Džin Kalogridis~Žena jednog Bordžije.pdf

Embed Size (px)

Citation preview

  • 7/26/2019 Din Kalogridis~ena jednog Bordije.pdf

    1/296

  • 7/26/2019 Din Kalogridis~ena jednog Bordije.pdf

    2/296

    Jeanne Kalogridis

    ena jednog

    Bordije

    The Borgie Bridey Jeanne Kalogridis

  • 7/26/2019 Din Kalogridis~ena jednog Bordije.pdf

    3/296

  • 7/26/2019 Din Kalogridis~ena jednog Bordije.pdf

    4/296

  • 7/26/2019 Din Kalogridis~ena jednog Bordije.pdf

    5/296

  • 7/26/2019 Din Kalogridis~ena jednog Bordije.pdf

    6/296

    Za ane ohnson, za ansu.

  • 7/26/2019 Din Kalogridis~ena jednog Bordije.pdf

    7/296

    Zahvalnica

    Ovaj roman bavi se pokuajem jedne ene da se nametne kao glavni junak. Junaci suretki, ali sam imala sree da naletim na nekoliko u ivotu i ovde bih volela da spomenemneke od njih.

    Kao prvo, veoma mnogo dugujem Dejn Donson njenom istananom i neizmernomtalentu za posao urednika, velikom strpljenju koje je pokazala i zbog toga to je odbijala da

    prihvati od mene bilo ta manje od najboljeg to mogu. Ove knjige jednostavno ne bi bilobez njenih nadahnutih komentara i predloga.

    Moram da se zahvalim i njenoj saradnici u Harper Colinsu, U.K., Emi Kud, nanjenim mudrim sugestijama. Obe su, i to u velikoj meri, poboljale ovaj roman. Takoe elimda se zahvalim jo jednom junaku, mom agentu u Americi, Raselu Gejlenu, na svetakoj

    trpeljivosti, postojanoj podrci i tome to mi je stalno bio uporite. Volela bih da sezahvalim i svom agentu za inostranstvo, Deniju Beroru, na neuporedivoj upornosti koju jepokazao kao moj advokat. Oba ova gospodina su briljantni pregovarai. Imam sree to suna mojoj strani.

    A sada, najvei junak: moj mu Dord. Dord je dobro raspoloen izdrao ono tobi retko koji partner mogao, pomagao je izuzetno ekscentrinom romanopiscu da sredi svojobimni rukopis. Sjajno je uoavao logike greke i izraze koji su se ponavljali i ponudio mi

    je nebrojeno ideja (koje sam s radou prisvojila) pomou kojih su dosadne scene u ovomromanu oivele. (Njegovi predlozi za opis prve brane noi Sanche i Jofrea pomogli su daovaj susret bude mnogo uzbudljiviji.) Piem neto vie od dvadeset godina i Dord je

    nebrojeno puta bio ukljuen u svaku fazu rada na knjizi.Duo, od srca ti se zahvaljujem, iako znam da to ne moe mnogo da ti olaka muke.

  • 7/26/2019 Din Kalogridis~ena jednog Bordije.pdf

    8/296

    PROLOG

    Zove se kanterela, otrovni prah koji je toliko smrtonosan da moe ubitioveka samo ga poprskavi. Pae u roku od nekoliko dana. Posledice sustrane. Pone da ga boli glava kao da je stee mengelama. Vid mu se pomuti,a telo mu drma groznica. Iz utrobe rtve pone da tee krv i ima strane grevei jaue od bolova.

    Pria se da samo Borgie znaju njenu tajnu: kako da je naprave, uvaju,daju je pri tom joj prikrivi ukus.

    Rodrigo Borgia, ili je bolje da kaem, Njegova svetost Aleksandar VI,saznao je tu tajnu od svoje omiljene ljubavnice, plamenokose Vanoce Katanei,dok je jo bio kardinal. Rodrigov stariji brat, Pedro Luis, sigurno bi bio izabranza papu... da nije na tajanstven nain i u pravo vreme dobio kanterelu.

    Poto su bili velikoduni roditelji, Rodrigo i Vanoca dali su recept svojimnaslednicima posebno svojoj keri ljupkog lica, Lukreciji. Ko je bolje mogao dauspava oprez i pretvori ga u bezbrinost nego ona, uz smerni osmeh i neniglas? Ko je bolje mogao da ubije i izda nego ona koja je pozdravljana kaonajvee nevinace Rima?

    Groznica Borgia desetkovala je Rim kao kuga, proredivi spisak visokih

    crkvenih velikodostojnika, dok svaki kardinal sa zemljom i neto bogatstva nijepoeo da ivi u strahu. Na kraju krajeva, kad kardinal umre njegovo bogatstvoodmah pripadne crkvi.

    A potrebno je veliko bogatstvo da bi se osigurala sredstva za rat. Punonovca da bi se okupila vojska, dovoljno velika da osvoji svaki grad-dravu uceloj Italiji i da bi se neko proglasio vladarem ne samo duhovnih, ve isvetovnih stvari. Sadanji papa i njegov vanbrani sin, Cesare, ele vie od raja:hoe i zemlju.

    U meuvremenu, sedim u Castel Sant Angelo sa drugim enama. Saprozora svoje sobe mogu da vidim oblinji Vatikan, papske odaje i palatu SantaMarija gde sam nekad ivela sa svojim muem. Dozvoljeno mi je da lutam okoloi prema meni se ponaaju uljudno, ali vie nisam na poloaju. Motre na mene,zatvorenik sam. Proklinjem dan kada sam prvi put ula prezime Borgia. Molimse za dan kada u uti zvona koja objavljuju starevu smrt.

    Ali, tu je sloboda koju moram da osvojim. U ovom trenutku drim boicunaspram jakog rimskog sunca koje dopire u odaje koje su mi velikoduno dali.Boica je od venecijanskog stakla, boje smaragda, sija se poput dragulja: prahunutar nje mrke je plaviasto-sive boje i gust. Kanterelo, apuem. Divna,divna kanterelo, spasi me...

  • 7/26/2019 Din Kalogridis~ena jednog Bordije.pdf

    9/296

    I

    J s n 1488.

    Ja sam Sancha od Aragona, vanbrana ki Alfonsa II, oveka koji je biokralj Napulja jednu godinu i jedan dan. Poput Borgia, moja porodica dola je naitalijansko poluostrvo iz panije, i poput njih, govorim panski kod kue, aitalijanski u javnosti.

    Najivlje seanje iz detinjstva nastalo je krajem moje jedanaeste godineivota, devetnaestog septembra, leta gospodnjeg 1488. Bio je Dan svetogGennara, sveca zatitnika Napulja. Moj deda, kralj Ferrante, odluio je da batog dana proslavi tridesetu godinjicu svog stupanja na napolitanski tron.

    Mi, lanovi kraljevske porodice, obino nismo prisustvovali dogaaju uGennarovom Grand Duomu, katedrali sagraenoj u njegovu ast. Vie smovoleli da proslavljamo ovaj dan u udobnosti crkve Santa Barbara, u okviruvelelepnih zidina kraljevske palate Castel Nuovo. Ali te godine, moj deda jesmatrao da je mudro da prisustvujemo javnoj ceremoniji zbog godinjice. Tako

    je naa velika svita krenula u Duomo, a sa izvesne udaljenosti gledale su naszie, tetke svetog Gennara, narikae obuene u crno koje su molile sveca dazatiti i blagoslovi Napulj.

    Napulju je bio potreban blagoslov.Bio je poprite mnogih ratova. Moja porodica iz aragonske loze osvojila je

    grad u krvavoj bici pre samo etrdeset i est godina. Iako je moj deda na mirannain nasledio presto od svog oca, asnog Alfonsa Velikodunog, Alfonso jenasilno preuzeo Napulj od Anujaca, pobornika Francuza Charlea Anujskog.

    Kralj Alfonso bio je omiljen zato to je obnovio grad, izgradio velike palate itrgove, ojaao zidine, napunio kraljevsku biblioteku. Mog oca su manje voleli.Njega je vie zanimalo da vrsto dri mesno plemstvo ijim venama je teklaanujska krv. Proveo je godine vodei beznaajne ratove protiv raznih barona i

    nikad nije verovao svom narodu. Za uzvrat, ni oni nisu njemu verovali.Napulj je takoe pretrpeo nekoliko zemljotresa, ukljuujui i onaj 1343.kome je svedok bio pesnik Petrarka, koji je razorio pola grada i potopio svakibrod u inae mirnoj luci. Bio je tu i Vezuv, koji je i dalje bio sklon erupcijama.

    Zbog svega toga doli smo tog dana da se pomolimo svetom Gennaru i da,uz malo sree, prisustvujemo udu.

    Povorka koja se kretala ka Duomu bila je velika. Mi, kraljevske ene i decaili smo prvi. Straari obueni u plavo-zlatnu odeu pratili su nas do crkve dok

  • 7/26/2019 Din Kalogridis~ena jednog Bordije.pdf

    10/296

    smo prolazili pored neplemia u crnoj odei koji su se klanjali pred nama kaopenica na vetru.

    Ferranteova kraljica, privlana Huana Aragonska, predvodila nas je, a zanjom su ile moje tetke Beatriza i Leonora. Zatim je ila moja polusestraIsabella, koja tada nije bila udata i kojoj su dodelili da se brine o meni i momosmogodinjem bratu Alfonsu, kao i o Ferranteovoj najmlaoj keri, mojoj tetki

    Giovanni, koja je roena iste godine kao i ja.Starije ene bile su obuene u tradicionalnu odeu napuljskih plemkinja:

    crne haljine sa raskonim suknjama, uskim ipkastim gornjim delom irukavima koji su kod ramena bili uski, ali onda bi se rascvetali tako da su kodzgloba ake bili irine crkvenog zvona i padali su daleko ispod bokova. Deci jebilo dozvoljeno da nose odeu u bojama: ja sam nosila haljinu od svetlozelenesvile sa gornjim delom od brokata koji je bio vrsto stegnut preko grudi kojenisam imala. Oko vrata su mi visili morski biseri i mali zlatni krst. Na glavisam imala tanki crni veo. Alfonso je nosio svetlo-plavu tuniku i pantalone odbaruna.

    Brat i ja ili smo drei se za ruke odmah iza moje polusestre, pazei da sene sapletemo na njene raskone suknje. Dala sam sve od sebe da izgledamponosno i puna samopouzdanja, uprla sam oi u zadnji deo Isabelline haljine,dok je moj brat slobodno prelazio pogledom preko okupljene gomile. Dozvolilasam sebi da jednom skrenem pogled ka velikim pukotinama u lunom prolazuizmeu dva velika mermerna stuba.

    Iznad njega, polukruni portret svetog Dominika pukao je napola. Skele sustajale tano ispod njega, predstavljajui poslednji trag popravki od zemljotresakoji je razorio Duomo dve godine pre nego to je Ferrante doao na vlast.

    Bila sam razoarana time to sam preputena Isabellinoj, a ne majinojbrizi. Moj otac obino je pozivao moju majku, madona Trusiju Gazullo, zanosnuplavokosu plemkinju, na sve sveanosti. Posebno je uivao u njenom drutvu.

    Verujem da otac nije bio sposoban da voli, ali je sigurno bio blizu ljubavi unenom naruju moje majke.

    Meutim, kralj Ferrante je smatrao da je neprilino da povede oevuljubavnicu kao deo kraljevske svite u crkvu. U istoj meri, deda je insistirao damoj brat Alfonso i ja poemo. Bili smo deca, nije nas trebalo kriviti za nedolinoporeklo. Na kraju krajeva, i sam Ferrante bio je nezakonito dete. Zato smo brati ja bili podizani kao kraljevska deca, sa svim pravima i privilegijama, u CastelNuovu, kraljevskom dvorcu.

    Moja majka je mogla da doe i ode kad bi moj otac to poeleo i esto je

    ostajala u palati s njim. Jedino su nas suptilne opaske naih polu-roaka i oneotrije koje su stizale od naeg oca, podseale na to da smo nia bia. Nisam seigrala sa zakonitom decom svog oca, zato to su bili nekoliko godina stariji, nitisa mojom tetkom Giovannom i stricem Carlom, koji su mi bili blii pogodinama. Umesto toga, moj mlai brat Alfonso i ja bili smo nerazdvojnidrugovi. Iako se zvao isto kao moj otac, bio je sasvim razliit od njega: plavekovrdave kose, lepog lica, dobroudan, njegova otroumnost bila je zadivljujueosloboena lukavosti. Imao je svetloplave oi madone Trusije, dok sam ja toliko

  • 7/26/2019 Din Kalogridis~ena jednog Bordije.pdf

    11/296

    liila na oca da bismo, da sam muko, izgledali kao blizanci iz dva razliitanarataja.

    Isabella nas je povela kroz prolaz ispred crkve koji je bio ograenkonopcima. ak i nakon to smo se smestili na nae mesto u Duomu, moj brat i

    ja nastavili smo da se drimo za ruke. Velika katedrala inila je da izgledamokao patuljci. Visoko iznad nas, udaljena kao nebeski svod, bila je ogromna,

    pozlaena kupola, blistava od suneve svetlosti koja se probijala kroz luneprozore.

    Mukarci iz kraljevske porodice uli su sledei. Moj otac Alfonso, vojvodaod Calabrije, tog izduenog, seoskog predela daleko na jugu, na istonoj obaliiao je prvi. Bio je naslednik trona poznat po svojoj okrutnosti u bitkama. Umladosti je preoteo Otrantska vrata od Turaka i ta pobeda donela mu je slavu,ali ne i ljubav naroda. Svaki njegov pokret, svaki pogled i gest, bili suzapovedniki i odbojni, a to je bilo naglaeno njegovom strogom grimiznom icrnom odeom. Bio je lepi od svake ene koja je bila tu, savrenog, pravog iuskog nosa i visokih iskoenih jagodica. Usne mu behu crvene, pune, ulne

    ispod tankih brkova, a tamnoplave oi bile su velike i privlaile su panju ispodsjajne crne kose nalik kruni.Samo jedna stvar naruavala je njegov dobar izgled: hladnoa izraza lica i

    oiju. Njegova ena, Hippolyta Sforza, umrla je pre etiri godine. Sluge i naeroake su aputali da je ona u stvari odustala od ivota da bi izbegla okrutnostsvog mua. Nejasno je pamtim kao krhku i nesrenu enu izbuljenih oiju. Mojotac nije proputao da joj spomene mane ili to da su se venali iz interesa, jer jeona poticala iz jedne od najstarijih i najmonijih porodica u Italiji. Takoe jeuveravao Hippolytu da je mnogo vie uivao u zagrljaju moje majke nego unjenom.

    Posmatrala sam kako se kretao ispred nas, ena i dece, i svi su se razmicalipravei mu put tano do oltara, koji je bio pored praznog trona, ekajui dolazaknjegovog oca, kralja.

    Za njim su ili moji strievi: Federico i Francesco. Zatim najstariji sin mogoca, koji je dobio ime po dedi, ali su ga iz milote zvali Ferrandino, maliFerrante. Tada mu je bilo devetnaest, bio je drugi naslednik trona, druginajzgodniji mukarac u Napulju, ali su kod njega najprivlanije osobine bilesrdanost i otvorenost. Dok je prolazio pored vernika, pratili su ga enskiuzdasi. Za njim je iao njegov mlai brat Piero, koji je imao tu nesreu da lii namajku.

    Kralj Ferrante uao je poslednji, u pantalonama, ogrtau od crnog baruna

    i tunici od srebrnog brokata izvezenoj zlatnim nitima. Na boku, u koricama,visio mu je ma optoen draguljima koji je dobio na krunisanju. Iako sam gaznala kao starog oveka koji je hramao zbog kostobolje, danas se kretaograciozno i nije oklevao u hodu. Njegov dobar izgled bio je naruen godinama iudovoljavanjem hirovima. Kosa mu je bila seda, tanka i otkrivala je kou glavekoja je izgorela na suncu i bila ruiasta. Ispod podiane brade video se teak,dvostruki podbradak. Obrve mu behu crne i zadivljujue, posebno gledano izprofila, zbog toga to je svaka debela dlaka ila na svoju stranu. Nadvijale su se

  • 7/26/2019 Din Kalogridis~ena jednog Bordije.pdf

    12/296

    nad oima koje behu kao moje i oi mog oca veoma plave sa nagovetajimazelene i koje su menjale boju u zavisnosti od svetlosti i boja koje su ihokruivale. Nos mu je bio crven i roav, obrazi prekriveni ispucalim kapilarima.

    Ali mu je dranje bilo uspravno i jo uvek je mogao da utia gomilu samim timto je uao u prostoriju.

    Njegov sveani izraz lica dok je ulazio u Duomo svetog Gennara, izazvao je

    istu svirepost. Rulja je klekla jo nie i ekali su da se kralj smesti na tronpokraj oltara.

    Tek tada su se usudili da se usprave. Tek tada je hor poeo da peva.Izvila sam vrat i letimino pogledala oltar, na kome je srebrna bista svetog

    Gennara sa biskupskom mitrom na glavi postavljena ispred upaljenih svea.Nedaleko odatle stajala je, malo vea nego u prirodnoj veliini, mermernastatua Gennara u sveanoj odei. Dva prsta jedne ruke podignuta su mu dokblagosilja, a biskupski tap lei u prevoju njegove ruke.

    Kada se kralj smestio i kada je hor utihnuo, pojavio se napuljski biskup iotpoeo sa molitvom. Zatim je doao njegov pomonik nosei srebrni relikvijar u

    obliku fenjera. Iza stakla bilo je neto malo i tamno: nisam mogla da vidimjasno sa mog mesta jer sam bila isuvie niska i pogled su mi zaklanjala leamojih u crnu svilu obuenih tetaka i strina i mukaraca u barunastimogrtaima, ali sam virila. Znala sam da je to boica sa sasuenom krvljumuenika svetog Gennara, koga su bacili na muke, a zatim mu svirepo odsekliglavu po nareenju imperatora Dioklecijana pre vie od hiljadu godina.

    Na biskup i svetenik su se molili. Tetke svetog Gennara isputale suzvonke jauke preklinjui sveca.

    Svetenik je paljivo, ne dodirujui staklo, okrenuo relikvijar s jedne nadrugu stranu jedanput, zatim drugi put.

    inilo se da je prola itava venost. Pokraj mene, Isabella je pognulaglavu i zatvorila oi dok su joj se usne pomerale u neujnoj molitvi. Sa drugestrane, mali Alfonso je sveano spustio glavu, ali je zadivljen svetenikom viriokroz svoje kovrde.

    Iz sveg srca sam verovala u Boju mo i da se sveci meaju u poslove ljudi.Mislei da je najsigurnije da pratim Isabellin primer, pognula sam glavu, jakozamurila i aputala molitvu sveu zatitniku Napulja: Blagoslovi na voljenigrad i uini da bude siguran. Zatiti kralja, mog oca, majku i Alfonsa. Amin.

    agor strahopotovanja proao je gomilom. Letimino sam pogledala kaoltaru. Svetenik je ponosno pokazivao srebrni relikvijar, pruajui ga ispredsebe kako bi ljudi mogli paljivo da ga pogledaju. Il miracolo e fatto,, objavio

    je.udo se dogodilo.Hor je zapoeo, a skup nastavio, pesmu Te Deum, zahvaljujui se Bogu to

    nam je podario ovaj blagoslov.Iz poloaja na kome sam bila, nisam mogla da vidim ta se dogodilo, ali mi

    je Isabella apnula: tamna, isuena supstanca u boici poela je da se topi,zatim da isputa mehurie i krv iz starina jo jednom je postala tena. Sveti

  • 7/26/2019 Din Kalogridis~ena jednog Bordije.pdf

    13/296

    Gennaro je dao znak da je uo nae molitve i da je zadovoljan. Zatitie grad ukome je bio biskup tokom svojih ovozemaljskih godina.

    Bio je to dobar znak, promrmljala je, posebno za kralja na njegovugodinjicu. Sveti Gennaro e ga zatititi od svih neprijatelja.

    Trenutni napuljski biskup uzeo je relikvijar od svetenika i siao sa oltaraprema tronu. Drao je etvrtastu, srebrno-staklenu kutiju ispred kralja

    Ferrantea i ekao da monarh ustane i prie.Moj deda nije ni ustao niti kleknuo pred takvim udom. Nastavio je da sedi

    na tronu, primoravajui biskupa da mu prinese relikvijar. Tek tada se Ferrantepokorio starom obiaju i priljubio usne uz staklo pod kojim je bila sveta krv.

    Biskup se vratio do oltara. Mukarci iz kraljevske loze Aragona zatim suprilazili jedan po jedan, moj otac prvi, i ljubili svetu relikviju. Mi, ene i deca,ili smo za njima, moj brat i ja smo se i dalje vrsto drali jedno drugog.Napuila sam usne uz staklo, zagrejano dahom mojih roaka, i netremicegledala u tamnu tenost smetenu unutra. ula sam da uda postoje, ali nikadranije nisam videla nijedno. Bila sam zapanjena.

    Stajala sam pokraj Alfonsa kad je bio red na njega. Nakon toga smo sevratili na mesta koja su bila odreena za nas.Biskup je vratio relikvijar sveteniku i blagosiljao nas. Dva prsta njegove

    desne ruke isecala su krst u vazduhu, prvo iznad mog dede, zatim iznadokupljene kraljevske porodice.

    Hor je ponovo zapevao. Stari kralj je ustao, pomalo ukoen. Straari sunapustili svoja mesta oko trona i krenuli ispred njega ka izlazu iz crkve, gde suga ekale koije. Kao i uvek, ili smo za njim.

    Obiaj je nalagao da cela crkvena zajednica, ukljuujui i lanovekraljevske porodice, ostane na mestu tokom cele ceremonije, dok svaki lan neprie i ne poljubi relikviju, ali je Ferrante bio isuvie nestrpljiv da bi ekao naneplemie.

    ***

    Vratili smo se pravo u Castel Nuovo, trapezoidni zamak od cigala bojeblata koji je pre dve stotine godina sagradio Charles od Anuja da mu slui kaodvorac. Prvo je uklonio trone ostatke franjevakog samostana posveenogDevici Mariji. Charle je vie cenio sigurnost od elegancije: svaki ugao zamka,koji je on zvao Moschio Angiono, Anujska tamnica, bio je ojaan ogromnimvaljkastim kulama, iji su zupasti vrhovi trali ka nebu.

    Dvorac je stajao u samom zalivu, toliko blizu obali da sam, kao mala, estoproturala ruku kroz prozor zamiljajui da mazim more. Tog jutra povetarac sedizao sa vode i dok sam se vozila u otvorenim koijama izmeu Alfonsa iIsabelle, sa zadovoljstvom sam udahnula miris mora. ovek ne moe da ivi uNapulju gde stalno vidi vodu, a da je ne zavoli. Stari Grci su grad nazvaliPartenope po staroj sireni, pola eni, pola ptici, koja se zbog neuzvraeneljubavi prema Odiseju bacila u more. Po legendi, more ju je izbacilo na

  • 7/26/2019 Din Kalogridis~ena jednog Bordije.pdf

    14/296

    napuljsku obalu. ak i kao devojica, znala sam da nije zbog ljubavi mukarcanamamljena u talase.

    Podigla sam veo da bih vie uivala u vazduhu. Pridigla sam se u koiji iokrenula unazad da bih bolje videla udubljeni meseev srp obale, sa tamno-ljubiastim Vezuvom na istoku i ovalnom tvravom Castel del Ovo na zapadu.Isabella me je, zbog gomile, odmah posadila natrag jako me povukavi, iako joj

    je izraz lica ostao pribran i kraljevski.Naa koija protutnjala je kroz glavnu kapiju zamka, gde su se nalazile dve

    kule; sa jedne strane Kula straara, a sa druge Srednja kula. Spajala ih je bela,mermerna trijumfalna kapija Alfonsa Velikodunog, koju je podigao mojpradeda da bi obeleio svoj pobedonosni ulazak u Napulj kao novi vladar. Bilo

    je to prvo to je obnovio na uruenoj palati i kada je sagradio kapiju, prekrstioje svoje novo boravite u Castel Nuovo.

    Prolazili smo ispod nieg od dva luka i netremice sam posmatrala reljef nakome je prikazan Alfonso u koiji, okruen plemiima koji ga doekuju. Visokoiznad bila je postavljena raskona statua Alfonsa, vea od prirodne veliine.

    Pokazivao je ka nebu, a ruka mu je dosezala iza kula. I ja sam se osealaraskono. Bila sam u Napulju, uz sunce, more i mog brata i bila sam srena.Nisam mogla da zamislim da bi neko mogao da mi oduzme takvo

    zadovoljstvo.Kada smo bili u unutranjem dvoritu i kada je glavna kapija bila

    zatvorena, izali smo iz koija i uli u Veliku dvoranu. Tamo su, na najduemstolu na svetu, stajale poslastice: inije sa maslinama i voem, sve vrste hleba,dva peena vepra u ijim vilicama behu pomorande, peena i punjena ivina imorska hrana, ukljuujui i sone raie. Bilo je i mnogo vina Lachrima Christi,Hristove suze, napravljenog od grkog groa koje je uzgajano na plodnimpadinama Vezuva. Alfonso i ja smo uzeli vino razblaeno vodom. Dvorana jebila ukraena svim vrstama cvea. Ogromni mermerni stubovi bili su obloenizlatnim brokatom i ukraeni plavim barunom, za koji su bili privreni venciod rua crvenih poput krvi.

    Naa majka, madona Trusija, bila je tamo da nas doeka. Potrali smo kanjoj. Stari Ferrante ju je voleo i nimalo nije mario to je mom ocu rodila dvojedece van braka. Kao i uvek, pozdravila je svakog od nas poljupcem i toplimzagrljajem. Mislila sam da je ona najlepa ena ovde. Blistala je, nevinaplavokosa boginja meu jatom spletkakih gavrana. Kao i moj brat, bila je

    jednostavno dobra i nije provodila dane razmiljajui o tome kakvu korist daizvue, ve kako da prui ljubav, utehu. Sedela je izmeu Alfonsa i mene, a

    Isabella je bila sa moje desne strane.Ferrante je nadzirao gozbu sedei na elu stola. Daleko iza njega bio je

    zasvoeni prolaz koji je vodio do njegove prestone sobe, a zatim u njegove lineodaje. Iznad njega visila je ogromna tapiserija sa kraljevskim napuljskimoznakama, zlatni ljiljani na tamnoplavoj pozadini, uveni fleur-de-lisnasledstvo iz doba vladavine Anuja.

    Taj zasvoeni prolaz bio mi je posebno zanimljiv tog dana. Upravo tajhodnik sa svodovima postae moj put ka otkriu.

  • 7/26/2019 Din Kalogridis~ena jednog Bordije.pdf

    15/296

    Kada je gozba zavrena, dovedem su muziari i otpoeo je ples, koji je starikralj posmatrao sa trona. Ni ne pogledavi nas, decu, moj otac uze za ruku mojumajku i povede je na ples. Iskoristila sam veselje da pobegnem Isabellinompomnom pogledu i da se ispovedim bratu.

    Pronai u Ferranteove mrtvake, rekla sam mu. Nameravala sam dauem u kraljeve line odaje bez njegove dozvole, to je neoprostivo krenje

    pravila ak i za lana porodice. Da neki stranac to uradi, to bi se smatraloizdajom.

    Alfonsove oi se razrogaie iznad pehara. Sancha, nemoj. Ako te uhvate,ne moe ni da zamisli ta bi ti otac uradio.

    Ali, ja sam se ve danima borila sa nepodnoljivom znatieljom i vie nisammogla da je potisnem. ula sam kako je jedna slukinja rekla dona Esmeraldimojoj dadilji i strasnoj skupljaici kraljevskih glasina, da je to istina: starac jeimao tajnu sobu mrtvaka koju je stalno poseivao. Slugama je nareeno daiste tela od praine i briu podove. Do tada sam, zajedno sa ostalim lanovimaporodice, verovala da su to govorkanja koja podstiu dedini neprijatelji.

    Bila sam poznata po odvanosti. Za razliku od mog mlaeg brata, koji jesamo eleo da ugodi starijima, poinila sam bezbroj dejih nestaluka. Penjalasam se na drvee da bih uhodila dvoje roaka koji su se venali jednom dok sukonzumirali plemeniti brak kome su kumovali kralj i biskup, i oboje su mevideli kako zurim kroz prozor. Jednom prilikom sam sakrila abe krastae ugornji deo haljine i pustila ih na sto tokom kraljevskog banketa. Da bih seosvetila zbog kazne, jedanput sam ukrala krag maslinovog ulja iz kuhinje iprosula ga po pragu oeve spavae sobe. Moje roditelje nije toliko zabrinulomaslinovo ulje, koliko to da sam, sa deset godina, iskoristila svoj najbolji nakitda podmitim straara da ode.

    Uvek bi me grdili, a to na koliko u biti zatvorena u deju sobu zavisilo jeod toga koliko je bilo drsko nedelo koje sam poinila. Nije me bilo briga. Alfonso

    je pristajao da bude zatvorenik sa mnom, da bi me teio i zabavljao. Zbog togasam ostala nepopravljiva. Gojazna dona Esmeralda, iako je bila sluavka, nijeme se plaila niti me je potovala. Kraljevsko poreklo nije ostavljalo utisak nanju. Iako ona nije bila plave krvi, njeni otac i mati su sluili u domainstvu

    Alfonsa Velikodunog, a zatim u Ferranteovom. Brinula se o mom ocu pre negoto sam se ja rodila.

    U to vreme, usred svoje etvrte dekade, bila je impozantna figura: krupnihkostiju, debela, irokih kukova i vilice. Njena kosa crna poput gavrana, jakoproarana sedim, bila je uredno skupljena ispod crnog vela.

    Nosila je crnu haljinu kao znak veite tuge, iako je njen mu, mladi vojniku Ferranteovoj vojsci, umro skoro etvrt veka ranije. Nakon toga, donaEsmeralda postala je vrlo pobona. Zlatno raspee lealo je na njenim bujnimgrudima.

    Nije imala dece. Iako nije bila naklonjena mom ocu zapravo je jedvamogla da sakrije prezir koji je oseala prema njemu Esmeralda se ponaala kaoda sam njena erka kada me je Trusija rodila.

  • 7/26/2019 Din Kalogridis~ena jednog Bordije.pdf

    16/296

    Mada me je volela i davala sve od sebe da me zatiti, moje ponaanje jeuvek izazivalo prekor. Zakiljila bi, obesila usne u znak neodobravanja iodmahivala bi glavom. Zato ne moe da se ponaa kao tvoj brat?

    To pitanje me nikada nije povredilo. Volela sam svog brata. Zapravo, elelasam da vie budem kao on i moja majka, ali nisam mogla da uguim ono tosam bila. Onda bi Esmeralda rekla neto to bi me veoma zabolelo.

    Loa si kao tvoj otac u tim godinama...U velikoj trpezariji sam pogledala malog brata i rekla: Otac nikad nee

    saznati. Pogledaj ih... Pokazala sam prema odraslima koji su se smejali iplesali. Niko nee ni primetiti da sam otila. Zastala sam. Kako moe daizdri, Alfonso? Zar ne eli da zna da li je to istina?

    Ne, trezveno je odgovorio.Zato?Zato to je moda istina.Tek kasnije sam shvatila ta je hteo time da kae. Umesto toga, razoarano

    sam ga pogledala i onda se, uz kovitlanje sukanja od zelene svile, probila kroz

    gomilu.Provukla sam se kroz zasvoeni hodnik i pored velike zlatno-plavetapiserije koja je visila u njemu, a da me niko nije video. Verovala sam da sam

    jedina koja je pobegla sa zabave. Pogreila sam.Veoma sam se iznenadila kad sam ugledala da velika drvena vrata

    kraljeve prestone sobe stoje odkrinuta kao da je neko hteo da ih zatvori, ali munije ba polo za rukom. Tiho sam ih otvorila toliko da mogu da uem i zatim ihzatvorila za sobom.

    Prostorija je bila prazna poto su straari bili zauzeti posmatranjem svojihtienika u Velikoj dvorani. Iako nije bila tako velianstvena kao dvorana, ovasoba izazivala je potovanje. Ispred glavnog zida bio je Ferranteov tron: stvarod kitnjasto izrezbarenog tamnog drveta, tapacirana tamno-crvenim barunom,stajala je na niskom podijumu sa dva stepenika. Iznad prestola bio je baldahinsa ljiljanima koji su bili zatitni znak Napulja, a sa obe strane luni prozori suse protezali od poda do tavanice i uokvirivali sjajan pogled na zaliv. Sunevizraci prodirali su kroz prozore, odbijajui se o bele mermerne podove i okreenezidove, stvarajui zaslepljujui, eterini utisak.

    Ovo mesto izgledalo je isuvie otvoreno, isuvie svetlo da bi krilo nekutajnu. Zastala sam na trenutak, ispitujui okolinu, dok su u meni rasli i radost istrah. Plaila sam se, ali, kao i uvek, radoznalost je nadvladala bojazan.

    Krenula sam ka vratima koja su vodila u dedine line odaje. Samo jednom

    sam prola kroz njih, pre par godina kada je Ferrantea drmala opasna groznica.Ubeeni da umire, lekari su pozvali porodicu da se oprosti od njega. Bila samuverena da me se kralj nee setiti, ali je spustio ruku na moju glavu i poastiome osmehom.

    Bila sam zaprepaena. Celog ivota povrno je pozdravljao mene i mogbrata, zatim bi sklonio pogled i zagledao bi se u daljinu, brinui se o vanijimstvarima. Nije bio drueljubiv, ali sam ga nekoliko puta uhvatila u udnim

  • 7/26/2019 Din Kalogridis~ena jednog Bordije.pdf

    17/296

    trenucima, dok posmatra svoju decu i unuice otrim pogledom, prosuujui,vagajui.

    Nijedan detalj mu nije promicao. Nije bio neljubazan ili grub, ve rastrojen.Kada bi govorio, ak i za vreme porodinih svetkovina na kojima je bilo mnogoljudi, bilo je to obino sa mojim ocem i to samo o politikim stvarima. Njegovposlednji brak, sa Huanom od Aragona, njegovom treom enom, bio je iz

    ljubavi vie nije imao potrebe da poboljava svoj politiki poloaj, da raanaslednike. Ali je odavno iscrpeo svu poudu. Kralj i kraljica kretali su se urazliitim krugovima i sada su razgovarali jedino kada je prilika to zahtevala.

    Toga dana, dok je leao u krevetu navodno umirui i kada je stavio ruku namoju glavu i nasmeio se, zakljuila sam da je nean.

    U prestonoj sobi, udahnula sam da bih se ohrabrila i brzo krenula premaFerranteovim linim odajama.

    Nisam oekivala da u nai mrtvace. Moja zebnja poticala je od toga ta ebiti ako budem uhvaena.

    Sa druge strane tekih vrata prestone sobe, zvuk zabave i muzika postajao

    je sve tii. ula sam kako moje svilene suknje ute vukui se po mermeru.Nesigurno sam otvorila vrata koja su vodila u kraljevu spoljnu odaju.Prepoznala sam je poto sam prola kroz nju kada je Ferrante bio bolestan.Ovde je bila kancelarija, sa etiri stolice, velikim pisaim stolom, stolovima,mnogobrojnim zidnim svenjacima koji gore do duboko u no, kartama Napuljai Papske drave na zidu. Takoe je visio i portret mog pradede Alfonsa samaem ukraenim draguljima koji je doneo iz panije i koji je Ferrante nosiodanas u Duomu.

    Odvano sam dodirivala zidove, razmiljajui o skrivenim odajama,prolazima. Paljivo sam gledala mermerni pod traei pukotine koje bi ukazalena stepenice koje vode do tamnice, ali nita nisam nala. Nastavila sam krozzasvoen hodnik do druge prostorije nametene za privatne obede. Ni ovde nijebilo nieg znaajnog.

    Ostala je samo Ferranteova spavaa soba sa tekim vratima. Guei u sebimisli o tome da e me uhvatiti i kazniti, odvano sam ih otvorila i ula uunutranju odaju, najliniju od svih kraljevskih prostorija.

    Za razliku od drugih svetlih i veselih soba, ova je bila zaguljiva i mrana.Prozori su bili prekriveni draperijama od tamno-zelenog baruna, koje nisuproputale ni sunevu svetlost ni vazduh. Veliki prekriva iste zelene bojepokrivao je vei deo kreveta, na kome su stajala bezbrojna krzna. Oigledno jeFerrante bio zimogroljiv.

    S obzirom na status svog vlasnika, odaja je bila prilino neukraena. Jediniznaci raskoi bili su zlatna bista kralja Alfonsa na kaminu i zlatni kandelabrikoji su stajali sa obe strane kreveta.

    Panju mi je privukao zid preko puta gde su bila irom otvorena vrata. Izanjih je bila sobica sa drvenim oltarom, sveama, brojanicama, statuetom svetogGennara i tapaciranom klupom za molitvu.

  • 7/26/2019 Din Kalogridis~ena jednog Bordije.pdf

    18/296

    Meutim, na kraju te male odaje, pored skromnog oltara, bila su jo jednavrata ona behu zatvorena. Vodila su dalje u unutranjost, a kraj njihovih ivicaprobijala se bleda, treperava svetlost.

    Osetila sam uzbuenje pomeano sa strahom. Da li je slukinja ipak reklaistinu? Viala sam smrt i ranije.

    Kraljevska porodica je bila velika i u njoj se umiralo, tako da sam morala

    da prolazim pored bledih izloenih tela odojadi, dece i odraslih. Ali pomisao nato to moda lei iza tih unutranjih vrata, zaokupila je moju matu. Hou li

    pronai kosture koji lee jedan preko drugog? Gomile tela koja se raspadaju?Nizove kovega?

    To iekivanje je postalo nepodnoljivo. Brzo sam prola kroz usku sobu saoltarom i nesigurnim prstima dodirnula bronzanu rezu koja je vodila unepoznato. Za razliku od svih drugih vrata koja su bila deset puta ira i etiriputa via od mene, ova su bila jedva dovoljno velika da ovek moe da proekroz njih.

    Otvorila sam ih.

    Jedino mi je hladna oholost koju sam dobila oevom krvlju dozvolila dazaustavim vrisak uasa; Obavijena tminom, odaja nije lako odavala svojuveliinu. Mojim dejim oima inila se ogromnom, bezgraninom, doneklezahvaljujui tamnom, neobraenom kamenu. Samo tri tanke, votane sveiceosvetljavale su zidove bez prozora: jedna malo udaljena od mene i dve navelikim gvozdenim zidnim svenjacima sa obe strane ulaza.

    Tano iznad njih stajao je moj domain elei mi dobrodolicu, a lice mubee osvetljeno zlatnim sjajem treperavih svea. Ili, tanije, nije stajao, ve jebio podboen na uspravnu gredu koja se pruala ba pored krune na njegovojglavi. Nosio je plavi ogrta, prikaen na ramena zlatne tunike medaljonima sacvetom ljiljana. Na grudima i bedrima, konopci su ga drali vrsto privezanogza podupira. ica, privezana za jednu ruku, podizala ju je daleko od tela isavijala je u laktu, dok je dlan bio okrenut malo nagore, kao da nekog priziva.

    Uite, Vae velianstvo.Lice mu je bilo kao lakirani pergament oker boje i blistalo je na svetlosti.

    Bilo je jako zategnuto preko jagodinih kostiju, otkrivajui smee zube koji suse jezivo cerili. Kosa, koja je za ivota moda bila bujna, sastojala se od nekolikotankih kestenjastih pramenova koji su visili sa smeurane koe glave. Anjegove oi...

    Ah, njegove oi. Neko je dopustio da se njegove duge crte lica jezivo sasue.Usne su mu sasvim nestale, ui su se pretvorile u debele, majune komade koe

    okaene o njegovu lobanju. Na nosu, upola manjem od mog malog prsta, nestalesu mesnate nozdrve i sad su se pretvorile u dve zjapee rupe, inei da jo vieizgleda kao kostur. Ali taj neko nije dopustio da nestanu njegove oi. U onimdupljama bile su dve dobro postavljene, vrlo uglaane one jabuice od belogmermera, na kojima su paljivo bile iscrtane zelene duice sa crnim zenicama.Mermer je blistao na svetlosti, pa sam imala oseaj da me neko posmatra.

    Progutala sam knedlu. Drhtala sam. Do tog trenutka bila sam dete ubudalastom pohodu koje zamilja da se igra, da doivljava pustolovinu. Ali u

  • 7/26/2019 Din Kalogridis~ena jednog Bordije.pdf

    19/296

    ovom otkriu nije bilo uzbuenja, pre vremena sazrelog zadovoljstva,bezobrazne radosti, samo saznanja da sam naletela na neto veoma odraslo iuasno.

    Zakoraila sam ka biu ispred sebe, nadajui se da je ono to sam videla naneki nain lano, da nikad nije ni bilo ljudsko bie. Nesigurno sam pritisnulabutinu preko satenskih pantalona i osetila utavljenu kou preko kosti. Noge su

    ostale u tankim arapama od telee koe i finim papuama sa resama na koje senije oslanjala nikakva teina. Odmakla sam ruku, uverena u suprotno.

    Kako moe da izdri, Alfonso? Zar ne eli da zna da li je to istina?Ne. Zato to je moda istina.Kako je bio mudar moj mladi brat: najvie na svetu sam elela da izbriem

    iz seanja ono to sam upravo videla. Tada se promenilo sve to sam mislila omom dedi. Mislila sam da je dobar starac, strog, ali da ga je na to nateralobreme vladavine. Verovala sam da su baroni, koji se bune protiv njega, loiljudi koji vole nasilje iz ista mira, zato to su Francuzi. Verovala sam slugamakoji su, za ljude koji su prezirali Ferrantea govorili da su laovi. ula sam kako

    Ferranteova sobarica apue dona Esmeraldi da kralj ludi i rugala sam se tome.Suoena sa nezamislivom udovinou, sada se nisam smejala. Drhtalasam, ali ne zbog jezovitog prizora preda mnom, ve zbog toga to sam shvatilada Ferranteova krv tee kroz moje vene.

    Spotiui se krenula sam napred u sumrak pored straara koji je uvaosobu i videla jo moda deset tela u senci, sva naslonjena i vezana, samermernim oima i nepomina. Sva osim jednog.

    Nekih est leeva ispred mene, figura koja je nosila upaljenu sveuokrenula se prema meni. Prepoznala sam dedu, njegovo lice uokvireno sedombradom bilo je bledo i sablasno na treperavoj svetlosti.

    Sancha, zar ne?, slabo se osmehnuo. Pa, oboje smo iskoristili proslavu dase izvuemo iz gomile. Dobro dola u moj muzej mrtvih.

    Oekivala sam da e biti besan, ali se ponaao kao neko ko doekuje gostena intimnoj zabavi. Dobra si, rekao je. Nisi ni cijuknula, a ak si i dodirnulastarog Roberta. Nagnuo je glavu ka lesu koji je bio najblii ulazu. Veomasmelo. Tvoj otac je bio mnogo stariji nego ti sada, kada je prvi put uao ovde.Zavritao je, a onda briznuo u pla kao obina devojica.

    Ko su oni?, upitala sam. Bila sam zgroena, ali je znatielja zahtevala dasaznam celu istinu.

    Ferrante je pljunuo na pod. Anuji, odgovorio je. Neprijatelji. Onajtamo, pokazao je na Roberta, bio je grof, dalji roak Charlea Anujskog.

    Zakleo mi se da e preuzeti moj tron.Deda se prigueno, zadovoljno nasmejao. Vidi ko je ta dobio. Ferrante

    nepokolebljivo ode do svog biveg suparnika. A, Roberte? Ko se sad smeje?Pokazao je na jeziv skup i odjednom mu je ton postajao ei. Grofovi i markizi,ak i vojvode. Svi do jednog bili su izdajnici. Svi su eznuli da me vide mrtvog.Zastao je da bi se smirio. Dolazim ovde kada mi treba da se prisetim svojihpobeda. Da se setim da sam jai od svojih neprijatelja.

  • 7/26/2019 Din Kalogridis~ena jednog Bordije.pdf

    20/296

    Zurila sam u mukarce. Oigledno su eksponati za ovaj muzej prikupljanidugo vremena. Neka tela imala su jo uvek puno kose na glavi i guste brade.Drugi, poput Roberta, izgledali su pomalo otrcano. Ali su svi bili obueni u ruhokoje je oznaavalo njihov plemiki rod, u svilu, brokat i barun. Neki su imalimaeve sa zlatnim balacima o boku. Drugi su nosili ogrtae obrubljenehermelinom i drago kamenje. Jedan je na glavi imao crnu barunastu kapu sa

    belim nojevim perom, nagnutim na aljiv nain. Neki su jednostavno stajali.Drugi su bili u razliitim pozama: jedan je stavio runi gleanj na kuk, drugi jeposegnuo za balakom svog maa, trei je ispruio dlan, pokazujui premasvojim prijateljima.

    Svi su bezizraajno zurili ispred sebe. Oi?, rekla sam. Bilo je to pitanje.Ferrante me je trepui gledao s visine. teta to si ensko. Bila bi dobar

    kralj. Od sve njegove dece, ti najvie lii na svog oca. Ponosna si i vrstamnogo vie nego on. Ali, za razliku od njega, ti bi imala petlje da uradi sve to

    je potrebno za kraljevstvo. Uzdahnuo je. Ne kao ona budala Ferrandino. Onsamo eli mekan krevet i da mu se lepe devojke dive. Nema kimu, nema

    mozga.Oi, ponovila sam. Plaile su me. U njima je bilo neke izopaenosti kojusam morala da razumem. ula sam to to mi je upravo rekao rei koje nisamelela da ujem. elela sam da skrenem misli, da ih zaboravim. Nisam elela dabudem kao kralj i kao moj otac.

    Istrajne stvarice, kazao je. Oi se raspadnu kada se telo mumificira nemoe to nikako da se sprei.

    Prvi su imali sputene kapke iznad praznih onih duplja. Izgledali su kaoda spavaju. eleo sam da me uju kada im se obraam. eleo sam da mogu daih vidim kako me sluaju. Ponovo se nasmejao. Pored toga, ovako jedelotvornije. Kako se prepao moj poslednji gost kad je video svoje nestalesunarodnike kako zure u njega!

    Pokuala sam da naem neki smisao u svemu tome iz mog naivnog ugla.Bog vas je uinio kraljem. Ako su ovi ljudi bili izdajnici, bili su protiv

    Boga. Nije ih bilo greh ubiti.Bio je ispunjen gaenjem zbog ove moje primedbe. Ne postoji greh!.

    Zastao je. Poeo je da me pouava. Sancha, udo svetog Gennara... skoro uvekse dogaa u maju i septembru. Ali zato misli da udo obino ne uspe kadasvetenik uzme relikvijar u decembru? To pitanje me je iznenadilo. Nisam ninasluivala odgovor. Razmisli, devojice.

    Ne znam, Vae velianstvo...

    Zato to je u maju i septembru toplije. I dalje nisam razumela.Zbunjenost mi se ogledala na licu. Vreme je da prestane da se prihvata tegluposti o Bogu i svecima. Postoji samo jedna sila na Zemlji monad ivotom ismru. Za sada je, barem u Napulju, ja posedujem. Jo jednom me jepodstaknuo. Razmisli. Supstanca u boici je u poetku vrsta. Zamisli svinjskoili jagnjee salo. ta se deava sa tim salom kada pee ivotinju na ranju,odnosno kad ga izloi toploti?

    Kaplje u vatru.

  • 7/26/2019 Din Kalogridis~ena jednog Bordije.pdf

    21/296

    Toplota pretvara vrste stvari u tene. Tako e se, moda, ako odneserelikvijar svetog Gennara iz hladnog, mranog ormana u Duomo tokom toplog,sunanog dana i saeka malo... il miracolo e fatto. Neto vrsto e se pretvoritiu tenost.

    Ve sam bila zapanjena. Jeres mog dede samo je produbila taj oseaj. Setilasam se Ferranteovog povrnog odnosa prema svemu religioznom, njegove elje

    da ne ode na misu ili da to pre zavri sa njom. Sumnjala sam da je ikadakleknuo ispred malog oltara koji je vodio do sobe koja je bila dom njegovihpravih ubeenja. A ipak, u isto vreme me je zanimalo njegovo objanjenje uda.Moja vera postala je nesavrena, proarana sumnjom. Ali bez obzira na to,navika je bila jaka. Tiho i brzo sam se molila Bogu da oprosti kralju i svetomGennaru da ga zatiti bez obzira na grehe. Po drugi put tog dana, molila sam seGennaru da zatiti Napulj, ovog puta ne samo od zloina koji su inili nelojalnibaroni.

    Ferrante je svojom koatom rukom proaranom plavim venama posegaoza mojom malom i njegov stisak nije dozvoljavao neslaganje. Hajde, dete.

    Pitae se gde smo. Osim toga, dovoljno si videla.Razmiljala sam o svakom mukarcu u muzeju mrtvih, o tome kako im jemoj zluradi deda sigurno objasnio kakva ih sudbina eka, o tome kako su slabiisigurno plakali i molili da ih potedi. Pitala sam se kako ih je ubio. Sigurno nanain koji ne ostavlja tragove.

    Ferrante je visoko podigao sveu i poveo me iz svoje mrtvake galerije. Doksam ekala u sobi sa oltarom da on zatvori vratanca, razmiljala sam o istomzadovoljstvu koje je doivljavao u drutvu svojih rtava.

    Bio je sposoban da ubije bez grie savesti, sposoban da se naslauje timinom. Moda je trebalo da se plaim za svoj ivot, poto sam nepotrebnoensko, a ipak se nisam bojala. Ovo je bio moj deda. Prouavala sam njegovolice na zlatnoj svetlosti: imao je neki dobroudni izraz i na rumenim obrazimamu je bila reetka od ispucalih kapilara koju oduvek pamtim. Pogledala sam gapaljivo u oi, koje su tako liile na moje, traei znakove okrutnosti i ludila kojisu nadahnuli nastanak muzeja.

    Te oi su me prouavale, prodorno i zastraujue razumno. Ugasio je sveui stavio je iznad malog oltara, a zatim me ponovo uhvatio za ruku.

    Nikome neu rei, Vae velianstvo. Izustila sam to ne zato to sam seplaila ili zato to sam elela da se zatitim, ve zbog elje da Ferrantu stavimdo znanja da sam sasvim odana porodici.

    Lagano se nasmejao. Draga, ba me briga. Jo bolje ako kae. Neprijatelji

    e me se jo vie plaiti.Proli smo kroz kraljevu spavau sobu, kroz dnevnu sobu, spoljnu

    kancelariju i na kraju, prestonu sobu. Pre nego to je gurnuo vrata, okrenuo seda me pohvali. Nije lako nama jaima?

    Podigoh bradu da bih ga pogledala.Star sam i neko e ti rei da postajem slabouman, ali i dalje primeujem

    veinu stvari. Znam koliko voli svog brata. Kao da je pogledao negde u sebe.Voleo sam Huanu jer je bila dobroduna i odana. Znao sam da me nikada nee

  • 7/26/2019 Din Kalogridis~ena jednog Bordije.pdf

    22/296

    izdati. Tvoja majka mi se svia iz istog razloga ljupka ena. Njegova panja seponovo okrenula ka spolja da bi me prouavao. Tvoj mlai brat je na njuvelikoduan. Bie beskoristan kad je politika u pitanju. Video sam kako si muodana. Ako ga voli, pazi na njega. Zna, mi jaki moramo da pazimo na slabije.Oni nemaju hrabrosti da urade ono to je neophodno za preivljavanje.

    Paziu ga, odvano sam rekla, ali se nikada neu sloiti sa dedinim

    miljenjem da su ubijanje i okrutnost neophodni za zatitu Alfonsa.Ferrante odgurnu vrata. Drei se za ruke, vratili smo se u Veliku dvoranu

    u kojoj su muziari svirali. Prela sam pogledom preko gomile traei Alfonsa ividela ga kako stoji u suprotnom uglu i kao sova nas posmatra. Moja majka iIsabella su plesale i na trenutak su sasvim zaboravile na nas decu.

    Ali moj otac, vojvoda od Calabrije, oigledno je primetio da je kralj nestao.Podigla sam pogled i trgla se kada je zakoraio ispred nas i zaustavio nas

    jednim pitanjem.Vae velianstvo, da li vam ova devojica dosauje? Tokom svog kratkog

    ivota, nikada nisam ula da se vojvoda na neki drugi nain obraa svom ocu.

    Pogledao me je, a izraz lica bee mu neprijateljski i sumnjiav. Pokuala samda se ponaam kao nevinace, ali nakon onoga to sam videla, nisam mogla dasakrijem da sam se potresla do sri.

    Ni najmanje, raspoloeno odgovori Ferrante. Samo smo neto istraivali.To je sve.

    U lepim, bezdunim oima mog oca prvo se ogledalo otkrie, zatim bes.Dobro je razumeo gde smo deda i ja bili i poto sam bila poznata kaoneposluna, shvatio je da nisam tamo bila pozvana.

    Ja u se obraunati s njom, ree vojvoda veoma preteim glasom. Bio jepoznat po tome da se estoko ponaao prema svojim neprijateljima, Turcima.Traio je da lino mui i ubije zarobljene u bici za Otranto, na nain koji je biotoliko neljudski da nama, deci, nisu dozvolili ak ni da to ujemo. Kazah samasebi da se ne plaim. Bilo je neprikladno da mene, lana kraljevske porodice,izmlati. Nije shvatao da me je ve kaznio najveom moguom kaznom: nije mevoleo i to nije krio. A ja, ponosna na njega, nikada ne bih priznala da oajnikielim da steknem njegovu naklonost.

    Nemoj da je kazni, Alfonso, ree Ferrante. Samo je hrabra.Devojice ne bi trebalo da budu hrabre, suprotstavio se moj otac. Ova

    ponajmanje od svih. Moja ostala deca su podnoljiva, ali ona me samo nerviraod dana kada se rodila i to je dan zbog kojeg jako alim.

    Besno me je pogledao. Idi. Njegovo velianstvo i ja moramo neto da

    razgovaramo. Ti i ja emo ovo raspraviti kasnije.Ferrante pusti moju ruku. Blago sam se naklonila i rekla: Vae

    velianstvo. Otrala bih to pre mogu samo da dvorana nije bila ispunjenaodraslima koji bi se svi okrenuli i traili od mene da budem pristojna. Zato samnajbre to sam mogla prola do brata koji me je oekivao.

    Samo me je pogledao i zagrlio. Oh, Sancha! Znai, istina je... ao mi je tosi to morala da vidi. Jesi li se uplaila?

  • 7/26/2019 Din Kalogridis~ena jednog Bordije.pdf

    23/296

    Moje srce, koje se smrzlo u prisustvu dvojice starijih, raskravilo se poredAlfonsa. Nije eleo da zna detalje onoga to sam videla, samo je hteo da znakako se ja nosim s tim. Pomalo me je iznenadilo to moj mlai brat nije bio viezapanjen kad je saznao da su glasine istinite. Moda je bolje razumeo kralja odmene.

    Povukla sam se, ali su mi ruke jo uvek bile upletene sa njegovim. Nije

    bilo tako strano, slagala sam.Otac je izgledao besno. Bojim se da e te kazniti.Slegoh ramenima. Moda i nee. Ferrantu nije bilo ni najmanje stalo.

    Zastala sam, a zatim dodala, deje se razmeui hrabrou: Uostalom, ta eotac da uradi? Da me natera da budem u svojoj sobi? Da mi ne da, da veeram?

    Ako bude to uradio, proaputa Alfonso, ja u doi kod tebe i tiho emo seigrati. Ako bude gladna, doneu ti hrane.

    Nasmeila sam se i spustila dlan na njegov obraz. Sutina je u tome da nesme da se brine. Ne postoji nita to otac moe da uradi to bi me stvarnopovredilo.

    Kako sam pogreila.

    Dona Esmeralda je ekala ispred Velike dvorane da nas povede u dejusobu. Alfonso i ja smo bili veseli, posebno kad smo proli pored uionice u kojojbismo, da nije raspust, uili latinski pod nenadahnutim okom fra GiuseppeaMarije. Fra Giuseppe bio je dominikanski monah tunog lica iz oblinjegsamostana svetog Domenica Maggiorea, uvenog po tome to se u njemu predva veka raspee obratilo Tomi Akvinskom. Fra Giuseppe je bio toliko krupanda smo ga i Alfonso i ja prekrstili i na latinskom ga zvali fra Cena, otac Veera.Dok smo prolazili pored uionice, sveano sam poela konjugaciju naegtrenutno omiljenog glagola.

    Ceno, rekoh. Veeram.Alfonso je tiho zavrio. Cenare, kazao je. Cenavi. Cenatus.Dona Esmeralda je prevrnula oima, ali nije nita rekla.Zakikotala sam se zbog ale o fra Giuseppeu, ali sam se u isto vreme setila

    reenice koju je koristio na zadnjem asu da nas naui dativu.Deo et homnibus peccavit. Greio je pred Bogom i pred ljudima.Pomislih na Robertove mermerne oi kako zure u mene. Hou da znam da

    me sluaju.Kada smo stigli u deju sobu, Esmeraldi se pridruila sobarica i zajedno su

    nam skidale sveanu odedu dok smo se mi nestrpljivo migoljili. Nakon toga

    smo obukli odeu koja nas manje ograniava ja iroku ukasto-smeu haljinu,a Alfonso jednostavnu tuniku i pantalone.Otvorie se vrata deje sobe i kad smo se okrenuli, videli smo nau majku,

    madona Trusiju u drutvu njene dvorske dame, dona Elene, panske plemkinje.Ona je dovela svog sina, naeg omiljenog drugara za igru, Artura, koatognestaka dugih udova koji je prednjaio u jurcanju i penjanju na drvee,sportovima u kojima sam uivala.

  • 7/26/2019 Din Kalogridis~ena jednog Bordije.pdf

    24/296

    Majka se presvukla iz sveanog crnog u bledo-utu haljinu. Kad sampogledala njeno nasmeeno lice, pomislila sam na napuljsko sunce.

    Maleni, kazala je. Imam iznenaenje. Idemo na izlet.Alfonso i ja smo odobravajui povikali. Uhvatili smo mekane ruke madone

    Trusije. Povela nas je iz deje sobe u hodnike zamka, a dona Elena i Arturo ilisu za nama. Ali, pre nego to smo stigli do slobode, imali smo nesrean susret.

    Naleteli smo na mog oca. Ispod plavo-crnih brkova usne su mu bile smrknute iodlune, a obrve skupljene. Pretpostavila sam da je krenuo u deju sobu da bime kaznio. S obzirom na date okolnosti, mogla sam takoe da pretpostavim tae biti kazna.

    Iznenada smo stali. Vae velianstvo, ljupko je rekla moja majka inaklonila se. Dona Elena nakloni se za njom.

    Odseno je upitao Trusiju: Kuda ete?Vodim decu na izlet.

    Vojvoda pree nemirnim pogledom preko nae male skupine, zatim sezaustavi na meni. Ispravila sam ramena i podigla bradu, prkosna i odluna da

    mu ne pokaem ni znak razoaranja zbog sledee izjave.Ona ne ide.Ali, Vae velianstvo, raspust je...Ona ne ide. Danas se gnusno ponaala. Moram odmah da se pozabavim

    njom. Zastao je i tako pogledao moju majku da je ona uvenula kao cvet navrelini koja sve spaljuje. Idite sada.

    Madona Trusija i Elena su se opet poklonile vojvodi. Majka i Alfonso meoboje letimino i tuno pogledae pre nego to su nastavili.

    Hajde, ree otac.Hodali smo u tiini do deje sobe. Kada smo stigli, pozvao je dona

    Esmeraldu da prisustvuje njegovom zvaninom obraanju.Neu da troim ni trenutak svoje panje na beskorisnu devojicu za koju

    nema nade da e naslediti presto, pri tom jo i dete koje je kopile.Nije zavrio, ali to to me je tako brzo odbacio toliko me je zabolelo da

    nisam mogla da propustim priliku da se ne osvetim.Kakve veze to ima? I kralj je kopile, brzo sam ga prekinula, to vas ini

    sinom kopileta.Oamario me je tako jako da mi je naterao suze u oi, ali sam odbila da ih

    pustim da se skotrljaju niz obraze. Dona Esmeralda se lagano trgla kada me jeudario, ali je uspela da ostane pribrana.

    Nepopravljiva si, kazao je, ali vie ne mogu da ti dopustim da troi moje

    vreme. Nisi vredna ni trenutka moje panje. Disciplinom treba da se bavedadilje, a ne prinevi. Nisam ti davao hranu, zatvarao sam te u tvoju sobu, alinita od toga nije pomoglo da se smiri. A skoro si dovoljno odrasla da se uda.Kako da te pretvorim u pristojnu mladu enu?

    Zautao je i dugo razmiljao. Posle nekog vremena videla sam kako jezakiljio, a zatim su mu oi zablistale kada se neeg dosetio. Lagani, hladniosmeh igrao mu je na usnama. Zabranjivao sam ti pogrene stvari, zar ne? Tisi tvrdoglavo dete. Moe neko vreme da izdri bez hrane i zatvorena u sobi,

  • 7/26/2019 Din Kalogridis~ena jednog Bordije.pdf

    25/296

    jer bez obzira to ti se te stvari sviaju, to nije ono to voli najvie. Klimnuo jeglavom postajui jo vie zadovoljan svojom namerom. Znai, to moram dauradim. Nee se promeniti dok ti ne zabranim neto to voli vie od svega.

    Osetila sam kako poinje da me probada stvarni strah.Dve nedelje, rekao je, okrenuo se i obratio dona Esmeraldi. Ne sme da

    ima dodira sa bratom naredne dve nedelje. Nije im dozvoljeno da jedu zajedno,

    igraju se ili razgovaraju zabranjeno im je ak i da se vide. Tvoja budunostzavisi od toga. Razume li?

    Razumem, Vae velianstvo, kratko odgovori dona Esmeralda, zakilji iskloni pogled. Zajaukala sam.

    Ne moete da mi uzmete Alfonsa!Stvar je zavrena. Na oevom vrstom, bezdunom izrazu lica, otkrila

    sam tragove zadovoljstva. Filius Patri similis est.Kakav otac, takav sin.Poela sam da igram na kartu razuma. Postojala je opasnost da suze koje

    su mi se skupljale u oima ponu da se sputaju u slapovima niz obraze.Ali... Alfonso me voli. Njega e povrediti ako ne bude mogao da me via, a

    on je bio dobar sin, savreni sin. Nije fer, kazniete Alfonsa za neto to on nijeuradio!Kakav je oseaj, Sancha?, lagano se rugao moj otac. Kakav je oseaj kad

    zna da si odgovorna za to to je povreen neko koga najvie voli?Pogledala sam onoga ko me je rodio onog ko se okrutno naslaivao

    povreujui dete. Da sam bila mukarac, a ne devojica, da sam imala no, besbi me nadvladao i zaklala bih ga. U tom trenutku, znala sam kako je to oseatibeskrajnu, neizmernu mrnju prema nekome koga sam bespomono volela.elela sam da ga povredim isto onako kako je on povredio mene i da uivam utome.

    Kada je otiao, konano sam zaplakala, ali ak i dok su mi se slivale ljutitesuze, zaklela sam se da vie nikada neu dozvoliti nijednom mukarcu, pamakar to bio i vojvoda od Calabrije, da me rasplae.

    ***

    Provela sam naredne dve nedelje patei. Viala sam samo sluge. Iako mi jebilo dozvoljeno da izlazim napolje da se igram ako to elim, odbijala sam to, kaoto sam mrzovoljno odbijala i veinu obroka. Loe sam spavala i sanjala samFerranteovu avetinjsku galeriju.

    Bila sam toliko loe volje i tako sam se ponaala da me je dona Esmeralda,

    koja nikad nije podigla ni prst na mene, dvaput ogoreno oamarila.Razmiljala sam o iznenadnoj elji da ubijem oca i to me je veoma uplailo.Postala sam uverena da bih bez Alfonsovog nenog uticaja postala okrutna,polu-luda tiranka poput oca i dede na koje sam toliko liila.

    Nakon to su dve nedelje napokon prole, zgrabila sam svog malog brata izagrlila ga tako divljaki da smo oboje ostali bez daha.

    Kada sam konano mogla da progovorim, rekla sam: Alfonso, moramo dase sveano zakunemo da se vie nikada neemo rastajati. ak i kada se budemo

  • 7/26/2019 Din Kalogridis~ena jednog Bordije.pdf

    26/296

    venali, moramo da ostanemo u Napulju, blizu jedno drugom, jer u poludetibez tebe.

    Kunem se, kaza Alfonso, ali, Sancha, ti si sasvim razumna. Sa mnom ilibez mene, nikada ne bi trebalo da se plai ludila.

    Donja usna mi je drhtala dok sam mu odgovarala. Isuvie liim na oca,hladna sam i okrutna. ak je i deda rekao da sam vrsta, kao on.

    Po prvi put sam videla kako ljutnja plamti u oima mog brata. Nisi tiokrutna. Ti si fina i dobra. A kralj nije u pravu. Nisi ti vrsta, samo si...tvrdoglava.

    elim da budem kao ti, rekoh. Ti si jedina osoba koja me ini srenom.Od tog vremena, vie nikada nisam dala razloga mom ocu da me kazni.

  • 7/26/2019 Din Kalogridis~ena jednog Bordije.pdf

    27/296

    II

    Kasno prol 1492.

    Prolo je malo vie od tri godine. Stigla je 1492. godina, a sa njom i novipapa: Rodrigo Borgia, koji je uzeo ime Aleksandar VI. Ferrante je eleo dauspostavi dobre veze sa njim, posebno zato to su prethodne papeneblagonaklono gledale na kuu Aragona.

    Alfonso i ja smo prerasli deju sobu i preselili se u razdvojene sobe, alinismo bili zajedno jedino kad smo spavali ili kada je to razilaenje u naemobrazovanju to zahtevalo. Uila sam poeziju i ples, dok je on usavravao vetinumaevanja. Nikada nismo razgovarali o naoj najveoj brizi bilo mi je petnaest,vreme za udaju, i uskoro u se preseliti u drugo domainstvo. Teila me jemisao da e se Alfonso brzo sprijateljiti sa mojim buduim muem i da e nassvakodnevno poseivati.

    Naposletku, svanulo je jutro kada sam bila pozvana u kraljevu prestonuodaju. Dona Esmeralda nije mogla sasvim da sakrije svoje uzbuenje. Obuklame je u skromnu crnu haljinu elegantnog kroja od fine svile, sa steznikom odatlasa protkanog brokatnim arama koji mi je privezala toliko jako da sam seborila za vazduh.

    U pratnji nje, madone Trusije i done Elene, prela sam dvorsko dvorite.Teka magla zaklanjala je sunce.

    Sumaglica je padala na nas poput mekane, lagane kie, ostavljajui mrljena mojoj haljini i prekrivajui mi lice i paljivo nametenu kosu.

    Konano smo stigli u Ferranteovo krilo dvorca. Kad su se otvorila vrataprestone sobe, ugledala sam dedu kako kraljevski sedi na tamno-crvenim

    jastucima. Pored njega je stajao meni nepoznat ovek zdepasti, miiavimukarac pristojnog izgleda. Moj otac je stajao kraj njega.

    Alfonso, vojvoda od Calabrije, nije postao nita bolji nakon toliko vremena.

    Ako nita drugo, moj otac je bio jo temperamentniji to jest, okrutniji. Nedavnoje traio da mu donesu bi i iibao kuvaricu zato to mu je posluila hladnusupu. Tukao je jadnu enu dok se nije onesvestila od gubitka krvi. Jedino jeFerrante mogao da ga zaustavi. Takoe je otpustio ostarelog slugu, uz mnogopsovki i vike, zato to mu nije izglancao izme kako treba. Da citiram svogdedu: Gde god moj stariji sin poe, sunce se u strahu sklanja iza oblaka.

    Lice mu je, iako jo uvek privlano, bilo kao portret nekog ko pati. Usne sumu se grile od jedva uzdranog besa prema svemu, iz oiju mu je izbijala

  • 7/26/2019 Din Kalogridis~ena jednog Bordije.pdf

    28/296

    nesrea koju je sa oduevljenjem delio svima. Vie nije mogao da podnese zvukdejeg smeha. Alfonso i ja smo morali da budemo tihi u njegovom prisustvu.Jednog dana sam zaboravila na to i zakikotala se. Pruio je ruku i udario metako da sam se spotakla i skoro pala.

    Nije me toliko zaboleo sam udarac koliko saznanje da nikada nije podigaoruku ni na jedno od svoje dece samo na mene.

    Jednom je Trusija, kada je mislila da sam isuvie zauzeta neim, poverilaEsmeraldi da je jedne noi otila u oeve sobe koje su bile u mraku. Dok jetraila sveu, iz tame se zauo glas mog oca: Ostavi ovako.

    Kada je moja majka krenula ka vratima, naredio joj je: Sedi! Bila jeprimorana da sedi pred njim, na podu. Kada je progovorila svojim blagim inenim glasom, on je povikao: Zaepi gubicu!

    eleo je samo tiinu, tamu i svest o tome da je ona tu.Graciozno sam se naklonila pred kraljem, znajui da svaki moj pokret prati

    nepoznati, smeokosi ovek obinog izgleda, koji stoji kraj trona. Sada sam bilaena i nauila sam da pretoim svu deju tvrdoglavost i nestaluke u gordost.

    Neki su to moda nazivali oholou, ali od onog dana kada me je otac povredio,zaklela sam se sebi da nikad neu dozvoliti da pokaem povreenost ili nekiznak slabosti. Bila sam neprestano staloena, nepokolebljiva, jaka.

    Princeza Sancha od Aragona, zvanino ree Ferrante. Ovo je grofOnorato Caetani, plemi dobre naravi. Zatraio je tvoju ruku i tvoj otac i ja smomu je dali.

    Stidljivo sam pognula glavu i ispod sputenih trepavica jo jednompogledala grofa. Obian ovek od tridesetak leta i samo grof, a ja sam princeza.Spremala sam se da napustim Alfonsa zbog mua, ali ne tako neuglednog kaoto je bio ovaj. Bila sam isuvie van sebe da bi mi ljupki i prikladan odgovorbrzo doao na usne. Na sreu, Onorato je prvi progovorio.

    Lagali ste me, Vae velianstvo, rekao je dubokim, jasnim glasom.Ferrante se odjednom okrenuo sasvim iznenaen. Otac je pogledao grofa

    kao da e da ga zadavi. Zbog ove njegove drskosti i dok nije ponovo progovorio,kraljevi dvorani zadrali su dah.

    Rekli ste da je vaa unuka lepa. Ali takve rei su nepravedne premaizvanrednom biu koje stoji pred nama. Mislio sam da imam sree to dobijamruku princeze ovog kraljevstva. Nisam shvatio da u isto vreme dobijam inajdragocenije umetniko delo Napulja. Poloio je dlan na grudi i zatim pruioruku dok me je gledao u oi. Vae velianstvo, kazao je. Moje srce je vae.Molim vas, prihvatite tako skroman poklon, iako vas nije vredan.

    Moda,pomislih, ovaj momak Caetani ipak nee biti ba tako lo mu.Onorato je, kako sam saznala, bio prilino bogat i nastavio je da otvoreno

    hvali moju lepotu. Prema Alfonsu je bio srdaan i prijatan i nisam sumnjala dae s dobrodolicom doekati mog brata u naem domu kad god budem poelela.Poto se udvaranje brzo odvijalo, iznenadio me je poklonima. Jednog jutra doksmo stajali na balkonu posmatrajui miran, staklasti zaliv, krenuo je ka menikao da hoe da me zagrli, a umesto toga mi je prebacio ogrlicu preko glave.

  • 7/26/2019 Din Kalogridis~ena jednog Bordije.pdf

    29/296

    Izmakla sam se elei da prouim novi komad nakita i ugledala uglaanirubin velik kao pola moje pesnice, koji je visio na satenskoj vrpci.

    Za vatru u tvojoj dui, rekao je i poljubio me. Ako je bilo oklevanja u momsrcu, ono je tog trena nestalo. Videla sam dovoljno bogatstva, uzimala sam gazdravo za gotovo dovoljno dugo da bi ono moglo da me zadivi. Nije bio u pitanjudragulj, ve gest.

    Uivala sam u svom prvom zagrljaju. Onoratova podiana zlatno-smeabrada prijatno je milovala moj obraz i mirisala je na vodicu od ruzmarina i vinoi odgovorila sam na strast kojom je privio svoje snano telo uz moje.

    Znao je kako da zadovolji enu. Bili smo vereni, pa se oekivalo da emo sepotinjavati zovu prirode kad smo sami. I jesmo, nakon mesec dana udvaranja.Znao je da se snae ispod moje gornje suknje, haljine i koulje. Prvo je koristioprste, zatim palac. Gurnuo ga je meu moje noge i trljao jednu taku, a ja sambila iznenaena sopstvenom reakcijom. Radio je to dok me nije doveo do grazaprepaujueg uitka. Tada mi je pokazao kako da ja njega zadovoljim. Nijemi bilo neprijatno, nisam se stidela. Zapravo, zakljuila sam da je ovo stvarno

    jedno od najveih zadovoljstava u ivotu. Moja vera u propovedanje svetenikaje oslabila. Kako je iko mogao ovakvo udo da proglasi grehom?Ovo se dogodilo nekoliko puta dok se, konano, nije popeo na mene i uao

    unutra. Bila sam pripremljena i nisam osetila bol, samo zadovoljstvo i kada seispraznio u mene potrudio se da i meni priuti uitak. Toliko mi se to svidelo itoliko esto sam elela ponovo, da se Onorato smejao i govorio da sam nezasita.

    Pretpostavljam da nisam jedina devojka koja je od poude pomislila da jeljubav, ali me je moj budui mu toliko opinio, da sam tokom poslednjih danaleta, iz kaprica, posetila enu za koju se prialo da vidi budunost. Zvali su jestrega, vetica, ali iako su je ljudi potovali i donekle je se plaili, nikada je nisuoptuili za neko zlo, a povremeno je inila i dobra dela.

    Praena dvojicom konjanika, putovala sam iz Castel Nuova u otvorenimkoijama, sa svoje tri omiljene dvorske dame: dona Esmeraldom, koja je bilaudovica, dona Marijom, udatom enom i dona Inez, mladom devicom. DonaMarija i ja smo se celim putem alile razgovarajui o inu ljubavi i smejale se,dok je dona Esmeralda prila usne zbog tako sramotne prie.

    Proli smo ispod blistavo bele Trijumfalne kapije Castela Nuovo, iza koje senalazi litica Pizzofalcone, sokolov vrh, koja je izgledala kao kulisa na kopnu.

    Vazduh je bio vlaan i hladan i mirisao na more. Na nebu bez oblaka, sunce jetoplo grejalo. Vozili smo se pored luke i du obale Napuljskog zaliva, koji je bio

    jarko plav i na kojem se ogledalo nebo, tako da su se na horizontu to nebo i

    more zamutili. Krenuli smo na istok, ka Vezuvu. Iza nas, na zapadu, tvravaCastel del Ovo straarila je nad vodom.

    Nisam elela da proemo kroz gradske kapije i privuemo panju naroda,zato sam koijau naredila da nas provede kroz arsenal u kome behu velikitopovi, i zatim du zidina starog anujskog grada koje su ile paralelno saobalom.

    Bila sam opijena ljubavlju, vrtelo mi se u glavi od sree, tako da mi je rodniNapulj izgledao lepe nego ikad dok se suneva svetlost odbijala o bele zamkove

  • 7/26/2019 Din Kalogridis~ena jednog Bordije.pdf

    30/296

    i manje kue izgraene na breuljcima i omalterisane gipsom. Iako nije bioodreen datum venanja, ve sam matala o tom danu, o tome kako upravljamdomainstvom mog mua, kako mu se smeim preko krcatog stola okruenoggostima, o deci koja e doi i traiti svog ujaka Alfonsa. Samo to sam traila odstregeda potvrdi moje elje, da mi kae imena mojih sinova, da meni i mojimdvorskim damama da neto novo, emu emo se smejati i o emu emo avrljati.

    Bila sam srena jer je Onorato izgledao kao fin, prijatan ovek. Daleko odFerrantea i mog oca, a u drutvu Onorata i mog brata, nikada neu postati kaomukarci na koje sam toliko liila, ve kao oni koje sam volela.

    Usred devojakog kikotanja krajikom oka ugledala sam Vezuv, koji jeunitavao tolike civilizacije.

    Ogroman, miran, sivo-ljubiast naspram neba. Uvek je izgledaodobroudno i lepo, ali tog dana, senka koju je bacao na nas postajala je svedublja to smo mu se vie pribliavali.

    Povetarac je postajao sve hladniji. Zautala sam, a zatim i sve mojesaputnice. Kotrljali smo se odlazei iz samog grada, pored vinograda i

    maslinjaka, ka breuljkastom predelu.Kad smo stigli u streginu kuu, tronu ruevinu kue sagraene u peiniobuzelo nas je mrano raspoloenje. Jedan od straara je sjahao i najavio mojdolazak viknuvi prema otvorenim vratima, dok je drugi pomagao meni i mojimpratiljama da siemo iz koije. Kokoke su se razbeale a magarac privezan zagredu na tremu je njakao.

    Iznutra se zauo enski glas: Poaljite je unutra.Iznenadila sam se, bio je snaan, a ne slab i piskav kakvim sam ga

    zamiljala. Moje dame su uzdahnule. Prvi straar je ljutito potegao ma ipreao preko praga kue-peine.

    Drska babo, izai i zamoli Njeno velianstvo Sanchu od Aragona da tioprosti: Ima da je primi na pravi nain.

    Pokazala sam straaru da spusti ma i prola pored njega. Koliko god dasam se trudila, nisam videla nita osim senke u kui.

    Tada je ponovo progovorila: Mora da ue sama.I opet je moj uvar instinktivno podigao ma i zakoraio napred. Pruila

    sam ruku u visini njegovog ramena, zadravajui ga. Obuzeo me je udan strah,najeila mi se koa na potiljku, ali sam hladno naredila: Vratite se u koiju iekajte me. Ui u sama.

    Zakiljio je neodobravajui, ali sam ja bila erka budueg kralja i nije seusudio da mi se usprotivi. Iza sebe sam ula uplaene dame kako mrmljaju, ali

    nisam obraala panju na njih i ula sam u streginu kuu.Bilo je nezamislivo da princeza bilo kuda ide sama. Sve vreme su me

    pratile ili moje dame ili straari, osim u onim retkim trenucima kada sam senasamo viala sa Onoratom a on je bio plemi koga je moja porodica poznavala.Jela sam u prisustvu porodice i dama, spavala sam u prisustvu mojih dama.Kad sam bila devojica, delila sam krevet sa Alfonsom. Nisam znala ta znaibiti sam. Ipak, stregin drski zahtev me nije uvredio. Moda sam nesvesnorazumela da to to e mi rei nee biti dobro i da je elela da samo ja to ujem.

  • 7/26/2019 Din Kalogridis~ena jednog Bordije.pdf

    31/296

    Seam se ta sam nosila tog dana: tamno-plavi kratki kaput od baruna,poto je bilo hladno, a ispod sam nosila steznik i donju suknju od blede sivo-plaviaste svile obrubljenu srebrnom trakom, preko koje sam imala gornjusuknju iz dva dela od istog plavog baruna od kojeg je bio i kaputi. Skupilasam nabore svoje odee najbolje to sam mogla, udahnula i ula u vetiinukuu.

    Obuzeo me je oseaj teskobe. Nikada nisam bila ni u seljakoj kui, doksasvim sigurno nisam nikad bila u tako stranom domu poput ovog. Tavanica jebila niska, zidovi su se uruili i bili su umrljani prljavtinom.

    Pod je bio prljav i mirisalo je na kokoiji izmet to je znailo da u unititisvilene papue i rubove odee.

    Cela kua sastojala se od jedne sobice koju je osvetljavalo sunce koje seprobijalo kroz otvorene prozore. U sobi su bili samo neotesan sto, tronoac,krag, ognjite sa kazanom i plast slame u jednom uglu. Meutim, unutra nijebilo nikog.

    Uite, ree vetica glasom lepim i melodinim kao da je jedna od

    Odisejevih sirena. Tek tada sam je videla: stajala je nasuprot meni, usenovitom uglu kolibe, u uskom prolazu iza koga je leala tama. Bila je sasvimu crnom, lice joj je skrivao tamni veo. Visoka za enu, uspravna i vitka,neobino graciozno je podigla ruku kojom me je pozivala.

    Pola sam, isuvie opinjena da bih primetila da se nije sa dunimpotovanjem obratila lanu kraljevske porodice. Oekivala sam bezubu babu sagrbom, a ne ovu enu koja se kretala kao da je plemkinja najvieg roda. Prolasam kroz tamni prolaz, i strega i ja smo ule u peinu sa ogromnom, visokomtavanicom.

    Vazduh je bio neprijatno vlaan i bila sam zahvalna na kaputiu koji me jegrejao. Ovde nije bilo ognjita i nekog drugog mesta da se upali vatra. Na zidu

    je bila okaena jedna baklja, krpa umoena u maslinovo ulje koja je davalajedva dovoljno svetlosti da pronaem put. Vetica je zastala pored baklje da biupalila lampu, zatim smo nastavile, pored leaja sa duekom od perjaprekrivenog zelenim barunom, pokraj lepe, tapacirane stolice i kapelice savelikom, obojenom statuom Device Marije na oltaru ukraenom poljskimcveem.

    Pokazala mi je da sednem za sto koji je bio mnogo pogodniji od onog uspoljnoj sobi. Bio je prekriven velikim kvadratnim komadom crne svile. Selasam i paljivo rairila suknje na lepo izrezbarenu stolicu od tvrdog drveta koja

    je, videlo se, bila napravljena za plemie. Vetica je spustila uljanu lampu pored

    nas, zatim je sela preko puta. Lice joj je i dalje bilo prekriveno crnom koprenom,ali sam donekle mogla da nazrem njene crte. Bila je gospa od etrdesetakgodina, crnokosa i lepog tena. Godine nisu izbrisale njenu lepotu. Govorila je,otkrivajui lepu krivinu svoje gornje usne i privlanu punou donje.

    Sancha, kazala je. To to mi se obratila bez titule, to je progovorila a dajoj se nisam prva obratila, to to je sela bez dozvole i to se nije naklonila, bilo jeprisno na veoma uvredljiv nain. A ipak, to mi je laskalo.

  • 7/26/2019 Din Kalogridis~ena jednog Bordije.pdf

    32/296

    Izgovorila je moje ime kao da me miluje. Nije mi se obraala, pre je putalamoje ime u etar, oseajui talase koje je stvaralo. Mirisala ga je, probala ga.Podigla je lice kao da gleda zvuk koji se rasplinjava u vazduhu iznad nas.

    Zatim je ponovo pogledala dole ka meni. Ispod vela, u oima smeim poputilibara ogledala se svetlost lampe. Vae visoanstvo, konano mi se obratila.Doli ste da saznate neto o svojoj budunosti.

    Da, udno sam odgovorila.Ozbiljno je klimnula glavom. Iz fioke ispod stola izvukla je pil karata.

    Poloila ga je na crnu svilu izmeu nas, pritisnula ga dlanom i tiho se pomolilana jeziku koji nisam razumela. Izvebanim pokretom rairila je karte.

    Mlada Sancha, izaberite svoju sudbinu.U meni su se meali veselje i strah. Strepei sam pogledala prema kartama

    i pruila nesigurnu ruku iznad njih i zatim kaiprstom dodirnula jednu kartu iodskoila kao da sam se opekla.

    Nisam elela tu kartu, a ipak sam znala da ju je sudbina izabrala za mene.Pustila sam da mi ruka lebdi iznad rairenog pila jo nekoliko trenutaka, a

    zatim sam se potinila, izvadila kartu iz pila i okrenula je.Samo jedan pogled na nju ispunio me je uasom. elela sam da zatvorimoi, da izbriem tu sliku, a nisam mogla da skinem pogled s nje. Bilo je to srce,probodeno dvema otricama, koje su zajedno inile veliko srebrno slovo X.

    Vetica je mirno posmatrala kartu. Srce probodeno sa dva maa.Poela sam da drhtim.Podigla je kartu, skupila ostatak pila i vratila ga na mesto ispod stola.

    Dajte mi dlan, rekla je. Ne taj, levi. Blii je srcu.Stavila je moju aku meu svoje. Dodir joj je uprkos hladnoi bio prividno

    topao i poela sam da se oputam.Mrmljala je neto sebi u bradu, nenu, neskladnu melodiju. Pogled joj je

    neko vreme bio prikovan za moj dlan.Odjednom se uspravna, i dalje mi steui dlan i zurila je pravo u moje oi.

    Veina ljudi su ili uglavnom dobri ili uglavnom loi, ali vi u sebi imate snaguoba. elite da razgovarate o beznaajnim sitnicama, o braku i deci, ali ja vamsada govorim o mnogo veim stvarima. U vaim rukama lei sudbina ljudi inaroda. Morate da rukujete tim orujem koje nosite u sebi dobrom i zlom mudroi u pravo vreme, jer e ono promeniti tok dogaaja.

    Dok je govorila opsedale su me zastraujue slike: moj otac koji sam sedi utami. Videla sam starog Ferrantea koji apue u sasuene ui Anujaca u svommuzeju, kako zuri u njihove slepe oi... i njegovo lice, njegove crte se menjaju i

    postaju moje. Stojim sama na vrhovima prstiju, moje vrsto telo pritisnuto je uzmumificiranu kou, apuem...

    Pomislila sam na trenutak u kome sam udela da imam ma i da zakoljemsvog oca. Nisam elela mo.

    Plaila sam se onog to bih mogla da uinim s njom.Nikad neu pribei zlu!, pobunila sam se.Okrutno mi je odgovorila: Onda osuujete na smrt one koje najvie volite.

  • 7/26/2019 Din Kalogridis~ena jednog Bordije.pdf

    33/296

    Odbila sam da prihvatim tu zastraujuu injenicu. Umesto toga sam sezakaila za svoj naivni, mali san.

    Ali, ta je sa brakom? Hou li biti srena sa svojim muem, Onoratom?Nikada se neete udati za svog Onorata.Kada je videla kako mi podrhtava usna, dodala je: Udaete se za sina

    najmonijeg oveka u Italiji.

    Mozak mi je vrlo brzo radio. Za koga? Italija nije imala kralja. Zemlja jebila podeljena na bezbroj delova i niko nije imao prevlast nad svim gradovima-dravama. Venecija? Milano? Nenadmana Firenca? Nije bilo verovatno dadoe do saveza izmeu tih drava i Napulja...

    Ali, hou li ga voleti?, navaljivala sam. Hoemo li imati mnogo dece?Odgovor na oba pitanja je ne, kazala je, uz silinu koja je prelazila u

    svirepost. Dobro se pazi, Sancha, ili e tvoje srce unititi sve to voli.

    Vratila sam se bez rei u zamak, ukoena i toliko potresena da sam utalakao rtva koju je Vezuv iznenada prekrio svojim pepelom.

  • 7/26/2019 Din Kalogridis~ena jednog Bordije.pdf

    34/296

    III

    Kasno l to 1492. - zima 1494.

    Nedelju dana nakon posete vetici, za vreme doruka su me obavestili dakralj eli da me vidi. Taj hitni poziv bio je takvo iznenaenje da me je donaEsmeralda obukla u urbi, mada sam zahtevala da oko vrata stavim Onoratovrubin, izraz otmenosti uprkos mojoj neurednosti. Nas dve smo se same pojavile

    pred mojim dedom. Zraci jutarnjeg sunca su prodirali kroz lune prozore sa obestrane trona na kome je sedeo Ferrante. Mermerni pod toliko je blistao danisam primetila svog oca dok on nije nainio korak unapred.

    Samo je on bio prisutan. Izuzimajui nas, ogromni prostorija je bila prazna.Ferrante je u poslednje vreme bio sve slabijeg zdravlja, a njegov obino

    zdrav ten poprimio je tamno-crvenu nijansu, uzrokujui loe raspoloenje. Aliovog jutra se osmehnuo kada sam se poklonila.

    Sancha, imam divne vesti. Zvuk njegovih rei se odbijao od nadsvoenetavanice. Zna da tvoj otac i ja ve neko vreme pokuavamo da ojaamo vezeNapulja sa Papskom dravom...

    Znala sam. Jo u detinjstvu su mi govorili da je papstvo naa najboljaodbrana od Francuza, koji nikada nisu oprostili mom pradedi to je porazioCharlea Anujskog.

    Problem je u tome to je Njegova svetost, papa Aleksandar, oba svoja sinanamenio svetenikom pozivu... ovaj, kako se bee zovu? Ferrante se namrtioi okrenuo ka mom ocu. Znala sam odgovor pre nego to je vojvoda stigao daprogovori. ak sam znala i ime pape, koji je, pre nego to je izabran, biokardinal Rodrigo Borgia.

    Cezare, star esnaest godina i Jofre, star jedanaest.Da, Cezare i Jofre. Kraljevo lice se ozarilo. Pa, napokon, uspeli smo da

    ubedimo Njegovu svetost da bi bilo mudro da se povee sa Napuljem. Ponosno

    se osmehnuo. Ti si obeana papinom sinu.Prebledela sam. Usne su mi se razdvojile. Dok sam se trudila da seobuzdam, moj otac je sa okrutnim oduevljenjem primetio: Uznemirena je.Misli da voli onog Caetanija.

    Sancha, Sancha, ljubazno ree moj deda. Mi smo ve obavestili Caetanijao ovim planovima. U stvari, ve smo mu pronali odgovarajuu suprugu. Ali timora uiniti ono to je najbolje za krunu. Ovo je ionako neuporedivo bolja

  • 7/26/2019 Din Kalogridis~ena jednog Bordije.pdf

    35/296

    prilika. Borgie poseduju bogatstvo koje do sada nisi videla. Da bude jo bolje,branim ugovorom je propisano da ete vas dvoje iveti u Napulju.

    Jedva primetno mi je namignuo, da pokae kako je ovo izdejstvovao zamoje dobro. Nije zaboravio koliko sam vezana za Alfonsa.Zurila sam u svogaoca, tuga mi se pretvorila u bes. Vi ste ovo uinili, osula sam paljbu, jer znateda volim Onorata. Ne moete da podnesete da me vidite srenu. Neu da se

    udam za vaeg Cesarea Borgiu. Pljujem na njegovo ime.Zamenivi dobrotu besom, Ferrante je skoio na noge brzinom sokola koji

    se obruava na plen. Sancha od Aragona! Ne razgovara se takvim tonom savojvodom od Calabrije!

    Upaljenih obraza, pognula sam glavu i gledala u pod.Moj otac se smejao.Pljuj na ime Cesarea Borgie koliko god hoe, kazao je. Udae se za

    mlaeg Borgiu, Jofrea.Ne mogavi da se suzdrim, izjurila sam iz kraljeve prestone dvorane i

    uputila se pravo ka svojim odajama. Tako sam brzo koraala da je dona

    Esmeralda, koja me je ekala ispred, zaostala. To mi je i bila namera. Jer kadasam stigla do balkona gde mi je Onorato poklonio rubin, pokidala sam velikidragulj sa svoga vrata. Na kratko sam ga podigla prema nebu i na trenutak jemoj svet bio okupan crvenom bojom.

    Pesnicom sam stegla dragulj i bacila ga u miran zaliv.Stojei iza mene, dona Esmeralda je kriknula od uasa. Madona!Nije mi bilo vano. Ohola i uzbuena, krupnim koracima otila sam sa

    balkona. Samo sam mislila na Onorata, koji je isuvie brzo pristao da uzmedrugu nevestu. Dozvolila sam sebi da ga volim, da verujem jo nekommukarcu osim mog brata, a ipak, moje srce je sasvim nebitno njemu, Ferrantu,mom ocu. Za njih sam ja imovina, pion koga mogu upotrebiti za politiku dobit.

    Tek kada sam stigla u svoje odaje i raspustila sve dame, bacila sam se najastuke. Ali nisam dozvolila sebi da zaplaem.

    Alfonso je doao im su mu se zavrili asovi. Dona Esmeralda ga je bezrei pustila da ue, znajui da jedino on moe da me utei. Mrzovoljno samleala okrenuta ka zidu saaljevajui samu sebe. Istog trenutka kada samosetila Alfonsov neni dodir na ramenu, okrenula sam se.

    Bio je tek dvanaestogodinji deak, ali je ve pokazivao znake zrelih godinakoje su se pribliavale. Tokom protekle tri i po godine, porastao je za duinupodlaktice. Sada je bio malo vii od mene. Glas mu se nije promenio u

    potpunosti, ali je izgubio svaki trag dejeg falseta. Njegovo lice je sada otkrivalomeavinu najboljih crta lica njegovog oca i majke: bie veoma naoit mukarac.

    Uprkos uticaju oca i poduavanju o politici, njegove oi su i dalje bile blage,neukaljane sebinou ili prepredenou. Zagledala sam se u njih.

    Dunost je teka stvar , rekao je blago. Jako mi je ao, Sancha.Ja volim Onorata, promrmljala sam.

  • 7/26/2019 Din Kalogridis~ena jednog Bordije.pdf

    36/296

    Znam. Ne moe se nita uiniti. Kralj je odluio. U pravu je kad kae da jeto korisno za Napulj.

    Nekako, kada sam ula te rei od mog brata, to nije bilo tako bolno kaokada sam ih ula sa Ferranteovih usana. Alfonso bi mi rekao samo istinu, a i tobi uradio s ljubavlju. Zastao je. Sancha, oni ovo nisu uradili da bi te namernopovredili.

    Znai tako, moj vatreni ispad pred mojim ocem nije tajna. Namrtila samse, u meni je bilo isuvie gneva da bih se sloila sa prethodnom izjavom. Ali,

    Alfonso, Jofre Borgia ima samo jedanaest godina. On je dete!Samo je godinu dana mlai od mene, Alfonso je blago rekao. On e da

    poraste.Onorato je bio mukarac. Znao je kako da se ophodi prema eni.Moj mlai brat je pocrveneo. Pretpostavljam da mu je bilo neprijatno da me

    zamisli u branom zagrljaju. Ali se pribrao i odgovorio mi,Jofre je moda mlad ali njega je mogue nauiti. A i ta zna, moda je

    prilino privlaan. Moda ti se svidi. Ja u svakako uiniti sve to je u mojoj

    moi da se sprijateljim sa njim.Podsmehnula sam se. Kako je mogue da mi se svidi? On je jedan Borgia!Njegov otac, Rodrigo Borgia, navodno je postao papa koristei se lukavstvom ipodmiivanjem a ne zbog pobonosti. Prialo se da su njegovi pokuaji da kupipapsku titulu bili tako prostaki da su, ubrzo nakon njegovog izbora, odreenilanovi Kolegijuma kardinala zahtevali istragu. Misteriozno, njihovaprotivljenja ubrzo su prestala, a ovek koji je sebe imenovao za papu

    Aleksandra VI, sada je uivao potpunu podrku Kolegijuma. ak se prialo i daje Rodrigo otrovao najveeg konkurenta za papsku tijaru: roenog brata.

    Alfonso me je, kao i moj deda, posmatrao mrko. Nikada nismo upoznaliBorgie, tako da ne moemo da sudimo o njima. ak i da je svaka re tih glasinau vezi sa Njegovom svetou tana, nisi pravedna prema Jofreu. Sinovi nisuuvek kao njihovi oevi.

    Svojom poslednjom izjavom uutkao je svako moje protivljenje. Ipak sammorala da pitam, tunog glasa, Zato mora da doe do venanja? To nas samorazdvaja od onih koje volimo.

    Ali, za Alfonsovo dobro, neu biti sebina, zaklela sam se sebi. Pokuau dabudem kao on hrabra i dobra, i voljna da uinim ono to je najbolje zakraljevstvo.

    Proloje mnogo meseci, i 1493. godina je stigla. to sam vie razmiljala o

    braku sa Borgiom, to sam vie brinula. Kralj Ferrante moe da insistira daJofre i ja ostanemo u Napulju i moe to da stavi na papir. Meutim, papina reje vanija od kraljeve. ta ako se Aleksandar predomisli i pozove svog sinanazad u Rim? ta ako bude zahtevao zasebno kraljevstvo za Jofrea na nekomdrugom mestu? Moja obaveza e biti da pratim svog supruga.

    Odgovarao bi mi samo mu iz Napulja neko ko nikada ne bi imao razlogada me odvede iz mog rodnog grada.

  • 7/26/2019 Din Kalogridis~ena jednog Bordije.pdf

    37/296

    Od dana kada sam otkrila Ferranteove mumije koje se cere, mojareligiozna uverenja su bila na probi i bila sam maloduna. Sada sam ih prigrlilasvom snagom, u oajnikom iskuenju. Jednog jutra sam traila privatnu koijui iskrala se, u pratnji samo jednog straara i koijaa.

    Uputila sam se u crkvu Duomo, zapanjivi retke vernike, koje je mojstraar iznenada izgurao.

    Klekla sam pred oltarom gde se desilo udo. Tu sam se sasvim iskreno,pomolila svetom Gennaru. Molila sam ga da me oslobodi veridbe sa JofreomBorgiom, da mi nae dobrog mua iz Napulja. Zajedno emo, obeala sam,darovati velike koliine novca za odravanje crkve i za brigu o siromanima uNapulju.

    Kada sam se vratila u zamak, zatraila sam i dobila sliku tog sveca. Usvojoj spavaoj sobi sam podigla mali oltar Gennaru, pred kojim sam svakog

    jutra i veeri ponavljala svoje obeanje. Jednom nedeljno, organizovala samprivatnu posetu Duomu. Esmeralda je bila zadovoljna.

    Kako je to lepo, svi su govorili, to se smirila i to je postala pobona. Nema

    sumnje, to je zato to idue godine treba da se uda za papinog sina.Nastavila sam sa svojim uobiajenim molitvama i trudila se da zadrimhrabrost. Jednostavan in molitve sa sobom je nosio privremeni mir i uhvatilasam sebe kako dodajem stvari na svoj prvobitni sebini zahtev.

    Molila sam se za dobro zdravlje Alfonsa, moje majke i dona Esmeralde.Molila sam se da stari Ferrante ozdravi, jer je bio loeg zdravlja. ak sam semolila i za udo tako veliko da se ni sama nisam usuivala da poverujem da jemogue: da se srce moga oca otvori kako bi postao srean i ljubazan.

    Jednog kasnog letnjeg popodneva, kraljev pomonik je doao da me odvedeu Ferranteove odaje. Bila sam zbunjena. Moleivo sam pogledala donaEsmeraldu traei podrku. U poslednje vreme nisam uradila nita ime bi mojistariji bili nezadovoljni. U najmanju ruku sam se ponaala razumno. U stvari,u ruci sam drala prevod latinskih poslovica. Pre nego to je pomonik stigao,itala sam poslednju:

    Savrena ena ko je moe pronai!Ona je daleko skuplja od bisera.Njen mu joj veruje,Od nje e on dobiti mnogo toga.Ona mu donosi dobro, a ne loeSvakog dana njenog ivota.

    Sveti Gennaro, molila sam se, uslii moje molbe i ja u postati takva.Bila sam obuena u crnu haljinu dugih rukava, kakve su nosile plemkinje

    sa juga. Od trenutka kada je objavljena moja druga veridba, nosila sam samocrno. Pre nego to sam krenula, poloila sam knjiicu, dotakla malo zlatnoraspee koje sam nosila oko vrata, a zatim krenula za kraljevim pomonikom.

    Esmeralda je bila uz mene.

  • 7/26/2019 Din Kalogridis~ena jednog Bordije.pdf

    38/296

    Vrata prestone dvorane su bila irom otvorena, a sama dvorana je bilaprazna. Ali dok smo koraali po mermernom podu, ula sam zvukenespokojstva i gneva koji su dolazili iz kraljeve kancelarije. Pomonik je otvoriovrata i uveo nas.

    Ferrante je sedeo za svojim stolom, upadljivo crvenog lica u poreenju sasvojom sedom bradom. Kraljica Huana sedela je pored njega, pokuavajui da

    ga umiri, pri emu je samo povremeno uspevala da uhvati jednu od ruku kojimaje on divlje mahao i da je pomiluje u nadi da e ga to umiriti. Njeno mrmljanjeje bilo zaglueno povicima moga dede. Pored njih dvoje stajao je moj otacsmrknutog lica.

    Ta rimska hulja!. Ferrante me je ugledao i kao objanjenje, mahnuoprema pismu na stolu. Ta bitanga je postavio svoj novi Kolegijum kardinala.Niko ivi meu njima nije iz Napulja, uprkos injenici da smo imali nekolikokvalifikovanih kandidata, i jo je postavio dva Francuza. On mi se ruga! Deda

    je udario pesnicom o sto. Huana je pokuala da je uhvati svojim rukama, ali jeon izvukao. Laljivi kukin sin mi se ruga!

    Odjednom je poeo teko da die, zatim je stavio ruku na elo kao da mu sevrti u glavi.Mora da se smiri, rekla je Huana sa neobinom odlunou, ili u

    poslati po lekara.

    Ferrante je zastao na trenutak i naterao se da uspori disanje. Kada jeponovo progovorio, bilo je to sa vie odlunosti. Uradiu i bolje od toga pogledaome je. Sancha, neu da dozvolim to venanje sve dok se situacija ne sredi. Neudozvoliti da se princeza iz ovog kraljevstva uda za oveka koji nam se ruga.

    Besno je pogledao u pismo na stolu. Aleksandar mora da shvati da nemoe da nam prui jednu ruku, a da pritom, drugom zabije no u lea.

    Moj deda nikada nije zaboravio na zlodelo koje mu je decenijama ranijeuinio Aleksandrov ujak, Alonso, poznat i kao papa Kalikstus III. Kalikstus kojinije odobravao da vanbrani sin kao to je Ferrante preuzme napuljski tron,podrao je porodicu Anuj.

    Ma koliko oajniki da je Ferrantu trebala podrka novog pape, nikada upotpunosti nije oprostio Borgiama.

    Glas mog oca je bio uporan. Vae velianstvo, nainiete ozbiljnu greku.Neki kardinali su stari. Uskoro e umreti, a tada moemo da utiemo da onibudu zamenjeni odanim Napolitancima. injenica da Francuzi sada imaju glasu Vatikanu, ini da je saradnja sa Papskom dravom neophodna.

    Ferrante se okrenuo prema njemu i sa iskrenou koju samo loe zdravlje istarost mogu dozvoliti, ree:

    Uvek si bio kukavica, Alfonso. Nikada mi se nisi sviao.Usledila je neprijatna tiina. Najzad, moj deda je pogledao u mene i

    brecnuo se: To je sve. Hajde, onda.Poklonila sam se, a zatim izala pre nego to sam osmehom otkrila svoju

    sreu.

  • 7/26/2019 Din Kalogridis~ena jednog Bordije.pdf

    39/296

    etiri meseca, od poetka jeseni do duboko u zimu, bila sam srena.Dodavala sam rei zahvalnosti svojim svakodnevnim molitvama. Bila samubeena da je sveti Gennaro odluio da sam zbog svoje pobonosti zasluila daostanem sa bratom.

    Potom se dogodilo neto to su svi osim mene oekivali.I zime i leta u Napulju su blagi, ali jedne noi krajem januara 1494. bilo je

    toliko hladno da sam pozvala dona Esmeraldu i jo jednu dvorsku damu u svojkrevet. Pokrile smo se gomilom krzna, ali smo i dalje drhtale. Zbog hladnoesam spavala nemirno ili sam moda predosetila zlo koje je dolazilo, jer nisambila iznenaena koliko je trebalo kada je neko jako zakucao na vrata mojespoljanje sobe. Muki glas je povikao: Vae visoanstvo! Vae visoanstvo,hitno je!

    Dona Esmeralda je ustala. Nene oputene obline njenog tela, prekrivenebelom vunenom spavaicom poprimile su koralni sjaj ocrtavajui se ispredsvetlosti kamina. Drhtei od hladnoe, ogrnula se krznom. Gusta pletenicapadala joj je preko ramena i grudi, sve do punog struka. Na licu joj se videla

    uznemirenost.Dolazak u to doba mogao je da znai samo loe vesti.Ustala sam iz kreveta i upalila sveu dok je iz spoljanje sobe dopiralo

    mrmljanje priguenih glasova.Esmeralda se vratila skoro odmah. Na licu je imala uasnut izraz da sam i

    pre nego to je progovorila znala ta e da kae.Njegovo velianstvo je ozbiljno bolestan. Traio je vas.Nije bilo vremena da se pristojno obuem. Dona Esmeralda je donela crni

    vuneni ogrta i drala ga iza mene dok sam ruke uvlaila u otvore, zatim ga jepovukla napred i broem na grudima ga zakaila. To je trebalo da bude dovoljnoodee preko moje svilene spavaice. Potom sam ekala dok mi je umotalapletenicu i iglom je prikaila za potiljak.

    Izala sam i krenula za mladim, smrknutim straarem, koji je drao lampuda nam osvetli put. U tiini me je odveo do kraljeve spavae sobe.

    Vrata su bila irom otvorena. Iako je bila no i teke zavese su bilenavuene, soba je bila svetlija nego ikada. Svaka votana svea na velikomsvenjaku bila je upaljena, a tri uljane lampe su gorele na nonom stolu. Ispodvelianstvenog pozlaenog okvira kamina, gorela je vatra, irei neverovatnutoplinu i obasjavajui zlatnu bistu kralja Alfonsa.

    U jednom uglu, dva mlada lekara su se savetovala sumorno, tiho.Prepoznala sam doktore Galeana i Clementa, za koje se smatralo da su najbolji

    u Napulju.Zavese na krevetu su bile pomerene, a na sredini kreveta leao je moj deda.

    Lice mu je bilo iarano tamno-ljubiastom bojom, istom kao to je