260
Đavolja kraljica Džin Kalogridis Naslov originala: Jeanne Kalogridis – The Devil's Queen Deo I Bloa, Francuska avgust 1556. godine - - Prolog Na prvi pogled, bio je neupadljiv čovek, nizak i zdepast, sede kose i loše odeće. Sa svog mesta, dva sprata iznad, nisam mogla da mu vidim lice, ali primetila sam kako je ustuknuo kada je izašao iz kočije i prvi put spustio nogu na kaldrmu; pokretom je potražio

Djavolja Kraljica-Dzin Kaolgridis

  • Upload
    jacaa23

  • View
    290

  • Download
    27

Embed Size (px)

Citation preview

  • avolja kraljicaDin KalogridisNaslov originala: Jeanne Kalogridis The Devil's Queen

    Deo IBloa, Francuskaavgust 1556. godine- -PrologNa prvi pogled, bio je neupadljiv ovek, nizak i zdepast, sede kose i loe odee. Sa svogmesta, dva sprata iznad, nisam mogla da mu vidim lice, ali primetila sam kako jeustuknuo kada je izaao iz koije i prvi put spustio nogu na kaldrmu; pokretom je potraio

  • svoj tap i posegao za koijaevom rukom. ak i uz pomo, kretao se oprezno i rekla bihuplaeno, zastajkujui u sparno jutro. On je samo jedan bolesni starac.Iza njega, oblaci su se rano skupljali iznad reke, najavljujui popodnevnu oluju, alisunce za sada nije bilo sasvim zaklonjeno. Njegovi zraci su se probijali kroz oblake izaslepljujui odbijali od povrine Loare.Pomerila sam se od prozora i sela. elela sam da zaslepim gosta koga sam pozvala, daga armiram, i ne primeti moju nervozu, ali tih dana nisam imala snage da se pretvaram.Dostojanstveno sam nosila tunu, crnu, jednostavnu odeu, koja se mogla svakakonazvati, samo ne velianstvenom. Bila sam debelo, runo stvorenje, koje je, pri tome, bilo iizmueno.Hvala bogu da su samo deca, promrmljala je babica.Mislila je da spavam. Ali ula sam je i razumela: ivot kraljice je bio vaniji od ivotanjenih keri. A ostavili su bliznakinje; kraljevska loza bila je sauvana. Ali, da nisam tolikoiskrvarila i ostala bez nade, oamarila bih je. Srce mi je bilo slomljeno.Bez straha sam poela da se poraam; taj dogaaj sam uvek dobro podnosila. Jaka sami odluna, i nikada se nisam plaila bola. ak sam i odabrala imena, Viktorija i ana, jer jeRueri predskazao da u dobiti bliznakinje. Ali, nije mi rekao da e one umreti.Prvo dete se dugo raalo, tako dugo da smo se i ja i babica uplaile. Postalo mi jesuvie teko da sedim u poroajnoj stolici.Nakon dana i pola noi rodena je Viktorija. Bila je najsitnija beba koju sam ikada videla,suvie slaba da zaplae normalno. Njeno roenje nije mi donelo predah; ana je odbijalada izae. Sati agonije su proticali, a nakon noi svanuo je dan i jutro prelo u popodne.Telo bebe je bilo tako okrenuto, da nije mogla da izae; odlueno je da joj se slome noge,da bi mogla da bude izvuena, a da ja ne umrem.Zatim sam osetila ruku babice u sebi, i ula uasan zvuk lomljenja malih kostiju.Vrisnula sam zbog tog zvuka, a ne od bola. Kada se pojavila mrtvoroena ana, nisam jeni pogledala.Njena bolesna bliznakinja ivela je tri nedelje. Onoga dana kada je i Viktorija podlegla,obuzelo me je hladno, uporno ubeenje: Posle svih ovih godina, Ruerijevo predskazanjese pokazalo kao netano; moj mu i preivela deca bili su u smrtnoj opasnosti.Postojao je, takoe, i kvatren u velikoj knjizi prorokovoj, za koji sam se plaila da jepredskazao sudbinu mog dragog Anrija. Tragam za odgovorima i neu se smiriti dok nesaznam istinu iz usta samog velikog vidovnjaka.Zaulo se kucanje na vratima i tihi glas straara, i oboje me vratie u sadanjost. Javilasam se, pa se vrata otvorie i ue straar sa hromim posetiocem. Na licu ovog, drugog,pojavio se zbunjen izraz kada je primetio da sam sasvim sama, bez svojih dama; Dijanusam poslala nekuda poslom, a otpustila sam ak i madam Gondi. Ovaj razgovor sa mojimposetiocem trebalo je da bude strogo privatan.Madam kraljice. Vidovnjakov naglasak odavao je njegovo junjako poreklo. Imao jeprijatno okruglo lice i najtoplije oi. Vae velianstvo.Gospoa Gondi je rekla da je poreklom Jevrej, ali nisam to primetila u njegovimcrtama. Nesiguran, ak i sa tapom, uspeo je da skine eir i propisno nakloni. Njegovakosa, duga i neoeljana, i proreena na temenu, padala je napred i zaklanjala mu lice.Poaen sam i zahvalan to ste me primili, rekao je. Moja najvea elja je da sluimvama i Njegovom velianstvu na bilo koji nain koji Vam odgovara. Zatraite moj ivot,Va je. Glas mu je drhtao, kao i ruka kojom je drao eir. Ako je u pitanju neka

  • nedolinost ili jeres, mogu da kaem samo da sam dobar katolik i da sam se celog ivotatrudio da sluim Bogu. Na Njegov zahtev zapisao sam svoje vizije. Poslao ih je On lino, ane neki neisti duh.ula sam da je esto bio optuivan za kontaktiranje sa avolima i da se poslednjihgodina selio, iz sela u selo, da bi izbegao hapenje. Slab i ranjiv, gledao me je s oklevanjem.Proitao je moje pismo, ali bez sumnje je uo i za mrnju koju moj mu, kralj, gaji premaokultnom i protestantima; moda se plaio da ne upadne u neku zamku inkvizicije.Pourila sam da ga umirim.Ne sumnjam u to, gospodine Nostradamuse, rekoh ljubazno, sa osmehom, i pruihmu ruku. Zbog toga sam Vas i zamolila da mi pomognete. Hvala vam to ste se izloilineudobnostima i doputovali iz takve daljine, da nas vidite. Duboko smo zahvalni.Uzdrhtao je, oputajui se od straha. Priao je i poljubio mi ruku; kosa mu je laganododirnula moje zglobove. Dah mu se oseao na beli luk.Pogledah prema straaru. To je sve, rekoh, a kada je digao obrvu, zato toliko urimda prekrim pristojnost i otpustim ga? Pogledala sam ga otrije, a on je klimnuo glavom,naklonio se i izaao.Ostala sam sama sa neobinim prorokom.Nostradamus se ispravio i odstupio. U tom trenutku pogled mu je pao na prozor iprizor izvan njega; njegova nervoza je nestala i zamenila je mirna usredsreenost.Ah, ree, vie za sebe. Deca.Okrenula sam se i ugledala Eduara kako po travnatom delu dvorita tri za Margo imalim Navarom, uopte ne obraajui panju na pozive guvernante da uspori.Njegovo velianstvo, princ Eduar, rekla sam objanjavajui, voli da juri svoju mlausestru. Petogodinji Eduar je ve bio neobino visok za svoj uzrast.Dvoje mlaih, deai i devojica, izgledaju kao da su blizanci, a ja znam da to nijesluaj.To su moja kerka Margo i njen roak Anri od Navare. Zovemo ga Mali Anri iliponekad Navara, da ga ne zamenimo sa kraljem.Slinost je upadljiva, promrmljao je.Oboje imaju po tri godine, gospodine; Margo je roena trinaestog maja, a Navaratrinaestog decembra.Vezani sudbinski, ree on nepromiljeno, pa opet pogleda u mene.Oi su mu bile prevelike za njegovo lice, kao i moje, ali bistre, svetlosive. Bile sudetinjasto iskrene, a iza njihovog paljivog pogleda primetila sam neobinu nelagodnost.Ja sam imao sina, ree on zamiljeno, i erku.Htela sam da mu izrazim sauee i kaem da sam ve ula za to. Najbolji doktor uceloj Fracuskoj, proslavio se spasavajui mnoge bolesnike od kuge, samo da bibespomono gledao kako njegova deca i ena umiru od nje.Ali nisam dobila priliku, jer je nastavio. Ne elim da budem okrutan, madam,pominjui sopstvenu tugu pred Vama, kada ste u crnini; inim to samo da bih objasnio- -kako razumem prirodu Vae alosti. Nedavno sam saznao da tugujete zbog gubitka dvejudevojica. Nema vee tragedije od smrti deteta. Molim se bogu da ublai Vau i kraljevutugu.Hvala vam, gospodine Nostradamus. Hitro sam promenila temu, jer je njegovosaoseanje bilo tako iskreno, da sam se uplaila da u zaplakati ako kae jo neto. Molim

  • Vas, pokazala sam na stolicu preko puta moje i hoklicu koja je bila tu stavljena iskljuivozbog njega. Ve ste se dovoljno namuili zbog mene. Sedite, da vam kaem kad su decaroena.Suvie ste ljubazni, Vae velianstvo.Spustio se na stolicu i smestio bolno stopalo na hoklicu, i tiho zastenjao. Stavio je tappored sebe tako, da mu bude na dohvat ruke.Jesu li vam potrebni papir i pisaljka, gospodine?Potapao se po elu. Ne, zapamtiu. Ponimo, dakle, sa najstarijim. Dofin je roendevetnaestog januara 1544. godine. Da bih uradio tanu kartu, potrebni su mi...Sat i mesto, prekinula sam ga. Poto sam talentovana za raunanje, ve sam nauilada pravim karte, mada nisam bila sigurna u sopstvena tumaenja, a i preesto sam senadala da su pogrena.Naravno, nijedna majka ne bi to zaboravila. Fransoa je roen u zamku Fontenblo,nekoliko minuta posle etiri sata posle podne.Nekoliko minuta nakon... ponovio je, a prstom kojim se lupkao po elu, umesto daga masira, kao da je pokuavao da utisne injenicu u pamenje. Znate li minute? Tri,moda deset?Namrtila sam se, pokuavajui da se setim. Manje od deset. Naalost, bila samiscrpljena; nisam mogla biti preciznija.Nismo pominjali devojice, Elizabetu i Margo; po Salijskom zakonu, ena nije mogla dazauzme francuski presto. Sada je bilo vreme da preemo na naslednike, na arl-Maksimilijana, roenog dvadeset sedmog juna 1550. godine u Sen ermen en Laju i mogdragog Eduar-Aleksandra. On je bio roen godinu dana nakon arla, devetnaestogseptembra, dvadeset minuta posle ponoi.Hvala vam, madam kraljice, ree Nostradamus kada sam zavrila. Dobiete mojpun izvetaj u roku od dva dana. Neke pripreme sam ve uradio, s obzirom da su datumirodenja deaka opte poznati.Nije se pomerio da bi ustao, to bi se moglo oekivati. Sedeo je i gledao me mirno onimbistrim oima, a u tiini koja je usledila ja sam povratila hrabrost i glas.Sanjala sam rune snove, rekla sam.On kao da uopte nije bio iznenaen tim udnim priznanjem.Mogu li da budem iskren, madam? upitao je ljubazno. Pre nego to sam mogla daodgovorim, nastavio je, Vi imate astrologe. Nisam prvi koji pravi natalne karte vaoj deci.Uradiu ih, naravno, ali vi me niste pozvali samo zbog toga.Ne, priznala sam. Proitala sam Vau knjigu proroanstava.Proistila sam grlo i izrecitovala trideset peti kvatren, koji me je, kad sam ga prvi putproitala, oborio na kolena:Mladi lav savladae starog,U borbi na bojnom polju.Proboe mu oi u zlatnom kavezu,dve rane u jednoj rani,a onda e stari lav umreti okrutnom smru.Zapisujem ono to moram. Pogled gospodina Nostradamusa postao je suzdran.Ne tvrdim da razumem znaenje.Ali ja razumem. Nagnula sam se napred, ne mogavi vie da skrivam svoj nemir.Moj mu, kralj, je lav. Stariji. Sanjala sam... Ostala sam bez glasa, ne elei reima da

  • izrazim zastraujue vizije iz svoje glave.Madam, ree on neno. Mislim da se Vi i ja dobro razumemo, bolje nego to nasrazume ostatak sveta. Vi i ja vidimo stvari koje drugi ne vide. Previe toga za nae dobro.Okrenula sam se od njega i zagledala kroz prozor u vrt, gde su se Eduar, Margo i maliNavara jurili ispod zelene ivice, obasjani suncem. U mojim mislima, lobanje su bileraspoluene, a tela probodena; ljudi su padali i davili se u plimi krvi.Ne elim vie da vidim, rekla sam.Ne znam kako je znao. Moda je proitao na mom licu, kao to vidovnjak ita linije nadlanu; moda je ve konsultovao moje natalne zvezde i proitao u mom loe postavljenomMarsu. Moda je proitao u mojim oima, u blesku njihovog svesnog straha dok samizgovarala trideset peti kvatren.Kralj e umreti, rekla sam mu. Moj Anri e umreti premlad, stranom smru, ako sene desi neto to e to spreiti. Znate to, pisali ste o tome u ovoj pesmi. Kaite mi da sam upravu, gospodine, i da ete mi pomoi da uradim ta god je potrebno da to spreim. Mojmu je moj ivot, moja dua. Ako on umre, ja neu eleti da ivim.Tih davnih godina sam verovala da su moji snovi vezani samo za Anrija. Mislila samda bi njegova nasiina smrt bila neto najtee to bi moglo da zadesi mene, njegovenaslednike, Francusku.Sada je lako shvatiti koliko sam greila, i glupo se ljutila na prorokove mirne rei.Ja piem ono to Bog eli, madam kraljice. To se mora dogoditi; ja ne mislim da shvatamznaenje toga.Ako Vam je Bog poslao te vizije, morate pokuati da otkrijete zato je to uinio. To je vaaodgovornost.Imam odgovornost da sauvam kralja, rekla sam mu. Imam odgovornost prema naojdeci.Vae srce Vas je zavelo, rekao je i uzdrhtao kao da su ga zgrabile neke nevidljivekande. Kada je ponovo progovorio, to je bio drugaiji glas... glas koji nije bio sasvimljudski.Ta deca, promrmljao je i shvatila sam da ni najmranije tajne ne mogu ostati skriveneod njega. Pritisnula sam dlanom krvavi biser na svom srcu, kao da bih tim pokretommogla sakriti istinu.Ta deca, njihove zvezde su loe. Madam kraljice, ta deca ne bi trebalo da postoje.

    Deo IIFirenca, Italijamaj 1527. godineGlava prvaDan kada sam upoznala astrologa Kozima Ruerija, jedanaesti maj, bio je lo.Osetila sam to u praskozorje, po zvuku kopita na ulinoj kaldrmi, ispred kue. Ve samustala i obukla se, i htela da siem, kad sam zaula neku buku. Digla sam se na prste iprovirila dole kroz otvoren prozor svoje sobe.Napolju, na irokoj Larga ulici, Paserini je obuzdavao svog konja koji je zapenio,praen desetinom naoruanih ljudi. Bio je u svojoj crvenoj kardinalskoj odei, s tim to jezaboravio eir, ili mu je on spao za vreme divljeg jahanja, a njegova seda kosa kicoki jeleprala. Izbezumljeno je vikao da mu konjuar otvori kapiju.

  • Pourila sam do stepenita i stigla u prizemlje istovremeno kada i tetka Klarisa.Ona je bila lepa ena, te godine pred svoju preranu smrt, delikatna kao neka odBotielijevih Gracija. Toga jutra bila je odevena u haljinu od ruiastog baruna i imalaprozraan veo preko kestenjaste kose.Ali nije bilo niega delikatnog u raspoloenju tetke Klarise. Moj roak Pjero je estogovorio da je njegova majka 'najsnaniji mukarac u porodici'. Nikome ona nije poputala,a najmanje etvorici svojih sinova ili muu, Filipu Strociju, monom bankaru. Imala jeotar jezik i brzu ruku, i nije oklevala da udari ni jednim, ni drugim.A tog jutra je bila namrtena. Kada me je ugledala, sagnula sam glavu i oborila pogled,jer tetka Klarisa se nije mogla pobediti.U osmoj godini, bila sam nezgodno dete. Majka mi je umrla devet dana posle mogroenja, a est dana kasnije i moj otac. Na sreu, majka mi je ostavila veliko bogatstvo, aotac titulu vojvotkinje i pravo da vladam Firencom.Te injenice su navele tetku Klarisu da me dovede u palatu Medii i pripremi za mojusudbinu, s tim to je naglasila da predstavljam teret. Sem njenih sinova, morala je davaspitava i brine o jo dva siroeta porodice Medii, mog polubrata Alesandra i roakaIpolita, vanbranog sina, brata mog dede ulijana de Mediija.Kada je Klarisa stala pored mene, zauo se glas odozdo, sa ulaza: kardinal Paserini,privremeni Firentinski namesnik, razgovarao je sa jednim slugom. Iako nisam razumelanjegove rei, njegov glas je jasno prenosio poruku: katastrofa. Siguran i udoban ivot kojisam delila sa rodbinom u kui naih predaka bio je pri kraju.Dok je to sluala, izraz straha prede preko Klarisinog lica, ali ga odmah zameni njenauobiajena vrstina. Pogledala me je suenih oiju, ispitujui jesam li primetila njentrenutak slabosti i pretei mi ako jesam.Idi odmah dole, u kuhinju. Ne stoj i ne razgovaraj ni sa kim, naredila je.Posluala sam je i sila, ali ubrzo sam shvatila da sam suvie nervozna da bih jela.Umesto toga, pola sam do velikog hola, gde su tetka Klarisa i kardinal Paserini vodiliustar razgovor. Glas njegove eminencije bio je priguen, ali sam shvatila ponekuemotivnu re tetke Klarise:Glupane.ta je taj idiot, Klement oekivao?Njihov razgovor odnosio se na papu, roenog kao ulio de Medii, iji je uticajpodravao mo nae porodice. I kao dete razumela sam politiku dovoljno da bih znala da- -se moj daleki roak, papa, ne slae sa svetim rimskim imperatorom Karlom, ije su trupeosvojile Italiju; Rim je bio u posebnoj opasnosti.Odjednom, vrata se otvorie i pojavi se Paserini, dozivajui Ledu, robinju tetke Klarise.Kardinal je bio siv u licu i zadihan, a uglovi usna su mu bili sputeni od uzbuenja.Saekao je u dovratku sa izrazom ozbiljne urbe dok se Leda nije pojavila, pa joj naredioda dovede strica Filipa, Ipolita i Alesandra.Nekoliko trenutaka kasnije, dovedeni su Ipolito i Sandro. Klarisa je verovatno dola istajala pored vrata, jer sam ula kako sasvim jasno govori nekome u holu:Potrebni su nam ljudi, svi koji hoe da se bore. Dok ne saznamo koliko ih ima, moramo bitioprezni. Skupi ih to vie do veeri, pa doi kod mene. U glasu joj se oseala neobinauzdranost. I poalji Agostina po astrologovog sina, odmah.ula sam kako je moj tea Filipo tiho potvrdio i udaljio se, pa su se vrata opet zatvorila.

  • Saekala sam nekoliko minuta, uzaludno pokuavajui da shvatim zvuke koji su se uli izte prostorije; poto nisam uspela, pola sam prema stepenitu koje vode do deijih soba.estogodinji Roberto, Klarisino najmlae dete, dotrao je prema meni, cvilei i lomeiruke. Oi su mu bile vrsto stisnute; jedva sam ga uhvatila i spreila da me obori.Bila sam mala, a Roberto je bio jo mlai. Mirisao je na vruinu i pomalo na ustajaoznoj; obrazi su mu bili crveni i oroeni suzama, a devojaki dugaka kosa lepila mu se zavlani vrat.U tom trenutku iza njega pojavila se dadilja. inevra je bila jednostavna, neuka ena,odevena u pamunu haljinu, sa belom keceljom, i kosom umotanom u maramu. Togajutra, medutim, inevrina marama i ivci su bili u neredu; pramen plave kose padao jojje preko lica.Roberto me udari nogom i vrisnu. Pusti me! Udarao je svojim malim pesnicama, ali jasam okrenula glavu i vrsto ga drala.ta je bilo? Zato se uplaio? upitah inevru dok se pribliavala.Dolaze po nas! dreknu Robert, otresajui suze i pljuvaku. Dolaze da nas povrede!inevra, nema od straha, jedva je progovorila: Neki ljudi su na kapiji.Kakvi ljudi?, upitala sam.Poto inevra nije odgovorila, otrala sam do prostorije za dadilje, koja je gledala nakonjunicu i kapiju, okrenutu prema Larga ulici. Privukla sam hoklicu do prozora, popelase na nju i otvorila kapke.Konjunica se nalazila zapadno od kue; na severu je bila masivna gvozdena kapija,koja je spreavala ulaz neeljenih posetilaca.Bila je zatvorena i zakljuana; kod nje su, sa unutranje strane, stajala trojica naihnaoruanih straara.Na drugoj strani kapije sa iljcima, na ulici, odvijao se iv saobraaj; grupadominikanskih kaluera koji su ili peice iz oblinjeg San Marka, kardinal u svojojpozlaenoj koiji, trgovci na konjima. Prolazili su i Robertovi ljudi, moda dvadeset njih utim ranim satima, pre nego to se Paserinijeva vest proirila Firencom. Neki su stajali sastrane u Larga ulici, a drugi ispred gvozdene kapije, kod konjunice. Zurili su prema naojkui sokolovskim pogledima, oekujui da se pojavi plen.Jedan od njih veselo uzviknu prema prolaznicima. Jeste li uli? Papa je pao! Rim je uimperatorovim rukama!Na glavnom ulazu u palatu vijorio se barjak sa grbom Mediija, tako ponosno noencelim gradom: est crvenih kugli, est palle, u redovima na zlatnom titu. Palle, palle! bilaje naa parola i naih simpatizera, dok su dizali maeve u nau odbranu.Dok sam gledala, ovek koji farba vunu, ruku i poderane tunike umrljane tamnoplavom bojom, popeo se na ramena svojih drugara i skinuo barjak uz uzvike odobravanja.Trei ovek je dodirnuo barjak bakljom i zapalio ga. Prolaznici su usporavali i gledali.Abaso le palle! uzviknuo je ovek koji farba vunu, a oni oko njega su prihvatili uzvik.Dole kugle! Smrt Mediiju!Usred te gungule, gvozdena kapija se odkrinula i Agostino, potrko tetke Klarise,neprimetno se izvukao napolje. Ali kada se kapija uz odjek iza njega zatvorila, nekolikoljudi je bacilo kamenje za njim. On je pokrio glavu rukama i pobegao, izgubivi se meuprolaznicima.Ja sam se nagnula jo vie kroz prozor. Kroz tanak pramen dima koji se dizao izzapaljenog barjaka, ovek koji je farbao vunu me je primetio; lice mu se zacrvenelo od

  • mrnje. Da je mogao da dosegne do prozora, uhvatio bi me, nedunu osmogodinjudevojicu, i razbio mi glavu o plonik.Abaso le palle! viknuo je prema meni.Povukla sam se. Nisam mogla da otrim kod Klarise da potraim utehu, ne bi mi jepruila ni da je bila slobodna. Traila sam svog roaka Pjera; on se nije plaio niega, akni svoje opasne majke... i bio je jedini kome sam verovala. Poto nije bio u uionici zadeake, na asovima, pourila sam u biblioteku.Kao to sam i oekivala, Pjero je bio tamo. On je, kao i ja, bio nezasit uenik i estotraio od svojih nastavnika vie nego to sami znaju, to je za posledicu imalo to, da smose esto viali sagnuti nad knjigom. Za razliku od mene, bio je nezreo esnaestogodinjak,jo uvek aneoskih obraza, kratke kose i divnog detinjastog temperamenta. Verovala sammu vie nego bilo kome drugom i oboavala ga kao brata.Pjero je sedeo na podu, s prekrtenim nogama, mirkajui dole, prema tekoj knjizikoja mu je bila otvorena u krilu, potpuno smiren i obuzet njome. Digao je pogled premameni i odmah nastavio da ita.Rekla sam ti jutros za Paserinijev dolazak, rekla sam. Vesti su vrlo loe. PapaKlement je pao.Pjero mirno uzdahnu i ispria mi pripovest o tekoj situaciji u kojoj se Klement nalazio,koju je uo od kuvara. U Rimu, jedan tajni prolaz vodi od Vatikana do tvrave poznatekao kastel Sent'Anelo. Pobunjenici cara Karla pridruili su se borcima protiv Mediija inapali papsku palatu. Zateen nespreman, papa Klement je spasio ivot bekstvom,leprajui odorom kao uplaena golubica, tim prolazom do tvrdave. Tu je upao u klopku ibio opkoljen vojnicima koji su mu se rugali.Pjero se uopte nije uznemiravao zbog svega toga.Uvek smo imali neprijatelje, rekao je. Oni ele da oforme sopstvenu vladu. Papa jeuvek znao za njih, ali majka kae da je postao nepaljiv i nije prepoznao jasne znakenevolje. Upozoravala ga je, ali Klement nije sluao.Ali ta e biti sa nama? upitala sam nervozno, jer mi je glas drhtao. Pjero, neki ljudinapolju spaljuju na barjak! Viu da treba da umremo!Makice, ree on tiho i posegnu za mojom rukom. Pustila sam da me povue dole, dasednem pored njega, na hladni mermer.Oduvek smo znali da e odmetnici pokuati da iskoriste neto kao ovo, ree Pjeroteei me, ali nisu oni dovoljno organizovani. Bie im potrebno nekoliko dana da reaguju.Mi emo do tada otii u neku od naih seoskih vila, pa e majka i Paserini odluiti ta da seradi.Odmakla sam se od njega. Kako emo stii do sela? Masa nas nee pustiti ni daizaemo iz kue!- -Makice, rekao je on, zadirkujui me neno, to su obini smutljivci. Kad se smrkne,umorie se i otii.Pre nego to je rekao jo bilo ta, upitala sam ga, Ko je astrologov sin? Tvoja majka jeposlala Agostina po njega.Zamislio se, poinjui iznenaeno da shvata. To e biti najstariji sin gospodinaBenoca, Kozimo.Odmahnula sam glavom, pokazujui svoje neznanje.Ruerijevi su uvek bili astrolozi Mediija, objasnio je Pjero. Gospodin Benoco je

  • savetovao Lorenca Velianstvenog. Kau da je njegov sin nekakav neobian, vrlo moanprorok. Drugi tvrde da su to samo glasine koje protura gospodin Benoco, da bipotpomogao porodini posao.Prekinula sam ga. Ali tetka Klarisa ne veruje mnogo takvim stvarima.Ne, rekao je on zamiljeno. Kozimo je napisao majci pismo pre vie od nedeljudana. Ponudio joj je svoje usluge; rekao je da su na pomolu ozbiljne nevolje i da e joj bitipotrebna njegova pomo.Bila sam zainteresovana. ta je ona uradila?Zna majku. Odbila je da odgovori, jer je bila uvreena zbog toga to tako mladovek, deak, rekla je, misli da e joj biti potrebna pomo takvih kao to je on.Otac Domeniko kae da je to avolji posao.Pjero je prezrivo pucnuo jezikom. Magija nije zlo, ako ne namerava njome dapovredi nekoga, nije ni praznoverica, nego nauka. Moe se koristiti za pravljenje lekova, ane otrova. Evo. Ponosno je digao veliku knjigu u svom krilu, da bih mogla da vidim njenekorice. itam Fiina.Koga?Marsilija Fiina. On je bio tutor Lorencu Velianstvenom. Stari Kozimo ga je najmio daprevede stari drevni tekst o magiji Corpus Hermeticum. Fiino je bio sjajan, a ovo je jedan odnjegovih najboljih radova. Pokazao mi je naslov: De Vita Coelitus Comparanda.Sticanje ivota od nebesa, preveo je. Fiino je bio izvanredan astrolog i shvatao je daje magija prirodna sila. Zagrejavao se. Sluaj ovo... Prevodio je zastajkujui sa latinskog.Koristei tu mo zvezda, magovi su prvi oboavali malog Hrista. Dakle, zato se plaitiimena Magus, koje je u skladu sa Jevaneljem?Znai, sin tog astrologa dolazi da nam pomogne, rekla sam. Pomo boijih zvezda."Da. Pjero ohrabrujue klimnu glavom. ak i da ne dolazi, ipak bi bio u redu. Majkamoe da se ali, ali samo emo otii u selo dok opet ne bude bezbedno.Dozvolila sam sebi da prihvatim uveravanje - privremeno. Na podu biblioteke,uurila sam se pored svog roaka i sluala ga kako ita latinski. Tako smo ostali dok serobinja tetke Klarise, Leda - bleda, namrtena i u poodmakloj trudnoi - nije pojavila navratima.Tu ste. Mahnula je nestrpljivo. Hajde odmah, Katarina. Madona Klarisa eka.Astrolog je bio visok i mrav osamnaestogodinji mladi, slobodno reeno, ali je nosiosivu tuniku i imao ozbiljan stav gradskog dostojanstvenika. Njegova gruba koa bila jebolesno bleda, a kosa tako crna, da je davala plav odsjaj; eljao je pravo nazad, otkrivajuitako otar pic kose na elu. Oi su mu bile jo tamnije i bilo je u njima neto starinsko ipronicljivo, to me je oaravalo i plailo. Bio je ruan: imao je veliki, kukast nos,nesrazmerne usne i velike ui. Ali ipak, nisam elela da skrenem pogled. Zurila sam unjega, kao glupo bezobrazno dete.Tetka Klarisa je rekla: Stani tamo, na svetlo, Katarina. Ne, ne klanjaj se, samo stanimirno. Ledo, zatvori vrata za sobom i saekaj u holu da te pozovem. Neu da meprekidaju. Zvuala je rastrojeno i neobino tiho.Leda je zabrinuto pogledala gospodaricu, pa tiho izala i zatvorila vrata. Ja sam stala ukrug svetlosti, nekoliko koraka od Klarise, koja je sedela pored ugaenog kamina. Mojatetka je bila verovatno najuticajnija ena u Italiji i dovoljno stara da tom mladiu budemajka, ali njegovo prisustvo, smirenog i usredsreenog kao zmija pred napad, bilo je jomonije, pa ga se ak i Klarisa, odavno naviknuta na drutvo pape i kraljeva, plaila.

  • Ovo je ta devojica, rekla je. Prosta je, ali uopteno posluna.Dona Katarina, ast mi je da Vas upoznam, rekao je posetilac. Ja sam KozimoRueri, sin astrologa, gospodina Benoca.Pojava mu bee odbojna, ali glas lep i dubok. Mogla sam da zatvorim oi i sluam gakao muziku.Mislite o meni kao doktoru, rekao je gospodin Kozimo. eleo bih da izvrim kratakpregled Vae osobe.Hoe li boleti? upitala sam.Gospodin Kozimo se osmehnu malo ire, otkrivajui rune gornje zube. Ni najmanje.Jedan deo sam ve zavrio; vidim da ste vrlo niski za svoje godine, a Vaa tetka kae i daste retko kad bolesni. Da li je to tano?Da, odgovorila sam.Stalno trkara po vrtu, rekla je Klarisa tiho. Jae poput deaka. U etvrtoj godininismo mogli da je odvojimo od konja.Mogu li...?" Gospodin Kozimo je uljudno zastao. Moete li malo da zadignete suknje,da vam pogledam noge, Katarina?Spustila sam pogled u nelagodnosti i zbunjenosti, ali povukla rub haljine prvo iznadzglobova, pa na njegovo ljubazno ohrabrenje, do kolena.Gospodin Kozimo je odobravajui klimnuo glavom. Vrlo snane noge, kao to bi se ioekivalo.I butine, rekla sam, sputajui suknje. Uticaj Jupitera.On se, zainteresovan, bledo osmehnuo i spustio lice do moga. Prouavali ste testvari?Samo malo, rekla sam. Nisam mu kazala da sam samo sluala kada je Pjero itaoFiinov tekst o Jupiteru.Tetka Klarisa se umeala odsutnim glasom. Ali njen Jupiter je u gubitku.Gospodin Kozimo nije svoj prodorni pogled skidao sa mene. U Vagi, u treoj kui. Aliima naina da se ojaa.Usudila sam se da postavim pitanje. Onda su vama poznate moje zvezde, gospodineKozimo?Malo sam se zainteresovao za njih, odgovorio je. One nude mnotvo izazova imogunosti. Mogu li da pitam kakve mladee imate?Imam dva na licu.Gospodin Kozimo se sagnuo, tako da mi se sasvim pribliio. Pokaite mi ih,Katarina.Sklonila sam svoju kosu braon boje sa desnog obraza. Ovde i ovde. Pokazala sam muslepoonicu na rubu linije kose i taku izmeu vilice i uva.On je otro uzdahnuo i ozbiljnog izraza se okrenuo tetki Klarisi.Je li to loe? upitala je ona.- -Nije nepopravljivo, rekao je on. Sutra u doi u isto vreme, s talismanima i travamaza njenu zatitu. Morate ih koristiti strogo potujui moja uputstva.I za mene, rekla je Klarisa hitro, i moje sinove, a ne samo za nju.Astrologov sin je brzo pogledao. Naravno. Za sve koji oseaju potrebu. U glasu muse ula pretnja. Ali takve stvari ne donose korist ako se ne koriste tano po receptu, iiskljuivo za onoga, kome su namenjene.

  • Klarisa je uplaeno spustila pogled, i bila besna na sebe zbog toga. Naravno,gospodine Kozimo.Dobro, rekao je on i naklonio se za oprotaj.Bog neka je sa Vama, dona Klarisa, rekao je ljubazno. I sa Vama, dona Katarina.Promrmljala sam dovienja, dok je on odlazio prema vratima. Bilo je udno gledatimladia koji se kree kao starac. Mnogo godina kasnije on e priznati da je tada imaopetnaest godina. Upotrebio je mo transformacije, rekao je, da bi izgledao starije, znajuida ga Klarisa uopte ne bi sasluala.im je astrolog odmakao dovoljno da ne moe uti, tetka Klarisa je rekla, ula samprie o ovome, najstarijem sinu gospodina Benoce. Pametan je, tano, pametan zaprizivanje duhova i pravljenje otrova. ula sam da mu je otac oajan.On nije dobar ovek? upitala sam plaljivo.On je zlo. Sada nuno zlo. Spustila je glavu na ruke i poela da masira slepoonicu.Sve se raspada. Rim, papstvo, sama Firenca. Samo je pitanje vremena kad e se vestproiriti po gradu. A onda... sve e otii do avola. Moram da odluim ta da radim pre...Uinilo mi se da sam ula jecaj, ali se sabrala i odmah otvorila oi. Idi u svoju sobu iui gradivo. Danas nee biti nastave, ali budi tiha. Neu tolerisati nikakvu buku."Prola sam kroz veliki hol. Umesto da postupim po tetkinom uputstvu i poem gore,izletela sam u dvorite. Ugledala sam astrologovog sina, kako uri prema vrtovima.Uzviknula sam, Gospodine Kozimo! Saekajte!Stao je i okrenuo se prema meni. Imao je izraz kao da je to oekivao i da se zabavlja, jerje sasvim normalno oekivao da ugleda zadihanu osmogodinju devojicu koja tri premanjemu.Katarina, rekao je, neobino prisno.Ne moete da odete, rekla sam. Neki ljudi napolju ele nau smrt. ak i akoslobodno izaete napolje, nikako neete moi da se vratite.On se sagnuo i pogledao me sa moje visine. Ma, izai u slobodno, rekao je. Ivratiu se sutra. Kad doem, morate da me doekate sami u dvoritu ili u vrtu. Treba darazgovaramo o nekim stvarima, o nekim nezgodnim tajnama. Ali ne danas. Vreme nijepovoljno.Dok je govorio, pogled mu je otvrdnuo, kao da posmatra udaljenu, ali sve bliuopasnost. Ispravio se i rekao, Ali nita loe nee se desiti. Ja u se pobrinuti za to.Razgovaraemo sutra. Neka Vas bog uva, Katarina.Okrenuo se i otiao.Pourila sam za njim, ali iao je bre nego to sam ja mogla da trim. Za nekolikosekundi stigao je do ulaza u konjunicu, u vidokrug velike kapije prema Larga ulici. Jasam, uplaeno, stala.Palata je predstavljala utvrenje debelih kamenih zidova; na glavnom ulazu stajala sunepropusna metalna vrata, postavljena u sredite zgrade. Na zapadu su bili vrtovi ikonjunica, vidljivi sa ulice kroz gvozdenu kapiju na severu, koja je poinjala tamo gde sezavravala citadela.Unutar te kapije, sedmorica naoruanih straara budno su motrila narod sa drugestrane debelih gvozdenih reetaka. Kada sam poslednji put provirila kroz prozor naspratu, kod zapadne kapije bilo je samo est straara. Sada je oko dvadeset pet seljaka itrgovaca stajalo i zurilo u straare.Konjuar je dodao gospodinu Kozimu uzde sjajne crne kobile. Ugledavi astrologa,

  • neki u masi su zviznuli. Jedan od njih je bacio kamen, koji se odbio od gvozdene reetke ipao nekoliko koraka od mete.Gospodin Kozimo je mirno poveo svoju kobilu do kapije. Ona je udarala kopitama iokrenula se od onih koji su ekali, kad je jedan od njih uzviknuo: Abaso le palle!ta je, doviknuo je drugi, jesu li te doveli da popui kardinalu k...c?I mediijevska muda! Abaso le palle!Gungula je uznemirila ostale, koji su gledali sa druge strane ulice, pa sada pourili dase pridrue ovima kod kapije. Uzvici postadoe glasniji.Abaso le palle!Abaso le palle!Ljudi su mahali pesnicama po vazduhu i gurali ruke kroz reetke, pokuavajui dazgrabe one sa druge strane. Kobila je njitala i irila oi, pokazivajui beonjae.Gospodin Kozimo nije ni na trenutak ustuknuo. Dostojanstven i nepopustljiv, iao jeprema metalnim reetkama kroz kiu kamenia. Niko ga nije pogodio, ali nai straarinisu bili te sree; psovali su, pokuavajui da zatite lica. Jedan od njih je pourio do kapijei povukao teku gvozdenu rezu nazad, dok su ostali izvukli maeve i formirali zatitni zidispred gospodina Kozima.Straar koji je povukao rezu osvrnuo se preko ramena prema gostu koji je odlazio.Ludi ste, gospodine, rekao je. Rastrgnue vas.Ja sam istrala iz svog skrovita i potrala prema gospodinu Kozimu.Nemojte ga dirati! doviknula sam okupljenima. On nije jedan od nas!Gospodin Kozimo je pustio uzde svoje uznemirene kobile i klekao da bi me uhvatio zaramena.Idite unutra, Katarina. Rekao je Katerin, moje ime stranim jezikom. Znam ta radim.Biu bezbedan.Dok je to izgovarao, jedan kameni me je okrznuo po ramenu. Trgla sam se; gospodinKozimo je video taj udarac. I njegove oi...Pogled avola, htela sam da kaem, ali moda je bolje nazvati ga pogledom Boga. Jeravo moe da vara i provocira, ali samo Bog deli smrt i samo On moe da osudi oveka navenu patnju.Taj pogled sam videla u Kozimovim oima. On je sposoban, zakljuila sam, bez imalogrie savesti, za ubistvo bez trunke aljenja. Ali nije me taj pogled uznemirio. Bila je toinjenica da sam ga prepoznala i uprkos tome oseala njegovu privlanost; injenica dasam to znala i nisam htela da se okrenem od njega.Okrenuo se prema masi sa neizmerno zlim pogledom. Odjednom, kia kamenia jeprestala. Poto su svi uutali, on je uzviknuo glasno i jasno:Ja sam Kozimo Rueri, astrologov sin. Udarite je jo jednom ako se usuujete.Nita vie nije reeno. Mranog pogleda gospodin Kozimo je uzjahao svoju kobilu, astraar je uz kripu otvorio kapiju. Astrolog je izjahao, a masa se razdvojila da ga propusti.Kapija se zatvorila uz tresak i straar je vratio rezu na mesto. Izgledalo je kao da je tobio neki znak: masa je opet oivela i nastavila da gaa straare kameniima i pogrdama.- -Ali astrologov sin je proao nepovreen, uzdignute glave, stava sigurnog isamouverenog. Dok su ostali opet usmerili panju na kapiju palate, on je odjahao i ubrzomi nestao iz vidokruga.Glava druga

  • Moja seanja na Firencu zamagljena su uasom, naklonou, razdaljinom i vremenom,ali neki utisci iz te davne prolosti ostali su jasni. Kao prvo, zvonjava crkvenih zvona:budila sam se, jela i molila uz pesme iz katedrale San Lorenco, u kojoj lee kosti mojihpredaka; Santa Marija del Fjore, sa ogromnom kupolom; San Marka, u kome je nekadaiveo ludi kaluer Savonarola. Jo uvek se seam dubokog 'mukanja' zvona, zvanog'Krava', koje je visilo u velikoj Palati dela Sinjorije, seditu firentinske vlade.Seam se i prostorija svog detinjstva, a naroito porodine kapele. Na zidovima iznaddrvenih klupa za lanove hora, moji preci su jahali velianstveno nakiene konje naGocolijevom remek-delu Povorka mudraca. Taj mural se protezao preko tri zida. Mojumatu je privlaio istoni zid, koji je pripadao mudracu Gasparu; on je vodio ostale poslevienja vitlejemske zvezde. Moji preci su jahali odmah iza njega, u zaslepljujuimnijansama tamnocrvene, plave i zlatne boje.Taj mural je bio naruen u vreme Pjera Kostobolnog. On je jahao tik iza Gaspara. Mojukundeda je bio ozbiljan, povuen ovek etrdesetih godina i jahao je ispred svog oca,starog, ali jo uvek lukavog Kozima. Njegov sin, Lorenzo Velianstveni iao je za njima.On je tada imao samo jedanaest godina i bio obian deak, izboene donje usne i vrlokukastog nosa. Ali bilo je neega lepog u njegovom dignutom pogledu i njihovoj bistroj,usredsreenoj inteligenciji, zbog koje sam poelela da mu dodirnem obraz. Ali bio jenaslikan na zidu, izvan mog domaaja. Mnogo puta sam se penjala na klupe za hor kada jekapela bila prazna, ali mogla sam da dohvatim samo donju ivicu freske. esto su migovorili da razmiljam brzo kao to je i on, pa sam zato i oseala da smo nekako bliski.Njegov otac je umro kada je on bio mlad, ostavljajui mu grad da njime vlada; nedugozatim, njegov brat, koga je oboavao, bio je ubijen i on je tako ostao potpuno sam.Ali Lorenco je bio pametan. Njegov deaki pogled bio je trezven i smiren. I nije biouperen u njegovog oca, Pjera, ni u dedu, Kozima, ve direktno u zlatokosog Gaspara,mudraca koji je pratio zvezdu.Mladi Lorenco me je gledao odozgo te veeri, dok su zvona pozivala na veernjuslubu. Tea Filipo je bio odsutan, ali Klarisa je bila tu i napet izraz njenog lica se opustiopod tankim, crnim velom. Mrmljala je molitve s jednim otvorenim okom, bacajui njegovjednostruki pogled iza sebe, prema otvorenim vratima. Izgledalo je da se za vremerazgovora sa gospodinom Kozimom uzdrava, ali kasnije se sabrala i opustila.Sa njene desne strane sedeo je moj roak Ipolito, visok i prav, jer se u poslednje vremerazvio u pravog mukarca. Bio je potamneo u lovu, a putao je i jareu bradicu i brie,koji su isticali njegove tamne oi, i inili ga strahovito privlanim. Bio je ljubazan premameni, ipak je trebalo jednog dana da se venamo i zajedno vladamo Firencom, ali tada jeimao osamnaest godina i poeo je da primeuje ene. A ja sam bila povuena devojica.Dve godine mlai Alesandro, sedeo je pored njega i irom otvorenih oiju mrmljaomolitve. Moj polubrat, Sandro, sin afrike robinje, imao je guste, crne obrve, pune usne iuzdrano ponaanje. Bez obzira koliko dugo sam posmatrala jake, naglaene crte njegovoglica, nisam uspela da primetim ni nagovetaj naeg zajednikog porekla. Sandro je bio- -sasvim svestan da ne poseduje fiziku lepotu i arm svog starijeg roaka Ipolita. Njihovodnos je bio takmiarski, iako su bili nerazdvojni, vezani svojim posebnim statusom.U kapeli, inevra se molila tik do Klarise, zatiena malim Robertom, a zatim iLeonom i Tomasom, pa i mojim dragim Pjerom. ak i on, koji je ranije otklanjao mojestrahove, postao je tih i zamiljen dok se masa okupljala ispred nae kapije.

  • Ne seam se ba dobro onoga to se deavalo te veeri, samo snanog alta tetke Klarisedok smo pevali psalme i svetenikovog treperavog tenora kojim je predvodio Kyrie eleison.Upravo je otpoeo blagosiljanje, kad se tetka Klarisa naglo okrenula. Napolju, uhodniku, stajao je tea Filipo sa kapom u rukama.On je bio namrten ovek upalih obraza i kratko oiane sede kose, u stilu rimskihsenatora; uhvativi Klarisin pogled, namrtio se jo vie. Ona brzo mahnu inevri: Idi, idi.Povedi i decu. Pokazala je glavom prema Ipolitu i Aleksandru. Povedi i njih.Svetenikova ruka presee vazduh horizontalno, zavravajui nevidljivi krst. I on jevideo masu na kapiji i urno izaao kroz vrata pored oltara.Klarisa se pomerila sa strane, putajui inevru da povede moje roake premavratima. Istovremeno, tea Filipo ue u kapelu. Ja sam, kao poslednja od dece, zaostala.Sandro je pokorno iao za ostalima, ali Ipolito se izdvojio iz grupe i stao ispred Klarise.Ja u ostati, rekao je. Filipo nosi vane vesti, zar ne?Klarisin pogled postao je stroiji, to je primoralo inevru da bre potera decu napolje.Sagnula sam se iza klupe za hor, elei da ujem vesti tee Filipa.Evo, ovako, ree Filipo, priavi svojoj eni. Ipolito, potreban mi je trenutak nasamosa njom. Saekao je da inevra izvede ostale deake iz kapele. ue sve u pravomtrenutku.Ipolito je otro gledao tetku, pa teu. Sada je pravi trenutak. Mirno sam gledao kakoPaserini razdvaja ljude. Nemam vie strpljenja. Uzdahnuo je. Shvatio sam da steokupljali vojnu pomo. Kako stojimo?Nalazimo se u sloenoj situaciji, ree Filipo. I kazau ti sve to sam saznao veeras.Ali, prvo u nasamo razgovarati sa mojom enom.Jedan dugi trenutak on i Ipolito su se gledali; tea Filipo je bio vrst kao stena. Ipolitonajzad popusti uz glas gaenja, pa se okrenuo i udaljio za ostalima.Filipo je poveo Klarisu do klupe. Seo je pored nje, a ona je digla veo i rekla sa bolom:Tako. Znai, izgubljeni smo.Filipo je klimnuo glavom.Klarisa ljutito skoi na noge. Ve su nas napustili? U glasu joj se oseao bes, kao irazoaranje. Ve je znala kakve vesti e Filipo doneti, ali se ipak oajniki, tajno nadala, dato nee biti onakve kakve oekuje.Filipo je ostao da sedi. Boje se. Bez Klementove podrke...Prokleti bili! Kada je Filipo posegao za njenom rukom, ona je otresla. Kukavice!Prokleti bili i car i Paserini, proklet bio i papa!Klarisa, ree Filipo otrije. Kada je sada uhvatio za ruku, nije se odupirala, ve sestropotala na klupu.Lice joj se iskrivilo u gru tuge i odjednom joj suze, dijamanti na svetlu svea, orosieobraze i grudi. Nemogue se dogodilo: tetka Klarisa je zaplakala.Prokleti bili svi, rekla je. Sve su to budale, do jednoga. Kao i moj otac, koji je izgubioovaj grad iz iste gluposti. A sad u ga i ja izgubiti.Filipo joj je stavio ruku na rame i strpljivo ekao da se smiri. Zatim joj je obrisao suze itiho upitao, Hoe li onda razgovarati sa njima?Ona kratko, bespomono mahnu rukom. ta drugo mogu? Uzdahnula je duboko, papruila ruku i pomilovala Filipa po obrazu sa blagim, gorkim osmehom. On je uzeo zaruku i poljubio sa iskrenom nenou.Klarisin osmeh odjednom nestade. Pregovarau samo sa Kaponijem lino, ree ona.

  • Mora da ga nae veeras, sutra ujutru e biti prekasno. Do tada e se ve desitikrvoprolie.Veeras, ponovi Filipo. Potrudiu se.Sreemo se pod mojim uslovima, ree Klarisa. Napisau to; ne elim nikakvenesporazume. Pogleda je Filipa znaajno. Ti ve zna moj uslov.Klarisa, ree on, ali ona mu stavi prst na usta.Nee me povrediti, Lipo. Oni ne ele mene. Kad sve bude gotovo pridruiu vam se.Neu te ostaviti bez zatite, ree Filipo.Imau je, uzvrati ona. Najbolju, bolju i od vojske. Sutra dolazi astrologov sin,astrolog Kozimo. Videu se sa njim pre nego sa Kaponijem.Filipo se tre. Kozimo Rueri? Benocov crni momak?On je znao, Lipo. Znao je sat i dan kad e Klement pasti. Pokuao je da me upozori prenekoliko nedelja, ali nisam htela da ga sasluam. Pa, sada hou.Klarisa, kau da on priziva demone, da...Znao je sat i dan, prekinula ga je. Ne mogu da odbijem takvog saveznika.Filipo je i dalje bio uznemiren. Ipak u se pobrinuti da ima najbolje ljude inaoruanje.Klarisa ga je pogledala hladnim, lukavim osmehom. Imam najbolje mogueosiguranje, Lipo. Drim naslednike. Ustala je i uzela mua za ruku. Doi. Potrebni su mipero i papir. Kaponi mora dobiti moje pismo veeras.Tea Filipo je poao napolje za njom. Ja sam se izvukla iz svog skrovita, ali sam ostalau kapeli.On je znao. Znao je sat i dan.Da je gospodin Kozimo uspeo da ubedi Klarisu u svoje saznanje nekoliko nedeljaranije, da li bi papa Klement bio upozoren? I dalje: da je moja majka bila upozorena da eporoaj sa mnom biti teak, zar ne bi ranije konsultovala doktora? Da li je moj otac mogaobiti upozoren da proveri svoje zdravlje? Da li su ivoti njih oboje mogli biti spaseni?Naravno da bi bog eleo da spasi papu i moje roditelje. Naravno da ne bi osudiouplaeno dete, zbog toga to trai bezbednost, ak i ako se ona nalazi u rukama ovekakoji govori sa avolima.Treba da razgovaramo o nekim stvarima, o nekim nezgodnim tajnama.Zurila sam gore, u Gaspara, kralja istoka, mladog i slavnog, na svom belom konju. Alinije dugo drao moju panju; privukao me je deak Lorenco, runo, usamljeno, sjajno dete,prisiljeno sudbinom da postane lukavo pre vremena. Lorenco, koji je ignorisao sve ostale izagledao se samo u proroka.Sledeeg jutra, probudili su me zvuci domainstva, nepodnoljivo budnog, alipriguenog. Uobiajena pesma glasova sluinadi pretvorila se u kratke apate; njihovikoraci bili su tihi. Nisam ula ak ni kuvara i devojku koja pere sudove kako lupajuposuem u kuhinji.inevra me je na brzinu obukla i otila. Trebalo je da siem pravo dole, na doruak, aliznala sam da su sobarice ve zauzete svojim poslovima, pa sam otila u njihovu praznusobu. Privukla sam hoklicu do prozora, popela se na nju i pogledala dole.- -Sastav okupljenih se promenio. Prethodnog dana su tu bili nenaoruani trgovci iseljaci. Danas su bili ljudi plemenitog roda, sa kratkim maevima na bedrima; stajali su udisciplinovanim formacijama, inei barikadu oko imanja. Saobraaj u Larga ulici je bio

  • usporen, zahvaljujui straarima koji su proveravali svakog prolaznika.Uznemirena, udaljila sam se od prozora i sila da potraim Pjera. Zatekla sam ga udeakim prostorijama, gde je inevra dizala gomilu presavijenog vea iz garderobnogormana. Okrenula se da ga spusti u kofer, koji je bio do pola napunjen, kad me je ugledalana vratima.Zurila sam u gomilu deake odee u njenim rukama. Osim nje, tu je bila i Leda, koja jesedela na niskoj klupi i savijala posteljinu, koju je zatim stavljala u drugi kofer. Nisammogla da zamislim zato bi se Leda, koja je uvek brinula o tetki Klarisi, zamajavala saveom deaka.inevra pocrveni kao bulka. Ne bi trebalo da bude ovde, Katarina, ree mi. Jesi lidorukovala?Odmahnula sam glavom. ta to radite?Pjero me je uo i izaao iz spavae sobe. Pakuju, ree sa osmehom. Nemoj se tolikoplaiti, makice. Idemo na selo, kao to sam rekao. Majka e razgovarati sa pobunjenicimaveeras, kad mi odemo.Ja sam tankim glasom rekla: Niko ne pakuje moje stvari.Ma, spakovae. Pjero se okrenuo inevri, iji je pogled bio paljivo prikovan za koferispred nje. Ko e se pobrinuti za njene stvari?inevrin odgovor je dolazio tako sporo, da hrabrija, Leda, ree ozbiljno, Njena tetkae razgovarati sa njom kad o tome doe pravi trenutak. U meuvremenu, ona treba dadorukuje i pazi da ne stvara probleme.Moja donja usna je zadrhtala, uprkos naporu koji sam ulagala da je kontroliem, pa, naivici plaa sam rekla Pjeru: Nee me pustiti da idem sa vama.Ne budi smena! rekao je i okrenuo se prema Ledi. Ona ide sa nama, zar ne?Leda je pokuala da mu uzvrati drskim pogledom, ali naposletku je skrenula pogled.Madona Klarisa e kasnije razgovarati sa njom.Pjero die glas da se usprotivi, ali ja sam pobegla pre nego to je stigao bilo ta da kae.Sjurila sam se vratolomno niza stepenite u dvorite i otrala pored vrtova do krajakonjunice. Veliki platan je rastao pored kamenog zida, koji je zatvarao zadnji deo imanja.Bacila sam se u njegovu senku i zaplakala. Svet me je izdao; moja jedina nada i srea bio jePjero, ali njega e mi sada oduzeti. Dugo sam plakala, a onda legla leima na vlanuzemlju i zagledala se gore, u zelenu kronju, poremeenu mestimino deliima neba.Imam najbolje mogue osiguranje. Drim naslednike. Pjero i njegova braa bie odvedeni usigurnost, a ja, naslednica, ostau. Ja sam bila moneta koju Klarisa moe da upotrebi upregovorima sa otpadnicima.U svom sanjarenju gotovo sam propustila zvonjavu crkvenih zvona, San Marko, SanLorenco, Santa Marija del Fjore, koja su se preklapala kao da se takmie u ritmu. Gotovoda su utihnula kada sam sela i prisetila se broja zvonjenja. Bilo ih je tri i tri je sata ujutru.Ustala sam, otrla granice sa sukanja i pourila pored konjunice, dok nisam mogla daprovirim iza ugla, prema kapiji na Larga ulici.Preko dvadeset naih straara pazilo je na tihe pobunjenike sa druge strane gvozdenereetke, dok je talski momak vodio lepu crnu kobilu u konjunicu. Bila je ustra izabacivala glavu, dovoljno posluna, ali prezrivim pogledom pokazujui da mu ne veruje.Gospodin Kozimo nije mogao biti daleko. Otila sam do pustog vrta i ekala tamo polasata, to je bilo prava agonija za uznemireno dete.Astrolog se najzad pojavio u svilenom aketu sa crnim i crvenim prugama. Ugledao

  • me je i bez rei poveo do jednog udubljenja, skrivenog od pogleda visokom ivicom.Kada smo stali, on ree ozbiljno, Morate mi obeati, dona Katarina, da nikome neeterei za na sastanak, iz mnogo razloga, od kojih je najmanji moj neprikladan sastanaknasamo sa mladom devojicom. Ne smete, ono to u vam rei da ponovite nikome,naroito ne Vaoj tetki Klarisi.Obeavam.Dobro. Sagnuo se, tako da mu je lice bilo u visini sa mojim. Vae natalne zvezde suizvanredne. Voleo bih da Vam pomognem, Katarina, da ublaim zlo i ojaam dobro.Napravio je pauzu. Vi ete vladati. Ali ne dugo. Saturn u Jarcu to garantuje.Izgubiemo Firencu, za neko vreme upitala sam. A posle emo se vratiti, kao tosmo i pre?Vi neete vladati Firencom, ree on, a kada je video da sam se pokunjila, brecnuo sena mene. Sluajte me! Vaa natalna karta pokazuje da Lav silazi i da je Ovan u Vaojdesetoj kui. To je kraljevska oznaka, Katarina. Vladaete neim mnogo veim od jednoggrada. Ako... zaustavio se. Va horoskop sadri mnogo stranih iskuenja, a ovo sada jeprvo od njih. Ja nameravam da se pobrinem da preivite. Razumete li?Klimnula sam glavom, zainteresovana i uplaena. Jeste li to videli jue, kad ste gledalimladee pored mog uva? Videli ste neto, to vas je uplailo.Namrtio se, pokuavajui da se seti, pa se osmehnuo kao da ga to zabavlja. Nisambio uplaen. Bio sam... impresioniran.Impresioniran?Kraljem, ree on. Onim za koga ete se udati.Zinula sam, zapanjena.Ne znam koliko moemo da se oslonimo na donu Klarisu, nastavi on. Na pomolu jeizdaja koja e ugroziti Va ivot, ali ne znam kada e se dogoditi. Iskreno sam rekao Vaojtetki koliko ste lino Vi vani i dao sam joj talisman, koji tititi Vas i Vae roake. Alinisam znao mogu li da joj verujem toliko, da bih vam poslao ovo.Gurnuo je ruku u torbicu za pojasom i izvadio neto maleno; otvorio je taj predmet iotkrio jedan uglaan, crni kameni ukraen zelenom biljicom.Ovo je Agripino Krilo Korvusa, napravljeno pod zatitom Marsa i Saturna. Onoposeduje mo gavranove zvezde. Njegovo krilo e Vas uvati od zla dok se opet nesretnemo. Nosite ga na sebi, tako da kamen bude gornji, a gavez Vam dodiruje kou. Nedozvolite ni po koju cenu da ga neko vidi ili Vam ga oduzme.Neu dozvoliti, rekla sam. Nisam glupa.To se vidi, odgovori on, uz prizvuk humora. Pruio je ruku i ja sam uzela taj mranipoklon. Oekivala sam da kamen na dodir bude hladan, ali on me je grejao.Zato to radite za mene, upitala sam ga.Neto stidljivo blesnu u njegovom osmehu. Mi smo vezani, Katarina Marija Romulade Medii. Pojavili ste se u mojim zvezdama jo pre nego to ste se rodili. U mom interesuje da Vas sauvam, ako budem mogao. Prekinuo je. Hajde, da vidim gde ste sakrilitalisman na sebi.Gurnula sam prste ispod svoje tesne ipkane koulje i stavila dragulj izmeu svojihnerazvijenih grudi. Pare otkinutog gaveza se malo ispomeralo, pre nego to se finosmestilo ispod kamena.Dobro, ree gospodin Kozimo. Sada moram da poem. Ali dok se okretao da ode,neto mu je palo na pamet, pa je upitao: Sanjate li, Katarina? Snove kojih se seate?

  • Upeatljive?- -Trudim se da ih zaboravim, rekla sam. Plae me.Sada ete ih se jasno seati, pod Korvusovim krilom, ree on. Mars stanuje u Vaojdvanaestoj kui, kui skrivenih neprijatelja i snova. Samo Nebo otkriva ta treba dasaznate o svojoj sudbini. To je Va dar i Vae breme. Blago se naklonio. Odlazim odVas za sada, dona Katarina. Neka bog dozvoli da se opet uskoro sretnemo.Nije nameravao da glasom oda bilo kakvu sumnju u taj budui susret, ali on ga je ipakizdao, a ja sam sasvim jasno ula tu sumnju. Okrenula sam se bez rei i otrala natrag,preko travnjaka, sa gavranovim kamenom na grudima.Glava treaOtrala sam u biblioteku i otvorila prozorske kapke, da pustim unutra sunce i glasovesa ulice ili od konjunice kod kapije. Tada sam nala De Vita Coelitus Comparanda, napisanoautorovim rukopisom na ve pomalo utom pergamentu. Pjero ga je ostavio na donjojpolici, na kojoj sam lako mogla da ga dohvatim, pa sam ga povukla do ivice i nespretnooborila na pod.Sela sam prekrtenih nogu, povukla knjigu u krilo i otvorila je. Bila sam suvienervozna da bih itala, ali pritisnula sam dlanove na listove i zurila u rei. Smirivala samse diui i okreui listove, i ravnajui ih rukom. Okretala sam list za listom, dok nisampoela da diem sporije, dok mi se pogled nije usredsredio i poeo da raspoznaje neku reovde i frazu onde.Najzad sam se smirila dovoljno da ponem da itam, kad primetih neki pokret. Pjero jestajao na vratima, crvenih obraza i uzburkanih grudi. Na licu mu je bio takav izraz jada ikrivice, da nisam izdrala da ga gledam, ve sam opet spustila pogled na knjigu u svomkrilu.Rekao sam im da ne mogu da te ostavim, ree on. Ako ti ne moe da ide, neu nija.Nije vano ta mi elimo, rekoh ja ravnoduno. Ako sam se nala u ozbiljnojopasnosti, bolje je da Pjero ne bude u mom drutvu; najbolje to sam mogla da uinim zanjega bilo je da budem okrutna. Ja sam naslednica i moram da ostanem. Ti nisi i zatomora da potuje dogovor svoje majke i ode.Oni trae Ipolita i Sandra, a ne tebe, insistirao je on. Razgovarau sa majkom.Videe da je razumno...Spustila sam prst niza stranicu i hladno rekla, Ve je odlueno, Pjero. Nema svrheraspravljati o tome.Makice, ree on sa takvim bolom, da sam poela da gubim sigurnost, ali i dalje samgledala stranu ispred sebe.Stajao je na vratima jo trenutak, ali ja nisam digla pogled, bar dok njegovi koraci nisuutihnuli.Sedela sam sama u biblioteci dok sunce nije prelo preko sredine neba i nisam sepomerila dok me neki zvuk nije privukao prozoru.Koija u kojoj su bili Pjero, njegova braa i tea Filipo, dokotrljala se do kapije i zastala,dok su se dvojica naih straara sklonili sa strane, da bi kapija mogla da se otvori sunutranje strane. Dok su to inili, dvojica uoe kroz otvorenu kapiju na nae imanje.Obojica su bili plemenitog roda; jedan je bio pun sebe, u izvezenoj plavoj tunici. Drugi jebio taman i miiav, sa izgledom vojnog zapovednika. im su proli pored naih straara,

  • ovek u plavom je dao znak koijau.Gledala sam zapanjeno kako koija izlazi kroz kapiju na ulicu. Pjero nikako nije mogaoda me vidi: sunce je zaslepljujue sijalo i nisam mogla da vidim prozor koije. Ali ipak sammahnula, gledajui kako se odvoze na sever, niz put De Gori i nestaju mi iz vidokruga.- -Kada je dolo vreme za veeru, Paola me je oterala u moju sobu, gde me je oekivaotanjir sa hranom. Donela je i talisman na konoj traci i okaila mi ga oko vrata. Pristalasam da ostanem u sobi ako mi donesu Fiinovu knjigu, ali pre nego to je Paola mogla dami je donese i ode, zasula sam je pitanjima: Kako se zovu dvojica ljudi sa kapije? Koliko seoekuje da ostanu?Bila je iscrpljena i nervozna, ali uspela sam da izvuem od nje reenicu NikoloKaponi, voda pobunjenika i njegov general, Bernardo Rinuini.Posluala sam je i ostala u sobi. Posle viesatnog napetog itanja, zaspala sam.Probudili su me neki uzvici, pa sam pourila do glavnog odmorita. U foajeu, upodnoju stepenita, Paserini u skerletnoj kardinalskoj odori, obrubljenoj hermelinom,prevelikog podvaljka koji mu se prelivao preko tesne kragne, stajao je izmeu Ipolita iSandra, i vikao. Kardinal je oigledno popio dobru koliinu vina.To je sramota! vritao je. Ja sam namesnik i samo ja sam ovlaen da donosim takveodluke. A ovu ne prihvatam! Stajao je nekoliko santimetara od tetke Klarise koja mu je, udrutvu dvojice naoruanih ljudi, prepreila ulaz u trpezariju. Ti nas vrea!Uhvatio je Klarisu za zglob desne ruke i trgnuo je tako jako, da je vrisnula odiznenaenja i bola.ubre beskorisno! uzviknu ona. Pusti me!Oba straara, koji su bili pored nje, izvukli su maeve. Paserini je odmah pustio. Mladistraar je bio spreman da zamahne, ali Klarisa mu je dala znak da se smiri i uhvatila jeIpolitov pogled.Vodite ga, da ga ne gledam, prosiktala je.Pridravajui povreeni zglob, okrenula se i sveanim korakom vratila u trpezariju.Vrata su se zatvorila za njom, i straari stadoe ispred njih. Kardinal je malo skrenuo, kaoda je hteo da krene prema vratima, ali Ipolito ga je uhvatio za nadlakticu.Odluili su da se dogovore sa njom, ree mu. Mi tu ne moemo nita. Hajde.Drei i dalje Paserinija za ruku, poao je prema stepenitu; Sandro poe za njima.Ja sam stajala na svom mestu na odmoritu dok su se uspinjali prema meni, upitnogledajui Ipolita.Naa tetka je odluila da nas ponizi, Katarina, ree Ipolito podrugljivo, tako to nasje, na zahtev pobunjenika, iskljuila iz pregovora. Siguran sam da e im ona bitipopustljivija. Utiao je glas. Ponizila nas je. I platie to.Gledala sam kako odlaze u svoje prostorije, pa se vratila u postelju i zagledala u prozori tamu iza njega, remeenu samo treperavim sjajem pobunjenikih baklji.Spavala sam trzajui se i sanjala ljude, maeve i vikanje. U zoru su me probudili zvuci:koraci po mermeru, amor ljudskih glasova. Pozvala sam Paolu, koja je dola i obukla medaleko grublje nego to je to inevra ikada uradila. Po njenom nalogu potrala sam dole,prema kuhinji, ali sam zastala u hodniku u prizemlju. Vrata trpezarije bila su otvorena;radoznalost me je nagnala da provirim sa praga.Klarisa je bila unutra. Sedela je sama za dugakim stolom, prepunim praznih vreva;njen je bio pun, nedirnut. Odea joj je bila od divnog, duboko zelenog brokata, a skutovi

  • njene odore irili su se pored njene stolice i nabirali oko nogu. Ruka joj je leala na stolu, alice sputeno u savijen lakat bilo okrenuto od mene. Kestenjasta kosa visila joj je saramena, uvrena zlatastom mreicom, ukraenom siunim dijamantima.ula me je i nemono digla glavu. Bila je sasvim budna, ali na licu joj je bio beivotanizraz; tada sam bila premlada da ga protumaim, ali tokom godina sam nauila daprepoznajem tupi izraz tuge koja savladava.Katarina, ree ona ravnodunim glasom; oi je jedva drala otvorene od umora.Nagnula se i potapala sedite stolice pored sebe. Doi, sedi sa mnom. Mukarci euskoro sii, pa moe i da uje.Sela sam. Njen zglob, koji je leao na stolu, bio je sasvim otekao, sa tamnim tragovimakoje su ostavili Paserinijevi prsti. Nekoliko minuta kasnije, Leda dovede Paserinija iroake do stola. Ipolito je izgledao uzdrano; Paserini i Sandro, besno i agresivno.Poto su zauzeli svoja mesta, tetka Klarisa mahnu Ledi da izae iz prostorije. Kaponinam svima garantuje slobodan prolaz, rekla je. Otii emo u Napulj, gde e nas primitiOrsini, roaci njene majke. Uz njihovu pomo, sakupiemo vojsku. Pomoi e nammilanski vojvoda i Este iz Ferare, i sve ostale dinastije u Italiji, koje imaju dovoljno razumada vide da im formiranje jo jedne venecijanske republike predstavlja direktnu pretnju.Paserini upade. Dala si Kaponiju sve to je traio, zar ne? Nije ni udo to su hteli dapregovaraju sa enom!Klarisa ga pogleda umorno. Njihovi ljudi su opkolili kuu, Silvio. Imaju vojnike ioruje, a mi nemamo nita. Sa ime si mislio da pregovaram?Oni su doli nama! zarea Paserini. Oni su traili neto.Traili su nae glave, ree Klarisa malo ustrije. Ali dozvolie nam slobodan prolaz.A za to, treba da im damo ovo.Govorila je bezizrazno i dugo: Pobunjenici e nam pokloniti ivote, ako za etiri dana,sedamnaestog dana u podne Ipolito, Alesandro i ja izaemo na veliki gradski trg, Palatadela Sinjorija, i objavimo svoju abdikaciju. Zatim treba da se zakunemo na vernost Treojrepublici Firence. Zakleemo se, takoe, i da se nikada neemo vratiti. Kasnije epobunjeni vojnici da nas sprovedu do gradskih kapija i koija koje e nas ekati.Kardinal opsova i poe da mumla. Izdaja, ree Sandro. U mojoj mati se pojaviastrologovo lice i apnu: Ugrozie va ivot. Oboje uutae u trenutku kada je Ipolito ustao.Znao sam da je Firenca izgubljena, ree on Klarisi drhtavim glasom. Ali ima drugihstvari kojima smo mogli trgovati za svoju bezbednost, imanja, skriveno porodino blago,obeanja saveznitva. Da ti pristane da nas javno ponizi...Klarisa die obrvu. Da li bi vie voleo da te ugrize delatova otrica?Ja im se neu pokoriti, tetka, ree Ipolito.Ja sam zadrala na ponos, uzvrati Klarisa; siuni dijamanti u mreici na njenoj kosiblesnue kada je digla bradu. Mogli su da nam poskidaju glave. Mogli su da nasposkidaju i poveaju na Palati dela Sinjorije. Ali oni nas ekaju napolju. Ostavljaju namdeli slobode. Daju nam vreme.Ipolito duboko uzdahnu, pa izdiui uzdrhta. Ja im se neu pokoriti, ree, dajuitome prizvuk pretnje.etiri dana jada su prola; mukarci su ih proveli zatvoreni u Ipolitove odaje. TetkaKlarisa je lutala praznim hodnicima, jer je sva posluga, sem najodanijih, u koje su spadaliLeda, Paola, konjuarski radnici i kuvar, otili. Pobunjenici su straarili iza gvozdenekapije; vojnici koji su uvali nau palatu, napustili su nas.

  • Do popodneva esnaestog, dan pre nego to je trebalo da se svi pojavimo na Palati delaSinjorije, moja soba je bila ispranjena. Molila sam Paolu da spakuje i Fiinovu knjigu, aliona je promrmljala da je to prevelika knjiga za tako malu devojicu.Te veeri, tetka Klarisa nas je nagovorila da veeramo u jednoj od manjih trpezarija.Ipolito nije imao mnogo da kae bilo kome; Sandro je, meutim, kao da je bioiznenaujue oputen, kao i Paserini, koji je Klarisu, kada je izrazila aljenje zbog toga to- -preputa porodinu kuu neprijateljima, potapao po ruci, namerno ignoriui njenzavijen desni zglob.Veera je protekla u tiini, bar za Klarisu, Ipolita i mene. Nas troje smo se povukli,ostavljajui Sandra i Paserinija sa njihovim vinom i alama. Sluala sam kako se smeju doksam se vraala u deije apartmane.Te noi sam sanjala.Stajala sam u sreditu ogromnog polja i primetila u daljini oveka ije je telo bilo izpozadine osvetljeno zracima zalazeeg sunca. Nisam mogla da mu vidim lice, ali on me jeznao i pozvao me je stranim naglaskom.Katrin...Ne Katarina, kako mi je krteno ime, nego Katrin. Prepoznala sam ga kao svoje ime, istokao i onda kada ga je astrolog tako izgovorio.Katrin, uzviknu on opet, sa bolom.Okolina se odjednom promenila, kao to se to deava u snovima. On je leao na tlu,pored mojih nogu, a ja sam stajala iznad njega, elei da mu pomognem. Krv je liptala iznjegovog lica u senci, kao voda iz izvora, i natapala zemlju pod njim. Znala sam da sam jaodgovorna za tu krv, da e umreti ako neto ne uinim. Ali nisam znala ta treba dauradim.Katrin, apnuo je on i umro, a mene je probudio Ledin krik.Glava etiriGlas je dopro sa druge strane odmorita, iz apartmana koje su delili Ipolito iAlesandro. Potrala sam prema njegovom izvoru.Leda je pala ispred iroko otvorenih vrata. Njeni krici sada su postali jecaji, koji su semeali sa zvonjavom sa oblinje katedrale San Lorenco, objavljujui dolazak zore.Pritrala sam joj. Je li beba?Leda, stiskajui zube, odmahnula je glavom. Prestravljeno je gledala u Klarisu, koja jetakoe trala u svojoj irokoj haljini, prebacivi samo al preko ramena. Klekla je poredene koja je pala. Znai, dete dolazi?Leda je opet odmahnula glavom i pokazala prema sobi naslednika. Pola sam da ihprobudim, prodahtala je.Na Klarisinom licu pojavio se zapanjen izraz. Ona je bez rei ustala i bosa pourila umuko predsoblje. Ja sam pola za njom.Spoljna prostorija je izgledala kao i uvek, sa stolicama, stolovima i hladnim kaminom,zbog leta. Klarisa, ne najavljujui se, kroz otvorena vrata uplovila je u Ipolitovu spavausobu.Na sredini sobe, kao da su izvrioci hteli da privuku panju na svoje dramatinonedelo, na podu, leala je gomila odee: aketi koje su Alesandro i Ipolito nosili protekleveeri, a na vrhu nabaene crne nogavice i Paserinijeva skerletna odora.Stala sam iza tetke kada se sagnula da proveri je li ostavljena odea topla. Uspravila se

  • i tiho zareala beskrajnim besom.Izdajnici! Izdajnici! Kurvini sinovi svi vi!Okrenula se i ugledala me prestravljenu pred sobom. Pogled joj je bio izbezumljen, alice iskrivljeno u grimasu.Zaklela sam se au, ree, ali ne meni. Svojom au i prezimenom, i Kaponi mi jeverovao.Uutala je, dok se njen bes pretvarao u nemilosrdnu odlunost. Uhvatila me je vrstoza ruku i grubo me povela natrag, u hodnik, gde je Leda jo uvek jecala na podu.Uhvatila je i trudnicu za ruku. Ustaj. Brzo, idi do konjunice i vidi jesu li koije otile.Leda je izvila lea i ukoila se; tenost je pljusnula po mermeru. Klarisa ustuknu odbistre bare oko Ledinih kolena, pa doviknu Paolu, koja je, naravno, bila prestravljena zbogodlaska mukaraca i bile su joj potrebne dobre batine da bi se smirila.Klarisa je naredila Paoli da ode do konjunice i vidi da li su sve koije otile. Mirno,opomenula je Klarisa, kao da si zaboravila da neto spakuje. Zapamti, pobunjenicigledaju odmah iza kapije.Poto je Paola otila na svoj zadatak, Klarisa je spustila pogled na Ledu, pa se okrenulaprema meni. Pomozi mi da je odvedem u moju sobu, ree.Digle smo trudnicu na noge i pomogle joj da se popne uz stepenite, do tetkinih odaja.Gr koji je obuzeo sada je popustio, pa je zadihana sela na stolicu pored Klarisine postelje.Neto kasnije vratila se Paola, histerina: Paserinija i naslednika nigde nije bilo, alikoije sa njihovim spakovanim stvarima jo uvek su bile tu. Glavni konjuar i svi konjuarive su bili otili, a tela trojice talskih momaka leala su krvava u slami. Samo je deak- -ostao. On je rekao da je spavao i probudio se da bi prestravljen otkrio da su mu drugaripobijeni, a gospodar nestao.U Klarisinom oima primetih blesak Lorencovog sjajnog uma na delu.Moje pero, ree ona Paoli, i hartiju.Kada joj je Paola to donela, Klarisa je sela za svoj sto i napisala dva pisma. Naprezanjeje nerviralo, jer je zavijena ruka bolela, pa je mnogo puta isputala pero. Zamolila je Paoluda jedno pismo ispresavija nekoliko puta u mali pravougaonik, a drugo na treinu. Samanjim pismom u ruci, tetka Klarisa je klekla ispred Ledine stolice i uzela lice sluavke uruke. Izmenile su pogled koji ja, dete, nisam razumela. Zatim se Klarisa nagnula i pritislausne na Ledine, onako kako bi mukarac poljubio enu; Leda je obavila ruke oko Klarise ivrsto je stegla. Jedan dugi trenutak kasnije, Klarisa se povukla i spustila elo na Ledinonajnenijim moguim gestom.Naposletku, Klarisa se uspravi. Mora da bude hrabra zbog mene, Ledo, ili smo svimrtvi. Srediu sa Kaponijem da ode kod mog doktora. Mora doktoru da da ovo, diglaje papir savijen u obliku malog pravougaonika, ali da to niko ne vidi, niti sazna.Ali pobunjenici..., dahnu Leda, rairenih oiju.Oni e se saaliti na tebe, ree Klarisa samouvereno. Doktor Katani e se pobrinutida tvoje dete bezbedno stigne na ovaj svet. Videemo se uskoro. Samo mi veruj. Kada jeLeda, stisnutih usana, najzad klimnula glavom, Klarisa je pokazala Paoli da uzme ono,drugo pismo, ispresavijano na treinu.Kai pobunjenicima na kapiji da ovo pismo odmah urue Kaponiju. Saekaj odgovor iodmah se vrati kod mene.Paola je oklevala, samo trenutak, jer je pogled tetke Klarise bio daleko straniji od

  • mogunosti suoavanja sa pobunjenicima, pa se urno udaljila sa pismom.Posle dugog i napetog sata, tokom koga sam uspela uz Klarisinu pomo da se obuem,vratila se Paola sa vestima da e Kaponi pustiti Ledu, jer je zakljueno da je zaista trudna ida e uskoro roditi. Zatim je dolo do grozniavog savetovanja meu enama u vezi toga,gde treba pismo sakriti i kako da ga Leda neprimetno preda doktoru.Zatim su, prema Kaponijevom uputstvu, Klarisa i Paola pomogle trudnici da sie nizastepenite, do velikih, metalnih vrata, koja su se otvarala direktno na Larga ulicu. Ja sam ihpratila na rastojanju.Tik iza vrata, ekala su dvojica plemia; dalje na ulici, pobunjeniki vojnici suzadravali masu ljudi koji su se okupili na ulici. Plemii su pomogli Ledi da se popne ukola koja su ekala na nju. Tetka Klarisa je stajala na vratima, dlana pritisnutog nadovratak, i gledala kako odvoze Ledu. Kada se okrenula prema meni, bila je ucveljena.Nije oekivala da e opet videti Ledu, uasna pomisao, jer je ona sluila Klarisu jo odkada su obe bile deca.Vratile smo se gore. Po tetkinom dranju shvatila sam istinu: svet koji smo znaliraspadao se, oslobodio mesto za neto novo i strano. Bila sam tuna, mislei da unekoliko nedelja biti razdvojena od Pjera; sada, gledajui Klarisino lice, shvatila sam da gamoda nikada vie neu videti.Uavi u svoju sobu, Klarisa je prila plakaru i izvadila zlatni florin.Odnesi ovo talskom momku, ree Paoli. Kai mu da ostane na svom mestu dopetog jutarnjeg sata, a onda neka osedla najveeg drepca i izvede ga iza konjunice, dozadnjeg zida imanja. Ako nas tamo saeka, dau mu jo jedan florin. Zastala je. Akomu kae da su naslednici otili, ako samo nagovesti istinu, sama u te izbaciti prekokapije i pustiti da te rastrgnu, jer moe mu pasti na pamet da nas oda pobunjenicima da bispasio svoju kou.Paola je uzela novi, ali je oklevala, uznemirena. Nema anse, ni na najveem konjuda proemo kroz kapiju.Klarisin pogled je uutkao; Paola se kratko naklonila i otila. Kada se vratila, na licu jojje bio izraz olakanja: Deak je jo uvek bio tamo i rado e posluati. Kune se da neepobunjenicima nita kazati, ree.Nisam razumela Klarisin plan. Nekoliko puta mi je rekla da treba da siem u trpezarijupre petog jutarnjeg sata, jer Kaponijev general i njegovi ljudi e pola sata kasnije doi danas otprate na trg. ta god da je naumila, nameravala je to da izvede pre njihovog dolaska.Gledala sam kako Paola sreuje Klarisinu kosu i oblai joj crno-zlatastu brokatnuhaljinu, koju je odabrala za javno ponienje nae porodice. Paola je dovodila u red prviteki rukav sa barunastim rubovima, kad su crkvena zvona objavila tercu, to jest treijutarnji sat. Tri sata je proteklo od kada sam ugledala Ledu sklupanu na podu; jo tri eproi dok zvona ne objave sekstu, esti sat, podne, kad treba da stignemo kod Palate delaSinjorija.Paola je nastavila svoj posao, mada drhtavim i nespretnim prstima. Klarisa jenaposletku bila odevena i prelepa. Procenjivala je svoj izgled u ogledalu koje joj je Paoladrala, pa se mrtila i uzdisala. Neka nova briga, novi problem joj je iskrsao, koji jo uveknije znala kako da rei. Ali okrenula se meni sa izvetaenim, praznim osmehom.A sada, upitala je, kako da se zabavimo sledea dva sata? Moramo nai sebi posla tii ja.Ja bih elela da odem u kapelu, rekla sam.

  • Klarisa je ula u kapelu polako, sa potovanjem, a ja oklevajui za njom, savivi kolenoi prekrstivi se kad i ona, pa sela pored nje na klupu.Klarisa je zatvorila oi, ali videla sam da i dalje razmilja o nekom novom problemu.Prepustila sam je tim mislima, pa poela da se vrtim i nametam kako bih bolje videla onajmural.Klarisa je uzdahnula i opet otvorila oi. Zar ti nisi dola da se pomoli, dete?Oekivala sam nervozu, ali ula samo radoznalost, pa sam odgovorila iskreno. Ne,htela sam opet da vidim Lorenca.Njeno lice se raznei. Onda idi i vidi ga.Otila sam do drvene klupe za lanove hora, ispod slike grupe koja je pratila mladogastrologa Gaspara i zabacila glavu nazad.Da li ih, onda, sve zna? upitala me je Klarisa iza lea, tiho i pomalo tuno.Pokazala sam prvog konja iza Gasparovog. Ovo je Pjero Kostobolni, Lorencov otac,rekla sam. Pored njega je njegov otac, Kozimo Stari. Oni su bili najvispreniji i najmonijiljudi koje je Firenca videla, dok ih Lorenco Velianstveni nije obojicu potisnuo.Klarisa prie i pokaza prema jednom sitnom licu pored Lorencovog, gotovoizgubljenom u grupi. A ovo je ulijano, njegov brat. Znaj da je on ubijen u katedrali.Pokuali su da ubiju i Lorenca. Bio je ranjen i krvario je, ali nije hteo da napusti brata.Uzvikivao je bratovo ime dok su ga prijatelji odvlaili. Niko nije bio odaniji onima kojevoli. Ima i onih koji nisu tu, pored njega, a trebalo bi da budu, nastavila je. Due za kojejo nisi ula. Moja majka bi trebalo da bude tu, tvoja baka Alfonsina. Ona se udala zaLorencovog najstarijeg sina, idiota koji je otuio narod i bio skinut. Ali imala je sina, tvogoca, koga je obrazovala politiki, tako da je on, kada smo se vratili u Firencu, solidnovladao. A sada... smo opet izgubili grad. uzdahnula je. Bez obzira koliko smo sjajne, miMedii ene smo osuene da budemo zasenjene svojim mukarcima.- -Ja neu dozvoliti da mi se to desi, rekla sam.Ona je trzajem okrenula glavu i zagledala se dole, u mene. Zaista? upitala je polako.U njenim oima videla sam raanje nove ideje, koja je uklanjala donedavnu zabrinutost.Ja mogu da budem jaka, rekla sam, kao Lorenco. Molim te, volela bih da gadodirnem. Samo jednom, pre nego to odemo.Ona je bila krupna ena, a ja nisam bila veliko dete. Digla me je sa naporom, tedeisvoj povreeni zglob, tek toliko da dodirnem Lorencov obraz. Glupo dete, oekivala samobrise i toplinu mesa, pa sam se iznenadila osetivi da je povrina pod mojim prstimaravna i hladna.Nije on bio glup, ree ona, poto me je spustila. Znao je kada da voli, a kada damrzi.Kada mu je brat ubijen, kada je video da je kua Medii u opasnosti, napao je.Pogledala me je, uperivi prst u mene.Shvata li da je mogue biti dobar, a ipak unititi neprijatelje, Katarina? Da jeponekad, da bi se zatitila neija krv, neophodno proliti krv drugih?Odmahnula sam glavom, okirana.Ako bi neko doao na naa vrata, nastavila je ona, i hteo da ubije mene, Pjeroa itebe, da li bi mogla da uini ono to je neophodno da ga zaustavi?Na trenutak sam pogledala na stranu, prizivajui matom takav prizor. Da,odgovorila sam. Mogla bih.

  • Ti si kao ja, ree Klarisa sa odobravanjem, i Lorenco: senzitivna, ali kadra da uiniono, to treba. Kua Medii mora da preivi, a ti si, Katarina, njena jedina nada.Mrano mi se osmehnula i zavijenom rukom posegla u nabore suknje i izvukla netotanko sjajno i vrlo, vrlo otro.Vratile smo se u Klarisine odaje, gde je Paola ekala, i sledei sat vremena proveleuvijajui dragulje i zlatne florine u tkaninu. Tetka je, uz Paolinu pomo, vezala etiri tekaimprovizovana pojasa oko struka, ispod haljine. Par smaragdnih minua i jedan velikidijamant sakrila je u gornji deo haljine. Klarisa je pomogla Paoli da vee dva takva pojasana sebi, a onda odvojila jedan zlatni florin.Zatim smo sedele oko pola sata, a samo Klarisa je znala ta oekujemo. Pokrenutaznakom koji je samo ona prepoznala, Klarisa je uzela onaj zlatni florin i dala ga Paoli.Odnesi to deaku, rekla je. Kai mu da spremi konja i izvede ga kroz zadnji deokonjunice, pa neka nas saeka. Onda doi po nas na glavni ulaz.Paola je otila. Tetka Klarisa me je uzela za ruku i povela niza stepenite, da stanem sanjom kod glavnog ulaza. Kada se sluavka vratila, Klarisa je uhvatila za ramena.Smiri se, rekla joj je, i sasluaj me paljivo. Katarina i ja idemo do konjunice. Tiostani ovde. Od trenutka kad mi odemo, izbroj do dvadeset, pa otvori ova vrata.Paola je izvukla ruke da se oslobodi Klarisinog stiska; rasplakala se, ali moja tetka jeuutkala, tako to je snano prodrmala.Sluaj," zareala je Klarisa. Mora glasno da zavriti, tako da privue sveoptupanju. Kai da su naslednici gore i da bee. Ponavljaj to dok svi ne ulete u kuu. Onda emoi da istri i izgubi se u guvi. Zautala je. Dragulji su tvoji. Ako se vie ne vidimo,elim ti sreu. Povukla se i prodorno zagledala u sluavku. Pred bogom svemonim,hoe li to uraditi?Paola je strahovito drhtei proaputala: Uradiu to.Neka te onda On uva.Klarisa me zgrabi za ruku. Zajedno smo pretrale duinu palate kroz hodnike, dvoritei vrt, dok nismo ugledale konjunicu. Ona odjednom stade u zaklonu visoke ivice iproviri prema sada otkljuanoj gvozdenoj kapiji.Provirila sam i ja. Sa druge strane crne reetke, umorni pobunjeniki vojnici drali sustrau pred okupljenim narodom.A onda sam zaula kretave i prodorne Paoline krike. Klarisa se sagnula i izula papue;ja sam uinila isto. Saekala je dok se svi nisu okrenuli prema izvoru buke, a onda, kad susvi jurnuli od kapije na istok, udahnula je duboko i potrala na zapad, vukui me zasobom.U oblacima praine smo protrale pored koije naslednika i sopstvene; upregnuti konjizanjitae u znak protesta. Stigle smo do konjunice, pa skrenule iza nje, pored mesta nakome sam leala kada sam ula da e me Pjero ostaviti. Tu, pored visokog kamenog zida,stajao je osedlan konj, pored zapanjenog deaka, ilavog Etiopljanina, ne mnogo starijegod mene, bujne, leprave kose. Slamke su mu visile iz kose i sa odee. Oi su mu, kao ikonjske, bile rairene, zabrinute i bele. Veliki arac je poigravao, ali deak ga je sa lakoomdrao.Pomozi mi da se popnem! zatraila je Klarisa; vika na ulici je bila tako glasna da jejedva uo.Tetka nije gubila vreme u prenemaganju. Digla je suknje, otkrila bele noge i gurnulaboso stopalo u uzengiju. Konj je bio visok i nije mogla da digne nogu iznad hrbata; deak

  • je snano gurnuo odozdo, to joj je pomoglo da se popne i smesti u sedlo. Opkoraila ga je,uzela uzde zdravom rukom i poterala konja do zida, tako da joj je noga bila pritisnutaizmeu njegovog stomaka i kamena. Zatim je prostrelila pogledom naeg malog spasioca.Zakuni se ivotom da nita nee rei pobunjenicima, ree. Zvualo je kao optuba.Ne, ne, ree on urno. Neu nita rei, madona.Samo oni koji znaju tajnu obeavaju da e je uvati, ree ona.A pobunjenici bi danas eleli da uju samo jednu tajnu. ta bi to moglo biti? Ne bialili za nestalim konjuarem i njegovim pobijenim pomonicima.On zinu: izgledalo je kao da e zaplakati.Pogledaj kako izgleda, prekriven slamom, ree mu Klarisa. Sakrio si se, jer si, kao iostali previe uo, pa su hteli i tebe da ubiju. Ti zna gde su naslednici otili, zar ne?On rairenih oiju spusti glavu i zagleda se u travu. Ne, madona, ne...Lae, ree Klarisa. Ali ne krivim te. I ja bih bila uplaena.Lice mu se iskrivilo dok je poinjao da plae. Molim vas dona Klarisa, ne ljutite se,molim vas... Kunem se pred bogom da neu nikome nita rei... Mogao sam da preempobunjenicima, da otrim do kapije i sve im ispriam, ali sam ostao. Uvek sam bio odan iostau i dalje. Samo nemojte da se ljutite.Nisam ljuta, uteila ga je ona. Poveemo te sa nama. Gospod zna, ako mi neznamo, pobunjenici bi te muili dok ne progovori. Dau ti jo jedan florin ako mi kaegde su otili gospodar Ipolito i ostali. Ali prvo, daj mi devojicu. Sagnula se i pruila miruku.Bio je mrav, ali snaan; uhvatio me je ispod rebara i digao kao balu sena u Klarisinvrsti zagrljaj.Obuze me talas straha. Trpela sam dok se uzdizao i padao, ostavljajui sve mirno i tihoza sobom. Imala sam izbor: da klonem ili da ovrsnem.Ovrsnula sam.- -U trenutku kada me je deak predao tetki, izvukla sam stilet iz kanije skrivene u depumoje suknje. Lako je prosekao kou ispod deakove vilice istim razvuenim rezom kakavmi je Klarisa pokazala prstom na sopstvenom grlu.Ali bila sam dete i to ne vrlo jako. Rana je bila plitka; trgao se i uzmakao pre nego tosam stigla da ga dovrim. Svom snagom sam mu zarila otricu duboko sa strane u vrat.On je zgrabio bode i ispustio krkljavi krik, izbezumljeno iskolaivi oi.Klarisa me je stegla i utnula deaka u rame. Pao je nazad, ne prestajui da vriti, dokme je Klarisa smetala na sedlo ispred sebe.Zurila sam dole u njega, prestravljena i zaintrigirana onim to sam upravo uinila.Umree u svakom sluaju, rekla mi je tetka. Samo to e ga pobunjenici strahovito muiti dokne prizna, a onda e ga predati masi. Ti moe da ga potedi toga.Jer moramo saznati gde su Ipolito i ostali otili. Shvata li to, Katarina?Nije mi to sada izgledalo kao dobro delo, dok sam gledala kako se batrga na travi, akrv iz grla skuplja u barici pored ramena, grimizna boja na prolenoj zelenoj.On se odjednom, zloslutno, smiri i uuta.Slomie se, rekla je Klarisa, i rei im gde su otili naslednici, i kua Medii e nestati. Ali onnee sumnjati na dete. Ti e moi da mu prie vrlo blizu.Klarisa mi viknu na uvo. Ustani u sedlu, Katarina! Ustani, neu dozvoliti da padne.Nekako sam stala na noge, ljuljajui se. Sada sam dopirala gotovo do vrha zida pored

  • mene.Uspui se, dete!Izvukla sam se, dok me je Klarisa gurala odozdo. Sledeeg trenutka sam kleala nairokoj ivici.ta vidi? upitala je tetka. Je li tu koija? Pogledala sam napolje, po uzanom putuinori, nije bilo nikoga, sem neke seljanke koja je vukla dvoje male dece sa sobom, inepokretne koije sa jednim konjem, koja je stajala pored ivinjaka.Da, doviknula sam joj, pa uzviknula i mahnula prema koiji. Konj se polakopokrenuo i tokovi su poeli da se okreu. Kada su najzad stigli, koija ih je dovezao takoblizu zida, da su se tokovi oeali o kamen.Pogledala sam iznad krova konjunice, jer je kapija zakripala; bila je sasvim otvorenakada je mala grupa spolja nagrnula na imanje. Neki ovek pokaza prema meni i uzviknu;grupa poe pravo prema nama.Koija, koji je bio odeven u poderano i masno platno, ustao je sa sedita i pruio svojeprljave ruke prema meni. Skoi! Uhvatiu te.Iza mene, Klarisa je pruila ruke i uhvatila se za ivicu zida; njen uplaeni konj seodmakao jednu stopu od zida. Pokuala sam da je povuem gore, ali nisam imala snage.Udahnula sam duboko i skoila. Koija me je lako uhvatio i spusti pored sebe. Zatimje pozvao Klarisu. Videla sam samo njene prste i nadlanice, desnu crvenu i nateklu, sanjenim finim kostima pobelelim kao slonovaa.Drite se, madona, povui u vas preko!Na spasilac ode do suprotne ivice svog sedita, sve dok nije stao grudima uza zid.Napeo se, ali mogao je samo da oee Klarisine prste.Boe, pomozi mi, vrisnu Klarisa, a istovremeno njen konj zanjita. Ljudi su vikali nadrugoj strani zida.Uhvati je! Dri joj konja!Ne dajte da pobegne!Koija se u oajanju popeo na krov koije i, savivi kolena, savio se u struku da bidohvatio ivicu zida i uhvatio je za rulce. Klarisa ga je uhvatila zdravom rukom; kada seispravio, na vrhu zida se pojavilo njeno lice.Opet je vrisnula, vie besno nego uplaeno; zatim joj ramena nestadoe iza zida, jer suje ljudi sa druge strane povukli. Gadovi! Gadovi! Pustite me!Koija se spotakao i umalo nije pao, ali vukao je takvom snagom, da je pao nazad, nakrov koije. Tetka Klarisa pade na krov za njim. Koija se sagnu da je pogleda, ali ona jesela i udarila ga levom rukom.Vozi! zareala je. Spustila se sa strane koije i povukla me da sednem unutra, sanjom. Dahtala je i drhtala od iscrpljenosti; kosa joj je leala raupana na ramenima, azadnji deo haljine bio joj je pocepan i otkrivao podsuknju.Nagnula se kroz prozor i viknula, Van grada, brzo! Tamo u ti rei kuda idemo!Sruila se nazad, na sedite i zagledala u svoj povreeni zglob, kao da je zapanjena, jerje nije izdao. Zatim se zagledala gore, u prljavu, drvenu unutranjost koije; za razliku odmene, nije pokuala da baci pogled natrag, prema domu koji je naputala.Otii emo u Napulj, rekla je, kod rodbine moje majke. Ali ne danas. Oni eoekivati da odemo tamo. Drhtei, ali neuzdrmana, poraena, ali nesavladana, zagledalase svojim preteim pogledom u mene. Orsini e nam pomoi. Zna, ovo nije kraj. Mediie opet osvojiti Firencu. Uvek je osvojimo.

  • Skrenula sam pogled. U poetku nisam elela da uzmem no, ali on me je privlaio kaotama u oima Kozima Ruerija. Sada sam se zagledala u dlan kojim sam drala no i istutu tamu videla u sebi. Govorila sam sebi da sam to uinila za kuu Medii; u stvari, uinilasam to iz radoznalosti, jer me je zanimalo kako izgleda ubiti oveka.Kao i Lorenco, rano sam shvatila da sam sposobna da ubijem. I bila sam prestravljenamojim mislima, gde bi ta sposobnost mogla da me odvede.- -Glava petPoggio znai brdo, a vila mog ukundede sagraena je na Poo a Kajano, koji se nalazina prostranoj, travnatoj uzvisini toskanske provincije, tri sata udaljena od grada.Lorencova kua, sagraena 1479. godine, bila je obina trospratna, pravougaona kua sakrovom od crvenog crepa, ali u vlasnitvu Velianstvenog postala je mnogo vie. On jeukrasio trem sa nekoliko predivnih lukova, koji su gledali na prednje dvorite. Stepenitakoja su postojala, sa obe strane sredinjeg luka, ila su kruno i sastajala se na velikomulazu srednjeg sprata, gde je trouglasti zabat stajao na est velikih stubova u stilu grkoghrama. Ta struktura je stajala, velianstvena i usamljena, okruena breuljcima i potocima,kao i oblinjim Albano planinama.Niko nee ni pomisliti da nas potrai tu, objasnila je tetka Klarisa, poto se nalaziseverozapadno od grada, a pobunjenici e pretraivati samo puteve koji vode na jug. Tuemo provesti no i ona e smisliti plan koji e nam omoguiti da bezbedno stignemo uNapulj.Proli smo kroz otvorenu kapiju, kaljui zbog praine, izvukle se bosonoge iraupane iz koije, i suoile sa zapanjenim vrtlarem. Kako smo bile iscrpljene, ivci namnisu dozvoljavali da se odmorimo ili jedemo. Odsutna duhom, razmiljajui, moja tetka jeila kroz ureeni i sa mukom odravani vrt, dok sam ja trkarala ispred nje, pokuavajuida se umorim. Iznad nas su se skupljali sivi oblaci; povetarac je bio hladan i donosio miriskie. Mislila sam na zaprepaenje i prekor u oima pomonika iz konjunice. Nauila samsutinsku istinu u vezi ubijanja: bol rtve je kratak i prolazan, a bol ubice ostaje za venost.Trala sam i trala tog popodneva, ali nisam uspela da zaboravim malog konjuara.Klarisa mi ga nije ni pomenula; zaista verujem da ga je, obuzeta razmiljanjima kako dapromeni mranu budunost, ve zaboravila.Uvee smo tetka i ja podelile veeru od masne supe i povukle se na sprat. Klarisa me jesama svukla. Kada je otkopala gornji deo moje haljine, glatki, crni kameni skriven unjemu je pao na mermerni pod buno udarivi, a izguvana biljka za njim bez zvuka.Sagnula sam se da ih dignem, oekujui grdnju.Je li ti to dao gospodin Kozimo? upitala me je tetka tiho.Klimnula sam glavom, pocrvenevi.Klarisa takoe polako klimnu. uvaj ih onda na sigurnom, ree mi.Poslala me je u postelju, dok je sama ostala da sedi ispred, u predsoblju, umorno piuipisma pod svetlou lampe. Ja sam stavila biljku i dragulj ispod jastuka, i zaspala uzgrebuckanje njenog pera po hartiji.Kasnije me je probudio zvuk udarca drveta; rana letnja kia je stigla sa hladnimvetrom. Sluavka je dotrala u sobu i pozatvarala otvorene kapke na prozorima, da kia neupada. Gledala sam zid u predsoblju, gde je tetkina senka poskakivala sa igrom plamena, isluala tihi protest prozorskih kapaka.Moj san, kada je najzad doao, bio je prekidan snovima, ne slikama, nego zvucima:

  • Klarisa vriti da joj oni ljudi puste suknje, konji njite, pobunjenici skandiraju za na pad.Sanjala sam topot kopita i rominjanje kie, ljudske glasove i grom u daljini.Svest mi se vratila kao munja; odmah sam shvatila da topot kopita, Klarisino vritanje imuki glasovi nisu nikakvi delovi sna.Skoila sam iz postelje i pourila do zatvorenog prozora. Nalazio se dovoljno nisko, damogu lako da pogledam napolje, ali kapci su bili zatvoreni rezom, a ja suvie niska da jedohvatim. Pogledom sam potraila neku stolicu, a u tom trenutku vrata su se otvorila iula je sluavka. Nije bila mnogo starija od mene, ali bila je dovoljno visoka da na mojenareenje skloni rezu sa kapaka i otvori ih, a zatim uzmakne, oiju rairenih od straha.Pogledala sam napolje. Na prostranoj travnatoj padini, preko dvadeset ljudi je sedelona konjima u etiri vojniki postrojene kolone, sa maevima u koricama, na bedrima.U tom trenutku, moje poverenje u Ruerijevu magiju je smrvljeno. Krilo Korvusa biloje u najboljem sluaju bezopasno pare crnog ilibara. Ja nikada neu odrasti da vladam;neu odrasti uopte. Odmakla sam se od prozora.Gde je ona? apatom sam upitala sluavku.Madona Klarisa? Na ulaznim vratima, razgovara sa dvojicom ljudi. Kazali su mi davas dovedem.Strano je ljuta na njih, nastavi sluavka. Nije elela da vas bude. Proklinje ih isigurno e ih izazvati... Digla je ruku na usta kao da e joj pozliti, pa se sa naporomsabrala. Prole noi me je pozvala i kazala da, ako se njoj neto dogodi, ja treba da vasodvedem roacima njene majke. Nervozno je pogledala prema vratima. Oni e doi povas ako se uskoro ne pojavimo. Ali...Upitno sam podigla obrvu.Ali moemo otii stepenitem za poslugu, nastavila je. Oni nas nee videti. Ovdeima mesta za skrivanje. Mislim da bi madona Klarisa to htela.Pretpostavljala sam da Klarisa to zaista eli i zna da e je, ako se ubrzo ne pojavim,pobunjenici muiti u nadi da e saznati gde se nalazim; mogli bi i da je ubiju. Bekstvo jebilo mogue, ali ne i verovatno, ali moj nestanak bi bez sumnje doveo Klarisu u velikuopasnost. Razmiljajui o tome, prila sam postelji, gurnula ruku pod jastuk i napipalaskriveni kamen. Zagledala sam se u njegovu glatku povrinu, kao crno ogledalo na momdlanu, i tu videla odraz svoje tetke.Tetka Klarisa me die da dodirnem Lorencovo mladoliko lice.Klarisa me die van domaaja pobunjenika, po cenu da nju samu rastrgnu. Klarisa,koja je mogla mirno da ode sa svojim muem i decom, i ostavi nas, naslednike u rukamapobunjenika. Ali kao ni njen deda, ni ona nije napustila svoju krv, ma koliko stradala.Stavila sam bezvredni dragulj na jastuk, pa skinula srebrni talisman na konoj vezici ispustila ih pored kamena. Onda sam pogledala sluavku.Donesi mi haljinu, rekla sam. Sii u dole, pred njih.

    Deo IIIZatvor,Maj 1527 avgust 1530. godineGlava estSlike iz toga dana ostale su jasno urezane u moje seanje: dugi silazak niza stepenite,slika Klarise u predvorju, al prebaen preko ramena da prikrije da joj je pocepan deo sa

  • lea njene zlatne haljine. Zbog zgloba, koji je sada mirovao u povesci, bila je bleda od bola.Iako je ovek sa kojim je razgovarala bio bar za glavu vii i u pratnji dvojice pomonikasline visine, izgledalo je da je via od svih njih. Otro gestikuliui slobodnom rukom,grdila ga je neustraivo, kao i Paserinija onoga jutra, kada je doao da joj saopti da je papaKlement poraen.Dok sam silazila, ovek koji je sluao die pogled. Bio je napet i vrlo tih, i podsetio meje na neto, to je Pjero jednom rekao, da e pas koji ne laje pre ujesti. Njegova kosa, brada ioi slagali su se sa smeim ogrtaem. Bio je to Bernardo Rinuini, voa pobunjenikemilicije.Seam se da su mu se oi suzile kada me je ugledao, kako je tetka Klarisa zinulapogledavi preko ramena, zapanjena i zanemela.Obeajte mi da je neete povrediti, rekla sam generalu, i poi u sa vama.Rinuini se zagledao u mene. Nemam razloga da je povredim.Obeajte mi, ponovila sam, ne skidajui pogled sa njega.Obeavam, ree on.Prola sam pored Klarise i stala pored Rinuinija; uasnuto je gledala kako naputamnjenu zatitu. Ali ja sam oseala jo vei uas, gledajui kako se taj hrabri duh u njenimoima u trenutku slama.Odveli su me. Kada sam se pojavila na vratima, vojnici na travnjaku veselo su povikali.Ila sam brzo, tako da nisu imali razloga da me dodiruju, bar dok nisam dignuta na konja,u krilo nekog dobro vaspitanog vojnika. Nije imao ma, ve neko oruje koje nikada ranijenisam videla: arkebuzu, spravu od drveta i metala, konstruisanu tako, da izbacuje olovnekugle na udaljenog neprijatelja, slinu malom topu koji moe da se nosi u jednoj ruci.Gledao me je pobedonosno i sa gaenjem; nikada trofej nije bio toliko prezren i cenjen.Sunce koje je izlazilo izvlailo je kiu od prethodne noi iz zemlje; konji su ili krozniske pramenove magle dok smo lagano jahali tihom provincijom. Otupela zbog veliinesvoje odluke, jahala sam u strahu i prazne glave, leima naslonjena na grudi svoga uvara.Sredinom jutra vratili smo se u grad. Nismo poli na jug, prema velikoj Palati delaSinjorija i vealima, nego na sever. Poto je na ulicama bilo mnogo naroda, privlaili smoveliku panju, ali veina nije primetila devojicu uurenu uz jednog od vojnika; dok bime primetili, mi bi ve proli pored njih i njihove priguene kletve, koje su kao kamenjebacali iz daljine, nisu me plaile. Naa jedinica je skrenula u jednu, meni nepoznatu ulicu,oivienu kamenim zidovima. Bili su debeli i visoki, i neprekinuti, sem troje uzanih vrata,koja su se nalazila na velikim meusobnim razmacima.Stali smo ispred jednih od tih vrata. U njima su bile dve gvozdene reetke, jedna uvisini oiju, iza koje je bila okaena crna tkanina, i druga nepokrivena u nivou stopala.Pomonik je sjahao i javio se kroz pokrivenu reetku, dok me je drugi vojnik skinuo sakonja. Vrata su se otvorila u unutranjost i pomonik me je gurnuo unutra, a neko jeodmah zatvorio vrata iza mene.- -Posrnula sam u kamenom dvoritu u senci velike zgrade i digla pogled prema enikoja je stajala ispred mene. Bila je stara i bezbojna, i odevena sasvim u crninu, sem belogvela za monahinje.Stavila je prst na usta tako jasnim gestom, da sam bez rei pola za njom u zgradu, istotako praznu i staru kao to je bila i ona. Povela me je uzanim stepenitem na drugi sprat,pa pored dugakog niza elija, pre nego to me je ostavila u nekoj maloj prostoriji sa

  • posteljom pored zida, preko puta prozora i dveju stolica.Na stolicama su sedele dve mlade ene u iznoenim smeim haljinama. I one suprinele prst na usta, pa spustile materijal koji su krpile i urno mi prile.Nespretno su poele da mi skidaju haljinu. Sumnjam da su ikada videle neto takofino, jer nisu znale da odveu rukave, ali naposletku je moja haljina skliznula sa mene iiskor