Kradljivca umjetnina Toma Kirka smatraju

najboljim u svojemu poslu.

No, završiti karijeru lopova nije tako lako

kada vas FBI sumnjiči za najdrskiju krađu u

svijetu umjetnina.

Još je teže kada vas nemilosrdni vladar

podzemlja pokušava ucijeniti da za njega

obavite posljednju spektakularnu krađu...

PROLOG

Pont de Grenelle, 16. Arrondissement1, Pariz,16. srpnja, 9:05 h

KASNILI SU.Rekli su u petnaest do devet, a već je bilo devet i pet. Postalo mu je ne­

lagodno tako dugo stajati na otvorenome. Ako se ne pojave za pet minuta, otići će, radilo se o milijun dolara ili ne.

Nervozno si je opipao džep. Još je tu; napipao ga je kroz crnu vunenu tkaninu; njegova topla težina pritiskala mu je bedro. Još je na sigurnome.

Pokraj njega prošlo je dvoje tinejdžera, isprepletenih ruku i razmjenjuju­ći poljupce svakih nekoliko koraka. Polako je padao mrak. Usred zagrljaja, djevojka ga je ugledala i posramljeno se izmigoljila od momka.

»Bonsoir, mon pere2.«»Bonsoir, mon enfant3.«On se nasmiješio i oboma kimnuo glavom kada su ga zaobišli uputivši se

na drugu stranu Pont de Grenella. Na grimiznom nebu svjetla s Eiffelova tornja svjetlucala su kao daje gorio.

Spustio je ruke na ogradu i pogledao Kip slobode. Ta je skulptura, jednaka svojoj mnogo većoj sestri preko Atlantika, dominirala Allee des

1 franc. Okrug (Prim. prev.)2 franc. Dobra večer, oče. (Prim. prev.)3 franc. Dobra večer, dijete. (Prim. prev.)

Cygnes. Njezin uski otok nalazio se usred Sene, a bila mu je okrenuta leđima. Njezini glatki brončani mišići ispod naborane tkanine i napete kože činili su je zauvijek mladolikom unatoč zelenoj patini koju su osta­vile godine.

Baka mu je pričala da su dvadesetih godina mnogi članovi njihove obi- telji prešli dug i težak put od Napulja do Amerike. Kada je gledao tu skul­pturu, osjećao se nekako povezan s tim neznanim rođacima i na neki način razumio djelić njihova čuđenja kada su prvi put ugledali Novi Svijet i nji­hovu nepokolebljivu vjeru u novi početak. Zato je uvijek birao to mjesto. Činilo se nekako poznatim. Sigurnim. Za svaki slučaj.

Iz sjene ispod mosta pojavila su se dvojica muškaraca i pogledala prema njemu. On im je mahnuo i spustio se niskim betonskim stubama. Zaustavio se na kraju širokog dijela koji je okruživao teško kameno postolje skulptu­re, pažljivo vodeći računa da između sebe i njih uvijek drži razdaljinu od oko 6 metara.

»Bonsoir!«, glasno je kroz noćni zrak pozdravio krupni muškarac s lije­ve strane, a duga plava kosa srastala mu se s gustom bradom. Amerikanac, pretpostavio je.

»Bonsoir«, oprezno je odgovorio.»Imate ga?« upitao je bradati na engleskom.»Imate li vi novce?« upitao je sigurnim glasom. To je bila uobičajena

igra koju je igrao već bezbroj puta prije toga.»Najprije da ga vidimo,« doviknuo je muškarac.Zastao je. Nešto mu je bilo čudno u vezi s bradonjinim glasom. Blaga

napetost. Pogledao je preko ramena, ali put za bijeg bio je čist. Odgovorio je standardnim odgovorom.

»Pokažite mi novac, pa ću vas odvesti do njega.«Ovaj put je primijetio. Većina ne bi primijetila, ali on je dovoljno dugo

bio u poslu i dobro je znao čitati znakove. Ukočenost ramena, stiskanje očiju. Pripremali su se.

Ponovno se osvrnuo. Teško je mogao vidjeti iza stabala jer se počela spuštati noć. Tada je shvatio. Zato su kasnili. Dok padne mrak.

Bez ijedne riječi, okrenuo se na šljunku i potrčao što je brže mogao.Nije mogao dopustiti da ga se domognu. Nije im mogao dopustiti da ga

pronađu. Na tren se osvrnuo i vidio dvojicu muškaraca kako jure za njim, a na narančastom svjetlu svjetiljki s mosta bljesnula je cijev pištolja.

Brzo je vratio glavu natrag i u tom trenutku naletio na oštricu noža. Ta­mna spodoba krila se u sjeni ispod mosta. Natjerali su ga u zagrljaj smrti

kao životinju. S kratkim, oštrim ubodom 15 cm duga oštrica zabila mu se u grudi i on je, šokiran silinom udarca, snažno progutao zrak. Osjetio je kako se hladan metal probija kroz meku hrskavicu u donjem dijelu prsne kosti, ubadajući do srca.

To je bilo posljednje što je osjetio.Pod narančastim svjetlom, krv koja je tekla preko uštirkane bjeline nje­

gova ovratnika svjetlila je zelenkastom bojom baš kao i Slobodina od vre­mena pozelenjela koža. Ali ne znajući, ne gledajući, ne osjećajući - njezin čvrst pogled bio je uperen prema Americi.

Prema New Yorku.

Peta Avenija, New York,16. srpnja, 11:30 hGRACIOZNO SE spuštao, a tijelo mu se odbijalo o zgradu i vraćalo natrag, poput pauka kojega je, dok se spušta na svojoj niti, ulovio nenadani vihor vjetra. S nekoliko posljednjih trzaja užeta u njegovim rukama u rukavica­ma spustio se na balkon sedamnaestoga kata.

Čučnuo je i otkopčao uže s remena i naslonio se leđima na zid, a tamni obris njegova gipkog tijela stapao se s prošaranim kamenom. Nije se micao, grudi jedva da su mu se podizale, a tanki materijal njegove crne skijaške maske bio mu je tijesno pripijen uz usne.

Morao je biti siguran da ga nitko nije vidio. Zato je pričekao, osluškujući plitko disanje grada koji je u nemirno drijemao ispod njega.

Za to vrijeme su tamna pluća Central Parka, ispresijecana povremenim svjetlima taksija koji su vozili između Istočne i Zapadne 86. ulice, izdisala prohladni, kisikom obogaćeni zrak uz bočni dio zgrade zbog čega je zadrh­tao unatoč vrućini. Zrak je bio težak od prepoznatljivih mirisa New Yorka, opojne mješavine straha, znoja i pohlepe koja je izvirala iz podzemnih tu­nela i odvoda za paru.

Iako je u blizini kružio policijski helikopter, a iz udaljenih ulica odzvanjali prigušeni krici sirena, znao je da nisu tražili njega. Nikada nisu tražili njega.

PRVI DIO

Držeći se ispod izrezbarene kamene ogradice, prišuljao se velikom po­lukružnom prozoru čija su okovana okna bljeskala poput čeličnih ploča. Vidio je da je prostorija iznutra bila mračna i prazna, kao i svaki drugi vikend tijekom ljeta.

Nekoliko udaraca u šarke prozora s njegove desne strane i vijci su mu spremno iskočili u ruku. Kako ne bi prekinuo glavni alarmirani magnetni kontakt, nagnuo je rub prozora iz okvira dok se nije stvorio dovoljno velik otvor kroz koji se mogao uvući unutra.

Čim se našao unutra, Tom Kirk je s ramena zbacio svoj ruksak. Izvadio je nešto slično detektoru za metal - tanku crnu pločicu pričvršćenu za alu­minijsku šipku. Pritisnuo je prekidač potpuno mirno, držeći šipku u desnoj ruci i počeo pločicom pretraživati jednoličnu prazninu poda. Gotovo istoga trena, zelena lampica sa stražnje strane pločice zatreperila je crveno.

Tlačni senzori. Kao što je predvidio.Polagano pomičući pločicu preko mjesta na kojemu je lampica promi­

jenila boju, brzo je bijelom kredom označio to područje. Ponavljajući taj postupak, metodično se probijao kroz prostoriju. Za pet minuta dospio je do najudaljenijega zida, ostavljajući iza sebe trag bijelih krugova.

Prostorija je bila baš kao što su ju fotografije prikazivale. Iza masivnoga viktorijanskog stola, uza zid je bilo poredano nešto što je izgledalo kao ostaci nekad bogate privatne knjižnice koja je sada vjerojatno bila razbaca­na po cijelome svijetu.

Na dva zida sa strane visjeli su crteži i slike - Picasso, Kandinsky, Mon- drian, Klimt. Ali Tom nije bio tu radi slika.

Umjesto toga, probio se natrag kroz krugove ocrtane kredom do kraja svilenog tepiha kojim je bio prekriven pod između radnog stola i prozora, uhvatio mu je jedan kraj i povukao ga. Klečeći pod blijedim mjesečevim svjetlom prelazio je rukama u rukavicama po drvenoj površini. Na oko 90 cm ispred njega, prstima je osjetio blagu brazdu u drvetu. Razmaknuo je ruke i njima prelazio preko brazde sve dok nije napipao nešto što je naliko­valo na rubove s obiju strana. Postavljajući zglobove prstiju na te rubove, svom se težinom nagnuo naprijed. Uz blagi škljocaj iskočio je okvir od šezdesetak četvornih centimetara ponosno se izdižući oko centimetar i pol nad ostatkom poda. Sklopljen na šarkama, okvir je otkrio sjajni pod­ni sef. Proizvođači sefova i osiguravajuće tvrtke surađuju u sigurnosnim pitanjima i prema nedavno pričvršćenoj naljepnici na sefu, na kojoj je Un- derwriters Laboratory proveo neovisno istraživanje, taj je model nosio oznaku TXTL - 60. To znači da je potvrđeno kako taj sef može uspješno

izdržati pokušaje otvaranja u ukupnom vremenu od šezdeset minuta.Unatoč tome, Tomu je za otvaranje sefa trebalo samo osam i pol sekunda.Unutra je bilo nešto gotovine i nakita, no on ih je ignorirao, usmjeravaju­

ći pozornost prema velikoj kutiji na čijem je mahagonijskom poklopcu bio izrezbaren carski grb Romanovih.

S lakoćom je otvorio kutiju, pažljivo podižući dragocjeni predmet koji se nalazio u njoj, oslobađajući ga od luksuznog zagrljaja bijele svilene unu- trašnjosti.

Osjetio je kako mu srce brže kuca. Čak je i njemu, koji je vidio bezbroj predmeta čija ljepota oduzima dah, taj komad bio poseban. I to u tolikoj mjeri da je skinuo masku s lica, kako bi ga mogao dobro vidjeti. S mjeseči­nom koja se presijavala na njegovoj uglačanoj površini, taj profinjeni pred­met kao da je oživio u njegovim rukama, svjetleći poput plamena. Odmah se sjetio riječi iz kataloga Christie’s koje je dobio zajedno sa svojim radnim uputama.

»Zimsko jaje izradio je Carl Faberge za cara Nikolu Drugoga da ga daru­je svojoj majci, udovici carici Mariji Feodorovnoj za Uskrs 1913.

To jaje, izrađeno od sibirskog kristala optočeno je s više od tri tisuće di­jamanata, a dodatnih tisuću i tristo dijamanata krasi njegovo postolje. Kao i sva ostala Fabergeova jaja, i to sadržava svojevrsno uskrsno iznenađenje, u ovom slučaju platinastu uskrsnu košaricu ukrašenu cvjetovima od zlata, granata i kristala. Košarica simbolizira prelazak zime u proljeće.«

Zadivljeno je promatrao jaje dok mu se s rubova vidnog polja gubila prostorija, a dijamanti svjetlucali poput ledenica na podnevnom suncu, sve dok nije bio siguran da vidi kroz jaje, kroz svoje rukavice i prste, sve do samih kostiju.

Odjedanput se u mislima ponovno našao u Ženevi kako stoji uz rub očeva lijesa dok u pozadini odzvanja svećenikov glas. S okruglog vijenca na po­klopcu lijesa voda kapa na pod. Stoji opčinjen, promatrajući kako crveni te­pih mijenja boju dok kristalne kapljice neprekidno slijeću na meku podlogu.

U tom trenutku javila mu se misao, ili bolje - pitanje. Uvuklo mu se u glavu, proganjajući ga. »Je li vrijeme?«

Poslije ga je odbacio. Ali tijekom dva mjeseca nakon pokopa, to mu se pitanje stalno vraćalo. A sada je znao. Bilo je tako jasno. Neizbježno poput zime koja se mora pretvoriti u proljeće. Nakon ovoga će prestati.

Ponovno je stavio masku, zapakirao jaje, zatvorio vrata sefa i sklopio okvir. Odšuljao se natrag na balkon.

Čučnuo je i pričvrstio uže na remen. U trenutku je nestao.

Na mjestu gdje je sletjela s njegova na tren ogoljenog lica, na podu je ostala samo njegova trepavica.

Sjedište FBI-a, Washington DC, 18. srpnja, 7:00 h

Znala je što će se dogoditi kada se vrata otvore i pojavi se tamna silueta. Borila se sama sa sobom da se svlada, ali bezuspješno. Kao i svaki put. Podignula je pištolj u klasičnoj Weawer pozi, pravilnog i čvrstog hvata i ispalila tri hica u smrtonosno područje. Bio je mrtav prije nego što je pao na pod, a bijelu mu je košulju natapala krv. I tek je tada, kada mu je svjetlo obasjalo lice, shvatila što je učinila.

Jennifer Browne probudila se uz trzaj, odlijepivši obraz s radnoga stola i nespretno potražila sat. Žmirkajući, pogledala je koliko je sati. Bilo je sedam ujutro. Dovraga. Još jedna radna noć.

Bila je iznimno lijepa na onaj nenaporan, diskretan način, kao neke žene. 175 cm, glatka smeđa koža, vitka ali s oblinama na strateškim mje­stima, okruglastih obraza i kovrčave crne kose koja joj je jedva dosezala do ramena. Kada je pogledala oko sebe u prostoriji čiji su zidovi bili bez prozora, nasmiješila se. Premda je prostor bio malen, još se nije bila posve naviknula da ima svoj ured.

Nakon što je poslije tri godine provedene u uredu u Atlanti tek tri mjese­ca bila natrag u DC-ju, još je nije napustio osjećaj novoga.

Netko je pokucao na otvorena vrata. Bio je to Paul Tucker, šef njezina odjela, pojavljujući se u minutu točno za njihov sastanak u sedam. »Hej,« rekla mu je.

»Jesi li dobro?« zaškiljio je prema njoj kroz svoje naočale bez okvira, dok mu se podvoljak presavijao do vrha kravate. »Opet si radila po noći?«

»Je li tako očito? Jennifer je samosvjesno popravila kosu i protrljala oči tjerajući pospanost.

»Ne.« nasmiješio se. »Samo da znaš, cijenim to.«Nespretno je slegnula ramenima. »Nema problema.«Spustio se na stolicu. »Usput, dečki iz Državne riznice će od sada pre­

uzeti sve vezano za slučaj Hammon. Jako su ti zahvalni na pomoći. Flynt kaže da ti je dužnik. Odlično si to obavila.«

»Hvala.« Još je jednom nespretno slegnula ramenima - nikada nije znala dobro primiti kompliment, pa je promijenila temu. »A o čemu je ovdje ri­ječ? Zašto ovakav rani početak? Da nije neki kongresnik izgubio psa?«

»Nešto je jučer iskrsnulo. Prijavio sam tebe kao dobrovoljku.« Napravio je grimasu. »Nadam se da nećeš zamjeriti.«

Ona se nasmijala. »Jel’ bi što značilo i da zamjerim?«»Ne! Ali nećeš ni htjeti. To ti je odlična prigoda da se vratiš na scenu.«

Zastao je, a pogled mu se spustio na pod. »Druga prigoda, možda.«»I dalje mi pokušavate zaraditi iskupljenje?« Još se živo sjećajući svoga

sna, u ustima joj se javio gorak okus koji je jedva progutala.»Ne, to radiš sama. Ali i ti i ja znamo da je jako teško ljudima promije­

niti mišljenje.«»Ne tražim nikakvu pomoć, Phil. Mogu se sama vratiti u posao.«»Znam. Ne bih te ni predložio da ne mislim da to zaslužuješ. Kako god,

rekao sam mu da navrati do tebe otprilike u ovo doba.«»Kome ste rekli da navrati?«Prije nego što je stigao odgovoriti, čulo se kucanje na otvorenim vratima

i u sobu je ušao muškarac. Tucker je skočio sa stolice.»Jennifer, da te upoznam s Bobom Corbettom. Bobe, ovo je Jennifer

Browne.«Rukovali su se.»Sjedni na moje mjesto.« Tucker je pokazao na svoju stolicu i smjestio se

na rub Jenniferina stola. Corbett je sjeo. »Bob vodi Odjel za teške krađe.«Jennifer je kimnula glavom. Viđala ga je u zgradi, uvijek besprijekorno

odjevenog, od glatko obrijane brade do ulaštenih crnih cipela.U dobroj formi i zdrava izgleda, Corbett je mogao proći i za mlađega

muškarca od četrdeset pet godina koliko je imao. Nešto u njegovoj unatrag začešljanoj sijedoj kosi i hladnoj svjetlosti primaknutih očiju otkrivalo je vrlo pametna i odlučna čovjeka.

»Znaš, Bob ima najbolje rezultate u Uredu,« nastavio je Tucker. »Koliko ono, samo pet neriješenih slučajeva u dvadeset pet godina?«

»Zapravo su samo dva, Phil. Ali ni od njih još nisam odustao.« Corbett se nasmiješio, ali je Jennifer znala da se ne šali.

»Bob treba nekoga za rad na novom slučaju. Ja sam predložio tebe.«Jenifferino se lice iznenada užarilo kada su se dva para očiju usredoto­

čila na nju.»Hvala vam, gospodine, potrudit ću se. O kakvom slučaju je riječ?«Corbett je gurnuo bež omotnicu prema njoj i ona je izvukla nekolicinu

fotografija. »Čovjek na toj fotografiji je otac Gianluca Ranieri.«Pažljivo je proučavala crno-bijelu fotografiju, pamteći čovjekovo iskriv­

ljeno lice i veliku rupu u prsima.

»Pronađen je jučer u Parizu. Riječna policija izvukla ga je iz Sene. Kao što vidiš, nije se utopio.«

Jennifer je prelistala ostale fotografije. Pred njenim velikim bademastim očima preletjeli su krupni planovi Ranieriova lica i rana. Kratak pogled na prijevod izvješća o obdukciji potvrdio je da je jedan jedini ubod nožem u donji vršak prsne kosti prouzročio jak srčani udar.

»Što mislite?« upitao je Corbett.»Sudeći prema ozljedi,« odgovorila je, »izgleda kao djelo profesionalca,

nekakav napad. I to u javnosti. Tijelo je odbačeno na mjestu za koje su znali da će biti brzo pronađeno.«

»Što znači?«»Što znači da se ne boje da će biti uhićeni. Ili da su možda htjeli nekome

poslati poruku.«»Možda oboje.« Corbett je klimnuo glavom na pristanak. »Ranieri se

školovao za katoličkog svećenika, a onda radio na vatikanskom Institutu za vjerske radove.«

Jennifer je začuđeno podigla pogled sa spisa. »U vatikanskoj banci?«»Kako ga još zovu, točno.« Corbett je podignuo obrve, istinski zadiv­

ljen.»Tamo je radio desetak godina prije nego što je prije tri godine nestao

zajedno s nekoliko milijuna dolara s jednog od njihovih računa s Kajman- skog otočja. No, mora da je bio potrošio sav novac jer se prošle godine po­javio u Parizu. Francuzi kažu da je radio kao sitni preprodavač. Tu i tamo neka slika, ogrlica, ali zarađivao je za život.«

»Ne razumijem.« Jennifer se zbunjeno naslonila na naslonjač stolice. »Meni zvuči kao da ga je ubio netko koga je pokrao. Ili mu je možda pro­pao neki posao. Kako god, sve to nema nikakve veze s nama.«

Corbetov se pogled susreo s njezinim i želudac joj se zgrčio poput hlad­nog, tvrdog čvora.

»Naše stajalište, agentice Browne, a to nećete naći u izvješću o obduk­ciji, jest da je, nakon što su ga otvorili, pronađeno nešto u njegovu želucu. Nešto što sigurno nije želio da njegovi ubojice pronađu.«

Corbett je posegnuo u džep i preko stola joj gurnuo prozirnu plastičnu vrećicu. Preko furnirom obložene površine stola preletio je ponosni orao, njegov graciozan let ugraviran u čistom zlatu.

Bio je to zlatni novčić.

Clerkenwell, London, 18. srpnja, 16:30 h

Vani je tutnjala špica poslijepodnevnog prometa, beskrajna rijeka gume i čelika koja je u ritmu svjetala semafora jurila i zastajala u uredno poslože- nim blokovima zgrada.

Unutra su se žutom svjetlošću žarili izlozi dok se sunčana svjetlost po­kušavala probiti kroz prebojena stakla. Na nekoliko je mjesta boja bila ostrugana, pa su uske zrake svjetla probijale tamu. Sama prostorija bila je u potpunom neredu - tapete su se odljepljivale sa zidova, a grubi drveni pod gušio se pod debelim naslagama starih novina i omota od brze hrane.

Straga, gotovo skrivene u sjeni, bile su se dvije kutije za čaj. Zgrbljen nad jednom od njih, Tom Kirk bio je duboko zamišljen, s bradom na ru­kama. Iako mu je bilo samo trideset i pet godina, imao je nekoliko sijedih vlasi koje su se još više primjećivale u bradici od nekoliko dana koja mu je prekrivala lice, gdje su vlasi oko rupice njegove četvrtaste brade bile za nijansu tamnije. Sve je ljude podsjećao na svoga oca ili su mu barem tako govorili, što ga je jako živciralo. Uistinu, imao je blago četvrtast oblik lica, čupavu smeđu kosu i duboko urezane plave oči ispod gustih obrva, kao i njegov otac.

Na čajnoj kutiji nasuprot njemu bila je raširena velika ploča za trik-trak, bogato ukrašeni set za igranje koji je davno kupio u Istanbulu. Kada nije mogao zaspati, ponekad bi satima igrao sam sa sobom; propitujući mo­gućnosti, proučavajući poteze i strategije. Poluprazna boca Grey Goosa na podu pokraj njega govorila je da je iza sebe imao dugu noć.

No Tom nije čak ni gledao ploču. Umjesto toga, razmišljao je o crnoj skijaškoj maski koja mu je ležala u krilu. Znao je da više ne može izbje­gavati poziv. Već se tri tjedna nije javljao i nije imao izbora. Ali, hoće li Archie razumjeti? Archie, najbolji preprodavač u svom poslu? Snažno je bacio masku preko sobe.

Izvadio je mobitel iz stražnjega džepa i birao broj. Netko se javio gotovo odmah, no s druge strane je dopirao samo muk. Kada je bio nervozan, To- mov blagi američki naglasak dolazio je do izražaja više nego obično.

»Archie, Felix je.«Felix. Tim je imenom kršten davno kada je tek stupio u igru i za njega je

ostao vezan sve do sada.»Felixe! Gdje si dovraga bio?«»Bio sam... nešto me zadržalo.«»Zadržalo? Mislio sam da su te uhvatili.«

»Ne, samo sam se zadržao.«»Nešto si nabrijan?« Ovaj put Archie je zazvučao doista zabrinuto.»Ne, ali neću više raditi s Amerikom. Znam da sam posljednja osoba

koju očekuju tamo, ali jednog dana bi im se moglo posrećiti.«»Kako je bilo?«»Poprilično onako kako smo planirali. Osim što su imali neke građevin­

ske radove pa sam se bojao dodatnih osiguranja, zbog čega sam tri tjedna prije nego što sam ušao motrio što se događa. Nisu mijenjali kombinaciju, pa je sve bilo prilično jednostavno.«

»Odlično. Onda na starome mjestu?«»Dobro. Donijet ću ga za nekoliko dana.«»Za drugoga ćeš morati malo dodati gas. Nisi ostavio mnogo vreme­

na.«Nakratko su obojica zašutjeli. »Htio sam razgovarati s tobom o tome.

Stvar je u tome da neću obaviti drugi posao.«»Što nećeš?«»Čuo si što sam rekao. Odustajem. Archie, ja to zapravo više ne želim

raditi. Ne mogu. Žao mi je.«»Žao?« Riječ se poput teškoga čekića odbila u Tomovo uho. »Što bi do-

vraga sad to trebalo značiti? Vidi, sunce, i meni je žao, ali žaljenje ovdje jednostavno nije dovoljno. Tebi je žao, a ja sam u totalnoj banani jer moram za dvanaest dana Cassiusu isporučiti dva Fabergeova jaja. Kužiš?«

»Cassiusu?« Tom je ustao, a stopala su mu tonula u smećem prekriveni pod kao u živo blato. »Rekao si da je to za nekog tipa koji se zove Viktor, za nekog ruskog klijenta. Nisi mi ni jednom spomenuo Cassiusa. Dobro znaš da ne radim za ljude kao što je on. Kojeg vraga ti radiš?«

»Slušaj, kada sam preuzeo ovaj posao, ni ja nisam znao da je za njega.« Archiejev glas je bio miran, čak umirujući. »Kad sam saznao, bilo je već prekasno. I ti znaš, baš kao i ja, da s Cassiusom nema odugovlačenja.«

»Posebno kada je u pitanju dobra lova, zar ne?« ogorčeno je rekao Tom.»Ma, daj me poštedi!«»Koliko dobivaš, Archie? Je li ti obećao dodatak ako mi ne kažeš?«»Nije riječ o novcu. Ovo je za nas obojicu super posao i ti to znaš. Čist

posao, čista isporuka, a kupac već spreman. Nisi ni trebao saznati daje za Cassiusa. Felixe, znam da nije baš najbolja ideja ali možda bismo se trebali vidjeti.« Archiejev glas postao je gotovo molećiv. »Znaš, odemo na cugu ili tako nešto, isplaniramo taj drugi posao. Ako poslije njega budeš htio van, ok, ali moramo obaviti još ovaj posao, i to ga moramo dobro obaviti.«

»Archie, trebao si mi reći istinu. To je sad tvoj problem, a ne moj.« To- mov glas bio je neumoljiv. »Možeš dobiti ovo jaje koje imam, kako smo se dogovorili, ali nakon toga - to je to, izlazim iz igre.«

Laboratorij FBI-a, Akademija FBI-a, Quantico, Virginia,18. srpnja, 23:10 h

»Još si tu?« Dr. Šarah Lucas zastala je na izlazu odijevajući jaknu. U pro­storiji je bio mrak, osim treptajućeg ekrana računala na drugom kraju koji je obasjavao osobu zgrbljenu pred njim, ocrtavajući joj samo obris.

»Aha, obećao sam nekom policajcu iz New Yorka da ću mu prije nego što odem nešto provjeriti u sustavu. Nekako sad žalim što sam mu obećao.«

Šarah se nasmijala. David Mahoney još je bio početnik, pun poleta i ambicija. Ušla je u laboratorij. »Što imaš?«

Mahoney je bijesno kuckao po tipkovnici. Kada mu je provirila preko ramena, jedva da je podignuo pogled.

»Pazi ovo: neki tip se užetom spustio na sedamnaesti kat stambene zgra­de na Petoj Aveniji, ukrao Uskrsno jaje vrijedno devet milijuna dolara i ne­stao. Forenzičari njujorške policije su na podu kraj sefa pronašli trepavicu. Traže da je provjerimo. Treba mi samo još nekoliko sekunda.«

Na ekranu je zatreperilo crveno svjetlo, a uokvirena poruka počela blje­skati bez prekida.

»Ograničen pristup - prije pristupa ovome dokumentu potrebno je za­tražiti odobrenje.« Ispod toga, ime i broj telefona.

»Što je bilo?« Mahoney je klikao po svome mišu pokušavajući doći na prethodnu stranicu. »Što ovo znači?«

»To znači da trebaš zaboraviti da si ikada vidio taj dokument.« Uspravila se. »Sutra nazovi njujorške policiju i reci im da nisi našao podudarnost. Ovo se nije dogodilo, razumiješ?« Mahoney je klimnuo glavom, razroga- čenih očiju, zaprepašten. Dohvaćajući telefon pored njega da nazove broj s ekrana, pogledala ga je hladnim pogledom. »Dobrodošao u FBI.«

Washington DC, 19. srpnja, 08:35 h

Taksi je bio nov i u zraku se osjećao jak miris umjetne kože i ukalupljene plastike. Podižući pogled sa svojih bilješki, Jennifer je spustila stražnji pro­

zor i pustila toplom vjetru da joj masira lice dok se taksi vukao kroz promet Avenijom Constitution prema Smithsonianu. Pokraj njih su proletjeli Lin­coln Memorial, a zatim i ogromni crni Vietnam Memorial.

Nesvjesno je poravnala lijevi rever na sakou svog crnog odijela s hlača­ma. Uvijek je nosila crno. Dobro je izgledala u njemu i osim toga, bila je to jedna odluka manje ujutro. Vidjevši na satu u automobilu koliko je sati, Jennifer je nervozno odmahnula glavom. Nakon pet minuta, shvaćajući da je tek kod spomenika Washingtonu, otvorila je torbu.

»Odavde ću pješice«, rekla je pružajući novčanicu od dvadeset dolara pokraj vozačeva desnog uha. Otvorila je vrata i kročila na asfalt, provlačeći se između dviju crnih limuzina do pločnika 16. ulice.

Smithsonian je najveći muzejski kompleks na svijetu koji se sastoji od četrnaest zasebnih muzeja u Washingtonu i dva u New Yorku. Na drugo­me katu Nacionalnoga muzeja američke povijesti smještena je Nacionalna numizmatička zbirka. Jennifer su uveli u ured zidova obloženih tamnim drvom. Stopala su joj tonula u debeli zeleni tepih.

Miles Baxter, kustos zbirke, četrdesetdvogodišnjak, sjedio je za masiv­nim stolom u tamnoplavom sakou koji je nosio preko bijele košulje na kop- čanje i bež hlača. Nije ustao.

»Nisu mi rekli da šalju ženu.«Jennifer je osjetila kako postaje napeta. »Žao mi je ako sam vas razoča­

rala.«»Baš naprotiv, gospođice Browne. Vrlo sam ugodno iznenađen.«Nasmijao se, a na njegovu potamnjelom i samopouzdanom licu zablje­

snula su dva reda savršeno ravnih zubi, poput tipki na klaviru. Rukovali su se.

»Specijalna agentica Browne, zapravo.«, rekla je Jennifer, vadeći i pru­žajući mu svoju iskaznicu.

Osmjeh mu je nestao s lica. »Naravno.«Pažljivo proučivši njezinu ispravu, vratio joj ju je.Već sam radio s FBI-em, iako nemam dopuštenje razgovarati o tim slu­

čajevima. Nacionalna sigurnost; siguran sam da razumijete,« rekao je, po­kazujući joj kožnati naslonjač nasuprot njega. »Sjednite, molim vas.«

Jennifer je sjela, nadajući se kako nije primijetio da je pokušavala sakriti smijeh.

»Pa, kako mogu pomoći?«Posegnula je u džep sakoa. »Što mi možete reći o ovoj kovanici?«Pokazala je Baxteru novčić, još zatvoren u svojoj zaštitnoj plastičnoj

omotnici, a on je nataknuo naočale s metalnim okvirom i nagnuo ga pod zelenkasto svjetlo stolne lampe da može lakše raspoznati izbočene dijelo­ve. Podignuo je pogled, očiju raširenih od divljenja.

»Kako ste došli do ovoga? Nevjerojatno. To nije moguće.« Nekoliko puta je okretao novčić, kao da je bio prevruć da ga mirno drži.

»Kako to mislite?«»Pa... to je Dvostruki orao iz 1933., naravno.«Slegnula je ramenima. »Nisam stručnjakinja za novčiće.«»Ne, naravno da niste. Oprostite. Pa, vidite, vlada SAD-a je od sredine

1790,-tih kovala zlatne kovanice i kovanice od dvadeset dolara ili Dvostru­ke orlove, od Zlatne groznice 1849.«

»Zašto se zovu Dvostruki orlovi? Samo je jedan orao na novčiću.«»Kovanice od deset dolara zvali su Orlovima, pa kada su se pojavile

kovanice od dvadeset dolara, njih su nazvali Dvostrukim orlovima. Ako se zaista potrude, ljudi znaju biti vrlo nemaštoviti.«

»Vidim.«»Slaže se i godina.« Rekao je sa zamišljenim izrazom lica.»Mislite na kovanici? Zašto, što se dogodilo 1933.?«Baxter se naslonio. »1933. Ameriku je zahvatila velika kriza. Nekoli­

ko dana nakon preuzimanja predsjedništva, Roosevelt je zabranio uporabu zlata kao temelja valute. Želio je zaustaviti gomilanje zlata i umiriti tržišta podupiranjem državnih pričuva zlata. Izvršnom naredbom br. 6102 ljudima je zabranjeno posjedovati, a bankama isplaćivati u zlatu.«

»Zato su kovanice poput ove negdje zaostale, pretpostavljam«»Upravo tako. Prije nego što je Roosvelt donio taj zakon, u filadelfijskoj

je Kovnici bilo 445 500 dvostrukih orlova iskovanih 1933. spremnih za puštanje u optjecaj. Odjedanput nisu imali kamo otići.«

»Nisu ih mogli izdati?«Baxter se nasmiješio. »Nisu mogli ništa s njima osim pretopiti ih u zlatne

poluge, što su na kraju 1937. i učinili. Dvostruki orao iz 1933. službeno nikada nije ni postojao.«

»A neslužbeno?«»Neslužbeno, preživjelo je deset zlatnika. Njih je prije topljenja iz Kov­

nice ukrao glavni blagajnik. Naravno, opovrgnuo je optužbe.«»A zlatnici?«»Nekoliko njih počelo se pojavljivati na numizmatičkim dražbama 1944.

Na kraju su im tajne službe svima ušle u trag i uništile ih. Sve osim jed­noga.«

»Njega nisu mogli pronaći?«»O, znali su oni gdje je. Jedini je problem bio što nisu mogli doći do

njega. Bio ga je kupio egipatski kralj Farouk. Državna riznica SAD-a iz­dala mu je odobrenje za izvoz, ne shvaćajući da ga izdaju za Dvostrukog orla iz ‘33. a on ga nikako nije želio predati natrag. U svakom slučaju, nakon egipatske revolucije 1952. nova je vlada njegovu zbirku dala na dražbu.«

»Pa ga je kupio netko drugi.«»Ne.« Baxterove oči su zasjale. »Zlatnik je jednostavno nestao. Ispario.

I to na više od četrdeset godina. Sve do 1996. kada su ga agenti Riznice u New Yorku oduzeli engleskome trgovcu i uhitili ga. Trgovac je onda tužio Riznicu tvrdeći da je kovanicu na zakonit način kupio od drugoga trgovca. Stvar je dospjela na sud i na kraju je Riznica pristala da se zlatnik stavi na dražbu i s njim podijelila prihod.«

»Kako znate sve to?« upitala je Jennifer. »To je samo jedna kovanica - mora da ih ovdje imate stotine tisuća.«

»Zato što je ovo Sveti gral svih kovanica - prvo su je ukrali iz filadel- fijske Kovnice, pa je bila u kraljevu posjedu. Onda je nestala i ponovo se pojavila pod dramatičnim okolnostima. Potpuno je jedinstvena.«

»O kolikoj vrijednosti je riječ?«»Nešto malo manje od osam milijuna.«Jennifer je raširila oči. Osam milijuna dolara za novčić? Za nju je to bio

sulud iznos novca. Nije bilo smisla. Osim što možda ipak jest. Sigurno do­voljan iznos za koji bi netko ubio ili, u Ranierijevu slučaju, umro.

»Znate, Nacionalna numizmatička zbirka automatski prima primjerke svih američkih kovanica. Mi ustvari u našoj dvorani za novac i medalje imamo izložena dva Dvostruka orla iz ‘33. Oni i zlatnik kralja Farouka jedini su postojeći Dvostruki orlovi iz ‘33. Možemo pogledati ako želi­te.«

»Naravno.« kimnula je Jennifer. »Tako ćemo ih moći usporediti.«Do dugačke galerije s izložbenim policama na zidovima je bilo samo

malo hoda. Njihov sadržaj svjetlucao je pod svjetlima. Baxter se zaputio prema polici u sredini prostorije. Dva novčića bila su odvojena od ostalih i izložena jedan pokraj drugoga, a svaki od njih je na zelenoj tkanini bio okrenut na različitu stranu.

»Dizajnirao ih je kipar Augustus Saint-Gaudens. Želio je uhvatiti dio elegancije i uzvišenosti kovanica iz antičkoga svijeta. Na jednoj strani je veliki orao u letu, a na drugoj prikaz Slobode s bakljom u desnoj ruci

i grančicom masline u lijevoj ruci koja simbolizira prosvjetljenje i mir. Prekrasna je, zar ne?« Baxter se okrenuo prema Jennifer dok je ona pro­matrala zlatnike. »O čemu se ovdje zapravo radi, agentice Browne?« upi­tao je.

»Radi se o tome je li moj novčić lažni ili ne, gospodine Baxter.«»Meni izgleda dovoljno pravi, no morali bismo ga analizirati, uzeti neke

uzorke, usporediti ga s našim originalima.« Nakratko je utihnuo, a kada je ponovno progovorio, nije mogao skriti uzbuđenje u glasu. »Kako ste došli do njega?«

Ona se nasmiješila. »Žao mije, gospodine Baxter, to je povjerljiva infor­macija. Državna sigurnost; sigurna sam da razumijete.«

Clerkenwell, London,19.srpnja, 14:05 hPREDNJI DIO trgovine dao je obojiti u crno, iako su sami prozori još bili zamrljani tragovima boje. Na takvoj pozadini je u polukrugu iznad obaju prozora ogromnim zlatnim slovima bilo ispisano ime trgovine. Tom ga je ponosno pročitao: »Kirk Duval«. Njegovoj majci bi se svidjelo. I onda is­pod toga: »Umjetnine i antikviteti.«

Pod njegovim su se dodirom vrata nečujno otvorila i otkrila hrpu u brzini odloženih kutija i poluotvorenih transportnih sanduka. U jednom od njih - elegantan Regency sat. U drugoj - mramorno poprsje Cezara ili Aleksandra, nije još provjerio. Na drugom kraju prostorije bio je potpuno raspakirani edvardijanski kartaški stolić od ružina drveta, a na sredini ta- mnozelenog filca stajala je velika vaza iz dinastije Han. Trebat će mu tjedni da razvrsta sve te stvari.

To ipak nije zabrinjavalo Toma. Barem ne u tom trenutku. Prvi put ot­kad zna za sebe, vrijeme je bilo na njegovoj strani. Naravno da se i prije poigravao s idejom o prekidu. Na kraju krajeva, već godinama mu nije bio potreban novac. Ali, poput kockara kojega ponovno dovode za omiljeni stol gdje se igra blackjack, svaki put ga je ponovo povuklo.

DRUGI DIO

Ovaj je put ipak bilo drugačije. Stvari su se promijenile. On se promije­nio. Njujorški posao mu je to dokazao.

Pa ipak je jedno ime vrebalo iza tankog sloja normalnosti koju je Tom u posljednjih nekoliko dana pokušavao stvoriti. Cassius. Ako je zaista Ca- ssius bio taj koji je naručio krađu, onda je Archie preuzimao golem rizik, ne shvaćajući baš Cassiusov način igranja igre. Ili čak ne shvaćajući u što se igralo.

Tom se nastavio muvati po trgovini, čisteći drveni pod od otpadaka ko­jima je bio prekriven. Otvarajući stražnja vrata, izišao je na usku platformu koja se protezala duž stražnjeg zida skladišta. Metalno stubište spiralno se spuštalo do kata šest metara ispod njega. Iz prljavih bijelih zidova na neon­skom se svjetlu činilo da izlazi bolesnički znoj.

»Kako napreduješ?« poviknuo je Tom silazeći niza stube. Djevojka je podignula pogled sa svog prijenosnog računala i sklonila plavu kosu s lica.

»Ima još dosta posla. Kako izgleda?« Govorila je engleski s blagim za­tezanjem svog švicarsko-francuskog naglaska. Dominique je radila za nje­gova oca u Ženevi. Poslije pokopa dobrovoljno se javila da mu pomogne preseliti očevu robu u London i početi posao.

»Odlično. Imala si pravo, zlatna boja stvarno izgleda bolje.«Zarumenjela se i rekla, »moram još samo provjeriti nekoliko kutija koje

su mi na popisu.«»Ove kutije?« Tom je prišao trima sanducima.»Aha. Pročitaj mi brojeve koji pišu sa strane, molim te.«»Naravno.« Otišao je do prvog sanduka i blago nagnuo glavu.

»131272.«Okrenula se svome prijenosnome računalu. »Dobro.«Tom je došao do drugog sanduka. »1311«Prekinuo ga je rezak, nazalan glas s gornje platforme.»Bože, bože, Kirk. Ti mora da si srušio buckinghamsku palaču da bi se

domogao svega ovoga.«»Detektiv Clarke,« ravnodušno je odgovorio Tom ne trudeći se podignu­

ti pogled. »Naš prvi klijent.«Clarke je automatski zapalio cigaretu na onu koja mu je već bila u usti­

ma.»Sada sam detektiv narednik Clarke, Kirk.« Sišao je stubištem.»Dok te nije bilo, ovdje se promijenilo nekoliko stvari.«»Detektiv narednik? Izgleda da su stvarno očajni.«

Clarkeove vodenaste oči su bljesnule. Bio je to prilično visok muškarac, iako se radi svojih okruglastih ramena doimao nižim. Osim toga, bio je uznemirujuće mršav sa sivkastom kožom čvrsto nategnutom preko oštrih jagodičnih kostiju.

»Čuo sam da si se vratio, Kirk. Da si izmigoljio iz neke rupe u kojoj si se skrivao. Pa sam mislio da te dođem posjetiti.« Glavom je pokazao na prostoriju oko sebe. »I, onda, sve ovo je tvoje?«

Tom je kradom bojažljivo pogledao Dominique, no ona je bila zagledana u ekran svog računala. »Iako te se ne tiče, jest.«

»Misliš, trenutačno je.« Rekao je Clarke hladno se nasmijavši. »Ali sam bog zna kojem jadniku si to drpio.« Nogom je udario najbliži sanduk. »Što je s ovim ovdje? Što je unutra?«

»Samo gubiš vrijeme, Clarke.« Rekao je Tom. »Preselio sam očev posao iz Švicarske. Imam po tri kopije svih uvoznih dokumenata od švicarskih i britanskih vlasti za svu robu.«

Clarke se zlobno nasmiješio. »Kaži, jel ga dokrajčilo piće ili sramota što si mu ti sin?«

Tomovo se tijelo ukočilo. »Mislim da je vrijeme da odeš.« rekao je za­koračivši naprijed.

»Prijetiš mi?«»Ne, nego te molim da odeš. Odmah.«»Otići ću kada budem spreman.« Clarke je sklopio ruke na prsima, a

tkanina njegova sivoga odijela dobila je nove nabore.»Dominique,« pozvao je Tom, »možeš li, molim te, nazvati policiju i

reći komesaru Jarvisu da mi je detektiv narednik Clarke ušao na posjed bez naloga.«

Dominique je kimnula ali se nije pomaknula.»Dolijat ćeš ti, Kirk«. Svi na kraju dolijaju, čak i ti. A ja ću biti tu kad se

to dogodi.« Bacajući opuštak, Clarke je odmarširao uza stube i zatim van kroz vrata.

Dominique se upitnim pogledom zagledala u Toma. On se nervozno na­kašljao. Iako je znao da će jednom morati voditi takav razgovor, planirao je to učiniti pod svojim uvjetima i kada bude spreman. Svakako ne na ovaj način.

»Žao mi je što si morala to slušati. Nije ono što ti se čini.«»Naravno da je.« Uputila mu je nekakav poluosmjeh i odvratila pogled.»Kako to misliš?« Stisnuo je oči.Tišina.

»Znaš, tvoj otac je mnogo pričao kad je pio.« Rekla je na kraju. »Govorio je neke stvari o tebi. Shvatila sam. A tvoj prijatelj policajac je samo popu­nio neke praznine.«

»Što onda radiš ovdje ako si sve to znala?«»Misliš da sam očekivala da si ti jedina poštena osoba u trgovini umjet­

ninama? Svatko ima svoj stil. A tvoj je bolji od drugih koje sam vidjela.«»I to je to?«»Djelomice.« Nagnula je glavu. »Znaš, mnogo sam vremena uložila u taj

posao s tvojim ocem. Kada si rekao da ga ozbiljno misliš nastaviti, mislim da sam ti poželjela vjerovati.«

»I jesam ozbiljan.« Otvoreno ju je pogledao. »To je sve što sada imam.«»Ok.« Polako je kimnula i vratila se računalu.

Akademija FBI-a, Quantico, 19. srpnja, 12:30 h

»Još ne znamo je li pravi ili nije?«Corbett je sjeo na drvenu klupu uz sjenovitu obalu Potomaca u ovome

dijelu FBI-eva kompleksa i spustio stiroporsku čašu punu guste crne kave na zemlju između svojih nogu.

Jennifer je sjedila kraj njega.»Ne prije nego što ga pošaljemo u laboratorij na testiranje, što ću učiniti

danas poslijepodne. Ali ima još nešto.«»Što?«»Baxter je rekao da je svih devet kovanica koje su četrdesetih godina

pronašle tajne službe uništeno, ali dok sam dolazila ovamo razgovarala sam s jednom osobom iz Riznice koja mi je dugovala uslugu. Rekla mi je, neslužbeno, da je, iako su četiri kovanice koje su četrdesetih godina pronašle tajne službe doista bile uništene, ostalih pet bilo uskladišteno u fi- ladelfijskoj Kovnici novca prije nego što su ih prije desetak godina preselili u Fort Knox. Koliko je toj osobi poznato, još su tamo. I naravno, još dvije su izložene u Nacionalnoj numizmatičkoj zbirci.«

Corbett je sporo klimnuo glavom i udobnije se namjestio na klupi. Prou­čavajući njegovo lice, Jennifer je na njemu uočila potpun izostanak iznena­đenja kada mu je rekla posljednju informaciju. To ju je začudilo.

»Vi ste sve to već znali, zar ne?« polako je rekla.»Francuski liječnik koji je radio obdukciju na Ranieriju slučajno je bio

strastveni numizmatičar,« priznao je Corbett ne skidajući pogled s rijeke. »Prepoznao je kovanicu. Zato smo je dobili tako brzo. Pročitao sam doku­mente. Ti si samo potvrdila sve što je već pisalo u njima.«

»Pa o čemu se onda ovdje radi, gospodine?« Jennifer se trudila svladati gnjev.

»Je li ovo nekakav test? Jer ako jest, uopće mi se ne sviđa...«Corbett ju je prekinuo, pogledavši je ubojitim pogledom. »Znaš, mnogo

ljudi za tebe misli da si oštećena roba. Da su te trebali umiroviti prije tri godine, nakon pucnjave.«

Zastala je prije nego što mu je odgovorila i uzvratila mu oštrim pogle­dom, trudeći se da joj glas ne zvuči preoštro. »Ja tu ništa ne mogu.«

»Ne, ali ti to smeta.« Slijegnuo je ramenima i opet okrenuo lice rijeci.»Mislim da svi ljudi griješe. Samo što to neke uništi i nikada se ne opo­

rave. A drugi nastave živjeti i vrate se dvostruko jači.« »Što mislite, kakva sam ja?«»Trebala su mi dva dana da mi Riznica potvrdi što se dogodilo s tim

drugim kovanicama. Ti si to učinila jednim telefonskim pozivom. Recimo samo da mi se ne činiš kao osoba koja lako odustaje.« Na licu mu se pojavio navještaj osmjeha. »Slučaj je tvoj.«

»Hvala, gospodine. Odmah ću početi raditi na njemu.«»Odlično. Želim da odmah ujutro odeš u Kentucky i provjeriš te kova­

nice.«»Da, gospodine.« Jennifer je ustala, spremajući se otići.»Usput, tko je na kraju kupio taj Faroukov zlatnik?« upitao je Corbett.»Vjerojatno ćemo morati i s njima porazgovarati.«»Prema mojoj vezi iz Riznice, zlatnik je došao u ruke nizozemskom

trgovcu nekretnina, privatnom kolekcionaru. Dariusu Van Simsonu.«

Marais, 4. Arrondissement, Pariz, 19. srpnja, 18:00 h

»Vous savez pourquoi on s’appele ce quartier le Marais?«4 upitao je Darius Van Simson na besprijekornom francuskom. Sjedio je za svojim golemim stolom od mahagonija, dok mu je na povjetarcu od pregrijane klime lagano vihorila kosa boje pijeska i kozja bradica. Pijuckao je viski iz teške kristal­ne čaše.

4 franc. Znate li zašto se ova četvrt zove Marais (močvara)? (Prim. prev.)

»Pretpostavljam zato što je prije bilo močvara.«Muškarac koji mu je sjedio nasuprot bio je nizak i okruglast, podbuha

crvena lica. Odijelo mu je odavno premaleno, a ispucani kožnati remen nije mogao skriti činjenicu da je hlače nosio s otkopčanim gornjim gum­bom.

»Bravo, monsieur Reinaud! Upravo tako. Vitezovi Templari su je isušili u jedanaestome stoljeću. Tko je tada mogao i sanjati da će baš to područje u srednjem vijeku postati središtem političkoga života Francuske? Da će aristokratske obitelji graditi svoje kuće u njegovim uskim uličicama kako bi bili bliže svome kralju?«

Reinaud je nespretno klimnuo glavom. Van Simson je spustio svoju čašu, ustao i otišao na drugi kraj ureda. Na sebi je imao sako i tamnosive hlače od flanela, a na nogama mokasinke od smeđe antilop kože. Na zidovima su visjele četiri Chagallove slike, od kojih je svaku osvjetljavao skriveni reflektor od čega su boje tako sjale kao da je prizor bio projiciran u prostor, a ne da je samo visio na zidu.

»Naravno, tijekom godina je većina tih veličanstvenih kuća razdijeljena na stanove ili jednostavno srušena.« Van Simson je nastavio. »I u ovoj su zgradi nekada bili restorani, trgovine i plesni studio prije nego što sam ih otkupio i prenamijenio zgradu.«

»Monsieur Simson, nije mi baš jasno kako...»»Jeste li vidjeli ovo?« Van Simson je otišao do bijele arhitektonske ma­

kete koja je stajala u staklenom izlogu u sredini prostorije.Reinaud je uzdahnuo i ustao »Što je to?«»Zacijelo je prepoznajete.«Reinaud je proučavao maketu. Trgovački centar, poslovne zgrade, luk­

suzni apartmani oko umjetnoga jezera. Odjedanput je stisnuo oči. »Nika­da! Rekao sam vam, nikada to neću dopustiti!«

Van Simson se nasmiješio. »Stvari se mijenjaju, Monsieur Reinaud. Va­rate sami sebe ako mislite da možete spriječiti napredak.«

»Ne, vi ste ti koji se zavaravate s vašim odvjetnicima i računovođama. Prodaje neće biti. Ni sada, ni bilo kada.«

Polagano kimajući, Van Simson je posegnuo u unutarnji džep svoga sakoa i izvadio čekovnu knjižicu. »Tvrd ste orah, monsieur Reinaud, ali, dajte, sada bi bilo dosta. Svi ostali prihvatili su moje uvjete. Koliko tra­žite?«

»Nije u pitanju cijena.« promrmljao je Reinaud. »Moja obitelj šesto godi­na živi na ovoj zemlji. Moji preci leže pokopani u ovom tlu, kao što ćemo i

ja i moja djeca i njihova djeca jednoga dana. Radije bih umro nego doživio da ovakva monstruozna ideja zaživi.«

Van Simsonov osmjeh je nestao. Brazde gnjeva su se u ravnim linijama urezale u njegove obraze. Prišao je stolu, otpio još jedan gutljaj viskija. Kockice leda zveckale su o kristal.

Odjedanput se okrenuo i snažnim pokretom zavitlao čašu preko pro­storije. Proletjela je pored Reinaudove glave i razbila se o zid. Debelo dno se od udarca razletjelo posvuda lansirajući krhotine. »Taj je pehar bio iz para spašenoga iz salona prvoga razreda s Titanika. Jedinoga para koji je preživio. Vaša me tvrdoglavost upravo stajala sto tisuća dolara,« prosiktao je Van Simson. »Vi meni ništa ne značite, Reinaud. U svakom slučaju manje od te čaše. A sada, posljednji put vas pitam, koja je vaša cijena?«

Groblje Highgate, London, 20. srpnja, 15:30 h

Tom se probijao kroz nadgrobne spomenike po ispucanoj ogoljeloj stazi koja je zavijala niz brežuljak. Na nekoliko mjesta kroz asfalt je provirivala nekadašnja popločana površina čiji su obluci na mjestima koje su pregazile generacije nogu bili sjajni i uglačani.

Nekada je mogao prema sjećanju izrecitirati imena s većine nadgrobnih spomenika između gornjeg ulaza i groba njegove majke.

Stršili su iz crne zemlje poput zubi i propadali ovisno o godišnjim dobi­ma, na suncu i na vjetru i na hladnoći. U daljini se iznad gradskog beton­skog bespuća izdizao prepoznatljiv oblik žezla BT-ova tornja.

Stabilna ploča od crnoga mramora udobno se ugnijezdila u travi, zašti­ćena povijenim granama žalosne vrbe. Pozlatom ukrašeni ugravirani nat­pis još je lijepo sjajio. Toga dana navršila bi šezdeset godina.

REBECCA LAURA KIRK, NEE DUVAL

Svi su mu tada govorili da nije bila njegova krivnja, da je bila nesreća, užasna tragedija. Čak je i mrtvozornik pokušavao ublažiti stvar, kriveći mehaničku grešku, prije nego što je istaknuo da je njegova majka u naj­boljem slučaju kriva za nemar jer je trinaestogodišnjaku dopustila voziti automobil, čak i ako se radilo o kratkoj udaljenosti na inače mirnoj cesti. Na trenutak im je gotovo povjerovao.

Ali bijes koji je iskrio kroz očeve suze uvjerio je Toma da je on mislio drugačije. Jer ako mu i je dopustila voziti, bilo je to zato što ju je Tom mo­ljakao i gnjavio dok nije popustila. I da ju je on ubio.

Tom je sklopio oči, podsvjesno se igrajući s privjeskom od slonove kosti koji mu je otac darovao nekoliko tjedana prije smrti. Duboko je udahnuo miris pokošene trave. Podsjetio ga je na duga lijena ljetna poslijepodneva u vrtu, prije nego što se sve to dogodilo. Prije nego što je bio prepušten svojoj usamljenosti i krivnji. Jer ga nakon toga dana otac nikada više nije zagrlio.

»Ovdje ima cijelo bogatstvo u mramoru.« Poznati glas prekinuo je Tomo­ve misli. »Znam tipa koji bi nam sve ovo otkupio.« Nemoguć glas. »Samo skine gornji sloj i ponovo ih gravira.«

»Archie?« Tom se naglo okrenuo. »Kako... što dovraga ti radiš ovdje?«Tom se godinama često pitao kako Archie izgleda, pokušavajući u mi­

slima portretirati lice koje bi odgovaralo glasu. Sada je ugledao vitkog čo­vjeka u srednjim četrdesetima, pretpostavio je, visokog oko 180 cm, vrlo kratko podšišane kose koja se na mjestima prorjeđivala. Bio je u odijelu na tanke prugice s kopčanjem na tri gumba, vjerojatno marke Savile Row i plavoj kariranoj košulji otkopčanoj na vratu. Očito skupa odjeća s pravim oznakama na pravim mjestima, decentnim plemenskim obilježjima koja su mu omogućavala nesmetano kretanje elegantnim svijetom brze zarade u kojemu je živio.

Pa ipak, na njemu je bilo nešto grubo i spremno. Lice mu je bilo malo iz­borano i nije bio obrijan. Ponašao se opušteno i samopouzdano. Ali njegove smeđe oči govorile su drugačije. One su govorile da se bojao.

Tom se zabrinuto okrenuo oko sebe, plašeći se da Archie možda nije došao sam.

»U redu je, stari. Smiri se.« Archie je podignuo ruke. »To sam samo ja.«»Nemoj mi govoriti da se smirim.« Tomov glas je bio kao od kamena.

»Što se događa? Znaš pravila.«»Naravno da znam pravila, ja sam ih dovraga i izmislio, nisam li?«Archie se kratko nasmijao.To da se njih dvojica nikada ne smiju sresti bila je Archijeva ideja. Nika­

da. Tako bi sve što znaju jedan o drugome bilo ime i broj telefona. Archie je svojim dolaskom prekršio svoje najvažnije pravilo. Je li to bio trik?

Tom je naglo skočio i uputio dva udarca, desni u Archijev trbuh i lijevi u glavu, od čega je ovaj pao na tlo. »Nosiš prisluškivač, je li tako? Jesi li sklopio posao s Clarkeom, kopile?«

Kleknuo je nad Archija i prepipao ga da provjeri skriva li nekakav ure­đaj za prisluškivanje. Nije imao ništa.

»U vražju mater.« Archie je odgurnuo Toma, kašljući dok mu se zrak vraćao u pluća. »Nisam toliko neiskusan.« Podigao se na noge i ljutito po­gledao Toma.

»Jučer se pojavi Clarke i obeća mi da će me maknuti. A onda ti poslije deset godina izađeš iz tajnosti. Što bih ja trebao misliti? Da je to slučaj­nost?«

»Clarke? Daj molim te. Trebao bi me bolje poznavati.«»Stvarno bih trebao? Onaj Archie kojega ja poznajem ne krši pravila.«»Vidi - slijedio sam te ovamo od tvoje jazbine. Oprosti. Trebao sam te

upozoriti ili tako nešto.« Archie ga je veselo potapšao po obrazu.»Znaš gdje živim?«»Da, pa, u Londonu nema baš puno Tomova Kirkova.«»Znaš mi i ime?« Tom se zabrinuto osvrnuo.»Žao mi je što ti ovo moram reći, stari, ali oduvijek sam ga znao. Od

prvoga posla koji si obavio za mene. Samo što dosad nisam imao razloga upotrijebiti ga.«

»Pa, gubiš vrijeme jer to neće ništa promijeniti. Morat ćeš pronaći ne­koga drugoga da ti obavi taj posao. Ja nisam pristao raditi za Cassiusa. To si ti učinio.«

Archie je pogledao Toma s krivnjom u očima. »Ni ja nisam pristao raditi za Cassiusa. On je tražio tebe.«

»Što?«»Kao i uvijek, posjetio me jedan od njegovih ljudi. Rekao je da si ti naj­

bolji, jedini koji možeš obaviti taj posao, uobičajena priča. Rekao sam mu da si imao smrtni slučaj u obitelji i da nađu nekoga drugoga. Ali odgovorio je da će čekati. Kad si se vratio, sve se posložilo.«

»Znači ti si znao da iza tog posla stoji Cassius? Lagao si mi.«»A što si očekivao da učinim? Da ga odbijem?«Zazvonio je mobitel, dugom, iritantnom melodijom. Archie je posegnuo

u lijevi unutarnji džep sakoa. Dok je prekidao poziv, podstava je bljesnula modrozelenim sjajem. Podignuo je pogled. »Pristao si na oba posla. Ne možeš odustati samo zato što ti se sada odustaje. Što ti misliš, što je ovo? Prokleta igra? Ja ovdje pokušavam voditi posao, i to posao od kojega si se poprilično obogatio. Ja pronalazim kupce, ti obavljaš poslove. Cassiusov novac je jednako dobar kao i bilo koga drugoga.«

»Osim što njegov novac veže za sebe određene uvjete.«

Obojica su ušutjela. Archie se primaknuo, a elegantne crne cipele tonule su mu u meku travu. »Što se zapravo događa, Felixe? Idemo na pivo to srediti.«

»Nema više Felixa. Gotovo je.«»Samo još jedan posao. Spakiraj stvari nakon njega, ako želiš.«»Archie, ponekad mislim da mi je život kao red domina koji sam srušio

prije petnaest godina. Ne mogu se sjetiti ni kako se prva domina srušila, a evo gdje sam danas.«

Mobitel je ponovo zazvonio, ovaj put serijom kaotičnih tonova. Archie je posegnuo u drugi džep sakoa i izvukao drugi telefon. Javio se. »Halo... ne sad, ne... U redu, pozdrav.«

Tom je nastavio. »Znaš što? Ja imam trideset pet godina i od dvadesete nikada nisam proveo više od četiri tjedna na jednome mjestu.«

Archie je frknuo nosom. »Što sad, trebam te sažalijevati ili što? Tako su te trenirali. Zbog toga i jesi tako dobar.«

»Sve što je dobro, završi se. Čak i ovo. Čak i nas dvojica.«Archie je uzdahnuo. »Jednostavno me ne čuješ, jel’da? Ako mu ne ispo­

ručimo robu za tjedan dana od danas, obojica smo mrtvi. Žao mi je, Tome, ali ovo nije samo moj problem. To je naš problem.«

Fort Knox, Kentucky, 20. srpnja, 10:05 h

»Dobrodošli u Kentucky, agentice Browne.« Jennifer je sišla niza stube Cessna Citation Ultre i rukovala se s čovjekom koji ju je dočekao da ju pozdravi. »Ja sam poručnik Sheppard. Otpratit ću vas do Depozitorija.«

»Hvala vam, poručnice. Drago mi je da ćete me odvesti tamo.«Osim što je u njemu državni Depozitorij zlatnih poluga, u Fort Knoxu

je bila Državna vojna baza i konjica. Zato su ubrzo prolazili pokraj zgrada vojarne, blagovaonica i vojnika koji su trčali u zbijenim redovima.

Ispred njih se vidjelo granitom obloženo zdanje, poput male bijele pla­nine.

Depozitorij je dvokatnica smještena u velikom kompleksu, čiji je gornji kat manji od donjega, a krov blago nagnut. Prozori s metalnim okvirima bili su postavljeni ujednačeno poput prozora na dvorcima. Na svaki kut bila su kirurški precizno nakalemljena četiri betonska proširenja. Prilaz je bio moguć samo kroz jedna jedina vrata u čeličnoj ogradi visokoj 4,5 metra.

»Prve pošiljke zlata stigle su 1937.« Rekao je Sheppard. »Potrošnja je do-

živjela vrhunac 1942. kada ga je ovdje bilo otprilike 18 kilograma. Danas se glavne zalihe, naravno, drže u Saveznoj banci za rezerve u New Yorku.

Na dva mjesta su ih naoružani stražari odmah propustili. Izbliza je zgra­da bila još više zastrašujuća. Činilo se da je masa njezinih granitnih zidova pretezala nad svime uokolo. Kamere za videonadzor, postavljene visoko poput staklenih očiju na čeličnim peteljkama, nadzirale su svaki centime­tar zidova. Nad crnim stupovima izdizala su se dva reflektora. Kod glavno­ga ulaza na vjetru je vihorila golema američka zastava.

Sheppard je usporio i zaustavio automobil. Kada su izišli, Jennifer ga je slijedila kroz masivna crna ulazna vrata Depozitorija u hladnu mramornu tamu zgrade.

Kapetan Rigby, dežurni časnik, stajao je u prostranom ulaznom pred­vorju spreman pozdraviti je. Kada ih je Sheppard upoznao, kratko su se rukovali.

»Kapetane, hvala lijepa što ste se pristali naći sa mnom. Jeste li primili upute iz Washingtona?«

Kimnuo je. »Jesam, agentice Browne, jutros su stigle. Kao što je traže­no, ostavili smo predmete in situ.«

»Odlično. Onda bih vas zamolila da, prije nego što siđemo, odgovorite na nekoliko pitanja. Samo nekoliko dodatnih informacija za moje izvješće.Na primjer, je li ovo vojna ili federalna instalacija?«

»Dijelom oboje.« Rekao je Rigby. »Vojna baza snosi određenu odgovor­nost za sigurnost i obranu zgrada, ali u njima rade časnici iz policije pri državnoj Kovnici. Ukupno nas je dvadeset šestero.«

Jennifer se namrštila.«Zgrade? Vidim samo jednu zgradu.«»Ne, ima ih dvije. Ova u kojoj se sada nalazimo je samo granitni oklop.

No sam trezor je potpuno odvojena zgrada na dvjema razinama sagrađe­nima od dviju čeličnih ploča i I-profil nosača učvršćenih pojačanim beto­nom.«

»I kako se ulazi u njega?«»Kroz čelična vrata od dvadeset tona.«Jennifer je kimnula. »Dobro. Pa krenimo onda.«»Da, gospođo.«Krenuo je; Jennifer je bila pored njega a Sheppard iza njih. Iz predvorja

se ulazilo u hodnik koji je okruživao trezor s uredima i spremištima. Sli­jedili su ga do drugoga kraja zgrade, pa u drugi veliki prostor. Nasuprot zasjenjenih vrata platforme za utovar nalazila su se masivna sjajna čelična vrata trezora.

»Nitko nema cijelu kombinaciju za ulaz u trezor,« rekao je Rigby. »Umje­sto toga, potrebne su tri posebne kombinacije od kojih svaku ima drugi član moga tima.« Dok je govorio, prišao je konzoli s desne strane vrata. Iza staklenoga prozora, dvojica su muškarca prišla sličnim konzolama. Ma­sivna su se vrata pokrenula prema njima, a čelične poluge siktale su poput parne lokomotive.

»Ovo je doista zadivljujuće.«Rigby se nasmijao. »Gospođo, ova zgrada je sigurnija nego većina na­

ših spremišta projektila. Nalazimo se u potpuno opremljenoj vojnoj bazi s vlastitom elektranom i strateškim zalihama hrane. Imamo nadzor od tristo šezdeset i pet stupnjeva. Ovdje ne može niti ući niti izići ništa što ne bi trebalo.«

Ušli su u trezor i prošli uskom metalnom platformom do dizala koje ih je spustilo do podruma gdje je bio trezor. Rigby je držao otvorena vrata. Je­nnifer je polako pogledala oko sebe. Prostorija je izgledala kao golemo skla­dište koje se sastoji od dvaju katova izgrađenih oko središnjega prostora na kojemu su toga trenutka stajali. Svaki kat bio je podijeljen na odjeljke s de­belim čeličnim šipkama koji su izgledali kao niz velikih kaveza. U svakome odjeljku su, nakrcane od poda do stropa, bile tisuće i tisuće zlatnih poluga.

»Vrlo dojmljivo, zar ne?« namignuo je Sheppard. Jennifer je tiho kimnu- la. Zlato, blještavo i živo, kamo god je pogledala.

»Neprestano nam dolaze i odlaze manje pošiljke.« rekao je Rigby poka­zujući tri velika srebrna spremnika duga oko 1,2 metra i sprijeda ukrašena pečatom Državne riznice. »Ovako se prenose zlatne poluge. Ove idu van poslijepodne. Ono što ste vi željeli vidjeti nalazi se ovdje.« Poveo ju je pre­ma odjeljku u udaljenom lijevom kutu prostorije.

Rigby je podignuo metalnu etiketu pričvršćenu na vrata. »Kao što vidi­te, svaki odjeljak je zapečaćen. Kada se neki pečat otvori, Kovnica ponovo popiše inventar i zapečati je.«

Odlomio je pečat, otključao kavez i kročio unutra, da bi se nakon neko­liko trenutaka pojavio držeći u rukama tanki aluminijski kovčeg.

»Vjerujem da ste došli zbog ovoga.«Rigby je odnio kovčeg do jednoga spremnika i položio ga postrance,

okrenuvši kopču prema Jennifer. Ona ga je otvorila i unutra pronašla ma­nju kutiju obloženu izlizanim tamnoplavim baršunom. Nježno je uklonila kutiju i pritisnula malu zlatnu kopču koja je oslobodila poklopac i otkrila kremastobijelu unutrašnjost napravljenu za pet velikih kovanica, dvije gore i tri dolje. Ali kutija je bila prazna.

Amsterdam, Nizozemska, 21. srpnja, 16:40 h

Cindy i Pete Roscoe su uživali. London ih je oduševio, Pariz je bio prekra­san, ali u Amsterdamu je bilo zabavno. Kafići, djevojke u izlozima, kanali. Bio je to potpuno drugačiji grad od Tulse u Oklahomi. Kvragu, vratar iz hotela im je čak pokušao prodati travu. To im je učinilo putovanje nekako autentičnijim.

Danas im je bio posljednji dan i nakon dva tjedna hodočašćenja po gra­dovima i muzejima, složili su se da bi opuštajući obilazak kanala bio savr­šen način kako zaokružiti putovanje. Nakon desetak minuta u turističkom brodiću s otvorenim krovom koji je klizio kroz grad i u kojemu im je tu­ristički vodič pokazivao znamenitosti, znali su da je obilazak bio odlična ideja.

Cindy je, kao i uvijek, bila naoružana turističkim vodičem biblijskih proporcija, za koji je bila uvjerena da je sveto pismo za sve što se tiče Euro­pe. Imala je iritantnu naviku uspoređivati sve što su vodiči govorili s onim što je pisalo u njezinoj knjizi i onda šaptati Peteu ako bi u nečemu pogrije­šili. Peteov prioritet je, pak, bio na filmu zabilježiti što je više moguće od njihova putovanja.

Čak je razvio vlastiti vrtoglavi snimateljski stil, leteći svojom minijatur­nom digitalnom kamerom uz i niz zgrade ili naglo zumirajući. Ovoga puta, kada su prolazili ispod mosta, Pete je odzumirao s detalja s vrha zgrade na široki kut kanala. Zatim je prelazio preko njega zaustavljajući se na turi­stičkom vodiču koji je stajao na pramcu.

Odjednom mu je za oko zapelo nešto u kutu tražila. Instinktivno je okre­nuo kameru nadesno.

Nije mu samo uznemireni muškarac u telefonskoj govornici neposredno prije sljedećega mosta izgledao čudno, nego i dvojica muškaraca u tamnim odijelima koji su išli prema njemu i čija je potisnuta energija podsjećala Petea na psa na rubu lanca. Ta su dvojica izgledala kao da će se svaki čas otrgnuti s lanca.

Zumirao je telefonsku govornicu upravo u trenutku kada ih je čovjek iz govornice ugledao. Telefon mu je ispao iz ruke, a glava mu je letjela slijeva nadesno dok je pokušavao odvagnuti mogućnosti. Ali, zarobljen govorni­com s jedne i muškarcima s druge strane, bilo je jasno da nije imao kamo.

Prilazeći mu, dvojica muškaraca su jedan drugome približili leđa stva­rajući tešku crnu zavjesu i blokirajući Peteu vidik. Odjedanput su im se ramena razmaknula i Pete je ugledao onoga čovjeka čije su se oči raširile

od straha i kome je preko usta bila pritisnuta ruka da mu zatomi kriko­ve. Vidio je podignutu ruku i dugu zupčastu oštricu koja je bljesnula na suncu, lebdeći nekoliko sekundi u zraku prije nego što je bila zarinuta u muškarčeva prsa. Čovjek se beživotno srušio. Pete je snimao dok su se dvojica naginjala nad muškarčevo tijelo. U tome trenutku brodić je ušao pod most i oni su nestali iz vidokruga. Kada se Pete ponovo pojavio s druge strane s pripremljenom kamerom, dvojice muškaraca i automobila više nije bilo.

»Jebote, jesi vidjela ovo?« šapnuo je Pete svojoj ženi, usta suhih od stra­ha i uzbuđenja. Kamera mu je još bila uperena na tijelo koje je palo u zagr­ljaj sjenke telefonske govornice.

»Ma znam, dragi, zar nije grozno?« rekla je Cindy. »Tu je živio Van Gogh, a ona nije ništa spomenula!«

Sjedište FBI-a, Washington DC,22. srpnja, 14:07 hDobro, provjerimo ih još jedanput, predložila je Jennifer, pijuckajući gutljaje svoje Coca Cole, prije nego što je bacila praznu čašu u koš za smeće.

Specijalni agent Paul Viggiano umorno je podignuo svoje tamne obrve. »Zašto? Pregledali smo svakog tipa otprilike sto puta. Provjerili smo ih u bazama podataka CIA5 i NCIC-a6. Pročešljali smo njihove bankovne raču­ne. Provjerili smo im žene, djecu. Nema ništa. Svi su čisti.«

Jennifer je ustala i obišla oko ispoliranog konferencijskog stola od ora­hova drveta. »Zato što nećemo otići odavde dok nešto ne pronađemo.« Oči su joj zasjale između hrpa fascikala razasutih po cijelome stolu, što je bio rezultat njezina dvodnevnoga istraživanja.

Viggiano je ustao; bio je mišićave i vitke građe, s tamnom kosom zače-

5 Central Intelligence Agency (eng. Središnja obavještajna agencija) (Prim. prev.)6 National Crime Information Center (eng. Centar za obavijesti o kriminalu) (Prim. prev.)

TREĆI DIO

sijanom prema natrag. Odmahnuo je glavom. »Znaš što? Cijela ova stvar mi smrdi. Sve je u potpunom kaosu.«

Jennifer se morala složiti s njim. Znala je da se Corbett borio kako bi kontrolirao broj ljudi koji su upućeni u poslove, no slučajevi poput ovoga neće dugo biti neriješeni. Bila je to jednostavno predobra prilika da se po­kaže drugim odjelima i zgrabi veći komad federalnoga budžeta. Washin- gton je živio i molio se za takve priče.

»Gledaj, bila sam tamo. Vidjela sam to mjesto. Tu ne možeš jednostavno ušetati i uzeti što ti treba. Tko god je to učinio, znao je i izgled Riznice i sigurnosni sustav u pojedinosti. Najmanje dijelove.«

Viggiano se namrštio. »Možeš misliti. Sve se može kupiti za pravu cije­nu. Ako je netko želio planove, mogao ih je dobiti. Novac odlično prego­vara.«

»Sve u Fort Knoxu je povjerljivo. Vjerojatno spaljuju i travu koju su po­kosili. Kažem ti, sigurno je bio umiješan netko iznutra. I zato ćemo ih sve još jedanput provjeriti. I to sada odmah.«

»Dobro. Kako god.« Viggiano je frustrirano prošao rukom kroz tamnu kosu. »Gdje želiš početi?«

»Od početka. Od toga koliko ljudi je imalo pristup trezoru u posljednjih dvanaest mjeseci.«

Viggiano je ponovno pobrojio, pogledavajući razne dokumente koji su bili prostrti pred njim. »Kao što sam prije rekao. Četrdeset sedam ljudi.«

»Plus ja. Ukupno četrdeset osam.«»Ti misliš da sam ja lud? I tebe sam ubrojio u tih četrdeset sedam.«»Jesi? Kako si to izračunao?« Jennifer je pogledom preletjela preko svo­

jih hijegrolifskih bilješki, zbrajajući brojeve u glavi.»Dvadeset pet stražara iz policije Državne Kovnice, petnaest vojnih ča­

snika, pet službenika Riznice i dvojica federalnih agenata, od kojih si jedan ti.«

»Čudno«, rekla je. »Rigby mi je rekao da je bilo dvadeset šest stražara. Zato je meni ispalo četrdeset šest.«

»Pa, prema podacima iz Riznice, bilo ih je dvadeset i pet. Ovdje imam sva imena.« Podignuo je nekoliko listova papira.

»Daj mi da to pogledam.« zahtijevala je. Viggiano je slegnuo ramenima i dodao joj papire. Ona je zastala kod posljednjega lista i podignula ga prema svjetlu.

»Što?« Viggianov ton je u trenu postao obramben. Jennifer nije ništa rekla, nego je samo uzela papir između palca i kažiprsta i protrljala ih jed­

nog o drugoga. Od lista se odlijepio drugi list. Viggiano je problijedio kao krpa.

»Kao što sam i rekla, dvadeset šest stražara,« tiho je rekla Jennifer. »Pretpostavljam da su se slijepili od tinte. Tony Short. Datum rođenja: 18. ožujka 1965. Pokojni.«

»Pokojni? Dakle on nam više nije važan,« s olakšanjem je rekao Viggiano.»On je imao pristup trezoru.«»Ali mrtav je.«»Odnedavno.« Spustila je papir na stol i gurnula ga Viggianu da pročita

što na njemu piše. »Prije četiri dana.«»Slučajnost.«»Možda. Ali on je jedini kojega još nismo provjerili.«Viggiano se okrenuo lijevo prema prijenosnome računalu i utipkao

ime. Za nekoliko trenutaka na ekranu se pojavio dokument. »Bivši dje­latnik njujorške policije. Medalja za hrabrost. Premješten u policiju Dr­žavne Kovnice prije pet godina. Oženjen, ima djecu. Sve piše ovdje. Po­kojni.«

Podignuo je pogled. »Što znači zvjezdica?«»Samoubojstvo,« odgovorila je Jennifer. »Zvjezdica znači samouboj­

stvo.«

Clerkenwell, London, 22. srpnja, 19:42 h

Sudeći prema natpisu uklesanome na njezinu nekada ponosnome pročelju, taje zgrada kada je izgrađena 1876. bila tvornica šešira. Poslije toga, tije­kom Drugog svjetskog rata, proizvodili su se gumbi za odore kraljevskog ratnog zrakoplovstva. Kada ju je Tom kupio, zgrada se već dugo nije bila koristila, dio gdje je bila trgovina i skladište bio je prazan, a 1960,-tih go­dina tri posljednja kata bila su prenamijenjena u urede.

Tom je za svoju spavaću sobu izabrao raskošan ured glavnoga direk­tora, koji je iz neobjašnjiva razloga imao vlastitu mramornu en suite ku­paonicu. Ideja mu je na kraju bila da od toga posljednjega kata napravi golemu dnevnu sobu bez zidova, zajedno s kuhinjom i blagovaonicom. Drugi kat bio bi za spavaonice, a prvi... možda još malo izložbenoga prostora?

Nije bilo važno. Sve to je ionako pripadalo budućnosti, nakon što otvori i pokrene posao. Za sada se morao zadovoljiti puknutim zrcalom na vratima

kupaonice dok je popravljao kravatu, uzimajući ukrasne srebrne gumbe s okrznutoga ormarića i spretno ih umećući kroz dvostruke manšete svoje košulje marke Hilditch & Key.

»Vidimo se poslije.« Doviknuo je Dominique dok je lupkajući cipelama silazio betonskim stubama.

»U redu.« Ona se pojavila na vratima drugoga kata gdje se bila uselila u nekadašnji odjel računovodstva. »Dobru zabavu.«

Tom je zakoračio u crvenkasti zalazak sunca; na narančastome nebu klizeći se spuštalo sunce dok je ulicama šuškao topli šapat vjetra.

Volio je gledati grad u ovo doba dana. Bilo je to čudno prijelazno vrije­me kada su jedni korisnici nestajali, a pojavljivali se drugi.

Ubrzo je stigao do Smithfielda, najveće europske mesne tržnice, mje­šavine viktorijanske tržnice od lijevanoga željeza i poslijeratnoga hangara od cigle i betona. Pet minuta poslije bio je u Hatton Gardenu, londonskome središtu trgovine dijamantima.

Nije bilo gotovo nikoga. Nije bilo revnih prodavača koji vas mame da uđete, nudeći vam svoju najbolju cijenu i predlažući vam naušnice uz ogr­licu koju ste kupili. Nije bilo dostavnih vozila i zaštitarskih kombija, ni uzbuđenih budućih mladenaca koji su u šarolikim izlozima uspoređivali cijene prstenja. Rolete su bile spuštene, a sadržaji trgovina tijekom noći spremljeni na sigurno. No, iza scene se nastavljao posao, brusilo se drago kamenje, sklapali su se poslovi, rukovalo se i brojili su se novci.

Možda zato što je njegovu životu toliko manjkalo reda i što je bio toliko lišen ustaljenosti i svakodnevnih navika, Toma je ovo mjesto fasciniralo, a poznata mu je dnevna rutina ovih ulica ulijevala gotovo duhovan osjećaj sigurnosti.

Kada je s ulice kročio unutra, pokazao je prolaznicu redarima u tamnom fluorescentnom predvorju riznice u Hatton Gardenu. Iza njihova rešetkama zaštićenoga prozora, treptajući su monitori pokrivali svaki kut predvorja i riznice. Zadovoljno su ga pritiskom na tipku propustili kroz prva vrata a zatim, kada su se ona zatvorila za njim, i kroz druga, pojačana metalnim šipkama.

Čvrsta konstrukcija sefa je u podnožju tamnozelenim linoleumom oblo­ženih stuba velika oko 1,3 m2 sa zidovima u kojima je devetsto pedeset vrata od volframa i čelika, a na svakim vratima je crni broj. Izvadio je ključ iz džepa i redaru koji ga je slijedio pokazao koji pretinac želi. Obojica su zatim umetnuli ključeve u dvije odvojene ključanice i nakon toga su se vra­tašca otvorila; Tom je izvukao duguljasti crni metalni spremnik. U njemu

nije bilo ničega osim još jednoga ključa koji je uzeo. On i stražar su zatim ponovno umetnuli svoje ključeve u drugu kutiju. Ovoga puta je Tom priče­kao da redar napusti prostoriju prije nego što je otvorio crni spremnik.

Već je znao što je bilo u maloj kožnatoj vrećici, ali ju je svejedno otvorio i istresao njezin sadržaj u ruku na koju je stavio rukavicu. Više od četvrt milijuna u brušenim dijamantima, njegov dio za jaje koje je ukrao u New Yorku. Njih je mnogo jednostavnije prenositi nego gotovinu, a osim toga, ako znate koga treba pitati, prihvaćaju ih na više mjesta nego American Express.

Posežući u džep sakoa, uzeo je jaje i stavio ga u drugi spremnik, još za­motano u njegovu skijašku masku - mala simbolična gesta za koju je znao da će Archie razumjeti. Zatim je ponovno vratio spremnik u zid i zaključao vratašca. Onda je njegov ključ i vrećicu stavio u prvi spremnik, zatvorio ga i zaključao.

Izišao je baš u trenutku kada su se zujeći upalile ulične svjetiljke.

Mrtvačnica okruga Louisville, Kentucky, 23. srpnja, 11:37 h

Jennifer je oduvijek vjerovala da slučajnosti ne postoje, nego samo različite perspektive. Iz jedne perspektive, niz pojedinih događaja može se čini­ti kao potpuno nevezan. Slučajnost. Iz druge perspektive, događaji mogu dobiti na težini jer će se na kraju pokazati kao sastavni dijelovi obrasca uzroka i posljedica.

Koliko je njoj bilo poznato, ovo su bile činjenice: Short je radio u Fort Knoxu. Bio je mlad i zdrav. Bio je sretno oženjen i imao troje djece, redo­vito išao u crkvu, bio cijenjen na poslu. Zato je činjenica da je samo pet dana prije nego što je otkriveno da je iz Fort Knoxa ukradeno pet zlatnika počinio samoubojstvo iz jedne perspektive bila samo grozna slučajnost. Pa ipak, gledano iz druge, ciničnije perspektive, to uopće nije bila slučajnost. To je bilo itekako sumnjivo.

Kada je prethodnoga poslijepodneva pronašla Corbetta dok je išao na sastanak i objasnila mu sve u vezi sa Shortom, on se složio s tim. Čak ju je potapšao po ramenu, od čega je pucala od ponosa.

Zatražila je od ureda mrtvozornika iz Louisvillea odgodu obdukcije kako bi joj mogla nazočiti i rezervirala let za sljedeće jutro.

Mrtvačnica, bezlična bijela zgrada, bila je samo kratku vožnju automo­bilom udaljena od Međunarodne zračne luke Louisville. U malome pred­

vorju popločenom bijelim pločicama, patolog dr. Raymond Finch joj je dao dugi bijeli mantil koji je odjenula preko crnoga sakoa i duge suknje. Prosto­rija za obdukcije imala je možda 35 m2 i bila je zasljepljujući bijela. Snažna svjetla obasjavala su besprijekorno čiste zidove s pločicama i radne plohe od nehrđajućeg čelika.

»I zašto se FBI zanima za ovaj slučaj?« upitao je Finch.»To je samo rutinska provjera. Ništa u vezi s čim biste se trebali uzbuđi­

vati.« slagala je Jennifer.Doguran je krevet na kotačićima s truplom prekrivenim bijelom plah­

tom, a dogurao gaje mladić koji je izgledao kao da se dosađuje, izbijeljene kose, s piercingom u jeziku i nosu. Kao i Finch, imao je liječničku odoru i rukavice.

»Pretpostavljam da ste pročitali policijsko izvješće?« upitao je Finch.Jennifer je klimnula glavom. »Naravno. Njegov sin vidio je kako iz ga­

raže izlazi dim i pronašao oca u automobilu. Policajci su pokušali dati prvu pomoć na mjestu nesreće, ali bilo je prekasno.«

»Tako je. Pronašli su ga na stražnjem sjedalu.«»Stvarno? To nigdje nije spomenuto.«Asistent je gurajući i vukući premjestio tijelo na stol za obdukciju, od

čega su Jennifer prošli trnci. Short je ležao nespretno, poput na brzinu od­ložene lutke, a koža mu je izgledala voskasto i bijelo.

»Bio je zavezan pojasom.« Rekao je Finch, stavljajući kirurške rukavice. »Ljudi rade čudne stvari kada se namjeravaju ubiti.«

Navlačeći masku na lice, potvrdio je da oznaka na nožnome prstu odgo­vara podacima s odobrenja za obdukciju i počeo postupak.

Najprije je provjerio ima li na tijelu anomalija, diktirajući svoje primjed­be u mali mikrofon pričvršćen na ovratnik mantila. Osim njegova glasa, čulo se jedino škljocanje asistentova Nikona.

Iako je vidjela mnogo mrtvaca, bila je to prva obdukcija kojoj je Jennifer nazočila i ono što ju je najviše užasnulo bila je neosobnost postupka.

Prvim pregledom potvrđeno je da je vjerojatan uzrok smrti bilo trovanje ugljičnim monoksidom - Shortovi nokti i usnice imali su po sebi žarkocr- vene mrlje, što je siguran znak gušenja. Kada je ta faza bila gotova, Finch je sa stalka s instrumentima izabrao skalpel i zarezao po Shortovim prsi­ma, duboki rez u obliku slova Y od oba ramena do baze prsne kosti, pa za­tim ravnom linijom do stidne kosti. Pomoću pile za kosti prorezao je prsni koš kao da reže žičanu ogradu i nakon toga uklonio sternum. Jennifer je s užasnutom fascinacijom promatrala dok je odvajao sve organe i odnosio ih

jednog po jednog u obliku krvlju natopljene mase do stola za sekciju, sve vrijeme diktirajući.

»Doktore Finch.«Finch je pogledao prema stolu gdje se njegov asistent pripremao odvojiti

Shortov mozak. »Što je bilo, Danny?«»Možete li pogledati ovo?«Finch je došao do njega i prstima prošao preko baze Shortove lubanje.»Vrlo čudno,« rekao je.»Što ste pronašli?« pitala je Jennifer.»Mekano je.« U Finchovu glasu osjetila se iskra zanimanja.»Znači li to da je u pitanju fraktura?«»Svakako mi tako izgleda.« kimnuo je Finch. »Postoji samo jedan način

da budemo potpuno sigurni.« Izabrao je novi skalpel. Snažno pritišćući, načinio je duboki rez s početkom iza jednoga uha, preko koronarnog šava, sve do iza drugoga uha, učinkovito podijelivši kožu Shortove glave na prednji i stražnji režanj.

Jennifer se bez riječi okrenula na peti i izišla.Nakon deset minuta Finch je izišao iz sale za obdukcije. Masku i rukavi­

ce bacio je u žuti kirurški koš za smeće. »Jeste li dobro?«»Naravno.« Jennifer je pijuckala vodu iz plastične čaše. »Oprostite, bilo

mi je ipak malo previše... I, kakva je presuda?«»Prvi dojam? Umro je od akutnog trovanja CO.«»Znači nije bilo ozljede glave?«»Upravo suprotno. Da ga nije ubilo isparavanje, ubila bi ga ozljeda glave.

Ima tešku kominutivnu frakturu koju je uzrokovalo nešto tupo i teško - po­put bejzbolske palice ili željezne šipke.« Finch je slegnuo ramenima.

»U svakom slučaju neki ljevak.«»Kako znate?«»O, to je stari forenzički trik. Dešnjaci obično udaraju u desnu stranu

žrtvine glave. Inače ne bi mogli dovoljno jako udariti. Shortova lubanja je razbijena na lijevoj strani.«

»Znači li to da je samoubojstvo namješteno?«»Hoćete moje stručno mišljenje? Nema izgleda da je on u takvome sta­

nju mogao ući u automobil. Bio je onesviješten i uguran u automobil, a ispušni plinovi su ga samo dokrajčili. To je bilo samo uljepšavanje. Već je bio mrtav.«

Jennifer je klimnula glavom. Znači bio je ubijen.Corbett će skočiti do neba kad to čuje.

Sotheby’s, ulica New Bond, London, 23. srpnja, 17:00 h

»Imam 330 000 funta s moje desne strane. 330 000 funta za ovaj jedinstven komad, mač koji je sultan Selim Treći dodijelio admiralu Lordu Nelsonu nakon bitke na Nilu. Imam li višu ponudu od 330 000 funta? Odlazi gos­podinu s moje desne strane za 330 000 funta. Jednom. Drugi put. Prodano gospodinu s moje desne strane.«

Čekić je spustio odzvanjajući udarcem slonovače o hrast, a dvoranom je sve do pozlaćenoga stropa odjeknuo pljesak.

Tom se neprimijećeno udaljio iz dvorane, nadajući se da će uspjeti izbje­ći neizbježnu gužvu nakon zaključivanja dražbe.

Bilo je dobro vratiti se. Dražbe su bile bogato lovište gdje je pronalazio svoje mete, osobito privatne kolekcionare koji su imali kavalirski pristup pitanju osiguranja. Ali sada kada nije bio u potrazi za novom žrtvom, uži­vao je još više.

»Thomas? Thomas, jesi li to ti?« Tom je čuo da ga netko doziva po imenu dok su ljudi počinjali masovno izlaziti iz dvorane - u jednoj ruci držeći ka­talog, a drugom vrebajući čašu vina od živahnih konobara. Tom se okrenuo i prepoznao muškarca u bijelom lanenom odijelu koji se gurao kroz gužvu prema njemu.

»Ujače Harry. Kako si?« Tom je pružio ruku, ali ju je čovjek samo okr­znuo i umjesto toga ga zagrlio rukama oko ramena. Prema Tomovoj pro­cjeni, sada je imao je oko pedeset pet godina, bio je visok i imao snažne ruke i muževno četvrtasto lice. Iako mu je kosa sijedila, još ju je svu imao, a ispod gustih obrva radosno su mu se svjetlucale tamnozelene oči. Toma je on, kao i uvijek, podsjetio na golemoga medvjeda.

Kada ga se izbliza promotri, mnogi bi ga ljudi opisali kao neurednog. Vrijeme je u svakom slučaju ostavilo traga na njegovu lanenom odijelu. Nabor na dvostrukim manšetama njegove košulje marke Turnbull & Asser odavno je bio pohaban. Na tako bezličnoj pozadini u oči je upadao zdepasti zlatni pečatnjak na njegovoj lijevoj ruci.

»Thomas, dečko moj, učinilo mi se da si to ti. Gdje si dojarca bio? Isuse bože, čovječe, godinama te nisam vidio.«

»Žao mi je, imao sam jako mnogo posla, s pokopom i svim tim.«»Da... da, naravno.« Glas mu je odjedanput postao ozbiljan. »Kako be­

zosjećajno od mene. Jako mi je žao što nisam mogao doći.«»U redu je. Hvala ti na pismu. Puno mi je značilo.«»Kako si od...?« Umuknuo je i odvratio pogled.

ČETVRTI DIO

Riznica, Washington DC,25. srpnja, 08:52 hPokraj njih su u jarko osvijetljenom podrumskom hodniku, žureći na i s tajnih sastanaka s tajnim agentima na kojima se priča o tajnim zadacima, prolazili važni ljudi s pločicama s imenom, propusnicama i fasciklima.

Jennifer je znala da bi trebala biti nervozna. Na kraju, ona i Bob Cor­bett proveli su cijeli prethodni dan i većinu noći pripremajući se za ovaj sastanak i ovo je za nju bio skok ravno u vatru. Ali na neki čudan način zapravo se tome radovala. Prvi put otkad je sve to počelo imali su neke odgovore.

Corbett je prekinuo tišinu, a glas mu je zazvučao pomalo preplašeno. »Ok, zapamti, budi kratka i drži se bilješki.«

»Ne brini se,« rekla je sa smiješkom. »Sve je u redu.«Dok je Jennifer bila u Kentuckyju, Corbett je u Fort Knoxu imao tim

ljudi koji su provjeravali svaki papirić i svaki dio sigurnosnoga sustava. Njihovo vrijeme je korisno utrošeno, jer se ono što su otkrili poklapalo s Jenniferinim saznanjima.

»Samo želim da napraviš dobru predstavu kao što samo ti znaš i to je sve. Ovo će biti zahtjevna publika.«

Jennifer je zakolutala očima. »Daj, možeš mi reći. O kome govorimo?«»Koliko ja znam, vjerojatno su tu direktor Green, direktor Kovnice i

onaj dvolični kučkin sin John Piper iz Nacionalne sigurnosne agencije.«»Iz NSA?« Jennifer se iznenadila. To je bilo mnogo ispod njihova uobi­

čajenog radara. »Što oni imaju s ovim slučajem?«»Mislim da ćemo saznati,« mrko je odgovorio Corbett. »John Piper je

stvarno poseban lik. Bio je dvadeset godina u agenciji i nije postigao ni­šta. Onda je njegova obitelj donirala pet milijuna dolara predsjednikovoj izbornoj kampanji i sada je odjedanput rame uz rame s najvišim časnicima u Pentagonu.«

»Misliš da se žele umiješati?«Corbett ju je utješno pogledao. »Ne, samo hoće čuti'koliko znamo.«Vrata nasuprot njih su se otvorila i pojavio se muškarac začešljane sme­

đe kose i žmirkavih očiju na bljedunjavu licu. Bio je u košulji bez sakoa, a crne je hlače bio navukao visoko do struka.

Slabo se nasmiješio Bobu. »Corbett.«»Piper.« Corbett je odzdravio kimanjem.»Izgleda da si sad ti na redu, momče.«Razmjenjujući poglede, ušli su u prostoriju iza njega.Prostorija nije bila velika, no na dubini od 15 metara pod zemljom bila

je jedna od najsigurnijih u zgradi. Četvero ljudi sjedilo je za pravokutnim staklenim stolom, odakle su dobro vidjeli ekran na najdaljemu zidu. Svjetla su bila prigušena, pa su sva lica izgledala pomalo strašno. Za njih su pripre­mili dvije stolice pokraj direktora FBI-ja Greena.

»Upravo su nam se pridružili specijalni agenti Corbett i Browne,« obja­vio je Green. »Kao što znate, Bob vodi naš Odjel za teške krađe. On i agen­tica Browne rade na ovom slučaju od prvoga dana.«

»Ok, sad kada smo svi ovdje, počnimo,« rekao je ćelavi muškarac, bok- serski grubog, istrošenog lica, otežući lijenim teksaškim naglaskom. Ustao je i šakama se oslonio na stol; rukavi prugaste košulje bili su zavrnuti do iznad lakta, otkrivajući njegov zlatni Rolex. »Za one koji me ne poznaju, ja sam Scott Young, tajnik Državne riznice.«

Jennifer ga je, naravno, odmah prepoznala. Young je iz uprave jedne od najagresivnijih investicijskih banaka s Wall Streeta prešao na novo radno mjesto. »Predsjednik me osobno zamolio da vodim ovaj sastanak,« nasta­vio je. »Da se pristojno izrazim, prilično je popizdio.«

Jennifer je promotrila nijema lica za stolom. Green je sjedio s Youngove lijeve strane, uguran kao i obično u trodijelno odijelo koje mu je loše sta­jalo i kobasičastim prstima prevrtao kemijsku olovku. Piper je bio Youngu slijeva, a do njega je, pretpostavila je, bio direktor Kovnice Chris Brady, čije su izbuljene smeđe oči zaklanjale naočale s debelim okvirom od kor­njačina oklopa. On je sjedio prstima nervozno petljajući s ostacima čaše od stiropora. Pretpostavila je da je, kao službena osoba s neposrednom odgo­vornošću za Fort Knox, on osjećao težinu situacije više od ostalih.

»Fort Knox je opljačkan, dame i gospodo,« nastavio je Young.»Fort Knox. Jedna od najbolje čuvanih državnih ustanova. A mi nismo

ni znali! I sada kolege gospodina Pipera govore predsjedniku da je samo pi­tanje vremena kada će nam netko ukrasti i neku atomsku bombu. Kvragu, ja se nakon svega ne bih začudio da predsjednik uđe u Ovalni ured i vidi da mu nema prokletog radnog stola.«

Green je pogledao u svoje spise da izbjegne Youngov optužujući pogled.

»I sada, uvjerio sam predsjednika da je to stvar Riznice. On se složio da meni prepusti da to interno riješim uz pomoć FBI-ja jer su zapravo oni ti koji su prvi zatajili stvar. Rekao je CIA-i da odstupi. Za sada. Ali meni trebaju odgovori. I to odmah. Jack, što imaju tvoji ljudi?«

Green je dao znak Corbettu, a on je ohrabrujuće pogledao Jennifer. Ona je ustala ispred ekrana.

»Gospodo. Kao što vam je poznato, prije devet dana je u želucu talijan­skog svećenika u Parizu pronađen rijetki zlatnik Dvostruki orao iz 1933.« Na ekranu su se pojavile fotografije Ranierija, zajedno sa snimkama obaju strana novčića.

»Forenzički testovi pokazali su da je zlatnik original i da je najvjerojat­nije jedan od pet zlatnika ukradenih iz Fort Knoxa.«

»Browne, reci nam nešto novo.« rekao je Piper.Jennifer je pogledala Corbetta, koji joj je namignuo. Nastavila je. »Naša

je istraga pokazala da je krađa počinjena između 3 i 4 sata ujutro u nedjelju 4. srpnja.«

Corbett je preuzeo riječ. »Analiza Informatičkog odjela Depozitorija pokazuje prenaponski udar u 3 sata toga dana. Napon je ostao nestalan do 4 ujutro. Tehničari se još time bave, ali udar upućuje na to da je neka­kav virus najvjerojatnije bio ubačen izravno u glavni sustav Depozitorija. Pronašli smo tragove šifre za koju se pretpostavlja da je smišljena kako bi privremeno onesposobila sigurnosne sustave u sefu, a vanjski stražari to nisu mogli vidjeti.«

Piper je imao tanki osmijeh na licu. »Tek tjedan dana radite na slučaju i već imate teoriju? A što je s kamerama, draga? Zašto one nisu ništa sni­mile?«

»Jer u samom trezoru nema kamera, gospodine« mirno je odgovorila Jennifer. »Trezor je opremljen infracrvenim zrakama, tlačnim senzorima, senzorima za toplinu i elektroničkim kontaktima. Ništa od toga nije dirano.«

»Ali kako su onda ušli?« Young se nagnuo naprijed u svojoj stolici. »Ja sam čuo da dečki iz Riznice nisu našli ni ogrebotinu na betonu.«

»Pa.. .ako nitko nije mogao ući unutra, možda je ušlo nešto,« oprezno je rekao Corbett.

»To je smiješno,« namrštio se Brady. »Nema izgleda da je netko od mojih ljudi svjesno pustio unutra nešto što ondje ne bi trebalo biti.«

Jennifer je ponovno prišla ekranu na kojemu se pojavila fotografija. Pri­kazivala je nasmijanog, samopouzdanog muškarca od četrdesetak godina, krupnih smeđih očiju. »Ovo je Tony Short, jedan od stražara u Fort Knoxu.

Short je radio te noći, četvrtoga. Mislimo da je prije sedam dana ubijen. Da je živ, nedvojbeno bi nam mogao objasniti naglu pojavu dvije stotine pedeset tisuća dolara na njegovu bankovnom računu, i to dan nakon što je, prema našim pretpostavkama, počinjena pljačka.«

Na ekranu je bljesnula fotografija srebrnastog spremnika. Sa strane je bio pečat Riznice. »Mislimo da je ovako ušao. Neka vrsta trojanskog ko­nja.« Nastavila je Jennifer. »Pročešljali smo dokumentaciju o inventaru; oko sedamnaest sati pojavila se manja pošiljka zlata. Short je bio mjerodav­ni časnik. On je, ustvari, bio sam zatražio da mu dodjele smjenu taj dan. Potpisao je primitak pošiljke i stavio ju u trezor.«

Još jedanput je pokazala na fotografiju. »Mislimo da je spremnik u kome je stiglo zlato imao poseban pretinac. Bio bi vrlo neudoban, ali dovoljno velik da bi osoba mogla stati u njega. Mala količina zlata je najvjerojatnije bila stavljena u gornji pretinac da bi izgledalo kao da je pun, u slučaju da netko otvori poklopac.«

»Ali standardni postupak je,« rekao je Brady, »da se bilježe sve dolazne i odlazne pošiljke, kako bi se osiguralo da je sve na broju.«

»I taj je postupak ispoštovan do kraja,« rekla je Jennifer. »Samo što je Short bio taj koji ga je ispoštovao. Prema izjavama drugih stražara koji su te noći bili na dužnosti, on je inzistirao da osobno popiše pošiljku. Budući da je on bio najviši časnik, imao je pravo na to. A budući da je bio Dan neovisnosti, rekao je momcima koji su pošiljku odnijeli u trezor da je mogu raspakirati ujutro, da mogu ranije ići kući.«

»Sutradan se,« rekao je Corbett, » točno u devet sati pojavio drugi ka­mion s novom hrpom papira u kojima je pisalo da se dogodila pogreška i da spremnik treba vratiti tamo otkuda je došao. Sve se činilo smisleno, pa nitko nije ništa posumnjao.«

»A Short?« pitao je Green.»Short? Nedovršen posao. Vjerojatno ubijen da ne bi progovorio. Oko

sto trideset kilometara dalje pronašli smo zapaljeni kamion. Bez dokaza, nije bilo čak ni serijskog broja na motoru.«

»Hvala, agentice Browne,« rekao je Young. Corbett je glavom dao znak Jennifer da sjedne. »Ok, dakle, možda imamo teoriju o tome kako su to učinili. Ali još trebamo otkriti tko. Tko je to mogao učiniti?... Prijedlozi?... Ideje?« s očekivanjem je pogledao oko stola.

»Mafija?« riskirao je Green. »Ili možda Trijade?«»Ili Cassius?« rekao je Corbett.»Tko?« Young ga je tupo pogledao.

»Čovjek, zapravo više sjena,« objasnio je Corbett. »On je navodno na čelu međunarodne zločinačke mreže umiješane u gotovo sve oblike ile­galne trgovine umjetninama i antikvitetima. Nikada nismo saznali više od glasina. Svaki put kada nešto bliže saznamo, netko umre.«

»Mislio sam da smo isključili cijelu tu priču s nekim vladajućim super- mozgom iz podzemlja umjetnosti,« umiješao se Green.

»Nijedan stručnjak ne želi o tome razgovarati, a ponajmanje osigura­vajuća društva. Njima bi bilo previše da priznaju kako jedan čovjek može manipulirati globalnim tržištem umjetnina. Ali ljudi zaboravljaju da je kra­đa umjetnina posao od tri milijarde dolara na godinu. I da najbolja zarada dolazi od krađe umjetničkog djela od vlasnika kojega onda ucjenjuju ako ga želi natrag. Osiguravajuća društva bi radije kradljivcima ponudila deset posto, nego vlasnicima isplatila punu vrijednost. Na osnovi toga kako se ti poslovi financiraju i strukturiraju, naš zaključak je da iza vrhunskih krađa stoji sofisticirana i odlično koordinirana globalna akcija.«

Young se nagnuo naprijed u svome stolcu. »Dakle, mislite li da je Cassi­us iza ovoga ili ne?«

»Nema mnogo ljudi koji bi imali dovoljno izvora da bi to izveli. A Cassi­us je jedan od njih. Pronađemo li osobu koja je bila ubačena u trezor, ona će nas dovesti do nekoga tko je organizirao posao i, nadajmo se, do ostalih zlatnika.«

Piper je nešto šapnuo Youngu na uho i otišao do stražnjeg dijela prosto­rije. Kucnuo je po velikoj ploči u zidu na kojoj je visjelo zrcalo, a onda dva­put izveo pokret rukom preko grla. Tim je signalom jasno dao do znanja Jennifer da se cijeli sastanak snimao. A sada je Piper iz nekog razloga želio da se to ne bilježi na snimci. Zašto?

»Mislim da bi možda bilo dobro da Browne i Brady sada iziđu.« Pred­ložio je Piper.

Corbett je odlučno odmahnuo glavom. »Što god će se reći, Browne mora biti ovdje. Ona je najvažnija u ovome slučaju.«

Young je sporo kimnuo. »Pričekaj me vani, Chris,« rekao je.Brady je pokupio svoju jaknu i izišao iz prostorije, mrmljajući nešto sebi

u bradu.»U redu, Johne. Bolje ti je da kažeš nešto dobro.« Rekao je Young.»16. srpnja dogodila se provala u stambenoj zgradi na Upper West Si-

deu,« počeo je Piper. »Lopov se užetom spustio s krova i ukrao Fabergeovo jaje vrijedno devet milijuna dolara. Njujorškoj se policiji posrećilo pa je pokraj sefa pronađen uzorak dlake. FBI-ev laboratorij u Quanticu saznao je

čiji je i odmah su me obavijestili, kako nalaže protokol za dosje te osobe.«»Ti si bio stavio nekakav sigurnosni alarm na dosje toga tipa?« upitao je

Corbett.»Aha. Zato što je, koliko je nama poznato, taj tip umro prije deset go­

dina.«»Ali zašto ti? Kakva je tvoja veza?« pitao je Green.»Moja veza? Ja sam ga prije petnaest godina unovačio u CIA. Ime mu

je Tom Kirk.«Piper je posegnuo u svoj kovčeg i izvukao četiri fascikla, jedan za sebe

i po jedan za Younga, Greena i Corbetta.»Vas dvoje ćete morati dijeliti jedan.« Glavom je pokazao u Jenniferinu

smjeru.Jennifer je privukla stolicu bliže Corbettovoj, a on je otvorio dokument

slomivši pečat upravo između riječi STROGO i POVJERLJIVO, otkrivaju­ći neuvezane crnobijele fotografije i podeblju hrpu uvezanih dokumenata.

»Ove fotografije snimljene su jučer u Londonu. Na njima je Tom Kirk, ili Thomas Duval, kako smo ga mi poznavali. Bijelac, trideset i pet godina, visok metar i osamdeset, bez osobitih znakova.«

Jennifer je proučavala fotografije. Iako su slike bile pomalo nejasne, vi­djelo se da je Tom sportski građen, da ima istaknutu čeljust i dojmljive, inteligentne oči.«

»Ima dvojno britansko i američko državljanstvo od roditelja Charlesa i Rebecce Kirk, oboje pokojnih. Majka je poginula u prometnoj nesre­ći, a otac u nesreći tijekom planinarenja u Švicarskoj. Duvala su nakon majčine smrti poslali njezinoj obitelji u Boston, a otac mu se preselio u Ženevu.«

»U Boston?« upitao je Green. »Je li u kakvom srodstvu s Trentom Du- valom?«

Piper je klimnuo glavom. »On je nećak senatora Duvala. Nakon srednje škole dobio je stipendiju za Oxford, ali je nakon godine dana izbačen i pre­selio se u Pariz. Bio je savršen materijal za nas. Mlad, neoženjen, iznimno inteligentan, bez jakih obiteljskih veza, u potrazi za smislom. Najprije je prošao Farmu, a onda i specijalnu izobrazbu.«

»Za koji program?« pitao je Green.»Industrijska špijunaža. Pod šifrom akcija Kentaur. Računalni dokumen­

ti, fotografije prototipa, kemijske formule, što god je trebalo. Europljani su se počeli truditi što manje se oslanjati na američku obranu, opskrbu tehno­loškim i biotehnološkim sredstvima, što nas je stajalo milijarde dolara iz­

gubljenih prihoda na godinu, da ne spominjem potencijalno potkopavanje naše nacionalne sigurnosti. Duval je bio najbolji agent kojega smo imali. Nije bilo sefa ili sigurnosnoga sustava koji nije mogao svladati. I uvijek se uklapao. Govorio je pet jezika, pročitao prave knjige, mogao je upasti gdje god je želio.«

»I što mu se dogodilo?« ponovo je pitao Green.»Poslije otprilike pet godina nešto se s njim dogodilo. Odbijao je nared­

be, počeo se čudno ponašati, odustajao od poslova. Pokušali smo ga urazu­miti, ali je odbio. A onda je prekršio ovlasti i ubio svojega agenta.

Godinu dana poslije, Interpol je imao uzorak DNK čovjeka kojega je ubila francuska policija dok je pokušavao provaliti u Ministarstvo financi­ja. DNK je odgovarao Duvalovu.«

»Ali ti si ipak označio njegov DNK profil,« rekao je Corbett. »Nisi bio potpuno siguran?«

»Recimo da sam sumnjao. Duval je bio predobar da bi ga na otvorenome ulovila hrpa policajaca.«

»Pa što je onda, dovraga, bilo s njim?« pitao je Young.»Interpol sumnja da krade umjetnine i da mu je sjedište izvan Londona.

Da radi pod imenom Felix.«»Srediti muzej je jedna stvar,« rekao je Young. »Zašto misliš da je umi­

ješan u krađu u Fort Knoxu?«Piper je slegnuo ramenima. »Kanadska služba za imigraciju i natu­

ralizaciju ima podatak da je gospodin Felix Duval letio u Montreal 28. lipnja, tjedan dana prije datuma koji ste nam upravo dali. Mislite li da su ime, vrijeme i činjenica da se njegov DNK pojavio u New Yorku samo slučajnost? Odradio je Fort Knox i onda otišao do Pete avenije u malu kupnju.«

»Kako ste dovraga mogli dopustiti da se to dogodi? Da nas opljačka naš čovjek!«

Piper je brzo reagirao. »Što se tiče svijeta izvan ove prostorije, ništa od toga se nije dogodilo.«

»Što skrivaš, Johne?« zagonetno je upitao Corbett.Youngovo lice naglo je izgubilo boju. »Rekao si da si ti unovačio tog

čovjeka prije petnaest godina. Nije li to bilo kada je...?«»Upravo to i mislim,« rekao je Piper klimajući glavom.»Kada je što?« upitala je Jennifer.»Nije li predsjednik u to vrijeme bio ravnatelj CIA-e?« rekao je Cor­

bett.

»O, bože.« Greenovo lice promijenilo je boju u tamnocrvenu.»Možeš zamisliti kakvu diplomatsku lavinu sranja bi to pokrenulo ako

iziđe u javnost? On ne bi preživio.« Piper je pogledao u oči svakoga pojed- ninačno za stolom. »Ne mogu dopustiti da se to dogodi.«

Jennifer je prvi put u Piperovim očima ugledala strah. Njegova obitelj je uložila golema sredstva u predsjednikovu pobjedu na izborima, a Piper je ubirao svu dobit. I sada je bio lice u lice s mogućnošću da sve to pred njim padne u vodu.«

»Što predlažete?« upitao je Green. »Da odustanemo od istrage?«»Ne možemo tek tako odustati od kriminalističke istrage. Samo kažem

da moramo biti stvarno oprezni. Ako zlatnici odvedu do Kirka, onda Kirk može dovesti do Kentaura. Moramo se pobrinuti da se to ne dogodi.«

»Pa što onda predlažeš?« Corbett je bio uporan.»Da ponudimo Kirku neku vrstu dogovora. Da nam kaže tko je na­

ručio krađu i obeća da će držati jezik za zubima, pa ćemo mu izbrisati dosje.«

»Misliš da će pristati na to?« sumnjičavo je upitao Green.»Kirk igra na postotke. Vjerojatno je posljednjih deset godina proveo

svaki dan pitajući se hoćemo li ga, kada mu netko sljedeći put zakuca na vrata, pronaći i uhititi. Ovo mu je jedinstvena prigoda za novi početak. Prihvatit će.«

»Pa, ja se slažem.« Potvrdio je Young. Takav dogovor mi izgleda dobro za drugu prigodu. Ne želim ja biti taj koji će ju zeznuti.«

»Onda nemamo vremena za gubljenje, gospodine tajniče,« rekao je Corbett. »Moramo nekoga poslati u London da stupi u kontakt s Kir- kom.«

»Prihvaćeno.« Kimnuo je Young. »Koga imate na umu?«

Međunarodna zračna luka Dulles, Washington DC, 25. srpnja, 21:30 h

Dok je zrakoplov rulao po pisti, Jennifer se zavalila u sjedalo i zatvorila oči. Znala je da bi trebala malo odspavati, ali misli su joj strujale glavom. Stalno joj se vraćao trenutak kada je Corbett predložio nju kao osobu koju će poslati u London da sklopi posao s Kirkom.

»Trebali bismo poslati agenticu Browne, gospodine tajniče.«Na trenutak je nastala tišina prije nego što ju je Piper probušio svojim

ispraznim smijehom. »Brownicu? Mislim da ne bismo. Svi znamo što se

dogodilo prije tri godine. Trebamo nekoga tko se neće slomiti pod priti­skom. Ovo je prezahtjevno.«

»Gospodine tajniče,« namrštio se Corbett, » znamo i da je nakon istra­ge pucnjave agentica Browne oslobođena svih sumnji. Od tada je na po­slu bila besprijekorna. Ostajem pri tome da bi ona bila odlična za ovaj zadatak.«

»Jack?« Young je klimnuo glavom prema Greenu.»Ako se Bob slaže i ja se slažem,« rekao je Green.Young se okrenuo prema Jennifer. »Što vi mislite, agentice Browne?«»Gospodin Piper ima pravo. Prije tri godine napravila sam pogrešku i

osoba je poginula i to je nešto s čime ću morati živjeti do kraja života,« polako je izgovorila Jennifer. »Ali ja sam dobra agentica. Dajte mi taj zadatak i neću vas razočarati. Nisam osoba koja lako odustaje. Borac sam.«

»Vjerujem da jeste.« Young je pružio ruku. »Učinite nas ponosnima, agentice Browne.«

Zrakoplov se, snažno se zanijevši, odvojio od zemlje, na trenutak ju prekinuvši u razmišljanju. Promeškoljila se na svome mjestu, čvrsto sti­šćući rukohvate. Zanimljivo, upravo je ovakvu prigodu sanjala i sada ju je imala; osjećala se ujedno i prestrašeno i uzbuđeno. Nije si mogla priuštiti pogrešku.

Na krilu joj je bio Kirkov dosje, sastavljen uglavnom od prikuplje­nih izvješća tajnih službi Interpola i raznih državnih policijskih snaga. Glasine o poslovima koje je obavio, opisi osoba za koje ili s kojima je navodno radio, nagađanja i poluistine: biografija vrhunskog kriminalca koji je svoje kretanje skrivao lažnim informacijama. Ali kako odvojiti mit od čovjeka?

Corbett je pokušavao dogovoriti sastanak s nekim za koga je mislio da bi mu mogao pomoći u probijanju kroz maglu, nekim tko je s njim surađi­vao na prošlome slučaju. Corbett je znao da Harry Renwick nije bio samo stručnjak za novčiće, nego je slučajno i dobro poznavao Kirka jer je radio s njegovim ocem. Kada bi Corbett uspio isposlovati sastanak svih njih, to bi bila prigoda da se Kirka pritisne na domaćem teritoriju i da ga se, po mogućnosti, ulovi u nepažnji. Nasmijala se na tu pomisao.

PETI DIO

St James, London,26. srpnja, 11:28 hULICA JERMYN koja se spušta između gužve na Pali Mallu i strke na Pi- ccadillyju, prikazuje neku svoju jedinstvenu tušem ocrtanu verziju davno nestale Engleske. Slike koje govore o piknicima u ladanjskim kućama, be­skrajnim partijama kriketa na seoskim livadama, o kaputićima i šeširima i hlačama od tvida, toplome pivu koje se pijucka oko vatre u pubu.

No, ovoga vrućega i prašnjavoga poslijepodneva, to je mjesto bilo pre­tvoreno u oznojenu tržnicu za turiste i podnevne kupce koji su se cjenkali i psovali radi košulja i kravata i rupčića groznih boja i uzoraka, uvjerljivo kao u bilo kojemu srednjoistočnom suku.

S jaknom prebačenom preko ramena, Tom se okrenuo, gotovo ne razmi­šljajući, prema Piccadilly Arcade, mramornoj oazi blago zaobljenih pro­zora natrpanih cipelama i ogrtačima i hodao sve dok se nije našao pred svojom omiljenom trgovinom.

Tom je obožavao satove. To mu je oduvijek bila strast. Najčešće je, kao i danas, nosio Jaeger Le Coultre Memovox iz 1957. koji mu je ostavila maj­ka. Oči su mu ljubomorno krstarile sadržajem izloga koji je bio izložen na zelenom baršunu poput dragulja, sve dok ga iz tog njegova sanjarenja nije probudio iznenadan mošusni miris ženskog parfema.

»Predivno, zar ne?« glas joj je bio blag s nepogrešivim američkim nagla­skom, a krajičkom oka vidio je kako glavom pokazuje prema Rolexu »Paul Newman« Daytona koji je promatrao. »No ako želite Rolex, mnogo vam bolje pristaje Prince. Blažih je linija i mnogo manje... upadljiv.« Pokazala je prema elegantnoj duguljastoj kutiji od nehrđajućeg čelika u kojoj je bio Prince iz 1930.

Tom se uspravio i okrenuo se licem prema ženi. Bila je prekrasna. Vitka, nježnog tamnoputog lica i punih usana, blistavih bademastih očiju uokvi­renih kovrčavom crnom kosom. Žena se nasmiješila.

»Vi ste kolekcionarka?« oprezno je upitao.»Ne,« ponovo se nasmiješila. »Jednom sam radila na slučaju gdje sam

morala malo naučiti o njima.«

»Na slučaju? Znači da ste odvjetnica?«»Ne baš. Radim za vladu. Američku vladu.«Tom se na neki način posljednjih desetak godina pripremao za ovaj tre­

nutak - trenutak kada ga konačno pronađu. »Onda pretpostavljam da ovo nije slučajan susret, gospođice...?«

»Browne. Jennifer Browne. I, da, nije slučajan susret.« Pružila mu je ruku, ali ju je Tom ignorirao. »Možda bismo mogli otići negdje u miru razgovarati? Željela bih vam postaviti nekoliko pitanja.«

»U vezi s čim?«»Ne ovdje.«Nakon početnog šoka, Tomov je mozak radio kao lud smišljajući što da

učini. Možda da pobjegne, iako bi dva krupna lika koja su se pravila da razgledaju izloge s lijeve i desne strane zakomplicirala tu opciju. Ili mož­da, ako je stvarno namjeravao krenuti dalje, da pokuša to srediti jednom zauvijek.

»Znam jedno mjesto,« konačno je promrmljao. »Nije daleko.«Tom i Jennifer u tišini su hodali Piccadillyjem.Tom je izbliza izgledao mnogo nježnije nego na fotografijama koje je Je­

nnifer vidjela - hodao je preciznim i kontroliranim pokretima poput mačke koja procjenjuje uski greben, ulažući upravo onoliko energije i kontrole da stigne na željeno mjesto. Osim toga, bio je, morala je priznati, zgodan muš­karac. Visoke jagodice i istaknuta čeljust njegovu su licu davale pomalo isklesan izgled, a oči su mu bile žive i nevjerojatno prodorno plave.

Kada su došli do restorana Criterion na Piccadilly Circusu, uronili su u njegovu unutrašnjost, a buka prometa ustupila je mjesto živahnom br­bljanju na pet jezika. Talijanski konobar izmučena izgleda pokazao im je njihov stol i primio narudžbu - votku tonik za Toma i mineralnu vodu za Jennifer.

Šutjeli su dok Tom nije progovorio.»I, agentice Browne? Agentica Browne, zar ne?« Konobar se ponovo

pojavio, noseći njihova pića.»Zapravo specijalna agentica Browne. FBI.«Tom je nagnuo glavu kao da nije dobro čuo. »FBI?«»Aha.«Zamišljeno je otpio gutljaj svoga pića. »Niste li ovdje malo izvan svoje

nadležnosti, specijalna agentice Browne?«»O, kada se radi o velikim ribama, onda možemo dosta raširiti mrežu.«»Tako znači?«

»Vidite, došla sam vam pomoći.« Odlučno je rekla.Tom se naslonio. »Nisam ni znao da mi treba pomoć.«»Većina ljudi to ne zna dok ne bude prekasno. U velikoj ste nevolji, gos­

podine Kirk. Njujorška bi policija rado s vama porazgovarala o tome kako se jedna vaša vlas našla na podu onoga stana u koji ste prije deset dana svratili.«

Jennifer je pomno promatrala njegovo lice tražeći reakciju, tračak izne­nađenja, krivnje, makoliko malen. Ali nije vidjela ništa.

»Gubite vrijeme.«»Nemojte se zezati.« Jennifer je malo podignula glas. »Znam tko ste

vi... Felix ili Duval ili kako god se već u posljednje vrijeme zovete.«Tom ju je pogledao, a lice mu je i dalje imalo neshvatljiv izgled. Desnom

rukom je malim pokretima kružio čašom po mokrom mjestu gdje je kon­denzacija ostavila trag na stolu.

»Zašto ste zapravo došli, agentice Browne?«»Došla sam vam ponuditi dogovor.«Tom se kiselo osmjehnuo. »Što god prodajete, nije mi potrebno.«»Sigurni ste? Govorim o novom početku, gospodine Kirk. Govorim o

brisanju vašega dosjea.« Tom se bio ustao spremajući se krenuti van, ali se činilo da ga je nametljiv ton Jenniferina glasa zaustavio na mjestu. »CIA zaboravi na vas. Mi zaboravimo na vas. Posljednjih petnaest godina jedno­stavno se nije dogodilo. Razmislite o tome.«

Tom ju je nekoliko trenutaka proučavao. »U čemu je kvaka?«Namrštio se.»Nema kvake. Samo želimo zlatnike natrag.«»Zlatnike?«»I ime onoga tko vam je platio da ih ukradete. Učinite nam to i nikada

više nećete čuti za nas.«Tom je ponovno počeo kružiti čašom po stolu. »Ima samo jedan pro­

blem. Nemam blage veze o čemu govorite.«»Ne igrajte igrice. Hoćete da vam nacrtam? Znamo da ste vi ukrali zlat­

nike i znamo kako ste to učinili. Hoćemo ih natrag, te ime osobe koja vas je poslala. Ako nam sada kada smo vas pronašli stanete na put, potrudit ćemo se da vam zagorčamo život.«

»Ne, da ja vama nacrtam.« Tomov glas se povisio. »Ne znam o čemu govorite. Osim toga, izišao sam iz posla. Zauvijek. I zato, ako mislite da me možete optužiti, igrajte na tu kartu. Ali neću odgovarati za nešto o čemu nemam pojma.«

Jennifer ga je nekoliko trenutaka promatrala. »Znači odbijate našu po­nudu?«

»Kakvu ponudu? Ne znam o čemu govorite.« Bijesno je zurio u nju. »Jesmo li završili?«

Jennifer je kimnula. Zbunila ga je. To je vjerojatno sve što su u tome trenutku mogli i očekivati. »Zasad. Ali vidjet ćemo se opet uskoro.«

»Znate što, agentice Browne? Ne morate se truditi.«Tom je ustao, ispio piće i žurnim koracima krenuo prema izlazu. Kada

se primaknuo vratima, dvojica koja su sjedila u blizini ustala su sa svojih mjesta i krenula pred njega. Tom se okrenuo prema Jennifer. Nekoliko tre­nutaka gledali su jedno u drugo, a onda je ona rukom dala znak da ga puste da prođe.

Kada je nestao na ulici, Jennifer je potražila svoj telefon.Corbett se javio na svoj uobičajen, napeti način. »Kako je bilo?«»Kao što smo očekivali. Negiranje, negiranje, negiranje. Stvarno je

uvjerljiv.«»Stvarno?« namrgodio se Corbett. »Pa vrijeme je da potpalimo fitilj pod

Kirkovom lažljivom guzicom. Večeras ideš na spoj.«»Dogovorio si nešto sa svojim kontaktom?«»Kada je Renwick čuo da je jedan od mojih ljudi u Londonu, spomenuo

je da večeras ima gosta na večeri i pitao bi li im se htjela pridružiti. Pogodi tko je drugi gost?«

»Kirk?« Glas joj je odao uzbuđenje. To je bilo još bolje nego što su se nadali. »Zna li Renvvick zašto smo ovdje?«

»Ne zna. Rekao sam mu da opet trebamo njegovu pomoć. Ponesi zlat­nik sa sobom. Renwick će moći suziti popis ljudi koji se mogu kriti iza posla u Fort Knoxu. Reci mu što moraš, ali daj mu što manje pojedino­sti.«

Belgravia, London, 20:00 h

Harry Renvvick stanovao je u širokoj otmjenoj ulici u kojoj su se glomazne kuće od cigle s visokim prozorima uspinjale četiri kata uvis. Tom je, odje­ven za tu prigodu u svoje najbolje odijelo od merino vune i kašmira, izišao iz taksija i pogledao na sat, Cartier Tank iz 1920.-te. Bilo je osam sati. Stigao je upravo na vrijeme.

»Uđi, uđi!« Renvvick je otvorio vrata.

Renwick je bio u istom bijelom lanenom odijelu. Tom se rukovao s njim i predao mu bocu koju je držao dok je ulazio u predvorje popločano mra­mornim pločicama uzorka šahovske ploče.

»Moj dragi dječače!« uzviknuo je Renwick, a lice mu je sjalo. »Clos du Mesnil, i to iz ‘85. Stvarno nisi trebao.«

»Znam,« rekao je Tom, smiješeći se. Bio se malo pribrao nakon počet­noga šoka koji je toga jutra doživio, a činjenica da CIA nije stajala iza toga mogla je biti samo dobra vijest.

»Hajdemo ovo odmah otvoriti.« Renvvick je poveo Toma do dnevnog bo­ravka. »Nadam se da mi nećeš zamjeriti, pozvao sam još nekoga da nam se večeras pridruži. Thomase, ovo je Jennifer Browne, Jennifer, ovo je Tho- mas Kirk.«

Kada je Jennifer ustala sa stolice, Tom se sledio na vratima sobe. Ljutito je pogledao Renwicka. Što se događalo?

»Dobra večer, gospodine Kirk.« Elegantno mu je prišla u crnom svi­lenkastom sakou i hlačama, u oblaku Chanela No. 5 oko sebe. Kao da se nikada prije nisu vidjeli.

Tom joj se kiselo nasmiješio dok su se rukovali. »Gospođice Browne.«»Dajte, dajte,« ukorio ih je Renwick. »Nema potrebe da budete tako for­

malni. Ovdje smo svi prijatelji. Jennifer radi za jednog mog prijatelja pri američkom FBI-u. On očito misli da bih mu ja mogao pomoći u nekom slučaju. U svakom slučaju, ona ostaje u gradu samo nekoliko dana, pa sam mislio da biste se mogli družiti.«

»Vrlo pažljivo od tebe, ujače Harry,« rekao je Tom, trudeći se nasmije­šiti.

»Je li netko za piće?« upitao je Renwick. »Što je s tobom, draga, što ćeš popiti? Čašu šampanjca? Odlično.« Renwick je skinuo foliju i žičani omot oko čepa i nježno ga izdignuo.

»Čaše. Dovraga. Pridrži mi ovo, Thomase, dok odem po čaše.«Odjurio je u kuhinju, dodajući Tomu otvorenu bocu.»Ovo je prilično nizak udarac, čak i za vas,« prosiktao je Tom okomlju­

jući se na Jennifer.»Misliš da je nama ovo igra?« uzvratila je udarac Jennifer. »Samo da

znaš, od sada će ovo biti tvoj život. Gdje god budeš išao - mi ćemo biti tamo.«

»Imate problem sa mnom, to vidim. Ali Harry nema ništa s tim. Neću vam dopustiti da ga uvučete u moj život.«

»On zapravo nije tvoj ujak, zar ne? Tvoj cijeli život je laž.«

»To nije važno. Upozoravam te, ostavite ga na miru.«Renwick je ušetao u sobu držeći čaše i posudu za šampanjac. »Pa, čini

se da ste vas dvoje probili led.«Odskočili su jedno od drugoga i nespretno stali pored Renwicka koji im

je točio piće u čaše. On im je zatim pokazao da sjednu na sofu, a sam je sjeo na drugu nasuprot njihove. Između njih je bio niski plavi svileni divan koji je služio kao improvizirani stolić za pića, dok je raskošni mramorni kamin bio prepun suhoga cvijeća.

Tom je pokazao prostoriju oko sebe. »Mora da posao cvjeta,« rekao je, naprežući se da mu glas zvuči opušteno.

Iako je soba bila jednostavno namještena s modernim smeđim sofama i prostirkom od morske trave, na zidovima je bila pažljivo raspoređena zbirka slika i crteža. Prikaz proroka iz Staroga zavjeta, uzvišena Djevica s anđeoskim djetetom Kristom, portret pape, mitska scena bakanalijskog uživanja. Tom je na nekoliko slika odmah prepoznao ruku van Eycka i Rembrandta. Bila je to zbirka koja oduzima dah, zbirka koja bi pristajala renesansnoj galeriji bilo kojeg velikog muzeja.

»Sto, ovo? Većina ovoga mi je zapravo nova.« Renwick se bezosjećajno osvrnuo oko sebe. »Kuću sam prije nekoliko mjeseci naslijedio od rođaka, malo ju prebojio i kupio nekoliko novih komada namještaja. On se bavio prijevozom ili tako nečim. U svakom slučaju, bila je puna smeća od čega sam većinu rasprodao, ali nešto od toga se moglo zadržati.«

»To vidim,« zadivljeno je rekao Tom.»Blagovaonica još izgleda kao da je u nju pala bomba.« Uzdahnuo je

Remvick. »Nadam se da mi nećete zamjeriti, jest ćemo u kuhinji.«Za nekoliko minuta uveo ih je u široku prostoriju s kamenim podom i dr­

venim stolom na sredini postavljenim za troje. Kroz francuske prozore vi­dio se vrt, uz zidove su bili poredani kuhinjski elementi od trešnjina drveta s granitnim radnim plohama, naglašeni golemim plinskim štednjakom od lijevanog željeza i dubokim sudoperom Belfast.

Sjeli su za stol; Renwick je sjeo na čelo stola, a Tom i Jennifer nasuprot jedno drugome. Tom je ljutito pogledao Jennifer. Znao je da je ovakvo upa- danje u njegov život nekakav trik, neki njihov način da mu pokažu koliko daleko su spremni ići i koliko daleko će ići da bi dobili što žele.

VRATILI se u dnevni boravak popiti kavu. Kada je svatko uzeo svoju šalicu, Renwick se smjestio na sofi.

»Pa, Jennifer, čujem da bih vam mogao pomoći u vezi s nečim?«

Jennifer je kimnula i spustila šalicu. »Rečeno mi je da ste vi najbolji stručnjak u Europi za numizmatiku.«

»O, to je jako ljubazno. Godinama sam se bavio prodajom. Sada sam se preusmjerio na druga područja, ali jedan od mojih klijenata je fanatični kolekcionar pa sam još u toku.«

Jennifer je oklijevala. Posegnula je u svoju torbicu i izvadila omotnicu u kojoj je bio zlatnik i dodala je Renwicku.

»Bože mili,« zagrcnuo se Renwick. »Još nikada ga nisam vidio.«»Malo ljudi ga je vidjelo,« dodala je Jennifer.»Što je malo ljudi vidjelo?« Tom se trudio vidjeti što je to Renwick držao.»Dvostrukog orla iz 1933. Nevjerojatno rijedak novčić.« Renwick mu ga

je dodao.»Kovanica od dvadeset dolara,« rekao je Tom, pregledavajući novčić.

»Zlato. Je li vrijedan?« Bacio je kovanicu u zrak, ulovio je i zatim stavio na plavi svileni divan.

»Samo oko osam milijuna dolara,« uzbuđeno je rekao Renwick.»Što?« Tom je ponovno uzeo novčić, ovaj put s izrazom poštovanja na

licu. Jennifer se namrštila.»Klijent kojega sam prije spomenuo ima jednoga,« rekao je Renwick.

»Kupio ga je na dražbi. Mislio sam da je njegov primjerak jedini.«»Ako je vaš klijent Darius van Simson, onda službeno jest.«»A neslužbeno?« upitno ju je pogledao.»Neslužbeno, Riznica SAD-a je zadržala nekoliko primjeraka te kovani­

ce. Samo što su se... zagubili.« Jennifer se zagledala u Toma i zbunila kada se na njegovu licu iznenada pojavio izraz razumijevanja, kao da su mu se u glavi iznenada složili djelići slagalice.

»Zagubili?« Renwick joj se blago osmjehnuo. »Gdje su posljednji put viđeni?«

»Ovaj je pronađen u Parizu. Pretpostavljamo da su i ostali u Europi.«»Shvaćam. Van Simson će poludjeti kada to čuje.« Renwick se zami­

šljeno počešao po bradi. »Draga moja djevojko, ja neću ni pisnuti, ali svi­jet umjetnina je vrlo mali. I vjeruj mi, ako platiš osam milijuna dolara za novčić koji bi trebao biti unikat, nećeš baš dobro reagirati na nekoga tko iz svoje torbe izvuče jednoga kao konfete.«

»Ono što mene zanima,« nastavila je Jennifer, »je tko bi mogli biti po­tencijalni kupci ovdje u Europi. Tko bi bio voljan kupiti takav novčić.«

Renwick je uvukao obraze. »Stvarno ne bih mogao reći. Najsigurnije bi bilo saznati tko je tijekom posljednjih nekoliko godina davao najbolje

ponude na velikim dražbama novčića i usredotočiti se na njih.«»I kako bi vi prodali ovakvo nešto, da ste ga možda... na primjer...

ukrali?« dok je to izgovarala, Jennifer je gledala Tomu ravno u oči.»Ukrao?« Renwick je zastao. »Hmmm. Pa, ovako nešto bi gotovo sigur­

no imalo spremnoga kupca. To nije stvar koju možete prodati na otvorenom tržištu.«

»Ali što ako ne biste imali kupca? Što biste onda?«Renwick je odmahnuo glavom. »Očit potez bi vjerojatno bio pronaći

preprodavača. Nekoga tko bi ga pokušao prodati pomoću vlastite mreže.«»Ili ilegalka?« predložio je Tom.»Da, i to je mogućnost, pretpostavljam,« rekao je Renwick. »Moguće, ali

danas vrlo rizično.«»Ilegalka?« Jennifer ih je pogledala. »Što je to?«»To je neka vrsta dražbe na crno,« odgovorio je Remvick. »Svi važniji

umjetnici imaju catalogue raisonne, knjigu koju su mu sastavili struč­njaci u kojoj su fotografije i opisi svih djela zajedno s pojedinostima zakonskih vlasnika. Kada netko želi nešto kupiti, prvi korak za svakog uglednog vlasnika umjetničke galerije ili aukcionara je vidjeti odakle dje­lo dolazi. Drugi korak je savjetovanje s Art Loss Register7 u Londonu. Na taj način je otvorena prodaja ukradenoga originala gotovo potpuno onemogućena.«

Odobravajući kimanjem, Tom je nastavio. »Jedna mogućnost je ilegalka, to jest prigoda da se ostvare neke pogodnosti dražbe bez javnosti. Biranim kupcima se u posljednjem trenutku javi mjesto dražbe. To se prije često događalo, ali danas puno manje. Murjaci su se opametili.«

Jennifer je kimnula, pa se okrenula prema Renwicku. »Bilo bi jako kori­sno pogledati tko bi mogli biti potencijalni kupci.«

»Da, naravno. Bit će mi drago ako vam mogu pomoći.« rekao je Re­mvick. »Kada?«

Jennifer ga je rastreseno pogledala. »Bila bih vam zahvalna kada biste mogli odmah početi. Imam prilično malo vremena.«

»U redu, naravno, krećemo iz ovih stopa.«»Pa, u tom slučaju, ja idem,« rekao je Tom. »Sutra rano ustajem. Stiže

mi još jedna pošiljka.«Remvick je nazvao taksi koji je stigao za pet minuta. Otpratio je Toma

do vrata, a Jennifer je stajala iza njega.

7 Međunarodna baza podataka o ukradenim umjetničkim djelima

»Doviđenja, agentice Browne,« rekao je Tom. »Nadam se da ćete prona­ći svoje zlatnike.«

»O, ne brinite, hoću.« Slabašno se osmjehnula. »I onoga tko ih je ukrao.«Renwick je otpratio Toma do taksija.»Bog, Tome. Javi se.«»Hoću, obećajem.« Zagrlili su jedan drugoga. Tom se još jedanput ruko­

vao s njim i ušao u taksi.Mašući mu na pozdrav, Renwick je zatvorio ulazna vrata i okrenuo se

prema Jennifer.»Dobro. Bacimo se na posao. Ti otiđi u dnevni boravak i posluži se pi­

ćem, a ja ću skoknuti gore po svoje fascikle.«»Super.«Renwick je otišao na kat u radnu sobu čiji su zidovi bili puni ormara

s knjigama i umorno sjeo za radni stol. Nekoliko minuta je samo sjedio i razmišljao, a onda je privukao telefon i birao broj.

»Da? Što je?«Remvick se naslonio. »Nikada nećeš pogoditi što imam dolje.«

»Jesi pronašla porto?«Renwick se ponovo pojavio na vratima dnevne sobe i Jennifer se okre­

nula prema njemu.»Hvala, ali ja ću samo vodu.« Podignula je svoju čašu da mu pokaže da

se već bila poslužila.»Vrlo pametno. Idemo raditi u kuhinju, može? Tamo ćemo imati više

mjesta raširiti papire.« Glavom je pokazao na plavi fascikl koji je držao pod rukom.

Jennifer ga je slijedila do kuhinje i pomogla mu raščistiti kuhinjski stol. Sjela je. »Što je sve ovo?« upitala je Renwicka kada je ispraznio sadržaj omotnice na grubu drvenu površinu stola.

»Isječci iz novina, brošure, izvješća o prodaji. Sve vezano za europsko tržište kovanica i medalja. Imam jednu tvrtku koja to skuplja i uspoređuje za mene, i za ostala područja na kojima radim. To mi jako ubrzava po­sao.«

»Znate, jako sam vam zahvalna što mi pomažete oko ovoga.«Renwick ju je ozareno pogledao. »Draga, to mi je zadovoljstvo.«Sjeo je, a onda odmah ustao. »Vruće mi je. Je li tebi vruće?«Bez čekanja odgovora otišao je do francuskih prozora i širom ih otvorio.

Sobu je ispunio svjež povjetarac.

Renwick je ponovo sjeo, pa su sljedećih četrdeset pet minuta pregledava­li dokumentaciju, a Jennifer je zapisivala bilješke. Remvick je imao pravo. To je doista bilo malo tržište - nekoliko puta su nailazili na ista imena. Jennifer je sve bilježila i dodavala crticu kod svakog imena kada je bilo spomenuto. Van Simson imao je dvanaest crtica, dvostruko više od svog najbližeg konkurenta, kada je iznenada zastala usred pisanja.

»Što je to bilo?«»Što to?« Renwick nije podignuo pogled.»Taj šum. Zvučalo je kao da dolazi iz vrta.«»Oh.« Renwick ju je pogledao sa smiješkom. »Vjerojatno susjedova

mačka istrebljuje lokalnu mišju populaciju.«Jennifer je kimnula, pogledala kroz prozor, a zatim u svoje bilješke. Na­

kon nekoliko trenutaka glava joj se iznova instinktivno okrenula prema otvorenom prozoru.

»Nije mačka.« Ustala je i primaknula se otvorenom prozoru. »Ovo je nešto veće. Osim toga, ima ih više.«

»Jesi li sigurna?« Renwick je ustao zabrinuta izraza lica.»Ugasite svjetla, brzo,« šapnula je Jennifer.Renwick je oteturao do prekidača i kliknuo. Jennifer je oprezno prima­

knula glavu rubu prozora.Istog ju je trenutka naglo vratila i priljubila se uz zid. »Dvojica muška­

raca,« šapnula je. »Približavaju se kući.«»Kojeg vraga hoće?« šaptom je odgovorio Remvick, a glas mu je odje­

danput dobio prizvuk straha.»Ne znam. Idemo van pozvati policiju.«Na prstima su se iskrali iz kuhinje do ulaznih vrata. Jennifer ih je otklju­

čala. »Sada zapamtite...« počela je dok je otvarala vrata.Nije stigla dovršiti rečenicu.»Pazi!« povikao je Renwick.Instinktivno je podignula ruke ispred lica, a nečija šaka ju je samo okr­

znula po laktu. Imala je tek toliko vremena primijetiti da je napadač bio ni­zak, zdepast muškarac prije nego što se morala izmaknuti kako bi izbjegla udarac. Šaka mu je udarila u vrata, a ona je iskoristila prigodu te ga rukom oštro udarila u grlo i nogom jako u prepone. Pao je na koljena uz bolan krik i srušio se, gušeći se.

Jennifer se brzo osvrnula i ugledala dvojicu koja su ušla kroz vrt i sada stajala u hodniku. Onaj s lijeve strane imao je pištolj uperen u Renwicko- vu glavu. Kao i drugi muškarac, nosio je sjajnu crnu avijatičarsku jaknu,

traperice i tenisice.»Još jedan takav potez i ubit ćemo ti dedeka. Kužiš?« Renwick ju je

gledao, vidno prestrašen.»U redu.« Podignula je ruke. »Uzmite što hoćete.«Muškarac s desne strane je iskoračio. Desno uho mu je bilo probušeno

na tri mjesta. »Hoćemo, dušo, ništa se ti ne brini.«»Gubite se iz moje kuće, ološu jedan,« povikao je Renwick. »Znam tko

vas je poslao i možete mu reći da...«Muškarac je izvukao pištolj koji mu je bio zataknut za remen, okrenuo

se i pritisnuo obarač.»Harry!« viknula je Jennifer, a Renwick se srušio na kameni pod.Muškarac kojega je bila srušila na pod uspio se pridignuti na noge. Prsti­

ma desne ruke sada je stiskao teški brončani bokser.»Kučko,« zarežao je i udario ju snažnim kružnim udarcem u zatiljak.Onesvijestila se prije nego što je pala na mramorni pod.

Clerkenwell, London,27. srpnja, 05:30 hSUNCE JE tek bilo izišlo kada se zaustavilo prvo vozilo. Ulica je još bila prazna, osim dva siva goluba koja su jurila jedan do drugoga po pločniku. Vozač je iskočio. Navlačeći crnu kacigu, dva je puta kucnuo na stražnja vrata kombija. Vrata su se klizno otvorila i iz njega su izišla sedmorica muškaraca u rukavicama, a svaki od njih stiskao je svoju Heckler & Koch MP5-icu. Nitko nije ništa govorio.

Svi su bili jednako odjeveni: borbene hlače uvučene u čizme do gležnja i crne pancirke. Svakome od njih je na lijevu nogu ljepljivom vrpcom bio zalijepljen automatski pištolj Glock 17, a o remenu im je svakome visjela bočica suzavca.

Zaustavio se i drugi kombi i nova šestorica izišla su na ulicu spremna s kacigama i zaštitnim naočalama. Sa suvozačeva mjesta izišao je visoki muškarac u civilnoj odjeći.

ŠESTI DIO

»Daniels,« kroz zube je promrmljao detektiv narednik Clarke. Jedan od muškaraca odvojio se od skupine. Na ramenu mu je bilo znakovlje naoru­žane elitne policijske jedinice S019.

»Taj tip je vjerojatno naoružan i definitivno opasan. Uđite, i to agresiv­no. Pucajte ako morate. I zapamti, želim ga osobno uhititi. Ovo je moje uhićenje.«

Mike Daniels napravio je grimasu. »Pusti nas da se brinemo na koga ćemo pucati, a ti se samo pobrini da nam se makneš s puta.« Daniels se okrenuo i vratio svojim ljudima koji su ga okružili u zbijenom krugu. Clarke je ostao sav zajapuren, zahvalan samo što nitko nije čuo njihov razgovor.

Minutu nakon toga, Daniels je pogledao Clarka, kimnuo i u tišini poveo ljude prema ulazu u trgovinu.

Tom je skočio iz kreveta kada se oglasio alarm koji je bio postavio. Na ekranu računala koji je bio na kutiji za čaj pri dnu kreveta pojavio se plan zgrade na kojemu je treptajuće crveno područje označavalo mjesto na ko­jemu je aktiviran alarm. Netko je bio dolje u trgovini.

Tom ih je čuo kako se uspinju betonskim stubama. Zgrabio je košulju i traperice s poda i navukao ih, nespretno pokušavajući uvući noge u tenisi- ce čije su vezice još bile svezane.

Vrata su se treskom otvorila i šest crnih likova nahrupilo je u sobu.»Policija! Ne miči se!«Tom je podignuo ruke. Nema svrhe prepirati se. Barem u ovim okolno­

stima.»Tom Kirk?« upitao je Daniels.Tom je mrko kimnuo.»Naravno da je Tom Kirk,« rekao je Clarke zadihano. Pojavio se na vra­

tima sav zajapuren. Naoružani muškarci su odstupili, okružujući Toma strojnicama.

»Tom Kirk,« izgovorio je Clarke između dvaju udaha, »uhićeni ste radi ubojstva Henryja Juliusa Renwicka. Sve što kažete može se upotrijebiti kao dokaz protiv vas.« Usne su mu se razvukle preko zubi u tanak osmijeh. »Rekao sam ti da ćeš kad tad dolijati, pokvareno kopile.«

Tom je bio šokiran i nije ništa shvaćao. Ujak Harry? Ubijen? On da je ubio Harryja! Glupost. Preužasno za pojmiti. »Clarke, čak i ti znaš da ni­sam ubojica. Harry Renwick i ja smo skoro obitelj.«

»Ljudi poput tebe nemaju obitelj.«

»Bio sam s Harryjem sinoć, večerao sam s njim i njegovom prijatelji­com. Kada sam otišao, bio je živ. Samo pitajte nju.«

»Ma nemoj?« podsmjehnuo se Clarke i prišao sasvim blizu Tomu.»Zanimljivo je da je stol bio postavljen samo za dvoje. Pogodi čije otiske

smo posvuda pronašli? Tvoje i Renwickove. Ničije druge.« Izvadio je lisi­čine iz džepa. »Ovo sam dugo čekao.«

Clarke je zgrabio Tomovo zapešće i počeo mu savijati ruku iza leđa. Ne želeći mu se opirati, Tom je opustio ruku i prepustio ju Clarkovu stisku. Clarke je na tren izgubio ravnotežu i Tom se, istrgnuvši se iz njegova sti­ska, u trenu našao iza njega, savijajući mu ruku na leđima.

Naoružani policajci su, iznenađeni naglim obratom, podignuli oružje.Tom se zaklonio iza Clarka i snažno mu iskrenuo ruku, zbog čega je on

jauknuo od boli.»Ne mičite se. Slomit će mi prokletu ruku.«»Imam ga na ciljniku, gospodine,« jedan od policajaca doviknuo je Da-

nielsu.»Jesi li lud?« vrisnuo je Clarke. »Upucat ćeš mene.«Daniels je spustio strojnicu i dao znak ostalima da učine isto. »Ne budi

lud, Kirk. Prestani s tim. Nema potrebe da netko strada.«»Neće nitko stradati ako ostaneš gdje jesi.« Odgovorio je Tom.Povukao je Clarkea na drugi kraj prostorije i u kupaonicu, nakon čega je

nogom zalupio za sobom vrata i zaključao ih. Gurnuo je Clarkea koji je pao na koljena nad wc školjkom i lisičinama mu privezao ruke ispod odvodne cijevi tako da se nije mogao ni pomaknuti.

Clarke je problijedio od straha i bijesa. »Kirk, kopile jedno,« govorio je. »Mrtav si. Sam ću te ubiti, čuješ li me?«

Tom je otvorio prozor kupaonice i provjerio stanje. Iz nje se petnaestak metara ispod izlazilo na praznu uličicu. Začulo se lupanje na vratima.

»Otvori vrata, Kirk. Brojim do deset i onda ulazimo.« Daniels je počeo brojiti. »Jedan... dva... «

Tom je skočio na prozorsku dasku.»Tri... četiri... pet... «Prije negoli se izvukao van kroz prozor i skliznuo niz oluk, uvukao je

ruku i povukao vodu. Za nekoliko sekundi vrata kupaonice su se treskom otvorila i u nju su uletjela petorica muškaraca s uperenim strojnicama. Da­niels je pritrčao prozoru i ugledao oluk i sada već praznu uličicu.

»Pobjegao je kroz prozor. Svi van.«Dok su policajci poslušno izlazili, Daniels se sagnuo prema Clarkeu koji

je bio mokar kao miš i još kašljao i grcao u školjci. Muškarac u odori mu je nešto šapnuo u uho.

»Krasno uhićenje, Clarke.«

Tom si je bio isplanirao rutu za bijeg čim se uselio. Teško se riješiti starih navika. Uličica ga je odvela do labirinta sporednih ulica i prolaza kojima je stigao dolje do rijeke, gotovo kilometar i pol daleko od svoje zgrade.

Kada je stigao do ulice Embankment, ona je još bila tiha, tu i tamo je pokoji automobil ili taksi prošao prema središtu i Canary Wharfu, trgov­ci koji su žurili stići prije nego što se zatvore azijske tržnice ili prošetati nekom europskom tržnicom. Pored njega je protrčalo nekoliko džogera, klimajući glavama na glazbu koja je dopirala iz njihovih MP3 playera koje su nosili oko pojasa.

Dok je hodao, pokušavao je shvatiti što se upravo dogodilo. Ujak Harry bio je mrtav. A on okrivljen za njegovu smrt. Zašto?

»Kirk,« dozvao ga je ženski glas. »Kirk, ovamo.« Podignuo je pogled i ugledao Jennifer kako mu maše iz otvorenih vrata crnoga taksija. Tom je zastao i strogo ju pogledao. Prvo Piccadilly, onda kod Harryja, a sada ovo. Ako ništa drugo, bila je jako uporna.

»Ulazi,« brzo je rekla. »Blokirat će cijelo ovo područje. Moraš se izgu­biti iz Londona. Pomoći ću ti.«

Tom je ostao zatečen, siguran da joj pomaganje njemu nije bilo glavna briga, što god da je imala na umu.

»Slušaj« nastavila je, izlazeći iz taksija i pokušavajući nadglasati buku ponekog automobila koji bi prošao pored njih. »Namjestili su ti. Znam da nisi ubio Harryja. Mogu to dokazati. Samo uđi unutra.«

Koliko god sumnjao u Jenniferine motive, Tom je znao da je bilo vrlo rizično ostati na otvorenome. U donošenju odluke dodatno mu je pomogao zvuk nadolazećega policijskog automobila. Dotrčao je do taksija i ušao. Jennifer je ušla za njim i zalupila vratima.

»Jesi li dobro?« pitala ga je zadihano. Tom je pogledao kroz nju u taksi­sta koji je sjedio iza plastičnog paravana.

»Mislim da si Maxa upoznao jučer. Ne brini se, on je jedan od naših ovdje. Taksi nam samo malo pomaže da se uklopimo.«

Max je namignuo Tomu u retrovizoru, a Tom ga je prepoznao kao jed­nog od Jenniferinih čuvara od prethodnog dana.

»Ne, nisam dobro,« rekao je Tom, ugledavši Jenniferinu spakiranu torbu na podu automobila.

»Što ti radiš ovdje?«Prvi put od kada ju je upoznao, Jennifer je izgledala kao da joj je nela­

godno - kao da je čak tužna. »Žao mi je zbog Harryja. Nismo trebali njega miješati u sve to.«

»Ispričavati se možeš poslije. Sada mi samo reci što se dogodilo.« «Jedno četrdeset pet minuta nakon što si otišao, trojica muškaraca provali­la su u kuću i napala nas. Ubili su ga preda mnom.«

»Kako to da si se ti izvukla?« Glas mu je bio sumnjičav.»Ne znam. Pokušala sam mu pomoći, ali su me onesvijestili. Kada sam

došla k svijesti, Harryja nije nigdje bilo, samo krv posvuda po predsoblju. Slijedila sam trag krvi do podruma. Bili su ga odvukli u podrum i zapalili.«

»Sveti Bože.« Tom se ugrizao za donju usnu, a mozak mu je grozničavo stvarao sliku Renwickova pougljenjenog iskrivljenog trupla. Harry koji je uvijek bio tu, koji mu je više bio otac od vlastitog oca. Tuga ga je pogodila poput vala, izgubio je orijentaciju, hvatao zrak.

Taksi je prešao rijeku i prošao južnu obalu i skladnu čeličnu mrežu Lon­don Eyea. »Kako si znala gdje ćeš me pronaći?«

»Nekoliko naših ljudi te proteklih dana pratilo da ne bi nestao ili po­duzeo nešto sa zlatnicima. Jedan od njih vidio te kako iskačeš kroz onaj prozor.«

»Gdje je zlatnik?« upitao je, a grlo ga je stezalo.»Nestao. Jedino su njega uzeli. Po njega su došli.«»Ali kako su uopće znali da je tamo?«»Imamo dva moguća objašnjenja. Jedno je da je mene pratio netko tko je

znao da je zlatnik kod mene. A drugo je da im je netko dojavio. Znamo da ti nisi nikoga zvao sa svog mobitela ili od kuće, pa analiziramo Harryjev popis poziva. Kirk, ne znam kako da ti ovo kažem, ali sinoć smo nešto provjerili. Nema nikakvog bogatog rođaka, nikakvog nasljeđa.«

»Što misliš time reći?« Tom je istoga trenutka postao obramben.»Razmisli malo. One slike, onolika kućerina. Morao je nekako sve to

platiti. Možda se bio polakomio?«Tom se ugrizao za usnu. Odbio je povjerovati u to. Nastala je tišina dok

su mu misli grozničavo jurile po onome što je upravo čuo.»Znači, ako sam dobro shvatio,« konačno je progovorio. »Imaš ljude koji

mogu potvrditi da je Harry bio živ kada sam ja otišao, da nisam nikuda išao iz svoje kuće i da nisam nikoga nazvao.«

»Aha.« klimnula je Jennifer.»Što onda zapravo hoćeš? U čemu je štos?«

»Jesi li ti ukrao zlatnike, Kirk?« dok mu je postavljala to pitanje, njezine su oči proučavale njegove.

Tom je bez treptanja uzvratio pogled. »Nisam. Do sinoć ih nikada nisam vidio niti čuo za njih. Volio bih da još nisam.«

Kimnula je, a Tom je osjetio da se hrva s odlukom koju zapravo nije željela donijeti. »Štos je da ako ja pomognem tebi, ti moraš pomoći meni.«

»Kako to misliš?«Jennifer se naslonila i pogledala kroz prozor. »Taj zlatnik bio je jedan od

onih pet koji su prije tri tjedna ukradeni iz Fort Knoxa. Dva tjedna poslije se pojavio u Parizu. Mislimo da su i ostali zlatnici u Europi, i to najvjero­jatnije prodani privatnom kolekcionaru. Pitanje je samo, ako ih nisi ukrao ti, što misliš, tko je?«

Tom je ljutito odvratio pogled s nje. »Nisam doušnik.«»A Harry?«»Što s Harryjem? Što on ima s tim?«»Moje mišljenje je da je taj netko tko je ukrao zlatnike jednoga nekako

izgubio, saznao da je kod Harryja i ubio ga da ga se domogne. Pomozi mi da pronađemo tko stoji iza toga i pomoći ćeš u uhićenju Harryjevih ubojica.«

Tom je šutio.»Moram otputovati u Pariz,« nastavila je. »Imam sastanak s Van Simso-

nom. Nakon toga bih htjela malo u obilazak. Tamo su pronašli zlatnik. A ti poznaješ grad, znaš kako stvari tamo funkcioniraju. Govorim o najviše nekoliko dana tvog vremena.«

»Šališ se, zar ne?« zamalo se nasmijao. »Misliš da ja vama vjerujem? Jednom ste me zajebali i neću opet pasti na isti štos.«

»Ne znam što ti se prije dogodilo i ne želim znati. Ali ovo je pravi dogo­vor, obećajem ti.«

»Oboje dobro znamo što znače vaša obećanja.«Jennifer je polagano kimnula. »Imaš pravo. Nije do mene. Ali pođi sa

mnom u Pariz i razgovarat ću sa šefom. Ako odbije moj prijedlog, puštam te, reći ću da si mi pobjegao ili nešto. To ti mogu obećati.«

Vozili su se prema Claphamu, a nove zgrade na riječnoj obali zamijenili su redovi urednih viktorijanskih kuća. Pokucala je na paravan i taksi se polako zaustavio.

»Ili bi radije htio riskirati ovdje i sada.« Otvorila je vrata taksija. »Ali mogu ti obećati da američka vlada neće biti u mogućnosti poduprijeti tvoju priču.«

Tom se unatoč svojim osjećajima počeo smijati. »Samo da provjerim, jel’ ti to meni još pomažeš?«

»Ne pokušavam se sprijateljiti. Govorim ti o primirju. Ti meni pomo- gneš pronaći zlatnike i onoga tko ih je ukrao. Ja tebi pomognem pronaći Harryjeve ubojice i izbrišem tvoj dosje. Pošten dogovor.«

Koliko god Tom to nije želio priznati, imala je pravo.»Dobro, idem u Pariz, a ti ćeš razgovarati sa šefom. Ako mu se to ne

svidi, nestajem prije nego što kažeš keks. Ali kada ih nađemo, tko god da su, nemoj mi stati na put. Želim da plate.«

Kent, Engleska, 08:05 h

Trebalo im je dva sata da stignu do piste. Crni taksi probijao se uskim seo­skim cestama sve dok nisu stigli do prostrane nizbrdice duboko u unutraš- njosti Kenta. Organizacija zrakoplova zahtijevala je brzu promjenu plana, što je učinio uvijek spremni Max, jer let koji je Jennifer bila rezervirala sada više nije dolazio u obzir, budući da je Toma tražila policija. Dobri stari Ujak Sam stvarno ima jako duge ruke, ponosno je pomislila Jennifer.

»Uđi u zrakoplov,« rekla je Tomu, »Ja ću sada nazvati šefa.«Kimnuvši, Tom je ušao kroz vratašca, a Jennifer je izvadila mobitel. U

Washingtonu su bila 3 sata ujutro, ali mislila je kako bi Corbett želio da ga se probudi zbog ovoga. »Ja sam, gospodine.«

»Browne? Koliko je sati?«»U Londonu je oko 8 sati. Oprostite što sam vas probudila.«»Nema veze. Što se događa?«»Renwick je mrtav. Ubijen. Vidjela sam ubojstvo.«»Mrtav? Kako?«Duboko je udahnula i smirila se. »Kirk je bio tamo, kao što smo planirali.

Otišao je poslije večere, a ja sam ostala razgovarati s Renwickom o slučaju. Onda su u kuću upala trojica muškaraca. Napali su nas, ubili Renwicka, a mene onesvijestili. Kada sam došla k svijesti, zlatnika više nije bilo.«

»Nije ga bilo?« Nastala je tišina. »Young će dobiti infarkt kada to čuje. Kako su znali da je zlatnik bio tamo?«

»Max provjerava Renwickov ispis telefonskih poziva. Čini se da je na­zvao nekoliko brojeva kada je Kirk otišao.«

»Znači imamo mrtvoga civila i ukradeni zlatnik od osam milijuna do­lara.«

»Britanci misle da je Kirk ubio Renwicka. Jutros su ga pokušali uhiti­ti, ali ja sam ga cijelo vrijeme motrila i nema izgleda da je bio umiješan.

Namjestili su mu. Njegove otiske su namjerno ostavili na mjestu zločina, a moje obrisali.«

»Što mi pokušavaš reći?«»Gospodine, mislim da možda lovimo krivog čovjeka.«»I što predlažeš? Da ga jednostavno pustimo?«»Htjela bih ga povesti u Pariz da se skupa sa mnom nađe s Van Sim-

sonom. Poznaje igru bolje od bilo koga drugog, a zna i teritorij. Pristao je pomoći ako se mi pobrinemo za ovdašnju policiju. Bilo bi dobro iskoristiti ga dok možemo.«

»Morat ću obavijestiti Younga o tome. Riječ je o prevelikom zalogaju.«»U redu, samo mi sada dopustite da ga povedem u Pariz. Što više gubi­

mo vrijeme, to nam se tragovi sve više hlade.«»U vrlo nezavidnom si položaju, Brownice - znaš to, zar ne? Nikako ne

možeš biti sto posto sigurna da Kirk nije umiješan. To je velik rizik.«»Vi biste sigurno... riskirali... gospodine.«Corbett se kratko nasmijao. »Znaš, vjerojatno i bih.«

Deauville, obala Sjeverne Francuske, 11:40 h

Mala Cessna Skylane posrtala je leteći kroz nestabilne zračne struje preko La Manchea, poput oblutka koji je poskakivao preko jezerca. Sletjela je u zračnoj luci Deauville, gdje ih je čekao tamnozeleni Renault Megane, zajedno s odjećom za Toma i novom američkom putovnicom na ime Wi- lliam Travis. Tom ih je gunđajući uzeo, kimajući u znak poštovanja prema Maxovoj očitoj učinkovitosti.

»I koja je šefova presuda, agentice Browne?« upitao je Tom dok su izla­zili na A13 prema Parizu.

»Znaš, ako ćemo već raditi skupa, možda bismo se trebali zvati po ime­nu,« rekla je, ubrzavajući da prijeđe u vanjski trak.

Tom je slegnuo ramenima. »Može. Jen.«»Jennifer, ako nije problem.« Rekla je. »Rekao je da će razmisliti.«»To me baš ispunjava povjerenjem.«Oboje su šutjeli dok je pored njih promicao nizinski krajolik i golema

četverokutna polja zlatnih i brončanih boja koja su žeteoci tek trebali po- žnjeti. Nakon nekog vremena, Jennifer ga je pogledala.

»Znači, nekada si radio za CIA-u?«»Aha.«

»Operacija Kentaur?«Tom je zurio kroz prozor.»Kako ti znaš za Kentaura?«»Kada ti je ispala trepavica u New Yorku, dobili smo podudaranje DNK

i sustav je alarmirao NSA. Oni su nas obavijestili o tome i tako smo te po­vezali s onim iz Fort Knoxa.«

»Što su još rekli?«»To ti ne mogu reći.«»Jesu li ti rekli za mene? O onome što se dogodilo?«»Rekli su da si prekršio ovlasti.«»Isuse!« Tom se počeo smijati. »Prokleti John Piper.«»Kako si...?« Jennifer je iznenađeno upitala.»Jer bi samo on to mogao reći.« Ponovno se nasmijao. »Znači John Piper

se uspio uvući u NSA-u? Kladim se da se boji da bi mu stvar s Kentaurom mogla skočiti za vrat.«

»I on samo želi da se zlatnici vrate.«»Sve što je on ikada želio jest ono što je dobro za Johna Pipera. Što ti je

rekao o meni?«»Da si bio dobar agent koji više nije želio slušati. Njihov najbolji agent.

Rekao je da si nekoga ubio.«»Tako znači?« Tomov glas je bio hladan, oči stisnute.»Pa jesi li?« upitala je Jennifer, na tren odvraćajući pogled s ceste.»Jesam. Ali da nisam, on bi ubio mene.«»Vrlo originalno,« nezainteresirano je odgovorila.»Tražili su da obavim još jedan, zadnji posao - da provalim u jednu

švicarsku biotehnološku tvrtku, ukradem neke dokumente, zapalim je i onda metkom prosviram glavu glavnome znanstveniku da ne bi mogao rekonstruirati istraživanje. Nisam radio prljave poslove, za to su imali dru­ge ljude, pa sam odbio. Zaprijetili su mi optužbama - odbijanje naredbe nadređenog časnika i takva sranja. Kad sam im rekao da odlazim, poslali su mog agenta da me umirovi. Tako su to zvali, usput. Samo sam učinio ono što sam morao.«

»Zašto su to učinili?«»Jer su do tada shvatili da bi, ako bi se ikada saznalo za Kentaura, svi

oni bili na vatrenoj liniji. Vjerujem da su od svih nas tražili da nekoga ubijemo, kako bi bili sigurni da nećemo progovoriti. Kada je Piper vidio da nisam htio igrati prema njihovu, povukao je svoj potez. Tako oni to rade.«

»Ti me želiš uvjeriti da oni tako rade,« namrštila se. »A što se dogodilo u Parizu?«

Tom se osmjehnuo. »Imao sam dogovor s Francuzima. Ja sam njima vratio nešto što su izgubili, a oni su meni pomogli nestati.«

Jennifer ga je okrznula pogledom. »I onda si postao lopov?«»Misliš da sam ikada mogao zadržati neki posao od devet do pet? Raditi u

uredu? Nakon agencije bio sam izgubljen. Na kraju nisam više imao izbora.«»Ali priznaj da si uživao.«»Krađa je bila to u čemu sam bio dobar, za što sam bio uvježban. Da,

uživao sam. Nakon nekog vremena, postaneš ovisan o adrenalinu.«»Zbog čega si onda odlučio prestati s tim?« sumnjičavo je upitala.»Ništa posebno. Očev pokop, možda. Nekad ti se stvari jednostavno tako

poslože u glavi i znaš da je vrijeme stati.« Nastavili su vožnju u tišini. Dok su se približavali prljavim pariškim predgrađima, blokovi zgrada i niskih skladišta spajali su se s nebom u sivoj izmaglici od čelika i betona.

»Što znaš o Dariusu Van Simsonu?«»Samo ono što nam je sinoć rekao Harry,« odgovorio je Tom. »Ime mi je

poznato. Mislim da sam negdje nešto čitao o njemu.«»Vjerojatno i jesi,« složila se Jennifer. »Svake godine pojavljuje se na

popisu Fortune 500. Misle da će ove godine ući među 50 najbogatijih.«»Zašto se želiš naći s njim?«»Do prije nekoliko tjedana svi su mislili da postoje samo tri Dvostruka

orla - Van Simsonov i dva u Smithsonianu. A sada kada je iz Fort Knoxa ukradeno pet tajnih zlatnika izgleda da ih je ukupno osam. Želim vidjeti kako će reagirati kada mu kažem da njegov zlatnik i nije tako jedinstven kao što je mislio.«

»Misliš da je on umiješan?«»U svakom slučaju, dovoljno je bogat da bi mogao organizirati takav

posao. Osim toga, bio je jedan od Harryjevih najvažnijih klijenata.«»Kako se obogatio?«Jennifer je pogledala u retrovizor i glatko prešla dva traka pretičući ka­

mion.»Nekretnine. Poslovne zgrade, trgovačka središta, stambena naselja.

Izgleda da ima dar kupiti nešto jeftino a onda nekim čudom isposlovati po­micanje prometnice ili građevinsku dozvolu za podizanje dodatnih katova na objektu.«

»Pričaj mi onda o tome što je bilo u Fort Knoxu«, zatražio je Tom konač­no. »Što misliš da se dogodilo?«

Duboko udahnuvši, Jennifer mu je ukratko ispričala o dotadašnjem tije­ku svojega istraživanja. O Ranierijevu ubojstvu, otkriću zlatnika, FBI-je- voj teoriji o provali i Shortovu ubojstvu. Tom ju je pozorno slušao, posebno posvećujući pozornost tehničkim pojedinostima posla.

»Bili su profesionalci, to je sigurno.« Polako je kimnuo kada je završi­la.

»Ti znači misliš da je to moguće?« upitala ga je.»Ako su imali nekoga unutra, onda naravno da jest.«»Da.« Zamišljeno je potvrdila. »Izgleda da je tako.«»Ne čini mi se da si sigurna,« rekao je Tom s osmjehom. »Što je bilo? Ne

vjeruješ vlastitoj teoriji?«»Ma ne, nije to, nego... ne razumijem zašto bi se netko toliko trudio

lažirati samoubojstvo kada mu je već bila smrskana lubanja? Mislim, ob­dukcija je standardni postupak kod svih samoubojstava.«

Tom je slegnuo ramenima. »Možda je jedino objašnjenje da su htjeli da bude očito, kako bi ga pronašao netko poput tebe.«

SEDMI DIO

8. Arrondissement,Pariz, 14:40 hČim SU stigli u središte Pariza, uronili su u poslijepodnevnu prometnu gu­žvu. Tom je davao upute do Quaisa gdje ih je prohladan vjetrić pratio uzduž riječne obale. Jennifer su zasjale oči kada je prvi put ugledala Eiffelov to­ranj čiji se metalni kostur u daljini uzdizao nad krovovima. Tom je preuzeo ulogu turističkog vodiča, pokazujući znamenitosti kraj kojih su prolazili - Place de la Concorde, Louvre, Hotel de Ville, Notre Dame - sve dok nisu stigli do Maraisa gdje joj je Tom rekao da vozi prema simetričnoj eleganciji Place des Vosges.

»Kakav prekrasan trg,« rekla je.»I trebao bi biti. To je najstariji trg u Parizu.« Tom je pokazao na par­

kirno mjesto koje se upravo bilo oslobodilo. »Parkirajmo ovdje. Do tamo imamo samo nekoliko minuta pješice. A ja bih se trebao presvući.«

Jennifer je parkirala automobil, a Tom je na brzinu odjenuo košulju, odi­jelo i obuo cipele koje su bile ostavljene za njega. Nije ga iznenadilo što su točno pogodili sve njegove veličine. Jedino nije uzeo kravatu.

Prošli su niz Rue des Francs Bourgeois i skrenuli lijevo na Rue du Tem- ple. Ubrzo su se ispred njih ukazala ulazna vrata Van Simsonove kuće, sjajna gromada od polirane hrastovine i mjeda.

»Ne zaboravi, ovdje si samo kao promatrač,« upozorila ga je Jennifer preko ramena. »Ja pričam.«

Nekoliko minuta su uporno zvonili prije nego što je krupni muškarac otvorio vrata s lijeve strane. »Agentica Browne?«

»Da.« Jennifer je iskoraknula naprijed, »i... moj suradnik, gospodin Kirk. Mislim da nas gospodin očekuje.«

»Vas, da. Njega, ne.« Muškarac je odjednom stavio kažiprst na desno uho i kimnuo. Plastična žica mu je od uha vodila u ovratnik.

»Gospodin Van Simson će vas oboje primiti,« progunđao je izraženim nizozemskim naglaskom.

Brzo pogledavši uz i niz ulicu iza njih, otvorio im je vrata tek toliko da su se uspjeli provući u dvorište.

»Podignite ruke, molim vas,« rekao je muškarac. Oboje ih je brzo pre- pipao i zatim im glavom pokazao prema kući. Dok su u tišini hodali po šljunku, Tom je opazio da su ih odozgo iz sobe na katu promatrala druga dvojica i da je kroz prozor svoj nos provirivala cijev dalekometne puške.

»Lijevo i desno krilo zgrade su Van Simsonovi poslovni uredi,« šapnula je Jennifer. »On živi u glavnoj zgradi, a njegov ured je na gornjem katu.«

Ulazna vrata su se automatski otvorila. Kročili su u hladno predvorje u kome je odjekivala praznina. Nadsvođeni strop uzdizao se 9 metara iznad njihovih glava, a raskošno široko četvrtasto stubište vodilo je nekamo gore u tamu.

»Izvolite se odmah popeti.« Iz sjene se pojavio drugi muškarac u crnome odijelu i pokazao im nešto što je izgledalo poput vrata ispred njih. Kada su im se približili, vrata su se iznenada otvorila na sredini, otkrivajući dizalo. Nije bilo tipki, a dizalo je samo krenulo gore.

U tišini su se pogledali. Iznad njih je treptalo maleno crveno svjetlo kamere. Dizalo se zaustavilo i vrata su se otvorila otkrivajući prostranu pravokutnu sobu. Van Simson je sjedio za svojim radnim stolom u bijeloj košulji raskopčanoj oko vrata, trapericama i u mokasinkama od meke bru- šene kože na bosim nogama.

Ustao je se kada su ušli. »Dobar dan, ja sam Darius Van Simson.«Jennifer mu je pružila ruku i čvrsto se rukovala s njim. »Gospodine Van

Simson, vrlo je ljubazno od vas što ste nas tako brzo primili.«»Nema problema, nema problema,« rekao je Van Simson. »A vi mora da

ste Tom Kirk?« ponovno je ispružio ruku. »Charlesov sin.«»Jesam.« rekao je iznenađeno Tom.»Učinilo mi se da sam te prepoznao. Bio sam stalni klijent tvoga oca.«

Osmjehnuo se. »Moja sućut.«»Hvala.«»Sjednimo.« Poveo ih je pokraj velike bijele arhitektonske makete koja

je stajala u sredini prostorije do dviju sofa i okrenuo se prema Jennifer. »Želite li možda nešto popiti? Ne? Vi, gospodine Kirk?«

»Votku-tonik, molim vas.« Tom se opušteno zavalio u sofu.»Mislim da ću i ja isto.« Van Simson se zabavio oko ormarića s pićem.

»I morate me zvati Darius.« Pružio je Tomu čašu i onda sjeo nasuprot njih. »Živjeli.«

Kada je podignuo čašu, Van Simsonu se malo podignuo lijevi rukav, pa je Tom ugledao njegov sat, ograničena serija Lange & Sohne.

»Prekrasan sat,« rekao je, naginjući čašu prema satu.»Hvala,« odgovorio je Van Simson ljubazno. »Uvijek mi je drago kada

netko primijeti.«Pogledao je Jennifer. »Veleposlanik Cross spomenuo je da mi želite po­

staviti nekoliko pitanja. Pa kako vam mogu pomoći?«»Radi se o... delikatnoj stvari.« Počela je Jennifer. »Prije otprilike dva

tjedna francuska je policija ovdje u Parizu otkrila zlatnik. Dvostruki orao iz 1933. godine.«

Van Simson se kratko nasmijao. »To onda mora biti lažnjak. Koliko ja znam, postoje samo tri Dvostruka orla iz ‘33. Moj sigurno nije, a sumnjam da je Miles Baxter ispustio svoga iz šapa.«

»Ne, gospodin Baxter je oprezan, kao i obično.« Nasmijala se Jennifer. »No, ne mislimo da je lažnjak. Forenzičkom analizom dokazano je gotovo savršeno podudaranje sa zlatnicima iz Smithsoniana.«

»Pa što mislite, odakle se onda pojavio taj zlatnik?« Van Simson je pre­križio ruke na grudima.

»U ovome trenutku još nismo sigurni.«»Mogu li ga vidjeti?« upitao je.»Bojim se da ne. Nemam ga kod sebe.«»Ali ako mi ne možete pokazati zlatnik, kako vam mogu reći svoje mi­

šljenje? Zbog toga ste ovdje, zar ne?«»Da, djelomice. No pomislili smo da bi zlatnik koji imamo mogao biti

vaš.«Van Simson se nasmijao. »Žao mi je što ću vas razočarati, ali ovdje su

sigurnosni sustavi savršeni. Nema izgleda da imate moj zlatnik.« Ustao je, a na licu mu je sjao širok osmjeh. »Ali pođimo dolje provjeriti, pa ćemo oboje znati što je što. Dođite i vi, gospodine Kirk. Mislim da će nam svima biti iznimno zanimljivo.«

VAN SIMSON je umetnuo mali ključ u bravu s lijeve strane dizala, kada se četvrtasti dio zida od nehrđajućeg čelika uvukao. Utipkao je kratku šifru i onda prislonio dlan na staklenu ploču. Dok mu je skener prelazio preko dlana, obasjao ih je trak jarke plave svjetlosti. Nakon nekoliko trenutaka dizalo se počelo spuštati.

»Znate, malo ljudi je vidjelo ovo što ću vam pokazati,« rekao je Van Simson, a u glasu mu se prepoznao trag uzbuđenja.

Dizalo se glatko zaustavilo i vrata su se otvorila otkrivajući široki hodnik obasjan prigušenim svjetlom. Zidovi i pod bili su od glatkih betonskih ploča.

»Ovaj trezor dao sam sagraditi posebno za svoju zbirku,« ponosno je rekao Van Simson. Trenutno smo na oko 8 metara ispod zemlje. Ali ne brinite se. Armirani beton pojačanje dvjema čeličnim pločama debljine 3 centimetra.«

Tom je instinktivno procijenio prostor oko sebe. Hodnik je bio dug oko 6 metara, na jednom kraju bilo je dizalo, na drugome vrata trezora. Na pola puta između njih, u zid su bila ugrađena golema čelična vrata. Video- kamere nadzirale su svaki milimetar. Kada su se približili vratima, Van Simson je iz džepa izvadio karticu i provukao ju kroz čitač u zidu. Time je otvorio još jednu ploču koja je bila zvučnik.

»Ovdje Darius Van Simson. Počni proces.«Robotski glas odgovorio je: »Molim, potvrdite današnju lozinku.«»Ozymandias,« rekao je Van Simson.»Lozinka odgovara glasu.«Zasvijetlila je zelena lampica, a vrata su se podignula prema krovu.Ušli su kroz vrata trezora gdje je Van Simson provukao svoju karticu

kroz još jedan čitač na zidu i u numeričku tipkovnicu spretno utipkao dugi niz brojeva. Masivna vrata su se uz tiho škripanje mehanike ponovno spu­stila.

»Oprostite zbog mokrog poda,« rekao je Van Simson ulazeći kroz vrata.

»Kada je trezor zatvoren, puštani visokonaponsku struju kroz šest-sedam centimetara vode. Mala dodatna mjera opreza.«

Trezor je bio dug možda 15,5 metara i širok 10 metara. Duž cijele prosto­rije su u visini struka bile postavljene velike vitrine od nehrđajućeg čelika, a između njih je krivudao crni gumirani pod. Između poda i zida bio je kanalić za otjecanje vode.

»Dobrodošli u najveću privatnu zbirku zlatnika i zlatnih poluga na svije­tu. Sastavljam ju skoro cijeli svoj život.« Van Simson ih je poveo do nekoli­ko prvih vitrina poput djeteta koje se hvali svojim omiljenim igračkama.

Svaka vitrina imala je proziran stakleni poklopac i šest ili sedam uskih ladica. Iznad svake od njih bilo je nešto što je izgledalo kao debela staklena ploča pričvršćena čeličnom žicom. U njoj su između dviju staklenih ploča bili novčići kojima su se mogle vidjeti obje strane.

»Pogledajte ovo,« rekao je Van Simson saginjući se. »Grčki stateri iz oko 54. g. prije Krista. Njih su kovali za financiranje Bruta i republikan­ske vojske nakon ubojstva Julija Cezara.« Poskočio je do sljedeće vitri­ne. »A pogledajte ovdje.« Pokazao je dolje na ladicu obloženu baršunom. »Nacističke zlatne poluge izvađene iz jezera Luner. Zlato je bilo iz Da- chaua.«

Ignorirajući jezoviti trofej, slijedili su Van Simsona do udaljenog kraja prostorije gdje je bila mala izdignuta platforma s radnim stolom i računal­nom opremom. Najbliža vitrina bila je jače osvijetljena nego ostale, a nad njom se izdizao sada već poznati detalj Dvostrukoga orla. »Evo ga, dakle.« Pobjedonosno je rekao Van Simson, »kao što sam vam obećao. Jedini Dvo­struki orao iz 1933. u privatnom vlasništvu, živ i zdrav. Staklene ploče su otporne na metke. Uvjeravam vas da moj zlatnik ne ide nikamo.«

Jennifer je izbliza proučavala zlatnik. »Moram se složiti s vama,« rekla je.

»I ŠTO misliš?« upitala ga je Jennifer dok su prelazili ulicu vraćajući se na Place des Vosges.

Tom je stavio ruke u džepove hlača. »Ti si detektivka, ne ja.«Ljutito se okrenula prema njemu. »Trebali bismo pomagati jedno drugo­

me, sjećaš se?«»Ja ne razmišljam kao murjak, ok?«»Dobro.« frustrirano je slegnula ramenima. »Onda ću ja razmišljati kao

murjakinja za oboje. Saznali smo dakle da je ovaj zlatnik na sigurnome. Ustvari da bi trebala cijela vojska da se dođe do njega. I...«

»I?«

»I mislim da smo saznali da je on otprije znao da postoji još jedan zlat­nik. Pravio se iznenađen kada sam mu to rekla, ali su mu se oči jedva malo raširile. Sigurno se nije iznenadio onoliko koliko sam ja očekivala.«

»Da, ali to ne dokazuje da je bio umiješan u krađu, a čak i da je, ne zna­mo koja je veza između njega i svećenika.«

»Rekla sam ti koliko znam. Ranieri je bio sitna riba.«»Upravo tako. Kako to da je on onda dilao sa zlatnikom od osam mili­

juna dolara? I moramo saznati tko mu je uopće dao zlatnik da ga proda za njega.«

»Mogli bismo otići do njegova stana i pregledati ga?« vedro je predložila Jennifer.

»Gdje je stanovao?«»Porte de Cling... tako nešto.« Potražila je notes.»Porte de Clignancourt. Ali policija je sigurno već sve pretražila?«»Je, ali što misliš, koliko pomno su oni pretraživali? Što se njih tiče, net­

ko ih je poštedio muke da moraju još jednu ništariju maknuti s ulice.«Vratili su se u auto i sada je Tom sjeo za volan. »Tvoja želja,« rekao je

kada je Jennifer ušla u auto. Krenuo je i ubrzao niz ulicu.Iza njih je iza bijeloga kombija izišao tamnoplavi automobil i pratio ih.

Suvozač je razgovarao na mobitel.

Porte de Clignancourt, 18ti Arrondissement, Pariz, 16:17 h

Zaustavili su automobil i oprezno se osvrnuli prije nego što su izišli iz njega. Grafiti, napisi očaja i mržnje, bili su sprejem našarani na zidovima zgrade do visine glave. S prozora je visjelo oprano rublje i lijeno se klatilo na povjetarcu.

Došli su do broja sedamnaest i pritisnuli zvonce. Za nekoliko sekunda s interkoma je zapucketala bujica nerazumljivog francuskog.

Tom je izgovorio samo jednu riječ. »Policija.«Nastao je muk a onda su se vrata zujeći otvorila.»Glumiš policajca?«»To nas je uvelo unutra, zar ne?«Ušli su u zgradu. Kućepaziteljica, sjedokosa starica, stajala je u podnož­

ju stuba, a kroz otvorena vrata iza nje blještao je televizor.»Htjeli bismo pogledati stan oca Ranierija,« rekao je Tom na besprije­

kornom francuskom.

»Vi ste iz policije?« glas joj je zvučao slabašno i promuklo.»Tako je.«Kućepaziteljica je pogledala Toma, pa Jennifer. »Posljednji kat, soba B.«Penjali su se uza stube dok nisu stigli do vrha i ugledali šest vrata u du­

gom otužnom hodniku.»Mora da je to to,« rekla je Jennifer. Posljednja vrata s lijeve strane bila

su zapečaćena policijskom vrpcom. Tom je kimnuo. »Uvest ću nas unutra.«»Nema potrebe.« Jennifer je iz svoje torbice izvadila mali alat za prova­

ljivanje i pročačkala po bravi, sve dok na kraju nije otvorila vrata. Vrpca se poderala.

Ušli su u malu sobu obasjanu jedino svjetlošću koja je dolazila kroz pr­ljavi prozor na kojemu nije bilo zastora. Uz jedan zid bio je uski krevet. Odjeća je bila izvađena iz ormara i porazbacana posvuda po podu. U kutu je bio okrznuti bijeli umivaonik, a do njega je jedno jedino plinsko kolo balansiralo na jeftinom stolu od furnira.

»Kakva rupa!« uzviknula je Jennifer.Tom je slegnuo ramenima i počeo pregledavati sobu, kuckajući po zi­

dovima i proučavajući pod. Jennifer je radila isto to, gledala iza ormara i kreveta. Ubrzo su se leđima u leđa susreli na sredini.

»Toliko o tome,« rekao je Tom. »Ovdje nema ničega.«»Vrijedilo je pokušati. Možda francuska policija ipak nije tako nemarna

kao...«»Čekaj. Ovdje stvarno nema ničega.«»Što hoćeš time reći?«»Pa, ima nešto odjeće, krevet, štednjak, čak i nekoliko knjiga. Ali ne

mogu vjerovati da je on ovako živio. Bez hrane, fotografija. Mislim, nema čak ni zastora.«

»Nema zastora.« Jennifer se kratko nasmijala. »Pa što?«»Jesi kada probala spavati u sobi bez zastora? Jako je teško tako spavati,

osim ako se ne želiš probuditi u četiri ujutro.«Slegnula je ramenima i gledala ga dok je prilazio prozoru i zagledao se

u zbrku krovova, TV antena i dimnjaka pred njim. Odmahnuo je glavom i pogledao dolje. Na podu je ležala stolica, vjerojatno prevrnuta tijekom policijske premetačine.

Uspravio ju je i odgurnuo pod prozor na mjesto za koje je pretpostavljao da je bilo njezino uobičajeno mjesto.

»Čudno. Pitam se je li...« Otvorio je prozor, stao na stolicu i iskoračio kroz prozor na krov.

Jennifer je skočila za njim i slijedila ga po širokom odvodu koji je išao uz vanjski rub zgrade. Odvod je završavao kod drugog prozora koji je bio zaklonjen tamnocrvenim zastorima. Tom je pogurnuo prozor, ali činilo se da je bio zatvoren iznutra.

»Što mi radimo ovdje?« pitala je Jennifer.»Hvatamo se za slamku.« Rekao je Tom, pregledavajući prozorsko okno.

Prstima je polako prošao preko njegovih rubova sve dok ispod prozorske daske nije napipao malu tipku. Pritisnuo ju je i ovaj put se prozor lako otvo­rio, omogućujući im ulaz u sobu. Jennifer je u čudu stajala iza njega.

Spustio se u mračnu sobu. »Taj trik se prilično često koristi,« rekao je, »ako želiš izbjeći nenajavljene posjete.«

Ušli su u besprijekorno urednu spavaću sobu u kojoj se tamnoplavi pre- krivač na krevetu savršeno slagao s kineskim tapetama i krem tepihom na ulaštenom drvenom podu. Vrata na udaljenom zidu vodila su u garderobu gdje su bila odijela, košulje, cipele i kravate, zajedno s Ranierijevom sve­ćeničkom opravom. Bilo je jasno da je ono čime se bavio bilo jako dobro plaćeno.

Iz spavaće sobe išlo se u prostranu kuhinju. Nadsvođena vrata nasuprot nje vodila su u ured s velikim radnim stolom. Ovdje je tama bila manja radi crvenkastog sjaja poslijepodnevnog sunca koje se probijalo kroz navučene zastore. Tom i Jennifer stajali su na pragu.

»Evo nas.« Rekla je Jennifer. Kod ulaza je našla prekidač i upalila svje­tlo. »Da vidimo što imamo ovdje.«

Tom je došao do stola i počeo listati dokumente. Računi, faksovi, na­rudžbenice. Izgledalo je da je Ranieri imao tvrtku za uvoz vina kao po­kriće.

Na neki način Tom se čudio sam sebi što se uopće trudio, budući da je imao urođenu averziju prema bilo kakvoj policiji, osobito prema FBI-ev- cima, iako Jennifer definitivno nije bila tvrdoglavi murjak na kakve je bio naviknut. Zapravo, bila je baš suprotno od toga. Ali Tom je također bio osoba koja je uživala u izazovima i istini za volju, bio je prilično zaintrigi- ran tim zlatnicima i kako su se iz Fort Knoxa uspjeli naći u Ranierijevim rukama.

»Ovo nam treba,« rekla je Jennifer, podižući električni kabel koji je od radnog stola vodio do utičnice. »Njegovo prijenosno računalo. Možda je netko bio ovdje i uzeo ga?«

»A možda je sakriven negdje u stanu?« »Pogledat ću u spavaćoj sobi,« prijavila se ona.

Tom je umorno sjeo na jednu od stolica i pogledom prelazio po sobi, tra­žeći nešto, bilo što što bi im moglo pomoći. Soba je bila beskompromisno moderna. Niski stolić slagao se sa stolom - oba su na željeznom okviru imala gornju plohu od mliječnoga stakla. Crna kožnata sofa i stolice bile su tvrde i neudobne. Bijeli zidovi bili su istaknuti nizom crno-bijelih fotogra­fija znamenitosti New Yorka. Tomov pogled je zatim neodoljivo privukao crveni koš za otpatke pokraj stola čija je otrcana i okrznuta površina otkri­vala poznatu staru imovinu koja je još vjerno služila vlasnika.

Dohvatio ga je i izvukao stare novine. Ništa čudno. Osim... možda, da­tuma?

»Kada je Ranieri ubijen?« doviknuo je Jennifer.»Šesnaestoga. Zašto?« glas joj je odjekivao stanom.»Možda sam pronašao nešto.«Jennifer se vratila sa znatiželjnim izrazom lica.»Upravo sam pronašao ove novine. Od dvadesetoga su. To je četiri dana

nakon Ranierijeva ubojstva. Netko drugi je bio ovdje. Netko tko je pozna­vao stan i nije morao razbacti stvari jer je znao gdje što stoji.«

»Možda je imao partnera,« Jennifer je sjela.»Nijemca možda?« Tom je podignuo novine koje je izvadio iz smeća.

»Naš tajanstveni gost čita Fraknfurter Allgemeine Zeitung. Ustvari, izgleda da ih je otvorio i presavio na ovom članku.«

»Što piše u naslovu?«»Suche geht weiter fiir Schiphol Flughafen-Diebe.« »Nastavlja se potra­

ga za lopovima iz zračne luke Schiphol,« preveo je.Jennifer je izvadila mobitel iz torbice i birala broj.»Max, Jen je. Vidi možeš li što saznati o krađi iz zračne luke Schiphol

od prije nekoliko tjedana. Da, Schiphol u Amsterdamu.«»Što planiraš?« upitao ju je Tom.Stavila je ruku na mikrofon mobitela. »Svaki dan dobivamo kriminali­

stička izvješća od Interpola koja se pohranjuju u našoj bazi podataka.« Ma­knula je ruku. »Aha, još sam tu. Ok, super, pročitaj mi. Polako.« Zapisala je nekoliko bilješki na komadić papira koji je zgrabila sa stola. »Ok... ok. Super. Hvala ti, Max.« Prekinula je vezu.

»I?«»11. srpnja dogodila se oružana pljačka iz carinskog skladišta u zračnoj

luci Schiphol. Tri tipa su u ukradenom UPS-ovu kombiju odnijeli cijelo bogatstvo u vinu i nakitu. Ubili dvojicu stražara. A onda je 21. jedan muš­karac izboden u telefonskoj govornici u Amsterdamu. Nizozemska policija

identificirala je žrtvu, Karla Steinera.« Jennifer je gledala u svoje našvrlja- ne bilješke. »Istočni Nijemac osumnjičen za oružanu pljačku i trgovanje ukradenom robom. Kada su pretražili njegov stan, pronašli su ostatak vina i nakita.«

»Drugim riječima, on je kriv za pljačku u zračnoj luci.«»Ima još. Izgleda da je uhićen 14. u Parizu. Jer je navodno počeo tuč­

njavu ispred nekog noćnog kluba. Pogodi tko ga je sljedećega jutra izvu­kao?«

»Ranieri.«»Shvatio si.« Jennifer se pobjedonosno nasmiješila.»I to je onda to. Sad znamo kako se Ranieri domogao zlatnika, zar ne? I

kako je pažljivo planirana pljačka Fort Knoxa krenula po zlu.«»Znamo li?«»Amsterdam je glavna trgovačka Meka. Kroz njega prolaze sve moguće

vrste vrijedne robe, nešto legalno, nešto ne. Recimo da je Steiner odlučio dio plijena uzeti sebi. Odradio je zračnu luku i ukrao pun kombi vina i dragulja. Ali, što ako mu se posrećilo? Što ako je, kada je sve raspakirao, pronašao zlatnike skrivene u jednoj od kutija?«

»Misliš da je sve bila slučajnost? Mjeseci planiranja, ulaganje stotina tisuća dolara - sve uništeno jer se nekom posrećilo?«

»Zašto ne? Kurir bi bio prerizičan. Teretni prijevoz bio je mnogo sigur­nija opcija jer većinu toga niti ne raspakiraju. Steiner je vjerojatno imao spremne kupce za vino i dragulje, ali zlatnici su bili nešto neuobičajeno. Za njih je trebao pomoć.«

»Tako je.« Jennifer je znala što će Tom reći. »Pa je možda za probu dao jednoga svom starom prijatelju Ranieriju. No Ranierija je netko pronašao i ubio prije nego što ih je uspio prodati. Čim je Steiner čuo što se dogodilo, vratio se ovamo, pokupio svoju robu i odjurio u Amsterdam, vjerojatno s ostalim zlatnicima.«

»Pa i sam završio izboden za nekoliko dana. Baš kao i Ranieri.«Rubovi novina su zatreperili, stranice su se podignule, pa zatim smirile.Jenniferin pogled odletio je prema vratima.»Jesi li zatvorio prozor za sobom?« šapnula je.»Da, mislim da jesam.« šaptom je odgovorio Tom.Skliznuo je sa sofe i otrčao do vrata, naslanjajući se leđima na zid. Jenni­

fer ga je slijedila i stala iza njega.Čekali su i osluškivali dok je tišina čudno pojačavala zvukove koji su

dopirali s krovova. Onda se začulo tiho škripanje, pa nakon nekoliko tre­

nutaka još jedanput. Zvuk koji može dopirati samo od nekoga tko hoda po podnim daskama.

Koraci su se opasno približili, sada praćeni i tihim šuškanjem tkanine. Onda su s druge strane vrata odjedanput stali.

U sobu je provirila cijev puške, crna, ulaštena, skraćena.Zatim i ruka muškarca, bijela i okruglasta s prstenjem na svakom prstu.Tom je bez oklijevanja poletio naprijed i zgrabio ga za zapešće, uhva­

tivši ga ga prstima iznad palca i stegnuvši svojim palcem donji dio njego­va zgloba. Zakrenuo mu je ruku i naglo trgnuo prema natrag, razderavši mu tetive i ligamente uzduž cijeloga zgloba. Prsti su uz vrisak ispustili pušku.

Tom je podignuo pušku s poda. »Pucam u sljedećega tko uđe ovamo,« povikao je.

Tišina, a zatim zvuk koraka koji se udaljuju.Odjedanput se začulo zvono, prodorna melodija elektroničkih zvona

koja su stan ispunila bukom. U tišini koja je nastala nakon toga čuli su sve slabiji zvuk koraka koji su trkom bježali preko krovova.

Ponovno se začulo zvono, ovaj put još upornije. Držeći se uz zid, Tom je prišao ulaznim vratima i provirio kroz špijunku.

»Sranje,« šapnuo je kroz zube. »Ne, ne, ne.« Gurnuo je pištolj u džep i otvorio vrata.

»O, Felix, mon ami. Nadam se da ne smetamo?« U mračnu sobu provi­rio je krupan muškarac veseloga lica i duge kovrčave crne kose vezane u debeli konjski rep.

»Bonjour, Jean-Pierre. Uđi.« Progunđao je Tom rukujući se s njim. Muškarac je dvojici policajaca dao znak da pričekaju.

»Jennifer, ovo je Jean-Pierre Dumas iz francuske Tajne službe. Jean-Pi- erre, ovo je specijalna agentica Jennifer Browne iz FBI-ja.«

»Enchante.« Dumas se rukovao s Jennifer, a dah mu je bio čisti Lucky Strike.

»Mademoiselle, imate li neki dokument?« upitao je.Jennifer je posegnula u džep sakoa, izvadila svoju značku i pružila mu

je. Premještajući cigaretu iz jednoga kuta usana u drugi, sumnjičavo ju je pregledao.

»Felix znači radi za FBI. Maintenant j’ai vraiment tout vm.«8

»Ne radim za FBI,« odvratio je Tom. »Surađujemo, to je sve.«

8 franc. Sada sam zaista sve vidio.

»Tako je,« ubacila se Jennifer. »Gospodin Kirk je ovdje kao privatna osoba. Ništa više od toga.«

»Dođite,« rekao je Dumas mahnuvši im rukom. »Sjednimo i porazgova­rajmo o tome kao ljudi.«

Poveo ih je u ured i sjeo na sofu, a Tom i Jennifer sjeli su njemu nasuprot. Dumas je bio u novim trapericama i plavoj košulji ispod koje je imao bijelu majicu. Iznad širokog plosnatog nosa svjetlucale su mu smeđe oči, a koža mu je od alkohola i nikotina djelovala beživotno.

»Pa, prijatelju,« okrenuo se prema Tomu. »Što te opet dovodi u Pariz?«»Vas dvojica ste prijatelji?«»Možda ne baš prijatelji,« osmjehnuo se Dumas. »Tom se ni s kim ne voli

previše zbližiti, zar ne? Ali nas dvojica se razumijemo i čini mi se da je to najbliže što će se Tom ikada približiti prijateljstvu.«

»J-P, hoću da joj kažeš,« rekao je Tom, »kako smo se ti i ja upoznali.«»Jesi li siguran?« Dumas ga je s nevjericom pogledao, ali Tom je odluč­

no kimnuo. »Felix je imao nekih problema. Bio je postao, kako vi to kažete, suvišan s obzirom na zahtjeve vaše vlade. Došao je k meni i mi smo mu pomogli nestati uz dogovor da će on nama pomoći vratiti jedan predmet od nacionalne važnosti.«

»Znači, ipak si govorio istinu o tome,« tiho je rekla Jennifer kimajući.Dumas se ponovo okrenuo Tomu. »Ali sada si opet u nevolji, ne? Detek­

tiv narednik Clarke?«»To kopile,« mrko je rekao Tom. »Zna li da sam ovdje?«»Ne zna. I ne brini se, neću mu reći.« Namignuo mu je.»Kada sam čuo da te traže radi ubojstva, znao sam da je to neka pogreš­

ka. Samoobrana je jedna stvar, ali ti nisi ubojica.«»Hvala, J-P.« osmjehnuo se Tom. »Kako si nas pronašao?«»Već mjesecima motrimo Van Simsona. Mislimo da je umiješan u pranje

novca, ucjenjivanje, možda čak i ubojstvo...«»Znači pratili ste nas od njegove kuće?«»Oui. Zadužio sam svoje ljude. Ali ste nas iznenadili kada ste došli ova­

mo. Žandarmerija istražuje ubojstvo talijanskog svećenika. Ali mislim da to već znaš.«

»Oni znaju za ovaj stan?« začuđeno je upitao Tom, potajno iznenađen što su ga i oni uspjeli pronaći.

»Nisu ni oni baš totalni idioti,« rekao je Dumas, ali je osmjeh na njegovu licu govorio suprotno.

»Netko je ionako već uzeo sve što bi nam moglo biti od koristi.«

Tom je pokazao na kabel od prijenosnog računala.Dumas je zakolutao očima. »Plus ga change9«. Oni vjerojatno ne bi ni

primijetili da ste vas dvoje bili unutra da im nismo rekli da pripaze. Što nam ostavlja jedno pitanje.« Pogledom je prešao na Jennifer. »Što zapravo radite ovdje?«

»Gospodin Kirk nam pomaže u jednoj istrazi.«Dumas je stisnuo zube. »I zato imate pravo upasti u privatni stan? Glu­

miti policajce? Kontaminirati mjesto zločina?« Jennifer je šutjela. »Da vas pitam, agentice Browne, je li vaše veleposlanstvo zatražilo pomoć od Mi­nistre de l ’lnterieur?10«

»Morala bih provjeriti s Washingtonom.«»Da vas poštedim truda - nije. Vi ste dakle ovdje kao privatna osoba.

Ilegalni doseljenik, ustvari, jer izgleda da moji kolege u carini nemaju ni­kakav dokaz da ste ušli u državu.«

»Uvjeravam vas da...«»Na francuskom postoji riječ za takvo ponašanje. Espionnage. Možete

misliti da u ostatku svijeta možete raditi što hoćete, ali mi u Francuskoj ne volimo kada strani agenti rade neslužbeno. Mala mjera državne sigurno­sti.« Dumasove oči su zasjale.

»Gospodine Dumas, ispričavam se ako smo vas uvrijedili,« Jennifer je bila pristojna, ali čvrsta. »Moj put nije bio planiran pa nisam mogla proći uobičajenim kanalima. Sigurna sam da bi američki veleposlanik otklonio vaše sumnje u moje namjere.«

Dumas se smrknuo. »Siguran sam da bi. U međuvremenu, zašto vas zanima Ranieri? Kakve on ima veze s Van Simsonom?«

Jennifer se nasmiješila i odmahnula glavom. »To je strogo povjerljiva informacija i bojim se da vam je ne smijem otkriti.«

»Agentice Browne, ili ćete vi meni i ja vama reći što imamo ili ću pozva­ti dvojicu žandara koji čekaju vani da vas uhite. Uvjeravam vas da će takav događaj privući sve medije.«

Nastala je neugodna tišina sve dok ju Tom nije prekinuo. »Kod Ranierija je pronađen vrijedan zlatnik koji je ukraden američkoj vladi.«

»Prestani, Tome.« Jennifer ga je bijesno pogledala.»Mislim da nitko od nas nema vremena igrati igrice. Jean-Pierre nije

osoba koja će nešto izbrbljati i nitko od nas si ne može priuštiti da se ovo

9 franc. Ništa novo (Prim. prev.)10 franc. Ministra unutarnjih poslova (Prim. prev.)

poteže po novinama. Zašto mu jednostavno ne kažeš što znaš?«»Ako će pomoći,« rekao je Dumas sliježući ramenima, »Znam za taj

zlatnik. Dvostruki orao.« Jennifer nije reagirala. »Ne zaboravite da ga je upravo francuska policija predala FBI-ju.«

Tom je kimnuo u znak odobravanja. »Dovraga, on bi ti mogao i pomoći. Što možeš izgubiti?«

»Vi dakle mislite da je Ranieri preprodavao zlatnik za onoga tko ga je ukrao?« Dumas ju je obzirno poticao da priča.

»Da.« Rekla je oklijevajući i klimnula glavom. »A Darius Van Simson nas zanima jer ima dvostrukoga orla. Htjela sam saznati zna li on išta o krađi ili o tome gdje je zlatnik.«

Dumas se osmjehnuo. »Da pogodim: gospodin Van Simson ni o jednoj stvari nije znao ništa. On nikad ništa ne zna. To mu je kao neka religija.«

Dumasov radio je glasno zakrčao i on je iziritirano posegnuo u džep da bi ga stišao.

»Patron?11« Iz jakne mu je vibrirao jedva razumljiv glas.Dumas je okrenuo očima i izvadio radio. »Oui.«»On les a pinces en bas.12«»J’arrive.13«Dumas je ponovno stavio radio u džep.« Čini se da su moji ljudi nabasali

na neke vaše prijatelje koji su vas pratili od Van Simsonove kuće.«»A, na njih.« Tom se nasmijao. »Jednome od njih je ovo ispalo na izlazu.

Možda biste mu ga mogli vratiti.« Tom je izvadio pištolj iz džepa.Dumas ga je uzeo kimnuvši. »Bon.14 Ovdje smo učinili sve što smo mo­

gli.« Ustao je i krenuo prema vratima. Tom je sa stolića zgrabio novine i gurnuo ih ispod jakne prije nego što se Dumas okrenuo.

»Gdje ste vas dvoje odsjeli?«Tom je odmahnuo glavom. »Još ne znamo.«»Ja ću vam nešto rezervirati.«»Nema potrebe,« rekla je Jennifer.»J’insiste,15« odvratio je Dumas. »I ako želite surađivati s francuskim

vlastima, predlažem vam da idete službenim kanalima. Inače ćete sutra

11 franc. Šefe? (Prim. prev.)12 franc. Imamo ih. (Prim. prev.)13 franc. Dolazim. (Prim. prev.)14 franc. Dobro (Prim. prev.)15 franc. Inzistiram (Prim. prev.)

oboje morati napustiti zemlju.« Kratkim trzajem zapešća dobacio joj je značku i ona ju je ulovila u zraku. »Otiđite u hotel St Merry u četvrtom. Recite da sam vas ja poslao.«

»Merci, Jean-Pierre,« rekao je Tom.»De rien, mon ami.16 Drago mi je što te vidim.« A zatim tiho dodao, »Što

ti je trebalo da se petljaš u sve to, Felix? FBI? C’estpas ton style.17«»Kao što sam rekao, kratka suradnja. Ona dobije svoj zlatnik. Ja saznam

tko je ubio Harryja.«Dumas je kimnuo i pogledao Jennifer. »Budi oprezan, prijatelju. Takva

žena može biti jako opasna. Ne zaboravi kako su te tretirali posljednji put.«Tom se nekako uspio nasmiješiti.

OSMI DIO

Hotel St Merry, 4. Arrondissement,Pariz, 19:26 hTom je zabacio glavu pod mlazom vode koji ga je masirao, puštajući da mu se voda slijeva kroz kosu i ulazi u uši. Dok je osluškivao vlastito gla­sno disanje i čudnovato daleki zvuk vode koja je prskala svuda oko njega, tupo pulsiranje u glavi malo se smanjilo. Tek tada je shvatio koliko je bio umoran.

Malo je otvorio vrata tuš-kabine kroz koja je pobjegao oblačić pare i za­maglio zrcalo. Trepćući, pružio je ruku do umivaonika i prstima obuhvatio hotelski sapun i bočicu šampona.

Nasapunao si je cijelo tijelo i zatim ga isprao, a onda oprao kosu. Nakon toga je još malo stajao pod tušem i puštao vodu da mu se slijeva niz leđa. Odvrnuo je topliju vodu.

Otkud se zapravo našao ovdje? Zamalo je zaboravio. Ujak Harry. Zbog njega. Htio je pronaći Harryjeve ubojice.

I pomoći sam sebi, nije to više mogao poricati. Jenniferin dogovor mu je

16 franc. Nema na čemu, prijatelju (Prim. prev.)17 franc. To nije tvoj stil (Prim. prev.)

bio dobra prigoda. Da mu obrisu dosje, da mu se CIA skine s vrata, da se riješi Clarkea. Je li joj mogao vjerovati? Još nije bio siguran.

Zavrnuo je vodu i s prečke dohvatio ručnik, pa zatim još jedan. Obrisao se i onda odjenuo čisto rublje, traperice i majicu - sve to mu je nabavio superučinkoviti FBI. Otišao je u spavaću sobu, svezao tenisice i krenuo do Jenniferine sobe. Pokucao je.

»Uđi.«»Idem dolje rezervirati nam stol u restoranu.«»Dobro. Ja ionako moram telefonirati. Predložit ću im da odemo u Am­

sterdam vidjeti što imaju o Steineru.«»Dobro. Ali ako ti ne potvrde naš dogovor, prepuštena si sama sebi. Vra­

ćam se za deset minuta.«»Naravno.«Ušla je u kupaonicu, a Tom je primijetio kako se glatki mišić njezina

vrata nastavljao na savršena leđa. Pokajnički je odmahnuo glavom. Upravo zbog toga ga je Jean-Pierre upozorio da može biti opasna.

Za nekoliko trenutaka našao se na ulici. Blijede zgrade su sjajile inten­zivnim žutim sjajem dok se sunce stapalo s horizontom, a beton počinjao isijavati upijenu vrućinu. Iz bučnih kafića i restorana gosti su se prelijevali na pločnik pod šarene suncobrane osvijetljene odozdo.

»Tome. Ovamo!« Čuvši svoje ime, Tom se okrenuo i našao pred stolom pored kojeg je upravo prošao.

»All right« Ovaj puta glas je popratilo mahanje.Archie je bio doslovno neprepoznatljiv. Šilterica, majica kratkih rukava

i kratke hlače bili su učinkovita kamuflaža usred bujice turista. Sliku je upotpunjavao fotoaparat oko vrata i sunčane naočale na nosu.

»Što ti kojeg vraga radiš ovdje?«»Jesi li bio unutra? Iza bara je Art Deco zrcalo. Prije nekoliko mjeseci

sam vidio slično takvo koje je otišlo za deset somova.«Tom ga je zgrabio za majicu i podignuo ga sa stolice. »Što tražiš ovdje?

Što hoćeš?«»Polako, stari,« rekao je Archie, a sunčane naočale su mu pale do pola

lica. »Nazvao me Jean-Pierre. Vraćao mi je jednu uslugu, ozbiljno, stari.«Tom je malo popustio stisak. »Što ti je rekao?«»Da si u Parizu. Obrisao sam prašinu s putovnice, uskočio u prvi Euro-

star i zvrcnuo ga kad sam stigao. Rekao mi je da te poslao ovamo.« Tom ga je ispustio, a ovaj se složio u svoju kromiranu stolicu. »Što ho­

ćeš, Archie?«

»Moramo razgovarati. Priča se da si koknuo starog Renwicka. Zvuči loše.«»Jel’ ti misliš da sam ga ubio?«»Nemoj biti blesav.«Tom je uzdahnuo i pozvao konobara, pa su naručili piće.»Namjestili su mi, Archie,« rekao je kada je konobar otišao. »Sinoć sam

večerao s Harryjem. Poslije toga me Clarke pokušao uhititi jer sam ga na­vodno ja upucao.«

»Zašto bi ti netko smjestio? Ima li to kakve veze sa ženskom?« upitao je Archie, očima pokazujući na ulaz hotela.

»Kako znaš za nju?« živčano ga je upitao Tom.»Ne uzbuđuj se. Jean-Pierre mi je rekao da si s nekom ženskom, to je

sve. Činilo mu se da ti zadaje muke.« Archie je posegnuo u svoju naprtnja- ču i izvadio dva mobitela.

»Moglo bi se reći. Radi za FBI.«»Za FBI?!« Archie je napola ustao. »Zajebavaš me?«»Kad bih barem. Navodno imaju moju DNK sa mjesta krađe u New Yor-

ku. Jedini razlog zašto me nisu skupili je to što misle da sam ja orobio Fort Knox i sad hoće sa mnom sklopiti nekakav sporazum.«

»Fort Knox? Šta su oni pušili?«»Archie, oni mogu dokazati da nemam ništa s Harryjevom smrću, ali

neće to učiniti ako im ne pomognem vratiti robu ukradenu iz Fort Knoxa. Ako pristanem, obećali su mi obrisati dosje.«

»I ti im vjeruješ?« Archie se kratko nasmijao. Prstima je zavrtio jedan od mobitela na stolu. Zlatna narukvica mu je svako malo zazveckala o rub stola.

»Murjaci su svi isti, stari moj. Njima su likovi kao što smo ti i ja nepri­jatelj. Kad bude vrijeme, sredit će nas i ti to dobro znaš.«

»Znam.« Tom je nekoliko sekundi oklijevao. »I znam da je glupo, ali mislim da ona nije takva.«

»Daj me poštedi! Pa jedva je poznaješ.«»Da, ali poznajem ljude. Mislim da igra otvoreno.« Tom se iznenadio

sigurnošću u vlastitom glasu.»Ona ti može obećati što god hoće, ali tebe trebaju brinuti oni što njoj

naređuju.« Archie je pogledao zaslon svog drugog mobitela, pa nastavio vrtjeti prvoga.

»Bila je sa mnom na večeri. Vidjela je kada sam otišao, a njezini agenti su me pratili cijelu noć i mogu jamčiti da nisam izlazio iz kuće ni bilo koga zvao.«

»I sljedećeg jutra ona se samo tako pojavi kao Majka Tereza i ponudi ti dogovor? Daj, Tome, probudi se. Ona je agentica FBI-a, a ne tvoja dobra vila iz bajke. Što misliš, što je više pali, ti ili njezin posao? Kvra- gu, ne bi me čudilo da je naredila Harryjevo ubojstvo samo da bi joj ti pomogao.«

Tomu je kroz glavu iznenada prošla misao od koje se smrzao. Zrakoplov u Kentu, auto i odjeća u Deauvilleu, sve je teklo tako glatko, tako jedno­stavno. Da nije možda nešto propustio?

»Što će biti kada se Clarke pojavi, a nje odjednom nema?« nastavio je Archie nepopustljivo. »Što će biti kada se pojavi još jedan CIA-in ubojica da te ovaj put dokrajči za sva vremena?«

»Imaš neki bolji prijedlog?«»Aha. Odradiš ovaj posao za mene - uzmeš drugo jaje. S lovom se odse­

liš nekamo. I ja sam razmišljao o promjeni okoline. Mogli bismo zajedno. Hong Kong? Buenos Aires? Biraj.«

»Znači o tome se radi? O glupom poslu? Misliš li ti ikada na nešto drugo osim novca?«

»Mogu ti srediti stvari najkasnije do sutra.« Jedan od Archijevih mobi­tela je zazvonio i on ga je brzo dohvatio sa stola.

»Aha... možeš mu reći da što se mene tiče on...«Tom mu je zgrabio mobitel iz ruke i ubacio ga u njegovo pivo.»Slušaš li ti mene? Neću odraditi taj posao.«Archie je bijesno spasio mobitel iz čaše, brišući ga papirnatom salvetom.

Ekran je bio prazan.»Jel’ ti slušaš sam sebe? Dat ćeš sve svoje povjerenje istim onim ljudima

koji su te izdali. I ako odbiješ ovaj posao, imat ćeš Cassiusa na vratu. A to ne daje loše, to je prokleto samoubojstvo.«

»Ti jednostavno ne razumiješ. Ako učinim to što predlažeš, morat ću ci­jeli život biti u bijegu, a to nije život vrijedan življenja. Da, opasno je, ali to što mi ona nudi je najbolja moguća prigoda da se iz ovoga izvučem čist.«

Archie ga je prijekorno pogledao. »A Cassius?«»Cassius? S njim ću se morati obračunati kada ga vidim.«Archie je odmahnuo glavom. » Ovo će nas obojicu stajati, stari. To ti

jamčim.«Pokupio je svoj mobitel sa stola, ustao i nestao u večernjoj gužvi.

»To JE samo teorija,« rekla je Jennifer u svoj srebrni preklopni mobitel, »ali što ako je taj koji je ukrao zlatnike iz Fort Knoxa pokušao pro-

krijumčariti ih natrag u Europu teretnom pošiljkom? Pa se onda tome Nijemcu, Steineru, posrećilo pa je u zračnoj luci u jednom od sanduka koje je ukrao pronašao zlatnike. Steiner je poznavao Ranierija, pa ga je zamolio da jednoga preproda za njega. A onda se, kada je Ranieri ubijen, Steiner vratio u Nizozemsku. Nekoliko dana nakon toga ista osoba ubila je i njega.«

Nastao je neugodan muk. »Ima smisla,« Corbett je naposljetku izustio. »U svakom slučaju, ovo će na nekoliko dana ušutkati Pipera i Greena. Ali moraš u Amsterdam. I to uskoro.«

»Planirala sam sutra otići onamo.«»Dobro. Imamo ispis Renwickovih poziva. One noći nazvao je dva bro­

ja, mobitele koji su prijavljeni na lažna imena. Jedan u Velikoj Britaniji, drugi u Nizozemskoj.«

»Nizozemskoj? Možda ima veze sa Steinerom?«»To ne možemo znati. Oba broja su ukinuta.«»A što ćemo s Kirkom?« trudila se zvučati opušteno dok je postavljala

to pitanje. »Mislim, je li tajnik Young pristao na dogovor ili ga moramo pustiti?«

»O, mislim da je to u redu. Dok god se on drži svoje strane dogovora i prešuti Kentaura. Ali, slušaj, nemoj se previše sprijateljiti s njim, agentice Browne. Drži ga na oku.«

»Znam. Samo mislim da nam Piper nije sve rekao.«»Misliš da Kirk nije ubio svog agenta?«»Ne, priznao je da ga je ubio. Ali kaže da su ga prevarili. Da ga je CIA

pokušala ubiti i da se morao braniti.«»I ti si mu povjerovala?«»Naravno da nisam. Barem ne odmah. Stvar je u tome da je francuska

Tajna služba potvrdila njegovu priču.«»Francuska... što?« Corbettov glas je sada bio zaista zabrinut.Jennifer je odmahnula glavom, ljuta sama na sebe. Nije joj išlo kako je

planirala. »Stigli su nas u Ranierijevu stanu. Pratili su nas od Van Simso- na. Navodno su Van Simsona mjesecima nadzirali. Oni su mi rekli da je Kirkova priča točna.«

»Da budem iskren, Brownice, ja bih radije uzeo Pipera za riječ nego nekoga tko je proveo cijeli život lažući ljudima. Na kraju krajeva, on je jedan običan lopov, ništa više. Kani se njega, Kirk nije tvoj problem. Tvoj problem je vratiti zlatnike i pronaći onoga tko ih je uzeo.«

»Znam.«

»Moraš ostati oprezna. Koncentriraj se na zadatak. Ako nećeš, povući ću te iz posla. Bez suvišnih pitanja.«

Posljednje što je željela je bilo da je povuku sa slučaja. Bilo je pamet­nije Corbettu reći ono što je želio čuti. »Ne, dobro sam. Možete računati da ću učiniti sve što treba da dođem do rezultata. Kirk mi treba samo zato što mislim da bi mi mogao pomoći riješiti slučaj. Više od toga me ne zanima.«

»Dobro radiš, Brownice. Samo tako nastavi.«Linija se prekinula. Nekoliko trenutaka poslije netko joj je pokucao na

vrata.»Uđi.« stajala je pored prozora s mobitelom u ruci kada je Tom ušao.

»Sve u redu?« upitala je.»Naravno. Rezervirao sam nam stol u susjednom restoranu.«»Odlično.« Bacila je mobitel na krevet. »Idemo.«

RESTORAN JE bio staromodan i pun gostiju. Njihov stol bio je u udalje­nom kutu prostorije - mramorna ploča na okviru od lijevanog željeza sa stolicom sjedne i klupicom s druge strane. Tom je odabrao klupicu, a Je­nnifer je sjela na stolicu. Konobar im je oboma donio jelovnike pa zapalio svijeću utaknutu u staru bocu od vina. Blijedi sjaj zrcalio se o ogledala na stropu.

Jennifer je podigla pogled s jelovnika. »Izvrsno mjesto.«»Vidi se da je dobro jer je puno domaćih.« Tom je glavom pokazao na

stolove oko njih. Mladi par sa svježe kupljenim prstenjem. Postarija gos­pođa vunene kose upletene u punđu koja je svoga ši-cua u torbi kradomice hranila ostacima hrane. Sredovječni muškarac koji je jednu ruku prebacio preko ramena svoga mladog ljubavnika.

Konobar se vratio i zabilježio narudžbu. Za predjelo zelenu salatu, a onda odrezak za Toma i janjetinu za Jennifer uz bocu Burgundca.

Vino je stiglo gotovo isti tren, a Tom ga je kušao prije nego što je odobra­vajući klimnuo glavom. Nalili su vino u dvije čaše, a tada su stigle i salate - veliki zeleni listovi preliveni gustim octom. Jeli su u nelagodnoj tišini, a Jennifer su misli bile zaokupljene razgovorom s Corbettom, sve dok Tom nije progovorio.

»Znači, naš dogovor još vrijedi?«Jennifer je kimnula i progutala zalogaj. »Ti pomogneš nama, mi pomo­

gnemo tebi. Dogovor ostaje isti. I ti zaboraviš Kentaura.«»Ti im vjeruješ?«

»Zašto im ne bih vjerovala? Ti ih više ne zanimaš. Samo žele zlatnike.«»Što ako ih ne dobiju? Što ako se predomisle? Nitko mi ne jamči, zar ne?«»Vidi, ja sam ti dala svoju riječ.« Pogledi su im se susreli, a ona je u nje­

govim očima ugledala istu sumnju kao kada su se prvi put sreli.»Tvoju riječ?«»Da me poznaješ, znao bi da to nešto znači.«Konobar je doplesao do njih i odnio njihove prazne tanjure, a za njim je

vijorila crna pregača. Jennifer je ulila još jednu čašu vina.»I, zašto baš Ured?« upitao je Tom nakon duže šutnje.Jennifer se osmjehnula. »To mi je u krvi. Moj otac, ujak Ronnie, djed

George, svi su bili murjaci. Ured je bio samo mali korak naprijed.«»I sviđa ti se?«»Kao i svaki drugi posao; nekad je dobro, nekad loše. Ali mislim da me

pokreće osjećaj da mogu nešto učiniti što će promijeniti stvari.«Tom je kimnuo; imala je osjećaj da je samo pokušavao voditi razgovor.

»I što radiš kada nisi na poslu?«»Uglavnom spavam.«»Opa.« Tomova usta su se iskrivila u podrugljiv osmjeh. »Znači ne viđaš

se ni s kim?«»Ne.« Ispalila je odgovor, u trenu postajući obrambena.»Ali postojao je netko.«»Da.«»Što se dogodilo?«»Umro je.« Čim je to rekla poželjela je da nije. To je bila zakopala du­

boko u sebe.»Kako?«»Ne želim pričati o tome.« Iskapila je čašu i ponovo je napunila, već

osjećajući laganu pripitost. Nastavili su jesti u tišini, a restoran je kako su se stolovi praznili postajao sve tiši. Odnijeli su njihove tanjure, a Tom je naručio espresso. Jennifer je namjeravala popiti ostatak vina.

»Odakle si, Jennifer?« pitao ju je Tom, miješajući kavu.»Država New York. Sjenovite ulice, sjajna crvena vatrogasna kola, ak­

tivna Mala liga. Sigurnost.«»A tvoja obitelj?«»Mama je frizerka. Ove godine otišla je u mirovinu. Sve što želi je da se

ja udam pa da može imati unuke.«Tom se nasmijao.»Tata je potpuna suprotnost. Mislim da je htio imati sina, ali je dobio

dvije kćeri, pa nas je uvijek tjerao da radimo muške stvari.«»Jel’ zato tako brzo voziš?«»Jedino tako znam.« Napravila je grimasu. »A sestra mi je upravo zavr­

šila John Hopkins. Želi biti liječnica.«»Dobro se slažeš sa svima?«»Imamo svoje žute minute, kao i svi. Ali da, naravno.«Nastala je tišina. »Mora da su... jako ponosni na tebe.«Možda je razlog bila iznenadna tuga u Tomovu glasu koja je podsjetila

na njegov gubitak ili oštra bol njezine neizrečene krivnje. Što god je bilo, iznenada se osjetila neizmjerno tužnom.

Gare du Nord, 10. Arrondissement, Pariz, 21:13 h

Archie je hodao Bulevarom de Denain prema glavnom ulazu u postaju. Pod uličnim svjetiljkama, široki prostor ispod neokorintskog pročelja je još vrvio alžirskim taksistima i džeparima koji su kružili okolo u potrazi za sljedećom žrtvom. Rumunjski Cigani su prosili, ruku tamnih od tetovaža kanom i prstiju punih zlatnog prstenja.

Osjetio je auto prije nego što ga je ugledao. Svjetla su mu bojila ulicu žutom svjetlošću dok mu se približavao s leđa. Zaustavio se kada je stražnji prozor bio u ravnini s njim. Zatamnjeno staklo spustilo se nekoliko centi­metara. »Ideš nekamo?«

»Mi se poznajemo?« Archijev glas bio je oprezan.»Da i ne.«»Nemam vremena za zagonetke.«»Da. Vrijeme ti je gotovo isteklo.«»Cassius?« progutao je Archie, a srce mu je zalupalo u grudima.»Dobio si odlične preporuke. Dosad si učinio malo kako bi opravdao

svoj ugled. Kasniš s prvim jajetom. A sada, dva dana prije kraja, nema ni traga drugome.«

Archie je progutao i zažalio što je krenuo pješice. »Znam, ali je bilo teže nego smo mislili. Da imam više vremena...«

»Vrijeme je, nažalost, nešto što ti ne mogu dati. Masno sam ti platio. Sad očekujem dostavu.«

»Još radim na Felixu. Ali sve sam isplanirao.« Archie je pokušavao zvu­čati samopouzdano.

»Gdje?«

»Znaš da ti to ne mogu reći.«»Gdje?« riječ je odzvanjala zloćom.»Amsterdam.« promucao je Archie, a pogled mu se spustio na cestu. »Dobro. Znaš posljedice ako zatajiš.«Staklo se vratilo u okvir i auto je sišao s pločnika. Sekundu poslije više

Hotel Sedam mostova, Amsterdam,Nizozemska, srpanj, 14:37 hJennifer se bacila na krevet, a cipele su joj nečujno pale na izlizani tepih. Prethodne noći nije dobro spavala, premda su na putu do Pariza spavali naizmjence. Događaji iz nekoliko prethodnih dana potpuno su je iscrpili i smoždili. Ubojstvo nevina čovjeka, krađa zlatnika, nedopušteni let u Fran­cusku s glavnim sumnjivcem pored sebe. Zaista joj nije bilo lako.

Koliko god se trudila odbaciti tu pomisao, bila je prisiljena priznati da je njezin umor djelomice bio rezultat emocionalnog tereta zbog neslaganja Toma Kirka kakvoga su joj opisali Piper i Corbett i onoga što je vidjela i čula vlastitim očima i ušima.

U Tomu je vidjela kreativnu, inteligentnu i iznimno odanu osobu. Ne­koga tko je, ako ste mu vjerovali, imao svoje nepobitne razloge biti to što je bio. Još u automobilu shvatila je da je bila došla na raskrižje. Vjerovati mu ili ne?

Na kraju krajeva, nije bila sigurna da ima izbora. Bez Toma nikada ne bi pronašla Ranierijeve tajne sobe ili došla do Steinera. Ne, Tom Kirk zaslužio je još jednu priliku. Ali hoće li to Corbett razumjeti?

Otvorila je jedno, pa drugo oko kada je začula Toma kako se muči po­kušavajući navući plahtu preko rubova velikoga zrcala koje je dominiralo zidom s desne strane. »Što to radiš?«

»Ovu sobu nekada koriste za snimanje pornića,« objasnio je Tom ne okrenuvši se. »Prilično sam siguran da je ovo zrcalo dvosmjerno. Pretpo­stavio sam da ne bi htjela riskirati.«

ga nije bilo.

DEVETI DIO

Jennifer se uspravila. »Doveo si me u javnu kuću?« ustala je s kreveta i prekrižila ruke.

»Nije ovo javna kuća. Znam vlasnika. Mjesto je čisto, sigurno i ovdje nas nitko neće tražiti. Ipak, oprosti što su imali samo jednu sobu. Ali ne brini se, ja ću spavati na podu.«

»Odlično.« Nespremna na daljnju prepirku, Jennifer je ponovno sjela. Otvorila je debelu omotnicu koju joj je Corbett bio poslao u hotel i glasno čitala sažetak nekoliko prvih stranica. Dok je govorila, lijevom je rukom maknula kosu iza oba uha.

»Karl Steiner. Istočni Nijemac. Četrdeset šest godina. Bivši pogranični stražar. Osumnjičen da je bio obavještajac za Stasi. Odslužio kaznu zbog oružane pljačke i preprodaje ukradene robe. Umiješan u nekoliko uboj­stava. Prije tri godine preselio se u Nizozemsku, očito da bi mogao bolje zadovoljavati svoju ovisnost o heroinu.«

Tom se kratko nasmijao. »Pa, onda je došao na pravo mjesto. Što je s njegovim ubojstvom? Što piše o tome u papirima?«

»Ne mnogo.« podignula je pogled. »No, potpuno jednaka rana kao kod Ranierija. Kada su ga ubili, bio je na telefonu. Poziv su povezali s telefon­skom govornicom u Londonu. Budući da su novčarka i ključevi još bili kod njega, Nizozemci misle da je ubijen radi droge.«

Tom se zamišljeno uhvatio za nos. »Ali mi znamo da nije tako. To su sigurno bili profesionalni, uvježbani ubojice. Ubili su Ranierija, pa nakon toga i Steinera. Vjerojatno su računali da nitko neće povezati ta dva slučaja. Jedino se još postavlja pitanje jesu li dobili što su htjeli?«

Jennifer je polako klimnula glavom. »Misliš, zlatnike?«Pročitala je drugu natipkanu stranicu. »Ne mogu vjerovati! Navodno po­

stoji snimka cijelog događaja.«»Snimka? Kako to misliš, snimka? Video-kaseta?«»Čini se da je neki turist sve snimio kamerom. Ovdje negdje trebala

bi biti vrpca.« Jennifer je prekapala po omotnici, sve dok nije izvadila kasetu.

Tom joj je zgrabio kasetu iz ruke i uključio televizor, čiji je elegantni crni obris čudno odudarao od poderanih tapeta s cvjetnim uzorkom i na­mještaja od furnira. Ugrađeni video-uređaj gladno je progutao kasetu i za nekoliko trenutaka tamni je ekran oživio.

Sunce je blještalo kroz prozirne oblake. U pozadini je odjekivao umiru­jući zvuk govora turističkog vodiča i šum vode. Ispred njih su lijeno promi­cali mostovi, kanali i duge uske kuće.

Iznenada se atmosfera promijenila - brodić je ušao u sjenu, a onda su, isprva u desnome uglu, ali ubrzo preko cijeloga ekrana, sa svim groznim pojedinostima, Tom i Jennifer odgledali Steinerovo ubojstvo.

Sve se odigralo tako brzo. Čovjek u telefonskoj govornici, dvojica koja mu nečujno prilaze, telefon koji mu ispada iz ruke. Izdajnički bljesak če­lika i sklupčano tijelo koje leži na tlu. Nakon nekoliko trenutaka ekran se ponovno zatamnio. Život je bio ugašen.

Pogledali su jedno drugo. Tom je bio zaprepašten, nemoćan odvratiti pogled od noža koji se spuštao i trenutka kada je Steineru stalo srce. Vidio je da i se i Jennifer jednako osjeća. »Hoćemo li još jedanput po­gledati?«

Gotovo je oklijevao da to predloži.Jennifer je tiho kimnula. Premotao je vrpcu, pritisnuo tipku i sjeo na rub

kreveta, pokušavajući se objektivno usredotočiti na ono što je gledao. Iako se Steiner dobro vidio, ubojice se nikako nije moglo raspoznati. Kamera im nikako nije bila s prave strane. Isto tako je bilo nemoguće vidjeti jesu li dvojica muškaraca nešto uzela s tijela. U ključnom trenutku, brodić je prošao ispod mosta.

Tom je još jedanput pustio vrpcu i premjestio se bliže ekranu, zaustaviv­ši je trenutak prije nego što je Steiner primijetio dvojicu ubojica. Nagnuo je glavu na jednu, pa na drugu stranu. »Što to radiš, Karl?« polako je upitao, više sam sebe, nego Jennifer.

»Kako to misliš?«»Pa, pogledaj ga. Okrenut je prema stražnoj strani govornice, lijeva ruka

mu je oslonjena na stražnji zid, a telefon drži između glave i ramena. Što radi?«

»Da, vidim. Izgleda kao da nešto čita s vrha telefona. Hm, pitam se jesu li našli kemijsku olovku kod njega?« Jennifer je pogledom pretražila izvješće sa mjesta zločina. »Evo ga. Na zemlji je pronađena kemijska olov­ka za koju policija misli da mu je bila ispala iz džepa. Misliš da je nešto zapisivao?«

»Da, ali na čemu je pisao?«Dala mu je znak da ponovo pusti vrpcu, dio po dio. »Ne izgleda kao da

je nešto stavio u džep kada su se ubojice pojavile.«»Što znači, ako policija nije ništa našla kod njega, to bi moglo još biti

tamo,« rekao je Tom. »Gdje je ta govornica? Idemo pogledati.«

Hotel Van Rijn, Amsterdam, Nizozemska, 14:49 h

Hotelska je soba bila mračna i zapuštena. Preko prljavoga prozora visjeli su zamrljani zeleni zastori. Krevet je bio utonuo poput napuštenog tram- polina, a rupičasti noćni ormarići pokraj kreveta bili su pričvršćeni za zid.

Ali poslužila je svrsi. Ljudi su ovamo dolazili bez postavljanja suvišnih pitanja. Sobe su se iznajmljivale po satu ili po danu za gotovinu. Bilo je jednostavno neopaženo doći i otići. Ali on je već sedam dana bio tu i sada je bio spakiran i spreman za polazak.

U džepu mu je zavibrirao mobitel. Izvadio ga je i pritisnuo ugrijanu pla­stiku uz svoju neurednu plavu bradu. »Foster ovdje.«

»Još si u Amsterdamu?«»Naravno da jesam.«»Odlično. Ostani tu. Imam još jedan poslić za tebe. Nazvat ću te za sat

vremena.« Linija se prekinula.Muškarac je uzdahnuvši bacio mobitel na krevet. On se potpuno izgubio

među zgužvanim plahtama. Otkopčao je kopče na svome kovčegu, otvorio ga i iz njega izvadio košulje i hlače. Samoljepljiva vrpca kojom je platnena podstava bila zalijepljena nevoljko se poderala otkrivši pretinac ispunjen pjenom.

Ugledao je crni teflonski sjaj rastavljene Remingtonke M24, snajperske puške. Ovaj put neće imati prigodu upotrijebiti nož. Ne, noćas lovi puškom.

Prinzegracht, Amsterdam, Nizozemska, 15:21 h

Hodali su pored prepunih terasa kafića i karikaturista koji su izrađivali crteže za deset dolara na Rembrandtpleinu, presjekli na Singel i konačno se Raadhuisstraatom uputili na Prinzgeracht. Kanal je posvuda oko njih svjetlucao na suncu kao paukova mreža posuta kapljicama rose.

Prošlo je gotovo pet godina otkad je Tom posljednji put bio u Am­sterdamu. Naravno, bio je tu radi posla. U to vrijeme morao se potruditi zapamtiti grad. Sada mu je to znanje počinjalo samo izvirati iz arhiva njegova uma.

Bilo je jasno vidljivo gdje se dogodilo ubojstvo. Na pločniku je, poput privremenog hrama, na brzinu bio podignut veliki bijeli plastični šator koji je telefonsku govornicu štitio od znatiželjnih pogleda. A sam šator okruži­

valo je mnoštvo čeličnih ogradica kroz koje su bili isprepleteni znakovi na kojima je plavim slovima pisalo »Politie«. Plavo-bijela vrpca za obilježava­nje mjesta zločina treperila je na vjetru.

Provjerili su ulicu u oba smjera, no činilo se da šator nije nitko čuvao. Tom je za svaki slučaj povikao, ali kada iznutra nije ništa začuo, kimnuo je prema Jennifer i onda su zajedno maknuli metalnu barijeru i uvukli se pod šatorsko krilo na ulazu.

U šatoru se kasno poslijepodnevno sunce probijalo kroz bijelu plasti­ku isijavajući bolesnim sjajem. Na podu je bila razasuta piljevina, sada osušena u krupne crne grumene, da upije Steinerovu krv. Kao i po cije­lome Amsterdamu, stražnji zid telefonske govornice bio je ukrašen sjaj­nim eksplicitnim lecima koji su reklamirali striptiz barove, vruće linije i prostitutke. Ovdje je svaka maštarija udaljena samo jedan telefonski poziv.

Ušavši ravno u govornicu, Tom ih je pažljivo proučavao.»Toliko ti je dosadno?« našalila se Jennifer, a glas joj je prazno odjeknuo

u vrućoj tišini.»Ne baš,« odvratio je ne podižući pogled. »Samo mislim da je možda

zgrabio najbliži komadić papira. Vidi, ovdje nedostaje reklama.« Pokazao je mjesto gdje se kroz zbijeni mozaik vidjela pozadina govornice. »Jesi li sigurna da nisu ništa pronašli na podu?«

»Pisalo bi u izvješću.«»Onda je to to. Ako je nešto napisao na neki od ovih letaka, onda mora

da ga je otpuhao vjetar.«Pogledao je uokolo i napravio razočaranu grimasu. U tom trenutku mu

je nešto upalo u oči. Nešto malo, bijelo, ne veće od mrljice.Prišao je bliže i vidio da je to bio kut letka koji se odlijepio sa stražnjega

zida.Izravnavao je papirić sve dok ga nije razmotao. Prikazivao je plavokosu

djevojku koja je na sebi imala samo kaubojske čizme i šešir. »Mislim da smo upravo imali sreće.« nasmijao se.

»Što piše?« Jennifer je zaškiljila prema letku.Tom je pročitao na brzinu našvrljane brojeve. »0090212.«»Pozivni broj? Ili šifra sefa?«»Možda.« Tom je oklijevao. »00 je u Europi međunarodni pozivni broj.«»Nije li to popis pozivnih brojeva država?« Jennifer je pokazala na uo­

kvireni poster lijevo od telefona. Prstom je pratila stavke na popisu. »Kina 86... Indija 91... Meksiko 52... Evo ga. Turska 90. Turska je.«

»Naravno.« Tom je pucnuo prstima. »Potpuno sam zaboravio. 212 je po­zivni broj za Istanbul.«

»Što mi pokušavaš reći? Da je u trenutku kad je ubijen Steiner zapisivao nečiji broj? Možda nekoga tko se zanima za zlatnike?«

»Moguće.«»Možda je još tražio kupca. Možda je tamo bio pronašao nekoga tko je

bio zainteresiran.«Tom je slegnuo ramenima. »U Istanbulu? Nije baš logično mjesto.«Preko šatora se pružila sjenka, silueta na plastici koja se smanjivala kako

se njezin vlasnik približavao.»Wie istDaar18?« zalajala je sjenka.»Kvragu.« Tom je gurnuo letak u džep i pogledom potražio izlaz. Nije ga

bilo. Šator je bio čvrsto usidren na pločniku.Kroz ulazno krilo ukazala se krupna ruka u rukavici. Tom je znao da to

nije dobar znak. Iskoristili su Jenniferina poznanstva da zaobiđu carinu. I što je još gore, u hotelu nisu ispunili obveznu prijavnicu. I to je bilo ilegal­no. Nijedno od njih nije si moglo priuštiti bliski susret sa zakonom. Kroz glavu mu je proletio popis mogućih opcija. Na kraju je ostala samo jedna koja je bila praktična.

Zgrabio je Jennifer i poljubio je.

Jennifer se u čudu stala boriti za zrak, širom otvorenih očiju. Ruke su joj, zarobljene njegovim grudima, pokušavale odgurnuti ga od nje. Zatim su joj se oči ipak zatvorile, a usne razdvojile. Prošle su tri godine otkako ju nitko nije ovako poljubio.

Ljutit policajac ušao je u šator. »Stoppen,« naredio je. »Prestanite,« po­novno je povikao nakon što su ga ignorirali. »Ovo zabranjeno područje. Nije za turiste.«

»Oprostite,« ispričavao se Tom. »Pogriješili smo.«Policajac ih je sumnjičavo odmjerio, gledajući iza njih kako bi vidio jesu

li nešto pomaknuli ili dirali. »Vi sada otići, da.«Podignuo je i pridržao im šatorsko krilo i oboje su, sagnuvši se, prošli

ispod njegove ruke i spustili ogradu natrag na ulicu. Istim su se putem vra­tili u hotel u grobnoj tišini.

Na koncu je Tom promrmljao ispriku. »Oprosti.«»Nema veze.« Jennifer se trudila zvučati opušteno, smiriti svoj želu-

18 niz. Tko je tamo? (Prim. prev)

dac koji se još prevrtao. Na neki način i nije bila baš toliko iznenađena. Nakon tri godine bi ju poljubac, bilo kakav, natjerao da se ovako čudno osjeća. Što ju je iznenadilo bilo je ono što nije osjećala. Krivnju.

»Ne, stvarno. Žao mi je. Jedino sam se toga mogao sjetiti. Mislio sam da će nas to učiniti manje sumnjivima.«

»Ne znam kako smo mogli izgledati još sumnjivije,« odgovorila je, na­dajući se da će joj odglumljena ljutnja prekriti drhtanje glasa.

Tom je podigao obrve. »Pa, bila si prilično uvjerljiva.«»Kao da sam imala izbora?«»Bože, pa to je bio samo poljubac. Zaboravi.«Jennifer je prkosno pogledala u daljinu, a srce joj je još tuklo u grudima.

»Slušaj, sjećaš se kada sam rekla da sam se prije viđala s nekim i da je umro. Pa, mislim da bi trebao znati. Ja sam ga ubila.«

»Oh.« Vidjela je na Tomovu licu da je ovaj puta ostao bez riječi.»Zato za mene ne postoji samo poljubac. Ne više. Zato ćemo to jedno­

stavno zaboraviti, u redu?«

Central Station, Amsterdam, Nizozemska, 17:32 h

Telefon je hipnotički odzvanjao Tomu u uho.Ring-ring, ring-ringZatvorio je oči dok je čekao, a glavu je naslonio na stakleni zid telefon­

ske govornice.Ring-ring, ring-ring.Nije primijetio daje rijeka ljudi koji su jurili s Centraal Stationa nakrat­

ko nabujala zbog posljednjega pristiglog vlaka.Ring-ring, ring-klik.Tomove su se oči širom otvorile. S druge strane muk. Archie je uvijek

čekao da prva progovori osoba koja ga je nazvala. To je bio njegov vlastiti primitivni sustav prepoznavanja poziva.

»Archie, Fel. .. Tom je.«»Tome, hvala Bogu da si ti. Pokušavam te dobiti od sinoć. Gdje si to

dovraga odsjeo?«Tom je ignorirao pitanje. »Što je bilo?«»Sinoć me pronašao. Cassius.«»Kenjaš. Ne znaš je li to bio on. Nitko ga nikada nije vidio.« Želio je da

Archie nema pravo. Trebalo mu je to.

»Nisam rekao da sam ga vidio. Ali svejedno je to bio on. Rekao mi je da imamo još samo jedan dan. Da će me, ako mu ne nabaviš jaje, pronaći. A onda i tebe.«

»Sranje.« prosiktao je Tom u slušalicu. Pogled mu je nesvjesno odlutao prema ženi u telefonskoj govornici do njega. Činila se zbog nečega izner­virana.

»Još si s onom ženskom iz FBI-ja?«»Aha.«»Što planiraš?«»Rekao sam ti. Oni misle da sam ja provalio u Fort Knox. Pokušavam

riješiti cijelu tu zbrku.«»I da si uzeo što?«»Neke zlatnike. Jako skupe.« Tomu se oteo teški uzdah. »Mislim da će

ih prodati nekome u Istanbulu, ali ne znam kome.«»Istanbulu? Onda je jednostavno. Cassius sutra navečer tamo ima svoju

ilegalku. Zato mu trebaju ta jaja.«»Znači, želi zlatnike i jaja za istu stvar,« teško je disao Tom.»Zato nam je dao rok. Priča se da je izgubio mnogo novaca. Ubacit će i

neku svoju robu i potegnuti stare veze da bi sve dobro prošlo.«»Gdje?«»To je tajna. Ulaz samo na poziv. I jesi li onda za taj posao ili ne?«Tom je zatvorio oči. »Još razmišljam.«»Znači nisi definitivno odustao?«»Bio sam. Sad više nisam siguran.« Tom se naslonio na staklena vra­

ta.Nekoliko sekunda je šutio, a kada je progovorio, zvučao je zamišljeno.

»Znaš, kada sam se sinoć vratio u hotel nakon što sam tebe sreo, čuo sam Jennifer kako razgovara sa svojim šefom. Uglavnom, rekla mu je da može računati na nju da će učiniti sve da dođe do rezultata. Da ju nije briga što će biti sa mnom.«

»Rekao sam ti.« Archie je trijumfirao. »Njima ne možeš vjerovati.«»Znam, ali ovo mi nema smisla.«»Itekako ima smisla. Ona je takva.«»Ne mogu tek tako ustati i otići obaviti posao.«»Zašto ne?«»Zbog sto razloga. Kao prvo, ostavio sam sat u hotelu, a taj sat mi je

dala majka.«»Pa, otiđi u hotel i uzmi ga. Imaš vremena.«

»A moj pribor?«»Sve je na uobičajenome mjestu. Sinoć sam ga poslao.«»Kako si znao da će mi trebati?« Tom je gotovo šaptao.»Jer te poznajem, Tome. Dobar si momak. Ti me ne bi napustio. I meni bi

bilo drago da je njezina ponuda bila stvarna. Da imaš prigodu izvući se. Ali čuo si što je rekla. Prepušteni smo sami sebi. Kao i uvijek. Moramo učiniti ono što je dobro za nas.«

»Ok.« rekao je Tom ledenim glasom. »Pobijedio si. Nabavit ću Cassiusu jaje. A onda brišemo.«

Sjedište FBI-a, Washington DC, 28. srpnja, 13:42 h

Bob Corbett nagnuo se prema zvučniku. »Ponovi, molim te.«»Rekla sam da je izišao.« U sobi se začuo Jenniferin glas. »Rekla sam

mu da moram nešto obaviti i da na nekoliko sati izađe. Dijelimo sobu, pa je razumio.«

»Ok, Brownice, hvala. Vidjet ćemo što ćemo s tim tragom u Istanbulu. Javi se poslije.« Corbett je pritisnuo tipku na zvučniku i prekinuo liniju.

»Dijele sobu?« zarežao je John Piper, crven u licu. »Što ona kojeg vra­ga misli? Prije tri dana Kirk nam je bio glavni osumnjičenik. Kakvu ti to predstavu vodiš, Bobe?«

»To se zove krinka, Johne« prosiktao je Corbett. Ali ni njemu baš nije bilo jasno što je ona mislila. »Mislio sam da si ti prije radio na terenu? Ne možeš svaki put birati gdje i s kim ćeš odsjesti.«

Okrenuo se u stolici prema ostalima koji su mu sjedili nasuprot za ula­štenim drvenim stolom. »Onda, što mislite?«

Prvi je govorio direktor FBI-a Green. »Izgleda da joj Kirk stvarno po­kušava pomoći. Najprije amsterdamska veza, a sada i ovo s Istanbulom. To je dobro. Možda bi mu trebali ponuditi njegov stari posao!« Svi za stolom su se nasmijali.

Svi osim Johna Pipera. »O, da, Kirk je sjajan,« rekao je sarkastično. »Samo što smo otkad se on pojavio izgubili zlatnik od osam milijuna do­lara, u Londonu je ubijen čovjek i za dlaku smo izbjegli veliki diplomatski skandal. Uozbiljimo se. Čovjek je izvan nadzora.«

»Smiri se, Johne,« prekinuo ga je Green. »Još nitko ne zna što se točno dogodilo u Londonu, a što se tiče Francuza, oni su u stanju od svega napra­viti diplomatski skandal. Ja mislim da nas je Kirk sve iznenadio. To nisu

djela čovjeka koji se osjeća krivim.«»Kako ćemo znati što se stvarno događa?« ustrajao je Piper. »Rekao

sam vam da Brovvnica nije dorasla ovome slučaju. Ja znam toga Kirka - s njim nikad ništa nije kako izgleda. I sada je nju uvjerio da on nema ništa sa svim tim.«

»Možda stvarno imaš pravo,« polagano je rekao direktor Green. »Ali budući da smo tu gdje jesmo, koje su nam ostale mogućnosti? Predlažeš li da je jednostavno skinemo sa zadatka? Ja još mislim da imamo veće izglede saznati gdje su zlatnici i tko ih je ukrao uz Kirkovu pomoć nego bez nje.«

»A ja mislim da će Brownica uspjeti,« rekao je Corbett. »Ne može si dopustiti da ne uspije i ona to zna. A Kirka treba netko motriti.«

Tajnik riznice Young nagnuo se naprijed, a ćela mu je zasjala poput zr­cala. »Da vidimo što će još skupa iskopati. Ako nam Kirk postane problem, uklonimo ga iz jednadžbe. Jednostavno. Ako je on provalio u Fort Knox, okrivit ćemo ga za to. Ako nije, siguran sam da možete pronaći nešto drugo što ćete mu prišiti. Ionako su manji izgledi da nešto o Kentauru procuri ako je on unutra.«

Corbett je klimnuo glavom.»U međuvremenu se moramo pobrinuti da Brownica ima zaleđe. Johne,

ti ćeš srediti s nekim iz našega veleposlanstva da ih oboje ima na oku. A ti, Bobe, spakiraj i pripremi svoj tim. Ako tvoja cura treba pomoć, hoću da sjedneš u sljedeći zrakoplov i odeš tamo. Mi ne ostavljamo svoje ljude na cjedilu. Nikada nismo i nikad nećemo.«

Hotel Sedam mostova, Amsterdam, Nizozemska, 21:33 h

Pao je mrak kada je Jennifer začula da netko kuca na vrata. Tom je bio vani više od tri sata. Ona se za to vrijeme odmorila i okupala. »Uđi,« viknula mu je.

»Kako je bilo?« upitao je Tom ušavši u sobu.»Hvala, dobro. A tebi?«»O, samo sam malo prošetao uokolo.« Tom je ulio čašu vode s ledom iz

vrča koji je stajao na ormariću. »Vani je užasno vruće.«»Pričaj mi. Zar ovdje u Europi nisu čuli za rashladne uređaje?«»Jesu, čuli su. Samo što ne vjeruju u njih.«»Ima li novosti?«

»Nazvao sam prijatelja da ga pitam zna li što o toj vezi u Istanbulu.«»I?«»Rekao je da ne zna ništa.« Tom je nestao u kupaonici i ponovo se poja­

vio stavljajući sat na ruku. Krenuo je prema vratima.»Opet izlaziš?« u Jenniferinu glasu osjetilo se iznenađenje.»Aha. Moram nešto obaviti.«»Što?« stavila je ruku na njegovu.»Nešto osobno. Nema veze ni s tobom ni sa zlatnikom. Vratit ću se za

nekoliko sati.«Oklijevajući je koraknula natrag. »Sjeti se da ti i ja imamo dogovor. Ti

zezneš, oboje propadamo.«Uputio joj je brz osmijeh. »Ne brini se. Naš dogovor mi jednako znači

kao i tebi.«Čim su se vrata zatvorila i zvuk Tomovih koraka nestao u tišini, Jennifer

je svoje štikle zamijenila tenisicama, sjurila niza stubište i izišla na ulicu. Prvo je pogledala na jednu, pa na drugu stranu u tamu, no ulica je bila prazna. Zakasnila je.

A onda ga je ugledala - tamna sjenka uz zid od cigle na tren obasjana svjetlima auta koji je skretao iza ugla u daljini. Bio je to Tom.

Jennifer je zastala grleći ugao ulice i svako malo na trenutak ugledala njegov zatiljak i ramena kada bi prošao ispod ulične svjetiljke. Slijedila ga je preko mosta, pored Waaga na trgu Nieuwmarkt i njegovih restorana na otvorenome sve dok nepogrešivi sjaj nadolazećih izloga nije potvrdio kamo se kretao. Die Wallen. Četvrt crvenih svjetiljki.

Nakon dvjestotinjak metara, Tom je kleknuo kao da će svezati vezice, a onda naglo jurnuo u sporednu uličicu. Jennifer se dala u trk. Srce joj je udaralo kao ludo. Kamo je išao? Zašto sada? I zašto joj nije mogao reći?

Usporila je, priljubila se leđima uz zid i rukom napipala ugao ulice. Na­kon nekoliko metara uličica se nastavljala na trgić, a na suprotnoj strani druga je uličica vodila na usporednu ulicu.

Trgićem su dominirala tri jednaka staklena izloga čija je svjetlost oba­sjavala uličnu kaldrmu tamnocrvenom bojom. Nasuprot njih se u mrklu noć uzdizao tamni betonski zid s izblijedjelim ostacima murala posveće­noga davno zaboravljenom Svjetskom danu borbe protiv side.

Tom je stajao pred srednjim izlogom i kroz otvorena vrata razgovarao s njegovom trenutačnom stanovnicom, zgodnom mladom djevojkom s ne­davno napravljenim silikonskim grudima. Dok je govorila, kratka plava kosa joj je nestašno poskakivala; usne su joj bile našminkane žarkocrve-

nim ružem. Njezino mliječnobijelo tijelo bilo je utegnuto kričavoplavim grudnjakom i gaćicama.

Tom se nagnuo prema djevojci i nešto joj šapnuo u uho. Ona se nasmi­jala, a glas joj je odzvanjao uličicom poput staklenog zvona dok joj je Tom pružao nešto što je izgledalo kao diskretno savijenih nekoliko stotina eura. U ovim uličicama, i više nego dovoljno za seks.

Još se hihoćući, djevojka se pomaknula i Tom se nježno očešao o nju ušavši u lokal. Ušla je za njim, zatvorila vrata i navukla gusti crveni za­stor.

Jennifer se s nelagodom vratila na ulicu.»Gad.« izgovorila je dok joj se okretao želudac. Znala je da zapravo

nema pravo biti uzrujana, pa čak ni iznenađena. Tom je, na kraju, ipak bio lopov. Zašto bi onda i očekivala od njega da se ponaša drugačije od ostalih hulja s kojima se tijekom godina susrela?

»Hašiš? Ecstasy? Kokain?« Jennifer je u čudu podignula pogled i ugle­dala Rastafarijanca s dreadlocksima. U mraku mu je vidjela samo krupne, izbuljene oči i joint koji mu je visio u uglu usta.

»Ne, hvala.«»Doooobar.« Da bi dokazao svoju tvrdnju, snažno i dugo je povukao

dim i zakolutao očima zadržavajući dim u plućima.»Ne, hvala,« nepokolebljivo je šapnula.On se tada mrmljajući odvukao dalje dok su na svjetlu uličnih svjetiljki

žmirkale fluorescentne pete njegovih bijelih tenisica.Jennifer je, odmahujući glavom, još jedanput provirila iza ugla i izne­

nadila se. Zastor u izlogu lokala u koji je Tom prije nekoliko minuta ušao ponovno je bio razmaknut. Plavokosa djevojka zapalila je cigaretu i sjedila na kožnatoj barskoj stolici u izlogu, spremna, kako se činilo, za sljedećeg klijenta. Što se dovraga upravo dogodilo?

Jennifer se uputila niz uličicu. Kada je stigla do izloga, djevojka joj se lijeno osmjehnula. Iza nje, u pokrajnjoj prostoriji, na dnu kreveta ležale su netaknute pomno složene bijele plahte. U sobici nije bilo nikoga.

Jennifer je pretrčala preko ostatka trga i onda niz uličicu do suprotne ulice. Toma nije bilo nigdje.

Vratila se pored plavokose djevojke na glavnu ulicu. Što sada, pitala se. Znala je da joj na kraju preostaje samo jedno. Vratiti se u hotel.

»Hoe veell«,»Molim?« upitala je Jennifer koju je preplašio krupni muškarac koji se

odjednom pojavio iz mraka.

»Koliko?« upitao je na engleskom s jakim naglaskom, saginjući se k njoj. Topli dah mu je vonjao po pivu.

Jennifer je koraknula unatrag. »Ne,« rekla je. »Pokušajte tamo dolje.« Glavom mu je pokazala prema ulici iza sebe.

Muškarac se grohotom nasmijao i zgrabivši je oko struka, podigao jeu zrak. Jennifer je znala da bi ga se mogla riješiti udarcem donjeg dijela dla­na u grlo, ali ga nije udarila. Spriječilo ju je nešto što je ugledala preko muškarčeva ramena. Na vrhu stuba kuće udaljene od njih nekih 4,5 metara pojavila se silueta.

Bio je to Tom. Sinulo joj je. Prostitutkina soba vjerojatno je imala vrata koja vode u tu kuću.

»Tristo eura,« rekla je muškarcu Jennifer. On ju je ispustio kao gromom pogođen, zakrilivši ju svojim širokim leđima kada je Tom pogledao lijevo i desno po ulici i krenuo.

»Koliko?« pitao je s nevjericom.»Tristo. Ili tamo dolje, pedeset.« Čovjek se nesigurno zaljuljao na peta­

ma a onda sa priglupim klimanjem glave oteturao pored nje prema djevojci u plavom donjem rublju.

Tom je već bio pedesetak metara ispred nje. Vidjela je da se presvukao jer je sada bio sav u crnom, a preko jednog ramena mu je bila prebačena velika naprtnjača.

Primijetila ju je tek kada je promijenila smjer i krenula lijevo - siluetu što se provlačila pokraj kuća ispred nje. Nekoga tko je pratio Toma.

Najprije je nekoliko minuta mislila da umišlja, da čovjek samo hoda istim smjerom. Ali kada je požurio između auta i iza drveća, skrenuo kada i Tom, zastao kada i Tom, pomisao da umišlja nestala je. Zato se držala podalje, pazeći da bude pedesetak metara iza njih.

Oni su nastavili, prošavši pored auta koji su bili parkirani pored obiju obala kanala pored šarenog metalnog zida. I bicikala koji su bili posvuda, mnoštvo bicikala, zavezanih za drveće i ulične svjetiljke i ograde i promet­ne znakove. Što su dublje ulazili u grad, tupi bas bendova koji su svirali uživo i smijeh studenata postupno su slabjeli. Ispred nje, najprije Tom, a onda i muškarac, su skrenuli desno. Jennifer je sporo prišla uglu ulice i oprezno pogledala oko sebe.

Obojica su nestala.

DESETI DIO

Muzej Schenk, Amsterdam,Nizozemska, 22:59 hPrizemni ulaz nije dolazio u obzir. Bio je preblizu kontrolnoj sobi u kojoj su noću boravila trojica stražara, jednim okom prateći monitore nadzornih kamera, a drugim TV. Minute između ophodnji ispunjavao im je niz raznih kvizova i prevedene američke zabavno-humoristične serije.

Tom je znao da će morati ući preko krova, ali taj će ulaz biti gotovo jednako težak kao i onaj na glavni ulaz. Zgrada je na svom najnižem dijelu imala četiri kata. Mogao je upotrijebiti kuku s komprimiranim zrakom, no, za razliku od onoga što se vidi u filmovima, zapravo nema jamstva da će se ona zakačiti za bilo što. Ostajao mu je samo staromodni način. Teški način. Tom je još jedanput provjerio je li ulica prazna i počeo se penjati po udaljenoj desnoj strani zgrade, podalje od kamera s ulaza.

Većini ljudi bi samo pročelje muzeja Schenk bilo nepremostiva zapreka, ali Tom je znao da je zgrada muzeja stara i da je malter bio ispucan i osi­pao se. Kretao se glatko, prstima tražeći uporišta i podižući se stopalima stavljajući ih u plitke utore između cigli. Dekorativni dio blago izdignut od glavnoga zida omogućio mu je privremeno olakšanje. Obično bi nekoliko mjeseci planirao takav posao. Noćas nije imao taj luksuz, nego samo bilješ­ke koje mu je Archie priredio.

Kada je bio na oko 4,5 metra iznad zemlje, premjestio se pola metra do debelog metalnog oluka. Dvije minute nakon toga zamahnuo je lijevom, zatim i desnom rukom preko zidića i uspeo se na krov. Ležao je tako ne­koliko minuta boreći se za dah, suhih usta i bolnih mišića u kojima se ra­zlijevala mliječna kiselina. Iznad glave su mu svjetlucale zvjezdice, sjajni dragulji prostrti po baršunastom crnom jastuku.

Oglasio mu se sat. Stigao je točno na vrijeme.Podigavši se na noge, iz naprtnjače je izvadio dugo najlonsko uže. Sve­

zao ga je za zidić i bacio niz sjenku obližnjeg drveta. S ulice je uže bilo gotovo nevidljivo, no pružalo mu je siguran spust. Ako zatreba.

Iza spuštena pročelja, na ravnome krovu bili su postavljeni veliki krovni prozori. Tom je čučnuo pokraj prozora koji je bio na samoj sredini zgrade.

Dvojica stražara su se točno u minutu pojavila na ulazu i baterijskim lampama pregledala prostoriju. Tom je imao četrdeset pet minuta do nji­hova povratka.

Iz naprtnjače je izvadio brusilicu na baterije. Uz tiho zujanje, zarezao je glatku površinu stakla u obliku velikog četverokuta. Odloživši brusilicu, izvadio je dvije Anver vakuumske hvataljke od koje je svaka mogla pod­nijeti teret od 30 kilograma. Položio ih je na staklo i otpustio njihove crne plastične poluge, stvarajući vakuum. Naglo je povukao ručke, a izrezani dio stakla se uz glasan lom čistim rezom odvojio od okvira.

Bio je unutra.

Na krovu zgrade preko puta, Kyle Foster raspakirao je svoju M24 i počeo je sastavljati. Iz zabave je to radio jednim zatvorenim okom, kao što su ih uvježbavali u Fort Benningu u Georgiji.

M24 je lako oružje s HS Precision kundakom od kevlara, grafita i fiber- glasa povezanih epoksidnom smolom. Nenapunjena i bez okvira, težila je samo pet i pol kilograma i imala domet od oko 800 metara.

Udobno smjestivši poznati oblik svoga oružja na rame, ponovno se sjetio poziva koji je te večeri primio, reskoga glasa koji mu je izdao upute.

»Slijedi Kirka. Drži se blizu. Zauzmi položaj nasuprot. I nemoj proma­šiti.«

Tom je spustio staklenu ploču i vratio vakuumske hvataljke u naprtnjaču. Zatim je prišao otvoru za klimatizaciju koji je bio smješten iza krovno­ga prozora. Kleknuo je i iz naprtnjače izvadio maleno Ramsey ATV vitlo koje je prilagodio baterijskom napajanju i pričvrstio ga omotavši uže oko debelog vrata klimatizacijskog otvora i prikopčavši ga s obiju strana vitla. Pokrenuo je vitlo i s bubnja odmotao oko metar uskog čeličnog kabela.

Stojeći pored krovnoga prozora, navukao je opremu i prikopčao kabel na remenje koje je imao na crnom kombinezonu. Naposljetku je stavio crnu skijašku masku čiji se materijal s poznatom intimnošću prilagodio njegovu licu. Bio je spreman.

Čučeći se spuštao kroz rupu koju je napravio. Pritisnuo je tipku na da­ljinskom upravljaču i tiho se spuštao u prostoriju, dok mu je vitlo pridrža­valo težinu.

Pod galerije bio je nekih 6 metara ispod njega, a sama prostorija imala je oko 80 četvornih metara. Jedina vrata vodila su u hodnik iz kojega se glavnim stubištem spuštalo na donje katove.

Bijeli zidovi galerije jezovito su svijetlili na mjesečini, a polutamu je prekidalo povremeno bljeskanje crvenih lampica nadzornih kamera u pro­storiji. Na zidovima se smiono redao niz umjetnika iz raznih razdoblja. Rothko do Rembrandta. Modigliani do Moneta.

Kroz otvorena vrata naziralo se blijedo zeleno svjetlo. S Archijevih na­crta znao je da je to bila kontrolna ploča za infracrvene zrake koje registri­raju sve što dotakne pod. Ali pod mu nije bio važan. Kao ni statična kamera usmjerena prema ulazu. Ali dvije kamere smještene na suprotnim kutovima prostorije čije su staklene oči ritmično svakih deset sekundi pregledavale galeriju, njima se morao pozabaviti. Obje su bile usmjerene prema slikama i skulpturama i izložbenim vitrinama na donjem dijelu zidova i podu, obu­hvaćajući visinu od najviše 3 metra. Viseći upravo ispod krovnoga prozora na sredini sobe, Tom je bio izvan njihova vidokruga.

Posegnuo je u svoju naprtnjaču i izvadio malu podvodnu pušku. JBL Mini Carbine puška, kakva se obično drži na čamcima za spašavanje, ima­la je podvodni domet od oko 2 metra, no na kopnu i uz nekoliko preinaka, domet joj se povećavao na 6 metara. Procijenio je da je udaljenost do zida iznad kamere na lijevome zidu bila sigurno unutar dometa.

Pročistio je grlo pa pritisnuo okidač, a strelica je vukući tanko najlon­sko uže bljesnula preko sobe i zabila se u zid, ukopavajući svoj čelični vrh vrlo duboko. Ispalio je drugu strelicu iznad druge kamere u suprotnome kutu.

Nakon što su obje strelice bile na svojim mjestima, umetnuo je krajeve užadi u zatezač i okretao ručicu dok se nisu zategnula. Pogledao je na sat. Još trideset pet minuta.

Tom se pričvrstio na najlonsko uže koje se sada protezalo dijagonalno po prostoriji i otkopčao se s čeličnog kabela. Prekriživši gležnjeve oko užeta, leđima okrenut prema podu, prebacio se preko sobe do iznad kamere na desnome zidu.

Pružio je ruku dolje, pričvrstio crnu kutijicu na žicu koja je video-signal prenosila natrag do kontrolne sobe. Kada je se aktivira, ona u svoj mali memorijski čip pohrani dvije minute video snimke, a onda se prebaci na puštanje snimke i preko trenutačne slike prenosi ono što je prije snimlje­no. Tom je uključio napravicu, pričekao dvije minute da počne puštanje snimke i onda se premjestio do druge kamere gdje je ponovio proces. Još dvadeset pet minuta.

Tom se prebacio natrag do sredine prostorije, gledajući preko ramena dolje prema podu. Pogled mu je uzvratila četvrtasta izložbena vitrina. Kroz

njezin stakleni poklopac, u polutami je svjetlucao zlatni filigran oko zelene površine Fabergeova jajeta. Tom se nasmiješio. Iako je to nerado priznao, uživao je. Uzbuđenje je još bilo tu.

Ponovo se prikopčao na čelični kabel koji je visio s krova i pritisnuvši tipku na daljinskom upravljaču, spustio se licem prema dolje sve do stakle­noga izloga. On je bio na elegantnome stupu od brušenoga čelika koji se širio u veliko četvrtasto postolje čije su stubičaste izbočine bile široke oko 5 centimetara.

Tom je ponovo pritisnuo tipku na daljinskom upravljaču i spustio se is­pod razine vitrine, pregledavajući metalni stup, sve dok se nije spustio do samo šezdesetak centimetara iznad tla. Tik prije proširenja na stupu, Tom je pronašao metalnu pločicu koju je tražio. Pogledao je na sat. Još petnaest minuta.

Iz unutarnjega džepa radnog odijela izvadio je tanki električni odvijač i pažljivo odvojio pločicu čija su se četiri vijka prilijepila za magnetizirani vrh prije nego što ih je odložio na gornju stubu postolja stupa.

Zavirivši u rupicu koju je skrivala pločica, Tom je ugledao dvije žice. Kao što je Archie predvidio, one su najvjerojatnije napajale prilično jed­nostavan indikator pritiska koji bi reagirao ako bi netko podignuo jaje sa stalka. Između dviju žica ubacio je malu metalnu kopču koja je prerezala izolaciju do golih žica. Prilično lako.

Pritisnuo je tipku na daljinskome i vitlo ga je povuklo gore preko vrha staklene vitrine. Još jedanput posegnuvši u svoje radno odijelo, izvadio je dijamantni nožić kojim je u staklu ocrtao veliki krug. Donjim dijelom dlana elegantno je udario krug koji se otkinuo i upao u vitrinu, odbijajući se o vrh jajeta.

Tom je pružio ruku u vitrinu i prstima u rukavici obuhvatio svilenkastu površinu jajeta. Zastavši na tren, podignuo je jaje, a unutar vitrine začuo se tihi škljocaj. Ali alarm se nije oglasio. Iako je prekidač bio aktiviran, strujni krug je neprekinuto tekao kroz sekundarni strujni krug koji je bio pričvrstio na žice.

Prošlo je četrdeset minuta. Još pet. Upravo dovoljno da iziđe.Ugurao je jaje u jaknu i pritisnuo tipku na daljinskom upravljaču. Čim

su mu glava i ramena izronile kroz otvor, zaustavio je vitlo i rukama se uzdignuo kroz njega.

I onda ju je primijetio. Crvenu točkicu nasred svojih grudiju. Tom se ukočio, paraliziran. Istog trenutka znao je da je to bio laserski nišan dale­kometne puške.

Crvena točkica preselila se na njegovo lice, pa niz ruku, klizeći mu niz rukavicu do motora vitla. Tko god da je bio, bio je na krovu zgrade s druge strane kanala. I poigravao se njim.

Začuo se pucanj. Motor se razletio u erupciji vrućeg metala i iskri. Kabel se odmotao, odbacujući Toma u prostoriju ispod.

Instinktivno je ispružio ruku i nekako uspio zakačiti zategnuto najlon­sko uže ispod svoje lijeve ruke. Ono ga je uspravilo, snažno i naglo, išča­šivši mu ruku u ramenu. Grozničavo se držao za uže, jednu ruku u laktu pridržavajući drugom rukom, teško dišući od straha i bola. Što se dovraga događalo? Tko je to bio?

Uže je popustilo 5,6 centimetara. Rasklimana snažnim udarom, strelica s lijeve strane polako se počela izvlačiti kroz drvo i žbuku. Tom je držao dah. Pet sekundi. Deset sekundi.

Strelica se oslobodila i on se stropoštao na pod.Čim je dotaknuo pod, čitavu je prostoriju preplavila eksplozija zvukova.

Svjetla koja su naglo zabljesnula zaslijepila su Toma, a sobom se razlijegao zvučni udar sirena i zvona. Teturavo se podignuo na noge i bespomoćno pokušao doći do izlaza, no golema čelična vrata zalupila su mu se pred nosom. Nije bilo izlaza. Bio je ulovljen.

Jennifer je trebalo nekoliko sekunda da, čučeći na krovu muzeja kamo se uspela pomoću Tomova užeta, shvati što je predstavljala crvena točkica koja je plesala po Tomovu tijelu.

Pa ipak, zvuk pucnja ju je u trenu paralizirao. Tek kada je začula prodo­ran zvuk alarma koji se dolje oglasio, potrčala je prema krovnome prozoru. Sada je stajala gledajući dolje u Toma kroz rupu na staklu.

»Zabavljaš se?« glas joj je zvučao poput raspukloga kamena.»Ti? Brzo, vadi me odavde.«»Mislim da neće ići.«»Gledaj, nije ono što ti se čini.«Ugledala je razbijenu staklenu vitrinu i maskiranu figuru pod sobom.

Bilo je upravo to što se činilo. Kako je mogla biti tako glupa i pomisliti da svi drugi griješe?

»Nije?« hladno se nasmijala. »Nego što je onda?«Tom je skinuo skijašku masku s lica. Kosa mu je bila vlažna i razbaru­

šena, a oči velike i tamne. »Imam samo devedeset sekundi prije nego što dođu stražari. Poslije ću ti objasniti.«

»Ne, objasnit ćeš mi sada.« Ni sama nije znala zašto ga uopće sluša - za­

što nije otišla ravno na policiju čim je pronašla uže kako visi niza zid mu­zeja.

»Nema vremena,« rekao je molećivim glasom Tom.»Ja ga imam mnogo.«»Fabergeovo jaje koje sam ukrao u New Yorku je bilo za Cassiusa. Znaš

li tko je on?« Klimnula je glavom. »Bila su dogovorena dva jaja, ali, vidiš, odlučio sam odustati. Cassius je zaprijetio da će me ubiti ako mu do sutra ne nabavim robu.«

»Zašto mi nisi rekao?«»Jel’ bi to nešto promijenilo? Kakav izbor sam imao?«»Imali smo dogovor. Trebao si mi vjerovati.« Oči su joj hladno zasjale,

ali je sada bila manje sigurna.Tom je odmahnuo glavom tužno se osmjehnuvši. »Čuo sam te prije neku

večer, Jennifer. Kako govoriš svome šefu da može računati na tebe da ćeš učiniti sve samo da dođeš do rezultata. Da te nije briga što će biti sa mnom. Moram se sam brinuti o sebi. Ne mogu se ni u koga pouzdati. Nikada i nisam.«

Jennifer je pocrvenjela. »I što onda planiraš učiniti? Ukrasti jaje i onda nestati? Kamo?«

»Ono je za ilegalku koju Cassius organizira sutra navečer u Istanbulu.«Tom je nervozno pogledavao prema vratima. »Planirao sam otići tamo i

srediti sve jednom zauvijek. Za Harryja.«»Istanbul?« Istanbul je bio veza sa zlatnicima. »Zašto mi to nisi prije

rekao?«»Zato je Steiner zapisivao broj. Cassius je skupljao novčiće za svoju ile­

galku. Zlatnici i jaja vjerojatno trebaju biti zvijezde večeri.«Jenniferine misli su jurile. Ako se otkaže ilegalka, propustit će najbolju

prigodu da se domogne zlatnika. »Hvataj!«Dobacila mu je svoje uže. Tom ga je zgrabio i popeo se iz prostorije,

lupivši nogama otvor u staklu kada je kroz vrata ušao prvi stražar sa spre­mnom puškom.

Tom se nagnuo naprijed na koljenima, boreći se za zrak. Pogledao je Jennifer i progovorio hrapavim glasom. »Drugi put mi samo dobaci uže. Brbljati možemo poslije.«

Pomogla mu je da ustane. »Bježimo odavde.«Pobjegli su preko krovova obližnjih zgrada i spustili se užetom na ulicu.

Zatim su se vratili u hotel. Policijske sirene i rotirajuća plava svjetla gubila su se u daljini.

Pratio ih je par očiju u nevjerici. Kada su ušli kroz ulazna vrata hotela, čovjek je izvukao mobitel iz džepa sakoa.

»Jones je, gospodine... Ovdje je cirkus. Kirk je upravo provalio u muzej i neki luđak ga je pokušao skinuti puškom... Ne, promašio je. Brownica? Žao mi je, gospodine, ali čini se da je pomogla Kirku da pobjegne.«

Hotel Sedam mostova, Amsterdam, Nizozemska, 00:36 h

»Daj da pogledam.« Rekla je Jennifer napetim, čak uzbuđenim glasom. Adrenalin joj je još kolao krvotokom kada su stigli natrag u sobu.

»Jesi li sigurna?« Tom ju je sumnjičavo pogledao. »Već si dovoljno umi­ješana. Možda bi bilo bolje da tu staneš.«

»Pomogla sam ti pobjeći s mjesta zločina. Mogu li biti više umiješana nego što već jesam?«

Tom je kimnuo a onda joj uputio zbunjen pogled. »Znaš, stvarno cijenim ono što si tamo učinila.«

»Mora da sam poludjela. Ako itko sazna, to će me dokrajčiti. Znaš to.« Dok je govorila, krupne okrugle oči su joj blistale.»Aha.« Zastao je. »Zašto si to učinila?«»Nema jajeta, nema ilegalke. Nema ilegalke, nema zlatnika.«»Znači, samo zbog posla? Tom je zvučao gotovo razočarano.»Samo posao.« Nadala se da nije uočio oklijevanje u njezinu glasu.Jer je postojalo još nešto. Jer je dobro znala kako je kada drugi nepresta­

no sumnjaju u tvoje motive i tvoja djela. Jer je bila odlučila pružiti mu još jednu prigodu koju je njoj pružilo tako malo ljudi prije Corbetta.

Tom se nasmiješio, a svjetlucanje u očima odavalo je da je znao da mu nije sve rekla. »Pa, kakav god bio razlog, završit ćemo ovo zajedno. A sada, ispruži ruke.«

Iz džepa je izvadio jaje i nježno ga stavio u njezine skupljene dlanove. »O, Bože, predivno je,« ostala je bez daha, milujući glatku zelenu po­

vršinu, prstima prelazeći po pozlaćenim cvjetovima koji su se uvijali oko ukovitlanih stabljika.

»Zovu ga Jaje s maćuhicama,« rekao je. »Ono mi je jedno od najdra­žih.«

»Zašto?«»Pokazat ću ti.« Otvorio je jaje i iz njega izvadio zlatni umetak u obliku

srca s jedanaest vratašaca pričvršćenih na predivno ukrašenom postolju.

Otvorio je par vratašaca, a iza njih su se ukazala sumorna, blijeda lica.»Minijaturni portreti carske obitelji. Uvijek sam mislio kako izgledaju

jako tužno, kao da znaju što će im se dogoditi.«»Misliš na rusku revoluciju?«»Mislim na to da su ih boljševici sve pobili, zaplijenili zbirku i prodali je

kako bi financirali Staljinovu vojsku. Prema mojemu mišljenju, ovaj komad priča povijest Rusije. Sve je tu. I slava i užas.«

»Koliko ukupno ima jaja?«»Faberge ih je izradio pedeset. Osam je izgubljeno. U Kremlju je još

deset, a jedan ruski milijarder nedavno je od obitelji Forbes kupio devet. Ostala su u rukama muzeja i privatnih kolekcionara.«

»Jesi li ikada bio u iskušenju zadržati za sebe nešto što si ukrao tijekom svih ovih godina?«

»Nikada.« osmjehnuo se Tom. »To je prvo pravilo koje naučiš. Ne možeš si priuštiti da se zaljubiš u bilo što što uzimaš.« Pružio je ruku i ona mu je vratila jaje. Zamotao ga je i položio na stolić.

»A sada bi bilo dobro da se odmorimo,« rekla je. »Sutra ću nas odvesti do Istanbula. Nadam se da će tamo isplivati zlatnici.« Zastala je. »Usput, tko je bila ona djevojka?«

»Koja djevojka?«»Ona tamo.« pogledala ga je u oči. »Plavuša sa stilom odijevanja iz

Victoria’s Secret kataloga.«»To je Fleure, cura kojoj ujutro trebam dostaviti jaje. Ona mi je samo

poznanica. Zašto? Ljubomorna si?« upitao je Tom praveći grimasu.»Samo ti sanjaj!« slegnula je ramenima i zanemarila pitanje. »Hoćeš da

bacamo novčić tko će spavati na podu?«»Ne treba,« velikodušno je odgovorio Tom. »Krevet je tvoj.«

Istanbul, Turska, 29. srpnja, 17:43 h

Čajoteka Ilesam Lokali nalazi se odmah pored Divan Yolua, antičke ceste koja vodi do ruševina rimskoga hipodroma. Iza debelih zidova njezina vrta zveket tramvaja i zaglušujuća vika uličnih trgovaca zamjenjuje hladna, ka­mena tišina i tiho lupkanje kockica na raskošno izrezbarenim pločama za trik-trak.

Kao i obično, zrak je bio ispunjen dimom vodenih lula - mučno slatkasta mješavina duhana s ukusom jabuke posutog po bezgraničnoj zalihi užare-

nog ugljena koju je stalno obnavljao žilavi starac koji se smrtno ravnodu­šan vukao između stolova.

»Ti si već bio ovdje?« upitala je Jennifer kada su sjeli na šareni jastuk u udaljenom kutu lokala.

»Jednom sam proveo neko vrijeme ovdje,« rekao je Tom, pokušavajući privući konobarevu pozornost.

»Na mnogo mjesta si proveo neko vrijeme,« primijetila je.»I više nego što je trebalo. Što hoćeš, čaj od jabuke ili kavu? Samo da

znaš, čaj je tako sladak da ćeš imati osjećaj da će ti zubi ispasti, ali je kava toliko gorka da ćeš od nje škrgutati zubima.«

»O, Bože, koji izbor. Kavu ću, mislim.« Tom je naručio kavu i čaj koji su se za nekoliko trenutaka pojavili. Čaj se pušio u malenoj zakrivljenoj čaši, a kava se u svojoj porculanskoj posudici pjenila poput otopljenog olova.

»I zašto smo došli ovamo?« upitala je Jennifer, otpijajući kavu i gledajući oko sebe.

»Jer nam trebaju informacije, a ovdje ih se može dobiti,« objasnio je Tom i ispružio noge na klupicu.

Jennifer je bila nazvala Corbetta i rekla mu što je Tom saznao - da se u Istanbulu održavala ilegalna dražba i da oboje idu tamo u slučaju da se pojave zlatnici. On se složio s njezinim planom i rekao joj da se pazi.

Ulovili su zrakoplov iz Amsterdama u 11 sati. Putovanje je bilo pomalo neugodno, jer su oboje bili svjesni da se odnos među njima promijenio, no ni jedno od njih nije razumjelo na koji način.

Odjednom je blizu ulaza u vrt nastala nekakva gužva. Dvojica krupnih muškaraca s metaliziranim sunčanim naočalama i u sjajnim sivim odijeli­ma ušla su u vrt i brzo skenirala nazočne. Zatim su, očito zadovoljni viđe­nim, preko ramena kimnuli glavama.

U vrt je ušetala bačvica od čovjeka čije je lice gotovo u cijelosti bilo pre­kriveno divljom crnom bradom koja se spajala s valovitom crnom kosom. Oči su mu bile skrivene pod naočalama Ray Ban debelih okvira od kornja­čina oklopa. Nosio je svilenu crnu košulju s tri gornja gumba otkopčana, a oko vrata su mu sjali debeli redovi zlatnih lančića.

Još dvojica muškarca ušla su iza njega, a pod lijevim pazusima bila im je izdajnička kvrga. Konobar se nervozno uspetljao vodeći ih do najvećega stola u najdebljoj hladovini.

»Tko je to?« prosiktala je Jennifer.»Amin Madhavy. Lažljivac i lopov,« tiho je odgovorio Tom.

»Znači, tvoj prijatelj?«»Kako si pogodila?« namignuo je Tom. »Dođi, mi smo na redu.«Tjelohranitelji, naručujući pića, nisu primijetili da im prilazi.»Madhavy-bey.« Tom je upotrijebio epitet iz poštovanja koji se koristi

samo u formalnim pozdravima. »Jesi li se vratio po novu lekciju?«Čovjek si je umiješao jednu, zatim dvije, a onda i tri žličice šećera u

kavu. »Kirk-bey,« konačno je rekao svojim piskutavim glasom s jakim na­glaskom. Podignuo je pogled i nasmiješio se. »Dobrodošao.«

Tjelohranitelji, koji su se bili okrenuli i posegnuli u svoje sakoe, opustili su se. Madhavy im je prezirno mahnuo da se maknu.

»Sad je prekasno, vi nesposobne budale!« zarežao je. »Već bih bio mrtav da me je namjeravao ubiti.« Ponovno se opustio i osmjehnuo. »Nemam pojma zašto se uopće trudim.« Slegnuo je ramenima. »Dođite, pridružite mi se.«

Dok su sjedali, pažljivo je odmjerio Toma. Šalica kave je u njegovim debelim smeđim rukama izgledala kao minijatura.

»Što te dovodi u Istanbul? Koja jadna dušica će ovaj put imati tu nesreću da je ti posjetiš?«

Tom je odmahnuo glavom. »Zar nisi čuo? Prestao sam.«»Ha! Ti izgleda misliš da sam ja budala.«»Ozbiljan sam.«»Što onda radiš ovdje?«»Zapravo, nešto tražim.«»Ah! I treba ti moja pomoć.«»Ovo je tvoj grad, Amine. Koga bih drugoga pitao?«Madhavy je klimnuo, podižući obrve. »To je istina.«»Znaš li nešto o prodaji koja će se dogoditi večeras? Dražbi umjetnina,

skupih umjetnina.«»Tako.« Madhavy je spustio šalicu. »Znam za to, naravno, ali lokacija je

vrlo tajna. Čak ni ja ne znam gdje će se održati, prijatelju stari...«»Ok, prijatelju stari. Reci koja ti je cijena.«»Cijena! Misliš da Amina Madhavyja možeš potkupiti?« povisio je glas

i sumnjičavo pogledao oko sebe. Zadovoljan jer ga je čulo dovoljno ljudi, nagnuo se naprijed i šapnuo, »Revanš.«

Madhavy je dao znak rukom i na stolić između njih donesena je velika ploča za trik-trak. »Prošli put mjesecima nisam smio ovamo pokazati lice. Ovaj put nećeš biti te sreće.«

Tom se osmjehnuo. »Dobro. Pobjednik je tko prvi dobije pet bodova. Žuri

mi se. Ako ja pobijedim, ti mi kažeš lokaciju. Ako ti pobijediš... što ako ti pobijediš?«

Madhavy je pokazao na Tomovo zapešće. »Ako ja pobijedim, dobivam tvoj sat.«

Tom je oklijevao. Njegov sat. Sat koji mu je majka ostavila. Ali što je drugo mogao? »U redu,« složio se.

Dok su razgovarali, Jennifer im se približila. »Ona je sa mnom,« rekao je Tom ne podižući pogled dok je na brzinu slagao žetone. Madhavy je za­režao nekoliko riječi i tjelohranitelji su je propustili do stola.

Kada je igra počela, nastala je jezovita tišina. Obojica su igrali arapskim stilom, žestoko bacajući kockice palčevima i premještajući žetone prije ne­goli je većina promatrača uspjela vidjeti koji su se brojevi uopće okrenuli.

Trik-trak ili shesh besh kako ga zovu Arapi jedna je od najstarijih druš­tvenih igara na svijetu. Neiskusnome igraču može se činiti igrom na sreću u kojoj kockice okrutno određuju nečije poteze. Ali igračima kao što je bio Tom koji je znao taktički izvući prednost koristeći se svojim poznavanjem vjerojatnosti i sposobnosti blefiranja, sreća je bila pomagač.

Madhavy je dobro počeo i Tom se nije iznenadio kada je osvojio dvo­struko više od njega u sljedećem krugu. Tom je izgubio prvu partiju vri­jednu dva boda.

Madhavy je sagnuo glavu prema ploči, a njegov prethodni trijumf naglo je nestao kada se na ploči dogodila iznenadna promjena položaja žetona koja je među promatračima potaknula uzbuđeni žamor. Psujući svoju ne­sreću na vatrenom turskom, Madhavy je bio prisiljen ostaviti jedan žeton nepokriven. Predosjećajući dobru prigodu, Tom je povukao potez i u trenu se igra pretvorila iz igre od jednoga boda u igru od četiri boda. Bacajući kockicu, Tom je gledao Madhavyja u oči, ne trudeći se pogledati što je do­bio. Uzdasi iz publike bili su dovoljni. Pogodio ga je. Madhavy se na kraju gnjevno prepustio.

Četiri-dva za Toma.Madhavy je zarežao još jednu narudžbu kave i viknuo na jednog od

svojih tjelohranitelja jer je pričao. Budući da je Tom bio samo jedan bod od pobjede, Madhavyju nije preostajalo ništa drugo nego sada dobiti tri uzastopne partije.

Promatrači su tiho žamorili hraneći se rastućom napetošću. Tom je ugledao masnu mrlju znoja na Madhavyjevu čelu. Vidio je da se Madhavy tu pokazivao, da je bio pred svojim ljudima. Tom je morao igrati vrlo pažljivo.

Nova partija počela je ujednačenom razmjenom poteza i ni jedan igrač nije ostvario znatnu prednost. Nakon otprilike četiri bacanja, niz slabih ba­canja prisilio je Toma da promijeni strategiju na sve ili ništa. II’ pukovnik il, pokojnik.

Madhavy je dobro reagirao, zatvarajući većinu stupaca na svojoj strani. Tri bacanja poslije, Tom se smrznuo, baš kao Madhavy u prethodnoj parti­ji. S preostalih samo šest žetona, Madhavy je dobio dvostruku šesticu.

Backgammon. Tri boda za Madhavyja, a time i pobjeda.Mnoštvo je počelo pljeskati, a Madhavy je energično stisnuo Tomovu

ruku, sav ozaren. Tjelohranitelji su ga tapšali po leđima. Tom Kirk je pobi­jeđen. O tome će čitav grad pričati.

»Vrlo dobro,« rekao je Tom.»Više sreće drugi put, Kirk-bey.« Madhavy se nije trudio prikriti svoje

ushićenje. Tom je otpustio ručni sat i predao mu ga. Madhavy ga je podi- gnuo iznad glave kao maleni trofej. Malobrojna je publika još jedanput s odobrenjem zapljeskala.

»Dođi, idemo,« Tom je šapnuo Jennifer.»Idemo? To je to?« prosiktala je Tomu u uho. »A što je s ilegalkom?«Ustali su.Tom nije ništa rekao, nego ju je samo poveo prema izlazu čvrsto ju drže­

ći rukom za lakat. Ali Madhavy je povikao za njima.»Kirk-bey, čekaj.« Došao je do njih. »Dođi, daj da se rastanemo kao

prijatelji.« Zagrlio je Toma i ponovo mu stisnuo ruku.»Što je dovraga sad ovo bilo?« pitala je Jennifer dok su uranjali u užur­

bani žamor ulice.»Jesi li ikada čula za Teodozijevu cisternu?« upitao ju je Tom sa zago­

netnim izrazom lica.»Čiju cisternu?« Zbunjeno se namrgodila. »Čekaj malo. Tamo će se do­

goditi dražba?«Tom je kimnuo. »To mi je šapnuo kada smo se pozdravljali.«»Premda je on pobijedio?«»Izgleda da je bio velikodušan pobjednik.«»Hoćeš reći da si namjerno izgubio?«»Prošli put kada smo igrali, dobio sam dvadeset partija zaredom. Odnio

mu Mercedesa. Pomislio sam da je veća vjerojatnost da će mi reći ako uvjerljivo izgubim nego ako ga ponovo pobijedim. Ne bi dobro izgledalo da dva puta izgubi obraz.«

»Ali što je s tvojim satom?«

»Oh, žrtvovanje za dobru stvar.« Tom je posegnuo u džep sakoa. »Mi­slim da mi neće nedostajati.« Cereći se, izvadio je svoj sat.

Jennifer je u nevjerici podignula ruke.»Amin Madhavy počeo je karijeru kao džepar,« objasnio joj je Tom dok

si je zakopčavao sat na ruku. »To ga izgleda čini jednakim majstorom u vraćanju stvari u džepove kao i vađenju iz njih. Ako poznajem Amina, iako je sav sretan prihvatio pobjedu, njegov osjećaj časti ne bi mu dopustio zadržati sat bez poštene borbe. Unatoč tome što ti misliš, nisu svi lopovi pljačkaši.«

JEDANAESTI DIO

Toranj Galata, Istanbul, Turska, 20:20 hTAMNE VODE Zlatnog roga, široke luke koja odvaja Europu s jedne od Azi­je s druge strane, Zapad od Istoka, kršćanstvo od islama, bile su obojene ružičastim tonovima zalazećeg sunca. Zrakom se uzdizao pjev usamljeno­ga glasa.

»Allahu Akbar, Allahu Akbar... Ash-hadu alla ilaha illa-llah... Ash-hadu anna Muhammadar-Rasulullah...«

Riječi koje su dopirale s obližnjeg minareta veselo su preko zupčastih krovova bile ponesene prvim, zatim drugim, pa još jednim glasom. Proga­njajući zvuk mujezina koji su vjernike pozivali na molitvu.

Njih dvoje sjedili su u tamnoplavom BMW-u koji su bili iznajmili u zračnoj luci. »Koliko ćemo još čekati?« pitala je Jennifer.

»Ne dugo. Samo dok ne padne mrak.«Ugnijezdila se na svome sjedalu i pojačala klimu za jedan stupanj. »I što

je to Teodozijeva cisterna?«»Kada su ovdje bili Rimljani, gradili su ogromne akvadukte kojima su

grad opskrbljivali vodom. Cisterne su bile podzemna spremišta za vodu. U ' gradu ih je nekoliko, ali se ni jedna više ne koristi.«

Jennifer je zamišljeno kimnula. Vani je još nekoliko zakašnjelih vjer­nika žurilo u najbližu džamiju. Oboje su šutjeli kada je sunce napokon utonulo iza horizonta, a vodu obgrlila tama.

»Tome, moram ti nešto reći.« Oči su joj bile tamne, a glas nemiran. »Sje­ćaš se da sam ti rekla da sam imala nekoga. Da sam ga ubila. Znaš, nisam se šalila.«

Tom nije odgovorio.»Zvao se Greg. Upoznala sam ga na Akademiji.«Jennifer je govorila brzo. »Nakon nekoliko tjedana počeli smo hodati.

Bilo nam je dobro. S njim sam se dobro osjećala. A onda su mi dodijelili da radim s njim. Puka slučajnost, ništa više. Nitko nije znao da izlazimo. Da su znali, ne bi nikada dopustili. Ali to nas je pomalo i uzbuđivalo.«

Glas joj je postao bezosjećajan i hladan. »Jednoga dana morali smo pre­gledati neko skladište. Zajednička akcija s DEA-om19 20. Svi smo se bili raštrkali po zgradi. Odjednom su se vrata otvorila i pojavio se čovjek s pištoljem. Nisam razmišljala. Bilo je instinktivno. Bio je mrtav prije nego što je pao na pod... Ubila sam ga.«

Pogledala je Toma, nespretno slegnula ramenima i onda se okrenula. »Ne mogu više ni plakati zbog toga. Odavno sam ostala bez suza. Sada se uglavnom osjećam tupo.«

»Što se dogodilo? Poslije?«»Bila je istraga, naravno. Izišlo je na vidjelo da smo se viđali, pa su istra­

živali je li se možda radilo o ubojstvu iz osvete, ljubavničkoj svađi. Kužiš, jesam li ga namjerno ubila.«

Hladno se nasmijala.»Ali na kraju su zaključili da nisam bila kriva. Da je Greg bio odlutao

ispred svih ostalih i da nije bio u kontaktu radiom. Da nije smio biti tamo gdje je bio. Da bi bilo koji drugi agent jednako postupio. Ali vidjela sam im u očima da sumnjaju da sam za nešto kriva, čak i ako nisu znali za što točno. Kada su me premjestili u Atlantu rekli su mi da je u mom in­teresu držati se po strani dok se cijela stvar ne raščisti. Njima je zapravo bilo jednostavnije držati me dalje od sebe nego se suočiti s onim što se dogodilo.«

Dugo su šutjeli. »Ne znam što bih rekao,« konačno je rekao Tom.»Nema se što reći.«»Samo... Znam kako je izgubiti nekoga koga voliš. I znam da, koliko

god te drugi krivili, sam sebe kriviš još više.«Jedva primjetno kimnula je glavom.

19 eng. DEA Drug Enforcement Administration (Agencija za suzbijanje zloporabe opojnih droga) (Prim. prev)

»Bila je greška, Jen. I to je sve. Greška, nesretni slučaj. Nisi ništa krivo učinila.«

»Ubila sam čovjeka u kojega sam bila zaljubljena. Svog najboljeg prija­telja. Sad se osjećam kao da moram dorasti njegovim očekivanjima.«

»Znači ovaj slučaj...?«»To mi je prva prigoda nakon dugo vremena. Jako sam se trudila zaslu­

žiti je. Ne želim ju upropastiti. Toliko dugujem Gregu.«»Ali znaš da rješavanje ovog slučaja neće zaustaviti bol?«Kimnula je. »Ali bi mi moglo pomoći da se prestanem mrziti.«

Cemberlitas, Istanbul, Turska, 21:37 h

Noć je spustila svoj debeli, prašnjavi plašt. Sa svoje osmatračnice na krovu nabrojili su najmanje petoricu, svih pet naoružanih do zuba, kako čuvaju ulaz u cisternu. Bila je to ružna betonska šupa kroz koju se ulazilo kroz jedna jedina metalna vrata koja su bila oko 90 metara ispred njih. Auti su stizali i zatim ubrzano odlazili. Lica gostiju su pomoću baterijske lampe uspoređivana s isprintanim slikama.

»Kako ćemo proći pokraj njih?« prošaptala je Jennifer žmirkajući kroz Tomov dalekozor.

»Nećemo.« Tom se nasmijao. »Ući ćemo ispod njih.« Otpuzao je na dru­gi kraj krova, izbjegavajući užad za sušenje rublja razapetu između satelit­skih antena. »Odavde.« pokazao je trg gdje se između trgovina sa začinima i trgovina s tepisima smjestio uski prolaz obasjan kričavom neonskom re­klamom.

»Ako ti tako kažeš.«Sišli su s krova pa se stubama spustili na ulicu. Tom ih je vodio ispod

reklame u prolaz. Na pola puta, u zidu je bio kružni prozor iza kojeg je sjedio bradati Turčin, lica izbrazdanog od godina. Tom mu je dao nekoliko novčanica.

»Kakvo je ovo mjesto?« upitala ga je Jennifer dok su prolazili kroz pro­laz u kojemu je otrcani betonski pod i zidove odjedanput zamijenio bijeli mramor.

»Hamam. Turska kupelj, znaš. Jedna od najstarijih u gradu. Ovamo muškarci, onamo žene.« Glavom je pokazao drvena vrata s desne strane, ista kao i vrata ispred kojih su stajali.

»Razdvajamo se?«

»Ne, idemo ovuda. U podrum.« Tom je pokazao uska vrata urezana u udaljeni zid s lijeve strane. Iz njih se ulazilo na spiralno stubište čije su strme kamene stube vijugale dolje u mračno ništavilo. Na dnu se silazilo u nisku, kamenom popločanu prostoriju osvijetljenu jarkom svjetlošću koja je dopirala ispod vrata na udaljenom kraju.

»Ovdje se zagrijava sva voda za kupke,« objasnio je Tom.Demonska buka plinskih grijača vode postajala je sve glasnija kako su

se približavali vratima. Kada su kročili u sumporne dubine, vrućina je po­stala intenzivna. Glavna prostorija s bojlerima bila je masa metala i vatre, sikćuće gnijezdo od cijevi koje su izvirale iz golemih kotlova.

»Nekada je voda ovamo dolazila preko Teodozijeve cisterne.« Tom je morao vikati da bi ga čula. »Sada vodu cijevima dopremaju pomoću mo­dernog električnog napajanja, ali stari vodeni tuneli još postoje. Pogledaj.« Pokazao joj je veliki otvor u zidu preko kojega su bile grubo zakucane daske. »Dođi, daj mi ruku.«

S poda je dohvatio debelu metalnu cijev i zabio ju u otvor između dvi­ju dasaka. Povlačeći cijev, odvalili su dasku koja se raspuknula. Otvor je uskoro bio dovoljno velik da se uvuku unutra.

Tom je upalio crnu Megalite baterijsku svjetiljku i čvrsto je držao u zubima. Jennifer je išla iza njega. Nakon otprilike tri minute sporoga napretka i povlačenja laktova i koljena po grubom kamenu, uski prolaz počeo se širiti, pa su se uskoro mogli gotovo uspraviti. Stotinjak metara dalje, u prolaz je počelo prodirati svjetlo, a začuo se i tihi žamor glasova. Tom je ugasio svjetiljku, pa su se na prstima počeli približavati zvuko­vima.

Ulaz tunela bio je zatvoren golemom zahrđalom metalnom rešetkom. Kada su stigli do njega, čučnuli su i na oko 3 metra ispod ugledali dno cisterne.

Masivni kameni stupovi uglačanih površina prostirali su se širinom i dužinom cisterne, podržavajući krov na jednakim razmacima. Nekada davno, cijela prostorija bila bi potpuno pod vodom, a kameni stupovi po­topljeni do vrha. Ali sada kada je na podu bilo samo 6-7 centimetara vode, stupovi su nestajali u daljini, odražavajući se u površini vode poput rebara ogromnoga kita.

Ispod njih i s lijeve strane na udaljenosti od oko 6 metara, pokraj stubišta od cigle bila je podignuta široka drvena platforma. Ispred niskoga podija drvene platforme nalazili su se redovi uredno poredanih stolica. Svjetla sa svoda obasjavala su kaleidoskop oblika i boja dok su se gosti smješta­

li na svoja mjesta. Tom je izbrojio ukupno trideset ljudi. Njihovi glasovi - francuski, ruski, talijanski, engleski - dopirali su do njih u pomiješanom žamoru popraćenom nervoznim rukovanjima i poluosmjesima.

Odjednom su se svjetla prigušila, a goste obavila tišina puna iščekiva­nja. Na podij je stupio muškarac čija je zalizana crna kosa sjajila poput ulaštene kacige.

»Dame i gospodo, hvala vam što ste došli, i, kao i obično, isprike zbog kasne obavijesti i temeljitog pregleda koji su obavili kolege gore.« Žućkasto lice iskrivilo mu se u osmijeh. Publika se nervozno nasmijala.

»Večeras imamo trideset predmeta, pa očekujem da ćemo biti gotovi oko ponoći.« Nastavio je. »Sve ponude su u američkim dolarima, a plaća se odmah gotovinom ili elektroničkim transferom. Sve ponude obvezuju, pa dvaput razmislite prije nego što zakašljete.« Publika se ponovo prestrašeno nasmijala. »Ako nema pitanja, ja bih počeo.«

Okupljeni kupci su šutjeli, pa su se na znak glavom glavnog aukciona- ra otvorila omanja vrata ugrađena u zid s lijeve strane platforme. Ušla su dvojica mišićavih likova držeći sliku u zlatnome okviru, koju su stavili na postolje s lijeve strane podija. Razmahavši se, jedan od njih otkrio je zeleno platno prebačeno preko slike. Tom je naglo udahnuo.

»Vermeer,« šapnuo je Jennifer. »Ukraden iz muzeja Isabella Stewart Gardner. Čuo sam da je slika uništena.«

» Koncert’ Jana Vermeera, naslikan 1665. do ‘66. Početna cijena tri mi­lijuna dolara. Nudi li netko tri milijuna. Hvala, gospodine. Tri milijuna dvjesto tisuća...?«

Nadmetanje je bilo brzo i jednostavno. Bez mobitela i izravnih veza s New Yorkom i Tokiom. Bilo je jasno da su kupci stigli s iscrpnim naputci­ma. Vermeer je otišao za malo više od šest milijuna dolara. Rembrandtova slika Oluja na Galilejskom moru ukradena iz istoga muzeja kao i Vermeer, za osam milijuna. Giacomettijeva skulptura ukadena iz muzeja u Hambur­gu za tristo tisuća.

»Ovo bi mogla biti naša stvar,« iznenada je protisnuo Tom.Jedan od asistenata kročio je na platformu noseći tanku metaliziranu

kutiju dugu oko 25 i široku 7 centimetara.»A sada, dame i gospodo, iznimno rijetka prigoda.« Aukcionar je pro­

učavao svoju znatiželjnu publiku kada je muškarac otvorio metaliziranu kutiju i okrenuo je prema svjetlu.

»Postoji još samo osam od 450 000 primjeraka Dvostrukoga orla kova­noga 1933. i uništenoga dekretom predsjednika 1937. Ovdje nudimo njih

pet. Počet ćemo nadmetanje s dvadeset milijuna dolara. Čujem li dvadeset milijuna?«

Četiri ruke poletjele su u zrak upravo kada je cisternom odjeknuo za- glušujući tresak i komad krova srušio se u vodu. Vrata koja su bila na vrhu stubišta razvaljena su sa šarki i u prostoriju su nahrupila petorica maskira­nih muškaraca, ispaljujući metke iz prigušenih strojnica u cigle iznad glava publike, obasipajući izbezumljene ljude krhotinama vrućeg kamenja. Za nekoliko sekunda publika je bila opkoljena i klečala na koljenima. Aukcio- nar i njegova dvojica asistenta bili su razoružani.

Jennifer je brzo skočila na noge, no Tom ju je povukao natrag.»Ostani dolje.«Podignuo je dvogled. Muškarci su bili teško naoružani, s remena su im

visjele granate, a rukama su stiskali Heckler & Koch MP5SD6s, omiljenu prigušenu strojnicu svjetskih elitnih paravojnih postrojba. Zapovjednik je stajao na dnu stubišta, urlajući naredbe.

Druga figura, također maskirana i odjevena u crno, pojavila se na vrhu stubišta. Tiho se probio do aukcionarova asistenta koji je klečao, ali još u lijevoj ruci držao metaliziranu kutiju sa zlatnicima. Muškarac mu je uzeo kutiju, provjerio sadržaj, a zatim je stavio u jaknu. Kimnuo je zapovjedni­ku i uspeo se stubama.

Aukcionar je počeo histerično vrištati, »Svi ste mrtvi! Nitko ne krade od Cassiusa!«

Muškarac je zastao i okrenuo se pogledavši klečeću figuru.Aukcionar je pljunuo prema muškarcu, a on se okrenuo i vratio niz stu­

be, lica iskrivljena od mržnje.Bez riječi je iz futrole izvukao sjajni srebrni Sig P228 i prislonio ga auk-

cionaru uz usta. Čuo se jedan jedini prigušeni pucanj od kojeg se razletio stražnji dio aukcionarove glave.

Tom je kroz dvogled gledao sablasnu scenu smrknuta lica. Zato što se rukav muškarčeve vojničke jakne, kada je povukao okidač, povukao gore do zgloba. Sat koji je imao na ruci bio je Lange & Sohne, jedan od samo petnaest takvih na svijetu. Isti sat kakav je nosio Van Simson.

Naoružani muškarci krenuli su prema stubištu, oružjem čuvajući za­robljenike. »Pobjeći će nam,« rekla je Jennifer, podižući se. »Moramo ih zaustaviti.«

»Čekaj. Možemo ih uhvatiti poslije. Znam tko je.«Tom je zgrabio Jennifer za rame, no od njezina odupiranja izgubio je

ravnotežu, spotaknuo se i pao na rešetku. Godine korozije uzele su svoj

danak. Rešetka je pod Tomovom težinom popustila i on se naglavačke stro- poštao u cisternu.

Čuvši tresak, trojica muškaraca koji su još bili na dnu stubišta okrenula su se i naslijepo počela pucati u Tomovu smjeru, zabijajući metke u zid iznad Tomove glave.

»Ne pucaj,« viknuo je čovjek sa srebrnim pištoljem s vrha stubišta. »Hoću ga živoga. Povedite ga s nama.«

Trojica naoružanih muškaraca otrčala su do Toma i podignula ga sa tla. On se doimao zbunjeno, noge su mu nemoćno pokušavale podržavati tijelo, kao da je pri padu udario glavom.

Iznad njih, Jennifer je grozničavo razmišljala. Prepoznala je muškarčev glas. Bio je to Van Simson.

»Ej, i pročešljajte tu rupu,« viknuo je Van Simson. »Možda je još s onom kučkom iz FBI-a što se svuda petlja.«

Jennifer je već krenula. Morala je izići i slijediti ih. Imali su Toma. Imali su zlatnike. Nije ih smjela izgubiti.

Iza sebe je začula blagi metalni zvuk, a zatim nepogrešivi zvuk udaranja metala o kamen, najprije jednom, pa drugi put, dok je tunelom poskakivala jeka udaraca kao veliki obluci. Granate.

Otpuzala je kroz mrak što je brže mogla. Tiho je odbrojavala sekunde. Pet, četiri, tri, dva. Jennifer je legla na tlo, zažmirila i pokrila uši. Jedna.

Ništa ju nije moglo pripremiti na zaglušujuću eksploziju zvuka i vrućine koja je prešla preko nje, neljudsku riku koja joj je izbila zrak iz pluća. Dok se borila za zrak, druga eksplozija ju je podignula desetak centimetara s tla i zatim odbacila natrag na tlo poput vreće ugljena.

Uspjela se podignuti na noge, otresajući si krhotine iz kose, a oči su joj snažno suzile. Snažno je zakašljala, usta suhih od straha. Morala se izvući i to brzo.

Za nekoliko minuta ponovno se našla u prostoriji s bojlerima, pa se tr­kom popela uza stube i izišla na trg gdje su bili parkirali automobil. Upalila je motor baš kad su dva plava kombija pojurila niz ulicu. Znala je da ih mora zaustaviti, učiniti nešto prije nego što joj umaknu.

Skrenula je u Divan Yolu. Tramvaji su vozili u oba smjera, a s obiju stra­na niski rubnici odvajali su cestu od pločnika punih ljudi.

Popela se na rubnik, pa je suspenzija jauknula kada je auto tresnuo na metalne tramvajske tračnice. Ispred nje, činilo se da su oba kombija bila za­robljena iza tramvaja, ali su se oba nekako uspjela izvući i projurila pored njega. Ona je naglo zakrenula volan i nagazila na gas vozeći za njima.

Odjednom su je zabljesnula svjetla nadolazećeg tramvaja. Stisnula je kočnicu i vratila se u red.

Čim je tramvaj sigurno prošao, ubacila je u drugu brzinu i pretekla drugi tramvaj dok je motor brujao u znak protesta.

Radi maloga zastoja izgubila je dragocjeno vrijeme. Kombiji su već bili na drugom kraju Hipodroma, pa je još jedanput jako pritisnula papučicu gasa i lansirala se s tramvajskih tračnica za njima.

Vozila je gotovo 110 km/h kada su pored nje projurile Aja Sofija, a zatim i Plava džamija. Bljeskajući svjetlima, pritisnula je sirenu, tjerajući pješake što su joj se našli na putu. »Mičite se!« vrištala je nadglasavajući buku mo­tora, a auto je ispunjavao oštar miris pregrijanoga kvačila.

Na kraju Hipodroma, ulica je naglo išla nizbrdo. Auto je poskočio kao na vlakiću smrti. Sada je dolje ispred sebe ugledala kombije koji su jurili prema obali, ali je iz sporedne ulice s njezine lijeve strane iskočilo policij­sko ophodno vozilo s urlajućom sirenom i bljeskajućim plavim svjetlom. Naglo je okrenula volan udesno vozeći po kaldrmi uske uličice za kombi­jima, ali ju je istoga trena presrelo drugo policijsko vozilo čija su ju svjetla zaslijepila, pa je morala rukama zaštititi oči. Auto je odskočio u stranu i zabio se u stambenu zgradu. Metalni dijelovi uronili su u drobeći kamen uz kišu iskri.

Vrata na suvozačevu mjestu policijskoga vozila su se otvorila i na svjetlu jednog preostalog fara ukazao se poznati lik.

Jennifer se zadihano izvukla iz auta. »To je Van Simson, gospodine. Zlatnici su kod njega. I Tom.«

DVANAESTI DIO

Pariz, Francuska,30. srpnja, 11:02 hMiris kloroforma lebdio je oko Tomove odjeće poput oblaka jeftinog sredstva nakon brijanja, a na svojim ispucalim usnama osjećao je njegov slatkasti okus. Sjećao se da su ga odvukli iz cisterne i ubacili u kombi, ali ničega nakon toga.

Barem je bio živ. Iako se onda postavljalo pitanje, naravno, što je Van Simson planirao učiniti s njim.

Pokušao je ustati i gotovo istog trena srušio se i počeo glasno povraćati po kamenome podu. Loveći dah, okrenuo se na leđa i odupirao se naletima mučnine, koncentrirajući se na disanje i pokušavajući umiriti svoje srce koje mu je snažno udaralo.

Van Simson? Je li on bio Cassius? Nije mogao biti on - zašto bi ukrao zlatnike s vlastite dražbe? Ali moglo je biti da on stoji iza krađe iz Fort Knoxa, pa mu se dogodila nezgoda da mu je Steiner ukrao zlatnike. Možda je on ubio Harryja i upao na ilegalku da si uzme ono što je smatrao da mu pripada. U svakom slučaju, Tom mu je bio upao ravno u kandže. A što je bilo s Jennifer? Je li uspjela pobjeći?

Kada mu se mučnina smirila, Tom si je dopustio da prouči prostoriju oko sebe. Imala je oko 13 m2 i bila osvijetljena jednom jedinom žaruljom. Pro­zora nije bilo, a jedini ulaz i izlaz bio je kroz čelična vrata s kompleksnom elektroničkom bravom. Pretpostavio bi da je prostorija bila stari vinski po­drum ili slično spremište da nije bilo predmeta koji su na teatralan način bili poredani uokolo.

U jednome kutu ugledao je prepoznatljivi oblik »željezne Marije«, na­zvane tim imenom zbog ozbiljnog ženskog lica kojim je izvana bila ukraše­na. Bila je u obliku uspravnoga sarkofaga, visoka oko 2 metra i otvarala se u sredini otkrivajući unutrašnjost punu željeznih bodlji. Njezine nesretne žrtve bile bi stavili unutra i zatim zatvorili dvoja vrata, tako da bi žrtva konačno bila probodena. Na zidovima je bilo mnoštvo sličnih grotesknih naprava. Tupa »heretička vilica«, veliki tijesak za palčeve i zahrđale »mač­je šape« bili su samo neki od predmeta koje je Tom prepoznao.

Iz misli ga je prenuo zvuk nadolazećih koraka. Pogledao je prema vra­tima.

Darius Van Simson ušetao je u prostoriju u pratnji dvojice muškaraca. Sva trojica su još bila u crnoj borbenoj odjeći.

»Tome, Tome, Tome.« Van Simson je u nevjerici tresao glavom poput razočaranog roditelja dok je pogledom prelazio od lokvice na podu koju je Tom povratio do Toma koji je još zgrčen ležao na podu.

»Žao mi je, stvarno je. Nisam to želio.«»Poštedi me svog suosjećanja, Dariuse,« slabašno je rekao Tom. »Usput,

krasna ti je ova sobica ovdje.«Van Simson se ledeno osmjehnuo. »Znam iz pouzdanih izvora da je ovo

originalna soba za mučenje zatvora koji je bio na ovome mjestu u petnae­

stom stoljeću, prije nego što su ga srušili i sagradili moju kuću.«Znači, bili su u Parizu.»Što planiraš, Dariuse? Ako te FBI još nije pronašao, uskoro hoće. Sad

se još moraš boriti i protiv Cassiusa.«Van Simson se malo uozbiljio. »Vidim da si naslijedio očev borbeni

duh.«»Pusti moga oca na miru,« planuo je Tom.»A naslijedio si i njegovu nesposobnost da gleda svoja posla.«»Ovo je postalo moj posao kad si ubio Harryja.«»Harryja? Harryja Renwicka? To nije imalo nikakve veze sa mnom. Sve

što je mene zanimalo su zlatnici. Dopustio sam da mi Ranieri umakne, ali čim sam čuo da će svih pet zlatnika biti prodano, stupio sam u akciju. Nisi se trebao miješati. To je bila privatna zabava na koju nisi bio pozvan.«

»A ti jesi?« Tom se kratko nasmijao.»Misliš da sam zabrinut? Da se bojim malih potrčkala poput Jean-Pi-

errea Dumasa što mi se muvaju oko kuće? Nemaju ništa. A FBI? Pa, zbog njih si još živ, Tom. Kada doznaju da je agentica Browne mrtva i da su zlat­nici zauvijek nestali, bit će jako zainteresirani popričati s tobom. Umotat ću te kao dar i osobno im te predati.« Pogledavši Toma, Van Simsonova usta su se iskrivila u podao osmjeh. »Jao, oprosti. Nisi znao? Očistio sam vašu malu jazbinu. Bojim se da ti drage više nema. Kao ni alibija koji si možda imao. A sada Tome, oprosti, ali očekujem nekoga.«

Van Simson i njegova dvojica stražara izišli su iz prostorije.

LUPANJE IZ tamnice odjekivalo je hodnikom. Stražar ga je u početku igno­rirao i zabio nos dublje u novine. Ali kako je zaglušujuća lupa metala o me­tal postajala sve glasnija, počeo je bacati sve ljuće poglede prema tamnici.

Naposljetku je radi ponovne buke koja ga je uhvatila nespremnoga, pro- lio kavu po jakni. Vrela tekućina upijala mu se u materijal hlača. Opsovao je, bacio novine na stolicu i odmarširao do tamnice.

Lupanje je odmah prestalo i stražar se nasmijao, vadeći svoj IMI Barak borbeni pištolj iz korica. Dovoljno je dugo bio u igri da ne bi znao kada ga netko iskušava. Ako je htio igrati igrice, on je znao kako se tulumari.

Brava je kliknula i on je petom gurnuo vrata da se širom otvore. Teška željezna konstrukcija odletjela je i udarila u zid. Sijalica je bila odvrnuta, pa je upalio lampicu ispod cijevi na svome Baraku i njome pročešljao po prostoriji. Bila je sablasno tiha i bila je prazna.

Ili možda nije?

Vidio je da su u drugome kutu vrata Željezne Marije bila otvorena. Ne mnogo, ali dovoljno da bi se netko vrlo pažljivo mogao unutra sakriti. Pri- šuljao joj se s osmijehom na licu i prstom na okidaču.

»Iziđi!« viknuo je. Ali Željezna Marija je šutjela.»Iziđi, znam da si unutra.«Ništa. Opsovao je i nagnuo se naprijed, stavljajući jednu ruku na prva

vrata kovčega, dok je u drugoj držao pištolj i otvorio druga vrata.Čučeći u kutu, Tom je gurnuo što je snažnije mogao, odupirući se noga­

ma o kameni zid. Željezna Marija je zateturala i srušila se na pod, probada­jući željeznim bodljama na vratima stražara pod sobom.

Tom je zgrabio stražarev pištolj i duboko udahnuo kad je ugledao njego­vo krvavo i iskrivljeno lice. To nije bio prvi put da je morao nekoga ubiti, ali mu zbog toga nije bilo ništa lakše.

Kliznuo je iz prostorije niz nadsvođeni hodnik. Gumirana drška pištolja mu je u ruci bila vlažna i klizava. Zastao je u podnožju uskoga kamenoga stubišta da obriše dlanove o hlače. Nije imao konkretan plan, ali je znao da je bilo opasno. Znao je i to da je bio jako ljut i nervozan, a to ga ponekad čini neopreznim. Unatoč svemu tome, morao se domoći Van Simsona. Du­govao je to Harryju i Jennifer.

Jennifer. Nema je više. Ugrizao se za usnu i još jedanput izbacio iz svo­jih misli njezinu sliku. Sada nije mogao o tome razmišljati.

Polako je otvorio vrata i šuljao se hodnikom od vapnenca dok nije dos­pio u Van Simsonov ogromni ulazni hodnik. Pred njim, znao je, bilo je dizalo.

Pokušao je na silu otvoriti vrata dizala, no uspio ih je razdvojiti samo pet, šest centimetara prije negoli su se uz gromki zvuk ponovno zalupila. Po­gledao je oko sebe i pokraj stubišta uočio vitku brončanu skulpturu. Ugu­ravši je između vrata, razdvojio ih je i podupro skulpturom. Vrata su se po­stupno sve više razdvajala, sve dok se nisu predala i potpuno uvukla u zid.

Tom je pogledao gore i dolje uzduž okna dizala, smišljajući plan. Ispod njega, u tmini se mutno sjajio krov kabine. Pruživši ruku u tamu, dohvatio je čelični kabel koji je išao iz motora dizala. Stavio ga je među noge i spu­stio se dolje, sišavši elegantno na krov kabine.

Čučnuo je i osluškivao. Činilo mu se da ispod njega dopire čudan zvuk, ri­tmično mehaničko zveckanje. Tom je oprezno podignuo poklopac za nuždu.

Jedan od Van Simsonovih stražara ležao je sklupčan u kutu s prostri- jelnom ranom na glavi. Vrata dizala su se neprekidno otvarala i zatvarala lupajući o njegove ispružene noge.

Tom je skočio u dizalo i prekoračio tijelo. Čelična vrata bila su podignu­ta, a iza njih su nadsvođena vrata bila širom otvorena. Tom se držao uz zid, objema rukama stišćući Barak. Nadzorne kamere su ga slijepo gledale razbijenih leća.

Trezor je bio kakvoga je pamtio, crni gumirani pod koji je poput labi­rinta krivudao između vitrina; svaki zid bio je obrubljen plitkim jarkom. Ugledao je Van Simsona zgrbljenoga nad radnim stolom koji je dominirao izdignutom platformom u udaljenom kutu sobe. Tom se spustio na koljena i tiho se pored vitrine prišuljao do Van Simsona.

Naposljetku ih je dijelila samo jedna vitrina. Duboko udahnuvši, Tom je izišao iza vitrine i naciljao. »Ne miči se, Dariuse.«

Van Simson je jedva reagirao, polagano podižući pogled.»Gdje su zlatnici?« Tom se popeo na platformu.»Zlatnici? Ovdje. Uzmi ih.« Van Simson je metaliziranom kutijom tre­

snuo o stol. »Misliš da si pobijedio? Nikoga ti nisi pobijedio. Svi smo iz­gubili.«

»Ne, ti si izgubio.« Tom se nagnuo da uzme kutiju. »I nisi mi ostavio ni­kakav izbor.« Podignuo je pištolj, a misli mu je obuzela Jenniferina slika.

Prije nego što je povukao okidač, začuo je poznati glas.»Ne tako brzo, Thomase.«

GLAS JE rasparao Toma poput tupe oštrice. Zateturavši se okrenuo. Iz sjene je iskoračila osoba i stala na svjetlo. Polagano se najprije ukazao njegov Glock 19, zatim ruka u rukavici i konačno cijela ispružena ruka.

»Harry?« protisnuo je Tom kada je svjetlo konačno obasjalo muškarčevo lice.

»Spusti pištolj, tako, dobar dečko,« rekao je Renvvick. Bilo je teško po­vjerovati da je to bio onaj isti, pomalo neuredni čovjek kojega je Tom pri­je nekoliko dana posljednji puta zagrlio na rastanku. Izgledao je svježe u svom tamnoplavom odijelu, sa svježom bijelom košuljom i žarkoplavom Hermes kravatom. Kosa mu je bila uredno podšišana, a u očima mu je bio neuobičajeno jak sjaj koji Tom nikada prije nije vidio. Samo je zdepasti zlatni pečatnjak bio isti.

Tom je spustio pištolj i u transu ga išao staviti na stol, no Renwickov glas je oštro odjeknuo. »Ne budi blesav, Thomase! Na pod.«

Tom je spustio pištolj na pod i šutnuo ga prema njemu. Dok ga je podi­zao s poda i stavljao u džep, Renvvick je svoj pištolj čvrsto držao uperen u Toma.

»Harry? Ne razumijem. Kako? Zašto?«Renvvick se nasmijao. »To je taj Amerikanac u tebi. Uvijek želi znati

zašto. Pa, ljude poput mene i ne trebaš razumjeti, samo ih prihvatiti.«»Ali mislio sam da si mrtav.« Rekao je Tom gotovo šapatom.»Zašto? Jer je nesposobni policajac pronašao truplo u mojoj kući? Jer je

agentica Browne rekla da me je vidjela kako umirem? Sve što je ona vidjela bilo je da su ispaljena dva ćorka i da sam ja pao. Dok je došla k svijesti, zamijenio sam tijela.«

»S čijim tijelom?«»S nekim tko mi više nije bio važan. Nakon toga, trebalo je samo zami­

jeniti zubnu dokumentaciju. Kako bi drugačije mogli identificirati spaljeno tijelo? Nasjeli su na to, naravno.«

»Samo radi tebe sam ovamo dospio. Da dođem do ljudi koji su te ubili.«»Kako predivno vjerno od tebe. Skoro sam ganut.«»Tko si ti dovraga?« upitao je Tom, zgranut i istovremeno fasciniran

Renwickovim tonom bez imalo osjećaja.»Zar ne pogađaš?«»Cassius.« Rekao je Tom. »Ti si Cassius.«Renvvick se osmjehnuo. »Neki me tako zovu.«»To si cijelo vrijeme bio ti, zar ne? » Tomov mozak je grčevito pokuša­

vao poslagati događaje koji su se dogodili u posljednjih nekoliko dana. »Ti si naredio krađu zlatnika. Onda si angažirao mene da obavim onaj posao u New Yorku kako bih u to vrijeme bio u SAD-u.«

Renvvick je slegnuo ramenima. »Samo sam isplanirao to natuknuti poli­ciji, ali ti si bio dovoljno ljubazan da ostaviš trepavicu na mjestu događaja koju je njujurška policija pronašla.«

»I što onda? Ostao si bez zlatnika. Steiner ti ih je ukrao i jednoga dao Ranieriju da ga preproda.«

Renwickovo lice se smrklo. »Manja nesreća. Tko god je bio za to zaslu­žan platio je cijenu. Pogriješili su utoliko što su pokušali taj zlatnik prodati jednome mome čovjeku.«

»I tako si dobio četiri zlatnika natrag od Steinera i nakon toga u Sothe- byju naletio na mene i pozvao me na večeru s agenticom Browne koja ti je predala zlatnik koji ti je još nedostajao.«

»To je bilo jako zabavno.« Renvvick se nakratko nasmijao. »Od svih mje­sta, zlatnik se baš pojavi u mojoj kući. Ionako sam već bio razmišljao da ukinem Harryja Renwicka. Postajao je sve depresivniji. »U Renwickovu glasu nije bilo osjećaja, samo nemilosrdna učinkovitost.

»No moram priznati da si me oduševio, Thomase. Najprije si se izvukao od optužbe za ubojstvo koju sam ti smjestio u Londonu. Onda si pobjegao iz muzeja u Amsterdamu nakon što sam velikodušno naredio svom snajpe­ristu da te ne ozlijedi nego da se samo pobrine da te ulove.«

»Trebao si mu narediti da me ubije dok si imao prigodu.«»I o tome sam razmišljao, naravno. Ali, znaš, nisam ja baš skroz čudo­

vište. Toliko sam ti dugovao.«»A njemu?« Tom je glavom pokazao na Van Simsona koji je tijekom

cijeloga razgovora šutio, obješenog posivjelog lica.»Dariusu? On se trebao držati ubijanja svojih poslovnih konkurenata.

Usput, ne znam što ti je on rekao, ali agentica Browne je itekako živa. To mi je jako drago. Učinila mi se šarmantnom mladom damom.«

Tomovo srce je poskočilo. Bila je živa. Barem nešto.»Ali ti, Thomase, za razliku od ovog ovdje Dariusa, imaš izbora. Nije ti

prekasno. Još ne.«»Što ti to znači?«Koraknuo je naprijed s ispruženom rukom. »Mogao bi mi se pridružiti.

Iznenadio bi se što bismo sve zajedno mogli postići kao tim. Kao obitelj. Bili bismo nezaustavljivi.«

Tom se nasmijao. »Ti si stvarno poludio. Oduzeo si mi jedinu obitelj koju sam još imao kada si ubio Harryja Renwicka. I sad mi je nudiš natrag uperivši mi pištolj u glavu. Nemam pojma tko si ti uopće.«

»Onda ćeš to upravo saznati.« Renwick je posegnuo u džep, izvadio pi­štolj koji mu je Tom bio šutnuo po podu, naciljao Van Simsonu u grudi i opalio.

Van Simsona je hitac podignuo sa stolice, a tijelo mu se zatim obamr­lo stropoštalo na tlo. Ugrabivši priliku, Tom se bacio ulijevo, skotrljao s platforme i potrčao prema sredini trezora. Renvvick je u trenu ispalio još tri hica, no meci su se bezopasno zabili u ploče od neprobojnog stakla po­stavljene nad vitrinama.

»Nepotrebna gesta, Thomase,« hladno je viknuo Renwick. »Iziđi odmah i poštedjet ću te. Naravno, vjerojatno će te poslati u zatvor zbog ubojstva jadnog starog Dariusa, ali barem ćeš ostati živ.«

U prostoriji je bio muk.»Kako hoćeš,« promrmljao je Remvick. Spretno se u seriji koreografiranih

koraka kretao prostorijom, vođen svojim pištoljem koji je najprije pregleda­vao kutove svih izložbenih vitrina. Odjednom mu se lice razvuklo u osmjeh. Ispred njega, jedva vidljiv, ukazao se vrh cipele koji je virio iza ormara.

Čučnuo je i zatim se bacio, ispalivši dva hica, no meci su se samo be­zopasno zarili u pod. Nije bilo nikoga. Samo dvije cipele, uredno složene jedna do druge.

Tom je iskočio iza obližnje vitrine i bacio se na Renwicka, ramenom ga jako udarivši u leđa. Renwick je od udarca udario u vitrinu, a pištolj mu se otklizao po podu. Renwick se pridigao na koljena, držeći se rukama za grudi, a Tom je na sve četiri dopuzao do pištolja.

»Gade!« viknuo je Renwick za njim.Iznad vrata trezora bljesnulo je jarko crveno svjetlo. Tomov se pogled

istog trena okrenuo prema platformi. Van Simson se bio dovukao do tipko­vnice na radnome stolu. Pogledao je Toma u oči i kada mu se nasmiješio, Tom je razumio. Namjeravao ih je sve zaključati.

Renvvick se postavio na noge i jurnuo prema vratima koja su se počela zatvarati. Tom je, pak, vidio da od udaljenoga zida, kamo je bio otpuzao da uzme Renwickov pištolj, nije mogao stići do vrata prije nego što se zatvore. Prisjećajući se svoga posljednjeg posjeta, sagnuo se otvoriti treću ladicu najbliže izložbene vitrine. Mutni sjaj nacističke zlatne poluge vrebao je iz tmine. Dohvativši polugu, Tom se okrenuo na petama i istoga trena bacio ju na Renwicka. Zlatna poluga proletjela je zrakom poput teške oštrice.

Snažno je pogodila Renwicka između ramena. Podigao je ruku da ne bi pao i uspio na vrijeme kliznuti kroz uski otvor. Ali rukav mu je zapeo o okvir vrata i, prije nego što ga je uspio otkačiti, teška vrata su se uz tresak zalupila, odsjekavši mu šaku iznad ručnoga zgloba.

Vriske mu je zatomilo tek zaključavanje brave i aktiviranje nepropusne brtve. Trezor je postao grobnica.

Zatim novi zvuk. Voda koja teče.Pogledavši dolje, Tom je shvatio da su mu stopala već bila potopljena

dok je voda klokotala kroz jarke koji su bili pod svim zidovima i razlijevala se preko poda. Kako je ono Van Simson to nazvao? Mala dodatna mjera opreza?

Skočio je na najbližu izložbenu vitrinu upravo u trenutku kada je vodom koje je sada bilo oko desetak centimetara potekla jaka struja.

Tom je znao da mu je najbolja prigoda za bijeg pokušati se vratiti na platformu i pokušati otvoriti trezor. Problem je bio to što je bio dobrih 4,5 metra od vrata.

Procijenio je da je udaljenost do susjedne vitrine bila oko 2 metra. Neće biti lako. Debele staklene ploče otežavale su svaki pokret, osim toga on je bio bos. Nekoliko puta je duboko udahnuo, poskočio preko praznine i svom

težinom doskočio na vitrinu. Zastenjao je od bola kada je grudima sletio na staklenu površinu i bedrima se udario o čelične ladice. Ruke su mu gotovo istoga trena počele klizati po ispoliranoj površini, boreći se za hvatište.

Zaustavio se na manje od metra iznad vode. Polako se nagnuo naprijed, pridigao lijevo koljeno preko ruba i podignuo se na sigurno.

Odatle je bilo jednostavno. U pet relativno kratkih skokova dospio je do platforme i Van Simsona.

On se bio zgrčio u svojoj stolici. Tom ga je protresao. Van Simsonove vjeđe su zatitrale.

»Dariuse, probudi se. Slušaj me. Renwick je pobjegao. Izvukao se. Otvo­ri mi vrata. Naći ću ga. A za tebe ću nabaviti pomoć.«

Van Simson je odmahnuo glavom. »Prekasno je,« šapnuo je.Tom ga je grubo stresao. »Nije prekasno.« Razderao je Van Simsonu

košulju. Iz rupice na grudima pjenušala se žarkocrvena krv.»Preživjet ćeš ako brzo pozovem pomoć. Ali moraš otvoriti vrata, Dariu­

se. Moraš nas pustiti van. Pozvat ću pomoć i onda ću pronaći Renwicka.«Van Simson se zagledao u Toma, a zatim kimnuo. Nagnuo se naprijed

dohvatiti tipkovnicu. Zastajući svakih nekoliko sekunda kako bi skupio snagu, polako je utipkao dugi niz brojeva, a onda se onesvijestio i srušio na stolicu.

Električna energija se isključila i vrata trezora su se otvorila.

Naoružana francuska policija u strogim crnim kacigama nahrupila je u prostoriju. «Les mains sur la tete.20«

Tom je ukrižao prste na zatiljku i odvratio, »II me faut un medecin21.«Policajci su oprezno prišli platformi podignutih pušaka.«^ terre!22« gla­

sila je još jedna izviknuta zapovijed.Tom se spustio na jedno, pa na oba koljena, i dalje podignutih ruku.

Dvojica policajaca prišla su platformi, jedan pokrivajući Toma, a drugi pri­lazeći pogledati Van Simsona. Bio je u nesvijesti.

»Un ambulance, vite,23« viknuo je policajac.»Tome,« Jennifer je utrčala u sobu, provlačeći se pored izložbenih vitri­

na.

20 franc. Ruke iza glave. (Prim. prev.)21 franc. Trebam liječnika. (Prim. prev.)22 franc. Na pod! (Prim. prev.)23 franc. Zovite hitnu pomoć, brzo! (Prim. prev.)

»Jesi li dobro? Vani sam vidjela krv pa sam... oh, dobro si.«»Zvučiš razočarano,« našalio se Tom vidjevši da se policija povlači.»Oteli su me, drogirali i zamalo ubili strujom. Što čovjek ovdje treba

učiniti da dobije malo suosjećanja?«»Biti ranjen,« rekla je s osmjehom, ugledavši Van Simsona. »Hoće li on

biti dobro?« Dvojica bolničara su stigla. Provjeravali su Van Simsonove vitalne funkcije, a zatim ga prikopčali na infuziju i premjestili na nosila.

»Preživjet će. Ima li traga Renwicku?«»Kome?«»To je bio Harry, Jen, sve vrijeme je to bio on. On je organizirao krađu

iz Fort Knoxa. On je naručio Ranierijevo i Steinerovo ubojstvo, a onda je, kada si se ti pojavila sa zadnjim zlatnikom, izrežirao vlastitu smrt i poku­šao sve svaliti na mene.«

Jennifer je odmahnula glavom, a čelo joj se namrštilo u nevjerici. »Harry? Ne mogu vjerovati.«

»Nisam ni ja vjerovao.« U Tomovu glasu osjetila se tuga.»Baš mi je žao, Tome. Znam koliko ti je značio.«»Jako dobro obavljeno!« U sobu je ušao visoki muškarac i popeo se na

platformu. »Ja sam Bob Corbett, vodim ovu istragu. Odlično ste ovo obavi­li.« Žustro je stisnuo Tomu ruku. »Moram priznati da sam imao neke sum­nje radi vaše prošlosti. Ali agentica Browne nam je jasno dala do znanja da ne bismo uspjeli da nije bilo vas. Američka vlada vam je vrlo zahvalna.«

»Gospodine, kriv je Renwick,« rekla je Jennifer, »On je stajao iza svega.«Corbett se iznenađeno namrštio. »Harry Remvick?«Tom je klimnuo. »Cijelo vrijeme nas je okretao jedne protiv drugih.«Corbett je žmirnuo. »Nije mogao daleko umaknuti.« Okrenuo se prema

dvojici svojih ljudi i tihim glasom izdao nekolicinu naredbi.Tom je podignuo metaliziranu kutiju sa stola i predao je Corbettu.»Mislim da je ovo vaše.«»Hvala,« Corbett je pritisnuo kopču i zahvalno ga pogledao. »Potrudit

ćemo se da ih ovaj put zadržimo.«

Hotel St Merry, 4. Arrondissement, Pariz, 30. srpnja, 20:42 h

Hotelski prozori bili su otvoreni i u sobu se penjala opojna mješavina smi­jeha, zvukova Vespi i zveckanja pribora za jelo. Bio je sam; Jennifer se bila pridružila Corbettu u Georgeu V ili gdjegod su već bili smješteni agenti

FBI-a. Naravno da će ju ispitivati i da će Corbett htjeti čuti pojedinosti o svemu što se dogodilo. Vjerovao joj je da će ispričati i njegovu stranu priče i zauzeti se za njega. On je ispoštovao svoj dio dogovora, osim onoga u Amsterdamu; ali znao je da ona to neće spominjati.

Netko je pokucao na vrata. Prehodao je sobu koračajući po drvenom podu koji se na mjestima ulegnuo zbog greda koje su tu stoljećima stajale. Bila je Jennifer. Stajao je gledajući je blijedo, pa je ona progovorila, »I, mogu li ući?«

»Da. Da, naravno, oprosti.« Krevet je bio jedini komad namještaja do­voljno čvrst da se na njega moglo sjesti, pa je sjela na njegov rub. »Samo te nisam očekivao. Čudi me da su te pustili da odeš.«

»Pa, zapravo i nisu, ali su me izludjeli postavljajući mi stalno ista pita­nja. Pa sam poželjela navratiti do nekog poznatog.«

»Drago mi je da si navratila. Kako je Corbett?«»Ma dobro je. Ljut je kao vrag što mi je baš on organizirao večeru kod

Remvicka, ali nema veze. Hm... i želi se naći s tobom ujutro da porazgova­rate o dogovoru i kako ćete ga ostvariti. Rekao je kako bi bilo bolje da se ne sastanete u američkom veleposlanstvu, pa je predložio da se nađete u Les Invalides. Rekao je da ti znaš gdje je to.«

Tom je potvrdno kimnuo, no još se nije micao s vrata. »I ti ćeš doći?«»Naravno.«»Jako zanimljivo mjesto. Treba ga vidjeti.«Kimnula je i onda je nastala neugodna tišina.»Znaš, nisi morala doći čak ovamo da mi to kažeš,« rekao je Tom. »Mo­

gla si me nazvati.«»Znam, ali htjela sam doći.«Tom joj se šarmerski osmjehnuo. »Agentice Browne, jesam li ja to vama

nedostajao?«Pogled joj se spustio na pod. »Možda, malo.«Tom je prišao vratima i zaključao ih. Na zvuk zaključavanja podignu­

la je pogled prema njegovu i nasmiješila se. Tom je osjetio kako mu puls ubrzava.

TRINAESTI DIO

Les Invalides, Pariz,31.srpnja, 13:22 hU GRADU je bilo nesnosno vruće. Jennifer je bila sretna što se iz izmagli­ce ispušnih plinova mogla izvući u svježinu prostranog kamenog dvorišta Hotela des Invalides. Malo je uranila na sastanak s Bobom i Tomom; mr­zila je kasniti.

Pomisao na Toma u njoj je pobudila lijepa sjećanja na dugu, lijenu noć koju su zajedno proveli. Iznenadila je samu sebe koliko ga je željela. Koliko joj je trebalo to oslobođenje. Ali bila je i realna. Znala je da on nije muška­rac koji bi se mogao vezati, premda je osjećala da je on sam možda mislio da upravo to želi.

Pogledala je vremešnu zgradu i okrenula odgovarajuću stranicu u vodi­ču koji je toga jutra kupila.

»U Hotelu des Invalides«, čitala je, »nalazi se najveći kompleks spo­menika u Parizu. Sagradio ga je Luj XIV, Kralj Sunce, 1670. godine kao vojnu bolnicu i vojarnu. Danas se u njemu nalaze Vojni muzej i ostaci cara Napoleona Bonapartea, koji su sa Sv.Helene 1840. godine premješteni u Eglise St. Louis...«

Ušla je u klaustar i prošetala pored mnogobrojnih u borbi oštećenih to­pova koji su stajali na drvenim blokovima. Bez upozorenja, Tom je stao pred nju izišavši iza jednoga stupa. Odvukao ju je u sjenoviti udaljeni dio dvorišta.

»Što se dovraga događa?« prosiktao joj je u uho dok su hodali.»Pusti me, to me boli.« Jennifer se pokušavala osloboditi njegova gru­

bog stiska.Odgurnuo ju je od sebe. »Mogao sam si i misliti. Archie je imao pravo,

svi ste vi isti.« »O čemu ti pričaš?«»Nemoj mi reći da ne znaš...« Palcem je pokazao preko svoga ramena.

»Clarke. Britanska policija. Četvorica čekaju vani. Izdala si me.«»Molim?« iznenađeno je rekla Jennifer. »Nemam pojma o čemu govoriš,

vjeruj mi. Gle, idem pronaći Boba. Sigurna sam da je ovo samo nekakav nesporazum. Moraš mi vjerovati.« Stavila mu je ruku na rame.

Tom je nevoljko kimnuo. »Ako se ne vratiš za deset minuta, nikad me više nećeš vidjeti niti čuti. Obećajem ti.«

»Deset minuta. U redu.«Znakovi su na pet jezika pokazivali put do Napoleonove grobnice. Sli­

jedila ih je mračnim hodnikom i stigla do bočnoga dijela crkve oko kojega se nalazio prostor posut šljunkom. Stazu su ovdje prekidale velike metalne barijere i ponovo su joj prevedeni znakovi rekli da je grobnica privremeno zatvorena. Budući da uokolo nije bilo nikoga, provukla se iza barijera i prošla do prednjega dijela crkve.

Na vrhu stubišta zastala je i pogledala oko sebe. Sada je s druge strane vrtova ugledala ljude na koje je Tom mislio. Ukupno četvorica, dvojica u autu, jedan na klupi koji se pretvarao da čita novine, a drugi je, mršav i pogrbljen, šetao gore-dolje. Bilo je očito da su nadgledali ulaz u crkvu. Okrenula se i ušla unutra.

Našla se u prostoriji obavijenoj mrtvačkom tišinom u kojoj je zrak stajao, svjetla bila prigušena i magličasta, a mramorni pod i kameni zidovi ulijevali su hladno strahopoštovanje. Iznad nje uzdizala se kupola oslikana likovima Apostola prikazanih u ekstatičnom spoju crvenih, narančastih i plavih boja.

Namrštila se. Gdje je Corbett? Kašnjenje nije bila njegova osobina.S druge strane prostorije stajao je golemi oltar od crnoga mramora ukra­

šen pozlatom. Neposredno ispod kupole bila je niska kružna mramorna ogradica. Dok joj se približavala, vidjela je da je na tome mjestu pod bio uklonjen. Na njegovu mjestu uzdizala se ogromna grobnica, spektakularna uvijena masa crvenoga kamena položena na zelenkasto postolje.

Nagnula se na ogradicu i pogledala dolje. Na podu oko grobnice bila su ispisana imena najvećih Napoleonovih pobjeda, a sve je okruživala bijela mramorna kolonada. A onda, kada su joj se oči priviknule na svjetlo, jedva je razaznala jedan oblik među sjenama stupova.

Potplat cipele. Nečija noga.Pritrčala je oltaru sa stražnje strane crkve i strčala niza stube iza njega

koje su vodile do niže razine. Max, njezina kontakt osoba iz londonske CIA-e, ležao je sklupčan na podu u uskome hodničiću koji je vodio do kolonade košulje natopljene krvlju. Otvorila mu je oči, vidjela da je mrtav i prekoračila ga dok joj je srce ludo lupalo.

A onda je s druge strane ugledala Corbetta ispruženoga na podu, glave oblivene krvlju.

Tiho kriknuvši, Jennifer je otrčala do njega, pritišćući mu prstima karo- tidnu arteriju, pokušavajući mu napipati bilo.

Bio je još živ. Hvala Bogu. S desne strane glave imao je duboku posje­kotinu, ali bio je živ.

»Gospodine! Gospodine, čujete li me? Brownica je.«Corbett je zastenjao i ona se sagnula k njemu da ga čuje. »Zlatnici. Uzeo

je zlatnike.«Tijelo mu je napola ležalo izvan, a napola unutar malene sobice u kojoj se

uzdizala mramorna skulptura Napoleona odjevena u raskošnom carskom stilu. Na podu je, na bijelom mramornom grobnom spomeniku, bila mala vaza s cvijećem. Jennifer je kapnula malo vode iz vaze na svoju maramicu i dala ju Corbettu. On se bio pridignuo i oslonio na vrata. Zahvalno je pri­hvatio maramicu i prislonio je na ranu.

»Što se dogodilo?« nježno je upitala Jennifer, čučnuvši nasuprot njemu.On je zbunjeno odmahnuo glavom, a lice mu je bilo sivo.»Ne znam. Sve je bilo tako brzo. Htio sam malo razgledati dok sam če­

kao. Udario me straga. Dok sam padao, uspio sam mu na trenutak vidjeti lice. To je bio Renwick.«

Zakašljao se, tijelo mu se grčilo dok si je pokušavao pročistiti pluća.Jennifer je čekala. »A zlatnici?«»Bili su mi u džepu.« Glas mu je pukao od razočaranja. »Mislio sam da

ću biti siguran ako je Max sa mnom. Nisam ni...«»Nemojte se sada brinuti o tome. Pozvat ću liječnika da vas pregleda.«

Jennifer je ustala. »U redu?«Corbett je slabašno kimnuo.Jennifer je izvadila mobitel iz torbe, no prije nego što je birala broj, za­

stala je. »Usput, Clarke je ovdje. Jeste li ga vi pozvali?«Corbett je žmirnuo. »Ne miješaj se u to, Jennifer. To te se ne tiče. Nared­

ba je izravno odozgo.«»Što me se ne tiče?«Zaprepastila se. »Predat ćete ga? On nam pomogne a vi ćete ga samo

tako predati?«Corbett joj se bezlično nasmijao. »On je varalica, Brownice, dvolični

lopov koji zaslužuje biti iza rešetaka.«»To je jedno obično sranje!« ljutito je povikala.»Misliš da možemo dopustiti da takav lik šeta okolo? Bilo bi samo pi­

tanje vremena kada bi progovorio, a što onda? Diplomatski skandal koji bi našu vanjsku politiku vratio natrag dvadeset godina.«

»Imali smo dogovor i on mi je vjerovao. Dala sam mu riječ.«»I ti si mu povjerovala? Hah!« Corbett je prasnuo u smijeh. »Rekao sam

ti da se ne zbližavaš s njim previše. Stvari ne ovise samo o tvojoj riječi. Što se tiče Britanaca, Renwick je ubijen i Kirk je njihov čovjek. Na taj način mi sredimo Renwicka i sigurno je da Kirk neće progovoriti.«

»Izdat ćete ga radi čega?« Jenniferin glas je drhtao od srdžbe. »Da pred­sjednika ne bi upitali nekoliko neugodnih pitanja? Da se CIA ne bi morala suočiti sa svojim propustima?«

»Probudi se, Jennifer,« oštro je odvratio Corbett. »Ovo je stvarni svijet, a on zna ponekad biti neugodan.«

»To je upravo sranje kakvo ste mi rekli da mrzite. Ako mislite da ću samo stajati i dopustiti da se to dogodi, varate se. Smrtno se varate.«

»Stani malo,« viknuo je Corbett. »Moraš jako dobro promisliti o svom sljedećem koraku. To ti govorim jer mi je stalo do tebe.« Zastao je. »Vidiš, mi doma smo se bojali da možda nisi u opasnosti. Pa je Piper poslao jednog našeg u Amsterdam da te, znaš, prati.«

Jennifer je progutala, ne usuđujući se prestati ga gledati u oči.»Imam izjavu pod prisegom koja tvrdi da je slijedio dvoje ljudi iz mu­

zeja do tvoga hotela prije tri noći. Ispostavilo se da je iste te noći muzej opljačkan.« Ponovno je zastao. »Bila bi velika sramota da identificira tebe kao jednu od to dvoje. Odslužila bi kaznu, to je sigurno. Ured mrzi kada njegovi ljudi prijeđu na drugu stranu. Nije dobro za moral.«

»Gade.« ispljunula je te riječi, iako je znala da je ima u šaci. Pet, sedam godina zatvora. Za nju ne bi bilo povratka.

»Sada te boli,« rekao je Corbett. »Ali s vremenom ćeš shvatiti da je tako najbolje. Nema razloga da bilo tko sazna što se dogodilo u Amsterdamu. To ostaje između tebe i mene. Znam da si to učinila iz ispravnih razloga. Učini što se od tebe traži i napredovat ćeš u Uredu do kraja. Jamčim ti.«

Jennifer nije odgovorila, nego je samo buljila u pod.»Otiđi se oprati,« rekao je, pokazujući na njezine krvave prste. »Pa ćemo

poslije još razgovarati.«Jennifer je otišla u malu prostoriju i ispraznila vazu, trljajući ruke jednu

o drugu. Je li to bilo to? zatekla je samu sebe kako se pita. Je li se o tome cijelo vrijeme radilo? Iskoristiti i odbaciti ljude? Hoće li i ona morati učiniti isto ako želi uspjeti? Sve to zbog čega? Zbog zlatnika koji su nestali. Tom je izdan. Ali što je mogla? Što god da kaže, Toma će svejedno zatvoriti radi krađe u Amsterdamu. Nije bilo svrhe.

Provjerila je je li dobro oprala krv s noktiju, a pogled na vlastite prste dozvao je u sjećanje prizor Renwickove odsječene šake - krvava masa koju su bezosjećajno strpali u prozirnu plastičnu vrećicu za dokaze i onda

odnijeli u neki laboratorij. Njegovu desnu ruku.Mozak joj se najednom razbistrio. Njegova desna ruka.Što joj je ono patolog bio rekao nakon Shortove obdukcije?Nešto kako dešnjaci najčešće udaraju svoju žrtvu u desnu stranu glave.

Corbett je imao posjekotinu s desne strane glave. Kako je Remvick to mo­gao učiniti ako nije imao desnu ruku?

»Bobe, pozvat ću ti liječnika.« potrudila se da joj glas zvuči što opušte­nije.

»Razgovarat ćemo o ovome poslije.«Nije bilo odgovora.Okrenula se i ugledala Corbetta kako stoji gotovo iznad nje. Izvadio je

pištolj i snažno je njime udario u čeljust. Srušila se na pod, a na usta joj je potekla krv.

»Žao mi je, Jennifer. Nisam očekivao da će doći do ovoga.« Corbett je na kraj cijevi svoje Berette pričvršćivao prigušivač. »Kirk je kriv što ću te sad morati ubiti.« Napeo je Berettu i začuo se prepoznatljivi metalni škljocaj kada je metak ušao u komoru.

KADA GA je jennifer napustila, Tom se iz dvorišta glavne zgrade odšuljao u Eglise St. Louis. Iako joj je bio rekao ono o odlasku, želio se sam uvjeriti što se događa - je li ga Jennifer izdala ili je zaista sve bila pogreška.

Kada je ušao u crkvu, prišao je niskoj mramornoj ogradici. Čuo je gla­sove i što se više približavao, sve jasnije je raspoznavao Corbettov glas i onda Jenniferin kako odgovara. Kada je ocijenio da je Corbett upravo ispod njega, u dvorani gdje je pretpostavio da se nalazila careva skulptura, preskočio je ogradicu i čučnuo na njen rub.

»GOTOVO DA ćeš mi nedostajati, Brownice,« rekao je Corbett. Pojačao je stisak, prstom se poigravavši sa zategnutim okidačem i pripremajući se za pucanj.

Tom se uz mali skok bacio niz rub i pogodio Corbetta stopalima posred leđa. Corbett se zabio u zid, slomivši nos o mramor, a pištolj mu se otkotrljao iz ruke u malu dvoranu. Tom se otkotrljao na leđa i rukama si ublažio pad.

Corbett se okrenuo režeći, stisnutih šaka, no Jennifer je stala između njih držeći njegov pištolj.

»Pucat ću u vas ako moram, gospodine,« podignula je pištolj prema nje­govim grudima. »Oboje znamo da sam to već radila.«

Corbett se rukom držao za nos. »Ne možeš me ubiti, Brownice, nakon

onoga što si učinila Gregu. Ovaj put će te zatvoriti zauvijek.«»Onda ću ja,« rekao je Tom, uzimajući pištolj od nje.Corbett se počeo smijati. »Kakav tim. Ovo nam nije bilo u planu.«»Nama?« rekla je Jennifer. »Kome, nama?«»Cassiusu,« rekao je Tom. »Cijelo vrijeme ste radili s Cassiusom, zar ne?«Tom je pogledao Jennifer. »Zato je znao da si ti još živa. Zato je znao

da je njujorška policija imala podudaranje s mojom DNK u New Yorku.« Okrenuo se prema Corbettu. »Vi ste mu to rekli, zar ne?«

»Ali ja sam sve vrijeme s njim radila,« rekla je Jennifer. »Kako je on mogao biti povezan s Renwickom?«

»Ti stvarno još ne shvaćaš tko je on, zar ne?« povikao je Corbett. »Oboje ste glupi kao svi ostali. Piper, Green, Young - svi su nasjeli.«

»Kako mislite, nasjeli? Na što?« upitao je Tom.»Isuse Bože,« Jennifer je duboko udahnula. »Naravno. Ništa od toga se

zapravo nije dogodilo, zar ne?«Corbett je, iskrivljenoga lica punoga mržnje, počeo pljeskati.»O čemu vi pričate?« pitao je Tom.»Imao si pravo, Tome.« Okrenula se. »Rekao si da je sve preočito, kako

su željeli da otkrijemo da je samoubojstvo bilo namješteno. Pa, Corbett je bio taj koji je predložio da se prouče osobni dosjei. Znao je da ću saznati da je Short bio ubijen i na to usmjeriti svoju istragu. Znao je da ću otkriti novac na Shortovu bankovnom računu. Cijela stvar bila je namještaljka.«

»Znači nije bilo nikakve isporuke zlata?« pitao je Tom.»Spremnik se itekako pojavio,« rekao je Corbett. »Short je osobno oba­

vio inventuru, a onda pročačkao po generatoru da bih ja mogao progurati svoju teoriju o računalnome virusu. Ali u spremniku nije bilo nikoga. Sve je bila Renwickova ideja. Tako da, ako bi netko došao istraživati, imali bi i što.«

»Ali ako u spremniku nije bilo nikoga, kako ste iznijeli zlatnike?« pitala je Jennifer.

Tom je, iznenada shvativši, zakimao glavom. »Jer nije bila namještaljka, nego zataškavanje. Zlatnici su već bili kod vas, zar ne? Samo ste se htjeli pobrinuti da se stvar svali na mene.«

»Deset godina«, rekao je Corbett. »Deset godina su čučali u sefu. Miliju­ni dolara, a ja ih nisam mogao ni taknuti. Sve dok mi Remvick nije ponudio izlaz.«

»Ali kako ste došli do njih?« pitala je Jennifer.»Zar te nisu naučili da provjeravaš stvari?« Corbett ju je otrovno pogledao.

»Osnove FBI-a, Jennifer. Uvijek sve provjeravaj. Uvijek si radije slijedi­la očite smjernice nego obavljala osnovnu zadaću.« Kratko joj se nasmijao. »Ali, zato sam izabrao baš tebe. Znao sam da ćeš tako očajnički željeti uspjeti da ćeš pasti na priču koju sam ti pažljivo složio. Da si bolje gledala, bila bi primijetila moje ime na mjestu odgovornog časnika kada su zlatnike premještali iz Philadelphije natrag u Fort Knox.«

Jennifer je odjedanput postalo vruće. Imao je pravo.»Našao sam se na stražnjem sjedištu kombija s milijun dolara lisičina­

ma privezanim za ruku. Samo sam otvorio kutiju. Kada smo stigli u Fort Knox, odnijeli su je ravno u trezor. Svi su imali povjerenja u dobrog starog Boba Corbetta.«

»I što je bilo onda? Prokrijumčariti zlatnike natrag u Europu i prodati ih na dražbi? Koliko ste dobili?« pitao je Tom.

»Polovicu.«»Dovoljno sam čula,« rekla je Jennifer, lica naboranoga od gađenja.

»Dajte mi zlatnike.«Corbett je posegnuo u jaknu i izvadio metalnu kutiju. Jennifer ju je otvo­

rila, provjerila jesu li zlatnici unutra i onda ju ponovno zatvorila.Praznom grobnom dvoranom odjeknuo je glas. »Što se ovdje kojega vra­

ga događa?«U polusjeni hodnika stajao je čovjek i promatrao Maxovo beživotno tije­

lo. Tom se okrenuo Jennifer.»To je Clarke.«

U TRENU kada se Tom okrenuo, Corbett je zamahnuo nogom i cipelom ga pogodio u ruku. Pištolj je poletjeo zrakom i uz tresak pao na pod iza njega. Corbett je otrčao prema stubištu.

»Ah, Corbett,« rekao je Clarke. »Učinilo mi se da sam čuo nekoga ov­dje.« Pokazao je Maxovo mrtvo tijelo. »Ovo je Kirkovo djelo?«

Corbett ga je laktom odgurnuo s puta, ne zastajući. Clarkeova glava je potmulo lupila o mramorni zid i on se srušio na pod.

»Brzo,« rekao je Tom. »Pomozi mi da se popnem.«Jennifer je napravila »lopovske« i Tom se popeo na rub ogradice, čučnuo

i čekao da začuje Corbettove korake na vrhu stubišta. U trenutku kada je Corbett prošao, Tom je skočio na ogradicu i bacio se na njega, obuhvaća­jući ga rukama oko struka - kliznuo mu je do gležnjeva, prevalivši ga kao smotani tepih.

Corbett je ustao gotovo istoga trena, dohvativši Toma šakom postrance

po licu, od čega ga je lice zapeklo. Tom se podignuo na noge. Adrenalin mu je jurio tijelom, a niz kut usne tekla mu je krv.

Corbett je zadavao niz preciznih udaraca rukama i nogama, a Tom ih je rukama blokirao, a onda ga udario u njegov krvavi, već slomljeni nos. Corbett je jauknuo od boli i podignuo ruke prema licu. Bacio se prema Tomu uz očajnički krik, a Tom je odskočio u stranu i podmetnuo mu nogu. Corbettov izraz lica se, dok je padao, iz mržnje pretvorio u iznenađenje.

Tom mu je odmah skočio na leđa i omotao mu ruku oko vrata gušeći ga. Stisnuo ga je jače, a Corbett je počeo kašljati i boriti se za zrak.

Tom je polagano pridignuo Corbettovu glavu unatrag prema sebi, osje­tivši kako se on sve jače bori za zrak i kako mu se ligamenti u vratu počinju istezati i pucati, a kralješci trljati jedan od drugoga.

Odjednom mu je u misli došlo staro izblijedjelo sjećanje na svoju izo­brazbu pri CIA-u - za slomiti ljudski vrat potrebna je sila od samo 2,7 kg.

»Nemoj, Tome.« osjetio je Jenniferin dodir na svom ramenu. »Nije vrije­dan toga. Time bi samo dokazao da je on imao pravo.«

Tom je polako olabavio stisak, a onda naglo izvukao ruku ispod Cor- betta i ustao, ostavljajući ga da se koprca na podu i bori za dah.

»Ne mičite se!« Clarke se pojavio iza oltara i prišao im s pištoljem u ruci. »Nitko ne ide nikamo dok mi ne kažete što se ovdje događa.« Zbunjeno si je trljao zatiljak.

Jennifer je zakoraknula prema njemu, a onda zastala kada joj je Clarke zaprijetio pištoljem. »Bob Corbett osumnjičen je za sudjelovanje u uroti. Upravo sam ga uhitila.«

Clarke je podignuo obrve. »Što, jednog od svojih prokletih agenata? Šta vi to Jenkiji planirate?«

»Komplicirano je objasniti.« Jennifer mu se kratko nasmijala.»Totalna jebena zbrka, eto što je. U svakom slučaju, to je tvoj posao. Ja

sam ovdje radi njega.« Okrenuo se prema Tomu. »Rekao sam ti da ću te prije ili poslije stići.« Napola se osmjehnuo.

»Jako mi je žao što te moram razočarati, ali Tom radi za nas,« nježno je rekla Jennifer, približujući mu se još korak bliže.

»Kirk? Za FBI? Daj izmisli neku bolju foru. Pa on je ubojica.«»Misliš Harryja Renwicka?« Jennifer je napravila još jedan korak na­

prijed i našla se na metar od Clarkea. »Renwick je živ i mogu vam to do­kazati.«

Clarkeovo blijedo lice odjednom je naglo dobilo boju. »Pričaš gluposti. Štitiš ga. Misliš da sam ja od jučer?«

»Govorim istinu, a Ured će vam potvrditi.«»Aha, shvaćam! Vi ste skupa u tome. Pa onda ću vas uhititi oboje.« Po­

segnuo je u džep i izvukao sjajne lisičine. »Tom Kirk,« počeo je, »uhićeni ste zbog ubojstva...«

Tom je pogledao Jennifer. »Hoćeš li, molim te?« upitao je.»Dopusti mi.«»... Henryja Juliusa Renwicka,« nastavio je Clarke. »Sve što...«Jennifer je povukla desnu ruku unatrag i šakom tresnula Clarkea u vrh

brade. On se zakašljao i stropoštao na pod poput marionete kojoj su prere- zali konce.

Zračna luka Charles de Gaulle, Francuska, 1. kolovoza, 18:30 h

Metalni glas najavljivačice odjeknuo je čekaonicom, najprije na francu­skom, pa na engleskom.

»Posljednji poziv za Air Franceov let za Washington DC, broj 9074. Mo­limo preostale putnike da se odmah upute prema izlazu broj pet.«

»Mislim da je to moj let,« uzdahnula je Jennifer.»Mislim da jest,« rekao je Tom.»Slušaj, želim ti zahvaliti,« nespretno je rekla Jennifer. »Znaš, na svemu.«»Ne, hvala tebi. Što si mi vjerovala. Mnogo mi je značilo. I još mi znači.«Jennifer se zacrvenjela i pogledala u pod. »Pa, ako ikad budeš u Ame­

rici...«Tom se osmjehnuo. »Ne brini se, hoću. Ako budeš imala vremena sad

kada si tako važna.«»Ah, čuo si.« ponovno se zarumenjela.»Zaslužila si. Usput, kako je Corbett?«»Pod pratnjom je dok ga ne vrate u DC, a onda ćemo vidjeti. Pretpostav­

ljam da će proći mnogo, mnogo vremena prije nego što ga puste!«»Odlično, to je i zaslužio.«»A ti? Što ćeš ti sada?«»Nemam pojma. Uskoro otvaram svoju trgovinu. Imam još puno po­

sla oko toga. Zapravo nikada prije nisam ni imao vremena razmišljati o tome.«

»I siguran si da ne želiš zaštitu u slučaju da Renwick nešto poduzme.«»Ma ne, sve je u redu. Imam neki osjećaj da ću ga uskoro sresti, ali bit

ću spreman.«

»Pa, i mi ćemo ga tražiti.« Jennifer je uzela torbu. »Javit ću ti ako ga pronađemo.« Stanka. »Moram ići.«

»Znam,« rekao je Tom. Poljubio ju je u čelo, pa u usta. Snažno su se zagrlili.»Čuvaj se,« šapnula mu je na uho kada su se rastajali.»Da, osim toga,« rekla je odlazeći prema izlazu, »Piper je dao ostavku.

Tajniku Državne riznice se nije svidjelo što su mu lagali o onome što se do­godilo. I dok god budeš šutio o Kentauru, naš dogovor stoji. Kada se vratiš kući tvoj prijatelj Clarke će te tretirati kao zvijezdu.«

»Super.« Tom je nekako sumnjao u to.»Bok, Tome,« rekla je, a oči su joj zasjale.»Misliš au revoir?«tiho je rekao sam sebi kada se izgubila na izlazu.»Znači s tim je svršeno.« Archijev poznati glas prenuo je Toma iz raz­

mišljanja.Tom je odmahnuo glavom u nevjerici. »Slučajno si ovuda prolazio,

jel’da?« Oči mu se nisu micale s mjesta gdje je posljednji puta vidio Jenni­fer.

Archie se leđima naslonio na nisku željeznu ogradu na koju je bio na­slonjen i Tom. Bio je u odijelu i kravati; u jednoj ruci mu je bila aktovka, a pod drugom je imao Financial Times. »Netko te mora čuvati.« Odgrizao je komadić sendviča. Žuti papir u koji je sendvič bio zamotan odlično se slagao s njegovom Ferragamo kravatom.

»Kada si me posljednji put čuvao, natovario si mi posao za Cassiusa zbog čega sam zamalo poginuo.«

Archieju je bilo neugodno. »To boli, stari. To boli.«»Što zapravo radiš ovdje?«»Htio sam biti siguran da nećeš učiniti nešto zbog čega bi poslije zažalio.

Na primjer ukrcati se u taj zrakoplov.«»Zar bi to bila tako loša ideja?« pitao ga je Tom.»Aaa... bi! Kao prvo, ona je Federalka, što je vrlo loše za tebe koji si

lopov. Kao drugo, stanuje jako daleko od tvoje kuće. I kao treće, prezgodna je za spadalo kao što si ti.«

»Vjerojatno imaš pravo,« odgovorio je Tom, smijući se.Uspravio se, okrenuo i naslonio na ogradu do Archieja, gurnuvši ruke u

džepove sakoa. Napipavši neki nepoznati oblik, izvadio ga je iz sakoa.Bio je to Rolex Prince iz 1934. od nehrđajućega čelika u sjajnoj kutiji.

Onaj koji mu je Jennifer pokazala u izlogu onoga jutra kada su se upoznali. Onaj koji mu je ona vjerojatno ubacila u džep kada su se zagrlili na rastan­ku. Mali trik naučen u Istanbulu.

»Zgodan komad,« rekao je Archie, nadvivši se da ga bolje pogleda. »Znam nekoga tko bi ti to mogao lijepo utopiti.«

»Ne, hvala.« Tom je pogledom slijedio Jenniferin zrakoplov dok je rulao po pisti.

»Mislim da ću ovoga zadržati.«Zašutjeli su, a oko njih je zračna luka brujala, djeca su vrištala, kolica za

prtljagu škripala, mobiteli zvonili. Archie se nakašljao i popravio kravatu.»Zapravo, Tome, ima još jedan razlog zašto sam ovdje.«»Eto ga.« Tom je zakolutao očima. »Što si učinio?«»Ništa. Samo imam jednu odličnu ideju. Ti i ja. Kirk i Connolly. Zajedno

u poslu.«Tom je uzdahnuo i krenuo prema izlazu. »Archie, rekao sam ti. Nema

više poslova.«»Ne, to sam i mislio.« Archie je potrčao za njim. »Pravi posao, sve čisto.

Znaš, ovdje kupimo, tamo prodamo, pomognemo ljudima doći do nečega. Možemo za promjenu biti pozitivci.«

»Archie.« Tom mu je stavio ruku na rame. »Ako si ti u tom poslu, kako bismo ikada mogli biti pozitivci?«

Archie je zastao. »To boli, stari. To boli.«Tom se nasmijao. »Možda će pivo pomoći da lakše preboliš.«»Samo da nije neko od onih stranih bućkuriša.«

EPILOG

U blizini Lyona, Francuska, dva tjedna poslije, 22:07 h

MOLIM IZVADITE metalne predmete iz džepova: ključeve, kovanice, mobi­tele. Stavite ih u posude.

Putnici su čekali u dugom, bučnom, vijugavom redu. Većina ljudi je odlučila ne obraćati pozornost na stražara sve dok skoro nisu prošli kroz metal-detektor i rendgen.

Upravo zato se visoki muškarac razlikovao od ostalih u redu. Ne zbog

svojega besprijekornoga crnoga odijela i kolara, nego zbog toga što je mno­go prije nego što je došao na red sve svoje metalne predmete bio pažljivo stavio u jednu ruku.

Stražar nije primijetio. Zračna luka je tek nedavno bila ponovo oživjela potpisavši ugovor za iznajmljivanje kojim ju je poduzetna niskobudžetna zračna kompanija izvukla iz anonimnosti. Zato ju je i izabrao. Osiguranje nije bilo tako organizirano kao u glavnim zračnim lukama. To je oduvijek radio kada je morao neopaženo napustiti zemlju.

Nasmiješio se djelatniku osiguranja i stavio hrpicu kovanica i ključeve u sivu plastičnu posudu. Tek toliko da izgleda neupadljivo. Zatim je pro­šao kroz detektor. Oglasio se glasnim pištanjem. Kao što je znao da će se oglasiti.

»Imate li možda još koji metalni predmet, Oče?« upitao ga je službenik na francuskome kada su ga uputili da prođe još jedanput.

Pipnuo si je džepove i odmahnuo glavom. »Nemam.« odgovorio je.»Ok. Prođite ponovo kroz uređaj, molim vas.«Učinio je što mu je rečeno, no uređaj je opet zapištao.»Molim vas, stanite ovdje, Oče. Hvala.« Službenik je ručnim skenerom

prešao preko njegova crnoga odijela. Kada mu je prošao preko desne ruke na kojoj je imao rukavicu, skener je glasno zapištao.

»Jao, naravno.« odmahnuo je glavom. »Kako glupo od mene. Nakon toliko vremena, još zaboravljam.« Svukao je rukavicu i otkrio ružičastu protezu.

»Hvala, Oče. Oprostite. Kamo putujete?«»U Ženevu.«»Pa, barem bi vam zrakoplov trebao na vrijeme poletjeti. Zbog dodatnih

sigurnosnih provjera imamo dosta kašnjenja.«»Nikuda mi se ne žuri,« odgovorio je muškarac, uzimajući svoje kovani­

ce i ključeve. »Vjerujte mi, imam o čemu razmišljati.«»Ugodan let vam želim.«»Bog te blagoslovio. Bog te blagoslovio, sine.« Rekao je Cassius.Djelatnik osiguranja gledao je za jednorukim čovjekom koji je ulazio u

čekaonicu. Iz navike je u smjeru njegovih leđa napravio znak križa.

Tridesetdvogodišnji James Tvvining koji je u daljnjem srodstvu s poznatom istoimenom obitelji uvoznika čajeva, ističe da, iako je uspio ostvariti rizičan skok u svijet izdavaštva, još uvijek radi svoj posao poslovnog savjetnika, barem trenutačno. Kaže i da mu njegov prvi roman Dvostruki orao nije došao preko noći, nego je dugo nastajao u njegovoj glavi.

Nadahnjujući se pročitanim člankom o dražbi vrlo rijetkog zlatnika zvanog Dvostruki

orao, Twining je konačno pronašao radnju dostojnu Toma Kirka: radnju koja će privući pažnju. Twining već piše nastavak, a planira napisati još romana o Tomu Kirku, jer raste

zanimanje čitateljstva širom svijeta.

»Kada bi me dok sam odrastao netko upitao što želim biti, obično bih mu rekao ono što je i želio čuti: odvjetnik ili računovođa. No, prava je istina da sam od malih nogu potajno želio postati jedan od najvećih kradljivaca umjetnina na svijetu - da se provlačim kroz infracrvene zrake, sajlom spuštam sa zgrada, da provaljujem u sefove. Tako, na neki način, Tom Kirk živi u mojim mislima otkad sam bio dijete i tu je možda korijen mog cjeloživotnog zanimanja za umjetnost i antikvitete. Dvostruki orao bio je prva prigoda da ga na pravi način oživim.«

Nadahnjujući se pročitanim člankom o dražbi vrlo rijetkog zlatnika zvanog dvostruki orao. Twining je konačno pronašao radnju dostojnu Toma Kirka: radnju koja će privući pažnju. Twining već piše nastavak, a namjerava napisati još romana o Tomu Kirku, jer raste zanimanje čitateljstva širom svijeta.

Neke od najzanimljivijih scena u Dvostrukom orlu događaju se u Fort Knoxu - jednoj od malobrojnih lokacija spomenutim u knjizi koje Twining nije i sam posjetio. »Možete posjetiti vojnu bazu i izvana vidjeti Depozitorij,« kaže on. »No Državna riznica ima strogu zabranu za posjetitelje otkad je zgrada otvorena 1936.«Mogu li čitatelji negdje vidjeti dvostrukoga orla?

»Dva su trajno izložena u Nacionalnoj numizmatičkoj zbirci u Smithsonian Institutionu u Washingtonu DC. A »Faroukov« dvostruki orao, onaj koji je na dražbi prodan za gotovo osam milijuna dolara, nedavno je zložen u Saveznoj banci za rezerve u New Yorku, nedaleko od Nulte točke.«