362
Srećko M. Džaja Politička realnost jugoslavenstva ( 1918 - 1991 ) S posebnim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu Svjetlo riječi Sarajevo - Zagreb 2004.

Dzaja Srecko-Politicka Realnost Jugoslavenstva

  • Upload
    darlatr

  • View
    113

  • Download
    31

Embed Size (px)

DESCRIPTION

Džaja SrećkoPolitička realnost jugoslavenstvapovijesna sinteza uzroka stvaranja i raspada Jugoslavije

Citation preview

  • Sreko M. Daja

    Politika realnost jugoslavenstva(1918- 1991)S posebnim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu

    Svjetlo rijei Sarajevo - Zagreb

    2004.

  • Sadraj

    Predgovor hrvatskom izdanju.................................................................................7

    Predgovor njemakom izd anju ......................................................................... 10

    1. Politiki sustav Prve Jugoslavije:Ideologija i stvarn ost..........................................................................................151.1. Ideoloke za sa d e ............................................................................................. 151.2. Ustroj drave i politike stra n k e................................................................ 221.3. Izvanparlamentarni stranaki supstituti

    Tjelovjebena drutva i paravojne organizacije................................... 411.4. Religijska politika ..........................................................................................52

    Srpsko-pravoslavna crk v a ............................................................................54Katolika crkva ...............................................................................................57Islamska vjerska zajednica ..........................................................................65

    1.5. Obrazovna politika ........................................................................................69Jugoslavenstvo i kolska politika................................................................69Teajevi opismenjivanja ...............................................................................74kolstvo i socijalni uspon ............................................................................77

    1.6. Kraj Prve Jugoslavije......................................................................................79

    2. Politiki sustav Druge Jugoslavije:Permanentni eksperiment .................................................................................572.1. Komunisti i Prva Jugoslavija.......................................................................572.2. Drugi svjetski rat i komunistika revolucija u Jugoslaviji...................952.3. Obraun s politikim protivnicima ...................................................... 1062.4. Revolucionarni zahvati u podruje privatnoga v lasn itva .............. 1172.5. Iskljuivanje politikih konkurenata .................................................... 1192.6. Izgradnja socijalizma do sukoba sa Staljinom ................................... 1292.7. Raskid sa Staljinom i jugoslavenski socijalizam ...............................1352.8. Nastanak nove graanske i nacionalne

    oporbe i raspad Jugoslavije.................................................................... 147

    5

  • Sadraj

    3. Bosna i Hercegovina u jugoslavenskoj dravi............................................1753.1. Politika implementacija Bosne i Hercegovine

    u prvu jugoslavensku dravu ................................................................... 1753.2. Politike stranke i mjesto Bosne i Hercegovine

    u sklopu Prve Jugoslavije.......................................................................... 1883.3. Obrazovani sloj i kulturna drutva u Bosni i H ercegovini.................202

    Srpska Prosveta .............................................................................................203Muslimansko drutvo G a jre t..................................................................... 213Kulturno drutvo Narodna U zdanica ...................................................... 219Hrvatski Napredak ..................................................................................... 222

    3.4. Politiki status Bosne i Hercegovine u koncepcijijugoslavenskih kom unista..........................................................................232

    3.5. Komunisti i bosansko-hercegovake vjerske zajednice ..................... 236Srpsko-pravoslavni k ler .............................................................................. 236Katoliki k le r ................................................................................................. 238Islamska vjerska zajednica ....................................................................... 243

    3.6. Bosanski Muslimani postaju nacijomu Drugoj Jugoslaviji ...................................................................................258

    3.7. Savez komunista u Bosni i Hercegovinii jugoslavenski federalizam........................................................................271

    Saetak................................................................................................................. 289

    Dodatak...................................................................................................................... 301K ratice................................................................................................................. 301

    Izvori i literatura ...............................................................................................303

    T ablice..................................................................................................................349

    Karte ....................................................................................................................351

    Kazalo osoba ......................................................................................................359

    Kazalo imena mjesta ....................................................................................... 364

    6

  • Predgovor hrvatskom izdanju

    Zatim Gileaani presjekoe Efrajimu jordanske gazove, i kada bi koji bjegunac rekao: "Pustite da prijeem", Gileaani bi ga pitali: "Jesi li ti Efrajimovac?" A kada bi odgovorio: "Nisam", oni bi mu kazali: "Hajde reci: ibolet!" On bi rekao: "Sibolet", jer nije mogao dobro izgovoriti. Oni bi ga tada uhvatili i pogubili na jordanskim pliacima (Suci, 12,5-6).

    Jezina srodnost meu junim Slavenima potaknula je pojedine pripadnike inteligencije, osobito hrvatske, da polovicom 19. st. ponu kovati planove ne samo o osloboenju ispod tuinskih vladavina, nego i o zajednikoj kulturnoj i politikoj budunosti junih Slavena. Do 1918. godine jugoslavistiki je projekt ivio samo u glavama pojedinaca, i to u nejasnom, difuznom stanju. Dosadanja historiografija nije pruila pouzdane odgovore, kako je u tome programat- skom razdoblju jugoslavenstvo bilo zamiljano, uz ostalo nema niti jednoga sustavnog istraivanja o izrazu dvoimeni narod (Hrvati i Srbi), koji je onda, u klimi Prvog svjetskog rata pretvoren u troimeni narod (Slovenci, Hrvati i Srbi), naao mjesto u gotovo svim dokumentima o nastajanju prve jugoslavenske drave i igrao ulogu ibo- leta i siboleta u politikim razraunavanjima Prve Jugoslavije (1918- 1941). Srpska je strana pod tim shvaala tri plemena jednog jedincatog naroda, dok su Slovenci i Hrvati u izrazu gledali tri naroda, pa u skladu s tim traili (kon)federativni oblik drave. Graanska politika nije uspjela nai miran izlaz iz toga spora. "Jugoslavenski san", instrumentaliziran za ciljeve srpskog velikodravlja, pogodovao je bujanju politikog ekstremizma, prije svega u obliku srpskog etni- tva i hrvatskog ustatva, i rasplinuo se tijekom Drugog svjetskog rata u meusobnim krvavim obraunima izmeu etnika, komunista i ustaa.

    Nakon to su iz Drugog svjetskog rata izili kao pobjednici, komunisti su uskrisili jugoslavenstvo, ideologem o troimenom narodu proirili u ideologem o bratstvu i jedinstvu jugoslavenskih naroda i narodnosti (Srba, Hrvata, Slovenaca, Crnogoraca, Makedonaca, Bosanskih

    7

  • Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

    Muslimana, Albanaca, Maara itd.) i opet ga instrumentalizirali za vlastiti totalitarni oblik drutva i vlasti.

    Kako su obje realizacije tekle u praksi, time se bavi ova knjiga. Pri tome je posebna pozornost posveena povijesnim i politikim procesima u i oko Bosne i Hercegovine tijekom 20. stoljea.

    S obzirom na dananju, esto uljivu kontroverzu oko propasti jugoslavenstva, te u biti jugoslavistiku, da ne kaem jugonostalgi- arsku tezu da su etnonacionalizmi sruili jugoslavenski projekt, autor je suprotnog miljenja, da je, naime, u druge svrhe instru- mentalizirano jugoslavenstvo u objema svojim realizacijama - monarhistikoj i komunistikoj - proizvelo ili barem pogodovalo bujanju etnonacionalizma. Jer, ni u jednoj od svojih realizacija jugoslavenstvo nije predstavljalo zdravu alternativu politikim ekstremizmima, nego su se realizatori jugoslavenskog projekta ponaali vie-manje nasilno kao i njihovi ekstremistiki suparnici, tako da je umjesno pitanje: nisu li se jugoslavenski komunisti pri likvidaciji etnikog i ustakog faizma okrutnije ponijeli negoli Saveznici pri likvidaciji nacionalsocijalizma u Njemakoj? Drugim rijeima: nije li sukob faizma i komunizma u jugoslavenskom sluaju znaio - biblijski reeno - izgonjenje sotone pomou belzebula (v. Matejevo Evanelje 12,26-27), posebno u hrvatskom sluaju, gdje je komunizam meu prosjenim pripadnicima hrvatskog naroda ostavio jednako duboke traume, kao to je to ustatvo ostavilo na pripadnike srpskog i idovskog naroda? Na to se pitanje ne moe odgovoriti antifaistikim parolama komunistikog tipa, nego ozbiljnim komparatistikim istraivanjima i politikom jednakih mjerila prema zloinima na bilo kojoj strani.

    Autor se trudio oko komparatistikog pristupa sloenom junoslavenskom kompleksu ve na poetku svoga povijesno-istrai- vakog rada, koji je zapoeo prije 35 godina u okvirima historiografije bosanskih franjevaca i nastavio ga izvan ovih okvira sa svojim istraivakim projektima u meunarodnoj klimi munchenskih znanstvenih ustanova.

    Kroz prijevode autorovih knjiga, pisanih dakle pod premisama europske historiografije, njegovi istraivaki rezultati postaju sastavnim dijelom junoslavenskog historiografskog diskursa, bez kojega se ne mogu prevladati nagomilane traume iz prolosti i izgraditi politika arhitektura, koja nee biti osjetljiva na povijesne potrese, kako je to bivalo u svim dosadanjim politikim projektima na ovim prostorima. Jer, bez pravog poznavanja prolosti nema ni pravog razumijevanja sadanjosti.

    8

  • Predgovor hrvatskom izdanju

    Posebno zadovoljstvo autor izraava to je nakladnik hrvatskog prijevoda ovoga njegova zadnjeg opsenog istraivakog rada zajednica u kojoj je otpoeo svoje bavljenje povijesnom znanou. Time se krug na neki nain zatvorio.

    Nadam se da e itatelji u ovoj knjizi nai informacije za vlastita razmiljanja, a mlai istraivai uporita za daljnja istraivanja.

    Miinchen, koncem oujka 2004. Sreko M. Daja

    9

  • Predgovor njemakom izdanju

    "Narodi junoslavenske regije nose sa sobom svoju povijest ne samo kao objektivnu prolost koja uvjetuje djelovanje u sadanjosti, nego isto tako kao subjektivnu prolost. Prolost oblikuje njihovu svijest i prua im grau iz koje oni pletu svoje predodbe i o prolosti i o budunosti"John B. Allcock: Explaining Yugoslavia. London 2000, str. 413-414.

    Poetkom 70-ih godina, dok sam jo ivio u Sarajevu, priao mije jedan likovni umjetnik kako je protekla rastava njegova braka pred sudom. Njegova mu je ena, ree mi, pred sudom predbacivala sve mogue. A on, njezin mu? On je mirno sluao i tek na kraju ukratko rekao: Sve je tono! Samo, ovdje se radi o posljedicama. Uzroci lee na drugom mjestu, ali o tome ne mogu i ne bih elio govoriti.

    Ovaj dogaaj uzimam kao prikladnu metaforu za pokuaje objanjenja raspada jugoslavenske drave. Jugoslavenska vienacionalna drava, koja je dva puta bila uspostavljana - 1918. i 1945. - raspala se oba puta u krajnje okrutnim ratovima. Drugi bi slom mogao biti konaan, kako se nagovjetava u naslovu knjige: "Zemlja bez povratka".1 Moda u slutnji da je jedna povijesna tvorevina propala bez izgleda na ponovni povratak, lei razlog za to da i dalje traje povijesni interes za uzroke koji su doveli do raspada. Paleta objanjenja postaje sve vea.

    U nacionalnim i nacionalistikim tumaenjima Slovenaca, Hrvata, Albanaca i Bonjaka (Bosanskih Muslimana) identificira se srpski zahtjev za hegemonijom kao grobara; raspad drave tumai se kao osloboenje iz "jugoslavenske tamnice naroda", a srpska se strana proglaava odgovornom za rat. Nasuprot tome, srpska je strana proglasila krivim separatizam i secesionizam nesrba, prije svega Albanaca,

    1 Svein Monnesland: Land ohne Wiederkehr. Ex-Jugoslawien: Die Wurzeln des Krie- ges. Klagenfurt/Celovec 1997.

    10

  • Predgovor njemakom izdanju

    Hrvata i Slovenaca, te u svoj lanac optubi uvrstila politiko djelovanje USA, Njemake, Vatikana i Komunistike internacionale.

    Dosada se veina vanjskih analitiara Jugoslavije zanimala manje za pitanje krivnje za rat. Oni su se, naprotiv, posvetili problemu zato u Jugoslaviji nije bio samo pometen komunistiki reim, kako se dogodilo u drugim istonoeuropskim dravama, nego se istodobno cijela dravna konstrukcija razdrobila a pojedini se dijelovi jugoslavenske federacije raspali. Pritom veina tumaa raspad jugoslavenskog sklopa naziva dezintegracijom koju su prouzroili jugoslavenski etnonacionalizmi.

    U svezi s time postavlja se pitanje zato je nacionalizam u objema jugoslavenskim dravama (1918-1941, 1945-1991) postigao tako visoku konjunkturu. Zato se jugoslavenske etnije nisu integrirale u moderni politiki demos? I zato je politiki razvitak jugoslavenstva iao ak u suprotnim smjerovima?

    Prva je Jugoslavija (1918-1941) bila proglaena dravom Srba, Hrvata i Slovenaca u oekivanju da e se sva tri plemena (naroda) vrlo brzo utopiti u jednu suvremenu naciju. Ali, dogodilo se suprotno. Broj jugoslavenskih naroda nije se smanjio, nego se poveao s tri na est, ne raunajui u to nacionalne manjine, meu kojima su najjae skupine tvorili Albanci na jugu (Kosovo i Makedonija) i Maari na sjeveru (Vojvodina). U Drugoj su Jugoslaviji (1945-1991) kao politiki ravnopravni narodi, uz Srbe, Hrvate i Slovence bili jo priznati Crnogorci, Makedonci i Bosanski Muslimani. Zato se to sve dogodilo?

    Engleski sociolog John B. Allcock formulirao je jedno tumaenje Jugoslavije u okviru teorije modernizacije i globalizacije, definirane kao svjetski proces, koji je zapoeo s pojavom kapitalizma na poetku novoga vremena a danas je dostigao jasne dimenzije. Oslanjajui se na shvaanje Anthonya Giddensa Modernity is inherently globalising, Allcock nastavlja:

    Giddensov moderni svijet je jedan; nije to vie svijet koji se podijelio na moderni i predmoderni, ili industrijski i predindustrijski. Vie nije popularna ni podjela svijeta na Prvi (razvijeni, kapitalistiki) svijet, Drugi (socijalistiki) svijet i Trei (siromani i nerazvijeni) svijet. Procesi na koje Giddens ukazuje dijelom su ovisni o industrijalizaciji, ali su takoer sposobni udaljiti se od nje u smislu da je cijeli svijet dodirnut modernizacijom. Dakle, moderni svijet treba sada razumjeti kao globalni sustav.:

    2 John B. Allcock: Explaining Yugoslavia. London 2000, str. 20.

    11

  • Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

    Polazei od ove definicije, Allcock u glavnim linijama slijedi povijest gospodarstva jugoslavenskog prostora od poetka novoga vijeka do danas i dolazi do rezultata daje ovaj prostor, koji je do 1918. stajao pod osmanskom i habsburkom tuinskom vlau, na objema stranama imperial bordelands (John Lampe) ostao takorei "europsko stranje dvorite". U gospodarskom i socijalnom pogledu jugoslavenske bi povijesne regije, prema Allcocku, imale vrlo slian horizontalni ustroj i tako bi ve u predjugoslavenskom vremenu predstavljale jednu jedinstvenu regiju. Ve tada bi juna Europa participirala dodue u procesima modernizacije, ali samo kao periferna i zaostala pokrajina s obzirom na zapadnu i srednju Europu kao sredite modernizacije. Slom Jugoslavije Allcock tumai kao aborted modernity project ' i odgovornom za to proglaava etnonacionali- stiku politiku a da se pritom tonije ne bavi vertikalnim ustrojem jugoslavenskog drutva (jugoslavenskih naroda).

    U Allcockovoj se interpretaciji problematinom ini redukcija jugoslavenskih povijesno razliito obiljeenih regija na jedno jedinstveno podruje i, drugo, prenaglaavanje imaginativne snage pri nastanku modernih nacija, koje se naglaeno interpretira kao imagined com- munities (Benedict Anderson). Dakako da su suvremene nacije politiki projekti u kojima je mata, dodue, igrala i jo uvijek igra veliku ulogu, ali ne tako odluujuu kao da bi mnogostruka (ne samo gospodarska!) usidrenja u povijest bila beznaajna. Sve u svemu, Allcockova interpretacija djeluje kao pogled iz ptije perspektive, pri emu se pojedini dijelovi jugoslavenskog povijesnog krajolika gledaju kao uvelike identini umjesto da ih se promatra diferenciranje.

    Ovo je istraivanje pokuaj da se iz strune povijesne perspektive Jugoslavija kao politiki fenomen uini transparentnijom, tj. kao rezultat suigre razliitih povijesnih imbenika koji su sudjelovali na jugoslavenskom projektu.

    Najprije, radi se o dijelovima koji su bili skupljeni u jedno, kao i o konceptima, prema kojima su bile uspostavljene Prva i Druga Jugoslavija. U pozadini stoji jugoslavenstvo kao difuzna ideologija, a u sreditu pozornosti jugoslavenstvo kao politika praksa od nastanka jugoslavenske drave 1918. do njezina drugog sloma 1991. Glavna pozornost usmjerena je na politike imbenike koji su sudjelovali u jugoslavenskom projektu bilo da su ga prihvaali ili odbijali. Cilj nije ubraenje jugoslavenske povijesti u jednu zatvorenu teoriju, i to ne samo zato to se radi o struno-historijskom istraivanju, nego i iz

    3 Allcock, na nav. mj., str. 413.

    12

  • Predgovor njemakom izdanju

    uvjerenja da se i najsofisticiranije teorije, kao npr. ona hegelijanska ili marksistika, na koncu konca razbijaju, odnosno falsificiraju. U jugoslavenskoj su drami sudjelovale snage s tako razliitim svjetonazorima da bi njezino ubraenje u jednu zatvorenu teoriju bio vrlo rizian pothvat.

    Budui da se ovdje glavna pozornost poklanja jugoslavenstvu kao politikoj praksi, drugi e aspekti i dostignua obiju jugoslavenskih drava, kao npr. politika industrijalizacije, kao i agrarna, socijalna i kulturna politika, biti samo neizravno dodirnuti, ukoliko su, naime, prouzrokovali pomake u shvaanju jugoslavenstva.

    Posebno se poglavlje, iz dvaju razloga, posveuje Bosni i Hercegovini:S jedne strane zato to je ova dvolana zemlja ula u jugoslaven

    sku dravu kao kulturalno izrazito mjeovit krajolik, a s druge strane zato to je ona od jedne periferne pokrajine, najprije u Osmanskom Carstvu a nakon toga u Podunavskoj Monarhiji postala geografskim sreditem jugoslavenske drave.

    Promjenom od periferije do geografskog sredita nove drave automatski su se, s obzirom na Bosnu i Hercegovinu, premjestila teita od vanjske u unutarnju politiku. Time je ova dvolana zemlja sa svojom multikulturalnom batinom postala par excellence sluaj testiranja jugoslavenskog politikog sustava.

    U zakljuku se na temelju rezultata istraivanja postavljaju dva sljedea pitanja: Prvo: Je li Jugoslavija ikada bila normalna, to znai na irokom konsenzusu uspostavljena drava, koja je doivjela radikalnu dezintegraciju, ili je bila jedna pogrena politika konstrukcija koja se neizbjeno morala raspasti? Drugo: u kojemu je kontinuitetu i diskontinuitetu stajala Titova Jugoslavija prema Kraljevini Jugoslaviji?

    O stanju istraivanja nakon ponovnoga sloma Jugoslavije sljedee: gledom na vrijeme postojanja jugoslavenske drave promijenila se pozicija povjesniara u jednoj toki; on se sada nalazi pred jednim uvelike dovrenim povijesnim fenomenom, pa analitiki pristup u principu postaje laki. Dodue, ostaju potekoe pri kritikoj upotrebi primarne i sekundarne literature. Naime, u jugoslavenskom se sluaju ovjek suoava s jednim politikim sustavom, koji je na vlastitom imidu radio ne samo marljivo i mnogo, vrlo mnogo, nego i svjesno jednostrano. Posljedica je gotovo nepregledno mnotvo publikacija s jednostrano postavljanim pitanjima i esto nepouzdano objavljenim izvorima. Ponekad su se u tisku, kao i u objavljenim publikacijama izvora, iz politikih motiva bez obiljeavanja jednostavno isputali itavi odlomci tekstova, prije svega u fazama osnivanja obiju

    13

  • Politika re a ln o s t jugoslavenstva (1918- w i )

    jugoslavenskih drava, kad se eljelo politike protivnike obezvrijediti i uutkati.

    Brojni leksikoni i enciklopedije Druge Jugoslavije vrve detaljima pro domo sua i istodobno informiraju krto i s mnogo praznina o graanskom drutvu Prve Jugoslavije. Prije svega se mogu ustanoviti povrnosti, netonosti i velike praznine u izvjetajima o vjerskim zajednicama ili kulturnim udrugama.

    U ovoj se studiji pokuavaju zatvoriti takve praznine u odnosu na Bosnu i Hercegovinu. Pritom se glavna pozornost posveuje pojedinim bosansko-hercegovakim konfesijama i onim kulturnim udrugama koje su nastale u predjugoslavenskom vremenu i nakon toga se, zajedno s vjerskim zajednicama, iskazale kao uporni uvari nacionalnog identiteta u "bosanskom loncu".

    Budui da se ovdje uglavnom radi o jednoj sintezi, neobjavljeni arhivski materijali, iz praktikih razloga samo su iznimno mogli biti konzultirani. Ova se iznimka odnosi na privatnu arhivu bosansko-hr- vatskog politiara Branka Mikulia (1928-1994). Pristup Mikulievoj arhivi velikoduno mi je omoguila njegova ki Planinka Mikuli (1951-2001). Ovdje joj jo jednom srdano zahvaljujem i izraavam aljenje zbog njezine prerane smrti.

    Osim toga, moja zahvalnost ide i osoblju biblioteka u Munchenu, Zagrebu i Sarajevu, kao i brojnim poznanicima i prijateljima koji su mi pomagali u nabavljanju literature. Posebno zahvaljujem ovdje neimenovanim prijateljima koji su mi na bilo koji nain pomogli pri radu na rukopisu.

    Velika hvala Volksvvagenovoj zakladi za financiranje projekta. Na koncu, srdano zahvaljujem voditeljima Sudost-Instituta u Munchenu, gospodinu prof. dr. Edgaru Hoschu i gospodinu dr. Karlu Nehringu, za objavljivanje u nizu Untersuchungen zur Gegenvvartskunde Sudosteuropas.

    Studija stoji u kontinuitetu s mojim istraivanjima predjugosla- venskih razdoblja bosanske povijesti i s obzirom na Bosnu i Hercegovinu predstavlja trei dio jedne historiografske trilogije.

    Munchen, u listopadu 2001. S. M. Daja

    14

  • Politiki sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvarnost

    "ak e i samo ime u ovim podrujima, podlonim dvama svjetovnim i trima duhovnim vladarima, biti kamen spoticanja; jer ni turski, ni ilirski, ni hrvatski Srbin ne prihvaaju da se zovu Srbima." Wuk's Stephanovitsch kleine serbische Grammatik verdeutscht und mit einer Vorrede von Jakob Grimm [Vuk Stefanovi Ka- radi, Mala srpska gramatika, prevedena na njemaki i s predgovorom Jakoba Grimma], Leipzig/Berlin, 1824, str. XXIII."Postoji Jugoslavija, ali ne postoje Jugoslaveni/' Srpski politiar Jovan M. Jovanovi, 1928. [Seton-Watson Correspondence 1976,II, br. 165, str. 175].

    I.l. Ideoloke zasade

    Dugo je vremena jugoslavenski drutveni model vaio u oima vanjskoga svijeta kao uspjela simbioza razliitih kultura i tradicija. Ali, krajnje okrutnim slomom Jugoslavije 1991/1992. izronio je na povrinu sveanj pitanja, tako da je potrebno jo jednom preispitati povijesne i drutvene temelje ove drave da bi se shvatilo ne samo kako nego i zato se sve to moglo dogoditi.

    U postojeoj, gotovo nepreglednoj, literaturi moe se mnogo toga proitati o nastanku jugoslavenske drave. Teite tema tvori izbor politikog sustava. Koji je politiki sustav bio uveden da bi se stvorilo jedinstvo u jednom nehomogenom drutvu?

    Nakon raspada drave pomaknula su se teita istraivanja na one elemente koji su ovaj sustav doveli do pada. Jasno je da u tome imaju udjela i vanjski politiki imbenici. Ipak, ovi se imbenici u provedenom istraivanju malo ili nikako ne uzimaju u obzir u uvjerenju da su oni samo neizravno djelovali na oblik i kvalitetu politikog sustava. Naime, ivotna je (ne)sposobnost politikog sustava po svoj prilici

    15

  • Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

    u najveoj mjeri uvjetovana unutarpolitiki. Najprije treba naglasiti da je drava Jugoslavija bila sastavljena od vie politiki i kulturalno heterogenih podruja koja ranije nikada nisu bila zajedno (v. kartu 1, tablica 1). Ve je i iz ovoga razloga ujedinjenje bilo riskantan pothvat, koji je od osnivaa drave zahtijevao precizno sagledavanje "gradbenih elemenata" i njihovo oprezno slaganje. Ali, umjesto toga nalazimo nejasne predodbe i brzoplete korake!

    Kao datum osnivanja uzima se 1. prosinca 1918. Mjesec dana ranije bila je osnovana Drava Slovenaca, Hrvata i Srba iz junoslavenskih dijelova nestaloga Habsburkog Carstva.41. prosinca pojavila se jedna delegacija ove drave pred princom prijestolonasljednikom Kraljevine Srbije Aleksandrom I. Karaoreviem (1888-1934, od 1909. princ-regent, od 1921. kralj) i objavila politiku volju da se drava Slovenaca, Hrvata i Srba ujedini sa Srbijom i Crnom Gorom i da se pretvori u jedinstvenu i parlamentarnu dravu. Nakon toga je princ-regent Aleksandar objavio "u ime njegova velianstva kralja Petra ujedinjenje Srbije [Crna Gora nije bila spomenuta] sa zemljama nezavisne drave Slovenaca, Hrvata i Srba u jedinstvenu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca".

    inu utemeljenja prethodio je niz izjava u kojima je bila objavljena volja razliitih politikih grupacija za jednom zajednikom junoslavenskom dravom. Najvanije bi bile ove:

    1. Nika (Srbija) deklaracija, kojom je srpska narodna skuptina 7. prosinca 1914. prihvatila "jugoslovenski program" srpske vlade;

    2. Svibanjska (majska) deklaracija jugoslavenskih parlamentaraca u bekom carevinskom vijeu od 30. svibnja 1917, u kojem se zahtijevalo osnivanje jedne junoslavenske drave unutar Podunavske Monarhije;5

    3. Krfska deklaracija od 20. srpnja 1917, u kojoj su srpska vlada i Jugoslavenski odbor (junoslavenski politiki emigranti iz Au- stro-Ugarske za vrijeme Prvog svjetskog rata) ugovorili ujedinjenje austro-ugarskih junih Slavena s Kraljevinom Srbijom.

    4. Osnivanje Narodnog vijea Slovenaca, Hrvata i Srba izmeu 5. i 8. listopada 1918. u Zagrebu, koje je preuzelo politiku vlast u junoslavenskim dijelovima Austro-Ugarske i 29. listopada1918. proglasilo Dravu Slovenaca, Hrvata i Srba kao politiki provizorij;

    4 O problemu kronologije nastanka ove kratkotrajne drave Boban, 1992a; Sirotkovi, 1992.

    5 O tome prije svega Matijevi, 1996.

    16

  • Politiki sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvarnost

    5. Izjava politikog zastupnitva Vojvodine 25. studenoga 1918. o prikljuenju Kraljevini Srbiji;

    6. Izjava crnogorske Narodne skuptine 26. studenoga 1918. o prikljuenju Kraljevini Srbiji.6

    Ovdje isputamo utjecanje i uvjetovanje dogaaja meunarodnog znaenja na ove i druge, ovdje nespomenute, korake budui da su oni samo neizravno djelovali i uvjetovali7 oblik i karakter jugoslavenskog politikog ustava. Mnogo vanija bila je ranija priprema na ideolokoj ravni i u podruju stvaranja politikog miljenja, koje je formiralo politiku volju za ujedinjenjem. Radi se o ideji jugoslavenstva koja je nastala u 19. stoljeu i pozna vie varijanti. Meutim, o tome do danas nema znanstvenog konsenzusa.8 Primijenjena varijanta nala je svoj izraz u jednoj jezinoj odrednici koja se nalazi u svim dokumentima ujedinjenja, iako u razliitom redoslijedu; to je sintagma o "troimenom narodu Srba, Hrvata i Slovenaca". Ova se sintagma provlai kao crvena nit kroz pripremne i osnivake dokumente. Njezino shvaanje i politika primjena bili su glavna toka sporenja u jugoslavenskoj drami kako pri osnivanju tako i pri daljnjem oblikovanju prve jugoslavenske drave.

    U biti, radilo se o pitanju to se podrazumijevalo pod imenima Srba, Hrvata i Slovenaca - tri naroda ili samo tri plemena jednoga jedinog naroda.

    Takozvani integralistiki jugoslavisti su u trima imenima vidjeli samo prole oblike i zahtijevali su brzo utapanje triju plemena u jednu jedinstvenu naciju s novim imenom Jugoslaveni.

    Velikosrpska varijanta jugoslavenstva je Srbe, Hrvate i Slovence takoer shvaala kao tri plemena, ali je odbijala utapanje Srba u jedan narod Jugoslavena. Osim toga, ini se da velikosrpski orijentirana politika klasa spomenutu sintagmu nije primjenjivala na Srbiju (i Crnu Goru) nego samo na June Slavene u Podunavskoj Monarhiji i zamiljala njihovo ujedinjenje kao stapanje sa srpskim narodom i srpskom dravom.

    Prema integralistiko-jugoslavistikoj kao i velikosrpskoj ideologiji strane su sile raskomadale jedan u prolosti navodno jedinstven narod

    6 Odgovarajui pisani akti mogu se, izmeu ostaloga, nai u: Petranovi i Zeevi 1988, str. 27-138.

    7 O tome opirnije ulinovi, 1961, I, str. 17-150. O Nikoj deklaraciji Jankovi 1969. i Stankovi (1) 1985, str. 147-186.

    8 O tome u pregledu prije svega Behschnitt, 1980, str. 44-53.

    17

  • Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

    i meusobno ga politiki i kulturalno otuile. Ujedinjenje ne bi trebalo samo donijeti osloboenje brae po krvi od tuinskih vladavina nego takoer i odstranjenje "naplavljenih" stranih utjecaja i povratak navodno jedinstvenom nacionalnom podrijetlu - prema jugosla- vistikom shvaanju u jednom novom odijelu, a prema velikosrpskoj predodbi u srpskom ogrtau.

    Nesrpski Juni Slaveni - prije svega Hrvati i Slovenci - oekivali su, naprotiv, da njihovi kulturni i nacionalni interesi budu u novoj dravi snanije zastupljeni nego u Austro-Ugarskoj. Zbog toga, kao i iz straha od teritorijalnog presizanja Italije i Austrije, njih u fazi ujedinjavanja nije smetalo uvrtavanje u pleme. Meutim, kad su u tome poeli osjeati potiskivanje njihovih nacionalnih interesa i tendencije asimilacije, okrenuli su se tumaenju da se ne radi o tri plemena jednoga jedinog naroda, nego o tri razliita naroda.

    Prema tome, bizarna sintagma o troimenom narodu Srba, Hrvata i Slovenaca igrala je u jugoslavenskom procesu ujedinjenja ulogu i- boleta [o znaenju ove rijei usp. Suci 12,5-6]. Za to to je do toga dolo i kako se to zbilo, imala bi prije svega odgovarati slavistika u svojoj fazi konstituiranja kao znanost na prijelomu 18. i 19. stoljea. Ova je okolnost sa svoje strane ohrabrila srpsku politiku, da od velikosrpskih i svesrpskih formulacija nakon izbijanja rata prijee na jugoslavenski ideologem, barem na verbalnoj ravni.9 To se dogodilo ve spomenutom Nikom deklaracijom 7. prosinca 1914, u kojoj su se srpski ratni ciljevi iskazivali kao "jugoslovenski program". U skladu s time se sintagma 0 dvoimenom narodu Srba i Hrvata",10 nastala u drugoj polovici 19. stoljea, nakon izbijanja rata proirila u sintagmu o "troimenom narodu Srba, Hrvata i Slovenaca".11

    Velikosrpske predodbe seu dodue duboko u prolost,12 ali politiki brizantne postale su tek nakon nastanka Kneevine Srbije 1830. Jedan od ciljeva novoosnovane srpske drave bilo je oslobaanje i onih Srba, koji su se za vrijeme brojnih austrijsko-turskih i mletako- turskih ratova preselili u sjeverne i zapadne provincije jugoistone Europe. Lingvistiko opravdanje integracije i ovih nesrpskih provin

    9 U 19. stoljeu je srpska vlada jedan jedini put, u svibnju 1867, ugovorila s Hrvatima jedan zajedniki jugoslavenski program, ali je ugovor iste godine pogazila. O tome Koruni, 1986, str. 322, 388.

    10 Jo uvijek nedostaje tematsko istraivanje ove sintagme. Zabiljeena je kod hrvatskog povjesniara Franje Rakog: Odlomci iz dravnog prava hrvatskoga naroda za narodne dynastie. Be, 1861, str. V.

    11 O tome Stankovi, 1985 (1), str. 155-158. O kasnom primanju Slovenaca u jugoslavi- stiki koncept u hrvatskim i srpskim kolskim knjigama Jelavich, 1992, str. 238-239.

    12 Vidi Daja, 1984, str. 117-131.

    18

  • Politiki sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvarnost

    cija u politiki srpski korpus dao je srpski jezini reformator i lingvistiki ideolog Vuk Stefanovi Karadi (1787-1864).

    Vuk je u slavistici uivao vrlo visok ugled kao uspjean istraiva na polju jezika i reformator knjievnog jezika Srba i Hrvata. Paradoksalno je da su tono istraivanje njegova pothvata odnosno njegovih literarnih predloaka, kao i preciznije osvjetljavanje politike misli, kojom su isprepleteni njegovi jezini pogledi, slavisti zapoeli tek u najnovije vrijeme, nakon sloma Jugoslavije.13

    Za Vukovo lingvistiko djelovanje, kao i za njegov opis jezine situacije u junoslavenskom prostoru, vjerojatno je bilo presudno poznanstvo sa slovenskim slavistom Jernejem Kopitarom (1780-1844).14 Kopitar je podupirao Vuka ne samo u njegovim lingvistikim istraivanjima, nego gaje istodobno upoznao s teorijama ondanjih slavista o slavenskim narodima i slavenskim jezicima. Slavisti su slavenske narode pogreno percipirali, njihove su jezike klasificirali neprimjereno i nudili su pogrena objanjenja.15 Tako bi prijedlog J. Dobrovskog (1753-1829) da se umjesto pojma Slaveni primijeni kao nadreen pojam Srbi Vuku bio samo dobrodoao. Jedno daljnje, jo konkretnije ohrabrenje dao je P. J. afarik (1795-1861) svojim govorom "o jeziku i literaturi katolikih Slavosrba (Dalmatinaca, Bosanaca, Slavonaca)" na jednoj strani, i "Slavosrba grkoga obreda"- pod ime nije mislio samo Srbe nego i Bugare - na drugoj strani.16 Time je pripravljen put Vuku da sve june Slavene koji govore tokavskim dijalektom proglasi Srbima. Ovaj je koncept Vuk izloio u jednom 1836. (po vlastitoj tvrdnji) napisanom i 1849. objavljenom lanku pod udnim naslovom Srbi svi i svuda. U njemu su Hrvati koji govore tokavski oznaeni kao "Srbi katolike vjere" a Bosanski Muslimani kao "Srbi islamske vjere". Vuk je samo dopustio da Hrvati koji govore akavskim dijalektom u Istri i na dalmatinskim otocima, kao i kajkavci u zagrebakoj regiji i u podruju oko Mure i dalje ostanu Hrvati.17 Budui da se tokavski Hrvati i Bosanski Muslimani nisu dali dragovoljno upregnuti u njegovu konstrukciju "o Srbima triju obreda", Vuk je konstatirao da "ako oni ne ele biti Srbi, onda nemaju nikakvo nacionalno ime". U svojim prije toga napisanim i za lingvistiku znanost zanimljivim djelima, prije svega u Srpskom rjeniku

    13 Erdmann-Pandi, 1993.14 Kratka biografija u: Biogr. Lex. GSO II (1976), str. 470-471 (J. Hahn).15 Stani 1995 .16 O tome i sljedeem Grevi, 1997, str. 63-112.17 U jednom pismu iz 1858. godine Vuk pravim Hrvatima naziva samo akavce, a

    kajkavce ne spominje.Erdmann-Pandi, 1993, str. 15.

    19

  • Politika re a ln o s t jugoslavenstva (1918-W 1)

    (1818), koji je on sastavio uz veliku pomo J. Kopitara, prikljuio je veliku leksikografsku i knjievnu tradiciju Dubrovnika, Dalmacije i Bosne isto srpskoj kulturnoj batini, iako ove knjievnosti do poetka 19. stoljea nisu imale itatelje meu srpskim puanstvom.18 Tek nastupom srpskih prosvjetitelja kao to su Dositej Obradovi (1742-1811) i V. S. Karadi na prijelomu onoga stoljea poela se prva srpska profana inteligencija zanimati za spomenute knjievnosti i u slavistici ih proglaavati srpskim kulturnim blagom. Vuk je cijeloga ivota ostao kod te jezino i politiki svesrpske koncepcije. On se nije uputao u iliristike i jugoslavistike koncepte Hrvata, koji su pod ilirskim, kasnije jugoslavenskim imenom teili postupnom kulturnom i politikom ujedinjenju i istodobno vie vodili rauna o postojeoj mnogostrukosti.

    Reakcije na Vukove jezine zahvate bile su, kako se i moglo oekivati, razliite kako na hrvatskoj tako i na srpskoj strani. Na srpskoj je strani Vukova jezina reforma najprije naila na estok otpor. Prije svega je srpsko-pravoslavno sveenstvo doivjelo jezinu reformu ne samo kao otar lom s vlastitom, naglaeno tradicionalistikom pisme- nou, nego je, vie od toga, slutilo opasnost pribliavanja katolianstvu. Ipak je Vukova jezina reforma sredinom 19. stoljea u Srbiji uglavnom prihvaena, s iznimkom ijekavskog izgovora i nekoliko drugih elemenata koje je Vuk predvidio, a koje Srbi, meutim, nisu prihvatili. Srbi su, naime, ostali kod ekavtine i drugih jezinih obiaja.

    Na hrvatskoj je strani Ante Starevi (1823-1896)19 odluno odbio Vukovo svesrpstvo i suprotstavio mu svoju pravno-povijesnim sredstvima komponiranu svehrvatsku ideologiju.20

    Naprotiv, kod hrvatskih ilirista i njihovih jugoslavistikih nasljednika Vukova reforma je nala plodno tlo, izmeu ostaloga i zato to se Vuk oslonio na bogatu hrvatsku knjievnu i leksikografsku tradiciju. Tako se njegova reforma u ovim krugovima nije doivjela kao okrutan zahvat u jezinu kulturu nego prije kao dobrodola pravopisna obnova. Vjerojatno su im mogue neeljene politike posljedice u to vrijeme ostale sakrivene.

    Nakon sloma neoapsolutizma u Austriji i obnove parlamentarizma 60-ih godina 19. stoljea uspjeli su se jugoslavenski orijentirani zastupnici 1861. godine u hrvatskom saboru probiti s prijedlogom da

    18 O tome Daja, 2000. Birnbaum 1980, str. 164-166, koji je vrlo blizu lingvistikim shvaanjima srpskog jezikoslovca Pavla Ivica, ipak ne pribraja dubrovaku knjievnost srpskom nego hrvatskom knjievnom korpusu.

    19 Kratka biografija u: Biogr. Lex. GSO IV (1981), str. 169-173 (H. Sundhaussen).20 O tome Behschnitt, 1980, str. 172-186.

    20

  • Politiki sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvarnost

    se zemaljski dravni jezik slubeno zove jugoslavenski. Ali, nakon to brojano snana srpska manjina u Hrvatskoj nije pokazala zanimanje za to, bio je 1862. jugoslavenski najprije povuen a potom 1867. zamijenjen hrvatskim ili srpskim. Tako je roen polutanski pojam srbokroatizam.2' Daljnja povijest srbokroatizma tekla je najprije kao program, a potom, nakon osnivanja jugoslavenske drave, kao prisila na jezino zajednitvo, a da ipak nije bilo dostignuto stapanje hrvatskoga i srpskoga. Kriza jugoslavenstva, koja je, konano, dovela do sloma Jugoslavije, vodila je u definitivni otklon od srbokroatizma i dovela do povratka jezinim tradicijama prije Vukova zahvata.22

    Ranije su pojmovi srbokroatizam i troimeni narod, odnosno u Drugoj Jugoslaviji njihove zamjene bratstvo i jedinstvo funkcionirali kao stoerne toke oko kojih se izravno ili neizravno okretao cjelokupni politiki ivot.

    Tablica 1: Povijesno-politike sastavnice Kraljevine SHS 1918.

    Br. Povijesne pokrajine Povrina u km2Broj stanovnika

    1910/14.1. Srbija (s Kosovom, Vardarskom

    Makedonijom i dijelom Sandaka) 95.405 4.670.0002. Crna Gora (s jednim dijelom Sandaka) 9.840 238.4233. Bosna i Hercegovina 51.199 1.898.0444. Vojvodina (Baranja, Baka, Banat) 19.233 1.380.0005. Hrvatska (Slavonija, Srijem, Meimurje) 43.307 2.715.2376. Dalmacija (bez Rijeke, Cresa,

    Loinja, Zadra i Lastova) 12.729 621.5037. Slovenija (Kranjska, tajerska, Meimurje) 16.198 1.056.464

    Ukupno 247.911 12.579.671Izvor: Almanah Kraljevine SHS I/l, 1922, str. 120, 140, 164, 187, 204, 218, 226.

    21 U svakom sluaju je J. Dobrovsky kao prvi ve 1815. upotrijebio sintagmu "srpski ili hrvatski". O tome M. Grevi: Zablude o istonohercegovakim govorima kao dijalektalnoj osnovici hrvatskoga knjievnoga jezika. U: Jezik [Zagreb] godite 46, br. 2, prosinac 1998, str. 52.

    22 Grevi, 1997, str. 46-66, 112-142. Usp. Nataa Bai: Odjeci Guberina-Krstievih Razlika u hrvatskome jeziku i jezikoslovlju. U: Jezik [Zagreb] god. 47, br. 5, lipanj 2000, str. 179-194. Cjelokupni pregled Auburger, 1999, iz srpske perspektive Okuka 1998. Usp. recenzije za oboje od Wernera Lehfeldta u: Zeitschrift fur Slavische Philologie 59,1 (2000), str. 216-236. Za Okuku i recenzija u: Frankfurter Allgemeine Zeitug od 22. svibnja 1999. (Reinhard Olt), a za Auburger recenzija Elizabeth von Erdmann u: SOF 61-62 (2002/2003), str. 680-682.

    21

  • Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

    1.2. Ustroj drave i politike stranke

    U Krfskoj deklaraciji od 20. srpnja 1917. bila je predviena jedna zajednika drava Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) kao "demokratska parlamentarna monarhija s dinastijom Karaorevia na elu", a aktom ujedinjenja od 1. prosinca 1918. bila je i osnovana. Oba je puta izriito oitovana volja za jedinstvenom dravom "troimenoga naroda" SHS. Ali se zbog razliitih mogunosti tumaenja ideologema "troimenoga naroda" kao i razliitoga povijesnog i politikog podrijetla ujedinjenih zemalja odmah nakon akta ujedinjenja razvila estoka rasprava o nazivu i obliku drave: Jugoslavija ili Drava SHS - nacionalna drava (kao npr. Francuska) ili drava vie naroda (slino vicarskoj) - i s time povezano pitanje kako dravu treba ralaniti i izgraditi - kao centralnu dravu ili federaciju?

    Formalno gledano, nudili su se sljedei modeli:1. Integralistiki model: oblik drave centralistiki, naziv drave

    Jugoslavija s ciljem brzoga stapanja Srba, Hrvata i Slovenaca u jednu novu naciju - Jugoslaveni.

    2. Velikosrpski model: oblik drave takoer centralistiki, ali nikakvo preimenovanje u Jugoslaviju, nego proirenje srpskoga poimanja drave i srpskih institucija na nova podruja s naglaskom na oslobodilakoj ulozi Srbije u Prvom svjetskom ratu.

    3. Federalistiki model: jednakopravnost triju imena i federali- stiki ustroj.

    4. Separatistiki model: razdvajanje i priznanje pojedinanih povijesnih pokrajina kao drava.

    S ovim se modelima morala suoiti svaka stranka ondanjega jugoslavenskog stranakog spektra bez obzira na prioritete koji su bili zapisani u stranakim programima. Pritom se u prvom redu radilo o okvirnim uvjetima koje politiko djelovanje uope treba omoguiti. Polazei od toga, historiografija, koja se daleko vie posvetila strankama nego drugim podrujima politikog ivota u Prvoj Jugoslaviji, ralanjuje stranke po njihovu stavu prema nabrojenim alternativnim modelima.

    Za vrijeme dravnog provizorija koji je trajao od akta ujedinjenja1. prosinca 1918. do izglasavanja prvoga, takozvanog Vidovdanskog ustava, za koji se glasovalo na srpski tradicijom bogati Vidovdan, 28. lipnja 1921. formirao se sljedei stranaki spektar.23

    23 O tome i o sljedeem prije svega Gligorijevi, 1979. i Banac, 1988. U pregledu Wende,1981, str. 329-354 (Sundhaussen) i Sundhaussen, 1982, str. 41-50.

    22

  • Politiki sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvarnost

    Oko integralistikog i velikosrpskog modela, koji se meusobno razlikuje vie u jezinim odrednicama nego u konkretnim primjenama budui da su oba vodila do potvrivanja srpskih institucija i srpske premoi, grupirale su se isto srpske ili veinski srpske stranke. Nesrpski su se lanovi ovih stranaka regrutirali gotovo iskljuivo od liberalno i liberalistiki usmjerenih intelektualaca; ovi su se vie ili manje udaljili od tradicije svoje sredine i opredijelili se za novo, na ideolokim principima temeljeno drutvo.

    Integralistiki je model u svom programu nosila Demokratska stranka (DS). Ona je pod imenom Dravotvorna stranka srpskih, hrvatskih i slovenskih demokrata osnovana 15/16. veljae 1919. u Sarajevu, a 1920. preimenovana je u Jugoslavensku demokratsku stranku. U svoj je program DS dodue upisala demokratske slobode i socijalne reforme, ali je zapostavljala demokratske procedure. Ona je veliala novi dravni rezon a razliite je historijske pokrajine zajedno s njihovim vlastitim politikim i kulturnim tradicijama tretirala iskljuivo kao rezultat stranih vladavina. Posebno ideoloki samosvjesno i beskrupulozno ponaao se voa ove stranke Svetozar Pribievi (1875-1936),24 Srbin iz Hrvatske, koji je u sebi ujedinio "logiku uitelja matematike i neosjetljivost andara iz Vojne krajine" (I. Banac, 1988., str. 166).

    Bila je planirana fuzija Pribievieve stranke s Narodnom radikalnom strankom (NRS), koja je 1880. osnovana u Srbiji, ali se nije ostvarila. NRS se pod vodstvom Nikole Paia (1845-1926)25 razvila u etabliranu stranku i dosljedno je insistirala na vodeoj ulozi Srbije kako u procesima ujedinjenja tako i u oblikovanju nove, odnosno zajednike, drave. Jugoslavenstvo je, tonije reeno pseudojugosla- venstvo, bilo za Paia i njegove suborce samo sredstvo za potiskivanje nesrpskih a promicanje srpskih interesa. Dodue, za razliku od Pribievievih demokrata kao rigidnih centralista, zalagali su se Pa- ievi radikali za samoupravu na lokalnoj razini, ali ovo bez obzira- nja na povijesne reminiscencije bilo koje vrste i na federalistika naela. Njima je na srcu prije svega leao kontinuitet srpske drave i oni su iz toga razloga spreavali preimenovanje drave u Jugoslaviju.

    Od ostalih stranaka, koje su politiki prioritet davale drugim podrujima, ali su s Paievim radikalima i Pribievievim demokratima dijelile unitaristike poglede o formi drave, treba spomenuti

    24 Pribievieva kratka biografija u: Biogr. Lex. GSOIII. (1979), str. 479-482 (H. Sundhaussen). O Pribievievom politikom portretu usp. Jovanovi, 1973, sv. 1, str. 396-404).

    25 Paieva kratka biografija u: Biogr. Lex. GSO III (1979), str. 402-405 (G. Hering).

    23

  • Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

    Savez zemljoradnika (SZ), jednu 1919/1920. formiranu krovnu organizaciju seljakih udruga iz Srbije i Bosne i Hercegovine. Ovoj su se organizaciji prikljuile sline nesrpske, sekularno orijentirane grupacije iz Slovenije i Dalmacije.

    Slino Paievim radikalima zastupao je i Savez zemljoradnika samoupravu na lokalnoj razini, a to se tie povijesnih regija kao politikih jedinica, traio je i Savez zemljoradnika, zajedno s Pribie- vievim demokratima, trenutno stapanje u novu jugoslavistiku konstrukciju.

    Srpska Republikanska demokratska stranka (RDS) nastala je kao reakcija na krvavi obraun princa-regenta Aleksandra s grupom Di- mitrijevia-Apisa 1917. u Solunu.26 Za lanove ove stranke - Srbe i Crnogorce - bila je dogma o nacionalnom jedinstvu dodue nedodirljiva, ali su oni bili monarhofobini, borili su se za demokraciju britanskog obiljeja a protiv centralizma. Jednom rijeju, bili su anti- centralistiki unitaristi.

    Socijalistike i socijaldemokratske stranke osnovane su u junoslavenskom prostoru pred Prvi svjetski rat. Unutar tih stranaka dolo je do unutarnje polarizacije u fazi osnivanja Jugoslavije. Rezultat je bio nastanak jedne klasine socijaldemokratske stranke Jugoslavije (1929) na jednoj strani i Socijalistike radnike partije Jugoslavije (1919), koja je 1920. preimenovana u Komunistiku partiju Jugoslavije (KPJ) na drugoj strani. Dok su se socijaldemokrati ponaali graanski i s uvedenim unitaristikim i monarhistikim sustavom, polazei od mota da "norveku monarhiju treba pretpostaviti portugalskoj republici", suraivali u parlamentu i vladi, odnosi izmeu jugoslavenske drave i komunista bili su mnogo napetiji. Odluno je znaenje, dakako, KPJ postigla tek nakon sloma Prve Jugoslavije. Komunisti su se u Drugom svjetskom ratu profilirali kao najjaa politika snaga i doli su na vlast u Drugoj Jugoslaviji. Dravni i nacionalni koncept jugoslavenskih komunista doivio je dodue ve u Prvoj Jugoslaviji razliite razvojne faze, ali je praktinu primjenu naao tek u Drugoj Jugoslaviji. To je razlog zato komunistika shvaanja u doba Prve Jugoslavije treba oznaiti kao konceptualnu pretpovijest Druge Jugoslavije pa o tome i raspravljati kasnije u poglavlju o Drugoj Jugoslaviji.

    Oko federalistikog modela grupirale su se prije svega hrvatske stranke. Meu njima se profilirala Hrvatska seljaka stranka (HSS), koja je s vremenom postala najznaajnija hrvatska politika snaga i

    26 O tome ukratko u: Biogr. Lex. GSO I (1974), str. 403-405 (E. Hosch)

    24

  • Politiki sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvarnost

    tvorila "tvrdu opoziciju" (I. Banac), najprije izvanparlamentarno a potom i u parlamentu. HSS je osnovana 1904. pod imenom Hrvatska puka seljaka stranka (HPSS), 1920. je preimenovana u Hrvatsku republikansku seljaku stranku (HRSS) i, konano, 1925. u Hrvatsku seljaku stranku (HSS). Osnivai te stranke, braa Antun (1868-1919) i Stjepan Radi (1871-1928) bili su socijalutopisti sa shvaanjima slinim francuskom socijalutopistu Pierre-Josephu Proudhonu (1808-1865 )27 i pacifisti koji su jednostavno sanjali o jednom seljakom pokretu kao temelju hrvatske nacije. Oni su idealizirali seljaki stale i sanjali o seljakoj baznoj demokraciji. Osnivanje vlastite stranke predstavljali su u poetku kao duhom vremena uvjetovan politiki instrument svoje ideologije.28 Karakter pokreta kao i ophoenje s predsjednikom stranke kao karizmatinom figurom ostali su glavne znaajke te stranke i nakon smrti Stjepana Radia (umro od posljedica atentata izvrenog na njega u beogradskom parlamentu 20. lipnja 1928) i nakon to je vodstvo stranke preuzeo nekarizmatini Vladko Maek (1879-1964).2(> U Drugom svjetskom ratu razdijelila se Hrvatska seljaka stranka na vie frakcija. Jedan je dio, s predsjednikom Maekom, ostao pasivan a desno se krilo priklonilo ustakom reimu u Hrvatskoj. Lijevo je krilo pokualo kooperirati s Titovim komunistima, ali su ovi njime manipulirali, te ga u prvim poslijeratnim godinama Druge Jugoslavije, kao i sve druge nekomunistike politike organizacije, na komunistiki "narodno- demokratski" nain iskljuili iz politikog ivota.30

    Stjepan Radi se suprotstavio pritisku zagrebakog Nacionalnog vijea za urno ujedinjenje sa Srbijom. On je akt ujedinjenja od 1. prosinca 1918. proglasio nelegitimnim i nevaeim, distancirao se od "ideologije jednoga troimenoga naroda", stavio hrvatski nacionalni individualitet u prvi plan i zahtijevao Hrvatsku seljaku republiku unutar jugoslavenske (kon)federacije.

    27 O endogenim politikim korijenima Hrvatske seljake stranke iz socioloko-povijesne perspektive usp. Dinko Tomai: Drutveni razvitak Hrvata [1937] 21997, str. 13-60.

    28 "U srednjem vijeku, naime, kad bi netko elio ostvariti neto novo, bio je prisiljen dati mu religiozni oblik. To je odgovaralo ondanjem duhu vremena. [...] Devetnaesto i dvadeseto stoljee je razdoblje politike. Zato je brai Radiima bilo potrebno za seljaki pokret osnovati jednu politiku stranku". Tako vodei teoretiar HSS Herceg, 1923, str. 50; usp. 61-62. Kratki ivotopis Antuna i Stjepana Radia u: Lex. GSO IV (1981), str. 7-12 H. (Sundhaussen).

    29 O tome Boban, 1974, I, str. 3-12; kratki Maekov ivotopis u: Biogr. Lex. GSO III (1979), str. 65-68 (H. Sundhaussen). O hrvatskoj seljakoj ideologiji v. Janiijevi, 1984, str. 206-212.

    30 O tome Boban, 1987, I, str. 151-306. i 1989, II, str. 249-285; Jeli-Buti, 1983; Ra- deli, 1996. Usp. Kotunica i avoki, 1985.

    25

  • Politika re a ln o s t jugoslavenstva ( 1918- w i )

    Njegov stav prema srpskom unitaristikom konceptu jugoslavenske drave pribavio mu je viekratno zatvaranje ali i sve veu popularnost meu hrvatskim seljacima. Njegove su parole o Hrvatskoj seljakoj republici naile na ivahan odjek u seljakom ustanku koji je1920. izbio u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Ustanak je najprije bio spontana reakcija protiv irenja vojnih zakona Kraljevine Srbije na Hrvatsku 1919. godine, osobito protiv igosanja stonog fonda u vojne svrhe.31

    Ne, dodue, republikansku, ali anticentralistiku poziciju imao je "hrvatski Nacionalni klub". On je bio koalicija Hrvatske zajednice (HZ) i Hrvatske teake stranke (HTS) iz Bosne i Hercegovine. Obje su osnovane ljeti 1919.32

    Federalizmu slian autonomizam pojedinih regija zastupale su stranke takozvanog Jugoslavenskog kluba. To su bile: Slovenska ljudska stranka (SLS, osnovana 1892. kao Katolika nacionalna stranka i 1905. preimenovana u SLS) pod vodstvom Antona Koroeca (1872-1940)33, Hrvatska puka stranka (HPS, osnovana 1919. u Hr- vatskoj-Slavoniji, Dalmaciji i Bosni i Hercegovini)34 i Bunjevako-o- kaka stranka (osnovana 1919) iz Bake. Sve tri su se stranke u jugoslavenskoj historiografiji vodile kao klerikalne stranke. Treba primijetiti da su one uz klerikalistike predodbe o dravi, drutvu i odgoju imale kransko-socijalne ciljeve. One su u stranakom spektru predstavljale ideoloko-kransku protuteu socijalistikim i drugim lijevim strankama. U praksi su vie slijedile regionalne interese, osobito SLS, koja se profilirala u glavnu slovensku stranku, kao HSS u Hrvatskoj.35

    Takoer regionalno usidrene i svjetonazorski definirane bile su dvije islamske stranke. Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO) u Bosni i Hercegovini i Demijet (Islam muhafazai hukuk cemiyet, Drutvo za zatitu prava muslimanskog stanovnitva) na Kosovu i u Makedoniji,36 obje osnovane 1919. One su zastupale interese muslimanskih veleposjednika. JMO se dodue zalagala za auto

    31 O tome Boban. 1988, str. 235-246.32 O tome Matijevi, 1992.33 Koroeev kratki ivotopis u: Lex. GSO II. (1976), str. 482-484 i ESlo 5 (1991), str.

    270-271.34 O tome Boban, 1990, III., str. 266-272.35 Pojam klerikalizam ne moe se zamijeniti pojmom politiki katolicizam, kako to pred

    lae Strecha, 1997, str. XIV-XV. jer svi nositelji politikog katolicizma nisu ostajali kod ekstremno konzervativnih pozicija u shvaanju drave i drutva kako je inilo klerikalistiki usmjereno krilo, nego su radije slijedili socijalne i reformske ciljeve i nisu se plaili modernih politikih sustava.

    36 O stanju istraivanja o Demijetu Popovi, 1986, str. 30.

    26

  • Politiki sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvarnost

    nomiju Bosne i Hercegovine, ali je u praktinoj politici, slino SLS-u, lavirala izmeu vlade i oporbe.

    Oko separatistikog modela grupirali su se "hrvatski mnemoni- sti", kako je I. Banac nazvao pripadnike tzv. Frankove stranke Josipa Franka (1844-1911), koja je nastala 1895. rascjepom Starevieve (Dravotvorne) Stranke prava. Ovi su ekstremisti 1919. osnovali revolucionarnu organizaciju, od ijih su se lanova neki ve onda preselili u inozemstvo. Nakon uvoenja kraljeve diktature 1929. uzeli su ime ustae i borili se teroristikim metodama za odcjepljenje Hrvatske od Jugoslavije. Saveznike su nali u Unutarnjoj makedonskoj organizaciji (VMR, Vnatrena makedonska organizacija) koja je djelovala s bugarskog teritorija. 7 Slinim su metodama vodili Kaaci (tur. pl. kagaklar, ustanik, bandit) oruanu borbu protiv srpskog reima na Kosovu. I Crna Gora je imala svoje unitariste i federaliste odnosno separatiste, takozvane zelenae.38

    Tablica 2: Rezultati izbora za Ustavotvornu skuptinu od 28. 11. 1920.

    Br. Stranke Br. glasova u % Mandati u %1. Demokratska stranka (Pribievi) 319.448 19,7 92 23,32. Radikalna narodna stranka (Pai) 284.575 17,7 91 21,23. Hrvatska republikanska

    seljaka stranka (Radi) 230.590 14,4 50 11,94. Komunistika partija 198.736 12,4 58 13,95. Seljaki savez (Avramovi) i

    Slovenska seljaka stranka 151.603 9,5 39 9,46. Slovenska puka stranka (Koroec) 58.971 3,7 14 3,37. Hrvatska puka stranka 52.333 3,3 13 2,78. Jugoslavenska muslimanska

    organizacija (Spaho, BiH) 110.895 6,9 24 5,79. Socijalistika stranka 46.792 2,9 10 2,4

    10. Hrvatska teaka stranka (BiH) 38.400 2,4 7 1,711. Demijet (Muslimanska organizacija

    Turaka i Albanaca u Makedonijii na Kosovu) 30.029 1,9 8 1,9

    12. Hrvatska zajednica 25.867 1,6 4 1,013. Republikanska stranka

    (Prodanovi, Srbija) 18.136 1,1 3 0,7

    37 O tome Jeli-Buti, 1977, str. 13.57; Krizman, 1978.38 O separatistikim grupiranjima u pregledu Banac, 1988, str. 246-317.

    27

  • Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

    Br. Stranke Br. glasova u % Mandati u %14. Hrvatska stranka prava 10.880 0,7 2 0,515. Izvanstranaka lista (A. Trumbi) 6.581 0,4 1 0,216. Srpska nacionalna

    organizacija (okorilo, BiH) 6.215 0,4 0 __17. Socijalna puka stranka (Slovenija) 6.186 0,4 2 0,518. Liberalna stranka (Srbija) 5.061 0,3 1 0,219. Ratnika stranka (Srbija) 2.484 0,2 - -20. Gospodarska stranka u Meimurju 1.960 0,1 0 -21. eka stranka 704 0,0 0 -22. Nezavisna muslimanska stranka (BiH) 449 0,0 0 -23. Muslimanska narodna stranka (BiH) 306 0,0 0 -

    Ukupno: 2.480.632 s pravom biranja 1.607.265 100 419 100Izvor: Statistiki pregled izbora narodnih poslanika za Ustavotvornu Skuptinu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odranih 28. novembra 1920. god. Beograd 1921.

    Izborni zakon od 3. rujna 1920. propisao je ope, izravno i tajno izborno pravo za sve mukarce iznad 21 godine. Izbori za Ustavotvornu skuptinu (Konstituantu) odrani su 28. studenoga 1920.39 Od oko 40 razliitih stranaka i manjih, odcijepljenih frakcija koje su se registrirale, unilo je manje od polovice u parlament (v. tablicu 2).

    Kako se vidi iz tabelarnog pregleda, centralistike su stranke postigle, dodue, dominantnu poziciju u parlamentu, ali ne i veinu. Unato tomu nije se reim - u kojemu se princ-regent, od 16. kolovoza 1921. kralj Aleksandar kao i srpski oficirski zbor igrali odluujuu ulogu - dao odvratiti od centralizma. Njihov je cilj bio jaka centralistika drava pod velikosrpskim pokroviteljstvom. Protivne se glasove, ak i iz srpskih krugova, koji su smatrali potrebnim iroki konsenzus u pitanjima ustava, jednostavno preulo40 ili uutkalo.

    39 O izbornoj borbi i izbornim manipulacijama, posebno kod ustanovljavanja izbornih krugova Banac, 1988, str. 361-366.

    40 Tako je - u vrijeme rasprava o ustavu - pisao srpski list Prosveta koji je izlazio u Sarajevu (god. 11, sijeanj-veljaa 1921, str. 1-5) u uvodnom lanku Jugoslovenstvo u krizi izmeu ostaloga: Nama je dakle neophodno potrebno da Ustav nae Kraljevine bude plod sporazuma, a nipoto plod plemenskog nadglasavanja. Uzaludna je obina veina, i ona tako zvana "kvalifikovana" veina, kad se radi o sporu ne meu strankama nego meu plemenima [...]. Jugoslovensko ujedinjenje doneli su nam svetski dogaaji pre nego se narod bio u svojoj dui za nj pripremio. Posledice su bile neminovne i mi ih evo u punoj meri bolujemo kao kakvu groznicu. Jugoslovenstvo je pre Velikog Rata izgledalo ruiasto: danas ono i svojim apostolima izgleda puno trnja" (str. 5). (kurziv S. M. D.)

    28

  • Politiki sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvarnost

    Centralistima je parlamentarna procedura sluila kao ista formalnost za legalizaciju njihove politike koju su oni u "novosteenim" podrujima provodili od poetka. Oni su svoje politike ciljeve provodili - ako drugaije nije ilo - i nasiljem. Odmah nakon ulaska u nekadanje austro-ugarske junoslavenske pokrajine ujesen 1918. nisu se srpske trupe pokazale nimalo obzirnim; ponaale su se kao okupatori i nerijetko se drakonskim sredstvima brinule za red.41

    Na drugoj strani oporba je zabranjivana i konano potisnuta u ilegalnost. Ovo se prije svega odnosilo na komuniste kojima se pripisivala odgovornost za neke nemire i atentate. Komunistika je politika aktivnost bila najprije vrlo ograniena takozvanom Obznanom 29. prosinca 1920, a potom Zakonom o zatiti drave od 1. kolovoza1921. zabranjena i time protjerana u ilegalnost.42

    28. lipnja 1921. - na Vidovdan, za Srbe dan s bogatom tradicijom- konano je izglasan izrazito centralistiki ustrojen Vidovdanski ustav. Ovo se, meutim, nije dogodilo "kvalificiranom veinom", kako je predvidjela Krfska deklaracija, nego jednostavnom veinom od 233 protiv 196 glasova. Za Vidovdanski ustav glasovalo je 89 zastupnika Demokratske stranke, 87 Radikalne stranke, 13 zastupnika Seljakog saveza (meu njima 10 zastupnika Slovenske seljake stranke), i, konano, 23 zastupnika JMO i 11 zastupnika Demijeta; ove posljednje dvije grupacije nakon dugih pregovora s vladom o ustupcima prije svega na podruju agrara.43

    Protiv ustava glasovalo je 35 zastupnika (meu njima 21 zastupnik Seljakog saveza), 156 zastupnika je bojkotiralo glasovanje; to su bili zastupnici KPJ, Radieve Hrvatske republikanske seljake stranke, Jugoslavenskog kluba (Slovenske ljudske stranke i Hrvatske puke stranke), Hrvatskog nacionalnog kluba (Hrvatska teaka stranka i Hrvatska zajednica) i deset zastupnika drugih stranaka.44

    Slubenim nazivom nove drave kao Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (l. 1), slubenim jezikom kao srpsko-hrvatsko-slovenaki (l. 3) nije Vidovdanski ustav potvrdio integralistiko jugoslavenstvo kao ideoloku podlogu nego ideologem o troimenom narodu. Time je faktino bio neizravno dobro osiguran velikosrpski karakter drave.

    41 Bjelajac, 1988. i 1994. slika vojsku Kraljevine SHS na temelju arhivalija i pritom priguuje njezin velikosrpski karakter kao i, osobito u prvim godinama, njezinu uvelikenegativnu unutarpolitiku ulogu.

    42 O tome Gligorijevi, 1969. i 1970, str. 219-245.43 O tome Purivatra, 1974, str. 115-139.44 O tome Gligorijevi, 1979, str. 110.

    29

  • Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

    nacionalni hrvatski i slovenski identitet ostavljen nedefiniran, a identitet drugih junoslavenskih etnikih skupina ni u kakvom obliku priznat. Makedonci i Crnogorci vodili su se kao Srbi, Bosanski Muslimani samo kao vjerska zajednica, ija se politika i kulturna srbi- zacija, a s hrvatske strane kroatizacija oekivala i poticala. Da bi se stvorio dojam jedinstvene nacionalne drave, bili su popisi stanovnitva (prije i poslije donoenja ustava) provedeni ne prema plemenskoj odnosno nacionalnoj pripadnosti nego samo prema materinskom jeziku. Posljedica ovoga bila je da je razliiti identitet Srba, Hrvata, Makedonaca, Crnogoraca i Bosanskih Muslimana potonuo u srbokroatizam. Iznimku su inili Slovenci i narodne manjine iji je identitet doao do izraaja preko njihova materinskog jezika (v. tablicu 3 i 4).

    to se tie graanskih i socijalnih prava, ona su dodue u ustavu zajamena na tadanjoj europskoj razini,45 ali je njihova provedba u praksu bila manje ili vie iluzorna. Naime, zgrada cjelokupnog ustava bila je strogo centralistiki organizirana a kontrolne su instance bile predviene samo odozgor prema dolje. Glavni ustavni organ nije bila Narodna skuptina nego kralj kao monarh, kojemu je bila podlona kako zakonodavna tako i sudska i izvrna vlast, a on sam nije bio nikome odgovoran. Kralj je bio vrhovni zapovjednik, nadlean za saziv i rasputanje Narodne skuptine, imenovanje ministara i dravnih slubenika kao i odlikovanja i pomilovanja.

    Da bi se sprijeio partikularizam i centrifugalizam, bila je u l. 95. predviena nova podjela cjelokupnog dravnog podruja. Zakonom od 26. travnja 1922. zemlja je bila podijeljena na 33 upravne oblasti. Podjela se provodila do 1925.46 Time su stare povijesne pokrajine bile razbijene, prije svega one u kojima su u veini ivjeli Hrvati (Dalmacija i Hrvatska-Slavonija), koji su beogradskom centralizmu pruali estok otpor. Naravno, pokualo se postupak dijeljenja obrazloiti gospodarskim i prometnim razlozima, ali u to nitko nije povjerovao.

    Provoenje jednoga takvog ustava imalo je razliite politike i juristike posljedice kako za beogradske vlastodrce tako i za oporbene snage. Za vlastodrce, koji su za vrijeme politikog provizorija izmeu 1918. i 1921. brojnim uredbama (oko 800!) pourivali centralizaciju i pritom provizorni parlament jednostavno zaobilazili,47 sada je Vidovdanski ustav znaio sankcioniranje njihova dravnog

    45 Gligorijevi. 1979, str. 297-333.46 O tome Petranovi i Zeevi, 1988, str. 199-203; ehi, 1991, str. 196-196; Janja-

    tovi, 1995.47 O tome Gligorijevi, 1979, str. 60-65.

    30

  • Politiki sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvarnost

    koncepta kao i njihove ve uhodane prakse. A s druge strane, za protivnike centralizma i monarhistikog oblika drave ustav je donio ne samo snano suavanje politikog prostora za djelovanje nego i potiskivanje na rub ilegalnosti budui da se antimonarhizam i federalizam mogao sada kanjavati kao veleizdaja, protudravni akt i separatizam, a tako je i bilo. Time je Vidovdanski ustav umjesto ugaonog kamena drave postao kamen spoticanja, i to ne samo za srpsko-hr- vatske odnose, nego za cjelokupni politiki ivot. Oekivanje Hrvata da e u novoj dravi postii veu politiku samostalnost nego u Podunavskoj Monarhiji nije bilo ispunjeno; ak je bilo i potkresano.

    Tablica 3: Materinski jezik stanovnitva u Kraljevini SHS prema popisu puanstva 31. sijenja 1921.

    Br. Materinski jezik Broj u %1. Nacionalni jezik: srpsko-hrvatski 8.911.509 74,362. Nacionalni jezik: slovenski 1.019.997 8,513. eki ili slovaki 115.532 0,964. Rutenski (ukrajinski) 25.615 0,215. Poljski 14.764 0,126. Ruski 20.568 0,177. Maarski 467.658 3,908. Njemaki 439.657 4,229. Albanski 439.657 3,67

    10. Turski 150.322 1,2611. Rumunjski 231.068 1,9312. Talijanski 12.553 0,1113. Ostali 69.878 0,58

    Ukupno 11.984.911 100Izvor: Statistiki pregled Kraljevine Jugoslavije (1921) po banovinama. Beograd, 1930., str. 5.

    Tablica 4: Materinski jezik stanovnitva u Kraljevini Jugoslaviji premapopisu puanstva 31. oujka 1931.

    Br. Materinski jezik Broj ________ u %1. Srpskohrvatski2. Slovenski3. eki4. Slovaki

    10.730.8231.135.410

    52.90976.411

    77,018,140,370,54

    31

  • Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

    Br. Materinski jezik Broj u %5. Ruski 36.333 0,266. Ukrajinski 27.681 0,197. Maarski 468.185 3,368. Njemaki 499.969 3,589. Albanski 508.259 3,62

    10. Turski 132.924 0,9511. Rumunjski 137.879 0,9812. idovski 18.044 0,1213. Ciganski 70.424 0,5014. Ostali 41.787 0,29

    Ukupno 13.934.038 100Izvor: Die Gliederung der Bevolkerung des ehemaligen Jugosiavvien nach Mutter- sprache und Konfession nach den unverdffentlichen Angaben der Zahlung vom 1931 [Redoslijed stanovnitva nekadanje Jugoslavije po materinskom jeziku i konfesiji prema neobjavljenim podacima popisa 1931], Be, 1943, str. 10. Usp. Bogoljub Koovi: rtve drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, Sarajevo 21990, str. 124.

    to se tie politikog ivota openito, politiki su interesi brojnih skupina potiskivani i mjesto toga u prvi plan postavljen konformizam s vlastodrcima i dravnim aparatom, tako da se irilo nezadovoljstvo.

    Na brojne izazove reim je reagirao sve samovoljnije, represivno i podmitljivo. Nije sluajno to se u takvu ozraju stvarna uloga imbenika, prije svih uloga kralja kao glavnoga imbenika, na temelju izvora ne moe tonije odrediti. Tako su kraljeva kritika biografija, kao i biografije drugih odluujuih osoba jugoslavenskog politikog spektra ostale samo elja. Budui da glavne odluke nisu donoene u parlamentu nego je to kralj zajedno sa svojim dvorjanima i utjecajnim generalima razraivao i zatim provodio u parlamentu; to se, kad je bilo potrebno, provodilo svim sredstvima. Tko je pritom neto rekao, znamo najee samo iz druge ruke. Nesporna je injenica: glavna odgovornost za slom parlamentarizma i za susljedno uvoenje kraljeve diktature pada na kralja i njegovu neposrednu okolinu. Oni su parlamentarnu krizu usmjeravali prema uvoenju diktature. Put do ovoga kobnog ina bio je dramatian. Posebnu ulogu u dramaturgiji igrao je hrvatski politiar Stjepan Radi, talentirani populist s diplomom Sorbonne u depu, te slikovitim, dosjetljivim i po potrebi agresivnim i grubim jezikom, kojim je bio u stanju kao arobnjak odueviti svoje pristae, a istodobno kod protivnika izazvati ogorenje i

    32

  • Politiki sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvarnost

    agresivno odbijanje.48 Ovo se proturjeje u historiografiji nije dalo ukloniti pri vrednovanju njegova lika i djela.

    Radi je za (hrvatske) oboavatelje ostao ne samo karizmatina osobnost, koja je hrvatsko seljatvo politiki probudila, nego i vie od toga; ostao je puki tribun koji nikada nije izgubio iz oiju hrvatski identitet i hrvatske politike interese. Oni su u njegovim ponekad oigledno problematinim postupcima vidjeli samo taktike korake, koji su imali voditi prema glavnom cilju - hrvatskom samoopredjeljenju.49

    S druge strane, Radi je u oima svojih protivnika, prije svega srpskih i komunistikih krugova, bio samohvalisavi demagog i zavodnik hrvatskog naroda. Za njih je Radi bio dodue Slaven, koji je, meutim, ostao Austroslaven, a k tomu i lani pacifist i nesigurni politiki partner i, konano, vjeni hrvatski separatist.50

    Svojim politikim eskapadama Radi se brinuo za uspone i padove jugoslavenskog politikog ivota 20-ih godina prologa stoljea; ali se pritom ne smije gubiti iz vida da se scenarij nije nalazio u njegovim rukama nego u rukama kralja i njegove dvorske kamarile, i da, konano, nije Radi, nego su ti reiseri dravu gospodarski unitili a parlamentarizam doveli do pada. To je dogaanje, gledano u povezanosti s Radievim politikim djelovanjem, imalo sljedee postaje:51

    Nakon to je Vidovdanski ustav proao u parlamentu 28. lipnja 1921., ostao je Radi sa svojom strankom najprije izvan beogradskog parlamenta i nastavio izvanparlamentarnu oporbu protiv centralistikog sustava na unutarnjoj i vanjskopolitikoj razini. On je posebno nastojao privui zanimanje meunarodnih diplomata i novinara za hrvatsko pitanje. Inozemnim je novinarima dao nekoliko intervjua i sastavio memorandum za meunarodnu konferenciju koja je bila sazvana za travanj 1922. u Genovi.52 Osim toga, poduzimao je putovanja u inozemstvo, 1923. u Be i London i 1924. preko Bea u Moskvu. U Moskvi je svoju stranku ulanio u Zelenu (seljaku) interna- cionalu. Meutim, traenje potpore u inozemstvu nije bilo samo neuspjeno nego mu je donijelo uhienje zbog veleizdaje budui da je pristup Zelenoj internacionali sluio reimu kao izlika da ozloglaenu

    48 Izmeu ostaloga i kod klerikalistikog krila unutar politikog katolicizma. O tome Krito, 1995.

    49 O tome izmeu brojnih priloga Mui, 31988.50 O tome izmeu brojnih priloga Dimi i uti, 1992, str. 73-103.51 Saet, faktografski opis jugoslavenskog parlamentarizma nakon Vidovdanskog usta

    va kod Sundhaussena, 1982, str. 58-72; opirnije iz hrvatske perspektive Horvat21992, str. 110-425.

    52 O tome Horvat, 1990, II., str. 224-235.

    33

  • Politika realnost jugoslavenstva (1918-1991)

    Obznanu, kojom je Komunistika partija potisnuta u ilegalnost, sada proiri na HRSS i Radia 5. sijenja 1925. uhiti.53

    S druge strane, ovo se razdoblje moe na unutarpolitikoj razini oznaiti ne samo kao uspjeno nego kao itekako uspjeno. U ovom je vremenu, naime, Radiu uspjelo profilirati se u neosporno vodeu politiku osobnost, a svoju stranku uzdignuti u nenadmanu politiku snagu Hrvata u Prvoj Jugoslaviji. Ovaj uspon treba, s jedne strane, zahvaliti Radievu politikom talentu, a s druge strane, grubo centralistikoj i korumpiranoj politici reima. Naime, konsenzus meu vladinim strankama raspao se u proljee 1922: JMO je preao u oporbu, izmeu DS i NRS dolo je do borbe za vlast, pri emu se DS razdijelio na Davidovievo i Pribievievo krilo. Posljedica je bila raspisivanje prijevremenih izbora koji su odrani 18. oujka 1923. Kao nadmoni pobjednik na srpskoj strani izila je NRS koja je svoje mandate uspjela poveati na 108. Na hrvatskoj je strani HRSS ovoga puta dobila 70 mandata. A demokrati su, naprotiv, pali na 51 mandat, dok su se slovenska SLS i bosansko-muslimanska JMO morale pomiriti s malim gubicima. Na temelju takvih izbornih rezultata mogao je Nikola Pai (NRS) formirati samo manjinsku vladu. Ovu je vladu 27. oujka 1924. prisilila na ostavku nova, sada jaa koalicija od DS, SLS, JMO i 20 zastupnika HRSS, koji su u meuvremenu napustili parlamentarnu opstrukciju. Dvjema koalicijskim vladama iz redova Pai- evih radikala i Pribievievih demokrata (tzv. P.-P. vlade) bilo je dosueno jo krae trajanje. Kraljev pokuaj spaavanja druge P.-P. vlade odgaanjem saziva parlamenta do 20. listopada naiao je na estoke prosvjede. Kralj se, konano, osjetio prisiljenim prihvatiti vladu koju je formirala oporba. Za ministra predsjednika bio je pozvan Ljuba Davidovi (1863-1940).54 Vlada je bila sastavljena od lanova njegovog stranakog krila te od DS, SLS, i JMO i od HRSS parlamentarno podrana. Meutim, ni ovoj vladi nije bio dosuen trajan uspjeh. Namjera vlade da radi isto - izmeu ostaloga i otkrivanjem korupcije prijanjih NRS-ministara, kao i planovima da se Hrvatima i Slovencima dodijeli autonomija - naila je na estoka suprotstavljanja velikosrpskih krugova oko kralja Aleksandra.

    Povod za pad Davidovieve vlade naen je u Radievu ulanji- vanju HRSS-a u Zelenu internacionalu. Od Davidovia je kralj Aleksandar 15. listopada 1924. zahtijevao neopozivu ostavku. Tako je 8. studenoga uslijedilo tree izdanje P.-P. koalicije. Novi izbori, i ovoga puta prijevremeni, bili su raspisani za 8. veljae 1925. Pod pritiskom

    53 O tome Mui, 1988. str. 111-188, 326-343.54 Davidoviev kratki ivotopis u: Biogr. Lex. GSO I (1974), str. 278-380 (H. Sundhaussen).

    34

  • Politiki sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvornost

    tuzemstva i inozemstva nije se Obznana u svoj strogosti primjenjivala na HRSS, tako da je HRSS smjela nastupiti sa svojom vlastitom listom. I ovoga su puta na srpskoj strani izborni pobjednici bili: NRS sa 140 mandata. Na hrvatskoj strani dobila je HRSS 67 mandata, tri mandata manje nego 1923, iako je Radieva stranka ovoga puta dobila gotovo 100.000 glasova vie nego ranije.55 Razlog za to bio je drugi, za oporbu nepovoljniji, izborni sustav.

    Zatvaranjem Radia zbog pristupa Zelenoj internacionali s jedne strane, i priputanjem njegove stranke izborima unato izricanju Obznane protiv nje s druge strane, htio je reim od Radia iznuditi priznanje Vidovdanskog ustava.

    Radi, koji se nalazio u istranom zatvoru, nije ovoga puta naao drugi izlaz i popustio je. Preko svoga neaka Pavla objavio je 27. oujka 1925. u beogradskom parlamentu priznavanje monarhije pod dinastijom Karaorevia kao i Vidovdanski ustav. Ovaj je korak opravdavao obrazloenjem da je "monarhija koja bi bila slina britanskoj, vie republika od francuske republike".56 Oznaka republikanska je izbrisana iz imena stranke. Sada se HSS, kao manji koalicijski partner, prikljuila srpskoj NRS u sljedeim etirima vladama izmeu srpnja 1925. i sijenja 1927. I sam Stjepan Radi bio je jedanput ministar obrazovanja (17. 11. 1925 - 15. 4. 1926).57

    Meutim, i nakon ovoga "dogovora" izostao je politiki napredak. U redovima NRS korupcija se nije smanjivala nego je rasla. Radi se nije dao disciplinirati, nego je u svojim javnim nastupima strastveno kritizirao koalicijskog partnera.58 Sve je opet zavrilo ponovnim prijevremenim izborima odranim 11. rujna 1927. Usprkos gubicima od preko 160.000 glasova dobila je HSS 61 mandat i ponovno se potvrdila kao daleko najjaa politika snaga meu Hrvatima. U meuvremenu su se u srpskom stranakom spektru produbljivale tendencije k rascjepkanosti i sve se jasnije ocrtavao rascjep izmeu Srbijanaca (Srba iz Srbije) i Preana (Srba iz Bosne, Hrvatske i Vojvodine). Ovi su pomaci doveli do oporbene koalicije izmeu Radia i - nikog drugog do Svetozara Pribievia kao voe Preana. Tako je nastala Seljako- -demokratska koalicija (SDK) koja e preivjeti uvoenje kraljeve

    55 Pogledati tabelarno predstavljene izborne rezultate 1920-1927 kod Petranovia i Zeevia, 1988, str. 228.

    56 Reprodukcije teksta objave kod Petranovia i Zeevia, 1987, I, str. 245-255 i kod Horvata, 1992, str. 261-268. nisu doslovno iste. Usp. Gligorijevi, 1979, str. 200-204.

    57 Pregled vlada u Kraljevini SHS/Jugoslaviji u: ulinovi, 1961, II., str. 287-310 i Ustavi Srbije i Jugoslavije (1988), str, 198-277.

    58 O tome Horvat, 1992, str. 299-346.

    35

  • P o liti k a r e a ln o s t ju g o s la v e n s tva ( 1918-1991)

    diktature i odrat e se, usprkos stalnim nesporazumima, do konca Prve Jugoslavije.

    Politika se klima nakon izbora 1927. dalje pogoravala. U vladinu su taboru stalno izbijali novi korupcijski skandali. Na oporu kritiku oporbe vladini su parlamentarci reagirali otvorenim prijetnjama koje su se ostvarile 20. lipnja 1928. pucnjevima u parlamentu srpskoga poslanika Punie Raia na pet hrvatskih parlamentaraca. Dvojica su poslanika odmah umrla, dvojica su preivjela atentat, a teko povrijeeni Stjepan Radi umro je 8. kolovoza od posljedica ranjavanja. Okolnosti ukazuju na to da ovaj in nije bio djelo iskljuivo izvritelja nego daje u pitanju bilo organizirano umorstvo. Kako se i moglo oekivati, provedena sudska istraga nije dokraja razjasnila sluaj.5

    Umjesto rasputanja parlamenta i raspisivanja novih izbora, kralj je u sljedeim mjesecima pripremao dokidanje Vidovdanskog ustava i uvoenje kraljeve diktature 6. sijenja 1929. Dravni je udar60 bio najprije pozdravljen, ak i od politiki upuenih, kao to je bio Radiev nasljednik Vladko Maek61 ili britanski povjesniar R. W. Seton-Watson (1879-1951),62 pogreno shvaen kao "kratkotrajan eksperiment" za otklanjanje krajnje zatrovane politike klime i kao priprema jednoga zdravog, decentraliziranog i demokratskog politikog sustava. Meutim, umjesto toga dolo je uskoro do bolnog buenja. Brojnim, ubrzanim ukazima (oko 200 u godini 1929.6') kralj je pripremio svoju ozbiljnu nakanu da vie nee trpjeti "nikakve posrednike izmeu naroda i kralja", kako je objavio u svojoj proklamaciji od 6. sijenja 1929. o dokidanju Vidovdanskog ustava i parlamenta. Novim zakonom o dravnoj sigurnosti bila je ne samo pootrena cenzura tiska i policijska kontrola, nego su, osim toga, bile zabranjene "sve politike organizacije i stranke s religijskim ili plemenskim [nacionalnim] karakterom". Zakonom o nazivu i administrativnoj podjeli drave od 3. listopada 1929. Kraljevina je konano slubeno preimenovana u Jugoslaviju, a zemlja je umjesto dosadanjih 33 upravnih oblasti bila podijeljena na devet upravnih jedinica odnosno banovina. Banovine su nazvane ne po povijesnim pokrajinama (npr. Slovenija, Hrvatska,

    59 O tome Horvat, 1990, str. 328-346. O posljednjoj fazi parlamentarizma u Kraljevini SHS Gligorijevi, 1979, str. 230-267.

    60 O tome arac, 1975.61 Boban, 1974, II, str. 43-48.62 Seton-Watsor> Correspodence 1976, br. 179, str. 193. O itavoj paleti reakcija u tu- i

    inozemstvu na uvoenje diktature bogato dokumentirano kod: arac, 1975, str. 243-275.S iznimkom komunista tadanja je politika i diplomatska Europa najprije dobrohotno pozdravila uvoenje diktature u Jugoslaviji.

    63 Usp. Britanski izvjetaji I, 1986, str. 590, t. 15.

    36

  • Politiki sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvarnost

    Dalmacija itd.)( nego po glavnim rijekama, u jednom sluaju po morskoj obali, i bile su ponovno strogo centralistiki nadzirane - sve s namjerom stvaranja jedne snane jedinstvene drave potiskivanjem razliite povijesne svijesti stanovnitva. Time je integralistiko jugoslavenstvo dosegnulo svoj vrhunac. Parola je glasila: jedan kralj, jedan narod, jedna drava! Tako su u srpskoj tradiciji i kulturi usidrene politike institucije - reeno jezikom Fernanda Braudela (1902-1985)- promovirane u suprastrukturu itave Jugoslavije. Ovdje se, naime, nije radilo o politikom jedinstvu, postignutom dugotrajnim kulturnim radom nego je na djelu bilo jednostavno premazivanje, nastala je jedna patvorina koja je mogla biti, a i bila je, primijenjena kao represivno sredstvo za tuzemstvo a istodobno i kao primjer uspjeha za inozemstvo. Iza jugoslavenske fasade vrebala je i dalje arena mnogostrukost, stalno pripravna na bijeg iz prisiljenoga sleep mode da bi se uputila ba u onim smjerovima koje su vlastodrci pod svaku cijenu htjeli sprijeiti.

    Preobrazba jednoga loeg modela drave u jo gori i dalje je, nakon prvoga oka, politiki ivot trovala i radikalizirala. Dodatno optereenje donijela je sa sobom teka gospodarska kriza 1930-1935. kojom su najvie bili pogoeni seljaci, to znai 80% sveukupnog stanovnitva.64 Protumjere reima nisu donijele nikakvo rastereenje, nego su u krajnjem ishodu vodile poveanju korupcije meu beogradskom klikom i njezinom klijentelom u provinciji. Budui da je nezadovoljstvo diktaturom uzimalo sve vie maha i zahvatilo i srpsku matinu zemlju Srbiju, odluio je kralj otvoreni apsolutizam zamijeniti apsolutizmom kamufliranim prividnim parlamentarizmom. Tako je 3. rujna 1931. dolo do oktroiranog ustava,65 koji je vrijedio do propasti Prve Jugoslavije. Njime je bio uspostavljen parlament koji se sastojao iz dva doma (senat i narodna skuptina) i bio mnogo vie vezan za kraljevu osobu i volju od Vidovdanskog ustava (v. st. VII, l. 50-60).

    lanom 13. bila su zabranjena "udruenja na religioznoj, plemenskoj i regionalnoj osnovi sa stranako-politikim ciljevima kao i u sportske svrhe", to jest dosadanje politike organizacije. Umjesto ovih reim je osnovao odgovarajue vlastite politike organizacije, izmeu ostalih nove politike stranke; tako je 1931. godine nastala Jugoslovenska nacionalna stranka (JNS), iji su se lanovi regrutirali

    64 O gospodarskim i socijalnim promjenama u Prvoj Jugoslaviji s teitem na Srbiji Calic, 1994a, str. 213-440. Usp. Mirkovi, 1952.

    65 Tekst ustava dostupan, izmeu ostaloga, u: Ustavi Srbije i Jugoslavije (1988), str. 249-265; suvremeni engleski prijevod u: Historical Boundaries [1995], str. 681-688.

    37

  • Politika re a ln o s t jugoslavenstva (1918-1991)

    najvie iz srpske Radikalne narodne stranke (NRS), i Jugoslovenska radikalna zajednica (JRZ), udruenje politiara iz NRS, SLS i JMO od 1935. Meutim, reimu nije uspjelo uz pomo obiju novih politikih formacija, koje su svaki put oblikovale vladu, uutkati stranke koje su bile potisnute u ilegalnost. Naprotiv, otpor apsolutizmu nije rastao samo meu ekstremistima, koji su, uz pomo iz inozemstva, teroristikim akcijama i pokuajima ustanka (1932. u Lici/Hrvatska66) reagirali na policijske represalije, nego i meu umjerenim snagama, koje su protiv apsolutistikog reima nastojale organizirati iroku frontu iz svih oporbenih snaga. Koalicija izmeu Pribievieve i Radieve stranke (SDK), koja je nastala 1927. godine, nije samo bila nastavljena, nego su se i poduzimali brojni pokuaji pribliavanja ove koalicije srpskom oporbenom bloku u Srbiji (Ujedinjena opozicija). tovie, bilo je potpisano i vie zajednikih rezolucija, ali nije dolo do odlunog prodora.67 Zato? Tomu su dodue pridonijeli pogorana vanjskopolitika situacije Jugoslavije 30-ih godina kao i umorstvo kralja Aleksandra 9. listopada 1934. u Marseilleu, koje su izveli hrvatski i makedonski ekstremisti68, ali su odluujue bile razlike u stavovima izmeu srpskih i hrvatskih partnera. Radilo se, naime, o vrlo suprotstavljenim ishodinim stavovima i razliitim politikim ciljevima na objema stranama. Dok je srpska oporba, meusobno rascjepkana i zavaena, vie ili manje mislila samo na ponovno uspostavljanje parlamentarizma i demokratizaciju politikih procedura, hrvatska je oporba, u sebi kompaktna pod neprijepornim vodstvom Ra- dieva nasljednika Vladka Maeka, kao prioritet naglaavala federalizaciju drave. Konano je u rezoluciji, koju su obje strane potpisale 8. listopada 1937. u Farkaiu kraj Zagreba sveano potvrena isto- vrijednost obaju aspekata - federalizacije i demokratizacije.69

    Ipak, time postignuti sporazum izmeu Srba i Hrvata u paralelo- gramu snaga postojeega jugoslavenskog politikog sustava nije znaio mnogo, osobito nakon uvoenja diktature i oktroiranog rujanskog ustava iz 1931. godine. To je, prema vaeem ustavu moglo znaiti samo signal za princa-regenta Pavla Karaorevia (1893-1976)70 koji je nakon umorstva kralja Aleksandra 1934. godine preuzeo polugu vlasti. Taj je signal vjerojatno najprije naiao na neodobravanje princa regenta Pavla.71 Tek nakon izbora 11. prosinca 1938, na kojima

    66 O tzv. Velebitskom ustanku 1932. v. Mokov, 1999, str. 72-81.67 O tome prije svega Boban, 1974, I; Boban 1987, I, str. 9-76 i 1978, II, str. 15-190.68 O tome Krizman, 1978.69 Tekst rezolucije kod Bobana, 1974 ,1, str. 291-292. Usp. Boban, 1990, III, str. 343-345.70 Kratka biografija u: Biogr. Lex. GSO III, (1979), str. 407-408 (E- Hosch).71 Boban, 1974, str. 293.

    38

  • Politiki sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvarnost

    je oporba - unato brojnim ikanama od strane dravnog aparata - uvjerljivo ojaala a vladina koalicija JRZ uknjiila neoekivane gubitke, morao je princ-regent Pavle popustiti.72 Premijer Milan Stoja- dinovi (1888-1961),73 koji je u doba svoje vlade izmeu 1935. i 1939. uveo Jugoslaviju u opasnu struju osovinskih sila Njemake i Italije, otputen je 4. veljae 1939. i sada su konano bili poduzeti ozbiljni pregovori s Vladkom Maekom kao politikim predstavnikom Hrvata, da bi se time izbjegla sve vea opasnost raspada drave. Maek, koji je od poetka svojim kontaktima s meunarodnom diplomacijom pokuavao odrati budnim hrvatsko pitanje, intenzivirao je 1939. godine tajne pregovore s Njemakom i Italijom. to je bila njegova namjera? Je li on taj korak poduzeo samo kao sredstvo pritiska na srpsku stranu da bi iznudio preobraaj drave u hrvatskom interesu, ili se time pretvorio u stvarnoga separatista? Hrvatska i srpska historiografija daju na ovo pitanje, kako se moe i oekivati, suprotne odgovore. Polazei od dosad poznatih izvora ini se prihvatljivim zakljuak da su za Maeka hrvatski interesi imali veu vrijednost od jugoslavenske drave. Drugim rijeima: za njega Jugoslavija nije bila bezuvjetan, nego samo prikladan okvir za ostvarenje hrvatskih interesa. Kod njega se, prema tome, ve moe sumnjati u separatizam, dodue kao sekundarnu pojavu. To izlazi na vidjelo u njegovu djelovanju pri propasti Prve Jugoslavije. Kad je uspostavljanje jedne hrvatske drave uz Hitlerovu i Mussolinijevu milost postalo neizbjeno, Maek je dodue pozvao stanovnitvo na lojalnost novim vlasto- drcima, ali se nije pokazao spremnim sam preuzeti konkretnu ulogu u novom reimu.74

    Nova je vlada s Dragiom Cvetkoviem (1893-1969)75 kao predsjednikom bila inaugurirana 5. veljae 1939. U travnju 1939. vodili su se ozbiljni pregovori izmeu Maeka i Cvetkovia kao opunomoenika princa-regenta Pavla. Kao rezultat nastao je 22. travnja jedan predloak koji je predviao osnivanje Hrvatske banovine. Nova se autonomna banovina trebala sastojati iz Savske i Primorske banovine zajedno s gradom i okrugom Dubrovnikom iz Zetske banovine. Definitivno povlaenje granica kroz Bosnu i Hercegovinu, Dalmaciju, Srijem i Vojvodinu trebalo je biti provedeno nakon plebiscita. Meutim, problematika povlaenja granica i planirani plebiscit

    72 O tijeku izbora i izbornim rezultatima ulinovi, 1961, II, str. 130-133.73 Kratka biografija u: Lex. GSO IV (1981), str. 208-210 (H. Sundhaussen). O politikoj

    situaciji za doba Stojadinovieve vlade Stojkov, 1985,74 O kompleksu ovih pitanja s teitem na opreznoj kritici izvora Boban, 1990, III, str.

    13-265 (aktualizirana verzija njegovih ranijih priloga).75 Kratka biografija u: Biogr. Lex. GSO I, (1974), str. 352-353 (H. Sundhaussen).

    39

  • Politika realnost jugoslavenstva (I8-1991)

    naili su na odluan otpor sa srpske strane te je namjesnitvo, ponajvie zbog predvienoga plebiscita, odbilo taj plan. Novi je sporazum izraen u kolovozu 1939; namjesnitvo gaje, zajedno s Uredbom o Hrvatskoj banovini, prihvatilo 26. kolovoza 1939. Postignuti Sporazum nije sadravao nikakvu odredbu o plebiscitu; teritorij Hrvatske banovine, s obzirom na u travnju odbijeni plan, bio je proiren za okruge id i Ilok u Srijemu, kao i Brko, Gradaac, Der- ventu, Travnik i Fojnicu u Bosni. Pritom se ipak nije radilo o definitivnom nego o prijelaznom rjeenju do konanog preoblikovanja drave. Trebalo je, osim toga, da parlament ratificira konanu rekonstrukciju drave u smislu l. 11. oktroiranog ustava iz 1931. godine. Meutim, budui da je parlament bio rasputen istoga dana kad je objavljen Sporazum (26. kolovoza 1939) i vie nikada nije bio sazvan, vrijedio je taj provizorij do sloma drave u oujku/travnju 1941.76

    "Srpsko-hrvatski" sporazum iz 1939. nije ipak doveo do bilo kakve politike stabilizacije, i to ne samo zbog sve snanijeg opkoljava- nja od strane osovinskih sila Njemake i Italije. Sporazum je jo vie bio prijeporan zato to se zahtjevi i interesi razliitih politikih grupacija nisu uzimali ozbiljno ili su se meusobno sukobljavali.

    U fazi pregovaranja razmiljalo se, dodue, o razliitim modelima federalizacije - izmeu ostaloga i o podjeli drave prema povijesno-po- litikim pokrajinama iz vremena prije osnivanja Jugoslavije 1918. (v. tablicu 1) -, ali na koncu postignuti sporazum, upravo kao i svi drugi politiki akti Prve Jugoslavije, temeljio se na ideologiji troimenoga naroda Srba, Hrvata i Slovenaca, no sada ne vie s naglaskom na je dinstvu (jednoga troplemenskog naroda), nego na trojstvu (triju razliitih naroda). Politika, koja se u jugoslavenskom drutvu vodila od 1939. do 1941, koncentrirala se na preobrazbu centralistike u tri- jalistiku Jugoslaviju koja je trebala biti sastavljena iz triju sljedeih jedinica: Hrvatske banovine, Srpskih zemalja i Slovenske banovine. Srpska je strana jednostavno ignorirala makedonsko, kosovsko-alban- sko i crnogorsko pitanje, dok se hrvatska strana u toj toki drala po strani. Suprotno tome, nije ni hrvatska ni srpska strana dovodila u pitanje Dravsku odn. Slovensku banovinu kao ni identitet slovenskog naroda. Meutim, estoka se prepirka rasplamsala izmeu Srba i Hrvata oko povlaenja granice kroz Vojvodinu, Srijem, dijelove Hrvatske i, prije svega, kroz Bosnu i Hercegovinu. Ono to je za Hrvate bilo premalo, za Srbe je bilo previe. Bosna i Hercegovina i identitet Bosanskih Muslimana postali su jabukom razdora srpsko-hrvatskih

    76 O administrativnoj provedbi sporazuma iz 1939. osim Bobanovih priloga v. Banovina Hrvatska (1939) i labek, 1991.

    40

  • Politiki sustav Prve Jugoslavije: Ideologija i stvornost

    odnosa i neuralginom tokom jugoslavenske drave uope (kompleksu tih pitanja posveenje trei dio monografije).

    Sada slijedi pregled ideolokog i politikog konteksta politikih stranaka u Prvoj Jugoslaviji, to jest pregled onih drutava koja su se definirala kao sportska i kulturna drutva, ali su slijedila nacionalistike ili druge ideoloke ciljeve. Ona su prihvatila ulogu "izvanpar- lamentarnih stranakih supstituta",77 osobito nakon uvoenja diktature, i razvila su se u paravojne postrojbe.

    1.3. Izvanparlamentarni stranaki supstituti.Tjelovjebena drutva i paravojne organizacije

    S iznimkom komunistikih organizacija kojima se komunistika historiografija Druge Jugoslavije prekomjerno bavila, ovomu se aspektu politikog ivota Prve Jugoslavije dosada posveivalo upadno malo pozornosti,78 a ako je to i bio sluaj, tada se na konkurentske oblike drutvenog i politikog ivota, koje nisu zastupali