83
13. EMOCIONALNA INTELIGENCIJA Izvor: Wikipedia Emocionalnu inteligenciju predstavlja sklop više sposobnosti sposobnost samorazumevanja, samokontrole, samouverenost i sposobnost empatije . Emocionalna inteligencija nije suprotna, već samo različita, komplementarna sposobnost u odnosu na racionalnu inteligenciju. Hauard Gardner (engl. Howard Gardner) je prvi pomenuo da postoji sedam različitih vrsta inteligencije, a da je emocionalna inteligencija jedna od njih. . Emocionalna inteligencija uključuje znanje o onome što osećate i korišćenje sopstvenih osećaja za donošenje dobrih odluka u životu. To je sposobnost dobrog upravljanja mučnim raspoloženjima i sposobnost kontrole nagona, a temelji se na svesti o vlastitim osećanjima u trenutku u kom je do njih došlo. Ona znači i to da ste motivisani i ostajete puni nade i optimistični i onda kad doživljavate neuspehe na putu ostvarenja nekog cilja. To je i empatija, znanje o tome što drugi ljudi osećaju, kao i socijalne veštine - dobro slaganje s drugima, upravljanje emocijama u odnosima, sposobnost uveravanja i vođenja drugih. Emocionalna inteligencija uključuje sposobnosti kao što su: - Mogućnost motivisanja samoga sebe - Niski nivo frustracije na događaje (racionalizacija događaja) - Obuzdavanje/samokontrola impulsivnosti (popuštanje pred naletom emocija) - Regulisanje sopstvenih raspoloženja - Onemogućavanje uzrujanosti koja može ugušiti sposobnost razmišljanja - Saosećanje/empatija. Osnovne komponente emocionalne inteligencije su: - Prepoznavanje emocija (njihovo identifikovanje u momentu u kom se javljaju) - Korišćenje emocija (upotreba onih emocija koje nam pomažu da konstruktivno rešimo problem)

EMOCIONALNA INTELIGENCIJA

Embed Size (px)

DESCRIPTION

Sta je emocionalna inteligencija i kako se ispoljava.

Citation preview

Page 1: EMOCIONALNA  INTELIGENCIJA

13. EMOCIONALNA INTELIGENCIJA

Izvor: Wikipedia

Emocionalnu inteligenciju predstavlja sklop više sposobnosti — sposobnost samorazumevanja, samokontrole, samouverenost i sposobnost empatije. Emocionalna inteligencija nije suprotna, već samo različita, komplementarna sposobnost u odnosu na racionalnu inteligenciju. Hauard Gardner (engl. Howard Gardner) je prvi pomenuo da postoji sedam različitih vrsta inteligencije, a da je emocionalna inteligencija jedna od njih.

. Emocionalna inteligencija uključuje znanje o onome što osećate i korišćenje sopstvenih osećaja za donošenje dobrih odluka u životu. To je sposobnost dobrog upravljanja mučnim raspoloženjima i sposobnost kontrole nagona, a temelji se na svesti o vlastitim osećanjima u trenutku u kom je do njih došlo. Ona znači i to da ste motivisani i ostajete puni nade i optimistični i onda kad doživljavate neuspehe na putu ostvarenja nekog cilja. To je i empatija, znanje o tome što drugi ljudi osećaju, kao i socijalne veštine - dobro slaganje s drugima, upravljanje emocijama u odnosima, sposobnost uveravanja i vođenja drugih.

Emocionalna inteligencija uključuje sposobnosti kao što su:

- Mogućnost motivisanja samoga sebe - Niski nivo frustracije na događaje (racionalizacija događaja)- Obuzdavanje/samokontrola impulsivnosti (popuštanje pred naletom emocija)- Regulisanje sopstvenih raspoloženja- Onemogućavanje uzrujanosti koja može ugušiti sposobnost razmišljanja- Saosećanje/empatija.

Osnovne komponente emocionalne inteligencije su:

- Prepoznavanje emocija (njihovo identifikovanje u momentu u kom se javljaju)- Korišćenje emocija (upotreba onih emocija koje nam pomažu da konstruktivno rešimo problem)- Razumevanje emocija (jasnost onoga što osećamo kao i potpuno razumevanje kada, zbog čega i na koji način se emocije javljaju i koje su posledice tih emocija )- Upravljanje emocijama (koristiti konstruktivne načine da ih na najbolji način iskoristimo i njima upravljamo).

Pojam emocionalne inteligencije obradio je Danijel Golman (engl. Daniel Goleman) u knjizi „Emocionalna inteligencija“, objavljenoj 1994.

Prema Golmanu, model emocionalne inteligencije se sastoji od nekoliko bitnih komponenata:

1. Samosvest – sposobnost „čitanja“ sopstvenih emocija i shvatanje kakav uticaj imaju na okolinu.Sposobnost da se osećanja kontrolišu od suštinske je važnosti za samospoznaju i samorazumevanje sopstvenog identiteta.Nemogućnost prepoznavanja sopstvenih pravih osećanja dovodi nas u situaciju da od njih zavisimo.Ljudi koji su sigurni u sopstvena osećanja,veštije vode sopstvene živote,sigurnije donose odluke,pozitivni

Page 2: EMOCIONALNA  INTELIGENCIJA

su,otvoreni,sposobni da se menjaju,razvijaju,uče...Osećanja ne treba potiskivati nego razvijati snagu svoje volje koja će određena osećanja navladati,kontrolisati i pravilno usmeriti.

2. Donošenje odluka – proučavanje sopstvenih postupaka i poznavanje posledica3. Upravljanje osećanjima – spoznavanje šta je podloga osećanja;sposobnost savladavanja i

upravljanja emocijama tako da one budu svesno izabrane.Emocionalna samokontrola i smirivanje afekata predstavlja osnovu uspeha.Jedan od važnih elemenata samokontrole jeste sposobnost da se nosimo sa stresnim situacijama.Ljudi kojima nedostaje ova osobina,stalno se bore sa osećanjem ogorčenosti i mučnine,dok oni koji je usavrše,mogu bolje da se snalaze u životnim problemima,i brže oporave kada dožive neuspeh.

4. Upravljanje emocijama drugih ljudi-sposobnost da stvari posmatramo iz pozicije drugih ljudi,razumemo njihove emocionalne potrebe,želje i u skladu sa tim vučemo inteligentne poteze.Empatija je jedna od najvrednijih veština.Svi delimo iste emocije i one bi trebalo da nas spajaju sa drugim ljudima,a ne da nas razdvajaju.Što bolje poznajemo sopstvene emocije,lakše ćemo prepoznavati tuđe.Empatični ljudi veštije se navikavaju na skoro nevidljive signale kojima se nagoveštava šta je drugima potrebno ili šta žele.Uspešni su u zanmanjima kao što su briga o ljudima,podučavanje,trgovina i menadžment.Odsustvo empatije je naročito izraženo kod kriminogenih ljudi,psihopata,siledžija i napasnika.

5. Prevazilaženje stresa – naučiti opuštati se i razumeti važnost opuštanja6. Empatija – razumevanje tuđih osećanja i uvažavanje različitosti mišljenja7. Komunikacija – razgovarati o osećanjima sa razumevanjem i biti dobar slušalac8. Samootkrivanje – razumevanje potrebe za otvorenošću i poverenjem, naučiti kada i kako

govoriti o svojim osećanjima9. Pronicljivost – prepoznavanje obrazaca u ličnom i životu drugih ljudi10. Samoprihvatanje – umeti prihvatiti svoje mane, umeti ceniti svoje vrline11. Lična odgovornost – preuzeti odgovornost i umeti prepoznati posledice ličnih odluka i

reagovanja12. Samopouzdanje – umeti izložiti svoje brige i osećanja bez ljutnje i pasivnosti13. Grupna dinamika – spoznati kada pratiti, a kada voditi14. Rešenje konflikta – model „pobediti/osvojiti“ pri pregovaračkom kompromisu

I Koncept. Pojam emocionalna inteligencija pojavljuje se, početkom 90-ih godina prošlog veka, a po prvi put su ga uveli u svojim radovima autori Peter Salovey sa Univerziteta Jejl i John D. Mayer sa Univerziteta Nju Hempšir. Oni su u skladu sa naučnom metodologijom postepeno i temeljno razvijali modele i instrumente za procenu emocionalne inteligencije. Mayer, Salovey i Caruso doprineli su da se koncept emocionalne inteligencije u velikoj meri razvije i naučno potvrdi. U tu svrhu su kreirani testovi s potrebnim metrijskim karakteristikama inicirajući mnogobrojna istraživanja širom sveta.

Ukratko definisana, emocionalna inteligencija je sposobnost da se opaze emocije, da im se priđe i da se izazovu, kako bi pomogle procesu mišljenja. U biti, emocionalna inteligencija opisuje sposobnost da se efikasno održava veza između emocija i mišljenja, da se upotrebe emocije kako bi se olakšalo rasuđivanje i da se inteligentno rasuđuje o emocijama (Salovey i Mayer, 203). Prema. Emocionalna inteligencija se delom stiče genetskim nasleđem, ali značajnim delom procesom učenja.

Page 3: EMOCIONALNA  INTELIGENCIJA

Kako povećati emocionalnu inteligenciju?

Naučite prepoznati osećaje - Naučite kako se kada osećate i pre svega da prepoznate emocije koje se kriju u vama. Često se zapitajte „kako se osećam?", a ako osećate čitav niz različitih emocija, razlučite ih i rangirajte ih. Ali nikad ih nemojte preuveličavati, ni minimizovati, trudite se da ostanete realni jer će vam to kasnije pomoći da se suočite sa njima.

Preuzmite odgovornost za svoje osećaje - Nemojte tražiti u drugima objašnjenja za ono što osećate ili stalno sebe prikazivati kao žrtvu. Prepoznajte što osećate i pokušajte razumeti zbog čega to osećate. Ponekad je veoma teško priznati da smo, na primer, besni jer su okolnosti takve da ta emocija "nije poželjna" ili nam je neprijatno što se tako osećamo. Ali, ako ignorišemo osećanja, ona neće nestati, samo će nas iznenaditi kad se najmanje budemo nadali.

Predvidite svoje osećaje - Naučite unapred predvideti kako ćete reagovati nakon određenog događaja ili akcije. Izbegavajte raditi stvari koje će inspirisati negativne osećaje. Ovo najviše zavisi od činjenice koliko dobro poznajete sami sebe. Važno je da znate šta u kom momentu možete od sebe da očekujete. Ako ovo nije slučaj, nećete moći da predvidite emociju i dolazite u situaciju da se nepotrebno izložite neprijatnim situacijama.

Pitajte druge kako se osećaju - Ne možete znati kako se neko oseća ako ih ne pitate, osim ako imate izrazito razvijenu empatiju. U svakom slučaju, morate ih prvo razumeti da biste mogli saosećati s njima. Slušajte ih pažljivo bez predrasuda. Ovo će vam, osim toga što ćete upoznati druge, pomoći da upoznate sami sebe. Nekada je moguće da uvidite gde drugi greše i da tako rešite svoj problem.

Budite manje osetljivi - Ako neko kaže nešto s čim se ne slažete, nemojte se odmah povlačiti ili napadati. Ovakve reakcije govore samo kako se ne možete nositi s kritikama. Umesto toga, zahvalite na iskrenosti i usredsredite se na vrednosti njihovih komentara. To ne znači da treba da dozvolite da vam svako svašta kaže i da na taj način modifikujete svoje ponašanje i svoje emocije.

Page 4: EMOCIONALNA  INTELIGENCIJA

Probleme sagledajte u celosti - Kada vam se nešto loše dogodi i mislite kako propada celi svet, razmislite o tome koliko je vaš problem zaista ozbiljan. Koliko će on važnosti imati za 10 godina? Deset meseci? Deset nedelja, minuta? Ako taj problem već za jedan dan ili nedelju dana neće ni postojati niti imati bitne posledice, da li je onda uopšte vredan toga da se nervirate i dižete tenziju i sebi i možda i drugima? Pokušajte da iskorenite impulsivnost iz vašeg ponašanja, jer će vas ona dovesti do neželjenih efekata jednostavnih situacija u kojima će vas neko nehotice povrediti i, umesto da izbrojite do 10, reći ćete nešto nesmotreno zbog čega ćete kasnije žaliti.

Za razliku od IQ-a, indeks emocionalne inteligencije (EQ) je i teže meriti. Ipak, naučnici su razvili nekoliko načina merenja, a najpoznatiji je razvio Reuven Bar-On, izraelski psiholog. 

Emocionalna inteligencija i manipulacija

Emocionalna inteligencija je toliko puta definisana i redefinisana da je dovoljno reći suštinu- ljudi koji imaju visoku emocionalnu inteligenciju mnogo bolje percipiraju, razumeju i upravljaju sopstvenim, ali i tuđim emocijama. Bilo da je sagledavamo kao crtu ili kao formu inteligencije, oduvek se povezivala sa dobrim psihosocijalnim funkcionisanjem: višim nivoima sreće, boljim zdravljem, akademskim postignućem, nižim nivoima stresa i sposobnošću nošenja sa promenama.

Prema brojnim istraživanja, emocionalna inteligencija se ističe kao jedna od najvažnijih varijabli koje utiču na ispoljavanje agresivnog ponašanja. Tako je dokazano da je kod dečaka vršnjačko nasilje povezano sa nižom emocionalnom inteligencijom i sa poteškoćama u razumevanju tuđe perspektive (kognitivnom empatijom). Ista veza nađena je i u slučaju porodičnog nasilja. Uopšte, ljudi sa većom emocionalnom inteligencijom su manje agresivni i nasilni. To se objašnjava pretpostavkom da oni koji imaju nižu emocionalnu inteligenciju češće koriste pogrešne strategije i fokusiraju se na umanjivanje distresa umesto na rešavanje problema, a samim tim se uključuju u fizičko, seksualno ili bilo koje drugo nasilje.

Kod adolescenata ovo posebno ima smisla. Nasilnoj deci nedostaju dva kvaliteta emocionalne inteligencije- samokontrola i saosećanje, dok je izražena impulsivnost. Koreni impulsivnosti povezani su amigdalom, koja služi kao „prekidač“ koji se pali i gasi i šalje signale limbičkom sistemu koji vodi računa o primarnim emocijama i ponašanju. Amigdala evaluira senzorne informacije emocionalnog sadržaja koji se dalje prenose u frontalni režanj, zadužen za donošenje odluka (biraju se akcije koje će se preduzeti). Iako se svi svakodnevno borimo sa primitivnim odgovorom amigdale i racionalnim procesima frontalnog režnja, adolescenti tu borbu  vrlo lako gube, s obzirom da frontalni režanj još uvek nije dovoljno razvijen. Mozak i dalje raste, a neuralni putevi su nestabilni i neizdiferencirani pa impulsivno ponašanje i emocionalni odgovori ne mogu adekvatno da se regulišu.

Page 5: EMOCIONALNA  INTELIGENCIJA

Sudeći po novijim rezultatima, emocionalnu inteligenciju ipak nije dovoljno tumačiti samo u pozitivnom svetlu, i izgleda da i ona ima svoju mračnu stranu ili bar mračnu komponentu. Kako prenosi British Psychological Society, Alison Bejkon i kolege dobili su neočekivane rezultate vezane za odnos emocionalne inteligencije i crte potrage za senzacijom, i to kod devojčica!  Visok nivo emocionalne inteligencije stajao je ruku pod ruku sa višim nivoom delikventnog ponašanja, uključujući zloupotrebu supstanci i nasilje. Izgleda da emocionalna inteligencija može da podstakne indirektnu agresiju poput psihološkog zlostavljanja, zlonamernog tračarenja i socijalne isključenosti. Sve su to oblici agresije koji su više svojstveni devojčicama nego dečacima. Sposobnost prepoznavanja i regulisanja tuđih i sopstvenih emocija izgleda da pomaže ženama da se naizgled postave kao dobronamerne, dok predviđanje tuđeg odgovora manipulaciju čini uspešnijom. Kod dečaka, visoka emocionalna inteligencija je i dalje umanjivala delikventno ponašanje i potragu za senzacijama.

Doduše, jedna druga studija ukazuje da nema polnih razlika, i da visok nivo emocionalne inteligencije predviđa emocionalnu manipulaciju i indirektnu agresiju i kod žena i kod muškaraca. Jedina razlika je što se muškarci više služe racionalizacijom i kognitivnim distorzijama kako bi opravdali svoje ponašanje.

Emocionalna manipulacija se definiše kao sposobnost da se utiče na tuđe ponašanje i osećanja u cilju dostizanja lične koristi i ciljeva. Možda bi ona mogla predstavljati mračnu stranu emocionalne inteligencije. Kako za sada stvari stoje, ostaje da emocionalna inteligencija umanjuje primitivne odgovore tj otvorenu agresiju kojoj su skloniji muškarci, ali izgleda da olakšava onu suptilniju formu tj, indirektnu agresiju, kojoj su sklonije žene. Ako malo bolje razmislimo, ovakve pretpostavke i ne treba mnogo da nas čude, jer uspešnog manipulativnog ponašanja nema bez razvijenih socijalnih veština. Emocionalna inteligencija tu dođe kao neizostavni sastojak.

 

Page 6: EMOCIONALNA  INTELIGENCIJA

Literatura[Goleman, Daniel (1996). Emotional Intelligence: Why It Can Matter More Than IQ. Bantam Books. ISBN 978-0-553-38371-3.

Reference: Garcia-Sancho, E. et al. (2014). Relationship between emotional intelligence and

aggression: A systematic review. Agression and Violent Behavior, 19(5), 584-591. Henley, M. & Long. , J. N. (2008). Teaching emotional intelligence to impulsive-

aggressive youth. Online Journal of the International child and youth care network.  Grieve, R. & Panebianco, L. (2013). Assessing the role of aggression, empathy, and self-

serving cognitive distortions in trait emotional manipulation. Australian Journal of Psychology, 65(2), 79-88.

adolescencija agresivno ponasanje amigdala delikventno ponasanje emocije emocionalna inteligencija emocionalna manipulacija frontalni režanj impulsivnost indirektna agresija kognitivna empatija nasilje porodicno nasilje potraga za senzacijom regulacija emocija vršnjačko nasilje

11.Prepoznavanje sopstvenih i tuđih emocija.Socijalno prihvatljiv način izražavanja emocija.

Svako se može naljutiti – to je lako. Ali naljutiti se na pravu osobu, u pravoj meri, u pravom trenutku, iz pravog razloga i na pravi način – to nije lako.

Aristotel

Svi smo već dobro upoznati sa značenjem pojma inteligencije, s time šta predstavlja i na koje sposobnosti se odnosi. Međutim, postoji više vrsta inteligencije za koje možda nikada nismo čuli, a koje je važno da prepoznamo, jer ukazuju na dobre i loše osobine koje posedujemo. Emocionalna inteligencija se odnosi na sposobnost kontrolisanja sopstvenih emocija, kao i na pokazivanje emocija prema drugim osobamaTakođe, treba praviti razliku između IQ i EQ (koeficijent emocionalne inteligencije). Osoba koja ima visok IQ ne mora nužno da ima i visok EQ, čak postoji mnogo primera kada jedna natprosečno inteligentna osoba ima slabu sposobnost kontrolisanja svojih emocija i kada burno reaguje u različitim situacijama.

Page 7: EMOCIONALNA  INTELIGENCIJA

Osobine koje se mere pri emocionalnoj inteligenciji:

Razumevanje sopstvenih emocija Samokontrola Empatija

Neki autori spominju kao važne elemente emocionalne inteligencije i motivaciju, svest o samom sebi, socijalne veštine…

Razumevanje sopstvenih emocija. Veoma je važno da poznajemo sebe, da smo svesni svojih sposobnosti, odnosno prednosti i mana. Ne treba sebe precenjivati, a ni potcenjivati. Kada spoznamo naše vrline i mane, lakše ćemo ih kontrolisati. Svoje dobre strane treba da održavamo, a loše da promenimo koliko god je to moguće. Na primer, osoba koja burno reaguje i to pokazuje vikom, bacanjem stvari i slično, treba da počne da razmišlja o tome kako drugi percipiraju takvo ponašanje i koliko je takvo ponašanje loše po nju samu. Ta osoba bi trebalo da “trenira” svoje živce i da pri sledećoj situaciji koja može da dovede do burne reakcije zastane i promisli, a onda da pokuša na miran način da odreaguje i argumentovano izloži svoje mišljenje. Zapamtite da je način izražavanja i komuniciranja sa drugim osobama jedan od ključnih pokazatelja emocionalne inteligencije.

Samokontrola.

Kada naučimo da prepoznamo svoje emocije, prednosti i mane, sledeći korak je upravljanje njima, jer ne smemo dozvoliti da one vladaju nama. Treba prepoznati “kritične tačke”, odnosno situacije u kojima burno reagujemo ili ne reagujemo uopšte. Biti emocionalno inteligentan ne znači samo biti miran i ne postupati ishitreno, već je važno da svoje misli i emocije izražavamo na pravi način, tako da ih i drugi razumeju.

Empatija.

Takođe je veoma važno da umemo da saslušamo druge i da saosećamo sa osobama iz našeg okruženja. Za početak, dovoljno je da se postavimo na nečije mesto i da na taj način postanemo svesni tuđih osećanja, potreba i načina razmišljanja. Smatra se da će osoba koja dobro poznaje sebe i svoje emocije biti vešta i u prepoznavanju emocija drugih osoba.

Emocionalna inteligencija postala je veoma značajna, kako u privatnom životu, tako i u

Page 8: EMOCIONALNA  INTELIGENCIJA

poslovnom svetu. Važna je, pre svega, zbog stepena razvijenosti komunikacionih veština i stvaranja dobrih odnosa sa kolegama. Cilj je imati kvalitetnu i otvorenu komunikaciju, u kojoj oba sagovornika mogu slobodno da izraze svoje misli i osećanja. Takođe, pored dobre komunikacije, važno je i da razumemo svoja osećanja i osećanja drugih. Ukoliko ne poznajemo dobro sebe, nećemo moći dobro da vladamo svojim emocijama. Sa druge strane, važno je da razumemo kako se osećaju i ljudi oko nas, sa kojima živimo i radimo, kako bismo mogli da im pomognemo ukoliko je to potrebno, ili da jednostavno možemo da razumemo različite perspektive posmatranja određenih situacija.

U jednom satu budan čovek doživi tridesetak različitih emocija.Vrlo je važno na pravi način iskazivati sopstvene i prepoznavati tuđe. kontakt i harmonija sa sobom su preduslov harmonije sa drugim ljudima.Koliko to uspešno radimo zavisi od naše emocionalne inteligencije,ključne veštine za uspeh u svim sferama života.Ona je veština koju svi posedujemo i može se razvijati.Emocionalno vešti ljudi prepoznaju svoja osećanja i njima uspešno vladaju.Osobe bez kontrole nad emotivnim životom imaju stalne unutrašnje borbe koje ih sprečavaju da se koncentrišu na rad i razumno rasuđuju.

EMPATIJAk „Shvatio sam da postoji paradoks u suštini ljudske prirode – da ljudi mogu da pretvore jedni

druge u objekte.“

tridesetak različitiemocija. Vrlo je važno na pravi način iskazivati sopstvene emocije i prepoznavati tuđe. Kontakt i harmonija sa sobom preduslov su harmonije sa drugim ljudima, društvom Kako vam i koliko to uspeTim rečima počinje treći po redu okršaj Sajmona Barona-Koena sa razumevanjem psihološkog kapaciteta za empatiju naslovljen „Psihologija zla“ (u originalu „Nulti stepen empatije“). Autora je zainteresovalo „kako ljudi dođu do toga da isključe svoje prirodno saosećanje prema drugom ljudskom biću koje pati“.

cionalne inteligencije, ključne vešne za uspešnost u svim sferama vašeg života. Svi je posedujete. Ukoliko je razvijate i usavršavate, ona postaje snažno sredstvo vašeg delovanja. Emocionalni život je isti kao i matematika, oblast kojmožete da savladate sa više ili manje uspeha. Emocionalno vešti ljudi prepoznaju svoja osećanja i njima usp Nezadovoljivši se standardnim objašnjenjima koja karakterišu počinioce surovih dela kao zle (i nemaju eksplanatornu vrednost), autor započinje potragu za psihološkim procesima u pozadini surovosti koju iskazujemo jedni prema drugima. Nažalost, nije mu bilo teško da pronađe obilje primera ljudske svireposti. Predstavljajući nam slučaj groteskne krađe u jednom supermarketu u Najrobiju prilikom koje je kradljivac odsekao ženi prst, skinuo s njega prsten, bacio prst i otrčao u masu, Baron-Koen se pita: „Šta se dešavalo u umu ovog čoveka nekoliko sekundi pre no što će to da uradi?“ Je li jedino što lopov vidi u tom trenutku – njegova meta (prsten), mali predmet koji može da ga prehrani nedeljama? Da li to što je prsten povezan sa rukom predstavlja za njega tada samo puku neprijatnost i prepreku koju treba rešiti? Činjenica da je ruka deo osobe, sa sopstvenim životom, mislima, osećanjima, u tom trenutku postaje irelevantna. Izvan misli. Ovo je primer pretvaranja jedne osobe u (puki) objekat, a Baron-Koen tvrdi da je za tako nešto neophodno „iščezavanje empatije“ – naučni termin koji bi trebalo da objasni pojam „zla“.

Page 9: EMOCIONALNA  INTELIGENCIJA

Šta to, prema Baron-Koenu, iščezava iz ljudi u trenucima surovosti? Ovaj autor smatra da kapacitet za empatiju podrazumeva da smo u stanju da istovremeno razmišljamo o sopstvenom i tuđem umu, prepoznamo osećanja i misli drugih ljudi (kognitivna komponenta empatije) i reagujemo na njih odgovarajućim osećanjima i postupcima (emocionalna komponenta empatije). Ukoliko izostaje bilo koja od dve komponente kapaciteta za saosećanje, izostaje i empatija.

Stoga, kako bismo bili surovi prema drugima, da bismo drugima nanosili bol, neophodno je da tome prethodi kolaps navedenih procesa koji čine kapacitet za empatiju. Drugim rečima, morali bismo da, na kraći ili duži period vremena, isključimo sposobnost prepoznavanja onog što druga osoba misli i oseća i/ili spremnost da adekvatno odgovorimo na njene misli i osećanja. U navedenim svirepim zločinima taj proces je očigledan, ali primere nalazimo i u mnogo svakodnevnijim situacijama. Autor navodi primer u kome se dete obraća roditelju, vidno uznemireno, a ovaj se, radeći na nekom projektu, okrene i kaže mu: „Ne mogu da razgovaram sada sa tobom, kasnim na posao.“ Baš u tom trenutku, napominje on, roditelj je isključio svoju empatiju.

Autor ističe da do ovih padova empatije može doći usled destruktivnih emocija, kao što su gorka ozlojeđenost, želja za osvetom, slepa mržnja ili potreba za zaštitom. Međutim, dok su sve navedeno – prolazne emocije, „erozija saosećanja“ može biti i trajno stanje – rezultat trajnih psiholoških karakteristika.

Šta znači, pak, trajno nemati empatiju? Baron-Koen pretpostavlja da se svi nalazimo na određenom mestu na spektru empatičnosti (od visokog ka niskom), te da postoje ljudi (koje kolokvijalno nazivamo „zlim“) koji se nalaze na negativnom ekstremu tog spektra – na nultom stepenu empatije. Ti ljudi uopšte nisu u stanju da osete kajanje ili krivicu, jer nemaju ideju o tome kako se druga osoba oseća.

Kako bi proverio ove hipoteze, autorov tim istraživača osmislio je skalu zvanu Koeficijent empatičnosti (EQ). Reč je o upitniku na kome ispitanici sami procenjuju svoje kapacitete za empatiju što ujedno predstavlja i veliko ograničenje instrumenta. Naime, osobe sa slabom empatijom često nemaju uvid u svoju lošu empatiju, te često mogu verovati da su empatičniji nego što zaista jesu. Njihovi odgovori, stoga, često ne prikazuju pravo stanje stvari. Baron-Koen ističe da je razlog ovome taj što je empatija nužno dvosmeran proces – osim što je koristimo da razmišljamo o tome šta drugi osećaju ili misle, ona nam omogućava da shvatamo i kako drugi opažaju nas. Problemi u jednom procesu, odraziće se na drugi.

Page 10: EMOCIONALNA  INTELIGENCIJA

Ovakvo ograničenje mere EQ otežava istraživanje kapaciteta za empatiju, no Baron-Koen smatra da taj problem gubi na značaju na velikom uzorku ispitanika. Osim najnižeg, nultog stepena kome je knjiga posvećena, autor razlikuje još šest nivoa empatije koje ćemo kratko opisati. Na prvom nivou su osobe koje su sposobne za ekstremno nasilje kada im „padne mrak na oči“. One imaju ograničeno shvatanje implikacija svojih postupaka, ali su u stanju da pokažu kajanje nakon što shvate šta su uradile. To ih, ipak, neće zaustaviti u trenucima kada doživljavaju slom empatije. Osobe na drugom nivou su sposobne za nešto veći uvid o tome kako bi se drugi osećali kada bi se našli na meti njihove agresije od prethodnih nivoa, ali tek ako im ti drugi ili posmatrači ukažu na to. Na trećem nivou se nalaze ljudi koji, za razliku od prethodnih grupa, imaju uvid o tome da im nedostaju određene sposobnosti koje su, prema Baron-Koenu, sastavni deo empatije. Svesni da im je teško da „čitaju izraze lica drugih ljudi i da nikad nisu sasvim sigurni šta se od njih očekuje“, ne osećaju se opušteno u socijalnim interakcijama jer one za njih predstavljaju izvor stresa.

Fokus autorovog rada predstavljaju, kako smo pomenuli, ispitanici na nultom nivou empatije – osobe koje uopšte ne poseduju sposobnost za saosećanje, te kojima ništa ne znači kada im se ukaže na to da su povredili drugu osobu. Za Baron-Koena nulti nivo podrazumeva jedan usamljen unutrašnji svet u kome ne postoji svest o osećanjima i Nizak prosek empatije“ (četvrti nivo) odlikuje više muškaraca nego žena. Delimično smanjena empatičnost najčešće ne utiče na svakodnevno ponašanje, ali će ove osobe, kada prepoznaju da je nekome potrebna pomoć, pre ponuditi pomoć u vidu rešavanja praktičnih problema nego razgovora o emocijama (koje teže da izbegavaju). Na „višem proseku empatije“ (peti nivo) nalazimo više žena nego muškaraca. Iako ove osobe ne razmišljaju stalno o osećanjima drugih, ona su, ipak, u njihovom fokusu veći deo vremena, te su daleko pažljivije u načinu ophođenja prema drugima. Baron-Koen ističe tendenciju pripadnika ovog nivoa da uzimaju u obzir različite prespektive prilikom donošenja odluka, te njihovu zainteresovanost da otkriju (osećajno i posredno) kako je druga osoba i o čemu razmišlja – informacije do kojih se bolje dolazi ćaskanjem o različitim temama, nego direktnim ispitivanjem. Najzad, na šestom nivou nalazimo pojedince sa izvanrednom empatijom, koji su stalno usmereni na osećanja drugih, trude se da pruže podršku i paze na njih.mislima drugih, pa ni o ideji da druge mogu odlikovati drugačiji

Page 11: EMOCIONALNA  INTELIGENCIJA

načini gledanja na stvari. On, takođe, znači da osobe nemaju kočnica u ponašanju, te da mogu posezati za svojim potrebama i željama ili izražavati svoje misli bez razmišljanja o uticaju koji njihovi postupci mogu imati na druge. Osobe koje se nalaze u društvu pripadnika ovog nivoa mogu osećati da su pod pretnjom od verbalnih uvreda, fizičkih napada, izlaganja nedostatku brige i razumevanja – odnosno da su permanentno izloženi riziku od povrede.

“Imati nulti stepen empatije, na kraju krajeva, jeste usamljen oblik bivstvovanja, život koji je u najboljem slučaju neshvaćen, a u najgorem osuđen kao sebičan”, navodi Baron Koen.

Među osobama na nultom nivou empatije, autor razlikuje grupu onih koji, s obzirom na izostanak ovog kapaciteta, postaju sposobni za izvršavanje zločina (ubistva, napade, mučenja i silovanja), i one koji nemaju želju da naude drugima (ali ni ne uviđaju kada to učine).

U prvoj skupini nalaze se granični (G), antisocijalni (A) i narcistički (N) poremećaj ličnosti. „Negativni“ nulti stepen empatije dodeljuje im se na temelju uverenosti autora da ne postoji „ništa pozitivno u vezi sa njima“, te da su oni nepogrešivo loši za osobu koja od njih pati i ljude oko nje. Sagledavajući ove dijagnostičke kategorije na dimenziji empatije, Baron-Koen je pokušao da obogati sliku koju stručnjaci iz domena mentalnog zdravlja imaju o njima. Njegov zaključak nalaže da sva tri poremećaja ličnosti karakteriše potpuni izostanak saosećanja koji stoji u vezi sa psihološkim aspektima njihovog razvoja. Neadekvatna responzivnost roditelja u detinjstvu, odnosno izostanak iskustva da roditelj empatično reaguje na detetove potrebe, odraziće se značajno na detetove kapacitete za empatiju, ističe Baron-Koen. Studije ukazuju na to da roditelji koji koriste empatiju kako bi socijalizovali svoju decu stvaraju decu za koju je manje verovatno da će počiniti prestupe, u poređenju s decom roditelja koji koriste fizičke kazne.

U drugu skupinu nultog stepena empatije spadaju ljudi koji boluju od Aspergerovog sindroma. Svoju odluku da ovu manifestaciju nedostatka empatije okarakteriše kao „pozitivnu“ autor obrazlaže time da ovi ljudi i pored teškoća sa empatijom imaju sposobnost da sistematizuju informacije do izvanrednih granica koje su vodile napretku čovečanstva u raznim domenima. Zašto bi se visok stepen sistematizovanja odrazio na sposobnost za empatiju? Baron-Koen pretpostavlja da je osobama sa Aspergerovim sindromom izuzetno teško da tolerišu nepreciznost i nejasnoće s kojima se nužno susrećemo u međuljudskim odnosima. Empatija podrazumeva da istovremeno izuzetno brzo pratimo različite poglede i fluktuirajuća emotivna stanja u socijalnoj interakciji i da, u skladu s njima, reagujemo. Fenomeni koji se ne mogu opisati kroz jasne nepromenljive zakonitosti (čiji je najčistiji primer upravo – svet emocija) ih ne zanimaju, što ovim ljudima onemogućava da razumeju perspekive drugih, pa i da sa njima empatišu. Manje ubedljiva i empirijski nedovoljno proverena autorova tvrdnja odnosi se na sposobnost ovih ljudi da pukim sistematizovanjem dođu do razvoja moralnog koda. On tvrdi da je potreba ovih ljudi da

Page 12: EMOCIONALNA  INTELIGENCIJA

žive u svetu jasnih pravila koja važe za sve česti uzrok toga da oni prvi priskaču u odbranu osobi kojoj je naneta nepravda (jer to krši moralni sistem koji su konstruisali putem svoje logike).

U moru sredinskih, neuralnih, hormonalnih i genetičkih faktora koje je Baron-Koen pokušao da dovede u vezu sa „erozijom empatije“ ima manje ili više problematičnih hipoteza, kako sa naučne, tako i sa etičke strane, ali i nekih dragocenih ideja i pitanja koja autor otvara za diskusiju. Njegovo omišljavanje surovosti i neosetljivosti za druge kao više ili manje ekstremnih zastoja u razvoju empatije nosi dve važne implikacije.

Ljudi sa nižih nivoa empatije mogu biti surovi, ali ne smemo tvrditi da je to sve sve što oni mogu biti. Ukoliko osobu koja je počinila zločin osmislimo samo kao zlu (i nikakvu sem zlu), mi je suštinski dehumanizujemo i uskraćujemo joj mogućnost promene. Jedini način da društvo ne ponavlja zločin pretvaranja osobe u objekat jeste pokazivanje empatije prema prestupniku. Koliko mi kao društvo možemo biti empatični prema osobama sa deficitom empatije?

Takođe, ukoliko je reč o zastoju, stručnjaci iz domena mentalog zdravlja dužni su da razmatraju pitanje otklanjanja tih zastoja. Empatija je, tvrdi Baron-Koen, jedan od najvrednijih resursa na svetu. Iščezavanje empatije predstavlja, stoga, pitanje od ogromne važnosti za zdravlje naših zajednica (kako porodice, tako i nacije). Bez empatije rizikujemo da rasturamo odnose, postajemo sposobni da povređujemo druge i izazivamo konflikte. Uz empatiju imamo resurse da rešimo konflikte, povećamo kohezivnost zajednice i rastvorimo bol druge osobe.

18. LOKUS KONTROLE

U psihologiji postoji pojam koji se zove „lokus kontrole“, o kom je prvi pisao Julian B.  Rotter. Lokus kontrole može biti spoljašnji ili unutrašnji. Ljudi s unutrašnjim lokusom kontrole veruju da su odgovorni za događaje koji im se dešavaju, dok oni sa spoljašnjim lokusom smatraju da ne mogu uticati na „sopstvenu sudbinu“, budući da su stvari nekontrolabilne i da ih ne mogu menjati. Osoba kojoj spoljašnji događaji, drugi ljudi ili situacije mogu da poljuljaju sliku o njoj samoj, očito ima spoljašnji lokus kontrole. Njeno samopoštovanje, njena ideja o sopstvenoj vrednosti,  meri se preko ocena drugih ljudi. Takvoj je osobi potrebna „publika“ koja će je ocenjivati i procenjivati. Ako su procene relevatne publike pozitivne, samopoštovanje te osobe će rasti, ukoliko su ocene negativne, javiće se osećaj manje vrednosti. S druge strane, realne (pr)ocene realne publike, naposletku, ne moraju ni postojati, jer je osoba spoljašnjeg lokusa kontrole „glas publike“ unela u sebe. Takva će se osoba uvek pitati „šta će drugi misliti“, „kakvu će sliku ostaviti“, „da li će joj se zbog uspeha diviti ili će je zbog neuspeha prezreti“? 

Page 13: EMOCIONALNA  INTELIGENCIJA

(Samo)poštovanje, odnosno koncept o višoj ili nižoj vrednosti takve osobe je uvek u funkciji publike, bila ta publika u realnom svetu ili se pojavljivala kao kritički glas savesti onoga što očekuje da će drugi ljudi reći.

Složićemo se, osoba ovakve životne filozofije, bi živela pod stalnom anksioznošću, oprezom, s krutom odmerenošću u svojim postupcima i jakim naporom da izbegne situacije povodom kojih bi osetila stid, dakle situacije u kojima bi njen narcizam bio prilično povređen.

Samoprihvatanje i zdrav narcizam

Zdrav narcizam ili zdravo samoljublje, zapravo, znači ljubav prema sebi. Osoba koja sebe voli je spremna da sebe i prihvati.

Šta znači samoprihvatanje?

Samoprihvatanje je produkt realističnog pogleda na svet. Osmislimo li sebe na realističan i logičan način, učinili smo sebi veliku uslugu i radimo na unapređenju našeg mentalnog zdravlja, a posledično i na unapređenju međuljudskih odnosa i nošenja sa svakojakim životnim izazovima. Ne postoji idealno! Samim tim su zahtevi da budemo uzvišeni, savršeni, superheroji, produkt nezrelih želja i iracionalnosti. Budući da svi grešimo i da svi imamo i vrline i mane, najkorisnije bi bilo da to i prihvatimo kao činjenicu. Težimo li da otcepimo, negiramo ili potisnemo one aspekte ličnosti koji nam se ne dopadaju, ne samo da od toga nećemo imati koristi, već ćemo biti prilično frustrirani i u opasnosti da sebi stvorimo mentalne poteškoće. Samoprihvatanje ne znači mirenje sa sudbinom, pasivnost i nevoljnost da se razvijamo ili menjamo nešto što nam se ne dopada. Samoprihvatanje znači da odustanemo od koncepta vrednosti! Koncept vrednosti se odnosi na etiketiranje, na globalno vrednovanje nekoga kao manje ili više vrednog i to na osnovu njegovih stavova, postignuća ili pojedinačnih postupaka. Kako možemo proceniti osobu na osnovu njenog ponašanja? Različita ponašanja su manje ili više poželjna, dobra ili loša, ali ponašanje ne određuje osobu. Pokušamo li da procenimo nekog kao manje ili više vrednog na osnovu njenog/njegovog neuspeha ili uspeha, činimo greške generalizovanja, skakanja na zaključak, emocionalnog rezonovanja,

Page 14: EMOCIONALNA  INTELIGENCIJA

zaključivanja o celini na osnovu dela celine, etiketiramo i, što je najvažnije, krivotvorimo realnost. Bezuslovno prihvatanje sebe i drugih je prvi korak ka sreći i uspehu!

Samopoštovanje je štetan koncept jer je direktno povezan s tendencijom da globalno procenjujemo nečiju ili ličnu vrednost. Ljude možemo posmatrati kao procese, stalno promenljive procese. Ono što danas mislim, ne znači da ću misliti i sutra. Ne znači da današnju grešku sutra neću moći da popravim. Takođe, ne znači da današnji uspeh sutra neću pokvariti.  Globalno vrednovanje, na osnovu kog bismo u teoriji mogli proceniti nečiju vrednost, bi podrazumevalo da je osoba od rođenja do smrti isključivo ponavljala iste vidove ponašanja, na isti način mislila i bila apsolutno nepodložna bilo kakvoj promeni. Takva osoba ne postoji! Prema tome, koncept vrednosti (više ili niže) je neodrživ! Ako iz vida izgubimo širu sliku i fokusiramo se na pojedinosti, na osnovu kojih globalno vrednujemo sebe i druge, ne poštujemo pravila logike, realnosti i naš pogled na svet biva iskrivljen.

Samoprihvatanje, s druge strane, znači da smo sposobni da napravimo razliku između aspekata ličnosti koji nam se dopadaju i onih koji nam se ne dopadaju. Budući da i jedne i druge prihvatamo kao delove nas samih, sposobni smo da razvijamo lične potencijale i da revidiramo ili menjamo mane. Zdravo samoljublje nam omogućava da se fokusiramo na lični rast i razvoj i podrazumeva da imamo unutrašnji lokus kontrole. Bezuslovno samoprihvatanje se odnosi na zdrav trud da promovišemo naše vrline i menjamo mane, bez zahteva da moramo biti najbolji na svetu i uz želju da budemo skladni i zadovoljni sobom. Pohvale su uvek dobrodošle, međutim osoba koja je naučila da voli i prihvata sebe, da ima uporište u sebi, ne vapi za pohvalama „publike“, jer je najveća „pohvala“ zadovoljstvo sobom koje dolazi iz unutrašnjeg sklada, koje je posledica bezuslovnog prihvatanja sebe.

17. TEHNIKE REDUKCIJE STRESAadaju. Osobe bez kontrole nad emoti

Llllvnim životom imaju stalne unutrašnje borbe koje ih sprečavaju da se konLOLcentrišu na rad i razumno

Page 15: EMOCIONALNA  INTELIGENCIJA

Potpuno prevazilaženje stresa nije moguće, isto kao što nije moguće osloboditi se svih frustracija. Svako od nas je ponekada pod stresom i stres je sastavni deo života.

Život bez stresa nije moguć, te je, takođe, nemoguće i potpuno prevazilaženje stresa. Nije, međutim, problem u tome što stres ne možemo prevazići u potpunosti, problem je u tome što ljudi ne znaju kako da se s njime nose.

Potpuno prevazilaženje stresa, takođe, nije moguće i zato što stres nije uvek doživljen negativno. Stres u vidu uznemirenosti, napetosti, odnosno negativan stres, u psihologiji je poznat pod nazivom “distres”. S druge strane, postoji i stres koji ljudi doživljavaju pozitivno. Taj stres nam je poznat kao “eustres”.

Stres je stanje dugotrajne napetosti usled koje se javljaju fiziološke, psihosomatske smetnje koje, logično, negativno utiču na celokupni psihofizički sklad i zdravlje. Stres je subjektivni doživljaj, naša lična reakcija koju doživljavamo kao posledicu tumačenja situacije u kojoj se nalazimo. To je sklop emocionalnih, fizičkih, fizioloških reakcija i ponašanja. Ukoliko je u pitanje distres, odnosno negativan stres, ovaj sklop reakcija se javlja kada procenimo da će se nešto loše dogoditi, da nam je nešto preteško i da time nećemo moći vladati. Posledice dugotrajnog distresa su pogoršanje zdravstvenog stanja, frustriranost, mentalna i fizička iscrpljenost. Sve je više nalaza o tome da je stres jedan od glavnih uzroka nastanka mnogih malignih bolesti. Kada se priča o uzrocima nastanka raka, stres se neizbežno pominje. Mada potpuno prevazilaženje stresa nije moguće, moguće je umanjenje njegovih negativnih posledica po naše zdravlje.

Ne samo da potpuno prevazilaženje stresa nije moguće, već ono nije ni poželjno. Čak i kada se ne radi o pozitivnom stresu, već o distresu, potpuno prevazilaženje stresa bi moglo da nas dovede u opasnost. Kada doživljavamo stres, u našem organizmu se aktivira mehanizam koji je poznat kao “bori se ili beži” ili “fight or flight” mehanizam. Dakle, kada smo u opasnosti, fiziološki će se javiti stresni odgovor koji podrazumeva lučenje adrenalina, pojačanu budnost i snagu, što će nam obezbediti da se suočimo s opasnošću ili od nje pobegnemo. “Bori se ili beži” princip je imao mnogo više smisla kada su postojale brojnije realne opasnosti (pre pojave civilizovanog društva). Danas se ovaj mehanizam često javlja nepotrebno, usled anksioznosti, odnosno iracionalnih strahova. To znači da sami sebe izlažemo nepotrebnom stresu i sami sebi činimo štetu i u odsustvu realnih opasnosti. Upravo zbog toga su razvijene brojne tehnike za prevazilaženje stresa, odnosno njegovo umanjivanje.

S druge strane, eustres – pozitivan stres je stanje koje ljudi ni ne žele da prevaziđu. Mi doživljavamo eustres, na primer, kada smo zaljubljeni. Ekstatične emocije, euforija i seksualni užici predstavljaju, za organizam, stres. Eustres, fiziološki gledano, na naš organizam utiče isto kao i distres. Jasno je, dakle, da je stres stanje, a da naše misli utiču na to da li ćemo ga doživeti pozitivno ili negativno.

Page 16: EMOCIONALNA  INTELIGENCIJA

Kada sve ovo uzmemo u obzir, potpuno prevazilaženje stresa ni ne treba da nam bude cilj. Korisniji cilj bi bio učenje načina za umanjenje negativnih efekata stresa, kao i prestanak katastrofiziranja povodom situacija koje su nam teške ili neprijatne.

Iako nećemo težiti potpunoj eliminaciji stresa, prevazilaženje stresa u pojedinim okolnostima će nam biti od velike koristi. Kada treba fokusirano da radimo, imamo vremenski ograničene rokove, treba da budemo koncentrisani, osećamo se samopouzdano i delujemo odgovorno, tehnike za privremeno prevazilaženje stresa će nam biti od velikog značaja.Možda najbitniji efekat koji postižemo ovom vežbom jeste efekat koji ona ima na naše srce. Pravilno disanje dovodi do pravilnog rada srca.

 Ljudi koji su anksiozni (strašljivi) često se žale na disajne smetnje. Kada se uplaše njihovo disanje se ubrza, postane plitko, oni često dišu samo gornjim delom grudi. Zbog toga oni često saopštavaju da osećaju neku težinu u grudima, imaju subjektivni doživljaj da će se ugušiti ili osećaju da imaju vrtoglavicu, da im trnu ruke, noge, lice ili neki drugi deo tela. Taj fenomen se naziva hiperventilacija. Hiperventilacije nastaje kada unosimo previše kiseonika a oslobađamo dosta manje ugljen dioksida, to se dešava ako dišemo duboko ili brzo a u isto vreme mirujemo. Upravo taj disbalans u odnosu unetog kiseonika i izbačenog ugljen dioksida dovodi do trenutne promene sastava krvi i proizvodi navedene neprijatne simptome. Simptomi hiperventilacije iako su neprijatni oni su poptuno bezopasni. Najlakši način da ih zaustavite jeste da prestane da dišete jedan minut i oni će sami proći jer će višak kiseonika sagoreti.

Mnogi ljudi koji imaju probleme sa anksioznošću (a naročito sa napadima panike) jako se plaše tih neprijatnih simptoma. Oni pogrešno tumače te senzacije i smatraju ih znakom smrtne opasnosti, najčešće znakom gušenja. Ali stvar je upravo suprotna, ljudi u strahu imaju viška kiseonika (ako ne preduzimaju neku fizičku aktivnost, na primer, beže) dok gušenje predstavlja nedostatak kiseonika.

Kako zaustaviti ove neprijatne senzacije i ne produbljivati strah? Prvo, potrebno je da razumete šta vam se dešava. Te senazcije koje osećate nisu znak gušenja, već posledica ubrzanog i plitkog disanja (što je sastavni deo telesne reakcije straha). Dakle, ništa opasno se ne dešava i nećete se ugušiti. Ono što u takvim situacijama možete uraditi jeste da primenite tehniku abdominalnog disanja. Abdominalno disanje je disanje “stomakom”. Šta to znači? Zapravo mi uopšte ne dišemo stomakom već isključivo putem mišića rebara i dijafragme. Disanje stomakom je u stvari disanje putem dijafragme i mišića donjih rebara.

Ublažavanje generalizovane anksioznosti. Mnogi ljudi otkrili su da redovno vežbanje smanjuje i učestalost

Page 17: EMOCIONALNA  INTELIGENCIJA

i intenzitet napada panike.

Sprečavanje akumulacije stresa. Neoslobođen stres teži da se vremenom nagomila. Uvođenje u stanje

fiziološkog mirovanja jednom dnevno pruža vašem telu priliku da se oporavi od efekata stresa.

Relaksacija

Čak ni spavanje ne mora da prekine nagomilavanje stresa ukoliko sebi niste dozvolili da se duboko opustite kada ste budni.

Povećavanje energije i produktivnosti. (Kada ste pod stresom, možete da radite protiv sebe i postanete manje efikasni.)

Poboljšavanje koncentracije i pamćenja. Redovno upražnjavanje duboke relaksacije može da poveća vašu sposobnost koncentracije i spreči vaš um da „juri“.

Redukcija nesanice i umora. Učenje da se opustite vodi dubokom i čvršćem snu.

Sprečavanje i/ili redukovanje psihosomatskih poremećaja, kao što su visok pritisak, migrena, glavobolje,astma, čirevi itd.

Jačanje samopouzdanja i smanjivanje tendencije samookrivljavanja. Kod mnogih ljudi, stres i preterana samokritičnost idu zajedno. Kada ste opušteni, osećaćete se bolje i ponašati efikasnije.

Povećana dostupnost osećanja. Mišićna napetost jedan je od glavnih činilaca koji vas sprečavaju da budete u vezi sa svojim osećanjima.

Kako možete postići stanje duboke relaksacije? Neke od uobičajenih metoda su:

1. abdominalno disanje- Kako ćete naučiti da dišete stomakom? Prvo treba da uvežbate ovaj obrazac disanja, vrlo je jednostavno. Zauzmite neki udoban položaj (na primer: sedite u fotelju, lezite na krevet i sl.). Stavite jednu ruku na vaš stomak. Sa udahom primetite kako se vaš stomak podiže a sa izdahom spušta, gornji deo grudi ne pomerajte. Sada počnite da brojite u sebi. Neka vaš udah traje 1,2,3,4 (u pitanju su sekunde), pa zatim izdah (bez pauze između) 1,2,3,4,5,6. Ponovite to nekoliko puta. Fokusirajte vašu pažnju isključivo na disanje. Možete disati sa otvorenim ili zatvorenim očima, kako vam trenutno odgovara. Šta se postiže

Page 18: EMOCIONALNA  INTELIGENCIJA

ovakvim načinom disanja? Kada primenite ovaj disajni obrazac usporavate disanje i naglasak je na izdisaju. Na ovaj način usporićete srčani ritam i uvešćete sebe u stanje relaksacije, koje je potpuno suprotno stanju straha. Dišite lagano, nemojte žuriti. Nemojte disati duboko, to nije nužno (jer možete izazvati hiperventilaciju), bitan je ritam. Neka naglasak bude na izdisaju. Izdahnite potpuno ali spontano bez forsiranja i kontrole, to vam nije potrebno. Ako želite, pri izdahu možete otvoriti usta, izdahnuti kroz usta i po želji pustiti neki zvuk. Neka vaši udisaji i izdisaji budu spontani, nemojte ništa forsirati. Udahnite na nos a izdahnite na usta. Praktikujte ovaj način disanja oko 15 minuta. Osetite kako ste sada relaksirani.

Ovaj vrsta disanja služi relaksaciji i preporučuje se svim osobama koje pate od akutnog ili hroničnog stresa. Vežbajte ovaj način disanja svaki dan, neko vreme. Možete to radi u bilo kom periodu dana. Posle nekog vremena vežbanja, ovaj proces će se automatizovati i moći ćete da ga primenjujete lako u svim situacijama u kojima želite

Redovno upražnjavanje duboke relaksacije 20 do 30 minuta dnevno, vremenom može da ima opšte efekte. Nakon nekoliko nedelja upražnjavanja duboke relaksacije jednom dnevno, bićete opušteniji i kada se bavite drugim aktivnostima.Tokom poslednjih 20 godina, dokumentovani su i mnogi drugi povoljni efekti duboke relaksacije.Navodimo i druge povoljne efekte.

2. progresivna mišićna relaksacija

3. vizuelizacija smirujuće scene

4. meditacija

5. vođena imaginacija

6. autogeni trening- Tvorac metode autogenog treninga je neurolog Johannes Heinrich Schultz (1889.-1970.). Temeljna osnova autogenog treninga nalazi se u koncentraciji na popuštanje napetosti, odnosno uticaju na samoga sebe. Primjenjuje se individualno i grupno, a koristi se radi uklanjanja funkcionalnih poremećaja u radu nekih organa i stanja napetosti

Autogeni trening se uči u grupama ili pojedinačno i može se savladati za nekoliko nedelja.

• Polaznik prvo zauzima jednu udobnu pozu u sedećem položaju, pri čemu je važno da mišići budu potpuno opušteni.

Page 19: EMOCIONALNA  INTELIGENCIJA

• Vežbe se sastoje od kratkih formalnih predstava, koje polaznik u svesti zamišlja, i pritom ih vodi pred očima.

• To rezultira stanjem duboke mirnoće, koje izaziva određena stanja u organizmu. Opuštanje mišića u udovima dovodi do osećaja težine, dobro prokrvljene do osećaja topline. Koncentriranim predstavljanjem (zamišljanjem) efekta, može se obrnuto postaviti „uzrok“, zamišljanjem topline, čime dolazi do pojačanog prokrvljenja, i u daljoj konsekvenci do telesnog opuštanja.

• Svjesno „buđenje“ posle jedne jedinice vežbi i telesno kretanje aktivira krajeve živaca. Mnogi se ljudi osećaju osvježeni posle autogenog treninga, kao da iza sebe imaju jedan okrepljujući san.

7. biološka povratna informacija tela(biofedback).

8. lišavanje čula

9. joga

10. smirujuća muzika.

Sve ove tehnike se uče tokom terapijskih sesija iz konstantnu superviziju i pomoć terapeuta kako bi se vežbe izvodile pravilno. Jer jedino pravilno izvodjenje će imati željeni efekat.

PSIHIČKI PROBLEMI DECE U BOLNICI

Hospitalizacija dece

Zašto je hospitalizacija problem?

siptomi bolesti + neugodni dijagnostički i terapijski postupci+neugodna bolnička sredina+problemi usled odvajanja=STRES

DECA KOJA SU POSEBNO OSETLJIVA NA ODVAJANJE

(starosti od 6m-4god)

deca koja su dugo hospitalizovana deca koja imaju veća traumatska separacijska iskustva

Page 20: EMOCIONALNA  INTELIGENCIJA

deca majki koja otvoreno pokazuju prekomernu zabrinutost ili nezainteresovanost.

NEPRIMERENI POSTUPCI PREMA DECI U BOLNICAMA

neprimerena upotreba bolnih i dijagnostičkih terapijskih postupaka(inekcije,punkcije,kateterizacija…)

upotreba pomagala za imobilizaciju(vezivanje) uskraćivanje sredstava protiv boli zbog straha od navikavanja uskraćivanje detetu i roditeljima informacija i objašnjenja o bolesti i

načinu njihovog lečenja atmosfera u bolnici koja nepovoljno deluje na dete.

PSIHIČKE REAKCIJE DECE NA BORAVAK U BOLNICI

1. razdoblje protesta- plače,vrišti za majkom,odbija pažnju druge osobe(prvih nekoliko dana).

2. razdoblje očaja- više ne plače,ali je neaktivno i apatično(kraća hospitalizacija)

3. period prividnog adaptiranja- pokazuje interes za okolinu,ali odbija majku jer nije udovoljila njegovim potrebama(duža hospitalizacija).

POSLEDICA BORAVKA U BOLNICI-HOSPITALIZAM

svi psihički i telesni poremećaji uzrokovani boravkom u bolnici ili drugoj ustanovi

osnovni uzrok hospitalizma-nezadovoljene emocionalne potrebe deteta premala količina kontakta sa majkom/ocem nedostatak emocionalne topline,obiteljske sredine i sigurnosti

ZNAKOVI HOSPITALIZMA

sklonost plaču apatičnost i potištenost motorička smirenost ili hiperaktivnost(sisanje palca,grickanje

noktiju…)

Page 21: EMOCIONALNA  INTELIGENCIJA

zaostajanje u telesnom i psihičkom razvoju loše zdravstveno stanje

SPREČAVANJE NEGATIVNIH POSLEDICA HOSPITALIZACIJE

edukovanje zdravstvenih radnika pripremiti decu i roditelje za boravak u bolnici osigurati prisutnost roditelja prilagoditi komunikaciju potrebama i sposobnostima dece prostor prilagoditi deci omogućiti igru i učenje Prihvatiti protest,regresiju ili anksioznost zbog odvajanja od

roditelja kao normalne reakcije deteta u stresu

UBLAŽAVANJE STRESA KOD HOSPITALIZIRANE DECE

Postupci prilagođeni dobi tj.sradiju razvoja deteta

Postupci primereni najranijoj dobi(0-1)god.

prihvatiti plač- glavni način komunikacije i suočavanja sa stresom; udovoljavanje detetovim potrebama(umor,glad,bolest) komunikacija sa puno topline(osmeh,pogled,ton glasa)što više

dodira; osiguravanje prijatne sredine sa što manje nepoznatih lica; povremeno igranje sa detetom; omogućiti prisustvo i uključivanje roditelja u negu

deteta(hranjenje,oblačenje,vežbanje).

Postupci primereni malom detetu (1-3god.):

pripremiti dete za stresno iskustvo neposredno pred događaj(ako je moguće),jer dete te dobi nema još razvijen pojam o vremenu(sutra,ujutro i sl.)

biti blizak detetu,emocionalno ga podržavati kroz verbalnu,a naročito kroz neverbalnu komunikaciju;

prihvatiti protest,regresiju i anksioznost zbog odvajanja od roditelja kao normalne reakcije deteta pod stresom.

uputiti roditelje kako da se ponašaju jer dete imitira njih omogućiti prisustvo i uključivanje roditelja koliko je moguće.

Postupci primereni detetu od 3-6god

Page 22: EMOCIONALNA  INTELIGENCIJA

prepoznati odbrambene mehanizme npr.regresiju ili strah od odvajanja

koristiti maštu deteta kako bi izrazili svoje potrebe i frustracije(priče,crtanje).

poštovati dečju rutinu(npr.pre spavanja-priča,igračka,svetlo…) poštovati potrebu deteta da ima osećaj kontrole nad sobom i

situacijom-dopustiti detetu da prividno odlučuje o sebi(npr.prvo ću ćutati a onda ću slagati kocke)

pružiti emocionalnu podršku,verbalno i neverbalno omogućiti prisustvo roditelja koliko god je to moguće.

UBLAŽAVANJE STRESA

sisanje palca,grickanje noktiju…)PPPPP

Page 23: EMOCIONALNA  INTELIGENCIJA

llllrasuđuju.

41.PSIHIČKE TEŠKOĆE BOLESNIKA OBOLELIH OD NEIZLEČIVIH BOLESTI

Bez obzira na individulane razlike između ljudi (pol, starost, obrazovanje, prethodno životno isksutvo, osobine ličnosti) suočavanje sa činjenicom da se boluje od maligne bolesti i da predstoji kompleksno i neizvesno onkološko lečenje kod različitih osoba izaziva manje ili više slične reakcije.

U literaturi se teška somatska bolest kao što je kancer smatra tzv.akcidentnim životnim događajem, koji je neuvremenjen, izaziva snažan distres i dovodi do velikih promena uobičajenog i dotadašnjeg životnog toka osobe.Dijagnoza maligne bolesti izaziva niz promena na nivou porodice obolele osobe , najčešće na nivou komunikacija među članovima i u vezi sa organizacijom i reogranizacijom zajedničkih porodičnih obaveza i poslova.Često i članovi porodice imaju različite psihološke reakcije i probleme vezane za bolest jednog člana.Zabrinutost, tuga, neizvesnost, osećanje bespomoćnosti se često sreću kod članova porodice obolele osobe.

Prva faza suočavanja obolele osobe sa bolešću je faza neverice i šoka.U ovoj fazi je česta tzv.izolacija afekta.Kao da nema osećanja. Vlada potpuna emotivna zaravnjenost.U drugoj fazi suočavanja se javljaju panika, nemir, dezorganizacija, osećanje bespomoćnosti i straha.Sve ovo može biti praćeno depresivnim raspoloženjem, koje može da varira od blažih depresivnih simptoma do kliničke depresije.

Treća faza povlačenja- osobe obolele od malignih bolesti se zbog dinamike onkološkog lečenja i posledica lečenja (promena spoljašnjeg izgleda, opadanje kose, gubitak težine, promena boje tena i kože) kao i zbog „preplavljenosti“ različitim osećanjima u vezi sa bolešću, povlače iz socijalne sredine.Postaju osetljiviji i povredljiviji u socijalnim kontaktima.Kako pacijenti često kažu „toliko su nas obuzele i okupirale terapije i kontrole“ da smo izgubili naše navike, dnevnu rutinu, hobije. U život pacijenata ulaze hemo-terapije, praćenja, kontrole, radio-terapija po potrebi i u fazama aktivnog lečenja ljudi su „prezauzeti“ lečenjem i obavezama u vezi sa lečenjem.

Page 24: EMOCIONALNA  INTELIGENCIJA

Četvrta faza – faza postepenog prihvatanja realnosti i traganje za aktivnim mehanizmima prevladavanja.Završetak lečenja i redovne kontrole su takođe faze koje izazivaju napetost, nemir a kod nekih osoba i intenzivnu anksioznost.

U svim navedenim fazama, uz sagledavanje individualnih razlika u doživljavanju, reagovanju, proceni, prevladavanju bolesti i uloge bolesnika, je potrebna stručna psihološka pomoć i podrška.U početnim fazama lečenja pacijentima su neophodne precizne, uvremenjene, jasne informacije u vezi sa lečenjem, terapijama i različitim intervencijama i dijagnostičkim procedurama kroz koje će proći. Dokazano je da pravovremeno i objektivno informisanje i pripremanje pacijenata za različite intervencije smanjuje strah i anksioznost.

Istraživanja u svetu su takođe pokazala da empatičan tj.saosećajan, blag, negujući i topao odnos prema obolelima uopšte a od malignih bolesti posebno, ima uticaja na njihovo psihološko stanje i uopšte na kvalitet njihovog života.

Psihološka podrška a neretko i psihoterapijska pomoć (individualna ili grupna) , dobro izbalansirana i određena prema potrebama pacijenata i porodice (ne treba svima isto u svakom trenutku) je nešto što je već odavno standard u razvijenim zemljama sveta i Evrope.Ako se teška somatska bolest kakva je maligna bolest, sagleda sa dubljeg, egzistencijalnog nivoa onda se svakako nameće i pitanje smisla. Neretko pacijenti kada se suoče sa malignom bolešću osete duboku unutrašnju potrebu da preispitaju život i da promene dotadašnje životne navike ali i način razmišljanja i doživljavanja sebe, sveta oko sebe, odnosa sa ljudima.

Krizna situacija bolesti otvori mnoga egzistencijalna pitanja o smislu postojanja, o suštini života, otvori duhovne aspekte. Dešava se i da pacijenti tokom lečenja prolazeći kroz psihološku patnju od pobožnih i verujućih ljudi postaju autentično religiozni.

Svaka životna kriza pa i kriza izazvana malignom bolešću se može prevladati jer je kriza istovremeno i šansa za dalji rast i razvoj ličnosti.Dobro edukovani stručnjaci upravo mogu da pomognu da životna kriza izavana malignom bolešću ne bude nazadovanje, regresija i još dublja patnja nego da bude korak ka adaptivnijem i funkcionalnijem načinu života.

Mr sci Tamara Klikovac, psiholog, porodični psihoterapeut.Institut za onkologiju i radiologiju Srbije, Odeljenje pedijatrijske onkologije

37. PSIHIČKI PROBLEMI DECE U BOLNICI(hospitalizam,faze reakcije,simptomi odvajanja).

Page 25: EMOCIONALNA  INTELIGENCIJA

Odvajanje pojedinca iz njegove svakodnevne okoline na koju je naviknut, može prouzrokovati psihološki stres. Što je nova sredina manje poznata to više negativnih emocionalnih stanja izaziva, to je intenzitet stresa veći. Odlazak u bolnicu upravo je takav raskid sa svakodnevnom okolinom koji je zasićen neizvesnošću, neugodnim doživljajima i neugodnim emocionalnim stanjima. Prestanak svakodnevnih aktivnosti na koje je pojedinac naviknut, rastanak s porodicom, prijateljima i znancima, neugodni simptomi bolesti, neizvesnost oko ishoda bolesti, neugodnost pri opažanju patnje drugih bolesnika i različiti strahovi pred bolničkim lečenjem, neki su razlozi što je hospitalizacija izrazito snažan stres za pojedinca. Naravno, postoje značajne razlike u psihičkim reakcijama na hospitalizaciju kod pojedinih bolesnika, a' mogu biti prouzrokovane razlikama u dobi,polu, osobinama ličnosti, vrsti i težini bolesti, neugodnosti simptorna, vrsti lečenja, bolnickoj sredini, odnosu zdravstvenog osoblja prema bolesniku i dr. Psihički problemi vezani uz hospitalizaciju pod jakim su utiecajem dobi bolesnika. Najteže hospitalizaciju podnose mala deca, koja ne sarno što proživljavaju izrazitu neprijatnost tokom same hospitalizacije, nego mogu imati i velikih poteškoća poslije hospitalizacije. Stoga posebnu pažnju treba posvetiti hospitalizaciji dece.

HOSPITALIZACIJA DECE

Svako odvajanje deteta od njegovih roditelja za dete je zastrašujuće, zabrinjavajuće i tužno. Odlazak deteta u bolnicu još više naglašava ovu neugodnu situaciju, budući da se uz probleme koji se javljaju kod svakog odvajanja malog deteta od roditelja, javljaju još i dodatni problemi zbog simptoma bolesti, neugodnih dijagnostičkih i terapijskih postupaka i neprijatnosti bolničke okoline. Najosjetljivija na odvajanje od majke su deca u dobi od šest meseci do četiri godine. Zbog toga decu u toj dobi nije preporučljivo upućivati u bolnicu ukoliko to nije neophodno. Osim dobi deteta, postoje i drugi činioci koji utiču na psihičke poteškoće deteta u bolnici.Muška deca su uopšte osetljivija od ženske dece, pa će u proseku s njima biti više poteškoća. Prethodni emocionalni odnosi s majkom takođe imaju važnu ulogu tako da će hospitalizacija i njene posledice biti lakše i kratkotrajnije ukoliko je emocionalna povezanost s majkom bila jača. Dužina boravka u bolnici takođe je značajan činilac. Posledice hospitalizacije znatno su teže, ako je dete duže vreme odvojeno od majke. Vrlo je teško u svakom pojedinom slučaju predvideti kako će deca reagovati na hospitalizaciju, da li će imati nekih problema, koliko će oni biti intenzivni, dugotrajni i s1. Međutim, postoje pokazatelji koji govore da su određene grupe dece osetljivije nego druge, te na osnovu njih možemo koliko toliko predvideti i reakcije deteta. Stacey (1970) navodi da deca iz sledećih grupa vrlo burno reaguju na hospitalizaciju i to; 1. jedinci, mlađa deca i deca iz višegeneracijskih domaćinstava,

Page 26: EMOCIONALNA  INTELIGENCIJA

2. deca koja inače loše reaguju na strane osobe, 3. deca koja retko idu u posete drugima, 4. deca koja već imaju traumatska separaciona iskustva (npr. tek su posla u školu, rodllo se novo dete u porodici i s1.), 5. deca čije majke zbog njihovog odlaska u bolnicu otvoreno iskazuju preteranu zabrinutost ili preteranu nezainteresovanost, 6. deca koja negativno reaguju na pokušaje odraslih da s njima komuniclraju.

FAZE HOSPITALIZACIJE I PSIHIČKE POSLEDICE HOSPITALIZACIJE DECE

Tokom hospitalizacije pojavljuju se neke tipične faze kroz koje deca iskazuju svoje psihološke poteškoće i reakcije na hospitalizaciju. Posmatranje dece tokom boravka u bolnici, pokazuje da većina njih prolazi kroz tri faze prilagođavanja na bolničku sredinu i to: fazu protesta, fazu očajanja i fazu prividnog prilagođavanja (Robertson 1958). U fazi protesta, koja obično traje prvih dana po dolasku u bolnicu, dete svojim reakcijama izražava potpuno odbijanje nove sredine, plače, vrišti, baca se po krevetu, posmatra sve oko sebe, ne bi Ii ugledalo majku. Ovu fazu karakteriše opšta hiperaktivnost deteta. U fazi očajanja dete se motorički smiruje, ne pokazuje aktivno odbijanje svoje okoline, i često je apatično. To je faza za koju zdravstveni radnici smatraju da je početak prilagođavanja novoj okolini i da tokom te faze nije dobro da roditelji dolaze posećivati dete, jer se ono nakon odlaska roditelja ponovo ponaša kao u fazi protesta. Međutim, ovo je mišljenje potpuno pogrešno jer svaki poset rodite1ja uverava dete da roditelji nisu na njega zaboravili i da se za njega brinu. Deca koja ostaju kraće vreme u bolnici uglavnom se nalaze u fazi očajanja, dok duži boravak u bolnici s vremenom dovodi do faze prividnog prilagođavanja deteta.U fazi prividnog prilagođavanja dete više nije zatvoreno u sebe, pokazuje više interesa za okolinu i naizgled se čini da se potpuno prilagodilo bolničkoj sredini. Do ove faze dolazi zbog toga što dete više ne može podneti nagomilane negativne emocije izazvane odvajanjem od majke, nego pokusava naći zadovoljstvo u drugim sadržajima. Više ne plače kada majka odlazi, ali izgleda da nije previše ni zainteresovano za njen dolazak. Po spoljašnjem ponašanju deteta u ovoj fazi mogli bismo zaključiti da je s njegovim psihičkim životom sve u redu. Međutim, nakon povratka kući očigledne su negativne posledice privremenog odvajanja deteta od majke radi hospitalizacije. Specifične psihološke poteškoće koje se javljaju tokom smeštaja dece u bolnicu, često se nazivaju zajedničkim imenom hospitalizam. Hospitalizam je generički pojam za sve psihološke i fizičke poremećaje uslovljene dugotrajnim boravkom u bolnici iIi drugoj instituciji (Eysenck i saradnici, 1975). U psihološkom smislu hospitalizam je sindrom negativnih psiholoških efekata koji se javljaju posebno kod male dece koja borave

Page 27: EMOCIONALNA  INTELIGENCIJA

u instituciji duže vreme iii odrastaju u specijalnim domovima za decu. Posmatranjem male dece smeštene u zavodima za nezbrinutu decu pokazalo se, da se kod njih javljaju neki zajednički simptomi kao sto su nedostatak apetita, sklonost mršavljenju, apatija, slab san, noćne more, opšta mirnoća, te drugi simptomi karakterisitični za stanje potištenosti. Smatra se da su ova stanja uslovljena nezadovoljavanjem emocionalne potrebe deteta za emocionalnom toplinom, koja se jedino može ispuniti u odnosu s majkom. Prema nekim istraživačima dugo trajanje ovog sindroma može dovesti i do smrti dece. Prvi sistemski opis hospitalizma vezan je za Bowlbya (1951) i Duhrssena (1958), Hospitalizam je progresivan psihološki proces usko povezan s razvojem deteta koji se objašnjava nedostatkom zadovoljavanja emocionalnih potreba za kontaktom s majkom, nedostatkom emocionalne topline i nedostatkom porodične sredine. Simptomi koji se uniformno primećuju kod dece su sklonost ka plaču, apatičnosti i potištenost, motoričke smirenosti iii hiperaktivnosti (sisanje palca, grickanje noktiju i s1.) zaostajanje u telesnom razvoju, zaostajanje u psihičkom razvoju (razvoju govora i mišljenja) i lošem zdravstvenom stanju (sklonost infekcijama, poremećajima u ishrani i s1.). Smatra se da se ireverzibilne promene javljaju ukoliko je dete odvojeno od majke više od 5 meseci. Mnogi autori smatraju da više od 50% hospitalizirane dece ima značajne psihološke poremećaje prouzrokovane hospitalizacijom. Pojam hospitalizam koristi se i u drugom značenju kojim se označavaju oštećenja izazvana pojavom infekcije tokom boravka u bolnici. Pionirska istraživanja o posledicama odvajanja deteta od majke sprovodio je Džon Bolbi. Bolbi smatra da je najvažniji činilac u oblikovanju psihički zdravog deteta, »kontinuirana pozitivna emocionalna povezanost s majkom kroz koju i dete i majka osećaju zadovoljstvo i užitak«. Ukoliko je ova veza čak i privremeno prekinuta, to može izazvati poremećaje u psihičkom, a i telesnom razvoju deteta. Da bi naglasio važnost majčinske brige za dete u dobi ranog detinjstva, Bolbi kaže da je »materinska Ijubav jednako toliko važna za duševno zdravlje deteta, koliko su to vitamini i belančevine za njegovo telesno zdravlje« (Bowlby, 1951). Bolbi je zaslužan što je svojim interesom za ovaj problem pokrenuo velik broj istraživanja o uticaju odvajanja deteta od roditelja na psihičko zdravlje dece. Kasnija istraživanja potvrdila su tačnost Bolbijevih tvrdnji i pokazala da je telesni i psihički razvoj deteta usporen, ako je duže vreme odvojeno od majke. Do sličnog zaključka došla su istraživanja razvoja dece u domovima za nezbrinutu decu, zatim dece iz porodica rastavljenih roditelja iii dece roditelja čija međusobna emocionalna povezanost i emocionalna povezanost s detetom nije bila prisna. Pokazalo se da među takvom decom ima više osoba s izraženim devijantnim oblicima ponašanja, da se iz takvih skupina dece češće regrutuju maloletni delinkventi , a da i u odrasloj dobi takve osobe pokazuju određene odlike emocionalne nezrelosti, što može dovesti do poteškoća u braku, na poslu, u odnosu prema vlastitoj deci i slično. Simptome koji se mogu javiti kao posledica odvajanja deteta od majke, možemo razvrstati u nekoliko različitih skupina i to: loše navike u

Page 28: EMOCIONALNA  INTELIGENCIJA

ishrani, ličnoj higijeni, spavanju i socijalnom ponašanju; - poremećaji ponašanja, kao sto su prkos, pobuna, napadi besa, laganje, nedruštvenost, okrutnost, destruktivnost i slično; - neurotske poteškoće, kao što su jaka ljubomora, poremećaji sna, noćni strah, hodanje u snu, mokrenje u snu, gubitak apetita, ravnodušnost; - psihosomatski poremećaji, kao što su povraćanje, vrtoglavica, astma, kožne bolesti, osećaj umora i iscrpljenosti, opšta tromost; - poremećaji govora , kao sto su tepanje i mucanje. Ono što je pri tome bitno, jest činjenica da se mnoge od ovih posledica javljaju tek nakon izlaska deteta iz bolnice. Zbog toga, nažalost, mnogi zdravstveni radnici nisu ni svesni mogućeg pogubnog uticaja hospitalizacije na psihičko zdravlje dece. Smatra se da su svi ovi simptomi ustvari manifestacija opšteg poremećaja koji se naziva separaciona anksioznost (teskoba zbog odvojenosti). Prema kriterijima Američkog udruženja psihijatara separaciona anksioznost (APA) iskazuje se na sledeći način: - dete je bez stvarne osnove zabrinuto da će neka nesreća zadesiti blisku osobu iii da će ta osoba otići i više se neće vratiti; - dete je bezrazložno zabrinuto da će ga neki nepredvidivi i strašni događaj odvojiti od osobe za koju je najviše vezano (npr. da ce se izgubiti, da ce bili žrtva saobraćajne nesreće i s1.); - dete odbija odlazak u školu kako bi ostalo uz osobu uz koju je najviše vezano; - dete odbija otići na spavanje ako nije blizu osobe za koju je najviše vezano iIi odbija spavati van kuće; - dete odbija da ostane samo kod kuće i uznemireno je ako u kući ne može biti stalno uz blisku osobu; - dete muče noćne more s temom odvajanja od bliske osobe; - dete se, kada treba da ide u školu, žali na bol u želucu, glavobolju, osećaj mučnine i s1.; dete je prekomerno uznemireno ukoliko predviđa da će bliska osoba morati negde otići, što je često praćeno izlvima besa i plača, a kod dece mlađe od 6 godina uznemirenost može poprimiti razmere panike; - kada nije s osobom za koju je najviše vezano, dete je apatično,tužno, povlači se iz društva, teško se koncentriše na rad iIi igru. Međutim, nije samo odvojenost od roditelja jedino što stvara zabrinutost i depresivna stanja kod dece. Jessner (1952) je ispitujući oko 150 dece koja su trebala proći manje operativne zahvate utvrdio, da su uz odvojenost od roditelja, glavni uzroci zabrinutosti i potištenosti izloženost stranoj, nepoznatoj sredini, strah od inekcije i strah od anestezije.

38.PSIHIČKI PROBLEMI ODRASLIH U BOLNICI (Institucionalna neuroza,moguće reakcije

hiperaktivnost,povlačenje,regresija).

Iako kod odraslih bolesnika hospitalizacija ne izaziva tako ozbiljne posljedice kao kod dece, negativna emocionalna stanja izazvana hospitalizacijom mogu pogoršati i tok i ishod organskih bolesti i umanjiti efikasnost lečenja. Delovanje negativnih emocionalnih stanja na tok i ishod bolesti, dužinu boravka u bolnici i efikasnost

Page 29: EMOCIONALNA  INTELIGENCIJA

lečenja glavni su razlozi zbog kojih treba posvetiti dovo1jno vremena i patnje bolesnikovim psihičkim tegobama tokom hospitalizacije. Svaka bolest stvara kod ljudi povećanu egocentričnost, sužavanje interesa, zavisnost, potištenost i zabrinutost (Lederer, 1958). Gotovo svi hospitalizirani bolesnici u određenom su stepenu anksiozni (zabrinuti, teskobni) čak i kada se radi o dijagnozama koje objektivno ne bi trebale izazivati zabrinutost kada npr. postoji velika verovatnoća pozitivnog ishoda bolesti. Razlozi zabrinutosti bolesnika nakon prijema u bolnicu različiti su osećaji bespomoćnosti i izgubljenosti u novoj,često zastrašujućoj bolničkoj sredini, briga za porodicu od koje je odvojen, strah da se boravak u bolnici ne odrazi negativno na poslovni status i finansijske prilike u porodici, strah od moguće trajne nesposobnosti i nemogućnosti da se sam za sebe brine, strahovi od bola tokom dijagnostičko-terapijskih zahvata, strah od operacije itd, neki su od specifičnih razloga stanja zabrinutosti i nespokoja. Koja će od ovih specifičnih zabrinutosti prevladati kod pojedinog bolesnika zavisi od niza činilaca, kao sto su pol, subjektivna percepcija težine simptoma i crte ličnosti bolesnika. Ayd (1961) je ispitivao koje su grupe bolesnika najviše sklone povećanoj zabrinutosti tokom boravka u bolnici i tvrdi da su to uglavnom žene u dobi ispod 40 godina, zatim bolesnici primljeni zbog pretraga, bolesnici koji boluju od malignih neoplazmi i nepoznatih bolesti, te bolesnici koji su uopšteno skloni zabrinutosti i potištenosti, tj. bolesnici koji s obzirom na svoje crte ličnosti naginju pojavi ovakvih emocionalnih stanja. Kod žena, na primer, koje imaju malu decu često je izražena zabrinutost zbog odvojenosti od dece i briga kako ce deca podneti odvojenost od majke za vreme njenog boravka u bolnici. Kod bolesnika muškog pola, od kojih vrlo često zavisi egzistencija porodice, javljaju se jaki strahovi vezani uz mogućnost dugotrajne nesposobnosti obavljanja posla, gubitka poslovnog statusa i smanjivanja finansijskih sredstava od kojih porodica zavisi. Ispitujući kako dob muških bolesnika utiče na njihovo prilagođavanje u bo1nici De Wolfe, Barrell i Cummings (1966) utvrdili su, ispitujući 517 bolesnika hospitaliziranih duže od šest nedelja, da su mladi bolesnici više zabrinuti i potišteni. Oni su ujedno skloniji kritikama zdravstvenih radnika i bolničkog lečenja i teže se prilagođavaju na boravak u bolnici nego stariji. Uz strahove od dijagnostičkih i terapijskih zahvata, strahove od operativnih zahvata, strahove od bola, straha od trajne nesposobnosti, na opštu zabrinutost bolesnika dodatno deluju i gubici prethodnih prava i privilegija, kao i zadovoljstava vezanih uz uobičajeni socijalni status »zdrave osobe«. Nemogućnost odlučivanja o vlastitoj situaciji,i svođenje ličnosti bo1esnika na dijagnozu, predmet rada, patološko stanje i sl. dodatni su podsticaji potencijalnoj zabrinutosti bolesnika u bolnici Radikalni raskid bolesnika s njegovom svakodnevnom sredinom i socijalnom ulogom koju je do tada imao, zahtevaju velike napore u prilagođavanju i izazivaju emocionalnu napetost koja dodatno produbljuje bolesnikovu zabrinutost. Ova nagla promena socijalne uloge pojedinca izaziva poteškoće u prilagođavanju, posebno kod onih bolesnika koji su

Page 30: EMOCIONALNA  INTELIGENCIJA

pre bolesti bili vrlo samostalne i nezavisne osobe pune samopouzdanja. Gubitak ličnih stvari, odela, mogućnost zdravstvenog osoblja da nesmetano pristupa njegovom telu (koje je bitan deo njegove ličnosti) dovodi često do osećaja gubitka vlastitog identiteta. Upravo iz redova bolesnika s ovakvim osobinama ličnosti, do laže tzv. nekooperativni bolesnici, na koje se zdravstveno osoblje najviše žali kao na bolesnike koji ne žele sarađivati tokom terapije, koji se ne pridržavaju uputstava, neredovno' uzimaju lekove i slično. Psihička stanja izazvana hospitalizacijom neki istraživači svrstavaju u zajedničku grupu psihičkih poremećaja, koji se nazivaju institucionalnim neurozama. Ovaj naziv uvodi Barton (1959) podrazumevajući pod tim sve nepoželjne psihčke procese koji su uslovljeni životom u instituciji (u zatvoru, bolnici, staračkim domovima i dr.). Sindrom institucionalnih neuroza odlikuje se apatijom, gubitkom incijative, interesa, prepuštanjem sudbini,gubitkom individualnosti, submisivnošću i dr. Ovi simptomi, kod hospitaliziranih bolesnika nisu toliko vezani uz činjenicu da se nalaze u bolnici, koliko uz činjenicu da se nalaze u instituciji, odvojeni od svoje prethodne socijalne uloge. Uzrocima institucionalnih neuroza smatra se gubitak kontakata sa zbivanjima u spoljašnjem svetu, nemogućnost izlaska iz institucije, ograničavanje poseta, premali broj obaveštenja o zbivanjima u spoljašnjem svetu, stalna dosada, grub i autoritativan postupak osoblja (bezosećajnost, ponižavanje, kritikovanje) , gubitak ličnih stvari i opšta atmosfera institucije od boje zidova, izgleda namještaja, do čistoće, intenziteta osvetljenja i slično. Zajednički naziv u većini nabrojenih uzroka je jaka senzorna lišenost bolesnika koja se, kako pokazuju brojna eksperimentalna istraživanja, značajno odražava na psihička stanja bolesnika. Barton (1959) smatra da je jedini uspešan način suzbijanja pojave institucionalnih neuroza u pokušaju da se institucije, pa tako i bolnice, po svim socijalnim i okolnim obeležjima učine slične vlastitom domu. Odnos zdravstvenih radnika prema bolesnicima za vreme boravka u bolnici takođe je vrlo često izvor frustracijskih stanja i izraženih nezadovoljstava bolesnika. Istraživanja u kojima je ispitivano koji aspekti bolničke sredine izazivaju najveće nezadovoljstvo kod bolesnika, pokazala su da se pacijenti u bolnicama najviše žale na premali broj informacija koje o svojoj bolesti dobijaju od zdravstvenog osoblja. Neobaveštavanje bolesnika o tome šta se s njima dešava, kao i o postupcima kojima će biti podvrgnuti, doprinosi stvaranju osećaja izgubljenosti, zatim straha da se pred njim nešto taji, kao i stvaranju osećaja manje vrednosti, jer može pomisliti da mu zdravstveno osoblje ništa ne objašnjava smatrajući ga toliko neupućenim u stvari medicine, da mu je beskorisno bilo šta objašnjavati. Nadalje, bolesnici se često žale da u bolnici nemaju šta raditi, da su potpuno pasivni i da pate od dosade i monotonije. Mnogi bolesnici smatraju bolnicu potpuno dehumaniziranim mestom u kojem su međuljudski odnosi,posebno odnosi između zdravstvenog osoblja i bolesnika, previše hladni i suzdržani i gde se na bolesnika ne gleda kao na celovitu ličnost, već kao na “nosioca bolesti” koju treba ukloniti iii ublažiti u što kraćem

Page 31: EMOCIONALNA  INTELIGENCIJA

vremenu. Ovakvo mišljenje potkrepljuje i zdravstveno osoblje svojim ponašanjem prema bolesniku, koje u krajnjim primerima može biti takvo da se o bolesniku uopšte ne govori spominjući njegovo ime, nego ga oslovljavaju imenom njegove dijagnoze. Nasuprot tome zdravstveno se osoblje često žali da im veliki broj bolesnika stvara mnoge probleme u obavljanju njihovih poslova, što može biti razlog lošijeg odnosa i lošijeg komuniciranja s takvim bolesnicima. Hiperaktivnost u ponašanju bolesnika ogleda se u preteranoj motoričkoj aktivnosti i preteranoj pričljivosti. Takvi bolesnici su obično vrlo nemirni, mnogo se kreću, deluju uzbuđeno i nespokojno, česti je simptom i preterano znojenje, a ponekad i tremor ruku. Imaju jaku potrebu da svima pričaju 0 sebi, svojoj porodici i svojoj bolesti. Kod njih se mogu pojaviti euforična preobražavanja neprijatnih emocionalnih stanja, kojima bolesnici nastoje potisnuti nagomilanu teskobu. Osim ovih, javljaju se i simptomi nesanice, noćnih mora, gubitka apetita, glavobolje i drugih psihosomatskih smetnji.Povlačenje se ogleda u preteranoj ćutljivosti i nekomunikativnosti bolesnika. Bolesnik je povučen u sebe, zaokupljen razmišljanjima o svojoj bolesti, zaokupljen vlastitim telom i svojim simptomima potpuno nezainteresovan za spoljnji svijet i za sve što se oko njega zbiva. Regresija je tendencija da se misli i postupa kao na nižem razvojnom stupnju. Odrasli se bolesnici u bolesti često ponašaju u nekim aspektima ponašanja kao deca, prepštajućii se potpunoj brizi drugih, bez ikakvog vlastitog angažovanja oko svog bolesnog stanja. Opšte stanje u kojem se bolesnik u bolnici nalazi, pogoduje upravo ovakvom obliku ponašanja, posebno ako se radi o težim bolestima tokom kojih su bolesnici većim delom nepokretni i bespomoćni. Zdravstveno osoblje se potpuno brine za njegove najosnovnije potrebe, pere ih, hrani, presvlači, premešta i slično, što pogoduje da se bolesnik stvamo počinje osećati potpuno zavisnim od okoline. Mnogi se bolesnici opiru regresiji nastojeći se, koliko im je to moguće, sami brinuti za svoje najosnovnije potrebe. Drugi opet, duboko upadaju u regresivno ponašanje, postajući potpuno egocentrični, zahtevajući od zdravstvenih radnika potpunu i neprestanu brigu, ispunjavanje svih želja i zahteva, reagujući agresivno ukoliko im se želje ne ispunjavaju. Ovakve bolesnike zdravstveno osoblje proglašava nekooperativnim, bolesnicima s kojima vrlo tesko komuniciraju, i često ih »kažnjavaju« uskraćujući im toliko željenu patnju i naklonost, prigovarajući im zbog njihove sebičnosti, nesnošljivosti itd. Ovakve reakcije zdravstvenog osoblja uopšte ne doprinose poboljšanju psihičkog stanja bolesnika u regresiji, već samo produbljuju regresivno ponašanje izazivajući još jače frustracije kod bolesnika. Iako može izgledati da su potrebe koje izražavaju ovakvi bolesnici nerealne i odraz su njihovih pretvaranja, to je najčešće netačno. Oni samo pokazuju svoje potrebe na neurotičan način i tu se ne radi o pretvaranju, već o stvarnim potrebama za patnjom, Ijubavlju i naklonošću. Potpuno i nekritično priklanjanje bolesnikovim zahtevima, može međutim, produbiti njegovu zavisnost. Budući da je uzrok regresije u jakoj emocionalnoj napetosti bolesnika potrebno ga je podsticati na

Page 32: EMOCIONALNA  INTELIGENCIJA

razgovor kroz koji se mogu saznati osnovni uzroci emocionalne napetosti i koji omogućuje bolesniku delomično oslobađanje od emocionalne napetosti. Regresivne bolesnike potrebno je aktivirati i omogućiti im da se, što je najviše moguće, sami brinu o sebi i svojim potrebama i zahtevima.

42.NAČINI UBLAŽAVANJA PSIHIČKIH TEGOBA BOLESNIKA U BOLNICI(prijem u bolnicu,kontakt sa

porodicom,adekvatan prostor,odgovarajuća komunikacija).

Mnoga istraživanja ukazuju da se visok stupanj teskobe bolesnika može negativno odraziti na simptome bolesti, efikasnost lečenja, trajanje boravka u bolnici, te na saradnju između zdravstvenih radnika i bolesnika. Ova saradnja je bitna kako u procesu uspostavljanja tražene dijagnoze, tako i tokom lečenja i rehabilitacije nakon izlaska bolesnika iz bolnice. Zbog; toga veliku pažnju treba posvetiti ublažavanju bolesnikove teskobe. Teskoba bolesnika može se ublažiti na različite načine, počevši već od prijema u bolnicu, pa kroz celi tok hospitalizacije. Međutim, mnogi zdravstveni radnici nisu ni svesni činjenice da su njihovi bolesnici teskobni i koliki je intenzitet teskobe kod bolesnika. Postoje neki vrlo vidljivi znakovi teskobe i potištenosti bolesnika koji mogu pomoći u proceni stupnja teskobe i potištenosti kod pojedinačnog bolesnika. Aitken i Zealley (1970) analizirali su prepoznatljive znakove teskobe i spominju sledeće: poteškoće u koncentraciji i usmeravanju patnje, zaboravljivost, razdražljivost, povećanu mišićnu aktivnost (tremor, mišićna napetost, nekoordinisanost pokreta), umor, nesanicu, gubitak apetita, pojačano znojenje, osećaj slabosti i nedostatak daha. Isti naučnici analiziraju i prepoznatljive znakove potištenosti. Smatraju da su mnogi isti kao i kod teskobe uz neke koji su karakteristični samo za potištenost, kao npr. iznenadni napadi plača,tužan izgled lica, opšta usporenost pokreta, opšta telesna opuštenost, poremećaji sna (posebno rano ujutro), gubitak apetita, povlačenje od socijalnih aktivnosti i preokupiranost samim sobom, osećanje bespomoćnosti, krivice i bezvrednosti. Mnoge od ovih znakova zdravstveno osoblje može uočiti, već na prvi pogled, a o drugima mogu lako dobiti obaveštenja kroz posmatranje bolesnikovog ponašanja i kroz razgovor s bolesnikom. Prijem u bolnicu stvara kod bolesnika prvi utisak o novoj sredini u kojoj će se neko vreme nalaziti i način prijema daje mu naslutiti kakvi će biti postupci zdravstvenog osoblja prema njemu. Ova naslućivanja mogu kod bolesnika povećati anksioznost, ukoliko je zdravstveno osoblje kod prijema u bolnicu previše službeno, emocionalno hladno, nezainteresovano za njega kao i ukoliko samo rutinski izvršavaju administrativno-tehničke poslove oko prijema bolesnika na bolničko odeljenje. Ispitivanja uticaja

Page 33: EMOCIONALNA  INTELIGENCIJA

stresa kod prijema u bolnicu na kasniju bolesnikovu anksioznost, pokazuju da su najmanje anksiozni oni bolesnici koji su kod prijema u bolnicu detaljno obavešteni o svim aspektima bolničkih rutinskih postupaka, koji su upoznati s bolničkom sredinom, s bolesnicima na odeljenju na kome će ležati, zatim doktorima i medicinskim sestrama koji će o njima voditi brigu. Na smanjenje anksioznosti značajno deluju i prvi razgovori s bolesnikom, ukoliko se kroz njih, osim opšteg obaveštavanja bolesnika, spominju socio-psihološki aspekti bolesti, čime se bolesniku omogućuje da iskažu svoju teskobu o svim popratnim posledicama bolesti.Drugi način smanjivanja anksioznosti jest omogućavanje neograničenog posećivanja bolesnika od strane njihove rodbine, prijatelja. Zabrane i ograničavanje poseta, stvaraju kod bolesnika osećaj izolovanosti i odvojenosti od spoljnjeg sveta. Posete koje su organizovane u strogo ograničenom vremenu, obično stvaraju veliku gužvu na bolničkim odeljenjima i nemogućnost da bolesnik u miru porazgovara sa svojom porodicom i prijateljima i u takvom razgovoru ublaži svoju teskobu. Postojanje posebnih prostorija za posete kao i mogućnost da posetitelji dođu u bilo koje vreme i ostanu koliko je to najviše moguće, pozitivno se odražavaju na psihičko stanje bolesnika. Bolnička sredina može, takođe, biti izvor anksioznosti u bolesnika, te se intervencijama u bolnickoj sredini može doprineti smanjenju bolesnikove anksioznosti. Bolnička sredina prvenstveno je prilagođena pružanju specifičnih zdravstvenih usluga, a sve to radi ozdravljenja bolesnika. Međutim, zbog velikog odudaranja standardne bolničke sredine od svakodnevne sredine, za mnoge bolesnike bolnička sredina je izvor značajnog nastupnja anksioznosti i napetosti. Zbog toga ne čude tvrdnje, da »bolnica nije mjesto za osobe koje su ozbiljno bolesne« (Cousins, 1979). Prijatna i ugodna bolnička soba, svetli i čisti prostori, kombinacije ugodnih boja, nameštaja i zidova, zelenilo, vrt za šetnju, prisustvo predmeta za zabavu i igru, biblioteka, i prostorije za rekreaciju doprinose poboljšanju bolesnikovog psihičkog stanja. Osnovna uloga dobro uređenog bolničkog okoliša jeste da oslobodi bolesnika dosade, omogući mu što veću aktivnost i pruži zadovoljavajući komfor i osećaj ugode. Čak i opštee osobine bolničkog prostora, kao npr. veličina bolnice, važne su za psihička stanja bolesnika. Ispitivanja pokazuju da se bolesnici bolje osećaju u malim nego u velikim bolnicama. U velikim je bolnicama mnogo toga nepoznato, od raznih nepoznatih prostora, predmeta i nepoznatih, često zastrašujućih zvukova, do velikog broja nepoznatih osoba koje se brinu sarno za pojedine aspekte bolesnikovog lečenja, što sve pojačava osećaj izgubljenosti i bespomoćnosti. Prednost velikih bolnica je u brzom pružanju različitog zdravstvenog tretmana bolesniku, pa su velike bolnice pogodnije za lečenje bolesnika u akutnim stanjima bolesti. Male bolnice su pogodnije za bolesnike koji boluju od hroničnih bolesti i pružaju više osećaja sigurnosti i familijarnosti s ostalim bolesnicima i zdravstvenim osobljem Omogućavanje bolesniku da se ne oseća odvojeno od spoljnjeg sveta, to jest omogućavanje nesmetanih komunikacija sa spoljašnjim svietom preko novina, interneta, TV i slično,

Page 34: EMOCIONALNA  INTELIGENCIJA

pozitivno se odslikava na bolesnikova emocionalna stanja. Uspešan način otklanjanja teskobe u bolesnika je iscrpno komuniciranje s bolesnicima o svim medicinskirn, psihološkim i socijalnim aspektima bolesti, kao i 0 sadržajima koji nisu vezani za bolest, te o raznim opštim temama koje dozvoljavaju stvaranje prisnijih emocionalnih odnosa između zdravstvenog osoblja i bolesnika. Ispitivanja zadovoljstva bolesnika s lečeenjem u bolnici pokazuju da, iako se bolesnici žale na druge aspekte bolničkog tretmana,najviše je žalbi usmereno na lošu komunikaciju izmedu njih i zdravstvenog osoblja. Nedostatak komunikacije ne odražava se negativno sarno na psihička stanja bolesnika, već i na opšte zdravstveno stanje i ponašanje bolesnika. Zdravstveno ponašanje bolesnika (npr. pridrZavanje savjeta i uputa) bit ee to manje pozitivno, ~to je komunikacija sa zdravstvenim osobljem bila 10~ija. Cartwright (1964) iznosi rezultate anketiranja velikog broja bolesnika nakon otpu~tanja iz bolnice i navodi da su bolesnici najkritieniji prema 215 premalom broju obavijesti, koje 0 svojoj bolesti i lijecenju dobivaju od zdravstvenih radnika. Prema njenom istraiivanju, 12 % bolesnika potpuno je nezadovoljno bolnickim lijecenjem, 23 % ima dosta kritickih primjedbi u vezi lijecenja, dok 16% ima kao glavnu zamjerku poteskoce u komunikaciji sa zdravstvenim radnicima. Od bolesnika koji se zale na Iosu komunikaciju u bolnici, 21 % izjavljuje da na njihova izravna pitanja 0 simptomima i prognozi bolesti zdravstveno osoblje nije dalo adekvatne odgoyore, 5 % bolesnika zalilo se da su im Cinjenice u vezi njihove bolesti objasnjene s premalo detalja, 3 % da nisu na vrijeme saznali sve sto ih je zanimalo, 19 % da nisu stigH pitati lijecnika sve sto su zeljeli zbog kratke prisutnosti lijecnika, 13 % ih je imalo raznolike prigovore s obzirom na slabu komunikaciju sa zdravstvenim osobljem. Sto je to sto su bolesnici zeljeli znati? Uglavnom su zeljeli znati detalje 0 lijecenju, prognozi i trajanju bolesti. Zatim ih je zanimalo sto ee biti ucinjeno za njih i kada, te kakvi ce biti uCinci eventual nih terapijskih zahvata na njihove tjelesne funkcije, kakva je svrha propisivanja pojedinih lijekova, koliko su ozbiljni pojedini specificni simptomi bolesti i slicno.Poznata je cinjenica da potrebu za obavijestima 0 vlastitoj bolesti najcesce ne zadovoljava zdravstveno osoblje, te se obavijesti skupljaju na sve strane, od dntgih bolesnika, od clanova obitelji, posjetilaca i znanaca kao i dntgih nekvalificiranih i nedovoljno obavijestenih osoba, sto moze kod bolesnika stvoriti potpuno pogresnu, katkada i zastrasujucu sliku 0 simptomima i ishodu njegove bolesti. Isto tako pogresna slika 0 bolesti moze bolesnika obeshrabriti u prihvaeanju bolesti, pridrzavanju savjeta i uputa zdravstvenog osoblja i suradnji sa zdravstvenim radnicima, ukoliko bolest ne smatraju dovoljno vaZnom da bi prema njoj uskladili vlastito ponasanje. Bolesnici koji su ispravno i temeljito obavijesteni 0 vlastitoj bolesti, znatno su manje tjeskobni, a smanjena tjeskoba cesto djeluje pozitivno na efikasnost medicinskog tretmana (npr. skracen broj bolnickih dana, smanjen intenzitet dozivljavanja boli, manje koristenje lijekova i s1.) (Egbert i sur. 1964). Medutim, osim obavijestenosti bolesnika 0 bolesti, u komunikaciji s bolesnikom vaZno je voditi racuna i 0 nekim dntgim sadrtajima. Jedan od najpoznatijih istrazivaca koji se bavi proucavanjem sadrzaja i vainosti komunikacija u zdravstvenoj praksi P.Ley, daje neke opec upute zdravstvenom osoblju kako trebaju kornunicirati sa svojim bolesnicima. Zdravstvenom osoblju se savjetuje da: - pokusaju saznati sto bolesnika najvise zabrinjava i da se kod toga ne ogranice sarno na dobivanje obavijesti, koje su im potrebne za dijagnozu; - pokusaju saznati sto bolesnik ocekuje da ce se zbivati tijekom hospitalizacije i ispraviti eventualna kriva oeekivanja; 216 - obavijeste bolesnika 0 njegovoj dijagnozi i vjerojatnim uzrocima bolesti; - ne budu strogo slufbeni u razgovorima s bolesnikom; - izbjegavaju medicinski fargon; - provedu izvjesno vrijeme razgovarajuCi s bolesnikom 0 temama koje nisu izravno povezane s boleseu. Pri tome je vafno naglasiti da je u odnosu izmedu zdravstvenog osoblja i bolesnika, vrlo bitno da zdravstveno osoblje u jednakoj mjeri koristi svoje osjeeaje i aktivni angafman u odnosu na bolesnika te da se pri tome dde nekih osnovnih elemenata na kojima se osniva odnos prema drugoj osobi, a to su: - zainteresiranost za druge, tj. za njihovo zadovoljstvo, uspjesnost, dobrobit i sli~no; - odgovomost za druge, i to ne sarno odgovornost kao profesionalni zadatak, vee dobrovoljan poriv da se izade u susret potrebama i zahtjevima drugih; - postivanje drugih, tj. shvaeanje njihove osobnosti i uvazavanje njihovih razli~ltih personalnih osobina; - spoznavanje drugih, tj. otkrivanje bitnih osobina

Page 35: EMOCIONALNA  INTELIGENCIJA

li~nosti druge osobe. U ova ~etiri osnovna elementa odnosa prema blifnjem uklju~eni su elementi na kojima se mofe graditi pozitivan odnos u medusobnoj interakciji i to ne isklju6vo u zdravstvenoj praksi, vee i sirim meduljudskim odnosima (From, 1956). Otpustanje iz bolnice mofe takoder biti izvor tjeskobe. Nairne, neki bolesnici nisu sretni u trenutku otpustanja iz bolnice, iako bi to bilo za / ocekivati na osnovi ranije spomenutih tvrdnji. Npr. stariji bolesnici <:esto su zabrinuti tko ee se kod kuee brinuti za njih, osobito ako zive sami, zatim da Ii <se im na vrijeme biti pruzena pomoe ukoliko im bude potrebna i sli~no (Wilson-Barnett i sur. 1978). Priprema za otpustanje iz bolnice obi~no je neadekvatna i veCina bolesnika dobiva premalo obavijesti ooblicima njege koja ee biti potrebna nakon otpustanja, kao i 0 tome kakvo je sada njihovo stvarno zdravstveno stanje (Skeet, 1970). Obi~no se pruzanje ovih obavijesti ostavlja lije~niku primarne zdravstvene zastite. No, na zalost niti komunikacija na relaciji lije~nik u bolnici - lije~nik primarne zdravstvene zastite nije ~esto nista bolja od komunikacije izmedu zdravstvenog osoblja i bolesnika u bolnici, te tako lijecniku primarne zdravstvene zastite naj~esee nedostaju vrlo zna~ajne obavijesti 0 toku bolesnikova lije~enja u bolnici, na osnovi kojih bi detaljno mogao obavijestiti bolesnika 0 sadaSnjem stanju njegovog zdravlja.

o BOLl

43. DEFINICIJA I MEHANIZIMI BOLl

Suvremena shvacanja boli, bez obzira 0 kojoj se specificnoj teoriji boli radi, slazu se u tvrdnji da kod nastajanja dozivljaja boli sudjeluju tri vrste Cinilaca ito: 1. fizioloski, 2. psiholo~ki, 3. sociolo~ki. U nasem standardnom jeziku pojam boli takoder nema jednoznacan smisao. Dvije su osnovne upotrebe ovog pojma. Prva, u kojoj se rijec bol upotrebljava za oznacavanje fizicke boli koja nastaje kod povrede tkiva i druga, koja se koristi za oznacavanje tzv. du~evne iIi psihicke boli, tj. psibickog stanja te~ke zaJosti i nezadovoljstva. Za ovakva psihicka stanja cesto se koristi i izraz patnja. S jedne strane pojmom boli oznacavamo osjet boli koji se javlja kod o~tecenja tkiva, a s druge emociju koja nastaje zbog drugib razloga. Ovo dvostruko znacenje pojma boli potjece od opisa Ijudi koji tom rijecju opisuju svoja i fiziolo~ka i psiholo~ka stanja, a u znanstvenim tekstovima od ranijih filozofskih i prirodoznanstvenih rasprava koje su se mnogo godina vodile s potpuno oprecnih gledgta. Jedni su 223 tvrdili da je bol obican osjet, a drugi da je bol poseban oblik emocionalnog dozivIjaja. Aristotel npr. nije ukIjuCivao bol medu osjete vee ju je smatrao emocijom. Spinoza je takoder tvrdio da bol nije osjet nego emocionalno stanje. U novije vrijeme sve veCi broj znanstvenika smatra da bol treba ukljuciti u ostale osjete. Ta misljenja potkrijepIjena su nalazima 0 postojanju razliCitih receptorskih stanica u kozi, kao npr. Ruffinijeva tjelesca, Meissnerova tjelesca i drugo. Veliki napori ulozeni su u traganje za specificnim receptorima boli u kozi. Medu prvim takvim pokusajima da se otkriju specificni receptori za bol su i nastojanja M. von Frey-a i A. Goidscheidera-a oko 1880. godine. Otkrivsi da je koza gotovo na svim mjestima osjetljiva na boine podrazaje, aida su tzv. slobodni zivcani zavrseci vrlo rasprostranjeni po svim dijelovima koze, ovi istrazivaci zakJjucuju da su slobodni zivcani zavrseci (okonCine) osnovni primaoci bolnih podrazaja. Kasnija istrazivanja pokazuju, medutim. da bol moze biti izazvana na bilo kojem dijelu senzornog zivcanog sustava samo ukoliko je podrazaj dovoljno jakog intenziteta. Ove dileme dovode do oblikovanja razliCitih teorija 0 boli. Misljenje danas jednog od najuvazenijih autora na podrucju proucavanja boli - Ronalda Melzacka - 0 odnosu osjetilnih i emocionalnih kvaliteta u dozivljaju boli je slijedece: »Bol je toliko opeenita pojava da je rijetko kada pokusavamo definirati u svakodnevnoj konverzaciji. Pa ipak, onaj tko radi na problemu boli nikada nije mogao dati definiciju koja bi zadovoljila sve zaintetesirane strucnjake. Bol ima oCitih senzornih kvaliteta, ali i emocionalnih i motivacijskih elemenata. Obicno je uzrokuju intenzivni, stetni podrazaji. ali se katkada javlja spontano bez vidljivih uzroka. Obicno signalizira fizicku ozljedu, ali ponekad izostaje cak i kadaje velika povrsina tijela zahvacena

Page 36: EMOCIONALNA  INTELIGENCIJA

ozljedom; ponekad traje i kada su sva ostecena tkiva zacijelila i ozdravila prerastajuci u problem koji treba hitno i radikalno rijesiti«. (cit. Meizack i Wall, 1982). Stari koncept specificnog nastajanja boli danas se nastoji zamijeniti dinamicnim poimanjem boli prema kojem je oval dozivIjaj odreden mnogobrojnim ciniocima - licnoscu, kulturom te stanjem zivcanog sustava u trenutku dozivIjavanja, a ne sarno vrstom ozIjede. Medunarodno udruzenje za proucavanje boli predlaze slijedecu definiciju boli; »Bol je neugodan osjetilni i emocionalni dozivljaj povezan sa stvarnim iIi mogucim ostecenjem tkiva iIi opisom u smislu takvog ostecenja. Bol je uvijek subjektivna. Svaki pojedinac nauci upotrebljavati tu rijec preko iskustava povezanih s povredom u mladoj dobi. Nema sumnje da se radi 0 osjecaju u dijelu iIi dijelovima organizma, no uvijek je on neugodan i stoga predstavlja emocionalni dozivljaj« (Svjetska zdravstvena organizacija, 1986). 224 6 VRSTE BOL

Osnovna kategorizacija boli koju često susrećemo u literaturi ovog područja je na: a) tjelesnu i emocionalnu bol, b) psihogenu i somatogenu bol, i c) akutnu i hroničnu bol. Telesna boI je bol koja nastaje zbog ozlede tkiva iIi patološkog procesa. Emocionaina boI je ono sto najčešće nazivamo patnjom a moze se manifestovati i kroz telesne simptome u slučaju psihogene boli. Psihogena boI je bol uslovljena emocionalnim stanjima i po svojim je osobinama slična boli koja nastaje zbog ozlede iIi oštećenja tkiva. Somatogena boI je bol uslovljena telesnim oštećenjem, drugim rečima taj je naziv ustvari sinonim za telesnu bol. Akutna boI je intenzivna bol koja se javlja iznenada, ali se smiruje u relativno kratkom vriemenu, često je dobro lokalizirana i najčesće se opisuje kao oštra, probadajuća i slično. Hronična boI je kontinuirana bol koja stalno postoji iIi se javlja u određenim razmacima i otporna je na terapiju. Najčešće se opisuje kao tupa bol bez oštre lokalizacije. U ovoj klasifikaciji vidimo standardnu poteškoću oko jedinstvene klasifikacije boli, budući da su kriteriji klasifikacije nejedinstveni te se bol jednom klasifikuje s obzirom na prevladavanje telesnih nasuprot afektivnih kvaliteta (telesna nasuprot emocionalnoj boli), zatim s obzirom na uzrok koji bol izaziva (psihogena nasuprot telesnoj boli), i naposletku s obzirom na intenzitet i trajanje boli (akutna nasuprot hroničnoj bol). Zbog toga nam se najboljom klasifikacijom boli čini klasifikacija na: 1. mentalnu bol (emocionalnu bol) 2. telesnu bol uvetovanu povredom tkiva 3. telesnu bol psihogeno uvetovanu (psihogena bol). 1.MENTALNA BOL Mentalnu bol cesto zovemo i patnjom. To je stanje duboke žalosti često vezane uz strah, teskobu, i ostale negativne emocije koje se javljaju nakon nekog, za pojedinca, nenadoknadivog i značajnog gubitka. Međutim, ova vrsta boli može se pojaviti i kao reakcija na intenzivnu telesnu bol,posebno ako je pojedinac opaža kao opasnu po život i zdravlje. 2.TELESNA BOL

Page 37: EMOCIONALNA  INTELIGENCIJA

Telesna bol je simptom zbog kojeg se bolesnici najčešće obraćaju zdravstvenoj sIužbi. Bol je upozoravajući mehanizam koji obaveštava pojedinca o tome da je došlo do ozIede tkiva iii disfunkcije pojedinilih organa. Bol signalizira opasnost koja preti organizmu. Ozleda bilo kojeg dela tela povećava osetljivost na bol u tom delu tela i na taj način motiviše pojedinca da se zaštitnički odnosi prema ozleđenom delu organizma, što omogućuje brzi oporavak oštećenog tkiva. Tokom detinjstva bol ima veliku ulogu u učenju kroz koje deca spoznaju koje situacije treba izbegavati, tj. koje su situacije boine i na taj način se oblikuje zaštitnicko (protektivno) ponašanje pojedinca koje ga štiti od spoljnih povreda. Obično se smatra da svaka telesna ozIeda izaziva bol kao i da je bol proporcionalna ozIedi. Međutim, odnos između boli i ozjede nije jednostavan, tj. moguće su: - ozIede bez boli, - boli bez ozIeda, - boli neproporcionalne težini ozIeda, - boli nakon izlečenja ozIeda. R.Sternbach (1963) ispitivao je primjere osoba kod kojih je bila prisutna potpuna neosjetljivost na bol - analgezija Iz ovih ispitivanja proizlazi da je bol izuzetno vafno iskustvo koje od ranog djetinjstva upozorava na opasna stanja koja treba izbjegavati. Ljudi rodeni bez osjetljivosti na bol cesto su izlozeni teskim ozljedama, a ne mogu ni predvidjeti pojavljivanje odredenih bolesti koje mogu tragicno zavrsiti ukoliko ne postoji osjetljivost na bol (npr. upala slijepog crijeva). Bolovi koji se javljaju prije neke teske ozljede, npr. kada stanemo na usijani iIi ostar predmet, dovode do neposrednog izmicanja iii neke druge radnje kojom sprecavamo daljnju povredu. Ovakve boli sluze kao osnova za ucenje kako izbjeci ugrozavajuce predmete iIi situacije. Boli bez ozljede ceste su kod tzv. psihogenih boli kod kojih se bol javlja nakon psihicke napetosti i gdje ne postoje nikakva organska ostecenja. Bol nepropordonalna tezini ozljede moze se javiti kod beznacajnih tjelesnih procesa koji nemaju veliku vaznost za ukupno zdravlje pojedinca,a izazivaju vrlo jake bolL Npr. u slucajevima bubreznih kamenaca, izlazak bubreznog kamenca kroz ureter izaziva izuzetno jake boli koje su za mnoge bolesnike gotovo neizddive. Cim kamenac stigne u mjehur nastupa iznenadno i potpuno olaksanje. Bol nakon izljecenja ozljede vrlo je cesta nakon povredivanja zivaca i poznati primjeri ovakve boli su kauzalgija, fantomske boli i boli nakon avulzije brahijalnog pleksusa.. Vrijeme latencije, to jest vrijeme potrebno da bi odredeni impuls zivcanim putovima stigao 227 do mozga i izazvao dozivljaj osjeta, kod boli je takoder duze nego kod ostalih osjeta. Bol izaziva i neke fiziolo~ke reakcije koje se ne javljaju kod drugih osjetnih dozivljaja. Tako su u slucajevima intenzivne boli u bolesnika primjecene tahikardije, povi~en arterijski krvni tlak, pro~irenje zjenica, pojacano znojenje; ubrzano disanje, mucnina, povecana mi~icna podrailjivost i, u rjedim slucajevima, povracanje. Stika 6/1 VRSTE 1 FUNKCUA REAKClJE NA

PRAG BOLl, TOLERANCIJA NA BOL I MJERENJE BOLl Iako je prag boli kod veCine ljudi gotovo jednak, postoje velike razlike u toleranciji boli, tj. u intenzitetu boli kojije za nekog pojedinca podnosljiv.' Prag boli definiramo kao onaj intenzitet podrazaja koji pocinje izazivati boi. VeCina Ijudi osjeca boI, ako npr. temperatura predmeta koji drze duze u ruci prelazi 50 stupnjeva Celzija. Prag boli mjeri se instrumentima koje zovemo algezimetri i pomocu kojih se ispitanicima zadaju podrataji topline, hladnoce, elektricne struje, pritiska i slicno. Za mjerenje tolerancije na boI, kojaje vrlo vazna u klinickoj praksi, koriste se skale verbalnih procjena iii graficke skale pomocu kojih pojedinac procjenjuje svoj subjektivni dozivljaj bolL Tolerancija na bol obicnc. se mjeri u pokusima zadavanja razlicitih bolnih podrazaja ispitaniku. Medutim, ova eksperimentalna mjerenja pokazuju znatno vece toierancije 11a bol nego kod istih intenziteta boli prirodnog porijekla. U Iaboratorijskim je uvjetima ispitanik svjestan da je bol kratkotrajna, da bez obzira na intenzitet nije opasna, dok je bol vezana za poremecaj u organizmu potencijalno opasna, izaziva strah i zabrinutost, tj. emocionalna stanja koja smanjuju toleranciju na boI. Stika 612. SKALE ZA MJERENJE INTENZITETA BOLI L Verbalna skala za procjeluivanje boli

Page 38: EMOCIONALNA  INTELIGENCIJA

ne boli da boli ne me malo me boli umjereno boli jako me boli vrlo jako me boli mogu izdrzati 2. Graficka skala za

procjenjivanje boli tako ne me boli *- *------------------ boli da me 100 llmI ne mogu izdrfati 229 Kod grafi~ke skale udaljenost od znaka na lijevoj strani do znaka koji je ubiljezio ispitanik mjeri se u milimetrima i predstavlja mjeru in'tenziteta boli . Ova metoda mjeranja kolikogod jednostavna ipak se te§ko koristi kod starijih bolesnika i bolesnika koji su mentalno retardirani. Medutim, na ovakav na~in mozemo mjeriti sarno intenzitet boli, a ne i kvalitetu boli. U procjeni bolesnikova stanja i njegove mogucnosti podnManja boli vrlo je vazno 0 kakvoj se boli radi, da li je ona tupa, zareca, pulsirajuca iIi ima neku drugu kvalitetu. Neke vrste boli, naime, lak§e je podnositi nego druge. Smatra se npr. da medu najteze boli spadaju !areca bol i probadajuca bol. Mjerenje ovih kvaliteta boli moguce je samo introspektivnim postupkom, kojeg je jedan od najveeih nedostataka siroma§tvo jezika u opisivanju slozenijih psihi~kih stanja. Cini se da ne postoji dovoljan broj adekvatnih rije~i kojima bi se sve moguce kvalitete boli opisale, no izgleda da nije toliki problem u nepostojanju adekvatnih rije~i vee u tome §to se one svakodnevno rijetko koriste. Bolesniku se moze pomoei ako mu darno upitnike u kojima su vee nazna~eni pridjevi koji opisuju pojedine kvalitete boli, a zadatak je bolesnika samo da ozna6 koju vrstu boli on u pojedinom trenutku osjeca. Jedan od poznatih upitnika koji sluzi za mjerenje kvalitete boli je McGill - Melzackov upitnik (MPQ). Melzack i Torgerson (1971) u~inili su prve napore u odredivanju specifi~nih kvaliteta boli prikupiv§i rije~i koje se koriste u opisivanju kvalitete boli. Klasificirali su ove rije~i u tri kategorije: 1. rije~i koje opisuju senzorne kvalitete boli, kao §to su probadajuca, zareca, pulsirajuca, tupa, sijevajuca, gr~evita, o§tra, razdiruca, svrdlajuca, §tipajuca, bockajuca i s1. 2. rije6 koje opisuju afektivne kvalitete boli su: zamarajuca, iscrpljujuca, zastrMujuca, okrutna, ubojita i s1. . 3. rije~i koje opisuju evaluativne kvalitete boli, tj. ukupno bolesnikovo iskustvo u dozivljavanju boli kao: nelagodna, uznemiravajuca, tegobna, stra§na, nepodno§ljiva, ometajuca i s1. Primjenom McGill - Melzackovog upitnika do§lo se do podataka da' svaki tip boli ima jedinstvene kvalitete koje se opisuju odredenim rije6ma (Dubuisson i Melzack, 1976). Tako se npr. za boli kod artritisa naj~e§ce koriste pridjevi kao izjedajuca, iscrpljujuca, stalna, ritmi~na; za bolikod porodaja pridjevi kao probadajuca, o§tra, gr~evita, iscrpljujuca, jaka, zastrMujuca, zarnarajuca, ritmi~na; za zubobolju pridjevi kao o§tra, svrdlajuCa, lupkajuca, ometajuca, izaziva mu~ninu, stalna, ritmi~na; za fantomske boli pridjevi kao lupkajuca, pr razlicitih psiholo~kih postupaka moze se s vi~e iii manje uspjeha, ovisno 0 vrsti boli, koristiti za ublaiavanje boli, i to su: 1. psihoterapijski postupci, 2. bihevioralna terapija (terapija pona~anja) 3. placebo ucinak, 4. relaksacija, 5. biofeedback, 6. postupci budenja ma~te i otklanjanja pozornosti, 7. hipnoza. 6.10.3.1. Psihoterapijski postupci suzbijanja boli Psihoterapiju moiemo definirati kao bilo koji oblik lijecenja koji se uglavnom temelji na razgovoru izmedu bolesnika i terapeuta. BuduCi da je bol u vrlo velikoj povezanosti s poti~teno~cu i tjeskobom, svi psihoterapijski postupci kojima smanjujemo intenzitet ovih emocionalnih stanja korisni su i za smanjivanje intenziteta bolL Psihoterapijski postupci suzbijanja boli,osim iznimno, ne podrazumijevaju sarno djelovanje specijaliste psihoterapeuta nego i svaki lijecnik iIi medicinska sestra mogu provoditi stanoviti oblik takve psihoterapije. Psihoterapijski postupci temelje se na opseznom razgovoru s bolesnikom radi uspostavljanja pozitivnih meduljudskih odnosa bolesnika i zdravstvenog radnika, te opsirnog obavje~tavanja bolesnika 0 svim znacajkama njegove bolesti, uzrocima boli i mogucem ishodu bolesti. Uspostavljanjem pozitivnih odnosa izmedu bolesnika i medicinske sestre, na primjer, odnosa koji dovode do smanjenja tjeskobe i poti~tenosti kod bolesnika, nastoji se postici ne sarno vecu sno~ljivost na bol, nego i vecu sveukupnu suradnju izmedu zdravstvenog osoblja i bolesnika. Najveca pogre~ka koju zdravstveni radnici cesto cine, a koja negativno utjece na odnos izmedu njih i bolesnika, jest ne vjerovanje u bolesnikove iskaze 0 jacini boli koju osjeca. To se cesto dogada ako nije nadena fiziolo~ka osnova boli pri cemu se cesto zanemaruju psihogene tjelesne bolL Neobavje~tavanje bolesnika 0 svim pojavnostima njegove boli takoder dovodi do povecanja poti~tenosti i tjeskobe kod bolesnika. Informiranje bolesnika 0 tome koji su uzroci boli, kako dugo ce najvjerojatnije trajati, kakve ~tetne posljedice po zdravlje mofe izazvati, iii pak obavje~tavanje o boli koja ce se pojaviti zbog nekog dijagnostickog iIi terapijskog postupka,

Page 39: EMOCIONALNA  INTELIGENCIJA

261 dovodi do bolje snosljivosti boli u bolesnika zbog smanjenja njegove tjeskobe i potistenosti. Poznavanje uzroka boli spreeava pretjerano koristenje maste 0 uzrocima boli koja se kod bolesnika eesto razvija zbog nadopunjavanja praznine radi nepoznavanja pravih uzroka boli. Ovakvo mastanje moze dovesti do povecanja stupnja tjeskobe, jer bolesnik moze zamisljati zastrasujuce procese koji se zbivaju u njegovom tijelu. BuduCi da se uz rijee bol vezu neugodna znaeenja s obzirom na prijasnja iskustva bolesnika, bolje je, kada bolesnika zelimo obavijestiti da ce zbog neke pre trag a trpjeti bol, koristiti izraze kao sto su neugoda, nelagodnost i slieno, nego bol. U obavijesti 0 intenzitetu boli potrebno je intenzitet opisati kao osrednji, umjeren, podnosljiv, jak i vrlo jak. Takoder je vaino bolesnika upoznati sa svim nazivima koji se koriste u dijagnostici i lijecenju njegove bolesti kako bi se izbjegla zastrasenost bolesnika nekim izrazima zdravstvenih radnika bolesnicima nerazumljivim, a kojima mogu pridavati razliCita, za njih negativna znaeenja. Upoznavanje bolesnika sa svim rutinskim bolniekim postupcima, bolniekom okolinom, dijagnostieko-terapijskim aparatima i svrhom njihove primjene, svim postupcima kojima ce biti podvrgnut tijekom Ujeeenja, takoder ce smanjiti zabrinutost bolesnika i poboljsati njegovu snosljivost na bol. Ovakvi postupci korisni su i kod kronienih boli i kod onih koje su izazvane terapijskim postupkom. Jedan od najboljih primjera takvog naCina djelovanja na bolesnikovo dozivljavanje boli je predoperativna priprema bolesnika. Priprema bolesnika prije operacije je u stvari primjena postupaka »inokulacije stresom« u predoperativnom stanju (Meichenbaun, 1977). Postupak se sastoji u upoznavanju bolesnika s opcom prirodom kirurske situacije ukljueujuCi i obavijesti 0 tipienim stresnim reakcijama i naCinima njihova ublazavanja, zatim uvjezbavanju specifienih postupaka smanjenja stresa i potkrepljivanju bolesnikovih nastojanja da kontrolira vlastite stresne reakcije . . Postupak zapocinje vodenjem standardnog intervjua s bolesnikom tijekom kojeg se prikupljaju opCi osobni podaci, podaci 0 bolesnikovoj percepciji boli, predznanju i obavijestenosti 0 boli, bolesnikovom psihofiziekom stanju i bolesnikovom emocionalnom stanju. Sam postupak predoperativne pripreme obieno se obavlja jedan dan prije operacije kroz 30- minutni individualni razgovor s bolesnikom radi: - pruzanja obavijesti 0 predstojecem zahvatu, - pruzanja emocionalne podrske, - pruzanja detaljnih uputa 0 standardnim predoperativnim postupcima uz objasnjavanje razloga njihova poduzimanja, - davanja uputa 0 naCinu komuniciranja sa zdravstvenim osobljem 262 - provodenja predoperativnog antistresnog programa (s demonstracijama vjezbi disanja i opllstanja). Pokazalo se da osim predoperativne pripreme i postoperativni postupci imajll vaznu ulogu u smanjenju boli. Ovi se postupci osnivaju na obavijestima dobivenim od bolesnika 0 intenzitetu boli, lokaciji boli, kvaliteti sna, apetitu bolesnika i s1. na osnovi cega se poduzimaju adekvatne mjere koje dovode do skracivanja postoperativnog

tretmana. o djelovanju psiholoske pripreme prije operacije na smanjenje postoperativnih boli svjedoce brojna istrazivanja (Janis, 1958; Hayward, 1975; Aiken, 1972; Mezzanotte, 1970; Levine, 1970; Lindeman i Van Aernam, 1971; Meichenbaun i Turk, 1976). 6.10.3.2. Bihevioralna terapija (terapija ponasanja) Bihevioralna terapija osniva se na nacelima kondicioniranog ucenja, tj. na pretpostavci da je jedna od vatnih komponenata ukupnog dozivljavanja boli tzv. »bolno ponasanje« (pain behavior). Ukoliko se ovaj oblik ponasanja smanjeni pomocu raznih postupaka potkrepljivanja drugih oblika ponasanja, dolazi do boljeg podnosenja boli. NajveCi zagovornik ovakvog naCina lijecenja boli je Fordyce (1976), koji smatra da paznju bolesnika treba usmjeriti na dmge saddaje, blldliCi da je na subjektivan dozivljaj boli moguce djelovati promjenom oblika ponasanja. Bolno ponasanje, tj. ponasanje u stanjima boli Fordyce (1976) opisuje na slijedeci nacin: 1. bljedilo, crvenilo, promjene pulsa i os tale promjene uvjetovane pojacanom simpatickom aktivnoscu; 2. vidni, slusni i ostali signali koji ukazllju na dozivljaj boli (uzdasi, jecanje, grcenje lica, oprezni pokreti, kompenzirajuCi polozaj tijela) ; 3. usmene izjave 0 boli koje ukljllcuju obavijesti 0 lokaciji, intenzitetu i kvaliteti boli; 4. zahtjevi za pomoc (za lijekove, savjetovanje s lijecnikom pruzanje raznih terapij skih postupaka); 5. smanjenje funkcionalnih sposobnosti. Fordyce (1976) smatra da je odvikavanje bolesnika od uobicajenih oblika iskazivanja boli i usmjeravanja bolesnika prema drugim oblicima ponasanja svrsishodnijima za otklanjanje boli moguce ukoliko zdravstveni radnici navedenim

Page 40: EMOCIONALNA  INTELIGENCIJA

manifestacijama boli ne pridaju pozornost koju bolesnik ocekuje, tj. ne »nagradujll« ih svojom paznjom. Nasllprot tome, aktivno suprostavljanje bolesnika vlastitoj boli pozitivnim oblicima ponasanja treba 263 biti »nagradeno« od zdravstvenih radnika, pozornoscu, prijaznoscu, smjeskom i slicno. Fordyce, (1976) predlate da u postupku bihevioralne terapije bolesnika koji pate od boli sudjeluje interdisciplinirani tim u kojem se nalaze medicinske sestre, psihijatri, psiholozi, socijalni radnici i lijecnici pojedinih specijalnosti. Osnovno je u lijecenju smanjiti koristenje lijekova za suzbijanje boli i postiCi produktivne aktivnosti u stanju dozivljavanja bolL Preporuca se da zdravstveni radnici ne potkrepljuju bolno ponasanje pridajuCi pozornost tim oblicima ponasanja, da se sve vise produzuje vrijeme izmedu davanja analgetika, smanjuje doza analgetika, bolesnika uputi na konkretne zadatke (odredene oblike okupacione terapije, setnju, socijalne aktivnosti), kako bi mu paznja sto vise bila usmjerena na ostale saddaje, a ne na dotivljaj bolL Od bolesnika se cesto trati da tocno biljezi sve svoje aktivnosti i vrijeme provedeno u njima. Bihevioralnom terapijom postitu se najveCi uspjesi u suzbijanju kronicnih bolL 6.10.3.3. Placebo uCinak Naziv »placebo« koristi se u farmakoterapiji i podrazumijeva nedjelotvoran lijek (tabletu, injekciju, kapi i s1.) koja u sebi ne saddi aktivne kemijske tvari vee (npr. seeer, sol i s1). No, sire znacenje rijeci placebo obuhvaea svaki terapijski postupak koji nema objektivno terapijski uCinak, ali ipak djeluje na bolesnikove tegobe. Mnogi strucnjaci smatraju da se za velik dio uCinka lijekova mote reCi da imaju sarno placebo djelovanje, jer ne sadrze sastojke sa specificnim kemijskim djelovanjem na stanja za koja su propisana. Rickels i Hesbacher (1973) tvrde da je placebo jednako toliko djelotvoran u lijecenju tjeskobe i emocionalne napetosti koliko i najcesee koristeni sedativi na podrucju SAD. Djelovanje placeba na bolesnika ovisi 0 mnogobrojnim znacajkama i to 0 naravi simptoma, stupnju tjeskobe, osobinama licnosti bolesnika, stupnju povjerenja koje bolesnik ima u zdravstvene radnike, te 0 izgledu, obliku i boji placebo sredstva. Placebo je uspjesniji u akutnim poremeeajima gdje postoji visok stupanj tjeskobe (Beecher 1959). Navodeei rezultate cetrnaest raznih istrativanja 0 djelovanju placeba na bol, Beecher (1962) je utvrdio da je postotak bolesnika na koje djeluje placebo izmedu 15 i 58 % uz srednju vrijednost od 35 %. Lowinger i Dobie (1969) spominju cak pozitivno djelovanje placeba na simptome kod psihijatrijskih bolesnika. U svom istrativanju odnosa izmedu djelotvornosti placeba i stupnja tjeskobe, Beecher (1959) je utvrdo 264 da su intenzivne boli ukoliko su bile povezane s visokim stupnjem tjeskobe smanjene u 40 % slucajeva, dok je injekcija morfija kod istih boli djelovala na njihovo suzbijanje sarno u 50 % bolesnika. U skupini bolesnika, medutim, gdje je tjeskoba bila niska, sarno 26 % bolesnika pozitivno je reagiralo na placebo tabletu. No izgleda da je djelovanje tjeskobe na vecu djelotvornost placeba sarno u bolesnika kod kojih je to prolazno emocionalno stanje, (situaciona tjeskoba) a ne i trajna crta licnosti. Naime, pokazalo se da bolesnici s izrazito neurotskim crtama licnosti slabije reagiraju na placebo (Beecher, 1959). Isti autor spominje da na placebo bolje reagiraju zene u mladoj dobi, zatim ekstrovertirane i sugestibilne osobe te osobe nize inteligencije. Primijeceno je takoder da je djelovanje placeba vece ukoliko su tablete gorka okusa, neugodne i skupe (Lucas, 1962). Neki istrazivaCi izvje~tavaju 0 vecem pobolj~anju simptoma nakon placebo injekcija nego nakon placebo tableta (Carner, 1961; Grenfell i sur. 1961). Medutim, reakcija na placebo nije trajna osobina nekog bolesnika tako da isti bolesnik u pojedinim slucajevima moze pozitivno, a u drugima slabo iIi uopee ne reagirati na placebo. Podr~ka zdravstvenih radnika, zatim izrazena bolesnikova zelja da mu bude bolje i potpuno prihvacanje propisanog lijecenja vrlo su vaZni za uspje~no djelovanje placeba. Mnogi zdravstveni radnici nerado koriste placebo tablete smatrajuCi da je neeticki koristiti pripravke koji nemaju nikakvo objektivno djelovanje na bolest. Medutim, osobito kada se radi 0 koristenju placeba u sprecavanju boli, ovakav argument nema osnove buduCi da je kod mnogih bolesti bol popratni simptom koji nakon dijagnoze bolesti ceto vi~e nema nikakvu svrhu. Osim sto djeluje na bol placebo ima i dobro djelovanje na mnoge druge simptome. Hass (1963) navodi slijedece simptome na koje placebo moze imati pozitivno djelovanje: glavobolja, migrena , nesanica, neuroze, epilepsija, astma,prehlada, ka~alj, hipertenzija, artritis, konstipacije, alergije, pomanjkanje teka i dr. Medutim, poznati su i stetni uCinci placeba. Wolf i Pinsky (1954)

Page 41: EMOCIONALNA  INTELIGENCIJA

spominju pojavu popratnih uCinaka kao ~to su glavobolja, mucnina i povracanje. VaUns i sur. (1971) spominju pojavu pogorsanja bolesti nakon kori~tenja placeba, a Vinar (1969) spominje pojavu ovisnosti 0 placebo tabletarna. Medutim, pozitivni uCinci placeba nadilaze ove nepoteljne nuspojave. Zanimljivo je da placebo tableta iako ne sadrti nikakve djelotvorne kemijske tvari mote dovesti do fiziolo~kih promjena u organizmu bolesnika. Npr. Hass i sur. (1963) ustanovili su promjene u koncentraciji kortikosteroida u krvi bolesnika koji su uzeli placebo tabletu, dok su Levine i sur. (1978) ustanovili povecano lucenje endorfina. No, mehanizam ublaZavanja boli pomoCu placebo ucinka jos nije sasvim razjasnjen. Neki smatraju da placebo dovodi do smanjenog uCinka 265 tjeskobe, potkrepljujuei to dokazima 0 veeem djelovanju placeba na izrazito tjeskobne bolesnike, dok drugi obja~njavaju djelovanje placeba pomoeu mehanizma klasitnog uvjetovanja. Nairne, ukoliko je bolesnik nau60 da uvijek poslije uzimanja neke tablete iii dobivanja injekcije bol prestaje, stvara se tvrsta veza izmedu podra:laja povezanih s uzimanjem tablete iii injekcije i pres tanka boli tako da uzimanje ne djelotvornih tableta i injekcija s vremenom, po natelu uvjetovanog refleksa, dovodi do pres tanka bolL Pri tome se smatra va.znim uvjerenje bolesnika da uzima djelotvoran lijek. Medutim, i ta je postavka dvojbena nakon istra:livanja koje su proveli Park i Covi (1965) koji su ispitanicima rekli da nije rijet 0 pravom lijeku vee 0 placebo tableti i ustanovili da tak i u tom slutaju postoji pozitivno placebo djelovanje. 6.10.3.4. Relaksacija Relaksacija je testo uklopljena i u ostale postupke suzbijanja boli, kao ~to su npr. psihoterapija, hipnoza, biofeedback, ali postoje i sarno postupci opu~tanja kao npr. autogeni trening. Relaksacijom se poku~ava postiCi potpuna tjelesna opu~tenost uz smanjivanje metabolizma. smanjivanje disanja, smanjivanje arterijskog krvnog tlaka, frekvencije rada srca i sl. (Benson i sur. 1977). Takoder se opu~tanjem mo:le postiCi smanjenje mi~iene napetosti sarno u odredenim skupinama misiea postupkom ltprogresivne relaksacije« (Jacobsen, 1938), Postupcima relaksacije posti:lu se vrlo dobri uspjesi osobito kod boli koje su uvjetovane mi~ienom napeto~eu, kao npr. odredeni oblici glavobolja. Neki istra:liva6 smatraju da postupci relaksacije u smanjenju boli imaju jednaku uspje~nost kao i metoda biofeedbacka (Cox i sur. 1975). Najte~ea primjena postupaka relaksacije u medicini je u porodni~tvu. Psihoprofilaktitki postupci pripreme trudnica za porodaj temelje se na ucenju trudnica umijeeu opustanja mmea sto pogoduje smanjenju porodajnih bolL 6.10.3.5. Biofeedback Biofeedback je povratna biolo~ka obavijest koju 0 nekim funkcijama vlastitog tijela motemo dobiti pomoeu instrumenata za mjerenje fizioloskih funkcija. Raznim uredajima motemo pratiti fizioloske promjene koje nastaju u organizmu bez na~eg voljnog utjecaja, a zbog djelovanja autonomnog tivcanog sustava. Tako je moguee dugotrajnim vjetbanjem uspostaviti djelomicnu kontrolu nad autonomnim tivtanim sustavom, kao npr. smanjiti frekvenciju otkucaja srca, razinu arterijskog krvnog pritiska intenzitet mi~iene napetosti i slicno. Postupci biofeedbacka posebno se uspje~no koriste 266 u prevenciji i Iije~enju psihosomatskih bolesti, ali se koriste i za smanjivanje i uklanjanje razli~itih vrsta bolL Najce~ce se biofeedback primjenjuje za uklanjanje psihogenih glavobolja. Ova se metoda pokazala uspjesnom u smanjivanju boli kod vaskularno prouzrocenih glavobolja i kod onih glavobolja koje su uvjetovane povecanom mi~icnom napetoscu. Omogucujuci bolesniku da promatra vlastite promjene u misicnoj napetosti koje se javljaju kao prethodeCi znakovi nastupajuce glavobolje, mozemo ga nauCiti kako ce smanjiti misicnu napetost ukoliko ona postane prevelika i prijeti nastajanju glavobolje. Pomocu uredaja za mjerenje topline ruku, bolesnik po felji mofe utvrditi prijeti Ii mu zbog prevelike napetosti glavobolja, primijeniti neku od prethodno usvojenih tehnika opustanja i tako vrlo uspjesno izbjeCi glavobolju. Pokazalo se da je biofeedback postupak vrlo uspjesan u sprecavanju psihogenih glavobolja (Budzynski i sur. 1973; Melzack i Wall, 1982). 6.10.3.6.Postupci budenja maste i otklanjanje pozomosti Postupci budenja maste nazivaju se jos i kognitivnim metodama suceljavanja sa boli (Melzack i Wall, 1982). Npr. najjednostavnija ilustracija ovih postupaka je pokusaj da se pri stomatoloskim zahvatima misli na nesto ugodno. Postoje razni postupci budenja ma~te i otklanjanja pozomosti radi smanjenja boli. Tan (1980) navodi neke od ovih postupaka kao sto su: usmjeravanje pafnje na rjesavanje nekih problema (npr. matematickih problema i s1.) - ignoriranje boli poticanjem

Page 42: EMOCIONALNA  INTELIGENCIJA

predodfbi koje sa boli nemaju veze - objektivno promatranje boli, npr. kao da se feli napisati znanstveni clanak 0 boli - usmjeravanje pozomosti na neki objekt u okolini uz njegovu detaUnu analizu. Postoje mnogi drugi postupci koje ponekad koriste odredeni bolesnici cak i bez ikakvih uputa, a u skladu s vlastitom m~tom. Pokazalo se da su postupci u otklanjanju pozomosti vrlo uspjesni u klinickoj praksi (Horan i sur. 1976; Rybstein-Blinchik, 1979). Bolesnici koji su uvjefbavani u postupcima otklanjanja pozomosti izjavljuju da imaju znacajno manje boli od usporednih skupina bolesnika. Uspje~nost ovog postupka najvise ovisi o osobinama licnosti bolesnika, tj. bolesnikovim sklonostima i mogucnostima kori~tenja maste kao sredstava za otklanjanje boli (Nesbitt i Schacter, 1966). 267 6.10.3.7. Hipnoza Hipnozaje stanje svijesti u kojemje hipnotizirana osoba vrlo podlozna sugestiji, a to se moze iskoristiti u terapijske svrhe. Iako je vrlo jaka sugestibilnost pod utjecajem hipnoze poznata vee dugi niz godina, kori~tenje hipnoze u terapijske svrhe danas je potpuno nedostatno. Tijekom Innogih godina hipnoza je progla~avana neznanstvenim postupkom koji je vi~e u domeni ~arlatanstva nego ozbiljnih i djelotvornih medicinskih postupaka. Uz odredene izuzetke njena primjena prepu~tena je nekvalificiranim osobama i onim koji su je koristili u zabavlja~ke svrhe. Medutim, u dana~nje vrijeme moze se govoriti 0 renesansi hipnoze koja se na osnovi rezultata mnogobrojnih znanstvenih istraZivanja pokazuje vrlo korisnom i djelotvornom u suzbijanju mnogih simptoma bolesti. Usprkos znanstvenim istraZivanjima koja dokazuju djelotvornost hipnoze i daju prijedloge za njenu primjenu u raznim podru~jima svakodnevne zdravstvene prakse, interes zdravstvenih radnika za ovaj postupak jo~ uvijek nije dovoljno razvijen. Razlozi ovako slabog interesa medu zdravstvenim radnicima za primjenu hipnoze su slijedeCi: - prvo, pretpostavke 0 tome da je vje~tinu hipnoze tesko nau~iti te da je sarno vrlo mali broj Ijudi sa specijalrum osobinarna li~nosti sposoban svladati ovu vjestmu. - drugo, pretpostavka da se vrlo mali broj bolesnika moze hipnotizirati te da je terapijski u~inak hipnoze vrlo ograni~en. - treee, pretpostavka da cijeli postupak vezan uz obavljanje hipnoze oduzima previse vremena ionako preoptereeenoj zdravstvenoj sluzbi, te da vee zbog toga hipnoza nije postupak koji bi mogao biti primijenjen u suvremenoj zdravstvenoJ praksi. Medutim, kao odgovori na ove pretpostavke mogu se navesti rezultati znanstvenih istraZivanja koji ukazuju da je za svladavanje osnovne tehnike hipnoze potrebno relativno malo vremena i da veCina zdravstvenih radnika moze ovu vjestinu usvojiti bez velikih pote~koea. Nadalje, oko 90 % ljudi moze biti hipnotizirano, barem u postizavanju laganog hipnoti~kog transa, kod 50 do 60 % ljudi moze se postiei srednje duboki hipnoti~ki trans, a kod 20 % ljudi vrlo duboki hipnoti~ki trans koji dovodi do potpune analgezije kao sarno jednog od popratnih u~inaka koji se mogu iskoristiti na sirokom podru~ju svakodnevne zdravstvene prakse. Pretpostavka da hipnoza kao rutinski postupak koji bi se obavljao s odredenim kategorijama bolesnika oduzima previse vremena, netocna je zbog ~injenice da bolesnici koji jednom nau~e postupke vezane uz hipnozu mogu vrlo brzo doei u stanje hipnoti~kog transa, sto se moze iskoristiti kod velikog broja bolesnika s kroni~nim simptomima, a trud ulozen u u~enje vjestine hipnoze nadoknaduje se u kasnijem lije~enju. Npr. u opCoj medicini postoje mnogi 268 simptomi koji se mogu lijetiti postupkom hipnoze i zbog kojih se mogu organizirati posebni tec:ajevi za urenje bolesnika koji boluju od kronic:nih bolesti osnovnim vje~tinama dolafenja do hipnostic:kog transa, tako da se nakon usvajanja ovih vjdtina hipnoza moze primjenjivati bez velikog gubitka vremena. Za ovakvo lijec:enje osobito su pogodni bolesnici koji pate od psihosomatskih simptoma, a koji su u ordinacijama opce medicine vrlo C:esti. Hipnoza se pokazala djelotvornim postupkom u lijec:enju simptoma kao ~to su astmatski napadaji, mig rene i os tali oblici glavobolje, konstipacije, nesanice, dismenoreje, razne neurodermatoze, stanja fobija, tjeskobe i boli uopee. Mnogi postojeci strahovi 0 primjeni hipnoze odnose se na mogucnost negativnih posljedica hipnoze. Oni imaju svoje opravdanje s obzirom na veliku osjetljivost mehanizma ljudske svijesti, koji je toliko slozen da nije moguce predvidjeti sve posljedice neadekvatne primjene ovog postupka. Medutim, ukoliko je njegova primjena ogranic:ena sarno na struc:njake koji imaju osnovna znanja 0 funkcijama ljudske svijesti, ovakve bojazni su bez osnove. Hipnoza se moze koristiti za ublafavanje boli u mnogim podruc:jima zdravstvene prakse. 6.10.3.7.1. Hipnosugestivno lijecenje migrene Svega dva do pet posto glavobolja uvjetovano je

Page 43: EMOCIONALNA  INTELIGENCIJA

organskom etiologijom, dok se sve ostale obic:no povezane s negativnim emocionalnim stanjima, emocionalnom napeto~cu, poti~tenosti, tjeskobom, frustracijama i s1. (Diamond i Dalessio, 1978). Zbog toga i u lijec:enju najveceg broja glavobolja osnovni je cilj nau6ti bolesnika kako da se suoci sa svakodnevnim zivotnim problemima i ne reagira na njih intenzivnim emocionalnim uzbudenjima. Field (1979) je koristio hipnosugestivne postupke za uklanjanje negativnih emocija kod bolesnika koji su bolovali od glavobolja duze od godinu dana. Koristio je kratku primjenu od pet do ~est vjezbi hipnoze kroz koje je utio bolesnike kako da se opuste, uklone brige, osjecaj krivice i uznemirujuce misli. Pratio je bolesnika kroz tri mjeseca i ustanovio da c:ak i ovako kratko lijec:enje smanjuje uc:estalost glavobolja kod 59 % bolesnika, a glavobolje potpuno prestaju u 29 % bolesnika. Ovakva pobolj~anja tumac:e se opu~tanjem mi~icne napetosti koja je c:est uzrok glavobolja, ali i opu~tanjem emocionalne napetosti, smanjenjem poti~tenosti, tjeskobe i neraspolozenja opcenito. I druga istrazivanja ukazuju na slic:ne rezultate. Holroyd i sur. (1978) na osnovi vi~e ispitivnja zaklju6li su da bolesnici mogu izbjeCi napadaj glavobolje iii bar smanjiti uc:estalost pojavljivanja i intenzitet gIavobolja, ukoliko su svjesni prvih znakova glavobolje i nauc:eni da na prvi znak glavobolje reorganiziraju svoje aktivnosti i poku~aju sma269 njiti stupanj svojih briga, nezadovoljstava i neraspolo:!enja. Kod migrena uzrok je glavobolja vise vezan uz vaskularnu nego uz mBicnu napetost iako primarno misicna napetost moze izazvati i vaskularnu napetost. Vaskularna napetost i migrena javljaju se zbog djelovanja emocionalnog stresa iIi nekih drugih podrafivanja (npr. pojedine vrste hrane) koji dovode do poremecaja mozdanog protoka krvi (Diemond i Dalessio, 1978). Lokalna suzenja krvnih zila uzrokuju metabolicke poremecaje ukljucujuCi acidozu i anoksiju. Arterije su osjetljive na lokalne metabolicke promjene, pa se prosiruju osobito arterije u podrucju glave. Promjene napetosti ekstrakranijalnih arterija dovode do oslobadanja mnogih vazoaktivnih tvari koje uzrokuju nastanak edema, snizavaju prag boli i izazivaju napadaj migrene (Diamond i Dalessio, 1978). Henryk-Gutt i Ress (1973) ispitivali su svoje bolesnike da Ii im se u dva mjeseca prije napadaja migrene dogodilo ne~to ~to je izazvalo stanje jakih uzbudenja, briga i opcenito emocionalnih napetosti. Oko 54 % bolesnika povezivalo je napadaje migrena s prethodnim emocionalnim stresom. Tablica 612. USPOREDBA DJELOTVORNOSTlI HlPNOSUGESTlVNOG 1 FARMAKOLO~KOG LlJECENJA MIGRENA (MODIFICIRANO PREMA ANDERSONU I SUR. 1975) Fannakolo~ka tera 4.5 3.3 LO 2.8 0.5 2.9 13 10 4 13 5 14 10 (43%) 3 (13 %)

i'a I. Prosjecan broj napadaja migrene 6 mjeseci prije Iijecenja prvih 6 mjeseci lijecenja - 6 mjeseci prije lijecenja - prvih 6 mjeseci lijecenja S obzirom na ovakve uzroke mig rene jasno je da ukoliko hipnosugestivnim postupcima mozemo postici emocionalnu stabilnost, osjecaj bezbriznosti i spremnost da se svakodnevni problemi ne shvacaju tragicno i nerjesivo, tada mozemo utjecati i na smanjenje ucestalosti javljanja migrena kao i na smanjenje njihovog intenziteta kada se jednom jave. Dobar primjer 0 djelotvornosti hipnosugestivnog lijecenja migrena u usporedbi s farmakoloskim lijecenjem daju Anderson i sur. (1975). U ovom istrafivanju primijenjen je proklorperazin u dozama cetiri puta 5 270 mg dnevno u prvom mjesec lijecenja i dvaput dnevno u kasnijem razdoblju. KoriSten je i ergotamin koji su bolesnici uzimali na prvi znak pojave migrene. Bolesnici su bili podijeljeni na dvije skupine i dolazili na kontrole lijecniku jednom mjesecno. Bolesnici iz sku pine u kojoj je ispitivan uCinak hipnoze na migrenosne napade, proSli su sest vjezbi hipnoze i naucili postupak autohipnoze kojom su svakodnevno pokusavali sami sebe dovoditi u stanje poveeane opustenosti i smanjene emocionalne napetosti. Iako rezultati ovog i slicnih istrazivanja ukazuju na znatne ucinke koristenja hipnoze u lijecenju glavobolje, potrebno je jos provesti nova istrativanja kako bi se konacno utvrdilo koliko hipnotska sugestija stvarno djeluje u sprecavanju migrene. obadajuca, o§tra, gr~eca, zareca, okrutna, stalna, rit

PSIHOLOŠKI ASPEKTI TRUDNOĆE I POROĐAJA

Page 44: EMOCIONALNA  INTELIGENCIJA

Psiholoska proucavanja trudnoee i porodaja mogu se klasificirati u tri osnovne sku pine: 1. proucavanja emocionalnih stanja koja se mogu javiti za vrijeme trudnoce, 2. proucavanja djelotvornosti raznih psiholoskih metoda u olaksavanju porodaja, 3. prucavanja psihickih poremecaja koji mogu uslijediti poslije porodaja. 7.1. EMOCIONALNA STANJA ZA VRIJEME TRUDNOCE Iz klinickih je zapa~anja poznato da su ~ene emocionalno labilnije tijekom trudnoee nego inace. Ova se emocionalna labilnost zamjecuje kod zena i u drugim zivotnim razdobljima u kojima dolazi do vecih hormonskih promjena u organizmu, kao npr. u pubertetu, predmenstrualnom iIi u razdoblju nastupa klimakterija. Neki su istrativaci proucavajuci psihicke promjene koje se zbivaju kod zena nekoliko dana prije i tijekom menstruacije, dosli do zakljucka da su tada u zena izra~eniji razni oblici neurotskog ponaSanja. CesCi su slucajevi kleptomanije, piromanije, pojacane agresivnosti, ubojsta va, nerijetko se javljaju jaka stanja potistenosti koja su pracena samoubilackim mislima i namjerama. Shodno tome, cesCi je i prijem ~ena na psihijatrijske odjele u tom razdoblju. Razne nesrece u kuCi i na poslu takoder su cesce kod zena koje su u predmenstrualnom razdoblju a isto tako i pojava raznih bolesti. J. Boddy (1978), sumirajuCi rezultate istrativanja uzroka povecane agresivnosti u tom razdoblju, tvrdi da je povecana agresivnost uvjetovana: - padom razine progesterona, - povecanim izlucivanjem aldosterona 5tO uzrokuje retenciju natrija 1 vode i stvara povecanu nadratljivost zivcanih stanica, - ciklickim hipoglikemijskim reakcijama. 289 Utvrdeno je da je smanjenje stupnja agresivnosti postignuto postupcima kojima se djelovalo na bilo koju od navedenih promjena, pa se stoga smatra da su te poteskoce vezane uz bilo koju od njih iii nastaju njihovom kombinacijom. Psiholoske poteskoce kod zena kao i neuobi~ajeni oblici ponasanja koji se javJjaju prije i tijekom menstrualnog Ciklusa, zajedni~kim imenom se nazivaju predmenstrualnim sindromom. Hormonalne promjene koje se zbivaju u zena tijekom trudnoce jos su vece, pa ne zacuduje sto su tada i emocionalne poteskoce, koje se ocituju u vrlo eestim i iznenadnim promjenama raspolozenja, zabrinutosti, razdrazljivosti i slieno, vise izraiene i dugotrajnije. Zbog toga je i veti broj istraiivanja bio posvecen psiholoskim problemima za vrijeme trudnoce, osobito povezanosti trudnoce s pojavama potistenosti. Kumar i Robson (1978) ispitivali su povezanost izmedu pojave potiStenosti u ranoj fazi trudnoce i raznih obiljezja trudnica. NasH su zna~ajne povezanosti izmedu stupnja potistenosti i nekih osobina trudnice kao npr: veci opci neuroticizam, ranije obolijevanje od psihi~kih bolesti, neslaganje sa suprugom, postojanje prethodnih induciranih poba~aja, neprihvacanje trudnoce od trudnice, neplanirana trudnoca. Obavljena su i ispitivanja 0 incidenciji psihoza tijekom trudnoce. Ustanovljeno je da se rizik od hospitalizacije zbog pojave psihoza povecava u prva tri mjeseca trudnoce (Kendell i suradnici 1981), te da se ove psihoze javljaju u jedan do dva puta na tisucu trudnica (Hamilton, 1962). Osnovna nedoumica koja se pri tome javlja je da Ii je povecani rizik pojave psihoza specifican za stanje trudnoce iIi se radi 0 povecanju incidencije uobi~ajenih psihijatrijskih bolesti, pospjesenih psiholoskim i fizioloskim stresom. Ta nedoumica nije jos razrijesena kako za psihoze koje se javljaju tijekom trudnoce, tako i za psihoze koje se javljaju nakon porodaja. Elliott (1984), medutim, smatra da trudnoca ima manje uCinke na psiholoski status zena nego sto se to obi~no pretpostavlja, jer postoje mnoge zene za koje je to razdoblje dobrog mentalnog zdravlja. Primjeri loseg raspolozenja, potistenosti, zabrinutosti, razdrailjivosti, tj. psihickih smetnji tijekom trudnoce znacajnije su povezani s prethodnim psihickim ustrojstvom trudnice, nego sa samim stanjem trudnoce. Zene koje su u trudnoCi potistene i zabrinute vjerojatno su i inace sklonije potistenosti i zabrinutosti, a to ce najvjerojatnije biti i za vrijeme porodaja. Trudnica s psihickim smetnjama u trudnoCi najcdce ne treba klasicnu psihoterapiju nego se smanjenje potistenosti i tjeskobe moze ostvariti iscrpnim razgovorom i prakticnim savjetima i uputama 0 pripremi za porodaj i 0 promjeni zivotnog stila nakon porodaja. Buduci da trudnoca povecava i somatske poteskoce trudnice (umor, poremecaji spavanja, mucnina, po290 remeeaji teka i drugo) to moze uzrokovati porast zabrinutosti i nadovezati se na vee postojeeu zabrinutost zbog budueeg porodaja. Emocionalne poteskoee nisu jednako intenzivne u svim fazama trudnoee. Najintenzivnije su u prva tri mjeseca trudnoce. To je razdoblje karakteristicno po tome sto jos nije konacno prihvaeena trudnoea i

Page 45: EMOCIONALNA  INTELIGENCIJA

oblikovan pozitivan iIi negativan odnos prema vlastitoj trudnoei. Cesto se javlja podvojenost osjeeaja prema trudnoCi, to jest ponekad prevladavaju osjeeaji zadovoljstva zbog trudnoee, a uz to se mogu javiti samosazaljenje i potistenost uz razmisljanja 0 negativnim aspektima ovog novog stanja. Prihvaeanje trudnoee znacajno utjece na kasniji emocionalni odnos izmedu majke i djeteta. U proucavanjima Cinilaca koji najvise utjecu na prihvaeanje, odnosno neprihvaeanje trudnoee, dosl0 se do zakljucka da do najveCih poteskoea u prihvaeanju trudnoee dolazi zbog suprugovog neprihvaeanja trudnoee i zbog zbivanja zbog kojih bi majka mogla pretpostaviti da ee dijete biti rodeno s nekim nedostatkom (npr. poznate nasljedne bolesti u obitelji, preboljele razne bolesti u ranoj trudnoCi i s1.). Ostali Cinioci, kao npr. financijske poteskoee u obitelji koje mogu nastati zbog rodenja djeteta, ogranicenja koja sa sobom donosi rodenje budueeg djeteta, poveeanje opsega svakodnevnih aktivnosti i s1. imaju manje znacenje za prihvaeanje trudnoee nego prije navedena dva Cinioca. Konacno neprihvaeanje trudnoee izaziva trajnu psihicku napetost, koja se moze negativno odraziti na zdravlje budueeg djeteta, preko psihoendokrinih mehanizama, tj. djelovanja emocionalne napetosti na poremeeaje u lucenju raznih hormona u organizmu. Psihicka napetost zbog neieljene trudnoee cest je poticaj za donosenje odluke 0 nasilnom prekidu trudnoee. Ukoliko u ranoj fazi trudnoee kada ona jos nije sasvim prihvaeena dode do pobacaja, bilo artificijelnog bilo spontanog emocionalne posljedice biti ee manje, nego ako pobacaj uslijedi kasnije. Ambivalentan odnos prema trudnoCi u prva tri mjeseca omogueuje brzu prilagodbu na gubitak ploda u tom razdoblju. Medutim, u nekim sredinama sam postupak vezan uz obavljanje artificijelnog pobacaja zbog neieljene trudnoee, cesto je uzrok veCih psihickih trauma od onih koje izaziva subjektivna prilagodba na prekinutu trudnoeu. U raznim zemljama i kulturama prevladavaju vrlo razliCita misljenja o opravdanosti prekida trudnoee. Ona se protezu od strogo konzervativnih, po kojima je pobacaj jednak ubojstvu, te je kao takav pravno i moralno sankcioniran, preko umjerenijih po kojima bi pobacaj trebalo legalizirati, ali sarno u iznimnim slucajevima u kojima je ugrozeno zdravlje majke iii djeteta, pa do liberalnih po kojima pobacaj treba omoguCiti kada zena bilo zbog objektivnih ili subjektivnih razloga ne zeli roditi dijete. 291 U drugoj Jazi trudnoce iIi drugom tromjesecju, emocionalna stabilnost trudnice se povecava. Tada obicno dolazi do potpune prilagodbe na novonastalu situaciju i do reorganizacije tivotnih navika u skladu s njom. Mnoge se zene u toj fazi trudnoce osjecaju i fizicki i psihicki zdravije, nego sto su bile prije. Trudnoca je obicno vee potpuno emocionalno prihvacena, pa se moguCi spontani pobacaj osjeea kao stvami gubitak i moze izazvati ozbiljnije emocionalne posljedice. Posljednja tri mjeseca trudnoce karakterizira ponovno povecanje emocionalne nestabilnosti. Sto se vise priblizava trenutak porodaja povecava se zabrinutost zbog neizvjesnosti njegova ishoda i raste opea emocionaina napetost. Razni, od djetinjstva usadivani strahovi od porodaja kao dogadaja koji moze biti vrlo opasan, vrlo bolan i ponekad s tragicnim zavrsetkom, uzrok su izrazitog osjecaja zabrinutosti sto se porodaj vise priblitava. Mnoge, cak i emocionalno stabilne zene, trebaju u toj fazi podr§ku, ohrabrenje i potvrdu 0 pozitivnom ishodu porodaja. Prisan emocionalni odnos izmedu zdravstvenog osoblja i trudnice, hrabrenje, sugeriranje pozitivnog ishoda i obavjestavanje trudnice 0 svim aspektima porodaja, dovest ee do smanjenja emocionalne napetosti, a time i do lakseg i bezbolnijeg porodaja. Priprema trudnice za porodaj treba zapoceti puno prije porodaja, jos u vrijeme kontrolnih pregleda trudnice i to individualnim iIi grupnim razgovorima trudnice sa zdravstvenim osobljem, zdravstvenoodgojnim predavanjima i slicno. Neposredno prije porodaja trudnice cesto pokazuju dva suprotna nacina ponasanja. Neke zene u miru ocekuju pojavu trudova, dok ih veliki broj u posljednjim danima pred porodaj zapocinje razne, ponekad i pretjerano teske fizicke aktivnosti, kao sto su pranje prozora, veliko spremanje po kuCi i slicno. To se moze objasniti iznenadnom jakom zeljom da se prije porodaja dovrsi ono sto ce kasnije biti nemoguce zbog preokupiranosti djetetom. Medutim, iza takvog objasnjenja vjerojatno se kriju dubJji razlozi ovakve iznenadne aktivnosti. Ona moze biti znak jake zabrinutosti koja se zeli na taj naCin potisnuti iIi nasuprot tome, odraz jake zivcane aktivnosti i napetosti potaknute zivcanim impuisima koji zbog velike aktivnosti ploda pristizu u sredisnje dijelove zivcanog sustava iz uterusa. Neki istraZivaCi istieu da emocionalne poteskoee tijekom trudnoce i porodaja u mnogome ovise 0 crtama licnosti trudnice, dobi trudnice, broju

Page 46: EMOCIONALNA  INTELIGENCIJA

prethodnih trudnoea, kultumoj sredini u kojoj trudnica zivi i nekim drugim manje vaZnim Ciniocima. Na primjer, zene koje siobodnije izruavaju svoje emocije, ne prikrivaju ih pred drugima i ne potiskuju ih, lakse podnose trudnocu i porodaj od onih koje su sklone jakoj samokontroli svojih emocija. Sto se tice dobi, mlade zene u nacelu bolje podnose trudnocu i imaju laksi porodaj. 292 Socio-kulturna sredina iz koje dolazi trudnica vrlo je znacajna za emocionalne reakcije trudnice na trudnocu i porodaj. U mnogim se kulturnim sredinama djevojcicama vee od djetinjstva usaduje strah od prodaja raznim pricama 0 komplikacijama, bolima i tragicnim ishodima porodaja. Sve to djeluje na povecan intenzitet emocionalne napetosti u trenutku porodaja. U sredinama gdje se poradaj shvaca kao potpuno normalan i prirodan proces, gdje se stanju trudnoce ne pripisuju atributi bolesnog stanja, trudnice tijekom porodaja osjecaju manje boli imaju manje porodajnih komplikacija i nakon porodaja se bde oporavljaju. Antropolo~ka istrativanja u razlicitim kulturnim sredinama pokazuju da je stav socio-kulturne sredine prema trudnoei i porodaju jedan od vaznih determinatora intenziteta boli pri porodaju i porodajnih komplikacija. Poznata su zapazanja Margareth Mead (1967) koja je proucavala obicaje vezane uz trudnoeu i porodaj u nekoliko primitivnih dru~tava. Ona smatra da se porodaj moze dozivljavati u skladu s tradicionalnim kulturnim obrascima i to na vrlo razlicite naCine. U nekim kulturama dozivljava se kao neugodno i bolno iskustvo, praceno velikim opasnostima, a u drugima kao dogadaj s vrlo malim stupnjem neugode i bez veCih opasnosti. U nekim kulturama zene ne pokazuju znakove jaceg emocionalnog stresa za vrijeme porodaja (Kroeber, 1948). Mnoge od njih rade npr. svoje svakodnevne poslove i u vrijeme jednog dijela prvog porodajnog doba. U takvim sredinama cesto postoji i odredena ravnopravnost, bolje reCi podjela porodajnih pote~koca izmedu muza i zene. Naime, kada zena rada cesto suprug legne u krevet i pona~a se kao da prozivljava jake boli. Taj oblik pona~anja naziva se »kuvade sindrom«. U krajnjim primjerima suprug ostaje u krevetu s novorodenim djetetom da se »oporavi« od porodajnih pote~koea, dok se majka vrlo brzo vraca na svoje redovne poslove (Melzack, 1973). Izostanak emocionalne napetosti prije i tijekom porodaja uzrokuje smanjenje boli, krace trajanje porodaja i manje komplikacije, dok poveeana emocionalna napetost uvjetuje jace porodajne boli i produzeno trajanje porodaja, Mo moze imati nezeljene posljedice kako za majku tako i za dijete. Osim opce zabrinutosti 0 ishodu porodaja, prije porodaja se javljaju i neki specificni strahovi i zabrinutosti koji mogu doprinijeti povecanju emocionalne napetosti. Jedan od najjacih specificnih strahova je strah od rodenja deformiranog djeteta. Taj je strah osobito intenzivan, ukoliko postoje neke slutnje da bi dijete moglo biti rodeno deformirano (npr. slucajevi deformiteta u obitelji, preboljele bolesti za vrijeme trudnoee i dr.). Mnogo manju zabrinutost izazivaju nedoumice oko spola buduceg djeteta. Ukoliko u obitelji postoji vee nekoliko djece istog spola, kod roditelja moze postojati jaka zelja za rodenjem djeteta suprotnog spola. Me293 dutim, dana~nji postupci otkrivanja spola ultrazvukom jo~ u vrijeme trudnoee smanjuju takvu zabrinutost prije porodaja. Ako se i rodi dijete nezeljenog spola to najce~ee ne uzrokuje razocaranje, vee roditelji brzo prihvaeaju dijete bez obzira na njegov spol. 7.2. MOGUCNOST OLAKSAVANJA PORODAJA Pod olak~avanjem porodaja podrazumijeva se uglavnom uklanjanje odnosno smanjivanje boli kod porodaja. Medutim, olaksanje porodaja znaci i skraCivanje trajanja porodaja i smanjenje porodajnih komplikacija. Boli pri porodaju mogu se ublazavati farmakolo~kim i psiholo~kim postupcima. 7.2.1. FARMAKOLOSKI POSTUPCI UKLANJANJA BOLl Lijekovi za ublatavanje boli primjenjuju se u porodni~tvu jo~ od sredine proslog stoljeca. James Young Simpson vee je 1847. godine ublazavao porodajne boli primjenom etera, a kasnije je John Snow poceo pri porodaju upotrebljavati kloroform (Macfarlane, 1977). Kasnije se pocinju koristiti derivati morfija, barbiturati i druga sredstva, kojih je kori~tenje bilo potaknuto lakoeom primjene te brzim i djelotvornim ublaiavanjem boli. Medutim, koristenje lijekova tijekom porodaja mote imati negativne posljedice. Ustanovljeno je da opijati djeluju na suzenje svijesti majki, a za barbiturate je lltvrdeno da smanjllju respiraciju djeteta, tako da bez obzira na vrstu koristenih lijekova postoje mogllcnosti njihova negativnog djelovanja, kako na organizam majke tako i na organizam djeteta u koji preko pIacente lijek dolazi vrlo brzo. Ispitivanja ucinaka barbiturata tijekom porodaja na kasnije pona~anje djeteta,

Page 47: EMOCIONALNA  INTELIGENCIJA

utvrdila su da djeca majki koje su radale pod utjecajem barbiturata kasnije mogu imati problema sa refleksom sisanja (Brazelton, 1973). I najnoviji farmakolo~ki postupci kao ~to je npr. epiduralna anestezija, uz mnogobrojne prednosti, imaju takoder svoje nedostatke. Epiduralna anestezija je ubrizgavanje lokalnih anestetika u prostor kraljesnicne mozdine ~to uzrokuje blokadu prijenosa bolnih impulsa. Prednost te metode je u tome sto ne remeti svijest majke i ne interferira s kontrakcijama uterusa. Medutim, nedovoljno strucna primjena moze izazvati zaraze, mnoge majke se tale na glavobolje nakon primjene epiduralne anestezije, a i odredena koliCina anestetika dolazi preko krvotoka u organizam djeteta, ~to moze dovesti do smanjenja mi~icnog tonusa djeteta (Scanlan, 1974). Nadalje, 294 buduci da anestetici uklanjaju sve osjetne podrazaje tijekom porodaja, mnoge majke izjavljuju da ne osjecaju trenutak rodenja djeteta, sto osiromasuje njihovo emocionalno iskustvo koje smatraju va~nim za kasniji emocionalni odnos s djetetom. Radi svega toga preporuca se cesce koristenje psiholoskih metoda za olaksavanje porodaja, koje takoder imaju veliku djelotvornost a nisu opasne ni za majku ni za dijete. Usporedbe djeIotvornosti psiholoskih i farmakoIoskih postupaka to dobro ilustriraju. Chertok (1959) je usporedivao djeIotvornost psihoprofilaktickih i farmakoloskih postupaka za ubl~avanje boli pri porodaju, i utvrdio je vecu djelotvornost psihoprofilaktickih metoda. Psiboloskim postupcima bol je znatno ubla~ena u 47 % trudnica, dok je farmakoloskim postupcima to postignuto' u 33 % trudnica. No, treba napomenuti da je ovo ispitivanje provedeno prije uvodenja epiduralne anestezije u opstetricijsku praksu. 7.2.2. PSIHOLOSKI POSTUPCI UKLANJANJA BOLl Primjena farmakoloskih odnosno psiholoskih postupaka za uklanjanje boli pri porodaju ovisnaje 0 prevladavajuCim doktrinama unutar medicinske struke u pojedinim zemIjama. Tako su npr. u SSSR-u i Francuskoj vrlo razvijeni psiholoski postupci ubla~avanja boli pri porodaju, dok se u Velikoj Britaniji u vise od 80% slucajeva koriste farmakoloski postupci (Macfarlane, 1977). Od psiholoskih postupaka uklanjanja boli pri porodaju najpoznatiji su: - po stupak »prirodnog porodaja« (Read. 1933). - postupci psihoprofilakse (Chertok, 1959), - Lamazova metoda (Lamaze, 1956), - postupak hipnoticke sugestije (Kogerer, 1922; Bujas, 1925; VeIvovski 1954). Gotovo svi ti postupci osnivaju se na nekim zajednickim nacelima i to: uklanjanju straha i tjeskobe, obavjestavanju tj. zdravstvenom prosvjeCivanju trudnica 0 svim aspektima porodaja, uvjezbavanju misicne opustenosti. stvaranju pozitivnih emocionalnih odnosa izmedu trudnica i zdravstvenog osoblja, osiguravanju dobrih karakteristika bolnickog okolisa. Engleski lijecnik G.D.Read (1933) opisivao je primjere zena iz svoje prakse, koje nisu zeljele primiti kloroform prije porodaja izjavljujuCi da ne osjecaju nepodnosljivu bol i na osnovi tib primjera zakljuCio je da: odredeni socio-kulturoloski obrasci izazivaju strah pri porodaju, - strah izaziva misicnu napetost pri porodaju. - misicna napetost izaziva boi. 295 Strah, napetost i bol osnovni su mehanizmi nastajanja boli pri porodaju i svaki pristup trudnici koji smanjuje strah i misienu napetost olaksat ee i porodajne boli. Prema Readu zdravstveno prosvjeCivanje i informiranje trudnica 0 svim aspektima porodaja, najbolji je pristup za uklanjanje straha od porodaja. Psihoprofilakticki postupd razvijaju se na podrucju Francuske 50-tih godina ovog stoljeea zahvaljujuCi jakom utjecaju iz SSSR-a, gdje su ovi postupci bili najranije razvijeni. Jos 1920. Velvovski (1954) na osnovi svojih klinickih iskustava,· dolazi do zakljucka da bol nije nuzno vezana uz porodaj i da se usmenom sugestijom moze utjecati na smanjenje boli pri porodaju, buduCi da su strah i tjeskoba Cinioci koji 'najjace djeluju na intenzitet boli. Pri ovom postupku se zbog smanjenja emocionalne napetosti prije porodaja koristi zdravstveno prosvjeCivanje, obavjestavanje i vjezbe opustanja. Cilj je zdravstvenog prosvjeCivanja i obavjestavanja trudnica 0 svim aspektima porodaja, uklanjanje ranije stecenih predrasuda (zbog kojih se ovo stanje cesto smatra i osjeea kao bolest, a ne normalno stanje organizma), zatim upoznavanje trudnice s anatomsko-fizioloskim osnovama porodaja (Cime uklanjamo zastraSujuee fantazije koje mogu izazvati dodatne strahove), te iscrpno obavjestavanje 0 toku porodaja i oblicima suradnje trudnice sa zdravstvenim osobljem. Tijekom takvih razgovora s trudnicom, osim obrazovnih, postizu se i psihoterapijski uCinci ohrabrivanjem i sugeriranjem pozitivnog ishoda porodaja i stvara se prisnija povezanost izmedu trudnice i zdravstvenog osoblja koje ee biti s njom u vrijeme porodaja. Na poticaj francuskog lijecnika Lamaza u Francuskoj se razvio Lamazov postupak olakSavanja porodaja.

Page 48: EMOCIONALNA  INTELIGENCIJA

Ova metoda sastoji se u: - detaljnom obavjestavanju trudnice 0 trudnoCi i porodaju, - treningu misiene opustenosti, - treningu otklanjanja painje od bolnih podrazaja, - vjezbi disanja. Relaksacija se postiZe fizickim vjezbama i vjezbama disanja. Zadatak fizickih vjezbi i vjezbi disanja je dvostruk. S jedne strane njima se postize miSiena opustenost koja sarna po sebi olaksava porodaj, a uz to misiena opustenost uVjetuje smanjenje emocionalne napetosti. Emocionalna i misiena napetost toliko su povezane, da svaka emocionalna napetost dovodi do misiene napetosti. Fizicke vjezbe, osim sto koriste za smanjenje miSiene napetosti, djeluju i na poboljsanje opeeg raspolozenja. Medu tim , mnogi istraiivaCi ih ne smatraju najdjelotvornijim sredstvom za olaksavanje porodaja i naglasavaju da zene jace misiene grade imaju veee poteskoee kod porodaja nego zene kod kojih ne prevladava misieno tkivo. 296 Najvise se u okviru Lamazove metode, radi postizavanja emocionalne i misicne opustenosti, koriste vjezbe disanja. Pri tome se obicno koriste tri ritmicka oblika disanja: sporo disanje, to jest udisanje kroz nos i izdisanje kroz usta, 6 do 9 puta u minuti. Qvaj se oblik disanja obicno koristi tijekom pripreme za porodaj. Drugi oblik je naglo i duboko udisanje i izdisanje kroz usta u odredenom ritmu, koristi se tijekom aktivnijih faza porodaja. Naglo i duboko udisanje i izdisanje kroz usta, ali ne u odredenom ritmu vee u skladu s ritmom trudova, primjenjuje se u vrijeme izbacivanja ceda (ekspulzija fetusa). Svaki od ovih ritmova disanja uvjezbava se nekoliko tjedana prije potodaja. Qvo uvjezbavanje sprecava pojavu hiperventilacijskog sindroma tijekom porodaja. Hiperventilacijski sindrom, koji nastaje zbog poveeane koliCine kisika i smanjene koliCine ugljicnog dioksida u krvi, oeituje se kroz simptome kao sto su vrtoglavica i svjetlucanje pred oeima. Osnovno pi tanje, koje se obicno postavlja kadaje rijec 0 djelotvomosti tih postupaka disanja i njihovom djelovanju na olaksavanje porodaja, je kako se tim naCinom postize misiena i emocionalna opustenost. Mnogi se istraZivaCi slaZu da je pri tome jedan od najvaznijih mehanizama, odvracanje pozornosti od bolnih i neugodnih podrazaja tijekom porodaja, to jest zaokupljenost trudnice disanjem i koncentracijom na odnavanje odredenog ritma. To dovodi do inhibicije bolnih impulsa prije nego stignu do sredisnjih dijelova zivcanog sustava. S druge strane, i oni bolni impulsi koji pristizu u mozak dozivljavaju se u slabijem intenzitetu, jer se u sredistu svijesti nalaze drugi sadnaji, tj. mozak je zaokupljen drugim obIikom aktivnosti. Nasuprot tim misljenjima, neki autori smatraju da se brzirn i dubokim disanjem tijekom porodaja postiZu odredene fIzioloske promjene u organizmu, koje mogu djelovati analgeticki. Brzo disanje, nairne, poveeava kolicinu kisika u krvi, sto, prema nekim autorima, moze djelovati analgeticki. Na kraju, veliki se uspjesi mogu postiCi primjenom metoda sugestije. Metoda hipnoticke sugestije nije nova u porodnistvu. Njeno koristenje poCinje vee oko 1870. godine (Marcuse, 1976), a osobito je bilo razvijeno u Sovjetskom Savezu. Po svojim osnovnim nacelima temelji se na istim pretpostavkama kao i ostali psiholoski postupci ublaZavanja boli, jer joj je primami zadatak smanjivanje emocionalne i misicne napetosti trudnice za vrijeme porodaja. Hipnozom se postizu svi oni bitni uCinci u smanjenju boli koji se postavljaju kao zahtjev svakom analgetickom postupku ito: - mogucnost znacajnog iIi potpunog otklanjanja boli bez obzira na njen intenzitet, - neinterferiranje s normalnim tokom porodaja, - izbjegavanje utjecaja na disni sustav i krvotok majke i djeteta. 297 Boli kod porodaja uvjetovane su fizickim kontrakcijama maternice i rastezanjem tkiva u toku radanja djeteta, kao i prevIadavajuCim stanjem jakog straha, zabrinutosti i napetosti, sto proizIazi iz nerealnih ocekivanja i predrasuda 0 porodaju kao vrIb bolnom dogadaju. Svi ti psiholoski cinioci pod jakim su utjecajima sugestije, pa tako i njihov utjecaj na bol pri porodaju mo~e biti znatno smanjen. U nas vrlo rano nakon prvih primjena sugestivnih tehnika u opstetriciji u svijetu, zapocinju pokusi s primjenom sugestivne analgezije pri porodaju. Vee 1922. godine R.Bujas i S. Silovie pripremali su trudnice za porodaj pomocu sugestije u budnom stanju, pri cemu su utvrdili da analgezija postignuta sugestijom traje tijekom citavog porodaja kao i da je trajanje porodaja (u fazi izgona ceda) skraceno, te da je smanjen gubitak krvi (Bujas, 1925). R. Bujas (1925) na osnovi iskustava s primjenom sugestije kod porodaja zakljucuje da sugestija u budnom stanju predstavlja idealan nacin za postignuce bezbolnosti iz slijedeCih razloga: 1. osim ~ive rijeCi ne treba nikakvih sredstava 2. sugestivna analgezija po svemu je neskodljiva 3. trajanje sugestije mo~e biti dru~e od trajanja narkoze 4. sugestija nimalo ne smeta psihickom ~ivotu bolesnika ostavljajuCi ga u budnom

Page 49: EMOCIONALNA  INTELIGENCIJA

stanju, 5. izvedena na ispravan nacin, s normalnim pojedincima, uvijek je uspjesna , 6. osobito je upotrebljiva za porodaj pri cemu se smanjuje gubitak krvi, pa lijecnik mo~e osim toga sugestijom djelovati na kontrakcije maternice. Do slicnih zakljucaka kasnije dolaze i autori koji su primjenjivali hipnoticku sugestiju pri porodaju. SumirajuCi sve prednosti koristenja hipnoze pri porodaju, Hartland (1979) iznosi nekoliko glavnih: 1. poveeava sposobnost trudnice da se mentalno i tjelesno opusti i ovlada kontrolom vlastitih tjelesnih funkcija; 2. ne dovodi do smanjenja funkcija disnog sustava i cirkulatomih funkcija majke i djeteta, Mo je nedostatak mnogih analgetika i sedativa; posljedicno tome smanjuje rizik ostecenja fetusa; 3. poveeava otpomost na porodajni sok; rizik od soka je manji

ukoliko je trudnica manje lscrpljena tijekom prve faze porodaJa; pod \, hipnozom trudnica mo~e znacajnije suradivati s lijecnikom i babicom, usprkos jakim i cestim kontrakcijama te mo~e misieje toliko opustlti da je opasnost povrede fetusa znatno smanjena; 298 4. hipnoza ne interferira s normalnim tokom porodaja, ~to je slucaj s analgeticima, anesteticima i sedativima, koji smanjuju intenzitet kontrakcije uterusa; posljedica toga je dute trajanje porodaja; pod hipnozom lijekovi se uopce ne koriste, a ako se 1 koriste onda je to u smanjenim kolicinama; 5. u lako i srednje dubokoj hipnozi znatno se smanjuje osjetljivost na bol djelovanjem na sindrom stroh - napetost - hoi i na sposobnost mentalnog i tjelesnog opu~tanja; cak i u drugoj fazi porodaja kada kontrakcije postaju jake i ucestale, trudnice pod utjecajem hipnoze mogu znacajno smanjiti ili cak potpuno potisnuti boli koje poCinju osjecati tek u samom radanju djeteta; medutim, iako su pod utjecajem blage iIi srednje hipnoticke sugestije upozorava ih se da su sredstva za ublatavanje boli stalno spremna i da ce ih se primijeniti ako to budu zahtijevale; -6. u vrlo dubokoj hipnozi (u tzv. somnambulistickoj fazi hipnoze) mote biti postignuta djelomicna iIi potpuna analgezija pojednih dijelova i1i cijelog tijela, na osnovi izravne sugestije; u tako dubokoj hipnozl porodaj moze u cjelini proCi potpuno bezbolno; neki autori, medutim (Kroger, 1962), smatraju da je subjektivan dotivljaj boli kod porodaja nutno psiholo~ko iskustvo koje u potpunosti ne bi trebalo biti reducirano, te da trudnicu treba probuditi lZ duboke hipnoze u casu rodenja djeteta kako bi to iskustvo dozivjela; to se poklapa sa teljama mnogih trudnica da bez obzira na boli ne budu pod utjecajem opee anestezije u fazi radanja djeteta, kako bi dozivjele trenutak rodenja i cule prvi djetetov plac; 7. nakon porodaja pod hipnozom, mnoge su zene manje tjelesno i psihick! iscrpljene i brze se oporavljaju; Cinjenica da su motoricki pokretljivije odmah nakon porodaja smanjuje rizik pojave tromboze u venama; ostale postporodajne komplikacije su rjede; 8. laktacija takoder moze biti stimulirana izravnom (neposrednom) sugestIjom u stanju hipnoze; to i ne zacuduje s obzirom na poznate Cinjenice 0 utjecaju svijesti i emocionalnih stanja na fizioloske procese koji uvjetuju laktaciju. Mnogi autori zakljucuju da je ovaj postupak jedan od najidealnijih za ubla.zavanje boli pri porodaju. Nuzno je pri tome ne zaboraviti da djelotvornost hipnoze ovisi 0 trajanju prethodnih vjezbi i da ce se vrlo rijetko hipnozom postici znacajniji ucinci, ako se primjenjuje u trenutku porodaja bez ranijeg uvjezbavanje. Kao i kod drugih psiholoskih metoda, tako i prednatalna hipnoticka vjezba sadrzi, uz ucenje trudnice emocionalnom i tjelesnom opu~tanju, i zdravstveno- odgojno informiranje 0 svim aspektima porodaja te djelovanje na predrasude i pogresna uvjerenja 0 nuznosti jakih boli pri porodaju. Velike mogucnosti, kojima se moze znatno skratiti vrijeme potrebno za treniranje trudnica postupcima hipnoze, pruzaju tehnike tzv. autohipnoze, 299 gdje veCinu vjezbi obavlja sarna trudnica uz mali vremenski udio zdravstvenog osoblja. Nedostatak hipnoticke metode je ~to odredeni zdravstveni radnik, koji je s trudnicom uvjezbavao hipnozu, cesto ne moze prisustvovati porodaju. To upueuje na zakljucak da za provodenje ove metode na porodajnim odjelima ne bi trebali biti angaiirani pojedini »specijalisti« sa znanjima i vjestinama hipnoze, vee bi ovo znanje i vjestine trebala imati veCina zdravstvenog osoblja na odjelu. Slabo koristenje hipnoze u porodnistvu proistice iz predrasuda prema hipnozi kao sarlatanskom nemedicinskom i nedjelotvornom postupku, zatim predrasuda 0 dugotrajnoj vjezbi, te nepredvidivosti intenziteta analgetickog ucinka u svakom pojedinom primjeru. Djelotvornost hipnoze dokazana je u brojnim istraiivanjima. Sto se potrebnog vremena tice, veCina autora smatra da je s uvjezbavanjem bipnoze dovoljno poceti tri mjeseca prije porodaja kroz vjezbu koja traje jednom tjedno po 30 minuta.

Page 50: EMOCIONALNA  INTELIGENCIJA

Nadalje, trudnice koje nauce osnove hipnotickog po stupka mogu same kod kuee usavrsavati ovu tehniku. Hipnoza moze imati uCinak potpunog smanjenja boli kod porodaja u slucajevima postizavanja dubokog hipnotickog transa, za sto je dakako potrebna intenzivnija vjezba; medutim, vee i lagana hipnoticke sugestija dovoljna je za znacajno smanjenje emocionalne i misiene napetosti, a time i za bolje podnosenje preostalih boli. August (1961) smatra da sarno 5 do 15 % trudnica uopee ne osjeea boli pri porodaju pod utjecajem hipnoticke sugestije. Veeina lijecnika koja je koristila hipnozu pri porodaju tvrde da je porodaj pod hipnozom, ako nije potpuno bezbolan znatno podnosljiviji, manje bolan i manje iscrpljujuCi (Hilgard i Hilgard, 1975; Stone i Burrows, 1980).

40.Reakcije posle porođaja-sindrom tužnog raspoloženja,postporođajna potištenost i postporođajna psihoza

Psihicke poteskoee nakon porodaja mogu biti uvjetovane gubitkom djeteta tijekom porodaja i rodenjem defektnog djeteta, ali isto tako i nakon porodaja s normalnim ishodom, tj. nakon rodenja zdravog i normalnog djeteta mnoge zene mogu imati odredene psihicke probleme. Psihicke reakcije na gubitak djeteta u porodaju iii na rodenje defektnog djeteta, najcesce se javljaju u obliku intenzivne potistenosti. Ove su reakcije normalne i potrebno je neko vrijeme da bi se ponovno uspostavilo ranije dusevno zdravlje majke. Svako pozurivanje od strane okoline, da se radi lakseg zaboravljanja izgubljenog djeteta ubrzo ponovo ima dijete, 300 moze imati vise stetnih nego korisnih uCinaka. Nairne, ako majka u toj ranoj fazi nakon gubitka djeteta brzo zeli drugo dijete kao nadomjestak za izgubljeno, onda su njena ocekivanja prema drugom djetetu ispunjena jakim emoeijama, koje mogu sarno poveeati emocionalne poteskoee tijekom trudnoce, a i negativno se odraziti na odnos izmedu majke i novorodenog djeteta, ako ono ne ispuni u potpunosti njena oeekivanja (npr. s obzirom na spol i sliC:no). Ako se rodi nenormalno dijete, emocionalne poteskoee su obicno manje nego kod gubitka djeteta u porodaju. Majke obic:no pokazuju izrazitu naklonost za dijete, iako je rodeno defektno tako da je cesto veci problem kako ce otae prihvatiti takvo dijete. Konzultacije s pedijatrom 0 stupnju hendikepa djeteta, mogucnostima ublazavanja defekta i slic:no, nuzne su da bi se smanjile emocionalne poteskoee roditelja i omogucilo im se lakse prihvacanje djeteta (Baker, 1967). Vrlo je bitno roditelje defektnog djeteta upoznati s razlozima abnormalnosti. Ako postoji sumnja da je defekt djeteta nasljedno uvjetovan, roditelje treba upozoriti na rizik pojavljivanja istih iii slic:nih defekata i kod druge djeee, ukoliko su roditelji spremni da imaju jos djeee. Ako je pak abnormalnost djeteta vezana uz poteskoce tijekom porodaja, roditeljima treba objasniti uzroke abnormalnosti, kako ih rodenje defektnog djeteta ne bi demotiviralo da imaju jos djeee. Preporuca se da majke koje su rodile defektno dijete ostanu nesto duze u rodilistu, ne sarno da nauc:e viSe 0 njezi takvog djeteta, vee da se, uz savjete, upute i ohrabrenja zdravstvenih radnika, emocionalno prilagode na tu situaciju. Prije nego majka napusti bolnieu s defektnim djetetom, vazno je da se sveobuhvatno obavijesti 0 nac:inu njege djeteta, 0 tome sto moze ocekivati u razvoju djeteta te 0 potrebi i nac:inu daljnje suradnje sa zdravstvenim osobljem u brizi za defektno dijete. Psiholoske reakcije na normalan porodaj mogu takoder biti negativne. Nairne, bilo bi za ocekivati da nakon porodaja kod majke koja je rodila zdravo dijete i koja je imala porodaj bez veCih komplikacija, prevladavaju pozitivne emocije, zadovoljstvo, radost i sreea zbog dobrog ishoda porodaja. Cesto se, medutim, javljaju upravo suprotna raspolozenja karakterizirana potistenoseu, stanjima umora, nesanicom, opCom klonuloscu, smetenoseu i zaboravljivoseu. Osnovni znak koji ukazuje na takva emocionalna stanja su cesti napadi placa koji se javljaju neredovito i po nekoliko puta na dan, bez nekog vanjskog povoda. Negativne psiholoske reakeije na normal an porodaj mogu imati razliciti intenzitet trajanja kao i razlicite oblike pona§anja te ih s obzirom na to mozemo svrstati u tri skupine: 1. sindrom tuznog raspolozenja, 301 2. postporodajne depresije (potistenosti), 3. postporodajne (postpartalne) psihoze. Sindrom tutnog raspolotenja naj~esce traje vrlo kratko (3-6 dana nakon porodaja) (Moloney, 1952) i javlja se prema procjenama nekih autora u 80% trudnica. No, prema iskustvima nasih stru~njaka u nas je ovaj

Page 51: EMOCIONALNA  INTELIGENCIJA

sindrom prisutan u znatno manjem postotku (Barsic, 1988). Sindrom tuznog raspolozenja tesko je razlikovati od postporodajnih depresija, medutim, neke karakteristike ga razlikuju. Bourne (1975) smatra da su razlike izmedu sindroma tuznog raspolozenja i postporodajnih depresija u tome sto je ovaj sindrom kraceg trajanja i sto se uobi~ajeni simptomi razlikuju od simptoma postoporodajne depresije (kod koje se pojavljuju dodatna stanja zbunjenosti, osjecaj depersonaIizacije i opce emocionalne labilnosti). Bourne (1975) smatra da je sindrom tuznog raspolozenja prolazni fenomen, koji ne moze imati trajnog utjecaja na psihicko zdravlje i da je toliko cest kod zena nakon porodaja da se moze smatrati normalnim, pa cak i korisnim za popustanje napetosti kod trudnice. SumirajuCi istrazivanja incidencije sindroma tuznog raspolozenja Elliott (1984) je utvrdio da prema rezultatima raznih istrativanja, pojavnost ovog sindroma varira od 15 do 80%. Pokusaji da se utvrdi povezanost sindroma tuznog raspolozenja socijalnim obiljezjima trudnica kao i sa osobinama trudnoce, ostali su bez uspjeha, sto podrzava tvrdnje mnogih istrativaca da su ovi poremecaji vezani uz fizioloske (endokrinoloske) promjene, u postnatalnom razdoblju. Pokazalo se, nairne, da zenski spolni hormoni (estrogen i progesteron) u veCim koliCinama mogu djelovati kao depresori sredisnjeg zivcanog sustava, a poznato je da je njihova razina izrazito povecana prvih dana nakon porodaja. Isto tako, nakon porodaja dolazi do naglog smanjenja nekih hidrokortikosteroida (17-hidrokortikosteron), sto takoder moze uzrokovati depresivna raspolozenja. Smanjenje kolicine tog hormona u krvi, neki su autori ustanovili i kod stanja depresije u klasicnih psihijatrijskih bolesnika - psihoticara. Ispitivanja rodilja psiholoskim testovima, kojima je moguce utvrditi intenzitet potistenosti, i usporedivanje tih rezultata s rezultatima biokemijskih testova za utvrdivanje razine odredenih hormona u krvi, pokazala su da postoje visoke korelacije izmedu broja bodova na skali potistenosti i razine nekih hormona u krvi. No, bez obzira na sva provedena istrativanja, rezultate je jos uvijek nemoguce generalizirati, tako da jos nema konacnog odgovora na pitanje Sto sve djeluje na nastanak, trajanje i intenzitet ovog sindroma. Ono sto je u praksi bitno:za rad zdravstvenih radnika na ginekolosko-porodnickim odjelima je pozna.vanje cinjenice da se tuzna raspolozenja zena u postporodajnom razdoblju cesto javljaju, da ona nisu odraz psihopatoloskih struktura licnosti I'odi1ja, te da je briga zdravstvenog 302 osoblja za te ernocionalne problerne rodilja, kroz razgovor i suosjecanje s rodiljorn, bitna za ublatavanje napadaja tuge u tom razdoblju. Postporodajne depresije teii su oblik negativnih psihickih reakcija na porodaj. Kendel (1981) izvje~tava 0 povecanorn prijernu na psihijatrijske odjele nakon porodaja zbog pojave intenzivnih stanja poti~tenosti. Cox i suradnici (1982) takoder utvrduju povecanu ucestalost vrlo izratene poti~tenosti u razdoblju nakon porodaja. Njegovi podaci ukazuju da je 13 % trudnica, koje su od pocetka trudnoce imale jace depresije, u postnatalnorn razdoblju irnale izraZeniju depresiju, sarno ~to su njihove depresije tijekorn trudnoce bile rnanjeg intenziteta. Dalton (1980) postavlja teoriju prerna kojoj su postporodajne depresije rezultat nernogucnosti prilagodbe na nagle horrnonske prornjene nakon porodaja. Watson i suradnici (1982) postavljaju »teoriju kontinuiteta«, prerna kojoj su psiholoski problerni tijekorn i nakon trudnoce vezani uz ranije sklonosti depresivnorn reagiranju. Nairne, rnnoge zene koje su poti~tene nakon porodaja izjavljuju da su i ranije »uvijek bile zbog necega zabrinute«. Ta teorija u skladu je s rezultatirna do kojih su dosli Cox i suradnici (1982), pa Kendell i suradnici (1981) takoder ispituju Cinioce koji djeluju na psihicke poremecaje poslije porodaja. Uz to su utvrdili da su potistenosti nakon porodaja nesto sklonije prvorotkinje, rodilje starije zivotne dobi, neudate zene i zene u kojih je porodaj izvrSen carskirn rezorn. U tablici 7/1. nave den je pregled rezultata istrativanja ucestalosti postpartal nih depresija, iz kojih se vidi da postoje znatne razlike kako u prevalenciji, tako i u trajanju tih poteskoea. Tablica 711. PREGLED REZULTATA ISTRAZIVANJA PREVALENCUE POSTPARTAL NIH DEPRESUA (modificirano prema ElIiouu, 1984) Prevalencija Razdoblje nakon Autor i godina Uzorak ispitanika depresije porodaja istrativanja Gordon i sur. (1959) 98 prvorotkinja 13% 4 mjeseca 306 prvorotkinja 30% Gordon i sur. (1965) 6 tjedana 189 prvorotkinja 7% Dalton (1971) 6 tjedana 34% 6 mjeseci Breen (1975) 50 rodilja 34% 10 tjedana Wolkind i sur. (1980) 131 prvorotkinja 10% 4 mjeseca 13% ,Cox i sur. (1982) 105 rodilja 3 mjeseca 128 rodilja 15%

!Watson i sur. (1982) 6 tiedana 303 Postpartalne (puerperalne) psihoze su prema Eysencku i sur. (1975) svi oni psihijatrijski poremeeaji u zena nakon porodaja koji nisu vezani ni uz jedno specifi~no psihijatrijsko stanje. Smatra se da te psihoze mogu biti povezane sa zarazama i otrovanjima nakon

Page 52: EMOCIONALNA  INTELIGENCIJA

porodaja, kao i da mogu biti reakcije na porodaj kao stresni dogadaj i to u zena u kojih bi se ovi psihicki poremecaji vjerojatno kad-tad javiH. To zna6 da se porodaj smatra sarno 6niocem koji ubrzava menifestno izbijanje latentno vee postojecih psihoticnih reakcija. Klini~ka je slika ovih psihoza sli~na iii jednaka klasi~nim psihozama, te je naj~esce potrebno psihijatrijsko lije~enje koje se primjenjuje i kod klasicnih psihoza. Postoji doduse dilema da Ii su ti psihi~ki poremeeaji neka specifi~na stanja vezana isklju~ivo za trudnoeu i porodaj iIi uobi~ajene psihi~ke bolesti potaknute trudnocom i porodajem. VeCina istraziva~a smatra da je ova druga mogucnost vjerojatnija (Elliott, 1984). Neke psihieke smetnje u postporodajnom razdoblju mogu biti uvjetovane i tezim infekcijama koje mogu izazvati stanje delirija uz popratne psihijatrijske simptome, a i stanjima teskih anemija i otrovanja gdje prve mogu dovesti do halucinantnih stanja, a druge do psihickih problema zbog poremecaja hormonske ravnoteze. Zanimljivo je da se u postporodajnom razdoblju kao i za vrijeme trudnoce, psihicki problemi mogu javiti i kod sup ruga trudne zene. Kod mnogih muskaraca ~esto se za vrijeme trudnoee supruge zapazaju razni simptomi koji su izgleda posljedica identifikacije muza sa zeninim tegobama. Smatra se da jaeina tih simptoma ovisi 0 stupnju emocionalne povezanosti izmedu zene i muza i da u slu~ajevima vrlo jake emocionalne povezanosti moze doci do pojave empatije, tj. dozivljavanja veCine zeninih tegoba. Neka ispitivanja muzeva trudnih zena utvrdila su da se kod njih cesce javljaju pojedini somatski simptomi, nego kod muskaraca ~ije zene nisu trudne. Najeesee se radilo 0 simptomima kao sto su smetnje u probavi, greevi, povracanje iii smanjenje teka, zubobolja, glavobolja, bol u ledima i ostale vrste bolL U rijetkim slu~ajevima, muskarci pokazuju tipiene simptome u podru~ju abdomena u vrijeme kad zena ima trudove. Taj sindrom, odnosno stanje u kojem se kod muzeva trudnih zena pojavljuju razni somatski simptomi koje inaee nemaju zove se sindrom kuvade. Naziv potjeee od francuske rije6 »couvade« sto zna6 lefanje, nasadivanje, a obiljezava obicaj kod nekih naroda da muskarac lijeze u postelju prigodom zeninog porodaja i ponasa se kao da je on rodilja. Kod primitivnijih naroda vlada misljenje da se na taj naein uspostavlja dusevna povezanost i prisnost izmedu oca i novorodenog djeteta, da se odstranjuju zli duhovi od djeteta i slieno. Kada se u kontekstu trudnoee i porodaja govori 0 ulozi oca djeteta, eesto se spominje i preporuka da otac prisustvuje 304 porodaju, kako bi se ublafile poteskoce zena. Pri tome se smatra da je prisustvo oea vafno zbog emoeionalne poddke majci u tom trenutku. U Svedskoj je npr. uobicajeno da otae prisustvuje porodaju. Uddenberg, 1979. je ispitivao da Ii prisustvovanje oea ima neku ulogu u majcinoj procjeni tezine porodaja i ustanovio da nema velikih razlika u iskustvima zena, kod kojih je suprug prisustvovao, odnosno nije prisustvovao porodaju. Cini se da je ipak tijekom porodaja za zene vaZnije da imaju podrsku zdravstvenog osoblja specijaliziranog za problematiku porodaja, nego supruga.