošlosti tako i danas, sa ciljem da se prevaziđe rodna diskriminaci-ja i doprinese pravednijem i demokratičnijem društvu. Oni takođe imaju za cilj vrednovanje ženskih kulturnih i umjetničkih izraza i obezbjeđenje prepoznavanja svih žena tokom prošlosti koje su imale aktivnu ulogu u for-miranju muzejskih institucija, osnovale zbirke, ili pomo-gle da se muzejski resusi razviju i organizuju.

2 Prema istraživanju autorke, 2013. godine je u svijetu bilo 71 ovakvih muzeja. Podaci su bazirani na muzejima uključenim u International Association of Women´s Museums (IAWM) i onima koji se pojavljuju na sajtu „Museos de la mujer. Patrimonio feminino“, španskog Ministarstva obrazovanja, kulture i sporta (Vaquinhas, 2014). Zapravo, ova platforma je obuhvatila i sledeće muzeje ili house-muzeje koji nisu na IAWM listi: u Španiji: the Emilia Pardo Bazan house-museum; hosted Rosalia de Castro housemuseum; the “Mariana de Pineda” European Women’s Centre; u Latinskoj Americi: muzej Frida Kahlo; the Museum of Mexican Women Artists; u Njemačkoj: the Kathe Kollwitz Museum; the Das Varborgene Museum; u Švedskoj the Anna Nordlander Museum (http://www.mecd.gob.es/cultura-mecd/areascultura/museos/mc/ceres/catalogos/catalogostematicos/patrimoniofemenino/presentacion/enlaces-a-museos-de-mujeres.html (02-04-2015; 16:41),

34

Učiniti ženske inicijative u polju muzeja i naslje-đa vidljivim takođe se može razumjeti kao čin pravde, način jačanja političke vidljivosti žena (Vahé, 2009, 3) i doprinos stvaranju društva koje primjenjuje koncepte rodne ravnopravnosti, društvene inkluzije i participativ-ne demokratije (Rechena, 2011, 239; Vaquinhas, 2014).

Misija ženskih muzeja je, dakle, širokog opsega i ne može se ograničiti na očuvanje (materijalnog i ne-materijalnog) nasljeđa i prenošenje sjećanja. Oni imaju i značajnu građansku i interventivnu ulogu i kao pro-stori za odražavanje rodnih pitanja uključivši, u nekim slučajevima, dokumentarne i istraživačke centre, i tako-đe kao „|...| instrument društvene promjene“ i demo-kratizacije radnih praksi (Tejero Coni, 2010, 44)3.

Na osnovu ove centralne teme, cilj ovog članka je da istraži sljedeće: 1.porijeklo, osnivanje i širenje žen-

3 U pogledu specifi čnog aspekta društvene promjene, glavni cilj je identifi kovati napor koji su neki muzeji uložili za razvoj strategija za demistifi kaciju stereotipa, priznavanje različitih grupa i/ili identiteta, i promociju politika njihove reprezentacije koje su pravednije i više inkluzivne (Castellano, 2014B).

skih muzeja po cijelom svijetu i njihove veze sa kon-ceptom rodne muzeologije; 2. glavne strukturne teme programa ženskih muzeja i 3. njihovu ulogu u savre-menom društvu i njihovu perspektivu ubuduće.

Ženski muzeji: porijeklo, osnivanje i širenje. Veze sa konceptom rodne muzeologije

Prvi zvanični ženski muzej u svijetu osnovala je Ma-rianne Pitzen 1981. godine u njemačkom gradu Bonu, nakon što su članice njemačkog feminističkog pokreta zauzele zgradu (Szperling, 2010). Smatran jednim od značajnijih muzeja u Njemačkoj danas, u njemu je od 2006. smještena stalna izložba zasnovana na zbirkama iz muzeja istorije Demokratske i Savezne Republike Nje-mačke koje su, nakon pada berlinskog zida, mogle da se kombinuju dovodeći do reinterpretacije njemačke istori-ografi je (López Benito; Lionch Molina, 2010, 12-13).

Bum u osnivanju ženskih muzeja i/ili muzeja po-svećenih ženskim temama zapravo se dogodio 1990-tih (Mirkin, 2011), kada su nastale približno dvije trećine sadašnjih muzeja (López Benito; Lionch Molina, 2010, 14). Do ubrzanja ovog procesa došlo je od 2010, na-ročito u smislu stvaranja virtuelnih muzeja ili muzeja koje su osnovale feminističke grupe (Tabela 2, grafi k 2 i 3). Prvi muzeji u Evropi počinju da se javljaju 1970-tih i 1980-tih, i uglavnom su bili etnografski. Oni su prioritetno fokusirani na kulturne karakteristike žena iz pojedinog regiona ili očuvanje ženske tradicije koja se gasila ili bila u opasnosti da nestane. Ovim muze-jima je zajednička ideologija na koju se oslanja tada rasprostranjeni pokret ekomuzeologije, naročito u po-gledu važnosti pripisanoj teritoriji, sjećanjima i nasljeđu (Mendes, 2009, 65-69).

U Sjedinjenim Američkim Državama je osnivanje ženskih muzeja i, naročito, muzeja smještenih u bivšim kućama vodećih žena, počelo ranije i nakon Drugog svjetskog rata je intenzivirano (Armitage, 2005, 8).

Grafi k 1Muzeji žena ili roda u svijetu (po kontinentima)

AUSTRALIJA AFRIKAEVROPA AZIJAAMERIKA

35

0 5 10 15 20 25UKUPNO Virtuelni muzeji Muzeji

<1979

1980-1989

1990-1999

2000-2009

2010>

Tabela 2Ženski muzeji osnovani u svijetu: po dekadama

Mu-zeji

Virtualni muzeji

Pod upravom feminis-tkinja

Uku-pno %

< 1979 5 5 6,31980-1989 11 11 13,91990-1999 10 10 12,72000-2009 13 3 5 21 26,62010> 11 6 8 25 31,6Nema in-formacija 6 1 7 8,9

UKUPNO 58 9 14 79 100Izvor: http://www.womeninmuseum.net/en/

0

5

10

15

20

25

30

< 1979 1980-1989 1990-1999 2000-2009 2010>

Muzeji

Jedan od najnovijih muzeja Kvinnohistoriskt muzej/ Muzej ženske istorije otvoren je za javnost 2014. godine u švedskom gradu Umeå, koji je te godine bio evropska prestonica kulture4. U principu, otvaranje ovog tipa mu-zeja nailazi na otpor u dijelu zvaničnih institucija. U ne-kim slučajevima, vrijeme koje protekne od predloga da se osnuje institucija i datuma stvarnog otvaranja može se protegnuti na više od deset godina, kao što je to bio slučaj, pored ostalih, sa Muzejem žena u Buenos Ajresu u Argentini, koji je otvoren 2006, sedamnaest godina nakon što je to prvi put predloženo 1989.

Porast broj muzeja žena od 1990-tih naovamo nije se dogodio slučajno: pokrenuo ga je zamah ženskih i rodnih studija (teoretskih i empirijskih) u raznim oblastima znanja5,

4 http://www.kvinnohistoriskt.se Jedini muzej posvećen isključivo istoriji roda smješten je u ukrajinskom gradu Harkovu i otvoren je 2008. kao muzej istorije feminističkog pokreta i roda: http://www.grassrootsfeminism.net/cms/node/1194

5 “Rod opisuje društveno prihvaćenu muškost ili ženskost, nasuprot pola što je izraz koji označava biološke i psihološke razlike između muškaraca i žena”. Koncept roda je sveobuhvatniji od riječi pol: drugim riječima, ovo prvo je kulturna činjenica a ovo drugo biološka. Uvođenje koncepta roda u istoriografski diskurs 1990-tih je imalo značajan efekat na žensku istoriju, otvaranje novih pravaca istraživanja i nametanje preispitivanja “ključnih pitanja u istoriji”, problematizujući ovo pitanje na osnovu pretpostavke da razlika između polova nije samo prirodna pojava već i kulturni i istorijski konstrukt (Vaquinhas, 2005, 33-34).

Grafi k 3Ženski muzeji osnovani: ukupni trend, po dekadi

Grafi k 2Ženski muzeji osnovani: po tipu i dekadi

36

Prema tome, rodna muzeologija je rezultat kon-vergencije ovih novih oblasti istraživanja i prezentuje se kao kritički diskurs o društvenoj i političkoj ulozi muzeja u savremenom društvu, tražeći prije svega – kao što je već rečeno – da se obnove ženska sjećanja i naslje-đe i obezbijedi vidljivost aktivnog uključivanja žena u sve oblasti života, kako u prošlosti tako i danas. Među-tim, to je oblast znanja koje se jako malo primjenjuje u praksi i koje je pod-teoretizovano u smisu epistemološ-ke refl eksije, naročito u poređenju sa drugim naučnim oblastima u kojima su se ženske i rodne studije znatno razvile, kao što je antropologija, lingvistika i studije knji-ževnosti, ili čak i istorija.

Stvaranje ovog tipa muzeja dovelo je do mnogih teoretskih i praktičnih prigovora. U prvom slučaju, to se odnosi i na rizik zatvaranja žena u fi ksni i nepromje-njivi biološki profi l u kojem se zanemaruju društvene konstrukcije roda i snaga promjene, kao i na poistovje-ćenje ženskih muzeja sa feminizmom, čime se maskira široki opseg ciljeva koji oni mogu obuhvatati. U dru-gom slučaju, prigovori se u suštini baziraju na strahu da osnivanje ženskih muzeja može spriječiti da se principi rodne muzeologije primijene na druge tipove muzeja (Castellano, 2014A, 124-130; Lorriaux, 2014).

Glavne strukturne teme ženskih muzeja

U smislu tipologije, većina muzeja (približno 60%, tabela 3) je posvećena istoriji i u svojoj misiji i strategi-jama naglašavaju izvjesne opšte pristupe. Konkretno, to podrazumijeva doprinos ponovnom pisanju istorije svoje zemlje, regije ili države inkorporiranjem rodne di-menzije, kao i povećanje vidljivosti ženskih inicijativa u raznim oblastima društvene i kulturne djelatnosti.

„Borba protiv zaboravljenog“ i „povećanje svije-sti o ženskim dostignućima i ulozi žena u društvu“ su fraze koje se često ponavljaju u izjavama o misiji ovih muzeja, u kojima zajednički imenitelj i određujuća od-lika uključuju povraćaj informacija i ponovno pisanje narativa prošlosti, čija je specifi čna priroda određena

kao i pojava koncepta rodne muzeologije6, koji pretpo-stavlja primjenu rodnih perspektiva u današnjoj muzeo-logiji ili, drugim riječima, razmatranje ženskog položaja kao strukturišuće teme stalnih ili privremenih muzejskih zbirki i muzejskih aktivnosti. Preciznije, rodna muze-ologija podrazumijeva i feminizaciju uloge direktora i kuratora muzeja, što se smatra od suštinske važnosti za sprovođenje politika koje vode ka dobroj praksi.

Ovaj novi teoretski okvir rezultat je kombinaci-je različitih faktora koji proističu iz određene oblasti muzeologije i ženskih i rodnih studija. U slučaju ovog prvog, može se navesti pojava nove muzeologije koja poziva na socijalnu i inkluzivnu ulogu muzeja, vrijed-nosti koje su nastale na tragu odluka objavljenih u De-klaraciji Santjago de Čile 1972. i Deklaraciji iz Kvebeka 1984. Obije deklaracije su osnivački tekstovi koji usta-novljavaju integrisani muzej koji radi „u službi društva“ i povezuju muzeje sa novim socijalnim funkcijama (Ro-driguez, 2010, 13), kao agente komunikacije i društve-ne intervencije čiji epicentar je pojedinac i zajednica, što znači da se oni više ne smatraju samo kao skladišta za zbirke i sjećanja.

U pogledu ženskih i rodnih studija, među ostalim faktorima treba istaći zamah koji su obezbijedili femini-stički pokreti od 1970-tih naovamo, u studiji kolektivne prošlosti ostrakizma i, u smislu same istorije, razvojem novih oblasti istraživanja koje su dijelom nastale iz reak-cije na neznanje i nepravedno zanemarivanje, ako ne i sistematsku negativnu ocjenu istorije žena (VaquinhasB, 2005, 125-127). Pomak u predmetima istorijskog istraži-vanja, koji su se od događaja političke prirode pomjerali ka onima koji se odnose na svakodnevni privatni život (VaquinhasA, 2011, 164-166), bio je još jedan značajan korak koji je doveo do pojave nove problematike koja se fokusirala na društvenu konstrukciju polnih uloga.

6 Rodne studije su dalekosežnije od onih koje se bave konkretno istorijom žena, i mogu se fokusirati na lezbijke, gej i biseksualne pojedince ili grupe kao i pripadnike zajednica koji su marginalizovani zbog seksualnih navika koje nisu u skladu sa društvenim normama (Pinto, 2012). Ovaj članak je ograničen na analizu ženskih pitanja.

37

pojedinim geografskim i istorijskim kontekstima. Ovi parametri određuju period koji obuhvataju muzeji, u osnovi 19. i 20. vijek, jer je to ključni period femini-stičkog aktivizma, bilo da je povezan sa pokretima za ženska prava ili drugim tipovima kolektivnog djelova-nja kao što su abolicionistički pokreti.

Ova tipologija obuhvata razne američke muzeje, i iz Sjedinjenih država i Kanade, i iz Latinske Amerike. U prvom slučaju naglasak je i na nacionalnom i na lokal-nom nivou, na osvajanju socijalnih i političkih prava7 i na ženama pionirkama u raznim oblastima uključujući avi-jaciju i aronautiku8, sa posebnim fokusom na feministički i pokret za žensko pravo glasa9. Među njima su i mu-

7 Postoji i „Nacionalni istorijski park istorije žena“ u Sjedinjenim američkim državama, u Seneca Fall u državi Njujork, značajnom za istoriju ženske emancipacije. To je mjesto u kojem je 1848. godine počeo ženski pokret i gdje je održana prva konvencija ženskih prava kako bi se raspravljalo o pitanju žena u svjetlosti Deklaracije o nezavisnosti SAD-a (1776). Konvencija je dovela do „Deklaracije o osjećanjima“, koja je potvrdila da su „svi muškarci i žene stvoreni jednakim“ i zahtijeva za ženski pol „neposredan pristup svim pravima i privilegijama koje uživa muški pol kao građani“ (Rose, 2001, 32-36; Nash, 2005, 79-84); http://www.nps.gov/wori/index.htm. Muzeji posvećni ovoj temi na američkom kontinentu teže da istaknu ženski doprinos istoriji njihovih respektivnih zemalja ili regiona, bilo da se radi o istoriji SAD-a ili Perua, ili države Alabama ili rgiona Kvebeka, na primjer.

8 Kao Međunarodni ženski muzej vazduhoplovstva http://iwasm.org/wpblog 9 Na primjer, jedna od prvih inicijativa Nacionalnog muzeja ženske

istorije u Vašingtonu bila je da se naruči spomenik za rotondu na Kapitolu u spomen ženskog prava glasa, posvećen trima američkim sofražetkinjama is ranog 20. vijeka. Vidi Bard, 2002.

zeji specifi čne kategorije čiji epicentar je u Sjedinjenim Američkim Državama10, ali se sada pojavljuju i u drugim djelovima svijeta kao što su Australija i Južna Koreja11, to jest „dvorana slavnih“ ili, drugim riječima, „hodati ko-racima slavnih žena, u stilu zvijezda Holivud bulevara“ (López-Bonito; Llonch Molina, 2010, 17-18). Njima se odaje poštovanje, na edukativan način, ženama koje su doprinijele razvoju društva u raznim oblastima, od politi-ke do sporta, uključujući i umjetnost i druge oblasti. Mu-zeji Latinske Amerike naročito pridaju važnost ženskom aktivizmu koji je podržao pokrete za nezavisnost u 19. vijeku, dok je u nekim azijskim muzejima centralna tema diskursa izložbe nasilje nad ženama, bilo da je riječ o ve-zivanju stopala u Kini (Muzej ženske kulture u Shaanxi-ju), ili o žrtvama seksualnog nasilja u ratno doba (Ženski aktivni muzej rata i mira u Tokiju, Japan, i Muzej rata i ženskih ljudskih prava u Seulu, Južna Koreja). U okvi-ru ove teme osuđivanja ratnog nasilja, neke institucije iz drugih muzejskih kategorija su stvorile spomen obilježja ženama, uključivši Anglo-Boer muzej rata u Južnoj Africi „posvećen ženama i djeci koja su patili tokom rata“12.

Znatan broj ženskih muzeja je povezan sa femi-nističkim pokretima/grupama, i zbog ideologije koju prenose i zbog činjenice da njima upravljaju žene, to jest sa misijom koja je usmjerena na borbu protiv rodno zasnovane diskriminacije u savremenom društvu, čak i kada se odnose na prošlost13.

Bez marginalizovanja ovih problema, još jedan aspekt koji ovi muzeji stavljaju u prvi plan je privatni i svakodnevni život (rad, porodica, život u kući, tijelo i rođenje), uključujući teme povezane sa istorijom mode

10 Ova kategorija uključuje sledeće muzeje: Nacionalna dvorana slavnih žena, čija misija se može sažeti u frazi „predstavljanje velikih žena ... inspirisanje svih!“; Dvorana slavnih žena Konektikata, Dvorana slavnih žena Alabame i Dvorana slavnih žena okruga San Dijego.

11 Uključujući Nacionalnu dvoranu slavnih žena pionirki (Australija), Izložbeni salon ženske istorije (Seul, Koreja) i Izložbeni salon ženske istorije (Sudan).

12 http://www.wmbr.org.za 13 Široki opseg udruženja koja su angažovana u stvaranju ženskih

muzeja ili planiraju da ih otvore uključuje i udruženje “Museo de Hechos Y Derechos de las Mujeres” (Alikante, Španija).

Tabela 3

Istorija 31,6Istorija/prava i anti-diskriminacija 15,2Istorija i umjetnost 2,5Istorija i etnografi ja 8,9Istorija poznatih žena 1,3Umjetnost 10,1Prava i anti-diskriminacija 12,7Etnografi ja 12,7Čuvene žene 5,1

38

muzej koji su 2004. godine kreirali Odsjek za istoriju i informacije i Odsjek za komunikacione tehnologije Univerziteta Angers i Virtualni univerzitet u Pays de la Loire (Francuska). Digitalnom reprodukcijom djela, predmeta i svjedočenja, u kombinaciji sa zvukom i vi-deo klipovima, on pokušava da pokaže doprinose žena u raznim oblastima sa fokusom na istoriju feminizma. Iako, po riječima jednog od osnivača, „postaje pomalo star “ (Lorriaux, 2015), on se bazira u velikoj mjeri na radu dva istorijska udruženja: Archives du feminisme, čiji je glavni prioritet da istražuje i okuplja dokumen-ta o feminističkim pokretima, i MNÉMOSYNE udruže-nja (Association pour le dévelopment de l´histoire des femmes et du genre) (Associations, 2001, 266-267). Stoga nije iznenađujuće otkriti da su renomirani istori-čari iz oblasti ženskih i rodnih studija angažovani u na-učnim komitetima ovog tipa muzeja, kao u slučaju, na primjer, Karen Offen, predavačice na Stanford univer-zitetu i konsultantkinje Međunarodnog muzeja žena u San Francisku (SAD), ili Christine Bard i Nicole Pellegrin osnivačica i liderki virtualnog muzeja Musea19.

Glavna misija muzeja koje sam nazvala „muze-ji ženskih prava i antidiskriminacije“ je da doprinesu novijim inicijativama, ili osiguraju da se one zabilježe, naročito one koje su u vezi sa društvenom odgovorno-šću koja uključuje ženski pol. Dijalog između generaci-ja, etničkih ili vjerskih grupa, borba protiv seksualnog nasilja, uključujući porodično nasilje, ili problematiza-cija odnosa između polova i institucije koje vrše vlast su pokretačka snaga svih tipova muzeja, koji su blisko povezani sa savremenim društvom. Reprezentativ-ni primjeri uključuju Međunarodni muzej žena u San Francisku (SAD), Ženski muzej u Istanbulu (Turska) i, po pitanju porodičnog nasilja, Muzej roda u Ukrajini.

Muzeji umjetnosti imaju za cilj da prikažu umjet-nost koju su stvorile žene, sačuvaju njihovo nasljeđe u vizuelnim umjetnostima i osiguraju da se izloži. U tom kontekstu, važno je razmotriti umjetničku grupu – Gu-

19 http://www.mnemosyne.asso.fr/index.php?page=journee-d-etude-2013 (17-04-2013; 11.40).

i ženskim nakitom. Zasnovani na istoriji ili istoriji etno-grafi je, ženski muzeji u Danskoj, Norveškoj i Vijetnamu su primjeri ove kategorije14 ili, naročito u slučaju mode, Museo della Done de Merano, koji preko mode istra-žuje evoluciju položaja žena tokom vremena.

Za neke od ovih muzeja jedan od osnovnih prin-cipa je bliska saradnja sa istoričarima, i uticaj na pro-mociju istraživačkih projekata, organizovanje izložbi i kreiranje virtuelnih muzeja. U primjere spadaju projekat „Libertadoras“, nastao u partnerstvu Ženskog muzeja u Argentini i Odsjeka za španske, portugalske i lati-noameričke studije Univerziteta u Notingemu (Velika Britanija)15, i virtuelna izložba „Patrimonio en femenino“ („Nasljeđe iz ženske perspektive“), koju je organizovao Generalni direktorat za likovnu umjetnost i kulturno nasljeđe u Španiji, zajedno sa Institutom za feministič-ke studije na Universidade Complutense u Madridu16. Ovaj posljednji pruža online kataloge tematskih posjeta zbirkama smještenim u dva glavna muzeja u Madridu (Museo Nacional del Prado i Museo Nacional Centro de Arte Reina Sofi a), organizovanih pod naslovom „ženski putopisi“17,18. Takođe treba pomenuti MUSEA virtualni

14 Kao što je Muzej žena juga, u Vijetnamu15 Museo de la Mujer (Argentina) www.museodelamujer.org.ar/16 Nasljeđe iz ženske perspektive: http://www.mcu.es/novedades/2011/

novedades_patrimonio_femenino.html. Za pregled kataloga http://www.mecd.gob.es/cultura-mecd/areascultura/museos/mc/ceres/catalogos/catalogostematicos/patrimoniofemenino/ausenciassilencios/acceso-a-la-exposicion.html

17 „Ženski putopisi“ u Museo Nacional del Prado u Madridu posvećeni su sledećim temama: “Autoritet i moć”, “Nauka i obrazovanje”, “Stvaranje i Spectacle”, “Work and Labor”, “Prava i ravnopravnost”: http://www.museodelprado.es/educacion/educacion-propone/itinerarios/los-trabajosde-las-mujeres; http://www.museodelprado.es/educacion/educacion-propone/itinerarios/las-mujeresy-el-poder; http://www.museoreinasofia.es/visita/tiposvisita/visita-comentada/feminismo. The Museo Nacional Centro de Arte Reina Sofi a takođe predlaže feminističko čitanje svoje kolekcije, nazvane “Feminizam. Feministička perspektiva avangarde” koja, po Cristina Castellano, “pruža novu perspective on the national view of Spain” (Castellano, 2014A, 129).

18 Nasljeđe iz ženske perspektive: http://www.mcu.es/novedades/2011/novedades_patrimonio_femenino.html. 2013. tema izložbe je bila “mujeres ante la adversidad: tiempos y contratiempos” (http://www.ibermuseus.org/es/noticias-es/patrimonio-en-femenino-2/)

39

errilla Girls – koju su osnovale žene koje su nosile ma-ske gorila i koristile humor i umjetnost (postere, perfor-manse itd) da osude, pored ostalih stvari, isključenost i rodno zasnovanu diskriminaciju u američkom umjet-ničkom svijetu, uključujući muzeje20. Prema istraživačici Cristina Castellano, ovo je oblast koja se sporo razvijala s obzirom da je 2010. procenat žena umjetnica repre-zentovanih u muzejima u Sjedinjenim državama izno-sio samo 5 odsto (Castellano, 2014A, 117).

Umjetnički muzeji su kategorija muzeja koja uve-liko pribjegava novoj multimedijalnoj tehnologiji i au-diovizuelnom jeziku, ne samo kao sredstvu izložbene komunikacije već i kao simboličkoj alatki. Dematerija-lizacija stvorena audiovizuelnim služi kao metafora za preostatak i izvore ženske istorije koji su uvijek slabi i teški za povratiti, dok jukstapozicija savremenih umjet-ničkih djela sa onima iz ranijih perioda ima za cilj da naznači da priče koje se pričaju ne pripadaju isključi-vo prošlosti već se mogu kombinovati sa sadašnjošću (Mirkin, 2011).

Štaviše, simbolizam i metafora uopšte uzevši ima-ju posebno mjesto u ženskim muzejima, bilo u pogledu diskursa izložbe ili konkretnih zgrada, koje su često re-novirane prostorije kao što su tamnice, azili i manastiri povezani, u opštem smislu sa neizrecivom patnjom. Stvorene su prilike koje eksploatišu vezu između mjesta utamničenja, discipline i kontrole ženskog tijela tokom istorije. Muzeji umjetnosti uključuju i muzeje u bivšim domovima umjetnica, a jedan od najpoznatijih primje-ra je onaj slikarke Fride Kahlo u Meksikositiju21.

20 Prema konsultovanom sajtu, umjetnička grupa Guerrilla Girls je formirana u Sjedinjenim američkim državama kao odgovor na izložbu održanu 1985. u Muzeju modern umjetnosti u Njujorku koji je namjeravao da predstavi najznačajnije umjetnike u svijetu savremene umjetnosti. Samo 13 (7.7%) od 169 umjetnika čiji radovi su bili prikazani bile su žene i sve su, bez izuzetka, bile Kavkaskinje. (http://obviousmag.org/archives/2011/07/guerrilla_girls_gorilas_justiceiras_no_mundo_da_arte_1.html#ixzz2RqdH0b3y). Vidi i Guerrilla Girls. 2012. The Guerrilla Girls’ Art Museum Activity Book, Printed Matter, Inc.

21 La casa azul: el museo de Frida Kahlo: http://www.museofridakahlo.org.mx/ (22-04-2013: 13:45).

Privremene izložbe za koje se tvrdi da su inspiri-sane rodnom muzeologijom i/ili feminističkom muze-ografi jom nisu baš uobičajene i obično se mogu naći u ženskim ili muzejima savremene umjetnosti. Kako ova tema nije u središtu ovog rada, nemam namjeru da je detaljno istražujem i nekoliko kratkih opservacija će biti dovoljno.

O problemu rodnih pitanja u muzejskim izložba-ma savremena muzeologija je postepeno govorila, na-ročito socijalna muzeologija22. Potrebna je predanost muzeologa za angažovanje po ovom pitanju i naroči-to, kako je sugerisao Pollock (Pollock, 2007), „produkci-ja orodnjenog i inkluzivnog diskursa izložbe“ (Rechena, 2013, 377-378). Osim toga, njegovo uvođenje u izlož-be ili muzejske komunikacije implicira „iskorjenjivanje rodnih stereotipa u komunikaciji; jezik izložbe koji je prikladan za sve sektore društva i uzima u obzir di-stinkcije između muškaraca i žena; izložbe koje nisu neutralnog i opšteg karaktera“, pored ostalih sugestija za preduzimanje mogućih puteva da se rodna muze-ologija integriše u privremene izložbe (Rechena, 2013, 377-378).

Kao način uspostavljanja ženskih inicijativa u mu-zejima, neki autori predlažu i pružanje vidljivosti umjet-nicama, kolekcionarkama, pokroviteljkama, kustoski-njama, muzeološkinjama23, i uopšte ženskom dijelu muzejskog osoblja (pomoćnicama, administrativnom osoblju, specijalistkinjama za restauraciju itd)24, kao i vo-lonterkama koje u muzejima pružaju usluge (obilasci sa vodičem, podrška konferencijama, ateliers ili radionice) (Peyrin, 2008, 65-85)25.

22 Za neke privremene izložbe koje su se bavile ovim pitanjem vidi, pored ostalih, sajt patrimonio en feminino.

23 Još jedna mogućnost bi obuhvatila analiziranje ženskog učešća u međunarodnim muzejskim menadžerskim strukturama (Portes; Raffi n, 1991, 129-132).

24 Prema Rosa Maria Arjona Cano, 2011. od kompletnog osoblja španskih muzeja pod državnom upravom 66,4% su bile žene (Cano, 2011, 83).

25 U Japanu, zemlji sa značajnim brojem muzeja, 1990-tih volonteri u muzejskom osoblju su uglavnom bile žene (Matsushita, 1991, 144).

40

djela, knjige ili druge predmete, doveo je do osnivanja kolekcija i autentičnih „domaćih muzeja“ (Corbin, 1990, 496-501) u kojima izgleda da su žene igrale veću ulogu nego što se pretpostavljalo.

Mnogi drugi aspekti bi se mogli istražiti. Međutim, sa stanovišta rodne muzeologije, cilj je povratiti glas i rad žena unutar muzeja, dekonstruisati diskurse i pro-mijeniti ih u teme za izložbe na način koji osigurava da se ućutkivanje žena neće nastaviti.

Zaključak

Idi do najbližeg muzeja i prebroj djela koja su potpisale žene .... Izazov koji su prije neku godinu izni-jele Guerrilla Girls još uvijek je relevantan: kako primje-ćuje muzeolog Maria Bolaños Atienza, odnos koji žene imaju sa muzejima je defi nisan odsustvom (Atienza, 2011, 36-41), prije svega u pogledu diskursa izložbe, čak i ako je bilo značajnih promjena u vezi sa tehničkim i profesionalnim osobljem.

Prema tome, kako su muzeji mjesta posvećena sjećanju, važno je uvesti gledišta koja su naklonjena ravnopravnosti, tako da mogu odraziti i ženske inicijati-ve u procesu ljudskog razvoja. Arhetip za velike muzeje zapadne Evrope (Britanski muzej, Luvr, Pergamon) koji su pomogli da se oblikuje moderno društvo odražava stanovišta koja su, po riječima Marián López Fernández Cao, „duboko androcentrična“ (Cao, 2011, 78).

Kao suštinske elemente u kreiranju formi naciona-lizma i kolonijalizma (Levin, 2010, 1-2), prikazujući plijen osvajanja i perspektivu osvajača, oni podrazumijevaju rodni diskurs koji vrednuje muževnost i vojne uloge, isključujući žene ili ih povezujući sa privatnim životom i materinstvom. Na osnovu darvinističkih principa, ideološki diskurs koji prenose pretpostavlja hijerarhije rasa, nacija ili polova (Caine; Sluga, 2000, 111-122) koji prevode u narative koji marginalizuju žene. Uvođenje koncepta roda u rečnik feminizma 1960-tih inspirisaće bitnu preformulaciju raznih humanističkih i društvenih

Ima jako malo studija o razvoju uloge tehničkog osoblja u muzejima tokom vremena. Po istoričarki Au-rélie Peyrin, to je bio dobrovoljni rad koji su žene prvo počele raditi u američkim i francuskim muzejima na po-četku 20. vijeka. Po njenom mišljenju, dobrovoljni rad se može obuhvatiti defi nicijom „ženskog rada“ Michelle Perrot, kao produžetak „prirodnih dužnosti žene“, koje su bile materinske i kućne (Perrot, 1987, 3-8)26.

Međutim, istorija kolekcionarki ima svoje korijene u dalekoj prošlosti koja seže, barem u zemljama Iberije, do 15. vijeka. Maria Bolaños Atienza, izvještavajući o situaciji u Španiji, opisuje ranu kolekcionarku kao do-maćicu i nasljednicu koja djeluje iz osjećaja porodične dužnosti (Atienza, 2011, 36-41). Osnivanje kolekcija od strane žena došlo je mnogo kasnije i prije svega je pojava savremenog doba (19. i 20. vijek)27. Kolek-cionarstvo je dio mentaliteta srednje klase, kult doma i komfora, značajan aspekt važnosti koja se pridaje privatnom životu u 19. vijeku (VaquinhasB, 2011, 454-464). Izazivajući konvencionalnu ideju o muškarcu kao kolekcionaru i ženi kao potrošaču, mnogi autori su u novije vrijeme počeli na nov način da procjenjuju ko-lekcionarke i materijalnu kulturu povezanu sa ženama. Predmeti rađeni rukom28, „stotine malih stvari“ tako če-sto ismijavane, bilo iz fi nansijskih motiva ili prosto za zabavu, u mnogim slučajevima su bile početna tačka za zbirke (Edwards, 2008, 50). Pojam ugodnosti u vrije-me kada je trebalo gomilati stvari (ukus za drangulije, koji opisuju neki autori), uključivši porcelan, umjetnička

26 Ovo je diskurs koja počiva na predstavi o pripisivanju pojedinih kvaliteta svakom polu, sa blagošću, manuelnom spretnosti, strpeljenjem i poslušnost pripisanim ženskom polu, defi nišući podjelu muških i ženskih poslova tokom vremena.

27 O temi prikupljanja moderne i savremene umjetnosti, u kojoj, na međunarodnom nivou, ima nekih poznatih primjera kolekcionarki kao što je Peggy Guggenheim, vidi, pored ostalih, Duarte, 2012.

28 Personalizacija ručno rađenih predmeta je jedan od izraza individualnosti i samoafi rmacije karakteristične za doba liberalizma. Takođe je i izraz “materijalne kulture ljubavi”, jer su u artefakte uložene velike emotivne vrijednosti i stvoreni su za posebne namjene.

41

nauka. Preispitati biološki determinizam takođe je zna-čilo preispitati društvene konstrukcije polnih razlika i njihovih posljedica u pogledu podjele vlasti, političkog uticaja i različitog pristupa ekonomskim resursima, kao i uticaja na produkciju naučnog i tehnološkog znanja. Tokom 1980-1990, koncept roda kao društvenog kon-strukta je ušao u jezik muzeologije i imao je pozitivan efekat na diskurs izložbe nekih muzeja, omogućavajući i da se pojavi novi tip muzeja. To je dio šireg procesa oporavljanja ženskog iskustva i imao je važnu ulogu,

ne samo u opštem razvoju istorijskih tema već i u stva-ranju feminističke svijesti, pridonoseći širem shvata-nju neravnopravnosti polova. Danas, ženski i/ili rodni muzeji otvaraju novi teren i u oblasti istoriografi je i u smislu postavljanja pitanja koja nam pomažu da razu-mijemo kako su žene oblikovale svoje živote i izrazile ih (i nastavljaju da izražavaju) u odnosu na društvene pro-mjene. Konačno, da posudimo čuvenu frazu Vidginia Woolf, može se reći da je učinjen intenzivan kolektivan napor da bi stekle sopstveni muzej...

Muzej žena Vijetnama

43

Na početku ovog teksta želim da skrenem pa-žnju na postojanje predrasuda u vezi sa mu-

zejima žena. Mnogi ljudi nemaju jasnu predstavu o tome šta su muzeji žena. Takođe, ima dosta onih koji su skloni da se tome podsmijavaju. Poneki su znali da nas pitaju i da li mi u muzejima izlažemo žene pokušavajući time da sugerišu da je muzej žena isto što i peep-show.

Ženski muzeji uglavnom istražuju i prezentuju žensku istoriju i žensku umjetnost, što znači – široki opseg ženske kulture. Koliko je meni poznato, svi žen-ski muzeji su osnovani kako bi popunili prazninu koja je nastala zato što tradicionalni muzeji nisu posvetili pažnju (ili ne dovoljno pažnje) ženskoj kulturi i istoriji. Nakon ovog objašnjenja nema potrebe za odgovorom na još jedno provokativno pitanje koje se često može čuti kada se govori o muzejima žena: Zašto nemamo i muške muzeje, ako već postoje muzeji žena?

Iako polako nestaju, predrasude o ženskim mu-zejima još uvijek postoje. Ipak, to ne sprečava žene da osnivaju nove muzeje. Danas postoji više od 50 žen-skih muzeja na svim kontinentima i oko 15 inicijativa za osnivanje novih muzeja.

Ženski muzej u Bonu

Prvi muzej sa pridjevom „ženski“ osnovan je u Bonu 1981. godine, u doba obnove ženskog pokreta,

SOPSTVENI MUZEJ

Bettina Bab, kuratorka Muzeja žena u Bonu, potpredsjednica Međunarodne asocijacije ženskih muzeja (IAWM)

kada su u Njemačkoj žene osnivale ženske kafi će, žen-ske kuće, ženske biblioteke. U Bonu se tada pojavila grupa interdisciplinarno orjentisanih žena i umjetnica koje su željele da organizuju izložbu na kojoj će pred-staviti vizije grada koje su bliske ženama. Potražile su odgovarajući prostor i pronašle staru napuštenu pro-davnicu tkanina, koja je bila u lošem stanju. Gradski savjet je dozvolio ženama da tu radnju koriste tokom ljeta 1981. godine, ali je one ni nakon isteka toga roka nisu napustile. U to vrijeme u Njemačkoj to nije bio usamljen slučaj: zaposjedanje starih kuća praktikova-no je u okviru političkog pokreta koji je tada postojao. Tokom tri godine status ženskog muzeja bio je napola ilegalan, sve dok gradski savjet nije odobrio sporazum o iznajmljivanju.

Iako je muzej dobio zvanični status, još uvijek nije dobio fi nansijsku podršku. To znači da smo morale da apliciramo za sredstva za svaku izložbu, što je zahtije-valo mnogo posla, i to često uzaludnog. Morale smo da radimo volonterski ili za vrlo niske naknade, a op-stanak Muzeja je zavisio od toga hoćemo li uspjeti da obezbijedimo fi nansijske izvore i razvijemo ideju koja će biti fi nansijski podržana. To se nije promijenilo do danas. Za svaki projekat moramo da apliciramo kod in-stitucija, ministarstava, fondacija ili komercijalnih predu-zeća. Osim male podrške grada Bona, budžet muzeja se prikuplja i iz: članarine (muzej je osnovalo Udruženje

44

Muzej žena u Visbadenu

45

prijatelja i svaki član plaća godišnju članarinu); zakupni-ne (umjetnicima se iznajmljuju ateljei), organizovanja sajmova (Muzej žena svake godine organizuje dva ve-lika sajma koje posjeti oko 2000 posjetilaca, koji plaćaju ulaznice) i prihoda dobijenih iznajmljivanjem stanova.

Naš muzej nije nikad imao stalnu postavku. Od sa-mog osnivanja izložbe su se smjenjivale nakon nekoliko mjeseci. Isprva su to bile samo umjetničke izložbe, a za-tim i izložbe o ženskoj istoriji i političkim pitanjima. Mu-zej žena u Bonu takođe pozajmljuje zanimljive izložbe, tako da svake godine postavimo dvije velike izložbe i objavimo katalog svake izložbe. Za nas je veoma važno da dokumentujemo svoje aktivnosti: danas naš muzej s ponosom može pokazati skoro 200 kataloga.

Naš muzej od početka nije bio dio ofi cijelno po-držane kulture. Takva pozicija je, s jedne strane, bila fi nansijski nepovoljna, ali nam je ona, na drugoj strani, davala slobodu da eksperimentišemo i razvijamo nove umjetničke forme i nove modele izložbi. Umjetnice u ženskom muzeju u Bonu su mogle da odbace modele koje su nametali klasični muzeji i da redefi nišu koncept umjetnosti.

Za Muzej žena u Bonu karakteristične su interdis-ciplinarne izložbe koje kombinuju umjetnost i istoriju. Umjetnice učestvuju u istorijskim i političkim izložbama, to jest stvaraju umjetnička djela na date istorijske i po-litičke teme. Njihove slike, skulpture, instalacije i video radovi prezentuju njihov lična gledišta. Ova kombina-cija se od početka pokazala uspješnom, tako da sličan koncept danas prihvataju i drugi muzeji.

Ovaj koncept je primijenjen i na izložbi „100 godi-na ženskog prava glasa u Evropi“ koju smo organizovali 2006. godine. Ovdje je, na primjer, prikazana instalacija Susanne Bons koja predstavlja omaž sufražetkinjama koje su se borile za pravo glasa. Tkanine koje vise u tamnoj sobi osvijetljene su specijalnim svjetlom, tako da vidimo bijele haljine koje su britanske žene nosile tokom manifestacija. Na maramama su napisani njihovi zahtjevi za pravo glasa. Na instalaciji možemo proči-tati godinu kada su zemlje priznale ženama pravo da

glasaju. Ovo djelo je dobar primjer kombinacije um-jetnosti i istorije. Umjetnica je iskoristila elemente sa dokumentarnih fotografi ja i stvorila sopstveno djelo sa novom porukom.

Značajan događaj za naš muzej i njegovu repu-taciju desio se 1994. kada je ustanovljena nagrada za umjetnice uz podršku Ministarstva za ženske poslove. To je bila nagrada za žene starije od 40 godina (do tada su postojale samo nagrade za mlade umjetnice). Inici-jatori ustanovljenja ove nagrade su htjeli da skrenu pa-žnju na umjetnice koje stvaraju dobra i zanimljiva djela i da istaknu da je njihova situacija često nepovoljna u po-ređenju sa situacijom muških umjetnika, naročito kada imaju djecu. Ova nagrada je dodjeljivana svake treće godine i uskoro je postala veoma značajna: oko 1500 kandidatkinja se takmičilo za ovu nagradu. Najboljih 40 radova prikazano je na izložbama u Bonu i u Berlinu, i to u renomiranim izložbenim halama. Za Muzej žena je ovo bio veliki uspjeh. Nažalost, 2010. godine ministarka za ženske poslove nije dodijelila grant za ovu nagradu, tako da je konkurs morao biti obustavljen. Muzej žena je, međutim, protestovao pišući peticije i mobilišući jav-nost. Najzad, 2014. godine je nagrada ponovo podr-žana, ali sa manje novca nego prije.

Mreža i međunarodno udruženje

Tokom 1980-tih i 90-tih godina ženski muzeji su se razvijali nezavisno: ponekad nismo znali gotovo ništa o postojanju drugih muzeja. Vremenom smo počeli da uspostavljamo kontakte, ali su to bili samo sporadična povezivanja. Ovo se promijenilo 2000. godine kada je Muzej žena u Bonu uspostavio partnerstvo sa Ženskim muzejem Merano (Italija) i Ženskim muzejom u Sene-galu. Dugotrajna razmjena se pokazala značajna za kvalitet rada naših muzeja. Tada smo počele da razmi-šljamo na sljedeći način: ako je saradnjom sa samo dva muzeja već stvoreno toliko toga, šta bi se tek desilo ako bismo se ujedinile na svjetskom nivou?

46

Urlike Rozenbah: Poslednji poziv anđelu

47

Muzej žena Merano je 2008. organizovao prvi kongres ženskih muzeja. Cilj je bio da se okupe muzeji žena sa svih kontinenata. Konačno su se na kongresu okupile koleginice iz 25 muzeja žena širom svijeta. To je bilo uzbudljivo iskustvo. Tokom tri dana smo razmje-nivale svoja iskustva i na kraju odlučile da se ponovo sretnemo i nastavimo sa saradnjom.

Shirin Ebadi, dobitnica Nobelove nagrade za mir 2003. godine, bila je pokroviteljka kongresa. Ona je izjavila: „Žena je ta koja piše istoriju svijeta! Zato svaka zemlja mora imati muzej žena“. Od tada ona planira da osnuje Muzej žena u svojoj zemlji, Iranu, zajedno sa drugim aktivistkinjama iz Iranskog ženskog pokreta.

Muzej žena u Bonu je 2009. godine ponudio svim muzejima žena da učestvuju u zajedničkoj izložbi koja će prezentovati informacije iz njihovih muzeja. Na ovaj poziv se odazvalo 27 ženskih muzeja sa svih kontine-nata. To je bilo vrlo interesantno iskustvo iz kojeg smo sve mnogo naučile. Bilo je nevjerovatno uzbudljivo prepoznati ne samo razlike već i sličnosti koje prevazi-laze nacionalne granice.

Svi ženski muzeji imaju manje ili više iste ciljeve i težnje: da žensku istoriju i kulturu podstiču i da je učine vidljivom; da podižu svijest o ženskim ili pitanjima roda; da doprinesu egalitarističkom društvu. I svi se baziraju na idejama modernog feminizma: na ideji uspostav-ljanja rodne jednakosti i suzbijanja diskriminacije žena.

Većina postojećih ženskih muzeja je osnovana po-slije 2000. godine, ali nisu sve inicijative bile uspješne. Mnogi muzeji su potekli od privatnih inicijativa i morali su se boriti da opstanu, a ponekad se bore i danas. Samo u par slučajeva osnivanje je inicirala država ili lo-kalna zajednica. Na primjer, Muzej žena Kine osnovao je univerzitet, a slično je i sa Muzejem žena Sudana.

Činjenica da su mnogi muzeji žena razvijeni iz pri-vatnih inicijativa znači i da oni uglavnom imaju vrlo mali budžet, da imaju samo jedno ili dvoje zaposlenih i da opstaju samo zahvaljujući velikom angažmanu volon-tera. U muzeju u Fürth-u (Njemačka) niko nije zapo-slen i rad ovog muzeja se zasniva na neplaćenom radu

žena. Bertrun je rekla: „Stvarno smo lude kada svake godine razrađujemo i pripremamo novu izložbu, ali još uvijek smo toliko zaokupljene tim da ćemo nasta-viti“. Nasuprot tome, u Vijetnamu postoje dva ženska muzeja koje je osnovala država, sa više od 40 radnih mjesta. Ovo je nešto o čemu ostali muzeji mogu samo da sanjaju.

Za mnoge nove inicijative veliki je problem naći zgradu za muzej. Kao što sam spomenula, naš muzej je bivša prodavnica tkanine. Muzej žena u Wiesbaden-u je smješten na spratu stare fabrike, a muzej u Fürth-u je u starim stajama, ali oni nemaju nikakvog grijanja i pola godine je tako hladno da se tamo ne može radi-ti. Dom žena pionirki u Alice Springs-u (Australija) je smješten u bivšem zatvoru i još uvijek na ulazu mo-žete vidjeti bodljikavu žicu. Muzej žena Argentine ima stalno sjedište u knjižari ženske književnosti, i to veo-ma skučenoj. Danski muzej žena ima reprezentativan prostor, staru gradsku opštinu, a muzej u Aarhus-u je dobio status nacionalnog muzeja i u poređenju sa drugim evropskim muzejima ima veliki budžet i mnogo više radnih mjesta.

Od prije nekoliko godina uočavamo promjene u svijetu ženskih muzeja; ima nekoliko virtuelnih ženskih muzeja poput onog u Ukrajini koji je inicirala Tetyana Isaieva. Oni nemaju zgradu i koriste svoj privatni stan da sakupljaju ženske predmete. U San Francisku Me-đunarodni muzej žena (IMOW) osim fi zičkih izložbi ko-risti i internet za inovativne interaktivne online izložbe. Imamo takođe i MUSEA u Francuskoj, na univerzitetu u Anger-u: ovaj online projekat prikazuje alternativne virtualne izložbe kako bi ispunio prazninu jer je inicija-toru nemoguće da osnuje pravi muzej. Od 2013. po-stoji i online Muzej žena Irske i takođe online Ženski muzej Istanbula.

Osim toga, virtuelni muzej je alternativa u zemlja-ma bez slobode mišljenja. Mansoureh Shojaee iz Irana želi da osnuje muzej žena sa Shirin Ebadi. Ona je akti-vistkinja za ljudska prava, bila je uhapšena kao politički zatvorenik, a onda je uspjela da dođe u Njemačku gdje

48

je nastavila svoj politički rad preko interneta. Kako se ne može vratiti u Iran, ona želi da osnuje virtuelni muzej žena Irana.

Za sve moje strane koleginice i za mene mreža je postala veoma znažajan mehanizam. Međusobni kon-takt nas inspiriše na nove ideje, motiviše nas da prona-đemo nove strategije i proširimo svoje aktivnosti, daje nam priliku da postanemo profesionalniji. Naš prvobit-ni plan je bio da se sastajemo svake druge godine na drugom kontinentu. Ali većina ženskih muzeja nema dovoljno novca za takva putovanja, tako da smo od-lučile da svake četvrte godine održimo međunarodni kongres, a da u međuvremenu organizujemo evropske sastanke.

2012. smo osnovali Međunarodno udruženje mu-zeja žena. Glavni ciljevi su: razmjena, umrežavanje, globalna saradnja i uzajamna podrška. Važan aspekt udruživanja je prihvatanja muzeja žena širom svijeta i postizanje međunarodnog priznanja u svijetu muzeja.

„Želimo da afi rmišemo žensku solidarnost afi r-mišući ženska prava. Da promovišemo ženske i rodne muzeje i da budemo ujedinjeni u zagovaranju rodno-demokratskih društava. Muzeji žena su značajni za žensko obrazovanje, snaženje i samopouzdanje. Oni obezbjeđuju obuku o osvješćivanju, pružaju moguć-nosti za nezavisne akcije i instrumente da se prevazi-đe diskriminacija.“

Mreža se polako širi i ja pozivam crnogorsku Ini-cijativu za osnivanje Muzeja žena da nam se pridruži. Uvjereni smo da smo zajedno jači i da zajedno treba da podržimo osnivanje novih ženskih muzeja. Iako se u Njemačkoj situacija promijenila od 1981. godine, u mu-zejima nema rodne jednakosti. Muzeji žena su još uvi-jek neophodni, tako da nema razloga da se bilo kome pravdamo zbog postojanja naših muzeja. Svijet ima muzeje kurioziteta i manjina. Ali žene nisu ni kuriozitet niti manjina: mi smo većina i naše nasljeđe ima pravo da bude reprezentovano poput muškog nasljeđa.

49

Zašto bismo se uopšte gnjavili sa oblašću kakva je kulturno nasljeđe i sa tim šta je urađeno u

tom polju? Na prvi pogled nam se čini da su institucije koje se bave nasljeđem manje uticajne i da dopiru do daleko manjeg broja ljudi nego fi lm, pozorište, TV, lite-ratura, društveni mediji. Nasljeđe nam se na neki način može činiti kao marginalna, zastarjela ili nevažna oblast koja nema uticaja na oblikovanje društvenih vrijednosti.

Istina je, međutim, sasvim drugačija: institucije za čuvanje i prezentaciju nasljeđa ne samo da uživaju izuzetno visok kredibilitet (npr. Hooper-Greenhill 1992; Bennet 1995; Amundsen & Brenna 2003; Smith 2006), već se one često shvataju kao privilegovana mjesta na kojima se konstruiše „prava prošlost“. Ljudi vjeruju da upravo ove institucije prezentuju pravu istinu o prošlim događajima i interpretiraju odabrane djelove prošlo-sti saglasno modernom obrascu (cf. Hooper-Greenhill 2000:151).

Kada se artefakt izabere da bi se čuvao u muze-ju, tada se izvjesni dio prošlosti materijalizuje u sadaš-njosti i na taj način on dobija značenje koje nije samo lokalizovano u istorijskom vremenu i okolnostima, već i u savremenom kontekstu i za današnjeg posjetioca, tako da on ima potencijal da oblikuje naše shvatanje budućnosti (Bennett 1995:162; Nietzsche 1974:14). Ti artefakti oblikuju našu kulturnu imaginaciju (Dawson

ŠTA NASLJEĐE I MUZEJI IMAJU SA RODOM?

Wera Grahn, direktorka Odsjeka za interdisciplinarne rodne studije, Linköping univezitet, Švedska

1994:48) o onima koji su živjeli u prošlosti, ali oni u isto vrijeme imaju potencijal da djeluju na naše shvatanje sadašnjosti i budućnosti. Drugim riječima, kulturno na-sljeđe ima snažan simbolički potencijal za konstruisanje identiteta (e.g. Smith 2006:87): ono najčešće oblikuje slike i narative o onim ljudima koje treba smatrati ofi ci-jelno dostojnim, vrijednim spomena i poželjnim u druš-tvu, ljudima koji služe društvu i kojima treba da pripada moć. Nasljeđe konstruiše identitete koje društvo želi da očuva i da ih se sjeća. Zato je krucijalno razumjeti kako se predstave i priče iz prošlosti konstruišu u sektoru nasljeđa, koji artefakti se biraju kao dio naše kulturne baštine i kako teče taj proces.

Osim jačanja ideniteta, kulturno nasljeđe može biti u funkciji izgradnje barijera i granica prema oni-ma čije kulturno nasljeđe nije uvaženo, kao što se, na primjer, dogodilo u nedavnim konfl iktima u Iraku, Siriji, na Balkanu i u Avganistanu. Kulturno nasljeđe, drugim riječima, može funkcionisati kao sredstvo za otvaranje, izgradnju inkluzivnijeg i raznolikijeg društva, ali i za nje-govo zatvaranje, što takođe treba imati u vidu kada se procjenjuje značaj kulturnog nasljeđa.

Takođe, treba imati u vidu demokratsku funkciju kulturnog nasljeđa. To znači da svi ljudi imaju pravo da identifi kuju nasljeđe i da imaju koristi od njega. Temelj demokratske funkcije nasljeđa formulisan je u nekoliko

50

međunarodnih konvencija, kao što su: Ujedinjene na-cije – Opšta deklaracija o ljudskim pravima (1948); Sa-vjet Evrope – Evropska konvencija o predjelima (2004), UNESCO Konvencija o zaštiti i promociji raznolikosti kulturnih izraza (2005), Savjet Evrope FARO-konvencija (2005).

Konstruisanje identiteta i prošlosti vrši se kroz sve faze muzejskog rada (2004, 2006, 2007). Prošlost i identiteti se konstruišu kroz način na koji se pravi zbir-ka, kroz kategorizaciju artefakata i kroz samu izložbu.

Kao primjer konstruisanja identiteta i prošlosti kroz način na koji se pravi zbirka može poslužiti Švedski na-cionalni muzej nauke i tehnologije. Ako se upustimo u istraživanje kako je ovaj muzej prikupljao svoje pred-mete i koje vrste informacija su obuhvaćene, otkrićemo da su kartice na kojima su zabilježene najvažnije infor-macije o artefaktima za koje se može reći da su tadi-cionalno povezani sa muškošću daleko bogatije infor-macijama od onih na kojima su zabilježene informacije o „ženskim predmetima“. Tako se na jednoj kartici koja prati jedan automobil koji je izložen u ovom muzeju može naći i njegova fotografi ja, i njegove dimenzije (uključujući širinu točkova), i sve informacije o punim imenima i prebivalištima dvojice muškaraca koji su izu-mjeli ovo vozilo, kao i o tituli i imenu donatora, dok je sam predmet prikazan u velikoj Hali mašina. Takođe, u arhivi ima mnogo dopuna u vezi sa ovim predmetom: pored ostalog, tu je i dugačka lista svih prethodnih muških vlasnika. Međutim, kartica sa podacima o jed-noj šivaćoj mašini koja se takođe nalazi u ovom muzeju izgleda sasvim drugačije: imamo samo informacije o nazivu predmeta i mjestu gdje je proizveden, približan datum proizvodnje, dok je sama mašina smještena u skladište. Dakle, artefakti koji su implicitno ili eksplicit-no povezani sa muškošću dominiraju u pogledu broja, mnogo se pažljivije mjere i opisuju, potpunije su kon-tekstualizovani, imaju dopune višeg stepena i na karti-cama je manje znakova pitanja.

Sama kategorizacija artefakata takođe može uka-zivati na konstruisanje identiteta. Za primjer može po-

služiti putujuća izložba „Teške stvari“/ Diffi cult things Nordiska muzeja. Publika je podsticana da doprinese ovoj izložbi poklanjajući muzeju sopstvene „teške ar-tefakte“ zajedno sa pričama o njima. U ovoj zbirci se tako našao i jedan budilnik koji je, zajedno sa svojom pričom, donirala jedna žena koja je u djetinjstvu trpjela seksualno zlostavljanje, koja je gledanje na ovaj sat i brojanje minuta preostalih za zlostavljanje koristila kao način da opstane, i koja je mnogo kasnije, kada je proš-la kroz terapiju i osjetila da može da ostavi prošlost iza sebe, odlučila da ovaj sat pokloni muzeju. Muzej je prihvatio njenu donaciju, ali je sat klasifi kovan unu-tar glavne kategorije „mjerači vremena“, podkategorija „budilnik“, i ostavljen u jedno od brojnih skladišta, tako da je malo vjerovatno da će ga naći neko ko traži ek-sponate koji imaju veze sa seksualnim zlostavljanjem, porodičnim tragedijama ili „teškim stvarima“ u nekom drugom smislu (Grahn 2006).

Naravno, sam izbor onoga što će biti predstav-ljeno takođe konstruiše identitete i predstavu o proš-losti. To se može vidjeti na primjeru izložbe Artefakt mjeseca (Grahn 2003, 2006) Nordiska muzeja, koji svakog mjeseca bira artefakt ili kolekciju predmeta koji se prikazuju u vitrini muzeja, a istovremeno su dostu-pni online. U oktobru 1998. eksponat mjeseca su bila dva para farmerki. U tekstu koji je pratio ove predmete tri muškarca su predstavljana kao glavni akteri priče o ovim artefaktima. Data su njihova puna imena i bio-grafski detalji. Tekstil je opisan detaljno, od same ideje o njegovoj proizvodnji, preko procesa proizvodnje pa sve do prodaje. Riječi povezane sa ovim tekstom su: rutina, izdržljivo, ideja, pravi pogodak, patent, velika potražnja, dokumentovana saradnja, sopstvena proi-zvodnja, putnik, posjetioci trgovačkog sajma i uspjeh. Jednom drugom prilikom artefakt mjeseca bio je je-dan drugi predmet od tekstila koji se, međutim, tra-dicionalno povezuje sa ženama – grudnjak. Ali, ovaj predmet bio je okružen potpunom anonimnošću. Uz ovaj artefakt nije bilo imena, podatka o pronalazaču, nikakva priča mitskog porijekla. Žena koja je izmislila

51

Švedski nacionalni muzej nauke i tehnologije, Hala mašina

52

prvi grudnjak nazvana je „Amerikankom“, ne zato što je njeno ime bilo nepoznato, već zato što se to smatralo nevažnim. Prezentacija naglašava mogućnost izbora između mnogo različitih grudnjaka a ne, na primjer, podatak o tome kako se tijelo transformiše upotrebom grudnjaka. Među artefaktima mjeseca našao se i pred-met koji se pripisuje švedskoj autorki Selmi Lagerlöf. Riječ je o ženi o kojoj se ima šta reći: bila je međuna-rodno poznata autorka, dobitnica Nobelove nagrade 1909, nezavisna, aktivna i uspješna žena. Mogla je biti opisana kao vlasnica imovine, nastavnica, preduzetni-ca, putnica, politički aktivna žena koja se, pored osta-log, borila za žensko pravo glasa i živjela u vezi koja je shvaćena kao lezbijska. Međutim, umjesto svega toga, spomenuto je samo ovseno brašno, jedan od proizvo-da koje je proizvodila na svojoj farmi. Selma Lagerlöf je u tekstu uskraćena čak i za prezime. Izgleda da je ovo nešto što se u muzejima uvijek događa ženama, ali skoro nikada muškarcima. Osim toga, tekst je skon-centrisan na njenu kuću iz djetinjstva Mårbacka koju je

ona obnovila, ali tako da izgleda mnogo ekskluzivnije i više buržoaski nego u vrijeme njenog djetinjstva. Na taj način se željelo sugerisati da je riječ o ženi koja ne zna za granice. Sve u svemu, najviše artefakata u Artefaktu mjeseca su povezani sa muškarcima i sa muškošću, što je posebno čudno ako imamo u vidu da u muzejskoj zbirci ima više artefakata koji se povezuju sa ženama. Takođe, muškarci su reprezentovani kao aktivni subjekti u javnoj sferi, dok su žene predstavljene kao pasivni objekti u privatnoj sferi.

Institucije nasljeđa svjesno i nesvjesno konstruišu predstave o tome šta je temelj naših kolektivnih sjeća-nja i šta, samim tim, treba da bude i osnov naših sa-vremenih i budućih identiteta. One to čine na različite načine, birajući artefakte, dajući nam uputstva o tome kako da razumijemo i da se ponašamo u vezi sa pri-kazanim artefaktima. Iako ih veliki broj ljudi doživljava kao mjesta „prave istine“, institucije nasljeđa su zapravo mjesta na kojima se vrši konstruisanje rodnih, kao i svih drugih identiteta.

Reference

Amundsen, A. B., and B. Brenna: 2003, Museer og museumskunnskap. Et innledende essay. I: A. B. Amundsen, B. Rogan, and M. Stang (red.) Museer i fortid og na°tid: essays i museumskunnskap. Novus forlag, Oslo, pp. 9–24.’Bennett, T: 1995, The Birth of the Museum. History, Theory, Polit ics. Routledge, London and New York.Dawson, G: 1994. Soldier Heroes: British Adventure, Empire and the Imagining of Masculinities. Routledge, London.Grahn, W: 2003, Museer och genus: En analys av Månadens föremål. (Museums and Gender: An analysis of the Artifact of the Month) I: Minnets miljöer. Rapport från Museivetenskapliga dagarna 21–22 november 2002, Stockholm: Aktantus Förlag; 2004, Representationer av kön på Tekniska museet. I: Cecilia Trenter (red.) Tankar och texter om industrisamha¨llets kulturarv i Västernorrland. ISKA, Ramprogrammet för industrisamha¨llets kulturarv, Härnösand; 2006, ‘‘Känn dig själf’’: Genus, historiekonstruktion och kulturhistoriska museirepresentationer. Diss. Linköping: Tema Genus, Linköpings universitet. Full Text PDF: http://www.ep.liu.se/theses/abstract.xsql?dbid=7271; 2007, Genuskonstruktioner och museer. Handbok för genusintegrering. Upplandsmuseet, Uppsala.Hooper-Greenhill, E: 1992, Museum and the Shaping of Knowledge. Routledge, London; 2000, Museums and the Interpretation of Visual Culture. Routledge, London.Nietzsche, F: 1974, The Use and Abuse of History. Gordon Press, New York.Smith, L: 2006, Uses of Heritage. Routledge, London

PRILOZI ZA ISTORIJU ŽENA CRNE GORE

55

BEZ VAS SE NE MOŽE PISATI ISTORIJA

Jelena Đurović, direktorica Nacionalne biblioteke Crne Gore „Đurđe Crnojević“

Izložba „Bez vas se ne može pisati istorija“ – ko-jom je Nacionalna biblioteka Crne Gore „Đurđe

Crnojević“ 14. aprila 2015. obilježila 70 godina od po-bjede nad fašizmom, kao svjetski i nacionalni jubilej, sa posebnim osvrtom na ulogu žena u toj borbi – svakako može biti još jedan argument u prilog ideji da je Crnoj Gori potreban Muzeja žena.

Osnovni motiv da u središte izložbe smjestimo ulogu žene u antifašističkoj borbi bilo je uvjerenje da je najznačajniji plod njihove borbe i žrtava to što mi danas uživamo vrijednosti slobode i ravnopravnosti u privatnom, profesionalnom i javnom životu. Dopri-nos crnogorskih žena u Drugom svjetskom ratu svim onim vrijednostima koje savremena žena u crnogor-skom društvu danas uživa je nemjerljiv i čini mi se da je nedovoljno predstavljen savremenim generacijama žena. Ova izložba bila je upravo prilika da im za nji-hovo nesebično stradanje iskažemo dužno priznanje i poštovanje.

Borba naroda za slobodu u Drugom svjetskom ratu nije samo podrazumijevala oslobađanje jugoslo-venskih naroda od fašističkog okupatora, već i raski-danje sa retrogradnim tekovinama dominantno kon-zervativne i patrijarhalne sredine. Jedan od najstarijih i najtvrđe stegnutih okova u našoj predratnoj istoriji no-sile su upravo crnogorske žene. Uloga žena u Drugom

svjetskom ratu predstavlja prekretnicu u njihovoj borbi za pronalaženje svog pravog mjesta u društvu koje je do tada bilo nezamislivo. Crnogorsko društvo izdizalo je ratnička svojstva i dužnosti na visinu ideala što je sa sobom povlačilo i poseban društveni status. A vojnik je mogao biti samo muškarac. Jedino mjesto i jedina ulo-ga žena u crnogorskom društvu bila je ona u porodici. Jedan od krupnih razloga zašto je veliki broj žena uzeo učešće u narodno-oslobodilačkoj borbi 1941-1945 može se naći u njihovoj težnji da ostvare ideal socijalne jednakosti sa muškarcima. „Ponosim se što sam stupila na mušku stopu, iz moje krvi nići će sloboda“, bile su riječi jedne crnogorske djevojke kada je izvedena na strijeljanje zato što je krila borce.

Prvi kongres Antifašističkog fronta žena za Crnu Goru održan je 5. i 6. decembra 1943. godine u Kola-šinu. Na Kongresu je učestvovalo 400 žena – delegata, i sa njega je ženama Crne Gore i Boke upućen proglas u kojem se, između ostalog, kaže:

„Samo ujedinjene u borbi protiv fašizma mi ćemo izvojevati slobodu svome narodu i sebi pravo na dostojan život. Mi ćemo zauvijek izbrisati sva ona vremena i zakone koji su nas smatrali nižima i po-nižavali. Zajedno sa našom braćom na frontu i u pozadini, mi ćemo ostvariti puno jedinstvo naro-da, a ujedinjene u naš moćni Antifašistički front

56

žena, mi ćemo ispuniti svoj dug prema narodu i osiguraćemo sebi pravo na potpuno učešće u političkom životu“.

U antifašističkoj borbi aktivno je učestvovalo 2456 žena iz Crne Gore. Za izvanrednu hrabrost i zasluge u ratu osam Crnogorki je odlikovano Ordenom narod-nog heroja. Njihove biografi je najbolje i najpreciznije sublimiraju herojstvo i stradanje crnogorskih žena u Drugom svjetskom ratu. Izložba „Bez vas se ne može pisati istorija“ govori upravo o tim i ostalim heroinama koje su se borile, a mnoge i ginule za slobodu i ravno-pravnost koja se od tada do danas potvrđuje u svim segmentima naših života.

Nacionalna biblioteka je ovom izložbom htjela da oživi sjećanje na znane i neznane Crnogorke koje su se nevjerovatnom hrabrošću odlučno i nepokoleblji-vo borile za sve vrijednosti koje danas baštinimo. I ne samo da oživi sjećanje, već da njihove veličanstvene biografi je postanu dio našeg kolektivnog pamćenja. O strukturi izložbe najbolja predstava se može steći iz propratnog teksta kuratorke Milene Pejović:

Prvi segment izložbe „Heroine” čini osam portre-ta žena proglašenih narodnim herojima, čije su fotografi je i biografi je preuzete iz istorijskih leksi-kona. Drugi segment „Bez vas se ne može pisa-ti istorija“ tretira kako nezvaničnu stranu istorije, često izostavljenu ili marginalizovanu u zvanič-nim udžbenicima i leksikonima, tako i onu opšte-poznatu, poput osnivanja Antifašističkog fronta žena. Okosnicu postavke predstavlja segment

posvećen Ustavu Narodne Republike Crne Gore iz 1946. godine, kojim se garantuje ravnoprav-nost žene „u svim oblastima državnog, privred-nog i društveno-političkog života”. Izlagačka ar-tikulacija ove izložbe proistekla je iz istraživanja pisane građe koju čuva Nacionalna biblioteka Crne Gore i jedan dio te građe izložen je u okviru postavke. Završni segment izložbe pod nazivom „Stana Tomašević” svojevrstan je kustoski komen-tar koji muzejskim eksponatima stvara još jedan ikonični primjer revolucionarnog romantizma.

Izložbu je pripremio tim saradnika, pretežno iz Nacionalne biblioteke, prema početnoj zamisli i ure-đivačkim smjernicama autorke ovoga teksta. Kuratorka izložbe je bila Milena Pejović, dok su materijale iz fon-dova Nacionalne biblioteke i eksponate iz legata Stane Tomašević u Zavičajnom muzeju u Baru prikupili Mile-nija Vračar, Natalija Bokan, Boris Kaluđerović i Milena Pejović. Izložbu je dizajnirala Ana Matić.

Izložbu smo organizovali vjerujući da će ova izlož-ba o ulozi crnogorske žene u Drugom svjetskom ratu, sa vremenske distance od 70 godina, izazvati iskreno divljenje prema heroinama koje su ikone svake od-važne i odlučne žene nekad i danas. Riječi Blaža Jo-vanovića na Prvom kongresu AFŽ-a Crne Gore i Boke u Kolašinu 1943. godine krunišu poruku ove naše za-misli: „Drugarice, bez učešća žena nije osvojen nijedan bunker, nijedno selo, nijedan grad. Bez vas se ne može pisati istorija – istorija naše slave i naših pobjeda...“.

57

58

59

61

DUGA, NEPREKIDNA TIŠINA

Tatjana Rajić, programska koordinatorka NVO Expeditio

Umjetničkoj akciji „Istorija koje nema“ – koju je inicirala NVO Expeditio iz Kotora, a koja je re-

alizovana u saradnji sa NVO Anima iz Kotora i dizaj-nerkom Tanjom Radež iz Ljubljane – prethodila je na-mjera da se u Crnoj Gori započne sa kreiranjem mape ženskih prostora, kakve već postoje u drugim sredina-ma. Prvi korak u tom procesu feminističkog mapiranja bilo je istraživanje ženske istorije Boke, koja je do sada samo u segmentima proučavana. Na tom poslu su se angažovale aktivistkinje NVO Anima iz Kotora koje su tokom 2013. godine započele aktivnost pod nazivom „Ženska mapa Boke Kotorske“ čija je osnovni cilj bio da se prepoznaju slojevi ženske istorije Boke, te da se zatim, na kreativan način, oni predstave javnosti kroz umjetničku intervenciju u javnom prostoru.

Prvobitna namjera je bila da se istraži istorija po-bunjenih žena Boke Kotorske. Ovo istraživanje, koje su realizovale aktivistkinje NVO Anima, sastojalo se od pretraživanja građe u bibliotekama i arhivima (traganje za izvornim dokumentima i knjigama, novinama i ča-sopisima), a takođe su obavljeni i razgovori sa jednim brojem pojedinaca/ki. Tokom istraživačkog rada po-stalo je, međutim, jasno da u bibliotekama i arhivima ima veoma malo podataka o ženama, da informacije ili nijesu objedinjene ili su teško dostupne, što je samo potvrdilo postojanje stroge podjele na javnu sferu koja

pripada muškarcima i koja se bilježi, pamti i glorifi ku-je, i na privatnu sferu koja pripada ženama (prostor svakodnevnog života, reprodukcije) i koja ostaje neu-pamćena, podrazumijevajuća i, u istorijskom pogledu – ignorisana.

Manjak informacija u postojećim izvorima tokom istraživanja za potrebe „Ženske mape Boke Kotorske“ inicirao je pokretanje umjetničke akcije pod nazivom „Istorija koje nema“. Naime, kako je materijala o že-nama prikupljenog iz arhiva i biblioteka bilo premalo, odlučili smo da se u projekat unese dimenzija ličnih istorija. Aktivistkinje NVO Anima i Expeditio, prema ideji dizajnerke Tanje Radež, shvatile su da je i iz ličnih - pri-vatnih uspomena žena i muškaraca, zanimljivo i dra-gocjeno sagledati koliko se različitih (divnih, strašnih, toplih, herojskih) ženskih priča krije, te koliko je važno sačuvati ih od zaborava i ponovo vrednovati sferu pri-vatnog u kojoj se ćutke, iz genercije u generaciju, te priče sedimentiraju jedna preko druge u dugu i nepre-kidnu tišinu.

Na Međunarodni dan žena, 8.marta 2014. godine NVO Expeditio je uputio javni poziv gađanima/kama da pošalju skenirane fotografi je svojih majki, prababa, su-sjeda, prijateljica, učiteljica, kuma i drugih dragih žena koje su obilježile njihove živote (a više nijesu sa njima). Uz fotografi ju je bilo bitno dostaviti i kratku priču zbog

62

čega je ta osoba bila posebna. Poziv je bio upućen svi-ma, bez obzira na pol i godine. Tokom mjesec dana sakupljeno je preko 60 ličnih priča i mnoštvo fotografi -ja. Većina žena živjela je na području Boke Kotorske, a neke od njih su ovaj prostor voljele i posjećivale.

Prikupljeni material je, u vidu izložbe, priredila di-zajnerka Tanja Radež iz Ljubljane koja je ranije radila sa nevladinim organizacijama u Sloveniji i koja je veoma senzibilisana za temu rodne ravnopravnosti. Izložbena platna su tokom jedne sedmice u maju 2014. bila po-stavljena na Trgu od Kina u Kotoru.

Kako u formi izložbe nije bilo moguće u potpu-nosti prikazati sav pisani materijal i brojne prikupljene fotografi je, nakon izložbe je pokrenut i veb sajt „Istorija koje nema” www.istorijakojenema.org. Veb sajt je omo-gućio i da se postojeća zbirka sjećanja obogati novim pričama i fotografi jama nevidljive ženske istorije. Sajt je aktivan i otvoren za dopunjavanje novim slojevima nevidljive lične ženske istorije.

Reakcije na projekat „Istorija koje nema“ su bile veoma pozitivne; stizalo je puno riječi ohrabrenja preko društvenih mreža i putem e-maila, ne samo iz

Crne Gore već i iz regiona – Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Slovenije... Jedan od komentara, upućen od B.S., jasno oslikava rodni kontekst u kome živimo: „Izvanredno. To je, na žalost, i istorija žena u gotovo svim zajednicama.“

Iako se u mapiranje nevidljive ženske istorije kre-nulo od Boke Kotorske, smatramo da bi bilo značajno da se projekat nastavi i učini vidljivim „ženski prostor “ Crne Gore i čitavog regiona. Smatramo, takođe, i da bi građa prikupljena na ovaj način doprinijela obogaćiva-nju fonda budućeg Muzeja žena Crne Gore.

Aktivnost je fi nansijski podržana kroz dva projekta NVO Expeditio: „Eclectis - European Citizens’ Labora-tory for Empowerment CiTIes Shared” koji je sufi nansi-ran kroz program Evropske unije Kultura 2007-2013; i „Prostori različitosti – Javni prostori kao polje interkul-turnog dijaloga i promocije društvenih vrijednosti“ koji je fi nansirala Ana Lind fondacija. Vjerujemo da proje-kat „Istorija koje nema“ predstavlja još jedan doprinos osvjetljavanju ženske istorije i da je mali korak koji vodi do pune ravnopravnosti žena i muškaraca.

63

64

65

66

67

KA OSNIVANJU MUZEJA ŽENA CRNE GORE

70

KUĆA IDEJA

Nada Drobnjak, predsjednica Odbora za rodnu ravnopravnost u Skupštini Crne Gore

Živimo, radimo, gradimo... Ostavljamo trag. No, kada se osvrnemo za sobom, mogle bismo reći

ono što kaže i junakinja Nortengerske opatije Džejn Ostin: „Nikako me ne zanima stvarna, ozbiljna istorija... svađe papa i kraljeva, ratovi ili pošasti na svakoj strani-ci; muškarci koji nisu ni za šta, i skoro nijedna žena“. Ili možda ono što kaže Rozalind Majls u knjizi Ko je spre-mio tajnu večeru – Ženska istorija svijeta: „Kada se istorija usredsredi isključivo na jednu polovinu ljudskog roda, izgubljena je svaka alternativna istina ili stvarnost“.

Na tragu takvih ideja jedne proljećne večeri 2013. godine vodila je razgovor jedna grupa feministički na-strojenih žena. Razgovarale smo o tome kakve su po-sljedice prenošenja istorijskih znanja u kojima se žene pojavljuju tek na marginama, najčešće kao stereotipi. Govorile smo i o tome zašto nam je potrebna istori-ja privatnosti. Glasno smo razmišljale o tome koja su to tehnička dostignuća doprinijela emancipaciji žena i zaključile da bi pojava mašine za pranje veša koja je obezbijedila ženama više slobodnog vremena morala biti istorijski relevantna činjenica. Pričale smo i o jednoj mogućoj istoriji pranja veša. Prisjećale smo se žena koje bi morale biti dio istorijskog znanja, činjenica koje bi se morale znati, poput odluke knjaza Nikole iz 1883. go-dine da za vrijeme svoje posjete sultanu Abdul Hamidu zvaničnom proklamacijom knjaževsku vlast preda su-pruzi Mileni, ili činjenice da je princeza Jelena bila prva

žena sportski ribolovac. Neko je spomenuo Nikšićanku Persu Katinski koja je, iako nepismena, decenijama bila uspješna na pozorišnoj sceni. Sjetile smo se i Jelisave-te Popović iz Kotora, jedne od prvih kompozitorki na južnoslovenskom području. Plele smo Arijadninu nit od imena žena koje bi trebalo izvesti iz lavirinta zaborava. I tako je bljesnula ideja – potreban nam je Muzej isto-rije žena. A onda je razgovor krenuo dalje: saglasile smo se da moramo imati na umu da „muzeji nisu kuće predmeta, nego kuće ideja“ (muzeolog Tomislav Šola) i da je možda ključno pitanje šta će biti prezentovano u tom muzeju jer će od toga zavisiti hoće li se održati rodni stereotipi ili će se mijenjati predstave o ženama, zajednici i njenom identitetu.

Nije se ostalo samo na ideji. Uskoro je konstitui-san Koordinacioni odbor za osnivanje Muzeja istorije žena Crne Gore, u kojem su se, osim predstavnica civil-nog društva, Skupštine Crne Gore, Ministarstva kulture, Ministarstva za ljudska i manjinska prava, našle i neke druge žene koje su bile zainteresovane da podrže ovaj projekat. A onda su krenule i duge inicijative i ideje. I sada nas, eto, usred pocesa osnivanja Muzeja žena u kojem nas čeka još mnogo otvorenih pitanja, ali za koji vjerujemo da će de završiti uspješno i da će donijeti važne promjene.

Teško da je danas potrebno bilo kome objašnjavati zašto je integrisanje rodne ravnopravnosti u sve razvoj-

71

ne politike i strategije, uključujući politiku kulture i za-štite kulturno-istorijskog nasljeđa veoma važno. Rodnu politiku je nemoguće odvojiti od jednakog priznavanja, uživanja i zaštite ljudskih prava, socijalne inkluzije i po-stizanja održivog razvoja. Ustav Crne Gore daje dobar osnov za uvođenje i uređivanje rodne ravnopravnosti ustavnim principom kojim se obezbjeđuje jača garan-cija za ostvarivanje ljudskih prava i sloboda bez diskri-minacije, odnosno bez rodnih stereotipa. Naime, Usta-vom je utvrđeno da država jemči ravnopravnost žene i muškarca i razvija politiku jednakih mogućnosti. U Cr-noj Gori je 2007. godine usvojen Zakon o rodnoj rav-nopravnosti kao prvi antidiskriminacioni zakon, dok je 2008. godine usvojen prvi Plan aktivnosti za postizanje rodne ravnopravnosti (PAPRR), a 2013. godine i drugi. PAPRR je dokument čija se politička dimenzija ogleda

u njegovoj povezanosti sa ostalim državnim razvojnim politikama, strategijama i dokumentima i koji je zasno-van na nacionalnom zakonodavstvu i međunarodnim instrumentima za ljudska prava, na pravnim dokumen-tima UN, SE, EU i specijalizovanih organizacija u onom dijelu u kojem se one odnose na ravnopravnost žena i muškaraca. Sve ove politike, strategije i dokumenta prepoznaju kulturu kao važnu oblast afi rmacije rodne ravnopravnosti.

Osnivanje Muzeja istorije žena u tom kontekstu se čini kao logična odluka. Na taj način država Crna Gora će potvrditi svoju spremnost da mnoge doprinose žena u sferi privatnosti, javnog života, trgovine, politike itd. uvaži kao relevantne i bitne za nastanak crnogorskog istorijskog identiteta, odnosno da uvaži stav istoričarke Meri Riter Bird da „žena jeste istorija, i stvara istoriju“.

NAŠ DUG GENERACIJAMA ŽENA

Lidija Ljesar, direktorica Direktorata za kulturnubaštinu, Ministarstvo kulture Crne Gore

Uloga žene u crnogorskom kulturnom i isto-rijskom nasljeđu danas je tema koja sve više

zaokuplja pažnju institucija, civilnog sektora i pojedi-naca u Crnoj Gori. Već duže vrijeme u fokusu pažnje je činjenica da uloga žene u crnogorskoj istoriji još nije dovoljno valorizovana i da se takvo stanje mora mije-njati. Ipak, budući da je riječ o temi koja je tako dugo bila marginalizovana, a koja je, s druge strane, i veoma kompleksna – jasno je da pristup ovoj temi mora biti

sinhronizovan i ozbiljno promišljen. Samo ćemo tako, naime, uključiti sve one aspekte koji su nam bitni i koje ne smijemo da izostavimo ako želimo da ulogu crno-gorske žene u kulturnom i istorijskom nasljeđu osvije-tlimo svestrano i objektivno.

Ako se osvrnemo unazad, na sve aktivnosti koje su od 2013. godine preduzimane kako bi se skrenula pažnja javnosti na pitanje revalorizacije ženskog naslje-đa u Crnoj Gori – možemo da zaključimo da ideja o

72

novom pristupu ženskom nasljeđu ima široku podršku, da su brojni akteri kulture zainteresovani za ovo pitanje i ujedinjeni u stavu da je ovo tema koja je prioritetna. Kao logičan odgovor na tu zainteresovanost nastala je Inicijativa za osnivanje Muzeja istorije žena Crne Gore budući da bi osnivanje jedne takve ustanove u najvećoj mjeri garantovalo da će to nasljeđe zaista i biti tretirano na najbolji način. Ovu Inicijativu su 2013. godine po-krenule predstavnice civilnog sektora, a podržale su je predstavnice Parlamenta Crne Gore, Ministarstva kul-ture i Ministarstva za ljudska i manjinska prava. Tokom rada Koordinacionog tima za osnivanje Muzeja žena, koji je konstituisan u septembru 2013. godine, pojavili su se i neki konkretni predlozi i ideje o radu ove usta-nove. Tako se, između ostalog, rodila i ideja da Muzej istorije žena bude javna ustanova koja će biti smještena u bivšem Đevojačkom institutu carice Marije, zgradi čija je namjena bila obrazovanje i emancipacija djevojaka u Crnoj Gori, sagrađenoj 1871. godine prema projektu austrijskog inženjera Paklera. Smještanje Muzeja isto-rije žena u ovu zgradu, kroz koju je tokom 40 godina njenog trajanja prošlo 450 djevojaka, shvaćeno je prije svega kao simbolički značajan čin: iako bi njena savre-mena namjena bila donekle drugačija, ona bi suštinski bila slična namjeni koju je ovaj objekat imao krajem 19. vijeka jer bi u njoj savremene generacije žena dobijale znanja i informacije o dometima njihovih prethodnica i o kulturnoj baštini, posebno o onim njenim segmen-tima u čijem nastanku su žene bila glavni protagonisti.

Crnogorke su tokom prošlosti bile vidljivije izvan Crne Gore nego u njoj. Slike na kojima su predstavljene Crnogorke kako nose teret ili rade teške fi zičke poslo-ve obilazile su svijet i izazivale čuđenje. Sa druge stra-ne, odvažnost Crnogorki, njihova hrabrost i čvrstina da opstanu i održe svoje porodice u gotovo nemogućim uslovima zadivljavale su strance koji su se zaticali u Cr-noj Gori i koji su o tome čitali. Paradoksalno je da su najmanje, a usudiću se reći možda i nikad, uspijevale da zadive crnogorsko društvo u čije su temelje utkale sebe.

No, ako već Crnogorke nisu tokom prošlosti uspjele da se izbore za pažnju crnogorskog društva, savremene generacije žena to mogu nadoknaditi time što će se izboriti za Muzej istorije žena koji bi naredne generacije edukovao i informisao o ovoj manje vidljivoj strani istorije Crne Gore, tako da one koje dolaze po-slije nas neće morati da o istoriji žena saznaju iz škrtih istorijskih izvora.

Muzej istorije žena Crne Gore morao bi biti bazi-ran na principima i standardima savremene muzeolo-gije i funkcionisati kao savremena i održiva multisek-torska ustanova sa širokim spektrom aktivnosti koje će nadilaziti uvriježena očekivanja od muzejskih ustanova. Muzej bi morao voditi ka unapređenju politike rodne ravnopravnosti i biti usmjeren ka mnogim značajnim istorijskim, kultrološkim i sociološkim temama koje bi bile transmitovane kroz: zaštitu i promociju kultur-nog i istorijskog nasljeđa žena Crne Gore; iniciranje i organizovanje edukativnih programa koji su u vezi sa osnovnom djelatnošću muzeja; dizajniranje i proizvod-nju predmeta koji se oslanjaju na žensko kulturno i istorijsko nasljeđe Crne Gore; iniciranje, organizovanje i publikovanje istraživačkih projekata koji se odnose na žensko nasljeđe i projekata iz područja savremenih umjetničkih praksi koje takođe imaju nasljeđe u svom fokusu, kao i kroz pružanje stručnih/konsultantskih usluga u području koje pokriva djelatnost Muzeja.

Muzej istorije žena Crne Gore nam je potreban da bismo odali priznanje svojim prethodnicama, ali nam je on takođe potreban i zbog nas samih. Savremene Crnogorke takođe biju svoje bitke nastojeći da između tradicionalizma i modernosti nađu prihvatljive i nove uloge. Da bismo u tome uspjele neophodno je da po-znajemo živote svojih prethodnica: naši savremeni žen-ski identiteti ne mogu biti izgrađeni bez svijesti o tom nasljeđu i kontinuitetu. Takođe, da bi naši savremeni doprinosi razvoju našeg društva, koji su nemjerljivi, bili uvaženi – neophodno je da budu uvaženi i doprinosi žena koje su živjele prije nas.

73

Mr Ervina Dabižinović, koordinatorka Programa ženskih studija – NVO ANIMA

NOVO PISANJE ŽENSKE ISTORIJE

Najveći dio našega znanja o ženama u Crnoj Gori potiče od izvora koje je ozakonio patri-

jarhat koji ima moć da dominantno odredi sliku, mjesto i glas žena u kulturi, nauci, umjetnosti i politici. Naj-češće se radi o malom ili gotovo beznačajnom broju informacija koje su zapravo i zabilježene zato što afi r-mišu patrijarhat. U praktičnom i teorijskom smislu ovdje imamo na djelu snažnu instrumentalizaciju žena: tako imamo informacije o pojedinim ženskim društvima koja su se bavila humanitarnim radom, socijalnim zbrinjava-njem, skupljanjem novca, zdravstvenim uslugama (hu-manitarna i nacionalna društva žena), koja su bila na fonu i pod kontrolom muškog patrijarhalnog autorite-ta. S druge strane, građanska ili feministička udruženja koja se nisu uklapala u poželjnu sliku ženskosti ostajala su van interesa štampe i izvan naučnog interesa. Tako predstava o ženskom učešću u razvoju društva nije us-pijevala da izmakne kontroli. Takođe, politička sudbina prostora kojeg danas zovu Zapadni Balkan (politička defi nicija Evropske unije) u prošlim vjekovima dovela je do toga da su arhivski podaci većim dijelom izmješteni van Crne Gore: podaci o ženama Crne Gore su tako rasuti da potraga zahtijeva više vremena i napora.

U Crnoj Gori se relativno mali broj osoba i udru-ženja bave prikupljanjem, sistematizovanjem i naučnim dokumentovanjem podataka o ženama iz prošlosti i iz sadašnjosti. Kritička procjena tih sadržaja takođe izo-

staje. Ženska udruženja u Crnoj Gori su prva otvorila različita ženska pitanja, među kojima i pitanje ženske istorije i prikupljanja i čuvanja znanja o ženama. To pita-nje je otvoreno i u okviru Programa ženskih studija koji je tokom deset godina (2002-2012) realizovala ANIMA - Centar za žensko i mirovno obrazovanje iz Kotora. Cilj inicijative za osnivanje INDOK centra bio je priku-pljanje podataka o ženama i formiranje baze podataka koja će omogućiti buduća istraživanja i predstavljati te-melj za promjenu položaja žena. U okviru ove inicijati-ve realizovan je međunarodni projekat „Sjećanje žena“ i objavljena publikacija „Sjećam se – identiteti žena u socijalizmu“ (2004). Takođe, ANIMA objavljuje prvi ča-sopis za feminističku teoriju i praksu ŽINEC, PRESSJEK – pres kliping dnevne štampe, kao i mjesečne i godišnje analize i izvještaje sa ciljem čuvanja znanja o ženama.

Do devedesetih godina 20. vijeka u Crnoj Gori nije bilo istraživača/čica koji su se bavili ženskim temama. U tom periodu značajno je pomenuti, kao usamljeni pri-mjer, knjigu istoričara Dima Vujovića „Knjaginja Darinka – Politička aktivnost 1855- 1869“ (1968). Značajan rad predstavlja i zbornik radova „Žene Crne Gore u revolu-cionarnom pokretu od 1918. do 1945. godine“ (Istorij-ski institut, Titograd, 1969) u kojem su sabrani podaci o učešću i doprinosu žena u borbi protiv fašizma.

Od devedestih godina 20. vijeka u Crnoj Gori ra-dove o ženama objavljuju uglavnom autorke (rjeđe

74

autori) koje afi rmišu različite teme o ženama sa razli-čitih teorijskih pozicija. Važno je spomenuti radove ri-jetkih akademkinja koji nastaju u periodu od 1996. do 2014. godine: Glušica (1996), Gluščević (1996), Filipović (2003), Radulović (2009), Nikčević - Batričević (2010), Krivokapić (2010) i Bulatović (2014).

Početkom 21. vijeka raste produkcija knjiga po-svećenih različitim ženskim pitanjima shodno opštem pravcu kretanja društva u tom periodu. Lenka Blehov Čelebić 2002. godine istražuje ulogu i položaj žena srednjevjekovnog Kotora preusmjeravajući pažnju sa političke i nacionalne istorije na društvenu istoriju i ži-votnu svakodnevicu. Treba istaći i akademski doprinos cjelokupnog rada dr Mileve Filipović koja je u knjizi „Društvena moć žena u Crnoj Gori“ (2003) iznijela va-ljanu teorijsku osnovu za istraživanje, a potom i em-pirijske podatke o društvenom položaju i društvenoj moći žena u Crnoj Gori s kraja 20. vijeka.

Između 2004. i 2014. nastaje manji broj različitih publikacija i monografi ja o ženama. Melanija Bulatović u knjizi „Ženska mapa Crne Gore“ (2004) predstavlja i pomoviše žene „koje su bile prve u svim oblastima života“, a vrlo slične sadržine su i monografi je istoričara Lazara Seferovića „Znamenite Novljanke“ (2012) i „Tra-gom čudesnih žena u Boki Kotorskoj“ (2014).

Anđelka Bulatović 2010. godine objavljuje mono-grafi ju „Žene Crne Gore kroz vjekove (18-19)“ u kojoj iznosi podatke o životu, položaju i vaspitanju žena u Crnoj Gori u okvirima agrarnog društva zasnovanog na bratstveničkim i plemenskim karakteristikama. U drugoj monografi ji iste autorke „Crnogorka u 20. vijeku“ opi-suje se položaj i uloga žene sa pravnog, ekonomskog, biološkog, psihološkog aspekta u (seoskoj i gradskoj) porodici i ukazuje na uzroke koji su uticali na promjene i na teškoće koje ih ometaju.

Posljednjih godina publikuju se nove knjige izvan i unutar akademske zajednice. „Istorijska čitanka: Žene u Crnoj Gori 1790 - 1915“ (NVO NOVA, 2011), koju je uredila Nataša Nelević, nastala je izvan akademske zajednice kao rezultat jasno prepoznate nevidljivosti i

tišine istorijske nauke nad temom žena u Crnoj Gori. Drugi rad je nastao unutar akademske zajednice: knji-ga „Žene i njihov doprinos u istoriografi ji Crne Gore u prvoj polovini 20. vijeka“ (2013) mr Vesne Kovačević, koristeći obimnu pisanu građu, donosi izuzetno važne informacije o doprinosu žena u oblastima koje su do sada neprikosnoveno okupirali muškarci.

Ženska istorija u Crnoj Gori držana je van glavnog toka jer patrijarhat ima moć da propiše sadržaj poli-tičke ili nacionalne istorije, značaj i važnost istorijskih činjenica i da normira predmet naučnog istraživanja. Žene se u takvoj istoriji posmatraju kao instrumenti ili reproduktivni resurs koji obezbjeđuje materijal za os-tvarenje patrijarhalnih ciljeva. Informacije o ženama se sporadično pojavljuju, ali se zatim iznova prešutkuju. Ali, one danas traže da progovore iz nevidljivosti i ti-šine, i da budu ubilježene: uticaj feminističkih pristupa istorijskom znanju koji problematizuju patrijarhalni isto-rijski diskurs stigao je i do nas postajući i naša realnost. Međutim, još uvijek je velik raskorak između inicijativa i produkcije koja nastaje u okviru građanskih udruženja koja se bave ženama i produkcije koja nastaje unutar akademske zajednice u kojoj se još uvjek najčešće ne prepoznaje važnost istraživanja roda i tema o žena-ma kao ni teorijske misli koja bi bila od koristi ženama Crne Gore. Kvalitet i količina znanja koje se formira u hodu još uvjek su nedostatni. Ohrabruje i budi nadu to što proces novog čitanja istorije i prikupljanja znanja o ženama, koji su pokrenule aktivistkinje u Crnoj Gori, kontinuirano traje uprkos problemima i teškoćama koje imaju u borbi za samoodržanje i nezavisnu poziciju.

Nema nikakve sumnje da građa za Muzej žena Crne Gore postoji, kao što nema sumnje da postoje i žene koje znaju zašto je to važno i kome je to važno. Ono što nam je potrebno u Crnoj Gori je feministički pristup ovim pitanjima. Moramo uvesti rod kao katego-riju istorijske analize. Neophodna su nam istraživanja koja su usmjerena na korist i poboljšanje života žena, kao i transformaciju odnosa moći i postojećih rodnih hijerarhija. Potrebna su nam i istraživanja koja uvaža-

75

vaju iskustva žena kao najbrojnije društvene grupe, kao i nove ne-tradicionalne metode istraživanja kojima se širi skup izvora i koje uvažavaju žensko iskustvo: kva-litativna istraživanja, analize iskustva subjekta znanja, analize ličnih priča autorki i onih koje su uključene u istraživanje, studije slučaja, strukturirani i nestrukturirani intervjui, analiza teksta i analiza diskursa, lični dnevnici,

prepiske. Potreban nam je, dakle, jedan drugačiji, femi-nistički jasno artikulisan pogled na društvenu istoriju i kulturu Crne Gore da bismo mogli da vidimo koliko ima stvari o ženama u našoj prošlosti o kojima ne znamo ništa i da bismo shvatili koliko su nam ta znanja dra-gocjena i zašto su nam dragocjena. Muzej žena Crne Gore trebalo bi da afi miše upravo takav pogled.

Tatjana Rajković, kustoskinja – muzejska savjetnica u Etnografskom muzeju Crne Gore

ŽENA KAO SUBJEKT

Staviti crnogorsku ženu u fokus etnoloških, an-tropoloških, istorijskih, socioloških, fi lozofskih,

pravnih ili ma kojih drugih istraživanja nije nimalo jed-nostavan zadatak, tim prije ako se uzme u obzir činje-nica da se u istraživanjima i raspravama o ženi, nje-nom životu i aktivnostima, veoma često pod maskom objektivnosti i racionalnosti skrivaju klišei i predrasude. Istraživači koji su proučavali tradicionalno crnogorsko društvo uglavnom su proučavali kulturne norme, rod-ne uloge i ustaljene prakse koje je ondašnje društvo nametalo kao idealan model ponašanja. Tako je, kroz prizmu patrijarhata koji je u kontinuitetu vjekovima tra-jao na ovim prostorima kao izrazita kulturno-istorijska konstanta, žena najčešće proučavana kao objekt muš-karca, odnosno na način koji je ovaj oblik društvene strukture sam proizveo.

S obzirom da je u crnogorskom društvu muška dominacija utkana u svaki aspekt života, neophodno je

integrisati rodno senzibilni pristup u proučavanjima ra-zličitih aspekata života žene u prošlosti, defi nisati nove ciljeve istraživanja, koristiti drugačije pristupe i metode i otkrivati nove izvore. Polazeći od teze da kroz istoriju ne postoji nijedna pojava i nijedna sfera života koja se ne može iznova istraživati i tumačiti, a imajući u vidu česte predrasude i stereotipe, nameće se potreba ponovnog iščitavanja postojeće građe. U skladu s ovim stavom i potrebama, a uvažavajući kategoriju roda, neophod-no je postojeću građu reinterpretirati, a građu koja ne ignoriše polno-rodnu komponentu revalorizovati. Preis-pitivanjem tradicionalne predstave o ženi došlo bi se do objektivnih i pouzdanih saznanja kojima bi se omogućila percepcija ženskog bića kao značajnog i neizostavnog subjekta našeg društva i istorije. Koristeći interdisciplinar-ni pristup u istraživanjima, najpoželjnije je kombinovati i sintetisati raznovrsne podatke, služeći se se prije svega činjenicama i objektivnim i racionalnim objašnjenjima.

76

Ideja o osnivanju Muzeja žena Crne Gore se može sagledati kroz više dimenzija. Kao prvo, kroz ko-

ordinaciju sa postojećim specijalizovanim institucija-ma (i muzejskim artefaktima kojima se već raspolaže u oblasti tzv. ženskog kulturnog nasljeđa), Muzej žena bi mogao da doprinese jednoj drugačijoj, sadržajnijoj perspektivi tumačenja rodnih subkultura u prošlosti, ali

i u sadašnjosti Crne Gore, kao što bi i kroz interdiscipli-narne teorijske pristupe problemu i različite umjetničke prakse zasigurno unio izvjesnu dozu novog, svježijeg, pa i alternativnog pristupa ukupnom kulturnom naslje-đu. Isto tako, osnivanjem Muzeja žena bi se, u širem smislu, podstakla politika kulturnog pluralizma u državi i angažman na druge teme često nepravedno zapo-

U tradicionalnom crnogorskom društvu, koje je bitisalo i opstajalo u surovosti minulih vjekova, crno-gorska žena gotovo da nije imala ni prostora ni mo-gućnosti da ispolji svoju volju pa stoga ne čudi obilje podataka koji potvrđuju da je položaj žene u patrijar-halnoj kulturi krajnje inferioran i težak, koji je prikazuju kao potlačeno biće, kao robinju muškarca i društva u kojem živi. Međutim, u društvu u kojem je imperativ bio goli opstanak, održanje porodice i očuvanje slobode, žena je morala preuzeti mnoge obaveze i odgovorno-sti, čak i one koje joj po prirodnoj određenosti nijesu pripadale. Bila je prinuđena da ispolji svoj ,,muški” al-ter-ego, svu svoju snagu, izdržljivost i hrabrost koje je u svom biću nosila. Sve te karakteristike će je u daljoj istoriji odrediti kao Crnogorku-kamenu ženu, ženu-vu-čicu, čovjek-ženu. Istina, naša pretkinja je dijelom sve to i bila, vjerovatno ne zato što je kao takva genet-ski determinisana ili što je to bio njen izbor i želja, već

zato što su je određene kulturno-istorijske prilike, kao i čitav splet različitih okolnosti na to prinudile. Dakle, naša pretkinja je bila odvažna žena od kamena, he-roina jednog vremena, ali i mnogo više… Upravo to je razlog više da ne samo znamenite žene iz crnogorske prošlosti, već i one druge, mahom bezimene žene po-stanu vidljive i prepoznate kao neizostavan dio našeg nasljeđa. Osnivanje Muzeja žena bio bi jedan, svakako, veoma značajan korak u tom smjeru. Pored značajne uloge koju bi imao u edukaciji, podsticanju i promo-visanju rodne ravnopravnosti i kulturne raznolikosti, Muzej bi bio i značajan centar koji doprinosi poveća-nju vidljivosti i afi rmaciji ženskog kulturnog nasljeđa. Osnivanjem ovakvog Muzeja i stavljanjem žene u fokus istraživanja skrenula bi se pažnja javnosti i podigla svi-jest o ženi kao neizostavnom subjektu kulture i društva u prošlosti i sadašnjosti.

PUT DO PROMJENE

Prof. dr Lidija Vujačić, Univerzitet Crne Gore

77

stavljene ili „podrazumijevajuće“, odnosno stereotipno tumačene. Takođe, nova institucija bi kroz svoj budući rad, za pretpostaviti je, podstakla i širi, multidisciplinarni diskurs na teme koje su direktno ili indirektno vezane za rodni identitet, rodne uloge, rodne stereotipe itd.

Antropološke teorije rodni identitet tumače kao subjektivni osjećaj pripadnosti jednom od rodova, kao što su i rodne uloge normativne projekcije o (rodnoj) podjeli rada i pravilima vezanim uz interakcije između žena i muškaraca. Dakle, kao i drugi oblici identifi kaci-je, i rodni identitet osim individualnog, tzv. Ja-koncepta podrazumijeva i interakciju sa društvom, odnosno (ne)prihvatanje kulturom uslovljenih rodnih normi. To znači da ga (pre)oblikuje i svojevrsna rodna ideologija kojom su, kroz različite diskurse, uloge muškarca i žene deter-minisane s obzirom na prepoznatljive stavove šta zna-či biti muškarac a šta žena u konkretnom društvenom ambijentu. Svako društvo, odnosno kultura, kako god da je kvalifi kujumo, kao tradicionalnu, patrijarhalnu, (post)modernu itd. – uvijek se rukovodi nekim standar-dima prema kojima interpretira rodni identitet, pa je on tako odraz mnogo širih socio-kulturnih odnosa u druš-tvu ili, na neki način, rodne ideologije. Rodne uloge nijesu, naravno, „ideologizovane“ direktno i represiv-no, ali jesu indirektno „standardizovane“ i kao takve od značaja za ukupni aktivitet individue i društva u cjelini.

Takođe, rodne uloge su tema koja se različito in-terpretirala u posljednja dva vijeka (otkad uopšte fi gu-rira kao kontroverzan fenomen u psihološkim, socio-loškim i kulturološkim teorijskim pristupima), paralelno sa tumačenjem razlika u rodnim ulogama između ra-zličitih kulturnih sistema, u prostornoj i vremenskoj di-menziji. Analiza roda se, zapravo, bavi koliko ulogama i aktivnostima, toliko i odnosima među polovima koji se tiču distribucije autoriteta, uticaja na odluke, raspo-laganja resursima, odnosno vlasništva nad stečenom imovinom, naslijeđa itd, što implicira da su rodovi u vertikalnom, civilizacijskom smislu, prolazili kroz razli-čita (rodna) iskustva. Istorija, kao i savremeno stanje

stvari, zapravo pokazuje da su sva društva, gotovo bez izuzetka, društva nejednakosti, bez obzira o kakvoj nejednakosti je riječ: ekonomskoj, socijalnoj, etničkoj, nacionalnoj ili rodnoj.

Zapravo, rodni identitet, odnosno njegova per-cepcija se mijenja unutar društva kroz vrijeme onoli-ko koliko se mijenja kultura koja, sama po sebi, nika-da nije statična, već je u stalnom procesu promjena. Takođe, usložnjavanjem društvene stvarnosti rodne uloge prestaju biti determinisane iznad svega običaj-nim, moralnim nasljeđem ili, pak, popularnim kultur-nim sadržajima, već se one mijenjaju i usljed brojnih političkih, ekonomskih, tehnoloških i drugih faktora, ali i sve slobodnijeg individualnog izbora rodnih sadrža-ja. Stoga rodni identitet predstavlja „otvoreno polje“ u koje se, osim odabranog kulturnog nasljeđa, upisuju i nova značenja, a „šifra“ čitanja najprije korespondira sa standardima vremena koji je profi liše. Tako da i kulturni konstrukt žene (ili muškarca ili, pak, tzv. trećeg pola) stalno i iznova mora tragati za novim tj. za redefi ni-sanim značenjem vlastitog postojanja u sve složenijim kontekstualnim situacijama. Isto tako, razgovor o rod-nim identitetima i (različitim) ulogama u društvu, bilo kao izraz svakodnevnice ili kao izraz ideologije, ne bi trebalo da bude tumačen jedino kroz odnos (nad)moći, već i kroz univerzalne muško-ženske „igre“ preživljava-nja, sukobljavanja, pa i zavođenja.

Stoga sagledavanje tzv. rodnog kulturnog naslje-đa i istorije, ali i rodne stvarnosti, kao i projekcije bu-dućnosti, jeste važno ne samo da bi se deskriptivnim i pozitivističkim pristupom interpretirala uloga žene u konkretnom vremenu i prostoru, već i da bi se, sa širih socioantropoloških pozicija, analizirala struktura druš-tva, kao i društveni podsistemi koji su činili standard jedne kulture, kao i da bi se kroz aktivizam došlo do poželjne promjene. Tim prije što nauka, posebno druš-tvena, nikada ne smije da zanemari humanističke po-stulate na kojima počiva. U tom smislu bi i Muzej žena dao specifi čan doprinos.

78

ŽENSKO MUZIČKO NASLJEĐE – NOVI PRISTUPI

Mr Dobrila Popović, savjetnica za muzičko stvaralaštvo, Ministarstvo kulture Crne Gore

Konferencija „Žene i nasljeđe – Ka osnivanju Muzeja žena Crne Gore“, koja je održana na

Cetinju 29. maja 2015. godine, pod pokroviteljstvom UNESCO-a, iznijela je na javnu diskusiju jedno zanimlji-vo istraživačko, stvaralačko i kulturno-istorijsko pitanje: Koliko je žensko kulturno nasljeđe Crne Gore istraženo i koliko još ima prostora za istraživanje, čuvanje i kori-štenje toga nasljeđa?

U okviru te diskusije nezaobilazna je tema uloge žena u tradicionalnoj crnogorskoj muzici budući da je nesumnjivo da je ta uloga značajna i specifi čna na način koji zahtijeva nova istraživanja i dopušta rodne pristupe tome nasljeđu.

Geografska izdvojenost i poseban način života u brdima uticali su na to da Crnogorci sačuvaju spe-cifi čne etničke karakteristike koje su ostavile duboke tragove u folkloru. Ta tradicija nije, naravno, istovjetna na cijelom području Crne Gore: muzička tradicija u pri-morskom dijelu, kao i u Boki, razlikuje se od muzičke tradicije sjeverne ili centralne regije zbog posebnosti prostornog položaja i kulturno-istorijskog razvitka. Tužbalica i epska pjesma imale su najvažniju ulogu u duhovnom životu Crnogoraca. U jezgru svijesti posto-jalo je junaštvo, sloboda, osveta, što karakteriše etničke grupacije uglavnom mediteranskog područja. U nači-nu iskazivanja muzikalnosti epsko pjevanje uz pratnju

jednostrunih gusala pripadalo je isključivo muškarcima, dok se tužbalica mogla posmatrati kao izrazito ženska tvorevina.

Nesumnjivo je da svaki muzički žanr u tradicio-nalnoj muzici prenosi određenu poruku o ustrojstvu svijeta i mjestu određenog subjekta u njemu. Međutim, žena je gotovo uvijek ta koja prenosi onostranu poruku u vokalnoj muzičkoj praksi koja ima obrednu funkciju. Poetiku i dramatiku koju nalazimo u ženskom tuženju ne možemo naći u muškom leleku. Kao obredna pje-sma, tužbalica je prastara tvorevina koja je na našem prostoru trajala hiljadama godina. Poređenja sa drugim područjima Balkana i kulturama antičkih naroda navo-de na zaključak da u ovim kulturama epiku, koja je pri-marno zastupljena, neminovno prati i tužbalica.

U crnogorskoj muzičkoj tradiciji preovlađuju one pjesme koje sadrže napjev-melodiju i tekst. U pjevanju je karakteristična podjela na polove, a ako učestvuju pjevači različitih polova, onda se najčešće radi o ne-koj vrsti pjevačkog dijaloga između muške i ženske pjevačke grupe. Vokalna muzička praksa koja pripada životnom ciklusu običaja uglavnom se ispoljava kroz čistu liriku, a tu su žene mahom bile nosioci vokalnog muzičkog izraza.

Na osnovu do sada sakupljene građe, može se zaključiti da su se neki oblici pjevanja zadržali do da-

79

našnjih dana. Ako se ima na umu da jedna od glav-nih karakteristika muzičkog folklora usmeno-auditivno prenošenje, onda je jasno da se prihvatanje, učenje i usavršavanje muzičkih elemenata bazira na imitaciji. Napjevi su slični; jedan isti možemo sresti u horskoj pjesmi, u običajnoj ili obrednoj. Napjev koji se koristi u tužbalici može biti i osnova za svadbenu pjesmu, ali tekst je taj koji određuje karakter pjesme i dramski izraz koji je dominantan. Crnogorci nisu imali odnos prema muzici kao estetskoj kategoriji, već je ona za njih bila sredstvo za isticanje teksta. Na jedan napjev mogu se naći raznorodni tekstovi, a upotreba samo jednog mo-daliteta čini gotovo sve napjeve istorodnim.

Kada je riječ o tradicionalnom sloju muzičkog na-sleđa koje pripada ženama, tu su naročito zastupljene pjesme namijenjene djeci, koje direktno pokazuju svoj vaspitni potencijal. Uspavanke su napjevi čija je osnov-na funkcija uspavljivanja djeteta, a najčešće ih izvode babe. U njima se takođe jasno prepoznaju elementi nekadašnjeg vjerovanja, prije svega u onostrano.

U kontekstu uloge žene u tradicionalnoj muzici, treba podvući da žena praktikuje, baštini i prenosi zna-nja, ali je ona uvijek u drugom planu, nikada sa jasno istaknutom ulogom. Takva slika se odražava i u igra-nju kola, na širem kontinentalnom prostoru Crne Gore, gdje pored striktno podvojenih muških i ženskih igara postoje mješovite i zajedničke igre kod kojih su u pred-njem dijelu kola igrači, a u zadnjem igračice.

Postoji obimna zaostavština terenskog istraživanja etnologa i etnomuzikologa koji su u dužem vremen-skom periodu, od početka 19. do sredine 20. vijeka, obilazili Crnu Goru, koja nam dopušta da muzičko na-sljeđe sagledamo kroz prizmu nematerijalne kulturne baštine. Posljednje opsežno etnomuzikološko istraživa-nje na području zemalja Jugoistočne Evrope sprovela je početkom 2004. godine grupa istraživača iz Šved-ske, vođena iskusnim etnologom i etnomuzikologom Stenom Sandalom. Predmet njihovog istraživačkog

poduhvata bila je tradicionalna muzika, zajedničke niti balkanskog područja i najstariji oblici usmene tradici-je. U okviru projekta Music from Montenegro, nakon višenedjeljnog terenskog rada, a zatim analize i siste-matizacije prikupljene građe, Švedski koncertni institut Rikskonserter objavio je CD na kojem su objedinjeni gotovo svi najbolji izvođači crnogorske tradicionalne muzike.

Iako su se povremeno pojavljivali i drugi sakupljači muzičke građe na našim prostorima, muzička tradici-ja Crne Gore je još uvijek u velikoj mjeri nedovoljno poznata. Detaljnije i sistematičnije istraživanje koje će sliku o muzičkoj tradiciji učiniti potpunijom zahtijeva i podatke o primjerima muzike svih naroda nastanjenih na teritoriji Crne Gore, kategorizaciju, analizu teksta, formalno-analitičko čitanje muzičkog materijala, raz-vrstavanje prema načinu interpretacije ali i rodnoj pri-padnosti.

Nezaobilaznu građu za kompletna istraživanja u savremenoj nauci o narodnoj muzici čini etnomuziko-loški materijal prikupljen i registrovan na teritoriji Crne Gore tokom bezmalo dva vijeka. Na takvim tragovima o stvaralaštvu naroda, melografskim zapisima muzike patrijarhalne kulture, možemo govoriti o kontinuitetu i promjenama. Žensko muzičko nasljeđe je tema koja ostaje za dalja istraživanja i proučavanja. Analiza, siste-matizacija i tumačenje onoga što je stvarano i taloženo tokom istorije do današnjeg dana je nezaobilazna ka-rika koja povezuje nasljeđe i savremeno stvaralaštvo. Razumijevanje prošlosti i značenja djela biće potpunije ako ga čitamo u kontekstu vremena iz kojeg je izraslo. Vezu tog vremena sa sadašnjim trenutkom možemo shvatiti proučavanjem i otkrivanjem modela, načina pojavljivanja i funkcije umjetničkih djela, kao rezultata djelovanja ljudskog duha. Korak dalje je upotreba na-sljeđa u smislu duhovnog impulsa za podsticaj indivi-dualnog umjetničkog stvaralaštva.

80

Prva polovina XX vijeka je vrijeme kada je žena u Crnoj Gori postala društveno vidljivija, soci-

jalno angažovanija i identitetski svjesnija. Istovreme-no, crnogorska istoriografi ja u prvoj polovini XX vijeka sadržajno, institucionalno i metodološki uspostavlja osnovne koordinate svog razvoja. Ipak, razvijajući se unutar tradicionalističkih istoriografskih obrazaca i vrlo rigidnih ideoloških paradigmi, crnogorska istoriografi ja je prepoznavala samo ona pitanja i probleme koji su korespondirali sa utilitarnim potrebama društva i tek postepeno se javljao interes za istoriju žena.

Istorija žena prije svega znači javno otkrivanje nje-ne marginalizovanosti i prikrivenosti istine o njoj. Jer, prikrivanje je dio marginalizacije, to jest ništa nije slu-čajno – neutralna nauka ne postoji.

Žena se kao tema u akademskom diskursu u Crnoj Gori pojavila 80-tih godina prošlog vijeka sa knjigom „Knjaginja Darinka“ istoričara Dima D. Vujovića. Katari-na Radonjić je prva Crnogorka koja je autorka istorijske knjige („Kratki opis Zete i Crne Gore“, SANU, izdavač i priređivač za štampu Božidar Šekularac, CID, Podgori-ca, 1998.).

O Crnogorkama, njihovom životu i ulogama u društvu pisali su: Nataša Nelević, Nevenka Gluščević,

Zorka Milić, Lenka Čelebić, Živko Andrijašević, Jovan Bojović, Radoman Jovanović, Zoran Lakić, Radoje Paje-vić, Slavko Stanišić. O životima i običajima Crnogorki pisali su i strani putopisci: Evgenij Markov, Mihail Vara-va, Henri van Mander, Vilijam Dante, P. A. Rovinski, Vuk Karadžić.

Različiti autori su ukazali da postoje različiti od-govori na pitanje naučnog legitimiteta novog znanja o ženama u istoriji, ali i na problem da se ženska stvar-nost vidi kao jedinstven fenomen za sve žene bez obzi-ra na rasu, klasu, društveni status i druge razlike među njima. Tema istorije žena Crne Gore otvara brojna pita-nja, među kojima je svakako i pitanje – da li istraživanje ženske prošlosti nužno nameće novu naučnu discipli-nu, ili se ona može sagledati kroz postojeći katego-rijalni aparat? Na sva ova pitanja odgovore tek treba naći. Osnivanje Muzeja žena Crne Gore kao centra iz kojeg bi se u budućnosti inicirala istraživanja o istoriji žena Crne Gore i dijalog o svim pitanjima koja ta istorija postavlja u tom smislu bilo bi dragocjeno kao put do boljeg razumijevanja sopstvenog nasljeđa i identiteta.

Mr Vesna Kovačević

OD OBJEKTA KA SUBJEKTU ISTORIJE

81

NA MARGINAMA „MUŠKE ISTORIJE“

Mr Tatjana Koprivica, viša istraživačica u Istorijskom institutu - Univerzitet Crne Gore

Tezu da u crnogorskoj istoriografi ji dominira „muška“, odnosno rodno nesenzitivna istorija

nije teško potkrijepiti dokazima. Dovoljno je obratiti pažnju na naslove najznačajnijih djela crnogorske isto-riografi je, prelistati njihove sadržaje, odnosno imenske registre. Ključne riječi crnogorskog istorijskog diskursa su: ratovi, država, nacija, diplomatija, vladari, političari, ideologija, državne institucije. Pored fascinacije poli-tičkom istorijom, čiji su ekskluzivni akteri muškarci, na rodnu nesenzitivnost naše istoriografi je donekle je uti-cao i karakter sačuvane arhivske građe. Od srednjeg vijeka do danas, crnogorsko društvo bilo je prepoznat-ljivo patrijarhalno i kao takvo ostavljalo je analogne tragove u arhivskoj građi. I stvaraoci i akteri arhivskih dokumenata uglavnom su bili muškarci. Situacija se nije bitnije promijenila od notarskih kancelarija srednjovje-kovnog Kotora do administracije Knjaževine⁄ Kraljevine Crne Gore u drugoj polovini XIX i početkom XX vijeka.

Opservacije o karakteru arhivske građe nijesu va-ljan alibi za siromašnu produkciju i nedovoljnu zainte-resovanost istraživača i institucija za ovu problematiku. Ni približno nijesu iskorišćene saznajne mogućnosti koje nudi sačuvana arhivska građa. Mjesto koje zau-zimaju žene u dosadašnjoj crnogorskoj istoriografi ji

minornije je od onoga koje su one imale u stvarnom životu u prošlosti.

Značajni pomaci u izučavanju istorije žena u Crnoj Gori napravljeni su tek u socijalističkom periodu, u kom su žene izborile formalnu ravnopravnost koju je u real-nom životu trebalo ostvariti i koja se još uvijek osvaja.

U Istorijskom institutu Crne Gore, formiranom radi sistematskog izučavanja istorije Crne Gore, šezdesetih godina XX vijeka nastale su važne monografske pu-blikacije Knjeginja Darinka, Politička aktivnost: Prilog istoriji Crne Gore autora D. Vujovića i Žene u revoluci-onarnom pokretu 1918-1945. godine, grupe autora.1 Nažalost, ovaj impuls nije nastavljen institucionalnim, sistematskim istraživanjima.

Istorija žena u Crnoj Gori i dalje je ostajala na mar-ginama interesovanja istoričara. Pojedini njeni aspekti češće su obrađivani u okviru opštih tema nego na ni-vou specijalističkih priloga i članaka. Od kraja devede-setih godina XX vijeka pojavljuju se značajne naučne studije i vrijedna publicistička djela o istoriji žena u Cr-

1 D. Vujović, Knjeginja Darinka, Politička aktivnost: Prilog istoriji Crne Gore, Cetinje 1968; J. R. Bojović, R. Jovanović, Z. Lakić, R. Pajović, S. Stanišić, Žene u revolucionarnom pokretu 1918-1945, Titograd 1969.

82

noj Gori2. Većina je rezultat rada autorki. Ove radove možemo nazvati tek pionirskim u kontekstu obilja tema koje zaslužuju posebna, multidisciplinarna istraživanja. Takve teme su: javni život žena u Crnoj Gori, njihov pravni subjektivitet, privatni život, obrazovanje, dje-tinjstvo, djevojaštvo, svakodnevica, seksualnost, brak, materinstvo, zdravstvena zaštita, rad u industriji, uloga žena u ratovima, politička angažovanost, žene i umjet-nost, žene i religija, ženska fi lantropija, žene i moda i dr.

Ozbiljan problem za proučavanje ovih i srodnih tema predstavlja činjenica da u Crnoj Gori nema do-voljno specijalističkog kadra za istraživanje nekih od navedenih tema. Na Univerzitetu Crne Gore ne postoji nijedan program rodnih studija, kao ni studijski odsje-ci koji se bave kulturno-istorijskim nasljeđem - arhe-ologija, istorija umjetnosti, etnologija, antropologija, a upravo ove discipline neophodne su za razumijevanje i multidisciplinarno izučavanje istorije žena u Crnoj Gori.

Svjesni ovih problema, na postidplomskim studijima Istorije, istorije kulture i istorijske antropologije, koje su organizovane od 2012. godine u Istorijskom institu-tu (UCG), dr Svetlana Slapšak i dr Senka Babović-Ras-popović su nastojale da, u okviru predmeta Antropo-logija roda, Antropologija Balkana i Antropologija antičkih svjetova i Kulturna istorija Crne Gore u XIX i XX vijeku, otvore različita pitanja koja se odnose na istoriju žena u Crnoj Gori, što je rezultiralo i prvim od-branjenim master radovima na ovu temu.

Zbog svega toga veoma je opravdana ideja o osnivanju Muzeja žena Crne Gore, koji bi pored funk-cije klasičnog muzejskog prostora sa relevantnim ar-tefektima istovremeno bio i savremeni istraživački i edukativni centar iz kojeg bi se inicirao istraživački rad i u kom bi se sticala specifi čna znanja iz oblasti femini-stričkih studija.

2 V. M. Kusovac, Zdravstvena zaštita žena u Crnoj Gori od najstarijih vremena do današnjih dana, Nikšić 1994; M. Filipović, Kralj Nikola i “potištenost žena“, in: Zbornik radova Kralj Nikola-ličnost, vrijeme i djelo, Podgorica 1998, 25-35; N. Bogojević-Gluščević, Prilog proučavanju položaja žene udovice u srednjovjekovnom Kotoru (XIV vijek), in: Zbornik radova Desetog kongresa istoričara Jugoslavije, Beograd 1998, 365-379; R. Raspopović, Milica Nikolajevna Romanova kao diplomatski zastupnik Crne Gore na početku XX vijeka: prilog proučavanju spoljne politike Crne Gore u poslednjim godinama nezavisnosti, Istorijski zapisi 1-2 (2001), 223-238; M. Filipović, Društvena moć žena u Crnoj Gori, Podgorica 2003; P. A. Rovinski, Djevojački institut Carice Marije na Cetinju (1869-1913), ed. M. Martinović, Cetinje 2000; L. Blehova-Čelebić, Žene srednjovjekovnog Kotora, Podgorica 2002; A. Markuš, Prva dama crnogorske arhitekture: žensko pismo u arhitekturi: Svetlana Kana Radević (1937-2000), DaNS 43, Novi Sad 2003, 44-46; Z. Folić, Skidanje zara i feredže u Crnoj Gori 1947-1953: pokrivanje žena u islamu, in: Država i vjerske zajednice u Crnoj Gori 1945-1965, Podgorica 2007, 73-90; M. Bulatović, Ženska mapa Crne Gore, Podgorica 2004; I. Antović, Prva žena kompozitor na prostoru Crne Gore, Jelisaveta M. Popović i njeno sačuvano djelo, Glasnik Odjeljenja umjetnosti CANU 26, Podgorica 2008, 241-257; N. Bogojević-Gluščević, Edukativni preobražaj društvene svijesti u Crnoj Gori o ženi i njenom položaju u društvu u period od 1998-2009. godine, Zbornik Pravnog fakulteta 39, Podgorica 2009, 87-91; V. Živković, Kult svete Klare u Kotoru (XIV-XVI vek), Istorijski zapisi 1-2 (2009), 97-107; A. Bulatović, Žena Crne Gore kroz vjekove (XVIII-XIX vijek), Beograd 2010; N. Drobnjak, Ženska strana parlamenta (učešče žena u skupštinskim sazivima 1946-2010. u Crnoj Gori), Podgorica 2010; A. Bulatović, Crnogorka u XX vijeku, Beograd 2011; Žene u Crnoj Gori od 1790. do 1915: Istorijska čitanka, ed. N. Nelević, Podgorica 2011; V. Živković, Poslednje zaveštanje kotorske vlastelinke Jelene Medoševe Drago, Istorijski zapisi 1-2 (2012), 37-48; Ead., Vision of the Blessed Osanna of Kotor (Cattaro), IKON 6 (2013), 225-236; S. Brajović, Blažena Ozana kotorska. Konture identiteta, Lingua Montenegrina 12 (2013), 221-238.

PREPORUKE ZA OSNIVANJEMUZEJA ŽENA CRNE GORE

84

PREPORUKE ZA OSNIVANJE MUZEJA ŽENA CRNE GORE

Konferencija „Žene i nasljeđe: Ka osnivanju Muzeja žena Crne Gore“ organizovana je na

Cetinju 29. maja 2015. godine pod pokroviteljstvom UNESCO-a (Program participacije) sa namjerom da se različiti akteri kulture koji dijele interes za afi rmisanje ženskog kulturno-istorijskog nasljeđa Crne Gore oku-pe na jednom mjestu, bolje upoznaju sa teorijskim i praktičnim aspektima savremene ženske muzeologije, dodatno zainteresuju i informišu o pokretanju Inicija-tive za osnivanje Muzeja žena Crne Gore (koja je ute-meljena 2013. godine kada je Ministarstvo za ljudska i manjinska prava konstituisalo Koordinacioni odbor za osnivanje Muzeja žena Crne Gore) i da im se omogu-ći da iznesu i razmijene mišljenja o njoj. Takođe, pro-gramom konferencije je predviđeno da se na osnovu stavova učesnika/ca konferencije defi nišu Preporuke za osnivanje Muzeja žena Crne Gore.

Diskusije vođene tokom konferencije su pokazale da ideja o osnivanju Muzeja žena Crne Gore nije sama po sebi razumljiva, kako se to moglo činiti na prvi po-gled, da je riječ o temi koja zahtijeva dodatnu diskusiju i da ima još mnogo otvorenih pitanja o kojima treba raz-govarati. Takođe, pokazalo se da različiti akteri kulture imaju različita očekivanja od ove Inicijative i da postoje razlike u njihovim idejama o ovoj instituciji. Te razlike – naročito vidljive između stavova stručnjaka/kinja za nasljeđe koji rade u institucijama za zaštitu kulturnog

nasljeđa i stavova stručnjakinja za ženske studije koje dolaze iz civilnog sektora – jasno su pokazale da je tema kojoj je konferencija posvećena aktuelna i veoma kompleksna budući da uključuje i druga pitanja koja se tiču uloge nasljeđa u konstruisanju nacionalnog identi-teta i uloge muzeja u tom procesu, arbitrarne prirode samog nasljeđa, kao i prava žena, kao i drugih margi-nalnih grupa na re/interpretaciju nasljeđa.

Upravo ova pitanja koja su se tokom diskusija iz-dvojila kao najbitnija poslužila su za formulisanje upit-nika koji je upućen svim učesnicima/cama konferencije. Ispitivanjem je obuhvaćen 41 ispitanik/ca (od ukupno 52 učesnika/ce konferencije), među kojima su pred-stavnici/ce donosioca odluka u sektoru kulture i zašti-te ljudskih/ženskih prava, stručnjaci/kinje zaposleni/e u institucijama za kulturno nasljeđe, stručnjakinje za ženske studije iz civilnog sektora, kao i predstavnici/ce akademske zajednice. Osnovni cilj ovog ispitivanja bio je da se prikupe stavovi učesnika/ca konferencije o pitanjima za koja se pokazalo da su od suštinskog značaja za proces osnivanja Muzeja žena Crne Gore kako bi se na osnovu tih stavova formulisale Preporuke za osnivanje muzeja žena kojima će se u svom daljem radu rukovoditi Koordinacioni odbor za osnivanje Mu-zeja žena Crne Gore, kao i Ministarstvo kulture prilikom razmatranja inicijative za osnivanja ove institucije.

85

1. Prvo pitanje koje je postavljeno učesnicima/cama konferencije odnosilo se na njihovu procjenu potre-be za osnivanjem Muzeja žena Crne Gore. Njihovi odgovori, procentualno izraženi, prikazani su na grafi konu br. 1.

Grafi kon 1

32 ili 78 odsto od ukupnog broja ispitanika/ca su se saglasili/le sa stavom da postoji potreba za osniva-njem Muzeja žena Crne Gore jer žensko kulturno-istorijsko nasljeđe Crne Gore nije prezentovano u postojećim institucijama za kulturno nasljeđe u odgovarajućoj mjeri i na odgovarajući način6 ili 15 odsto ispitanika/ca su se saglasili/le sa stavom da nema potrebe za osnivanjem Muzeja žena jer se žensko kulturno-istorijsko nasljeđe već čuva i prezentuje u institucijama za kulturno na-sljeđe u dovoljnoj mjeri i na odgovarajući način 3 ili 7 odsto ispitanika/ca su odgovorili/le da ne-maju konačan stav o tome da li je potrebno os-novati Muzej žena Crne Gore

2. U drugom pitanju se od učesnika/ca konferencije tražilo da kažu u kojoj mjeri su im jasni ciljevi osni-vanja Muzeja žena Crne Gore, kao i misija i nadlež-nosti te institucije. Na grafi konu br. 2 prikazani su njihovi odgovori, procentualno izraženi.

Grafi kon 2

20 ili 49 odsto ispitanika/ca su izjavili/le da nemaju jasnu predstavu o tome koje bi bile nadležnosti, ciljevi i misija Muzeja žena, tako da su im po-trebne dodatne informacije o tome 16 ili 39 odsto ispitanika/ca su izjavili/le da imaju jasnu predstavu o tome koje bi bile nadležnosti, ciljevi i misija Muzeja žena, tako da im nisu po-trebne dodatne informacije o tome5 ili 12 odsto ispitanika/ca su dali/e odgovore koji su svrstani u kategoriju „ostalo“

86

3. U trećem pitanju se od ispitanika/ca tražilo da iznesu stav o tome zašto je značajno osnivanje Muzeja žena Crne Gore, to jest da se saglase sa jednim od po-nuđenih odgovora. Njihovi odgovori, procentualno izraženi, prikazani su na grafi konu br. 3.

Grafi kon 3

18, odnosno 44 odsto ispitanika/ca su se saglasili/le sa stavom da je osnivanje Muzeja žena značaj-no jer se na taj način promovišu društvene vri-jednosti koje mijenjaju njen ukupni patrijarhalni koncept nacionalno - istorijskog identiteta15, odnosno 37 odsto ispitanika/ca su se saglasili/le sa stavom da je osnivanje Muzeja žena značaj-no jer se na taj način promoviše politika kulturnog pluralizma u Crnoj Gori i bogati kulturna ponuda 6, odnosno 15 odsto ispitnika/ca su saglasni/e sa stavom da je osnivanje Muzeja žena značajno zato što se na taj način promoviše rodna ravno-pravnost2, odnosno 5 odsto od ukupnog broja ispitanika/ca su dali/e odgovore koji su svrstani u keategoriju „ostalo“Nijedan ispitanik/ca nije se saglasio/la sa stavom da osnivanje Muzeja žena nema nikakav značaj

4.Četvrto pitanje se odnosilo na procjenu ekspertskih kapaciteta za osnivanje Muzeja žena, to jest zaštitu i promovisanje ženskog kulturno-istorijskog nasljeđa, kojima raspolaže Crna Gora. Odgovori ispitanika/ca, procentualno izraženi, prikazani su na grafi konu br. 4.

Grafi kon 4

21, odnosno 51 odsto ispitanika/ca su saglasni/ne sa stavom da Crna Gora nema ekspertske kapaci-tete za osnivanje Muzeja žena jer su za osnivanje i rad te institucije osim konvencionalnog obrazova-nja (etnologija-antropologija, arheologija, istorija umjetnosti, istorija i druge naučne discipline koje se odnose na kulturno-istorijsko nasljeđe) neop-hodna i specifi čna znanja iz oblasti ženskih studi-ja, uključujući i rodnu/žensku muzeologiju14, odnosno 34 odsto ispitanika/ca su saglasni/ne sa stavom da Crna Gora ima ekspertske kapacite-te za osnivanje Muzeja žena jer je konvencionalno obrazovanje (etnologija-antropologija, arheologija, istorija umjetnosti, istorija i druge naučne discipli-ne koje se odnose na kulturno-istorijsko nasljeđe) dovoljno za učešće u osnivanju i radu Muzeja ženaUkupno 6 ili 15 odsto ispitanika/ca su dali/e odgo-vore koji su svrstani u kategoriju „ostalo“.

87

5. Od ispitanika/ca se u petom pitanju tražilo da se izja-sne o tome ko bi trebalo da bude uključen u proces osnivanja Muzeja žena Crne Gore. Njihovi odgovori, procentualno izraženi, prikazani su na grafi konu br. 5

Grafi kon 5

31, odnosno 76 odsto ispitanika/ca su se saglasili/le sa stavom da u postupak osnivanja Muzeja žena osim predstavnika nadležnih institucija kulture moraju biti uključeni i svi drugi kulturni akteri koji su zainteresovani za afi rmisanje ženskog kultur-no-istorijskog nasljeđa Crne Gore7, odnosno 17 odsto ispitanika/ca su se saglasili/le sa stavom da postupak osnivanja Muzeja žena tre-ba prepustiti isključivo institucijama kulture koje su za to nadležne bez uključivanja drugih kultur-nih aktera koji su zainteresovani za afi rmisanje ženskog kulturno-istorijskog nasljeđa Crne Gore3, odnosno 7 odsto ispitanika/ca su dali/le odgovo-re koji su svrstani u kategoriju „ostalo“.

6. Od ispitanika/ca je u šestom pitanju traženo da se izjasne o misiji i ciljevima Muzeja žena Crne Gore, to jest da se saglase sa jednim od ponuđenih odgovora. Njihovi odgovori, procentualno izraženi, prikazani su na grafi konu br.6

Grafi kon 6

27, ili 66 odsto ispitanika/ca su saglasni/ne sa sta-vom da Muzej žena Crne Gore treba da bude otvorena institucija koja izlazi iz okvira djelat-nosti postojećih muzejskih institucija, koja inici-ra i potiče izučavanje i prepoznavanje ženskog kulturno-istorijskog nasljeđa i feministički pri-stup nasljeđu i afi rmiše multidisciplinaran, an-gažovan, savremen, održiv i kreativan pristup nasljeđu9, odnosno 22 odsto ispitanika/ca su saglasni/ne sa stavom da Muzej žena treba da se bavi zašti-tom i promocijom ženskog kulturnog nasljeđa u okvirima postojećih muzeoloških praksi u Crnoj Gori5, odnosno 12 odsto ispitanika/ca su dali/le odgo-vore koji spadaju u kategoriju „ostalo“

88

7. U sedmom pitanju se od ispitanika/ca tražilo da se izjasne o tome da li su zainteresovani/ne za dodat-nu edukaciju o ženskoj muzeologiji. Njihovi odgo-vori, procentualno izraženi, prikazani su na grafi ko-nu br.7

Grafi kon 7

35, odnosno 85 odsto ispitanika/ca su izjavili/le da su zainteresovani/e da se dodatno edukuju o rodnoj/ženskoj muzeologiji i da učestvuju u pro-gramima koji doprinose povećanju znanja o ovoj oblasti (radionice, konferencije, rezidencijalni programi itd)3, odnosno 7 odsto ispitanika/ca su izjavili/le da nisu zainteresovani da se dodatno edukuju o rodnoj/ženskoj muzeologiji i da učestvuju u pro-gramima koji doprinose povećanju znanja o ovoj oblasti (radionice, konferencije, rezidencijalni programi itd)3, odnosno 7 odsto ispitanika/ca su dali/le odgo-vore koji spadaju u kategoriju „ostalo“

8. Na kraju, od ispitanika/ca se tražilo da se izjasne da li su saglasni sa idejom da Koordinacioni odbor za osnivanje Muzeja žena Crne Gore podnese Mini-starstvu kulture Inicijativu za osnivanje Muzeja žena Crne Gore i da li žele da svojim potpisom podrže tu Inicijativu. Odgovori koje su dali, procentualno izraženi, prikazani su na grafi konu br.8

Grafi kon 8

38, odnosno 93 odsto ispitanika/ca su saglasni/ne sa idejom da se Ministarstvu kulture podnese Ini-cijativa za osnivanje Muzeja žena Crne Gore i žele da budu njeni/e potpisnici/ce 3, odnosno 7 odsto ispitanika/ca su izjavili/le da nisu saglasni/ne sa idejom da se Ministarstvu kul-ture podnese Inicijativa za osnivanje Muzeja žena Crne Gore, to jest da ne žele da budu njeni pot-pisnici/ce

89

Na osnovu rezultata ispitivanja stavova učesnika/ca konferencije „Žene i nasljeđe: Ka osnivanju Muzeja žena Crne Gore“ mogu se izvesti sljedeći zaključci:

• Učesnici/ce konferencije su većinom saglasni da postoji potreba za osnivanjem Muzeja žena Crne Gore i voljni da podrže ideju o podnošenju Inicija-tive za osnivanje Muzeja žena Crne Gore. Među ispitanicima/cama, to jest učesnicima/cama konferencije „Žene i nasljeđe: Ka osnivanju Muzeja žena Crne Gore“ najviše je onih koji ocjenjuju da po-stoji potreba za osnivanjem Muzeja žena Crne Gore, to jest za dodatnom zaštitom i promocijom ženskog kulturno-istorijskog nasljeđa. Malobrojni ispitanici/ce koji tu potrebu osporavaju to čine uglavnom zato što smatraju da nemaju dovoljno informacija da bi se mogli odgovorno izjasniti o tome da li postoji po-treba za osnivanjem ove institucije ili zato što vjeruju da bi bilo jednostavnije postojeće muzejske instituci-je rodno senzibilisati. Takođe, nijedan ispitanik/ca ne dovodi u pitanje važnost osnivanja takve institucije: iako učesnici/ce konferencije značaj osnivanja Mu-zeja žena najčešće dovode u vezu sa mogućim uti-cajem ove institucije na promjenu ukupnog patrijar-halnog ideološkog diskursa, oni takođe prepoznaju njen značaj za razvoj politike kulturnog diverziteta, kao i – premda u najmanjoj mjeri – za razvoj politike rodne ravnopravnosti. Uprkos određenim rezerva-ma nema, dakle, sumnje da učesnici/ce konferenci-je smatraju da je osnivanje Muzeja žena značajno i potrebno. Konačno, to potvrđuje i činjenica da su se ispitanici/ce u visokom procentu izjasnili/le da po-državaju ideju da Koordinacioni odbor Ministarstvu kulture uputi Inicijativu za osnivanje Muzeja žena.• Ispitanici/ce u najvećem broju imaju potrebu za dodatnim informacijama o Inicijativi za osnivanje Muzeja žena Crne Gore i planovima koji se odnose na ovu instituciju, kao i interes za uključivanje u razvoj ovog projekta i dijalog o njemu.Iako ispitanici/ce uglavnom podržavaju ideju o osnivanju Muzeja žena, među njima je najviše onih

kojima ova ideja nije do kraja jasna. U odgovorima na postavljena pitanja i pratećim komentarima, ispi-tanici/ce često insistiraju da im nedostaju precizni-je informacije koje bi im omogućile da se odrede prema projektu osnivanja Muzeja žena. Na osnovu svih odgovora se može zaključiti da su ispitanici/ce zainteresovani da budu dodatno informisani i kon-sultovani o Inicijativi za osnivanje Muzeja žena Crne Gore i da budu uključeniji u razgovor o ovoj temi.• Ispitanici/ce su u najvećem broju saglasni da konvencionalna znanja kojima vladaju stručnjaci/kinje za nasljeđe (arheologija, etnologija-antroplo-gija, istorija umjetnosti, istorija itd) nisu dovoljna za angažovanje na zaštiti i promociji ženskog kul-turno-istorijskog nasljeđa, to jest da ona moraju biti dopunjena znanjima iz oblasti ženskih studija i rodnih pristupa nasljeđu, i zainteresovani su za učešće u programima koji bi im omogućili da po-većaju svoja znanja o teorijskim i praktičnim as-pektima savremene ženske muzeologije Kada je riječ o ocjeni postojećih ekspertskih kapa-citeta za osnivanje Muzeja žena i žensku muzeolo-giju, među ispitanicima/cama preovladava mišljenje da Crna Gora nema takve kapacitete. Na osnovu komentara i odgovora koji su svrstani u kategoriju „ostalo“, može se zaključiti da ispitanici/ce koji dola-ze iz različitih sektora imaju i različite ideje o tome šta ekspertski kapaciteti u ovom slučaju znače, to jest da ispitanici/ce koje vladaju znanjima iz oblasti ženskih studija daju prednost poznavanju feministič-kog pristupa nasljeđu, dok stručnjaci/kinje za naslje-đe koje su stekle konvencionalno obrazovanje daju prednost znanjima koja su stečena kroz te forme obrazovanja. Međutim, takođe se može zaključiti da je najveći broj ispitanika/ca svjestan da su oba tipa znanja neophodna i da je povezivanje tih znanja uslov za osnivanje Muzeja žena Crne Gore. Otuda i najveći broj ispitanika/ca izražava zainteresovanost za sticanje novih znanja koja se odnose na rodne pristupe kulturno-istorijskom nasljeđu.

90

• Postoji visoka saglasnost ispitanika/ca oko sta-va da u proces planiranja Muzeja žena Crne Gore osim predstavnika institucija koje su nadležne za čuvanje i zaštitu kulturno-istorijskog nasljeđa, to jest stručnjaka/kinja za tu oblast, treba da budu uključeni i drugi akteri koji su takođe zainteresova-ni za afi rmisanje ženskog nasljeđa (predstavnici/ce akademske zajednice i civilnog sektora, nezavisne ekspertkinje za ženske studije, kao i predstavnice institucija koje štite ženska ljudska prava) i da Mu-zej žena Crne Gore treba projektovati kao otvo-renu instituciju koja će zadovoljiti sve te različite interese i očekivanja. Iako ima ispitanika/ca koji insistiraju na stavu da po-stoje zakonom propisane nadležnosti muzejskih in-stitucija, kao i procedure njihovog osnivanja, i da u tom smisli nema prostora ni potrebe za bilo kakvim inovacijama, najviše je ispitanika/ca koji su spremni da prihvate stav da prilikom planiranja Muzeja žena moraju biti uvaženi interesi i stavovi svih aktera koji su zainteresovani za afi rmisanje ženskog nasljeđa, kao i sa idejom da budući Muzej žena treba pro-jektovati kao otvorenu institucija koja će odgovoriti svim tim različitim, multisektorskim interesima (kul-tura, obrazovanje – ženske studije, politika rodne ravnopravnosti, održivi razvoj i turizam itd).

Na osnovu gore iznijetih zaključaka defi nisane su sljedeće Preporuke za osnivanje Muzeja žena Crne Gore učesnika/ca konferencije „Žene i nasljeđe: Ka osnivanju Muzeja žena Crne Gore“ kojima se Koordina-cionom odboru za osnivanje Muzeja žena Crne Gore preporučuje sljedeće:

1. Da Ministarstvu kulture uputi Inicijativu za osnivanje Muzeja žena Crne Gore i da nastavi sa daljim aktiv-nostima u cilju realizacije ove Inicijative.

2. Da samostalno ili u partnerstvu sa Ministarstvom kulture, civilnim sektorom, nezavisnim akterima kulture, medijima i drugim zainteresovanim akteri-ma inicira, realizuje, podstiče i podržava programe

(okrugle stolove, konferencije, radionice itd) koji svim akterima zainteresovanim za afi rmisanje žen-skog kulturno-istorijskog nasljeđa omogućavaju da se dodatno informišu i uključe u diskusiju o cilje-vima, misiji i nadležnostima budućeg Muzeja žena Crne Gore i koji podižu svijest javnosti o značaju čuvanja i prezentacije ženskog nasljeđa.

3. Da samostalno ili u saradnji sa Ministarstvom kul-ture, relevantnim organizacijama civilnog društva i nezavisnim akterima kulture, kao i obrazovnim insti-tucijama i drugim zainteresovanim akterima inicira, podstiče i podržava programe (istraživanja, konfe-rencije, radionice, objavljivanje publikacija, izložbe itd) koji omogućavaju domaćim stručnjacima/ki-njama za nasljeđe da svoje ekspertize nadograde specifi čnim znanjima koja se odnose na teorijske i praktične aspekte savremene ženske muzeologije.

4. Da u daljem radu insistira na zahtjevu da se u dalji proces planiranja Muzeja žena Crne Gore (uključu-jući i pripremu elaborata o opravdanosti osnivanja ove institucije) osim stručnjaka/kinja za nasljeđe i predstavnika/ca nadležnih institucija kulture uključe i svi drugi akteri koji su zainteresovani za afi rmisanje ženskog nasljeđa (predstavnici/ce akademske za-jednice i civilnog sektora, nezavisne ekspertkinje za ženske studije, stručnjaci/kinje za kulturne industrije i održivi razvoj, predstavnici/ce lokalnih zajednica, predstavnice/ce institucija koje štite ženska ljudska prava itd), kao i na zahtjevu da se Muzej žena Crne Gore mora projektovati kao otvorena institucija, u skladu sa interesima svih ovih aktera i sa realnim potrebama Crne Gore u sektoru kulture, obrazova-nja, politike rodne ravnopravnosti, turizma itd.

Inicijativa za osnivanje Muzeja žena Crne Gore te-melji se na interesima građana/ki države Crne Gore, međunarodnim politikama i dokumentima u oblasti kulture i rodne ravnopravnosti (UNESCO Konvencija o zaštiti i promociji raznolikosti kulturnih izraza, CE-DAW Konvencija o eliminisanju svih oblika diskrimina-

91

cije žena), kao i na nacionalnim zakonima i strateškim dokumentima (Zakon o rodnoj ravnopravnosti, Zakon o kulturi, Plan akcija za postizanje rodne ravnopravno-sti 2013 - 2017 i Nacionalni program razvoja kulture 2011- 2015). Najeksplicitnije kulturno-političko upori-šte ova Inicijativa ima u UNESCO politikama zaštite i promocije kulturnog nasljeđa koje nedvosmisleno za-govaraju rodni pristup kulturnom nasljeđu kako u smi-slu istraživanja, zaštite i promocije posebnosti ženskog kulturnog nasljeđa, tako i u smislu većeg uključivanja žena u upravljenje kulturnim nasljeđem i korištenja ra-zličitih benefi ta koje upravljanje kulturnim nasljeđem može donijeti (Izvještaj UNESCO-a “Gender Equality: Heritage and Creativity”, 2014)

Opravdanost ove Inicijative takođe proizilazi iz či-njenice da ona ima značajnu podršku kako među pred-stavnicima/cama Ministarstva kulture, Ministarstva za ljudska i manjinska prava, Skupštine Crne Gore, tako i među ekspertima/kinjama za kulturno-istorijsko naslje-đe i predstavnicama civilnog sektora, kao i predstav-nicama akademske zajednice, o čemu svjedoči odluka Ministarstva za ljudska i manjinska prava da konstituiše

Koordinacioni odbor za osnivanje Muzeja žena Crne Gore u koji su ušle predstavnice svih ovih grupa (sep-tembar, 2013).

Ipak, sve do organizovanja konfererencije „Žene i nasljeđe: Ka osnivanju muzeja žena Crne Gore“ (maj, 2015), informacije o ovoj Inicijativi bile su privilegija grupe žena okupljenih oko Koordinacionog odbora za osnivanje Muzeja žena. Ova situacija se, međutim, pro-mijenila nakon organizovanja konferencije, tako da je njen najznačajniji rezultat upravo to što je omogućila širokom krugu zainteresovanih aktera da se uključe u diskusiju o ovoj Inicijativi i iskažu svoj stav o ideji o osni-vanju Muzeja žena. Konferencija je potvrdila da najveći broj aktera zainteresovanih za afi rmisanje ženskog kul-turno-istorijskog nasljeđa podržava Inicijativu za osni-vanje Muzeja žena Crne Gore i na taj način osnažila njen legitimitet. Ona je takođe pokazala da je diskusiju o ovoj temi potrebno nastaviti i omogućila da se iden-tifi kuju otvorena pitanja o kojima treba još razgovarati i ciljevi na kojima treba insistirati tokom procesa osniva-nja Muzeja žena Crne Gore.

CIP - Каталогизација у публикацијиНационална библиотека Црне Горе, Цетиње

ISBN 978-9940-9151-5-5COBISS.CG-ID 28230928