170

CIN Rogera

Embed Size (px)

DESCRIPTION

Blabla

Citation preview

Page 1: CIN Rogera
Page 2: CIN Rogera

.

ČIN ROGERA MURGATROYDA

Gilbert Adair

Page 3: CIN Rogera

Za Michaela Maara

.

.

.

“Stvarni svijet nije ništa do ukupni zbroj putova koji ne vode nikamo.”

Raoul Ruiz

Page 4: CIN Rogera
Page 5: CIN Rogera

PRVO POGLAVLJE

“Takvo što se događa samo u knjigama!” Pukovnik je drhtavom rukom pripalio cigaru pa dodao: “Kvragu sve,

Evadne, to bi mogla biti jedna od tvojih!” “Ha!” otpuhnula je dotična dama poravnavši naočale, koje su joj

stajale nahero na vrhu nosa. “To samo potvrđuje ono u što sam cijelo vrijeme sumnjala.” “Kako to misliš?”

“Mislim da si lagao kad si mi rekao koliko si uživao u mojim knjigama.”

“Lagao? Dakle, od svih -” “Da si uistinu pročitao moje romane, Rogere ffolkese1, umjesto da se

samo pretvaraš da si ih pročitao, znao bi da nikada ne rabim zaključane sobe. To prepuštam Johnu Dicksonu Carru.”

Pukovnik je naočigled smišljao kako se najbolje izvući iz neprilike u koju se uvalio, kad ih je njegova kći Selina, koja je do tog trenutka sjedila pokraj svoje majke na kauču lica prekrivena rukama, oboje trgnula uz- viknuvši: “Oh, za ime svijeta, prestanite vas dvoje! Jednostavno ste grozni, ponašate se kao da igrate igru Ubojstva! Ray leži mrtav” - teatralno je rukom pokazala približno u smjeru tavana - “pogođen u srce! Zar nimalo ne marite!”

Posljednje četiri riječi izgovorene su glasnim velikim slovima: ZAR NIMALO NE MARITE! Istina je da je Selina možda odabrala pogrešno zvanje kad je odlučila studirati umjetnost umjesto da glumi u kazalištu, no u ovoj prigodi nitko nije sumnjao u njenu iskrenost. Tek je prestala jecati, punih pola sata nakon što je tijelo pronađeno. Iako su i on i njegova supruga učinili sve što je bilo u njihovoj moći kako bi je utješili, pukovnik je u metežu koji je to otkriće prouzročilo već zaboravio na dubinu osjećaja koje je njegova kći gajila prema žrtvi. Sada je imao plahi izraz na rumenom licu.

1 Staroenglesko prezime; udvojeni suglasnik istovrijedan je velikome početnom slovu te znači da je prezime ugledno, (op. ur.).

Page 6: CIN Rogera

“Oprosti, mila moja, oprosti. Užasno sam bešćutan. Samo - pa, jednostavno je riječ o tome da je ubojstvo toliko neuobičajeno da to još nisam probavio!” Rukom joj je obgrlio ramena. “Oprosti mi, oprosti mi.”

No tada su mu, tipično, misli opet odlutale. “Nikad nisam čuo da se ubojstvo u zaključanoj sobi dogodilo u

stvarnom životu”, promrmljao je sebi u bradu. “Možda bi o tome valjalo pisati The Timesu.” “Ohhh, oče! ”

Dok je pukovnikova žena nastavila tapšati kćer po koljenima bez ikakva učinka, Donald, mladi Amerikanac kojeg je Selina upoznala na akademiji, zabrinuto se vrzmao oko nje. No bio je previše stidljiv da bi učinio ono za čim je čeznuo, a to je bilo čvrsto je zagrliti. (Usput, bio je to Donald Duckworth, nezgodno ime, no njegovi roditelji nisu to mogli predvidjeti kad su ga krstili 1915.)

Istini za volju, pukovnik nikako nije bio jedini krivac. Iako je pošteno reći da su svi prisutni suosjećali sa Se- linom, neki naglas, a neki u sebi, činjenica da je od svih prisutnih u kući samo ona uistinu oplakivala mrtvaca nije se mogla izvrdati. Čak i da im misli nisu bile obuzete zapanjujućim detaljima zločina, svi su ostali, bez iznimke, imali vlastite razloge zbog kojih nisu tratili previše vremena na konvencionalno izražavanje žaljenja zbog toga što je Raymond Gentry napustio ovaj svijet. Ukratko, nitko nije bio spreman roniti krokodilske suze, a samo je Selina ffolkes ronila prave.

I zato, da je toga jutra, na blagdan Svetog Stjepana, nezvani gost ušetao u drvom obloženi salon imanja obitelji ffolkes - salon nepogrešivo muževne aure, reske poput arome jedne od pukovnikovih cigara, koju je feminizirao samo niz figurica Royal Doulton na kaminu i izvanredni ptipoen koji je prekrivao naslonjače — svakako bi osjetio prodorno ozračje šoka, pa čak i straha. No jednako bi ga tako zbunio potpuni nedostatak tuge-

Starinski je sat u drvenom ormariću otkucao sedam i petnaest. Užurbani sluge već su bili u svojim uniformama, dok su gosti još bili u kućnim ogrtačima - osim Ćore Rutherford, kazališne i filmske glumice i jedne od najstarijih prijateljica Mary ffolkes. Ona je na sebi imala napadni grimizno-zlatni odjevni predmet koji je nazivala “kimonom” i za koji je tvrdila da je pariška ekskluziva. Upravo je ona sljedeća progovorila.

“Zašto nitko od vas muškaraca ne poduzme nešto?” Pukovnik je oštro podignuo pogled.

Page 7: CIN Rogera

“Saberi se, Cora”, upozorio ju je. “Sad nije vrijeme za gubljenje živaca.”

“Za ime svijeta, Rogere, ti smiješni čovječe! ” odgovorila je svojim uobičajenim tonom iskrenog prijezira. “Moji su živci jači od tvojih.”

Da bi to i pokazala, izvadila je tanku tabakeru od kože morskog psa iz jednog od džepova kimona, izvukla cigaretu, ubacila je u dugački cigaršpic od ebanovine, pripalila je i uvukla dim duboko u pluća, a prsti su joj sve vrijeme bili mirni, dok je pukovnikova ruka drhtala.

“Samo sam mislila”, nastavila je mirno, “da ne možemo samo sjediti tu s mrtvacem nad glavama. Moramo nešto poduzeti.”

“Da, ali što?” odvratio je pukovnik. “Farrar je pokušao telefonirati - koliko puta, Farrare?”

“Šest puta, gospodine.” “Tako je. Veze su prekinute i vjerojatno će ostati prekinute još neko

vrijeme. A kao što i sami možete savršeno dobro čuti, mećava koja ih je prekinula još uvijek bjesni. Moramo se suočiti s činjenicama. Zatrpani smo snijegom. Potpuno smo odsječeni - barem dok se oluja ne stiša. Najbliža policijska postaja udaljena je više od trideset milja, a jedina cesta koja vodi prema njoj zasigurno je neprohodna.”

Kradomice pogledavši Sclinu, zaključio je: “A naposljetku, nije kao da - pa, hoću reći, naše božićno okupljanje

potpuno je uništeno, i to je strašno neugodno za sve nas, no nije kao da će truplo samo - samo odšetati. Bojim se da ćemo jednostavno morati prosjediti onoliko koliko treba.”

U tom se trenutku, iz naslonjača pokraj kamina u kojem se udobno smjestila, zaklonjena i bezoblična u svojem vunenom kućnom ogrtaču, Evadne Mount, spisateljica koju smo već upoznali, obratila pukovniku ozbiljnim muškobanjastim glasom: “Znaš, Rogere, pitam se možemo li si zapravo dopustiti da to napravimo.”

“Da napravimo što?” “Prosjedimo, kao što si rekao.” Pukovnik ju je podsmješljivo pogledao. “A zašto ne?” “Pa, razmotrimo što se ovdje dogodilo. Prije pola sata Raymond

Gentry pronađen je mrtav na tavanu. Ti si, Rogere, morao provaliti vrata da bi došao do njega, vrata koja su bila zaključana iznutra, a ključ je još bio u ključanici. Kao da to nije bilo dovoljno, jedini prozor u sobi bio je zakračunan. Tako da praktički nitko nije mogao ući na tavan - ali netko

Page 8: CIN Rogera

ipak jest - a kad je jednom ušao, tko zna kako, nitko nije mogao ponovno izaći pa ipak se ne može poreći da je netko uspio i u tome.

Dakle, kao što sam ti već rekla, Rogere, ja ne pišem o ubojstvima iza zaključanih vrata. Napisala sam devet romana i tri kazališna komada - moj posljednji, Pogrešni glas, prikazuje se već četvrtu trijumfalnu godinu na West Endu - nadmaši to, Agatho Christie! - i ni u jednom od tih djela nema ubojstva počinjenog u zaključanoj sobi. Tako da se ne mogu pretvarati da imam ikakvu ideju kako je to ubojstvo počinjeno.

Ali”, nastavila je, zastavši na trenutak ili dva, očito se suzdržavajući kako bi njezina sljedeća izjava imala najveći mogući učinak na slušatelje, “znam tko ga je počinio.”

I zaista, učinak je bio ubojit. U salonu je zavladala mrtvačka tišina. Tijekom nekoliko sekunda činilo se kao da je vrijeme stalo. Sluge su se prestali nervozno meškoljiti. Besprijekorno manikirani nokti Core Rutherford prestali su izvoditi piruetu po prozirnom rubu njezine staklene pepeljare. Čak je i starinski sat prestao otkucavati - ili je tiktakao najtiše moguće.

Tišinu je napokon banalno prekinulo nazalno zavijanje kuharičine pomoćnice Adelaide, čiji su prsti bili umrljani maslacem. Druge sluškinje zvale su je adenoidna Adelaide jer bi se odmah rasplakala zbog svake

M sitnice. No to je glasnim uzvikom “Šššš, curo!” zaustavila gospođa Varley, kuharica, pa su se svi opet okrenuli prema Evadne Mount.

Pukovnik je postavio neizbježno pitanje. “Oh, znaš to dakle. Pa reci nam. Tko je to učinio?” “Netko od nas.” Začudo, nisu se začuli uvrijeđeni prosvjedi kakve bi mogla očekivati

nakon tako dramatične izjave. Naprotiv, činilo se da su svi istoga trena uvidjeli da je logika te izjave nepobitna.

“Znam da je ova kuća smještena blizu Dartmoora”, nastavila je, “i vjerojatno ste svi vi pomislili na odbjegle zatvorenike. I da, istina je da, s obzirom na to da su telefonske veze prekinute, ne možemo biti sigurni da neki odbjegli zatvorenik ne luta okolicom. No, što se mene tiče, to ne prolazi. Kao i Bijela Kraljica, mogu povjerovati u čak šest nemogućih stvari prije doručka pa, recimo, nakon doručka”, ispravila se, “nisam ni za što dok ne popijem kavu. A kao strastveni čitatelj krimića svoga dragog prijatelja Johna Dicksona Carra, jednako tako mogu povjerovati da se netko uspio utjeloviti, a onda nestati unutar zaključane tavanske sobe, u

Page 9: CIN Rogera

međuvremenu ubiti Raymonda Gentryja, a sve bez nadnaravne intervencije. Moćni bogovi, moram u to vjerovati, jer se to dogodilo!

No nitko me nikada neće uspjeti uvjeriti da je zatvorenik pobjegao iz svoje ćelije u Dartmooru, pobjegao iz najbolje čuvanog zatvora u zemlji, prešao vrištinu usred snježne oluje, provalio u kuću, a da ga nitko od nas nije čuo, ponovno izašao ne dotaknuvši ni vrata ni prozor, a onda se iskrao natrag u oluju! Ne - u životu i u književnosti tu povlačim crtu. Kako god gledali na to, ovo ubojstvo mora biti ono što policija naziva poslom iznutra.”

Dok su svi upijali njezine riječi, ponovno je nastupila tišina. Čak je i Selina podignula uplakano lice s ruku i pogledala kako ostali reagiraju. I ponovno je pukovnik, razmaknutih nogu ispred rasplamsale vatre, u pozi koja je nevjerojatno podsjećala na glumca Charlesa Laughtona u ulozi Henrika VIII., bio taj koji je progovorio.

“Dakle, Evadne, vruć si nam krumpir dobacila, moram reći.” “Morala sam biti netaktična”, rekla je ne ispričavajući se. “Sam si nam

rekao da se moramo suočiti s činjenicama.” “Ono što si iznijela jest teorija, a ne činjenica.” “Možda je tako. No

ako itko drugi”, pogledom je prešla prostoriju, “ako itko drugi može izvući vjerodostojniji zaključak iz dokaza koji su pred nama, bit će mi drago čuti ga.”

Mary ffolkes, koja dotad nije rekla ni riječ, odjednom se okrenula prema njoj i uzviknula: “O, Evie, sigurno si pogriješila, morala si pogriješiti! Da je to istina, to - to bi bilo previše grozno zamisliti! ”

“Zao mi je, stara moja, no baš zato što je grozno moramo to zamisliti. Zato sam rekla da si ne možemo dopustiti da samo sjedimo dok se ne stiša oluja. Sama pomisao da svi tu sjedimo i pitamo se tko je od nas... Nebesa, ne moram to objašnjavati, zar ne? Znam kakvu zbrku može izazvati takva vrsta uzajamne sumnje.

To je bila tema mojeg prvog romana Tajne zelenog pingvina, sjećate se, u kojem žena postane tako opsjednuta idejom da njezina prva susjeda polagano truje svog muža invalida da njezin vlastiti muž, izluđen njezinim kompulzivnim špijuniranjem, njuškanjem i igranjem detektiva, naposljetku poludi i razbije joj glavu antiknim mjedenim predmetom iz Benaresa. A naravno, pokaže se da je susjeda potpuno nevina.

No, ja ne sugeriram da će se nešto tome slično dogoditi ovdje. Ali nešto se mora poduzeti. I to brzo.”

Page 10: CIN Rogera

S druge strane salona, gdje je ukočeno stajao zajedno s drugim osobljem, Chitty, pukovnikov batler, čovjek koji je čak i u ovako strašnom času uspijevao zadržati batlersku ozbiljnost, iskoračio je, stisnuo šaku, podignuo je prema usnama i teatralno se nakašljao. Bio je to onakav zvuk kakav u scenskim uputama dramatičari prenose kao “ahem”, a u Chittyjevu nakašljavanju uistinu su se mogla čuti dva sloga, “a” i “hem”.

“Da, Chitty”, rekao je pukovnik, “što je?” “Ako mogu biti tako smion, gospodine”, rekao je Chitty svečano,

“palo mi je na pamet da - pa, da “Da, da, govori, čovječe!” “Pa, gospodine, viši inspektor Trubshawe, gospodine.” Pukovnikovo se lice istoga trena razvedrilo. “Dakle, mislim da tu ima nečega! Trubshawe, naravno!” “Trubshawe? Poznato mi je to ime”, rekao je Henry Rolfe, mjesni

liječnik opće prakse. “Nije li on umirovljeni djelatnik Scotland Yarda? Preselio se u susjedstvo prije dva ili tri mjeseca?”

“Tako je. Udovac. Pomalo samotnjak. Pozvao sam ga da se pridruži zabavi - znate, zbog dobrosusjedskih odnosa. Rekao je da mu je draže biti sam na Božić. No ugodan je kad jednom zapodjenete razgovor s njim, i zaista je bio jedan od glavnih ljudi u Yardu. Ispravno razmišljaš, Chitty.”

“Hvala, gospodine”, promrmljao je Chitty s očiglednim zadovoljstvom prije nego što je bešumno ponovno zauzeo svoje mjesto.

“Stvar je u tome”, nastavio je pukovnik, “što se Trubshaweova kućica nalazi šest ili sedam milja dalje u Ulici Postbridge. Pokraj pružnog prijelaza. Čak i po ovakvoj oluji netko bi se mogao odvesti tamo i dovesti ga-”

“Pukovniče?” “Da, Farrare?” “Ne bi li to bilo nametanje? U ovo doba. I na Božić. Naposljetku, on

je u mirovini.” “Policajac zapravo nikada ne odlazi u mirovinu, čak ni na jednu noć”,

usprotivio se pukovnik. “Možda bi mu malo uzbuđenja godilo. Mora da umire od dosade kad cijeli dan nema nikoga s kim bi mogao popričati osim slijepog starog labradora.” ( gro.zeraWorC )

Odmah se trgnuo i okrenuo se prema muškarcima, jednom po jednom, koji su stajali, sjedili ili se pogrbljeno držali.

“Je li itko od vas voljan pokušati ''”

Page 11: CIN Rogera

“Ja ću”, rekao je liječnik prije nego što su ostali imali priliku progovoriti. “Moja stara raga podnosi i najgore vrijeme. Zapravo je navikla na to.”

“Dajte da pođem s vama”, brzo mu se pridružio Don. “Hvala. Trebat ću pomoć mišića ako stane.” “Ako vam trebaju mišići, doktore”, rekao je Don bacivši pogled pun

nade prema Selini dok je samo napola u šali pumpao bicepse, “onda sam ja vaš čovjek! ” “Dobro, dobro. Pa krenimo dakle ako mislimo.” Henry Rolfe tada se nagnuo preko naslonjača u kojem je sjedila njegova supruga Madge, sklupčavši noge bez čarapa poda se poput mačke, i čedno je poljubio u čelo.

“Draga”, rekao je, “ne želim da se brineš zbog mene. Bit ću dobro.” Podižući se s dražesnom čvrstinom, Madge Rolfe, koja je uvijek

izgledala kao da joj je glavna životna briga koliko će dugo morati čekati da joj neki nesretno zaljubljeni salonski besposličar pripali sljedeću cigaretu, uzvratila je na njegov poljubac samo slabašnim osmijehom.

Dok je izlazio iz salona u pratnji Dona, svi su mu zaželjeli sretan put. A tada, pljesnuvši rukama na prilično orijentalan način i prikupivši onoliko gorke veselosti koliko bi se moglo smatrati pristojnim u takvim okolnostima, pukovnik je upitao: “Bi li mi se itko pridružio na laganom doručku?”

Page 12: CIN Rogera

DRUGO POGLAVLJE

Nekoliko minuta prije devet sati istoga jutra začulo se kako se automobil zaustavlja ispred staklenih vrata, a pogled kroz teške baršunaste zavjese salona potvrdio je da je to uistinu automobil dr. Rolfea. Pokazalo se (kao što su to prisutni uskoro čuli) da je put s imanja bio posebno strašno iskustvo. Prema liječnikovim riječima, njegov se rover zanosio od jednog dubokog nanosa snijega do drugog, a činilo se da je jadni Don proveo više vremena gurajući automobil nego vozeći se u njemu. No napokon su uspjeli doći do Trubshaweove kućice. Srećom, on je već bio ustao, i ispijao šalicu vruće čokolade pokraj kamina - možda i njegujući koju osamljenu uspomenu - dok je Tobermory, njegov stari labrador, drijemao pokraj njegovih nogu u papučama.

Viši inspektor prvo se morao oporaviti od sasvim prirodnog iznenađenja što mu se na pragu nalaze dva stranca, i to ne na bilo koje ledeno prosinačko jutro, nego na samo Stjepanje. Kad je to uspio probaviti, iznova se iznenadio saznavši zbog čega su došli. No jednom policajac, uvijek policajac: bez oklijevanja je pristao vratiti se s njima na imanje ffolkesovih. Zapravo, pukovnik je možda bio u pravu kada je predvidio da će Trubshaweu dobro doći doza uzbuđenja u životu, koji je morao biti razočaravajući nakon četiri desetljeća sjajne službe u Scotland Yardu. Don je ispričao da je primijetio vedri sjaj u njegovim očima, kao i gotovo mačju žustrinu u njegovim pokretima kada su mu Rolfe i on ukratko prenijeli bizarne događaje toga jutra.

U tamnom hodniku njih su trojica skinula kapute, šalove i rukavice. Tada, dok je viši inspektor energično otresao snijeg s brkova nalik na morževe, Tobermory, koji nije mogao ostati sam jer nitko nije pouzdano znao kada bi se njegov gospodar mogao vratiti kući, neočekivano se žustro protresao prije nego što je otkaskao u salon te se, bez znatiželje pogledavši prisutne, sklupčao ispred kamina i odmah zatvorio umorne oči.

Mora se reći da je društvo postalo podosta nemirno tijekom nekoliko proteklih sati. Selina ffolkes otišla je spavati, zapravo, barem je otišla u spavaću sobu, nekoliko minuta nakon liječnikova odlaska, a osim Chittyja, čija je ideja bila dovesti višeg inspektora i kojeg bi stoga bilo prostački lišiti prizora njegova dolaska, posluga kuharica, dvije služavke, kuhari čina

Page 13: CIN Rogera

pomoćnica i vrtlar-vozač-domar sve u jednom - poslani su natrag dolje u kuhinju, jer je njihov jedini doprinos kriznoj situaciji bio nervozni cvrkut triju služavki bez izgleda da će doskora prestati.

Što se tiče gostiju ffolkesovih, ne znajući bi li se trebali povući u svoje sobe ili čekati u salonu, svi su odabrali - svi, zapravo, osim Seline - čekati.

Možda “odabrali” i nije najbolja riječ. Iako se nitko, pa čak ni pukovnik, nije usudio izdati takvu naredbu, u društvu je vladao neizrečeni osjećaj da je, koliko god ponižavajuće bilo sjediti u kućnim ogrtačima, nepo- češljane kose i bez šminke, možda ipak mudro da svi ostanu jedni drugima na oku sve dok se ne pojavi taj Trubshawe, uz pretpostavku da će uopće doći. Naravno, svi su apsolutno vjerovali ostalim gostima i domaćinima, i svi su bili stari, dragi, bliski prijatelji. Pa ipak, gotovo ih se moglo čuti kako misle - a što ako je Evie u pravu...

Kako je vrijeme sporo prolazilo, kao što to bez iznimke čini onda kada želiš da proleti, Madge Rolfe predložila je partiju bridža da ugodno provedu tih, koliko su znali, možda i nekoliko sati do povratka njezina muža. A kako je Mary ffolkes odavno prestala igrati u paru s vlastitim koleričnim mužem, sama je Madge na kraju igrala u paru s pukovnikom, a Evadne Mount s vikarom.

No bila je to beskrvna igra, uz otužni nedostatak rječkanja, u kojem su svi potajice uživali. Bilo je jasno da misle kako bi bilo netaktično i neukusno upustiti se u jednu od svojih energičnih, bučnih svađa. Pa su tako, kada se dvojac napokon pojavio u pratnji višeg inspektora, svi spustili karte s jednodušnim i neskrivenim olakšanjem.

U pratnji Dona i Rolfea krupni bivši policajac Scotl- and Yarda ušao je u prostrani salon te je od svjetla i topline salona nakon mraka uskoga hodnika žmirnuo. Pukovnik je prišao pozdraviti ga.

“Ah, Trubshawe, dakle doveli su vas u jednom komadu? Gledajte, zaista mi je žao, prijatelju, što smo vas odvukli od doma i ognjišta, i to na Stjepanje - a kakvo grozno Stjepanje, zar ne? Ali pamet nam je stala - jednostavno nismo znali što bismo...”

Viši inspektor uhvatio je pukovnikovu ruku i tako se snažno rukovao da je pukovnik morao ustuknuti. Tada je inspektor pažljivo pogledao šest gostiju koji su sjedili pokraj kamina - vatra je davala izgled živahnosti njihovim umornim, pomalo uplašenim očima - a njegove vlastite pronicave oči nisu ni na kome ostale duže od nekoliko sekunda.

“Ne morate se ispričavati”, rekao je, odsutno čupkajući guste obrve. “Shvaćam da ste se morali obratiti za pomoć kome god ste mogli. Zvuči

Page 14: CIN Rogera

kao strašna stvar.” “I jest, i jest. No uđite, priđite vatri. Ugrijte ruke.” “Hvala, hoću”, odgovorio je i prišao kaminu kimajući prisutnim ženama.

“Dame”, rekao je tiho, gotovo uguravši prste u plamen. Tada je dodao, ponovno se okrenuvši prema pukovniku: “No mislim

da biste me odmah trebali odvesti do mjesta zločina.” “Zar ne biste radije da vas prvo predstavim svima?” “Zapravo - ne.” Tada se obratio ostalima. “Ne bih volio ispasti nepristojan, dame - gospodo”, ponovno je

kimnuo, ovoga puta i muškarcima i ženama, “no, s obzirom na iznimnu ozbiljnost slučaja, sve po redu. Prvo tijelo, mislim.”

“Da, naravno, želite vidjeti tijelo”, rekao je pukovnik. “Da, da, samo pođite sa mnom. No, znate, malo je neobično da niste prvo upoznali

“Prvo tijelo”, ustrajao je viši inspektor. “Kako vi kažete, onda. Ono - mislim tijelo - još je na tavanu. Nismo

ništa dotaknuli, znate. Ostavili smo to - ostavili smo ga - upravo onako kako smo ga našli. Ako biste samo pošli za mnom.”

“Hvala. A možda biste nam se vi, gospodine Duck- worth, pridružili? S obzirom na to da ste bili s pukovnikom kad je provalio na tavan.”

“O, da, naravno”, ustvrdio je Don. “U autu sam vam rekao sve što znam, ali naravno, kako god vi kažete.” “Možda bi bilo korisno da i Farrar pođe s nama”, ubacio se pukovnik. “Da napravi zabilješke. Što kažete, viši inspektore? On je moj tajnik i upravitelj imanja. Korisno je imati tog momka u blizini.”

“Ne smeta mi to. Iako namjeravam napraviti vlastite zabilješke”, potapšao se po čelu, “u glavi, znate. Ali može, zašto ne.”

Društvance je tada otišlo u glavni hodnik, skladni prostor visokih stropova pun propuha, koji je nekima djelovao turobno i bez zlokobnog utjecaja sadašnje tragedije. Na njegove je zidove pukovnik postavio preparirane glave svih mogućih divljih zvijeri, od škotskoga jelena veličanstvenih rogova i golemog sivog slona iz indijskih planinskih predjela do hibridnog jata manjih i živahnijih stvorenja, a sve su to bile uspomene na njegova putovanja u sretnijim danima. Na vrhu širokih središnjih stepenica, koje su se račvale u oba smjera do galerija s balustradama, stajala je egipatska mumija u svojem napadnom pozlaćenom lijesu, a kada je pukovnik proveo Trubshawea pokraj nje i uočio odsutni interes koji je policajac na trenutak pokazao, primijetio je:

Page 15: CIN Rogera

“Pripada mojoj ženi. Dar nekog njezinog rođaka arheologa. On ju je - hm, kako da to kažem? - spasio s mjesta iskapanja koje je nadgledao u Luxoru - da razmislim - to je moralo biti 1931. godine.”

Tada je izveo jedan od svojih tipično jalovih pokušaja da ublaži nelagodu.

“Kao što sam rekao, to je ženina mumija. Moglo bi je se nazvati mojom obiteljskom mumijom. Ha-ha- ha!”

“Veoma smiješno”, pristojno je rekao Trubshawe. (Iskreno rečeno, bila je to šala koju bi Roger ffolkes ispričao

apsolutno svakom neznancu koji mu je prešao preko praga, pa je sada već bila stara i otrcana kao i sama mumija.)

Pukovnik je skrenuo prema desnoj galeriji i prošao pokraj dvije gostinske sobe spojene zajedničkom kupaonicom pa skrenuo desno u uski hodnik na čijem su kraju spiralne stepenice vodile do spartanskoga hodnika popločenoga kamenim pločicama gdje je bila smještena posluga. Tamo su se, poput svežnja vrpce čije su svečane vitice bile pomno izglačane, spiralne stepenice izravnavale u kratko stubište na čijem su se samome vrhu, nasuprot posljednjoj stepenici, nazirala tavanska vrata.

Čak i prije nego što je viši inspektor dosegnuo posljednju stepenicu, mogao je vidjeti da je u prostoriji počinjen gnusan zločin. Ne samo da su vrata provaljena nego su još i bila zaglavljena zbog velikog, nepomičnog predmeta koji je priječio da se otvore, pa su se mogla tek odškrinuti, a taj je predmet i previše očigledno bilo ljudsko tijelo koje je ležalo na podu u položaju nasumičnom poput bačenih kocki. A ispod vrata je istjecanje krvi koja se zgušnjavala stvorilo mrlju neprimjereno blistave boje u odnosu na otrcane kamene pločice na zavoju stubišta.

Trubshawe nije gubio vrijeme na krv. Oprezno, kao da ne želi uznemiriti mrtvo tijelo više nego što je nužno, no ipak nasilno jer inače ne bi uopće uspio ući u prostoriju, ramenom je odgurnuo vrata onoliko koliko je bilo moguće, prekoračio sada vidljive ostatke Raymonda Gentryja i ušao u prostoriju.

Tavan je bio ogoljen poput ćelije, veće visine nego duljine, osim tamo gdje se strop spuštao do polovine zida najudaljenijeg od mjesta na kojem je viši inspektor sada stajao. Bio je oskudno namješten, sav se namještaj sastojao od jako oštećenog drvenog stola i klimavog stolca sa sjedalom od trske te tužne i osamljene fotelje u kutu. Fotelja, koju se jednom moglo opisati kričavom, bila je toliko pohabana od upotrebe da je žućkastobijela podstava neugledno provirivala posvuda po njezinoj izblijedjeloj površini,

Page 16: CIN Rogera

a tkanina s cvjetnim uzorkom tako se izlizala da je bilo gotovo nemoguće dokučiti kako je nekoć izgledala.

Jednako tako, iznad i iza fotelje nalazio se jedini tavanski prozor, pravokutna oblika i bez stakla, koji su vertikalno presijecale dvije paralelne željezne šipke. (CroWarez.org )

No prizor mrtvog Raymonda Gentryja zaokupio je pozornost svih prisutnih. Odjeven u uočljivu kombinaciju svilene pidžame crne poput ugljena i kućnog ogrtača od pahuljastog bijelog frotira, ležao je ispružen na podu, a bolećive, ženstvene crte lica iskrivila je grimasa neopisivog užasa. Iz obje ruke, kojima je očajnički stiskao vlastiti vrat, potočići krvi cijedili su se i izvijali oko njegovih dugačkih uskih prstiju poput mnogobrojnih egzotičnih prstena s rubinima.

Čučnuvši da bi pregledao tijelo, Trubshawe je pažljivo otkopčao poderani i umrljani gornji dio Gentryjeve pidžame kako bi proučio ranu od metka, zbog čega je Don zgroženo ustuknuo.

Tada se podignuo, izvadio kvrgavu staru lulu iz džepa, gurnuo je neupaljenu u usta i okrenuo se prema pukovniku.

“Pretpostavljam”, rekao je, “da ste ga upravo ovako pronašli?” “Uistinu je tako. Ništa nije pomaknuto, pa čak ni dotaknuto. Jesam li u

pravu, Done?” “Kako, molim?” promrmljao je mladi Amerikanac, još potresen zbog

toga što je nakratko bio izložen ružnim pojedinostima Gentryjeve rane. “Kažem, upravo smo ga ovako pronašli?” “Da, tako je. Baš kao što je sad. Naguran na vrata.” “I već mrtav?” upitao je viši inspektor. “Oh, da”, potvrdio je pukovnik. “U to nema nikakve sumnje. Zatražili

smo doktora da ga pregleda, ali nije mu bilo pomoći. No prema onome što nam je Rolfe rekao, tek je bio ubijen. Što ima smisla, jer sam i sam čuo pucanj. ”

“Shvaćam”, rekao je Trubshawe zamišljeno. “Tijekom vožnje gospodin Duckworth ispričao mi je svoju verziju toga kako ste vas dvojica otkrila tijelo. Volio bih to čuti i od vas, pukovniče, ako je moguće, kako bih se uvjerio da nema protuslovlja u vašim iskazima.”

“Da, naravno. Samo naprijed.” “Dakle od gospodina Duckwortha saznao sam da ste punili kadu kad

ste začuli pucanj.” “Pucanj i nakon njega vrisak. Vrisak, viši inspektore, od kojeg mi se

sledila krv u žilama, a meni vriskovi nisu strani.”

Page 17: CIN Rogera

“Odmah ste znali da pucanj i vrisak mogu dopirati samo s tavana. Jesam li to ispravno shvatio?”

“Da, čuo sam oba nad glavom. Tako sam shvatio da nisu mogli doprijeti iz soba za poslugu, vidite, jer oni svi spavaju u sobama koje su jedna uz drugu niže niz hodnik. Tavan je jedina prostorija u kući koja je smještena ravno iznad naše spavaće sobe.”

“I tako ste odmah izjurili iz sobe “Pa, ne baš odmah. Morao sam navući malo više odjeće nego što sam imao u tom trenutku.”

“Kad ste odjenuli još nešto, izjurili ste iz svoje spavaće sobe u hodnik, popeli se po stepenicama po kojima smo se i mi upravo popeli i

“Mogu li vas ponovno prekinuti, viši inspektore?” “Da, pukovniče?” “Kako bismo sve uskladili, mislim da trebate znati da sam se, baš kad

sam se počeo uspinjati stepenicama, sudario s Donom, čija je soba najbliža stepenicama.” “Upravo tako. Upravo mi je tako to ispričao gospodin Duckworth. Tada ste, ako sam ispravno shvatio, obojica vidjela krv gdje curi ispod vrata i odlučili ste da morate iz tih stopa provaliti u prostoriju?”

“Tako je”, rekao je Don. “Prvih, što ja znam, tri ili četiri puta, koliko smo upirali ramenima o vrata, ona jednostavno nisu htjela popustiti. No, kao što i sami možete vidjeti, drvenina je stara i vlažna, neki dijelovi su posve truli - evo, pogledajte ovdje, ako dodirnete prstima, samo se ljušti - no, uglavnom, naposljetku smo ih uspjeli otvoriti. No čak smo se i tada mogli uvući u sobu samo preko Gentryjevog tijela.”

Dok je Don nadopunjavao pukovnikovu priču, viši se inspektor sagnuo kako bi bolje pregledao vrata. Zatim je ustao i rekao:

“Primjećujem jednako tako da su vrata zaključana iznutra, i da je ključ još uvijek u ključanici. Je li tako?”

“Apsolutno!” uskliknuo je pukovnik. “To je tako nevjerojatno u cijeloj priči. Prozor zatvoren rešetkama, vrata zaključana iznutra, ključ još uvijek u ključanici! Nikada nisam čuo za takvo što, kao što Škot reče za raspeće. ”

“A tavan je bio prazan kad ste ušli?” “Potpuno prazan - osim, naravno, što je tu bio Gen- try. Nikako ne

shvaćam kako je to učinio - ubojica, mislim - i pretpostavljam da je to bio muškarac. Kao što sam rekao dolje prije nekoliko sati, to je ubojstvo kakvo se može zamisliti samo na stranicama knjige. Ironično je, zapravo, da je među našim gostima Evadne Mount. Autorica trilera, znate.”

“Da”, rekao je Trubshawe, “gospodin Duckworth mi je već rekao da je ovdje. Bio sam prilično impresioniran.”

“Dakle sviđaju vam se njezina djela?” upitao je pukovnik.

Page 18: CIN Rogera

“Pa-a”, odgovorio je Trubshawe okolišajući, “ne znam bih li se nazvao poklonikom. Ona zasigurno nikada nije bila poklonica Scotland Yarda. Inspektor Klipsić takvo bi mi ime uvalila da imam tu nesreću da se pojavim u jednoj od njezinih knjiga. Bio bih budala koja obavlja sav pripremni posao, onaj tko se muči. A onda došeće neki pametnjaković od detektiva amatera i Gromoglasni je glas zaorio iza njega.

“Ako to govorite o mojem detektivu amateru, glavni inspektore, barem pogodite spol kako treba. Pametnjakovićka, molim lijepo, a ne pametnjaković.”

Na pragu je stajala Evadne Mount, umotana u kućni ogrtač, slika i prilika jedne od onih luckastih, neukrotivih matrona iz grofovija oko Londona koje su nezamjenjivo obilježje mekog i lelujavog engleskog krajolika kao što su beduinske plemenske žene obilježje ništa manje meke i lelujave Sahare.

“Pametnjakovićka?” ponovio je viši inspektor, suviše zatečen da bije mogao oštro ukoriti, a nesumnjivo je mislio da to zaslužuje zato što ih je nepozvana pratila do tavana.

“Ako ste, kao što dajete naslutiti, pročitali moje knjige”, rekla je upirući debeljuškastim prstom u njega, “bez obzira na to smatrate li da se možete ubrojiti među moje mnogobrojne obožavatelje, zbilja biste trebali znati ime moje detektivke.”

“A to je?” “Baddeley. Alexis Baddeley.” “Ma da, naravno da jest! ” uskliknuo je Trubshawe. “Sad mi se sve

vraća. Alexis Baddeley. Neudana dama sjajan um - dama, kao što kažu, koja je već u godinama. Ona je riješila ubojstvo identičnih blizanaca u romanu Faber ili Faber, jesam li u pravu?”

“Uistinu jeste. To je smiješno. Uvijek sam zazirala od tog otrcanog starog trika s identičnim blizancima. Kad sam ga napokon upotrijebila, odlučila sam na svoj prepoznatljivi način rastegnuti ideju koliko je god to moguće. ”

“Znate”, nastavila je brbljati, sada se obraćajući i Donu i pukovniku, “glavni su likovi romana identični blizanci braća Faber, Kenneth i George. Ne samo da jednako izgledaju nego se i jednako odijevaju. Čak i međusobno komuniciraju čudnim šifriranim jezikom koji ne razumije nitko drugi i stalno izvode neslane šale, zlobne spačke, svojim susjedima, koji ih, naravno, nikada ne mogu razlikovati.”

“Ali ja -”

Page 19: CIN Rogera

“Najčudnije od svega”, nastavila je spisateljica, nimalo se ne obazirući na Trubshaweov pokušaj da je prekine, “jest to što se i njih dvojica stalno svađaju - čitatelj ubrzo doznaje da zapravo preziru jedan drugoga - tako da, kada jedan od njih bude ubijen, logično je da je to morao počiniti onaj drugi. Ali kako onaj koji je ostao živ uporno odbija otkriti svoj identitet, dilema s kojom je Alexis Baddeley suočena jest: koji od njih je koji? Mora napregnuti svoj sjajni um, kao što ste to ljubazno primijetili, viši inspektore, kako bi otkrila je li Kenneth ubio Georgea ili je George ubio Kennetha.”

“I koji je ubio kojega?” upitao je Trubshawe, a u glavi mu se doslovno zavrtjelo.

“Kažete da ste pročitali knjigu”, suho mu je uzvratila Evadne Mount. “Vi recite meni.”

Buljio je u nju, gotovo, ako ne i posve nepristojno, no tada se prisjetio da to nije trenutak za književne reminiscencije.

“Gospođice Mount, nismo se upoznali, pa vam se imam čast sam predstaviti. Zovem se Trubshawe, viši inspektor Trubshawe. Ili bih možda trebao reći bivši viši inspektor Trubshawe.”

“Drago mije”, uzvratila je spisateljica. “I meni. Zapravo, čast mi je. No ipak moram inzistirati da odmah

siđete i pridružite se ostalim gostima. Ovo nije mjesto za damu.” Evadne Mount hladno je pogledala ležeći lik Raymonda Gentryja. “Glupost. Ne mogu govoriti uime ostalih dama, ali ja sam posve

sposobna gledati mrtvo tijelo i ne onesvijestiti se kao kakva bespomoćna glupača. A moglo bi mi biti i korisno, kao autorici krimića, pratiti ispravni - kako se to kaže u Scotland Yardu? - postupak? - ne, ne, ne, procedura, zar ne?

Osim toga, kao što je Roger upravo primijetio, ovo je vrsta zločina kakva se, navodno, događa samo u knjigama, a moja je teorija da, čak i u životu, postoje misteriozni zločini za čije smo rješavanje mi pisci kvalificiraniji nego vi policajci. Naravno, ne očekujem da dijelite moje mišljenje, no sigurno ćete se složiti da što nas je više, to je veselije?”

“Što nas je više, to je veselije, kažete?” Viši se inspektor zamislio. “Nije li to pomalo nezgodan izbor fraze kada stojimo nekoliko metara od mrtvaca? A kad smo već kod toga, pukovniče, moram vam nešto reći. Iako sam sjedne strane svakako osjetio šok i užas kakav bi bilo koja skupina pristojnih građana osjetila otkrivši da se među njima dogodilo okrutno

Page 20: CIN Rogera

ubojstvo, s druge strane nije mi promaklo da nitko od vas nije baš shrvan tugom zbog smrti tog mladića.”

Isprva se činilo da pukovnik nema prikladan odgovor na tu primjedbu. “Ah, dakle...” promrmljao je. “To je samo... samo... Pa, iskreno, ne

znam što bih rekao.” “Naposljetku, siroti je mladić bio vaš gost.” “To je upravo to. Nije bio.” “Nije?” “Ne, bojim se da nije”, odvratio je pukovnik. “Pa što je onda radio ovdje?” “Istina je, Trubshawe, da nikad u životu nisam vidio Raymonda

Gentryja. Sve dok nije došao na Badnjak. Došao je s mojom kćerkom Selinom - i s Donom. Bio je Selinin gost, a ne moj ili moje žene. Bila je to jedna od onih izmjena u posljednji čas koje mladi ljudi tako vole, pretpostavljam zato što onda osjećaju da su boemi i vrlo slobodoumni.

Obožavam svoju kćer, razumijete, no ovih je dana posve zaokupljena svojim društvom. Ne misli ništa loše, no istodobno nimalo ne razmišlja o tome koliko neki njezini ‘zabavni’, spontani postupci mogu biti nezgodni za nas ostale. Kad sam bio njezinih godina, ne bih ni u snu nametnuo stranca svojoj obitelji u vrijeme božićnih blagdana, i to nekog mladića koji nije pozvan i koji nam je svima potpuni stranac.

Ali eto, takva vam je mlađa generacija. Društvo iz Chelseaja i sve to. Sami stvaraju svoja pravila, zar ne, i jednako se čvrsto drže svojih običaja kao i mi svojih. A ako samo natuknete da bi bilo lijepo da su vas prvo pitali, otpišu vas kao beznadno uskogrudnu staru cjepidlaku.”

“Nije vas upozorila?” “Ne.” “A taj Raymond Gentry, nije li se osjećao nelagodno kad se našao

među ljudima koji nisu mogli ili nisu željeli prikriti koliko im smeta njegova prisutnost?” Pukovnik je prezirno otpuhnuo.

“Gentry? Ha! Kažem vam, Trubshawe, ne bi me nimalo iznenadilo kad bih saznao da je cijela ta ideja o njegovom dolasku potekla od njega samoga.”

“Aha. Pretpostavljam da ne marite - niste marili - baš previše za tog mladića?”

“Nisam previše mario za njega?” žustro je rekao pukovnik. “Gentry je bio najgadniji tip kojeg sam imao nesreću sresti. Znate li čime je zarađivao

Page 21: CIN Rogera

za život? Bio je, pazite sad, profesionalni tračerski kolumnist za onaj odvratni tabloid, The Trombone. Ne možete pasti niže od toga!

Da, da, shvaćam da taj čovjek leži mrtav pokraj naših nogu, ali bilo je trenutaka kad sam ga poželio istjerati iz kuće bičem i izbaciti ga na prilaz! A kad razmislite o tome, da sam se odlučio to učiniti, balavac bi još bio živ!"!

“Pa zašto onda niste?” tiho je upitao Trubshawe. “Zašto nisam što?” “Istjerali ga bičem? Izbacili?” “Jednom riječju, Selina. Kao što sam rekao, ona ga je pozvala i činilo

se da joj se tip sviđa. Nemojte me pitati zašto. Selina je oduvijek bila pomalo teška, a u posljednje je vrijeme još teža, no ona nam je jedino dijete, pa je Mary i ja obožavamo. Zato sam odlučio smiješiti se i otrpjeti - pokušati se smiješiti i pokušati otrpjeti. Zagristi metak umjesto ispaliti ga, ha-ha-ha!

Usput, viši inspektore, ako niste shvatili, to je bio moj način da vam kažem, u koliko god da sam gadnom iskušenju bio tijekom posljednja dvadeset četiri sata, nisam ubio Raymonda Gentryja.”

Njegov sugovornik, čije su lukave stare oči već prelazile otrcanom i tmurnom malom prostorijom, na tu izjavu o nevinosti nije imao komentar.

“Pretpostavljam”, rekao je umjesto toga, “da nema smisla pitati vas je li oružje kojim je počinjen zločin ležalo negdje u blizini?”

“Ništa što je ijedan od nas dvojice vidio, ne.” Trubshawe je prišao stolu i odjednom izvukao njegove dvije ladice - jednu od njih morao je žestoko povući prije nego što se škripeći otvorila - samo da bi otkrio kako su obje prazne.

“Čudno...” promrmljao je. “Što?” “Oh, samo što ako je ubojica želio da ovo izgleda poput

samoubojstva, sve što je trebao učiniti bilo je ostaviti pištolj u Gentryjevoj ruci - i s obzirom na strahoviti trud koji je morao uložiti u zaključana vrata, prozor s rešetkama i sve to sigurno bi to bio očiti manevar da nas odvrati od prave prirode zločina. Time što je maknuo pištolj on - ili, naravno, ona - zapravo je uspio skrenuti našu pozornost na činjenicu da je to bilo ubojstvo.”

Prišao je prozoru i prešao prstom preko njegova ispucalog drvenog okvira. Tada je snažnim potezom pokušao razdvojiti dvije željezne rešetke. Nijedna se nije ni zaklimala.

Page 22: CIN Rogera

Trljajući ruke, koje su sada bile prekrivene prašinom, ponovno se okrenuo prema pukovniku.

“Sluge su izvan sumnje, zar ne?” “Blagi Bože, da. Svi su s nama godinama - ili, kad je riječ o

sluškinjama, mjesecima, što je onoliko dugo koliko danas možete očekivati.”

Razmislio je na trenutak. “Naravno, tu je Tomelty.” “Tomelty?” “On je moj vozač-vrtlar-domar. Irac. Malo previše Irac za moj ukus.

Misli da je vraški frajer, taj Tomelty. Ali, iskreno govoreći, ako je za nekoga opasan, onda su to seoske djevojke. Mary i ja sumnjamo da mu se zalomilo dijete ili dva, no nitko nije mogao ništa dokazati mamice čuvaju tajnu, da tako kažemo - a ja nisam tip poslodavca koji će otpustiti čovjeka na temelju glasina i tračeva. Pogotovo kad je, bez obzira na povremenu irsku drskost, vraški dobar u svom poslu. On svakako nije ubojica.”

“A Farrar ?” upitao ga je tada Trubshawe. “Oprostite što sam tako izravan, gospodine Farrare, ali to je pitanje koje će se s vremenom morati postaviti vašem poslodavcu, pa ga mogu postaviti i sada.”

Pukovnik je žestoko odmahnuo glavom. “Tu nemate o čemu brinuti. Farrar je sa mnom - koliko je prošlo? Tri

godine? Četiri?” “Četiri, gospodine.” “Da, četiri godine upravlja imanjem i nikada nije bilo ni traga

nedoličnosti. U svakom slučaju, Trubshawe, ovakvo je ispitivanje, ako mi nećete zamjeriti što to kažem, apsurdno. Nijedan od mojih zaposlenika nije mogao imati nikakav motiv da ubije Raymonda Gentryja, čovjeka kojeg jedva da su sreli, a kamoli poznavali.”

“Trebam li onda zaključiti”, rekao je policajac, “da dijelite mišljenje gospođice Mount da je ubojica netko od gostiju?”

“Oh, a tko vam je rekao da sam ja izrekla takvo što?” otresito je upitala Evadne Mount.

“Pa, to je sigurno bio gospodin Duckworth. Da, to je bio on. Rekao mi je to dok nas je doktor Rolfe vozio natrag u kuću.”

Donovo se lice naboralo od neugode. “Istina je”, rekao je spisateljici. “Rekao sam višem inspektoru sve što

sam čuo u salonu. Mislio sam da treba znati.”

Page 23: CIN Rogera

“Mladiću, nemate se zbog čega ispričavati”, odvratila je ona ljubaznim tonom. “Samo volim pratiti tko je što rekao i kome je to rekao.”

Zatim, nakon što se stresla i čvršće stegnula kućni ogrtač oko sebe, ušla je u prostoriju i počela letimično pregledavati jadni namještaj u njoj.

Trenutak ili dva Trubshawe ju je promatrao krajičkom oka, a zatim je upitao pukovnika:

“Jeste li kojim slučajem pogledali”, pokazao je na tijelo Raymonda Gentryja, “u džepove njegovog ogrtača?”

“Nikako. Već sam vam rekao, viši inspektore, da nismo ništa dirali.” Bez daljnjeg ustručavanja Trubshawe se sagnuo i uvukao ruku prvo u

lijevi, a zatim u desni džep Gentryjeva ogrtača umrljanog krvlju. U lijevom džepu nije pronašao ništa. No iz desnoga je izvukao komad

zgužvanog papira. Ispravio se i ne izgovorivši ni riječ mirno je izravnao papir.

Na jednoj strani papira bilo je otipkano četiri ili pet redaka, uglavnom nizovi velikih slova. Trebalo mu je nekoliko trenutaka da to pažljivo pročita.

“Ništa važno za slučaj, pretpostavljam?” rekao je pukovnik, uzalud pokušavajući baciti pogled na tekst.

“Naprotiv”, rekao je Trubshawe. “Nešto iznimno važno za slučaj. Veliko otkriće, ako ne griješim.” Preklopio je papir i ubacio ga u džep na sakou.

“Recite mi, pukovniče, jesu li svi gosti dijelili vašu odbojnost prema Gentryju?”

“Nitko od njih nije mogao podnijeti odvratnog malog krpelja. Zašto pitate?”

“Oh, imam svoje razloge”, suzdržano je odgovorio viši inspektor. “Znate, Trubshawe...” Evadne Mount opet se ubacila u razgovor. “Da?” “Velika otkrića su u redu”, rekla je galantno, “ali ponekad se pokaže

da su ona manje važna od čudnih detalja.” “Čudnih detalja?” Povukavši kažiprstom preko jedne od tavanskih podnih dasaka,

podigla je prst i pokazala im ga. “Ali”, rekao je on zagledavši se u njezin kažiprst, “ja tu ne vidim

ništa.” “To”, rekla je, “i jest malo čudno.”

Page 24: CIN Rogera

TREĆE POGLAVLJE

Dolje u salonu gosti ffolkesovih izgledali su neuredni- je nego ikada. Zagušljivi cigaretni dim bio je u zraku, dvije su žene, Mary ffolkes i Cynthia Wattis, vikarova žena, zadrijemale, izblijedjeli modni časopisi ležali su im u krilu napola prelistani, a čak je i Chitty, koji se ponosio time što ga njegov poslodavac nikada nije vidio drukčijeg nego uspravnog, posustajao.

No kada je pukovnik ušao, a za njim istražno društvance, svi su se umorno pridigli. Žene su popravljale frizure, muškarci ponovno vezali pojasove svojih kućnih ogrtača, a svi su željno čekali da čuju što će čovjek iz Scotland Yarda reći.

Ipak, prvi je progovorio Roger ffolkes. Okrenuo se prema višem inspektoru i upitao:

“Možda biste sada željeli da vam predstavim svoje goste?” “Svakako”, odgovorio je Trubshawe. “Samo izvolite. Kao da ste u

svojoj kući.” “Ha, zbilja zgodno, da”, rekao je pukovnik malodušno se smiješeći.

“Nadam se da ćete oprostiti što smo u raznim stanjima neodjevenosti. Svi smo ulovljeni pomalo nespremni, znate.”

“Molim, molim... U mojoj profesiji, dame i gospodo, posve sam se naviknuo na to. Sjećam se da sam jednom uhitio zločinca dok se kupao. Možete li to zamisliti, čak i kad sam mu počeo čitati njegova prava - ‘Niste dužni ništa reći, no ono što kažete itd., itd.’ - nastavio je mirno sjediti i sapunati se!

Kada sam se pobunio, znate li što mi je rekao, drznik? ‘Pa želite da kažem čistu istinu, zar ne, gospodine Trub- shawe?’”

Začulo se još podsmijeha na tu duhovitost. No kako nitko nije bio raspoložen za vesele igre riječima, pukovnik je odmah počeo s predstavljanjem.

“Dakle, Trubshawe - cigarete su na stolu pokraj vas, usput budi rečeno, pa se izvolite poslužiti.”

“Hvala, ali ostat ću pri ovome ako nemate ništa protiv”, uzvratio je viši inspektor mašući svojom još nepripaljenom lulom.

Page 25: CIN Rogera

“Kako želite”, rekao je pukovnik. “Dakle da vidimo. Tamo na trosjedu pokraj kamina, to je Clem Wattis, naš vikar, i njegova žena Cynthia. Pokraj Cynthije je Cora Rutherford, poznata glumica, vjerujem da je ne treba posebno predstavljati, kako se kaže. Onda je tu Madge Rolfe, žena doktora Rolfea, a to je gospodin koji stoji s njezine lijeve strane.”

“Pukovniče”, prekinuo ga je Trubshawe, “Rolfe i ja smo se upoznali. Zaboravljate da se on dovezao do moje kuće s mladim Duckworthom.”

Ah, da, da, naravno. Glupo od mene. Starost je strašna stvar. Koga još niste upoznali? O, da, moju ženu Mary. ”

“Drago mije, gospođo ffolkes.” “I meni, inspektore Trubshawe.” “Obavljeno! ” rekao je policajac i oboje se nasmiješilo, kako se to već

čini. “I naravno, Chitty, moj batler.” “Chitty.” “Gospodine.” “Što se tiče moje kćeri Seline”, nastavio je pukovnik, “bojim se da...” “Da?” “Zbilja je bila strašno privržena Gentryju, pa joj je njegovo ubojstvo

bilo veliki šok. Otišla je u svoju sobu odmoriti se. Naravno, ako inzistirate da bude ovdje, uvijek mogu -”

“To trenutno nije potrebno. Kasnije - kad mi bude mogla bolje ispričati sve što zna. Jednako tako, mislim da bi bilo mudro da ispričamo vašeg batlera.”

Začuvši te riječi, Chitty je s poštovanjem kimnuo policajcu, a možda je i rekao nešto jednako puno poštovanja, no ako i jest, rekao je to toliko batlerski sotto voće da to viši inspektor najvjerojatnije nije čuo. Tada je napustio sobu ne čekajući da mu to i pukovnik kaže.

Nakon što ga je vidio kako odlazi, Trubshawe se okrenuo prema cijelom društvu.

Dakle, dame i gospodo”, rekao je, “ne trebam vam ni reći da ste upetljani u najstrašnije i najtajanstvenije ubojstvo. Doslovce nisam mogao vjerovati svojim uši- ma kada sam prvi put čuo što se dogodilo, no sad, kad sam i osobno bio na tavanu i sve vidio svojim očima, moram u to povjerovati. Ubojica je uistinu uspio ući, ubiti Raymonda Gentryja te ponovno izaći, i to očito bez otvaranja vrata ili prozora. Moram priznati da sam zapanjen.

Page 26: CIN Rogera

No netko od vas treba mi ispričati sve o događajima koji su vodili do samoga ubojstva. U autu na putu ovamo doktor Rolfe i gospodin Duckworth ukratko su mi ispričali, no uz zaustavljanje i kretanje, izlaženje kako bismo gurnuli auto i ponovno ulaženje, pa - oprostite mi, gospodo, siguran sam da razumijete o čemu govorim - sada mi treba suvislija verzija, verzija s početkom, sredinom i krajem, i to tim redoslijedom. Bi li itko od vas”, rekao je i pogledao sve redom, “možda bio dobrovoljac? Samo jedna osoba, molim.”

Na trenutak je nastupila tišina, a tada je Mary ffolkes zaustila: “Pa, meni se čini da...” “Da, gospođo ffolkes?” “Mislila sam predložiti Evie. Ona je spisateljica Evadne Mount, znate.

Njezin je posao pričati priče - baš ovakve priče. Pa sam mislila...” “Uh-huh”, promrmljao je Trubshawe, prstima nemirno bubnjajući po

okviru kamina. “Da-a, pretpostavljam da je ona očiti izbor.” Usprkos tim riječima moglo se vidjeti kako baš nije oduševljen idejom

da makar privremeno prepusti uzde svojoj poštovanja vrijednoj suparnici u pitanjima zločina.

I Evadne Mount mogla je to primijetiti. “Gledajte, Trubshawe”, rekla je zlovoljno, “bit će mi drago pomoći,

ali ako biste radije da to ne budem ja, samo recite. Nisam baš uvredljiva, znate”, dodala je malo manje uvjerljivo.

“Ali u krivu ste, gospođice Mount”, taktično je odgovorio. “Bit će mi zadovoljstvo, veliko zadovoljstvo da mi vi ispričate što se jučer događalo. Samo bih napomenuo - ali siguran sam da zapravo i ne moram - da se, pa, da se držite činjenica. Čuvajte maštu za svoje krimiće. ”

“E pa, to jest primjedba koja bi me mogla uvrijediti”, rekla je spisateljica, “da sam takve naravi. No kako se radi o vama, Trubshawe, a već ste mi se svidjeli, pravit ću se da nisam čula. Dakle, da, rado ću vam ispričati sve što se dogodilo prije Gentryjevog ubojstva. Kada biste to željeli?”

“Najbolje odmah.” Odmaknuvši se od kamina, Trubshawe je pokazao na mjesto na

trosjedu pokraj vikara Wattisa. “Smijem li sjesti ovamo? Pokraj vas?” “Naravno”, odgovorio je vikar i pomaknuo se kako bi napravio mjesta

za policajčevu pozamašnu figuru.

Page 27: CIN Rogera

“Dakle”, inspektor se obratio Evadne Mount, “ako biste mogli početi...”

Sastanak našeg društva (počela je) bio je obećavajućrano na Badnju večer - svi osim, naravno, Seline, Dona su, kao što ste već čuli, viši inspektore, stigli nekoliko sati nakon svih nasRolfeovi i Wattisi su mještani, pa su se dovezli iz sela, dok smnas dvije smo bliske prijateljice i susjede već cijelu vjedoputovale iz grada, uhvativši vlak koji polazi iz Paddingtona

Moram vam reći da su Roger i Mary savršeni domaćkao što smo ubrzo otkrili, puna svih delikatesa koje odgovaraju dobu godine, od juhe od kamenica do pečene purice, od sočpiece de resistance, golemog božićnog pudinga natopljenog najfinijim francuskim konjakom. Naravno, s obzirom na doba godine, sobe su nam bile pomalo hladne — kao i mnoge druge kuće u ovom dijelu zemlje, i ffolkesovu je nemoguće propisno zagrijati - no svi smo imali krasne žeravnike za krevet među plahtama sat prije nego što smo se povukli na počinak. Što se ovoga salona tiče, kad smo stigli - baš u pravi kuhanog vina ili, za one među nama kojima je trebao malo jačašu viskija i sode - bilo je toplo zbog goleme razbuktale vatre u kaminu koja se redovito ložila tijekom dana.

Istina je da se vrijeme pokvarilo i ono što je isprva bilo samo nekpahulja snijega već je preraslo u pravu oluju - no po mom nahoinspektore, takva oluja, koliko god zagorčavala život jadnom putniku, može samo povećati ugodu zgodnog okupljanja poput našegana koji inje na prozorskom staklu jednako čarobno djeluje na nakao i zvuk kiše koja udara o krov spavaće sobe obasjane svjetiljkomNekako mislim da ledeno vrijeme zapravo jača osjećudobnosti, ostanka kod kuće koji je prijeko potreban za duh i uspješnost starinskog britanskog Božića.

U svakom slučaju, kao što uvijek kažem, uz dobro jelo i vino idealno pristaje dobro društvo, a mislim da mogu sa sigurnošću rećbili. Pretpostavljam da bi nas “mlađi” smatrali pomalo staromodnima,

“Dakle”, inspektor se obratio Evadne Mount, “ako biste mogli

ćavajući. Svi smo stigli svi osim, naravno, Seline, Dona i Raymonda, koji

uli, viši inspektore, stigli nekoliko sati nakon svih nas. su mještani, pa su se dovezli iz sela, dok smo Cora i ja, a

ć cijelu vječnost, zajedno z Paddingtona u 13.25.

savršeni domaćini. Kuća je bila, atesa koje odgovaraju dobu

ene purice, od sočnih prokulica do nog pudinga natopljenog najfinijim

, s obzirom na doba godine, sobe su nam će u ovom dijelu zemlje, i no svi smo imali krasne

u plahtama sat prije nego što smo se povukli na baš u pravi čas za čašu

u nama kojima je trebao malo jači stimulans, bilo je toplo zbog goleme razbuktale vatre u kaminu

Istina je da se vrijeme pokvarilo i ono što je isprva bilo samo nekoliko no po mom nahođenju, viši

avala život jadnom putniku, ugodu zgodnog okupljanja poput našega. Znate, način

arobno djeluje na nas Britance e sobe obasjane svjetiljkom.

ča osjećaj sigurnosti, e koji je prijeko potreban za duh i uspješnost

aju, kao što uvijek kažem, uz dobro jelo i vino idealno ću reći da smo mi to i

i” smatrali pomalo staromodnima,

Page 28: CIN Rogera

pomalo zastarjelima. No kako smo svi mi zakleti protivnici novotarija i fosili, zašto bismo uopće marili za njihovo mišljenje?

Nakon večere stvari su se lijepo odvijale. Cora, koja je, trebali biste znati, sjajan pripovjedač viceva - ili bih trebala reći pripovjedačica? - zabavljala me nekim indiskretnim anegdotama o nepristojnoj Suzanne Moire, kako to Cora duhovito kaže, a ona je s njom glumila u Našim nadređenima Williama Maughama. Pukovnik je pokazivao Clemu Wattisu najnovije marke koje je pribavio za svoj album. A Rolfe je pričao Cynthiji Wattis sve o njihovom nedavnom krstarenju po grčkim otocima. Drugim riječima, bila je to večer koja zvuči smrtno dosadno kada je se kasnije pokušava opisati, ali je zapravo bila iznimno ugodna.

A kako ffolkesovi ne “vjeruju” u radio - Roger na svoj ekscentrični engleski način odbija imati radioprijamnik u kući jer ga smatra pretjeranom “novotarijom” nije bilo zaglušnog sinkopiranja plesnog orkestra koje bi nadglasalo neobavezno čavrljanje. Umjesto toga nas je Mary, talentirana pijanistica, počastila s nekoliko skladbi koje svi vole, čak i ako nisu uvijek spremni to priznati. Odsvirala je Rahmanjinovljev Preludij, nekoliko skladbi Cyrila Scotta, Danse negre i Zemlju lotosa, jer zna da sam ja silno sklona umjerenijim modernistima, zatim je izvela potpuri valcera i škotskih plesova, a kao bis Piknik medvjedića. Strašno veselo.

Dakle u to vrijeme, oko pola jedanaest, baš kad smo se mislili baciti na igru pogađanja - Roger i ja otišli smo u knjižnicu da bismo smislili kako najbolje odglumiti Kralja Copethuu i prosjakinju - začuli smo automobil kako se zaustavlja na prilazu kući.

Bili su to, kao što smo i očekivali, Selina i Don -as njima je, posve neočekivano, bio i Raymond Gentry. Moram reći da je Don, sigurna sam da mi neće proturječiti u tome, već izgledao iznimno ogorčen što se našao u društvu od troje. Selina je bila, čini mi se, a mislim da ni ona to ne bi zanijekala da je ovdje, prilično bešćutno nesvjesna posve očigledne činjenice da je Don uvrijeđen. A Raymond - pa, Raymond je bio Raymond.

Kako ništa ne pruža veće zadovoljstvo od osjećaja da ste pošteni prema nekome koga prezirete, voljela bih da mogu red mnogo toga lijepog o Raymondu Gentryju. No ne mogu.

Od trenutka kada je ušao u kuću, razdraživao je sve prisutne. Roger i Mary bili su vidljivo uzrujani zbog toga što je uopće tu, jer nijedno od njih nije računalo na to da će morati smjestiti dodatnoga neočekivanog gosta - k tome i potpunog neznanca. No oni jesu roditelji, tako da bolje od svih nas znaju kako danas mladi ljudi znaju biti ležerni u onome što je za našu

Page 29: CIN Rogera

generaciju elementarna pristojnost i formalnost. Čak i s obzirom na to Raymond je bio poseban.

Kad ga je pukovnik zatražio da parkira svoj automobil, hispano-suizu, zamislite, u garažu gdje su bili automobili Rolfeovih i Wattisovih, sjećam se da je zijevnuo - mislim, zbilja je doslovno zijevnuo Rogeru u lice! - i rekao, s tom besramnošću od koje smo kasnije svi počeli strepiti, “Zao mi je, stari, ali tako je zamorno parkirati auto noću. Ujutro - ako mi se bude dalo.” Ako mi se bude dalo!

Svi smo ga čuli kako to kaže i, napola fascinirani, a napola užasnuti, gledali smo ga kako se tromo zavaljuje u naslonjač. Iako ga nije izravno ukorila, Selina, koja je zasigurno počela žaliti što ga je uopće pozvala, imala je toliko dostojanstva da ne prikriva koliko se zasramila zbog njega. Što se Dona tiče, već je bio toliko ogorčen da ga to više nije moglo iznenaditi. Imali smo jak dojam da je vožnja u hispano-suizi bila prilično napeta.

Kako ukratko opisati Raymonda? Pa, Trubshawe, sad kad ste ga vidjeli, čak i odjevenog samo u kućni ogrtač i pidžamu - i, naravno, mrtvog - možda već naslućujete zašto nikoga od nas nije uvjerio onime što se udostojio kazati o sebi. Kad ga je Mary pitala o obitelji, površno je aludirao - razumljivo, površno prema mojemu mišljenju - na takozvane “Gentryjeve iz Berkshirea”. A tada, na pitanje o svojem obrazovanju drznuo se obavijestiti nas da je njegova iznuđivački skupa javna škola2 bila tako ekskluzivna da je nije smio spominjati u javnosti. Dakle, zbilja! Javna škola koja se ne smije spominjati u javnosti! A sve je to popratio takvim sarkastičnim podsmijehom da niste mogli znati zadirkuje li vas ili ne.

Ako mene pitate, ne vjerujem da postoje Gentryje- vi u Berkshireu. Zapravo, ne vjerujem da mu je ime uopće bilo Gentry". “Gentry” - kakvo je to uopće ime? Gotovo kao da je toliko žudio za time da pripada “vlasteli”, kako bi on to nazvao, da je pomislio da to može ostvariti ako se jednostavno nazove prema njima. Ili - Cora mi je to prišapnula - ili mu se sviđalo podudaranje riječi “Gentry3 i “Gentile4. Gentry-Gentile. Razumijete?

U svakom slučaju, bilo je nešto s njim u vezi, zapravo sve s njim u vezi, što nam je smetalo, a meni je bilo žao i Seline koliko i sirotog Dona,

2 U Velikoj Britaniji “javna škola” (public school) zapravo je privatna škola internatskog tipa za koju se plaća školarina, (op. prev.) 3 Gentry” znači vlastela ili zemljoposjednici, (op. prev.) 4 Gentile” znači nežidov ili goj. (op. prev.)

Page 30: CIN Rogera

jer je i budala mogla vidjeti da je dok ga je prvi put promatrala među svojim najbližima i najdražima, otkrivala da je pokvaren kao mucak. To je kao kad isprobate komad odjeće u dućanu, znate, gdje izgleda sjajno, a onda ga ponovno probate na dnevnom svjetlu. Mi, njezina obitelj i prijatelji, bili smo dnevno svjetlo, a Selini se, svima nam je to bilo bjelodano očito, više nije sviđalo ono što je vidjela.

Čak ni ja, viši inspektore, a ja sam slavna zbog živopisne i slikovite karakterizacije, čak ni ja ne umijem prenijeti koliko je taj čovjek bio užasan! Reći da je otezao dok bi govorio nije ni pola. Njegovo se cijelo tijelo otezalo, ako razumijete što hoću reći. Kad je hodao, noge su mu se otezale. Kad je gestikulirao, ruke su mu se otezale. Kad je sjedio, činilo se da mu beskičmeno tijelo visi na namještaju.

Pio je cijeli dan - vadio bi srebrnu pljosku iz džepa s vremena na vrijeme, tobože potajice, ali zapravo svima dobro vidljivo - i stalno je bio na rubu seljačke vulgarnosti. Na primjer nikada se nije otvoreno žalio na propuh u kući - a, kao što će Mary prva priznati, ovo je kuća puna propuha, iako je to za nas koji je volimo dio njezinog šarma - no nije prestajao govoriti o svom očaravajućem stanu u Mayfairu, u kojem su sjajni uljni radijatori i razne zaštite od propuha. Nikada nije rekao, ili barem ne tim riječima, da umire od dosade u našem društvu, ali nije mogao odoljeti da nas s vremena na vrijeme ne podsjeti da bi, da je ostao u Londonu, proveo večer u pomodnom baru na West Endu.

Neki od vas prisjetit će se, naravno, da sam uvodno poglavlje romana Točno u ponoć smjestila u takav bar nazvala sam ga Žuti kakadu. Moja žrtva ubodena je u leđa u ponoć na Staru godinu, i nitko od ostalih gostiju nije čuo njegov vrisak jer su zvona zvonila, baloni se rasprskavali, trube su trubile, a svi zajedno pjevali su “Auld Lang Syne”. Barem deset minuta nakon što je zločin počinjen, njegovo mrtvo tijelo ostalo je uspravno u uskomešanoj, pijanoj nagužvanoj gomili, zbog čega je ubojica uspio pobjeći - ah, dobro, mogu vam vidjeti na licima da ovo nije baš vrijeme za to.

Ukratko rečeno, Raymond je bio pogrešan - jednostavno, beznadno pogrešan.

Imao je pogrešnu odjeću. Svilena kravata boje lososa s prugastim puloverom odvratnih pastelnih boja, i slažem se da bi to bila prava stvar za plažu u Juan-les- Pinsu, no bilo je posve neprikladno za englesku ladanjsku kuću u prosincu. Oxfordske hlače nonšalantno ugurane u gumene čizme

Page 31: CIN Rogera

zelene poput Nila. Kad bismo samo svi mogli biti tako nemarni u odijevanju. No većina nas jednostavno nema vremena ni strpljenja.

Bio je preplanuo, tako je rekao, no svatko je mogao vidjeti da ima više nego primjesu crnačke krvi. Stalno je govorio “Dvaga! ”, i to svima nama bez razlike, a to ne čini čak ni Cora. Možete li zamisliti, slučajno sam ga vidjela kako tjera muhu koja mu je sletjela na rub čaše za koktel, i stvarno sam ga čula kako kaže “Odleti, dvaga!” Muhi! No kod njega je sve moralo biti u superlativu. Kad je bez kraja i konca mlio o ovom i onom što je najfinije i najbolje, osjećali ste se kao da na vas pada kiša uskličnika. I bio je od one vrste ljudi koji uzgred spominju imena, ali ne samo imena nego i nadimke. U njegovom govoru stalno su se pojavljivali Binkie i Larry i Gertie i Viv - u neku ruku, gotovo kao da slušate dječji govor.

Čak i kad se slagao s vama, i to je nekako razdraži- valo, toliko je pretjerivao! Ovdje prisutni Farrar nosi sa sobom vlastitu pepeljaricu - to je malena brončana urna s poklopcem koji se otvara i zatvara - tu je, na naslonu za ruke naslonjača. Dakle, kad je Raymond izjavio da mu se jako sviđa, a Farrar priznao da je jedino što ga u vezi s njom muči kako iščeprkati gomilu opušaka na kraju dana, ovaj se uistinu stresao i rekao: “Oh, suosjećam, zaista. Mora da je to stvarno ogavno!” Pitam ja vas. Ogavno? Baciti hrpicu opušaka iz pepeljare? Nikada niste mogli znati je li ozbiljan ili ne.

O, i rabio je tu riječ. Prodorno. Tagoreove pjesme bile su prodorne. Spenglerova filozofija bila je prodorna. Sole aux ortolans na Eiffelovom tornju bio je prodoran. A usput, kada kažem Eiffelov toranj, mislim na restoran u Londonu, a ne na parišku znamenitost, što je bio Maryin gaf za koji je skupo platila. Jednako je tako pobrkala The Rite of Springs The Rustle of Spring5, pogreška koja se svakome mogla dogoditi, no kako je morala patiti zbog nje! Oh, bio je pogrešan, pogrešan, pogrešan! Jednostavno nije bio jedan od nas, znate. Ne mogu to nikako drukčije izraziti.

Dakle, Trubshawe, prepuštam vam da nagađate kako smo napeti bili prije kraja večeri. No sutradan na Božić stvari su se počele raspadati. A kako je preko noći napadao dubok snijeg, Roger jednostavno nije mogao izbaciti Raymonda, naložiti mu da se odveze natrag u grad svojom vražjom

5 The Rite of Spring (Posvećenje proljeća) - čuveni balet Igora Stra- vinskog; The Rustle of Spring (Šum proljeća) - popularna klavirska skladba norveškog skladatelja Christiana Sindinga. (op. prev.)

Page 32: CIN Rogera

hispano-suizom, a svi smo znali da umire od želje da to učini, bez obzira na Selinine osjećaje.

Uopće nije sišao na doručak, što je bilo neoprostivo nepristojno od njega, no time je barem Selini pružio priliku da se sa zakašnjenjem svima ispriča zbog njegovog ponašanja. Da nije bio Božić, vjerujem da bi došlo do neugodne scene između nje i oca. No, u blagdanskom duhu, pukovnik je odlučio izvući najbolje iz teške situacije, što je sugerirao i nama ostalima.

Tada, kada se naposljetku pojavio, još neobrijan i u kućnom ogrtaču, u petnaest do jedanaest, i kada je otkrio da je doručak odnesen, iz istih je stopa otišao u kuhinju i inzistirao da mu gospođa Varley - to je kuharica - pripravi jaja sa slaninom, koje je požderao držeći tanjur na koljenima, pa se miris širio po cijelom salonu dok smo mi ostali pokušavali igrati kanastu. Čak i nakon što j e završio, nastavio j e bez pardona blebetati tijekom igre - ne mogu vam opisati koliko nas je to ometalo - i to pušeći svoje smrdljive svijetloljubičaste cigarete jednu za drugom - mislim da se zovu Sobranies - a usto je glasno potezao iz svoje pljoske.

A nakon toga, vrlo postupno tijekom popodneva, taj njegov gadni jezik postao je pravi zmijski jezik.

Primjeri? Teško je prisjetiti se, jednostavno ih je bilo previše. Ah, da, evo. Kada je Madge gledajući kroz prozor u snijeg koji se još komešao oko kuće spomenula kako se čudno zbog toga osjeća, jer je prošlo tek nekoliko mjeseci otkako je plivala u Grčkoj, Raymond je izjavio, naizgled nevino, da ga je fraza koju je upotrijebila podsjetila na kuhinju gospođe Varley. Kada ga je upitala zašto, odgovorio je da su i njegova jaja sa slaninom jednako tako “plivala u masti”!

Dakle, zbilja smiješno. I da, mogli biste pomisliti da je sve to bilo jako šaljivo i zabavno, no našim je domaćinima zapravo bilo ružno i ničim izazvano. A ne treba ni spominjati da nije bilo istinito. No, vidite, on jednostavno nije mogao odoljeti da se ne ruga na tuđi račun. Uistinu je uživao kad bi povrijedio nečije osjećaje. Zato što je imao, sigurna sam, ono što doktor Freud naziva kompleksom manje vrijednosti, pa jednostavno nije mogao prestati povlačiti sve ostale na svoju bijednu razinu.

Kada je Cynthia Wattis pohvalila glumu Grete Garbo u Kraljici Kristini, filmu zbog kojeg je oči isplakala, te je pristojno upitala Raymonda za mišljenje, odmah ju je obezvrijedio - i to ne bez pripreme, ako mene pitate - kao “Gretu Garbage”. Usuđujem se reći da je to bilo domišljato

Page 33: CIN Rogera

rečeno i tako to, ali je zaista pogodi lo jadnu Cynthiju, tako da smo ga zbilja poželjeli ošamariti.

Ili kada je Don govorio o svojoj slikarskoj “kreativnosti” - čula sam da je izložio neke vrlo dramatične morske pejzaže na izložbi Likovne akademije priređenoj za kraj semestra - sve što je Gentry uspio izustiti bilo je da nikad ne počiniš samoubojstvo ako previše pričaš njemu, pa tako, ako pričaš o svojoj kreativnosti, to je kobni znak da je nemaš.

Čak ni Selina, koja je na neki način bila odgovorna za njega, nije bila imuna na njegova podbadanja. Kako je znala koliko on mrzi glazbu koju je njezina majka svirala na klaviru, predložila je da sama odsvira neke Debussyjeve skladbe primijetivši kako je on, iako modernist, iznenađujuće melodiozan.

“Zbilja bi mi bilo draže da ne sviraš, Selina”, otegnuto joj je rekao svojim najiritantnijim glasom. “Debussy nije onako lagan kao što zvuči, znaš, a tvoj pijanizam pa, recimo samo da je ‘izvoditi’ upravo previše prikladna riječ. Bolje bi bilo da upropastiš neke žgodne” - zbilja je to izgovorio žgodne - “skladbice nekog Debussyjevog epigona. Recimo, Cyrila Scotta.”

Naravno, naljutila sam se zbog takvog klevetanja omiljenog mi kompozitora, a vidjela sam da i Don kip- ti od želje da raspali Raymonda po bradi. No Selina, puna duha kao i uvijek, čvrsto je odlučila junački se snaći u neprilici. “Pa, Ray”, rekla je, “svirala sam Mjesečinu na proslavi godišnjice Roya i Deirdre Damiler, gospođa Dalloway, njihova mačka, koja mrzi glazbu, bilo koju vrstu glazbe, i to toliko da s gađenjem pobjegne na zvuk prve note, sklupčala mi se na koljenima i prestala je presti tek kad sam završila.”

“Nije li ti palo na pamet, slatka moja faunice”, odgovorio je Raymond, “da mačka vjerojatno nije shvatila da je to trebala biti glazba?”

Do večeri se situacija pogoršala, znatno pogoršala. Pio je cijeli dan, a kako je sam miješao svoje koktele - zvao ih je Spanners ili Screwdrivers, neko takvo smiješno ime - i nikada ih nije nudio nikome drugome, teško je procijeniti koliko ih je ispio. No novi sloj zloče pretvorio mu je lice u masku mržnje i đavolstva. Moglo se vidjeti da samo čeka da ga ono što je smatrao našom malograđanštinom uvrijedi.

Zbog toga se nismo usudili razgovarati o najnovijim knjigama i predstavama. Bojali smo se da će nam spustiti i reći kako su ljudi koji se nama sviđaju beznadni vieux jeu, kako je govorio, bojali smo se da će nas ismijati zato što vjerujemo da su Fontana Charlesa Morgana i Brod na

Page 34: CIN Rogera

odlasku Suttona Vanea trajna remek-djela. Naravno, Proust je bio prava stvar. Pirandello je, naravno, bio prodoran. Morali ste biti stranac da biste se svidjeli Raymondu Gentryju. Osim ako se, jasno, niste rodili kao Sitwell!

Stoga, kao što kažem, bili smo jednostavno previše zastrašeni da bismo za večerom onako bezbrižno naklapali kao što smo očekivali da hoćemo - a to nam je bila velika greška. Vidite, time smo upravo razgalili Raymonda. I tek smo tada otkrili koliko zao - oprezno koristim riječ, Trubshawe, oprezno - koliko zao uistinu može biti.

Počelo je, sjećam se, s Ćorom, s kojom možete biti sigurni, što ja predobro znam, da će dati onoliko koliko prima. Svima nam je pričala, ushićeno, za što je postala sinonim, o glavnoj ulozi u Zelenom šeširu Michaela Arlena, što je bio jedan od njezinih najvećih uspjeha u dvadesetima. Dobro smo se nasmijali njezinoj neiscrpnoj zalihi anegdota, kad je Gentry, koji naizgled uopće nije slušao, izrazio mišljenje da se Zeleni šešir “pamti samo po tome što je zaboravljen”, kako se izrazio, a da je Michael Arlen “nepovratno zastario, pa više nije zeleni šešir, nego stari šešir, čovjek čije je vrijeme prošlo!”

Dakle, kako ga je Cora izribala! Rekla je nešto iznimno smiješno, zapravo, nešto što ga je, barem jednom, pokolebalo. Rekla je - oprosti mi, Cora, ako ne uspijem prenijeti tvoj nepogrešivi osjećaj za tempiranje - rekla je “Čovjek čije je vrijeme prošlo?” - mogla sam vidjeti kako se priprema za jednu od onih epskih borbi kakve kazališni glumci obožavaju. “Zbilja, ti truli mali bezveznjače”, odbrusila mu je. “To barem znači da je bio netko! A ti - ti niti si bio, niti si sad, niti ćeš ikada biti!”

A što sad! Bilo je očito da Raymond nije naviknuo da mu se odgovara i vrijedilo je vidjeti mu izraz lica. Mislim da mogu reći da su svi u prostoriji, možda čak

Selina, uživali u tome što je dobio što zaslužuje. No naše likovanje, na žalost, pokazalo se malo preuranjenim. Oči su

mu se suzile od zlobe te se odmah okrenuo prema Cori i rekao - rekao - ah, morate razumjeti, Trubshawe, ja — napokon, Cora je moja stara prijateljica i - i - kad se sve uzme u obzir, zbilja ne možete očekivati od mene da ponovim ono što je rekao. Sve što trebate znati jest da je aludirao na određene - određene besramne glasine koje su pratile njezin privatni život, glasine koje nikada nisu bile ništa više od toga, shvaćate, osim što se pokazalo da je Gentry, koji je, naravno, živio od skandala, neočekivano

Page 35: CIN Rogera

dobro informiran o tome kako je ona došla do - ne, ne, zbilja ne želim dalje o tome govoriti.

No odlučila sam da ne mogu prepustiti prijateljicu nevolji i rekla sam Gentryju nimalo dvosmisleno da se mora ispričati za takvo vrijeđanje njezina karaktera. I, na moje veliko iznenađenje, to je i učinio. Uistinu se brzo ispričao, nesumnjivo zato što je mogao vidjeti koliko je Selina uznemirena zbog njegovog ponašanja. Sljedećih sat ili tu negdje bio je mrzovoljan kao i obično, no barem se manje ili više pristojno ponašao.

Kada smo svi navalili na božićni puding, ponovno je žestoko počeo - s obzirom na to kakvom ga je budalom Cora učinila, sigurna sam da je “žestoko” prava riječ. Nije mogao oprostiti nikome od nas što smo svjedočili tom prizoru.

Prva žrtva bio mu je Clem Wattis. On nas je zabavljao teorijama o dalekosežnim posljedicama Versailleskog ugovora kada je Raymond, potapšavši usne i glumeći da zijeva, otežući prozborio preko stola: “O, ne, vikare, bojim se da je vaš Veliki rat u opasnosti da postane Veliki davež.”

Clem je - kao što i priliči njegovom pozivu - osoba koja je potpuno nesposobna izgubiti kontrolu. Štoviše, Cynthia kaže da je toliko rastresen da mu je kontrola zapravo jedino što nikada ne izgubi. I tako je, pretpostavljam više žalosno nego ljutito, odgovorio Gentryju: “Pretpostavljam, mladiću, da mislite da ste silno pametni.”

“Uopće ne”, brzo je odgovorio, hladan kao poslovični špricer. “Samo zato što razgovaram s vama, ispadam pametan. Gotovo svatko bi.”

Sada se čak i vikar razljutio. “Zar ste zaboravili, bezobrazni mladiću”, zarežao je, “da smo se mi

borili u Velikom ratu kako bismo učini svijet sigurnim za takve kao što ste vi? A to nam je hvala!”

Na što je Gentry, on je - što da kažem? - počeo je klevetati točan opseg i doseg župnikovih ratnih dužnosti.

Tada je već bilo jasno da nitko i ništa neće zaustaviti plimu njegove žuči. Nekako je doznao prljave tajne iz naših života - svaki život, kao što znate, Trubshawe, čak i onaj koji je naizgled najispravniji, skriva svoje tajne, jer postoji javni život i privatni život, a postoji i tajni život - a svi mi redom osjetili smo ono što mogu nazvati samo oštrim udarcem njegove žučljivosti.

I tako je, samo zbog jednog nepozvanog gosta, naša vesela mala božićna zabava postala ništa manje nego noćna mora.

Page 36: CIN Rogera

Oprostit ćete mi, nadam se, ako odbijem detaljnije govoriti o bolnim stvarima koje smo svi morali čuti jedni o drugima. Sve što sam spremna reći jest sljedeće: kad smo se povukli na spavanje te noći, medu nama nije bilo nikoga tko se ne bi radovao da Raymonda Gentryja pogodi grom.

Ili, kad smo već kod toga (zaključila je), metak.

Page 37: CIN Rogera

ČETVRTO POGLAVLJE

“Hm, shvaćam...” Probavivši informacije koje mu je upravo dala, viši je inspektor

čestitao spisateljici. “Hvala vam na ovome, gospođice Mount. Vrlo jezgrovito, ako smijem

reći. Iskreno, nisam baš ljubitelj detektivskih priča. Previše su površne, po mome mišljenju, i u njima nema ni približno dovoljno teškog i upornog rada, ustrajnog trčkaranja koje je potrebno da bi se uhvatilo vašeg tipičnog ubojicu. No imate dara za sažimanje složene situacije na ono što je bitno.”

“Dakle, hvala vama, viši inspektore”, rekla je sjajeći od zadovoljstva, “to je zaista iznimno velikodušno od vas. Velikodušnije, bojim se, nego što ja postupam u krimićima s vama i vašim kolegama.”

“Oh, sve je to dobra, čista zabava”, srdačno je uzvratio Trubshawe. “Vjerujem da smo mi u Yardu dovoljno veliki da shvatimo vaše zadirkivanje u onakvom duhu u kakvom je sigurno i mišljeno. No dosta s tim ugodnim tricama. Moramo odlučiti što nam je činiti.” “Zaista ne znam što možemo učiniti, Trubshawe”, rekao je pukovnik. “Zatrpani smo snijegom, kao što znate, pa dok se vrijeme ne popravi i telefonske veze prorade, ne možemo čak ni obavijestiti službene predstavnike vlasti što se dogodilo.”

“U tom slučaju, mogu li upitati zašto sam ovdje?” Činilo se da pukovnik ne zna što bi rekao.

“Zašto ste ovdje...? Pa to se činilo kao - pa, kad to tako kažete, nisam - samo što je Chitty predložio...” “Chitty?”

“Da, on me podsjetio da ste se nastanili u blizini i predložio da - kvragu sve, čovječe, imam truplo u svojoj kući! Da mi curi iz slavine, pozvao bih vodoinstalatera, a kako imam - truplo koje curi, pa naravno da sam poslao po policajca!”

“Pukovnik vjerojatno misli da smo svi osjećali da bi, barem dok lokalni policajci ne uspiju doći do nas, bilo jedino ispravno da pripadnik policije bude prisutan, pa čak i umirovljeni pripadnik.”

“Hvala, Farrare”, rekao je pukovnik osorno. “To je upravo ono što sam, na svoj prostački način, pokušavao reći. Činjenica je, Trubshawe, da se, kad smo odlučili da vas Rolfe i Don dovedu, nitko od nas nije doista

Page 38: CIN Rogera

zapitao zašto vas dovodimo. Nadam se da vam to ne smeta - još jednom se ispričavam - a još je i blagdan Svetog Stjepana...”

“Ne, ne, ne”, rekao je Trubshawe, “ispravno ste postupili i bio bih nemaran u obavljanju svoje dužnosti - iako sam u mirovini, još smatram da je to moja dužnost da sam odbio doći.”

“Ma upravo sam to i ja rekao!” uzviknuo je pukovnik. “Nisam li rekao da policajac nikada zapravo ne odlazi u mirovinu? Čak ni na jednu noć.”

“Pa, ne znam je li baš tako, ali nema veze. Pitanje je jesam li ovdje kako bih satima ili možda danima koji su pred vama prije nego što se ponovno uspostavi komunikacija s vanjskim svijetom dao privid službenosti ili, kao što ispravno kažete, poluslužbenosti? Ili da u međuvremenu poduzmem nešto u pogledu vaše situacije?” Pukovnik je sumnjičavo prešao prstom preko ne- obrijane brade.

“Poduzmete nešto?” upitao je. “Ne razumijem vas. Poduzmete što?” “Nećete nas sve uhititi, zar ne?” zaskvičala je vika- rova žena

drhtavim falsetom. “Draga gospođo”, odgovorio je uglađeno čovjek iz Scotland Yarda,

“čak i da vas želim uhititi - a uvjeravam vas da ne želim - ne bih to mogao. Sjetite se, u mirovini sam. Više nemam službeni položaj, što znači, logično, da nemam ni službene ovlasti. No...”

Glas mu je postao tiši i kao da su se čule tri umorne točke. “No...?” ponovio je pukovnik. Trubshawe je glasno pročistio grlo. “Gledajte, ja shvaćam kakva je to teška kušnja bila za sve vas - a,

među nama, situacija će se vjerojatno prije znatno pogoršati nego popraviti. No čini mi se da nam se pružila prilika da u međuvremenu raščistimo stvari.

Dok smo bili u automobilu doktora Rolfea, Don mi je ispričao o razgovoru koji ste vodili u ovoj istoj prostoriji samo pola sata nakon što je pukovnik otkrio tijelo Raymonda Gentryja. Rekao mi je izričito da je gospođica Mount ustrajala da si ne možete dopustiti da samo sjedite u kući satima, moguće čak i danima, s truplom na tavanu i atmosferom zatrovanom sumnjom u salonu. Jednako mi je tako ispričao o njezinoj teoriji - da je logično da netko od vas mora biti ubojica - teoriji s kojom se, dame i gospodo, moram složiti.”

Posljednja je izjava izazvala kolektivno zgražanje, gotovo kao da je došlo do nove i neočekivane optužbe, iako je, naravno, viši inspektor samo ponovio ono što je Evadne Mount već rekla. Možda zato što optužbu sada

Page 39: CIN Rogera

nije iznijela spisateljica poznata po svojoj morbidnoj mašti, kakvu tražite kada se smjestite pokraj kamina s krimićem u ruci, nego osoba čija procjena situacije nije mogla ne zvučati autoritativno, iako je bila u mirovini.

“Da”, nastavio je Trubshawe nakon stanke, “bojim se da ćete morati zaboraviti svaku pogodnu zamisao da je ovo ubojstvo mogao počiniti netko izvana. Vidio sam tijelo Raymonda Gentryja. I vidio sam sobu u kojoj je ubijen.

Tu je i još nešto. Jednako sam tako pronašao, u džepu njegovog ogrtača, komad papira koji vodi do jasnog zaključka da je bio ucjenjivač - amater ili profesionalac, to još ne mogu reći. Volio bih da svi pogledate taj pa- pir.

Kad ga je izvadio, poravnao ga je prstima i stavio na stol tako da svi mogu čitati s njega.

6

Koliko god te riječi i simboli mogli biti zagonetni bilo kome drugome, svakako se činilo da značajno utječu na razne članove društva ffolkesovih, koji su, jedan za drugim dok im je boja nestajala s lica, uzmicali nakon što su na brzinu pogledali optužujući tekst.

Samo je Evadne Mount, možda zato što je bila čvršći karakter od drugih gostiju, ili jednostavno zato što je imala urođenu sklonost njuškanju, nastavila proučavati zgužvani papir.

Kad je naposljetku podignula glavu, Trubshawe je na njezinu licu odmah primijetio izraz mrke nedoumice.

6 U izvorniku: REV - WAR CR+EM - COCA+LES HR - DEAD BABY MR - SORDID MISBEHAVIOR IN MC

VIK - RAT GP + EM - KOKA + LEZ

HR - MRTVA BEBA MR - RASKALAŠENO VLADANJE U MC

Page 40: CIN Rogera

“Što je, gospođice Mount?” brzo je upitao. “Pa, zapravo ne znam”, promrmljala je gotovo tugaljivo. “Ne znate?” “Ne, ne znam. Samo - pa, ne mogu ne misliti daje... da je, znate, nešto

krivo u vezi s tim komadom papira. Ali što?” “Molim vas da podijelite s nama to što imate reći, što god bilo. Nikada

ne znate kad će se pokazati važnim.” Ponovno je pogledala papir i proučavala ga nekoliko trenutaka. Onda

je odmahnula glavom. “Ne, žao mi je, Trubshawe. Ne znam što me muči, zbilja ne znam.

Možda se prisjetim ako prestanem razmišljati o tome.” Isprva se činilo da viši inspektor nije siguran bi li ustrajao, no tada je

upitao Rogera ffolkesa: “Pukovniče, prepoznajete li možda strojopis?” “Prepoznajem li

strojopis? Kako bih ikako mogao prepoznati strojopis? Pa to nije rukopis.” “Zapravo”, rekao je Trubshawe strpljivo, “na neki način i jest. Dva

pisaća stroja, shvaćate, ne mogu proizvesti identična slova. Želio sam pitati znate li možda na čijem je pisaćem stroju ovo natipkano?”

Predao je komad papira pukovniku, koji ga je samo na brzinu pogledao.

“Nemam pojma. Ne znam ni što bih trebao tražiti. Evo, Farrare, pokušaj ti, hoćeš? Možda možeš vidjeti o čemu inspektor govori.”

“Pa naravno, pukovniče.” “Što? Hoćeš reći da to možeš?” “Da, gospodine. To je - pa, napisano je na vašem pisaćem stroju.” “Mojem?!” “Svakako, gospodine. Onome iz knjižnice. Vidite ovdje — viši

inspektore — ovo slovo C? I opet tu? Luk je polomljen - pogledajte, ima malu pukotinu u sredini. Na oba slova C. To je vaš pisaći stroj, pukovniče.” “Dakle, vrag me odnio!”

“Tako dakle”, umovao je viši inspektor. “To znači da su bilješke natipkane u ovoj kući, vjerojatno tijekom posljednjih trideset šest sati. Pukovniče, je li Gentry imao pristup vašoj knjižnici?”

“Pa naravno da je imao. Ne zabranjujem svojim gostima da ulaze u neke dijelove moje kuće, pa čak ni nepozvanim gostima. Svatko tko traži knjigu za čitanje, ili ako samo želi nakratko biti sam, može slobodno otići u knjižnicu.”

Trubshawe je ponovno presavio papir i ugurao ga u džep.

Page 41: CIN Rogera

“Pa”, rekao je, “kako je jasno da niste baš previše voljeli žrtvu, i kako ovo”, potapšao je džep sakoa, “uvelike objašnjava zašto je to jasno, vjerujem da bi bio gubitak vremena tražiti moguće motive ubojstva negdje drugdje, barem ne prije nego što istražim one koji su bliže. Time želim reći ovdje, na imanju ffolkesovih.”

“Prije nego što istražite...” rekao je dr. Rolfe. “Želite li reći da predlažete da osobno provedete nekakvu istragu?”

“Da, upravo to predlažem.” “Ovdje i sada?” “Ponovno da.” “Samo da razjasnimo”, rekao je pukovnik. “Predlažete - što? Ispitivati

nas jednog po jednog?” “Tako je. Upravo sam tako mislio početi.” “Iako ste umirovljeni i nemate ovlasti to činiti?” “Gledajte”, rekao je

Trubshawe. “Shvaćate da ćete, kad policija jednom dođe ovamo, svi biti oštro ispitani. Ono što predlažem moglo bi biti gotovo kao generalna proba. Istina je, morat ću i sam biti prilično oštar. Nema smisla da to činimo ako ne budem. No kako vas ja neću ispitivati u službenom svojstvu i, jednako tako, kako nitko od vas neće biti pod zakletvom, pa, ako počnete misliti da biste zbilja trebali imati odvjetnika uz sebe ili ako jednostavno shvatite da vam postaje pomalo vruće, ne postoji ništa što mogu učiniti ili reći kako bih vas natjerao da odgovorite.

A ako slučajno, iako moram priznati da mi se čini da su izgledi za to uistinu mali, ako dođem do rješenja prije nego što policija dođe do kuće, ako zbilja uspijem identificirati Gentryjevog ubojicu, onda će se cijeli neugodni postupak odvijati daleko od znatiželjnih očiju žutoga tiska.

Jer, nemojte se zavaravati, čeka vas iznimno gadan publicitet. Koliko sam shvatio, Gentry je bio tračerski kolumnist u tiražnom tabloidu. Pa, mogu vam obećati da će javnost to jedva dočekati i da će tražiti još. Ako provedemo istragu sada, možda ćete se spasiti najgore- ga'

Kad je o alternativi riječ, svi znate što to znači. Sjediti ovdje sat za satom, pitati se tko je od vas to učinio i kad će on - ili ona - ponovno udariti.”

“Pa”, promrmljao je pukovnik, “to baca novo svjetlo na stvari.” Okrenuo se prema svojim gostima. “U redu. Mislim da je jedino pošteno ponašati se demokratski. Pa da

čujemo što imate reći o prijedlogu višeg inspektora.”

Page 42: CIN Rogera

Neko se vrijeme činilo da svi čekaju da netko drugi prvi progovori, upravo onako kako se događa na mnogim javnim predavanjima kada se odjednom čini da slušači, koji očito žude prekinuti predavača svojim mišljenjima, koja brane jednako strastveno kao i on svoja, zanijeme kada publika dobije priliku postavljati pitanja.

Kao i uvijek, Evadne Mount prva je progovorila. “Kako ste svi previše stidljivi da biste progovorili, ja ću. Ja sam potpuno za. Zapravo, Trubshawe, mogla bih vam čak i pomoći. Naravno, samo ako to želite. Ali mi pisci krimića imamo par asova u rukavu, znate, baš kao i vi policajci.”

“Bez komentara”, odgovorio je viši inspektor ljubazno je otpisujući. “No, u svakom slučaju, hvala vam, gospođice Mount, što ste preuzeli inicijativu. Jedna osoba je za. Ima li drugih? Rolfe?”

“To je neregularno, naravno”, rekao je liječnik, “no svakako je bolje nego ne učiniti ništa. Ja sam uz vas.” “Dobro. Dvoje je za.”

“Ipak”, nastavio je Rolfe, volio bih podsjetiti neopredijeljene” - uputio je prijateljima miran i procjenjivački pogled - “da je prisutnost Raymonda Gentryja u ovoj kući ponovno otvorila rane za koje su mnogi od vas, mnogi od nas, vjerovali i nadali se da će zauvijek ostati zatvorene. Bojim se da će pitanja višeg inspektora još više otvoriti te rane. A svi moramo biti pripravni na to, nisam li u pravu, Trubshawe?”

“Da, doktore, jeste, i dobro ste to sročili. Kao što sam već rekao, nisam u mogućnosti natjerati nikoga od vas da mi odgovara na pitanja. Nećete trebati dati nikakvu zakletvu, kao što biste morali u sudnici. I ako odaberete slagati mi, protiv vas se neće pokrenuti postupak, što ne bi bio slučaj tijekom pravog policijskog ispitivanja, u kojem je laganje uistinu ozbiljan prekršaj.

Doduše dopustite mi da dometnem da ako u sebi već planirate biti, pa, štedljivi s istinom, onda bih, iskreno, više volio da uopće ne gubimo vrijeme upuštajući se u takav eksperiment. Možda to želite smatrati igrom, ali nemojte zaboraviti da nema smisla igrati nekakvu igru, bio to stolni tenis ili Mah Jong, ako se ne držite pravila.”

“Mogu li onda predložiti nešto prilično kontroverzno?” “Molim vas, doktore, svaki je prijedlog, svaki razumni prijedlog

dobrodošao.” “Svi smo mi ovdje stari prijatelji, zar ne?” rekao je Rolfe. “A s

obzirom na sve što će se zasigurno dogoditi sljedećih dana i bez obzira na to što mi odabrali sada policija će nam pretresti živote, novinari će nas pratiti u stopu - naše će prijateljstvo biti na najvećoj kušnji do sada. I Evie i

Page 43: CIN Rogera

Trubshawe već su spominjali koliko je lako zatrovati atmosferu sa samo nekoliko smrtonosnih kapi sumnje. Srećom, nismo imali dovoljno vremena da okusimo te kapi. Ali kada policija uspije doći ovamo, jamčim da među nama neće biti nikog tko neće histerično optužiti najdražeg prijatelja za ubojstvo Raymonda Gentryja.

Stoga mi se čini da je iznimno pametno dopustiti višem inspektoru da obavi razgovore. No jednako tako predlažem sljedeće: kako nitko od nas ne bi počeo brinuti o tome koliko mu korisne natuknice daju drugi nasamo, trebao bi nas ispitivati sve zajedno.”

“Sve zajedno?” ponovio je zapanjeni pukovnik. “Misliš da svi razgovaramo s Trubshaweom jedni pred drugima?”

“Upravo to mislim. Da svi budemo prisutni dok ispituje svakoga od nas. Ako će se prljavo rublje iznositi u javnost, neka onda zbilja bude u javnosti. To neće biti ugodno ni za koga od nas, kladim se, ali barem ćemo svi biti u istoj kaši. Zar ne shvaćate, bude li nas ispitivao svakog posebno iza zatvorenih vrata, to bi moglo uništiti naše prijateljstvo jednako sigurno kao i da nas uopće ne ispituje.”

Višeg je inspektora ta ideja nedvojbeno zaintrigirala, no uznemirivala ga je njezina neuobičajenost. Četrdeset se godina postojano pridržavao zakona, ne samo općenito nego i svakog detalja, svih proceduralnih pravila, prakse i običaja, a kad se radilo o učenju novih trikova, možda je bio stariji pas čak i od Tobermoryja.

“Pa-a, zbilja ne znam”, rekao je. “Ako mene pitate, to ne zvuči kao nešto što bismo odobrili u Yardu, nego prije kao nešto iz romana gospođice Mount.”

“Ma glupost!” ubacila se spisateljica. “Ako govorite o onoj vrsti prizora o kojoj mislim da govorite, trebate znati da to čuvam isključivo za vrhunac knjige. Mislim na ono poglavlje u kojem detektiv okuplja sve osumnjičene u knjižnici i objašnjava strpljivo, korak po korak, kako je i zašto počinjeno ubojstvo. To uopće nije ista stvar.

Ali moram reći”, nastavila je zamišljeno, “vjerujem da je Henryjeva ideja dobra. Nitko od nas neće poslije moći optužiti nikoga drugoga da je pokušao nekoga okriviti. Naravno, nitko od nas to ne bi ni pokušao. No, opet, nikad se ne zna, zar ne?”

“Pa”, rekao je Trubshawe, “to su dva glasa za. Gospođice Rutherford?”

“Iznenadit ću vas”, rekla je glumica, “ali ja sam za. Iznenaditi, kažem, zato što mogu izgubiti više nego bilo tko od vas. ”

Page 44: CIN Rogera

“Oh? A zašto je tako, Ćoro?” upitao je pukovnik. “Slušaj, dragi, sada znamo da svi imamo neugodne tajne. Mislim, nakon žuči koju je taj gad Gentry izbljuvao sinoć, naše prljave male tajne praktički su javna stvar, zar ne?”

“Hm, pa - da, pretpostavljam da je tako.” “Ali moje su tajne prljave male tajne jedne zvijezde. One su svima

zanimljive. Kažem ti, u Ulici Fleet ima istraživačkih novinara koji bi platili pravo bogatstvo za činjenice o mom privatnom životu. No jednako tako znam da nisam ubila Raymonda Gentryja i spremna sam odgovarati na Trubshaweova pitanja sve dok imam njegovu riječ da će sve što nije relevantno za ovaj slučaj ostati unutar ova četiri zida.”

“To se podrazumijeva”, rekao je Trubshawe. “Usprkos tome”, odvratila je glumica, “želim da se to jasno kaže. Kad netko poput vas kaže To se podrazumijeva’, uvijek kasnije može tvrditi, savršeno iskreno, da to nikada nije zapravo izrekao.”

Viši se inspektor umorno nasmiješio. “Svečano obećavam da neću ponoviti ništa što čujem u ovoj prostoriji

tijekom sljedećih nekoliko sati ako se dokaže da to nije povezano s rješavanjem Gentryjevog ubojstva. Zadovoljni?”

“Zadovoljna. Onda sam ja za.” “Pa”, rekao je Trubshawe, “čini se da trebamo ima ti većinu. Vi ostali,

želite li glasovati? Upamtite, dame i gospodo, ne možemo nastaviti ako niste svi spremni sudjelovati. Tko dakle, među vama koji još niste progovorili, podržava prijedlog doktora Rolfea da vas odmah ispitam i da svi tome prisustvujete?”

Druga je ruku digla Madge Rolfe. Tada je Don podigao ruku. A zatim je, na iznenađenje svih, Mary ffolkes oklijevajući podigla svoju - na iznenađenje svih zato što su njezini prijatelji oduvijek znali da je ona tip supruge koja uvijek čeka ne bi li doznala što njezin muž misli o svakoj temi prije nego što se usudi i sama iznijeti mišljenje.

Bilo je očito da je i pukovnik zatečen, jer ju je oštro pogledao prije nego što je (nevoljko?) i on podignuo ruku.

Tada je nastupila tišina. Trubshawe se naposljetku okrenuo prema vikaru, koji je sjedio pokraj

svoje žene, s bolnim izrazom na gotovo anemično blijedom licu. “Dakle, vikare”, rekao je. “Kao što vidite, gospođica Mount,

gospođica Rutherford, Farrar, gospođa Rolfe, Don, a sada i pukovnik i

Page 45: CIN Rogera

njegova žena - svi su se složili s ispitivanjem. Ostali ste samo vi i vaša poštovana gospođa.”

“Da, shvaćam”, rekao je vikar uzrujano. “Ja, uh - pa, znate, ja - ja - ja zbilja mislim da to nije -”

“Shvaćate, zar ne, da ako odbijete uopće ne možemo provesti istragu?”

“Da, to ste naglasili, inspektore.” “Svi ćete morati sjediti ovdje i čekati da se policija pojavi, pitajući se

tko je od vas to učinio, zašto i hoće li to učiniti ponovno. Zar to uistinu želite?”

“Ne, ne, naravno, ne želim, ali ne - ne dam da me se maltretira, znate. Ja sam slobodan čovjek i - pa, čini se - siguran sam da i Cynthia misli isto, zar ne, moja

“Zbilja, Clem!” viknula je Cora Rutherford. “Svi smo u ovome zajedno! A iskreno - nikada to ne bih rekla osim u iznimnim okolnostima kao što su ove - iskreno, ti možeš najmanje izgubiti! Kladila bih se, prema onome što je Gentry sinoć natuknuo, da je većina nas već saznala tvoju Strašnu Tajnu. A otkrit će se ionako, sviđalo se to tebi ili ne.”

“U pravu je, velečasni”, rekao je Trubshawe tiho. Vikar se bespomoćno zagledao u svoju ženu, čiji su mu treptavooka pristojnost i pragmatizam, upravo one skromne engleske vrline kakve bi očekivano posjedovala družica čovjeka koji služi Anglikanskoj crkvi, bili od slabe pomoći u dilemi ovakve vrste. Tada je progutao knedlu - gotovo ga se moglo čuti kako guta - i rekao: “Oh, pa dobro. Ali inzistiram da - da “Što?”

“No, ništa. Da, da, slažem se.” “Dobro”, rekao je Trubshawe trljajući ruke u iščekivanju. Pogledao je na sat. “Deset i petnaest. Svi ste budni više od dva sata. Mogu li vam

predložiti da se povučete u svoje sobe, osvježite se i odjenete. Svi ćemo se okupiti za, recimo, dvadeset minuta - u knjižnici.”

“A ono”, dodao je već rečenome, “ono što se zaista podrazumijeva jest da nitko od vas ne odluta do tavana. To, shvatite, ne znači da vam ne vjerujem. Osim toga, ako je gospođica Mount u pravu, a mislim da jest, barem je jedna osoba u ovoj prostoriji kojoj nitko od vas ni za živu glavu ne smije vjerovati. Shvaćate što želim reći?”

Svi su shvaćali. “Dakle, pukovniče”, nastavio je, “hoćete li me odvesti?”

Page 46: CIN Rogera

Ulazeći u knjižnicu, već su se upustili u razgovor, vjerno klipsao za njima.

“Moram reći da sam počeo misliti da će taj vikar uprskati cijelu stvar”, moglo se čuti višeg inspektora kako govori.

“Da, on je pomalo cjepidlaka”, uzvratio je pukovnik. “Ali je jednako tako dragi, dobrodušni starac i sve što mu je trebalo jest malo poticaja.”

“Mislim da ću početi s njim, tako da neće imati vremena predomisliti se.”

“Kažem, Trubshawe, da je ovo čudna stvar i to je posve sigurno.”“To je zbilja istina”, složio se policajac. “Nikada u karijeri nisam

naišao na tako besraman zločin. To je kao nešto iz - kako ih ono zovu? krimića Evadne Mount.”

“Nemojte da vas čuje. I ja sam rekao isto to, pa mi je skoro otkinula glavu.”

“Zbilja? Mislio sam da bi to shvatila kao kompliment.”“Oh, znate kakvi su ljudi. Ako im udijelite pogrešni kompliment,

reagiraju kao da nikada u životu nisu bili toliko uvrijeBaddeley, da vas obavijestim, ne želi imati posla s ubojstvima u zaključanim sobama.”

“Ma zbilja?” odvratio je Trubshawe zamišljeno. “Izbirljiva je u pogledu ubojstava koje rješava, nije li? Da sam barem i ja bio.”

“Osobno nemam strpljenja za Evieine stvari, ali Maosim zaključanih vrata, možete pronaći cijeli niz trikovaprolaz, a samo ubojica ima ključ. Sat i ogledalo okrenuti jedan pdrugome na mjestu zločina, što znači da je vrijeme očstrane. Crna ovca obitelji poslana u Južnu Ameriku, gdje je navodno umro, osim što nitko nije siguran da je doista umro. Sve uobičkrimića. Gomila gluposti, ako mene pitate.”

“Pa, u ovom slučaju nećemo morati tražiti ništa slično, uvjeren sam.”

su se upustili u razgovor, a Tobermory je

e taj vikar uprskati cijelu

“Da, on je pomalo cjepidlaka”, uzvratio je pukovnik. “Ali je jednako u je trebalo jest malo poticaja.”

e imati vremena predomisliti

udna stvar i to je posve sigurno.” “To je zbilja istina”, složio se policajac. “Nikada u karijeri nisam

kako ih ono zovu? -

uje. I ja sam rekao isto to, pa mi je skoro otkinula

“Zbilja? Mislio sam da bi to shvatila kao kompliment.” te pogrešni kompliment,

reagiraju kao da nikada u životu nisu bili toliko uvrijeđeni. Alexis Baddeley, da vas obavijestim, ne želi imati posla s ubojstvima u

zamišljeno. “Izbirljiva je u tava koje rješava, nije li? Da sam barem i ja bio.”

i Ma- ry mi kaže da, i cijeli niz trikova. Znate, tajni i ogledalo okrenuti jedan prema

i da je vrijeme očitano s obrnute , gdje je navodno umro,

uobičajene gungule iz

čno, uvjeren sam.”

Page 47: CIN Rogera

“Ne - osim što, zapravo, imanje ffolkes uistinu ima vlastiti tajni prolaz. To je nekadašnje svećeničko skrovište7, znate, smješteno u oplati iza jednog od ovih zidova. Trebao bih vam ga jednom pokazati.”

“Hvala. Bilo bi mi drago. No trenutno ne vidim kako bi to moglo biti važno za Gentryjevo ubojstvo. Prema onome što ste mi rekli, vašim je gostima bio toliko mrzak da mi se čini da samo moram otkriti pojedinačne razloge za tu mržnju i, naravno, tko je stigao prvi.”

Tijekom drugog dijela razgovora pukovnik se počeo pomalo vrpoljiti, a Trubshawe je naposljetku uočio njegov nemir.

“Nešto nije u redu, pukovniče?” “Ah, pa, Trubshawe... da. Da, moram reći da nešto nije u redu.” “O čemu je riječ?” “Pa” , duboko je udahnuo, “planirate nas sve ispitati, zar ne?” “Tako je.” “Što znači i mene, pretpostavljam?” “Pa naravno, pukovniče. Zbilja ne znam kako bih vas mogao izostaviti

i biti pravičan, ako su svi vaši gosti spremni podvrgnuti se toj muci. Ostali to jednostavno ne bi dopustili.” (CroWarez.org )

“Ne, ne, naravno da ne bi. Samo, kao i Cora, ja znam da nisam ubio Raymonda Gentryja, a postoje određene činjenice koje sam krio od Mary sve ove godine, činjenice - iz moje prošlosti, znate - činjenice koje bi joj slomile srce kad bi odjednom izronile na površinu. Pa sam mislio...”

“Da?” “Mislio sam, kad bih vam sada ispričao o tome, oči u oči, samo nas

dvojica, mogli biste - pa, mogli biste to izostaviti iz ispitivanja.” Viši inspektor počeo je odmahivati glavom čak i prije nego što je

pukovnik prestao govoriti. “Žao mi je, pukovniče, ali tražite previše od mene. Svi moramo imati

iste uvjete igre, zar se ne slažete s tim?” “Da, posve. Posve. Samo što su tajne - tajna, trebao bih reći - tajna na

koju mislim prilično je posebna. U svjetlu ozbiljnih posljedica koje bi to moglo imati za mene, ne može se usporediti s vikarovim malim lažima ili Evieinim sitnim grijesima, kakvi god bili.”

“Ipak, ne možete očekivati povlašteni tretman od mene. To se ne radi. Nije to kriket.”

7 Svećeničko skrovište (u izvorniku Priest's Hole) - tajna prostorija u nekim engleskim kućama izgrađena kao skrovište za rimokatoličke svećenike u vrijeme progona u 16. i 17. stoljeću, (op. prev.)

Page 48: CIN Rogera

“Razumijem...” No bilo je jasno da pukovnik, razumio ili ne, nije spreman odustati. “A što kažete na ovo?” predložio je. “Što ako vam sada kažem o čemu

pričam i onda, ako tijekom ispiti vanja prosudite, kao što sam siguran da hoćete, da to nema nikakve veze s ubojstvom, onda me nećete prisiliti da to spominjem?”

Policajac je nekoliko trenutaka razmišljao. “Pukovniče”, složio se naposljetku, “učinit ću što mogu. Ali ništa ne obećavam. Razumijete?” “Razumijem.”

Uslijedila je kratka tišina. A tada: “Dakle? Što mi to imate reći?” “Pa, Trubshawe, nisam uvijek bio uzoran građanin. Kad sam bio mlad,

skoro pa još deran, upao sam u niz nevolja. Ništa ni blizu ubojstva ili nečeg tome sličnog, ali - pa, nema smisla da vam izrecitiram svoje zločine to bi bio podulji popis - mislim, bio je podulji popis sve se to dogodilo jako davno. No činjenica je da imam dosje u ovoj zemlji.”

“Aha.” “Aha, točno. Tu sam vas uhvatio, zar ne? Mislim, kad me sad

pogledate, tko bi posumnjao u takvo što? Ali tako je. Naravno, policija ima moje otiske i ako nam se ovo obije o glavu bilo bi to izuzetno neugodno za mene, bez obzira na to što sam nevin. I za jadnu Mary, naravno, koja je još nevinija. Da ne spominjemo Selinu.”

“Shvaćam...” rekao je Trubshawe, koji očigledno nije očekivao takvo otkriće. “Dakle Yardu je poznato vaše ime?”

“Hm?” “Rekao sam, Yardu je poznato vaše ime?” “Pa, zapravo nije.” “Ali mora biti, čovječe, ako, kao što kažete, imate dosje.” “Ne, nije im poznato. Zato što Roger ffolkes nije moje pravo ime.” “Što?” “Zar ne razumijete, morao sam promijeniti ime. Nakon što sam - pa,

nakon što sam platio svoj dug društvu, otišao sam se obogatiti u Ameriku, a kad sam se vratio, nisam mogao riskirati da me netko od starih suučesnika u zločinu pronađe. Jako mi je dobro išlo u Americi i osjećao sam da zaslužujem novi život. I tako sam, a to se zasigurno može oprostiti, pribavio sebi novi identitet.”

“Koje vam je onda pravo ime?” “Zovem se Roger - samo ne Roger ffolkes.” “Roger i kako još?”

Page 49: CIN Rogera

“Pa...” U tom se trenutku pukovnik počeo polagano i gotovo urotnički

ogledavati po sobi, iako u njoj nije bilo nikoga osim njega i višeg inspektora. A baš kad je zaustio, netko je pokucao na vrata.

“Da, tko je?” “Farrar je, gospodine.” “Ah, Farrar. Uđi.” “Žao mi je što vas prekidam, gospodine, ali trebali biste znati - vi i

gospodin Trubshawe - da se vaši gosti već spuštaju.” “Shvaćam. Pa, hvala. Spremni smo za njih, zar ne, Trubshawe?” “Da, pukovniče. Ali upravo ste mi “Razgovarat ćemo o tome kasnije,

može? Kada uspijemo ugrabiti trenutak privatnosti.” “Kako vi kažete, gospodine, kako vi kažete.”

Page 50: CIN Rogera

PETO POGLAVLJE

Pojedinačno i po dvoje, samouvjereno i stidljivo, gosti ffolkesovih ulazili su u knjižnicu čiji su zidovi bili prekriveni identično uvezanim knjigama koje su sezale sve do stropa, a kako većina njih ne samo da nije bila pročitana nego nikada nije bila ni otvorena, zbog njih su police izgledale kao da su napunjene nizovima kutija za cigare.

Nedostajala je samo Selina, koja je još uvijek bila previše potresena da bi se ponovno pojavila. No u dvadeset minuta koliko je prošlo otkako su se ostali povukli u sobe, svi su se dotjerali koliko su mogli za muku koja im je predstojala.

Clem Wattis zasigurno je još uvijek izgledao kao slika i prilika engleskog vikara, s otrcanim svećeničkim ovratnikom i neurednom vestom koja mu je loše stajala, a kožnate zakrpe na laktovima bile su tako izlizane da se činilo da i njih hitno treba zakrpati. Liječnik je, s druge strane, odabrao razumni ladanjski izgled - karirani sportski sako, besprijekorno izglačane samtene hlače i tamne cipele od antilopa. Što se Dona tiče, pulo ver s V-izrezom boje kanarinca i leptir-kravata s kariranim uzorkom u trenu su ga identificirali kao tipičnog modernog američkog studenta.

Evadne Mount imala je na sebi jedan od svojih poput žutanjka žutih kostima od tvida, izuzetno neprivlačne čarape boje loja i tako praktične cipele, kao što se to kaže, da je čovjek osjećao kako ih može pitati za savjet bi li trebao uložiti u dionice rudnika bakra. Iz svojega je ormara Mary ffolkes odabrala haljinu od tafta cvjetnoga uzorka, besramno staromodnu, no vjerojatno skuplju nego što se činilo. Madge Rolfe odjenula je elegantnu jednostavnu haljinu od svijetlocrvenog baršuna, haljinu koju je, kao što se moglo pogoditi čak i ako je nikada prije niste vidjeli, prečesto nosila. A vika- rova je žena imala otrcanu smeđu pamučnu suknju, bluzu u istom tonu i vunenu vestu gotovo jednako bezobličnu kao što je bila i ona njezina muža.

A tu je bila i Cora Rutherford. Kao i svi pripadnici kazališnog svijeta, uvijek je bila dotjerana, čak i u najvećoj zabiti. Na sebe je navukla kostim po mjeri od plisiranog sivog tvida i svilenu košulju s visokim ovratnikom, oko kojeg je nehajno prebacila pomodnu stolu od lisice. Iako je obilno nanijela maškaru na oči, a ruž boje ciklame na usne, jedini nakit bio joj je

Page 51: CIN Rogera

par gotovo neprimjetnih bisernih naušnica. Sama je glumica - poruka je bila jasna i glasna - bila pravi biser.

Svi su zamoljeni da sjednu oko višeg inspektora, koji je stajao u središtu sobe ispred glomaznog stola od mahagonija na kojem su se nalazila dva albuma za marke Rogera ffolkesa s reljefnim motivom, veliko povećalo, pisaći stroj na kojem su natipkane Gentryjeve bilješke i, od svih malo vjerojatnih i omraženih predmeta, jedna od onih “duhovitih” pepeljara, na čijem se rubu minijaturni pijanac s cilindrom naslanjao na stup ulične rasvjete.

Kad su se svi smjestili, pukovnik je nijemo dao znak detektivu da preuzme glavnu ulogu.

“Dakle”, rekao je viši inspektor, “prvo bih vam svima želio zahvaliti što ste bili tako brzi. Svi znate zašto ste tu, pa je preostalo samo da odlučim kojim ću vas redom ispitivati.”

Zamišljeno je prešao pogledom preko svih kao da već nije odlučio tko će mu biti prva žrtva.

“Možda bih mogao pozvati vas, vikare”, rekao je naposljetku, “da započnete igru?”

Vikar je gotovo iskočio iz stolca. “Ja!” uskliknuo je. “Zašto... zašto ja?” “Pa, netko mora biti prvi, znate”, rekao je Trubshawe, jedva zamjetno

zatreptavši vjeđama. “Da, ali ja...” “Da?” “Pa, čini se nepravednim kopati po... po...” “Naravno, ako vi ne želite,

možda biste odredili nekoga od svojih prijatelja da zauzme vaše mjesto?” “Oh, ali i to je nepravedno! O, nevolje!” zastenjao je vikar, koji je izgledao kao da će briznuti u plač.

“Hajde, hajde, gospodine Wattise”, rekao je njegov mučitelj nježno, ali odlučno, “niste li pomalo djetinjasti? Obećavam da ću dati sve od sebe da to bude bezbolno koliko može biti.”

Svjestan da se prikazuje u prilično neprivlačnom svjetlu, ne samo zbog prijekora višeg inspektora nego i zbog načina na koji su njegovi prijatelji buljili u njega, vikar je žurno povratio prisebnost.

“Oh, pa... u tom slučaju, gospodine Trub -, mislim inspektore Trub - zapravo, viši inspektore Trub. Trubshawe! Valjda, ako zbilja mislite...”

“Da, vikare, mislim. Doista mislim”, brzo se ubacio policajac. “Ipak počeo je. ( gro.zeraWorC )

Page 52: CIN Rogera

“Da? Kažete ipak?” vikar ga je ponovno prekinuo, a ovoga puta kreštavi mu se glas opasno približio vrisku.

“Ipak, kažem - s obzirom na prikaz sinoćnjih događaja iz usta gospođice Mount, koji, kao što sam uočio, nitko od vas prisutnih - uključujući i vas, vikare - nije pokušao opovrgnuti, osjećam da je moja dužnost upozoriti vas da fraza ‘što je bezbolnije moguće’ ne znači da će naš razgovor biti posve, ah, bezbolan. Razumijete da ću vam morati postaviti neka vrlo škakljiva - uistinu vrlo osobna - pitanja?”

“O, ne, ja - ja jednostavno ne znam bih li -” “Pitanja”, nastavio je Trubshawe, koji više nije bio spreman dopustiti da ga svećenikova nastojanja ometu, “koja bih vam, da mi je ovaj slučaj dodijeljen po službenoj dužnosti, postavljao nasamo, teat-a-teat, kao što to žabari kažu, u privatnosti vašeg doma ili u policijskoj postaji. No kako su svi, ponovno uključujući i vas, pri stali na liječnikov prijedlog da moje ispitivanje, koje je, ponavljam, posve neslužbeno —”

Sada je Cora Rutherford bila na redu da ga prekine. “No zbilja, Trubshawe, svi to znamo! ” prasnula je. “Prestanite

lupetati, molim vas! ” “Strpljenja, draga gospođo, strpljenja”, mirno je odgovorio

Trubshawe. “Kada dođe red na vas, kao što hoće, možda nećete tako jako željeti da se stvari požuruju. Činjenica je da je moja prisutnost krajnje nepropisna, pa želim biti siguran da svi razumijete da nitko zapravo nije, pravno gledano, obvezan podvrgnuti se ispitivanju ovdje i sada.”

“Ali kažem vam, razumijemo to! ” “Jednako tako”, nastavio je nesmetano, “ako se složite s ispitivanjem,

s obzirom na to da niste pod zakletvom, ovo jednostavno neće imati smisla ako mi ne kažete samo čistu istinu - ili barem ono za što iskreno vjerujete da je čista istina. Jesam li u pravu? Shvaćate li što želim reći, vikare?”

Clem Wattis narogušio se zbog onoga što je očito smatrao klevetanjem svojega karaktera.

“Dakle, zbilja! Moram protestirati - zbilja moram protestirati, viši inspektore. Čini se da mene uvredljivo i samovoljno izdvajate! ”

“Molim vas, molim vas, gospodine Wattis, dopustite mi da vas razuvjerim. Nisam vas namjeravao uvrijediti. Ako se obraćam vama više nego ostalima, to je zato što ćete vi započeti cijelu stvar.”

Vikar je sada bio toliko uzrujan da su se na njegovoj ćelavoj glavi pojavile kapi znoja, a naočale nalik na sovine oči s okvirom od kornjačevine zamaglile su se.

Page 53: CIN Rogera

“Oh, pa dobro, ako - ako tako kažete. Naposljetku, kao svećenik, ionako sam dužan reći vam istinu. Mislim, mene obvezuje autoritet veći od vašega.”

“Da, da, naravno, posve razumijem. Pa hoćemo li...?” “Uh-huh”, odvratio je vikar nesretno. “Dobro”, rekao je viši inspektor. “Dakle - za početak bih želio da mi

ispričate kako ste doživjeli božićnu večeru. Način na koji ju je opisala gospođica Mount - je li to, prema vašem mišljenju, bilo uglavnom točno?” Clem Wattis na trenutak je bespomoćno pogledao svoju ženu. Ona nije ništa rekla, no činilo se da ga nervoznim kimanjem ohrabruje da progovori. No to joj nije moglo biti lagano, jer je znala što ga čeka, i usne su joj bile toliko stisnute da je izgledalo kao da će joj se cijelo lice raspasti ako ih opusti.

“Pa, inspektore - stalno to krivo kažem, zar ne? Mislio sam viši inspektore

“To je u redu, velečasni. Kao što sam rekao, u mirovini sam, pa je moj položaj samo stvar pristojnosti. Molim vas, nastavite.”

“Pa, Evadne je svakako - svakako je dobro ‘uhvatila’ Raymonda. Hoću reći, znam da ne bi trebalo loše govoriti o mrtvima - uistinu, čovjek mojega zvanja ne bi trebao loše govoriti čak ni o živima - no i ja sam samo čovjek i ne pretvaram se da sam veći svetac od bilo kojeg svog župljanina, pa stoga ne mogu zanijekati da mi se taj mladić nimalo nije svidio od prvog trena. Eto rekao sam to! ”

“Nije vam se svidio od prvog trena, eh? Vjerojatno, pretpostavljam, iz istih razloga kao i gospođici Mount?”

Apsolutno. To je jednako tako tužno. Naše malo okupljanje tek je počelo kad se on pojavio sa Selinom. Tada je atmosfera postala napeta.”

Trubshawe je trepnuo okom. Zbilja? Možete li mi dati primjer?” “Mogu vam dati mnogo primjera. Od samog je početka Gentry

ustrajao na tome da nam da do znanja kako je s nama samo zato što je jadna Selina u mraku neznanja željela da on upozna njezine.

Nikome Selina ffolkes ne može biti draža nego meni, ali bojim se - a imao sam i prigodu reći joj to u lice, pa joj ne govorim iza leđa - nikada nije bila izbirljiva u pogledu muškog društva.”

Kada je shvatio da Don bulji u njega, brzo je ubacio improvizirani dodatak:

“Er... mislim, do sada.”

Page 54: CIN Rogera

Brišući čelo rupčićem koji mu je diskretno dodala njegova uvijek pažljiva supruga, nastavio je.

Gentry jednostavno nije mogao odoljeti da nam ne da do znanja koliko bi zabavnije - ne, ne, ne zabavnije, prodornije je riječ koju je upotrijebio - to je bila riječ- Evadne je to dobro primijetila, stalno je koristio tu riječ prodorno , zapravo toliko često da mi je prodrla ravno u mozak, od čega me počela boljeti glava, a to je nešto što ja

“Vikare”, rekao je Trubshawe, “ako biste mogli...” “Što?” “Držati se teme?” “Pa, žao mi je, inspektore”, rekao je vikar svadljivo, “ali, kao što ćete

vidjeti, to i jest tema. Da od njegovog blebetanja nisam dobio jednu od svojih strašnih glavobolja, od koje me boli cijela desna strana lica, mogao sam zauzeti dobrohotniji, kršćanskiji stav prema njemu. Mogao sam se više potruditi i glumiti da me zanimaju njegove šuplje priče o ‘društvu’ u kojem se kreće, o svim tim vegetarijancima, egiptolozima, fakirima, kubistima, ruskim balerinama, kršćanskim znanstvenicima, amaterskim fotografima, teozofima i samo nebo zna kome još ne! Eto, to vam je primjer.”

“Što?” “Teozofi. Evie nije spomenula koliko je Gentry pričao o seansama u

Plancetteu, ostvarivanju kontakata s Onima Koji su Prešli na Drugu Stranu, znate, sve te smiješne spiritualističke priče. U njegovom smradnom malom umu shvatio je da ja kao svećenik Anglikanske crkve nikako ne mogu odobravati takve poganske gluposti, pa me izazivao i izazivao, i mogao sam vidjeti kako s prepredenim, otrovnim sjajem u oku čeka da zagrizem udicu.”

“I jeste li?” “Inspektore, moram vam reći da su me čak i u ovoj našoj ugodnoj

maloj zabiti već znali gnjaviti bezbožni ci pogana jezika, i otkrio sam da se s njima može izići na kraj jedino ako se odbijete spustiti na njihovu razinu. I tako sam mu rekao: ‘Znam što smjerate, mladiću. Znam stvoriti sud na temelju činjenica.’”

“Što je odgovorio na to?” “Oh, bio je užasno pametan - kao i obično. ‘Da’, rekao je onim svojim

nazalnim njištanjem, koje nas je sve izluđivalo, ‘znate stvoriti sud - i sudariti se!”’ “Shvaćam...” rekao je viši inspektor susprežući smiješak. “Znači, mislite da je prema vama namjerno bio nepristojan?”

Page 55: CIN Rogera

“Ne mislim, ja to znam. Nikada nije propustio prigodu da se naruga mojim najdubljim uvjerenjima. Kad je pukovnik dao neku bezazlenu primjedbu o Velikom ratu - sjećaš se, Rogere, o tome kako smo zaustavili prodor Huna, izjavio sam da roditi se kao Britanac znači izvući prvu nagradu u velikoj lutriji života. Kako protiv toga nije imao nijedan uvjerljivi argument, Gentry se samo rugao. I to zbilja rugao!’

‘Znate, inspektore, dok ga nisam sreo, uistinu nikada nisam znao pravo značenje te riječi. Hoću reći, znam kako to izgleda, kako fizički izgleda, kad se netko podrugljivo smije na primjer, ili mršti, ili mrko gleda. Ali ruga? Pa, Gentry se zbiljski, fizički rugao. Proizvodio je izrazito nepristojan zvuk ispuhujući slinu kroz usnice. Skandalozni mali mjehurići izbijali su mu kroz prednje zube. Ah, vidim da mi ne vjerujete, ali - Evie? Zar ne govorim istinu?”

“Pa da, Clem, nikad nisam o tome razmišljala na taj način”, odvratila je Evadne Mount. “Pa ipak si u pravu. Gentry je uistinu dao novo značenje riječi ‘ruganje’. Uvjeravam vas, Trubshawe, Clem je zaista dao pronicavu primjedbu.”

“Hvala ti, Evie”, rekao je vikar, nenavikao na komplimente od nekoga tko je inače tako škrt s njima.

“A to je i primjedba, ako se ne varam”, rekao je Trubshawe, “koja nas vodi do same biti problema.” “Biti problema, kažete?”

“Mislim rata. Upravo ste spomenuli Veliki rat.” Vikar je problijedio. Došlo je do toga. Ovdje i sada došlo je do onoga čega se najviše bojao. Ako se ikada lice moglo čitati kao otvorenu knjigu, to je bilo toga trenutka.

“Prisjetit ćete se, vikare”, nastavio je policajac, “da je prva bilješka na Gentryjevom popisu bila VIK - RAT. A kasnije je gospođica Mount spomenula ono što je nazvala klevetanjem, Gentryjevim klevetanjem vaših ratnih zasluga. Nije li tako?”

“Pa... da”, rekao je vikar, “tako - tako je.” Prošlo je nekoliko sekunda tijekom kojih ni on ni Trubshawe ni nitko

drugi nije progovorio. Poput grupe nestašnih školaraca koji u mrzovoljnoj gomili čekaju da ih ravnatelj kazni i strepeći promatraju izraz lica prvoga dječaka koji izlazi iz ravnateljeva ureda tražeći bilo kakav vanjski znak o prirodi kazne, ffolkesovi i njihovi gosti vjerojatno su razmišljali o svojoj budućoj muci jednako koliko i o vikarovoj sadašnjoj.

“Biste li nam to rastumačili?” upitao je Trubshawe naposljetku. “Pa, ja - ja - zbilja ne vidim kako...”

Page 56: CIN Rogera

“Zbilja, gospodine, svi smo se dogovorili, nismo li? Čista istina? Hoćemo li je čuti?”

Nevoljni svećenik, kojega tog trenutka čak ni njegova žena nije mogla pogledati, shvatio je da više nema izlaza.

“Farrare?” “Da, vikare?” “Mogu li dobiti čašu vode? Grlo mi je malo stegnuto. Nekako

stisnuto.” “Pa naravno, vikare.” “Hvala vam.” Trenutak poslije, kad je ispio nekoliko sitnih gutljaja, bio je spreman

nastaviti - barem onoliko spreman koliko je uopće mogao biti. “Pa, znate, ja - ja sam započeo svoju službu ovdje 1919. godine u

siječnju. Ili veljači - no, pa mislim da to nije zbilja važno.” “Zbilja nije”, složio se viši inspektor suho. “Samo nastavite.” “U svakom slučaju, bio je to jedan od prvih mjeseci 1919. godine,

nedugo nakon kraja Velikoga rata, a moj prethodnik u župi bio je mlad čovjek, relativno mlad, no usprkos tome jako omiljen, mogao bih čak reći obljubljen u župi. Još i više zbog toga što je ubijen u vojnoj akciji tijekom jednog od posljednjih velikih prodora. Trebao bih jednako tako objasniti da je bio toliko željan dati svoj obol za kralja i domovinu da je zapravo prikrio činjenicu da je svećenik i stupio je u vojsku kao obični vojnik. Poslali su ga na frontu, gdje je poginuo junačkom smrću. Bio je spomenut u depešama, znate, a govorkalo se i o posmrtnom odlikovanju Jurjevim križem.

U svakom slučaju, kada sam preuzeo službu 1919., otkrio sam da je njegova prisutnost, ako to mogu tako reći, još uvijek vrlo, vrlo snažna. Nije da se meni išta zamjeralo, moram odmah dodati - pa, barem ne na početku - no mještani jednostavno nisu zaboravili blistavi primjer njegove hrabrosti. Bojim se da sam u usporedbi s njim bio stanovito razočaranje.

To bi svakako objasnilo zašto je kad smo se Cynthia i ja doselili župa isprva bila malo suzdržana, pomalo prezirna. U tome se posebice isticala gospođa De Cazalis. Ona je lokalna grande dame i očigledno je bila vrlo bliska s mojim prethodnikom. Harker, seoski majstor za sve, imao je nadimak za nju - Vikarova Ljubimica. Znate, kao kad školarca zafrkavaju da je učiteljičin ljubimac?

Pa, uskoro je postalo jasno da je očekivala da će se stvari nastaviti kao i prije. No moj je prethodnik bio neženja, razumijete, i dok bi se moglo

Page 57: CIN Rogera

očekivati da će mu se to uzeti za zlo, zapravo se pokazalo da je bilo upravo obratno. Sve mjesne dame — znate, inspektore, ne bih želio sugerirati da su sve bile nametljivice — no sve mjesne dame koje su sudjelovale, znate na što mislim, zar ne, one koje su organizirale dobrotvorne pro da je i zagonetne obilaske i izlete za starije, pa, one su bile u sedmom nebu zato što nije bilo vikarove žene koja bi se miješala i organizirala takve stvari, što je obično slučaj.

I stoga nam je život, barem prvih nekoliko mjeseci, bio prilično samotan. To je ionako pust kraj, a mi i inače teško nalazimo nove prijatelje. I tako je, ne razmišljajući o mogućim posljedicama, Cynthia naposljetku odabrala baviti se svim uobičajenim dužnostima vikarove žene, a uspjela je, na žalost, samo izbaciti neke osobe iz kolotečine. Došlo je čak i do obračuna - naziva li se to tako? - obračuna u župnom dvoru.

Još ih vidim kako sve sjede u našoj maloj dnevnoj sobi, zveckaju šalicama u krilu, a nakon nekoliko ciljanih komentara o iznimnom kalibru mojega prethodnika, njegovom junaštvu i tome sličnom gospođa De Cazalis okrenula se prema meni i upitala, krajnje drsko: ‘A što ste vi radili u Velikom ratu, vikare?’ Kurziv je, ne treba posebno napominjati, njezin.”

Nastupila je značajna stanka, a tada ga je viši inspektor, jedini od vikarovih slušatelja koji nije znao rasplet priče, potaknuo da nastavi.

“Razumijete, inspektore”, rekao je vikar, “uistinu nisam mislio lagati. Nisam. Bilo je to kao da - pa, kao da nije krađa istine - a ja uvijek mislim da je laž upravo to, ukradena istina - nego kao da je njezina pronevjera.”

Taj je originalni koncept očito zaintrigirao policajca. “Pronevjera istine? Priznajem da...” “Kao da sam privremeno ukrao istinu nekog drugog da bih se izvukao

iz nezgodne situacije, no čvrsto sam namjeravao vratiti je jednom kad kriza prođe.

Na žalost”, uzdahnuo je, “kao i toliki drugi pronevjeritelji prije mene, otkrio sam da nikada ne dođe taj prigodni trenutak u kojem možete vratiti ukradeno. Prije nego što ste rekli keks, počeo sam krasti i druge istine koje mi nisu pripadale, sve dok se nisam našao — oprosti mi, dobri Bože - kako živim u trajnoj laži.” Siroti je čovjek sada već bio na rubu suza, a njegova bi ga žena pokušala utješiti, no očito je shvatila da bi ga u tom trenutku bilo kakav iskaz nježne solidarnosti dokrajčio.

“Gospodine Wattis”, rekao je Trubshawe, “znam koliko vam je ovo teško, ali moram vas pitati. Što je bila ta ‘istina’ koju ste - koju ste pronevjerili? Možda da ste i vi ratni heroj ?”

Page 58: CIN Rogera

Vikara je zgranula takva kleveta. “Ne, ne, ne, ne, ne! Kakva ideja, inspektore! Nikada, nikada si ne bih

dopustio... Kada sam slagao, nisam uopće namjeravao sebe izdignuti. Jednostavno sam se nadao da ću malo srezati te indiskretne stare - hoću reći, dame iz crkvenog odbora.

Sjećam se jednog našeg prijatelja, ravnatelja škole mislim na Grenfella, draga”, obratio se svojoj ženi, “koji mi je jednom priznao da je on, najnježnija od svih duša, redovito bio tiranin na početku svakog semestra, da je zapravo išao tako daleko da bi išibao učenike čak i za najmanji mogući prijestup, čak i protiv svoje volje, zato što je vjerovao da, ako im odmah tako pretjerano pokaže svoj autoritet, nikada više neće morati koristiti šibu. Pa, na neki način, to sam i ja pokušavao učiniti. Dopustio sam si izreći jednu malu laž na samom početku - samo kako bih uspostavio svoj autoritet, takoreći i vjerovao sam da nikada neću morati izreći drugu.”

“Da-da”, uzvratio mu je Trubshawe, “shvaćam kako je to moglo ići. Ali ponovno vas moram pitati - što je bila laž ? ”

“Laž?” tužno je rekao vikar. “Laž je bila da sam tijekom rata bio vojni kapelan u Flandriji. Ništa veliko, razumijete, nikakva junaštva, nikakvo spominjanje u depešama. Samo sam dao župljanima naslutiti - uvjeravam vas, samo naslutiti - da sam, pa...”

“Shvatio sam. Tvrdili ste da ste vidjeli ratne akcije u Europi. A umjesto toga...?”

Vikar je gotovo doslovno objesio glavu. “Umjesto toga sam bio činovnik u Aldershotu. Još se nisam zaredio i

osim toga proglašen sam nesposobnim za aktivnu službu. Stopala, znate.” “Stopala?” upitao je viši inspektor. “Ravna su, bojim se. Rođen sam s ravnim stopalima.” “Aha. Shvaćam. Pa, vikare”, rekao je Trubshawe dobrohotno, “moram

reći da mi se to čini kao mala laž koja se lako može oprostiti. Oko toga se ne bi mogla isplesti cijela priča, zar ne?”

“Ne”, rekao je vikar, “možda ne. Kad bi to bilo sve. ” “Znači, bilo je još toga?” “Pa, bojim se da je sve izmaklo kontroli. Zasigurno vam je poznata

stara rima ‘O, kako zapletenu mrežu pletemo kad...’ Kad sam izrekao prvu laž, bio sam uhvaćen u vlastitu mrežu. Iako sam ignorirao svaku pomisao da sam možda bio heroj, usuđujem se reći da sam griješio šutnjom kad nisam opovrgnuo takav zaključak.

Page 59: CIN Rogera

Posljedica toga bila je da su dame iz župe shvatile zdravo za gotovo da sam simpatično skroman u pogledu svojega iskustva i počele me gnjaviti da im ispričam svemu što sam vidio i učinio na fronti. Oh, nemojte me krivo shvatiti, siguran sam da je njihova znatiželja u tom pogledu bila posve besprijekorna, osim - osim u slučaju same gospođe De Cazalis, i priznajem da sam počeo sumnjati - to je bilo posve nekršćanski od mene, znam - ali počeo sam sumnjati da počinje, na žalost, i previše utemeljeno, sumnjati u moju čestitost i da me čak pokušava upropastiti. Tada je sve kulminiralo zbog orgulja.”

“Orgulja?” “Crkvenih orgulja. Kada sam došao u župu, hitno ih je trebalo

popraviti, kao i toliko mnogo crkvenih orgulja nakon rata, a za to jednostavno nije bilo novca. tako, nakon nebrojenih sastanaka crkvenog odbora, sa svim tim zatorničkim zadjevicama koje su bile sastavni dio tih sastanaka, a čijih ću vas beskonačnih posljedica poštedjeti, odlučili smo održati Veliku dobrotvornu svečanost.

Imali smo tombolu, narodne plesače oko okićenog stupa, lutkarsku predstavu za najmlađe, štand s igrom Zabij magarcu rep za malo stariju djecu i zabavu koju smo mi, članovi crkvenog odbora, sami pripremili. Pozvali smo neke zgodne Pierrote i Harlekine koji su nastupali na koncertu u Postbridgeu. Djevojke iz Svete Cecilije izvele su niz veoma prikladnih tableaux vi- vants. Gospodin Hawkins iz pošte očarao nas je svojom slavnom imitacijom zova ptica. A njegov najstariji sin Georgie - pa, Georgie je, koliko se sjećam, izveo nekakvu točku s veselim raznobojnim obručima. Ne znam što se točno trebalo događati s tim obručima, jer gotovo da i nismo imali vremena za probe, no Georgie zasigurno nije želio da mu svi popadaju s pozornice u svim mogućim smjerovima. U svakom slučaju, to je bila najsmješnija točka dana, a pretpostavljam da je to najvažnije.”

“Gospodine Wattise”, brzo se ubacio viši inspektor, “oprostite, ali kamo smjerate s tom pričom o svečanosti? I što to ima s Raymondom Gentryjem?”

Pukovnik je glasno otpuhnuo. “Zbilja, Trubshawe!” uzviknuo je. “Zašto morate toliko gnjaviti

sirotog čovjeka! Tražili ste da vam ispriča svoju priču i to upravo i čini. Doveli ste ga u vraški neugodan položaj, znate, no da je sve od sebe. Hajde, Cleme, i uzmi vremena koliko ti treba. Bez obzira na to koliku si

Page 60: CIN Rogera

hrabrost pokazao ili nisi pokazao u ratu, sada zasigurno to nadoknađuješ. Ti si primjer svima nama. ”

“Vrlo je ljubazno to što kažeš, Rogere”, rekao je vikar, očigledno dirnut ponuđenim riječima podrške svojega prijatelja. Zapravo, s olakšanjem što je najgore već iza njega, u glasu mu se začulo novo samopouzdanje.

“Riječ je o tome, inspektore”, nastavio je, “što se od mene kao vikara očekivalo da i sam pridonesem predstavi. A kako ne znam pjevati, ni žonglirati, ni imitirati ptice, na kraju je predloženo - a to je predložila prepredena gospođa De Cazalis, kakvo iznenađenje - da održim javni govor o svojim ratnim iskustvima.”

“Hm. Otvorili ste Pandorinu kutiju.” “Jednostavno nisam mogao odbiti, pogotovo zato što je sve bilo u

korist crkve, a druge dame iz odbora uzbuđeno su je podržale, i zbilja sam se našao u zamci. Cynthia može potvrditi koliko sam dugo bio u agoniji razmišljajući kako da se izvučem iz toga. Reći ću vam, inspektore - svima vama - došlo je do točke u kojoj sam razmatrao ostavku na svoj položaj jer je to bila jedina poštena stvar koju sam mogao učiniti, ali - pa, to bi nesumnjivo značilo da moram napustiti Crkvu, a to bi bio strašan križ koji bih morao nositi dok sam živ. A bilo je to i nešto što si nisam mogao priuštiti.

U svakom slučaju, na kraju sam pristao održati govor. Nije dolazilo u obzir, kao što sam već rekao, izmišljati priče o mom

takozvanom junaštvu, no shvatio sam da ću morati dati detaljni prikaz uvjeta na fronti. I tako sam pročitao sve knjige o ratu koje sam mogao dobaviti, sve dok nisam postao stručnjak za tu temu - povijesni priručnici, osobni memoari, što god je postojalo, sve sam pročitao i napravio opsežne zabilješke. Kao što shvaćate, nisam mogao čak ni posuditi te knjige iz knjižnice, jer sam pretpostavljao da bi radoznala gospođa De Cazalis uskoro shvatila što činim. I tako sam ih morao kupiti, što je zbilja bio udarac na naš budžet, jer smo Cynthia i ja siromašni poput crkvenih miševa.

No čak i ako ono što sam morao reći nije bila, ne bi mogla biti moja istina, želio sam da bude, barem na nekoj razini, istina. Razumijete li to? To mi je bilo jako važno.”

“Što se dogodilo?” Činilo se da je vikar ponovno nakratko u opasnosti da izgubi

prisebnost, no brzo se oporavio.

Page 61: CIN Rogera

“Bio je to fijasko! ” “Uistinu? Ali zašto? Ako ste se, kao što ste rekli, dobro pripremili?” “Činjenica je da jednostavno ne znam dobro lagati. Bio sam uvjerljiv,

manje ili više, dok sam svojim slušateljima općenito opisivao situaciju u Flandriji. No kada sam počeo pričati u prvom licu - o svojem posjetu rovovima, svojem tješenju ranjenika, svojoj misi u napola srušenoj seoskoj kapelici dok u daljini grme topovi - pa, inspektore, prilično sam se izgubio. Preskakao sam riječi, nisam bio siguran u detalje, pobrkao sam datume, izgubio se u bilješkama koje sam pripremio, zapinjao sam i oklijevao i onda opet zapinjao. Bio sam bezvezan, bezvezan!”

“Zaista mi je žao, velečasni. Niste to zaslužili zbog jednog malog propusta.”

“Oh, sve se to dogodilo davno. Pa ipak, znate, još se ponekad probudim u znoju kad se toga sjetim. Ne, ne, ne, zašto bih se nastavio pretvarati? Ne u znoju. Probudim se vrišteći. Čujete li? Ja, dragi stari vikar, dobri stari Clem Wattis koji ne bi ni muhu zgazio - budim se vrišteći usred noćil Oh, jadna moja Cynthia, što zbog mene moraš trpjeti! ”

Njegova ga je žena pogledala s beskrajnom ljubavlju i suosjećajnošću. “Gdje sam stao?” upitao se naposljetku. “A, da. Pa, već sam mogao

čuti lagani hihot iz publike, i vidio sam kako gospođa De Cazalis u prvom redu uživa u svakoj minuti svoga trijumfa.

A tada sam u zabilješkama došao do riječi ‘Ypres’.” “Pardon?” prekinuo ga je inspektor. “Koje riječi?” “Ypres. Belgijski grad, znate. Bezbrižno sam zapisao ime grada ne razmišljajući kako ću ga izgovoriti u svojem govoru, i toliko sam se zapleo izgovarajući ga da mi je iz usta izašao - oprostite mi na vulgarnosti, ali bojim se da nema druge riječi - kao podrigivanje.

Jednako tako, krivo sam ga zapisao, što nije bilo od pomoći. To mi je stara mana, pravopis. Jednostavno ne znam pisati pravilno ni za lijek. Zapravo”, dodao je s neočekivanim daškom autoironije, “ne znam ni kako se pravilno piše ‘lijek’.”

Svi su se nasmiješili toj šali, no podjednako su se smiješili zbog toga što je ublažila napetost i zbog njezine duhovitosti.

“Pa”, hrabro je nastavio, “hihot je postupno prelazio u glasan smijeh, a što se tiče gospođe De Cazalis, zluradi izraz uživanja na njezinom crvenom debelom licu nije ostavljao mjesta sumnji da misli da je to gem, set i meč za nju. Bio je to najgori trenutak u mom životu.

Page 62: CIN Rogera

No ni tu nije bio kraj. Mjesecima poslije bio sam meta kojekakvih podrugljivih peckanja i dvosmislica, pa bi tako raznosač mjesnog prodavača mješovite robe prošao pokraj mene na biciklu i ne bi povikao ‘Jipi!’, nego ‘Ypres!’ Bili smo opasno blizu toga da spakiramo svari i nestanemo u noći. Ali me Cynthia, blažena bila, nagovarala da ostanem čvrst.

I znate, bila je u pravu. Iako sam iskreno vjerovao da neću postići da se takvo poniženje zaboravi dok god živim, vrijeme ipak prolazi. I liječi rane, baš kao što se kaže.

Tu i tamo čuo bih neku primjedbu zbog koje bih se osjećao kao da prisluškujem - kao da prisluškujem, iako bi bila upućena meni. Netko bi rekao da kad smo opterećeni problemima moramo ‘hrabro izdržati’, znate, onako kako to ljudi kažu kad nemaju ništa bolje reći, pa bih u sebi pocrvenio - a ponekad bih zbilja pocrvenio zbog onoga što sam smatrao aluzijom na sebe. No

Cynthia bi me ponovno uvjerila da sam previše osjetljiv, a vjerojatno je i bila u pravu.”

“Koliko je to dugo trajalo?” “Koliko dugo? Nekoliko mjeseci, pretpostavljam. A tada je,

ponavljam, počelo jenjavati. Iako nikada nisam prestao patiti privatno, javno je sve to postala prošlost, i moja smo žena i ja dugo živjeli u selu onoliko zadovoljni koliko smo to mogli biti.

Zapravo”, dodao je nakon podulje stanke, “sve dok Raymond Gentry nije ušao u naše živote.”

“Recite mi”, upitao je Trubshawe, “što vam je točno rekao?” “Nije se radilo o tome što je rekao”, odgovorio je vikar. “Radilo se o

onome što je dao naslutiti svojim mačjim, piskavim insinuacijama o ratu. Shvaćam da leži mrtav gore, s metkom u srcu, ali, kao što je Evie točno rekla, bilo je nečeg neengleskog u njemu. Nije bio baš stranac, znate, nego nekako premazan svim mastima i nepošten, kao mnogi njegovog nesretnog soja. Nitko tko već nije znao pozadinu moje priče ne bi shvatio na što cilja, ali ja sam znao da on zna, i on je znao da ja znam da on zna, a to odvratno suučesništvo među nama, dok su svi drugi gledali i slušali, postalo je posve nepodnošljivo.”

“Što mislite, kako je saznao?” “Ah, sada postavljate uistinu zanimljivo pitanje, inspektore”, odvratio

mu je vikar. “Kako je bio profesionalno njuškalo, od Gentryja se, naravno, moglo očekivati da zna - hm, prljavštine o privatnim životima slavnijih

Page 63: CIN Rogera

poznanika ffolkesovih, kao što su Evie i Cora. Ali lokalni vikar? Lokalni doktor? Tko bi mu mogao dati takve informacije? Ne bih želio povrijediti Rogera i Mary, drage, drage prijatelje koji pozivaju Cynthiju i mene da ovamo dođemo za Božić svake godine, jer sumnjam da bi itko drugi od mještana to učinio, ali bojim se da je Selina glavna osumnjičena.”

“Kada gospođica ffolkes bude spremna pridružiti nam se”, razborito je intervenirao Trubshawe, “budite uvjereni da ću joj postaviti sva pitanja koja smatram relevantnima za njezin odnos s pokojnikom. No zasad, vikare, moram vam postaviti najteže pitanje.”

“Da?” “Jeste li ubili Raymonda Gentryja?” Vikar se gotovo ugušio od zaprepaštenja. “Što? Je li to šala?” “Nikako.” “Vi me ozbiljno pitate jesam li...?” “Gledajte”, rekao je viši inspektor trezveno. “Zašto mislite da vas

stavljam u ovaj neugodni položaj ako niste, zajedno sa svima ostalima, osumnjičeni? Mislio sam da se to podrazumijeva.”

“Pa da, naravno, shvaćam da je tako, ali budite ozbiljni. Možete li me uistinu upitati jesam li osoba koja ubija svakoga tko mi učini nažao? Izgledam li kao ubojica?”

“Ah, vikare, da ubojice izgledaju kao ubojice, da svaki lopov hoda uokolo s maskom na licu i vrećom na kojoj piše ‘ukradena roba’ na ramenu, kako bi naš posao bio lak! ”

“Oh, dobro, razumijem što želite reći”, rezignirano je rekao Wattis. “Shvaćam.”

“Onda - odgovor na moje pitanje?” “Odgovor na vaše pitanje, inspektore, jest ne. Ne, nisam ubio

Raymonda Gentryja. Možda sam želio to učiniti - znam da svi ostali jesu, a kao što kažem, nikada nisam tvrdio da sam bolji od svojih bližnjih. Ali zasigurno nisam ništa poduzeo zbog bilo kakvog zlog poriva koji je on mogao potaknuti u meni. Zapravo”, dodao je, “na neki način imam razloga biti mu zahvalan.”

“Zahvalan?” uzviknuo je pukovnik. “Blagi Bože, Cleme, kako bi ikako mogao biti zahvalan toj svinji zbog toga što ti je prouzročio takvu bol?”

“Da, Rogere, istina je, prouzročio mi je bol - ali, na čudan način, donio mi je i olakšanje od te boli. Napokon sam to odvalio sa srca. Bio sam

Page 64: CIN Rogera

prisiljen to izbaciti iz sebe, opirući se i vrišteći, ali, iskreno, mislim da mi je bolje zbog toga. Osjećam se pročišćeno. Možda sam bio lažljivac, ali Bog mi je svjedok da sam mnogostruko platio za svoju laž. Ali nikada nisam bio kukavica, a Bog zna i to. Istina je, nisam vidio borbu, kao moj slavni prethodnik, no nisu je vidjele ni tisuće drugih poput mene s ravnim stopalima, kratkovidnošću i krivom kičmom, i to nije bila njihova krivnja kao što nije bila ni moja. Na kraju krajeva, ipak sam proživio rat posve časno i nemam se čega stidjeti. ‘I oni služe...’, znate.”

“Tako je! ” uskliknuo je pukovnik. “Dobro za vas, vikare”, viši je inspektor kimnuo u znak slaganja. “I

hvala vam što ste bili spremni surađivati. Dopustite mi da vam postavim još jedno, posljednje pitanje i onda ste slobodni.”

“Izvolite.” “Jeste li uopće izlazili iz svoje sobe tijekom noći?” “Da, jesam”, glasio je iznenađujući odgovor. “Zapravo, nekoliko

puta.” “Nekoliko puta? Zašto?” Vikar je zabacio glavu i nasmijao se - uistinu se glasno nasmijao. “Dakle”, rekao je Trubshawe, “možda postajem sve gluplji, ali nikako

ne razumijem što je odjednom toliko smiješno.” “Oh, inspektore, sad kad sam izišao iz neprilike spreman sam - a to bi

mi prije samo pola sata bilo posve nezamislivo - spreman sam dati vam posve izravan odgovor na to pitanje. Ako sam napustio sobu nekoliko puta tijekom noći, bilo je to zato što sam morao odgovoriti na nekoliko zovova prirode. Kad dođete u moje godine, priroda može biti prilično... prilično neodgodiva. Pogotovo nakon onakve gozbe kakvu smo imali za večeru.”

“Shvaćam. A mogu li pitati, otprilike u koje ste vrijeme izašli posljednji put?”

“Zapravo, na to mogu odgovoriti, i to ne otprilike, nego točno. Priroda, barem prema mojem sadašnjem iskustvu, postaje rutina. Bilo je pola šest.”

“I jeste li vidjeli išta sumnjivo? Ili išta neuobičajeno?” “Ne, ništa. Probudio sam se, ustao - ponovno - ot- klipsao hodnikom

i...” No tada je odjednom ušutio i počeo se mrštiti nastojeći se prisjetiti

nečega. “Znači, ipak ste nešto vidjeli?”

Page 65: CIN Rogera

“Ne-e-e”, promrmljao je vikar kada je naposljetku odgovorio. “Ne, nisam ništa vidio.”

“Ali zastali ste kao da -” “Nije riječ o onome što sam vidio, nego o onome što sam čuo. Kako

čudno. Uza sve ostalo što se odonda dogodilo, posve sam to smetnuo s uma.”

“Što ste čuli?” “Kad sam se vraćao s - s posljednjeg zova prirode, začuo sam glasove

podignute u ljutnji, u svađi, pravoj prepirci između muškarca i žene, i to prilično žestokoj. Nisam mogao razabrati što govore, jer se sve događalo iza zatvorenih vrata, razumijete, no svakako je zvučalo kao da je u samoj sobi alarmantno glasno.”

“U kojoj je to sobi bilo?” “O, u pogledu toga”, odgovorio je vikar, “nema nikakve sumnje.

Dopiralo je s tavana. Da, svakako je dopiralo s tavana.”

Page 66: CIN Rogera

ŠEST0 POGLAVLJE

“Svađa na tavanu u pola šest ujutro, ha?” zagunđao je viši inspektor. “Između muškarca i žene? Radnja postaje sve napetija...” dodao je podrugljivo.

Povlačeći brk prstima požutjelima od nikotina, upitao je vikara: “Niste prepoznali nijedan glas, pretpostavljam?” “Bojim se da nisam.

Ponovno kažem, gospodine Trubshawe, nisam čuo samu svađu - tko se svađa i zbog čega. Samo sam čuo da se svađa odvija.”

“1 naravno, niste naslutili koliko su stari?” “Koliko je tko star?” “Muškarac i žena koje ste čuli kako se svađaju?” “Ne, ne, ne. Napola

sam spavao, znate, zato sam se tek sada prisjetio da sam to uopće čuo.” “Shvaćam. Pa, hvala vam na tome, vikare”, rekao je policajac. “Puno

ste pomogli.” Obratio je pozornost na pet prisutnih žena. “Dakle, dame”, rekao je, “upravo ste čule što je vikar imao reći. Mogu

li upitati je li koja od vas otišla na tavan, iz bilo kojeg razloga, razumijete - pa čak, iako je to malo vjerojatno, nije nemoguće da svađa koju je vikar čuo i kasnije Gentryjevo ubojstvo nisu uopće povezani. Ponavljam, je li koja od vas iz bilo kojeg razloga otišla na tavan jutros oko pola šest?”

Posve neočekivano, vikar je prvi odgovorio. “Iako”, rekao je bez pretjerane oštrine u glasu, “moja riječ, moja časna

riječ ne vrijedi mnogo kod vas kao što je to prije bio slučaj, inspektore, s obzirom na ono što sam upravo priznao, ipak bih volio jamčiti za gospođu Wattis. Čvrsto je spavala kad sam izašao iz kreveta u pola šest, i čvrsto je spavala kad sam se u njega vratio nakon ne više od sedam ili osam minuta. Možete mi vjerovati ili ne, kako hoćete.”

“Dragi vikare”, odgovorio je Trubshawe diplomatski, “nisam ovdje kako bih vam vjerovao ili ne. Vama ili bilo kome drugome, kad smo već kod toga. Tu sam kako bih saslušao sve što mi imate reći u nadi da ćemo otkriti neki ključ zagonetke kako je i zašto počinjen zločin i tko ga je počinio. Kao što sam vas već podsjetio, nisam se dobrovoljno javio da dođem na imanje ffolkesovih.”

Page 67: CIN Rogera

“Molim vas, budite strpljivi s nama, Trubshawe”, rekao je pukovnik. “Svi smo još malo razdražljivi. Možda Evadne teško prikriva radost što je izravno umiješana u zločin o kakvima je dosad samo pisala - ne poriči, draga Evie, piše ti na licu - ali mogu vas uvjeriti da je nama ostalima, s obzirom na to da znamo da smo osumnjičeni u pravom zagonetnom ubojstvu, to vrlo ozbiljna stvar. ( gro.zeraWorC )

Jamčimo li za svoje bolje polovice, kao što je Clem upravo učinio, bojim se da ja ne mogu to učiniti. Kao i obično, hrkao sam u pola šest, i Mary je mogla plesati pred ogledalom na ormaru, a ja ne bih bio toga svjestan.

No ona i ja smo muž i žena dvadeset šest godina, dvadeset šest vedrih godina, i na temelju tog dokaza spreman sam jamčiti za nju. To vjerojatno neće biti dovoljno policajcu poput vas, no meni je više nego dovoljno.”

Spustio je ruku na rame svoje žene i pustio da je ona uhvati. Nepokolebani Trubshawe tada se obratio doktoru. “Rolfe? Pretpostavljam da ste u pola šest čvrsto spavali?” “Bojim se da je tako. Oboje - mislim, i Madge i ja - obično

prespavamo cijelu noć. To je samo jedna od onih čudnih navika koje smo stekli. Šteta, zapravo. Da sam znao što će se dogoditi, borio bih se da ostanem budan. Ali, eto, nitko nas nije upozorio.”

“Ako vam ne smeta, doktore”, rekao je viši inspektor uzdahnuvši, “možemo preskočiti sarkazam. Ova se pitanja moraju postaviti. Gospođice Mount, vi ćete jamčiti sami za sebe, pretpostavljam?”

“Ako pod time mislite jesam li bila u krevetu, jesam li bila sama u krevetu i jesam li čvrsto spavala u pola šest ujutro, odgovor je potvrdan u sva tri slučaja.”

Viši inspektor ponovno je uzdahnuo. “A vi, gospođice Rutherford?” “Ja? Ja i ne znam što je to pola šest ujutro!” “Hm”, rekao je Trubshawe, “ostaje samo gospođica Selina. Naravno,

pričekat ću da se dovoljno oporavi prije nego što joj postavim takva pitanja. I molim vas, nemojte izgledati tako uznemireno, gospođo ffolkes, bit ću posve diplomatičan. Znam kako se nositi sa škakljivim situacijama. Samo nebo zna da imam iskustva u tome.”

Odlučno je pogledao svakog od prisutnih u salonu pojedinačno, polagano se okrećući, dok mu se pogled nije napokon zaustavio na Ćori Rutherford.

Page 68: CIN Rogera

“Možda biste, gospođice Rutherford”, rekao je, “vi mogli biti sljedeća?”

“Sa zadovoljstvom”, odgovorila je glumica. Valja napomenuti da, bez obzira na to je li uistinu bila one čedne

neodređene dobi kako je tvrdila - “Nisam baš više u cvijetu mladosti, dragi! ” - Cora Rutherford ni u najluđoj mašti nije bila stara olinjala mačka. Još je imala vitku figuru, možda i previše vitku da bi godinama ostala takva bez umjetne pomoći, a iako nije bilo lako prozreti kroz voštanu šminku koja joj je fosilizirala lice u stalni izraz bahatosti, činilo se da na licu zbilja nema bora.

“Kunem se”, izjavila je, “da ću govoriti istinu, samo istinu i ništa osim istine. I još toga!” promuklo je dodala, napadno zamahnuvši svojim cigaršpicom.

“Vrlo dobro”, rekao je Trubshawe. “Mogu li onda čuti vaš prikaz sukoba koji ste sinoć imali s Raymondom Gentryjem?”

“Svakako”, odgovorila je, a sićušni prsten dima lebdio joj je nad glavom kao aureola u potrazi za sveticom. “Kao što vam je vjerojatno već dozlogrdilo slušati, Gen- try je apsolutno kvario raspoloženje. Bio je zvijer, prvorazredni kvaritelj, samoljubivi balavac blijedožute kože koji se gurao u bolje društvo, sa svojom umjetničkom kosom i grimiznim usnama i svojim T. S. ovim

D. H. onim i stalnim hvalisanjem i razmetanjem o poznanstvu s maharadžom od Radžastana ili umpom od Umpahije ili nekom drugom jednako malo vjerojatnom paši ili pašinici.

No ispričao je i jednu priču koju sam slučajno čula iz prve ruke. Kao i obično, probijao nam je uši pričama o slavnim ljudima koje je sreo, pa je spomenuo kako je jednom bio na koktelu u Claridgeu s Molnarom - mađarskim dramatičarem, znate, očaravajućim, duhovitim čovjekom. Pa, ispostavilo se da ja poznajem Ferenca - Ferenca Molnara - poznajem ga zbilja dobro - glumila sam u njegovoj drami Olimpija, sjećaš se, Evie? - i to davno prije nego što sam imala nesreću upoznati Gentryja, pa mi je on osobno ispričao što se uistinu zbilo.

Jedne večeri Gentry ga je uhvatio u baru hotela Claridge i zapitao bi li pristao na intervju za one njegove prljave novine. Naravno, Ferenc je odbio - mogao je namirisati gada na kilometar - a kad ga je Gentry nastavio gnjaviti, jednostavno se okrenuo i otišao. No dok je izlazio iz bara, slučajno se okrenuo i znate li što je ugledao? Taj glupi Gentry kradomice je ispijao njegov mislim Ferencov - koktel! tako, kad sam ga čula kako

Page 69: CIN Rogera

priča da je ‘ispijao koktel s Molnarom’, samo sam mu se nasmijala u lice. Zapravo, nisam se toliko nasmijala otkako je Minnie Battenberg zasukala gaćice - doslovno zasukala i doslovno gaćice - na premijeri Gore u sobi kod Mabell Ionako ne podnosim muške tračeve”, nastavila je. “Prema mojem iskustvu, a imam ga dosta, sve su to tetkice. Iskreno, kad je Gentry prvi put šepireći se ušao u salon, odmah sam zaključila da je peder i pitala sam se što, za ime svijeta, jadna Selina ima od njega. Znaš na koga me podsjetio, Evie?”

“Ne, na koga?” “Zlotvora u onoj tvojoj priči koja je bila tako zločesta da si je morala

objaviti u Francuskoj.” “Slučaju obiteljskih dragulja?” “Baš toj. Tako zabavno! Ali, naravno, to nije bila knjiga za kakvu se

Evie mogla nadati da će biti objavljena u našoj dragoj staroj Britaniji. Koliko se sjećam, sve se odvijalo u Portofinu.”

“Tako je”, potvrdila je spisateljica. “Postavila sam zaplet među -” “Mislim da sam sada ja na redu, draga”, rekla je Cora Rutherford

zajedljivo, ne dopuštajući da je zasjeni čak ni autorica spomenute knjige. “Radilo se o grupi britanskih aristokrata koji se zabavljaju u vili na plaži, a ono što je bilo tako strašno domišljato jest da je zločin riješen prije nego što je itko od njih uopće shvatio da je počinjen. Stara dama - lady Beltham, domaćica zabave, ostavila je neprocjenjivu obiteljsku dragocjenost u svom budoaru, koja je mamila da je se ukrade, i to tešku bisernu ogrlicu od nekoliko nizova - znate, onakvu kakvu kraljica Marija uvijek nosi. Jednako je tako sebi pribavila posve novoga muškarca, dovoljno mladog da joj bude sin - ili čak i unuk - u knjizi se naziva samo Dečko - i svima osim Belthamovoj posve je očito da je on najgora vrsta pijavice. Još više zbog toga što nema sumnje po njegovom ponašanju i manirama daje, znate, sumnjiv? Uranskog opredjeljenja, kako su to zvali u društvu Oscara Wildea, i feminiziran onoliko koliko se to može biti. I tako, naravno, svi sumnjaju da ljubu- je sa zatreskanom starom babom samo zato što ne može dočekati da spusti svoje pohlepne, prljave šape na bisernu ogrlicu.”

“Zbilja, gospođice Ruther viši inspektor zaustio je u namjeri da prekine tu bujicu riječi.

“I tada njezin nećak - nećak lady Beltham i nasljednik obiteljske dragocjenosti - unajmi privatnog detektiva i predstavi ga teti kao starog školskog kolegu, tako da se može uklopiti među goste. Kažem ‘njega’, jer iznimno detektiv nije Alexis Baddeley, nego delikatni mladac - Elias

Page 70: CIN Rogera

Lindstrom, mislim da se tako zvao - koji je, kao što nas se navodi da povjerujemo, jednako tako Uranac.

Pa, jednoga jutra svi leže na plaži kada Dečko izađe iz vile, razodjene se i, dok ga njegova kvocava uzdržavateljica gleda, uđe u ocean u sjajnim pripijenim kupaćim gaćama. I u tom trenutku Lindstrom shvati da je upravo ukrao ogrlicu.

Zaplet je u tome što se on - mislim Lindstrom - već upustio u hopa-cupa s Dečkom, sve u radno vrijeme, razumijete, i kada ugleda prilično impresivnu izbočinu u njegovim gaćicama, izbočinu koja nije ni slična onome što je već... Pa, ne moram baš nacrtati, zar ne? Zna da je unutra još nešto. Pa kada Dečko izađe iz vode, detektiv mu bez pardona povuče kupaće do gležnjeva - odatle ispadne biserna ogrlica!

U svakom slučaju, da se vratim na prošlu večer - da, da, Trubshawe, dolazim do toga - prošle večeri Gentry me podsjetio na tog ljigavog mladog prostaka i, da ponovim, jednostavno nisam mogla shvatiti zašto ga Selina zanima, a da ne spominjem zašto on zanima nju. No kad sam ga razotkrila u toj lažnoj priči o Molnaru, odmah sam shvatila da sam stekla doživotnog neprijatelja.

No ono što nisam shvatila jest koliko će brzo prijeći u napad. Nekim je ljudima, znate, neprijateljeva krv poput dobrog starog vina. Mora se polagano ispijati, vrtjeti po nepcu, sve te dosadne priče poznavatelja vina. Ali ne i Gentryju. On je odmah napao svom snagom.” “Što je rekao?” upitao je Trubshawe.

“Prvo što je rekao - mislim, na što je aludirao - prvo na što je aludirao jest da je moja karijera u silaznoj putanji jer - jer -”

U tom trenutku, baš kao što je viši inspektor i predvidio, glumica je zanijemjela upravo kao i vikar prije nje. Bez obzira na njezinu drsku pribranost, iznijeti na vidjelo ono što je, čak i za nju, bila neprobavljiva istina očigledno se pokazalo težim nego što je mislila.

“Oh”, uzdahnula je naposljetku, “pa ništa. Aludirao je da sam na zalasku karijere zbog svoje rastuće i, kako je natuknuo, onesposobljavaj uče ovisnosti o određenim određenim supstancama.”

“Droga?” “Kokain, ako baš morate znati.” Užasnuta tišina koja je nastupila nakon posljednje izjave nije

proizlazila iz otkrića da je Cora Rutherford ovisnica - kao što je Evadne Mount već dala naslutiti, takve su glasine kružile već godinama - nego

Page 71: CIN Rogera

zbog hladnokrvnog prkosa s kojim je priznala da je to njezina životna činjenica.

“A je li to na što je aludirao istina?” “Na to bi moj odgovor, viši inspektore, bio da, ne i nikako ne.” “Objasnite, draga damo.” “Da, uzimam kokain. Ne, nisam onesposobljena. I svakako nije istina

da mi je karijera na izdisaju. Deset sam tjedana nastupala na Haymarketu, u ulozi Guini- vere u Šali Sama Beneilija, dramatičara čije će se drame, samo se po sebi razumije, igrati toliko dugo koliko god postoje kazališta u kojima se mogu postavljaju. Trenutno pregovaram s Hitchom - Hitch? Alfred Hitchcock? Slavni filmski režiser? Ne? Nikad čuli za njega?? Nitko od vas??? Dakle, zbilja! No, u svakom slučaju, pregovaram s Hitchom o ulozi Alexis Baddeley u planiranoj filmskoj verziji Evadneine Smrti, budi moj rok. Karakterna uloga za mene, naravno. Trebat ću hrpu šminke.”

“Gospođice Rutherford, je li Raymond Gentry prijetio da će razotkriti vašu - vašu —”

“Moju ovisnost?” “Da, vašu ovisnost. Je li zaprijetio da će pisati o tome u Trombonu?” “Ne, ne tim riječima. Što se samog članka tiče, da je imao vremena i

prigode napisati ga, ne bi bio jako opširan, ako shvaćate što govorim. No bilo je posve očito što namjerava učiniti. Kad sam razotkrila priču s Mol- narom, ispao je budala pred Selinom i bio je odlučan osvetiti se.

Oh, ne bi se usudio upotrijebiti riječ ‘kokain’ u članku - to bi bilo utuživo, jer nije mogao ništa dokazati - ali njegovi čitatelji razumiju kod Trombona i ne bi ostavio prostora za sumnju u ono o čemu govori.”

“Pa ipak”, rekao je viši inspektor, “ako glasine o vašoj ovisnosti kruže već godinama, kao što smo čuli od gospođice Mount, zasigurno ne bi bilo toliko važno da se ono što nazivate kodiranim člankom objavi u Trombonu?”

“Tako mislite, zar ne? No stvari nikada tako ne funkcioniraju. Sve dok glasine samo ‘kruže’, kako vi kažete, ne mogu znatno naštetiti, jer toliko priča kruži, i istinitih i lažnih. No kada budu objavljene, pa čak i kao glasine, onda postaju novost - a ujedno postaju i opasne.”

“Da, mislim da razumijem što govorite.” “A i nije bila riječ samo o drogi. Bila je jednako tako -” Ponovno je zašutjela. Trubshawe je pričekao nekoliko sekunda prije nego što ju je potaknuo

da nastavi.

Page 72: CIN Rogera

“Što je još bilo?” “Ja - pa zbilja nije na meni da spominjem - drugu stvar. ” “Molim vas, gospođice Rutherford, koliko znam, dosad ste igrali

pošteno. Inzistiram da mi kažete sve što bi moglo biti važno za situaciju u kojoj se svi nalazimo.”

Glumica je i dalje šutjela. “Može li vaša nevoljkost da nastavite”, upitao ju je tada, “imati nešto

s” -još je jednom izvukao Gentryje- ve bilješke iz džepa i naglas pročitao ono za što je sumnjao da je predmetna stavka: ‘“CR + EM = KOKA + LEZ’?”

Da-a — da, može biti”, odgovorila je Cora Rutherford zastavši na trenutak. “Problem je, Trubshawe, taj što je ugrožena i privatnost druge osobe. Osjećam da bi to bilo -”

“Oh, Cora, samo mu reci”, otresito ju je prekinula Evadne Mount. “Ionako će se saznati. Naposljetku.”

“Zbilja tako misliš, Evie?” upitala je glumica. “Napokon, možemo li biti sigurne da govori o - znaš već čemu?”

“Naravno da govori, gadna mala krastača. Što bi to drugo moglo biti? Ali ako nam Trubshawe da je riječ da ništa od ovoga neće izaći izvan ova četiri zida, onda sam spremna biti iskrena kao što si i ti bila.”

“Već sam vam dao riječ.” Došao je trenutak da spisateljica nastavi priču. “Pa, vidite, viši inspektore, Cora i ja - već smo jako dugo najbolje

prijateljice. Kad smo obje bile u dvadesetima, ona je još bila nepriznata mlada glumica, a ja nadobudna mlada spisateljica. Nekoliko smo godina dijelile stan u Bloomsburyju, najmanji stan koji ste ikada vidjeli.”

“Sićušan!” uskliknula je glumica. “Sićušan nije prava riječ! U njemu se doslovno ni mačka nije mogla okrenuti.”

“Mačka?” rekla je spisateljica. “Ni miš se nije mogao okrenuti! ” Odjednom preplavljene uspomenama na maglovitu, nepoznatu, samo

njima poznatu prošlost, obje su se žene počele hihotati kao dvije nespretne, nezgrapne djevojke, kakve su vjerojatno jednom bile. U tom je prizoru bilo nečeg gotovo dirljivog.

“U svakom slučaju”, nastavila je Evadne Mount, brišući nostalgičnu suzu iz oka, “pisala sam svoju prvu knjigu i —”

“O, ne!” viši inspektor prekinuo ju je usklikom. “Sada zbilja moram inzistirati. Ovo nije - ponavljam, nije - ni vrijeme ni mjesto za još jedan od vaših hiper- domišljatih zapleta!”

Page 73: CIN Rogera

“Oh, nemojte se tako uzbuđivati! Ne bih se usudila detaljno prepričati radnju tog romana. Barem ne pred vikarom.”

“Eh? Što to govorite?” prekinuo ju je policajac, sada očito zainteresiran, samom sebi usprkos. “Pa, hm, recite mi, kakav je to točno bio krimić?”

“Upravo je o tome riječ. To nije bio krimić. Tada je moja ambicija bila postati veliki književni genij. Uzor za knjigu bilo je Vrelo usamljenosti - Radclyffe Hali, znate. Naslov knjige - pocrvenim kad se toga sada sjetim — naslov je bio Pisoar jalovosti, a radilo se o nevinoj mladoj ženi koja je upravo završila školu Somerville i njezinom bolnom mirenju s njezinom vlastitom” - tu je spisateljičin glas prešao u šapat - “njezinom vlastitom h-o-m-o-s-e-k-s-a-, ne, čekajte, tu je nešto pogrešno, h-o-m-o-s-e-k-s-u-a-l-n-o-š-ć-u” - i tada, kad je napokon uspjela u slovkanju uvredljive riječi, odmah je ponovno podigla glas do njegove prirodne grohotne rezonance, baš kao da je pojačala radio - “i o njezinoj intimnoj vezi s - s - pa, recimo samo da je radnja bila autobiografska i završimo s time.”

“Da, Cleme, čuo si me. Roman je bio autobiografski. da, znam koliko si strašno osjetljiv, ali nema razloga da izgledaš toliko šokirano. Nisam jedina među nama s kojom se život podlo poigrao. Napokon, ti imaš ravna stopala.”

“Evie, molim te! ” vikar je zapucketao jezikom. “Ne mogu se složiti s takvom idejom - da su ravna stopala i ono od čega si ti patila - i nadam se da mogu upotrijebiti prošlo vrijeme - da se to može ikako usporediti.”

“Sve je to vrlo zanimljivo, gospođice Mount”, ubacio se Trubshawe, “ali očito opet postajem tup, jer jednostavno ne mogu dokučiti kakve to veze ima s gospođicom Rutherford.”

“Dakle, zbilja, čovječe”, povikala je spisateljica, “zar ne vidite ono što vam je pred nosom?”

“Zbilja? Pa ipak “Gledajte. Cora i ja bile smo, kao što sam rekla, u dvadesetima i ona

je bila prekrasna, a koliko god to vama nevjerojatno zvučalo, ni ja nisam loše izgledala - svakako nisam bila panda u tvidu kakvu sada vidite pred sobom - i bile smo osamljene i dijelile smo minijaturni stan sa samo jednim velikim krevetom i - da citiram Ćoru, hoćete da vam nacrtam?”

“Ne!” stresao se viši inspektor. “Bojim se da već jeste.” “U svakom slučaju”, energično je nastavila Evadne Mount, “ništa na

kraju od toga nije ispalo ni za jednu od nas. Doista, kao što čitatelji

Page 74: CIN Rogera

časopisa Kine Weekly znaju, Cora je imala najmanje tri muža. Bila su tri, Cora, draga?”

“Četiri, draga, ako ubrojiš Grofa.” “Nikada ne brojim Grofa.” “Ni ja”, nasmijala se Cora. “Što se mene tiče, odlučila sam usmjeriti emocionalnu energiju na

svoje knjige, pod čime mislim na krimiće. Pisoar jalovosti objavljen je - privatno - ali nikada nisam dopustila da se ponovno tiska i uvijek sam ga ispuštala s popisa svojih knjiga u edicijama Tko je tko. Ja već dugo nisam osoba kakva sam bila kad sam napisala tu knjigu, već mnogo godina nisam. To je put kojim nisam krenula, kao što se kaže. A mogu i reći hvala Bogu na tome. Moji su čitatelji krasni ljudi, sigurna sam, ali prema mojem iskustvu, jednom kad obavite uljudnosti tipa kako-ste i lijepo-vas-je-ponovno-vidjeti, ti vrlo krasni ljudi najčešće ga je najzatucanije stavove.”

“Da, da”, rekao je Trubshawe nestrpljivo, “ali možemo li se vratiti na Gentryja, molim vas?”

“O, pa dakle, nema se mnogo toga više reći. Nama se dogodilo upravo isto ono što se dogodilo sirotom Clemu. Kako je nekako saznao za našu zajedničku prošlost, Corinu i moju, Gentry nas je počeo izazivati preko stola za večerom. I to na tako podmukao i suptilan način da smo, kao što vam je Cora već rekla, samo ona i ja mogle znati o čemu priča.”

“Kako je došao na tu temu?” “Zbilja, to je bilo tako djetinjasto da se jedva sjećam.” “Španjolska dama, Evie?” podsjetila ju je glumica. “Možeš i to

spomenuti.” “Španjolska dama?” ponovio je zbunjeni Trubshawe. Spisateljica se lecnula prisjetivši se. “Da, bilo je tako glupavo. Selina je sjedila za klavirom i pitala imamo

li kakvih želja. Kada je Cynthia predložila ‘Španjolsku damu’ - znate, ‘Španjolska damo, obožavam vas, tra-la-la, preklinjem vas!’ - Gentry je odmah počastio Ćoru i mene podrugljivim pogledom i rekao da u našu čast pjesmu ne bi trebalo zvati ‘Španjolska dama’, nego ‘Lisabonske dame’.”

Sada je Trubshawe izgledao posve zbunjeno. “Lisabonske dame? Ne razumijem. Lisabon je u Portugalu, a ne u Španjolskoj.”

Ponovno su i spisateljica i glumica prasnule u nekontrolirani smijeh. Ponovno se na trenutak, tako kratak da je bio gotovo nezamjetan, moglo nazreti dvije vesele mlade žene koje su, nekada davno, dijelile mali hladni stan i veliki topli krevet u Bloomsburyju. A onda, jednako strelovito kao

Page 75: CIN Rogera

što su se i pojavili, duhovi njih mlađih i veselijih diskretno su se povukli u prošlost, kamo su i pripadali, te je u tom trenutku Trubshawe pocrvenio. Trebalo mu je nekoliko sekunda, no napokon je shvatio.

“Shvaćam - da, da, shvaćam”, promrmljao je i moglo se čuti da je postiđen.

“Vaša riječ, sjećate se?” rekla je Cora Rutherford. “Dali ste nam riječ?”

“O, da, dao sam vam riječ i uvjeravam vas da ću je održati. Čudno je to, zapravo, dati nešto što ćete na kraju i zadržati, ali znate što mislim. Dame, možete mi vjerovati.”

“A sada”, zaključio je, “moram vam objema postaviti jedno izravno pitanje. Gospođice Rutherford, gospođice Mount, je li ijedna od vas ubila Raymonda Gentryja?”

“Ti prva”, rekla je Cora Rutherford Evadne Mount. “Ne, ne, inzistiram, ti prva”, rekla je Evadne Mount Ćori Rutherford. “Stariji imaju prednost”, rekla je Cora Rutherford. “Upravo tako i ja mislim”, rekla je Evadne Mount. “Zbog čega ti očito

moraš biti prva.” “Prokletstvo! Zašto uvijek moraš imati zadnju riječ, odvratna babo?”

rekla je Cora Rutherford slegnuvši kockastim, podstavljenim ramenima. Okrenula se prema višem inspektoru. “Ne, nisam ubila Raymonda Gentryja. Iako, da budem iskrena prema

vama, Trubshawe, voljela bih da jesam. Iznimno me veseli, kao i svakoga u ovoj sobi, sigurna sam, što tog čudovišta više nema. Ali bilo bi još veće zadovoljstvo znati tko je imao petlje - petlje ili sreće - i izbavio ga od njegove bijede. Mislim, naravno, naše bijede.”

“Gotovo!” povikala je Evadne Mount.

Page 76: CIN Rogera

SEDMO POGLAVLJE

Rolfeovi, koji su bili sljedeći na redu, zapravo su trebali ispripriče, pa je doktor ispričao prvu, a njegova žena drugu. Kakoslučaju upadice glavnog inspektora bile relativno rijetke i sporadido kraja iskaza Madge Rolfe uglavnom rutinske i prozaičmuž ni žena nisu smatrali potrebnim ispitivati ni prekidati onoga drugoga, bit će smislenije izbaciti sve suvišne komentare.

Dakle (rekao je doktor gladeći brk, tako uredan i tanak da je kao da ne pripada istoj vrsti kao Trubshaweova obrasla izraslina), Madge i ja naselili smo se ovdje, kao što mnogi od vas znate, prije nekih sedam godina. Na našu sreću, doktor Butterworth iz Postbridgea spremao se za mirovinu. Stavio je svoju praksu na prodaju, ja sam je kupio od njega, a kupio sam i šarmantnu oronulu kućicu koja je išla uz nju i u kojoj odonda živimo.

Naravno, u Postbridgeu sam samo običan liječnik opGlavnina mog posla su kolike, kurje oči i ozebline. Nikadazanimljivi slučaj, mislim nešto vrijedno proučavanja, i tako iz godine u godinu. Ja sam ono što se može opisati kao ljudski placebo. I vesumnjam da moje taktično ophođenje prema bolesniku, a oni od vas koji me smatraju hladnokrvnim iznenadili bi se da saznaju kako ga mogu uključiti i isključiti kao slavinu u kupaonici, ima znatno ljekovitiji una moje pacijente nego išta što im propisujem.

Nije uvijek bilo tako. Specijalizirao sam dječju kirurgiju i, pa to sam kažem, postajalo je prilično jasno da mi je suđena, ako možda ne veličina, onda barem zaista visoka pozicija. Objaviozapaženih članaka u Lancetu o patologiji porođaja, i u bolnicTeodora smatrali su me čovjekom čije vrijeme dolazi.

i na redu, zapravo su trebali ispričati dvije . Kako su u njihovu

aju upadice glavnog inspektora bile relativno rijetke i sporadične, a sve Rolfe uglavnom rutinske i prozaične, te kako ni

muž ni žena nisu smatrali potrebnim ispitivati ni prekidati onoga drugoga,

i brk, tako uredan i tanak da je izgledalo shaweova obrasla izraslina), Madge i

ja naselili smo se ovdje, kao što mnogi od vas znate, prije nekih sedam dgea spremao se za

aksu na prodaju, ja sam je kupio od njega, a icu koja je išla uz nju i u kojoj odonda

čan liječnik opće prakse. . Nikada ne vidim

avanja, i tako iz godine u sam ono što se može opisati kao ljudski placebo. I već dugo

enje prema bolesniku, a oni od vas koji da saznaju kako ga mogu

iti kao slavinu u kupaonici, ima znatno ljekovitiji učinak

čju kirurgiju i, pa čak iako đena, ako možda ne

. Objavio sam nekoliko đaja, i u bolnici Svetog

Page 77: CIN Rogera

Tih sjajnih dana Madge i ja bili smo, pretpostavljam, sretniji no što smo ikada bili, i to se vjerojatno neće ponoviti. Imali smo krug zanimljivih, pametnih poznanika, čak i nekoliko slavnih ili poluslavnih, i živjeli smo u malenoj dvorišnoj kući na Notting Hillu. Teško da je to bio pomodni kvart, dopuštam, ali nama koji si nismo mogli priuštiti Kensington to je bilo dovoljno lijepo mjesto za život, za primanje prijatelja i, najviše od svega, planirano podizanje obitelji.

Podizanje obitelji. Ah, u tome je bila strašna, tragična ironija naših života. Možda vam je teško to povjerovati, vama koji ste nas upoznali tijekom posljednjih godina, ali sve što je Madge ikada željela jest mnogo djece. Čak i medu svojim pacijenticama upoznao sam malo žena s tako snažnim majčinskim instinktom. Zbog tog je majčinskog instinkta naša neprilika bila tako strašno ironična. Jer, vidite, mi - trebao bih reći ja - ja ne mogu imati djecu. Iako sam odrastao uz šestero braće i sestara, ja sam... pa, neplodan sam.

I tako sad znate. I s nama se život, da posudim Evadneinu frazu, podlo poigrao. Ja sam bio uvaženi dječji kirurg, pomagao sam zdravim mladim ženama svaki dan svog profesionalnog života da donesu na svijet zdrave bebe, a nisam bio u stanju vlastitoj ženi dati djecu koju je tako očajnički željela.

Naš je brak upropaštavao taj moj nedostatak. Progonila su ga djeca koju nikada nismo imali. Bilo je gotovo kao da smo ih imali i da su umrla - iako, zar ne shvaćate, iako su umrla prije nego što su imala prigodu roditi se. Živjela su s nama, ta naša nerođena djeca, živjela s nama poput malih duhova, malih beba duhova u našoj krasnoj kućici na Notting Hillu.

Moje isprike. Nisam dopustio da me mnogo ljudi vidi ovakvog. Čak ni Madge, kad bolje razmislim. Takvo ophođenje obično čuvam za svoje pacijente.

U svakom slučaju - da nastavim. Naravno, raspravljali smo o mogućnosti posvajanja. No moram reći da nas je ozbiljno obeshrabrilo iskustvo jednih naših su sjeda. Ni oni nisu imali djece, pa su posvojili jedno siroče, tek malo starije od novorođenčeta, čiji su roditelji poginuli u automobilskoj nesreći. Ali nitko im nije rekao - barem ne sve dok problem nije izmaknuo kontroli - da je dječakov otac bio nepismeni nadničar, a majka napola Ciganka, drolja i pijanica. Ukratko, bili su obični ološ i, kao što je neizbježno, nesretno dijete naslijedilo je njihovu zlu krv.

Do petnaeste godine uvalio je sve mjesne djevojke u nevolje, nekoliko je puta doveden pred suca za prekršaje zbog sitnih i ne tako sitnih krađa i

Page 78: CIN Rogera

uporno nije uspijevao zadržati nijedan posao koji su mu pronašli njegovi pristojni i očajni posvojitelji. Završio je na vješalima, nije potrebno posebno napominjati.

I tako, vidite, bez obzira na to koliko ste oprezni, nikada, nikada ne možete biti sigurni kakvo dijete posvajate. Ono što je urođeno izaći će na vidjelo - kao liječnik dobro znam da je to jedan od najpostojanijih od svih bioloških zakona. A uzevši u obzir koliko nam je brak već bio uništen, Madge i ja jednostavno nismo mogli riskirati.

Tada se dogodilo nešto što nam je, kako nam se činilo, samo nebo poslalo kako bismo popravili svoj odnos. Imao sam tetku, usidjelicu koja je svoje posljednje godine proživjela u Farnboroughu. Bila je dvorska dama protjerane carice Eugenije, koja joj je na samrtnoj postelji ostavila nasljedstvo od pet tisuća funta, koje je bilo gotovo netaknuto kad je i sama umrla. Bio sam njezin jedini živući rođak, pa iako joj Madge i ja nikada nismo, da tako kažem, poklanjali pažnju - na svoju vječnu sramotu, nikada se nismo potrudili posjetiti nju i njezin mali dvor oronulih dvorskih sljedbenika - baština nam je, hm, pala s neba u ruke.

Pet tisuća funta u ono je doba bila lijepa svotica i dok smo razmišljali što učiniti s njom dobio sam ponudu da se zaposlim kao kirurg u bolnici Babilonski cedrovi u Ottawi u Kanadi. To je bilo, kako smo oboje mislili, čudo za kakvo smo se molili, pa sam prihvatio bez oklijevanja.

Ali jao! Kao što se Thomas Carlyle rječito izrazio, “Tu ili nigdje, i sad ili nikad, imigrante, tu je tvoja Amerika.” Naši su korijeni bili tu i selidba na kraju nije promijenila ništa. Ja sam imao svoj posao koji me zaokupljao, naravno, ali jadnoj Madge Kanađani su bili gotovo jednako hladni kao i njihova klima.

Moji kolege na primjer. Pozvali bi nas na večeru - samo jednom - i onda odbacili. Ne, usuđujem se sugerirati, zato što im se nismo svidjeli ili bilo što takvo, nego samo zato što su vjerovali da su nakon što su nas jednom pozvali ispunili svoju dužnost prema nama. Bilo je kao da smo samo poznanici u prolazu, prijatelji prijatelja koji usput prolaze. Oni su uspostavili vlastite društvene krugove i naša nenametljiva prisutnost valjda je poremetila ravnotežu. Bilo bi pogrešno reći da su nas tretirali kao uljeze. Za nas jednostavno nije bilo mjesta, u njihovim životima za nas nije bilo prostora.

Učinak na naš brak bio je razoran. Noćima nismo imali što raditi osim vikati jedno na drugo - ponekad u tišini, ako znate što mislim, ponekad šaptom, no ponekad i iz petnih žila. I tada sam počeo piti.

Page 79: CIN Rogera

Ne kažem da sam bio alkoholičar. Zbilja nisam. Ali svake večeri kad sam se spremao poći kući shvatio bih da mi treba doza nizozemske hrabrosti8 kako bih se suočio s vlastitom ženom. Ne, ne, nepošteno je to što sam upravo rekao. Madge se nije moglo okriviti. Nije moja žena bila ta s kojom se nisam mogao suočiti, nego naš brak - ili ono što je od njega ostalo.

U svakom slučaju, počeo sam piti i, još gore, nastavio sam piti. Ako grad Ottawa i nije imao što drugo ponuditi, imao je mnoštvo prijateljskih barova, a ja sam uskoro posjećivao većinu.

Sve dok se jednoga dana nije dogodilo ono neizbježno. Morao sam izvesti carski rez. Za početak, sve je izgledalo prilično jednostavno, ništa složenije od drugih takvih zahvata. No pokazalo se da je bila nužna drastičnija operacija trbuha nego što je itko mogao predvidjeti i - da skratim dugačku priču, morao sam žrtvovati bebu kako bih spasio majku.

Ponovno se kunem da nisam ništa pogriješio. Svaki porodničar na svijetu našao bi se u istom škripcu kao i ja, suočio bi se s istom dilemom i nesumnjivo bi - ponavljam, nesumnjivo - isto odlučio. Te se stvari događaju. I mogu se dogoditi i najuglednijim liječnicima.

Otac, pripadnik kanadske konjičke policije, bio je, naravno, izbezumljen zbog gubitka sina, iako mi je jednako tako bio duboko zahvalan što sam mu vratio ženu manje ili više u jednom komadu. Ali, znate, najobičniji ljudi poštuju liječnika, svakog liječnika, do takve mjere da im je neprirodno i posumnjati da je tako herojska osoba kakvim ga smatraju mogla biti nemarna.

Sve je dakle moglo proći bez ikakvih štetnih posljedica za mene da neka nametljiva medicinska sestra nije otišla ravno do ravnatelja bolnice požaliti se da je namirisala viski u mom dahu dok mi je stavljala masku.

Naravno, pozvan sam u ravnateljev ured, gdje sam ustvrdio, posve mirno, da nisam učinio ništa nerazborito. Rekao sam da će anestetičar zasigurno poduprijeti moju tvrdnju da se ništa više nije moglo učiniti za spas djeteta. I učinio je upravo to, osim što je, kada ga je ravnatelj neočekivano svadljivo ispitivao, jednako tako priznao da je i on imao dojam, očito zato što sam, navodno, nejasno izgovarao glasove, da sam pio. I dodao je da to nije bilo prvi put.

I to ne prvi put. Te su me riječi uništile. Ravnatelj je poludio. Zabranio mi je da ikada više prekoračim prag bolnice. Isprva sam se odupirao.

8 U izvorniku “Dutch courage” - kolokvijalni izraz koji označuje hrabrost zadobivenu pićem. (op. ur.)

Page 80: CIN Rogera

Protestirao sam da me se ne može, da me se ne smije otpustiti na temelju anestetičarovih riječi, ali odbio je saslušati me, a iskreno rečeno, više nisam bio spreman boriti se. Da sam odlučio nastaviti, to bi izazvalo skandal ne samo za bolnicu nego i mene osobno, a nisam znao bi li brak koji je već bio toliko klimav kao naš mogao izdržati publicitet koji bi uslijedio.

Mogli biste misliti da je to bio kraj. Ali ne - niti je bio kraj, niti je to, rekao bih, bilo najgore. Ne znam tko se izbrbljao - vjerojatno sestra - ali postoje tajne koje ne mogu ostati tajnama, bez obzira na Hipokratovu zakletvu, i naposljetku su policajac i njegova žena čuli da sam bio “mrtav pijan”, možete li vjerovati, u operacijskoj dvorani.

Pisali su bolničkom nadzornom odboru pismo za pismom. Počeli su nas maltretirati prijetećim telefonskim pozivima. Pa iako nisu znali našu adresu, kako je on bio policajac, naravno, nije mu bilo teško saznati je. Shvatit ćete zašto smo Madge i ja odlučili ne zadržavati se tamo.

Odmah smo se spakirali, pobjegli u New York - “pobjegli” je, bojim se, opravdani odabir riječi - i rezervirali kartu za prvi brod koji je plovio u Europu, Zenobiju. Šest dana kasnije iskrcali smo se u Le Havreu, iste se večeri našli u Parizu, a sutradan krenuli prema jugu Plavim vlakom.

Tu (završio je jednako odmjerenim i konciznim tonom kakvim je održao cijeli govor) priča postaje više Madgeina nego moja. Pa bih joj, ako smijem, prepustio palicu.

Tijekom cijele ispovijedi njezina muža oči Madge Rolfe bile su tako intenzivno na njemu da se mogao steći dojam da ne promatra samo njega, njegovo lice, nego da mu zapravo promatra usne, gleda kako uobličuju te riječi i fraze koje ju mogu zauvijek osuditi u očima jedinog “društva” kojem njih dvoje uopće mogu pripadati. Sada se napokon okrenula od njega prema onima koji su ga gledali i slušali gotovo jednako pozorno kao i ona.

Pročistila je grlo. Pripalila je cigaretu - glumica u duši, iako glumica koja nikada nije stala na kazališne daske, upotrebljavala je i upaljač i cigaretu upravo onako kako bi to profesionalna glumica, možda Cora Rutherford, učinila. Za nju su to iznad svega bili prigodni kazališni rekviziti koji su joj omogućivali da odugovlači trenutak ili dva dok u glavi uvježbava replike i prikuplja snagu.

Još je nekoliko trenutaka ljupko sjedila, a tada je započela vlastiti prikaz njihove zajedničke prošlosti.

Page 81: CIN Rogera

Svi ste čuli kako Henry (rekla je) secira naše bračne probleme. Čuli ste kako ih operira, i to sigurnijom rukom nego što je operirao tu jadnu ženu u Ottawi. Da, da, Henry, znam da nisi bio “mrtav pijan”, znam to. Ali jednako tako znam, iako nisi bio pijan, pio si i mislim da ćeš, ako si iskren prema sebi, priznati da možda ipak nisi bio u stanju izvesti tu operaciju.

Što je ono Sokrat rekao? Liječnik ne može pogriješiti, jer onog trenutka kad pogriješi prestaje biti liječnik. Pa, recimo samo da si na nekoliko trenutaka u toj operacijskoj dvorani prestao biti liječnik.

Možda jednako tako, primjenom iste logike, ja nikada nisam bila nevjerna, jer sam onoga trenutka kad sam počela izlaziti s drugim muškarcima prestala biti tvojom ženom. Oh, molim te, nemojte se pretvarati da ste iznenađeni ili šokirani, dragi moji, svi ste znali da ovo slijedi. Svi ste vidjeli Gentryjeve zabilješke i ne vjerujem da niste sami shvatili tko mu je “MR”.

No Henry je bio u pravu. Ako je naš brak propao, bilo je to zbog jednostavnog, glupog razloga što je jedino što sam uistinu željela u životu bilo imati djecu, a mi ih nismo mogli imati. Uvjeravam vas, bol povezan s rađanjem nije ništa, ništa u usporedbi s boli zbog toga što ne rađate. Smiješno je to. Sjećam se kako sam bila strašno uzrujana kad mi je ispričao o toj bebi koja je umrla na operacijskom stolu i dugo sam se pitala zašto - sve dok napokon nisam shvatila da me ta smrt natjerala da ponovno osjetim da nemam djece...

U svakom slučaju, nakon skandala i otkaza i prijetećih telefonskih poziva i bijega natrag u Europu našli smo se na jugu Francuske s tetinih pet tisuća u džepovima. A tamo smo učinili ono što bi učinila i većina vas. Dali smo sve od sebe da ih potrošimo.

Počeli smo se družiti s grupom engleskih iseljenika u Monte Carlu - uobičajena rulja s Rivijere. Bili su tamo John Fitzpatrick i Patrick Fitzjohn - samo su se na ta imena odazivali - Eddie i Henrietta Arbuthnot, “Plum” Duff nekako i njegov dečko Dickie - kad sad razmislim, možda je tih Dickieja bilo i više, nije li, Henry, čini mi se da je Plum sve svoje dečke zvao Dickie? a život je bio stalni vrtlog luđačkih vožnji niz Grande

Corniche, partija od kojih se dizala kosa na glavi u kasinu, miomirisnih noći pod palmama - Plum je to zvao kupanje na mjesečini - i izleta vikendom u San Remo i Ventimigliu. Oh, bilo je tako zabavno, a mi smo, naravno, bili silno nesretni.

Tada sam upoznala Raymonda Gentryja.

Page 82: CIN Rogera

Da, istina je. Vidim vam iznenađenje na licima, pogotovo vašem, viši inspektore, ali to je istina. Već sam poznavala Raya prije nego što se na Badnjak pojavio ovdje.

Moram ustrajati na tome da shvatite da ga nikada nisam upoznala u biblijskom smislu, kao što se kaže, čak ni u onim danima kad je riječ “biblijski” imala samo to značenje za mene. Iskreno, kao i Cora, procijenila sam da je tetkica. Ili eunuh. A zbog njegovih koktela i kravata i naglaska poput razbijenog stakla osjećala sam da je previše Englez da bi to uistinu i bio. Pretpostavila sam da je neki srednjoeuropski Židov koji se želi uzdići u društvu, no bio je prevješt muljator da bi dopustio da se išta protiv njega dokaže. A ja sam bila slobodoumna. Samo nebo zna koliko sam bila slobodoumna.' '

No, uglavnom, Gentry kojeg sam tada upoznala bio je jedan od ljepuškastih mladića koji su se iznajmljivali kao pratnja bogatim starim vješticama u Casinu ili na karnevalu, i usput stavljali još nešto malo povrh u vlastite džepove. Premda ja nisam bila vještica - iako, da smo Henry i ja dovoljno dugo ostali na Rivijeri, to bih zasigurno postala - tu mi je uslugu pružio. Dok se

Henry noćima sam opijao u našoj hotelskoj sobi, ja sam tražila nekoga - u idealnom slučaju, nekog tko ne bi bio prevelika prijetnja - da me prati po Croisetteu. I ništa više od toga.

Istina, na početku mi se nespretno udvarao. Sjećam se, jednom je čak prepisao pjesmu Ruperta Brookea, promijenio nekoliko imena tako da se može odnositi na nas i poklonio mi je umetnutu u buketić orhideja. No to je sve bilo reda radi, više spašavanje obraza negoli išta drugo. Oboje smo znali kako stojimo jedno kod drugoga.

Onda, jedne večeri, na zabavi kod Murphyjevih, Geralda i Sare, u hotelu Welcome u Villefrancheu, upoznao me sa svojim poznanikom koji se zvao Maxime Pavesco. Nikada nisam saznala koje je nacionalnosti bio. Nije bio Rumunj, iako se po imenu činilo da je upravo to, a tvrdio je da je bliski prijatelj princeze Marie. Nije bio ni Grk, ni Španjolac, niti Korzikanac. Zapravo sam smatrala da je Albanac. Uvijek kažem, ako ne znate odakle netko potječe, onda je sigurno iz Albanije.

Sada znam što svi mislite. Kako se Engleskinja poput mene mogla srozati tako nisko da se druži s Albancem? Pa, da vam budem iskrena, izašla bih i s Hindusom da je imao čisti ovratnik i pristojni sako.

A Maxime je, znate, bio tako zgodan, tako svilenkast i mirisao je po dimu i bio je zavodljiv. Tako jako, jako neengleski. Kad smo bili vani

Page 83: CIN Rogera

zajedno, naveo me da se ponovno osjećam privlačnom. Kad sam vidjela koliko mu drugi muškarci zavide, baš kao što sam mogla vidjeti i da druge žene zavide meni, više se nisam osjećala kao da, pa, kao da postajem zapušteni fosil.

Oh, nemojte misliti da sam gajila neke iluzije o njemu. Bio je parazit i nametnik i kad je bio u jednom od svojih raspoloženja znao je biti hulja. Pa ipak, ne mogu poreći svoj ponos što sam viđena s njim.

Ono što sam shvatila tek kasnije, zato što mi to taj podli mali Ray Gentry, naravno, nikada nije rekao, bilo je da sam pravila potpunu budalu od sebe. Maxime, moj Maxime, već je obišao sve osamljene, bogate sredovječne žene na Rivijeri, svaku ne baš veselu udovicu i ne baš živahnu razvedenicu koja je izgubila, ili se spremala izgubiti ono malo ponosa što je nekad imala. Jedna ga je preporučivala drugoj poput manikera ili gatare. Ako sam ja bila rabljena roba, Maxime je bio zadnje smeće.

Ja sam, naravno, uvijek plaćala račune. U restoranima bih ubacila nekoliko stotina franaka u Maximeov džep, tako da može platiti račun, da se ne osramoti - a jednako tako i da nešto zaradi, jer mi nikada nije vraćao ostatak. No tada, postupno, više nije mario hoće li se osramotiti. Kad je gubio na ruletu, a uvijek je gubio, drsko bi ispružio ruku prema meni kako bi odmah obnovio zalihe. Ponekad bi čak uvukao prste u moju torbicu i izvukao debeli svežanj novčanica za sebe. I sve to naočigled prisutnih.

Tako sam daleko otišla da ni meni više nije bilo stalo. Bilo mi je svejedno kad bismo nas dvoje ušli u neki pomodni dućan muške odjeće na Promenade des Anglais i kad bi me on počeo, ne brinući se hoće li ga prodavač koji nas uslužuje čuti, nagovarati da mu kupim Lan vinovo odijelo za safari. Nisam marila što je samo proračunati lovac na bogatstvo. Znala sam što je i to mi ništa nije značilo. Ili sam se pretvarala da mi ništa ne znači...

Tada se to dogodilo, najokrutnija ironija od svih. Otkrila sam da čekam njegovo dijete. Ja, koja sam se toliko dugo nadala da ću imati ne samo jedno nego mnogo djece s Henryjem, bila sam trudna s albanskim žigolom!

Pa, kao što svi sigurno razumijete, bez obzira na to koliko su snažni bili moji majčinski instinkti, nije bilo ni govora o tome da rodim i zadržim takvo dijete. I tada je, vrlo okretno i vrlo prikladno, Ray Gentry ponovno uskočio u moj život.

Pretpostavljam da mu je Maxime ispričao o nevolji u kojoj sam se našla. Ili - ili je od početka sve to bila namještaljka njih dvojice. Što god

Page 84: CIN Rogera

bilo, Ray je baš slučajno poznavao Kineskinju u Toulonu koja je obavljala gotovo bezbolne operacije - sjećam se užitka, zlobnog užitka s kojim je izgovorio riječ gotovo - za nekoliko franaka. Koliko je to nekoliko, upitala sam. Dvadeset, odgovorio je. Dvadeset franaka? ponovila sam. Osjetila sam olakšanje, no nisam vjerovala. Ne, odgovorio mi je, dvadeset tisuća.

Tako je, dvadeset tisuća franaka. Bila je to čista i jednostavna ucjena, iako Raymond, naravno, nikada nije upotrijebio tu riječ, kao ni nijedan eufemizam za nju. Nije čak ni nagovijestio da će, ako odbijem platiti, početi širiti gadosti svuda po Ažurnoj obali - okom ne trepnuvši. Nije morao ništa nagovijestiti. Oboje smo točno znali što namjerava.

I tako sam ja bila na redu da Henryju prenesem loše vijesti. Zbilja smo bili jadan par, on i ja. A možda možda smo oboje morali ispiti svoju čašu otrova do dna kako bismo se ponovno mogli suočiti jedno s drugim.

Bez ijedne riječi prijekora, moram to reći, Henry mi je dao što sam trebala. Otišla sam u Toulon i utrobu mi je izbola blebetava kineska vještica, izbola tako grubo da, vidim vam na licima da ste već korak ispred mene tako grubo da, čak i da sam još željela djecu, više ih nisam mogla imati. Iako, zapravo, jedino što želim (sada se okrenula i pogledala ravno mužu u oči), sve što želim, prvi put u životu, jest ono što već imam.

Pa (nastavila je nakon duge zamišljene stanke), Henryju je od tetkinog nasljedstva ostalo upravo dovoljno da kupi Butterworthovu praksu i tako smo se, prije sedam godina, nastanili ovdje i s vremenom stekli mali krug prijatelja - Roger i Mary, vikar i njegova žena, gospodin Withers, naš mjesni knjižničar, gospođica Read, poštarica i nekoliko drugih.

Naš je život dosadan, pretpostavljam, ali nama to ne smeta - pa, barem ne jako. Iskreno rečeno, proživjeli smo toliko zabave i uzbuđenja da nam više ne treba. Nakon određene dobi fraza koju ljudi tako ležerno nabacuju, “gubljenje vremena”, počinje dobivati pravi smisao, zar ne, pravu težinu. Shvatite da ste gubili nešto čega ćete imati sve manje. Trošili ste vlastiti kapital. Zaboravite da život nije u vašem vlasništvu, nego u zakupu.

Sjedila je trenutak ništa ne govoreći, čak nije ni zapalila jednu od svojih cigareta Player’s prije nego što je nastavila.

Tada, odjednom, na Badnjak, kada se Ray Gentry pojavio u kući ffolkesovih, naša je prošlost izvučena iz ormara, gdje je trebala, nadali smo se, zauvijek ostati. Pročitali ste bilješke, glavni inspektore. Prepuštam vam da zamislite kako je mislio mučiti nas oboje. To ne bi trebalo biti previše teško.

Page 85: CIN Rogera

Trubshawe, koji nije gotovo ništa rekao tijekom njihova zajedniiskaza, sada im je potiho zahvalio. Zatim je upitao Henryja

“Doktore Rolfe, jeste li ubili Raymonda Gentryja?” “Ne, nisam”, odgovorio je liječnik. “Zar ne shvać

nisam imao razloga za to.” “Niste imali razloga, kažete?” upitao je viši inspektor. “A ljubomora?”“Ljubomora? Kažem vam, nije bilo razloga da bu dem ljubomoran n

Gentryja. Naposljetku, njegova uloga u vezi bila je samo posrednimi je Madge rekla da joj je nužna operacija, nikada nije spomenula njegovo ime, a ja sam pretpostavljao, sve do prije pet minuta, da ju je ucjenjivao sam Pavesco. Njega sam možda želio ubiti, ali je gotovnestao s vidika, vjerojatno nakon što je podijelio plijen Posljednje što smo o njemu čuli jest da je viđen u Anaca-napadno odjevenom južnoameričkom Židovkom.

Dakle, kao što kažem, nisam uopće znao da Raymondsve dok se nije dovezao ovamo sa Selinom i Donom.”

“Pa, hvala vam još jednom na iskazu.” Viši inspektor sada se okrenuo prema Madge Rolfe. “Gospođo Rolfe, znam da sam vam već jednom dao, zajedno s ostalim

damama, priliku da odgovorite na ovo pitanje, no postavit ćako smijem. Jeste li se vi svađali s Gentryjem na tavanu?”

“Ne, nisam. Nisam mu imala što reći, ni javno ni privatno.”“Jeste li ga ubili?” “Ponovno ne. A da vam kažem zašto biste mi treba povjerovati?”“Da, molim vas, zašto?” “Zato što, da sam ja ubila Gentryja, ne bih pucala u njega

izbola nožem. Ne bih ga otrovala. Ja bih - da mi je Bog dao snage to učinila vlastitim golim rukama. Ne bih željela ništa - ni pištolj, ni nož, ni kap cijanida, čak niti komad užeta - ne bih željela da se ispriječi između mene i bola koji bih nanijela tom štakoru! ”

Tek kad je prestala govoriti, svi su shvatili da je Selinana pragu knjižnice tijekom cijele njezine tirade.

, koji nije gotovo ništa rekao tijekom njihova zajedničkog o Henryja Rolfea:

nik. “Zar ne shvaćate, Trubshawe,

“Niste imali razloga, kažete?” upitao je viši inspektor. “A ljubomora?” “Ljubomora? Kažem vam, nije bilo razloga da bu dem ljubomoran na

njegova uloga u vezi bila je samo posrednička. Kad rekla da joj je nužna operacija, nikada nije spomenula

njegovo ime, a ja sam pretpostavljao, sve do prije pet minuta, da ju je sam možda želio ubiti, ali je gotovo odmah

nestao s vidika, vjerojatno nakon što je podijelio plijen s Gentryjem. - priju u društvu s

a Raymond Gentry postoji

jednom dao, zajedno s ostalim , no postavit ću ga još jednom na tavanu?”

i, ni javno ni privatno.”

“Ponovno ne. A da vam kažem zašto biste mi treba povjerovati?”

, ne bih pucala u njega. Ne bih ga dao snage - ja bih

ni pištolj, ni nož, ni ne bih željela da se ništa, čujete li,

u mene i bola koji bih nanijela tom štakoru! ” e Selina ffolkes stajala

Page 86: CIN Rogera

OSMO POGLAVLJE

Na trenutak je atmosfera bila previše nabijena da bi itko reagirao. Tada je Mary ffolkes brzo ustala sa stolca i pojurila prema vratima, a

za njom su krenuli Don i pukovnik. “Oh, draga moja Selino! ” povikala je i povukla kćer u naručje,

postavljajući odjednom toliko uzbuđenih, samilosnih pitanja da je bilo teško odrediti gdje jedno završava, a drugo počinje. “Jesi li dobro?” i “Misliš da si trebala tako brzo ustati?” i “Doživjela si strašan, strašan šok, znaš - hoćeš da ti gospođa Varley pripremi hladni oblog ili šalicu finog čaja od kamilice?”

Na sve je to Selina dala iznenađujuće suvisle odgovore, od “Da, mama, posve sam dobro” ili “Da, da, sad mi je dobro” do “Ne, hvala, mama, zbilja ne trebam hladni oblog. Ni šalicu čaja od kamilice.”

Don je jednako tako skakao oko nje, guču čijoj “Jadnice! O, jadna mala!” opet i opet. No iako mu je ruka gorjela od želje da uspostavi utješni kontakt s njezinim ramenom ili joj nježno makne pramen kose s jednog od blijedih obraza, opet se moglo uočiti da ta ruka i dalje lebdi nekoliko centimetara od nje i ne usuđuje se spustiti.

U međuvremenu je pukovnik suosjećajno cokćući pomogao da je uvedu u knjižnicu pred nepovjerljivim pogledima njegovih gostiju. Prepustivši joj vlastiti stolac, zapitao je:

“Mogu li ti išta donijeti?” “Ne, hvala, tata, imam sve što mi treba.” Polagano je prešla pogledom preko sobe. “Ali... što se događa?” “Ah, da...” odgovorio joj je pukovnik. “Istina je, nešto se uistinu ovdje

događa. Želim da me pažljivo slušaš, ljubavi. Među nama je policajac - sjećaš li se, Chitty je to predložio - eto tu je, viši inspektor Trub- shawe iz Scotland Yarda.”

“Gospođice Selino”, rekao je Trubshawe, očinski kimnuvši. Naizgled ne baš iznenađena zbog njegove prisutnosti, Selina mu se

slabašno nasmiješila. “Viši inspektor”, objasnio je njezin otac, “živi dosta blizu nas - blizu

pružnog prijelaza - i vrlo je ljubazno pristao doći ovamo - Rolfe i tvoj

Page 87: CIN Rogera

prijatelj Don, znaš, otišli su po njega - i pristao je doći i vidjeti što se može učiniti u pogledu ove strašne situacije.”

“Razumijem”, rekla je Selina smireno. “Riječ je o tome da nas sve ispituje što znamo o - ubojstvu. To je

posve neslužbeno, razumiješ, samo dok oluja ne prođe i policija - mislim, službena policija - dođe ovamo. Ali mi naizmjenično odgovaramo na njegova pitanja i”, zaključio je, “pa, ako još nisi spremna za to, siguran sam da bi on

“Ne, ne”, Selina ga je nježno prekinula. “Zbilja sam posve dobro.” Plavi su joj se uvojci kotrljali preko čela bez bora poput vala koji će se

preliti preko netaknute obale, a sada se zaista i nasmiješila, slatko i s rupicama na obrazima, i od tog osmijeha promatrač je mogao zaboraviti kako su začudno lišene osjećaja bile njezine bistre plave oči, oči koje više nisu nagrđivale obilne suze, koje su već nesumnjivo prolile. U zelenom puloveru od kašmira i u haljini od umjetne svile, koju bi se moglo nazvati “ladanjski praktičnom” da joj nije tako sjajno pristajala, bila je lijepa kao poslovična slika.

“Vidite”, objasnila je, “nisam se samo odmarala, razmišljala sam. Razmišljala o svemu što sam vidjela i čula ovdje protekla dva dana. Ne samo o Raymondovoj

Raymondovoj smrti nego i o svemu što je vodilo do nje. Već tako dugo nisam imala vremena razmišljati za sebe, razmišljati o sebi, o svojim prijateljima i obitelji, pa čak” - obuhvatila je sve goste ffolkesovih bistrim pogledom - “čak i o prijateljima svoje obitelji. I sada stvari vidim mnogo drugačije.

Dakle, gospodine Trubshawe, ako me želite ispitati, spremna sam. I obećavam da se neću slomiti ili učiniti išta tako glupo. Gotova sam s plakanjem.”

“Oh, Selina, sjajna si!” povikao je Don, a obožavanje mu je sjalo u očima. “Jednostavno ne znaš koliko si mi koliko si svima nama nedostajala u knjižnici! Zbilja nedostajala! ”

Taj je izljev, iz nekog neobjašnjivog razloga, izazvao pravu erupciju Evadne Mount, i to toliko glasnu da je cijelo društvo poskočilo.

“Blagi Bože!” zaurlala je. “Bila sam slijepa poput šišmiša! Naravno! To je to!”

Svi su se, uključujući Selinu, okrenuli prema njoj, zbog čega je spisateljica jako pocrvenjela.

Page 88: CIN Rogera

“Oprostite, oprostite, oprostite! Ono što sam mislila jest”, počela je mrmljati, očito se boreći da pronađe uvjerljivi izgovor za svoju neuobičajenu upadicu, “ono što sam mislila jest, naravno, svima si nam nedostajala! Zbilja jesi!”

Još je nekoliko trenutaka prošlo u tišini jer je to bilo neočekivano čudno ponašanje čak i za nekoga toliko ekscentričnog poput spisateljice. Tada se Trubshawe okrenuo prema Selini.

“Pa, gospođice”, rekao je, “ne mogu poreći da bi mi bilo od velike koristi da pristanete odgovoriti na moja pitanja. Ali vaš je otac uistinu u pravu. Ako se još slabo osjećate, što je razumljivo u ovim okolnostima, sve se to može odgoditi dok ne stigne mjesna policija.”

“Ne, ne”, ustrajala je Selina, “mislim da želim govoriti o tome. No ne bih imala ništa protiv cigarete.” Madge Rolfe nagnula se i pružila joj kutiju cigareta Player’s, dok je Don, koji je bio nepušač, zgrabio s pukovnikova stola gomoljasti srebrni upaljač u obliku

Aladinove svjetiljke i s iščekivanjem ga prinio Selininim usnama. Ona je uzela jednu od Madgeinih cigareta, zahvalno prihvatila da joj

Don pripali i okrenula se prema višem inspektoru. “Što točno želite znati?” “Da vidimo”, počeo je plaho, “došli ste kasno na Badnju večer u

društvu gospodina Duckwortha i žrtve, Raymonda Gentryja?” “Tako je. Isprva sam trebala doći samo s Donom, vlakom. Onda mi je

Ray, koji ima auto” - mirno se ispravila - “koji je imao auto, hispano-suizu, slučajno rekao kako misli da bi bilo zabavno iskusiti staromodni obiteljski Božić na selu i predložio da nas oboje do- veze. ”

“Nije bio pozvan?” “Ne - ali, vidite, takav je bio Ray. Kad bi mu ideja pala na pamet, nije

dopuštao da ga zaustavi ono što bi on nazvao malograđanskim obzirom. Znate, što se radi, a što se ne radi.”

“I usprkos činjenici da ga vaši roditelji nisu pozvali i nisu očekivali, niste vidjeli razloga odbiti ga?”

Prvi put otkako je ušla u knjižnicu, Selina je izgledala kao da joj je neugodno. ( gro.zeraWorC )

“To je naprosto bio Rayev stil. Volio je naređivati, i činilo se da uvijek bude po njegovom. Natjerao bi vas da se osjećate strašno uskogrudno ako biste se usprotivili bilo kojem od njegovih ludih planova.”

“Nije vas nimalo brinulo što će doći ovamo nenajavljen?”

Page 89: CIN Rogera

“Ne, ne mogu iskreno reći da nije. Ja jesam pomalo uskogrudna, znate - još uvijek sam - i zapravo sam predložila da prvo nazovemo mamu i tatu. Ali Ray je rekao da će upozorenje samo pokvariti iznenađenje i da će biti mnogo zabavnije ako se jednostavno pojavi.”

“A što je Don mislio o tome?” Selina je kradomice pogledala mladog Amerikanca. “Oh, pa kao što možete zamisliti, bio je pomalo ljut. On je bio

propisno pozvan i - pa, znate, dvoje je društvo, troje je gužva i tako to.” “Ali ni to vam nije smetalo?” upitao ju je Trubshawe. Selina se naglo povukla i kad je bila spremna odgovoriti usnice su joj

bile stegnute u tanku crtu. “Da, smetalo mije. Rekla sam vam, viši inspektore, ne smeta mi da me

ispitujete, ali mi smeta da mi stavljate riječi u usta. Već sam priznala da mi je smetalo što je Ray došao ovamo nepozvan i bila sam zabrinuta zbog Donovih osjećaja. On mi je jako, jako drag” - nikome nije moglo promaknuti da je to ponovljeno “jako” uzrokovalo da Don grimizna lica počne zuriti u nju još ushićenije nego inače - “ali, kao što sam rekla, Ray je bio vrlo jak karakter i ako je nešto želio obično je to i dobio. Svi koji ga poznaju - koji su ga poznavali - reći će vam isto to.”

“Gospođice ffolkes”, upitao je tada Trubshawe, “koliko ste dugo vi poznavali Raymonda Gentryja?” Selina je razmišljala trenutak ili dva.

“Oh, samo nekoliko tjedana. Upoznala sam ga u klubu Kafka.” Obrve višeg inspektora malo su se podignule. “Oprostite - upoznali ste

ga gdje?” “U klubu Kafka. Ne znate za taj klub? To je u Ulici King’s Road u

Chelseaju. To je glavno okupljalište mladih modernih pisaca i umjetnika.” “Nastavite.” “Pa, Raya i mene upoznali su u Kafki i počeli smo pričati o

Umjetnosti i Životu i Filozofiji i Seksualnom Nagonu i on je znao sve i svakoga i pisao je pjesme u slobodnom stihu i razumio je simbolizam Hauptmanna i Maeterlincka i rekao mi je da je jedan od sedmero ljudi u Engleskoj koji je pročitao Komunistički manifest na ruskom, na kojem je i napisan. A znate, ja sam samo sramežljivi mali miš iz Dartmoora i nikada ranije nisam srela nekog poput njega, i čudite li se onda što me oborio s nogu?”

“Ne-e-e”, odgovorio je Trubshawe, “pretpostavljam da se ne čudim. Ali znate, gospođice, ne mogu se praviti da su mi, kao gospodinu Gentryju, poznati neki poput ove dvojice stranaca koje ste upravo spomenuli ali čak i

Page 90: CIN Rogera

ja, dosadni Inspektor Klipsič”, to je rekao sa spletkarskim prizvukom u glasu, “čak i ja znam da je Karl Marx bio Nijemac, a ne Rus, pa je stoga napisao

Komunistički manifest na njemačkom, a ne na ruskom. To je samo usput, naravno.”

Selina ffolkes zatreptala je kao uplašeni faun. “A kad smo već kod toga, draga”, promrmljala je Cora tiho, “nisi li

pomislila da su mu stihovi slobodni jer ih nitko neće?” Sada se činilo da je Selina toliko blizu suza da se glumica odmah

sažalila nad njom. “Oprosti što sam takva oštrokondža, slatkice”, rekla je. “Jednostavno

si nisam mogla pomoći.” “Gledajte, gospođice”, rekao je Trubshawe, “mislim da gospođica

Rutherford i ja nespretno pokušavamo pokazati da Raymond Gentry zbilja nije bio vrijedan nekoga poput vas. Nije bio baš dobra osoba, zar ne?” “Ne”, povikala je Selina, odjednom plamtećih očiju, “ne, možda i nije! Ali bio je živ, zar ne shvaćate, bio je pametan i bio je zabavan i proširio je moje vidike! Oh, razumijem ja kako to vama smiješno i djetinjasto zvuči, ali u usporedbi s Rayevim svijetom, sve u mom vlastitom životu činilo se bezvezno i dosadno! Prije nego što sam ga srela, sve što sam znala bila je ova kuća i ovo selo i priroda oko njega. E pa, željela sam nešto bolje od života! Rekla sam sebi da sam mlada, bijela i punoljetna i željela sam sve na ovom ludom svijetu - krzna i dobra vina i divlje, neobuzdane zabave! I nisam to željela jednog dana - željela sam to odmah! Je li to s moje strane bilo tako pogrešno?”

Glas joj je pao za oktavu. “Ne, nemojte odgovoriti”, rekla je pokajnički. “Bilo je pogrešno,

znam. Sada znam.” “Kako”, upitao je Trubshawe nježno, “to znate?” Selina je ugasila

cigaretu, a povukla je samo nekoliko grčevitih dimova. “Gospodine Trubshawe, ako ste ispitivali moju obitelj i prijatelje,

onda ste već sigurno čuli kako je nepodnošljivo nepristojan i drzak bio Ray prema svima od trenutka kad smo stigli. Gledala sam ga sve užasnutije - gledala kako ne može odoljeti da ih podbada i gleda kako se vrpolje. Kao da mu je to bilo u krvi. Ono čega sam se sjećala kao veselog i zabavnog i prodornog iz kluba Kafka sada mi se činilo glupavo arogantno i okrutno.

To mu je bila jedna od omiljenih riječi, znate, ‘prodorno’. Prije sam mislila da je neprocjenjivo kako je primjenjuje na sve. No ovdje sam prvi

Page 91: CIN Rogera

put shvatila da je to šuplja riječ, riječ kakvu bi samo sveznalice poput Raya uopće i poželjele upotrijebiti, riječ čija je jedina svrha omalovažiti druge ljude. Svaki put kad sam ga čula - ovdje, u ovoj kući, svom domu, pred svojim roditeljima i njihovim prijateljima, svojim prijateljima, svojim pravim prijateljima - svaki put kad sam ga čula kako opisuje nekoga ili nešto kao prodorno, poželjela sam vrištati!

Vidjela sam tko je on zapravo i nisam mogla dočekati da blagdani prođu i da se odveze natrag u grad, ovoga puta sam, i da ga ne moram vidjeti - ni čuti - nikada više! ”

Okrenula se prema roditeljima, koji su je oduševljeno slušali. “Istina je - mama - tata. Tako mi je strašno, strašno žao zbog ovoga

što sam vam priuštila, ali kunem se da sam čak i prije - prije onoga što mu se dogodilo, odlučila sam prekinuti s njim. Prije nego što to ode dalje, prije nego što ode predaleko...”

“Oh, Selina, draga moja”, uzviknula je Mary ffolkes čvrsto je zagrlivši, “znala sam da ćeš s vremenom uvidjeti kako je on užasna osoba! ”

“I jesam. Ali Don mi je zapravo pokazao koliko Ray vrijedi.” “Don?” ponovio je viši inspektor. “Što je on imao s tim?” “Pa, kao što sam vam rekla, Don je bio nesretan od samoga početka,

od vožnje ovamo, kad je Raymond preuzeo planiranje svega, i mogla sam vidjeti da šutke podnosi Rayevu prisutnost i umire od želje da mu da ono što ga ide. A onda kad je Ray, koji se ogavno napio to je još jedna njegova strana koju sam nekada smatrala šarmantnom, ako to možete povjerovati - kad je Ray počeo podbadati i mene, u vezi sa sviranjem klavira, Don je skočio i zaprijetio mu

Intuitivno pogađajući kako će Trubshawe reagirati na posljednju riječ, Selina je naglo zašutjela.

“Ne - ne mislim promucala je naposljetku. “Riječ je samo o tome daje, u usporedbi s Rayem, Don bio znate - bio je tako - tako muževan - tako...”

Viši inspektor nepopustljivo se vratio na ono što mu je išlo u korist. “Što je Don zaprijetio Raymondu Gentryju?” gotovo je zalajao. “Molim?” “Što mu je Don zaprijetio?” “Zaprijetio sam mu da ću ga ubiti.” Trubshawe se okrenuo prema mladom Amerikancu, koji je upravo

progovorio. “Što ste rekli?”

Page 92: CIN Rogera

“Čuli ste što sam rekao. Zaprijetio sam da ću ga ubiti.” “Oh, Done”, prošaptala je Selina. “Nisam trebala progovoriti. Zbilja

nisam mislila -” “Ma ne brini. Ionako bi to sam saznao.” “Dakle prijetili ste da ćete ga ubiti?” ponovio je Trubshawe. “To je

zanimljivo. Zanimljivo zbog razloga koji bi nam svima trebao biti očit, no jednako tako i zato što je gospođica Mount to propustila spomenuti u svojem prikazu sinoćnjih događaja.”

“Da”, rekao je Don pogledavši spisateljicu, “i ja sam to primijetio.” “Nebesa!” protestirala je Evadne Mount. “Trebalo bi biti savršeno

jasno zašto to nisam spomenula. Ljudi uvijek prijete nekome da će ga ubiti — pa ja sam čula četrnaestogodišnjake koji prijete da će ubiti svoje roditelje - a kladim se da u gotovo svakom slučaju, u devedeset devet cijelih devet posto slučajeva, to ne znači baš ništa. No policija bi, naravno, skočila na takvu prijetnju, a ne zaboravite, Trubshawe, još vas nisam vidjela na djelu. Možda ste vi baš takav policajac koji je uvijek spreman zaletjeti se i stvoriti prenagli i najočigledniji zaključak.”

“Da”, morao se složiti Trubshawe, “mogao bih”, dodao je, “pogotovo zato što ova konkretna prijetnja spada u preostalih nula cijelih jedan posto u kojima osoba koja je primila prijetnju uistinu bude ubijena.” “Priznajem to”, nevoljko se složila spisateljica. “Ali svatko može vidjeti da Don nije ubio Gentryja.” “Možda u jednom od vaših krimića, ali mi smo u stvarnom svijetu.”

Ponovno se okrenuo prema Donu. “Trebam li shvatiti da ste uistinu mislili ubiti Gentryja?” “To sam želio učiniti”, odgovorio je Don oprezno. “Ali nisam.” “Pa zašto ste mu onda zaprijetili?” “Slušajte, gospodine Trubshawe, vi niste upoznali gada. Bio je pravi...

pa, u društvu u kojem su dame ne mogu reći što je bio... ali čuli ste što drugi priznaju da su mislili o njemu.

Kod mene je sve počelo ranije - kad me Selina nazvala i rekla da će nam se on pridružiti za Božić. Sve je dotad bilo dobro između Seline i mene, i počeo sam misliti - nadati se... A onda sam se našao stiješnjen na stražnjem sjedalu njegove hispano-suize gledajući kako ga Selina gleda kao junaka. Bio sam prilično ogorčen, mogu vam reći.

A kad smo napokon stigli ovamo, nas troje, a Gentry je istog trena krenuo sve izluđivati, bilo mi je teško suzdržavati se.”

“No jeste, barem na početku? Suzdržavali se, mislim.”

Page 93: CIN Rogera

“Mislio sam da to nije moj par cipela.” Trubshawe se zbunjeno namrštio. “Što nije?” “Moja stvar. Tek kad je postao bezobrazan prema Selini, razbjesnio

sam se.” “I što ste točno poduzeli u vezi s tim?” “Zgrabio sam ga za vrat i naredio mu da prestane.” “Hm. Uznemirujuće, u svakom slučaju, ali ne baš i prijetnja smrću

koju ste priznali, zar ne?” “Ne... ali to nije bilo sve.” “Oh, da?” “Da. Počeo je davati primjedbe o mojim roditeljima ja sam siroče,

znate, nikada nisam upoznao pravu mamu i pravog tatu, a Gentry je počeo govoriti - pa, ni u tisuću godina nećete me natjerati da ponovim što je rekao, ali upozorio sam ga, ako ikada ponovi te gnusne laži - ili ako ikada takne i vlas Selinine kose - da ću ga ubiti.”

“I mislili ste to?” “Naravno da jesam! I učinio bih to. Ali što mogu reći? U istoj sam

kaši kao i svi drugi u ovoj sobi. Neki srećković me pretekao. Ne znam tko, a i da znam, ne bih vam rekao jer izbrisavši ušljivca poput Raymonda

Gentryja, učinio mi je - meni i cijelom svijetu - uslugu!” Kako je Selina sada gledala Dona kao junaka, jednako kao što je on to

opisao, viši inspektor prebacio se na druge stvari. “Gospođice Selino, dok ste se odmarali gore u sobi, slušao sam kako

gosti vaših roditelja pričaju kako ih je Raymond Gentry mučio nabacujući svakakve zlobne aluzije na stanovite tužne događaje iz njihove prošlosti. Ali iako je bio profesionalni tračer, koliko shvaćam, njegovi uobičajeni izvori nisu ga mogli informirati o, recimo, lokalnijim tajnama, i svi smo se pitali tko mu ih je mogao ispričati.”

“Da... ?” rekla je, a glas joj je lagano zadrhtao. “Pa?” upitao je inspektor. “Pa što, inspektore?” “Mislim da znate što, gospođice. To ste bili vi, zar ne? Od vas je

dobio te informacije?” Nastupila je dugačka stanka tijekom koje je Selina bespomoćno

gledala lica gostiju svojih roditelja. “Hajde, gospođice. Bolje je da mi kažete istinu. Svi su drugi to

učinili.”

Page 94: CIN Rogera

“Pa, vidite”, rekla je tako tiho da su se morali napregnuti kako bi je čuli, “kada smo dogovorili da će nas Ray dovesti, pitao me s kakvim će se ljudima družiti. Razumijete, on je mrzio sve koji, po njegovom mišljenju, nisu ‘zabavni’, tako bi se brzo počeo dosađivati, pa mu nisam mogla reći da će tu biti mjesni vikar i njegova žena, mjesni liječnik i njegova žena. To mu jednostavno ne bi zvučalo dovoljno zabavno. I tako sam — pa, pokušala sam sve učiniti zanimljivijim - njemu zanimljivijim, i valjda sam nabacila neke lokalne tračeve. Nisam mislila ništa loše time, a da sam znala što s tim namjerava učiniti, kunem se da nikada ne bih prozborila ni riječ.

Oh, hoćete li mi ikada moći oprostiti?” neutješno se obratila svima prisutnima.

“Da, shvaćam da biste se sada mogli osjećati prilično jadno zbog svoje indiskretnosti”, rekao je viši inspektor prije nego što je itko imao prigodu odgovoriti joj. “Ali ideja da vam je, nakon što ste ga poznavali samo nekoliko tjedana, taj muškarac postao toliko važan da ste mu bili spremni odati najintimnije tajne svojih prijatelja? Moram reći da me to iznenađuje.”

“Ali to nisu bile tajne! Bilo je to pogrešno od mene, znam, ali većinu onoga što sam rekla Rayu - o operaciji doktora Rolfea u Kanadi, o vikaru i ratu - sve je to općepoznato u Postbridgeu. Ako uistinu želite saznati sve o svima odavde, samo trebate provesti dan s poštaricom ili knjižničarem.

Što se Evie tiče, samo je treba pogledati, pa da se pogodi što skriva.” “Pa, hvala ti na tome, draga”, ubacila se spisateljica kiselo. “Mislim

da govorim uime svih nas kad izražavam zahvalnost što si tako osvježavajuće iskrena!” “Oh, sve se više zapetljavam! ” rekla je Selina, koja je uistinu počinjala zvučati jednako usplahireno kao što je to njezina majka običavala u krizama. “Sve vas jako volim, zbilja. Ali ono što želim da viši inspektor shvati jest da nisam rekla Rayu ništa što ne bi mogao sam saznati nakon sata ili dva provedenih u selu.”

“Gospođice Selino”, upitao je tada Trubshawe, “jeste li imali sastanak s Raymondom Gentryjem sinoć — ili bolje rečeno, rano jutros - na tavanu?”

Selini je zastao dah. To je očito bilo pitanje koje nije očekivala. “Ali... kako ste znali?” “Čuli su vas”, odgovorio je Trubshawe bez uvijanja. “Čini se da ste se

žestoko prepirali. Oko pola šest.” Trebalo joj je nekoliko trenutaka prije nego što je bila u stanju odgovoriti.

Page 95: CIN Rogera

“Da, istina je. Našla sam se s njim na tavanu.” “Zašto mi ne ispričate što se dogodilo?”

“Noćas jednostavno nisam mogla spavati. Nisam mogla prestati razmišljati o tome kakva je svinja Ray bio, jednostavno to nisam mogla izbiti iz glave. Željela sam sve okončati između njega i sebe, ali nisam željela ostaviti nevolju raskida do sljedećeg jutra - današnjeg jutra - kad će svi biti budni.

I tako sam, oko pet sati, odjenula kućni ogrtač i na vrhovima prstiju otišla do njegove sobe. Kucala sam i kucala na njegova vrata - nisam se usudila kucati preglasno kako ne bih probudila ostale - i napokon je otvorio. Bio je loše volje - mamuran, pretpostavljam - i počeo je protestirati zašto ga budim u tako nemoguće vrijeme, kako se izrazio. Rekla sam mu da moramo razgovarati i predložila da odemo na tavan, koji se ni kada ne koristi i gdje nas neće čuti drugi. Nakon mnogo mrmljanja i gunđanja i prtljanja pristao je.”

“I tada ste oboje otišli gore na tavan?” upitao je Trubshawe. “Da.” “Koji nije bio zaključan?” “O, ne. Nikada se ne zaključava.” “Shvaćam. Nastavite.” “Na tavanu sam mu dala do znanja što mislim o njemu i kako je

pokazao svoje pravo lice kad je bio tako grozan prema mojim prijateljima. Tada sam inzistirala da se odveze natrag u grad sljedeće jutro. Mislim, danas.”

“Kako je reagirao?” “Smijao mi se.” “Smijao vam se?” “Da - to je bio strašan, đavolski smijeh. Zapravo, sad to shvaćam, bio

je to isti zločesti smijeh kao i uvijek - znate, zločesti u duhovitom smislu te riječi, barem sam se tako nekad zavaravala. Ali sad kad je bio usmjeren protiv mene prvi sam put shvatila kako su se njegove žrtve morale osjećati.

Dakle samo je nastavio ismijavati mene i mamu i tatu i njihove prijatelje i njihove vrijednosti i tradicije i cijelo se vrijeme rugao kako je patetično grozan i dosadan život na engleskom selu. Rekao je da tu ima samo toplog piva i ljubitelja pasa i usidjelica koje biciklom idu u crkvu kroz jutarnju maglu...”

“A što ste vi odgovorili na sve to?” upitao je Trubshawe.

Page 96: CIN Rogera

“Vikala sam na njega i bivalo je sve glasnije i glasnije, sve dok nisam pomislila da će mi glava eksplodirati ako još samo trenutak ostanem u toj prostoriji. Zvuk Rayevog glasa nije bio jedino što više nisam mogla podnijeti, nego i zvuk svog vlastitog. I stoga sam se okrenula i otrčala natrag u svoju sobu.”

“I onda?” “Deset minuta kasnije čula sam kako Raymond prolazi hodnikom.

Zviždao je, uistinu je zviždao, kao da... Zviždao je Seika od Arabije, sjećam se.”

“Oh, ta svinja! ” rekao je Don kroz stisnute zube. “I tamo sam ostala, u svojoj sobi, plačući dok nisam zaspala, sve dok

me nije probudilo...” Zastala je i nije mogla nastaviti. “Otkriće tijela... znam”, promrmljao je Trubshawe. “Recite mi, kako

ste se osjećali zbog toga?” “Oh, strašno, strašno! Uistinu sam se osjećala krivom! Gotovo kao da

sam ja na neki način uzrokovala njegovu smrt. Ray je ipak bio bliski prijatelj, i koliko god se grozno ponašao, sigurno to nije zaslužio... Oh, više ne znam što govorim... Tako sam - tako strašno zbunjena...”

“Možda ste zbunjeni, gospođice”, izjavio je viši inspektor nakon što ju je nekoliko trenutaka pustio da se sabere, “ali iznad svega ste hrabri, jako hrabri. I volio bih vam zahvaliti zbog toga. Ne kažem”, dodao je mašući glavom, “da nas je ono što ste imali reći dovelo bliže rješenju, ali čini se da je takva priroda zvijeri. Ovog slučaja, mislim”, objasnio je kako nitko ne bi bio zbunjen njegovom metaforom. “ Hvala vam j oš jednom. Za vas je kušnja gotova.”

A tada, kada je Mary ffolkes ponovno počela skakati oko svoje kćeri, viši inspektor, koji očito nije vjerovao u gubljenje vremena, odmah se okrenuo prema njezinu mužu.

“Pukovniče?” “Da, Trubshawe?” “Sad kad nam je gospođica Selina rekla sve što zna mislim da ste vi na

redu da prošetate po žeravici.” “Ja na redu da... O, da, naravno, naravno”, brzo je odvratio Roger

ffolkes. No nekoliko trenutaka nelagodno je vrtio celofanski omot svoje cigare

prije nego što je napokon rekao: “Ima samo jedna stvar, Trubshawe. Čini se da ovo činimo već satima. Pitam se slažu li se ostali sa mnom da bismo

Page 97: CIN Rogera

trebali uzeti kratku stanku. Vrlo je iscrpljujuće za sve nas, znate, da nas se ovako ispituje, i siguran sam da bi moji gosti voljeli nakratko prileći u svojim sobama. Što se mene tiče, danas nisam prošetao i zbilja trebam protegnuti noge.”

“Po ovakvom vremenu, pukovniče?” “Po svakom vremenu, gospodine, po svakom vremenu. Nije li tako,

Mary?” “O, da, tako je, inspektore. Roger nikada ne propušta svoju šetnju.” “Pa-a”, nesigurno je rekao Trubshawe, “možda stanka i nije tako loša

ideja. No kratka, pazite.” Kad je čuo da se viši inspektor složio — što je za njega, naravno,

značilo odgodu smaknuća, ma kako kratka ona bila — pukovnik je ponovno postao živahan kao obično.

“O, apsolutno!” veselo je uzvratio. “Apsolutno! Sve što želim jest napuniti pluća dobrim svježim vjetrovitim zrakom. Pola sata, ne duže, tamo i natrag, obećavam.” “Zapravo, pukovniče”, dodao je Trubshawe, “ako zbilja namjeravate prošetati, pitam se biste li poveli Tobera sa sobom. Jadni stari pas isto treba svoju šetnju.”

“Svakako, svakako”, rekao je pukovnik. “No hoće li me on slijediti?” “O, da. Slijedio bi svakoga za šetnju, Tober bi slijedio svakoga. Čak i

zločinca, ha-ha! Tober, hoćeš, zar ne? Šetnjica! Šetnjica!” Čim j e viši inspektor izgovorio čarobnu riječ, labrador, koji je ležao

sklupčan pokraj nogu svoga gospodara, podigao se na noge tako iznenađujuće energično da je izgledalo kao da mu je rep kojim je žestoko mahao poslužio kao kakva hidraulična poluga.

“To je dobar dečko”, rekao je pukovnik škakljajući mu vlažnu njušku i odvodeći ga iz knjižnice. “Idemo u šetnjicu, jelda, ti i ja? Ha? Ha, Tobermory?”

No kad je stigao do vrata, okrenuo se. “Farrare?” “Da, pukovniče?” “Dok sam vani, mogao bi nakratko skoknuti do kuhinje. Provjeri je li

služinčad dobro.” “Da, naravno gospodine.” “I, Farrare?” “Molim?” “Neka Iris posluži čaj u salonu. Mislim da svi umiru za šalicom čaja

na brzinu prije nego što se povuku u svoje sobe.”

Page 98: CIN Rogera

“Učinit ću to.”

Page 99: CIN Rogera

DEVETO POGLAVLJE

“Ovo je hrskav komad slanine, gospođo Varley.” “Pa, hvala vam, gospodine Chitty. Vaše uvažavanje silno se uvažava.

Mogu li vas nagovoriti na još malo hladne puretine?” “Mogao bih, gospođo Varley.” “Addie! ” povikala je gospođa Varley. Nije bilo odgovora. “Addie!!!” Malena Addie, mala adenoidna Addie, dotrčala je iz spremišta za

ugljen brišući prljave ruke o pregaču. “Zvali ste me, gospođo?” Gospođa Varley pljucnula je u nevjerici. “Zvali ste me? Kaže ona! A koga bih drugoga zvala? Prestani

cvrkutati i odreži gospodinu Chittyju još komad puretine. I pobrini se da bude lijep i debeo.”

“Da, gospođo. Odmah, gospođo.” “O, ne, curo moja, ne odmah. Prvo ćeš oprati ruke. Upravo su

obložene blatom.” “Da, gospođo.” Dok je Addie hitala prema sudoperu, Tomelty, irski vrtlar i domar

ffolkesovih, pripalio je cigaretu, žestoko nategnuo naramenice i prstima prošao kroz valovitu, briljantinom zaglađenu kosu crnu poput ugljena. Umišljao je da je donžuan, strah i trepet mjesnih djevojaka, sa svojim blistavim bijelim zubima i zadimljenom sjenom. Sad je sjedio pogrbljen na kraju kuhinjskoga stola suprotno od Chittyja, s cigaretom u jednom kutu usta uobičajenim podrugljivim osmijehom u drugome.

Gledajući kako batler ispija svoj vrući čaj, prijateljski je primijetio: “Pa, gospodine Chitty, čini se da ova stvar s ubojstvom nije naškodila vašem apetitu.”

“Ah, Tomelty”, odgovorio mu je Chitty izvlačeći s odbojnom otmjenošću komadić slanine koji mu je zapeo između dva prednja zuba, “ne smijemo klonuti, znate.”

Nastupila je stanka. “Vrlo ste tihi, gospodine Farrare”, rekao je netko. “Oprostite, što?”

Page 100: CIN Rogera

“Što vi mislite?” “O čemu?” “Tko će biti ubojičina sljedeća žrtva?” “Tomelty!” obrecnuo se na njega Chitty. “Pazi na tu svoju jezičinu!

Ne dopuštam da plašiš žene tim podmuklim pričama o ubojstvu. Ne dok sam ja gazda u ovoj kuhinji.”

Chitty je bio boksački sudac nekoliko godina prije nego što je stupio u službu i rijetko je dopuštao da to njegovi podređeni zaborave.

“Bez priča o ubojstvu? Malo sutra!!” uzviknuo je vozač. “Ništa tako zanimljivo nije se dogodilo na imanju ffolkes otkad ja tu radim. Misliš da nas možeš spriječiti da pričamo o tome? Prolupao si, zbilja. Jesam li u pravu, gospodine Farrare?”

“Da-a. Bez obzira na to što se još može reći o njemu, Gentryjevo ubojstvo svakako je zanimljivo.”

“Iznenađujete me, gospodine Farrare, a vi ste tako obrazovani! ” izjavila je gospođa Varley. “Zanimljivo? Kako se ta riječ može upotrijebiti za gosta pronađenog s metkom u glavi?”

“Srcu, valjda?” “Srcu - glavi - koja je razlika? Čovjek je ubijen. Mogu smisliti mnogo

riječi za to, ali zanimljivo ne bi bila riječ na vrhu popisa.” “A ja mogu smisliti mnogo riječi za Raymonda Gentryja”, rekao je

Tomelty, “i zanimljiv jednako tako ne bi bila riječ na vrhu popisa.” “Pa-a, to je dosta točno”, rekla je gospođa Varley prisjećajući se kako

je nedavno bila bijesna na pokojnoga kolumnista. “Ljigav je bolji izbor.” “Hajde, hajde, gospođo Varley”, rekao je Chitty. “Kao što ste i sami

rekli, jadnik gore leži mrtav. Pokažite malo kršćanske ljubavi prema bližnjemu.”

“Jadnik! ” uskliknula je gospođa Varley zagrijavajući se za temu. “Drskost, čista drskost, zatražiti slaninu i jaja u jedanaest ujutro! Gdje je mislio da se nalazi? U vražjem hotelu Savoy! Bio je vraški drzak, ako to mogu reći. Oprostite na izravnosti, gospodine Chitty.” Chitty, koji je očigledno dijelio njezino mišljenje - jer se i sam našao na meti više od jedne Gentryjeve dosjetke - ipak je smatrao da se pogrešno izrazila. “Jezik, gospođo Varley, jezik...”

“Zao mije, gospodine Chitty, ali ne možete poreći, sigurna sam, da je bio pravi gad koji je zaslužio sve što mu se dogodilo.”

“Oh, ne znam bih li išao tako daleko...”

Page 101: CIN Rogera

U međuvremenu je Addie, čije bi sićušno splošteno lice možda moglo biti privlačno da se znala našminkati i učvrstiti kosu na zatiljku tako da joj ne pada stalno u oči, došla do stola s posebno debelim komadom pu- retine i stavila ga na prazni Chittyjev tanjur tupim vrhom velikog noža za rezanje kruha.

“Guk!” rekla je ne obraćajući se nikome posebno. “Ja baš ne b’ voljela plesat fokstrot dok svira neki onakvi bend iz Savoya kakve se čuje na radiju. Bolje nego Christy Minstrels na mostu Southend.”

“Pa, nikada i nećeš, pa zaboravi na to”, rekla je gospođa Varley. “Idi i donesi ostatak ugljena.”

“Da, gospođo.” Otišla je, gotovo se sudarivši s Iris, sluškinjom koja je posluživala na

katu i jednom od žarko crvenokosih blizanki koje su istoga dana počele služiti kod ffolkesovih. Ime druge sestre bilo je Dolly i, kako su bile jednako drske u svojim identičnim služinskim uniformama, bilo je gotovo nemoguće razlikovati ih.

“O, jadne moje noge!” zajaukala je Iris. “Ubijaju me!” Stropoštala se na stolac pokraj Tomeltyja. “Hej, ljepotice”, pozdravio ju je sa sirovom koketerijom, koju je

odavno usavršio. Njegove rečenice bile su suptilne poput semafora i ne bi se reklo da ikada uspiju. Pa ipak jesu, opet i opet.

“Hočeš da te izmasiram?” upitao je s nadom. “Drski majmune! Ooooh!” uzdahnula je u ekstazi kada je zbacila cipele s nogu ispod stola - petu lijeve palcem desne, petu desne palcem lijeve. Počela je žustro masirati stopala. “Umirala sam od želje da to napravim proteklih sat vremena. Potpuno su crvena!” Uzdahnula je u ugodnom iščekivanju.

“Sutra je moj slobodni dan i namjestit ću budilicu na šest ujutro - samo da se podsjetim da mogu nastaviti spavati. Blaženstvo! ”

“Pa što se događa gore?” upitala je gospođa Varley, koja je stavljala treću od četiri žlice šećera u svoj čaj. “Još su svi izvan sebe, je li?”

“Ne baš. Zato nas drže dolje - zbog prljavog veša koji razvlače. Kad sam izlazila iz salona s poslužavnikom za čaj, Cora kako-već govorila je da je Gentry bio ‘lažljivi pas’ - ‘lažljivi pas’ - baš je tako rekla, i to bijesno! Ne bih je voljela sresti u mrkloj noći.”

“Pa, nikada i nećeš, pa zaboravi na to”, rekla je gospođa Varley, koja nije mogla provesti dan bez obilatog korištenja svojom zalihom omiljenih fraza.

“To se tako kaže, gospođo Varley. To zovu alergija.”

Page 102: CIN Rogera

“Ne zanimaju me alergije. Obični engleski trebao bi biti dovoljno dobar svakome.”

Zamišljeno je ispijala čaj, s profinjeno podignutim malim prstom. “Iznenađena sam doduše što čujem da je bila bijesna. Uvijek mi se

činila tako fina i sofisticirana.” “Fina?” rekla je Iris podrugljivo. “Ta uobraženka? Fina, moja -” “Iris!” upozorio ju je Chitty. “Jezik!” “Oprostite. Ali morala sam se nasmijati, znate, zbog nečega što je

rekla.” “Tko?” “Takozvana Cora Rutherford.” “Kako to misliš takozvana?” “Pa, bilo je ovako. Svi su pili čaj, čak i drot, a ona - Cora Rutherford -

pokušavala ih je, znate, razvedriti s jednom od svojih antidota. Ima hrpu tih antidota.” “Ne odobravam antidote.”

“Oh, prestanite, gospođo Varley! Nastavi, Iris, što se dogodilo?” Kuhinja se pretvorila u uši. Addie se vratila iz spremišta za ugljen i

stajala na vrtnim vratima što je ne- upadljivije mogla - ona je i u najboljem izdanju bila neupadljiva osoba - dok je Dolly, koja se upravo vratila s obavljanja svojih dužnosti na katu, sjela s Tomeltyjeve druge strane.

“Pa”, rekla je Iris teatralnim šaptom, “sjedila je tako blizu vatre da je taj njezin krzneni šal -”

“Eh, to je nešto!” Dollyju je s uzdahom prekinula. “Ja bih umrla - ubila bih - za takav šal od nerca! ”

“To nije nerc, nego lisica.” “Nerc je.” “Lisica!” “Nerc!” “Djevojke, djevojke, to zbilja nije bitno!” “Kako ste u pravu, gospodine Farrare. Jako je neugodno kad se

nekoga tako prekine u antidoti tek što počne”, rekla je Iris, bijesno pogledavši sestru.

“Kao što sam govorila, prije nego što sam tako nepristojno prekinuta”, nastavila je, “pričala im je nekakvu priču o tome kad je bila mala - barem jednom nije bila priča o kazalištu - i kako je bila nepristojna s nekim lokalnim dečkom - ne, ne, nije ono što misliš, Tomelty, ti irska mutikašo - samo ti je jedna stvar na pameti! Čini se da su se ona i taj dečko prskali blatom i kad je došla doma mama joj je poludjela zbog toga u kakvom joj

Page 103: CIN Rogera

je stanju bila roba i grdila ju je bez kraja i konca - a ona, Cora, odgovorila je mami nešto duhovito, nešto prosto, što je zaprav’ bila poanta antidote - ali svi su se počeli glasno smijati kad je ponovila ono što je rekla njena mama nakon što je čula tu duhovitu stvar.” Iris se prebacila na nevjerojatno uvjerljivu imitaciju naglaska Ćore Rutherford. “I onda se draga mama okrenula prema meni i povikala: ‘Kako se usuđuješ tako govoriti svojoj majci, Nelly!’ Nelly!”

“Ne razumijem”, rekla je Addie. Iris je prasnula u raskalašeni, prljavi, hrapavi smijeh. “Nelly! Bila je tamo, pričala svoju antidotu o tome kako je bila

duhovita i tako to, i toliko se zanijela da je skroz-naskroz zaboravila da joj je ime Cora. Nije čak ni završila priču. Prekrila je rukama usta i to svoje blijedo lice - baš kao jedna od pogačica gospođe Varley, baš je takvo! - i postala sva kao krpa. Kladim se da joj ni Rutherford nije pravo prezime. Prije je Ramsbottom.”

“No, no, Iris”, rekao je Chitty, koji je shvatio da vodi izgubljenu bitku kad je riječ o pristojnosti, “ne želimo prostakluke u ovoj kuhinji.”

“Mala Nelly Ramsbottom”, nastavila je Iris bez kajanja, “kraljica zabiti!”

Njezin pjev “Ma-la Ne-lly Rams-bo-ttom! ” preuzela je i Dolly, a onda, iako isprva oprezno, i Addie, te su njih tri počele plesati kongu oko kuhinjskoga stola.

“Dosta, sve vi!” povikala je na njih srdita gospođa Varley. “Tako se ponašati, a u kući leži mrtvac! ”

“Ma hajde”, rekao je Tomelty, “sama si rekla da je Raymond Gentry bio loša sorta. Nećeš valjda početi liti suze za njim, zar ne?”

“Ne, neću”, odgovorila je. “Ali to nije ugodna pomisao - biti u istoj kući s ubojicom.”

“Ne moraš brinuti zbog toga”, odgovorio joj je, prezirno otpuhnuvši. “To ubojstvo je isključivo stvar bogatuna. To je fina umjetnost za takve poput njih - sport uobraženih, kao i lov na lisice. Mi možda poželimo ubiti nekoga od njih, ali možete se kladiti u zadnji novčić da oni nikada ne bi uprljali svoje njegovane prste ubojstvom jednoga od nas, jer sigurno, ako mi nismo dovoljno dobri da nas se pozove na koktel, nismo dovoljno dobri ni da nas se ubije. Da netko iz tog društva odozgora ubije jednog od nas, bio bi zbilja uzrujan - ali znate zašto? Ne zato što je počinio ubojstvo, nego zato što je istupio iz vlastite klase! ” (CroWarez.org )

Page 104: CIN Rogera

Bez obzira na vanjštinu nebrušenog dijamanta Tomelty je znao biti prilično rječit.

“Možete li zamisliti da jedan od njih uzme vremena ili truda da kokne jednog od nas na tavanu i ostavi sve tako kao da nitko nije ušao ni izašao? Baš! Ako nas ide, dobit ćemo to na dobri stari radnički način, brzi udarac u tintaru vani na dvorištu. Ne bojte se, gospođo Varley, vaš život - ma i vaša čestitost - sigurni su kao i naši!”

“Ma sad je dosta! ” uzbuđeno je uzviknula gospođa Varley. “Moja čestitost je moja stvar i nemoj to zaboraviti! Da je pokojni gospodin Varley živ i da čuje što si upravo rekao, okrenuo bi se u grobu! ”

“S obzirom na to kako ste drsko svi govorili o njemu”, primijetio je Chitty, “rekao bih, ako se itko sada okreće u grobu, to je Raymond Gentry.”

“On još nije u grobu, ludice”, istaknula je Iris pudrajući vrh nosa puderom iz ružičaste pudrijere. “Još je na tavanu, baš kao što su ga pronašli. Nije pristojno, kažem ja, ostaviti mrtvaca bez da ga se pokrije ili bilo što.” “O, ne, Iris!” oglasila se odjednom mala Addie. “To policija kaže da se napravi kad je riječ o ubojstvu.” “Što?”

“Ništa.” “Ništa? Kako to misliš, ništa?” “Ne smije se ništa napraviti. Pročitala sam to u knjizi.” Gospođa Varley učinila je ono što na filmu nazivaju zakasnjelom

reakcijom. “Ti si pročitala knjigu?” “Pročitala sam dvije knjige, gospođo Varley”, odgovorila je Addie

junački. “Jessie mi ih je ostavila kad je dala otkaz. Sjećate se Jessie, gospođo? Udala se za sina trgovca galanterijom i otišla u Great Yarmouth na medeni mjesec.”

“O, da”, mrko je rekla gospođa Varley, “sjećam se Jessie. Jednako se tako sjećam da ovdje ne govorimo o Jessie. Malo su prebrzo objavili svadbu, po mom mišljenju. I kad pomisliš da joj je vikar dopustio da se uda u bjelini! Može se i u kršćanstvu pretjerati!”

“U svakom slučaju, gospođo, Jessie mi je dala svoje dvije knjige. I jako su pametne. Jedna se zove Vamp pampasa. Ooh, to je vruća stvar! ”

“Jezik, Addie, jezik! Nismo u Parizu, znaš!” “Oprostite, gospodine Chitty.”

“A koja je druga, dušo?” upitao je.

Page 105: CIN Rogera

“Pa, to je baš neobično. Bila je to jedna od te gospođice Mount, koja je jedna od gazdinih gošći.”

“Koja knjiga?” upitala je Dolly. “Oh, Dolly, kad već pitaš”, odgovorila je Addie. “Mislim da se zvala

Ubojstvo nešto...” “Pa, to nam baš ne pomaže”, rekao je Tomelty kolutajući očima.

“Skoro svaka njezina knjiga ima riječ ubojstvo u naslovu.” “Tako je! To je ta!” “Koja?” “Bez ubojstva u naslovu! Tako se zvala, Bez ubojstva u naslovu i bila

je zbilja dobra! Ubojstvo se dogodi u prvom poglavlju - i zbilja je strašno. Žrtva - on je nekakvi veliki poslovnjak, Hiram Rittenhouse - Hiram B. Rittenhouse Treći - Napoleon financija, tako ga zovu i nađu ga zaguranog u prešu za hlače u njegovom odjelu u Dorchesteru.”

“Misliš stavili su ga u prešu za hlače, s odijelom i svim?” “Ne, ne u njegovom odijelu. Kao oni odjeli u velikim hotelima. Ne

samo soba, neg’ odjel.” “Ma daj! Hoćeš reći ‘partman! ” “Ne, neću. Hoću reći odjel. U svakom slučaju, cijelo vrijeme dok čitaš

knjigu, sjećaš se da je ubojstvo počinjeno u prvom poglavlju i znaš tko ga je počinio i ne možeš shvatiti kako će detektivka - to je žena koja se zove Alexis Baddeley - ne možeš shvatiti kako će spasiti čovjeka koji je uhapšen zbog toga - a on je zgodan, neiskvareni mladi Amer, Mike nešto - ne sjećam mu se prezimena - ne, ne, lažem, sjećam se, zvao se Mike Rittenhouse, tako je, on je bio Napoleonov siromašni nećak - i ne možeš shvatiti kako će ga spasiti da ga ne objese, jer je on to definitivno napravio jer si pročitao da je to napravio prije nego što si pročitao išta drugo.” Nakon što je govorila, bez prekidanja, duže nego što je vjerojatno ikada govorila u svojemu mladom životu, Addie je zastala da udahne.

“Pa, nemoj nas ostaviti u neizvjesnosti, Addie”, rekla je gospođa Varley. “Je li on to učinio ili nije?”

“Ne, nije! ” povikala je Addie, trijumfalno gledajući sve redom. “To je tako pametno u knjizi. Tek na samom kraju otkriješ da je u prvom poglavlju on bio u kinu - što je ponavljao i ponavljao policiji - a u prvom poglavlju nije on ubio strica kao što je izgledalo, nego je vidio slično ubojstvo u kinu, koje je - kako se ono kaže? – inspiritiralo! - inspiritiralo pravog ubojicu! Ali kako je to prvo što pročitaš, i kako nakon što izađe iz kina hoda po Ulici Bond i brine zbog te grozne stvari koju je napravio,

Page 106: CIN Rogera

misliš da brine zbog ubojstva - ali je on zabrinut zato što je potrošio sve novce na tu raskalašenu žensku koju je sreo u Lyons Corner Houseu - i onda ostatak knjige zamišljaš da je on ubojica, pa je takvo iznenađenje da na kraju ipak nije on ubio svoga strica!”

Zajapurena zbog onoga što je smatrala potpunim uspjehom u pripovijedanju, nije primijetila da se u očima njezinih slušatelja počinje pojavljivati tupi izraz.

“Ako ja išta razumijem”, rekla je gospođa Varley. “Niti ja”, složila se i Dolly mašući glavom. “Sve si pobrkala kao i obično, Addie, dušo”, rekao je Chitty glasom

koji je nesumnjivo trebao zvučati dobrohotno. Kuharičina pomoćnica bila je na rubu suza. “Ne, nisam. To je zbilja pametna ideja, kad razmislite o tome.” “Ne odobravam ideje”, rekla je gospođa Varley. “Uzrokuju pola

problema u svijetu, te ideje.” “Ali taj mladi Amer, taj Mike, vidite, svi kažu da je on “Nemoj početi ispočetka”, rekao je Tomelty. “Ni prvi put nismo ništa

shvatili, a poznavajući tebe, samo ćeš još više uprskati. Zašto si nam to uopće išla pričati, htio bih znati?”

Drhtave donje usne ispod zubi koji su stršili, poput djeteta koje su ukorili, Addie je rekla: “Samo sam htjela reći da se ne smije dirati mrtvo tijelo u slučaju ubojstva prije nego što doktor potvrdi da je zbilja mrtav. Tako je pisalo u knjizi, pa mora biti istina.”

“Pa, to je riješeno”, rekao je Tomelty. “Kakvo je dakle mišljenje za stolom? Tko je krivac?”

“Varaju li me moje uši, Tomelty”, povikala je užasnuta gospođa Varley, “ili nas ti to pitaš što mi mislimo tko je ubio Gentryja?”

“A zašto ne? Čini se da su se ovi gore bacili na to.” Oči gospođe Varley suzile su se.

“Hoće li biti nagrade, što mislite?” “Nagrade? Ne. Da cijela kuća gori i oni svi vrište i da upadneš unutra i

pokušaš ih spasiti, natjerali bi te da obrišeš noge prije nego što prođeš kroz vražji plamen ! ”

Okrenuo se prema Dolly. “Pa, Dolly, reci nam što ti misliš tko je ubio Raymonda Gentryja.” Dolly je prislonila kažiprst na sredinu obrve kako bi svima pokazala

točno mjesto svoje slutnje.

Page 107: CIN Rogera

“Pa, pitala sam se”, rekla je, “jer sam vidjela kako ih je sve razljutio sa svojim žaluzijama - mislim, je li moguće da su ga svi odjednom?”

“Svi? Odjednom?” “Znate, svi skupa u tome? Kao porota?” Tomelty je brzo srezao taj argument. “U poroti ima dvanaest ljudi, pa to neće moći. Iris?” “Pa, kad već pitaš, Tomelty”, rekla je sluškinja s kata, “imam teoriju.” “Teoriju, ma nemoj ? Dobro, gospođice Alberta Einstein, da čujemo.” Oštro zabacujući kovrče svoje kose s trajnom frizurom prema vozaču

kako bi mu pokazala što može učiniti sa svojim vulgarnim sarkazmom siromašnih Iraca, nastavila je:

“Znate kako u knjigama to uvijek bude onaj za koga to najmanje očekujete?”

“Da?” “Pa, onda je očito, zar ne? Ubojica mora biti kako se ono zove -

Trubshawe - drot.” “Ti si šašava!” povikala je gospođa Varley, koja, usprkos svojoj

zabrinutosti u pogledu smjera u kojem je razgovor tekao, ipak nije mogla odoljeti, a da se ne uključi. “Trubshawe čak nije ni bio u kući kad se to dogodilo.”

“To ih nikada ne spriječi u knjigama. Koliko mi znamo, mogao se ušuljati usred

“Budalaština! ” rekao je Tomelty. “Čini se da ti sve znaš, Tomelty”, rekao je Chitty. “Koja je tvoja

teorija?” “Pa, tražimo očiglednog sumnjivca, je li tako?” “Tako je.” “Pa onda, kako to uvijek kažu, mora da je krivac batler.” “Molim, što je to? Optužuješ mene za ubojstvo?” “Ne, naravno da ne,

gospodine Chitty. Ne vas. Šalio sam se, to je sve. Samo šala.” Nastupila je stanka. A onda, nepogrešivo, njezin šlagvort: “Ne odobravam šale”, rekla je gospođa Varley.

Page 108: CIN Rogera

DESETO POGLAVLJE

Bilo je tamno i olujno popodne. Zavijajući poput po- mahnitale vile narikače, tresući tanko drveće bez lišća s obje strane puteljka tako žestoko da se moglo zakleti kako to zveckaju njihovi kosturi, ledeni vjetar udarao je oko četiri zida imanja ffolkes. Temperatura je sigurno bila blizu ništice.

Izlazeći iz kuće u pratnji Tobermoryja, koji je jedva klipsao za njim, a povodac mu se vukao po snijegom pokrivenom šljunku, pukovnik je stao kao ukopan na pragu čak i prije nego što je zatvorio ulazna vrata. Silina vjetra očito ga je iznenadila, pa je bacio pogled prema nebu kao da se pita je li to bila dobra ideja. Tada je junački zakopčao gornji gumb kaputa i podignuo ovratnik, pa mu je tako vrat bio zaštićen i sprijeda i straga.

Barem na trenutak snijeg je prestao padati i sada je ležao dubok i jednoličan sve dokle je pogled sezao, jer kako se nebeski svod spuštao, pogled baš i nije mogao daleko doseći. No snijeg na tlu nije se mogao više razlikovati od slikovitog snijega nalik na prah kakav se može vidjeti na božićnim čestitkama - snijega poput prirodnih šljokica. To je bila snježna pustinja koja se protezala u svim smjerovima, bez oaze, blizu ili daleko, s kućnim svjetlima koja bi upućivala na postojanje života, barem sela, koje bi moglo uvjeriti namjernika da nije jedina preživjela osoba na svijetu.

Koliko je često ipak pukovnik ustrajao na tome da godišnja doba moraju biti prikladno sezonska. “Četiri godišnja doba”, nikada mu nije dosadilo govoriti, “jesu kao četiri slijeda obroka. Stalni sjaj sunca bio bi kao da se posluži obrok od četiri deserta.” Pa čak i sad, na tako grozan dan da mu se moglo oprostiti što preispituje mudrost svog odlaska u šetnju, na njegovu se licu moglo razabrati mazohističko zadovoljstvo pravoga Engleza koji uživa u pravoj engleskoj zimi, zimi koja da je osjećaj da je uistinu zima, onakvoj zimi o kakvoj je pisao Dickens.

S kaputom zakopčanim do grla i čupavim vunenim šalom čvrsto omotanim oko ovratnika zalupio je vratima imanja ffolkes. To je bila još jedna od pukovnikovih osebujnosti. Uvijek se moglo znati kad je ušao ili izašao, jer nije bio u stanju zatvoriti vrata, bilo koja vrata, a da ne zalupi njima. Čak je uspijevao, tko zna kako, lupiti i pri otvaranju vrata. Bez obzira na to koliko ga je redovito Mary ffolkes podsjećala da nema tih

Page 109: CIN Rogera

vrata u kući koja se ne bi mogla tiho zatvoriti, nikada nije upamtio da ne lupi njima.

Dok je prolazio prilazom, pukovnik je kritički pogledao ženin čileanski bor koji je stajao ravno ispred velikoga kuhinjskog prozora. To je bila tričarija i on se otresito pravio da je ne odobrava, ali ipak nije mogao odoljeti da se ne upleće i da je savjete i općenito gura nos u to kao i u sve ostalo što se zbivalo oko njegove kuće. No preplavljujuća tama bila je tolika da nije mogao vidjeti kako se drvo dobro nosi s oštrinom zapadne zime. I tako je, s gotovo čujnim uzdahom, zgrabio svoj kvrgavi drveni štap, pravi pastirski štap koji je donio s putovanja u Ameriku, zazviždao Tobermoryju, koji se pojavio niotkuda da mu se pridruži i krenuo u svoju šetnju po vrištini.

Žustro hodajući kako bi mu bilo toplo koliko je to moguće, ali ne toliko žustro da riskira da Tobermory zaostane za njim - hodajući, kako se moglo zamisliti, sa svojim uspomenama i sa psom, a možda i koristeći se psom kao izgovorom koji mu je omogućivao da hoda s tim uspomenama, a da se to ne može primijetiti - izgledao je neobično ranjivo nasuprot bijelim sjenama tmurnoga krajolika.

Svako malo nakratko bi zastao, provjerio tlo pred sobom štapom kako bi bio siguran da mu noga neće upasti u jednu od malih ali opasnih vododerina, koje je sada varljivo zaravnao snijeg, a kojih su vrištine bile pune, što je znao jer ih je poznavao kao svoj džep. A svaki korak koji je napravio popratio je, mehanički, gotovo automatski, kao da ni sam nije svjestan što čini, kao radnik koji zvižduče dok radi, srdačnim dozivanjem Tobermoryja.

“Idemo, Tober!” povikao bi i ne okrenuvši glavu, i “Tu, dečko” i “Tako je, pokušaj držati moj ritam!” i “Da, da, hrabri

stari mješanac, to si ti!” A kako očito nijedan drugi stanovnik Dartmoora, ni čovjek ni životinja, nije izašao iz kuće na tako ružno Stjepanje, jasno vijugavi tragovi njegovih stopa jasno su se isticali na inače netaknutu tlu, pa se, u apsolutno doslovnom smislu, moglo pratiti njegove tragove.

Nakon po prilici petnaestak minuta postojanoga hoda, kada je ostavio kuću prilično daleko iza sebe - svjetla iz kuće još su se mogla vidjeti, ali su postala premalena, anonimna i netreperava, pa ih se više nije moglo opisati kao “topla” - Tobermory je postao nekako nemiran.

Nije prestao klipsati za dragim čovjekom koji je, činilo se da razumije, zamjenjivao njegova pravoga gospodara. No s vremena na vrijeme, bolno istežući fosilizirane vratne mišiće, okrenuo bi glavu i pogledao tlo preko

Page 110: CIN Rogera

kojeg su već prošli. Pa ipak nijednom nije zalajao, čak ni zarežao, pa pukovnik, čiji se dah vidio kao dim cigare, uopće nije primijetio da pas postaje sve nemirniji.

Tada, neočekivano koliko i kratko, slabašno sunce okruženo maglicom pojavilo se iza niskoležećih oblaka i cijeli se krajolik na tren smekšao. Baš se u tom trenutku Tober ponovno okrenuo - a ovoga je puta i zalajao. Njegov je lavež iz daljine zvučao tek kao soptanje astmatičnoga starog čudaka, no to je bilo dovoljno da pukovnik zastane.

Zaklanjajući lice od vjetra, okrenuo se prema psu, koji je od naprezanja mahao ne samo repom nego i cijelim klimavim tijelom.

“Što je, Tober? Njušiš nešto, dečko? Zeca? Kozu? Nije valjda?” Svinuvši dlan iznad obrva, pukovnik se zagledao unatrag u smjeru iz

kojeg je pas još lajao. “Ali imaš pravo, tamo ima nešto - ili netko. Dobar dečko, Tober,

dobar dečko! Možda si na pragu smrti, ali još si priseban.” Nekoliko trenutaka nije ništa rekao. Umjesto toga gledao je ravno

preda se, svakako budno, manje zabrinut, a više radoznao. Tada je ono što je isprva bila čista radoznalost postupno prerastalo u

sve veći nemir. Zazvao je: “Hej, vi tamo! ” Tada, nakon podulje stanke. “Hej! Zašto ne odgovarate?” A onda, nakon mnogo kraće stanke. “Tko je to? Dođite bliže da vas mogu vidjeti! ” Onoga časa kada se

začuo pucanj, pao je kao pokošen.

Page 111: CIN Rogera

JEDANAESTO POGLAVLJE

“Ovisi. Ovisi.” To je rekao Trubshawe. Stajao je širokim, bikovskim leđima okrenut

prema kaminu, no nekako ukošeno jer se brinuo da ne zapriječi toplinu ostalima u salonu. Za razliku od plamteče vatre, lula koja mu je stalno visjela iz usta bila je, koliko su se svi mogli prisjetiti, stalno nezapaljena, tako da se moglo postaviti pitanje je li se ikada zapravo vidjelo da iz nje izlazi dim. Kao i mnogi drugi muškarci njegovih godina, nosio je pipu umjesto da je puši, pa je ona postala njegov neizbježni modni dodatak, kao što je to vikaru bio svećenički ovratnik, a Ćori Rutherford razbarušene šiške.

Tko zna kakav je komentar, ili čiji, izazvao njegov prepoznatljivo oprezan odgovor: “Ovisi. Ovisi.” To mu je moglo biti geslo, njegov “moto”, kako to vole reći Francuzi.

Bio je pouzdan cijelog svog radnog vijeka. Čak i onima koji su ga nakratko sreli dok je još bio na dužnosti, bilo je jasno da nikada nije bio detektivska zvijezda, da ga nijedan novinar tabloida nikada nije nazvao “Trubshawe iz Yarda”. No on je bio upravo ono što najviše odgovara policiji Velike Britanije - tip istražitelja koji ne dolazi do rješenja problema (i on bi sam instinktivno izbjegao riječ “misterije”) nekim nevjerojatnim prosvjetljenjem ili uz pomoć mašte, nego jednostavno, uporno se pouzdavajući da će ga drugi uputiti u pravom smjeru, a da toga ni sami uglavnom nisu svjesni.

Postavio bi pitanje, pristojno i strpljivo saslušao odgovor, onda slušao još malo, pa još malo - oh, imao je sve vrijeme na svijetu! - sve dok nesretni osumnjičenik, zastrašen dugom šutnjom, pa čak i osjećajući da je nekako nejasno kriv za nju, ne bi izbrbljao sve ono što nije namjeravao otkriti. A tada bi taj spori čovjek teška koraka poskočio - na svoj način. Krenuo bi u napad, jednako pristojno i strpljivo kao što je prije pripremio teren i postavio zamku.

Dakle nije bio Sherlock Holmes. Pa ipak je, na svoj tromi, čak i dosadan način, vjerojatno uhvatio više kriminalaca nego bilo koji sjajni praktičar časnog umijeća detekcije.

Page 112: CIN Rogera

Što se gostiju ffolkesovih tiče, nakon što su se odmorili u sobama nekih četrdeset pet minuta, sada su opet udobno sjedili pokraj kamina, sve više zaokupljeni, kako je zvučalo, vlastitim monotonim stvarima. “Ah, tu ste, Farrare. Je li sve u redu dolje?”

“Da, gospođo ffolkes. Čini se da se posluga prilično dobro drži s obzirom na sve.”

“S obzirom na?” “S obzirom na stanje u kakvom su bili kad je tijelo pronađeno.” “Oh. Oh, da. Da, naravno. Bili su uzrujani, zar ne?” U glasu Mary ffolkes bilo je nešto neprirodno. Od svega je najviše

sličila na postarijeg leptira, ako se može reći da takvo stvorenje postoji, jer je oduvijek bila plaha i zbrkana žena, uvijek u strahu od pukovnikovih “raspoloženja”, tih glasnih i prečesto javnih provala njegove slavne vatrene čudi. Ako se ičega u životu bojala, onda je to bila “scena”, iako bi se u njezinu slučaju takva “scena” mogla svesti na tek nekoliko povišenih glasova za stolom uz večeru. No sada dok je govorila, promukli izgovor u kombinaciji s neobičnim oklijevanjem upućivao je da je pod mnogo većim stresom.

Stajala je blizu visokih staklenih vrata, zamjetno odvojena od svojih prijatelja, a čak i s udaljenoga kraja sobe moglo se vidjeti da se uzrujano igra jednom od resa koje su obrubljivale teške navučene zavjese. No svako malo, kad je mislila da nitko ne gleda u njezinu smjeru, malo bi razmaknula zavjese i bacila pogled na vrištine. Tada bi ih jednako brzo navukla i ponovno se, s hrabrim smiješkom na usnama, veselo okrenula - malo previše veselo - prema ostalima.

Za trenutak je ponovno progovorila. “Oprostite, Farrare, znate li slučajno...?” počela je pitanje. “Da, gospođo ffolkes?” “Znate li slučajno je li se moj suprug vratio?” “Uh, ne.” “Ah. Hvala vam svejedno.” Tada je, praveći se da se nečega naknadno sjetila, dodala: “Oh, i,

Farrare...” “Da?” “Jeste li mislili - oprostite - ali jeste li mislili reći da se nije vratio ili

ste mislili da ne znate je li se vratio?”

Page 113: CIN Rogera

“Pa, možda se presvlači, naravno, ali nije vjerojatno da je mogao ući, a da ga nitko ne čuje. Kad je s Tobermoryjem i to. A, znate, način - pa, način na koji uvijek zalupi vratima.”

“Da, da, naravno. U pravu ste, naravno. Baš sam glupa.” A ipak nije mogla, ovoga puta ne toliko potajice, ne razmaknuti

zavjese još jednom i zagledati se u pusti krajolik koji se protezao od kuće. Bilo je teško povjerovati da nitko nije primijetio postupnu promjenu u

njezinu držanju, da nitko drugi nije naslutio histeriju zaključanu u njoj poput duha u svjetiljci. Ali ipak, čak i na vrhuncu krize, čini se da normalna ljudska bića ne trebaju gotovo nikakav izgovor da se vrate u svoje prirodno stanje obuzetosti sobom, o čemu svjedoče i djelići razgovora koji su lebdjeli salonom i iz kojih se moglo zaključiti da su se, u nedostatku nečega o čemu treba hitno raspravljati ili neke zajedničke odluke koju treba donijeti, gosti ffolkesovih zahvalno vratili u svoju svakodnevnu rutinu prije ubojstva.

Vikar i njegova žena na primjer bili su zaokupljeni privatnim razgovorom. Tko zna, možda su raspravljali kako će se suočiti s budućnošću u sjeni koju su događaji u posljednja dvadeset četiri sata bacili na njihov ugled. Ili su možda samo zabadali mentalne igle u zamišljenu lutku strašne gospođe De Cazalis.

Dvije zle vještice s West Enda Cora Rutherford i Evadne Mount dobro su se zabavljale rugajući se pretenzijama zajedničkih poznanika u isprepletenim svjetovima kazališta i književnosti. S vremena na vrijeme nešto iz jednog od njih prodorno bi se začulo usred općeg brbljanja - “Da, bio je brz, mali kržljavac, ali ja sam još brže završila s njim” (to je bila spisateljica) - “Njezina vlastita kosa? Ne baš vjerojatno! Po tome kako je izgledala, to nije ni njezina perika” (to je bila glumica) - i uslijedio bi slap tihih hi-hi iz usta Ćore Rutherford i gromoglasnih ha-ha iz usta Evadne Mount.

Bili su tu i Rolfeovi. Sjedili su jedno pokraj drugog na trosjedu najbliže kaminu, pokraj zbirke izrezbarenih drvenih figurica u četvrtini prirodne veličine, a sve su prikazivale crnce s fesovima i plutenim šeširima - poštari, šefovi kolodvora i ostali radnici. Te je figurice pukovnik donio kući s jednog od svojih afričkih putovanja. Kada nije odsutno dodirivao jednu od tih neobičnih statua kao da pozdravlja izaslanstvo Pigmejaca, Henry Rolfe čvrsto je stezao ruku svoje žene u svojoj, a moglo se vidjeti da ona prinosi prst oku - zar je uistinu brisala suzu?

Page 114: CIN Rogera

Njihovo očigledno pomirenje značilo je da je tragedija u kući ffolkesovih imala barem jednu pozitivnu posljedicu. Paradoksalno je spasila brak koji je mogao umrijeti da Raymond Gentry nije umro. Za Rolfeove je riječ “nježno” mnogo godina značila nešto slično riječima “sirovo” i “povrijeđeno”. Sada se činilo da zaista postoji šansa da bi opet mogla značiti “blago” i “romantično”.

Jedna pozitivna posljedica - ili dvije? Jer, zadnje, ali ne i najmanje važno, dolazimo do para mladih ljubavnika. Selina i Don ugnijezdili su se na manjem trosjedu. I iako su šaputali, ili su mislili da šapuću jer su komunicirali na jeziku koji je bio previše intiman da bi se govorio glasno, zbog toga što su gotovo svi tiho razgovarali, bilo je nemoguće ne čuti što govore. ( gro.zeraWorC )

“Oh, Done, dragi”, rekla je Selina zagledavši se s tako nepodijeljenom pažnjom u dubine očiju mladoga Amerikanca da je izgledalo kao da ih on mora zatvoriti ili se maknuti iz njezina vidnog polja, “jesam li bila strašno okrutna prema tebi? Nisam htjela, zbilja nisam. Samo - pretpostavljam da sam dopustila da se zaneseni.”

Čak i ako je Don slušao svaku riječ koju je prozborila, po onome što je rekao, bilo je očito da je registrirao samo jednu jedinu riječ.

“Selino”, prošaptao je, “nazvala si me “Dragi? Da, jesam. Smeta li ti to?”

“Smeta? Pitaš me smeta li mi? Draga, draga, draga Selina, smetalo bi mi jedino da me ne zoveš dragim!

Odsad ću očekivati da svaka rečenica koju mi kažeš, svako pitanje koje mi postaviš završi riječju dragi! Neću biti zadovoljan samo s Don. Zapravo, više nikada ne želim čuti da ponovno izgovoriš moje ime. Odsad nadalje imam samo jedno ime - dragi.”

Selina se nasmijala, visokim, veselim, zveckavim smijehom, poput nekoga tko se glasno smiješi. To je bilo prvi put da se nasmijala otkada je pronađeno tijelo. Možda čak i prvi put otkad je stigla kući.

“Zbilja, Done-mislim, dragi! Dragi! - kako si rječit postao.” “Sad mi se rugaš.” “Ne, ne, uopće se ne rugam. Mislim da je to bio mali poetski govor.” “Oh, ako ćeš me prihvatiti, Selina, moraš me prihvatiti onakvog kakav

jesam. Ne zavaravam se da sam neki pjesnik.” “Dragi, prestani se podcjenjivati. Moja - pa, moja zatreskanost, valjda

to tako moram nazvati, u Raya - tu nije bila riječ o njemu, znaš - da budem

Page 115: CIN Rogera

iskrena, više uopće nisam sigurna da mi se sviđao - nego je to bio svijet koji je on predstavljao.”

Pogledala je polukrug koji su činili gosti njezinih roditelja. “Vidiš iz kakvog miljea dolazim. Obožavam ih sve. Mamu i tatu

najviše, naravno, ali jednako tako i Evie i Ćoru i vikara i Cynthiju i... ma svi su oni strašno dragi i sve, ali toliko su stariji, toliko sređeniji od mene. Počela sam se osjećati kao zatvorenica u ovoj kući. Zu- djela sam za životom i iskustvom i pustolovinom, a Ray mi je otvorio vrata, vrata u svjetove o kojima sam znala samo iz knjiga i časopisa i filmova.”

“Shvaćaš, draga”, rekao je Don, komično svečan u svojemu mladenačkom žaru, “da ti ja ne mogu otvoriti ta vrata. Meni su zatvorena jednako kao što su bila i tebi. A kad vidim kakav učinak imaju na tebe - kao to što rabiš riječ ‘milje’, to je tako rejmondovska riječ! - namjeravam ih držati zatvorenima.”

“Shvaćam to. I zbog toga te volim, a ne usprkos tome. To moraš shvatiti.”

“Oh, znam da sam bezbojan, pomalo šablonski lik.” “O čemu pričaš? Ti imaš tone Onoga.” “Onoga? što je Ono?” “Zar nisi čitao Elinor Glyn ?” “Pa, ne, ja “Što? Nikada nisi pročitao Ono? To je moderni klasik.” “Ja baš i nisam knjiški tip, znaš, Selino.” “Ono znači seksipil, ti nečuveni dragi!” Donove su se oči otvorile tako široko kao da će progutati cijeli vidljivi

svijet. “Ludo! Ti - ti misliš da imam seksipila?” “Kažem ti, tone toga, ti klipane, ti ludi, divni klipane!” Sve je to bilo previše za njega. “O-joj - o-joj”, promucao je, preplavljen brzinom kojom se njegova

sreća mijenjala. “A ja sam uvijek mislio da sam samo, znaš, visok i taman i jednodimenzionalan. Jedini izgovor bio mi je da me takvoga stvorio moj Tvorac.”

“I obavio je sjajan posao. On”, ponovila je, prije nego što je vragoljasto dodala, “ili Ona.”

“Ona?” veselo je ponovio Don za njom. “Ženski Bog, ha? Trebam li shvatiti da to znači da si postala - kako ih ono zovu?”

“Kako zovu koga?”

Page 116: CIN Rogera

“Znaš, one rospije koje se lancima vežu za vrata Parlamenta i mašu kišobranima po zraku i proglašavaju žensku emancipaciju?”

“Feministice?” “Feministice, da! Dakle ti si sada feministica, je li?” “To je na meni da

znam, a na tebi da otkriješ”, rekla je Selina s nestašnim osmijehom na usnama.

“Pa ne brini, uskoro ću te izliječiti od te budalaštine. Samo će jedna osoba nositi hlače u našem braku, a ja ti obećavam da to neće biti ženica! ”

“Ali, Done, žene već imaju pravo glasa.” “Ne u mojoj kući! Osim toga ti si previše lijepa da bi bila feministica.” “Oh, ti blesane, ti dragi, ti slatki, slatki ljepotane! ” smijuljila se

Selina. “Nisam znala da možeš biti tako energičan.” “Ludo!” povikao je Don ponovno. No ovoga je puta zbilja povikao, zbog čega su svi u sobi prekinuli

svoje razgovore i zbunjeno se okrenuli prema njemu. Pocrvenio je do korijena kose. “Oprostite, ja počeo je posramljeno. No nije uspio dovršiti ispriku. Odjednom je Mary ffolkes pokraj

staklenih vrata prekrila lice rukama i počela glasno ridati. Svi su se pogledali — što je samo još jedan način da se kaže da nitko

nije znao kamo pogledati. Selina je prva reagirala. Pojurila je prema vratima, a za njom je u

stopu išao dr. Rolfe. “Mama, što je?” viknula je. “Što ti je?” Dok ju je Selina grlila, Mary ffolkes pokušala je prozboriti, ali djelo

joj se tijelo treslo od plača. “Hajde, hajde, Mary, draga”, mrmljao je dr. Rolfe svojim

milozvučnim liječničkim glasom, vješto otkopčavajući broš Cairngorm koji je pridržavao ovratnik njezine haljine od tafta, “moraš ostati smirena.”

Zaštitnički joj obgrlivši ramena, tiho je šapnuo Se- lini: “Idemo je odvesti do trosjeda. Mora prileći na nekoliko minuta. Bojim

se da je ovo što se dogodilo jednostavno bilo previše za nju. Mogao sam pretpostaviti da će joj naprezanje škoditi. Nije više mlada kao nekada. Njezino srce, znaš...”

Zajedno je pridržavajući, krenuli su preko sobe. No na pola puta pukovnikova se žena smirila i pokušala odmaknuti pramenove kose koji su joj padali po čelu, nervozni tik koji je bio poznat svima koji su je dobro znali.

Page 117: CIN Rogera

“Hvala vam, ali uistinu sam dobro”, promrmljala je jedva čujno. “Oprostite mi, molim vas, što sam takva ludica.”

Kad su stigli do trosjeda, Selina je žurno podignula jastučić i naslonila majčinu glavu na njega, dok joj je Rolfe podignuo noge i izuo cipele.

“Jesi li sada bolje?” upitala je Selina, uznemireno promatrajući crveno lice obliveno suzama.

“Mnogo bolje, hvala. Bit će mi dobro. Samo da dođem do daha.” Dok je gotovo potajice pritiskao zapešće svoje pacijentice kako bi joj

izmjerio puls, Rolfe je rekao: “Draga Mary, mogu li pitati je li nešto - hoću reći, nešto specifično - izazvalo ovaj mali napadaj ?”

“To je - pa, iskreno rečeno, to je zbog Rogera. Tako sam zabrinuta.” “Zabrinuta, mama?” upitala je Selina zbunjeno. “Kako to misliš?” U odgovoru Mary ffolkes mogao se začuti neuobičajeni prizvuk

ogorčenosti. “Vidite - vi niste primijetili. Svi ste ponovno postali toliko zaokupljeni

vlastitim stvarima. A zašto i ne biste? Ne mogu vas kriviti zbog toga. Ali čini se da nitko od vas nje primijetio da je Roger vani već jako dugo - zbilja mnogo duže nego što je dobro za njega, pogotovo po ovakvom vremenu. Ponovno je počeo padati snijeg, i to jako. Ja sam rođena da brinem, znam, ali... Oprostite mi što sam tako budalasta!”

Trubshawe je odmah bacio prodorni pogled na veliki sat u drvenom ormariću. Bilo je jedan i četrdeset.

“U koliko je točno sati izašao?” upitao je Mary ffolkes. “Upravo je o tome riječ”, promrmljala je brišući suze čipkastim

rupčićem koji je izvukla iz rukava veste na kopčanje - vestice, kako ju je uvijek nazivala. “Upravo je to toliko frustriraj uče. Ne znam. Jednosta vno ne znam. Roger je samo otišao na jednu od svojih šetnja. Šeće jednom dnevno cijeli svoj život. Osim - osim što mi se čini da je ovoga puta vani mnogo duže nego obično. Sigurna sam da se brinem bez razloga, ali mi žene imamo instinkte, znate...”

“Je li itko primijetio u koliko je sati pukovnik izašao?” “Pa, gospodine -” “Molim, Farrare?” “Sjećate se, želio je da netko ode dolje i provjeri kako je služinčad?” “Da?” “Pa, na jednom od kuhinjskih zidova je veliki izbojak, i ako stanete

pokraj njega i slušate čavrljanje odozdo -” “Da, da, nastavite.”

Page 118: CIN Rogera

“Pa, onda možete vidjeti ako netko izlazi iz kuće. I nakon otprilike petnaest minuta pukovnik je prošao pokraj prozora, ravno pored čileanskog bora, a vaš pas Tobermory klipsao je za njim - i, prema kuhinjskom satu, bilo je točno dvanaest i dvadeset.”

“Dvanaest i dvadeset, ha?” Trubshawe je na trenu tak zastao da razmisli. “To bi značilo da je na vrištini znatno dulje od sata.”

Ponovno se okrenuo prema Mary ffolkes. “Žao mi je, gospođo ffolkes, ali razumjet ćete da meni nisu poznate

navike vašeg supruga u pogledu šetnje. Je li to uobičajeno vrijeme koje provodi u šetnji? Ilije to predugo? Recite.”

“Oh, inspektore, zbilja ne mogu reći. Očito, nikada mi nije palo na pamet mjeriti koliko traje jedna od Rogerovih šetnji. Što da kažem? Jednostavno u kostima osjećam da ga predugo nema.”

“Hajde, Mary”, veselo joj je rekla Evadne Mount, “zbilja brineš ni zbog čega, znaš. Sigurna sam da Roger dugo, žustro hoda kako bi razbistrio glavu i, povrh toga, uživa u svakoj blaženoj minuti. Jednako tako vjerujem da će umrijeti od smijeha kad čuje kako si bila zabrinuta. Gotovo da ga već mogu čuti kako se smije.” (CroWarez.org )

“Jednom se gospođica Mount i ja slažemo u nečem”, smireno je kimnuo Trubshawe. “Savršeno je razumljivo zašto ste svi podložni svakakvim vrstama nemira s obzirom na sve što se ovdje posljednjih dana događalo. A vi vjerojatno mislite da vam je suprug vani duže nego obično iz jednostavnog razloga što gledate van i tražite ga. Nemojte zaboraviti čajnik iz poslovice?” Mary ffolkes zatreptala je očima.

“Čajnik iz poslovice?” “Mislim, o tome što se događa kad ga gledate i čekate da voda zavri”,

objasnio je Trubshawe. “Oh, da. Naravno. Kad to tako kažete...” sumnjičavo je dodala. “No sad kad je to rečeno”, nastavio je, “volio bih vas umiriti. Stoga

predlažem sljedeće. Mala grupa nas muškaraca - vi, Done, ako može, Farrar i ja - Rolfe može ostati tu za slučaj da ga ponovno zatrebate, gospođo ffolkes - uzet će baklje i izaći potražiti pukovnika. Farrar bi trebao znati u kojem smjeru najčešće šeće, pa sam prilično siguran da ćemo ga susresti kako se vraća, a možda će već biti na prilazu kad otvorimo vrata. Nije važno - barem ćete znati da više nije sam vani. Kako vam to zvuči?”

“Oh, hvala vam, inspektore”, rekla je Mary ffolkes i blijedo se nasmiješila. “Znam da dižem paniku bez potrebe, ali - da, bila bih vam silno zahvalna.”

Page 119: CIN Rogera

“Dobro, dobro”, odvratio je Trubshawe, “hoćemo li onda krenuti, ljudi - Done, Farrare?”

“Idem s vama”, izjavila je Evadne Mount. Viši inspektor odmah je odbacio taj prijedlog. “Ne dolazi u obzir, gospođice Mount. To je muški posao, a vaše je

mjesto tu s ostalim damama.” “Eto vas opet! Sve su to gluposti. Ja sam muško koliko i vi,

Trubshawe. Osim toga tu nemam što raditi Cora bi mogla pričati svoje priče putnicima u autobusu koji vozi

prema Clephamu i ne bi osjetila razliku. Ne, ne, ne, možete raditi što hoćete, ali ja idem s vama.”

I to je i učinila.

Page 120: CIN Rogera

DVANAESTO POGLAVLJE

Krajolik je izgledao čak i manje privlačno nego kada je pukovnik izašao u šetnju. Zapravo, izgledalo je kao da je Bog uzeo golemu gumicu za brisanje i izbrisao horizont kao na tamnoj ploči - ili bijeloj ploči. Sada je ponovno jako sniježilo, i jedini zvuk koji se mogao čuti, osim cvileža vjetra koji je jenjavao, bila je škripa snijega pod nogama. No ipak, ništa nije moglo manje podsjećati na Božić od sablasne netaknute vrištine toga jutra. Njezina bjelina bila je bjelina smrti, a bljedilo strašno bljedilo leša.

Čak ni baklje koje su bacale žutu sjenu svima na stopala osvjetljivale su samo golu činjenicu da nije bilo ničega što bi osvijetlile. Gotovo se moglo očekivati da će oči neke divlje životinje koja zarobljena trepće pod njihovom svjetlošću - ali ne. Ništa. Takve životinje nije bilo na vidiku.

Niti je - a to je bila pomisao koja je, nesumnjivo, pala na pamet svima u spasilačkoj ekipi, iako nitko nije pokazao nimalo spremnosti da to izrazi riječima - pukovnik bio igdje na vidiku. Nakon samo nekoliko minuta pokazalo se da su Trubshaweove utješne riječi Mary ffolkes na odlasku, da će možda sresti njezina muža kako se vraća po prilazu prema kući, bile beznadno optimistične. Tek su ispod čileanskog bora ugledali jasne tragove Rogera ffolkesa, a malo dalje od njih Tobermoryjeve. No tamo je bio samo niz tragova koji su vodili u jednom smjeru - od kuće.

Viši je inspektor naposljetku prekinuo tišinu. “Postaje li vam hladno, gospođice Mount?” Spisateljica je na sebi imala neuredni kaput od tvida koji su izjeli moljci i koji je vidio i bolje dane, debeli vuneni šal omotan nekoliko puta oko vrata i trorogi mornarski šešir koji je postao njezin zaštitni znak u londonskome književnom krugu. Ta ju je odjeća zasigurno štitila od ledene hladnoće, ali je zbog nje zabrinjavajuće podsjećala na luđakinje koje se mogu vidjeti kako prodaju kutije šibica ispred postaje Charing Cross. I nije ju baš bilo briga zbog toga.

“Uopće ne, uopće ne!” protestirala je prigušenim glasom, još uvijek dovoljno glasnim da odjekne preko vrištine. “Ja volim hladnoću.”

“Volite hladnoću?” “Čuli ste me. I, molim vas, nemojte mi uputiti svisoka jedan od svojih

pogleda nevjerice na koje smo se svi navikli. Znam da sam spisateljica i zbog toga, za nekoga poput vas, ekscentrik. Ali ima nas puno koji

Page 121: CIN Rogera

jednostavno mrzimo sunce, koji mrzimo biti natopljeni znojem. Da, znojem. Nazivam to znojem, zato što to i jest. Ne znam za vas, glavni inspektore, ali ja se znojim. Ja ne perspiriram.”

“Dakle, dakle, dakle. Istina je ono što kažu. Ništa nije čudnije od ljudi.”

Don, umotan u kaput od rakuna, koji je izazvao manju senzaciju kada je stigao na imanje ffolkesovih, zbunjeno se okrenuo prema glavnom inspektoru.

“Oprostite, nisam to razumio - to što ste upravo rekli.” “Što sam upravo rekao? Ah, da, naravno. Pa, ne čudim se da niste

razumjeli. To je stara engleska izreka. Možete se kladiti da potječe još od Chaucera, kao sve te stare izreke, pa čak i one proste. ‘Ništa nije čudnije od ljudi’ - to znači da na svijetu nema ničeg čudnijeg od samih ljudi.”

“Oh, razumijem. Mislite, kao što gospođica Mount više voli hladnoću od topline?”

“Tako je. Osobno volim sunce. Sa svojom gospođom počivala u miru - išao sam svakoga kolovoza u Torbay s kamp-kućicom.”

“Oh, da, i ja također. Ali, znate, ja sam iz Kaliforni- je.” “Kalifornije? Ma nemojte?” “Da. Iz Los Angelesa. Lijepi gradić. Pun nasada naranči i filmskih

studija. Jeste li ikada bili tamo?” “Najdalje što sam bio jest Dieppe. Jednodnevni izlet. Nisam shvatio

oko čega dižu toliku strku.” “Vi, gospođice Mount?” upitao je Don. “Evadne, dušo. Zovi me Evadne.” “Evadne.” “To nije bilo tako teško, zar ne?” rekla je ljubazno. “Što bi želio

znati?” “Los Angeles. Jeste li ikada bili tamo?” “Ne, nisam. Iako sam, igrom slučaja, radnju jednog svog krimića

smjestila tamo. Izvukla sam sve potrebne informacije čitajući Dashiella Hammetta. Jesu li vam poznate njegove priče? Nisu mi baš po volji, kao što se moglo očekivati, ali poznaje ono o čem piše.”

Stanka koja je uslijedila manje je bila uzrokovana time što se Dan nije želio raspitati o zapletu dotičnoga krimića, a više time što je ionako očekivao da će čuti sažetak, tražio on to ili ne.

No barem jednom sažetak nije uslijedio, pa je naposljetku rekao: “Zanimalo bi me čuti o čemu se radilo. U vašem krimiću, mislim.”

Page 122: CIN Rogera

“Pa-a, ne znam”, odvratila mu je Evadne Mount i bacila pogled na višeg inspektora. “Imam dojam da naš prijatelj iz Scotland Yarda smatra da pomalo kvarim stil svaki put kad pričam o svom radu.”

“Oh, molim vas. Ne obraćajte pažnju na mene”, rekao je Trubshawe udarajući rukama u rukavicama jednom o drugu dok je hodao po snijegu. “Dosad niste. Osim toga brže će nam proći vrijeme.”

“Imate pravo”, rekla je i više je nije trebalo nagovarati. “Pa, knjiga se zvala Ubojstvo na zidu, a glavni lik bila je postarija, šašava filmska glumica koja se temeljila na Thedi Bari - sjećate se, zvijezda filma A Fool There Was? - pa, ti se nećeš sjećati, Done, nisi ni približno dovoljno star za to, ali ona je sigurno prouzročila da inspektorovo muževno mlado srce brže zakuca jednom ili dvaput.”

“Sigurno vam nije bilo lako stvoriti nijemi lik”, primijetio je Trubshawe, ne zaostajući za njom.

“Ta filmska glumica”, nastavila je odbijajući zagristi udicu koju joj je dobacio, “živi samotnjački u silno oronuloj vili na Bel Airu, a jedino joj je društvo inkontinentni pekinezer. Kako više ne može podnijeti vlastito tjelesno propadanje, dala je okrenuti sva ogledala u kući prema zidu i čak ima spremačicu, kakvu mi u Engleskoj zovemo dvorkinja, koja svaki dan dolazi čistiti namještaj ali ne onako kao što mislite. Zapravo, spremačičin je posao nanijeti dodatnu prašinu na svaku sjajnu površinu koja bi mogla prikazati odraz njezine poslodavke.

No iako nema ni prebijenog novčića, i to već jako dugo, opće je poznati trač u Hollywoodu da postoji jedna dragocjenost koju nije nikada založila, a to je slavni rubin koji joj je prije mnogo godina poklonio maha- radža od Udaipura.

Tada, jednoga jutra, spremačica pronađe njezino okrutno umoreno truplo. Odmah nazove policiju, koja ne uspije pronaći ni traga rubinu, a jedini trag koji bi im mogao otkriti identitet ubojice jesu slova LAPD koja je glumica uspjela nažvrljati na zidu spavaće sobe vlastitom krvlju prije nego što je umrla.

Naravno, posumnja se da je pokušala ‘uprijeti prstom’, kako bi to Hammett rekao, na nekog člana policije Los Angelesa - znate, LAPD. No onda se pojavi Alexis Baddeley. Njuškajući uokolo na svoj nepopravljivi način, protumači ta četiri slova kao pokušaj umiruće žene da napiše riječ ‘lapdog’ i naposljetku pronalazi rubin sakriven u jeftinom brošu pričvršćenom na ogrlicu njezinog psića Pekea.”

“Opa, to je zbilja pametno”, rekao je Don. “Volio bih to pročitati.”

Page 123: CIN Rogera

Trubshawe je skupio ruke i puhnuo u njih. “Ja nikako ne vidim svrhu u tome”, rekao je. “Sad kad vam je

servirala cijeli zaplet na pladnju.” “Ne tako brzo, viši inspektore”, frknula je Evadne Mount nosom,

razuvjeravajući ga. “Uočit ćete da nisam odala identitet pravog ubojice.” “Pih, to i nije neka mozgalica. Očito je to spremačica.” Spisateljica je trijumfalno uzviknula. “Hah! Računala sam da će čitatelji pomisliti upravo to! Zapravo,

pokaže se da je ubojica ipak policajac, ‘korumpirani drot’, kako to Jenkiji kažu. To je dvostruki obrat, znate. Slova LAPD znače upravo ono što su svi ispočetka mislili da znače i nemaju nikakve veze s Pekeom. U raljama smrti filmska glumica uistinu pokušava priopćiti tko je njezin ubojica. No iako je Alexis Baddeley u krivu u pogledu toga, ipak je na kraju u pravu! Eh, Trubshawe, što kažete na to? Trubshawe? Slušate li?”

Iznenađena što ne dobiva nikakav odgovor, odjednom je primijetila da je viši inspektor zaostao nekoliko koraka za njom prije nego što je stao. S rukom iznad obrva, čineći jednaku malodušnu gestu kao i pukovnik nepuni sat prije njega, pokušavao je razaznati nešto ili nekoga u daljini ispred sebe.

Među njih se uvukla zlokobna tišina. Svi su se upre- zali kako bi vidjeli što je privuklo pozornost glavnog inspektora. Isprva nije bilo ničega. A onda, među nemirnom igrom sjena, tamni i amorfni oblik, poput hrpe odjeće nemarno odbačene na pod, uzdizao se iz snijega. I čim su oči razabrale njegov obris, odmah ih je privukla druga, manja hrpa tek koji metar dalje.

“Ma što -?” rekao je Trubshawe skidajući kapu s kariranim uzorkom i češući se po glavi.

“Dakle”, rekla je Evadne Mount, “ja-ja sam sigurna -” Progutavši ostatak rečenice, uzviknula je: “Veliki Scott-Moncrieff! ” “Što? Što je?” povikao je policajac. “Moj vid nije ono što je nekad bio

- ovih dana morat ću pljunuti lovu za naočale - a baklja mi bliješti u oči.” Evadne Mount odlučila je šutjeti nekoliko mučnih sekunda. A onda: “Trubshawe”, rekla je naposljetku, “ne mogu vidjeti što je veća hrpa,

iako”, mrko je dodala, “mogu pretpostaviti. Ali bojim se, jako se bojim, da je manja hrpa da je to Tobermory.”

Usnama tako stežući lulu da ju je gotovo pregrizao, Trubshawe je krenuo, napola hodajući, napola trčeći, prema dvjema zlokobnim sjenama.

Page 124: CIN Rogera

Tobermoryjevo tijelo bilo je prvo koje je okupala svjetlost njegove baklje. Pas je ležao postrance i da mu njuška nije bila prekrivena pjenom, prsni koš smrskan, a točkice krvi vidljive na bjelini snijega, moglo se pomisliti da spava. No nije spavao, bio je mrtav. Pa ipak, dah života napustio mu je tijelo nedavno, i tako žurno da su mu nozdrve, iako više nisu drhtale, još bile vlažne.

Nitko se nije usudio nagađati što Trubshawe osjeća gledajući svog mrtvog druga. Naposljetku je okrenuo baklju prema većoj od dviju bezobličnih hrpa. Naravno, nije bilo sumnje u identitet tijela. Bio je to, kao što su svi znali da će biti, pukovnik.

“Oh, Isuse”, prošaptao je Don. “To je zbilja podlo!” zgranula se Evadne Mount. “Ray Gentry bio je

štetočina - ali Roger? Zašto bi itko želio ubiti Rogera?” Viši inspektor nije gubio vrijeme na izražavanje tuge ili gnjeva.

Nagnuo se nad tijelo kao terijer ispred štakornjaka i spustio glavu postrance na pukovnikova prsa. A tada je, podignuvši pogled prema licima koja su ga okružila, uzviknuo:

“Živ je! Još je živ!” Isprva se činilo da je pukovnik mrtav kao i Tobermory. No kad mu je

svjetlost obasjala lice, oba su mu se kapka počela trzati - neovisno jedan o drugome, što je bio čudan i prilično strašan prizor - i svakih pet sekunda ili tu negdje jedno ili drugo rame slabašno bi mu grčevito zadrhtalo.

“Što mu se događa?” “Mislim da je u nekoj vrsti kome, Farrare - možda je pretrpio

unutarnje krvarenje - nije nemoguće ni da je imao infarkt. Rolfe će moći postaviti ispravnu dijagnozu. Ali svakako je živ. Pogledajte.” Policajac je kažiprstom pokazao krvavi raspor na pukovnikovu kaputu. “Ubojica je očito ciljao u srce, ali, vidite, metak je otišao previsoko, kroz rame i onda van.”

Brzo pregledavši okolnu pustaru, promrsio je: “Nema smisla tražiti metak po ovakvom vremenu. Ili tragove. Odavno ih je prekrio snijeg.”

Još je jednom pogledao čovjeka u nesvijesti. “Nisam liječnik”, rekao je, “ali svojedobno sam se morao baviti mnogim ljudima koji su bili pogođeni i uvjeren sam da ga se može spasiti.”

“Ali što ćemo učiniti?” upitao je Don. “Zar ne kažu uvijek da se ne smije micati ranjenika?”

“Da, tako kažu, ali mene manje brine rana, koja se čini prili čno površinskom, a više moguća psihološka reakcija. Ne, nikako ne

Page 125: CIN Rogera

preporučujem da ga ostavimo tu na tlu dok netko od nas otrči u kuću po Rolfea. U ovom slučaju nemamo izbora. Moramo ga odnijeti u kuću.”

“Da, u pravu ste, naravno.” Don je istog trena skinuo kaput od rakuna i rekao Trubshaweu: “Evo. Možemo ga staviti u ovo. Znate, kao na nosila?” “Pa-a, na sebi imate prilično tanak pulover. Zar se ne bojite da ćete se

smrznuti?” “Ne brinite za mene, bit će mi dobro.” “Dobar momak”, rekao je Trubshawe s odobravanjem. “Imate ono što

treba.” Tada je Evadne Mount progovorila. “A Tobermory?” “Znam, znam... No trenutno je jedino važno dopremiti pukovnika

kući. Nemojte misliti da sam zaboravio staroga Tobera. Nisam i nikada neću. Ali zasad ćemo ga morati napustiti. Vratit ću se kasnije i - pa, sigurno ću ga dostojno pokopati. No hvala vam što ste pitali.” “Zašto upucati jadnu slijepu životinju?” upitao je Don. “To je jednostavno ludost.”

Ponovno je Trubshawe pogledao beživotnog stvora koji je jednom bio njegov najvjerniji, a na kraju i najbolji prijatelj, i na nekoliko trenutaka njegovu prirodnu flegmatičnost zamijenio je stvarni i vrlo vidljiv osjećaj.

“Ne, sinko, što god da je bilo, to nije bila ludost”, tiho je odgovorio. “Tober je možda bio slijep, ali kažu da preostali osjeti slijepca - pogotovo osjet njuha - postanu izoštreni zbog gubitka vida, a mislim da je to jednako točno i za pse. Možda i točnije. Tobermory je bio svjedok, nijemi svjedok, i zato ga se moralo ušutkati. Psi, pa čak i slijepi psi, znaju što je ispravno, a što nije, i jednako tako sjećaju se tko je učinio nešto is pravno, a tko nešto pogrešno. Uvijek bi lajao i režao na ubojicu nakon toga.”

“Inspektore, ne bi mi moglo biti više žao nego što jest.” “Hvala, ali sad nije vrijeme za osjećaje. Sada, ljudi”, rekao je

procjenjujući koliko su snažni, “ako prihvatimo Donov prijedlog i upotrijebimo njegov kaput kao nosila, mislim da možemo dopremiti pukovnika kući, a da mu se stanje ne pogorša. Farrare, pomozite mi da ga okrenem - nježno, nježno i uspjet ćemo - nježno, kažem. Done, vi izgledate kao najsnažniji od nas trojice, pa zašto ne biste uhvatili kaput na drugom kraju? Tako je - dobro, dobro - no pazite da ga ne ljuljate previše. To nije mreža za ljuljanje. Farrare, vi i ja uhvatit ćemo ovaj kraj.”

“A što je sa mnom?” upitala je Evadne Mount. “Što ja mogu učiniti?”

Page 126: CIN Rogera

“Vi? Vi ćete nam biti vodič. Zbilja trebamo vodiča, pa neka vam i um i oči budu usredotočeni na put pred nama. Evo - uzmite i moju baklju uz svoju, pa ih usmjerite prema nogama. Ako primijetite bilo kakvu izbočinu, ili kvrgu ili neravninu, bilo što na što bismo morali pripaziti, skrenite kuda treba i mi ćemo vas slijediti. Razumijete?”

“Razumijem.” “Dakle. Svi znaju što im je činiti? Dobro. Jen-dva-tri svi zajedno!” Tada, mahnuvši rukom, poput strojovođe teretnog vlaka, povikao je:

“Vodite nas, Evadne Mount!” I tako je tužna mala povorka krenula na polagani i svečani put kroz

vrištinu prekrivenu snijegom.

Page 127: CIN Rogera

TRINAESTO POGLAVLJE

Čini se da je Mary ffolkes odlučila ignorirati preporuku dr. Rolfea da ostane ležati dok se članovi potrage ne vrate. Ili ju je vjerojatnije, poznavajući je, u posljednjem trenutku alarmirao Selinin povik - ona je na majčin zahtjev stala pokraj staklenih vrata kako bi što je prije moguće spazila pukovnikov povratak - pa je skočila ne bi li otkrila što ga je prouzročilo. Što god da je bilo, jadna je žena morala posvjedočiti pogrebnom prizoru u kojem joj muža nose preko vriština na improviziranim nosilima i kako je pretpostavila da se najgore dogodilo, kao što to voljeni neizbježno čine, jednostavno se onesvijestila. Jer kada su pukovnika napokon unijeli u salon i položili njegovo komatozno tijelo na trosjed, Rolfe joj je već pružao mirišljave soli.

Shvativši da je ništa neće podići na noge tako brzo i učinkovito kao saznanje da stanje njezina muža nije beznadno kao što je mislila, Trubshawe je gotovo odgurnuo Rolfea od nje kako bi joj prenio dobru vijest.

“Gospođo ffolkes, čujete li me? Kažem, čujete li me? Gospođo ffolkes?”

Napola podižući kapke, pokazujući oči mutne od šoka i tuge, Mary ffolkes zagledala se u njegovo grubo i spremno lice.

“Roger? Je li...?” “Ne, gospođo ffolkes. Nije mrtav, ako ste me to mislili pitati. Neću

vam tajiti. U prilično je lošem stanju. Ali nije mrtav i neće umrijeti.” Učinak je bio trenutačan. Oči su joj odjednom ponovno izgledale

živima, kao da joj je strujni val povratio energiju, pa je čak pokušala sjesti, iako ju je policajac nježno spriječio u tome.

“Znači, bit će opet dobro?” promrmljala je. “Da, gospođo ffolkes, bit će dobro”, odgovorio je Trubshawe i nagnuo

se nad nju, pripalivši lulu prvi put koliko se itko mogao prisjetiti. Duboko je udahnuo i izdahnuo dim sa zadovoljstvom utoliko većim što je toliko dugo odgađano. “Zato sam htio biti siguran da ćete i vi biti dobro - zbog njega. Sada će vas trebati više nego ikada.”

“Ali ne razumijem. Kažete mi da je u lošem stanju. Što mu se dogodilo? Što se tamo vani dogodilo?”

Page 128: CIN Rogera

Zabrinutost ispisana na Trubshaweovu licu nesumnjivo je odražavala unutarnji dijalog koji je vodio sa samim sobom. Treba li joj reći ili ne? Ima li ta dobra, jednostavna, bogobojazna žena tjelesne i mentalne snage da sazna što je uzrokovalo pukovnikovo stanje? Ili bi za mir njezine duše bilo bolje prikrivati od nje (no koliko dugo?) činjenicu da je želja nepoznatog pojedinca da se riješi njezina muža uistinu ponukala tu osobu da podni najgori od svih zločina?

Riskirao je. “Pa, gospođo ffolkes, jednako je tako moja nesretna dužnost

obavijestiti vas — ali to činim zato što slutim da ste dovoljno snažna žena da to čujete — da je netko pokušao ubiti pukovnika.”

Mary ffolkes naglo je sjela. Toliko naglo da ju je Cynthia Wattis, koja je brisala prijateljičino čelo rupčićem, morala zadržati.

“Što? Netko je htio ubiti Rogera? Oh, ne, ne, ne! To je nemoguće. Sigurno ste se zabunili.”

“Na žalost, nisam. To nije bio nesretni slučaj. Netko je pucao u njega.”

“O moj Bože!” “Na sreću, napadač nije bio tako dobar strijelac kao što je mislio. Ili je

udaljenost bila prevelika. Ili je možda bilo previše mračno na vrištinama da bi mogao dobro naciljati. U svakom slučaju, metak je prošao kroz rame vašega muža i, hvala Bogu, nema očitih znakova da je nanesena trajna ozljeda.”

“Ali moramo ga odvesti liječniku! Odmah!” “Zaboravljate, gospođo ffolkes. Liječnik je među nama, doktor Rolfe. On je sad s vašim mužem i siguran sam da će znati što treba učiniti.”

Tijekom toga razgovora liječnik je uistinu pregledavao još uvijek onesviještena Rogera ffolkesa, prislonivši uho uz njegova prsa, kao što je to Trubshawe već učinio, i u isto mu vrijeme mjereći puls. Kad je ustanovio dijagnozu, prešao je sobu i stao pokraj višeg inspektora.

“Pa?” upitao je Trubshawe. “Pa”, odgovorio je Rolfe, “čak iako nijedan od važnih organa nije

dotaknut, doživio je strašan šok. Čovjek njegovih godina, znate... Ali, Mary, dopusti da te uvjerim. Roger je bio - mislim, jest-jak kao bik i - kao što znaš, ja sam uništio život zbog jedne glupe, tragične pogreške, ali sada ti obećavam, apsolutno obećavam, da će se izvući.”

“Hvala nebesima na tome! I hvala vama, viši inspektore, i vama ostalima, Done, Farrare, Evie, što ste ga donijeli natrag k meni zdravog i

Page 129: CIN Rogera

čitavog. Pa, barem” - samo na trenutak njezinu je zabrinutost ublažio jedan od njezinih poluosmijeha kojima se napola ispričava, jedinih osmijeha koje si je ikada dopuštala - “ako već ne zdravog kao što bi mogao biti, onda barem čitavog. Bit ću vam zauvijek zahvalna.”

“O, Mary”, povikala je Cynthia Wattis, “kako si silno hrabra i odbijaš se slomiti! Ali ti si oduvijek bila takva osoba.”

“Ne zavaravaj se, Cyn”, odgovorila je pukovnikova žena. “Ja sam sve, samo ne hrabra. Iskreno rečeno, zapravo plačem u potocima. Ako ne možete vidjeti suze, to je zato što sam davno, jako davno naučila kako usmjeriti suze da teku unutar obraza. To je umjetnost koju mi žene moramo savladati.”

“Draga moja”, rekla je Evadne Mount, “po menije plakanje iznutra prava definicija hrabrosti! ”

Tada se spisateljica okrenula prema višem inspektoru i, kao umjetnica brze promjene, odmah promijenila i stil i temu.

“Čujte, Trubshawe”, zagrmjela je, “kako ovdje nisam potrebna, bi li vam smetalo da skoknem u svoju sobu preodjenuti se? Prehladit ću se nasmrt ako ne odjenem neku toplu odjeću.”

“Ne, ne - samo idite. Uzmite vremena koliko vam treba”, bezbrižno je odgovorio viši inspektor, s nemalim olakšanjem što će biti oslobođen, makar nakratko, sputavajuće prisutnosti te briljantne, no izazovne suparnice.

“Recite mi, doktore”, upitao je tada, “što ćemo učiniti s pukovnikom? Smijemo li ga prebaciti u njegov krevet? Mislim, dok nam vrijeme ne dopusti da ga od- vezemo u bolnicu.”

“Svakako bi mi bilo draže vidjeti ga u pravom krevetu ako je to moguće. Mary”, obratio se Rolfe pukovnikovoj ženi, “pretpostavljam da je u vašoj spavaćoj sobi upaljena vatra?”

“Oh, da. Sada bi već trebalo biti ugodno toplo.” “Onda predlažem da ga odnesemo gore, razodjenemo i stavimo u krevet. Nakon što ga zaliječim, dat ću mu injekciju od koje bi trebao spavati. Sad mu treba mir i mnogo neprekinutog sna.”

Trubshawe je značajno pogledao doktora. “Injekciju kažete, Rolfe?” “Tako je.” “Kakvu točno vrstu injekcije?” “Oh, malu dozu morfija. Uvijek ga imam kod sebe. Posve je

bezopasan. Samo dovoljno da -”

Page 130: CIN Rogera

No prije nego što je Rolfe uspio reći još jednu riječ, viši inspektor pretvorio je njegovu nedovršenu izjavu u nedovršeno pitanje. Promjena se odnosila samo na intonaciju, ali je značenje bilo radikalno drugačije. “Samo dovoljno da...?”

Rolfe se vidljivo razljutio. “Samo dovoljno da ga uspava na nekoliko sati, to sam htio reći. Ali

gledajte, Trubshawe, zašto mi postavljate takva pitanja? Što to insinuirate?”

“Zar nešto insinuiram?” “Tako bih rekao. Rekao bih da insinuirate da nisam kompetentan

liječiti Rogera.” “Nikako. Vjerujem u vaše liječničke sposobnosti kao i svi drugi.” “A što onda znači ovo neopravdano ispitivanje mojih metoda i - i,

posebno, lijeka koji želim dati?” Prvi put otkad je stigao u kuću ffolkesovih, činilo se da čovjek iz

Scotland Yarda nema prikladan odgovor. Dva ili tri puta povukao je dim iz lule prije nego što je odgovorio.

“Rolfe”, rekao je pažljivim tonom, “ja sam tu, kao što znate, u neslužbenom svojstvu. Tu sam, u osnovi, zato što ste to zatražili od mene. Dapače, vi ste taj koji je došao po mene. Koliko god moja istraga morala biti neslužbenom, od samog sam početka ustrajao na tome da, ako če se uopće provoditi, bude provedena u skladu s - pa, s onim što volim smatrati drevnom praksom koja se primjenjuje u Yardu.

Dakle činjenica je - činjenica koju ste svi morali prihvatiti - da ste gotovo svi vi potencijalni osumnjičeni za ubojstvo Raymonda Gentryja. U svjetlu onoga što se upravo dogodilo slučaj je dobio posve novu dimenziju, i to takvu čiju važnost nitko od vas, izgleda, još nije shvatio.”

“Novu dimenziju?” upitala je Cora Rutherford. “Pa, gospođice, samo razmislite o tome. Kako se, koliko mogu pretpostaviti, napad na pukovnika dogodio kada ste svi bili u svojim sobama - i da, ne morate me podsjećati, posve dobro znam da, koliko god to vrijedilo, vi bračni parovi možete i nesumnjivo hoćete jamčiti o prisutnosti svog bračnog druga tijekom tog razdoblja no kako se, kao što kažem, napad dogodio kad ste svi bili izvan vidnog polja, onda vas se sve mora smatrati osumnjičenima za pokušaj ubojstva Rogera ffolkesa.” “Ali to je besmisleno, upravo besmisleno! ” eksplodirao je Rolfe. “Što to vi sugerirate? Da se netko od nas odgegao gore u sobu, a onda se ponovno iskrao iz kuće usred snježne oluje i pucao u pukovnika?”

Page 131: CIN Rogera

“Netko, doktore, netko je pucao u pukovnika. Sigurno ćete se složiti da je to morao biti isti netko, isti vraški pametan netko, tko je pucao u Raymonda Gentryja u zaključanoj tavanskoj prostoriji?”

Kako nitko nije imao neki uvjerljivi protuargument, shvatio je njihovu šutnju kao znak da se slažu i nastavio:

“Sad - da se vratimo na ono što treba učiniti u pogledu pukovnikovog trenutnog stanja. Imamo vas, Rolfe, jednog od potencijalnih sumnjivaca - ni više, ali jednako tako ni manje i od koga drugog u ovoj sobi - imamo vas koji mi govorite, posve hladnokrvno, da biste voljeli da ga se odnese u njegovu sobu, gdje ćete mu dati injekciju. To, naravno, zvuči vrlo ispravno i prikladno, osim što, kao što morate uvidjeti, meni baš i nije preporučljivo, čak ni u ovako iznimnim okolnostima, pustiti da jedan od osumnjičenih u slučaju ubojstva ubrizga nepoznatu tvar u tijelo jedne od ubojičinih žrtava. Pogotovo jer će prvo pitanje koje ću željeti postaviti pukovniku kad povrati svijest, naravno, biti je li vidio i, još važnije, je li prepoznao svog napadača.

Odgovorite mi, doktore”, rekao je zapovjednički. “Prema vašem mišljenju profesionalca u svojem području, kao što sam ja u svojem, jesam li nerazuman?”

Isprva se činilo da će se Rolfe pobuniti. No kada je progovorio, učinio je to svojim uobičajenim hladnim, mirnim glasom.

“Ne, Trubshawe, niste nerazumni, osim u jednoj stvari.” “A koja je to?” “Osim što ste upravo opisali osobu koja je ubila Gentryja i - moramo

pretpostaviti - jednako tako pokušala ubiti Rogera kao vraški pametnu osobu. To- eno?

“Točno.” “Onda, pitam ja vas, koliko bi bilo pametno od mene objaviti svima

vama - uključujući umirovljenog detektiva Scotland Yarda — da ću dati Rogeru bezopasnu injekciju, a onda mu zapravo dati smrtonosnu? Da se išta dogodi pukovniku, zasigurno to uviđate, umjesto finog, sočnog niza sumnjivaca imali biste samo jednog moju malenkost.”

“Upravo tako”, složio se Trubshawe, “upravo tako. Upravo sam očekivao da ćete to reći. I to je način argumentiranja kod kojeg me samo jedno muči.

Kako osobno nisam medicinar, nikada ne bih mogao dokazati - dokazati, doktore Rolfe, jer kad se radi o zakonu, sumnja bez dokaza nije

Page 132: CIN Rogera

ništa - da je takva injekcija uistinu uzrokovala - pa, recimo, prividni infarkt kojem bi pukovnik kasnije mogao podleći.

Daje fatalni infarkt ishod, to bi, naravno, izgledalo jako loše za vas. Ali, ponavljam, osobno ne znam dovoljno o tim stvarima da bih bio siguran da se takav učinak može sigurno i nesumnjivo pripisati tom uzroku. I iskreno, ne bih se volio naći u takvom položaju, iako sam ovdje neslužbeno. Moja se dužnost nije promijenila, i bio bih nemaran u obavljanju te dužnosti kad bih vam jednostavno rekao da, samo izvolite, dajte mu injekciju, učinite ono što smatrate najboljim. Žao mi je, ali morate uvidjeti u kakvom se položaju nalazim.”

Rolfe je nekoliko minuta razmišljao o tome, pogledao pukovnika, koji je ležao na kauču nesvjestan raspra ve koja se vodila oko njega, a onda se ponovno obratio višem inspektoru.

“Da, sve to ima smisla. Ali i ja se nalazim u nezgodnom položaju. Kakve god bile vaše sumnje i bojazni, Trubshawe, ja znam što je ispravno za mog pacijenta, a Roger je već mnogo godina moj pacijent, a ne vaš. On mora — ponavljam, mora — odmah dobiti morfij. Ako ga ne dobije, ne mogu odgovarati za posljedice. U najboljem slučaju, može doći do opasno dugotrajne reakcije na fiziološki i psihološki šok koji je pretrpio.” Okrenuo se prema Mary ffolkes, koja je pažljivo pratila debatu.

“Mary, draga”, rekao je, “stavit ću odluku u tvoje ruke. ” “Moje ruke?” “Pitanje je - vjeruješ li mi?” “Vjerujem li ti? Pa, ja... pa naravno... Naravno da ti vjerujem, Henry.

Znaš da je tako.” “Ne”, rekao je Rolfe neočekivano. “Ne? Ali upravo sam rekla da.” “Ne, Mary, bojim se da u ovom slučaju takva vrsta pristojnog

odobravanja s kojim se oklijeva nije dovoljna.” “Oh, jao, zašto sve mora biti tako složeno?” “Odgovori mi da ili ne,

Mary”, rekao je Rolfe. “Vjeruješ li mi toliko da dam Rogeru injekciju koja mu, uvjeren sam, treba ako želimo spriječiti nepovoljnu metaboličku reakciju?”

Iako je pogled koji mu je uputila Mary ffolkes, pogled koji je bio plod dugogodišnjeg prijateljstva, već nečujno odgovorio na pitanje, jednako je tako odgovorila i glasom, koji je trebao rastjerati svaku daljnju sumnju:

“Da, naravno da ti vjerujem, Henry. Molim te, posveti Rogeru punu pažnju.”

Page 133: CIN Rogera

Dok joj je Madge Rolfe diskretno stezala zapešće u znak zahvale, pukovnikova se žena sada obratila Trubshaweu:

“Viši inspektore, razumijem vaš oprez - uistinu, zahvalna sam na tome - ali poznajem Henryja Rolfea mnogo godina i kao liječnika i kao prijatelja i nimalo ne oklijevam povjeriti svog supruga njegovoj brizi. Molim vas da mu dopustite da nastavi.”

Policajac je znao da je poražen. “Vrlo dobro, gospođo ffolkes, u ovom ću vas slučaju poslušati. To je

protiv svih mojih profesionalnih instinkta, ali neka bude tako. Zdravlje vašeg muža mora biti na prvom mjestu.”

“Dakle”, rekao je tada Rolfeu, “sad kad je to riješeno što treba učiniti?”

“Prvo”, rekao je Rolfe, “jedna od vas žena treba prokuhati vodu - i to dosta nje! ”

“Prokuhati vodu?” uzviknula je Cora Rutherford. “Znaš, Henry, često sam se pitala zašto, bez obzira na to kakva je bolest, vi liječnici uvijek inzistirate da treba prokuhati vodu. Što, za ime svijeta, s njom radite?”

“Oh, zaboga!” povikao je razdraženi Rolfe. “Zar ne možete jednostavno učiniti ono što vam se kaže i prestati postavljati imbecilna pitanja!”

Okrenuo se prema svojoj ženi. “Madge? Na tebe mogu računati, zar ne? Pa, vruća voda - odmah.” Tada Trubshaweu: “Mi muškarci moramo u međuvremenu dopremiti Rogera do njegovog

kreveta. Možda mi vi i Don možete pomoći da ga odnesemo u spavaću sobu.”

“Dobro. Krenimo, Done.” Mary ffolkes nastojala je ustati na noge. “Ne, ne”, rekao je Trubshawe mašući prstom, “ovoga puta, gospođo

ffolkes, slijedite moje upute. Doživjeli ste šok, znate, i treba vam odmora koliko i pukovniku. I - pa, sad vam i to mogu reći - morat ću inzistirati na još nečemu.”

“Plašite me, gospodine Trubshawe”, rekla je Mary ffolkes slabašno. “Nema razloga za to. Sve što sam mislio reći bilo je da, kad udobno

smjestimo vašega muža, kad dobije, hm, napitak za spavanje, koji bi ga trebao uspavati na - koliko dugo, Rolfe?”

“Oh, dobrih pet ili šest sati.” “Kad zaspi, morat ću inzistirati da se vrata spavaće sobe zaključaju.”

Page 134: CIN Rogera

“Zbilja, inspektore”, rekao je vikar, “to se čini prili čmjerom. Je li to zbilja potrebno?” “Mislim da jest”, odgovorio jTrubshawe. “Naposljetku, svi su još uvijek osumnjičjedanput pokušao ubiti pukovnika i jednostavno ne vjerujem da bi njegova soba trebala ostati otvorena svima koji u nju žele ući.”

“Ali”, povikala je Mary ffolkes, “zaključati jadnostrašno! Što ako se probudi i otkrije da ne može otključati vrata?”

“Ima li šanse da se probudi ranije, Rolfe?” “Nikakve.”Liječnik je uzeo Maryinu ruku u svoju. “I u tome ćeš mi morati vjerovati, draga Mary. Jamč

čvrsto spavati nekoliko sati. Ali ako si zbilja zabrinuta, obići ćemo ga svakih pola sata kako bismo se uvjerili da je sve kako trebaIskreno rečeno, to je nepotrebna mjera opreza, ali ako ti pomaže, bit nam drago učiniti to. Idemo sad, Trubshawe, Done, odnesimo ga u spavasobu.” “Doktore?”

“Da?” “Treba li još nešto učiniti?” “Ako zbilja želite biti od koristi, Farrare, mogli biste oti

kuhinju i reći gospođi Varley da pripremi neku mesnu juhu z“Mesnu juhu?” “Da. Slabo začinjenu i jako vruću.” “Uredu.” “Farrare?” “Da, viši inspektore?” “Mislim da ne bi bilo korisno da posluga dozna što se upravo

dogodilo. Kako se drugi zločin dogodio tako brzo nakon prvoga, postoji rizik da se zbilja prepadnu. Sada nam najmanje treba jato šmrcavih, cendravih, imbecilnih sluškinja koje prijete davanjem otkaza.” “Razumijem, gospodine. Neću spomenuti ništa što ne bi trebali znati.”

“Dobro. Pa, dečki, idemo. I ponovno - dobro, Rolfe? operativna rijeje nježno.”

čini prili čno drastičnom li to zbilja potrebno?” “Mislim da jest”, odgovorio je

. “Naposljetku, svi su još uvijek osumnjičeni, a netko je jedanput pokušao ubiti pukovnika i jednostavno ne vjerujem da bi njegova

čati jadnog Rogera! Kako čati vrata?”

“Ima li šanse da se probudi ranije, Rolfe?” “Nikakve.”

. Jamčim da će Roger ako si zbilja zabrinuta, Trubshawe i ja

emo ga svakih pola sata kako bismo se uvjerili da je sve kako treba. trebna mjera opreza, ali ako ti pomaže, bit će

, Done, odnesimo ga u spavaću

“Ako zbilja želite biti od koristi, Farrare, mogli biste otići dolje u da pripremi neku mesnu juhu za Mary.”

“Mislim da ne bi bilo korisno da posluga dozna što se upravo zo nakon prvoga, postoji

nam najmanje treba jato šmrcavih, cendravih, imbecilnih sluškinja koje prijete davanjem otkaza.”

u spomenuti ništa što ne bi trebali znati.” dobro, Rolfe? operativna riječ

Page 135: CIN Rogera

Pola sata poslije, nakon što je pukovnikova rana previje- na, nakon što je dobio injekciju i mirno zaspao, Evadne Mount, koja je sišla iz svoje sobe, iskoristila je značajnu šutnju kako bi zaokupila pozornost svih trima riječima. Trima latinskim riječima.

“Lux facta est.” “A što bi, za ime svijeta, to trebalo značiti?” upitala je Cora

Rutherford. “Lmx facta est? Tvoj latinski nije dorastao tome, Cora?” “Pusti ti moj latinski. Samo odgovori na pitanje.” “To znači ‘Stvar je rasvijetljena.’ Iz Kralja Edipa. Sofoklo, znaš.” “Hvala, draga. Ali da, znam tko je napisao Kralja Edipa.” “Ah, zar si zaboravila da sam ja to preradila? Sa zlokobnim

rezultatima! Bila je to moja prva drama, Edip protiv kralja, i pokušala sam ponovno prepričati mit kao konvencionalnu sudsku dramu. Branitelj je bio Tirezija, slijepi prorok - imala sam u vidu Maxa Carradosa, znaš, slijepog detektiva Ernesta Bramaha? Ne? U svakom slučaju, on je dokazao, isključivo dedukcijom, da je ‘Edipov slučaj’, kako se naziva u cijeloj drami, zapravo izopačenje pravde.

Presudni obrat, vidite, bio je taj da su Edipu smjestili politički neprijatelji, koji nisu samo proširili glasinu da je Jokasta bila njegova majka nego su i sami ubili Laja, njegovog navodnog oca. Tada su namjestili nekog naivnog dvojnika da ga Edip ubije kada se susretnu na raskršću Daulija i Delfa.

Pa, kakav fijasko, kakva katastrofa, kakva hrpa konjskog dreka! Svi su nosili maske, a da sam imala imalo pameti, i ja bih stavila masku! Jadna ‘Boo’ Laye - Evelyn Laye, znate, izvrsna u intimnim, humorističnim revijama, ali se, tipično, zamišlja kao veliku dramsku glumicu - zašto se ne bi držali talenta koji imaju? - dakle Boo Laye je glumila Jokastu - rimuje se s bedasta, našalila sam se! - i kad nas je publika izviždala kad se spustio zastor, sirota smušena draga mislila je da žele da se ona sama nakloni. Mislila sam da ću umrijeti! ” “Ali zašto”, nije odustajala glumica, “zašto je stvar rasvijetljena, kao što si se gnomski izrazila?” Spisateljica se naglo uozbiljila.

“Zašto?” upitala je. “Reći ću vam zašto. Zahvaljujući slučajnoj primjedbi koja se začula u ovoj sobi prije ne puna dva sata, upalila mi se svjećica u sve zamućenijem starom mozgu i vidjela sam - vidjela kao da mi je munja osvijetlila — što se točno ovdje događalo u posljednjih trideset šest sati.”

Page 136: CIN Rogera

Nastala je tišina dok su svi upijali tu zapanjujuću izjavu. Tada je viši inspektor, koji je ponovno pućkao kamiš svoje

nezapaljene lule, rekao: “Dajte da ispravno shvatim. Kako ne bi bilo mogućnosti da govorimo

o različitim stvarima, pretpostavljam da govorite o Gentryjevom ubojstvu?”

“Tako je.” “Kao i pokušaju ubojstva pukovnika?” “I o tome. Zapravo, pokušaj Rogerovog ubojstva pružio mi je

posljednji dio slagalice. Ogromni dio. Sad znam cijeli zaplet.” “Cijeli zaplet, kažete?” “Čak i obrate. Jer, osim ako ne griješim, baš kao i kod moje edipovske

priče, i ovdje postoji presudni obrat. Dosta sam njuškala okolo, više nego itko od vas sluti i, kao što kažem, sada mogu svima vama izložiti cijeli slučaj. ”

“Gledajte, gospođice Mount”, progunđao je Trubshawe, “ako uistinu raspolažete određenim činjenicama ili teorijama - o toj stvari, činjenicama ili teorijama o kojima bismo trebali biti obaviješteni, posebno ja, hajde da ih čujemo. Bez daljnjeg prtljanja, molim. Prema vašem mišljenju - ponavljam, prema vašem mišljenju, jer to je samo mišljenje - i opet ponavljam, s drukčijim, no jednako bitnim naglaskom, prema vašem mišljenju, jer je ono samo vaše - tko je ubio Raymon- da Gentryja i tko je pokušao ubiti pukovnika?”

“Oprostite mi, Trubshawe, ali još nisam spremna reći vam to.” “Što!” “Oh, samo me pustite da objasnim. Ja ne izazivam bez razloga, znate.

To ima veze s razlikom između onoga što se može nazvati iznošenjem i izlaganjem. Zar ne shvaćate, da hrabro izjavim tko je, po meni, to učinio, to bi bilo kao da učitelj matematike iznese problem svojim učenicima, a zatim im odmah da rješenje, no u međuvremenu im ne izloži poveznice putem kojih je do tog rješenja došao, poveznice koje bi tim učenicima omogućile da shvate zašto je to jedino moguće rješenje.

Želim da razumijete zašto osoba koja je, kako vjerujem, ubila Gentryja i pokušala ubiti Rogera može biti samo ta osoba i nitko drugi - a kako bih to učinila, moram ispričati cijelu priču onako postupno kao što sam je i sama shvatila.”

“Pa - pa, u redu”, odvratio joj je Trubshawe, iznenađujuće naklono, “valjda je to dovoljno pošteno. Ali kada nam namjeravate to ispričati?”

Page 137: CIN Rogera

“Oh, sada. Odmah. Istog trena. Ali željela bih da se ponovno svi okupimo u knjižnici. Kriminalac se, tako kažu, uvijek vraća na mjesto zločina. Pa zašto se onda ne bi i detektivka - ako si smijem laskati i tako se nazvati - sada vratila na mjesto istrage?”

Nekoliko trenutaka nitko nije progovorio. Neki od prisutnih očito su mislili da je spisateljicu napokon napustilo ono malo razuma što je još imala. Što se tiče ostalih, iako to nitko ne bi priznao, čak ni sebi, možda ih je na čudan način privlačila mogućnost da napokon sudjeluju u pravoj probi posljednjeg - točnije, pretposljednjeg - poglavlja klasičnoga krimića.

Tada je napokon viši inspektor odgovorio na prijedlog. “Čini se da ste zaboravili jednu stvar”, rekao je. “Ja još nisam okončao

svoju istragu.” “Da, jeste”, odgovorila mu je Evadne Mount. “Sve ste nas ispitali.

Sve, osim Mary, ali pretpostavljam da ne možete sumnjati da je ona pokušala ubiti vlastitog muža.”

“Ne, u krivu ste.” “Što!” uzviknula je zgranuta Mary ffolkes. “Molim vas, gospođo ffolkes, pogrešno ste me shvatili. Htio sam reći

da nisam ispitao nikoga od posluge-” Spisateljica je otpuhnula. “Govoreći kao netko tko je upravo odgonetnuo zagonetku”, rekla je

nehajno, “mogu vas bez oklijevanja uvjeriti da sada ne bi bilo nikakve koristi od ispitivanja posluge.”

“Pa-a”, rekao je Trubshawe, još uvijek sumnjičavo, “ako uistinu vjerujete da posjedujete činjenice...?”

“Zapravo, ne vjerujem”, uslijedio je samouvjereni odgovor. “Ja to znam.”

Page 138: CIN Rogera

ČETRNAESTO POGLAVLJE

U knjižnici se Evadne Mount okrenula prema okupljenom društvu, dok su svi, pa čak i Trubshawe, koji je još uvijek pučkao svoju davno ugaslu lulu, čekali da počne iznositi svoje dokaze. No kad je napokon progovorila, ono što je rekla nije bilo ono što je itko od njih očekivao čuti.

Okrenula se prema doktorovoj ženi, koja je odmatala novu kutiju cigareta, i upitala: “Mogu li žicati, Madge?”

Madge Rolfe zabuljila se u nju. “Što?” “Mogu li užicati jednu od tvojih nikotinskih lizalica?” “Jednu od mojih...?” “Tvojih cigareta, draga, tvojih cigareta.” “Nisam znala da pušiš.” “Ne pušim”, odgovorila je spisateljica. Otvorila ja kutiju koja joj je dobačena u krilo i izvukla cigaretu. Tada

je, pripaljujući i povlačeći ono što je silno podsjećalo na početnički dim, počela.

“Morate mi oprostiti što c'u započeti osobnom opaskom”, rekla je spokojnim tonom osobe koja nimalo ne mari hoće li joj biti oprošteno ili neće. “Ali ako postoji jedna stvar na svijetu za koju si laskam da je znam dobro raditi, onda je to ispričati priču, i ako nitko nema ništa protiv, voljela bih ovu iznimnu priču ispričati vlastitim riječima, vlastitim ritmom i bez ispuštanja vlastitih - rijetkih - pogrešnih prosudbi.

To je zbilja bilo najčudnije iskustvo mojega života, iskustvo u kojem bih, da nije uključivalo dva okrutna zločina, od kojih je jedan počinjen protiv bliskog prijatelja, mogla čak i uživati. Samo zamislite! Tu smo mi, grupa sumnjivaca okupljena u knjižnici kako bismo čuli zašto je i kako počinjeno ubojstvo! To je scena koju sam napisala toliko puta u svojim romanima. Pa ipak, da mi je itko od vas rekao da ću jednoga dana ne samo prisustvovati takvoj sceni nego zapravo i igrati ulogu glavnog detektiva, odgovorila bih vam da vam treba pregledati glavu!

Naravno”, nastavila je gledajući sve svoje slušatelje jednog po jednog kako bi bila sigurna da joj svi poklanjaju onoliko pozornosti koliko je mislila da zaslužuje, “kao i moja fikcionalna detektivka Alexis Baddeley, i

Page 139: CIN Rogera

ja sam samo amaterka. I, kao što vas ne trebam podsjećati, Alexis nikada nije rješavala ubojstvo u zaključanoj sobi. Želim da moji krimići barem jednom nogom ostanu na čvrstom tlu.

Nikada nisam imala posla s metodama ubojstva koje uključuju užad i ljestve, koloturnike i ključeve koji se izvlače kroz ključanice nitima koje nekako uspijevaju same izgorjeti, ili u kojima se žrtva ubojstva pronađe probodena usred pustinje bez otisaka stopala u pijesku u bilo kojem smjeru, ili visi s daske na tavanu bez traga stolca ili stola ili bilo kakvog komada namještaja na koji se mogla popeti, pa čak ni vlažnog traga na podu koji bi uputio na to da je ubojica upotrijebio komad leda koji se u međuvremenu otopio. Ne mogu upotrijebiti takve trikove. Za mene je to previše zapetljano, da posudim pukovnikovu zgodnu riječ.

Uostalom, John Dickson Carr već je osvojio to specifično tržište, a ja kažem, ako je netko nepobjediv, zašto se truditi pobijediti ga?

Oprostite, malo sam se zanijela, i znam da svi mislite da sam grozna stara ženska, ali doći ću do poante. A to je da smo svi bili toliko hipnotizirani metodom Raymondovog ubojstva - metodom za koju nitko od nas nije ni sanjao da može postojati izvan knjige - da jednostavno nismo vidjeli krupni plan.

Ubojstva u zaključanim sobama, znate, slična su završnicama u šahu. Pod time mislim da onoliko sliče pravim ubojstvima, ubojstvima koja stvarni ljudi počine u stvarnom svijetu, koliko i završnice u ilustriranim časopisima - znate, kralj i pješak protiv nezaštićenog lovca do mata u pet poteza - pa, onoliko koliko takve završnice sliče pravim strategijama i konfiguracijama u stvarnoj šahovskoj partiji. To je nešto što je moj dragi prijatelj Gilbert uvijek razumio, i zato je genij bez premca kakav jest.”

Po blijedim izrazima koji su s jednog lica prelazili na drugo kao zarazno zijevanje, bilo je jasno da nitko ne zna o kojem Gilbertu ona priča. A kako je bilo jednako očito da to nitko ne želi reći, objasnila je:

“Gilbert Chesterton. Njegove priče o ocu Brownu tako su jedinstvene upravo zato što jesu završnice i ne pretvaraju se da su išta drugo. Budući da ograničava svoje pametne male priče na dvanaest stranica, ne mora artikulirati zamršeni zaplet kakav pisac poput mene treba kako bi opravdao rasplet. A njegovi čitatelji imaju zadovoljavajući dojam da ih se vodi ravno do vrhunca cijelog dugačkog krimića - jedinog dijela, budimo iskreni, koji ih zbilja zanima - a ne moraju se mučiti sa zamornim razvojem radnje.”

“Poanta, gospođice Mount”, rekao je Trubshawe, “poanta! ”

Page 140: CIN Rogera

“Kao što sam već mnogo puta rekla u ovoj kući”, nastavila je, napadno ignorirajući njegovu upadicu, “ako zbilja želite ubiti nekoga i izvući se nekažnjeno, onda to učinite. Učinite to tako da gurnete svoju žrtvu s litice ili ga ubodete u leđa u mrkloj noći i zakopate nož pod drvo, bilo koje drvo, jedno od tisuću drva. Nemojte zaboraviti nositi rukavice i pobrinite se da ne ostavite nikakve inkriminiraj uče tragove svoje prisutnosti. Iznad svega, izbjegavajte komplicirane stvari. Neka bude jednostavno, dosadno i savršeno. Možda je previše jednostavno, dosadno i savršeno za nas, pisce krimića, ali počinitelj takvog zločina ima najveće šanse izvući se. ”

“Sve je to jako poučno, siguran sam”, Trubshawe ju je ponovno prekinuo glasom koji je ujedno bio i blag i grub. “Ali kada smo se složili okupiti u knjižnici, to nismo učinili kako bismo čuli vaša mišljenja o razlici između stvarnih i fikcionalnih ubojstava - mišljenja koja ste, kao što ste i sami priznali, izrekli već mnogo puta. Kamo to točno vodi?”

Evadne Mount se namrštila. “Naučite biti strpljivi sa mnom, viši inspektore”, ozbiljno mu je

odgovorila. “Doći ću do toga. Uvijek dođem.” Ponovno je povukla dim cigarete, ovoga puta samouvjerenije. “I tako smo se našli - ja sam se našla - suočeni s dva ubojstva koja su

se znatno razlikovala po metodi. Jedno je bilo, kako bi viši inspektor rekao, ‘fikcionalno’ ubojstvo, koje je očito počinio netko tko je pročitao mnogo krimića - iako, ponavljam, nijedan moj. A drugo je bi lo ‘stvarno’ ubojstvo, pokušaj stvarnog ubojstva, onakvog ubojstva kakva se svakodnevno događaju u stvarnom svijetu.

Za prvo ubojstvo, Raymonda Gentryja, bilo je gotovo previše motiva. Osim Seline, svi iz našeg društvanca potajno su, a u nekim slučajevima nimalo potajno, osjetili olakšanje što je jednom zauvijek izbačen iz borbe.

I početna pogreška koju sam učinila bila je ta što sam uvjerila samu sebe da se čak i u tako širokom i raznolikom nizu osumnjičenih moraju odrediti razlike. Gotovo svi smo bili meta Gentryjevih zlobnih ocrnjivanja. (Bilo je iznimaka i uskoro ću doći do toga.) Barem u teoriji to je naznačivalo da smo gotovo svi imali dobar razlog da ga želimo vidjeti mrtva. No ipak, ponavljam, isprva mi se činilo da postoje, prema mojem viđenju, dvije kategorije osumnjičenih.

S jedne su strane bili oni kojima bi bilo katastrofalno da se Raymondova otkrića objave u Trombonu. Cora na primjer. Kao što nam je sama iskreno rekla, njezina bi karijera bila uništena da su se, umjesto samo

Page 141: CIN Rogera

glasina, pojavili napisi o njezinoj ovisnosti o... o, recimo, određenim supstancama.

Hajde, hajde, Cora, ne moraš me tako ružno gledati, mislim da znam što bi žarko željela odgovoriti na ovo. Da, posve je tako, postojao je još jedan sumnjivac, a to sam bila ja. Moje knjige, priznajem bez srama, imaju mnoštvo čitatelja, i iako su sve o ubojstvima i pohlepi i mržnji i osveti, one su prilično otmjena proza koju čitaju otmjeni ljudi. Da ti moji otmjeni čitatelji odjednom saznaju da - pa, radije ću to prešutjeti, jer svi to ionako već znate o meni - ali, da, mogu zamisliti kako bi to utjecalo na prodaju mojih knjiga.”

Nakon što se hrabro uhvatila u koštac s vlastitim grijesima iz prošlosti, bila je spremna baciti se opet u borbu.

“No bilo je i onih koji se, bez obzira na to koliko im je bilo neugodno u javnosti čuti ono što su nekad bile privatne prljavštine, ipak nisu morali bojati Trombona. Ti, Cleme, na primjer.

Istina je, na nesreću, da si bio neiskren u pogledu činjenica o svojem ratnom iskustvu, i ovo je nesumnjivo Božić koji ćeš željeti zaboraviti, kao što ćeš željeti i da ga svi mi zaboravimo. Pa ipak, sam si, ako se dobro sjećam, priznao da, bez obzira na to koliko je nastrano Raymond Gentry uživao u kapanju svoga otrova, žuti tisak nikada neće ni najmanje mariti zbog nedužnih ili malo manje nedužnih laži svećenika koji iznimno skromno živi u Dartmooru.

Onda dolazimo do naših prijatelja Rolfeovih. Sigurno nijednom od vas nije moglo biti ugodno vidjeti kako nestaju silne godine pretvaranja da se ne obazirete na šaputanja o tome što se točno dogodilo između Madge i nekog ljigavog žigola u Monte Carlu ili kako je Henry zaribao ono što je trebala biti rutinska operacija, okončavši tako ne samo bebin život nego i svoju karijeru. Nije moglo biti ugodno, kažem, vidjeti da se svi vaši pokušaji da sačuvate obraz ruše u jednom potezu zbog Gentryjevog zlobnog jezika. No, kao i Wattisi, nikada niste bili dovoljno istaknuti, pa ni sada niste dovoljno istaknuti da biste zanimali onakve ljude koji čitaju smeće poput Trombona.”

Ako su dosad svi prisutni manje ili više bez pritužbi slušali kako Evadne Mount izlaže svoj slučaj, više nisu bili spokojni u pogledu ideje da su najsramotnije činjenice iz njihovih života postale općepoznate. Svaki put kad je spomenula njihova imena, zastali bi i začuo bi se uzdah, a u slučaju gospođe Wattis i prigušena suza. Ali argument je tako lucidno izložen da usprkos obnovljenim poniženjima koje je donio nisu osjećali da

Page 142: CIN Rogera

im je dužnost, nego gotovo zadovoljstvo još jednom to saslušati. Nadalje, napetost, koja je bila tako silna tijekom prethodnih trideset šest sati, morala je nekako popustiti, a neka vrsta popuštanja bilo je ono što je Evadne polagano ali sigurno govorila ostalim gostima.

“Mogli ste dakle pretpostaviti, kao što sam to isprva i ja učinila”, nastavila je, “da smo jedina dva legitimna sumnjivca Cora i ja. Tko bi, naposljetku, počinio ubojstvo samo zato što će se stara izlizana prljavština ponovno pročuti u selu sa stotinjak stanovnika?

Pa, moj odgovor na to bio bi - gotovo svatko! Oh, vidjela sam vam užas u očima kad je Gentry počeo ispaljivati otrovne strelice, ne samo užas nego i ubojitu mržnju! I uskoro sam shvatila koliko sam bila u krivu kad sam pretpostavila da žudnja za osvetom mora biti razmjerna stupnju izloženosti.

Iskreno, bila je to pogreška koju ja od svih ljudi nikada nisam smjela učiniti. Ako sam smjestila radnju nekoliko knjiga u sela grofovija oko Londona, to je zato što ona nude piscima krimića plodnije tlo za ubojstvo nego najzloglasnije uličice u Limehouseu! Želite znati kako uistinu izgleda najdublja izopačenost? Reći ĆU vam. Ima slikovite kućice sa slamnatim krovovima i stare čajane i ženske institute i konzervativnu udrugu i vrtne rasprodaje i narodne plesove na seoskom travnjaku i dobrotvorne sajmove u vrtovima župnih dvorova -”

“Ma hajde, Evadne”, odbacio je to vikar buntovno, “zbilja pretjeruješ...”

“Ponovno mi je žao, stari prijatelju, ali bojim se da je to kaljuža. Teško ćeš to povjerovati, ali imala sam jednu ili dvije loše kritike - bila je jedna u Daily Clari- onu koju neću tako brzo zaboraviti”, zarežala je pokazujući lažne zube slične očnjacima, “pa ipak, nijednom nijedan kritičar nije kritizirao moje knjige zato što prikazuju previše tamnu i zloćudnu sliku seoskog života.

A tu je i pošta obožavatelja. Većinu pisama ne pišu kupci knjiga, koji očito vjeruju da nakon što su platili knjigu nemaju daljnjih obveza prema autoru, nego čitatelji u selima koji nabavljaju moje krimiće u lokalnim knjižnicama. Trebala bih ti dati da pročitaš njihova pisma. Sjećam se jednoga. Napisala ga je stara dama iz nekog idiličnog seoceta u Cotswoldsu i priopćila mi da sumnja da mjesna medicinska sestra polagano truje njezinog muža invalida, a njezina optužba temeljila se na tome što je slučajno vidjela kako jadna žena posuđuje Dokaz pudinga, koji ima identičnu premisu. Bilo je još jedno, od nekoga tko je pročitao Tempiranje

Page 143: CIN Rogera

gulaša i tko je bio uvjeren da je to pročitao i željezničar, jer je njegova žena nestala, navodno je pobjegla s prodavačem ugljena, ali moja obožavateljica bila je bolje upućena i znala da ih je on oboje pokopao ispod ukrasnog kamenja na željezničkoj postaji.

U Detektivskom klubu jednom smo skovali ime za takvu vrstu sablasnog sela - Mayhem Parva. E, pa ozbiljno sumnjam da postoji ijedno selo u zelenoj i ugodnoj zemlji Engleskoj koje nije potencijalni Mayhem Parva!

Dakle, vikare, ne pretjerujem. Uzimam tvoj slučaj samo kao opći primjer, razumiješ, ali vjerujem da svećenik mirne naravi, a znam da si ti takav, jednako tako može počiniti ubojstvo kako bi spriječio da mu ime bude okaljano na mjesnom banketu Britanske legije kao što bi ga filmska zvijezda počinila da se ne bi našla na naslovnoj stranici nekog tračerskog lista koji se prodaje u cijeloj zemlji.

A to je značilo, naravno, da sam se opet našla na samom početku. Morala sam razmotriti sve prisutne kao potencijalne osumnjičene.

A sada što se tiče iznimki. Tu je bila Selina, prije svih, jedina koja je oplakivala Raymondovu smrt. Možda je sada progledala - nemojmo zaboraviti svađu na tavanu ali mislim da nitko od nas ne sumnja u osjećaje koje je prije gajila prema njemu. Nju sam odmah otpisala. Činilo mi se da ga nikako nije mogla ubiti.

Niti je to mogla, izjavljujem to uvjerena da mi nitko neće proturječiti, njezina majka. Ne kažem to samo zato što je ona jedna od mojih najstarijih, najdražih i najboljih prijateljica, nego zato što znam da nije u stanju ubiti ni muhu. Svakako nije u stanju nauditi muhi tako da je dovabi u zaključanu sobu, ubije i onda uspije izaći iz zaključane sobe, a da ne otvori ni prozor ni vrata! ”

Očima koje su se caklile pogledala je svoje slušatelje. “Zasigurno, kad se uzme u obzir neobična sličnost između

Raymondovog ubojstva i ubojstava koja se rutinski događaju u krimićima, sama činjenica da su Selina i njezina majka najmanje vjerojatni osumnjičeni možda je prouzročila da neki od vas privatno pomisle da je možda ipak jedna od njih kriva. Ali ne i ja. Što se mene ticalo, one su zaista bile najmanje vjerojatni sumnjivci.

A sada Donald. Drukčiji slučaj, Donald. Istina, koliko itko od nas zna, u njegovome mladom životu nema tajni. No ovdje se pojavio mnogo tradicionalniji motiv. Ljubomora. Don je bio zaljubljenu Selinu - još je

Page 144: CIN Rogera

zaljubljen u Selinu - i bio je vidljivo ljubomoran na svojeg suparnika. Svi se sjećamo kako su se gotovo potukli.

Nismo zaboravili ni da je Don zaprijetio Gentryju da će ga ubiti. ‘Ubit ću te, svinjo, kunem se da ću te ubiti!’ Svi smo ga čuli kako izvikuje te riječi. Čak iako smo suosjećali s njim i govorili si da su to samo riječi, činjenica je, kao što nas je viši inspektor podsjetio, da se zakleo da će okončati život nekoga tko je uistinu kasnije ubijen metkom u srce.

Onda je jadni Roger pogođen i sve su moje sjajne teorije propale. Činilo se da uopće nema motiva za njegovo ubojstvo.”

Smjestila se udobnije u stolcu. “U krimi ću, naravno, postojao bi barem jedan očigledni motiv - da je

Roger otkrio neki ključni trag za otkrivanje identiteta Raymondovog ubojice, pa je morao biti ubijen kako ne bi podijelio svoje saznanje s vlastima. Ali okolnosti ovog slučaja bile su toliko posebne. Zato što je Henry predložio da svi budemo prisutni tijekom ispitivanja višeg inspektora, sve što je rečeno o događajima koji su vodili do Gentryjevog ubojstva rečeno je u prisutnosti svih. Ne mogu se sjetiti nijednog trenutka prije njegove šetnje kada je pukovnik bio nasamo s nekim od nas i kada je mogao reći nešto što bi ubojicu stavilo na kušnju.

Da, tu je onih dvadesetak minuta koje je proveo s Mary, kada smo se svi povukli u sobe kako bismo se preodjenuli i osvježili. Ali zbilja ne mislim da i na trenutak trebamo pomisliti da je svojoj ženi odao neki optužujući dokaz, pa da je njegova vlastita žena poslije osjećala da ga zbog toga mora ubiti.”

Užasnuta što je takva strašna pomisao uopće pala na pamet njezinoj prijateljici, pa makar i na trenutak, Mary ffolkes pogledala ju je iznenađeno i prijekorno.

“Zbilja, Evie”, povikala je, “kako si mogla takvo što pomisliti! ” “Hajde, hajde, Mary, dušo”, odvratila joj je spisateljica umirujuće,

“rekla sam upravo suprotno. Rekla sam da to nisam pomislila. Već sam rekla da ne sumnjam u tebe. Samo postavljam hipoteze, provjeravam jednu mogućnost za drugom, bez obzira na to kako nevjerojatne bile.”

S gadljivom je grimasom ugasila napola popušenu cigaretu u pepeljari kao da gazi kukca, a onda promrmljala “Ne znam što vidiš u njima” prema Madge Rolfe te ponovno nastavila tamo gdje je stala.

“Dakle, kako je za prvo ubojstvo bilo previše motiva, a za drugo naizgled nijedan, bila sam smetena. I tada sam odlučila upotrijebiti svoje ‘male sive stanice’ ako mogu ukrasti ideju jedne od svojih takozvanih

Page 145: CIN Rogera

suparnica - primijeniti svoje ‘male sive stanice’ na metode oba ubojstva, u nadi da će mi one nešto reći o psihologiji ubojice.

U pogledu prve od te dvije metode, zaključane sobe, svi smo pretpostavili isto, a tko nam je mogao zamjeriti? Svi smo uzeli zdravo za gotovo da je Raymondovo ubojstvo isplanirano do posljednjeg detalja. A to je, s obzirom na to koliko je nevjerojatno zvučalo, bila opravdana pretpostavka s naše strane.

No odjednom mi je palo na pamet da je postojao jedan detalj u tom ubojstvu koji je mogao biti izmijenjen u bilo kojem trenutku, čak i u posljednjoj minuti, a da nimalo ne ugrozi cijelu dijaboličnu shemu. Identitet žrtve. ”

Kako je govorila bez prestanka, morala je duboko udahnuti i dok je to činila moglo se čuti kako Trubshawe glasno razmišlja: “Hm, da, mislim da počinjem shvaćati na što ciljate.”

No u toj kasnoj fazi postupka Evadne Mount nije bila raspoložena dijeliti svjetla pozornice ni s kim. Nastavila je još energičnije nego prije:

“Druga pretpostavka koju smo svi stvorili bila je da je drugo ubojstvo, izvedeno tako grubo i nezgrapno, bilo smišljeno naknadno, ili barem da ga ubojica nije prvotno planirao. Svi smo pretpostavili, drugim riječi ma, da je pucanj u pukovnika na vrištinama bio nepredviđena posljedica pucnja na Gentryja na tavanu.

A tada mi je sinulo. Pomislila sam - a što ako je Gentryjevo ubojstvo, a ne pukovnikovo, bilo smišljeno naknadno?”

Sada je cijela knjižnica eksplodirala. “Oh, to je smiješno! ” “Dakle, zbilja! Kad je zločin tako pomno isplaniran ! ” “Ovaj put, Evie, otišla si predaleko!” “Cijelo vrijeme govorim da je bilo apsurdno — ” “Oh, samo me saslušajte, hoćete li!” ušutkala ih je sve jednim

povikom, kao dijete koje ugasi sve svijeće na rođendanskoj torti u jednom dahu. ( gro.zeraWorC )

“Gledajte, svi vi. Samo pretpostavite, rasprave radi, da je namjera nekoga u ovoj kući bila ubiti Raymonda Gentryja. Pa, uspio je u tome, zar ne? Izvukao se nekažnjeno. Raymond je bio ubijen, a nitko od nas, ne isključujući ni višeg inspektora, nije imao pojma tko ga je ubio. Zločinac - mislim da ću njega ili, naravno, nju odsad nazivati X-om - dakle zločinac X uspio je u onome što je želio postići.

Page 146: CIN Rogera

Zašto je onda pokušao ubiti pukovnika? To nije logično. Pogotovo jer, svi ćete se složiti, zar ne, pukovnik nije dao nikakvu primjedbu zbog koje bi X mogao odlučiti da i on mora umrijeti. Istina, pukovnik je pronašao Raymondovo tijelo. Ali i Don je bio tamo, a nitko nije pokušao ubiti njega.

Što se tiče ideje da ta dva zločina možda uopće nisu povezana, pa, mislim da nitko od nas to nije ozbiljno razmotrio. Znam da slučajnosti postoje - da ne postoje, ne bismo imali riječ za njih - ali zbilja je previše tražiti od zakona vjerojatnosti da dva muškarca budu ustrijeljena, ne više od milje udaljeni jedan od drugoga, u nekoliko sati razmaka, a da ih ubiju različiti ubojice s posve različitim motivima!

Pa zašto je netko dakle pucao u pukovnika? Što sam više razmišljala o tome misteriju, teže mi je bilo smisliti neki logični razlog zašto bi Raymondov ubojica želio poslije ubiti Rogera. U isto vrijeme postupno sam počela uviđati da je postojao barem jedan razlog zbog kojeg bi Rogerov ubojica mogao biti u iskušenju da ubije Raymonda unaprijed. Ukratko, počela sam se pitati nije li Roger, a ne Raymond, od početka bio X-ova meta.”

Dala im je nekoliko trenutaka da upiju taj novi, uznemirujući obrat u priči.

“Tu je moju sumnju zapravo ojačala stranica s bilješkama koju je viši inspektor pronašao u džepu Gentryjevog kućnog ogrtača, bilješkama koje su, sjećate se, natipkane na pukovnikovom pisaćem stroju.

Svi su pretpostavili da te bilješke pokazuju, izvan svake sumnje, da smo se suočili s ucjenjivačem. No kako sam ja autorica krimića, od samog početka nije me se dojmio trag koji je tako nonšalantno ostavljen da ga policija pronađe. da je Raymond uistinu planirao ucjenjivati sve nas, bi li šetao po kući s dokazom svojeg lopovluka koji mu viri nadohvat ruke iz džepa kućnog ogrtača? I je li zbilja bilo nužno zapisati tako oskudne bilješke na pisačem stroju? Povrh toga, na Rogerovom pisaćem stroju? Valjda bi bilo jednostavnije i sigurnije zapisati ih rukom? Osim, naravno, a to je bilo ključno, osim ako niste bili zabrinuti da bi se vaš rukopis mogao identificirati. Razmišljala sam o tome otkad su se te bilješke prvi put pojavile.

Tada nam je Trubshawe dao da ih svi pogledamo. Možda se sjećate da me nakon što sam ih nekoliko puta pročitala nešto

dugo mučilo, i to da nešto nije bilo onakvo kakvo je trebalo biti.

Page 147: CIN Rogera

Onda sam odjednom - zahvaljujući Donu - shvatila o čemu je riječ. Shvatila sam da je u bilješkama bilo nešto što je potvrdilo ono u što sam sve više sumnjala da te bilješke zapravo nije natipkao Gentry.”

“Što ste vidjeli?” upitao je Trubshawe. “Što sam vidjela? Da budem apsolutno doslovna, ono što nisam

vidjela usmjerilo me u pravom smjeru.” “Oh, dobro, gospođice Mount”, rekao je policajac, umorno

uzdahnuvši poput roditelja koji posljednji put pristaje ugoditi djetetu. “Igrat ću. Što niste vidjeli?”

“Nisam u-vidjela”, rekla je Evadne Mount. Viši se inspektor zabuljio u nju. “Što točno mislite s tom grotesknom izjavom?” zarežao je. “Oprostite”, rekla je spisateljica, “to se pokazala moja hirovita strana.

Pokušat ću je držati pod kontro lom. Mislila sam”, rekla je ozbiljnije, “da nisam vidjela u. Slovo u.”

Svi su je zbunjeno pogledali. “Sjećate se tih bilježaka. Nisu bile stenografske, nego neka vrsta

novinarske telegrafske komunikacije. Prepoznajem stil jer su me intervjuirali mnogo, mnogo puta u životu, a jedanput ili dvaput bacila sam pogled na bilješke novinara koji je razgovarao sa mnom.

Pa, razmotrite što je pisalo o Madge. Ako se sjećate, pisalo je ‘MR’ - očito Madge Rolfe - onda crta - onda riječi (ispustit ću besramni pridjev, koji nije relevantan za ono o čemu govorim) - a onda riječi ‘ponašanje u MC’ - ‘MC’ je, naravno, kratica za Monte Carlo. Onda mi je napokon sinulo da je riječ ‘ponašanje’ (misbeha- vior) napisana bez slova u. To sam mislila kad sam rekla da me ono što nisam vidjela u Raymondovim bilješkama navelo da dokučim istinu. Nisam vidjela slovo u.”

Sada se gotovo smiješila vlastitoj lukavosti. “Vrlo je česta pogrešna predodžba da biti neosjetljiv na nešto znači da

ne vidiš nešto što ti je pred nosom. No ponekad, znate, to znači vidjeti nešto što vam nije pred nosom. Svi smo vidjeli slovo u jer smo svi očekivali da ćemo ga vidjeti, a tek kad je Selini trebalo onako dugo da izađe iz sobe pa sam čula Dona kako kaže ‘Svima si nam nedostajala u knjižnici’ - nedostajala u nedostaje ul- tada sam napokon shvatila što me mučilo.

No kad sam to shvatila, odmah sam uvidjela što to znači. Tako riječ ‘ponašanje’ pišu Amerikanci, bez slova u. Iako je bio gad, Raymond

Page 148: CIN Rogera

Gentry također je bio i novinar, i riječi su mu bile oruđe zanata. Menije bilo nezamislivo da bi on ikada pogrešno napisao riječ na taj način.

Oni među vama koji su vidjeli moj kazališni komad Pogrešno stanje znat će koliko jezik i njegova pogrešna uporaba mogu biti važni u krimiću. Ako se sjećate, žrtva ubojstva je učitelj, čije su posljednje riječi, nakon što popije viski i sodu s arsenom, ‘Ali to je bilo pogrešno stanje...’ Sada svi, prirodno, pretpostave da je ono što ga je iznenadilo bilo stanje govornika čiji je glas čuo. Samo Alexis Baddeley shvati da je on, kao učitelj engleskog, zapravo aludirao na njegovu gramatiku.

Dok je držao žrtvu na rukama, govornik je povikao: ‘Bože, otrovali su ga!’ Pravi bi Englez upotrijebio pasiv, trpno stanje - ‘otrovan je’ - a on je rabio aktiv, čime je pokazao da nije pravi Englez, što se pretvarao da jest, i da je naposljetku i ubojica.”

Uslijedila je kratka tišina. Tada je, od svih ljudi, baš Don progovorio - Don, koji još nije prozborio ni slovo, čak ni kada je Evadne Mount podsjetila sve na njegovu prijetnju da će ubiti Raymonda Gentryja. Zbog čega je sada, kad je odlučio progovoriti, njegov glas, gotovo neprepoznatljivo hrapav od kivnosti, odjeknuo u tišini kao pucanj iz puške.

“Da, ubojica. Poput mene, mislite?” Spisateljica se zagledala u njega. Na njegovu se čelu stvorila mreža od

mrljica koje su nastale zbog nervoznog znojenja. “Što to govoriš, Done?” “Ma hajde, gospođo, znate što -” “Evadne”, rekla je spisateljica nježno, “Evadne.” “Evadne...” Kako nije bio pri sebi, izgovorio je njezino ime tako nespretno kao da

je to posebno teška riječ koja lomi jezik. “Ne morate poricati što mislite, što svi vi mislite. Samo je Amerikanac

mogao napisati te bilješke, a ja sam jedini Amerikanac tu.” “Dragi Done, nitko ne misli da si ih ti napisao!” povikala je Selina,

privrženo mu stegnuvši bedro. “Reci mu, Evadne. Reci Donu da ne sumnjaš u njega.” “Oh, sumnja”, rekao je on mrzovoljno. “Svi vi sumnjate. Vidim vam to na licima.”

“Done?” rekla je Evadne Mount. “Da?” “Čitaš li krimiće?” “Što?” “Čitaš li krimiće?”

Page 149: CIN Rogera

“Ma ne”, odgovorio je nakon nekoliko sekunda. “Iskreno, ne podnosim ih. Mislim, koga briga tko je ubio -”

“Dobro, dobro”, prekinula ga je spisateljica razdražljivo. “Objasnio si o čemu je riječ.”

“Oprostite, ali pitali ste”, rekao je Don. A tada je, možda ohrabren spoznajom da je pronašao pukotinu u njezinu dotad nepobjedivu oklopu, dodao: “A zašto ste to pitali? O čemu je tu riječ?”

“Riječ je o sljedećem. Da jesi čitatelj krimića, znao bi dovoljno da malo bolje razmisliš prije nego što optužiš mene da optužujem tebe. A da si malo bolje razmislio, brzo bi shvatio da nisi jedini osumnjičeni samo zato što si jedini Amerikanac.”

“Ne razumijem vas. Kako to?” “Pa, Cora na primjer -” “Znaš, draga Evie”, otegnuto je rekla Cora, “bilo bi strašno, strašno

ljubazno da barem jedanput ja nisam prva ‘na primjer’ koja ti padne na pamet.”

“Kad je riječ o zločinima, Ćoro, svi se moramo naviknuti biti ‘na primjer’. Uostalom, kao što sam upravo htjela reći, nakon što je osvojila London u kazališnoj verziji Tajne zelenog pingvina, Ćoru je ugrabio - mislim da se tako kaže - ugrabio Metro-Goldwyn-Mayer i sljedeće dvije godine živjela je u Hollywoodu. Na nesreću, kao što nas je Raymond sa svojom uobičajenom ljubaznošću podsjetio, nije se baš pokazala doraslom situaciji” - tu je podigla desnu ruku kao prometnik kako bi spriječila prijateljicu da je ponovno prekine u govoru, što je posve očito namjeravala.

“No čak iako stvari nisu ispale baš zadovoljavajuće za nju”, nastavila je, “tijekom te dvije godine mogla se posve naviknuti da piše kao Jenkiji.

Onda su tu Rolfeovi, koji su nekoliko mjeseci živjeli u Kanadi prije nego što ih je Henryjeva nedaća u operacijskoj dvorani dovela natrag u dobru staru Englesku preko Rivijere. Ispravite me ako griješim, ali uvijek sam mislila da Kanađani pišu kao Amerikanci, a ne kao Britanci.”

“A ne možemo”, rekla je, “ako ćemo biti posve logični, isključiti ni Clema.”

“Mene?” uskliknuo je vikar. “Ali ja - ja u životu nisam bio u Americi! ”

“Ne, Cleme, ali priznao si da ne znaš pravilno pisati ni za lijek. Pa, nije nemoguće, sigurna sam da ćete se složiti, da je riječ misbehaviour bila pogrešno napisana jednostavno zato što ju je napisao netko tko ne zna kako je treba napisati.

Page 150: CIN Rogera

Dakle, dragi Done, kao što vidiš - nedostatak slova u ne smanjuje baš drastično broj osumnjičenih.” “Stani samo jednu vražju minutu, Evie! ” odjednom je na nju povikala Cora Rutherford. “Voljela bih da nas prestaneš tretirati kao likove u jednom od svojih jeftinih romančića! Menije u Hollywoodu išlo dobro, jako dobro, jako pristojno - što ja to govorim, više nego pristojno, mnogo više nego pristojno! Glumila sam u Našim kćerima plesačicama s Joan Crawford i u Posljednjoj gospođi Cheyney s krasnom, krasnom Normom Shearer.”

“Da, Ćoro, znam da jesi. Samo sam htjela reći “Uostalom, tko kaže da sama nisi napisala te bilješke? Tko kaže da nisi namjerno napisala misbehavior bez u, samo kako bi nas navela na krivi trag? Tvoji plošni likovi stalno se služe takvim trikovima! ”

“Bravo, Ćoro! ” uzviknula je spisateljica i zapljeskala rukama. “Čestitam!”

“Čestitaš?” oprezno je ponovila glumica. Zašto uvijek postanem pomalo sumnjičava kada netko poput tebe čestita nekome poput mene?”

“Ne bi trebala. Mislila sam to iskreno. Zato što si u pravu. Mogla sam to učiniti. Nisam, naravno, nisam učinila ništa slično. Ali, da, kako sam to mogla učiniti, ostajem jedna od osumnjičenih.”

“Dobro, dame”, rekao je Trubshawe. Sad kad ste obje rekle ono što ste imale reći možemo li se vratiti na temu?”

“Svakako, viši inspektore, svakako”, Evadne Mount složila se tako dobrohotno da je to moglo biti ruganje, ali je jednako tako moglo biti i iskreno.

“Gdje sam stala? Oh, da. Podmetanje lažnih bilješki u Raymondov džep nije mi samo potvrdilo da je u cijeloj stvari nešto bilo iznimno sumnjivo, nego me i još više uvjerilo da je pravi X-ov cilj bila pukovnikova smrt. (CroWarez.org )

Tada mi je napokon sinulo. Vjerovala sam da je X-ov plan cijelo vrijeme bio ubiti pukovnika tako

da ga namami na tavan i tamo ustrijeli. I proveo bi taj plan da Selina nije, u zadnji čas, pozvala kući to ljudsko smeće — oprosti mi, draga“ , nježno je rekla Selini ffolkes, „“ali mislim da znaš da je to bio — ljudsko smeće koje je, na tu našu nezaboravno strašnu božićnu večer uspjelo u samo nekoliko sati okrenuti sve u kući protiv sebe.

Pa, svi smo željeli ubiti Raymonda - znam da ja jesam - no, u neko doba večeri, X je morao shvatiti da samo on ima ne samo jedan već dva razloga da ga ubije. Nemojte zaboraviti - ako sam u pravu, već je

Page 151: CIN Rogera

isplanirao pukovnikovu smrt do posljednjeg detalja. Ali što, zamišljam da sije tako rekao, ako zamijenim žrtve? Što ako ubijem Raymonda umjesto pukovnika? Ili radije, što ako ubijem Raymonda, a tek onda pukovnika?

Ne samo da bi policija pretpostavila da je prvo od ta dva ubojstva, Raymondovo, bilo isto tako prvo u dubljem smislu, značajnije ubojstvo, ono koje je uistinu bitno, ono na koje će se istraga usredotočiti; našem je ubojici ‘presudni faktor’, kako se kaže, moralo biti to što će Raymondovo ubojstvo jednako tako proizvesti i cijeli niz potencijalnih osumnjičenih - osumnjičenih i motiva - za razliku od pukovnikovog ubojstva, za koje bi vjerojatno postojao samo jedan osumnjičeni i samo jedan motiv.”

Nije bilo upitno, a ona je to znala, da je Evadne Mount dovela sve svoje slušatelje tamo kamo je htjela. Doslovno su upijali svaku njezinu riječ, zarobljeni njezinom osobnošću, i ne bi bila ljudsko biće da barem malo nije likovala.

“Pomislite samo”, rekla je, slabo prikrivajući samodopadnost, “X, čiji je krajnji cilj ubiti pukovnika, odlučuje prvo počiniti još jedno ubojstvo, ubojstvo s namjerom da makne sjenu sumnje sa sebe i baci je na šest posve novih osumnjičenih, koji su gotovo svi ima motiv da ubiju Raymonda Gentryja. Osumnjičene, mogu dodati, toliko klasične, toliko tradicionalne, da su svi mogli izaći iz tipičnoga krimića iz Mayhem Parve, ili ući ravno u njega.

Samo pokušajte zamisliti kako X likuje kada mu se ukaže tako savršena zbirka varki. Spisateljica, Glumica, Doktor, Doktorova Žena, koja, naravno, ima Prošlost. Vikar, koji jednako tako ima Prošlost. Ili, na svoju nesreću, nema Prošlost. Pukovnik, Pukovnikova Žena. I napokon, na samom začelju, Romantični Mladi Udvarač, koji je, kao i svi Romantični Udvarači, ludo zaljubljen u Pukovnikovu Kćer.

I, da, kažem varke i mislim varke. Jer, bojim se, upravo su to i bile - čiste obmane, jednako nevažne za ono što se uistinu događalo kao i jedan od onih posve besmislenih tlocrta na kojima neki od mojih suparnika inzistiraju na početku svojih krimića i na koje samo najnaivniji čitatelji bace pogled.”

Evadne Mount zastala je na djelić sekunde kako bi opet došla do daha. “No usprkos tome”, nastavila je, “koliko sam god bila uvjerena da

sam na tragu istini, znala sam da se ne mogu nadati da će se moja slutnja pokazati značajnijom ako je ne budem mogla potkrijepiti stvarnim dokazima. I tada sam odlučila preusmjeriti te možda ne tako male sive

Page 152: CIN Rogera

stanice na problem koji nas je sve mučio od samog početka - na to kako je Gentryjevo ubojstvo moglo biti počinjeno na način na koji je počinjeno.

U Šupljem čovjeku John Dickson Carr zapravo prekida naraciju romana kako bi svojim čitateljima održao predavanje o osnovnim kategorijama ubojstava u zaključanim sobama. Kako se nisam mogla prisjetiti koje su to točno, došla sam potražiti tu knjigu u ovu knjižnicu. Roger, na nesreću, nikada nije bio poklonik detektivskih romana i osim kompletne zbirke mojih uradaka, koje sam mu sve poklonila i koje, sigurna sam, nije pročitao, nije bilo ničega. Nije bilo Dicksona Carra, ni Dorothy Sayers, ni Tonyja Berkeleyja, ni Ronnieja Kno- xa, ni Margery Allingham, ni Ngaio Marsh, čak niti Conana Doylea! Zbilja, zbilja skandalozno!

Razbijala sam i razbijala glavu, no u jedinim dvjema pričama sa zaključanim sobama kojih sam se mogla sjetiti, Tajni velikog luka Israela Zangwilla i Tajni žute sobe Gastona Lerouxa, koristi se isti trik - i tada, tek tada, prije nego što je itko drugi stigao, probode se žrtva, koja je do tog trenutka bila živa.

Pa, to mi uopće nije bilo od pomoći. Roger je uistinu upao na tavan, ali Don je bio s njim. Obojica su vidjela isto i osim ako, prilično malo vjerojatno, nisu bili u dosluhu - što, usput, znači biti u dosluhu? - nijedan od njih nije mogao ubiti Gentryja na licu mjesta.

No odlučila sam ne dopustiti da me neobične okolnosti zločina odvedu na krivi put. Čovjek je ležao mrtav u zaključanoj sobi. Nije bilo čarolije, ni vudua, ni hokus- pokusa u vezi s tim. Stvar se morala obaviti i stoga se morala moći riješiti. Jedini način da to razriješim, shvatila sam, bio je pozabaviti se njuškanjem po mjestu zločina.

Sjetit ćete se, ranije sam pitala višeg inspektora mogu li otići u svoju sobu i skinuti mokru odjeću, no zapravo sam se prvo odšuljala na tavan.”

Onoga trenutka kad je dala ovo drsko priznanje, nitko nije mogao odoljeti da ne pogleda Trubshawea, koji je očito bio rastrgan između divljenja deduktivnim sposobnostima svoje suparnice i ljutnje što nije marila za jedno od najosnovnijih pravila vođenja bilo koje kaznene istrage.

“Gospođice Mount”, rekao je kimajući u nevjerici, “zbilja sam prilično uznemiren što čujem da takvo što izjavljujete. Vrlo dobro znate da sve dok mjesna policija ne dođe i provede propisnu forenzičnu istragu nitko, čak ni autor ne znam i briga me koliko uspješnica, nema dopuštenje ući u tu tavansku prostoriju.”

Page 153: CIN Rogera

“Znala sam to”, mirno je uzvratila, “i ispričavam se. Usprkos javnoj legendi da sam Vojvotkinja Zločina, iznimno sam plašljiva kad je riječ o kršenju zakona.

No bojala sam se da prije nego što policija dođe - a uz snježnu mećavu i sve ostalo nitko od nas ne zna kad će to biti - netko lako može neovlašteno dirati tavan. Upamtite, bila sam uvjerena da je među nama ubojica. Što će spriječiti njega ili nju da iskoristi neki prekid u postupku, baš kao što sam ja to učinila, i iskrade se gore kako bi uklonio neki dotad skriveni dokaz?”

“Što! Dakle, ja...” Trubshawe je prasnuo. “Znači, priznajete da ste vi to učinili?”

“Ne priznajem ništa slično. Nisam uklonila nijednu stvar iz te prostorije. Mislila sam reći samo da lakoća s kojom sam ja - nedužna stranka, uvjeravam vas - s jednakom lakoćom s kojom sam ušla i izašla mogao je to učiniti i ubojica.”

“Odustajem! ” bespomoćno je uzviknuo viši inspektor. “Mogu li barem pretpostaviti da niste ništa dirali?”

“Ne-e-e”, odgovorila je spisateljica. Plaho je dodala: “Ne baš puno.” “Ne baš puno! ” “Oh, ne uzbuđujte se, Trubshawe. Kad čujete što sam otkrila, složit

ćete se da se isplatilo.” Okrenula se prema cijelom društvu. “Jedna stvar koju su svi rekli o toj tavanskoj prostoriji bila je da je

prazna. Prazna prostorija, tako je rekao pukovnik, tako je rekao Don, tako su rekli svi. Ali ona uopće nije bila prazna, nikako nije bila nenamještena. U njoj je bio drveni stol s dvije ladice, klimavi uspravni stolac - obični stolac sa sjedalom od trske zbog kakvoga uvijek pomislim na Van Gogha - i izlizana stara fotelja. Imala je i prozor i vrata i rešetke na prozoru i ključ u bravi. Pa iako je bila prilično siromašna - a još je zlokobnije djelovala, mogu vam reći, zbog prisutnosti Gentryjevog mrtvog tijela - još je bilo nečega za pod zub.

A ta me prostorija zbilja zabrinjavala! Pregledala sam apsolutno sve u njoj, čak i stvari za koje sam mislila da nisu vrijedne pregleda.

Prvo sam, pomnije nego što sam to mogla jutros, pregledala pod, i još jedanput uočila kako je čist za prostoriju koja se navodno nije koristila mjesecima. Sjećate se, Trubshawe, da je to bilo malo čudo na koje sam vam pokušala skrenuti pozornost?

Page 154: CIN Rogera

Onda sam pregledala sama vrata kako bih vidjela jesu li se mogla skinuti sa šarki i nakon ubojstva ponovno postaviti. No to je, uskoro sam shvatila, bilo posve nepraktično. Čak iako su vrata napola visjela sa šarki, zahvaljujući udruženoj snazi Dona i pukovnika, bilo je očito da nisu nikada bila micana.

Tada sam pregledala rešetke na prozorima da vidim jesu li one bile micane. To nije bilo upitno. Bile su obložene hrđom, i to obje. Iskreno sumnjam da ih je itko dirnuo otkada su postavljene.

Tada sam pregledala stol. Čista nula. Ništa ni u jednoj ladici. Bez skrivenih pregradica. Bio je to obični drveni stol, ogreben i okrhnut, poput tisuća drugih stolova u tisuću drugih soba.

Tada, baš kad sam se spremala krenuti, sjela sam na fotelju kako bih odmorila noge - i onda me pogodilo, doslovno me pogodilo! ” zagrmjela je te isprepadala sve prisutne svojim grohotnim smijehom.

“Govorite li nam”, upitao je viši inspektor, “da znate kako je zločin počinjen?”

“Ne samo kako je počinjen nego i tko ga je počinio. U ovom slučaju, ako znate kako, onda znate i tko.” “Pa, za ime svijeta, hoćeš li onda reći i nama ostalima!” Madge Rolfe gotovo je zaurlala na nju. “Zašto nas moraš ovako dražiti? To je zbilja nepodnošljivo!” “Oprosti, Madge”, odvratila je spisateljica. “Toliko sam se naviknula, kao pisac krimića, razvlačiti napetost da sada to činim zapravo. Vidiš, došli smo do onih stranica krimića na kojima je čitatelj, nadam se, već napet i postaje nervozan. Napokon, uložio je mnogo vremena i energije u zaplet i jednostavno nc može podnijeti pomisao da će kraj biti razočaravajući, bilo zato što nije dovoljno pametan ili zato što je previše pametan. U isto vrijeme mora se podsjećati da ne smije dopustiti da mu oko odluta predaleko, kako ne bi slučajno vidio ime ubojice prije nego što dođe do rečenice u kojoj ga detektiv otkriva.

Zapravo”, sanjivo je razrađivala svoju omiljenu temu, nesvjesna bolne nestrpljivosti svojih slušatelja, “kako bismo ga još duže držali na iglama, znala sam reorganizirati oznake stranica s tiskarima. To je izluđivalo moje izdavače, no ja bih dodala samo nekoliko odjeljaka tu ili obrisala nekoliko redaka tamo, samo da bi objava detektiva ‘A ubojica je...’ bila na samom dnu stranice, pa čitatelj mora okrenuti stranicu prije nego što sazna, na vrhu sljedeće, tko je zapravo ubojica.

Page 155: CIN Rogera

Ali, znate, onda izlaze nova izdanja - moje se knjige općenito objavljuju u mnogo izdanja - i izvorni prijelom propadne - i sve moje vrijeme i trud

“Kunem se”, prosiktala je Cora Rutherford, “kunem se besmrtnom dušom svoje drage stare mame da ako ne nastaviš, Evadne Mount, u ovoj će kući doći do još jednog ubojstva! A kako sam sigurna da će me Trubshawe podržati, nijedna me porota nikada neće osuditi!”

“Vrlo dobro, ali inzistiram da me pustite da nastavim na svoj neponovljivi način.

Vratite se na rane sate današnjeg jutra. S nekakvim izgovorom, vjerojatno ga mameći slasnim tračem, X dovabi Gentryja na tavan i izbliza ga pogađa u srce. Pukovnik, koji puni kadu, čuje pucanj, kao i svi mi, nakon vriska od kojeg se ledi krv u žilama. Dok se penje kako bi istražio što se dogodilo, susreće Dona, čija je spavaća soba najbliža stepenicama. Kako je soba zaključana - i to, bizarno, iznutra - neko vrijeme stoje pred vratima i nisu sigurni što im je činiti. Tada pukovnik opazi da krv kapa s tavana na zavoj stubišta. Tada shvate da moraju ući.

Ramenima pritišću vrata, i naposljetku ih uspiju otvoriti - i prvo što vide jest Raymondovo mrtvo tijelo. Iako užasnuti zbog prizora leša, dovoljno su pribrani da dobro pregledaju cijelu prostoriju. Ništa. Ili radije, nitko. To je vrlo mala prostorija u kojoj je jako malo namještaja, i obojica se kunu da u njoj nije bilo nikoga. Jesam li u pravu, Done?”

“Da, baš je tako bilo.” “Pa što čine sljedeće? Kako mogu čuti da se svi u kući bude, i kako su

obojica odlučna da spriječe da'Se- lina vidi Raymondovo tijelo, pohitaju natrag dolje u hodnik, gdje smo svi isteturali u kućnim ogrtačima pitajući se što se događa. Tada je pukovnik, kao što se svi sjećate, objavio strašnu vijest Selini što je nježnije mogao.

To se, svi ćete se složiti, događalo na hodniku. No što se u međuvremenu događalo na tavanu ?

Posljednji vas put pozivam da razmotrite prizor. Pukovnik i Don vratili su se dolje. Vrata tavana napola vise sa šarki. Raymondovo tijelo još je nagurano na vrata i iz njega još istječe krv. Jedini su drugi predmeti u prostoriji stol, stolac i fotelja.”

Glas joj se snizio do promuklog šapta. “Usuđujem se sugerirati da je nakon toga - ako to mogu tako reći —

fotelja odjednom ustala na stražnje noge.”

Page 156: CIN Rogera

Svi u knjižnici uzdahnuli su u isti tren. Bilo je to kao da je govorila u kurzivu, gotovo kao da su mogli osjetiti kako su im se naježili vratovi, kao da su i te dlačice u kurzivu.

Što se višeg inspektora Trubshawea tiče, promatrao je spisateljicu s čudnim izrazom na licu, koji je pokazivao da je njegova ljutnja zbog njezinih neortodoksnih metoda, kao i zbog preobilja riječi kojima ih je izlagala, sada prepustila mjesto bezgraničnom divljenju prema rezultatima koje je ostvarila.

“Ne mislite...?” rekao je. “Mislim”, odgovorila je mirno. “Ubojica se sakrio u fotelji.

Nesumnjivo je zato Gentryjevo tijelo naslonjeno na vrata - kako bi bilo još teže provaliti unutra, tako da X stekne još nekoliko dragocjenih sekundi da se sakrije.

Zgrbljen u fotelji, nakon što je već ubio, X je, razumijete, a ne Raymond, bio odgovoran za vrisak od kojeg se ledi krv u žilama koji smo čuli. Da bi plan upalio, ubojica je morao odmah usmjeriti našu pozornost na zločin.

A tada, čim je zrak bio čist, jer su Roger i Don otišli s tavana obavijestiti nas što su vidjeli, on je - ili ona, opet ponavljam - brzo i tiho ispuzao iz fotelje, vratio sve na mjesto, prešao preko Gentryjevog tijela i spustio se u hodnik.

S obzirom na urnebes koji je vladao u tom hodniku, bila je dječja igra neopaženo se pridružiti ostalima. Et voilal”

Uslijedila je najkraća moguća stanka. A tada je Trubshawe ponovno progovorio.

“Možemo li znati”, upitao je, “kako ste došli do tog uistinu moram reći - vrlo uvjerljivog zaključka?”

“Lako”, rekla je Evadne Mount. “Rekla sam vam da sam sjela na fotelju. Jednako sam vam tako rekla da me pogodila. Čak sam dodala, da bih što više pomogla, riječ ‘doslovno’.

Činjenica je da je kad sam sjela donji dio fotelje odmah popustio poda mnom - toliko da mi je stražnjica udarila u pod sramotno snažnim treskom. No iako sam se zbilja osjećala kao jako glupa stara ženska, jer su mi noge u čarapama zarezale zrak poput škara, znala sam da sam pronašla rješenje. I kad sam se uspjela podići, proučila sam unutrašnjost fotelje. Kao što sam i očekivala, cijela je fotelja izdubljena tako da u nju, kao u monstruoznu rukavicu, može stati sklupčano ljudsko tijelo. I to je, shvatila sam, način i mjesto prikrivanja ubojstva.”

Page 157: CIN Rogera

“Vrlo vješto”, mrmljao je viši inspektor. “Vrlo, vrlo vješto.”“Mislite li na X-a zato što je smislio takvu metodu”, upitala j

Mount, “ili na mene što sam je otkrila?” Trubshawe se nasmiješio. “Oboje, mislim. Ali samo malo”, dodao je, jer se dosjetio ne

novog. “Rekli ste da ste onog trenutka kada ste znali kako je poznali i tko ga je počinio. Što ste pod time mislili?”

“Oh, inspektore, sad ste me razočarali. Zbilja sam vjerovala da barem vi shvatiti najvažniju implikaciju moga otkrića.”

“Pa”, odgovorio je, “valjda sam glup-ja jesam umirovljen, znate ne shvaćam.”

U tišini koja je uslijedila odjeknuo je jasni mladi glas.“Mislim da ja shvaćam”, rekla je Selina. “Pa zašto onda ne podijeliš svoje misli s nama, draga?” rekla je

spisateljica dobrodušno. “Pa-a... meni se ovako čini. Mi - mislim, mamino i tatino društvo

smo stigli prije samo dva dana, a Ray, Don i ja stigli smo posljednjije ono što kažete točno, nitko od nas ne može biti ubojica, jer nitko od nas nije imao ni vremena ni mogućnost izdupsti fotelju ili što godučinio s njom.”

Evadne Mount široko joj se nasmiješila sa zadovoljnim izrazom učiteljice koja čestita posebno pametnoj učenici.

“Točno otprve, Selina!” povikala je. “Da, to je apsolutno tosam shvatila kako je Gentryjevo ubojstvo nevjerojatno dobro pripremljeno, koliko je unaprijed smišljeno, znala sam da nitko od vas nitko od nas - nije mogao počiniti zločin.

Ne, jedina osoba koja je to mogla učiniti jest netko tko je veNetko tko je čuo i vidio sve, a ipak nije rekao ništa ili gotovo ništatko je sada među nama, ali ipak nije među nama. Netko tko je prisutan, ali također i nevidljiv.”

Oči su joj se suzile iza svjetlucavih naočala. Tadamože opisati samo kao sablasno tih, izjavila je:

“Znate tko ste. Zašto sami ne progovorite?”

rlo vješto.” a zato što je smislio takvu metodu”, upitala je Evadne

samo malo”, dodao je, jer se dosjetio nečeg da ste znali kako je počinjeno,

sam vjerovala da ćete

umirovljen, znate - ali

U tišini koja je uslijedila odjeknuo je jasni mladi glas.

“Pa zašto onda ne podijeliš svoje misli s nama, draga?” rekla je

mislim, mamino i tatino društvo - mi , Don i ja stigli smo posljednji. Ako

no, nitko od nas ne može biti ubojica, jer nitko od nas nost izdupsti fotelju ili što god je ubojica

široko joj se nasmiješila sa zadovoljnim izrazom

no otprve, Selina!” povikala je. “Da, to je apsolutno točno. Kad ojatno dobro pripremljeno,

koliko je unaprijed smišljeno, znala sam da nitko od vas - trebala bih red

initi jest netko tko je već bio tu. je rekao ništa ili gotovo ništa. Netko

tko je prisutan, ali

. Tada, glasom koji se

Page 158: CIN Rogera

Kad sam čuo to pitanje, odlučio sam, ne oklijevajući ni trenutka, učiniti ono što je tražila. Jer sam shvaćao - mislim da sam shvaćao otkad nisam uspio ubiti pukovnika - da je za mene sve gotovo.

Page 159: CIN Rogera

PETNAESTO POGLAVLJE

“Farrare?” Mary ffolkes napola je šapnula, a napola vrisnula. Nevjerojatno je kako se smiješno osjećate kad stojite pred grupom

ljudi, ljudi koje osobno poznajete, stežete u rukama revolver i prisilite se uzviknuti “Ruke uvis! ” ili neku sličnu otrcanu frazu kao da ste u trećerazrednoj predstavi ili filmu. Od trenutka kad sam ustao sa stolca u knjižnici, jedva sam se suzdržavao da se ne počnem smijuljiti.

Mary ffolkes nastavila je buljiti u mene u nevjerici, ruke su joj se trzale, a kapci nervozno treptali.

“Ti, Farrare? Ti si pokušao ubiti Rogera?” Više nisam imao nikakvog razloga tajiti. Bilo mi je neizmjerno

olakšanje napokon moći progovoriti. Bilo je dobro ponovno govoriti u prvom licu. Ako sam rekao tako malo toga tijekom posljednjih dvanaest sati, to nije bilo zato što sam šutljiv po prirodi, nego zato što sam morao biti iznimno oprezan kako se ne bih odao.

“Da, gospođo ffolkes”, odgovorio sam, “ja sam pokušao ubiti Rogera.”

Nastojao sam održati glas što mirnijim. “Vidite”, objasnio sam, “prednost mojeg položaja u vašem kućanstvu

bila je ta što su ako nisam bio na katu svi pretpostavljali da sam u prizemlju i obratno. Tako da nikome nisam zbilja nedostajao. Kad me vaš muž poslao dolje da vidim što se događa u kuhinji, zadržao sam se desetak minuta, stojeći pokraj velikog prozora i praveći se da slušam razgovor posluge. Tada sam vidio da pukovnik prolazi pokraj čileanskog bora. Iskrao sam se iz kuće, sustigao ga, ustrijelio i vratio se prije nego što je itko, gore ili dolje, imao vremena primijetiti da me nema.”

Sada sam se obratio Trubshaweu. “Zbilja mi je žao, starče, zbog Tobermoryja, ali sami ste shvatili da

mu nisam mogao dopustiti da živi. Kad je pukovnik pao, počeo je tako zavijati...”

“Ali ne razumijem”, rekla je Mary ffolkes. “Ne razumijem.” Jadna žena koja nije shvaćala pogledala je u Selinu, u Evadne Mount,

u Rolfea, u svakoga osim u mene, čini se, kao da se rješenje zagonetke može odraziti na njihovim licima umjesto na mojemu. Podsjetila me na

Page 160: CIN Rogera

gošću na večeri koja jedina nije “skužila” prosti vic kojem se svi smiju kao ludi, pa se nada da će ako dovoljno dugo gleda u njihove oči naposljetku i ona shvatiti.

“Roger i ja uvijek smo bili toliko ljubazni prema tebi. Nikada, nikada te nismo tretirali kao jednog od slugu. Bio si gotovo poput sina kojega nikada nismo imali.”

To je bila scena koje sam se bojao. Pukovnik je zaslužio umrijeti, u tome se nikada nisam pokolebao, ali njegova žena zbilja nije zaslužila saznati zašto.

“Čudno je”, odgovorio sam gotovo sjetno, iako sam još čvrsto držao revolver. “Kažu da je osveta jelo koje je najbolje jesti hladno. Nisam baš siguran. Bio sam gladan osvete otkad sam odrastao, godinu za godinom, tako da su mi ponekad sline doslovno curile pri pomisli da ću je utjerati. Pa ipak, sada, godinama kasnije, kad sam je utjerao, manje ili više, ne mogu tvrditi da - da sam se pogostio njome onoliko koliko sam očekivao. I ne mislim to samo zato što nisam uspio ubiti pukovnika.

Gospođo ffolkes, što sam duže radio za vašega muža, stari mi je postajao sve draži, i sve sam se više morao podsjećati da je on čovjek koji mi je nanio veliku nepravdu prije toliko godina. Čak mi je teško požaliti što ga nisam ubio. A ako vam je to teško povjerovati, nemojte zaboraviti da imam set rezervnih ključeva za sva vrata u kući. Bez poteškoća sam se mogao ušuljati u njegovu sobu i dokrajčiti ga prije nego što bude u prilici ispričati Trubshaweu nekoliko zanimljivih činjenica o svojem životu u Americi, koje bi dovele policiju ravno do mene. Pa ipak sam odlučio da to neću učiniti.”

“Što se tiče Raymonda Gentryja”, dodao sam, “pa, to je druga priča. Nitko me neće uvjeriti da nisam svijetu učinio uslugu uklonivši ga s njega.”

Mogao sam vidjeti da viši inspektor postaje nestrpljiv da mi izrecitira uobičajenu pjesmicu o tome kako nisam obvezan dati bilo kakvu izjavu, ali sve što kažem pa, znate ostatak. Ali odlučio sam prvo reći što imam. Želio sam da me se čuje. Predugo sam šutio.

No slučajno nas je obojicu pretekla Evadne Mount. “Dakle, mladiću, imate glas”, rekla je, “i lijepo se izražavate. Znate, promatram vas već neko vrijeme. Nisam baš odmah na početku shvatila da ste vi to učinili ili bilo što slično. Jednostavno ste mi se učinili - pa, zapravo prilično fascinantni.”

“Ja? Fascinantan?” Neću poreći da sam bio polaskan. “Zašto?”

Page 161: CIN Rogera

“Vi ste netko koga nikada nisam mislila da ću sresti. Savršeni čovjek za sve poslove. Uvijek ste tu kad vas trebaju i nikada niste tu kad vas ne trebaju. Svugdje, a ipak nigdje, prisutan, no ipak anoniman, sveznajući, a ipak nevidljiv. Pazite na sve što se događa, sve što se kaže i učini, kao da sve snimate, bilježite, pohranjujete u um. Vaše oči nikada nisu susrele oči nikoga od nas i gotovo nikada niste progovorili - a čak i kad jeste, osim ako nisam u krivu, nikada u prvom licu. Ništa niste propuštali i ništa niste pridonijeli. Praktički nikada niste intervenirali i apsolutno se nikada niste upletali. A što se tiče vaših - uz dužno poštovanje - posve bezličnih crta lica, i još bezličnije odjeće, pa, to vas je činilo, kako kažem, gotovo nevidljivim. Da se ne bojim da ću razbjesniti vikara, bila bih u iskušenju usporediti vas s Bogom.”

“Poput Boga, ni ja nikada nisam lagao”, rekao sam. “Ma hajde”, promrmljala je ona. “Sigurno barem jedanput?”

“Jedanput?” “O svojem prezimenu. Kako vam je motiv bila osveta, a kako osveta,

ako se može ravnati prema mojem iskustvu, nužno uvjetuje neki oblik prijevare, kladila bih se da vam prezime nije Farrar.”

Bila je nevjerojatna. Morao sam joj se nasmiješiti. “Bravo, gospođice Mount. Ne, nije Farrar.” “Možemo li znati koje je?”

“Želim da znate koje je. Inače bi ono što sam učinio postalo besmisleno.”

Duboko sam udahnuo. “Zovem se Murgatroyd. Roger Murgatroyd.” Mary ffolkes

zaprepašteno me pogledala. “Roger? Pa, i vi se zovete Roger kao i... kao i Roger...” “Dobio sam ime po njemu. Vaš muž je bio — mislim, on je - moj

kum.” “Dobili ste ime po njemu? Pa ipak ste...” Zarila je lice u ruke i počela grčevito jecati. Njoj se činilo da je moj

pokušaj da ubijem nekoga tko ima isto ime kao i ja uistinu gnusan zločin. A kako sam je počeo iskreno žaliti, nisam je želio podsjetiti da, iako me možda tretirao kao sina, pukovniku nikada nije palo na pamet osloviti me ikako drukčije nego mojim - lažnim prezimenom. Ili pokazati i najmanje zanimanje za moju obitelj ili podrijetlo, što mi je, naravno, odgovaralo kao njegovu budućem ubojici - ili onome tko će ga pokušati ubiti - ali, ne mogu poreći, silno me vrijeđalo kao čovjeka.

Page 162: CIN Rogera

“Ne”, nastavio sam, “moje prezime nije Farrar. No ni prezime vašeg muža nije ffolkes, a pukovnik je onoliko koliko je vikar bio vojni kapelan.”

Trubshawe je sada više nego ikada osjećao da mu je dužnost povratiti autoritet koji mu je pripadao u kaznenom predmetu.

“Gledajte, Murgatroyde”, rekao mi je glasom, kako se nadao, neopisivo razumnog britanskog predstavnika vlasti, “sigurno možemo razgovarati o ovome bez pištolja - koji je, pretpostavljam, oružje kojim je počinjeno ubojstvo. Ne idete nikamo s njim, zar ne, pa ga možete i spustiti.”

“Ne slažem se”, odgovorio sam. “Ne trenutno. Ne dok ne odlučim što ću učiniti.”

“Slušajte”, nastavio je, “neću vrijeđati vašu inteligenciju pretvarajući se da niste gotovi. Ja to znam i vi to znate. Ali prema načinu na koji govorite, ne odajete mi dojam - pa, rođenog ubojice. Pa koja je onda korist ponašati se kao da jeste? Ha? Nisam li u pravu?” Spustio sam pogled na nabijeni pištolj.

“Znate li zašto neću spustiti pištolj?” upitao sam nakon nekog vremena. “Zato što mi on jamči da ćete me saslušati bez prekidanja. Djeluje poput mikrofona. Osim što, umjesto da pojača moj glas, sili vas da utišate svoje glasove.

Dakle zasad ću nastaviti govoriti preko njega i preporučujem vam da svi ostanete sjediti na svojim mjestima i ne mičete se više nego što morate.”

“Bila sam u pravu!” kliknula je Evadne Mount. “Govoriti preko pištolja - zbilja se vješto izražavate. Mladiću, mogli ste biti pisac.”

“Hvala. Zapravo, ja jesam pisac. Ili recimo da sam bio pisac.” “Tko ste vi, Rogere Murgatroyde?” Mary ffolkes ispalila je to pitanje bez upozorenja, no sada i bez traga

uzbuđenja u glasu. “Pomoći ću vam, gospođo ffolkes”, odgovorio sam. “Moj je otac bio

Miles Murgatroyd. Znači li vam išta to ime?” “Pa, ne”, odgovorila je, ponovno zbunjena. “Ja - bojim se da nikada

nisam čula to ime. To je vrlo neobično, vrlo osebujno ime. Sigurna sam da bih ga upamtila da sam ga čula.”

Shvatio sam da joj vjerujem. “Ne iznenađuje me. Ono što vam moram ispričati dogodilo se jako,

jako davno. Vi još niste ni sreli samozvanog pukovnika.”

Page 163: CIN Rogera

“Samozvanog...” počela je. Tada joj se glas izgubio i opet je kolebljivo zašutjela.

“Nema pristojnog načina da to kažem, gospođo ffolkes. Morate znati da je u svojim mlađim danima vaš muž bio ono što zovu profesionalni varalica.”

“To je laž!” vrisnula je Selina. “Zao mi je, gospođice Selino”, rekao sam što sam nježnije mogao jer

mi je ona uvijek bila draga. “Ali to je Božja istina, kunem se. Pravo ime vašeg oca nije Roger ffolkes, nego Roger Kydd. Započeo je svoju karijeru, ako je to prava riječ, igrajući domino za novac na željezničkoj liniji od Londona do Brightona. Tada je uznapredovao do prevare s tri školjke na šetalištu Bornemouth, a kad ga je moj otac upoznao, upravo je bio odgulio dvije godine zatvora zbog krivotvorenja čekova - ironično je što ih je proveo u Dartmooru - i sastavljao kraj s krajem pokušavajući isprazniti džepove dendija koji su čekali taksi pred Ritzom. Moj je otac stao na Piccadillyju kako bi zapalio svoju Woodbine, posegnuo je rukom u džep tražeći šibicu i uhvatio Kyddovu ruku u džepu. Umjesto da ga preda policiji, moj otac, koji je bio pomalo lakovjeran, odlučio ga je uzeti pod svoje.

Sjetite se”, rekao sam višem inspektoru, “kada ste vi i pukovnik nasamo razgovarali u ovoj prostoriji, spomenuo je da u ovoj kući postoji tajni prolaz. Pa, ja sam se, zapravo, sakrio u njemu i kad sam čuo da govori o onome čime se bavio u mladosti i kada sam shvatio da će vam otkriti svoje pravo ime smjesta sam istrčao iz tajnog prolaza u hodnik i prekinuo ga pokucavši na vrata. Srećom, već sam bio odjeven, kao i ostala posluga, pa se nisam morao ići presvući u svoju sobu.

Želio sam ga privremeno ušutkati prije nego što dobijem prigodu ušutkati ga jednom zauvijek. Ako Scotland Yard ikada sazna tko je on zapravo, najlakša stvar na svijetu bila bi im otkriti njegovu vezu s Mile- som Murgatroydom, a ja to, naravno, nisam mogao dopustiti.

Vidite”, nastavio sam, “nakon što su njih dvojica uspjela izgladiti neugodnost oko toga što je Roger Kydd pokušao isprazniti mom ocu džepove, moj je otac odlučio udružiti se s njim, pa su zajedno napustili Britaniju kako bi se obogatili u Americi. Pet godina tražili su zlato po rudnicima Aljaske, pet dugih, teških godina tijekom kojih su živjeli od slanine i prženoga graha, i tijekom kojih su postali najbolji prijatelji. Naravno, kad se moj otac oženio, Kydd mu je bio kum. I naravno, kad sam se ja rodio, postao je moj krsni kum.

Page 164: CIN Rogera

I onda, baš kad se činilo da je napokon sve kako treba, sve je zapravo krenulo po zlu.”

“Što mislite pod tim?” upitao je Trubshawe. “Mislim da su moj otac i ‘pukovnik’ - valjda će biti jednostavnije ako

ga nastavim tako zvati - moj otac i pukovnik naposljetku su uspjeli u potrazi. Pronašli su duboki sloj zlata u dolini na sjeverozapadu Aljaske. Sjećam se svoje majke kako grčevito drži telegram u rukama i viče mi da ćemo biti bogati!

Osim što nismo uzeli u obzir pukovnikovu prijetvornost i pohlepu. Žao mi je, jako mi je žao, gospođo ffolkes gospođice Selino - ali kunem se grobom svoje blažene majke da vam govorim pravu istinu. Samo četrdeset osam sati nakon prvog telegrama primili smo i drugi. Pokazalo se da je moj otac pao u guduru i slomio vrat.

Možda je to bio nesretni slučaj, a možda i nije. Do današnjega dana nisam saznao i nikoga ne optužujem. Ono što znam jest da je dok su Milesa Murgatroyda prebacivali u prljavi bolnički šator blizu Nomea, koji je vrvio od gamadi, Roger Kydd već podnio zahtjev da se upiše kao jedini vlasnik parcele. Tada je prodao parcelu nekoj velikoj rudarskoj ekipi, uzeo novac i nestao s lica zemlje.”

“Što je tvoj otac tada učinio?” upitala je Selina. Zastao sam na trenutak prije nego što sam ponovno progovorio. “Što je tada učinio? Umro je. Nije umro zbog toga što mu je

kralježnica bila slomljena, nego zato što mu je duh bio slomljen. Oh, nije on bio od jučer. Putovao je svijetom gotovo četvrt stoljeća i znao je kakav je svijet i kakvi su ljudi koji u njemu žive. Ali on i pukovnik postali su nerazdvojni. To ga je ubilo.”

“A onda...?” upitala je Evadne Mount. “Moja majka učinila je što je mogla kako bi dobila svoja prava - naša

prava. Ali otkrila je da u Sjedinjenim Američkim Državama ako nemate novac, onda nemate ni prava. Tamo su prava nešto što se kupuje, i nisu jeftina.

Pa, kako se udala ‘ispod svoje klase’, grozne li fraze, njezin ju je zadrti otac, baptistički pastor, razbaštinio, i morala me sama othraniti. Vezla je ženske košulje u tvornici koja eksploatira radnike u Friscu dok nije obnevidjela. Onda, kad to više nije mogla raditi, prala je rublje drugih ljudi. Onda, kad više nije mogla ni to, završili smo u ubožnici. A morate znati, u to vrijeme u Kaliforniji ubožnica nije bila samo metafora. Tamo smo uistinu živjeli tri godine. Dok nije umrla.

Page 165: CIN Rogera

Mene su strpali u sirotište. Pobjegao sam pa su me vratili, pobjegao sam drugi put i više se nitko nije potrudio pronaći me. I tako sam bazao diljem zemlje. Radio sam kao tesar u pilani u Omahi, potpisao sam da ću odslužiti neko vrijeme na tankeru kod Meksičkog zaljeva, posluživao hranu u jeftinom restoranu u Fort Worthu, bio profesionalni varalica na kartama na riječnom brodu na Mississippiju. Što god vam padne na pamet, ja sam to radio.

Napokon sam našao posao kao glumac i otišao na turneju po malim mjestima s melićima - za vas, to su melodrame. Zbog nacionalnosti svojega oca mogao sam oponašati snobovski britanski naglasak, pa su mi davali uloge Britanaca.

A onda se sve raspalo, jer je voditelj kazališta pobjegao s mladom prijestupnicom - zajedno sa svom zaradom - i opet sam ostao bez posla. I tako sam se počeo voziti na teretnim vlakovima. I tijekom tih vrelih noći pod zvijezdama počeo sam pričati drugim skitnicama priče o zlatnoj groznici koje mi je otac ispričao, i oni su ih gutali i govorili mi da bih ih trebao zapisati. (CroWarez.org )

Jednu sam i zapisao te je prodao jeftinom časopisu zvao se The Argosy. Dobio sam dvadeset dolara za nju i ta novčanica od dvadeset dolara učinila me piscem. Trebao sam je sačuvati i uokviriti, ali bila mi je potrebna da se prehranim dok ne napišem sljedeću.

Naposljetku sam iscrpio zalihu tatinih priča, pa sam morao izmisliti neke svoje, no otkrio sam da sam i u tome dobar. Dobar u pisanju detektivskih priča koje su bile popularne, o ljudima koji primaju mito, o kockarima, ucjenjivačima, plesačicama i fanatičnim, prevarantskim kučkama koje su tvrde kao nokti koje nikada ne prestaju lakirati. Daleko pretvrdo kuhano za vas”, dodao sam obraćajući se Evadne Mount.

“Hm, da”, odgovorila je, “ja pripadam onome što bi vama slični vjerojatno nazvali slinava meko kuhana škola. Ali znate, gospodine... gospodine Murgatroyde, kad mislim na to kako ste ubili Raymonda, teško mi je povjerovati da nikada niste pokušali napisati krimić sa zaključanom sobom.”

“Zanimljivo da to kažete. Mogao sam oponašati svaki stil, i jednom sam, zapravo, imao ideju za priču sa zaključanom sobom sa svim uobičajenim dodacima. No nijedan od šund-časopisa nije ju htio kupiti. Mislili su da je prefina, previše engleska. Oni su tražili grube, opake stvari preuzete izravno iz novinskih naslova i redova za besplatne obroke. Do tog vremena već sam postao profesionalac. Što god su željeli, davao sam im.

Page 166: CIN Rogera

Tada, kad sam napokon počeo zarađivati pravu lovu, unajmio sam privatnog detektiva, Pinkertonovog agenta, da otkrije što se dogodilo s Rogerom Kyddom. Sumnjao sam da se vratio u Englesku s plijenom koji je sakrio, a nisam se mogao nadati da ću ga sam uspjeti pronaći.

Neko sam vrijeme mislio da sam bacio novac u vjetar, jednostavno ga bacio u zahod. No na koncu je moj čovjek zbilja donio rezultate. Izvijestio me da je Kydd kupio to ‘zdanje’, mislim da vi to tako kažete, u Dartmooru i da se naziva pukovnikom ffolkesom. I to, molim vas, s dva mala /.

Da je još uvijek bio u Americi, mislim da bih se osvetio na američki način. Ustrijelio bih ga u nekoj uličici i završio s time. Ali kada sam shvatio da se preobrazio u engleskog džentlmena, e pa, onda sam odlučio pokazati vama Britancima da i mi Jenkiji jednako tako možemo počiniti - kako ste vi to nazvali, gospođice Mount? Ubojstvo u Mayhem Parvi? Odlučio sam provjeriti svoj zaplet sa zaključanom sobom u stvarnome svijetu. Sviđala mi se ironija toga, jer on se toliko trudio ponovno biti pravi Englez.

Doplovio sam brodom Aquitania i odmah unajmio sobu u konačištu The Heavenly Hound u Postbridgeu. Većinu večeri pukovnik bi popio vrč piva ili tri u baru i bez problema počeo sam čavrljati s njim, pogotovo kad je saznao da dijelimo strast prema filateliji. Doveo me u kuću nekoliko puta da mi pokaže svoju zbirku maraka, a ostalo je bilo lako. Tražio je nekoga tko će mu voditi imanje, a ja sam mu rekao da tražim posao, i tako me zaposlio. To je bilo prije gotovo četiri godine.”

“Zašto ste čekali toliko dugo da se osvetite?” upitao je Trubshawe. “Te četiri godine trebale su biti moj alibi.” “Vaš alibi?” “Znao sam da kad ubijem pukovnika na tavanu neću imati pravi alibi,

pa ću postati prvoosumnjičeni. No mislio sam da, ako gospođa ffolkes kaže policiji da radim za njezinog muža već četiri godine, to će pomoći da budem manje sumnjiv.

Jednako tako shvatio sam da mi treba vremena da popravim fotelju. I tako, prije nego što sam krenuo u akciju, strpljivo sam čekao jer sam znao kako bi mi zbilja oštra zima - zima o kakvoj su mi ffolkesovi priča onakva u kojoj bi kuća bila izolirana, pa policija ne bi mogla doći njuškati tri do četiri dana, dala vremena da tako dobro popravim fotelju da nitko nikada ne bi saznao da ju je netko dirao. Ali, naravno, nisam računao na umirovljenog inspektora Scotland Yarda koji živi samo nekoliko milja od nas.”

Page 167: CIN Rogera

Dodao sam - “skrušeno” je prilog koji bih upotrijebio da je to bila jedna od mojih priča: “Niti sam računao na to da će među gostima biti Njezina Visost Vojvotkinja od Zločina.”

Tada sam izveo podrugljivi mali naklon - ponovno skrušeno - u smjeru Evadne Mount.

“Hvala vam, mladiću”, rekla je i uzvratila naklonom. “Dakle moje izlaganje o tome kako ste i zašto počinili dva zločina bilo je točno?”

“Ha! Točno nije prava riječ”, odgovorio sam smijući se neveselo. “Bilo mi je pomalo jezivo slušati kako pričate priču, moju priču, slušati kako je pričate kao da ste je sami napisali, a ja sam samo lik u jednoj od vaših knjiga. Nisam mogao ne diviti se tome kako ste uočili da nedostaje slovo u u riječi misbehaviour. No to je bila glupa pogreška.”

“Uistinu je bila”, složila se. “Ali, znate, ja uvijek kažem da najpametniji zločinci čine najgluplje pogreške. Čak bih mogla posuditi vašu za svoj sljedeći roman. Malobrojni čitatelji koji to mogu uočiti, kako vi kažete, pretpostavit će da je riječ o tipfeleru. Samo nebo zna da danas toga ima i previše.

U svakom slučaju”, nastavila je, “lijepo je shvatiti da usred tragedije moji instinkti ostaju netaknuti.” “Pa - možda manje nego što mislite”, rekao sam. “Da? Zašto to kažete?”

“Samo zbog toga što je jedina stvar koju, izgleda, niste shvatili vaša odgovornost za ubojstvo Raymonda Gentryja.”

“Moja odgovornost! Moja odgovornost! Pa, ja - nikada nisam čula takvu

“Da, vaša odgovornost. Bili ste apsolutno u pravu kada ste rekli da je pukovnik bio žrtva koju sam prvotno odabrao za svoj zločin u zaključanoj sobi. Jednako tako, točno ste pogodili da sam, nakon što je gospođica Selina u zadnji čas stigla s Gentryjem, odabrao umjesto toga ubiti njega - obećao sam da ću mu dati neku lažnu prljavu priču o pukovniku i nagovorio ga da se nađemo na tavanu prije nego što ostali u kući ustanu. I bili ste u pravu u pogledu toga zašto sam promijenio planove kako bi postojao cijeli niz novih osumnjičenih i motiva.”

Okrenuo sam se prema Trubshaweu. “Bili ste zbunjeni, sjećate se, kada niste pronašli oružje kojim je

počinjeno ubojstvo na tavanu? Ono što niste razumjeli jest to da sam namjerno odnio pištolj sa sobom - iz jednostavnog razloga što nisam želio da se pomisli da je Gentryjeva smrt samoubojstvo. Kako bi moj plan uspio,

Page 168: CIN Rogera

to je moralo izgledati kao ono što je i bilo: ubojstvo. Samo ja nisam smio izgledati kao počinitelj.

A ono što vi niste razumjeli”, ponovno sam se okrenuo prema Evadne Mount, “jest da, ako sam odlučio zamijeniti žrtve, to je djelomično bilo zato što sam stalno iznova slušao kako iznosite koliko je sigurnije i učinkovitije ubiti nekoga tako da ga jednostavno ustrijelite ili probodete i onda zakopate nož ili pištolj. Što ste ono rekli? Izbjegavajte složene stvari? Pa, vi ste stručnjakinja. Pa sam tako i učinio. Odlučio sam izbjegavati složene stvari i samo ustrijeliti pukovnika dok bude šetao Tobermoryja, jadnog starog Tobermoryja, na vrištinama.”

Potresena obratom događaja, Evadne Mount, barem jedanput, ostala je bez teksta. Umjesto nje progovorila je Selina ffolkes.

“Ali zar ne vidiš, Evie”, rekla je, “to znači da si ti spasila tati život! ” “Eh? Što to-?” Prekinuo sam je. “Gospođica Selina govori istinu”, rekao sam. “Da sam se držao

prvotnog plana, zasigurno bih uspio ubiti pukovnika na tavanu, baš kao što sam uspio ubiti Gentryja tamo. Ali vaše su teorije odgovorne za moju promjenu plana i, kao što se pokazalo, zbog tih teorija uprskao sam pukovnikovo ubojstvo. Jer, znate, draga gospođice Mount, te vaše teorije, te fine teorije Vojvotkinje Zločina? Iskreno, očajne su. Pokušajte sami i otkrit ćete kao što sam i ja otkrio da nije lako počiniti ubojstvo koje je jednostavno, dosadno i savršeno.”

Spisateljica se odmah razvedrila. “Pa, hvala Bogu na tome!” uzviknula je. “Dakle čini se da sam, baš

kao i Alexis Baddeley, u pravu čak i onda kada sam u krivu! Vjerujem, Trubshawe, da to nećete zaboraviti ako ikada ponovno udružimo snage u drugom slučaju.”

Tiho, iako posve vidljivo mrmljajući “Bože sačuvaj!”, viši se inspektor nagnuo i obratio mi se najstaloženijim glasom.

“Murgatroyde, znate li da ste time što ste ubili Gentryja, ma kako bezvrijedna osoba bio, prouzročili to da se posumnja na niz posve nedužnih ljudi?”

“Da”, odgovorio sam, “ali činjenica da su gotovo svi imali motiv znači da je bilo malo vjerojatno da će bilo koji osumnjičeni biti uhićen. Ja sam zamjerao pukovniku. Nisam želio da itko drugi strada.”

“No jeste li pomislili na ovo? da je sve ispalo onako kako ste htjeli, da ste se uspjeli izvući, nitko nikada ne bi znao. Mislim, nitko nikada ne bi

Page 169: CIN Rogera

znao koji je od ffolkesovih gostiju pravi ubojica. Sjena bi ostala nad svima njima. Zauvijek...'’’’

Slegnuo sam ramenima. “Ljudi zaboravljaju - brže nego što mislite. I bio sam spreman

vjerovati u englesko pravo. Koliko razumijem, u vašem pravnom sustavu ne postoji pogrešna primjena prava.”

“U tome ste u pravu”, složio se Trubshawe. “No što je bilo s Gentryjem? Što vam je on ikada učinio?” “Gentry? Zaslužio je to. Nimalo ne žalim.”

“Pa, žao mi je, ali u ovoj zemlji ne prihvaćamo da ljudi uzimaju zakon u svoje ruke. Ubili ste jednog čovjeka i pokušali ubiti drugoga. Morate platiti za to.” “Ne slažem se. Zar ste zaboravili da sam ja naoružan, a vi niste?”

“Slušajte me, čovječe. Očito niste budala. Morate znati da ste gotovi. Ne možete nas sve pobiti, a bilo bi besmisleno pokušati pobjeći preko vriština po ovakvom vremenu.”

Uslijedila je stanka tijekom koje nijedan od nas dvojice nije prozborio. “Pobjeći ću”, uzvratio sam glasom koji je čak i meni zvučao čudno.

“Ali ne preko vriština.” Čvršće sam stegnuo držak pištolja. Dok sam to činio, čuo sam kako Evadne Mount viče: “Zaustavite ga!

Zaustavite ga! Ubit će se!” Kakva žena. Opet je bila u pravu.

~~~ ( gro.zeraWorC )

Page 170: CIN Rogera

Filmski kritičar, prevoditelj i cijenjeni prozaist Gilbert Adair rođen je 1944. u Edinburghu. U bogatoj bibliografiji tog škotskog književnika ističe se njegov prijevod Perecova romana La Disparition (Nestanak) iz 1969. u kojemu francuski romanopisac sklon eksperimentu dosljedno izbjegava samoglasnik e (uzgred, najčešći u francuskome jeziku). Za majstorski prijevod toga romana na engleski Adair je nagrađen prevodilačkom nagradom Scott Moncrieff, a ništa manje u kulturnom i tekstualnom smislu nije vrijedan ni njegov prijevod pisama Fran^oisa Truffauta. Također je autor niza vrlo zanimljivih esejističkih djela, među kojima su svakako najpoznatiji naslovi Hollywood's Vietnam (Hollywoodski Vijetnam, 1981.) i The Postmodernist Always Rings Tivice (Postmodernist uvijek zvoni dvaput, 1992.). Valja istaknuti i biografiju dječaka koji je nadahnuo Thomasa Manna da napiše Smrt u Veneciji, koju je Adair objavio 2001. pod naslovom The Real Tadzio (Stvarni Tadzio). O autorovoj poetičkoj širini i njegovu zaigranom pristupu književnosti svjedoči i pa rodija Popeove herojsko-komične poeme Otmica uvojka, remek-djela društvene satire. U njegovu proznom opusu, koji zasad broji desetak naslova i načelno se može definirati u okvirima postmodernističke poetike, nalaze se svojevrsni nastavci klasika dječje književnosti Alice through the Needle's Eye (Alisa u ušici igle, 1984.) i Peter Pan and the Only Childern (Petar Pan i jedinci, 1987.), ali i romani Holy Innocents (1988., nagrađen nagradom za prvi roman), Love and Death on Long Island (Ljubav i smrt na Long Islandu, 1990.) te Closed Book (Zatvorena knjiga, 1999.). U posljednje se vrijeme intenzivno zanima za formu kriminalističkog romana i mogućnosti njezina preoblikovanja. U tom je smislu nadasve zapažena trilogija koju čine The Act of Roger Murgatroyd (Čin Rogera Murgatroyda, 2006.), A My- sterious Affair of Style (Zagonetni događaj u Styleu, 2007.) te And Then There Was No One, romani o nekonvencionalnoj is tražitelj ici Evadne Mount. U trilogiji autor stupa u zanimljiv i nadasve složen dijalog s opusom Agathe Christie, na što upućuju već i naslovi spomenutih djela.

. ( gro.zeraWorC )