Upload
notthesame04
View
238
Download
9
Embed Size (px)
DOBA GLOBALIZACIJE
Z B O R N I K P R E V E D E N I H T EK S TOVA
(Fragmenti)
P R I R E DI L I: Prof. MIROSLAV PEČUJLIĆ
Prof. RADMILA NAKARADA
S A D R Ž A J
P R E D G O V O R: D O B A G L O B A L I ZA C I J E
PRVI DEO: ŠTA JE GLOBALIZACIJA? TEORIJSKE KONTROVERZE
- David Held: Debata o globalizaciji
- Philippe Legrain: Sila opšte dobrobiti
- RobinCohen, Paul Kennedy: Tamne strane
DRUGI DEO: NOVA MEĐUZAVISNOST SVETA
- R. Cohen, P. Kennedy: Nova međuzavisnost sveta
3. GLOBALNA EKONOMIJA
- Malcom Waters: Uspon svetske trgovine, finasijskog kapitala i
transnacionalnih korporacija
4.GLOBALNI POLITIČKI POREDAK
- William Robinson: Transnacionalna (svetska) država
5. UNIVERZALNA KULTURA
- John Tomlinson: Deteritorijalizacija kulture
- Thomas Friedman: Univerzalna i nacionalna kultura
6. REGIONALIZACIJA I GLOBALIZACIJA
- Manuel Castells: Evropska uniju
TREĆI DEO: POLARIZACIJE - SUKOBI - ASPEKTI AUTORITARNE
GLOBALIZACIJE
1. POLARIZACIJE I SUKOBI
- Zygmunt Bauman: Politička ekonomija neizvesnosti
- John Gray: Prirodni resursi i ratovi
- Vandana Shiva: Ratovi za vodu
ČETVRTI DEO: ALTERNATIVNA GLOBALIZACIJA
- George Soros: Globalna kriza i nužnost reformi
- Svetski socijalni forum, Porto Alegre
PREDGOVOR – DOBA GLOBALIZACIJE
1. Istraživanje lavirinata globalizacije, već na prvom koraku suočava se sa izrazitim
paradoksom. Globazacija, taj centralni planetarni proces na prelomu milenijuma, pretvara se u
nezadrživu silu, zahuktalu mašinu koja preoblikuje realnost, stvara novu mapu sveta, režisera
koji pokreće mnoge konce našeg svakodnevnog života. Svojim epohalnim razmerama i
posledicama ona se može porediti samo sa erom stvaranja modernog doba, predstavlja
njegovu »Drugu veliku transformaciju«. Ni jedno društvo ne može izmaći imperativima nove,
globalne ere. Otuda, samo drugu, stranu istog zbivanja predstavlja neophodnost adaptacije
novim i dramatičnim izazovima. Međutim, njeno poimanje i priroda polje su strasnih sporova,
velikih teorijskih kontroverzi, sukoba rivalskih struja mišljenja. Dok jedni u globalizaciji vide
otelotvorenje gvozdene istorijske nužnosti, za druge je ona samo jedan veliki mit jer je stepen
međusobne povezanosti zemalja ispod nivoa koji je osvojen pre Prvog svetskog rata. Ako je
globalizacija za jedne objektivan i spontan planetarni proces, za druge ona je isključivo
projekat dominacije Zapada, amerikanizacije sveta. Dok za jednu struju ona označava
integraciju sveta, stvaranje globalne ekonomije i kosmopolitske kulture, za druge ona
neizbežno izaziva fragmentaciju, sve dublji socijalni jaz između svetova i sukob civilizacija.
Ako dobitnici u globalizaciji nalaze isključivo civilizacijski napredak i nove blagodeti za
čovečanstvo, za gubitnike ona je samo destruktivna sila i novo prokletstvo. Međutim, različiti
uvidi i koncepcije, predstavljaju krucijalne pokazatelje različitih strana neobično protivrečne
prirode globalizacije, pružaju dragocenu građu za njeno realističkije i kompleksnije
poimanje, raskid sa krajnje jednostranim, pojednostavljenim pogledima.
Zbornik upravo predstavlja pokušaj da se čitaocima pruži znatno razuđenije i bogatije
poimanje, kompleksnija teorija globalizacije, njenih suštinskih obeležja.
2. Veliko dvojstvo - svetla i tamna strana globalizacije. Analiza vladajuće forme
globalizacije otkriva veliko dvojstvo svetle i tamne strane, i postupnu prevagu tamne strane,
jačanje autoritarnih tendencija globalizacije.
2.1. Jednu, prevashodno svetlu stranu globalizacije, čine veliki objektivni planetarni
procesi integracije sveta, stvaranja sve gušće mreže povezanosti, međuzavisnosti društva –
sve je širi krug delatnosti koje postaju transnacionalne, kojima se ne može upravljati
isključivo unutar državnih granica. Sve tešnja povezanost, stvaranje jedinstvenog »Svetskog
sistema« plod je nekoliko uporednih magistralnih tokova.
Prvo, talasi tehnoloških revolucija vode sve bržoj kompresiji vremena i prostora,
smanjivanju distanci i vremena potrebnog za sve razgranatije komunikacije.
Drugo, sve bržim ritmom stvara se »globalna ekonomija«, ekonomski krvotok sveta.
Gigantska masa transnacionalnog finansijskog kapitala – čije dnevne transakcije dostižu obim
od preko 1500 milijardi dolara – slamajući sve lokalne protekcionističke brane, dopire do
poslednjeg kutka planete. Na pomolu je nova ekonomska geografija, »svet bez granica«.
Ekonomski dinosaurusi, transnacionalne korporacije u planetarnoj odiseji za profitom,
jeftinom radnom snagom i prirodnim bogatstvima, obavijaju svet. Samo deset zemalja na
svetu ima dohodak koji je veći od kapitala najvećih korporacija; aktiva najvećih 500 đinova
dostiže fantastičnih 32.000 milijardi dolara. »Šelove« fijale obavljaju ekonomske operacije u
130 zemalja; »Micubiši« ima mrežu od 73.000 poslovnih veza širom planete; »Mekdonalds«
operiše u 20.000 lokalnih zajednica. Ekonomski divovi postaju instrumenti stvaranja
ekonomskog bogatstva koje naši roditelji nisu mogli da zamisle.
Treće, u sferi kulture, informatička revolucija i njeni proizvodi vode homogenizaciji
ukusa, obrazaca ishrane i odevanja, životnih stilova, beskrajnom proširivanju lokalnih
duhovnih horizonata, stvaranju kosmopolitske kulture, mogućnosti višestrukog identiteta,
formiranju osećanja građanina sveta.
Četvrto, mreža moćnih međunarodnih i nadnacionalnih institucija: MMF, Savet
bezbednosti UN, G-8, Evropska unija, rasprostiranje ljudskih prava i demokratije, ocrtavaju
obrise novog globalnog političkog poretka. Formiranje Evropske unije nagoveštava stvaranje
demokratske transnacionalne političke organizacije. Posmatran isključivo iz ove prizme stari
san o jedinstvenom i miroljubivom »Svetskom društvu«, Sen-Simonova i Kantova vizija Pan-
evropske vlade i Svetske federacije država, izgleda kao da je na dohvatu ruke.
2.2. Ovaj ideal se, međutim, udaljava, poput horizonta kome se približavamo, kada
reflektore analize usmerimo na drugu, tamnu stranu globalizacije: duboke polarizacije i
sukobe unutar »Svetskog društva«. Unutar jednog sveta nalazi se više svetova. Čudesne
tehnološke, ekonomske i kulturne sile koje je čovek osvojio poseduju moć stvaranja
humanijeg, miroljubivog i demokratskog, »Svetskog društva«, tog dugo snevanog sna.
Istovremeno tamna, destruktivna strana postupno postaje nadmoćnija, pretvara savremenu
arenu u »Svetsko društvo rizika« (U. Beck). Pogledajmo te simptome, tendencije
autoritarne globalizacije koji obuhvataju:
- Globalizaciju siromaštva. Nejednakosti između društava su, prema mnogim
analizama, dostigle neslućene razmere. Početkom XXI veka polovina čovečanstva živela je u
siromaštvu, više od trećine u bedi; milijarda i po nije imala pitku vodu a bar dve milijarde nije
imalo struju. Pre dve decenije, 10% najbogatijih zemalja imalo je 77 puta veće prihode od
10% najsiromašnijih; danas su prihodi najbogatijih 124 puta veći. Globalizacija koja je
»preteška, previše nepravična prema prevelikom broju ljudi« (T. Friedman, 1999), savremenu
svetsku arenu pretvara u eruptivno tlo.
- Silno zaoštravanje kulturnih konflikata, sukoba civilizacija. Ako ne nađemo
rešenje, po mišljenju francuskog sociologa A. Turena, »imaćemo građanski rat svetskih
razmera između onih koji kontrolišu tehnologiju, finansijski kapital, informacije, i svih onih
grupa, nacija, zajednica koje osećaju da globalizacija predstavlja pretnju njihovom
identitetu« (A.Touraine, 2000).
- Simptome »Autoritarne svetske države«. Sprečavanje zlokobne ekološke
krize, stvaranje globalne ekonomije nije moguće bez nekog vida »transnacionalne države«,
forme vladavine. Presudno pitanje, međutim, postaje demokratska ili autoritarna forma koju
globalni politički poredak zadobija. Na jednom polu Evropska unija predstavlja živi prototip
demokratske transnacionalne političke organizacije. Umesto kraja nacionalnog suvereniteta
zastupa se »zajednički, podeljeni suverenitet« - ovlašćenja koja se gube na nacionalnom nivou
kompenziraju se učešćem u odlučivanju na regionalnom nivou. Na drugom polu nalazimo
tendenciju oblikovanja »Autoritarne svetske države«. Globalna elita moći pretvara se u
jedinog subjekta odlučivanja iznad koga nema »više instance«, dok se nacionalne države
pretvaraju u puke transmisije, lokalne izvršioce naloga nadnacionalnih institucija.
Proklamovanje »kraja« nacionalne države i suvereniteta, kao i jačanje prava sile umesto sile
prava izraz je ovog nastojanja. Svetski poredak nakon sloma bipolarnosti kretao se više ka
uspostavljanju unipolarnog umesto multipolarnog poretka. Zamisao o svetskom poretku bez
hegemonije, o »besklasnoj zajednici sveta«, predstavlja nerealnu, utopističku viziju.
Presudno pitanje, stoga, postaje tip hegemonije. Zbivanja nakon sloma bipolranosti poretka
pokazuju da se sve više napušta »konsensualna«, (»liberalna«, benigna) hegemonija, koja
izražava ne samo partikularne interese supersile već i šire interese svetske zajednice, koja
uvažava značajnu meru multipolarnosti sveta. Vrši se prelaz na njenu represivniju formu,
oslonjenu prvenstveno na vojnu dominaciju.
- Nasuprot optimističkim vizijama »kraja istorije« i svih dramatičnih konflikata,
nastupa ne samo »još jedno stoleće ratova« (G. Kolko), već i njihova nova, beskrajno
razornija vrsta. Pred našim očima dolazi do pogibeljnog spoja: vrtoglavog razvoja tehnologije
masovnog uništenja, usavršavanja nuklearnog, biološkog i hemijskog oružja i njihove sve
veće dostupnosti sve širem krugu aktera, od država do terorističkih grupa. Višestruki su
razlozi koji vode »povratku ratova«, centralnoj ulozi koju vojna supremacija zadobija,
navešćemo samo jedan. Odgovor militantnog krila globalne elite moći na duboku ekološku
krizu, sve oskudnije prirodne resurse od kojih privredni stroj zavisi, nalazi se u uspostavljanju
potpune kontrole nad prirodnim bogatstvima planete, utemeljenog na vojnom zaposedanju
njihovih izvora i puteva prenosa.
- Smrtnu opasnost od globalnog terorizma – koji stvarajući atmosferu opšteg
straha razara samu dušu društva – »Globalni jastrebovi«, najavljujući totalni rat bez kraja,
mogu da zloupotrebe za uspostavljanje sveobuhvatne kontrole nad vlastitim građanima i
uskogrude geostrateške interese.
3. Autoritarna forma ne predstavlja, međutim, gvozdenu istorijsku nužnost, ona je plod
interesa i pogleda na svet dominantne, militantne frakcije globalne elite moći, »Globalnih
jastrebova«, njihovog odgovora na teške izazove opasnog vremena. No, represivni odgovori
samo uvećavaju opasnosti koje se nadvijaju nad »Svetskim društvom rizika«, u kome se i
inače savremeni život zbija.
4. Međutim, stvaralački, životvoran odgovor na rizike autoritarne globalizacije ne
pruža izolacija, »antiglobalizacijski fundamentalizam«. To je neizvodiva robinzonijada u
savremenom, sve gušće povezanom svetu – put u geto društvo. A zatim, otvaranje prema
stvaralačkoj strani globalizacije – modernoj tehnologiji i tržišnoj privredi, političkom
pluralizmu i proširivanju lokalnih duhovnih horizonata - predstavlja i vlastitu potrebu
lokalnih društava, izvor njihove revitalizacije i razvoja. Utoliko pre što niz društava na
svetskoj areni još uvek zauzimaju ekonomski zaostala i koruptivna, politički autoritarna
društva.
Jedini stvaralački, životvoran odgovor predstavlja osvajanje humanijeg lika
globalizacije, demokratizacija globalnog poretka. Sve je širi krug aktera - pojedinaca i
grupa, intelektualne elite, čak i pripadnika demokratskog krila globalne elite moći, koje tamne
strane i rizici autoritarne globalizacije pokreću u energičan angažman za jedan drugačiji lik
globalizacije. No, u toj širokoj mreži centralnog aktera predstavljaju novi socijalni pokreti
koji se iz nerazumevanja ili težnje za ideološkom diskvalifikacijom, pogrešno označavaju kao
»antiglobalizacijski«. Međutim, samo »ludisti globalne ere«, krajnji ekstremisti, mogu novu
epohu da zamisle kao svet autarkičnih ekonomija, da lokalnu kulturu zaštite od virusa
kosmopolitske kulture, da vode »sveti rat« protiv sve tešnje povezanosti sveta i zatvore se u
lokalne tvrđave verskih i nacionalnih isključivosti. Ogromnu većinu čine pripadnici hiljada
organizacija iz čitavog sveta koji streme miru i ekološkoj ravnoteži, pravednijem i
solidarnijem svetu – otpisivanju dugova siromašnim zemljama, minimalnom bazičnom
dohodku za sve građane sveta, podvrgavanju korporacija većoj odgovornosti za prava radnika
i potrošača, reprezentativnijem učešću svih zemalja u nadnacionalnim političkim
institucijama, smanjenju kršenja ljudskih prava, pluralizmu kultura, toleranciji.
6. No, time nismo stigli do kraja, već do vrhunca zapleta. Jer, iako su demokratske
alternative nužne, one su, u ovoj sekvenci istorije, nemoćne da efikasnije ublaže tamne
strane i rizike. Autoritarno krilo globalne elite moći, bez, zasad, efektne protivteže,
svemoćno vlada svetskom scenom. Međutim, njegov projekat nosi seme samo-razaranja, koje
dijagnosticiraju ne samo kritičari već i dalekovodi zastupnici globalizacije. »Najveću pretnju
globalizaciji danas predstavlja sama globalizacija – ona sadrži seme vlastite destrukcije. Ona
može da postane toliko tlačiteljska da se velika većina zemalja oseća gubitnicima i da njihov
otpor zapreti održavanju celog sistema« (T. Friedman). Upozorenje na opasnost od tamne
strane globalizacije, koje dolazi od njenog istaknutog zastupnika Dž. Soroša, ne manje je
izoštreno. »Globalizacija na mnogo načina odista predstavlja poželjan razvoj.... Ali ona ima i
negativnu stranu... Tržišni fundamentalisti veličaju dobrobiti finansijskih tržišta ali ignorišu
njihove mane, koje počinju da prete celini svetskog sistema. Opasnosti izviru iz patologija
koje su inherentne deregulisanom, kontrole oslobođenom finansijskom tržištu koje proizvodi
haos i može da dovede do pada globalnog sistema. Međunarodne institucije su ugrožene kako
od antiglobalista tako i od tržišnih fundamentalista.« (G. Soros, 1998, 2002).
7. Nemoć demokratskih alternativa da iznude promene, međutim, širi prostor za
destruktivne, pervertirane oblike reakcija na represivnu globalizaciju, od globalnog terorizma
do lokalnog urbanog nasilja. No, represivni tok, iako je pokrenut ni izdaleka nije trijumfovao,
istorija kao da se još uvek koleba kojim smerom da krene. Otuda je od presudne važnosti
rasprostiranje saznanja da se odsudne borbe danas ne vode za ili protiv globalizacije, već
prevashodno oko njene demokratsko humanije ili represivne forme.
Izbor tekstova u Zborniku sledi ovakvo, veoma kompleksno poimanje globalizacije,
teži da izrazi veliko teorijsko bogatstvo gledišta o globalizaciji, njenom karakteru, različitim
formama, višeznačnim posledicama. Jer, tek zbir različitih uvida pruža realističku sliku tog
nadasve složenog planetarnog procesa, koji iz temelja preoblikuje svet.
Dva su načina na koja se ovakav Zbornik može prirediti. Jedan predstavlja izbor
dužih, celovitijih tekstova manjeg broja autora. Drugi se, pak, sastoji u izboru većeg broja
kraćih fragmenata koji sadrže jezgrovit i markantan opis nekog važnog obeležja globalizacije.
U ovom Zborniku, iako su primenjene obe forme, prevagu ima drugi način - širok izbor
kratkih, pregnantnih fragmenata većeg broja autora. Smatrali smo da je to više u skladu sa
prirodom teme - globalizacije kao krajnje protivrečnog fenomena koji sadrži niz različitih
likova. Na taj način se studentima pruža veće bogatstvo pogleda, uvida.
Tekstovi su raspoređeni u pet osnovnih delova, koji prikazuju različite dimenzije
globalizacije.
Prvi deo, težeći da pruži odgovor na presudno pitanje: šta je globalizacija pružajući uvid u
teorijske i ideološke kontroverze - različite koncepcije, shvatanja globalizacije, osobito njenu
svetlu i tamnu stranu.
Drugi deo se bavi prevashodno svetlom stranom, velikim objektivnim planetarnim
procesima (tehnološkim i ekonomskim, političkim, vojnim i kulturnim) koji vode integraciji
sveta, sve tešnjoj povezanosti, međuzavisnosti društava, stvaranju pretpostavki jedinstvenog,
miroljubivog i demokratskog "Svetskog sistema" ("Svetskog društva").
Treći deo se bavi "drugom stranom meseca", prevashodno tamnom stranom globalizacije
- sve dubljim polarizacijama sveta, stvaranja sve dubljeg jaza između društava, globalizacijom
siromaštva, autoritarnim tendencijama svetske vladavine i dominacije, sve većoj ulozi vojne sile i
ratova, globalnim terorizmom. On obuhvata i dominantne aktere autoritarne forme koju
globalizacija zadobija - dominantno krilo globalne elite moći.
Četvrti deo pruža uvid u alternativne - humanije i demokratskije - forme globalizacije,
koje nastaju kao delo sve šireg kruga aktera koji teže korigovanju tamnih strana globalizacije i
temeljnoj promeni globalnog sistema.
P R VI DEO: ŠTA JE GLOBALIZACIJA? TEORIJSKE KONTROVERZE
D. HELD: DEBATA O GLOBALIZACIJI
Dejvid Held spada među najpoznatije savremene teoretičare demokratije. Njegova knjiga Modeli demokratije (1987), prevedena je na mnoge jezike. Held je svoja istraživanja nastavio i na globalnom nivou razmatrajući odnos demokratije, nacionalne države i globalnog poretka. Rezultat tih istraživanja je knjiga Demokratija i globalni poredak (1995). Njenu posebnu vrednost predstavlja pokušaj rekonstrukcije temelja demokratije u novim uslovima i zalaganje za prevladavanje "demokratskog deficita" na globalnom nivou razvojem kosmopolitske demokratije. Transnacionalno političko delovanje, tj. razvoj kosmopolitske demokratije, podrazumeva jačanje vladavine prava, reformu UN, snaženje regionalizacije, stvaranje novih institucija za ekonomsku koordinaciju, uspostavljanje efikasne i odgovorne međunarodne vojne sile koja bi delovala u skladu sa precizno određenim načelima i to samo kada su sva druga sredstva iscrpljena. Knjiga Globalne transformacije (1999), čiji je Held koautor, ima za cilj da pruži istorijski i empirijski koherentno tumačenje prirode globalizacije, njenih uzroka, uticaja i protivrečnih ishoda i da time konstruktivno okonča debatu između "skeptika" i "hiperglobalista". Autori pružaju analizu koja obuhvata političku globalizaciju (transformacija teritorijalne države, međunarodnih institucija), globalizaciju organizovanog nasilja (rata, proizvodnje oružja) globalno tržište i trgovinu, kulturu, kao i ekološke posledice globalizacije. Time time pojašnjavaju prirodu i domet procesa globalizacije.U prilogu koji sledi prikazuje se Heldova sistematizacija pristupa globalizaciji koja je postala opšteprihvaćena.
Teze hiperglobalista
Prema stanovištu hiperglobalista, globalizacija oblikuje novu epohu ljudske istorije u
kojoj tradicionalne nacionalne države postaju veštačke ili čak neodržive poslovne jedinice u
globalnoj ekonomiji. Takav pogled na globalizaciju, koji izražava privilegovnu ulogu i
nadmoć ekonomskih faktora u njihovoj neoliberalnoj varijanti, slavi nastajanje jedinstvenog
globalnog tržišta i globalne konkurencije kao pokretača i nosioca ljudskog progresa.
Hiperglobalisti tvrde da ekonomska globalizacija donosi "denacionalizaciju" privreda, tako
što uspostavlja transnacionalnu mrežu proizvodnje, trgovine i finansija. U ovoj "ekonomiji
bez granica" nacionalne vlade su svedene na jedva nešto više od puke transmisije globalnog
kapitala, ili na ulogu posredničkih institucija između sve moćnijih lokalnih, regionalnih i
globalnih mehanizama vladavine. Kao što Suzan Strejndž tvrdi: "bezlične sile svetskog tržišta
sada su moćnije od država kojima treba da pripada politička vladavina društvom i
privredom. (...) Opadajuća vlast država odražava se se u rastućem rasprostiranju vlasti na
druge institucije, udruženja, lokalna i regionalna tela" (The Retreat of the State, 1996, p.4). U
tom pogledu niz hiperglobalisti deli gledište da globalizacija stvara nove forme društvene
organizacije koje zamenjuju, ili će na kraju zameniti, tradicionalne države kao primarne
ekonomske i političke jedinice svetskog društva.
Međutim, unutar ovog teorijskog okvira prisutne su značajne normativne razlike
između neoliberala koji slave ovu pobedu individualne autonomije i tržišta nad moći države, i
radikalnih teoretičara ili neo-marksista za koje savremena globalizacija predstavlja trijumf
represivnog globalnog kapitalizma. No, uprkos različitim ideološkim uverenjima postoji
zajedničko stanovište da je globalizacija prvenstveno ekonomski fenomen. A to znači da
nastaje globalna ekonomija koja je sve više integrisana, da potrebe globalnog kapitala svim
vladama sveta nameću neoliberalnu ekonomsku disciplinu, tako da politika više nije
"umetnost mogućeg" već "zdravo ekonomsko upravljanje".
Hierglobalisti smatraju da ekonomska globalizacija rađa nove forme podele na
dobitnike i gubitnike na svetskoj areni. Oni zastupaju mišljenje da je stara podela na Sever-
Jug, sa novom globalnom podelom rada koja zamenjuje tradicionalnu strukturu Centar-
Periferija i razuđenijom arhitekturom ekonomske moći, postaje sve više anahrona. To je nov
milje u kome vlade treba da "upravljaju" socijalnim posledicama globalizacije, odnosno,
onima koji zato što su “ostavljeni po strani ne žele toliko da se kreću napred koliko da druge
zadrže nazad” (K.Ohmae, The End of the Nation State, 1995 p. 64). Međutim, to upravljanje
se sve više odvija u okolnostima u kojima ograničenja koja nameće svetska finansijska
disciplina i konkurencija, socijaldemokratski model socijalne zaštite čine neodrživim,
najavljuju smrt politike države blagostanja. (J. Gray, False Dawn, 1998). Globalizacija može
da bude povezana sa rastućom polarizacijom između dobitnika i gubitnika u svetskoj
ekonomiji. No, to ne mora da bude slučaj. Jer, posmatrano kroz naočare neoliberalizma,
globalna ekonomska konkurencija ne dovodi nužno do ishoda: ili potpuni dobitak ili gubitak.
Dok položaj pojedinih socijalnih grupa u jednoj zemlji, kao plod globalne konkurencije, može
da bude pogoršan, gotovo sve zemlje imaju komparativne prednosti u proizvodnji pojedinih
dobara, koje na dužoj stazi mogu da iskoriste. Neo-marksisti i radikalni kritičari smatraju da
je takav "opimistički pogled" neopravdan, jer globalni kapitalizam stvara i osnažuje
strukturalne nejednakosti unutar i između zemalja. Ali oni se bar slažu sa tvrdnjama
neoliberala da su tradicionalne opcije države blagostanja u velikoj meri potrošene i da ih je
sve teže održati.
U okrilju elita i "posednika znanja" o novoj globalnoj ekonomiji nastaje prećutna
"klasna" privrženost, osnažena ideološkom privrženošću ortodoksnoj ekonomskoj
neoliberalnoj ortodoksnoj. Masama koje su danas marginalizovane, svetsko rasprostiranje
ideologije potrošačkog društva, potiskujući tradicionalne kulture i načine života, nameće i nov
identitet. Globalno širenje liberalne demokratije dopunski osnažuje doživljaj nastajanja nove
globalne civilizacije, obeležene univerzalnim standardima ekonomske i političke organizacije.
Ova "globalna civilizacija" sadrži svoje vlastite mehanizme globalnog upravljanja, bilo da je
to MMF, ili disciplinovanje od strane svetskog tržišta, koji čine da su države i narodi sve više
podvrgnute novim javnim ili privatnim globalnim i regionalnim vlastima (Gill, 1995; Ohmae,
1995, Strange, 1996; Cox, 1997). Mnogi neoliberali, stoga, globalizaciju posmatraju kao
pokretača prve istinski globalne civilizacije, dok za radikalnije struje ona predstavlja samo
prvu globalnu "tržišnu civilizaciju" (Perlmutter, 1991; Gill, 1995; Greider, 1997).
U ovakvom hiperglobalističkom viđenju nastajanja globalne ekonomije, formiranje
institucija globalnog upravljanja i globalno rasprostiranje i ukrštanje kultura, tumači se kao
dokaz o nastanku radikalno novog svetskog poretka, poretka koji predočava kraj nacionalne
države (Luard,1990; Ohmae,1995; Albrow, 1996). Pošto nacionalna ekonomija sve više
postaje mesto transnacionalnih i globalnih ekonomskih tokova, nasuprot socio-ekonomskom
delanju unutar uskih nacionalnih okvira, to su vlast i legitimitet nacionalne države dovedeni u
pitanje. Nacionalne vlade u sve većoj meri postaju ili sve nesposobnije da kontrolišu zbivanja
unutar svojih vlastitih granica, ili da same ispunjavaju zahteve vlastitih građana. Štaviše,
kako institucije regionalnog i globalnog upravljanja zadobijaju veću ulogu, suverenitet i
autonomija nacionalne države doživljuju sve veću eroziju. S druge strane, uslovi koji
olakšavaju transnacionalnu saradnju među ljudima - zahvaljujući nastanku globalnih
infrastruktura komunikacija i rastućoj svesti o postojanju niza zajedničkih interesa - nikada
nisu bili tako povoljni. U tom pogledu očito se rađa "globalno civilno društvo".
Ekonomska i politička moć, kako je hiperglobalisti vide, postaje stvarno
denacionalizovana, prevazilazi okvire nacionalne države, koja sve više postaje prelazni oblik
za upravljenje ekonomskim poslovima (Ohmae, 1995, p.149). Bilo da njhihov izvor
predstavljaju liberalna ili radikalno-socijalistička perspektiva, hiperglobalisti globalizaciju
predstavlajju kao vid temeljnog preoblikovanja "okvira ljudskog delanja" (Albrow, 1996 p.
85).
Teze skeptika
Nasuprot tome skeptici smatraju, oslanjajući se na statističke podatke o tokovima
trgovine, investicija i rada od devetnaestog veka do danas, da savremeni nivo ekonomske
međuzavisnosti, ne predstavlja istorijski presedan. Istorijski dokazi ne ukazuju toliko na
proces globalizacije - pod kojim skeptici podrazumevaju savršeno integrisanu svetsku
ekonomiju u kojoj vlada "zakon jedinstvene cene" - koliko na viši nivo internacionalizacije,
međusobnih odnosa između još uvek prevashodno nacionalnih ekonomija (Hirst, Thompson,
1996). Dokazujući da je globalizacija mit, skeptici se oslanjaju na potpuno ekonomstičku
koncepciju globalizacije, izjednačavajući je sa savršeno integrisanim tržištem. Tvrdeći da
današnji nivo ekonomske integracije ne dostiže ovaj “idealan model”, i da ostaje znantno niži
od nivoa postignutog u devetnaetom veku (eri klasičnog Zlatnog standarda), skeptici mogu da
zaključe da su stanovišta u pogledu obima savremene globalizacije sasvim preterana (Hirst,
1997). Otuda, skeptici smatraju da su stanovišta hiperglobalista temeljno manjkava i politički
naivna, jer ona potcenjuju trajnu moć nacionalnih vlada da regulišu međunarodnu ekonomsku
aktivnost. Sile internacionalizacije ne samo da nisu izvan kontrole, već zavise od moći
nacionalnih vlada da obezbede trajni karakter ekonomske liberalizacije.
Za većinu skeptika, iskustveni podaci upravo potvrđuju da se odvija značajna
"regionalizacija", da svetska ekonomija evoluira u pravcu stvaranja tri glavna finasijska i
trgovačka bloka: evropskog, azijsko-pacifičkog i severno-američkog (Ruigrok i Tulder,1995;
Boyer i Drache, 1996, Hirst i Thompson, 1996). U poređenju sa erom klasičnog Zlatnog
standarda, svetska ekonomija je danas znatno manje integrisana. Pri tome, skeptici
posmatraju globalizaciju i regionalizaciju kao međusobno suprotne tendencije. Kako Gordon i
Vejs zaključuju, u poređenju sa dobom svetskih imperija, geografski domašaj međunarodne
ekonomije postao je znantno manji (Gordon i Weiss; 1998).
Skeptici takođe odbacuju pretpostavku da intenacionalizacija nagoveštava nastajanje
novog svetskog poretka, koji sve manje počiva na nacionalnoj državi. Nacionalne vlade ne
samo što nisu imobilisane međunarodnim imperativima, već one zadobijaju centralnu ulogu u
regulisanju i aktivnom unapređivanju međudržavne ekonomske aktivnosti. Vlade nisu pasivne
žrtve internacionalizacije. Naprotiv, one su njene najvažnije arhitekte. Tako Gilpin nalazi da
je internacionalizacija u velikoj meri nuzproizvod multilateralnog ekonomskog poretka,
pokrenutog od strane SAD, koji je posle Drugog svetskog rata podstakao liberalizaciju
nacionalnih ekonomija (Gilpin, 1987). Iz sasvim različitog ugla Kalinikos i drugi autori, pak,
povečanje svetske trgovine i stranih investicija tumače kao novu fazu Zapadnog
imperijalizma, u koji su nacionalne vlade, kao agenti monopolskog kapitala duboko upletene
(Callinicos et. al. 1994).
Međutim, uprkos ovim razlikama, u taboru skeptika postoji saglasnost da
internacionalizacija, bez obzira koje su odista njene pokretačke sile, nije praćena
ublažavanjem nejednakosti između Severa i Juga. Naprotiv, ekonomska marginalizacija
mnogih država "Trećeg sveta" raste , jer se trgovinski i investicioni tokova unutar bogatog
Severa uvečavaju po cenu isključivanja najvećeg dela ostatka sveta. (Hirst i Thompson,
1996). Štaviše, Krugman dovodi u pitanje rasprostranjeno uverenje da nastaje jedna nova
vrsta međunarodne podele rada u kojoj de-industrijalizacija na Severu nastaje usled delanja
multinacionalnih korporacija koje izvoze radna mesta na Jug (Krugman, 1996). Na sličan
način i drugi autori razaraju mit o globalnim korporacijama, tako što na svetlo dana iznose
činjenicu da se spoljni investicioni tokovi uglavnom odvijaju između naprednih kapitalsitičkih
zemalja, kao i da većina multinacionalnih korporacija ostaje primarno tvorevina svojih
zemalja ili regiona. Stanovište skeptika, dakle, generalno odbacuje shvatanje da
internacionalizacija donosi duboke ili čak i značajne restrukturacije globalnih ekonomskih
odnosa. U tom pogledu, pozicija skeptika predstavlja priznanje duboko ukorenjenih obrazaca
nejednakosti i hijerarhije unutar svetske ekonomije, čija struktura se samo neznatno promenila
tokom poslednjeg veka.
Takva nejednakost, po mišljenju mnogih skeptika, pre doprinosi razvoju
fundamentalizma i agresivnog nacionalizma, nego nastajanju globalne civilizacije, koju
hiperglobalisti najavljuju. Svet se fragmentira, deli u civilizacijske blokove i kulturne, etničke
enklave (Huntington, 1996). Pojam kulturne homogenizacije i globalne kulture, sledeći su
mitovi koji padaju kao žrtve argumenata skeptika. Pored toga, produbljavanje globalnih
nejednakosti, realpolitika u međunarodnim odnosima i "sukob civilizacija", otkrivaju iluzornu
prirodu "globalnog upravljanja". Jer, upravljanje svetom ostaje, kao što je to bilo i tokom
proteklog stoleća, pre svega, domen Zapadnih država. U tom pogledu, argumenti skeptika
prikazuju globalno upravljanje i ekonomsku internacionalizaciju prvenstveno kao projekat
Zapadnih zemalja, čiji glavni cilj je da održi njihov primat na svetskoj sceni. Kao što je E.H.
Kar zapazio: " međunarodni poredak" i " međunarodna soldiarnost" uvek će predstavljati
samo devize onih koji se osećaju dovoljno moćnim da ih nametnu drugima (E. H. Carr,
1981).
Uopšte uzev, skeptici dovode u pitanje sve ključne tvrdnje hiperglobalista o povećanoj
ekonomskoj međuzavisnosti i širem geografskom obuhvatu svetske ekonomije na početku
dvadesetog veka. Oni odbacuju rasprostranjeni mit da su, danas, moć nacionalnih vlada ili
državni suverenitet potkopani ekonomskom internacionalizacijom ili globalnim upravljanjem.
(...) Internacionalizacija kapitala može ne samo da ograniči političke opcije nacionalnih vlada
već, takođe, i da ih proširi (Weiss, 1998).
Teze transformacionista
Središna ideja transformacionista je uverenje da, u osvit novog milenijuma,
globalizacija predstavlja centralnu pokretačku silu socijalnih, političkih i ekonomskih
promena koje preoblikuju moderna društva i svetski poredak (Giddens, 1990; Scholt, 1993;
Castells, 1996). Zastupnici ovog stanovišta smatraju da su savremeni procesi globalizacije bez
istorijskog presedana, te da vlade i društva širom planete moraju da se prilagode tom svetu, u
kome više ne postoji jasno razlikovanje između međunarodne i domaće, spoljne i unutrašnje
sfere (Rosenau, 1990; Cammilleri and Falk, 1992; Ruggie, 1993; Linklater and MacMillan,
1995; Sassen, 1996). Za Rozenoa, porast poslova koji su istovremeno i međunarodni i
domaći (intermestic) definiše novu oblast, proširivanje političkog, ekonomskog i socijalnog
prostora na kome se o sudbini društava i zajednica odlučuje (Rosenau, 1997, pp. 4-5). U tom
pogledu, globalizaciji se vidi kao moćna sila transformacije, koja dovodi do masovnih potresa
društava, ekonomija, institucija svetske vladavine i svetskog poretka (Giddens, 1996).
U pogledima na globalizaciju transformacionista, međutim, istorijski smer koji ovi
veliki "potresi" zadobijaju, ostaje neizvestan, jer globalizacija se posmatra kao proces koji je u
biti krajnje protivreča (Mann, 1977). U pitanju je, dakle, dinamična i otvorena koncepcija o
istorijskom smeru globalizacije i o vrsti svetskog poretka koji ona nagoveštava. U poređenju
sa shvatanjem globalizacije od strane skeptika i hiperglobalista, transformacionisti ne
utvrđuju buduću putanju globalizacije, niti procenjuju sadašnje stanje u odnosu na neki,
budući jedinstven idealan tip "globalnog poretka", bilo da je reč o globalnom tržištu ili o
globalnoj civilizaciji. Transformacionisti, pre svega, stavljaju naglasak na globalizaciju kao
dugoročan istorijski proces koji je izrazito protivrečan i koji u značajnoj meri oblikuju sticaj
konkretnih okolnosti.
No, bez obzira na ovaj oprez u pogledu konkretne budućnosti globalizacije,
transformacionisti dele uverenje da su sadašnji vidovi globalnih ekonomskih, vojnih,
tehnoloških, ekoloških, migracionih, političkih i kulturnih tokova, bez istorijskog presedana.
Kao što Najrop (Nierop) formuliše: “praktično sve zemlje sveta, iako ne i svaki deo njihove
treritorije i segment njihovog društva, funkcionalno predstavlja deo šireg (globalnog)
sistema” (Nierop, 1994, p. 171). Ali postojanje jedinstvenog globalnog sistema još uvek nije
dokaz o globalnoj konvergenciji, ili stvaranju jedinstvenog svetskog društva. Naprotiv,
transformacionisti smatraju da je globalizacija tesno povezana sa novim obrascima
stratifikacije i podela, u kojima jedan niz država, društava i zajednica u sve većoj meri postaje
organski deo globalnog poretka, dok druge bivaju marginalizovane. Novi oblici globalnih
odnosa moći se kristališu - uporedo sa transformacijom podele Sever- Jug posredstvom
nove međunarodne podele rada, na način kojim “stara hijerarhijska piramida Centar-
Periferija više ne predstavlja geografsku, već socijalnu podelu svetske ekonomije” (Hoogvelt,
1997, p.xii). Govoriti i dalje o Severu i Jugu, Prvom i Trećem svetu, znači previđati oblike
kojima globalizacija preoblikuje tradicionalne forme uključivanja i isključivanja zemalja,
kojima se stvara nova hijerarhija koja prodire u sva društva i regione sveta. Sever i Jug, Prvi
svet i Treći svet ne nalaze se "negde drugde" već svijaju svoja gnezda u svim velikim
gradovima sveta. Svetska socijalna struktura, umesto uobičajenog upoređivanja sa piramidom
koja se sastoji od uskog ešalona na vrhu i masovne baze, danas može da se zamisli kao
trostruki niz koncentričnih krugova, koji predstavljaju: elite, zadovoljene i marginalizovane
slojeve, koji se protežu preko granica nacionalnih država (Hoogvelt, 1997).
Preoblikovanje vidova globalne stratifikacije povezano je sa rastućom
deteritorijalizacijom ekonomske aktivnosti, uporedo s tim kako proizvodnja i trgovina sve
više dobijaju globalnu i transnacionalnu dimenziju. Polazeći od drukčijih pretpostavki Kastels
(Castells) i Ragi (Ruggie), pored ostalih, dokazuju da se nacionalne ekonomije reorganizuju
pod uticajem procesa globalizacije, i to tako da se nacionalni ekonomski prostor više ne
podudara sa nacionalnim teritorijalnim granicama (Castells, 1996; Ruggie, 1996). U ovako
globalizovanoj ekonomiji, sistem tradicionalne proizvodnje, razmene i finansija povezuju se
sve čvršće u celinu koja opredeljuje sudbinu zajednica i domaćinstava na različitim
kontinentima. (...)
P. LEGRAIN: SILA OPŠTE DOBROBITI
Filip Legren (1973), ekonomista po obrazovanju, a novinar po profesiji, svojom knjigom Otvoren svet (2003), uklljučio se u debatu oko prirode globalizacije sa optimističkog stanovišta. Po njemu, greše svi oni koji globalizaciji pristupaju sa negativnim predznakom, a ponajviše anti-globalistički pokreti. Globalizacija donosi mnogo toga dobrog - izbavljuje iz siromaštva i uvećava standard života, kulturno nas obogaćuje - omogućava nam da uživamo u svemu onom najboljem što svet pruža. Globalizacija se, po njemu, svakako ne može izjednačiti sa amerikanizacijom sveta, ili svetskom dominacijom korporacija i njihovih elita. Neopravdani su i strahovi da se globalizacijom potiru lokalne kulture ili poništavaju nacionalne države. To ne znači da autor smatra da se postojeći tok globalizacije odvija potpuno harmonično i da korekcije nisu nužne. Naprotiv, on ukazuje da su nužne promene u sferi poljoprivrede, ekologije, finansija i intelektualne svojine. Uprkos mnogim problemima koji obeležavaju današnji svet, autor ipak insistira da je globalizacija prevashodno sila u prilog dobra. Tajna je u prihvatanju promena kao način života i ulaganja u njihovo poboljšanje.
Sila u prilog dobra
Globalizacija ima sposobnost da čini velika dobra. Pogledajte samo zadivljujući skok
američkog i evropskog životnog standarda od Drugog svetskog rata. Ili, pogledajte kako su
Japanci prešli put od “siromaha do bogataša” u jednoj generaciji. Uporedite to sa
protekcionističkom noćnom morom velike krize tridesetih godina dvadesetog veka, kada su
Sjedinjene Države, uvođenjem Smut-Halijeve tarife,1 zalupile vrata svetu, a Evropljani
uzvratili politikom iscrpljivanja suseda. Takvo ludilo uskoro nas je sve pretvorilo u prosjake.
Studija za studijom potvrđuje: slobodnija trgovina čini nas bogatijim. Inostrana konkurencija
drži kompanije usredsređene; nove tehnologije se brže šire; zemlje se specijalizuju u onome u
čemu su najbolje, a ostalo nabavljaju iz inostranstva po nižim cenama. Razmislite koliko su
američki automobili poboljšani pošto su Japanaci probili monopol Motauna. Divite se novim
mogućnostima informatičke i internet revolucije koju predvodi Amerika: istraživao sam i
napisao ovu knjigu (maltene) sam, na Delovom laptopu, povezan sa svetom internet vezom.
Pre deset godina, teško da bih je uradio potpuno sam i tako brzo. Pređite pogledom duž polica
1 Tarife su uvedene kako bi se drastično ograničio uvoz (prim. prev.)
u Vol-Martu, Tesku, Karfuru ili Aldiju, i pogledajte koliko je obilje proizvoda koji obogaćuju
naše živote nabavljeno jeftino iz inostranstva.
Politički, pogledajte koliko je Evropska unija neverovatno dostignuće. Za Zapadnu
Evropu rat je nezamisliv. Petnaest zemalja deli jedinstveno tržište a dvanaest jedinstvenu
valutu. Za stanovnika Londona, odlazak u Barselonu za vikend je gotovo isto tako
jednostavan kao odlazak u Brajton. Vlade zemalja Evropske unije nastoje da rade zajedno
umesto jedne protiv drugih. One jačaju svoju moć tako što je dele, umesto da se iscrpljuju
kroz destruktivno rivalstvo. Pogledajte na Istok, na skup zemalja pred vratima Evropske unije.
Uopšteno govoreći, to su miroljubive demokratije sa prilično liberalnim privredama. Nije
loše, za zemlje koje su do skora bile marionete Sovjetskog Saveza, a pre toga mnoge su bile
grozne despotije. Zahvalite delom i Evropskoj uniji jer je privlačnost pridruživanja
evropskom klubu doprinela sputavanju neželjenih instinkata. Uskoro će mnoge od njih postati
članovi Evropske unije: Poljaci će putovati isto tako slobodno kao Portugalci, cvetajuća high-
tech privreda Estonije uključiće se u Evropu kao što je to učinila irska privreda, ljudi u
Zapadnoj Evropi neće više morati da strepe od rata ili terora na svojim istočnim pragovima.
Evropa će biti cela i slobodna: rane od komunizma i Drugog svetskog rata će se konačno
zaceliti.
NAFTA (North American Free Trade Agreement) je takođe impresivan projekat.
Meksiko i Sjedinjene Države bili su u sporu od pamtiveka. To nije iznenađujuće, budući da su
1848. Sjedinjene Države naterale Meksiko da im predaju velike delove svoje teritorije –
Teksas, Kaliforniju, Arizonu, Jutu i delove Kolorada, Novog Meksika i Vajominga – nakon
što su ga porazile u ratu. Do osamdesetih godina dvadesetog veka, Meksiko je bio izrazito
nacionalistička, protekcionistička zemlja koja zazirala od saradnje sa Sjedinjenim Državama.
Oni su bili, kao što je pisac i novinar Alan Rajding nezaboravno rekao, «daleki susedi». Sada
se sve više približavaju, zahvaljujući NAFTI kao cementu koji ih povezuje. Meksiko se
približava liberalnoj demokratiji: sedamdeset jedna godina vladavine jedne partije završila se
2000. godine. Trgovina između SAD i Meksika je mnogo slobodnija, a granica je, uprkos
američkoj imigracionoj kontroli, porozna. Osnovana su bilateralna tela, da bi se bavila
zajedničkim problemima kao što su migracija, kontrola granice i nestašice vode, kao i
krijumčarenje droge. Kako broj Latinoamerikanaca u Sjedinjenim Državama bude rastao a
njihov politički uticaj jačao, Sjedinjene Države će još više približiti Meksiku. Na taj način će
i u ovom slučaju konačno izbledeti ožiljci rata.
I pored svih svojih propusta – a ima ih mnogo – međunarodne organizacije kao što su
UN, Svetska banka i Svetska trgovinska organizacija (STO) takođe su učinile i mnogo
dobroga. Godine iscrpljujućih pregovora u okviru STO (i njenog prethodnika, Opšteg
sporazuma o tarifama i trgovini (GATT) postepeno su uklonile mnoge barijere koje su gušile
svetsku trgovinu tridesetih godina dvadesetog veka – prosečna carina na uvoznu robu je
oborena sa više od 40% na manje od 4% - i izgradile sistem pravila kojim su je podsticali.
Naš otvoreni svet počiva na ovom mamutskom dostignuću. Svetska banka je roditelj koji
potpomaže razvoj zemalja. Njeni dugoročni zajmovi su glavni izvor investicija za mnoge od
najsiromašnijih zemalja sveta. Mirovne misije UN, da pomenemo samo jednu od njenih
brojnih uloga, predstavljaju korak napred u odnosu na ono što je sve manje efikasna Liga
naroda postigla u godinama između dva svetska rata. Međunarodni sporazumi o eliminaciji
otvornih gasova koji uništavaju ozon, između ostalog označili su početak borbe protiv
klimatskih promena i ograničili širenje hemijskog oružja. Ovi primeri zajedničkog rada vlada,
koliko god da su nesavršeni, još uvek su bolji nego kada one deluju same ili okreću leđa
svetu.
Kulturološki takođe, globalizacija je obogatila naše živote. Moram da prijavim vlastitu
pristrasnost: ja sam hibrid, rođen i odrastao u Britaniji, od oca Francuza i majke Amerikanke
estonskog porekla. Govorim engleski, francuski, španski i nešto estonskog, portugalskog i
ruskog. Međutim, moj dom je u Londonu, navijam za Arsenal i Englesku u fudbalu, i izuzetno
sam ponosan što sam Britanac. Zbunjen? Možda. Ali, ako dozvoli Norman Tebit, sigurno sam
zbog toga mnogo bogatiji. Kao što je, zaista, to svako ko može da provodi odmor u Španiji ili
na Floridi, jede za večeru suši ili špagete, pije koka kolu ili čileansko vino, gleda holivudski
blokbaster ili neki Almodovarov film, sluša bangru ili rep, vežba jogu ili kik-boks, čita Vanity
Fair ili The Economist, i ima prijatelje širom sveta. Zapamtite: nismo uvek mogli da uživamo
u onom najboljem što svet ima da ponudi.
Ove koristi globalizacije nisu rezervisane samo za bogate. Siromašne zemlje su takođe
na dobitku. Pogledajte samo Kinu. Nekada, bila je najbogatija i naučno najrazvijenija zemlja
sveta. Pronašli su barut i štamparske prese mnogo pre nego što je to učinila Evropa. Ali, njeni
carevi zapečatili su promene i izolovali zemlju od ostatka sveta. (Glavni sekretar Vo Jen,
vrhovni carski činovnik, poslao je 1867. dopis caru upozoravajući ga protiv otvaranja koledža
za podučavanje astronomije i matematike, koji bi «narod preobratio u strance» i rezultirao
«kolapsom morala i širenjem zla»). Do devetnaestog veka, Kina je postala tako slaba i
zaostala da je, na ponižavajući način, morala svoje trgovinske postaje da preda evropskim
kolonijalnim vlastima. Englez je «asistirao» u upravljanju kineskim prihodom od carina. U
praksi, bio je gospodar kineske privrede.
Kina je, konačno, potražila spas u komunističkoj partiji. U tri decenije nakon što je
preuzela potpunu kontrolu 1949. godine, predsednik Mao i njegovi bliski saradnici pokušali
su da sustignu Zapad forsirajući socijalizam po nacionalnim linijama. Ali njihov Veliki skok
unapred (i druge ludosti) dovele su do ćorsokaka. Umesto da sustigne Zapad, Kina je
nazadovala u odnosu na svoje susede – Japan, Južnu Koreju, Tajvan, Singapur i Hong Kong –
koji su odabrali da se razvijaju na potpuno različit način: izvozom na Zapad. Tako je, ubrzo
nakon što je Mao umro 1976. godine, Kina promenila kurs. Njegov naslednik, Deng
Ksjaoping, odlučio je se ugleda na istočno-azijski uspeh zasnovan na izvozu.
Transformacija Kine od 1978. godine je zadivljujuća. Iz pirinčanih polja vinuli su se
neboderi. Tinejdžeri obožavaju Madonu, a ne Mao. Samousluge su puni strane potrošačke
robe. Kineska urbana populacija se udvostručila za dvadeset godina pošto su seljaci hrlili da
rade u novim užurbanim gradovima. Ekonomija je rasla u skokovima: u proseku za više od
10% godišnje tokom osamdesetih i devedesetih godina. U svega nekoliko godina, kineska
ekonomija porasla je osam puta. Prosečan Kinez – svaki peti žitelj planete - postao je šest
puta bogatiji. Između 1990. i 1998. broj Kineza koji su živeli sa manje od jednog dolara
dnevno smanjio se za 150 miliona. To je najbrži pad siromaštva koji je svet ikada video.
Izvor ovog uspeha nije tajna. Kina je postajala bogatija oslobađajući svoju privredu i
otvarajući se ka ostatku sveta. Prigrlila je spoljnu trgovinu i strane investicije. Vrednost
njenog izvoza rasla je u proseku 15% godišnje tokom dvadeset godina, dok je uvoz rastao
13% godišnje. Sedamdesetih godina, kombinovani izvoz i uvoz Kine iznosio je 4% njenog
nacionalnog dohotka da bi do 2000. godine porastao na 50%. Kineski udeo u svetskoj trgovini
gotovo se ušestostručio, sa 0.6% 1977. na 3.5% 2000. godine. Najmanje jedna trećina kofera i
torbi koji se prodaju u svetu napravljena je u Kini, zajedno sa četvrtinom igračaka i osminom
obuće i odeće na svetu. Kao kruna uspeha, Kina se 1. januara 2002. godine pridružila
Svetskoj trgovinskoj organizaciji, obevazujući se time na još veće otvaranje ali i uvečavajući
svoj uticaj na formulisanje pravila svetske trgovine.
Kineska dostignuća – kao i ona Japana, Južne Koreje, Tajvana i drugih azijskih
«ekonomskih tigrova» – primer su za ostale zemlje u razvoju, gde se milijarde ljudi bore da
izgrade bolju budućnost. Magija slobodnijih tržišta i infuzija stranih investicija i tehnologije,
kombinovanih sa vizionarskom politikom vlada, može da bude delotvorno i drugde. Milijarda
ljudi u Indiji mogla bi se ugledati na kineski uspeh. Svi mi imamo svoj ulog u njihovoj
budućnosti. Ne samo zato što smo svi ljudi, nego I zato što, ako siromašni postanu bogatiji,
mi u bogatim zemljama dobićemo nova tržišta za svoje proizvode. Ali, ako siromašni ostanu
siromašni, moraćemo ne samo da živimo sa svojom savešću, nego i u strahu od mržnje koju
rađaju zavist i očajanje.
R. COHEN, P. KENNEDY: TAMNE STRANE
Autori Globalne sociologije, su vesnici nužnosti prilagođavanja nauka o društvu novim kretanjima koja oblikuju svet. Globalizacija zahteva promene unutar društvenih disciplina, posebno sociologije. U meri u kojoj se nacionalna država i društvo transformišu, polje sociološke analize ne može ostati zakovano za lokalne okvire. Autori su pokušali sistematski da prikažu transformaciju sociologije problematizujući promene koje je globalizacija donela sferi rada, nacionalnoj državi, klasnoj strukturi, TNK, demografskim kretanjima, kulturi i socijalnim pokretima. Kada je reč o socijalnim pokretima, autori su dosledno prikazili njihov rastući transnacionalni karakter. (Vidi Četvrdi deo Zbornika) Posebnu pažnju su posvetili feminističkim i ekološkim pokretima. Na kraju svoje analize pokušali su da odgovore na pitanje da li je globalno društvo u nastajanju, i da li je to (ne)poželjan tok? Po njihovom sudu, globalno društvo je još daleko, ali mnogi njegovi temelji su već postavljeni. Nadalje, oni zaključuju da iako je globalizacija nezaustavljiv proces, ona donosi pored pozitivnih učinaka i niz negativnih, stvara nove globalne gubitnike. Kakvo će društvo nastati zavisi od toga koliko će se mobilisati snage da umanje globalne nejednakosti. Potencijal za pozitivan razvoj postoji, a da li će se on ostvariti zavisi od izbora običnih građana sveta. U delu koji sledi autori kritički prikazuju negativnu viziju globalizacije koja pristiže od neomarksista. Bez obzira na njihova pesimistička preterivanja, vizija sadrži mnoštvo nezaobilaznih uvida i upozorenja.
‘Globalizacija će voditi distopijskoj2 budućnosti’
Upravo kao što Hantingon (i drugi) izlaže uznemirujuću viziju budućnosti sa
stanovišta desnice, tako proroci opšte propasti postoje i na levici. U originalnoj i izazovnoj
knjizi, Rodžer Brbah (Amerikanac), Oskar Nunjez (Nikaragvanac) i Boris Kagarlitski (Rus)
(R. Burbach, O. Núnñez, B. Kagarlitsky, Globalizations and its Discontents: The Rise of
Postmodern Socialism, 1997) tvrde da je globalizacija pokrenula mnoštvo kontra-reakcija i
anti-sistemskih pokreta, zbog traumatičnih šokova i užasa koje je proizvela u mnogim
delovima sveta. Njihovo viđenje je bez sumnje vredno pažnje jer su trojica autora predstavnici
onog što se nekad zvalo, «Prvi» «Drugi» i «Treći svet». Oni negiraju da su protiv
globalizacije per se, ali tvrde da «ekonomske sile koje trenutno određuju pravac globalizacije
imaju nepovolja uticaj na najveći deo čovečanstva i ozbiljno ograničavaju našu sposobnost (to
jest, sposobnost ljudske vrste) da stvorimo bolji svet» (p.ix),
2 Distopija, ili negativna utopija, pretpostavlja zamišljeno mesto gde je uspostavljen najgori mogući poredak. (prim. prev.)
Imajući u vidu dominantan značaj sila kojima se protive – oni ne vide ništa drugo sem
distopijske budućnosti za sve nas. Tvrde da će oblik koji globalizacija zadobija imati sledeće
karakteristike:
- Trgovinski ratovi – posredstvom kojih će intenzivna konkurencija među trgovinskim
blokovima voditi ka nestabilnosti i špekulacijama između nacionalnih valuta. U tom
smislu, oni ukazuju na napetost između različitih sektora kapitalizma. Kompjuterske
firme, biotehnološke i transnacionalne prehrambene kompanije favorizovaće slobodna
međunarodna tržišta, dok će čelična, poljoprivredna i tekstilna industrija pokušavati da
odbrani nacionalna tržišta. Ljuti francuski poljoprivrednici, pobunjeni seljaci u Čijapasu
(Meksiko) i sindikati koji se protive regionalnim sporazumima kao što je NAFTA - svi oni
se tretiraju kao snage koje se opiru integraciji globalnih tržišta (Burbach et al. 1997:61-3).
- Globalna nezaposlenost – koja podrazumeva da će od 2,5 milijardi radnika u svetu nekih
30% biti nezaposleno. Ovakvo viđenje se obrazlaže argumentom prema kome će
automatizacija i primena informatike trajno zameniti radnike u sektoru proizvodnje i
usluga, a one koji su raseljene sa zemlje neće imati kuda da odu. Izvan globalnog sela,
sakupljaće se ubogi i odbačeni. (pp.64-6)
- Destruktivne finansijske špekulacije – koje će dozvoliti neobuzdanim «baronima
pljačke» da ogreznu u pohlepi i nekontrolisanim špekulacijama akcijama, obveznicama,
valutama i dragocenim metalima. Dok su neka bogatstva stvorena u novim kompjuterskim
industrijama, najveći deo bogatstava je ipak stvoren prevarama putem lažnih obveznica,
“insajderskom” trgovinom ili igrama na tržištima kazino kapitalizma. Stabilnost globalne
akumulacije je, tvrde Brbah et. al., samo iluzija: «velika katastrofa» pojaviće se «pre
nego što daleko odmaknemo u sledeći vek» (p. 73).
- Slom siromašnih zemalja – u kojima su neoliberalni «lekovi za sve bolesti» Svetske
banke doveli do dalje pothranjenosti i siromaštva. Čak I proglašeni uspesi neoliberalnih
rešenja u zemljama kao što su Kostarika i Čile pokazali su se kao dobit samo za bogate na
štetu onih koji žive u siromaštvu (pp. 85-6).
- Uništavnje unutrašnjosti gradova u bogatim zemljama – koje je obeleženo ogromnim
povećanjem broja onih koji žive od socijalne pomoći, onih koji su stalno nezaposleni i
onih koji nekako preživljavaju baveći se kriminalnim aktivnostima. «Nasilje, strah,
kriminal, alkoholizam i narkomanija koje su obuzeli najniže slojeve ovih gradova direktno
su povezani sa ovim očajanjem i beznađem» (p. 103)
- Uspon «varvarske» buržoazije u post-komunističkom svetu – sa neefikasnim i
parazitskim državama, preduzetnicima bez etičkih, intelektualnih, kulturnih ili
profesionalnih vrednosti, i «mafijom» koja se sastoji od starih partijskih poslušnika,
državne birokratije i novih “japija”. Ove grupe ujedinjuje «nedostatak korena i potpuno
nepoštovanje bilo kojih pravila i zakona, kao i nedostatak čak i minimalnih moralnih
obzira» (pp. 117-21, 122).
Komentar
Ne možemo a da se ne divimo brizi i strasti koje stoje iza ovih osuda sadašnjeg oblika
globalizacije. Zaista se slažemo sa mnogim zapažanjima Brbaha i njegovih kolega. Nastajanje
novog globalnog doba je bolan, neugodan i ne retko uznemirujući proces. Nepriznati ovaj bol,
nelagodnosti i nevolje značilo bi zatvoriti oči pred stvarnošću i pokazati potpunu
bezosećajnost prema mnogim marginalizovanim i odbačenim ljudima širom sveta. Ljuti i
očajni Rusi koji u redovima ispred banaka gorko osuđuju flertovanje svoje zemlje sa
globalnim kapitalizmom samo dalje potvrđuju rečeno.
Možda nije slučajnost da kritičari poput Brbaha i njegovih koautora svoje ogorčenje
temelje na samopriznatoj marksističkoj ili socijalističkoj pozadini. Osećanje apokaliptične
katastrofe dostojne proroka Jeremije, neizbežni marš istorijskih sila i strah od sudbonosnog
tehnološkog determinizma – sve se to crpi iz ovog dubokog bunara. Ali, moramo se podsetiti
da je sam Marks imao u vidu dvostruku prirodu kapitalizma. Ona je bila i destruktivna i
potencijalno oslobađajuća. Upravo kao što je kapitalizam poslao feudalizam i robovlasništvo
na smetlište istorije (ili skoro jeste), tako se može tvrditi i da globalizacija podriva
nacionalizam i druge prepreke koje stope na putu potpunog ostvarenja kapitalizma širom
sveta.
Ovo ne predstavlja bezdušni argument da «ne možete da napravite omlet a da ne
razbijete jaja» već pre da socijalni akteri i organizacije mogu da urade nešto u pogledu
sastojaka tog omleta, kako se on priprema i servira, i ko će ga pojesti. Potpuno je u duhu
marksističke tradicije tragati za socijalnim subjektom koji će da prevlada ograničenja
kapitalističke revolucije, podstičući drugu vrstu revolucije u ime čovečanstva u celini.
Odabrani društveni pokretač ove promene, proleterijat, bio je ili pogrešno identifikovan, ili
nedorastao svojoj istorijskoj misiji. Međutim, nema potrebe da se padne u nemoćni osećaj
predodređenosti. Kao što drugi socijalistički pisac tvrdi (Bienfeld 1994: 97), destruktivni
efekti globalizacije pojaviće se “samo ako mi dozvolimo da bude tako; ako se oglušimo na
pozive za pomoć od društava koja se sada uništavaju; ili o glasove onih koji još uvek veruju u
mogućnost izgradnje stabilnih, naprednih društava u kojima ljudi mogu da žive u harmoniji sa
prirodom i jedni sa drugima, dok provode vreme na manje stresnim, interesantnijim radnim
mestima i posvećuju sve veći deo svojih života društvenim i kulturnim potrebama.
Tehnologija je ovaj san pretvorila u mogućnost; politika mora da ga ostvari.”
DRUGI DEO: NOVA MEĐUZAVISNOST SVETA
R. COHEN, P. KENNEDY: NOVA MEĐUZAVISNOST SVETA
Šta je globalizacija?
Prema Albrou (M. Albrow,“Globalization, knowledge and society: an introduction“,
in Albrow, M., King E. (eds) Globalization, Knowledge and Society, 1990: 9), globalizacija se
odnosi «na sve one procese putem kojih su narodi sveta uključeni u jedinstveno društvo,
globalno društvo». Ove promene su nedovršene. One sporo nastaju i utiču na različite
lokacije, zemlje i pojedince na veoma neujednačen način. Ipak, njihov raspon i intenzitet je
rastao, i od nedavno se sve događa ubrzano. Naše je mišljenje da se globalizacija najbolje
razume kao skup uzajamno podstičućih transformacija, koje se dešavaju manje ili više
istovremeno. Nijedna od njih nije nužno značajnija od drugih. Ovo možemo bolje razumeti
ako zamislimo brojne niti utkane u komad raznobojne tkanine. Kada se jednom istkaju
zajedno, nemoguće je dodeliti posebnu ulogu pojedinačnoj niti – svaka ima vrednost i značaj
kao deo celine.
Međutim, pre nego što se naša tkanina globalizacije istka, možemo da identifikujemo
najmanje šest sastavnih prediva, od koji će svako biti detaljnije objašnjeno kasnije:
- promena pojmova mesta i vremena
- rastući obim kulturnih interakcija
- zajednički problemi sa kojima se suočavaju svi stanovnici sveta
- rastuće međupovezanoti i međuzavisnosti
- mreža sve moćnijih transnacionalnih aktera i organizacija
- sinhronizacija svih dimenzija uključenih u globalizaciju
1. Promena pojmova mesta i vremena
Vodeći teoretičar globalizacije, Robertson (Robertson, R. Globalization: Social Theory
and Global Culture, 1992: 9, 27) pokazuje kako kulture i društva – zajedno se njihovim
pripadnicima i učesnicima – bivaju sve bliži jedni drugima, usmeravajući se ka sve većoj
međusobnoj interakciji. On ovo opisuje kao «kompresija sveta». Kako zajedničke snage i
međusobne razmene moćno strukturiraju naše živote, tako svet postaje jedno mesto i jedan
sistem. Sa svim ovim dolazi i radikalna promena u našem razumevanju prostora i vremena.
Ovde je Harvejev rad (Harvey, D. The Condition of Postmodernity, 1989: 240-54) naročito
relevantan i koristan. On tvrdi da se u premodernim društvima prostor razumevao kao
konkretan lokalitet. Kretanje je bilo opasno i teško, dok su ratovi, kuga i glad često činili
društveni život nepredvidivim. Za većinu pojedinaca bilo je sigurnije da ostanu na mestima
gde su oni sami i njihove porodice uživali utvrđena i nepromenljiva prava i obaveze. Slično
tome, sećanja na prošle nesreće, protok godišnjih doba i ciklus poljoprivrednih radova
određivali su razumevanje vremena. Međutim, brojne važne promene, uključujući sledeće,
postepeno su izmenile način na koji ljudi shvataju prostor i vreme:
1. Počeci arapskih, kineskih, pacifičkih i evropskih istraživanja sveta i prekookeanske
plovidbe.
2. Kopernikova teorija, objavljena 1543, koja je ustanovila da je Sunce, a ne Zemlja,
centar našeg planetarnog sistema.
3. Otkriće pravila perspektive u vizuelnoj umetnosti.
4. Uspon humanističkih, ka samim ljudima usmerenih načina mišljenja o ljudskom
životu, podstaknutih renesansom, umesto isključivo religijskih preokupacija.
5. Sve veća upotreba mehaničke štamparske prese.
6. Stupanje na scenu mehaničkog časovnika.
7. Sveobuhvatna revolucija u transportnoj tehnologiji udružena sa industrijalizacijom.
Hajde da detaljnije razmotrimo transportnu tehnologiju. Sve do pojave i sve raširenije
upotrebe parobroda, koja počinje pedesetih godina osamnaestog veka, kretanje svih roba bilo
je sporo, skupo i nepouzdano. Ali, od sredine dvadesetog veka, komercijalni avioni i veliki
prekookeanski brodovi sve više smanjuju «realne» distance i sve više ubrzavaju – i
pojeftinjuju – kretanje ljudi i roba.
Tabela 2.1 Promene u brzini transporta, 1500-1960-te
1500-1840 1840-1930 1950-te 1960-te
Konjske kočije Parobrodi i Klasični avioni Mlazni avioni
Brodovi na jedra lokomotive
16 km/h 56-104 km/h 480-640 km/h 800-1120 km/h
Izvor: Diken (Dicken, P. Global Shift: The Internationalization of Economic Activity, 1992:
104)
Korak po korak, često kroz prilično iznenadne prodore u sferi tehničkog znanja do
kojih je dolazilo u sprezi sa ekonomskim promenama, postaje moguće da se fizička i
vremenska dimenzija sveta meri, deli i tako mapira u univerzalne, standardizovane i
predvidljive jedinice. Na primer, bez geografskih koordinata dužine i širine, putovanje
brodom ili avionom bilo bi znatno teže. Harvej (1989: 240) naziva rezultat ovih ideja i otkrića
«vremensko-prostornom kompresijom».
Koje su implikacije ove promene? Značaj vremena i razdaljine kao sila koje oblikuju
ljudske akcije postepeno se smanjivao. Manje vezani za specifično mesto i događaje, prostor i
vreme postali su nam slobodno raspoloživi za manipulaciju i kontrolu. Možemo da
postignemo mnogo više u svakoj pojedinačnoj jedinici vremena a događaji se oko nas
gomilaju sve većom brzinom. Ali, što je život brži, to se više osvajaju i razdaljine. Ne samo u
metaforičkom smislu, nego i u odnosu na naša iskustva, svet ne samo da izgleda da se
smanjuje, nego se na neki način i realno skuplja. Sve češće se razdaljina procenjuje sa
stanovišta vremena potrebnog da se putovanje obavi, a ne po broju kilometara između dve
tačke. Takođe, teritorija je izgubila svoju važnost, sada kada gotovo niko nije potpuno
prikovan za jedno mesto i kada masovna putovanja mnogima omogućavaju da iskuse druge
kulture. Druga implikacija ideje o vremensko-prostornom sažimanju je da su naši društveni
horiznosti beskrajno prošireni. Manje zavisimo od određenih ljudi i fiksnih socijalnih veza.
Štaviše, od 1950-ih, masovno posedovanja televizora, udruženo sa satelitskom
komunikacijom u skorije vreme, «čini mogućim da se doživi navala prizora iz različitih
prostora gotovo istovremeno, urušavajući svetske prostore u seriju slika na televizijskom
ekranu» (Harvey, 1989: 293).
Tako je vremensko-prostorno sažimanje, potpomognuto elektronskim medijima,
stavilo mnoge stanovnike sveta na istu pozornicu i dovelo njihove živote po prvi put u vezu.
Postoji raspon u kome čak i ljudi koji se međusobno ne poznaju mogu da ostvare smislenu
interakciju. Relativni neznanci mogu da osnuju pokret za zaštitu životne sredine protiv
kompanija-zagađivača, da dele svoj entuzijazam prema istoj vrsti zabave, vode poslovne
dogovore ili učestvuju u svetskom medijskom događaju preko satelitske televizije – sve to u
istom trenutku u vremenu i preko velikih razdaljina.
Moramo zapamtiti da stanovništvo sveta ne doživljava ove promene ravnomerno.
Zamislite, na primer, ljude koji žive u dva sela međusobno udaljena 30 milja, u izuzetno
siromašnom regionu Zapadne Afrike. Ovde, jedini telefon ne radi, putevi su zapušteni (možda
čak i neprohodni tokom kišne sezone) i niko ne može sebi da priušti baterije pomoću kojih bi
nekoliko radio aparata moglo da radi. Tii ljudi su podjednako udaljeni u pogledu sposobnosti
za efikasnu interakciju koliko su to bili i pre 100 godina. Na neki način, oni su jedni od drugih
udaljeniji nego ljudi koji žive u, recimo, Sidneju i Parizu.
2. Rastuće kulturne interakcije
Druga sastavna nit globalizacija tiče se povećanja kulturnih tokova, širom sveta
pokrenutih u neviđenom obimu, sve bržim i sve intenzivnijim. Termin KULTURA ima brojna
značenja.
Za mnoge sociologe, kultura se koristi veoma široko, obuhvatajući sve oblike
mišljenja, ponašanja i artefakte koji se prenose sa generacije na generaciju primerom,
obrazovanjem ili kroz zapise. U svakodnevnom kontekstu, međutim, kultura se odnosi na
specifična, intelektualna, umetnička i estetska dostignuća u muzici, slikarstvu, književnosti,
filmu i drugim oblicima izražavanja. Kultura u ovom smislu naročito je bogata slikama,
metaforama, znacima i simbolima. Veličanstvene kamene skulpture koje su ljudi iz neolita
podigli na Uskršnjim ostrvima samo su jedan primer. Uz uvažavanje ovog drugog poimanja
kulture, važno je napomenuti da je u zapadnim društvima ranija distinkcija između visoke i
prizemne, odnosno popularne kulture – u kojoj uživaju obični ljudi – tokom dvadesetog veka
dovedena u pitanje. Ovo je naročito povezano sa razvojem masovnih medija i
rasprostiranjem potrošačkog stila života.
U bliskoj vezi sa kulturom, takođe treba da razmotrimo rastući značaj znanja koja se
odnose na apstraktne sisteme razumevanja. Za razliku od kulture kao načina života ili kao
umetničkih formi – gde su značenja ukorenjena u određenim društvima ili društvenim
grupama – apstraktno znanje ostaje konstantno i primenljivo na bilo koji kontekst, iako mu se
uvek pridodaju novi elementi. Ovo stoga što se ono odnosi na bezlične, u velikoj meri
autonomne i univerzalne (naučne) istine. Elaboracija binarnih kodova koji utemeljuju jezik
računara pruža drugi primer.
Tokom većeg dela ljudske istorije, kultura i znanje sticani su i učvršćivani uglavnom u
neformalnim, svakodnevnim situacijama u kojima se uči, blisko povezanim sa porodicom,
crkvom i životom zajednice. Do njihovog širenja na druge socijalne kontekste dolazilo je
veoma sporo i fragmentarno – na primer, tokom prekomorskih putovanja, putem trgovine,
osvajanja i religijskog misionarstva. Možda je najdalekosežnije od tih putovanja bilo ono koje
je preduzeo Kristofer Kolumbo koji je, uz podršku španskog kralja i kraljice, 1492. godine
isplovio s ciljem da preko Atlantika stigne do Indije. Umesto toga, stigao je do Bahama,
Kariba i Južne Amerike.
Kulturne interakcije koje proističu iz povećanih kontakata između ljudi postepeno su sva
ljudska bića izložile rastućim tokovima kulturnih značenja i znanja koje dolazi iz drugih
društava. U isto vreme, došlo je do ogromne ekspanzije raspona i širenja apstraktnog znanja
povezanog sa naukom i sve dostupnijeg masovnog, formalnog obrazovanja. Štaviše,
skromnom pismu pridodati su telefon, faks i elektronsko umrežavanje, zauzvrat čineći
komunikaciju sve bržom i sveobuhvatnijom. Elektronski masovni mediji omogućili su čak i
onima sa manjkom obrazovanja da se susretnu sa novim idejama i iskustvima. Sve ovo
proizvelo je nekoliko važnih posledica:
1. Sve više i više postalo je moguće izdvojiti kulturna značenja iz njihovih originalnih
društvenih konteksta i transplantirati ih u druga društva.
2. Sada imamo načina da ubrzano pristupimo mnogo većoj količini kulturnih značenja
svake vrste nego ikada ranije, i to i iz različitih izvora.
3. Možemo da dobijemo potpune slike drugačijih životnih stilova, naročito posredstvom
vizuelnih predstava koje prenose televizija i film.
4. Sve je više moguće (i neophodno za sam naš opstanak) da steknemo znanja o
kulturama drugih ljudi. Ukoliko ne činimo, snosimo rizik da sebi uskratimo mnoge
potencijalne koristi.
5. Elektronski masovni mediji komunikacije, zajedno sa brzim transportom, imaju
sposobnost da utiču sve one koji su im izloženi i da ih inkorporiraju u jedinstveno
iskustvo. Prema tome, mi živimo u onome što je Mekluen nazvao «globalno selo».
6. Postali smo svesni da živimo u pluralističkom, multikulturnom svetu i da smo pozvani
da učestvujemo u brojnim različitim mogućnostima koje on nudi, a otelotvorene su, na
primer, u kulinarstvu, muzici, religijskim obredima i svadbenim običajima.
7. Uprkos navedenom, izgleda da, a posebno danas, zapadni i, naročito, američki uticaji
dominiraju obimom i karakterom kulturnih tokova i tokovima znanja.
3. Zajednički problemi
Isprepletana u tkanini globalizacije je i sve veća sličnost problema sa kojima se
suočavaju nacije i ljudi širom sveta. Naravno, dozvoljeno nam je da budemo skeptični u
pogledu toga koliko su ovakve percepcije zajedničke – pošto živote mnogih ljudi još uvek
usmeravaju ukorenjeni društveni običaji, duboka religijska verovanja i neupitni nacionalni
identiteti. Međutim, njihova percepcija sveta je konstantno pred izazovom. Mediji su već
odavno događaje i krize koji se dešavaju na obližnjim i dalekim lokacijama doneli u naše
dnevne sobe. Možemo se setiti, u poslednjoj deceniji dvadesetog veka, invazije na Kuvajt
1990, teroristističkog incidenta na Olimpijskim igrama u Atlanti u leto 1996, požara koji su se
otrgli kontroli 1997. u Indoneziji, zarobljavajući milione ljudi u veliki oblak dima, gladi u
Sudanu 1998. i nesrećnih izbeglica koje beže sa Kosova 1999. godine. Takvi događaji nas
slikovito podsećaju na našu zajedničku ljudskost – našu ranjivost na nesreće i bedu – i
egzistencijalnu istinu da svi mi naseljavamo istu malu planetu.
Iako se zastrašujuće slike doživljavaju kao kolektivni šok, postoje i snažniji
materijalni razlozi za naše saosećanje sa drugim ljudskim bićima. Na našem komprimiranom i
integrisanom globusu, izbori koje činimo nisu ograničeni samo na naše sopstvene živote; oni
direktno utiču na živote drugih, daleko od nas. Često, nismo svesni ovoga i ne želimo svojim
delanjem direktno da naškodimo udaljenim neznancima. Na primer, najbogatija petina svetske
populacije koja živi u razvijeniim ekonomijama uživa 64% globalnog dohotka (Durning, A.T.
How Much is Enough? The Consumer Society and the Future of the Earth, 1992: 27-8). Zato
što je njihov globalna ekonomski snaga tako velika, njihove odluke u vezi toga šta da se
proizvodi i troši, kako investirati novac, njihov izbor životnog stila i potreba u slobodnom
vremenu, mogu da izazovu nezaposlenost, pad izvoznih cena i gubitak sredstava za život za
radnike i seljake u udaljenim zemljama.
Drugi razlog za podelu briga leži u činjenici da izvesni globalni problemi zahtevaju
globalna rešenja. Radeći same, vlade više ne mogu da štite svoje granice, teritorije ili živote i
blagostanje svojih građana u brojnim situacijama. Nuklearna nesreća 1986. godine u
Černobilju u Ukrajini i posledično rasejavanje radioaktivnih materija širom Evrope živo je
demonstrirala našu ranjivost. Pretnja nacionalim valutama od špekulacija na svetskim
finansijskim tržištima i međunarodno krijumčarenje droge su drugi primeri relativne nemoći
nacionalnih država. Samo saradnja između vlada i regulativa na globalnom nivou mogu da
obezbede prava rešenja. Da li će do ovoga doći podložno je sumnji. Nismo sigurni u kojoj
meri će građani vršiti pritisak na vlade i druge relevantne aktere i na nacionalnom i na
transnacionalnom nivou.
Uticaj globalne industrijalizacije na biosferu planete pruža najočigledniji i
najubedljiviji primer zajedničke, globalne prirode mnogih problema. Prema Jirleju (Yearley,
S. Sociology, Environmentalism, Globalization: Reinventing the Globe, 1996a: 28), «rastući
svetski problemi životne sredine povezuju živote ljudi u veoma različitim
društvima...apsolutno je nemoguće sakriti se od ovih fenomena».
Materijalistički životni stil manjine bogatih u svetu nije isključivo odgovoran za
globalno uništenje životne sredine. U mnogim zemljama u razvoju, čak i najsiromašniji i
najmarginalizovaniji ljudi naterani su da zloupotrebljavaju sopstvenu životnu sredinu. Ovo
proističe iz rapidnog rasta broj stanovnika i pritiska na vlade – od međunarodnih finansijskih
institucija kao što je Svetska banka – da finansiraju otplatu velikih dugova proširenjem
različitiih oblika proizvodnje useva namenjene direktnoj prodaji. Siromašni ljudi su onda
primorani da kultivišu strme obronke brda i polupustinje, dok kompanije i bogati farmeri
grabe najbolje navodnjenu zemlju u dolinama. Manje sretni moraju da svoju stoku napasaju
na već prepunjenim pašnjacima i da krče šume kako bi obezbedili gorivo. Nesvesno
doprinoseći eroziji tla, smanjenju kiša i seči šuma, najsiromašniji ljudi sveta takođe imaju
ulogu u globalnim klimatskim promenama koje nas sve pogađaju.
4. Međupovezanosti i međuzavisnosti
Međupovezanosti i međuzavisnosti sve brže povezuju lokalitete, zemlje, kompanije,
socijalne pokrete, profesionalne i druge grupe, kao i pojedinačne građane, u sve gušću mrežu
transnacionih interakcija. Ove mreže smatraju se toliko važnim da jedan ugledan sociolog
(Castells, M.The Rise of the network Society, 1996) tvrdi da živimo u «umreženom društvu»
(network society). Ove mreže prodrle su preko teritorijalnih granica, probijajući kulturnu i
ekonomsku samodovoljnost koju su države nekada uživale. Ono što pokreće ove mreže i daje
moć onima koji u njima učestvuju je znanje i informacija. Kao što Kastels sugerira, tokovi
znanja «preuzimaju primat nad tokovima moći» (p. 469). Ukupni kumulativni efekat ovih
međupovezanosti znači da društva, njihovi gradovi i regioni, imaju tendenciju širenja ka
spolja da bi se integrisla sa drugim društvima. U isto vreme, nekada jasno obeležena granica
između sfere nacionalnog života i internacionalne sfere u velikoj meri je porušena.
Sve do skora, većina naučnika iz oblasti društvenih nauka, naročito političkih
teoretičara, razmišljala je o interakcijama na svetskom nivou gotovo u potpunosti samo sa
stanovišta međudržavnih dogovora i odnosa. Tako su nacionalne države bile smatrane daleko
najdominantnijim, ako ne i jedinim učesnicima u svetskim događajima.
Barton je (Burton, J. World Society, 1972) koristio analogiju sa igrom bilijara da opiše
interakcije između država. Pokrete svake obojene lopte (ili države) u igri međunarodnih
odnosa određuje moć koju pojedina vlada uživa kada želi da deluje u interakciji sa drugim
državama ili da utiče na njih. Takve interakcije mogu da uključuju trgovinske paktove, vojne
sporazume ili težnje ka stvaranju diplomatskih alijansi u pokušajima da spreče ratove
stvarajući saveznike ili izolujući zemlje za koje se smatra da predstavljaju vojnu pretnju. Ipak,
čak i za naročito moćne igrače, akcije, pozicije i pokreti svih drugih lopti u igri nužno
ograničavaju njihovu autonomiju.
Barton je predvideo dalje snaženje okolnosti koje će da ograniče akcije igrača-država.
Sve gušća mreža veza i odnosa formirala se postepeno, prevazilazeći čisto međudržavne
odnose jer je sve veći broj moćnih nedržavnih aktera uspostavljao odnose i sledio svoje
sopstvene interese. Tako se, sve više, međunarodni sistem sastojao od različitih slojeva
interakcija i veza. Kao što Voters (Waters, M. Globalization, 1995: 28) primećuje, Bartonova
metafora bilijarskog stola ukazuje na mogući budući scenario, u kome je «čitav svet povezan
mrežama koje su podjednako guste kao i one koje postoje u lokalnim okvirima». Sa tog
stanovišta, «lokalitet i geografija iščeznuće u potpunosti, svet će istinski biti jedno mesto, a
nacionalna država postaće suvišna».
5. Transnacionalni akteri i organizacije
Ko ili šta su ovi vodeći transnacionalni činioci, čije delovanje je toliko uticalo posle
Drugog svetskog rata na proširenje i intenziviranje međupovezanosti preko nacionalnih
granica?
Transnacionalne korporacije (TNK)
Na mnoge načine, TNK su najmoćniji među transnacionalnim činiocima. Mnogo
detaljnjiju raspravu o TNK izlažemo u poglavlju 7, ali ovde ćemo navesti njihove najvažnije
karakteristike:
- njihova globalna moć i domet – polovina najvećih ekonomija sveta su TNK a ne
države;
- njihova ključna uloga u kreiranju međuzavisne svetske ekonomije, pošto svaka TNK
nameće sopstvenu globalnu mrežu integrisanih proizvodnih linija i investicionih
aktivnosti, koju diktiraju njene sopstvene, a ne nacionalne potrebe;
- njihove povezanost sa svetskim finansijskim sistemom, uključujući i sa trenutntim,
kompjuterizovanim tržištem stranih valuta gde se ekvivalent od 1.2 triliona dolara (i
koji milion više) vandržavnog novca kupi i proda svakog dana.
Međunarodne vladine organizacije (MVO)
Kao TNK, i Međunarodne vladine organizacije su važan deo šireg fenomena - rastuće
mogućnosti nad-državnih aktera da oblikuju svetska zbivanja. Zaista, upravo zbog toga što
države ne mogu da same rešavaju globalne probleme, osnovale su veliki broj MVO koje treba
da funkcionišu po njihovom nalogu. Međutim, ponekad, kao što se može očekivati, ove
organizaciju počinju da žive sopstveni život. Takva tela najpre su postala efikasna u
devetnaestom veku, sa rastućom potrebom da se uspostave pravila i procedure kojima bi se
standardizovale prekogranične transakcije. Verovatno su najpoznatije MVO Liga naroda i
Ujedinjene nacije (UN), osnovane nakon Prvog, odnosno Drugog svetskog rata. Do ranih
osamdesetih, prema Šolteu (Scholteu, J. A. International Relations of Social Change, 1993:
44), bilo je 700 MVO, koje su zajedno održavale oko 5000 sastanaka godišnje. Različitost
funkcija koje su obavljale za vlade ogleda se u sledećim primerima: Svetska meteorološka
organiizacija, Visoki komesarijat Ujedinjenih nacija za izbeglice (UNHCR) i Organizacija za
prehranu i poljoprivredu (FAO).
Međunarodne nevladine organizacije (MNVO)
Kao i njihovi nacionalni parnjaci, MNVO su autonomne organizacije koje ne polažu
račune vladama, iako mogu ponekad da rade sa njima. Pojedine MNVO su često bile moćna
snaga u svetskim događajima. Na primer, mirovne, antirobovlasničke i radničke organizacije
široko su sarađivale u devetnaestom veku preko nacionalnih granica. Broj MNVO je značajno
porastao naročito od pedesetih godina dvadesetog veka. Danas, raspon njiihovih aktivnosti je
ogroman i obuhvata religijski, poslovni, profesionalni, radni, politički, zeleni, ženski, i
sportski interes, uz mnoge druge. Verovatno ste čuli za neke od najčuvenijih MNVO, kao što
su Greenpeace, Crveni krst, Oxfam i Amnesty International. Međutim, ima bukvalno hiljade
drugih koje deluju transnacionalno, i mnogo više onih koje svoje delatnosti uglavnom
ograničavaju u okvirima nacionalnih država. Prema Šolteu (1993: 44), do sredine osamdesetih
godina bilo je otprilike 17.000 MNVO, iako sve nisu bile podjednako globalne u pogledu
svojih delatnosti.
Većina MNVO teži da mobiliše svetsko mnjenje u prilog svog kolektivnog interesa ili
(više uobičajeno) zbog eksplicitnih moralnih ili političkih razloga. Ovo može da uključuje
direktan pritisak na vlade ili na različite agencije UN. MNVO vešto koriste globalne medije
kako bi usmerili pažnju šire javnosti na probleme kojima se bave. Nadaju se da će im
pojedinačni građani odgovoriti vršenjem pritiska na vlade, korporacije i druge interesente.
Možda će preduzeti potrošačke bojkote, proteste protiv poreza, demonstracije, zauzimanje
ekološki ugroženih mesta, ili, jednostavno, uručivati peticije političkim liderima. Primeri
takvih akcija predstavljaju kampanja koju je širom Evrope vodio Greenpeace protiv Šelove
namere da baci zastareli brod (Brent Spar) korišćen za prevoz nafte u Severno more, kao i
globalni pritisak koji je nastao protiv francuskih nuklearnih proba u Pacifiku. Obe akcije su
vođene u toku 1995. godine.
Globalni socijalni pokreti (GSP)
Iako između prethodnog opisa i ovog koji sledi ima dosta preklapanja, možemo
smatrati da su određene MNVO ugnjezdene unutar opštijih globalnih SOCIJALNIH
POKRETA.
S obzirom na to da aktivnije MNVO mobilišu svetsko mnjenje po političkim i
moralnim pitanjima, njihove kampanje se ponekad mešaju sa aktivnostima GSP. Primer ove
konvergencije prikazan je na Samitu UN o životnoj sredini održanom u Riju, Brazil, u leto
1992. Tada je oko 20.000 predstavnika ekoloških i drugih MNVO održalo alternativni «zeleni
festival» u saradnji sa predstavnicima naroda bez država i autohtonih naroda. Globalni mediji
su uglavnom ustanovili da je ovaj nezvanični festival bio ubedljiviji od zvaničnog foruma
kome su prisustvovale vlade i eksperti.
Dijaspore i narodi bez država
Jedan broj dijaspora (kao što su jevrejska i Parsi) prethodi stvaranju nacionalnih
država. Međutim, druge dijaspore pojavljuju se zbog religijskih, etničkih ili političkih sporova
sa vladama povodom zahteva za punim građanskim pravima, priznavanjem poluautonomije ili
davanjem nezavisnog nacionalnog statusa. Progoni ili diskriminacije koje su iskusili naterala
su neke da dobrovoljno napuste svoje zemlje ili potraže azil u drugim zemljama, formirajući
time globalne DIJASPORE povezanih, raseljenih ljudi (Cohen, R. Global Diasporas, An
Introduction, 1997). Među ovim grupama su Afrikanci, Kašmirci, Tamilci, Siki, Jermeni i
Palestinci.
Za razliku od dijaspora, autohtone nacije se nisu raširili po svetu. Smatra se da ima
oko 5000 autohtonih «nacija» (Robertson 1992: 171; Friburg, M., Hettne, B. „Local
mobilization and world system politics“, International Journal of Social Science, 1988)
kojima nedostaju državne strukture i koje traže povraćaj svojih plemenskih domovina i
primereno priznavanje njihovih kulturnih identiteta. Ove autohtone grupe, koje se protežu
preko Kanade, SAD, Australazije i Južne Amerike, nedavno su formirale Svetski savet
autohtonih naroda. Radili su sa Centrom za ljudska prava Ujedinjenih nacija (UNCHR), u
pokušaju da izrade univerzalnu deklaraciju o pravima naroda bez država širom sveta.
Kao ni MNVO, ni ovakve grupe ne treba ubeđivati da je u današnjem svetu
izražavanje lokalnih identita jedino održivo u globalnom forumu i kontekstu. S tim ciljem
one koordiniraju svoje borbe na globalnom nivou i pokušavaju da iskoriste mogućnosti
medija kako bi privukle pažnju na svoju lošu situaciju. Prema Frajbrgu i Hetneu (1988),
njihove političke aktivnosti i namere oličene su upravo u frazi «radi lokalno ali misli
globalno».
Drugi transnacionalni akteri
Veliki broj običnih građana dnevno je angažovan u podsticanju transnacionalnih veza, dok
sami ili u malim neformalnim grupama putuju preko nacionalnih granica. Na svojim
odredištima, mogu boraviti kao privremeni posetioci ili tražiti dugoročno nastanjenje. Koje
god da su njihove okolnosti i motivi, oni sa sobom donose svoje kulture i načine života, dok
istovremeno postaju u različitim stepenima izloženi kulturama društava domaćina. Tako
globalne kulture žive jedna pored druge, a ponekad se i stapaju. Među mnogim kategorijama
indivudualnih ili malih grupa putnika možemo da identifikujemo neke jasne tipove:
1. migranti u potrazi za mogućnostima za zaradom u centrima svetske ekonomije, kao
što su naftne ekonomije Bliskog istoka osamdesetih godina.
2. Međunarodni turisti čiji je broj 1996. godine dostigao 593 miliona u poređenju sa 159
miliona 1970. (The Economist, 8 February 1997: 145).
3. Profesionalci kao što su advokati, novinari, arhitekte i naučnici, od kojih mnogi,
prema Hanerzu (Hannerz, U. „Cosmopolitans and locals in world culture“, in
Featherstone, M. (ed.) Global Culture: Nationalism, Globalization and Modernity,
1990: 237-51), jasno ispoljavaju kosmopolitizam koji im omogućava da se osećaju
«kao kod kuće» bilo gde na svetu, čime doprinese stvaranju transnacionalne kulture.
4. Medijske, rok/pop i sportske ličnosti.
5. Korporacijsko osoblje, poslovni konsultanti i privatni preduzetnici čije različite
aktivnosti zajedno pletu niti globalne ekonomije.
6. Različite grupe uključujući studente, pilote, dilere droge, diplomate, bejbisiterke i
mnoge druge.
6. Sinhronizacija svih dimenzija
Možemo da ukažemo na završnu nit u našoj tkanini globalizacije. Sve dimenzije
globalizacije – ekonomska, tehnološka, politička, socijalna i kulturna – pojavljuju se
istovremeno, svaka jačajući i uveličavajući uticaj drugih.
U ekonomskoj sferi, vlade su izgubile nešto od moći da regulišu sopstvene ekonomije,
jer su u velikoj meri autonomni činioci, kao što su međunarodne banke, TNK i valutna tržišta,
procvetali u sve integrisanoj svetskoj ekonomiji. Iako su osnovana kroz međuvladine
sporazume, tela kao Svetska trgovinska organizacija otpočela su sopstveni život i često
primoravaju vlade da usvoje trgovinsku politiku za koju vide da deluje protiv njihovih
pojedinačnih nacionalnih interesa. U međuvremenu, privlačnost slobodnog tržišta je privukla
mnogo više država u svoju orbitu. To je omogučilo da novčane vrednosti prodru u svaki kutak
sveta i u većinu dimenzija društvenog i kulturnog života.
U političkom životu, građani su se u mnogim zemljama otuđili od uobičajne partijske
politike, što se ogleda i u padu učešća glasača u izborima u zapadnim zemljama.To ne znači
da su se ljudi udaljili od svakog oblika politike, jer mnogi učestvuju u političkim i društvenim
pokretima. Ovi pokreti mogu da deluju na nacionalnom nivou i ponekad da se iznenada stope.
(...) Ali kao što smo pomenuli, društveni pokret deluju i na globalnom nivou. Tu stara pitanja
nacionalnog identitea, rata i bezbednosti ne dominiraju u potpunosti političkim programom.
Umesto toga, učesnici globalnih društvenih pokreta se bave dodatnim pitanjima kao što su:
kako vlade mogu najbolje da sarađuju da bi se suprotstavile uništavanju prirode na globalnom
nivou, ili kako da se bave ekonomskim nesigurnostima koje stvara nestalno globalno novčano
tržište. (...)
M. WATERS:USPON SVETSKE TRGOVINE, FINANSIJSKOG KAPITALA I
TRANSNACIONALNIH KORPORACIJA
M. Voters, australijski sociolog se bavio modernim socijalnim teorijama i vrlo rano je shvatio da sociologija mora da se transformiše i pomiri analize strukture, sistema, subjekta, kao i da objasni nove pojave i procese koje podrazumeva globalizacija. Napisao je neveliku knjigu 1995. godine pod naslovom Globalizacija, koja je naišla na veoma dobar prijem svojom jasnoćom, preglednošću i obuhvatnošću. Voters prvo pokušava da razvije teorijski okvir za razumevanje globalizacije, polazeći od klasičnih teorija a završavajući razmatranjem učinaka postmodernih teorija. Autor potom analizira ekonomske, političke i kulturne dimenzije globalizacije, prikazujući na uravnotežen način njihove pozitivne i negativne odlike. U delu koji smo izdvojili, on se bavi ekonomskim aspektima globalizacije.
Proizvodnja svetske klase: ekonomska globalizacija
Anticipirajući budući razvoj sistematskih teorija globalizacije, autori priloga za
“Tajmsov Atlas svetske istorije” (Barraclough, G. (ed.), Times Atlas of World History, 1978),
zaključili su da se sredinom dvadesetog stoleća era evropske dominacije okončala i da je svet
ušao u "doba globalne civilizacije". Zanimljivo je da autori smatraju da je ovaj razvoj
predstavljao prvenstveno ekonomski proces, a ne politički ili čak kulturni. Razvoj globalne
civilizacije nije probijao između dveju nastajućih supersila: Amerike i Rusije, niti je svet
postajao civilizovaniji opštim razumevanjem ljudskih prava, ili pak decivilizovan
hamburgerima i pop muzikom. Centralni događaji bili su drugačije prirode: stvaranje
Evropske ekonomske zajednice, uspon Japana kao industrijske sile, kao i novo nastajuća i
napeta konfrontacija između bogatih i siromašnih nacija. Međutim, ključna obeležja nove
svetske ekonomije su se isprepleli u razdoblju između 1870. i 1914. godine. Ova međusobna
isprepletenost bila je trostruka (Barraclough, 1978:256-7). Prvi tok, predstavljao je razvoj
saobračajne i komunikacione mreže koja je fizički povezivala različite delove planete, osobito
putem željeznica, brodova i telegrafa. Drugi tok predstavljao je brz razvoj trgovine, koji je
praćen odnosima zavisnosti, posebno između industrijalizovanih zemalja Zapadne Evrope i
ostatka sveta. Treći tok oličen je u đinovskom protoku kapitala, uglavnom u formi direktnih
investicija evropskih firmi u ne-industrijalizovana područja sveta.
Otuda, ne predstavlja iznenađenje što je Marks upravo u to vreme razvio jednu ranu
teoriju kapitalističke globalizacije. Kapitalisti teže da prevaziđu nacionalne granice,
proširujući saobračaj i komunikacije do najdaljih kutaka planete, neumorno teže da prošire
tržište širom sveta i da prisvoje sve veće "komade" radne moći. Kapitalizam je očito
instrument ekonomske globalizacije, i to zahvaljujući svojim osobenim institucijama -
finansijska tržišta, proizvodnja roba, najamna radna snaga, neotuđivo pravo svojine - koje
olakšavaju ekonomsku razmenu na velikim razdaljinama. (...)
1. Svetska trgovina
Prvobitni i trajni temelj ekonomske globalizacije predstavlja trgovina. Trgovina može
da poveže geografski udaljene proizvođače i potrošače, da uspostavi odnose njihovog
međusobnog poistovećivenja i međuzavisnosti. Britanska sklonost ka čaju, na primer, nije
mogla da se kultiviše na tom malom, vlažnom ostrvu, da Engleska nije izvozila svoj jeftini
tekstil u Južnu Aziju, da ga prodaje na zavisna kolonijalna tržišta, uporedo sa engleskim
opštim pravom, kriketom i željeznicom. Uprkos sloma kolonijalizma, kulturne veze ostaju.
Isto važi i u savremenim okolnostima, nošenje Armanijevih modela ili spravljenje hrane na
Hibači roštilju, otvara mogućnost za uspostavljanje zajedničkog životnog stila širom planete.
Isto tako, transnacionalni odnosi koji se uspostavljaju posredstvom trgovine, mogu da
potkopaju, ili, bar, zaobiđu tradicionalne među-državne odnose.
Uopšte uzev, u periodu nakon industrijalizacije svetska trgovina - pod kojom
podrazumevamo razmenu roba i usluga između nacionalnih država - širila se veoma brzo.
Jedan pokazatelj je pozitivna proporcija između stope rasta trgovine i stope rasta proizvodnje,
tokom celog devetnaestog i druge polovine dvadesetogog stoleća. Jedino u vreme velikih
globalnih konflikata i sa njima povezanom ekonomskom depresijom - koja obeležava prvu
polovinu dvadesetog stoleća - taj odnos je bio negativan. No, čak i tada globalna trgovina je
nastavila da raste, sem u razdoblju od oko dvadeset godina nakon Velike depresije (Gordon
1988:43). Dve su glavne faze rasta svetske trgovine: a) period od sredine do kraja
devetanestog stoleća kada je britanska vojna i ekonomska hegemonija omogućila
uspostavljanje zaštićenih tržišta u svojim kolonijama, i "slobodnu trgovinu" industrijskim
proizvodima izvan njih; b) drugo razdoblje čini trideset godina posle Drugog svetskog rata,
kada su SAD toliko ekonomski i vojno dominantne da mogu da nametnu slobodniji režim
spoljne trgovine, sigurne da će njihov sopstveni izvoz biti uspešan, i da mogu da omoguće
svojim prijateljima, tj. "najpovlašćenijim nacijama" veći pristup svojem tržištu.
Kao što je Marks primetio, najveća ekspanzija svetske trgovine počela je u poslednjoj
četvrtini devetnaestog veka. Između 1800. i 1913. godine, udeo međunarodne trgovine u
svetskom proizvodu, porastao je od 3 na 33%, a između 1870. i 1913. godine utrostručio se.
Forma tog odnosa bila je uglavnom imperijalističkog karaktera.Ona je obuhvatala prenos
primarnih proizvoda iz ne-industrijalizovanog sveta, u razmeni za industrijsku robu Evrope.
Godine 1914. samo 11% svetske trgovine obavljalo se između primarnih proizvođača, dok je
trgovina između industrijskih zemalja rasla sve brže, podjednako kao i "imperijalistička
trgovina" (između industrijskih i ne-industrijskih zemalja). Britanija se sredinom veka, kao
najveća trgovačka nacija, nalazila na čelu tog procesa, ali već oko 1900. godine evropske
države i SAD hvataju korak. (…)
U međuratnom periodu, međutim, protekcionizam se vrača. Nacionalne vlade su težile
da obnove svoje poljuljane ekonomije, smanjivanjem uvoza i subvencioniranjem izvoza.
Međutim, pojave SAD, u razdoblju posle Drugog svetskog rata, kao političkog, vojnog i
ekonomskog hegemona, pružilo je Americi priliku da uspostavi svetske trgovinske odnosa
koji odgovaraju njenom interesu. Naime, kako je veći deo industrijskog sveta bio iscrpen ili
razoren ratom, SAD su imale dobru priliku da iskoriste prednosti liberalizovanog svetskog
trgovinskog režim. Glavni instrument za ostvarenje tog cilja predstavljao je GATT,
organizacija koju su, 1947. godine, osnovale dvadeset i tri države. GATT je u međuvremenu
postao sve globalniji, da bi danas obuhvatao preko 140 država. Strategija GATT-a sadržavala
je dva kraka: jedan je predstavljao ohrabrivanje njegovih članova da zaštitu domaće
proizvodnje ograniče samo na uvođenje carina (nasuprot uvođenju uvoznih kvota za inostranu
i subvencija za domaću robu). Drugi pravac je predstavljao uspostavljanje konsenzusa o
smanjivanju tarifa. Podstican Amerikom GATT je, bar do 1980. godine, bio veoma uspešan,
sprovodeći sedam rundi ograničenja zaštitnih tarifa. Tako su američke tarife na uvoz
industrijske robe smanjene od 60% , koliko su iznosile 1934. na samo 4,3% 1987. godine.
U tom trenutku japanske tarife na uvoz industrijske robe iznosile su prosečno 2,9%, a tarife
EU 4,7%.
Između 1948. i 1966. godine svetska trgovina je rasla 6,6% godišnje, a u periodu
između 1966. i 1973. godine godišnji rast skočio je na 9,2%. Odlučujući geografski zaokret
predstavljalo je relativno opadanje britanskog udela u svetskoj trgovini, i povećanje
trgovinske efikasnosti EEZ (sada EU), kao i uspona Japana kao trgovinske velesile.
Zajednički udeo u svetskoj trgovini "manje razvijenih zemalje" i "novo industrijalizovanih
zemalja", sve više je rastao od 1950-ih godina i otada se stabilizovao na nivou od 25-30%.
Ovaj tok uvečao je nivo globalne ekonomske međuzavisnosti. (...)
2. Transnacionalni finansijski kapital (Lebdeće finansije?)
Između različitih dimenzija ekonomskog života najviše globalizovana su tržišta
kapitala i zajmova. Ova tržišta imaju dugu istoriju internacionalizacije. Mnogi istraživači
ukazuju na "Crni ponedeljak", slom berze oktobra 1987. godine, kao uverljivi dokaz koliko
posledice finasijskih tokova postaju globalizovane. Pad vrednosti akcija velikom brzinom se
širio svetskom scenom, globalizovao se. Međutim, planetarne posledice kraha Volstrita 1929.
godine, iako su se sporije rasprostirale svetom, bile su daleko ozbiljnije.
Gilpin (R. Gilpin, The Political Economy of International Relations, 1987:308-14)
identifikuje tri razdoblja u razvoju međunarodnih finansijskih tržišta:
- 1870-1914: Britanija je glavni izvoznik kapitala i centar međunarodnih finansija se,
stoga, nalazi u "London Sitiju", koji upravlja svetskim finansijskim sistemom. U tom
periodu strane akcije se upetostručuju.
- 1920-39: Prvi svetski rat primorao je mnoge evropske vlade, uključujući i britansku,
da likvidiraju svoje prekomorske investicije. Istovremeno SAD postaju moćan
ekonomski igrač. Sve do 1929. godine SAD snabdevaju svetski sistem likvidnim
sredstvima, ali te godine uskraćuju pozajmljivanje novca drugim državama. Tržišta,
stoga, postaju nelikvidna sve do drugog svetskog rata.
- 1947-85: Njujork postaje međunarodni finansijski centar, "clearing house", bankar za
strane rezerve, glavno tržište kapitala i centar koji pozajmljuje novac u krajnjim
kritičnim slučajevima. Američko finasijsko upravljanje vrši se putem Svetske banke i
Međunarodnog monetarnog fonda, a vladina međunarodna ekonomska pomoć
finansirana od strane privatnog kapitala postaje podjednako važna.
Nominalno, globalni finansijski sistem je postao internacionalizovan, podvrgnut
kolektivnom fiskalnom upravljanju. U periodu posle Drugog svetskog rata ključni ugovor, u
okviru Bretonvuds (Bretton Woods) sporazumu iz 1944, predstavljao je uspostavljanje
Međunarodnog monetarnog fonda. (...)
Međutim, iako visoko internacionalizovan, ni predratni ni posleratni sistem nije bio u
potpunosti globalizovan, jer je sa oba sistema upravljala i bila njegov garant samo jedna
država. Londonski sistem je doživeo neuspeh u svom funkcionisanju tokom 1930tih. godina,
kada ni jedna vlada nije pristala da bude jemac sistema; a slična kriza desila se i ranih 1970ih
godina. Glavni izvor krize predstavljalo je relativno opadanje američke industrijske i
trgovačke moći. Opadanju je doprinelo više faktora: uspon regionalnih trgovačkih blokova,
uspon Japana i novoindustrijalizovanih zemalja, kao i OPEK-ov naftni udar. Amerika se od
kreditora pretvara u naciju dužnika, i počinje da finansira svoj sve veći dug štampajući dolare
i emitujući ih na tržište. To isto počinju da čine sa svojim dolarskim viškovima i zemlje
OPEK-a. Veliki deo ovih likvidnih fondova, slobodnog novca, našao se u "manje razvijenim
zemljama", koje počinju da prave nekontrolisano velike dugove. Tržište za američke dolare
(Evrodolari), razvilo se van upravljačkog domašaja Njujorka. Tako stvorena ogromna masa
globalizovanog, od države nezavisnog novca, povećavao svoj obim od 50 milijardi dolara u
1973. godini, na 2000 milijardi u 1987. godini, dostiže, dakle, obim koji je ravan ukupnoj
količini novca koja cirkuliše u SAD.
Ključni događaj koji je označio slom Bretonvuds sistema regulacije svetskih finansija,
predstavljalo je napuštanje zlatnog standarda od strane dolara; ta povezanost više nije mogla
da se održi usled stalne inflacije dolara. Međunarodni monetarni fond takođe je zamenio
"zlato" sa tzv. "Specijalnim pravima vučenja", pravom da se od MMF, ako je nužno, uzima
kredit kao podrška dolaru i drugim valutama. "Specijalna prava vučenja" tako su zamenila
zlato, funtu i dolar, kao globalno pokriće, i sastojala su se od mešavine pet valuta (dolara,
funte, marke, franka i jena). Međutim, Specijalna prava vučenja nisu postala globalna valuta.
Da svet nije postao globalizovan očekivala bi se pomeranje svetskog finansijskog
centra, možda ka Frankfurtu ili Tokiju, ali to se nije desilo. Umesto toga razvio se proces
stvarne globalizacije, tako da lokacija, centar finansijskog kapitala više nije važan. Ova
"četvrta era" nastaje kao posledica uporednog opadanja Njujorka kao centra finansija i
razvoja kompjuterizovanih telekomunikacija koje vrše trenutan prenos poruka. Globalno
finansijsko tržište razvija se u dva pravca. Prvo, eliminacija prostora donela je savlađivanje
vremena. Kako su vremena otvaranja berzi u različitim gradovima preklapaju, trgovačke
transakcije elektronskim putem mogu da se odvijaju neprekidno 24 časa, dok je arbitraža
postala više stvar tehnike i pomame. Ovo neprekidno trgovanje proširuje se na operacije sa
različitim valutama, akcijama, robama, obveznicama. Drugo, finasijska tržišta dovode do
ukidanja razlike između institucija, tako da banke postaju i berze (manipulišu i akcijama),
građevinska društva i kreditni odbori postaju i banke, itd. Ovi postmoderni efekti osnažuju
stanovište da je ceo finansijski sistem sve teže kontrolisati. Države se nalaze na milosti i
nemilsoti finansijskih tržišta - kao što pokazuje slučaj sloma evropskog monetarnog ssitema
1992. godine, koji nastaje kao posledica neprekidnih napada tržišta na slabije karike sistema.
Čak ni velika moć Bundensbanke, nije mogla da spase sistem. (…)
Globalizacija finansijskih tržišta pogađa individue kao i države. Ona povezuje
udaljene lokalitete kako to opisuje Fajnenšel Times iz 1978. godine:
"Bankarstvo ubrzanim ritmom postaje ravnodušno prema ograničenjima vremena, mesta i vrste valute. … Engleski kupac može da dobije japansku hipoteku, amerikanac može koristiti račun u svojoj njujorškoj banci posredstvom mašine za izdavanje "keša" u Hong Kongu, japanski investitor može da kupi akcije od skandinavske banke locirane u Londonu, akcije čija denominacija je u funtama, dolarima, markama i švajcarskim francima".
Uticaj globalizacije finansijskih tržišta na globalizaciju kulture i svesti mora prema tome, da bude podjednako dubok.
3. Multinacionalna preduzeća
(…) Daning (Dunning) definiše multinacionalna preduzeća kao ona koja vrše strane
direktne investicije i obavljaju proizvodnju roba i usluge u više zemalja (J. Dunning,
Multinational Enterprises in a Global Economy, 1993:6). Međutim, on podvlači da ova
definicija ne može da izrazi do koje mere transnacionalne aktivnosti mogu značajno da
variraju u pogledu njihove širine i intenziteta. Njihov multinacionalni angažman varira u
pogledu: broja njihovih filijala, broja zemalja u kojima operišu, udela aktivnosti koji je
usmeren ka inostranim tržištima, stepena u kome su vlasništvo i menađment
internacionalizovani, obima u kome su internacionalizovane centralne administrativne
delatnosti i istraživanja, ravnoteže između povoljnosti i nepovoljnosti za zemlje u kojima
operišu. Klasičan primer multinacionalnog preduzeća je Dženeral Motors (General Motors),
koji međutim, poseduje samo jednu trećinu svoje aktive i obavlja trećinu svoje prodaje izvan
SAD (i to pre svega, u Kanadi, Evropi i Australiji). Adekvatniji primer predstavljaju
švajcarsko-švedska inžinjerska grupa Asi Braun Boveri i holandska elektronska firma Filips
koje prodaju više od 85% svojih proizvoda izvan svojih zemalja.
Sada možemo da razmotrimo opšti obim aktivnosti multinacionalnih preduzeća u
globalnoj ekonomiji. Dunning (1993:14-15) procenjuje da je 1988. godine bilo oko 20.000
multinacionalnih korporacija, sa spoljnom aktivom od 1,100 milijardi (što čini 8% bruto
svetskog proizvoda) i ukupnom aktivom od preko 4,000 milijardi dolara. ( što čini 8% bruto
svetskog proizvoda). Na ova preduzeća je otpadalo 25-30% bruto nacionalnog dohodka svih
tržišnih ekonomija sveta, 75% međunarodne trgovine i 80% međunarodne tehnološke
razmene. Najvećih 300 korporacija vršilo je 70% stranih direktnih investicija i posedovalo
25% svetskog kapitala. Između 1970. i 1990. godine direktne strane investicije su se
učetvorostručile (vrhunac je dotignut kasnih osamdesetih); no preko 90% ovih investicija
poticao je iz deset razvijenih zemalja, a od toga dve trećine su poticale iz samo četiri zemlje
(SAD, VB, Japan, Nemačka). Međutim, same multinacionalne kompanije postaju
internacionalizovane, s obzirom da su navedne stope opale poslednjih dvadeset godina.
Značajan je porast broja multinacionalnih preduzeća osnovanih u zemljama u razvoju,
zemljama proizvođačima nafte i azijskim zmajevima (novoindustrijalizovanim zemljama). Na
primer, azijski udeo u direktnim investicijama povečao se od 3,6% u 1973. godini na 9,3% u
1988. godini. (…)
Kao i u slučaju mnogih drugih aspekata globalizacije, razvoj multinacionalnih
preduzeća nije toliko nagla i kvalitativna promena, koliko je dugotrajan proces koji tek
nedavno zadobija veliko ubrzanje. Ovaj razvoj prolazi kroz nekoliko faza, koje identifikuje
Dunning (1993:96-136; vidi i Gilpin1987: 238-45):
- Merkantilni kapitalizam i kolonijalizam (1500-1800): eksploatacija prirodnih
bogatstava i poljoprivrede u kolonijama koju vrše od strane države sponsorisane i
posebno ovlašćene kompanije (…).
- Preduzetnički i finasijski kapitalizam (1800-1875): embrionalni vidovi kontrole
tržišta njihovim osvajanjem; infrastrukturalne investicije od strane finasijskih
institucija u saobračaj i industriju.
- Internacionalni kapitalizam (1875-1945): ubrzano širenje investicija u razvoj tržišta i
eksploataciju sirovina; uspon međunarodnih kartela sa sedištem u Americi.
- Multinacionalni kapitalizam (1945-1960): američka dominacija u oblasti direktnih
stranih investicija; širenje ekonomskog imperijalizma; stvaranje sve većih
multinacionlanih korporacija;
- Globalizujući kapitalizam (1960-1990): zaokret ka prostornoj optimizaciji
proizvodnje i sticanja profita; rast evropskih i japanskih direktnih stranih investicija;
povečanje direktnih stranih investicija u evropska bivša socijalistička društva;
ekspanzija međukorporacijskih alijansi i zajedničkih ulaganja; porast broja “offshore”
ogranaka. (...)
W. ROBINSON: TRANSNACIONALNA (SVETSKA) DRŽAVA
Sredinom devedesetih američki sociolog V. Robinson je izazvao pažnju akademske javnosti nagrađenom knjigom Rasprostiranje poliarhije: globalizacija, intervencija SAD i hegemonija (1996). U toj knjizi autor je smatrao da period nakon Hladnog rata, odlikuje pomeranje napetosti sa ose Istok-Zapad ka osi Sever-Jug, kao i globalizacija ekonomije. Globalizovana ekonomija predstavlja materijalnu osnovu za poliarhiju, tj. politički sistem koji korespondira sa interesima transnacionalne elite, a ogleda se u rasprostiranju "demokratije niskog intenziteta". Na tragu Gramšijevog shvatanja konsensualne hegemonije, autor je razmatrao prirodu američkih političkih intervencija u oblikovanju unutrašnjih političkih procesa - Filipina, Nikaragve, Čilea i Haitija. Po njegovom sudu, SAD imaju vodeću ulogu u uspostavljanju transnacionalne hegemonske konfiguracije, u ostvarenju ciljeva nastajuće transnacionalne elite. U drugoj knjizi, Transnacionalni sukobi (2003), čije delove donosimo, autor je produbio istraživanje globalnog kapitalizma, stavljajući ovog puta u središte pažnje sudbinu Centralne Amerike u vrtlozima globalizacije. Po njegovom sudu, uprkos usredsređenost analize na proces transnacionalizacije jednog regiona, nalazi imaju opštije implikacije jer jasnije osvetljavaju odnos globalizacije, ekonomskog grazvoja i socijalnih promena. U veoma minucioznoj empirijskoj analizi Robinson otkriva strukturalne, institucionalne i organizacione promene koje su dovele do integracije Centralnoameričkog regiona u globalne procese, unutrašnje i spoljne socijalne snage koje su nosioci tih procesa. On pokazuje da su opšte odlike transformacije zemalja Centralne Amerike - pad starih oligarhija i revolucionarnih pokreta, uspon transnacionalne frakcije unutar lokalne elite, dinamična ekonomska aktivnost povezana sa globalnom ekonomijom, rekonfiguracija civilnog društva i centralna uloga transnacionalnih aktera u svim ovim procesima.
Transnacionalizacija države
Tranzicija od nacionalne države ka novoj transnacionalonoj fazi svetskog kapitalizma
obuhvata reorganizaciju svake pojedinačne države i uspon istinski nadnacionalnih
ekonomskih i političkih institucija, koje počinju da zadobijaju odlike jedne transnacionalne
države - ono što ću dalje u knjizi da nazivam TND. Ideja da stalna internacionalizacija
kapitala i rast međunarodnog civilnog društva obuhvata i internacionalizaciju države
zastupana je u okviru brojnih tradicija društvenih nauka. (...)
Šta je onda transnacionalna država? Ona predstavlja posebnu konstelaciju klasa i
odnosa povezanih sa kapitalističkom globalizacijom i usponom transnacionalne kapitalističke
klase, otelotvorene u različitim političkim institucijama. TND obuhvata one institucije i
prakse u okviru globalnog društva koje održavaju, brane i unapređuju nastajuću hegemoniju
globalne buržoazije i njen projekat izgradnje novog globalnog kapitalističkog istorijskog
bloka. Aparat TND predstavlja mrežu u nastajanju koja se sastoji od transformisanih i spolja
integrisanih nacionalnih država, zajedno sa nadnacionalnim ekonomskim i političkim
forumima. Ona još uvek nije zadobila centralizovanu institucionalnu formu. Uspon TND
istovremeno podrazumeva reorganizaciju svake države (nacionalne države) i uspon istinskih
nadnacionalnih ekonomskih i političkih institucija. Ova dva procesa - transformacija
nacionalne države i uspon nadnacionalnih institucija - nisu odvojena ili međusobno isključiva.
U stvari, oni predstavljaju dve dimenzije procesa transnacionalizacije države.
Aparat TND je višeslojan i ima više centara. On funkcionalno povezuje institucije
koje jasno pokazuju različit stepen "državnosti", imaju različite istorije i putanje razvoja.
Nadnacionalne organizacije su po svom karakteru ekonomske i političke, formalne i
neformalne. Ekonomski forumi obuhvataju Međunarodni monetarni fond (MMF), Svetsku
banku (SB), Svetsku trgovinsku organizaciju (STO), regionalne banke, itd. Nadnacionalni
politički forumi obuhvataju, između ostalog, Grupu 7 (G-7), i nedavno formiranu Grupu 22,
kao i forume koji su formalnijeg karaktera, kao što su Ujedinjene nacije (UN), Evropska unija
(EU), itd. Oni takođe obuhvataju regionalne organizacije kao što su Asocijacija jugoistočnih
azijskih zemalja (ASEAN), i nadnacionalne sudske, administrative i regulativne strukture koje
su ustanovljene regionalnim sporazumima, kao što je to Severnoamerički sporazum o
slobodnoj trgovini (NAFTA), i Azijskopacifički forum za ekonomsku saradnju (APEC).
Ove nadnacionalne institucije postepeno nadomešćuju nacionalne institucije u sferi
razvojne politike, globalnog upravljanja i administriranja globalnom ekonomijom. One
predstavljaju nove oblike državne moći u okviru nastajuče TND, u kome se državni aparati i
funkcije (prinudni i administrativni mehanizmi, itd.) nužno ne podudaraju sa državom-
nacijom. Funkcija nacionalnih država se pomera od formulisanja nacionalne politike ka
sprovođenju politike koju je formulisala transnacionalna elita delujući posredstvom
nadnacionalnih institucija. Međutim, od suštinske važnosti je izbeći nacionalno-globalni
dualizam: nacionalne države nisu spoljašne transnacionalnoj državi već postaju njeni sastavni
delovi. Nadnacionalne organizacije funkcionišu u saglasju sa transformisanim nacionalnim
državama. Nadnacionalne organizacije opslužuju transnacionalni funkcioneri koji imaju svoje
partnere koji vrše identične uloge u transformisanim nacionalnim državama. Ovaj
transnacionalni državni kadar igra ulogu babice kapitalitičke globalizacije. Međunarodne
finansijske institucije (MFI) - istinske nadnacionalne institucije koje planiraju globalnu
ekonomiju - nameču svakoj zemlji i regionu procese prilagođavanja i integracije u nastajuće
globalne strukture. (...)
TND pokušava da ispuni funkcije u prilog svetskog kapitalizma, koje je u ranijim
periodima ispunjavao, „hegemon“ kako to nazivaju naučnici koji se bave svetskim sistemom i
međunarodnim odnosima. Hegemon, ili dominantana kapitalistička sila, ima resurse i
strukturalnu poziciju koja joj dozvoljava da organizuje svetski kapitalizam u celini i da
nametne sistem pravila, mehanizme regulacije, koji omogučavaju sistemu da funkcioniše.
Svedoci smo opadanje američke nadmoći i ranih faza stvaranja transnacionalne hegemonije
posredstvom nadnacionalnih struktura koje još uvek nisu sposobne da obezbede ekonomsku
regulaciju i političke uslove za reprodukciju globalnog kapitalizma. Kao što je u ranijim
periodima, ovu ulogu igrala nacionalna država, sada TND teži da stvori i održi preduslove za
valorizaciju i akumulaciju kapitala u globalnoj ekonomiji. Globalna ekonomija nije prost zbir
nacionalnih ekonomija i nacionalnih klasnih struktura. Ona zahteva centralizovanu vlast koja
bi predstavljaja celinu konkurentnih kapitala, koji višu nisu "nacionalni" kapitali. Priroda
državnog delovanja u nastajućem globalnom sistemu ispoljava se kroz vršenje
transnacionalne ekonomske i političke vlasti posredstvom aparata TND. Na taj način se
reprodukuju klasni odnosi ukorenjeni u globalnoj valorizaciji i akumulaciji kapitala.
Ali ako tvrdim da država predstavlja klasni odnos, u kakvom je onda odnosu
novostvorena relativna moć globalnog kapitala koja nastaje sa transnacionalizacijom države
nad globalnim radom? Novi klasni odnos globalnog kapitalizma i njemu svojstvenog
društvenog delovanja, postaju stopljeni i institucionalizovani. Na primer, kada MMF ili SB
uslove finansiranje uvođenjem novih zakona o radu, kako bi radnici postali „fleksibiliji“, ili
smanjivanjem „socijalnih plata“ posredstvom programa drastične štednje, oni proizvode nov
klasni odnos. Na sličan način, tip delovanja država-nacija koji je postao sveopšti krajem
dvadesetog veka - deregulacija, fiskalni konzervativizam, monetarizam, regresivan porez,
drastične štednje, itd - proizvode pomenuti klasni odnos. On ima za posledicu povećanje
državnog servisiranja i subvencionisanja kapitala i podvlači uvečanu ulogu države u
olakšavanju akumulaciju privatnog kapitala. To dovodi do pomeranje u zaradama i moći od
rada ka kapitalu. Ovi ishodi stvaraju šire društvene i političke uslove unutar kojih nastaje novi
odnos kapitala -rada:
Sada je potrebno da detaljnije izložimo odnos nacionalnih država i TND. Kapital stiče
svoju novopronađenu unutrašnju moć vis-a-vis nacionalnih država, koje mogu da deluju kao
transmisioni kaiševi i oruđe za filtriranje. Međutim, nacionalne države su takođe
transformisane i postaju proaktivni instrumenti unapređivanja potreba globalnog kapitalizma.
Tvrdnje da transnacionalne snage nameću svoju strukturalnu moć nacijama i istovremena
tvrdnja da su države, koje su osvojile transnacionalne frakcije, proaktivni akteri procesa
globalizacije, samo su prividno protivrečne. On su protivrečne ako se napusti dijalektika radi
Veberove dualističke konstrukcije države i tržišta, kao i nacionalnog i globalnog dualizma.
Vlade preduzimaju restrukturaciju i opslužuju potrebe transnacionalnog kapitala ne samo zato
što su "nemoćne" pred globalizacijom, već zato što sada postoji određena istorijska
konstelacija socijalnih snaga koja predstavlja organsku socijalnu osnovu za globalnu
restrukturaciju kapitalizma. Prema tome, države-nacije ne postaju irelevantne ili nemoćne vis-
a-vis transnacionalnog kapitala i njegovih globalnih institucija. Umesto toga, se moć -
shvaćena kao sposobnost da se izdaju naređenja koja će se izvršiti, tačnije, kao sposobnost da
se oblikuju socijalne strukture - pomera od socijalnih grupa i klasa čiji leži u nacionalnoj
akumulaciji, ka onima čiji interes leži u novim globalnim tokovima akumulacije.
Transnacionalne elite se usmeravaju ka osvajanju, penetraciji i restrukturaciji
nacionalnih država. I to neposredno, putem različitih političko-diplomatskih i drugih veza
između nacionalnih država i aparata i funkcionera TND, i posredno nametanjima
transnacionalnog kapritala posredstvom institucionalnih zastupnika (MMF, Svetska banka,
itd.) i strukturalnom moći koji globalni kapital uspostavlja nad državama, naročito malim i
perifernim. Transnacionalna jezgra se kultivišu i povezuju sa transnacionalnom elitom, kao
njihovim "unutrašnjim" partnerima posredstvom zajedničkog pogleda na svet i interesa za
nove ekonomske aktivnosti, kao i posredstvom raznolikih spoljnih političkih, kulturnih i
ideoloških veza. Ovi nukleusi deluju kao "transmisioni kaiševi" za sprovođenje
transnacionalne agende. Njihovo delovanje se odvija kroz zaposedanje ključnih delova
državnog aparata i ministarstva, uspostavljanjem očekivane hegemonije u civilnom društvu,
kao i posredstvom moći koju imaju u lokalnoj privredi zahvaljujući svojoj dominaciji i
materijalnim i ideološkim resursima stečenim spoljnim povezivanjem. Ovim procesom se
postiže "eksternalizacija" nacionalnih država i civilnih društava. Što je periferniji njihov
status, to je dublja ili brža njihova eksternalizacija i sve manja njihova autonomija. Kada je
međutim, autonomija u pitanju, reč je o stepenu, pošto se autonomija svih nacionalnih država
postepeno lomi i podređuje logici globalnog sistema.
Ne samo da se nije desio "kraj države-nacije", već smo svedoci njene transformacije u
"neo-liberalnu nacionalnu državu. Kao sastavni element TND, neoliberlane države obavljaju
tri suštinske usluge: 1) usvajaju fiskalnu i monetarnu politiku koja osigurava
makroekonomsku stabilnost; 2) osiguravaju osnovnu infrastrukturu nužnu za globalnu
ekonomsku aktivnost (vazdušne i morske luke, komunikacione mreže, obrazovne sisteme,
itc.) i 3) osiguravaju društveni red, tj. stabilnost, što zahteva održavanje instrumenata direktne
prinude i ideoloških aparata. Kada transnacionalna elita govori o "upravljanju" ona misli na
pomenute funkcije i sposobnost njihovog ispunjavanja. Ovo je sasvim jano izraženo u
Izveštaju o svetskom razvoju Svetske banke za 1997. pod naslovom „Država u svetu koji se
menja“, koji ukazuje da je zaštita nacionalne države od centralnog značaja za globalizaciju.
Po rečima Svetske banke, „globalizacija započije kod kuće“. Funkcije neo-liberalne države su
međutim protivrečne. Iako one ne nestaju, nacionalne države prolaze kroz dramatične lomove
i restrukturiranje. Kako globalizacija napreduju, unutrašnja socijalna kohezija opada zajedno
sa integracijom nacionalnih ekonomija. Neo-liberalna država zadržava suštinsku moć kojom
olakšava globalizaciju, ali gubi sposobnost da harmonizuje sukobljene socijalne interese
unutar zemlje, da ostvari istorijsku funkciju održavanja unutrašnjeg jedinstva i da postigne
legitimitet. Pošto nisu u mogućnosti da reše protivrečnost između legitimiteta i akumulacije
kapitala, lokalne države se jednostavno opredeljuju da napuste čitave sektore nacionalnog
stanovništva. Često, one više ni ne pokušavaju da postignu legitimitet među
marginalizovanima i prekobrojnima koji su izolovani i obuzdavani na nov način, ili
podvrgnuti represivnim merama socijalne kontrole (kao što je to masovo zatvaranje Afro-
Amerikanaca u Sjedinjenim Državama). Dramatično pojačanje krize legitimiteta je unutrašnja
protivrečnost globalnog kapitalističkog sistema.
Podela sveta na države-nacije predstavlja temeljni uslov za moć transnacionalnog
kapitala jer nadležnost/suverenitet nacije-države leži unutar nacionalnih granica, dok
transnacionalni kapital operiše van nacionalnih granica. Na taj način, on nije regulisan niti je
odgovoran bilo kojoj pojedinačnoj političkoj vlasti. Ova tvrdnja je od presudnog značaja:
kontinuirano postojanje sistema država nacija je središni uslov za moć transnacionalnog
kapitala. Na primer, transnacionalne korporacije početkom devedesetih godina mogle su da
koriste institucije različitih država-nacija da bi sistematski demontirale regulacione strukture i
druge državne restrikcije koje su se odnosile na operacije transnacionalnog kapitala. Na delu
je bio proces "uzajamne deregulacije". U ovom procesu, države koje čine jezgro ili "tvrde"
nacionalne države kao komponente većeg aparata TND, igraju ključne uloge u globalnom
restrukturiranju. Transnacionalne frakcije u okviru dominantnih grupa mogu da koriste ove
središne države da bi oblikovale transnacionalne strukture. Ovo nam pomaže da razumemo
nadmoćnu ulogu američke nacionalne države u integraciji Centralne Amerike u globalnu
ekonomiju i društvo.
Prema tome, mi ne prisustvujemo potpunom povlačenju države sa istorijske scene.
Umesto toga, neo-liberalana država ima ulogu da služi globalnoj (umesto lokalnoj)
akumulaciji kapitala. Država u kapitalizmu nikada nije dosegla liberalizam Adama Smita. Sa
istorijskog stanovišta, "slobodno" tržište je iluzija. "Vidljiva ruka" tržišta je uvek bila država.
Države intervenišu na tržište da bi stvorile opšte uslove za odvijanje akumulacije, ali i da bi
pružile specifičnu pomoć konkretnim procesima akumulacije. Teza Nikosa Pulancasa da
država organizuje kapitaliste, a fragmentira i dezorganizuje radnike izgleda da je tačna kada je
reč o TND i neo-liberalnim državama. Kao i u prošlosti, kada su države primorale buržoaziju
da se modernizuje htele ona to ili ne, TND i lokalne neo-liberalne države, uprkos njihovom
povlačenju iz mnogih oblasti, organizovale su i povele dominantne grupe ka kapitalističkoj
modernizaciji pod zastavom globalizacije. "Slobodno" tržište u globalnom društvu znači
akumulaciju oslobođenu institucionalanih ograničenja, i društvenih snaga koje nameću ova
ograničenja. Sa tog stanovišta, neo-liberalna država interveniše da bi podržala moć kapital
nad različitim socijalnim snagama koje bi mogle da ograniče njegovu slobodu akumulacije.
(...)
J. TOMLINSON: DETERITORIJALIZACIJA KULTURE
Britanski sociolog kulture, Džon Tomlinson, istražuje odnos globalizacije i kulture, smatrajući da se puni domašaj transformacije koju globalizacija podrazumeva ne može razumeti bez unošenja kulturne dimenzije i obrnuto da se moderni sadržaji kulture ne mogu razumeti nezavisno od globalnih tokova. Globalizaciju određuje kao "složenu povezanost" koja upućuje na bliskost tj. smanjenje razdaljenosti, ali i na prostorno rasprostiranje ("rastezanje", Gidens) sličnih društvenih odnosa, na smanjenje fizičkih i kulturnih razdaljina. Iako to upućuje na jedinstvo sveta, po njegovom sudu tačnije je globalizaciju shvatiti kao kontekst, kulturni horizont, koji sve više određuje i prirodu lokalnog, njegovu transformaciju. To je po autoru, temeljna posledica globalizacije kulture koju on izražava pojmom "deteritorijalizacija". Složen sistem povezanosti umanjuje vezu kulture i teritorije, izmešta uporišta svakodnevnih značenja iz lokalnog okvira. Međutim, to automatski ne znači da se stvara kapitalistička monokultura. Naglasak treba staviti, po mišljenju autora, na međudejstvo institucionalnih, tehnoloških podsticaja ka globalizaciji i lokalnih snaga. Rezultat takvog dejstva je nova mešavina kultura, jer globalni kulturni tokovi sada potiču iz raznih kutaka sveta. Snaga lokalnog je vidljiva u otporima koje pruža centrifugalnim silama globalizacije.
R. Vilijams (R.Williams) u svojoj studiji, objavljenoj znatno pre savremenih
razgovora o globalizaciji, u jednom fragmentu o buržoaskom "kosmopolitskom" stilu života
zapadnog društva, pruža solidnu osnovu za razumevanje višeznačnosti univerzalne kulture,
njene deteritorijalizacije.
"Jednom je bio jedan Englez koji je radio u londonskom uredu američke
multinacionalne korporacije. Jedne večeri odvezao se kući svojim japanskim kolima.
Njegova žena, koja je radila u firmi koja je uvozila nemačku kuhinjsku opremu, već je bila
kod kuće. Jer, njena mala italijanska kola brže su se probijala kroz saobračajnu gužvu. Posle
večere - koja se sastojala od novozelandske jagnjetine, kalifornijske šargarepe, meksičkog
meda, francuskog sira i španskog vina - gledali su program na televizoru finske proizvodnje.
Program se odnosio na proslavu godišnjice rata za zauzimanje Foklandskih ostrva. Bili su
veoma patriotski rapoloženi i veoma posnosni što su Britanci".
Vilijams koristi ovaj opis da bi započeo raspravu o protivrečnoj prirodi savremenog
nacionalnog identiteta. Mi ćemo se nadovezati na ova razmišljanja o tome kako svakodnevno
iskustvo globalizacije sve više otežava održavanje stabilnog osećanja "lokalnog kulturnog
identiteta (uključujući i nacionalni identitet), i uporedo s tim kako naš svakodnevni život
postaje sve više isprepleten i pod uticajem zbivanja koja se nalaze daleko van našeg miljea.
Istovremeno, možemo iskustva ovog, prilično svakodnevnog para, iskoristiti da ilustrujemo
šire značenje, suštinu deteritorijalizacije kulture.
Pošto argumenti u prilog globalizaciji ističu njeno veliko ubrzanje, to bi bilo
zanimljivo ovaj hipotetički britanski par osavremeniti, tj. preneti ga iz ranih 1980-ih u kasne
1990-e godine. Prvo, to bi značilo ustanoviti širi kontekst, ubrzani razvoj "svetskih događaja".
Kako se ovih petnaest godina ubrzano odmotavalo preko televizijskih ekrana, tako naš par
postaje svedok enormnih i nepredvidivih promena, od kojih su mnoge direktno povezane sa
širokim procesom globalizacije, njen su rezultat i istovremeno faktor koji doprinosi njenom
razvoju. Na primer, Černobilj i njegove smrtonosne padavine, pad Berlinskog zida i kolaps
komunizma, procesi stvaranja Evropske unije izraženi u Mashtritskom ugovoru i jedinstvenoj
evropskoj valuti, deregulacija globalnih kapitalističkih tržišta otelotvorena u "Velikom
prasku" (Big Bang), đinovskom usponu transakcija londonske berze , globalni "samiti" o
zagađenju prirodne sredine i klimatskim promenama, i niz novih ratova - u Bejrutu,
Persijskom zalivu, Bosni i Ruandi - svi ovi događaji, zahvaljujući tehnološkomm
usavršavanju, izgleda kao da se odigravaju u njihovom domu.
U najmanju ruku dva su vida na koji su takvi globalni događaji povezani sa kulturnom
deteritorijalizacijom. Prvo, neki od njih vrše neposredan uticaj na materijalne uslove i
okruženje u kome se svakodnevni život ljudi odvija. Na prime, pravila Evropske unije mogu
da utiču, pozitivno ili negativno, na praksu malog lokalnog biznisa, ili pak regionalne
donacije EU mogu da preobraze lokalne kulturne prilike depresiranih gradskih područja.
Način na koji lokalni svet doživljava ove intervencije (kao neopravdanu intervenciju i pretnju
"našem britanskom načinu života", ili pak, kao nove perspektive), prilično je maglovit.
Evropski identitet i lokalni, komunalni doživljaj u velikoj meri će zavisiti od toga koliko im
ide u prilog ili im pak šteti. Ali ono što se nalazi u podlozi ovog toka je rastuća svest o
značaju "udaljenih" sila - iznad onoga što smo u dugom razdoblju istorije smatrali našom
"prirodnom" i važećom političkom i kulturnom zajednicom - a to su teritorijalne granice naše
nacionalne države. U slučaju zakonodavstva EU, ovi "udaljeni"uticaji, uticaji sa distance
određuju (iako na tajnovit način) međunarodne političko/ekonomske procese, i otkrivaju
aktere i lokacije moći (briselske Evrokrate). Ali drugi događaji vrše dramatičniji i samo
naizgled slučajan uticaj - na primer uticaj na domaće ekonomije i fluktuacije svetskih
kapitalističkih tržišta. (...) Ljudi koji doživljavaju uticaj ovakvih događaja - na svoje poslove,
na otplate kredita ili štednju - postaju nesigurniji u planiranju svojih života, kao što se
smanjuje i njihovo poverenje u svoje nacionalne vlade, njihovu moć da kontrolišu događaje.
Ali posmatrano sa šireg stanovišta, ovi događaji proširuju "svet individua", ljudi počinju
rutinski da uključuju daleke događaje i procese u svoju percepciju, doživljaj onoga što je
važno za njihove lične živote. Pred nama je, dakle, jedan aspekt onoga što deteritorijalizacija
kulture uključuje: sve širi horizont zbivanja koji postaje relevantan za svakodnevno iskustvo
ljudi, pomeranje, ne samo opšte "kulturne svesti" već i svakodnevnog planiranja vlastitih
života, iz uske, samo-ograničavajuće zone čiji centar je predstavljao fizički lokalitet ili
politički određena teritorija.
Razume se, uticaj ovakvih događaja je nejednak: udaljeni ratovi, na primer, ne moraju
da imaju istovetan uticaj na svakodnevni život, kao što ga imaju ekonomske krize. Ali postoji
jedan način na koji udaljeni konflikti imaju neposredniji uticaj, izgledaju važniji, nego ikada
ranije. Reč je o načinu na koji su ta zbivanja "uneta" u naše domove globalnim medijskim
tehnologijama, osobito putem televizije. Uticaj ovih medija na procese deteritorijalizacije je
od ključnog značaja. Stoga, treba imati u vidu, pre svega, sveprisutnost medija i tehnologije
komunikacija u našim svakodnevnim životima, kao i način na koji se njihova medijacija,
intervencija u naš život, preklapa sa neposrednim životnim iskustvom.
Vratimo se, dakle, našem, paru, njegovom putu kroz vreme. Kao uspešni i imućni
poslovni ljudi, oni su od ranih 1980-ih godina dobavili mnoštvo nove komunikacione
tehnologije, kako bi bili povezani sa svetom: satelitsku ili kablovsku televiziju, mobilne
telefone, faks mašine, kompjutere i "laptope", modeme koji ih povezuju sa internetom, itd.
Oni sada rutinski, svakodnevno primaju i šalju "e- mail", i verovatno surfuju po internetu,
umesto pasivnog gledanja televizije. Zanimljivo je kako se brzo ova nova tehnologija prihvata
kao prirodna stvar, kako gubi svoju neobičnost i postaje organski deo svakodnevnog života.
Ali kako oni sada doživljuju svoj dom, koji je postao"otvoreniji" za informacije? Prvo, oni su
sada neposredno, direktno ili bar potencijalno znantno bolje informisani. Oni mogu da vrše
izbor između različitih izvora vesti, koji se ne svode samo na nacionalne kanale (BBC ili
ITN), već da biraju komercijalne satelitske kanale (Sky, specijalne internacionalne vesti poput
CNN), ili koliko im znanje jezika to dopušta, da slušaju druge nacionalne stanice u Evropi i
van nje. I ne samo to, oni sada mogu vesti koje slušaju da proveravaju, upoređuju sa
informacijama sa specijalnih vebsajtova na internetu. Tako, na primer, oni mogu da uporede
način na koji je BBC neki problem vezan za prirodnu sredinu sa verzijom koju pruža
međunarodni vebsajta pokreta Greenpeace.
Na taj način već sama mogućnost izbora, koji nova medijska tehnologija pruža,
doprinosi deteritorijalizaciji. "Biti bolje informisan" podrazumeva da postoji niz različitih
gledišta o događajima, različitih perspektiva koje sežu iznad granica "domaće kulture", i koje
omogućavaju da se zbivanja vide i sa distance u odnosu na nacionalna, lokalna gledišta. No,
što god to obećavalo sa stanovišta razvoja kosmopolitske kulture, to takođe predstavlja
gubitak kulturne izvesnosti, čak egzistencijalne udobnosti, koju je pružalo informisanje o
svetu sa stanovišta još uvek neosporne nacionalne, lokalne perspektive. Deteritorijalizacija,
na taj način, otvara nas prema svetu i posredstvom globalnih medija proširuju kulturne
horizonte, ali istovremeno postaje protivrečna, višeznačna.
T. FRIEDMAN: UNIVERZALNA I LOKALNA KULTURA
Tomas Fridman, jedan od glavnih ideologa američkog neokonzervativizma, je spoljnopolitički analitičar Njujork Tajmsa, publicista, trostruki dobitnik Pulicerove nagrade, između ostalog, i za knjigu o globalizaciji pod naslovom: Lexus i drvo maslina (2000). Po njegovom mišljenju, dramu sveta posle hladnog rata proizvodi međudejstvo novog sistema - globalizacije, i starih strasti (politika moći, haosa, sukoba civilizacija). Korišćenjem u naslovu ime robotizovane japanske fabrike luksuznih automobila Lexus i maslinovog drveta autor izražava tenziju između onog dela sveta koji je okrenut modernizaciji i prihvata homogenizaciju radi opstanka u globalnom sistemu, i onog koji je ukorenjen u lokalno, kome je važna pripadnost zajednici i individualni identitet. Fridman insistira na globalizaciji kao nezaustavljivom toku, i ubeđen je da neoliberalizam promoviše univerzalne interese, slobodu, i prosperitet, iako ukazuje i na višeznačne posledice globalizacije. On, s jedne strane, zagovara posebnu ulogu koju SAD treba da igraju u stabilizaciji novog sistema ("Skrivena ruka tržišta nikad neće biti delotvorna bez skrivene pesnice...", a pesnicu predstavlja vojska SAD), a s druge je izuzetno oštar kritičar novih socijalnih pokreta koji dovode u pitanje neoliberalnu formu globalizacije (demonstrante u Sijatlu je svojevremeno nazivao ludim i smešnim). U odeljku koji sledi, prikazujemo njegovo razuđenije poimanje odnosa lokalne i univerzalne kulture, odnosa koji po njemu ne treba da vodi poništavanju lokalnog već njegovom obogaćivanju.
( ...) U sistemu Hladnog rata, da ne pominjemo ranija razdoblja istorije, zemlje i
kulture nisu se međusobno susretale tako često, direktno i otvoreno, kao što je to danas slučaj.
Putovanja u mnoga područja sveta bila su neuporedivo teže izvodiva, postojali su bezbrojni
zidovi, ograde, gvozdene zavese, doline i rovovi iza kojih su se individualne kulture mogle
kriti i očuvati, zaštiti. Međutim, danas kulture prosto nude svoje učešće u globalnoj potrošnji,
testiraju se međusobno preko interneta i satelitske televizije, otvaraju svoje granice u
brutalnoj Darvinističkoj utakmici. Obilazim sela na severoistoku Kine da bih video kako
izgleda svet izvan granica globalizacije, a nailazim na devojke koje nose disko čizme.
Uključite se u globalizaciju bez adekvatnog softvera i operativnog sistema i ona će treptajom
oka istopiti vašu privredu. Uključite se bez adekvatne ekološke zaštite i ona će u trenutku
sravniti vaše šume. Otvorite granice udarima kulturne globalizacije bez zaštitnih filtera, i
možete da odete na spavanje misleći da ste Indijac, Egipćanin ili Izraelac, Kinez ili
Brazilijanac, a da se sledećeg jutra probudite da bi otkrili da sva vaša deca liče na Džindžer iz
grupe Spajs gerls (Spice girls).
(...) Imajući u vidu današnju silinu i brzinu globalizacije, kulture koje nisu dovoljno
robusne, koje nisu sposobne da razviju zaštitne filtere biće zbrisane, poput svake biološke
vrste koja ne može da se adaptira promenama u svom okruženju. Najvažniji zaštitni filter
predstavlja sposobnost zdrave "glokalizacije", koju definišem kao sposobnost jedne kulture,
kada se suoči sa drugim snažnim kulturama, da upije uticaje koji joj odgovaraju i koji je
obogaćuju, i istovremeno da bude otporna prema onim obeležjima, koja su joj stvarno tuđa,
da ograniči njihov domašaj. Razume se, ova obeležja, iako različita, mogu da se prihvataju i
slave upravo kao različitosti. Svrha glokalizacije je razvijanje sposobnosti da se pojedini
aspekti globalizacije unose u lokalno društvo i kulturu, na način koji ih ne poništava, već
naprotiv, doprinosi njihovom razvoju i raznolikosti.
Ustvari, "glokalizacija" je veoma star proces, koji nastaje još u drevnim vremenima,
kada su se lokalne kulture, na primer, suočile sa širenjem Helenizma, a da njime nisu bile
pregažene, već su preuzimale njegove najbolje strane. Judaizam je klasičan primer religijske
kulture koja je tokom niza generacija upila uticaje brojnih zemalja, a da nikada nije izgubila
jezgro svog identiteta. Kako moj učitelj Rabin Zvi Marks opisuje, kada su se Jevreji prvi put
susreli sa Grcima u IV veku pre Hrista, stvar koju su potpuno preuzeli bila je grčka logika,
koja je preneta u biblijsko i rabinsko učenje tog vremena. "Ovo preuzimanje grčke logike
teklo je relativno lako, jer bilo organski povezano sa vlastitom praksom učitelja biblije i
rabina tog vremena, tj. sa njihovim negovanjem istine", kaže Marks. Znak "zdrave
apsorbcije" predstavlja slučajeve kada društvo preuzima nešto iz spoljašnje kulture, adaptira
prema svojim potrebama, uklapa u svoj sistem vrednosti, i prosto zaboravlja da je to ikada
došlo spolja. To se dešava kada spoljni uticaji koji se preuzimaju, snažno"dotaknu" neke
vrednosti u lokalnoj kulturi, koje još uvek nisu u potpunosti razvijene, kada se one suoče sa
spoljašnjim stimulansom koji ih obogaćuju, pomaže im da procvetaju.To je put napretka vrste
i kultura.
(... ) To nas ponovo vrača na pitanje "održive" globalizacije. Ne može se izgraditi
novo društvo koje se rađa i koje je presudno za uspostavljanje odnosa sa globalnim poretkom
- ako se istovremeno razaraju kulturni temelji koji učvršćuju vlastito društvo, daju mu
samopouzdanje i jedinstvo, koheziju, sposobnosti da uspešno komunicira sa svetom. Zbog
toga moja briga za zemlje u razvoju koje globalizacija mrvi nadilazi usku zaokupljenost
željom da ostanu živopisna mesta u kojima možemo da uživamo kao turisti. Moja briga je da
bez zdrave prirode ne postoji održiva kultura, a bez nje ne može postojati održiva zajednica, a
bez održive zajenice nije moguća održiva globalizacija.
M. CASTELLS: GLOBALIZACIJA - REGIONALIZACIJA - EVROPSKA UNIJA
M. Kastels (1942) je španski sociolog grada, koji od kraja sedamdesetih predaje u Americi. Dugogodišnje interesovanje za socijalne pokrete, ulogu novih tehnologija, nastanak novog tipa društva krunisao je obimnom studijom u tri toma: Informatičko doba: ekonomija, društvo i kultura. Glavna teza njegove trilogije jeste da je elektronika osnovno obeležje savremenog društva, tj. da je u nastajanju društvo elektronike, ili kako on kaže, elektronski umreženo društvo i da to menja karakter proizvodnih odnosa, političke moći kao i prirodu ljudskog iskustva. Nastaje nov tip kapitalizma koji počiva na informatici i u čijem središtu je finansijska mreža. Nacionalna država i politička demokratija su u krizi, uloga medija (moć nametanja ponašanja) raste. Iskustvo se menja usled krize patrijarhalnog sistema, iz osnova se redefiniše porodica i odnosi među polovima. Na delu je muldimenzionalna transformacija sveta koja proizvodi nove podele i nove socijalne isključenosti. Razmatrajući nove polarizacije, Kastels je uveo pojam "četvrtog sveta", kojeg čine afričke zemlje, crne rupe svetskog društva, kao i analizu pervertiranih veza koje se uspostavljaju između globalne ekonomije i kriminala. U poslednjim tekstovima Kastels produbljuje temu politike i moći u umreženom društvu. On zaključuje da je u porastu socijalna mobilnost, ali i nepoverenje građana u politiku. Kako je nedavno istakao, u globalnoj epohi nije reč o kraju ideologija već o kraju poverenja u političku elitu.
Ujedinjavanje Evrope
Ujedinjavanje Evrope na prelasku u drugi milenijum, kada i ako bude završeno, biće
jedan od najvažnijih procesa koji definišu naš novi svet. Važan, pre svega, zato što će
verovatno (ali ne i sigurno) staviti tačku na milenijumsko ratovanje između glavnih evropskih
sila, praksu koja se ponavljala i koja je Evropi donosila razaranja i patnju, a u moderno doba i
svetu, dostižući vrhunac u brutalnom nasilju u prvoj polovini dvadesetog veka. Važan je,
takođe, zato što će jedinstvena Evropa, sa svojom ekonomskom i tehnološkom moći, i svojim
kulturnim i političkim uticajem, zajedno sa usponom pacifičkog regiona, usidriti svetski
sistem moći u policentričnu strukturu, sprečavajući postojanje bilo kakve hegemonističke
supersile, uprkos neprekinutoj vojnoj (i tehnološkoj) prevlasti Sjedinjenih Država. I, tvrdim,
važan je kao izvor institucionalne inovacije koja može da iznedri neke odgovore na krizu
nacionalne države, jer se proceseom formiranja Evropske unije stvarajunove forme
upravljanja i nove institucije vlasti, na evropskom, nacionalnom, regionalnom i lokalnom
nivou. Uvodi se novi oblik države koju predlažem da nazovemo umrežena država.
Međutim, sam sadržaj ovog ujedinjavanja i njegovi akteri još uvek su nejasni, i tako će
biti još neko vreme. Upravo je ova višesmislenost ono što ujedinjavanje čini mogućim, jer
ovaj proces je pre nalik na raspravu nego na gotov model. Zaista, evropsko ujedinjavanje u
proteklih pola veka izraslo je na približavanju alternativnih vizija i suprotstavljenih interesa
između nacionalnih država, i između ekonomskih i društvenih činilaca. Sama ideja Evrope,
zasnovane na zajedničkom identitetu, pod velikim je znakom pitanja. Poznati istoričar Džozep
Fontana pokazao je kako je evropske identit, tokom čitave istorije, uvek bio konstituisan
nasuprot «drugima», varvarima različitih vrsta i različitog porekla.3 Aktuelni proces
ujedinjavanja se i tom smislu ne razlikuje, pošto je načinjen od niza odbrambenih političkih
projekata oko nekih zajedničkih interesa nacionalnih država koje u njemu učestvuju. Ipak,
Evropa na razmeđi milenijuma je nešto drugo, i to složenije. Ona je rezultat unutrašnje
dinamike procesa ujedinjavanja, koji se izgrađuje na ovim odbrambenim projektima, ali koje
od nedavno isprepletano podržavaju i osporavaju dva makrotrenda karakteristična za
Informatičko doba: globalizacija ekonomije, tehnologije i komunikacija, i paralelna afirmacija
identiteta kao izvora smisla. Zbog neuspeha klasične nacionalne države da artikuliše odgovor
na ove simetrične, suprotstavljene izazove, evropske institucije pokušavaju - samo pokušavaju
- da se uhvate ukoštac sa oba trenda kroz nove forme i procese, pokušavajući tako da stvore
novi institucionalni sistem, umreženu državu. Ovo je priča koju ću opisati u ovom poglavlju,
pri čemu nemam mogućnost, niti gajim nameru, da predstavim čitavu ekonomsku i političku
složenost koja okružuje konstrukciju Evropske unije, pa upućujem zainteresovanog čitaoca na
opsežnu, informativnu literaturu o ovim pitanjima.4. Ovde ću se usredsrediti da pokažem kako
3 Fontana (1994) 4 Mnoštvo informacija na koje se moje analize oslanjaju može se naći u opštim novinama i časopisima, kao što su El Pais, Le Monde, The New York Times, The Economist i Business Week. Smatram da je nepotrebno da navodim posebne reference za opšte poznate činjenice. Ne nameravam ni da čitaocu dajem opširnu bibliografiju vezanu za visokospecijalizovana pitanja koja se tiče evropske integracije. Jednostavno ću pomenuti nekoliko izvora koji su mi koristili da osvežim pamćenje i podstaknu me na razmišljanja o temi koju sam proteklih čevrt veka pažljivo pratio u Francuskoj i Španiji. Verovatno jedna od najinteligentijih, informativnih analiza ove teme može se naći kod Alonsa Zaldivara (1996). Za celovit prikaz, sa čijim se tvrdnjama u velikoj meri slažem, videti Orstrom Moller (1995). Glavni izvor ideja su Keohane i Hoffman (1991b). Originalan članak o političkim
trendovi koje sam identifikovao kao ključne u oblikovanju Informatičkog doba –
globalizacija, identitet i kriza nacionalne države – oblikuju evropsko ujedinjavanje, a time i
svet dvadeset prvog veka. (...)
Evropa - umrežena država
Kada se osvrnemo na protivrečne vizije i interese koji prate ujedinjavanje Evrope i
kada razmatramo manjak entuzijazma među građanima većine zemalja, izgleda čudesno da je
proces integracije toliko odmakao na razmeđi milenijuma. Deo objašnjenja ovog
neočekivanog uspeha može se pronaći u činjenici da Evropska unija ne nadomešta postojeće
nacionalne države već je, naprotiv, osnovni instrument njihovog opstanka, pod uslovom da
one ustupe deo suvereniteta u zamenu za veće učešće u svetskim i domaćim pitanjima u doba
globalizacije. Ali, da bi se ovo približavanje interesa operacionalizovalo moralo je da dobije
institucionalni izraz. Pronašlo ga je u složenoj i promenljivoj geometriji evropskih institucija
koje kombinuju kontrolu donošenja odluka od strane nacionalnih vlada (Savet Evrope i
njegovi samiti svakih šest meseci, princip rotirajućeg predsedavanja Savetom, redovni
sastanci Saveta ministara), upravljanje zajedničkim evropskim poslovima od strane evro-
tehnokratije, koje usmerava politički uspostavljena Evropska komisija, i simbolične izraze
legitimiteta u Evropskom parlamentu, Sudu pravde i Sudu revizora.
Beskrajno pregovaranje u okviru ovih institucija, i između nacionalnih aktera koji u
okviru njih nastoje da sprovodu svoje strategije, može da izgleda glomazno i neefikasno. Ipak,
upravo su ova neodređenost i ova složenost ono što omogućava da se u Evropskoj uniji
pomire različiti interesi i promenljive politike, ne samo različitih zemalja, nego i različitih
dimenzijama evropske integracije je Weaverov (1995). O multikulturalizmu i krizi demokratije u Evropi, videti Touraine (1997). Dodatni, korisni tekstovi su: Ruggie (1993); Sachwald (1994); Ansell i Parsons (1995); Bernadez (1995); Bidelux i Taylor (1996); Estefania (1996, 1997); Hill (1996); Hirst i Thompson (1996); Parsons (1996); Pisani-Ferry (1996); Tragardh (1996); Zysman i dr. (1996); Zysman i Weber (1997); Ekholm i Nurmio (1999). Takođe je dobro vratiti se na klasične tekstove Ernsta Haasa (1958a,b, 1964), gde su mnoge aktuelne političke debate unapređene u analitičkom smislu.
vladajućih političkih stranaka. Sa uvođenjem jedinstvene valute, i sa proširenjem, ovaj proces
postaje još složeniji. Neke zemlje, kao Britanija i Danska, možda će iskoristiti svoje pravo na
izuzeće. Druge će pregovarati o izuzecima od opštih pravila. I, zbog rastuće neujednačenosti
uslova između zemaljam članica, menjaće se procedura glasanja, u zavisnosti od pitanja koje
je na dnevnom redu. S jedne strane, većinski glasanje u Savetu ministara omogućiće velikim
zemaljama da donose strateške odluke a da ih pri tome ne parališu specifični interesi jedne
zemlje ili manjinske koalicije. S druge strane, cena koju treba platiti za ovo jačanje većinske
moći biće fleksibilnost u primeni odluka Unije na neke zemlje, u nekim oblastima i za neko
vreme. Kao što piše Alonzo Zaldivar, pod ovim sistemom federalna i konfederalna logika
nisu uzajamno isključive:
Na primer, u pitanjima odbrane, policije i javne potrošnje, konfederalna ili
međuvladina (logika) mogle bi da imaju prednost, dok će u monetarnoj politici,
trgovini, pravu nastanjivanja i osnivanja firmi, kao i protoku kapitala, roba i ljudi,
funkcionisanje Unije biti bliže federalnom ili nadnacionalnom principu. Ostala pitanja,
kao što su spoljna politika, životna sredina, porezi i imigracija, nalaziće se između ova
dva principa, na sredini. U budućnosti, proširena Evropska unija moraće da bude
manje uniformna i više fleksibilna... Moguće je da će organigram takve institucije biti
bliži mreži nego drvetu; politička teorija još uvek nema jednostavan termin primeren
ovoj vrsti konfiguracije, ali to nije prepreka da se ona gradi. Međutim, neće biti
dovoljno da prosvetljene birokrate zamisleovu instituciju: biće takođe potrebno da je
građani prihvate.5
Ključni element u postepenom uspostavljanju legitimiteta Evropske unije, bez
ugrožavanja njenih kapaciteta za stvaranjepolitike, je sposobnost njenih institucija da se
povežu sa subnacionalnim nivoima vlasti - regionalnim i lokalnim – smišljenim proširenjem
principa subsidijarnosti. Prema principu subsidijarnosti institucije Unije preuzimaju 5 Alonso Zaldivar (1996: 352-3);
donošenje samo onih odluka koje niži nivoi vlasti, uključujući nacionalne države, ne mogu
efikasno da donose. Komitet regiona, savetodavno telo koje se sastoji od 222 člana koji
predstavljaju regionalne i lokalne vlasti iz svih zemalja Unije, najdirektniji je institucionalni
izraz ovog koncepta. Stvarni proces relegitimizacije Evrope izgleda da se odvija kroz porast
lokalnih i regionalnih inicijativa u sferi ekonomskog razvoja, kulture i socijalnih prava, koje
se horizontalno povezuju jedna sa drugom, ali takođe i sa evropskim programima direktno ili
kroz svoje nacionalne vlade.6
Osvrćući se na rastuću složenost i fleksibilnost evropskih političkih procesa, Keohane
i Hoffman iznose uverenje da je Evropska unija «suštinski organizovana kao mreža koja
podrazumeva objedinjavanje i podeljenost suvereniteta a ne transfer suverentiteta na viši
nivo».7 Ova analiza, koju je razvijao i teorijski razmatrao Weaver,8 približava evropsko
ujedinjavanje institucionalnom neo-srednjovekovlju; to jest, pluralitetu preklapajućih vlasti,
na tragu zaključaka koje je godinama ranije predložio Hedley Bull, a koje su ponavljali brojni
evropski analitičari, kao što je Alain Minc.9 Iako istoričari mogu da prigovaraju na ovakvoj
paraleli, predstava moćno ilustruje novu formu države oličene u evropskim institucijama. Reč
je o umreženoj državi. To je država koju karakteriše podela vlasti (što znači, u krajnjem
slučaju, nadležnosti da se nametne legitimno nasilje) širom mreže. Mreža, po definiciji, ima
čvorišta, a ne centar. Čvorišta mogu biti različitih veličina, i mogu biti asimetrično povezana
u mrežu, tako da umrežena država ne sprečava postojanje političkih nejednakosti među
svojim članicama. Zaista, u evropskoj mreži sve vladine institucije nisu jednake. Ne samo da
su u nacionalnim vladama još uvek koncentrisane velike nadležnosti u donošenju odluka, već
značajne razlike u moći postoje i između samih nacionalnih država. Hijerarhija moći varira u
različitim dimenzijama: Nemačka je hegemonistička ekonomska sila, ali Britanija i Francuska
6 Borja (1992) 7 Keohane i Hoffman (1991b: 13) 8 Weaver (1995) 9 Bull (1997); Minc (1993)
drže daleko veću vojnu moć, i imaju približno jednake tehnološke kapacitete. Španija
kontroliše najdragoceniju uslugu za mnoge Evropljane: njihove godišnje odmore. Međutim,
bez obzira na ove asimetrije, različita čvorišta evropske umrežene države su međuzavisne,
tako da nijedan čvor, čak ni najmoćniji, ne može u procesu donošenja odluka da ignoriše
ostale, čak ni najmanje. Ako neki politički čvorovi tako učine, čitav sistem se dovodi u
pitanje. To je razlika između političke mreže i centralizovane političke strukture. Raspoloživ
dokazi, i skorašnje debate u političkoj teoriji, sugerišu da umrežena država, sa svojim
geometrijski varijabilnim suverentitetom, predstavlja odgovor političkih sistema na izazove
globalizacije. A Evropska unija može da bude do danas najjasnija manifestacije ovog
nastajućeg oblika države, koji je verovatno karakterističan za Informatičku eru.
Evropski identitet ili evropski projekat?
Na kraju, međutim, ujedinjavanje Evrope neće postići samo vešt politički inženjering.
U kontekstu demokratskih društava, Evropa će se ujediniti (u različtim stepenima i formama
koje će se tek pojavljivati), samo ukoliko njeni građani to žele. Na osnovu istraživanja
društvenih kretanja predstavljenih u tri toma ove knjige, ne izgleda verovatno da će se ovo
prihvatanje odigrati isključivo na bazi instrumentalnih interesa upravljanja globalizacijom,
naročito kada će ono sigurno ošteti značajne delove stanovništva. Ako je značenje povezano
sa identitetom, i ako identitet ostaje isključivo nacionalni, regionalni ili lokalni, evropska
integracija možda neće preći granice zajedničkog tržišta, sličnog zonama slobodne trgovine
kakve postoje u drugim delovima sveta. Evropsko ujedinjenje, u dugoročnoj perspektivi,
zahteva evropski identitet.
Međutim, ideja evropskog identiteta je u najmanju ruku problematična.10 Zbog
odvojenosti Crkve i države, i mlake religioznosti većine Evopljana, on se ne može izgraditi
oko hrišćanstva, kao što je u istoriji to bio slučaj, čak iako široko rasprostranjena 10 Al-Sayyad i Castells (2000)
antimuslimanska reakcija signalizira istorijsko preživljavanje krstaškog duha. Ne može se
izgraditi oko demokratije: prvo, zato što su demokratski ideali zajednički širom sveta; drugo,
upravo zato što je demokratija u krizi, u svojoj trenutnoj zavisnosti od nacionalne države.
Biće teško, i dramatično, da se izgradi oko etniciteta u vreme kada Evropa postaje etnički sve
raznovrsnija. Po definiciji je nemoguće da se izgradi oko nacionalnog identiteta, iako će
očuvanje nacionalnog identiteta biti uslovdaljeg evropskog ujedinjavanja. I neće biti lako
odbraniti evropski ekonomski identitet («Evropa tvrđava») jer ključne ekonomske aktivnosti
postaju globalizovane, a prekogranične proizvodne mreže povezuju Evropsku uniju sa
ostatkom sveta, počev od Istočne Evrope i Jugoistočne Azije. Da li se većina ljudi oseća
Evropljanima – pored toga što se osećaju Francuzima, Špancima ili Kataloncima – prema
anketama javnog mnenja? Da.11 Da li oni znaju šta to znači? Većinom, ne. Da li Vi znate? Čak
i sa evrom u opticaju, njegovo van-ekonomsko značenje biće izgubljeno ako nema šire
kulturne transformacije evropskih društava.
Sve u svemu, nema evropskog identiteta. Ali, on bi mogao da se izgradi, ne u
kontradikciji, već komplementarno sa nacionalnim, regionalnim i lokalnim identetima. Za to
je potreban proces socijalne izgradnje koji sam identifikovao, u tomu II, kao projektni
identitet: to jest, model društvenih vrednosti i institucionalnih ciljeva koji je prihvatljiv većini
građana bez isključivanja bilo koga, u principu. To je ono što su demokratija, ili nacionalna
država, istorijski predstavljale u osvit industrijske ere. Šta bi mogao da bude sadržaj takvog
projekta evropskog identiteta u Informatičkom dobu? Imam svoje preferencije, kao i svako
drugi, ali one ne bi smele da utiču na naše istraživanje istorije u nastajanju. Koji se elementi u
stvari pojavljuje u diskursu, i praksi, socijalnih aktera koji se suprotstavljaju globalizaciji i
obespravljenosti bez vraćanja na komunalizam?12 Sloboda, jednakost, bratstvo; odbrana
države blagostanja, socijalne solidarnosti, stabilnog zaposlenja, prava radnika; briga za
11 The Economist, 23. oktobar 1999 12 Touraine (1997)
univerzalna ljudska prava i patnje Četvrtog sveta (Afrike); reafirmacija demokratije, i njeno
proširenje na učešće građana na lokalnom i regionalnom nivou; vitalnost
istorijski/teritorijalno ukorenjenih kultura, često izraženih u jeziku, koje se ne predaju kulturi
stvarne virtuelnosti. Većina evropskih građana bi verovatno podržala ove vrednosti. Njihova
afirmacija, na primer u odbrani države blagostanja i stabilnog zaposlenja od pritisaka
globalizacije, zahtevala bi ogromne promene u ekonomiji i institucijama. Ali ovo upravo
projekat identiteta podrazumeva, dakle, ne utopijsku proklamaciju snova, već borbu da se
uvedu alternativni načini ekonomskog razvoja, društvenosti i upravljanja. Ovo su embrioni
projekta evropskog identiteta. I samo ako ovi embrioni pronađu svoj politički izraz, proces
evropskog ujedinjavanja će neizostavno biti završen.
TREĆI DEO:POLARIZACIJE – SUKOBI- ASPEKTI AUTORITARNE
GLOBALIZACIJE
Z. BAUMAN: POLITIČKA EKONOMIJA NEIZVESNOSTI
Poljskog sociologa i filozofa Zigmunda Baumana (1925), koji je šezdesetih godina zbog političkih razloga napustio univerzitet u Varšavi i naselio se u Velikoj Britaniji, mnogi danas smatraju jednim od najznačajnih društvenih teoretičara. Bauman je plodan pisac koji je veliki deo svog opusa posvetio kritičkoj analizi svetskih procesa, moderne, postmoderne, globalizacije, savremene politike - sa stanovišta ljudske dobrobiti. On ukazuje da je ideja republikanstva ugrožena globalnim tokom, da demokratija postaja nemoćna da osigura vitalne pretpostavke za život građana, tj. ne ispunjava uslove za održivu republiku jer građani ne učestvuju u odlučivanju o "javnom dobru". O sudbini građana odlučuju parametri koji su oblikovani van nacionalne države, po strani načela republike i građanskih institucija. Neobuzdana globalizacija donosi endemsku neizvesnost, nesigurnost, rastuće siromaštvo, potire ljudsku solidarnost. Individue su slobodne ali nemoćne. Poseban naglasak stavlja na siromaštvo koje globalni poredak proizvodi, na njegov disciplinujući efekat, insistirajući da čovečanstvo ne može da se oslobodi svog straha ako se ne oslobodi siromaštva, a to zahteva ponovnu izgradnju Republike slobodnih građana. Uzrok nejednakosti u neizvesnom svetu
Oslobođena političkih uzdi i lokalnih ograničenja, ekonomija koja sve više postaje
globalna i eksteritorijalna stvara sve dublji jaz između dohotka i bogatstva "bolje i gore
stojećih" delova svetskog stanovništva, kao i unutar svakog pojedinačnog društva. Isto tako
ona vodi otpuštanju sve širih delova stanovništva, koji usled toga žive ne samo u siromaštvu,
bedi i lišavanjima, već su trajno osuđeni na nemogućnost učestvovanja u ekonomski
racionalnom i društveno korisnom radu. Pretvoreni su u ekonomski i socijalno suvišno
stanovništvo.
Prema poslednjem UNDP (United Nations Development Project) izveštaju
(objavljenom u listu Le Monde od 10. septembra 1998), iako je globalna potrošnja roba i
usluga u 1997. bila dvostruko veća nego u 1975. godini , a u poređenju sa1950. godinom
uvečala se za šest puta - jedna milijarda ljudi “ne može da zadovolji ni svoje elementarne
potrebe”. Tri od pet stanovnika - od ukupno 4,5 milijardi stanovnika zemalja u “razvoju” -
lišeno je osnovne infrastrukture: trećina nema pristup vodi za piće, četvrtina nema iole
adekvatan smeštaj, petina ne može da koristi sanitarne i medicinske usluge. Jedno od petoro
dece provodi manje od pet godina na bilo kakvom školovanju; kao što je jedna petina dece
pothranjena. U 70-80 od 100 tzv. zemalja u “razvoju” prosečni dohodak po glavi stanovnika
danas je manji nego što je bio pre 30 godina. Oko 120 miliona ljudi živi sa manje od 1 dolara
dnevno.
U isto vreme u Americi, daleko najbogatijoj zemlji sveta i zavičaju najvećih svetskih
bogataša, 16,5% stanovništva živi u siromaštvu; jedna petina odraslih muškaraca i žena ne
ume da čita niti piše; 13% ima životni vek kraći od 60 godina.
Na drugoj strani, tri najbogatija čoveka na svetu ima privatnu imovinu veću od
zajedničkog nacionalnog proizvoda 48 najsiromašnijih zemalja; dok bogatstvo 15 odsto
najbogatijih ljudi premašuje ukupni proizvod cele Podsaharske Afrike. Prema pomenutom
izveštaju OUN manje od 4% ličnog bogatstva 225 najbogatijih ljudi sveta bilo bi dovoljno da
celokupnom siromašnom stanovništvu sveta pruži elementarne medicinske i obrazovne usluge
kao i adekvatnu ishranu. (...)
Saznajni okvir unutar koga se diskusija o rastućem siromaštvu kreće je isključivo
ekonomski ( pri čemu se "ekonomija" shvata prevashodno kao skup novčanih transakcija) - tj.
bavi se raspodelom bogatstva i dohotka, kao i dostupnošću plaćenom zaposlenju. Vrednosti
koje determinišu izbor relevantnih podataka i njihovo tumačenje, najčešće su: sažaljenje i
zabrinutost za sudbinu siromašnih. Povremeno se izražava i zabrinutost za bezbednost
društvenog poretkamada, mada - s pravom - retko u snažnim tonovima, jer bi ono malo
razumnih umova u neprilikama siromašnih videlo realnu pretnju pobune protiv poretka.
Ovakav saznajni okvir i vrednosti nisu sami po sebi pogrešni. Preciznije rečeno, oni nisu
pogrešni po tome što izražavaju već po onom preko čega ćutke prelaze i ostavljaju izvan svog
vidnog polja.
Jednu činjenicu koju potiskuju odnosi se na uloga koju novo siromaštvo igra u
održavanju i osnaživanju takvog tipa globalnog poretka. On je istovremeno uzrok lišavanja
siromašnog dela stanovništva. i stvaranja atmosfere straha koji živote svog ostalog
stanovništva čini mizernim. Druga činjenica koja se potiskuje odnosi se na razmere u kojima
samo-obnavljanje globalnog poretka upravo zavisi od održavanja takvog siromaštva i
lišavanja, i od tog ambijenta straha. Marks je jednom rekao - u vreme uspona i nastajanja
divljeg i još uvek nepripitomljenog kapitalizma nesposobnog da razume “poruke na zidu”, da
radnici ne mogu da oslobode sebe a da ne oslobodi ostatak društva. Danas - u vremenima
trijumfalnog kapitalizma koji se ne obazire ni na kakve poruke na zidu (ni na same zidove,
kada je već o tome reč) - može se reći da ostatak društva ne može da se oslobodi straha i
nemoći ako se njegovi najsiromašniji slojevi ne oslobode oskudice. Izbavljenje siromašnih iz
bede nije samo stvar milosrđa, savesti i moralne obaveze, već je i neizbežan (mada samo
prethodni) uslov ponovne izgradnje republike slobodnih građana iz pustoši globalnog tržišta.
Jezgrovito rečeno, prisustvo ogromne armije siromašnih i davanje širokog publiciteta
njihovim nečuvenim životnim uslovima, je izuzetno značajan faktor protivteže postojećem
poretku. Njegova važnost leži u tome što on predstavlja protivtežu inače odvratnim i
revoltirajućim posledicama života koji protiče u senci stalne neizvesnosti. Što je vidljivije
siromaštvo i dehumanizovan položaj mase ljudi na globalnoj areni, kao i siromašnih u
neposrednom susedstvu, oni bolje igraju svoju ulogu u drami, čiji tekst nisu pisali niti su
audiciju za nju želeli.(...)
Slika, prizor siromašnih obuzdava one koji nisu siromašni. Ona, stoga obnavlja
njihovo osećanje životne neizvesnosti, podstiče ih da tolerišu, ili da rezignirano podnose
nezadrživu "fleksibilizaciju" sveta. Ovaj prizor zarobljava njihovu maštu i vezuje njihove
ruke. Oni se ne usuđuju da zamisle drukčiji svet, oni zaziru od promene ovog sveta. I sve dok
je to tako, šanse za stvaranje autonomnog društva, društva koje samo sebe stvara, šanse
stvaranja republike i građanstva su, u najmanju ruku, nejasne i tanke.
To je dovoljan razlog za političku ekonomiju neizvesnosti da u svoj projekat uključi
kao neizbežni sadržaj, postavljanje "problema siromašnih" bilo kao problem reda i poretka,
ili pak kao predmet humanitarnog angažmana - ali ništa drugo ili više od toga. Kada je u
pitanju prva verzija, javno osuđivanje siromašnih, i to više kao izopačenih nego lišavanih13 -
veoma liči na spaljivanje slike odbojnog straha. Kada je pitanju druga verzija - humanitarni
angažman - gnev protiv okrutnosti, neosetljivosti i ćudljive sudbine može bezbedno da se
kanališe u bezopasne svetkovine milosrđa, a stid od pasivnosti da ispari u kratkotrajnim
eksplozijama ljudske solidarnosti.
Dan za danom siromašni unutar pojedinačnih zemalja i na svetskoj sceni obavljaju
svoj tihi rad podrivanja uverenja i odlučnosti svih onih koji još uvek imaju posao i redovni
prihod. Veza između siromaštva i kapitulacije ne-siromašnog sveta nije ni malo iracionalna.
Prizor siromaštva sve razumne ljude stalno podseća da je i prosperitetan život nesiguran, i da
današnji uspeh nije garantija protiv sutrašnjeg pada. Postoji solidno utemeljeno osećanje da je
svet sve više prenatrpan; da je jedini izbor koji vlade u najboljem slučaju imaju: izbor između
široko rasprostranjenog siromaštva sa visokom nezaposlenošću, kao što je slučaj u većini
evropskih zemalja, i širokog rasprostranjenog siromaštva sa malo manjom nezaposlenošću,
kao što je slučaju u SAD. Naučna istraživanjaa potvrđuju osećanje da postoji sve je manje i
manje plačenog rada. No, ovog puta nezaposlenost izgleda zlokobnije nego ikada ranije. Ona
izgleda nije proizvod ciklličnih “ekonomskih depresija”, privremena akumulacija bede koja će
biti uklonjena sledećim ekonomskim bumom. (…) “Politička ekonomija neizvesnosti” se
potrudila da ortodoskne odbrane demontira, a njihove nosioce raspusti. Rad je postao
“fleksibilan”, što prevedeno na običan jezik znači da danas poslodavac može lako da otpusti
zaposlene po svom nahođenju i bez kompenzacije, kao i da je solidarnost i efiskasno 13 Naengleskom, depraved rather than deprived. (prim.prev).
delovanje sindikata u odbranu pogrešno otpuštenog pusta iluzija. ”Fleksibilnost” takođe znači
i poricanje sigurnosti jer je na raspolaganju sve veći broj radnih mesta na određeno vreme, ili
sa pola radnog vremena. (…)
Dozvolite mi da ponovim: endemska nestabilnost životnih svetova ogromne većine
savremenih muškaraca i žena je krajnji uzrok sadašnje krize republike. Sa njom je izbledelo i
uvenulo “dobro društvo” kao svrha i motiv kolektivnog delovanja uopšte. Nestao je i otpor
protiv napredujuće erozije privatno/javnog prostora, jedinog prostora u kome ljudske
solidarnosti i prepoznavanje zajedničkih problema mogu da niknu i sazru. Nesigurnost rađa
nesigurnost, ona se samo-obnavlja. Uvrće se u Gordijev čvor koji se ne može rasplesti. Može
se samo preseći. Problem je pronaći tačku na kojoj nož političke akcije može da se primeni sa
najvećom delotvornošću. Možda je problem i pronaći hrabrost i maštu ravnu onoj koju je
posedovao Aleksandar Veliki…
J. GRAY: PRIRODNI RESURSI I RATOVI
Profesor političkih nauka i evropske misli na Oksfordu i LSE, Grej je za vreme vladavine Margaret Tačer važio za uticajnog konzervativnog mislioca, snažnog zastupnika revitalizacije laissez faire tržišta. Kasnije je postao oštar kritičar Nove desnice, a u knjizi Lažna zora, Iluzije globalnog kapitalizma (1998.), pojavljuje se i kao kritičan analitičar globalnog kapitalizma. Grej pravi razliku između globalizacije kao šireg i globalnog kapitalizma kao užeg pojma jer smatra da se oni ne podudaraju. Predmet njegove kritike je globalni kapitalizam jer smatra da on u današnjoj formi može da uništi liberalnu civilizaciju kao takvu. Suprotno, dakle, stanovištu Legrena, Grej smatra da sadašnja forma globalizacije ne vodi u raj već u dramatične krize. Po njegovom mišljenju, neophodna je radikalna reforma globalnog kapitalizma kako on svojim nedostatcima ne bi proizveo na globalnom nivou krizu nalik onoj iz tridesetih godina prošlog veka. U narednoj knjizi Psi od slame (2002.) on je još izričitiji u svom stavu da je danas nada u progres i optimizam lažna i samozavaravajuća. Neophodno je sagledati svet onakvim kakav on zaista jeste. To između ostalog, podrazumeva i svest o novim temeljima sukoba.
Liberalna ideologija tržišta, koja se nalazi u temelju globalnog laissez-faire, osporava
mogućnost oskudice prirodnih izvora. Zasnovana na standardnoj ekonomskoj teoriji ona
pretpostavlja da će nova tehnologija i mehanizam cena osigurati da prirodni izvori uvek budu
dostupni u dovoljnim količinama. Naime, na slobodnom tržištu oskudica prirodnih resursa
izraziće se u povečavanju njihove cene; povečanje troškova će pak, delovati kao podsticaj za
nova istraživanja i investicije, čiji plod će biti otkrivanje novih izvora ili stvaranje novih
tehnologija.
Kao što sam već ranije pokazao, ovo insistiranje da prirodna oskudica može da bude
prevaziđena ljudskom inventivnošću ne predstavlja rezultat naučnog istraživanja. Ono pre
izražava Judejsko-Hrišćansko verovanje da se ljudi razlikuju od svih drugih životinja po tome
što mogu da se oslobode, emancipuju od prirodnih ograničenja. U dvadesetom stoleću ovo
verovanje je bilo izraženo u militantnim svetovnim religijama kao što su marksizam i tržišni
liberalizam. Ovo uverenje je integralni deo modernih utopijskih projekata u svim njegovim
verzijama.
Ideja da će kombinacijom nove tehnologije i tržišnih sila omogučiti čovečanstvu da
zaobiđe, nadmudri oskudicu prirodnih izvora, predstavlja, međutim, iluziju. Ona precenjuje
moć tehnologije i zanemaruje istorijske i političke činioca koji proizvode sukobe oko
prirodnih izvora. Ona takođe ignoriše činjenicu da tržišne sile ne mogu da ukinu zakone
termodinanmike. Ni jedna cena neće fosilna goriva učiniti profitabilnim ako je energija koja
je potrebna da bi se ona izvadila veća od energije koju generišu. Ali nije nužno osporavati
konvencionalno ekonomsko tumačenje oskudice resursa, da bi se uvidelo da ideja prema
kojoj mehanizam cena može da reši problem oskudice vitalnih prirodnih izvora, predstavlja
radikalnu utopiju. Ona počiva na pretpostavci da će zakonske odredbe i svojina ostati
netaknuti dok će rastuće cene dovesti do tehničkog rešenja. Ali u stvarnom životu ljudi nisu
skloni da se kockaju sa svojim životima, i životima svog potomstva, verujući da će ljudska
ingenioznost uvek biti jedan korak ispred sve oskudnijih prirodnih resursa. Mnogo pre nego
što ove teorijske pretspostavke mogu da budu eksperimentalno proverene, tržišna
konkurencija će biti zamenjena ratom, osvajanjima ili revolucijama.
Čak i da je tačno da oskudica resursa može da bude prevladana mehanizmom cena,
nepromišljeno je osloniti se na to. U svim svojim razvijenijim oblicima mehanizam cena je
proizvod državne moći, koja je njen kreator. Kada se urgentne ljudske potrebe sudare sa
povečanom oskudicom resursa, tržišna konkurencija uvek biva suspendovana, ili kanalisana
u prilog najmoćnijima. Ova očevidna istina potvrđena je stvaranjem novih strateških saveza
koje su nastale nakon napada na Njujork i Vašington. SAD i Rusija ušle su u, kako izgleda,
dugoročne odnose saradnje, ne samo da bi vodile efikasnije rat protiv terorizma, već da bi
unapredile i svoj zajednički interes u razvoju i eksploataciji energetskih izvora Centralne
Azije. Americi to otvara izglede smanjivanja zavisnosti od energetskih izvora u Zalivu;
Rusiji to otvara mogućnost velikog bogatstva i obnovljenog statusa svetske sile. U podlozi tih
interesa nalazi se ključna uloga koju igra nafta u održavanju privrednog stroja Severne
Amerike, Evrope, Japana, i sve više Kine. Moguće je da će zavisnost od nafte, na dugi rok,
biti smanjena; ali vlade znaju da će u narednom periodu od nekolikog godina - a to je jedini
vremenski okvir sa kojim one računaju - ekonomski život bio teško poremećen prekidima u
snabdevanju energijom. Posledica toga je da su glavne sile uvučene u takmičenje oko sve
oskudnijih rezervi nafte i prirodnog gasa.
U godinama "buma", tokom 1990-ih, bilo je pomodno odbacivati svaki razgovor o
prirodnim granicama rasta. Oni koji su potcenjivali i ismejavali upozorenja da prirodni
resursi postaju sve oskudniji, nisu ni mogli da zapaze da je poslednji veliki rat XX veka -
Zalivski rat - bio izazvan pretnjom snabdevanju zapadnih zemalja naftom. U stvari oskudica
prirodnih izvora bio je ključni faktor u više glavnih sukoba u kasnom dvadesetom om veku.
Genocid u Ruandi izazvan je nizom uzroka uključujući i razorno nasleđe kolonijalne ere, ali
on je predstavljao i borbu za kontrolu nad pitkom vodom. Nadalje, borba za vodu jedan je od
otežavajućih faktora u ratu između Izraela i Palestine. To su sukobi koje tržište ne može da
reši.
Velika neravnoteža između rasta stanovništva i kapaciteta prirodne sredine nalazi se u
podlozi mnogih postojećih i budućih ratova. Tokom dolazećih decenija demografski rast će
verovatno oblikovati tip sukoba širom Bliskog istoka. Stanovništvo Zalivskih država je među
najmlađim i najbrže rastućim u svetu; za dvadeset godina ono će se udvostručiti. Ova
demografska revolucija se zbiva u zemljama čiji prihodi gotovo potpuno zavise od jednog
prirodnog resursa - nafte, koja se sve brže iscrpljuje. One su uhvaćene u maltuzijansku
zamku. Nerešiva politička nestabilnost, koja će sigurno obeležiti region, jedan je od razloga
zbog koga će SAD verovatno sve više tragati za energetskim izvorima na drugim stranama.
Na izvestan način geopolitika dvadesetprvog veka predstavlja obnovu, povratak
realpolitici kasnog devetnaestog veka. Tada, kao i danas, rat i diplomatija veoma malo su
povezani sa svetovnim ideologijama. Oni su bavili rešavanjem ili obuzdavanjem istorijskih
izvora sukoba, kao što su etnička i religijska neprijateljstva, kao i obezbeđivanjem kontrole
nad ekonomski važnim prirodnim resursima. Ali svet na početku dvadesetprvog veka
pokazuje tri nova obeležja, koja su tesno povezana sa globalizacijom. Na prvom mestu,
geropolitička rivalstva se zbivaju na tlu mnogo dalekosežnije industrijalizacije od one u
devetnaestom veku. Kao posledica toga, i to je drugi novi faktor, moćne ne-zapadne države
sada imaju povečane zahteve prema prirodnim resursima. U devetnaestom veku borba za
kontrolu nad naftom uključivala je ne-zapadni svet samo u meri u kojoj je bio subjekat
kolonijalnih režima. Danas su Kina i Indija brzo-industrijalizujuće zemlje a ne agrarne
ekonomije. Sa svetski internacionalizovanom industrijalizacijom, Velika igra je ne samo
obnovljena, već je posala odista globalna. Treće, oružja nekonvencionalnog rata postaju
široko i lako dostupna. Dok su visoke tehnologije, kao satelitska kontrola, dostupne samo
najbogatijim zemljama, biološka oružja postaju sve jeftinija.. Nuklearno oružje - još uvek
najverovatniji uzrok masovnih civilnih gubitaka - šire se sporije nego što se mislilo,
delimično i zbog teškoća u nabavkama potrebnih sirovina. Međutim, znanje koje je potrebno
da bi se ona proizvela širi se nezaustavivo. Širenje tehnologija koje mogu da budu korišćene u
svrhe masovnog razaranja svojstvena je globalizaciji. To je slučaj i sa sve intenzivnijom
konkurencijom za oskudne prirodne resurse. Otuda, opasnost da će sadašnja globalizacija
biti praćena obnavljajućim ratovima oko sve oskudnijih prirodnih resursa. Pogoršana
nestabilnost svetskih tržišta može samo da uveča ovaj rizik.
V. SHIVA: RATOVI ZA VODU
Fizičar po obrazovanju, Indijka Vandana Šiva svojim angažovanjem na zaštiti prirodne okoline postala je svetski poznata. Dobitnik je alternativne Nobelove nagrade i jedna je od vodećih ličnosti Međunarodnog foruma koji se bavi globalizacijom. Objavila je više knjiga o kontroverznim posledicama primene prava intelektualne svojine koja vodi uništavaju prirode i znanja tj. biopirateriji, kao i nasilju koje je podrazumevala Zelena revolucija. I kao teoretičar i aktivista podigla je svoj glas u prilog zaštite himalajskih šuma, biodiverziteta, a protiv upotrebe pesticida, hemikalija i genetski modifikovanog semena u poljoprivredi. U knjizi Ratovi vode V. Šiva prikazuje kako logika profita na ekološki destruktivan način obeležava međunarodnu trgovinu vodom i obespravljuje siromašne sprečavajući ih da raspolažu tim vitalnim zajedničkim dobrom. Svojom analizom doprinosi razumevanju da su oskudna resursi temelj mnogih tekućih sukoba ali i verovatan povod za buduće ratove.
Ratovi za vodu
Ismail Seradželdin, podpredsednik Svetske banke još 1995. godine izrekao je veoma
citirano predviđanje o budućnosti ratova: "Ako su ratovi ovog stoleća vođeni za naftu, ratovi
sledećeg veka vodiće se za vodu". Niz je znakova koji potvrđuju da je Seradželdin bio u
pravu. Priče o oskudici vode u Izraelu, Indiji, Kini, Boliviji, Kanadi, Meksiku, Gani i SAD
postale su glavni naslovi u vodećim listovima, nedeljnicima i akademskim časopisima. Aprila
2001, Njujork Tajms doneo je na naslovnoj strani priču novinara Dž. Jardlija o oskudici vode
u Teksasu. Slično Seradželdinu list je predvideo: „Za Teksas voda a ne nafta predstavlja tečno
zlato“.
No, iako su Njujork Tajms i Seradželdin u pravu u pogledu važnosti vode u budućim
sukobima, ratovi za vodu nisu stvar budućnosti. Oni su već tu oko nas, mada nisu uvek
prepoznati kao takvi. Ovi ratovi su istovremeno: simbolički, kulturni - sukobi oko toga kako
doživljavamo i kulturno vrednujemo vodu. A zatim, to su i klasični ratovi koji se vode
puškama i granatama. Ova dva tipa sukoba povodom vode dešavaju se u gotovo svakom
društvu. Nedavno sam putovala u glavni grad Rađastana - Đaijpur - u Zapadnoj Indiji na
skup o sušama i gladi, i doživela sam sukob dve različite kulture vode. U vozu od Delhija do
Đaijpura poslužili su nas flaširanom vodom, Akvfina koju proizvodi Pepsi. Na ulicama
Đaipura vladala je drugačija kultura vode. Na vrhuncu suše podignute su male kolibe od
slame - hramovi vode- gde se iz zemljanih posuda voda besplatno delila žednima. Đal
Mandirs - hramovi vode- deo su drevne tradicije podizanja tzv. Pijaos, tj. tezgi sa besplatnom
vodom na javnim mestima. Pred nama je, dakle, sukob dveju kultura: kulture koja vodu
smatra svetom i snabdevanje njome tretira kao dužnost u cilju očuvanja života, i drugu koja
vodu posmatra kao robu, a njeno vlasništvo i trgovinu njome kao temeljno korporativno
pravo. Kultura koja počiva na pretvaranju vode u robu u ratu je sa kulturama koje smatraju da
voda trba da se deli, prima i daje kao besplatan dar. Neodrživa, neobnovljiva i zagađujuća
plastična kultura je u ratu sa civilizacijom utemeljenom na zemlji, glini, na obnavljanju
prirode. Zamislite da milijarda Indijaca napusti praksu, običaj davanja vode sa besplatnih
tezgi - Pijaos - da svoju žeđ utoljava vodom iz plastičnih boca. Koliko bi brda plastičnog
otpada to stvorilo? Koliko bi vode uništila ta đubrišta plastike?
Kulturni ratovi oko vode zbivaju se u svakom društvu, na Istoku i Zapadu, Severu i
Jugu. U tom smislu ratovi za vodu su globalni ratovi, različitih kultura i ekosistema, za etiku
vode kao ekološku nužnost a protiv korporacijske kulture privatizacije, gramzivosti i
zatvaranja pristupa vodi kao javnom dobru. Na jednoj strani ovog ekološkog sudara nalaze
se milioni živih vrsta i milijarde ljudi koji traže dovoljno vode za sopstveno održavanje. Na
drugoj strani nalazi se šačica globalnih korporacija u kojoj dominiraju Suez Lyonnaise des
Eaux, Vivendi Enviroment i Bechtel korporacije, podržavane od globalnih institucija poput
Svetske banke, Svetske trgovinske organizacije, Međunarodnog monetarnog fonda i vlada
grupe G-7.
Uporedo sa ovim ratovima kultura vode se i stvarni ratovi oko vode između regiona,
unutar zemalja i zajednica. Bilo u Punđabu, u ili u Palestini, političko nasilje često izvire iz
sukoba oko oskudnih ali vitalnih izvorišta vode. U nekim sukobima uloga vode je jasno
vidljiva, kao u Siriji i Turskoj, Egiptu i Etiopiji.
Međutim, mnogi politički sukobi oko vode su skriveni ili potisnuti. Nosioci moći više
vole da ratove oko vode prikažu kao etničke ili religijske sukobe. Ovakvo kamufliranje je
lako izvodivo jer su regioni uz velike reke, po pravilu, nastanjeni pluralističkim društvima sa
različitim grupama, jezicima i običajima. Na taj način, uvek je moguće sukobe oko vode
prikazati kao sukobe između regiona, religija i etničkih grupa. U Punđabu jedan od uzroka
sukoba koji je imao za posledicu 15.000 mrtvih tokom 1980-ih godina, predstavljao je sukob
oko podele rečne vode. Međutim, taj sukob u čijem središtu se nalazila nesaglasnost oko
razvojne strategije, upotrebe i raspodela reka, bio je okarakterisan kao problem separatizma
Sika. Rat oko vode prikazan je kao religijski rat. Ovakva izokrenuta tumačenja ratova oko
vode odvlače neophodnu političku energiju od traženja održivih i pravednih rešenja u
raspodeli vode. Nešto slično se dogodilo sa sukobima oko zemlje i vode između Palestinaca i
Izraelaca. Sukobi oko prirodnih resursa prikazani su kao, pre svega, kao verski sukobi
između Muslimana i Jevreja.
Poslednje dve decenije, imala sam prilike da vidim kako se mnogi sukobi oko razvoja
i prirodnih izvora pretvaraju u sukobe zajednica, i završavaju u ekstremizmu i terorizmu. (...)
ČETVRTI DEO: ALTERNATIVNA GLOBALIZACIJA
G. SOROS: GLOBALNA KRIZA I NUŽNOST REFORMI
Američki milijarder mađarskog porekla, Džordž Soroš svakako spada u zanimljiv analitički glas o protivrečnostima globalnog kapitalizma s obzirom da ga kao izuzetno uspešan poslovan čovek poznaje iznutra. Svoje početne kritičke primedbe o problematičnom toku svetskog razvoja, o tržišnom fundamentalizmu izneo je u knjizi Kriza globalnog kapitalizma (1998.), a potom i u knjizi O globalizaciji (2002.) odakle prenosimo deo. Temelj njegove kritike je činjenica da razvoj globalne ekonomije ne prati i razvoj globalnog društva, i da je na delu tržišni fundamentalizam. Tržišni fundamentalizam čini globalni kapitalizam neodrživim jer on pogrešno tumači tržišne mehanizme i daje im preveliku ulogu. Soroš ukazuje da se tržišna ideologija preliva u sfere društvenog života koje se ne mogu na tim načelima uspostavljati, a da su finansijske tržišta inherentno nestabilna i lako mogu izazvati krizu svetske privrede. U knjizi O globalizaciji, Soroš nedvosmisleno podržava globalizaciju, ne samo zbog bogatstva koje proizvodi, već i zbog slobode koju nudi i zalaže se za razvoj globalnog otvorenog društva. Međutim, otvoreno društvo na globalnom nivou se ne može razviti bez snažnih korekcija postojećih nedostataka globalnog kapitalizma. To pre svega, podrazumeva smanjenje jaza između bogatih i siromašnih i reformu međunarodnih institucija koje ne bi radile isključivo u prilog interesa bogatih već bi doprinele stvaranju javnih dobara. On se kritički izražava o oponentima globalizacije sa levog i desnog političkog spektra. Soroš ih optužuje da dele zajedničku premisu o nužnosti uništenja međunarodnih institucija, dok je po njemu njihova reforma upravo ono što je svetu potrebno. Soroš kritikuje i unilateralne poteze SAD jer smatra da se mir i bezbednost mogu postići samo međunarodnom saradnjom.
Nedostatci globalnog kapitalizma
(...) Globalizacija predstavlja odista poželjan razvoj, na mnogo načina. Privatno preduzeće je
bolji instrument za stvaranje bogatstva nego što je to država. Pored toga, države imaju
sklonost da zloupotrebe svoju moć; globalizacija, pak, donosi stepen individualne slobode
koji ni jedna pojedinačna država ne može da osigura. Slobodna konkurencija na globalnoj
sceni oslobodila je stvaralačke i preduzetničke sposobnosti i ubrzala tehnološke inovacije.
Ali globalizacija ima i negativnu stranu. Prvo, mnogo ljudi, osobito u manje
razvijenim zemljama, pogođeno je globalizacijom i ostavljeno je bez mreže socijalne zaštite;
globalno tržište mnoge ljude je marginalizovalo. Drugo, globalizacija je prouzrokovala velike
poremećaje u pogledu ulaganja u privatna i javna dobra. Tržišta su uspešna u stvaranju
bogatstva ali ona nisu projektovana da vode brigu o drugim socijalnim potrebama. Bezobzirna
trka za profitom može da nanese štetu prirodnoj sredini i da dođe sukob sa drugim socijalnim
vrednostima. Treće, globalna finansijska tržišta sklona su krizi.Ljudi iz razvijenih zemalja
možda nisu u potpunosti svesni razornih posledica koje izazivaju finansijske krize, jer one
mnogo teže pogađaju ekonomije u razvoju. Sva tri činioca posmatrana zajedno, stvaraju
veoma neravnomeran teren.
Tržišni fundamentalisti priznaju korisnost finansijskih tržišta, ali ignorišu njihove
nedostatke. Oni smatraju da finansijska tržišta sama od sebe teže ravnoteži i proizvode
optimalnu raspodelu resursa. Iako tržišta nisu savršena, smatra se da je bolje da se raspodela
resursa prepusti tržištima nego da se interveniše, posredstvom domaće ili međunarodne
regulacije.
Međutim, opasno je osloniti se prekomerno na tržišni mehanizam. Tržišta olakšavaju
slobodnu razmenu roba i usluga među učesnicima, ali ona, sama po sebi, nisu sposobna da
preuzmu brigu o kolektivnim potrebama, kao što su pravo i poredak ili čak održavanje
tržišnog mehanizma kao takvog. Niti su ona kompetentna da osiguraju socijalnu pravdu. Ova
"javna dobra" mogu da obezbede samo kroz politički proces.
Politički procesi, uopšte uzev, manje su efikasni od tržišnih mehanizama, ali bez njih
se ne može. Tržišta su amoralna: ona dozvoljavaju ljudima da delaju u skladu sa njihovim
interesima, i uspostavljaju izvesna pravila kako ti interesi mogu da se izraze, ali ona ne sadrže
moralne sudove o samim interesima. To je jedan od razloga zbog koga su ona tako efikasna.
Teško je odlučiti šta je dobro, ispravno a šta pogrešno; ne baveći se tim sudovima tržišta
dopuštaju ljudima da slede svoje interese bez prepreka ili smetnji.
Ali društvo ne može da funkcioniše a da ne razlikuje šta je ispravno a šta pogrešno.
Zadatak donošenja kolektivnih odluka o tome šta je dopušteno a šta zabranjeno, ostavljen je
politici - a politika, pak, ima velikih teškoća da donese takve kolektivne odluke, u svetu u
kome nedostaje snažan moralni kodeks. Čak i stvaranje i održavanje tržišta zahteva političku
akciju. To su tržišni fundamentalisti dobro razumeli. Ali oni što se nije dovoljno razumelo
jeste da globalizacija tržišta bez odgovarajućeg, snaženja međunarodnih političkih i socijalnih
aranžmana, vodi veoma jednostranom razvoju.
Uprkos njenim nedostacima ja sam vatreni pristalica globalizacije. Podržavam je ne
samo zbog velikog bogatstva koji stvara već i slobode koju nudi. Ono što nazivam globalno
otvoreno društvo može da osigura veći stepen slobode od bilo koje pojedinačne države.
Međutim, smatram da se postojeći oblik globalizacije - u kome kapital ima slobodu kretanja a
socijalna pitanja su predmet male pažnje - pretvara u izokrenutu formu globalnog društva. Cilj
ove knjige je da predloži neke političke korake koji bi to korigovali.
Institucionalne reforme neophodne su u sledećim oblastima:
1. Obuzdavanja nestabilnosti finasijskih tržišta.
2. Korigovanja ugrađene pristrasnosti u postojeće međunarodne trgovinske i finansijske
institucije koja favorizuje razvijene zemlje, koje ih uglavnom i kontrolišu.
3. Dopuniti Svetsku trgovinsku organizaciju, koja olakšava stvaranje bogatstva, sličnim
snažnim međunarodnim institucijama posvećenim drugim socijalnim ciljevima, poput
smanjivanja siromaštva i pružanja javnih dobara u globalnim razmerama.
4. Poboljšati kvalitet javnog života u zemljama koje pate od korupcije, represivnih ili
nekompetentnih vlada.
Prodiranje tržišnih vrednosti u oblasti gde im nije mesto, takođe mora da bude
korigovano. Na primer, profesije kao što su medicina, pravo i novinarstvo pretvorene su u
biznis. Ali to ne može da se sprovede isključivo putem institucionalnih reformi, to zahteva
promenu naših vrednosti. (…)
SVETSKI SOCIJALNI FORUM
Svetski socijalni forum (World Social Forum) prvi put se održao u Porto Alegre (Brazil) januara 2001. godine na inicijativu 8 brazilskih nevladinih organizacija. Organizatori su želeli da stvore alternativu Svetskom ekonomskom forumu koji je svake godine okupljao predstavnike TNK, političare i državnike u Davosu (Švajcarska). Od 2001. Svetski socijalni forum (SSF) se prvih godina redovno održavao u Porto Alegre, a potom u Indiji (2004.), potom u Port Alegre još jednom 2005. Šesti forum se održao u Venecueli a sedmi u Keniji. Svake godine na SSF se uvećavao broj učesnika; 2001. SSF je okupio oko 12.000 predstavnika nevladinih organizacija, društvenih pokreta i zainteresovanih građana, da bi recimo u Indiji ta brojka bila premašena 10 puta. SSF je zamišljen kao otvoreno mesto susretanja predstavnika civilnog sektora iz celog sveta, svih onih koji podržavaju ideju da je drugačiji svet moguć, svet globalne pravde i solidarnosti. SSF se protivi dominaciji transnacionalnih korporacija nad globalnim tokom, ideologiji neoliberalizma/neokonzervativizma koju SAD nameću svetu, kao i ratu kao načinu rešavanju sukoba. SSF se zalaže za održiv razvoj, ekonomsku i trgovinsku pravdu, za veće učešće građana u odlučivanju, tj. za demokratsku alternativu imperijalnoj globalizaciji. Saglasno svojem protivljenju ratu, u toku 2003. aktivisti SSF su organizovali proteste protiv rata u Iraku. SSF se najčešće svrstava u anti-globalistički pokret, iako njegovi ciljevi i načela pokazuju da on pripada alter-globalističkim pokretima jer SSF snaži ideju da su korekcije postojećeg nužne a alternative moguće.
POVELJA PRINCIPA
(...)1. Svetski Socijalni forum predstavlja otvoreno mesto susreta u cilju promišljanja,
demokratske rasprave o različitim idejama, formulisanju predloga, slobodne razmene iskustva
i međusobnog povezivanja radi efikasnih akcija, od strane grupa i pokreta civilnog društva
koje osporavaju neoliberalizam i svetsku dominaciju kapitala, kao i bilo koju formu
imperijalizma. Grupe i pokreti posvećeni su stvaranju planetarnog društva koje je usmereno
plodonosnim odnosima među ljudima, kao i između čovečanstva i prirodne sredine, planete.
2. Svetski socijalni forum u Porto Alegreu predstavljao je jedan lokalni događaj.
Nakon, što je proklamovao "da je drugačiji svet moguć", on se pretvara u trajni proces
traganja i izgradnju altrernativa, koje se ne svode samo na događaje koji trenutno podržavaju
njegove akcije.
3. Svetski socijalni forum je svetski proces. Svi skupovi koji se održavaju kao deo
ovogo procesa imaju međunarodnu dimenziju.
4. Alternative koje se na Svetskom socijalnom forumu predlažu suprostavljene su
procesu globalizacije kojim komanduju velike multinacionalne korporacije, kao i vlade i
međunarodne institucije koje su u službi ovih korporacijskih interesa saglasnih sa njihovim
nacionalnim vladama. Allternative streme tome da globalizacija solidarnosti prevlada kao
novi stupanj svetske istorije. To će značiti poštovanje univerzalnih ljudskih prava, prava svih
građana - muškaraca i žena - svih nacija, kao i prava na zaštitu prirode, prava koja će
počivati na demokratskom međunarodnom sistemu i institucijama u službi socijalne pravde,
jednakosti i suverenosti naroda.
5. Svetski socijalni forum samo povezuje organizacije i pokrete civilnog društva iz
svih zemalja sveta, i ne pretvara se u jedinog predstavnika svetskog civilnog društva. (...)
8. Svetski socijalni forum je pluralan, za različitosti otvoren, ne-konfesionalan, ne-
vladin i ne-partijski okvir koji na decentralizovan način povezuje organizacije i pokrete
angažovane u konkretnim akcijima stvaranja drukčijeg sveta, na različitim nivoima - od
lokalnog do međunarodnog.
9. Svetski socijalni forum će uvek biti otvoren za pluralizam i različitost aktivnosti i
načina angažovanja organizacija i pokreta koji odluče da u njemu učestvuju, kao što će biti
otvoren i za polnu, etničku, kulturnu, generacijsku i fizičku različitost, pod uslovom da se
pridržavaju Povelje principa.U Forumu ne učestvuju predstavnici partija ili vojnih
organizacija. Predsednici vlada i članovi zakonodavnih tela koji prihvataju stremljenja ove
Povelje mogu da budu pozvani da učestvuju u privatnom svojstvu. 10. Svetski socijalni
forum se protivi svim totalitarnim i redukcionističkim pogledima na ekonomiju, razvoj i
istoriju, i upotrebi sile kao sredstva kojim država vrši socijalnu kontrolu. On podržava
poštovanje ljudskih prava, praksu realne demokratije i participativne demokratije, miroljubive
odnose u jednakosti i solidarnosti među ljudima, etničkim grupama, polovima i narodima. On
osuđuje sve oblike dominacije i podređivanje.
11. Kao forum za raspravu o idejama, Svetski socijalni forum pokreće promišljanje i
transparentno rasprostiranje rezultata tih promišljanja, o mehanizmima i instrumentima
dominacije kapitala, sredstvima i akcijama da se prevaziđe ova dominacija, kao i o
predloženim alternativama za reševanje problema iksljučivanja i socijalne nejednakosti koje
proces globalizacije, sa svojim rasističkim, seksističkim i po prirodu razornim dimenzijama,
stvara - kako u međunarodnim okvirima tako i unutar zemalja.
12. Kao okvir za razmenu iskustava, Svetski socijalni forum podstiče međusobno
razumevanje i uvažavanje organizacija i pokreta koji u njemu učestvuju, a posebnu vrednost
pridaje njihovoj razmeni iskustava, naročito u pogledu onoga što se u društvu preduzima kako
bi se ekonomska aktivnost i politička akcija usredsredile na ljudske potrebe i poštovanje
prirode, od strane današnjih a u prilog budućih generacija.
13. Kao forma za uspostavljanje međusobnih odnosa, Svetski socijalni forum teži da
osnaži i da stvori nove nacionalne i međunarodne veze između organizacija i pokreta koji će -
u javnom i privatnom životu - povečati sposobnost za nenasilne oblike socijalnog otpora
procesu dehumanizacije kroz koji savremeni svet prolazi, kao i otpora nasilju od strane
države, i koji će ojačati humane mere koje preduzimaju ovi pokreti i organizacije.
14. Svetski socijalni forum predstavlja proces koji ohrabruje svoje organizacije i
pokrete da pokreću akcije, od lokalnog do nacionalnog nivoa, i da streme aktivnom učešću na
međunarodnoj areni kao građani planete, kao i da uvode na globalnom polju praksu koja
vodi promenama i eksperimentima u prilog stvaranja nove solidarnosti sveta.
(Usaglašeno i usvojeno u Sao Paolu 9. Aprila 2001. godine, od strane organizacija koje čine
Organizacioni komitet Svetskog socijalnog foruma, usaglašeno i usvojeno sa izmenama od
strane Saveta Svetskog socijalnog foruma 10. Juna 2001. godine).
KORIŠĆENI IZVORI
- Bauman, Zygmunt (1999): In Search Of Politics, Cambridge, Polity Press.
- Castells, Manuel (2000): End Of Millenium, 2000, Oxford, Blackwell.
- Cohen, Robert, Kennedy, Paul (2000): Global Sociology, , Palgrave, New York. (
- Friedman, Thomas (1999): The Lexus and Olive Tree, Understanding Globalization, Farrar
Straus Giroux.
- Gray, John(2002): False Dawn, The Delusions od Global Capitalism, Granta Books, London
- Held, David ет аl. (1999): Global Transformation, Politics, Economics, and Culture, Polity
Press, Cambridge.
- Legrain, Philippe (2003): Open World, The Truth About Globalization, Abacus, London.
- Robinson, William (2003): Transnational Conflicts, Central America, Social Change and
Globalization, Verso, London.
- Shiva, Vandana (2000): Water Wars, Privatization, Pollution and Profits, Pluto Press,
London.
- Soros, George (2002): On Globalization, Public Affairs Ltd, Oxford.
- Tomlinson, John (1999): Globalization and Culture, 1999, Polity Press London.
- Waters, Malcolm (1995): Globalization, Routledge, London.
- World Social Forum - Charter of Principles, www.wsf.india.org