Crna Legija.pdf

Naslov izvornika

ZANE GREY BORDER LEGION

PreveoZVONKO RAOS

Pretvorio u PDFDUGIN RATNIK

Likovna opremaMIRKO ILIC

DUGIN RATNIK_______________________________________________________________Zane Grey - CRNA LEGIJA

ZANE GREY

CRNA LEGIJA

1983OTOKAR KEROVANI RIJEKA


1.

Joan Randle pritegne uzde svog konja i stade na vrhu brijega obraslog cedrovima. S grinjom savjesti i sa strahom u srcu ona zaokrui pogledom po maglovitom i divljem planinskom lancu.

Jim se nije alio sa mnom ree ona. On je to mislio ozbiljno. On sada ide ravno prema granici... Oh, zato sam ga izgrdila!

Ta juna granica drave Idaho bio je zaista divlji kraj, a ove e godine tek nastati najdivljije razdoblje otkako postoji Zapad. Jagma i trka za zlatom dovela je u Kaliforniju horde ljudi svih vrsta i klasa koji nisu priznavali zakon. uvari reda, a zatim bogata nalazita zlata u Idahou, odvratili su tu mutnu ljudsku struju i ona je potekla natrag. udne prie o krvi i zlatu prenosile su se po logorima, a kopai zlata i lovci sretali su mnoge nepoznate ljude.

Joan se posvadila s Jimom Cleveom i sad se gorko kajala zbog toga. Imala je dvadeset godina i bila visoka, jaka i tamnoputa. Rodila se u dravi Missouri gdje je njen otac bio bogat i ugledan, dok nije, kao mnogi ljudi njegova vremena, preprijeio put jednome tanetu. Tada je Joan postala tienica ujaka koji se odazvao zovu zlata. Vrijeme poslije toga proivjela je u divljini.

Ve miljama je slijedila Jimov trag, koji je vodio prema planinama, i sad je sjahala da vidi jesu li tragovi svjei, kao to je vjerovala. On je

4


napustio selo u vrijeme izlaska sunca. Netko ga je vidio dok je odjahao i taj je to rekao Joan. Malo je razmislila. Bila je ve navikla na njegove neozbiljne prijetnje i dojadila joj je njegova neodlunost. U tome je bila nevolja. Jim je bio dobroudan i drag, ali otkako ga je upoznala on nije pokazao nikakvu snagu znaaja. Stajala je uz svog konja i gledala u daljinu prema tamnim planinama. Bila je to hrabra i domiljata djevojka, vina konjima i tragovima, a znala se brinuti sama o sebi. Nitko joj nije morao rei da je Jim ve dosta daleko odmakao. Nadala se da e ga sustii. On se uvijek dosad pokajao, ali ovoga puta je bilo drukije. Prisjetila se njegova suhonjavog blijedog lica, tako blijedog da su se sunane pje- ge na njemu, koje inae nije primjeivala, sasvim jasno pokazale, a njegove oi, obino blage, zablistale su poput elika. Da, njegovo lice bilo je trpko i prkosno. to mu je ono rekla? Pokuavala se prisjetiti.

Prethodne veeri Joan ga je ekala u sumraku. Bila se odluila za njega izmeu nekoliko mladia u selu. To on, kako je uvrijeeno mislila, nije cijenio. Jim je bio nevaljao u svemu osim u nainu na koji mu je bilo stalo do nje, ali i u tome, jer mu je bilo previe stalo.

Kad je Joan pomislila koliko ju je Jim volio, sve pojedinosti te veeri ponovo su oivjele u njenu sjeanju. Sjedila je sama pod omorikom blizu kolibe. Sjene su postajale sve gue, a onda su se razrijedile pod svjetlou mjeseca to izlazi. ula je tiho zujanje kukaca, daleki smijeh neke ene u selu i um potoka. Jim je zakasnio. Vjero-

5


jatno se, kao to joj je njen ujak natuknuo, zadrao u krmi, koja je u posljednje vrijeme poremetila mir sela. Selo je sve bre raslo, a Joan nije voljela tu promjenu. Nadoli su mnogi stranci, grubijani, galamdije i pijanice. Nekada je bio uitak poi do seoske prodavaonice, a sada je to bilo i neugodno i opasno. inilo se da su te nove prilike loe utjecale na Jima. Njena ogorenost zbog njegova zakanjenja bila je na vrhuncu. Ustala je sa zemlje odluivi da vie ne eka i da mu kad ga vidi kae to je zasluio.

Ba u tom asu zaula je lagano utanje iza sebe. Prije nego to se uspjela okrenuti obujmie je neije snane ruke. Pala je natrake u grub zagrljaj tako da se nije mogla ni opirati ni vikati. Neije tamno, nejasno lice pribliavalo se sve vie njenu licu. Nagli divlji poljupci zatvorili su joj oi, oprili lice, da bi se strastveno zaustavili na njenim usnama. Ti su poljupci imali nad njom neku udnu snagu. A onda je ovjek pusti.

Joan otetura unatrag uplaena, uvrijeena i posramljena. Bila je toliko smetena da nije prepoznala ovjeka kojeg je inae i te kako dobro poznavala. Smijeh ga je odao. Bio je to Jim.

Mislila si da se neu usuditi ree on. to sada misli?

U Joan iznenada uskipti tako strana srdba da bi ga mogla i ubiti. Nikada mu nije dala nikakvo pravo, nikakvo obeanje, niim mu nije dala na znanje da joj je stalo do njega. A on se usudio!... Krv joj navre u obraze. Bila je bijesna na njega, ali isto tako i na samu sebe, jer ti poljupci zbog kojih mu je toliko zamjerila izazvali su u njoj nepoznat bol i stid. Potresli su cijelo njeno bie. inilo joj se da mrzi Jima.

6


Ti, ti provali iz nje Jime Cleve, ovim je sve svreno meu nama!

Ja mislim da dosada nije ni bilo niega odgovori on ogoreno. A ovo sada vrijedilo je mnogo... Meni nije ao... Nebesa... ja sam... te... poljubio!

Teko je disao. Pri nejasnom mjeseevom svjetlu moglo se vidjeti kako mu blijedi lice. Osjeala je neku promjenu u njemu: hladan, lakouman prkos.

Poalit e zbog ovoga ree ona. Ne elim vie imati nita s tobom.

U redu, a meni nije ao ni ti e mi biti ao.Pitala se nije li moda pijan. Jimu nikada ni

je bilo stalo do alkohola. To mu je bila gotovo jedina vrlina. Prisjeajui se njegovih poljubaca, znala je da nije pio. Neto neobino, to ona nije mogla dokuiti. Neto neobino, to ona nije mogla dokuiti, dogaalo se s njime. Da li je nasluivao da e njegovi poljupci imati toliku snagu? Ako se opet usudi! Zadrhtala je, i ne samo od gnjeva. Ali, ona e mu ve oitati bukvicu.

Joan, poljubio sam te jer vie ne mogu biti lutalica ree on. Ja te volim, i bez tebe sam nitko i nita. Nije mogue da ti ba nimalo nije stalo do mene. Oenimo se... Ja u...

Nikad! odgovori ona srdito. Ti nisi ni za to.

Nije tako, Joan strastveno je prosvjedovao. Ja sam nekad radio, ali otkad sam tebe sreo, ne mogu se smiriti. Lud sam za tobom. Ti doputa da drugi momci jure za tobom. Neki od njih nisu dostojni da... Oh, ja sam lud cijelo ovo vrijeme! Nekad me mori enja, a nekad ljubomora. Prui mi priliku, Joan.

7


Zato? odgovori ona hladno. Zato da ti pruim priliku? Ti si nesnalaljiv, nita ne radi, a kad iskopa malo zlata, ti ga potrati. Nema nita osim revolvera. Nita drugo ne zna nego pucati.

Moda e i to biti jednom od koristi odgovori on blago.

Jime Cleve, ti ak nisi kadar ni da bude lo nastavi ga vrijeati.

Na te rijei on se silovito tre, a zatim se nadvi nad nju vei nego to je uistinu bio.

Joan Randle, misli li ti zaista tako? Da, ba tako odgovori ona. Konano je

raspalila bijes u njemu. To je zainteresira i ublai njenu srdbu.

Dakle, ja sam takav slabi, takav beskimenjak da ak ni lo ne mogu biti?

Da! To je ono to misli o meni poto sam se

unitio zbog ljubavi za tobom?Ona se podrugljivo nasmija. Osjeala je ud

nu i toplu radost dok mu je zadavala bol. Tako mi Boga, ja u ti ve pokazati uz-

viknu on promuklo. to mi ti moe, Jime Cleve? upita ona

podrugljivo. Ja u potresti ovaj logor. Poi u na gra

nicu. Pridruit u se Kellsu i Guldenu... ut e ti ve o meni, Joan Randle!

To su bila imena udovinih, nepoznatih i divl j i h ljudi koji su pripadali rastuoj i uasnoj legi j i na granici. Tamo negdje ivjeli su opasni banditi, kradljivci, drumski razbojnici, ubojice. Sve ea govorkanja donijela su u nekad mirno i tiho selo nejasne i strane vijesti o njima. Nejasna

8


slutnja ugrize Joan za srce. Ali, to je samo Jimo- va luda prijetnja. On ne moe uiniti tako neto, a kad bi i mogao, ona mu to nikad ne bi dopustila. Ali, nedokuivi su postupci ene, i ba zbog toga ona mu to ne ree.

Glupost! Ti nema hrabrosti za to! uzvrati ona i ponovo se podrugljivo nasmija.

Upalih oiju, bijesan, on je pogleda dugim prkosnim pogledom, a zatim se bez ijedne rijei udalji krupnim koracima. Joan ostade zauena i zbunjena, ali ga ne pozva da se vrati.

I sad, u podne idueg dana, ona ga je slijedila milje i milje u pravcu planina. Uputila se irokom stazom, jednom od onih staza koje koriste kopai zlata i lovci. Nije bilo opasnosti da zaluta. Jedina pogibao kojoj se izvrgavala bila je mogunost da sretne nekog od tih graninih lupea koji su u posljednje vrijeme bili esti posjetioci sela. Naskoro ona ponovo uzjaha i uputi se niz brijeg da bi pola milju ili neto dalje.

inilo joj se da e iza svake stijene i cedra naii na Jima. On joj je sigurno samo priprijetio. Ali, ona mu se narugala na nain koji ni jedan pravi mukarac ne bi otrpio. Ako u njemu ima imalo znaaja, to bi sad trebao dokazati. Osjeala je sve veu grinju savjesti i strah pri pomisli da bi se mogao utei bilo kakvoj krajnosti. Napokon, on je ipak bio djeak, samo godinu-dvije stariji od nje. Da li ga je krivo prosudila? Ako nije, bila je u najmanju ruku gruba prema njemu. Ali, on se usudio da je poljubi! Svaki put kad bi pomislila na to podilazili su je trnci zbunje- nosti i stida. I na koncu, Joan se zaudila otkrivi

9


da se usprkos njenom povrijeenom ponosu, usprkos svai i tome to je Jim otiao, a ona ga slijedi, a posebno usprkos kajanju i strahu to rastu, sve vie u njoj i protiv njene volje javlja neko udno potovanje prema Jimu Cleveu.

Popevi se na jo jedan brijeg, ona opet stade. Sad je meu zelenilom ugledala konja i jahaa. Srce joj jae zakuca. To se sigurno Jim vraa. Dakle, on je samo prijetio. Osjetila je olakanje i zadovoljstvo, a istovremeno joj je zbog neega bilo ao. Njeno miljenje bilo je, dakle, ispravno.

Meutim, ubrzo ustanovi da konj nije Jimov. Tada se opreza radi sakri iza jednog buna i odatle nastavi promatrati. Kad se jaha pribliio, ona razabra da to nije Jim, nego Karvey Roberts, jedan od njenih susjeda i dobar prijatelj njena ujaka. Iziavi iz skrovita, glasno ga pozdravi. Bilo je znaajno da se na zvuk njena glasa Roberts naglo trgnuo i posegao za svojim revolverom. Ali, onda je prepozna.

Zdravo, Joan! uzvikne on uputivi se k njoj. Poteno si me uplaila. Nisi valjda sama u ovoj pustoi?

Pola sam za Jimom. Kad sam te ugledala, mislila sam da je to on.

Slijedi Jima! to se dogodilo? Posvaali smo se. Zakleo se da e se pri

kljuiti banditima na granici. Bila sam luda i rekla mu neka ide... Ali, sad mi je ao... i pokuavam da ga stignem.

Oh!... tako, to je, dakle, bio Jimov trag. Pitao sam iji bi mogao biti. Trag skree nekoliko milja unatrag i produuje stazom prema granici, Znam sigurno, bio sam tamo i vidio.

10


Joan pozorno pogleda Robertsa. Njegovo prestraeno i posivjelo lice bilo je nalik na stijenu, a oi su mu izbjegavale njen pogled.

Ti ne vjeruje da e Jim uistinu poi tamo? upita ona uurbano.

Vjerujem da hoe, Joan odgovori on poslije kratke stanke. Jim je dovoljno budalast. Odskora je postajao sve lakoumniji. Joan, vremena sada nisu takva da bi mladog ovjeka mogla uiniti dobrim. Jim je neku veer izazvao tuu. Umalo nije ubio mladog Bradleya. Mislim da ti to zna.

Nita nisam ula odgovori ona. Reci mi zbog ega su se tukli?

Kau da je Bradley govorio uvredljivo o tebi.

Joan osjeti neku slatku i toplu navalu krvi u srce, jo jedno novo i udno uzbuenje. Ona nije voljela Bradleya. Bio je grub i nasrtljiv.

Zato mi Jim to nije rekao? izgovori ona poluglasno, kao da pita samu sebe.

Bit e da nije bio oduevljen izgledom Brad- leya poslije tue odgovori Roberts smijui se. Hajdemo, Joan, okreni konja i poimo kui.

Joan je asak-dva utjela. Gledala je preko valovitih zelenih breuljaka prema sivim vrletima planina. Duboko u dui osjeti uzbuenje. Njen otac je u mladosti bio pustolov. Zov krvi joj potrese tijelo. A bila je i nepravedna prema ovjeku koji ju je volio.

Poi u za njim ree ona.Roberts se nije iznenadio. Pogleda uvis da oci

jeni poloaj sunca. Mislim da ga moemo sustii i vratiti se

kui prije suneva zalaska ree on kratko dok

11


je okretao svog konja. Poi emo ovim prea- cem nekoliko milja i naii na njegov trag. Ne moemo ga mimoii.

Zatim se uputi ustrim kasom. Joan ga je slijedila. Ona je bila toliko zaokupljena svojim mislima da mu se zaboravila i zahvaliti. Uskoro naioe na dolinu, usku rasjeklinu meu bregovima. Pourie. inilo se da je dolina miljama duga. Kad su se dohvatili polovice, Roberts zovnu Joan, i ona, pogledavi u zemlju, vidje da su naili na Jimov trag. Ovdje Roberts uspori i oni laganim hodom pooe za tragom koji je iz doline vodio uz obronak i dalje u planine. Joan nije ni opazila kako vrijeme prolazi, jer je neprestano gledala naprijed u nadi da e ugledati Jima. Roberts je svaki as zagledao u sunce koje se sve vie naginjalo k zapadu. Poslijepodne je bilo dobrano odmaklo. Joan se poe zabrinjavati zbog svojih kod kue. Bila je sigurna da e stii Jima i da e se vratiti dovoljno rano, pa nije ostavila nikakvu poruku o svojim namjerama. Vjerojatno ju Jc* dosada ve tkogod traio.

Kraj je postajao sve neravniji, kamenitiji. Tu su ve rasli cedrovi i skupine borova. Jeleni su iskakali iz gutare, a tetrijebi uplaeno uzlijetali Ispred konjskih kopita. Vrelina ljetnjeg poslije- podneva postajala je sve blaa.

Mislim da je bolje ako se vratimo ree Roberts osvrnuvi se.

Ne, ne. Samo naprijed odgovori Joan.Podboli su konje i pourili. Konano se dohva-

tie vrha padine. Ugledae ispod sebe ovalnu plitku dolinu. Dobijao se varljiv dojam da su daleke planine odmah iza nje. Kroz dolinu je krivudao potok i ljeskao se na suncu poput crvene vrpce.

12


Nijednog ivog stvora nije bilo na vidiku. Joan je sve vie gubila hrabrost. Jedva da je bilo ikakve nade da tog dana stignu Jima. Njegov trag skretao je lijevo i bilo ga je sve tee slijediti. Na kraju, da bi sve bilo jo gore, Robertsov konj se okliznu na kamenitom dnu potoia i ozlijedi nogu. Roberts ga potjera, ali konj s mukom ode- pesa samo nekoliko koraka.

Roberts sjae da bi pregledao ozljedu. Dobro je, noga nije slomljena ree on glasom u kojem se osjealo da je ozljeda i te kako ozbiljna. Joan, mislim da e nai kod kue noas imati razloga za brigu, jer tvoj konj ne moe nositi nas dvoje, a ja ne mogu hodati tako dugo.

Joan sjae. Pomogne Robertsu da vodom iz potoka ovlai iaeni i nateeni zglob konja. Zanesena poslom i saaljenjem prema ivotinji zaboravi naas svoje vlastite brige.

Mislim da se moramo ovdje ulogoriti ree Roberts ogledajui se. Sreom ponio sam sve to je potrebno da ti bude udobno. to se vatre tie, bit e dobro da budemo oprezni i da je ne loimo poto padne mrak.

Tome se ne da pomoi odgovori Joan. Sutra emo poi dalje za Jimom. On sada ne moe biti daleko. Bila je zadovoljna to se ne mogu vratiti kui do sutra.

Roberts skine vreu sa stvarima, a zatim rased- la svog konja. Upravo se saginjao da otpusti kolan Joaninog sedla kad se iznenada, trgnuvi se, uspravi.

to je to?Joan zauje mukle udarce po tratini, a zatim

otar udarac nepotkovanog kopita o kamen. Osvrnuvi se, ugleda tri konjanika. Upravo su pri-

13


lazili potoku. Jedan jaha pokaza u njenom pravcu. Obasjani rumenilom sunca na zalazu djelovali su kao tamne i zlokobne spodobe. Joan zabrinuto pogleda Robertsa. On je gledao ukoeno, a u oima mu se mogao proitati izraz prepoznavanja. Priguujui dah, on promrmlja neku kletvu. Premda nije bila sigurna, Joan je vjerovala da mu je lice posivjelo. Tri konjanika se zaustavie na rubu potoka. Jedan od njih je vodio mazgu natovarenu svenjem i ubijenim jelenom. Joan je vidjela mnogo jahaa, po svemu sudei posve slinih ovima, ali nijedan nikada nije na nju ostavio tako sna- an dojam.

Zdravo pozdravi jedan od njih.I tada je Joan bila sigurna da je Robertsovo

lice sivo poput pepela.

14


2.

Nisi li ti to, Kells?Robertsovo pitanje bilo je potvrda da je pre

poznao ovjeka, a smijeh upitanog bio je odgovor, ako je ikakav odgovor bio potreban.

Tri konjanika prijeoe potok i opet stadoe, lijeno, kao da vremena ima na pretek. Svi su bili mladi, ispod trideset godina. Dvojica od njih, koji dotad nisu progovorili ni rije, bili su loe odjeveni, prostakih crta lica i, uope, nalikovali su na sijaset ljudi koje je Joan viala svakog dana. Kells je bio ovjek drukijeg kova. Dok nije gledao u nju, podsjeao ju je na nekoga koga je poznavala davno, jo u Missouriju, a kad bi je pogledao, bila je na neki neobian nain sigurna da tog ovjeka nikada dotad nije vidjela. Bio je blijed, sivih oiju, inteligentnog izgleda, prijazan. Bio je nalik na ovjeka koji je nekad bio dentlmen. Neto udno, neshvatljivo i snano bilo je u njemu i okruivalo ga. Je li to bio dojam koji je ostavljao svojom pojavom ili je tako djelovalo njegovo ime? Kells! To je za Joan bila samo rije, ali je ta rije u sebi nosila bezimenu i groznu slutnju. U posljednjih godinu dana mnoge mrane prie prenosile su se od logora do logora u Idahou, neke neobine i toliko uasne da bi bile vjerojatne, a sa svakom novom priom rasla je glasina o Kellsu i strana izvjesnost o naglom porastu skupine demona u ljudskoj spodobi, tamo

15


negdje na granici. Ali, nitko u selu, ni bilo u kojem od logora, nije nikad ni u misli priznavao da je vidio Kellsa. Da li ih je strah prisiljavao na utnju? Joanu je zapanjilo to da je Roberts oito dobro poznavao Kellsa.

Kells sjae i prui ruku. Roberts je prihvati i usiljeno je prodrma.

Gdje smo se sreli posljednji put? upita Kells.

Mislim da je to bilo negdje oko Fresna odgovori Roberts, a bilo je oito da nastoji prikriti koliko ga se doimlje sjeanje na taj susret.

Tada Kells dodirnu eir i nakloni se Joani okrznuvi je hitrim pogledom.

Poprilino izvan puta, zar ne? upita on Robertsa.

Mislim da jesmo odgovori Roberts oslobaajui se pomalo svoje suzdrljivosti. Glas mu je bio jasniji i nije zastajkivao. Traili smo konja ljubimca gospoice Randle. Nekamo je zalutao. Otili smo predaleko i ne znamo gdje bi mogao biti. A onda je moj konj uganuo nogu. Bojim se da veeras ne moemo krenuti kui.

Odakle ste? Hoadley. Gradi Billa Hoadleya. Oko tri

deset milja odavde. Dobro, Robertse, ako nemate nita protiv,

mi emo se ulogoriti ovdje zajedno s vama nastavi Kells. Imamo svjeeg mesa.

Nakon toga on uputi nekoliko rijei svojim drugovima. Oni pooe do oblinjeg cedra i poee rasedlavati konje i vaditi stvari iz zaveljaja.

Tada Roberts, naginjui se blie Joani i kao da namjerava razmotati svoj zaveljaj, pone promuklo aputati: To je Jack Kells, kalifornijski

2 Crna legija 17

16


drumski razbojnik. Revolvera, vraki okretan i brz. Kad sam ga vidio posljednji put imao je konopac oko vrata. Odvodili su ga na vjeanje. Kasnije sam uo da su ga oslobodili njegovi prijatelji. Joan, ubit e me samo ako mu padne na um. Ne znam to da radim. Za ime boje, izmisli neto!... Upotrijebi svu svoju ensku domiljatost !... Nismo se mogli nai u gorem kripcu!

Joanu podioe hladni marci, osjeti muninu i gotovo se onesvijesti. Osjetivi da tetura, ona sjedne. Zaprijetila joj je velika opasnost. Ljudi poput Robertsa ne govore ovako bez razloga. Bila je hrabra i navikla na opasnosti, ali ovo sada bilo je drukije i sve to je dotad doivjela u usporedbi s ovim bilo je beznaajno. Ne moe shvatiti Robertsovo natucanje. Zato bi ga ubili? Oni nemaju ni zlata ni ikakvih vrijednosti. ak ni njihovi konji nisu takvi da bi nekoga potakli na pljaku. Mora da je Robertsu i njoj prijetila opasnost zato to je ona djevojka, uhvaena u divljini, laki plijen za ljude-zvijeri. ula je da se to dogaalo. Pa ipak, nije vjerovala da bi se to moglo njoj dogoditi. Roberts je moe zatititi. A onda, taj, ljubezni Kells! Govori uglaeno, kao obrazovan ovjek, i na njemu nema niega od zapadnjake grubosti. On joj sigurno nee nanijeti nikakvo zlo. Misli joj zaokupie strah, kritinost poloaja, mogunost da se izvue, ali u nje nije bilo dovoljno domiljatosti. Nije znala smisliti kako da se snae u odreenoj situaciji, ak nije mogla ni nagaati u kakvoj e se situaciji moda nai.

Dok je sjedila u sjeni cedra, ljudi su se pripremali za logorovanje. inilo se da joj nijedan od njih ne poklanja nikakvu panju. Dok su radili, razgovarali su kao bilo koji putnici, alili se i

17


smijali. Kells je naloio vatru, donio vodu, a onda nabrao podebljeg cedrovog granja za nonu logorsku vatru. Jedan od stranaca, kojeg su zvali Bill,

sputvao je konjima prednje noge, a drugi je od- vio zaveljaje, razastro navoteno platno i ispraznio masne vree. Roberts je pripremio tijesto za pogaice.

Sunce zae i zarumeni sumrak, ali se ta rumen ubrzo razie. Upravo se sputala tama kad Roberts prie Joan nosei pogaice, kavu i meso divljai.

Evo tvoje veere, Joan izgovori on prilino glasno i bodro, a onda proaputa: Moda sve ovo i nije tako loe. ini mi se da su svi prijateljski raspoloeni. Ali, ja sam uplaen, Joan. Samo kad ti ne bi bila tako prokleto zgodna, ili barem da te on nije vidio!

Ne bismo li mogli potajno umai u mraku! uzvrati ona takoer apui.

Mogli bismo pokuati. Ali, to nee biti ni od kakve koristi ako smjeraju neko zlo. Jo ne shvaam to se moe dogoditi. Bilo bi dobro da se priinjava stidljivom i plahom. Samo ne gubi ivce.

Nakon toga on se vrati logorskoj vatri. Joan je bila gladna. Pojela je i popila ono to su joj dali, i to joj je pomoglo da se lake snae u stvarnosti. I premda je njom jo uvijek vladala pre- stravljenost, postajala je sve radoznalija. Osjeala se gotovo oarana svojim neugodnim poloajem. Oduvijek je bila osjeajna djevojka, jake volje i kadra da se obuzda. Oduvijek je eznula za neim, a da ni sama nije znala za ime, moda za slobodom. Uznemirivale su je misli o izvjesnim mjestima. Osjeala je da bi joj se tamo moralo neto dogoditi. Neke knjige su je svojevremeno

18


zaokupljale, ak dok je jo bila dijete i esto na zaprepatenje njene majke, jer su te knjige govorile o divljim prostranstvima, ivotu na moru, pustolovinama, krvoproliu. Uvijek su govorili da je trebala biti djeak.

Potpuno se smrailo. Blijed, uzak oblak, okruen zvjezdanim nizom pruio se preko vedrog neba. Vjetar je stenjao meu cedrovima i raspirivao grane na logorskoj vatri. Iskre su vrcale u mraku, a s dimom je dopirao do nje sladak, re- zak miris cedrovine. Kojoti su lajali u gustiu, a sa udaljene kose dopirao je zloguki zov vuka.

Logorska vatra nije bila novost za Joan. Ona je prela savane putujui u kolima i u njima je esto doivjela beskrajno odjekivanje ratnog krika neprijateljskih Indijanaca. Tjednima je traila zlato i lovila u brdima sa svojim ujakom, ali nikad kao te noi nije tako potpuno doivjela divljinu i osamu.

Roberts je kleei vlanim pijeskom strugao peicu u kojoj je pekao pogaice. Njegova velika upava glava njihala se u svjetlu vatre. Izgledalo je da sporo ali pomno razmilja o bremenu koje mu se svalilo na lea. Bill i njegov drug leali su uz jednu stijenu i poluglasno razgovarali. Kells je stajao obasjan plamenom. Iz lule je povlaio duge dimove, a onda ih visoko otpuhivao. Niega napadnog nije bilo u njegovu stasu, niti je neki osobit dojam pobuivalo njegovo lice, ali ga nije trebalo pogledati dvaput, pa da se vidi da to nije obian ovjek. Neka vrsta estine izbijala je iz njega. Joan se uinilo da je on s vremena na vrijeme gleda, ali nije bila sigurna, jer su zbog udaljenosti njegove oi bile samo dvije tamne sjene. Skinuo je kaput i sad je bio u raskopanoj bluzi, mekanoj

19


kockastoj koulji s nemarno vezanom crnom kra- vatom. O bokovima mu je visio iroki konati pojas, a u futroli teak revolver. Na neobinom mjestu nosi pitolj, pomisli Joan, i kad hoda pitolj se sigurno njie i mora da ga udara po nozi. Kad jae vjerojatno ga stavlja na neko drugo mjesto.

Reci mi ima li kakav pokriva za djevojku?upita Kells Robertsa izvukavi lulu iz usta. Imam sedlene gunjeve odgovori Roberts.

- Vidi, nismo oekivali da e nas no zatei naotvorenom.

Ja u ti dati ree Kells odmaknuvi se od vatre. Bit e hladno. Vrati se sa pokrivaem i dobaci ga Robertsu.

Najljepa hvala promrmlja Roberts. Ja u prilei uz vatru nastavi Kells i

rekavi to sjedne i zauti. inilo se kao da se zanio u misli.

Roberts donese Kellsov pokriva i nekoliko sedlenih gunjeva do mjesta gdje je bila Joan i, poloivi ih na tle, poe istiti zemlju od kamenja.

Prilino kamenito mjesto ree. Ipak se nadam da e spavati, barem malo.

Zatim pone prostirati vunene pokrivae. Joan osjeti da ju je povukao za jahau suknju i ona se ogleda.

Bit u uz tebe apne Roberts prikrivi velikom rukom usta, i uope neu spavati.

Onda se ponovo vrati logorskoj vatri. Joan nije bila umorna ni pospana, ali se htjela vladati prirodno, pa ubrzo legne na leaj i navue pokriva. Meu mukarcima utihnu razgovor. Uskoro se Roberts vrati k njoj vukui svoje sedlo i lee blizu nje. Joan se pridigne i vidje Kellsa kako

20


sjedi nepomino gledajui u vatru. Legavi ponovo gledala je dugo u hladne sjajne zvijezde. to e joj se dogoditi? Nije strano! None sjene, tiina, prisutnost neobinih ljudi, sve joj je govorilo da e se neto dogoditi, i sve vie ju je proimala jeza.

Leala je budna. Bilo je nemogue zaspati. Odjednom svim njenim mislima ovlada jedna misao: da se u mraku neujno izvue, nae svog konja i pobjegne od toga nepoznatog zla. Dugo je razmiljala o tome planu. Da nije bila vina prilikama na Zapadu, vjerojatno bi ga pokuala ostvariti. Ali, ona ga odbaci. Nije bila sigurna da e se neprimjetno izvui, a ako se i izvue, hoe li nai svog konja, da li e umaknuti potjeri, da li e pronai pravi put do kue? Bit e najbolje da ostane s Robertsom.

Odluivi da tako postupi misli joj potekoe mirnijim tokom. Njom ovlada malaksalost i drije- me. Toplina pokrivaa je umiri. eljela je ostati budna, ali se sve tee odupirala snu. Mora da su joj tako proli mnogi sati. Vatra je slabila i rasplamsavala se, sjene su tamnile i postajale svjetlije. Netko je s vremena na vrijeme ustajao i bacao drva na vatru. U mraku je odzvanjao bat sputanih konjskih kopita. Vjetar se utiao, a kojoti pobjegli. Vie nije mogla otvoriti oi. A onda malo-pomalo, svijest o noi, divljini i o uspavljujuoj toplini pokrivaa iezne.

Kad se probudila, hladan zrak tipao joj je obraze. Naglo otvori jasne i svijetle oi. Vrhovi cedrova su se zarumenili od zraka sunca na izlasku. Vatra je pucketala. Modri dim dizao se pravo uvis. Joan sjedne i naglo se prisjeti svega. Roberts i Kells poslovali su oko vatre. Bill je donosio vodu. Njegov drug je doveo konje i razvezivao im noge.

21


inilo se da nitko ne obraa panju na Joan. Ona ustade i poravna zamrenu kosu, koju je, dok je jahala, uvijek nosila spletenu niz lea. Spavala je, dakle, u izmama! To joj se dogodilo prvi put u ivotu. Kud je otila do potoka da opere ruke i da se umije, mukarci se, kako joj se inilo, jo uvijek nisu osvrtali na nju. Poela se nadati da je Roberts preuveliao opasnost. Njen konj je bio prilino plah i nije volio da ga diraju tue ruke. Bio se odmakao ud ostalih konja. Joan poe k njemu. S mjestu gdje je stajao nije se vidio logor. Kad se vratila s potoka i privezala konja, bila je ve toliko ohrabrila da je mogla prii vatri i pozdraviti mukarce.

Dobro jutro ree veselo.U tom asu Kells joj je bio okrenut leima.

On se nije maknuo, nije se osvrnuo niti je bilo kakvim drugim znakom pokazao da je uo njen pozdrav. Bill je zurio u nju drsko, ali bez rijei. Roberts joj uzvrati pozdrav i kad ga je, potaknuta njegovim glasom, hitro pogledala, on se okrene u stranu. Ali, to joj je bilo dovoljno da vidi kako mu je lice tamno i izmoreno.

Joanina nada pretrpi iznenadan i silovit udar. Neto nije bilo u redu, ali ona nije mogla pogoditi to. Strah i sumnja ukoie joj udove. Osjetila je zadovoljstvo kad je sjela na oblinju stijenu. Roberts joj je donio doruak, ali nije razgovarao s njom, nije je ak ni pogledao. Ruke su mu se tresle. to se to dogaa? pitala se. Roberts se vrati vatri. Joan se morala prisiliti da jede. Bila je sigurna samo u jedno, da mora prikupiti to vie snage i hrabrosti jer e joj i jedno i drugo ustrebati.

22


Tada primijeti da Roberts i Kells razgovaraju, ali tako tiho da nije mogla uti o emu govore. Po Robertsovim kretnjama je shvatila da on neemu daje estok otpor. Prestao je govoriti kao da je sukob bio rijeen. Roberts je urei i posrui prikupljao i umotavao svoje stvari, a zatim poao po konja. ivotinja je jo epesala, ali je bilo oito da je sposobna za put. Roberts osedla konja i natovari na nj svoj zaveljaj. Zatim osedla i Jo- anina konja. Uinivi to, prie blie uzdignuta ela, kao ovjek koji se mora suoiti s neim ega se boji.

Mi smo spremni, Joan. Idemo zovnu on jakim, ali neprirodnim glasom.

Joan se uputi k njemu, ali tada Kells stupi izmeu njih. Nje kao da i nije bilo, kao da je ni ne primjeuje, tako se taj zloslutni ovjek drao prema njoj. Okrenut Robertsu on se zaustavi na udaljenosti od nekoliko jardi.

Robertse, pojai konja i gubi se ree on.Roberts ispusti uzde i uspravi se. Maska vie

nije bila potrebna. Sada je bio sasvim siguran u ono ega se dotad samo pribojavao. Pretvaranje je bilo uzaludno. Sad mora biti mukarac. Njegovo lice postade blijedo i odluno.

Ne, neu poi bez djevojke ree. Ali, ne moe je oteti!Joan se ukoi od zaprepatenja. Tako, dakle,

to je ono to se trebalo dogoditi. Srce joj gotovo stade. Bez daha, drhtei, gledala je dva mukarca, koji su u njenim oima poprimili goleme razmjere.

Onda u poi s vama odgovori Roberts. Tvoje drutvo nije poeljno. Ja u ipak poi.Bila je to samo igra rijeima. Roberts je hlad

23


nokrvno i nepokolebljivo prihvaao ono to se moralo dogoditi. A Kells je sudei po glasu, bio jo uvijek miran, blag, dobrohotan i ljubezan.

Ima li ti imalo razuma, Robertse? upitaon.

Roberts ne odgovori. Idi kui. Nemoj nita rei, ili reci bilo to,

kako god eli nastavi Kells. Ti si mi uinio uslugu u Kaliforniji. Ja pamtim usluge. Budi razuman i poi svojim putem.

Ne bez nje. Borit u se ako treba izjavi Roberts trgnuvi naglo rukama.

Joan nije propustila da zapazi izvanrednu pozornost blijedosivih oiju koje su gledale Robert- sa, njegovo lice, njegov pogled, njegove ruke.

Kakva ti korist od borbe? upita Kells nasmijavi se hladno. To njoj nee pomoi... A ti bi morao znati kako e se borba zavriti.

Kells, spreman sam da umrem prije nego to tu djevojku prepustim tvojim kandama planu Roberts. Ne namjeravam ovdje dalje stajati i natezati se s tobom. Pusti je, ili...

ini mi se da nisi budala prekide ga Kells. Glas mu je bio blag, mekan, uvjerljiv, hladan. Iz njega je izbijala snaga i sigurnost. Nije moj obiaj da se svaam s budalama. Prihvati priliku koju ti pruam. Poi svojim putem. ivot je dragocjen, ovjee! Ovdje nema nikakvih izgleda. to je za tebe jedna djevojka vie ili manje?

Kells, ja sam moda budala, ali, ja sam ovjek vatreno odgovori Roberts. Ti si neovjek, Kells! Znao sam te otprije, jo dok smo bili skupa na nalazitima zlata. Ali, nisam mogao zamisliti da si u stanju stajati tako i govoriti slatkorjeivo

24


i ljubezno, a bez ijednog ljudskog osjeaja! Pusti je ili u posegnuti za svojim revolverom!

Robertse, zar ti nema enu i djecu? Da, imam povika Roberts promuklo.

I ta ena e me se odrei ako Joan Randle prepustim tebi. I ja imam odraslu ker. Moda e i ona jednoga dana zatrebati ovjeka koji e biti spreman da stane izmeu nje i nekoga takvog kao to si ti, Jack Kells!

Robertsov zanos i gnjev nisu imali nikakva uinka na Jacka Kellsa. Jedino su izazvali njegovu okrutnu narav.

Hoe li poi svojim putem? Ne! zagrmi Roberts.Joan je bila oarana hitrom izmjenom rijei

izmeu njenog prijatelja i neprijatelja. Ali, sada je svlada gr straha. Gledala je kako se mukarci bore, ali nikada nije vidjela borbu na ivot i smrt. Roberts une poput vuka koji je zauo lave psa. Iz oiju mu je sijevao bijes. Njegovo rame se naglo tre, a ruka poleti za pitoljem.

Zamurivi i pokrivi ui rukama Joan pobje- e od mjesta groze. Trala je naslijepo. A onda iza sebe zauje prigueni prasak revolvera.

25


3.

Joan je trala posrui preko stijena i grmlja. Na oi joj je pao mrak, a u dui zavladao uas. Nala se ve meu cedrovima kad je netko epa s lea. Neije ruke se ovie oko nje poput zmije. Bila je na kraju svojih snaga, ali nije se smjela predati. Otimala se dok se nije oslobodila. Bill ju je uhvatio. On ree neto to ona nije razumjela. Joan dohvati cedrovu granu i poe se braniti od Billa, a ujedno i od hladne crne groze koja se poput neeg ivog zavukla u njenu duu, njenu krv, njene miie.

Kad se dovoljno pribrala i smirila, ugleda Kell- sa koji je prilazio vodei svog i njenog konja. Vidjevi ga, Joan osjeti kako je obuzima neka neobina, prodorna toplina. A onda se sjeti Robert- sa.

Ro... Roberts? promuca ona.Kells je pogleda prodorno. Gospoice Randle, morao sam prihvatiti bor

bu s vaim prijateljem ree. Vi, vi! Je li mrtav? Samo sam mu prebio ruku u kojoj je dr

ao revolver. Da to nisam uinio, nekog bi ranio. Odjahat e natrag do Hoadlyja i obavijestiti vae. Tako e saznati da ste izvan opasnosti i u sigurnim rukama.

U sigurnim rukama? proape ona. Tako je kao to sam rekao, gospoice Rand-

26


le. Ako se na granici moe biti siguran, onda je to mogue samo sa mnom.

Ali, ja hou kui. Oh, molim vas, pustite me! To mi nije ni na kraj pameti. Onda... to ete... uiniti sa mnom?Nanovo je prodorno pogleda. Njegove su oi bi

le jasne, bez ijedne mrlje, kao kristal, bez hladnoe, bez topline, bez izraza.

Za vas u dobiti punu bavu zlata. Kako? upita ona udei se. Ucjenom. Prije ili poslije ti kopai naii e

na bogato nalazite zlata. Znam to sigurno. Moram i ja ivjeti na neki nain.

Dok je to govorio Kells je pritezao kolan njena sedla. Njegov glas njegovo vladanje, ljubezan smijeak na njegovu inteligentnom licu, sve se to inilo kao odraz iskrenosti. Kad samo ne bi bilo tih neobinih oiju, ona bi mu sve povjerovala. Ali, ovako, muila ju je sumnja. Sjetila se kako je Roberts opisao tog ovjeka. Nastojala je prikupiti sve svoje snage, koje je uzdrmalo saznanje da se Robertsu dogodila nesrea. Meutim, ako je samo ranjen, ako mu dopuste da ode kui, bar je nee progoniti misao o njegovoj smrti. Odjednom se osjetila toliko osnaenom da prihvati tekou poloaja u kojem se nala.

Bill je stajao po strani. Njegovo grubo crveno lice glupo se kesilo.

Bill zovne Kells vrati se i pomozi Hal- lowayu da se spakira. Zatim slijedite moj trag.

Bill kimnu glavom i udalji se. Kells viknu za njim:

Nemoj zadirkivati Robertsa, on je malko zlovoljan.

Ha! Ho! Ha! smijao se Bill.

27


Njegov hrapavi smijeh odzvanjao je neskladno u Joaninim uima. Ali, bila je naviknuta na ljude koji su se veselili onome to je neveselo.

Popnite se na svog konja, gospoice Rand- le ree Kells poto je sam uzjahao. eka nas dug put. Trebat ete svu svoju snagu. Zbog toga vas savjetujem da tiho i bez opiranja poete za mnom i da ne pokuavate bjeati. Nee vam biti ni od kakve koristi.

Joan se pope u svoje sedlo i pojase za njim. Jednom se osvrnula u nadi da e vidjeti Robertsa i da e mu moi mahnuti rukom. Vidjela je njegova konja kako stoji osedlan, vidjela je i Billa kako tovari zaveljaj, ali Robertsa nije bilo. Cedrovi su bili sve gui, a onda se logor izgubi s vida. Kad je ponovo pogledala naprijed, najprije procijeni vrijednost i osobine Kellsova konja. Razumjela se u konje. Cijeli ivot je provela s njima. Kells je jahao krupnog riana iz kojeg kao da je izvirala brzina i izdrljivost. Njen poni ne bi nikako mogao pobjei tom velikom rianu. Ipak, Joan je jo uvijek s nadom pomiljala na bijeg, samo ako joj se prui zgodna prilika.

Jutro je bilo rumeno, vedro, prohladno. Otar miris lebdio je u zraku. Bjelorepi jelen u skokovima pretri preko istine. Zasvoene planine su strmim crno obrubljenim kosinama zasjenjivale breuljke u svom podnoju.

Joan se borila sa svojim vlastitim mislima i proturjenim osjeanjima. Jahala je kroz divljinu s drumskim razbojnikom koji ju je zarobio da bi dobio otkupninu. To je bilo gotovo nevjerojatno. Nije se mogla osloboditi misli na svakojake opasnosti. Pokuavala je zaboraviti Robertsove rijei, ali joj one nisu davale mira. Samo da nije tako

28


zgodna, rekao je. Joan je znala da lijepo izgleda, ali tome nije nikada pridavala osobitu vanost. Bilo je oito da Kellsa nije oarala njena vanjtina, kao to je Roberts zamiljao. Kells je dosada nije gotovo ni pogledao. Zlato, to je ono to takav ovjek eli. Pitala se koliku bi otkupninu mogao traiti Kells, kako e njen ujak doi do novca i postoji li vjerojatnost da se otkrije to bogato nalazite zlata. Tada se sjeti majke koja je umrla dok je ona bila djevojica i neobian, blagi bol ovlada njome. Zatim vidje svog ujaka, velikog, krepkog, srdanog i divnog ovjeka, s njegovim smijehom i dobrotom, njegovom ljubavlju prema njoj i njegovom neugasivom vjerom da e uskoro naii na bogato nalazite zlata. Stranu e uzbunu podii kad douje da je nestala! Selo bi se moglo podvojiti. Nekoliko ju je mladih ena u tom malom naselju mrzilo, a mladi ljudi e imati vie mira kad nje ne bude. Najednom joj misli skrenue Jimu Cleveu koji je bio uzrok njenoj nesrei. Bila je gotovo zaboravila na njega. On je u meuvremenu porastao u njenim oima. Bilo je ugodno sjetiti se da se tukao zbog nje i da je to zatajio pred njom! Ipak, ona ga je krivo prosudila. Mrzila ga je, jer joj je bio drag, moda i vie od toga! Ta misao je potrese. Prisjeti se njegovih poljubaca i ponovo plane od srdbe. A da ga i nije mrzila, morala bi ga zamrziti nakon tog njegova postupka. Bio je besposliar, ruglo u selu. Jurio je za njom i ponaao se tako da su njeni ostali oboavatelji vjerovali da je njoj stalo do njega, da je nepostojana i prevrtljiva. A sad je drukije. Strahovito je pogrijeio. Uplaio ju je svojom prijetnjom da e se pridruiti razbojnicima. Pola je za njim da bi ga odvratila od te pogibeljne na

29


mjere. Gdje je sada Jim Cleve? U glavu joj se uvrti misao samo o jednoj mogunosti. Jim je odjahao prema granici sa vrstom i oajnikom namjerom da nae Kellsa, Guldena i ostale zloglasne ljude u tim besputnim predjelima. A ona, uzronik svega, nalazi se ovdje kao zarobljenik tog istog Kellsa! Vode je u taj divlji granini kraj. Tamo e se susresti Kells i Jim Cleve. Jim e je nai u Kellsovim rukama. Tada e nastati pakao. Ta mogunost prome je ponovo stravom. Zadrhtala je, ali ne samo zbog toga. I neto drugo uzbuivalo je njeno bie. Shvatila je da je to oduevljenje za pustolovine. Na tu misao srce joj ivlje zakuca, a onda se zapanji i posrami pred tom novom i nepoznatom stranom svoje naravi.

I dok su tako njene misli potiskivale jedna drugu, jutarnji su sati hitro prolazili. Miljama su se uspinjali i silazili preko bregova u podnoju gorja. Najednom se pred njima otvori zeleni, divlji kanjon utih stijena to otvara put u planine.

Kells stade na travnatoj obali plitkog potoka. Sjaite. Objedovat emo ovdje i pustiti ko

nje da se odmore ree Joan. Ne mogu rei nita drugo nego da ste hrabri. Od jutros smo preli dobrih dvadeset i pet milja.

Ulaz u kanjon bio je divlji, ali ukraen zelenilom. Vrbe, johe i jasike rasle su uz potok. Zelena obala bila je poput livade. Joan primijeti neku smeu priliku, jelena ili medvjeda, kako se prokrada meu omorikama na obronku. Ona sjae i tek tada postade svjesna bola u ukoenim nogama. Bilo je ugodno protegnuti ih. Osvrnuvi se, vidje ostale mukarce kako dolaze s konjima i tovarom. Naviknuta da brzo zapaa, primijeti da imaju jednog tovarnog konja vie. Ili moda prije

30


nije vidjela dobro? Zatim se okrene na drugu stranu. Kells je rasedlavao konje. Bio je ilav i miiav. Radio je brzo i vjeto. Veliki revolver s modrim bubnjem njihao mu se o pasu. Savijeni crni drak ponukao ju je na misao o vrstom zahvatu ake. Kells nije zavezao noge konjima. On pljesnu svog riana po stegnu i povede ga k potoku. Joanin poni ih je slijedio. ivotinje se na- pojie i oprezno, kliui se preko stijena, prijeoe na drugu obalu i izvaljae se u travi. A tada pri- stigoe i ostali mukarci. Joan je to bilo drago. Nije o tome mislila ranije, ali sada je osjeala da je bolje ako nije sama s Kellsom. Tada zapazi da u krdu nema onog jednog konja vie. To joj je bilo udno, pa pomisli da u njenoj glavi nije sve u redu.

Rastovari zaveljaje, Bill ree Kells.Vatra je opet bila naloena, obavljene su pri

preme za ruak. Bill i Hallowey bili su brbljavi mladii. Kad ih Kells ne bi vidio, kradomice su pogledali Joan. Hallwey je zvidukao neku Dixi- jevu melodiju. A onda Bill, koristei odsutnost Kellsa koji je bio siao do potoka, pone zlokobno kiljiti i poudno gledati Joan. Ona se drala kao da ga ne primjeuje i sklanjala je pogled. Dva razbojnika poee dobacivati:

Ona je samo ponosna nevaljalka! Ali, mene ne moe prevariti. Upoznao sam gomilu ena.

Na to se Hallowey grohotom nasmije, a onda nastavie tiim glasom izmjenjujui tajanstvene znake. Kells se vrati nosei vedricu vode.

to se to dogaa s vama, ljudi? upita on. Isto to i s tobom odgovori Bill otro,

pokazavi kako sitnica moe raspaliti i izmijeniti divlje i grube ljude.

31


efe, ovo je neuobiajena druina doda Hallowey smijeei se pomirljivo. Bill je na svoj nain ivahan. to on tu moe. Ti zna kakvo je on mrzovoljno brundalo. Nek mu bude, meni je drago.

Kells se nije udostojio da na to odgovori i ok- renuvi se nastavi posao. Joan je izbliza vidjela njegove oi i opet bila zapanjena. To nisu bile oi, nego sive praznine, dva neprozirna otvora iza kojih se nije moglo vidjeti nita, a koje su ipak skrivale neto grozno.

Pripreme za objed su napredovale. Bill i Hallo- wey su otezali, ali su uinili to treba. Tada se mukarci prihvatie jela s tekom koji su potaknuli rad i boravak na otvorenom. Joan sjedne po strani, na obali potoka, i nakon to je utaila glad prilee uz sjenu johinog grma da se odmori. Neka sjenka promakne kraj nje. Pogledavi uvis, vidje orla kako leti iznad vrleti kanjona. Poela ju je obuzimati pospanost i ona joj se donekle prepusti sklopivi oi. Vrijeme je sporo prolazilo. Radije bi bila u sedlu. Ali, ljudima se nije urilo. Oni nisu znali to bi s vremenom nego da ga rasipaju. Nastojala je da se odupre elji za urbom i akcijom. Nita se nije moglo postii zabrinutou. Iako se nije mirila sa sudbinom, njena nada je poela slabiti. Neto neodreeno nagovijetalo je nevolju.

Iz misli je prenu rzanje konja i topot kopita. Kad je sjela, vidje mukarce kako pakiraju stvari i sedlaju konje. Kells joj se tog dana obratio samo dva puta. Bila mu je zahvalna na utnji, ali je nije mogla razumjeti. Mora da je bio zaokupljen mislima koje se nisu podudarale sa ljubez-

32


nim izgledom njegova lica. inilo se da je blag i dobroudan. Ali, Joan je poela uviati da on nije takav kakvim se ini. Njegove misli su bile zaokupljene neim odreenim. Sigurno ga nije muila savjest, a ni velika briga. Moda je to prije bila neka zamisao, neki plan, smiljanje neke akcije. Joan se pitala ne zaokuplja li ga moda zlato to ga misli dobiti ucjenom.

Kad je sve bilo spremno za ponovni polazak, ona ustade. Kellsov rian bio je neto neposluan. Bill doda Joan uzde njenog konja i njihove se ruke dotakoe. Dodir je bio sluajan, ali je Bill zgrabi za ruku. Ona ga instiktivno odgurne jedva razumijevajui to je htio. Tada ugleda kako ispod smee boje njegova lica navire tamna rumen. On posegne za njom i stavi joj ruku na grudi. Bio je to instiktivni pokret ivotinje. On nije razmiljao. Jednostavno se nije mogao oduprijeti nagonu. Dovoljno dugo je ivjela meu grubim i sirovim ljudima, pa je znala da on uope nije imao nikakve misli u glavi. Ali, zbog bestidnosti njegova dodira, ona ustukne i krikne.

Iza sebe zau brze korake i otar suhi dah. Hej, Jack? viknu Bill.Tada se Kells ustro i divlje nae meu njima.

Zamahne revolverom i svom snagom udari Billa po licu. ovjek padne mlohavo i teko i ostade leei, dok je duboka zasjeklina preko njegove obrve krvarila. Kells je stajao nad njim sputajui polako revolver. Joan se uplai da e pucati.

Oh, ne, ne! viknu ona. Nije mi uinio nita naao.

Kells je odgurne. Kad ju je dotakao, uini joj se kao da ju je udarila elektrina struja. Lice mu se nije izmijenilo, ali su mu zato oi bile strane.

33


Iza njegova sivila svjetlucale su udne, crvene mrlje.

Povedite svog konja naredi on. Ne, poite sama preko potoka. Tamo je staza. Idite uz kanjon. Ja u doi uskoro. Ne bjeite i ne sakrivajte se. To bi bilo najgore to moete uiniti. Pourite!

Joan poslua. Proe pored Halloweya koji je stajao oputene vilice, brzo sie do potoka i prijee preko njega skaui sa stijene na stijenu. Nae stazu i urei poe njome. Nije se osvrtala. Nije ni pomislila da se sakrije ili pobjegne. Postupala je po nalogu, svjesna tajanstvene snage koja vlada njome. Jednom je ula bune glasove mukaraca i uzbueno rzanje konja. Staza je skretala ispod lijevog zida kanjona i nastavljala se uz potok to umi. Uinilo joj se da je ula pucnje i to je uplai, ali nije bila sigurna. Zastade oslukujui. Do njenih uiju dopiralo je samo uborenje brze vode i hujanje vjetra u omorikama. Poe dalje sabirui misli i nagaajui o znaenju Kellsova ponaanja.

to ga je pokretalo? Nije bila sigurna. Sumnjala je u sve to je bilo u vezi s njim osim u njegovu okrutnu snagu i strahovitu mo kojom je vladao svojom okolinom.

Kratak zov prisili je da stane i da se osvrne. Dva su tovarna konja kasala stazom. Kells ih je tjerao vodei njena konja. Drugih mukaraca nije bilo. Kells je ubrzo dostigne. Morala se skloniti sa staze da bi propustila tovarne konje. On joj dobaci uzde.

Uzjaite!Udovoljivi zahtjevu, ona se odvano okrenu

prema njemu i upita:

34


Gdje su ostali mukarci? Rastali smo se odgovori on kratko. Zato? ustraje ona. Dobro, ako ba elite znati, zbog toga to

je njihova panja prema vama bila vea nego to to meni odgovara.

Njihova panja prema meni?! usklikne Joan zaprepateno.

Njegove sive, pronicave oi pogledae je prodorno. Ona hitro uoi razliku izmeu tog pogleda i zakljuka koji bi se mogao izvesti iz njegovih rijei. Posumnjao je da je oijukala s tim lupeima s ciljem da se njihovom pomoi oslobodi njega. To je bila samo sumnja, kako je pokazao njegov kratki pogled. Moda bi joj tobonje neshvaanje, izigravanje nevinosti i neznanja moglo pomoi u borbi s tim udnim ovjekom. Ona odlui da to pokua, da upotrijebi svu svoju ensku pronicljivost, domiljatost i lukavost. Protivnik je bio obrazovan, a istovremeno zloinac i izopenik. Duboko u njemu moda su bila zapretana sjeanja na drukiji ivot. Moda bi se ta sjeanja mogla oivjeti. Joan u tom asu shvati da e ako uspije razumjeti i uvijek naslutiti njegove prave namjere, biti u stanju da izie na kraj s njime.

Bill i njegov drug previe su mislili na otkupninu koju pokuavam dobiti nastavi Kells nasmijavi se kratko. A sad, idemo! Jaite odmah iza mene. Joan skrene na stazu. Njegov smijeh joj je odzvanjao u uima. Da li se samo podrugivao? Moe li se vjerovati ijednoj rijei koju taj ovjek izgovori? Bila je, ini se, jednako bespomona u nastojanju da ga prozre, kao to je bio bespomoan poloaj u kome se nalazila.

35


Uli su u kanjon, tipian za taj planinski predio. Stazom koja je krivudala podno utih litica ve odavna nitko nije putovao. Joan nije uoavala nikakvih tragova osim onih koje su iza sebe ostavili jeleni i pume. Divlje ivotinje koje su se lijeno zavlaile u svoje jazbine, zeevi koji su gotovo bez straha skakutali i tetrijebi koji su bez urbe uzlijetali svjedoili su o divljini kraja. Pro- oe pored poruene brvnare, koji su nekad, nema sumnje, koristili kopai zlata i lovci. Tu se staza zavravala. Ali, Kells je produio uz kanjon. I jedino to je Joan mogla vidjeti bile su litice koje su sve strmije dizale uvis, ume koje su postajale sve gue i prostor koji se sve vie irio.

Na jednom zaokretu, kad je drugi tovarni konj, koji po svoj prilici nije bio naviknut na svoju dunost, doao u Joanin vidokrug, nju prenerazi njegova slinost s jednim drugim konjem koji joj je bio poznat. Teko da je to bio dojam koji je stekla vidjevi samo nekoliko puta Kellsova, Billo- va ili bilo ijeg drugog konja. Zbog toga jo jednom pogleda ivotinju izuavajui njeno dranje i ponaanje. Nije joj trebalo dugo da utvrdi kako to nije tovarni konj. To je uznemiri, pa se nikako nije mogla osloboditi misli o njoj. Bila je opreznija nego ikad. Najednom se dosjeti da je taj konj nalik Robertsovu konju. Zastade joj dah i ponovo je prooe ledeni srsi. Zatvori oi da bi se bolje prisjetila znaajnih oznaka Robertsova riana: bijela prednja lijeva noga, etvrtasta mrlja na elu i nemirna vitica grive. Kad se prisjetila svih tih oznaka bila je sigurna da e ih vidjeti na tom tovarnom konju. Bojala se da otvori oi. Prisili se da pogleda i uini joj se da vidi sve tri oznake.

36


Jo uvijek se nadala. A onda se konj, traei put, okrene k njoj i otkrije svijetlu mrlju na elu.

Joan ga konano prepozna. Roberts nije bio na putu kui. Kells je lagao. Kells ga je ubio. Kakav jasan i straan dokaz! Robertsovo se tmurno proricanje obistinilo. Joan iznenada osjeti muklu bol i spopadne je vrtoglavica. Krajnjim naporom snage odravala se u sedlu. Borila se sa strahom kao s nekom zvijeri. Nagnuta nad sedlom, zatvorenih oiju, putajui svog ponija da sam trai put, trpjela je od udarca to joj ga je zadalo strano otkrie, ali nije dopustila da je potpuno savlada. I dok se tako borila sa slabou svog tijela, u svijesti je hitro razmotrila izmijenjenu situaciju. Shvatila je Kellsa i zapanjujuu zbilju opasnosti u kojoj se nala. Sumnje su potpuno iezle. Sve je bilo jasno, stvarno, neumoljivo prisutno. Ni sama nije znala kako, ali bila je ob- manjena poput djeteta. Ta pria o ucjeni bila je lana. Kellsova tvrdnja da je napustio drutvo Billa i Halloweya da ne bi morao s njima dijeliti otkupninu bila je takoer lana. U svijetlu njenih novih otkria, ideja o ucjeni bila je smjena. Od prvog asa Kells je htio samo nju. Pokuao je nagovoriti Robertsa da je ostavi i kad nije uspio u tome, on ga je ubio. Zbog istog razloga oslobodio se ostale dvojice i sad je Joan bila sigurna da je malo prije ula pucanj. Sve Kellsove crne zamisli postadoe joj jasne. Za nju su znaile sudbinu goru od ropstva ili muenja ili smrti, najteu sudbinu koja moe zadesiti enu.

Stvarnost svega toga bila je zapanjujua. Prie koje je ona smatrala nemoguima bile su istinite. Ona, njena rodbina i njeni prijatelji osjeali su se sigurnim u svom selu, bili su sretni u svom

37


radu i puni pouzdanja u dobro, pa su jedva mogli vjerovati govorkanjima o ovome to ona upravo doivljava. Diliansa koju su opljakali drumski razbojnici, usamljeni kopa zlata ubijen i oplja- kan, tunjave i pukaranja po krmama i putovima i beskorisno traganje na granici za neumornim jahaima, lukavim poput Arapa i brzim poput. Apaa, sve je to sada bila zbilja, dovoljno uusna da vie i nema straha od najgoreg. Njeno zatoenitvo, znaenje tog zatoenitva, sve je to bilo grozan poticaj Joaninoj inteligenciji i hrabrosti. Budui da je jo bila iva, to je bilo udno s obzirom na sve ono to je doznala o Kellsu i ljudima njegova kova, trebala mu se oduprijeti svime to je moglo biti zlobno, spretno, paklen-

sko u prirodi ene. Morala ga je pobijediti, zava- rati, ubiti, ili sama poginuti. Nije bila djevojka koju bi razbojnik samo mogao tako odvui u svoj planinski brlog i od nje nainiti igraku. Strava je prodrla duboko u nju i otkrila nesluenu snagu, koja joj u dotadanjem nainu ivota nije ni trebala. Vie se nije bojala. Usporedi svoju snagu

Kellsovom i uini joj je da je jaa od njega. Osjeala se kao ena koja je donedavna bila ra- zumna djevojica, koja se sjeala maglovite i sret

ne prolosti i sanjarila o nemoguim pustolovinama u svojoj vlastitoj budunosti. Mrnja i gnjev zbog povrijeene enstvenosti nisu vie bili tajna za ohrabrenu duu Joan Randle.

38


4.

Joan Randle je jahala neprestano kroz kanjon do njegova kraja, a zatim, proavi jednim prijelazom, kroz drugi kanjon. Dobro se uvala da joj Kells ne zagleda u oi jer je posve sigurno znala da one skrivaju snagu, hrabrost i tajnu njene due.

Zatim je tlo kojim su putovali postalo toliko neravno i strmo da je prije svega morala mislitio svom konju i o vlastitoj sigurnosti. Kells se uspinjao preko stjenovitih brda, pa ga je ponekad morala slijediti pjeke. Miljama su putovali kroz tu kamenitu divljinu. Lisice i vukovi, osvrui se plaljivo, pretravali su preko istine. Svuda naokolo izvijali su se uvis planinski vrhovi. Poslijepodne je bilo dobrano poodmaklo kad se Kells poeo sputati. Jahao je krivudavom putanjom niz nagrizene kosine i gutarom obrasle padine, sve nie i nie, opet u kanjone.

S mjesta gdje je Kells konano stao bio je vidljiv jedan planinski vrh. Plavetnilo oko njega zarumenila je vatra sunca na zalazu. Tako se zavrilo najdulje putovanje u sedlu koje je Joan ikad prevalila u jednom danu. Miljama i miljama su se uspinjali i silazili vijugavim bespuima preko planina. Joan jedva da je imala ikakva pojmaO pravcu kretanja. Bila je potpuno zbunjena i izgubljena. Mjesto gdje su stali bilo je najdivnijei najljepe koje je ikad vidjela. Tu se zavravao

39


kanjon. Bio je uzak, niskih stijena i ukraen travom, divljim ruama, vrbama, omorikama i balzamovim drveem. Jeleni, uspravljenih dugih uiju, stajali su nepomini, znatieljni i pitomi poput

goveda. U visokoj travi nazirali su se tragovi sitne zvjeradi koja se sklanjala pred pridolicama.

A onda, pod jednim divovskim balzamovim drvetom, koje je dosezalo visoko do ruba litice, Joan ugleda malu drvenu kolibu bez prednjeg zida. Nije bila sagraena davno, jer su krajevi balvana bili jo uti. Nije podsjeala na kolibe lovaca i kopaa zlata to ih je Joan vidjela na putovanjima sa svojim ujakom.

Jednim kratkim, ali sveobuhvatnim pogledom Joan je shvatila situaciju. Kells je sjahao i priao Joj. Ona ga pogleda iskreno, iako ne posve iz- ravno.

Umorna sam, umorna gotovo toliko da ne mogu sii s konja ree ona.

Pedeset milja stijena i gutara, uspinjanja i silaenja! Bez ijedne rijei prosvjeda! usklikne on zadivljeno. To je bio podvig, djevojko!

Gdje smo sad? Ovo je Izgubljeni kanjon. Samo nekoliko

ljudi zna za njega i oni su udrueni sa mnom. Namjeravam da vas zadrim ovdje.

Koliko dugo? Osjeala je snagu njegova upornog pogleda.

Hm; toliko odgovori on sporo dok ne dubljem otkupninu.

Koliko ete traiti? Sada vrijedite stotinu tisua u zlatu... Mo-

da u vas kasnije dati i za niu cijenu.Joaninom izotrenom opaanju nije izmaklo

znaenje njegovih rijei. On ju je iskuavao.

40


Oh, jadni ujak! On nee nikad, nikad smoi toliko.

Siguran sam da hoe odgovori Kells bezobzirno.

Bila je ukoena od umora i nespretno je silazila sa sedla. Kells joj pomogne pridravajui je njeno kao pravi kavalir. Njegov uljudan postupak nije zbunio Joanu. Prvi trenuci munih sumnji bili su za njom. Intuicija ju je upuivala na pravi put. Kells je mogao biti, a vjerojatno je bio, najpokvareniji izopenik drutva, ali prisustvo djevojke kao to je ona bila, koliko god ga uzbuivalo, moralo je u njemu izazvati uspomene na vrijeme kada je po svojoj obitelji, odgoju i obiajima bio sasvim drugi ovjek. Njegov malo- prijanji postupak, ba kao i postupak razbojnika Billa, bio je instinktivan, izvan njegove kontrole. Ba ta neznatna okolnost, ta krhka veza koja je Kellsa spajala s njegovom prolou i boljim ivotom, neizmjerno je obodrila Joan i ukazala joj na ulogu koju je morala odigrati.

Vi ste vrlo galantan razbojnik ree ona.On kao da to nije uo ni primijetio. Njegov

pogled ju je mjerio od glave do nogu. Zatim se primakne blie, kao da eli njenu visinu usporediti sa svojom.

Nisam znao da ste toliko visoki. Vii od mog ramena.

Da, ja sam vrlo mrava i visoka. Mrava! Ne to. Va stas je divan visok,

vitak, jak. Podsjeate me na djevojku po imenu . Nez Perce koju sam nekad poznavao. Vi ste divan stvor. Zar to niste znali?

Ne, posebno. Moji prijatelji se nisu usuivali da mi laskaju. Mislim da u to od vas mo-

41


rati podnositi. Ali, nisam oekivala toliku panju od Jacka Kellsa iz Crne legije.

Crna legija? Gdje ste uli to ime? Nigdje ga nisam ula. Sama sam ga izmis

lila. Tako, izmislili ste neto to u ja upotrije

biti. .. A kako vam je ime? Kako vas je Robertszvao?

Na spomen Robertsova imena jeza prome cijelo Joanino bie, ali se savlada i ni okom ne trepne.

Moje ime je Joan. Joan! On poloi ruke na njena ramena

i okrene je prema sebi.Dugo ju je gledao. Njegov pogled je se doimao

kao odsjev sunca s ledene ploe. Morala je gledati u njega. To je bio njen odsudni ispit. Satima se pripremala za to, eliila samu sebe. Pomolivi se kratko, smjelo ga pogleda u oi. One su bile prozori crnog pakla. Dugo je gledala u taj otvoreni mrani ponor. A Kells je u njenim oima mogao vidjeti samo tjeskobu, strah i neznanje nevine, plahe djevojke.

Joan! Znate li vi zato sam vas doveo ovamo?

Da, naravno, pa vi ste mi rekli odgovori ona vrstim glasom. I bojim se da ete me morati odvesti kui, a da ne dobijete ni prebijene pare.

Znate li to namjeravam uiniti s vama? nastavi on muklo.

Uiniti sa mnom? poput jeke ponovi ona, u da ni jedan mii ne zadrhta na njemu licu.

42


Vi, vi niste rekli... Nisam mislila... Ali vi mi neete uiniti nita naao? Nisam ja kriva to moj ujak nema zlata da plati otkupninu.

On je prodrma. Njegovo lice se izmijeni, postade tamnije.

Vi znate na to ja mislim. Ne, ne znam s tobonjom srdbom poku

a se izvui iz njegova zahvata. On je stisne jo vre.

Koliko vam je godina?Njen uzrast i razvijenost su ukazivali na Joa-

ninu pravu dob. Inae su je mnogi smatrali za vrlo mladu djevojku.

Sedamnaest odgovori ona. To nije bila istina. La nije zapela na Joaninim usnama koje su dotada svaku dvolinost smatrale nedostojnom.

Sedamnaest! usklikne on zaueno. Istina?

Ona prezrivo uzdigne svoje lice i ne odgovori nita.

A ja sam mislio da ste ena. Drao sam da vam je dvadeset i pet, najmanje dvadeset i dvije godine. Sedamnaest, s tim izgledom! Pa vi ste samo djevojica, dijete. Vi ne znate nita.

Tada je pusti, gotovo naprasito, kao da je bio razljuen, na nju ili na sama sebe, okrene se i uputi konjima. Napor tog dvoboja oslabi je, ali osloboena njegova pogleda i sigurna da je izvo- jevala pobjedu, ona ubrzo povrati ravnoteu. Vjerojatno e proi jo kroz mnoge teke kunje. Meutim, znala je, da nikad vie nee biti tako blizu odavanja tajne o svom strahu, o svom znanju, o sebi.

Osamljenost, u kojoj se nala kad se udaljila od Kellsa, neobino je djelovala na nju. Ona pro-

43


trnu, neto strano e joj se dogoditi u toj pustoj tihoj guduri. Ispod balzamovog drveta bila je klupa nainjena od ravnih kamenih ploa. Brz, jedva metar irok potok, tekao je u blizini. Primijetivi neto bijelo na deblu drveta, Joan prie blie. Bila je to igraa karta, as herca, privrena o drvo a nekoliko revolverskih metaka, od kojih je svaki pogodio crveno srce, dok ga je jedan gotovo raznio. Iznad kruga rupa od metaka bilo je olovkom, nespretnim slovima nakrabano Gulden... Kako je nedavno, samo nekoliko noi unatrag, kad joj je Jim Cleve zaprijetio imenima Kellsa i Gul- dena, mogla pretpostaviti da su oni stvarni ljudi koje e sresti i kojih e se bojati! A ovdje je bila zarobljenik jednog od njih. Pitat e Kellsa tko jei to je taj Gulden.

Koliba jedva da je mogla biti tagalj. Nije imala ni ognjita ni prozora, a pod joj je bio od osu- enih balzamovih grana. Nejasna staza vodila je od kolibe dolje, do kanjona. Ako je Joan ita mogla suditi o stazama, onda ova ovdje ve mjesecima nije vidjela tragove konjskih kopita. Kells ju je uistinu doveo na skrovito mjesto, moda na jedno od onih mjesta za koje se govorilo da nisu pristupana nikome osim planinskom jastrebu, Joan je znala da bi samo Indijanac mogao slijedili krivudav, stjenovit trag, kojim ju je Kells ovamo doveo. Nikad je njeni ljudi ne bi pronali.

Poslije dugog jahanja bila je znojna, pranjavu i izgrebena. Kosa joj je bila raupana, a odjea zguvana. Zbog toga poe do svog sedla, koje je Kells ve bio skinuo s ponija, i otvorivi bisa- ge, uzme torbu sa svojim stvarima. Nije ih bilo mnogo, ali sada, na tom neoekivanom i prisilnom putovanju, te stvarice su bile od neprocjenjive

44


vrijednosti. Tu je bio runik, sapun, etkica za zube, ealj, etka, jedan crveni al i rukavice. Padne joj na um kako je rijetko kad nosila tu torbu sa sobom. Najprije pripie sluaju to ju je ovaj put ponijela, a onda s iskrenim zadovoljstvom prizna da je motiv mogao biti i mala tatina. Uzevi torbu poe do potoka, zavrne rukave i pone se dotjerivati. Vjetim prstima preplete kosu kao to ju je nosila kad joj je bilo esnaest godina. Zatim ustane i odluno poe do mjesta gdje je Kells raspremao tovar.

Pomoi u vam oko spremanja ree ona. On je kleao usred gomile u urbi izbaenih logorskih potreptina. Pogleda je, od njenih skladnih, jakih i preplanulih ruku do lica koje se bilo zarumenilo od umivanja.

ujte, pa vi ste zgodna djevojka!On to izgovori s ushienjem i s iskrenim div

ljenjem, bez ikakve lukavosti ili posljednje misli; pa da je bio i sam avo, to uope ne bi umanjilo iskaz panje mladosti i ljepoti.

Veseli me ako je tako, ali molim vas nemojte o tome govoriti odvrati ona jednostavno.

Zatim mu brzim i poslovnim kretnjama pomogne da sredi gomilu nastalu krivnjom neiskusna tovarnog konja, koji je nosio zaveljaj s tim stvarima. Kad je sve bilo sreeno, ona pone mijesiti tijesto za pogaice dok je on loio vatru. Dobiva se dojam da je pred njenom spretnou uzmaknuo vie nego to bi to ona eljela. Govorio je vrlo malo, ali je esto pogledao na nju. Situacija je bila za njega nova i nije se snalazio. Nasluivala je da on razmilja o njenu izgledu dok je, kleei, branjavim rukama prevrtala tijesto u tavi, o ugodnim promjenama koje jedna djevojka

45


moe unijeti u bilo koje mjesto, o tome kako je udno da djevojka, umjesto da se skupi pod drvetom i da tuguje za domom, lou situaciju ini snoljivom.

Naskoro posjedae, prekriivi noge, oko na- votenog platna za pokrivanje tovara, na kojem je bila postavljena veera. Bila je to najudnija veera za koju je Joan ikad sjela. Sve je bilo nalik na ruan san pun opasnosti i straha. U Kell- sovu ponaanju teko je bilo primijetiti ikakvu promjenu, osim to mu je lice, koje je dotada bilo ljubazno, postalo neto krue. Obraao joj se jedino kad joj je nudio jo mesa, pogaica ili kave. Kad je veera bila zavrena, nije joj dopustio da opere tave i lonce, nego je to sam uradio.

Joan poe do klupe pod drvetom, blizu logorske vatre. Rumeni sumrak prekrivao je kanjon. Daleko gore, na strmom planinskom vrhu blijedio je posljednji ar zalog sunca. Nije bilo ni daka vjetra, niotkud glasa, nikakva pokreta. Joan se pitala gdje bi u tom asu mogao biti Jim Cleve. Oni su esto sjedili zajedno u sumraku. Osjeti nerazumljivu ogorenost na njega. Iako je znala da je sama kriva, osuivala je njega za nezgode u kojima se nala. A onda, iznenada, pomisli na svog ujaka, na dom, na dobru staru ujnu koja se uvijek toliko brinula za nju. Sad je uistinu imala razloga da se brine. Osjeala se alosnijom zbog njih nego zbog sebe same. Zaboravi Kellsa i ulogu koju mora igrati. Oajna, pod navalom iznenadne tuge, straha i nemoi, obori glavu na koljena i pokrije lice rukama. U suzama je bilo olakanje. Ali, na grub dodir Kellsove ruke brzo se prisjeti svega.

46


Hej! Vi plaete? Mislite li da se smijem? uzvrati Joan i

pogleda ga vlanim oima koje su dovoljno govorile.

Prestanite s time. Ne mogu sebi drukije pomoi, tek da malo

zaplaem. Mislila sam na dom, na one koji su mi bili otac i majka, od mog djetinjstva. Nisam plakala zbog sebe. Ali oni, oni e biti alosni. Oni me mnogo vole.

Pla vam nee nita pomoi.Tada Joan ustade, ne vie iskrena i naivna, ne

go svjesna svoje teke i lukave uloge. Nagne se blie k njemu.

Da li ste ikad ikoga voljeli! Jeste li ikad imali sestru, djevojku slinu meni?

Kells se bez rijei udalji i izgubi u polumraku.Joan ostade sama. Nije znala kako da objasni

njegovu zamiljenost i ponaanje. Jo uvijek se nadala da su to znaci neeg dobrog u njemu. Kad bi samo mogla prikriti svoj strah, svoje zaziranje od njega. Ona potakne vatru koja plane arkim svjetlom. Bilo je dosta drva. Bojala se mraka i. noi. Osim toga, vee je postajalo hladno. Sloivi svoje sedlo i pokrivae blizu vatre, smjesti se u udobno sjedite, da bi tako doekala Kellsov povratak i dalji tok dogaaja. Snano ju se dojmi misao da je njen strah od Kellsa neto oslabio. Nije znala zato. Mora ga se bojati sve vie, svakog sata, svake minute. Naskoro zauje njegove korake po travi, a onda iz sumraka izroni on s naramkom drva na leima.

Da li ste savladali svoju tugu? upita on pogledavi u nju.

47


Da odgovori ona.Kells dohvati jednu glavnju i njom pripali lu

lu, a onda sjedne malo podalje od vatre. U jarkom svjetlu plamena nije se inio ni straan, ni opak, niti grub. Pitao ju je gdje je roena, a kad Je dobio odgovor, postavio joj je drugo pitanje, i nastavio je tako dok Joan nije naslutila da njega ne zanima toliko sve ono o emu pita, koliko sama njena prisutnost, njen glas, njena linost. Iz njega je govorila osamljenost i glad za ljudskim glasom. Ujak joj je priao o samoi logorskih vatri,o ljudima koji radei, skrivajui se ili lutajui dugo u divljini, vide u eravici blaga ljudska lica, a Iz tame uju mekane ljudske glasove. Na koncu i Kells je bio ovjek. I ona je govorila kao nikad prije o svom ivotu, veselo, spremno, rjeito, kazujui istinu o svom burnom djetinstvu i djevo- jatvu, o alostima i radostima i o snovima, sve do vremena kad je dola u Hoadley.

Da li ste ostavili kakva dragana tamo u Ho- adleyu upita on poslije utnje.

Da. Koliko njih? Cijelo selo odgovori ona smijui se.

Ali, oboavaoci je bolje ime za njih. Dakle, nije bio ni jedan pravi? Ne jo. Bi li vam bilo drago da vas tko zadri ov

dje, na ovom samotnom mjestu, recimo, zauvijek? Ne bih to voljela odgovori Joan. Ra

do bih logorovala na otvorenom, kao sada, samo kad bi moji ukuani znali da sam iva i u sigurnosti. Volim osamljena romantina mjesta. Mnogo puta sam sanjala da se nalazim ba na ovakvom mjestu, vrlo daleko od svega, od svijeta, od

48


vojena liticama i mrakom. Tako je tiho i ugodno! Ja volim zvijezde. One kao da govore sa mnom. I vjetar u omorikama. Posluajte ga ... Kako je tih i alostan! On mi ape da u i sutra voljeti ovo mjesto, ako ne budem imala nikakvih briga. Ja jo nisam odrasla. Jo se penjem po drveu, pretraujem ga, nailazim na ptiice i zeie, male, tek roene, pahuljaste, njene i plaljive stvorove, koji pijuu i cie za svojom majkom. Ni jednog od njih ne bih dirnula ni za cijeli svijet. Nikome ne mogu nanijeti bol. Ja ne mogu podbo- sti ili udariti svog konja. Oh, ja mrzim bol!

Vi ste udna djevojka. Za vas nije ivot na ovoj granici ree on.

Ne razlikujem se od ostalih djevojaka. Vi ne poznajete djevojke.

Poznavao sam jednu sasvim dobro. Ona mi je namakla konop oko vrata odgovori on mrko.

Omu? Da, krvnikov konop, omu, ali ja sam je

razoarao! Oh! ... Neka dobra djevojka? Zla! Zla do sri svog crnog srca, zla kao to

sam i ja sam! uzvikne on bijesno, ponesen niskom strau.

Joan zadrhta. ovjek je najednom bio kao pre- obraen, mraan kao smrt. Nije ga mogla gledati, ali je morala govoriti.

ao? Vi mi se ne inite zli, samo siloviti, moda neobuzdani... Recite mi neto o sebi.

Ona je potakla neto u njemu. Ugaena lula mu ispade iz ruke. Mora da je u polusvjetlu logorske vatre vidio lica ili sablasti iz svoje prolosti.

49


Zato ne? nekako udno odgovori on. Zato da ne uinim ono to mi je bilo nemogue godinama, zato da ne otvorim srce pred djevojkom koja to nikome nee moi rei? Da li sam zaboravio? Boe, ne, nisam! Sluajte, da biste saznali koliko sam zao. Moje ime nije Kells. Rodio sam se na istonoj obali, gdje sam pohaao i kolu dok nisam pobjegao. Bio sam mlad, ambiciozan, razuzdan. Ukrao sam i pobjegao, pedeset i prve stigao na Zapad, na zlatna polja Kalifornije. Tamo sam postao kopa zlata, rudar, kockar, pljaka ... i drumski razbojnik. avo je bio u meni, kao to je i u svim ljudima, ali te divlje godine su uinile da je avo pobijedio. Nisam imao izbora. avo, zlato i krv, sve je to bilo isto i jedno. Poinio sam svakojake zloine i na koncu ni jedno mjesto, pa makar bijedno, nije bilo sigurno za mene. Gonjen, lovljen, ranjavan, izgladnio, gotovo vjean!... I sad sam Kells! Kells iz te izopene bande koju ste vi nazvali Crnom legijom! I noas eam za zloinom, pa bio i onaj najcrnji, za zloinom koji mi ne da mira.

Oh, vi govorite tako strano! uzviknu Joan. to vam mogu rei? alim vas. Ne vjerujem u sve to ste rekli. Koji, koji vas to crni zloin progoni? Oh! to bi se moglo dogoditi noas, ovdje u ovom pustom kanjonu, gdje osim mene i vas nema nikoga?

Djevojko ree on promuklo. Noas noas u u... to ste to uinili sa mnom? Jo samo jedan dan i ja u biti toliko lud da s vama postupim poteno, umjesto da uradim onako kao to sam navikao... Razumijete li me?

50


Ispruivi ruke i druih usana Joan se nagne naprijed, unese u svjetlo logorske vatre, kao da je svladana njegovom isprekidanom ispovijeu o posljednjim mrvicama potenja i kao da se brani od mranog nagovjetaja njegove strasti.

Ne, ne, ja ne razumijem, niti vjerujem! uzvikne ona. Ali strano ste me uplaili! Ja sam ovdje sama, sasvim sama s vama. Rekli ste da mi se nita nee dogoditi. Nemojte, nemojte...

Njen glas zamre i ona se iscrpljena svali u svoje sjedite. Kells je vjerojatno uo samo prve rijei njene molbe jer je, im je ona poela govoriti, stao hodati krupnim koracima tamo-amo u krugu svjetla logorske vatre. Tok s velikim revolverom udarao ga je po nozi. U Joaninim oima taj tok poprimi straan oblik. Zahvaljujui udesnoj intuiciji roenoj u tom asu, ona shvati da je Kells rob strane zvijeri koja u njemu ivi, rob ak i onda kad se protiv nje bori sa svim onim to mu je jo preostalo od ljudskog bia. Njena djevojaka draest i bezazlenost pomogle su joj tek toliko to su probudile uspavane uspomene i sablasti u njemu. On ne moe biti pobijeen ni prevaren. Ona se mora domoi njegova pitolja, ubiti Kellsa... ili ... ! Inae joj ne preostaje nita drugo nego da sama umre. Skupljena na svom sjeditu polako je pribirala sve nesavladive snage enske prirode, snage koje e joj pomoi da uini oajniki, odluan i konaan napor.

51


5.

Kells je koraao neprestano poput crne utljive sjene, dok mu se glava bijesno trzala kao da su demoni i furije bile svugdje oko i iznad njega.

Joanina opaanja o njemu, o noi, o beivotnim crnim licima i o samoj sebi bila su neobino istanana i otra. Gledala je njega, pognutog pod teretom tekih misli, smrknutog i srditog na samog sebe to je dopustio da pobijedi ovjek u njemu. Ljudi njegova kova rijetko su, ili bolje, nikad nisu bili kukavice. Nain njihova ivota nije trpio kukaviluka. Joan je znala da vatru koja se poput plamenog vjetra iri njenim grudima pod- stie mrnja. Pa ipak je u njenu srcu bilo zrnce samilosti za Kellsa. Razmiljala je s koliko se on upornosti morao boriti protiv uasne neovje- nosti i groznih strasti razuzdanih ljudi u to divlje doba. Uzimajui u obzir mogunosti koje je imao za vrijeme dugih osamljenikih lutanja, bila je irokogrudna i nije nimalo potcjenjivala koliko ga je stajalo sve to i koliko je ipak bio razliit od Billa i Hallowaya. Ali sve to nije znailo nita, u njeno razmiljanje o tome bilo je beskorisno dok on ne obuzda sama sebe. Ostalo joj je jedino da, nadzirui svoje ivce, eka, nepokretna i nijema.

Naslonjena na sedlo i pokrivena gunjem, gledala je oko sebe irom otvorenih oiju. Usprkos nemirnom i prijeteem Kellsovu liku i usprkos to-

52


me to je njen duh bio obuzet samo jednom stranom i neizbjeivom milju, ona je uoavala i sjene koje su se okupljale ispod litica. Takoer je ula tiho hujanje vjetra u balzamovom drveu, srebrnasto uborenje potoka i bezimene glasove. Uza sve to pritiskala ju je mrtva i nepodnoljiva tiina. inilo joj se da je taj mrani kanjon na kraju svijeta. Osjeala se okruena beskrajnim, golemim planinama i kao zaboravljena u irokoj, mranoj i tihoj grobnici.

Kells iznenada, koraajui neujno, prie i nagne se nad njom. Lice mu je bilo samo tamna mrlja, ali poloaj njegova tijela podsjeao je na vuka spremnog na skok. Naginjao se sve nie, sporo, ali sve nie. Joan ugleda teak revolver kako se njie uz njegovu nogu, vidjela ga je i crnog i jasnog u svjetlu plamena, iz njegova drka izbijale su hladne, modre iskre. Kells joj se pribliio toliko da je mogla vidjeti njegovo lice i oi, koje su bile samo odsjevi plamena. Gledala ga je uporno, rastvorenih oiju, bez straha i bez uzmicanja. Disao je brzo i glasno. Gledao je u nju samo jedan beskonani trenutak, a onda, uspravivi se, ponovo poe etati tamo-amo.

Poslije toga za Joan se vrijeme sastojalo od trenutka ili sati, od kojih je svaki bio obiljeen Kellsovim nadnoenjem nad njom. Prilazio joj je sa svih strana i uvijek je nalazio budnu, irom otvorenih oiju. Svojim mutnim pogledom poudno je prelazio preko njena vitkog, gipkog lika i ponovo, krupnim koracima odlazio u polumrak. Katkada je poticao logorsku vatru da bi ivo za- plamsala, a onda ju je zaputao, tako da se gotovo gasila. Ta razdoblja tame bila su joj najstranija. No se tada pretvarala u podmuklog saveznika nje-

53


na neprijatelja. Bili su to beskonani i muni trenuci. Iako se nikakvu dobru nije nadala od sutranjeg dana, eljno je oekivala zoru. Da li e izdrati jo nekoliko beskonanih sati? Nee li je skriti ta krajnja napetost? Bilo je trenutaka kad je drhtala kao list na vjetru, kad je udaranje njena srca bilo gotovo ujno, kad je i dijete moglo vidjeti njenu klonulost. Bilo je opet trenutaka kad je sve oko nje bilo runo, nestvarno, nemogue, kao u munim snovima. Ali, kada je Kells bio blizu ili kad bi prilazio da je pogleda, kao to se maka vraa da vidi uhvaenog mia, ona je opet bila jaka i oprezna i uvijek udno svjesna blizine njegova revolvera. Kasno u noi nije vie vidjela ni ula Kellsa. Nije znala koliko dugo, ali manje ga se bojala kad joj je bio pod okom, nego kad bi nestao u mraku. to je blie prilazio k njoj, to je ona postajala jaa, a njene namjere jasnije. Konano crna praznina kanjona pone sivjeti. Zora je bila blizu. Grozna beskrajna no, u kojoj je Joan od mlade djevojke postala zrela ena i u kojoj ni za cigli trenutak nije zatvorila oi, konano je prola.

Kad je svanulo, ona ustane. Za dugih sati, u toku kojih je leala nepokretna, ukoili su joj se i obamrli svi miii. Pone hodati da bi se razgi- bala. Kells se bio upravo izvukao iz svog leita pod balzamovim drvetom. Njegovo lice bilo je smrknuto, upalih oiju i naborano. Vidjela ga je kad je poao do potoka, zgrabio vodu rukama i s nekom vrstom bijesa umio lice. Zatim se vratio do vatre, koja je tinjala. Bio je nekako nujan, potiten i smrknut to se juer nije na njemu zamjeivalo.

54


Osvjeivi se s kao led hladnom vodom iz potoka, Joan odeta malo podalje, sigurna da joj Kells nee zamjeriti. Tako doe do mjesta gdje je potok umei izvirao ispod jednog grebena. To je bilo kakvih stotinu koraka od logora, ali jo uvijek u Kellsovu vidokrugu. Joan potrai oima svog konja, ali ga nije mogla vidjeti. Ona odlui da pobjegne im joj se ukae prilika, pjeke ili na konju, bilo kako, samo da se oslobodi iz Kellsovih panda, pa makar morala lutati ovim brdima do izgladnjelosti i smrti. Dan bi mogao biti podnoljiv, ali jo jedna no dovela bi je do ludila. Sjedne na stijenu i izgubi se u tekim mislima i planovima. Trgao ju je glasni Kellsov zov. Sporim koracima vrati se natrag u logor.

Zar neete jesti? upita on. Nisam gladna odgovori ona. Dobro, dobro, ipak jedite, pa makar se i pre-

jeli naredi on.Joan sjedne, a on postavi jelo i pie pred nju.

Nije ga gledala i nije osjeala njegov pogled na sebi. Protekla no razdvojila ih je jo vie. Pojela je koliko je mogla, a ostatak je odgurnula u stranu. Udaljivi se od logorske vatre, ona opet pone hodati tamo-amo, bespomono, besciljno, jedva i primjeujui stvari oko sebe. Sablasni, prijetei, kobni znak goleme nesree nadvio se nad njom. Prolazili su trenuci, dugi kao vjenost, beznadni, napeti. Naslanjala se na balzamovo drvo, sjedala na kamenu klupu, a onda je opet neto sililo da hoda. Moda je prolo mnogo vremena, ona nije znala koliko, kad ju je zahvatila udna klonulost i malodunost praena drhtavom, nezadrivom igrom miia. ivci su joj bili na rubu sloma.

55


Zvonak i ist Kellsov glas oslobodi je odjednom sve slabosti duha i tijela i vrati joj hladno- krvnost i oprez. Vidje ga kako dolazi. Njegovo opet ljubazno i vedro lice kao da je skrivalo njegove mrane namjere. Prilazio je krupnim, planinarskim koracima. A onda je gledala u njegove udne, sive oi kao da kroz njih eli vidjeti svu divlju avolju snagu i neobuzdanu strast to ju je nasluivala u njemu.

On zgrabi njenu ruku i jednim jedinim pote- zom privue je k sebi.

Morate mi platiti onu otkupninu!Zgrabio ju je kao da mu se opire, iako ona

nikakva otpora nije pruala. Jedino je priklonila glavu da bi sakrila oi. On je obuhvati oko ramena i napola povede, a napola odvue u pravcu kolibe.

S iznenaujuom jasnoom Joan vidje balza- move i borove treice do svojih stopala i blijede, ruiaste tratinice u travi, a zatim suhe, otesa- ne grane. Bila je u kolibi.

Djevojko!... Umirem od elje... za tobom izgovori on promuklo. Okrene je prema sebi i zagrli divljom i bijesnom snagom.

Ukoliko o otporu uope moe biti rijei, onda je bio sasvim neznatan, jer joj je bio cilj da se poput zmije izvije i proturi svoju ruku ispod njegove koja je obavijala njen vrat. Sad optone svoju veliku igru. Priljubi se tijesno uz njega. On je nagne natrag i tvrdom nestrpljivom rukom podigne njeno lice. Cjelivao ju je poput luaka, vruim drhtavim usnama. Osjeala se kao oslijepljena, oprena. Ali, kao to je njegova strast bila divlja, tako je njena odlunost bila vrsta, jasna i brza. Njena ruka napipa njegov pojas. Hitro, poput mu-

56


nje, ruka sklizne nanie. Prsti dotakoe hladan revolver, grevito ga zgrabe, otpuu jo malo nie i stisnue ga vrsto da bi ga to sigurnije izvukla iz toka. Tada ga naglim i smjelim pokretom trgne. Dok ga je podizala, njene oi su bile zatvorene. Bez otpora se prepustila Kellsovim poljupcima, pohlepnim poljupcima ovjeka kojemu je bila uskraena slast, divota i ar enskih usana. Bio je to trenutak kada je ona njegovu ivotinjskom zanosu posjedovanja suprotstavila praiskonski bijes obeaene ene. Pritisne cijev pitolja na Kellsov bok i pritisne oponac.

Gromoran, priguen, dubok prasak. Miris izgo- renog baruta nadrai njene nosnice. Kellsov zagrljaj prijee u gr, a onda, gubei snagu, popusti sasvim. Osloboena njegova stiska otetura natrake jo uvijek vrsto zatvorenih oiju. Uasan krik izbi iz njegovih grudi, krik smrtno ranjene zvijeri. Ona se trgne i otvori oi. Ugleda ga kako posre preneraen, oamuen, nemoan, kao vuk uhvaen u nemilosrdnu eljeznu zamku. Njegove ruke se raire, okrvavljene i drhtave. One su se tresle dok su krvave kapljice prskale po zidovima i podu kolibe. Tada on shvati to se dogodilo i krvavim rukama posegne za njom.

Svemogui boe! zasope on. Ti si pucala u mene!... Ti ti, djevojice!... Ti si me nasamarila!... Ti si znala... cijelo vrijeme!... Ti, mako!. .. Daj mi... taj revolver!

Kells, ne pribliuj mi se! Ubit u te! vikne ona. Veliki revolver izmeu njih pone podrhtavati.

Kells nije vidio revolver. U svom bjesnilu, pokuavao se pomaknuti, dohvatiti Joan, ali nije mogao. Snaga mu je bila na izmaku. Noge mu

57


klonue, spusti se na koljena i samo zahvaljujui tome to se naslonio nazad nije pao. A onda se sasvim preobrazi. Njegovo crno, podbulo i zgreno lice postade sablasno blijedo, gotovo bijelo, orosi se grakama hladnog znoja, izbrazdano crtama bola. U njegovim neobinim oima odraavali su se naizmjenino uenje, bol, strah, prezir, pa i divljenje.

Joan, to si uinila ... sa mnom! dodao je on. Prelomila si mi kimu!... To e me ubiti! Oh! bol, bol! Ne podnosim bol! Ti... ti djevojice!... Bezazlena sedamnaestogodinja djevojica! Ti koja ne moe uiniti nita naao ni jednom stvoru! Ti tako njena, tako krotka!... Ti tako njena, tako krotka!... Eh! obmanula si me. enska prepredenost! Morao sam znati. Dobra ena je... strasnija od... zle... Ali, zasluio sam to. Nekada sam bio... Samo da ne boli!. .. Zato me nisi ubila na mjestu? ... Joan Randle... gledaj me... kako umirem! Budui da sam ionako morao .. umrijeti... od ome ili metka... sretan sam to si me ti... ti ... ubila... Bio ja ovjek ili zvijer, vjerujem, volio sam te!

Joan ispusti revolver i klee do njega, izbezumljena od uasa, lomei bespomono ruke. Htjela je da mu kae kako joj je ao, kako ju je on prisilio da to uini, neka joj dopusti da se moli za njega. Ali, nije mogla govoriti. Jezik joj se ukoio i imala je osjeaj da se gui.

Jo jednom, sporije i istananije, Kells se izmijeni. Nije vidio Joan. Zaboravio je na nju. Blje- dilo je iezavalo s njegova lica i bivalo sivo poput njegovih tmurnih oiju. Snaga, osjeanje, ivot iezavali su iz njega. Podrhtavanje izmuenog

58


tijela prestade. Ostala je jo samo njegova pusta dua koja je s mukom tapkala na niijoj zemlji izmeu ivota i smrti. Naskoro njegova ramena kliznue niza zid i on, mlohav i nepokretan, pade pred Joan. Ona izgubi svijest.

59


6.

Kad je Joan ponovo dola k sebi, leala je izvan kolibe. Iznad nje je lebdio modrikast dim i lagano se izvijao uvis. Gotovo istog trena kao je zamijetila dim, s jezom se prisjetila svega. Leala je mirno i oslukivala. Osim ubora brzog potoka nita drugo nije ula. Kells je, dakle, mrtav. Strahotu njena ina nadvlada osjeaj slobode, sigurnost da joj se dua oslobodila mrane strave. Nadvladao je tihi apat koji ju je uvjeravao da je kobno djelo bilo opravdano.

Ustane i odvrativi pogled od kolibe udalji se. Sunce je bilo gotovo u zenitu. Kako su proli jutarnji sati?

Moram otii odavde ree ona iznenada. Ta misao je pouri. Dolje u kanjonu pasli su konji. Hitala je puteljkom razmiljajui da li da slijedi tu nejasnu stazu, ili da se izvue istim putem kojim je dovedena. Odlui se za ovo drugo. Bude li se kretala polako, bude li pazila na poznate joj predmete u daljini i paljivo traila tragove koje su ostavili iza sebe, mogla bi se izvui. Imala je hrabrosti da pokua. Uhvativi svog ponija, povede ga natrag do logorita.

Pomno je razmiljala to da ponese sa sobom. Odlui se za vrlo malo stvari: za gunj, vreu s kruhom i s mesom i uturicu s vodom. Moglo bi joj, takoer, zatrebati oruje. Drugog oruja nije bilo, osim revolvera kojim je ubila Kellsa. inilo

60

DUGIN RATNIK_______________________________________________________________Z

Documents

Crna Legija.pdf