domus, casa, habitatio...: kultura stanovanja na jadranskom prostoru

  • View
    226

  • Download
    1

Embed Size (px)

Text of domus, casa, habitatio...: kultura stanovanja na jadranskom prostoru

  • Zaviajni muzej Poretine Museo del territorio parentinoe Museum of the Pore Territory

    Sveuilite Jurja Dobrile u Puli Odjel za humanistike znanostiJuraj Dobrila University at Pula Department of Humanities

    Dravni arhiv u PazinuState Archives in Pazin

    5. ISTARSKI POVIJESNI BIENNALETHE 5th ISTRIAN HISTORY BIENNALE

    DOMUS, CASA, HABITATIO...: KULTURA STANOVANJA NA JADRANSKOM PROSTORU

    DOMUS, CASA, HABITATIO...: HOUSING CULTURE IN THE ADRIATIC AREA

    Zbornik radova s meunarodnog znanstvenog skupaCollected Papers from the International Scienti!c Conference

    Svezak 5.e 5th volume

    Urednice / EditorsMarija Mogorovi Crljenko

    Elena Uljani-Veki

    Pore, 2013.

  • KUE OBITELJI LUI U SREDNJOVJEKOVNOM TROGIRU

    Irena Benyovsky Latin UDK 728.83(497.5 Trogir)12/14

    U radu se rekonstruiraju kue obitelji Lui u srednjovjekovnom Trogiru. Vlasnitvo nad nekret-ninama prvenstveno kuama njihovo grupiranje, ukupni broj i poloaj u gradu, odraz su de-mografskog statusa obitelji 13. 15. stoljea, njihove politike pozicije u trogirskom drutvu te imovinske moi. Rad ukazuje i na bitnu povezanost izmeu drutvenih struktura i urbanog razvo-ja srednjovjekovnoga grada.

    Kljune rijei: obitelj Lucio, srednji vijek, Trogir, urbanizamKey words: the Lucio family, Middle Ages, Trogir, urbanism

    U ovom radu pratit u kue pripadnika roda Lucio u srednjovjekovnom Trogiru. Broj nekretnina (u ovom sluaju kua) jedne obitelji, odnosno roda, njihov smjetaj, vrijednost, koritenje i promjene odraavaju ne samo imovinski poloaj obitelji ve i politiki znaaj u odreenom razdoblju, obiteljske (klanovske) veze, demografski status, pravne okolnosti i arhitekturu nekog razdoblja. Obitelj Lucio (Luci, Lui) jedna je od najpoznatijih trogir-skih obitelji, poznata ponajvie po njihovu najpoznatijem lanu, povjesniaru Ivanu Luu-u iz 17. stoljea. Rod Lucio koji e kasnije (prema Luciju) poprimiti prezime Lucio/Luci bio je jedan od najbogatijih rodova 13. stoljea. Njegovi pripadnici su enidbenim vezama povezani s plemikim rodovima iz drugih gradova: Nassi i Pappi iz Zadra, Alberti iz Splita, Volcio iz Dubrovnika. Petrova ki bila je udana za Stoju Grubiinog iz Splita, a unuka za krkog kneza Leonarda Frankapana.1

    Nekretnine ove obitelji spominju se ve od poetka 13. stoljea. Imovinska mo obite-lji i politika pozicija ogledala se i u rasporedu nekretnina u prostoru grada: rodonael-nik Luka (+ prije 1234.) moda je sudjelovao u izgradnji grada oko 1200. godine. Naime, trogirski srednjovjekovni bedemi poinju se graditi ubrzo nakon ruenja u 12. stoljeu.2 Stari se gradski bedem popravljao te gradio novi poetkom 13. stoljea, u razdoblju poli-tike stabilnosti pod ugarskom krunom.3 Trasa novih bedema dijelom je pratila starije, a

    1 Mladen Andreis, Trogirsko plemstvo do kraja prve austrijske uprave u Dalmaciji, Trogir: Muzej grada Trogira, 2006, 225.2 Biskup Treguan biljei da grad nakon toga nije imao ni kula te da je bio omeen samo ostacima zida i suhozidom. Vje-

    rojatno su ipak bili preivjeli dijelovi kasnoantikih i ranosrednjovjekovnih zidina. Ivan Lui, Povijesna svjedoanstva o Trogiru, 1.-2., ur. C. Fiskovi, Split, 1979, 103-108, 1012; Vanja Kovai, Porta Dominica i crkva sv. Dujma u Trogiru, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 34, 1994, 51-69, 34, 54; Arhiv HAZU u Zagrebu, Memorie storiche di tragurio ora detto Tra, di Giovanni Lucio, Venetia, 1673, 18.

    3 Daniele Farlati, Illyricum sacrum, IV, Venetiis, 1769, 329-330. Prema P. Andreisu Trogir je 1202. ve bio obnovio zidine i ivio u miru pod ugarskom zastavom; Pavao Andreis, Povijest grada Trogira, 1.-2., ur. V. Rismondo, Split: Splitski knjiev-ni krug, 1978, 31.

  • Irena Benyovsky Latin Kue obitelji Lui u srednjovjekovnom Trogiru

    na nekim je potezima pomaknuta i grad je proiren. Novi bedemi podiu se s kvadratnim kulama na vanjskoj strani zidnoga platna (tzv. kule sv. Ivana, Biskupije, Vitturi, sv. Nikole i Luci).4 U Trogiru su jo u pretkomunalno doba postojali stambeni sklopovi u kojima su bile smjetene viestruke obitelji. I gradske su kule esto dio tih rodovskih sklopova i nisu bile nezavisne graevine. Vlasnitvo nad gradskom kulom bilo je vano jer su se tu u slu-aju unutarnje ili vanjske opasnosti mogli skloniti lanovi odreenog roda, pa i ljudi pod njihovom zatitom i susjedi.5 Gradske kule bile su odraz realne snage u drutvu koje je svo-ju mo temeljilo na posjedovanju nekretnina.6 U usporedbi s drugim sredozemnim grado-vima takvih je kula u Trogiru bilo relativno malo.7 Luci pie o bogatijim graanima koji su podigli privatne kule prilikom obnove grada u 13. stoljeu. Doba prestanka izgradnje kula redovito se poklapa s razvojem komunalnih institucija.8 Istoni dio jezgre i prostor oko trga tradicionalno su bili mjesta za smjetaj najvanijih crkvenih i svjetovnih institucija, ali i za kue plemikih rodova. Tu su smjetene matine kue rodova Urso, Luci, Cega i Cassoti. Juni gradski bedem, osobito sklopovi blizu kula, takoer su bili reprezentativni i eljeni poloaji za plemstvo. U dokumentima od 13. stoljea nalazimo podatke o kulama koje su drale obitelji Andreis, Vitturi, Lucio, Cega i Urso.9 Graene su na priblino jednakim udaljenostima, kvadratinoga oblika, jednoelijske, jednom stranom povezane s gradskim bedemom.10 Ipak, zbog sporadinih podataka o kulama na junom bedemu, ne moe se tono pratiti promjena vlasnitva nad njima (rodovi Vitturi, Cega i Luci; danas su ove tri kule djelomino sauvane).

    Poznato je da je rodonaelnik Luka imao tri sina: Desu, Matu i Petra.11 Desa Lukin spo-minje se u 13. stoljeu kao vlasnik nekoliko gradskih nekretnina i vaan politiki imbenik u gradu. U vrijeme kada je 1221., zbog obrane od Domalda, sklopljen mir izmeu Trogira, Splita i ibenika s Klisom, Desa Lukin (jo nema formirano prezime) pojavljuje se na javnoj sceni;12 ini se da je on, kao najstariji sin, naslijedio matinu kuu roda, koja se nalazila u blizini glavnoga trga, preko puta crkve sv. Martina, a koja se u dokumentima opisuje kao domus supra Plathea comunis cum omnibus suis pertinentiis, stationibus, domibus, et coqu-

    4 Sve do izgradnje novog junijega poteza bedema krajem 14. stoljea; I. Lui, Povijesna, 115-116, 204, 982, 987; Ana Plo-sni kari, Blok Andreis u Trogiru, Radovi IPU, 31, 2007, 9-28, 9-10.

    5 U Dubrovniku su u 14. stoljeu takoer neke kule pripadale privatnicima, koji su ih bili duni popravljati i organizirati strau uz njih (osobito ako su bile uz gradska vata). Na prijelazu iz 14. u 15. stoljee veina privatnih kula u Dubrovniku nestaje; Zdenka Janekovi Rmer, Okvir slobode. Dubrovaka vlastela izmeu srednjovjekovlja i humanizma, Zagreb-Du-brovnik, 1999, 378; usporedi i: Mladen Ani, Ser Ciprijan Zaninov. Rod i karijera jednog splitskog patricija druge polovice 14. stoljea, Rad HAZU u Zadru, 39, 1997, 37-80.

    6 Tomislav Marasovi, Stambena kua u Trogiru Radovanova doba, Per Radouanum 1240.-1990., Trogir: Muzej grada Trogira, 1994, 193-199; Ivo Petriciolli, Srednjovjekovnim graditeljima u spomen, Split: Knjievni krug, 1996.

    7 T. Marasovi, Stambena, 197; Paola Galetti, Uomini e case nel Medioevo tra Occidente e Oriente, Roma-Bari: Editori Laterza, 2008, 116.

    8 M. Ani, Ser Ciprijan, 37-80.9 Spomenuli smo i dokument iz 1267. kada se dijeli oruje za obranu; Monumenta Traguriensia; Acta curiae comunis Tra-

    gurii (dalje: MT), II., ur. Miho Barada, Zagreb: JAZU, 1951, 190; Nada Klai, Povijest grada Trogira. Javni ivot grada i njegovih ljudi, Trogir: Muzej grada Trogira, 1985, 190.

    10 T. Marasovi, Stambena, 197.11 Vidi genealogiju.12 Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Sclavoniae (dalje: CD), III, ur. T. Smiiklas - M. Kostreni - E. Las-

    zowskii, Zagreb: JAZU, 1905, 265-267; CD, 1906, IV., 205; Josip Ante Soldo, Trogir od borbe za opstanak do stvaranja slobodne komune, Per Radouanum 1240-1990, Trogir, 1994, 251-263, 254.

  • Kue obitelji Lui u srednjovjekovnom Trogiru Irena Benyovsky Latin

    inis sibi adiacentibus...13 Desa Lukin nije imao potomaka pa je kuu oporuno ostavio sinovima svoga brata Mate

    (+ prije 1234.), Grguru i Luki (dio nekretnina Desa je ostavio i franjevcima).14 Ni Grgur (1234.) nije imao nasljednika, pa matinu kuu konano nasljeuje samo Luka Matin (+ oko 1303.) sa svim pripadnostima, pomonim prostorijama i kuhinjama.15 Potomci treeg brata, Petra Lukinog, takoer su u 13. stoljeu posjedovali velik broj nekretnina.

    Luka Matin bio je, ini se, vaan pripadnik ove obitelji sredinom 13. stoljea. Ve smo spomenuli da se komuna u obrani oslanjala na plemike rodove i njihove privatne kule i kue pokraj bedema. Prema dokumentu iz 1267., kada se za posljednjih godina vladanja kralja Bele IV. oekivao napad na grad, dijelilo se oruje za obranu prema strogo planira-nom rasporedu. Naime u Liber questionum zabiljeeno je kojim se kuama trebaju dodije-liti baliste za obranu: Hij sunt quibus baliste comunis in domus date sunt. Prema popisu vi-dimo da su to bili provjereni plemii, lanovi vijea, koji su (njih dvanaest) bili rasporeeni uz gradske bedeme ili na strateki dobrim poloajima.16 Jedan od njih je bio i Luka Matin, pripadnik obitelji Lucio. Pripadnici obitelji (njih etvorica) su nabrojani i u popisu lanova Velikoga vijea iz 1284., kad je izabrano 40 gradskih vijenika.17 Nakon zatvaranja Velikoga vijea 1340. bilo je u njemu 80 lanova.18 Udio plemstva u odnosu na broj stanovnika na prostoru cijele komune procjenjuje se na oko 5,5%.19

    Trinaesto stoljee: uspon obitelji i irenje posjeda u gradu

    Matina kua preko puta sv. MartinaPripadnici loze Luke Matinovog nekretnine su imali u blizini matine kue preko puta

    crkve sv. Martina a kasnije i uz juni bedem (ali njegov zapadni dio pokraj kule Luci). Lukina kua (domus magna) nalazila ispred crkve sv. Martina, nad kojom je obitelj imala juspatronat, a i sama je kua bila povezana portikom s crkvom.20

    U 13. stoljeu pratimo nekretnine pripadnika rodova Luci, Cega i Pec