SVEUČILIŠTE U RIJECI

POMORSKI FAKULTET Program: ELEKTRONIČKE I INFORMATIČKE TEHNOLOGIJE U POMORSTVU

Predmet: INTEGRALNI I MULTIMODALNI TRANSPORT

SEMINARSKI RAD

ELEKTRONIČKA RAZMJENA PODATAKA – EDI

Vedran Starčević

Rijeka, siječanj 2012.

Sadržaj:1. UVOD..................................................................................................................................................1

2. EDI......................................................................................................................................................2

2.1. Povijest........................................................................................................................................3

2.2. Arhitektura..................................................................................................................................4

2.3. Vrste............................................................................................................................................5

2.3.1. Open EDI...............................................................................................................................5

2.3.2. Internet EDI..........................................................................................................................7

2.4. Standardi.....................................................................................................................................8

2.4.1. ANSI ASC X12........................................................................................................................8

2.4.2. UN/EDIFACT..........................................................................................................................9

3. Konverzija i komunikacija u EDI........................................................................................................10

3.1. Konverzija..................................................................................................................................10

3.2. Komunikacija.............................................................................................................................10

4. Prikaz jednostavnog EDI procesa......................................................................................................12

5. Ugovor o elektroničkoj razmjeni podataka.......................................................................................13

5.1. Inominantnost...........................................................................................................................13

5.2. Bitne pojedinosti ugovora.........................................................................................................13

5.3. Provedbeni ugovori...................................................................................................................14

6. Nacrt Modela Zakona o EDI-ju..........................................................................................................16

7. Zaključak...........................................................................................................................................18

Reference.............................................................................................................................................19

1. UVOD

Moderno poslovanje zahtijeva sve brže akcije naručivanja, slanja računa, i obavljanja raznih

računovodstvenih poslova unutar jednog poduzeća, a i između više međusobno poslujućih

poduzeća. Jasno je da se velik dio posla obavlja uz pomoć računala. Razne tvrtke koriste

računalne sustave koji se razlikuju po svojim standardima, ovisno o orijentaciji i potrebama

tog poduzeća, te je potreba za razvojem e-poslovanja sve veća. Riješenje ovog problema u

ovom radu je predstavljeno u obliku standarda i raznih programa koji pružaju uslugu EDI

(Electronic Data Interchange).

Cilj ovoga rada je prikazati što nam sve sustav EDI može ponuditi. U radu smo pokušali na

što jednostavniji način prikazati njegove prednosti i nedostatke. Rad je organiziran na

slijedeći način.

Na početku smo predstavili sami smisao EDI-a. Dotaknuli smo se povijesti odnosno kako je

do tog termina i potrebe za EDI-em uopće došlo. Zatim smo opisali njegovu arhitekturu,

naveli koje vrste imamo, te na kraju rekli nešto više o njegovim standardima. U slijedećem

poglavlju smo se pozabavili konverzijom i komunikacijom, te opisali kako se jedna i druga

obavljaju u sklopu EDI-a. Zatim slijedi prikaz jednostavnog EDI procesa. Poglavljima

„Ugovor o elektroničkoj razmjeni podataka“ i „Nacrt modela zakona o EDI“ smo se dotaknuli pravnih

pitanja koje prate ovu tehnologiju. Na kraju su dani najvažniji zaključci ovoga rada.

3

2. EDI

EDI (Electonic Data Interchange) je elektronička razmjena poslovnih dokumenata između

poduzeća, koja koristi specifični i strukturirani format. Većina velikih tvrtki koriste se

mogućnostima EDI, i velik broj tvrtki se sve više orijentiraju korištenju elektroničkog načina

za sve svoji tipične poslovne transkacije. Prednosti takvog poslovanja postaju sve očitije, a

mogućnost upotrebe EDI sustava sve pristupačnija. Da bi se održalo korak sa današnjim

poslovnim svijetom, ugrađivanje EDI sustava u poslovnu strukturu poduzeća postaje gotovo

obaveznim.

Potrebno je prepoznati razliku između e-poslovanja i EDI. E-poslovanje se zasniva na

elektroničkoj razmijeni podataka u bilo kojem formatu. EDI je nastao baš radi standardizacije

takve komunikacije, između strana (poduzeća) koje koriste različite hardverske sustave i

različita aplikacijska i protokolna riješenja. Komunikacija pomoću EDI se odvija

standardiziranim formatima (ovisno o namjeni komunikacije) i posebno je učinkovita za

pošiljanje velike količine ponavljajućih dokumenata, poput računa ili narudžbenica između

poslovnih partnera.

Upotrebom EDI sustava se štedi novac, na taj način da osoblje poduzeća postaje učinkovitije.

Povećava se produktivnost ubrzavanjem procesa prolaska zahtjeva i računa kroz cijeli sustav,

i ubrzavanjem obrade dokumenata. Integritet podataka postaje sigurniji, zbog jednostavnog

načina označavanja, nemogućnosti ljudske pogreške i sigurne komunikacije elektroničkim

putem.

4

Slika 1. Prikaz EDI poslovanja [1]

Poduzeće A i poduzeće B posluju međusobno. Naravno, aplikacijski sustavi koje oni koriste

su različiti, imaju različite strukture podataka i koriste različite komunikacijske protokole. U

aplikacijskom sloju određuje se narudžba ili račun koja mora biti poslana drugom poduzeću.

EDI enabler (enable = omogućiti) pretvara narudžbu iz aplikacijski specifičnog oblika u

standardizirani EDI oblik. Takav oblik se šalje drugom poduzeću putem vlastite mreže ili

Interneta. Na strani primatelja, EDI enabler pretvara takav standardni zapis ponovo u

aplikacijski specifični oblik tog poduzeća. Nakon toga, automatizirano se poduzimaju sve

potrebne radnje (slanje proizvoda, slanje računa itd.). [1]

2.1. Povijest

Rane primjene onoga što je kasnije postalo poznato pod nazivom EDI su pokrenute u SAD-u.

Elektronički prijenos započeo je tijekom 1960-ih godina, u početku u željezničkoj i cestovnoj

prijevoznoj industriji.1968. godine osnovan je u SAD-u Koordinacijski odbor za podatkovni

promet (TDCC - Transportation Data Coordinating Committee) kako bi koordinirao razvoj

pravila među četiri postojeća seta industrijski specifičnih standarda. Daljnji značajni korak

prema standardizaciji je došao sa X12 standardima koje je propisao Američki nacionalni

institut za standarde (ANSI - American National Standards Institute). Ti su se standardi

postepeno širili i zamijenili standarde stvorene od strane TDCC-a.

Otprilike u isto vrijeme, Britanski Odjel za cestarine i trošarine (U.K. Department of Customs

and Excise) uz pomoć SITPRO (British Simplification of Trade Procedures Board) su razvili

svoj standard za dokumente koji se koriste u međunarodnoj prodaji pod nazivom Tradacoms.

Te standarde je kasnije proširila Gospodarska komisija za Europu (UNECE - United Nations

Economic Commission for Europe) u nešto što je kasnije postalo poznato pod nazivom GTDI

(General-purpose Trade Data Interchange standards), te ih je postepeno prihvatilo oko 2000

britanskih organizacija koje se bave izvozom.

Problemi koji su stvoreni korištenjem dva različita (i uglavnom nekompatibilna) skupa

standardiziranih dokumenata su bili rješeni formiranjem UNJEDI-a (United Nations Joint

European and North American working party) koji je započeo razvoj EDIFACT (Electronic

Data Interchange for Administration, Commerce and Transport) standardiziranih dokumenata.

5

Zadatak EDI-a je smanjiti količinu podataka i prijepis. To se obično rezultira smanjenom

učestalosti pogrešaka, smanjenjem vremena provedenim za rukovanje iznimkama, te

smanjenjem podataka uzrokovanih kašnjenjem u poslovnim procesima. Pogodnosti koje se

moge postići u takvim područjima su upravljanje zalihama, transport i distribucija, te

administracija i upravljanje gotovinom.

Za vrijeme održavanja EDICA konferencije u Sydneyu 1991. godine potvrđeno je da bilo

1500 organizacija koje su tad koristile EDI na Novom Zelandu i Australiji. [2]

2.2. Arhitektura

EDI se može usporediti s elektroničkom poštom (e-mail). E-mail omogućuje tekstualne

poruke slobodnog formata koje se elektronički prenose od jedne osobe do druge. EDI, s druge

strane omogućuje strukturirane poslovne poruke i prenosi ih elektronički između računalnih

aplikacija češće nego između ljudi.

Ključni elementi EDI-a su:

- Upotreba prijenosnog elektroničkog medija (prvobitno value-added network, ali

postepeno javni Internet) prije nego odašiljanje fizičkog medija za pohranu podataka

kao što su magnetske trake i diskovi

- Upotreba strukturiranih, formatiranih poruka baziranih na dogovorenim standardima

(takve poruke mogu biti prevedene, tumačene i provjerene da li zadovoljavaju

određenu skupinu pravila)

- Relativno brza dostava elektroničkih dokumenata od pošiljaoca do primatelja

(primitak poruke dolazi unutar sata ili čak minuta), te

- Direktna komunikacija između aplikacija

EDI ovisi o umjereno sofisticiranoj infrastrukturi informacijske tehnologije. Ta infrastruktura

mora uključivati obradu podataka, upravljanje podacima i mrežne mogućnosti kako bi

omogućila uspješno preuzimanje podataka u elektroničkom obliku, obradu i čuvanje

podataka, kontroliranje pristupa podacima, te učinkovit i pouzdan prijenos podataka između

udaljenih mjesta.

6

Potrebna je uobičajena točka spajanja za sve sudionike, zajedno sa skupom elektroničkih

poštanskih sandučića (electronic mailbox)(tako da organizacijska računala ne presijecaju

jedna drugo), te svojstva sigurnosnog i komunikacijskog upravljanja. Za organizacije je u

potpunosti izvedivo uvođenje EDI-a izravno jedan s drugim, ali ako koristimo third-party

network services provider dobivamo određene prednosti. [2]

2.3. Vrste

Ovisno o subjektima među kojima se zbiva EDI i elektronička trgovina, odnosno poslovanje,

može se obaviti slijedeća podjela:

A) Između gospodarskih subjekata – B2B, kada se govori o e-poslovanje, e-business

B) Između gospodarskih suubjekata i njihovih (krajnjih) kupaca, odnosno potrošača B2C

(business to customer) kada se također govori o e-poslovanju

C) Između gospodarskih subjekata i njihovih zaposlenika B2E (business to emplyee)

D) Između gospodarskih subjekata i javne vlasti – B2G (business to government) – kada

se govori o e-government ili e-administration

E) Između građana i javne vlasti – kada se također govori o e-government ili e-

administration

Prema tomu sam EDI nužno se ne odnosi na stvaranje pravnih učinaka sklapanja ugovora, kao

pod A) i B) nego i na stvaranje drugih odgovarajućih pravnih učinaka, kao kod stanja pod C),

D) i E). Sukladno gornjemu, EDI u širem smislu nije usmjeren samo na ostvarenje

kontraktualnih obveza nego i različitih pravnih učinaka. [3]

2.3.1. Open EDI

S obzirom na to da je preduvjet korištenja EDI-ja postojanje utvrđenih standarda i poruka

između korisnika, jasno je da korisnici moraju unaprijed utvrditi te standarde. Postupak

standardizacije nikako nije jednostavan ni jednoznačan. Naime, s vremenom su korisnici

razvijali svoje standarde i koristili ih u međusobnome poslovanju, a međusobnu su pravnu

infrastrukturu za takvo poslovanje obilježavali ugovorom o EDI-ju. EDI kao takav

dominantno postoji i danas iako je svjetska težnja da se u ovim područjima naprijed

navedenim prema tzv. Open EDI, na ugovoru o EDI-ju nazivaju closed EDI – zatvoreni EDI.

7

Open EDI definira se kao elektronička razmjena podataka, odnosno kao razmjena poruka

između korisnika EDI-ja, pri čemu su poruke strukturirane prema prethodno utvrđenim Open

EDI formatima, odnosno standardima (oblicima i sadržajima) tako da je sadržaj poruke

podoban za strojnu, računalnu obradu i automatski stvara valjanu ugovornu obvezu, odnosno

za tipove poslova koji se odnose na C), D) i E) znači ostvarenje željenoga pravnoga učinka.

Otvorene se norme pri tome definiraju kao standardi koji su pretpostavka razvoja

interoperabilnosti informacijskih sustava tijela državne uprave i njihovih korisnika, javno su

dostupne i objavljene na način da je omogućeno njihovo opetovano i slobodno korištenje uz

naknade sukladne troškovima objave i dostave, a bez ograničenja u pogledu zaštite

intelektualnoga vlasništva. Time se otvorene norme pojavlju kaojavno dobro, što pridonosi

snažnijemu sudjelovanju naših stručnjaka i u primjeni i u donošenju otvorenih normi.

Dakle korištenjem Open EDI-ja njegovi korisnici prihvaćaju heteronomno stvorene norme,

odnosno standarde poruka i koriste ih u međusobnome poslovanju. Standarde tih poruka

stvaraju odgovarajuća standardizacijska tijela, kako nacionalna tako i međunarodna. Međutim

i dalje ostaje otvoreno pitanje pravne regulacije razmjene tih poruka te pravnoga učinka svake

od njih. Naime, upitno je, s obzirom na specifičnosti EDI-ja, da li opće norme koje se odnose

na elektroničko poslovanje mogu potpuno zadovoljiti i normirati te odnose, a vodeći računa

da primjerice hrvatski Zakon o elektroničkoj trgovini uopće ne poznaje EDI izravno.

Tehnički, ali posredno i pravno gledano, prihvaćeni standardi poruka bilo ugovorni bilo kao

open standardi moraju biti interoperabilni. Interoperabilnost pri tome znači sposobnost

informacijskih i komunikacijskih sustava i poslovnih procesa da podržavaju razmjenu

podataka i omogućavaju dijeljenje informacija i znanja.

Okvir za interoperabilnost može se definirati kao skup norma i smjernica koji opisuje način

koji je dogovoren između organizacija za međusobnu interakciju. Okvir za interoperabilnost

nije statički dokument i može se mijenjati i nadopunjavati s vremenom kako se mijenjaju

tehnologije, norme i administrativni zahtjevi. Univerzalna interoperabilnost unutar nekog

pravnog sustava nije postignuta zasigurno postoji takva težnja, ali je, vrlo izgledno, na razini

asimptotoskoga približavanja.

Razina pravne interoperabilnosti u korištenju Open EDI standarda zanimljiva je s obzirom na

razvijanje standarda e-računa unutar Povjerenstva za e-račun Ministrarstva gospodarstva

8

Republike Hrvatske, ali je i posebno istaknuta u Strategiji razvitka elektroničkoga poslovanja

u Republici Hrvatskoj za razdoblje 2007-2010. A koji bi uskoro trebao biti implementiran u

praksi. Naime ulaskom u sustav korištenja elektroničke isprave kao što je e-račun, sudionici

će prihvaćajući EDI morati prihvatiti i neka pravna pravila koja do tada nisu izričito bila

izražena. Vjerojatno će unutar jednostavnoga sustava postojeća pravna infrastuktura koju

pruža Zakon o električnoj trgovini zadovoljavati dnevne potrebe. No, u slučaju kada će biti

potrebno koristiti veći broj poruka (makar da se koriste i Open EDI standardi) zasigurno je

potrebno razviti pravne učinke svake, te pravila postupanja, što je za sada realno moguće

jedino ugovorom o EDI-ju. Međutim, čini se da će uvođenje e-računa tražiti neku dopunu

postojećega zakonodavstva u pogledu pravnih učinaka upisa u registar izdavatelja i primatelja

e-računa te same dostave e-računa, posebno razlučujući stanje kada između stranaka koje

razmjenjuju e-račune postoji ugovor o EDI-ju, odnosno kada ga nema, tj. Kada se primjenjuje

Open EDI.

Naime, očekivati donošenje zakona o EDI-ju nije realno jer, uostalom, ni unutar UNCITRAL-

a (Temeljno pravno tijelo UN za područje međunarodnoga trgovinskog prava) nije postignuta

razina viša od nacrta takvoga zakona pa je jasno da je područje otvorenih pitanja preveliko.

Stoga će ugovor o EDI-ju ostati i dalje iznimno bitan regulator odnosa korisnika EDI-ja kada

taj odnos bude prerastao više poslovne razine. Ako se pogleda po područjima, vjerojatno će

model ugovor o EDI-ju ostati zadržan kao i do sada u EDI području pod A), a ostala će

područja vjerojatno moći pokriti postojeći heteronomni (tuđi) propisi koji se odnose na

elektroničko poslovanje i elektroničku ispravu uz dopune kako je naprijed navedeno. [3]

2.3.2. Internet EDI

Iznimno je važno da je tehnološki razvoj Interneta omogućio sve veće korištenje EDI-ja u

različitim područjima. Naime, izvorno se EDI mogao prakticirati u pravilu korištenjem kroz

value added network (VAN). Stvarao ju je i održavao posebni provider koji je zapravo

posrednik imzeđu trgovačkih partnera korisnika EDI-ja. VAN provider je prenosio poruke

između njih, bilo u dogovorenome formatu bilo obavljajući ulogu pretvaranje jednog formata

ili standarda u drugi. Poseban oblik EDI-ja jest onaj u kojem se umjesto VAN providera

pojavljuje Internet. Poruke se prenose internetom i to u pravilu uz korištenje određenih

sigurnosnih protokola pa se u kratici tada govori o EDI-INT. Na taj se način znatno smanjuju

9

troškovi, no time rizik korištenja EDI-ja u cijelosti prelazi na njegove korisnike, jednostavno

zato jer se uklanja posrednik koji bi mogao utjecati kvalitetom svoje usluge na pravne učinke

poruka. [3]

2.4. Standardi

Postoji više raznih standarada za EDI komunikaciju, ali najrašireniji su ANSI X12 te

UN/EDIFACT. Ti standardi sadrže velik broj podskupova koji opisuju komunikaciju u raznim

privrednim granama. Oni određuju oblike EDI poruka tj. njihov sadržaj. [1]

2.4.1. ANSI ASC X12

American National Standards Institute-X12. X12 je standard koji definira velik broj različitih

tipova dokumenata, uključujući zračne pošiljke, zahtjeve za studentske zajmove, prijave

ozljeda i bolesti, i obavijesti o pošiljkama i računima. Osnove X12 standarda stvorene su u

brodskoj industriji, od strane TDCC (Transportation Data Coordination Committee), te

prehrambenoj industriji, od strane UCC (Uniform Code Council). ANSI X12 standard se

koristi u Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi te do neke mjere u Australiji.

Godine 1979, ANSI (American National Standards Institute) je uposlilo Accredited Standards

Committee (ASC) X12 da razvije unifomne standarde za elektroničku razmjenu poslovnih

transakcija u industriji (EDI). ASC razvija, održava, interpretira, objavljuje i promovira

pravilnu upotrebu američkog nacionalnog EDI standarda i UN/EDIFACT International

Electronic Data Interchange Standarda. Članovi ASC X12 se sastaju tri puta godišnje kako bi

razvijali i održavali EDI standard. Glavni cilj je stvoriti standarde koji će olakšati elektroničku

razmjenu povezanu sa poslovnim transakcijama poput postavljanja narudžbi i njihovo

procesiranje, pošiljanje i primanje informacija, slanje računa i plaćanje, te podaci poslani od

strana uključenih u financije, osiguranje, obrazovanje i državne vlade. ASC X12 olakšava ove

transakcije postavljanjem zajedničkog, uniformnog poslovnog jezika za računala koja

komuniciraju u nekom gradu ili diljem svijeta. Sa više od 275 transakcijskih setova X12 se

može upotrijebiti za provođenje gotovo bilo koje business-to-business operacije.

Principi:

10

Pružiti standarde visoke kvalitete koji odgovaraju potrebama njihovih korisnika i

dostaviti ih u razumnom vremenu

Razviti standarde koji su jednostavni, učinkoviti u upotrebi, i podupiru što širu bazu

korisnika. Standardi moraju biti funkcionalno specifični i nedvosmisleni tako da

postoji samo jedan standard koji zadovoljava svrhu za koju je potreban

Naglasiti razvoj i održavanje standarda, ali i promovirati proširenu i pravilnu upotrebu

standarda bez uplitanja sa procesom razvoja i održavanja. Rukovoditi evolucijom

standarda kako bi se uvele nove tehnologije, no osigurati prihvatljiv prijelaz unutar

postojeće baze korisnika.

Surađivati blisko sa ostalim tijelima koje se bave standardima, kako bi se izbjegao

dvostruki posao, sukob standarda, ili konfuzija koja može utjecati na EDI zajednicu

korisnika.

Predstavljati zajednicu korisnika pri razvoju UN/EDIFACT standarda i osiguravati što

veću kompatibilnost sa American National Standardom. Kao krajnji cilj težiti

zajedničkom skupu EDI standarda za cijeli svijet.

Držati se najviših etičkih principa [4]

2.4.2. UN/EDIFACT

UN/EDIFACT (United Nations / Electronic Data Interchange for Administration, Commerce

and Transport) je internacionalni skup EDI standarda, koje su izdali UNTDID (United

Nations Trade Data Interchange Directory). Standardi uključuju sintaksna pravila i opće

odrednice implementacije. Pod time se smatraju opće upute zadizajn poruka, podatkovne

elemente, kodne skupove, te mnoge ostale definicije. EDIFACT je izgrađen na temelju

standarda X12 i TDI (Trade Data Interchange). [1]

11

3. Konverzija i komunikacija u EDI

Glavne odrednice EDI procesa mogu se podijeliti u dva dijela, konverziju i komunikaciju.

Konverziju obavlja "EDI enabling software", kao ugrađeni dio računalnog sustava poduzeća.

Komunikacija se odvija na razne načine, posredstvom raznih međustruktura. [1]

3.1. Konverzija

Nakon što se poslovni partneri, koji su odlučili koristiti EDI sustav za međusobno poslovanje,

dogovore oko standarda koji će koristiti, poslovni dokumenti koji se prenose između ta dva

poduzeća se moraju prevesti u EDI oblik. Samo takav oblik se prenosi raznim

komunikacijskim putevima prema drugom poslovnom partneru.

Po primitku EDI podataka, poslovni partner koristi EDI programsku podršku za konverziju

podataka u aplikacijski ovisan oblik. Tada se podaci dalje upotrebljavaju u računalnom

sustavu primatelja. [1]

3.2. Komunikacija

Za slanje poslovnih podataka poslovnom partneru, potrebno je odrediti metodu koja najviše

odgovara zahtjevima poslovnih partnera. Tradicionalni način komunikacije je korištenje

VAN (Value Added Network). VAN je naziv za privatne pružatelje mrežnih usluga, koji

se koriste za prenošenje podataka između poduzeća. Razvojem Interneta, mnoge tvrtke su se

ipak odlučile za korištenje World Wide Weba kao jeftinijeg rješenja za prenošenje EDI

podataka. Pružatelji VAN usluga reagirali su na to, nudeći EDI konverziju (prevođenje),

enkripciju, sigurnu elektroničku poštu, praćenje upravljanja sadržaja, i ostale dodatne

pogodnosti svojim korisnicima.

Manji korisnici zainteresirani za korištenje EDI načina poslovanja su često spriječeni u

korištenju VAN usluga zbog visokih cijena. Ugradnja EDI sustava, stalni trošak VAN usluga

i održavanje, najveći su troškovi koje manja poduzeća žele izbjeći. Novije tehnologije

omogućavaju sigurno prenošenje EDI podataka putem Interneta, koji je globalno dostupan i

zahtijeva manje troškove korištenja.

12

Razvijene su dvije specifikacije za sigurno slanje EDI podataka preko Interneta, AS1 i AS2

(Applicability Statement 1 i 2). Ovi standardi služe za slanje XML-a i raznolikih drugih

vrsta podataka preko Interneta, uključujući EDI podatke. Da bi se osiguralo da su alati za

EDI komunikaciju preko Interneta interoperabilni i da pravilno komuniciraju, godišnje se

provode testovi pod nadležnosti "Uniform Code Council’s Global Interoperability

Compliance Program".

Alati koji koriste AS1 i AS2 standarde koriste protokole poput SMTP i HTTP da bi prenosili

razne vrste podataka putem Interneta. To pokriva većinu svojstava koje nudi posredstvo

VAN mreže. Korištenje VAN mreže osigurava:

uspješnost slanja

uspješnost primitka

sigurna treća strana (trusted third party) preko koje se šalje

usluge prevođenja (konverzije)

kvaliteta usluge (QoS)

obnova podataka u slučaju pogreške, za vremenski dugo proteklo razdoblje

AS1 i AS2 ne podržavaju jedino karakteristiku da postoji sigurna treća strana, ali s obzirom

na brzinu slanja preko Interneta i sigurnost u slanju i primitku podataka, potreba za

odgovornim posrednikom postaje nebitna.

Nadalje, obe strane koje koriste alate za EDI razmjenu podataka preko interneta mogu

pohranjivati primljene i poslane podatke čime se osigurava mogućnost obnove u slučaju

greške u radu sustava. [1]

13

4. Prikaz jednostavnog EDI procesa

Prikaz jednostavnog EDI procesa:

1) Kupac ispunjava elektronički obrazac za naručivanje (Purchase Order Form) na

svojem računalu. Kada kupac ispuni sve potrebne informacije, obrazac se pohranjuje u

standardnom formatu, koji je ugovoren između kupca i prodavača.

2) Kupac šalje obrazac za naručivanje (narudžbenicu) prodavaču. Obrazac se šalje u

dogovorenom EDI formatu u elektronički poštanski sandučić prodavača. EDI

dokumenti često putuju kroz više mreža, uključujući Internet prije nego stignu na

odredište.

3) Narudžbenica se zadržava u elektroničkom sandučiću prodavača dok prodavač ne

pošalje naredbu za preuzimanje EDI dokumenata. Prodavačeva naredba uzrokuje

preuzimanje svih dokumenata iz sandučića.

4) Jednom kada EDI dokument (narudžbenica) dostigne prodavačevo računalo, aplikacija

na tom računalu generira potvrdu kojom se kupac obavještava da je narudžba stigla.

Ta potvrda se generira automatski i šalje se pri slijedećem slanju/primanju pošte.

5) Potvrda o narudžbi se pohranjuje u elektroničkom sandučiću kupca do idućeg puta

kada kupaca obavlja slanje/primanje pošte.

Cijeli osnovni postupak je jednostavan, ali ta jednostavnost ovisi o dogovoru kupca i

prodavača za korištenje istog standarda za razmjenjivanje ranih vrsta dokumenata. [1]

Slika 2: Put EDI poruka [1]

14

15

5. Ugovor o elektroničkoj razmjeni podataka

Ugovor o elektroničkoj razmjeni podataka jest višestranoobvezni konsenzualni ugovor kojim

se ugovorne strane obvezuju koristiti u međusobnome poslovanju i sklapanju ugovora,

odnosno u određenome dijelu svojega poslovanja i sklapanju određenih tipova ugovora

elektroničko komuniciranje u EDI formatima, te kojim utvrđuju pravila za međusobno

korištenje elektroničke razmjene podataka, odnosno pravila za poslovanje i sklapanje ugovora

kroz EDI, kao i standarde poruka koje će ugovorne strane koristiti u toj elektroničkoj razmjeni

podataka. [3]

5.1. Inominantnost

Hrvatski zakoni, pa tako ni zakoni drugih zemalja, ne reguliraju izravno sklapanje ugovora

putem elektroničke razmjene podataka, a ni sam ugovor o elektroničkoj razmjeni podataka, pa

stoga korisnicima EDI-ja u svezi s pravnom valjanošću transakcija i ugovora koji se odnose

na EDI i sklapaju kroz korištenje EDI-jem pružaju relativnu pravnu (ne)sigurnost. Ugovor o

EDI-ju dakle jest neimenovani ugovor hrvatskoga i međunarodnoga trgovačkoga prava, dok

provedbeni ugovori nesumnjivo jesu u pravilu imenovani ugovori, u pravilu ugovori o prodaji

koji imaju specifičnu hijerarhiju pravnih izvora koji se na njih primjenjuju. [3]

5.2. Bitne pojedinosti ugovora

Ugovor je sklopljen kada se ugovorne strane suglase o bitnim pojedinostima ugovora. Bitni

dijelovi ugovora jesu oni koji ga čine određenim poslom bez kojih on ne bi mogao postojati.

Bitne pojedinosti ugovora mogu biti određene prirodom pravnoga posla i voljom stranaka. Po

prirodi posla, bitne su pojedinosti određene propisom (kod imenovanih ugovora) ili su se

iskristalizirale u poslovnoj praksi (kod neimenovanih ugovora). Na osnovu načela autonomije

stranke mogu u zasnivanju obveznih odnosa proširitim ali ne i suziti opseg bitnih pojedinosti

ugovora. One tako mogu, osim onih koji su određeni prirodom posla, svojom voljom dodati i

još neke. Bitnom pojedinošću ugovora po volji stranaka smatra se svaka pojedinost koja to

nije po prirodi samoga posla, od kojeg makar jedna strana čini ovisnim sklapanje ugovora.

16

Dok nema sporazuma o toj subjektivno bitnoj pojedinosti ugovora, ugovor nije sklopljen, iako

bi on bez te pojedinosti inače mogao biti valjano sklopljen. [3]

5.3. Provedbeni ugovori

Ugovori koji nastaju, odnosno sklapaju se kroz korištenje EDI-jem na osnovu ugovora o

elektroničkoj razmjeni podataka, nazvani su provedbeni ugovori. Provedbeni ugovori mogu

biti ugovori koji su podobni da budu sklopljeni kroz EDI, u pravilu ugovori kod kojih otpada

potreba prethodnoga pregovaranja, što iziskuje sudjelovanje čovjekau procesu sklapanja

ugovora. U pravilu su to neki od imenovanih ugovora koji se mogu sklapati kao tipizirani

ugovori. Po svojoj se pravnoj prirodi ti ugovori vrlo slični adhezijskim ugovorima. To su

najčešće ugovori o prodaji ili o jednostavnijim tipovima usluga. Sadržaj, odnosno predmet tih

ugovora ograničen je sadržajem poruka ponuda i prihvata, koji su utvrđeni u standardima

poruka kod ugovora o EDI-ju. Sklapanje je tih ugovora zapravo svrha ugovora o EDI-ju.

Provedbeni su ugovori u cijelosti podređeni pravilima koja vrijede za taj tip ugovora.

No ti ugovori imaju neke posebnosti. Najprije, smatraju se ugovorima koji nastaju među

nazočnima, ali mogućnost je pregovaranja o njihovome sklapanju ograničena mogućnošću

pregovaranja unutar standarda poruka. Zapravo moglo bi se reći da je pregovaranje kod tih

tipova ugovora praktički isključeno, jer oni u pravilu nastaju već samim zaprimanjem ponude

kada računalo primatelj pošalje poruku primitka ponude i unutar vlastitoga sustava daje dalje

odredbe radi provedbe ugovora. Ugovor se sklapa bez izravnoga sudjelovanja ljudi, između

samih računala, koja rade prema programima koji su u njih uneseni.

Načelna je odredba ugovora o EDI-ju da stranke očituju uzajamnu volju stvarati obvezujuće

pravne poslove kroz korištenjem EDI-jem, odnosno da smatraju da se priopćavanjem poruka

u skladu s ugovorom o elektronskoj razmjeni podataka stvaraju pravovaljane obveze. Jednako

tako da redovna ugovorna odredba sadržava i odredbu da se stranke odriću prava na

osporavanje sklopljenih ugovora samo zato što je do sklapanja posla došlo kroz EDI.

Kada se ta formulacija predstavi u pravome svijetlu, to bi značilo da se stranke odriču. Na taj

se način želi apostrofirati odluka strana da poslovanje kroz EDI ostvari ounu pravnu sigurnost

i da korištenje EDI-jem ne stvara nedoumice koje bi mogle nastati ako bi se na EDI

transakcije primjenjivala isključivo neprilagođena pravila mjerodavnoga prava u pogledu

oblika ugovora. Međutim takvu odredbu supstituira i odgovarajuća odredba Zakona o

17

elektroničkoj trgovini u čl. 9. Koja utvrđuje valjanost poslovnih transakcija u, uvjetno

govoreći, elektroničkome obliku.

Osnovna je svrha takvih ugovornih klauzula osigurati provedbenim ugovorima status jednak

onima koji bi imali da su sklopljeni na neki od tradicionalnih načina komuniciranja, no taj

status osigurava im i navedena odredba Zakona o lelektroničkoj trgovini. Formulacija koja se

u model ugovora u EDI-ju koristi, u kojoj stoji da se strane izričito odriču svih prava na

prigovor na valjanost transakcije zato što je između strana došlo do komunikacije kroz

elektroničku razmjenu podataka, trebala bi ostvariti upravo tu svrhu jednako kao i članak 9.

Zakona o elektroničkoj trgovini, ali i članak 6. Zakona o elektroničkome potpisu. [3]

18

6. Nacrt Modela Zakona o EDI-ju

Nacrt Modela Zakona o pravnim učincima EDI-ja i sličnim načinima komuniciranja (Draft

Model Law on legal Aspects of Electronic Data Interchange (EDI) and Related Means of

Communication), prihvaćen je 1994. u UNCITRAL-ovoj radnoj skupini za EDI. Nacrt

sadržava definicije EDI i EDI poruke. Nacrt je jedan od međunarodnih izvora koji je trebao

poslužiti kao model mogućim nacionalnim kodifikatorima te materije.

Tako se EDI defnira kao elektronički prijenos poruka od računala do računala čije su poruke

unaprijed dogovorene kao standardi i čija je struktura unaprijed utvrđena. Nacrt sadržava, za

vrijeme nastanka prilično avangardnu tezu u čl. 5 da se EDI poruka smatra pisanim

oblikom time da dopušta primjenu određenih iznimaka. Članak 6. Nacrta zakona govori o

potpisu, pa iako je utvrđen znatno prije nego li su doneseni propisi koji su se odnosili na

elektronički potpis kako u Europi (Direktiva o elektroničkoj trgovini donesena je 2000.) tako

i u SAD-u, postavlja se pravilo da se kao potpis (elektronički potpis EDI poruke) može

predvidjeti onaj čija metoda nastanka omogućuje sigurnu idetifikaciju pošiljatelja EDI poruke

i sadržava nesumnjivu volju pošiljatelja da uputi poruku upravo takva sadržaja čime je

anticipirao kasniji sadržaj propisa koji su donošeni u odnosu na sam elektronički potpis.

Nadalje, nacrt sadržava odredbe o prihvatljivosti EDI poruka i elektroničkih dokumenata

i poruka kao dokaza u sudskome postupku, kao i pravilo da je dopušteno i moguće

čuvanje EDI poruka, odnosno primljenih i odaslanih EDI poruka kao isprava koje zamjenuju

papirnate isprave s jednakim učinkom. Nacrt također sadržava pravila o tome kada se koja

EDI poruka smatra pošiljateljevom porukom, čime se zapravo stvara obvezujući učinak

poruka. U čl. 13. Nacrta modela zakona predviđeno je da se, ako ugovorne strane drugačije

ne ugovore, EDI poruke mogu koristiti za sklapanje ugovora. Očito nije bilo prostora za

ulazak u dublju regulaciju.

Naime, ovisno o tipu EDI-ja koji se koristi upitno je može li se na EDI poruku odgovoriti

samo EDI porukom ili na drugi način. Taj je nacrt model zakona zapravo ostavio

mogućnost odgovaranja na EDI poruku u bilo kojem obliku, što kod sklapanja ugovora

može uvjetovati priličnu pravnu nesigurnost, a možda bi bilo prihvatljivo kod svih oblika

EDI-ja osim B2B. Polazeći od te nesavršenosti regulacije, strankama je ostavljeno da u

ugovoru od EDI-ju odrede drugačije, odnosno da izričito stimuliraju obvezu i pravni

19

učinak samo EDI porukama kao jedinome odgovoru na EDI poruku. Iz toga je vidljiva i

razlika u pravnome (i stvarnome) shvaćanju različitih oblika EDI-ja jer ne moraju i ne

trebaju imati isti tretman EDI u B2B kategoriji, poput onih u ostalim kategorijama.

Kada se razmotri sadržaj nacrta zakona, vidjet će se da on pokriva područje koje stranke

autonomno reguliraju ugovorom o EDI-ju kao i da se on dominantno stoga i odnosi na

područje primjene EDI-ja koje se definira kao B2B, iako ostaje previše općenit da bi čak

i u slučaju njegove recepcije u nacionalno pravo i dalje bilo gotovo nužno sklapati ugovore

o EDI-ju kako bi se „pokrili“ svi potrebni učinici EDI-ja.

Bitno je napomenuti da bi takav zakon imao smisao posebno kod B2B tipa EDI samo u

slučaju postojanja potpuno univerzalno općeprihvaćenih otvorenih standardiziranih poruka, a

što je i danas, a kamoli 1994. ipak nedostižno. U tome svjetlu treba promatrati i ovaj pokušaj

stvaranja model zakona. [3]

20

7. Zaključak

EDI se smatra jednim od ključeva razvoja elektroničkoga načina poslovanja. Strategija

razvitka elektroničkoga poslovanja u Republici Hrvatskoj za razdoblje od 2007. do 2010. na

žalost u svojem sadržaju nigdje i nikada ne spominje elektroničku razmjenu podataka ili EDI

(osim što u tragovima na pojedinim mjestima posredno upućuje na potrebu razvoja i tog dijela

elektroničke trgovine. Primjerice govori se o potrebi kreiranja e-narudžbenice i e-računa, a za

što je, naravno, potrebno prihvaćanje normi). Kao detalj koji također djelomično i posredno

prepoznaje potrebu razvoja EDI-a jest kratak tekst koji se odnosi na elektroničke isprave i

transakcije s navođenjem da one zamjenjuju postojeće papirnate isprave te omogućuju

njihovu daljnju automatsku obradbu bez ljudske, a što je zapravo bit same EDI.

U ovom radu smo prikazali zašto bi trebalo koristiti EDI. Naveli smo standarde koje on

koristi, nabrojali i opisali vrste, te objasnili princip rada i izgled njegove arhitekure.

Pozabavili smo se i pravnim pitanjima vezanim za model zakona i ugovor o elektroničkoj

razmjeni podataka.

Prednosti koje nam nudi EDI možemo prikazati na slijedećem primjeru. Pogledajmo primjer

ne-elektroničkog poslovanja. Recimo da kupac želi naručiti određenu količinu nekog

proizvoda od prodavača. On mora napisati narudžbu za taj proizvod i putem pošte ju šalje

proizvođaču tj. prodavaču. Kada prodavač primi narudžbu, upisuje ju (ručno) u računalni

sustav. Čovjek zaposlen u skladištu pročita narudžbu i pošalje zahtijevanu količinu proizvoda.

Slijedeće, prodavač napiše račun i opet putem pošte ju šalje naručitelju. Vidi se da ovakav

neautomatizirani proces može trajati više dana. Osim toga, na više mjesta postoji mogućnost

ljudske pogreške, krivog prepisivanja zahtjeva, računa i slično. Iz tog razloga potrebno je naći

automatizirani, elektronički način poslovanja koji će smanjiti vrijeme i nepouzdanost

klasičnog načina poslovanja.

EDI je u današnje vrijeme dosta zanemaren iako je na početku obećavao puno. Smatram da bi

se to u budućnposti trebalo promjeniti, jer ova tehnologija ima čitav niz prednosti i žalosno je

da se koristi sve manje i manje.

21

22

Reference

[1] Cvitaš, Janko: „Elektronička razmjena podataka u poslovanju (EDI)“, s interneta, URL: http://web.zpr.fer.hr/ergonomija/2005/cvitas/EDI.pdf, 05.01.2012.

[2] Roger Clarke, http://www.rogerclarke.com/EC/EDIIntro.html, 04.01.2012.

[3] „Zanemareni EDI“, Infotrend, br. 185, str. 44-47, 2011.

[4] X12, http://www.x12.org/x12org/index.cfm, 04.01.2012.

23