Upload
dankasekularac
View
450
Download
1
Embed Size (px)
Citation preview
CILJEVI PROMETNE POLITIKE
Općenito se smatra da bi cilj javne politike u prometu, kao u svakoj drugoj
gospodarskoj djelatnosti, trebao biti da se unaprijedi javni interes. U tu se svrhu
iznose dva glavna razloga za utvrđivanje ciljeva prometne politike. Prvi je cilj da se
osigura osnova za izradu i izbor razvojne politike i drugi, da se utvrde kriteriji za
vrednovanje varijantnih pravaca programa akcije i ocjenu ostvarenja prihvaćene
politike. Prvi razlog zahtijeva da se utvrđivanjem ciljeva izraze interesi svih nositelja
prometne politike, dok drugi razlog zahtijeva prihvaćanje realnih ciljeva.
Ciljevi prometne politike izražavaju, dakle, potrebe, interese pa i želje nositelja dane
politike ili onih zbog kojih se ti ciljevi donose.Stoga Županov definira ciljeve kao
željena buduća stanja, koja se neće ostvariti sama od sebe, već se mogu postići samo
svrhovitom ljudskom akcijom.
Izbor ciljeva i određivanje prioriteta njihovog ostvarenja, rezultat su političkog
procesa kojeg predodređuju mnogi čimbenici. Najvažniji su društveno i ekonomsko
uređenje zemlje, odnos političkih snaga, trenutno ekonomsko-političko stanje u zemlji
te način donošenja odluka.
S obzirom na razlike u značenju pojedinih ciljeva, te njihovu hijerarhiju, razlikuju se
opći ili primarni od posebnih ili sekundarnih ciljevca. Opći ciljevi su poželjni ishod
dane politike, a posebni ciljevi ili zadaci su specifična, mjerljiva izjava o poželjnom
ishodu. Na primjer, opći cilj može biti povećanje efikasnosti prometnog sustava, a
posebni cilj ili zadatak maksimiziranje službe prijevoza za svaku uloženu novčanu
jedinicu.
Kako je prometna politika dio ekonomske politike, onda i ciljeve prometne politike
treba promatrati kao dio ciljeva opće ekonomske politike. Za primjer Tinbergen uzima
maksimiziranje realnog narodnog dohotka, što u ekonomskoj politici može biti
neposredni, a u prometnoj politici posredni cilj te se, u ovom drugom slučaju, svodi
na maksimiziranje doprinosa prometne djelatnosti narodnom dohotku kao cjelini. To
pretpostavlja djelotvorniju upotrebu proizvodnih faktora koji se mogu bolje
upotrijebiti u drugim djelatnostima (oportunitetni troškovi). To nadalje zahtijeva
razumnu naknadu za korištene proizvodne faktore, tj. naknadu koja je u skladu s
vrijednošću njihovog razvojnog doprinosa.
Najvažniji cilj prometne politike je uspješan prometni sustav koji omogućuje
kvalitetan i jeftin prijevoz. U skladu s tim glavni se zadaci prometne politike mogu
svrstati u ove četiri skupine:
Prvo, doprinos ekonomskom rastu i nacionalnom blagostanju. S tim u vezi, od
prometa se očekuje osiguranje dopreme sirovina, energije i drugih roba, dovoz radne
snage i prijenos informacija do mjesta proizvodnje i razmjene, te otprema gotovih
proizvoda.
Drugo, zadovoljenje društvenih potreba za prijevozom ljudi do trgovačkih,
zdravstvenih, obrazovnih i rekreativnih središta, što se postiže osiguranjem razumne
razine osobne mobilnosti.
Treće, povećanje efikasnosti i ekonomičnosti prometnog sustava. To je uobičajen
zahtjev pri svim oblicima ulaganja, kako bi se postigla primjerena stopa povrata na
uložena sredstva i osigurala optimalna alokacija resursa.
Četvrto, uklanjanje ili ublažavanje nepovoljnih učinaka koji nastaju kao posljedica
djelovanja prometa, kao što je onečišćenje okoliša, pojava prometnih nesreća,
rasipanje pogonske energije i gubitak obradivog zemljišta zbog izgradnje prometnica.
Promatrani sa stajališta transportnih subjekata, ciljevi se prometne politike mogu
podijeliti u četiri skupine:
1. ciljeve prijevoznika,
2. ciljeve radne snage,
3. ciljeve korisnika prijevozne usluge,
4. ciljeve društva.
Interes prijevoznika usmjeren je na utvrđivanje i ostvarenje takvih ciljeva prometne
politike koji će im, kao neposrednim gospodarskim subjektima prometne aktivnosti,
zajamčiti uvjete za uspješno poslovanje. Ti se ciljevi mogu iskazati kao smanjenje
kapitalnih troškova, troškova održavanja i operativnih troškova prijevoza, s jedne, te
povećanje prihoda s druge strane. Maksimiziranje dohotka je, dakle, glavni cilj
prijevoznika i po tome se on ne razlikuje od bilo kojeg drugog poslovnog subjekta.
Ciljevi radne snage su postizanje što većeg dohotka za isti ili eventualno manji opseg
posla, veća sigurnost na radu i u očuvanju zaposlenja te bolji radni uvjeti. U
određenoj mjeri ti ciljevi proturječe ciljevima prijevoznika.
Želja je pak korisnika prijevozne usluge da se osigura ponuda što većeg broja i što
raznovrsnijih i kvalitetnijih usluga uz što niže troškove i uz što veću mogućnost izbora
prijevoznog poduzeća i prijevoznog sredstva. Zato ciljevi korisnika uključuju
povećanje mobilnosti, pouzdanosti, udobnosti i sigurnosti prijevoza te smanjenje
operativnih troškova i trajanja prijevoza.
Ciljevi prometne politike promatrani sa stajališta društva su najsloženiji, jer se njima
moraju iskazati, ali i uskladiti, interesi sve tri spomenute skupine transportnih
subjekata. Zbog toga društvo može, ali ne mora, imati iste ciljeve koji imaju
prijevoznici, prometni radnici i korisnici prijevoznih usluga. Primjenom bi se tih ciljeva
prometni sustav približio idealnom stanju te bi prema nekim mišljenjima (Samson i
Farris) trebao imati najbolju moguću prijevoznu službu uz najnižu moguću cijenu i s
visokim stupnjem zaštite z nj samog.
Analiza spomenutih ciljeva prometne politike pokazuje da oni u različitoj mjeri utječu
na prometnu politiku te da su često proturječni i u međusobnom sukobu. Primjerice,
postoji sukob ciljeva sa stajališta prijevoznika, s jedne, te radnika, korisnika
prijevoznih usluga i društva, s druge strane. No postoji i sukob ciljeva unutar pojedine
skupine prometnih subjekata. Tako na primjer, želja korisnika prijevozne usluge da se
poveća pristupačnost može biti u suprotnosti s njegovom željom da se uvedu
pješačke zone u gradovima slobodne od automobilskog prometa. U suprotnosti je
također i želja društva za smanjenjem ulaganja u modernizaciju prometnica s
njegovom željom da se smanji broj nesreća i trajanje vremena putovanja.
Iako je logično utvrđivanje takve politike koja, na primjer, jamči najveći stupanj
prometne sigurnosti, najveći stupanj kretanja putnika i roba ili pak politike koja
pretpostavlja najniže ukupne troškove prijevoza, nemoguće je ipak odrediti takvu
politiku koja to jamči u cjelosti i u isto vrijeme. Umjesto toga valja težiti pronalaženju
politike koja je u stanju da na najbolji način uzme u obzir svaki od tih ciljeva.
Osim samog obilježja, težinu izbora i ostvarenja ciljeva određuje i njihov broj. Što je
broj ciljeva veći teža je i mogućnost njihovog izbora i cjelovitog ostvarenja. Važan je
također način na koji su ciljevi iskazani da bi se olakšalo utvrđivanje i prihvat politike
koja iz njih slijedi.
Ciljevi dugoročnog razvoja prometnog sustava Hrvatske, koji su početkom 1980-ih
godina bili izrađeni u okviru Koncepcije razvoja prometa na području SR Hrvatske do
2000. godine, izvedeni su iz ciljeva društveno-ekonomskog razvoja SR Hrvatske.
Takvim pristupom promet je trebao pridonijeti razvoju cjelokupnog narodnog
gospodarstva i ostvarenju njegovih ciljeva. No da bi promet udovoljio tim
očekivanjima jasno je izražen zahtjev da društvo mora osigurati materijalnu osnovu
za razvoj prometne mreže, prijevoznih sredstava i za rad ljudi zaposlenih u toj
djelatnosti.
Ciljevi razvoja prometnog sustava Hrvatske bili su razvrstani u tri osnovne skupine:
1. prva je skupina bila u funkciji društveno-gospodarskog razvoja zemlje,
2. druga u funkciji pojačanog iskorištavanja prednosti njenog geografsko-prometnog
položaja
3. treća u funkciji tehničko-tehnološkog napretka i strukturnih transformacija u
prometu.
Očekivalo se da će se ostvarenjem utvrđenih ciljeva postići slijedeća znatnija
poboljšanja u prometnom sustavu Hrvatske:
1.) ograničenje neracionalne prijevozne potražnje,
2.) povećanje efikasnosti i ekonomičnosti prometnog sustava,
3.) povećanje kvalitete prijevoza,
4.) poticanje društveno-gospodarskog razvoja zemlje i bolje organizacije u prostoru,
5.) smanjenje nepovoljnih utjecaja prometa na okolinu i na iskorištavanje prirodnih
resursa,
6.) povećanje sigurnosti prometa i
7.) prilagođavanje prometnog sustava posebnim zahtjevima u izvanrednim
okolnostima.
Važno je napomenuti da je uz svaki od utvrđenih ciljeva bio naznačen odgovarajući
broj znatno određenijih i jasnije iskazanih posebnih ili sekundarnih ciljeva odnosno
zadataka primjenom kojih bi se pridonijelo ostvarenju općih ili primarnih ciljeva. Uz to
su uz svaki od tih ciljeva bili dani kriteriji za procjenu stupnja ostvarenja utvrđenih
ciljeva. Nažalost, mnoge okolnosti, napose političke, koje su nakon toga uslijedile,
nisu išle u prilog ostvarenja tih ciljeva.
Kako bi
se tem
atika
vredno
vanja
izbora
varijant
i inv
estiranj
a u tra
nsport
u iko
munik
acijam
a, kva
litetno
obradil
a, to
je neo
phodno
pozaba
viti se
osnovn
impojm
ovima
iz tem
e, kao
što su
sami
pojmo
vi eko
nomik
e u tra
nsport
u iko
munik
acijam
a, te
pojam
investi
cije i
investi
ranja
uopće.
Sama
tema „
Metode
vredno
vanja
izbora
varijant
i inv
estiranj
a u tra
nsport
u iko
munik
acijam
a“ pre
dstavlj
a jed
no ogr
omno
područj
e pod
ložno
stalnim
izmjen
ama iu
napređi
vanjim
a u skla
du sa
razvoj
em i
napret
kom
saobra
ćaja
opć
enito.
Leksičk
i, tem
a je sklo
pljena
od poj
mova
koji su latinskog
porijekla i sinonimi suza jako široke pojmove:Metod - l. methodus;Smišljeno i plansko pristupanje pri radu, zbog postignuća nekog uspjeha,istine, saznanja, odnosno određeni put i način ispitivanja.Investicija - l. investitio;
Ulaganje kapitala u neki unosan posao ili unosno poduzeće.Transport - l. Transportus;Prenos, prevoz, prenošenje, prevoženje ( putnika, robe...).Komunikacija - l. communicatio;Saopštavanje, veza, ophođenje, saobraćaj...
U svjetlu leksičkog značenja riječi neophodno je, znači, da se pozabavimopitanjem iznalaska najpovoljnijih varijanti
novčanih ulaganja u sve sfere saobraćajakako bi se
omogućilo funkcioniranje istog, a sa najmanjim mogućim utrošcima