Diplomski Rad FUNKCIJE DJEČIJIH DOMOVA

UNIVERZITET U BANJOJ LUCI

FILOZOFSKI FAKULTET

PREDŠKOLSKO VASPITANJE

Završni rad

FUNKCIJE DJEČIJIH DOMOVA

Mentor: Student:doc. dr Aleksandra Šindić Aleksandra Gajić

Br. Indexa: 343/11

Banja Luka, Decembar 2014. godina

Funkcije dječijih domova Aleksandra Gajić

SADRŽAJPREDGOVOR............................................................................................................................................4

UVOD.........................................................................................................................................................5

1.TERMINOLOŠKO ODREĐIVANJE POJMOVA...................................................................................7

1.1. Domska pedagogija..........................................................................................................................7

1.2. Domovi za djecu...............................................................................................................................9

1.3. Socijalizacija...................................................................................................................................11

1.4. Vaspitanje.......................................................................................................................................11

1.5. Obrazovanje....................................................................................................................................12

1.6. Rano učenje....................................................................................................................................13

2. DJEČIJI DOMOVI I NJIHOVE FUNKCIJE.........................................................................................14

2.1. Adaptaciona funkcija......................................................................................................................14

2.1.1. Emocionalna vezanost i odvajanje djece rane dobi..................................................................16

2.1.2. Adaptacija predškolskog uzrasta na ustanovu..........................................................................18

2.2.Socijalizacijska funkcija..................................................................................................................19

2.2.1. Socijalizacija i vaspitanje predškolaca.....................................................................................20

2.2.2. Socijalni odnosi među djecom i njegovanje dječje društvenosti..............................................22

2.2.3. Dječija sloboda i okviri socijalnog ponašanja..........................................................................23

2.2.4. Razvoj dječje samostalnosti.....................................................................................................24

2.2.5. Kultivisanje emocionalne sfere................................................................................................25

2.2.6. Razvijanje ličnog identiteta, slike o sebi i sopstvenoj ulozi.....................................................26

2.2.7. Razvijanje sigurnosti................................................................................................................27

2.2.8. Moralno vaspitanje djece.........................................................................................................28

2.3. Obrazovna funkcija.........................................................................................................................31

2.3.1.Specifičnost obrazovanja djece predškolskog uzrasta...............................................................32

2.3.2. Ciljevi obrazovanja u predškolskom periodu...........................................................................33

2.4. Vaspitna funkcija............................................................................................................................34

2.4.1. Uloga vaspitača u organizaciji vaspitno-obrazovnog procesa..................................................35

2.4.2. Stilovi vaspitanja.....................................................................................................................37

2.4.3. Unutrašnja motivacija u regulisanju dečjeg ponašanja.............................................................38

2


2.4.4. Oblici spoljašnje kontrole: kazne i nagrade.............................................................................41

2.4.5. Uticanje vaspitača na dječije ponašanje...................................................................................42

2.4.6. Režim življenja i dječije ponašanje..........................................................................................44

2.4.7. Vaspitavanje volje...................................................................................................................44

2.4.8. Opšte vaspitne metode i sredstva.............................................................................................45

3. DJEČIJI DOM RADA VRANJEŠEVIĆ..................................................................................................56

4. ZAKLJUČAK.......................................................................................................................................59

LITERATURA..........................................................................................................................................61

3


PREDGOVOR

Na samom početku želim da se zahvalim svojim roditeljima, kao i baki i djedu, koji su

tokom cijelog života bili uz mene i pružali mi neviđenu podršku u svemu, a pogotovo u mom

školovanju. Bili su mi uzor i podrška u pravom smislu te riječi. Takođe, zahvaljujem mentorki

docent dr Aleksandra Šindić koja je pratila cijeli proces nastajanja diplomskog rada i svojim

savjetima i entuzijazmom usmjeravala me kako da prevladam probleme koji bi se pojavili

prilikom izrade diplomskog rada.

4


UVOD

U ovom završnom radu objasniću funkcije dječijih domova, kao što i sam naziv rada

govori. U uvodnom dijelu pisaću o dječijim domovima uopšteno, o njihovom značaju i

istorijskom razvoju. Nakon uvoda objasniću terminološko određivanje pojmova, te detaljno

objasniti šta predstavlja domsku pedagogiju, dječiji dom, vaspitanje i obrazovanje, socijalizaciju,

učenje itd. Glavni dio rada započeću sa vrstama dječijih domova njihovim funkcijama, objasniti

ulogu vaspitača u vaspitanju i obrazovanju djece i slično. Rad ću završiti sa primjerom dječijeg

doma, te zaključkom.

Još u Babilonu, Egiptu i staroj Grčkoj osnovani su domovi za djecu viših slojeva društva.

Podizani su uz pojedine filozofske škole za pripremanje svještenika, državnih činovnika ili

ratnika i to su bila mjesta na kojima su zajedno živjeli učitelji i učenici. Tako su se učenici

odvajali od porodica, dobijali osnovne uslove za školovanje (smještaj i hranu), ali su ujedno

stavljani pod određeni vaspitni uticaj.

U 6. Vijeku prije nove ere, u Sparti, postoje državni (javni) vaspitni zavodi u koje su

dolazili dječaci sa navršenih 7 godina i ostajali tu do punoljetstva. U tim zavodima zajedno su

živjeli, vaspitavali se i obrazovali. Vaspitnim zavodima rukovodili su se upravnici koje je

postavljala geruzija, odnosno savjet starješina, a upravnik se nazivao pedonom, što na

starogrčkom znači „onaj koji ustanovljava zakone za djecu“.

Za razliku od Sparte, u Atini su domovi (internati) bili u sklopu pojedinih filozofskih

škola koje osnivaju pristalice određenog filozofskog pravca (Sokrat, Platon, Aristotel). Platon u

svom djelu „Država“ piše o vaspitnim domovima u koje bi se dijeca odnosila odmah nakon

rođenja.

Rimsko razdoblje nije dalo bitan doprinos razvoju domova. Rimljani prihvataju grčku

orijentaciju školskog sistema, a prodorom i širenjem hrišćanstva podižu se crkve uz koje postoje

domovi za buduće sveštenike. Dakle, vrlo rano je uočena moć vaspitanja u domovima i

mogućnost uspješnog uticaja na vaspitanje osobe preko domskog vaspitanja. U prvoj fazi

nastanka i razvoja, domovi imaju izrazito klasno obilježje kao i cijelokupno obrazovanje, budući

5


da su namjenjeni djeci viših slojeva društva, i kroz takvu namjenu sprovedena je vaspitna

funkcija društva.

6


U našoj zemlji korjeni domskog vaspitanja i obrazovanja dosežu do vremena porodice

Nemanjić. Kao đak svetogorskog manastira Rastko Nemanjić širio je hrišćanstvo po Srbiji,

otvarajući srpske crkve i škole. Manastiri su bili prvi domovi za srpsku djecu koja su se na taj

način školovala za sveštenike ili kaluđere. Mnogi manastiri iz srednjeg vijeka bili su prožeti

brigom za djecu. Upravo su manastiri bili prva mjesta na kojima se srpska omladina učila

pismenosti, umjetnosti i hrišćanstvu.

Poslije oslobođenja Beograda u Prvom srpskom ustanku otvoren je dom za tursku djecu.

Borba za oslobođenje od Turaka tokom 19. vijeka ostavljala je brojnu srpsku djecu bez roditelja,

siromašnu i zapuštenu. Iz tog perioda bilježimo apel Nikole J. Petrovića iz Šapca, 1879. godine.

U svom dijelu „Dječiji jadi“ opisuje djecu bez roditelja, te siromašnu i zapuštenu djecu i apeluje

na javnost da im pomogne. Formirao je „Društvo za vaspitanje sirote i zapuštene djece“ koje će

kasnije osnovati dom za ovu djecu. Posebno treba istaći pedagoška shvatanja Živojina Žujovića

(1838-1870) koji se zalagao za izgradnju domova uz škole. Učitelji Vojvodine su 1866. godine

za potrebe svoje djece i djece koja će se kasnije školovati za učitelje podigli prvi dom u Novom

Sadu. Domski život u savremenom smislu počeo se razvijati tek nakon Drugog svjetskog rata.

Prvi domovi, a u gradovima ih je bilo po nekoliko, bili su namjenjeni ratnoj siročadi, tj.

djeci bez roditelja. Uporedo sa njima razvijaju se i školski internati u kojima su stanovala dijeca

koja su se školovala za pojedina zanimanja.

U drugoj fazi dolazi do racionalizacije domske mreže iz dva razloga: prvo, ratna siročad

je bila iškolovana, i drugo, saobraćajna i školska mreža se razvila pa se smanjila potreba za

odvojenim životom brojnih đaka iz bliže okoline. Domove su uglavnom koristila dijeca iz

udaljenih krajeva od centra školovanja i dijeca iz porodica sa manjim primanjima.

Treća faza, u kojoj se nalazimo, karakteristična je po namjeri da se u domove smjeste

učenici koji uspjehom zaslužuju da budu donirani od strane države (Grandić, Stipić, 2010).

Pitanja pedagoškog, ekonomskog i socijalnog i političkog karaktera prelamala su se kroz

domove prethodnih i sadašnje epohe. Domovi su mjenjali forme, ali suština se uvjek svodila na

školovanje za potrebe vremena i podržavanje dominirajućih svatanja. Na osnovu toga može se

konstatovati da su učenički(dječiji) domovi stari koliko i škole. Uz to, oni su trajna pojava do

naših dana tako da se može očekivati da će opstati i u budućnosti.

7


8


1.TERMINOLOŠKO ODREĐIVANJE POJMOVA

Ustanove ili domovi koji su namjenjeni djeci imaju različite nazive, neki od njih su:

internat, zavod, učenički dom, dječiji dom, đački dom, dom za omladinu i slično. Neki od tih

termina danas se upotrebljavaju često, neki se koriste povremeno, a neki su isčezli. Svakako da

razlike nisu samo terminološke prirode. Ustanove takvih naziva bile su uvjek ciljno i

funkcionalno povezane, prije svega, sa sistemom institucionalnog vaspitanja i obrazovanja iz

koga su izrasle ili postojale paralelno.

Ono što je bitno da bih vas uvela u temu o funkcijama dječijih domova, prije svega su

terminološki pojmovi vezani za temu, odnosno za predškolsku i domsku pedagogiju. U nastavku

ću govoriti o pojmovima kao što su: domska pedagogija i koje to sve vrste domova imamo, te šta

je to socijalizacija, vaspitanje, obrazovanje i učenje. Sve pojmove trebamo dobro razumjeti, kako

bi se razumjela i namjena dječijih domova, i kako bi se u pravom svjetlu prikazale njegove

funkcije.

1.1. Domska pedagogija

Postoji tedencija da se domska pedagogija izjednači sa naukom o domaćem vaspitanju.

Takav stav imaju posebno oni praktičari koji se zadovoljavaju objašnjenjem da „dom nije škola“.

Za njih je dom nužni smještaj nezbrinutoj djeci ili smještaj učenicima koji stanuju daleko od

porodičnog doma radi pohađanja konkretne škole. Kao takav ima funkciju da pruži privremeno

izgubljen porodični dom.

Domska pedagogija se bavi zakonitostima koje vladaju u vaspitanju i obrazovanju ili

utiču na vaspitno-obrazovne procese, a utemeljena su na domskoj organizaciji života i rada.

Domska pedagogija koristi iskustva domaćeg vaspitanja. Ali dometi domske pedagogije mogu i

sami biti faktor poboljšanja domaćeg vaspitanja. Kod kreiranja opšteradnog vaspitanja, na

primjer, domska pedagogija će koristiti naviku iz porodice da svako djete treba da njeguje ličnu i

prostornu higijenu. Sa druge strane, dostignuća domske pedagogije u oblasti otkrivanja metoda

kontrole ostvarenih efekata vaspitanja i obrazovanja mogu biti primjenjiva u svakoj porodici.

9


Domska pedagogija se zaista bavi pitanjima organizacije rada, ali ne bilo kog rada i radi

bilo kakvih ciljeva. Jednostavno, bavi se organizaciom vaspitnog rada radi postizanja konkretnih

obrazovnih efekata- opštih, kreativnih i stručnih.Vaspitanje i učenje vaspitanika jesu sadržaj

organizacije kojim se bavi domska pedagogija, pridajući najveći značaj učenju vaspitanika. To

što učenje predstavlja u izvjesnom smislu prinudu ili prisilu nad vaspitanikom ne treba da

sputava domsku pedagogiju. Vaspitanik je sam prihvatio pravo da se mjenja i obrazuje pomoću

konkretnih vaspitnih sadržaja, a na domskoj pedagogiji je da ga nauči organizaciji vremena,

prostora, sredstva i metoda pomoću kojih će ekonomičnije usvajati te sadržaje.

Domska pedagogija je zainteresovana i za dostignuća srodnih nauka – psihologije,

sociologije, ekologije, ekonomije, organizacije rada i slično. Različiti aspekti duševnog života i

ponašanja ljudi, koje proučava psihologija, mogu doprinjeti da se domska pedagogija opredjeli

za adekvatne oblike rada, metode, sredstva, vremensku i prostornu dimenziju.

Može se smatrati da domska pedagogija ima posebne zadatke u odnosnu na opštu i druge

posebne pedagogije. Oni se sastoje u sljedećem:

Domska pedagogija treba da bude u funkciji učenja, tj. da osposobi i stvori navike kod

djeteta da koristi različite izvore znanja, metode, sredstva itd;

Da bude u funkciji razvijanja komunikacije i opštekulturnih vrjednosti kod vaspitanika;

Ima zadatak da podstiče skrivene individualne potencijale vapitanika, da ih otkriva,

organizuje i kanališe u pravcu društveno prihvatljivog stvaralaštva (kreativno

staralaštvo);

Da iznalazi sadržaje i forme dodatnog i dopunskog vaspitanja i obrazovanja mladih za

tekući život (praktična znanja) ili za dublje i studioznije bavljenje naukom (teorijska

znanja) paralelno sa školom;

Da pospješuje domske uslove života, a posebno razvija savremeniju tehnologiju u

vaspitno-obrazovnoj djelatnosti i da je stavlja u funkciju učeničkih vaspitno-obaveznih

potreba;

10


Da obezbjedi slaganje između vaspitača i vaspitanika, a naročito u pronalaženju najboljih

metoda instruktivnog pomaganja učenicima (kada naiđu na zadatke koji ne mogu

uspješno da riješe sami), praćenja i kontrolisanje efekata vaspitno-obrazovnog i sticanja

međusobnog povjerenja jer su im ciljevi rada kompatibilni;

Da pomaže osmišljavanju domskog prostora u funkcionalnom i ekomoškom smislu;

Da razvija navike aktivnog odnosa prema vremenu – vremenu učenja i slobodnom

vremenu (posebno prema aktivnom odmaranju) – u toku vaspitno-obrazovnog procesa; i

Da vaspitaniku stvori jasnu predstavu da je cjelokupan život proces, a vaspitanje i

obrazovanje jedan od oblika ispoljavanja tog procesa, tj. Da je učenje vrsta zanimanja

koju je vaspitanik sam izabrao, a na spoljašnje moranje koje treba da izbjegava, površno

otaljava ili na drugi način doživljava kao neprijatnost (Grandić, Stipić, 2010).

U tom smislu, predmet domske pedagogije jeste vaspitanje i obrazovanje za aktivan odnos

prema učenju u domskim uslovima života. Učenje i domske uslove života treba shvatiti kao

dinamičke kategorije, procesualno promjenjive i najbitnije varijable vaspitno-obrazovnog

procesa djece koja stanuju u domu.

1.2. Domovi za djecu

Domovi se osnivaju sa različitom svrhom, obuhvataju vaspitanike različitog uzrasta i

pola, u njima vaspitanici borave duže ili kraće vrijeme. U skladu sa tim mogu se razvrstati u više

katagorija i djeliti prema različitim kriterijumima, na primjer, prema: namjeni, uzrastu

vaspitanika, polu, trajanju boravka vaspitanika u njima i slično. U nastavku ću navesti neke od

ovih kategorija. U svakoj od narednih podjela baziramo se na dječije domove.

Prema namjeni razlikuju se:

domovi za djecu koja su iz bilo kog razloga trajno lišena porodične brige;

domovi za djecu koja su privremeno lišena porodičnog stvaranja zbog školovanja u

drugom mjestu.

11


Prema uzrastu razlikuju se:

dječiji domovi koji obuhvataju djecu od predškolskog uzrasta do završetka osnovne

škole;

Učenički domovi koji obuhvataju učenike srednjih škola različitih struktura, usmjerenja i

zanimanja;

Studenski domovi u kojima su smješteni studenti za vrjeme studiranja.

Prema polu razlikuju se:

Domovi za djecu i omladinu istog pola i

Mješoviti domovi za djecu i omladinu.

Prema trajanju boravka razlikujemo:

Domove za kraći boravak vaspitanika; to su razni domovi za oporavak i liječenje, dječija

i omladinska ljetovališta ili zimovališta;

Domove za trajni boravak vaspitanika; u ovakve domove smješaju se vaspitanici sa

određenim zadatkom i prema posebnom kriterijumu života i rada.

Pored navedenih vrsta domova u svakodnevnoj životnoj stvarnosti susrećemo čitav niz

domova koji imaju različite funkcije. Imamo dječije domove, omladinske domove, domove

penzionera, domove kulture i tako dalje. U ovom radu govorimo o dječijim domovima, pa ćemo

se bazirati isključivo na njih (Grandić, Stipić, 2010).

12


1.3. Socijalizacija

Socijalizacija se može definisati kao proces kojim se djete prilagođava društvenoj

sredini, uspostavlja sa njom harmoničan odnos, asimilira je i integriše u nju, razvijajući pri tome

ljudska svojstava.

Socijalizacija predstavlja proces učenja pravila i običaja nekog društva. Djecu

predškolskog uzrasta ovaj proces uči razlikovanju prihvatljivog od neprihvatljivog ponašanja.

Ona uče ove razlike kroz interakciju sa odraslima koji se brinu o njima. Zadaci socijalizacije u

predškolskom periodu mogu se podjeliti u nekoliko grupa, a to su:

1. Fundamentalni (osnovni, bazični) zadaci socijalizacije- kultivisanje pozitivnih emocija,

razvoj samostalnosti, razvoj unutrašnje kontrole;

2. Zadaci koji se odnose na različite aspekte formiranja ličnosti – razvijanje pozitivne slike

o sebi, razvijanje društvenosti, razvijanje vrjednosnog sistema vjerovanja i ideala;

3. Zadaci socijalizacije koji proističu iz povezanosti socijalnog i kognitivnog razvoja –

razvijanje radoznalosti i stvaralaštva, razvoj sposobnosti moralnog rasuđivanja (Suzić,

2005).

U nastavku rada, pričaću opširnije o navedenim zadacima socijalizacije u predškolskom periodu.

1.4. Vaspitanje

Vaspitanje je jedno od osnovnih pojmova predškolske pedagogije. Možemo reći da

vaspitanje predstavlja sistem formativnih postupaka koji se počinju primjenjivati od rođenja

djeteta da bi se planski uticalo na:

Tok, pravac i domet njegovog razvoja;

Usklađen sa zakonitostima razvoja i osobenostima uzrasta;

Razvojnim potrebama i mogućnostima konkretnog djeteta;

Zahtjevima društvene zajednice kojoj ono pripada.

13


Vaspitanje ima jako puno funkcija. Ono olakšava integraciju djeteta u sredinu u kojoj

živi, posebno uključivanje u društvenu zajednicu. Takođevaspitanje stvara osnovu za dalji razvoj

i učenje i povećava njegovu otpornost prema negativnim uticajima, odnosno sposobnost za

prevazilaženje teškoća i rješavanje problema na koje će naići u ovom procesu. Ono i

osposobljava djecu i za prilagođavanje promjenama u načinu življenja i priprema za budućnost.

Pomaže u uklanjanju prepreka i otvara nove mogućnosti razvoja, a po potrebi djeluje korektivno

i kompenzatorski u slučajevima zastranjenja ili zaostajanja u ovom procesu (Kamenov, 2002).

Ono po čemu je vaspitanje specifično jeste to što predstavlja namjerno djelovanje na

razvoj prema određenom cilju, istovremeno je podrška razvoju i podsticaj onome što kao

najbolja mogućnost postoji u ličnosti djeteta što mu nije prirodom dato ili do toga izgrađeno.

Vaspitanje je takođe specifično po tome što naglašava sredinske aspekte, koji će najbolje prijati

razvoju djeteta.

1.5. Obrazovanje

Obrazovanje, takođe spada pod osnovne pojmove predškolske pedagogije.Obrazovanje

obuhvata sve postupke koji doprinose sticanju iskustva i njegovog uobličavanja u saznanje, koje

služe oformljavanju ličnosti. Mogli bi smo reći da je obrazovanje segment vaspitnog procesa. Sa

njim se podstiču i usmjeravaju sve vrste dječijih saznajnih aktivnosti kojima se stiče, usavršava,

uobličava i proširuje iskustvo djece i prenose im se odabrana saznanja koja je čovječanstvo

tokom svog razvoja prikupilo i strukturalno u oblastima nauke, tehnike, rada, proizvodnje,

umjetnosti i društvenih odnosa. Obrazovanjem se zadovoljava osnovna dječija potreba za

interakcijom i uspješno uključivanje u vlastitu sredinu, što je uslovljeno izgrađivanjem,

uvježbavanjem i unapređivanjem odgovarajućih vještina i fizičkih, saznajnih, afektivnih i

socijalnih sposobnosti potrebnih za snalaženje i djelovanje u njoj.

Obrazovanje podrazumjeva pružanje sredstava uz pomoć kojih djete može, prvo na

jednostavniji, a zatim na sve složeniji način da sređuje iskustvo, rasuđuje o njemu i na bolje

organizovanoj osnovi pribavlja novo iskustvo. Za proces obrazovanja potrebno je da se djete

oslobađa vezanosti za neposredno pruženo, da se načini predstavljanja stvarnosti prenose na

unutrašnji plan i da se motorna i funkcionalna aktivnost transformišu u simboličku (Kamenov,

2008).

14


15


Obrazovanje je, kao organizovana saznajna aktivnost, najuže povezano sa procesima učenja i

proučavanja, odnosno sticanja znanja.

1.6. Rano učenje

Učenje isto predstavlja jedan od osnovnih pojmova predškolske pedagogije. Možemo reći

da se učenje definiše kao proces u kome se stiču iskustva i usvajaju znanja, usmjeravan

obrazovanjem ali zavisan i od napora koji u njega uloži pojedinac. Učenje se oslanja na

radoznalost, žeđ za saznanjem, izražava se kroz želju djeteta da shvati, oproba i nauči.

Učenje je jako širok pojam i pojavljuje se u mnogim oblicima, od najjednostavnijeg

uslovljavanja, do najsloženijeg učenja uviđanjem, rješavanjem problema i logičkim

zaključivanjem. Kao najvažniji obrazovni zadatak postavlja se učenje djece da misle kritički

ikreativno i da se učenje ne ograniči samo na intelektualnu sferu ličnosti, zapostavljajući tako

angažovanje tjelesne sfere i emocija, odnosno ličnosti u cjelini.

Predškolski uzrast je doba kada dijeca nauče srazmjerno više nego u drugim periodima

svog života. Specifičnost ranog učenja ogleda se u njegovoj empirijskoj prirodi, iskustvenom

učenju. Otuda, osnovna uloga učenja ne smije biti memorisanje izdvojenih činjenica, već

strategijsko učenje koje će angažovati intelektualnu i tjelesnu sferu ličnosti, emocije i umne

snage djeteta. Djetetu treba omogućiti da uči na svoj način.

Učenje se u predškolskom periodu odvija na dva plana:

dijete se razvija – prisvaja ili stiče mehanizme učenja;

istovremeno stiče i specifična znanja posredstvom onih mentalnih struktura koje su u

datom trenutku razvijene (Kamenov, 2008).

16


2. DJEČIJI DOMOVI I NJIHOVE FUNKCIJE

Dječiji domovi predstavljaju domove koji obuhvataju djecu od predškolskog uzrasta do

završetka osnovne škole. Prema organizaciji i načinu rada to su: jaslice domskog tipa, dječiji

dom za predškolsku djecu i dječiji dom za osnovnoškolsku djecu.U nastavku pričaću o

funkcijama sva tri navedena tipa dječijih domova.

2.1. Adaptaciona funkcija

Psiholozi definišu adaptaciju kao promjenu u funkciji organizma koja vodi poboljšanju

uslova njegovog opstanka. Autori su uglavnom saglasni u tome da adaptacija svojstvo živog

organizma da se prilagođava promjenama uslova da bi razvio najpovoljniji odnos sa sredinom uz

najmanji utrošak energije. Ova definicija se može posmatrati biološki (organizam se, na primjer,

adaptira na hladnoću tako što se koža naježi i ispušta iz sebe mnogo manje toplote), psihološki

(zatvorenik se prilagođava na samoću u zatvorskoj ćeliji) i sociološki (pojedinac se prilagođava

novom socijalnom okruženju). Adaptacija u dječijem domu je prilagođavanje na odgovarajuću

socioemocionalnu klimu koja vlada u domu i u odgovarajućoj vaspitnoj grupi. Ona treba da

omogući pojedincu da uspješno živi i djeluje u domskoj zajednici tako što će prihvatiti njene

norme ponašanja.

Glavni zadatak vaspitača u prvom periodu dječijeg boravka u domu je da mu pomogne da

se pripremi i uspješno uklopi u domski život i rad. Taj zadatak nije lak jer ostvarivanje zavisi od

mnoštvo činilaca od kojih neki djeluju nepovoljno. Vaspitač treba da raspolaže podacima o

djetetu. Sve zavisi od uzrasta djeteta da li je od jaslica tu ili je došao u nekom drugom periodu u

dom. Ako je došao iz neke porodice, mora da zna iz koje porodice je došao i razlog dolazka. Ovi

podaci su jako važni jer određujuće djeluje na proces adaptacije. Neka od djece su preosjetljiva,

napeta, nesigurna, a neka se lakše prilagođavaju na nove uslove.

Najvažniji činilac adaptacije je socioemocionalna klima u domu i vaspitnoj grupi u koju se

djete uključuje. Na djete novajliju djeluju više elemenata među kojima su:

Usaglašenost predstave koju djete ima o domu sa stvarnim stanjem koje zatiče (taj prvi

utisak mnogo znači);

Kontakt sa vaspitačima, pedagogom, psihologom i ostalim domskim službama;

17


18


Kontakt sa djecom iz sobe, sa vršnjacima i djecom koja su starija od njih samih;

Organizaciona struktura doma (kućni red, pravila, norme ponašanja).

U početnim periodima napetosti i nervoze sastavni grupa se još nisu ustalili, ima kretanja iz

grupe u grupu i traženja one najpogodnije, neka dijeca shvataju grupne norme kao pritisak, a cilj

je da se grupa shvati kao čvrsti kolektiv u kojoj će svaki član biti aktivan i zadovoljan. Vaspitač

će biti uspješan ako dijeca iz njegove grupe prihvate norme, pravila i domski režim zato što su

uvjereni da je za njih to dobro i to će biti znak da su se uspješno adaptirali, ali ako je to

prihvatanje poslijedica straha i nesigurnosti, onda nema prave adaptacije.

Domska praksa pokazuje da u početku, naročito pojedina dijeca imaju teškoća u

prilagođavanju koje se ispoljavaju kao:

Obeshrabljenost, loše raspoloženje, česta potištenost;

Tvrdoglavo ostajanje pri svojim stavovima i onda kada su oni neprihvatljivi,

razdražljivost kad nastupe teškoće i prepreke;

Agresivnost kad treba tražiti izlaz iz kritičnih situacija;

Vrjeđanje, ogovaranje, svaljivanje krivice na druge za vlastite neuspjehe;

Sumnja u vlastite snage, nedovoljno samopouzdanje, izbjegavanje aktivnosti u kojima

se pojavljuju teškoće, povlačenje u sebe;

Sukobljavanje sa drugom djecom.

Uspjeh adaptacije zavisi od mnogih činilaca među kojima su: dobra organizacija

svakodnevnog rada i života; povoljna socioemocionalna klima; saradnički odnos vaspitača;

raznovrsne i bogate aktivnosti pomoću kojih dijeca zadovoljavaju svoje sklonosti i interesovanja;

dobro osmišljeno slobodno vrjeme (Kamenov, 2002).

19


2.1.1. Emocionalna vezanost i odvajanje djece rane dobi

Emocionalnu vezanost jeste emocionalna veza između dva bića, koja ih relativno

konstantno povezuje u vremenu i prostoru, i koja predstavlja prvenstveno vezu djeteta s

roditeljima te s drugim važnim osobama u okolini. Dijeca pokazuju individualne razlike u svojim

emocionalnim vezama sa odraslima. Utvrđeno je da razvoj privrženosti djeteta jednoj osobi

potrebna dovoljna interakcija sa njom, međutim, sami postupci rutinske njege nisu dovoljni da je

obezbjede. Djete će biti više privrženo osobi iz svoje okoline koje će biti najviše spremna da

reaguje na njegovo neraspoloženje i ulazi u interakciju sa njim. Onda kada postoji prvobitna

privrženost jednoj osobi, brže se razvijaju i odnosi sa drugim ljudima. Ustanovljeno je da se kod

djeteta uspostavlja hijerarhija u privrženostima, u kojoj je obično majka na prvom mjestu, jer ona

najviše brine o djetetu, a ako taj posao uglavnom obavlja otac, djete se vezuje za njega. Ona

dijeca koja imaju sigurno emocionalno vezivanje s jednim roditeljem, koriste njega ili nju kao

neku vrstu baze za istraživanje okoline. Dogodi li se nešto neočekivano , dijete se obično nastoji

naći u blizini roditelja.

Ako roditelja nema u blizini, dijete plače i traži oca ili majku. Kad se „izgubljeni“ roditelj

vrati, dijete aktivno traži blizinu i kontakt s roditeljem. Budući da je emocionalna vezanost od

velikog značaja za interakciju između djeteta i roditelja, može se očekivati da se ti efekti odraze i

na socijalno ponašanje među prijateljima i drugim odraslim osobama. Djete sa sigurnom

emocionalnom vezanošću pokazuje i zreliju interakciju sa vršnjacima; ono češće dijeli sa

prijateljima ono što ima i bolje se snalazi u interakciji. Čini se da je i sposobnost rješavanja

problema više razvijena.Na razvoj emocionalne vezanost kod djece ne utiče samo njihovo

sazrjevanje već na njega utiče i niz drugih faktora. Njegovi činioci su: vrste interakcije, socijalno

učenje, individualne razlike i situacioni činioci.

Prikupljeno je mnogo podataka o „institucionalnoj uskraćenosti“, koja se javlja u onoj

mjeri u kojoj djetetu smještenom iz nekog razloga u dječiju ustanovu nedostaje odgovarajuća

zamjena za majku.

20


Posljedica takve uskraćenosti po svojoj ozbiljnosti i trajnosti mogu biti vrlo različite budući da

zavise od mnoštva činilaca, kao što su uzrast djeteta u vrijeme odvajanja, trajanje odvojenosti,

obim prisustva zamjene za majku i kvalitet njene interakcije sa djetetom, traumatiziranje djeteta

prilikom razdvajanja ili poslije njega, te dječija iskustva poslije perioda odvojenosti. Ovaj

fenomen je, složen i može da podrazumjeva nedostatak interakcije, poremećene odnose i

diskontinuitet u odnosima.

Posmatranjem djece uzrasta od jedne do četiri godine, koja su odvojena od majki i

smještena u institucionalne uslove, utvrđene su tri faze karakteristične za njihovo ponašanje.

Dijeca su u početku protestvovala, plakala i bila tužna zbog osjećanja da su odvojena od majke,

pokušavajući na sve moguće načine da je povrate. Zatim se kod njih moglo zapaziti očajanje,

beznađe i povlačenje, a napori da se majka dozove su se prorijedili. Najzad su se dijeca

odomaćila u novoj sredini i prihvatila osobu koja im zamjenjuje majku, što je bilo praćeno

smanjenim izražavanjem vezanosti za majku kada se ona pojavi u njihovoj okolini.

Istraživanja su pokazala da uključivanje djece u klasične oblike institucialnog smještaja

ima nepovoljan uticaj na njihov emocionalni i intelektualni a posebno na govorni razvoj. Stav da

institucionalni uslovi ne pogoduju prihičkom razvoju djeteta obrazlaže se potrebom djece

najmlađih uzrasta da se o njima stara jedan vaspitač, kome će biti posebno privržena.

Novija istraživanja su pokazala da kolektivno vaspitanje, koje se obavlja u uslovima

zdrave i spokojne sredine, stvara uslove za normalan razvoj isto kao i vaspitanje kod kuće. Pri

tome je važno da se o djetetu na odgovarajući način brine, da se ono što češće podstiče na

aktivnost, da mu se omogući upoznavanje sredine koja ga okružuje, kao i da se s njim redovno

komunicira. Kod djece koja čitav dan provode u dobro organizovanim grupama javlja se

privrženost i prema majkama i prema vaspitačima, ukoliko oni valjano obavljaju svoj posao i

pružaju vaspitanicima dovoljno pažnje.

21


2.1.2. Adaptacija predškolskog uzrasta na ustanovu

Proces socijalne adaptacije određuje se kao aktivno prilagođavanje pojedinaca uslovima

nove društvene sredine. Ova adaptacija obuhvata prihvatanje vrjednosti i ciljeva karakterističnih

za određenu socijalnu grupu, njenih normi ponašanja, kulture, tradicije i strukture uloga koja

određuje međusobne odnose članova grupe. Adaptacija djece na predškolsku ustanovu,

najopširnije gledano, takođe predstavlja dovođenje u vezu njihovih osnovnih potreba s

mogućnostima nove sredine da ih zadovolji. Ovaj proces zavisi, s jedne strane, od toga koliko je

sama sredina prilagođena i prilagodljiva dječijoj prirodi, pristupačnija i bogata uslovima za

aktivno učešće, a s druge – od individualnog svojstva ličnosti koja se prilagođava, njenoj

dotadašnjeg razvoja, ekstrovertnosti ili introvertnosti, njene „plastičnosti“.

Odvojena od porodice, dijeca spadaju u jednu novu i nepoznatu sredinu i moraju da se

prilagođavaju ritmu života koji se razlikuje od onoga na koji su navikli. Dijeca, a naročito mlađa,

koja stupaju u ustanovu često se nađu u stanju stresa, uznemire se i na razne načine protestvuju

protiv promjena: odbijaju hranu, san im je poremećen, javlja se regresivno ponašanje, katkad

agresija prema drugima i prema sebi, pretjerano vezivanje za prisutnu odraslu osobu ili

povlačenje u sebe. Uz odgovarajući vaspitni postupak, najmlađoj djeci u jaslicama potrebno je

katkad više mjeseci da se adaptiraju. To zavisi, između ostalog, od opštih uslova života i rada u

ustanovi, prethodnog iskustva djeteta kao i od osobina samog djeteta. Ove osobine su vrlo

značajne jer one uslovljavaju velike razlike u pogledu prilagođenosti novoj sredini. Ukoliko su

dječija socijalna iskustva prije dolaska u ustanovu bila bogata i raznovrsna, adaptacija može biti

znatno olakšana.

Da bi se djete lakše prilagodilo, potrebno je učiniti sve da se ono opusti i osjeti da je

okruženo ljudima koji ga prihvataju i koji su spremni da zadovolje njegove raznovrsne potrebe.

Njega koja mu se pruža treba da je kontinuirana, što znači da se zadovoljavanje njegovih

fizioloških i drugih potreba obavlja individualno, a ne da se ono bezlično uklapa u kruto

primjenjivani režim dana po kome se sva dijeca, kao na traci, stavljaju na noše, presvlače, hrane

itd. (Kamenov, 2002).

Pri dolasku u dječiji dom, svakom djetetu je potrebno izvjesno vrijeme, nekoj djeci duže

nekoj kraće, da bi se adaptirali i prilagodili životu u dječijoj ustanovi(domu).

22


23


2.2.Socijalizacijska funkcija

Pod socijalizaciom se, kako kaže D. Krstić (1996), podrazumjeva proces u kojem čovjek

razvija funkcije neophodne za pasivno i aktivno učestvovanje u društvenim odnosima. Svaka

socijalizacija se obavlja u konkretnim društvenim uslovima i obuhvata različite sadržaje zavisno

od kulturno-istorijskih i datih društvenih prilika. Traje čitavog života ali je najintenzivniji u

djetinjstvu i mladosti. Za temu koju mi razmatramo, najprihvatljivija je definicija koja

socijalizaciju određuje kao proces izgrađivanja djetetove ličnosti. Naglašava se da je

socijalizacija proces progresivnog smanjivanja nagonskih i drugih egoističnih tendencija,

socijalno oplemenjivanje i razvijanje djetetovih sposobnosti za prilagođavanje društvu. U tom

procesu ublažuje se ono što je biološko, a izgrađuje socijalno. Pošto smo rekli da dječiji domovi

predstavljaju domove koji obuhvataju djecu od predškolskog uzrasta do završetka osnovne škole,

to znači da dijeca u dječijim domovima od malih nogu uče i teže ka socijalizaciji, da bi uspješno

formirali svoju ličnost i imali društveni život.

Možemo reći da u dječijim domovima imamo dvije vrste (grupe) djece: djecu koja su od

rodjenja tu(jaslice i predškolski udrast) ili djecu koja su kasnije došli u dom. Prva grupa djece

vaspitači od malena uče socijalizaciji i društvenom životu. Drugoj grupi djece je prije svega teže

da se adaptiraju jer oni dolaze u nepoznatu sredinu i moraju da prihvate drugačiji način života

nego na koji su navikli.

Djete po rođenju, nije ni socijalno ni nesocijalno biće, ono je samo potencijalno sposobno

za socijalni razvoj. U ranom djetinjstvu najveći uticaj ima porodica. Preko roditelja, sa kojima

dijeca identifikuju, koji predstavljaju uzor za djecu, prenose se društveno prihvaćena shvatanja,

poželjne osobine, željeno ponašanje što predstavlja jedan od najvažnijih činilaca u razvitku

ličnosti. U predškolskim ustanovama, dijeca imaju priliku da uspostave kontakt sa većim brojem

vršnjaka, što ima veliki značaj za socijalni razvoj djeteta, jer dobijaju mogućnost za novu vrstu

iskustva u socijalnim kontaktima.

Polazak djeteta u školu predstavlja važan momenat u procesu socijalizacije djece. Igra

djeteta postaje socijalizovana tek nakon polaska u školu. U školi se sistematski produžava i

razvija proces intelektualnog, emocionalnog i socijalnog razvoja, započetom u porodici ili u

dječijem domu.

24


25


Na socijalizaciju djeteta utiče i igra. Igra i njen uticaj u procesu socijalizacije djece, usko

je povezana sa razvojem ukupnih dječijih latentnih potencijala. Kod djece predškolskog uzrasta,

u igri se međusobno pripleću razvoj sposobnosti pojedinih funkcija i socijalnih odnosa, koji

međusobno utiču jedni na druge. Socijalni kontakti podstiču djete da usavršava svoje

sposobnosti, a usavršene sposobnosti omogućuju bolje učenje u socijalnim odnosima (Suzić,

2005).

Dječiji dom pruža sve prethodno navedene vidove socijalizacije. Dijeca u dječijem domu,

se konstantno druže i kroz razne aktivnosti (druženje, igra, sport i slično) imaju prilike za

socijalizaciju. Vaspitači djecu usmjeravaju ka socijalizaciji, kako bi dijeca uspješno izgradila

svoju ličnost i izašla na pravi put.

2.2.1. Socijalizacija i vaspitanje predškolaca

Djete je pri rođenju za razliku od drugih mladunčadi mnogo manje pripremljeno za život

u spoljašnjoj sredini. To je njegova slabost, ali je i prednost – moguće je dugo i uspješno

djelovanje na njegov razvoj i formiranje. Ono se razvija usavršavajući postepeno odnose sa

članovima porodice i društvene sredine i proširujući svoja znanja o socijalnoj sredini koja ga

okružuje. Pri tom razvoju djete prelazi ogroman put, od potpuno nemoćnog stvorenja u

mnogostruku i neponovljivu ličnost. Prvo što se moglo otkriti kod djece predškolskog uzrasta

jesu ogromne razmjere umnog razvoja i usvajanja znanja i navika. Predškolska dijeca su

neobično osjetljiva na raznovrsne uticaje. Dijeca kao sunđer upijaju utiske, način ponašanja,

znanja, a rezultate ne pokazuju odmah.

Nijedno mladunče u životinjskom svjetu nije tako zavisno od roditelja, kao što je to djete,

jer mladunčad životinja nasljeđem dobijaju adaptivne reakcije (instinkt). Sa čovjekom je

drugačije – pošto priroda nije dala djetetu pri rođenju sve potrebne oblike ponašanja, ono

ovladava njima tokom djetinjstva. U okviru raznih dječijih aktivnosti nastaju, razvijaju se i

usavršavaju psihičke osobine djece: opažanje, pažnja, mašta, pamćenje, mišljenje, sposobnost

govora, osjećanja, volja, drugim rječima, sve ono što čini unutrašnju suštinu čovjeka. Međutim,

da bi djete postalo čovjek, nije dovoljno samo da se rodi kao čovjek, potrebno mu je još i ljudsko

društvo i ljudsko vaspitanje. Ljudska sredina nije samo uslov za razvoj djeteta, ona je i izvor tog

razvoja.

26


Mozak kao najsavršeniji instrument za beskrajne mogućnosti razvoja sam po sebi ne

obezbjeđuje ljudsko ponašanje. Potrebno je još i socijalno nasljeđe, život među ljudima, kontakt

sa odraslima i sl. Ono se uglavnom stiče u godinama djetinjstva i od sredine u kojoj raste čovjek,

ko ga vaspitava, zavisi dalji psihički razvoj djeteta. Ali, uzimajući u obzir individualnost svakog

pojedinca treba ipak imati u vidu ono opšte što je postoji kod sve djece istog uzrasta. Sva dijeca

predškolskog uzrasta moraju da umiju da posmatraju i pamte.

I ako se predpostavke razvoja donose rođenjem, glavna podrška kojom će se djete na

putu do zrelosti usmjeriti, doći će od organizovane ljudske djelatnosti, odnosno vaspitavanja.

Vaspitavanje koje je pored kvaliteta sredine i kvaliteta njege koja se pruža djetetu, osnovni

činilac razvoja i pozitivnih efekata. Predškolsko vaspitanje je zapravo temelj čitave budućnosti

ličnosti i od njegovog kvaliteta zavise uspješnost i dometi kasnijeg razvoja i učenja.

Njegov zadatak je da se aktualizuje i budi psihofizičke potencijale kod djeteta i usmjeri pozitivne

tendacije. Porodica je osnovana ćelija društva i pravi pojam o vaspitanju djeteta dobija unutar

nje, ali je kao dopuna porodičnom vaspitanju potrebno otvaranje predškolskih institucija (dječijih

domova) čije djelovanje predstavlja društveno vaspitanje djece predškolskog uzrasta. (Kamenov,

2002).

Predškolskim vaspitanjem treba da se obezbjedi zadovoljenje dječijih i društvenih

potreba i ostvarivanje njihovih prava. To podrazumjeva da se dijeca rode i žive u sredini koja će

unapređivati njihovo fizičko i mentalno zdravlje, u kojoj će se osjećati prihvaćena i voljena, u

kojoj će postojati najbolji uslovi za njihov razvoj i učenje koje društvo može da im obezbjedi,

bez izuzetka ili diskriminacije.

27


2.2.2. Socijalni odnosi među djecom i njegovanje dječje društvenosti

Uspostavljanje odnosa sa drugim ljudima je jedna od osnovnih dječjih potreba, koja

prevazilazi mnoge vitalne potrebe.

S obzirom da su dijeca u domovima bez roditeljskog staranja lični kontakt sa vaspitačem

je od neprocjenjivog značaja za dijete. Takođe, neophodno je da se razvija niz interpersonalnih

odnosa među djecom i stvara zajednička fizionomija čitave vaspitne grupe. Prisustvo vršnjaka

omogućava da se praktično uvježba i usvoji pridržavanje ovih granica a socijalni odnosi obogate

i razviju. Nudeći djetetu društveni okvir dječije ustanove i domovi omogućavaju da se njegovo

socijalno iskustvo širi i sazreva. U grupi vršnjaka dijete je okruženo sličnima sebi, sa kojima

može da se upoređuje i identifikuje bez rizika da se osjeća inferiorno. Međutim, djete sve to

nalazi u društvu vršnjaka, što ga osposobljava za snalaženje u najraznovrsnijim društvenim

situacijama. U grupi se najbolje uči samopoštovanje bez potcjenjivanja drugih, kao i njihovo

uvažavanje bez potčinjenosti i zavisnosti od njih.

Za povoljan razvoj socijalnih odnosa u grupi takođe je važno njegovanje iskrenosti i

otvorenosti među njenim članovima. Neiskrenost je skoro uvjek posljedica straha i loših primjera

koje djete sreće u svojoj okolini ili donosi iz okoline iz koje je stiglo. Može se pretpostaviti da bi

dijete, koje bi raslo bez strahova i kojim se ne bi manipulisalo, bilo otvoreno u izražavanju svojih

misli i osećanja i ne bi pokušavalo da manipuliše drugima.

Osim iskrenosti i otvorenosti u dječijim odnosima na predškolskom uzrastu, jedan od

najsloženijih zadataka je naučiti djecu da dijele, da ustupaju jedna drugoj igračke i druge

predmete, kao i da vode računa o željama i potrebama svojih drugova u grupi. Ustupanje igračke

njima često izgleda kao nepravda ili gubitak i nije rijetko da se usprotive tome izgovarajući se da

„nije na njega red“ računajući taj „red“ prema nekom svom kriterijumu. Ovakve situacije obično

prate prepirke, a ima i slučajeva agresije prema djetetu koje je dobilo igračku (Suzić, 2006).

28


2.2.3. Dječija sloboda i okviri socijalnog ponašanja

Termini „sloboda“ i „slobodno vaspitanje“ su uzrok mnogim nesporazumima čak i među

stručnjacima. Može se čuti postavka da „djetetu ne treba dati previše slobode“ bez obzira što se

na slobodi zasniva zadovoljavanje osnovnih ljudskih potreba. Međutim, ako se i sloboda definiše

na odgovarajući način, neće se postavljati pitanje njenog doziranja. Što je više slobode u

vaspitanju, to će deca biti uspješnije emancipovana od svih prepreka na koje nailaze u procesu

razvoja i učenja, što je najvažniji cilj vaspitanja.

Iako sloboda, o kojoj je riječ, podrazumjeva proširivanje mogućnosti za djete da djeluje,

smanjivanje pritisaka i zabrana, ukazivanje što većeg povjerenja i prihvatanje djeteta kakvo ono

jeste, čime se ono u najvećoj mjeri osamostaljuje, sve to ne znači i njegovo prepuštanje sebi uz,

eventualno, obezbjeđivanje povoljne materijalne sredine. Djeci je potrebno prisustvo, kao i

podsticaji odraslih osoba, jer se njihov svjet ne može sastojati samo od stvari, niti se mogu

razvijati u socijalnom vakuumu.

Vaspitač ima prava da postavi granice, spriječi djete da čini nešto čime nanosi štetu sebi

ili okolini, međutim, unutar njih je ono slobodno da ispolji svoju inicijativu, da upravlja svojim

postupcima. Prema tome, u onome što djete čini unutar pomenutih granica, jedina mjera uticanja

na razvoj i učenje je usmjeravanje, koje podrazumjeva uvažavanje motiva, interesovanja i

potreba vaspitanika i ne sadrži primjese prisiljavanja.Uvijek treba imati na umu da je svrha reda i

organizacije u dječijem domu, prije svega, da omogući djetetu maksimum slobode u kretanju i

izražavanju, bez ugrožavanja slobode i stvaralačkih težnji drugih.

Prisiljavanje nikada ne može pomoći djetetu da uči, raste i razvija se, i bez obzira na

namjere onoga ko ga primjenjuje, vjerovatnije je da će dati suprotan efekat. Ono na šta dijeca

pristanu pod pritiskom neće se dugo održati i izazvaće negativnu reakciju: to važi kako za dječiji

odnos prema jelu, tako i prema slušanju muzike ili bilo čemu drugom (Kamenov, 1997).

29


2.2.4. Razvoj dječje samostalnosti

Dijete nije isključivi proizvod nasleđa, sredine u kojoj raste i vaspitnih uticaja, niti se

može razvijati, sticati iskustvo i zadovoljavati svoje potrebe, nezavisno od svoje aktivne,

dobrovoljne uključenosti u vaspitno-obrazovni proces. To znači da je „formiranje“ ličnosti

značajnim dijelom i njeno samoformiranje, odnosno, da svako djete nosi u sebi potencijalno

jednu ličnost kojoj je potrebna izvjesna samostalnost da bi se ispoljila i oformila. Otuda je jedan

od najvažnijih ciljeva predškolskog vaspitanja da se oformi inicijativno djete, koje je spremno da

samostalno preduzima poduhvate u odnosu na okolinu u kojoj živi, kao i da riješava probleme

radi ličnog zadovoljstva i uspeha, koje mu pruža ovakva inicijativa.

Unapređivanje samostalnosti je povezano sa opštim razvojem djeteta kao ličnosti i ono

nije moguće bez aktivne pomoći odraslog koji ga vaspitava i obrazuje. Istovremeno, to ne znači

da se djetetu uskraćuje pomoć, već treba pronaći način da mu se posredno pomogne, savjetom,

ohrabljenjem ili djelimičnim učestvovanjem u rješavanju problema, a djete da uradi ono za šta je

sposobno. Time se postižu dve stvari, sa jedne strane se pokazuje djetetu sopstvena dobra volja i

naklonost, a sa druge-poverenje u njegove snage, što je za njega podsticaj da sa više

samopouzdanja i iskustva ulazi u nove pokušaje.

Samostalnost se razvija zahvaljujući raznim poslovima koje dijeca obavljaju u domu kroz

radne aktivnosti, dežurstva, brigu o mlađim drugovima i slično. Međutim, treba imati u vidu da

ove aktivnosti imaju vaspitnu vrjednost samo ako su dobrovoljne, ako ih djete prihvata kao

potvrdu svoje sposobnosti i povjerenja koje mu je ukazano jer vaspitač ima pozitivna očekivanja

u odnosu na njega. Svakako, one treba da budu u skladu sa pravilima ponašanja i moralnim

vrjednostima koje su dijeca već upoznala i donekle usvojila, naročito u pogledu odnosa prema

bližnjima. Posebno je važno da se aktivnosti ne dožive kao nametnute ili, još gore, da imaju

kazneni karakter.

30


2.2.5. Kultivisanje emocionalne sfere

Kultivisanje emocionalne sfere dječije ličnosti podrazumjeva razvoj emocionalne

osjetljivosti na širok krug pojava u društvenom životu, umjetnosti, stvaralaštvu i djeci dostupnim

moralnim vrjednostima, razvoj sposobnosti razumjevanja i poštovanja osjećanja drugih ljudi i

njegovanje pažljivog odnosa prema njima, razvoj sposobnosti za saosjećanje (empatija) sa

ljudima iz svoje okoline, kao i junacima priča i drugih umjetničkih dijela, razvoj sposobnosti za

učestvovanje u emocijama koje se javljaju u vaspitnoj grupi i djeljenje svojih doživljaja sa

drugima.

Vaspitavanje emocija bi se sastojalo u razvoju sposobnosti kod djece da se uzdržavaju od

impulsa izazvanih negativnim emocijama kao i oplemenjivanja, produbljivanja pozitivnih

emocija. Pozitivne emocije, toplina, nježnost, simpatija i drugo, ne mogu se usaditi djeci kao

oblici ponašanja, već samo otklanjati prepreke njihovom razvoju i slobodnom izražavanju i

kultivisati načine njihovog izraza.

Zadatak vaspitača je da potraži mogućnosti izražavanja negativnih emocija, koje neće biti

destruktivne, a ne da ih potiskuje. Djete treba da postane svjesno svojih emocija, da se suoči sa

njima i oslobađa ih se na odgovarajući način da se ne bi neurotiziralo nagomilanom agresijom,

koja može nanjeti veliku štetu razvoju njegove ličnosti. Zapravo, negativnih emocija se manje

treba plašiti, samih po sebi, koliko njihovih posljedica ako se potisnu, jer se na taj način gubi

kontrola nad njima.

Svakako, najbolje je ako dijeca svoje negativne emocije isprazne kroz žestoku fizičku

aktivnost, koja im omogućava da agresiju prenesu na loptu, strunjače, obručeve i slično, i nakon

naprezanja se opuste i smire. Ona se takođe oslobađaju napetosti kroz stvaralačke aktivnosti, igre

mašte ili igre uloga, igre pijeskom, vodom i glinom, slušajući odgovarajuću muziku i slično.

Osnovni načini da se negativne emocije učine rjeđim su njegovanje pozitivnih emocija, lijepih,

drugarskih i saradničkih odnosa između djece i djece i vaspitača, zatim, njegovo izražavanje

razumjevanja, topline i podrške svima koji za to osjete potrebu, kao i obezbjeđivanje opuštenije

atmosfere u ustanovi ili domu, što će se odraziti na raspoloženje i ponašanje svakog djeteta i

djelovati integrativno na razvoj njegove ličnosti (Kamenov, 1997).

31


2.2.6. Razvijanje ličnog identiteta, slike o sebi i sopstvenoj ulozi

Jedna od najznačajnijih karakteristika djetinjstva je traganje za sopstvenim identitetom.

Da bi moglo da spozna i prihvati sebe djetetu je potrebno da upoznaje svoje mogućnosti, svoje

prednosti, svoje granice-osobine po kojimaje slično i po kojima se razlikuje od ostalih. Ako je

jedan od osnovnih ciljeva predškolskog vaspitanja da se formira zadovoljno i radosno djete

ispunjeno optimizmom u odnosu na sebe, druge ljude i život u cjelini, vaspitač treba da mu

pomogne da stekne povjerenje u sopstvene snage, odnosno, vjerovanje da će, ako pokušava,

imati izgleda na uspjeh. „Vjera u uspjeh, uspjeha je pola“ kaže jedna izreka što u vaspitanju

znači da je veoma važna slika koju je djete izgradilo o sebi, kao o sposobnoj i snalažljivoj

ličnosti koja je u stanju da prevlada teškoće ako uloži određen napor, dobrom drugu

prihvaćenom u vaspitnoj grupi i ravnosnom učesniku u aktivnostima koje se organizuju u domu.

Smatra se da je djete izgradilo zdrav pojam o sebi ukoliko osjeća naklonost prema sebi i

drugim ljudima, vjeruje da ono što misli, kaže i čini ima određene posljedice, da je sposobno za

postizanje uspjeha u učenju, da može rješitit mnoge probleme, u stanju je da realno procjenjuje

svoje mogućnosti i ograničenja, kao i da slobodno izražava osjećanje sreće i zadovoljstva. Sa

razvojem ličnog identiteta i slike o sebi povezano je zapažanje, razumjevanje i prihvatanje

sopstvene uloge u vaspitnoj grupi, što sve u velikoj mjeri zavisi od načina na koji se prema

djetetu odnose vaspitač i ostala dijeca.

Najvažnije je da dijeca budu ono što jesu, da se ne stide sebe, svojih maštarija, svoje igre,

svog razigranog ponašanja i potrebe za oprobavanjem svega i svačega, da ne budu zarobljenja u

forma „lijepog ponašanja“, neurotizirajuću urednost i čistoću, kao i strahopoštovanje prema

savršenstvu odraslih. Ukoliko djete stalno doživljava zamjerke i grdnje za većinu poduhvata jer

je radoznalo (stane čizmama u baru, pokuša da umjesi grudvu od blata, uhvati glistu, udari slovo

na pisaćoj mašini, itd.), budući da najčešće ne razumje dovoljno odrasle od kojih tako mnogo

zavisi, ono počinje osjećati neizvjesnost u pogledu svog ponašanja i nepovjerenje u sebe, koje se

izražava kroz osjećanje krivice.

32


Interesovanje za polne razlike između dječaka i djevojčica i djece i odraslih, zatim, za

način na koji dolaze bebe na svjet i kako rastu i slično je sastavni dio opšte dječije radoznalosti i

tako sa njim treba i postupati. Ono što ovom interesovanju daje poseban pečat ima korjen u

sklonosti odraslih da se na poseban način ponašaju kada je, u pitanju pol, da budu pretjerano

uzdržljivi i tajanstveni, odnosno, da projektuju sopstvene predrasude na djecu. Jasno je da će

dječija radoznalost za pitanja polnih odnosa brzo splasnuti ukoliko bude na odgovarajući način

zadovoljena (Kamenov, 1997).

Dijeca bez roditeljskog staranja koja su smještena u dječije domove, često imaju

poteškoća u razvijanju pozitivne slike o sebi, te je jedna od vodećih uloga vaspitača podržati taj

proces.

2.2.7. Razvijanje sigurnosti

Dijeca koja imaju pozitivnu sliku o sebi, koja su prihvatila svoju ulogu i stekla povjerenje

u sopstvene mogućnosti, kao i određenu sigurnost u kontaktima sa drugima, bolje se osećaju i

uspješnije uspostavljaju socijalne odnose sa svojom okolinom. Otuda je važno da se djete u

domu osjeća sigurno i prihvaćeno, što će se neposredno odraziti i na njegovo napredovanje u

razvoju i učenju.

Osjećanje sigurnosti se razvija postepeno, zahvaljujući iskustvima koje djete stiče u

dodiru sa svojom okolinom, koja su pozitivna i povezana više sa osjećanjem prihvaćenosti nego

odbačenosti, bezbjednosti nego ugroženosti. Ono je usko povezano sa povjerenjem koje djete

ima u sopstvene snage i svoju okolinu, slikom koju ima o sebi i ulogom koju je prihvatilo, tako

da se preko njega može saznati šta misli i osjeća o sebi kao i šta očekuje od drugih ljudi.

33


2.2.8. Moralno vaspitanje djece

Moral, kao regulativ odnosa među ljudima postizanja opšteg dobra, je uslov opstanka

ljudske zajednice. Takođe, on je pokazatelj koliko je jedno društvo civilizovano, pravedno i

vitalno. Na djecu se moral prenosi od trenutka kada se počnu osjećati kao pripadnici određene

zajednice, što znači, od ranih uzrasta. Ovaj proces je najuže povezan sa procesima socijalizacije,

a time i vaspitanja, ako se vaspitanje shvati kao „namjerna socijalizacija“ sa pozitivnim

predznakom. On prolazi kroz razne faze i u predškolskom uzrastu mu se postavljaju temelji na

kojima će se graditi moralna svjest sa svojim komponentama: intelektualnom (poznavanje

moralnih principa prema kojima treba postupati, na osnovu kojih se vrjednuju postupci, i

sposobnost njihove primjene na pojedinačne slučajeve), emocionalnom (osjećanja zadovoljstva

ili nezadovoljstva, koja se odnose na slučajeve ocjenjene kao moralne ili nemoralne) i

konativnom ili voljnom (spremnost da se donose odluke u skladu sa moralnim normama i da se

one dosljedno sprovode).

Osnovni put razvoja dječije moralnosti ipak ostaje proces njihove socijalizacije u

najširem smislu riječi, što znači da je širenje socijalnog vidokruga kod djece, i uključivanje u sve

složenije spletove društvenih odnosa, uslov za postepeno usvajanje moralnih normi.

Predškolske ustanove (dječiji domovi) imaju veoma značajnu ulogu u socijalnom razvoju

djece jer omogućavaju neke uslove kojih djete nema u roditeljskom domu. Prije svega, u

ustanovi dijeca imaju prilike da aktivno biraju sa kime će stupiti u interakciju, dok su kod kuće to

one osobe koje su „pri ruci“, rođaci i komšije, koji ne moraju da im odgovaraju. Drugo, činjenica

je da postoje kvalitativne razlike između interakcije koja se odvija među odraslima i djetetom, i

djeteta sa djetetom. Ima aktivnosti koje dijeca mogu da izvode samo sa vršnjacima, kao što ih

ima koje su pogodne samo za interakciju sa odraslima. Dijeca, koja imaju prilike da učestvuju u

aktivnositma oba tipa, mogu znatno više da obogate svoje socijalno ponašanje.

34


Zahtjevi i očekivanja, koje odrasli gaje u odnosu na djecu, ogledaju se u ulogama koje im

se dodjeljuju, a koje, po pravilu, u prvi plan stavljaju osobine kao što su: razvijene kulturno-

higijenske navike, poštovanje i lijep odnos prema vaspitaču i starijima, kao i prema drugoj djeci,

zatim, poslušnost, disciplinovanost, pristojno ponašanje i slično. Karakteristično je, međutim, da

se od djece ne samo očekuje da po određenim osobinama budu bolja od odraslih, nego se to od

njih i zahtjeva, što je svojevrsno licemjerje koje dijeca brzo otkriju i uzrok je mnogim

konfliktima između njih i odraslih. Dijeca jednostavno ne mogu da shvate, a još manje da

prihvate, da mnoge stvari koje odrasli čine pred njima za njih su strogo zabranjene. Pored toga

što ih zabrana čini posebno privlačnim u odnose između djece i odraslih se uvlači nedosljednost i

neiskrenost koja kulminira u konfliktu kojim mladi čovjek razbija stege djetinjstva u koje je

sputan, i počinje da puši, upotrebljava alkohol i čini mnoge druge stvari koje mu, u stvari, ne

prijaju, ali ga privlače kao dokaz da je sebi izborio određena prava, da je osvojio privilegije

odraslih.

Posebnu ulogui u njegovanju moralnih osobina predškolskog djeteta imaju zadaci i

obaveze koje izvršava u dječijim ustanovama i domovima. Započinje se postepenim

osamostaljivanjem djece u pogledu brige o sebi, preko izvršavanja nekih zadataka od šireg

značaja za grupu u domu ili ustanovi, do učestvovanja u složenijim zajedničkim poslovima u

kojima imaju sve veću mogućnost samoorganizacije. U početku djete pomaže odraslome u

poslovima, bivajući u tome sve ravnopravnije, sve dok se ne osposobi da ih preuzme od njega i

bavi se njima relativno samostalno, uz povremenu kontrolu i pomoć vaspitača. Napredak se

ogleda i u broju djece koja učestvuju u radu, kao i složenosti samog zadatka koji izvršavaju.

Takođe se pomoć vaspitača (koja se u početku sastoji u pokazivanju određenih operacija),

postepeno sve više odnosi na organizaciju čitavog procesa, uz upućivanje kako da se izvede što

efikasnije, racionalnije i ekonomičnije. Za razvoj moralnih osobina djeteta je veoma važan

primer ljudi oko njega, naročito onih na koje želi da se ugleda zbog emocionalne bliskosti kojom

je povezano sa njima.

Igra je bliska socijalnoj prirodi djeteta i predstavlja izraz njegove želje za opštenjem, što

joj obezbjeđuje izizetnu ulogu u njegovom društvenom razvoju.

35


Igra omogućava djetetu da ulazi u aktivne odnose sa drugom djecom i odraslim ljudima, unosi u

njih smisao i tako proširuje i sređuje svoje socijalno iskustvo. Kroz zajedničko izražavanje i

maštanje ono može da prevazilazi osjećanje suparništva i ugroženosti i otkriva zadovoljstva

organizovanog društvenog življenja, razmjena i zajedništva, od kojih zavisi njegovo društveno

prilagođavanje. Ni u jednoj drugoj životnoj situaciji dijeca nemaju tako značajnu ulogu u

donošenju pravila i njihovom dosljednom pridržavanju, kao u igri.Ogroman značaj igara u

moralnom razvoju djece potiče i iz činjenice da njihov osnovni sadržaj predstavljaju norme

ponašanja koje važe za odrasle ljude i otuda „djete u igri kao da prelazi u razvijeni svjet najviših

oblika ljudske djelatnosti, u razvijeni svjet međuljudskih odnosa. Norme koje se nalaze u osnovi

međuljudskih odnosa postaju, zahvaljujući igri, izvor razvoja morala samog djeteta. U tom

smislu značaj igre je teško procjeniti. Igra predstavlja školu morala. Ali ne morala u predstavi,

već morala u akciji“. Moralnom razvoju posebno doprinose igre u kojima se pojavljuje

simbolička imitacija, siže koji podrazumjeva različite uloge, kao i dramske igre, zahvaljujući

tome što, kao svoj bitni elemenat, sadrže odnose među ljudima. One doprinose preradi ovih

odnosa, kao i njihovom boljem razumjevanju i usvajanju.Neprocjenjiv značaj igra uloga i u

oslobađanju djece od unutrašnje napetosti, jer putem njih ona „eksternalizuju sopstvenu

unutrašnju dramu“ što doprinosi uravnoteživanju njihove ličnosti i mentalnom zdravlju.

Pored igre, socio-emocionalnom razvoju doprinose i svi ostali vidovi dječjeg stvaralaštva,

jer između njih postoji složen odnos međusobne zavisnosti. Socijalna iskustva su najznačajniji

činilac kreativnosti, koje istovremeno pomaže njihovom uobličavanju, proširivanju i

kvalitativnom unapređivanju. Stvaralaštvo je već samo po sebi jedan humani čin; nema

stvaralaštva koje je u raskoraku sa osnovnim ljudskim vrjednostima uključujući tu i moralne

kategorije.

Kao i igre, dječje stvaralačko izražavanje ima terapeutsko dejstvo, jer djete koje ima

mogućnosti da svoje unutrašnje konflikte objektivizira tako što ih predstavi, može u odnosu na

njih da zauzme distancu da bolje ovlada njima, što je jedna vrsta katarze. Osim svih vidova

dječjeg stvaralaštva, značajno sredstvo i izvor sadržaja socio-emocionalnog i moralnog razvoja

su proizvodi umjetnosti odraslih i kulturna baština. Poruke i osjećanja izraženi u njima prenosi se

na djecu sa velikom sugestivnošću.

36


Zahvaljujući upoznavanju sa umjetničkim djelima, kod djece se formiraju prvobitne

etičke norme značajne za čitav dalji razvoj. Posebnu ulogu u tom pogledu imaju bajke, legende,

poezija i proza, čiji junaci predstavljaju ovaploćenje pojmova kao što su dobrota, istinoljubivost,

vrjednoća, poštenje, skromnost i drugo, a njihovi doživljaji izazivaju kod djece duboka

preživljavanja i predstavljaju mediju čijim podsredstvom do njih dopiru moralni problemi od

opšteljudskog značaja, koji im se drugačije ne bi mogli približiti. Kroz bajke, na primjer, dijeca

saznaju o borbi dobra i zla, traganju za smislom življenja, o hrabrosti, ljubavi koja nadjačava

smrt. Svakako, dječja opredjeljenja za pojedine ličnosti iz bajki manje se zasnivaju na

apstraktnom odnosu pravde i krivde, a više na privlačnosti, odnosno odbojnosti, pojedinih junaka

(Kamenov, 1997).

2.3. Obrazovna funkcija

Najšire shvaćeno, obrazovanje obuhvata sve postupke koji doprinose sticanju iskustva i

njegovog uobličavanja u saznanje, koje služe oformljavanju ličnosti. Ono je segment vaspitnog

procesa kojim se podstiču i usmjeravaju sve vrste dječijih saznanja aktivnostima kojima se stiče,

usavršava, uobličava i proširuje iskustvo djece i prenose im se odabrana saznanja koja je

čovječanstvo tokom svoga razvoja prikupilo i strukturiralo u oblastima nauke, tehnike, rada,

proizvodnje, umjetnosti i društvenih odnosa. Obrazovanjem se zadovoljava osnovna dječija

potreba za interakciju i uspješno uključivanje u vlastitu sredinu, što je uslovljeno izgrađivanjem,

uvježbavanjem i unapređenjem određenih vještina i fizičkih, saznajnih, afektivnih i socijalnih

sposobnosti potrebnih za snalaženje i djelovanje u njoj (Kamenov, 2008).

Obrazovanje je kao organizovana saznajna aktivnost, najuže je povezano sa procesima

učenja i proučavanja, odnosno sticanja znanja. Zavisno od toga da li se znanje doživljava samo

kao skup informacija koje treba kvatitativno umnožiti ili pažnja usmjerena na kvalitet tih

informacija, stepen obrade, uopštenosti i sistematizovanosti – može se govoriti o jednom

klasičnom ili savremenijem pristupu obrazovanja.

37


2.3.1.Specifičnost obrazovanja djece predškolskog uzrasta

U nastavku ću vam navesti neke od specifičnosti obrazovanja djece predškolskog uzrasta:

Dijete se uči pravilima od svog rođenja, a pravila su za njega nešto apstraktno;

Kod djeteta treba vježbati ono što je kod njega u određenom trenutku aktuelno, imajući u

vidu da će se ono što je kod njega izazvalo maksimalnu pažnju, aktivnost i napore, biti

ugrađeno u opšti razvoj njegove ličnosti;

Uprkos nezrelosti, dijeca su u velikoj mjeri sposobna za različite pristupe u rješavanju

problema; ona su dosljedna i produktivna;

ZNR (zona narednog razvoja) – Vigotski- pomozi mi da to uradim sam. Djete je

sposobno da uz malu pomoć i u saradnji uradi više i bolje nego samostalno, u granicama

koje postavljaju njegova razvijenost i intelektualne sposobnosti. Ovde je riječ o podizanju

intelektualnih mogućnosti saradnji;

Djete treba usmjeravati na suštinske oznake učenog materijala, jer mu to kasnije značajno

olakšava usvajanje i osmišljanje saznanja;

Kod djece predškolskog uzrasta, u toku spontanog učenja formiraju se složena znanja i

umjeća, koja podrazumjevaju i usvajanje sadržaja društvenog iskustva.

38


2.3.2. Ciljevi obrazovanja u predškolskom periodu

Ciljevi koje treba da doprinose obrazovanje u predškolskoj ustanovi i u predškolskom

periodu su:

Deperceptualizacija – djete treba osposobiti da se oslobodi konkretnih operacija i

predstavnog mišljenja. Zahvaljujući tome, misao postaje fleksibilnija u pronalaženju

rješenja. Djete postaje svjesnije svoga mišljenja, a to mu omogućava da ga do izvjesne

mjere kontroliše. Ovo vodi razvoju intelektualnih sposobnosti.

Interiorizacija praktičnih radnji – proces formiranja radnji koji se sastoji u njihovom

pretvaranju od spoljašnjih, materijalnih, u unutrašnje radnje koje se izvode u mislima, na

idealnom planu. Ovo je omogućeno činjenicom da se u predškolskom periodu stvara

veliki repertoar znakova i simbola pomoću kojih se stvarnost može reprezentovati na

unutrašnjem planu.

Distanciranje u odnosu na neposredno dato – djete stvara posrednike između sebe i

svjeta. Ono to čini jer, da bi se moglo koristiti informacijama koje dobija iz sredine, mora

na neki način da ih kodira, sredi i predstavi sebi, a od toga zavisi hoće li moći da njima

operiše na mentalnom planu. Stvaraju se pojmovi koji se označavaju rječima, a njihova

pravilna upotreba za pojave ili svojstva na koje se odnose pokazuje njihovo

razumjevanje.

Izgrađivanje bogate slike svjeta – djete nije samo posmatrač i slušalac u stvarnosti koju

zapaža oko sebe. Ono počinje da shvata djelujući na nju, učestvovajući u njoj, a jezik mu

pomaže da je predstavlja mentalno.

Njegovanje komunikacije i izgrađivanje bogatog simboličkog repertoara –

komunikacija predstavlja za djete uspostavljanje odnosa sa drugima, ali i bolje

razumjevanje sebe, te otkrivanje činjenice da se stvarnost koja ga okružuje može shvatiti

na razne načine. Osim što je sredstvo izražavanja misli i osjećanja, govor je veoma

značajan i za sticanje znanja i socijalizaciju. Ovdje posebno mjesto pripada govoru.

Postoji čitav niz postupaka kojima se unapređuje kvalitet i kompleksnost dječijeg

govornog izraza (Kamenov, 2008).

39


Uslov uspješnog obrazovanja jeste strukturna sredina, tj. obrazovna sredina koja je za

predškolsku djecu privlačna i razumljiva i koja će im kao takva omogućiti da pronađu smisao i

svrhu učestvovanja u njoj, uz mnoštvo brižljivo izabranog i raspoređenog raznovrsnog

materijala.

2.4. Vaspitna funkcija

U samoj definiciji dječijeg doma prvo se naglašava da je to vaspitna ustanova. Njegova

osnovna funkcija je da vaspitava djecu. Vaspitanje je osnovni uslov za socijalizaciju, a neki

autori (smatramo da griješe) poistovjećuju ta dva pojma. Socijalizacija je obuhvatljiviji pojam

jer, pored vaspitanja, obuhvata i neke druge uslove (odnos biološkog i sociološkog). Zbog toka

ćemo pokušati da pojmovno odredimo vaspitanje. Vaspitanje je:

Jedna od osnovnih i trajnih društvenih pojmova i djelatnosti koja se sastoji u svjesnom i

namjernom prenošenju društveno-istorijskog iskustva starijih generacija na mlađe sa

svrhom da se svaka generacija osposobi za svoju društvenu ulogu u sadašnjosti i

budućnosti i tako osigura kontinuitet društvenog života;

Rad vaspitača sa vaspitanikom na osnovu društveno uslovljenog cilja vaspitanja

(„vaspitač vaspitava“);

Proces vaspitanikovog mjenjanja, razvijanja njegovih psihofizičkih snaga i sposobnosti

pod vaspitnim uticajem vaspitača i društva („vaspitanik se vaspitava“);

Rezultat vaspitnog procesa („vaspitan čovjek“) (Dragutin Franković, 1963).

Psiholozi definišu vaspitanje kao proces mjenjanja ličnosti u željenom pravcu duž

pređenih dimenzija vjerovanja, mišljenja i ponašanja karakterističnih za određeni razvojni period

civilizacije, kao i za opšte društvene prilike u toj sredini. Smatramo da definicija vaspitanja kao

proces prenošenja iskustva sa starijih na mlađe stavlja vaspitanike u pasivnu poziciju jer oni

treba samo da prihvataju ono što im stariji prenose. Valja naglasiti da mlađe treba vaspitavati, ne

samo da prihvataju prethodna iskustva, nego da se prema njima i kritički odnose i da sami traba

da stvaraju nova iskustva i tako doprinose civilizacijskom napretku. Vaspitavanje kao element

socijalizacije treba da doprinosi formiranju ličnosti koja će biti aktivan učesnik u društvenim,

ekonomskim i kulturnim procesima, ispunjavati svoje građanske obaveze i ostvariti svoja prava.

40


Dječiji dom je jedan od učesnika u vaspitavanju djece. Odgovornost doma za vaspitne iskode je

veća samim tim što dijeca najveći dio provode u domskim prostorijama i najviše su izloženi

uticaju vaspitača i domskih drugova(odnosno druge djece) (Suzić, 2006).

Vaspitni zadatak doma nije samo da zaštiti djecu, nego da od domskog kolektiva stvori

sredinu koja će u okolni prostor emitovati znanje, moralnost, poštenje, pravednost i kućnu

atmosferu.

2.4.1. Uloga vaspitača u organizaciji vaspitno-obrazovnog procesa

Od ličnosti vaspitača najviše zavisi spontanost i prilagodljivost ritma življenja, kao i

čitava atmosfera u dječijem domu. Ako je vaspitač krut i nervozan, to će se odraziti u obliku

napetosti i otpora kod djece. Ako je ponašanje vaspitača nedosljedno i hirovito, takvo će biti i

ponašanje djece. Ako se on ponaša veselo i neusiljeno, dijeca će to prihvatiti kao sastavni deo

opšte atmosfere u domu. Prema tome, da li će predviđene aktivnosti iskazati kao bogat izvor

novih iskustava i razvojnih podsticaja za djecu, ili prouzrokovati otpor, nesporazume i konflikte,

najviše zavisi od vaspitača.

Vaspitač je zadužen za stvaranje i podešavanje okolnosti povoljnih za dječiji razvoj i

učenje (prostora, vremena i materijala potrebnih za aktivnosti), odnosno, pružanje djeci prilike

da se vaspitaju i obrazuju prilagođeno svojim potrebama i mogućnostima, prijatnom i

bezbjednom okruženju, kao i da se ostvaruju kao ličnosti.

Od vaspitača se očekuje da bude dobar organizator, elastičan u pristupu djeci i zahtjevima

koje im postavlja, da stalno prati rezultate svog rada i stručno se usavršava, snalažljiv u

rješavanju problema i sposoban da tu vještinu prenosi djeci, spreman za preuzimanje

odgovornosti za njihovo napredovanje u razvoju i učenju, kao i da bude u najvećoj mjeri osjetljiv

za specifične potrebe i individualne razlike među djecom koju vaspitava i obrazuje.

Dobar vaspitač se prepoznaje, prije svega, po tome što mu njegov posao predstavlja

zadovoljstvo. On voli djecu i dobro se osjeća u njihovom društvu, poštujući u svakom od njih

jedinstvanu ljudsku ličnost koja se razvija.

41


Iako ima sasvim izgrađen stav prema određenim oblicima ponašanja, on prihvata svako djete i

ima razumjevanja za njegove postupke.Svoja osećanja prema djeci dobar vaspitač izražava

tonom kojim se obraća, izrazom lica i putem reči koje koristi. Djete mora osjećati da je vaspitač

„na njegovoj strani“, da mu ono nešto znači, da ga uvažava, cjeni, raduje sa njegovim uspjesima i

ne osuđuje ga za neuspjehe, jer vjeruje u njegov pozitivan razvoj kao i svoje mogućnosti da mu

doprinese. Takav vaspitač je, takođe, svjestan i svojih ograničenja i nedostataka i ne pokušava da

obmanjuje djecu mitom o sopstvenom savršenstvu, već je u stanju da prizna svoje greške i uči iz

njih. Naročito je predusretljiv i osetljiv na dječije potrebe i očekivanja prema njemu i rado je

spreman da im udovolji. U njemu djete nalazi osobu spremnu da mu uzvrati pozitivne emocije,

da mu na osmjeh odgovori osmjehom, pomiluje ga, zagrli, utješi, uzme u naručje i slično.

Od prvog dana boravka djece u ustanovi vaspitač radi na uspostavljanju bogatog i

sadržajnog emocionalnog odnosa sa njima, koji je obostrano prijateljski, saradnički i zasniva se

na međusobnom uvažavanju, povjerenju i brizi. Djetetu je potrebno da osjeti da je vaspitač

zainteresovan za njega lično a ne samo za ono čime se djete bavi. Bliskost sa vaspitanikom

omogućava mu da postigne mnogo više u djelovanju na dječiji razvoj i učenje i to na načine koji

se vjerovatno ne bi pokazali efikasni kada bi ih primjenila djetetu nepoznata osoba.

Osim toga, djete nikada neće biti „drsko“ i „bezobrazno“ sa osobom koja mu čitavim

svojim ponašanjem iskazuje poštovanje, koja je srdačna i blaga u ophođenju, koja ga ne gleda sa

visine i ne insistira na pokornosti. Čak i u slučajevima kada dođe do neslaganja između njega i

djeteta, vaspitač to ne prenosi na lični plan, ne ispoljava gorčinu i ne prjeti mu prekidom dobrih

odnosa.

Prirodnost je najvažnija osobina pravilnog odnosa vaspitača prema djeci.Svaka usiljenost,

izvještačenost, prenemaganje, sladunjavo korišćenje deminutiva i drugih posebnih načina

obraćanja deci, suštinski onemogućava izgrađivanje iskrenog, otvorenog, prirodnog odnosa

kakav treba da se uspostavlja između starijih i mlađih. Dijeca sasvim dobro osjećaju kada se

pokušava manipulisati njima, što ih u početku zbunjuje a zatim navodi da i sama počnu razvijati

mehanizme manipulacije odraslima.

42


2.4.2. Stilovi vaspitanja

Imamo stilove vaspitanja koji se zasnivaju na kontroli položaja, odnosno društvenom

karakteru unutar usmjerenog čovjeka. Možemo reći da ovaj stil vaspitanja pripada stilovima

vaspitanja eksplicitne pedagogije, jer je kontrola položaja eksplicitna. Unutar eksplicitne

pedagogije stilove vaspitanja djelimo na:

Autoritarni stil vaspitanja; i

Demokratski stil vaspitanja.

Karakteristike autoritarnog stila vaspitanja, su sledeće: spoljašnjost motivacija zasnovana na

neprikosnovenom autoritetu; punitivnost odraslog i receptivnost djeteta; disciplina kao cilj

vaspitanja; fizičko kažnjavanje; kruto uvažavanje plana i programa rada; didaktički

materijalizam; poslušnost prema nadređenom i sl.

Karakteristike demokratskog stila vaspitanja, su sledeće: spoljašnja motivacija zasnovana na

primjeru(uzoru); komponentnost odraslog koja dopušta kompetentnost djeteta; svjesna disciplina

kao sredstvo vaspitanja; lični primjer; usaglašavanje, dijalog o sadržajima procesa učenja;

postizanje kompetentnosti kroz sticanje znanja, vještina i navika; demokratija zasnovana na

neformalnim odnosima, i sl.

Prvi naveden stil vaspitanja, odnosno autiritarni stil, ima izraženu netolerantnost, dok drugi stil

vaspitanja, odnosno demokratski stil, ima izraženu tolerantnost.

Takođe, imamo stilove vaspitanja koji se zasnivaju na kontroli ličnosti, odnosno društvenom

karakteru drugim ljudima usmjerenog čovjeka. Možemo reći da ovaj stil vaspitanja pripada

stilovima vaspitanja inplicitne pedagogije. Unutar inplicitne pedagogije stilove vaspitanja

djelimo na:

Manipulativni stil vaspitanja; i

Kongruentni stil vaspitanja.

Karakteristike manipulativnog stila vaspitanja, su sledeće: unutrašnja motivacija zasnovana

na usaglašavanju sa referentnom grupom; uzajamna borba za dominaciju; kvalitet interakcije kao

cilj vaspitanja; sklonost didaktičkom formalizmu; uzajamna manipulacija; i sl.

43


Karakteristike kongruentnog stila vaspitanja, su sledeće: unutrašnja motivacija zasnovana na

kongurentnosti osobe; partnerski odnos odraslog i djeteta; interakcija kao sredstvo vaspitanja;

uzajamni respekt; stvaralačko djelovanje i sl.

Prvi prethodno naveden stil vaspitanja, odnosno manipulativni stil, ima izraženu netolerantnost,

dok drugi stil vaspitanja, odnosno kongurentni stil, ima izraženu tolerantnost (Bogojević, 2002).

2.4.3. Unutrašnja motivacija u regulisanju dečjeg ponašanja

U vaspitanju, shvaćenom kao podrška razvoju u skladu sa njegovim zakonitostima, i

polazeći uvjek od onoga na koga se vrši uticaj, najvažniji način djelovanja na dječije ponašanje,

kao i na čitav razvoj i učenje, je podržavanje djeteta u onome što je kod njega pozitivo. Cilj ove

podrške je da potencira pozitivne osobine i oblike ponašanja kod djeteta, kako bi se osobine

pojačale i učvrstile a djete težilo da odgovarajuće ponašanje ponovi. Razlika između podržavanja

i nagrađivanja je, prije svega, što se prvo uglavnom oslanja na unutrašnje motive i vrjednosti

koje djete nosi u sebi, dok kod drugog preovladavaju spoljašnji motivi i vrjednosti koje su izvan

ili „iznad“ djeteta, koje mu se vještački ucjepljuju, potiskujući ono što je kod njega autentično.

Na taj način ih je moguće razlikovati, iako se katkad služe istim sredstvima, kao što su osmjeh,

odobravanje, pohvala vaspitača, bodrenje, obezbeđivanje uspešnog ishoda aktivnosti i sličnoga.

Podržavanje djeteta, u onome što je kod njega pozitivno, ima svoj negativ u kočenju

negativnih tendencija koje se ispolje kod njega. I cilj kočenja je obrnut u odnosu na podržavanje;

kod njega vaspitač teži da zaustavi proces formiranja nekih negativnih osobina prije nego što se

ukorene u djetetu, odnosno, navede ga da se uzdrži od ispoljavanja određenih oblika ponašanja u

njihovom negativnom obliku. I ovde postoji razlika između kočenja i kažnjavanja (kao negativna

nagrađivanja) u analognom oslanjanju na unutrašnje, odnosno spoljašnje motive i uzimanju u

obzir potreba i težnji djeteta umjesto disciplinskih razloga. Sredstva mogu biti opomena, prekor,

prekidanje, odnosno onemogućavanje negativnog ponašanja i slično.

Kad jedno djete, na primjer, namjerno ometa drugu djecu, sasvim je prirodno da ga

vaspitač u tome spriječi, odnosno, skrene mu pažnju da je takvo ponašanje u zajednici

neprihvatljivo. Razlika između ovog postupka i kazne je što ga (osim uskraćivanja zadovoljstva

da bude sa onima koje je uznemiravalo) ne opterećuje još i osećanjem krivice i odbačenosti.

44


Kada vaspitač razvadi djecu koja su se potukla, premjesti djete koje galami u kutak gde

neće smetati drugima, oduzme štap kojim vitla ili igračku koju je oštetilo i slično, to je oblik

kočenja određenog ponašanja sa jednim ciljem da sprječi njegove štetne posljedice po drugu

djecu, njega samog ili doma u kom se nalazi. Takav postupak nema funkciju kažnjavanja koje u

sebe uvek uključuje težnju da se nekome nanese neprijatnost kako, u strahu od nje, ne bi ponovio

svoje ponašanje.

Da bi vaspitač mogao efikasno da deluje na dečije ponašanje, naročito ako se ispoljava na

negativan način, on mora prvo da upozna i shvati njegove uzroke.

Sasvim je prirodna pojava da dijeca na sve načine isprobavaju kako fizički svet oko sebe,

tako i granice koje su postavljene njihovom ponašanju. Tom prilikom su neizbježne štete i

„disciplinski prekršaji“, predstavljajući cjelinu iskustva koje djete stiče o svjetu oko sebe i

nezavisnosti koju izgrađuje u odnosu na taj svjet.

Na primer, prvi pokušaji malog djeteta da nahrani sebe, po pravilu su malo efikasni jer

obično više hrane prospe nego što uspje da stavi u usta. Međutim, znajući da je to faza kroz koju

svako djete neizbježno mora da prođe u svom razvoju, vaspitač mu je neće uskratiti time što će

ga sam nahraniti, iako to čini brže i uspešnije. Slično je i u veći drugih, analognih situacija.

Najčešći uzrok svih „disciplinskih prekršaja“ i nesporazume između djece i odraslih je

dječije nepoznavanje okvira ponašanja u domu, odnosno, u njihovoj svjesti nije dovoljno

razgraničeno dozvoljeno od nedozvoljenog. Da bi se postiglo da dijeca uvide smisao ovih okvira

i prihvate ih dobrovoljno, potrebno je vremena i strpljenja. Ako se nanjih ukazuje redovno i

dosljedno, onda će se život i rad u vaspitnoj grupi odvijati prirodno i glatko, a dijeca će

učestvovati u održavanju reda i discipline bez protivljenja i većih prekršaja.

Ukoliko je vaspitač uvjeren da je osnovni razlog dječijih ogrešenja o pravilu ponašanja

njihovo nepoznavanje i, uopšte, socijalno neiskustvo djeteta, onda ga neće okrivljavati za ove

greške. I kada ne prihvati određene oblike ponašanja kod djeteta, ne smije doći do toga da se ono

osjeti manje poštovano i odbačeno kao ličnost, jer se jedino tako može očekivati da će prihvatiti

ograničavanje ponašanja i držati se postavljenih okvira bez daljih zahtjeva i kontrole odraslih.

45


Na taj način će se postići i jedan od najznačajnijih vaspitnih ciljeva-razvoj sposobnosti za

samodisciplinu bez pasiviziranja djeteta, prihvatanje normi ponašanja bez konformizma i gušenja

njegove ličnosti, uklapanje u društvene okvire dječijeg doma bez štete po inicijativnosti i

kreativne crte vaspitanika.

Najvažnije granice dozvoljenom ponašanju postavljaju se u vezi sa dječijom

bezbjednošću, kao i zahtjevom da se ne ugrožavaju drugi i ne oštećuje inventar dječijeg vrtića.

Ukoliko je djetetu jasno određen prostor u kome može bezbjedno da se kreće i istražuje, ono će

to činiti bezbjednije, bez kolebanja, neizvjesnosti i straha od mogućih grešaka. Ako su ova

ograničavanja izvršena sa razumevanjem za njegove potrebe, i ako se njihovo sprovođenje

obavlja bez podmićivanja i zastrašivanja, ono će sticati povjerenje u sebe i svoju okolinu,

osjećaće se bezbjedno i prihvaćeno i razvijaće se u spontanu, konstruktivnu i stvaralačku ličnost.

Unutar ovih granica moći će mnogo bezbjednije da djeluje, svjesno da će ga one zaštititi od

eventualnih povreda ili grešaka zbog kojih bi se osećalo krivo i stidjelo sebe.

Ograničenja imaju pozitivnu ulogu ukoliko su ustanovljena na pravi način i uvedena sa

osjećanjem za mjeru. Njih treba uvoditi oprezno i postepeno i ne smije ih biti više nego što

zahtjeva bezbjednost djece i normalno odvijanje života i rada u grupi. Dijeca su i bez toga suviše

sputavana na ulici, tako da se u njima nagomilava otpor prema svim vrstama autoriteta i

pritisaka. Pretjerana kontrola sprečava razvoj samokontrole kod djece, kao što pretjerano

naglašavanje „navika“ kulturnog ponašanja, manira, poslušnosti, učtivosti i čistoće, najčešće u

svoj pozadini nema osnovni cilj da socijalizuje dječije ponašanje, već da odrasle što više

oslobodi brige o njima, imajući dakle prvenstveno u vidu interese odraslih.

Vaspitač mora, prije svega, da prihvati da dijeca, kao osobe u razvoju, imaju prava na

neke oblike ponašanja koji nisu svojstveni zrelim osobama i da, pod određenim uslovima, i ovi

oblici ponašanja mogu postepeno voditi ka zrelosti. Da bi ostvarila ovo pravo, njima je potrebna

određena tolerancija odraslih, koji neće suviše krutim stavovima kod njih izazvati anksioznost i

potiskivanje. Vaspitač treba da vjeruje u sposobnost djeteta da uz njegovu pomoć razvije

unutrašnju kontrolu nad ipmulsima, usvoji osnovne norme ponašanja i ispoljavanja svojih

osjećanja, želja i potreba i postepeno preuzima od njega odgovornost za svoje postupke, što su

sve osobine stabilne, zrele i konstruktivne ličnosti kakvoj se teži.

46


Dijeca će se odgovorno ponašati u onoj meri u kojoj im se pružaju prilike za to,

rukovodeći se prvenstevno njihovom spremnošću da prihvate ovu odgovornost. Istovremeno,

ukoliko je šire polje mogućnosti djelovanja za djecu, a manje pritisaka i zabrana, ukoliko im se

ukazuje više povjerenja, a ona prihvataju kakva jesu, stvaraće se i uslovi za samoregulaciju

njihovog ponašanja (Kamenov, 1997).

2.4.4. Oblici spoljašnje kontrole: kazne i nagrade

Disciplinovanje djeteta je postepen proces u kome mu se pomaže da svoje impulsivno,

često besciljno i nekontrolisano ponašanje, preobrati u ponašanje koje je svjesno, odmjereno,

vođeno razumom, koliko i emocijama, i ima određenu svrhu, koja je pod njegovom kontrolom.

Iako se kaznama mogu postići određene, trenutne promjene u dječijem ponašanju, one teško

mogu poslužiti tako shvaćenom disciplinovanju jer zanemaruju unutrašnje motive ponašanja i

zasnivaju se na strahu od neprijatnosti koju donose. Kazne, koje neminovno prati ljutina onih

koji ih izriču i prjetnja još strožijim mjerama, potenciraju kod djeteta negativne emocije, naročito

strah, anksioznost, stid i osećanje krivice, što mu sve otežava da se bar djelimično kontroliše,

zauzimajući i samo odbrambeni stav i često praveći nove greške. U svakom slučaju, ispravno

ponašanje, koje se kod njega javlja usljed kazne, nije posljedica nekog poboljšanja u njegovoj

ličnosti već pogoršanja, odnosno – kukavičluka.

Umjesto manipulisanja djecom putem negativnih emocija, sa svim rizicima koje to

povlači sa sobom, najčešće je dovoljno da se ono, što se od njih očekuje, zahtjeva odlučno,

ozbiljno, dosljedno i obrazloženo, pa da ga poslje izvjesnog vremena prihvate i samostalno, bez

posebnog nadzora i podsjećanja, obavljaju kao i sve ostalo što vrše po svojoj odluci i u

sopstvenom interesu. Ono što se izvršava pod uticajem nagrada i kazni nema takvo dejstvo, jer sa

prestankom ovih spoljašnjih mjera uticanja, iščezavaju i motivi za ponašanje postignuto

zahvaljujući njima. Šta više, nagrade i kazne imaju, dugoročnije gledano, i neke negativne efekte

– osjećajući se manipulisana (a samim time u podređenom položaju) dijeca teže da ga se što prije

oslobode, da u sopstvenim očima odrastu, a to postižu ne vršeći ono što im je na taj način

usađivano, čak i u slučajevima i kada uviđaju korist od toga. Tako prestaju da održavaju ličnu

higijenu, odbacuju pravila kulturnog ponašanja ili čak težeda čine nešto što im je bilo

zabranjivano, počinju da puše, psuju i slično.

47


48


Sa druge strane, čak i kada se desi da dijeca „oguglaju“ na strožije kazne, to ne znači da

će njihove posledice biti blaže. Pored svih poremećaja, do kojih dovodi strah i gubitak sigurnosti

i povjerenja u vaspitača, djetetu ostaje trajno usađeno shvatanje da neko može imati prava da

ponižava druge i nanosi im razne neprijatnosti da bi održao svoj autoritet. Ovo shvatanje može

stvoriti razne probleme djetetu i njihovoj okolini tokom njegovog kasnijeg razvoja.

Iako, prema rezultatim psiholoških istraživanja, nagrađivanje ima jači itrajniji učinak od

kažnjavanja, zatim, njime se stiču novi oblici ponašanja, i u izvesnim slučajevima ima pozitivne

efekte, ipak treba imati na umu da je i ono često samo jedan vid uslovljavanja dječijeg ponašanja,

odnosno, manipulacije. Nagrađivanje za jedan čin u izvesnom smislu nosi poruku da taj čin nije

bio vrjedan truda sam po sebi, i sadrži elemente podmićivanja. Tako se javlja opasnost da se

dječije „dobro“ ponašanje zasnuje samo na onome što se „isplati“, čime se ne može zadovoljiti

vaspitač koji teži da djeluje i na dječije motive. Kao što je poznato, najviša ljudska ostvarenja i

njaplemenitiji oblici ponašanja bili su unutrašnje motivisani – nosili su nagradu u sebi.

Djetetu su veoma potrebni izrazi priznanja kao podrška i podsticaj onome čemu teži i za šta je

sposobno, ali treba voditi računa da oni, slično nagradama, ne postanu glavni motiv da se nešto

čini. Prava „nagrada“ za djete treba da bude zadovoljstvo obavljenim poslom, ponos zbog

dokazane vještine ili snage, oduševljenje jer je prepreka savladana, a tek poslije toga reakcija

odobravanja od strane druge djece i vaspitača (Kamenov, 1997).

2.4.5. Uticanje vaspitača na dječije ponašanje

Kada se djete osjeti sigurnije, ono počinje da isprobava svoje mogućnosti djelovanja u

dječijem domu, ispitujući takođe i sigurnost sa kojom su ustanovljena pravila ponašanja,

odnosno, posljedice njihovog nepridržavanja. Vaspitač ovakvo isprobavanje treba da dočeka sa

određenom dosljednošću i čvrstinom, ali i razumjevanjem njegovog razloga, kako bi djete i

pored ograničavanja osjetilo da ima posla sa osobom koja ga prihvata kao ličnost i brine se o

njegovoj sigurnosti.

Vaspitač, prije svega, treba daprihvati da, kao osobe u razvoju, dijeca imaju pravo na

neke oblike ponašanja koja nisu svojstveni zrelim ljudima i da, pod određenim uslovima, i ovi

oblici ponašanja mogu da ih postepeno dovedu do zrelosti.

49


Da bi ovo pravo ostvarila, njima je potrebna određena tolerancija od strane odraslih koji

neće suviše krutim stavovima izazivati zabrinutost i osjećanje neprihvaćenosti. Vaspitač mora

imati povjerenja u djecu da će, uz njegovu pomoć, postepeno ovladati svojim ponašanjem i

izgraditi disciplinu kao samodisciplinu bez pretjeranih kočenja i ograničavanja, a posebno

manipulacije njihovim emocijama putem nagrada i kazni.Isto tako, bolje je djeci davati uputstva

u pozitivnom obliku, tako da sadrže informaciju šta i kako treba raditi, nego zabranjivati.

Zahtjevi postavljeni u negativnom obliku više zbunjuju djete nego što mu pomažu da se snađe u

svakodnevnom životu. Primjeri pozitivnog uputstva: „Redaj domine po stolu“, umjesto „Ne

bacaj domine na pod“. „Šutiraj loptu prema drvetu“, umjesto „Nemoj da razbiješ prozor“, i tako

dalje.

Vaspitač treba da ima razumjevanja za ono što djete osjeća, međutim da bude čvrst i

dosljedan kada je u pitanju njegovo ponašanje i realno sagledavanje situacije. On treba da

pomogne djetetu da je bolje shvati i ima povjerenja u njegovu sposobnost da svoje ponašanje

usmjeri u konstruktivnijem pravcu. Katkada nije moguće izbjeći neposrednu intervenciju

vaspitača, naročito u konfliktnim situacijama koje dijeca nisu u stanju samostalno da razrješe, u

slučajevima odstupanja od pravila ponašanja kada ih je potrebno objasniti, kada djeci prjeti

opasnost od povrede i slično. Zaustavljajući djete u nekom od oblika nepoželjnog ponašanja, on

treba da ispolji ljubaznost isto koliko i čvrstinu, prihvatanje djeteta kao ličnosti isto koliko

neslaganje sa određenim oblikom ponašanja. U situacijama kada mora da sprječava djete u

nečemu, vaspitač to treba da učini brzo i bez okljevanja. Oduzeće mu oštar predmet kojim

ugrožava drugove, uhvatiće ga za ruku i zaustaviti da ne istrči na ulicu, odlučno će mu reći da se

ne treba prskati vodom. Pri tome djete može da se ne složi sa njime, da se ljuti, protestvuje, na

šta ima pravo koje mu se ne osporava.

Jedan od načina uticanja na dječije ponašanje je insformisanje o njegovoj ispravnosti i

skretanje pažnje na njegove moguće posljedice, međutim, to nikako ne bi trebalo da zvuči kao

osuda ili prijetnja.

50


2.4.6. Režim življenja i dječije ponašanje

Prihvatanju granica ponašanja i razvoju unutrašnje kontrole kod djece, naročito doprinosi

dobro planiran i dosljedno primjenjivan režim življenja, koji je dovoljno elastičan da se može

prilagoditi njihovim potrebama i mogućnostima. Režim obezbjeđuje prirodan i ravnomjeran tok i

smenjivanje aktivnosti i odmora, njihovo pravilno doziranje i usklađenost s ritmom življenja koji

odgovara djeci.

Režim življenja, koje se redovno ostvaruje, i navike koje se na taj način stiču, najbolja su

preventiva protiv dva glavna uzroka dječije nediscipline: dosade, koja se javlja kada su dijeca

neaktivna, i brzoplete žurbe koja im ne omogućavada svoj ritam življenja (ishrane, oblačenja,

sređivanja igračaka, itd.) prilagode opštim zahtjevima, što stvara napetost, nervozu i umnožava

greške svake vrste.

Svakako, da bi režim dana imao tako povoljno dejstvo, on mora da bude konsekventno

sprovođen (što je uslov za određivanje vremenskih sekvenci vezanih za zadovoljavanje potreba

djeteta uvek u isto vreme) ali i fleksibilan, omogućavajući djetetu da spontano ispoljava svoje

potrebe i usavršava ustanovljeni prirodni ritam.

2.4.7. Vaspitavanje volje

Volja, kao komponenta moralnosti, predstavlja duševnu snagu koja omogućava ličnosti

da odoli iskušenjima, teškoćama i preprekam na putu ka dobru, uz težnju da živi u harmoniji sa

sobom, drugim ljudima i svojom okolinom, uvažavajući sva pravila moralnog ponašanja. Budući

povezana sa takvim crtama ličnosti, kao što su upornost, dosljednost i spremnost za ulaganje

napora, volja se ogleda i u sposobnosti trenutnog prikupljanja sve enrgije potrebne pojedincu da

se suoči sa nekom okolnošću ili da ostvari neki plan. Razvijena volja, samodisciplina i

sposobnost snalaženja u spletovima društvenih odnosa su neke od najdragocjenijih osobina

ličnosti, koje se stiču kroz čitavo djetinjstvo i adolescenciju, ali kojima se postavlja temelj u

ranim uzrastima.

51


Vaspitavanje ove dragocjene ljudske osobine započinje od najranijeg djetinjstva, od prvih

pokreta koje ono vrši težeći da postigne neki cilj uprkos preprekama.Razvoj volje kod djece je

neposredno povezan sa zahtjevima koje mu postavlja njegova okolina i odrasli sa kojima se

susreće. Ako su ovi zahtjevi ispod njegovih mogućnosti, ne zahtjevaju napor i ne predstavljaju

izazov za djelovanje, kod djeteta se neće razviti volja i mnoge sposobnosti potrebne za kasnije

samostalno snalažanje u životu. Negativan efekat imaju i pretjerani zahtjevi koji kod njega

stvaraju sliku o sebi kao nesposobnoj i neuspješnoj ličnosti i nepovoljno se odražavaju na

motivaciju (Kamenov, 1997).

2.4.8. Opšte vaspitne metode i sredstva

U pedagogiji najuopštenija podjela metoda bi bila:

Naučni metodi;

Opštevaspitni metodi;

Didaktičko – nastavni metodi.

Pošto znamo da su dječiji domovi vaspitno – obrazovnog karaktera, zato ćemo detaljno preći

opšte vaspitne metode,iakose danas sve više gubi granica između prethodno nabrojanih metoda.

Kadasu opštevaspitne metode u pitanju najčešće susrećemo sljedeće:

1. Proučavanje i uvjeravanje;

2. Vježbanje i navikavanje;

3. Podsticanje; i

4. Sprječavanje.

Na narednoj šemi(Šema 1.) prikazaću koji su to metodi i sredstva vaspitnog rada.

52


Šema 1. Metode i sredstva vaspitnog rada

Možemo vidjeti na prethodnoj šemi da se u centru nalaze opšti metodi, dok u

pravougaonicima se nalaze neke od vaspitanja koja se uobičajno koriste. Svako sredstvo ima

svoju specifičnu primjenu i da bi je nastavnik mogao primjenjivati u nastavi mora proći niz

vježbi i praktičnih modela da bi se osposobio za rad. Nakon toga kada ih isproba u praksi, može

se reći da je savladao određenu metodu vaspitnog rada.

U nastavku ću pojedinačno opisati svaku od prethodno navedenih opštevaspitnih metoda i

njihovih sredstava.

53


2.4.9.1.Persuzija- uvjeravanje i ubjeđivanje

Većina definicija o persuziji govore da je ona sposobnost osobe da nekog uvjeri u nesto,

dok manji broj definicija govore da je persuzija metod ili tehnika sa svim njenim sredstvima

uvjeravanja i ubjeđivanja. Kako je Prof dr. Suzić N. rekao jedna definicja ovog pojma bi glasila:

sposobnost uvjeravanja i ubjeđivanja, a druga da je to metod uvjeravanja i ubjeđivanja. Ako

integrišemo ova dva aspekta, persuaziju možemo definisati kao sposobnost korišćenja metoda

uvjeravanjai ubjeđivanja.Jedno od bitnih svojstava ove metode je da njome želimo mjenjati

postojeće stanje, da određenu osobu ili grupu, iz stanja mirovanja ili ravnodušnosti opredjelimo

da pređe u stanje kretanja ili u stanje zainteresovanosti, da donese odluku i pređe u akciju.

Možemo reći da postoji pet nivoa kroz koje se prolazi da bi došli do uspješne persuazije.

Prvi nivo jeste teorija ličnosti ili grupa. Drugi nivo se odnosi na kogniciju, emocije i motivaciju

pojedinaca ili grupe koju želimo u nešto uvjeriti. Treći nivo procjene koju treba da izvrši

nastavnik ili vaspitač efikasan u persuaziji odnosi se na donošenje odluke. Četvrti nivo se odnosi

na ciljeve onih koje želimo u nešto uvjeriti. I peti, završni nivo se idbisu ba ibi što želimo

ostvariti persuazijom, šta želimo mjenjati: vrijednosti, stavove, uvjerenja i ponašanje.

Ono što je cilj svake persuazije jeste promjena ponašanja ili ostvarenja željenog

djelovanja subjekta na koji se persuazija odnosi. I ako se radi o promjeni vrijednosti, stavova i

uvjerenja, konačni cilj je uvjek isti, da se postigne željeno ponašanje. Ukoliko vaspitač vidi na

djetetu da nešto radi ne rado, može primjeniti persuaziju kako bi djete zainteresovao za tu

aktivnost. Uspješnost persuazije se vidi kada se djete zainteresuje za tu akivnost.

Sredstva persuazije su raznovrsna, kognitivna, emocionalna, socijalna i radno – akciona,

a svako od njih ima moralnu i estetsku dimenziju koju ćemo vidjeti u narednoj tabeli(Table 1.).

54


Table 1. Personalna sredstva persuazije i kompetencije vaspitanika

Kompetencije DimenzijeMoralna Estetska

Kognitivne:

-argumenti, činjenice, nauka,-zakonomjernost, uočavanje procesa, -analiza, sinteza

-vrjednovanje i sistem vrijednosti

-ljepota uočavanja tokova i procesa

Emocionalne:

-analiza emocija, razumjevanje emocija-emocionalna identifikacija

-empatija, altruizam,-vrjednovanje emocija

-poštovanje emocionalnosti drugih,

-emocinalni fer-plej

Socijalne:

-svjest o sistemu vrjednosti i vlastitoj ulozi u njemu-učenički kolektiv, interpersonalni odnosi

-socijalna odgovornost,-moralno demokratsko

odlučivanje

-ljepota usaglašavanja sa kolektivom,

-ljepota komunikacije-ljepota pomaganja drugima

Radno – akcione:

-vaspitanje demokratijom,-igranje uloga,-optimalizacija slike o sebi, svjest o vlastitim svojstvima

-kritika i samokritika,-akciona susretljivost,

-susretljivost,-moralna autonomija

-razlikovanje lijepih i ružnih emocija,

-estetska perzistencija,-estetska incijativa,-estetski optimizam

U sredstva persuazije takođe spadaju:

1. Neverbalna sredstava:

gestovi, pantomima;

govor tijela, pokreti;

kontakt „oči u oči“.

2. Verbalna sredstva:

personalna sredstva;

verbalna sredstva- humor, kontrast, apsurdi, primjeri i slično.

55


3. Tehnička sredstva:

video, BIM;

panoi, slike, posteri;

modeli, fotosi;

zabukheške i dr.

Neverbalna sredstva odnosno mimika, gestovi, govor tijela jako su važni u vaspitanju djece.

Dijeca imaju rengenski pogled i ona veoma dobro osjete nesklad između ubjeđenja i gestova koji

prate nastavnikovo (vaspitačevo) izlaganje.

Verbalna sredstva kako sam prethodno navela se djele na personalna sredstva i verbalnu

atraktivnost.Personalna sredstva sam prikazala na prethodnoj tabeli (Tabela .), a o verbalnim

atraktivnostima u nastavku ću istaći one najznačajnije elemente koji su povezani sa persuazijom,

tj metodom o kojoj govorim.

Humor uz dosjetke predstavlja vrlo značajan izvor kognitivne persuazije u nastavi. Ukoliko

nastavnik ili vaspitač djetetu ispriča neko svoje iskustvo kako se i on bojao određene situacije

koja je pred djetetom, automatski će približiti djecu sebi i pokupiti njihove simpatije.

Kontrast i apsurdi predstavljaju snažna sredstva persuazije. Ponekad i obične stvari mogu postati

jako interesantne ako ih posmatramo u kontrastu. Ovakav pristup može pomoći djeci da se za

nešto jako zainteresuju. Jako slično je i sa apsurdima. Sa navođenjem nekog apsurda nastavnik ili

vaspitač može probuditi veliku zainteresovanost kod djece.

Primjeri takođe predstavljaju snažno sredstvo persuazije. Jako motivaciono sredstvo mogu da

budu sami primjeri iz života djece ili iz vlastitog okruženja, kao i adekvatni primjeri iz

vaspitačevog iskustva.

Tehnička sredstva persuazije se odnose na sva nastavna i druga tehnička pomoćna sredstva kao

što su: video, panoi, slike, posteri, crteži i slično.

56


2.4.9.2.Vježbanje i navikavanje

Vježbanje i navikavanje možemo definisati kao metod vaspitnog rada koji se oslanja na

ponavljanje i primjenu određenih radnji, sadržaja i uloga, s ciljem da se stekne željena navika,

vještina ili sposobnost. Da bi vježbanje i navikavanje dalo pozitivne efekte, potrebno je da se

poštuju određene pretopstavke ili uslovi. Ponekad vježbanje može biti i neefikasno ukoliko se ne

vodi računa o pedagoškim zahtjevima koji se orjentišu na optimalan razvoj djeteta.

Psihofiziološka podloga vježbanja i navikavanja se sastoji u uspostavljanju dinamičkih

prohodnih puteva putem smanjenja sinaptičkog otpora ili putem uspostavljanja sinaptičkih veza

u nervnom sistemu.

Osnovna svrha vježbanja i navikavanja je upravo ta da radnje postanu automatske i da se

mozak oslobodi za druge aktivnosti, a da korisne radnje osoba ostvaruje uz minimum

intelektualnog i fizičkog napora.

Za razliku od instikta i refleksivnih radnji koje su urođene, navike se uče i to najbolje

svjesnim i voljnim ponavljanjem. Imamo dva načina formiranja navika: klasičnim

uslovljavanjem i instrumentalnim uslovljavanjem. Klasično uslovljavanje nastaje stvaranjem

veza između dva podražaja, dok instrumentalno uslovljavanje se odnosi na stvaranje veza

između podražaja i reakcije. Ako uz svaki podražaj uslijedi nagrada ili očekivano ponašanje,

jasno je da će nakon niza takvih nagrađenih podražaja uslijediti očekivanje koje možemo nazvati

navikom.

Sredstva metode vježbanja i navikavanja su sljedeća:

1. Ponavljanje, dril;

2. Rad na modelima;

3. Igranje uloga;

4. Primjena pravila ponašanja u kolektivu;

5. Rad u malim grupama i sl.

Sredstva ove metode je prosto ne moguće poredati po prioritetu jer će od pedagoške

situacije i svakog vaspitanika zavisiti koja sredstva treba kombinovati u datoj situaciji da bi se

ostvario pozitivan pedagoški uticaj. U nastavku svako od ovih sredstava, ću ukratko opisati.

57


Ponavljanje, dril predstavlja prvo i poslednje sredstvo koje koristio u metodu vježbanja i

navikavanja. Svako ponavljanje nije dril, ali zato svaki dril jeste ponavljanje. Razlika između

ovoga jeste to da kada se ponavlja putem drila radnja ili uloga ponavlja se kao dresura, bez

razmišljanja i uz slijepu poslušnost i pokornost.

Rad na modelima predstavlja vježbanje ili ponavljanje radnji, sadržaja ili uloga po nekom

određenom sistemu koji ima formu modela.

Igranje uloga je vrlo moćno vaspitno sredstvo vježbanja i navikavanja. Za ovo sredstvo se još

kaže i igre imitacije, igre iluzije, dramske igre, igre fikcije itd. Oblici u kojima se javljaju su:

oponašanje postupaka, simbolička imitacija, simbolička igra uloga , dramske igre uloge.

Primjena pravila ponašanja u kolektivu kao sredstvo u ovoj metodi predstavlja strpljivost i

principijalnost vaspitača, kao i svjesno učestvovanje djeteta. Ukoliko se pravila strogo

primjenjuju, čak i ako se radi o igranju uloga, mogu se očekivati posljedice u vidu porasta tenzije

i pada motivacije. Pravila zato treba postepeno učiti i uvoditi u život i rad dječijeg kolektiva.

Rad u malim grupama je jako poznato sredstvo u ovoj metodi. Radeći u malim grupama, dijeca

se navikavaju na socijalne odnose, na pravila ponašanja u grupi, vježbaju zajedničke i

individuale prezentacije, usaglašavaju ideje, prijedloge, emocije i slično. Učeći i radeći u maloj

grupi, uz interakciju i grupnu dinamiku dijeca razvijaju svoje socijalne, emocionalne, kognitivne

i radno-akcione kompetencije.

2.4.9.3. Podsticanje

Podsticanje možemo definisati kao vaspitni metod kojim na vaspitanika djelujemo s

ciljem da on započne, istraje ili dovrši određenu aktivnost. Ovo djelovanje ima kognitivnu,

emocionalnu i akcionu ili motivacionu dimenziju.

Sredstva podsticanja možemo podjeliti po strukturnim komponentama na:

1. Kognitivna;

2. Emocionalna;

3. Socijalna; i

4. Radno – akciona.

58


Po svom intenzitetu i načinu djelovanja ona mogu biti u sferi vanjske i unutrašnje motivacije. Na

narednoj šemi(Šema 2.) prikazaćemo koje su to unutrašnje a koje vanjske motivacije.

Šema 2. Struktura i sredstva podsticanja

U nastavku ću pojedinačno opisati ova prethodno navedena sredstva.

Kognitivna sredstva unutrašnje motivacije - radi se o sredstvima koja učenike podstiču na

aktivnosti na početku i u toku aktivnosti a kao nagrada služi aktivnost sama po sebi.

Kognitivna sredstva vanjske motivacije – ova sredstva su vanjski podsticaj koji vaspitanike

stimulišu na savlađivanje kognitivnih izazova, na aktiviranje CNS-a, postignuće i kulanjanje

disonance.

Emocionalna sredstva unutrašnje motivacije – to su sredstva koja angažuju ili aktiviraju

pozitivne emocije.

Emocionalna sredstva vanjske motivacije–ona su mnogobrojna sredstva, one koja su posebno

zanimljiva jesu: podrška, humor, sugestija i zabava.

59


Socijalna sredstva unutrašnje motivacije – obuhvataju u prvom redu: socijalnu promociju,

pripadanje, odlučivanje i moć. Neke od ovih sredstava mogli bismo svrstati u vanjska sredstva

motivacije, ali možemo reći da se ova sredstva ovde isključivo posmatraju sa unutrašnje

motivacije.

Socijalna sredstva vanjske motivacije – radi se o sredstvima koja dolaze izvana kao svojevrsna

nagrada ili priznanje za ono što vaspitanik uradi ili postigne.

Radno-akciona sredstva unutrašnje motivacije – ima ih mnogo, a neka od njih su: igra,

kompentacija, samodeterminacija i samoaktualizacija.

Radno-akciona sredstva vanjske motivacije – predstavljaju: ekskurzija, diploma, pehar,

materijalna nagrada i nagrade.

2.4.9.4. Sprječavanje

Otkada postoji vaspitanje i obrazovanje koristi se metod spriječavanja. Ovaj metod

predstavlja sistem mjera i postupaka kojima se predupređuju i sankcionišu nepoželjni vidovi

ponašanja u svrhu zaštite i optimalizacije funkcionisanja i razvoja vaspitanika i kolektiva. Kada

druge metode ne funkcionišu koristi se ovaj metod.

Sredstva za metodu sprječavanja mogu se poredati po prioritetu na sledeći način:

1. Zahtjev;

2. Samokritika;

3. Kritika;

4. Kontrola;

5. Skretanje;

6. Opomena;

7. Naredba;

8. Sniženje osjene iz vladanja;

9. Osuda javnog mjenjanja u grupi;

10. Kazna.

U nastavku ću svako od navedenih sredstava ove metode ukratko opisati.

60


Zahtjev je najblaže sredstvo sprečavanja. Primjenjuje se kada ni jedna druga metoda niti

sredstvo ne uspije. Zahtjev podrazumjeva implicitno ili eksplicitno oslanjanje ili pozivanje na

autoritet nastavnika ili vaspitača. Ponekat sam zahtjev treba obrazložiti, ali obrazloženje ne treba

pretvoriti u ponovno ubjeđivanje.

Samokritika je takođe sredstvo sprečavanja koje vaspitanik ostvaruje sam ali javno i pred

kolektivom i vaspitačem. Samokritika može da bude zatražena od strane vaspitača ili kolektiva,

ali je suština u tome da je djete samo doživi i ostvari kao vlastiti čin javnog priznanja greške, i da

do znanja da se takve greške neće ponoviti.

Kritika takođe spada u sredstvo ove metode sprečavanja, koja se koristi kada ne uspijeva zahtjev

ili nije moguće ostvariti samokritiku. Pod pojmom kritike kao sredstva sprječavanja

podrazumjeva se prigovor, pokuda, zamjerka i osuda.

Kontrola primjenjujemo kada zakažu prethodno navedena sredstva. Pedagoška kontrola ima tri

značenja:

1. Moć autoriteta da usmjerava, naređuje ili ograničava ponašanje djeteta;

2. Regulacija ponašanja na osnovu vlastitih mehanizama samokontole;

3. Procjena, osjena ili potvrda učinjenog ili ostvarenog.

Skretanje je takođe sredstvo ove metode. Ono se koristi kada djete treba preusmjeriti sa jedne

aktivnosti na drugu ili sa jednog oblika ponašanja na drugi.

Opomena je isto sredstvo metode sprječavanja, i predstavlja se kao „upozorenje vaspitaniku da

neki njegov postupak, postignut rezultat, iskazano mišljenje, odnos prema drugima, odnos prema

radu i obavezama i slično ne zadovoljava, ne slaže se sa ustaljenim normama i sistemima

vrijednosti“ (Pedagoški leksikon, 1996.). Opomena se izriče pojedincu ili kolektivno, usmeno,

pismeno ili gestom. Opomena treba da bude kratka i jasna, ponekad i u formi humora. Kao i

druga sredstva i opomenu treba izreći smireno i razloženo, odlučno i principijalno.

Naredba predstavlja sredstvo koje se koristi u vaspitanju, kada vaspitač primjeti da djete ne želi

ili ne može svjesno i samovoljno obaviti zadatke potrebne za njegov razvoj ili kada čini stvari

koje štete tom razvoju. Naredbu kao sredstvo koriste vaspitači kada sigurno znaju da će to djeci

pomoći.

61


Sniženje ocjene iz vladanja se koristi da bi se sankcionisalo ponašanje djeteta. Radi se o

sprječavanju oblika ponašanja koji odudaraju od ustaljenih moralnih normi u datom društvu i

sredini.

Osuda javnog mjenja u grupi spada u sredstvo koje možemo koristiti samo u poslednjim

slučajevima i samo ako smo sigurni da će to pomoći djetetu. Ovo sredstvo tretiramo kao socijalni

pritisak ali i kao socijalnu sankciju.

Kazna je krajnje odnosno posljednje sredstvo sprečavanja. Kazna se koristi samo kada ništa od

prethodno navedenih sredstava ne uspije. Kazna predstavlja sredstvo koje se primjenjuje kada

vaspitanici krše pravila ponašanja, sa ciljem da popravi ponašanje. Postoje tri vrste kazne, a to

su:

1. Materijalna deprivacija – oduzimanje stvari ili lišavanje zadovoljstva;

2. Psihološke kazne – lišavanje ljubavi; i

3. Fizička ili tjelesna kazna (Suzić, 2005).

62


3. DJEČIJI DOM RADA VRANJEŠEVIĆ

Tokom proteklih šest decenijа postojаnjа Domа, posebno se ističu godine koje ostаju

obilježene kаo godine promjenа u funkcionisаnju i orgаnizаciji cjelokupnog rаdа ove ustаnove.

Godinа 1947. ostаje zаpаmćenа kаo godinа osnivаnjа ustаnove socijаlne zаštite zа djecu bez

roditeljskog stаrаnjа pod nаzivom „Rаdа Vrаnješević“. Nаziv je dobilа po Rаdojki Vrаnješević,

kojа je rodom iz Rekаvicа kod Bаnjаluke, а kojа je boreći se protiv fаšistа poginulа kod Drvаrа

1944. godine. Vremenom se strukturа djece mijenjаlа, te su u ustаnovu dolаzilа ne sаmo djecа

bez roditeljа, nego i djecа sа smetnjаmа u rаzvoju, kаo i djecа zаnemаrenа od strаne roditeljа.

Šezdesetih i sedamdesetih godina, dom je mijenjao lokaciju, da bi se 1974. godine sаgrаdila novа

zgrаdа i od tog periodа Dom egzistirа nа području gdje je i danas. U drugoj polovini devedesetih

godina, uslijedila je sаnаcije zgrаde. Dom se trenutno nalazi pod ingerencijom Ministаrstvа

zdrаvljа i socijаlne zаštite Republike Srpske.

Dječiji dom „Rada Vranješević“ je, tokom svojih 60 godina postojanja, dobitnik i brojnih

priznanja i nagrada, od kojih su istaknute sljedeće:

Povelja za doprinos vaspitanju, 1979. godine;

Aprilska nagrada Banjaluke, 1990. godine;

Srebrna plaketa „Večernjih novosti“, Beograd za humanost, 1997. godine.

Potrebno je napomenuti i da je Predsjedništvo Međunarodnog komitetaInternacionalne

lige humanista 2002.godine proglasilo Dječiji dom „Rada Vranješević“ Internacionalnim

humanističkim kolektivom.

Dječiji dom „Rada Vrnjašević“ je stacioniran u Banja Luci i ima dugu tradiciju

zbrinjavanja djece bez roditeljskog staranja. Dom kao organizovan oblik zaštite djece i mladih,

obezbjeđuje socijalno-zdravstvenu zaštitu, vaspitanje i obrazovanje, te osposobljavanje za

samostalan život i rad posebnoj populaciji djece i mladih. Pri tome se misli nа djecu i mlаde bez

obа roditeljа, nepoznаtih roditeljа, nаpuštenih od strаne roditeljа, roditeljа lišenih roditeljskog

prаvа ili sа zdrаvstvenim problemimа, zаtim nа djecu sа socio-ekonomskim problemimа, sа

poremećenim porodičnim i pаrtnerskim odnosimа.

63


Dječiji dom “Rada Vranješević” je klasična ustanova koja okuplja djecu na duži, a

ponekad i na kraći vremenski period, jer je u domu samo jedan mali broj djece bez oba roditelja,

što pred vaspitače stavlja jednu novu ulogu u kojoj se treba raditi na boljoj saradnji djece i

roditelja, ali i drugih institucija koje bi mogle pomoći u tome da ne dođe do izdvajanja djeteta iz

roditeljske kuće.

Život djece je organizovan tako da su ona smještena u vaspitnim grupama koje su

formirane po uzrastu, a nastoji se ispoštovati rodbinska veza. Dijeca se zajednički igraju, raduju,

tuguju, slave rođendane i prevladavaju sve teškoće koje život stavlja pred njih. Imamo tri podjele

uzrasta u domu, a to su:

Jaslice (gdje budu dijeca do 3 godine);

Predškolski uzrast(vrtić- gdje budu dijeca od 3 do 7 godina); i

Dijeca koja pohađaju školu (osnovna škola, srednja škola).

Svojom orgаnizаcijom, rаzvnovrsnim аktivnostimа i sаdržаjem, djeci koja su smještena u

ovu ustanovu nudi sve ono što bi im trebаlа obezbijediti porodicа. Kroz svаkodnevni rаd

podstiče se, prаti i usmjerаvа psihofizički rаzvoj, otkrivаju se sklonosti i sposobnosti djece i

mlаdih, izgrаđuju se kulturne, higijenske i rаdne nаvike, formirаju kаrаkterne osobine i izgrаđuje

se konstruktivаn i аktivаn odnos premа životu i društvenoj sredini.

Ukupna površina domskog prostora iznosi 24 500 m2, dok je ukupna površina

zatvorenog domskog prostora 5 592 m2. U domu funkcioniše 12 vaspitnih grupa, strukturno-

organizaciono analognih porodičnim stanovima, od kojih je svaka površine 240 m2 zatvorenog

prostora. Prostorije u vaspitnim grupama su funkcionalno opremljene za dnevne aktivnosti, ličnu

higijenu, ishranu i spavanje u skladu sa propisanim standardom. Djeci i mladima su dostupni

raznovrsni saznajno-kreativni, kulturno-zabavni i sportsko-rekreativni sadržaji u skladu sa

identifikovanim potrebama i interesima, a kroz aktivnosti organizovanim u specijalizovanim

vanjskim i unutrašnjim prostorima.

64


Shodno tome, djeci i mladima su na raspolaganju računarski centar opremljen sa 15

računara, igroteka, biblioteka (broj knjižne građe – 7 056), specijalizovane prostorije za grupni

(saznajno-kreativni) rad i pedagoško-psihološku podršku psihofizičkom razvoju i napredovanju,

krojačka radionica, galerija renomiranih umjetnika sa prostora Republike Srpske i šire (130

umjetničkih slika u fundusu), fiskulturna sala, igralište za djecu predškolskog i mlađeg školskog

uzrasta i sportski tereni. Površina uređene zelene površine oko Doma iznosi 2 000 m2.

Trenutno je u domu smješteno 95 djece, različitih uzrasta do 18 godine, a ima i nekoliko

njih koji su živjeli u domu do svoje 25. godine. Stanje u domu je zadovoljavajuće, ali pomoć je

uvijek potrebna, kako od strane države tako i od donatora. Kako je rekao direktor, potrebe djece

su različite i utoliko veće zavisno od starosne dobi djeteta.

Potrebe doma su standardne: pelene, odjeća, obuća, sredstva za higijenu i ono čega

domovi imaju najmanje, a što je nažalost najvažnije, jesu novčana sredstva bez kojih dom

otežano funkcioniše.

Direktor doma „Rada Vranješević“ je ponosan što je sa svojim saradnicima uspio da

obezbjedi boravak u domu djeci, koja su kasnije iz doma izašla kao odrasle i zrele osobe, i kaže

da mu je drago jer su ona „sada osposobljena za samostalni život i u stanju su da krenu svojim

putem“. Direktor žali zbog „nemarnosti“ države za ovu grupu društva, i dodaje kako su

beneficije za ove ustanove male, te je na donacije obavezno plaćanje dodatnog poreza,

„famoznog“ PDV-a.

Higijena u dječijem domu je zadovoljavajuća. U nekim sobama dijeca izlažu svoje

likovne, literalne i druge radove, takođe postoje sobe sa igračkama i prostor gdje dijeca

odmaraju. Jedno od djece iz doma je reklo kako voli kada u dom dolaze posjetioci jer „upoznaje

dobre ljude“.

Direktor doma kaže da je u redovnom kontaktu sa hraniteljskim porodicama i da ga raduje što

postoje ljudi koji su željni pomoći ovoj populaciji.

65


4. ZAKLJUČAK

Iz prethodnog rada možemo zaključiti da dječiji domovi imaju razne funkcije. Neke od njih

su:

Adaptaciona funkcija;

Socijalizacijska funkcija;

Obrazovna funkcija;

Vaspitna funkcija.

Svaka od prethodno navedenih funkcija je važna za dječiji dom. Prije svega djete koje dolazi

u dom potrebno je da se na pravi način adaptira, i u tome mu pomaže vaspitač, psiholog, i drugo

važno osoblje tog dječijeg doma.

Socijalizacijska funkcija doma, pomaže djetetu da se na pravi način socijalizuje i uključi u

društveni život, i izgradi sebe kao ličnost. Svi znamo da socijalizacija traje čitav život, a

najintenzivnija je u djetinjstvu i mladosti, zato je ova funkcija doma jako važna.

Obrazovna funkcija u domu obuhvata sve postupke koji doprinose sticanju iskustva i

njegovog uobličavanja u saznanje, koje služe oformljavanju djetetove ličnosti. Ona je jednako

važna i spada pod vaspitnu funkciju. Zato kažemo da je dom vaspitno-obrazovnog karaktera, jer

su to dve najvažnije stvari u dječijem domu, da se dijeca obrazuju i vaspitavaju u pravom smislu

te riječi, kako bi na kraju izašli na pravi put i formirali svoju ličnost.

Vaspitna funkcija je inače jako važna u dječijm životu, a posebno u dječijim domovima, gdje

su svi članovi dijeca. Kao što smo rekli, glavna definicija dječijeg doma, govori o tome kako je

dom vaspitna ustanova. Profesija vaspitača ulazi u najuži krug profesija sa izrazito

humanističkim orjentacijama. Vaspitanje je osnovni uslov za socijalizaciju i izvođenje djeteta na

pravi put. Tako da vaspitna funkcija predstavlja jednu od najvažnijih funkcija u dječijim

domovima.

66


U završnom djelu za primjer dječijeg doma uzela sam dječiji dom Rada Vranješević, Banja

Luka. Dom Rada Vranješevoć je jako dobar primjer dječijeg doma. U njemu žive, rastu, razvijaju

se i uče djece različitih uzrasta: dijeca koja su u jaslicama, dijeca predškolskog uzrasta i dijeca

koja pohađaju osnovnu školu. Zaključili smo da je dom dobro organizovan i da ostvaruje sve

funkcije koje jedan dječiji dom treba da ima. Prije svega, dijeca se u domu vaspitavaju i obrazuju

na pravi način, a zatim i socijalizuju na pravi način. Dječiji dom Rada Vranješević, je u pravom

smislu dječiji dom i u njemu se dijeca osjećaju kao kod kuće.

67


LITERATURA

1. Arjana Miljak, (1996). Humanistički pristup teoriji i praksi predškolskog odgoja. Velika

Gorica: Persona.

2. Dragutin Franković, (1963). Enciklopedijski rječnik pedagogije. Zagreb: Matica hrvatska.

3. Emil Kamenov, (1997). Metodika(metodička upustva za model B osnova programa

predškolskog vaspitanja i obrazovanja djece od tri do sedam godina). Novi sad.

4. Emil Kamenov, (2002). Predškolska pedagogija. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna

sredstva.

5. Emil Kamenov, (2008). Obrazovanje predškolske dece. Beograd: Zavod za udžbenike i

nastavna sredstva.

6. Grandić, R.,Stipić, M. (2010). Prilozi domskoj pedagogiji. Novi Sad: Savez pedagoških

društava Vojvodine.

7. Nenad Suzić, (2005). Pedagogija za XXI vijek. Banja Luka: TT-Centar.

8. Nenad Suzić, (2006). Uvod u predškolsku pedagogiju i metodiku. Banja Luka: XBS.

9. Svetozar Bogićević, (2002). Stilovi vaspitanja. Banja Luka: Filozofski fakultet.

68

Documents

Diplomski Rad FUNKCIJE DJEČIJIH DOMOVA