SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

Ena Nekić

GLOBALIZACIJA I INTERNACIONALIZACIJA

SVJETSKE EKONOMIJE

DIPLOMSKI RAD

Rijeka, 2015.

SVEUČILIŠTE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTET

GLOBALIZACIJA I INTERNACIONALIZACIJA

SVJETSKE EKONOMIJE

DIPLOMSKI RAD

Predmet: Suvremene ekonomske teorije

Mentor:Dr. sc. Dragoljub Stojanov

Student: Ena Nekić

Studijski smjer: Gospodarstvo EU

JMBAG: 0081108964

Rijeka, lipanj 2015.

SADRŽAJ

1. UVOD .................................................................................................................................... 1

1.1. Problem i predmet istraživanja ........................................................................................ 1

1.2. Hipoteza rada ................................................................................................................... 1

1.3. Svrha i ciljevi rada ........................................................................................................... 2

1.4. Znanstvene metode .......................................................................................................... 2

1.5. Struktura rada .................................................................................................................. 2

2. POJAM I TEMELJNE POSTAVKE GLOBALIZACIJE I INTERNACIONALIZACIJE ... 4

2.1. Pojam globalizacije ......................................................................................................... 4

2.2. Dimenzije globalizacije ................................................................................................... 5

2.3. Tri konfiguracije globalizacije ........................................................................................ 7

2.4. Pozitivne i negativne karakteristike globalizacijskog procesa ........................................ 9

2.4.1. Prednosti ................................................................................................................... 9

2.4.2. Nedostaci ................................................................................................................ 10

2.5. Uzroci i posljedice globalizacijskog procesa ................................................................ 12

3. POJAM INTERNACIONALIZACIJE ................................................................................ 15

3.1. Različitosti naspram globalizacije ................................................................................. 15

3.2. Motivi i efekti internacionalizacije ............................................................................... 16

3.3. Ekonomski i društveni značaj procesa internacionalizacije .......................................... 19

4. EKONOMSKI ASPEKT GLOBALIZACIJSKOG PROCESA .......................................... 22

4.1. Ekonomske karakteristike globalizacijskog procesa ..................................................... 22

4.1.1. Međunarodna trgovina ........................................................................................... 26

4.1.2. Izravna strana ulaganja ........................................................................................... 28

4.1.3. Multinacionalne kompanije i strateška partnerstva ................................................ 29

4.2. Globalizacija i nova ekonomija ..................................................................................... 30

4.3. Opći pokazatelji procesa globalizacije u Hrvatskoj, Mađarskoj i Njemačkoj .............. 31

5. ULOGA SVJETSKIH I MONETARNIH ORGANIZACIJA U GLOBALIZACIJSKOM

PROCESU ................................................................................................................................ 35

5.1. EU i globalizacija .......................................................................................................... 35

5.2. Globalizacija i novi svjetski poredak ............................................................................ 38

5.3. Transnacionalne korporacije u procesu globalizacije ................................................... 41

5.4. Multinacionalne korporacije u procesu globalizacije ................................................... 43

5.5. Institucije koje upravljaju globalizacijom ..................................................................... 44

5.5.1. Uloga WTO-a ......................................................................................................... 47

5.5.2. MMF i Svjetska banka ........................................................................................... 49

6. KRATAK OSVRT AUTORICE .......................................................................................... 52

ZAKLJUČAK .......................................................................................................................... 54

LITERATURA ......................................................................................................................... 56

POPIS GRAFIKONA .............................................................................................................. 59

POPIS SHEMA ........................................................................................................................ 59

POPIS SLIKA .......................................................................................................................... 59

POPIS TABLICA ..................................................................................................................... 59

1

1. UVOD

Globalizaciju, kakva je danas, teško je definirati te se uzima kao vrlo apstraktan pojam. Upravo

zato, teško ju je definirati na jedinstveni način, te da bi se razjasnilo što je u biti globalizacija,

potrebno je u obzir uzeti čitavu teoriju kojom bi se ona mogla objasniti.

1.1. Problem i predmet istraživanja

Globalizacija je već duže razdoblje vrlo važan pojam za svaku zemlju, svjetske političare,

ekonomiste, znanstvenike itd. Globalizacija se može utvrditi kao jedna od posljedica razvoja

tehnologije, znanosti, demokracije i tržišne ekonomije. Njome je omogućeno slobodno kretanje

kapitala, ljudi i informacija među zemljama te su ukinute i granice. Pojavi procesa globalizacije

najviše je kumovala situacija u kojoj se svijet našao nakon Drugog svjetskog rata kada su

europske zemlje započele proces povezivanja međusobno. Time se pokušalo izbjeći

neprijateljstva i stvoriti jednu jedinstvenu zajednicu unutar koje će zemlje surađivati i pomagati

si. Takva politika smatra se jednom od pokazatelja globalizacije te čini svijet kakav je on danas.

Pitanja o globalizaciji i njenim nuspojavama koje izaziva, isticanje pozitivnih i negativnih

strana, korištenje pojma globalizacije kao glavnog krivca za razne neuspjehe raznih država

moguće je pronaći u većini literature te čuti od mnogih medija. Da li je to tako, te zbog čega je

došlo do globalizacije predstavlja problem istraživanja. Različita su mišljenja što donosi

globalizacija, kako utječe pozitivno a kako negativno, a različito se tumači za razvijene zemlje

i za zemlje u razvoju. Iz svega navedenog, može se zaključiti da je predmet istraživanja rada

upravo globalizacija te teoretski i praktični problemi koji se javljaju u procesu globalizacije.

1.2. Hipoteza rada

Iz navedene problematike rada može se izvući radna hipoteza. Ona glasi: Iako je u literaturi

globalizacija najčešće isticana kao negativna pojava u ekonomiji, moguće je zaključiti da se

globalizacijski procesi u konačnici pozitivno reflektiraju na gospodarski razvoj zemlje.

Analizom prikupljene literature kroz definiranje globalizacije, usko povezanih pojmova,

analizom internacionalizacije i ekonomskog aspekta globalizacije pokušati će se dati odgovor

na postavljenu hipotezu, odnosno, opovrgnuti je ili potvrditi.

2

1.3. Svrha i ciljevi rada

Svrha i cilj rada jest prikazati najvažnije karakteristike globalizacije pritom pokušavajući

prikazati njezine pozitivne i negativne implikacije. Globalizacija je dio života svakog

stanovnika svake države na svijetu, no da li je i u kojoj mjeri utjecala na određene raznolikosti

među zemljama predstavlja postavljeni cilj koji se ovim radom pokušava ispuniti.

Isto tako, ovim se istraživanjem želi dati doprinos objedinjavnjem osnovnih karakteristika

globalizacije i internacionalizacije te njezinih osnovnih pokazatelja kako bi se dobio uvid u to

što stvarno globalizacija predstavlja za svijet.

1.4. Znanstvene metode

Prilikom izrade rada korištena je kombinacija nekoliko znanstvenih metoda. To su: metoda

kompilacije, metoda deskripcije, metoda klasifikacije, povijesna metoda te metoda analize i

sinteze.

Prije početka pisanja rada prikupljeni su razni podaci i literatura, što domaćih što stranih autora,

nakon čega je ista detaljno proučena. Iz prikupljene literature izvučeni su osnovni podaci

potrebni za razradu istraživačkog rada što čini metodu kompilacije. Metodom deskripcije

analizirani su osnovni pojmovi i pojave koje je nužno objasniti prije kretanja u daljnju razradu

teme. Metodom klasifikacije vršila se klasifikacija zemalja na razvijene, nerazvijene, zemlje u

tranziciji, uvoz i izvoz i ostale klasifikacijske grupe. Povijesnom metodom utvrđene su

povijesne karakteristike i podaci vezani uz samu pojavu globalizacije i internacionalizacije.

Primjena metode analize ogleda se u analiziranju pojedinih dijelova globalizacije analizirajući

njezine uzroke, posljedice, motive i efekte internacionalizacije i sl. Metodom sinteze pojašnjava

se globalizacija kao ukupnost pojava koje vladaju pri samom procesu ili pri utjecaju koji

ostvaruje.

1.5. Struktura rada

Rad se sastoji od pet međusobno povezanih dijelova koji tvore cjelinu.

3

Prvo poglavlje predstavlja sam Uvod u kojemu se navode i objašnjavaju problem i predmet

istraživanja, radna hipoteza, korištene znanstvene metode i struktura rada.

U drugom poglavlju koje nosi naziv Pojam i temeljne postavke globalizacije definiran je sam

pojam globalizacije te njezine osnovne i najvažnije karakteristike, pokušavajući pritom zadržati

se na onom najvažnijem jer ipak ovaj pojam obuhvaća vrlo mnogo. Tako je objašnjena kratka

povijest globalizacije, samo pojmovno objašnjenje, dimenzije, njezine tri konfiguracije,

pozitivne i negativne strane te uzroci i posljedice globalizacije.

Pojam internacionalizacije naslov je trećeg poglavlja. Zbog čestog upotrebljavanja ovog pojma

kao sinonima za globalizaciju, unutar ovog poglavlja objašnjena je razlika između pojma

internacionalizacije i globalizacije. Također, navedeni su motivi i efekti ove pojave te njezin

ekonomski i društveni značaj.

Četvrto poglavlje rada pod nazivom Ekonomski aspekt globalizacijskog procesa, kao što sam

naslov kaže, govori o ekonomskim karakteristikama globalizacijskog procesa. U sklopu ovog

poglavlja ukratko je prikazana Europa u procesu globalizacije te nova ekonomija.

U petom poglavlju pod nazivom Uloga svjetskih i monetarnih organizacija u globalizacijskom

procesu navode se osnove karakteristike transnacionalnih i multinacionalnih kompanija te

globalizacija i novi svjetski poredak, pritom navodeći institucije koje upravljaju globalizacijom.

Zaključak predstavlja kratki sažetak cjelokupnog rada sa zaključnim razmatranjima.

4

2. POJAM I TEMELJNE POSTAVKE GLOBALIZACIJE I

INTERNACIONALIZACIJE

Jedna od najučestalijih riječi u svakodnevnoj upotrebi jest globalizacija, o kojoj se počinje

govoriti krajem 20. stoljeća. Javno mišljenje je također okrenuto procesima globalizacije. S

jedne strane postaje nemoguće da se sve zemlje „sakriju“ iza svojih granica, dok s druge strane

ekonomska politika pojedinih zemalja ne može pasivno promatrati suvremene procese

globalizacije koji su zahvatili svjetske tokove proizvodnje, kapitala, izvoz, uvoz, pokretljivost

radne snage i slično. Nameće se potrebu zemljama da se uklope u te procese iz razloga što

zahtjevi međunarodnih tržišta postaju sve oštriji. U tom se kontekstu pojedine zemlje nalaze u

dvojakoj situaciji, s jedne strane gleda se na očuvanje nacionalnog identiteta, tradicije, jezika,

kulture i sl., dok s druge strane na djelotvorno uklapanje u procese globalizacije koji se odvijaju

transnacionalno i transocijetalno. Odvija se proces probrazbe načina proizvodnje i potrošnje.

To se prije svega odnosi na Europsku uniju, koja se ubraja među vodeće ekonomske sile svijeta.

Ekonomske integracije dovode do regionalne suradnje zemlja članica, institucionalno

povezanih, na planu slobodnog prometa roba, rada, kapitala, usluga i sl. Iako se ti procesi ne

odvijaju idealno, oni utječu značajno na svjetska privredna kretanja i položaj pojedinih zemalja

u svjetskom gospodarstvu, socijalnom i političkom sustavu.

Globalizacija u suvremenim uvjetima predstavlja posebni stadij u kontinuiranom procesu

društvenih promjena, a njezini se procesi posebno pojačavaju 80- tih godina 20. stoljeća. Moglo

bi se kazati da globalizacija predstavlja novi val promjena u gospodarstvu, tehnologiji i društvu.

Pogrešno bi bilo misliti da je globalizacija pojam (Veselica, 2003:3) zbog toga što se radi o

procesu koji je star i počeo prije više od sto godina.Proces globalizacije veže se na 18. stoljeće,

kada je Europu zahvatio veliki val društveno-ekonomskih i političkih promjena koje oblikuju

društva.

2.1. Pojam globalizacije

Definicija pojma globalizacije koja je priznata i važeća ne postoji, te s obzirom na to postoje

različiti pokušaji određivanja globalizacije. Može se definirati kao (Čečuk, 2002:20):

a) najveća ekonomsku i društvena promjena još od industrijske revolucije,

b) proces porasta veza između društava i problema,

c) pokretanje snaga svjetskog tržišta i ekonomsko slabljenje država.

5

Globalizacija je riječ koja se danas rabi vrlo često i u različitim kontekstima. Stoga se i različito

definira. Globalizacija se može definirati kao povećana međunarodna razmjena na tržištima

dobara, usluga i tržištu nekih faktora proizvodnje, uključujući rast i razvoj institucija koje

premošćuju nacionalne granice – poduzeća, vlade, međunarodne institucije i nevladine udruge

(Dujšin, 1998:34).

Globalizacija se može definirati i kao sloboda i mogućnosti pojedinaca i poduzeća da svojom

voljom potaknu, odnosno, pokažu inicijativu za razmjenu s drugim stanovnicima ili

poduzećima u drugim zemljama. Kao prvi čovjek koji je započeo teoriju globalizacije navodi

se Ronald Robertson i to tijekom 1980-ih i 1990-ih godina 20. stoljeća. Osim njega, postoje i

mnogi drugi autori koji pišu i govore o globalizaciji i različito ju definiraju (Grgurić, 2004).

Lončar (2005) definira globalizaciju kao proces otvaranja i liberalizacije nacionalnih

financijskih tržišta i njihova stapanja u globalno tržište kapitala što je nazvano i

konvencionalnom definicijom. Danas se najčešće pod tim nazivom smatra „međunarodna

integracija“ dobara, tehnologija, rada i kapitala pa se može govoriti o globalizaciji u širem

smislu (Lončar, 2005).

Zbog globalizacije mnogi međuljudski odnosi a i odnosi između zemalja postaju intenzivniji,

dok se razmišljanja ljudi mijenjaju i u cjelini drugačije shvaćaju. Globalizacija sa sobom donosi

i određene zahtjeve poput potrebe za stalnim ulaganjem u znanje, tehnologiju, istraživanje i

razvoj. Tko god malo zastane i ne održi korak sa svim promjenama koje globalizacija donosi,

teško će nadoknaditi zaostatak.

2.2. Dimenzije globalizacije

Dimenzija globalizacija odnosno, područja unutar kojih se odvijaju i na koje utječe

globalizacijski proces postoji nekoliko. Te dimenzije nisu u potpunosti zasebne, već samu

globalizaciju predstavlja ukupnost njihove međupovezanosti i isprepletenosti.

Dimenzije globalizacije su (Tucak, 2007:144):

a) ekonomska,

b) društvena,

c) politička,

6

d) kulturna, i

e) ekološka.

Na sljedećoj shemi moguće je vidjeti slikoviti prikaz dimenzija globalizacije.

Shema 1. Dimenzije globalizacije

Izvor: 'Utjecaj globalizacije na hrvatsko gospodarstvo', 2012, Srednja škola Glina, ss-

glina.skole.hr/.../Utjecaj_globalizacije_na_hrvatsko.. (27.05.2015.)

Ekonomsku dimenziju karakterizira veliki porast trgovine, investicija, jačanje i povećanje

financijskih tokova, globalno i jedinstveno svjetsko tržište, transnacionalno integrirana

proizvodnja, putovi biznisa koji nisu prostorno i vremenski ograničeni, kraj nacionalnih

ekonomija, gospodarske zakone koji su globalni, svjetski te pojačane ekonomske i trgovinske

aktivnosti.

Društvena dimenzija globalizacije ogleda se kroz svijet kao cjelinu. Određene promjene

globalizacije poput tehnološkog napretka, ekonomski poredak koji se stalno mijenja, te ostale

dimenzije utječu također na društvenu sliku svijeta i omogućuju oblikovanje novog, drugačijeg,

globalnog društva. Nova vrsta komunikacije omogućuje stvaranje „društva na daljinu“, koje se

uvelike razlikuje od onog tradicionalnog društva i druženja kakav je poznat danas. Ipak, to ne

7

obilježava i nestanak tradicionalnih oblika. Društvenom globalizacijom također se povećavaju

i migracije ljudi te se stvaraju nove društvene veze i smjernice.

Međudržavni i politički odnosi bilježe promjene u posljednjih 25 godina, dok se politika ističe

kao i dalje teritorijalno organizirana. Politika više nije tema rasprave jedne zemlje, već postaje

globalna a politički postupci imaju puno šire značenje, isto kao i politička pitanja zbog kojih i

pristup treba biti globalan. Države više nisu u mogućnosti postupati samo u odnosu na sebe i

svoje interese, nego globalno, planetarno, u odnosu prema čitavom svijetu. Zahvaljujući

internetu kao tehnološkom sredstvu ubrzanog poslovanja i transakcija, državne granice i zakoni

imaju smanjen, promijenjen značaj, jer sada poslovi i komunikacije nisu toliko ograničeni njima

(Zake, 2004).

Tehnologija zauzima vrlo važno mjestu kada se govori o globalizaciji. Tehnologijom se uvelike

olakšava pristup i komunikacija s drugim kulturama, ali i u ekonomskom smislu. Svjetska

trgovina bilježi porast s porastom tehnoloških promjena. Ipak, postoje i negativne kritike u

području kulture kada se govori o globalizaciji, gdje se posebno ističe utjecaj SAD-a kao

dominantne sile. Mnogi se pribojavaju da je globalizacija zapravo „amerikanizacija“ ili

pozapadnjenje svijeta (Zake, 2004).

Ekološka globalizacija kao što joj sam naziv daje značenje, radi se o povećanim ekološkim

problemima koji sa porastom globalizacije također rastu. Ekološki problemi javljaju se kao

posljedica jačanja modernizacije i industrijalizacije. Gledajući s druge strane, ovom

globalizacijom pokušava se osvijestiti svijet o globalnim ekološkim problemima, ili makar

odgovornost za probleme kao što su ozonske rupe, globalno zagađenje narušavanje nekih

životinjskih i biljnih vrsta i toksični otpad. Te probleme ne mogu rješavati sami niti država niti

pojedinci, nego su oni globalno pitanje.

2.3. Tri konfiguracije globalizacije

Globalizacija je fenomen koji dotiče ekonomska, politička te socijalna područja, iako mi

razmatramo iznimno ekonomske komplekse i fenomene kao i njihove implikacije koje su

potrebne za razumijevanje suvremenih globalnih zbivanja. Ta kompleksnost proizlazi iz

multidimenzionalnosti, pri čemu različite dimenzije funkcioniraju simultano i u međuovisnosti.

8

Na temelju hijerarhijske povezanosti triju dimenzija globalizacije mogu se promatrati tri

konfiguracije globalizacije koje se razlikuju (Veselica, 2003:5):

a) konfiguracija internacionalna,

b) konfiguracija multinacionalna,

c) konfiguracija globalna.

U konfiguraciji internacionalnoj globalizacija ima dominantnu dimenziju razmjene dobara i

usluga između zemalja. Njezina logika regulacije je utemeljena na principu međunarodne

specijalizacije. To se temelji na razlici sektorske produktivnosti između različitih nacionalnih

teritorija. Postojanje nacionalnih razlika određuje specijalizaciju zemalja. Izravna ulaganja u

inozemstvu trebaju služiti razvoju razmjene jer ne postoji jedna sustavna delokalizacija

proizvodnje. Kretanje kapitala je određeno uređenjem komercijalnih transakcija. Stanje bilance

plaćanja je glavni princip regulacije.

Multinacionalna globalizacija počiva na pokretljivosti dobara i usluga. Najvažniji vektor je

vezan na izravna ulaganja u inozemstvu od strane firmi. Logika ove konfiguracije je natjecanje.

Imperativ natjecanja održava konkurenciju oligopolističke prirode, između multinacionalnih

firmi. Ona se mjeri u dijelu svjetskog tržišta, uz napomenu da ravnoteža bilance plaćanja zemlje

porijekla više nije bitna. Multinacionalne kompanije postaju glavni akteri globalizacije. Zbog

konfiguracije internacionalne, konfiguracija multinacionalna ne može biti svedena na zbroj

nacionalnih teritorija. Različitosti ekonomske, socijalne, pravne, kulturne, nacionalnih teritorija

negirane su od unutarnjih organizacijskih struktura, firmi koje prelaze nacionalne prostore.

Stvara se čvrsta međuovisnost sa drugim dimenzijama globalizacije. Cilj dobara, usluga i

čimbenika su cijene prijenosa koje određuje same firme.

Globalna konfiguracija je određena dominantnom financijskom dimenzijom. Sa novom

konfiguracijom kretanje kapitala ima vlastitu logiku. Ona postaje djelomično autonomna i

izbjegava određenja stvarne ekonomije koja su prije bila dominantna u ranijim konfiguracijama.

Kruženje kapitala određeno je procjenom stopa financijskih tržišta i tržišta razmjene. Privatne

financijske ustanove: mirovinski fondi, kompanije i osiguranja, hedge fondovi postali su glavni

čimbenici tamo gdje financijski čimbenici uzimaju udio u kapitalu kotiranih društava.

Međuovisnost dimenzija bitno su vezana uz efekte vezane u cilj financijske isplativosti. Postoji

mogućnost spekulativnih dobitaka utemeljenih na osamostaljenje, koji se tiču kretanja vlastitih

varijabli financijskih tržišta, a to su kamatna stopa te stopa tečaja. Druge operacije se odvijaju

9

prema modelu akvizija-fuzija. Najšire govoreći, upravljanje portfeljima investicijskih banaka i

industrijske aktive asimilira financijska aktiva. Napredak novih informacijskih tehnologija i

komunikacija je udesetorostručio brzinu kretanja kapitala u odnosu na kretanje dobara

industrijskih ulaganja. Postojanje nacionalnih granica ih ne koči u njihovom hodu. Prostor koji

pripada globalnoj konfiguraciji određen je mrežama povezanim različitim mjestima, tako zvane

off shore. Po definiciji oni koriste položaj ekstrateritorijalnosti. Na svoj način globalna

konfiguracija čini se dovršava razaranje pojma država-nacija koji se otvorio u multinacionalnoj

konfiguraciji.

Kroz navedene tri konfiguracije globalizacija označava proces, podređivanje načina života

moći tržišta. Iza novih vanjština simboliziranih uspjehom spektakularnih tehnologija, kao što

je informacijska struktura, otkriva se pokret koji više stoljeća na svoj način oblikuje

ujednačavanje planeta. Sigurno je da izraz globalizacija nije jednostavan, on je veoma fluidan

(Veselica, 2003:6).

2.4. Pozitivne i negativne karakteristike globalizacijskog procesa

Globalizacija je ključni proces devedesetih godina dvadesetog stoljeća. Nerijetko se oni koji

smatraju da će globalizacija donijeti samo pozitivne promjene nazivaju optimistima. S druge

strane, oni koji tvrde da globalizacija donosi više nedostataka nego prednosti te da povećava

nejednakost, nazivaju se pesimistima. No iako se optimisti i pesimisti u mnogočemu ne slažu,

ipak su složni da je globalizacija proces bez presedana u svjetskoj povijesti.

2.4.1. Prednosti

Razvoj svjetskog tržišta doveo je do toga da se vrijednost proizvedenih roba unutar nacionalnih

gospodarstava u konačnom obračunu mjeri usporedbom sa cijenama na svjetskom tržištu, zbog

čega ona koja u procesu učini najniže troškove, ostvari i dobit na svjetskom tržištu.

Ipak, potrebno je priznati određene prednosti globalizacije. Globalizacijom je omogućen

jednostavniji pristup širem i jeftinijem pristupu potrošnih dobara, znanju i novim

tehnologijama. Globalizacijom je olakšan i pristup idejama i inovacijama u mnogim područjima

(dizajn, tehnologija, investicijski projekt, novi proizvod i dr.). Naravno da preuzimanje ideja i

imitacija stranih modela i struktura na lokalnoj razini ne garantira uspjeh samo po sebi. To je

10

samo potencijalna prednost, proizašla iz povećanja izbora koji je uzrokovao globalizacijski

proces i koji se nudi na globalnoj razini. Te potencijalne prednosti uključuju i (Čečuk, 2002:20-

23)::

a) bolju i efikasniju alokaciju proizvodnih resursa, temeljenu na međunarodnim

komparativnim analizama,

b) velike uštede zasnovane na ekonomiji razmjera i povećanom izboru proizvoda i

jeftinijim resursima,

c) transfer tehnologije, njenu jeftiniju proizvodnju, distribuciju i upotrebu,

d) poticanje inovacija, i eksponencijalnog razvoja tehnologije,

e) odbacivanje neproduktivnih i nerentabilnih aktivnosti,

f) promoviranje rasta i kreiranje novih radnih mjesta,

g) slobodno kretanje ljudi, transfer znanja i know-howa,

h) jeftiniji kapital kroz povećanje konkurencije financijskih institucija, slobodni

međunarodni transfer kapitala i njegovu najefikasniju upotrebu,

i) međunarodnu specijalizaciju i povećanje dostupnosti financijskih usluga, njihovo

pojeftinjenje zbog povećane konkurencije, što dovodi u krajnjoj konzekvenci do rasta

efikasnosti proizvodnje,

j) smanjenje rizika i povećanje profita investitora kroz međunarodnu diverzifikaciju

portfolia,

k) uvođenje discipline na tržišta (i realna i financijska) kroz njihovu integraciju,

l) uspostava važnih međunarodnih socijalnih, društvenih i ekoloških standarda.

Gospodarske učinke globalizacije za zemlje u razvoju teško je mjeriti jer ne postoje adekvatni

usporedivi podaci. To postaje utoliko teže kad se pokuša primijeniti suvremena metodologija

mjerenja globalizacije gdje se upotrebljavaju specifični pokazatelji. No, globalizacija kroz ove

procese stvara potencijal za sveopći ekonomski razvoj, povećavajući ukupno svjetsko bogatstvo

i doprinoseći tako poboljšanju životnog standarda u mnogim zemljama, a posebno onim u

tranziciji i razvoju.

2.4.2. Nedostaci

Globalizacija, dominantna sila u zadnjem desetljeću 20. stoljeća, oblikuje novo doba interakcije

među nacijama, ekonomijama i ljudima. Ona proširuje kontakt između ljudi izvan nacionalnih

granica – u ekonomiji, u tehnologiji, kulturi i upravi. Međutim, ona također i fragmentira

11

proizvodne procese, tržišta rada, političke entitete i društva. Dakle, iako globalizacija ima

pozitivne, inovativne i dinamičke aspekte, ona također ima negativne, eruptivne i

marginalizujuće aspekte.

Po mišljenju kritičara globalizacije M. Hans Petera i H. Schumanna dolazi do zamke

globalizacije koje se očituje u sljedećim točkama (Jašić, 2003:66-67):

1. Porast konkurencije na tržištu dobara i usluga uzrokuje porast nezaposlenosti te se

pogoršavaju opći radni uvjeti i smanjuju se socijalna prava. U zemljama s niskim

nadnicama takva situacija povećava pritisak na daljnje smanjivanje nadnica radnicima

s nižim kvalifikacijama. Mladi ljudi moraju se zabrinuti da će im biti uskraćena šansa

da nađu prvo radno mjesto;

2. Proces rastućeg stupnja konkurentnosti među pojedinim nacionalnim gospodarstvima,

u koji je uključena i konkurencija u oblasti porezne politike, što znači napuštanje sistema

progresivnog oporezivanja s posljedicama narušavanja princip ravnomjernosti

oporezivanja i smanjenje prihoda u državnoj blagajni, što rezultira sa lošijim

zadovoljavanjem potreba građana s javnim dobrima;

3. Zbog rastuće mobilnosti kapitala, ali i zbog rastućih migracija, sistemi socijalne zaštite

pojedinih država zapadaju u zamke dampinga što se svodi na smanjenje socijalnih

standarda;

4. Zbog velikih razlika u pogledu tretiranja okoliša kao oskudnog dobra i različitih

preferencija pojedinih država što se tiče kvalitete čovjekovog okoliša, može se dogoditi

da zemlje sa strogim ekološkim normama dislociraju prljave industrije. To se negativno

odražava na zapošljavanje u razvijenim zemljama kao i na zaštitu okoliša u svjetskim

razmjerima;

5. Zbog dinamike koja prati svjetska financijska tržišta, ekonomska politika pojedine

zemlje ne može slijediti vlastite postavljene ciljeve, već je osuđena na nemoć. Zbog

smanjene mogućnosti kontrole na granicama i zbog novih tehničkih mogućnosti, raste

međunarodni kriminal, naročito gospodarski kriminal i trgovina drogom.

Kako bi se razriješili problemi na tržištu rada u uvjetima globalizacije, posebna se važnost

pridaje politici obrazovanja. Potreban je kvalitetniji ljudski capital zbog veće mogućnost

prilagođavanja tržista nad globalnim strukturnim promjenama te veće sposobnost za

proizvodnju inovativnih proizvoda za kojima postoji potražnja. Kritičari globalizacije govore

kako je potreban pažljiv pristup i detaljna analiza svih implikacija koje ona donosi, kako ne bi

12

upali u zamku kapitala i profita, koja, iako povećava životni standard, ona poboljšava život

samo za one koji su već bogati, dok one siromašne čini još više siromašnima.

2.5. Uzroci i posljedice globalizacijskog procesa

Kao glavni uzroci nastanka procesa globalizacije navode se tehnologija, odnosno internet,

brzina i troškovi transporta, kraj Hladnog rata, globalni problemi i liberalizacija. Odgovor na

pitanje na to što je potaklo snažnu globalizaciju moguće je pronaći u tri izvora, ekonomiji,

ideolologiji i tehnologiji (Meštrović, 2001:8). Gospodarstva industrijaliziranih nacija bila su

nakon Prvog, i osobito nakon Drugog svjetskog rata, pod utjecajem državne politike koja je

nastojala uravnotežiti odnose između kapitala i radnika i smanjiti njihove međusobne napetosti.

Keynesijanska država blagostanja znači da država izravno djeluje kako bi ublažila nepoželjne

učinke slobodnog tržišta. Država mora istodobno osigurati uvjete za ekonomski rast i

akumulaciju. Te su njene dvije uloge postale međusobno sve proturječnije. Prevladavajuća

obilježja najrazvijenijih gospodarstava bila su regulacija gospodarstva i povećana uloga države.

Neomarksistička teorija svjetskog sustava kao i teorija ovisnog razvitka i imperijalizma su

uvjetovale teorijski koncept globalizacije koji je pronalazio svoje mjesto u različitim

znantostima (socioliška, politološka i ekonomska) (Milardović, 2001:9). Kao proces koji je u

nekom dijelu uvjetovao pojavu globalizacije je situacija koja je vladala nakon Drugog svjetskog

rada, posebice u Europi. Neke europske zemlje u tadašnjem razdoblju povezuju se i započinju

proces zajedničkog djelovanja (Krešić. 1996:82). Jedan od ciljeva tog povezivanja bio je izbjeći

daljnja međusobna neprijateljstva i stvoriti Europu u kojoj će sve zemlje međusobno surađivati

i pomagati se, a takva politika u Europi bila je nakon toga pokretač sličnih procesa i drugdje u

svijetu.

U nastanku globalizacije bitnu ulogu ima GATT (General Agreement on Tariffs and Trade).

Ovom ogranizacijom smanjile su se trgovačke carine između zemalja što je pridonijelo jačem

međutrgovinskom povezivanju.. GATT je osnovan 1947, kada su mu pristupile 23 zemlje, a

kasnije se taj broj neprestano povećavao. GATT se temeljio na klauzuli o najvećim

pogodnostima, iz koje proizlaze tri temeljna načela, koja čine načelo recipročnosti, načelo

liberalizacije i načelo nediskriminacije (Lončar,2005:94). Načelo recipročnosti odnosi se na to

da trgovačke olakšice koje potpisnice GATT-a priznaju jedna drugoj, moraju biti jednake za

obje strane.

13

Kada se govori o liberalizaciji, ona podrazumijeva smanjenje carina i drugih ograničenja u

postupnom obliku. Carinska nediskriminacija znači da se na sve članice GATT-a moraju

primijeniti dvostruke carinske olakšice. Od 8. prosinca 1994. godine GATT nosi novi naziv,

World Trade Organization (WTO). Uz proces globalizacije veže se i pojam

transnacionalizacije (Lončar, 2005:94). Transnacionalizacija bi podrazumijevala rastuću

važnost transancionalnih korporacija i tokova roba, ali i informacija, kapitala i znanja što vrijedi

za svjetsko tržište te globalni ekonomski prostor.

Kao posljedica globalizacije najčešće se spominje međunarodna trgovina koja ima tendenciju

rasta čak dva puta više nego svjestki output. Širenjem trgovine stvorene su izravne veze među

razvijenim zemljama i zemalja u razvoju.

Nezaposlenost raste u onim istim segmentima radne snage koji su pogođeni

deindustrijalizacojom i tehnološkim promjenama, te istodobno konkurencijom iz zemalja sa

nižim troškovima rada. Sa druge strane, mnoga radna mjesta su otvorena upravo za kvalificirane

radnike u informacijskoj tehnologiji i ekonomiji znanja. Gospodarski se rast nadoknađuje

smanjivanjem radnih mjesta zahvaljujući procesima globalizacije. U razvijenim zemljama

poput SAD-a stopa nezaposlenosti je niža nego ikada, a u Europi je viša i vjerovatno je prije

rezultat krutosti tržišta rada nego procesa globalizacije (Meštrović, 2001:15).

Negativna posljedica globalizacije je stvaranje sve većeg jaza između bogatih i siromašnih.

Radna snaga seli se iz proizvodnje na područja usluga i ekonomije, te dolazi do pada potražnje

za nekvalificiranim radnicima, što je rezultat tehnološkog razvoja.

Sa aspekta društvenih implikacija, globalizacija stvara poslovne saveze mimo državnih granica,

širi inovacije i razvija nove vrste društvenih odnosa na velike udaljenosti. Raste potražnja za

mladom radnom snagom, šire se univerzalne vrijedosti i dolazi do oponašanja zapadnjačkog

načina života. Tehnologija dovodi do poboljšavanja globalne i lokalne komunikacije a

zajednica i društvo nisu više limitirani državnim granicama, već postaju globalne. Globalizacija

i ekonomski rast imaju utjecaja i na okolinu, gdje s jedne strane globalizacija daje saznanja o

onečišćenju i uništenju okoline, a sa druge strane, u nekim djelovima svijeta stnovnici žele

zaštititi svoju zemlju suprostavljanjem razvoju i ekonomskom rastu.

14

15

3. POJAM INTERNACIONALIZACIJE

Da bi današnja poduzeća uspjela u suvremenim uvjetima poslovanja nesumnjivo je da je

potrebno prisustvo na svjestkim tržištima te konkurentnost na globalnoj razini. Drugim

riječima, provođenje procesa internacionalizacije sev više postaje pretpostavka ostvarivanja

uspjeha poduzeća na svjetskom tržištu. Gledajući sa makroekonomskog aspekta, uvjet opstanka

jedne privrede predstavlja upravo priključivanje u tokove međunarodne trgovine, odnosno,

prihvaćanja procesa internacionalizacije.

Proces internacionalizacije je proces sastavljen od nekoliko razvojnih faza koji često nije lagan.

Njegova težina očituje se kroz razne različitosti kada se govori o kulturi, jeziku te ekonomskom

i političkom uređenju zemalja.

3.1. Različitosti naspram globalizacije

Nerijetko se pojam globalizacije i internacionalizacije koristi kao sinonim za opis ekonomskih,

političkih i kulturnih aktivnosti, no ta se dva pojma međusobno razlikuju. Pojam globalizacije

dosljedno se koristi za opisivanje dramatičnih promjena kroz koje svijet prolazi, kao i nove

tehnologije i modernu ekonomiju koji su doveli do sve više međusobno povezanih

gospodarstava i kultura. Internacionalizacija se češće odnosi na specifične ekonomske

aktivnosti određene kompanije ili zemlje koje se poduzimaju u inozemstvu.

Pojam globalizacije došao u širu uporabu u kasnijim godinama 20. stoljeća, kao i što se tada

pojavio napredak u telekomunikacijama, metodama prijevoza i rasprostranjenog usvajanja

sporazuma o slobodnoj trgovini i financijska deregulacija koja je povećala međunarodnu

trgovinu i strana ulaganja širom svijeta. Konkretno, nakon raspada SSSR-a, mnogim narodima

i međunarodnim organizacijama, poput WTO-a i MMF-a, podržane su inicijative na tržištu koje

umanjuju ekonomsku ulogu svake države, potičući više neovisnu, globaliziranu ekonomiju.

Internacionalizacija se međutim ne odnosi posebno na univerzalne procese globalizacije koji

smanjuju ekonomsku neovisnost većine naroda. Umjesto toga, internacionalizacija se često

navodi da se odnosi na određene ekonomske aktivnosti zemalja na međunarodnoj razini, kao

što je potpisivanje trgovinskog sporazuma za rješavanje ili promicanje gospodarskih odnosa

16

između dviju ili više zemalja. Drugim riječima, internacionalizacija se ne mora nužno odnositi

na gospodarsku liberalizaciju i financijsku deregulaciju koja je pratila globalizaciju.

Iako se globalizacija češće odnosi na liberalizaciju i povećanje ovisnosti o globalnoj ekonomiji,

internacionalizacija se ponekad koristi za opisivanje poslovne aktivnosti poduzeća i poduzeća

na međunarodnoj razini. Na primjer, pojam internacionalizacije može obuhvatiti raspravu o

pokušajima američkog poslovanja da prodaju svoje proizvode u inozemstvu, zbog čega je tako

te kakve posljedice iz toga mogu nastati. Internacionalizacija se često koristi za opis procesa

kojima tvrtke pokušavaju standardizirati svoj proizvod ili uslugu za prodaju i korištenje u

inozemstvu.

Pored ekonomskih učinaka globalizacije, pojam se također koristi za opisivanje bližih

društvenih i kulturnih veza koje mnoge zemlje međusobno dijele. Zbog proizvoda kojima se

trguje na međunarodnoj razini, poboljšanja u telekomunikacijama, migracijama radnima,

povećanog turizma, carinskih vrijednosti i sl., ideje svakog naroda sve se više šire diljem svijeta.

Nekad je bilo uvriježeno mišljenje da je zbog ekonomskih snaga razvijenih zemalja i

korporacija u Europi i Sjevernoj Americi globalizacija zapravo bila dominirana od strane širenja

zapadne kulture, vrijednosti i politike.

Nasuprot tome, internacionalizacija se ne odnosi na sve homogene ili globalne kulture, već

označava kulturne ili društvene odnose koje građani mogu imati ili raditi na međunarodnoj

razini.

3.2. Motivi i efekti internacionalizacije

Mnoge zemlje diljem svijeta su povremeni ili potencijalni izvoznici proizvoda i usluga bez

obzira na veličinu. Kompanije unutar zemalja donose odluku da li će ući na područja inozemnih

tržišta iz mnogo razloga. Ono što se smatra osnovnim, ili bolje rečeno presudnim razlogom, jest

zadovoljavanje potencijalne potražnje na novim tržištima od strane poduzeća. No uz ovaj razlog

postoje i neki drugi koji mogu poduzeće potaknuti da proširi granice svog poslovanja.

Najvažniji faktori prema Markoviću (1994) su:

17

a) ostvariti dobit; kao i svakog gospodarstva, profit je taj koji pokreće i poduzeće, što se

odnosi i na poduzeća koja se odlučuju na izvoz. Ono će se odlučiti na takav korak onda

kada se ostvari veći profit od izvoza nego onog na domicilnom tržištu. U nekim

okolnostima, gdje se u obzir uzimaju i drugi motivi, poduzeće izvozi i kada su domaći

i strani profit na istoj razini;

b) rast i razvoj poduzeća; ovo se smatra jednim od najvažnijih razloga zbog kojih se ulazi

na strana tržišta. Nakon što poduzeće ostvari željenu poziciju na domaćem tržištu, želi

se proširiti i na druga, inozemna tržišta te ugrabiti nove prilike. Danas je podrška za

ulazak i priključivanje novim tržištima dosta velika (globalizacijske promjene,

ekonomska i politička integracija, razvitak tehnologije, mogućnosti novih kanala

komunikacije i dr.). Nova tržišta posebno su važna za mala i srednja poduzeća zato što

njima internacionalizacija nerijetko predstavlja jedinu mogućnost kako bi svoja

poduzeća proširili;

c) veća iskoristivost proizvodnih kapaciteta; kada se poveća proizvodnja, tada se smanjuju

troškovi po jedinici proizvoda čime je ostvarena manja cijena proizvoda i automatski

povećana konkurentnost naspram drugih poduzeća na zajedničkom tržištu;

d) moguće povećanje zaposlenosti; ako se poveća proizvodnja dolazi do povećane

potražnje za radnom snagom;

e) marketinška sposobnost poduzeća; ono poduzeće koje ima dobro razvijeni marketing

program, uz male promjene koje sa sobom donosi globalizacija i internacionalizacija

(razvitak tehnologije i sl.), može isti program koristiti i za djelovanje na inozemnim

tržištima. Ipak, ne preporuča se primjena potpuno istog programa za različita tržišta,.

Potrebno je ipak svaki program prilagoditi tržištu na kojemu poduzeće sudjeluje;

f) poduzetnički motivi u poduzeću – poduzetnički duh potrebno je istaknuti kada se

sudjeluje na inozemnim tržištima što je istaknuto više kod malih i srednjih poduzeća

gdje je manji broj zaposlenika. Cilj je, kao i svakog poduzeća, podići razinu

konkurentnosti radi proizvodnje dobrog proizvoda;

g) inovativnost proizvoda; isto kao i prethodne preporuke kod izlaska na nova tržišta, tako

je i inovacije potrebno prilagoditi novim tržištima. Te prilagodbe podrazumijevaju

ukuse potrošača, zakonske propise i standarde koji su važeći u zemlji na čije se tržište

ulazi;

h) zasićenost domaćeg tržišta; zbog faktora, sve veće konkurencije, zasićenosti istih

proizvoda i usluga na domaćem tržištu, velik broj poduzeća izlaz vidi u izvozu;

18

i) prednost stranog pred domaćim tržištem; uz dosad navedene faktore koji uvlače

poduzeća u sam proces internacionalizacije, može se navesti i još dodatnih

motivirajućih faktora. Na izvoz se poduzeća odlučuju zbog zadovoljenja klijenata koji

iz inozemstva traže uslugu na stranom tržištu ali i kao odgovor stranim konkurentima.

Ukoliko strani konkurenti uđu na tržište domaćih poduzeća, u pitanje dolazi i

konkurentnost cijena i kvalitete, zbog čega se izvoz domaćih poduzeća smatra nekakvim

oblikom kontranapada.

Iako mnogo poduzeća širi svoje granice poslovanja, mnoga i ostaju djelovati na domaćem

tržištu. Iako internacionalizacija nudi brojne prednosti prilikom izlaska poduzeća na strana

tržišta, postoje i prepreke na tom putu kao što je inozemni jezik, različite zakonske i pravne

regulative i sl.

Doprinosi internacionalizacije su različiti, a mogu se promatrati s četiri aspekta (Šapić,

Knežević i Golo, 2010):

a) političkog; međunarodni marketing je vrlo značajan faktor u kreiranju i uspostavljanju

međudržavnih odnosa, međuzavisnosti pa i konkretnih sfera utjecaja. Poličitka snaga i

uticaj pojedinih zemalja je najčešće u direktnoj vezi s razinom međunarodne afirmacije

konkretne zemlje kao ekonomske i tržišne sile;

b) privrednog; nijedna zemlja ne uživa potpuno zadovoljstvo na području ekonomije i

tržišta stoga uključivanje u proces internacionalizacije predstavlja pitanje opstanka;

c) socijalnog; razvoj internacionalizacije direktno ili indirektno značajno doprinosi

potpunijem zadovoljavanju općih društvenih potreba;

d) poslovnog; poslovni efekti internacionalizacije su vrlo dominantni, te bi se prethodna

tri efekta trebala podređivati poslovnom. U suprotnom, internacionalizacija bi na duži

rok bila ekonomski neodrživa.

Ekonomski izazov za sve vrste poduzeća predstavlja ulazak na nova tržišta, bila ona velika ili

mala ili srednja, no zbog ekonomske i financijske snage, strana tržišta dostupnija su za velika

poduzeća. Ovakav čin poduzeća zahtijeva značajnija ulaganja kako bi se istražila tržišta,

promovirali proizvodi, povećala distribucija ali i promjene poslovne filozofije, te ostvarivanje

stalnih inovacija i upravljanje kvalitetom.

19

3.3. Ekonomski i društveni značaj procesa internacionalizacije

Uključivanje u proces internacionalizacije ne doprinosi jedino rastu i razvoju poduzeća, već i

općem društvenom i gospodarskom razvoju.

U posljednjih nekoliko desetljeća došlo je do velikih promjena na globalnom tržištu. Jačanje

međunarodne konkurencije te utjecaj na izvozna poduzeća, te ona koja su usmjerena na domaće

tržište predstavljaju najznačajnije promjene procesa internacionalizacije. Ako se govori o

normalnim okolnostima (jednakosti i ravnopravnosti), tada se internacionalizacija ističe kao

pozitivan proces, proces zbližavanja i suradnje među zemljama kojim su promet i komunikacija

olakšani procesi, kojima se ubrzava opći razvitak i kojim se može postići ujedinjavanje svijeta

(Škrtić i Mikić, 2009, 293.).

U ekonomskom pogledu, internacionalizacija se ogleda u kvantitativnim promjenama (kretanje

uvoza, izvoza, zaposlenost, investicije itd.) koje dalje vode prema ekstenzivnijoj zemljopisnoj

organizaciji ekonomske aktivnosti. Isto tako, internacionalizacija kao dio globalizacije

obuhvaća i funkcionalnu integraciju međunarodno dislociranih aktivnosti što se vidi kroz

promjene u organizaciji ekonomskih aktivnosti (Dicken, 2003).

Osnivanje Svjetske trgovačke organizacije (WTO) dovelo je do liberalizacije međunarodnih

trgovačkih uvjeta poput carine, subvencija i sl. Liberalizacija kao proces dovela je do stvaranja

jedinstvenog tržišta čime su se mala i srednja poduzeća uključila u međunarodnu tržišnu

utakmicu. Tehnologija je pritom uvelike pomogla na način da je omogućila pristup

informacijama. Već su spomenute političke promjene koje su doprinijeli internacionalizaciji u

pogledu strukture proizvodnje i povećanja međunarodne konkurencije.

Liberalizacija trgovine i liberalizacija tržišta kapitala dva su ključna sastojka šireg političkog

okvira, nazvanog Washingtonskim konsenzusom. Taj je konsenzus, stvoren između MMF-a,

Svjetske banke i američkog ministarstva financija odredio što ulazi u skup politika koje bi

najbolje promicale razvoj. Naglasio je smanjivanje uloge države, deregulaciju i brzu

liberalizaciju i privatizaciju. Do početnih godina novog tisućljeća povjerenje u Washingtonski

konsenzus se istrošilo, i pojavio se konsenzus nakon Washingtonskog konsenzusa,

Washingtonski je konsenzus, primjerice, posvećivao premalo pozornosti pitanjima pravednosti,

20

zapošljavanja i konkurencije, tempu i redoslijedu reformi, ili tome kako se provodi privatizacija

(Stiglitz, 2009).

Grafikon 1. Otvorenost gospodarstva pri realnim cijenama

Izvor: Center for International Comparasions,

http://pwt.econ.upenn.edu/php_site/pwt70/pwt70_form.php (26.05.2015.)

Na grafikonu se vide gospodarstva pri realnim cijenama izražene u %. Najveću otvorenost

prikazuju u 2009. godini Mađarska 139%, Češka 150%, zatim slijede Slovačka sa 139% te

Estonija 134%. Za razliku od najotvorenijih zemalja koje smo analizirali suprotne njima

odnosno najzatvorenije su Japan 24%, SAD 26%, Velika Britanija 54% i Rusija 55 %. Ako se

za primjer uzme 1990. godina, najotvorenije zemlje su bile Slovenija i Hrvatska a najzatvorenije

Estonija i Rusija. Kao direktna posljedica otvorenog tržišta proizvodnih faktora neke zemlje je

otvaranje mogućnosti ekonomskim subjektima biranja gdje će raditi i gdje će investirati svoju

imovinu i znanje.

Izvoz, međunarodna partnerstva, strane investicije i međunarodni klasteri sve su primjeri načina

jačanja međunarodnih poslovnih strategija malih i srednjih poduzeća. Takve drugačije

međunarodne aktivnosti mogu integrirati različite poslovne funkcije te uključiti sve elemente

primarnih i sekundarnih aktivnosti poduzeća (Škrtić i Mikić, 2009, 294).

21

Razvijanje međunarodnih veza ključan je preduvjet koji mala i srednja poduzeća trebaju ispuniti

u procesu internacionalizacije.

22

4. EKONOMSKI ASPEKT GLOBALIZACIJSKOG PROCESA

U ovom poglavlju istaknuti će se glavne ekonomske karakteristike globalizacijskog procesa

kroz međunarodnu trgovinu, inozemne direktne investicije i multinacionalne korporacije i

strateška partnerstva, dati kratak osvrt na utjecaj globalizacije na gospodarstvo EU, te prikaz

nove ekonomije u procesu globalizacije.

4.1. Ekonomske karakteristike globalizacijskog procesa

U suvremenom smislu riječi, globalizacijski proces započinje negdje poslije II. svjetskog rata,

a njezini snažniji utjecaji počinju se osjećati 1960-ih godina. Zbog stalnog tehnološkog napretka

smanjivali su se transportni i komunikacijski troškovi zbog čega isti danas nisu prepreka

međunarodnoj razmjeni. Mnogi su međunarodni standardi proizvodnje, transporta i platnog

prometa usvojeni. Uz spomenuto ukidanje carinske barijere i smanjene carinske zaštite, značilo

je da se proizvodnja robe može obavljati tamo gdje su za to najpovoljniji i najjeftiniji uvjeti, a

prodaja obavljati tamo gdje je najbolja zarada. Svi ti faktori imaju puno više utjecaja na neku

manju zemlju nego na jaču silu (npr. Njemačka).

Za zemlje u tranziciji globalizacija je još veći izazov zbog toga što ne postoji izbor da li se

priključiti globalizacijskom procesu, već na koji način to napraviti.

Ekonomski gledano, može se reći da su uzroci i poticaji globalizacije kapitalistički način

proizvodnje, tehnološki napredak i međunarodna regulacija. Proces izjednačavanja cijena

proizvodnih faktora na različitim dijelovima globalnog tržišta ići će sporije. Cijene kapitala bit

će različite još dugo vremena zbog različitih rizika koji su dominantno posljedica

neekonomskih faktora; cijene rada također će se sporo izjednačavati, prije svega zbog kulturnih,

jezičnih, i drugih razlika, a ponajviše zbog nemobilnosti rada.

Dva su osnovna efekta globalizacije (Hirst i Thompson, 2001:23):

1. omogućuje optimalnu kombinaciju ulaganja proizvodnih faktora u svjetskim omjerima,

2. ostvarivanje teoretski idealne ekonomije omjera.

Dovoljni uvjet je da struktura i veličina tako proizvedenih dobara odgovara strukturi i veličini

svjetske potražnje. Jedan od načina postizavanja tih uvjeta proizvodnje su otkup i spajanja

23

poduzeća širom svijeta. Proces globalizacije omogućava ovakve prekogranične poslove s jedne

strane, dok istodobno na drugoj strani ovakvi poslovi pospješuju proces globalizacije.

Mogućnosti izbora za ostvarenje strukture i veličine provedenih dobara na ovaj način jest otkup

i spajanje poduzeća. S jedne strane, globalizacija omogućuje međunarodne poslove dok se na

drugoj strani proces globalizacije ovakvim procesima poboljšava.

U globalnom se gospodarstvu faktori proizvodnje - prirodni resursi, kapital, tehnologija, rad,

informacije - kao i dobra i usluge slobodno kreću svijetom. Špekulanti zarađuju prebacujući

navedene faktore s mjesta gdje su jeftiniji na mjesto gdje su skupi, a proizvođači lociraju svoje

pogone tamo gdje je to najjeftinije - u nerazvijene zemlje, gdje profitiraju ne samo na nižim

cijenama nadnica, nego i na nepropisanim standardima rada i zaštite okoliša (maloljetni radnici,

otpad koji bi bio zabranjen kod razvijenih), općenito niskoj razini ljudskih prava, te na

neorganiziranoj vojsci radnika (nepisana, ali uspješno provođena zabrana postojanja sindikata).

Nerazvijeni "profitiraju" transferom tehnologije koja je na zapadu davno zastarjela, te oko 10

% većom plaćom nego kod domaćih poslodavaca (Turek, 1999:38).

Domaće tržište više ne postoji, ono je dio jedinstvenog globalnog tržišta (još je Karl Marx tvrdio

da su domaće i inozemno tržište istoznačnice), a svako privilegiranje „domaćih“ proizvođača

je zabranjeno međunarodnim konvencijama (premda je praksa drukčija). Svjetska konkurencija

i globalizacija utječu na deregulaciju, odnosno smanjenu intervenciju države, čime se formira

realna opasnost da se deregulirana tržišna ekonomija transformira u raspojasani laissez-faire

kapitalizam koji će nalikovati na rat svih protiv sviju i dovesti u pitanje socijalni mir.(Hirst i

Thompson, 2001:27).

24

Grafikon 2. Indeks globalizacije

Izvor: Izračun autorice prema: 'Globalization', KOF, http://globalization.kof.ethz.ch/query/ (26.05.2015.)

Na grafikonu je moguće vidjeti da je indeks globalizacije u promatranom razdoblju uvjerljivo

najveći u slučaju Republike Hrvatske. Najmanji indeks globalizacije ima Češka, Dok je najveći

pad indeksa zabilježen kod Hrvatske ali i Ujedinjenog Kraljevstva u 2010. godini.

Nakon kolapsa socijalističkih komandnih gospodarstva, globalizacija se osjetila jo jače zbog

čega je liberalni koncept društva jačao a skupa s njim i ovisnost postsocijalističkih zemalja o

svjetskim središtima ekonomske i političke moći.

Globalizacija je naročito ubrzala svoj hod nakon kolapsa socijalističkih komandnih

gospodarstava, što je dovelo do dominacije liberalnog koncepta društva i ovisnosti

postsocijalističkih zemalja o svjetskim središtima ekonomske i političke moći. Ona je proces

pluraliziranja svijeta po normama i pravilima igre koje su zadane interesima kapitala i političke

moći.

Po prvi put u povijesti političke vođe i narodi trećeg svijeta i "druge Europe" susrele su se sa

situacijom da im je budućnost zadana, a ime toj zadanoj budućnosti jest tranzicija po pravilima

što su ih odredile zapadne sile (Klein, 2002:72). Pod ekonomskom globalizacijom

podrazumijeva se proces rasta međunarodnih tijekova roba, usluga, kapitala i ljudi (i sa njima

neizbježno i tehnologije), a danas, još i proces globalizacije tržišne privrede, tj. širenja

kapitalizma na one sfere i one zemlje u kojima još uvijek nije dominantan sustav (Turek,

1999:42). Taj proces karakterizira eliminiranje međunacionalnih barijera radi nesmetanog i

0

5.000.000

10.000.000

15.000.000

20.000.000

25.000.000

30.000.000

35.000.000

40.000.000

45.000.000

50.000.000

2005 2006 2007 2008 2009 2010 2011 2012

Croatia

United Kingdom

Estonia

Spain

Germany

Czech Republic

25

brzog protoka proizvoda, usluga i faktora proizvodnje. Radi se o formiranju jedinstvenog,

odnosno integriranog svjetskog tržišta, čijim stvaranjem bi se značajno snizili transakcijski

troškovi i ubrzao proces međunarodne razmjene.

Ovim su procesom obuhvaćene sve svjetske države, što je različito od međunarodne ekonomije,

te nastaje kao novi ekonomski fenomen. Nosioci i glavni akteri ekonomije su same

multinacionalne kompanije koje su u mogućnosti planirati i obavljati poslovanje na globalnoj

razini. Proces globalizacije se jasno manifestira kroz duplo brži rast svjetske trgovine od

proizvodnje.

Koliko će se brzo razvijati ekonomska globalizacija, naravno, nije lako za dati odgovor. To

zavisi o nizu faktoru, no najviše o brzini liberalizacije međunarodnih ekonomskih odnosa.

Ukoliko se gleda usporedba s liberalizacijom ekonomskog života, postoji dilema između

prepuštanja tržištu vođenja ekonomskog života ili ograničavati i usmjeravati djelovanje tržišnih

mehanizama preko državne intervencije.

Na sljedećem grafikonu moguće je vidjeti kretanje volumena svjetske trgovine.

Grafikon 3. Volumen svjetske trgovine

Izvor: 'New downturn in global economy', 2012, Investment watch blog, http://investmentwatchblog.com/new-

downturn-in-the-global-economy-global-trade-volume-growth-is-deep-in-the-danger-zone-...-and-china/

(26.05.2015.)

Iz grafikona je vidljivo kretanje volumena svjetske trgovine gdje crta po sredini označava

opasnu zonu ukoliko se kretanje pojavi ispod nje. To se dogodilo polovicom 2001. godine, no

26

najveći pad zabilježen je 2009. godine kada je ekonomska kriza uzela maha. Kao regulatori

globalne ekonomije javljaju se međunarodne ekonomske, odnosno financijske institucije: WTO

(Svjetska trgovinska organizacija), nastala iz GATT-a 1994. godine, IMF (Međunarodni

monetarni fond), nastao Bertonvudskim sporazumom 1944. godine, WB (Svjetska banka),

osnovana paralelno sa Međunarodnim monetarnim fondom. Danas svjetsku banku čine:

Međunarodna banka za obnovu i razvoj (IBRD), Međunarodno udruženje za razvoj (IDA),

Međunarodna financijska kooperacija (IFC), Multilateralna agencija za garantiranje investicija

(MIGA) i Međunarodni centar za uspostavljanje međunarodne koordinacije (ICSID).

U literaturi se navode tri glavna pokretača globalizacije (Turek, 1999:58):

1. međunarodna trgovina;

2. inozemne direktne investicije (FDI);

3. multinacionalne kompanije.

4.1.1. Međunarodna trgovina

Vrlo važna značajka suvremenih trgovinskih tijekova je i značajan porast broja regionalnih

integracija u vidu zona slobodne trgovine. Zona slobodne trgovine podrazumijeva ugovorni

odnos dvije ili više zemalja, na bilateralnoj ili multilateralnoj osnovi, kojim se ukidaju carine i

smanjuju necarinske barijere. Pored zona slobodne trgovine formiraju se i carinske unije,

ekonomske zajednice i sl. (Hirst i Thompson, 200:55).

Trgovina raste dva puta brže od bruto društvenog proizvoda, što implicira da inozemni

proizvodi i usluge postaju značajniji za životni standard potrošača u sve većem broju zemalja u

suvremenom svijetu. Međuzavisnost je česta pojava - to je uzajamna zavisnost, što ne mora

značiti potpunu uravnoteženost uvoza i izvoza. Velika zavisnost ima određene koristi ali i

nedostatke - zemlja je ranjiva na nepovoljna kretanja u svjetskoj privredi. Iako sve zemlje

sagledavaju koristi od svjetske trgovine, gotovo da nema zemlje koja dozvoljava nereguliran

tijek roba i usluga.

U svijetu dominiraju tri trgovinska bloka Europska Unija, SAD i Istočna Azija (prije svega

Japan). Postojanje tri pola jasno je vidljivo u međunarodnim odnosima, osobito u proizvodnji

skupe komunikacijske i informatičke opreme koja se ponajprije odvija na relaciji Sjeverna

Amerika – Europa – Istočna Azija. SAD raspolažu dominantnim prirodnim i kapitalnim

27

dobrima, a Japan starta marljivošću, iznimnom proizvodnošću i tehnološkim inovacijama

(Krešić, 1996:84).

Unutar ove skupine zemalja nalazi se velika moć i jedno veliko bogatstvo. Unutar ovih zemalja

koncentrirana je velika većina svjetske proizvodnje tehnologije i računalne moći, dok su u isto

vrijeme te zemlje najveći investitori u istraživanje i razvoj. Ostatak svijeta, ostale zemlje oko

ovog pola, je spojen na način da svoja vlastita gospodarstva usmjeri na dominantnu regiju.

Svaki od njih, prema tome, ima svoje područje na kojemu ima utjecaj ili podsustav.

Ako se gleda politički aspekt, ova tri dijela nisu uvijek skladna, no kada je u pitanju proizvodnja

i potrošnja, onda dijele zajedničke ambicije i vodeći su na svijetu. U razvijenim se zemljama

gospodarstvo preobražava iz industrijskog, zasnovanog na čeliku, automobilima i cestama, u

gospodarstvo koje se temelji na siliciju, računalima i mrežama.

Slika 1. Umreženost trgovine između Europe, SAD-a i Istočne Azije

Izvor: Dužanec, I. 1997, 'Globalizacija i regionalizacija gospodarskog razvoja svijeta', Geografski horizont, vol.

43, no. 1, str. 23.

Postojanje tri pola jasno je vidljivo u međunarodnim odnosima, osobito u proizvodnji skupe

komunikacijske i informatičke opreme koja se ponajprije odvija na relaciji Sjeverna Amerika –

Europa – Istočna Azija. Zbog visokih troškova potrebnih za razvoj te opreme, zanemareni su

28

mnogi ostali dijelovi svijeta. Međuovisnost SAD-a, Zapadne Europe i Istočne Azije vrlo je jaka

i očito da je tu jezgra globalne ekonomije. Njihova razmjena proizvoda i usluga iznosi milijarde

dolara. No i u toj trijadi postoje razlike. U njoj Europa ima povijesno prvenstvo i tradicionalnu

kulturnu razinu, SAD raspolažu dominantnim prirodnim i kapitalnim dobrima, a Japan starta

marljivošću, iznimnom proizvodnošću i tehnološkim inovacijama

4.1.2. Izravna strana ulaganja

Inozemne investicije su ulaganja kapitala u stranu zemlju u očekivanju prinosa. Te investicije

mogu imati više formi: javne investicije od strane države, privatne investicije pojedinaca i grupa

i investicije poduzeća. Inozemne direktne investicije nasuprot portfolio investicijama

zahtijevaju angažiranje menadžmenta u poslovanju poduzeća u koja se investira (Dragičević,

1996:72). Svrha je kontrola poslovanja i pristup inozemnim tržištima, veća prodaja u

inozemstvu nego putem klasičnih izvoznih poslova, pristup inozemnim izvorima i djelomično

vlasništvo.

Inozemne investicije rastu brže od svjetske trgovine s tim što portfolio investicije rastu nešto

brže od inozemnih direktnih investicija. Trijada (SAD, Japan i Europska Unija) daju preko 80

posto inozemnih direktnih investicija i portfolio investicija. Oko četrdeset tisuća poduzeća su

glavni akteri u inozemnim direktnim investicijama (Krešić, 1996:88). Poduzeća sve više

procjenjuju regije a ne pojedine zemlje kao područja investiranja atraktivna za inozemne

direktne investicije. Postoji komplementarnost međunarodne trgovine i direktnih investicija.

Inozemne direktne investicije su naročito doprinijele općoj globalizaciji industrije, i odvijaju se

kroz akvizicije i nove investicije (greenfield). Akvizicije su najčešće prisutne u zemljama u

kojima su burze najznačajniji izvori financiranja (npr. Kanada, V. Britanija i SAD). Manje su

prisutne u zemljama kao što su Japan i Njemačka, gdje je u okviru bankarskog sustava izgrađen

pogodan model financiranja industrijskih firmi. U usporedbi sa rastom svjetske trgovine i BDP–

a, inozemne direktne investicije su tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina imale rapidan

rast. U ranim devedesetim godinama strane direktne investicije su bilježile negativne stope, što

je bilo rezultat opće recesije u OECD zemljama. Od 1992. godine rast stranih direktnih

investicija je opet izrazit, što je U ovim procesima posebno su bile aktivne multinacionalne

kompanije koje su putem stranih direktnih investicija transferirale značajan volumen

tehnologije.

29

4.1.3. Multinacionalne kompanije i strateška partnerstva

Posljednjih nekoliko godina, globalizaciji nacionalnih privreda, pored direktnih investicija, sve

veći doprinos daju vrlo učestala međunarodna objedinjavanja velikih multinacionalnih

kompanija industrijaliziranih zemalja kojima se stvaraju zajedničke globalne mreže u raznim

područjima proizvodnje i usluga kao što su avionska i automobilska industrija, proizvodnja

aluminija, telekomunikacije, bankarstvo itd.

Zajedničke globalne mreže pokrivaju sve oblike suradnje između poduzeća u međunarodnoj

ekonomiji koja su više od uobičajenih tržišnih transakcija a manje od spajanja i pripajanja

poduzeća. Na ovaj način stvaraju se zajedničke globalne mreže proizvodnje dijelova, prodajnih

i servisnih punktova, što sve snižava troškove i povećava konkurentsku moć. Multinacionalne

kompanije dovode također do velike razmjene tehnologija između članica grupacije, što također

brzo povećava njihovu konkurentsku moć i tjera ostale proizvođače iz date grane da i one

stvaraju slične integracijske cjeline.

Strateška udruživanje se može javiti u različitim oblicima: može biti ograničena samo na

razmjenu određenih znanja i informacija ili se može odnositi na zajedničke aktivnosti u

području marketinga, proizvodnje, istraživanja i razvoja; može se odnositi samo na određene

proizvode i tržišta ili može biti dalekosežna i podrazumijevati globalnu suradnju; može se

formirati kao sa namjerom da se tijekom vremena privuku novi partneri ili se može formirati

kao ekskluzivna multinacionalna kompanija. Mada je broj varijacija na temu ogroman, ipak se

izdvajaju dva osnovna oblika ovih poslovnih udruživanja (Krešić, 1996:78):

a) ugovori o suradnji – mogu se odnositi na suradnju u različitim područjima poslovanja,

ali najčešće podrazumijevaju zajedničku proizvodnju, distribuciju i prodaju ili

istraživanje i razvoj;

b) zajednička ulaganja (joint venture) – podrazumijevaju formiranje zajedničke kompanije

u čije poslovanje svi partneri ulažu svoj kapital.

Za dobar broj poduzeća strateško partnerstvo s obzirom na izvore, stručnost i sposobnost sa

kojom raspolažu je jedini način da participiraju uspješno na globalnom tržištu. Neposredni

poticaji ili razlozi da se ide na strateško partnerstvo su (Stančić, 2000:926):

a) da se smanje troškovi razvoja novih proizvoda,

30

b) nabavi tehnologija,

c) da se nabavi marketing ili menadžment know-how,

d) da se lakše ide na jedno ili više nacionalnih tržišta ili neko regionalno tržište, i

e) da se nabavi kapital za određena investicijska ulaganja.

Neke od strateških partnerstva su "Damler-Krasler", "Wolkswagen-Toyota", "Renault- Nissan".

Kao što je već istaknuto, od Drugoga svjetskog rata tj. polovice 20. stoljeća, europske zemlje

počele su se više okretati jedne drugima. Porast međusobne suradnje u Europi započeo je

osnivanjem Europskog udruženja za ugljen i čelik, a onda i Europske ekonomske zajednice

(EEZ), Europske zajednice (EZ) i naposljetku Europske unije (EU) (Klemenčić, 1997:644).

Ovakvi su događaji potaknuli i druge zemlje širom svijeta da se povežu. Europska unija

mnogima je bila poticaj i primjer za druga udruživanja. Potrebno je spomenuti i neke mega

integracije među kojima najznačajniju ulogu predstavlja Azijskopacifička ekonomska

kooperacija (APEC), a slijede je NAFTA i Europska unija. APEC je postao petokontinentalna

integracijska cjelina, jer okuplja zemlje (ne sve) Sjeverne i Južne Amerike, Azije, Europe i

Australiju; NAFTA je na putu da preraste u bikontinentalnu udruživanjem Sjeverne i Južne

Amerike, dok je Europska unija, po svoj prilici na putu da, poslije prijema europskih zemalja u

svoje članstvo, učini i iskorake prema Aziji i Africi.

4.2. Globalizacija i nova ekonomija

Nova ekonomija, kao i stara, ne razvija se na čisto nacionalnoj bazi. Globalizaciju karakterizira

nova tehnika i komunikacija i informacija. To sa svoje strane označava i ubrzana

globalizacija i nudi nove mogućnosti investiranja u svjetskim razmjerima. Iako je globalizacija

osporavana, ipak ona ima svoju logiku i odražava sadašnje stanje glede svjetskih gospodarskih

trendova. Mnogi pod globalizacijom podrazumijevaju amerikanizaciju života što simboliziraju

lanci Mc'Donaldsa, Coca-Cole, Disneya, a i same institucije koje simboliziraju globalizaciju:

Svjetska banka, Međunarodni monetarni fond, Svjetska trgovačka organizacija, nalaze se u

SAD-u (Veselica, 2003:182).

Termin nova ekonomija može se sagledati sa makroenomskog te mikroekonomskog gledišta.

Sa gledišta mikroekonomije značajan je polet poduzeća i usluga jednog novog tipa, što nosi

oznaku tehnološke revolucije velikih razmjera, dok makroekonomsko gledište ističe kako se

31

funkcioniranje ekonomije uzima u cjelini te će ono biti će izmijenjeno u toku godina,

autorizirajući perspektivu trajnog rasta.

Gledajući na staru ekonomiju, vide se prednosti ulaganja i difuzije transformacija u

ekonomskom rastu. Prvi patent na radio i licenca na telefon ubraja se u spektakularne

manifestacije inovacija, jer su one uvijek za suverenost gdje koherencija kanala ide od inovacija

tehničkih do tržišta. Ritam uspjeha zavisi od institucionalnog okvira, kao i tehnološke invencije.

Veselica u svom dijelu “Globalizacija i nova ekonomija” navodi kako se od procesa

globalizacije očekuju pozitivni učinci, kao što su: brži ekonomski rast, povratak pune

zaposlenosti, pojava novih proizvoda i usluga, odsustvo inflacije te stabilna monetarna politika.

Nova ekonomija također je doprinijela stvaranja nove komunikacije, stvaranju novih globalnih

mreža, omogućen je i e-commerce te dolazi do stvaranja novog menadžmenta. Zamjetan je

porast važnosti obučene radne snage i sve je manja važnost nekvalificirane radne snage. U

svemu tome važnu ulogu igra i obrazovanje, jer bez njega nebi došlo do svega toga,

odnosno do nove tehnologije.

Istovremeno, treba imati na umu i negativne učinke koje nova ekonomija postavlja, što dovodi

do sve češćih antiglobalizacijskih istupa, a da bi se takvi učinci mogli izbjeći, potrebno je

osigurati raspoložive resurse i gomilanje kapitala. Veselica također navodi kako je financijska

globalizacija Ahilova peta nove ekonomije, iz razloga što dolazi do globalne financijske krize

koje negativno utječu na djelovanje centralnih banaka, koje bi trebale sudjelovati u rješavanju

problema krize (Veselica, 2003:184). Sve to dovodi do potrebe za regulacijom sustava.

4.3. Opći pokazatelji procesa globalizacije u Hrvatskoj, Mađarskoj i Njemačkoj

Kretanje globalizacije može se prikazati kroz nekoliko osnovnih ekonomskih pokazatelja. Za

početak, analizirati će se kretanje stope rasta BDP-a. Niske privatne investicije, niska

zaposlenost, problemi restrukturiranja, neučinkovito korporativno upravljanje i mnogi drugi

činitelji usporili su održivi gospodarski rast Hrvatske, ali i mnoge druge zemlje.

32

Na sljedećoj tablici i grafikonu moguće je vidjeti prikaz kretanja stope BDP-a Hrvatske,

Njemačke i Mađarske.

Tablica 1. Realna stopa rasta BDP-a (%)

2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. 2012. 2013. 2014.

Hrvatska 4,1 4.2 4.8 5,2 2,1 -7,4 -2,2 -0 -2,2 -0.9 -0,4

Njemačka 1,2 0,7 3.7 3,3 1,1 -5,6 4,1 3,6 0.4 0,1 1,6

Mađarska 4,8 4,3 4,0 0,5 0,9 -6,6 0,8 1,8 -1,5 1,5 3,6 Izvor: Real GDP growth rate, 2015, Eurostat,

http://ec.europa.eu/eurostat/tgm/table.do?tab=table&init=1&language=en&pcode=tec00115&plugin=1http://ec.e

uropa.eu/eurostat/tgm/table.do?tab=table&init=1&language=en&pcode=tec00115&plugin=1 (27.05.2015.)

Grafikon 4. Realna stopa rasta BDP-a (%)

Izvor: Real GDP growth rate, 2015, Eurostat,

http://ec.europa.eu/eurostat/tgm/table.do?tab=table&init=1&language=en&pcode=tec00115&plugin=1http://ec.e

uropa.eu/eurostat/tgm/table.do?tab=table&init=1&language=en&pcode=tec00115&plugin=1 (27.05.2015.)

Na prethodna dva prikaza vidljiv je trend kretanja realne stope BDP-a u Hrvatskoj, Mađarskoj

i Njemačkoj. Kao što je moguće vidjeti, najpovoljnijim trendom ističe se Njemačka sa najvećim

rastom i najmanjim padom od početka ekonomske krize. Republika Hrvatska bilježi trend rasta

od 2013. godine, što je u usporedbi sa ove dvije zemlje najveći pad stope sa -7,4 %.

Hrvatska je dužničko, odnosno potrošačko društvo, što se jasno vidi na Grafikonu 5. Hrvatska

se nalazi u deficitu trgovinske bilance koji je u porastu svake godine.

-10

-8

-6

-4

-2

0

2

4

6

Hrvatska

Njemačka

Mađarska

33

Grafikon 5. Uvoz i izvoz Republike Hrvatske (u tisućama eura)

Izvor: Izrada autorice prema: 'Robna razmjena', 2011, 2012, 2013, 2014, Državni zavod za statistiku,

http://www.dzs.hr/Hrv_Eng/publication/2011/04-02-04_01_2011/2012/2013/2014.htm (27.05.2015.)

Kao što je vidljivo iz grafikona, hrvatski uvoz gotovo za 50% više pokriva hrvatski izvoz što

potkrjepljuje gornje naveden tvrdnje o potrošačkom društvu. Model razvoja koji se temelji na

rastu potrošnje i uvozu gdje se proizvodnja i izvoz zanemaruju kroz godine je mijenjao

gospodarsku strukturu čime je umanjena konkurentnost i izvozna orijentacija.

Kao drugi pokazatelj može se navesti kretanje nezaposlenosti.

0

2.000.000

4.000.000

6.000.000

8.000.000

10.000.000

12.000.000

14.000.000

16.000.000

18.000.000

2009. 2010. 2011. 2012. 2013.

UVOZ

IZVOZ

34

Grafikon 6. Kretanje nezaposlenosti (% ukupne radne snage)

Izvor: 'Unemployment, total', 2014, http://data.worldbank.org/indicator/SL.UEM.TOTL.ZS/countries/HR-DE-

HU?display=graph (27.05.2015.)

Problem nezaposlenosti daleko je najviše isticani pokazatelj svih zemalja tijekom ekonomske

krize zato što predstavlja egzistencijalni problem velikog broja stanovnika jedne zemlje,

posebice ako se govori o Hrvatskoj. Nezaposlenost u Hrvatskoj i dalje predstavlja veliki

problem, a iz grafikona 6. je vidljivo da je kod Njemačke i Mađarske zabilježen pad broja

nezaposlenosti, dok je kod Hrvatske u porastu. Odraz ovakvog kretanja nezaposlenosti rezultat

je ekonomske pokitike koja se temeljila na strategiji razvoj koju je obilježila privatizacija,

deindustrijalizacija, uvoz, zanemarivanje domaće proizvodnje itd. Nezaposlenost danas

predstavlja osnovni problem političke vlasti zemalja. Dok Nizozemska bilježi pad

nezaposlenosti iz godine u godinu, Hrvatska bilježi veliki rast što je zasigurno pokazatelj

negativnih posljedica globalizacije, točnije, ekonomske krize.

35

5. ULOGA SVJETSKIH I MONETARNIH ORGANIZACIJA U

GLOBALIZACIJSKOM PROCESU

U ovom poglavlju definira se međuzavisnost globalizacije, Europske unije i Novog svjetskog

poretka. Kao pozitivna obilježja multinacionalnih kompanija može se navesti njihov utjecaj na

razvoj privrede i zapošljavanje stanovništva u najrazvijenijim dijelovima svijeta, njihova uloga

u napretku znanosti i razvoju tehnologije te doprinosi u povezivanju svijeta. S druge strane,

utjecaj na politiku i monopol u privredama pojedinih država njihovo je glavno negativno

obilježje.

Kako i na koji način se hrvatsko gospodarstvo može približiti razvijenom europskom i

svjetskom gospodarstvu može se ostvariti dugoročnom strategijom razvoja gospodarstva. Za

Hrvatsku je bitno, uz uvažavanje vlastitih specifičnosti, poticati gospodarski rast sukladan

globalnoj razvojnoj strategiji - održivom razvoju, kako se društveni troškovi tranzicije, koji su

sami po sebi visoki, ne bi multiplicirali.

U gospodarstvu Hrvatske temeljno kratkoročno pitanje jest kako stvoriti pretpostavke

stabilizacije gospodarskog (mikro i makro) sustava i poticanje gospodarskog rasta, a dugoročno

- kako koncipirati i ostvariti strategiju razvoja sukladnu europskim i globalnim razvojnim

trendovima, koja će pri tome uvažavati vlastite specifičnosti. Gospodarski razvoj uopće, pa tako

i u razdoblju tranzicije, ne pogađa samo interese današnje već i budućih generacija u smislu

njegovih koristi i troškova i njihova međuodnosa. Niti ovaj aspekt razvoja nije neovisan. On je

međusobno povezan s razvojem svih drugih sfera društvenog života: politike, kulture,

ekologije, etike itd. Trend globalizacije ekonomije, koji se ostvaruje slobodnim tijekom

kapitala, rada, znanja, informacija, potaknut je informacijsko-komunikacijskom

tehnologijskom osnovom. On radikalno mijenja ukupne razvojne (posredno i ekonomske)

pretpostavke. U Hrvatskoj ne postoji dugoročna gospodarska razvojna strategija. Ciljevi kao

što su makroekonomska stabilizacija kao preduvjet bržeg ekonomskog rasta je ostvaren

kratkoročni gospodarski cilj, no to nije dovoljno.

5.1. EU i globalizacija

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća, države u Europi i njihovi odnosi uvelike su bili različiti od

današnjih. Tada je vladalo mišljenje da teritorijalna dominacija ocrtava i državnu snagu. Tek

36

kasnije pristup sirovinama i inozemnim tržištima postaje važan politički cilj kako bi se i dalje

održao postojeći životni standard (Lončar, 2005:98). Shvatilo se da geoekonomska prevlast ima

veće mogućnosti od one ostvarene geopolitičkim putem. Razlike među državama EU postoje i

danas, i to što se tiče njihova bogatstva i načina na koji do njega dolaze. Njemačka, iako je još

dosta opterećena ujedinjenjem, ima najveće mogućnosti da ostane vodeća država europskog

ekonomskog prostora. Uz nju vodeću riječ u Europi imaju Francuska, Velika Britanija i Italija

(Milardović, 1998:276).

Kao razdoblje koje se smatra ključnim počecima globalizacije u zemljama Zapadne Europe,

smatra se razdoblje nakon Drugoga svjetskog rata kada, SAD s njima započinju svoje

intenzivno političko i ekonomsko povezivanje. Predvodnica globalizacije Amerika uspješno je

nametnula svoj model gospodarstva i sustav vrijednosti, koji se nužno odražava i na Europu i

Europsku uniju. A radi se o dva različita modela i shvaćanja globalizacije unutar zapadnoga

kulturnog i civilizacijskog kruga. Americi je tada trebalo savezništvo kako bi se mogla

oduprijeti ojačanom komunizmu, a ratom porušenoj Europi novčana pomoć kako bi se podigla

iz ruševina. Zapadnoeuropske zemlje su pomoć dobile putem Marshallova plana koji je

potaknuo njihov gospodarski uspon (Lončar, 2005:99). Zbog napretka znanosti i tehnologije

kao i pada cijena, životni standard bio je u porastu zbog čega takva zemlja postaje uzor ostalima.

Od tada, te su zemlje saveznici koji odlučuju o sudbini drugih zemalja i čija riječ danas u

međunarodnim odnosima ima veliko značenje.

Europska unija još uvijek ima obvezu ostati što je više moguće konkurentna i biti u stanju

odgovoriti na sve zahtjeve tržišta, zbog čega je EU razvila brojne politike i strategije kojima se

potiče i promovira njezina konkurentnost. Jedan od važnih događaja u tom pogledu bio je i

sastanak čelnika EU u Lisabonu 2000., na kojem je donesena strategija ekonomskog razvoja

utemeljenog na znanju, a što bi EU donijelo status najkonkurentnije regije do 2010. Cilj ove

strategije jest i promicati održivi ekonomski rast kojim se osigurava više boljih poslova te bilji

socijalni uvjeti. Vijeće Europske unije sastaje se svako proljeće kada se prati napredak

dosadašnjih djelovanja, i određuju ciljevi budućih. Naknadno je u Stockholmu 2001.

ekonomskoj i socijalnoj politici Lisabonske strategije dodana i politika održivog razvoja, kao

treće područje za koordinaciju kroz lisabonski proces (Lončar, 2005:100). Mnogi elementi

Lisabonske strategije utječu i na ostale zemlje Europe, tj. zemlje koje nisu članice EU.

37

EU kao jednom od globalizacijskih i modernizacijskih središta druge modernizacije svijeta

nedostaje tip političkog jedinstva, koji, primjerice, Americi ne nedostaje. Lisabonska strategija,

iz ožujka 2000., pokazuje da bi EU do 2010. trebala postati globalnom silom na postavkama

društva znanja i umreženog društva, održivog razvoja, socijalne kohezije, očuvanog okoliša i

najkonkurentnijeg gospodarstva na svijetu, što se može nazivati i europskim modelom

globalizacije (Fojtik, 2012). Lisabonska strategija veliku pozornost posvećuje razvoju znanosti,

obrazovanju, istraživanju i povećavanju »naprednih informacijskih tehnologija. Ambicije EU

glede postajanja globalnom silom vidljive su u namjeri konkuriranja SAD i azijskoj civilizaciji.

Danas se Europa, EU i zapadna civilizacija susreću sa nekoliko problema. Prvi je problem

odnos prema američkog modela neoliberalne globalizacije, neprimjerenog europskoj tradiciji,

koji se pokušava nametnuti kao jedini ispravni model, ne samo unutar zapadne civilizacije, već

i kao hegemonijski model na globalnoj razini. Taj model ne brine o pravičnoj globalizaciji,

njezinoj socijalnoj dimenziji te nužnoj zaštiti od rizika u kontekstu nacionalnog,

makroregionalnog i globalnog društva rizika. Drugi problem unutar zapadne civilizacije je

konkurencija u pitanju vodstva. EU se ne pokazuje ozbiljnim konkurentom SAD-u, iako se

unutar EU naznačuju težnje stvaranja globalne sile, koje se razlikuju od stvarnosti.

Europsko vijeće usvojilo je pravnu regulativu kojim se osniva Europski fond za prilagodbe

globalizaciji (EGF). Europska unija će koristiti novi fond kao instrument pomoći u

prekvalifikaciji radnika koji ostaju bez posla zbog globalnih promjena na tržištu rada (Službeni

glasnik grada Zagreba, 2012). Strukturalni fondovi nude financijsku podršku državama

članicama, poduzećima i građanima kako bi se mogle prilagoditi novim okolnostima i

predvidjeti ih. Europski fond za prilagođavanje globalizaciji (EGF), koji je osnovan 2007.,

pruža podršku za brzu reintegraciju, odnosno vraćanje na tržište rada onih radnika koji su

postali višak uslijed pojave novih načina trgovanja, koji su nastali globalizacijom. EGF ima

pozitivan uticaj u nekoliko država članica, a ima prostora i za daljnje istraživanje njegovog

potencijala. Europski fond prilagođavanja globalizaciji osigurava 500 milijuna eura godišnje za

pomoć radnicima koji su postali suvišni na tržištu rada u procesu širenja na globalno tržište.

Ovaj fond financira usavršavanje, pomoć u traženju posla, dopuštajući premještanje, edukaciju

i posebne mjere za starije i podčinjene radnike (Eu4journalist, nd).

Kao odgovor na globalne promjene javlja se Global Governance, političko korigiranje

globalizirane tržišne privrede u smislu uvezivanja ekonomskih sistema u sveobuhvatne

38

društvene ciljeve. Global Governance predstavlja ne samo vanjskopolitički koncept, već

reorganizaciju politike na svim razinama djelovanja, zajedničko djelovanje državnih i

nevladinih sudionika, od lokalne do globalne razine. To je koncept koji je nastao zbog deficita

regulacija svjetske politike, po kojem bi se trebala povećati kompetencija i transparentnost rada

međunarodnih institucija, uz učešće i kontrolu nevladinih sudionika. Global Governance

pojašnjava se kao vladanje svijetom bez svjetske vlade, unutrašnja svjetska politika, svjetska

politika uređenja, politika u 21. stoljeću, koncept suprotan neoliberalizmu, te kao odgovor na

globalizaciju (Müller, 2012). Najnapredniji model suradnje među državama i društvima

predstavlja EU.

5.2. Globalizacija i novi svjetski poredak

Raspadom socijalističkog sustava u Europi nestao je bipolarni model međunarodnih odnosa i

započela je nova faza traženja struktura i modela međunarodnih odnosa (Vukadinović,

1998:79). Novi svjetski poredak uspostavljen je u okviru postojeće strukture rasporeda sila,

gdje postoji samo jedna supersila, SAD i gdje je sustav međunarodnih odnosa njome

predvođen. Ostali dijelovi, četiri velike sile (Kina, Rusija, EU i Japan) ili nekoliko velikih sila,

nisu u mogućnosti ispunjavati zadaće lidera, odnosno središnjeg pola. Određenje američke

moći, koncentrirane oko gospodarskog razvitka, vojne sile, znanosti i vanjskopolitičkog

angažmana, pokazuje da je samo Amerika u stanju postavljati i ostvarivati globalne strategijske

ciljeve. U strategijskom smislu interesi središnjeg pola svjetskog poretka i dvaju najvećih

njegovih saveznika, EU i Japana, identični su i na njima je moguće graditi čvrsto vodstvo.

U gotovo svim sektorima zapadnog gospodarstva tvornice se zatvaraju, radnici otpuštaju, a

poljoprivredni proizvođači u Sjevernoj Americi i Zapadnoj Europi suočavaju sa prijetećim

stečajevima. U samom srcu krize na Zapadu našla su se tržišta javnim dugovima, na kojima se

svakodnevno izvode transakcije vladinim obveznicama i mjenicama vrijedne milijarde dolara.

Gomilanje velikog javnog duga pružilo je financijskim i vladinim interesima «polugu političke

moći», kao i mogućnost da se vladama diktira gospodarska i socijalna politika, a u EU i

Sjevernoj Americi kreditne ustanove, bez formalnog uključivanja MMF-a ili Svjetske banke,

rutinski provode nadzor (Chossudovsky, 2008:330). Uklanjanje države ne ograničava se na

privatizaciju javnih komunalnih usluga, zrakoplovnih kompanija, telekoma i željeznica,

korporativni kapital nastoji privatizirati zdravstvo i obrazovanje, te uspostaviti kontrolu nad

svim djelatnostima koje imaju potporu države.

39

Od početka 80-ih godina prošlog stoljeća golemi iznosi dugova velikih korporacija i poslovnih

banaka izbrisani su i pretvoreni u javni dug, a taj je proces «konverzije dugova» postao

ključnom značajkom krize, u kojem se gubitci poduzeća i banaka prenose na državu

(Chossudovsky, 2008:330). Razvijanje izuzetno regresivog poreznog sustava imalo je

nepovoljan povratni učinak kroz povećanje javnog duga. Nastalo je apsurdno stanje, gdje je

država financirala vlastito zaduživanje, a vladina bespovratna pomoć usmjeravana je na

kupovinu obveznica i rizičnih mjenica. Središnje banke postale su neovisne i zaštićene od

političkih utjecaja, a monetarna politika ne postoji više kao sredstvo državne intervencije, već

uglavnom prelazi u domenu državne intervencije.

Novi svjetski poredak i danas nakon Hladnog rata je u nemogućnosti stvaranja jedinstvenog

sustava odnosa, koji bi vodio računa o svim državama. Isticanje središnjeg pola SAD-a i četiri

velike sile (Kina, Rusija, EU i Japan), ne može zadovoljiti brojne druge države, niti pomoći u

rješavanju problema suvremenog i vrlo složenog razvitka. Sadašnji svjetski poredak još je

utemeljen na podjeli između razvijenih i nerazvijenih, odnosno, kako se to ponekad definira,

između “zone mira i zone nestabilnosti” (Vukadinović, 1998:91). A kako u zoni mira živi samo

15% stanovnika zemlje, lako je zaključiti da u velikom prostoru nestabilnosti ne može biti

uvjeta za relativno brz prelazak u zonu mira i prosperiteta. Uz tu veliku razdjelnicu, koja odvaja

dva svijeta ili dvije zone siromašnih i bogatih, padom europskog socijalizma i Sovjetskog

Saveza u upotrebi je sve više i krilatica o islamu kao opasnosti i najvećem izazovu sadašnjem

poretku.

Analiza sadašnjeg stadija svjetskog poretka u suvremenim uvjetima pokazala bi da je on još

uvijek u znaku dominacije jedne supersile i njezinih pokušaja da to što dulje ostane, da

međunarodni uvjeti još nisu takvi da omogućavaju da se oko središnjega pola oformi skupina

najvećih i najsnažnijih država, da novi svjetski poredak još nije u stanju rješavati središnja

pitanja opstanka i razvitka svijeta, a niti je u mogućnosti eliminirati sve sukobe, da je granica

podjele iz doba Hladnog rata izbrisana, ali i dalje ostaju granice koje razdvajaju pojedine

skupine zemalja, i to posebice glede ekonomskog položaja i razvoja.

Relativno kratko vremensko razdoblje od kraja Hladnog rata pa do danas nije, naravno, bilo

dostatno da se izgradi neki jedinstveni model svjetskog poretka koji bi mogao odgovarati svima.

Svijet je po oblicima i akterima višestruko multipolaran, a po nekim središnjim odlukama

40

unilateralan (Vukadinović, 1998:79). U tom sukobu multipolarnosti i unilateralnosti leži

zapravo najveći izazov svjetskom poretku. Tek stvaranje većeg broja polova koji će biti snažni,

organizirani i odlučni da vode aktivnu vanjsku politiku moći će stvarati temelje multipolarnog

poretka, koji će voditi više računa o svim članicama međunarodne zajednice. Ako je svijet

prevladao fazu hladno-ratovskog konfrontiranja unatoč svim nesavršenostima i

neizgrađenostima, onda se i novi svjetski poredak može uzeti kao prvi korak prema

multipolarnom i demokratskom svijetu budućnosti.

Iako u Hrvatskoj, u kojoj se kao imperativ postavlja učvrstiti preduvjete stabilnog gospodarskog

rasta, drugi razvojni aspekti mogu izgledati manje važni ili možda odgodivi za sutra - ne samo

zbog globalnih trendova koji ne podupiru ekonomski rast koji dovodi u pitanje ravnotežu u

prirodi, socijalno blagostanje ili političku demokraciju već i zbog vlastitog negativnog

socijalističkog iskustva u kojem se pod svaku cijenu podupirao ekonomski rast (čak se i

strateška prednost sustava iskazivala brzinom stopa gospodarskog rasta) - postavlja se nužnim

usmjeravati gospodarski rast sukladno održivom razvoju. Ovakav razvoj, zbog raznolikog i

neprocjenjivog prirodnog bogatstva, nužno je poticati u Hrvatskoj. Alarmantna upozorenja o

prljavim tehnologijama, nuklearnom otpadu, upozoravaju na potrebu institucionaliziranja

legislative koja će štititi hrvatski održivi razvoj.

Hrvatska je mala zemlja koja je kao takva, zemlja u tranziciji, morala proći kroz određene

reforme što je uključivalo promjenu strukture tržišnog sektora kako bi se povećala

konkurentnost na međunarodnom tržištu. Kako bi mogla dostići vodeće tranzicijske zemlje

Hrvatska mora postići sljedeće (Meštrović, 2001:142):

a) ostvarenje socijalnog pakta između poslodavca, sindikata i vlade tako da se reforme po

uvjetima socijalne stabilnosti nastave;

b) reformu socijalnog sektora i optimiziacija i alokacija resursa u tom sektoru kako bi se

pridonijelo socijalnoj pravdi i sigurnosti;

c) održavanje stabilnosti cijena i tečaja;

d) reforma fiskalnog sustava kako bi se udio proračunskih izdataka u BDP-u smanjio;

e) povećanje fiskalne discipline;

f) nastavljanje monetarne politike sukladne s reformnim procesima preko veće neovisnosti

Hrvatske narodne banke te poboljšanja bankarskog sustava i pratećih institucija;

g) određenje bank koja će kreditirati izvoz;

41

h) uvođenje politike plaća kojom će se postaviti ograničenje rasta plaća na rast

produktivnosti, odnosno, uvođenje fleksibilnosti na tržištu rada;

i) povećanje i zaštita tržišnog natjecanja;

j) početak strukturalnih promjena što se posebno odnosi na mirovinski i zdravstveni fond;

k) ubrzanje procesa privatizacije;

l) omogućavanje restrukturiranja poduzeća;

m) liberalizacijacijena;

n) razvitak financijskog tržišta kroz njegovo produbljivanje poticati strane investicije u

Hrvatsku;

o) doprinos povećanju kvalitativnih faktora rasta kao što su obrazovanje, znanost,

zdravstvo;

p) ubrzanje pridruživanja regionalnim i globalnim asocijacijama;

q) podizanje razine zakonodavstva i pravnog sustava na standarde Europske unije

Što se tiče redoslijeda reformi prioritetne su mjere za smanjenje i održanje prihvatljivog

proračunskog deficita, liberalizacija cijena i vanjske trgovine, liberalizacija i deregulacija

financijskih institucija te liberalizacija kapitalnog računa. Spomenuti pojmovi ne bi mogli

postojati ukoliko ne postoji ekonomska interakcija domaćeg gospodarstva s ostalim (svjetskim)

gospodarstvima kako i njegova otvorenost. Razmjena dobara i usluga među državama koje

proizvodi i država koje kupuju te proizvode i usluge je suština otvorenosti tržišta roba i usluga.

U kojoj će mjeri gospodarstvo neke zemlje biti otvoreno ovisi o mogućnosti uključivanja

ekonomskih subjekata u izvoz domaćih ili uvoz i prodaju dobara i usluga drugih zemalja.

5.3. Transnacionalne korporacije u procesu globalizacije

Transnacionalne korporacije ili kompanije su udruženja monopolnog kapitala, u kojima se

uloženi kapital jedne zemlje ulaže u privredu neke druge ili drugih zemalja sa ciljem realizacije

proizvodnje, pružanja usluga i drugih poslovnih aktivnosti kroz eksploataciju fizičkih i ljudskih

resursa strane zemlje.

Razvoj transnacionalnih kompanija (TNC) povezuje se s kolonijalnim i imperijalnim zemljama

zapadne Europe, odnosno za Veliku Britaniju i Nizozemsku koje su dominirale u ekonomskom

i vojnom smislu još u 16. stoljeću i u tome uspijevaju još i danas. TNC koje su danas poznate

nisu nastale u 19. stoljeću, u razdoblju industrijskog kapitalizma, već u razdoblju razvoja velikih

42

tvornica, velikih početnih kapitalnih proizvodnih procesa, informacijskih tehnologija i razvoja

komunikacija. Za vrijeme 19. i početkom 20. stoljeća, TNC je trebalo još sirovina, nafte i

drugih resursima kako bi omogućili neometani rad i zaštitile se od sve žešće konkurencije (SAD

i država zapadne Europe).

Uloga i utjecaj TNC-a među brojnim ekonomskim faktorima koji se javljaju kao poticaji

globalizacije je od posebnog značaja. To su kompanije koje proizvode robu i usluge u više od

jedne zemlje. Takve kopanije mogu biti male koje imaju nekoliko tvornica izvan granica svoje

države, ili velike kompanije koje svoje tvornice i podružnice imaju po cijelome svijetu. Neke

od najvećih su Coca-Cola, General Motors, Colgate-Palmolive Co., Kodak, Mitshubishi i

mnoge druge. Čak i kada su transnacionalne korporacije nacionalno orijentirane, usmjerene su

također i prema globalnim tržištima i globalnom profitu.

Na sljedećoj tablici prikazani su prihodi spomenutih kompanija zaključno s danom 31.12.2014.

Tablica 2. Neto prihodi transnacionalnih kompanija 2014. godine

KOMPANIJA NETO PRIHODI 2014. (u 000 dolara)

Coca-Cola 2.973.000

General Motors 13.808.000

Colgate-Palmolive Co. 10.109.000

Kodak 109.000

Mitsubishi 11.035.000

Izvor: Finance yahoo 2015, https://finance.yahoo.com (15.06.2015.)

Iz tablice 2. moguće je vidjeti neto prihode kompanija u 2014. godini. Kao najprofitnija

kompanija može se istaknuti General Motors sa 13.808 milijuna dolara prihoda, zatim

Mitsubishi sa 11.035 milijuna dolara, Coca Cola sa 2.973 milijuna dolara te Colgate-Palmolive

korporacija sa 109 milijuna dolara profita.

Transnacionalnim kopanijama pripadaju dvije trećine ukupne svjetske trgovine, čime je lako za

zaključiti da čine centar ekonomske globalizacije. Od tih kompanija kreću najnovije tehnologije

a one su i osnovni činitelji na međunarodnim financijskim tržištima.

43

5.4. Multinacionalne korporacije u procesu globalizacije

Multinacionalne korporacije ili kompanije su one u kojima se udružuje kapital dviju ili više

zemalja radi ulaganja u privrede zemalja koje ne raspolažu dovoljnim sredstvima za stvaranje

komparativnih prednosti u procesu poslovnih aktivnosti.

Razlika izmedju transnacionalnih i multinacionalnih kompanija je u upravljačkoj strukturi.

Porijeklo kapitala u multinacionalnij je iz jedne zemlje, dok je u transnacionalnoj iz više

zemalja. Zajedničke karakteristike su transfer kapitala u druge zemlje, kretanje kapitala

izmedju matične kompanije i njezinih podružnica.

Višenacionalna poduzeća u kojima se proizvodnja i ponuda velikih količina roba u više država

ujedinjavaju, nazivaju se multinacionalnim kompanijama. Te kompanije su vrlo važni činitelji

svjetske privrede. U ovim je kompanijama sadržan veliki kapital, ogromno znanje i velik broj

zaposlenika, a zbog čega su nastale, potrebno je istražiti zakonitosti tržišne privrede. Prvi i

najvažniji cilj poduzetnika jest povećati profit i akumulirati kapital kroz višak vrijednosti u

proizvodnju. Ako se u određenom trenutku ne mogu povećati nova ulaganja, kreće se u potragu

za novijim i povoljnijim tržištima te se sredstva sele izvan državnih granica te zemlje. Tako

nastaju multinacionalne kompanije koje kontroliraju proizvodnju nekog proizvoda u više

zemalja te na taj način postaju i važna karika globalnog povezivanja.Isto tako, ove su kompanije

lako prilagodljive zakonima a koriste se svim sredstvima i različitim načinima rada, a sve u

svrhu što bržeg i većeg stvaranja profita.

Multinacionalne kompanije su nositelji izravnih ulaganja, koja su izrazito koncentrirana u

razvijenim industrijskim zemljama u malom broju brzo razvijajućih industrijskih gospodarstava

(Hirst, 2001:75). Kroz svoj razvoj, multinacionalne kompanije prošle su kroz nekoliko faza

razvoja kada su mijenjale svoju strukturu. Neke su kompanije svoju organizaciju temeljile na

vertikalnom povezivanju. Vertikalno povezivanje značilo bi udruživanje više poduzeća iz

različitih zemalja i s različitih razina proizvodnje. Vanjska poduzeća osiguravala su sirovne, a

domaća prerađivala iste. Nakon vertikalnog, slijedi i horizontalno povezivanje. Horizontalno

povezivanje je povezivanje više poduzeća iz različitih zemalja ali na istim razinama

proizvodnje. Multinacionalne kompanije oba tipa (i vertikalnog i horizontalnog) danas postoje.

Multinacionalne kompanije su osim u trgovini, ekonomiji i industriji aktivne i u svjetskoj

44

politici gdje se neki njihovi postupci i odluke drže puno važnijima od pojedinih vlada svjetskih

država.

Kod ove vrste kompanija ističe se velika važnost dobre organizacije vlasti i proizvodnje. Vlast

u multinacionalnim kompanijima do druge polovice 20. stoljeća bila je centralizirana. Njenom

decentralizacijom omogućilo se bolje poslovanje zbog mogućnosti praćenja zahtjeva i uvjeta

raznih zemalja, a ti su zahtjevi i uvjeti podložni stalnim promjenama.

Temelj proizvodnje multinacionalnih kompanija čine visoka tehnologija i relativno jeftina

radna snaga. Razvijena tehnologija i tehnika daje mogućnost ovim kompanijama da svoje

proizvode proizvode u zemljama s boljim troškovnim uvjetima – jeftinijom radnom snagom,

dok se za konačni proizvod traži ona zemlja u kojoj će to biti najpovoljnije.

Kolika je važnost, uloga i utjecaj multinacionalnih kompanija može se vidjeti iz podatka da je

80-ih godina 20. stoljeća u njima proizvedeno 25% svjetskih industrijskih proizvoda, dok

današnje multinacionalne kompanije ostvaruju ili nadziru 42% vrijednosti svjetske trgovine.

Geografski raspored sjedišta multinacionalnih kompanija nije ravnomjeran te su koncentrirana

u gospodarski najrazvijenijim zemljama svijeta. Najviše multinacionalnih kompanija svoja

sjedišta imaju u SAD-u, Kanadi, Japanu, „azijskim tigrovima“, razvijenim europskim zemljama

i Australiji.

Stvarati pretpostavke uključivanja u globalnu ekonomsku utakmicu postaje izazov i preduvjet

budućeg globalnog uspjeha svih sudionika ekonomskog života u Hrvatskoj. Prije svega treba

razumjeti smisao novog razvojnog smjera. Vodoravne, međupovezane mreže globalnom

informacijsko-komunikacijskom tehnologijom dovode do lokalizacije transnacionalnih

korporacija, koje sve više posluju na lokalitetima diljem svijeta i postaju onoliko lokalne koliko

su to i lokalne kompanije na nekom tržištu. Decentralizacijom svojih funkcija one stvaraju

fleksibilne ekonomske sustave sposobne za brzu prilagodbu novim tržišnim zahtjevima

globalnih potrošača, a klasične multinacionalne kompanije postaju mreže povezanih poslovnih

lokalnih ureda, timova, strateških partnerskih saveza.

5.5. Institucije koje upravljaju globalizacijom

45

Glavne institucije koje upravljaju procesom globalizacije jesu Međunarodni monetarni fond

(MMF), Svjetska banka i Svjetska trgovinska organizacija (WTO). Ove institucije nalaze se

unutar svih velikih ekonomskih zbivanja u svijetu što uključuje i financijsku krizu i tranziciju

komunističkih zemalja prema tržišnim ekonomijama u prošlim razdvoljima.

One se nalaze u centru velikih ekonomskih pitanja svijeta, uključujući financijske krize i

tranziciju ranijih komunističkih zemalja ka tržišnim ekonomijama. One su prihvatile

neoliberalnu ekonomsku doktrinu, kojoj je glavni cilj najveća moguća ekonomska efikasnost

bez obzira na socijalne i ekološke posljedice (Mesarić, 2007:372). MMF i WTO nastali su

nakon II. svjetskog rata, kao rezultat Međunarodne monetarne konferencije u Bretoon Woodsu

1944. godine. Konferencija u Bretton Woodsu imala je za cilj pronaći načine za obnovu

razrušene Europe nakon 2. svjetskog rata, ali i sprječavanje budućih ekonomskih depresija

nakon ekonomske krize iz 1930-ih godina 20. stoljeća, kojom je došlo do nezabilježenog rasta

nezaposlenosti.

Glavne institucije osnovane sporazumom iz Bretton Woodsa, Svjetska banka i Međunarodni

monetarni fond, imale su zadatak stvoriti čvrste temelje za razvoj zapadne trgovine i industrije

općenito. Svjetska je banka imala zajam koji je ostvaren u svrhu ostvarivanja infrastrukturnih

projekata (izgradnja cesta, luka, mostova i sl.) čime se poticalo investicije iz privatnog sektora

te time poboljšao gospodarski razvoj. Zadatak MMF-a bio je kontrola međunarodnih valutnih

odnosa i intervencija, radi sprječavanja naglih padova vrijednosti, kao što su oni u vrijeme

nakon I. svjetskog rada.Prvotna inačica sporazuma iz Bretton Woodsa, koja je sastavljena 1944.

godine, ostala je na snazi do 1970. godine, kada je SAD, koji je do tada akumulirao golem

manjak platne bilance, odlučio da neće ispunjavati sve financijske obveze predviđene

sporazumom. Tako je napuštena veza između dolara i vrijednosti zlata, odlučeno je da će se

odnosi između valuta formirati spontano na flukturirajućem međunarodnom valutnom tržištu

(Milardović, 1998:141).

Idejni tvorac MMF-a, J.M.Keynes je identificirao nedostatke tržišta i razloge zbog kojih ono

ne može biti prepušteno samo sebi, te je zbog toga potrebna međunarodna pomoć. Osnova

Međunarodnog monetarnog fonda bila je uvjerenje da potreba za kolektivnom akcijom na

globalnoj razini da bi se ostvarila održivost ekonomske stabilnosti. Izvorni ciljevi MMF-a bili

su unapređenje globalne ekonomske stabilnosti i pomaganje zemljama suočenima s prijetnjom

recesije. MMF radikalno mijenja svoju politiku u doktrinu tržišnog fundamentalizma te

46

smatraju kako država svojim intervencijama u privredne tokove, stvara mnogo više problema

nego što ih rješava. Najveće promjene u ovim institucijama su se desile 80-tih godina za

vrijeme Ronalda Regana i Margaret Tacher koji su propovijedali ideologiju slobodnog tržišta.

Ta je doktrina tranzicije pretendirala na njezinu univerzalnu valjanost, t.j. zastupala je stajalište

da bi ju trebalo primijeniti na sve one zemlje ne uzimajući u obzir posebnosti kao što su

ekonomska, politička, povijesna ili neka druga značajka. Vlada SAD i MMF prihvatili su ovu

drugu doktrinu, tj. model “šok terapije” (Mesarić, 2002:1153).

Iako je ekonomska teorija u posljednja tri desetljeća učinila veliki napredak u istraživanju

razloga zbog kojih slobodno tržište, osobito u nerazvijenim i tranzicijskim zemljama, ne

funkcionira na optimalan način i u istraživanju razloga zbog kojih je u tim situacijama potrebna

državna intervencija kao i metoda te intervencije, MMF i dalje uporno insistira na neodgodivoj

primjeni modela tržišnog fundamentalizma u tranzicijskim i industrijski nerazvijenim

zemljama. MMF ima pretjerano povjerenje u tržišni mehanizam, a premalo ili nikakvo

povjerenje u ulogu države u ekonomskim procesima. MMF kao i ostali pristaše tržišnog

fundamentalizma smatraju da su nedostaci tržišnog mehanizma mali ili zanemarivi, a da su

nedostaci i štete od državnog uplitanja u gospodarski život velike i kobne (Mesarić, 2002:1155).

Takvo stajalište ne predstavlja pozitivan potencijal, jer u svemu treba postojati ravnoteža.

Potrebno je da su odnosi među državama i tržištima u ravnoteži, posebno kod otklanjanja

nedostataka kod socijalnog i ekološkog plana, priznavanje ograničenja i nedostataka, te

prilagodba ekonomskog razvitka tradiciji, kulturi i vrijednosti svake države pojedinačno.

Svjetska trgovinska organizacija, koja započinje sa radom u siječnju 1995.godine, imala je za

cilj upravljanje međunarodnim trgovinskim odnosima. Postizanje održivog rasta i razvoja

gospodarstva, opća dobrobit, liberalno trgovinsko okruženje te doprinos boljoj suradnji kod

vođenja svjetske ekonomske politike je glavni cilj WTO-a.

Zbog toga je djelovanje WTO-a usmjereno na stvaranje otvorenog i ravnopravnog sustava

trgovinskih pravila, progresivne liberalizacije i eliminacije carinskih i necarinskih prepreka

trgovini robama i uslugama, uklanjanje svih oblika protekcionističkih mjera i diskriminacijskih

tretmana u međunarodnim trgovinskim odnosima, integraciju nerazvijenih i zemalja u razvoju

i postizanje maksimalno postotka transparentnosti trgovinskog multilateralnog sistema.

Različitost WTO-a naspram MMF-a i Svjetske banke očituje se u neuspostavljanju pravila,

47

odnosno, osiguravanju formi u okviru kojeg se odvijaju trgovinski pregovori i omogućuje

oživljavanje sporazuma u praksi.

Iako su misije MMF-a i Svjetske banke ove ostale razdvojene, njihove aktivnosti su se sve više

počele preplitati pa je tako Svjetska banka počela davati i zajmove za strukturno

prilagođavanje, ali samo uz odobrenje MMF-a i ispunjavanje zahtjeva koje bi Međunarodni

monetarni fond nametnuo. Također, Međunarodni monetarni fond se trebao baviti isključivo

krizama, ali on postaje sastavni dio života u najvećem dijelu svijeta u razvoju, a nakon pada

Berlinskog zida, počinje i proces upravljanja tranzicijom prema tržišnoj ekonomiji zemalja

komunističkog bloka. Problem nastaje jer Međunarodni monetarni fond nije provodio ono zbog

čega je bio osnovan. Međunarodni monetarni fond vrši pritisak na zemlje da vode restriktivnu

monetarnu i opću ekonomsku politiku, da smanjuju budžetski deficit, povećaju poreze i

kamatne stope. Mnoge politike koje je Međunarodni monetarni fond zagovarao, a tu se posebno

ističe liberalizacija tržišta uvelike doprinose nestabilnosti globalnog gospodarstva.

5.5.1. Uloga WTO-a

Svjetska trgovinska organizacija (WTO) je međunarodna organizacija koja predstavlja

institucionalni i pravni okvir multilateralnog trgovinskog sustava u područjima carina i trgovine

robama, uslugama i intelektualnom vlasništvu. Hrvatska je postala članicom WTO-a 30.

studenog 2000. godine (MVEP, nd).

Cilj sporazuma WTO-a je stvaranje multilateralnog liberalnog trgovinskog sustava i

obuhvaćaju načelo nediskriminacije (princip najpovlaštenije zemlje i princip nacionalnog

tretmana), načelo reciprociteta, načelo liberalizacije trgovine, poticanja konkurencije i dodatne

pomoći nerazvijenim zemljama, te načelo transparentnosti (MVEP,nd).

Prema WTO-u, svjetski trgovinski sustav treba imati više slobode, manje diskriminacije, treba

biti predvidljiviji, s većom konkurentnosšću te znati donijeti veću korist za ona manje razvijena

gospodarstva. Ova se liberalizacija može odvijati na više različitih razina (globalna, regionalna

ili bilateralna). Međunarodna integracija uvelike je porasla od sredine 1930-ih godina do 1980-

ih godina zato što su razvijene zemlje postepeno smanjivale carine i druga necarinska

ograničenja trgovini. WTO sustav zabranjuje uvođenje izvoznih subvencija (osim za agrarne

48

proizvode), uvoznih kvota (osim ako uvoz dovodi do «poremećaja tržišta») i carina. Svaka nova

carina ili povećanje carina mora se kompenzirati smanjenjem carina na neke druge proizvode

kako bi se izbjegao nepovoljan utjecaj na zemlju izvoznicu.

Ustanove nastale iz Bretton Woodsa tvrde kako struktura carina izaziva «protu-izvoznu

pristranost», koja nepovoljno utječe na razvoj izvozu usmjerenog gospodarstva, odnosno potiče

razvijanje domaćeg tržišta na račun izvoznog sektora što vodi pogrešnoj raspodjeli resursa

Chossudovsky, 2008:78). Međutim, malo je dokaza koji bi mogli poslužiti kao temelj za

zaključak kako ukidanje carina pospješuje „preusmjeravanje resursa“ u korist izvoza. Pojam

liberalizacije trgovine sastoji se od ukidanja uvoznih kvota te smanjivanja i unificiranja pristojbi

i carina. Pad prihoda od carina i sličnih pristojbi, koji ubrzo uslijedi, također ima velikog učinka

na državne javne financije. Te mjere nepovoljno povratno utječu na proračunski manjak, te time

povećavaju fiskalne neuravnoteženosti i onemogućavaju vlastima da selektivno, tarifama i

kvotama, ograničavaju korištenje nedostatnih izvora deviznih sredstava.

Kod Nigerije, ulazak u WTO značio je pozitivan utjecaj na nacionalnu ekonomiju kroz

povećanje obujma trgovine, priljeva izravnih inozemnih investicija, povećane tehničke pomoći

i podrške od multinacionalnog trgovinskog sustava i zemalja donatora u području izgradnje

kapaciteta, razvoja infrastrukture, poboljšane devizne zarade i pristup tržištu izvozne robe od

zemalja kroz uklanjanje tehničkih i netehničkih prepreka u trgovini (The nation 2014). Što se

tiče Rusije, prema vođi Ruske Komunističke Partije ulazak u WTO stvara pravu opasnost za

ruski suverenitet i državnu sigurnost. U financijskim terminima smatra se da će ruskom budžetu

nedostajati 9,5 milijardi USD zbog toga što se Rusija priključuje u potpuno nepovoljnim

uvjetima te nemogućnosti nošenja sa zapadnom konkurencijom (Advance 2012). Što se tiče

Hrvatske i ulaska Rusije u WTO, članstvo Rusije u WTO-u neće omogućiti porast hrvatskog

izvoza, već bi trebao taj izvoz olakšati. Unatoč visokim carinama koje nisu bile odlučujući

faktor kod sklapanja poslova i kod postizanja konkurentnosti na ruskom tržištu, problem su bile

različite jednostrane prepreke i neujednačeno postupanje, što je dovodilo do dugotrajnih

postupaka kod uvoza i dodatnih troškova. S vremenom bi okvir za poslovanje s Rusijom trebao

biti sigurniji i transparentniji, a dobro poznavanje WTO pravila od ranije za hrvatske tvrtke je

dodatni poticaj u poslovanju.

WTO dopušta tri vrste preferencijalnih trgovinskih aranžmana: područje slobodne trgovine,

carinsku uniju i zajedničko tržište. Stajalište WTO-a je da je na prvom mjestu multilateralni

49

trgovinski sustav, koji daje okvir za razvoj regionalnih trgovinskih sporazuma te ima za obvezu

osigurati komplementarnost i konzistentnost ovih sporazuma s pravilima WTO-a. Dok se

ukidanjem kvota i smanjivanjem zaštitnih carinskih barijera nastoji domaću proizvodnju učiniti

konkurentnijom, liberalizacija trgovine bez iznimke vodi urušavanju domaće proizvodnje,

usmjerene na unutarnje tržište. Kako se snižavanjem unutarnjih carina na automobile i trajna

potrošna sredstva smanjuje porezno opterećenje gornjih dohodovnih skupina, te mjere također

potiču dotok luksuznih roba. Uvezena potrošna dobra ne samo da zamjenjuju i istiskuju domaću

proizvodnju, već ta potrošačka groznica, koja se odražava na posuđenom novcu, dobivenom

kroz različite nenamjenske kredite do kojih se brzo dolazi, naposljetku pridonosi povećanju

vanjskog duga.

Brza i neoptimalna po redoslijedu liberalizacija realnog i financijskog sektora i otvaranje stranoj

konkurenciji kratkoročno je izazvala troškove te je došlo do pada ukupnog outputa,

povećavanja nezaposlenosti i fiskalnih deficita u tranzicijskim zemljama.

Najvažniji zadatak WTO-a u globalizaciji je osigurati slobodni tijek trgovine što je više moguće

dok to sa sobom ne vuče negativne posljedice. To se ponajprije odnosi na uklanjanje prepreka,

upoznavanje pojedinaca, kompanija i vlada sa trgovinskim pravilima te dati sigurnost i zaštititi

trgovinu od naglih promjena politike.

5.5.2. Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka

Sastanak koji je trajao tri tjedna u SAD-u u Bretton Woodsu 1944. godine rezultirao je

osnutkom Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke. Iako tada rat nije bio završen,

pobjeda saveznika bila je sve jasnija a SAD je bio prepoznat kao jaka sila koja je nakon rata

imala za cilj stvaranje novih temelja za budućeg ekonomskog i financijskog svjetskog sustava.

Takvi ciljevi bili su pomoći siromašnim zemljama, kreditirati projekte strukturalne

rekonstrukcije i razvoja. Međunarodni monetarni fond je trebao kreirati stabilno okruženje za

međunarodnu trgovinu, nadziranjem i usmjeravanjem monetarne politike svojih članica.

Najveću ulogu imali su predstavnici dviju sila, Velike Britanije i SAD-a.

Cilj Svjetske banke bio je osigurati pomoć kreditiranja velikih projekata razne izgradnje

infrastrukture. Pomoć u ravnoteži plaćanja bila je dužnost Međunarodnog monetarnog fonda.

Obzirom na jaku silu, SAD, koji je kao takav izašao iz rata, bilo je za pretpostaviti da će funtu

50

uskoro zamijeniti dolar kao glavno sredstvo plaćanja radičega je stvoren tzv. zlatni standard što

je značilo da će monetarni sustav biti stabilan gdje je dolar vezan za zlato i svaka je zemlja bila

u mogućnosti čuvati svoje rezerve ili u dolaru ili u zlatu, s obzirom je bilo dogovoreno kako će

odnos biti fiksan. Na taj način osiguravao se stabilitet vrlo važnog poslijeratnog razdoblja bez

opasnosti od neočekivanih financisjkih potresa ili kriza.

MMF i Svjetska banka su kroz „strukturalne programe prilagođavanja“ dale mogućnost

zapadnim kompanijama za preuzimanje gospodarstva zemalja, financijskog i bankarskog

sustava, kao i kontrolu prirodnih sirovina i proizvodnje. Kroz tu restrukturaciju zahtijevalo se

prihvaćanje neoliberalnog koncepta i prepuštanje tržištu da upravlja ekonomijom, smanjenje

svih socijalnih izdataka (školstvo, zdravstvo, komunalije, socijalna pomoć siromašnim),

deregulaciju financijskih tokova te privatizaciju proizvodnog sektora i prirodnih resursa.

Svjetska banka ima 184 zemlje članice. Svaka država mora biti i članica MMF-a. Svjetska

banka se sastoji od nekoliko institucija, koje čine International Bank of Reconstruction and

Development (IBRD), International Development Association (IDA), International Finance

Corporation (IFC), Multilateral Investment Guarantee Agency (MIGA) i International Centre

for Settlement of Investment Disputes (ICSID) (Ministarstvo financija, nd). IBRD daje kredite

siromašnim zemljama i zemljama u razvoju koje su etiketirane kao „creditworthy“, vrijedne

kredita. Za najsiromašnije zemlje određena je IDA. Dok je ovdje riječ o posuđivanju ili

kreditiranju vlada, IFC daje novac korporacijama za određene projekte u zemljama u razvoju,

odnosno surađuje s privatnim sektorom. MIGA predstavlja zaštitu stranim investitorima i

zajmodavcima, štiteći ih od eventualnog političkog rizika gubitka profita od investicije te se

time ohrabruju strana direktna ulaganja u zemlje u razvoju. ICSID riješava sporove pri

investiranju ukoliko dođe do njih.

Od prihvaćanja Hrvatske u članstvo MMF-a (1992. godine) ekonomski život zemlje osmišljava,

daje glavne smjernice i provodi po tzv. „scenarijima“ ta međunarodna financijska institucija,

koja godinama uporno primjenjuje politiku sprečavanja inflatornih kretanja. Kao negativnu

činjenicu navodi se da je monetarnom politikom, provođenom kroz primjenu članka IV. Statuta

MMF-a, koji se odnosi na tečajnu politiku, potican uvoz nekvalitetne i jeftine robe po najnižim

cijenama, a politikom aprecirane kune, dugi niz godina, destimulirana je proizvodnja roba za

izvoz na svjetsko tržište. Takvim pristupom Hrvatska privreda je od 1995. godine izgubila

51

značajan dio dohotka, što je osiromašilo domaće tržište domaćim proizvodima i gotovo ugasilo

domaću proizvodnju uz visoku stopu nezaposlenog stanovništva (Čerin, 2011).

MMF i Svjetska banka stvorili su 1996. godine Incijativu za najzaduženije siromašne zemlje

(HIPC) koja je trebala pomoći tim zemljama da izađu iz tzv. „neodrživog stanja duga“, stanja

u kojem zemlje nisu sposobne vraćati dugove. No, od 27 uvrštenih zemalja na listu

najsiromašnjih, svega je njih 8 do 2003. godine došlo u priliku ukidanja samo dijela duga

(Kontrapunkt, 2009). Također, postoje sumnje u namjeru Svjetske banke i MMF-a da svijesno

umanjuju broj siromašnih kako bi opravdali konačne posljedice svoje politike, pa se u

izvještajima Svjetske banke i UN-a pojavljuje manje siromašnih u pojedinim zemljama, nego

li što je slučaj kada same te zemlje rade takve izvještaje.

Kao što je već spomenuto kod WTO-a, najvažniji cilj navedenih institucija može se nazvati

liberalizacijom trgovine, što čini taj osnovni cilj i ulogu WTO-a te Svjetske banke i MMF-a.

Svjetska banka, MMF ali i većina vlada razvijenih zemalja potiču trgovinsku liberalizaciju na

način da potpomažu uvjete za kreditiranje kojima se pokušavaju smanjiti trgovinske barijere.

Djelomično kao rezultat takvih uvjeta, siromašne zemlje su otvorile svoje privrede brže od

bogatih zemalja Ipak, ovi su ciljevi uvelike kritizirani zbog toga što se djelovanjem ovih

organizacija došlo do neprisstupačnosti bogatih zemalja siromašnim zemljama. Mnoćne

multinacionalne kompanije imaju drugačija pravila, nisu obvezne provoditi investicije i politiku

zapošljavanja što doprinosi siromaštvu i nesigurnosti. WTO na svoj račun dobiva najviše kritika

jer se smatra da su interesi razvijenih zemalja i multinacionih kompanija zaštićeni, te se zbog

te pristranosti najčeće ističe.

52

6. KRATAK OSVRT AUTORICE

Nakon Drugog svjetskog rata političari u Europi stekli su svoju viziju ujedinjenja svojih zemalja

te na koji način je moguće stvoriti suradnju među vladama zemalja i među građanima. Ideja je

bila nesmetano putovanje, bez ograničenja. Te zemlje danas su razvijenije zemlje koje su

obilježene razvijenom tehnologijom i suvremenim ekonomskim i socijalnim politikama. Isto

tako, upravo te zemlje danas su među vodećima u svjetskoj trgovini i razmjeni. Razdoblje nakon

hladnog rata značio je novio početak, no isto tako, i mnoge loše buduće trenutke za one manje

razvijene zemlje koje se danas bore s teškim trenucima.

Globalizacija kao pojam u današnjem svijetu je izuzetno važan i bitan čimbenik gospodarskog,

kulturnog i društvenog napretka. Gotovo svakidašnje inovacije, brz protok kapitala, izuzetno

brzo kolanje informacija učinili su ovaj pojam jednim od najbitnijih i najzastupljenijih tema u

suvremenoj ekonomiji. Trenutno se živi u vremenu promjena i svakim danom sve naprednije i

svesofisticiranije tehnologije što dovodi do veće konkurentnosti, i postavlja zemljama u razvoju

veliki test i daje im zadatak da se što prije i što kvalitetnije približe svjetskim velesilama, te

pariraju njihovoj snazi i moći. Brza prilagodba na tržište, povećanje vlastite konkurentnosti,

smanjenje nezaposlenosti, rast BDP-a su jedni od mnogih ciljeva malih zemalja i zemalja u

razvoju.

Otvorenost tržišta sa sobom nosi i neke direktne posljedice, a ovdje se može navesti mogućnost

biranja između domaćih i stranih dobara za ekonomske subjekte. Sa gledišta financijskih

ulaganja, otvorena financijska tržišta omogućavaju bolju diversifikaciju portfolija financijskih

investitora što nadalje dovodi do smanjenog rizika ulaganja, a u kranjem slučaju vodi i do

smanjene cijene te troškova kapitala za ekonomske subjekte. Konačno, otvaranjem tržišta roba

i usluga omogućuje se domaćim poduzećima koja posjeduju neku vrstu prednosti u proizvodnji

svog dobra u odnosu na strana poduzeća da plasiraju svoju robu u inozemstvo i na taj način

povećaju proizvodnju. Direktne posljedica ovoga je rast proizvodnje i BDP, međutim za

privredu je mnogo značajnija indirektna posljedica a to je specijalizacija. Naime, povećanje

proizvodnje dobara u kojima zemlja ima određene prednosti vodit će povećanju zaposlenosti u

tim granama industrije što znači da će se radna snaga i kapital tokom vremena usmjeravati

(tržišnim mehanizmima) tamo gdje je njen doprinos (produktivnost) najveći a napuštati one

grane koje u svjetskim razmjerima proizvode neefikasno. U konačnici zemlja će efikasnije

upotrebljavati svoje proizvodne resurse.

53

Ekonomski rast i globalizacija također donose i pitanje okoline. S jedne strane, globalizacija

nam omogućuje saznati više o onečišćenju i uništenju okoline diljem svijeta. Na drugoj strani,

u nekim su udaljenim područjima svijeta ljudi spremni suprotstaviti se razvoju i ekonomskom

rastu kako bi je zaštitili. Možemo zaključiti da će se ljudi suprotstavljati globalizaciji ili je

podržavati iz različitih razloga. Oni koji su isključeni iz razvoja protivit će se zbog svojih

materijalnih interesa, a u tome im se mogu pridružiti srednje klase zbog posmaterijalističkih

vrijednosti i nazora. Udružit će snage s oživljenim tradicionalnim snagama nacionalizma i

državne suverenosti. Zajedno će stvoriti, i već stvaraju novi savez u borbi protiv ekonomskog

razvoja koji nose nove globalne snage. To govori da će globalizacija postati ključnim

ideološkim pitanjem budućnosti.

U cjelini gledano globalizacija sa sobom nosi brojne pozitivne, ali i veoma značajne negativne

posljedice koje izazivaju znatan otpor i to prije svega u nerazvijenim, ali i u nekim razvijenim

zemljama. Proces globalizacije je neumoljiv i teško zaustavljiv i zbog toga ostavlja na cjedilu

sve one zemlje koji mu se suprotstavljaju. Zbog toga se procesu globalizacije, više silom

ekonomskih nužnosti nego dobrovoljno, prepuštaju i zemlje koje su njegovi javni kritičari.

Ekonomska globalizacija ne čini zadanu konstantu koju donosi budućnost i koja se ne može

mijenjati. Globalizacija se u svom nastanku i razvoju prilagođava i oblikuje. To je proces koji

u svom konačnom cilju vodi do oduzimanja dijela suvereniteta nacionalnim državama. Usprkos

tome nacionalne države i dalje ostaju značajan čimbenik u procesima ekonomske globalizacije.

Posebno je to važno istaknuti za države unutar regije kojoj pripada i Hrvatska, da su prirodno

povezane i usmjerene na međusobnu suradnju zbog niza sličnosti koje ih povezuju (od

zajedničke prošlosti, stupnja razvijenosti, političke i gospodarske kulture, iskorištavanja

prirodnih resursa) do neminovne suradnje u budućnosti, kao uvjeta napretka, razvoja i

stabilnosti regije, a to neće biti moguće bez slobodnog tržišta, privatnog poduzetništva i

usmjeravajuće, regulacijske i korektivne uloge države.

54

ZAKLJUČAK

Globalizacija je proces ujedinjavanja svijeta u jednu cjelinu ili jedan sustav, što je moguće

zahvaljujući sveukupnom stalnom informacijskom i komunikacijskom tehnološkom napretku.

Svijet postaje međusobno integriran i sve što se događa lokalno, može se odraziti i globalno.

Mnogi su dočekali globalizaciju kao spasonosno rješenje za sve svoje probleme, no mnogima

ona ne mora biti (i ne će biti) u interesu. Iako su pokušaji globalizacije započeli još nakon

Drugog svjetskog rata, taj proces se intenzivirao tek sa završetkom hladnog rata i

uspostavljanjem SAD kao jedine globalne sile. U njoj je kao dominantna ideologija vladao

ekonomski liberalizam te je agresivno promovirana globalizacija kao rješenje većine problema

u suvremenom svijetu.

Danas se ne skriva zabrinutost zbog negativnih posljedica globalizacije, ali postoje i pozitivne

strane ovog procesa – razvoj znanosti, zdravstvene zaštite, veće proizvodnje hrane te općenito

veća povezanost među ljudima. Tu su i svijest o vlastitim i tuđim problemima, kao i pružanje

pomoći i solidariziranje s onima manje sretnima.

U uvjetima globalizacije koja generira brojne učinke u svim sferama gospodarskog života, vrlo

je bitno usavršavati instrumente i mjere ekonomske politike s ciljem optimizacije pozitivnih

učinaka te istovremeno minimiziranje negativnih učinaka.

Ako neka zemlja uloži dovoljno napora u znatnija ulaganja kapitala, unaprijedi zdravstvo i

obrazovanje, poboljša kvalificiranost te umanji rast pučanstva, tada može prekinuti krug

siromaštva i potaknuti ekonomski razvoj. Put prema visokoj produktivnosti i dohotcima treba

ostvariti tržišnom razmjenom te otvaranjem kapitalu i zamislima najrazvijenijih zemalja.

Znanje i informacije ključni su za gospodarski razvoj. Istovremeno, zemlje u razvoju, kao što

je Hrvatske trebale bi iskorištavati sve svoje prednosti kako bi to postigle.

Strategija izlaska poduzeća na strano tržište i priključenje poduzeća procesu

internacionalizacije, ovisi o internim mogućnostima poduzeća. Važno je imati čvrstu odluku

glede ulaska na međunarodno tržište, jer ono što je u jednom trenutku dobro za jedno poduzeće,

ne mora značiti da je dobro i za drugo. Važno je da svako poduzeće poznaje svoje mogućnosti

po tom pitanju kako bi znalo u pravom trenutku uočiti priliku i iskoristiti ju.

55

Bez obzira na negativnu reputaciju, globalizaciju bi trebalo uzeti kao izazov te iskoristiti sve

mogućnosti koje ona nudi u svim oblastima ljudske djelatnosti, a posebice što se tiče

ekonomskog razvoja, odnosno ekonomske globalizacije. Kao što smo u radu spomenuli, upravo

je ekonomska globalizacija ona koje je dovela do svjetske krize, no unatoč tomu, trebalo bi iz

nje izvući ono najbolje, za što je potrebna neka nova politika, optimističnija.

Potrebna je reforma cjelokupnog sustava, potrebna je politika koja će omogućiti održiv,

ravnopravan i demokratičan rast. Sve te promjene trebale bi provesti međunarodne institucije,

poput MMF-a, Svjetske banke, Europske Unije, koje će omogućiti prave uvjete kako bi se

osiguralo da globalizacija ostvari rezultate. Međutim, prava je dilema, imamo li prave ljude na

pravim mjestima.

Dok s jedne strane pojedinci uživaju prednosti globalizacije, kao npr. multinacionalne

kompanije koje svoj uspjeh temelje isključivo na globalizaciji, s druge strane oni siromašni

postaju još siromašniji. Prema tome, proces globalizacije do danas može se smatrati negativnim

jer mu je glavni cilj stvaranje profita na profit, pri tome zanemarujući rast siromaštva u cijelom

svijetu.

56

LITERATURA

Knjige:

1. Chossudovsky, M. 2008, Globalizacija bijede i novi svjetski poredak. Prometej, Zagreb.

2. Čečuk, A. 2002, Financijska globalizacija, Graf form, Split.

3. Dicken, P. 2003., Global Shift: Reshaping the Global Economy Map in the 21st Century,

Guilford, London.

4. Dragičević, M. 1996, Ekonomija i novi razvoj, Alinea, Zagreb.

5. Hirst, P. 2001, Globalizacija: međunarodno gospodarstvo i mogućnost upravljanja,

Liberata, Zagreb.

6. Hirst, P., Thompson, G. 2001, Globalizacija, Liberata, Zagreb.

7. Jašić, Z. 2003, Globalizacija u Hrvatskoj i Hrvatska u globalizaciji, Globalizacija i

ekonomska politika, Zagreb.

8. Klein, N. 2002, No logo, VBZ, Zagreb.

9. Klemenčić, M. 1997, Atlas Europe, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb.

10. Lončar, J. 2005. Globalizacija-pojam, nastanak i trendovi razvoja, Geoadria, Zadar.

11. Marković, M. 1994, Međunarodni marketing, Logos, Split.

12. Meštrović, M. 2001, Globalizacija i njene refleksije u Hrvatskoj, Ekonomski institut,

Zagreb.

13. Milardović, A. 1998., Poraz Europe, Pan Liber, Osijek-Zagreb-Split.

14. Stiglitz, J.E. 2009, Uspjeh globalizacije: Novi koraci do pravednoga svijeta, Algoritam,

Zagreb.

15. Turek, F. 1999, Globalizacija i globalna sigurnost, Interland d.o.o., Varaždin.

Članci:

1. Dujšin, U. 1998, 'Globalizacija, regionalizacija i Republika Hrvatska', Ekonomska

istraživanja, no. 1-2, pp. 34-46.

2. Dužanec, I. 1997, 'Globalizacija i regionalizacija gospodarskog razvoja svijeta',

Geografski horizont, vol. 43, no. 1, str. 17-23.

3. Krešić, I. 1996, 'Značenje globalizacije u suvremenom prostornom razvitku svjetske

privrede i politike', Ekonomski pregled, no. 47, pp. 81-88.

57

4. Mesarić, M. 2007, 'Kako promijeniti model globalizacije da ona služi dobrobiti

čovječanstva', Ekonomski pregled, vol. 58, no. 5-6, pp. 347-385.

5. Mesarić, M. 2002, 'Nobelovac Joseph Stiglitz: Kritika „tržišnog fundamentalizma“,

globalizacije i politike međunarodnog monetarnog fonda', Ekonomski pregled, vol. 53,

no.11-12, str. 1151-1182.

6. Meštrović. M. 2001, Globalizacija i refleksije u Hrvatskoj, Zagreb.

7. Vukadinović, R. 1998, 'Izazovi novom svjetskom poretku', Politička misao, vol. 32, no.

2, pp.79-93.

8. Stančić, M. 2000, 'Globalno gospodarstvo i globalizacija', Ekonomski pregled, vol. 51,

no. 9-10, pp. 918-927.

9. Škrtić, M. i Mikić, M. 2009, 'Internacionalizacija malih i srednjih poduzeća Republike

Hrvatske, Ekonomski pregled, vol.60, no.5-6, str. 290-311.

10. Tucak, I. 2007, 'Globalizacija i državni suverenitet', Hrvatska i komparativna javna

uprava, vol. 7, no. 1, str. 139-170.

11. Veselica,V. 2003, 'Globalizacija i nova ekonomija: Globalizacija, glavna dimenzija

nove ekonomije', Ekonomski pregled, vol. 58, no.7-8, str. 489-494.

Internet izvori:

1. 'Center for International Comparasions',

http://pwt.econ.upenn.edu/php_site/pwt70/pwt70_form.php (26.05.2015.)

2. Čerin, M. 2011, 'Uzroci nepovoljne konkurentnosti Hrvatske privrede u razdoblju od

1995. do 2010. godine', PMF matematički odsjek,

http://web.math.pmf.unizg.hr/~cerin/mirjana%20cerin_mira1.pdf (11.06.2015.)

3. 'EU za medije', 2012, Službeni glasnik Grada Zagreba,

http://www1.zagreb.hr/euzg/eu_publikacije/EU_za_medije.pdf (09.03.2015.)

4. Finance yahoo 2015, https://finance.yahoo.com (15.06.2015.)

5. Fojtik, P. 2012, 'Hrvatska ulazi u EU: u krivo vrijeme, no prilika i dalje postoji',

Centar za politološka istraživanja, http://www.cpi.hr/hr-

13894_hrvatska_ulazi_u_eu_u_krivo_vrijeme_no_prilika_i_dalje_postoji.htm

(09.03.2015.)

6. 'Globalization', KOF, http://globalization.kof.ethz.ch/query/ (26.05.2015.)

7. 'Globalni napadači', Kontrapunkt, http://old.kontra-punkt.info/print.php?sid=56433

(27.03.2015.)

58

8. Grgurić, I., Globalizacija, rast, nejednakost i siromaštvo,

http://www.ijf.hr/FTP/2004/2/grguric.pdf (27.03.2015.)

9. Müller, R. 2012, 'Globalizacija',

http://www.dadalos.org/globalisierung_hr/grundkurs_5.htm (11.03.2015.)

10. 'Multiliteralni odnosi', MVPEI, http://www.mvep.hr/hr/vanjska-politika/multilateralni-

odnosi/svjetska-trgovinska-organizacija-%28wto%29/ (27.03.2015.)

11. 'New downturn in global economy', 2012, Investment watch blog,

http://investmentwatchblog.com/new-downturn-in-the-global-economy-global-trade-

volume-growth-is-deep-in-the-danger-zone-...-and-china/ (26.05.2015.)

12. 'Robna razmjena', 2011, 2012, 2013, 2014, Državni zavod za statistiku,

http://www.dzs.hr/Hrv_Eng/publication/2011/04-02-

04_01_2011/2012/2013/2014.htm (27.05.2015.)

13. 'Svjetska banka', Ministarstvo financija, http://www.mfin.hr/hr/svjetska-banka

(11.03.2015.)

14. Šapić, Knežević i Golo, 2010, 'Proces internacionalizacije poslovanja preduzeća s

područja šumadije', Ekonomski fakultet, http://ekfak.kg.ac.rs/ (13.03.2015.)

15. 'Unemployment, total', 2014,

http://data.worldbank.org/indicator/SL.UEM.TOTL.ZS/countries/HR-DE-

HU?display=graph (27.05.2015.)

16. 'Utjecaj globalizacije na hrvatsko gospodarstvo', 2012, Srednja škola Glina, ss-

glina.skole.hr/.../Utjecaj_globalizacije_na_hrvatsko.. (27.05.2015.)

17. 'Vođa ruske komunističke partije upozorava vladu: Ulazak u WTO će ugroziti naš

suverenitet i sigurnost' 2012, Advance, http://www.advance.hr/vijesti/voda-ruske-

komunisticke-partije-upozorava-vladu-ulazak-u-wto-ce-ugroziti-nas-suverenitet-i-

sigurnost/ (11.06.2015.)

18. Zake, G. 2004,

http://ishodiste.com/index.php?option=com_content&task=view&id=131&Itemid=31

(27.03.2015.)

19. 'Zapošljavanje, socijalna pitanja, zdravstvo', Eu4journalists,

http://www.eu4journalists.eu/index.php/dossiers/croatian/C22/95/ (09.03/2015)

20. 'What Nigeria stands to gain from WTO' 2014, The nation,

http://thenationonlineng.net/new/what-nigeria-stands-to-gain-from-wto/ (11.06.2015.)

59

POPIS GRAFIKONA

Grafikon 1. Otvorenost gospodarstva pri realnim cijenama .................................................... 20

Grafikon 2. Indeks globalizacije .............................................................................................. 24

Grafikon 3. Volumen svjetske trgovine ................................................................................... 25

Grafikon 4. Realna stopa rasta BDP-a (%) .............................................................................. 32

Grafikon 5. Uvoz i izvoz Republike Hrvatske (u tisućama eura) ............................................ 33

Grafikon 6. Kretanje nezaposlenosti (% ukupne radne snage) ................................................ 34

POPIS SHEMA

Shema 1. Dimenzije globalizacije .............................................................................................. 6

POPIS SLIKA

Slika 1. Umreženost trgovine između Europe, SAD-a i Istočne Azije .................................... 27

POPIS TABLICA

Tablica 1. Realna stopa rasta BDP-a (%) ................................................................................. 32

Tablica 2. Neto prihodi transnacionalnih kompanija 2014. godine ......................................... 42

60