CRKVA U PRIJELAZNIM PROCESIMA NAKON KOMUNIZMA

Borio Zvonimir Sagi, Varadin

Saetak Autor iznosi fenomenologiju i analizu dominantnih prijelaznih

procesa, nakon sloma komunistikog sustava, koliko se reflektiraju u Crkvi; novi poloaj Crkve i nove zadae pred kojima se ona nala, najprije na opoj razini svijeta: treba stvoriti novi svjetski poredak, velike ideje, mone drutvene ideologije, koje su u bipolarnom svijetu jedna drugu izaivale i ujedno se meusobno korigirale, nestale su sa scene, a pokazalo se da nisu bile tako nepotrebne kako se inilo, nakon to se pokazalo da socijalistiki projekt svijeta nije ostvariv, liberalni model ureenja svijeta sve vie dolazi u krizu. Sada se jasnije uoavaju i njegove nedostatnosti. Dolazi do novog traganja za vlastitim identitetom, nacionalnim i religijskim. Probuen duh nacija eksplozivno se izraava u post-komunistikim zemljama. Pojavljuje se velika moralna kriza. Zatim autor posebno govori o glavnim procesima u zemljama tzv. tranzicije: prijelaz na privatno vlasnitvo i socijalno-etike tekoe u toj svezi, te novi poloaj Crkve u odnosu na dravu i javnost. Oekivanja naroda od Crkve i realne mogunosti da ih Crkva ispuni. U zakljuku istie daje ovo tek polazite za dublje analize.

UVOD

Valja nam najprije poblie odrediti opseg teme. O emu se radi? Jesu li u pitanju procesi koji su se u Crkvi otvorili poslije sloma komunizma ili drutveni procesi u koje je Crkva na neki nain uvuena? Oito se radi o jednima i drugima. Ako Crkvu ne shvatimo statiki kao zadanu, hijerarhijski jednom zauvijek ustrojenu veliinu, koja se povijesno izraava jedino odozgo, tj. koja samo odgoneta ono to joj je ve u cijelosti unaprijed zadano, nego kao dinaminu povijesnu stvarnost koja tijekom povijesti raste kao iz goruiina zrna u veliko stablo (usp. Mt 13,31-32), ili kao Boju gradnju (usp. 1 Kor 3,9) koja se djelovanjem Duha Svetoga neprestano izgrauje ugradbom uvijek ivog kamenja (usp. 1 Pt 2,5), onda je i te kako vano zamjeivati i pravilno razlikovati procese koji se zbivaju, s jedne strane, i u samoj Crkvi kao zajednici sastavljenoj od ljudi i uspostavljenoj u povijesti i, s druge strane, u zajednici ovjeanstva, u raznim povijesnim ostvarenjima ljudskog zajednitva, u ljudskim drutvima. Uvijek nam je potrebno gledati Crkvu prema unutra i prema van.

Budui daje Crkva roena u vremenu ne od ljudske volje, nego od Boga, po Isusu Kristu, i poslana svijetu, ona je zbog zadataka to ih ima u svijetu stalno pred izazovima toga svijeta. Posijana odozgo, raste odozdo. U tom smislu za nju su drutveni procesi znakovi to ih mora raspoznavati i u svrhu stjecanja potrebnog stupnja svoje samo-

21

spoznaje u pojedinom povijesnom trenutku. Kako e inae znati to joj je konkretan zadatak i kako ga izvriti? Budui da je Crkva, osim onog otajstvenog elementa u sebi, i vidljivo, drutveno bie, drutvena i duhovna zajednica (to nije svedivo tek na drutvenu grupu), ona je duna unutar ljudskih drutava spoznati i izraziti svoj vidljivi identitet, u onom to joj nije dano odozgo. Stoga e ovo izlaganje biti pokuaj analize procesa nakon raspada komunizma, i onih izvan Crkve, u drutvu, i onih unutar Crkve koliko su drutvenim zbivanjima potaknuti, tj. nastojat emo pokazati koji procesi i koliko pogaaju Crkvu i kako Crkva na njih odgovara ili kako bi mogla i trebala odgovarati.

Izlaganje e zato imati dva glavna dijela: fenomenologija i analiza dominantnih prijelaznih procesa koliko se reflektiraju u Crkvi; novi poloaj Crkve i nove zadae pred kojima se ona nala.

1. DOMINANTNI PRIJELAZNI PROCESI

1.1 Prema novom svjetskom poretku Najprije mi se ini vanim bolje utvrditi dimenzije fenomena

postkomunizma. to se zapravo dogodilo nastalim prijelomom 1989. i ruenjem Berlinskog zida? Mnogi su ba probijanje Berlinskog zida oznaili kao simbol novog doba. No mislim da nije jo postalo posve jasno to se zapravo dogodilo. Radi se o povijesnom prijelomu dalekosenih razmjera za budunost svijeta. Jo uvijek je potrebno naglaavati da nestanak sa scene socijalkomunistikog svjetskog projekta nije samo stvar sloma jednog totalitarnog sustava najednom dijelu zemaljske kugle, nego je nestalo i ravnotee na kojoj je poivao svjetski poredak. Zato je potrebno razmisliti o cjelokupnoj, da se tako izrazim, infrastrukturi modernoga svijeta. Ona je dola u sredite panje. eki predsjednik Vaclav Havel je 1993. u tom smislu dao jednu vrlo zanimljivu procjenu komunizma kao povijesnog dogaaja. On je rekao: 'Taj dogaaj nije dovoljno shvaen, ni na Zapadu ni na Istoku. Spomenuti povijesni dogaaj po znaenju je ravan padu Rimskog Carstva, te e svijetu trebati desetljea da bi pronaao ravnoteu. ... Sada se najednom rasplamsalo sve to je povijest nagomilala: ne samo problemi komunistike ere ve i problemi skupljeni tokom prolih stoljea. Istok sve to jo mora rijeiti. ... Najvei neuspjeh je taj to nismo predvidjeli vrstu eksplozija koje e pratiti pad komunizma. ... Sada pak vidimo koliko je ratova u tijeku na postkomunistikim teritorijima."1

Ako ne idemo tako daleko u povijest, ni u cjelovitu analizu prolo-stoljetnih uzroka nastanka marksistikog socijalizma i svega to je proizalo iz njime inspiriranih pokreta u naem stoljeu, dovoljno se zaustaviti na svjetskom poretku koji se stvorio poslije Drugog svjetskog rata. Ishod toga rata je na razini svijeta zapravo legitimirao totalitarni

Vaclav Havel, u: L'Espresso - preneseno u Novi list, 9. kolovoza 1993, str. 14.

22

komunistiki politiki sustav kao zakonitog i respektabilnog takmaca tzv. slobodnom svijetu. Poslije Drugog svjetskog rata stvorenje naime svjetski supersustav, ureen i stabiliziran na filozofiji ravnotee interesa, na bipolarnoj podjeli to ju je stvorio antifaistiki savez i pobjeda nad faizmom. Stvorena je Organizacija ujedinjenih naroda, donesene su na svjetskoj razini vane povelje i deklaracije koje afirmiraju ljudsko dostojanstvo i ljudska prava. Po tom svjetskom poretku funkcionirao je svijet do sloma komunizma.

Uruavanjem socijalistikog bloka na istoku Europe, zapadni svijet je zapravo zateen. Naao se pred otvorenim i posve upitnim duhovnim prostorom... u nedoumici, kako da se na nov nain organizira. Nestalo je ravnotee sila. Pokazalo se da svijet nije postao sigurniji, ni slobodniji, nisu nestale velike, pa i katastrofine prijetnje. Treba stvoriti novi svjetski poredgk. Velike ideje, mone drutvene ideologije, koje su u bipolarnom svijetu jedna drugu izazivale i ujedno se meusobno korigirale, nestale su sa scene, a pokazalo se da nisu bile tako nepotrebne kako se inilo. to sada? Ljudska prava, individualne slobode, sloboda poduzetnitva, transgraninost, sve je to na svoj nain dolo u preispitivanje.

Nakon to se pokazalo da socijalistiki projekt svijeta nije ostvariv, nakon to su se uruili realsocijalistiki sustavi, liberalni model ureenja svijeta sve vie dolazi u krizu. Sada se jasnije uoavaju i njegove nedostatnosti. Prije se prosuivao u usporedbi sa svojim rivalom, pa su njegovi nedostatci izgledali mali, sada se vide, pak, samo njegove slabosti. On je funkcionirao u svjetskim razmjerima samo uz odreenog rivala. Svojim prestinim gospodarskim potencijalom potkopavao je socijalizam vie nego svojim deklaracijama o slobodnom drutvu ili svojim zauzimanjem za ljudska prava, s kojima je uvijek ujedno "trgovao". Zapadnom liberalnom svijetu su, paradoksalno, unato govoru o slobodi, ljudskim pravima, uzdizanju pojedinca, nedostajale stvarne praktine prostorno-oslobodilake ideje za pojedine nacije pa i za itave kontinente. Afrika, Azija, Srednja pa i cijela Latinska Amerika morale su zato pribjegavati nekoj vrsti socijalistikoga govora i marksistikim metodama analize drutva. Sada kad je liberalni model ostao jedini drutveno-gospodarski model, dolazi u prvi plan potreba etikog konsenzusa i neke holistike ideje koja bi mogla nadahnjivati opeovjeanski projekt suvremenog svijeta. S pravom se postavlja pitanje koliko se novi svjetski poredak moe utemeljiti jedino na gospodarstvu?

Nacionalizmi svih vrsta uskoili su na mjesto gdje se oitovao nedostatak univerzalne i cjelovite oslobodilake ideje. Liberalistiki i individualistiki shvaena sloboda pretjerano se veliala kao jedina alternativa, pa se sada, kada je doista ostala jedina na svjetskoj sceni, pokazuje jo vie nemonom. Kako dalje? Neu rei kao F. Fukuyama2

Francis Fukuyama, Kraj povijesti i posljednji ovjek, Hrvatska sveuilina naklada, Zagreb 1994, - osobito pogovor Darka Poleka, str. 602.

23

da je to kraj povijesti, ali je sigurno da je pred nama novo doba neizvjesnosti. Dogaa se prijelom vremena: ili e se dogoditi neka stvarna novost ili e postojei svijet utonuti u jo veu krizu. Za novo ureenje svijeta vie nema privlanih konstruktivnih pokretakih ideja. Nedostaju velike ideje-vodilje. Dosadanje su se istroile. Pred nama je potreba nove prilagodbe - sada nedefiniranoj civilizaciji. Vie nema samo jedne alternative. Alternative su mnogostruke. Civiliza-cijsko-religijske razlike postaju vanijima od ideoloko-politikih. Iz njih se mogu ve sada nazirati i budui sukobi.3

Zbog sveopeg moralnog relativizma i utilitaristikog shvaanja ukazuje se potreba traganja za objektivnom istinom koju treba otkriti i proitati u povijesnim zbivanjima. Uli smo u rastreiv svijet u kojemu nema vrstih "istina", pa zato ni sigurnosti koju bi ljudi osjeali oko sebe i u sebi i po kojoj bi svijet funkcionirao. Tu sigurnost vie ne stvara spoznaja da smo "bolji svijet" od onoga drugog -komunistikog. Sada se sve vrijednosti na kojima poiva drutvo moraju iznova definirati, bez mogunosti usporedbe s nekim drugim sustavom. Religije u tom kontekstu postaju ponovno ne samo vane nego i potrebne za utvrivanje identiteta pojedinih etnikih i kulturnih skupina, pa i za samo ureenje svjetskog poretka, koji vie ne moe poivati na ravnotei straha nego na moralnom konsenzusu. No religije su i same u traganju za vlastitim identitetom, njihov se poloaj u modernom svijetu u velikoj mjeri izmijenio u odnosu na njihovu drutvenu ulogu, postale su previe zatvorene u subjektivnu sferu. Otvaraju se zato pitanja o meuodnosima koji bi se ponovno trebali uspostaviti izmeu vjere i svijeta, izmeu religije i znanosti, i, openito, izmeu vjere i kulture, to je u modernom svijetu u velikoj mjeri bilo izgubljeno. Odatle se raa potreba fundamentalizma kao pogrenog odgovora na istinska pitanja. Fundamentalizam se pojavljuje kao pogreno interpretirana potreba povratka na religijske izvore.

Iz ovoga to smo u opim crtama iznijeli kao obiljeje stanja nas talog nakon sloma svjetskog komunistikog poretka i bloka drava koje su ga proklamirale, slijede, posebno u ekskomunistikim zemljama, neke karakteristine pojave koje treba posebno analizirati.

1.2. Probuen duh nacija Jedan od najbolnijih prijelaznih procesa koji je zapoeo slomom

komunizma jest lanano raspadanje sloenih vienacionalnih drava. Taj je proces naiao na posve nespreman tzv. slobodni svijet da ga pravilno shvati i kanalizira. U tome se najjasnije pokazao nedostatak vizije pluralnog, multikulturalnog svijeta. Problem afirmacije i osloboenja pojedinih povijesnih naroda to ih je svjetski poredak stvoren

Posebno na to upozorava Samuel Huntigton, koji u svojoj knjizi Sudar civilizacija {The Clash of Civilizations, New York 1993.) iznosi miljenje da ratovi u budunosti vie nee imati ideoloko-politike, nego civilizacijsko-religijske motive.

24

nakon pobjede nad faizmom iz pragmatinih razloga ravotee hladnokrvno predao pod vlast jedne totalitarne univerzalistike ideologije, jednostavno je eksplodirao pred oima nespremnog svijeta. To nam daje za pravo da o uzrocima nutarnjeg uruavanja komunistikog sustava razmiljamo i dalje od same kritike socijalizma kao drutvenog i gospodarskog sustava. Lo i protunaravni gospodarski sustav nije bio jedini razlog, i nipoto najglavniji, nezadovoljstva pod komunizmom. Hegemonizam i ideoloko nijekanje nacionalnih identiteta, svoenjem na ideoloki internacionalizam bio je ak i vaniji. Religiozni elementi su se tu najvie pomijeali s nacionalnima. U svim zemljama komunistikog bloka nezadovoljstvo s poloajem vlastite nacije, nacionalnih, kulturnih i religioznih vrednota bilo je presudno za ubrzanje raspada cijelog sustava. Gospodarska neuspjenost i nesposobnost da se nosi sa zapadnom konkurencijom vie su vanjski uzroci sloma.

Probueni duh nacija4 koje nisu do sada imale javno priznate subjekti vi tete, a imaju povijesnu samosvijest, trai svoje pravo na opstanak. Zbog nesposobnosti da se to prizna kao zakoniti zahtjev stvaraju se opasni uvjeti da se nacionalizam pone razvijati i provoditi po nanovo oivljenim konceptima prije Drugog svjetskog rata ili ak iz prolog stoljea, to znai da nacionalizam postaje iracionalan, ekskluzivan, rasistian i nedemokratian. Zajedno s ljudskim pravima mora se zato nanovo govoriti i o nacionalnim pravima. O pravima nacija ove je godine papa Ivan Pavao II. govorio u Opoj skuptini UN u New Yorku. Po povratku komentirajui svoj posjet UN-u rekao je na Trgu sv. Petra u Rimu ovo: "Razmatranje pak o toj obljetnici (50. oblj. UN-a) dovodi me do spoznaje kako sve do danas nema takvog meunarodnog dogovora koji bi prikladno ozakonio prava naroda. Ako Povelja o osnovnim ljudskim pravima tako rjeito iznosi na vidjelo osobna prava, sada se treba zauzeti za postizanje povelje koja bi uvala i promicala prava svakog naroda na postojanje u duhu suivota s potovanjem, uzajamne tolerancije i konkretne solidarnosti."5 Meunarodna povelja o pravima nacija pripomogla bi da se nacionalizam kao politiko nastojanje oko afirmacije vrednota vlastite nacije i njezina subjektiviteta u obitelji naroda na nov nain demokratski formulira, da se ne postavlja ekskluzivno, u znaku protiv, ve otvoreno i za vrednote drugih. Papa o tome izriito kae: "Ne smije se obrana i promicanje vlastitoga nacionalnoga identiteta pomijeati s bolesnom ideologijom nacionalizma koji vodi do preziranja drugih. Jedno je doista prava ljubav prema svojoj zemlji, a sasvim je neto drugo nacionalizam koji suprotstavlja narode. Takav je nacionalizam duboko nepravedan, jer se protivi dunoj solidarnosti te izaziva reakcije i neprijateljstva u kojima zriju klice nasilja i rata.

Pojam nacija ovdje uzimamo kao narod koji ivi ili tei da ivi u vlastitoj dravi, jer ima svoju povijesnu samosvijest. IKA 41/1995, str. 20.

25

Stoga eljena Povelja o narodima ne moe zaobii da osim prava istakne i dunosti na koje je pozvan svaki narod, kako bi se promicala odgovorna kultura slobode, duboko ukorijenjena u zahtjeve istine."6 Sve to trai, prije svega, promjenu razmiljanja velikih naroda, jer oni dre kljueve priznanja posebnosti pojedinih naroda. S tim je u uskoj vezi i novo shvaanje nacionalne drave i odnos prema manjinama. Kakva mora biti drava u odnosu na drutvo koje ima u sreditu ovjeka i njegovo puno dostojanstvo? Trai se novi koncept drave. I sama se Europa mora u tom kontekstu pregrupirati. Mora postati mjesto zajednitva ravnopravnih nacija, u kojoj e i mali moi sjesti za stol s velikima.

1. 3. Tranzicija socijalno-gospodarskog sustava Osim probuenih nacionalnih tenji i formiranja njihove

samostojnosti najvaniji je tranzicijski proces prijelaz natrag u privatno vlasnitvo i uspostava novog socijalno-gospodarskog sustava. Njega za sada kod nas zasjenjuje nacionalno dravotvorstvo. Postavlja se, meutim, temeljno pitanje je li svijet od komunistikog eksperimenta ita nauio? Je li prijelaz, osim to je nuno izlazak iz socijalistikog sustava, automatski povratak na kapitalizam, i koji? Mislim daje mogue na temelju katolikog socijalnog nauka, napose iz socijalnih enciklika Ivana Pavla II. dati dobru socijalnu etiku procjenu toga tranzicijskog procesa kao traganja za novim drutvenim modelom koji ne bi bio jednostavan povratak na liberalni kapitalizam, kakav najbolje poznajemo. O tome sam nedavno objavio lanak u Reviji za socijalnu politiku7 pa u ovdje neto ponoviti.

Pogreno je tumaiti slom socijalizma jednostavno kao pobjedu kapitalizma. Kapitalizam je mnogo toga indirektno primio od socijalizma. Moe se kazati daje mnoge socijalistike ideje ostvario upravo kapitalizam. Zato izlaz neke zemlje iz socijalistikog sustava nije jednostavno povratak na toku gdje je tzv. socijalistika revolucija prekinula kapitalistiki razvoj njihova drutva. Socijalizma ne bi bilo da je kapitalizam bio u socijalno-etikom smislu besprijekoran. Socijalizam je bio krivi lijek, ali je bolest to ju je prouzroio liberalni kapitalizam bila i te kako prava8. Potrebno je stoga izbjei sve uzronike bolesti koja je dovela do komunizma. Trai se korektura liberalnog kapitalizma temeljenog na golom utilitarizmu. "Kriza marksizma" - kako kae enciklika Centesimus annus - "ne uklanja iz svijeta nepravde i tlaiteljske prilike..." (br. 26). Potrebno je zato nakon marksizma novo promiljanje drutva, gospodarstva i svjetskog poretka. To je tim vanije to je institucionalno nametani ateizam na

Isto. 2 (1995) 1, str. 1-10. Usp. RN 3-7.

26

svim drutvenim razinama ostavio moralnu prazninu. Tzv. "socijalistiki moral" bio je zapravo samo poslunost partiji kao nekom apsolutno viem cilju, a unutar te poslunosti trebalo je samo biti snalaljiv na jaslama drutvenog vlasnitva.

Temeljna greka socijalizma bila je antropolokog karaktera. Nije priznavao privatno vlasnitvo koje je ovjekovo naravno pravo, nije priznavao slobodnu inicijativu i poduzetnitvo. Gledao je na ovjeka kao jednostavan elemenat ijednu molekulu socijalnog organizma..." (CA 13), pa ga je na taj nain destimulirao za kreativan rad. U realnom socijalizmu se dodue nije nijekalo vrijednost ovjeka, ali se nije imalo povjerenja u njega i njegovu slobodu. No ni kapitalizam nije ba mnogo drao do ovjeka. Podreivao gaje profitu, kapitalu. Zato je komunizam stvarao totalitarizam vlasti i mehanizme svestrane kontrole, a kapitalizam bezobzirnu slobodu trita i poduzetnitva.

U sadanjem prijelaznom procesu treba posebno uoiti negativni ostatak biveg sustava koji ivi u mentalitetu, navikama i nainu ivota ljudi. To je u prvom redu izgubljen osjeaj za nain stjecanja privatnog vlasnitva, ekonomska motivacija, radinost i poduzetnost. U velianju drutvenog vlasnitva kao opeg modela privatno (osobno) vlasnitvo se nije uglavnom upotrebljavalo ni u kakve drutvene svrhe (da bi se npr. ulagalo u otvaranje novih poduzea), nego u osobne svrhe (automobili, vikendice, sredstva za osobnu komociju), nije se izgraivao duh kreativnog poduzetnitva u smjeru opeg dobra. Nije bilo prave moralno ispravne gospodarske motivacije da se stjee trajni i stabilan posjed, kapital koji bi se ulagao i tako pridonosio in ultima linea i opemu dobru. Ni obitelj, kao privredni imbenik, nije znaila nita. U takvom stanju izgubila se osjetljivost prema tuem vlasnitvu, pogotovo prema onom to se zvalo drutveno. Ljudi su postali najosjetljiviji prema raspodjeli. Rije pravedna raspodjela najee se ula. U raspodjeli pak nije se moglo nai, a nije se ni traio, prirodni nain koji bi osobe poticao na drutvenu odgovornost, pa je vrijedio kriterij snalaljivosti ("drue, snai se!"). Kriterij raspodjele se preselio iz sfere osobnog morala i drutvene odgovornosti u politike forume, gdje je politika podobnost imala prevagu.

Ta ista forma mentis jo uvijek ivi u vrlo mnogo naih ljudi. Zato prijelaz u novi drutveni i gospodarski sustav nije gotov time to se promijenila vlast, nego on time tek zapoinje. Nalazimo se jo uvijek u procesu koji e jo dugo nositi uteg moralne praznine, neosjetljivost za etiki vid privatnog vlasnitva, njegova stjecanja i njegove upotrebe. To oteava i razmiljanja o socijalnoj politici, o sindikalnoj akciji, o ukupnom radnikom i socijalnom pitanju. Socijalna politika se shvaa jo uvijek kao raspodjela, a ne kao stvaranje podjednakih ansi svima, da radom i svojim sposobnostima na poten nain osiguraju to bolje uvjete ivota sebi i svojoj obitelji. Takoer jo uvijek je u mentalitetu i negativan stav prema selu i seljakom privreivanju. I

27

seljako pitanje postat e naskoro ponovno aktualno, ne samo u Hrvatskoj nego i u drugim postkomunistikim zemljama.

Kranski vrijednosni sustav, evaneoski stav prema temeljnoj jednakosti ljudskog dostojanstva i naklonost prema siromanijima i slabijima postaje na sadanjem stupnju prijelaza od nezaobilazne vanosti, ne samo u postkomunistikim zemljama nego i u svijetu. Sada u svijetu nema niotkud drugdje poticaja za stvarna socijalno--etika promiljanja liberalnog kapitalizma koji sada ostaje bez pravog svog takmaca na svjetskoj sceni.

Najkonkretnije, treba rei da Crkva sa svojim socijalnim naukom moe u najveoj mjeri posluiti kao etika instanca, kritika i glas socijalno-etike prosudbe tendencija i praktinih puteva u tzv. privatizaciji ili pretvorbi drutvenog vlasnitva. Ta tranzicija se, na alost, dogaa u etikom smislu na problematian nain. Nedavno je uvaeni ukrajinski ekonomist dr. Veniamin Sikora, na meunarodnoj konferenciji "Poduzee u tranziciji" u Supetru, navodei primjere iz Ukrajine i Rusije ustvrdio kako je brza privatizacija, provedena modelom sirova liberalizma, izazvala goleme drutvene patnje u tim zemljama i stvorila praktiki neodrivo stanje koje jedino ide u prilog starim komunistima. Deset posto stanovnitva enormno se obogatilo mahom kriminalnim metodama, dok je 90 posto ljudi na rubu siromatva. I to u drutvu koje je naviklo na odreene oblike jedna-kosti... Nije logino da se od naih drutava oekuje glatko prihvaanje gologa liberalizma to ga gura Svjetska banka9.

1. 4. Traganje za religijskim identitetom Pri kraju ovog tisuljea ili, bolje, na kraju moderne epohe, ope

nito se zamjeuje pojaano zanimanje za religiju i religiozne prakse. Taj se proces pojavljuje kao reakcija na izgubljen ivotni smisao i osjeaj identiteta u modernom utilitaristikom ivotnom obrascu, ali po kvaliteti i kao produkt toga ivotnoga obrasca. Religija se previe subjektivizirala. Poeo se zamjeivati nedostatak religije u javnom ivotu, njezine drutvene uloge. Pojavljuje se i "globalni fundamentalizam koji je buknuo irom svijeta poevi od sredine sedamdesetih godina i moe se jednako interpretirati kao tjeskobna reakcija, i stoga esto nasilna, protiv najdublje pometnje koja zahvaa sve povijesno-religiozne identitete u ovim posljednjim desetljeima kraja milenija".1 0 S jedne se strane vjera i vjerska praksa svodi na psihologiju, psiholoke vjebe, a s druge strane naglaava se njezina simbolika prisutna u kulturi kao najjai element razlike meu kulturama, pa zato i oznaka identiteta.

Prema Slobodna Dalmacija, 7. listopada 1995, str . 56. Marco Guzzi, Io sono - figure e contrajigure della identitet umana alla fine dell'evo moderno, u: Laurentianum, 35 (1994) 2-3, str. 209.

28

Zemlje koje izlaze iz drutva s pretenzijom da budu ateistike sada su mnogo jae izloene svemu to se dogaa na Zapadu, iako se, dakako, pojavljuju i suprotne tendencije povrataka na tradicionalnu religioznost. Nakon nijekanja Boga mogue je da se prijee u fazu grubog indiferentizma ili u religioznost "zaboravljenog Boga povijesti" -onoga golog psihologiziranja u kojem Bog u moralnom smislu prestaje biti vaan, a prihvaa se samo kao psiholoka proteza za lijeenje frustracija; ali i povratak na tradiciju u kojoj je religija najznaajnija znaajka nacionalnog identiteta. Mogue je i prihvaanje neke vrste sekularizacije religioznosti sa Zapada, osobito one iz Amerike, koja je zapravo neka vrsta "liberalne filozofije".11 Religioznost povezana s isticanjem nacionalnog identiteta hrani sakralnu nacionalistiku retoriku i vrlo je blizu grubom fundamentalizmu, koji je sam po sebi vie uvjetovan potrebom za nacionalnim identitetom. Ide se zapravo prema nekoj civilnoj religiji u kojoj bi vjerske zajednice i vjerski slubenici postali samo servis drutvenog rituala. Paradoksalno, ali u toj se tendenciji susreu indiferentizam prema stvarnoj religioznosti i fanatina privrenost odreenoj religioznoj tradiciji, ali ne kao osobnoj vjeri - cjelovitom odnosu prema ivom Bogu, nego ukoliko je ta tradicija u funkciji odnosa prema domovini, dravi... Folklorni religiozni elementi postaju vaniji od duhovnih. Imajui u vidu te procese u zemljama tranzicije, osobito kod nas, potrebno je posvetiti dovoljno panje praktinom promiljanju katolikog identiteta. To ukljuuje: rasvjetljavati odnos prema pukoj tradiciji u krajevima u kojima kato-litvo zauzima vidno mjesto; odnos prema moralu - briga za moralni standard u drutvu; u sadanjem trendu traganja za novom religioz-nou pridonijeti boljem, autentino kranskom shvaanju Boga.

2. NOVI POLOAJ I ZADAE CRKVE 2. 1. Na opem planu Crkva stoji u tom sada nedefiniranom svijetu i turbulentnom

vremenu s novou od Boga to je treba unijeti u tijek aktualnih ljudskih traenja. Zato se mora osjetiti izazvanom da ponudi evanelje Isusa Krista kao svjeu novost za taj sadanji nedefiniran svijet. Mora svui neraspoznatljivo ruho naslijea to gaje stekla od svijeta koji je kroz nju, ali i mimo nje proao. Mora jasnije shvatiti to je u njezinu biu povijesno kontingentno, uoavati to je pojedinom povijesnom vremenu primjereno, da bi mogla biti "stup i uporite istine" (1 Tim 3,15). Ona mora biti jasnija za ovjeka, za ivot.12 Nije dosta da funkcionira samo linija odozgo s pozicija vrhovnoga crkvenog ui-

1 Usp. dublje zapaanje o tome u: Rocco Buttiglione, II problema politico dei

cattolici, Piemme, 1994, str . 207 s. 2 Tu j e misao izrazio Ivan Pavao II., u: Tertio millennio adveniente (TM), izd. KS

Dok. 101, Zagreb 1994.

29

teljstva, Crkva mora profunkcionirati i odozdo. U to se uklapa sav govor o potrebi nove ili druge evangelizacije. Crkva mora postati svjesna da joj sadanji konkretan svijet nije jednaki dijaloki partner kao i svijet moderne ili svijet bipolarnog poretka. U tom se svijetu Crkvi sve vie priznaje moralni autoritet na opoj razini, nju se hvali, ali ona istodobno gubi utjecaj u samim osnovama ljudskih drutava. Dolazi mi na pamet Isusova reenica: Jao vama kad vas svi budu hvalili... (Lk 6,26). Zato je za nju danas strateki problem kako ugraivati vrednote evanelja, za koje vjeruje da su spasiteljske, osloboditeljske za svijet, u konkretne ljudske situacije.

2. 2. U naim okolnostima Iako je naa situacija bitno uvjetovana ratom i svime to iz njega

slijedi, iako se sloeniji drutveni problemi reduciraju na dravo-tvorstvo, po krilatici "najprije drava", ipak spomenuti tranzicijski procesi teku. No ba zbog reduciranja svih problema na toboe onaj najvaniji - dravotvorstvo, dogaa se "domoljubno" maskiranje i negativnih tendencija, kao to su klizanje u novu vrstu jednoumlja, pa i politikog totalitarizma, te stvaranje tankog sloja bogataa po politikoj podobnosti, to vodi u drutvo korupcije i osiromaivanje srednjeg sloja. Crkva kao etika instanca u tim procesima ne smije ostati neosjetljiva. Ona mora na vrijeme upozoravati na etiku kvalitetu tih procesa. Mislim stoga da bi se Crkva morala vie kritiki osvrtati na ono to se dogaa vezano uz njezin novi poloaj u drutvu, na ono to ine njezini javni prezentanti, bilo da su autorizirani bilo da se jednostavno deklariraju kao kranski vjernici ili kao hrvatski katolici.

U tu svrhu evo samo nekoliko najvanijih naznaka za razumijevanje poloaja i zadaa Crkve u prijelaznim procesima.

2. 2. 1. Crkva vie nije "druga strana" u drutvu Od nje se trai da u mnogim aktualnim drutvenim pitanjima

izrazi i svoj stav. Je li na to spremna? Njezin stav nije potreban samo vjernicima nego i mnogim ljudima i drutvenim skupinama. Ona se mora nositi s pluralizmom ideja, nazora, vjera i politikih opcija. Sve to mora na sebi svojstven nain prosuivati. Vie joj nije potrebna neka monolitnost kao kad je nastupala protiv "druge strane". Zato mora zaivjeti i u svojoj svjetovnoj dimenziji, u onom u emu je i drutveni imbenik. Crkvena zajednica sada mora ui kao duhovni subjekt u interakciju s drutvenim skupinama novog drutvenog razvrstavanja koje se aktualnim procesom tranzicije prirodno dogaa. Crkva mora jasnije istaknuti i kransku viziju drutva prema svom socijalnom nauku. Mora se pojaviti kao nada siromanijih slojeva, kojima u jo uvijek dominantnom modelu kapitalizma nema mnogo nade za socijalnu sigurnost. ini mi se da strah od pluralizma u vjernikom i klerikom mentalitetu jo uvijek moe biti velika

30

smetnja da se uine potrebni prodori u novonastali slobodan prostor crkvenog djelovanja.

2. 2. 2. Angaman vjernika Trai se angaman vjernike zajednice. Stoga je potrebno i

senzibilizirati svekoliku kransku praksu da i u drutveno-politikom smislu bude sposobnija utjecati na izgradnju drutva i drave u smjeru istinskoga opeg dobra. Valja trasirati nova polja kranskog djelovanja, o emu jo premalo znamo. Religiozna poruka Crkve ostat e nerazumljiva ako se ne vodi rauna o njezinoj aktualnosti kao odgovoru, milju i djelatnou, na dobro i zlo u razliitim povijesnim kretanjima naroda i aktualnim pokretima drutva. Odnos kranske vjere i teologije s ljudskim drutvima na odreenje nain odnos stalne napetosti. Socijalni nauk Crkve mora se zato nai u svim znaajnim momentima jednoga drutva u kojem je kranska zajednica znaajnije nazona.

2. 2. 3. Odnos prema dravi Odnos Crkve s dravom najveim se dijelom moe pravno

odrediti. To se moe urediti posebnim ugovorom ili konkordatom. Mnogo je tee da Crkva odredi svoj odnos prema drutvenim skupinama u pluralnom drutvu. Ona ima svoj povijesni poloaj koji je njezina prednost, ali i problem. Ona se ne smije zaustaviti samo na svom povijesnom poloaju, jer bi tada mogla doi pod preveliki utjecaj onih tendencija u drutvu koje tee neokonzervativizmu, ne u moralnom smislu, nego u nacionalistikom ili u smislu liberalizma prolog stoljea. Najbolje je da Crkva sauva to vie svoje slobode od drave u financijskom i svakom drugom pogledu. to se tie nacionaliziranoga crkvenog vlasnitva, s obzirom na proces tranzicije, Crkva, po mom sudu, mora radi opeg moralnog naela inzistirati na pravednoj denacionalizaciji. Tek nakon denacionalizacije ona se moe u korist javnog, opeg dobra odrei neke svoje imovine. Ne bi pak bilo dobro kad bi neke svoje isto crkvene potrebe stavila pod pokroviteljstvo drave, u smislu stalne dravne subvencije ili da Crkva za njezine potrebe ubire crkveni porez. Bolje je da Crkva razvija nain sasvim dragovoljnog vjernikog doprinosa za uzdravanje crkvenih ustanova.

2. 2. 4. U odnosu na moralna pitanja Moderna je kultura izgubila smisao za odnos izmeu istine, dobra

i slobode. Krani zato moraju biti samostalniji u etikoj prosudbi odnosa u dominantnoj kulturi.

Kritika raznih socijalnih i politikih nepravdi zauzimanje za istinu u odnosima vlasti i podlonika jasnou u poslovima javne uprave, nepristranost u dravnoj slubi... S tim je za Crkvu povezan problem socioloke analize koji se pojavio u vezi s latinskoamerikom teolo-

31

gijom osloboenja, koja se pokuala koristiti marksistikom metodom te analize. Crkveno uiteljstvo izraava bojazan, na neki nain, od svake ideologije, pa je zato razumljivo da nije lako kontekstualno formulirati teologiju koja bi bila dovoljno praktina kritika odreene drutvene prakse.

Moralna kriza u koju je svijet doveden liberalnim modelom izvodi na poprite kao protuteu neku vrstu neokonzervativizma. No time se, zapravo, otvara pitanje: to bi imao biti konzervativizam u novim okolnostima pluralnoga i otvorenoga drutva? Naivno se misli da se taj neokonzervativizam odrie liberalizma. Ne, on se, zapravo, u drutvenom pogledu praktiki vraa u onaj najrigidniji liberalizam, pa makar izgleda da brani u nekim stvarima veu moralnu istou. U Crkvi se ta tendencija pojavljuje kao napast restauracije u odnosu na ono stoje u pokoncilskim procesima postignuto.

2. 2. 5. Javnost Da bi Crkva sve svoje aktualne zadae mogla izvravati, ona mora

ulaziti u multilateralni dijalog. Za to joj je pak potrebna dostatna i slobodna zastupljenost u javnosti.13 Vano je za Crkvu da kranske teoloke teme budu u irem opticaju, da dou u medije ne samo preko crkvenih slubenih osoba nego i preko krana-laika. Isto je tako vano da aktualna teoloka misao prati drutvena zbivanja i zainteresira medije. Crkva je vaan i pogled na nju izvana, da bi mogla izgraivati i svoju nutarnju javnost. Unutar crkvene javnosti u ovaj as ima premalo ivosti. Ne "provjetravaju" se zamagljene situacije prezentiranja liturgije, obreda, primjerice, blagoslova u javnosti, povezivanja politikih struktura s vjerskima, kao to je nastala "moda" proglaavanja upnog blagdana danom opine i si. Nema sueljavanja unutar crkvene zajednice u pitanjima koja trae aktualna promiljanja i nova rjeenja. Crkva svojom utnjom ili prekasnim reagiranjem na neke pojave gdje se oekuje njezin sud, utjecaj i zalaganje, postaje neuvjerljiva i sama sebe u drutvu marginalizira.

ZAKLJUAK Ako vam se uinilo da je ovo to sam iznio bilo previe zapleteno i

premalo konkretno, onda to samo znai da je potrebno jo mnogo svestranije prouavati prijelazne procese o kojima je rije da bismo mogli biti jo konkretniji. Neka ovo poslui kao polazite za dublje analize i kao izazov za raspravu. Zavravam milju Pavla VI. "Spada na kranske zajednice da svaka u svojoj zemlji objektivno ralani postojee stanje, da ga razjasni u svjetlu neizmjenjivih rijei Evanelja,

O tome vidi: B. Z. Sagi, Okolnosti novoga vremena, svijet u kojem dominiraju obavijesna sredstva, u: Vjesnik akovake i srijemske biskupije, 4/1995, str. 163-166.

32

da crpi u socijalnom nauku Crkve, nauku koji je razraivan tijekom povijesti, a posebno u ovo industrijsko doba..." (OA 4). J a bih dodao, posebno u ovo doba prijelaza iz jednoga pogrenog pokuaja da se stvori pravedno drutvo u neto to je jo nepoznato pred nama.

CHURCH IN THE TRANSITIVE PROCESSES AFTER COMMUNISM

Summary

The author brings out phenomenology and analysis of the dominant transitive processes, after the break of the communistic system, how they reflect in Church; a new position of Church and new tasks that lie before it. First of ali, in the general level of the world: a new world order should be created. Great ideas, powerfull social ideologis, which were provoking each other in the bipolar world and in the same time were correcting reciprocally, they disappeared from the scene, and it turned out that they were not unnecessary as it seemed to. After turning out that socialistic project of the world is not realizable, liberal model of the world order more and more comes in the crisis. Now its defects are more clear noticed. It comes to new searching for proper identity, national and religious. Awaken pirit of the nations explosive is expressed in the post-communism countries. It appears great moral crisis. Then the author talks about the main processes in the countries of so-called transition: transition at the private property and social-ethical difficulties in connection with it, then a new position of Church in the relation to state and public. Then people's expectation of Church and real possibilities of Church to fulfil it.

In the conclusion the author points out that this is only starting point for deeper analysis.

33