1

1.) PRVA POSLANICA SOLUNJANIMA

Poslanica Solunjanima je najstariji tekst NZ iz 49. godine pos. Kr. U preskriptu saznajemo pošiljatelje – Pavao, Silvan i Timotej. Uz Pavla nema naslova apostol jer nije bilo potrebno isticanje, bilo je opće prohvaćeno. Pavao u Solun dolazi na drugom misijskom putovanju prema Dj 17,1. Pavao ulazi u sinagogu, prvo ide Židovima i tumači im Pismo. Navješta im kerigmu. Kerigmatski sažetak je u Dj 17,3. Pavlov navještaj prihvatili su neki od pogana Grka i Židova. Pavla su optužili da promovira novog kralja koji radi protiv Rima jer je tada bio car Klaudije i on se smatrao Bogom (kult cara). Solun je dijaspora i Židovi su getoizirani pa sa svijetom komuniciraju preko partnera koji su najčešće simpatizeri židovstva. Međutim, te simpatizere sada gube jer se oni obraćaju na Pavlovu propovijed, a ujedino time Židovi gube svoj ekonomski temelj. Pavao im je bio politički uzurpator. 1 Sol 2,14-16 je antisemitski tekst. Osjeća se Pavlova gorčina koja se obrušava na sunarodnjake. Ali već u Rim 11,25-32 vidimo da se Pavlov stav promijenio jer vjeruje u obraćenje Židova. Pavao donosi primjer proroka, u 1 Sol 2,13 Pavao vjeruje da nosi Božju poruku i govori im Božju riječ. Tako trebaju naviještati i Solunjani i biti oponašatelji Crkava Božjih u Judeji. Judeja je istaknuta jer tamo počinje navještaj. Pavao se stavlja na liniju Solunjana jer je progonjen kako i oni. Parenetski dio je u 1 Sol 4. i 5. pog. U 4,1-12 Pavao upozorava na bludnost i bratoljublje, priča im o kršćanskoj etici. 2,13-18 je apokaliptički tekst koji govori o paruziji, taj tekst možemo čuti na sprovodima. Zajednica si postavlja pitanje što će biti s onima koji su već umrli, a Krist još nije došao. U r. 13 dolazi peri. tw/n koimwme,nwn od glagola koima,w koji znači usnuti, spavati. Dakle ovdje je riječ o eufemizmu jer se radi o onima koji su usnuli. Govori ima da ne tuguju kao oni koji nemaju nade. Pavao to tvrdi jer govori o uskrsnuću koji se dogodio s Isusom i to je temeljna kerigma koju donosi u r. 14. U tom retku upotrebljava glagol avpe,qanen (umro) koji je inhortativni aorist koji označava početak, misli se točno na trenutak kad se umrlo i glagol avne,sth (uskrsnuo) je aorist koji označava aktivno Isusovo uskrsnuće, on je sada uskrsnuo. „Isus umre i uskrsnu“ to je temeljni sadržaj vjere. Vjera na tom stoji ili pada jer nema kršć. vjere bez Isusove smrti i uskrsnuća. Smrt je bitno vezana uz Krista. Isus je avne,sth a oni su usnuli u Isusu. Kaže se Isusu, a ne Kristu jer se misli na zemaljskog Isusa koji može umrijeti, ali Krist ne jer je Isus uskrsnućem postao Krist. Središte Pavlove antropologije je da ni u smrti čovjek nije sam nego s Kristom, „s njim“ - su.n auvtw/|. Kako je Bog vodio Isusa i bio s njime u smrti tako će biti i s njima, Bog ne napušta. U 15 r. govori se kako kršćani žive čekajući drugi Kristov dolazak. I ovi koji žive i ovi koji su umrli jednako su usmjereni na dolazak Gospodnji. Pavao kaže: to vam govorimo u riječi Gospodnjoj - lo,gw| kuri,ou i eivj th.n parousi,an – usmjereni na paruziju. R. 16 je tipičan apokaliptični tekst. Upotrebljava glagol katabai,nw – silazak i nekroi. evn Cristw/| - mrtvi u Kristu, biti mrtav u Kristu je paradoks, glagol avnasth,sontai – ustat će, znači mrtvi će ustati u Kristu. Glavna kopča između te dvije stvari je Krist te je moguće čitati: u Kristu će mrtvi ustati. U r 17. čitamo avpa,nthsin – ići u zajedništvo, dakle smrt, uskrsnuće i proslava uključuju zajedništvo s Kristom. Ovaj dio je dogmatski i parenetski. Očituje

2

se napetost iščekivanja ponovnog Kristovog dolaska. Zbog tog iščekivanja nisu bila pisana druga knjiž. djela, vjerovali su u brzi dolazak Isusov, zato Pavao nije napisao evanđelje. U r. 18 čitamo poziv o tješenju, prisutan je hebraizam evn. U 5,23 želi reći da je cijeli čovjek određen za Kristov dolazak, ne postoji dihotomija, nego se čitav čovjek spašava.

2.) POSLANICA GALAĆANIMA

Pavao već u 2 Kor dotiče temeljne pojmove i teme poslanice Galaćanima. U prvom redu to je pitanje pravednosti. Tako u 2 Kor 3,9 susrećemo izraz služba pravednosti - diakoni,a th/j dikaiosu,nhj, a u 5,21 pravednost Božja – dikaiosu,nh qeou/. Iz razumijevanja ovih pojmova proizlazi da je Bog Isusa učinio grijehom kako bi se pravednost pokazala u njemu. I pravednost i grijeh se očituju u Kristu. U preskriptu poslanice 1,1-5 Pavao je apostol po Isusu Kristu. Važan je izričaj „koji ga uskrsi od mrtvih“. Bog Otac uskrisio je Isusa od mrtvih, a Uskrslom Pavao duguje apostolstvo. U 4. r. Bog je Isusa učinio grijehom, a Isus se sam predaje i kasnije uskrišava da bi nas oslobodio od svijeta. Taj svijet je zao zbog naših grijeha, a to je temeljna problematika u Galaciji. Ovaj sustav zla susrećemo i u SZ gdje ga se čovjek želi riješiti i naći mehanizam oslobađanja, pa tako razvija obred žrtvovanja. Jednom godišnje se predaje žrtva za sebe i cijelu zajednicu, kada svećenik ulazi u svetište nad svetištima u Lev 16. Sada pak Isus stupa na to mjesto. Krv ispašta za život – zato je trebalo proliti krv. Isusova je smrt po takvu razumijevanju ekspijatorna. Izraz iz 3,13 th/j kata,raj tou/ no,mou – prokletstva Zakona; u`pe.r h`mw/n – za nas, vuče korijen iz Pnz 21,21. Dakle križ je u Isusovo slučaju znak prokletstva od Boga. Izričaj iz 3,11 vuče korijen iz Hab 2,4. Kod Hab to je u kontekstu vjere u Boga, tj. živjet će ako vjeruje u Boga. Za opravdanje nije potreban Zakon, nego vjera u Boga. U 5. pogl. razrađuje ideju života u Duhu. Da se vrše djela ljubavi potreban je Duh Sveti. Taj se novi stvor gleda i u izričaju iz 6,15: ljudi su slobodni glede obveze Zakona ako vjeruju u Isusa Krista. Galacija je većinom poganska zajednica s vremenom se nastanjuju i Židovi, kojima nije pravo što se stavlja u pitanje židovstvo i počinju uvjeravati ostale da, ako žele biti kršćani, najprije moraju prihvatiti židovstvo. Postavlja se pitanje kako će reagirati Židovi i hoće li prihvatiti kršćanstvo ako Zakon više ne vrijedi? Taj problem se riješio na jeruzalemskom saboru koji je opisan u 2. pogl. Pavao kaže u 2,2 po objavi – avpoka,luyin, te traži legitimnost svoga djelovanja. Kaže u 2,3 da ni od Tita nije traženo obrezanje, jer on je Grk. U 2,9 za Jakova, Petra i Ivana kaže da su stupovi – stu/loi. Na kraju odlučuju da Pavao i Barnaba idu k poganima, a Petar, Ivan i Jakov među Židove. Jeruzalemski sabor Pavlu daje legitimitet. U 2,11 pa nadalje susrećemo incident u Antiohiji. Petar je blagovao s poganima, no kad je ugledao ove od Jakova počinje se povlačiti. Za njima se poveo i Barnaba. Na to se Pavao usprotivio Petru da je ovim činom protiv istine evanđelja, jer želi judaizirati pogane. Očito se Petar našao u nezgodnoj prilici, jer ako bi se počeo družiti s antiohijskim poganima, Židovi bi ga mogli smatrati kultno neprihvatljivim pa ga ne bi slušali. Zato se Petar ponaša židovski. U 2,15 Pavao kaže

3

fu,sei – po naravi smo Židovi, ali čovjek se opravdava vjerom u Isusa Krista. Jedno je evanđelje, no ono se može prezentirati na dva načina. Dolazi do podvojenosti u zajednici koja je do tada bila harmonična. Crkva je anacionalna u 3,28 Pavao dokida podjele. Zakon ne spašava, a Krist je došao dokinuti takav nespašavajući sustav. U 2,20 govori o metamorfozi, preobraženju u sliku Kristovu, Isusovu smrt shvaća osobno. U 2,21 najveća je osuda kršćanima ukoliko svojim životom pokazuju da je Krist uzalud umro. Ovaj problema zapisan je i u Dj 15. Jakov govori i na kraju dodaje u 15,19 – 21 klauzule koje nalazimo i u Lev 17,18. U 20. r. Jakov nabraja čega bi se pogani trebali uzdržavati: „od mesa okaljana idolima, od bludništva, od udavljenoga i od krvi“. On ovo govori zbog Židova i njima neprihvatljivim stvarima. Ako Židovi vide u kojem se miljeu kreću, u startu će odbiti kršćanstvo. Iako Pavao kasnije kaže da meso žrtvovano idolima nije ništa, ali uvijek ima skrupuloznih. Zato je ovo posebno izvučeno, a inače Zakon ne obvezuje. Tri puta je ovo spomenuto, jednom u Gal, 2x u Dj i očito se time želi istaknuti važnost. Ujedno je to potvrda jeruzalemskog koncila i znak da nema razlike između navještaja Pavla i jeruzalemskih „stupova“.

3.) POSLANICA RIMLJANIMA

Poslanica Rimljanima je napisana najvjerojatnije 56/57 g. Doktrinalni dio počinje sa 1,16-17. Kaže da je evanđelje snaga – du,namij, Božja, za spasenje – swthri,an. Evanđelje je spasenjsko jer je snaga Božja - svakomu tko vjeruje – panti. tw/| pisteu,onti. I to Židovima najprije, pa onda Grcima. Pod Grcima se misli na pogane, na cijelu ekumenu. Dio od 1,16 do konca 3. pogl. bavi se pitanjima položaja vjernika, imaju li Židovi kakve prednosti pred poganima i kakav je položaj pogana. U 1,18–32 Pavao govori o pravednosti– dikaiosu,nh koja je otkrivena u Kristu. Problematika ove poslanice gleda se u trokutu evanđelje, spasenje, pravednost, u odnosu na Krista, za sve koji vjeruju. Pitanje opravdanja stavljeno je u kontekst vjere. Pavao stavlja Židove i Grke na istu razinu, nema neke privilegiranosti. Židovi imaju jedino prednost što su prije čuli navještaj. Pogane poziva da iz svojih sustava i kultova dođu do jednog Boga. U 1,17 je izričaj iz vjere prema vjeri – evk pi,stewj eivj pi,stin. Pravednik se iz vjere spašava i to govori već SZ, tj. Habakuk. Ponuda spasenja tako je već formulirana u SZ, ali puni smisao ima u Isusu Kristu. Ukoliko se ne prihvati vjera, odn evanđelje koje vodi do te vjere, onemogućuje se opravdanje i spasenje. Grčka riječ za živjeti je zh,setai, ali ujedno znači i spasenje. Konačno ostvarenje smisla ljudskog života je spasenje. 3,21 i 3,25 predstavljaju vrhunac ovakvog razmišljanja. U 3,21 ključan je glagol pefane,rwtai (očito)– perfekt pasivni, pasivom se želi reći da je to očitovano pred nama, a iza toga stoji Bog. Pravednost Božja se očitovala izvan Zakona u Isusu Kristu. Ta je pravednost sada za sve koji vjeruju (3,22)– u tome je univerzalnost. U 25 r. razrađuje kako se to dogodilo. Pomirilište – kaporet(heb.) je poklopac kovčega na koji je veliki svećenik škropio krv. Bog je tako izložio Isusa za dokaz svojoj pravednosti. U Lev 16 pozadina je toga sustava opravdanja. Isus sada staje na mjesto pomirilišta i Bog po njemu pomiruje ljude sa sobom. U 4. pogl. argumentira Abrahamovo opravdanje vjerom i nezavisnost od Zakona. Ovdje je ključni izričaj Post 15,6. Pavao prikazuje Abrahama

4

kao praoca vjere, one vjere koja vodi do pravednosti. Zato se Pavao ne poziva na Mojsija koji je u službi Zakona. Možemo tako reći da ova cjelina svoj začetak ima u 1,16-17, a onda slijedi argumentacijska cjelina u 2, 3, i 4 pogl. Temeljno je polazište: vjera kao prihvaćanje evanđelja u pravcu spasenja. Zatim je u 5. pogl. riječ o novom Adamu, po kojem se rješava stanje smrti u prilog čovjeka. U 6. pogl. donosi vanjski obred kojim se potvrđuje vjera – krštenje. Ukopani smo zajedno s Kristom da bismo ustali na nov život, kao što u Gal kaže surazapet, proživljavamo istu sudbinu kao Krist. Pavao se u 7. pogl. ponovno vraća na temu Zakona. Kaže da Zakon po sebi nije loš, jer je Riječ Božja i kao takva ostaje, tj. ne može se dokinuti. Zakon, iako je zamišljen na dobro, čovjeka stalno prikazuje kao prijestupnika, jer on taj Zakon krši i zloupotrebljava. Sada na njegovo mjesto dolazi Isus Krist. Zato je potreban novi Zakon, Zakon Duha, kao novi pokretač života, a to je tematika 8. pogl. Duh je novi princip kršćanstva – o` ga.r no,moj tou/ pneu,matoj. On stupa na mjesto starog Zakona. Ovdje se suprotstavljaju dvije ekonomije spasenja. Zakon je bio u svrhu opravdanja (pravednost Zakona), a tijelo je istaknuto kao grešni element. Zato ga je nemoguće provesti, jer stalno pokazuje koliko je čovjek slab. Isus je osudio grijeh u tijelu. Riječju kate,krinen ističe se da je to potpuna osuda u 3,8. Znači, gdje je Isus, nema mjesta grijehu. Važno je unutar ove poslanice promotriti što je sa Zakonom u odnosu na Židove. Tu je važan redak 11, 8 koji je aluzija na Iz 6, 9. Ovim citatom završavaju Dj, a koriste ga i sinoptici. Riječ je o neposluhu, o otvrdnuću Izraela. Dobar dio Židova ne prihvaća Isusa i pitanje je kako to razriješiti. Time se bave 9, 10, i 11 pog. Bog ne može poreći riječi i savez Staroga zavjeta. S druge strane, Pavao višestruko tvrdi da je s Isusom nastupio novi Božji govor. Za Židove ipak ima nade, jer i sam Pavao priznaje da su „djeca obećanja i izabranja.“ Po ovom modelu najprije bi se trebali obratiti svi narodi, a na kraju će Bog učiniti da i Židovi progledaju. Ponuda spasenja je za sve ljude po Isusu Kristu. U pitanju Zakona primjećujemo kako on od početka pati od neoriginalnosti, odnosno već u početku je bio prekinut. Ploče, na kojima je Bog pisao prstom, odmah su razbijene. Onda u Izl 34 dolazi do obnove Saveza zbog Božje milosti i tada se kaže da Mojsije piše, ali to onda više nije original. Bog je ovdje ostao vjeran, ali Židovi nisu. Zato već proroci (Jer, Ez) naviještaju novi Savez i to u smislu riječi kainos, tj. kao takvo nije postojalo.Pavao u 12. pogl. obrazlaže novi život po Duhu Svetome. U 13,1-7 razrađuje pitanje vlasti. Ovaj dio otkriva da se nije predstavio kao neki revolucionar i ne donosi reformu društva. Želi istaknuti podložnost mjerodavnoj vlasti. Pavao kaže da je svaka vlast od Boga. Ali iz teksta treba iščitati sljedeće: kakva je vlast, to pak nije od Boga, nego od ljudi. Potrebno je primijeniti evanđeoske metode. To Pavao onda snažno obrazlaže u izričaju iz 13,8. Tko drugoga ljubi, ispunio je Zakon i sve sažima u 13,9 – „Ljubi drugoga kao samoga sebe“. Ovaj citat dolazi već u SZ u Lev 19,18. Rabinsko tumačenje kaže da se ne mora tuđince poštovati. Glede toga su Židovi imali poteškoća u shvaćanju tko im je bližnji pa se pitaju je li to zbilja samo pravovjerni sunarodnjak ili bližnjeg čini i pridošlica. U hebrejskom tekstu stoji kamoka, a prijevod bi glasio: ljubi bližnjega koji je kao ti, jer ima isto dostojanstvo, ili se odnosi općenito na ljubiti, tj. na ljubljenje sebe i drugoga. Pavao u ovome principu ljubavi

5

vidi rješenje za život u zajednici, čak i političkoj. U 14. pogl. dolazi govor o slabima i jakima. Unutar ovoga poglavlja se kaže da je dopušteno sve jesti, ali treba voditi računa o slabima da ih se ne sablazni. Posljednja dva poglavlja obrađuju praktične probleme zajednice. U 15,26-27 govori se o kolekti za Jeruzalem. U 16,7 riječ je o Androniku i Juniji. Radi se o apostolima koje Pavao pozdravlja. Predpostavlja se da su Andronik i Junija bračni par. Imena su navedena u akuzativu. Dakle Junija bi bila apostolka. U papirusu 46 je na ovom mjestu zapisano Iounian, tj. Iounia, kao netko tko pripada božici Junoni. Počevši od Ivana Zlatoustog pa sve do Abelarda ovo se mjesto komentira kao da je riječ o ženi. A od 16. st. čita se kao da je riječ o muškarcu. Ipak je riječ o ženi, apostolki, kao što se i Mariju Magdalenu nazivalo apostolkom. Očito je kako je u kršćanstvu izrazito naglašen patrijarhalni princip, koji je dobrim dijelom preuzet iz SZ, jer muškarci vode sinagoge. Međutim, na temelju biblijskog teksta ustanovljuju se i oprečne tvrdnje. Tako se može iščitati da zajednicu u Konhreji vodi đakonisa. Pavao ipak prednost na sastancima daje muškarcima o čemu govori u kontekstu karizmi, u 1 Kor 14,35. U tom smislu Pavao govor i o potrebi pokrivanja kose, odnosno glave žene. Patrijarhalni ustroj iščitava se iz starozavjetnog čitanja knjige Postanka. Po tom redu Adam je najbliži Bogu, a žena po Adamu. Nije to drugorazrednost pred Bogom, nego posredništvo proizašlo iz slike stvaranja. Problematika oko pitanja đakonisa ili apostolka obuhvaća jedno šire razumijevanje koje uključuje ekleziološki razvoj i poimanje hijerahijske službe unutar Crkve, koja se snažno razvija od 2. st.

4.) POSLANICA HEBREJIMA

Spis je nastao otprilike malo poslije 70. godine. Tradicija pribraja poslanicu Hebrejima Pavlovu opusu, međutim danas sa sigurnošću tvrdimo da ona nije njegova. Neki tvrde da je spis nastao u Egiptu, jer se osjeća utjecaj ondašnjeg mudrosnog razmišljanja i filozofiranja. Ovaj spis, po svojoj strukturi, ne možemo zvati poslanicom, nego propovijedi. Započinje prologom u 1,1-4. Pred nama je Božji govor (1,1). Taj Božji govor poznaje dvije ekonomije. Jedna je u prorocima, druga u Sinu – evn ui`w/|. 2. r. nam tumači što znači evn ui`w/|. On je baštinik svega, po kojem je sve načinjeno. Sin je preegzistentan. U 3.r. kaže da je On avpau,gasma, što bi bio tračak, sjaj od sunca i dalje ističe da je otisak bića njegova, u`posta,sewj - utiskivanje karaktera i na kraju se ističe razlika između Njega i anđela. Sin koji je preegzistentan je utjecaj mudrosne literature i targuma. Primjetan je liturgijski okvir u koji je smješten ovaj govor. Očišćenje podsjeća na liturgiju očišćenja iz SZ. Sjedanje zdesna ima veze s Ps 110. 1. pogl. bavi se problematikom superiornosti Sina nad anđelima. Riječ, koja je preegzistentna, silazi da napravi očišćenje i opet se vraća. U tom međuprostoru nalaze se sile i anđeli, pa postoji mogućnost da se njihove uloge pomiješaju. Ime, u apsolutnom smislu, označava Boga, te je toliko različito od anđela, koji nisu božanstvo. Sirah 24 donosi govor o Riječi kao sustvarateljici. Isus Krist u sebi sadrži cijeli Božji govor i to u aktivnom smislu, jer je stvarateljska Riječ. Ima ulogu onoga koji prilazi ritualu Jom Kipura (Lev16). Nakon što se to dogodilo, Sin ide sjesti zdesna Sile i to je njegov položaj gdje baštini ime nad svakim imenom.

6

Želja za razlikom izražena je u Ps 2,7. To je stari psalam koji dolazi iz egipatske svijesti intronizacije. Kad njihovi vladari stupaju na prijestolje postaju Sinovi Božji, preuzimaju kraljevsku vlast. Isus ujedno ispunja obećanje dano Davidu u 2 Sam 7,12, tj. u njemu je ispunjena gradnja novoga hrama. To je dostojanstvo koje Isus zadobiva uskrsnućem. 1. pogl. završava u 1,13 gdje se ponovo vraća na Ps 110 i ujedno čini inkluzija s 1,5. Čini se kako pitanjem o statusu i položaju Sina Božjega autor želi ukloniti krizu vjere u Njega. Poteškoće su: Isusov status i pitanje soteriologije, tj. koji je sada sustav očišćenja. Dalje u 2. pogl. poslanica govori o riječi koja je upućena po anđelima. Autor je na tragu onoga što Pavao iznosi u Gal 3,19 da poruka dana Mojsiju nije direktno od Boga nego od posrednika – anđela. Zakon je dan po anđelu, a Zakon je Židovima služio u svrhu spasenja. Sada nastaje konkurencija između anđela i Sina, jer u njemu je sadržan cijeli SZ. Važan je izričaj iz 2,10 „Početnik spasenja“- avrchgo.n th/j swthri,aj. Ovdje u Heb ovaj izričaj tvori inkluziju od 2,10 do 12,2. Zapravo je avrchgo.n „Vođa spasenja.“ Unutar pojma krije se glagol arho i ago, koji označava nekoga tko vodi od početka. U Heb 2,10 kaže se i teleio,w - usavršiti, od telos – nakana, cilj; da ga se usavrši. Glagol je tipičan za pomazanje svećenika u SZ. Dolazi iz liturgijske službe postavljanja svećenika. Ta funkcija sada se pridjeva tome Isusu. U 12,2 on je vođa vjere. Usavršitelj vjere u svećeničkoj funkciji. Kroz to što je prošao usavršio se u smislu svećeništva. Sad je u nebu, s ovom svećeničkom predispozicijom, on je postavljen kao nebeski liturg. A s druge je strane je i Vođa što je preuzeto iz knjige Brojeva gdje je to Jošua jer je njegova uloga bil uvesti narod u obećanu zemlju. Sad je taj vođa prema zemlji obećanja, tj. spasenju, Isus. Ističući liturgijski kontekst, autor odaje kako je vjerojatni razlog krize rušenje hrama i židovsko-rimski rat, koji je prisilio kršćane na odlazak. Zato se u 13. pogl. ističe da ovdje nemamo ni grada, ni domovine, nego samo gore. Očito je da ovaj spis nastaje poslije hramskog rušenja. Klaudije 49. g. progoni Židove. Spis je prvotno namijenjen Židovima zato i naslov Hebrejima. Očito im u takvoj teškoj prilici nedostaje veza s institucijom i Božjim obećanjima iz SZ s kojima žele biti vezani. Nadalje u govoru o Velikom svećeniku imamo inkluziju 2,17-18 sa 4,14–10,18. U 2,17 susrećemo „ovjerovljen Veliki svećenik.“ Time se želi reći da je vjeran. U prvih se kršćana Isusova smrt tumačila kao eshatološki Jom Kipur, tj. njegovu smrt kao spasenjsku smrt. Za ovakvo shvaćanje preduvjet je razderana hramska zavjesa iz Rim 3, 25 i Mk 15, 38, koja označava završetak spasenjskog žrtvovanja, tj. unutra više nije Gospod Bog. U 6,20 autor kaže da je Isus, Veliki svećenik, napravio put kroz svoju smrt za vječno svetište u nebu. Taj Isusov hod od križa do neba je jednom zauvijek, ne treba ga ponavljati kao što su Židovi svake godine morali. To je povijesni događaj, nije mitski, i zato u kultnom smislu svi mogu pristupiti na taj put i mogu se približiti Bogu. To su kristološki motivi koji su i soteriološki u isto vrijeme. Dio 4,14–10,18 govori o Kristovu svećeništvu. U pozadini stoji problem vjere, hrama, izbjeglištva. Isus zapravao nije bio svećenik niti je iz svećeničkog roda. Međutim, kad se vratimo na Ps 110, gdje se govori o sjedanju zdesna, spominje se u izravnom kontekstu Melkisedek. Ovaj lik susrećemo u Post 14,17-24. On je poganin, nije Židov, ali je svećenik bez genealogije. Nije dakle nužni uvjet za svećeništvo da se bude iz ovoga plemena. Kod Isusa znamo genealogiju on

7

je iz Judina plemena. Ps kaže „zauvijek ti si svećenik po redu Melkisedekovu“, a Isus je stavljen uz taj izričaj. On je po sličnosti nalik Melkisedeku. Da bi se bilo zauvijek, mora se i zauvijek živjeti. To je omogućeno Isusovim Uskrsnućem. Psalam, kao proročki tekst, najavljuje jednog takvog svećenika koji će biti zauvijek i Božja riječ se morala ispuniti. U Kumranu su očekivali svećenika Mesiju. Već SZ spominje Novi Savez. U prvom redu prorok Jeremija u 31,31-34. Poteškoća Starog saveza je ta što od samog početka pati od neoriginalnosti, jer je prvi Zakon zapisan Božjim prstom razbijen, a ovaj drugi dan je po posredniku, anđelu. Jeremija najavljuje novi savez bez kamena, u srcu i taj savez sklopljen je s Isusom i upisan u njegovo srce. I taj je novi savez uspostavljen na križu. Jeremijin tekst stoji u pozadini Heb, a osobito u izvješćima Posljednje večere. Isus je potpuno uspostavio Božju volju, dao svoju krv za nas i tako dolazi u nebo, gdje otpočinje nebeska liturgija. Ona je opisana u 9. i 10. pogl. i više podsjeća na šatorsku nego li na hramsku liturgiju. Šatorska liturgija je u pustinji, na putu u slobodu. Ona je hodočasnička, bez stalnosti prebivanja. Takva bi trebala biti i kršćanska. Parenetski dio spisa je 1,5–4,13, a unutar toga u 3,7-11 susrećemo Ps 95. Za slušatelja je važan izričaj „danas ako glas mu čujete“ jer se njime naglašava spasenjski danas. Heb 3,15 spominju Meribu, koja doslovno znači svađa, rasprava koju je narod preko Mojsija vodio s Bogom. Tu zamjećujemo prizvuk izlaska iz Egipta. Centralni dio počinje u 4,14 gdje se kaže da je Veliki svećenik, tj. Isus prodro kroz nebesa. Ovo prodro je dielhluqo,ta, part. perf. aktivnog – označava gotovost radnje, čije posljedice još traju. Svi mi idemo za njima prema velikom Šabatu, koji objedinjuje stvaranje i Izlazak. Središnji problem ide sve do 10,18 i pokušava odgovoriti koju ulogu Isus ima kao veliki svećenik. Židovi koji su došli iz Palestine, izbjeglice, patili od nedostatka vjere, pitali su se je li vrijedno muke biti kršćanin – to je temeljno pitanje na koje odgovara ovaj spis Hebrejima. Zato je pisac govori o velikom svećeniku da bi odgovorio na njihovo pitanje nevjere. Čini se da autor ove homilije želi ponuditi spasenje kao nauk o savršenosti, u kojem se Krist postavlja kao preteča (6,20) našeg spasenja. On povezuje nebo i zemlju pa nam je osiguran pristup u Božji svijet, ali ne kao neka daleka budućnost, nego već sada - u zajednici. Po njoj smo već dionici tog nebeskog zajedništva. Ponovna pareneza je također na soteriološkoj bazi – Heb 12,14 i dalje, gdje se govori „evo vi ste pristupili skupu savršenih pravednika“ (12,22). Ovome govoru prethodi 11. pogl. koje donosi definiciju vjere, i cijeli oblak svjedoka SZ od samog početka. Heb 12 i 13 onda govore o nebeskom Jeruzalemu i usmjerevaju na vječni grad u nebu. Ovaj treći dio traži da se vrši ono u čemu smo poučeni (10,19-13,21). Autor uzima Sveto pismo(LXX) i odatle polaze sva njegova teološka razmišljnja. Tako SZ postaje govor o Kristu, a Božji govor o Sinu hermeneuski ključ za razumijevnja cijeloga Pisma.

8

5.) POSLANICA FILEMONU

Prema navodu iz poslanice Kološanima, predpostavlja se da je Filemon i njegova kuća u Kolosima, a poslanica je pisana iz sužanjstva u Efezu. Iz preskripta doznajemo kako je upućena Filemonu. Pavao sebe naziva sužnjem – de,smioj, a inače za sebe u ostalim poslanicama kaže dou/loj - sluga. Supošiljatelj poslanice je Timotej. Pavao ovdje ne piše zajednici nego pojedincima–Filemonu, a obraća se i Apiji. Kaže - Crkvi koja je u tvojoj kući. Ne misli se na zgradu, nego obitelj, porodicu, u najširem smislu. U nju spadaju i robovi i posluga te kuće. To je sažeto u izrazu ecclesias domus – kuća koja je Crkva. Vjerojatno je ovdje riječ o bogatijim kršćanima koji imaju vile u kojima se okupljaju kršćani iz tog dijela grada. Očito da u toj kući ima robova, jer je ovo vrijeme robovlasništva. Dakle, obraća se gazdi kuće i ujedno gazdi Crkve. Poslanica je usmjerena njemu ali i onima koji se tu sabiru. Riječ je ovdje u prvom redu o Onezimu, koji je bio rob kod ovog gospodara, Filemona. Sada je pobjegao i našao utočište kod Pavla. A Pavao ga s ovim pismom preporuke vraća gospodaru. U u ono vrijeme je vladao robovlasnički odnos. Robom se postajalo rođenjem, od roditelja robova, a moglo ga se i kupiti kao zarobljenika. Ključ za razumijevanje poslanice je r. 17. Pojam koinwno,n–zajedničar, učiniti nekoga zajedničkim, čak profanim, u liturgijskome smislu onečistiti. Još u r. 1 Pavao se obraća Filemonu i kaže sunergw/| – suradnik, partner. U r. 17 želi se reći: ako dakle, mene smatraš partnerom, primi ga kao mene. To znači da se za Filemona traži ne da postane ponovno rob, nego ovaj put suradnik. Ne zahtjeva Pavao od gospodara Filemona nek pomilovanje, saželjenje ili stav pun emocija, nego da u njega ima povjerenje, kao partnera u poslu. Pavao želi vratiti povjerenje koje je Onezim izgubio bijegom. Što je značilo u onom vremenu biti rob i koje to dužnosti sa sobom nosi možemo iščitati iz jednog pisma toga razdoblja. Napisano 11.9.94 po Kristu. Piše ga Lukius Belem Genel. On naređuje svome robu Epagatu što sve treba uraditi. Uglavnom su to poljoprivredna posla na gospodarevu imanju, kao odvesti gnojivo i iskopati jarak. Epagat treba naložiti drugim radnicima, natopiti maslenike i njive vodom. Još spominje neke osobe kojima treba dati novac i kamate za ječam i zapovijeda da pozove stolare da naprave vrata. Ovaj nam spis otkriva jedan partnerski odnos koji vlada između gospodara i roba. Vidimo da rob nije samo onaj koji je mučen ili zlostavljan. Ovakav jedan partnerski odnos Pavao traži od Filemona za Onezima, traži da rob ne bude kažnjen. Pavao se ne bori za socijalnu ili političku reformu, nego traži dostojanstven odnos.

9

6.) JAKOVLJEVA POSLANICA

Poslanicu možemo smjestiti u razdoblje 70.–85. g. u vrijeme poslije židovsko–rimskog rata kada mnogi Židovi moraju naći novo utočište. Dobar dio ih se naseljava u južnu Siriju, zaleđe Antiohije, odnosno sjevernu Palestinu i to su najvjerojatniji naslovnici ovoga spisa, kao i Matejeva evanđelja. Iz prvih riječi poslanice saznajemo da se autor obraća dijaspori. Spominje se Jakov, a misli se na brata Gospodinova, tj. predvodnika Crkve u Jeruzalemu, koji je smaknut 62 g. Ovo je pseudoepigraf. Po vrsti, spis je sličan Heb, samo što Jak ima preskript, ali mu nedostaje klasnični svršetak, koji pak Heb ima. Glavni dio poslanice je 1,13-5,6, dok je od 5,7 do kraja sažetak već rečenog. U 1,2-12 donosi se program poslanice. Dio 2,14-26 govori o vjeri koja je na kušnji i činjenju djela. Pavao u svojim poslanicama, ističe vjeru kao opravdanje, ali i on već govori da ta vjera treba biti ljubavlju djelotvorna (Rim 5,6). Kao što čini Pavao, tako se i Jak u dijelu 2,14-26 poziva se na Abrahama (Post 15,6). Čini se kako je pred nama zajednica koja ima socijalne probleme, čija je vjera na kušnji kao što je bila i Abrahamova. Istaknuta je Abrahamova vjera koja je dokazana po djelu. Zapravo je to bio čin ludosti, jer je na Izaku počelo ispunjenje obilnog potomstva dano Abrahamu. Velika je sličnost između ovog spisa i Metejevoga evanđelja, osobito s govorom na gori. Ističe se pitanje pravednosti. Kod Mt pravednost se temelji na pleion, odnosno višoj, većoj pravednosti. To je više od pravednosti farizeja, pismoznanaca. Time se poništava njihova pravednost, jer bi se tako obezvrijedio SZ. Isus sam govori da je došao ispuniti svu pravednost (Mt 3,15). Matej naglašava i djelovanje jer neće ući u kraljevstvo svaki koji govori Gospodine, Gospodine. Ne mora ovo nužno značiti da je autor Jak poznavao Matejevo evanđelje, nego da je vjerojatno riječ o sirijskom okruženju, u kojem je zastupljeno isto učenje. Autor naglašava djela zbog toga što je u zajednici najvjerojatnije došlo do zapostavljanja siromašnih, pa se traži da se zauzmu za siromašne. Naglasak je na djelovanju (1,25). U 1,26–3,12 prikazan je razvoj programa s temom etičkog bogoslovlja. Onaj tko pristaje uz Isusa treba: biti čist (neuprljan od svijeta), posvetiti se siromasima i obuzdavati jezik. Postavke za ovakav govor dane su u 1,26–27. Može se, na temelju ovih postavki, zaključiti da je riječ o mudrosnoj literaturi NZ. Onaj koji pazi što govori i posveti se siromasima, takav je mudar i plodovi su vidljivi u mirotvorstvu i djelovanju koje je protivno svakoj zavisti. Svađe u zajednici izrastaju iz požude po kojoj čovjek želi posjedovati materijalno i imati prestiž i to onda postaje znak podjele između Boga i svijeta. Takvima se sam Bog suprostavlja i pretpostavlja siromahe. Međutim, oni imaju priliku za zaokret. U 3,13–4,12 iznesena je mudrost pravilnog djelovanja. U 4,13–5,6 donose se upozorenja i opomene. Od članova zajednice traži se strpljivost, jer kraj vremena je blizu, očekuje se Gospodinov dolazak vrlo brzo. Onaj koji izdrži spasit će se, jer Bog je milosrdan. Slijedi prikaz života u slici bogoslužja, kao molitva i priznavanje grijeha (5,12–18). U zadnja dva retka (5,19–20) ističe se povratak izgubljenih, što je i glavna nakana spisa.

10

EGZEGEZA

1.) POSLANICA GALAĆANIMA 5,17!

Riječ je o relativnoj rečenici pogodbenog značenja, a naši prijevodi prevode kao da je riječ o normalnoj relativnoj rečenici : „da ne činite to što hoćete.“ Gal 5,17 dio je perikope Gal 5,16-25. U Gal 5,16-18 riječ je o „hodanju“ pod vodstvom Duha koje isključuje strah od vršenja požude tijela. Ako smo pod Zakonom postoji sigurnost vršenja požude tijela, zato osloboditi se Zakona znači ne činiti djela tijela, koja on sankcionira. Ga,r daje razlog „hodanja“ pod vodstvom Duha s namjerom „da ne činite to što budete htjeli“. Pokazna zamjenica tau/ta (to) upućuje nas na htijenja Galaćana o kojem se govori u Gal 4,9 i 4,21. Galaćani žele opet ponovno robovati nemoćnim i bijednim počelima. Prilog pa,lin pokazuje nam situaciju od prije, tj. služenje počelima svijeta. Riječ je o evanđelju koje su primili a mimo kojeg neko pokušava navijetiti neko drugo evanđelje. U Gal 4,1-7 Pavao izjednačava Židove i pogane. Dolazak Sina Božjega imao je za cilj otkupiti podložnike Zakona, a podložnici Zakona su Židovi koji u isto vrijeme robovahu i počelima svijeta. Pavao želi naglasiti inferiornost Zakona s obzirom na obećanje. Povratak služenju bogovima odnosi se i na povratak pod Zakon. Imenica epvaggelia nalazimo u Gal 3,14 kao „obećanje Duha“, obećanja su Božja, a sadržaj obećanja je baština, pravednost i Duh. Obećanje po kojem se i pogani imaju spasiti univerzalno je. Zakon ima diakronski odnos s obećanjem i to tako da u procesu ostvarenja Abrahamovog obećanja Krist mijenja funkciju Zakona. U Gal 4, 21-31 obećanje koje je dano potomcima Abrahamovim su slobodni kršćani, sinovi nebeskog Jeruzalema, simbolično oni su sinovi obećanja „po Izaku“ koji je rođen „po Duhu“ a nisu od Abrahamovog sina koji je rođen od ropkinje „po tijelu“. Pavao pod izričajem „pod Zakonom“ u Gal 3,15-4,5 pokazuje Galaćanima kako su se vratili u stanje maloljetnika koji trebaju pedagoga. U Rim 8,4 i u Gal 5,16 dolazi glagol „hodati“-peripatei/n uz izričaj „po Duhu“. Hodanje pod vodstvom Duha suprotstavlja se hodanje pod vodstvom tijela. U Gal 3,21b Pavao dolazi na ideju da Zakon oživljuje, prema Pnz 6,24-25 koji govori o životu i pravednosti na temelju držanja zapovijedi. Zato je ključan glagol „oživljavati“- zw|opoie,w jer je život po Duhu – vjera u Krista uvjet za ispunajvanje pravednosti. U Rim 8,14 i u Gal 5,18 govori se kako sin Božji znači ne biti pod Zakonom. Biti pod Zakonom jednako je kao biti pod grijehom, pedagogom i počelima svijeta, a tome se suprotstavlja posinjenje u Kristu. Pitanje „Što hoće Galaćani“ možemo zamijeniti sa „Što nedostaje Galaćanima?“ Njima nedostaje hodanje pod vodstvom Duha jer žele živjeti po požudi tijela, tj. vratiti se u stanje robovanja, što je protivno evanđelju koje im je Pavao navjestio.

11

2.) Prva poslanica Korinćanima 11, 23-26!

Ovo je najstariji Pavlov tekst, a i sam izvještaj je stariji od Poslanice jer Pavao kaže u 1 Kor 11,23 „ja od Gospodina primih što vam predadoh“. Osim u tekstu 1 Kor 11,23-26 riječi ustanove euharistije pronalazimo i u Mk 14,22-24; Mt 26,26-28; Lk 22,19-20. U izvještajima ustanove Poslj večere Savez se spominje uvijek uz čašu izravno i neizravno, kao novi Savez i gdje se govori samo o Savezu. Kod Mk i Mt u prvom planu je „moja krv“, a kod Pavle i Lk naglasak je na Savezu. Izl 24,8 je predložak po kojemu su autori stavili krv u prvi plan, a Jr 31,31-34 za stavljanje novog Saveza u prvi plan. Najstariji NZ tekst koji donosi riječi ustanove euharijstije je 1 Kor 11,23-26. Pavlu je stalo do razumijevanja blagovanja kao Gospodnje večere. R. 26 tumači predaju, kruh i vino, odnosno tijelo i krv novoga Saveza Pavao povezuje sa smrću Gospodnjom. U 1 Kor 11,25 u prvom planu je sklapanje Saveza. Novi Savez se vrši po krvi Isusa Krista. Krv označava nasilnu smrt. Kada se govori o novom Savezu možemo povezati sa Jr 31,31 i Izl 24,8. Izl 24,8 dio je cjeline sklapanja Saveza u Izl 24,3-8 gdje je naglasak na Jahvinim riječima i obvezi Izraela da ih vrši. Saveznička Božja ljubav se potiskuje zbog većeg isticanja obveza. Ovdje se ne govori o novom Savezu, nego o krvi Saveza. Krv je krv životinja koje su žrtvovane i čijom krvi je poškropljen narod. Razlika je u tome što 1 Kor govori o novom Savezu u Isusovoj krvi, Isus se obavezuje na Savez ali ne na temelju riječi kao što je slučaj u Knjizi Izlaska, nego na temelju svoje krvi. Ovo je nešto potpuno novo. Zapovijed da se to čini na Isusovu spomen nastaje u predpavlovsko vrijeme gdje se na Isusovi Posljenju večeru gledalo kao na uzor za oblikovanje zajedničkog blagovanja. Imamo vezu i u Izl 12,14 „Taj dan neka vam bude spomen-dan.“ Večera Gospodnja prema tome nije kao lomljenje kruha prvobitne zajednice, nego posebno oblikovanje posljednje Isusove večere s onim riječima vezanim uz tijelo i krv. Kod Mk 14,24 naglasak je na posvojnoj zamjenici „moja“. To je Isusova krv i s njegovom krvlju će se sklopiti Savez. Taj dar je namijenjen mnogima. Mk 10,45 opisuje Isusovu smrti kao zastupničko okajanje. Na takvo tumačenje Isusove smrti je utjecaj iz Četvrte pjesme u Iz 52,13-53,12 ili 2 Mak. U Iz dolazi na ideja okajanja, pomirbeni karakter sluge patnika. I taj čin je učinak za sve ljude. Kod Mt 26,27-28 imamo nadopunu formulacije zastupništva: „na otpuštenje grijeha“. Oproštenje grijeha kao plod Gospodnje večere podsjeća na obećanje novoga Saveza u Jr 31,31-34 i kod Četvrte pjesme o Sluzi Jahvinu. O oproštenju grijeha govori se već u evanđelju djetinjstva Mt 1,21 „spasiti narod svoj od grijeha njegovih“. Oproštenje grijeha je po Isusovoj smrti posljednja konsekvencija zadaće koja se nalazi u njegovu imenu. Kod Lk 22,20 značenje Isusove smrti koncentrirano je u izričaju „novi Savez u mojoj krvi“, posebno je naglašeno „za vas“ koje se ponavlja. SZ pozadina je u Iz 52,13-53,12 naglašen je Isusov pasivni stav tijekom muke za razliku od njegove aktivne uloge na Posljednjoj večeri. Pozadina je Jr 31,31-34 iako Jeremija ne spominje prolijevanje krvi. U Lk 22,19-20 postoji podudarnost između Isusova slavljenja i budućeg slavljenja u kraljevstvu Božjem između kojeg dolazi slavljenje blagovanja zajednice ne koje nas Isus upućuje kod Posljednje večere.

12

3.) Poslanica Hebrejima 11!

U Heb 11 nalazimo prepričanu povijest Izraela. Svaki lik koji se spominje nagovještaj je boljeg koje je došlo s Kristom. Sama vjera starih u službi je tog budućeg vremena. U prvom retku ovog poglavlja imamo definiciju vjere kao garanciju onoga čemu se nada, vjera sadrži i dimenziju sigurnosti, počinka. Teološku krepost vjere pronalazimo u nizu praotaca. Kod Abela jer vjerom prinese žrtvu, on je umro, ali po toj svojoj vjeri još govori o nadi u savršeniji Šator i dokazuje Krista kao posrednika novog Saveza. Henok je živio vjerujući da svaki neposluh i prijestup prima pravednu plaću. To znači da je njegov način života bio drugačiji, on je hodio s Bogom. U Heb 13,21 to Bog nama čini po Kristu. Noa je vjerom sagradio korablju. Korablja predstavlja kovčeg Saveza, time je osudi svijet i postade baštinikom vjerničke pravednosti. Krist je ušao jednom zauvijek u Svetinju po svojoj krvi i dokinuo grijeh svojom žrtvom. Abrahamova vjera je bila u iščekivanju utemeljnog Grada kojemu je graditelj i tvorac Bog, a taj grad je nebeski Jeruzalem. U Heb 11,19 predslika-parabolh/| ne odnosi se na buduće uskrsnuće nego na Abrahamovu vjeru jer je Abraham žrtvovao Izaka, uvjeren da Bog može i od mrtvih uskrisiti. Izak je ostao živ i to je ilustracija Božje moći da uskisava mrtve, time je pokazano da Bog može uskrisiti Krista. Sara je vjerom dobila moć da začne. Začeće je kao postanak svijeta u Heb 4,3 i 9,29. Izak na samrti blagoslivlje je paralela sa Kristom koji će blagoslov osigurati. Jakov je pao nice na vrh svoga štapa, on je zapravo pada nice pred Sinom Božjim koji drži žezlo, štap Aronov (u kovčegu Saveza nalazio se štap Aronov Heb 9,4). Josip je dao zapovijed da prenesu njegove kosti u obećanu zemlju. Mojsije je vjerom odbio zvati se sinom kćeri faraonove s njime je Gospodin učinio Savez u dan kad ih je uzeo za ruku da ih izvede iz Egipta (Heb 8,9). Prema Heb 11,29-31 zajednički put Izraelaca i pogana u obećano, u Počinak, je put od mrtvih po krvi Saveza Gospodina Isusa koji je pastir i jednih i drugih, a započinje već razorenjem Jerihona. Heb 11,32-38 možemo podijeliti na dva dijela: 33-35a i 35b-38. U prvom dijelu govori se kako Bog oslobađa one koji se u njega uzdaju i nekim pokojnicima vraća ovozemaljski život što vidimo u r. 35a. U drugom dijelu r. 35b govori kako su mnogi imali pouzdanje u Boga unatoč strašnim patnjama i smrti jer su vjerovali u uskrsnuće na vječni život. Ključ za razumijevanje cijelo 11. pog. su reci 39-40. „Oni“ praoci i „mi“ kršć. zajednica dio smo iste povijesti. Svi ovi stari koji su primili svjedočanstvo su živi, no nisu dobili obećanja. Obećanje se odnosi na ulazak u Počinak koji započinje Izakovim rođenjem kao predslikom boljega. Jamac boljeg Saveza je Isus zato imamo bolji posjed, čeznemo za boljom domovinom. U Kristovom slučaju svećenička posveta se točno ostvarila po realnoj transformaciji njegove biti čovjekom, koja ga je učinila savršenim čovjekom po Božjem planu. Heb 12,1-13 smatra se zaključnom pobudnicom izlaganja o vjeri praotaca koja započinje u Heb 11,1. Isus je avrchgo.n (Početnik) i teleiwth.n (Usavršitelj vjere). On je novi Jošua, koji je po redu Melkisedekovu, vodi nas na put spasenja boljoj domovini.