Upload
danijel-coric
View
301
Download
0
Embed Size (px)
DESCRIPTION
Seminarski rad iz kolegija Emocionalna inteligencija
SADRŽAJ
1. UVOD………………………………………………………………………………..2
2. EMOCIONALNA KOMPETENCIJA I SAMOREGULACIJAU DJETINJSTVU...3
2.1. Emocionalna kompetencija……………………………………………………...3
2.1.1. Emocionalna kompetencija u djetinjstvu …………………………………4
2.2. Samoregulacija u djetinjstvu……………………………………………………5
2.2.1. Samoregulacija i privrženost ………………………………………….….6
2.3. Umijeće emocionalne kompetencije…………………………………….……...7
3. PRIJATELJI, DIPLOMATI I VOĐE U VRTIĆU…………………………….…..... 9
3.1. Višestruke inteligencije…………………………………………………….......9
3.2. Interpersonalna inteligencija na djelu………………………………….………11
4. ZAKLJUČAK ……………………………………………………………...………..13
5. LITERATURA………………………………………………………………...…….14
1. UVOD
Emocije su jedan od važnijih čimbenika koji utiču na cjelokupno funkcioniranje
pojedinca, pa tako i djece. Stoga je važno voditi računa o svom emocionalnom stanju tj.
poticati pozitivne emocije, a kontrolirati negativne.
Djeca od rođenja, u interakciji sa okolinom, pokazuju svoje osjećaje, te uče
prepoznavati i kontrolirati emocije. Od izuzetne je važnosti kod djece razvijati vještine
razumijevanja vlastitih, ali i tuđih osjećaja. Djecu još od najranije dobi treba pripremati
i razvijati kod njih vještine koje će im pomoći da pravilno postupaju u određenim
situacijama .
Kroz seminarski rad nastojat ću objasniti što je to emocionalna kompetencija i
samoregulacija, kako se razvijaju u djetinjstvu, koja su to umijeća ili sposobnosti
emocionalne kompetencije te zašto je važna samoregulacija emocija kod djece. Nadalje
ću objasniti zašto je interpersonalna inteligencija značajna za emocije i koje uloge mala
djeca najčešće „igraju“ u interakciji s drugima.
2
2. EMOCIONALNA KOMPETENCIJA I SAMOREGULACIJA
U DJETINJSTVU
2.1. Emocionalna kompetencija
Općenito pojam kompetencije možemo opisati kao skup znanja, vještina i
vrijednosti koje su nužne za svakog pojedinca da bi mogao djelovati i biti uspješan kao
član neke zajednice.
Saarni emocionalnu kompetenciju određuje kao demonstracija samodjelotvornosti u
društvenim tansakcijama koje izazivaju emocije što znači da ljudi reagiraju
emocionalno, ali istodobno i strateški primjenjuju svoje znanje o emocijama i svoju
emocionalnu izražajnost u odnosima prema drugima. Pomoću emocionalne
kompetencije možemo odrediti koje su sposobnosti i umijeća povezani s emocijama, a
koje su potrebne ljudima kako bi se mogli suočiti s određenim problemima i iz njih
izaći raznovrsniji, prilagođeniji, djelotvorniji i samopouzdaniji. Emocionalne
kompetencije predstavljaju emocionalni razvoj kod svih dobnih skupina i često znače
„činiti ono što je ispravno“. Jasno je kako djeca, mladi ili odrasli mogu emocionalno
kompetentnije funkcionirati od drugih npr. svojih vršnjaka jer iskazuju sposobnosti
povezane s osjećajima koje su bolje prilagođene specifičnom kontekstu u kojem se u
određenom trenutku zateknu. Emocionalna kompetencija neodvojiva je od kulturnog
konteksta. Biološki nas je evolucija učinila emocionalnim, ali naša uronjenost u odnose
s drugima osigurava raznovrsnost emocionalnih iskustava, suočava nas s emocionalnim
izazovima i vrelo je načina na koje priopćujemo naša emocionalna iskustva drugima.
(prema Salovey, Sluyter 1999.)
Takšić, Mohorić i Munjas (2006.) navode da je potrebno razlikovati emocionalnu
inteligenciju kao sposobnost i emocionalnu kompetenciju kao osobinu ličnosti, odnosno
emocionalna kompetentnost osobe ne mora uvijek točno preslikavati razinu njezine
emocionalne inteligencije. Ovo se nadovezuje na početnu ideju o razlozima postojanja
emocionalne inteligencije u kojoj se ističe važnost emocionalnih kompetencija u
svakodnevnom životu ljudi.( Sindik, 2010.)
3
2.1.1. Emocionalna kompetencija u djetinjstvu
U ranom djetinjstvu djeca u interakciji sa svojim roditeljima, definiraju i
modificiraju svoje izražavanje emocija, oponašaju roditelje i tako stvaraju obiteljske
obrasce ponašanja. Uz primarne emocije, koje se javljaju vrlo rano nakon rođenja, u
drugoj polovini druge godine života, djeca postaju svjesna svog emocionalnog
ponašanja, te uče složenije emocionalne procese, koji su preduvjet za razvoj djeteta.
Između druge i treće godine djeca, u skladu sa stečenim i do tada naučenim standardima
i normama ponašanja, razvijaju složenije emocije ponosa, krivnje, stida, zbunjenosti i
prkosa. U predškolskoj dobi raste dječje prilagođavanje na situacije iz okoline.
Djeca koja su ovladala svojim emocionalnim doživljajima smatraju se emocionalno
kompetentnim. Djeca rano nauče identificirati emocije, ali im je potrebno određeno
vrijeme da integriraju informacije iz različitih izvora, da nauče potiskivati nepoželjne
emocionalne izraze, te da nauče kako diferencirati svoje osjećaje da bi udovoljili
očekivanjima okoline. Manja djeca imaju problema sa razumijevanjem mješovitih
emocija, poput tuge i sreće, ali već sa četiri godine mogu ove emocije razlikovati, a sa
pet godina počinju usvajati njihovo značenje u određenoj situaciji.
Emocionalna kompetencija, dakle, uključuje dječju sposobnost prikrivanja emocija.
Pokazatelji dobrog emocionalnog stanja djeteta su dječja sposobnost kontroliranja
širokog spektra emocionalnih doživljaja i prikladnih reakcija u tim emocionalnim
situacijama. Hoće li dijete biti emocionalno kompetentno ili ne, zavisi od njegove
sposobnosti regulacije emocija, poznavanju i razumijevanju okoline, socijalnim
vještinama, te od sposobnosti djeteta da se ponaša u skladu sa tim spoznajama.
Kompetentno dijete može iskoristiti poticaje iz okoline i postići dobre razvojne
rezultate koji omogućavaju zadovoljavajuće i kompetentno učešće u zajednici kojoj
dijete pripada
Djeca koja razumiju tuđa emocionalna stanja, bolji su učenici, imaju manje
internaliziranih i eksternaliziranih problema u ponašanju, tjelesno su zdravija, imaju
jače samopouzdanje i veće povjerenje u okolinu. Ta djeca razvijaju dublja prijateljstva,
kvalitetnije upravljaju svojim emocijama, a nakon stresa brže se oporavljaju
4
2.2. Samoregulacija u djetinjstvu
Samoregulacija je sposobnost upravljanja vlastitim postupcima, mislima i
osjećajima na fleksibilne načine tako da se naša djelotvornost poveća. Drugim riječima
samoregulacija je sposobnost kontroliranja emocija. Osobe koje su svladale
samoregulaciju: razmisle prije no što djeluju, neće dopustiti da postanu previše ljuti ili
ljubomorni, nisu impulzivni već se njihove karakteristike promišljenost, integritet te
sposobnost zalaganja za sebe, takve osobe imaju sposobnost reći NE,… Samoregulirani
pojedinac služi se sa svojim emocionalnim reakcijama kao vodiljama za djelovanje i za
djelotvorno postupanje u odnosima. Regulacija emocija uključuje prikrivene, kao i
jasno izražene, strategije promjena u intenzitetu i trajanju emocionalnog iskustva i
izražavanja emocija.
Sposobnost regulacije emocija razvija se u ranom djetinjstvu iz interakcije s
članovima obitelji, odnosno primarnim skrbnicima, i iz dječjeg prirođenog
temperamenta. Dijete u interakciji s okolinom nauči modificirati svoje emocije, nositi se
s frustracijom, uživati u drugima, prepoznati opasnost, prevladati strah i tjeskobu kako
bi postiglo uspješno interpersonalno funkcioniranje.
Mnoga istraživanja su pokazala da emocionalna komunikacija majki i njihove djece
utiče na dječji socijalni i emocionalni razvoj. U razdoblju prve godine dječjeg života
majka-otac reguliraju dječje emocije. Međutim, nešto kasnije, dijete razvija proces
samoregulacije, počinje misliti o događajima, te pronalazi različite načine njihove
samoregulacije i interpretacije. Proces samoregulacije odvija se kroz proces procjene
događaja, vrednovanja konteksta te odabira i kontrole emocionalnog izražavanja i
ponašanja.
Kako djeca sazrijevaju, njihov kapacitet samoregulacije odražava njihovu rastuću
kognitivnu složenost i stupanj u kojem primaju odgovarajuću podršku i savjete za
životne izazove. Mlađe dijete će vjerojatno pomoć tražiti od svojih skrbnika, a starija
djeca od svojih vršnjaka i uspoređivati se sa drugima. Ta usporedba sa drugima
predstavlja mnogobrojne izazove za dijete koje je nekoć bilo samopouzdano. Takve
usporedbe znače da djeca počinju ocjenjivati sebe, svoje talente i sposobnosti. Međutim,
mogu dovesti i do osjećaja neuspjeha ili poniženja. Ta iskustva zahtijevaju samosvjest, a
5
osjećaji srama ili tjeskobe razvijaju se kad se uspoređuju s njihovim manifestacijama u
predškolskom razdoblju. U razvoju samosvjesnih emocionalnih iskustava djeca
pokušavaju prevladati iskustvo svoje ranjivosti tako što mijenjaju izražavanje tih
emocija.
Kada govorimo o dječjim emocijama i reakcijama, neophodno je spomenuti i dječji
temperament koji dovodi do individualnih razlika među malom djecom i koji može
utjecati na cjelokupno psihološko prilagođavanje djeteta okolini. Prema vodećim
teorijama temperamenta, temperament čine biološke, individualne razlike u
emocionalnoj, motoričkoj samoregulaciji određenih emocija, a uz okolinu,
karakteristike temperamenta predstavljaju glavne prediktore dimenzija ličnosti.
Uz obitelj, jedan od najvažnijih utjecaja na djetetovu emocionalni razvoj u
predškolskoj dobi imaju vršnjaci i odgajatelji. Dječja interakcija sa vršnjacima u igri, u
predškolskoj ustanovi, doprinosi socijalnoj kompetenciji, psihosocijalnim vještinama
ponašanja i manjoj agresivnosti. Mala djeca, koja nisu razvila primjerenu privrženost sa
odraslim osobama, pokušavaju nadomjestiti te nedostatke u odnosima sa vršnjacima,
čime postaju ovisni o prihvaćenosti vršnjaka i njihovim utjecajima u toku djetinjstva.
Djeca koja su u predškolskoj ustanovi uključena u složenije igre i aktivnosti ponašaju se
manje agresivno i povučeno, što upućuje da je veliki utjecaj vršnjaka na dječji
emocionalni razvoj i kompetenciju. Regulacija emocija ima važnu ulogu u procesu
socijalizacije, a ako dijete nije osposobljeno da regulira emocije to će negativno uticati
na interakciju djeteta sa okolinom i usvajanje socijalnih normi i pravila ponašanja.
Kontroli dječjeg ponašanja doprinose dječje sposobnosti upotrebe govora, samostalno
kretanje i razvojne promjene u dječjoj neurofiziologiji.
2.2.1. Samoregulacija i privrženost
Privrženost je čvrsta emocionalna veza između djeteta i odrasle osobe (skrbnika;
najčešće majke). Privrženost je najvažniji razvojni aspekt u životu djeteta u okviru
njegovog emocionalno-socijalnog razvoja do druge godine života. Za uspostavljanje
privrženosti odgovorna je okolina koja djetetu osigurava nazočnost i brigu barem jedne
odrasle osobe koja će zadovoljavati djetetovu potrebu za toplim fizičkim kontaktom
6
(dodir, grljenje, maženje...) i za brigom i njegom, i time mu pružati osjećaj sigurnosti.
Ta prva iskustva u odnosima pružaju temelje na kojima djeca kasnije grade svoje
odnose sa širom okolinom.
Dijete, ovisno o reakcijama odrasle osobe kojoj je privrženo, može razviti
zdravu (sigurnu) privrženost ili nekvalitetnu privrženost (tzv. izbjegavajuću ili
anksioznu). Kad dijete razvije sigurnu i stabilnu privrženost, ono će u budućnosti graditi
pozitivne i čvrste veze s drugim osobama i odnos povjerenja prema okolini. Majka ili
drugi skrbnik koji je psihološki nedostupan i ne reagira na emocionalne potrebe djeteta,
potiče u djeteta razvoj izbjegavajuće privrženosti, dok okolina koja ponekad odgovara
na dječje potrebe za blizinom i emocionalno je dostupna, a ponekad je nedostupna i
kažnjavajuća, razvija u djeteta tzv. anksioznu privrženost.
(http://www.roda.hr/article/read/razvoj-privrzenosti)
2.3. Umijeće emocionalne kompetencije
Emocionalna umijeća počinju u roditeljskom domu, dobrim odnosnom između
roditelja i djece. Umijeća uključuju emocionalne i društvene kompetencije kao što su:
samosvijest o osjećajima i upravljanje njima, kontrola poriva, empatija i uživljavanje, te
suradnja i mirno rješavanje sukoba. Emocionalne kompetencije su blisko povezane se
kulturnim vrijednostima. Umijeća emocionalne kompetencije u mnogo čemu su odraz
koncepcija npr. zapadnjačkih društava o tome „kako emocije djeluju“.
Posljednjih godina izvršena su mnoga istraživanja relevantna za umijeća i
sposobnosti emocionalne kompetencije prema kojima su izvedena slijedeća umijeća
emocionalne kompetencije:
1. osviještenost vlastitih emocionalnih stanja, uključujući i mogućnost da se iskuse
višestruke emocije, a na zrelijim razinama svijest o tome da se zbog nesvjesne
dinamike ili selektivne nepažnje ne mora biti svjestan vlastitih osjećaja
2. sposobnost uočavanja tuđih emocija i to ne temelju situacijskih ili izražajnih
signala koji posjeduju stanovit stupanj kulturološkog konsenzusa glede njihova
emocionalnog značenja
7
3. sposobnost upotrebe vokabulara emocija i izraza dostupnog u nečijoj
(sub)kulturi, a na zrelijim razinama sposobnost usvajanja kulturalnih scenarija
koji povezuju emociju s društvenim ulogama
4. sposobnost za uživljavanje i suosjećanje s tuđim emocionalnim iskustvom
5. sposobnost shvaćanja da unutarnje emocionalno stanje ne mora nužno
odgovarati vanjskom izrazu i u nas i u drugih, a na zrelijim razinama,
sposobnost razumijevanja da nečije emocionalno-izražajno ponašanje možda
utječe na druge te sposobnost da se to uzme u obzir u vlastitim samo-
prezentacijskim strategijama
6. sposobnost prilagodbenog nadzora nad zazorljivim ili neugodnim osjećajima
upotrebom samoregulatornih strategija koje pojačavaju intezitet ili vremensko
trajanje takvih emocionalnih stanja svijest
7. svijest da su ustroj ili priroda odnosa djelomice određeni kvalitetom
emocionalne komunikacije unutar odnosa
8. sposobnost emocionalne samodjelotvornosti: pojedinac smatra da se, sve-u-
svemu, osjeća kako se želi osjećati (Salovey, Sluyter 1999.)
Navedene sposobnosti emocionalne kompetencije dinamične su i međusobno
ovisne. Međuovisnost se javlja u emocionalnom razvitku i može poslužiti za poboljšanje
emocionalnog funkcioniranja djece koja se smatraju izložena riziku neprilagođenosti.
Djeca koja su socijalno kompetentna i samopouzdana služe se sposobnosti emocionalne
kompetencije za samoregulaciju (prisjetimo se definicije ; upravljaju svojim
postupcima, mislima i osjećajima na prilagodben i fleskibilan način u raznim
kontekstima, iskazuju samodjelotvornost, samopouzdanje i osjećaj povezanosti s
drugima) odnosno poštuju vlastito emocionalno iskustvo, bez obzira na to jesu li veseli,
prestrašeni ili tužni i dopuštaju si poštovati sami sebe. (prema Salovey, Sluyter 1999.)
3. PRIJATELJI, DIPLOMATI I VOĐE U VRTIĆU
8
3.1. Višestruke inteligencije
Gardnerova ideja višestrukih inteligencija iznosi da ljudi posjeduju mnogo
raznih tipova inteligencije, svaki pojedinac ima određenu razinu među različitim
inteligencijama, koju je životom razvio. Širok raspon sposobnosti koje čovjek ima
Gardner je uspio odrediti pomoću grupiranja ljudskih sposobnosti u 8 širokoobuhvatnih
kategorija ili "inteligencija" (Slika 1)
Slika 1: Kategorije Gardnerove višestruke inteligencije.
Upoznavanje sa višestrukom inteligencijom je važno prije svega zbog boljeg
upoznavanja onoga što djeca ili odrasli lakše ili teže mogu uraditi upravo zbog stupnja
zastupljenosti određenih vrsta inteligencija. Ono što je važno naglasiti je da djecu treba
još u ranom djetinjstvu izložiti različitim poticajima, stimulativnom okruženju i
aktivnostima koje će postići razvoj svih ili nekih inteligencija. Treba imati na umu da
sva djeca ne mogu biti jednako uspješna u svim aktivnostima. Upravo je to ono što
određuje njihovu individualnost i čini ih drugačijim od druge djece. Kako djeca
odrastaju, stječu više iskustva i uspostavljanju više interakcije sa ljudima i predmetima
iz svog okruženja tako i više dolaze do izražaja njihova interesa i mogućnosti. Uloga
odraslih je da stvore okruženje koje potiče razvoj svih inteligencija, ali također treba
procijeniti u čemu je dijete veoma uspješno. Na taj način dijete još u ranom djetinjstvu
otkriva koje su njegove jače ili slabije strane. Tako se lakše mogu izbjeći situacije koje
frustriraju ili obeshrabruju djecu. Dijete treba situacije i aktivnosti u kojima ono samo
dolazi do saznanja u čemu je uspješno ili manje uspješno. Sve to vodi ka stvaranju
9
pozitivne slike o sebi i višem stupnju samopoštovanja.
(http://www.djetinjstvo.ba/index.php/od-trece-do-seste-godine/109-devet-vrsta-
inteligencije#Devet vrsta inteligencije)
Među navedenim kategorijama višestrukih inteligencija Gardner izdvaja dvije
dvije povezane, ali odvojene inteligencije: interpersonalnu i intrapersonalnu za koje
kaže da razvijaju sposobnost upravljanja vlastitim, kao i tuđim osjećajima.
Intrapersonalna inteligencija podrazumijeva tendenciju o sposobnost ljudi da su
više okrenuti sami sebi, jer dobro poznaju sebe i imaju dobru ideju o tome tko su i što
mogu. Osobe kod kojih je ova inteligencija razvijenija svjesniji su svojih osjećanja i
mogu bolje da razumiju sebe nego što to drugi mogu. Sposobni su da zacrtaju lične
ciljeve, razmišljaju o svojim iskustvima i uče na njima, provode vrijeme duboko
razmišljajući o onome što je njima važno i razmišljajući o svojoj budućnosti. Preferiraju
aktivnosti koje mogu izvoditi sami. Djeca trebaju mnoštvo prilika da: provode više
vremena u promišljanju o onome što se dogodilo i o naučenom, individualna
promišljanja o tome kako se došlo do određenog rješenja, se bave meditacijom, radeći
samo-procjenu ličnih ili grupnih ciljeva, određivanjem sopstvenog stila učenja,
savladavanjem osnovnih koraka u boljem donošenju odluka i sl.
Međutim za upravljanje emocijama, ali nije ograničena njima, zaslužna je
interpersonalna inteligencija, tako da ćemo se više bazirati na nju. Sastavnice
interpersonalne inteligencije obuhvaćaju sposobnost dobre interakcije s drugim ljudima
te razlikovanje njihovih raspoloženja i temperamenata, sposobnost percepcije stanja,
motivacija i osjećaja drugih ljudi. Te sposobnosti omogućuju odraslima da interpretira
osjećaje i postupke drugih ljudi i da djeluje u skladu s tim spoznajama . Osobe kod kojih
je izražena interpersonalna inteligencija: lako upoznaju ljude i sklapaju prijateljstva,
uživaju promatrajući ljude i analizirajući njihov govor tijela, uživaju u grupnim
aktivnostima i živim razgovorima, dobro organiziraju aktivnosti za sebe i druge, znaju
pobuditi interes kod ostalih za neki zajednički posao, brinu o tome što je ispravno, a što
pogrešno, vode računa o tome kako se drugi osjećaju, brinu o drugim ljudima i u
pronalaženju načina kako da im pomognu jer upravo ova inteligencija omogućava da
razumiju druge.
10
3.2. Interpersonalna inteligencija na djelu
Interpersonalna inteligencija male djece može se očitovati u njihovoj
sposobnosti oponašanja različitih vrsta društvenih uloga. Uloge koje mala djeca mogu
imati u interakcijama s drugima uključuju one prijatelja, pregovarača i vođe. (Tablica 1. )
U obnašanju svih tih uloga služi im široki raspon inteligencija i znanja, ali
svejedno svaka uloga ističe neke sastavnice interpersonalne inteligencije više od drugih.
Tablica 1. Uloge koje uključuju visok stupanj interpersonalne inteligencije (Salovey,
Sluyter 1999.)
Prijatelji Djelotvorni prijatelji mogu stupati u odnose i održavati ih povezivanjem
s drugim pojedincima, uspostavom zajedništva, pružanjem pomoći i
podrške u trenutcima potrebe.
Pregovarači Uspješni pregovarači znaju rješavati sukobe izlaganjem alternativnih
rješenja nekog problema, praćenjem tuđih reakcija te prilagodbom svojih
postupaka. Da bi bili djelotvorni, pregovarači moraju biti uporni i
fleksibilni.
Vođe Djelotvorni vođe znaju organizirati skupine pokretanjem aktivnosti,
nadahnjivanjem i motiviranjem drugih te usmjeravanjem i upravljanjem
grupom, kao i koordinacijom igre.
Prva prijateljstva počinju u dobi od tri godine. Tada djeca uče kako biti prijatelj i
što znači imati prijatelja. Uče kako riješiti probleme u odnosima i kako biti na mjestu
drugoga. Djetetov uspjeh u razvijanju prijateljstva s vršnjacima iz njegove grupe počiva
na njegovim sposobnostima da uoči, upamti i reagira na tuđe misli, osjećaje i postupke.
Dijete uči prepoznavati, protumačiti i pravilno reagirati na razne društvene situacije.
Veći dio psihologijske literature bavi se djecom koja imaju teškoće u društvenim
vještinama, bilo zbog temperamenta ili određenih psiholoških čimbenika iz okoline jer
to sve utječe i na njegov uspjeh u školi. Istraživači procjenjuju da oko 50 posto djece
koja su upućena školskom psihologu zbog teškoća u učenju slabo snalazi u društvenim
11
vještinama te su zbog toga često odbačeni od društva. Stotine studija su pokazale da se
takva odbačenost očituje slabom uspjehu u školi, emocionalnim problemima i
povećanom riziku od delinkventnosti u adolescentskoj dobi.
Istraživanja su pokazala da se omiljena djeca nepoznatim vršnjacima obično
približavaju postupno, od toga da prvo obilaze oko njih kao da skupljaju informacije
prije nego nešto poduzmu. Takva djeca će prvo ostvariti verbalni kontakt. Djetetova
interpersonalna inteligencija može biti očita u svim situacijama. Ono je vođa u grupi,
rješava razmirice, pokazuje osjetljivost na druge i lagano se uklapa u igre. Takvo dijete
se osjeća ugodno gotovo svugdje.
Kada dijete nauči kako steći prijatelje, ono razvija novu vještinu – pristupanje i
snalaženje. Te vještine će mu pomoći da kada odraste, gradi zdrave i skladne odnose s
drugim ljudima. Na početku svog školovanja djeca počinju primjećivati kako im
pripadnost skupini može povećati samopouzdanje i dati im osjećaj pripadanja.
Bilo bi korisno ocijeniti jače i slabije strane djece u različitim ulogama te
osmisliti intervencije ili pedagoška iskustva na temelju tih rezultata. Nije riječ o tome da
se svakom djetetu u razredu prišije oznaka prijatelja, pregovarača ili vođe, nego da se
iskoristi razumijevanje djetetovih interpersonalnih sposobnosti kako bi im se pomoglo
bolje iskoristiti njihove jače strane te riješiti osobne ili interpersonalne probleme koje
možda ima
Interpersonalnu inteligenciju se ne može razviti ili izraziti u izolaciji. Vrste
interpersonalne inteligencije koje neka osoba može iskazati u određenoj situaciji
povezane su s drugim vrstama inteligencije i s mnogim drugim varijablama. U
izražavanju interpersonalne inteligencije je isprepleteno zanimanje (bilo za druge ili za
sebe) te spremnost i sklonost postupanja na određeni način.
4. ZAKLJUČAK
12
Emocionalna kompetentnost pojedinca razvija se tijekom čitavog života, a brzina
razvoja ovisi od genetskih sposobnosti, utjecaja okoline i spremnosti pojedinca da uči o
emocijama. Učenje počinje odmah po rođenju, kada beba od svojih roditelja prima
osnovne poruke, koje vremenom počinje prepoznavati i tumačiti. Ovisno od
emocionalne kompetencije roditelja, a potom odgajatelja (ukoliko dijete ide u vrtiću),
kasnije učitelje i njihove spremnosti da svoja znanja prenesu na dijete, ovisi koliko će
dijete steći emocionalnih umijeća koja će mu kasnije biti potrebna i koja će mu pomoći
da se snalazi u životu.
Emocionalno kompetentno dijete (osoba) bi trebalo posjedovati slijedeća umijeća:
svijest o vlastitom složenom emocionalnom stanju, prepoznavanje tuđeg emocionalnog
stanja, sposobnost izražavanja i priopćavanja vlastitih emocija, suosjećanje s drugima
razumijevanje kako ni mi ni drugi ne pokazujemo uvijek iskrene osjećaje, znati
prevladati različite emocionalne situacije, a ne gubiti kontrolu, biti svjestan važnosti
emocionalne komunikacije u odnosu prema drugima, biti svjestan da imamo vlast nad
svojim emocijama i da u nekoj situaciji možemo odabrati određenu emocionalnu
reakciju. Djeca koja su emocionalno kompetentnija u prosjeku su odgovornija,
samouvjerenija, popularnija, otvorenija i spremnija na pomoć i suradnju.
Za kraj poruka odnosno citat psihologinje Lidije Rezić : “Nemoguće je dijete
“poučiti” kako da doživljava i što da osjeća (ili da ne osjeća) (npr. ne treba te biti strah,
nemaš se čega bojati, veseli se ovo je baš zabavno i sl.). Djetetu treba pomoć odraslih da
prepozna i odgovarajuće izrazi svoje emocije. Ako znamo što stoji iza ljutnje, straha,
tuge ili ljubomore (a to nam dijete može i samo reći), možemo mu pomoći da se
odgovarajuće izrazi, a da pri tom ne potiskuje svoje osjećaje i stvara ograničavajuća
uvjerenja o sebi ili svojoj okolini.”
5. LITERATURA
13
1. Goleman D. (2012.) Emocionalna inteligencija, Zagreb, Tisak Znanje d.d.
2. Salovey P., Sluyter D. (1999) Emocionalni razvoj i emocionalna
inteligencija, Zagreb, Educa
3. Sindik, J. (2/2010.).Povezanost emocionalne kompetencije te mašte i
empatije odgojitelja sa stavovima. Život i škola, br. 24 ,god. 56., str. 65. –
90.
4. http://www.hcjz.hr/old/clanak.php?id=12693 (28.11.2012.)
5. http://www.roda.hr/article/read/razvoj-privrzenosti (28.11.2012.)
6. http://www.nakladaslap.com/public/docs/knjige/DijeteIObitelj-
emocsocrazvoj%20-%201%20poglavlje.pdf (30.11.2012.)
7. http://www.djetinjstvo.ba/index.php/od-trece-do-seste-godine/109-devet-
vrsta-inteligencije#Devet vrsta inteligencije (30.11.2012.)
14