Vesna PusićDEMOKRACIJE I DIKTATURE

I. UTOPIJE ZAPADNA UTOPIJAIstočnoeuropski prevrati formirani su u osamdesetim godinama.To su i godine u kojima su se počele pokazivati ozbiljne, velike pukotine u slici beskonfliktne monolitnosti istočnoeuropskih društava. Po prvi puta u svojoj real - socijalističkoj povijesti ove su zemlje pokazale da osim država imaju i društva. Akcije kakve bi se ranijih godina bilježile kao jednokratni incidenti, počele su se profilirati u institucije, dobivati organizacionu strukturu i artikulirati drugačije političke zahtjeve i programe. Kritika više nije bila usmjerena samo na političku praksu koja je navodno zastranila od neupitne kolektivne vizije; pojavila se i kritika same kolektivne vizije, popraćena novim, drugačijim političkim ciljevima.

- vrijeme građanskih inicijativa koje se više nisu dale zbrisati jednim potezom nadležnih organa, već su prerasle konačno, u nove, građanske političke stranke.- desetljeće još uvijek vrlo ozbiljnih, ali više ne i efikasnih političkih represija, što je u Istočnoj Europi stvorilo jedinstvenu situaciju.

Trijumfirali su moralni principi i pojedinci izuzetne snage i integriteta vis à vis ogromnog aparata represije kojim je raspolagala država.- još nije značio preuzimanje vlasti, pa čak ni sudjelovanje u vlasti.- probili su se u javnost, štoviše, stvarali su javnost.- diktirali politička pitanja kojima su se morale baviti vlasti.Bez ikakve formalne moći, stvarale nove političke agende i tako osvježile već gotovo zaboravljenu ideju direktne političke participacije.- civilne inicijative artikulirale jednostavnu, očitu i neoborivu alternativu velikim ideološkim sistemima realnog socijalizma.-nisu suprostavljale socijalizam kapitalizmu, proletarijat kapitalu, pravo na rad pravu na slobodu javne riječi, Ljevicu Desnici.- one su nudile demokratsku proceduru, pravnu državu i ljudska prava.

Ideološka orijentacija postaje od drugorazrednog značaja.- izabrale garanciju slobodnog života društva i pretvorile pravo na dostojanstvo i samopoštovanje svakog građanina u temeljni politički zahtjev.

Afirmacija građanskog integriteta, ostavila je snažan utjecaj na sliku koja se na Zapadu stvarala o Istočnoj Evropi i o tome što se skriva ispod jednopartijskih diktatura.

ELEMENTI KLASIČNIH UTOPIJADruga komponenta koja je formirala zapadnjačka očekivanja od 1989.- manje akutna i neposredno aktualna- mnogo duže prisutna u zapadnoj percepciji realnih socijalizama.- sadržana u tradiciji socijalističke misli, a na koju su se pozivale te države europskih Istoka.

Utopijske projekcije idealnih država i društava sastavni su dio europske intelektualne tradicije gdje imaju status neostvarivih ali uzvišenih planova za boljitak ljudske zajednice.

1

- jedan su od mogućih odgovora na pitanje kako premostiti jaz između onoga što JESTE i onoga što bi TREBALO BITI, dokaz da ako nije moguće živjeti, barem je moguće misliti bolju egzistenciju.

Autor najslavnije utopije, Thomas More, opisuje svoju Utopiju kao,,...savršeno i možda neostvarivo društvo, koje se nalazi nigdje, očišćeno od nedostatka, uzaludnosti i zbrke našeg vlasitiog vremena i koje živi savršeno prilagođeno, puno sreće i zadovoljstva.»

-postoji nekoliko tekstova koji čine zajedničku, univerzalnu i određujuću suštinu utopijskog mišljenja.To su Platonova Država, Utopija Thomasa Morea, Nova Atlantida Francisa Bacona, Grad sunca Tommasa Campanelle i Putovanje u Icariu Etienna Cabeta.- u fokusu utopijske tradicije su evolucija, napredak, razum i sloboda.

- vjerovanje u napredak koji će se ostvariti tako da nad ljudskim instinktima i strastima pobijedi plemenitost i razum. (dominantna karakteristika utopije) Njihova funkcija nije opisivanje društva ili država koje će se praktično realizirati, pa čak niti onih koje bi se trebale realizirati.Utopije su bliže dočaravanju ljudskih potencijala i najviših mogućih dosega koji služe za usmjeravanje razvoja realno postojećih društava. One su putokazi težnji, a ne ciljevi razvoja. ,,Prihvaćena funkcija utopija je, dakle, utjelovljenje nemogućeg ideala u obliku opisa zamišljenog stanja društva, kao inspiracije za neprekidni napredak.»Takav napredak stvara vjeru u trajnost društva, a utopijsko mišljenje tu trajnost približava sadašnjici, čini je dohvatljivom. Utopija je temelj svakog napretka, i poticaj za bolju budućnost.» Mogućnost da se prisustvuje u toj budućnosti učinila je zavodljivima čak i opasno totalitarne ili sasvim naivne utopije. Različite stvarnosti proizvodile su i različite utopije. Sa stanovišta utjecaja koje su one imale na zapadnu percepciju društva realnog socijalizma, zanimljive su dvije od tih klasifikacija utopija: ona koja se temelji na odnosu prema potrebama i ojna koja uzima u obzir stupanj ostvarivosti pojedinih vizija.

UTOPIJA PREMA POTREBAMA - pretpostavlja da je polazište svih utopija teorija nestašice.U svakom društvu postoji raskorak između želja i potreba članova društva, i mogućnosti njihovog zadovoljenja. Aspiracije su u stvarnosti uvijek veće od resursa, a vizije idealnogdruštva mogu se klasificirati prema tome kako rješavaju problem tog nesrazmjera.Autor ove klasifikacije J.C.Davis grupira vizije u 5 kategorija.

Prvu zove Cockaygne, u kojoj vlada bezgranično obilje.Utopije u ovoj grupaciji rješavaju problem disproporcije između želja i mogućnosti projekcijom neograničenog porasta mogućnosti.U idealnom društvu se ukida nestašica, glad i stalna žudnja, nadolaskom takvog obilja koje će sve zadovoljiti. Drugi tip je Arkadija.- uvode razliku između želja i lažnih potreba.- Problem raskoraka između želja i mogućnosti rješavaju tako da u Arkadiji svode potrebe na prirodnu mjeru, tj.reduciraju ih na same prave, istinske potrebe i onda samo njih zadovoljavaj. Idealna društva znaju procijeniti tu prirodnu mjeru. Treću kategoriju, čine savršene moralne zajednice.

2

- u njima se više ne pokušava promijeniti društvo, već se mijenja ljudska priroda.- visokomoralni pojedinci niti ne pomišljaju da traže više od onoga što im zajednica dozvoljava i omogućuje.Raskorak između želja i mogućnosti ostaje netaknut,ali moralne norme zauzdavaju pojedince i tako ih osposobljavajuza sretan život u zajednici. Milenarizam je četvrti model koji se ne odnosi toliko na neki određeni tip vizije društva, koliko na načine prelaska iz postojećeg u buduće, idealno društvo.Ovdje su različiti pokreti koji čekaju spasenje, traže neki nadnaravni ili božanski znak da dolazi vrijeme neograničene sreće.Raskorak oni riješavaju kombiniranjem budućeg obilja i promjenama u ljudskoj prirodi koje će nastupiti u idealnom društvu. Prave utopije su modeli društvenog i političkog razrješenja disproporcije između ljudskih aspiracija i društvenih resursa.- ne zatvaraju oči pred činjenicama i ne sanjaju o Schlaraffenlandu i savršenim ljudima.- nastoje riješiti očiti i nezaobilazni problem disproporcije putem društvenih i državnih institucija.Te institucije su zamišljene i strukturirane tako da smanjuju postojeće sukobe interesa i destrukciju koja iz toga može proizaći.- ova kategorija je najbliža stvarnosti i praktičnoj realizaciji.Kao što kaže Davis, istinska utopija ne idealizira niti prirodu niti čovjeka, već organizaciju – generalnost.

Za utopije nema malih koraka. One uvijek zamišljaju velike poteze koji će ponuditi rješenja za sve probleme društva i države.

Model država realnog socijalizma sadržavao je elemente svih 5 kategorija.On je projicirao Komunizam- Schlaraffenland.- svatko prema mogućnostima, svakome prema potrebama - odnosno istinske ljudske potrebe od sebičnih interesa; propagirao je socijalistički moral, novog čovjeka i egalitarizam savršenih moralnih zajednica i bio čuven po prelaznom razdoblju diktature proletarijata i sličnim strategijama dolaženja iz klasne sadašnjosti u besklasnu budućnost.

- svoj su vizionarski potencijal do kraja zadržale utopije posljednje grupacije.Snaga im je bila u tome što su u državama realnog socijalizma neke institucije, kao što je zdravstveno osiguranje, besplatno školstvo, puna zaposlenost i radnički savjeti; bile vrlo bliske idejama francuskih socijalista- utopista i anarhističkim utopijama devetnaestog stoljeća.Pogađale su ton svih slavnih europskih utopista.Time su Zapadu pokazale nešto prepoznatljivo, što je i u njegovoj vlastitoj tradiciji služilo kao putokaz težnjama.Činjenica da su te institucije postojale bez nužnog i nezaobilaznog konteksta političkih sloboda aliminirala je ove države kao prihvatljiv model razvoja,ali im nije mogla sasvim oduzeti utopijski potencijal.

UTOPIJE PREMA OSTVARIVOSTIDruga klasifikacija → kriterij: stupanj ostvarivosti utopijskih vizija. Za razliku od maštanja o rajskim vrtovima na zemlji i mijenjanju ljudske prirode, organizacijske utopije ostavljaju mnogo uvjerljiviji dojam ostvarivosti.U njihovoj komunističko-socijalističkoj interpretaciji ovaj dojam se pretvara u eksplicitni program.

Mannheim smještava utopije u 4 grupacije: 1. milenarističke utopije, za čiji primjer uzima Thomasa Münzera; 2. liberalno-humanitarne utopije; 3. konzervativne utopije i 4. socijalističko-komunističke utopije.

3

- vremenska, ali uzimau obzir i dimenziju ostvarivosti.

Za razumijevanje zapadne percepcije istočnoeuropskih socijalizama naročito su relevantne socijalističko-komunističke utopije, najbliže teorijskoj podlozi tih režima.Utopije mijenjaju svoju originalnu i dominantnu prirodu. One nisu više «nemogući ideali zamišljenih društava koji služe poticanju neprekidnog napretka.» One postaju neka vrsta programa rada.U socijalističkoj svijesti utopija se spušta u stvarnost i postoji već povijesno i društveno određeni put za njezinu realizaciju.Takav pristup utopijama znači ujedno i njihov kraj. No istovremeno, takav pristup je stvorio dojam da se onoj staroj, imaginarnoj čežnji za prisutnošću u budućnosti, možda ipak može udovoljiti. Ispod totalitarnih političkih režima, možda se ipak skrivaju već realizirane društvene institucije budućnosti čije su vrijednosti jednakost i pravo na rad, a ne egoizam i indiferentnost.

Taj cijeli eksperiment s utopijama događao se negdje drugdje. Privlačnost dohvatljive vizije za zapadne promatrače nije bila pomućena neposrednim dnevnim iskustvom sukoba između interesa pojedinca i interesa države, tako dobro poznatog svakom Istočnoeuropejcu. Sveobuhvatni utopijski sistemi podrazumijevaju konvergenciju i usklađenost između te dvije vrste interesa. U svakoj istočnoeuropskoj realizaciji oni se uspostavljaju kao totalitarne države, koje prisilom nadomještaju odsustvo prirodne konvergencije i sklada.Gledane sasvim izbliza ostvarene utopije postaju više prijetnja nego mogućnost.

-činjenica da su se te utopije ostvarivale negdje drugdje, uspjela je prikriti dubinu do koje su ove osvarene utopije zagrabile u svoja društva.

ZABUNA Neobična situacija oštre ali više ne dovoljno efikasne represije u godinama koje su vodile prema velikom prevratu, romantična i zavodljiva sličnost nekih istočnoevropskih institucija starim utopijskim vizijama, nejasno prisjećanje jednakosti kao vrline i naročito, činjenica da je realizacija bila negdje drugdje, zajednički su proizveli očekivanja koja je Zapad imao od država nastalih političkim promjenama u Istočnoj Europi.

U završnom krugu srušena je vlast partijskih oligarhija i tako definitivno otvoren put moralnim pobjednicima da postanu i politički pobjednici. Uklanjanjem autoritarnih, represivnih i diktatorskih država, trebala su na svjetlost izaći demokratska, kreativna i plemenita društva.- jedna implicitna ali temeljna i presudna greška je greška utopljena u općem oduševljenju, u nesnalaženju i neizdiferenciranosti vlasti. Ona je postala glavnom smetnjom u razumjevanju novih demokracija i za Zapad i za domaću publiku. Ta se greška sastojala u pretpostavci da loša država neće ostaviti loše posljedice na društvo., izuzetna građanska hrabrost i izuzetne civilne inicijative u godinama prije rušenja starih režima, pogrešno su generalizirane na cijekla društva.Očekivalo se da će biti dovoljno srušiti stare vlastodršce i probiti ljušturu partijskih država pa da procvatu ta pravedna, politički zrela i artikulirana društva.

-loše vladavine nisu proizvele dobra društva. Izuzetni pojedinci, događaji i organizacije bili su znaci početka formiranja civilnog društva, a ne njegovog procvata i sveobuhvatnosti. Oni su pokazali da će u Istočnoj Europi upravo civilna sfera biti rasadnik ideja i akcija koje će razbijati totalitarnu svijest i totalitarne obrasce političkog ponašanja. Ali su bili daleko od

4

znaka da je u Istočnoj Europi taj posao već obavljen. Upravo je najveća nesreća loših vladavina u tome da one proizvode loša društva.

Zapad je implicitno i pogrešno pretpostavio da će društva nastala pod lošim vladavinama Istočne Europe biti dobra društva i da će ona nakon prevrata preuzeti vlast. Kad bi to zaista bila istina, kad bi loše vladavine proizvodile dobra društva, to bi bilo fantastično otkriće, kao neki sociološki kamen mudraca. Svakom društvu u krizi bi u tom slučaju trebalo na nekoliko godina nametnuti malo oštriju diktaturu i iz nje bi se razvilo participativno, aktivno i politički zrelo civilno društvo. Stvarnost je, međutim, mnogo manje uzbudljiva i mnogo predvidljivija. Loša, totalitarna vlast uništava društvo, zatire njegovu autonomiju i samopoštovanje građana, taj temeljni preduvjet autentične političke participacije i uspjeha bilo kojeg demokratskog projekta. - društvo je i mjesto s kojeg će započeti ozdravljenje, rekonstituiranje civilnih i političkih institucija i obrazaca ponašanja, kad se vlast promijeni prema nešto tolerantnijoj ako već ne i boljoj. Oživljeno civilno društvo s vremenom će pomoći proizvesti i sebi primjerene oblike i metode političke vladavine. No očekivanja da će rušenje realsocijalističkih režima u istom dahu stvoriti države koje će kombinirati oživljene stare utopijske elemente i integritet nekadašnjih disidenata, bila su neopravdano optimistična.- Zato je i nastupilo takvo razočarenje, fenomeni kao što su nacionalizam, antisemitizam, borba za vlast svim sredstvima i politička ekonomija pljačke. ISTOČNA UTOPIJANova Istočna Europa razočarala je zapadnjake zato što nije ispunila njihova visoka moralna očekivanja: pokazalo se da nije dostojanstvena i pravedna u svojoj napaćenosti, već gramziva, vlastohlepna i nacionalistička.

Trenutak trijumfa, trenutak pada zida kad su se ljudi s obiju strana grlili među ruševinama, taj simbolički tako značajan trenutak susreta dviju Europa i dviju političkih kultura, imao je i dvije istine. Za Zapad on je bio velika moralna pobjeda- rušili totalitarizam, neslobodu, političku policiju.- Donosili su moć nemoćnima, učinili su dosljednost i integritet pobjede nad silom, i sudjelovali u velikoj svečanosti pravednosti.Istočnjaci su, probijajući se sa svoje strane, otvarali vrata na Zapad.- brisali razlike između sebe i Zapada, i to ne stvarnog, empirijskog Zapada, već svoje predodžbe o Zapadu.- srušili su zid kao simbol nepravde i neslobode.- pojurili dalje- postati naprosto Europljani

Ona ocrtava i razlike u očekivanjima koja su dvije strane imale od velikih političkih promjena u Istočnoj Europi.

Zapad je značio političku slobodu, ali u svom neposrednom, eksplicitnom smislu ta politička sloboda je bila primarna za relativno uski krug ljudi.Zapad je značio i prihvačenost, uključenost u stvarni svijet.

Jedini razlog koji je Istočnu Europu sprečavao da postane isto što i Zapadna Europa, da se s njom stopi, bile su komunističke vlasti.

5

To je bilo autohtono, idiosinkratsko istočnoeuropsko uvjerenje. Istočna Europa je sebe vidjela kao veliko, privlačno tržište. - ogromne investicije, trgovinu i prosperitet. Zanemarena je činjenica minimalne kupovne moći, slabih garancija za investicije, odsustva kulture poslovanja, nepostojanja potrebne institucionalne i zakonske infrastrukture. To je, s druge strane, učinilo Zapad mnogo suzdržanijim u ekonomskom prodoru na Istok.

- Zapad se činio kao mjesto razvoja napretka, razuma i slobode.- tipično utopijska i sadrži sve temeljne elemente klasičnih ključnih utopija.

Od demokracije su svi uglavnom vidjeli političke stranke i višestranačke izbore. Pravednost, umjerenost, ljudska prava, autonomija privatnosti, ograničavanje države, zakonitost, autoritet parlamenta i nezavisnosti sudstva, participativnost, sigurnost svakodnevne egzistencije, sve je to u većini slučajeva ostavljeno za neka bolja vremena u budućnosti. Za sada se iz realnih socijalizama prešlo u realnu demokraciju.Priroda ideje demokracije različita je od ideje socijalizma i u tom pogledu vrlo specifična. Ona nije vizija nekog cilja ili završenog stanja, već prvenstveno procedura i metoda vladanja. Ona se ne može reducirati na realnu demokraciju kao fazu čekanja da se uspostave demokratske institucije i procedura.One ili postoje ili ne postoje.

Istočna Europa umjesto da inzistira na formuliranju racionalnih političkih ciljeva i strategija i uspostavi što razgranatiju, neophodnu infrastrukturu, ona je nastojala simulirati poznate, zapadne demokratske institucije.- pretvara se da ih već ima i njihovim prepoznatljivim imenima zove svoje hibride i preobučene stare totalitarne metode.- političke komedije zabuna.

Ovaj očiti raskorak između stvarnosti i projekcije čini utopijsko mišljenje neopohodnom potrebom.

- glavna funkcija u tome da nadomjesti nepostojeću kulturalnu i institucionalnu infrastrukturu demokracije. Što je neka politička zajednica institucionalno siromašnija, što je manje sposobna udovoljiti mnogim i raznolikim potrebama svojih članova, što je dalje od racionalnih strategija i stabilnosti i što je nefleksibilnija u prihvaćanju i integriranju novih zahtjeva i interesa nastalih u društvu ─ to će joj potrebnija biti utopija.

- Za razliku od Zapada koji je svoje utopije projicirao izvan svojih granica, Istočna Europa još uvijek jeste mjesto utopije.

- U istočnoj Europi utopija je nadomjestak za institucije i proceduru, zamišljena i pretpostavljena infrastruktura bez koje nove države ne mogu biti ono što su planirale i obećavale, a bez koje empirijski ipak funkcioniraju i žive.

HRVATSKA — POVRATAK U UTOPIJU U trenutku političkog prevrata Hrvatska nije bila moderna demokracija. Sociološki gledano, međutim, posjedovala je mnoge preduvjete da to dosta brzo postane. Relativno visok životni standard, rastuća srednja klasa i prateća afirmacija profesionalne nasuprot političkoj promociji, prošireno poznavanje zapadnoeuropskog iskustva i institucija bilo zbog ekonomske emigracije, bilo zbog slobode kretanja i putovanja, turizam i univerzalni standardi i kriteriji koje on nameće, veličina koja omogućava pokretljivost i brzo prilagođavanje, prirodna policentričnost; sve je to Hrvatsku učinilo bolje pripremljenom od većine ostalih

6

istočnoeuropskih zemalja da uspostavi i prihvati racionalnu vladavinu okrenutu razvoju, napretku i slobodi kao praktičnim ciljevima.- vladavina manje diktatorska, pa je uspjela sačuvati i razviti veće segmente autonomnog funkcioniranja društva.

- Državna politika i republičko vodstvo bili su uglavnom hrvatska najslabija strana. Njezini glavni potencijali bili su u privredi i u managerskim krugovima -napretka - civilnog identiteta Hrvatske.- Podržavala je širenje srednje klase i njenih vrijednosti, koje po samoj svojoj prirodi čine okosnicu građanskog društva.- nisu stvorili civilne inicijative i alternativne organizacije.

-ovdje su zameci civilnog društva bili više utemeljeni na komparativno uspješnoj ekonomiji nego na disidentskim organizacijama, sindikatima ili udruženjima. Ekonomski bazirano civilno društvo mnogo je manje dramatično i efektno od onog disidentski baziranog, ali zato zahvaća mnogo šire slojeve društva i dublje je ukorijenjeno u običnu svakodnevicu. Ova prednost je Hrvatskoj davala šansu da nakon političkih promjena brže pređe s utopijskih na realne strukture i uspostavi pragmatičku vlast.Ona je novu vlast dočekala s relativno proširenim civilnim iskustvom i razvijenijom infrastrukturom.- na primjer Slovenija, vrlo ospješno upotrijebila u stabilizaciji novih političkih struktura.

Rat je prekinuo prirodni politički razvoj Hrvatske.-potisnuo u drugi plan i građanske vrijednosti, aspiracije i obrasce ponašanja koji su ovdje bili pustili realne korijene. Umjesto da se identitet nove države gradi na toj civilnoj, racionalnoj tradiciji, oživljen je stari istočnoeuropski model utopijske politike.-otežano planiranje srednjoročnih, ostvarivih ciljeva, oni su naprosto ignorirani i preskočeni.Nova država je ostvarenje tisućljetnog sna. Ova bi tipična milenarijska utopija trabala obezvrijediti svaku kritiku ili pokušaj popravljanja nove države, jer samu državu uspostavlja kao dovoljni, sveobuhvatni i konačni cilj.

Kao i drugi tipovi utopija i ova ima zadatak da nadomjesti nepostojeću političku infrastruktiuru.

Koncept duhovne obnove također slijedi principe utopijske vizije i to iz kategorije savršenih moralnih zajednica.- rješava problem nezadovoljavajuće države, odnosno raskoraka između onog što jeste i onog što bi trebalo biti, reformiranjem i preodgajanjem pojedinaca.Cilj nije stvaranje bolje države, već reduciranja aspiracija pojedinaca.- sklad između interesa države i interesa pojedinaca postiže se duhovnim preodgojem pojedinaca od strane države. Stvarna duhovna obnova znači oživljenje intelektualnog i umjetničkog stvaralaštva, formiranje autonomnih društvenih vrijednosti, uspostavljenje moralnih standarda i mogućnost društava da se iskaže u svoj svojoj raznolikosti.- Duhovna obnova koju kontrolira država ne može oživjeti duhovni život, već upravo obrnuto, ograničiti ga i staviti u funkciju države.

-Utopijski projekt savršenih moralnih zajednica «rješavao je taj kolektivni problem, ne povećavajući spektar ili količinu raspoloživih zadovoljenja (potreba), već ograničavanjem individualnih zahtjeva na ono što postoji.»

7

Odsustvo institucionalno razvijene države, usmjerene na realizaciju pragmatičnih ciljeva i očitih, neposrednih interesa možda je i moralo dovesti do oživljavanja državne politike.

Gotovo od samog početka naglasak nije bio na novom načinu političkog ponašanja, nego samo na novim ljudima na vlasti.S vremenom je i to izblijedilo i naglasak se preselio na nove simbole na vlasti.

- loše vladavine su mogle razviti autonomna civilna društva. Još su dalekosežnije pogriješila u svojoj procjeni da će u novim demokracijama preko noći državna vlast naslijediti političke vrijednosti i kulturu nekadašnjih civilnih inicijativa. Državna vlast je, međutim, naslijedila političku kulturu državne vlasti. Nasljednici i nastavljači nekadašnjih civilnih inicijativa i dalje se nalaze u civilnoj sferi.- zaboravljaju na donedavno tako slavno civilno društvo. Prije 1989. gotovo da se nije s uvažavanjem niti spominjalo nikog iz tih zemalja osim istaknutih predstavnika civilne opozicije i alternative. Nakon političkih promjena civilno društvo kao da je potpuno nastalo.- uzima se u obzir isključivo država i državna politika. No u Istočnoj Europi civilno društvo nije nestalo. Ono je i dalje jedini nosilac nove političke kulture u tamošnjim zemljama i pravi nasljednik starih civilnih inicijativa.Činjenica da su se promijenile vlasti nije umanjila važnost civilnog društva za Istočnu Europu. Upravo obrnuto: Hrvatska sa svojom tendencijom povratka na utopijsku državnu politiku, najbolji je primjer da samo jačanje civilnih aktivnosti i razvijanje artikuliranog, nezavisnog civilnog društva može spasiti nove države od regresa u stare totalitarne obrasce. Iz tog područja će doći ideje i sadržaji koji će ispuniti i osmisliti novonastale institucije.- zadatak je da stvore temeljne nove konsenzuse i obrasce političkog ponašanja na ispražnjenom prostoru starih režima.

I. POLITIČKA OBAVEZA I NOVI DRUŠTVENI UGOVORU post-komunističkim zemljama Istočne Europe veliki prevrat po prvi puta ne slijedi neki od čistih i prepoznatljivih oblika diktature.Ti novi režimi, razumije se, nisu niti etablirane demokracije. No svi oni teže za demokratskim legitimitetom, pozivaju se na njega i žele se institucionalno i kulturno poistovjetiti s demokracijom.

U kojoj je mjeri Istočnoj i Središnjoj Europi potreban takav novi teorijski okvir, novi teorijski proboj, možda je najdramatičnije izrazio mađarski sociolog Elmer Hankiss. Govoreći o najpotrebnijim oblicima pomoći koju bi Zapad mogao pružiti post-komunističkim zemljama., on kaže: «Nama su nužno potrebne nove ideje, teorije, filozofije.Ako želite pomoći, molim vas pošaljite nam nekog Durkheima, nekog Webera, ili Foucaulta, ili nekog Habermasa.»

NOVE PREPREKE ZA NOVE DEMOKRACIJENove demokracije Istočne Europe, nisu nove samo po tome što su tek nedavno izrazile svoju opredijeljenost za demokraciju. One su u prvom redu nove po tome što za svoju realizaciju moraju pronaći nove puteve i strategije.

Temelje starih europskih i sjevernoameričkih demokracija činile su kategorije kao što je univerzalno pravo glasa, legitimitet političke vlasti koji proizlazi iz biračkog tijela —, a ne od Boga ili tradicije —, dioba vlasti, novi i sveuključujući kriterij političke reprezentacije, pravo na političku participaciju, ideja vlasti većine i sl. - Američka i Francuska revolucija – slobodna društva slobodnih građana

- Katarza koju je u toj masi ljudi izazvala spoznaja da samo oni mogu dati vladarima pravo da vladaju, ili da im činjenica da su građani jedne zemlje sama po sebi daje pravo da odlučuju o

8

njenim zakonima, bila je dovoljno snažna da ih pripremi za rat i revoluciju, da za nju budu spremni žrtvovati svoju imovinu i živote.

- dignitet građanina u njihovim je zemljama ukinuo kralja.

- svaki put kad bi pogledali državu, građani su od tada vidjeli svoja politička i građanska prava. Ponekad su vidjeli kako ih država štiti, a ponekad kako ih krši, ali nema sumnje da je od tada to za njih postalo glavno mjerilo legitimnosti države.

Post-komunistički režimi Istočne Europe od početka su udovoljavali svim bitnim kriterijima koje su za sebe u osamnaestom stoljeću postavile stare demokracije. Imali su opće pravo glasa, legitimitet vlasti je proizlazio iz rezultata na višestranačkim izborima, ustanovljena je i ustavno zagarantirana politička jednakost svih građana, parlament je demokratski izabran, građani su jednaki pred zakonom i uspostavljene su temeljne formalne institucije demokratske države. A ipak je očito da ti režimi nisu od početka uspostavili slobodne zemlje slobodnih građana.- katarzični potencijal je potrošen.- univerzalne civilizacijske vrijednosti, a ne revolucionarne inovacije.- same po sebi razumljive, ove ideje su izgubile moć one snažne kolektivne mobilizacije koja je potrebna da bi potencijalni građani doista postali građanima.

Glavne prijetnje tim potencijalnim istočnoeuropskim demokracijama od početka su bili populizam, nacionalizam, kršenje prava manjina, kršenje ljudskih prava, državni paternalizam, pretvaranje slobode medija isključivo u slobodu tabloida i tome slično.

Realnija je bila opasnost da se originalne ideje oslobođenja istočnoeuropskih društava reduciraju na državnoinstitucinalni minimum.

- postalo je očito da praktično ne postoji separacija i nezavisnost pojedinih segmenata vlasti, da se utjecaj parlamenta marginalizira, a sudska vlast je da facto pod kontrolom izvršne političke vlasti. - proces prelaska državnog/društvenog vlasništva u privatno bio je izrazito slabo, konfuzno i neujednačeno definiran i faktički prepušten odlukama izvršne političke vlasti. - najveći dio ekonomije prepušten je grabežu.

- demokraciji se ispriječila dominantna politička kultura i jedna vrsta artificijelne retradicionalizacije društva. U Hrvatskoj je ta retradicionalizacija bila naročito izražena.Ona uključuje mitologizaciju povijesti, glorifikaciju nacije kao temelja političkog i individualnog identiteta, zamjenu zahtjeva za građanskom lojalnošću formaliziranom u državljanstvu — zahtjevom za mitsko-emotivnom lojalnošću izraženom u žrtvovanju ili spremnosti na žrtvu.- državnom paternalizmu: ustrojstvo patrijarhalne obitelji preslikava se na političke odnose u državi. Vršilac najviše izvršne vlasti preuzima na sebe ulogu oca nacije. – patronizira i marginalizira parlament, predstavničko tijelo njegove bučne i neodgovorne djece- građana.- građaniVlast ne postoji po njima i ne služi njima, već brine za one njihove interese kojih oni ni sami nisu svjesni i, ukoliko imaju pravo glasa to im svojom dobrohotnošću daje država.

Tradicionalne, ruralne i kolektivističke vrijednosti nespojive su s centralnom ulogom građanina/građanke, s individualističkom pretpostavkom liberalno-demokratskog

9

zakonodavstva, s idejom maksimaliziranja slobode pojedinca kao temeljne svrhe države i s principom tržišne samoregulacije.Činjenica da su ova dva nespojiva sistema vrijednosti od početka političke tranzicije koegzistirala u Hrvatskoj i, čini se, u većini drugih novih demokracija, ukazuje na jednu od temeljnih prepreka u normalnoj interakciji između građana i njihovih političkih predstavnika utjelovljenih u državi.

- kontradiktorne signale u pogledu relacije koja bi morala postojati između građana i države.- odnos političke obaveze

POLITIČKA OBAVEZAIdeje političke obaveze (obligacije) vuče svoje porijeklo od Lockeove ideje pristanka svakog građanina da živi u državi.- temelj društvenog ugovora- temelj moderne ideje države. Svojim pristankom da živi u državi građanina na sebe preuzima političku obavezu poštivanja zakona te države, plaćanje poreza prema važećim kriterijama i time financiranja te države, poštivanja procedure legitimiranja i vršenja državne vlasti, uvažavanja državnog monopola na nasilje utjelovljenog u vojsci i policiji i sl. - politička obaveza je neka vrsta obećanja.

-dobrovoljno

-historijski prethode i samoj ideji liberalne demokracije

- prepoznavanje pojma individualne moralne odgovornosti koja omogućava da svaki pojedinac sam, dobrovoljno na sebe preuzme takvu obavezu. Glavna kohezivna snaga i stabilizator države sada je upravo takav individualni pristanak povezan s definiranjem i preuzimanjem političke obaveze.

- mora biti poznato i jasno o kakvoj državi se radi i što sve uključuje njegova/njezina politička obaveza prema toj državi. Samo diktature, tj. «najbolje od svih mogućih država», sebe tretiraju kao prirodno stanje ili kao prirodni red stvari koje nije moguće niti teoretski dovesti u pitanje. U tim uvjetima, razumije se, ne dolazi u obzir pitanje političke obaveze, tj. ideja građanskog pristajanja. - jedini tip državnog ustrojstva koji ne mora građanima dati nikakvu informaciju o svom karakteru, namjerama i vrijednostima. One ih moraju obavijestiti jedino o tome da su diktature.U svakom drugom suvremenom političkom aranžmanu državna vlast se mora očitovati o svojim dominantnim vrijednostima, mehanizmima svog funkcioniranja i svojim projektima za budućnost.

- izražavaju svoj pristanak To može biti sudjelovanjem u liberalno-demokratskim institucijama, glasanjem na izborima, prihvaćanjem državljanstva i povlastica koje ono sobom donosi, ili punom političkom participacijom.-može pristati samo na poznatu državu i preuzeti predvidiva obaveza samo prema nečem poznatom. Država u kojoj nisu jasne temeljne vrijednosti, osnovno mjerilo slobode, nosilac suvereniteta i opća politička orijentacija, ne može od svojih građana očekivati preuzimanje političke obaveze.Takva država – zahtijevati jedino političku obavezu na poslušnost.

10

- politička obaveza na poslušnost pretpostavlja da građani odustaju od svog suvereniteta i od kontrole nad svojom sudbinom. - nikakve detaljnije informacije o vrijednostima koje će država zastupati, ili o njenoj političkoj orijentaciji i proceduri.- država samo deklarira kao, na primjer demokratska, pa da građani, ukoliko pristaju na općenitu ideju demokratske države, imaju prema njoj obavezu političke poslušnosti.- bez obzira što ta država radila, za što se zalagala i koje vrijednosti propagirala u ime demokracije.Ideja pristajanja na političku obavezu u liberalnim demokracijama.- Ako je potreban pristanak građana 1. taj pristanak treba redovno provjeravati – izbori 2. između dvije provjere treba se pridržavati onoga na što su građani pristali — vršenje vlasti u skladu s izbornim obećanjima. 3. čak i individualno ili malobrojno javno uskraćivanje pristanka traži redefiniranje ili barem pojašnjenje prakse vladanja, i 4. taj pristanak može biti uskraćen

Ova posljednja točka za vlast mora biti odlučujuća i konačna.To je ona politička obaveza na koju u ovoj relaciji mora pristati vlast. Tradicionalno, teorije društvenog ugovora ne vide političku obavezu kao dvostranu relacij, međutim u samim je uvjetima liberalne demokracije njezina obostranost ili uzajamnost.- klasičnih teorija - društvenog ugovora vidjele samo političku obavezu koju građani preuzimaju vis à vis države, u liberalnim demokracijama, s njihovim principom participacije ta relacija ima značenje samo ako je dvostrana.- što se tiče građana – neka vrsta moralne obaveze i konsenzusa, dok u slučaju(liberalno-demokratske)države ona mora biti ugrađena u ustav.- nedvosmisleno pristajanje države, personificirane u vršiocima državne vlasti, da se povinuje utvrđenim i prepoznatljivim signalima od strane građana koji govore o narušavanju odnosa političke obaveze.- zahtjev za prijevremenim izborima, nepovjerenje vladi koje izglasava parlament, masovni štrajkovi zaposlenih, javne demonstracije u vezi s nekom specifičnom temom ili u vezi s vođenjem politike i vršenjem vlasti općenito ili jednostavno zahtjev za nepristranom (međunarodnom) kontrolom izbora i prihvaćanjem rezultata tih izbora. Signali mogu dolaziti iz institucionalno- političke sfere ili iz sfere civilnog društva.- građanske neposlušnosti kao legitimnog i predviđenog načina izražavanja nezadovoljstva u demokracijama. Međutim, mogu prerasti u političku neposlušnost koja ukazuje na bitno narušenu relaciju političke obaveze između građana i države.- civilna sfera ima mogućnost održavanja dvostranosti političke obaveze.Na individualnom nivou, ona uzima oblik dominantnog vrijednosnog sistema u društvu, a na institucionalnom predstavlja konceptualnu podlogu zakonodavstva.Tri su temelja principa za razumijevanje i funkcioniranje institucije političke obaveze u suvremenim liberalnim demokracijam. 1. ona može preuzeti samo dobrovoljno; 2. svaki građanin je može preuzeti samo ako mu je poznat sadržaj te obaveze i bazična orijentacija i vrijednosti države prema kojoj je preuzima; i 3. odnos političke obaveze mora biti dvostran, tj. kao što građani pristaju na političku obavezu, tako se i vršioci političke vlasti obavezuju da će vladati u skladu s onim na što su građani pristali i da će odstupiti u času kad im se taj pristanak redovnim institucionalnim putem uskrati.

11

POLITIČKA OBAVEZA U HRVATSKOJ- od početka svoje prve tranzicije nije udovoljavala središnjem i najbitnijem od prvih principa.- nije mogla jasno odrediti ide li u pravcu moderne liberalno-demokratske države, ili u pravcu predgrađanske, tradicionalne, patrijarhalno- herojske zajednice. Postojale su indikacije u oba smjera, i signali koje je država u tom pogledu davala građanima ukazivali su čas na jedan čas na drugi pravac.

Pristajanje na političku obavezu u predgrađanskoj državi kolektivističkih vrijednosti znači sasvim drugačiji status i posljedice za pojedinca, od pristajanja na liberalno-demokratsku političku obavezu.Jedino što preostaje građanima u tim okolnostima je politička obaveza na poslušnost, tj. odricanje od vlastitog suvereniteta i pristajanje na pokoravanje državi ma kakva ona bila.

- dvostruke konfuzije. Prvo, više nije jasno kakva je, ili barem kakva želi biti nova država koja izrasta u šoku post-komunizma. Drugo, nije više jasno niti kakvu državu žele građani koji u njoj žive, kakvoj bi se državi oni bili spremni politički obavezati, odnosno kako zamišljaju sadržaj svoje političke obligacije.- potreba za novim društvenim ugovorom. Hrvatskoj, a čini se i mnogim drugim isočnoeuropskim zemljama, naročito onima na jugoistoku, potreban je novi politički i civilni konsenzus, novi društveni ugovor.- društveni ugovor je dio pojmovne infrastrukture moderne države.- kategorija koja označuje jedno specifično razumijevanje države. On nikada nije napisan niti ga je kao dokument ikada itko potpisao.- temeljno uvjerenje da se država ne može uspostaviti niti održati — naročito održati — na bazi prisile vlasti nad građanima.- mora postojati neki određeni nivo slaganja između svih građana o tome da žele zajedničku državu i o tome kakvu državu žele. To se slaganje može uspješno izraziti samo neposrednom demokracijom za sve, reći će Rousseau. - može izraziti i samim činom korištenja bilo kojih pogodnosti koje ta država pruža, smatrati će uzdržanije Locke.- zajedničko polazište da se država ne može misliti kao oblik prisile nad građanima koji se ne obazire na njihovu volju i pristanak. Iz te ideje nikada pisanoga društvenog ugovora izvode se onda sasvim konkretne pravne i političke institucije koje u sebi sadržavaju mehanizme ispoljavanja i instrumente zaštite volje građana. U apsolutnim monarhijama i diktaturama u kojima su država i vlast od Boga, od Vječnosti, ili barem od Povijesti, i zakoni i državne institucije su strukturirani tako da se u njima predviđa samo volja i intervencija prisutnog namjesnika Boga/Vječnosti/Povijesti, ali ne i građana.- u državama koje pretpostavljaju apstraktnu ideju društvenog ugovora, ta se ideja prevodi u sasvim konkretne pisane zakone o političkim i građanskim pravima, oblicima direktne i predstavničke participacije u vlasti i društvu i sl.- fokus — državu koja će na tom konceptualnom temelju nastati.Za Rousseaua je to projekcija idealne države, neka vrsta pozitivne utopije koja služi kao orijentir u praktičnom ljudskom nastojanju da se uspostavi sretna zajednica. Za Hobbesa je to spoznaja svakog pojedinca da je u njegovom interesu poštivanje vlasti uspostavljene države, kako bi spriječio strašni rat svih protiv sviju i omogućio život u zajednici. Za Lockea je to ograničavanje vlasti države nad pojedincem i očuvanje njegovih prirodnih prava u zajednici. Građani Istočne i Središnje Europe – velika transformacija s uvjerenjem da je za njih to individualna sloboda u stabilnosti i blagostanju. Građanima Hrvatske – rousseauovsku utopiju.

12

TEMELJ MODERNE DRŽAVE- iz klasičnih teorija društvenog ugovora mogu se izvući neki osnovni zaključci koji čine temelj i najniži zajednički nazivnik u uspostavljanju i razumijevanju moderne države.1. Država se može uspostaviti samo ako među svim članovima političke zajednice postoji barem minimalna zejednička vizija i razumijevanje o prirodi te države i karakteru vlasti u njoj;2. Država je legitimna i može postojati samo ako je svojim građanima/podanicima sposobna pružiti zaštitu života, slobode i imovine, ili ako sve svedemo samo na Hobbesov minimum, barem života i imovine;3. Država je legitimna samo ako svim pojedincima osigurava veću slobodu, jednakost i pravdu od onoga što su imali u prirodnom stanju. Drugim riječima, ima smisla samo ona država koja svojim građanima pruža komparativne prednosti u odnosu na prirodno stanje.Jer, kao što je mislio Locke a govorio Rousseau, samo će budala pristati da bolje zamijeni za gore;4. Država može biti rezultat samo razumskog zaključivanja i može se uspostaviti samo na razumu. Državni zakoni su sankcionirani razum, a instinkti, strasti i samovolje u javnom djelovanju su predpolitički nagoni. Njima ne samo da nema mjesta u državi, već se ona upravo zato i uspostavlja kako bi ih se javni život ljudske zajednice oslobodio;5. Društveni ugovor, kojim se legitimira država, sankcionira istovremeno i pravo na pobunu i otpor državnoj vlasti. Kada ta vlast prekorači svoje ingerencije, ona samu sebe stavlja izvan zakona i, bez obzira na legitimnost procedure kojom je uspostavljena, gubi zakonsku zaštitu i pravo da vlada.- teorijski i društveni konsenzus o temeljima moderne političke zajednice. To nije dovoljno za suvremenu demokraciju, ali je nezaobilazno. To nije samo minimalna pretpostavka stare demokracije; to je minimalna pretpostavka svake demokracije.

DRUŠTVENI UGOVORI U ISTOČNOJ EUROPInegativni društveni ugovor. Postojala je opća, gotova akciona suglasnost o potrebi da se stari režimi demontiraju. Ona je bila koheziona snaga u društvu i kreator dominantnih vrijednosti i kriterija. Taj apstraktni, pretpostavljeni ugovor bio je jači od sve represije, svih ponuđenih ustupaka i reformi. Bio je dostojan snage prvobitnog društvenog ugovora.- cilj: dokidanje postojeće države i vladavine. Takav cilj po svojio prirodi ne može biti trajnim stanjem.

Sloboda izbora vladavine ovdje je de facto značila odsustvo temeljnog konsenzusa o prirodi države.Na jednom kraju nalaze se Mađarska, Poljska, Češka i Slovenija, koje su relativno uspješno počele simulirati postojanje zapadnoeuropskog tipa konsenzusa. Na drugom kraju su zemlje jugoistočne Europe — Rumunjska, Srbija, Bugarska i Albanija. Tu su stare političke elite uspjele iskoristiti val masovnog nezadovoljstva i pobune, za svoje održanje na vlasti.- više-manje nepromijenjeno stanje sada proglasili općom voljom .Hrvatska se nakon svoje prve tranzicije nalazi bliže njenom donjem, ispodprosječnom dijelu.Očekivanja koja su građani imali bila su vrlo različita kako međusobno, tako i u odnosu na ono što se stvarno obistinilo. Razlika je proizvela rezignaciju, strah i prijetnju kao dominantne karakteristike političkog života hrvatske javnosti.- problem bazične legitimnosti Sama ideja pristanka građana, strana je dominantnoj političkoj kulturi Istočne Europe. Tu su građani mnogo naviknutiji da vlast promatraju i podnose kao naprosto nešto nametnuto.ROUSSEAU U VARŠAVIP oljska

13

Deset godina aktivnosti sindikata Solidarnost pripremilo je svijest ljudi u nekoj vrsti labatorijskih uvjeta. Kada je trebalo početi graditi novu državu, bazični konsenzus o njenom karakteru već je u mnogim elementima bio izgrađen.

Poljska je na početku stvaranja patila od Rousseauovskog sindroma.

- Poljska se suočila s problemom prenošenja suvereniteta Solidarnost je imala gotovo četvrtinu ukupnog stanovništva Poljske. Takvo masovno iskustvo političkog angažmana stvorilo je atmosferu neposredne participacije i afirmiralo Rousseauovsku direktnu demokraciju kao jedini efikasni oblik političke organizacije.

Problem konsolidiranja novog društvenog ugovora je bio povezan s transformacijom rezultata postignutih masovnom, neposrednom participacijom u institucije predstavničke demokracije.Glavna opasnost je prijetila od populističkog modela vezanja mase neposredno za vođu.

LOCKE U BUDIMPEŠTIMađarska-najsličnija staroj demokraciji.- u vrijeme slobodnih izbora 1989.ona je umjesto patetično-povijesnih, imala obične političke izbore. Birala je između različitih realnih političkih programa koje su ponudile različite realne političke stranke te izabrala ozbiljni parlament ,s ozbiljnom opozicijom i ozbiljnim predsjednikom države.S institucionalno snažnim i jasno definiranim političkim sistemom, u kojem se inzistiralo na ograničenom dosegu, odnosno na njegovoj restrikciji samo na političku sferu, Mađarska se najviše približila Lockeovskoj koncepciji države.-transformirala relativno dobru,ali fluidnu situaciju, u relativno stabilnu, zakonima sankcioniranu političku zajednicu.Mađari - planirali su političku demokraciju i to je više-manje ono što su i dobili.Problem: kako ne prekoračiti ograničenje državne vlasti, kako sačuvati autonomiju privatnosti svakog pojedinca, kako stabilizirati državu, a istovremeno je spriječiti da nabuja. Glavni zadatak u Mađarskoj bio je osigurati da u pogledu građanskih sloboda i života civilnog društva nova situacija ne degradira u samo jednu modifikaciju stare, već da se održi na postignutoj razini krhkog ali realnog novog društvenog ugovora.

HOBBES U ZAGREBUHrvatskaU prvom razdoblju vladalo je stanje potpune otvorenosti ili, možda točnije, potpune neizvjesnosti.

Rat je počeo prije nego što je uspostavljen makar minimalni konsenzus o tome kakva će to biti Hrvatska, u kakvoj će se državi i s kakvom vladavinom živjeti. Nova se država počela stvarati u psihozi porasta stvarnih, ali i izmišljenih unutarnjih i vanjskih neprijatelja. Privreda je zamirala, a najviši politički forumi i predstavnici vlasti javno su iskazivali prezir prema zakonima države i odlukama parlamenta. Nije bilo temeljne sigurnosti poratne imovine.- ratni sukobi, podsjećajući da osim građanske, postoji i ona totalna fizička smrt.Hobbesovo prirodno stanje bilo je prilično vjerna parafraza za ove situacije.- hrvatske prvobitne ambicije su svedene na hobbesovske okvire.- rasprave o potrebi jedinstvene države i vladavine.

14

- morala doseći razinu onog prvobitnog društvenog ugovora koji se temelji na općem uvjerenju da je mir bolji od rata i da su zakoni bolji od samovolje.- morala je prvo doći do kolektivne spoznaje da je strah već dovoljno velik da bi se poseglo za razumom.

NOVI DRUŠTVENI UGOVOR ZA HRVATSKU Hrvatska je država za svoje građane bila bila slaba i opasna.Slaba zbog toga što im nije mogla garantirati sigurnost života i imovine, da o nepovredivosti temeljnih građanskih sloboda niti ne govorimo.Opasna zbog toga što je sama neprestano lavirala između čvrste opredijeljenosti za mir i riskantne opcije koje izazivaju dugotrajne napetosti i mogu ponovo izazvati rat, te takvim stanjem stalne fizičke opasnosti otklanjala mogućnost konstituiranja realnog konsenzusa o prirodi hrvatske političke zajednice. Analizirajući hrvatsku situaciju u okviru pet ranije spomenutih točaka koje čine teorijski i društveni konsenzus o temeljima moderne države, može se zaključiti da ona u svojoj prvoj formalnoj fazi nije udovoljavala tim kriterijima.- komparativne prednosti, bile su prema tome vrlo dvojbene. Zahtjev da državni zakoni budu sankcionirani razum i da iz javnog života eliminiraju instinkte, strasti i samovolju zvučao je u takvim uvjetima sasvim apstraktno.- bili su podvrgnuti arbitrarnim intervencijama izvršne političke vlasti.- garancija prava na otpora se na kolektivnom nivou nastoji neutralizirati fetišiziranjem države i skrivanjem iza stalnih opasnosti izvana, a na individualnom nivou potiskuje se proizvodnjom unutrašnjihneprijatelja i straha.- prvi i najvažniji od svih uvjeta za egzistenciju moderne države — postojanje barem minimalne zajedničke vizije o njenoj prirodi i karakteru vladavine u njoj.- dvije Hrvatske. Jedna je ona koja se pobunila protiv jednostranačke dominacije, koju su revoltirali. Kao vrhunac ironije u svojim stradanjima ona je otkrila da postoji i druga Hrvatska.- njeno je ime ukaljano saveznicima koji su držali koncentracionelogore.

Koji je minimalni konsenzus između te dvije Hrvatske?Među njima nije moguć društveni ugovor.- potrebno je oživjeti široku javnost raspravom o novom društvenom ugovoru, o temeljnom kolektivnom razumijevanju poželjne političke zajednice.Potrebno za novim društvenim ugovorom univerzalna je politička potreba Istočne Europe. U Hrvatskoj ta je potreba pitanje opstanka.

III. DIKTATURE S DEMOKRATSKIM LEGITIMITETOM TOTALITARIZAM KOJI SMO POZNAVALI Specifični totalitarizmiČinjenica da je 1984. bila već i u doslovnom i u me4taforičnomsmislu iza nas, tj. da su istočnoeuropski realni socijalizmi već prešli kulminaciju svoje totalitarnosti i sve brže popuštali pod pritiscima vlastitih društava.

-Jugoslavenski i hrvatski politički sistem. Ovdašnja varijanta realnog socijalizma bila je već dugi niz godina manje nasilna i manje konzistentna od onih u drugim zemljama Istočne i Središnje Europe. Rasprave koje su započete 50-ih godina okarakterizirale bi je prije kao autoritarnu verziju diktature nego kao punokrvni totalitarizam sovjetskog tipa. Istočnoeuropski autori koji su se, moglo bi se reći upravo zbog intimnijeg poznavanja totalitarizma, u ovoj diskusiji pojavili mnogo kasnije, dovode u pitanje distinkciju između autoritarnih i totalitarnih država realnog socijalizma.Temeljna karakteristika totalitarizma,

15

reći će svestrani poznavalac svoje teme Zdenek Mlynàr., njegova je mogućnost da u svakom trenutku ograniči ili zaustavi svaku autonomnu aktivnost u bilo kojoj sferi društva.

Po ovom kriteriju iskustvo jugoslavenskog socijalizma bilo je iskustvo totalitarnog sistemaBila je to neka vrsta benevolentnog totalitarizma.Sistem u sebi nije imao nikakvu obranu, nikakve zapreke i nikakve garancije protiv mirnog i nesmetanog prijelaza iz benevolentnog u malevolentni totalitarizam.Zakašnjela reakcija na taj prijelaz izazvala je takvu imploziju političkog sistema koja je okončala ne samo državu, već je ozbiljno uzdrmala i same temelje cjelokupne društvene strukture .Taj je potres progutao i većinu elemenata slobodnog civilnog društva.- benevolentan, praktično mnogo ugodniji. No u sebi ne sadrži nikakvu garanciju sigurnosti građana; štoviše glavni instrument nije otvorena, sistematska represija, nego arbitrarnost i stalna neizvjesnost, stalna mogućnost da preko noći preraste u otvorenu represiju.

Najupečatljivije poruke koje je ostavio svojim polu-građanima polu podanicima jesu:(1) da je, bez obzira na stalno pozivanje na svijetlu budućnost, ta budućnost sasvim neizvjesna i sigurno je samo ono što se za sebe prigrabi u sadašnjosti, i (2) da u krajnjoj konzekvenci sve ipak ovisi o dobroj volji vladara. Drugim riječima, kontinuitet je problematičan i glavni razlog za negiranje prošlosti i projiciranje bezgranične budućnosti je upravo u tome što prošlost zorno pokazuje da svaki od tih projekata za vječnost traje izuzetno kratko. Što se vladara tiče, njegova moć je ograničena interesima klase (kolektiviteta), povijesnom ulogom, historijskim trenutkom , a ponekad čak i zakonima. No sva ta ograničenja vrijede samo u nespornim i beskonfliktnim situacijama. Kada dođe do stvarnog sukoba stvarnih interesa, u starom i nama poznatom totalitarizmu uvijek je bila presudna uloga vladara. Politička kultura ovog prostora izgrađena je u tim okvirima. Pobuna koja se postupno akumulirala u drugoj polovici 80-ih godina bila je usmjerena protiv konkretnih, prepoznatljivih i imenovanih institucija tog specifičnog totalitarizma. No dominantna kolektivna svijest i kriteriji vrednovanja političkih fenomena i ponašanja u politici izrasli su na toj tradiciji.

DEMOKRACIJA KAO PRIJELAZNO RAZDOBLJE Između totalitarizma koji smo poznavali ili prošlosti i post-komunističke sadašnjosti - nije bilo formalizirano i do kraja normativno sankcionirano.- djelomično unutar formalne strukture stare vlasti, a djelomično nakon izbora 1990. pod novom vlašću.- to bi se razdoblje moglo prije okarakterizirati kao neka vrsta demokracije u društvu nego kao demokracija u državi.- nisu postojali osnovni konstitutivni elementi demokracije: niti demokratske institucije, niti dosljedno primjenjivana demokratska procedura. Međutim, postojala je i sloboda mišljenja, i sloboda javne riječi i medija, i sloboda političkog udruživanja i djelovanja, i sloboda životnog stila, i autonomija privatnosti i osobnog integriteta.- postojalo je sve što J. S. Mill navodi kao temeljne oblike slobode pojedinca u društvu.- nedostaje garancija tih sloboda.- rezultat odsutnosti takve vlasti.Odsutnost formalnih garancija omogućila je da te slobode vrlo brzo ponovno dođu u pitanje i da se neke od njih kasnije budu ozbiljne ugrožene ili potpuno potisnute.- kako je uopće došlo do toga: Prvo bi se razlog mogao sažeti u paroli: Vive la différence! - potreba masovne mobilizacije za kolektivnu akciju- elementi negativne mobilizacije za tu kolektivnu akciju, dolazili su izvan Hrvatske.

16

- unutar Hrvatske je trebalo ponuditi nešto što će biti radikalno različito, dovoljno da pokrene većinu građana, ako ne na revolucionarnu akciju rušenja poretka, ono na građansku akciju glasovanja za drugačiju vlast.- u samoj je činjenici glasovanja na višestranačkim izborima bila sadržana revolucionarna transformacija sistema.- izvedena je mirno, nenasilnim metodama, prošla je gotovo nezamijećeno, kao logična posljedica oživljavanja civilnog društva koje joj je prethodilo.Ponuditi da se dominacija klase zamijeni dominacijom nacije bila je premalo da se pokrene takva kolektivna akcija. Prinošenje žrtava na oltare boljitka različitih kolektiviteta previše nalikuje jedno drugom da bi moglo inspirirati kolektivnu volju građana.

Demokracija će, između ostalog, omogućiti sa svaki građanin slobodno izražava svoje nacionalne osjećaje i pripadnost i skinut će anatemu nacionalizmu koja je do tada prijeteći visila nad svakim pokušajem manifestiranja nacionalne privrženosti.

Hrvatstvo je bilo jedan od rezultata slobode, a ne njezin preduvjet.- činila se mogućom jedna sasvim različita država u kojoj klasni totalitarizam neće biti nadomješten nacionalnim, već će totalitarizam biti zamijenjen individualnim slobodama i pravima.- konkretni programi postali su barem privremeno, manje važni. Bilo je važno tko se kao pojedinac i kao grupacija prikazao dovoljno snažnim i organiziranim, dovoljno odlučnim da na sebe preuzme odgovornost za masovni entuzijazam i pretoči ga u institucionalne garancije. Drugi element je pridonio demokratskoj međufazi ili razdoblju demokracije društva bila je nesigurnost – jednom od glavnih komponenti totalitarizma jer znači arbitrarnost i mogućnost vlasti da intervenira u bilo kojem trenutku u bilo koju sferu života pojedinca. Međutim u ovom slučaju nije se radilo o nesigurnosti građana, već o nesigurnosti vlasti.Stara partijska država postala je svjesna da će morati pristati na višestranačke izbore u Hrvatskoj upravo oko godinu dana prije nego što je to formalno i učinila.- pokušala se snaći u novoj ulozi i rekonstruirati do tada nepoznatu instituciju birača kao izvora legitimiteta i mandata. Nove stranke funkcionirale su na principu disidentske, a ne redovne parlamentarne opozicije.To je značilo da oni niti same o sebi nisu imali sliku kao o jednom od mogućih nosilaca političke vlast, već prije kao o predvodnicima borbe protiv starog totalitarizma čiju pobjedu može izvojevati samo pravedni i masovni gnjev građana.- One su sebe vidjeli kao nosioce novog doba, pobjede pravde nad krivdom, dobra nad zlim.- kod njih je postojala svijest o vezanosti vlastite političke sudbine za kolektivnu volju i odlučnost birača.Klasični pokazatelji te volje koji se koriste u tim situacijama zahtijevali su sasvim novu interpretaciju i u svom doslovnom značenju unosili su samo još veću neizvjesnostu pogledu ishoda izbora.

Nesigurnost vlasti bila je, dakle, višestruka: za one koji su bili na vlasti bilo je neizvjesno da le će tamo i ostati, za one koji nisu bili, a željeli su doći na vlast, bilo je neizvjesno da li će i tko će od njih u tome uspjeti, a pokazatelji koji su eventualno barem donekle mogli strukrurirati očekivanja nisu u ovoj situaciji mogli biti interpretirani doslovno, na isti način na koji ih se interpretiralo u starim, stabilnim višestranačkim sistemima iz kojih su preuzeti.

- nesigurnost elite vlasti stvorila je prostor za građanske slobode. Postojao je konsenzus o tome da će biračko tijelo odlučiti koja će politička grupacija zauzeti položaje vlasti, ali je bilo neizvjesno kako će se biračko tijelo opredijeliti, odnosno, nakon izbora, u kojem obliku će se elita vlasti stabilizirati.

17

- u ovoj situaciji nesigurnosti elite vlasti građani su mogli doprijeti do svih sfera vlasti.To je vlast učinilo dostupnom i sagledivom.Građanske slobode garantirala je činjenica da se elita vlasti nije osjećala sigurnom u svojo ulozi.

Ove dvije komponente, (1) nužnost strukturalno različite vizije političkog sistema kao onog što je jedino moglo proizvesti masovnu mobilizaciju građana i zadovoljiti njihove težnje za promjenom i (2) nesigurnost elite vlasti, odigrala su najvažniju ulogu u bljesku demokratskih sloboda prijelaznog razdoblja.One su narušile kontinuitet dominantne političke kulture i nesmetano pretapanje iz klasne u nacionalnu dominaciju.

POST-KOMUNIZAM U HRVATSKOJ - stvaranje novih političkih i upravnih institucija, donošenje novog ustava i zakonskih dokumenata, kontrola jedne stranke nad parlamentom i nad druga dva oblika vlasti, kontrola nove državna vlasti nad policijom i postepeno stvaranje vojske, osigurala su dovoljnu stabilnost novoj političkoj eliti. Ratna nesreća je od samog početka uvela u proces uspostavljanja države prepoznatljivog, brutalnog i opasnog vanjskog neprijatelja što je bitno pridonijelo kržljanju i beznačajnosti opozicije.Sve su te komponente utjecale na stvaranje osjećaja sve veće sigurnosti kod stranke na vlasti, odnosno kod elite vlasti.

Frakcijski pluralizam, dobro poznat iz realsocijalističkih dana, zamijenio je po svojoj važnosti stranački pluralizam.Time je uloga birača i građana marginalizirana jer, barem privremeno, više nije bilo ozbiljnih konkurenata u natjecanju za njihove glasove. U demokracijama opozicija je instrument narodnog suvereniteta važan isto toliko koliko i vlast.Potisnuti opoziciju znači potisnute suverenitet građana.

- dodatni argumenti u svoju obranuPrvi i najstariji je potreba obrane od neprijatelja. Neprijatelj je vanjski i unutrašnji.Jedino što u toj argumentaciji nije sasvim jasno jest zašto bi diktatura bila efikasnija u borbi protiv vanjskog neprijatelja od demokracije.

Suspendiranje demokracije u ime ratničke efikasnosti primjereno je vojsci, ali ne i državi. Unutrašnji neprijatelj je nešto drugo.

Po čemu, dakle, unutrašnji neprijatelj jest nepriajtelj?Po tome što želi srušiti uspostavljenu državu tj, postojeći politički poredakSlijedeći ovu argumentaciju dolazi se do zaključka da je potrebno suspendirati demokraciju kako bi se spriječilo da je unutrašnji neprijatelj sruši.Ono u čemu ova metoda, međutim, ne uspijeva jest očuvanje demokracije.Ona je neka vrsta političkog samoubojstva kojim se sprečava političko ubojstvo.- samo privremenoGiovanni Sartori na to pitanje odgovara jednostavno: nikako!

Druga vrsta argumenata kojim se zagovara redukcija demokracije ide u pravcu zamjenjivanja individualnih sloboda i prava, nacionalnim slobodama i pravima. - demokracija i nacionalizam su međusobno povezani i nacionalizam je nezamisliv bez demokracije.- sastoji se iz dvije komponente. Prvo, budući da su u Istočnoj Europi masovni pokreti za uspostavljanje demokracije išli paralelno s oslobađanjem od ruske (srpske) dominacije, to znači da je težnja za nacionalnom afirmacijom isto što i težnja za demokracijom, pa je onda i nacionalna afirmacija isto što i demokracija.

18

Drugo, budući da se ideja nacije historijski javlja paralelno s modernom idejom demokracije i budući da se nacionalne države počinju formirati gotovo istovremeno s demokratskom političkom vladavinom, to znači da je nacionalno samoodređenje isto što i individualno političko samoodređenje i nacionalna sloboda isto što i individualna sloboda.Umjerenija formulacija ovog stava tretira nacionalnu slobodu kao preduvjet individualne slobode.- Prvi dio ovog argumenta – Ako išta, onda je upravo obrnuto.

Pravo na nacionalnu afirmaciju izboreno je tekar kao rezultat mobilizaciju za demokratsku vladavinu.

Bez liberalnodemokratskih institucija države nema garancija slobode pojedinca, uključujući tu i njegovu/njezinu nacionalnu slobodu.

Drugio dio argumentaU jednonacionalnim državama izjednačavanje nacionalnog samoodređenja i individualnog samoodređenja je besmisleno. Nacionalno samoodređenje je kolektivna karakteristika i, kao i klasno samoodređivanje, nije nikakva garancija za slobodu pojedinca u svim njenim specifičnostima i varijacijama.

Kao i za jednonacionalne države, ovaj zaključak vrijedi i za dominantne, većinske nacije u višenacionalnim državama.U slučaju manjinske nacije, međutim, situacija je donekle različita.- pravo na individualno samoodređenje, odnosno garancija prava pojedinca u slučaju manjinske nacije nisu dovoljni.- iako ne postoji identitet između nacionalnog i individualnog samoodređenja i nacionalne i individualne slobode, pripadnici manjinskih naroda u višenacionalnim državama moraju imati i kolektivna nacionalna prava kao garanciju realizacije svojih individualnih demokratskih prava. To ne znači da su im nacionalna prava dovoljna za slobodu, već samo da su im nužna za slobodu.

- demokracija je moguća samo u državi, a buduća da je nacionalizam vrlo često bio i jeste instrumentalan u uspostavljanju država, nacionalizam i demokracija su komplementarni.To je istina istina. Ali to važi i za despotiju i svaku drugu vrstu diktature.

Ova činjenica ništa ne govori o prirodi te države, a najmanje dopušta da se individualna demokratska prava nadomjeste nacionalnima.

Treća vrsta argumenta su slobodni višestranački izbori.- oni se upotrebljavaju kao dokaz da je sve što se poslije njih događa dama demokracija.Teza od prilike glasi: kako je moguće govoriti o suspendiranoj demokraciji ako su održani slobodnio izbori?!

Na to što se prepoznaje u ovoj logici nije demikracija, već demokratski centralizam.Naziv demokratski je dobio upravo zbog toga što su odluke donošene većinom glasova (članova, delegata, prisutnih, ili već prema potrebi). Međutim, kad je jedanput nešto izglasano, više nije bilo odstupanja. Tu nema niti govora o pravu manjine ili zaštiti prava manjine, o vrednovanju opravdanosti odluke na temenju njezine praktične provedbe, ili o nekoj dodatnoj argumentaciji nakon glasovanja. Kad je odluka donesena većinom glasova, svi joj se moraju pokoravati bez pogovora i nema nikakvog nastavka demokratske procedure.Nakon toga nastupa centralistički dio.

19

Pod «općim pravom glasa»ovdje se, razumije se, ne misli na stvarno opće pravo glasa koje je u jednostranačkim sistemima ionako besmisleno, već na pravo glasa unutar vladajuće stranke.

Svođenje demokracije u Hrvatskoj na slobodne višestranačke izbore je proširivanje logike demokratskog centralizma na cjelokupno društvo.

Diktatorska suština demokratskog centralizma nije u tome da ne postoji pluralizam opcija, pluralizam odluka.Njegova diktatorska priroda je u tome što se smatra da, kad je globalna odluka jednom donesena, više nema trajnog prava na različito mišljenje.

Suvremene demokracije izbjegavaju rousseauovsku zamku time što izbore tretiraju kao samo jedan od izvora svog legitimiteta. Demokratski proces vladanja zahtjeva da i legitimiranja vlasti bude proces, traži procesualni legitimitet. Ova se vrsta legitimiteta oslanja na tri kategorije: građanske slobode, političku kompeticiju i responzivnost vlasti, koje funkcioniraju u razdobljima između političkih izbora.

Demokratičnost vlasti očituje se i u mogućnosti opozicijskih stranaka da sudjeluju u formuliranju pojedinih aspekata državne politike, kao i u responzivnosti vlasti na različite nove interese građana i grupa za pritisak.- formuliranje specifičnih državnih programa u socijalnoj politici, zdravstvu, politici zapošljavanja, školstvu, kulturi i sl. Ti programi se usklađuju sa stavovima i interesima prisutnima u javnosti. Svođenje legitimiteta vlasti samo na izbore nije način ograničavanja demokracije, već način ukidanja demokracije.- uspostavljanje diktatura s demokratskim legitimitetom

Politička vladavina kao proces ne može se temeljiti na jednokratnom legitimitetu, već njezino legitimiranje mora također biti proces.

- hibrida kasnog dvadesetog stoljeća — demokratski sankcionirane diktature.- diktatura u ime većine- samu sebe objašnjava uvijek u kategorijama demofilije — ljubavi za vlastiti narodOna bi trebala nadomjestiti dva temeljna garanta liberalno-demokratske vladavine: podjelu i ograničavanje vlasti države.Legalitet ili, kao što kaže Sartori, zamjena zakona džungle zakonom zakona znači formalnu ili normativnu garanciju demokratske procedure i podređivanje politike tim normama. Zaštita prava manjine, međutim, sama je bit funkcionirajuće demokracije.

Demokracija ne može funkcionirati bez zaštite prava manjine, zato što se jedino tako može osigurati ispunjenje njezine osnovne funkcije: slobode pojedinca u državi. Zaštita prava manjine ima funkciju osiguravanja jednake vrijednosti slobode i građanskih prava svakog građanina bez obzira na osobnu pripadnost i političke preferencije.

Bez slobode da se bude u manjini, od demokracije ostaje samo diktatura koja je došla na vlast izborima.

U ŠTO SE PRELAZI PUTEM PRIJELAZNOG RAZDOBLJA - demokratske diktature ili suspendirane demokracije sebe smatraju prijelaznim razdobljima.

20

Čak i najsurovija među njima — diktatura proletarijata, formalno se deklarira kao privremeno stanje koje će se dokinuti kada se ostvari oslobođenje proletarijata i ukidanje države.

U Hrvatskoj se, od njezinog uspostavljanja kao samostalne države 1991., ograničavanje demokracije i suspendiranje nekih sloboda također tretira kao privremeno stanje. To se opravdava argumentom da se ovdje radi o mladoj demokraciji u kojoj proces tranzicije još nije dovršen.- u mladim demokracijama demokratske institucije nemaju tradicije, što nije razvijena demokratska kultura kao navika i kultura političke participacije, što je civilno društvo kao rasadnik političkih ideja i inicijativa tekar u povojima, što institucije slobodnog tržišta još nisu dovoljno zaštićene od kriminala i sl.

Demokracija počinje odmah. Ona je kombinacija procedura i institucija koje se mogu uspostaviti samo demokratskim metodama.

U svojoj krajnjoj konzekvenci demokracija jest metoda: ne samo način vladanja, već i način provođenja promjena i razvoja.- sama po sebi i nije cilj.

Demokracija jest prijelazno razdoblje: ona je način regulacije –definira i odredišteBez obzira koji su razlozi suspendiranja, ograničavanja i kršenja demokratskih metoda u prijelaznom razdoblju, oni će ostaviti duboke, presudne tragove na budućem političkom poretku.

IV. NACIONALIZAMUPOTREBA NACIONALIZMA- centralna tema u post-komunističkim zemljama Europe.- nacionalizam u svoja prva dva procvata, na kraju osamnaestog i u devetnaestom stoljeću, ispunio ulogu koja mu je bila namijenjena u povijesti i iscrpio svoje pokretačke potencijale. U dva svjetska rata u prvoj polovici dvadesetog stoljeća, kompromitiran je na takav način da se činilo nemogućim da bi se, barem u Europi, od toga ikada mogao oporaviti. U drugoj polovici osamnaestog stoljeća nacionalizam je pratio velike građanske revolucije i, paralelno s uspostavljanjem novog, građanskog suvereniteta, razvijao ideju o vrijednostima i identitetu koji prelaze granice regija i grofovija i univerzalniji su od skučenih prostora individualnih provincija. U to vrijeme nacionalizam je značio identifikaciju s općenitijim, sveobuhvatnijim identitetom od onoga koji je do tada bio dominantan- politička i nacionalna jedinica se moraju podudarati- ogromni skok u stupnju univerzalnosti i standardizacije kriterija pripadnosti.

Nacije nisu samo proizvod povijesnih događanja, nego i ljudske volje jer taj novi, šiti identitet ne može postojati ako ga pojedinci ne žele prihvatiti i na njega aktivno pristati. Time se nacionalizam povezuje s dva temeljna pojma teorije moderne države: Rousseauovim pojmom opće volje i Lockeovim pojmom pristajanja. Kombinirajući nacionalni kolektivizam s etičkim individualizmom koji proizlazi iz kategorije ljudske volje i kategorije pristajanja, dobiva se neka vrsta prosvjetiteljskog nacionalizma ili liberalnog nacionalizma koji odgovara situaciji kasnog osamnaestog stoljeća- uloga: progresivna On proširuje do tada važeće horizonte uključujućeg «Mi», on pretpostavlja i poštuje individualnu volju i pristajanje i poistovjećuje se s racionalnim interesima, koji su prosvjetiteljski odgovor na iracionalne strasti.

21

- u devetnaestom stoljeću nacionalizam ima dvostruku ulogu. Za Njemačku i Italiju, na primjer, on znači ujedinjenje, t. j. proširivanje političkog pa onda i nacionalnog identiteta.U ovom slučaju stoji Hobsbawmova konstatacija da, u analitičke svrhe, nacionalizam prethodi naciji, tj. da težnja za nacionalnom državom prethodi pretvaranju Nijemaca u njemačku naciju.

Za potrebe deventaestog stoljeća. – nacionalizam je uvjerenje da je odanost vlastitoj državi važnija od odanosti nekim međunarodno važećim principima ili interesima pojedinca. Nacionalizam nije prvenstveno politički program, već način gledanja na političke programe i ideje.

Jezik, povijest, etnicitet, folklor i druge komponente kulture postaju glavnim argumentima u uspostavljanju nacionalnih država.- kolektivne težnje naroda za uspostavljanjem takve države koja će u potpunosti odražavati njegov jedan i jedinstveni kulturni identitet i kojoj će on za uzvrat moći pokloniti svoju nepodijeljenu lojalnost

LICA NACIONALIZMA - dvije moguće interpretacije Prva interpretacija smatra da nacionalizam ima dva značajno različita lica.Jedno je kulturni nacionalizam koji je ksenofobičan, autoritaran, zahtijeva uniformnost u državi i religiji i zagovara zatvoreno društvo.Rezultat je potpune pobjede kolektivističkog principa nad individualnim, i uzdizanja lojalnosti i žrtvovanja na štetu svakog racionalnog interesa. U nacionalizmu devetnaestog stoljeća već su prisutne obje ove komponente. On je podloga za sve strahote koje su nacionalizam i rasizam proizveli u dvadesetom stoljeću i razlog za prezir i izopćenje na koji su osuđeni u liberalnoj političkoj teoriji i cijelom civiliziranom svijetu. Drugo lice nacionalizma je liberalni nacionalizam .Glavna karakteristika po kojoj se razlikuje od kulturnog nacionalizma je njegova utemeljenost na kategoriji slobodne ljudske volje i racionalnog izbora, odnosno na etičkom individualizmu.Ovaj tip nacionalizma pozitivno vrednuje svaku vrstu nacionalne pripadnosti i istu važnost koju sam pridaje vlastitom nacionalnom identitetu, priznaje i nacionalnoj identifikaciji pripadnika drugih naroda.- on je pluralističan i predstavlja neku vrstu nacionalnog ekumenizma - ima naglašenu kolektivističku dimenziju. Ona se sastoji u uvjerenju da je za svakog pojedinca život u okviru njegove/njezine nacionalne zajednice potpuniji i ispunjeniji nego izvan nje.Svaki individualni kreativni čin sadrži i dodatnu dimenziju doprinosa nacionalnom uspjehu i razvoju.

- identifikacija s vlastitom nacionalnom pripadnosti doprinosi individualnoj slobodi i samoodređenju.

Druga interpretacija – nacionalizam uvijek je bio i ostao samo jedan te isti. U svojoj biti on je redukcionistički, autoritaran, isključiv, agresivan i u krajnjoj konzekvenci destruktivan. U ljudima budi najniže strasti i porive; glavna pogonska energija mu je mržnja i svaka sredina koja mu pusti na volju bit će od njega na kraju i uništena.- u povijesti je povremeno igrao i pozitivnu ulogu, nije rezultat eventualnih pozitivnih potencijala nacionalizma, već snažnog utjecaja nekih drugih vrijednosti i ideja koje mu nisu dozvoljavale da se razmaše i dođe do izražaja u svojoj punoj zlokobnosti.

22

Etički individualizam – najžilaviji elementi slobode pojedinca .Cilj nacionalizma nije da s njima koegzistira, nego da ih dokine i proguta.Kad u tome uspije, više ništa ne stoji na putu razvoja do njegove konačne i logične konzekvence — totalitarne diktature. Pojedinac se onda žrtvuje za zajednicu, istina za mitove, empirijska sloboda za svjetlu budućnost.

Znakovi koji govore u prilog ovakve interpretacije nacionalizma javljaju se u Njemačkoj već krajem devetnaestog stoljeća. Dobar primjer za to je njemačko pripojenje pokrajina Alsace-Lorraine.Ono nije izvršeno samo protiv izričite volje stanovnika tih pokrajina, nego se više nije niti pokušalo opravdati makar falsificiranjem i lažnim pozivanjem na tu volju.

- nacionalizam je počinio nezamislive zločine protiv čovječnosti.U tom pogledu usporediv je u povijesti jedino sa staljinizmom, za koji se pokazalo da mu je sličan u cijelom nizu karakteristika.

Međutim, konac dvadesetog stoljeća vratio je nacionalizam u središte događanja i interesa.Od svih mjesta postao je ponovno važnim političkim faktorom upravo u Istočnoj i Centralnoj Europi.Kulturni, ksenofobični nacionalizam i politički, liberalni nacionalizam nisu, naime, jedina imena za dvije varijante ovog fenomena. U literaturi oni se alternativno navode i kao centralno- istočnoeuropski nacionalizam i zapadnoeuropski nacionalizam.Upravo je nacionalizam u Istočnoj i Sredičnjoj Europi tretirao naciju kao objektivnu činjenicu. Smatrao je da nacionalna pripadnost nije rezultat odluke, volje i individualne identifikacije, već o njoj odlučuju Priroda i Povijest bez obzira na volju pojedinca. Pojava nacionalizma u postkumunističkim istočnoeuropskim zemljama, dakle, imala je sve preduvjete da se razvije upravo u onu najgoru, destruktivnu i samodestruktivnu varijantu.- nacionalizam je najsnažnije i najdestruktivnije upotrebljavan u zemljama bivše Jugoslavije.U tim okvirima središnju su ulogu imali srpski i hrvatski nacionalizam.Nacionalizam u Srbiji je, u analitičkom pogledu, jednostavniji. Po svojim teritorijalnim aspiracijama i osvajanjima izvan granice Srbije, po korištenju pripadnika vlastite nacije kao izgovora za agresiju na druge zemlje i po razbuktavanju nacionalnih osjećaja u funkciji mobilizacije za rat izvan vlastitih granica, on je najsličniji nacionalsocijalizmu.

Hrvatski nacionalizam nešto je složeniji.On je počeo dobivati masovne razmjere u procesu artikuliranja težnji za političkom samostalnosti i razvrgavanjem Jugoslavije, u kojoj je u to vrijeme već de facto izvršen državni udar.

U javnim nastupima političara tog prvog nacionalističkog vala povremeno su se spominjale teritorijalne aspiracije izvan granica Hrvatske. Bilo je i netolerancije u odnosu prema Srbima u Hrvatskoj. No neusporedivo najjači naglasak bio je na odvajanju Hrvatske od ostalih jugoslavenskih zemalja i minimaliziranju ili dokidanju svake interakcije s njima. Za razliku od ekspanzionističke parole Svi Srbi u jednoj zemlji, glavna parola hrvatskog nacionalizma bila je Svoj na svome. Ovo kolebanje između agresivnog i defenzivnog nacionalizma u Hrvatskoj i naročito njegovu neujednačenu proširenost, definitivno je prekinuo početak rata u ljeto 1991. godine.Ova opća nacionalna homogenizacija zahvatila je i pripadnike drugih nacija u Hrvatskoj.Bez obzira na individualnu volju i opredjeljenje, nacionalno prepoznavanje postalo je određujućim faktorom za svakog pojedinca.

23

UPOTREBA NACIONALIZMA U HRVATSKOJNacionalizam nije pobuđen u procesu osvajanja i napada na druge zemlje, već u obrani i političkom profiliranju vlastite države.Nije imao jedan jednostavni cilj za koji je potrebna uniformnost,već je bio suočen s kompleksnim i mnogoznačnim zadatkom.Zato se pojavio u cijelom spektru modaliteta: od političkog ili liberalnog nacionalizma koji pozitivno vrednuje naciju i nacionalnu pripadnost, ali ih smatra proizvodom ljudske volje i stavlja ih u funkciju slobode pojedinca; do kulturnog, objektivnog, ksenofobičnog nacionalizma, koji koristi naciju da bi negirao slobodu pojedinca i uzdiže vlastitu naciju na štetu svih ostalih.

On ne briše razliku između demokrata i autokrata.On naprosto u svakom od tih slučajeva poprima različit oblik.Ono što je svima zajedničko je prihvaćanje kolektivnog nacionalnog identiteta kao pozitivne vrijednosti koju je potrebno očuvati.- nacionalizam postaje naprosto društvenom činjenicom i može ga se upotrijebiti u različite svrhe.

Treći val nacionalizma u Hrvatskoj povezan je upravo s takvim vrlo određenim pokušajem njegove političke upotrebe. Učestvovanje Hrvatske 1993. godine u agresiji na Bosnu i Hercegovinu i u komadanju te države više se nije moglo oslanjati na difuzni, defenzivni nacionalizam.Za takvu vrstu akcije trebalo je mobilizirati agresivni nacionalizam, koji se poziva na vlastitu superiornost, na parolu, već tako djelotvorno korištenu u srpskom izdanju, svi Hrvati u jednoj državi i na objektivnu političku pripadnost svih bosanskohercegovačkih Hrvata, bez obzira na njihovo stanovište i volju. - blizu nacionalsocijalizmuU Hrvatskoj – za osvajanje teritorija druge države, naišao na vrlo veliki otpor.

Za razliku od drugog vala nacionalizma koji je praktički zahvatio cjelokupno stanovništvo i koji je nastao za vrijeme napada i rata u Hrvatskoj, nacionalizma trećeg vala podijelio je Hrvatsku i počeo profilirati sasvim određenu političku opciju.

Ova vrsta nacionalizma privukla je poklonike autoritarnog, kolektivističkog političkog modela koji žrtvuju pojedinca za naciju, odnosno upotrebljavaju nacionalne interese kao opravdanje za suspendiranje demokratskih institucija. Tako su u Hrvatskoj artikulirane dvije temeljne političke opcije. U smislu u kojem o nacionalizmu govore Tamir i Kohn, one su obje nacionalističke, budući da obje pozitivno vrednuju nacionalnu pripadnost i identifikaciju.

Glavni zagovornici eliminiranja liberalnog nacionalizma, upravo su pobornici autoritarnog ksenofobičnog nacionalizma.

- afirmacija pojedinca nasuprot nametnutom kolektivizmu bio je jedan od osnovnih spiritus movensa opće podrške koju su na svom početku uživale te promjene. Težnja ka očuvanju nacionalnog identiteta u ovom slučaju je značila baš afirmaciju pluralnosti i različitosti, nasuprot nametnutoj unifomnosti.

- stvorena je želja da se hrvatstvo uspostavi kao nešto suvremeno, političko, civilizirano, tolerantno, pluralno; nešto s čime se ravnopravno participira u svijetu i što je uspjelo odbaciti stigmu folklornediktature.Razvile su se aspiracije da vlastiti nacionalni identitet bude prepoznat kao pozitivan.

24

Oblik prepoznavanja od strane okoline utječe i na formiranje samog tog identiteta.O tome raspravlja Charles Taylor.

Iz masovnog doživljaja i iskustva vlastitog nacionalnog identiteta proizašla je, prema tome, i politička opcija liberalnog nacionalizma.

Liberalni nacionalizam, dakle, klasičnim liberalnim slobodama pojedinca pridodaje nacionalni identitet kao pozitivnu i poželjnu komponentu. On ne tlači niti žrtvuje individuu u ime nacije, ne koristi naciju za suspendiranje demokratskih sloboda, ne izmišlja povijest u korist nacije, niti nacijom opravdava osvajanje tuđih teritorija. On naciju smatra naprosto faktorom obogaćenje svakodnevne egzistenciju pojedinca.Ovo liberalno-demokratsko opredjeljenje kombinirano s težnjom ka političkom uspostavljanju vlastite nacije, druga je politička opcija koja se formirala u Hrvatskoj i općenito u istočnoj Europi.- demokratskaCjelokupna dinamika politike prepoznavanja, pak, zapravo je borba za identitet.

Temeljna podjela na ksenofobični i liberalni nacionalizam obuhvaća cjelokupno hrvatsko društvo. Ona siječe i političke stranke.

U kojoj mjeri političko vodstvo može utjecati na artikuliranje nacionalizma odlično ilustrira i primjer Velike Britanije.- uspostavljanjem regionalnih parlamenata u Škotskoj i Velsu, parlament i vlada Tonya Blairea usmjerili su rastuće nacionalne osjećaje u ta dva dijela Britanije u liberalnom pravcu.Nakon dugih godina uružanih borbi to se još ne može reći za Sjevernu Irsku.

POLITIČKA PREPOZNAVANJA - sukob između pojedinih političkih stranaka i programa.- sukob se vodi na razini politike prepoznavanja , oko toga tko će prevladati u određivanju karaktera Hrvatske, tko će joj odrediti identitet i po kojim vrijednostima, političkim stavovima, obrascima i strategijama će biti konstruirana njezina slika.

Čak i ako u trenutku pobjede nadmoćna strana ne bude jedini hrvatski identitet, s vremenom će ona Hrvatsku modelirati prema svojoj slici.Nakon iskustva rata u Hrvatskoj i rata u Bosni i Hercegovini, Hrvatska demokratska zajednica kao vladajuća i dominantna stranka na hrvatskoj političkoj sceni aktivno potiskuje liberalni nacionalizam.Ona to čini sa stanovišta ksenofobičnog, totalitarnog nacionalizma.

- rasprave o tome tko jeste a tko nije Hrvat i tko je ta a tko protiv Hrvatske, samo su lukavo smišljena stategija. Radi se zapravo o borbi između različitih i, u krajnjoj konzekvenci, međusobno isključivih vizija Hrvatske.

- post-komunističke promjene ostavile su Hrvatsku bez pravog identiteta ili, u najboljem slučaju, s konfuznim, proturječnim identitetom.- ovdje je na dijelu i jedan mnogo značajniji i dalekosložniji faktor. U dinamiku borbe za prevlast u određivanju hrvatskog identiteta, određivanju koja je prava priroda političke Hrvatske, uključilo se i zakašnjelo suočavanje s vlastitom prošlošću.U Hrvatskoj to u prvom redu znači suočavanje s fašističkim segmentom vlastite prošlosti, inkarniranim u ustaškoj vlasti od 1941. do '45.

PREPOZNAVANJE HRAVTSKE

25

Hrvatska, međutim, nikada nije imala slobodno političko razdoblje suočavanja s pojavom svog autohtonog fašizma.

Mnoge zapadnoeuropske zemlje su se suočile sa svojim fašizmima kao s politički realnom mogućnošću i na toj su kolektivnoj spoznaji izgradile instrumente liberalne države i demokratske procedure, koji će trajno spriječiti mogućnost ponovnog političkog deterioriranja u stanje.U hrvatskoj javnosti je ustaštvo ostalo kao kostur u ormaru, kao neka neprijatna sjena iz prošlosti, za koju nitko ne zna da li i kakve veze ima sa sadašnjosti, ali svi ipak znaju da je bila.- dodatno je otežalo jasno profiliranje političkih preferencija u Hrvatskoj.Obzirom na snažnu antifašističku tradiciju, moglo se pretpostaviti da će ona biti dovoljna za uspostavljanje hrvatskog kontinuiteta i da će, kad dođe do političkih promjena, na njoj biti utemeljene liberalno-demokratske institucije.Međutim, iako praktički neprisutno u Hrvatskoj, ustaštvo se zadržalo u dijelovima hrvatske emigracije u inozemstvu.- 1990. i 1991. vratili su se i komadi te prošlosti.

Čak i ovakvo zakašnjelo suočavanje samo po sebi ne bi predstavljalo tako odlučujući problem. No ono se u Hrvatskoj danas odvija na sasvim drugačiji način od onoga na koji se odigralo u Norveškoj ili Nizozemskoj. U Hrvatskoj se ta prošlost predstavlja kao suvremena, realna politička opcija. U javnosti se ne polazi od konsenzusa da je ustaštvo povijesna opomena koja je zauvijek pokopala određene oblike ksenofobičnog nacionalizma i zbog koje je od životne važnosti inzistirala na stabilnim liberalno-demokratskim institucijama.

Ugrađivanje ustaštva u hrvatski identitet dio je ponuđenog političkog programa za suvremenost.Ono se ovdje mora u prvom redu odigrati na političkoj ravni, kao potpuno odbacivanje jedne političke opcije.

Slijedeći logiku politike prepoznavanja, stalno projiciranje određene slike na neku osobu ili populaciju vrlo često rezultira time da i ta sama populacija prihvati takvu sliku o sebi.

Zbog toga se Hrvatska u unutrašnjoj borbi za svoj identitet, bori zapravo za vlastito preživljavanje. Politika prepoznavanje za nju je odlučujuća politička sfera. U njoj se ne odigrava samo sukob između liberalnog, političkog nacionalizma i totalitarnog, povijesnog nacionalizma, kao dvaju suprostavljenih političkih modela od kojih će pobjednički odrediti hrvatski identitet. U njoj se vodi borba za pobjedu prošlosti ili pobjedu suvremenosti.- ona će stvoriti svoj nacionalni i politički identitet kao nešto pozitivno, kreativno i uključujuće, ili kao nešto zastrašujuće, ksenofobično , negativno i prijeteće. U prvom slučaju proces će trajati nešto duže, ali će joj omogučiti da postane punopravnom političkom nacijom sa održivom državom. U drugom slučaju proces će biti relativno kratak, kao i uvijek političkog opstanka.Ova dva identiteta nemoguće je kombinirati, kao što je nemoguće kombinirati liberalni i totalitarni nacionalizam.

U politici prepoznavanja jedan program znači civilni, civilizirani, politički, suvremeni identitet; drugi znači agresivni, ubilački, pred-politički, totalitarni identitet. Umjetničko i religijsko stvaralaštvo različitih naroda, nacija i kultura može se analizirati i razumjeti jedino s pozicija multikulturalnosti. Ono proizvodi ravnopravne kreativne univerzume, simbole i modele koji koegzistiraju kroz vrijeme i kroz prostor i među njima nema podređenih i

26

nadređenih. Za razliku od ove vrste stvaralaštva, u pogledu temeljnih političkih modela nema mnogo mjesta za multikulturalnost.Njihovo vrednovanje izvodi se iz prvobitnih razloga za uspostavljanje države, to jest osiguranje slobode pojedinca u političkoj zajednici. Upravo se prema tome ocjenjuje uspješnost i kvaliteta nekog političkog modela. U tom smislu politička tradicija fašizma i politička tradicija antifašizma, totalitarni nacionalizam i liberalni nacionalizam nisu ravnopravni.Antifašizam i odbacivanje ksenofobičnog nacionalizma civilizacijsko je dostignuće čovječanstva i za svaku naciju jedini mogući, djelatni i konačni izbor.

NACIONALIZAM I POLITIČKI IZBOR Ideju liberalnog nacionalizma prezentira Yael Tamir.

- mogućnost da se nacionalizam, u jednom svom obliku, kombinira s političkim razvojem moderne države, ne znači da je nacionalizam konstruktivna ili poželjna podloga suvremene države. To samo znači da ako iz bilo kojeg razloga nacionalni identitet, utemeljen na etničkoj pripadnosti nekoj grupi, dobije na snazi i značaju, ta nacija nije nužno osuđena na političku stagnaciju i odustajanje od suvremenih političkih institucija.

Raznolikost utjecaja etničkog identiteta na politiku Gellner prikazuje tako što Europu dijeli u četiri vremenske zone. Pokrivaju različita geografska područja i postoje paralelno, jedna pored druge u istom trenutku.

Prva zahvaća europsku obalu Atlantika uz koju su države s dugom tradicijom starih dinastija. One su postigle relativno visok stupanj kulturne homogenosti mnogo prije devetnaestog stoljeća i vremena konstituiranja modernih nacija. Zato tu ima vrlo malo etnografskog nacionalizma, tj. idealiziranja i veličanja seljačke kulture i narodnih običaja kako bi se iz njih konstruirala nacionalna kultura. Druga vremenska zona – Sveto rimsko carstvoDržave ovog područja imaju tradiciju profilirane visoke kulture i pismenosti.Te su razvijene visoke kulture ovdje gotovo prirodno definirale moderne nacije kao je došlo njihovo vrijeme i zadaća nacionalizma je bila samo da im osigura politički okvir, tj. pripadajuće države.Istočno od ovog područja nalazi se treća vremenska zona. Ovdje nije bilo niti razvijenih visokih kultura, niti političkih državnih okvira koji bi je štitili. Doba nacionalizma moralo je stvoriti i države i prepoznatljive nacionalne kulture.Uzburkane strasti i nasilje uobičajeni su pratioci ovog dvostrukog procesa homogenizacije. Sasvim na istoku prostire se četvrta vremenska zona etniciteta i politike. To je područje europskog dijela nekadašnjeg Sovjetskog saveza, koje se nakon 1945. djelomično proširilo i na treću zonu Istočne Europe. Tu je razvoj nacionalizma privremeno zaustavljen brutalnim gušenjem civilnog društva. No u trenutku kada je ideološka diktatura popustila došlo je do snažne erupcije nacionalizma bez političkih instrumenata njegovog ograničavanja i kontrole

- za Hrvatsku je liberalni nacionalizam mogućnost, ali joj prava opasnost prijeti od mnogo realnije opcije ksenofobičnog etničkog nacionalizma.- nalazi se na granici između druge i treće vremenske zone — između prepoznatljive, definirane nacionalne kulture kojoj je bila potrebna politička država, i zapjenjenih strasti koje žele nanovo proizvesti i neku drugačiju nacionalnu kulturu i političke okvire i institucije.Praktična politika pristupa nacionalizmu na dva osnovna načina: ili ga tretira kao u biti stvar političkog izbora i korisnu vezu između individualnog i kolektivnog identiteta, ili ga prikazuje kao sudbinsku i nepromjenjivu činjenicu, zadatu rođenjem, poviješću i krvi — Blut und

27

Boden pristup. Gotovo sve ozbiljne teorije nacionalizma smatraju ga pitanjem izbora i političke volje.U graničnim područjima kakvo je Hrvatska ta komponenta izbora i volje dolazi još snažnije do izražaja.- u suvremenoj hrvatskoj politici nacionalizam upotrebljavan na dva bitno različita načina sama po sebi govori o mogućnosti izbora.- veliku ulogu igra način političke instrumentalizacije.

HRVATSKO PROLJEĆE U svojoj inkarnaciji koncem '60-ih i početkom '70-ih godina amorfni nacionalizam našao je u političkoj eliti Hrvatskog proljeća specifični medij artikulacije.

U istim geografskim i etničkim okvirima politička elita se odnosila prema nacionalizmu kao prema najefikasnijem instrumentu koji dovodi u pitanje legitimitet vlasti u partijskoj državi.Politička elita je upotrijebila postojeće nacionalne osjećaje kako bi problematizirala odnos između države i društva i stavila ga u funkciju zahtjeva za političkim i građanskim slobodama.Hrvatsko proljeće je pokazalo što će biti hrvatski pluralizam. – čitavi spektar političkih programa, često različitih, a ponekad i suprostavljenih u svojim ciljevima i metodamaJedina karakteristika zajednička svim proljećarima bilo je aktivno zalaganje za afirmaciju hrvatskog nacionalnog identiteta.

- Dvije najprominentnije i najartikuliranije grupacije bile su dio rukovodstva Saveza komunista Hrvatske na čelu s Mikom Tripalom i Savkom Dabčević- Kučar, s jedne strane i studenti ili, kako su se samo nazivali, hrvatski sveučilištarci, s druge.

HRVATSKO POLITIČKO RUKOVODSTVO '71. Hrvatsko partijsko vodstvo iniciralo je promjene i otvorilo prostor u kojem su se slobodno mogli iskazati svi ostali sudionici Hrvatskog proljeća.- ono je predstavljalo novu generaciju na jugoslavenskoj političkoj pozornici, a pojavilo se isto istodobno s reformatorskim strujama u drugim istočnoeuropskim zemljama realnog socijalizma, naročito onima u Poljskoj i Čehoslovačkoj.

- Najradikalnija među njima svakako je bila ideja legitimiteta vlasti.- istinski fundamentalni obrat i mijenjalo je i zadiralo u samu srž tadašnjeg političkog sistema. Željeno je pravilo svakog realnog socijalizma da legitimitet vlasti dolazi od vrhaSvi ostali političari imaju pristup vlasti samo u onoj mjeri u kojoj im to dozvoljava vođa.Njihovo pravo da vladaju, tj. njihov legitimitet dodjeljuje im vođa.- tadašnje hrvatsko partijsko vodstvo je začelo ideju legitimiteta vlasti odozdo.Oni koji vladaju morali bi, barem u određenoj mjeri, zastupati interese građana.

- ta masa nije bila radnička klasa na svom hitorijskom pohodu prema besklasnom društvu, niti domaći segment svjetskog proletarijata, ili neka slična apstraktna kategorija ispražnjena od sadržaja i značenja. Ona nije izražavala podršku nekim već donesenim odlukama i usaglašenim stavovima na odgovarajućim forumima. To su bili realni građani koji su zahtijevali političku reprezentaciju.

Hrvatsko partijsko rukovodstvo reagiralo je na taj zahtjev, ponašalo se kao da je on prihvatljiv i legitiman. Time je odškrinulo vrata prirodnom neprijatelju svake partijske države — liberalnoj demokraciji.

28

Interes koji se u tom prvom otvaranju pokazao najsnažnijim i najproširenijim bio je interes za očuvanje i afirmaciju hrvatskog nacionalnog identiteta.

Afirmacijanacionalnog identiteta bio je stvarni interes velikog dijela građana Hrvatske kojeg je potiskivanje učinilo samo realnijim i proširenijim.Zato su bile spremne prihvatiti političko vodstvo koje se zalagalo za njegovu afirmaciju., kao svoje stvarne predstavnike.Hrvatsko je vodstvo svoje pravo na vlast vezalo za zastupanje jednog realnog, proširenog interesa hrvatskih građana.To je eksperiment s inverzijom legitimiteta učinilo uspješnim, ali je istim tim činom zapečatilo njihovu političku sudbinu.Tito je na to gotovo eksplicitno ukazao u ljetu 1971.kada je rekao da njega u Hrvatskoj hladno dočekuju, a hrvatskom vodstvu kliču na sve strane.Unutar tog sistema bilo je nazamislivo da je vlast nekih političara izraz bilo čije političke volje, osim volje vrhovnog vođe.

Nema revolucionarnog diskontinuiteta i rušenja institucija, već se sve temelji na njihovoj modifikaciji i postepenoj tranziciji političkog sistema prema modernoj državi.To je vidljivo i iz načina na koji ova grupacija inzistira na rasčišćavanju i uređivanju ekonomskih odnosa u Jugoslaviji.

Konačno, hrvatsko vodstvo mora definirati svoju poziciju u odnosu na druge republike unutar Jugoslavije, u prvom redu u odnosu na Srbiju kao najbrojniju i politički najmoćniju.

Hrvatsko partijsko vodstvo se oslanjalo na nacionalne interese, ali ih je upotrebljavalo u svrhu reforme političkog sistema u smjeru modernije i demokratskije države.- Hrvatsko je proljeće bilo reakcija građana na prostor slobode koji je otvorila liberalna struja unutar vladajuće partije. Ta je struja bila prvi nagovještaj jedne od političkih opcija koje će kasnije činiti spektar hrvatskog pluralizma — opcije koja će se zalagati za evolutivni, reformski put prema modernoj demokraciji i jasne vlasničke i ekonomske odnose, ali koja će u svom političkom angažmanu također koristiti nacionalni naboj kao bitni instrument svoje političke borbe.

STUDENTI Drugu profiliranu političku opciju predstavljali su studenti, okupljeni u pokretu hrvatskih sveučilištaraca.

Ono što će biti zajedničko svim tim opcijama bit će opotreba nacionalnog naboja u političkoj borbi i zalaganja za nacionalnu državu s više ili manje političkih kvalifikacija. Postojat će i snažni pritisak da se ciljevi odvoje od metoda, odnosno da se ciljevima opravdaju metode.

RAZLOZI UNIŠTENJA HRVATSKOG PROLJEĆA - postoje neke strukturalne, temeljne karakteristike istočnoeuropskog realsocijalizma i partijskih država koje su zapečatile sudbinu ovakve reformatorske inicijative od samog njezinog početka.Prva od njih je apsolutna neprihvatljivost ideje interesne reprezentacije. Komunističke partije Istočne Europe predstavljale su historijske, objektivne interese radničke klase, a nikako obične, realne interese građana.Drugi kamen spoticanja bio je zahtjev za regulacijom privrednih odnosa, tj. zahtjev za njihovim zasnivanjem na pravnim i ekonomskim temeljima. Treća ograničavajuća komponenta bila je relavantna okolina, odnosno susjedi.

29

Ove tri komponente osudile su Hrvatsko proljeće na propast u onom vremenu i prije nego što se vidjelo tko su mu nosioci, tko su mu neprijatelji i tko su mu saveznici. One se bile stvarni, strukturalni razlog zašto se na taj način zamišljena reforma nije mogla održati.

IZBOR KSENOFOBIČNOG NACIONALIZMA

DEGRADACIJA VLASTITE SADAŠNJOSTI

DEGRADACIJA VLASTITE PROŠLOSTIDEGRADIRANJE LJUDSKE PRIRODE

PATRIOTIZAM NACIONALIZAM KAO IDEOLOGIJAKada politički trend postane povratak na stare, realsocijalističke političke metode, onda se s njime ne može kombinirati liberalna politička teorija.One su izrasle na isključivoj, kolektivističkoj, neupitnoj ideologiji istočnoeuropskog komunizma i mogu se održavati samo na istoj takvoj isključivoj, kolektivističkoj, neupitnoj ideologiji.Ako nadomjestak za staru komunističku ideologiju ne udovoljava tim kriterijima, onda ne može niti odigrati ulogu nadomjestka i cijela operacija postaje bespredmetnom. Prema tome, nije nesretnim slučajem da izbor pada baš na totalitarni, ksenofobični nacionalizam, nego je pod datim okolnostima to jedina mogućnost.

T.Judt: «...od instrumenta obrane pojedinca od svemoćnog vladara, pretvorena u temelj za promicanje zahtjeva cjeline na uštrb intresa njenih dijelova.Daleko od toga da su štitile građane od samovolje vlasti, prava su uspostavljena kao temelj legitimiteta za akcije i samovolju te vlasti nasuprot upravo onih građana za koje i u čije ime ona vlada.»

Na jedan čudan način agresivni nacionalizam je potpuno lišen utopijske projekcije tako značajne za ideologiju. On je antiutopijski u smislu da se iz njega ne može izvesti niti jedna konzistentna pozitivna ideja.

Umjesto na ideji, on se temelji na kombinaciji samosažaljenja i okrutnosti, sentimentalnosti i neumjerene raznježenosti nad vlastitim nedaćama i potpune indiferentnosti prema patnjama drugih.

U toj dimenziji agresivni nacionalizam ne može nadomjestiti ideologiju jer on funkcionira samo kolektivno i nema nikakav priključak na individualno.

PATRIOTIZAM KAO IDEOLOGIJAS.Nathanson: «Patriotski i nacionalistički pojedinci ili grupe imaju dvije zajedničke karakteristike: osjećaj identifikacije s vlastitom nacijom i posebnu zaokupljenost unapređivanjem njezinog blagostanja.»

Patriotizam se, naime, vrednuje pozitivno i propisuje sebi, dok se nacionalizam vrednuje negativno i pripisuje drugima. U istoj situaciji Mi smo patrioti, a Oni su nacionalisti.Osim što znači identifikaciju s vlastitom domovinom, patriotizam sadrži i vrlo značajnu komponentu individualnog, osobnog identiteta.

30

U svojoj biti, za razliku od nacionalizma, patriotizam ne može postojati kao kolektivna emocija.On je stanovište pojedinca prema jednom prostoru, jeziku, kulturi i vlastitom mjestu.Uključuje uspomenu, racionalne i iracionalne identifikacije i za svakoga je neponovljiv, specifičan i jedinstven.

Sa svojim idividualnim, privatnim karakterom patriotizam osigurava režimu ono što nacionalizam sa svom agresivnošću nikada nije mogao postići.Pomoću njega državna vlast prodire u osobni identitet i samorazumijevanje pojedinca i svatko sam internalizira državnu kontrolu.

Istovremeno, patriotizam de facto nema nikakve veze s političkim režimima i univerzalnim kriterijima.

Ova vrsta ljubavi prema vlastitoj zemlji može koegzistirati samo s moralnim individualizmom, s osobnom odgovornošću za svaki potez ili čin. Nema tog patriotizma koji bi mogao bilo koga osloboditi od odgovornosti za vlastita djela i akcije.

U toj općoj privatizaciji, jedna od rijetkih stvari koja je još ostala strogo nacionalizirana je patriotizam. Država je monopolizirala upravo ovaj, naprivatniji od svih osjećaja, i nastoji njime zastrašiti one koji se ne uklapaju u službenu verziju ljubavi prema domovini.

V. MEDITERANSKI MODEL NA ZALASKU AUTORITARNIH REŽIMAIako se u početku činilo da sve zemlje nekad komunističke Istočne Europe doživljavaju neobično koordiniranu, gotovo istodobnu tranziciju, s vremenom je postalo očito da u nastavku njihova razvoja postoje znatne razlike.

SJEVERNI I JUŽNI MODEL TRANZICIJEOblikovala su se dva temeljno različita modela tranzicije i, naročito, dva modela novih režima koji su se pojavili nakon izbora 1990. i 1991.godine. Ta dva modela mogli bismo nazvati sjevernim i južnim modelom, premda se oni samo djelomično i u grubo podudaraju s tom geografskom podjelom. Glavni kriterij razlikovanja među njima nije geografija nego priroda njihovih post-tranzicijskih vladavina. Tako bismo mogli reći da se sjeverni model razvio u Poljskoj, Mađarskoj, Češkoj Republici i Sloveniji, dok južni model odgovara Rumunjskoj, Bugarskoj, Slovačkoj, Hrvatskoj, Srbiji i Albaniji.

SJEVERNI MODELZemlje sjevernog modela — Mađarska, Poljska i Češka — prošle su svoje baršunaste revolucije s masovnim demonstracijama koje su bile javna kulminacija dugotrajnog procesa političkih promjena započetih još deset ili čak dvadeset godina ranije. Do trenutka same promjene vlasti i režima te su zemlje već prošle kroz višegodišnji proces izgradnje konsenzusa. Postojalo je ne samo opće i javno slaganje o tome da treba dokinuti dotadašnji politički poredak, nego su već postojali barem temelji zajedničke vizije buduće države i političke zajednice. Priroda novih političkih režima bila je sastavni dio artikuliranih i osviještenih očekivanja tih društava.

Zemlje koje pripadaju ovoj kategoriji stekle su u predtranzicijskim zbivanjima četiri važne prednosti:

31

Prva je prednost postojanje organizacijske infrastrukture koja ima nešto političkog iskustva. – SolidarnostU Čehoslovačkoj je Povelja 77 imala neusporedivo manji broj članova i potpisnika, ali je opstala 13 godina i proširila svoje aktivnosti. Drugi važan činitelj koji je odredio prirodu političke tranzicije i konsolidacije bili su razgovori za okruglim stolom s dotadašnjim vlastima. Oni su bili prilika da oporbeni vođe steknu iskustvo pravih političkih pregovora prije nego što na političku pozornicu uđu na velika vrata i preuzmu odgovornost za upravljanje državom. Osim toga, samim postojanjem okruglih stolova vlast je prešutno priznala da zaista ne zastupa interese naroda jer je komunikaciju s društvom morala uspostaviti mimo svojih službenih institucija. To su postale nove posredničke institucije između države i društva, a pozicija je na dnevni red stavila građanske teme i zahtjeve. I što je najvažnije okrugli su stolovi omogučili opoziciji da zbije svoje redove. Treće je bilo pitanje ekonomske refome i pretvorbe vlasništva. I na kraju, kao četvrto, tu su bile i reforme vladajućih komunističkih partija.

JUŽNI MODEL- promjene su započele 1989. godine. Dotad nisu postojale alternativne političke elite, nije bilo prethodnog iskustva u razgovorima i utvrđivanju zajedničkih ciljeva i strategija, nije bilo alternativnih političkih vođa s iskustvom bilo u opozicionoj politici bilo u izgradnji konsenzusa.

Osim neiskusne i razjedinjene opozicije, ovim je temljama zajedničko i to što tranzicija u većini slučajeva nije prošla bez nasilja.- U Rumunjskoj bilo je mrtvih demonstranata, bivši diktatori Nicolae i Elena Ceausescu pogubljeni su, ulični nemiri u Albaniji popraćeni su nasiljem i masovnim egzodusom uz mnogo žrtava, a u bivšoj Jugoslaviji izbio je prav rat. Ti su događaji brutalizirali nova društva u nastajanju. U većini slučajeva, vlast su preuzeli njihovi nekadašnji drugovi, promijenivši naprosto ime stranke i ubacivši nekoliko novih lica.

U cjelokupnoj Istočnoj Europi, u razdoblju masovnih demonstracija i političke mobilizacije, razdoblju koje je prethodilo prvim izborima, glavni su i najsnažniji motivi bili: 1. Demokracija, i 2. nacionalna neovisnost, zbacivanje lanaca bivšeg sistema i bivših gospodara, oslobođenje iz neželjenog i neravnopravnog federativnog uređenja, sloboda i pravda za vlastiti narod. Drugim riječima, motiv je bio ispraviti povijesnu nepravdu.

U zemljama južnog modela naglasak je bio na pitanju povijesne nepravde. Važnost demokratskih institucija i vrijednosti polako se počela gubiti pred veličanjem pobjede nad bivšim režimom i bivšim diktatorima.

Ako demokratska tranzicija znači: a) stvaranje temeljnih institucija novog demokratskog sistema i b) stvaranje novih pravila kojima se uređuju politički postupci i ponašanje, tada možemo reći da je taj proces dovršen u cijeloj Istočnoj Europi.

Postkomunistički režimi ušli su u fazu konsolidacije. Razlike u stupnju u kojem odgovaraju proceduralnoj definiciji demokracije i razlike u tome kakve demokratske vrijednosti i ponašanja prevladavaju, rezultat su različitosti njihove političke prirode.

32

U glavne značajke demokratske konsolidacije ubrajaju se a) stabilizacija uspostavljenih demokratskih institucija, b) aposlutna i općeprihvaćena dominacija demokratskih vrijednosti, i c) stvaranje široke demkratske kulture.

HRVATSKA Hrvatska je jedini izuzetak u ovoj kategoriji država. Za razliku od svih ostalih, njezina tranzicija se nije odvijala pod kontrolom komunista, a nije bilo ni dominacije komunističke partije u posttranzicisjkom stadiju. I prema mnogim drugim kriterijima — primjerice, geografskom položaju, političkoj povijesti, industrijalizaciji, ekonomskom razvoju, brutonacionalnom dohotku po stanovniku prije 1991. godine, otvorenosti i komunikacijama sa Zapadom i udjelu profesionalne i školovane radne snage — Hrvatska se razlikuje od svih ostalih zemalja južnog modela i po tome ne pristaje u ovu kategoriju.

Čak je i u tom smislu Hrvatska bila izuzetak među postokomunističkim državama u kojima su na vlast došli autoritarni režimi. Slično primjeru Čehoslovačke, komunistički se režim ovdje jednostavno raspao. Nova elita moći došla je demokratskim izborima na vlast, ali je nisu činili demokrati. Svoju stranku, Hrvatsku demokratsku zajednicu, formirali su u istoj godini kad su najavljeni izbori. Dotad stranka nije imala nikakvih iskustava s bilo kakvom vrstom političkih pregovora — ni s vladom ni s drugim oporbenim grupama i organizacijama. Većinom su se u njoj okupili bivši članovi komunističke partije koji su se šezdesetih i sedamdesetih godina razočarali i potom ili bivali izbačeni iz članstva ili su sami istupili.

Neki temeljni elementi demokratskog političkog ustroja pokazuju da takav ustorj ni jeda od ovih država nije dosegla: 1. Sloboda medija, gotovo ključni preduvjet svake funkcionalne demokracije, bolna je točka u zemljama cijele regje. U Hrvatskoj i Srbiji bila je povodom velikih protuvladinih demonstracija 1996./97. 2. Jednakost i sloboda u nadmetanju raznih političkih stranaka i političkih prvaka. Već time što su elektronski mediji pod gotovo potpunom državnom kontrolom ozbiljno je narušena ravoteža u olitičkom nadmetanju za glasove birača.3. Poštovanje demokatskog procesa, to jst potpuno ispunjavanje kriterija demokratske procedure.4. Slobodni i pravični izbori, koji uključuju i poštovanje izbornih rezultata, to jest koji podrazumijevaju da su izbori jedini način za dolazak na vlast.

33