Eksploatacija i Razvitak Telekomunikacijskog Sustava[1]

SVEUČILIŠTE U SPLITU ODJEL ZA STRUČNE STUDIJE

Mr. Sc. Juraj Buzolić

Eksploatacija i razvitak telekomunikacijskog sustava

- ZA INTERNU UPORABU-

Split, 2006.


2


1

SADRŽAJ

1. UVOD 4 2. USTROJ TELEKOMUNIKACIJSKE MREŽE U HRVATSKOJ 5

2.1. KOMUTACIJA 5 2.2. SUSTAVI PRIJENOSA 7 2.3. PRISTUPNE MREŽE 9 2.3.1. OSNOVNI KONSTRUKTIVNI ELEMENTI PRISTUPNE MREŽE 9 2.3.2. KONCEPCIJA IZGRADNJE PRISTUPNE MREŽE 11 2.3.3. KOMERCIJALNA ADSL MREŽA 13 2.4. KABELI PRISTUPNE I SPOJNE MREŽE 14 2.5. ISDN (INTEGRATED DIGITAL SERVICES NETWORK) 17 2.5.1. PRIMJENE ISDN USLUGA 17 2.5.2. INTERNET I ISDN 18 2.5.3. POVEZIVANJE INTERNETA I JAVNE TELEFONSKE MREŽE 19 2.5.4. ISDN I INTERNET 19 2.6. MREŽA INTERNET 20 2.6.1. HT INTERNET 20 2.6.2. PRISTUP MODEMOM 20 2.6.3. NET START 20 2.6.4. NET PLUS 20 2.6.5. NET SUPER 21 2.6.6. NET GOST 21 2.6.7. STALNA VEZA NA INTERNET 21 2.6.8. VELIKI KORISNIK 21 2.6.9. VELIKI KORISNIK U NACIONALNOJ MREŽI 22 2.6.10. MEðUNARODNI INTERNET ROAMING 22 2.6.11. NAPREDNE USLUGE – USLUGE S DODATNOM VRIJEDNOŠĆU 22 TELEFONSKI I WEB IMENIK 23 WEB TRGOVANJE 23 INTERNET BANKARSTVO 25 UČENJE NA DALJINU 26 KOMPONENTE ELEKTRONIČKOG OKRUŽENJA NAMIJENJENOG UČENJU NA DALJINU 26 USLUGA FAKSIMIL-FAKSIMIL 28

3. DIZAJN RJEŠENJA IP PLATFORME NA RAZINI REPUBLIKE HRVATSKE 29 4. DEFINICIJA OSNOVNIH POJMOVA IZ TEORIJE POUZDANOSTI 35

4.1 DEFINICIJA OSNOVNIH POJMOVA I FUNKCIJA 36 4.1.1 EFIKASNOST 36 4.1.2 RASPOLOŽIVOST 36 4.1.3 POUZDANOST 36 4.1.4 OSNOVNE FUNKCIJE TEORIJE POUZDANOSTI I ODNOSI MEðU NJIMA 36

5. DEFINIRANJE KVALITETE TELEKOMUNIKACIJSKIH USLUGA 38 6. DEFINIRANJE EFIKASNOSTI TELEKOMUNIKACIJSKIH SUSTAVA 40

6.1 POSTIZANJE OPTIMALNE EFIKASNOSTI SUSTAVA 45 6.1.1 ASPEKT PREDVIðANJA 45 6.1.2 ASPEKT PROCJENE I REVIZIJE 45 6.1.3 ASPEKT VERIFIKACIJE 47 6.2 EKONOMSKI ASPEKT EFIKASNOSTI 47 6.3 LOGISTIČKA PODRŠKA 49 6.3.1 SREDNJE VRIJEME IZMEðU KVAROVA (MTBF) 51 6.3.2 FUNKCIJA OBNAVLJANJA 52 6.3.3 SREDNJE VRIJEME POPRAVAKA (MTTR) 52 6.3.4 DEFINIRANJE RASPOLOŽIVOSTI ZA SUSTAVE SA OBNAVLJANJEM 54 6.3.5 RASPOLOŽIVOST SLOŽENIH SUSTAVA 56


2

7. REFERENTNI MODELI ZA PROMETNE MREŽE 60 7.1 STRUKTURIRANJE PROMETNE MREŽE PREMA POOPĆENOM MREŽNOM MODELU 60 7.2 SLOJEVITO STRUKTURIRANJE FUNKCIJA I PROCESA 61 7.3 OSI REFERENTNI MODEL 64 7.4 UMREŽAVANJE PREMA TCP/IP PROTOKOLIMA 67

8. TELEKOMUNIKACIJSKI SUSTAV I PROMETNI TOKOVI 69 8.1 PROMETNI VOLUMEN 69 8.2 ODNOSI TELEKOMUNIKACIJSKOG PROMETA, TELEKOMUNIKACIJA I KOMUNIKACIJA 70

9. TEORIJSKI OPISI INFORMACIJE I KOMUNIKACIJE 72 9.1 TEOREMI SHANNONOVE TEORIJE INFORMACIJE 72 9.2 ODREðIVANJE KAPACITETA PREMA VELIČINI I SVOJSTVIMA INFORMACIJSKOG PROMETA

75 9.3 OSNOVNI MODELI KVANTIZACIJE TK PROMETA 77

10. MODELIRANJE GLOBALNOG HIJERARHIJSKOG SUSTAVA ZA UPRAVLJANJE, NADZOR, KONTROLU EFIKASNOSTI TK MREŽE U EKSPLOATACIJI 78

10.1 STRATUMI: RAZINE OPISA ILI APSTRAKCIJE 80 10.1.1.2SLOJEVI: NIVOI KOMPLEKSNOSTI ODLUČIVANJA 82 10.1.1.3SUSTAVI SA VIŠE EŠALONA – ORGANIZACIJSKE HIJERARHIJE 83

11. MODEL UPRAVLJANJA TELEKOMUNIKACIJSKIM SUSTAVOM NA NIVOU IZGRAðENE TEHNOLOGIJE I ORGANIZACIJE 86 12. MODELIRANJE GLOBALNOG SUSTAVA ZA EKSPLOATACIJSKO UPRAVLJANJE, NADZOR I ODRŽAVANJE TELEKOMUNIKACIJSKE MREŽE U OBLIKU FUNKCIONALNE MREŽE CENTARA ZA ODRŽAVANJE I OPERATIVNO VOðENJE (OIOV CENTRI) 89 13. IDENTIFIKACIJA I DEFINIRANJA SUSTAVA UPRAVLJANJA 95 14. UPRAVLJANJE RAZVITKOM TELEKOMUNIKACIJSKOG SUSTAVA 108 14.1 INVESTIRANJE 110 15 PRIVATIZACIJA I LIBERALIZACIJA TELEKOMUNIKACIJSKIH USLUGA 118 16 ORGANIZACIJA TELEKOMUNIKACIJSKIH OPERATORA 135

16.1 CENTRALISTIČKI SUSTAVI 126 16.2 TELEKOMUNIKACIJSKO TRŽIŠTE 126 16.3 DECENTRALIZIRANO USTROJSTVO 126 16.4 TEHNOLOGIJA – ČOVJEK - ORGANIZACIJA 127 16.5 MODELIRANJE DECENTRALIZIRANOG USTROJA 128 16.6 PROCESNO USMJERENJE KORISNICIMA 129 16.7 SINERGIJA 132 16.8 SPOZNAJA I ZNANJE 132 16.9 ORGANIZACIJSKO UČENJE 133 16.10 DEFINIRANJE FUNKCIJA TELEKOMUNIKACIJSKOG OPERATORA 134

17 PRIJEDLOG ORGANIZACIJE TELEKOMUNIKACIJSKIH OPERATORA 135 17.1 REGIONALNO (DECENTRALIZIRANO) USTROJSTVO 135 17.2 UPRAVLJANJE STRATEGIJOM 135 17.3 UPRAVITELJ REGIJE 136 17.4 OPĆE I KADROVSKE FUNKCIJE 136 17.5 ULOGA OPERATORA 136 17.6 EKSPLOATACIJSKO UPRAVLJANJE 137 17.7 DEFINIRANJE EKSPLOATACIJSKIH FUNKCIJA 138 17.8 TEHNOLOGIJSKI MARKETING 138 17.9 PRODAJA/MARKETING 138 17.10 MARKETING 138 17.11 NADZOR I UPRAVLJANJE 138 17.12 ADMINISTRATIVNE SLUŽBE 139 17.13 SKRB O KORISNIKU (CUSTOMER CARE) 140 17.14 RAZVITAK I REALIZACIJA RAZVITKA 140


3

PRILOG 1 144 PROJEKT SUSTAVA ZA NADZOR I UPRAVLJANJE TELEKOMUNIKACIJSKE MREŽE 144

1.1 POLAZNE POSTAVKE 145 1.2 KONCEPT KONFIGURACIJE 147 1.3 NAČIN POVEZIVANJA 147 1.4 STRUKTURA SUSTAVA 148 1.5 FUNKCIJE SUSTAVA 149 1.5.1 SUSTAV ZA PRIJEM I OBRADU PODATAKA 149 1.5.2 OBRAČUN TELEFONSKE USLUGE 151 1.5.3 OBRAČUN TELEKOMUNIKACIJSKIH USLUGA – BIS (BILLING SYSTEM) 152 1.5.4 NADZOR I UPRAVLJANJE 155 1.5.5 STATUS SUSTAVA 156 1.5.6 UPRAVLJANJE 157 1.5.7 ZBIRNA IZVJEŠĆA 158

PRILOG 2 159 1. PODRUČJE RAZMATRANJA 161 2. PREPORUKE 161 3. DEFINICIJE I SKRAĆENICE 162 4 OPĆA RAZMATRANJA 162 5 POKAZATELJI KAKVOĆE USLUGE GOVORNE TELEFONIJE 163 6 POKAZATELJI KAKVOĆE ISDN USLUGA 173


4

1. UVOD

Činjenica je da telekomunikacijski sustav (gledano globalno) “preživljava” enormni rast, uz izraziti rast potreba korisničkih sustava. Digitalizacija i integracija telekomunikacijskih sustava je orijentacija razvitka današnje telekomunikacijske mreže u cjelini. Postupna realizacija integrirane telekomunikacijske mreže (komutacijski čvor, prijenosni sustav) je današnja realnost. Meñutim, što je stupanj te realizacije viši, to je konfliktnost izmeñu korisničkog područja, kao jednog segmenta telekomunikacijske mreže, i ostalog dijela telekomunikacijskog sustava veća. Ta konfliktnost se ogleda u sve slabijoj kompatibilnosti i suradnji izmeñu ova dva segmenta, posebno na razini tehničke osnovice, što uvjetuje ozbiljnu kočnicu daljnjeg razvitka telekomunikacija kao cjeline. Uvoñenjem novih usluga u telekomunikacijsku mrežu, osjetljivost korisnika na ažurnost i kvalitetu njegovih usluga izrazito raste, odnosno korisnički sustav dolazi u još veću ovisnost prema sustavu telekomunikacija, koji samo potvrñuje svoj značaj. S obzirom je TK mreža sa stajališta eksploatacije odreñena velikom količinom podataka i velikom dnevnom dinamikom dogañaja, u sadašnjoj organizaciji, posluživanje može vršiti samo veliki broj radnika. Zbog navedenoga nužno je izvršiti sagledavanje ovog područja telekomunikacijskog sustava u cilju postizanja efikasnijeg tehnološkog procesa na izvršnoj razini, bez proporcionalnog povećanja broja zaposlenih s povećanjem kapaciteta TK mreže, te ponuditi mogućnost efikasnijeg upravljanja ovim područjem na svim razinama (od planiranja, projektiranja, eksploatacije i održavanja). CCIT preporukom G106 i diskusijama unutar studijskih grupa definiran je osnovni koncept parametara kojima se ocjenjuje kvaliteta telekomunikacijske mreže. U toj preporuci izvršena je hijerarhijska stratifikacija parametara kvalitete definiranim kao ukupni efekt kvalitete usluga izraženih kao stupanj zadovoljenja korisnika tih usluga. Najviši stratum kvalitete usluga odreñen je kombiniranim aspektom raspoloživosti usluga, podrške uslugama i pouzdanošću usluga. Drugi stratum je odreñen karakteristikama prometa, raspoloživosti funkcija i pouzdanosti prijenosa. Treći najniži stratum je odreñen karakteristikama pouzdanosti sustava, pogodnosti za održavanje i podrškom održavanja. Definiranjem kvalitete telekomunikacijske mreže izražene kao kvalitete sa stajališta korisnika u sebi sadrži sve elemente koji omogućavaju kvalitetno nov pristup eksploataciji, nadzoru i održavanju složene telekomunikacijske mreže.


5

2. USTROJ TELEKOMUNIKACIJSKE MREŽE U HRVATSKOJ Projekcijom dugoročnog razvitka telekomunikacija u Republici Hrvatskoj do 2000. godine utvrñena je, pored osnovnih smjernica tehnološkog razvitka, potreba reorganizacije nacionalne telekomunikacijske mreže koja je uvjetovana tim tehnološkim razvitkom. Kao jedan od najvažnijih ciljeva reorganizacije mreže zacrtano je podizanje razine kvalitete usluga kroz osiguravanje maksimalnog stupnja njene otpornosti na prometna opterećenja i na sve pojedinačne kvarove izazvane višom silom ili utjecajem drugih nepredvidivih čimbenika u bilo kojem segmentu mreže. Na slici 1. prikazan je stari i novi ustroj TK mreže.

Slika 1. Stari i novi ustroj hrvatske telefonske mreže

2.1. Komutacija

Prilikom definiranja odrednica daljnjeg razvitka telekomunikacijske mreže posebnu pozornost treba posvetiti kvaliteti telekomunikacijskih usluga mjerenoj parametrima raspoloživosti, pouzdanosti i održivosti mreže.

Planom realizacije nacionalne mreže u hrvatskoj digitalnoj telefonskoj mreži predviñene su tri razine: − pristupna, − tranzitna i − meñunarodna,

koje su prikazane na slici 1. Sukladno tome i ciljni ustroj digitalnih mjesnih mreža u velikim hrvatskim gradovima u pogledu komutacije biti će u dvije razine. Na donjoj razini nalazit će se digitalne pristupne centrale (područne centrale), a na koje će pretplatnici biti povezani izravno, putem udaljenih pretplatničkih stupnjeva, pretplatničkih multipleksnih ureñaja ili na neki drugi pogodan način.


6

Na gornjoj razini, koja je istovjetna tranzitnoj razini nacionalne mreže, nalazit će se po jedan par tranzitnih ili kombiniranih meñunarodno/tranzitnih centrala s ulogom tranzitiranja ukupnog lokalnog, nacionalnog i meñunarodnog prometa pretplatnika pristupnih centrala, kako iz mjesne mreže tako i iz cijele županije, osim prometa koji se ostvaruje izmeñu pretplatnika pojedine pristupne centrale. Povezivanje pristupnih centrala i tranzitnih (meñunarodno/tranzitnih) centrala biti će ostvareno po načelu “dual homing”, što znači da će svaka pristupna (područna i/ili lokalna) centrala za odlazni i dolazni promet biti povezana s obje ove centrale. Izravne veze izmeñu pristupnih centrala neće postojati. Tranzitne (meñunarodne/tranzitne) centrale biti će povezane meñuvezom unutar para, izravno s drugim tranzitnim centralama u zemlji, s drugim zemljama prema pretežnom prometnom interesu i s meñunarodnim centralama I ranga u Hrvatskoj (u Zagrebu). Načelni prikaz ciljnog ustroja mreže prikazan je na slici 2.

Slika 2. Ciljni ustroj digitalnih mjesnih mreža velikih gradova u Hrvatskoj

Na prostoru Splitsko-dalmatinske županije izgrañena je telekomunikacijska mreža prikazana slikom 3.

Slika 3. Komutacije u splitskoj mreži 2000. godine


7

2.2. Sustavi prijenosa

Osnovni cilj daljnjeg razvitka mreže sustava prijenosa je ostvarenje kvalitetne, elastične i otporne zajedničke digitalne transmisijske infrastrukture za sve signale postojećih i budućih širokopojasnih usluga. Temeljne odrednice podjednako se odnose na sve razine i područja mreže. To su: − potpuna digitalizacija i primjena optičke tehnologije, − primjena suvremenih koncepcija, tehnologije i modova prijenosa (SDH, DXC, ADM).

� SDH (Synchronous Digital Hierarchy) – Sinkrona digitalna hijerarhija � DXC ( Digital Cross Connect) – Digitalni prespojnik � ADM (ADD Drop Multiplexer) – SDH multipleksor s funkcijom izdvajanja, prospajanja i umetanja digitalnih grupa.

− strukturirano ustrojstvo transmisijske mreže tipa “prsteni”, “lanci” i “dvojne trase”, − maksimalna sigurnost, kvaliteta i raspoloživost mreže primjenom upravljanja na razini

transportnih puteva, − transparentnost za prijenos govornih i negovornih usluga. S obzirom je u dosadašnjoj izgradnji primjenom navedenih odrednica po principu “odozgo – na dolje” postavljena osnova suvremene mreže na magistralnoj meñunarodnoj i meñužupanijskoj razini, u tijeku daljnje izgradnje iste smjernice primjenit će se i u izgradnji lokalnih spojnih i pristupnih mreža na području velikih gradova. Na slikama 4. i 5. prikazana je planirana evolucija mreže prijenosnih sustava za povezivanje pristupnih komutacija u Splitu (Split – Solin – Kaštela).

Slika 4. Prijenosni sustavi u Splitu - prva faza (logički prikaz)


8

Slika 5. Prijenosni sustavi u Splitu – druga faza (logički prikaz)

Slika 6. prikazuje planiranu mrežu prijenosnih sustava koja Split povezuje u telekomunikacijsku mrežu na županijskoj i nacionalnoj razini.

Slika 6. Županijski prijenosni sustavi i povezivanje s višim razinama (I i II faza)


9

2.3. Pristupne mreže

U sustavu korisničkih pristupnih mreža pažnju obratiti na: − primjenu suvremenih elemenata pristupne mreže (UPS, FAS/FMUX, SDH/ADMUX,

PGS, xDSL), � UPS – udaljeni pretplatnički stupanj � FMUX (Fleksible MUX) – fleksibilni multipleksor � ADMUX � PGS (Plair Gain Systems) – digitalni sustavi za višestruko korištenje parica � xDSL – bilo koja DSL (Digital Subscriber Line) digitalna pretplatnička linija − primjenu odgovarajućih mehaničkih struktura (npr. kabineti i/ili ormarići koje će omogućiti

osim smještaja i napajanja već spomenutih elemenata i postepenu ugradnju ATM i CATV pristupnih ureñaja),

� ATM (Asynchronous Transfer Mode) – asinkroni transfer mod definiran od strane ITU-T kao vrsta prijenosa u kojem su informacije organizirane u ćelijama

� CATV (Cable TeleVision) – kabelska televizija − rezervne kapacitete optičke infrastrukture za nadogradnju širokopojasne multimedijalne

mreže.

2.3.1. Osnovni konstruktivni elementi pristupne mreže

Osnovni konstruktivni elementi pristupne mreže su: − Glavni razdjelnik (vertikalna strana), omogućava elastično spajanje vodova iz

pretplatničke, odnosno spojne mreže sa vodovima u centrali. − Završni kabel, instalacijski kabel sa izolacijom i omotačem od plastičnih masa ili

izolacijom od lak papira ili lak pamuka i sa metalnim omotačem. − Završni nastavak, je kabelski nastavak glavnog i završnog kabela. On se postavlja na

kabelsko postolje. − Razdjelnik u mreži, služi za elastično spajanje kabela glavne i distributivne mreže, kao i

kabela u distributivnoj mreži. − Kabelski izvod – distributivna točka, predstavlja krajnju točku distributivne mreže –

distributivna točka – u kojoj se vrši prijelaz sa parica glavnog kabela u krutom sustavu pretplatničke mreže, odnosno sa parica distributivnog kabela u elastičnom i mješovitom sustavu mreže, na vodove kućne instalacije ili na vodove razvodne mreže.

− Kabelska kanalizacija, predstavlja mrežu podzemnih cijevi koja služi za razvod i zaštitu kabela. Ona omogućava brzu i laku zamjenu postojećih kabela, jednostavno proširenje mreže, popravak kabela u slučaju kvara, a da se kod ovih radova ne oštećuje vanjska površina ulice i ne ometa promet.

− Ureñaji za višestruko korištenje pretplatničkih vodova, omogućavaju da više pretplatnika koristi glavni vod.

− Ureñaji za plinsku ili električnu kontrolu, primjenjuju se u mjesnoj mreži za održavanje izgrañenih dionica mreže. Njihov osnovni zadatak je stalno kontroliranje nepropusnosti na vlagu i vodu ugrañenih kabela i nastavaka, na vrijeme signaliziranje pojave popuštanje i po mogućnosti, spriječavanja daljnjeg prodiranja vlage i vode sve do trenutka otklanjanja nastale smetnje.

− Pretplatnički kabel, prema načinu polaganja dijeli se na: uvlačni, podzemni, podvodni i nadzemni, a prema mjestu u mreži na: glavni, distributivni I i II reda, izvodni, razvodni, instalacijski i spojni. Prema vrsti izolacije i omotača razlikujemo tri tipa mjesnih kabela: kabeli sa zračno-papirnom izolacijom i metalnim omotačem i kabeli sa izolacijom i omotačem od plastičnih masa.


10

Slika 7. prikazuje strukturu pretplatničke mreže prema načelima grañenja u analognoj tehnologiji.

Slika 7.


11

2.3.2. Koncepcija izgradnje pristupne mreže

Pristupna mreža čija je gradnja trajala dugi niz godina i koja se gradila po načelima analognog telekomunikacijskog sustava predstavlja izgrañenu telekomunikacijsku infrastrukturu velikih gradova. Uvažavajući izgrañenost pristupne mreže definirani su inicijalni hibridni optičko-bakreni modeli pristupnih mreža, sposobni za evoluiranje, tj. nadogradnju u skladu s komercijalno raspoloživim resursima pristupnih mreža na svjetskom tržištu, prema ciljnoj strukturi prikazanoj na slici 8. Ti modeli (slike 9., 10. i 11.) podržavaju: − širokopojasnost (mreža s monomodnim optičkim nitima kao transmisijskom podlogom do

brzine korisnika, a kasnije do samih korisnika), − dvosmjernost (za podržavanje distribucijskih i interaktivnih/komutiranih službi), − multifunkcionalnost (za podržavanje svih vrsta službi/usluga i svih oblika poruka (audio, data,

video), − kompatibilnost (s postojećom infrastrukturom/resursima), − sposobnost evolucije (iterativne nadogradnje sustava unutar vijeka trajanja).

− Slika 8. Ciljni model pristupne mreže

Slika 9. Model za realizaciju suvremene pristupne mreže za velike poslovne korisnike - FIFo concept


12

Slika 10. Inicijalni model realizacije suvremene pristupne mreže na stambenim dijelovima

velegradskih područja – koncept FTTB/FTTC

Slika 11. Model realizacije suvremene pristupne velegradske mreže

– koncept FTTB/FTTC/FTTH


13

2.3.3. Komercijalna ADSL mreža

Shema komercijalne ADSL mreže prikazana je na slici 12. Ovakve mreže su već puštene u rad od strane svih zapadnoeuropskih i sjevernoameričkih telekomunikacijskih operatora.

Slika 12. DSL pristup širokopojasnim uslugama preko ATM mreže

Uvoñenje ovakve mreže širokopojasnih usluga u komercijalnu uporabu potencijalno je vrlo profitabilno. Korisnici ADSL usluga su: − mala, srednja i velika poduzeća, − znanstvene i obrazovne ustanove, − hoteli i bolnice, − rezidencijalni korisnici.

Poslovnim korisnicima mogle bi se ponuditi sljedeće usluge: − brzi pristup Internetu, − povezivanje LAN mreža, − ostvarivanje videokonferencijskih veza izmeñu centrale tvrtke i poslovnica, uvoñenje

telemedicine, interaktivnog učenja na daljinu i drugih teleusluga.

Privatnim korisnicima mogle bi se ponuditi usluge: − brzog pristupa Internetu, − distribucije TV programa, − videa na zahtjev, − razne teleusluge.


14

2.4. Kabeli pristupne i spojne mreže

Na slikama 13., 14. i 15. su dani kabeli proizvoñača ELKA Zagreb koji se upotrebljavaju u izgradnji pristupne i spojne mreže.

Slika 13.


15

Slika 14.


16

Slika 15.


17

2.5. ISDN (Integrated Digital Services Network)

ISDN digitalna mreža s integracijom usluga je koncept pružanja skupa usluga, oprema i standarda pristupanja mreži. ISDN je nadogradnja postojeće digitalne telefonske mreže u smislu omogućavanja digitalne veze od korisnika do korisnika kao i povećanje prijenosnih kapaciteta postojeće mreže. Pogodnosti koje mreža ISDN nudi su: − široki spektar usluga, − digitalna komunikacija brzinama od 64kbit/s do 2Mbit/s, − veća kvaliteta pružanja usluga, − pristup svim raspoloživim mrežama, − brzi pristup Internetu, − videotelefonija i videokonferencije.

Mreža ISDN omogućava dva načina pristupa: − osnovni pristup – BRA, − primarni pristup – PRA.

Osnovni pristup BRA omugućuje pristup ISDN uslugama putem 2B+D (2*64kbit/s + 16kbit/s). BRA pristup namjenjen je rezidencijalnim i manjim poslovnim korisnicima. Ukupni kapacitet sastoji se od dva B kanala koji služe za razmjenu podataka kroz komutiranu mrežu i jednog D kanala koji služi za signalizaciju, te za još neke usluge ISDN. Pristup BRA omogućuje istovremenu razmjenu podataka mrežom pri brzini od 128 kbit/s. Primarni pristup PRA omogućuje pristup ISDN uslugama putem 30B+D (30*64kbit/s + 64kbit/s). PRA pristup namijenjen je velikim poslovnim korisnicima i to za povezivanje njihovih kućnih sustava na javnu telefonsku mrežu, kao i za prijenos podataka.

2.5.1. Primjene ISDN usluga

Pristup Internetu je jedna od najočitijih i najpopularnijih primjena mreže ISDN. Pristup Internetu samo je dio prednosti mreže ISDN koje se očituju u bržoj komunikaciji, boljoj kvaliteti veze i u različitim komunikacijskim sposobnostima. Rad na daljinu je sve popularniji način rada u modernim tvrtkama. Putem jedne ISDN linije moguće je istodobno osigurati telefonsku liniju, pristup Internetu ili LAN mreži tvrtke, te jedna BRA linija može kućni ured ili udaljeni ured pretvoriti u učinkovito komunikacijsko središte. Mali kućni uredi obično su uspješniji od velikih korporacijskih ureda jer mogu brzo i učinkovito odgovoriti na zahtjeve korisnika, što je uporabom mogućnosti mreže ISDN postalo još lakše ostvarivo. Na slici 16. je prikazan primjer organizacije veze malog ureda koji ima do 25 zaposlenih, prema Internetu. Za male urede može se upotrebljavati Microsoft Small Buisiness Server kako bi svaki korisnik u mreži mogao imati pristup Internetu. Pristup Internet mreži omogućava se putem ISDN modema. Small Business Server upotrebljavajući Microsoft Proxy Server, automatski obrañuje pozive svakoga korisnika mreži pri pokušaju pristupa Internetu. Brzine pristupa su 64-128 kbit/s.


18

Slika 16. Veza malog ureda prema Internetu

Organizacijsko rješenje veze prema Internetu ureda s 20 do 50 zaposlenih prikazano na Slici 17 temelji se na uporabi ISDN routera. U rješenju namjenjenom za ovakve urede bitno je omogućavanje kvalitetnog pristupa Internetu svakog korisnika preko uredske lokalne mreže. U ovom rješenju korištenje proxy servera nije nužno. ISDN to Ethernet router štiti lokalnu mrežu od neželjenih upada.

Slika 17: Veza ureda s više od 20 zaposlenih prema Internetu

2.5.2. Internet i ISDN

Pristup Internetu osim javne telefonske mreže (PSTN) omugućava i digitalna mreža integriranih usluga (ISDN). Istraživanja tržišta pokazuju da 97% postojećih Internet portova čine analogni modemi (32 milijuna) i ISDN portovi (2 milijuna). Predviña se da će se ove godine taj odnos promijeni. Od 133 milijuna Internet portova 83% činit će: analogni modemi (86 milijuna) i ISDN portovi (24 milijuna). Ostatak će otpasti na asinkrone DSL portove. Dakle, i tada će 90% prometa nositi javna telefonska i ISDN mreža. PSTN/ISDN je najveća telekomunikacijska mreža, stoga telekomunikacijski operatori imaju jasan interes da i dalje ulažu u nju, te da je što bolje iskoriste kao transportni medij do Interneta.


19

2.5.3. Povezivanje Interneta i javne telefonske mreže

Telefonska mreža u Hrvatskoj je organizirana na dvije razine: pristupna i tranzitna. Mreža je podijeljena u četiri tranzitna područja (Zagreb, Rijeka, Split, Osijek) koja imaju parove tranzitnih centrala na koje su povezane sve pristupne centrale tranzitnog područja. Pristupne centrale su meñusobno povezane samo tamo gdje nema tranzitne centrale tranzitnih središta i sav meñužupanijski promet se odvija preko tranzitne centrale. Iz toga razloga povezivanje Interneta i telefonske mreže ide na tranzitnoj razini. Time se postiže manje opterećenje telefonske mreže. ISDN PRA priključci na tranzitnim centralama namjenjeni su priključivanju na Internet. Na slici 18. prikazan je način povezivanja Interneta i javne telefonske mreže.

Slika 18. Povezivanje Interneta i javne telefonske mreže

Povezivanje preko ISDN primarnog pristupa (PRA) omogućava ISDN korisnicima pristup Internetu. Isto tako korisnicima analognih modema omogućen je kvalitetniji pristup Internetu, jer nakon pristupne centrale na koju je takav korisnik povezan put do Internet servera je potpuno digitalan. Tako više ne postoje D/A i A/D konverzije na putu do komutacije na koju su bili spojeni modemi do samih modema, a koje su utjecale na smanjenje kvalitete veze.

2.5.4. ISDN i Internet

Za korisnika Interneta ISDN priključak donosi brzinu nekoliko puta veću od one koju omogućava analogni modem. Osnovni ISDN pristup, uporabom obaju B kanala (B kanal 64 kbit/s), korisniku donosi brzinu od 128 kbit/s. Osobno računalo prilagoñava se ISDN sučelju ugradnjom ISDN kartice. Dostupne su PC kartice različitih mogućnosti, koje omogućavaju spajanje na jedan ili više BRA priključaka sve do PRA priključaka. Kartice namijenjene priključivanju na više BRA priključaka, ili PRA priključak, namijenjene su serverima lokalnih računalnih mreža kojima je tako omogućen izlaz na javnu ISDN mrežu, odnosno prema Internetu brzinama do 2Mbit/s. ISDN kartice povezuju se na S/T ISDN sučelje, te podržavaju osnovnu komunikaciju po B kanalu brzinama n*64 kbit/s, i paketski prijenos (X.25) po B i D kanalu. ISDN adapteri omogućavaju i spajanje telefona, slanje faksa (skupine 3 i 4), te neke druge usluge koje podržava mreža ISDN. Cijena ISDN karice se ne razlikuje bitno od cijena analognih modema. ISDN omogućava višestuku namjenu: − pristup Internetu − razmjenu podataka s bilo kojim ISDN korisnikom iz cijeloga svijeta.


20

2.6. Mreža Internet Internet je svojevrstan komunikacijski fenomen koji možemo promatrati sa tehničkog i sociološkog aspekta. Sa tehničkog aspekta Internet je mreža računala na kojima su pohranjeni različiti podaci i koja meñusobno komuniciraju. U sociološkom smislu Internet čine pojedinci koji koriste globalnu mrežu za pristup do udaljenih podataka ili za korištenje usluga nekog drugog računala u svijetu.

2.6.1. HT Internet

Krajem 1995. godine je službeno započeo rad HT Interneta čime je HT postao prvi komercijalni davatelj Internet usluge u Hrvatskoj. Danas je T-Com internet vodeći hrvatski ISP (Internet Service Provider) s više od 540.000 korisnika. Putem velikog broja svojih modemskih ulaza koji podržavaju najveće standardne brzine prijenosa podataka, T-Com internet svojim korisnicima osigurava: − neograničen pristup uslugama Interneta u cijelom svijetu, − neograničeno vrijeme služenja Internetom, − neograničen prijenos različitih vrsta informacija, − brz pristup modemom u bilo koje doba dana, − e-mail adresu, − brze i pouzdane veze prema najznačajnijim izvorima informacija i programa u svijetu, − programsku podršku za jednostavno priključivanje na Internet.

2.6.2. Pristup modemom

Tehnički preduvjeti za korisnike koji pristupaju Internetu sa svog osobnog računala putem komutirane telefonske mreže modemom su: − osobno računalo, − analogni modem brzine do 56 kbit/s ili adapter za brzinu 64/128 kbit/s, − telefonska linija, − odgovarajući program za pristup Internetu.

2.6.3. Net Start

Ova je usluga namijenjena korisnicima koji se svakodnevno ili povremeno služe Internetom. Net Start korisnik nema vremenskog ograničenja dok se služi Internetom, a naplaćuje mu se posebna tarifa za telefonski, odnosno ISDN poziv po jednom B kanalu. Korisnik ne plaća mjesečnu naknadu nego samo cijenu uporabe, u sklopu telefonskog računa za taj mjesec. Paket Net Start korisnik sadrži: - e-mail adresu kapaciteta 10 MB, - tri dodatne besplatne e-mail adrese, - novu uslugu besplatne sigurnosne zaštite pristupa internetu, koja uključuje antivirusnu,

antispam i firewall zaštitu, - mogućnost potpune samoadministracije korisničkog računa putem T-Com internet

korisničkih stranica (postavljanje preusmjeravanja pošte, provjera zauzetosti e-mail pretinca, postavljanje poruke u odsutnosti, prilagodba statusa sigurnosne zaštite, aktivacija Meñunarodne roaming usluge itd).

2.6.4. Net Plus

Usluga je namijenjena korisnicima koji se intenzivnije služe Internetom. Net Plus korisnik nema vremenskog ograničenja u služenju Internetom, a naplaćuje mu se po posebnoj tarifi za telefonski, odnosno ISDN poziv po jednom B kanalu. Korisnik plaća mjesečnu pretplatu u sklopu


21

T-Com računa, a upotrebu Interneta u sklopu telefonskog računa za protekli mjesec. Paket Net Plus korisnik sadrži:

- e-mail adresu kapaciteta 10 MB - tri dodatne besplatne e-mail adrese - novu uslugu besplatne sigurnosne zaštite pristupa internetu, koja uključuje

antivirusnu, antispam i firewall zaštitu - mogućnost potpune samoadministracije korisničkog računa putem T-Com internet

korisničkih stranica (postavljanje preusmjeravanja pošte, provjera zauzetosti e-mail pretinca, postavljanje poruke u odsutnosti, prilagodba statusa sigurnosne zaštite, aktivacija Meñunarodne roaming usluge itd)

2.6.5. Net Super

Usluga je namijenjena korisnicima koji se vrlo intenzivno služe Internetom. Net Super korisnik nema vremenskog ograničenja dok se služi Internetom, a naplaćuje mu se posebna tarifa za telefonski, odnosno ISDN poziv po jednom B kanalu. Korisnik plaća mjesečnu naknadu u sklopu T-Com računa, a uporabu Interneta u sklopu telefonskog računa za taj mjesec. Paket Net Super korisnik sadrži:

- e-mail adresu kapaciteta 10 MB, - tri dodatne besplatne e-mail adrese, - novu uslugu besplatne sigurnosne zaštite pristupa internetu, koja uključuje

antivirusnu, antispam i firewall zaštitu, - mogućnost potpune samoadministracije korisničkog računa putem T-Com internet

korisničkih stranica (postavljanje preusmjeravanja pošte, provjera zauzetosti e-mail pretinca, postavljanje poruke u odsutnosti, prilagodba statusa sigurnosne zaštite, aktivacija Meñunarodne roaming usluge itd)

2.6.6. Net Gost

Usluga je namijenjena svima koji tek povremeno pristupaju Internetu i nemaju potrebu za e-mail adresom i trajnim registriranjem. Net Gost korisniku omogućen je pristup u svjetsku internet mrežu bez posebne registracije na T-Com internet čvoru. Net Gost korisnik nema svoje korisničko ime (account) na T-Com internetu.

2.6.7. Stalna veza na Internet

Tehnički podaci za korisnike putem usmjerivača (router) i zakupljenog voda svoju lokalnu mrežu trajno vežu na Internet su: − odgovarajući usmjerivač (router), − odgovarajući komunikacijski ureñaj za željenu brzinu prijenosa, − zakupljeni vod do najbližeg T-Com čvora.

2.6.8. Veliki korisnik

Uporabom jednog od prijenosnih protokola (PPP, HDLC, Frame Relay) moguće je ostvariti brzine prijenosa od 33,6 kbit/s do 8Mbit/s. T-Com osigurava korisniku domenu i odgovarajući broj Internet adresa. Korisnik u svojoj lokalnoj mreži ima računalo (ili više njih) koje obavlja funkciju Mail Servera i Domain Name Servera za njegovu domenu. Veliki korisnik u pravilu komunicira sinkronim načinom prijenosa, a kod manjih je brzina (do 33,6 kbit/s) moguće upotrijebiti i asinkroni način rada.


22

2.6.9. Veliki korisnik u nacionalnoj mreži

Usluga je namijenjena velikim korisnicima koji svu Internet komunikaciju obavljaju unutar Hrvatske. Promet je ograničen sampo na mrežu T-Com-a i mreže T-Com-ovih ravnopravnih (peering) partnera. Putem odvojenih priključaka moguće je kombinirati obje vrste usluga, te istodobno biti veliki korisnik u nacionalnoj i u svjetskoj Internet mreži.

2.6.10. Meñunarodni Internet roaming

Meñunarodni Internet roaming je namijenjen korisnicima T-Com usluga koji se u inozemstvu žele putem lokalnog telefonskog poziva vezati na korisnički račun T-Com-a, kao i korisnicima drugih Internet mreža koji se nañu u Hrvatskoj i žele se iz naše telefonske mreže putem T-Com-a povezati na svoje korisničke račune u domicilnim zemljama. Korisnicima T-Com-a je na raspolaganju više od 8000 ulaznih točaka (POP-ova) u više od 150 zemalja širom svijeta. Detaljnije upute za korištenje Internet roaminga objavljene su na Web stranicama http://www.t-com.hr/poslovni/internet/roaming/usluge.asp.

Slika 19. Općenita shema HiNet mreže

2.6.11. Napredne usluge – usluge s dodanom vrijednošću

Internet mreža je zbog svoje sveopće prisutnosti i rasprostranjenosti dostupna široj populaciji stanovništva. Ta je činjenica potakla razvitak mnogih aplikacija koje koriste infrastrukturu Internet mreže za pristup korisnicima. Neke od usluga su: − telefonski i web imenik, − web trgovina, − Internet bankarstvo,


23

− prijenos govora preko Internet protokola (VoIP), − prijenos faksimila putem Internet protokola (FoIP), − učenje na daljinu.

Telefonski i Web imenik

Slika 20.

Usluga telefonskog imenika je alternativa usluzi službe informacija. Naime, podaci o telefonskim pretplatnicima i korisnicima Web stranica u jednoj državi postavljeni su u bazu podataka. Kreiranjem dinamičkih stranica moguće je postaviti upit za odreñeni podatak na koji poslužitelj daje rješenje u obliku ispisa osoba koje zadovoljavaju zadani kriterij. Ova usluga je dostupna 24 sata dnevno i to neograničeno mnogo puta. Potrebno je omogućiti pretraživanje po dijelu naziva pretplatnika što daje točnije rezultate. Takoñer je potrebno osigurati složeni pristup većem broju korisnika istovremeno. HT posjeduje takav imenik na adresi imenik.tel.hr. Pod uvjetom da su podaci trenutno ažurirani ova usluga predstavlja najbrži mogući način dobivanja informacija o pretplatnicima. Pružatelji pristupa Internetu takoñer daju na uvid i popis vlastitih Web korisnika. Problem je u tome što ne postoji jedinstvena baza podataka svih korisnika WWW usluge u svijetu po kojoj je moguće pretraživanje po ključnoj riječi. Kao osnovni podatak potrebno je poznavati davatelja usluge koji je ugostio web sadržaj odreñenog korisnika ili tvrtke.

Web trgovina

Web trgovina se sastoji od niza stranica na kojima se mogu razgledati, naručiti i platiti ponuñeni proizvodi.


24

Slika 21.

Kao tehnička podloga Web trgovine nalazi se operacijski sustav, uobičajeno Windows NT, Unix ili Linux. Web trgovina se kreira postavljanjem Web poslužitelja koji često ima dodatak za kriptiranje potreban kod prikupljanja podataka o broju kartice. Kriptiranje se odvija po SSL protokolu. Podaci o proizvodima nalaze se u bazi podataka na poslužitelju. Dinamičko kreiranje stranica prema podacima iz baze podataka izvodi se primjenom ASP tehnologije. Sadržaj stranice nije stalan već ga odreñuje korisnik iteracijom s Web stranicama. Korisnik takoñer kao klijent komunicira s poslužiteljem, a autorizacija se odvija preko kratkih informacija zvanih cookies (kolačići). Odabrane proizvode korisnik sprema u virtualnu košaricu koja sprema popis odabranih artikala i njegove količine. Sadržajem vlastite košarice korisnik može upravljati tako da može izvršiti pregled košarice, pražnjenje dijela ili cijele košarice, ispisa trenutno potrošene količine novca i sl. Na početku ili na kraju kupovine od korisnika se traže podaci poput imena, prezimena, adrese, imena tvrtke i sl. Plaćanje naručenih proizvoda moguće je na više načina, karticom, pouzećem ili općom uplatnicom. Prilikom plaćanja kreditnom karticom korisnik mora u Web formularu ostaviti broj svoje kartice koji se zaštitno kodiran šalje prodavaču. Prodavač s navedenim iznosom tereti račun kupca i šalje robu kupcu. Prilikom prodaje pouzećem roba se šalje kupcu koju on plaća prilikom primitka od poštara. Slična je situacija i kod plaćanja općom uplatnicom. Dostava proizvoda može biti preko poštanske usluge ili pak preko posebnih službi za dostavu. Svaka Web trgovina mora ostaviti mogućnost povrata naručene robe u odreñenom vremenskom razdoblju uz povrat novca. Takoñer mora omogućiti informacije o servisu, rezervnim dijelovima, te dodatne informacije o proizvodu kod svojih dobavljača u cilju zadovoljenja kupca. Uspostava web trgovine podrazumijeva usvajanje tehnologija kreiranja Web stranica, zaštitnog kodiranja, integracije Web sadržaja s bazama podataka, generiranje dinamičkih Web stranica i slično. Male tvrtke koje prodaju relativno uski asortiman roba mogu zakupiti Web trgovinu koju održavaju druge tvrtke. Sa vlastitog računala prodavač se spaja na poslužiteljsko računalo tvrtke koja je za njegove potrebe otvorila Web trgovinu te unosi izmjene u asortimanu, stanju zaliha, cijenama i slično. Takoñer postoji mogućnost kupnje instaliranog poslužitelja Web trgovine kojeg prodavač mora sam posluživati, ali na takav način ima potpunu kontrolu troškova, zarade, te posjećenosti vlastite Web trgovine.


25

Slika 22.

Internet bankarstvo

Internet bankarstvo ili telebanking je uporaba Internet infrastrukture u poslovanju banaka kojom se omogućava korisniku samoposluživanjem obaviti akcije plaćanja računa, prebacivanja novca s računa na račun, uvida u stanje računa i slično.

Slika 23. Način provjere identiteta korisnika Internet bankarstva

Sigurnosna komponenta kod Internet bankarstva je uvelike izražena i podijeljena u dvije razine - razina provjere identiteta korisnika i sigurnost komunikacije s korisnikom. Korisnik za korištenje usluge Internet bankarstva mora imati računalo, pristup Internet mreži te identifikator, ureñaj koji generira jednokratnu lozinku koja se koristi pri provjeri identiteta korisnika u bankovnom sustavu. Sigurnost komunikacije korisnika i bankovnog sustava se osigurava razmjenom zaštitno kodiranih poruka po SSL protokolu putem Internet mreže. Sama banka treba imati potvrdu o autentikaciji.


26

Učenje na daljinu

Sustavi učenja na daljinu omogućavaju obrazovanje u elektroničkom okruženju gdje korisnici uče u bilo koje vrijeme, uporabom računala kod kuće ili u uredu. Internet mreža sa svojim uslugama elektroničke pošte, prijenosa datoteka (ftp), WWW je idealna infrastruktura za odvijanje procesa daljinskog učenja. Moguće je organizirati formalne i neformalne programe daljinskog učenja. Putem elektroničke pošte mogu se primati poruke sa poštanskih lista organiziranih na neku tematiku kao i mogućnost razmjene poruka. Korisnik se takoñer može pretplatiti na elektronske časopise posvećene odreñenoj tematici. WWW usluga sa svojim svojstvima hipertekstualnih veza i multimedijalnog sadržaja predstavlja najatraktivniji način provoñenja usluge učenja na daljinu. Web stranice mogu sadržavati tekst, slike, audio i video zapise te, u sprezi s uslugom elektroničke pošte, omogućavaju potpuni proces učenja. Sukladno opisanim načinima samoučenja i pronalaženja podataka putem Internet mreže moguće je organizirati formalne programe učenja na daljinu. Prvenstveno je to prikladno kod organiziranja osposobljavanja i tečajeva namijenjenih zaposlenim osobama. Tečajevi se mogu organizirati na intranet mreži neke tvrtke kojom ona na brz, jeftin i učinkovit način može podići stručno znanje svojih djelatnika. Prednosti daljinskog učenja putem Internet mreže su mogućnost suradničkog rada profesora, predavača i učenika, zatim interaktivni pristup multimedijalnom sadržaju te ravnopravan pristup znanju učenicima na lokalnoj i nacionalnoj razini, u gradu i u udaljenim mjestima.

Komponente elektroničkog okruženja namijenjenog učenju na daljinu

Slika 24.

Uloga učitelja je tumačenje gradiva, a učitelj može biti osoba ili program. Nadzornik brine o organizaciji te o provjeri identiteta učenika, a njegovu ulogu može preuzeti učitelj, učenik ili program. Ostali učenici takoñer sudjeluju u procesu učenja kao kod tradicionalnog modela učenja. Nastavna graña je organizirana u hipertekstualne, multimedijske dokumente, kao što su lekcije, vježbe, simulacijski programi. Dodatni izvori informacija su časopisi, priručnici koji ne spadaju u nastavnu grañu. Alati su sredstva kojima se učenik pomaže pri učenju kao što su kalkulatori, programska podrška za komunikaciju.


27

Prijenos govora preko IP mreže

Internet protokol je prvenstveno namijenjen prijenosu informacija u nerealnom vremenu, a temelji se na komutaciji paketa u koje se paketiziraju informacije. Slanje govora putem IP protokola sastoji se od digitaliziranja i paketiziranja govora te slanja kroz mrežu Internet, a naziva se Internet telefonija. Model Internet telefonije temelji se na komunikaciji dvaju ili više korisnika koji posjeduju multimedijalno računalo spojeno na Internet. Uzorkovanje, sažimanje i paketizacija govornog signala odvija se u koderu računala pošiljatelja. Na prijemnom računalu, nakon dekodiranja govorni signal slušamo preko zvučnika računala. Krajnji korisnik može i preko telefonskog ureñaja pristupiti Internet telefoniji. Tada se pristup Internet mreži odvija preko poveznika koji obavlja povezivanje telefonske i Internet mreže prevoñenjem telefonskih brojeva u IP adrese i obratno. U ovom slučaju digitalizacija govornog signala moguća je u samom telefonskom aparatu, telefonskoj centrali ili u povezniku. Usluge IP telefonije uključuju komunikaciju: − telefon-telefon, − telefon-IP telefon i obratno, − telefon-PC telefon i obratno, − IP telefon-IP telefon, − IP telefon-PC telefon i obratno, − PC telefon-PC telefon.

Standardnim telefonom pristupa se Internet telefoniji putem poveznika tako da se bira njegov telefonski broj. Na dobiveni izbornik unese se telefonski broj ili adresa pozivatelja. Poveznik provjerava status pozivatelja i uspostavlja vezu i nadzire promet.

Slika 25: Arhitektura IP telefonije

PC telefon je aplikacija postavljena na multimedijalno računalo koje je spojeno na IP mrežu. Uz uobičajene funkcije prijenosa i kodiranja govora ove aplikacije omogućavaju tekstualnu razmjenu podataka (text chat), govornu poštu, ploču (whiteboard), prijenos podataka, statistiku veze, blokiranja poziva, mjerač vremena poziva. Takoñer podržava priključak PC kamere na USB sučelje te ostvaruje uslugu videotelefona. Bolje performanse se postižu ako se u računalo ugradi kartica za kodiranje govora. Ova kartica predstavlja poveznik za mali broj priključaka.


28

IP telefon se spaja izravno na IP mrežu preko Ethernet sučelja. IP telefon predstavlja telefonski ureñaj koji u sebi ima ugrañen sklop za kodiranje govornog signala. Konfiguriranje IP telefona se obavlja putem Web sučelja. Naplatu usluge moguće je izvršiti plaćanjem prije (pre-paid) ili poslije (post-paid) ostvarene usluge. Korisnici usluga IP telefonije mogu biti fizičke osobe korisnici pokretnih i nepokretnih telefona, tvrtke te telekomunikacijski operateri i davatelji podatkovnih usluga. Osnovni elementi arhitekture IP telefonije, a koji se temelje na H.323 standardu namijenjenom za prijenos multimedijalnih usluga u realnom vremenu preko paketskih mreža su: − terminali, − poveznici, − administratori poveznika, − višespojne upravljačke jedinice.

Terminali koji se koriste za kontinuiranu dvosmjernu komunikaciju u stvarnom vremenu su telefon, računalo koje podržava H.323 standard te multimedijske aplikacije. Poveznik spaja dvije različite mreže prevoñenjem protokola za uspostavu i prekid poziva, pretvorbom formata medija i prenošenjem informacija meñu mrežama. Administrator poveznika je središnja točka za sve pozive unutar mreže. Administrator poveznika obavlja funkcije adresiranja, daje odobrenja i provjere ispravnosti terminala i poveznika, upravlja pojasnom širinom te obračunava i naplaćuje korisničke usluge.

Prijenos faksimila preko IP mreže (FoIP)

Aplikacije prijenosa faksimila putem paketskih mreža omogućava rad faksimil ureñaja preko mreža s komutacijom paketa kao što je Internet. Postoje dva načina prijenosa faksimila: metoda kontinuiranog prijenosa u realnom vremenu i metoda pohrani i proslijedi (store-and-forward). Prijenos faksimila je sličan prijenosu elektroničke pošte, a prednosti su u uštedi u prijenosu putem paketskih mreža u odnosu na slanje preko telefonske mreže, zatim bržem slanju faksimila na više adresa istovremeno te u smanjenju broja potrebnih telefonskih linija.

Usluga elektronička pošta-faksimil

Postoji mogućnost slanja elektroničke pošte na faksimil ureñaj putem mreže Internet. Putem korisničkog programa za slanje elektroničke pošte umjesto adrese unosi se slijedeći oblik adrese: broj_faksimila@davatelj_usluge_FoIP.com. Podržan je i prijenos dodanih datoteka koje su kreirane u nekom tekstualnom programu koje se transformiraju u faksimil. Davatelj usluge FoIP posjeduje Internet faksimil poveznik koji obavlja prethodno opisane akcije.

Usluga faksimil-faksimil

Usluga slanja faksimil dokumenata putem Internet mreže povoljna je radi snižavanja troškova, poglavito pri slanju velikog broja faksimila. Slanje faksimila se može obaviti na razne načine uz korištenje usluge davatelja FoIP. Davatelj FoIP usluge prihvaća faksimil, ponavlja slanje ako je odredišnji faksimil zauzet, te osigurava potvrdu slanja ili prekida pri slanju faksimila.


29

3. VIŠEUSLUŽNE MREŽE UTEMELJENE NA IP PLATFORMI

Dinamički rast prometa, pojačan eksplozijom podatkovnih komunikacija, pristupa internetu i mobilne telefonije, kao i stvaranje nove generacije multimedijalnih usluga, postao je pokretač ogromnog zahtjeva za povećanjem kapaciteta u gradskim i magistralnim transportnim mrežama. Na slici 26. prikazana su predviñanja potreba za informacijskim kapacitetima u godinama koje dolaze.

Slika 26.

Uvažavajući tehnologiju internet protokola (IP), kao višeuslužnog protokol sloja, nužno se nameće upotreba mreže svjetlovodnog sloja (Optical Layer Network). Funkcija prijenosnog sloja definirana je kao pouzdana i jeftina transmisija prometa izmeñu mrežnih točaka i od korisnika do tih mrežnih točaka. Glavni zahtjev koji stoji pred prijenosnom mrežom je porast njezine inteligencije, da bi se obavili zadaci viših slojeva. To znači da prijenosni sloj treba pomoći IP mrežnom sloju kod podizanja pouzdanosti i raspoloživosti sustava kao cjeline. Kako opseg prometa raste, telekomunikacijska mreža ga mora pratiti, kako uz pomoć geografskih proširenja sustava, tako i povećanja kapaciteta. Mreže trebamo graditi na način da su nadogradive u budućnosti, s mogućnošću ispunjavanja novih zahtjeva. Iteracijski postupci izmeñu sustava upravljanja mrežom, mrežnog planiranja i alata za dizajniranje mreže, pomažu da bi se ovaj složeni zadatak mogao riješiti. Dinamičko preusmjeravanje (routing), pokazalo se kao najpogodnija mrežna arhitektura da bi se izvršila interkonekcija IP sloja i prijenosne mreže. Dinamičko prijenosno preusmjeravanje zahtijeva da IP sloj konfigurira prijenosnu mrežu sukladno prometnom inženjeringu, varijacijama u opterećenju, greškama/prekidima na mreži i zagušenju. Ono takoñer zahtijeva fleksibilnu, dinamički konfiguriranu prijenosnu infrastrukturu. Ovo se može realizirati korištenjem „add/drop“ multipleksera i digitalne unakrsne konekcije, kao i multipleksera optičkog sloja, te optičke unakrsne konekcije.


30

Možda u prvom trenutku dinamičko-prijenosno preusmjeravanje nema toliki značaj zbog startnog prekapacitiranja sustava, meñutim rast potreba za širokopojasnom paketskom mrežom u budućnosti će sigurno pomoći sačuvanju kvalitete usluge. Dinamičko prijenosno preusmjeravanje, sa svojim alociranjem resursa u realnom vremenu tamo gdje su oni potrebni, optimizira ulaganje u mrežu. Fleksibilni elementi svjetlovodne mreže i inteligentni sustavi upravljanja mrežom ključ su rješenja u osiguranju da će upravljanje uslugama od kraja do kraja biti podržano sa svih aspekata. Svjetlovodni kabel postaje temeljni kamen razvitka telekomunikacijskih višeuslužnih mreža. Svjetlovodna mreža postaje jedino rješenje za ispunjenje zahtjeva krajnjeg korisnika u budućnosti. Na slici 27. dan je prikaz prijelaza sa tradicionalnih jednouslužnih mreža na višeuslužne mreže.

Slika 27. Prijelaz sa jednouslužnih na višeuslužnu mrežu

Slika 28. pojednostavljeno ilustrira arhitekturu višeuslužne mreže.

Slika 28. Arhitektura konvergiranih IP usluga


31

Današnje širokopojasne telekomunikacijske mreže uglavnom se grade oko jezgrene ili temeljne mreže (Backbone Network), kojoj krajnji korisnici (End Users) pristupaju posredstvom pristupnih mreža (Access Networks). Na strani krajnjeg korisnika najčešće se nalazi jedan ili više krajnjih ureñaja koji su danas vrlo često povezani u lokalnu mrežu (Local Area Network). Jezgrena je mreža zadužena za transport informacija izmeñu krajnjih korisnika ili izmeñu krajnjih korisnika i davatelja sadržaja, usluga, odnosno aplikacija. Jezgrena mreža obavlja prijenos, odnosno transmisiju te komutiranje (switching), odnosno usmjeravanje informacija.

3.1. Transmisijske mreže

Transmisijska ili prijenosna telekomunikacijska mreža je skup prostorno distribuiranih i povezanih transmisijskih sustava, čiji je zadatak prenijeti ponuñenu količinu informacija, zahtijevane kvalitete na traženu udaljenost uz što manju cijenu. Transmisijska se mreža može opisati i kao skup transmisijskih čvorova ili linkova koji na fizičkoj razini povezuju krajnje korisnike s čvorovima u pristupnoj mreži, te čvorove meñusobno u jezgrenoj mreži.

3.1.1. Optički transmisijski sustav

Razvitak optičke transmisijske mreže potaknut je nizom razloga:

- tehnološki napredak komponenti za prijenos, komutaciju i procesiranje optičkog signala,

- pad cijena fotoničkih komponenata, - povećanje zahtjeva za raznolikošću telekomunikacijskih usluga, - povećanje zahtjeva za fleksibilnošću, - povećanje zahtjeva za raspoloživošću, - brzi porast prometa, - zahtjevi za širokopojasnim uslugama.

Svojstva optičke mreže su:

- optička transparentnost na velikim udaljenostima, - ogroman potencijalni transmisijski kapacitet, - mala učestalost pogreške (BER), - fleksibilnost u radu, - integracija postojećih usluga.

Osnovne tehnologije i tehnike optičke mreže su:

- multipleksne tehnike, - tehnologija svjetlovodne niti, - tehnologije fotoničkih sustava i komponenti, - transmisijska tehnika, - komutacijska tehnika, - obrada optičkog signala.

3.1.2. Arhitekture transmisijskih mreža

Suvremena transmisijska mreža temelji se na digitalnom prijenosu i vremenskom multipleksiranju u električkoj domeni, valnom multipleksiranju u optičkoj domeni, te prostorno-vremenskom prospajanju. Osnovni elementi transmisijske mreže su: digitalni linkovi (električki ili optički), ureñaji za multipleksiranje i komutacijski elementi (ADM, OADM, DXC i OXC).


32

U mreži se prospajaju agregatni tokovi na dugoročnoj osnovi da bi se zadovoljili prometni zahtjevi izmeñu pojedinih čvorova komutacijske mreže. Promjene u komutacijskoj matrici čvorova transmisijske mreže dogañaju se u dva slučaja:

- zbog promjene u prometnim zahtjevima (spora promjena), ili - zbog kvara u mreži i potrebe da se preusmjeravanjem izbjegne gubitak prometa (brza

promjena).

Za zadovoljenje prometnih zahtjeva (slika 29.) izmeñu čvorova A i B, u normalnom stanju mreže koristi se primarni put (A, B) s potrebnim kapacitetom od x standardnih kanala, a izmeñu A i C primarni put (A, C) s y kanala. U slučaju kvara izmeñu čvorova transmisijske mreže (prospojnika) A i B, ugrožen je promet na oba puta. U prospojnicima A, B i C treba u što kraćem vremenskom intervalu prospojiti promet na rezervne putove: rezervni put (A, D, B) umjesto primarnog (A, B) i rezervni put (A, D, C) umjesto primarnog (A, B, C).

Slika 29.

3.1.3. Suvremena arhitektura transmisijske mreže

Suvremena arhitektura transmisijske mreže razlikuje dvije osnovne razine: jezgrenu i pristupnu mrežu. U jezgrenoj mreži s većim udaljenostima izmeñu transmisijskih čvorova, na meñunarodnoj i nacionalnoj razini, primjenjuje se povezana optička mreža jer minimizira duljine optičkih putova. U čvorovima se koriste električki prospojnici (DXC) s tendencijom prema primjeni optičkih prospojnika (OXC). Radi povećanja mogućnosti preživljavanja u slučaju kvara, primjenjuju se redundandni optički putovi uz primjenu različitih scenarija zaštite i obnavljanja (npr. zaštite 1+1, 1:1, obnavljanje linka). Optička transmisijska mreža koja obuhvaća optički prijenos i prospajanje u optičkoj domeni, najčešće na razine valnih duljina, naziva se sveoptičkom transmisijskom mrežom. Na razini mreže gdje udaljenosti nisu velike (regionalna razina) najviše se koristi prstenasta struktura. U prstenastoj mreži primjenjuju se add/drop multiplekseri i to električni (ADM) ili optički OADM. Radi zaštite u slučaju kvara, koristi se dvostruki prsten.


33

Na razini pristupne mreže najčešće se koristi zvjezdasta struktura, kao najjeftinija, ali i nejnepouzdanija. Uvažavajući činjenicu da je telekomunikacijska mreža informacijska infrastruktura, nužno je potrebno povećati pouzdanost i raspoloživost pristupa korisnika na mrežu, pa je naše opredjeljenje za zvjezdastom strukturom pristupne mreže (vidi sliku 30).

Slika 30. Osnove topologije transportnih mreža

Današnja hijerarhija razina transmisijske mreže u slojevitom prikazu ima tendenciju smanjenja skupih i složenih posrednika (ATM i SDH) izmeñu sveprisutnog IP sloja i perspektivnog fizičkog sloja DWDM (slika 31). Protokol s komutacijom oznaka u IP mreži MPLS (Multi-Protocol Label Switching) u optičkoj domeni postaje protokol s komutacijom valnih duljina MPλS (Multi-Protocol Lambda Switching).

Slika 31. Razine mreže

U IP mreži primjenjuje se komutacija paketa, kao najučinkovitiji način prijenosa i komutacije podataka u mreži. Budući da se i dalje očekuje velik porast podatkovnog prometa u telekomunikacijskoj mreži, može se očekivati razvoj i implementacija optičke komutacije paketa (OPS-Optical Packet Switching) u optičkim mrežama nove generacije. S tehnološkog gledišta ovaj zadatak nije jednostavno realizirati jer pretpostavlja brzu optičku komutaciju zaglavlja paketa i primjenu optičkih memorija.

ATM MPLS MPλS

SDH

IP

DWDM


34

Kao kompromisno rješenje se razmatra optička komutacija snopova (OBS – Optical Burst Switching), u kojoj se paketi agregiraju u velike snopove koji se prenose odvojeno od zaglavlja snopa i tako ostavljaju dovoljno vremena za elektroničko procesiranje i usmjeravanje. Na slici 31. prikazana je evolucija funkcionalnosti optičke mreže koja se očekuje u sljedećih nekoliko godina. Novi telekomunikacijski operatori na prostoru Republike Hrvatske grade informacijsko-komunikacijsku mrežu zasnovanu na IP platformi, sa uvoñenjem MPLS protokola. IP MPLS mreža se u početnoj fazi rada sastoji od glavnog čvora u Zagrebu, te regionalnih centara u Rijeci, Splitu i Osijeku. Svaki od tri regionalna centra povezana su na centralni čvor u Zagrebu bežičnim radio vezama i optičkim vezama. Osim zvjezdaste strukture povezivanja sa glavnim čvorom, nužno je izvršiti i meñusobno povezivanje meñu čvorovima, kako bi se osigurala redundantnost kapaciteta.

Slika 32.


35

Sustavi koji se uopće ne obnavljaju

4. DEFINICIJA OSNOVNIH POJMOVA IZ TEORIJE POUZDANOSTI

Sve tehničke sustave općenito možemo podijeliti na: − sustave koji se obnavljaju, − sustave koji se ne obnavljaju.

Sustave koji se obnavljaju možemo podijeliti na: − sustave koji se obnavljaju na nivou komponente, to jest za vrijeme izvršenja obnavljanja

ne prekida se izvršenje zadatka, − sustave koji se obnavljaju na nivou sustava, to jest za vrijeme izvršenja obnavljanja

prekida se izvršenje zadatka.

Sustave koji se ne obnavljaju možemo podijeliti na: − sustave koji za vrijeme obnavljanja bezuvjetno prekidaju izvršenje zadatka, − sustave koji se uopće ne obnavljaju.

Slika 33.

Prema mjestu koje sustav zauzima u ovoj podjeli definiraju se osnovne veličine iz teorije pouzdanosti. Na primjer sustav koji se uopće ne obnavlja ne posjeduje veličinu raspoloživosti. Telekomunikacijski sustavi spadaju u sustave koji se obnavljaju, ovisno o strukturi obnavljanje se vrši na nivou sustava ili na nivou komponente. Kod telekomunikacijskih sustava definiramo sve pojmove iz teorije pouzdanosti: − efikasnost, − raspoloživost i − pouzdanost.

Sustavi koji

se ne

obnavljaju

Sustavi koji

se

obnavljaju

Sustavi

Sustavi koji se obnavljaju na nivou komponente

Sustavi koji se obnavljaju na nivou sustava

Sustavi koji za vrijeme obnavljanja bezuvjetno prekidaju rad


36

4.1. Definicija osnovnih pojmova i funkcija

4.1.1. Efikasnost

Efikasnost je vjerojatnost izvršenja zadatka uz odgovarajuću cijenu koštanja.

E(t;τ) = );(

);(

ττ

tC

tD

D(t;τ) – vjerojatnost izvršenja zadatka C(t;τ) – cijena izvršenja zadatka

Vrlo često efikasnost izražavamo i u obliku E(t;ττττ) = Ee(t;ττττ)Et(t;ττττ) Ee(t;τ) – ekonomski aspekt efikasnosti Et(t;τ) = D(t;τ) – tehnički aspekt efikasnosti

4.1.2. Raspoloživost

Raspoloživost je vjerojatnost da će u nekom po volji odabranom trenutku sustav koji se obnavlja biti u ispravnom stanju. Praktički raspoloživost najčešće računamo iz odnosa ukupnog vremena ispravnog rada i čitavog vremena promatranja sustava.

A(t) = Tu

Ta

Ta – ukupno aktivno vrijeme Tu – ukupno vrijeme promatranja

4.1.3. Pouzdanost

Pouzdanost je vjerojatnost ispravnosti u nekom vremenskom intervalu uz definirane uvjete rada i zadatak.

4.1.4. Osnovne funkcije teorije pouzdanosti i odnosi meñu njima

U teoriji pouzdanosti definiramo četiri osnovne funkcije: R(τ) – pouzdanost, vjerojatnost ispravnosti u nekom vremenskom intervalu, f(τ) – funkcija gustoće kvarova, λ(τ) – funkcija intenziteta kvarova, F(τ) – vjerojatnost kvara u nekom vremenskom intervalu.

Očito je da postoji odreñena veza izmeñu funkcije R(τ) i F(τ), ta veza je dana relacijom. R(τ) + F(τ) = 1

Iz gornje relacije proizlazi R(τ) = 1 - F(τ)


37

Takoñer iz teorije matematske statistike i vjerojatnosti poznata nam je veza izmeñu funkcija f(τ) i F(τ).

F(τ) = ∫∞−

τ

ττ df )(

Takoñer iz funkcije gustoće kvarova možemo izračunati vrijednost pouzdanosti. Pomoću donjeg izraza najprije možemo izračunati prosječan broj kvarova u nekom intervalu µ(τ).

µ(τ) = ∫τ

ττλ0

)( d

Poissonova raspodjela P(n;µ) daje vjerojatnost odreñenog broja kvarova, pouzdanost je vjerojatnost nultog kvara.

R(τ) = P(0;µ) Iz gornje relacije nam proizlazi veza izmeñu funkcije R(τ) i λ(τ).

R(τ) = e ∫−τ

ττλ0

)( d

Preko navedenih gornjih jednadžbi proizlazi nam veza izmeñu sve tri navedene funkcije koja glasi:

f(τ) = λ(τ)R(τ)

Oblik pojedinih statističkih dogañaja ovisit će prvenstveno o obliku funkcija λ(τ). U našim razmatranjima najčešće se uzima da je funkcija λ(τ) konstanta, što odgovara razdoblju normalnog rada tehničkog ureñaja.

Slika 34.


38

5. DEFINIRANJE KVALITETE TELEKOMUNIKACIJSKIH USLUGA

Korisnika telekomunikacijskih usluga zanima isključivo kvaliteta usluga koju mu mreža pruža. Prethodno izražavanje kvalitete telekomunikacijskih usluga je iznošeno više parametrima nego li stvarnom definicijom. Parametri u upotrebi su: gomilanje, vrijeme odziva, šumovi, prekidi itd. CCITT preporuka G 106 (poglavlje l) definira kvalitetu usluga kao vjerojatnost uspješnog završetka posluživanja. Razlikujemo tri skupine razloga, odnosno uzroka koji rezultiraju neuspješnim završetkom posluživanja i to: − pozivajući korisnik, − telekomunikacijski sustav u mreži, i − pozvani korisnik ili poslužitelj, odnosno davatelj usluge.

Iako su sva tri moguća izvora neuspješnog završetka posluživanja jednako važna, s obzirom na širinu problema, predmet obrade će biti kvaliteta veza unutar telekomunikacijske mreže. Ova kvaliteta usluga se odnosi na kvalitetu usluga sa stanovišta korisnika. Pojam kvalitete usluga sa stanovišta korisnika često se naziva i efikasnost telekomunikacijske mreže sa stanovišta korisnika, a dana je kao odnos broja uspješnih posluživanja s obzirom na ukupan broj pokušaja pozivanja, uključujući osim kompletne veze i utjecaj ponašanja korisnika. CCITT ovu složenu vjerojatnost naziva vjerojatnost uspješnog posluživanja:

p = p1 × p2 × p3

gdje je: p – vjerojatnost uspješnog posluživanja, p1 – raspoloživost telekomunikacijske mreže, p2 – pouzdanost uspostavljene veze, p3 – komponenta ljudskog faktora. p1, p2 i p3 se mogu dalje razložiti na : p1 = p11 × p12 p2 = p21 × p22 p3 = p31 × p32

Produkt vjerojatnosti p1 × p2 daje kvalitetu mreže (Network Connection Ration – NCR), koja se dobiva kao odnos uspjelih pokušaja uspostavljanja veze obzirom na ukupan broj pokušaja uspostavljanja veze, uz uvjet da se veza uspostavlja prema slobodnom korisniku ili slobodnom davatelju TK usluga. Vjerojatnost p11 se odnosi na pojedine pretplatničke telekomunikacijske priključke (ptp), a daje se kao raspoloživost, odnosno vjerojatnost korisničke dostupnosti do centralnih organa. p12 predstavlja vjerojatnost da jedan prihvaćeni poziv, a na temelju informacija o pozivanom korisniku bude uspješno prospojen .Očito je da se ovaj parametar ne odnosi samo na tzv. tehničku raspoloživost telekomunikacijskog sustava, već on ovisi i o prometnoj sposobnosti tj. vjerojatnosti da će veza biti uspješno prospojena u uvjetima realnog prometnog opterećenja.


39

Vjerojatnost p3 ovisi isključivo o ponašanju A i B korisnika i nije predmet razmatranja, ali u svrhu razjašnjenja treba kazati da se p31 vrlo često navodi u literaturi i kao p13 tj. kao vjerojatnost da je B korisnički telekomunikacijski priključak slobodan, ili poslužitelj odnosno davatelj usluga. Sa vjerojatnošću p32 razmatra se ponašanje korisničkog telekomunikacijskog priključka kao inicijatora pokušaja uspostavljanja željene veze. U ranijim razmatranjima korisnici su se tretirali kao apsolutni izvori prometa, kojima se ne mogu pripisati nikakva svojstva. U stvarnosti na korisničke telekomunikacijske priključke, odnosno na njihovo ponašanje u velikoj mjeri utječe stanje u mreži, pa korisnički telekomunikacijski ureñaj i mreža čine zajedno jedan sustav izmeñu čijih se dijelova razmjenjuju informacije. U vezi toga govori se o ponašanju korisnika prilikom pokušaja ponovljenog pozivanja, a u svrhu uspješnog ostvarenja veze. Zbog toga je potrebno razlučiti pojam gubitak poziva od gubitka veze. Na temelju praćenja ovako specificiranih vjerojatnosti skupa dogañaja nazvanih kvaliteta usluga možemo u potpunosti procijeniti kvalitetu usluge koju osjeća korisnik, odnosno kvalitetu posluživanja. Ova informacija daje kvantificirano veličinu o kvaliteti telekomunikacijske mreže, a postizanje definiranog nivoa tako specificirane kvalitete predstavlja krajnji cilj eksploatacije. Analizirajući elementarne vjerojatnosti ovog skupa uočavamo da možemo izvršiti razdvajanje utjecaja prometa i utjecaja korisnika telekomunikacijskog priključka od utjecaja otkaza (kvarova) na kvalitetu posluživanja, a trajno praćenje nabrojenih parametara omogućava identifikacija mjesta otkaza kao i razdvajanje utjecaja trajnih od trenutnih smetnji.

Slika 35. Komponente koje utječu na kvalitetu usluga


40

6. DEFINIRANJE EFIKASNOSTI TELEKOMUNIKACIJSKIH SUSTAVA

Efikasnost telekomunikacijskih sustava se definira kao vjerojatnost da će tijekom eksploatacije sustav uspješno osigurati uspostavljanje veze meñu korisnicima (kada se za to ukaže potreba) i zadanu kvalitetu prijenosa informacija u odreñenom vremenskom intervalu pod odreñenim uvjetima rada i uz neko cijenu koštanja, može se prikazati izrazom:

),t(C

),t(D),t(E

uk ττ

=τ

gdje je: ),t(D τ - vjerojatnost izvršenja funkcije sustava

),t(Cuk τ - ukupna cijena koštanja prijenosa

t - vrijeme početka promatranja τ - vremenski interval promatranja

Relativnu cijenu korištenja prijenosa možemo prikazati izrazom:

0

k0rel C

CC),t(C

+=τ

gdje je: co – cijena koštanja rada bez pojave kvara ck – dodatni troškovi zbog pojave kvara

co = ci + cod

ci – cijena investicija (nabava + montaža) cod – cijena održavanja i logističke podrške tijekom održavanja bez kvara

ck = cot + cg

cot – troškovi otklanjanja kvarova cg – direktni gubici radi zastoja sustava

Izraz za efikasnost dat na ovaj način predstavlja statičku ocjenu efikasnosti sustava kojom se mogu dosta dobro prikazati pojedina čvorišta sa relativno dosta fiksnim algoritmom upravljanja, ali se tim izrazom ne obuhvaća mogućnost boljeg iskorištenja, efikasnije mogućnosti prijenosa na razini složene mreže pomoću dinamičkog upravljanja i boljeg dinamičkog iskorištenja mreže u cjelini. Zbog navedenog pogodnija je ocjena efikasnosti pomoću komparativnog izraza idealne efikasnosti mreže s obzirom na stvarnu efikasnost promatrane telekomunikacijske mreže.

),t(K

),t(K),t(E

p

r

τ

τ=τ

gdje je: ),t(K r τ - statička ocjena stvarne efikasnosti mreže

),t(Kp τ - statička procjena potencijalne efikasnosti mreže


41

),t(C

),t(D),t(K r τ

τ=τ

),t(D τ - procjena vjerojatnosti pravilnog rada i prijenosa informacija u vremenskom

intervalu )t,t( τ+ na temelju stvarnih podataka o funkcioniranju

telekomunikacijske mreže

),( τtC - ukupni troškovi nabave i eksploatacije

),t(C

),t(D),t(K

min

maxp τ

τ=τ

),t(Dmax τ - maksimalna moguća vjerojatnost pravilnog prijenosa informacija

),t(Cmin τ - procjena najmanjih mogućih troškova.

Uvrštavajući dobivamo:

),min(

),max(),(

),(

),(

ττττ

τ

tD

tD

tC

tD

tE =

),t(C

),t(C

),t(D

),t(D),t(E min

max τ

τ

ττ

=τ (1)

pri čemu je:

),t(D

),t(D

max ττ

- takozvani tehnički aspekt efikasnosti

),t(C

),t(Cmin

τ

τ - takozvani ekonomski aspekt efikasnosti

Za ukupnu efikasnost vrijedi:

1),t(E0 ≤τ≤

Ukoliko sada analiziramo pojedine parametre efikasnosti spomenute u izrazu (1) možemo vjerojatnost pravilnog prijenosa informacije ),t(D τ prikazati kao produkt vjerojatnosti

nepojavljivanja grešaka u prospajanju i prijenosu informacija prprP (vjerojatnost pravilnog

prijenosa informacija uz zanemarenje utjecaja pouzdanosti i vjerojatnošću pravilnog tehničkog funkcioniranja sustava ),t(P τ pa za ),t(D τ možemo pisati:

),(),(),( τττ tPtPtD

prpr ⋅=

Kod toga je vjerojatnost ),t(D τ ograničena vjerojatnošću pravilnog funkcioniranja sustava odnosno njenih parametara, tako da vrijedi:


42

),t(P),t(D τ≤τ

a time i ),(),( maxmax ττ tPtD

prpr=

Ako je ),t(C minuk τ ukupna cijena koštanja idealizirane mreže, uvrštenjem dobivamo:

gp0i

min

maxprp

r

CCCC

),t(C

),t(P

),t(D

),t(K

),t(K),t(E

pr+++

τ•

ττ

=τ

τ=τ

Ukoliko pretpostavimo da je ),t(K p τ tj. idealna potencijalna efikasnost sustava 1),t(K p ≈τ , a

što za slučaj promatranja jednog čvora ili pretplatničke telekomunikacijske mreže možemo napraviti , dolazimo na početni izraz:

),t(C

),t(D),t(E

ττ

=τ

Vjerojatnost pravilnog uspostavljanja veze ),t(D τ je odreñena vjerojatnošću bezotkaznog rada

sustava koja se za sustave, kod kojih su procesi otkazivanja i obnavljanja neovisni, možemo odrediti prema:

[ ]{ })(R)(M)t(A1)t,t(R)t(AK),t(D 00 τ−τ⋅τ⋅−+τ+⋅=τ

1)( ≈tA

0≈

gdje su:

A(t) - funkcija raspoloživosti R(t) - funkcija pouzdanosti

)(M 0τ - funkcija obnavljanja

K - prikladnost konstrukcije promatranog sustava

0τ - vrijeme obnavljanja

0r τ−τ=τ - vrijeme ispravnog rada

τ - vremenski interval promatranja

Iz ovog izraza vidimo da je vjerojatnost izvršenja zadatka dana produktom faktora prikladnosti konstrukcije i sume uvjetnih vjerojatnosti da je u trenutku t sustav na raspolaganju, tada se u vremenskom intervalu τ neće dogoditi kvar i vjerojatnosti da u trenutku t sustav nije na raspolaganju, ali će se u intervalu 0τ izvršiti popravak, te da se u preostalom vremenskom

intervalu 0τ−τ neće dogoditi kvar, odnosno da će sustav ispravno obavljati svoju funkciju.

U slučaju da je vrijeme promatranja dovoljno dugo, a intezitet otklanjanja kvarova mnogo veći od inteziteta nastanka kvara što je osigurano za sve telekomunikacijske ureñaje i sustave, to se drugi izraz u sumi uvjetnih vjerojatnosti može uzeti približno 0, budući da imamo brzo obnavljanje. Možemo kazati da je raspoloživost približno 1, što onda daje:

)()(),( ττ RtAKtD p ⋅=


43

Za ukupnu sustavsku efikasnost imamo sada izraz:

),t(C

K)t(A)(R),t(E p

τ

τ=τ

gdje je:

)(R τ - pouzdanost izvršenja zadatka u intervalu τ , ako je na početku intervala sustav

ispravno radio, )t(A - funkcija raspoloživosti sustava,

pK - sposobnost tj. prikladnost konstrukcije s obzirom na mogućnost izvršenja

zadatka, ),t(C τ - ukupna cijena koštanja.

Ova definicija efikasnosti objedinjuje sve osnovne faktore koji se javljaju tijekom eksploatacije sustava. Ovdje su prisutni ekonomski, organizacijski i tehnički aspekti osiguranja efikasnosti telekomunikacijskih složenih sustava. U literaturi se najčešće govori o tehničkom aspektu efikasnosti, jer daje stupanj zadovoljenja korisnika.

44

Efikasnost složenih tehničkih sustava

Ekonomski moment efikasnosti Tehnički moment efikasnosti

Raspoloživost

Radna raspoloživost

Pouzdanost

Pouzdanost izvrš.zadatka

Sposobnost

Adekvatnostkonstrukcije

Operativno vrijemepouzdanosti

Vrijeme zastojaPogodnost zaodržavanje

Vrijeme aktivnogremonta

Funkcija dizajna,opreme, podataka,sredstava i osob.

Logističko vrijeme

Funkcija raspolo. rez.dijelova, osoblja i

sredst.

Administrativno vrijeme

Funkcija osoblja isredstava

Planirano održavanje

Stvarna i ekonomskapodrška

Ispitno mjernaoprema

Obuka kadrovaUpute i ost.

dokum. za održ.Rezervni djelovi Sredstva Ugovori o održav.

Slika 36. Osnovni odnosi izmeñu raznih parametara efikasnosti

45

6.1 Postizanje optimalne efikasnosti sustava

U svrhu postizanja optimalne efikasnosti sustava postoje uglavnom tri aspekta efikasnosti sustava (aspekt predviñanja, aspekt procjene i revizije i aspekt verifikacije) u fazama projektiranja, konstrukcije i proizvodnje.

6.1.1. Aspekt predviñanja

Tehnika predviñanja efikasnosti tijekom projektiranja i razvitka, osigurava uspješno planiranje optimuma efikasnosti sustava.

6.1.2. Aspekt procjene i revizije

Procjenu efikasnosti treba vršiti tijekom faze projektiranja, konstrukcije, proizvodnje i svih elemenata koji osiguravaju uspješno održavanje i visoku iskoristivost sustava u svrhu smanjenja cijene sustava.

Procjena efikasnosti objedinjava: − funkcionalnost (predviñanja, analize i testiranje), − pouzdanost (MTBF) (predviñanja, analize i testiranje), − raspoloživost: − metoda nadzora (predviñanja, analize i testiranje), − metoda lokacije greške (predviñanja, analize i testiranja), − mogućnost popravka (predviñanja, analize i testiranja),

− logističku podršku (predviñanja, analize i testiranja), − ljudski faktor (predviñanja, analize i testiranja).

Potrebno je naglasiti da bilo kakav pristup projektiranju efikasnosti sustava koji bi izostavio potrebu iterativne procjene i revizije tj. višestrukog traženja optimuma meñusobno izbalansiranih vrijednosti pojedinih parametara efikasnosti, ne bi u sebi nosio suštinu teorije efikasnosti.

46

Ulazni zahtjevi Sredstva Opis sustava Faktori podrške Konstrukcija

MODELAefikasnosti sustava

Upravljanjemodela i

efikasnosti sustava

Postupakodlučivanja

Prelazak natvorničko testiranje

razvojaKvalitativnioperativnizahtjevi,Specificiranjeradnih zahtjeva,Zahtjevi podrške,SredstvaPopisiKonceptualnistudij

BuñetOsobljeKapacitetindustrijeTehnološke granice

IdentifikacijaalternativnihsustavaKonfiguracijaDokumentacija

DefinicijainterfaccasustavaVariable itd.Granice podatk.Popisi, sredstvaIdentifikacijazahtjeva podrškeza svaki alter.sustav

DefinicijeparametarainterfaccaTehn. programaizbora

Mjerenje i komp.parametara efikas.sustava zaalternat. sustaveIzvršenje sustavastudije i prodaje

Optimal.konfiguracije

sustava

Ulazni zahtjevi

DefinicijasustavaIskoristivostOkolinaRadni/održ.faktoriKvantitativnizahtjevi

Efikasnost sustava

RaspoloživostPouzdanostSposobnost

Izvori podataka

Očekivani izvoriPrimjenjivielementipodataka

Prikupljanjepodataka

ipostupak

Analiza izmjena

Procjena iprimjena izmjenaOsnovni zahtjeviDizajn sustavaPodrška sustava

Povratna veza

DA

NE

Slika 37.


47

6.1.3. Aspekt verifikacije

Ovim se misli na verifikaciju predviñenih parametara efikasnosti u fazi proizvodnje (na uzorcima ili sustavu) i u fazi eksploatacije kroz prizmu praćenja stvarno postignute efikasnosti sustava. Stvarna efikasnost sustava će se pokazati tek kad nastupe radni uvjeti sustava. Čekanje do trenutka radnih uvjeta sustava je uzaludno ukoliko nisu bili osigurani odreñeni postupci koji će rezultirati očekivanom efikasnošću sustava. Kod toga, kako bi se osigurala moguća korektivna akcija uz minimalne troškove, mjerenje i procjena postaju iterativni proces započet tijekom početnog projektiranja i proširen tijekom razvitka proizvodnje i testiranja. Kroz fazu koncepcije i definicije postupak služi da bi ustanovio početne zahtjeve za sustav i služi da se jasnije sagledavaju tehnički uvjeti, odnosno kupoprodajni ugovori obzirom na mogućnost sustava, a kroz mogućnost alternativnih rješenja tokom izvedbene faze.

6.2. Ekonomski aspekt efikasnosti

Kod projektiranja i konstruiranja sustava želi se postići ispunjenje namijenjene funkcije uz nižu cijenu. Ukupna cijena uključuje početne troškove (cijenu konceptualnih studija, razvitka, proizvodnje, testiranja i montaže), te operativne troškove (troškovi održavanja, rezervni dijelovi instrumenata, ispitna oprema i pomoćna sredstva). Uz pravilnu procjenu troškova, moguće je bitno smanjiti troškove kroz sagledavanje problema troškova s obzirom na traženu pouzdanost i raspoloživost, a što stvarno može utjecati na redukciju bilo intenziteta kvarova, bilo vremena održavanja, a kroz to i na reducirane zahtjeve i troškove za podršku u fazi eksploatacije.


48

POČETNI TROŠKOVI INVESTICIJE

1. Postupak i kontrola ugovaranja 2. Konceptualne studije 3. Projektiranje i razvitak

a) osnovna oprema b) oprema podrške c) tehnički podaci

4. Izvedba 5. Integrirano testiranje

a) kategorija I b) kategorija II c) kategorija III

6. Sredstva a) održavanje i popravak b) skladište c) nekretnine d) korištenje

7. Oprema podrške a) radna b) održavanje c) instrumenti

8. Rezervni dijelovi za popravak a) osnovna oprema b) sredstva tipa rezerve

9. Tehnički podaci a) tehnička dokumentacija b) radni izvještaji c) crteži / mikrofilmovi/CD

10. Osoblje i obuka a) obuka – teoretska b) obuka c) učionice d) ureñaji za obuku e) podaci za obuku f) obuka nastavnika g) administrativno – režijski troškovi

11. Početni radovi podrške a) materijalno rukovodstvo

opskrba pripravnost podaci / kontrola inventara

b) ugovorni radovi terenski radovi

c) zahtjevi obuke d) administrativno vodstvo

12. Transport (prvo odredište) a) osobna oprema b) oprema podrške c) rezervni dijelovi za popravak d) sredstva e) tehnički podaci f) pakiranje g) ureñaj za obuku

OPERATIVNI TROŠKOVI

1. Godišnje održavanje a) održavanje sustava b) održavanje ostalih sredstava

2. Rezervni dijelovi za popravak a) nadopunjavanje rezervnih

dijelova osnovna oprema oprema podrške

b) modifikacija rezervnih dijelova 3. Modifikacija oprema 4. Osobni dohoci osoblja

a) kvantiteta osoblja b) brzina i vještina c) direktna podrška osoblja

(socijalna zaštita, stanovanje i dr.)

d) administracija

5. Logistička podrška a) upravljanje materijalom,

snabdijevanje i brisanje / dodavanje kontrole inventara

b) servisi nabavljača terenski servis tehničko udruživanje

c) administrativno – režijski trošk. 6. Tehnički podaci podrške

a) servisni bilteni b) tehničke upute


49

6.3. Logistička podrška

Logistička podrška osigurava korisniku trajan i efikasan rad sustava u fazi eksploatacije. Logistička podrška uključuje sljedeće elemente:

1. Planirano održavanje 2. Oprema podrške 3. Osoblje i obuka 4. Tehnička dokumentacija 5. Rezervni dijelovi 6. Ugovori s dobavljačem rezervnih dijelova

1. Planirano održavanje u sebi sadrži: − filozofiju, plan i postupke koji se odnose na upravljanje, izvršenje i kontrolu kvalitete

preventivnog i korektivnog ili kontrolirano korektivnog održavanja (ukoliko je primijenjeno),

− planirano obnavljanje koje uključuje servis, popravak, testiranje, kalibriranje, modifikacije,

− rukovanje i uskladištenje.

Ovaj skup poslova definiran je i sljedećim pojmovima (poglavlje 4.) kao MTTR, MTBM, vrijeme reakcije na kvar, vrijeme pripreme, vrijeme lokacije i identifikacije greške, vrijeme potrebno za demontažu, popravak i montažu, prilikom održavanja, itd.

2. Oprema podrške uključuje svu potrebnu opremu koja osigurava planirane ciljeve

održavanja s obzirom na traženu efikasnost opreme. 3. Osoblje i obuka definira nivo stručnosti, vještine, iskustva itd. 4. Tehnička dokumentacija obuhvaća svu dokumentaciju koja je potrebna za efikasno

upravljanje i održavanje (specifikacije, opisi, sheme, tehnički podaci, upute, postupci za lociranje grešaka i druge forme tehničkih logističkih podataka).

5. Rezervni dijelovi obuhvaćaju količinu dijelova obzirom na postignutu pouzdanost i

raspoloživost sustava. 6. Ugovori s dobavljačima rezervnih dijelova definiraju potrebu i intenzitet narudžbi, način

dobave, osiguranje tehničke pomoći u održavanju itd.

Očito je da intefrirana logistička podrška direktno utječe na parametre raspoloživosti sustava, a kroz to na sveukupnu efikasnost sustava. Da bi se postiglo efikasno održavanje potrebno je da se pojam pogodnosti za održavanje razmatra u ranim fazama projektiranja i konstrukcije, jer se isključivo u tim fazama mogu ostvariti preduvjeti za efikasno održavanje i upravljanje sustavom. Iz iznesenog proizlazi da je analiza pogodnosti održavanja takoñer iterativna funkcija, započeta u ranoj fazi projekta, okvirno definirana ugovorom, a razvijena u fazi konstrukcije.


50

Slika 38.


51

6.3.1. Srednje vrijeme izmeñu kvarova (MTBF)

Jedan način opisivanja ponašanja sustava ili sklopa kojeg je moguće popraviti jest da se da srednja vrijednost vremena izmeñu uzastopnih kvarova označenih s MTBF – Mean Time Between Failure (MTBF). Vrijeme koje je potrebno da se otkrije kvar, locira i ukloni, naziva se vrijeme popravka. Srednja vrijednost vremena popravaka kod raznih pojava greške naziva se srednje vrijeme popravka – Mean Time To Repear (MTTR). Recipročna vrijednost tj.

MTTR

1=µ

naziva se učestalost popravka i daje srednju vrijednost za broj popravaka u jedinici vremena. Srednje vrijeme do zakazivanja - Mean Time to Failure (MTTF) je srednja vrijednost razdoblja izmeñu završetka popravka i pojave sljedećeg kvara. Jasno ova srednja vrijednost se odnosi na vrijeme kada sustav radi. Iz iznesenog proizlazi da je:

MTBF = MTTF + MTTR

Ukoliko je MTTR zanemarivo imamo:

MTBF = MTTF

Prikaz vremena dat je na slici 39.

Slika 39.

Trenutci kad doñe do kvara a1, a2 Vremenski intervali (korisnog) rada b1, b2 Vremenski intervali izmeñu pojave kvarova c1, c2 Vrijeme popravka MTTF Srednja vrijednost vremenskih intervala do pojave greške:

( )ii

a cba iii ∑∑ −==

MTBF - Srednja vrijednost vremenskih intervala izmeñu grešaka:


52

ib bi∑=

MTTR - Srednja vrijednost vremenskih intervala potrebnih za popravak:

ic ci∑=

Dakle: b = a + c ili MTBF = MTTF + MTTR

Za telekomunikacijske sustave općenito vrijedi da su vremenski intervali ai i bi reda veličine mjeseci ili godine, dok ci nije veći od nekoliko sati.

6.3.2. Funkcija obnavljanja

Funkcija koja opisuje nalaženje i otklanjanje kvarova naziva se funkcija obnavljanja. Funkcija obnavljanja daje vjerojatnost da će kvar biti otklonjen u vremenu t, nakon što se pojavio, uz odreñene korake i mogućnosti popravljanja sustava. Najčešće korišten analitički izraz je:

M (t) = 1 - e -µt gdje je: M (t) - funkcija obnavljanja, µ - intenzitet obnavljanja, i t - vrijeme.

Na osnovi evidencije o kvarovima možemo izračunati srednje vrijeme obnavljanja, odnosno popravaka:

∑⋅===

N

1iCi

KC

K

TN

1

µ

1T

gdje je: Nk - broj popravaka.

6.3.3. Srednje vrijeme popravaka (MTTR)

Kako je predmet rada problem upravljanja i nadzora mjesne decentralizirane tt mreže, zadržat ćemo se na analizi srednjeg vremena popravaka (MTTR). S obzirom na prethodno izneseno, kod apliciranja MTTR-a na mjesnu mrežu moramo razlikovati odvojeno slučaj: odvija li se preko vodova za vrijeme popravaka tt promet i slučaj: je li došlo do prekida prometa.


53

Vrijeme popravka za slučaj kada se preko vodova mjesne mreže ne može odvijati promet, predstavlja izuzetno važnu veličinu, o kojoj ovisi raspoloživost, a time i kvaliteta usluga sa stajališta korisnika. U svrhu povećanja kvalitete usluga, greškama koje uvjetuju prekid prometa treba u održavanju dati prioritet. Očito je da za radnu jedinicu koja vrši održavanje mjesne mreže greške sa i bez prekida prometa uvjetuju rad na popravci dijelova mreže, koji traje odreñeno vrijeme. Ukoliko izvršimo analizu tog vremena, vidimo da se ono u stvari sastoji od četiri zasebna dijela koji ovise o stupnju opremljenosti nadzorne opreme, o organizaciji kao i snabdjevenosti rezervnim dijelovima.

t

I II III IV

mreža ispravna mreža u kvaru mreža ispravna

Slika 40.

tMTTR = t1 + t2 + t3 + t4

Za slučaj mjesne mreže vrijedi da se srednje vrijeme popravka mreže u kvaru sastoji od: t1 - vremena potrebnog da se nastala greška uoči. Ova veličina ovisi o načinu i izboru

metoda održavanja kao i o izboru prikladne nadzorne opreme i upotrebljenog načina informiranja.

t2 - vrijeme u kojem se na osnovi dobivene informacije o nastanku greške (dobivene preko opreme ili korisnik – služba “97”) izvrši fino lociranje greške. Lokaciju greške izvodi oprema ili osoblje za održavanje isključivo na osnovi znanja i iskustva koje mu stoji na raspolaganju.

t3 - vrijeme zamjene ili popravka elementa mjesne mreže, koje ovisi isključivo o znanju, vještini i opremljenosti ekipa na popravci.

t4 - vrijeme potrebno da se provjeri ispravnost popravljenog dijela mreža (kabelski pravac, ogranak, izvod i dr.) i njegovo puštanje u eksploataciju.

Ovo je slučaj kada je na raspolaganju ljudstvo za održavanje sa potrebnim materijalom za rad, u trenutku saznanja za kvar. Ukoliko to nije slučaj onda ovoj grupi vremena, koju možemo nazvati zajedničkim imenom aktivno vrijeme održavanja (popravaka) treba pridodati i vrijeme čekanja. Vrijeme čekanja sadrži: − logističko vrijeme, koje definira sustav snabdijevanja rezervnim dijelovima, i − administrativno vrijeme, koje definira organizaciju održavanja.

Aktivno vrijeme popravaka uglavnom je ovisno o tipu opreme koja se popravlja, dok se vrijeme čekanja odnosi na efikasnost organizacije održavanja, brzinu komuniciranja, raspoloživost i kvalifikaciju ekipa za održavanje, te o broju i vrsti rezervnih dijelova i komponenata.


54

6.3.4. Definiranje raspoloživosti za sustave sa obnavljanjem

Pojavu kvarova općenito možemo predstaviti eksponencijalnom raspodjelom gustoće kvarova čiji je intenzitet ispada konstantan I 4 I . Vjerojatnost da će sustav t sati nakon svakog kvara biti ponovno spreman za rad (ispravan) data je sa:

M(t) = 1 – e - µt

gdje je:

MTTR

1=µ - učestalost popravka

Dakle, da bi definirali raspoloživost za sustave sa obnavljanjem, potrebno je izračunati vjerojatnost P1(t) da će sustav biti ispravan u trenutku “t”. Uz primjenu Markovljevog procesa razlikujemo stanje 1 u kojem je sustav u redu i stanje 2 u kojem je sustav u kvaru i biti će popravljen. Iz stanja 1 sa intenzitetom otkaza λ prelazi se u stanje 2, a iz stanja 2 u stanje 1 s učestalošću popravaka µ.

λ

1

λ−2

t∆µ−

µ

Slika 41.

Matrica prijelaza glasi

µ−λ

µλ−=

dccd

212

211

a sustav transformiranih diferencijalnih jednadžbi I Laplaceova transformacija glasi:

{ }{ }PP

PP

2

1

2

1

L

L

s

s

)0(

)0(

µ+λ−

µ−λ+=

Ako pretpostavimo da u trenutku t = 0 sustav može biti u ispravnom stanju s vjerojatnošću α (time je obuhvaćen i slučaj α = 1) vrijede sljedeći početni uvjeti:

P1 (0) = α P2 (0) = 1 - α

Na poznat način dobivamo vrijednost P1(t)


55

{ }λ+µ+λ+µ

µ−α+⋅

λ+µµ

=λ+µ+µ+α

=µλ−µ+λ+α−µ+µ+α

=

µ+λ−

µ−λ+

µ+α−

µ−α

=∆

= ∆s

1)(

s

1

)s(s

s

)s)(s(

)1()s(

s

s

s1L 1

1P

ePt)(

1)()t(

λ+µ−⋅

λ+µµ

−α+λ+µµ

=→

Ako se vrijeme t mjeri višekratnicima srednjeg vremena 1/µ do popravka postavlja se dakle:

µ=→=µ tt NN

t1

t

[ ]

eP t)()t( N)(

1

µλ+µ−⋅

λ+µ

µ−α+

λ+µ

µ=

ako to označimo sa:

k=λ+µµ imamo

P1(t) = k + (α - k) exp (- tN / k)

P1(t) odnosno A(t) je vjerojatnost da se sustav u nekom proizvoljnom trenutku t nalazi u ispravnom stanju. Ovako definiranu vjerojatnost nazivamo RASPOLOŽIVOST sustava. Vrlo često nas raspoloživost interesira kroz dulji vremenski period pa onda tražimo

λ+µµ

=−−α+==∞→∞→ 444 3444 21

0

Nt

1t

)kexp()k(k(lim))t()t(A(lim tP

Budući je

MTTR

1=µ , a

MTBF

1=λ

možemo pisati:

MTTRMTBF

MTBF)t(A(lim

t +=

∞→

Ovako definiranu raspoloživost nalazimo često u literaturi, ali je očito da ovaj izraz vrijedi uz ograničenje da su intenzitet ispadanja i popravaka konstante, te da postoji stanje ravnoteže. Ovo možemo ilustrirati sljedećim dijagramom:


56

Slika 42.

Važna razlika izmeñu A(t) i R(t) je njihovo ponašanje u stacionarnom stanju. Kako “t” postaje velik sve funkcije pouzdanosti približavaju se nuli, pri čemu funkcija raspoloživosti postiže odreñenu vrijednost. Iz gornjeg dijagrama je vidljivo kako se A(t) približava konačnoj vrijednosti kada “t” postaje vrlo velik.

λ+µµ

==∞→

∞ )t(A(lim)t(t

A

Prikazane su krivulje A(tn) = k + (α - k) exp (- tN/k) za različite vrijednosti α, iz čega je vidljivo da što je stacionarna raspoloživost veća to će trebati dulje vremena da sustav doñe u stanje ravnoteže.

6.3.5. Raspoloživost složenih sustava

Već su u prethodnom poglavlju izvedeni izrazi za raspoloživost pojedinih sklopova i sustava, te je za trajnu raspoloživost jednog sklopa izveden izraz:

µ

λ−≈

µ

λ+

=λ+µ

µ= 1

1

1A

kada je λ << µ U slučaju jednostavnih sklopova ili sustava kao na slici 43.:

A1 A2 A3 An

Slika 43.


57

trajna raspoloživost cijelog lanca dana je izrazom: As = Π Ai = A1 . A2 . A3 . . . An

Kod redundantnih sklopova ili sustava kao na slici 44:

A1

A2

An

Slika 44.

izraz za trajnu raspoloživost može se izvesti na temelju prethodne relacije samo što umjesto raspoloživosti koristimo izraz za neraspoloživost. Ako se s A1 označi raspoloživost jednog sustava, tada se za redundantni sustav kaže da nije raspoloživ, kada ni jedan ni drugi, ni n-ti sustav ne stoji na raspolaganju tj. vrijedi izraz:

)1()1()1(A AAAAAA n21n21 −⋅⋅⋅−⋅−=⋅⋅⋅⋅=

za slučaj dva sklopa moguće je uvrštavanje za

µ−λµ

=A

dobiti izraz

λµµ

−−+µλ+

+µλ=

µ+λµ

−=−=22

22

2

p2

211 )1()A1(A

Ako se gornji izraz izrazi kao funkcija od µλ dobivamo:

)(A 2pa

21

12

µλ

+µλ

+

+µλ

=

Izvodeći dalje uz λ << µ dobivamo aproksimativni izraz za raspoloživost dvaju aktivnih redundantnih sklopova ili sustava.


58

µλ+−≈

µλ++

=µλ

µλ 2

1

21

12

2

2

2paA

Ukoliko na sličan način razmotrimo izraz za pasivnu redundanciju dvaju sklopova dobijemo:

1

1

)(A 222

2

pp

+µλ+

+µλ

=+µλ+

µ+=

µλλµ

µ

Za redundantne sklopove od ranije vrijedi izraz:

[ ] [ ]∏ −=−−∏=

∏==

==n

1i

n

1i1i

n

1ii A1)A1(1AA

Odnosno

)1()1)(1)(1( AAAAA n321S−⋅⋅⋅−−−=

reda višegčlanoviAn

1iiS A1 +∑

+−=

S obzirom da više članove možemo zanemariti (njihov udjel u ukupnoj raspoloživosti je vrlo mali), dobijemo aproksimativni izraz za raspoloživost sustava pomoću pojedinih izraza za raspoloživost u serijskom spoju prema:

1AzaA1n

1iiiSA <<−≈ ∑

+

Ovi izrazi nam daju mogućnost da teoretski procijenimo vrijeme trajanja rada ili otkaza cijelog sustava dozivom na ukupno vrijeme rada. Iz teoretski izračunate raspoloživosti sustava dobivamo neraspoloživost kao:

ss A1A −=

Ukoliko se to množi sa ukupnim vremenom rada sustava, dobivamo relativno vrijeme prekida prometa tj. nerada sustava.

godinabroj8760AIIgodIgod/Ih

A

IhIT

⋅⋅⋅⋅=

Ukoliko ovo vrijeme definiramo kao granicu dozvoljenog nerada sustava u odreñenom razdoblju, onda ovo vrijeme postaje osnova i granica unutar koje se mora naći projektant kada projektira kako sklopovsku konfiguraciju sustava IMTBFSI tako i sustava održavanja IMTTRSI. To znači da:


59

MTBFMTTR

As

s

s

s

Szadane −≈−≥≥ 11

µλ

su ovime fiksno zadane granice odnosno omjer MTTRS i MTBFS tj. srednja vrijednost izmeñu otkaza sustava IMTBFSI koja ovisi o intenzitetu otkaza sklopova i njihovoj serijskoj ili paralelnoj razmještenosti u strukturi sustava. Druga je ovisnost o srednjem vremenu otkaza sustava, a koji ovisi o metodama identifikacije kvara te njegove lokacije i brzine kojom se kvar može otkriti, kao i o opskrbi rezervnim dijelovima, jednom riječju ovisi o sustavu održavanja, nadzora i upravljanja telekomunikacijskom mrežom u cjelini.


60

7. REFERENTNI MODELI ZA PROMETNE MREŽE

7.1 Strukturiranje prometne mreže prema poopćenom mrežnom modelu

Strukturu pojedine prometne mreže (teletraffic network) možemo sustavno proučavati polazeći od poopćenog referentnog modela telekomunikacijske mreže koji prikazuje generičke podsustave mreže i odnose (relacije) izmeñu njih i prema okruženju. Takvim pristupom omogućeno je lakše razumijevanje kompleksne strukure mreže te je osigurana konzistentnost proučavanja. Klasični tehnički opisi mrežni elemenata, sučelja i protokola specifičnih za svaku mrežu trebaju se razumjeti kroz njihove temeljne funkcije i procese.

Osnovni koncept poopćenog referentnog modela telekomunikacijske mreže je sustavno utemeljen opis funkcija, struktura i procesa u telekomunikacijskim mrežama, prihvaćen danas kao standardni pristup.

Ovdje rekapituliramo poopćeni model koji je koristan u proučavanju prometnih mreža, odnosno vrsta telekomunikacijskog prometa prema osnovnim teleuslugama. Prikaz poopćenog referentnog modela telekomunikacijske mreže dan je na slici 45.

Slika 45. Poopćeni referentni model TK mreže

Prema poopćenom referentnom modelu fizičku strukturu telekomunikacijske mreže možemo načelno predstaviti izrazom:

MFS = (UTE, ASN, SSN, TSN, NMS, INS, RSM)


61

gdje je:

UTE korisnički terminalni ureñaj (user terminal equipment) ASN pristupna podmreža (pretplatničke parice, mobilni pristup i dr.) (access subnet) SSN komutacijska podmreža sastavljena od komutacijskih sustava (centrala) (switching

subnet) TSN spojna transmisijska podmreža koja povezuje čvorišta (trunk subnetwork) NMS oprema (podsustavi) za upravljanje mrežom (network management system) RSM relacije koje opisuju povezivanje komponenti mreže odnosno mrežnih elemenata.

Struktura telekomunikacijske mreže treba podržavati odgovarajuće funkcije i procese kojima se osigurava kvalitetno usluživanje korisničkih zahtjeva. Funkcije koje automatizirano obavlja telekomunikacijska mreža u osnovnoj klasifikaciji podijeljene su na:

� funkcije osnovne noseće (transportne) mreže (FBS), � funkcije asocirane teleuslugama (FTS), � funkcije asocirane uslugama inteligentne mreže (FIN), � funkcije upravljanja mrežom (FNM).

Formalno možemo zapisati da skup funkcija telekomunikacijske mreže (FM) obuhvaća prethodno naznačene osnovne skupine funkcija tako da vrijedi:

NMINTSBSM FFFFF UUU=

gdje rabimo već uvedene oznake. Svaka funkcija realizira se odvijanjem odgovarajućih procesa odnosno programa za odreñena „sustavska ponašanja“.

Za pojedine prometne mreže, usluge se nadograñuju na automatizirane tehničke funkcije i sustavno ih emuliraju. Pri tome je značajno koristiti stečene spoznaje i iskustva iz dosadašnje eksploatacije, ponajprije vezane za telefonski, telegrafski i podatkovni promet. Inženjeri telekomunikacijskog prometa i prometni tehnolozi trebaju dobro upoznati korisničke zahtjeve (user requirements), postaviti funkcijske i strukturne specifikacije za mrežne i ostale resurse koji će omogućiti efikasno i efektivno obavljanje prometa.

7.2 Slojevito strukturiranje funkcija i procesa

Klasična telekomunikacijska (telefonska) mreža nije zahtijevala takvu funkcijsku kompleksnost i složenu slojevitu arhitekturu kakvu nalažu novije mreže, odnosno sustavi. Razloga tomu ima više i ukratko ćemo ih objasniti. Govorna (glasovna) komunikacija posredovanjem telefonske mreže uključuje inteligentne krajnje korisnike koji obavljaju odgovarajuće postupke na početku, tijekom i na kraju razgovora bez potrebe posebnih programa i protokola ugrañenih u krajnje telefonske ureñaje. Čovjek bira odgovarajući broj, ponavlja poziv u slučaju zauzeća, predstavlja se na početku razgovora, u slučaju smetnji ponovit će riječi ili rečenice i dr. Komunikacija izmeñu krajnjih korisnika ( →sugovornika) oslonjena je uglavnom na fizičku (eletričku) razinu mrežne usluge. Izuzetak je faza uspostavljanja i raskidanja veze kad se šalju odgovarajuće signalizacijske poruke koje zahtijevaju višu razinu logičkog (mrežnog) procesiranja.

Uvoñenjem računalskih komunikacija putem javne mreže, te razvitkom paketnih i integriranih višeuslužnih mreža, postalo je nužno razraditi drugačiji pristup i koncept ustrojavanja telekomunikacijske mreže, odnosno funkcija i procesa koji se u njoj obavljaju. Novi pristup nije se mogao oslanjati na klasična rješenja telefonske mreže, nego je zahtijevao cjelovito tretiranje komunikacije izmeñu krajnjih sustava tako da se integralno tretiraju transmisijske mrežne funkcije i aplikacijski orijentirane funkcije.


62

U skladu s uvedenim sustavskim opisivanjem možemo naznačiti da su zahtjevi temeljnim funkcijama i strukturom mrežnih elemenata klasične telefonske mreže bitno manji u odnosu na podatkovne i druge (negovorne) mreže. Načelno vrijedi:

K (TfM) < K (PDN) K(TfM) << K (MSN)

gdje je:

K (TfM) - kompleksnost (K) klasične telefonske mreže (TfM) K (PDN) - kompleksnost (K) javne podatkovne mreže (PDN) K (MSN) - kompleksnost (K) širokopojasne multiservisne mreže (MSN).

Rast kompleksnosti implicira zahtjeve za slojevitim strukturiranjem. To znači da se pored horizontalne strukture i razgraničenja mrežnih elemenata uvodi detaljnjija vertikalna podjela sustava u podsustave sa srodnim funkcijama. Izmeñu podsustava moraju postojati odgovarajuća sučelja tako da se osigura obavljanje procesa odnosno „end-to-end“ usluga za krajnje korisnike.

Veliki problemi koji su nastali 70-ih godina u telekomunikacijskom povezivanju različite računalne opreme dodatno su intenzivirali napore na standardizaciji i prihvaćanju globalno usuglašene slojevite mrežne arhitekture. Povezivanje računalne opreme u kojoj je bio instaliran vlastiti nekompatibilan komunikacijski software (napisan u npr. asembleru), zahtijevalo je složene prilagodbe i adaptacije. Da bi se riješili takvi problemi, te podržao spomenuti novi pristup razvitku integralnih komunikacijskih sustava, ISO (International Organization for Standardization) je 1977. godine pokrenuo rad na referentnom (slojevitom) modelu povezivanja otvorenih sustava (Open Systems Interconnection). Paralelno sa time radile su i radne skupine CCITT-a, tako da je nakon publiciranja OSI-referentnog modela gotovo istovjetan model prihvaćen 1984. godine preporukom X.200 [61].

Načela slojevitog strukturiranja funkcija/procesa bila su ugrañena i u računalske mreže koje su prethodile OSI-RM-u. Najpoznatije takve mrežne arhitekture su:

� IBM-ova SNA (System Network Architecture), � Digitalova DNA (Digital Network Architecture).

Kao svojevrsna konkurencija i/ili nadopuna OSI-RM razvijan je i skup Internet protokola (TCP/IP). To je takoñer slojeviti model koji je podržan sve širom ponudom aplikacija i produkata [60], [61].

Sustavski pristup razmatranja računalske komunikacije i slojevitog strukturiranja funkcija/procesa prikazan je na slici 46. Kompletan komunikacijski sustav promatra se u okruženjima i razlaže na odreñen broj slojeva od kojih svaki obavlja neke funkcije. Konceptualno se razlikuju „niži“ slojevi orijentirani na mrežne funkcije (transmisiju, transport) i „viši“ slojevi s aplikacijski orijentiranim funkcijama. Čitav komunikacijski sustav predstavlja podsustav korisničkog (stvarnog) okruženja u kojem se obavljaju odreñene aplikacije (AP) i iz njih generira potreba za telekomunikacijom.

U formalnom zapisu možemo načelno identificirati skup različitih funkcija telekomunikacijske mreže kod otvorenih sustava. Opis tih funkcija uključuje odgovarajuću kompoziciju mrežnih funkcija i aplikacijski orijentiranih funkcija tako da vrijedi:

{ } { }fffAPMF

OSI

TMΟ=


63

gdje je:

fOSI

TM - skup funkcija telekomunikacijske mreže prema OSI okruženju

{ }fMF

- skup mrežnih funkcija,

{ }fAP

- skup aplikacijskii orijentiranih funkcija,

Ο - operator kompozicije.

Signalizacija i upravljanje mrežom su u gornjem izrazu uključene u mrežne funkcije, no moguće ih je posebno tretirati.

Svaki sloj obavlja odreñenu dobro definiranu funkciju u kontekstu ukupne komunikacije. Rad se obavlja prema definiranom protokolu razmjenom poruka koje sadrže korisničke podatke i dodatne upravljačke informacije izmeñu korespondirajućih slojeva udaljenih sustava (terminala). Svaki sloj ima definirano sučelje prema sloju koji je neposredno ispod i iznad njega. Takvim slojevitim ustrojavanjem protokoli odreñenog sloja nezavisni su od ostalih slojeva.

Slika 46. Sustavni prikaz slojevitog strukturiranja računalske komunikacije

Različite funkcije koje omogućuju komunikaciju krajnjim korisnicima, odnosno aplikacijskim procesima (AP) mogu biti grupirane na različite načine. Ako npr. razmatramo komunikaciju izmeñu dva udaljena računala, tada je potrebno postići sljedeće „dogovore“ izmeñu njih:

� Koje usluge (e-mail, file transfer ili dr.) i koji jezik će se koristiti? � Kako će informacije biti kodirane? � Koje funkcije trebaju biti aktivirane za otklanjanje posljedica smetnji u prijenosu? � Koja metoda će se koristiti za dodavanje adresnih labela? � Kako će terminali biti fizički priključeni na mrežu (tip konektora, naponi)?


64

Nakon opsežnih razmatranja stručnjaci uključeni u razradu OSI-RM usvojili su unificiranu podjelu funkcionalnih slojeva kao opći hijerarhijski okvir za dotadašnje i nove standarde, odnosno protokole mrežnih komunikacija.

7.3 OSI referentni model

Polazeći od općeg koncepta i načela slojevitog strukturiranja komunikacija, razvijen je referentni model povezivanja otvorenih sustava (Open Source Interconnection – Reference Model). Izbor sedam razina rezultat je iscrpnih evaluacija (prijedlozi su bili u rasponu 5 ÷ 11). OSI –RM službeno je prihvaćen u listopadu 1984. godine kao ISO norma dokumentom ISO7948, te kao preporuka CCITT (ITU-T) X.200 na Plenarnoj sjednici CCITT (takoñer u listopadu 1984. godine).

OSI referentni model definira sedam protokolskih razina, od najvišeg sloja primjene ili aplikacije do najnižeg fizičkog sloja. Slojevi OSI referentnog modela su:

1. fizički sloj (Physycal Layer) 2. sloj podatkovne veze (Data Link Layer) 3. sloj mreže (Network Layer) 4. sloj transporta (Transport Layer) 5. sloj sesije (Session Layer) 6. sloj prezentacije (Presentation Layer) 7. sloj primjene (Application Layer).

Tri donja sloja (1-3) su mrežno-ovisni i orijentirani na protokole asocirane s (podatkovnom) telekomunikacijskom mrežom koja se koristi za povezivanje dva (računalska) sustava. Nasuprot tomu, tri gornje razine (5-7) su aplikacijsko-ovisne i sadrže protokole koji omogućuju interakciju aplikacijskih procesa (AP) krajnjih korisnika.

Meñusloj (4) → transportni sloj posreduje izmeñu viših i nižih slojeva tako da aplikacijski orijentiranim slojevima pruža mrežno-neovisne usluge.

Sustavni prikaz logičke strukture OSI modela dan je na slici 47. Opis funkcija i programskih modula na pojedinim protokolskim razinama dan je u nastavku.


65

Slika 47. Sustavni prikaz strukture OSI referentnog modela

Sloj aplikacije ili primjene (A-L) pruža korisničko sučelje (user interface) za različite mrežne informacijske usluge, no on ne obuhvaća aplikacijske procese (AP) iz okruženja. A-L sadrži skup aplikacijskih entiteta koji podržavaju semantički razumljivo povezivanje aplikacijskih procesa iz okruženja sustava (RSE-Real System Environment). Niz programskih modula sadržanih u A-L omogućuju da vanjski korisnici (a to su aplikacijski procesi ili ljudi) uspostavljaju komunikaciju s drugim vanjskim korisnicima.

Pristup aplikacijskim uslugama ostvaruje se kroz definirani skup primitiva, svaki s pridruženim parametrima, koji su podržani lokalnim radnim (operacijskim) softwareom. Osim transfera do korisnika, A-L pruža sljedeće usluge:

- identifikacija namjeravanog komunikacijskog partnera imenom ili adresom, - uspostavljanje autoriteta (ovlasti) za komuniciranje, - dogovor o privatnosti i enkripciji, - izbor načina ili discipline dijaloga, i dr.

Razvijeni su i razvijaju se brojni protokoli aplikacijskog sloja:

- MHS-X.400 (Message Handling Service), - usluge imenika (X.500), - usluge virtualnog terminala (Virtual Terminal Service), - prijenos poslova/programa (Job Transfer and Manipulations) i dr.

Većina telematskih usluga (teleks, viteoteks...) realizira se potporom aplikacijskih uslužnih modula/protokola.


66

Sloj prezentacije (P-L) obavlja funkciju prezentacije (sintaksi) podataka tijekom komunikacije, osiguravajući prepoznatljivost tih podataka. Da bi se ostvarilo istinski otvoreno povezivanje sustava brojne apstraktne i konkretne sintaksne forme moraju biti definirane za korištenje aplikacijskih procesa. P-L entiteti „pregovaraju i selektiraju“ odgovarajuće sintakse, odnosno obavlja konverziju ili adaptaciju u razumljiv oblik za lokalni sustav. Sljedeća važna funkcija P-L odnosi se na sigurnost podataka (data security) i potrebna šifriranja (encrypted). Primjeri protokola sloja prezentacije: virtualna datoteka, šifrirana poruka i dr.

Sloj sesije ili sjednice (S-L) pruža „mehanizme“ za uspostavljanje, koordinaciju i sinkronizaciju dijaloga izmeñu dva udaljena aplikacijska procesa. S-L dopušta dvosmjernu simultanu ili naizmjeničnu komunikaciju, te definira specijalne pristupne znakove (tokens) za strukturiranje. Lista sesijskih usluga koje se pružaju sloju prezentacije sadrži normalne, proširene i garantirane usluge te posebna izvješća o iznimnoj situaciji/podatku (exception reporting). Sloj može sadržavati usluge tarifiranja. Sesijske PDU (Protocol Data Unit) ponekad se nazivaju porukama (messages).

Sloj transporta (T-L) ima posredničku ulogu izmeñu viših aplikacijskih orijentiranih slojeva (protokola) i nižih mrežno-ovisnih slojeva (protokola). T-L pruža sloju sesije uslugu prijenosa poruka (message transfer facility) koja je neovisna o tipu mreže, odnosno dovodi krajnje sustave u stanje kao da s neposredno priključeni jedan na drugog. T-L osigurava najpovoljnije korištenje mrežnih resursa i usluga ovisno o vrsti i zahtjevima komunikacije koju definiraju korisnici, odnosno sloj sesije. Transportne PDU nazivaju se blokovi (blocks). Sloj transporta pruža različite klase usluga (classes of services) što korenspondiraju različitoj kvaliteti usluga koje pružaju pojedine telekomunikacijske mreže. Postoji pet klasa usluga u rasponu od klase 0 (koja pruža samo osnovne funkcije uspostavljanja konekcije) do klase 4 koja uključuje i funkcije potpune kontrole pogrešaka i kontrolu tijeka prometa. Npr. klasa 0 izabire se kod korištenja PSPDN mreže, a klasa 4 kod korištenja PSTN za prijenos podataka.

Sloj mreže (N-L) pruža usluge prijenosa (podataka) izmeñu krajnjih sustava preko komutirane mreže, pri čemu se mogu koristiti različite linije i posredujući sustavi (čvorovi). N-L obavlja funkcije uspostavljanja, održavanja i raskidanja konekcije kroz čitavu mrežu, odnosno adresira korisnike i usmjerava podatkovne jedinice (→ pakete) kroz mrežu. U slučaju meñumrežne komunikacije N-L pruža različite funkcije harmonizacije rada povezanih mreža.

Sloj podatkovne veze ili data-linka (D-L) obavlja funkcije uspostavljanja, održavanja i raskidanja podatkovne konekcije od-točke-do-točke, odnosno pruža usluge pouzdanog prijenosa podataka preko nekog fizičkog kanala/medija. To uključuje funkciju prijenosa okvira (frames – naziv za PDU na sloju D-L) kao uslugu entitetima sloja mreže, te detekciju i korekciju pogrešaka koje mogu nastati na fizičkom sloju. Protokoli D-L su: BCS (Binary Synchronous Communication), HDLC (High Level Data Link Control), LAP-B (Link Access Procedure Balanced), i dr.

Fizički sloj (P-L) obavlja funkciju transportnog prijenosa slijeda bitova preko fizičkog medija. P-L sadrži funkcionalne i proceduralne norme za upravljanje fizičkom vezom i osiguranje nužnih fizičkih i električkih performanci prijenosa. Sučelje izmeñu fizičkog sloja (korisničke opreme) i realnog fizičkog medija (mrežnog zaključenja) definira se posebnim specifikacijama konektora i elektroničkih signala. Primjeri normi i protokola su: CCITT (ITU-T) V.21, V.22, V.23, V.24, X.21: EIA RS-232C, RS 449/442/423 i dr.

Treba znati da klasični opisi električkih i/ili mehaničkih povezivanja, multipleksiranja i dr. nisu potpuno usklañeni s OSI modelom. Nadalje, termin fizički ne označava uvijek fizičku/materijalnu suspstancu, npr. fizička konekcija (circuit) može biti realizirana bit-stringovima u TDM-sustavu prijenosa. Fizički sloj bitno se razlikuje od ostalih slojeva u tome što ispod njega nema sloja koji mu daje uslugu, nego postoji samo pasivno okruženje. Primjena novog transmisijskog medija ili načina prijenosa implicira proširenje postojećih protokola ili pak definiranje novih - što je proces koji kontinuirano traje.


67

Opisane funkcije i usluge po pojedinim slojevima OSI modela posebno se razrañuju kroz protokole [33]. Osim toga, OSI razmatra funkcije upravljanja (management functions) koje uključuju prikupljanje, procesiranje i distribuciju informacija o statusu resursa, njihovim promjenama i koordinaciji upravljačkih procesa. Aktivnosti OSI managementa takoñer uključuju dijagnozu kvarova, tarifiranje, naplatu, rekonfiguraciju mreže i dr.

Jedan konkretniji prikaz strukture podatkovnih jedinica na pojedinim slojevima prikazan je na slici 48.

Slika 48. Prijenos podataka izmeñu dva (podatkovna) sustava prema OSI modelu

Prijenos podataka obavlja se od aplikacijskog (transmitting) procesa u računalskom sustavu (DTE) A do aplikacijskog (receiving) procesa u računalskom sustavu B. U svakom sloju dodaju se korisničkim podacima upravljačke informacije (X header) na početku podatkovne jedinice. Na sloju data linka dodaju se posebne informacije i na kraju podatkovne jedinice (paketa) kao DT (data trailer). Posebni bitovi umežu se na fizičkom sloju. Naznačeni postupak prilagodbe informacijskog sadržaja za prijenos mrežom ekvivalentan je adaptacijskim postupcima prema generičkoj teoriji prometa.

7.4 Umrežavanje prema TCP/IP protokolima

U praksi danas egzistiraju dvije temeljne norme umrežavanja. Uz prethodno opisanu ISO normu (OSI-RM), to je sustav otvorenog povezivanja prema TCP/IP skupini (Internet) protokola. Može se reći da je TCP/IP široko prihvaćen, ne samo u akademskim krugovima (gdje je najprije uveden) nego i kod vrlo rastućeg broja korisnika.


68

Prikaz prihvaćenih normi (protokola) asociranih TCP/IP skupinom protokola (TCP/IP protocole suite) dan je na slici 49. Naznačeni protokoli detaljnije su objašnjeni u posebnom poglavlju (→ Internet promet), tako da ovdje iznosimo samo zapažanja u kontekstu razmatranja slojevitih modela.

Slika 49. Pregledni prikaz TCP/IP normi/protokola otvorenog povezivanja

Budući da se TCP/IP razvija paralelno s OSI modelom (i ISO/ITU normama koje podržavaju OSI-RM), on ne sadrži protokole potpuno usklañene s OSI slojevima. Takoñer se i metodologija korištena kod TCP/IP razlikuje od metodologije OSI modela, odnosno pripadajuće ISO skupine normi/protokola. Tijekom 90-ih postoji snažan trend od OSI prema TCP/IP i Internetu.


69

8. TELEKOMUNIKACIJSKI SUSTAV I PROMETNI TOKOVI

Telekomunikacijski sustav promatramo kao tehnološki sustav čija se svrha iskazuje u korisničkom okruženju (a ne unutar tehničkog okruženja). Svrha telekomunikacijskog sustava i temeljni ciljevi koje definiraju relevantni sudionici (korisnici, vlasnici mreže, davatelji usluga) neposredno su vezani uz uspješno obavljanje telekomunikacijskih usluga angažiranjem adekvatnih kapaciteta telekomunikacijske mreže.

Slika 50.

S prometnog aspekta važno je precizno identificirati različite vrste/klase telekomunikacijskih usluga i potrebne kapacitete telekomunikacijske mreže (opreme), komponente (facilities) koji omogućavaju učinkovito i kvalitetno obavljanje usluga.

8.1 Prometni volumen Prometni volumen svakog dijela TK mreže i čitave mreže mora biti dostatan za kvalitetno posluživanje korisničkih zahtjeva uz respektiranje kriterija racionalnosti i cjenovne prihvatljivosti.

Obavljanjem TK usluga zauzimaju se (troše) alikvotni dijelovi prometnog volumena mreže PVM, odnosno zauzimaju se odreñeni kapaciteti Cs tijekom vremena ts.

Svaka TK usluga potrošit će odreñeni dio prometnog volumena (Cs·ts), tako da će za n usluga obavljenih tijekom vremena T biti potreban prometni volumen (PVM):

∑=

⋅≥N

s

ssM tCPV1


70

Apstrahirajući ovdje problem varijabilnosti prometa, možemo reći da je ključna zadaća osigurati raspoloživost prostorno-distribuiranih kapaciteta mreže za očekivane vrijednosti prometnih tijekova:

CiiiE ≤≤= ϕοϕ )(

Uz zadovoljene normirane kvalitete posluživanja (QoSN) i minimalne troškove

di (Ci) → min

gdje je: E (φi) - očekivana vrijednost tijekova informacija Ci - kapacitet mrežnih elemenata di (Ci) - trošak mrežnog kapaciteta Ci

Ukupni kapacitet mreže predstavlja cjelokupnu prometnu sposobnost mreže da zadovolji specificirane operacije (postupke) prijenosa i/ili procesiranja informacije u jedinici vremena. Odnos kapaciteta mreže i prometnog volumena mreže, predstavljen je izrazom:

TCPVM ⋅=

gdje je:

PVM - prometni volumen mreže C - ukupni kapacitet mreže s m-uključenih elemenata C -(C1, C2, C3, ... Ci..., Cm) T - vrijeme promatranja.

Prometni zahtjevi imaju izraženu stohastičnost i razlikuju se za pojedine oblike informacije, odnosno odreñene teleusluge.

Temeljni generički zahtjevi su:

- potrebna širina kanala - vremenska transparentnost prijenosa (kašnjenja) - semantička transparentnost (osjetljivost na pogreške i dr.)

Sustavni pristup proučavanja telekomunikacijskog prometa ističe dva osnovna komplementarna aspekta promatranja:

1. telekomunikacijske mreže kao ureñen sustav fizičkih (tehničkih) komponenti

(hardware+software) → „facilities network“ 2. prometne mreže -> (traffic networks) asocirane s osnovnim vrstama teleusluga (govor,

tekst, podaci, nepomična slika, video).

Napušta se klasični obrazac dizajniranja „mreže za jednu uslugu“.

8.2 Odnosi telekomunikacijskog prometa, telekomunikacija i komunikacija

Odnosi izmeñu telekomunikacijskog prometa (TP), telekomunikacija (TK) i komunikacija (KOM) ne mogu se predstaviti samo jednostavnom relacijom:

TC TKC KOM


71

Slika 51.


72

9. TEORIJSKI OPISI INFORMACIJE I KOMUNIKACIJE

9.1 Teoremi shannonove teorije informacije

Temeljne postavke teorije informacija relevantne za proučavanje informacija i komunikacijskih kanala dao je C.E. Shannon u svom radu „A Mathematical Theory of Communication“ iz 1948. godine.

Daljnji rad na ovoj problematici izvršili su:

- B. Mc Millan (1953.) - A. Feinstein (1957.) - L. Breiman (1957.) - R. G. Gallager (1968.) i dr.

U skladu sa sustavnim pristupom treba respektirati činjenicu da je fenomen informacija moguće promatrati s više različitih aspekata i stratuma, tako da postoje i drugi teorijski modeli informacija, npr. oni vezani uz „učenje“, „promjenu ponašanja“ i dr.

Za osnovno objašnjenje problema komuniciranja u teoriji informacija rabi se shema elementarnog komunikacijskog sustava (kanala) prikazana na slici 52.

Slika 52.

Izvor informacija generira neki informacijski sadržaj koji nakon kodiranja (adaptiranja za prijenos) protječe komunikacijskim kanalom i preko dekodera stiže do odredišta.

Teorija informacija postavlja dva osnovna teorema u proučavanju problema komunikacije:

1. prvi je vezan uz učinkovito kodiranje i dekodiranje informacije (razina korisnika), 2. drugi uz funkcije kodera i dekodera signala radi sigurnosnog prijenosa informacije

ometanim komunikacijskim kanalom.

Matematički modeli u pravilu predstavljaju diskretne (binarne) izvore i diskretne (binarne) komunikacijske kanale. Formalno je prvi teorem definiran ovako: broj kodnih elemenata koji je u prosjeku potreban da bi se kodiranjem prikazao bilo koji informacijski sadržaj (simbol, vijest) iz skupa {x} nalazi se u granicama:

KLd

xIb

Ld

XI 1)()(+≤≤

λλ


73

gdje je:

b prosječna dužina kodne riječi I(x) prosječna količina informacija generirana na izvoru (izražena u bitima binarnim

jedinicama) L baza kodne obrade (za binarne sustave L=2) K broj simbola (vijesti u bloku) koji se uzima kao jedinica za kodiranje

Veličina I(x) definirana je izrazom:

[ ]bitaxipldxipxIn

i

)()()(1∑=

−=

gdje p(xi) prikazuje vjerojatnost pojave simbola (vijesti) xi, od ukupno n-simbola (vijesti) koje se mogu pojaviti na izvoru. Količina informacije asocirana sa svakim simbolom (viješću) iznosi:

[ ]bitaxipldxiI )()( −=

ld – označava logaritam po bazi2.

Duljine pojedinih kodnih riječi bi kojima se prikazuje elementarni informacijski sadržaj moraju zadovoljiti uvjet:

11

≤∑=

−n

i

biL

Time se osigurava da postoji skup od n različitih kodnih riječi (npr. 32,64) napisanih abecedom od L različitih elemenata (npr. nula i jedinica za L=2), takvih da dužine pojedinih kodnih riječi iznose bi kodnih elemenata i nijedna kraća kodna riječ se ne pojavljuje kao početak neke dulje kodne riječi.

To je nužan i dovoljan uvjet da bi se na odredišnoj strani uspješno obavio postupak dekodiranja izvorišne informacije

Matematičko opisivanje fenomena prijenosa inforamcije kroz komunikacijski kanal u teoriji informacije temelji se na drugom teoremu koji kaže: „pod odreñenim uvjetima moguće je kodirati i dekodirati signale tako da vjerojatnosti pogrešnog prijenosa predane informacije budu po volji male“.

Informacijski tijek koji se prenosi danim kanalom odreñen je količinom informacija sadržanih u skupu primljenih simbola ili vijesti (Y) jednoznačno povezanih sa skupom predanih simbola ili vijesti (X).

Količina ispravno prenesenih informacija naziva se transinformacija i opisuje izrazom:

[ ]bitaXYYIYXIxIIxYiXI i )/()()/()())( −=−−

I(x), I(y) – izražavaju prosječni sadržaj informacija na ulazu i na izlazu kanala, smetnje i

generiranje informacija su slučajni procesi.


74

U opisu kanala možemo rabiti entropije diskretnih slučajnih varijabli ulaza H(X) i izlaza H(Y), srednje uvjetne entropije H(Y/X) i H(X/Y) i entropiju ureñenih parova H (X i N).

Ne ulazeći u deteljne matematičke opise, možemo načelno definirati ključnu veličinu za opis svojstva kanala (diskretnog bez memorije) neovisno o ulaznoj distribuciji vjerojatnosti Px= (p1....pn) slučajne varijable X koja može poprimiti vrijednosti u zatvorenom skupu R(x). Ta veličina naziva se kapacitet ili propusna moć kanal i formalno je definirana izrazom:

C= max I (X;Y) Px є Du

gdje je: Px – ulazna distribucija vjerojatnosti Du – skup svih distribucija vjerojatnosti na skupu V (skup je zatvoren i ograničen) Є – označava pripadanje (element)

Funkcija I:Du → R je neprekidna funkcija tako da maksimum u gornjem izrazu uvijek postoji.

Na Slici 49 su prikazane teorijske granice kapaciteta za tri pojasne širine (B1=4kH2, B2=3,7 kH2, B3=3kH2) u ovisnosti o odnosu signal/šum.

Slika 53.

Odgovarajućom prilagodbom (adaptacijom prema generičkoj teoriji prometa) uz primjenu zaštitnog kodiranja signala, moguće je zaštititi ulazni tijek od djelovanja smetnji.

Zaštitno kodiranje provodi se koderom signala tako da se izvornom tijeku dodaje zaštitni tijek čija veličina ovisi o intenzitetu djelovanja šuma ili smetnji na kanalu.


75

Tako će realnim kanalom protjecati povećani tijek ))(( xϕ ′ :

)()()( xxx Zϕϕϕ +=′

)(xϕ izvorni tijek

)(xZϕ dodatni zaštitni tijek

Takav povećan tijek ne može prelaziti iznos kapaciteta C, odnosno u graničnom slučaju maksimalni ukupni tijek informacija jednak je nominalnoj brzini kanala:

Cx =′ ))((max ϕ

9.2 Odreñivanje kapaciteta prema veličini i svojstvima informacijskog prometa

Uz dodatni adaptacijski (zaštitni) dio, kapacitet mrežnog elementa (kanala ili dr.) raspoloživ za prijenos korisničke informacije predstavljen je izrazom:

CK = C – φz (x) [bit/s]

gdje je:

CK kapacitet mrežnog elementa (kanala ili dr.) rasploživ za prijenos korisničke -

informacije) C - nominalni kapacitet mrežnog elementa (kanala ili dr.) φz(x) - dodatni adaptacijski (zaštitni...) tijek.

Kroz neki kanal u jedinici vremena ili vremenu promatranja (T) protječe informacijski tijek:

D⋅℘=ϕ

stvarajući prosječno prometno opterećenje kanala:

[ ]erlC

Aϕ

ρ ==

gdje je:

ρ - prosječno prometno opterećenje jednog kanala (? = A/m)

φ - prosječni informacijski tijek ℘ - intenzitet dolazaka jedinica ili blokova (prometno/transmisijskih entiteta) D - prosječna veličina odnosno dužina poruke [bita] C - kapacitet kanala.

Prometnom jedinicom „Erlang“ opisujemo zauzimanje kapaciteta odreñenog kanala tijekom promatranog vremena tako da jedan kanal može ostvariti promet u rasponu (0,1) erlanga. Kod potpunog (100%) iskorištenja kapaciteta kanala tijekom vremena T ostvaren je promet od 1 erlanga; kod 10% zauzimanja kapaciteta ostvaruje se promet 0,1 erlanga, i to:


76

Slika 54.

Vrijeme zauzimanja kapaciteta kanala uključuje „često“ vrijeme posluživanja [Ts] i vrijeme propagacije signala [Tpr]. Ako se prenose različite poruke, tada rabimo prosječne vrijednosti tako da vrijedi izraz:

TS = D/C [s]

gdje je: Ts - prosječno vrijeme zauzimanja komunikacijskog kanala za prijenos jedne poruke, D - prosječna duljina poruke, C - kapacitet kanala.

Vrijeme propagacije signala Tpr odreñeno je izrazom: Tpr = lM/vEM

gdje je: lM - fizička dužina medija kojim „putuje“ EM signal vEM - brzina progacije EM signala kroz medij (200.000 – 300.000 km/s)

φ=C φ

(C)


77

9.3 Osnovni modeli kvantizacije TK prometa

Telekomunikacijski promet na pojedinim podsustavima mreže s komutacijom kanala ili paketa moguće je kvantitativno opisati ako raspolažemo odgovarajućim opisom:

- tijeka dolazaka prometnih entiteta (poziva ili paketa) u odreñenom reprezentativnom

vremenu T, - tijeku posluživanja i odlazaka, - relacije izmeñu dolazaka i posluživanja/odlazaka.

U uvjetima stacionarnog ponašanja ili statističke ravnoteže, tijekom vremena T prosječno prometno opterećenje ili intenzitet prometa odreñeno je općim modelom (izrazom):

[ ][ ]..UTerlTA s βλ

λ =⋅=

gdje je:

A - prosječno prometno opterećenje ili intenzitet prometa, λ - intenzitet dolazaka prometnih entiteta (poziva ili paketa) tijekom vremena T, Ts - prosječno trajanje posluživanja ili prijenosa jednog entiteta (poziva ili paketa) β - intenzitet posluživanja na jednom poslužitelju/kanalu tijekom vremena T

sT

1=β

Promet od jednog erlanga načinit će 10 korisnika koji zauzimaju odreñeni kapacitet svaki po 10% vremena T ili 2 korisnika koji zauzimaju jedinični kapacitet svaki po 50% vremena T.

U paketnim mrežama veličinu prometa možemo odrediti uporabom drugog modela koji odvojeno tretira dolaske i posluživanje, te omogućuje izračunavanje količine prenesenih informacija u bitima. Taj prometni model ima oblik

[ ].erlC

DA ⋅= λ

A - veličina prometa u erlanzima D - duljina/veličina paketa (u bitima) C - kapacitet poslužitelja/kanala [bit/s]

Paketske mreže i pripadajući podsustavi u pravilu funkcioniraju kao sustavi s čekanjem.


78

10. MODELIRANJE GLOBALNOG HIJERARHIJSKOG SUSTAVA ZA UPRAVLJANJE, NADZOR, KONTROLU EFIKASNOSTI TK MREŽE U EKSPLOATACIJI

U dosadašnjem izlaganju bilo je ukazano na potrebu trajnog praćenja odgovarajućih veličina koje omogućavaju kvantifikaciju kvalitete usluga odnosno lokaciju mjesta greške. Taj zahtjev zapravo znači da se uočavaju ne samo trajni otkazi već i kratkotrajne nedozvoljene promjene pojedinih parametara, a koje ukazuju na pojedine neregularnosti. Upravo zbog toga je praćenje pouzdanosti pojedinih usluga odnosno funkcija nužan preduvjet za kvalitativno nov način eksploatacije telekomunikacijske mreže pod nazivom: Kontinuirano kontrolirana korektivna metoda centraliziranog održavanja, nadzora i upravljanja telekomunikacijskom mrežom. Dakle, osnova ove metode je trajno, ali selektivno praćenje pouzdanosti i raspoloživosti pojedinih usluga, funkcija i organa koristeći pri tome procesore posebne namjene. Praćenje kvalitativnih i kvantitativnih veličina parametara efikasnosti u velikim telekomunikacijskim mrežama predstavlja vrlo složen problem čije se rješenje može isključivo tražiti u teoriji upravljanja složenih hijerarhijskim sustavima. Činjenica je da od strukturiranja modela upravljanja, nadzora i održavanja telekomunikacijskih sustava u eksploataciji ovisi da li će se moći sakupiti sve informacije koje definiraju kvalitetu telekomunikacijske mreže, kao cjeline i da li će se moći dobiti informacija o pojedinačnim parametrima kvalitete, kako bi se moglo zaključiti kako o globalnom zadovoljenju kvalitete mreže, tako i o zadovoljenju svakog od parametara koji ulaze u definiciju kvalitete sustava. Rad na proučavanju složenih sustava sa više nivoa motiviran je željom da se izradi teorija praćenja kvalitete sustava, koja će u neposrednoj mjeri biti povezana sa teorijom upravljanja složenim telekomunikacijskim sustavom u eksploataciji. Kod toga se složeni sustavi mogu promatrati kao familije funkcija koja na odreñene akcije (promjene) odgovara optimalnim reakcijama. Ako se taj uzajamni odnos opiše dinamički mogu se izvući korisni zaključci, koji se odnose na promjene u vremenu do kojih dolazi u ponašanju nekog sustava. Predvidljivost općeg pristupa na osnovi ulaz – izlaz (koji se naziva totalni sustavni pristup) ograničena je njegovom neprikladnošću za predstavljanje unutrašnjih organizacijskih funkcija, a samim tim i strukturalnim neslaganjem do kojeg dolazi izmeñu ulazno – izlaznih algoritama i pripadajućih funkcija upravljanja. Ova razmatranja ukazuju na potrebu sustavnog teoretskog modela organizacije, koji ima strukturu na više nivoa. Ova funkcionalna struktura treba otkriti najistaknutije karakteristike sustava upravljanja složenim telekomunikacijskim mrežama. Najupadljiviji strukturalni aspekt neke hijerarhijske strukture predstavlja specijalizacija, poslije koje neizbježno slijedi koordinacija. Specijalizacija predstavlja jednu od najvažnijih karakteristika organizacije. Općenito specijalizacija predstavlja raščlanjivanje organizacije povezujući je meñusobno funkcijskim i operacijskim algoritmima i zadacima. Zbog toga specijalizacija bilo koje vrste zahtijeva i definiranje druge karakteristike koja je od bitne važnosti u upravljanju složenim sustavima, a to je da specijalizirane aktivnosti moraju biti koordinirane. Koordinacija koja se u teoriji složenih sustava često naziva i upravljanjem dijeli se općenito u dva dijela:


79

− utvrñivanje operativnih pravila, − odreñivanje postupaka pri donošenju rješenja koje mora biti u skladu sa globalnim ciljem

i operacijskim algoritmom.

U našem slučaju raščlanjivanje globalnog zadatka na pojedine dijelove organizacijske strukture zove se upravljanje u velikom, dok se traženje optimalnog rješenja unutar tako definiranog zadatka pojedine organizacijske jedinice obzirom na rezultat cijelog sustava naziva upravljanje u malom. Iz teorije upravljanja složenim sustavima poznato je da prilikom raščlanjivanja treba definirati stupanj samostalnosti funkcionalnih jedinica. Neka jedinica je samostalna u onoj mjeri i u onom stupnju u kome su uvjeti za provoñenje njenih aktivnosti nezavisni od onoga što se radi u drugim organizacijskim jedinicama.

Koncepcija globalnog hijerarhijskog sustava

Koncepcija hijerarhijskih struktura sa više nivoa ne može se definirati kratkim izlaganjem. Čak i površna analiza organizacije službe za upravljanje kvalitetom sustava u eksploataciji može uvjeriti svakog da bi sveobuhvatna definicija bila isto što i nabrajanje svih mogućih alternativa. Iz tog razloga odgovor na pitanje što je hijerarhijska struktura sa više nivoa, treba potražiti u ukazivanju na neke suštinske karakteristike zajedničke svim hijerarhijama: − vertikalni raspored podsustava koji sačinjavaju globalni sustav, − prioritet djelovanja ili pravo na intervenciju, − zavisnost podsustava na višem nivou od stvarnih performansi na nižim nivoima.

U svrhu sistematizacije gore navedenih karakteristika pokazati ćemo one (neophodne) koncepcije koje će biti korištene u okviru daljnjeg izlaganja. Izlaganje ćemo početi sljedećim jednostavnim pojmovima: Jedan globalni sustav je skup operacija nad skupovima

YXS ⋅⊆

Ako je S funkcija, YXS →: , dobit će naziv funkcionalni sustav. Sastavni skupovi jednog sustava YXS ⋅⊆ nazivaju se:

X – ulazni skup, Y – izlazni skup,

elementi X i Y su ulazni, odnosno izlazni. Prikazivanje jednog sustava posredstvom analitičke relacije je, prema tome prikazivanje veza ulaza – izlaza. Ako je neki dani sustav funkcionalni sustav, njegovi ulazi mogu se tretirati kao uzroci, a njegovi izlazi kao posljedice, prema tome ulazni i izlazni skupovi mogu se promatrati kao uzročno, odnosno posljedični parametri.. Sustav S može se u tom slučaju razmatrati tako da uključuje jedan algoritam rješenje i u kasnijem će se tekstu nazivati onim kojim donosi odluke ili odlučiteljem. Ovako definiran globalni sustav omogućava definiranje najčešće upotrebljavanih tipova hijerarhije u sustavu za upravljanje, nadzor i kontrolu kvalitete telekomunikacijske mreže.


80

Osnovni tipovi hijerarhije

Da bi mogli sistematizirati karakteristike globalnog hijerarhijskog sustava uvodimo tri tipa hijerarhijskih sustava koji omogućavanju definiranje parametara efikasnosti sustava, način donošenja odluka, te strukturiranje organizacije i zadataka obzirom na zadovoljenje globalnog cilja, postizanje definirane kvalitete usluga sa stanovišta korisnika. U ovoj fazi razvitka ovo je značajan zadatak jer dovodi do razjašnjavanja pitanja zahvaljujući većoj preciznosti izlaganja o sustavima i problemima koji su s njima u svezi. Kao što je često slučaj, razjašnjavanje ne treba shvatiti kao podjelu, ona podcrtava razlike, a u manjoj mjeri isključuje mogućnosti da sustav pripada većem broju klasa. Uvodimo tri pojma nivoa: 1. nivo opisa ili apstrakcije, 2. nivo kompleksnosti odlučivanja, 3. organizacijski nivo. Da bi se napravila razlika izmeñu ovih pojmova koristimo termine “stratumi”, “slojevi”, odnosno “ešaloni”. Potrebno je ukazati na to da pri opisu nekog stvarnog hijerarhijskog sustava može doći do korištenja sva tri pojma. Slučajevi u kojima se koristi samo jedan pojam mogu se prije smatrati izuzetkom nego pravilom.

10.1 STRATUMI: Nivoi opisa ili apstrakcije

U trenutku koncipiranja sustava možemo ga opisati kao porodicu modela od kojih se svaki odnosi na ponašanje sustava promatranog s različitih nivoa apstrakcije. Za svaki nivo postoji jedan skup relevantnih karakteristika, varijabli, zakona i principa pomoću kojih se može opisati ponašanje sustava. U svrhu efikasnosti hijerarhijskog opisa neophodno je da funkcioniranje na bilo kojem nivou bude u onoj mjeri neizvjesno od funkcioniranja na drugim razinama, koliko je to moguće. Kod opisa ove koncepcije hijerarhije koristimo termin “STRATIFICIRANI SUSTAV” ili “STRATIFICIRANI OPIS”. Razine apstrakcije do kojih dolazi u stratificiranom opisu nazivaju se “STRATUMI”. Na slici 55. ilustriran je primjer formiranja nivoa opisa za sustav upravljanja, nadzora i održavanja efikasnosti telekomunikacijskih sustava u eksploataciji. Najviši strat (stratum 3) opisuje upravljanje telekomunikacijskim sustavom kroz prizmu ekonomije, dok srednji strat (stratum 2) opisuje telekomunikacijski sustav kroz prizmu parametara tehničke efikasnosti i kvalitete usluga sa stanovišta korisnika, a najniži strat (stratum 1) opisuje kao pogonsku ispitno mjernu opremu, tako i način skupljanja informacija i podataka o kvaliteti pojedinih čvorišta ili dionica mreže, tako i aktivnosti usmjerene na preventivu i održavanje. S obzirom na teoriju efikasnosti najviši strat opisuje ponašanje telekomunikacijske mreže kroz prizmu ekonomskog aspekta efikasnosti tako nadzirane i upravljajuće mreže. To u stvari znači da se na tom stratu opisuju i definiraju parametri sustava kroz prizmu čiste dobiti po pretplatniku godišnje.


81

Slika 55.

Jasno je da nakon verifikacije dobiti, kroz najviši strat, možemo pristupiti definiranju drugog nižeg strata kroz prizmu tehničkog aspekta efikasnosti sustava za upravljanje. Drugi strat opisuje globalni model kroz prizmu zahtjeva i problema koji proizlaze iz parametara koji definiraju tehnički aspekt efikasnosti, a to je pouzdanost, raspoloživost i sposobnost telekomunikacijske mreže. Danas se kod mnogih telekomunikacijskih organizacija prate kontrolirano – korektivnom metodom globalni pokazatelji tehničkog aspekta efikasnosti sustava, odnosno pod nazivom gubici, mjeri se u stvari produkt sposobnosti, pouzdanosti i raspoloživosti telekomunikacijske mreže. Na ovaj način dobiva se realna slika kojom efikasnošću sa strane pretplatnika sustav radi. U treću razinu hijerarhije (najniži strat) ide oprema koja trajno nadzire smanjenje efikasnosti sustava, a u nju ulaze nadzorni ureñaji sa svojom opremom, te ostali instrumenti na čvorištima, odnosno kontrolirano mjerna oprema za kontrolu prijenosnog sustava. Za pravilno funkcioniranje sustava na danom stratumu neophodno je da svi stratumi ispod njega funkcioniraju pravilno. Ovo je u skladu sa karakteristikama povratne sprege performansi kod hijerarhijskih sustava.


82

Iz iznesenog uočavamo da svaki stratum ima svoj vlastiti skup termina, koncepcija i principa. Po pravilu opis modela na bilo kojem stratu manje je detaljan nego na nižim stratumima. Ono što je element na danom stratumu, postaje skup na nižim stratumima. Ova meñusobna povezanost izmeñu stratuma može se prikazati i matematički. Općenito – stratifikacija uključuje tri suštinske karakteristike hijerarhija: vertikalnu dekompoziciju, prioritet akcija i ovisnost performansi.

10.1.1.2 SLOJEVI: Nivoi kompleksnosti odlučivanja

Druga koncepcija hijerarhije pojavljuje se u kontekstu definiranja procesa donošenja odluka. U tom slučaju postoje dva, često puta zaboravljena, ali vrlo značajna momenta koji važe za gotovo svaku situaciju u stvarnom životu kada treba donijeti odluku:

1. Kada doñe trenutak za odluku, njeno donošenje i provoñenje ne može se više odlagati, 2. Neizvjesnost u pogledu posljedica provoñenja različitih alternativnih akcija.

Ova dva čimbenika rezultiraju u fundamentalnoj dilemi pri donošenju odluka. S jedne strane postoji potreba za djelovanjem bez odlaganja, a s druge isto tako velika potreba da se situacija bolje upozna. U kompleksnim situacijama, kada treba donijeti odluku, razrješavanje ove dileme traži se u hijerarhijskom pristupu. Ona se u osnovi sastoji u tome da se specificira grupa problema u vezi sa donošenjem odluka čije se rješenja onda pokušava osigurati na sekventni način, u tome smislu što rješavanje bilo kojeg problema u sekvenci odreñuje i fiksira neke parametre kasnijeg problema, tako da je ovaj posljednji potpuno odreñen ranijim i može se pristupiti njegovom rješavanju. To znači da se rješenje prvobitnog problema postiže u trenutku kada se riješe svi problemi. Dakle, ovim načinom rješenje nekog kompleksnog problema zamjenjuje se rješenjem jedne grupe sekvencijalno rasporeñenih jednostavnih podproblema, tako da rješenje svih podproblema u grupi dovodi do rješenja prvobitnog problema. Ovakva se hijerarhija naziva hijerarhija slojeva odlučivanja, a čitav sustav donošenja odluka naziva se sustav odlučivanja sa više slojeva. Kao primjer za interpretaciju može nam poslužiti model koji se inače naziva funkcionalna hijerarhija u procesu odlučivanja. Ova se hijerarhija slojeva pojavljuje u vezi sa tri osnovna aspekta problema odlučivanja u uvjetima stvarne nesigurnosti:

1. Selekcija strategije koju treba koristiti u procesu odlučivanja. 2. Smanjene ili eliminiranje nesigurnosti. 3. Traženje poželjnog ili bar prihvatljivog pravca djelovanja u unaprijed specificiranim

uvjetima. Funkcionalna hijerarhija prikazana na slici 56. sadrži tri sloja.


83

HIJERARHIJA DONOŠENJA ODLUKE

Samo - organizacija

(P, G, strategija učenja)

Učenje i adaptacija

(U, P, G)

Selekcija

Telekomunikacijski proces

Slika 56.

10.1.1.3 Sustavi sa više ešalona – Organizacijske hijerarhije

Kod organizacijske hijerarhije neophodno je da se: 1. Sustav sastoji od jedne grupe meñusobno djelujućih podsustava, 2. Neki od podsustava definiraju kao jedinice za donošenje odluka, 3. Jedinice odlučivanja rasporeñuju hijerarhijski u tom smislu da na neke od njih utječu ili

da ih kontroliraju druge jedinice odlučivanja. Meñusobna povezanost izmeñu podsustava može dovesti do srednjeg meñusobnog odnosa meñu podsustavima, s obzirom na ranije prikazane i definirane slojeve odlučivanja kao i s obzirom na stratifikaciju funkcionalnih zadataka. Jedan dijagram sustava ovog tipa prikazan je na slici 57. gdje se jedna razina naziva ešalon. Ovakvi sustavi se takoñer zovu i više-ešalonskim ili sustavima na višoj razini sa više ciljeva. U prirodi sustava sa više ciljeva i više razina je da više razine uvjetuju, ali ne mogu u potpunosti upravljati aktivnostima jedinica nižih razina usmjerenih ka ostvarenju postavljenih ciljeva. Jedinice koje odlučuju kod nižih razina moraju stoga raspolagati odreñenom slobodom djelovanja kako bi bile u stanju selekcionirati svoje vlastite upravljačke parametre u procesu odlučivanja. Ove odluke mogu biti (ali ne uvijek) iste one koje bi izabrale i jedinice na višoj razini. U sustavima se mogu ostvariti uštede kod korištenja raspoloživih resursa za donošenje odluka, jedino u slučaju ako je takva sloboda djelovanja osigurana na nižim razinama. Može se prikazati da je od suštinske važnosti za efikasno korištenje strukture sa više razina da se osigura odreñena sloboda akcije jedinicama odlučivanja struktura sa više razina.


84

Treba se utvrditi prikladna raspodjela naprava u svezi sa donošenjem odluka izmeñu jedinica na različitim razinama. Jedino u tom slučaju biti će opravdano postojanje hijerarhije. Za naše razmatranje telekomunikacijskog sustava interesantan je sustav sa više ciljeva i više razina. Sustav sa više razina i više ciljeva karakteriziran je postojanjem hijerarhijske relacije izmeñu jedinica odlučivanja u datom sustavu. Postojanje jedne nadreñene jedinice (na vrhunskoj razini) predstavlja najvažniju karakteristiku organizacijskih hijerarhijskih sustava. Problem odlučivanja za neodreñenu jedinicu, a s time neposredno vezan pojam koordinacije, jeste najvažniji problem koji je specifičan za sustave sa više razina.

TELEKOMUNIKACIJSKI PROCES

Pogonskoodržavanje

Pogonskoodržavanje

Pogonskoodržavanje

Upravljanje

Povratna vezaza performanse

Nadzormjesnemreže

Nadzornad

čvorištima

Mjerenjeprometa

Nadzor nadtransmisijom

ATME

Koordinacija

Informacijapovrat.vezama

Ešalon 1.

IMC-SOMC-SAOM-S

Jedinicaodlučivanja

Hijerarhijadonošenja

odluka

UPRAVLJANJEKVALITETOM

Ešalon 2.

Ešalon 3.

Slika 57. Hijerarhijski model odlučivanja centra za upravljanje, nadzor i održavanje telekomunikacijske mreže


85

Ovaj hijerarhijski model je kod raznih telekomunikacijskih operatora dosta raznolik, ali se ipak u suštini sastoji od 3 ešalona. Ešalon 3 predstavlja hijerarhijsku razinu u kojoj se donose odluke o globalnom hijerarhijskom algoritmu i gdje su definirane jednoznačno prava i obaveze l (povratna sprega i intervencija) svake u prenesenom smislu podreñene jedinice. Ova razina predstavlja mjesto raščlanjivanja globalne obveze na podobveze (upravljanje u velikom), kao i definiranja granice tolerancije mogućih intervencija najvišeg sloja obzirom na podreñene jedinice (odnosno na samu telekomunikacijsku mrežu – ako je tako zacrtano). Ešalon 2 predstavlja organizacijske jedinice za koordinaciju i to: npr. jedinice za koordinaciju aktivnostima održavanja, čvorištima, prijenosnim sustavima, mjesnom mrežom na području jedne velike mreže. Ešalon 1 predstavlja organizacijske jedinice za održavanje kvalitete pojedinog čvorišta, prijenosnog sustava, odnosno mjesne mreže.


86

11. MODEL UPRAVLJANJA TELEKOMUNIKACIJSKIM SUSTAVOM NA NIVOU IZGRAðENE TEHNOLOGIJE I ORGANIZACIJE

U uvodu je iznesena preporuka CCITT-a G 106 koja definira kvalitetu telekomunikacijskog sustava, kao ukupni efekt kvalitete usluga izraženih kao stupanj zadovoljenja korisnika tih usluga. Činjenica je da u današnjoj organizacijskoj hijerarhiji najčešće ne postoji najviši hijerarhijski ešalon – UPRAVLJANJE KVALITETOM ili on postoji samo u izuzecima. Ovo dobrim dijelom proizlazi iz činjenice da se telekomunikacijski sustav nalazi u vlasništvu više TO-a, te upravljanje sustavno direktno ovisi o njihovom meñusobnom koordiniranju, usklañivanju i dogovaranju. Danas su uglavnom izražene aktivnosti na drugom ešalonu, odnosno aktivnosti koordinacije izmeñu pojedinih službi za održavanje pojedinih čvorišta odnosno prijenosnih sustava. Na slici 58. je dan prikaz globalnog telekomunikacijskog sustava. Sagledavanjem telekomunikacijskog sustava od A do B pretplatnika uočavamo više komutacija i prijenosnih sustava povezanih u serijski lanac.

Slika 58. Prikaz globalnog telekomunikacijskog sustava


87

Kvaliteta sastanovišta

korisnika nanivou

tranzitnogpodručja

Komutacioni dioProbni pozivi sa

stanovištapretplatnika saregistracijompojedinih faza

uspostavljanja veza

Prijenosni dioManualna iliautomatska

kontrola prijenosnihkarakteristika

Trajna kontrolacentralnih organa

Trajna kontrolaprijenosnih

karakteristika...

.

.

.

1

2

3

Ukoliko se uvededodatna oprema

Slika 59. Hijerarhijski prikaz procesa kontrolirano korektivne metode održavanja

Očito je da grupa za nadzor i održavanje predstavlja podsustav, odnosno bazu trokuta unutar globalne strukture hijerarhijskog sustava KONTROLIRANO KOREKTIVNE METODE ODRŽAVANJA (slika 59). Drugi nivo odreñen je analizom podataka iz statistike, a u cilju utvrñivanja tehničke kvalitete sustava. U svrhu rješavanja problema i donošenja odluka na trećem nivou (3. ešalonu), takav sustav pretpostavlja intervenciju nakon aktivnosti na nižim nivoima (ešalonima). Formiranjem sistemske grupe za koordinaciju nadzora i održavanja na nivou globalnog sustava, uzimajući kao mjerilo kvalitetu usluga sa stanovišta korisnika, dobivamo ocjenu kvalitete usluga i tehničku kvalitetu kroz prizmu efikasnog održavanja pojedinih podsustava. Jasno, ovo je moguće samo onda ako informacija centralne grupe za održavanje obavezuje podgrupe za održavanje na akciju. Dakle, uspješan rad globalnog sustava ovisi o ispravnom koordiniranju pri održavanju i upravljanju kvalitetom svakog od podsustava globalnog sustava. Kontrolirano korektivna metoda održavanja prvi put uvodi pojam “nadzor telekomunikacijske mreže”. S tim u svezi definirana su i dva parametra kvalitete: − “tehnička kvaliteta” telekomunikacijskog postrojenja, koja govori o gubicima probnih

poziva unutar promatrane telekomunikacijske mreže u satima slabog prometa kada su gubici prouzrokovani isključivo tehničkim greškama.

− kvaliteta usluge sa stajališta korisnika kao osjećaj korisnika o mogućnosti realizacije želje za uspostavljanje definirane veze. Ovaj se parametar mjeri kao kvocijent neuspješnih i ukupnog broja probnih poziva, a stvarna slika se upotpunjava uzimanjem uzoraka iz realnog prometa.


88

Da bi kontrolirano korektivna metoda dala dobre rezultate potrebno je da:

− telekomunikacijska mreža koja se nadzire bude opremljena dodatnom opremom za trajni

nadzor centralnih organa sa mogućnošću lociranja izvora greške, kao i nizom druge opreme za pogonsko održavanja čvorišta,

− se na nivou telekomunikacijske mreže osigura oprema za generiranje probnih poziva, kako bi se otkrile greške, odnosno smetnje unutar komutacijskih stupnjeva i spojnih vodova.

Oprema ATME za nadzor i mjerenje, karakteristika prijenosnih sustava, kao i oprema za ispitivanje i provjeru kvalitete mjesnih vodova služi za kontrolu prijenosnih sustava. Nadalje potrebno je posjedovati opremu za mjerenje prometa i odgovarajućih statističkih veličina, te opremu koja omogućava uzimanje uzoraka poziva iz realnog prometa kao i opremu za centralizaciju alarma. Da bi u praksi mogli uspješno uvesti kontrolirano korektivnu metodu (i dalje razvijati održavanje na temelju stanja), neophodno je da su parametri kvalitete od kojih je najvažniji KVALITETE USLUGA SA STAJALIŠTA KORISNIKA, jednoznačni, definirani i kvantificirani odgovarajućim uputstvima. Kako je već i u prethodnim poglavljima iznesena organizaciona forma i veličina službi za eksploataciju ovise u stvari o željenom cilju – normirana kvaliteta usluge sa stanovišta korisnika. Očito je da ukoliko ne postoji cjelovita ispitno-mjerno oprema ili/i ne postoje jednoznačno definirani zahtjevi za kvalitetu usluga, mogu odreñena periodična ili trajna povećanja opterećenja unutar mreže dovesti do značajnih gubitaka, odnosno smanjenja kvalitete usluga.


89

12. MODELIRANJE GLOBALNOG SUSTAVA ZA EKSPLOATACIJSKO UPRAVLJANJE, NADZOR I ODRŽAVANJE TELEKOMUNIKACIJSKE MREŽE U OBLIKU FUNKCIONALNE MREŽE CENTARA ZA ODRŽAVANJE I OPERATIVNO VOðENJE (OIOV CENTRI)

Sadašnja telekomunikacijska mreža izgrañena je na telekomunikacijskim sustavima tzv. SPC (Stored Program Control), koji su imali tendenciju tehničke i funkcionalne integracije čvorišta, prijenosnih sustava i službi. Ovi sustavi su uveli nove metode održavanja, nadzora i upravljanja telekomunikacijskom mrežom uz korištenje svih prednosti koje pružaju SPC sustavi. Najnoviji sustavi koje uvode novi telekomunikacijski operatori bazirani su na novoj ICT tehnologiji, pa je predmetnu integraciju moguće učinkovitije riješiti. Polazeći od kvalitete telekomunikacijskog sustava kao cjeline i izdvajanjem “vremena odziva” Ts

o (u formi usluge) kao jednog od najvažnijih (uz sigurnost i vjernost dostave informacije) parametara kvalitete usluge sa stanovišta korisnika, pokušati ćemo modelirati globalni sustav za upravljanje, nadzor i održavanje telekomunikacijske mreže. Ukoliko iz cjelokupnosti sustava telekomunikacija izdvojimo eksploatacijsko upravljanje, kao posebni podsustav moguće je jasnije vrednovati njegovu ulogu u kontekstu kvalitete odnosa izmeñu korisnika i komunikacijske mreže, a takoñer i formulirati funkcionalnu ovisnost “vremena odziva” (slika 60). Prikazani model ima dvije uloge u okviru podsustava eksploatacijskog upravljanja i to kao:

– posrednik izmeñu okoline (korisnika i drugih sustava …) i mreže,

– kontrola, nadzor, te usmjeravanje funkcionalnih i pogonskih ponašanja resursa mreže.

Veličina Tso definira stupanj kvalitete telekomunikacijskih usluga i to u obrnuto proporcionalnom

odnosu izraza odgovarajućeg parametra kvalitete.

Slika 60. Funkcionalni prikaz podsustava eksploatacijskog

upravljanja telekomunikacijskog sustava


90

Tso = λ (TU, TM, TK

U-M)

gdje je: TU – odziv upravljanje TM – odziv mreže TK

U-M – globalno vrijeme na relaciji informacijsko – komunikacijskih odnosa navedenih podsustava.

Ova relacija, iako kvantitativna koristi za definiranje funkcije λ. Kako brzina dostave informacije prvenstveno (ali ne i jedino) ovisi o efikasnosti resursa mreže, to se TM može tretirati kao početno nezavisna veličina. Uvoñenje novih usluga, kao i porast količine i vrste informacija u mreži (uz zadržavanje ekonomskih parametara u dozvoljenim granicama) zahtijevati će sigurno znatno veći angažman (eksploatacijskog) upravljanja u podržavanju definiranog stupnja kvalitete samih usluga, racionalnijim i svestranijim korištenjem resursa mreže. Apstrahirajući ta ponašanja, svoñenjem na zajedničku mjeru u vremenu, procjenjujemo da će TU

i TKU-M biti u nekom zavisnom odnosu od TM, što formalno možemo izraziti na sljedeći način:

TU = φ (TM), TK

U-M = ρ (TM), Svrstavanjem u prethodnu jednadžbu imamo:

Ts

o = λ I φ (TM), ρ (TM), (TM)I Ovaj izraz ukazuje na činjenicu da jednostavnim smanjenjem vrijednosti TM ne doprinosima smanjenju vremena Ts

o nego naprotiv možemo očekivati i njegovo povećanje. Razlog ovome je u kvantitativnom i kvalitativnom povećanju informacijskih tokova u mreži, što znači (u globalnom smislu) nazočnost većeg broja (različitih) dogañaja, a to se reflektira u odnosima koji su obrnuto proporcionalni kako sa TU, tako i za TK

U-M. Uočavamo da je upravljanje s jedne strane pritisnuto povećanim zahtjevima za kvalitetnijim telekomunikacijskim uslugama, a s druge strane smanjenjem vremena TM (koje zapravo interpretira povećanje efikasnosti same mreže), što je prava posljedica upravo tih zahtjeva. Poznato je da se suština djelovanja upravljajućeg podsustava svodi na manipuliranje informacijama u cilju: analize, odlučivanja, planiranja i djelovanja na elemente izvršnih podsustava. Elektromehanički indirektni sustavi daju mogućnost predaje informacije od elektromehaničkih čvorišta prema ispitnom centru, dok u suprotnom smjeru, u svrhu izvršenja neke korektivne akcije potrebna je izravna intervencija osoblja za održavanje. Ovaj način rada uvjetovao je da su se informacije potrebne za pogonsko održavanje elektromehaničkih čvorišta, morale zadržati u okviru centrale, najčešće na nekom nadzornom stolu ili panelu, kako bi osoblje za održavanje moglo u za to odreñenom vremenu intervenirati na pojavu ozbiljne greške. Informacije koje takvi sustavi mogu dati, a koje se koriste u funkciji nadzora takoñer su jednosmjerne, ali kako intervencije na nadzorne informacije ne moraju biti trenutačne, to su se nadzorne informacije iz svih komutacija mogle centralizirati u odreñeni ispitno-mjerni centar. Upravo ova jednosmjernost informacije uvjetovala je činjenicu da je reagiranje na pojedinu grešku bilo relativno dugo, a o čemu izravno ovisi RASPOLOŽIVOST telekomunikacijskog sustava, a time i “vrijeme odziva” Ts

o (u formi usluge).


91

optereće

nje

raspoloživost

gubici

Slika 61.

Iz slike 61. vidimo prikaz gubitaka u telekomunikacijskoj mreži u odnosu na funkcije raspoloživosti i opterećenja. Uočavamo da ukoliko želimo zadržati gubitke na istom nivou (odnosno “vrijeme odziva” usluga), uz pretpostavku povećanja opterećenosti mreže, bezuvjetno moramo povećati raspoloživost telekomunikacijskih postrojenja. Savladati ovu činjenicu se moglo jedino tako da funkcije održavanja, nadzora i upravljanja postanu sastavni dio funkcija sustava, što je proizvodnja SPC sustava i uspjela. Uz to se morala omogućiti potpuna dvosmjernost u razmjeni informacija izmeñu terminala za održavanje i SPC komutacije. CCITT je u svojim preporukama (Z 317 volume VI.4) definirao funkcije za izravnu dvosmjernu vezu terminal – SPC sustav, te ih ovdje ne treba posebno nabrajati. Dakle, instaliranjem komutacijske opreme na osnovu SPC – tehnika, te uvoñenjem digitalne transmisije s PCM-om, eksploatacija dolazi u situaciju da koristeći njihove prednosti (i tehnologiju) uz prethodno iznesene potrebe, prvenstveno smanji svoju “tromost” u procesima upravljanja, modernizacijom tehničke osnovice informacijskog sustava. Na Slici 59 vidimo preporuke mogućeg pristupa rješavanju eksploatacije SPC sustava, a prema CCITT Z 311 volume VI.4. Iz danog prikaza vidljivo je da služba eksploatacije može, bilo sa bliskog ili sa udaljenog terminala, održavati, nadzirati i upravljati pojedinim SPC čvorištima. Kroz pregled eksploatacijskih funkcija CCITT Z 317 i Z 318, a koje se uključuju u preporuku Z 311 proizlazi neophodnost i pogodnost njihove centralizacije na razini cijele telekomunikacijske mreže, što dalje omogućava centralizaciju svih službi eksploatacije. Uvažavajući izneseno i koristeći prethodna izlaganja u hijerarhijskim sustavima možemo pristupiti izradi sustava (organizacijskog tipa) sa više ešalona. Kod izrade sustava sa više ešalona javlja se problem u dodjeli zadataka koje izvršavaju različiti nivoi ili individualne jedinice. Racionalna polazna točka osigurana je time što se u obzir uzima “sagledavanje globalnog sustava” – cijeli telekomunikacijski sustav i zadatak koji će on (kvalitativno posluživanje korisnika) morati da obavi korištenjem koncepcije “strata” i “slojeva” kod hijerarhije. Treba naglasiti da ne postoji odnos jedan prema jedan izmeñu strata, ešalona i slojeva.


92

Zadatak za dva ili više ešalona može se definirati korištenjem modela iz istog stratuma, dok se problem odlučivanja na datom sloju može raspodijeliti na nekoliko ešalona. Nadalje, zadatak za jedan ešalon može sadržavati elemente problema iz dva ili više slojeva odlučivanja.

Procesor posebnenamjene za centralizirano

održavanje, nadzor iupravljanje

telekomunikacijskommrežom

Računalo opće namjene

I/O

Procesor za potrebemjesne mreže

2

2

Udaljeni terminali za komunikaciju

2

Udaljeniterminali za

komunikaciju

2I/O

I/O

2I/O

2

I/O

2


komunikaciju

I/O

2


komunikaciju

I/O

I/O

Lokalni terminaliza komunikaciju



Fun

kcije

upr

avlja

nja,

nad

zora

i od

ržav

anja

Fun

kcije

dru

gih

nam

jena

Slika 62.

Na ovaj način dolazimo do centralizacije upravljanja, nadzora i održavanja mreže, kao i do zahtjeva za centralizaciju niza eksploatacijskih funkcija, koje možemo centralizirati pomoću jedne ili više specijaliziranih službi (ovisno o načinu organizacije HT).


93

Jedan od mogućih hijerarhijskih odnosa dan je na slici 63.

UPRAVLJANJEMREŽOM

CENTAR OIOV-a

Ekonomija

FIZIČKEOPERACIJE

TCC TCC TCC TCC TCC

OMCOsoblje zapogonskoodržavanje

EKIPA ZA RADNA TERENU

FDC

TELEKOMUNIKACIJSKI PROCESI

EŠALON 1

EŠALON 2

STRATUM 1

STRATUM 2

STRATUM 3

EŠA

LON

3

CSO

softver

BIC

CHC

Selekcija

Učenje

Samoorganizirajući sloj

EKONOMIJA

EFIKASNOST MREŽE TAC

TCC

OMC

Slika 63. Meñusobni hijerarhijski odnosi različitih aktivnosti vezanih za održavanje jedne

telekomunikacijske mreže s procesorski upravljanim sustavima

TCC - centar za upravljanje mrežom TAC – centar za analizu prometa TMC – centar za održavanje prijenosnih sustava SAC – centar za procijenu kvalitete usluga SCC – centar za žalbe pretplatnika FDC – centar za otklanjanje kvarova OMC – centar za nadzor i održavanje BIC – centar za naplatu CSO – centar za prijavu i odjavu pretplatnika (prodajni centar) CHC – tarifni centar CDA - centar za obračun prihoda


94

Formiranjem centra održavanja i operativnog voñenja (OIOV čvor) dobivamo takoñer i prve komponente tehničke osnove informacijskog sustava HT eksploatacije. OIOV centar predstavlja “informacijsko sučelje” koje s jedne strane postaje izvorom podataka za proces odlučivanja u upravljanju, semantički grupiranih i koncentriranih unutar pojedinih službi, dok je s druge strane tj. prema mreži, takoñer izvor podataka u obliku komandi koje “kanaliziraju” funkcionalno i programsko ponašanje mreže prema optimalnim eksploatacijskim zahtjevima. Zadaci i meñusobni odnosi, kao što je poznato, usko su vezani, pa hijerarhija donošenja odluka i hijerarhija organizacije bitno ovise jedna o drugoj. Zbog toga je na modelu prikazana maksimalna struktura takvog operacijskog centra, a s obzirom na specificirane zadatke pridodjeljena im je maksimalna samostalnost, a meñusobni algoritam interakcija jednoznačno je definiran. Budući da se informacije efikasnosti mreže sakupljaju kontinuirano i ON LINE putem centralnog procesora za nadzor, to pojedine službe mogu donositi u okviru svoje djelatnosti i u granicama dozvoljenih tolerancija odluke prije akcije što omogućava ne samo efikasan nadzor nego i efikasno upravljanje prometnim tokovima.


95

13. IDENTIFIKACIJA I DEFINIRANJA SUSTAVA UPRAVLJANJA

S obzirom da polazimo od kvalitete telekomunikacijskog sustava kao cjeline, ovim sustavom upravljanja želimo dovesti TK sustav u stanje maksimalne, odnosno definirane raspoloživosti. Ovo je moguće postići smanjenjem MTTR-a i povećanjem operativnosti u okviru preventivnih zahvata. Kao i kod drugih sustava i ovdje ćemo poći od činjenice da je potrebno proces kojim upravljamo (održavanje mreže u stanju raspoloživosti koja je definirana odreñenom veličinom) promatrati zajedno sa obradom podataka, koja je namijenjena tom upravljanju. Kako je već izneseno, raspoloživost telekomunikacijske mreže CCITT definira kao raspoloživost posluživanja. Ovaj parametar ovisi kako o prometnim uvjetima tako i o kvarovima mreže i radovima na održavanju. Kvarovi pojedinih dijelova mreže povećavaju prometno opterećenje preostalog dijela mreže, meñutim pretplatnik osjeća djelovanje oba parametra kao jedinstveni parametar usluge. Očito je da porastom tehničke raspoloživosti raste i ukupan parametar usluge. Na Slici 61 dan je prikaz kolanja informacija i akcija na održavanju ili šire na upravljanju kvalitetom na nivou jedne telekomunikacijske mreže. Primjećujemo podjelu na upravljani dio sustava koji je povezan uz tijek procesa, i upravljajući dio, vezan za obradu podataka. Uz pomoć kontrolne opreme dovodi se na obradu skup podataka {x} koji izražavaju trenutno stanje procesa. Ti se podaci obrañuju u sustavu za obradu podataka po odreñenim algoritmima uz korištenje baze podataka. Kao rezultat obrade dobivamo skup upravljajućih informacija {u}, koje uz pomoć izvršnih akcija djeluju na stanje TK mreže tako da ona dolazi u stanje koje odgovara definiranoj raspoloživosti. S obzirom da se radi o velikom sustavu elementi koji čine sustav, kao i njihova povezanost nisu strogo determinirani već imaju slučajni karakter, pa nam je za opisivanje podataka koji ulaze iz procesa u sustav {x} potrebno poznavanje gustoće vjerojatnosti.


96

Proces u TK mreži

Smetnje i poremećaji

Akcija održavanja Kontrolna oprema

UPR

AV

LJA

NI D

IOU

PR

AVLJA

JUĆ

I DIO

Nadzor i održavanje

akcije

informacijePREMA DRUGIM

SUSTAVIMA

info

rmaci

je

OD DRUGIH SUSTAVA

Programska bazaBaza podataka

Slika 64.

Iz teorije informacija poznato je da se količina informacija koja je potrebna za opisivanje svih mogućih stanja TK mreže izražava entropijom TK mreže, kao mjerom neodreñenosti. Maksimalnu entropiju ima TK mreža u kojoj su sva stanja jednako vjerojatna, tj. radi se o mreži o kojoj unaprijed ništa ne znamo. Svaki sustav, a time i telekomunikacijska mreža, koji je prepušten samo utjecaju smetnji (grešaka) teži upravo k stanju maksimalne entropije. Uvoñenjem upravljanja u TK mrežu, smanjuju se nepredviñene pojave grešaka i entropija TK mreže pada, odnosno TK mreža prelazi u stanje veće odreñenosti Hυ (Slika 62). Ako prekinemo povratnu vezu, onda će se sustav nalaziti u stanju bez upravljanja tj. u stanju maksimalne neodreñenosti koju označava entropija Ho. Konačno razlikujemo i takozvano prijelazno stanje sustava koje se javlja na prijelazu iz upravljanog u neupravljano stanje i obrnuto, a definirano je entropijom izmeñu Ho i Hυ.


97

TR

prelazno stacionirano s upravljanjembez upravlljanja

Entropija

)x(Ho

H

)x(Hε

(x)Hυ

I x

Slika 65.

Očito je da smanjenje entropije sustava od vrijednosti od Ho do Hє možemo provesti unošenjem informacije Ix iz računala u sustav.

Ix = Ho (x) - Hє (x)

Ovu količinu informacija računalo je trebalo prethodno obraditi. Vrijeme obrade, uzimanje podataka i predaja rezultata predstavlja takt rada izmjene informacija (slika 66.) Tr.

t1

uzimanjepodataka

obradapredajarezultata

t2 t3

Tr

Količ

ina p

odata

ka u

sust

avu

za o

bra

du

Tr

Količ

ina p

odata

kako

d o

drž

ava

nja

t

t

Slika 66.


98

Količina informacije Ir koja se u vremenu Tr predaje u sustav može imati različite odnose ovisno o prirastu entropije (Slika 64). Razlika entropije je:

Hr = Hk - Hp

TR

Odnos entropije i obrañene informacije

Hk

H

Hp

Hr Ir

t

IrHr >

TR


Hk

H

Hp

HrIr

t

IrHr <

TR


Hk

H

Hp

HrIr =

t

IrHr =

Slika 67.


99

Ukoliko je unesena količina informacija Ir mala da bi TK mreža bila u predviñenim granicama kvalitete, TK mreža teži k povećanju entropije (Ir < Hr). Ovaj podatak zahtijeva povećanje volumena informacijskog sustava. U slučaju Ir < Hr predana količina informacija je prevelika za predviñenu kvalitetu i sustav će nastojati smanjiti entropiju što će reći da je informacijski sustav predimenzioniran. Ako pogledamo još jednom cijeli proces kroz dijagram na slici 68. vidimo jednu konstantnost smanjenja i povećanja entropije.

TR

Odnos entropije i obrañene informacije uprijelaznom stanju

)x(Ho

H

Hk

H 1-k

H 2 -k

t0 tt1 tk-2 tk-1 tk

HrkIk

Slika 68.

Iznos informacije koju računalo daje u sustav u trenutku k dan je sa:

Ik = Hk-1 -Hk + Hrk

stacionarno stanje (kojem se teži) dano je sa: Hk-1 – Hk = Ik – Hrk

gdje je:

Hrk - iznos entropije dok je sustav prepušten sam sebi. Sumarni sadržaj informacije koju unosi računalo u sustav dan je sa:

Ipr = ∑=

m

k 1

(Hk-1 – Hk) + ∑=

m

k 1

Hrk

Prva suma znači smanjenje entropije koja je već dana prvim izrazom za Ix.. Sam izraz predstavlja prijelazno stanje (slika 69).


100

Veća količina informacija Ir može se dobiti samo obradom veće količine ulaznih podataka. Za obradu veće količine podataka potrebno je veće vrijeme Tr (ukoliko su mogućnosti sustava za obradu podataka konačne). Jasno je da će za povećano vrijeme Tr

porasti i entropija Hr, čiji porast se mora kompenzirati dobivenom količinom informacija Ir.


)x(Ho

H

)x(Hε

t

Ix

m faktora Prelaznostanje

Stacionarnostanje

Slika 69.

Osim toga vrijeme Tr ovisi i o komunikacijskim svojstvima informacijske mreže (t1 i t3). Još je potrebno izraziti povezanost brzine prijenosa informacija i kapaciteta računala. Brzina prijenosa informacija za vrijeme jednog taktnog intervala dana je sa:

Ck = r

k

T

I

gdje je: Ik – količina informacije, predana u k-tom taktnom intervalu, i Tr – dužina taktnog intervala.

Maksimalni odnos ovih veličina:

Cr =

r

k

T

I max

Predstavlja karakteristiku računala (u praksi se povezuje sa kapacitetom računala). Iz iznijetog proizlazi da upravljanje i održavanje telekomunikacijskom mrežom predstavlja sustav upravljanja i održavanja cjelokupnog telekomunikacijskog sustava. Očito je da uspješan rad ukupnog sustava ovisi o ispravnom radu i ispravnom koordiniranju pri održavanju i upravljanju kvalitetom svakog od podsustava.


101

Uvažavajući izneseno možemo za aktivnosti upravljanja TK mreža takoñer definirati tri osnovne razine: − strateško planiranje (definiranje ciljeva i pravaca djelovanja u svrhu postizanja maksimalne

efikasnosti TK mreže u eksploataciji), − taktičko planiranje i kontrola (donošenje detaljnih planova i osiguranje mogućnosti za

realizaciju ovih planova), te − operativna kontrola i izvoñenje radova (detaljno terminiranje aktivnosti i izvještavanje o

realizaciji). Na slici 70. ilustriran je prikaz aktivnosti radnika na poslovima iz više razina. Radnik na razini A bi trebao utrošiti prosječno AB/AD% vremena na aktivnosti strateškog planiranja, BC/AD% vremena na aktivnosti taktičkog planiranja i CD/AC % vremena na aktivnosti operativne kontrole. Nažalost praksa pokazuje da rukovoditelji, a i radnici na najvišem nivou nedovoljno vremena poklanjaju aktivnostima strateškog i taktičkog planiranja, a previše vremena na aktivnosti operativne kontrole.

Operativno rukovodstvo

Srednje rukovodstvo

Najvišerukovodstvo

0% 100%

A A B C D

Strateškoplaniranje

Taktičko planiranjei kontrola

Operativnakontrola

Slika 70. Prikaz aktivnosti radnika

Ovo vjerojatno proizlazi iz činjenice da se rukovoditelji teže baviti aktivnostima na koje su navikli (tj. onima koje su radili – operativa – prije nego su postavljeni na rukovodeće poslove i radne zadatke) i radi toga teže provoditi manje vremena na aktivnostima koje nedovoljno poznaju ili na koje nisu navikli. Upravo radi toga kod projektiranja izvještaja treba vršiti filtriranje detalja sa operativnih nivoa, te usmjeravanje ciljeva i područja odgovornosti na primatelje izvještaja. Potrebno je detaljnije razmotriti koncept prethodne i povratne sprege (slika 71). Upravljački informacijski sustav (UIS) obrañuje rezultate procesa kao i sam proces i o njemu izvještava rukovodstvo. Rukovodstvo usporeñuje rezultate sa ciljevima (standardi, norme i definirane veličine) koji su ranije usvojeni.


102

Ove usporedbe mogu izazvati odreñene akcije (naročito ukoliko su rezultati ispod definiranih veličina), a utjecati će na ulaze u proces (gradnja i puštanje u eksploataciju novih kapaciteta TK mreže) ili na sam proces (stanje mjesne tt mreže). U ovom slučaju, povratna sprega se vrši post fakto i zbog toga je reaktivna. Prethodna sprega je s druge strane proaktivna, procesi koje rukovoditelj prati, predstavljaju sveukupne procese iz područja organizacije i mjerenja stanja TK mreže. Upravljački informacijski sustav treba osigurati informacije i o okolini putem analize okoline (utjecaj električne vuče, radovi u blizini postrojenja, radovi u postrojenjima, prisutnost agresivnih tvari, vremenske nepogode, itd.). Rukovoditelj treba izvršiti usporedbu dostavljenih informacija sa postavljenim ciljevima i na osnovi usporedbe poduzeti potrebne mjere. Poduzete akcije mogu biti orijentirane na stanje TK mreže, na organizaciju održavanja, na okolinu, i na uvoñenje novih kapaciteta u TK mrežu (“ulaz”).

Procesi u mjesnoj tkmreži

AkcijaAnaliza organizacije i

stanja tk mreže

UIS

Analizaokoline

Standardi

Rukovodilac

Okolina

Ulaz Izlaz

Organizacija

Slika 71.

Prethodna sprega jorijentirana je prema budućnosti i predviñanju dogañaja koji će se u budućnosti vjerojatno dogoditi, ukoliko se podrži zacrtan trend. Predviñeni rezultati, polazeći od postojećeg stanja, postaju smjernice za akcije orijentirane ka budućnosti (usmjerene ka prerastanje razlika koje postoje izmeñu ciljeva i postojećeg stanja). Treba naglasiti da na ova predviñanja često djeluju promjene okoline koje mogu biti pozitivne, negativne ili i jedne i druge.


103

Slika 72. prikazuje dva tipa predviñanja: − mehanički (jednostavno korištenje povijesnih podataka metodom sezonskih oscilacija) i − analitički (modifikacija mehaničkog korištenja primjenom intuitivnih ili očekivanih promjena

okoline). Jaz izmeñu cilja (stanje koje treba postići) i analitičkog treba biti izazov rukovodiocu. Ova predviñanja treba vršiti na svim razinama. Redoslijed dogañaja možemo svrstati na sljedeći način:

1. Izvještaji rukovodiocu pokazuju mehanistička predviñanja. 2. Rukovoditelj i osoblje uz pomoć imaginacije odreñuju analitički trend, služeći se često

rezultatima računala i modeliranja. 3. Rukovoditelj i osoblje izrañuju plan akcija koje su potrebne da bi se eliminirao jaz izmeñu

postavljenog cilja i analitičkog trenda.

Dosadašnji rezultati

Sada Datum cilja

Mehanistički ciljevi predviñanja

Utjecajokoline

Razl

ika n

ast

ala

pla

nira

nje

m

Slika 72.

Imajući u vidu dosadašnje izlaganje, moguće je razraditi količinu informacija s obzirom na potrebu pojedinog rukovodećeg nivoa. Kompjutorizirani sustav upravljanja održavanjem

Kompletno kompjuteriziran sustav trebao bi obuhvatiti sve glavne funkcije održavanja: raspored, analizu grešaka, preventivno održavanje, kontrolu materijala, stanje mreže, standarde, i procjenu radnih performansi, te financijsku kontrolu. U svrhu operativnosti opredjeljenje je izvršeno za program koji koristi modularan koncept i pruža veliku fleksibilnost. U tom programu svaki se podprogram za održavanje može predočiti posebnim i nezavisnim modulom.


104

Modularni koncept pruža mogućnost da se dodatni podprogrami ugrade bez promjena i ponovnog pisanja programa. Modularna izgradnja programa omogućava korisniku da odabere samo one podprograme koje želi, dok i nadalje odabrani programski sustav zadržava svu svoju širinu. Program dopušta korisniku, da pomoću informacija sa izvještaja iz svakog podprograma odabere one, koje želi. Ovi izbori u stvari specificiraju program. Sustav u sebi treba uključiti izvještavanje o performansama, raspored financijske kontrole, povijest opreme, kontrolu grešaka, te preventivno održavanje. Orijentiran na izradi i tijeku radnog naloga, aktivnostima održavanja i opisima poslova, te odreñivanju specijalnosti, sustav obuhvaća četiri osnovna elementa: ulaz, program, datoteke i izlazne izvještaje. Sustav radnog naloga daje efikasnu kontrolu bilo koje funkcije održavanja (skup procedura za potrebe postavljanja upita i izvještavanja). Radni nalog je srce sustava dokumentacije održavanja. Informacija o radnom nalogu može biti manipulirana mnoštvom kombinacija, koje će pomoći rukovodstvu održavanja TK mreže, pri procjeni i kontroli operacija održavanja. Raspored rada mora uzeti u obzir zahtjeve sadržane u poslu, pismene zahtjeve uz posao, zahtjeve preventivnog održavanja, te hitne intervencije. Budući da nedostatak materijala ili kadrova, loša procjena itd. mogu spriječiti, da posao bude završen prema planskom rasporedu, ustanovljeni su prioriteti odnosno klasifikacijski sustav. Nadalje, razmotreni su bitni elementi tipičnog radnog naloga. Svakoj specijalnosti treba dodijeliti naziv i broj. Treba razviti numeričke šifre za svaki tip održavanja i za svaki tipradnog naloga (hitna intervencija, preventivno održavanje itd.). Uz to treba izraditi i šifre grešaka i aktivnosti što će omogućiti sortiranje i kumuliranje podataka za potrebe formiranja povijesti opreme, izradu izvještaja o radovima održavanja koji su obavljeni na svakoj stavci opreme. Daljnje izlaganje odnosi se na protok radnih naloga kroz opći sustav. Taj je sustav jedinstven na dva načina. Prvo, konstrukcija sustava osigurava da nepotrebne ili problematične radne naloge može uočiti operator jedinice, planer ili neka druga ovlaštena osoba, prije nego što uñe u samu obradu. Ovi kadrovi imaju ovlaštenje da odobre ili odbiju radne naloge. Poslovi, za koje se troškovi ne mogu opravdati, moraju se označiti zbog daljnje naknadne procjene odgovornih osoba. Drugo, sustav treba osigurati da u bazu podataka uñu samo točni i pouzdani podaci, budući da samo poslovoñe ekipa, a ne specijalisti unose sve informacije vezane uz radni nalog. Informacije u vezi sa održavanjem, koje sačinjavaju bazu podataka održavanja, moraju se skupljati, pohranjivati, manipulirati i distribuirati na logički način. Bazu podataka održavanja trebaju formirati sljedeće stavke: − aktivni radni nalozi, − završeni radni nalozi, − zaostali radni nalozi, − norme specijalističkog posla − kodovi za raspored prioriteta, − kodovi grešaka, − katalog kadrova specijalista, − kodovi akcija, − kodne oznake opreme, − stanje rezervnog materijala na skladištu, − brojčana oznaka područja TK mreže.


105

Baza podataka sadrži samo one informacije koje su u vezi sa sustavom održavanja. Sve informacije u vezi sa troškovima i poslom, a koje su potrebne za generiranje izvještaja koji pomažu pri odlučivanju trebaju takoñer biti sadržane u bazi podataka održavanja. Veličina baze podataka ovisi o funkciji, kojom želimo upravljati. Slika 73. ilustrira bazu podataka, koja može rezultirati iz tog sustava. Uočavamo da neki podprogrami predstavljaju osnovu sustava, dok se ostali mogu izvesti. Ta pogodnost omogućava sustavu da se koristeći modularnu strukturu, prilagoñava uvjetima održavanja TK mreže.

Program

preventivnog održavanja

Izvještavanje o financijama

Izvještavanje o financijama

Povijest opreme Izvještavanje o performaciama

Rasporeñivanje izostanaka

Aktivni, neaktivni i završni radni nalozi

Upravljačke datoteke

Baza podataka održavanja

Slika 73.

Informacije u sustavu možemo podijeliti na dvije osnovne kategorije. Aktivni, neaktivni i završeni radni nalozi predstavljaju primarnu informaciju – to znači informaciju dobivenu direktno iz sustava u kojem se prikupljaju zahtjevi za obavljanje poslova održavanja. Podaci u radnom nalogu trebaju sadržavati: podatke definirane tabelom, podatke dobivene iz nadzorne opreme na osnovu kojih se pristupilo radu, podatke specijaliste i osobe koja odobrava posao. Ova primarna informacija koristi se pri generiranju sustavskih izvještaja – pouzdanost, raspoloživost TK mreže. Svi aktivni i neaktivni radni nalozi smještaju se u datoteku završenih radnih naloga. Sekundarna informacija dobivena iz akumuliranih podataka datoteka koristi se za podršku pri obradi aktivnih i završenih radnih naloga. Podaci sa završenih radnih naloga automatski se prenose na odgovarajuće baze podataka podprograma. Informacije kanalizirane u odreñeni modul kombiniraju se sa podacima u upravljačkom dijelu sustava i tako se formiraju izvještaji. Slika 71 prikazuje dijagram toka informacija kroz sustav i ilustrira kako se te informacije koriste za kreiranje slogova u svakom modulu.

Sustav omogućava kreiranje izvještaja koji pomažu svim nivoima upravljanja održavanjem kod donošenja odluka. Za željeni stupanj kontrole potrebni su odreñeni izvještaji: − radne performanse (kvaliteta posluživanja TK mreže sa stanovišta korisnika, TK usluga i

dr.), − raspored aktivnosti održavanja, − troškovi materijala i rada, − povijest opreme, − analiza grešaka (uzroci, saniranja), − raspored preventivnog održavanja.


106

Ovi izvještaji daju realno mjerilo za mjerenje, kontrolu i ocjenu operacija održavanja. Uz to, oni omogućavaju okvir za željeni stupanj kontrole čitavog sustava i mogu dozvoliti kombiniranje planiranja, rasporeñivanja, mjerenja i povratne informacije u nekom koordiniranom formatu za poboljšanje operacija održavanja.

Koristi ovakvog pristupa održavanju su sljedeće: − efikasnije prognoziranje inženjeringa TK mreža, − poboljšanje kvalitete prijenosa, kao i kvalitete usluga sa stanovišta korisnika u TK mrežama, − minimiziranje grešaka u TK mrežama, − otkrivanje propusta kod nadzora TK mreža, − otkrivanje propusta u nadziranju radova na održavanju, − utvrñivanje efikasnosti programa preventivnog održavanja, − planiranje potreba za kadrovima održavanja, − efikasnije analiziranje kvaliteta opreme TK mreže, − ocjena grešaka u ovisnosti sa održavanjem, odnosno ocjena efikasnosti organizacijske

jedinice za održavanje, − adekvatniji pristup dijelovima TK mreže karakterističnim po pretjeranim ili nepotrebnim

greškama, − analiziranje standardnih vremena za radove održavanja, − provjeravanje pouzdanosti postojećih standarda, − ocjena efikasnosti planera i procjenitelja, − ocjenjivanje da li je broj kadrova za održavanje suviše velik ili nedovoljan, − lociranje područja sa prevelikim troškovima, − osiguranje realnog mjerila za procjenu troškova održavanja za sljedeću godinu, − mogućnost otkrivanja povoljnijih ili nepovoljnijih trendova u kretanju troškova rada i

materijala, − stvaranje mogućnosti za poduzimanje mjera smanjenja ukupnih troškova održavanja.


107

Slika 74. Tijek informacija od započinjanja rada na radnom nalogu preko različitih koraka obrade do završetka radnog naloga


108

14. UPRAVLJANJE RAZVITKOM TELEKOMUNIKACIJSKOG SUSTAVA

U cilju razvitka telekomunikacijskog sustava kao cjeline, potrebno je postići jedinstvenost upravljanja razvitkom sustava. S obzirom na činjenicu da se telekomunikacijski sustav, u okviru hrvatske telekomunikacijske mreže, nalazi u vlasništvu HT-a, upravljanje razvitkom sustava direktno ovisi o meñusobnom koordiniranju Telekomunikacijskih centara (TKC-a), usklañivanju i dogovaranju. Osim toga ovdje treba istaći potrebu zajedničkog rada HT-a, znanstvenih ustanova, proizvoñača opreme, a u svrhu postizanja kvalitetnijeg i pravilnijeg razvitka. Kibernetičar A. T. Lerner definirao je upravljanje na sljedeći način: ”Upravljanje je djelovanje na objekt koje poboljšava funkcioniranje i razvitak danog objekta, a koje je izabrano iz mnoštva mogućih djelovanja, na osnovu za to raspoložive informacije”. Upravljanje razvitka i investiranja, promatrano sa stanovišta kibernetike, možemo podijeliti u tri faze i to: − planiranje, − realizacija i − kontrola.

Planiranje predstavlja primarnu fazu procesa upravljanja koja obuhvaća definiranje ciljeva, pravaca i globalnog sagledavanja razvitka, definiranje mogućih globalnih alternativa za realizaciju postavljenih ciljeva i izbor najoptimalnije alternative. U svrhu valjanog planiranja telekomunikacijskog sustava potrebno je vršiti istraživanja na osnovi podataka koji se dobivaju kroz kontrolu sustava u eksploataciji. Kroz ovu fazu obuhvaćene su izrade dugoročnih i srednjoročnih planova razvitka, te planova investicija za tekuću godinu. Za dugoročno razdoblje planiranja uzima se period od 20 godina, dok je period srednjoročnog planiranja odreñen sa 5 godina, a u novije vrijeme sa 3 godine. Faza planiranja sa svojim izlazom, kanalom direktne veze, povezana sa sljedećom fazom, fazom realizacije, dok je povratnom vezom vezana za fazu realizacije i fazu kontrole. Faza realizacije obuhvaća izvršenje pripreme za realizaciju i direktnu realizaciju. Izlaz faze realizacije povezan je direktnom vezom sa fazom kontrole (eksploatacije), dok je sa povratnom vezom vezana za fazu planiranja. U okviru ove faze obuhvaćena je izrada investicijskih programa, kompletne investicijsko-tehničke dokumentacije, financiranje i izgradnja planiranog dijela sustava. Faza kontrole je zadnja faza, koja prima izlaze od faze realizacije (kao svoj ulaz) i odreñuje je li realizacija u skladu sa planiranjem. Faza kontrole objedinjuje fazu eksploatacije telekomunikacijskog sustava, te je zbog toga treba shvatiti dinamički, odnosno kao kontrolu realizacije i kontrolu realiziranog. Izlaz faze kontrole (eksploatacije) je povratnom vezom vezan sa fazom planiranja (i sa fazom realizacije), te se na taj način reagira na moguća odstupanja u realizaciji i novim planiranjem i korekcijama utječe na realizaciju.


109

KO

NT.

REALI

.

PLANIR.

PLAN

IRAN

JE

PLAN

. REA

LIZAC

IJA

REALI.

KONT.

KONT. REALI.

PLA

N.

KONTROLA EKSPLOATACIJA

Slika 75.

Kako vidimo proces upravljanja razvitkom i investiranjem predstavlja kompleksan proces koji se, kao što je rečeno, može sagledati kroz tri osnovne faze – planiranje, realizaciju i kontrolu. To je neprekidan i stalan proces u kojem se sve tri faze stalno ponavljaju. Osnovni cilj koji treba postići u svrhu bržeg razvitka telekomunikacijskog sustava je stvaranje jedinstvenog procesa upravljanja razvitkom i investiranjem (za sve nivoe telekomunikacijske mreže) kod planera, proizvoñača, montažera i vlasnika.

Rješenje ovoga cilja leži u potrebi adekvatnijeg koordiniranja TK centara unutar HT-a sa znanstvenim ustanovama, proizvoñačima i montažerima telekomunikacijske opreme. Objedinjavanjem kvalitativnih parametara kao što su pouzdanost, raspoloživost, pogodnost za održavanje, funkcionalna prikladnost konstrukcije itd., definirano je jedinstvenim parametrom nazvanim EFIKASNOST sustava, koji sudjeluje u definiranju kvalitete telekomunikacijskih sustava sa stajališta korisnika. Dalje produbljivanje i proširivanje niza disciplina kao što su pouzdanost, održavanje, sposobnost sustava i analize sustava, dali su doprinos osvjetljavanju problema efikasnosti.

Koncept efikasnosti sustava treba shvatiti kao integralno jedinstvo više raznih i povezanih disciplina. Na taj način efikasnost omogućava da se upravlja projektiranjem, razvitkom, proizvodnjom i eksploatacijom, a kroz to i sveukupnim troškovima sustava. To omogućava da se prilikom ocjene sustava uzme u razmatranje čimbenike kao što su: uporabna vrijednost sustava,


110

ukupni troškovi prihvaćene odluke u fazi projektiranja, administrativne, tehničke zahtjeve, vijek trajanja, eksploatacijske troškove, pouzdanost, raspoloživost, pogodnost za održavanje i sve ostalo što se može uključiti u parametre sustava, koji opisuju njegova svojstva. U cilju postizanja efikasnosti sustava potrebno je izvršiti kontinuiranu analizu i optimalno balansiranje svih mogućih parametara i troškova, koji mogu utjecati na efikasnost sustava, iterativnim postupkom. Sveukupnu efikasnost tehničkih sustava može se prikazati kao produkt tehničko-organizacijske efikasnosti (ET) i financijske efikasnosti (EF), stoga je studija cijena i ekonomičnosti prijenosnih pokazatelja pojedinih parametara trajni rad koji omogućava traženje stvarnog, a ne samo tehničkog optimuma zadovoljenja korisnika. Proučavanje ovih svojstava vrši se preko razmatranja pouzdanosti i odgovarajućih troškova, u svrhu osiguranja definirane pouzdanosti, raspoloživosti i odgovarajućih troškova, te pogodnosti za održavanje i odgovarajućih troškova, kao i svih čimbenika koji definiraju efikasnost nekog sustava i pripadajućih troškova.

14.1 Investiranje

Proces investiranja obuhvaća skup svih aktivnosti u cjelokupnom periodu planiranja, pripreme i realizacije jedne investicije, odnosno cjelokupan proces realizacije investicije, do konačne realizacije investicijskog poduhvata i njegovog puštanja u eksploataciju. Grafički prikaz odvijanja procesa investiranja telekomunikacijske mreže, dan je na blok dijagramu na slici 76. Krajnji cilj realizacije investiranja je uglavnom ostvarenje odreñenog broja novih telekomunikacijskih priključaka ili usluga. Da bi mogli ovo ostvariti potrebno je izvršiti, kako proširenje, tako i izgradnju dijelova sustava. U investicijskom programu treba obuhvatiti sve radnje koje vode ostvarenju cilja investiranja (proširenje meñumjesne mreže, izgradnju mjesne mreže, komutacije, nadzorne opreme itd.). Iako jednim investicijskim programom obuhvaćamo više dijelova telekomunikacijskog sustava, koji grupno ostvaruje cilj investiranja, za svaki dio sustava vršimo izradu investicijsko-tehničke dokumentacije i zasebno ugovaranje i gradnju.


111

Vlastiti istraživačko razvojni rad Istraživanje tuñih znanja

Stvaranje i selekcija ideja

Donošenjeprethodneodluke

Istraživanje najvažnijih utjecajnihfaktora

Analiza zahtjeva,prometa, grešaka, itd

Izbor najoptimalnije tehnologije

Izrada investicijskog programa

KrajNE

Donošenjeinvesticijske

odlukeKraj

NE

Izbor projektanta

Izrada investicijsko-tehničkedokumentacije

Definitivno zatvaranjefinancijske konstrukcije

Ugovaranje opreme

Dobijanje raznih dozvola isuglasnosti

Izbor izvoñača radova

Početak gradnje

Izgradnja grañ. dijelova objekta Obuka kadrovaMontaža

telekomunikacijske opreme

Kontrola kvalitete

Tehnički prijem

Puštanje u eksploataciju

Usporeñivanje sa planomrazvoja

Slika 76.


112

Objedinjavanje svih dijelova sustava unutar jednog investicijskog programa vodi skraćenju razdoblja ulaganja i sinkroniziranoj izgradnji. Osim toga, postiže se mogućnost uporabe različitih metoda planiranja i upravljanja koje omogućavaju efikasnu realizaciju investicije. Ovdje je efikasno upotrijebiti metodu mrežnog planiranja, pomoću koje se planira cjelokupna realizacija investicijskog objekta i operativno prati i kontrolira njegovo odvijanje, kako u pogledu vremena (rokova), tako i u pogledu troškova. Treba naglasiti da faza realizacije nosi najveći dio troškova od ukupnih troškova cjelokupnog procesa investiranja i da su efekti dobrog upravljanja u ovom dijelu najveći. Prilikom izrade investicijskog programa potrebno je izraditi ocjenu opravdanosti realizacije investicijskog programa. Ocjena opravdanosti realizacije investicijskog programa vrlo je složen postupak koji treba obuhvatiti sagledavanje i razmatranje svih relevantnih faktora, prije svega utvrñivanje efekata koji se dobiju realizacijom odreñene investicije. Najčešća podjela efekata investicija je podjela na ekonomske i neekonomske efekte. Ekonomski efekti od investicija izraženi kroz broj impulsa izraz su rezultata realizacije (eksploatacije) investicije i najlakši su za mjerenje i prikazivanje. S obzirom da telekomunikacijska mreža spada u infrastrukturne objekte, kod izrade investicijskog programa treba voditi računa i o neekonomskim efektima –politički, socijalni, obrambeni i dr. Dakle, kod izrade investicijskog programa telekomunikacijske mreže, treba izvršiti analizu ekonomskih i neekonomskih efekata od predmetne investicije. Kod nekih investicija će očito prevladati neekonomski efekti (gradnja telekomunikacijskih mreža u nerazvijenim područjima – velika ulaganja po priključku), dok će kod drugih prevladati ekonomski efekti (gradnja mreža u gradskim, industrijskim i dr. područjima). Jasno je da u odreñenom periodu investiranja treba iznaći kompromisni odnos izmeñu ekonomskih i neekonomskih investicija u cilju neugrožavanja dohotka. Najjednostavije je izbalansirati ekonomske i neekonomske investicije zbrajanjem svih investicija, s obzirom na trenutak investiranja, te za ukupno investiranje utvrditi ekonomsku opravdanost investiranja. S obzirom da o realizaciji investicija telekomunikacijskih mreža ovisi dohodak HT (kao i daljnji razvitak telekomunikacija), pri izradi investijskih programa posebnu pažnju treba posvetiti obradi ekonomskih efekata od predmetnih investicija. U našoj teoriji investicija razlikuju se uglavnom dvije vrste ekonomskih kriterija za ocjenu opravdanosti investicijskog programa i to: − statički kriterij, − dinamički kriterij.

U statičke kriterije ubrajaju se oni pokazatelji koji ne uzimaju u obzir vrijeme procesa investiranja, dok se u dinamičke kriterije ubrajaju pokazatelji koji uzimaju u obzir vrijeme, najčešće uz pomoć računa aktualizacije.

Statička ocjena

Statički pristup ocjeni financijske, odnosno tržišne efikasnosti projekta, primjenjuje se kako u predinvesticijskoj, tako i u investicijskoj studiji.


113

Često se smatra da je u statičkom pristupu ocjeni dovoljno koristiti podatke iz reprezentativne godine vijeka projekta. Reprezentativna godina vijeka projekta jest godina u kojoj je postignut projektirani kapacitet proizvodnje, a još traju financijske obveze prema investicijskim kreditima. Vrijednost pokazatelja za analizirani investicijski projekt korisno je usporediti s korespondirajućim pokazateljima grupacije kojoj investicijski projekt pripada, pri čemu vrijednosti pokazatelja za projekt trebaju biti povoljnije od prosjeka grupacije. Prema našem mišljenju bilo bi korisno izračunati znatno veći broj pokazatelja, i to ne samo za reprezentativnu godinu, veća za sve godine životnog vijeka i prosječne pokazatelje za cijeli životni vijek projekta. Samo izračunavanje pokazatelja je veoma jednostavno, a sve potrebne podloge za to mogu se dobiti iz pojedinih prethodnih poglavlja predinvesticijske, odnosno investicijske studije. Smatramo da bi bilo korisno izračunati slijedeće pokazatelje: a) Pokazatelji rentabilnosti

100×edstvaUložena sr

takBruto dobi

100×edstvaUložena sr

bitak)a (neto doAkumulacij

100×+

edstvaUložena sr

jaamortizaciaAkumulacij

100×kapitalDionicki

dividendeIsplacene

dstvaObrtna sre

hodiUkupni ras

c) Pokazatelji ekonomičnosti

100×hodiUkupni ras

hodiUkupni pri

100×hodUkupni pri

takBruto dobi

100×hodUkupni pri

aAkumulacij


114

d) Pokazatelji proizvodnosti

lenihBroj zapos

zvodnjeopseg proiFizicki

zaposlenihBroj

placeBruto

e) Posebni pokazatelji

zaposlenihBroj

sredstvaUložena

e) Devizni efekt

Pri izradi investicijskih programa izgradnje telekomunikacija u prethodnom razdoblju, a i sada za ocjenu opravdanosti investicijskog programa koriste se uglavnom statički kriteriji i to: − kriterij roka vraćanja − kriterij jedinične cijene koštanja, − pokazatelji rezultata rada: − ekonomičnost, − rentabilnost, i dr.

Dinamička ocjena investicijskog ulaganja

Investiranje u izgradnji telekomunikacija (mreže, komutacije, nadzora i dr.) predstavlja dinamički proces koji se odvija tijekom vremena i to tijekom dužeg perioda vremena (stalno) te nema realnog opravdanja da se za ocjenu investicija upotrebljavaju oni kriteriji koji ne prate dinamiku procesa investiranja. Statički kriteriji promatraju samo jedan vremenski presjek u procesu investiranja, odnosno najčešće se promatra samo jedna godina perioda eksploatacije investicije (npr. kod pokazatelja ekonomičnosti i rentabilnosti, dok se kod roka povrata uzima u obzir nekoliko godina do povrata uloženih sredstava).

zvodnjeopseg proiFizicki

ergijeUtrosak en

100izdaci Devizni

primici Devizni×


115

Na taj način izvedena ocjena investicijskog programa ne obuhvaća cjelinu perioda eksploatacije, što je neophodno za sagledavanje ukupne efikasnosti jedne investicije, niti uzima u obzir često vrlo značajne, apsolutne pokazatelje pozitivnih rezultata investicija. Kao osnovna metoda za ocjenu i selekciju investicijskih programa smatra se metoda svoñenja na sadašnju vrijednost – metoda aktualizacije. Pomoću ove metode se uzimaju u razmatranje efekti tijekom cijelog perioda eksploatacije jedne investicije i svode na vrijeme u kome se vrši proračun. Na taj način se dobiva mogućnost usporedbe i ocjene investicija. U svrhu objašnjenja iznesenog pratimo Pierre Massea: “Pored fizički istog izgleda, jedna kuna raspoloživa odmah i jedna kuna raspoloživa kroz deset godina čine dva razna ekonomska dobra, isto onako kao jabuka i kruška koje su raspoložive u isto vrijeme. Oni se ne mogu niti usporediti niti zbrojiti direktno. I ova teškoća se savladava na isti način u dva slučaja – pribjegavanjem sustava cijena. Kod problema investicija cijena koja igra osnovnu ulogu je kamatna stopa, računska veza izmeñu sadašnjosti i budućnosti, dok je investirano dobro njihova fizička spona”. Ako izneseno matematički izrazimo imamo:

1 novčana jedinica danas = (1 + i1) novčanih jedinica kroz jednu godinu

gdje je: i = kamatna stopa, 1 novčana jedinica danas = (1 + i1) (1 + i2) novčanih jedinica kroz dvije godine .

. 1 novčana jedinica danas = (1 + i1) (1 + i2) …(1 + in) novčanih jedinica kroz n godina,

a odavde proizlazi da:

1 novčana jedinica kroz n godina =)i(1)...i1)(i(1

1

n21 +++ novčanih jedinica danas

ili uz pretpostavku da je konstantna stopa

i = i1 = i2 = i3 = … = in imamo:

1 novčana jedinica kroz n godina = n)1(

1

λ+ novčanih jedinica danas

Dakle, veličina n)11(

1

+ predstavlja sadašnju vrijednost jedne novčane jedinice raspoložive kroz n

godina. Ako umjesto novčane jedinice uzmemo neki iznos An, imamo:

nn

i)1(

AA

+=

Veličina A odreñuje sadašnju vrijednost iznosa An raspoloživog kroz n godina.


116

U našoj teoriji i praksi investicija meñu apsolutnim pokazateljima kao najpogodniji za primjenu smatra se kriterij ukupne aktualizirane akumulacije (kriterij sadašnje vrijednosti ukupne akumulacije), koji predstavlja sadašnju vrijednost akumulacije koja se ostvari u tijeku razdoblja eksploatacije investicije. Akumulaciju predstavlja dio dohotka izdvojen za proširenje materijalne osnove i rezerve uvećan za veličinu amortizacije. Matematički imamo:

A = DAa - Ia

j

m

1jj

n

1kkA

m

1jj

jn

1kk

A

a aIaD)i(1

I

i)(1

DA

k

k ⋅−⋅=+

−+

= ∑∑∑∑====

gdje je:

Aa - kriterij ukupne aktualizirane akumulacije, DAa - ukupna aktualizirana akumulacija od investicija, DAk - akumulacija od investicija (uvećana za amortizaciju u K-toj godini razdoblja

eksploatacije investicije, Ia - ukupna aktualizirana uložena sredstva Ij - investicijska sredstva koja se ulažu u j – toj godini razdoblja ulaganja, n - razdoblje eksploatacije investicije, m - razdoblje ulaganja. i - stopa aktualizacije, a - faktor aktualizacije.

Za Aa veće od 0 investicija je ekonomski opravdana. Ostali dijelovi procesa investiranja su dovoljno jasno prikazani na Slici 38, te ih nije potrebno posebno obrañivati. S obzirom da je predmet ovog rada izgradnja sustava upravljanja u telekomunikacijskim mrežama, tj. izgradnja dijela sustava čiji je osnovni cilj sniženje troškova koji nastaju u eksploataciji (kao i povećanje kvalitete prijenosa) može se kao kriterij ocjene efikasnosti investicije upotrijebiti veličina aktualiziranih troškova.

Matematički izraz za ovaj kriterij dan je relacijom:

∑= +

=n

1kk

ka

i)(1

TT

gdje je: Ta – ukupni aktualizirani troškovi Tk – troškovi od investicije u k – toj godini perioda eksploatacije.

Kod ocjene opravdanosti investicijskog ulaganja težnja je da se ovaj kriterij minimizira. Ekonomski je opravdana realizacija onog sustava upravljanja koji donosi sniženje ukupnih aktualiziranih troškova (kod velikih mreža), kao i povećanje kvalitete prijenosa u odnosu na stanje prije realizacije investicije. Opravdanost ulaganja postoji i za slučaj da se ne smanje ukupno aktualizirani troškovi, ukoliko se poveća kvaliteta prijenosa (naročito ukoliko je kvaliteta postojećeg prijenosa ispod dozvoljene granice).


117

Na sljedećoj tablici dan je prikaz raspodjele sredstava za pojedine dijelove telekomunikacijskog sustava, iz kojeg se uočava činjenica da mjesne kabelske mreže i pretplatnički ureñaji predstavljaju velik dio investiranja.

Meñumjesna mreža 27%

7% pojačala + mjerni ureñaj 4% bežične veze 9% meñumjesni kom. centri 7% meñumjesni kabeli

Gradska i pristupna mreža 73%

7% tel. apar. + kućne centrale 20% mjesni komutacijski centri 46% mjesni kabeli

Ovakav odnos raspodjele sredstava za pojedine dijelove telekomunikacijskih sustava je trenutno stanje odnosa cijena na tržištu za opremu koja se ugrañuje u telekomunikacijsku mrežu. Razvitak tehnologije prijenosa i komutacije vjerojatno će unijeti promjene odnosa cijena u budućnosti. Amortizacijski vijek trajanja dijelova TK sustava: - INFRASTRUKTURA � DTK distribucijska telekomunikacijska kanalizacija ima

amortizacijski vijek > 20-25 godina - KABELSKA MREŽA � SVK svjetlovodna kabelska mreža, instalacije –

strukturno kabliranje imaju amortizacijski vijek > 10-20 godina

- AKTIVNA OPREMA � čvorišta, oprema kod korisnika, prijenosna oprema – imaju amortizacijski vijek > 3-5 godina


118

15. PRIVATIZACIJA I LIBERALIZACIJA TELEKOMUNIKACIJSKIH USLUGA

Prva privatizacija državnih telekomunikacijskih operatora i liberalizacija telekomunikacijskih usluga dogodila se u Velikoj Britaniji otprilike prije 20 godina.

16. lipnja 1999. godine, prilikom prodaje prvih 35% dionica, donesen je Zakon o privatizaciji Hrvatskih telekomunikacija d.d. (NN 65/99), a 24. srpnja 2001. godine donesen je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji Hrvatskih telekomunikacija d.d. (NN 68/01), prilikom prodaje daljnjih 16% dionica HT-a. U meñuvremenu su brojne zemlje provele ovu transformaciju, ali telekomunikacijska industrija još uvijek uči kako ove promjene izvesti uspješno. Ne postoje propisane metode ili modeli, a ovo osobito vrijedi za liberalizaciju koja je puno kompleksnija od privatizacije. Privatizacija i liberalizacija su često povezane. U svojoj osnovi, privatizacija je pretvorba državnog poduzeća u privatno vlasništvo. Državno poduzeće može biti privatizirano bilo kao konkurentski, bilo kao monopolistički subjekt. Za razliku od toga, liberalizacija predstavlja otvaranje monopolističkog tržišta konkurentnom pružanju sadržaja i usluga, a je li bivši monopolistički operator državno ili privatno poduzeće, to ne predstavlja razliku. Prof. Michael Beesley, koji je bio glavni konzultant Vlade Velike Britanije u privatizaciji telekomunikacija tijekom osamdesetih godina, je izjavio: “Privatizacija je neprijatelj liberalizacije”. Tada stečeno iskustvo, kao i iskustvo iz drugih zemalja potakli su ga na gore citiranu tvrdnju koja se odnosi na političke pritiske koji su često posljedica savjeta investicijskih bankara koji zagovaraju produljenu zaštitu tržišta privatiziranih operatora, da bi se povećala vrijednost dionica. Osim političkih i administrativnih promjena, telekomunikacijski sektor prolazi kroz velike tehnološke promjene Hrvatska agencija za telekomunikacije Otvaranje telekomunikacijskog tržišta Republike Hrvatske konkurenciji uvjetovalo je formiranje Hrvatske agencije za telekomunikacije, koja je zadužena za brigu o lakšem ulasku novih igrača na telekomunikacijsko tržište i zaštitu od antikonkurencijske prakse pozicioniranog monopolističkog operatora HT-a. Hrvatska agencija za telekomunikacije je osnovana na temelju Zakona o telekomunikacijama ("Narodne novine”, br. 122/03., 158/03. i 60/04) kao samostalna, neprofitna i neovisna pravna osoba s javnim ovlastima. Osnivač Agencije je Republika Hrvatska i za svoj rad odgovara Hrvatskom saboru. Rad Agencije je javan. Hrvatska agencija za telekomunikacije je pravni sljednik Vijeća za telekomunikacije i Hrvatskog zavoda za telekomunikacije.


119

Slika 77. Sporazum s WTO zahtijeva da regulator bude neovisan od državnog operatora. U privatiziranim okruženjima, otvoreni i transparentni procesi regulacije mogu biti najvažniji zahtjev. Interkonekcija izmeñu operatora, primarno s pozicioniranim operatorom, mora biti transparentna i troškovno orijentirana; sve subvencije moraju biti jasne. Novim operatorima koji ulaze na tržište mora biti omogućen pristup izgrañenoj infrastrukturi i korištenje nužnih prostora i postrojenja Ukoliko neke usluge nisu konkurentne, onda regulator mora biti u mogućnosti spriječiti meñufinanciranje konkurentskih usluga uz pomoć prihoda od monopolističkih usluga. Brze tehnološke inovacije stvorile su pritisak za brzom prodajom i uporabom nove ICT opreme. Postupak testiranja i certificiranja ICT opreme mora biti fleksibilan i usmjeren na to da ispuni zahtjeve tržišta. Regulator mora imati ovlasti i autoritet da bi kontrolirao tržišno ponašanje industrije, a najčešće je to potrebno u pogledu zlouporabe tržišne snage od strane obveznog operatora. Dakle, glavna uloga Hrvatske agencije za telekomunikacije je rješavanje pitanja kao što su: konkurencija, interkonekcija i odreñivanje cijena. Postoje dva načina podsticanja konkurencije: 1. Podržati konkurenciju baziranu na infrastrukturi – davati podsticaje da bi se promoviralo

investiranje u infrastrukturu. Bez infrastrukture po dostupnoj cijeni, konkurencija u pružanju usluge ostat će i dalje ograničena.

2. Podržati konkurenciju baziranu na uslugama – davati podsticaje da bi se maksimizirao faktor

opterećenja (“load factor”) postojeće infrastrukture.


120

U svakom slučaju, uvoñenje bilo koje regulatorne mjere ne bi smjelo imati negativan učinak na dugoročnu konkurentnost, niti obeshrabriti investiranje u različite infrastrukture. Početak telekomunikacijskog tržišta i razvitak konkurencije uvjetovan je sa oba načina podsticanja. U cilju razvijanja konkurencije, potrebno je:

- objaviti regulatorsku politiku ohrabrujući zajedničku uporabu infrastrukture i kolokaciju,

- ohrabrivati lokalne vlasti, osobito komunalne, da podrže i olakšaju zajedničku uporabu infrastrukture,

- podržati reciprocitet zajedničke uporabe infrastrukture (npr. od novih operatora trebalo bi tražiti da prilagode veličinu i izgradnju svoje infrastrukture uz mogućnost korištenja od strane pozicioniranog i drugih operatora),

- zahtijevati od pozicioniranog operatora da pruži informacije o lokacijama infrastrukture i raspoloživom kapacitetu za zajedničku uporabu (npr. kapacitet cijevi, niti, stupova, itd.),

- uspostaviti zajedničko tijelo operatora da bi se planirali infrastrukturni kapaciteti, koordinirale dozvole lokalnih vlasti i poboljšala meñusobna učinkovitost postupka osiguravanja infrastrukture,

- operatori bi trebali biti u mogućnosti unaprijed rezervirati kapacitete, po razumnim uvjetima.

U pogledu cijene zajedničke uporabe i kolokacije infrastrukture, regulatori bi trebali ohrabrivati razvitak jasnih smjernica. U normalnim uvjetima, pozicionirani i ostali operatori trebali bi biti u mogućnosti povratiti barem njihove izravne dodatne troškove zajedničke uporabe infrastrukture, plus razuman dodatak, a dodatne komponente cijena mogu biti predmet pregovora i regulatorskih odluka po prigovorima. Cijene kolokacije i zajedničke uporabe infrastrukture trebale bi biti pojedinačne, tako da se od operatora koji zahtijeva pristup traži da plati samo za usluge koje koristi. Troškovi nove infrastrukture trebali bi se podijeliti izmeñu 2 ili više operatora proporcionalno i ovisno o uporabi infrastrukture (npr. broj antena lociranih na mikrovalnom tornju), a troškovi povećanih kapaciteta i kolokacije infrastrukture trebali bi se podijeliti meñu onima koji od njih imaju koristi. Tamo gdje pozicionirani operator nema nikakve koristi od radova potrebnih da bi se smjestio novi operator, on normalno ne bi trebao platiti, osim onda kada i on od takvih radova bude imao koristi. Alternativno rješenje bi bila alokacija troškova meñu operatorima bazirana na korištenju, s većim opterećenjem za operatora koji je zahtijevao radove

Budući zajednički korisnici infrastrukture trebali bi nadoknaditi ranijim korisnicima infrastrukture troškove od kojih i oni imaju koristi. Podijeljena infrastruktura trebala bi biti dostupna svim operatorima na nediskriminatornoj osnovi. Ovo uključuje vlasnika infrastrukture. Kapacitet bi se trebao osiguravati po principu „tko prije stigne“. U slučaju nedovoljnih kapaciteta, regulator bi trebao odobriti plan racionalizacije. Od novih operatora (ili ostalih operatora) koji ne koriste naručene kapacitete infrastrukture unutar unaprijed odreñenog roka, može se tražiti da ih vrate. Takoñer se može odrediti i kazna za prekomjerno naručivanje kapaciteta. Operatori koji osiguravaju infrastrukturu za zajedničku uporabu morali bi bilježiti i držati dostupnim za pregled od strane operatora rokove za vlastite aktivnosti i za aktivnosti konkurenata.


121

Fizičko odvajanje infrastrukture (npr. uz pomoć zidova ili ograda) može biti ishodovano tamo gdje je to potrebno za prevenciju sabotaže, ali operatori bi trebali biti stimulirani da infrastrukturu zajednički koriste na najučinkovitiji način. Pristup izdvojenoj lokalnoj petlji Na slici 78. prikazani su različiti argumenti u pristupu izdvojenoj lokalnoj petlji.

Slika 78.

Karakteristike pojedinih vrsta konkurencije, njihovog odnosa s pozicioniranim operatorom i tipični pristupi u odreñivanju cijena prikazani su na slici 79.


122

Slika 79.

U nekim slučajevima sve vrste konkurencije dozvoljene su od samog početka, u drugim situacijama konkurencija može evoluirati iz jednog oblika u drugi tijekom vremena. Konkurencija je dinamična i regulatorske mjere moraju reflektirati tu činjenicu. Posebna regulativa potrebna je i prilagoñava se svaki put kada jedan od igrača na tržištu uživa dominantnu poziciju. Ključna stvar je iščitati kriterije dominantnosti (na usporedivim ili čak susjednim tržištima), jer kad god je neki operator dominantan, veća je vjerojatnost da će primjeniti diskriminaciju tarife i na taj način narušiti tržišno natjecanje. Osnovna stvar je da interkonekcijske usluge za nove operatore budu identične onim uslugama koje bi pozicionirani operator pružao svojim vlastitim podružnicama, i to: po pitanju kvalitete, po pitanju tehničkih okolnosti i po pitanju uvjeta, npr. cijena i uvjeta plaćanja. Regulator na te osnovne probleme može odgovoriti na dva načina: - rješavati monopolističke cijene intervenirajući uz pomoć odreñivanja cijena interkonekcije, i/ili - služiti se destimulacijama da bi se osigurao pristup osnovnim kapacitetima, postavljajući

komercijalne i tehničke uvjete interkonekcije, pratiti pridržavanje, i odreñujući sankcije za nepridržavanje.

Neovisno o izboru, regulatoru u svakom od tih slučajeva treba barem nepristrana, objektivna i vjerodostojna informacija o troškovima usluge interkonekcije i kapaciteta da bi odredio odgovarajuću cijenu. Prvi korak je dobiti „pravu“ definiciju troškova, da bi razine cijena interkonekcije bile pravilno postavljene, a drugi korak je postaviti „pravu“ strukturu, tako da se može učinkoviti izvršiti povrat troškova.


123

Slika 80. Regulatorna evolucija na telekomunikacijskom tržištu nakon liberalizacije

Općenito gledajući, tamo gdje postoji prednost pozicioniranog operatora, asimetrične cijene interkonekcije smatraju se pogodnijim u inicijalnom razdoblju. Ovo je osobito vidljivo na primjeru stopa mobilne interkonekcije.

Slika 81.


124

Većina EU tržišta ima asimetrično odreñivanje cijena i stupanj asimetrije je viši kad operator ima više od 50% tržišnoga udjela. Jedna od najboljih diskusija o interkonekcijskim načelima može se pronaći u Poglavlju 3 “Priručnika o telekomunikacijskoj regulaciji" kojega je objavio infoDev program Svjetske Banke može se pregledati u PDF formatu na adresi http://www.infodev.org/projects/314regulationhandbook/module3.pdf

U odreñivanju tarifa interkonekcije mogu se primjeniti različiti modeli:

- Modeliranje od vrha prema dnu – alokacija stvarnih ukupnih troškova interkonekcije i ostalih usluga,

- Sustavno vrednovanje – usporedivi troškovi u drugim jurisdikcijama, - Modeliranje od dna prema gore - dizajn model komponenti troškova intekonekcijske usluge.

Slika 82.

Pristupi odreñivanju cijena možda će se morati mijenjati (evoluirati) tijekom vremena (slika 83).


125

Slika 83.


126

16. ORGANIZACIJA TELEKOMUNIKACIJSKIH OPERATORA

Sve učestalije i sve intenzivnije promjene, posebice u zadnjem desetljeću dvadesetoga stoljeća, predstavljaju sve zahtjevnije uvjete za život i ustrojavanje svekolikoga ljudskoga djelovanja: pojedinaca, obitelji, trgovačkih društava, gospodarstva i cijelog društva.

16.1. Centralistički sustavi

Veliki, glomazni i tromi, centralistički ustrojeni gospodarski sustavi (T-HT) koji su pretežno kruto i hijerarhijski ustrojeni, doživljavaju turbulentne promjene. Oni se nezadrživo raspadaju i proživljavaju još neko vrijeme agoniju propadanja, ako nisu svjesni novih uvjeta i zahtjeva globalnih i regionalnih tržišta.

16.2. Telekomunikacijsko tržište

Zakon o telekomunikacijama osigurava mogućnost stvaranja više globalnih pa i znatno više regionalnih operatora koji će pokušati pronaći svoje mjesto na telekomunikacijskom tržištu. U burnim promjenama s neprekidnim pojavljivanjem novih potreba za telekomunikacijskim uslugama, nemoguće je opstati zadržavajući krute nazadne strukture, koje mogu samo reagirati (nažalost u pravilu neuspješno) na nove situacije.

16.3. Decentralizirano ustrojstvo

Koncepcija decentraliziranog ustrojstva – temeljena na načelima subsidijarnosti – daje odgovor na ovaj izazov, stavljajući težište na procesno i uslužno usmjerenje korisniku, te na samoprilagodljivo fraktalno i virtualno ustrojstvo poslovanja. Nadalje, uvodi znanjem i etikom voñenu organizaciju uz interaktivno multimedijsko umreženje, te stavlja naglasak na izrazito smanjenje hijerarhijskih razina. Sve što postoji, kibernetski razmatrano – u materijalnome, energetskome i informacijskome smislu – izgrañeno je na načelima suprotnosti:

- privlačenja (graditi, povezati, sastaviti, složiti se, itd.), i - odbijanja (rušiti, razvezati, rastaviti, razići se, itd.).

Ova tisućljetna mudrost kazuje nam, da je ustrojavanje u zajedništvo jedan od temeljnih procesa svekolikoga življenja, stvaralaštva, postojanja i razvitka. Bogata iskustva ukazuju da proces ustrojavanja započinje obično s idejom vodiljom, koja privlači buduće sudjelovatelje i oko koje se stvara jezgro budućeg sustava (grupe, tima, organizacije, udruženja i sl.). Govorimo o misiji odnosno središnjem zadatku sustava pružanja telekomunikacijskih usluga što većem broju korisnika na telekomunikacijskom tržištu. Treba razraditi koncepciju koja će definirati put do cilja i strategiju koja će ostvariti viziju. Treba definirati operativni model budućeg sustava u kojem se optimiraju razni čimbenici, primjerice sredstva koja će se koristiti (širokopojasna telekomunikacijska mreža) za ostvarenje cilja (organizacijska struktura, podjela rada, kvalifikacija suradnika, sustav nagrañivanja i slično).


127

Hijerarhije su prisutne svugdje u prirodi i sastavni su dio prirodnih struktura. Prirodne hijerarhije su “plitke” za razliku od umjetnih, od čovjeka stvorenih hijerarhija, koje posjeduju pretjerano veliki broj razina i time čine prepreke prirodnom toku informacija. Puno djelotvornije su mrežne strukture koje omogućuju bolji protok informacija. Prilagodljivost je temeljni uvjet za razvitak sustava, tako da krutost gubi ubrzano na značenju. Centralističke strukture, takoñer pripadaju povijesti, dočim decentralizirani pristup ima veliku budućnost. Svijet i dijelove svijeta ne shvaćamo više kao mehanizam, već kao organizam. Donedavno smo smatrali da je sigurnost u stabilnosti, a danas je ostvarujemo promjenama. Umjesto zatvorenosti želimo otvorenost. Veličinu i snagu nadoknañujemo hitrošću i spretnošću. Djelomična rješenja u pravilu zakazuju, dok cjeloviti pristup i cjelovita rješenja omogućavaju održivi razvitak.

16.4. Tehnologija – čovjek – organizacija

Streloviti razvitak nove informacijsko-komunikacijske tehnologije treba popratiti odgovarajućim razvitkom ustrojstva i ljudskog čimbenika, što je nužno potrebno za skladan razvitak sustava (slika 84).

U tom trodjelnom odnosu tehnologije, ustrojstva i ljudstva, koji odreñuje temelj organiziranja sustava, jasno je uočljiva opasnost prevelikog naprezanja i loma, što može dovesti do neželjenih i pogubnih posljedica. Neophodno je uravnotežiti razvitak tehnologije, ustrojstva i ljudstva. Budući je usporavanje razvitka nove informacijsko-komunikacijske tehnologije neizvedivo, preostaje nam da ubrzamo razvitak ustroja te posebice ljudstva. Važno je kod organiziranja telekomunikacijskih operatora voditi računa o ovim postavkama i u startu složiti kvalitetni ljudski (stručni) tim i ustrojiti organizaciju koja je u trendu sa razvitkom tehnologije.

Slika 84.

razvitak čovjeka

razvitak informacijsko telekomunikacijske tehnologije

razvitak ustrojstva

Značaj i uloga tehnologije u ustrojavanju sustava


128

Ispravni put sastoji se u tome da u cjelovitom pristupu uravnotežimo raskorak te sinergijskim te etičkim usklañivanjem omogućimo uzajamno podupiranje tehnologije, ustrojstva i ljudstva. Isključivi tehnološki pristup treba nužno oplemeniti s humanim pristupom i osposobiti čovjeka za djelotvorni suživot sa suvremenom tehnologijom.

16.5. Modeliranje decentraliziranog ustroja

Dakle, opredijelili smo se za koncepciju decentraliziranog ustrojstva. Ta koncepcija stavlja čovjeka – osjećajno, inteligentno i odgovorno društveno biće s njegovim kompentencijama – u središte zbivanja. Ona omogućava jedinstveno povijesno ustrojstvo: stapanjem ljudskog čimbenika s tehnologijom, organizacijom i primjenjenim znanjem u samoprilagodljivo stvaralačko zajedništvo (slika 85).

Središnje značenje poprima sve jasnije fraktalno ustrojstvo. Osmislio ga je i u praksi isprobao profesor Hans-Jurgen Warnecke.

Slika 85.

Osnova ideje fraktalnog ustrojstva rezultat je promatranja ponašanja i organizama i struktura iz prirode. Dobitnik Nobelove nagrade za fiziku u 1986. godini professor Gerd Binnig postavlja hipotezu, da sve što postoji, postoji takvo kakvo jeste, u osnovi samo zato jer je izgrañeno na načelima fraktalnoga ustrojstva. Za osnovu svekolikog postojanja promatra jedan poseban vid dematerijaliziranog informacijskog procesa kojega skraćeno naziva “uzajamno djelovanje”. Tvrdi da ne samo materijalne, već i dematerijalizirane pojave, kao primjerice kreativnost, motivacija, kultura, etika i slično, imaju takoñer obilježja fraktalnog ustrojstva.

• Procesno i uslužno usmjerenje kupcu i korisniku

• Samoprilagodljivo fraktalno ustrojstvo

• Znanjem i etikom voñena organizacija

• Virtualno ustrojstvo

• Interaktivno medijsko okruženje

• Izrazito smanjenje hijerarhijskih razina

Ključni čimbenici koncepcije decentraliziranog ustrojstva


129

16.6. Procesno usmjerenje korisnicima

Tradicionalan pristup ustrojstvu na hijerarhijskim načelima stvarao je znatne prepreke slobodnim poslovnim tokovima, posebice informacijama. Novi pristup spaja sve ono što organski spada zajedno u usmjerene procese i omogućuje slobodan protok informacija. Kratkoročno povezivanje u lancu dobavljača, proizvoñača, ponuñača usluga i korisnika, zamjenjuje se dugoročnom suradnjom u kojoj su zajednički ciljevi jasni i svima poznati. Egoizam u svim oblicima i pogled u prošlost zamjenjuju se u novoj kulturi umreženog zajedništva usredotočenjem na djelotvornost u timskom i projektnom radu, te usmjerenjem na budućnost i svrhoviti doprinos zajedničkoj sudbini (slika 86).

Slika 86.

Zastarjela hijerarhijsko-funkcionalna piramida centralističkog ustrojstva s pretežitim tijekom komuniciranja odozgo nadolje, “okreće se naglavačke” te se procesno i uslužno usmjerava korisniku usluga s kojim suradnici neposredno komuniciraju (slika 87).


130

Slika 87. Promjena poslovne kulture – prijelaz proizvodne u uslužnu kulturu

U ovakvoj organizaciji nužno je kvalitetno visoko obrazovanje suradnika koji neposredno komuniciraju s korisnicima telekomunikacijskih usluga, kao i njihovo iskustvo na postojećim i novim komunikacijsko informacijskim tehnologijama. T-HT, a i drugi svjetski državni operateri koji su u fazi privatizacije, gradili su ukupan sustav i instalirane mogućnosti nudili i nude korisnicima.

Novi telekomunikacijski operatori, da bi se mogli staviti u odnos sa gigantom (T-HT), moraju takoñer “okrenuti stvar naglavačke” tj. prvo graditi informacijsko-komunikacijski korisnički sustav u skladu sa potrebama i zahtjevima korisnika i njega orijentirati prema budućem strateški definiranom informacijsko telekomunikacijskom sustavu.

Fraktali u organizacijskom smislu čine organizacijske jedinice čija su obilježja samosličnost, samoorganizacija, samooptimiziranje, samoodgovornost, dinamika, te usmjerenost postavljenome cilju. Riječ je o malim, preglednim organizacijskim jedinicama, kojima je cilj: što djelotvornije korištenje temeljnih čimbenika stvaralaštva, posebice ljudskih potencijala.

Profesor William Halal, opisujući nacrt i strukturu organizacija koje će nastati u budućnosti, kaže: “To će biti konkurentske mreže

dijelova poduzeća u kojima će ovlašteni pojedinci brzo reagirati te se grupirati prema diktatu tržišta.”


131

Uz procesno oblikovanje ovih jednostavnih samostalnih organizacijskih jedinica, s malo hijerarhijskih razina, važno je njihovo usmjeravanje korisniku te tehnologiji. Od presudne je važnosti primjena suvremenih informacijskih i komunikacijskih sustava kao živčanog sustava organizacijskog ustrojstva trgovačkog društva (poslovni informacijski sustav). Kakvoća informacijsko-komunikacijskih usluga prema telekomunikacijskim korisnicima definira: poštivanje rokova, vlastiti razvitak, suradnja i sl. Fraktalni ustroj ne poznaje hijerarhije već teži za brzom, izravnom i slobodnom komunikacijom u svrhu što djelotvornijeg uočavanja zahtjeva korisnika, te pronalaženja odogovarajućih tehničko-tehnoloških rješenja. Za brzu i usklañenu komunikaciju od presudne je važnosti cjeloviti poslovni informacijski sustav koji prvenstveno omogućuje svim zaposlenima uvid u poslovanje trgovačkog društva, što je jedan od novih čimbenika motivacije.

Novo poimanje proaktivne organizacije uključuje neprestane svjesne promjene ustrojstva iste. Proboj u nova područja prilagodljivih sustava moguć je jedino u novoj kulturi poslovanja, koju je potrebno neprestano obnavljati. Pogled u prošlost i zatvorenost ostaju smutnja, a nadomještaju se pogledom u budućnost i otvaranjem prema vanjskom svijetu te željenim meñusobnim uzajamnim djelovanjem s tržišnim okruženjem. U središtu zbivanja nalazi se čovjek- društveno biće - kao najbogatiji izvor stvaralačke energije. U takvom organskom povezivanju temeljnih procesa življenja u cjelovite sustave fraktalno ustrojstvo poprima sve više na značenju (slika 88).

Slika 88.

Samoprilagodljiva fraktalno-virtualna organizacija putem cjelovitih biokibernetskih sustava

Sinergijski

i etički…

… usklañeni

“organizam”

ČOVJEK – IZVOR STVARALAŠTVA smisao, potrebe, zahtjevi…

NOVOTVORIVA TEHNOLOGIJA tokovi, sredstva…

FRAKTALNO VIRTUALNO USTROJSTVO metode, pravila, odnosi, organizacijsko

znanje


132

16.7. Sinergija Riječ sinergija starogrčkoga je porijekla i označuje zajedničko (syn) djelovanje (ergon) pojedinačnih sila, materijala, živih bića, itd.; u sklopu cjeline odnosno zajedništva. Rezultat uzajamnog potpomaganja jest sinergijski učinak pri kojem je ukupno djelovanje veće od zbroja pojedinih djelova(nja).

Povrh toga sinergija može imati pozitivno i negativno usmjerenje (predznak). Osim pozitivnih mogu se jednako tako potpomagati i negativne sile i djelovanja. Zbog toga je neobično važno pozitivno usmjerenje putem sustava vrijednosti, ako želimo kao pojedinci odnosno kao zajednica ostvariti zajednički plemeniti cilj: uspjeh u zajedništvu (slika 89).

Slika 89.

16.8. Spoznaja i znanje

Nakon što je informacijsko društvo poprimilo značajke uslužnog društva, nastavljen je daljnji razvitak u smjeru znanosnog društva. Vjekovno neutažena žeñ za spoznajom i znanjem konačno dobiva na početku trećeg tisućljeća svoje povijesno opravdanje i pojašnjenje. Temeljna jedinka na tom razvojnom putu je organizacija voñenja znanjem i etikom, koja polako postaje dio svjetske poslovne svakidašnjice.

Moderna trgovačka društva se koriste dostignućima znanosti, tehnologije i sustavne organizacije, te prilikom organiziranja novog operatora – trgovačkog društva, trebamo izgraditi model samoučećeg organizma koji spaja oblikovanje poslovnih, uslužnih procesa prema zahtjevima tržišta s najsuvremenijim spoznajama u usmjeravanju poslovnih sustava. Jer operator koji ima za cilj stvaranje informacijsko komunikacijske tehnologije kod korisnika i pružanja informacijsko komunikacijskih servisa i usluga, da bi uspio na telekomunikacijskom tržištu, mora biti organiziran kvalitetnije od korisnika kojima usluge pruža.

- Sinergija jest vrsta zajedničkog djelovanja, pri kojem se element

i sustavi uzajamno potpomažu

- Kod sinergijskog učinka je ukupno djelovanje veće od zbroja

pojedinih djelovanja

- Da li je to paradoks?

- Ili je to ipak tajna uspjeha u prirodi?

1 + 1 > 2

Sinergijski učinak – tajna uspjeha


133

16.9. Organizacijsko učenje

Temelj čine informacije o kritičnim čimbenicima tržišnog uspjeha, o zahtjevima uslužnih djelatnosti i servisa, te o viziji, koncepciji i strategiji poslovanja. Na tom temelju gradi se kultura poslovanja posebnog obilježja, kultura sa sustavom vrijednosti koji potiče sposobnost organizacijskog učenja. U ovom modelu management dobiva pravo mjesto i zadaću, da kao interdisciplinarni moderator u umreženom dijalogu voñenom s povjerenjem i samoodgovornošću, sjedinjuje preostale čimbenike u novu tvorevinu – biokibernetski informacijski sustav.

Čovjek i tehnologija srastaju u stvaralačko zajedništvo. To novo decentralizirano informacijsko ustrojstvo kao nositelj primjenjenog organizacijskog znanja zahtjeva slobodno kolanje informacija i znanja u umreženim strukturama: proizvoñač, eksploatacija – ponuñač i korisnik (slika 90).

Slika 90.

U organizaciji voñenoj znanjem uključeni su svi sudjelovatelji u otkrivanju i rješavanju problema, omogućujući organizaciji neprekidno eksperimentiranje, promjene i razvitak, povećanje sposobnosti rasta, učenja i ostvarivanja svrhe. Zaposleni imaju jasnu globalnu predodžbu vizije poduzeća i dostupnost do svih informacija, te sudjeluju u svim mogućim procesima promišljanja, uključujući i osmišljavanje koncepcije i stvaranje strategije. Potiče se meñusobno komuniciranje izmeñu raznih dijelova organizacije ili pak vrha i dna. Stvara se i njeguje organizacijska inteligencija, poticajna kultura i duh zajedništva, te zavidna prilagodljivost utjecajima iz okruženja.

o Zaposleni sudjeluju u svim procesima promišljanja • Jasna globalna predodžba vizije • Osmišljavanje koncepcije i stvaranje strategije • Eksperimentiranje – otkrivanje i rješavanje problema

o Ključni zadatak managera – uspostavljanje ravnoteže: • Kontrola i samostalnost • Red i kaos • Stabilnost i promjene • Centralizacija i decentralizacija

o Najpogodnije ustrojavanje • Privremene mrežne strukture • Plitke hijerarhije • Dogovorna suradnja • Projektne zadaće

Organizacija voñena znanjem i timski rad

daljnji razvitak u smjeru znanosnog društva


134

16.10. Definiranje funkcija telekomunikacijskog operatora

Ova metoda koju primjenjujemo kod ustrojavanja organizacije telekomunikacijskog operatora pripada svjetskoj gospodarskoj svakodnevici, promatra trgovačko društvo kao usklañeni sklop izravnih, posrednih i pomoćnih (upravljačkih i uslužnih) poslovnih procesa umreženih na načelima udruge samoodgovornih središta kompetencije.

Na slici 91. složene su funkcije telekomunikacijskog operatora u odnosu proizvoñača informacijske komunikacijske opreme i korisnika.

Slika 91.


135

17 PRIJEDLOG ORGANIZACIJE TELEKOMUNIKACIJSKIH OPERATORA

17.1 Regionalno (decentralizirano) ustrojstvo

Uvažavajući činjenicu da su korisnici rasporeñeni po regijama (županije, gradovi, općine), kao i činjenicu da osim telekomunikacijskog operatora T-HT, koji je rasporeñen na čitavom prostoru Republike Hrvatske, organiziraju se ili će se organizirati operatori na državnim razinama i na nižim razinama sukladno Zakonu o telekomunikacijama koji definira telekomunikacijsko tržište. Isto tako treba uvažiti činjenicu da unutar regija postoji kvalitetan ljudski potencijal (informacijsko komunikacijski stručnjaci) sa dugogodišnjim iskustvom u odnosu s korisnicima. Na temelju iznijetih činjenica smatramo potrebnim sustavno dotjerati organizaciju odnosa s korisnicima na regionalnoj razini i u tom smislu izrañujemo prijedlog odnosa s korisnicima unutar regije. Prilikom strukturiranja organizacijske sheme telekomunikacijskog operatora na principima regionalnog ustroja organizacije treba voditi računa o funkcijama unutar blokova, koje se prožimaju kroz strukturu organizacije, koristeći se informacijsko komunikacijskom podrškom poslovno informacijskog sustava. Liam Fahey u knjizi “Strateški management” piše kako “sukob izmeñu potražnje u sadašnjosti i zahtjeva u budućnosti, leži u srži strateškog managementa”. Fahey navodi tri temeljna zadatka strateškog upravljanja: upravljanje strategijom na tržištu, upravljanje organizacijom i njezino neprekidno rekonstruiranje, te vježbanje strateškog upravljanja, tj. praćenje i poboljšavanje veza izmeñu tržišne strategije i onog što ljudi doista rade u trgovačkom truštvu.

17.2 Upravljanje strategijom

Kroz upravljanje strategijom telekomunikacijskog operatora važno je i upravljanje odabira najprikladnije informacijsko komunikacijske tehnologije. Strategija više nije samo planiranje. Ona je i provoñenje i organiziranje, ona je zamršeno povezana s načinom rada samog trgovačkog društva.

Jay A. Conger ističe da u današnjem turbulentnom konkurentskom okružju čak i najsvetije od svih vodećih pozicija, nadzorni odbori bivaju podložni smjenama ako njihove poslovne politike i pozicije ne pomažu trgovačkom društvu biti odgovarajućim za korisnike. Posao managera danas je izazov iznad dosega prethodnih predodžbi. Tamo gdje je nekad analitički specijalist bio idealan manager, sad je to češće osoba koja može žonglirati s mnogim utjecajima i potrebama svih strana koje djeluju na korisnike. To je posao koji zahtijeva veliko umijeće u stvaranju svakog dana novih i različitih rješenja za nove i različite probleme (slika 92).


136

Slika 92.

U organizacijskoj shemi telekomunikacijskih operatora prilikom definiranja funkcija treba koristiti kombiniranje sa stručnošću koju nudi svaka od funkcija trgovačkog društva. Svaka funkcija ima jednu ulogu, ali to je sve manje organizacijska, strukturna uloga, a sve više informacijska, spoznajna uloga. U svakom pogledu, nužna je meñuzavisnost funkcija i njihova usmjerenost višem cilju – djelotvorno upravljanje procesima koji definiraju trgovačko društvo.

17.3 Upravitelj regije

Upravitelj regije treba biti član strateškog upravljačkog tima trgovačkog društva, u cilju postizanja koordinacije i istog pristupa strateškim problemima meñu regijama.

Upravitelj regije je ujedno moderator eksploatacijske podrške telekomunikacijskom sustavu (informacijsko komunikacijskom sustavu), razvitku sustava i odnosa prema korisnicima sustava unutar zemljopisnog područja regije.

17.4 Opće i kadrovske funkcije

Funkcija Opći i kadrovski poslovi je funkcija koja doprinosi upravljanju ljudskim potencijalom u cilju da privuče i zadrži, ocijeni, nagradi i razvije svoje ljude. Ta funkcija koja je nekad vodila knjigovodstvo kadrova danas treba imati djelovanje na radnu snagu koja će sve više raditi u samovoñenim timovima.

17.5 Uloga operatora

S obzirom da je uloga telekomunikacijskog operatora izgradnja novog telekomunikacijskog (informacijsko-komunikacijskog) sustava, njegova dužnost je i kvalitetno podržavanje, nadzor i


137

upravljanje izgrañenog sustava, uz korištenje svih tehnoloških prednosti koje pruža nova informacijsko-telekomunikacijska tehnologija.

Telekomunikacijski sustav mora udovoljiti zahtjevima korisnika, a isto tako i pružiti kvalitetu usluge sa stanovišta korisnika. Korisnika telekomunikacijskih usluga zanima isključivo kvaliteta usluga koje mu mreža pruža. CCITT je definirao kvalitetu usluga kao vjerojatnost uspješnog završetka posluživanja.

Polazeći od kvalitete izgrañenog telekomunikacijskog (informacijsko-komunikacijskog) sustava kao cjeline i izdvajanje “vremena odziva” (u formi usluge) kao jednog od najvažnijih (uz sigurnost i vjerodostojnost dostave informacije) parametara kvalitete usluge sa stajališta korisnika, modeliran je predloženi globalni sustav za upravljanje, nadzor i održavanje telekomunikacijske mreže.

17.6 Eksploatacijsko upravljanje

Ukoliko iz cjelokupnosti sustava telekomunikacija izdvojimo eksploatacijsko upravljanje kao posebni podsustav, moguće je jasnije vrednovati njegovu ulogu u kontekstu kvalitete odnosa izmeñu korisnika i komunikacijske mreže, a takoñer i formulirati funkcionalnu ovisnost vremena odziva (slika 93).

Prikazani model ima dvije uloge u okviru podsustava eksploatacijskog upravljanja, i to kao:

- posrednik izmeñu okoline (korisnika i drugih sustava…) i - operatorove mreže, - kontrola, nadzor, te usmjeravanje funkcionalnih i pogonskih ponašanja resursa mreže.

Veličina “vremena odziva” definira stupanj kvalitete telekomunikacijskih usluga, i to u obrnuto proporcionalnom odnosu izraza odgovarajućeg parametra kvalitete.

Slika 93.


138

17.7 Definiranje eksploatacijskih funkcija

U skladu s usvojenim sustavnim pristupom i metodologijom možemo pozicionirati osnovna područja djelovanja pojedinih “eksploatacijskih službi”, u odnosu na telekomunikacijsku mrežu prikazanu poopćenim referentnim modelom. Područje eksploatacijskih djelovanja u širem smislu (uključivo sa aktivnostima upravljanja mrežom) obuhvaća:

- upravljanje uslugama (servis management), - skrb o korisnicima (customer care), - klasične prodajne i nabavne aktivnosti, - centar za operativni nadzor mreže (network operations), - centar za operativnu potporu (operations support), - kontrola i upravljanje kvalitetom, - administracija, financije, računovodstvo, statistika i dr.

17.8 Tehnologijski marketing

U današnjim uvjetima optimalna ili dovoljno dobra ponuda usluga korisnicima podrazumijeva službu tehnologijskog marketinga (regionalna razina) koja bi trebala integrirati aktivnosti upravljanja uslugama i skrb o korisniku zajedno sa drugim instrumentima/aktivnostima marketinga (promidžbenim aktivnostima, unapreñenjem prodaje, odreñivanjem cijene i načina plaćanja usluga, i dr.). U suradnji s prodajom i “tehničkim službama” (network operations, operations support) trebalo bi znati odgovore na splet pitanja:

- što ponuditi korisniku (product/servis) po kojoj cijeni i načinu plaćanja (visoka ili niska priključna tarifa, prepaid ili postpaid) - kako nuditi (izravno ili putem posrednika) - kako zainteresirati korisnika i promovirati uslugu - kakav trening ljudi koji su u kontaktu s korisnicima - kakav fizički ambijent i potpora uslugama (ambijent prodaje/ugovaranja, upute) - koje su implikacije na prometne procese (preopterećenja, bolje korištenje mrežnih resursa i

slično).

17.9 Prodaja/marketing

Funkcija prodaje obično se izdvaja iz marketing službe (iako je prodaja podfunkcija suvremenog marketinga) zbog pretežito operativne (izvršne) naravi njezinih poslova i brojnosti osoblja.

17.10 Marketing

Marketing je definiran kao funkcija središnjice trgovačkog društva i ima za predmetnog operatora pokrenutog tržištem obvezu isporučiti ono što korisnik želi te zadaću da sluša korisnika i organizira se s korisnikom kao tržišnom točkom.

17.11 Nadzor i upravljanje

Uvoñenje funkcije nadzor i upravljanje vrši se ujedno i kontrola i upravljanje kvalitetom . Izgrañena telekomunikacijska mreža kao automatizirani sustav imati će ugrañene odreñene funkcionalnosti upravljanja mrežom koje su hardverski i softverski dio mreže. Funkcije za operativni nadzor i “tekuće održavanje mreže” koriste te ugrañene funkcionalnosti u obavljanju kontinuiranog nadzora i korektivnih aktivnosti. U tome imaju potporu centraliziranih službi (nadzor i upravljanje sustava), koje raspolažu specijalistima, složenom opremom i odreñenim rezervnim dijelovima.


139

17.12 Administrativne službe

Administrativne službe zadužene su za financije, računovodstvo, statistiku, obračune s posebnim davateljima usluge/informacije (information providers), naplatu od korisnika usluga i dr. Računovodstvo i financije ima važnu ulogu kod upravljanja, planiranja i financiranja poslovnih aktivnosti, kao i praćenja kratkoročne i dugoročne solventnosti i sadržaja dobiti na regionalnoj razini i cjelini trgovačkog društva.

Da bi se u suvremenom okruženju razvila i uspješno uvela u eksploataciju neka nova telekomunikacijska usluga ili poboljšala postojeća, nužno je usklañeno djelovanje stručnjaka iz više službi:

- tehnologijskog marketinga i razvitka usluga (technological marketing& business development)

- investicija i gradnja mreže, - upravljanje mrežom, - prodaja usluga i korisničke opreme, - kontrole i dr. (slika 94).

Slika 94.


140

17.13 Skrb o korisniku (Customer Care)

Skrb o korisniku (Customer Care) ima rastuće značenje zbog trenda da korisnik ima bitno drukčiju poziciju i bolju “pregovaračku snagu”.

Kod telekomunikacijskih operatora i davatelja usluga koji su izloženi tržišnoj utakmici udjel zaposlenika u službama koje su neposredno orijentirane korisniku iznosi 30-50% svih zaposlenika.

Primjeri nekih važnijih customer care aktivnosti naznačeni su na slici 95. Budući da je riječ o novim pojmovima, za sada nije razvijeno odgovarajuće domaće nazivlje koje bi bilo ekvivalentno stvarnom sadržaju ili aktivnosti.

Slika 95.

Pružanje novih ili obavljanje postojećih usluga izloženo je stalnom poboljšanju i inoviranju. Korisnik nema vremena, energije niti volje proučavati složene procedure i postupke tako da mu se mora pružiti stalna i osobno prilagoñena potpora. To uključuje različite oblike informacija, instrukcija, pomoći i sl. Dio tih aktivnosti može se realizirati telekomunikacijskim putem, no dio aktivnosti podrazumijeva neposredan izlazak na teren (posebno kod većih korisnika).

Realizacija tehničke podrške korisniku kroz help desk i korisničke informacije obično se temelji na prilagoñenom rješenju pozivnog centra (call center) uz odgovarajuće CTI aplikacije (integraciju računala i telefona).

17.14 Razvitak i realizacija razvitka

U okviru funkcije razvitka i realizacije razvitka koja je predviñena u središnjici i na regionalnoj razini telekomunikacijski mrežni operator treba sustavno razraditi sljedeće vrste planova:


141

- plan usluga koje nudi (product/servis plan), - plan tehnologije transportne (noseće) mreže, - plan razvitka telekomunikacijske mreže (network development plan), - temeljne tehničke planove (fundamental tehnical plans), - master plan.

Pretpostavka uspješnog planiranja i upravljanja jest:

- povezivanje potreba korisnika “efektivne” (platežno sposobne) potražnje, - kvalitetne metode prognoziranja broja korisnika i prometa, - praćenje tehničko-tehnološkog razvitka, - primjena naprednih metoda strategijskog planiranja, - odgovarajuće investicijsko-financijsko planiranje, i dr.

U uvjetima dinamičkog razvitka tehnologije i otvaranja telekomunikacijskog tržišta nužno je redizajnirati klasični pristup planiranju koji je bio uglavnom orijentiran na proširenje postojećih kapaciteta i temeljne tehničke planove (plan frekvencija, improvizacije, numeracije i dr.) i prilagoditi brzom i efikasnom razvitku novog operatora na nacionalnom telekomunikacijskom tržištu.

Planiranje razvitka telekomunikacijske (informacijsko-komunikacijske) mreže na dulji rok obično se temelji na primjeni koncepta ciljne mreže.

U fokusu razmatranja ciljne mreže su najvažniji čimbenici koji utječu na koncepciju mreže i dugoročne investicije:

- arhitektura mreže (logička i fizička), - topologija ciljne mreže, - podjela na prometna područja i slijevanje prometa, - temeljni tehnički planovi, - osnovna rješenja upravljanja mrežom.

Na osnovi svega iznesenog dizajnirana je funkcionalna (organizacijska) shema novog telekomunikacijskog operatora Optima telekomunikacije na regionalnoj razini – REGIJA ST (slika 96).

Tok funkcijskih odnosa s korisnicima na regionalnoj razini definiran je slikom 97.


142

Slika 96.


143

Slika 97.


144

Prilog 1

PROJEKT SUSTAVA ZA NADZOR I UPRAVLJANJE TELEKOMUNIKACIJSKE MREŽE


145

1 UVOD

Sustav koji opisuje ovaj dokument sastoji se više sustava koji se mogu objediniti u cjelinu:

1. Sustav za obračun telekomunikacijskih usluga (Billing) − Podsustav za prikupljanje i obradu zapisa detaljne tarife (CDR-i) i stanja brojača impulsa − Podsustav za obračun telekomunikacijskih usluga − Podsustav salda - conti 2. Centar za nadzor telekomunikacijske mreže 3. Informacijski i uslužni centar za pretplatničke usluge (Customer care)

1.1 Polazne postavke

− Podaci detaljne tarife i brojači prikupljaju se na razini pristupnih i tranzitnih centrala − Obrada podataka detaljne tarife radi se po više različitih kriterija − Sustav mora podići kvalitetu nadzora i upravljanja telekomunikacijskom infrastrukturom,

te objediniti sve relevantne podatke − Integrirati rješenje za automatsko prikupljanje alarma sa nadziranih telefonskih centrala i

drugih ureñaja − Stanja nadziranih objekata prikazuju se hijerarhijskim pristupom − Sustav mora omogućiti evidentiranje i praćenje troškova održavanja nadzirane

infrastrukture

Sustav omogućava povezivanje raznovrsnih funkcija, službi i usluga u jednu cjelinu i podiže brigu o korisnicima na višu razinu.

Slika 1

Stalni nadzor telekomunikacijske mreže i vlastitih resursa omogućava brzo reagiranje u situacijama nastanka kvara. Svi kvarovi, se registriraju u bazi podataka i po potrebi arhiviraju. Broj usluga koje se nude se stalno povećava i proširuje novim sadržajima, tako da se postupno stvara velika i bogata baza podataka za službu informacija o korisničkim uslugama.


146

Dostup do svih ili pojedinih baza podataka je omogućen ovlaštenim osobama – operaterima, kontrolorima, administratorima, na radnim mjestima rasporeñenim unutar sustava. Neka od tih radnih mjesta su agenti pozivnog centra – to znači da se mogu javljati na dolazne pozive. Sustav omogućava jedinstveni pristupni broj za pozivni centar preko kojeg korisnici mogu prijaviti kvar, ili dobiti informaciju o nekoj od usluga.

Slika 2: Sprega meñu financijskim podsustavima

U posebnim bazama podataka čuvaju se podaci o ostvarenim pozivima (CDR – call data records) i stanjima brojača telefonskih impulsa. Izdavanje računa za pružene usluge vrši se na osnovi zapisa o detaljnoj tarifi što omogućava korisniku dobivanje detaljne specifikacije troškova. Posebni podsustav koji brine o salda konti knjigovodstvu omogućava uvid u trenutno stanje njihovih dugovanja, dok davatelj usluga ima uvid u stanje svojih potraživanja. Zbog trenda stalnog rasta broja poziva i traženja raznovrsnih informacija, neminovno je uvoñenje novih informatičkih rješenja. Customer care servis baziran je na pozivnom centru koji mora biti organiziran, tehnički i kadrovski tako da može ispuniti visoko postavljene zahtjeve. Važan je i komercijalni efekt koji se može stalno povećavati pružanjem što kvalitetnijih usluga.


147

1.2 Koncept konfiguracije

Slika 3: Koncept konfiguracije sustava

1.3 Način povezivanja

− Pozivni centar (customer care) povezuje se na telekomunikacijsku mrežu preko E-1

PCM linka (brzine 2.048 Mb/s). U jednom posredničkom ureñaju se instalira sučelje za povezivanje do 4 E-1 PCM linka (4 x 30 = 120 govornih kanala). Koristi se SS7 ISUP ili ISDN signalizacijski protokol.

− Na svaku centralu povezan je server za prikupljanje podataka. Povezivanje s centralama je direktno ili preko modema. Koristi se V.24 ili V.35 ožičenje.

− Za direktno, podatkovno povezivanje sustava sa AXE-10 telefonskim centralama koristi se komunikacijski protokol X.25, (opcija TCP/IP ili RS232).

− Na strani AXE-10 centrale koristi se IOG komunikacijski blok, sa X.25 protokolom. Preko X.25 protokola moguće je ostvariti više istovremenih veza sa jednom centralom.

Tako je moguće istovremeno upravljati centralom, primati alarmne poruke i prenositi zapise o stanjima brojača ili zapise detaljne tarife.

− Pristupni serveri, data base serveri i radna mjesta agenata, meñusobno su povezani preko lokalne računalne mreže (Ethernet LAN) brzine 100 Mbit/s. Sva računala su povezana preko UTP kablova na switch. Preko routera se sa sustava može pristupiti intranet mreži.


148

Slika 4: Globalna struktura i koncept uključivanja sustava u mrežu

1.4 Struktura sustava

Slika 5: Struktura konfiguracije


149

1.5 Funkcije sustava

1.5.1 Sustav za prijem i obradu podataka

Sustav se sastoji se od dvije cjeline: − Pristupni serveri za prikupljanje podataka i predobradu, povezani sa AXE-10 centralama − Centralni server za obračun, fakturiranje i salda-conti

Sustav je izgrañen iz manjih funkcijskih blokova, koji imaju točno odreñene zadatke i otvoreno sučelje prema okolini. Na taj način je sustav otvoren za nadogradnju i proširenje funkcionalnosti.

Slika 6: Koncept prijema i obrade podataka sa centrale


150

Slika 7: Prijem i distribucija zapisa

Zahtjevi za Billing sustav – BIS BIS mora biti zasnovan tako da uvažava trendove na području tarifne politike, glede funkcionalnosti i otvorenosti za proširenjima i otvorenosti prema ostalim sustavima. BIS omogućava povezivanje sa drugim sustavima, kao što su nadzor i upravljanje mrežom, prijava i otklanjanje grešaka. BIS je realiziran tako da je: − razvijen pomoću alata koji baziraju na grafičkom sučelju − grañen na client/server arhitekturi − podupire obračun telekomunikacijskih usluga temeljen na tarifnim brojačima i zapisima o

detaljnoj tarifi.

Osnove za odreñivanje kapaciteta sustava Potreban kapacitet definiraju sljedeći parametri: − ukupan broj pretplatnika − broj pretplatnika koji generiraju zapise detaljne tarife (Call Data Records – CDR) − prosječan broj CDR-a u jednom satu po pretplatniku − broj računa koji je potrebno generirati sa detaljnim ispisima − zahtjevano vremensko razdoblje u kojem je potrebno omogućiti neposredan dostup do

podataka (dva, tri mjeseca) Parametri utječu i na osnovno dimenzioniranje sustava glede: − procesorske moći − količine memorije i diskova − broja radnih mjesta za operatere − broja i tipa printera − broja i tipa medija za arhiviranje podataka

Osnova modula detaljne tarife radi na snažnom UNIX serveru, na kojeg su pomoću LAN-a povezani klijenti. Korisničko sučelje je Windows platforma.


151

Modul za prikupljanje tarifnih podataka (Call Data Records - CDR) Modul za prikupljanje tarifnih podataka ima zadatak periodičnog prikupljanja podataka o korištenju telekomunikacijske mreže. Ti podaci mogu biti: − brojači tarifnih impulsa − detaljni ispis o telefonskim razgovorima (CDR)

Ovisno o tipu telekomunikacijskog sustava podaci mogu imati različite formate. Modul prikuplja navedene podatke, te ih prevodi u oblik koji će biti prihvatljiv za daljnje procesiranje i arhiviranje.

Podaci o detaljno tarifiranim pozivima (CDR) prikupljaju se sa AXE-10 centrala: − Tranzitne centrale − Pristupne centrale

CDR-i se generiraju u formatu: − HR11 aplikacije (Pristupne centrale) − HR11 aplikacije (Tranzitne centrale)

Datoteka sa CDR-ima se sa centrale šalje automatski nakon zatvaranja.

Obrada CDR-a Obrada CDR-a sa centrale za − Fiksna mreža (POTS calls) − ISDN mreža (ISDN calls) − Preusjmeravanje poziva (call diversion) − Pretplatničke procedure (subscriber procedure)

Obrada CDR-a po izvoru poziva − Obični pretplatnik − Pozivi iz javne govornice − Pozivi iz posredničke kabine

Baza podataka Baza podataka u kojoj su spremljeni CDR-i služi kao osnovni izvor podataka sustavu naplate tekomunikacijskih usluga. Pored opisanog postupka unosa podataka u bazu, podaci o pozivima se zbog svoje važnosti čuvaju i u izvornom obliku. Na taj način je smanjena mogućnost gubitka pojedinog zapisa. Baza podataka o pozivima, služi i kao izvor podataka za razne statističke analize. Cijela baza je zaštićena sistemskim oruñima, pristup podacima je dopušten uz ispravnu prijavu korisnika.

1.5.2 Obračun telefonske usluge

Obrada zapisa detaljne tarife za pojedinog pretplatnika (korisnika usluge) omogućava detaljnu specifikaciju troškova.

Cijena osnovne telefonske usluge sastoji se od: − cijene priključenja terminalne opreme − pretplate − cijene obavljene usluge

Tarifiranje telefonskih usluga temelji se na: − trajanju veze – podijeljeno po vremenskim jedinicama − udaljenosti – razvrstano po zonama − razdoblju normalne i povlaštene tarife


152

Podaci za naplatu bilježe se tarifnim impulsima, a trajanje impulsnih intervala po zonama: − unutrašnji promet (tri vrste tarife / po danu) − unutrašnji promet po udaljenosti (I i II zona) − meñunarodni promet

Podatke o detaljnoj tarifi kao i o novonastalim troškovima pojedinog pretplatnika, koji se automatski obrañuju, moguće je dobiti i na zahtjev operatera.

Slika 8: Proces obrade detaljne tarife

Zbirni obračuni Podaci dobiveni iz CDR-a omogućavaju različite vrste zbirnih obračuna: − Obračun po odlaznom ili dolaznom prometu sa odreñene centrale. − Zbirni obračun za odlazne ili dolazne smjerove.

Obračun odlaznih i dolaznih poziva potreban je za fakturiranje ili provjeru prema: − drugom operatoru − meñunarodnom prometu − drugim TK centrima − analizi prometa

1.5.3 Obračun telekomunikacijskih usluga – BIS (Billing System)

Osnovna zadaća BIS je: − priprema računa − ispis računa − spremanje računa − praćenja procesa naplate računa


153

Za obavljanje ovih zadataka neophodno je, da je BIS povezan sa drugim podsistemima kao što su: − Podsustav za prikupljanje i predobradu tarifnih podataka − Sustav koji sadrži matične podatke korisnika − Sustav za uzdržavanje telekomunikacijskog sustava, nove instalacije .... − Financijski sustav koji procesira financijske transakcije

Funkcionalnost tarifnog sustava se temelji na relacijskim bazama podataka. U osnovi je BIS procesni sustav, koji na osnovu ulaznih podataka kao što su: − matični podaci pretplatnika − podaci o cijenama usluga − administrativni podaci (kamate, porezi,....) − tarifni brojači, CDR-i

kao izlaz daje : − telefonske račune − različite sumarne podatke − statističke podatke − podatke o prometu, itd.

Slika 2. Skica blokova podataka matične evidencije

Priprema računa Računi se pripremaju na način, da se za odreñeni konto, iz cijele baze uzmu svi provjereni a ne obračunati zapisi, koji se kombiniraju s ostalim neobračunatim troškovima (paušal, kamata,...). Konto tipično pokriva jedan telefonski priključak, iako je moguće izgraditi hijerarhiju telefonskih priključaka (tvrtke, vlasnici više priključaka,..).


154

Formatiranje računa Pripravljeni računi se posreduju modulu za oblikovanje računa, koji ih oblikuje u odgovarajući oblik: − izračuna sumu za pojedine tipove poziva (lokalni, meñumjesni, meñunarodni), − izračuna sumu svih troškova.

Oblikovani račun zatim se zapisuje na odgovarajući medij, koji je u većini primjera papir ili na neki magnetski medij.

Slika 3. Skica blokova fakturiranja

Procesiranje plaćanja Modul za procesiranje plaćanja vodi potpuni nadzor nad financijskim tokovima BIS. Preko ovog modula se unosi povratna informacija o plaćanjima pretplatnika, izvodi balansiranje konta, izračunavaju kamate, porezi. Preko ovog modula BIS je povezan s računskim centrom i s njima izmjenjuje transakcije. Arhiviranje Cijeli tarifni sustav je u svakoj fazi i modulu opremljen funkcijama zaštite i arhiviranja. Bazu podataka je moguće arhivirati u svakoj fazi, da bi se mogla upotrebiti kao rezervna kopija, ili eksportirati drugim sustavima za potrebe statistike, obračuna izmeñu administracija, itd.


155

1.5.4 Nadzor i upravljanje

− Nadzor AXE-10 centrale. Istovremeno se prati stanje cijele mreže. − Upravljanje AXE-10 centralama preko komunikacijskih kanala uz mogućnost

istovremenog prijenosa alarma. Koristi se X.25 protokol. − Prikaz stanja svih nadziranih centrala. − Globalni prikaz stanja telekomunikacijske mreže. − Koordinacija otklanjanja kvarova.

Programska oprema se sastoji od sljedećih dijelova: − Nadzor AXE-10 centrala . − Prikaz statusa alarma nadziranih centrala. − Globalni prikaz stanja telekomunikacijske mreže. − Konfiguracijski blok nadzora telekomunikacijske mreže − Registracija i procesiranje alarma − Trenutno stanje kvarova − Pregled statistike održavanja − Upravljanje AXE-10 centralama preko komunikacijskih kanala uz mogućnost

istovremenog prijenosa alarma. − Administrativni blok (korisnici, password-i, backup)

Slika 4. Koncept obrade alarma

Cjelokupna funkcionalnost izvodi se preko pristupnih servera koji su zasnovani na UNIX operacijskom sustavu. Sve aplikacije razvijene za potrebe ovog projekta izvršavaju se na centralnom računalu i fizički su locirane na njemu. Za radna mjesta koristimo računala koja na centralno računalo spajamo preko LAN-a, lokalno ili preko modema. Ova računala koristimo kao terminale. Sa svakog terminala moguće je pokrenuti bilo koju aplikaciju, a ovisno o pravima djelatnika i opremljenosti. Terminalska računala imaju MS-Windows operacijski sustav.


156

Nadzor telekomunikacijskih ureñaja Nadzor telekomunikacijskih ureñaja izvršava se u backgroundu i nema korisničko sučelje. Alarm datoteka donesena sa centrale se analizira, filtrira, upisuje u bazu i u on-line režimu distibuira korisnicima.

Registracija i procesiranje alarma Voditelj servisa na osnovi tabelarnog pregleda grešaka zadužuje nadležnog servisera. Voditelj može tiskati interni radni nalog s podacima o ureñaju kojeg treba popraviti. Nakon popravka, voditelj razdužuje servisera.

Slika 5: Koncept distribucije alarma

Pregled statistike održavanja Nakon razduženja kvara, greška se briše iz baze grešaka i sprema u arhivsku datoteku identične organizacije. Iz nje je moguće dobiti sljedeće podatke: − kad je bio zadnji popravak na ureñaju, − broj kvarova po pojedinom ureñaju u proteklom razdoblju, − prosječno trajanje popravka.

1.5.5 Status sustava

− Stalni on-line ispis odvijanja procesa unutar sustava, − Prikaz stanja komponenti (ispitnih ureñaja, servera baze podataka, itd.).


157

Slika 6. Zbirni prikaz alarma

1.5.6 Upravljanje

Slika 7. Koncept bloka za upravljanje


158

1.5.7 Zbirna izvješća

− Pregled prijavljenih smetnji. − Globalno stanje mreže. − Analiza troškova. − Broj poziva, broj minuta razgovora − Broj tranzitnih veza ostvaren od pojedine mrežne grupe

Slika 8. Model prezentacije zbirnih podataka


159

Prilog 2

ETSI ETR 138


160

ETSI TEHNIČKO IZVJEŠĆE

Pokazatelji kakvoće usluga u javnim telefonskim i ISDN mrežama

ETSI European Telecommunications Standard Institute

ETR 138

Prosinac 1997.

Drugo izdanje

Ključne riječi: korisnik, kakvoća usluge, ONP, ISDN


161

1. Područje razmatranja

Ovo ETSI-jevo tehničko izvjeće (ETR) sadrži ujednačene definicije i mjerne metode za skup korisniku shvatljivih pokazatelja kakvoće usluge (QoS). Predložene su dvije skupine pokaatelja: jedna za govornu telefoniju i jedna za ISDN. Skupine pokazatelja su napravljene s ciljem da udovolje i BC-T-175-B1 i BC-T-174-B1.

Svrha ovih pokaatelja je da usporedbom objavljenih podataka o kakvoći usluge (QoS) omoguće korisniku izbor različitih pružatelja telefonskoh iili ISDN usluga. Predlažu se zajedničke definicije i mjerne metode da bi se osigurala poštena usporedba. U dodatku su predočeni zbirni podaci za pojedine države. Odreñivanje ciljnih vrijednosti kakvoće usluge je izvan područja razmatranja ovog tehničkog izvješća.

Parametri kakvoće usluge (QoS) goorne telefonije primjnenjivi su na telefonsku uslugu javne komutirane telefonekse mreže (PSTN). Pokazatelji za ISDN primjenjivis u na skup kanalskih i paketskih usluga ISDN mreže.

Budući da se inteligentna mreža (IN) i dodatne usluge sve više koriste u mrežama, oldluka koja od njih će biti uključena u mjerenja prepuštena je raspravi izmeñu davatelja usluga i nacionalnog regulatora. Za iSDN paket usluga pokazatelji su primjenjivi samo kada su omogućene sve usluge iz ISDN paketa usluga (npr. slučaj B iz ITU-T preporuke X.31 [1] gdje se upravljanje paketima nalazi unutar ISDN-a).

Ovo izmijenjeno izvješće je bilo potrebno zbog povećanog stupnja suglasnosti meñu opratorima postignutog kroz rasprave unutar radne grupe ETNO QoS [6] i zbog vaćne promjene u Voice Telephony Directive (VTD). Očekuje se da će ISDN poglavalje ovog dokumenta biti dopunjeno unapreñenjima iSDN „QoS mjerenja pfiije donošenja ISDN Directive.

NAPOMENA: Voice Telephony Directive više ne poziva na mjerenje kakvoće prijenosa

govora.

2. Preporuke

Ovo izvješće uključuje datirane i nedatirane preporuke i odredbe iz drugih publikacija. Normativne preporuke su navedene u tekstu, a publikacije u kojima su objavljene popisane su u ovom poglavlju. Za datirane preporuke, kasniji dodaci ili izmjene primjenjujuj se na ovo tehnološko izvješće samo ako su u njega uključeni dodatkom ili izmjenom. Za nedatirane preporuke primjenjuju se posljednja izdanja publikacije.

[1] ITU-T preporuka X.31: „Support of packet mode terminal equipment by an ISDN“ [2] ITU-T preporuka P.82: „Method for evaluation of service from the standpoint of speech

transmission quality“ [3] ITU-T preporukaE.125: „Inquiries among users of the international telephone service“. [4] ITU-T preporukaG.821: „Error performance of an international digital connection forming

part of an integrated services digital network“. [5] ITU-T preporukaX.25: „Interface between Data Terminal Equipment (DTE) and Data

Circuit-terminating Equipment (DTE) for terminals operating in the packet mode and connected to public data networks by dedicated circuit“.

[6] ETNO Quality os Service Guidelines on Service Quality Definitions & Terminology for Open Network Provision of Voice Telephony Performance Measurement.


162

3. Definicije i skraćenice

3.1 Definicije

Za uporabu u ovom izvješću primjenjuju se sljedeće definicije:

Pretplatnik: Strana koja plaća za pruženu telekomunikacijsku uslugu/usluge. Davatelj mreže: Organizacija koja daje na korištenje mrežu za pružanje telekomunikacijske usluge. Ukoliko ista organizacija nudi i usluge onda ona postaje i davatelj usluga. Davatelj usluge: Organizacija koja nudi telekomunikacijsku uslugu korisniku/korisnicima. Davatelj usluge ne mora biti davatelj mreže. Korisnik: Strana koja koristi pružene telekomunikacijske usluge.

3.2 Skraćenice

Za uporabu u ovom izvješću primjenjuju se sljedeće skraćenice:

CLI Calling Line Identitities ETNO European Telecommunication Newordk Operators IN Intelligent Network ISDN Integrated Services Digital Network ONP Open Network Provision PSPDN Packet Switched Public Data Network PSTN Public Switched Telephone Network PTO Public Telecommunikcation Operators QoS Quality of Service SES Several Errored Second VTD Voice Telephony Directive

4 Opća razmatranja

S obzirom na definicije i mjerne metode navedene u točkama 5 i 6, treba uzeti u obzir sljedeće:

- za neke pokazatelje metode prezentacije i točnost mjerenja ostavljeni su u dogovoru

nacionalnog regulatora i davatelja usluge. Na dogovor mogu utjecati želja korisnika i dotadašnja operatorova praksa;

- za meñunarodne pozive (unutar ili izvan EU) i za pozive prema drugim OLO operator ne

mora nužno imati kontrolu nad svom mrežnom opremom ukljčenom u uspostavu poziva. Zbog toga ovo izmijenjeno izvješće preporuča samo mjere za nacionalne pozive u okviru mreže pojedinog operatora

- u nekim slučajevima mjerni podaci o kakvoći usluge mogu biti iskrivljeni (npr. zbog lošeg

vremena ili elementarnih nepogoda). Takve pojave ne moraju oštetiti mrežu, ali mogu sniziti QoS inducirajući izvanredni promet u mreži itd. U takvim slučajevima davatelji usluga trebaju objaviti izmjerenu QoS i mogu dodatno objaviti druge rezultate koji isključuju utjecaj nepredvidivih okolnosti. Potrebno je jasno naznačiti razliku u podacima. Ovim efektima su više izloženi operatori koji pokrivaju velike zamljkopisne površine nego oni koji djeluju na malim površinama. Ukoliko se takve pojave dogode svakako je više ugrožen QoS malog operatora.


163

- za pokazatelje „isporuka“ i „popravak“ operatori trebaju prijaviti:

- ili vrijeme za priključenje na mrežu; ili - postotak zahtjeva za priključak obrañenih prije datuma utvrñenih ugovorom s

korisnikom; i - ili vrijeme popravka greške: ili - ponovna uspostava usluge.

5 Pokazatelji kakvoće usluge govorne telefonije

5.1 Izvješća o kvaru na pristupnoj liniji za godinu dana 5.1.1 Svrha

Ovaj pokazatelj treba pokazivati mjeru pouzdanosti usluga pruženih korisniku od odreñenog davatelja usluga.

5.1.2 Definicija

Valjano izvješće o kvaru je izvješće o prekinutoj ili nevaljaloj usluzi koje sastavlja korisnik i koje se odnosi na mrežu i zahtijeva popravak. Ono isključuje kvarove opreme na korisnikovoj strani.

Pristupna linija je veza koja podržava govorni kanal izmeñu korisnikove opreme i lokalne centrale.

NAPOMENA 1: Slučaj da korisnik prijavi kvar za koji je utvrñeno da je već otklonjen pri

testiranju treba računati kao valjanu prijavu ako davatelj usluge zna da se kvar dogodio u vrijeme naznačeno u prijavi.

NAPOMENA 2: Točka mrežnog završetka može biti različita u različitim državama i uobičajeno je definira nacionalni regulator u pojedinoj državi.

5.1.3 Mjera

Broj kvarova prijavljenih od strane korisnika ili korisnikovog zastupnika.

5.1.4 Prikazivanje rezultata

Statistički podaci trebaju se prikazati kao prosječna vrijednost kvarova po pristupnoj liniji.

5.1.5 Mjerenje

Brojanje kvarova treba temeljiti na valjanim prijavama korisnika. Prijave koje se odnose na više od jedne pristupne linije izmeñu korisnika i pristupne centrale treba računati zasebno za svaku od prijavljenih pristupnih linija.

”Izvješće o kvarovima na pristupnoj liniji na godinu” sastavlja se dijeljenjem broja valjanih prijava kvarova tijekom godine sa prosječnim brojem pristupnih linija postavljenih u mreži.


164

NAPOMENA 1: Računaju se samo valjane korisničke prijave. NAPOMENA 2: Računanje prosječnog broja pristupnih linija potrebno je jer se njihov broj

može mijenjati tijekom godine.

5.2 Omjer neuspjelih poziva

ETNO koristi mjeru omjera neuspjelih poziva. Propis otvorene mreže (ONP-Open Network Provision) uključuje dokumentaciju o pozivima za mjerenje neuspjelih poziva te koristi ONP zahtijevane mjere.

5.2.1 Svrha

Pruža indikaciju brzine prijenosa korisničkih poziva u fiksnoj mreži.

5.2.2 Definicija

Omjer neuspjelih poziva je definiran kao omjer neuspjelih poziva u odnosu na ukupni broj pokušaja poziva u definiranom vremenskom razdoblju.

5.2.3 Mjerenja

Omjer neuspjelih poziva treba biti izražen u postocima.

5.2.4 Prezentacija rezultata

Statistika treba biti izražena kao jedinstven postotni broj neuspjelih poziva za lokalne, meñunarodne i pozive posluživanja. Statistika treba biti prezentirana godišnje jedanput.

NAPOMENA: postotak je definiran na osnovi godišnjeg promatranja.

5.2.5 Mjerenja

Mjerenja trebaju biti obavljena na osnovi:

- prikupljenih podataka stvarnog prometa za odlazne pozive u okviru reprezentativnog

broja korisnika priključenih na telefonsku centralu lokalnog tipa; - generirajući test pozive u okviru reprezentativnog broja korisnika priključenih na

telefonsku centralu lokalnog tipa prema fiksnim brojevima reprezentativnog broja korisnika priključenih na druge telefonske centrale lokalnog tipa i prikupljajući podatke; ili

- kombinacijom navedenih.

Mjerenja moraju uključiti varijacije u prometu ovisno o satu tijekom dana, danima u tjednu i mjesecima u godini. Na primjer, mjerenja mogu biti napravljena za razdoblje jednog ili više tjedana svakog mjeseca ili dana tijekom godine. Mjerenja mogu biti izvedena ili tijekom glavnog prometnog sata ili tijekom svih 24 sata u danu.

Broj promatranja mora biti dovoljan da omogući apsolutnu točnost od 0,1% (na primjer: omjer neuspjelih poziva = 0,3% ± 0,1%) ili najmanje relativnu točnost od 10% (na primjer: omjer neuspjelih poziva = 0,5% ± 0,5%) sa 95% pouzdanosti. Jedna od dvije brojke koje zahtijevaju zadnji broj promatranja može biti izabran. Ovo se odnosi na stvarne i generirane pozive.


165

NAPOMENA: metoda za izvoñenje potrebnog broja promatranja je dana u dodatku B.

Nadzor poziva može biti obavljen nadzorom svakih NTh poziva, gdje se N računa od ukupnog broja očekivanih poziva u odreñenom vremenskom intervalu i potrebnog broja promatranja. U slučaju generiranih test poziva izbor krajnje telefonske centrale mora biti prometno značajan.

5.3 Vrijeme uspostavljanja poziva 5.3.1 Svrha

Donošenje standardne mjere vremena uspostavljanja poziva, koja omogućava, kao dio Europske direktive ONP za fiksnu govornu telefoniju unutar zemalja, direktnu usporedbu sa drugim javnim telekomunikacijskim operatorima (PTO) razine vremena uspostave poziva.

5.3.2 Definicija

Vrijeme uspostavljanja poziva je vremensko razdoblje, koje počinje kada je potrebna adresna informacija za uspostavljanje poziva primljena od strane mreže, te završava kada se od pozvanog broja primi ton zauzeća ili ton zvonjenja pozivanog broja. Lokalni i nacionalni pozivi, te pozivi posluživanja su uključeni, ali pozivi prema OLO nisu (jer operator ne može nadzirati kvalitetu usluge druge mreže).

5.3.3 Mjera

Vremenski interval mora biti izražen u sekundama.


Statistika treba biti izražena kao srednja vrijednost za lokalne i nacionalne pozive, te pozive posluživanja. Statistika treba biti prezentirana jednom godišnje.

5.3.5 Mjerenje

Mjerenja trebaju biti obavljena na osnovi:

- prikupljenih podataka stvarnog prometa za odlazne pozive u okviru reprezentativnog

broja korisnika priključenih na telefonsku centralu lokalnog tipa; - generirajući test pozive u okviru reprezentativnog broja korisnika priključenih na

telefonsku centralu lokalnog tipa prema fiksnim brojevima reprezentativnog broja korisnika priključenih na druge telefonske centrale lokalnog tipa i prikupljajući podatke; ili

- kombinacijom navedenih.

Mjerenja moraju uključiti varijacije u prometu ovisno o satu tijekom dana, danima u tjednu i mjesecima u godini. Na primjer, mjerenja mogu biti napravljena za razdoblje jednog ili više tjedana svakog mjeseca ili dana tijekom godine. Mjerenja mogu biti izvedena ili tijekom glavnog prometnog sata ili tijekom svih 24 sata u danu.

Nadzor poziva može biti obavljen nadzorom svakih NTh poziva, gdje se N računa od ukupnog broja očekivanih poziva u odreñenom vremenskom intervalu i potrebnog broja promatranja.


166

Ukoliko se mjere vrijednosti za različite odredišne kategorije (nacionalne, županijske ili meñunarodne) tada se definiraju, sukladno tome, različite kategorije.

Pozivi koji se definiraju kao neuspjeli ne trebaju se uključiti.

Točna metodologija koju treba koristiti operator u kalkulaciji ovih parametara mora biti usklañena sa nacionalnim regulatorom.

5.4 Vrijeme za priključenje korisnika na mrežu 5.4.1 Svrha

Vrijeme koje korisnik mora čekati prije nego se priključi na mrežu je mjera koliko dugo treba tvrtci da osigura uslugu.

NAPOMENA: operator koji ne dogovori datum za pružanje usluge sa korisnikom, npr. kada

korisnik zahtijeva uslugu „što prije moguće“, mora omogućiti rezultate ovih mjerenja kao dio odredbi za govornu telefoniju ONP. Ukoliko se datum dogovori, tada se korisni mjerenje opisano u točci 5.5.

5.4.2 Definicija

Vremenski interval koji započinje potpisivanjem ispravnog ugovora (Napomena 1) izmeñu davatelja usluga i korisnika, te priključenje korisnika na mrežu (Napomena 2). Ovo uključuje preuzimanje postojećih veza.

5.4.3 Mjera

Vrijeme priključenja korisnika na mrežu može biti izraženo u jedinicama vremena, npr. radnih dana i/ili radnih sati.

NAPOMENA 1: Procedure za ispravni ugovor mogu varirati unutar zemalja Europske unije.

Ispravnim odgovorom smatra se onaj koji je važeći u zemlji korisnika. Ugovor može biti u govornom obliku, pisanoj formi ili bilo kojem drugom obliku.

NAPOMENA 2: Mjera uključuje mrežnu vezu potrebnu za korištenje usluge telefoniranja.

Telefon za korištenje usluge može se, a i ne mora se dobiti od strane operatora. Da bi se zadržala korisnička sloboda odabira terminalnog aparata od strane proizvoñača, uključenje terminalnog aparata u vrijeme priključenja korisnika stoga nije prikladno, osim ukoliko opskrba telefona nije uključena u ugovor.


Rezultati se mogu nazvati „statističko vrijeme priključenja“ i imaju sljedeće komponente:

- statističko vrijeme priključenja treba biti prezentirano jedanput godišnje; - statističko vrijeme priključenja može biti izraženo u radnim danima i/ili radnim satima: - statističko vrijeme priključenja može biti u formi srednjeg vremena.


167

5.4.5 Mjerenje

Statističko vrijeme priključenja ne smije biti na osnovi uzorka. Statistika mora obuhvatiti sve veze ostvarene u odreñenom vremenskom razdoblju.

Snimanje vremena potrebnog za kalkuliranje gore navedenih statističkih prikaza otvoreno je i ne zahtijeva specijalne postavke. Biti će neophodno za računalne oblike da budu dostupni za produkciju statističkih informacija iz neprerañenih podataka. Administracija ima slobodu organiziranja njihovog vlastitog sustava snimanja.

5.5 Postotak narudžbi upotpunjenih na datum ili prije datuma potvrñenog i

dogovorenog sa korisnikom 5.5.1 Svrha

Za postizanje postotka narudžbi u odnosu na osiguranje novih usluga ili promjene na postojećim uslugama koje su popunjene, na datum obećan korisniku od strane tvrtke. To je mjera koliko dobro kompanija izlazi u susret svojim obvezama.

NAPOMENA: Operatori koji prihvate datum za osiguranje usluga koje su prikladne korisniku,

trebaju osigurati rezultate ovih mjera kao dio njihove zamolbe za govornu telefoniju ONP. Oni koji ne prihvate datum trebaju upotrebljavati mjere opisane u poglavlju 5.4.

5.5.2 Definicija

Narudžba je definirana kao obveza prema korisniku za pružanje proizvoda ili usluga. Ispunjenje je definirano kao trenutak kada su sve stavke dostupne za uporabu od strane korisnika potvrñene od strane operatora, a billing je pokrenut.

NAPOMENE:

- Pojedinačna narudžba može uključivati instalaciju višestrukih linija, npr. kao kod višestrukih lokacija;

- Pojedinačna narudžba može uključivati omogućavanje usluga višestrukih identiteta pozivajuće linije (Calling Line Identities) ili autorizacijskih kodova, kao npr. kod višestrukih lokacija;

- Sve narudžbe kod kojih su datumi promijenjeni na zahtjev korisnika neće se brojati kao neispunjena obveza sve dok sljedeći datum u rasporedu nije utvrñen. Napomena na narudžbi zahtijeva se kako bi se detaljno opisao razlog za promjenu datuma;

- Sve narudžbe gdje su datumi promijenjeni kao rezultat nepristupačnosti korisnika u vrijeme utvrñenog rasporeda ili promjena rasporeda susreta, neće se brojiti kao neispunjene obveze sve dok sljedeći promijenjeni datum u rasporedu nedostaje od strane operatora. Napomene na narudžbi potrebne su kako bi se detaljno utvrdili razlozi promjene rasporeda;

- Naziv mjere odnosi se na datum potvrñen ili dogovoren sa korisnikom. U praksi ovi termini odnose sa na datum obveze dostave usluge korisniku.


168

Iznimke:

- Sve narudžbe za prekid usluge;

- Sve narudžbe koje su poništene ili odgoñene od strane korisnika prije nego što je instalacija završena;

- Sve narudžbe koje zahtijevaju samo dostavu sklopovlja putem pošte i gdje prihvat nije naknadno potvrñen od strane korisnika;

- Sve narudžbe sa neprihvatljivim kreditnim uvjetima prije pružanja;

- Sve narudžbe koje čekaju daljnje informacije od korisnika. Kao početak pružanja usluge biti će smatran trenutak prijama podataka koji nedostaju.

5.5.3 Mjera

Postotak narudžbi upotpunjenih na datum ili prije datuma potvrñenog ili dogovorenog s korisnikom.

NAPOMENA 1: Procedure za valjani ugovor mogu varirati unutar zemalja Europske unije.

Valjan odgovor je onaj koji je prepoznat kao valjan u zemljama pripadne administracije i korisnika. Ugovor može biti napravljen u usmenom obliku, pisano ili u bilo kojoj drugoj prihvatljivoj formi.

NAPOMENA 2: Mjera će se normalno baviti samo sa mrežnim konekcijama zahtijevanim za

uporabu usluga telefonije. Telefonski instrumenti za uporabu usluge mogu ili ne moraju biti dobiveni od pružatelja usluge. U slučaju da je zadržana korisnikova sloboda odabira terminalnog instrumenta iz širokog izbora izvora, uključenje vremena isporuke nije relevantno razmatrano osim kod osiguranja telefonskih instrumenata koji su uključeni u ugovor.


Rezultati se mogu zvati „statistika vremena isporuke“ i objavljuju se jednom godišnje.

5.5.5 Mjerenje

Statistika vremena isporuke neće biti na osnovi uzoraka. Statistika zbraja sve veze ostvarene u razdoblju zbrajanja.

Snimanje vremena potrebnog za kalkuliranje gore navedenih statističkih prikaza je otvoreno i ne zahtijeva specijalne postavke. Biti će neophodno za računalne oblike da budu dostupni za produkciju statističkih informacija iz neprerañenih podataka. Administracija ima slobodu organiziranja njihovog vlastitog sustava snimanja.


169

5.6 Vrijeme odgovora za usluge operatora 5.6.1 Definicija

Vrijeme trajanja od trenutka kad je posljednja adresirana znamenka za jednu uslugu operatora korektno poslana, do trenutka kada je čovjek operater odgovorio pozivu korisnika kako bi omogućio zahtijevanu uslugu.

NAPOMENA: Ako operator uspostavi komunikaciju sa korisnikom koji zove, ali nije u

mogućnosti izići u susret korisnikovom zahtjevu za uslugom, tada će trajanje biti od trenutka kada operator bude u mogućnosti ponuditi uslugu (npr. ako operator odgovori na poziva i upita pozivatelja da pričeka dok on/ona kompletira postojeći zahtjev od drugog korisnika, ovaj trenutak se ne smatra korektnim trenutkom za uspostavu vremena odgovora za operatorovu uslugu). Operatori trebaju obavijestiti njihovog odgovarajućeg Nacionalnog regulatora, u naprednom prikupljanju podatak, koje usluge su uključene u svrhu ovih mjerenja (npr. zahtjevi za imenikom, pozivi kojima je asistirao operater, itd.)

5.6.2 Mjera

Trajanje može biti izraženo u sekundama.

5.6.3 Predstavljanje rezultata

Statističke karakteristike mogu biti pružene kao sljedeće:

- postotak poziva na koje je odgovorio operater unutar x sekundi: - statističke karakteristike mogu biti publicirane jednom godišnje, prosječno, za 12 mjeseci

za pozive u kojima je sudjelovao operater.

NAPOMENA 1: Nacionalni regulator treba u dogovoru sa uključenim pružateljem usluga odlučiti koje usluge operatora će biti mjerene.

NAPOMENA 2: X vrijednost je predmet dogovora izmeñu nacionalnog regulatora i uključenog

pružatelja usluge. Vrijednost 10-30 sekundi je tipična.

5.6.4 Mjerenje

Uobičajena mjerenja biti će provedena od strane mrežnog operatora. 5.7 Dostupnost (npr. radno stanje) kartičnih i kovaničnih javnih telefonskih

govornica 5.7.1 Definicija

Omjer javnih telefonskih govornica u radnom stanju, npr. korisnik je u mogućnosti uporabiti usluge oglašene kao normalno dostupne.


170

NAPOMENA: „Javne telefonske govornice“ znače jednako kovanične i kartične telefone i isključuju uslužne telefone, uključujući javne telefone koji omogućavaju samo izlazne pozive. Javni telefoni osigurani od čimbenika različitih od pružatelja usluga kao što su hotelske sobe, osobe koje iznajmljuju javne telefone od pružatelja usluga i nude ih javnosti po njihovim vlastitim tarifama takoñer su isključeni.

Samo javni telefoni u potpunom vlasništvu i upravljani od strane pružatelja usluga su uključeni u ovu definiciju.

5.7.2 Mjera

Broj javnih telefonskih govornica u radnom stanju izražen je kao postotak od cjelokupnog broja javnih telefonskih govornica.

5.7.3 Predstavljanje statistike karakteristika

Statistika može biti predstavljena kao postotak kovaničnih i kartičnih javnih govornica u radnom stanju tijekom 12 mjeseci.

5.7.4 Mjerenje

Mjerenje dostupnih javnih telefonskih govornica (koje su u radnom stanju) treba biti normalno omogućeno od strane pružatelja usluga.

Objektivne i subjektivne mjere mogu biti načinjene upotrebom odgovarajućih automatskih i agencijski nadgledanih tehnika. 5.8 Vrijeme popravka pogreške

5.8.1 Svrha

Ove mjere predstavljaju karakteristike tvrtke u obnavljanju usluge unutar odreñenog vremena u tvrtki.

NAPOMENA: Operatori čiji su procesi za obnavljanje korisničke usluge temeljeni prvenstveno

na objavljenim standardima vremena popravke, mogu takoñer osigurati rezultate ovih mjerenja kao dio njihove zamolbe za govornu telefoniju ONP ili izvješća definiranog kao u poglavlju 5.9, koje pruža rezultate za ista izvješća o greškama izraženim u postotcima.

5.8.2 Definicija

Trajanje od trenutka kada je korisnik prijavio pogrešku do trenutka kada je element usluge ili usluga vraćena u normalno radno stanje.

Gornja definicija odnosi se samo na vremena „standardnih popravaka“ za krajnje korisnike. Ona se ne primjenjuje na one slučajeve gdje pružatelj usluge dogovara sa korisnikom način kako bi osigurao brži popravak uz plaćanje povećanih troškova održavanja.

Ukoliko korisnik posebice zatraži dolazak, čije vrijeme održavanja pada izvan operatorovog objektivnog vremena, operator bi obično trebao isključiti vrijeme proteklo od prijave kvara do dogovorenog dolaska.


171

NAPOMENA: „Prijavak kvara“ u ovoj definiciji obuhvaća sve valjano prijavljene kvarove

prethodno definirane u pokazatelju „izvješća o kvarovima po pristupnom vodu u godini“ definiranom na nekom drugom mjestu u uputi za istu namjenu kao i gore navedeno.

5.8.3 Mjera

Prosječno vrijeme potrebno da bi se riješili svi kvarovi prijavljeni od strane korisnika.

5.8.4 Prikaz izvedbene statistike

Rezultati trebaju rezimirati stvarni broj popravaka, a ne uzorak. Rezultati trebaju biti predočeni i objavljeni jednom na godinu temeljem podataka prikupljenih tijekom te godine.

Slučajevi kada popravci ovise o pristupu korisnikovim premisama, a pristup nije moguće ostvariti u željenom vremenu, trebaju biti isključeni iz statistike.

5.8.5 Mjerenje

Vrijeme popravka kvara ne treba biti temeljno na uzorku. Statistika treba rezimirati sve takve popravke izvršene u promatranom razdoblju.

5.9 Ponovno uspostavljanje usluge

5.9.1 Svrha

Ova mjera predstavlja izvršenje obnavljanja usluge u okviru rokova utvrñenih od strane tvrtke.

NAPOMENA: Operatori čiji se postupci obnavljanja korisničke usluge temelje prvenstveno na

objavljenom standardu o vremenu popravka, mogu bilo pružiti rezultate ovog mjerenja kao dio svoje zamolbe za ONP govorne telefonije bilo putem izvješća definiranog u podklauzuli 5.8, koje pruža rezultate izražene kao prosječno srednje vrijeme (ukoliko korisnik posebice zatraži dolazak, čije vrijeme održavanja pada izvan operatorovog objektivnog vremena, operator bi obično trebao isključiti vrijeem proteklo od prijave kvara do dogovorenog dolaska).

ILI

Operatori čiji postuci obnavljanja korisničke usluge obuhvaćaju i mehanizam dolaska i objavljeno objektivno vrijeme popravka (bez dogovorenog dolaska) ali gdje se većina prijava kvarova tretira kao bez dogovorenog dolaska, trebaju pružiti rezultate ovog mjerenja kao dio svojih preuzetih obveza davatelja usluge govorne telefonije. U cilju osiguravanja da ovo mjerenje odražava pažnju operatora prema većini prijavljenih kvarova od strane korisnika, dodatna mjera koja pokazuje postotak prijavljenih kvarova isključenih iz ove mjere, primjerice oni sa dogovorenim dolaskom, treba biti raspoloživa na uvid za zahtjev Nacionalnog regulatorskog tijela.


172

5.9.2 Definicija

Prijavljeni kvar od strane korisnika usluge jest prijava korisnika o nesposobnosti pojedinog elementa u izvršavanju zahtijevane funkcije što za posljedicu ima oslabljenu snagu.

Spremnost je definirana kao stanje kada su svi elementi raspoloživi korisniku za uporavu na način koji je utvrdio operator.

Objektivno vrijeme jest naznačeno stvarno vrijeme (ili vremena) usluge ponuñeno od strane operatora za odreñene pakete usluga održavanja (može se razlikovati za pojedinog operatora).

Dolazak jest susret dogovoren sa korisnikom usluge kada se zahtijeva pristup korisnikovim premisa u cilju obnavljanja usluge. Ukoliko obnavljanje usluge ne zahtijeva pristup korisnikovim premisama ne smatra se kao dolazak. Zastoji uzrokovani isključivo od strane korisnika usluge pri omogućavanju pristupa premisama mogu biti izostavljeni iz vremena obnavljanja usluge.

Napomene:

Radi pospješivanja prikupljanja podataka svaki operator treba navesti svom odgovarajućem Nacionalnom regulatoru:

- ugovara li dolaske s obzirom na rješavanje kvarova i je li u stanju odrediti postotak

riješenih kvarova s dogovorenim dolaskom; - svoje objektivno vrijeme za rješavanje kvarova bez dolaska; - elemente na koje se ovo objektivno vrijeme odnosi (primjerice vodovi, ureñaji, objekti...): - kako će objektivno vrijeme biti mjereno (primjerice ukoliko objektivno vrijeme iznosi 10

sati, trenutak kada mjerenje započne osnovica je za mjerenje stvarnih ili radnih sati, što je definicija radnih sati).

5.9.3 Mjera

(i) postotak prijavljenih kvarova riješenih u objektivnom vremenu

ILI

(ii) postotak prijavljenih kvarova bez dogovorenog dolaska riješenih u objektivnom vremenu;

I

(iii) postotak prijavljenih kvarova s dogovorenim dolaskom.

5.9.4 Prikaz izvedbene statistike

Rezultati trebaju rezimirati stvarni broj popravaka, a ne uzorak. Rezultati trebaju biti predočeni i objavljeni jednom na godinu, temeljem podataka prikupljenih tijekom te godine.

Slučajevi kada popravci ovise o pristupu korisnikovim premisama, a pristup nije moguće ostvariti u željenom vremenu, trebaju biti isključeni iz statistike.


173

5.9.5 Mjerenje

Vrijeme popravka kvara ne treba biti temeljeno na uzorku. Statistika treba rezimirati sve takve popravke izvršene u promatranom razdoblju.

6 POKAZATELJI KAKVOĆE ISDN USLUGA

6.1 Za sve osnovne usluge

6.1.1 Broj prijavljenih kvarova za ISDN pristup u godini

6.1.1.1 Definicija

Ispravno prijavljeni kvar je prijavak od strane korisnika o prekinutoj ili oslabljenoj usluzi jednog ili više ISDN kanala, što se može pripisati mreži i zahtijeva popravak. Ovdje su isključeni kvarovi bilo kojeg dijela opreme na korisnikovoj strani točke mrežnog završetka.

NAPOMENA 1: Slučaj kada korisnik prijavi kvar za koji je, nakon provjere, utvrñeno da je

riješen, treba uzeti u obzir kao valjano prijavljen kvar kada je davatelj usluge svjestan da se kvar pojavio u vremenu navedenom u prijavku.

NAPOMENA 2: Točka mrežnog završetka može varirati u različitim državama i ne mora biti

definirana od strane nacionalnog regulatora svake države.

6.1.1.2 Mjera

Broj valjano prijavljenih kvarova od strane korisnika ili njegovog zastupnika.

6.1.1.3 Prikaz rezultata

Statistika treba biti prikazana kao prosječna vrijednost prijavljenih kvarova po ISDN pristupu u godini za promatranu mrežu. Statistika treba biti prikazana jednom na godinu.

NAPOMENA: Svakom pojedinom davatelju usluga prepušta se hoće li dodatno pružiti

pojašnjenja u cilju jasnijeg predočavanja ove vrijednosti za javnost.

6.1.1.4 Mjerenje

Brojanje kvarova će se temeljiti na valjanim prijavama korisnika. Prijavak koji se odnosi na više od jedne pristupne linije od korisnika do pristupne centrale će se uračunati kao prijavak za svaku ovu pristupnu liniju posebice.

„Broj prijavljenih kvarova po ISDN liniji u godini“ dobije se dijeljenjem broja valjano prijavljenih kvarova razmotrenih tijekom jedne godine s prosječnim brojem ISDN pristupnih linija u promatranoj mreži tijekom iste godine.

NAPOMENA 1: Samo valjane prijave korisnika uzimaju se u obzir. NAPOMENA 2: Uzimanje prosjeka neophodno je iz razloga što broj pristupnih linija može

varirati tijekom godine. NAPOMENA 3: Izvještaji za primarni pristup i osnovni pristup trebaju biti odvojeni.


174

6.1.2 Sekunde s velikim pogreškama

6.1.2.1 Definicija

Sekunda s velikom pogreškom (SES) je interval od jedne sekunde s učestalošću pojave pogrešnih bitova većom od 10-3 kako je definirano u ITU-T perporuci G.821 [4].

6.1.2.2 Mjera

SES karakteristika treba biti izražena kao postotak sekundi u kojima se pojavio velik broj pogrešnih bitova.


Statistika treba biti predstavljena u obliku postotka sekundi s velikim pogreškama za reprezentativnu skupinu ISDN 64 kbit/s veza. Statistika treba biti prikazana jednom na godinu i to odvojeno za lokalne, meñužupanijske i meñunarodne veze.

6.1.2.4 Mjerenje

Mjerenja mogu biti izvršena:

a) generiranjem test poziva unutar reprezentativne skupine pristupnih centrala prema

fiksnim brojevima u drugoj reprezentativnoj skupini pristupnih centrala, te prikupljanjem relevantnih podataka; ili

b) neprekidnim motrenjem prijenosnih sustava (primjerice provjerom signala prilagodbe okvira) i procjenjivanjem mogućnosti svake veze pretpostavljajući podjednaku raspodjelu pogrešaka bita izmeñu svake pojedine veze.

NAPOMENA: Opcija b) zahtijeva uporabu referentne veze (prosječna veza) koja sadrži udio za svaki relevantni transmisijski sustav. Ova referentna veza je predmet ugovora izmeñu nacionalnog regulatorskog tijela svake zemlje i davatelja usluga.

Razdoblje mjerenja će isključivati razdoblja neraspoloživosti (vidi ITU-T preporuku G.821 [4].

6.2 Za osnovne usluge komutacijom kanala

6.2.1 Omjer neuspjelih poziva

6.2.1.1 Definicija

Ovo se definira kao omjer neuspjelih poziva u odnosu na ukupan broj pokušaja poziva u definiranom vremenskom razdoblju. Neuspjeli poziv je pokušaj pozivanja postojećeg broja, ispravo biranog, zato što korisnički signalizacijski sustav pozivanja ne prima poruku o stanju pripravnosti i spajanja pozvanog korisnika niti indikaciju „zauzeća korisnika“ ili drugu udaljenu indikaciju odbacivanja od strane odredišta koji odgovara javnoj/privatnoj mreži poslužujući udaljenog korisnika unutar 30 sekundi od trenutka kada je primljena početna ili naknadna adresna poruka od strane mreže potrebna za selektivnu odlaznu liniju.


175

NAPOMENA: Vrijeme do 30 sekundi je odabrano kako bi se omogućila indikacija „ne

odzivanja korisnika“ u slučaju kada je udaljeni krajnji terminal isključen. Pokušaji pozivanja gdje se indikacija „ne odzivanja korisnika“ javlja prije 30 sekundi će se računati kao uspjeli poziv.

6.2.1.2 Mjera

Omjer neuspjelih poziva treba se izraziti u postotcima.


Statistički podaci trebaju se odvojeno prikazati kao postotak neuspjelih poziva za nacionalne, županijske i meñunarodne pozive. Statistički podaci trebaju biti tiskani jednom godišnje.

6.2.1.4 Mjerenje

Mjerenje se treba izvršiti:

- skupljajući podatkovni promet u stvarnom vremenu za odlazne pozive od odabrane skupine ljudi iz pristupnih centrala; ili

- generirajući test pozive od odabrane skupine ljudi na pristupnim centralama prema fiksnim brojevima odabrane skupine ljudi na udaljenim centralama i skupljajući relevantne podatke: ili

- kombinacijom navedenih postupaka.

Mjerenja se trebaju izvoditi tako da se točno odrede varijacije prometa u satima tijekom dana, danima u tjednu i mjesecima u godini (primjerice, za nacionalne i županijske pozive, mjerenja mogu biti izvršena za razdoblje jednog ili više kompletnih tjedana svakog mjeseca ili svakog dana tijekom godine). Mjerenja se trebaju izvoditi za vrijeme najprometnijeg sata ili 24 sata na dan. Za meñunarodne pozive, mjerenja se trebaju izvoditi 24 sata na dan za jedan tjedan svakog mjeseca.

NAPOMENA: Cijepanjem meñunarodnih poziva prema odredišnom kontinentu mogu se

predvidjeti. Broj promatranja treba biti dovoljan da omogući apsolutnu točnost od 0.1% (primjerice, omjer neuspjelih poziva = 0,3% ± 0,1%) ili barem relativnu točnost od 10% (na primjer, omjer neuspjelih poziva = 0,5% ± 0,5%) sa 95% pouzdanosti za nacionalne i županijske pozive i apsolutna točnost od 0.1% ili barem relativna točnost od 20% sa 90% pouzdanosti za meñunarodne pozive. Jedan od dva slučaja koji zahtijeva najmanji broj promatranja može biti izabran. Ovo podrazumijeva nadziranje i test pozive. NAPOMENA 1: Postizanje ove razine točnosti može biti problem u prvim godinama s ISDN-

om. Onda ovisi o nacionalnom regulatorskom tijelu, u dogovoru s davateljima usluga, da odrede razinu točnosti za svaku zemlju.

NAPOMENA 2: Metoda izvlačenja broja potrebnih promatranja dana je u dodatku B.

Nadziranje poziva može se izvršiti promatranjem svakog N-tog virtualnog poziva gdje se N izračuna od ukupnog broja očekivanih virtualnih poziva u relevantnim vremenskim intervalima i od potrebnog broja promatranja. Kada se izmjere vrijednosti za različite odredišne kategorije


176

(nacionalna, županijska ili meñunarodna), ovo se primjenjuje odvojeno za svaku odredišnu kategoriju. U slučaju test poziva, odabir odredišnih centrala trebao bi se odrediti po količini prometa.

6.2.2 Vrijeme uspostavljanja poziva

6.2.2.1 Definicija Vrijeme uspostavljanja poziva je razdoblje startanja od trenutka kada je primljena početna ili naknadna adresna poruka potrebna za selektivnu odlaznu liniju od strane mreže i razdoblje završetka od trenutka kada je poruka o stanju pripravnosti i spajanja pozvanog korisnika (ili indikacija „zauzeća korisnika“ ili druge krajnje indikacije odbacivanja od strane odredišta koji odgovara javnoj/privatnoj mreži posluživanja udaljenog korisnika) prošla kroz korisnički signalizacijski sustav pozivanja.

NAPOMENA: Ovo vrijeme uspostavljanja poziva će uključivati neko vrijeme procesiranja u

udaljenom krajnjem terminalu.

6.2.2.2 Mjera

Vremenski interval treba se izraziti u sekundama.


Vrijeme uspostavljanja poziva treba se specificirati kao 95-postotna vrijednost ili kao postotak uspostavljenih poziva unutar x sekundi za nacionalne, županijske i meñugradske pozive. Statistički podaci trebaju biti tiskani jednom godišnje.

NAPOMENA: Nacionalno regulatorsko tijelo, u dogovoru sa davateljima usluga, odlučit će

koja će se prezentacija koristiti i u drugom slučaju će uspostaviti vrijednost x.

6.2.2.4 Mjerenje

Mjerenje se treba izvršiti:

- skupljajući podatkovni promet u stvarnom vremenu za odlazeće pozive od odabrane skupine ljudi iz lokalnih centrala; ili

- generirajući test pozive od odabrane skupine ljudi na lokalnim centralama prema fiksnom broju odabrane skupine ljudi na udaljenim centralama i skupljajući relevantne podatke; ili

- kombinacijom navedenih postupaka.

Mjerenja se trebaju izvoditi tako da se točno odrede varijacije prometa u satima tijekom dana, danima u tjednu i mjesecima u godini. Primjerice, za nacionalne i županijske pozive, mjerenja mogu biti izvršena za razdoblje jednog ili više kompletnih tjedana svakog mjeseca ili svakog dana tijekom godine. Mjerenja se trebaju izvoditi za vrijeme najprometnijeg sata ili 24 sata na dan. Za meñunarodne pozive, mjerenja se trebaju izvoditi 24 sata na dan za jedan tjedan svakog mjeseca.


177

NAPOMENA: Cijepanjem meñunarodnih poziva prema odredišnom kontinentu mogu se predvidjeti.

Broj promatranja treba biti najmanje 104 za svaku odredišnu kategoriju (nacionalna, županijska ili meñunarodna). Ovo podrazumijeva nadziranje i test pozive. Nadziranja poziva može se obavljati promatranjem svakog N-tog poziva gdje se N izračuna od ukupnog broja očekivanih poziva u relevantnom vremenskom intervalu i od potrebnog broja promatranja. Kada se izmjere vrijednosti za različite odredišne kategorije (nacionalna, županijska ili meñunarodna) ovo se primjenjuje odvojeno za svaku odredišnu kategoriju.

Pozivi koji su klasificirani kao neuspjeli pozivi biti će obuhvaćeni. Ako je udaljeni krajnji terminal isključen, pozvani pretplatnik će primiti indikaciju „ne odzivanja korisnika“. Ovi slučajevi će takoñer biti uključeni u statističke podatke.

6.3 Za stalne osnovne usluge komutacijom kanala

Ova podklauzula treba biti pokrivena od strane BTC2 rada davatelja otvorene mreže (ONP) za unajmljene linije. 6.4 Za sve osnovne usluge komutacijom kanala

6.4.1 Efikasnost propusnosti

6.4.1.1 Definicija

Efikasnost propusnosti za (virtualnu) mrežu definira se kao omjer broja korisničkih podatkovnih bitova uspješno prenesenih od kraja do kraja u jednom smjeru u odnosu na jedinicu vremena klase propusnosti razmatrane (virtualne) veze.

6.4.1.2 Mjera

Efikasnost propusnosti treba se izraziti u postotcima.

6.4.1.3 Prezentacija rezultata

Efikasnost propusnosti treba se specificirati kao 95-postotna vrijednost za nacionalne, županijske i meñunarodne veze. Statistički podaci moraju biti tiskani jednom godišnje za svaku klasu propusnosti (9.6 kb/s i 64 kb/s).

6.4.1.4 Mjerenje

Mjerenje propusne efikasnosti može se ostvariti mjerenjem stvarne brzine prometa od koje treba oduzeti neuspjele prenesene bitove podataka.

Mjerenje se treba izvršiti generirajućim test pozivima.

Mjerenja se trebaju izvoditi tako da se točno odrede varijacije prometa u satima tijekom dana, danima u tjednu i mjesecima u godini. Primjerice, za nacionalne i županijske pozive, mjerenja mogu biti izvršena za razdoblje jednog ili više kompletnih tjedana svakog mjeseca ili svakog dana tijekom godine. Mjerenja se trebaju izvoditi za vrijeme najprometnijeg sata ili 24 sata na dan. Za meñunarodne pozive, mjerenja se trebaju izvoditi 24 sata na dan za jedan tjedan svakog mjeseca.


178

NAPOMENA: Cijepanjem meñunarodnih poziva prema odredišnom kontinentu mogu se predvidjeti.

Efikasnost propusnosti treba se računati za intervale od 10 sekundi u razdobljima kada je veza aktivna. Broj promatranja treba biti predmet ugovora izmeñu nacionalnog regulatorskog tijela i davatelja usluga.

6.4.2 Kružno kašnjenje (kašnjenje cijelim putem)

6.4.2.1 Definicija

Kružno kašnjenje definira se za paketne podatkovne veze s petljom kao vremenski interval od trenutka kada se prvi bit paketa prenese do pristupne linije predajne jedinice do trenutka kada se zadnji bit istog tog paketa primi u prijamnoj jedinici. 6.4.2.2 Mjera

Kašnjenje cijelim putem (kružno kašnjenje) trebalo bi se mjeriti u sekundama.


Kružno kašnjenje trebalo bi biti specificirano kao 95% vrijednosti za nacionalne, županijske i meñunarodne (virtualne) veze. Statistika treba biti tiskana jednom na godinu.

6.4.2.4 Mjerenje

Mjerenje bi trebalo izvršiti generirajući test pozive u petlji koristeći podatkovne pakete od 128 bita. Neuspješno preneseni podatkovni paketi trebali bi se isključiti iz statistike.

Mjerenja bi trebala biti izvoñena tako da se točno odrede varijacije prometa u satima tijekom dana, danima u tjednu i mjesecima u godini. Na primjer, za nacionalne i županijske pozive, mjerenja mogu biti izvršena za razdoblje jednog ili više kompletnih tjedana svakog mjeseca ili svakog dana tijekom godine. Mjerenje bi moglo biti izvršeno 24 sata na dan za jedan tjedan svakog mjeseca.

NAPOMENA: Cijepanjem meñunarodnih poziva prema odredišnom kontinentu mogu biti

predviñeni.

Broj promatranja trebao bi biti stvar dogovora izmeñu nacionalnih regulatorskih tijela i davatelja usluga.

6.5 Za osnovne usluge komutacijom paketa

Indikatori naznačeni dolje ne primjenjuju se kada je ISDN korišten za pristup paketnoj komutiranoj javnoj podatkovnoj mreži (PSPDN), npr. kada su:

- paketne usluge ostvarene prema slučaju A ITU-T preporuke X.31 [1]; - paketne usluge ostvarene prema slučaju B ITU-T Preporuke X.31 [1], ako se oprema

koja upravlja paketima nalazi izvan ISDN mreže.

Kada je paketna usluga ostvarena prema slučaju iz B ITU Preporuke X.31 [1], i oprema koja upravlja paketima se nalazi unutar ISDN mreže, paketna usluga može biti omogućena korištenjem D kanala ili B kanala. U slučaju korištenja B kanala, uspostava ovog kanala za spajanje s opremom za upravljanje paketima, ako prethodno nije uspostavljen potrebno ga je


179

uspostaviti ako je moguće prije uspostave virtualnog poziva. Podklauzule 6.5.1 i 6.5.2 samo se primjenjuju na uspostavu virtualnog poziva nakon što je fizički kanal na strani pošiljatelja već uspostavljen.

6.5.1 Omjer neuspjelih poziva

6.5.1.1 Definicija

Omjer neuspjelih poziva je definiran kao omjer neuspjelih virtualnih poziva prema ukupnom broju pokušaja ostvarivanja virtualnih poziva u odreñenom razdoblju vremena. Neuspjeli virtualni poziv je pokušaj uspostave virtualnog poziva prema valjanom broju koji ne prima paket za uspostavu poziva definiran prema ITU-T preporuci X.25 [5] ili indikaciju raskidanja iniciranu od primatelja unutar 200 sekundi od trenutka kad je paket za uspostavu poziva, definiran ITU-T Preporukom X.25 [5], proslijeñen od pozivatelja prema pristupnom kanalu. NAPOMENA 1: Razlog za indikaciju raskida je indiciran poljem uzroka raskida. NAPOMENA 2: Vrijednost vremenskog razdoblja brojača T11 definiranog ITU-T

Preporukom X.25 [5] je 180 sekundi. Nakon isteka ovog brojača, virtualni poziv će u svakom slučaju biti prekinut. 200 sekundi dozvoljava dodatno kašnjenje od 20 sekundi izmeñu opreme za upravljanje paketima i pristupne linije pozivatelja.

NAPOMENA 3: Slučajevi kada fizički kanal izmeñu udaljenog kraja opreme koja upravlja paketima i udaljenog kraja terminala treba biti uspostavljen, i kada ovo nije moguće, treba biti isključen iz statistike.

6.5.1.2 Mjera Omjer neuspjelih poziva treba biti prikazan u postocima.

6.5.1.3 Prikaz rezultata Statistički podaci trebaju se odvojeno prikazati kao postotak neuspjelih poziva za nacionalne, županijske i meñunarodne pozive. Statistika treba biti prikazana jednom godišnje. 6.5.1.4 Mjerenje Mjerenje bi trebalo izvršiti:


- generirajući test pozive od odabrane skupine ljudi na lokalnim centralama prema fiksnom broju odabrane skupine ljudi na terminirajućim centralama i skupljajući relevantne podatke; ili

- kombinacija navedenih solucija.

Mjerenja bi trebala biti izvoñena tako da se točno odrede varijacije prometa u satima tijekom dana, danima u tjednu i mjesecima u godini (npr. za nacionalne i županijske pozive, mjerenja mogu biti izvršena za razdoblje jednog ili više kompletnih tjedana svakog mjeseca ili svakog dana tijekom godine. Mjerenje bi moglo biti izvršeno 24 sata na dan za jedan tjedan svakog mjeseca).


180

NAPOMENA: Cijepanjem meñunarodnih poziva prema odredišnom kontitentu mogu biti predviñeni.

Broj promatranja treba biti dovoljan da omogući apsolutnu točnost od 0.1% (npr. omjer neuspjelih poziva = 0,3% ± 0,1%) ili bar relativnu točnost od 10% (npr. omjer neuspjelih poziva = 0,5% ± 0,5%) s 95% pouzdanosti za nacionalne i županijske pozive, apsolutna točnost od 0,1% ili barem relativna točnost od 20% s 90% pouzdanosti za meñunarodne pozive. Jedan od dva slučaja koji zahtijevaju najmanji broj promatranja može biti izabran. Ovo povlači oboje, nadziranje i test pozive.

NAPOMENA 1: Postizanje ove razine točnosti može biti problem u prvim godinama s ISDN-

om. Onda ovisi o nacionalnom regulatorskom tijelu, u dogovoru s davateljima usluga, da odluče razinu točnosti za svaku zemlju.

NAPOMENA 2: Metoda izvlačenja broja potrebnih promatranja dana je u dodatku B.

Nadziranje poziva može biti izvršeno nadziranjem svakog N-tog virtualnog poziva gdje se N izračuna od ukupnog broja očekivanih virtualnih poziva u relevantnim vremenskim intervalima i od potrebnog broja promatranja. Kada se radi o vrijednosti mjerenja za različite odredišne kategorije (nacionalna, županijska ili meñunarodna) ovo se primjenjuje za svaku odredišnu kategoriju posebno. U slučaju test poziva, izbor odredišta trebala bi biti težina prometa.

6.5.2 Kašnjenje uspostave poziva

6.5.2.1 Definicija

Kašnjenje uzrokovano uspostavom virtualnog poziva definirano je kao interval izmeñu trenutka kada je prvi bit paketa za uspostavu poziva, definiran ITU-T Preporukom X.25 [5], proslijeñen od pozivatelja prema pristupnoj liniji i od trenutka kada je zadnji bit od paketa koji je uspostavio vezu, definiran ITU-T Preporukom X.25 [5], prihvaćen od pozivajućeg korisnika.

6.5.2.2 Mjera

Kašnjenje bi trebalo biti prikazano u sekundama.


Kašnjenje uzrokovano uspostavom poziva trebalo bi biti specificirano kao 95% vrijednosti za nacionalne, županijske i meñunarodne pozive odvojeno. Statistika treba biti tiskana jednom godišnje za uspostavu virtualnog poziva izmeñu B-kanala i uspostave virtualnog poziva izmeñu D-kanala odvojeno.

6.5.2.4 Mjerenje

Mjerenje bi trebalo izvršiti:


- generirajući test pozive od odabrane skupine ljudi na lokalnim centralama prema fiksnom broju odabranih skupina ljudi na udaljenim centralama i skupljajući relevantne podatke; ili

- kombinacijom navedenih solucija.


181

Mjerenja se trebaju izvoditi tako da se točno odrede varijacije prometa u satima tijekom dana, danima u tjednu i mjesecima u godini. Primjerice, za nacionalne i županijske pozive, mjerenja mogu biti izvršena za razdoblje jednog ili više kompletnih tjedana svakog mjeseca ili svakog dana tijekom godine. Mjerenje bi moglo biti izvršeno 24 sata na dan za jedan tjedan svakog mjeseca.

NAPOMENA: Cijepanjem meñunarodnih poziva prema odredišnom kontinentu mogu se

predvidjeti. Broj promatranja trebao bi biti najmanje 104 za svaku odredišnu kategoriju (nacionalna, županijska ili meñunarodna). Ovo se odnosi na oboje, nadziranje i test pozive.

Pozivi koji su klasificirani kao neuspjeli pozivi trebali bi biti isključeni. Slučajevi kada fizički kanal izmeñu udaljenog kraja opreme koja upravlja paketima i udaljenog kraja terminala treba biti uspostavljena, a to nije moguće, trebaju biti isključeni iz statistike.

6.6 Za stalne usluge komutacijom paketa

6.6.1 Raspoloživost osnovne usluge

6.6.1.1 Definicija

Neraspoloživo stanje počinje s prvom pojavom od deset uzastopnih sekundi gdje za svaku sekundu, usluga prekinuta zbog rušenja merže ili omjer zaostale pogreške je lošiji od 10-3. Ovih deset sekundi smatraju se dijelom neraspoloživog vremena. Neraspoloživo stanje završava s prvom pojavom od deset uzastopnih sekundi tijekom kojih nijedna od usluga nije prekinuta zbog rušenja mreže, ili je omjer zaostale pogreške lošiji od 10-3. Ovih deset sekundi smatra se dijelom raspoloživog vremena. Raspoloživost osnovne usluge je onda definirana kao prosjek, za sve stalne veze, broja sati u vremenskom intervalu u kojem je usluga dostupna za korisnika podijeljeno sa ukupnim brojem sati.

Omjer zaostale pogreške za (virtualnu) vezu u danom vremenskom intervalu definiran je kao omjer ukupne pogreške, izgubljenih i posebnih (tj. pogrešno usmjerenih ili dvostrukih) bitova korisničkih podataka, prema ukupnom broju bitova korisničkih podataka prenesenih s kraja na kraj u tom vremenskom intervalu. Izgubljeni bitovi zajedno sa prekidima prijenosa paketa prouzrokovanih od strane jednog korisnika isključuju se od proračuna omjera preostale pogreške. 6.6.1.2 Mjera

Dostupnost se treba prikazati u postotcima.


Statistike trebaju biti prikazane kao srednja vrijednost raspoloživosti razmatranih stalnih veza. Statistike treba prikazati jednom godišnje.

6.6.1.4 Mjerenje

Raspoloživost se može mjeriti nadgledanjem veza koje razmatramo. Nadgledanje treba vršiti i na predajnoj i na prijemnoj strani. Intervali od jedne sekunde odnose se na nadgledanje predajne strane.


182

Omjer preostale greške izračunava se usporeñivanjem podataka korisnika sa odgovarajućim korisničkim podacima dobivenim na prijemnoj strani. Greške prouzročene opremom i/ili postavljanjem opreme za koje nije odgovoran davatelj usluge ovdje su isključene. Razdoblje promatranja je jedna godina.

Broj veza koje se nadgledaju i prikupljeno razdoblje promatranja trebali bi biti dovoljni da omoguće točnost od ±x% i 95% sigurnost. Ovo se odnosi na nadgledanje i test pozive. Vrijednost x stvar je dogovora izmeñu nacionalnog regulatorskog tijela i davatelja usluga.

NAPOMENA: Neke poteškoće su predviñene kod mjerenja ovih parametara, bilo da se radi o

mjerenju usluga u uporabi ili izvan uporabe.

6.6.2 Broj prekida usluge godišnje

6.6.2.1 Definicija

Prekid usluge stalne (virtualne) veze prijenosa komutacijom paketa pojavljuje se kada veza uñe u nedostupno stanje.

6.6.2.2 Mjera

Broj prekida.

6.6.2.3 Prikazivanje rezultata

Statistike treba prikazati kao srednju vrijednost prekida usluge stalne veze s komutacijom paketa u godini. Statistike se prikazuju jednom godišnje.

6.6.2.4 Mjerenje

Mjerenja se trebaju slagati sa mjerenjima raspoloživosti, brojanjem razdoblja neraspoloživosti i dijeljenjem sa brojem promatranih veza.

NAPOMENA: Neke poteškoće predviñene su kod mjerenja ovih parametara, bilo da se radi o

mjerenju usluga u uporabi ili izvan uporabe.


183

Documents

Eksploatacija i Razvitak Telekomunikacijskog Sustava[1]