Chris Ryan Jedini Koji Se Izvukao

[email protected]@[email protected]@crostuff.net

1

JEDINI KOJI SE IZVUKAO CHRIS RYAN

S engleskoga preveo: OMER LAKOMICA


2

ZAHVALA

Zahvaljujem se ovim osobama:

Duffu Hart-Davisu za sve bodrenje, strpljenje i dragocjeno vrijeme koje je uložio u ovaj projekt.

Cijeloj svojoj obitelji i svim prijateljima za strpljenje i razumijevanje kojima su pratili ovaj moj pothvat.

Svom uredniku i njegovoj ekipi u Random Houseu za pomoć i naporan rad.

Jeffu Popeu i Paulu Greengrassu s LWT-a za početne upute.

Na kraju ali ne manje važnom, svom agentu Barbari Levy što me usmjerila pravim putem.


3

SPREMNI... SPREMNI... SAD!

Cilj nam je bila nekadašnja umobolnica - povelika viktorijanska zgrada od crvene opeke, nekada lijepa ali sad propala, koja se dizala na prostranom, korovom zaralom terenu. Prema scenariju vježbe, u njoj se sklonilo pet terorista s Bliskog istoka koji drže devetoro talaca, i nakon trodnevne opsade sad se kriza brzo bliži raspletu.

Kao vođa snajperske grupe imao sam osam ljudi, raspoređenih s puškama kod sporednih zgrada, iza stabala i na tlu. Dvojica su motrila pročelje i začelje zgrade i preko mikrofona pričvršćenih ispod brade slali su svoje primjedbe u Komandni centar smješten u jednoj sporednoj zgradi, oko dvjesto metara od glavnog ulaza. Svaka strana bolnice imala je svoje kodno ime kako bi se odmah prepoznala.

Iz Komandnog centra je policijski pregovarač razgovarao s vodom terorista, ali ovome je valjda popuštalo strpljenje. Tražio je za sebe i svoje kompanjone siguran i slobodan prolaz do Heathrowa, prijeteći da će, ne dobije li odmah prijevozno sredstvo, ubiti jednog taoca. U međuvremenu je zapovjednik dopunjavao svoj plan za organizirani napad na zgradu.

Jedan je snajper upravo izvijestio: - Na jednom prozoru miče se terorist - a onda iz zgrade bolnice odjeknu prasak. Pregovarač utvrdi da je talac ustrijeljen. Teroristi poručiše neka dođu ljudi s nosilima da odnesu tijelo. Glavna se vrata otvoriše nakratko i kroz njih izbaciše neku klonulu priliku. Četveročlana ekipa pojuri da je pokupi. Onda vođa terorista zaprijeti da će za pola sata ubiti još jednog taoca ako se ne udovolji njegovim zahtjevima.

Došao je trenutak da policija prepusti odgovornost vojnicima. Šef policije potpisao je pismenu odluku kojom predaje komandu zapovjedniku Odreda B SAS-a1, koji je onda svojim ljudima naredio da prijeđu na opciju napada. Čim je zaključio, udarne skupine razmjestiše se na svoja odskočna mjesta.

Sad je još samo valjalo počekati da moji snajperi uzmu na nišan što više terorista. Poslušavši njihova radioizvješća, zapovjednik naglo izdade nalog koji smo svi čekali:

- Imam situaciju. Spremni... spremni... sad!

Protekla dva dana jeziva je tišina carevala nad terenom nekadašnje umobolnice. Sad zaštektaše rafali i sa svih strana odjednom planu akcija. Dva se vozila zaglušnom škripom zaustaviše ispred zgrade i iz njih se izli roj crno odjevenih napadača. Po prozorima prasnuše eksplozivni naboji. U roku od nekoliko sekundi je helikopter tipa Chinook zalebdio nad krovom pa su se i iz njega crne prilike strelovito spuštale niz užad


4

i upadale u zgradu kroz prozore i vidjelice. Prasnuše dimne bombe, dim se podiže na sve strane. Preko radija čula se nesuvisla zbrka pucnjave, vike, eksplozija i komandi.

U roku od nekoliko minuta zgrada je bila zauzeta, teroristi teoretski ubijeni a taoci oslobođeni. Zapovjednik napada izvijesti da ima situaciju u rukama te je komanda službeno vraćena policiji. Zatim je zapovjednik stao skupljati dojmove kojima se vježba zaključuje. Momci su se grozno znojili u svojim crnim opremama, ali su bili oduševljeni što je sve išlo kao po loju. Kao i svaki put, napad je u svakom detalju bio realističan i pokazao je izvrsnu uvježbanost.

• Dobro obavljeno, svi - reče zapovjednik u svom preliminarnom zaključku. - Bilo je sasvim dobro. - Nije se upustio u detalje, znajući da nas nakon tri naporna dana sad čeka petsatni put natrag do baze. Samo je još odredio da se u petak u jedanaest sati dopodne u pros torijama odreda održi glavno "češljanje".

• Razlaz, momci - reče stožerni vodnik. - Pokret.

I tako spremismo opremu u vozila i krenusmo put Hereforda. Međutim, dok smo se vraćali, događaji krenuše neočekivanim tijekom. Bio je drugi kolovoza 1990. i na vijestima čusmo kako je Saddam Hussein naredio iračkoj vojsci da zauzme Kuwait.

- Pa što? - prezrivo dobaci jedan od momaka. - On je običan drkaroš.

- Ne budi previste siguran u to - odvrati mu drugi. - Zamutit će se gadna kaša i može se lako dogoditi da se i mi nađemo u njoj. Možda su neki od naših već ondje.

S raspravom oko Iraka i mogućnosti rata u Zaljevu brže nam prođe vrijeme do kuće - ali ne vjerujem da je itko od nas istinski slutio koliko će nam Saddamova agresija na susjeda promijeniti život.

Do kraja te godine živjeli smo u stalnoj neizvjesnosti. Dva odreda - A i D - ubrzo odoše u Zaljev na terensku pripremu; a nas u Odredu B su do zadnjeg časa uvjeravali da nećemo poći, jer je na nama red da preuzmemo ono što se u SAS-u zovu timske dužnosti - zapravo zadaće na raznim stranama svijeta a za koje su potrebne male skupine od dva-tri čovjeka. Kružile su svakakve glasine. Kako se vjerojatnost rata povećavala, pričalo se da će Odred G biti upućen na Bliski istok kao pričuva za zamjenu gubitaka, a kako je zapovjednik u pukovnijskom stožeru bio bivši pripadnik Odreda G, to je priča bila vjerojatnija.

Često su se razmatrale svakakve mogućnosti, među kojima i ta da bi nas mogli postaviti kao zračno osiguranje na civilnim letovima za Bliski istok - gdje bismo tobože putovali kao obični putnici, ali naoružani, kako bismo obračunali s eventualnim teroristima koji bi pokušali oteti zrakoplov. Zamisao se činila posve mogućom: u anti-terorističkoj ekipi smo svojedobno uvježbavali napade, kako izvana, tako i u samom zrakoplovu, pa smo dobro poznavali sve mogućnosti. No onda se te glasine ugasiše prirodnom smrću.

U studenom i prosincu određivalo se ljude na timske zadaće, a ja sam imao sreću da mi odobre odlazak u ekspediciju na Everest koju je pripremao moj prijatelj Harry


5

Tavlor. Kad sam šest godina ranije bio stupio u Pukovniju, on i ja našli smo se u istoj jedinici. Združili smo se i s vremenom jako zbližili. Onda je on napustio SAS 1986, a u jesen 1990. pripremao je svoj drugi pokušaj osvajanja Eve-resta.

1 Kratica za "Special Air Service", doslovno: "Specijalna zračna služba", ali je zapravo riječ o specijalnim zračno-transportiranim snagama za diverzantske i antiterorističke akcije.

U prvom pokušaju htio se popeti sjeveroistočnim grebenom, ali ga je otjeralo nevrijeme. Sad se opet htio uspeti sjeveroistočnim grebenom - alpinističkom tehnikom s partnerom Russellom Brvceom -samo što je ovaj put trebalo da ja sa Šerpama dođem sjevernim grebenom i ponesem lake padobrane.

Prema planu, našao bih se s onom dvojicom na North Colu, zajedno bismo se uspeli do vrha, pa bismo s padobranima skočili i odjedrili dolje do logora. Sve je bilo usmjereno na postizanje rekorda: ako bih stigao do vrha bez kisika, to bi meni bio osobni rekord; ako bi se ostali uspeli na sjeveroistočni greben, bili bi u tome prvi, kao što bismo i bili svi ako bismo se odozgo spustili padobranom. Za tu ulogu bio sam dobro osposobljen, jer sam imao za sobom mnogo padobranskih skokova, i k tome osamnaest mjeseci provedenih u Alpama na tečaju za planinarske vodiče u njemačkoj vojsci gdje sam se izvještio u penjanju preko snijega i leda.

U listopadu mi je načelnik stožera odobrio da se pridružim skupini za Everest. Pošto sam završio svoj rok u antiterorističkoj ekipi, rekoše mi da mogu dobiti tri mjeseca dopusta. Otišao sam na jednu izložbu u Harrogateu gdje sam kod specijalista za planinarsku opremu nabavio sve što mi treba. Misli su mi već bile usmjerene na Himalaju, te sam planirao da otpočnem pripremnu obuku oštrim pješačenjem po brdima Brecon Beacons odmah iza Nove godine.

Pripreme za Zaljev upropastiše godišnje izlučno ragbijaško natjecanje između momčadi šest odreda. Možda je to bilo i dobro, jer u tim utakmicama dođe do takva koškanja koje se onda izrodi u zlobu pa se nekim momcima dogodi da zbog ozljeda budu otpisani čak i šest mjeseci. Jedan igrač bio je dobar prijatelj s kapetanom engleske reprezentacije, Willom Carlingom, pa ga je pozvao neka je dovede na trening s našima. Igrači bi se mogli smjestiti u blagovaonice, rekao je Carlingu, časničku i podčasničku, a spasili bi se uobičajene gužve s navijačima koji odmah navaljuju za autograme čim igrači negdje izvire nosom. Također mu je predložio da reprezentacija odigra prijateljsku utakmicu s pukovnijskom momčadi. Onda je Carling došao s nekim svojim kolegama da to najprije izvidi, ali mu je bilo dosta čim je pogledao utakmicu između dva odreda. - Ni govora! - rekao je. - S takvima mi ne igramo. Pa tu bi bilo sakatih po cijelom igralištu. - I tako se taj mali plan nikad nije ostvario.

Tjedan dana prije Božića dovukoše nas u instruktažnu prostoriju u Herefordu te nam rekoše da će polovica Odreda B na kraju ipak biti dislocirana na Bliskom istoku. Odred G preuzet će antiterorističke zadaće. Oni koji su bili određeni za odlazak smijali su se, šalili i vikali "Divota!" A oni pak upućeni na antiterorističke zadaće bili su teško razočarani i gledali su mogu li se ubaciti među one koji idu u Zaljev. No mislim da je u


6

duši većina njih ipak strahovala od prerastanja sukoba u širi i grdan rat. Računali smo da ako se Izrael umiješa, onda bi se Sirija i Jordanija mogle svrstati uz Saddama Husseina; stvar bi lako mogla izmaknuti kontroli i onda bi planulo pola Bliskog istoka. A tu je bila i Saddamova prijetnja da će upotrijebiti kemijsko i nuklearno oružje.

Mene su uzbudili izgledi rata, ali sam se nadao da će dislokacija, ako i dođe do nje, kratko potrajati, te ću se moći vratiti svojim pripremama za Everest.

Čuvši novosti, otišao sam kući i svojoj ženi Janet rekao:

- Čuj, mi odlazimo.

Kako je bila trijezna i razborita žena, vijest je dobro primila. Inače, ljudi iz SAS-a svojim ženama i obiteljima ništa ne govore o onome što rade, ali je u ovom slučaju bilo jasno kamo odlazimo: nakon Sad-damove invazije Kuwaita, o tome se toliko trubilo u novinama i na televiziji, da nam je odredište moglo biti samo jedno - Zaljev.

Božić nam nije prošao u opuštenoj atmosferi. Preko praznika Pukovnija je bila u stanju borbene gotovosti i mi smo imali pune ruke posla slažući svoju zelenu opremu. (Prema pojmovniku SAS-a, "zeleno" se odnosi na normalne vojne operacije, nasuprot "crnome" poslu, kao onaj u antiterorističkoj ekipi, za koji si sav u crnome od glave do peta.) Kad te neko vrijeme nema na dužnosti, to jest nemaš vojnih zadaća, onda ti oprema nije sređena kako bi trebala biti, pa ti treba tjedan-dva teškoga kopanja da sve središ kako valja.

Na tečaju za planinarskog vodiča u Francuskoj, Italiji i Njemačkoj, naučio sam njemački, skijanje, penjanje, spašavanje u planini, prognoziranje vremena i kako eksplozivom raščistiti lavine, ali nisam imao nikakvu vojnu službu. Prije toga, bio sam proveo devet mjeseci u antiterorističkoj ekipi kao jurišnik - i tamo također nije bilo nekog specifično vojničkog posla. Nakon Njemačke, vratio sam se na još devet mjeseci u antiterorističku ekipu, ovaj put kao voda snajperista. Tako sam sve skupa proveo u "crnim" ulogama najmanje tri godine, pa se i nisam mnogo brinuo je li mi sva određena oprema pri ruci, lijepo sređena i na svom mjestu.

Kući sam donio uprtače i naprtnjaču da ih oličim pustinjskim ka-muflažnim bojama. Kuću smo upravo širili dogradnjom, i radnik imenom John kopao je temelje. Gledajući me vani, priđe mi i upita me što to radim.

• Hoću ovo da prebojim. • Zar te boje nisu nisu malo presvijetle? • Pa - procijedih oprezno - začudio bi se da vidiš kako dobro pašu.

A zapravo je imao pravo. Boje mi jesu bile presvijetle, pješčane,

kako ću to naknadno i utvrditi na svoju štetu.

Jedno od pravila u Pukovniji jest da svi oženjeni pripadnici moraju biti životno osigurani. Jan i ja smo već imali takvu policu i stoga smo bili u redu; no, čim je najavljen odlazak, navalilo se na one koji nemaju police da se osiguraju. A osiguravajuća društva, naravfto, čuvši kamo idemo, okrenuše nam leđa, a ona koja to ne učiniše, nabiše visoke premije. S tim se stvorila mala panika; u normalno doba su se


7

dečki nastojali izvući od plaćanja premija, ali sada, s ratom na vidiku, odjednom se budućnost činila posve drukčijom.

Na Silvestrovo, pred mojim neminovnim odlaskom, Jan i ja nago-vorismo jednu prijateljicu da nam pričuva kćer Šarah, što je netom bila navršila dvije godine, te odosmo u jedan lokal u centru. No, tek što popismo prvo piće, pogledasmo se, pa se vratismo kući, gdje smo onda sjedili za blagovaoničkim stolom i razmatrali mučna pitanja: "Što će biti ako se ne vratim? Treba li se ona preudati? U koju će školu Šarah ići?" Itd. Ostali smo tako do tri ili četiri sata, a duboko smo se uzbudili. Osobno, nisam bio u brizi ni za sebe ni za Jan, za koju sam znao da će umjeti voditi računa o sebi. Grizlo me što će biti s malom Šarah; ako mene ne bude, kakav će joj biti život?

Preraste li sukob u Zaljevu u rat širih razmjera, SAS će biti tek mali kotačić u golemom mehanizmu. Do tada - u svakom slučaju za vrijeme moga službovanja - uvijek smo bili oni koji vode glavnu riječ, koji reagiraju na određenu prijetnju. Čak i u Sjevernoj Irskoj, mogli smo donekle sami odrediti što ćemo i kako ćemo. Druga nam je prednost bila što se fizičkim izgledom nismo posebno razlikovali od mještana. A u Iraku ćemo stršiti među Arapima, svatko će nas odmah prepoznati kao tuđince, nećemo imati nikakvih prijatelja ni civila da nam pomognu. Povrh tih problema, prijetila je opasnost od kemijskog rata. Jednostavno nisi mogao znati kakve sve opasnosti mogu iz toga izbiti, a sama je neizvjesnost bila dovoljna da se zabrinuto češu čak i iskusni operativci.

Iduće večeri Sarahin krsni kum, John, moj prijatelj iz Odreda A, koji mi je bio i vjenčani kum, dođe k nama i sastavi neslužbenu oporuku - pismo u kojem odredi da ako pogine, ja ili Janet moramo se pobrinuti da mu prodamo kuću; od toga 10.000 funti ostavlja Šarah, ostalo ide njegovoj majci, stereo uređaj ostavlja bratu itd.

Pakiranje opreme oduzelo nam je neko vrijeme. Sve naše oružje spakirano je zajedno i posebno otpremljeno, u navlakama od jedrenine. Kad sam upitao intendanta Odreda je li otpremio i pištolje, odgovorio mi je: - Jesam, dvadesetak komada - i to me utješilo, jer je pištolj važno rezervno oružje, neophodno u slučaju da ono glavno zataji, ili ako smo zatečeni u tijesnom, skučenom prostoru kao što je vozilo ili promatračnica. Većina će naših ljudi imati M16 203 - što će reći automatsku pušku M16 kalibra 5,56 s odozdo zakvačenim bacačem granata 203 - i lake strojnice Minimi. Oba ta oružja dulja su od metra i stoga nepogodna bilo za borbu prsa u prsa bilo za skrivanje.

Osobna je oprema bila naša privatna stvar. Pripremajući svoju, upitao sam intendanta mogu li dobiti koji komad planinarske odjeće, za hladnoću.

- Daj, glupane - odgovori mi - pa ideš u jebenu pustinju! Tamo ti neće biti hladno.

Na moje pitanje je li on pukovnijski stručnjak za pustinjsko ratovanje, udario je u smijeh. A pojma nije imao kakva može biti zima u Iraku. Unatoč tome što me je otpremio po kratkom postupku, nije mi davala mira pomisao da bismo se mogli naći u visočju, u brdima sjevernog Iraka, na granici s Turskom, gdje bi moglo biti snijega. Imao sam kao neki predosjećaj. Međutim, ništa nisam poduzeo i većina nas nije ponijela nikakvu zaštitu od hladnoće.


8

Na jednoj instruktaži početkom siječnja zapovjednik Odreda nagovijesti nam da bismo se mogli naći, izbije li rat, i 500 kilometara duboko u Iraku, radi uništavanja raznoraznih instalacija. Zaključili smo da bi to moglo značiti negdje blizu Bagdada. Kod kuće sam na karti šestarom obuhvatio 500 km između Kuwaita i suprotne iračke granice. Jan i ja sjetismo se Eufrata koji teče iz Sirije ravno kroz Irak pa se kod Basre spaja s Tigrisom. Jan je iz škole pamtila kako su na plodnoj zemlji uz te dvije rijeke nekada cvale drevne civilizacije: u ono su doba to bili najvažniji vodeni putovi, a zemlja između njih, poznata kao Mezopotamija, nazvana je kolijevkom civilizacije. Lutajući u mislima, pitao sam se kako li Eufrat sad izgleda.

Te večeri sam telefonski nazvao roditelje. Tako sam im se redovito javljao pred odlazak nekamo. Samo bih rekao: "Idem na put", a normalan bi odgovor glasio: "Dobro, pa onda doviđenja. Čuvaj se." Ovaj put pak bilo je drukčije. Lebdio je osjećaj da bi rat mogao dugo potrajati, a i da će biti ružno. Mama i tata potrudili su se što su najbolje mogli da ne zvuče uzrujano, ali kad mi je na telefon došao mlađi brat Keith pa se rasplakao, onda su nam svima popustili živci. - Hej, prekinite s tim - rekoh. - Sve će biti u redu. - Ali me je taj razgovor posve uvjerio da tu više nema igre.

Konačno čusmo da ćemo odletjeti noću u subotu 5. siječnja. Kao jedan od starijih u družini, odoh u logor da vidim jesu li svi spremni.

• Bob i Rich su u klubu, a nakresani - reče mi jedan od momaka. • Kriste! Što im je s opremom? • Još je nisu spakirali.

Poslao sam jednog čovjeka u Bobovu, a drugoga u Richovu sobu, da im spakiraju sve što nadu i to donesu u stražarnicu. Onda sam s još jednim momkom otišao u klub i izvukao van onu dvojicu cugoša. Obojica su bili niska rasta, a naslonili se na šank, mrtvi pijani, te hihotali kao kakve curice. Sve u smijehu i šali, pazeći da ih ne izazovemo, odvukosmo ih do kola, i dok su oni među se veselo i bezvezno brbljali, ukrcasmo ih i polegosmo straga - pa krenusmo u bazu RAF-a Brize Norton, s inače vrlo tihim društvom u kojem bi se tek izmijenila koja riječ.

Tristar je sletio na Cipar da se opskrbi gorivom, pa je odletio u Zaljev gdje se spustio i dovukao iza nekog hangara. Iskrcali smo se u toploj noći, sa zapovjednikom, starijim vodnikom i intendantom koji su nas na dnu stepenica čekali, svi u pustinjskoj odjeći, s arapskim šalovima omotanim oko vrata. Tu smo prvi put vidjeli nekog s tim na sebi, i taj prizor nam je zorno predočio gdje smo.

Kraj nas bio je parkiran Hercules, u koji smo se odmah ukrcali. Posade RAF-ovih zrakoplova inače su picajzle u poštivanju pravila, i čim si unutra tjeraju te da sjedneš i da se vežeš. Sad, međutim, na operativnoj zadaći, nije bilo ni sjedala ni vezova, pa smo po svojoj volji sjeli na goli metalni pod za kratki let do naše polazne operativne baze zvane Victor. Vođa krcača reče: - Dobro se držite, jer ćemo izvesti operativno uzlijetanje. - Pilot je toliko turirao motore da su mu urlali, a sav se zrakoplov tresao, pa je naglo otpustio kočnice hitajući nas naprijed i uvis. Petnaest minuta kasnije spustio se pikiranjem i prizemljio s nekoliko žestokih poskoka i naglim kočenjem.


9

U Victoru su nas privremeno smjestili u jednom hangaru. Gomila naprtnjača, visoke naslage smotana oružja, hrpa američkih poljskih kreveta, sanduci s radioaparatima, sanitetskim priborima, minerskom opremom - a sve po izgledu kao da je netom stiglo. Okupili smo se oko stožernog vodnika radi kratke upute:

- Nema šetanja u gaćicama kad su tu oni iz pukovnijskog stožera... Neki se moraju ošišati... U hangar obavještajaca ne smije se ući, samo ako ste pozvani... Dečki, hangar neka vam bude uredan... Opremu držite kraj sebe, oko svog ležaja... Hoću da mi sve redovito metete...

Onda je riječ preuzeo intendant:

- Dobro, tu su vam zalihe. Tu je i hrana, ali neka mi nitko ne zabada prste u nju. Treba li vam što, javite mi se... Bunker sa streljivom je tamo iza kuhinje... Vrijeme jela: doručak od šest do sedam, ručak od dvanaest do jedan, večera od šest do sedam... Uzmite si krevete, zauzmite mjesta... Sutra ujutro počinjemo vježbati.

I zapovjednik Odreda je rekao svoje, izložio nam situaciju, zapravo svoje osobno mišljenje kako će se razvijati rat. Rekao je da za Specijalne snage još nema čvrsto određenih planova. Odredi A i D već su dobro odmakli u obuci za ubacivanje duboko iza iračkih crta i sad su podalje u pustinji na vježbi terenske akcije - to jest, napada odreda s upotrebom svih oružja, uključujući teške strojnice Browning kalibra .50, bacače, ručne raketne lansere LAW 90, protuoklopne raketne sisteme Milan i - najdjelotvornije - ultrabrze bacače granata M19, zapravo strojnice koje ispaljuju rafale bombi.

Što se tiče našeg Odreda B, zapovjednik reče kako se nada da će nam nabaviti nekoliko vozila koja ćemo morati podesiti za operacije

u pustinji. Obećao je da će nas pravodobno obavijestiti o razvoju situacije, a onda nam je savjetovao neka se odemo ispavati jer sutradan počinjemo s vježbanjem. Svaki je sebi uzeo ležaj, postavio ga uza stijenu hangara, sa stolom od dva metra u podnožju postelje i preko motki raširenom mrežom za zaštitu od komaraca - i to će nam biti dom idućih deset dana.

Na jutarnjem svjetlu vidjeli smo da smo daleko u pustinji, u jednom od nekoliko logora razbacanih po golemom vježbališnom prostoru. Pustinja je uglavnom bila ravna, s grubim pijeskom bež boje, ali su tu i tamo jednoličnost kidale niske dine, visoke možda desetak metara, i na tim je hrptima rastao po koji čuperak suhe trave i koje osamljeno stablo; inače je pijesak bio tako mekan da bi vozila često utonula u nj. Vjetar je od pijeska stvorio valove koji su pejzažu davali privlačan izgled.

Victor je bio na humku, s visokom žičanom ogradom što je okružila ogromne hangare i pistu, s pješčanim dinama oko obodnice. Baza je bila podignuta kao padobranska škola; hangari su bili namijenjeni za skladišta padobrana i ostale opreme i tu su bili i visoki tornjevi za sušenje padobrana. Noću je vanjski krug oko žice bio jarko osvijetljen.


10

Počeli smo pripremne vježbe i tu je valjalo svašta organizirati: radioveze, satelitske komunikacije, upotrebu aparata TACBE1 i uvježbavanje nuklearno-biološko-kemijske zaštite. Kao obučeni vojni bolničar, držao sam instrukcije o sanitetskim mjerama, učio momke kako davati infuzije, previjati rane od metka da bi se zaustavilo krvarenje, što učiniti kod toplinskog udara. Radi demonstracije intravenozne injekcije, zgrabio bih "dobrovoljca" iz prednjeg reda, birajući mršava momka, jer suhima vene iskaču; i koliko god u SAS-u bili čvrsti momci, zna među njima hiti i takvih osjetljivaca koji će kod injekcije pasti u nesvijest.

Veći dio vježbanja obavljali smo u samom našem hangaru, ali smo i odlazili vani, na streljanu, radi rektifikacije oružja u koja su spadale 203, strojnice Minimi (također od 5,56 mm), i moćnije općenamjenske strojnice zvane gympi po kratici GPMG2 kalibra 7,62 mm, koje imaju veći domet i jaču udarnu snagu od Minimija. Tu je bilo nekoliko manjih streljana samo koju stotinu metara dalje, i još jedan veći kompleks udaljen tri sata puta u pustinji. Oružja smo već bili isprobali u zatvorenoj streljani u Herefordu, ali kako su ona bila spakirana, pa ukrcana i iskrcana nekoliko puta, morali smo ih opet rektificirati.

1. Vrsta radiofara, odnosno spasilačkog radija za navođenje prilikom spašavanja pilota oborenih zrakoplova na neprijateljskom teritoriju.

2. Kratica za "General Purpose Machine Gun", tj. općenamjenska strojnica.

Nevolja je bila što nismo imali dovoljno streljiva. Za vježbe pješačkog kontakta - radi prakticiranja reakcije kad naletiš na neprijatelja - imali smo samo trideset do četrdeset metaka po glavi. A u punoj vježbi samo jednog kontakta - čelnog, bočnog lijevog i desnog, te stražnjeg - lako ispališ i po dvjesto metaka. Vježbali smo u skupinama od četiri do šest ljudi, kao da smo u izvidnici. Ispred nas bi iskrsnule kartonske mete, netko bi viknuo "Čelni kontakt!" a mi bismo se raspršili u dvojke, radi izvlačenja borbom tako što bi sve po dvojica štitili drugu dvojicu u pokretu. SOP, ili standardna operativna procedura, bila je da se kod kontakta uvijek povlačimo, nikada ne idemo naprijed. Naime, prvo, nikad nismo mogli znati kolika je neprijateljska snaga što se našla pred nama, a u izviđanju bi nas bilo premalo da bismo stupili u borbu s kakvom jačom neprijateljskom postrojbom. Drugo, nismo mogli nositi dovoljno streljiva za dulju borbu. Djelujući u malim skupinama, neposredni cilj bio nam je da se borbom izvučemo iz nevolje, što nam je pružalo veće mogućnosti da to postignemo bez gubitaka. No sada, kod vježbanja s tako strogo ograničenim streljivom, kad bi netko viknuo "Kontakt!" mogli smo samo leći i svaki ispucati po jedan rafal; a onda bi se našli s praznom puškom - a tako vježbati nikad nije isto kao s punom.

U toj fazi nismo imali ni granate za 203, a barem koja bila je prijeko potrebna da bi se podesio ciljnik - pomoćna oprema koju utakneš na oružje bočno i kojom poboljšaš točnost gađanja. Te ciljnike nam i nisu podijelili, ali sam ja već godinama imao vlastiti koji sam sad ponio i montirao.

Činilo se da oskudijevamo u svemu, pa nismo imali ni pogodnih pustinjskih vozila. Nama su bili potrebni namjenski građeni Land-Roveri 110, s dugim osovinama, poznati kao Ružice otkad su ih bili rumeno oličili za kampanju u Omanu sedamdesetih godina.


11

Odredi A i D imali su Ružice, koje su dovukli sa sobom; ta vozila imala su postolja za teške strojnice i za lansere protuoklopnih projektila Milan. A mi smo uspjeli dobiti samo Land-Rovere 90 s kratkim osovinama, koji nisu imali ni sjedala s pojasima a kamoli postolja za strojnice, i koje su podrugljivo zvali Dušice. Imali smo i jedan veći kamion, tipa Unimog, što nam je služio kao matično vozilo, za prijevoz streljiva.

Po uputama nekog narednika iz Transportne, prionuli smo na posao i s Land-Rovera poskidali vrata, stražnju stranu, bočna zrcala i platneni krov, uklonili prednja stakla, zastrli svjetla i zrcala jutom kako bi spriječili svako svjetlucanje noću, i zavarili im sa strane košare za kanistre. Netko nam reče da ćemo morati, kad se rat završi, vozila opet dovesti u prijašnje stanje, a mi smo se samo pogledali, misleći: "Hoćemo klinac!" Ipak smo sačuvali sve komade i naslagali ih u jednom kutu hangara. Imali smo i tri motocikla za moto-kros, ali je samo šaka nas znala kako ih voziti. Sa svojim motociklima kod kuće, imali smo bogato iskustvo, i sad smo izvodili Armstronge i s njima se furali po pustinji.

No, prepravljali smo svoje Dušice, gledali ih i mislili: "Jebi. ga, ovo je sranje!" Kad smo se kod vježbanja orijentacije vozili preko pješčanih dina, gubili smo strahovito mnogo vremena izvlačeći svoje Land-Rovere iz pijeska u koji bi duboko utonuli. A vježba kontakta u vozilima pretvarala se u sprdačinu: pokušavali smo gađati iz strojnica iza vreća pijeska na haubi, što nikako nije išlo, a kad bi vozači napravili oštar zaokret, dečki bi izlijetali iz vozila na sve strane. Na očigled cijelog odreda koji je pratio taj terenski rad, krupni Australac imenom Stan je u velikoj brzini odletio u širokom luku naglavce na pijesak zajedno sa strojnicom koja ga je svojom vrelom cijevi opekla.

Tom prilikom smo se smijali, ali nas je u duši prestrašila pomisao da bi nas mogli uputiti preko granice u tim vozilima koja bi nam onda morala služiti za ozbiljan posao: što je sada smiješno, moglo bi poslije biti katastrofalno. Vježbali smo također da po šestorica stojeći u Uni-mogu straga pucamo; bilo je kao u vesternima gdje dobri momci iz doseljeničkih kola skidaju Indijance s konja. No, brzo smo vidjeli da ništa ne možemo pogoditi, jer je vozilo u bilo kojoj brzini poskakivalo kao jare.

Sve u svemu, pokušaj djelovanja krivim sredstvima bio je tužan i vježbanje nam je ispalo bijedno. Ostala dva odreda imala su bolje mogućnosti. Razlog tome bio je jednostavan: zapravo su oni bili određeni da pođu u Irak; naime, u toj fazi mi smo bili samo pričuva za popunu gubitaka. Unatoč tome, svejedno smo se nadali da će i nas uputiti na zadatak.

Počeše kružiti neke lude glasine. Pričalo se kako će se Odred B spustiti padobranima u sam grad Kuwait u kojem su bile iračke snage. Navodno bi naši morali zauzeti neki veliki stambeni blok odakle bi usmjerili bacačku i topovsku vatru na iračke položaje. Osim toga, kao snajperisti mogli bi i gađati neprijatelja pojedinačno. Začetnik te ideje - ma tko to bio - valjda uopće nije kapirao da bi Iračani, čim bi vidjeli gdje su naši ljudi, jednostavno sravnili to mjesto sa zemljom a od naših se nitko ne bi živ izvukao. Planeri RAF-a su zbilja razmišljali da nas spuste iz Herculesa, s visine od 1.200 do 1.800 metara (uobičajena je visina od 2.400 do 3.000 metara), i htjeli su da uvježbamo skokove s te visine.

Za Odred B je još u falklandskom ratu bila predložena jedna samoubilačka misija, a evo sad druge! Pola momaka ne bi bilo nizašto već nakon samog skoka. U


12

antiterorističkoj ekipi bio sam na jednoj vježbi skakanja gdje je od trideset ljudi njih šesnaest bilo ozlijeđeno - nitko nije poginuo, ali su bili izbačeni iz stroja. Ovaj put već smo bili preuzeli i složili padobrane, spremali smo se izaći iz hangara i poći na skakanje, kad je naš zapovjednik opozvao vježbu.

Odmah se stvorila nova glasina, još luđa od prve - da ćemo skakati u Bagdad i zauzeti glavne instalacije kao električne centrale i slično. No, ubrzo su uvidjeli da rakete Cruise mogu obaviti taj isti posao s udaljenosti od više stotina kilometara.

Pustinja oko baze bila je točno onakva kakvu sam i očekivao -pješčana i vruća, valovita i s mnogo dina koje ti pružaju zaklon. Unatoč ograničenjima koja nam je nametnuo manjak opreme, bila je dobra za vježbanje, i mi smo ondje satima radili: ustali bismo u šest, vježbali cijeli dan, onda nakon jela sjedili bismo koji sat, a čim bi se posve smrklo krenuli bismo na vježbu noćne orijentacije, da bismo se konačno povukli na spavanje u deset ili jedanaest sati uvečer. Neki su momci imali radioaparate oko kojih bi se u šest sati uvečer ostali okupili da poslušaju vijesti BBC-a. U Zenevi i drugdje u svijetu vodili su se pregovori na visokoj diplomatskoj razini, sa svjetskim čelnicima što su se borili da izbjegnu sukob, pa su iz noći u noć šanse za rat skakale i padale. Za rekreaciju bil® je tu društvo kartaša, a neki su čitali -bilo što, od Shakespearea do dječjih stripova. Ja sam bio ponio gomilu džepnih izdanja Toma Sharpea koji me uvijek nasmijava. No, manje-više bili smo preumorni za čitanje i kartanje, a počeli smo i osjećati nedostatak sna.

Onda se iznebuha pojavio poseban posao - da jedan tim pođe na izvanredno osiguranje britanskog veleposlanstva u Abu Dhabiju prigodom posjeta našeg ministra vanjskih poslova Douglasa Hurda. Izabraše nas petoricu koji smo bili završili obuku tjelesnih čuvara i otpremiše nas dolje. U Abu Dhabiju pregledasmo veleposlanstvo i okolinu, te se smjestimo u bungalov ravna krova na terenu veleposlanstva što je bio po stotinjak metara dug i širok a prekrasno njegovan - s velikim vrtom i navodnjenim tratinama, grmljem, cvjetnim gredicama i stablima. Glavna je zgrada veleposlanstva bila prilično velika jednokatnica, okružena s nekoliko bungalova za osoblje. Mjesna je sigurnosna služba operirala izvan zidina kompleksa, a mi smo svoju dužnost obavljali unutar zidina.

U Victoru nismo smjeli ići u grad, a tu nije bilo nikoga koji bi nas držao na oku. Hurd je morao stići tek u šest sati uvečer, pa smo imali nekoliko sati na raspolaganju. Osim toga, nismo upadali u oči jer smo bili u civilnoj odjeći - s puloverima i samtericama - i tako iskoristismo priliku i odosmo u grad da ga malo razgledamo.

Neobično nam je bilo šetati se po ulicama bogatog, blistavog novog grada i gledati kako se sve čini normalnim, nigdje ni traga nema o nekom ratu koji bi uskoro mogao izbiti. Bilo je ugodno malo se odmoriti od vježbanja, gledati jednu drukčiju kulturu i jesti neku drukčiju hranu. Nakon jela odosmo u kupovinu, uzesmo neke malene radioaparate, minijaturne doglede i kameru. Kupio sam i šalove: dva za sebe i četiri--pet za momke u Victoru. U veleposlanstvo vratismo se na vrijeme da dočekamo uglednoga gosta.

Kad je stigao, gledali smo ga kako izlazi iz auta i ulazi u zgradu svjesni da će nam za svoga boravka biti naša glavna briga. Sama je situacija, sa svojim tokom prema ratu,


13

bila dostatna da svatko bude kao zapeta puška. Iz nekih dobivenih izvješća moglo se slutiti da bi Iračani bili kadri spustiti u Abu Dhabi kakvu specijalnu padobransku grupu koja bi otela Hurda - i u ono doba valjalo je to uzeti ozbiljno. Mislili smo da Iračani možda imaju ljude tipa kamikaza, koji će se ili spustiti padobranima ili doći brodom, jer je veleposlanstvo bilo na svega stotinjak metara od mora.

Za mraka je zid oko terena bio iluminiran svjetlima koja su bacala duboke sjene, pa je bilo teško uočiti nekoga koji se možda tuda šulja. Usred noći, dok su dva naša momka bila u obilasku po krugu, a nas trojica ostalih spavali u bungalovu, netko je naglo zaurlao "Kontakt! Kontakt!" iz sveg glasa. Skočismo i bunovni zgrabismo oružje, i sve sudarajući se međusobno pojurismo na vrata da vidimo gdje je neprijatelj. Upravo kad smo htjeli izletjeti i raširiti se po krugu, shvatismo da je to vikao Paul koji je u mori sanjao borbenu akciju.

Smirili smo se i opet legli, a ujutro, kad je Hurd rano otputovao, ponovo srno kidnuli u Abu Dhabi na zajutrak s kavom i croissantima. Dva momka kupila su telefonske kartice da bi se javili kući. Kad smo se vratili u Victor, nitko od nas nije spomenuo naš izlet u grad, a kad sam ostalima dao šalove koje sam im bio kupio, rekao sam im:

- Samo da nikome ne kažete odakle vam.

Ta mala epizoda još nas je više izmorila pa rekosmo zapovjedniku da nam treba slobodan dan jer da padamo s nogu. Samo nam je napola izašao ususret oslobodivši nas jedne orijentacijske vježbe, pa smo tako odspavali četiri sata više.

Pukovnija je bila postavila prednju operativnu bazu u Al Joufu, aerodromu u sjeverozapadnom dijelu Saudijske Arabije, te smo znali da ćemo odanle i krenuti ako nas pošalju preko granice. Kad je zrakoplovstvo Koalicije u noći od 16. na 17. siječnja bombardiralo ciljeve u Iraku i time otpočelo zračni rat, znali smo da bismo svakog trena mogli krenuti.

Iako to onda nismo znali, ali se zapovjednik britanskih snaga u Zaljevu, general-pukovnik Peter de la Billiere - i sairr istaknuti časnik SAS-a koji je služio u brojnim ranijim kampanjama, od Koreje do Malaje, Bornea, Omana i Dhofara1 - svim silama trudio nagovoriti glavnog zapovjednika, američkoga generala Normana Schwarzkopfa, da nas pošalje iza granice. Ali je "Olujni" Norman zazirao od upotrebe specijalnih snaga; gledao je kako su američke specijalne snage skroz zabrljale stvari u Vijetnamu, i sad je više volio konvencionalne metode - da Iračane najprije oslabi bombama, a onda tenkovima pregazi njihove položaje, bez trošenja visoko obučenih specijalnih postrojbi. Osim toga, mogao je sve potrebne obavještajne podatke dobiti od satelita i izviđačkih zrakoplova.

Na kraju, međutim, naš de la Billiere ipak ga je uspio uvjeriti da će izvidnice SAS-a skupiti korisne podatke ako ih se infiltrira duboko u neprijateljski teritorij, pa je glavni zapovjednik pristao da nas pošalju. Tek što je to učinio, a Saddam Hussein je počeo lansirati rakete Scud na Izrael, a ni zrakoplovstvo ni sateliti nisu mogli otkriti samohodne rampe. Odjednom - i posve igrom slučaja - Pukovnija je dobila životno važnu ulogu: pronaći samohodne rampe, kako bi se prekinulo bombardiranje Izraela i


14

tako spriječilo da Izrael uđe u rat što bi imalo potencijalno katastrofalne posljedice za Koaliciju.

Odjednom nam je budućnost bila jasnije određena. Više nismo obična pričuva za popunu gubitaka, nego dobivamo pravi zadatak. Glavni udar Specijalnih snaga izvest će odredi A i D, koji će ondje ući kao jake motorizirane postrojbe, svaka teško naoružana i jačine pola odreda, s ciljem da otkriju rampe Scudova i njihove pozicije jave savezničkom zrakoplovstvu koje će ih uništiti. Međutim, prema planu će se prije ulaska glavne snage tri osmočlane patrole iz Odreda B, nazvane Bravo jedan nula, Bravo dva nula i Bravo tri nula, ubaciti duboko u irački teritorij, pritajiti na promatračkim položajima i izvještavati o neprijateljskim pokretima, osobito kretanjima Scudova. De la Billiere je smatrao da će našim eventualnim postavljanjem promatračkih položaja i dostavljanjem korisnih podataka, imati adute za dogovor sa Schwarz-kopfom i povećati šanse za upotrebu jačih snaga. Naravno, i naš neposredni zapovjednik bio je željan kao bilo tko drugi da ondje pošalje svoje ljude.

Za našu patrolu Bravo dva nula ljudi su izabrani sa službenog popisa, a prema određenim osobnim kvalifikacijama: osim borbene snage, trebali su nam po jedan miner, vezist i bolničar (ja). Glavna će nam zadaća biti skupljanje podataka, a cilj - naći dobar položaj s kojeg ćemo promatrati. Odanle bismo nadzirali glavni opskrbni put što je iz grada Al Hadithaha vodio na zapad do tri aerodroma poznata kao HI, H2, i H3, i po kojem smo računali da Iračani pomiču svoje rampe

1 Ili Zufar, jugozapadni dio Omana.

Scudova. Kad postavimo promatračko mjesto, ostat ćemo na njemu do deset dana i radiom ili satelistkom telefonskom vezom javljati o neprijateljskim pokretima i zvati naše lovce-bombardere da napadnu svaki iole vrijedan cilj. Dopunska će nam zadaća biti da dignemo u zrak bilo kakve optičko-kabelske komunikacijske linije na koje eventualno naiđemo. Nakon deset dana, ili ćemo helikopterom dobiti novu opskrbu, ili ćemo njime prijeći na kakav nov položaj. Osim svoje osobne opreme, morat ćemo ponijeti sve što nam treba za postavljanje promatračkog položaja: 120 praznih vreća za pijesak po glavi, kamuflažne mreže za vozila, motke, termalne pokrivače kojima ćemo pokriti svoj položaj tako da Iračani, ako prelete preko nas s termolokatorima, ne uhvate toplinu što se diže iz naših tijela.

Da bismo uvježbali zadatak koji ćemo dobiti, izašli smo na pješčane humke da iskopamo promatračke položaje. Slučajno sam u tom poslu bio jako dobar, jer sam se nakopao dok sam bio s Teritorijalnom pukovnijom u Njemačkoj, gdje nam je jedna od glavnih uloga bila izgraditi promatračke položaje i držati ih u smjenama od tri tjedna. Nakon zemlje i kamenja u Europi, arapski je pijesak bio dječja igra. Počeli smo s kopanjem jama od tri puta dva metra. Pijesak nam jest klizio natrag u jamu, ali čim smo je iskopali dovoljno duboko, obzidali smo je vrećama s pijeskom, postavili preko njih motke i onda pokrili termalnim pokrivačima i vrećevinom i posuli pijeskom. S čelne strane ostavili smo pukotinu za promatranje, kamufliranu trakama vrećevine kao kakvim zastorom, a straga mali otvor skriven komadom vrećevine koji smo premazali ljepilom i posuli pijeskom.

Glavni je cilj vježbe bio da utvrdimo što će nam sve trebati da bismo se ukopali ondje u Iraku, a po svemu se činilo da će to biti mnogo vreća za pijesak i mnogo vode. Na kraju dana obišli smo jedni drugima promatračka mjesta i moram sa zadovoljstvom reći


15

da je naše bilo kudikamo najbolje. Ohrabreni prirodom pustinje u južnom dijelu Zaljeva, zaključili smo kako će gradnja promatračkog mjesta u Iraku biti izgledna zadaća koju ćemo moći obaviti.

Zapravo je, prema planu, svaka patrola trebala postaviti dvije pro-matračnice, koje se uzajamno štite, međusobno udaljene 50 do 100 metara, a vezane telefonom. Jedna će imati promatrački otvor prema glavnoj opskrbnoj prometnici, a druga će biti ispred nje, s otvorom straga, tako da momci imaju pregled terena iza leda svojih kolega.

Konačan opseg svega što nam manjka pokazao nam se tek kad smo stali skupljati opremu.

• Čuj - rekosmo intendantu - treba nam streljivo za 203. • Pa, uopće ga nemamo - on odgovori. • A zašto ga nemamo, do vraga?

- Jednostavno zato što ga ovdje uopće nema.

Ako je tome tako, odlučih, zašto bih uopće nosio bacač na onu stranu, s njime mi je samo puška teža. Bacač, to jest, donja cijev, lako se skida, i bez njega je puška znatno lakša i njome rukuješ da je divota - ali joj onda treba zamjenski kundak, jer joj je kundak u jednom komadu s bacačkom cijevi. A intendant mi reče da ne mogu skinuti bacač jer je zaboravio ponijeti zamjenske kundake.

Zapravo je bilo dosta granata za 203 - samo što su ih drugi imali. Jednog dana otišao sam do Odreda A da posjetim dva prijatelja koje zatekoh kako sjede u svojoj Ružici. Upravo su se spremali u Al Jouf, na puškomet od granice.

- Čujte - rekoh - mi sutra letimo, odmah iza vas. Biste li nam mogli dati kakve granate?

Na to John - Sarahin krsni kum - podiže svoje sjedalo, a ispod njega pojaviše se sanduci s granatama za 203. Momci izdvojiše dvanaest granata i rekoše:

- Evo, uzmi ove.

I tako sam na koncu ipak krenuo s nerastavljenim oružjem.

Isto je bilo i s protupješačkim minama, koje su nam trebale kao sredstvo odvraćanja kojim ćemo prikočiti onoga što bi nam bio za petama u pustinji. (Ako te slijede, postaviš minu s vremenskim upaljačem koja će eksplodirati, recimo, nakon pet minuta. Ako i ne počini neku štetu, ipak će usporiti gonitelje koji onda moraju paziti ima li još mina ispred njih.) Kad smo zatražili mine, odgovoriše nam da ih nema i netko nam predloži neka ih sami pravimo od praznih sanduka za streljivo, plastičnog eksploziva i redenika od naših općenamjenskih strojnica.

To je bilo smiješno; takve su mine "kućne izrade" sirove, glomazne i preteške, a nismo ih ni mogli nositi. Kasnije jesmo napravili jednu minu od plastične kutije za sladoled i


16

jedan od nas ponio ju je u svojoj naprtnjači. A zapravo je tih mina bilo negdje pun šator, ali zbog slabe informiranosti na različitim razinama naprosto su zaboravljene. Na kraju smo dobili određenu količinu raznih sredstava iz Specijalnog plovnog odreda: pet protupješačkih mina, sanduk granata L2, sanduk bijelih fosfornih granata i neke rakete za 66 (ručne bacače za jednokratnu uporabu). Od toga smo nešto dali ostalim dvjema patrolama, i ja sam na kraju raspolagao jednom granatom L2 i dvjema bijelim fosfornim granatama.

Također bolna točka bili su i pištolji. Dvadeset pištolja, spakiranih i otpremljenih za nas, jednostavno je nestalo, dignuše ih neki iz drugih odreda. Stoga je u našoj patroli jedini momak s pištoljem bio Vince koji ga je bio ponio sa sobom iz Odreda A. Zatražili smo i pištolje

s prigušivačem, osobito tip koji je u Drugom svjetskom ratu konstruiran za SOE.1 Iako je taj tip prilično primitivan, po tišini nikad nije nadmašen. Sastoji se od dva dijela prigušivače cijevi (debeli cilindar) i rukohvata pištolja koji je ujedno i okvir. Vrijednost mu je upravo u takvoj jednostavnosti. Ispaljuje samo pojedinačne metke i valja ga svaki put nanovo ručno puniti tako što se odvrne i povuče uvojnik kojim se idući metak diže u ležište. Ali tišina tog oružja je zbilja sablasna - samo čuješ tihi pfff - a devetmilimetarsko zrno je iz blizine smrtonosno. Ostala dva odreda raspolagala su tim oružjem i kako će se poslije pokazati, tijekom moga bijega bilo je više trenutaka kad bi mi dobro došao takav pištolj; ali eto, i za njega nam rekoše da manjka. Zbog svih tih nestašica ljudi su donekle poživčanili, pa je s tim jednog dana netko u hangaru isprovocirao i samog našeg zapovjednika rekavši mu:

- Čujte, nemamo pištolja, nemamo granata, nemamo mina. Od nas tražite da od sanduka za streljivo pravimo mine, a to je vražja glupost, jer takve mine ništa ne vrijede.

A zapovjednik, koji se inače zalagao za nas kako je najbolje mogao, prasnu:

- Pazite, vi se spremate u rat. I ponijet ćete ono što možete dobiti. Ovo nije Sjeverna Irska gdje možete tražiti što god zaželite. Valja vam improvizirati. To i čini Pukovniju tako dobrom: improvizacija.

Međutim, ono što nam je nedostajalo spadalo je u osnovnu opremu koju bismo morali imati. Uzmimo, na primjer, karte. Jedine karte koje smo imali bile su zbilja slabe a namijenjene zapravo letačima; mjerilo (1:250.000) bilo im je tako sitno da je na njima bilo vrlo malo detalja, pa ako i jesu mogle pomoći navigatorima, ljudima na tlu nisu bile od neke koristi. Da bismo ih dopunili, bile su nam nužno potrebne satelitske informacije, ali nam opet rekoše da ne raspolažu satelitskim snimkama. Pa i karte bijega koje smo najprije dobili bile su isto tako metuzalemski stare. Nevjerojatno zvuči da su bile prvo tiskane 1928, a onda su dopunjene u Drugom svjetskom ratu; međutim, u zadnji čas dobili smo neke novije karte, tiskane na svili, koje smo uvukli u pojas hlača.

Svaki od nas dobio je fotokopiju poruke, na arapskom i engleskom jeziku, kojom se obećava nagrada od 5.000 funti svakome tko pripadnika koalicijskih snaga preda kakvoj prijateljskoj državi. Zaključivši da je to govnarija, svoju sam kopiju najprije bacio. Međutim, poslije sam se predomislio; ne znajući ni riječi arapski, pomislio sam da je ipak pametnije ponijeti taj list. Zato sam nagovorio kolegu iz izvidnice, Boba Consiglia,


17

da mi fotokopira svoju kopiju (sa serijskim brojem 075 u gornjem desnom kutu), pa sam to ponio. Također su svakome podijelili po dvadeset zlatnika od jedne funte, za slučaj da nekoga moramo mititi ili što platiti kako bismo se izvukli iz nevolje. Naravno, pretpostavljalo se da ćemo nakon završetka sukoba te zlatnike vratiti, ali to nisu učinili baš svi.

Još prije, u Herefordu, na Božić, slušali smo ono što se zove "analiza i razrada stanja", zapravo službeni pregled svega čime se Pukovnija bavila u protekloj godini i prognoza onoga što je može čekati iduće godine. U zaključku je govorio zapovjednik koji je zatražio da svi izađu osim odreda A i D, a onda je izrekao neke vrlo mračne opaske.

- Pazite, dečki - rekao je - sva je prilika da ćemo se naći u ratu koji bi mogao poprimiti široke razmjere. I ako se itko od vas nađe u situaciji da ga zarobe, zacijelo će htjeti sačuvati posljednji metak za sebe.

U biti je rekao: "Radije se ubijte nego da vas zarobe."

Sad, u Victoru, te riječi odjekivale su naokolo. Pukovnija nije htjela da itko dozna kako je SAS angažiran, i mi smo morali biti u izolaciji - ne samo u logoru kao cjelini, nego i unutar odreda. Čim smo dobili zadatak, trebalo nas je posve odvojiti od svih ostalih i strpati u naš izolacijski tor. Našu prostoriju za instruktažu - u ovom slučaju šator u hangaru - morao bi osigurati stožerni vod, i tu nitko ne bi smio ući osim pripadnika izvidnice - jer, ako te uhvate, što manje znaš, to bolje. Međutim, tu je posvuda po podu bilo karata i papira, i svatko je znao što svaki drugi radi. Ljudi su neizbježno međusobno razgovarali i tako je i do nas dopro onaj zapovjednikov savjet.

Godinama su naši ljudi smatrali kako ti je bolje da se ubiješ nego da te IRA uhvati, i kako će te afrički crnci po svoj prilici živa oderati. Sad je kanda isto vrijedilo za Iračane. Momci su okolo pričali: "Ma te zvijeri, ako te uhvate, režu te na komadiće. A za početak ti otfikare jaja." Nismo smjeli znati kako je to većinom bilo pretjerivanje. Pa i vojna moć Iračana također se napuhavala preko svake mjere, a kako smo bili tek površno upoznati s pravom situacijom, to su glasine samo rasle.

Dok smo još bili u Victoru, dali su nam cjepivo protiv crnog prišta, od čega su se svi osjećali tri do četiri dana kao usrani, s debelim modricama na ruci gdje su dobili injekciju. Jednom je čovjeku ruka ostala crna i modra šest tjedana, a nekim je ljudima tri do četiri tjedna nakon injekcije zagnjililo mišićno tkivo oko točke uboda. Neke momke iz Odreda A morali su povući iz akcije radi manjeg operacijskog zahvata.

1 Special Operation Executive, tj. Služba specijalnih openfcija; britanska tajna služba osnovana u Drugom svjetskom ratu.

Ja sam imao sreću, samo sam se prehladio i grlo me peklo; noću sam se stalno budio i iskašljavao grude sluzi velike kao lopte za golf.

Glavni zadatak patrole bit će držanje promatračkog položaja, ali je postojala mogućnost da nas možda zaduže i dizanjem u zrak optičko--kabelskih komunikacijskih linija, jer se mislilo da jedna takva i teče duž glavne opskrbne prometnice. Na sreću, imali smo momka koji je svojedobno radio na crno za poduzetnika polagača optičkih


18

kabela, i taj nam reče kako nam treba neka posebna naprava, nalik na detektor, kojom se ti kabeli otkrivaju - pa smo je odmah i zatražili. Momak nas je također naučio kako kod prekida kabela operateri šalju niza nj svjetlosni impuls koji im se vraća dajući im točnu indikaciju gdje je prekid pa je popravak prilično jednostavan. Otuda smo odlučili da ćemo, ako prekinemo kakav kabel, oko točke prekida postaviti pro-tupješačke mine za tehničare koji će doći popraviti kvar. A postavit ćemo i drugu ekspolozivnu napravu s tempiranim djelovanjem koja će poslije opet prekinuti kabel. No glavni cilj miniranja bit će nam da onesposobimo što više stručnog osoblja. Za proteklih tjedana zapadni stručnjaci su u valovima odlazili iz Iraka, pa smo znali da Iračanima mora manjkati inženjeraca; uspijemo li pobiti prvu ekipu koja izađe da popravi kvar, možemo se komotno kladiti da će iduća grupa, u pravom arapskom stilu, reći kako ne može naći kvar i linija će ostati u prekidu.

Kad sam čuo da će nam šifra zadatka biti Turbo, nisam mogao obuzdati smijeh, jer se tako - Turbo - zvao najbolji pas što sam ga ikada imao. Crni bulterijer iz Staffordshirea, nevjerojatno snažan, a nezamislivo drag; opasan borac i goropadan kao jarac, a čovjeku izuzetno privržen s pogledom u očima od kojeg bi se i kameno srce smekšalo. Kad sam se samo sjetio svih neprilika u koje me uvaljivao, prožeo me osjećaj topline i gotovo mi se činilo kao da i on ide s nama na zadatak.

Najprije smo čuli da će vođa Brava dva nula biti Bob Shepherd, izuzetno razborit Škot, uvijek veseo i nasmiješen, koji mi je kod selekcije bio instruktor. U Saudijsku Arabiju došao je s Odredom A, ali je od-nedavno bio prekomandiran u Odred B radi njegova pojačanja. Vijest o njegovoj prekomandi nas je oduševila. U usporedbi s nama, Bob je bio prilično star - s trideset četiri godine - ali je uvijek bio prisan s mlađim momcima i u njemu smo gledali čovjeka koga možeš poštivati u njega se apsolutno uzdati. Visok i snažan, natrag začešljane tamno- smeđe kose, održavao je izuzetnu kondiciju. Od svih instruktora na selekcijskom tečaju bio je možda u najboljoj kondiciji, ali je također spadao i u najsimpatičnije; mogao si biti siguran da ti ga nikad neće spustiti, nego će ti još posvetiti vremena da ti pomogne.

Na žalost, njegova je dužnost našeg vođe potrajala doslovno nekoliko minuta. Sto zbog osobnih razloga, što zbog njegove stručnosti s teškim oružjem, vratiše ga da radi s drugim odredima - a njegovo mjesto preuzeo je vodnik Andy McNab. Andy, momak od trideset i dvije godine, bio je koknijevski tata-mata a tako spretna jezika da se iz svake neprilike znao izvući čitave kože a drugome ga spustiti do balčaka. Tamnokos, brkat, mnoge je poslove obavio u Pukovniji, i bio je dobar miner diverzant - ali tako brz na riječima da nisi znao na čemu si.

U kompi s Andvjem - to jest dijeleći krevetski prostor, vozilo, pribor za kuhanje itd. - bio je Dinger, pozornik od dvadeset osam godina koji je bio došao iz Padobranske pukovnije. Malo lud tip; pio je kao smuk, pušio kao Turčin, sve mu bilo ravno do mora i uvijek bio oran za maravelu. Ako ti je trebao primjer trknuta čovjeka, ili zezatora, imao si njega. A ipak je bio dobar muž i otac, imao je dvije kćeri. Uoči odlaska neki njegov pajdaš tako ga je kratko ošišao da je izgledao kao balavac.


19

Bliži mi je prijatelj bio vojnik Bob Consiglio. Momak od dvadeset četiri godine, od oca Sicilijanca i majke Engleskinje, maslinaste boje kože, baš po talijanski, i vrlo nizak (samo 165 centimetara), ali nevjerojatno jak a s lavljim srcem. Bio je jedini momak za koga se ikad čulo kako za šest mjeseci u Herefordu nije uspio ćopiti mačku. Trudio se on, kao mahnit, svake veeeri, ali mu nije išlo od ruke i gotovo. Valjda mu je smetao nizak rast. A cure valjda nisu kužile kakav je izvrstan smisao za humor imao; ako će netko izvaliti što smiješno do daske, to će biti Bob. Bio je istinski drag dečko, a učinio bi sve što mu se kaže; radin kao mrav, a vesele ćudi. Da si ga zamislio kao psa, bio bi terijer.

Bob je bio beskrajno dobroćudan i za ono vrijeme dok je među nama bio pridošlica morao je svašta progutati od ostalih. Ne da nas je baš gledao sa strahopoštovanjem, ali se jest trsio da se pokaže, polomio bi se da ne ispadne tikvan. A s tim je samo dobio to da smo se još više šegačili s njim. Jednom, kad stožernog vodnika nije bilo pa sam ja vodio postrojbu, otišli smo na penjanje u Pembroke-shireu, na velškoj obali. Bobu sam iz naprtnjače ukrao jednu penjačku cipelu. Kad smo stigli u podnožje brežuljaka, on se uzvrtio; ništa nije govorio, ali sam na njemu vidio da se zabrinuo, misleći da je cipelu zaboravio u bazi. A ja sam ga namjerno požurivao;

• Hajde, daj-de! Obuj se. • Mogu li se penjati u gležnjericama? • Ne možeš, obuj penjačke.

Uzmuvao se, gunđao, razvlačio se, ali je na kraju morao priznati:

- Čuj, jedna mi je cipela ostala dolje.

Pravio sam se da se ljutim na njega, a on se ispričavao:

• Oprosti. Otrčat ću dolje da je uzmem. • Idi, onda - rekoh. - I da si brže ovamo nego onamo.

Krene on i kad se udaljio nekoliko metara viknem za njim neka

se vrati.

No, ma koliko da smo s njim komedijali, po borbenosti Bobu nije bilo premca. U Al Joufu smo nas dvojica dijelili kamuflažnu mrežu vozila, i ja mu jednom rekoh:

- Bobe, ako nam se što dogodi tamo preko, ti se samo drži mene. Kad budemo odlazili, zalijepi mi se za dupe.

On samo odvrati: - Da, hoću.

Na to me nije potaknulo neko nepovjerenje u njegovu samostalnost iako ga ja jesam želio štititi, gotovo kao da mi je brat. Nego, bilo je to i zato što je bio tako odvažan čovječuljak da sam smatrao korisnim imati ga uza se.

Dvaput veći od Boba bio je Stan - posve drugačiji tip. Bio je Ro-dežanin što se odselio u Australiju, visok više od metra i osamdeset, ne napadno mišićav, ali vrlo, vrlo jak, uljudan i gospodin. Tamo dolje bio je sveučilištarac, veslao je u sveučilišnom timu, a


20

poslije je postao zubar, imao je svoju kliniku u Sydneyju. No, samo je jedno želio -ući u SAS, i tako je malo-pomalo i dospio u nj. U Herefordu se opet bavio zubarskom praksom dok je istodobno služio u Pukovniji. Bio je samac, a naočit muškarac koji je u logoru brzo stekao nadimak "doktor Seks", tako je nemilice pustošio po mjesnoj ženskoj populaciji. Njega kao da ništa nije moglo uzrujati, što god da se događalo glas bi mu uvijek imao isti ton i u svemu se snalazio. Ako si mu baš htio naći dlaku u jajetu, mogao si jedino prigovoriti da je odviše prijazan, odviše spokojan, i, unatoč svoj svojoj inteligenciji, možda i malo naivan. I on mi je bio dobar pajdaš - a sačuvaj me Bože da ga naljutim jer je u šori bio strašan.

Ostala dva člana patrole bili su Krakati Lane - tako nazvan jer je bio visok a mršav - i Mark, žustar Novozelanđanin koji je bio ušao u Odred tek mjesec dana prije. Obojica su bili šutljivi osobito Krakati - teško da bi što iscijedio iz njih. Ali su obojica bili dobri vojnici, napose je Mark bio spreman u svako doba poći i u vatru i u vodu, pripravan na sve. Krakati je u izvidnici bio važan, jer je on nosio 319, to jest radio-stanicu.

Na kraju sam tu bio ja: rodom iz Northumbrije, iz okoline New-castlea, dvadesetosmogodišnjak i razvodnik. Za šest godina u regularnim postrojbama SAS-a stekao sam svakakva korisna iskustva po mnogim zemljama, a početkom 1991. bio sam fizički jači nego ikada, jer sam se u svojoj posljednjoj turi s antiterorističkom ekipom posvetio dizanju utega i jako razvio mišičje torza. Višak snage bio mi je koristan, jer je mnogo toga što radiš u antiterorističkoj ekipi fizički naporno - neprestance se ili penješ uz uže ili spuštaš niza nj, provaljuješ u zgrade, nosiš ljude, iskačeš iz vozila, odbijaš masu ili je suzdržavaš. U svojoj crnoj opremi imaš pancirku, kacigu od kevlara, prsluk krcat streljiva, dimnih granata i sjekirica, te laku strojnicu i pištolj. Od pustih sati s utezima i praktičnog rada, težina mi se popela od 70 na 80 kilograma. A pojma nisam imao da će mi upravo taj višak mišića spasiti glavu.

Posljednjih dana u Victoru imali smo posla preko glave. Andy je sređivao svoj minerski materijal, ja sam dovodio u red kutije sa sanitetskim priborom, a Krakati Lane pak radiostanicu. Svi smo na sve strane žicali streljivo. Rekli su nam da će nas prebaciti u Al Jouf, a onda ćemo vjerojatno odanle ravno produžiti preko granice, pa stoga moramo sve pripremiti prije polaska iz Victora. Također nam rekoše neka ostavimo sve što nam nije bitno važno.

Poletjeli smo uvečer 18. siječnja u tri Herculesa u cik-cak poretku. Ukrcali su i sva vozila i zalihe Odreda. Zračni se rat bio razmahao, bjesnio je već treću noć, i postojala je prilična opasnost da nas na putu napadnu. Kroza slušalice što su visjele s bočne stijene straga u zrakoplovu slušali smo Meo američki kontrolor AWACS-a daje upute jednom svom pilotu kojem se Iračanin našao za repom. Pilot je bio silno uzbuđen, cijelo se vrijeme derao: "Ima me! Naciljao me!" A kontrolor je ostao mrtav-hladan i samo mu je između zaokreta i obrtaja mirno govorio: "U redu. Taako. Imam te na radaru. Taako. Nagni lijevo. Samo nagni lijevo..." Završilo se tako da je Amerikanac srušio Iračanina, a bilo je perfektno to slušati: s pilotovim strahom i uzbuđenjem, i kontrolorovim jezgrovitim uputama, jasno smo shvatili činjenicu da se zbilja vodi rat. Nebo je bilo puno naoružanih zrakoplova gdje svi gledaju kako će srušiti protivnika. Za vrijeme leta je vodnik Odreda obišao ljude savjetujući im neka počnu uzimati tablete protiv posljedica nuklearne ili biološke kontaminacije. Svi su govorili: - Da, da, bez brige


21

• ali je netko i gunđao: - Od tih jebenih tableta postaješ impotentan • i tako je samo nekoliko njih poslušalo, a ostali nisu htjeli riskirati.

Kad smo u Al Joufu osjetili vjetar, netko je zasoptao: - Isuse, pa kako je ovdje hladno! - Kako su nam bili rekli da ćemo odmah u akciju, to smo toplu odjeću većinom ostavili u bazi.

Čim smo sletjeli, stali smo iskrcavati opremu i slagati je na nekom travnatom terenu, nalik na vrt, od svojih trideset puta dvadeset metara, odmah kraj jednog hangara. Pomagao nam je časnik što je do čina • bio došao od običnog vojnika, a bio je poznat kao grozna mrcina. Svi su ga se bojali, čak i viši časnici. Sad je bio intendant, a odmah se bacio na posao te je s nama iz zrakoplova iskrcavao duge kartonske kutije s hranom. Najprije je na tlo položio red od tri kutije jednu uz drugu, a onda je u idućem redu preko njih položio druge tri poprijeko. Kad je Bob Consiglio počeo treći red polažući kutiju na onu donju po dužini umjesto poprijeko preko sve tri, intendant ga osinu pogledom i prijetećim glasom reče:

- Slazi kako treba, pizdo.

Ne sluteći s kim ima posla, Bob je već zaustio da mu što odbrusi, a možda da se čak i pograbi s njim, ali ga ja pogledah i zavrtih glavom nijemo ga zaklinjući: "Molim te, nemoj ni zucnuti jer će te taj ubiti!"

Netko nam reče da ćemo noć prespavati tu na travi, pa izvukosmo svoje šatorčiće i vreće za spavanje, priredismo čaj te polegosmo na otvorenom. Noćno je nebo bilo vedro, ležali smo i gledali kako daleko iznad nas teku rojevi B-52 a uz njih kao ribice prolijeću lovci. Taj prizor mi je u duhu prizvao doba kad sam kao dječak gledao na televiziji slike takvih rojeva B-52 što su išli na bombardiranje u Vijetnamu. A sad, kad su zrakoplovi stigli na iračku granicu, blistava im se svjetla naglo ugasiše, ali smo i dalje mogli čuti kako u daljini grmi masa mlaznih motora. Bilo je ugodno znati da sad naši bombarderi lome kičmu neprijatelju; e, da mu hoće napraviti takav rusvaj da Saddam kapitulira još prije nego što mi krenemo!

Ujutro smo vidjeli da je aerodrom okružen bodljikavom žicom s primitivnim drvenim tornjevima ravna krova i staklenih prozora, što nas podsjeti na njemačke koncentracione logore kakve smo gledali u filmovima o Drugom svjetskom ratu. U bazi je bilo osam pilota A-10 koji su sa svojim protutenkovskim aparatima cijelo vrijeme odlijetali i dolijetali. Također su odlazila i vraćala se dva mala saudijska mlažnjaka.

Tu je bio terminal, prilično malen, i uz njega još nekoliko zgrada. Ondje je također bio stožer Pukovnije i sve naše zalihe, dok su nas smjestili na drugi kraj aerodroma, uz cementnu zgradu s jednim jedinim umivaonikom i jamom u tlu koja je služila kao klozet, a bila je neizbježno prepuna. Vodniku Odreda bili su rekli neka ponese i šatore, ali je on bio zaključio da nam neće trebati jer smo u pustinji gdje je toplo. A bilo je užasno hladno, i još s fenomenalnom prašinom. Mogli smo se samo malo zaštititi kamuflažnim mrežama s vozila i živjeti na tlu kao svinje, zbijeni oko naših Land-Rovera. Nismo imali ni stolova ni stolica, jeli smo sjedeći na tlu, u vrtlozima prašine koja je pokrivala i nas i našu opremu i našu hranu.


22

Nismo se takoreći ni snašli, a dođe pukovnijski stožerni vodnik na razgovor s nama. Bio je malo nagluh i upravo je nešto govorio jednom momku, a kraj nas prođe čovjek iz zgrade stožera i nešto dobaci. Vodniku se učini da čuje: "Pametna uputa", pa zadovoljno odvrati: - Hvala lijepa. - A čovjek je zapravo bio doviknuo: - Raketna uzbuna! - Odjednom kroz ogradu vidjesmo gdje ljudi bježe kao pomahnitali, a netko između zadnjih zaurla nam: - Ide raketa! - Neki od naših momaka ostadoše u mjestu, na travi, nastaviše piti čaj, drugi pak pojuriše lijevo i desno, tražeći zaklon, a treći se stadoše mučiti s navlačenjem zaštitne maske ili odjeće za atomsko-biološko-kemijsku zaštitu.

Nakon kraćeg vremena zatuli signal prestanka opasnosti. Brzo smo doznali kako to ide; operateri u Rijadu registrirali bi svako lansiranje i objavili bi opći alarm, a onda, nekoliko sekundi kasnije, pošto bi utvrdili putanju projektila, područjima koji nisu ugroženi poručili bi da nema opasnosti. Od vremena do vremena bi nam vodnik Odreda rekao neka kopamo skloništa, ali su dečki samo gunđali: "Ma hoćemo vraga!" Aerodrom je bio zabačen i nevažan, pa je mogućnost da ga gađaju raketom bila neizmjerno mala. Kad su alarmi stali stizati i usred noći, odlučismo da se i ne osvrćemo na njih. Zapovjednik Odreda jurio bi od jednog do drugog vičući: - Raketna uzbuna! - i onda bi i sam utrčao u kakav zaklon. Isprva su ga neki momci i poslušali, ali smo se brzo naučili da samo povučemo patentni zatvarač na svojoj vreći i mirujemo. Na kraju je zapovjednik htio izletjeti iz kože te nam održao oštru prodiku, ali je uto došao nalog za pokret preko granice i time je problem otpao.

Za neko potanje planiranje nismo imali vremena - ali se to činilo i nevažnim, jer smo znali što želimo učiniti, a zadatak se činio prilično jednostavnim. Mjesto koje smo odabrali za svoj promatrački položaj ležalo je nasuprot jednom blagom zavoju na glavnoj prometnici, u točki koja se na karti činila pogodnom da se ondje ukopamo u dnu vadija odakle ćemo niz korito imati pogled ravno na cestu.

Za slučaj da opazimo kakvu raketu u pokretu, trebalo je to odmah javiti satelitsko-komunikacijskim telefonom, i ponoviti porukom s radiostanice 319, tako da točnost otkrića bude potvrđena. Onda bi zrakoplovi bili otpremljeni ili u zraku upućeni da raketu unište. S izlaganjem o raketama stekli smo određenu sliku kakve su to goleme beštije. Duge gotovo trinaest metara a s promjerom od metra, u ležećem položaju na svojim rampama pomalo su nalik na kakve cisterne. Kako se činilo, Iračani bi ih obično parkirali uz riječne nasipe ili ispod cestovnih mostova, tako da se ne vide iz zraka. U pokretu bi lansirna rampa uvijek bila praćena malom kolonom drugih vozila.

Mi smo se, međutim, među se dogovorili da o eventualnom otkriću takva konvoja javimo tek koju minutu nakon što prođe - inače bi Iračani mogli otkriti točku s koje je upućena obavijest koja im je sručila napad na glavu. A i strahovali smo od onoga što bi moglo biti u glavi rakete: ako bi glava bila nuklearna, ili nabijena plinom, ili biološkim sredstvima, ne bi nam bilo zdravo naći se u blizini kad to prasne. Uz to, nije nam bilo ugodno služiti se satelitskim komunikacijama, jer pri tome nastaje takvo rasipanje valova da će dobra radiogoniometrijska stanica otkriti odašiljač u roku od dvadeset sekundi. Stoga smo se vježbali da za samo nekoliko sekundi telefonski javimo osnovne podatke o otkrivenoj raketi.


23

Bravo jedan nula i Bravo tri nula odlučili su uzeti sa sobom vozila, a mi smo se u posljednji čas dogovorili da idemo bez njih. Tijekom zadnjih dana taj problem bio nam je predmetom žestokih rasprava. Bilo je neprijeporno da će vozila dati patroli kudikamo veću mobilnost i omogućiti nam da se izvučemo iz nevolje i zaprašimo preko granice ako nam što pođe naopako. S druge strane, vozila je teško skrivati i lako bi mogla odati našu nazočnost. U jednom momentu nam je strogo naređeno da ih uzmemo, ali je zapovijed opozvana i na kraju smo sami odlučili da ćemo ići pješice. Bravo jedan nula i Bravo tri nula odlučili su suprotno i sa sobom su uzeli svoje Dušice. (Vozila koja smo bili preudesili za svoju upotrebu, poslije će koristiti odredi A i D.)

U našoj patroli je stvar riješena, kao obično, uz mnogo priče gdje je svatko htio reći svoje. Mišljenja su bila podjednako podijeljena, a nitko nije inzistirao da su nam vozila apsolutno važna. Razmišljajući o tome sada, shvaćam da je moja riječ bila onda presudna. Imao sam za sobom izgradnju bezbrojnih takvih promatračkih položaja po Europi. U teritorijalnoj vojsci bio sam podigao više takvih položaja nego svi ostali momci patrole zajedno, a bio sam se specijalizirao za takozvano hitno skrovište - iskopaš jamu i poklopiš je brvnima koje onda zaspeš zemljom. Sve u svemu, smatrao sam s&-stručnjakom u tom poslu; međutim, to nikad još nisam bio radio u pustinji, i jednostavno nisam mogao zamisliti da i tako mala patrola kao naša ostane neotkrivena ako bi bila opterećena vozilima. Osvrćući se na to, shvaćam da je ići bez njih bila kardinalna pogreška. Zapravo smo se trebali dovesti vozilima, postaviti promatračnicu s dva čovjeka, mijenjati ih svake noći, a za dana povlačiti se na sigurnu udaljenost krijući vozila kamuflažnim mrežama na dnu kakva duboka vadija. Na stranu mobilnost, vozila bi nam inače bila korisna jer bismo ih mogli opremiti kakvim jačim naoružanjem uključujući teške strojnice.

Zbog odlaska bez vozila prva je posljedica bila što smo se našli doslovce pretovareni kao konji. Naprtnjača je prosječno težila 60 kilograma; s takvim teretom, morao si hodati oborene glave kao magarac, što bi bilo ubitačno u slučaju kontakta, a ako si pao, bio si gotov. Nije nikakvo čudo što se remenje kidalo i šavovi pucali.

I to nije bilo sve. Osim naprtnjače, svaki je od nas imao po 20 kila u nabojnjačama na sebi, i još koješta toga što se nije dalo nigdje strpati: sedmodnevnu hranu u jednoj vreći za pijesak, dva atomsko--biološko-kemijska zaštitna kompleta u drugoj, redenik streljiva viška, granate za bacače 203 i kanistar vode. Sve skupa teglili smo gotovo 120 kila.

U razgovoru s pilotima RAF-ova helikoptera koji će nas prebaciti, čuli smo kako oni planiraju svoje rute tako da izbjegnu poznate pro-tuzračne položaje, i uz njihovu pomoć utvrdili smo točno mjesto gdje želimo da nas spuste. Najprije smo izabrali točku udaljenu pet kilometara od naše buduće promatračnice, ali smo se poslije, zbog fenomenalnog tereta svoje opreme, predomislili i od njih zatražili da nas spuste samo dva do tri kilometra dalje.

Dogovori za evakuaciju bili su naoko sasvim jasni. Ne javimo li se u roku od četrdeset osam sati od spuštanja, doći će helikopter da nas pokupi. Moramo li evakuirati onesposobljena čovjeka, u roku od dvadeset četiri sata od rfašeg poziva po njega dolazi helikopter. Dogodi li nam se kontakt pa nam zatreba pomoć, helikopterom će doći pola odreda da nas izvuče.


24

Zapovjednik odreda trudio se da nas ohrabri.

- Bez brige - reče. - Imate radio-stanicu. Imate satelitski telefon. Imate TACBE. Na vašem terenu bit će odredi A i D. Imate i postupak u slučaju četrdesetosmo-satnog gubitka komunikacije i dvadesetčetvo-rosatnu evakuaciju onesposobljenih.

Sve je to lijepo zvučalo, ali - kako će se pokazati - nije ispalo onako kako smo računali.

Jedan detalj kojem je valjalo pokloniti veću pozornost bio je u kakvoj ćemo se verziji predstaviti ako nas uhvate. Dogovorili smo se da ćemo u slučaju zarobljavanja reći kako smo sanitetska ekipa upućena na spašavanje oborenih pilota - a možda da smo ekipa koja bi morala štititi sanitetsko osoblje, ali se naš helikopter morao prisilno spustiti. Glavno je bilo držati se tvrdnje da smo iz pričuvnog sastava ili pak obični pješaci, i da su nas doveli na bojište jer smo služili u jednom sanitetskom centru. To, međutim, nikad nismo stigli malo potanje razraditi - na primjer, kojoj navodnoj pukovniji pripadamo.

A krenuli smo zapravo tako navrat-nanos, da je kod našeg ukrcaja uvečer 19. siječnja Andy još slušao posljednje instrukcije kod rampe na repu helikoptera Chinoock. {Bravo jedan nula i Bravo tri nula imali su krenuti iduće noći.)

Momci iz Odreda B ubaciše našu opremu u vozila i dovezoše se s nama do helikoptera. Među njima bio je i Bob Shepherd, i kako mi je pomogao da ponesem svoju opremu, ja mu upola u šali rekoh:

• Bobe, jebi ga, baš bih volio da si me onaj put škartirao! • Nda - on mi odvrati - i ja bih volio!

Osjećao sam neku osebujnu atmosferu. Nitko nije znao što reći. Ukrcavali smo se, oko nas stajali su naši drugari, a ja sam nekako osjećao da nas prate kao sa slutnjom da se nećemo vratiti. Netko mi reče: - Tako ti Boga, pa ovo je apsurd! Ma zar nositi ovoliki teret!

- No tad je bilo prekasno da se tu što popravi.

Krenusmo u sumrak i nakon pola sata sletjesmo u Arar, aerodrom kod same granice, radi tankanja. Pilot je ugasio motore, a mi smo ostali na svojim mjestima, u repu helikoptera. I onda dođe do nevjerojatnog preokreta. Motori su opet radili i huktali, podigli smo se, samo što nismo prešli granicu, a pilot je radiom zatražio dopuštenje za prijelaz

- i ono mu je uskraćeno. Onda nam je interfonom javio:

- Zao mi je, dečki, ali je izvršenje zadatka odgođeno.

Naime, Amerikanci su upravo masovnim napadima bombardirali ciljeve na našoj ruti, pa se naš helikopter morao povući i maknuti im se s puta.


25

Pošto smo se psihički napeli do visoke razine spremnosti, sad smo se naglo opustili. Iako su se svi pravili razočarani, momcima je zapravo silno odlanulo. Dok smo se vraćali u Al Jouf, samo smo se gledali a lica nam se cerekom širila.

2.

KONTAKT!

Čim smo opet sletjeli, dečki su stali prebirati opremu u još jednom temeljitom pokušaju da nekako smanje teret. Do posljednjeg trenutka smo svi mi prebirali i prepakirali, odbacujući sve što nam se nije činilo bitnim, samo da se donekle rasteretimo. Ostavismo luksuzne predmete kao što je bila vreća m spavanje i većina tople odjeće. Vidjeli smo da je gore temperatura mnogo niža nego u Victoru, ali smo jednostavno morali sebi olakšati teret koji je dosizao besmislene razmjere: naprt-njače su nam bile tako teške da smo ih mogli prtiti na se samo tako što bismo sjeli, navukli remenje na ramena, pa da nas onda dva drugara potežu na noge, kao da viteza u oklopu dižu na njegova ata.

Manjak streljiva nije mi davao mira. Pritisnut mišlju da ćemo biti prepušteni sami sebi iza neprijateljskih crta, izbacio sam iz nabojnjača dio hrane kako bih ponio više metaka. Normalno sam u jednoj naboj-njači nosio hranu za dvadeset četiri sata - dovoljno da se u slučaju nužde razvuče na četiri dna - no sad sam računao da bih mogao, ako nas otkriju, stići do sirijske granice u dvije noći. U tom slučaju ne treba mi više od dva paketića vojničkog dvopeka; tako sam ostatak hrane strpao u naprtnjaču, a rfabojnjače napunio mecima. Imao sam ukupno 12 okvira s po 28 metaka, plus devedesetak metaka u rasutom stanju među kojima i neke protuoklopne koje sam bio ponio iz Here-forda.

Među onome što sam odbacio bio mi je i pribor za spravljanje napitka - kesice čaja i kave, naranča u prahu, šećer te gorivo u heksa pločicama. Kako smo išli na zadatak pod otežanim uvjetima - što je značilo: nema kuhanja, nema vatre, nema pušenja - smatrao sam da i neću imati priliku koristiti išta od toga. Ozbiljan je propust bio i što nisam ponio nikakve puri-tablete, za pročišćavanje vode. Da smo odlazili u džunglu, gdje cijelo vrijeme koristiš vodu koju ondje nađeš, zacijelo bih ih ponio - ali sam mislio da ćemo u pustinji piti samo svoju vodu iz kanistara; uopće mi nije palo na um da ću je možda morati zahvaćati iz Eufrata. Znao sam da sigurnoo nećemo piti onu iz bunara: prema načinu kako je Saddam postupao s vlastitim narodom, osobito s Kurdima na sjeveru, činilo nam se vrlo vjerojatnim da će svi bunari biti namjerno zatrovani.

Malo-pomalo, pridolazili su novi momci iz Hereforda, povećavajući brojno stanje odreda, a u posljednji čas stigao nam je i detektor optičkih kabela iz Britanskih telekomunikacija, neobično nalik na one detektore metala kojima lovci na blaga metu terene. Dobili smo i GPS (globalni pozicijski sustav) Magellan - priručnu napravu, ne mnogo veću od mobitela, što se "kvači" za satelite u prolazu visoko na nebu i daje ti tvoju točnu poziciju s odmakom od samo koje stope; izvrstan aparat.


26

U patroli je atmosfera ostala napeta, ali i vesela. Ako su se momci ljutili, to je bilo samo zbog nedostatka potrebne opreme. Do zadnjih trenutaka zahtijevali smo satelitske snimke područja na koje ćemo poći, i na kraju nam neke ipak stigoše. Bile su loše kvalitete, ali su nas kanda učvrstile u odluci da ne uzmemo sa sobom vozila, jer smo na njima vidjeli da je onde pustinja posve ravna i otvorena. Međutim, kako nismo bili pravilno upućeni, nismo shvatili da snimke čitamo naopako, brkajući udubine s uzvisinama, vadije sa hrptovima i tome slično.

Dok je vrijeme prolazilo, dosta sam razmišljao o mogućnostima eventualnog spašavanja i bijega. Na jednoj internoj instruktaži upitao sam časnika raspolaže li kakvim podacima o pokretima i položajima neprijatelja duž granice sa Sirijom.

• Ne - odgovorio je - ali, koliko mi je poznato, tamo nema nikakve obrambene crte.

• Možete li nam reći kako izgleda ta granica? • Žao mi je, ali naprosto ne znam.

Kad smo među se porazgovarali o bijegu preko sirijske granice, momci su se stali zafrkavati. - U redu - dobaci netko iz neke druge patrole - ako nas otkriju, dogovorimo se da se sastanemo u Pudding Clubu u Istanbulu. - (Ona kavana za koju u filmu Ponoćni ekspres tip govori kako u njoj uvijek možeš ostaviti poruku.) A to se meni, čovjeku koji voli poslastice, činilo posve zgodnim zbornim mjestom.

Naš je odlazak po drugi put određen za uvečer u utorak 22. siječnja 1991. Istog trenutka kad nam je javljeno da uvečer odlazimo, stigla je pošta. "Kriste", pomislih, "zar baš sada!" Očekivao sam poštu i posve je normalno što sam jedva čekao da dobijem pismo od Jan; ali zadnjih nekoliko dana izbjegavao sam da mislim na dom, jer me je to uzru-' javalo. Sad sam samo na brzinu pročitao pismo i bacio pogled na najnovije slike Šarah koja je već dobro hodala i znala sastaviti po koju riječ. Onda sam pismo i fotografije strpao u vreću s opremom koju sam ostavljao za sobom u šatoru intendanture odreda. Samim pogledom na slike shvatio sam što propuštam i što možda odbacujem.

Pred odlazak imali smo obilan obrok svježe hrane, koji pojedosmo sjedeći na tlu jer ni sad nismo imali ni stolica ni stolova. Onda je došla posljednja provjera, s dezinficiranjem i prevrtanjem svih džepova kako bismo bili sigurni da uza se nemamo ni komadića papira koji bi odao tko smo ili odakle dolazimo. Jedina identifikacija na meni bile su dvije metalne pločice na lančiću oko vrata, s mojim imenom, vojničkim brojem, krvnom grupom i vjerom (anglikanskom). Da ne bi zveckale, bio sam ih pokrio crnom ljepljivom trakom i na svaku zalijepio po jednu hamajliju, za sreću. Jedna je bila nova kovanica od pet penija, koju sam bio dobio od svoje punice uz njezin božični dar - samurajski mač - jer Japanci smatraju nesretnim poklanjati mač a da ga ne poprate kakvom kovanicom. Druga mi je hamajlija bila veliki stari britanski peni koji sam našao kako leži s licem nagore na pijesku poligona kraj logora Victor. Mora da je ondje ispao nekom Britancu prije mnogo godina - ake to neće donositi sreću, što će drugo? Nisam baš praznovjeran, ali sam jednostavno mislio kako je za svaki slučaj bolje osigurati se što više.


27

Opet su drugari iz Odreda B izašli da nas isprate, i atmosfera je bila prilično ganutljiva. Ovaj put su sve tri patrole Bravo odlazile istodobno, u dva Chinooka. Kako je s nama u helikopteru išla i polovica patrole Bravo tri nula, a te momke je trebalo spustiti prije, dovukli smo svoje stvari u prednji dio trupa, prepuštajući stražnji dio njima četvorici, njihovoj opremi i dvjema Dušicama. Kod rampe jedan momak reče: - Hej, da vas uslikam - i napravi snimku patrole.

Još prije toga, šalili smo se s krcačima helikoptera pitajući ih: -Čujte, kako bi bilo da ovo jebeno čudovište oštetite pa da ne može poletjeti? - Na žalost, aparat je bio posve ispravan, samo što je bio tako pretovaren, da je pilot morao njime rulati kao da je avion s krilima ne bi li dobio zamah kojim će se odlijepiti oda tla. I tako, čim mu je uspio podići rep, vinusmo se u zrak.

Buka je straga bila zaglušna: od grmljavine motora i lupe od vrtnje rotora, svaki je razgovor bio nemoguć. No, kroz slušalice u sustavu interfona, što su visjele sa stijene trupa, mogao si slušati razgovor pilota. Kad smo sletjeli u Arar na tankanje, a pilot je isključio motore, sjedio sam i mislio: "Kamo sreće da se ovo prokleto čudo neće opet podići!"

Ponovo smo čekali u mjestu, i nitko nije imao što reći. U duhu sam oživio zgodu kad sam se prilikom rutinske vježbe s antiterori-stičkom ekipom našao u jednoj Pumi, išli smo tobože napasti vozilo u bijegu. Bili smo u repu helikoptera, svi u crnoj opremi i s navučenim zaštitnim maskama; dva su momka sjedila kod otvorenih vrata s uzetima za spuštanje smotanima oko nogu. Ispred mene bio je neki mladi Škot i kad je helikopter napravio oštar zaokret spustio sam ruku na njegovu opremu na leđima, da ga za svaki slučaj pridržim. Stresao je ramenom pokazujući kako mu ne treba da ga tko drži. Odjednom se buka pretvorila u prodornu škripu i sa stropa stade otpadati obloga. Pilot je bio izveo tako oštar viraž da smo mi kroz otvorena vrata gledali ravno dolje na zemlju. Onaj se mladi Škot razderao: - Jebem ti, drž' me! - U roku od nekoliko sekundi bilo je jasno da se helikopter više ne može izravnati, pa treskom pade na neki nasip, odskoči, za dlaku promaši telefonske žice i žabi se u polje. Kod odskoka, jedno uže za spuštanje ispade i smota se oko neke ograde; moglo je lako zadržati helikopter, ali kako se letjelica podigla, uže se polako odmota.

S konačnim padom, svi iskočismo i potrčasmo za kolima, nastavljajući vježbu. No, tek što smo prešli dvadesetak metara, netko se od nas zaustavi, zbaci zaštitnu masku i viknu: - Jebi ga, pa što ovo radimo? Za Krista boga, manimo se vježbe! - Svi smo udarili u smijeh, donekle i od sreće; za dlaku smo izbjegli smrt, a nastavili smo kao bez glave juriti za ciljem. Puma je bila otpisana, cijeli joj se rep raspao. Kad je udarila u nasip, nekim se čudom tu u dnu stvorila graba pa su se lopatice rotora i dalje mogle okretati. Da ondje nije bilo nasipa, lopatice bi se otkinule i mi bismo se po svoj prilici prevrnuli naglavce.

Ovaj put nije bilo nikakve drame takve vrste. S punim rezervoarima, motori Chinooka proradili su bez greške i mi odosmo. Dotle je mrak pao, a nakon svega nekoliko minuta leta se kroz interfon začuo glas pilota: - Momci, sretno vam bilo, upravo smo prešli granicu. Sad smo u Iraku. - Pomislio sam: "Divno! Sto ti je drskost, zaletjeti se trista kilometara u neprijateljski teritorij. To nitko drugi ne radi. Nitko drugi i ne zna da mi to radimo." A istodobno sam također mislio: "Isuse, ovo je za ozbiljno! Ovo je paklenski opasno!" Za svojje službe u SAS-u bio sam u nekim pogibeljnim situacijama u raznim


28

krajevima svijeta i u operacijama u Sjevernoj Irskoj, ali nikada u nečemu tako dramatičnom. Prvi put sam se našao u pravom pravcatom ratu.

Letjeli smo na samo deset do dvadeset metara iznad tla kako bismo .se držali ispod dosega radara. Pilotima sam skidao kapu što u neprijateljski zračni prostor ulaze tako lako naoružani; osim našeg oružja, u helikopteru su bile samo dvije automatske puške SA 80 iz kojih su krcači mogli pucati kroz prozorčiće. Te puške su loše kvalitete, u najboljem slučaju nepouzdane, znaju zatajiti, i čovjeku nije bilo lako • što se mora uzdati u njih. Posadi smo rekli neka ne brinu, napadnu li nas Iračani kod slijetanja, mi ćemo i njih štititi vatrom i povući ih sa sobom u povlačenju i bijegu, stoga neka se samo drže nas.

Sklopiva sjedala od crvenog platna duž stijena helikoptera bila su podignuta kako bi se napravilo mjesta za vozila, pa smo sjedili na svojim naprtnjačama, stisnuti gdje god se našlo malo prostora, a svaki od nas zadubljen u svoje misli. Dosta su prostora zauzimali dodatni tankovi s gorivom - dva debela crna cilindra, nalik na one za propan. Bio sam leđima naslonjen na jedan od njih, a ispred mene je bio Land--Rover lancima privezan za obruče na podu kako se u letu ne bi micao.

Na mutnom svjetlu gledao sam lica svojih drugara, svi obuzeti svojim mislima. Onda sam iz slušalice začuo viku pilota. S jedne raketne rampe su nas naciljali. Tako teško opterećen, helikopter nije mogao izvesti nikakav brzi manevar izbjegavanja, stoga se samo spustio na stopu-dvije od zemlje i tako lebdio. Imao je takozvane "mamce"1 koje je po potrebi mogao ispaliti da bi od sebe skrenuo eventualne rakete, ali sam ja svejedno strepio jer je ondje za komandama bio netko drugi a ne ja, pa mi je sudbina bila u tuđim rukama.

Vrijeme je odmicalo puževom brzinom. Činilo se da lebdimo cijelu vječnost, a kad sam bacio pogled kroz prozorčić, zaprepastio sam se vidjevši kakva je jasna mjesečina vani. Pustinja se činila posve ravnom, bez igdje ikakva zaklona. A onda smo se, nakon minute-dvije, opet podigli i nastavili let.

U glavi sam prebirao po obrocima hrane koje sam bio izabrao i ponio u vreći za pijesak. Unaprijed odlučiti što ćeš jesti idućih deset dana nije lako. To smo učinili tako što smo raspakirali vojne standardne obroke i od svega onda birali što ćemo uzeti za koji dan - ponedjeljak, utorak, srijedu itd. Znao sam iz iskustva da te kod dugog sjedenja na promatračkom položaju dosada tjera da jedeš; uglavnom i nemaš što drugo raditi. Ipak sam odolio iskušenju i nisam se pretrpao, a svoju dnevnu porciju ograničio sam na jedno glavno jelo, dva paketića dvopeka, i malo voća u sirupu, kao ananas i kruške. Glavna su jela bila ona u vrećici, koja se samo zagriju - kao goveđi gulaš, piletina s tjesteninom, tjestenina s mesnim valjušcima, grah sa slaninom - unaprijed priređena i konzervirana u debljoj foliji, koju možete i saviti i stiskati.

Kako ćemo biti na zadatku pod strogim uvjetima, to sam se bio odlučio uglavnom za lakša jela, kao što je tjestenina koju lakše jedeš hladnu nego meso. Također smo nešto i trampili s Amerikancima u bazi, pa sam za promjenu imao i porciju konzervirane govedine. No, naši obroci za grijanje u vrećici bili su dobri - ukusni i zasitni.

S tugom sam se sjetio pribora za kuhanje čaja koji sam ostavio u logoru. Ostali su momci većinom ponijeli svoje, jer im je kuhanje čaja bila ukorijenjena navika; oni to


29

čine automatski, čim stanu radi predaha, kako radi društva tako i iz potrebe za osvježenjem. Ali sam ja, kako nisam bio osobiti ljubitelj ni čaja ni kave, odlučio ostaviti pribor.

Od odjeće pak imao sam na sebi, poput ostalih, maskirnu ratnu odoru. Dobili smo i lagane pustinjske ogrtače pješčane boje koji su - nevjerojatno - datirali još od Drugog svjetskog rata. Svoju svilenu kartu za bijeg uvukao sam u porub na pojasu hlača, a onih dvadeset zlatnika koje smo dobili za slučaj potrebe u bijegu pričvrstio sam ljepljivom trakom na naličje opasača. Na glavi sam imao njemačku vojničku kapu - uspomenu s obuke za planinarskog vodiča - a na nogama smeđe podstavljene gležnjerice s dobro inzuliranim kapicama i potplatima, koje sam bio kupio također u Bavarskoj a koštale su me više od sto funti. Na rukama sam imao zelene letačke rukavice od fine kože. Kao korisnu rezervu imao sam ona dva šala kupljena u Abu Dhabiju.

Raznovrsni izvori infracrvenog zračenja, toplinski mamci, staniol, aluminijske folije itd. kojima se "zavara" projektil.

Jedan je bio vrlo svijetle porculanske boje, koju sam uzalud pokušao potamniti močeći ga u čaju. Drugi je bio deblji i nekako pogodniji, zbog zobene i grimizne boje, s dizajnom koji je omiljen među omanskim specijalnim snagama.

Preko desne ruke držao sam svoje najdraže oružje, dvjestotricu, na koju sam pričvrstio remen od najlonskog padobranskog užeta. U patroli smo četvorica imali te dvjestotrice, a ostali strojnice Minimi, pri čemu je izbor uglavnom ovisio o teretu što ga svaki od nas nosi. Kako dvjestotrica teži 4,5, a Minimi 7,3 kg, to su oni s manjim teretom imali strojnice. Ja, kao bolničar patrole zadužen sanitetskim priborom od 5,5 kg, imao sam 203, kao i Krakati Lane koji je nosio radiostanicu od 13,6 kg. S druge strane, Stan, koji je bio izuzetno snažan, imao je Minimi. U helikopteru nam je oružje bilo nabijeno, s metkom u ležištu, za slučaj iznenadne akcije, a zakočeno.

Svaki je od nas također imao ručni bacač granata 66 - genijalno jednostavanu američku napravu za jednokratnu upotrebu koju baciš nakon što si iz nje ispalio projektil. To je jednostavna dvodijelna, sklopiva cijev s već nabijenim projektilom; možeš je nositi ili remenom obješenu o rame, ili, kako sam ja nosio svoju, navrh naprtnjače, pritegnutu preklopcem. Kad ti dođe trenutak da se njome poslužiš, moraš samo rastegnuti cijev cijelom duljinom, otpustiti mušicu i povući okidač.

Dok je helikopter štropotao u noći, nastojao sam razmišljati unaprijed, najviše o slučaju potrebe bijega. Morali smo dobiti pismene naredbe, precizan plan, ali je sve to preskočeno kanda u žurbi, i na kraju smo ostali na usmenoj uputi. Službeno je stajalište Pukovnije bilo da se, u slučaju da nas otkriju, zaputimo natrag u Saudijsku Arabiju. Međutim, kako će nam ona biti udaljena 300 kilometara, a sirijska granica samo 130 kilometara na zapadu, mi smo već bili odlučili da ćemo, dođe li do frke, prašiti ravno put Sirije (Stan je od pilota zatražio da nam na svojoj karti pogledaju točnu udaljenost, tako da smo je znali). To bi bilo očito logično - osobito nakon što su Sirijci javno pokazali da prkose Saddamu Husseinu, objavljujući kako će eventualno pronađene oborene savezničke letače predati natrag snagama Koalicije.


30

Razmatrajući to u Al Joufu, skontali smo da ako krenemo s lakom opremom forsiranim maršem, čas brzim korakom čas lakim trkom, možemo stići do sirijske granice u dvije noći. Čak sam pomišljao da ponesem kratke hlače, za slučaj da do toga dođe. No propustili smo razmotriti problem vode; ne možeš trčati noseći pune kanistre, a drugih izvora vode oko nas neće biti. A nismo očekivali ni hladnoću.

Pet minuta prije lokacije Brava jedan nula, krcač dade znak palcem uvis. Odriješio sam lanac ispred sebe i više sam njuhom osjetio nego što sam čuo kako se pali motor Land-Rovera. Jedan momak iz druge patrole, Paul, imao je rukavicu samo na jednoj ruci, a s posebnim razlogom. Dva dana prije, dok je kuhao čaj, opekao je dlan na metalnom lončiću, od čega mu je iskočio mjehur velik kao prženo jaje. Jedini je mogući lijek bio istisnuti tekućinu, namazati opekotinu mašću i držati ranu čistom. Paul je to krio i od zapovjednika i od vodnika odreda, jer bi ga inače isključili iz akcije. Bio sam ga zatekao kako drži ruku u kanti hladne vode, i kad sam mu je previo, rekao sam mu: - Paule, pa ti si idiot. Jednostavno odstupi i pusti neka drugi pođe. - A on na to: - Ni u snu! Ja idem.

S upaljenim motorima na oba Land-Rovera, stražnji se dio Chlnooka napunio zagušljivim dimom diesela. "Ma skinite nam se već jednom", mislio sam. Onda je krcač digao dva prsta pokazujući da slijećemo za dvije minute. Zatim za jednu minutu. Osjetili smo kako helikopter usporava i zauzima položaj za spuštanje. Odjednom smo se s muklim udarcem našli na tlu. Repna se vrata izvrnuše, vozila izađoše, i momci požuriše van u noć. Bio je to napet trenutak, jer je bilo posve moguće da nam je neprijatelj pripremio doček. Mi ostali bili smo spremni, s uprtačima na sebi i oružjem u rukama. Da je na helikopter osuta vatra, mi bismo iskočili i legli na tlo. No, ništa se ne dogodi. Repna se vrata podigoše. Prilično rasterećen, helikopter se lako podigao pa smo opet letjeli.

Dvadeset minuta kasnije došao je red na nas. Zgrabili smo opremu i doteglili je do repnih vrata. Ubrzo nam je krcač pokazao pet prstiju, zatim dva. Spustili smo zaštitne naočale, da čuvamo oči od prašine i pijeska. Čim se helikopter spustio na tlo, repna se vrata otvoriše. Unutra s fijukom navališe hladan zrak i prašina; lice mi tukle čestice prašine, ali sam zahvaljujući naočalama mogao gledati. Iskotrljasmo se van, vukući opremu. A iznad nas - jeziv prizor. Kao da nad letjelicom bliješte dva golema plava fluorescentna stupa. U prvi mah nisam se mogao dosjetiti koji se to vrag događa. Je li nas to uhvatio irački reflektor? Prestrašio sam se, jer nas tako osvijetljene moraju vidjeti kilometrima naokolo. Onda sam shvatio da se to od zračnog mlaza s rotora diže s tla stup pješčanih zrnaca od kojih kresanjem o vrteće lopatice vrcaju iskre jarko plava svjetla. Pomislio sam: "U vražju mater! Pa netko nas mora vidjeti!" I buka je bila grozna; lopatice Chinooka posebno užasno štropoću, što je još popraćeno prodornom piskom ispušnih cijevi.

Usred one buke, momci naoružani strojnicama utaknuše okvire sa streljivom na mjesto, a onda, koju sekundu kasnije, helikopter se podiže u noć i ode.

Kontrast je bio čudesan. Posljednja dva sata proveli smo u zaglušnoj tutnjavi. Sad smo ležali u krugu na pustinjskom tlu, lica okrenuta prema van; kako je zvuk motora zamro u daljini, začusmo lajanje pasa nedaleko na istoku. Očito su bili oko neke zgrade - i, ako nas nitko drugi nije, oni nas jesu čuli.


31

Nakon smrada ispuha u repu helikoptera, zrak je mirisao nevjerojatnom svježinom i čistoćom. U njemu nije bilo nikakve primjese mirisa biljnog ili životinjskog svijeta. Sama ta čistoća bila nam je jasan dokaz da se nalazimo usred jalove divljine. Kad smo skinuli zaštitne naočale, imali smo i predobar pogled na svoje okruženje. Spustili smo se usred suhog vadija, ili riječnoga korita, otprilike široka oko 200 metara. Mjesec se tu i tamo skrivao za kojim oblakom, a između njih je vrlo živo blistao. Bio je sjajniji nego što sam očekivao - i previše sjajan. Kad su nam se oči prilagodile, vidjeli smo da su vadiju strane visoke pet do deset metara, a iza njih je očito gola ravan.

Glavna je prometnica morala biti negdje ispred nas, na sjeveru, tekla je otprilike od istoka prema zapadu. Tlo je isrx>d nas bilo suho i ravno, sama tvrdo spečena ilovača, ali smo vidjeli da smo točno između brazda što ih je napravilo neko vozilo kojem su kotači tonuli u osušeno blato. Utvrdio sam da je to blato duboko samo palac-dva, a ispod njega je tvrd kamen. Tu nije bilo nikakva sipkog materijala kojim bismo punili svoje vreće za pijesak.

Andy je nepomično ležao, rekao bih, cijelu vječnost. Uvijek je nadasve važno bez ikakve žurbe čekati da ti se vid privikne na noć, ali ovo je već bilo smiješno. Odmah mi je palo na um kako će Arapi, ako su vidjeli helikopter, već trčati ili se voziti preko ravni prema ušću vadija, a da ih mi nećemo moći vidjeti. Pričinili su mi se ljudi što nam se odasvud prikradaju te naglo izbijaju naprama zvijezda duž ruba stijena vadija.

Gledao sam Andvja i činio mi se kao poluomamljen. - Jebi ga, drugaru - šapnuh mu - postavi nekoga gore na čistinu. - I tako poslasmo po jednog momka na svaku stranu, da izađu uza stijenu vadija i odanle motre.

Pseći se lavež malo-pomalo smirio i sad je vladala smrtna tišina. Najpreče nam je bilo opremu skloniti s vidika, pa smo je stali vući i tegliti u sjenu koju je mjesečina bacala ispod desne to jest istočne stijene. Sve je bilo crno i sivo, kao u starim filmovima. Iz sredine vadija ta sjena činila se gustom i dubokom - dobrim mjestom za skrivanje. Ali kad smo došli do nje, vidjeli smo da je to varka. Tu nije bilo nikakva zaklona, a na dnevnom svjetlu cijelo će riječno korito biti opasno izloženo.

Prteći i vukući opremu, neizbježno smo ostavljali tragove na spe-čenom blatu tla vadija. No, ubrzo smo shvatili da smo u još gorim govnima od toga. Proučavajući satelitske snimke, očekivali smo da će strane vadija biti pješčane. Ni govora o tome. To su bile same kamene ploče, neke glatke, neke drobljive, s hrpama odronjena kamenja na dnu. Svuda oko nas teško da bi se našlo što pijeska. Bili smo na golom kamenu. Vježbajući po dinama Zaljeva, gradili smo prekrasne proma-tračnice s najvećom lakoćom, ukopavajući se u pijesak i puneći njime koliko god vreća hoćemo. A tu, bez pijeska, vreće su nam bile suvišne, a ukopati se nismo mogli ni za centimetar-dva.

Prijeka nam je potreba bila utvrditi točno gdje se nalazimo. Mark je izvadio Magellan i utvrdio našu poziciju s greškom od kojeg metra. Zatim povukosmo ona dva momka na bokovima, koji izvijestiše da na obje strane pustinja teče ravno, bez i najmanjeg kutka zaklona.

Andy pođe s Markom naprijed da izvidi teren ispred nas. Dok smo mi ostali ležali čekajući da se oni vrate, počeli smo osjećati koliko je hladno. Vjetar nam je probijao maskirne odore i ogrtače, koji i nisu bili za takve prilike ni po debljini ni po boji.


32

Pretanki da bi nas štitili od hladnoće, a takve blijede pješčane boje da su se svijetlili na mjesečini. Ispod odore imao sam i tamnozeleni džemper, ali mi ni on nije mnogo pomagao na onoj temperaturi koja je morala biti samo jedan ili dva stupnja iznad nule. Dodajte tome vjetar od kojeg nam je bilo još hladnije. Dolje u Victoru, stotinama kilometara južnije, dobrano na jugu, noći su bile tople a dani tako topli da smo se znojili. Nitko se nije sjetio da nas upozori kako će nam ovdje biti posve drukčije.

Psi su se opet razlajali. Bilo je teško dokučiti što ih je sada uzbunilo - jesu li nas čuli, ili im je vjetar donosio naš miris? Računali smo da mogu biti samo četiri do pet stotina metara od nas. To se i slagalo sa satelitskim snimkama na kojima su se vidjela navodnjena polja i kuće otprilike na toj udaljenosti od točke našeg slijetanja. Samo smo se nadali da nam psi ne priđu da vide što ih to uznemiruje.

Dvadeset minuta kasnije, vratiše se Andy i Mark.

- U redu je - šapnu Andy. - Krenimo, idemo uz vadi.

Četiri momka natovariše na se naprtnjače, prođoše naprijed oko tristo metara, pa legoše. Gledali smo ih kako posrću kao kakvi medvjedi svijetle dlake, s ogrtačima što im svjetlucaju na mjesečini. Čim su legli, mi ostali krenusmo da im se pridružimo. Onda se prva četvorka vrati po ostatak svoje opreme i kanistre koji su ljepljivom trakom bili vezani po dva. Kad su momci stigli do nas, sad smo se mi vratili - i tako se to nastavilo gotovo cijelu noć: ideš naprijed, pa natrag, pa naprijed, pa opet natrag. Bio je to ubitačan posao, ali se sjećam kako sam u jednom trenutku vidio gdje Stan ustaje s naprtnjačom, opasačem i svim ostalim na sebi, i diže dva kanistra na ramena. Onda je krenuo, uspravnim hodom, držeći svoj Minimi propisno preda se - pružajući prizor da ti pamet stane. Znao sam da je tip jak, ali ovo je bilo nevjerojatno.

Do 5 sati ujutro prešli smo oko dva kilometra na sjever i stigli u područje izabrano za promatračnicu. Na istoku je nebo već rudjelo. Bili smo i dalje u vadiju, sa stranama od gola kamena, bez ikakve mogućnosti da se ukopamo. Sjedili smo u krugu minutu-dvije, razmatrali što da radimo. Ostati u mjestu nismo mogli, jer je teren oko nas bio odveć otvoren. Onda Andy pođe sa Stanom iza prvog ugla i utvrdi da se vadi ondje završava poput slijepe ulice, kraj mu nije veći od prostranije sobe. Strane su bile prilično strme, ali nam se lijevo, gledajući sučelice sjeveru, našla masivna kamena gromada što se strovalila odozgo. Odvaljena stijena bila je viša od dva metra, ležala je koju stopu dalje od strane vadija, i s drugom, manjom stijenom kraj njena podnožja tvorila je nekakav prirodan zaklon. Nelooliko stopa dalje prema jugu strana se vadija udubila ispod stršeće izbocine gornjeg ruba. Tlo je bilo od tvrdo spečene ilovače, s ponekim kamenom i tu i tamo kakvim kržljavim trnovitim grmićem.

Skrovište nije bilo bogzna kako sjajno, ali bolje nismo mogli naći. Stoga se ondje smjestismo i spremismo svu opremu za promatračnicu, motke i mreže, jer nam u toj kamenoj pustinji nisu ničemu služile. Kanistre smo postavili na dnu, a povh njih termalne pokrivače, ka-muflažne mreže i prazne vreće za pijesak kojima će se prigušiti svaki šum. Neki su od nas sjedili, dvojica su se zgurili ispod one izbočine, a ostali se postaviše tu i tamo oko kamenja. Kad smo se htjeli micati, činili smo to čučeći ili četvoronoške, ali je inače svako kretanje svedeno na najnužnije.


33

Kraj vadija štitio nas je sa sjevera - iz smjera glavne prometnice - pa i na bokovima smo bili donekle dobro skriveni; no straga smo bili opasno izloženi. Ako bi tko naišao riječnim koritom, slijedeći naše tragove, zacijelo bi naletio, bilo pješice ili vozilom, ravno na nas.

- Ovo nije ni najmanje dobro - netko je zagunđao. - Bude li po danu loše, morat ćemo razmisliti hoćemo li telefonski tražiti premještaj.

Pred zoru postavismo dvije protupješačke mine, oko 50 metara od nas u vadiju, sa žicama koje su tekle do nas, kako bismo ih mogli ispaliti ako nam se tko približi uz podnožje istočne strane.

U patroli je Vince bio određen za zamjenika vođe, i ako bi se Andvju što dogodilo, teoretski bi on morao preuzeti komandu. No, otkako smo se našli na tlu, vidio sam da sam sigurniji od njega i spremniji za donošenje odluka. A i inače nismo imali neki određeni red preuzimanja komande.

S prvim svjetlom smo Andy i ja ispuzali jednim uskim kanalom i polegli na vrh strane vadija da promotrimo okolinu. Dan nam je otkrio da se prema istoku i zapadu pruža jednolična, sivo-smeđa ravan. No, ravno ispred nas, svega dvjestotinjak metara daleko, tekla je glavna prometnica, s desna na lijevo, preko nekog visokog nasipa nalik na dug hrbat. Lijevo, na rubu prometnice, bio je parkiran civilni kamion bezazlena izgleda; straga je bio otvoren, a bočne su mu strane bile rebraste, kao da služi za prijevoz stoke. Cestom štropotom prođoše jedan ili dva kamiona, ali je na višem tlu nama zdesna, oko dvjesto metara još dalje, bilo nešto mnogo opasnije: protuzračni položaj. Kroz dalekozore jasno smo vidjeli dvocijevne topove, koje smo prema našem priručniku identificirali kao SA 60, kako strše s položaja, i najmanje dva Iračana kako se motaju oko njih.

Taj prizor nas je gadno zdrmao; vraški smo se uplašili gledajući one topove nama tako blizu, jer su mogli biti ondje samo radi zaštite kakve instalacije od zračnih napada i po njima smo shvatili da se nalazimo u neposrednoj blizini neprijateljskih položaja. Bi-lo je jasno da moramo biti krajnje oprezni.

Vratismo se dolje i ostalim dečkima priopćismo kako nam je neprijatelj na samo četiristo metara od nas. U zaklonu vadija slušali smo kako povremeno neko vozilo prolazi cestom, ali nismo izvirivali, nego smo se dobro zgurili i šapatom dogovarali što da radimo. Očito je bilo preopasno i dalje se zadržavati ondje, i valjalo je hitno uputiti bazi poruku neka nas ili premjeste ili povuku.

Na nesreću, radiostanica 319 nam nikako nije htjela funkcionirati. Teoretski, mogli smo se smjesta povezati sa Šumskim junakom, baznom stanicom na Cipru, a odanle bi se poruke za nekoliko minuta prenijele u Al Jouf. Svaka naša poruka bila bi prenesena ravno zapovjedniku ili obavještajnom časniku, u bilo koje doba dana ili noći. Međutim, iako je Krakati strpljivo pokušavao s raznim frekvencijama i probao ovakvim i onakvim položajem antena, nije uspio dobiti nikakav odgovor. Tek ćemo mnogo kasnije doznati kako smo bili dobili krive frekvencije - i stoga je Krakati uzalud sjedio, trudeći se svim silama da dobije vezu i mislio kako je to opet jedan od onih dana (kako se često događa) kad su atmosferske prilike loše i radio jednostavno ne radi. Momentalno nas to nije osobito zabrinulo, jer smo znali da je tu u pričuvi postupak za slučaj izgubljene veze: ne


34

javimo li se u roku od četrdeset osam sati, automatski dolazi helikopter koji nam ili donosi drugu radiostanicu ili nas seli drugamo.

Stražarili smo naizmjence, dok su ostali okolo jeli ili spavali. Svaki bi od nas proveo po jedan sat na straži, uza žice kojima će detonirati mine, i držeći na oku vadi. Ostali su, nakon neprospavane noći, jedva čekali da legnu. Bilo je tako studeno da ih je nekoliko navuklo ABK1 zaštitne kombinezone i u njima ležalo. Svi smo bili manje-više skriveni te je bilo prilično vjerojatno da nas čak ni iz vadija, s kakve veće udaljenosti, ne mogu vidjeti.

Onda smo u kasno popodne začuli neke glasove. Dječak od dvanaest ili trinaest godina, kojem je glas tek mutirao, zazivao je, a neki mu je odrasli muškarac odgovarao. Oprezno vireći preko zapadnog ruba, vidjeli smo dječaka i odrasla muškarca - možda dječakova oca - kako tjeraju stado koza. Išli su preko ravni, gotovo usporedno s tokom vadija, ali ipak i ukoso, prema nama, u svom hodu put sjevera, a sve tjerajući koze. Kamion s rebrastim stranama bio je i dalje parkiran na onoj strani prometnice; reklo bi se da su kozari došli ili da prebroje svoje stado, ili da ga ukrcaju u kamion.

Kako bilo da bilo, s njima u blizini osjećali smo sgfkao na žeravici. S oružjem u ruci ležali smo kao kamenje nepomično, jedva da smo disali, a svaki s metkom u cijevi.

Po zveckanju kozjih zvončića i glasovima, zaključili smo da je stado prošlo na pedesetak metara od našeg skloništa. Dok su se zvukovi gubili u daljini, mi se i dalje nismo micali, samo smo osluškivali. Pola sata kasnije, uspuzali smo se uza stranu vadija da promotrimo što se događa: kamion je bio nestao, a kozama nigdje traga - ali kamo su otišle, to nismo mogli znati.

Mjesto nam je očito bilo loše. Na okolnom terenu bilo je i previše kretanja, moglo se reći da je samo pitanje vremena kad će nas otkriti. Krakati, kao uvijek miran, ležeći u nekoj udubini, udvostručio je napore da dobije radiovezu. Mark ode do njega da mu pomogne, pa su zajedno baratali oko radiostanice, mijenjali frekvencije i micali antene. Kad se jednom povežeš s bazom, uvijek ti odlane - bar znaš da imaš vezu. No sad nije bilo odgovora i ljudi su bili sve zabrinutiji.

A i smrzavali smo se. U jednom trenu priđe mi Andy i porugljivo

reče:

• Nadam se da ti je nogama hladno. • Jebeno su mi ledene - odgovorili. • Odlično - on će na to. - Drago mi je to čuti, baš zato što imaš

te vražje cipele.

Bio sam najbolje obuven u patroli. Jedan od momaka imao je obične vojničke cipele, a dvojica njih imali su obuću za džunglu. No, kako god bili obuveni, stopala su nam zebla. Začudo, nisam osjećao glad, a cijeli taj dan pojeo sam samo rebro čokolade i paketić dvopeka.

Cim se smračilo, krenu izvidnica: Andy, Mark, Stan i Dinger odlu-čiše da se malo ogledaju.


35

- Poći ćemo u onom smjeru - Andy šapatom priopći nama ostalima - i vratit ćemo se istim putem. Morali bismo se zadržati najviše tri do četiri sata. Kad se budemo vraćali, čelni čovjek stupat će raširenih ruku, s oružjem u desnoj ruci.

Ako mi ostali začujemo kontakt, nastavi Andy, moramo se pripremiti, počekati pet-šest minuta hoće li se patrola vratiti, a otvoriti paljbu po njenim eventualnim goniteljima. Ako se naša četiri momka ne pojave, moramo se vratiti do točke slijetanja i oni će nam se ondje pridružiti.

Krenuše u 23.00, u nadi da su dotle domoroci već svi polegli. Nakon odlaska izvidnice, mi ostali preuzesmo stražarenje na smjenu po jedan sat. Tišinu nije remetio nikakav zvuk; noć je bila mirna, ali nipošto tako svijetla kao prethodna, jer je nebo bilo zastrto oblacima.

Na kraju se izvidnica vratila bez problema u 03.30. Stigli su natrag u vadi iz dogovorenog pravca, ali ih nitko nije zaustavio jer je Vince bio zaspao na straži. Slučajno sam bio budan i ugledao njihove crne prilike kako se pojavljuju navrh strane vadija, nasuprot nebu. Tren kasnije je Andy grdio Vincea na pasja kola što nije bio budan.

Izvidnica je utvrdila kako glavna prometnica nije neka prava, izgrađena cesta, nego niz usporednih utrenika što teku kroz pustinju u širini gotovo od kilometra. Također su otkrili da oko 30 metara od našeg promatračkog položaja iz zemlje strši jedan jedini bijeli stup, ali nisu mogli dokučiti čemu služi. Zatim su promotrili neki mali položaj sa šatorima iza mjesta gdje je onaj kamion stajao, i vidjeli da je i to protuzračni položaj oko kojeg je parkirano nekoliko vozila. Kad su psi stali lajati, momci su se povukli i pošli naokolo da vide ima li gdje kakvih hrpa ili jama ili bilo kakva znaka nekom optičkom kabelu, no nisu ništa našli. Također su gledali hoće li naći kakav bolji položaj na koji bismo se mogli preseliti - ali opet nije bilo sreće.

Onda su legli da spavaju ostatak noći, a mi ostali smo stražarili. Ujutro smo se bar tješili time što smo stigli dotle a da nas nitko nije primijetio, ali smo shvatili da ostati tu znači staviti glavu u torbu; previše je ljudi naokolo, i preblizu smo mjestu koje štite protuzračni položaji. Otpuzao sam do Andvja i Dingera koji su sjedili i vidio da sastavljaju neku poruku.

• Sto ćemo napraviti? - upitah. • Tražimo dozvolu da napadnemo protuzračni položaj. • A šta imamo od toga, do vraga? • Pa, dok smo ovdje, možemo što i učiniti. Polovica nas će se do-

šuljati onima s leđa i uništiti položaj, dok ćete vi ostali ovdje čuvati opremu. Čim nastane gužva, zatražite radiom da helikopter dođe po nas.

Slušao sam ga i mislio: "Pa to nam nije zadatak. Ako tu napravimo zbrku, naši će u stožeru pošiziti." Zbilja bi iskočili iz kože; počiniti takvu vratolomiju koja nema veze s našim zadatkom predstavljalo bi po pravilima Pukovnije težak prekršaj. Bilo je posve očito da se na instalacijama koje protuzračni položaji štite moraju nalaziti prilično jake snage regularne vojske ili paravojnih postrojbi. Kako god završio napad, morat ćemo se


36

hitno povlačiti do točke slijetanja, a s naprtnjačama na leđima. Bez vreća za pijesak i opreme za promatračnicu, težina im je spala na 45 kilograma pa se njima lakše baratalo - ali naglo povlačenje kakvo je Andy predviđao značilo bi ostaviti za sobom svu opremu za promatračnicu i tako odati radi čega smo došli. A sve dotle smo najpomnije pazili da ne ostavimo nikakav trag svoje nazočnosti, te smo pišali u kanistre i srali u plastične vreće koje ćemo, pri urednom povlačenju, ponijeti sa sobom.

Druga je ozbiljna prepreka Andvjevu planu bila utome što se nismo mogli snaći s radiostanicom. Koliko smo znali, ništa joj nije falilo, a ipak, ne budemo li se u idućih nekoliko sati povezali s bazom, naći ćemo se u ozbiljnoj neprilici.

Neko vrijeme ništa nisam rekao. Vratio sam se i sjeo kraj Vincea. Kad sam mu ispričao što oni ondje kane, izbuljio je oči kao žaba.

Onda sam se, nakon pola sata, odlučio: "Ah, do vraga, pa to ne smijemo učiniti." Otišao sam opet iza ugla i Andvju rekao da to ne ide.

• Ako je ondje veća snaga - rekoh mu - onda smo u govnima do guše. Osobito ako nam helikopter ne dođe da nas preuzme. Stavljamo sve na to. Ako na radiju ne dobijemo bazu, ili helikopter ne može sletjeti, mi smo najebali. Prema onome što je dosad bilo, komunikacije su nam u svakom slučaju razjebane i prema tome nećemo dobiti vezu.

• Nda - složi se Dinger - vjerojatno imaš pravo. Odustat ćemo od toga.

• A osim toga - rekoh mu dalje - nije nam zadatak da uništimo nekakav protuzračni položaj. Zadatak nam je da budemo tu, u pro matračnici. Ako ne možemo ostati tu, onda je bolje da se vratimo.

Ostali nastaviše prditi ovo i ono, i tek se u 14.00 odlučiše odustati od zamisli napada na protuzračni položaj i potražiti smještaj drugdje. Pošto su proveli sate šifrirajući dugu poruku s planom napada, sad su stali sastavljati novu poruku. Međutim i dalje nismo mogli uspostaviti radiovezu; dotle je i ionosfera pala, pa je kontakt bio nemoguć. Pokušali smo i preko satelitskog telefona. Na njemu nismo htjeli govoriti dugo, jer su nam bili rekli kako kod toga dolazi do ogromnog rasi-pavanja valova pa će svaki razgovor koji bi trajao više od dvadeset sekundi radiogoniometar lako uhvatiti. Stoga smo aparat uključili na "slušanje" i čekali hoćemo li čuti kakav poziv iz baze. Onda bismo povremeno uključili "pozivanje" s kratkom kontrolnom porukom: "Halo Nula alfa, ovdje Bravo dva nula, čujete li nas, gotovo" - ali nije bilo odgovora.

Činilo se da nam jedino preostaje uzdati se u postupak za slučaj gubitka veze. A to je značilo da nam valja krenuti natrag vadijem do točke slijetanja i ondje čekati do ponoći kad će helikopter doći. Naravno, nadali smo se da će nas odvesti na kakvo povoljnije mjesto, ali je bilo vjerojatnije da će nam donijeti drugu radiostanicu: zapovjednik će biti obaviješten da nam je aparat neupotrebljiv, a htjet će naravno da zadatak obavimo. Kako bilo da bilo, patrola je trebala krenuti natrag kad mrak padne, i sad smo ondje sjedili i razmišljali kakva će to muka biti otpješačiti toliki put prteći sav teret, a onda ga opet tegliti cijelim putem natrag - a samo zato da preuzmemo drugu radiostanicu. Tome se nismo mogli nimalo radovati.


37

A onda, oko četiri sata po podne, sve nam lađe potonuše. Opet smo čuli pastirica kako viče svojim vražjim kozama. Ovaj put činio se bližim i kao da ide ravno na nas. Bio sam ispod one izbočine i

s Andvjem i Dingerom govorio o radiostanici, kad se dječak proderao s točke meni iznad glave ali i podalje iza mojih leđa. Nas trojica samo se ukočismo u ležećem položaju - ali sam pogledao u Vincea, na drugoj strani gromade, a on je istezao vrat ne bi li vidio gdje je dječak. Praveći mu bijesne grimase i mičući sitno ali izbezumljeno prstima, pokušali smo ga natjerati da sagne glavu.

Da smo svi ostali nepomični, mogli smo i glatko proći. U devedeset posto slučajeva čovjek se izvuče ako se ne miče. Odaje ga obris, sjena, odsjaj, a najviše pokret. Isto je tako s pticama i životinjama u šumi: dok su nepomične, ne vidiš ih, a čim se maknu - otkriješ ih.

A Vince se maknuo. Onda nije priznao, ali će kasnije reći istinu. Popustivši iskušenju da vidi što se događa, podigao je glavu i dječak ga je opazio.

U onom času nismo znali što se zapravo dogodilo. Samo smo znali da je vika prestala. Nije bilo nikakva posebnog poklika uzbune, ali je nagla tišina bila zlokobna. Bilo je sasvim jasno da je dječak pobjegao. Otpuzao sam do Vincea i siknuo mu:

• Je li te vidio? • Nije, ne - odgovori. - Sve je u redu.

Nisam mu povjerovao, ali nisam ni htio tjerati mak na konac. Postalo nam je zaguljeno; nismo se baš uspaničili, ali smo bili svjesni da nam prijeti propast. Osjetio sam kako me strah štipa u želucu. Krakati se i dalje mučio s radijom, pokušavao dobiti vezu.

• Što se događa? - upitah ga. • A evo probam - odgovori mi. - Probam. • Jesi li pokušao dežurnu mrežu? • Nisam. • Daj, hvataj dežurnu mrežu - rekoh - i kucaj Morse.

Dežurna mreža radioveze javlja nove frekvencije, a znao sam da

ćemo, ako se povežemo s njom, ugroziti cijeli njen rad u idućih dvadeset četiri sata. Ali je u takvoj teškoj situaciji taj postupak bio i opravdan. Krakati sastavi tekst za kratku poruku: "Vrlo vjerojatno otkriveni. Tražimo novu lokaciju ili povlačenje." No, upravo dok ju je kucao, začusmo kako nam se uz vadi bliži tutanj nekog jakog motora praćen škripom i struganjem što nam se učini kao od tenkovskih gusjenica.

Sad nam je tlak naglo skočio. Više nije bilo puzanja amo-tamo. Svi smo se uzmuvali. U glavi su mi sijevale lude misli: što može učiniti tenk jednom jedinom granatom u dno vadija - sve nas pobiti. Postoji vrsta protupješacke granate što je nalik na golemu patrcmu sa sačmom; okinu li nam ovamo jednu takvu, nema nas.

- Pripremite šezdesetšestice - netko viknu i mi razvukosmo svoje ručne bacače. Momci su se lepezasto postavili u dnu vadija, ležeći iza prvog iole


38

pogodnog zaklona. Dinger je izabrao upravo taj trenutak da unatoč žestoku prosvjedu ostalih zapali jednu od svojih smrdljivih cigareta što ih je sam motao.

I tako, čekali smo da se taj tenk pojavi iza ugla u vadiju. Svake sekunde su štropot i buka bili sve jači. Bili smo zakovani, našli smo se kao štakori u klopci ondje u dnu vadija. Nismo znali ni što nam se još može sručiti na glavu s ravni iznad nas. Sva je prilika bila da nam Iračani prilaze i s leđa; možda se upravo primiču našem položaju. S par ručnih granata bačenih odozgo napravila bi se krasna kaša od nas. Neka je i tako, ali kad se tenk pojavi i uperi top u nas, nema nam druge nego skakati gore na ravan i riskirati što bude da bude s onim protuzračnim položajima na humcima.

Bilo je 17.00, a još uvijek dan. Netko reče: - Daj de da se napijemo vode, dečki - i svi stadoše piti, jer smo znali da će nam ta tekućina dobro doći ako ćemo morati bježati. Neki su stali pomamno prepakirati opremu, skidati tople jakne sa sebe i trpati ih u naprtnjače. Dvojica njih svukoše i spremiše ABK zaštitne kombinezone.

Nitko nije ništa naredio što učiniti. Jednostavno smo odlučili da ćemo, ako se iza ugla pojavi tenk ili oklopno vozilo, pokušati ga pogoditi, a onda kraj njega odjuriti niz vadi, služeći se suhim riječnim koritom kao rutom bijega. Granate ručnih bacača neće nam mnogo koristiti protiv tenka, ali bismo mu ipak mogli onesposobiti gusjenice.

Prema tome, napili smo se vode pa i pojeli koji zalogaj. Onda mi pogled pade na stražnja usta ručnih bacača ispred mene i zagundah: - Hej, drugari, pazite u šta vam straga gledaju te jebene cijevi. Ne bih volio da mi netko ispeče facu. - Naime, kad se 66 ispali, opasno je biti iza cijevi čak do na dvadeset metara. Na minutu je vladala tišina, a onda se odjednom, od straha i napetosti, prolomio smijeh. I nisu mogli prestati. Pomislio sam: "Pa ovo je vražja ludost. Tenk nam dolazi iza ugla, a mi se tu hihoćemo kao školarke."

Dinger uprije prstom u moju njemačku vojničku kapu i viknu:

• Hej, Chris, isti si Rommel! • Odjebi, Dingeru - zaurlam mu dok je on mahnito cuclao svoju

pljugu. - I baci to govno! • Ah, jebeš pravila postupka - on će, a svi opet udare u smijeh.

Kontrolirao sam još jednom okvire svoje dvjestotrice, udarajući dlanom odozdo da vidim je li gornji dobro utaknut u zatvarač. Okvire sam držao po dva zalijepljena ljepljivom trakom jedan na drugi, tako da mogu utaknuti drugi u trenu, samo okrećući prazni naglavce. Svaki je držao po trideset metaka, ali sam ih bio napunio sa dvadeset osam da bi mi opruga bila labavija i tako smanjio mogućnost zaglavljivanja. Doknadne metke držao sam u lijevoj donjoj nabojnjači na uprtačima.

Onda se iza ugla odjednom pojavi... ne tenk, nego žuti buldožer. Vozač je bio podigao ralo visoko preda se, očito da mu bude štitom; bio je Arapin, sa zelenom parkom i kapuljačom na glavi. Nismo se micali, netko je ležao a netko čučao u položaju za otvaranje vatre, a znali smo da nas je čovjek vidio. Zaustavio se na samo 150 metara od nas, zabuljio se, i odmah se vožnjom unatrag izgubio iz vida i ne pokušavajući da se okrene. Očito je to bio mještanin, koji je znao da je tu dno vadija, a došao je samo da


39

vidi tko je ili što je tu. Suspregnuta daha slušali smo kako se štropot i škripa postupno gube.

Minutu ili dvije osjećali smo uglavnom olakšanje. A onda se čulo:

• Spremi radio, Krakati - pa su svi govorili: - Moramo krenuti, moramo krenuti. - Dinger zapali novu pljugu i stade je sisati kao da će mu biti zadnja. Sad smo bili sigurni da će mjesna milicija poći za nama. Kako su neki momci bili malo spori, čulo se: - Jebi ga, daj požuri!

• Već smo bili odlučili da od opreme odbacimo sve što nam je teško nositi, a naprtnjače smo uzeli na leđa i pripremili se za odlazak. Kad smo već htjeli krenuti, doviknuh: - Dečki, šalove na glavu! - Tako smo svi zamotali glavu šalom, za slučaj da nam uspije zavarati neprijatelja i proći za arapske vojnike, makar i za koju minutu.

Čim se Krakati spremio, pođosmo prema jugu, niz vadi, put zbornog mjesta za slučaj nužde. Našavši se na čelu, vodio sam patrolu. Nazovite to i arogancijom, ako hoćete, ali nisam se uzdao ni u koga drugoga da stupa na čelu.

Sumrak se već skupljao, te sam se ponadao da ćemo do mraka stići na točku slijetanja, manje od dva kilometra udaljene prema jugu, i da nam je vatrena moć dovoljna za obranu dok po nas ne stigne helikopter.

U pokretu sam se držao bliže lijevoj strani vadija, jer je bila strmija i u njenom zaklonu bili smo izvan vidokruga onih s protuzračnih položaja. Okrenuo sam se i vidio da momci idu u međusobnom taktičkom razmaku od dvadesetak metara. Međutim, pomislio sam: "Ako tu dođe do čega, bit će bolje da smo zbijeniji." Stoga sam viknuo:

- Primakni se!

Buldožer se bio izgubio iz vida, a mi smo kretali prema mjestu gdje se bio pojavio. Vadi je i prebrzo bivao sve plići, slijeva se dugom padinom dizao do ravni. Kako smo izbili iz dubljeg dijela vadija, odjednom sam na višem tlu iznad nas ugledao dva Arapina kako stoje s puškama spuštenim uz nogu. Bili su daleko jedva dvjestotinjak metara, a nisu se micali. U njihovoj pojavi bilo je nekog čudno"g~ mrtvila; nisu pokazali nikakvo iznenađenje, niti su se pokrenuli kad smo im se pojavili na vidiku. Preko svojih domorodačkih pamučnih halja imali su crne ogrtače koji su im sezali do gležanja. Na glavi su imali crveno-bijele šalove smotane kao turbane. Zaključio sam da su civili ili možda iz mjesne milicije.

"Vrag odnio maloga", rekoh u sebi. "Odjurio je da im kaže za nas."

- Primakni se! - opet sam viknuo, jer je bilo jasno da ćemo se za sekundu naći u teškim govnima. Odmah iza mene bio je Bob Con- siglio te sam mu dobacio: - Jebi ga, požuri! Primakni!

Išli smo dalje. No, ona dva Iračana krenula su korakom usporedo s nama. Za slučaj da ih netko od naših nije primijetio, dobacio sam niz kolonu:


40

- Imamo dvojicu na višemu lijevo, kreću se s nama. Drži korak! Iza mene su svi stali psovati. Napetost je u patroli bila na vrhuncu.

Osjetio sam kako me u prsima steže strah. Poslije sam shvatio kako ona dva Iračana čekaju da im stigne pojačanje; a možda su bili i malo zbunjeni, ne kužeći odmah koji smo mi vrag. Ali sam se u onom trenu samo pitao možemo li im pobjeći ili ih se nekako otresti a bez pucnjave. A onda sam gadno zabrljao. Pomislio sam: "Pokušat ću im blefirati", pa sam im mahnuo rukom. Na nesreću, učinio sam to lijevom rukom, što je Arapinu teška uvreda - jer je lijeva ruka ona kojom briše dupe. Reakcija je bila munjevita: jedan od njih podiže pušku i otvori vatru. Jednostavno je odjednom osuo po nama. Mi se okrenusmo i uzvratismo kratkim rafalima. Sad obojica kleknuše na jedno koljeno i udariše pucati. Dok sam ondje stajao, vidio sam kako Vince bježi niz vadi. Unatoč opasnosti, bilo mi je smiješno ono njegovo brzanje: vidiš naprtnjaču što odmiče na dva kraka a i ne baš osobito brzo.

- Zbij se! - viknuo sam. - Uspori!

Trčali smo i povremeno se okretali da ispalimo koji rafal. U tome je sva mudrost da rafal bude kratak - ne više od dva-tri metka najednom. Inače ti se od duljeg trzanja puška diže i zrna lete previsoko. Trčali smo i pucali, trčali i pucali.

Nekoliko sekundi kasnije uz Arape škripom stade kamion is-tovarivač s metalnim stranama iz kojeg iskoči osam do deset ljudi. Stan opazi i kako stižu oklopna kola s teškom strojnicom kalibra 50. Meni je to nekako promaklo; možda zato što sam se zatekao iza jednog humka. Neki su Iračani zapucali sa stražnjeg dijela kamiona, a neki iz zaklona iza njega.

Reklo bi se da ih sve skupa ima dvanaestak. Imali su automatske puške - gotovo sigurno ruske AK 47 - i bar jednu tešku strojnicu. Ali im je vatra bila neprecizna i mogli smo s njima izaći na kraj. U mojim mislima nisu predstavljali ozbiljnu opasnost. Mnogo me više brinula pomisao da nas kakva veća snaga u vozilima, a izvan našćg vidokruga, ne zaobilazi kako bi nam presjekla uzmak.

Ogledajući se, vidio sam kako dečki trče preko otvorena terena, mučeći se pod teretom naprtnjača. Iako su nam bile malo lakše nego prije, ipak je bilo grozomorno trčati s njima. U jednom momentu činilo se da se patrola skuplja u zbijenu skupinu, a u idućem bi se opet raširila, neki bi trčali, a neki bi pak naizmjence stali, okretali se, ispalili koji metak, i opet potrčali.

Tvrdi li vam netko da ga kod puškaranja nije strah, ne vjerujte mu. Mrtvački sam se ustrtario, a i svi ostali. Znam da SAS uživa visok ugled, ali dečki nisu nadljudi. Možda raspolažu golemom hrabrosti, ali su podložni strahu kao bilo tko drugi. Snaga Pukovnije leži u tome što su joj pripadnici temeljito uvježbani da svladaju svoj strah i pozitivno reagiraju na svaku prijetnju s kojom su suočeni.

U onom kontaktu, zaprijetila nam je panika. Navala adrenalina bila je strašna: kad netko u vas puca, možete reagirati na mnogo načina. Ali vam onda očajnički nedostaje zraka, u grudima i želucu vas peče. Nastavismo put, sad uz padinu, okrećući se i pucajući u neprijatelje koji su skakali amo-tamo između vozila. Tri puta sam zapucavši


41

vidio kako čovjek pada. Jedan pade iza nekog humka i više se ne pojavi. Dva druga prevrnuše se usred trka. U jednom trenu s jednog vozila odjeknu paklenska eksplozija.

Preko naših glava stadoše fijukati zelena trasirna zrna. Čuo sam neobični puf! pa onda tres! a zatim pruh! Bili smo posve na otvorenom, kao mete izloženi svem tom sranju. Čim bi netko od nas stao, okrenuo se i zapucao, neprijatelj bi se kanda koncentrirao na njega pa ste mogli vidjeti kako se trasirna zrna usmjeravaju na taj povremeni cilj.

Iračani su nas po svemu sudeći kanili pratiti. Nisu se spuštali u vadi, gdje bi bili u nepovoljnijem položaju, nego su se držali višeg terena. Dok su trasirna zrna letjela, izvadio sam svoj TACBE, pritisnuo prekidač i u nj vrisnuo: "Turbo! Turbo! Ovdje Bravo dva nula. Kontakt! Kontakt!" Andy je radio isto. On, ja i još jedan momak imali smo svoje TACBE-aparate podešene na američke frekvencije, tako da su nas mogli čuti i američki piloti. Kod ostalih su aparati bili na britanskim frekvencijama. Na svaki od njih trebalo je u roku od nekoliko sekundi dobiti neki odgovor. Svi smo očekivali da iz etera začujemo nečiji glas - ali ništa ne bi od toga.

• Radio mi je zajeban! - doviknuh Andvju. • Ni moj ne vrijedi. • Pokušaj još.

Onda netko viknu: - Ja bacam ovu jebenu naprtnjaču! - Netko drugi prihvati: - U klinac, imaš pravo! I ja ću! - Sekundu kasnije i ja sam to radio, koprcajući se da strgnem remenje s ramena. Zatim sam kleknuo kraj naprtnjače te sam trgao kvačice preklopca kako bih oslobodio ručni bacač. Pluća i srce htjeli su mi puknuti, cijelo mi se tijelo nadimalo i treslo. "Smiri se, smiri se - inače si gotov", rekoh sebi. Oslobodio sam jednu kvačicu i htio segnuti za drugom, a ona mi se na oči raspade u komadiće od zrna kalibra 50. Uopće ništa nisam osjetio - ni vjetar ni žar - ali da mi je ruka bila desetak centimetara dalje, ostao bih bez nje. Teško zrno prevrnu naprtnjaču preda me. Skočih na nju, zgra-bih bacač, podigoh ga na rame i ponovo krenuh. Vidio sam kako ispred mene, desno, visoko šiklja zemlja i kamenje. "Jebeni bacači!" pomislih. "Sad pucaju iz bacača, a kreteni zaboravljaju izvući osigurače iz mina." Tako je to izgledalo - kao da Iračani ne izvlače osigurače iz mina, pa one samo dižu zemlju i kamenje a ne eksplodiraju. A zapravo su iz protuzračnih položaja bili otvorili vatru, pa su padale i njihove granate.

Sad smo išli hodom. Više nismo mogli trčati uzbrdo. Sjećam se kako je Krakati bio ispred mene, u sredini. No, napustivši naprtnjaču, mislio sam: "Što je u njoj što bih morao imati?" Onda se sjetih: sanitetski pribor. "Jebeš sanitetski pribor!" uzviknuh samome sebi. Kad sam odmakao dvadesetak metara od naprtnjače, upitah Krakatoga:

• Imaš li radio? • Nemam - on će predišući. - Morao sam ga ostaviti. • Jebeš ga - rekoh. - Tjeraj dalje.

Onda mi odjednom sinu: "Isuse! Moja ploška! Ploška koju sam od Jan dobio za Božić. Sto mu vragova, nju neću ostaviti! Ostalo je sve vojna roba, a ona je moja!"

Ne znam što mi bi. Jedino je razumno bilo - ostaviti plošku. Ali nešto u meni škljocnu i ni časa ne časeći pojurih natrag nizbrdo. Stigoh do naprtnjače i pomislih: "Idiote, sad ćeš poginuti!" Sagnuo sam se, okrećući leđa Iračanima, a glavom mi sijevale misli:


42

"Nećeš daleko dospjeti, jer će te svake sekunde stići metak." Zamislio sam kako mi na oči izlijeću komadi grudnog koša i upitah se kako li će izgledati. Hoće li mi se, kao u filmovima, odjeća razderati i iz mene frcati komadići mesa i kosti? Ipak, zario sam šaku u naprtnjaču, napipao plošku, izvukao je, zabio je u jedan džep na hlačama i opet krenuo naprijed.

Sad mi je bilo teško hodati. Nisam disao nego krkljao. Osjećao sam da se gušim. Na vježbama se nikad nisam bio izložio tolikom naporu. Činilo mi se kao da propisno udišem, ali ne dobivam nimalo kisika. Ipak me strah tjerao dalje.

Zatim smo se vjerojatno našli izvan dometa, predaleko da bismo uopće pokušali pogoditi nekog Iračanina, ali se od vremena do vremena ipak po koji naš momak okretao, pucao, i osvrtao da vidi gdje su mu drugovi. Cijeli je prizor postao nekako nadrealističan. Ljudi kao da se nisu kretali u nekom određenom smjeru, nego su se pleli amo-tamo jedan ispred drugoga, poput virova u tekućici. Sjećam se kako sam gledao Boba, koji je bio iza mene i nešto niže, gdje baca par granata bijelog fosfora da bi podigao malo dima, i kako sam pomislio: "Gle kuražnog fakina!"

Pogledao sam Krakatog i vidio kako mu trasirno zrno prolijeće tik iznad glave. Znajući da trasirna zrna lete više od normalnih, nije mi išlo u glavu kako ga ona druga ne pogađaju. Pomislih: "Tu će on nastradati." Onda sam se zapitao ne ispaljuju li Iračani možda sve same trasirne metke, umjesto po jedan na pet normalnih, kako bismo mi učinili? Onda je stalo prašiti kraj nas. Andy i ja smo se kretali zajedno, a trasirna su zrna letjela točno između nas.

Naposljetku smo se domogli vrha i zašli u mrtvi kut, pa klonusmo na tlo. Andy je dahtao:

• Paklenski jebeno! Ne znam kako smo uspjeli stići dovde. • Ne znam ni ja - rekoh. - A pazi ovo! Spasio sam plošku. • Gdje ti je bila? • U naprtnjači. Vratio sam se po nju. • Kriste!

Odvrnuh čep, otpih gutljaj viskija, koji je bio šesnaest godina stari Lagavulin, i pružih plošku Andvju.

- Isuse! - zagrcnu se od žestine alkohola.

Nekoliko sekundi smo tako ležali, nastojali doći do daha, a kad smo opet ustali, da vidimo gdje su ostali, začudili smo se što su svi čitavi. Mislio sam da smo morali izgubiti bar dvojicu ili trojicu - ali su svi bili tu i samo priđoše, tek tako, nikome ni vlas nije spala s glave. Očekivao sam da ću u najmanju ruku morati previjati kakve rane - iako, bez sanitetskog pribora, slabo da bih što mogao osim samo da u ranu natrpam zavoje.

Svi su govorili, ali se ne mogu sjetiti što. Trebalo nam je samo nekoliko sekundi da se dogovorimo što ćemo dalje. Bude li funkcionirao postupak za slučaj gubitka veze, u ponoć će na mjesto slijetanja doći Chinook; no sad, kad smo dirnuli u osinje gnijezdo, pa Iračani znaju da smo na tom terenu, sva je prilika da će u zasjedi dočekati helikopter


43

i srušiti ga. Zato smo odlučili da je bolje krenuti put sirijske granice. Ipak, najprije ćemo udariti na jug, ne bismo li zavarali Iračane, a onda ćemo skrenuti pod pravim kutom.

- Dobro - rekoh - krenimo. - Bez ikakva svjesnog nastojanja da preuzmem komandu, nego samo od puste želje da se što prije maknemo iz tog ukletog prostora, povedoh ljude, praćen A'frdvjem i ostalima u koloni. Računali smo da smo sad već daleko od dometa Arapima, ali su nam se neki od njih zaobilazno bili primakli na jedan obližnji humak, i kako smo izbili iz udubine, tako su opet zaprašili po nama. A bili smo i u vidokrugu topnika s protuzračnih položaja, koji opet otvoriše vatru. Neke su granate fijuknule iznad nas, druge su pale desetak-pet-naestak metara dalje od nas - ali se mi nismo osvrtali; samo smo nastavili grabiti luđački brzim korakom. Sad se na jednom vrhu pojavi ono vozilo s teškom strojnicom kalibra 50 i stade nas opet gađati s udaljenosti od 400 do 500 metara, ali se na našu sreću dnevna svjetlost gasila i zrna su letjela previsoko.

I tako, dok se skupljao mrak, krenusmo da spasimo glave.

3.

SPALI NA DVA

Dok smo prolazili i drugom dugom dolinom, povremeno nas je još pratila protuzracna. Neke bi granate eksplodirale u zraku, s praskom i oblakom crna dima, a neke bi pale na tlo. Onda smo se našli na sigurnome, na goloj kamenitoj ravni, te smo išli na jug, marširajući u koloni najbržim korakom. Od vremena do vremena bismo doviknuli Marku neka kontrolira položaj i on bi uključio Magellan i držao ga sve dok ne bi naciljao kakav satelit. Nakon koje minute viknuo bi: - Imam ga! - pa bi momci polegli, a Andy i ja bismo prišli da pogledamo kartu i provjerimo svoj položaj. Mark bi sa svog malog osvijetljenog ekrana pročitao koordinate, pogledao u kartu i rekao: - U redu, evo tu smo - pa bismo znali točno gdje se nalazimo s greškom od možda tri metra ili malo više. Ohrabreni takvim preciznim kretanjem, išli smo dalje.

Teško nas je pogodilo to što se činilo da su nas naši ostavili na cjedilu. U Pukovniji je nepisano pravilo da ako nekome treba pomoć, drugari pohitaju k njemu da ga izvuku. Gdje god ti bio, makar i u najgovnastijem kutku svijeta, zatekneš li se u vatrenom sukobu i samo drekneš na radiju, eto njih i nađu te. A sad smo već bili promukli od deranja u radio i TACBE, a bez ikakva rezultata. Razočaranje je bilo grozno. Vadeći svoj aparat mislio sam: "Ovo mi je posljednje sredstvo", i apsolutno sam očekivao da ću čuti kako mi na poziv odgovara kakav pilot AWACS-a; nisam ni najmanje sumnjao da će on onda podići pola Pukovnije da nas potraži. Ali, tada nismo mogli znati kako je najbliži AWACS 500 kilometara istočno od nas - otprilike četiri puta više od maksimalnog dometa naših TACBE-aparata - i kako su nam dali krive radiofrekvencije, pa nijedan naš poziv s radiostanice nije stizao nezbrkan.


44

Sad, lišeni hrane, vode, tople odjeće i druge nužne opreme, kretali smo se na jug. Nakon pola sata netko viknu: - Prate nas! - Osvrnuvši se, spazismo svjetla nekog vozila. Najprije nismo mogli pogoditi da li se kreće ili stoji, ali smo zatim kroz Vinceov noćni dalekozor pouzdano utvrdili da ide za nama. Pustinja je mjestimice bila posve ravna, nigdje ništa nije stršilo, i vozilo je očito moglo priličnom brzinom prelaziti preko takvih ravnih površina; ali je na našu sreću tu također bilo i mnogo vadija po kojima je vožnja bila teška pa je vozilo takoreći puzalo. Bilo je isključeno da nas već može vidjeti - za to je noć bila i premračna - ali je još u prvom vadiju znao kojim smo smjerom krenuli, pa je vozio smjerom kojim je vidio da se krećemo.

Teren se mijenjao, od tvrdo spečene gline do šljunka i rasuta kamenja koje je neizbježno škripalo pod našim cipelama. Onda je, naravno, i odjeća šuškala i sve što je po njoj obješeno. Mogli smo biti i tiši da smo se kretali polagano, ali nam je brzina bila prijeko potrebna, te sam, unatoč štropotu, žurio što sam brže mogao, s ostalima odmah za mnom, u međusobnim razmacima od najviše dva metra. Cijelo sam vrijeme samo mislio kako će vojska na onim protuzračnim položajima koje smo vidjeli i koji zacijelo nešto štite, radiom javiti za nas pa će se organizirati pretraga da bi nam presjekli uzmak. Znali smo da po toj pustinji što se čini tako praznom ima posvuda položaja i da svakog trena možemo naići na neki. A tu je bila i opasnost da nabašemo na kakav beduinski logor.

Nakon jednog sata, i možda prevaljenih osam ili devet kilometara, stali smo i skupili se. Dinger svuče bluzu od tiftina i stade je zatrpavati kamenjem.

• Koga vraga to radiš? - upitah ga. • Bacam ovo čudo. U njemu mi je prevruće. • Zadrži to! - rekoh mu. - Zaveži je oko pasa. Trebat će ti.

Poslije će mi biti zahvalan i reći će kako sam mu spasio život.

No, onoga trena je samo psovao kad smo krenuli dalje. Meni su misli stalno letjele na sve ono što sam ostavio za sobom. Mrsko mi je bilo misliti kako će sad Iračani prisvojiti svu našu opremu. Bez sumnje su se već dokopali naše kamere - iako na njihovu žalost na filmu nema ničega. A kako će zinuti na knjigu Toma Sharpea? Također već imaju moju tamnoplavu patagonsku pelerinu, šatorčić, hranu za deset dana, sanitetski pribor, slušalice za telefonske žične veze, dvije protupješačke mine i nešto minerske opreme. Sa zrncem zadovoljstva sjetih se kako su protupješačke mine ostale ukopane u tlu vadija i zapitah se jesu li udesile kojeg neprijatelja. Žalio sam što u džepove nisam natrpao više hrane a manje streljiva. A ovako, imao sam za hranu samo dva paketića tvrdog, suhog dvopeka tipa krekera, po pet komada u svakom paketiću. Imali smo pred sobom najmanje četrdeset osam sati forsiranog marša, a s malo hrane i vode.

Kad se krećete u ravnoj crti, pa naiđete na kontakt s neprijateljem, obično nastrada broj jedan, onaj koji je na čelu, a i kad nije pogođen, moraju ga što prije izvlačiti broj dva i tri. Na tom maršu nam je standardni operacijski postupak - koji su svi znali napamet - bio da u slučaju sukoba čelni čovjek ispali u neprijatelja dvjestotricu i isprazni cijeli okvir. Na to drugi i treći u koloni već padaju na tlo i pucaju. Onda broj jedan skače natrag, u cik-caku, pa i sam legne, štiteći drugu dvojicu, dok se ostali lepezasto razvijaju. No bilo je također važno da ne pucamo panično u privide, jer ćemo paljbom odmah odati svoj položaj.


45

Standardni operacijski postupak za slučaj kontakta bio nam je usađen kao da smo se rodili s njime, ali je Vince, drugi u koloni, stalno zaostajao kao da bježi od moje blizine. Više puta zastao je i rekao:

• Čuj, dođeš li u kontakt, uradi što god hoćeš, samo nemoj pucati. Najbolje bi bilo da digneš ruke uvis.

• Hej - odgovorio sam - dođemo li u kontakt, ja pucam. Jer ako nas zarobe, nema nam spasa.

• Glupost!

- Ti razmisli o tome - odrezao sam. - Ja nemam što misliti. Dotle se patrola bila opet skupila, pa je nastala prepirka. – Ne lupaj koješta - netko odbrusi Vinceu. Nitko se nije složio s njim. Onda sam samo dobacio: - Držite se iza mene - i opet pokrenuo kolonu. Nekoliko minuta kasnije prenesena mi je poruka da stanem. Netko viknu:

- Stan je pao!

Stan! Pomislih: "Isuse, pa on je jedan od najjačih u patroli. Koji ga je vrag snašao?" Potrčao sam natrag i upitao što se dogodilo, ali je Stan ležao na tlu i činio se gotovo u nesvijesti. Samo je stenjao. Bio je kao pijan, samo upola pri sebi. Imao sam prilike gledaj takve momke na selekciji, toliko ošamućene da nisi iz njih mogao izvući niti jednu suvislu riječ.

• Što mu se dogodilo? - upitah momka koji je stajao kraj mene. • Ne znam. Samo se srušio. • Je li udario glavom o kamen, ili što?

• Ne vjerujem.

• Stan! - zazvah ga. - Što ti je? A on će samo: - Hrrrh!

Jedan od momaka reče:

• Mislim da je toplinski udar. Vraški se znoji. • Ma daj! - odgovorili. - Ne može biti! Pa noć je ledena.

Znojio sam se i ja - ali ne tako. No, onda nismo znali da Stan

ispod maskirne odore ima termalno donje rublje. Zatekao se u njemu kad je nastao kontakt i nije imao prilike da ga skine. Otuda se i jako pregrijao i znojenjem dehidrirao.

Izvadismo čuturice s vodom. U četiri od njih ispraznih vrećice bijelog rehidrirajućeg praška i stadoh Stanu ulijevati vodu u grlo. Od šuba je ispio tri čuturice - moju, Andvjevu i još jednog momka, u svemu više od tri litre tekućine. To ga je trebalo oporaviti, ali kao da nije ništa djelovalo na njega. Bio je jednako omamljen i nemoćan, nikako da dođe k sebi.


46

- Moramo naći kakvo zgodno mjesto gdje ćemo ga ostaviti - netko reče. - Kakvu jamu.

To ne bih ni za živu glavu učinio. Ne možemo čovjeka ostaviti sama - ne, dok nas je tu još sedam, a svi su snažni i donekle svježi. Sagnuh se nad Stanom i prijetećim mu glasom rekoh:

- Čuj, ne staneš li na noge, jebi ga, mi te ostavljamo. Jasno? Kimnu i zastenja.

- Onda ustani - rekoh. - Drži mi se za dupe i ne puštaj ga. Samo upri oči u me i ne skidaj pogled.

Netko reče:

- Dobro, Stan, daj svoju opremu.

Andy preuze Stanov Minimi, pa govoreći: - Chris, ti uzmi ovo -pruži mi noćni dalekozor (inače poznat kao "zmajevo oko") što ga je Stan nosio obješena oko vrata.

- Neću taj drek - pobunih se, jer je taj dalekozor težak više od dva kilograma pa sam odmah zamislio kakva će mi biti muka nositi ga obješena oko vrata. Ipak sam ga uzeo, i hvala Bogu da jesam, jer mi je nedvojbeno spasio život. Uzeo sam i kutiju s dvjesto metaka za Minimi i objesio je o rame.

Više se nismo mogli zadržavati, jer su ona kolska svjetla i dalje skakutala u tami iza nas. Pograbio sam Stana još jednom i ponovio mu:

- Samo hodaj iza mene i što bilo da bilo drži korak.

Opet je zagundao: -' Hrrrh, da, da - pa se osovio na noge te krenusmo. Ponovo sam bio na čelu, sa Stanom meni za leđima, Vinceom iza njega, i ostalima u koloni. Biti čelni kolone zamoran je posao, jer

cijelo vrijeme moraš oštro motriti ispred sebe; no, kako sam dobar promatrač, računao sam da ću brže od ikog drugog uočiti ima li čega ispred nas. Andy je bio u sredini, što je normalno mjesto vode patrole.

Kad god bismo zastali da nam Mark provjeri položaj Magellanom, rekao bih Stanu: - Lezi, opruzi se na minutu - i on bi bez riječi legao, kao da je tek upola svjestan, a poslušno kao pas. Kad bismo htjeli opet krenuti, gurnuo bih ga nogom i rekao: - Dobro, Stan, idemo -i on bi ponovo ustao i krenuo ravno iza mene - ali bi onda, malo-po-malo, sve više zaostajao.

Kad mi se to ponovilo dva ili tri puta, pokušao sam ga osvijestiti prijetnjom: - Slušaj, ne držiš li se iza mene i ne držiš li korak sa mnom, ja te ostavljam. - Tu je ipak nekako reagirao, obećavši da će držati oči uprte meni u leđa i neće me ispustiti iz vida. S tim je išao neko vrijeme, ali bi se ipak, čim bismo stali, srušio na tlo kao mrtav.


47

Nebo je opet bilo djelomice pokriveno oblacima, koje je tjerao hladni sjeverozapadnjak, a kad god bi mjesec izbio, blistavo bi osvijetlio pustinju. Cesto bih opazio kako se tu i tamo dižu neke tamne sjene. Obično bi to bio humak ili kamena gromada, ali je mogla biti i zgrada ili vozilo pa je valjalo provjeriti. Čim bi mi što bilo sumnjivo, stao bih, legao i neko vrijeme motrio da vidim hoće li se što micati - a kad god bih to učinio, momci bi se opružili potrbuške, u polukrugu.

Onaj mali dalekozor kupljen u Abu Dhabiju pokazao se korisnim; dobro je koristio i slabu svjetlost i često mi omogućio da točno identificiram ono što sam vidio. Ali je noćni dalekozor, zapravo pojačalo svjetlosti, bio prava blagodat. U biti je to crna cijev, koja se može utaknuti na dvjestotricu, ali kako mi je s tim puščana cijev bila teška i nesigurna, to sam napravu radije držao kao teleskop. Za upotrebu sam je morao najprije uključiti i počekati desetak sekundi da se zagrije. Glasao se slabim i tankim piskom, i davao jasnu, fluorescentno zelenu, bijelo pjegavu sliku terena ispred mene, s mnogo više detalja nego što bi ih se moglo vidjeti golim okom.

Što sam više ovisio o tom aparatu, to sam više strepio da ga u hodu nehotice ne uključim i istrošim mu bateriju, stoga sam stalno držao prst na prekidaču kako bih bio siguran da je naprava isključena. Međutim, upotrebu te naprave plaćao sam smanjenim prirodnim kapacitetom vida u mraku. Čim bih promotrio teren noćnim dalekozorom, pa bih ga spustio s oka, minutu-dvije vid mi je bio vrlo slab.

Bez obzira na opasnost, bilo mi je drago što sam na otvorenom u noći. Mnogo smo vježbali u mraku, i oduvijek'sam se osjećao sigurnim, zaštićenim time što me nitko ne može vidjeti. Sjetio sam se svoga djetinjstva, kad sam s ocem išao u lov na golubove, pa smo se jedne večeri vraćali kući u sumrak. Na prolazu rubom šume, jako sam se prestrašio od duboke pomrčine ispod stabala. To je upravo bilo takvo mjesto gdje, prema dječjim knjigama i filmovima, vještice vrebaju.

• Da moram poći ondje, umro bih od straha - rekao sam ocu. • Zašto? - upitao me. • Pa zato što se ne vidi. • Onda dođi. - Uzeo mi je ruku i sa mnom prešao petnaestak-dva-

desetak metara. Bio sam užasnut, zalijepio sam se za njega, držečj ga za kaput kako mi ne bi slučajno pobjegao. Zašli smo u šumu i sjeli.

• Samo budi tih i osluškuj - šapnuo mi je otac. Nakon nekog vreme na tiho je nastavio: - Tako, vidiš? Ako bi netko htio da nam se došulja, mi bismo ga čuli. Kroz šumu ne možeš noću proći a da te ne čuju. Moraš imati na umu da ako ovdje ima ljudi, a mi ih ne možemo vidjeti, ni oni ne mogu vidjeti tebe. Ovo je najsigurnije mjesto na kojem možeš biti.

Pouka mi je ostala te se više nikada nisam bojao mraka.

Pri svakom zastoju Mark bi Magellanom kontrolirao naš položaj, pa smo se uvjerili da nam je ruta ispravna. Međutim, ona kolska svjetla su nas jednako pratila, stoga odlučismo da sad izvedemo zakret. Dotle smo išli natrag prema granici sa Saudijskom


48

Arabijom. Sad ćemo za-krenuti desno - na zapad - neko vrijeme, zatim opet skrenuti desno i zaputiti se na sjever, preko one prometnice koju smo prije promatrali. Gubitak kanistara prisilio nas je da promijenimo prvotni plan marša na sjeverozapad, ravno put sirijske granice. Bilo je jasno da bez vode ne možemo, stoga smo usmjerili na sjever, na Eufrat, a onda ćemo uz rijeku do granice.

Tako, nakon šesnaestak brzih kilometara na jug, skrenuli smo na zapad i u tom smjeru prevalili desetak kilometara u nadi da se Iračani uzalud umaraju i gube vrijeme zaprečavajući teren ispred točke gdje su nas zadnji put vidjeli. Korak nam je bio vrlo, vrlo brz - išli smo forsiranim maršem, u koloni, grabeći tek malko slabije od trka, vjerojatno brzinom od oko devet kilometara na sat. Od vremena do vremena prešli bismo preko kakva vadija poput onoga u kojem smo prije ležali, ali nam je većim dijelom puta pustinja bila posve otvorena, bez ikakvih međaša, a mi smo se samo držali svoga smjera. Kad god bismo čuli zvuk mlažnjaka iznad glava, uključili bismo svoje TACBE i derali se u njih - ali nam nije stizao nikakav odgovor.

Na kraju desetog kilometra na zapad, počeli smo osjećati posljedice napora. Kretali smo se velikom brzinom, s dvadeset dva kilograma opreme na sebi i s oružjem, te smo se dosta znojili iako je bilo hladno. To je značilo da smo svi žedni i da ćemo uskoro ispiti gotovo svu raspoloživu vodu. Kad god smo stali, pobrinuli smo se da Stanu u

grlo ulijemo nešto vode. Držao je korak pukom snagom volje; jest da je bio oslobođen tereta oružja, ali je i tako, nakon onoga kolapsa, bilo junačko djelo držati s nama oštri korak.

Čim smo izgubili iz vida vozilo što nas je pratilo, izveli smo drugi desni zakret i usmjerili na sjever, često zastajući da provjerimo položaj Magellanom. Tako smo nastavili sve dok nismo sračunali da se nalazimo natrag na oko sedam kilometara od glavne prometnice. Stali smo i polegli radi još jedne provjere, pa rekoh Andvju:

• Dobro, sada dolazimo na najopasniju dionicu. Ja bih forsirao dalje što oštrije moguće sve dok ne pređemo cestu. Na njoj možda ima ljudi koji nas traže. Ako nas ondje uhvate, onako na otvorenom, onda smo nagrabusili. Ako ima neprijatelja na hrptu iza ceste, bit će najbolje da se što prije dočepamo uzvisine.

• Tako je - složi se Andy. - Idemo. - Ostalima reče: - Ići ćemo najbrže što možemo sve dok ne pređemo cestu. U redu?

Tako opet krenusmo, i još bržim korakom. "Zmajevo oko" dizao sam svakog časa, stežući pušku pod pazuhom. Bilo mi je nespretno i zamorno to raditi držeći onaj brzi korak. Nakon nekog vremena oči su me boljele, jer mi je s tim gledanjem kroz okular bilo kao da zurim u svjetlost. Ali drukčije se nije moglo. Ubrzo sam ugledao hrbat na kojem su bili postavljeni protuzračni topovi, pa sam zurio u mrak ne bih li otkrio kakvo svjetlo ili neprirodnu sjenu, koncentrirajući svu pozornost na ono što leži preda mnom.

Propast nas naglo pogodi kao grom iz vedra neba. Marširali smo otprilike jedan sat od mog zadnjeg razgovora s Andvjem, i naposljetku smo stigli na prometnicu i počeli prelaziti one brazde. Bilo ih je dva-naestak, tekle su paralelno, zaorane u stvrdnuto


49

blato, a razvukle se u širinu oko dvjesta do trista metara. Na tom otvorenom prostoru, očito jako korištenom, osjećao sam se grozno izloženim, stoga sam još više ubrzao korak. A onda, upravo pred viši teren, pogledavši opet kroz noćni dalekozor, ugledao sam nešto što mi se učini ili zgradom ili vozilom. Nisam bio siguran što je, samo sam znao da ne spada u teren, pa sam u podnožju padine zastao da se dogovorim s Andvjem.

Ogledavši se, vidio sam iza sebe Stana, stoji obješene glave, pa Vincea... i više nikoga.

• Gdje su do vraga ostali? - upitah, a Vince samo reče: • Ne znam. Izgubili smo ih. • Kako to misliš, izgubili smo ih? • Negdje su se odvojili.

Vincea to kao da nije osobito uzbudilo, ali ja pomislih: "Oh, Bože dragi!" i umalo me ne uhvati panika. Ipak, samo izustih:

- Dobro, popnimo se gore što prije.

Pogledah još jednom onu crnu sjenu, odlučih da će to ipak biti neka stijena, i požurih naprijed svom brzinom. Ispod samog vrha hrpta opet stadoh. Stan se srušio kao prazna vreća. I Vince je bio totalno smlavljen - samo je sjeo i nije bio kadar ni riječ izgovoriti.

Po mojoj računici, patrola se morala razbiti prije namanje sat vremena. Gledajući "zmajevim okom" kamenitu pustinju iza nas, imao sam jasan vidik na kilometar daleko. Činilo mi se nemogućim da su ostali toliko zaostali da ih ne mogu vidjeti. Ustrajno sam motrio i mislio kako ću svakog časa ugledati pet crnih prilika što klipšu u koloni -ali nigdje nije nilo nikakva kretanja. U toj goleti bi ljudi u pokretu morali bosti oči - a činilo se kao da ih je pustinja progutala.

Nekoliko sam trenutaka bio izvan sebe. Onda se sjetih da su moj i Andvjev TACBE međusobno spojivi; uključe li se oba istodobno, mogli bismo razgovarati jedan s drugim. Za takvu situaciju standardni je postupak bio da onaj tko je u neprilici uključi napravu svakog punog sata i svaku polovicu sata; počekao sam još pet minuta do ponoći, pa sam pritisnuo prekidač i zazvao: - Andy! Andy! - Nije bilo odgovora. Nastavio sam tako pet minuta, sve očekujući da će mi se odazvati, ali nije bilo odaziva.

• Sve je išlo sa zla na gore. Spali smo na trojicu: od njih jedan je izbačen iz igre, a drugi i ne želi biti u njoj. Imamo samo dva jača oružja: ja imam dvjestotricu, a Vince ima također dvjestotricu i pištolj. Stan nema ništa, samo bajunet. Osjetio sam kako u meni gore bijes i zavist. Ona druga skupina je veća i jače borbene snage, većinom su naoružani strojnicama Minimi. Ako će se netko izvući, to će biti oni. Mnogo bih radije bio u onoj nego u ovoj skupini.

Žeđ je već bila problem. Podnijeli smo grozan napor, a Stan je već popio svu moju vodu. Sad smo i bez Magellana koji je kod Marka. Odsad se moramo orijentirati po karti, kompasu i onako "od oka" - što pak ovisi o tome znamo li kojom se brzinom krećemo. Iz iskustva sam znao da će u tome greška biti sve veća kako budemo umorniji i sve više skloni da precijenimo prevaljenu udaljenost. Požalio sam što nikad nisam bio


50

na tečaju orijentacije po zvijezdama: mogao sam prepoznati Velikog Medvjeda, Orionov pojas, još neko zviježđe, i to je bilo sve.

Ogledao sam se. Stan je na tlu spavao, a Vince je čučao kojih petnaestak metara dalje. Pomislio sam da možda prazni crijeva, pa ako je tako, bit će bolje osigurati se da govna zakopa. No, kad sam mu prišao, vidio sam da zakapa svoje streljivo - kutiju od 200 metaka i redenik granata za 203.

- Koga to vraga radiš? - siknuh.

• Neću to nositi - odgovori. - Preteško je. Ionako nam nema spasa ako upadnemo u jači kontakt.

• Jebi se, ima to da nosiš - rekoh. • Ne mogu. • Onda daj meni.

Kipio sam od bijesa. Imamo samo dvije puške, a streljivo bi nam moglo i te kako trebati. No, nisam mogao Vinceu narediti da ga mora nositi. Stoga sam preko ramena prebacio redenik i pustio Vincea neka zakopa kutiju. Ali sam od tog trena znao da se više ne mogu uzdati u njega.

Vratio sam se, sjeo i čekao do 00.30, pa sam opet pokušao zvati TACBE-aparatom - ali ni sad nije bilo odaziva u noći.

Nisam bio samo bijesan nego i prestrašen. Jednostavno nisam mogao dokučiti kako se patrola mogla podijeliti. No, što god da se dogodilo ondje iza nas, nije bilo koristi sjediti tu gdje se nalazimo; moramo se udaljiti od ceste, odmaći što više, za slučaj da Iračani pođu za nama. I tako opet krenusmo korakom, sa Stanom meni uz rame, a Vinceom iza njega.

Iduća četiri i pol sata klipsali smo sve dalje i dalje. Sad je na visoravni teren bio ravan kao bilijardski stol, ali je po njemu bilo rasuto kamenje veliko kao pesnica. To nam je otežavalo hod, osjećao sam da mi po rubu tabana iskaču mjehuri.

Kad god bih stao da provjerim naš položaj, rekao bih Stanu: - Samo legni - i on bi legao i odmah zaspao. Pokušao sam angažirati Vincea da mi pomogne u računanju gdje se nalazimo, ali ga karta uopće nije zanimala, jer je bio gotov, ne samo fizički nego i psihički. Imao sam uz kompas malu svjetiljku kojoj sam staklo pokrio crnom ljepljivom trakom ostavivši samo sitnu rupicu iz koje mi je na kartu padala tanka zračica svjetlosti. Pokušavao sam izračunati gdje se nalazimo, a Vince bi samo prihvatio što god bih ja rekao. Draže bi mi bilo da je imao neko svoje mišljenje. Volio bih da mi kaže: "Ne, pazi, mislim da smo tu", jer bi me tako natjerao da bolje promislim - ali je on bio posve otupio.

Kako bilo, nastavili smo hod do 05.00 - a dotle smo sva trojica bili zbilja na kraju snaga. Ništa čudno, jer smo tijekom noći prevalili gotovo svojih sedamdeset kilometara. Upravo sam razmišljao kako će brzo svanuti, pa moramo potražiti neku jamu u kojoj


51

ćemo provesti dan, kadli naiđosmo na stari tenkovski rov. *Bio je to zemljani nasip u obliku slova U ili potkovice, s otvorenom stranom kojom će tenk ući i biti skriven s ostalih triju strana. U sam ulaz vodile su dvije brazde, šezdesetak centimetara široke a oko trideset pet duboke, koje je tenk zaorao na svom putu unutra i van.

Leći u sam rov nije bilo nimalo mudro; kroz njegovu široku, otvorenu stranu, vjetar je puhao ravno unutra, pa ostale strane nisu pružale nikakvu zaštitu, a bilo tko u prolazu mogao je vidjeti što je u njemu. Isto tako, nismo mogli ležati ni izvan rova u zavjetrini, jer bismo bili izloženi pogledima iz suprotnog smjera. Jedini zaklon od vjetra, a istodobno i od nepoželjnih pogleda, bile su same brazde od gusjenica tenka.

- Morat ćemo ovdje ležati - rekoh, pa se opružismo u najdubljem dijelu jedne brazde, sve jedan iza drugoga, najprije Vince, onda ja u sredini i Stan iza mene. Ležeći potrbuške, bili smo manje-više skriveni, ali mi je bilo dovoljno podići glavu samo koji centimetar da bih gledao van. Zaklon je bio, najblaže rečeno, nesiguran i ako bi netko iz bilo kakva razloga došao obići rov, zacijelo bi nas otkrio.

Dok smo bili u pokretu, vjetar se nije činio osobito hladnim; ali sad kad smo se prestali grijati vlastitom energijom, zloćudno nas je štipao kroz tanku odjeću. Samo to bilo je već dovoljno zlo, no kad je svanulo, te sam se ogledao, kao prvo vidio sam gdje se na zapadu gomilaju tmasti oblaci, crni kao as pika. - Oh, dečki - rekoh - za ime Božje, kako je dolje nebo crno! Pljuštat će kao iz kabla. - Onda sam pogledao na drugu stranu i opazio nešto četvorokutno, oko 600 metara dalje. Moralo je biti ili šupa ili pak vozilo, a iz toga su virile neke antene i okolo se motala najmanje dva čovjeka. To mi je bio dokaz da smo dobro postupili što smo cijelu noć bili oprezni: evo malog položaja, kilometrima zabačena u vukojebini - i upravo na takvo mjesto mogli smo lako nabasati.

U Victoru smo se znali šaliti na račun Arapa kako su stidljivi kod sranja. Vodnik mi je pričao kako će se Arapin udaljiti i na kilometre samo da ne sere pred svojim drugarom, a rov se činio idealnim mjestom upravo za to. Istina, nisam nigdje vidio nikakva stara govna, ali je rov bio na pravoj udaljenosti od onog položaja. Stoga rekoh momcima:

- Ondje je neprijateljski položaj. Moramo dobro paziti hoće li tko odanle doći ovamo na sranje. Morat ćemo na smjenu stražariti. Vince, preuzmi prva dva sata.

Nisam razmišljao što ćemo napraviti ako nam se netko zbilja približi: morali bismo ili bježati preko otvorena terena ili čovjeka ubiti - a nijedno od toga nije bilo dobro rješenje. Kilometrima naokolo nije bilo drugog zaklona, a ubijemo li koga odat ćemo svoj približni položaj i time izgubiti prednost koju smo stekli onim skretanjima s puta. Činilo se da se nećemo moći naspavati, jer je vjetar bio prokleto leden. Probijao mi je maskirnu odoru i ogrtač, pa sam raširio platnenu navlaku karte i njome pokrio noge. Jednim šalom omotao sam glavu, a drugim ramena. Usprkos tome, opet sam se smrzavao. Ipak sam nekako zadrijemao, jer sam se probudio tresući se žestoko, a lice kao da su mi boli iglama. Otvorio sam oči i nisam mogao vjerovati: snijeg je padao i već nas je pokrio bjelinom.


52

Krupne se pahulje spuštale na nas opružene i presvlačile snježnim plaštem. "Jebi ga, još i ovo!" pomislih.

- Ma samo pogledajte! - uskliknuh ogorčeno. - Kao da smo na jebenom Sjevernom polu. - Nitko se ne odazva, pa upitah: - Vince, jesi li u redu?

Samo je nešto zabrundao.

• Stan, kako se ti osjećaš? • Ah, mnogo bolje.

To me ohrabri - samo čuti kako mu je glas više nalik na onaj njegov, stari. Činio se sto posto življi nego što je bio.

• Hvala Bogu - rekoh. - No, da pojedemo štogod. - Imao sam samo dvopek, pa sam pojeo dva komada, žvačući ih polagano kako bih izlučio što više sline za gutanje. I Stan i Vince nešto pojedoše.

• Sto ti se noćas dogodilo, Stan? • Imao sam na sebi termalno rublje, Chris. Iscijedio sam se znoje-

njem. Nisam ga stigao skinuti kad je došlo do kontakta. • E, jesi srećković - rekoh. - Mislim, sada. • Pa, svejedno se smrzavam, jebi ga. • A i ja.

Najgori ishod noći - iako to onda još nisam znao - bio je taj što su mi se opasno upalila stopala. Najprije nisam uopće mogao shvatiti što mi je; obuća mi je bila dobro razgažena i posve udobna, nikad nisam imao s njom ni najmanje smetnje. Poslije sam dokučio da su mi to napravile čarape. Imao sam njemačke vojničke, od grube sivo-smede vune, a kako nam je priprema bila tako užurbana, imao sam ih na nogama cijelo vrijeme četiri-pet dana prije dislokacije. Do početka marša već su se bile skrutile od pijeska, prašine i znoja - a sad, kao rezultat toga, nažuljale su mi brid stopala velikim mjehurima.

Normalni bi postupak bio - kako smo učili na selektivnom tečaju - iglom probušiti svaki mjehur, istisnuti tekućinu i injekcijom ubrizgati tinkturu zvanu "fratarski balzam". To jest paklenski bolno - osjećaš kao da ti stopalo čačkaju usijanim žaračem - ali ti na taj način otvrdne donji sloj kože pa možeš hodati. Pomoglo bi mi i samo da operem stopala i na njih stavim flastere. Ali ondje, stisnut u brazdi od tenka, nisam se mogao ni izuti da vidim u kakvu su rjfi stanju stopala a kamoli da to čime popravim.

Od vremena do vremena bismo šaptom izmijenili koju riječ. U jednom trenutku Vince reče:

- U vadiju sam znao da su nas otkrili.

• Kako? • Po onom jebenom malome koga sam vidio.


53

• Znači da je i on tebe vidio. • Mora biti tako.

Psovao sam sebi u bradu. Da je Vince onda to odmah priznao, izvukli bismo se iz vadija mnogo brže, prije nego što je buldožer stigao i prije one dvojice Arapa iznad nas. Možda bismo se uspjeli pravodobno dočepati točke slijetanja.

Tu i tamo tijekom dana opazili smo u daljini po koje naoko vojno vozilo u prolazu. Ležao sam u brazdi od tenka i razmišljao u kakvim smo govnima. Snijeg se pretvorio u kišu, pa onda opet iz kiše u snijeg. Brazda nam se punila vodom koja je pak natapala zemlju i pretvarala je u mulj, pa smo se ubrzo valjali u ledenom blatu. U blatu smo bili od glave do peta, čak nam se i oružje njime premazalo. Prokleto nas je blato promočilo do kosti. A drugo ništa nismo mogli doli samo ležati u njemu, od šest sati ujutro skroz do sumraka.

Cesto sam se prije toga smrzavao, ali mi nikad nije bilo tako ledeno kao onda. Kao da nam se led uvukao u samu koštanu srž. Vrijeme nikako da prođe. Povremeno bismo čuli kakvo vozilo u prolazu, ali inače nije bilo ničega da nam zaokupi misli. Tako sam se smrznuo da nisam mogao ni ruku pomaknuti kako bih pogledao na sat, pa sam upitao Stana koliko je sati.

- Dvanaest - glasio je odgovor. Isuse! Hoće li dan ikada proći?

Da bih nekako pobjegao od stvarnosti, dozivao sam u pamet druge trenutke kad sam se smrzavao. Kao sedamnaestogodišnjaka, na svojoj prvoj vježbi spašavanja i izvlačenja s Teritorijalnim SAS-om, u Otter-burnu usred zime, uhvatili su me gonitelji. Pograbiše nas, dobro nas isprašiše, skidoše nas gole, svezaše nam ruke pa nas uroniše do prsa u rijeku sve dok se nismo skroz ukočili. Onda nas odvedoše u izolirano protuzračno sklonište, s pet užarenih plinskih peći gdje je temperatura morala biti oko 50 stupnjeva. Kako nam je cirkulacija opet proradila, bol nam je bila neizdržljiva - i onda su nas, dok smo se u agoniji previjali na podu, stali ispitivati tko smo i što smo radili. A čim smo se ugrijali i počeli se oporavljati, uronili su nas opet u rijeku i ponovili postupak...

U brazdi od tenka bili smo na takvim mukama da se nisi mogao koncentrirati na što određeno na dulje vrijeme. Pokušao sam misliti na mjesta gdje mi je bilo toplo, kao u Africi, ali se nisam mogao dulje zadržati ni na jednome. Velika je sreća bila što se činilo da se Stanu vratila uobičajena srčanost. U svom opasaču imao je vrećicu gotove hrane, i kad je to pojeo, bio je spreman krenuti dalje. S druge strane,

Vince je patio zbog hladnoće gore nego nas ostala dvojica. Nije baš cmizdrio, ali je ponavljao:

- Chris, ne osjećam prste. Sav sam smrznut. A ja sam mu govorio:

• Pa i ja, ali što tu možemo, Vince? Ne možemo se micati, stoga moraš izdržati.

• Ne možemo li se stisnuti sva trojica zajedno? • Ne još, preopasno je da se mičemo.


54

Iskušenje da ustanemo i pođemo, da budemo opet u pokretu, bilo je golemo: bilo što bolje je od podnošenja tih muka. Ali jedan od bitnih standardnih operacijskih postupaka u našoj Pukovniji jest da se u izvlačenju i bijegu ne krećeš za dana, i ja sam bio odlučio da se toga držimo. Ako nas opaze u pokretu, Iračani će na nas navaliti sa svih strana. Koliko nam god bilo grozno, inzistirao sam da se ne mičemo s mjesta.

Onda, u kasno popodne, Vince me zabrinuo govoreći:

• Čuj, meni je ovdje kraj. Nešto se moralo učiniti.

• Koliko je sati, Stan?

• Četiri. • Dajmo, stisnimo se.

Vince i ja otkoprcasmo se na niže, do Stana, gdje je brazda bila malo šira. Tu smo se svi našli na otvorenome, ali smo išli na rizik, pa smo ležali stisnuti jedan uz drugoga, sa mnom u sredini između njih dvojice.

Nakon naoko cijele vječnosti, opet upitah:

• Stan, koliko je sati? • Četiri i pet minuta. • Ah, jebeš ga!

Pa to je bila prava tortura. Činilo se da beskonačno dugo ležimo oblijepljeni smrznutim blatom, u krpama promočenim ledenom vodom. Kad god bi snijeg prestao, digao bi se vjetar i donosio kišu, a zatim bi opet padao snijeg - kao po nečijem programu samo da nam bude što gore.

Konačno, otprilike u pet i pol sati, počeo se spuštati mrak, pa odlu-čismo da spuznemo u rov, ondje se malo razgibamo i oživimo ukočene udove. No, sve dok se nismo pokušali micati, nismo ni znali u kakvu smo stanju. Tek onda smo vidjeli da smo zbilja u govnima do grla.

Prsti na šakama i stopalima bili su mi utrnuli, no to sam i očekivao. Tek kad sam se pokušao uspraviti, osjetio sam ono pravo: bol u koljenima i leđima bila je strahovita. Osjećao sam kao da su mi kralježnica i bedrene kosti zahvaćene akutnim artritisom. Odjednom pomislih: "Isuse, ovdje ćemo zbilja ostaviti kosti!" Na tren me poklopio očaj.

Ipak smo se nekako odvukli u rov, gdje smo pokušavali skakutati u mjestu, kako bismo pokrenuli energiju i bar malo ugrijali tijelo. No stopala su mi jednako bila utrnula, a na potplate obuće nahvatao se takav debeli sloj ilovače da sam se jedva i micao. Ruke su nam bile tako ukočene da nismo mogli držati oružje - sva sreća da je imalo remenje, pa smo se sagnuli, provukli glavu kroz remen i onda se uspravili.

Vince to učini pa reče:


55

- Chris, ne mogu nositi oružje. Jednostavno ne mogu. Osjetio sam notu očaja u njegovu glasu, stoga mirno rekoh: - Stan,

ti mu ga ponesi. - I tako Stan uze Vinceovu dvjestotricu, a Vinceu ostade pištolj.

Idućih nekoliko sati pamtim kao kroz maglu, jer me bila pogodila hipotermija. Pogodila je svu trojicu. No, iako mi je um bio zamagljen, znao sam da moram nastaviti put.

- Dobro, momci - rekoh - valja nam opet krenuti.

I tako krenusmo. Teturao sam, s puškom obješenom o rame i sa šakama zabijenima ispod pazuha kako bih ih opet oživio. I samo s jednom misli: "Ako upadnemo u kontakt, zaglavili smo, jer nismo u stanju zapucati." Ni za živu glavu ne bih mogao povući okidač ili mijenjati okvir.

Rutu smo kontrolirali i Stan i ja, ali je on vadio kompas češće od mene.

• Na koju stranu idemo? - ja bih ga upitao, a on bi rekao: • Na sjever. Sve je u redu.

Onda su se oblaci zgusnuli. Po licu nas osinu novi nalet snijega, brišući sa sjeverozapada, i ubrzo smo tabali po tlu što se bijelio kao na božičnoj razglednici. Od mećave imali smo tu korist što nas je krila; dok je snijeg tako gusto padao, nitko nas nije mogao opaziti. Ali smo i mi bili zaslijepljeni, pa smo lako mogli nabasati na neprijateljski položaj a da ga uopće ne vidimo.

Kad se mjesec opet pojavio, pustinja se osvijetli kao za dana, te sam mogao čitati kartu bez svjetiljke. Vince, koji je cijelo vrijeme zaostajao, doviknu:

- Hej, moraš usporiti, treba mi odmora.

- Vince - rekoh - sad se ne možeš odmarati. Moramo držati korak, nastojati da se malo ugrijemo.

Najgore je bilo to što smo išli oštrim korakom, ali nam nije bilo nimalo toplije. Inače, nakon jednog sata hodanja krv ti zbilja dobro kola i cijelo ti je tijelo ugrijano. Ali kako nam je odjeća bila skroz promočena, a oštar je vjetar puhao, od te hladnoće nam se tjelesna temperatura nije mogla podići. Osim toga, u meni više nije bilo goriva kojim ću podloži vatru; izgorio sam ga svega. "Bude li ovako i sutra ujutro", pomislih, "pocrkat ćemo sva trojica."

Znao sam da u tom stanju, bez tople odjeće ni zaklona ni hrane, uz takve uvjete ne možemo živjeti mnogo dulje. Naprotiv, mislio sam, po svemu sudeći, pomrijet ćemo još te noći. Nikad još nisam bio iskusio takvu bol od hladnoće, takve patnje u leđima i nogama. Tijekom obuke slušao sam mnoga predavanja o hipotermiji, i sad sam na sebi prepoznao neke simptome: dezorijentacija, omaglica, nagle promjene raspoloženja, provale bijesa, smućenost, pospanost... Normalno, čovjeka u takvu stanju strpaju u vreću za spavanje ili pod termalni pokrivač, i on se oporavi - ali nama ondje nije bilo spasa.


56

Nastavili smo hodati, a onda je Vince posve klonuo.

- Čekajte me - doviknu. - Morate me počekati.

Počekali smo ga nekoliko puta. Onda sam vidio da je tu nužna taktika šoka. Znao sam da kod kuće ima dvije djevojčice i malu bebu, i da ludo voli svoju obitelj. Zgrabih ga za nadlakticu i rekoh:

• Vince, ne jebi! Ne budeš li hodao, više nikad nećeš vidjeti svoju djecu. Misli na svoju obitelj. Misli koliko oni žele da im se vratiš. Zato dosta zabušavanja i hodaj!

• Čuj - reče - meni se spava. Preumoran sam. Moram sjesti. • Vince, ne možemo sjediti. Ako stanemo, onda smo najebali, mrtvi

smo. Kužiš? Ako legnemo i zaspemo, smrznut ćemo se i umrijeti a da i ne osjetimo.

Nastavismo hod neko vrijeme, a onda se on opet javi:

• Chris! • Što je? • Ruke su mi pocrnjele.

"Isuse! Ozebline!" pomislih. I meni su prsti bili ukočeni te sam se pitao u kakvu su mi stanju šake u rukavicama. Vratih se do Vincea i zatekoh ga kako zuri u svoje šake. Na njima je imao crne kožne rukavice.

- Jebene ruke su mi pocrnjele! - ponovi. - Moje jebene ruke! Vidio sam da bulazni, te mu samo rekoh:

- Dobro, Vince, strpaj ih u džep. Ugrij ih pa će im se boja vratiti. Hajde sad, drugaru, drži korak sa mnom i sa Stanom. Hodaj.

U tom trenu nisam baš trijezno razmišljao^ Morao sam ga držati, čak ga doslovno vezati uza se. Ali to mi nije palo na um, samo sam nastavio hod. Stan i ja bismo neko vrijeme marširali, a onda bismo počekali Vincea da nas stigne. Tako se to ponavljalo. Pokušao sam s promjenom taktike, da u jednom trenu budem s njim oštar a u drugome obziran. Sad bih se na njega izderao: - Saberi se! - kako bih ga stresao, a onda bih ga tješio, tapšući ga po ramenu i govoreći: -Hajde, Vince, samo hodaj. Sve će ići kao po loju. Izvući ćemo se, vidjet ćeš.

I samo Vinceovo vladanje se luđački mijenjalo. Nekoliko je puta stao urlati - što nam je, naravno, kidalo živce, jer ga se moglo čuti na stotine metara naokolo. - Vince, umiri se! - siknuo bi mu Stan i Vince bi neko vrijeme mirovao.

Kako nas je hipotermija sve više zahvaćala, orijentacija nam je bila sve smušenija. Neko sam se vrijeme osjećao kao da se gubim iz stvarnosti. Karta mi kazuje jedno, a na terenu kao da se zbiva posve drugo. Kao da nas nešto stalno odvlači na sjeveroistok. Ne znam zašto, ali u meni me nešto vuklo u tom smjeru.


57

Vidio sam što se zbiva, pa sam se počeo pitati - posve nelogično

- vuče li me na sjeveroistok to što sam se rodio na sjeveroistoku Engleske. U osnovi htjeli smo ići na sjeverozapad, a stalno smo se morali ispravljati, kontrolirajući rutu kompasom. Svakih nekoliko minuta Stan bi rekao: - Hej, skrećemo, skrećemo. - Onda bi se oblaci raskinuli, ugledali bismo Veliki medvjed te bismo se vratili na pravu rutu. Zatim bi opet udario snijeg, zvijezde bi nestale, i mi bismo opet skrenuli s puta. Zbog velike hladnoće, jedna mi je šaka bila stalno u džepu ili ispod pazuha. Kad god bismo stali, počeli bismo se tresti, što nam je otežavalo da se koncentriramo na kartu. Na valove bi nas zahvatila slabost koja bi nam još više zamaglila mozak.

Tako se naprežući, napredovali smo neko vrijeme - a onda odjednom, kad smo opet stali, vidjesmo da Vincea nema. Stan ga zazva, ali ne dobi odgovora.

• Chris - reče - izgubili smo ga. • Ne može biti - glupo odgovorih. - Mora da je odmah iza nas.

Krenusmo natrag po vlastitom tragu. Bio sam u brizi, naravno, ali

mi je također bilo krivo što se vraćamo. Gdje se snijeg zadržao, lako smo slijedili svoje tragove, ali je bilo i komada terena s golim kamenjem s kojeg je vjetar otpuhao sav snijeg, pa smo takve dionice morali prelaziti po nekoliko puta amo-tamo da bismo opet našli svoje tragove. Nakon dvadesetak minuta, od Vincea i dalje nije bilo ni sjene. Zazivali smo ga što smo glasnije smjeli, a mogli smo vidjeti prilično daleko

- ali sam odjednom shvatio da je ta naša potraga uzaludna. Onda me naglo pogodi stvarnost: sad je prošlo najmanje pola sata da nam se izgubio iz vida i mi pojma nemamo što je učinio. Mogao je skrenuti desno; mogao je skrenuti lijevo; mogao je okrenuti natrag; mogao je leći u kakvu jamu i zaspati. To posljednje činilo se najvjerojatnijim; satima je samo to želio - stati i leći. Ako se negdje zgurio u zaklonu

od vjetra, možemo se cijelu noć vrtjeti u krugu i nikad ga ne naći, nego se još i sami ubiti, u tome.

• Stan - rekoh - odlučio sam. Moramo krenuti dalje i ostaviti ga. - Osjetio sam kako mi se drugar koleba, pa dodadoh: - Jebi ga, ja preuzimam odgovornost. Moramo ga ostaviti, inače ćemo obojica na stradati.

• Dobro, u redu - reče Stan. - Mislim da je tako pravilno.

Bilo je strašno biti prisiljen na takvu odluku, ali nisam vidio alternative. U mislima su mi bile prigode kad sam se zatekao po lošem vremenu u brdima u Škotskoj. U Highlandu si se uvijek mogao tješiti time što ćeš se skloniti u kakvu staju ili kolibu, ili poći u kakav hotel. Isto je tako bilo u Norveškoj - uvijek smo mogli pobjeći u hotel ili planinarski dom, ako bi vani bilo nemoguće. Ali tu nije bilo takva spasa: nismo imali kamo poći, kamo se skloniti od vjetra i snijega, gdje sušiti odjeću i grijati se, gdje naći kakvo jelo. Sve sam više bio siguran da ćemo, bude li nam ujutro isto kao sada, i ja i Stan umrijeti. Bez ikakva zaklona i apsolutno ničega čime bismo zapalili vatru, nipošto


58

ne možemo oživjeti. I tako se teška srca okrenusmo i nastavismo hod, prepuštajući Vincea samom sebi.

4.

SPAO NA SEBE

Jedina nam je nada bila da se s visoravni spustimo u malo topliji kraj. I malo-pomalo, dok smo trupkali dalje, činilo se da se zbilja spuštamo. Nijednom 'nismo sišli niz neku veću strminu, ali smo svejedno osjećali da silazimo s visine. Molio sam Boga da i Vince radi to isto - da će naći sebi put s ovog okrutnog, visokog platoa, negdje se dohvatiti nižeg terena, zaspati u kakvoj jami i probuditi se ujutro.

Prema našoj karti, ispred nas se morala popriječiti linija stupova, i još jedna koja je završavala usred prazne pustoši. Tako smo računali da kad naiđemo na prvu liniju, pa onda na drugu, znat ćemo točno gdje se nalazimo. Ali, ne ispade tako. Naiđosmo samo na prvu liniju stupova, a ne nađosmo nikakvu drugu. Kasnije ćemo otkriti da ta druga nije ni postojala, nego samo na karti.

Ipak, bar smo se po svemu sudeći spuštali. Nestadoše pahulje'snijega, a i vjetar se ublažio. Onda sam kro,z "zmajevo oko" ugledao nešto nalik na crnu traku kako teče poprečke ispred nas. Sjedosmo da je proučimo, pa zaključismo da to mora opet biti neka cesta. Bližeći se oprezno, legosmo u neku udubinu koja je bila puna blata; eto, usred suhe pustinje, izabrali smo upravo mjesto nalik na malu močvaru!

Naprijed, ugledali smo žičanu ogradu što se protezala usporedo s cestom, možda desetak metara od njene dalje strane i slabo svjetlucala na mjesečini. Iza ograde nazirale su se neke blijede konture. Činilo se nečim betonskim, pa smo pomislili da bi to mogli biti neki objekti. Prateći okularom crtu ograde, promrmljao sam: "Kriste, mora da je nešto jako veliko. Prokleta ograda i nema kraja!" A onda konačno dokučismo da je to što gledamo željeznička pruga, ograđena s obiju strana kako blago ne bi zalutalo na nju.

Žičana ograda bila je samo oko dva metra visoka. U bilo koje drugo doba, prešli bismo je u nekoliko sekundi. Ali, bili smo tako prozebli i usrano malaksali da se jednostavno nismo mogli popeti na nju. Ruke i noge nas gotovo uopće nisu slušale, u njima nije bilo snage da podignu tijelo. Stan izvuče svoja sklopiva kombinirana kliješta i naprežući šake krajnjim naporom, uspio je okomito zarezati ogradu. Znali smo da to ne valja i da time kršimo pravila operacijskog postupka, jer tko god naiđe i ugleda rez znat će da se tuda netko provukao - ali smo se jedino tako mogli prebaciti preko pruge.

Provukli smo se kroz otvor i našli na pruzi. "Isuse!" pomislih. "Bi li trebalo poa njome?" Lakše bi nam bilo kročiti po betonskim pragovima. Provjerom karte pokazalo se da pruga vodi ravno u neki grad na sirijskoj granici. Međutim, zaključili smo da će prugom sigurno prolaziti kakva ophodnja, a mogao bi i vlak naići te nas iz njega netko opaziti. Uz prugu nismo se imali gdje sakriti, naiđe li vlak, zateći će nas na otvorenom.


59

Odlučismo nastaviti put na sjever. Kod ograde na drugoj strani pruge, Stan mi pruži kliješta i reče: - Tvoj red. - Prsti su mi bili tako ukočeni da sam jedva držao ručice kliješta, a stezati ih bila je prava tortura: Ipak, sve žicu po žicu uspio sam napraviti rez, pa smo se provukli i za sobom namjestili žice tako da rez baš ne bode oči. Bude li sreće, proći će dani prije nego što ga netko opazi.

Odmičući'od pruge, naiđosmo na velik, obli brežuljak i stadosmo se penjati uza nj. Na nekoliko metara od vrha obojica se istodobno ukočismo u mjestu. U tom djeliću sekunde ugledali smo cijevi protu-zračnih topova kako strše put neba samo četiri do pet metara pred nama. Stojeći kao skamenjeni i zureći u njih, ugledasmo, gotovo pod samim našim nosom, bedem od vreća s pijeskom. Jasno da su iza grudobrana bili Iračani, ali su, Bogu hvala, valjda spavali.

Bez riječi, ne okrećući se, vratili smo se natraške niz padinu, sve pedalj po pedalj, dobro motreći hoće li se što pokrenuti ispred nas. Ništa se ne pomaknu. Našavši se na sigurnoj udaljenosti, skrenusmo istočno u velikom luku, ostavljajući brežuljak slijeva, pa se opet vratismo na svoj sjeverni smjer. Ali nam je ta zgoda unijela strah u kosti, jer smo kročili neoprezno, ne pazeći na škripu rasuta kamenja i šljunka pod našim poplatima.

U rane jutarnje sate našli smo se opet u mreži plitkih vadija i suhih jaraka možda desetak metara širokih, ali ni pun metar dubokih. Ta riječna korita bila su puna sitnog grmlja koje je na mjesečini bacalo duboke, crne sjene, tako da se svaka jama činila punom guste vegetacije. "Odlično", pomislih, "tu ćemo moći spavati. A moralo bi nam biti i toplije."

Oko 05.30 potražili smo pogodno mjesto gdje ćemo ležati i izabrali jednu jamu. Legao sam kraj Stana, izvadio plošku i pružio mu je. Mislio sam da tikvan mora znati što je u njoj, ali sam se prevario: mislio je da je voda. Gledao sam kako je prinosi usnama, a onda - kakvo je lice napravio! Oči mu iskočiše. Samo je grcao i puhao, a onda je uspio dreknuti:

• Jebem ti vraga! Što je ovo, pakla mu? • Viski, idiote! • U vražju mater! Mislio sam da je voda. • A nije, tupane. - Otpio sam gutljaj, pa sam mu rekao: - To ti

je bila zadnja prilika da ti se takvo što nudi - i s tim sam vratio plošku u džep. Stan skide uprtače, položi ih usred nekog grmlja, pa smo na njih legli stišćući se jedan uz drugoga. A bilo nam je zbilja nezgodno, jer smo ležali sučelice i grlili se objema rukama, pa smo morali na smjenu premetati glavu na donju stranu.

Ležali smo, drhtali, zapadali u san, budili se iznebuha, tresući se od glave do pete, sve dok nije svanula zora. Dotle sam već gorko žalio neke svoje greške kod biranja i spremanja što ću ponijeti. Osim pribora za kuhanje, s kojim bi nam se silno podigao moral, valjalo bi da sam u nekom od svojih džepova strpao šatorsko krilo ili bar "foliju"1.

Kad se rasvanulo, vidjeli smo da se nešto blata na nama osušilo, valjda i od naše tjelesne topline, a odjeća nam se skrutila i prekrila ledenim kristalima, kao da je bila


60

povješana na noćnoj studeni. Uz-gledavši, vidio sam da je nebo bistro i plavo, te pomislih: "Hvala Bogu, bit će lijep dan." Danje nam je svjetlo otkrilo kako je ono grmlje što nam se u mraku činilo pogodnim zapravo samo trnje i granje koje su koze obrstile; na njemu nije bilo ni lista, ne bi nas moglo kriti ni od koga. Stoga smo otpuzali dalje i zabili se na dnu strane jednog vadija što je tekao od sjevera na jug.

U deset sati izbi sunce iznad nas što smo ležali uza zapadnu stranu. Siguran sam da nam je ono spasilo život. Da je i taj dan bio kišovit i vjetrovit, mi bismo polako utonuli u nesvijest i više se nikad ne bismo probudili. Sunce nije bilo osobito toplo, ali je zacijelo ipak malo ugrijalo zrak i mi smo donekle dpšli k sebi. Skinusmo opremu a ja sam raširio navlaku karte da se osuši. Također smo ostrugali blato s oružja i ponovno napunili okvire. Vidio sam da sam u kontaktu ispalio 70 metaka. Stan je iz torbice na opasaču izvadio vrećicu s američkom konzerviranom govedinom, a ja sam, gledajući ga kako jede, sebe korio: "Do vraga, zašto i ja nisam ponio svoju hranu?" Imao sam samo još dva komada dvopeka.

• Stan - rekoh u jednom trenu - bi li mi rekao koga klinca radiš sjedeći tu, usred Iraka? Morao bi biti zubar, imati Porsche 911, živjeti u centru Sidnevja, a ti si tu, u jebenom Iraku, i ništa od svega toga nemaš!

• Znaš, Chris - odgovori - i ja se to pitam, upravo ovog istog trena - i prasnu u smijeh. - Mora biti da izgledamo jezivo.

• I te kako jezivo. • A što je s tobom! Što ti radiš ovdje?

Pitanje je bilo dobro - i kad sam se zamislio nad tim, vidio sam kako je moj ulazak u SAS bio zapravo potaknut mojom ljubavi prema životu na otvorenom prostoru. To je, više od ičega drugoga, odredilo tok moje karijere.

Odrastao sam u Rowlands Gillu, seocetu u kraju oko Newcastlea, gdje sam i polazio osnovnu školu. Od naše kuće mogao "sam ravno preko polja ući u šumu, i otuda sam se kao dječak stalno igrao u šumi, pravio logore i spavao vani. Otac mi je radio na gradilištima, radio je s pogonskim strojevima, ali je zimi uglavnom bio bez posla, što mu je perfektno odgovaralo jer mu je lov bio glavni životni užitak. Bio je odrastao u obližnjem seocetu Blanchland, gdje mu je stric bio lugar, pa je dječaštvo i sam proveo lutajući šumama i poljima. Vodio bi me sa sobom po kraju oko Rowlands Gilla, s odobrenjem mjesnih farmera, a također i oko Blanchlanda gdje je prijateljevao s farmerom koji se zvao Clive. Običavali smo dizati skrovišta u kojima smo vrebali na golubove ili tjerati zečeve iz njihovih jazbina u živicama. Za zimskih večeri bismo u šumi gađali golubove kad se vraćaju na spavanje.

Tata mi je imao automatsku pušku Browning s pet metaka kalibra 12. Jednom, izbivši iza nekog ugla, ugledasmo pet zečeva na rubu nekog polja. I on je svih pet skinuo, jednog za drugim. S ovakvim pothvatima brzo je postao moj heroj, te sam uživao u svakoj minuti naših ekspedicija. Ono što bismo ustrijelili, to bismo i pojeli. Tata bi derao zečeve i perušao golubove - kao i katkad fazane, jarebice ili lještarke - a mama bi ih priredila. Očarano sam slušao priče što ih je tata pripovijedao o sebi i svom rođaku Billvju, i kako su se u mladosti provodili odlazeći zajednički u lov.


61

Lagan, metaliziran plastični pokrivač za očuvanje tjelesne toplin

S vremenom sam osjećao ljubomoru što se Billy činio njemu bližim nego što sam mu ja ikada bio i %\o se više proveo s njim.

No, onda nastupi jedna velika promjena. U neko doba u svojim tridesetim godinama, tata mi zaključi da ne valja ubijati ptice i druge životinje i posve prestade s tim. Dotle sam bio postao luđački strastven lovac, pa sam mu stalno predlagao da pođemo u lov, ali je on govorio: - Ne, ljepše je da ih promatraš i slikaš, da ih hvataš kamerom. Ako želiš poći, onda pođi s kamerom. - Možda je to imalo neke veze s čiifjenicom da je harala miksomatoza. Smučio mu se prizor bolesnih zečeva što naokolo lutaju, udaraju jedan u drugoga očiju zatvorenih i otečenih gnojem, te ga uzrujavala pomisao na tolike životinje što ugibaju u mukama. Vozeći se u Blanchland, znao bi reći: - Bože, onaj bi nasip bio pokriven zečevima, a sad nema nijednoga. - Možda je mislio da će se zečevi, ako se on okani lova, brže opet razmnožiti.

U ranoj sam dobi počeo moliti roditelje da mi kupe zračnu pušku, ali su me oni neprestano odbijali. Naposljetku mi je tata kupio jednu .410, ali sam je smio ponijeti samo kad sam s njim, pod strogim nadzorom. Kasnije, kad mi je bilo trinaest ili četrnaest godina, uštedio sam od džeparca i opet upitao mogu li kupiti zračnu pušku. Odgovor je i dalje bio "ne", i tako smo moj brat Keith i ja otišli s nekim starijim dečkima i kupili jednu BSA .22. Držao sam dragocjeno oružje u pot-krovnici, uz neke porno-revije i boce jabukovače koje smo brat i ja maznuli.

Opet sam upitao mamu mogu li kupiti zračnu pušku, a kad mi je odgovorila da ne mogu rekao sam:

• A što ako je već imam? • U ovoj kući je ne bi mogao držati, a da ti tata i ja ne znamo.

Keith i ja smo se pogledali misleći: "Ma nemoj!" Zračnu pušku

iznosili smo preko jedne stražnje dogradnje. Keith bi dolje čekao, a ja sam se izvlačio kroz prozor svoje spavaće sobe i njemu dolje dodavao pušku. Zatim bismo odjurili u šumu u lov.

Jednog dana, vrativši se kući iz škole, zatekoh Keitha koji je bio stigao prije mene; on me zgrabi, prestrašena lica, i reče:

- Tata je upravo kupio novi televizor, i eno u potkrovnici čovjeka koji postavlja antenu. Bit će bolje da brzo odeš gore.

Vratašca koja su vodila u potkrovnicu bila su u mojoj spavaćoj sobi. Stajao sam s Keithom i u strepnji čekao što će biti, kad je otac veselo doviknuo čovjeku ondje gore:


62

- Ima li tamo možda kakvih skrivenih boca piva?

- Nema - odgovori čovjek - samo neke porno-revije i... neka jabukovača.

Keith i ja smo u užasu buljili jedan u drugoga. Na sreću, tata shvati čovjekov odgovor kao šalu pa udari u smijeh. Onda čovjek dodade:

- Nema, ne, tu nema ničega.

Pušku mi nikad nisu otkrili - ali otprilike kad mi je bilo šesnaest godina, sam sam priznao da je imam jer je dotle bilo prekasno da bi se tko za to sekirao.

Majka mi je bila iz Lvnemoutha, rudarskog naselja na obali Nort-humberlanda. Bila je tiha i vrlo skromna žena, strpljiva kao svetica, a sa strahovito jakim osjećajem što je pravo a što krivo. Nizašto na svijetu ne bi prekršila zakon - i katkad bi nas ostale izluđivala svojim zahtijevanjem najstrožeg poštenja čak i u najsitnijim stvarima. Odrastao sam s dubokim štovanjem njena poštenja. Da bi podignula tri dječaka, a bez ikakvih suvremenih pomagala, rintala je po cijeli bogovetni dan - i stidim se kad se sjetim da smo joj slabo pomagali.

U školi sam najprije bio trtaroš, pa sam često bio macanima na meti. Ako bi se kakva curica zainteresirala za mene, drugi, koji je bio bacio oko na nju, izmlatio bi me na mrtvo ime. Tučnjava bi izbila nakon završetka nastave. Onda bi se kod vrata okupila rulja, čekajući što će biti, a ja i kad bih se približio, gotovo bih se usrao u gaće. Moj brat Keith znao je katkad, izvukavši deblji kraj, zaprijetiti: - Dobro, to će ti moj stariji brat vratiti. - Onda bi me našao i rekao: - Ah, da, večeras imaš makljažu. - Znalo se dogoditi da preko stražnje ograde strugnem u polje da bih izbjegao štemanje.

Kasnije se dogodila promjena. Kad mi je bilo šesnaest godina zaključio sam da takvo stanje mora prestati pa sam počeo vraćati milo za drago. Nije to bila neka promjena ličnosti; samo sam postao ofenzivan. Shvatio sam da se ne možeš tući a da i ti ne dobiješ batina, ali to ne traje vječito. Poslušavši tatu, i stekavši vlast nad sobom, naučio sam druge da me ne šikaniraju.

Također sam počeo uzimati poduke iz džuda, kojih mi nikad nije bilo dosta. Najprije, dva mjeseca. Učio me neki Japanac koji je prakticirao čisti oblik drevne borilačke vještine, a onda sam prešao na instruktora iz Nevvcastlea, bivšeg olimpijskog prvaka, koji me učio kako se tući podmuklo - kako onesposobiti protivnika udarcem u jaja, ili kako nekome razbiti glavu. Toliko sam se za to zagrijao da sam se gotovo svaku večer išao makljati, pa sam i pobjeđivao u nekim natjecanjima; u svojoj prvoj borbi protivnika sam srušio na pod za nekoliko sekundi i gadno ga ozlijedio. No, odrekao sam se džuda kad mi se, u borbi s jednim krupnijim momkom, ključna kost otkinula od grudnog koša. Iako sam izdržao do kraja borbe, izgubio sam na poene - a nakon toga sam s ozljedom imao toliko problema da sam zaključio kako je najbolje prestati.

U džudu sam bio našao predivno sredstvo da agresivnost usmjerim na koristan cilj. Ne da sam u sebi gledao agresivnog tipa - odlučnog, da, možda i malo nagle ćudi, ali ne


63

agresivnog. Ako stvari krenu krivim tokom, i ja nekome kažem neka nešto ne čini, a on to opet čini, znam i planuti - ali sam sve u svemu umjeren tip.

Štrecnuo sam se sjetivši se grozna straha što sam ga jednom zgodom doživio kad mi je bilo trinaest godina. Igrali smo se lupanja po tuđim vratima, a neki krupan tip izleti i potjera nas niz ulicu. Bio je poznat kao zbilja opasan kit, i kad smo pokucali na njegova vrata, čekao nas je iza njih. Izletio je kao iz puške i pojurio cestom. Lovio nas je dva sata, a grozan strah koji me onda spopao bio je točno isti onakav kakav sam doživio kod kontakta u vadiju.

To mi nipošto nije bio prvi put da bježim. Jednom smo moj mladi brat Keith i ja igrali ragbi s nekim dečkima u Blanchlandu. Jednog od mjesnih dječaka mora da sam zahvatom jače ozlijedio, i on ode kipeći od bijesa. Kasnije smo Keith, ja i jedan naš rođak otišli brati divlje kestenje. Tek što sam se popeo na stablo i stao dolje bacati kestenje, a Keith je promuklo kriknuo: - Chris - gledaj! - Vireći kroz lišće, ugledao sam rulju od deset do dvanaest dječaka iz sela, a sve naoružane batinama, trkom idu prema nama.

- Eno ih! - uskliknuli su napadači ugledavši nas. - Eno ih!

Skočio sam sa stabla, Keithu dobacio: - Trči kući onim putem -a ja sam odmaglio suprotnim smjerom. Rulja je potrčala za mnom - i ostatak dana, najmanje četiri sata, gonili su me kao čopor pasa lisicu. Tako sam trčao te sam mislio da ću umrijeti. Protrčao sam kroza šumu, pregazio rijeku, zagrabio uz vrištinu - a oni mali gadovi cijelo vrijeme su mi za petama, hoće pošto-poto da me uhvate. Na kraju sam ugledao tetina susjeda, čovjeka koji je radio kao lugar. Zaletio sam se niza cestu, s goniteljima odmah za vratom, pa sam se bacio čovjeku u zagrljaj, nemoćan i riječ izustiti.

Nastavu sam mrzio. U matematici i tehničkom crtanju bio sam dobar, ali nikad nisam valjao u osnovnim predmetima kao što su čitanje i pisanje, i ti satovi nisu me zanimali. Mislim da je moja nevolja s nastavom bila dijelom izazvana time što je onda škola bila u prijelaznom razdoblju, pretvaranjem od klasične u kombiniranu realnu i klasičnu gimnaziju, a nastavnike nisu interesirala slabije sposobna djeca, pa je bilo lako samo sjediti u zadnjim klupama i raditi što te volja.

Kasnije ću gorko žaliti taj svoj manjak motivacije, pogotovu kad sam, kao odrastao čovjek, vidio da raspolažem posve zdravim mozgom. Kad sam stupio u vojsku, shvatio sam da tu moram polagati ispite ako želim preživjeti, pa sam svojski zasukao rukave. Tečaj njemačkoga, koji sam polazio prije odlaska na tečaj za planinarskog vodiča, bio mi je osobito težak, jer nisam imao neko temeljitije znanje ni iz engleske gramatike i rječnika, a kamoli o njemačkome! Stoga sam se morao najprije bolje uputiti u engleski - pa sam se našao u klupama zajedno s brigadirima i pukovnicima u Beaconsfieldu, boreći se da držim korak s njima. Na kraju sam na vlastito čuđenje ipak prošao, pa sam otišao u Mittenwald na predavanja o vremenu, formacijama kamena i tome slično na njemačkome s bavarskim naglaskom.

Kao dječak, međutim, više me interesiralo kako napraviti logor u šumi ili jurcati naokolo s ostalim dječacima, nego ići u školu; znao sam od vremena do vremena markirati, ili ostati kod kuće glumeći da mi nije dobro.


64

Otac se nikad nije osobito interesirao za moje školovanje, te mi je redovito majka prva čitala školske ocjene. Bila bi jako razočarana, a ja bih je molio neka ih ne pokaže tati. Jednom je, nakon čitanja ocjena, izrekla izuzetno proročanstvo:

• Chrise - rekla je - nadam se da ćeš imati jako dobru obuću. • Zašto? - upitao sam. • Zato što ćeš jednog dana morati jako mnogo hodati. - Time je

mislila reći kako ću se nahodati tražeći kakvo zaposlenje, pa je zapjevala pjesmicu "Ovo su cipele za hodanje". Sjećam se kako sam joj iza leđa pravio grimase i nijemo mičući usnama govorio: "Zaveži! Zaveži!" dok je ona i dalje pjevala i smijala se.

S punih šesnaest godina, jedina mi je želja bila da stupim u vojsku. Tata nije bio baš oduševljen time, jer mu se vojska zamjerila još kad je služio vojni rok u topništvu s konjskom vučom. Možda zato što je bio najmlađe dijete i malo razmažen. Nagla stroga stega ga je otrijeznila, ali mu je bila i neugodan šok, pa kad je izašao iz vojske, nije više htio ni čuti za nju.

No, bar mi se nije usprotivio kad sam zaželio ući u vojsku. U mjesnom uredu za novačenje obavio sam prve testove za vojnika i na njima dobro prošao. Za konačne ispite morao sam putovati u Sutton Cold-field, ali me oborila žutica pa sam propustio rok. S propalom prilikom da uđem u vojsku činilo mi se da mi je život uništen. Sjećam se kako sam ležao i osjećao se prokleto nesretnim, kad sam vidio kako nam u kuću dolaze dva čovjeka u vojnim odorama, časnik i podčasnik, te mojim roditeljima govore kako mi vojska preporučuje da se prijavim za redovnu službu kad napunim sedamnaest ili osamnaest godina.

Na moju sreću, tada je moj rođak Billy bio u 23. pukovniji SAS-a Teritorijalne obrane, pa mi je jednog dana predložio:

- Kako bi bilo da dođeš s nama provesti koji vikend? Onda bi vidio kako je u vojsci.

Dotle sam bio samo na predvojničkoj obuci i praktički ništa nisam znao. Kad je Billy došao po mene, bio sam još u školi.

• Što mi treba? - upitao sam. • Ah, ponesi samo par čarapa.

Majka je kvocala oko mene, vadila limenke juhe i pravila sendviče, ali joj je Billy rekao: - Bez brige, imat će sve što treba. - Otišli smo u Prudhoe, u Northumberlandu, gdje je Odred C 23. pukovnije SAS-a imao bazu. U ono doba - krajem sedamdesetih godina, prije opsade iranske ambasade u Princess Gateu - SAS nije bio nipošto tako dobro poznat kao što će postati kasnije; ali se Pukovnija razvijala i obavljala mnoge teritorijalne zadatke. Bio sam samo naivan momčić od šesnaest godina, pa kad sam prošao kroz vrata vježbaonice, ugledao sam sve one momke što su mi se činili užasno starima. Bili su vjerojatno u dobi od trideset do četrdeset pet godina, i mnogi su od njih bili na Suezu i u drugim kampanjama jer su svoj rok služili u redovnoj vojsci.


65

Nedvojbeno sam za njih bio običan mali bezveznjak. No ushićenje mi je bilo neuništivo; kad me intendantski vodnik odveo u skladište i dao mi maskirnu odoru, opasač i uprtače, pelerinu i naprtnjaču, bio sam u sedmom nebu.

Tu se, na vježbu preko vikenda, bila okupila rulja njih - neki civili a drugi iz postrojbi redovne vojske. Prosječna dob mogla im je biti oko dvadeset pet godina. Kad sam stigao, upravo su se pripremali da uče čitanje karata, pa sam sjeo s njima i to radio. Zatim smo se svi uspentrali u kamione i odvezli u Otterburn, gdje smo izašli na pustopoljine. - Dobro - netko je rekao - noćas spavamo ispod ovog zida, pod pelerinama. - Meni je to bilo super - provesti noć na otvorenome. Tako sam se uzbudio da poslije nisam mogao zaspati, nego sam beskrajnim satima zurio u zvijezde.

Ujutro, nakon svega par sati spavanja, ustao sam rano, i dan smo proveli u hodanju. Odvalili bismo komad puta, onda bismo štogod pojeli, opet učili čitanje karata, pa bismo ponovo krenuli. Vježba je zaključena dugim maršem koji me izmorio. Natrag u Prudhoeu, pomislio sam: "Pa, ovo jest bilo fenomenalno, ali to je sve." Mislio sam da me za sada više neće pozivati. Međutim, posrećilo mi se što se tu našao i zapovjednik Odreda. Opaka faca, riđe kose i s naočalama malenih četvrtastih leća, po svemu sudeći oštar tip. Prišao mi je i upitao:

• Ti si Billvjev rođak, je li tako? Bi li volio opet doći? • Kako da ne! - odgovorio sam - Sjajno! • Dobro - rekao je. - Ali moraš znati da nećeš biti na popisu. Ti

zapravo i ne bi smio biti ovdje, jer s tobom kršimo propise. Ako ti se što dogodi, ne možeš od vojske ništa tražiti.

To me nije ni najmanje sekiralo, i otada sam odlazio u Prudhoe svakog vikenda. Tečaj selekcije potrajao je tri mjeseca, s novacima što su se okupljali samo vikendom. U skupini nas je najprije bilo šezdeset, ali bi svakog tjedna po nekoliko njih zaključilo da im je dosta i bacalo ručnik. Svaki put kad bismo se, na početku vježbe, iskrcavali iz kamiona, bilo bi nas sve manje. Meni je, međutim, stvar bila sve uzbudljivija, jer smo od početnog rada cijele skupine prešli na rad po dvojica da bih na kraju radio sam. Srsi su me prolazili kad bi mi netko naredio da sam propješačim od točke A do točke B; dobro sam uvježbao čitanje karata, a od petka uvečer do subote ujutro znali smo prevaliti i po više od šezdeset kilometara s naprtnjačom na leđima. U posljednjem vikendu tečaja bilo nas je ostalo samo četvorica, a ja sam bio jedini koji je završio marš.

Izvođenje tog marša bio je preduvjet za odlazak na obuku u Walesu. Prema propisima, onaj koji bi ga prošao odlazio bi na dvotjednu provjeru u brdima u Brecon Beacons. No, bio sam premlad da bi me uputili tamo, pa mi rekoše da ću biti zreo za selekciju za 23. pukovniju SAS-a tek nakon što završe još dva teritorijalna selekcijska tečaja. Drugim riječima, morat ću čekati još punu godinu dana.

Bio sam razočaran, ali nisam klonuo nego sam od svoje volje nastavio odlaziti na vikende teritorij alaca čim im je počeo idući tečaj. Sad sam poznavao sve faze tečaja, a mogao sam otrčati od jedne do druge kontrolne točke a da uopće ne gledam kartu. Naučio sam i kako kratiti put i pomalo varati. Na kraju tog tečaja, samo je jedan prošao. On i ja bili smo jedini preživjeli.


66

Dotle sam u Odredu postao inventar s kojim su se šale zbijale. Usprkos svemu, na trećem tečaju stekao sam još veću prednost. Bio sam u takvoj kondiciji i tako sam dobro poznavao teren, da bih svaku dionicu prevalio još prije nego što bi ostali stigli na pola puta.

Konačno sam bio u dobi da mogu ići na obuku u Wales. Nakon dva tjedna u brdima, s bazom u Sennvbridgeu, prošao sam i napokon postao pripadnikom Odreda C. Cilj mi je bio, naravno, ući u regularnu postrojbu SAS-a, u 22. pukovniju; normalno, za to moraš najprije služiti u nekoj drugoj pukovniji, a onda dobiti prekomandu. Činilo mi se da će mi najbolje biti prijaviti se u Padobransku pukovniju - ali mi svi drugari rekoše: - Ne gnjavi se s tim. Kad si neko vrijeme odslužio tu, u 23. pukovniji, možeš ići ravno na selekciju za 22. - Osim toga, 22. pukovnija održavala je mnoge tečajeve i vježbe dolje u Herefordu, a znalo je višeput biti praznih mjesta - pa sam često odlazio na jug.

Između svojih vikendskih vježbi na otvorenom, imao sam svakakva zaposlenja. Radio sam u tvornici fiberglasa, pa u garaži gdje sam se učio za mehaničara. No, rad me zapravo slabo zanimao. Umjesto da se koncentriram na svoj posao, sanjao sam o kucanju Morseom ili o minerskim akcijama, a uvečer bih slušao vrpce i čitao priručnike s tim temama. Otuda se i nisam mogao dulje vrijeme skrasiti na nekom radnom mjestu; stalno me želja vukla na vježbe s teritorijalcima, a poslodavci me nisu htjeli puštati. Iz Hereforda bi netko telefonski javio:

"Čujte, imamo tri mjesta za jedno putovanje u džunglu. Pošaljite dva momka." No, ako bih otišao na posao i pitao: -'Mogu li dobiti četiri slobodna tjedna od sutra?" odgovor bi naravno bio "ne". Jednog dana otišao sam na posao znajući za mogućnost vježbe u Belgiji. Razmišljao sam da nakon nje provedem ljetni odmor u Grčkoj, a odmah nakon toga bila je određena vježba u Americi koja bi trajala šest tjedana. Upitao sam poslovođu može li me pustiti a on je odgovorio: - Ni u snu. - Na što sam samo rekao: - Dobro, nabijem ti posao - i pokupio se.

Na vježbi u Belgiji naš vođa patrole prekrši pravila standardnog operacijskog postupka marširajući po danu. Kretali smo se na sunčanom vrućem ljetnom danu rubom jednog polja, kad nam se najednom dogodi kontakt. Navrh obronka, iz kukuruza zlatne boje iskoči red crvenih beretki i nas zarobiše belgijski padobranci. Svoj sam osamnaesti rođendan proveo na preslušavanju, podvrgnut taktičkom ispitivanju pod pritiskom, pa sam zaključio: "E, nema toga tko će me ikad više zarobiti."

Kad sam se vratio s vježbi, stao sam šljakati po gradilištima za jednog očeva prijatelja koji je imao svoju firmu. Dopuštao mi je da radim manje-više kad je mene volja, a plaćao me na crno. Ako bi naišla kakva vježba kod teritorij a laća te su mi trebala tri slobodna tjedna, imao sam ih bez problema.

Dotle sam stekao izuzetno dobru kondiciju. Svakog bih dana pretrčao svojih petnaestak kilometara, zatim bih na biciklu prešao još dvadeset dva i više kilometara, pa bih plivao kilometar i pol, i na kraju otrčao kući gotovo pet kilometara. To sam redovito ponavljao bez ikakvih teškoća i tako tjerao mjesecima. Kod trčanja uživao sam u pre-divnom osjećaju da mi to nije nikakav napor, nego više nalik na ugodnu šetnju seoskim stazama. Jednog dana s nekog razloga nisam izašao - a u kući se jednostavno nisam mogao smiriti. Majka mi je pripremala objed, a ja sam je izludio vrteći se amo-tamo. -


67

Za ime Božje, pa idi trčati! - napokon mi je rekla, što sam i učinio i nakon petnaest kilometara osjećao sam se kao mali bog.

Kad sam u Herefordu zatražio da pođem na selekciju za 22. pukovniju SAS-a, nije bilo problema. Međutim, morao sam najprije kod Jacka, jednog od stalnih instruktora, naučiti rukovati laserskim obi-lježivačem objekta. Tu sam i upoznao neke od tipova iz Pukovnije, ne baš sve simpatične. Otišli smo u Crnu šumu u južnoj Njemačkoj, gdje nam je patrola dobila zadaću da obilježi jednu gospodarsku zgradu tako da mlažnjak u preletu dobije odraz cilja. Zalagao sam se svom dušom, a tu je bio neki tip iz 22. koji je samo plandovao nasred polja i pušio, ne mareći čak ni da svoj aparat izvuče iz plastične vrećice. Smatrao sam da to i nije baš osobito profesionalno, pa sam se i prilično

naljutio kad mi je tip rekao: - Lud si što uopće vadiš aparat; onda ćeš ga morati i očistiti. - Nije mi išlo u glavu kako čovjek može poći čak u Njemačku, i ondje dobiti zadatak, a onda ga nije volja vježbati. Netko će mi poslije objasniti da ja radim ono što radim kao hobi, a poslije, kad budem u postrojbi, to će mi biti posao pa ću na to i drukčije gledati. A Jack me pak poklopio riječima:

- Ne osvrći se na ono što ovdje vidiš. Ovo nije Pukovnija.

Napokon je došlo vrijeme da odem u Hereford na selekcijski tečaj 22. pukovnije, koji je trajao šest mjeseci. Četiri tjedna proveli smo u brdima, dva tjedna na taktičkoj obuci, pet tjedana u džungli u Bruneiu, zatim smo imali preživljavanje u borbenoj situaciji i na kraju usavršavanje. Kod taktičke obuke, vidio sam da sigurno baratam oružjem, ali sam se zaprepastio gledajući neke kako barataju oružjem kao da, najblaže rečeno, imaju dvije lijeve ruke.

U džungli su nas podijelili u patrole od po šest ljudi, i poslali nas da živimo u logoru iz kojeg smo svakodnevno odlazili na streljanu, orijentacijsko kretanje i vježbe prikupljanja. Bilo mi je naporno. Orijentacija mi nije bila problem, a vidio sam da se s drugima posve lako slažem; ali mi se nisu svidjele fizičke neugodnosti od života u džungli, gdje si beskrajnim tjednima mokar, prljav, i smrdljiv. Također sam teško gutao usmena naređenja. Od ostalih momaka mnogi su bili u patrolama u Sjevernoj Irskoj, neki su već prije bili u džungli, tako da su bili iskusniji od mene.

Natrag u Herefordu, na kraju tečaja, sve su nas skupili u logorskoj kino-dvorani. Ništa još nisu bili rekli tko je prošao a tko propao. Onda je narednik, čovjek s posve osebujnim smislom za humor, objavio da će pročitati popis imena. Oni koje prozove moraju otići u stambene prostorije, ondje počekati petnaest minuta, pa se vratiti. Pročitao je dvadeset imena, među kojima i moje - manje-više polovicu polaznika tečaja. Jesmo li prošli ili propali? Nitko nije znao. Nijemo i tupo, otišli smo do stambenih prostorija. Onda je netko rekao: - Ma, do vraga, taj-i-taj je običan burgijaš pa je oslao tamo! Nije moguće da je on prošao! - A netko je drugi dodao: - Da, ali tamo je i Smith, a on je solidan tip.

Vrativši se u kino-dvoranu četvrt sata kasnije, vidjeli smo da je ona druga polovica polaznika nestala, pa smo sjeli. Narednik je ustao i rekao: - Dobro, ruljo, niste prošli... - Čuo se opći uzdah praćen stankom u kojoj se svima stegnulo srce, a onda je narednik dovršio: - ... još. - Sinule su face. Svi su se cerili od sreće. Još nas čeka tečaj usavršavanja - pa što?!


68

Odrapili smo preživljavanje u borbenoj situaciji - na kojem je još šest njih otpalo - a nakon toga došla je koncentracija za Sjevernu Irsku i protuterorističku ekipu. Naposljetku su preostali prošli i mi smo dobili svoje beretke.

Normalno, da bi ušao u regularnu postrojbu SAS-a, čovjek mora provesti tri do četiri godine na tečajevima i vježbama teritorijalaca; taj uvjet bio sam odvalio, jer sam praktički proveo sedam godina kao teritorijalac. Bio sam strahovito uzbuđen. Postigao sam cilj koji mi je ležao na srcu. No, ubrzo sam vidio da regularci nisu baš oduševljeni momcima iz Teritorijalne što su u Pukovniju ušli putem kojim sam i ja prošao - a koji su oni smatrali ulaskom "na stražnja vrata". Neki od njih gledali su na teritorijalce kao na Tatinu vojsku, i nisu shvaćali da sam se dotle namučio i više od mnogih pripadnika 22. pukovnije. I tako se od njih našao netko koji će nama novacima zagorčati život, tjerajući nas da se još više dokazujemo. Kad sam, na primjer, upućen na sestotjedni tečaj taktike za sve one koji nisu bili u nekoj pješačkoj postrojbi, netko mi je dobacio: - Idi i tamo se pokaži.

Na svoju sreću, upravo sam u tome uspio - i otada je sve išlo kao podmazano. Brzo sam postao vatreno odan Pukovniji i vidio sam kako onaj koji se svim silama zbilja zalaže da postigne najbolje rezultate stječe veliko poštovanje i povjerenje u postrojbi. Shvatio sam kako je u svakoj maloj skupini najhitnija međusobna povezanost i jednodušnost u radu; na taj način, zajedništvom, može se svašta izvesti.

Iduća mi je stanica bila Padobranska pukovnija, u koju sam ušao kao u matičnu postrojbu. Nakon Božića provedena kod kuće, javio sam se u Aldershot, zajedno s Barrvjem Hiltonom, koji je dolazio iz Ratne mornarice i također stupao u matičnu postrojbu. Bio sam ošišan na "nulu", jer sam znao da će i ostali novaci biti tako ošišani. A Barry se pojavio s dugom kosom. Otišli smo se javiti intendantu satnije, tipu koji je u svom poslu gledao početak i kraj svijeta. Dok smo stajali kao ukočeni ispred njega, rekao je:

- Dobro, da ste mi se vratili u odori. - Zureći u mene bijesno, dodao je: - I da si mi odveo tu drolju na šišanje. - S tim nas je potjerao van.

Kod brijača, Barry se samo podšišao.

• Isuse! - zavapio sam. - Daj si skrati kosu. • Ni slučajno - odgovorio je. - Sad sam u Pukovniji i ne dam se

ni za koga šišati.

• Oh, za ime Božje, daj se ošišaj, molim te, inače smo nadrljali. Kad smo mu opet došli, intendant će:

• Nisam li ti rekao da ga ošišaš? - i stade mene masirati. Nakon tog kratkog i neugodnog uvoda, počeli smo raditi s novacima, momcima što su bili došli ravno iz civila pa su u nas gledali s divljenjem zbog našeg iskustva. Suprotno SAS-u, gdje si uglavnom prepušten vlasti-


69

tim odlukama te se od tebe traži samo da budeš na pravom mjestu u pravo vrijeme, tu su se cijelo vrijeme derali na nas. Sve se obavljalo u skupinama: ekipno trčanje, trčanje sa zaprekama i po brvnima, ju-rišanje i tako dalje. Stalno bi nam netko bio na grbači, tjerao nas od točke A do točke B, i neki momčići od sedamnaest i osamnaest godina već nisu znali ni gdje im je glava. Instruktori su s njima postupali kao sa stokom, udarali ih i rukom i nogom, pa od pustoga straha ne bi ništa ni naučili.

A ja, pet-šest godina stariji, snašao sam se posve dobro. Spavao sam u sobi s još osam-devet novaka, i uvečer ih učio čitanju karata. Jedan je instruktor imao problema sa ženom; povremeno bi ga istjerala iz kuće i on bi došao spavati u naš stambeni blok. Svoju zlovolju istresao bi tako što bi šikanirao kojeg od mladih momaka. Jedne večeri došao je a sve urla i vrišti. Prišao sam mu i rekao: - Hej, prekini s tim, inače se idem žaliti. - Nije znao što da mi kaže, jer jest da sam bio samo običan vojnik - ali je znao da sam prošao selekciju SAS-a, koju on vjerojatno nikad neće proći. Samo je nešto zagunđao, zalupio vratima i otišao leći.

Koliko je takva atmosfera bila štetna shvatio sam jedne subote. Većina ih je bila otišla za vikend, a ja sam skupio preostale dečke i odveo ih na čitanje karata na poligonu zvanom Duga dolina. Jednome od njih rekao sam:

• Dobro, sad nas ti vodiš. Znaš se služiti kompasom? • Da, da - brzo je izgovorio, ali mi je odmah bilo jasno da ne

zna, i kad sam ga upitao zašto laže, rekao je: - Jer sam se bojao da ćete me udariti. - Eto kakav im se mentalitet stvarao.

Jednom zgodom došao nam jerfan instruktor i rekao kako mu je majka bolesna pa bi morao kući k njoj, samo što tog petka uvečer mora držati predavanje o višenamjenskoj strojnici. Javio sam se da ću ga ja u tome zamijeniti. I onda, dok sam pričao o strojnici, ušao je zapovjednik logora. Sjeo je i slušao, i na kraju, misleći da sam regularni instruktor, prišao mi je i prigovorio da nisam propisno odjeven (nemam na sebi opasač i oznake). Ispričao sam se i rekao:

• Ja sam vojnik Ryan iz Hereforda. • Pa što radiš ovdje? • Radim s dečkima. • Ti ovdje gubiš vrijeme - rekao je.

Mislim da je nazvao Hereford i onima tamo rekao da će nas vratiti - ali su i bez toga događaji ubrzali naš povratak. U Adenu je došlo do narušavanja reda i zakona, pa je dat nalog za evakuaciju svih britanskih državljana; pokupit će ih s obale, a Odred B će se padobranima spustiti da osigura mostobrane.

Najprije je bilo određeno da Barry i ja provedemo tri mjeseca s padobrancima - a sad smo odlazili nakon svega osam tjedana. Ujutro smo se još samo morali javiti intendantu satnije. Znao sam da Barrvju tu uopće nije bilo lijepo, stoga sam mu unaprijed rekao:

• Pazi, što god te pitali, samo reci da ti je bilo fino. Reci kako smatraš da je bilo super i kako ti je mnogo koristilo, jer to je ono što žele čuti. I onda idemo.

• Dobro, u redu - odgovorio je.


70

Tako smo propisnim korakom pristupili i stali pred zapovjednika, a intendant nam je bio odmah iza leđa.

• I jeste li dosta naučili? - upitao je zapovjednik. • Da - potvrdio sam - mnogo toga. • No? - okrenuo se Barrvju. - Sto ti kažeš? • Kažem da je to jedno veliko sranje.

Da ga jebeš! A intendant tu, iza nas! Kosa mi se na zatiljku naježila, stao sam se tresti.

- Ryan! - zagrmio je intendant - Po-zor! Na-lijevo-krug! Trčećim korakom!

Krenuo sam trčećim korakom, dok su iza mene oni grdili Barrvja. Vrativši se u Hereford, vidjeli smo da nas je nevolja ondje pretekla. Primio nas je zapovjednik, također u nazočnosti starješine.

- Jedan od vas dvojice nije tamo osobito uživao - rekao je pukovnik. - Tko je to bio?

Gledali smo se. U sebi sam vriskao: "Daj, Barry, gukni! Fukaro!" Onda se, zapovjednik okrenuo meni:

- Chris, gubi se. Ideš u Odred B.

Otišao sam, a Barrvju su grozno oprali glavu, jer su dobro znali tko je što rekao. Kad sada razmislim o tom vremenu provedenom s padobrancima, shvaćam da su sva ona grubost i šikaniranje postigli željeno djelovanje jer su proizveli soj neustrašivih boraca - kako će se pokazati u akciji kod Goose Greena na Falklandima i u mnogim drugim kampanjama.

Čim sam stupio u Odred B, otišao sam na par vježbi s tajnim agentima u Ujedinjenom Kraljevstvu i Europi. U jednoj takvoj vježbi, koja je bila nadasve realistična, doletjeli smo u Jersev usred noći i spustili se helikopterom u javni park kako bismo kidnapirali industrijalca što je - prema scenariju - bio u dodiru s Rusima i spremao im se prebjeći. U civilnoj odjeći, smjestili smo se u hotele i stupili u vezu s agentima koji su već pratili metu. Zatim, uzevši u najam kombi, kasno uvečer smo zgrabili čovjeka kad je izašao iz restorana. Nakon brzog prijelaza u osobna kola, odvezli smo se do preodredene prihvatne točke na obali, a helikopter, koji je nad morem kružio izvan vidokruga, prišao je klizeći nad samom krestom valova, spustio se na plažu i pokupio nas.

Bio mi je to prvi put da sudjelujem u nečem takvom, pa sam pomislio: "E, ovo je za mene!"

Zatim sam bio u antiterorističkoj ekipi gdje mi je bilo zbilja uzbudljivo. Tu je dio ekipe bio neprestano u stanju pripravnosti kako bi se smjesta reagiralo na prijetnje kao što je otmica zrakoplova, a svi smo nadasve intenzivno vježbali, pri čemu bi svaki momak ispucao najmanje po tisuću metaka na tjedan.


71

U odredu sam našao ljude svake sorte. Neki su bili po naravi jako mirni i povučeni, ali se od ljudi tražilo da se druže i međusobno zbliže kako bi lakše skupno djelovali pod krajnjim naporom. Svaki je čovjek bio visoko motiviran ponosom u poslu i odlučnošću da bude što bolji - pa je u toj masi zdravih mladih momaka natjecanje bilo žestoko. Povremeno, kad se ništa nije događalo, to bi moglo dovesti do podmuklih spuštanja i gadarija; ali čim se nešto događalo, pa su momci skupno djelovali, onda im nitko nije bio ravan.

Jedna mi je činjenica naprosto bola oči - kako momci naoko brzo stare. Dečki od dvadeset tri-četiri godine imali su relativno svježa lica; ali, dok bi došli do tridesete, mnogi bi bili naborani, a kosa bi im posivjela. Dotle je već gotovo svatko od njih imao neku ozljedu - slomljene noge, lomove zapešća, pretegnuta leđa, probleme sa sluhom izazvane pucnjavom i praskom eksploziva...

Dok sam ležao uza stranu vadija, Hereford mi se činio neizmjerno dalekim. Izuo sam gležnjerice - po jednu na mah, za slučaj iznenađenja - da bih pogledao stopala. Kako sam i mislio, bila su mi jako nažuljana po bridu, a osobito na prednjem dijelu tabana i peti. No, bez ikakva lijeka za njih, mogao sam samo opet navući obuću.

Noć nas je tako ubila u pojam, da smo ujutro jedva uspjeli skontati koji je dan. Konačno smo zaključili da je to subota 26. siječnja. Vrijeme je sporo prolazilo, ali nam nije bilo osobito teško. Sunce nas je oživljavalo, razgovarali smo tihim glasom, a moral nam je dizalo uvjerenje da je Eufrat odmah iza prvog brijega na sjeveru. Kako smo hodali cijelu noć, znao sam da smo prevalili dug put, te sam smatrao da moramo biti na samo koji kilometar od rijeke. Tješili smo se kako ćemo doći do rijeke, zahvatiti vode, pa prijeći u Siriju - bez problema. Uspjeli smo sami sebe uvjeriti da smo trenutno sigurni. Toliko smo se udaljili od točke kontakta da nas tu zacijelo nitko neće tražiti.

Naravno, pitali smo se što je s Vinceom. Nadali smo se čudu, to jest da se i on uspio spustiti s visoravni i dohvatiti toplijeg područja; ali sam u dubini duše osjećao da je on mrtav. Zamišljao sam ga kako leži u kakvoj jami u snijegu, zaspao je i izgubio svijest bez ikakva bola i osjećaja što se s njim zbiva. U srcu sam gajio nadu da ćemo ugledati ostatak patrole - čut ćemo nekoga od njih kako nešto govori i oni će jednostavno niknuti iz zemlje.

Zajednički smo procijenili gdje bismo mogli biti, računajući koliko smo vjerojatno odmakli u noći. Na terenu nije bilo nikakva međaša po kojem bismo se mogli orijentirati, samo smo znali da smo jedanaest sati bili u pokretu. Od toga smo neko vrijeme utrošili vraćajući se u potragu za Vinceom, ali smo računali da smo morali prevaliti oko četrdeset kilometara. Ocijenili smo kako nam treba još jedna pogodna noć da bismo prešli sirijsku granicu.

Korisno smo utrošili sat vremena na čišćenje oružja, koje nam je bilo strašno umazano blatom i sitnim pijeskom, a to smo radili sve dio po dio da ne bismo bili zaskočeni. U desnoj torbici uprtača imao sam malen ali potpun pribor - čistilicu, krpice, veliku krpu, ulje i alat nalik na džepni nožić s odvijačem, strugalom i dlijetom. Time sam temeljito očistio svoju dvjestotricu. Provukao sam krpicu kroz cijev, očistio i namazao mehanizam, te kontrolirao pune okvire kako bih bio siguran da mi se nije kakva


72

prljavština zavukla između metaka. Smo-trenim rukovanjem, pušku sam rastavio i opet sastavic a da se gotovo ništa nije čulo.

A onda, otprilike oko podneva, začuli smo poznati zvuk koji nam je već bio unio strah u kosti: cilik zvončića. Jebene koze! Opet! Polijegali smo s oružjem u ruci i ogledali se po udolici. Vidjesmo ih -raštrkane smeđe, crne, sive i prljavo bijele životinje - dolaze polako uz vadi sa sjeveroistoka. Onda im se pojavi čuvar i sjede nama pred oči na kamen, tek pedesetak metara od nas. Bio je mlad čovjek guste i kovrčaste crne kose, po licu mu zaraslo čekinje, a u širokom starom kaputu od nečeg nalik na tamnosivi tvid. Sjedio je, zurio u prazno, hvatao zjake i žvakao vlat suhe trave.

Koze su pasle i išle prema nama. Stan i ja ležali smo nepomično sa spremnim oružjem.

• Ako dođe do nas - šapnuh - moramo ga likvidirati. • Stani malo - reče Stan. - Mogao bi imati kakvo vozilo, ili traktor,

i to bi nam mogao dati.

Bilo je nepoželjno ubiti civila. Međutim, bio sam siguran da će čovjek, ako nas opazi, iz tih stopa otići u prvo naselje da nas otkuca. Pade mi na um da bismo ga mogli vezati - ali, ako to učinimo, opet može umrijeti od izloženosti elementima. "Ili bi se oslobodio i pobjegao, ili umro", razmišljao sam, "pa bolje je odmah ga smaknuti."

Koze su i dalje pasle i sve više nam se bližile. Zamislio sam kako jedem kozje meso - pečena jarića. Kozjevinu u currvu - još bolje. A svidio mi se i kaput što ga je tip imao na sebi - zacijelo je vraški topliji od bilo čega što ja imam na sebi.

Sve kročeći, zastajkujući i brsteći, čelne su koze stigle do nas. Kad su nas ugledale, zabacile su glave, ali to je bilo sve - samo trzaj, pa su nastavile brsti, oko nas, na koju stopu od naših glava. I za cijelo to vrijeme pastir je ondje sjedio, povremeno gledao u nebo, ali zapravo ništa nije radio, samo je čuvao svoje blago i mislio svoje. Zacijelo mu ništa nije zapelo za oko.

- Poći će za njima - dahnuo sam - a kad nam priđe, moramo ga ucmekati.

Iz očitih razloga nismo htjeli pucati, ali smo obojica imali nož. Moj je bio sklopivi - dobar nož, ali s relativno malim oštricama. Stan je imao bajunet s oštricom od svojih petnaest do sedamnaest centimetara.

- Ja ću ga zgrabiti - promrmljah - a ti skoči i probodi ga.

No to se Stanu, gospodinu i časnom vojniku, nije svidjelo. Nije htio ubiti nedužna civila.

• Ne bismo li najprije vidjeli ima li kakvo vozilo? Mogli bismo mu ga oteti i pobjeći.

• Ne, nego ćemo ga srediti.

Onda čovjek ustade. Uspravan, činio se krupnim čovjekom - otprilike kao Stan, i uz to mišićav. Odmah sam se predomislio.


73

• Jebeš ga - šapnuh. - Stan, daj mi taj nož. Ti ga zgrabi, a ja ću ga zbosti.

• Ne - promuca Stan. - Ne mislim... Ne dam ti ga.

- Onda ga ti sredi...

Odjednom je bilo prekasno. S čovjekom gotovo iznad naših glava, Stan skoči i pograbi ga.

- Sjedni, prijatelju - reče glasno. - Uuuh! Kako ti je? Dobro? U redu! Sjedni!

Tip je poskočio i istresao bujicu arapskih riječi, ali ga Stan prisili da sjedne uza stranu vadija. Sjeo sam i ja, zureći u čovjeka. Bio je mlad, od svojih dvadeset i nekoliko godina, a po svemu sudeći kratke pameti. Odjeća mu je bila kao u seoskog idiota, ispod kaputa imao je neke poderane, dronjave džempere, a na golim i prljavim nogama kožne natikače. Zurio je u mene, a ja sam šutio.

Govorio je samo Stan.

- Auto? - upitao je. - Traktor? - Rukama je pravio pokrete kao da vozi. - Kuća?

- Crtao je po zraku, ali naš namjernik nije ništa shvaćao. Samo je govorio: Aiwa, aiwa - što će reći: "da, da". Između toga je blebetao na arapskome i prstom upirao niz vadi.

• Gdje ima neko vozilo? • Aiwa. • Koliko je hoda? - To popraćeno pokretima hodanja. • Aiwa. • Ah, jebi ga - uskliknuh - pa on ti samo odgovara "da" na svako

pitanje.

Nakon nekog vremena, Stan reče:

• Znaš što, idem s njim da vidim možemo li dobiti traktor. • To nipošto! - bijesno skočih. Nisam mogao vjerovati da je Stan

spreman poći s posve nepoznatim čovjekom. Podsjetih ga da smo neprijatelji u tuđoj zemlji, gdje nam nije mjesto. Znao sam da među Iračanima neće naći nikakvu pomoć. Domoroci nam se neće naći na usluzi. Ne samo da smo im zaraćeni neprijatelji, nego još i nevjernici. Taj će nas čovjek izdati - ali Stan kao da to nije uviđao.

• Čuj - rekoh - zamisli da je ovo Drugi svjetski rat i da smo mi njemački padobranci što su se izgubili u velškim brdima. Sretnemo momka s farme i stanemo s njim pričati. Pa naravno da će on reći kako će nam pomoći. Ali što zapravo radi? Mami nas u klopku. Ništa drugo.

Ni to nije pokolebalo Stana.


74

• Ma u redu je - reče. - Riskirat ću da pođem s njim. • E, jebi ga, nećeš, Stan! Ostaješ ovdje. • Chrise, ja želim poći.

To me dotuklo. Mislio sam da je poludio. No, silom ga nisam mogao zadržati, jer ni takav postupak ne vrijedi kad si u bijegu. Stoga rekoh:

• Dobro, dobro. Ne mogu ti narediti, jer je sad svaki svoj gospodar. Ali slušaj, drugaru: ne želim da ideš. To znači da ćemo se razdvojiti. Bit ćeš sam. S time praviš veliku pogrešku.

• Ne, ne - odgovori Stan. - Oružje i streljivo ostavljam tebi. Tako neću djelovati agresivno. Hodat ću uz njega. Zašto ne bi i ti došao?

• Ni u snu! Ne slažem se s tim što radiš. To je opasno, a i blesavo.

• No, vidjevši da ga ne mogu odvratiti, samo sam mu još napomenuo: • Pazi, čekam te ovdje do potpuna mraka, do šest i pol. Ako se dotle

ne vratiš, krećem ovim smjerom. - I pokazah na sjever, kako smo već prije bili odlučili.

• Vrijedi - on reče. • Onda idi. Kad se izgubiš iz vida, sakrit ću tvoje oružje i opremu

ondje, pedeset metara dalje u onom koritu. • Da, dobro.

Tako Stan stade uz Arapina i reče mu:

- Hajde, pajdaš, idemo.

Krenuše njih dvojica, a Arapin je fućkao kozama da ga slijede. Otpuzao sam na dno vadija, sjeo i pratio ih pogledom. Kad su prešli oko dvjesto metara, naglo pomislih: "Ne! Ovo ne valja!" Zaurlah:

- Stan! Stan, vrati se! Vrati se gotovo trkom.

• Za Krista Boga, promisli što radiš - rekoh. - Ostavi opasač i uprtače, ako baš hoćeš, ali ponesi pušku.

• Ne hoću da izgledam miroljubiv. • Objesi je o rame, uperi je u tlo, ali je ponesi. I ako se predomisliš

dok se vraćaš k njemu, samo ga smakni, kako sam ti rekao. Kokni ga, pa ćemo tu sjediti do uvečer.

Ali Stan se bio zagrijao za svog novog prijatelja.

• Ne, ne, Chrise - reče. - To je sasvim dobar momak. Ponudio mi je hranu.


75

• Kakvu hranu?

• Ma neke bobice. • Jebeš bobice - rekoh. - Kokni ga. • Ne, ja mu vjerujem. Znaš, izgleda susretljiv. Ako me dovede do

nekog vozila, dat ću mu zlatnik. • Smakni ga - ponovih. - Vrati se i ubij gnjidu.

Ali se Stan nije dao krstiti. Ode s Iračaninom, krivudajući suhim riječnim koritom. Bio mi je na vidiku gotovo kilometar. Šal je bio omotao oko glave, te se izdaleka činio kao Arapin. Mogao sam ih zamisliti kako pokušavaju pričati, kao najbolji drugari. Na kraju skrenuše iza ' nekog zavoja ulijevo i nestadoše.

"Isuse!" pomislih. "Sad sam prepušten sam sebi." Volio bih da nisam pustio Stana - ali trenutno nisam jbio u nekoj osobitoj brizi. Samo mi je bilo teško mirovati. Sjedio bih koju minutu uza stijenu vadija, a onda bih se popeo na kakav humak u koritu i gledao oko sebe malim dalekozorom. Dolje ravno niz korito pogled mi se pružao kilometrima daleko, sve do jednog velikog brijega u daljini. Gledao sam i gledao hoću li vidjeti onu dvojicu kako se ondje penju. Zatim sam se vraćao u zaklon.

Vrijeme je sporo odmicalo. Dva sata kasnije uzeo sam Stanovu opremu i uvukao je u bočnu stijenu korita, ondje gdje sam rekao da će biti. Povrh nje ostavio sam i četiri granate za dvjestotricu, od onih koje sam u noći bio uzeo od Vincea. Sad nisam više imao što raditi doli čekati da padne mrak.

Kako su se sati razvlačili, nervoza mi je sve više rasla. Nekoliko puta učinilo mi se da nešto čujem. Kad god bi se to dogodilo, otpuzaobih na jednu stranu humka te bih izvirio, sav obuzet nadom da ću ugledati Stana kako se vraća.

Dođe sumrak. Do 17.30 nemir je u meni narastao do krajnjih granica. Uskoro moram odlučiti što ću i kako ću. Gladan, žedan, prozebao i sam. Dođe i šest sati, te pomislih: "Isuse, tu smo!" Zagledao sam se još jedanput niz vadi. Noć se spustila, a od Stana ni sjene. I dalje sam se nadao da ću ugledati svjetla kakva vozila - ali ih nije bilo.

Odluka je bila teška. I posljednji mi je drugar nestao. Možda se upravo ovog trena vraća. Ali kad je bilo 18.30 zaključio sam: "Gotovo. Više ne smijem tu čekati." Pogledao sam u kompas i krenuo na sjever.

Petnaest minuta gazio sam jednakim korakom preko ravna, otvorena terena, dok se u pustinji oko mene zgušnjavao mrak. Onda slučajno bacih pogled preko ramena i ugledah par svjetala kako idu vadijem koji sam upravo bio napustio. "Ma vidi vraga!" pomislih. "Stan je ipak došao do vozila. Fantastično!"

Potrčah natrag što sam brže mogao. Valjda sam već bio na pola puta do mjesta s kojeg sam bio krenuo, kadli odjednom uočih da ono prema meni ne ide jedan nego dva para svjetala. Odmah pomislih: "Jebi ga, ne može biti da ima dva vozila. Mora biti da su ga zarobili, a ono ide neprijatelj. Da je slobodan, zacijelo ne bi dolazio s dva vozila." Okrenuh se i trkom pođoh opet na sjever.


76

Već sam jedva disao. Ogledajući se preko ramena da vidim gdje su vozila, očajnički sam tražio zaklon po onoj goloj ravni. U grlu me tako peklo da sam morao usporiti. Iza mene su vozila bila izbila iz vadija i sad su išla po goleti ravno prema meni. Oblaci se raskinuše i mjesec zasja, osvjetljavajući pustinju kao da je dan. Valjda mi se to priviđalo, ali mi se činilo da mi ogrtač zrači svjetlom poput svjetionika. Skočio je već poznati adrenalin, a srce mi je udaralo kao kovački bat. Onda ugledah grmčić za kojim se izduljila sjena, pa se bacih na onu krpicu crna mraka.

Ležao sam sopćući i mahnito prebirao svoju opremu. Kontrolirao sam je li dobro utaknut okvir na dvjesto trici i kraj sebe na gomilu naslagao ostale okvire. Rastegnuo sam cijev šezdeset šestice kako bi mi bila spremna za okidanje. Čak sam ispravio krilca osiguravajućih klinova na bijelim fosfornim granatama da bih ih po potrebi što brže i lakše istrgnuo.

Trenutak sam malo predahnuo. Svjetla su šarala, ludo skakala gore--dolje s vozilima preko grbava terena, pa su opet zašla u vadi. Onda je naveliko odjeknulo lupanje vratima. Očito su neki ondje izašli da ispitaju mjesto gdje nas je ujutro onaj kozar našao. Žmirkao sam kroz "zmajevo oko" ne bih li vidio što rade, ali se od bliještanja njihovih

farova ništa nije vidjelo. Zatim vozila opet krenuše valjajući se koritom vadija.

Čim su svjetla skrenula u stranu, uzeo sam opremu, potrpao je dijelom u nabojnjače, i zaprašio dalje. Svojski sam trčao, tražeći zaklon i lijevo i desno - i odjednom se svjetla okrenuše i ponovo usmjeriše prema meni. Bacih se na tlo, opet izvadih opremu, pripremih dvje stotricu, i dok sam slagao ostale okvire, pade mi na um kako je to upravo isto kao vježba. Opet sam razvukao šezdeset šesticu, podigao nišan za granate na dvjesto trici, i počekao.

Nisam znao jesu li me uočili ili nisu. Samo sam vidio da se valjaju prema meni ravnomjernom brzinom. Uperio sam šezdeset šesticu na prvi par svjetala - a onda sam čuo čudan zvuk: tu-tup, tu-tup, tu-tup. Kao iz parne lokomotive. "Isuse!" pomislih, "evo i drugog vozila, a po zvuku je nešto teško. Gdje li je? Odakle dolazi?" Kad sam zatvorio usta, zvuk više nisam čuo. Napinjao sam uši i pitao se: "Jesu li ugasili motor ili što?" Opet sam otvorio usta da udahnem i opet sam čuo tu-tup, tu-tup, tu-tup. I tek sad shvatih da to čujem ubrzano lupanje vlastitog srca.

Svjetla su se i dalje bližila. Vozila se očito neće zaustaviti. Ljudi u njima zacijelo su zaključili da idem na sjever, prema rijeci, pa su i oni udarili tim smjerom. Vozila su išla otprilike oko 25 kilometara na sat i svjetla su se posve jednolično gibala. Proći će mi tako blizu da me moraju vidjeti. Bit će ili oni ili ja. Zalijepio sam se za tlo trudeći se da smirim drhtanje. Vječnost je prolazila dok su se vozila primicala.

"E, kucnuo ti je čas", sad sam mislio. "Tu ćeš sad poginuti." Što je najgore, u tom trenu mi se odjednom prividio kćerin lik. "Tu ću pasti", pomislih, "a Šarah neće nikada doznati kako joj je tata poginuo." Naglo me spopao strah da me se ona neće ni sjećati ako sad poginem. Neće nikada zbiljski znati tko joj y£ bio otac i na što je bio nalik. Nikada neće doznati kako sam i gdje skončao - i to mi je bilo užasno tužno.

Evo ih na pedeset metara, i dalje prilaze. Dva Land-Rovera, kreću se hotimice puževim korakom, očito me traže. Nisam mogao vidjeti koliko je ljudi u njima. Nanišanio sam


77

šezdeset šesticom ravno usred prvih svjetala. Kad su mi bila na dvadeset metara, povukao sam okidač.

Fiiijuuu! zazviždi mi u uho granata iz bacača. Tamo naprijed riknuo je snažan BANG! kad je projektil udario u samo čelo vozila. Čudno, ali ne sjećam se blijeska, samo snažne eksplozije i oblaka bijela dima kako se diže na mjesečini. Vozilo stade. Ispustih šezdesetšesticu, zgrabih dvjestotricu i nanišanih njome na drugi par svjetala, iza prvih i lijevo od njih. S daljine od oko četrdeset metara pogodih drugo vozilo u poklopac motora. Onda se skupih i potrčah prema neprijatelju.

U tren oka stvorio sam se kod prvog vozila i sasuo rafal u nj. Skačući k drugome, poškropih ga paljbom po boku i kroz platnenu stražnju stranu. Zatim zavirih straga i sasuh još jedan rafal. Ondje je bilo ljudi u domorodačkoj odjeći. Preko naslona prednjih sjedala poprskao sam još jednim rafalom vozačku kabinu. Valjalo mi je mijenjati okvire. Odjurio sam naprijed i ponovo sasuo vatru po prvom vozilu. Odjednom se sjetih: "Jebem ti vraga! Ostavio sam okvire!" Skočih po njih, zgrabih ih, strpah u njedra i nagnuh bježati.

Trčao sam sve dok nisam pomislio da će mi srce pući. Činilo mi se kao da me odasvud traže i gone. Mjesečina je tako blistala kao da je odozgo u mene uperen reflektor. Sav sam se tresao od straha, upravo kao onda kad sam bio mali pa su me lovili. Trčao sam dokle god sam mogao, a onda usporih, jer mi je bilo isto kao i kod prvoga kontakta: grlo mi se stezalo, pluća pucala, usta mi bila suha kao pustinja. Cijelog tog dana nisam bio popio ni kapi vode i ubrzo sam tako izmalaksao da mi je bilo bolno čak i samo koračanje.

Neprestance sam se osvrtao da vidim idu li za mnom kakva svjetla - ali se ništa nije vidjelo. Konačno sam zaključio da ipak mogu stati, te sam sjeo da sredim opremu.

Nakon takva kontakta, čovjeku treba vremena da dođe k sebi. Malo--pomalo sam se smirio i staložio. Jedna mi je korist bila što mi se smanjio teret: ispalivši šezdeset šesticu, bacio sam cijev koja Iračanima nije bila ni od kakve koristi.

Opet u maršu, išao sam koja dva sata prema sjeveru. U mislima mi je stalno bio Stan - valjda nije i on bio u jednom od onih vozila! A da ih nije on uputio na mene? Nije, zaključih, to on ne bi mogao. Kozar je doveo Iračane u vadi; nitko ih drugi nije mogao tako točno uputiti na mene. Sjetivši se našeg susreta s njim tog jutra, shvatio sam kako sam pogriješio što ga nisam eliminirao na licu mjesta. Naravno da sam morao. Ispravno sam slutio da je opasan, morao sam ga ubiti vlastitim nožem, ali jest bio krupan momak, a sa Stanom koji nije bio za to, stvar je propala. A opet nisam smio pustiti Stana da ode s njim: trebao sam tipa onda ustrijeliti. No, ako se vratio u jednom od onih vozila, možda sam ga na kraju ipak ubio - jer nisam vjerovao da je itko u njima mogao ostati živ.

Pitanje je bilo, što se dogodilo tamo, na pozornici kontakta, za posljednja dva sata? Ako se itko izvukao živ iz onih vozila, ili ako je netko naišao na olupine, sad kruži vijest da je još jedan neprijateljski vojnik u bijegu. Zacijelo će pogoditi da idem prema Eufratu. A prema paljbi koju sam ondje osuo, mogli bi pomisliti da nas ima više.


78

Gazio sam i gazio pod mjesečinom. Pustinja se sad talasala blagim valovljem te mi se pred svakim hrptom činilo da će mi iza njega preda

me izbiti rijeka. A onda, podalje zdesna, čulo se lajanje pasa, vikanje djece, dozivanje odraslih. Spustio sam se na jedno koljeno da osluhnem i ugledao crveni traser protuzračne paljbe kako se diže u daljini. Očito je tu blizu neko naselje, a ljudi koje sam čuo sad gledaju lijepi vatromet na obzorju. Čula se daleka grmljavina mlažnjaka; nisam ih mogao vidjeti, ali im je zvuk motora bio jasan. Morali su biti kilometrima daleko, u napadu na kakav cilj, a crveni se traser u nijemom luku penjao put zvijezda.

Pola sata kasnije uočio sam ispred sebe neko svjetlucanje. "Zmajevo oko" otkrilo mi je tri vozila što stoje, a s boka im svijetli. Legao sam i gledao hoću li otkriti kakve pješake, za slučaj da je to neka mobilna patrola upućena da mi presiječe put. Pješaci se mogu rasporediti u dugoj crti po širokom komadu pustinje ispred mene. Nakon pažljive pretrage "zmajskim okom" lijevo i desno, nisam otkrio više ništa, pa sam široko obilazeći vozila nastavio put.

I ovaj put sam, penjući se na vrh hrpta, bio uvjeren da ću pred sobom ugledati Eufrat - ali nije ga bilo. Vidio sam, međutim, niz stupova, što sam već neko vrijeme očekivao, jer su bili ucrtani na mojoj karti. Iza njih bila je neka prometnica, a još kojih petnaestak kilometara dalje - rijeka. Kad sam sjeo ispod žica dalekovoda i stao motriti naprijed, ugledao sam cestu i ravan, otvoren teren iza nje - ali nikakvu rijeku. Dotle je bilo dva sata po ponoći, i na cesti se ništa nije micalo. Spustio sam se na nju i utvrdio da je neasfaltirana. Padao sam s nogu i našavši kanal ispod ceste uvukao sam se u nj i opružio se. Nisam mogao ni na što drugo misliti doli na spavanje, pa sam skinuo uprtače i legao na njih. Također me morila žeđ; naginjao sam svoje dvije čuturice iznad suhih usta ne bi li se iz njih iscijedila koja kap - ali uzalud. Osjećajući se relativno sigurnim u kanalu, sklopio sam oči - ali me strepnja grizla, a i hladnoća tresla.

U roku od deset minuta sav sgm se tresao, i previše ozebao da bih mogao i dalje mirovati. Udarih opet put pod noge. Prema karti, zaključio sam da ako pređem cestu i držim se sjevernog smjera, moram doći na Eufrat koji teče sa sjeverozapada na jugoistok. Sjećao sam se kako smo se žena i ja spominjali te rijeke što je u biblijska vremena bila važna vodena prometnica, te sam pretpostavljao da mora biti prilično velika. Sad sam međutim naišao na golem splet suhih vadija, sa strmim stranama visokim do dvadeset metara, a sam goli kamen. Očito je to nekoć bilo riječno korito. Možda u kišnim razdobljima bujice pretvaraju ove kanale opet u hitru rijeku. Grcao sam od puste žeđi, a u glavi mi je vladala takva zbrka da sam odjednom pomislio: "Isuse, pa valjda nije ovo Eufrat? Valjda nije presušio od biblijskih vremena? Ako jest, onda sam najebao."

U panici sam zagrabio bržim korakom i skotrljao se dolje preko odvaljenog, rasutog kamenja. Jednako sam mislio: "Na dnu ovoga mora biti vode." Na svojoj najnižoj točki korito rijeke kao da se širilo, i gledajući kroz "zmajevo oko" ugledao sam crtu palmi kako se ispred mene pruža slijeva nadesno. Također podalje, desno, vidio sam seoske kuće - blijede blokove ravna krova što se rumene na mjesečini, s jedne strane pregrađene zidom od blokova troske i s obrisima obrađenih polja izvan njega. I dalje nisam mogao vidjeti nikakvu vodu, ali sam pomislio: "Ovo mora biti rijeka - konačno


79

Eufrat! Super!" Krenuo sam prema stablima računajući da ona moraju rasti na samoj obali.

Što sam se više bližio, to mi se zrak činio toplijim - ili je bar atmosfera bila tiša i mirnija. Držao sam se na oko 300 metara od zida, ali se uto psi razlajaše. Kako nije bilo vjetra, nisu me mogli nanjušiti. Bit će da su čuli šum mojih koraka, najprije po kamenju, a zatim po suhoj travi polja. Kuće su bile u mraku; možda su bile zamračene, ali su ljudi u njima najvjerojatnije spavali.

Krećući se usporedo sa zidom, oprezno sam se kroz duga polja spuštao na rijeku. Ništa još nije klijalo, ali je zemlja bila dobro obrađena i polja su bila odijeljena dovodnim jarcima po stranama kojih je rasla trava. Trudio sam se što manje gaziti poljima, iz straha da mi ne ostanu tragovi na mekanom tlu. Da bih što više izbjegao obrađeno tlo, držao sam se jaraka u kojima još nije bilo vode.

Naposljetku sam, između stabala palmi, ugledao vodu. Duž cijele obale čule su se irigacijske pumpe, ispunjavale su noć ritmičnom, brzom lupom - bup, bup, bup. Čulo se kako po dolini rade svakakve pumpe. Nekoliko minuta mirovao sam, motrio ima li kakva kretanja. Obrađeno područje kao da je završavalo na desetak metara od same vode, a kroz "zmajevo oko" vidio sam naslage pruća, svaka od svoja dva prostorna metra, kako se s obale pružaju u rijeku, po jedna na svakih pedesetak metara. Isprva nisam mogao pogoditi što je to, a onda mi je palo na um da su možda improvizirani moli s kojih ljudi pecaju ili za koje pak vezuju čamce. Krijući se iza jednog od njih, spustio sam se puzećke do vode.

Zguren iza gomile pruća, uzeo sam svoje čuturice, ali sam vidio da je voda uza samu obalu duboka jedva koji milimetar - samo je tanka prevlaka blata. Zagazio sam u nju, ali tek što sam napravio tri koraka, a noge mi propadoše duboko u mulj. Za sekundu našao sam se u vodi do koljena, a onda do muda. "Isuse, tonem!" pomislih. Bacih pušku na gomilu pruća te se izvukoh na obalu, promočen do pasa i oblijepljen sluzavim, muljevitim blatom.

U idućem pokušaju, otpuzao sam preko mola od pruća. Pod mojom težinom, sav je mol utonuo u vodu. Osjećao sam kako me voda natapa

- po nogama, preponama i grudima - ali sam ipak napunio obje čuturice, otpuzao natrag i jednu ispio na dušak.

Gutao sam, krkljao i gušio se, trudeći se da ne dam glasa od sebe. Olakšanje od one vode što mi je tekla niz grlo bilo je nevjerojatno. Ručnom svjetiljkom posvijetlio sam grlić pune čuturice i vidio da je voda crna i prljava, ali joj je okus bio posve dobar. Otpuzao sam da ponovno napunim ispražnjenu čuturicu.

Na tom mjestu rijeka je bila široka dvjestotinjak metara, a na suprotnoj obali nisam zapazio nikakve kuće ni obrađena tla. Ondje se teren na mjesečini bjelasao, kao pokriven korom soli. Kako mi se činilo da na onoj strani nema naselja, pomislih da preplivam rijeku, možda ću na onoj strani moći brže napredovati. Dobar sam plivač, ali sam svejedno pomislio kako se u vodi s puškom i punim uprtačima izlažem velikom riziku. Voda je bila ledena, a unatoč tome što joj je okolna površina bila mirna, vidjelo se da se u matici jako vrtloži. Na pola puta preko, mogao bih lako zaglaviti.


80

Dotle je već bilo pet sati, te sam se morao negdje zavući da predanim. Oprezno sam prošao između raštrkanih kuća do nekog zemljanog puta. Opet je pas zalajao, pa sam počekao koju minutu prije nego što ću zaci u splet suhih vadija. Našavši se među stijenjem, uključio sam TACBE i pokušao njime dozivati. Nije bilo odaziva, ali sam neko vrijeme držao uključenu napravu. Što sam se više penjao, to su kameniti kanali bili sve dublji da bi na kraju završili oko dvjesto metara iznad ceste. Tu sam našao nekoliko stopa visoku stijenu što je na mjesečini bacala crnu sjenu. Sklupčao sam se uz nju, jednim šalom omotao noge i pod njih podmetnuo navlaku s kartom, drugim šalom omotao glavu, te sam ondje ležao osjećajući se donekle sigurnim na onoj krpi duboke tame.

Prije nego što ću se smiriti, počastio sam se na jedini mogući način: izvadio sam plošku i otpio gutljaj viskija. Stari me Lagavulin pekao silazeći mi u prazan želudac, ali me je trenutno i oživio. Bio sam tako umoran da sam unatoč hladnoći brzo usnuo, ali samo da bih se nekoliko minuta kasnije prenuo tresući se kao prut na vodi. Prava mi je muka bila što sam opet mokar; nakon što sam se sa Stanom satima sušio, ponovno sam sav promočen, mokra se odjeća slijepila za mene i od te vlage još gore zebem.

S prvim svjetlom, u ranoj zori pod bistrim nebom, vidio sam da uopće nisam u nekom zaklonu. U noći se sjena stijene činila pogodnom; ako bi tuda netko prošao u mraku, ne bi me opazio. Ali sad sam vidio da ležim na otvorenome.

Gledajući u sjevernu stranu vadija, spazio sam udubinu među rasutim kamenjem. Odoh tamo i legoh u nju, a oko sebe naslagah još kamenja da prikrijem obris tijela. To mi je bilo najbolje mjesto da predanim što sam ga mogao naći - i tu me svom težinom pogodi spoznaja da sam zapravo skroz naskroz prepušten samom sebi.

5.

SVE OPREZNO OBILAZEĆI

Tijekom dana i noći što uslijediše bilo je nekoliko trenutaka kad mi je moral strmoglavce padao kako je sad bio slučaj. Shvaćajući koliko sam nepopravljivo sam, preplavio me val očaja. "Gore od ovoga ne može mi biti", pomislih. Bio sam gladan, mokar, iscrpljen, odsječen od svake veze s prijateljima i k tome još duboko na neprijateljskom teritoriju.

"Kad te štogod teško poklopi", znala bi reći moja majka, "dobro se isplači." Ležao sam među kamenjem i pokušavao plakati - a nisam mogao. Dapače, lice mi se naboralo i stao sam se smijati. "Glupi klinče!" pomislih. "Evo te u govnima preko glave, a drugo ne znaš doli se smijati!" Ali je to nekako djelovalo: ublažilo mi je napetost i donekle me sredilo. Žudno sam se sjećao predivnih pudinga koje je majka pravila - napose onog od riže, iznutra nalik na gustu i slatku pjenu, a izvana hrskava zlatnosmeđa korica. Da mi je toga trena bila porcija toga! Inače mi uopće


81

ne bi smetalo što sam sam. U meni kao da je nastao neki obrat - osjećao sam se kao da sam od početka bio sam. Sad sam se na to navikao - i samo moram nastaviti svoj put prema granici.

Bilo je jutro nedjelje 27. siječnja, trećeg dana mog bijega. Volio bih da mogu prozračiti stopala, ali bih se izložio preveliku riziku. Morao sam biti svake sekunde spreman bježati dalje; stoga sam samo mogao skinuti jednu cipelu, zatim čarapu, pregledati stopalo, i vratiti ga u čarapu i cipelu. Onda to ponoviti s drugim stopalom. Mjehuri su mi bili u groznom stanju; odavno su pukli, pa je ostala otvorena i krvava rana. Nokti na nožnim pristima su se dizali, a ispod prstiju su iskočili mjehuri. Nisam imao čime to liječiti, ostala mi je samo nada da će mi stopala izdržati dok ne stignem na granicu.

Vrativši obuću na noge, posvetio sam gotovo čitav sat čišćenju puške. Opet sam dobro pazio da pritom budem što tiši. Mehanizam automatske puške možete rasklapati trzajem, pri čemu se čuje jako škljocanje, a možete opet i tako blago da gotovo ništa i ne sušne. Kad sam to sredio, opružio sam se s opuštenim opasačem ali s torbicama i uprtačima na sebi, tako da po potrebi mogu odmah kidati. Čak je i ondje dolje, gotovo na razini Eufrata, zrak ipak bio tako leden da sam se stalno tresao. Okrenuo sam se na bok, šake zavukao među noge, na golom kamenju, sklupčan pod velikom stijenom, a manje sam kamenje privukao da mi štiti glavu i stopala.

Od vremena do vremena bih zadrijemao, ali bih se redovito nakon nekoliko minuta naglo probudio u jednom drhtaju. Vraćajući me tako k svijesti, tijelo mi se branilo. Da se nisam budio, zaspao bih zauvijek. Kako me kamenje ispod mene žuljalo, micao sam se tražeći ugodniji položaj. Uvijek bi se našao kakav oblutak ili pak kvrgav kamen što mi se zabija ovdje ili ondje i od tog žuljanja već sam po koljenima, bedrima i leđima imao zaležaje.

Pošto sam ugasio žeđ, donekle mi je bilo lakše; međutim, od onolike hladne vode dobio sam drhtavicu, i sad me to tjeralo da opet krenem ne bih li se tako ugrijao. Najgore je bilo nepokretno mirovati cijeli dan. Potreba za hodanjem, za odmicanjem prema granici, bila je gotovo nesavladiva.

Ispod mene, vadi se spuštao prema rijeci u obliku slova V, krivudajući lijevo-desno. Strane su mu bile od trošnog sivosmeđeg kamena, bez ikakva bilja, ali su mu na dnu, ondje kuda bi voda potekla nakon kiša, bile glatkije. Nigdje nije bilo nikakva života koji bi mi privukao pozornost: ni zvijeri, ni ptica, ništa što bi se kretalo. Ubrzo je dosada postala još jedan jak neprijatelj; morao sam uložiti svu svoju snagu volje kako bih odolio iskušenju da krenem dalje, ili možda da se samo malo ogledam naokolo.

Dan je bio tih: nisu se čuli nikakvi glasovi niti je bilo buke nekog prometa, samo bi tu i tamo vjetar šuštao među kamenjem a ja bih se odmah sav napeo, osvrtao se, pitajući se miče li se to čovjek ili životinja. Sa svog mjesta mogao sam vidjeti nešto nalik na ostatke drevnog mosta što su s riječne obale stršili u vodu. Bila su tri blijedožuta luka, jedan na drugome, a po izgledu kao od kamena. Konstrukciju sam bio primijetio još kad sam zahvaćao vodu, i sad mi je bila na vidiku, morao sam samo podići glavu. Pitao sam se koliko su stari


82

oni ostaci mosta, da li su još iz doba Rimljana. Oko podnožja lukova voda je očito bila duboka, jer sam kroz dalekozor vidio kako se ondje brzo vrtloži. Rijeka je bila smeđa od mulja, u oštrom kontrastu s bjelinom soli na onoj drugoj, suprotnoj obali.

Tješila me misao da mi sirijska granica mora biti blizu - možda imam svega trideset ili četrdeset kilometara do nje. Gledajući svaki čas iznova u kartu, zaključio sam da sam mnogo zapadnije nego što sam mislio. Računao sam da do spasa imam još jednu, možda najviše dvije noći hoda.

Do tada sam najviše vremena bez hrane, četiri dana, bio proveo na vježbi preživljavanja u borbenoj situaciji u Walesu. Pa i onda sam ipak dobivao tanku krišku kruha i mali komadić sira svaka dvadeset četiri sata - ali sam pamtio kako sam na kraju bio prilično slab. Najdulji mi je marš dotle bio od 65 kilometara - konačni marš kod selekcije. A sad sam računao da sam za tri noći prevalio 150 kilometara puta, s tim što se pet dana nisam pošteno najeo - to jest od one gozbe u Al Joufu. Ostavši i bez dvopeka, uhvatio me neizbježan strah da će mi snage popustiti. Koliko još mogu pješačiti? Hoću li morati usporiti, dapače, hoću li uopće biti sposoban da hodam dalje?

Od vježbanja s utezima i iz priručnika o tome, znao sam da tijelo, kad je pod prevelikim naporom, troši vlastite mišiće nastojeći čuvati masnoće za kriznu situaciju. Na meni je, međutim, inače bilo vrlo malo masti - stoga su mi jedini realni izgledi bili da će mi mišići oslabjeti jako brzo, osobito zbog prekomjernog trošenja energije tim stalnim drhtanjem. Na predavanjima o preživljavanju u borbenim situacijama govorili su nam da čovjek izgubljen u pustinji može bez vode preživjeti samo jedan dan - ali ovo nije bila nikakva tipična pustinja, i tu nije prijetila opasna vrućina, nego naprotiv grozna hladnoća.

Naravno, stalno sam se pitao što li je bilo s ostalima. Jako sam strahovao da je Vince mrtav, zbog čega sam se na neki način osjećao krivim. Na njegov kolaps je nedvojbeno utjecalo ono ležanje cijelog dana kod tenkovskog rova, a ja sam bio odlučio da se držimo propisa operacijskog postupka i ondje ostanemo. Da smo bili neka veća i bolje naoružana skupina, mogli smo riskirati i potražiti kakvo toplije mjesto gdje ćemo predaniti - i to bi ga valjdtr spasilo u svakom slučaju, bar privremeno. Zatim, noću, morao sam ga zavezati za sebe. Kao obučeni planinarski vodič morao sam se u toj situaciji bolje snaći. No, u onom trenu su me svakakve brige morile. I ja sam bio malaksao od umora a niti mi u glavi nije mi bilo sve bistro kako bi trebalo.

Vince je bio u kondiciji, a i nije nosio neki pretežak teret. Bio je od mene viši - oko sto i osamdeset centimetara - suh, s gradom trkača. Štoviše, kad smo raspravljali što ćemo napraviti ako nam pođe po zlu, bio mi je rekao kako računa da bi mogao, ako sve zbaci sa sebe, što trkom što hodom prijeći gotovo pedeset kilometara na noć, prema tome dočepao bi se Sirije najviše za dvije noći. Nesreća je bila u tome što poput svih nas ostalih nije računao sa hladnoćom. Izlaganje nevremenu može djelovati na čovjeka na razne načine. Kad sam ja počeo malaksati, pa mi se naizmjence u glavi mutilo i bistrilo, ipak sam znao što se sa mnom zbiva. A mislim da Vince nije znao - tako je brzo propadao.

A Stan? Činilo se izvjesnim da su ga zarobili, mogao sam se samo nadati da mu nije najgore. A. ostala petorica - računao sam da je helikopter morao doći po njih. Bio sam siguran da je letjelica upućena na našu iskrcajnu točku, prema normalnom postupku u


83

slučaju prekida veze, i da se tamo zacijelo vrtjela sve dok dečki nisu uspostavili vezu s pilotom. "Srećkovići sad sigurno sjede u bazi", pomislih, "i pišaju od smijeha."

Trudeći se razmišljati o ugodnijim stvarima, dozvao sam u pamet svoju obitelj - Šarah i Jan - i Sušan prije Jan. Još kad sam služio u 23. pukovniji SAS-a, bio sam zaručen sa zgodnom, visokom plavušom imenom Sušan koja je živjela u istom selu. Upoznao sam je još u školi, pa smo sedam godina svuda odlazili zajedno, čak i preko ferija. Radila je kod jedne odvjetničke firme u Newcastleu. Zajedno bismo ručali, a često bi s posla došla da provede noć kod mene. Mene uvečer ništa drugo nije zanimalo nego da slušam Morse i čitam tehničke priručnike, a ona bi posve strpljivo sjedila sa mnom.

Mama je stalno ponavljala kako sam premlad da bih se ženio -i kako sam uz to zacijelo još odveć neiskusan. Zapravo mi je htjela reći, a otvoreno nije mogla, kako bih morao izlaziti i spavati i s drugim ženama i malo živjeti život, a ne zakopati se uz jedinu žensku koju sam dotle upoznao. - Sad si odrastao - rekla bi - i moraš se malo provoditi. - Nisam mogao shvatiti što zapravo misli s tim. Bio sam krajnje naivan i vidici su mi bili vrlo skučeni.

Kad sam se stao spremati na selekcijsku obuku za 22. pukovniju SAS-a, Sušan i ja smo planirali da se vjenčamo i preselimo na jug - ukoliko prođem selekciju. Čim budem u regularnoj postrojbi SAS-a imat ću dobru plaću i sve će biti u redu.

Tako sam bar mislio. Međutim, upravo s mojim odlaskom na jug sve je to palo u vodu. Odjednom sam upao u društvo momaka tride-setogodišnjaka koji su neprestano odlazili na piće i žene, i to mi je zbilja otvorilo oči. Hereford je vrvio mladim neudatim djevojkama koje su samo mislile kako uloviti kojeg momka iz Pukovnije.

S priljevom novih momaka samo su postajale još nasrtljivije. Brzo sam vidio drugu stranu medalje. U svojim dugim zarukama vidio sam tešku pogrešku, pa sam se stao zabavljati kao i svi drugi.

Problem je bio kako upoznati Sušan s tom promjenom. Nakon povratka iz Padobranske satnije u Odred, bio sam na nekim kratkim vježbama, a zatim sam otišao na tromjesečni boravak u Bocvani. Odmah nakon toga ušao sam u antiterorističku ekipu, a to je značilo da devet mjeseci moram biti neprestano pripravan da se u roku od pola sata odazovem na poziv i da ne mogu nikamo iz Hereforda. Na kraju me sa svim tim nije bilo kod kuće više od godinu dana. Sušan i ja jesmo se povremeno čuli telefonom, ali mi je najzad napisala: "Ovo ne ide, i mislim da je za nas najbolje da prekinemo." To mi je došlo kao naručeno, pa sam je nazvao i rekao joj da se slažem.

S tim raskidom bar nisam bio vezan kad sam upoznao Jan. A to je bilo 1986, kad je služila u Korpusu medicinskih sestara kraljice Ale-xandre' i bila na dužnosti glavne sestre bolnice Aerodromskog logora u Belizeu. Ondje sam se našao na tromjesečnoj dužnosti u postrojbi zvanoj Satnijom F koja je organizirala obuku za džunglu za tamošnju garnizonsku britansku bojnu, i koja je također novacima SAS-a omogućavala upoznavanje džungle.


84

Uz ostale poslove bio sam zadužen i streljanom, i kad sam vidio raskošnu plavušu što prolazi kraj naših nastambi na putu iz bolnice u časničku blagovaonicu, odmah sam pomislio da je pozovem na gađanje iz pištolja. Jedini mi je problemčić bio što joj nisam znao ime - pa sam se najprije potrudio da to izokola doznam.

Bolnički je narednik bio veliki simpatizer SAS-a, stalno je slinio oko momaka, pa sam ga zapitao bi li na streljanu doveo bolničko osoblje. Raspitao se kod njih pa mi je javio da su oni spremni. Upitao sam ga tko će sve doći, a on mi je dao niz imena, koja mi međutim ništa nisu otkrila, jer su to sve bili "satnik ovaj" i "bojnik onaj".

• A nemate li tamo i neku ženu? - upitao sam znajući i te kako dobro da je imaju.

• O, da, to je satnica James, glavna sestra. • Pa pozovi i nju.

Ode je pitati i vrati se s odgovorom da će i ona doći.

Postavili smo mete i sve sam dečke zadužio ovim ili onim kako bih ja bio slobodan da se posvetim glavnoj sestri i dam joj neke osobne upute. Na žalost, nije se pojavila i ja sam se u bijesu udaljio. No, upravo kad sam krenuo preko nogometnog igrališta, opazio sam je gdje ide iz suprotnog smjera. "U vražju mater!" pomislio sam.

1 Kraljica Alexandra (1844-1925) bila je supruga britanskoga kralja Edwarda VII.

"Sad sam zajebao stvar." Prolazeći kraj nje, dobacio sam joj: - Zdravo -a kad sam vidio da je stigla na streljanu, potrčao sam natrag, praveći se kao da sam tobože bio otišao po nešto. Onda sam se zalijepio za nju, pa sam je kasnije pozvao na piće.

Natrag u Engleskoj opet smo se našli, pa smo se često sastajali kad sam bio na sanitetskoj obuci. Bio sam mjesec dana na službi u Bolnici John Radcliffe u Oxfordu, gdje je ona ranije također bila na obuci, a kako je sad bila stacionirana u Wroughtonu, udaljenom samo sat vožnje na zapad, došla bi kolima po mene kad god sam bio slobodan. Zaručili smo se u rujnu 1987. a vjenčali idućeg ljeta.

Sanitetska obuka bila mi je temeljita i duga. Počela je s intenzivnim tečajem od šest mjeseci u Herefordu, gdje smo učili anatomiju, fiziologiju i farmakologiju. Onda sam izabrao bolnicu - John Radcliffe

- gdje ću biti na službi četiri tjedna. S mjestom sam se upoznao na zapanjujući način. Onog dana kad sam stigao, medicinska sestra - koja je bila iz Hereforda i znala tko sam - predstavila mi se i odmah upitala:

• Bi li htio vidjeti nešto zanimljivo? • Pa, hoću - odgovorio sam oprezno. • Onda navuci bijeli mantil i prođi kroz ona dvokrilna vrata.

A ondje je bila soba za reanimaciju na traumatologiji. Mislio sam

da ću ondje gledati kakav video-film ili slušati predavanje. Ni govora. Kako sam prošao kroz vrata, ugledao sam stol s nekom gomilom mesa što vrišti, a oko njega rade dva


85

kirurga i tri-četiri medicinske sestre. Čovjek je bio žrtva prometne nesreće, s višestrukim lomovima ruku i nogu, i dubokim ranama po licu i prsima.

Nakon takva surova uvoda, dodijeliše me jednom liječniku na Hitnoj pomoći. Moj mentor vodio bi me u pregradak gdje bi me pacijentu predstavio kao kolegu ili specijalista. Gledao sam i slušao liječnika kako obavlja pregled; poslije, kad bismo se udaljili, on bi me pitao što mislim da bi trebalo poduzeti. Ako bih dao pravilan odgovor, on bi rekao:

- U redu, učinite tako - a ako bi mi odgovor bio pogrešan, sugerirao bi mi što treba. Bila je to izvrsna obuka iz prve ruke, a imali smo najmanje po jednu žrtvu prometne nesreće tjedno, tako da sam stekao priličnu praksu.

Veliku mi je pomoć pružila i glavna sestra porodiljskog odjela. Često bi me, osiguravši se da joj porodilja neće zamjeriti ako porodu bude prisutan kolega, pozvala da dođem pratiti porod, bio prirodan ili izveden carskim rezom.

Smještaj sam dobio u stambenom bloku sestara gdje su bile tri spavaonice, kupaonica i kuhinja. Kad smo mi stigli, neka sestra reče:

- Sjajno, sad imamo za mjesec dana osigurane zaštitnike. - Upitao sam što to treba da znači, pa mi rekoše kako se najmanje jednom tjedno dogodi da pacijent napadne sestru.

I bogme, jedne noći dovedoše pijanca s grozno porezanim zapešćem i šakom jer je pesnicom probio stakleni izlog neke pečenjarnice. Sestra mu je čistila rane i vadila krhotine stakla iz šake. Odjednom on skoči na nju, urlajući kako to njega boli. Zgrabi je za vrat i tresnu njome

1. zid, htio ju je zadaviti. U sobu mi vrišteći upade druga sestra. Brzo uzeh bijeli mantil i pojurih. Prizor je bio užasan. Sestra je bila pritisnuta uza zid, sva krvava po licu, vratu i prsima odore. Pomislih - pa tip je ubija; strgoh ga s nje i mlatnuh. A on me zaprepašteno pogleda

2. izusti:

• To ne smijete raditi. Vi ste liječnik. • Je li? A vidi ovo!

Tres! Opet ga raspalih i ode on u carstvo snova pod utjecajem njemu posve nova anestetika. Za to vrijeme je neka treća sestra kričala:

• Nemojte ga! Sve je u redu! • Ma dajte! - rekoh. - Htio ju je ugušiti!

U sanitetsku obuku spadalo nam je i praćenje autopsije u mrtvačnici Bolnice Svete Marije, u Paddingtonu, kao i praktičan rad ispomoći u operacijskoj dvorani, ili pak izvođenje traheotomije na mrtvacima. I opet mi je prvi korak u tom posebnom svijetu bio malo šokantan. Jednog dana instruktor nam reče: - Ovako. Tu su neka tijela na


86

kojima možete raditi. - Bila su četiri starija čovjeka, jedan sredovječan muškarac koji se bio objesio, još jedan muškarac u tridesetim godinama, i dječak od devet ili deset godina koji je s nekog kata pao kroz prozor te mu se komad stakla zario u tjeme. Inače na njemu nije bilo nikakve druge ozljede, ali začudo svi poletješe na leševe onih starijih - dijete nitko nije htio ni gledati. Drugom zgodom patolog je izvukao tijelo čovjeka koji je u Temzi bio tri tjedna. I koža i odjeća bijahu mu iste boje - sluzavo zelene - a oko njega se širio gust val smrada.

Natrag u Herefordu sam još prošao neke pismene i praktične ispite i tako postao kvalificirani bolničar - s tim što sam kvalifikaciju morao svake godine ponovo potvrditi na kratkom tečaju stručnog ažuriranja...

Jan i ja vjenčali smo se u Herefordu u ljeti 1988, a dijete smo očekivali u početku 1989. Međutim, Jan je zbog stalnog pada krvnog tlaka u prosincu morala u bolnicu. Ka& medicinskoj sestri, situacija joj je bila posve jasna i tri tjedna prije predviđenog rođenja djeteta zatražila je da joj ga provociraju, jer je znala da ću nedugo nakon Nove godine otputovati iz zemlje te je htjela dobiti dijete dok sam još tu. Liječnik se najodlučnije usprotivio. Krvni tlak joj je, međutim, i dalje čas skakao čas padao, a onda joj je 21. prosinca ujutro, dok je bila na kontroli, liječnik rekao da mora odmah na operaciju jer se pupkovina ovila oko djeteta pa pritišće i ometa mu dovod krvi. U devet sati ujutro telefonski me nazvala kod kuće i rekla mi kako mora odmah poći na carski rez. Čuo sam iz pozadine liječnika kako govori:

- Ako želi biti prisutan kod rođenja djeteta, neka dođe ODMAH, jer vi idete ravno na stol.

Bio sam još u krevetu, jer sam bio kasno legao. Skočio sam, bacio na sebe prvo što mi je od odjeće došlo pod ruku, uletio u auto i projurio kroz Hereford sve bljeskajući reflektorima. Utrčao sam u bolnicu i u prolazu ugledao Jan kako je voze na kolicima.

Liječnik me upitao jesam li završio sanitetsku obuku i kad sam mu potvrdio rekao je: - Dobro, onda dođite sa mnom. - Odveo me u svlačionicu i dao mi da odjenem zeleni operacijski mantil. Onda pođosmo i zatekosmo Jan kako već leži na operacijskom stolu.

Dali su joj spinalnu anesteziju, pa od pasa naniže nije ništa osjećala, ali je inače bila posve svjesna i s kirurgom je zapodjela živ razgovor.

- Na kojem ste sloju sada? - pitala je. Ja sam je samo gledao i ponavljao: - Molim te, šuti! - ali ona nije odustajala, htjela je znati svaki kirurgov potez. Onda odjednom meni reče: - Pazi na noge. Skloni se, ako nećeš da ti se čizme napune.

Pomaknuo sam se korak natrag, i koju sekundu kasnije kirurg zareza ovojnicu i plodna voda poteče. Nakon toga pamtim samo kako su iz Janetina trbuha izvadili to čudno, tuđe stvorenje što kmeči.

Dijete, žensko, iako nedonošče bilo je u svemu perfektno - ali, da nije bilo hitne intervencije mogli smo ga izgubiti. Bili smo odlučili da će se dijete, bude li muško, zvati


87

Stephen, a bude li žensko - Šarah. 1 tako smo dobili Šarah. Jan je sutradan pretrpjela vražje muke, ali je ipak dva dana kasnije došla kući i brzo se oporavila.

Nakon malo više od tjedna kod kuće s njom, morao sam otići na tečaj za planinarskog vodiča u Njemačkoj - što je značilo da me neće biti tri mjeseca, a i onda ću moći doći samo na tjedan ili deset dana. Zato sve do završetka tečaja Šarah i ja nismo se ni stigli zbližiti. Tužno je to bilo, jer jesam imao kćer, ali mi je malo značila. A onda, u svibnju 1990, došao sam kući na šest mjeseci i nakon par tjedana se Šarah naučila na mene. Tek sam onda shvatio što imam, pa smo ona i ja postali kao prst i nokat.

Meni se ona činila savršenim djetetom. Naravno, moj je sud možda bio pristran zbog činjenice da je bila vrlo slična meni, s bistrim plavim očima i kosom što je s vremena postajala sve tamnija. Ali, već u ranoj dobi ona se izuzetno lijepo vladala. Morali smo joj samo jedanput reći neka nešto ne čini, i ona to više nikad ne bi učinila. Nikad se nije prestrašila mraka, prospavala bi cijelu noć bez ikakva upaljena svjetla. Sto je najbolje, najradije se igrala sama. Činilo se kao da je naslijedila moju sklonost da se u životu snalazim i da se okušam u svačemu. Uza sve to, bila je samostalan duh i znala je provoditi sate sama sa sobom, crtajući, slikajući i pjevajući za svoj račun. Bila je pomalo i muškobanjasta, često sva u ogrebotinama i modricama od pada sa stabala ili pentranja preko ograda. Nasmiješio sam se sjetivši se kako bi znala čučati u psećoj košari, zagrljena sa Jessiejem, našim drugim bulterijerom iz Staffordshirea, i listati slikovnice...

Gore u stijenju nešto mi je u blizini šušnulo i naglo me vratilo na Eufrat. Sjeo sam i ogledao se, susprežući dah, osluhujući. Koze? Pas? Čovjek? Tren-dva kasnije smirio sam se; ničega mi nije bilo u blizini, a ono je samo vjetar šuškao. Hvala Bogu, konačno se svjetlost gubila. Uskoro će noć i ja ću nastaviti put.

Otkud i kako sam mogao znati da su upravo tijekom toga dana ostali momci iz patrole uhvaćeni u blizini rijeke, na jednoj točki stotinjak kilometara od sirijske granice? Nakon kontakata s njima, Iračani su angažirali oko 1600 vojnika u potragu za koalicijskim vojnicima u bijegu, a i alarmirali su civilno stanovništvo uz rijeku: za to su mobilizirani ne samo muškarci, nego i žene i djeca.

Spustio se mrak i malo kasnije izašao sam iz skloništa te se zaputio na sjeverozapad, držeći se što više ruba obrađenih površina gdje mi je bilo lakše kročiti. Sad sam se kretao još opreznije, jer sam se nalazio u naseljenom području. Prelazio sam vjerojatno samo tri do četiri kilometra na sat. Povremeno bih, radi promjene, prebacio dvjestotricu na rame, ali sam je inače, noseći je s remenom od padobranskog užeta oko vrata, objema šakama držao preda se. Tako mi nije previše umarala ruke, a opet je bila spremna; mogao bih u sekundi naciljati i opaliti.

Ubrzo utvrdih da se tu naokolo vrti začudno mnogo Arapa. Svakih pola sata ili tako otprilike naišao bih na kakvu skupinu - stoje ili sjede, ispotiha čavrljaju. Nekoliko puta ugledao sam žar cigarete pa sam ga zaobišao u širokom luku. Često sam samo nanjušio dim, ili od cigarete, ili od vatre, ili peći, pa sam se udaljio a da uopće nikoga nisam vidio. (Arapske cigarete imaju oštar i karakterističan miris.) Nisam znao kakve su inače navike tih ljudi u normalnim primkama, ali mi se činilo čudnim što ih se toliko mota vani na ledenoj zimskoj noći.


88

Od vremena do vremena opazio bih ili osjetio ljude negdje naprijed, i onda bih vadio "zmajevo oko" da bolje promotrim, pa bih morao nastaviti zaobilaznim putem. Na kraju sam zbog tako slabog napredovanja pao u očaj i zaključio da se nikad neću izvući ako se moram ovako vući cijelim putem do granice. Od gladi ću strašno oslabjeti i na kraju će me Iračani uhvatiti.

Te noći bio sam u pokretu osam sati, morao sam prijeći trideset do četrdeset kilometara, a prešao sam ih samo desetak prema granici. Koračao bih oprezno neko vrijeme, onda bih nekoga ugledao, vratio bih se i zatim išao naokolo. Odmah bih naletio na nekog drugog, pa bih opet obilazio i išao dalje. Bilo je to cik-cakanje cijelo vrijeme, za svaki korak naprijed po pet do deset koraka ustranu.

Bilo mi je nevjerojatno naporno održati koncentraciju makar i samo na kraće vrijeme. Divlje životinje kao antilope i srne, koje love mesožderi, sposobne su bekrajnim satima biti na oprezu - zapravo im od toga život ovisi. A ljudi su izgubili tu sposobnost pa im je za visoku razinu opreza potreban svjestan napor.

Često sam se zaticao kako nijemo razgovaram sa sobom.

"Ići ću do vrha onog brijega", rekao bih, "a onda ću se odmoriti."

Ubrzo bih se pitao: "Kako si se do vraga uvalio u tu kašu? I gdje su se sada ostali obreli?" Pokušavao sam zamisliti kako li će izgledati granica sa Sirijom i na koji način ću je prijeći. U glavi su mi čitavo vrijeme izbijale i prolazile osobe i ličnosti iz moje prošlosti: mama i tata, braća, učiteljice. Pitao sam se što li rade u tom trenutku - i umirao od želje da im mogu kazati gdje se nalazim. Zamišljao sam njihovo golemo čuđenje kad bi doznali što radim. Često bih im čuo glasove, i to je postalo tako stvarno da sam počeo smetati s uma opreznost i ne obraćati pozornost na okolinu. Odjednom bih se prenuo i shvatio da sam prevalio kilometar ili i više u snu.

Kad god bih prošao blizu kakve kuće, psi bi se razlajali, a jeka od te galame odzvanjala bi niz dolinu: jedni bi psi uzbunili druge koji bi udarili lajati još i prije nego što ću stići do njih. Ti izdajnički pozivi na uzbunu dizali su se uz rijeku ispred mene, a mojim su ušima bili bučni poput zavijanja sirene.

Psi su mi bili vraški neugodni. Zaobilazeći jedno selo, iznad mene na humku, pogledao sam u kuće - niski, crni obrisi ravnih krovova i bez ikakvih svjetala - i ugledao cijeli čopor pasa kako silazi, a razlajali se kao opsjednuti. Kroz "zmajevo oko" vidio sam ih kako idu ravno na mene. Jedan je dojurio na tri metra od mene, a njemu za repom još tri-četiri. Stanem, a stanu i oni, pa i prestanu lajati. Ali čim bih im zaprijetio, ili bih se pomaknuo, eto gdje bi se opet paklenski razlajali i kradom mi se privlačili.

Sa strepnjom sam zurio u kuće, očekujući svakog trena da se negdje svjetlo upali. Samo sam bijesno mislio: "Ah, za ime Božje, PRESTANITE!" Stao sam, uzeo kamen i bacio ga. Čopor pobježe nekoliko metara dalje, samo da bi mi se opet primaklo. Kad sam se udaljio od kuća, psi su me slijedili još oko dvjesto metra, a onda su stali, pa su me, što stojeći što sjedeći, pratili pogledom i lajali sve dok im se nisam izgubio iz vida. Konačno, pošto bi mi totalno iskidali živce, okrenuli bi se i vratili kući. Spašavalo me to što im se vlasnici, po svemu sudeći, nisu osvrtali na njih. Koliko sam vidio, ni jednom se ni iz koje kuće nije nitko pojavio da ispita koji je uzrok onoj galami.


89

Neko sam se vrijeme držao koliko sam god bliže mogao rijeci, dijelom i zato da po potrebi zahvatim vode; ali kasnije, zaključivši da sam preblizu nastanjenom pojasu, skrenuo sam opet više na jug, vrativši se tako na rub pustinje gdje je tlo uglavnom bilo posuto golim i oštrim kamenjem. Tu sam poprečno prelazio vadije koji su tekli nizdol prema Eufratu, u pravom kutu s mojim smjerom kretanja. A čitavo vrijeme mozgao sam kako da se u hodu ne približim previše rijeci i naseljima, a istodobno kako izbjeći vadije i ono neprestano penjanje i spuštanje.

Oko pet sati ujutro počeo sam brinuti gdje ću naći pogodno mjesto u kojem ću proležati dan. U pet i pol još je bio potpun mrak, ali sam, izbivši na vrh litice što je gledala dolje na rijeku, ne znam zašto odlučio da se spustim pet-šest metara niz njeno čelo. I tu nađoh policu koja se ravno pružala duboko u samoj litici. To mi se učini pogodnim skloništem i tu legoh da dočekam svanuće.

Kad se razdanilo, vidio sam da gledam ispod sebe ravno dolje na rijeku, a na njenoj suprotnoj obali leži maleno selo. Kuće su jednostavne prizemnice, uglavnom sagrađene od blokova troske, s ravnim krovom. Dižu se na zemljanom tlu, ali nigdje traga nekom vrtu. Ubrzo sam motreći kroz dalekozor ugledao ljude kako izlaze, kreću se amo-tamo, idu za svojim dnevnim poslovima. Na prvi pogled bilo je malo muškaraca a mnogo žena, sve one u crnim haljama što ih pokrivaju od glave do peta i s gustim velovima; silazile su u skupinama na rijeku da zahvate vode. A pasa svuda - gle, gle! - kao mrava. Pratio sam ono kretanje dolje jedino radi zanimacije, ali sam također pazio ima li kakvih neobičnih pokreta po kojima bi se moglo zaključiti da je područje u stanju uzbune - ima li vojnih vozila, prolazi li kakva vojska? Bilo mi je žao što nemam kameru koju sam bio ostavio u naprtnjači; sad bih njome mogao slikati selo i rijeku.

Dva muškrca provedoše cijeli dan loveći ribu, veslajući gore-dolje u čamcu, bacajući mreže, obilazeći ih i^povlačeći ribu. Svaki put bi pustili da ih struja odnese stotinjak metara niže. Brzina kojom bi se onda čamac kretao potvrdila mi je da je struja jaka, i sad mi je bilo još draže što nisam pokušao preplivati na drugu obalu. Na danjem svjetlu voda se činila tamnosmeđe boje, a u mojoj je čuturici plivalo Al isvakakvo trunje; ali me je tješio pogled na srebrnkasto svjetlucave ribe: ako one mogu živjeti u rijeci, onda voda ne može biti baš najgora.

Cijeli taj dan - ponedjeljak 28. siječnja - proveo sam ležeći na toj polici s glavom naslonjenom na uprtače s torbicama. Ondje gore, na pogodnom mjestu, u zaklonu pod liticom, osjećao sam se sigurnim, gotovo spokojnim. To je mjesto, pomislih, gdje će se gnijezditi orao ili sivi sokol. Glavni mi je neprijatelj bila dosada. Satima sam proučavao kartu, kako bih utvrdio točno mjesto gdje se nalazim. Opet sam se uspio uvjeriti da sam mnogo dalje na zapad nego što jesam, stoga i mnogo bliže granici.

Tijekom cijelog dana ništa se nije ni maknulo u mojoj blizini, ni iznad mene niti sa strane - samo je na suprotnoj obali rijeke selo živjelo svojim životom, naišlo bi i prošlo kakvo vozilo, a ljudi obavljali svoja posla. Odozdo je s obrađenih polja neprestano dopirao zvuk irigacijske pumpe - s karakterističnim dajut, dajut, dajut, dajut, jedinom bukom u dolini. Ipak je bilo lijepo imati preda se taj slikovit prizor.

Trudio sam se ne misliti na jelo, ali mi se ono, neizbježno, zbog puste besposlice, nametalo kao glavna misao. U svakoj od onih kuća dolje ima hrane, pa makar to bio


90

samo kruh ili brašno. Da nije pasa, mogao bih se pod okriljem mraka ušuljati u jednu i ukrasti kruh. U duhu su mi jednako lebdjele vrećice s voćem što sam ih ostavio u naprtnjači. Sto bih dao za malo ananasa u sirupu? "Kad se izvučem odavde", mislio sam, "smazat ću na kile sladoleda."

Psi su mi u misli prizivali Turba, mog bulterijera iz Staffordshirea. Kakav izuzetan pas! Kakav bi darmar napravio da je sad sa mnom. Uhvatio bi se ukoštac sa svakim psom duž Eufrata i sve bi ih čopo-rativno natjerao u bijeg.

Bio mi ga je nabavio prijatelj iz Odreda. Kad sam ga dobio, bilo mu je navodno osamnaest mjeseci, ali je na njuški već imao sivih dlaka i ožiljaka od starih rana - po čemu sam zaključio da mora biti mnogo stariji nego što mi tvrde, a i da je već sudjelovao u borbama pasa. Rodovnik mu je bio krajnje mutan i nikad nismo točno utvrdili koliko mu je godina.

Kad smo ga najprije dobili, nije mogao proći kraj drugoga psa a da ne zapodjene kavgu. Ako sam ga vodio na uzici, pa bismo naišli na nekog psa, Turbo bi se držao kao da ga i nije vidio. Ali čim bih ga pustio s uzice, samo bi se okrenuo, zaprašio za onim psom i eto gužve! Takvom je smicalicom uspio izazvati na desetine makljaža - ali se ipak, nakon nekog vremena, smirio.

Na žalost, tužno je završio. Kad smo se preselili, promjena ambijenta kao da ga je zbrkala. Dotle je bio najuredniji pas što ste ga mogli zamisliti, a sad je počeo mokriti u kući - a kad se Jan vratila kući s novorođenom Šarah, režao je na dijete.

Našli smo se na čudu. Nismo ga mogli dati nekome, jer nismo znali kako će se ponašati s nekim koga ne poznaje; makar i ne mislio zlo, bio je tako jak da je lako obarao malu djecu, i općenito smetao. Stoga smo s velikom tugom zaključili da ga moramo ubiti. Pamtio sam kako bi otac uvijek osobno ustrijelio psa kad bi mu postao prestar ili nepokretan da bi dalje živio, a mrzeći i samu pomisao da Turba odvedem veterinaru, odlučio sam da to sam obavim. Uzeo sam pištolj i odvezao se sa psom u polje - ali sam ga onda pogledao i pomislio: "Isuse, pa ne mogu to učiniti!" I tako sam ga doveo natrag kući.

Ubrzo je, međutim, opet zarežao na dijete, pa sam vidio da je vrag odnio šalu. Strpao sam u džep hlača pištolj i sa psom se odvezao daleko u polja. Ali, kad sam iskočio s kola i zazvao ga: - Dođi, Turbo! -on je samo uspravno sjeo i zagledao se u daljinu. Inače bi s prvom zgodom skočio van, ali je sad osjetio da se nešto ne slaže. Na kraju sam viknuo: - Mačka! - a on izleti kao furija između mojih nogu. Ispucao sam mu metak ravno u tjeme, ali je ostao na nogama i mahao repom udarajući me njime po koljenima. Iduće sekunde opet sam zapucao, a kako je i dalje stajao, ispalio sam mu i treće zrno medu oči. Jadan Turbo! Dovezao sam njegovo tijelo kući i zakopao ga u vrtu.

Sa svog mjesta na čelu litice gledao sam kako se u selu preko puta izdužuju sjene. Malo-pomalo, sivosmeđa polja iza kuća izgubiše se u sumraku. Kako se spustila večer, tabani mi opet izgorješe, morao sam se obuzdati da još ne krenem. Konačno, kad je zagustio mrak, krenuo sam: popeo sam se na vrh i udario hodom. Te noći je, hvala nebesima, svako kretanje prestalo čim su se ljudi povukli u kuće, pa


91

nakon mraka nigdje nikoga nije bilo. Ipak, sigurnosti radi, pošao sam prema vadijima, između niza stupova i prometnice. Ondje gore našao sam se na strmom terenu. Stalno sam nailazio na nekakve kao male kamenolome, pa sam se spuštao, prelazio preko ravna dna, i opet se pentrao uzgor do vrha. Bilo je jako zamorno, stopala su mi bila jezivo upaljena. Nakon dugog proučavanja karte, učinilo mi se da sam utvrdio točno mjesto do kojeg sam stigao - veliku okuku na rijeci i na njoj selo. A to mjesto činilo se dan hoda daleko od granice - što mi je podignulo moral i ulilo novu snagu.

Opet sam hodao cijelu noć. Desno od mene i dolje, na oko tristo--četiristo metara, tekla je cesta kojom bi povremeno prošlo koje vozilo; neko s upaljenim svjetlima, a neko naslijepo. U jednom trenu duboko u noći farovi jednih kola osvijetliše mi ploču na cesti. Bio sam predaleko da bih mogao pročitati što piše na njoj, ali mi je palo na um da se spustim do ceste i vidim što stoji ondje.

I upravo tada ugledah jedinu divlju životinju koju sam sreo na cijelom svom putu. Spuštajući se prema cesti, pogledao sam kroz "zma-jevo oko" i na vrh nekog humka ugledao veliku lisicu što zuri u mene. Prepoznao sam je po šiljastoj njuški i stršećim ušima. Cijelu minutu sam je gledao, a da se nije ni maknula; onda nastavih put, ostavljajući je u vlasništvu svoga teritorija. U toj sam lisici vidio blisko mi biće mraka. I ono je, poput mene, ležalo pritajeno cijeli dan da bi izašlo tek kad mrak padne. Nije joj moglo manjkati hrane kao meni, ali mi je bilo teško zamisliti od čega živi, jer za sve vrijeme svoga marša i ležanja nigdje nisam vidio nikakva glodavca.

Bližeći se ploči, zaškiljio sam u nju i uspio pročitati što piše - na engleskom i arapskom: AL QAIM 50; NEW ANA 50. New Ana je bila iza mene, a već sam neko vrijeme znao da idem prema Al Qaimu - ali pedeset kilometara! S tim mi se moral opet sunovratio. Mislio sam da mi to mjesto mora biti takoreći pred nosom. Sjeo sam, očajan, i pomislio: "Ovom prokletom hodanju neće nikad biti kraja!" Izvadivši kartu, utvrdio sam gdje se nalazim i vidio da do granice imam još svojih 80 do 90 kilometara - treba mi još dva dana do točke za koju sam mislio da sam je bio dosegao.

Nisam mogao vjerovati vlastitim očima. Osjećao sam se kao da me netko okinuo nogom u prepone, sjedio sam na rubu ceste i buljio u ploču. Ali ondje mi je bio dokaz, i sve se slagalo kad sam bolje promislio gdje se nalazim a gdje sam bio. Stvarnost me strašno utukla.

Drugo mi nije preostajalo doli nastaviti put. Poklopljen zamorom, žeđu i strahom, krenuo sam usporedo sa cestom. Bio sam samo na sto metara od nje kad sam začuo kako po njoj, a iza mene, nešto zuji. Legao sam i osluhnuo. Zujanje je dolazilo s daljine od više kilometara na istoku, ali je neprekidno jačalo sve dok nije ispunilo noć. Prođe četverotonski kamion - ali je ono zujanje jednako jačalo. Pomakao sam se bliže rubu ceste i sakrio među nekim kamenjem te sam motrio cestu kroz "zmajevo oko". Nekoliko minuta ništa nisam vidio. A buka sve jača. A onda, naprežući oči i po dvadeseti put, ugledao sam neku crnu točku što je sve više rasla pretvarajući se u golemo vozilo koje mi je ispunilo okular. U zaglušnoj grmljavini stiže do mene i odjednom shvatih da to kraj mene prolazi raketa Scud. Golemo vučno vozilo, s prikolicom na kojoj je pod ceradama ležala raketa, praćeno konvojem manjih kamiona, kretalo se prema sirijskoj granici. U jednom kamionu, straga otvorenom, vidio sam cijeli vod vojnika.


92

"Isuse!" pomislih, "pa to je ono zbog čega sam ovdje - da otkrijem rakete!" Nisam mogao ni sanjati da ću se jednoj od njih naći tako blizu. Je li trebalo da otvorim vatru na nju? Ne bih je mogao uništiti, ali sam minom iz dvjesto trice u čelo vozila mogao skrenuti pokretnu rampu sa ceste. No time bih otkrio svoj položaj i oni iz konvoja bi me začas udesili. Samo da mogu javiti što sam vidio. To je upravo ona informacija koju naši očekuju. Izvadio sam svoj TACBE, uključio ga i dozivao, ali po običaju nije bilo odgovora. Razočarano sam slušao kako se zujanje motora i velikih guma polako gubi u daljini. Zamislio sam dramatičnu sliku - kako se dva A-10 obaraju s neba da unište raketu i rampu - ali to će mi ostati samo pusta želja.

Ponovo me pritisnuo očaj što sam tako daleko od spasa. Kako sam se mogao toliko preračunati? Psovao sam bijednu, beskorisnu kartu.

Još jednom u pokretu, prešao sam preko ceste i tako se našao između nje i rijeke koje su u toj točki mogle biti međusobno udaljene petnaestak kilometara. Tu je teren bio zbilja ravan, i opet sam prelazio preko obrađenih polja. Došlo je vrijeme da potražim mjesto gdje ću proležati dan, ali na tom obrađenom području nisam nigdje vidio nikakav krš ni jame. Odlučio sam vratiti se na onu stranu ceste i ponovo se dohvatiti višeg terena. Onda naiđoh na tunel ispod ceste, dva metra visok i nepuna tri širok, očito prokopan radi prolaza pješaka i životinja.

Osjećao sam se tako krepan i smrvljen da sam odlučio tu leći, u tunelu. Ta odluka bila mi je loša, ali shvaćam zašto sam je donio. Zapravo sam razmišljao: "Padaš s nogu. Ne možeš još dugo izdržati. Kako bi bilo da otmeš neko vozilo i voziš se do granice?" A za takvu otmicu je tunel bio dobra baza.

Sjedio sam u tunelu i u sebi raspravljao. Moja mi je nepromišljena strana govorila: "Samo to učini: zgrabi vozilo i briši!" Druga je strana odvraćala: "A što ako su u vozilu dvojica? Kako ćeš ih natjerati da stanu? Pa što ako je i samo jedan, a jednostavno prođe dalje? A kad te jednom opaze i o tebi jave, onda si riknuo."

U mislima sam stalno ponavljao scenarij. Zamislio sam se kako stojim na cesti, jednu sam ruku podigao, drugom pušku uperio - a kola zabrzaju i prođu. Odao sam svoj položaj i time izgubio sve prednosti koje sam tako mučno stekao. Odjednom pomislih kako bi me ta ideja još jače mamila da je Stan tu sa mnom - no, ako bismo i došli do vozila, po svoj prilici bismo zatim naletjeli na kakav kontrolni punkt.

Ne, odlučih,- neću riskirati. Međutim, tu sam se usidrio na zaguljenom mjestu. Dok sam ondje mudrovao, nebo se rasvijetlilo i već je bilo prekasno da krenem dalje. Da li s.jgurno ili ne, ali mjesto jest bilo grozno neudobno. Kroz taj tunel puhalo je kao na Sjevernom polu. Začas sam se smrzao, ukočio. Premjestio sam neko kamenje, ne bih li napravio kakav zaklon, ali je vjetar svejedno zviždao između njega.

U polusvjetlu vidio sam kako tuda raste grmlje, pa sam pomislio da od njega napravim nekakvu zapreku; zgrabio sam grm i našao se sa šakom oštra trnja. Vidjevši da se ničim ne mogu bolje zaštititi, legao sam odlučan da pošto-poto izdržim.

Tek što se posve razdanilo, začuh zvuk koji mi bijaše najmrskiji na svijetu: kozje zvončiće. Koze i kozari ulili su mi strah u kosti. Gledajući niz tunel prema rijeci, vidio sam kako mi u vidokrug upada jarac predvodnik, sigurnim korakom ide u tunel, očito ga


93

put vodi tuda. Jedva sam stigao strugnuti van na drugu stranu i trkom poći uz kosi nasip ceste. Dok sam trčao uzgor, čuo sam kako se vozilo brzo bliži, pa sam se bacio u plitak jarak što je ukoso od ruba ceste vodio nizdol.

Tu sam ostao poleđuške, kao prikovan, gledajući ravno preko vrha cipela u izlaz iz tunela. Koju sekundu kasnije ispod mene izbi predvodnik stada, ni tri metra dalje. Za njim, gurajući se, nagrnuše ostale koze. Zadnji izađe kozar, u dugom vunenom kaputu navučenom preko nekoliko slojeva druge odjeće, i s bijelim šalom smotanim oko glave. Vodio je magarca sa crnim gunjem na leđima, a za petama mu skaku-talo pet-šest pasa. Kad je izašao, glava mu je bila jedva metar ispod mojih cipela.

Ležao sam nepomično, s puškom uperenom niz tijelo, moleći se da se kozar ne osvrne i da me psi ne osjete. Kad bi se to dogodilo, morao bih čovjeka ubiti. Koliko god mi ne bilo drago ubiti nedužna civila, bio sam u očajnoj situaciji. Ustrijelim li ga, naći ću se u pogubnom položaju; morat ću bježati preko vadija s čoporom pasa za petama, pa ako privremeno i pobjegnem, starčeva smrt odat će me bez pardona. Očito je tuda prolazio svakog jutra, i netko će uočiti da se ne vraća.

Kako me psi nisu nanjušili, ni sad mi nije jasno - osim da se moj miris valjda gubio u smradu koza. Dok je ono društvo sporo odmicalo uz vadi, ja sam susprezao dah. Starac se nijednom ne osvrnu, a cilik zvončića izgubi se među stijenjem.

U tunel se nisam mogao vratiti, jer je bilo jasno da će se u neko doba dana stado i njegov čuvar opet pojaviti. Isto tako, nisam se mogao spustiti dolje, ispod ceste, jer je obrađen teren bio previše otvoren, i na njemu je bilo previše ljudi na poslu. Osim toga, osjećao sam da u blizini mora biti neko selo, ili bar nekih kuća.

Ležao sam mirno i pogledom pratio koze sve dok mi se nisu izgubile s vidika. Razmišljao sam grozničavo. Imao sam samo jedan put pred sobom - gore preko vadija. No, na cesti je počeo promet; svake druge minute prolazilo je po neko vozilo, pa ako bih se stao kretati prema višem terenu, po svoj prilici bi me sa ceste opazio kakav vozač. Proganjala me misao što bi se dogodilo ako bi me netko opazio i podigao

uzbunu. Počeo bi lov, a kako je tek bilo svanulo, to bi tragači imali na raspolaganju čitav dan da me ulove.

Na kraju, odlučio sam krenuti na rizik u intervalu između prolaza vozila. Prevrnuo sam se na trbuh, prebacio pušku na rame, skliznuo niz nasip i stao puzati uza suho riječno korito. Kad god bih čuo da dolazi vozilo, zalijepio bih se za tlo, u smrtnom strahu da će me vidjeti. Nakon stotinjak metara, podigao sam se u čučeći položaj, pa sam sitnim koracima zabrzao gore i ušao u vadije, možda oko 500 metara od ceste. Zatim sam hodao dok nisam naišao na pogodnu jamu u koju sam legao.

Tu sam bio opet prikovan dok dan ne prođe. Kao skrovište, jama mi nije bila ni najmanje idealna. Iako nisam mogao vidjeti samu cestu, imao sam preda se dobar pregled na oko dvjesto metara, ali mi je pogled s leđa bio zapriječen humkom. Ako bi odanle tko naišao, ne bih ga vidio sve dok mi se ne bi praktički našao na glavi. S tim sam cijelo vrijeme bio kao napeta struna. Naglo bih se okrenuo na svaki šum, makar to bio samo sušanj vjetra među kamenjem. Nalazio sam se u svijetu golih, sivih,


94

izlomljenih stijena, kojem je jednoličnost kidao samo po koji usahnuli grm, bez ijedne rupe u kojoj bih se sakrio za slučaj nužde.

Računao sam da je to utorak 29. siječnja, a prema karti sam utvrdio da mi treba još najmanje sedamdesetak kilometara do granice. Razmišljajući unatrag, zaključio sam da smo se Stan i ja zbog hipotermije teško preračunali one zadnje večeri zajedno, pa smo zašli mnogo više na sjever nego što smo mislili.

Sad mi je čak i mirovanje bilo bolno. Zbog hladnoće, morao sam se zguriti kao fetus, s koljenima ispod brade, okrenut na jedan ili drugi bok, a toliko sam bio smršao da me na tijelu gadno boljelo svako mjesto gdje se ono pritiskalo o tlo. Bilo mi je jasno da će mi dan biti beskonačno dug.

6.

ODJECI AFRIKE

U mojoj okolini bilo je nečeg sablasnog. Vjetar što je puhao kroza stijenje te goleme divljine odvede mi duh u drugu pustinju, u drugo doba. Afrika... pustinja Kalahari. Misli mi odlutaše u doba kad je Odred B imao tromjesečnu vježbu, i kad je stožerni vodnik poginuo a mi smo postali meta nekog vudua ili crne magije.

Radi obavljanja različitih elemenata vježbe, Odred je bio raspršen na širokom području. Zračni vod vježbao je slobodan pad; čamčani je vod u plovilima pljuskao po močvari koja je bila idealna za njegove potrebe; transportni se vod vozikao po pustinji Kalahari; a mi ostali otišli smo se penjati na brda Tsodilo. Bio sam prvi put s Odredom u inozemstvu, i tu sam s pogibijom jednog našeg čovjeka već prvih dana naglo shvatio koliko je naša obuka pogibeljna i gotovo jednaka stvarnosti.

Prve večeri u toj zemlji, prije nego što ćemo se podijeliti, poslušali smo predavanje o zmijama što nam ga je održao Afrikanac imenom Lazarus, koji je bio narednik u lokalnoj policiji. Poslije ćemo vidjeti kakav je to seronja kad će nam reći kako mu je koža bila bijela poput naše pa je pocrnjela od izlaganja suncu. No, kad je onaj prvi put počeo iz neke vreće vaditi zmije da bi nam pokazao na kakve sve možemo naići, nismo znali što misliti o njemu.

Izvukao je kobru koja je siktala, i stežući je ispod samih ralja rekao nam je da nas ne može poštrcati ako je ovako držimo. - Pazite se toga vraga - zagunđa naš stožerni vodnik - jer ako ipak štrcne i pljuvačka vam uleti u oko, imat ćete problema. - I zbilja, kako Lazarus prođe ispred mene, kobra siknu i ja zatvorih oči, a njena mi pljuvačka poprska nadlakticu i obraz. Odmah sam to obrisao, ali gdje god je kap pljuvačke pala na kožu, tu je zbrisala pigment. Ostale su mi blijede točke po obrazu i mrlja u obliku Britanskog otočja na nadlaktici.


95

Za svečani finale Lazarus je izvukao egipatsku kobru - glomaznu beštiju dugu više od četiri metra - i spustio je na tlo. Bili smo u krugu oko njega, i on nam reče: - Samo mirujte, pustite je neka vam prođe između nogu. - Sve je bilo u redu dok se jedan od naših nije pokrenuo - a kobra pođe na njega. Čovjek pobježe do crpke za vodu, a kobra se omota oko jedne osovine i razjapi ogromne ralje, dok ju je Lazarus vukao za rep kako bi je otrgnuo odanle. Na kraju ju je uspio strpati natrag u vreću, ali je bilo pravo čudo kako nije nikoga od nas ugrizla.

Nakon tog malog uvoda, naša se postrojba prebacila u brda Tsodilo. Logor nam je bio oko pola sata hoda od podnožja najvišeg brda -naslage gola, modrosiva kamena što se u slojevima strmo dizao iz poput dlana glatke ravni. Izdaleka se brdo činilo čudnim, ali i ne baš vrijednim nekog posebnog divljenja: samo kad smo mu prišli bliže, uočili smo kako su pojedini slojevi, kojima se kamena čela okomito dižu, debeli po tridesetak i čak do šezdesetak metara.

Uvečer, dok smo sjedili oko vatre, jedan od momaka reče: - Idem malo u lov; hoće li tko sa mnom? - Nikoga nije bila volja, pa pođe on sam, i poslije se vrati s nekom malom, krznatom životinjom, otprilike velikom kao zec. U vježbi su nam bili dodijeljeni i neki vojnici Bocvane, i kad je naš momak njima ponudio životinju, nastala je velika gungula. Među Bocvancima bili su i neki Bušmani koji su se jako uzbudili. Čovječuljci su se razgalamili, rastrčali, stali ložiti još vatara. Preko Boc-vanaca dobismo strogo upozorenje neka više ne ubijemo nikakvu životinju, jer da je to opasno, rasrdit ćemo duhove koji žive u brdima.

Ujutro smo imali instrukciju o usponu. Naš planinarski vodič lan računao je da će popodne vjerojatno kišiti, pa nam je odredio da se oko podne spustimo s brda. Onda nas je podijelio u penjačke parove i otpremio nas. Ja sam se našao u paru sa samim lanom, i kad smo stigli do čela prvog sloja stao mi je pokazivati kako se treba služiti raznim pomagalima, napose takozvanim ekspanzionim klinovima što se šire i zaglave kad se čekićem zabiju u pukotinu. Brdo se dizalo u nizu jasno istaknutih okomitih čela i vodoravnih polica, a oštrih bridova, gotovo nalik na divovske stube.

Joe Farragher - stožerni vodnik, krupan, zbijen muškarac od svojih stotinjak kila i jak kao bik - ode na/uspon s momkom što se zvao Trev a kojem se ubrzo omaknu noga s kamena, pa iako pade samo nepun metar, tako ozlijedi leda da su ga morali odnijeti u logor. Za zamjenu je Joe dobio mladog časnika da se penje s njim. Kad je ponovo krenuo, bilo je već jedanaest sati pa se zapravo i nije morao vraćati na brdo, jer je do logora bilo pola sata hoda, a rečeno nam je neka se u podne vratimo.

Kako bilo da bilo, lan i ja smo se penjali kad smo odjednom začuli neko urlanje iza ugla. To se časnik derao onima dolje da se dogodila nesreća. lan nas obojicu spusti na jednu policu, pa požurismo okolo i nađosmo Joea kako leži na stijeni, pao je s visine od oko 25 metara. Dotrčali smo do njega i ja sam pokušao s umjetnim disanjem usta na usta - ali mu je na usta bila izbila krvavocrvena pjena, a kad sam mu ispod naherene kacige opipao zatiljak osjetio sam ulubljenje kao na razbijenoj ljusci. Bio je očito mrtav, pa smo onima dolje doviknuli neka pozovu helikopter Alouette koji je stajao u pripravnosti.

Helikopter brzo stiže - ali je odmah počela i nova frka. Polica je bila pretijesna da bi se letjelica mogla spustiti na nju, a čelo brda bilo je tako strmo da je pilotu bilo teško držati


96

aparat u lebdećem položaju koliko treba liječniku da se niz uže spusti. Letjelica se zavaljala u mjestu, pa se i liječnik s njom zibao amo-tamo - a da promaši ploču, propao bi sedamdesetak metara. Pilot je odlučnim pokretima pokazivao krcaču neka u pogodnom trenu prereze uže - no, liječnik se naposljetku ipak sretno spustio.

Pošto je liječnik službeno utvrdio da je Joe mrtav, svezali smo mu tijelo u stara nosila i pripremili se da ga spustimo niz čelo brda. Dubina je bila tolika da smo morali dva užeta vezati jedno za drugo, a lan me poslao neka se prvi spustim i osiguram da nam sponke ne zapnu na uzlu. Bio sam u priličnom šoku, ali i uzbuđen što sudjelujem u istinskoj akciji spuštanja tijela s brda. Kad sam se stao spuštati s police, nisam znao što me čeka, ali se na sreću uzao našao u ravni s drugom policom pa je teret prošao bez smetnje.

Spuštanje Joea ne bi nam smjelo oduzeti više od pola sata; međutim, ništa nam nije išlo glatko. Užad nam čas zapinjala čas se kidala, a tijelo nekoliko puta umalo ne ispade iz nosila. Stalno smo ga iznova vezivali, a grozno ti je gledati čovjeka koga si poznavao i volio tako sapeta kao punjena kokoš koju spremaš za peć. Poput svih nas, bio je u kratkim hlačama i majici, pa dok je stigao do dna, koža mu se posvuda ostrugala. Sve skupa namučili smo se dobrih osam sati, i kad smo se dočepali ravni već je padao mrak.

Te večeri bili smo prilično tihi, a nismo se osjećali mnogo bolje ni sutradan, kad se pokvario Alouette koji je bio odvezao tijelo. Zatim smo čuli kako su se onima iz zračnog voda dok su vježbali spuštanje niz uže zapalili motori njihova C-130 pa je zrakoplov morao sletjeti.

"Već smo se pitali je li nam možda vježba ukleta, kad jedan iz zračnog voda dođe s knjigom južnoafričkog istraživača Laurensa van der Posta o Bušmanima, Izgubljeni svijet Kalaharija. - Poslušajte ovo - reče i pročita nam neke odlomke u kojima autor opisuje kako je, četrdesetak godina prije, bio došao na to područje u potrazi za Bušmanima. Kad su neki iz njegove družine ubili antilopu i bradavičavu svinju, sve im je krenulo po zlu: kod izlaska sunca na logor im se obrušio roj divljih pčela - ne jedanput, nego svakog jutra - iako su inače rijetko kad uopće letjele u to doba dana; kad je ekspedicijski snimatelj htio snimiti neke drevne spiljske slikarije, filmska mu je kamera svaki put zatajila; prestao im je raditi i magnetofon. Na kraju je van der Posta obuzeo takav strah da je odlučio odmah otići odatle.

Najprije je, međutim, svog vodiča Samutchosa nagovorio da komunicira s duhovima. Pošto je čovjek pao u trans, stigao je odgovor: "Duhovi brda jako se ljute na vas, ljute se toliko da kad ne bi znali kako su vam pri dolasku ovamo nakane bile časne, već bi vas ubili. Ljute se zato što ste tu okrvavljenih ruku..."

Da bi mu bilo oprošteno, van der Post je morao napisati izjavu "Duhovima brda Tsodilo" kojom je ponizno molio oprost. U "znak kajanja" zavjetovao se da će pismo zakopati u podnožju velike spiljske slikarije koju je bio otkrio. Zatim je pozvao sve članove svoje družine da mu se potpišu na izjavu, koju je stavio u omotnicu, strpao u praznu bocu soka od limete i onda propisno zakopah u spilji. Nakon toga, više nije imao neprilika: Land-Roveri mu se pokrenuše bez teškoća i ekspedicija pođe dalje.

Njegovi doživljaji zvučali su nevjerojatno poput naših, a s onom jednom ubijenom životinjom kao da su na nas bačeni isti čini. Od-lučismo potražiti tu spilju i ja sam


97

krenuo oko brda s momkom koji se zvao Merv. Mjesto smo posve lako našli - odnosno, jesmo našli neku spilju u kojoj su stijene bile oslikane primitivnim crvenim crtežima životinja. Mene }e ondje jeza podilazila i nije mi se dalo zaci dublje, ali je Merv govorio da je sve u redu - i tako uđosmo, i dublje u njoj nađosmo zelenu, začepljenu bocu u kojoj je bio neki papir.

Vrativši se u logor, javismo što smo našli. Neki su se stali s tim zezati, ali nam je Harry (penjač na Everest, koji je mnogo vremena proveo po planinama i volio ljude koji u njima žive) sugerirao neka i mi napišemo takvo pismo kojim molimo oprost za ubijenu životinju, strpamo ga u bocu i ostavimo u spilji.

Sastavili smo poruku koju onda Merv i ja ponesosmo u onu spilju. Stara boca je još bila ondje - ali se nešto čudno bilo dogodilo. Čep je bio na svom mjestu, ali je papir u boci bio sav razderan, kao od hrčka. Mi smo se, naravno, zabezeknuli. Onda smo posumnjali nije li tu imao prste koji od naših momaka. Svejedno, ostavismo svoju bocu kraj one prve i vratismo se u logor - gdje utvrdismo da nitko drugi nije bio ni blizu spilji.

Bez obzira što se bilo dogodilo, atmosfera nam je u logoru bila napeta. Te večeri, dok smo sjedili oko vatre, zapovjednik nam priopći da napuštamo planinarsku opremu koja nam je bila ostala na brdu: ako je netko hoće, neka je izvoli uzeti. No ujutro, kad smo otišli još jednom pogledati mjesto gdje je Joe stradao, uočili smo neku promjenu. Nismo mogli shvatiti kako su i zašto sva tri klina ispala. Poslasmo po stručnjaka - lana, koji dođe i također prosudi da to nije u redu: klinovi uopće nisu smjeli ispasti.

Kad smo spuštali Joevo tijelo, vodnik je bio sišao i rekao mi neka slikam tijelo i užad. Napravio sam nekoliko snimaka, izvadio film i predao mu ga. Sad sam u Ianovoj nazočnosti napravio još nekoliko snimaka užadi.

Dotle smo već svi bili nervozni. Na tom mjestu vladala je neka neugodna atmosfera; osjećali smo kao da nas nečije oči prate. Pa i kad smo se vratili s brda dogodile su nam se nezgode. Kroz logor nam je prošlo stado koza koje nam je srušilo šatore, sve prevrnulo i izgrizlo nam odjeću. Jedan momak iz transportnog voda pao je s motora i slomio ključnu kost. One iz čamčanog u Gemini gumenom čamcu napade vodenkonj i potrga im jednu od stražnjih zračnih komora - prasak prestraši životinju koja pobježe, ali je čamac bio uništen. Kad je RAF-ov Hercules poletio preko vrha brda i bacio vijenac za Joea, vijenac se vratio u letjelicu. Pokušali su to još dvaput i oba puta im se vijenac vratio. S malo mašte mogao si to objasniti i djelovanjem zračne struje - ali je ipak bilo sablasno; na kraju je vijenac odlepršao dolje tek kad se zrakoplov udaljio od brda pet-šest kilometara.

Sve su to mogle biti slučajnosti - ali nije bilo dvojbe da Bušmani vjeruju u moć gorskih duhova, a pri kraju vježbe i ja sam bio na dobrom putu da u to vjerujem. Iako nisam religiozan, prvi put u životu cijenio sam puku snagu nečijih uvjerenja, i osjetio kako postoje neke sile koje mi Europljani jednostavno ne shvaćamo. Preko bocvanskih vojnika, Bušmani su nam neprekidno poručivali: "Što bilo da učinite, nemojte više ubiti nikakvu životinju." Svoju bocu s porukom nismo im ni spomenuli.

Jedan od momaka pođe sa mnom u obližnje selo do vrača da ga pitamo koja nam je sudbina namijenjena. Pošto smo, kao za plaću, spustili na tlo nekoliko kutija namirnica,


98

mršav, sredovječan muškarac, bez ičega na sebi osim krpe oko pasa, izađe iz kolibe od blata s malenom kožnom vrećicom u ruci. Dlanom obrisa tlo preda se i na nj baci kojih šest do osam koščica, te je pola minute ukočeno zurio u njih stalno nešto gunđajući sebi u bradu. Preko Bocvanca koji je bio s nama, dobili smo poruku neka ništa ne brinemo, i odmah nam je odlanulo.

Odred nam je završio vježbu, pa smo se odvezli, i kad sam se iz stražnjeg dijela Land-Rovera osvrnuo da gledam brda, osjetio sam da nas odanle nešto prati i raduje se našem odlasku. Rekoše nam da radi Joeove obitelji u Herefordu ne prepričavamo što nam se dogodilo. Meni je to bila prva nesreća u kojoj je netko poginuo pa mi je ostala u pamćenju zauvijek.

Sjećanja na Afriku pomogla su mi da mi dan brže prođe. Ali hladnoća, glad, žeđ i bol od ležanja na kamenju neprekidno su me podsjećali da sam sada u Iraku. Sati su mi se grozno razvlačili. Oko pet popodne odvukao sam se na vrh humka te sam ondje ležao zureći u daljinu. Ispred mene, u smjeru kojim mi je valjalo poći, jedan za drugim dizali se humci gola kamenja, sve sivlji što su se dalje nizali prema obzorju. Bliže meni, tlo je bilo valovito, a meni slijeva su se strmo dizali brežuljci prema visokom platou. Na zapadnoj strani, vidio sam staru kamenu utvrdu navrh jednog od humaka što su se dizali iz riječne doline; bila je visoko posađena i s nje se vjerojatno pružao fenomenalan pogled.

Malo sam se pobojao da to nije kakav aktivan granični položaj, ali me ipak radovao pogled na tu tvorevinu ljudske ruke. Utvrda je bila u oštroj oprečnosti s praznom golijeti pustinje.

Bio sam svjestan kako mi je zbog sve gore slabosti korak sve sporiji, ne prevaljujem onoliko koliko sam računao. Ipak, proučivši tijekom dana nekoliko puta kartu, zaključio sam da bih s dobrim jednonoćnim maršem mogao prijeći granicu.

A onda mi je jedna banalna zgoda uštrcala golemu injekciju morala. Na stranu šuškanje vjetra, ali ovaj put jesam čuo u svojoj neposrednoj blizini neki pokret. Opet su mi u vidokrug ispod mene izbile koze i ja sam susprezao dah dok su one naokolo pasle. Zatim sam opazio kozara kako obilazi padinu ispod mene. Dobro se krijući iza stijene, pratio sam mu kretanje. Koze pođoše nižom stranom humka, dalje od mene, ali čovjek skrenu prema meni, a van vidika s ceste. I dok sam ga odozgo gledao, s kojih stotinjak metara, on podiže svoje krpe, čučnu i debelo se posra. Zatim, munjevitom brzinom, lijevom šakom obrisa guzicu, postruga dlanom po kamenju, i trkom ode da stigne svoje stado.

Opet se sjetih kako mi je u Odredu u Saudijskoj Arabiji vodnik bio rekao: "Nikad nećeš vidjeti Arapina da sere. U tome su vraški stidljivi. Prije ćeš vidjeti drvenog konjića da sere. To se jednostavnone događa." Ali eto gdje se to dogodilo upravo meni na oči i ja sam se ondje previjao u nijemom smijehu. "Samo neka se izvučem odavde!" mislio sam. "Idem ravno vodniku da mu kažem što sam vidio!"


99

7.

PREKO GRANICE

Arapin mi je svojim sranjem osvježio dan. Moral mi je bio pao, a sad mi je najednom opet skočio. Nisam mogao prekinuti smijeh. Takva banalna zgoda da me vrati na normalni kolosijek! Bio sam opet kao na iglama, jedva sam čekao tren kad Ću" ponovo uzeti put pod noge. Voda mi je bila prijeko potrebna. Na karti sam bio našao crpnu stanicu te sam računao da će mi se ondje pružiti prilika da se napijem. Crpna će stanica valjda imati čistu, pitku vodu. Također me hrabrila nada da neću morati još dugo pješačiti. Bio sam zbilja dobro raspoložen. "Eh, sad si zaista blizu kraju!" rekoh sebi.

To mi je bila šesta noć u bijegu, a za šest noći i šest dana bio sam pojeo samo dva paketića dvopeka i ništa više. Bio sam jako de-hidriran, a stopala su mi bila u samim ranama. Unatoč tome, osjećao sam se prilično dobro, bio sam sav u nekom napetom iščekivanju, slično onome što ga čovjek osjeća pred kakvu važnu utrku ili veliku nogometnu utakmicu.

Moram se samo spustiti do crpne stanice, uzeti vode i nastaviti put. Dotle ću imati svega desetak kilometara do granice, pa ću je ili prijeći iste noći, ili na njoj biti sutradan.

Prizor brda u daljini podsjetio me na velška brda, te mi je bilo drago što ovdje nemam pred sobom strmine kakve su na Brecon Bea-consu. Gledajući koliko mi još ostaje puta, razmišljao sam kako ga nikad ne bih prevalio da su tu takvi teški obronci kao na Pen-y-fanu ili njegovim susjedima. Pustinja jest gruba i paklenski suha, ali je bar relativno ravna.

No, nije mi sve išlo onako kako sam se nadao. Počekao sam do mraka i onda krenuo, ali sam već nakon stotinjak metara, zašavši za prvi ugao, zdesna naišao na mali logor sa šatorima, očito Beduina, nomadskih pastira pustinje. Nekoliko pasa zalaja, a ja sam kroz "zraa-jevo oko" ugledao dva šatora i jedno vozilo. Međutim, nitko ne izađe da vidi što je, pa oprezno skrenuh ulijevo, zaobiđoh logor i nastavih put.

Čim sam to mogao, skrenuo sam opet desno, u smjeru crpne stanice. Tu sam išao uz liniju telegrafskih stupova što mi je mnogo olakšalo orijentaciju. Noge su me dotle već tako boljele da sam morao svaki čas počinuti. Prisilio sam se da između dva počinka prođem deset stupova - što će reći deset puta po 150 metara, a svaki me taj put stajao teška napora. Po karti, išao sam prema točki gdje se linija telegrafskih stupova križa s dalekovodom. Pravodobno sam ugledao kako mi zdesna izbijaju stupovi dalekovoda. Vadiji slijeva bivali su dublji, strmijih strana. Onda sam vidio da se dalekovod ne križa s linijom telegrafskih stupova nego teče usporedo s njom. Karta je varala. "Jebi ga", zaključih, "jednostavno skrećem desno i spuštam se ravno na rijeku."


100

Stao sam silaziti novim smjerom, uvjeren da prije ili kasnije moram izbiti na rijeku. Na putu dolje, ugledah četvrtastu bijelu zgradu ravna krova - crpnu stanicu. Prišavši bliže vidio sam da joj je strana meni sučelice otvorena, kroza nju prolazi više cijevi. Bila je jedna glavna cijev, za koju sam slutio da dovodi vodu s rijeke, i nekoliko drugih, manjih.

Sad sam, međutim, postao neoprezan. Da li zbog zamora, ne znam, ali sam bio gotovo posve bezbrižan. Kad si strašno premoren, lako ćeš odlučiti da sebi olakšaš, pa pušku zabaciš na rame umjesto da je držiš spremnu preda se, i samo bazaš dalje. Da bi ti mjerila popustila i s velike, velike opreznosti pao na običnu neopreznost, gotovo ti i ne treba neka svjesna odluka; to je jednostavno nešto što se zbiva postupno, a da to i ne primijetiš.

Kako bilo da bilo, ušao sam ondje ležerno, uspavan činjenicom da je tiho, nikakav uređaj ne radi. Ne da sam bio bučan, ali nisam zgradi prišao onako oprezno kako bi trebalo. Čak sam izvadio džepnu svjetiljku i sebi njome posvijetlio, jer sam čuo kako voda kapa s neke cijevi. I na zraki svjetiljke mi je zasvjetlucalo mjesto gdje je kapalo.

A onda, kad sam htio izvaditi čuturicu, uzgledao sam i uočio maleno, zastakljeno okno na stražnjem zidu, kroz koje je prodiralo neko rumenilo. Istežući se da virnem, vidio sam malu električnu pećicu kojoj se jedna šipka žarila. Pred njom, na poljskom krevetu, zgurio se Arapin u parki i vreći za spavanje. Od mene ga je dijelio samo pregradni zid.

"Isuse Kriste!" pomislio sam. "A ja idem kao pijan. Koji mi je vrag da ovako ulazim u zgradu? E, jesam ga usrao." Izvukao sam se na vršcima prstiju, bez kapi vode, i odšuljao se dalje. Pokušao sam sebe prodrmati. "Ma daj, osvijesti se!" Morao sam doživjeti takav strah da bih došao k sebi. Sve mi se bilo počelo činiti prelakim. Do granice ima samo još malo. Već dulje vrijeme nikoga nisam bio sreo, pa mi je obrambeni mehanizam počeo popuštati.

Kad me je strah prošao, nastavio sam put u najvećoj opreznosti. Kročio sam s uperenom puškom i vrlo sporo, a neprekidno kružeći pogledom na sve strane. No, tek što sam malo odmakao od crpne stanice, a s višeg terena slijeva oglasi se alarmna sirena. Počela je tiho, pa joj se glas popeo visoko, da bi se opet polako stišao. Bacio sam se na tlo, misleći da sam nagazio na kakav alarmni sistem, te sam ležeći osluškivao. Sirena je zavijala metalnim vriskom što se penjao i spuštao. Pretražio sam "zmajevim okom" više tlo i uočio gdje prema nebu strše topovske cijevi protuzračnog položaja a crne prilike trče oko njih. Onda sam vidio možda kojih šezdesetak ili više metara visoke, rešetkaste tornjeve, između kojih su se objesili kablovi. Bila je to po svemu sudeći neka komunikacijska mreža, i kad sam čuo kako se diže neko zujanje, zaključio sam da će to biti ojd generatora. Mora biti da sam naišao na neki centar veze. Kako sam se do vraga našao usred toga čuda a da ništa nisam opazio? Zacijelo nisam prešao nikakvu ogradu niti bilo kakvu zapreku, a evo gdje sam se stvorio usred toga kompleksa.

Znao sam da mi rijeka nije daleko; na oko dvjesto metara ispod mene počinjao je pojas vegetacije koji je morao biti na samoj obali. Mirno sam ležao sve do prestanka uzbune - s bukom nalik na sirene iz drugog svjetskog rata - i dok se nije sve utišalo. Što god da je izazvalo uzbunu, to nisam bio ja. Kad mi se učinilo da se mogu pokrenuti, ustao sam,


101

oprezno krenuo prema rijeci - i uto opazio gdje ide skupina od pet ljudi. Opet sam se opružio i ležao nepomično dok oni nisu prošli i nestali.

Koliko god očajnički žudio za vodom, odlučio sam da se odmah izvučem iz tog tako živog područja. Na karti sam bio vidio da rijeka tu zavija, pa sam nakanio spustiti se do nje na nekoj drugoj točki, nedaleko naprijed. No sad /ni se činilo da sam usred mnoštva raštrkanih položaja i nisam imao drugog izlaza doli da prođem krivudajući između njih.

Šuljao sam se naprijed. Vidio sam gdje preda me nešto strši put neba. Škiljeći kroz "zmajevo oko" prepoznao sam cijev protuzračnog topa. Spustio sam pogled i razabrao njegovu kružnu platformu, točno meni na putu.

Povukao sam se i zaobišao onaj položaj krećući se sa svim osjetilima napetima do krajnjih granica, provlačeći se između zgrada što su nicale lijevo i desno, blijedo osvijetljene mjesečinom. Sve se to činilo zbrkanim, kao nabacano bez ikakva sistema; možda zato što je tlo bilo jako valovito, zemljani putevi nisu bili ni ravni niti su se međusobno križali .pod pravim kutom, nego su dolazili sa svih strana. Po tlu su posvuda tekle izolirane žice linija veze. Pade mi na um da ih režem, da onesposobim mjesne komunikacije, ali sam znao da bih time samo upozorio na svoju nazočnost. Karta mi je bila i prevelikih ramjera da bi na njoj bili kakvi meni korisni detalji, a više i nije imala neke veze sa situacijom na licu mjesta.

Najednom sam opazio kako ispred mene izbijaju obrisi velike litice, nalik na stijenu kamenoloma - ali, naravno, na mojoj karti nije bilo ni traga o tome.

A onda - gle čuda! - naiđoh na vodeni tok obrubljen s obiju strana vegetacijom. Voda se činila kristalno bistrom, mjesečina ju je osvijetlila do bijela dna. "Isuse, tu mi se sreća nasmiješila!" pomislih. "Potok čiste vode koji teče u Eufrat." Okolina je međutim bila tako opasna da se nisam usudio leći i tu se napiti, nego sam samo napunio čuturice, gurnuo ih u torbice i brzo se udaljio.

Tek što sam napustio vodu, a podalje ispred mene prođe u koloni sedam ljudi, držeći razmak od dva-tri koraka. Kretali su se oprezno, očito su bili u izviđanju. Ukočio sam se i pomislio: "Ako imaju psa, sad će me nanjušiti." No, psa nije bilo, a ljudi nestadoše i ja nastavih svojim smjerom ali vrlo sporim hodom.

Opet naiđoh na protuzračni položaj; ovaj put našao sam mu se tako blizu da sam, vireći preko naslage vreća s pijeskom, vidio trojicu kako leže na tlu u vrećama za spavanje. U trenu sam se skamenio - tako su mi ti ljudi bili blizu, ravno pod nosom.

Stajao sam kao prikovan u mjestu, izbuljenih očiju. Onda osjetih plimu straha, podiže se u meni kao kakva kiselina iz želuca u ždrijelo. Sijevnu mi pomisao kako bih mogao, samo da mi je puška s prigušivačem, bar ušutkati svakoga tko me opazi. Ali nitko me ne opazi; ljudi su spavali i koju sekundu kasnije već sam se polako šuljao dalje.

Zatim sam nabasao na vojni vozni park. Naokolo se dizale gomile kamenja, kao u nekom kamenolomu. Kako sam izbio puzeći iza ugla, nađoh se pred džipom Gaz 80 ruske proizvodnje, samo četiri-pet metara ispred mene. I ovaj put sam se smrznuo od straha. Nisam mu mogao vidjeti kroza stakla; mogao je biti i pun ljudi. Nekoliko sam sekundi držao dah, s uperenom puškom, čekajući hoće li otkud zapucati.


102

Ništa se ne dogodi, i ja se okrenuh da se vratim. Sad otkrih da sam prošao kraj drugih vozila i stvorio se usred tog voznog parka a da i nisam znao. Tu su bili kamioni četvorotonci, neki pokriveni a neki ne, autobusi nalik na obične gradske, dvokatni kamioni za prijevoz automobila - nijedan od njih ni oklopljen ni naoružan, ali je to bila prilična zbirka prijevoznih sredstava. Kako sam se stvorio između njih a da to nisam opazio, nisam si mogao objasniti. Sad shvaćam da mi se onda sabranost povremeno gubila, u jednom mi je trenu funkcionirala a u idućem nije. No onda sam samo bio zaprepašten.

Bez obzira kako ondje zašao, morao sam se odatle odmah izgubiti. Ispred mene su bile kuće, jedan je prozor bio osvijetljen. Iza njega su prolazile siluete ljudi, a čuo sam im govor. Skrenuo sam desno, tu i tamo hodajući na vršcima prstiju, a često i puzeći četvoronoške.

Zaobišao sam skupinu zgrada i sad se ispred mene našla jedna velika, obijeljena kuća sa sedlastim krovom strma nagiba, i s vrtom što je bio opasan stotinjak metara dugim, bijelim zidom, iza kojega su virili grmovi i stabla. Lijevo su bile druge dvije zgrade iz kojih su sjala svjetla, i pred kojima su neki ljudi galamili. Mislim da se čula glazba s radija.

Velika je kuća bila zacijelo najveća zgrada na koju sam dotle bio naišao i kudikamo najbolje održavana. Visoko na jednome zidu, ispod sama krova, bila je golema zidna slika Saidama Husseina. U mraku su boje bile nejasne, ali sam mogao vidjeti da je to brižljivo naslikan portret diktatora gole glave a s vojnim oznakama na naramenicama. Slika me podsjetila na prijeteće slikarije koje sam gledao po zidovima u Sjevernoj Irskoj, pa sam nekoliko sekundi zurio u nju i za se mislio: "Eh, drugaru, bogme jesi na krivom mjestu!" Zašto sam onako stao i zinuo, ne znam objasniti. Valjda me opet, kao kod crpne stanice, napustila smotrenost; bilo je takoreći kao da sebe smatram nevidljivim, pa se više i ne moram skrivati. Pošto sam preživio tolike bliske susrete, osjećao sam da me nitko ne može vidjeti te više i ne moram biti osobito oprezan.

No, dok sam ondje stajao, iza ugla pojavi se čovjek, samo pedesetak metara od mene - crna prilika što se ocrtala prema svjetlu. Očuvao me više nagon nego bilo kakva svjesna reakcija. Naglo me prelio strah, ali nisam skokom nagnuo u bijeg, nego sam se okrenuo i odmjerenim korakom udaljio na drugu stranu. U par koraka našao sam se izvan vidika. Tek onda sam potrčao. "Za ime Božje, odjebi odavde! Pamet u glavu!" rekoh sebi u zaletu.

Čovjek me bio vidio. To sam znao. Ali, valjda nije skopčao tko je to. Iza zgrade ugledao sam jarak koji je tekao uz cestu. Bacio sam se u nj i legao, a u tome se dovaljaše dva automobila karavanskog tipa. Kako stigoše, velika kuća naglo sva oživi: upali se vanjska rasvjeta, u susret automobilima izađoše ljudi i s vrata kuće i iz stražarnica kod ulaznih dveri. Iz prvog auta iskrca se čovjek koji, praćen četvoricom očito tjelesnih čuvara, ode u kuću. Čim su ušli u kuću, svjetla se ugasiše i mjesto ponovo utonu u mrak. Na tren pomislih da bi to mogao biti i Saddam osobno. Kuća jest bila reprezentativna i dobro čuvana. Da mu ona nije tajno skrovište? A onda shvatih da on nikad ne bi privlačio pozornost na se s vlastitim velikim portretom na zidu kuće; to je vjerojatnije bila kuća mjesnog guvernera ili nekog dužnosnika slične vrste.


103

Cijeli se događaj odvio za nekoliko sekundi, ali me natjerao na razmišljanje - ma koji je ovo vrag? Činilo mi se kao da sam zalutao u neku moru u kojoj neprestance neobjašnjivo iskaču ljudi i događaji. Shvatio sam da sam morao proći između čuvara u stražarnicama. Opet sam uvidio da se opasno gubim. U glavi sam zapodjenuo razgovor sa sobom:

"Ma ne vjerujem da sam to učinio!"

"Jesi, vraga nisi! Otrijezni se!"

Dotle sam se u tom kompleksu - ili što god to bilo - nalazio već pet sati, i nastojao naći put iz njega. A vrijeme je samo prolazilo. Prema svom planu puta, morao sam se već naći na granici. Zacijelo sam kod čitanja karte negdje grdno zastranio i sad se moram pomiriti s_ izgledima da se još jedan dan negdje krijem a bez zalogaja hrane. Čudno, ali u očaj me nikad nije tjerala glad, nikad me nije mučio prazan želudac. Najveća mi je muka bila ta što malo-pomalo slabim - što sam sve manje sposoban za hod, sve manje sposoban za koncentraciju.

Neposredna mi je namjera bila da otpužem na cestu i odem nekamo iza nje, podalje od zgrada, kako bih opet malo proučio kartu; ali prije nego što ću se pomaknuti, začuo sam korake i glasove, dolaze stazom prema meni. Po zvucima, morala su biti najmanje dva čovjeka. Zgurio sam se u kutu kraj nekog humka, nezaštićen, a oni su išli ravno na mene.

Tu je komandu preuzeo nagon za održavanjem - nagon izbrušen godinama obuke i vježbanja. Tko god ti ljudi bili, tu mi se postavlja pitanje: ili ja ili oni. Da u toj situaciji zapucam, bilo bi kobno, stoga tiho spustih pušku i uzeh nož u desnu ruku. Čim se prvi čovjek nade kraj mene, zgrabih ga, zarih mu nož u vrat i razrezah mu grkljan. Kako me drugi ugleda, užasnuto raširi oči i htjede pobjeći. Ali nekako, s naglom navalom adrenalina, poletih za njim i skočih na njega, sruših ga stežući ga nogama oko pasa. Stegnuh ga džudo zahvatom oko vrata i naglo mu potegnuh bradu uvis. Čulo se samo tiho krckanje i čovjek je u trenu bio mrtav.

Vratio sam se do prvoga - još se tresao. Osjećao sam na sebi, po prsima odjeće, toplu, ljepljivu krv. Ništa se nije čulo. Sad sam morao ukloniti oba lesa. Ostaviti ih tu značilo bi isto što i rastrubiti cijelom svijetu gdje se nalazim, a ako ih, međutim, ne bude, sva je prilika da bar koji sat neće biti alarma.

Srećom je rijeka bila nepunih sto metara dalje, a do nje je vodila blaga padina skrivena gustom, visokom travom. Kako sam tijela odvlačio, jedno po jedno, strugala su i štropotala preko kamenja; ipak, uspio sam ih dovući do ruba vode. Onda sam im navalio kamenja ispod odjeće, dovukao ih u vodu i pustio.

Svjestan da su mi čuturice pune, nisam se zadržao da pijem prljavu riječnu vodu. Susret je u meni izazvao krajnju napetost, a sve skupa je brzo prošlo. Sad mi je najpreče bilo umaknuti iz tog kompleksa prije svanuća.


104

Tiho se krećući, dočepao sam se ceste koja je tekla prema obrisu tla. Naiđoh na kanal ispod nje te pomislih da se zavučem u nj kako bih bacio pogled na kartu. No, kako se zavukoh unutra načuh nekakvo brundanje. Misleći da se to ispod ceste sklonila životinja, prišao sam bliže na vršcima prstiju zirkajući u crnu tamu. Ništa se nije vidjelo. Odjednom prepoznah taj zvuk - hrkanje; netko tu spava. Naljutih se što mi je neki Arapin oteo tako zgodno mjesto. Vjerojatno je bio vojnik, a zacijelo na straži. Ipak mogu biti sretan što"se ondje zavalio da spava. Izvukao sam se van, popeo nasipom na cestu i preko nje prešao na drugu stranu.

Uto začuh povik iz kuća gdje sam prije čuo ljude da razgovaraju. Nisam se prestrašio da bi povik mogao imati kakve veze sa mnom, ali sam ipak potrčao, zaletio se pedesetak metara među kamenje i legao. Neki čovjek dotrča na cestu koja se tu dizala dva metra iznad tla. Stade točno meni preko puta te je zurio u mom pravcu. Očito nije ništa vidio pa je otrčao natrag. Trenutak kasnije zagrmi kamion sa zamračenim svjetlima, zavijajući motorom u drugoj brzini, prođe cestom prema raskrižju s glavnom prometnicom i izgubi se iz vida.

Gotovo pola sata ležao sam nepomično kako bih što bolje došao k sebi. Nakon onolikog straha, i silnog utroška energije, nastupila je reakcija i u meni više nije bilo ni atoma snage. Ipak, ondje nisam mogao ostati, pa sam se stao šuljati između kamenja. Slijeva mi je tekla neka žičana ograda, prilično visoka. Znači, s te strane je kompleks ipak zatvoren.

Došavši do prvog ugla ograde, popeo sam se na glavnu prometnicu i prešao je. U tome pogledah lijevo i ugledah tri čovjeka - drže kontrolnu točku prometa na raskrižju sa cestom koja izbija odozdo iz kompleksa. Povukao sam se u prvi vadi, izvirio iz njega i vidio niz protuzračnih položaja okrenutih prema sirijskoj granici.

Opet sam se povukao, blokiran. Tlo je ondje bilo gotovo ravno. Nisam mogao naprijed, a nisam mogao ni natrag. Zora se primicala. Jedino mi je sklonište moglo biti kakav kanal ispod ceste. Nađoh tri kanala, svaki promjera bačve od dvjesto litara, a po desetak metara dug. Prvi se činio čistim, pa sam ga ostavio znajući da će za dana tko god zaviri s jedne strane vidjeti sve skroz do druge strane. Drugi se pak činio pun suhih grana i smeća, pa se zavukoh u nj i legoh. U tom skučenom prostoru osjetih kako jezivo smrdim. No, ni okolina mi nije bila bolja: širio se težak smrad od smeća što trune i iz-metina.

Bio sam luđački ožednio, pa sam se unaprijed radovao što ću se sada pošteno napiti. No, kad sam htio pritisnuti plastičnu kvačicu na kopči torbice, vidio sam da me prsti ne slušaju, toliko su mi bolni i ukočeni. Sopćući od muke, uložio sam svu snagu da pritisnem kvačicu. A onda dođe grozno razočaranje. Konačno izvadivši čuturicu, otvorih je i prinesoh ustima - ali s prvim gutljajem zagrcnuh se i razjapih usta. Otrov! Voda je imala opak i metalan okus kao da je puna kiseline. Odmah je ispljunuh, ali mi usta ostadoše suha a jezik i desni pekli me kao da gore. Izvadih kompas, uperih zraku svjetiljke u usta i pogledah u zrcalo kompasa. Činilo se sve u redu, pa uzeh još jedan gutljaj vode, ali je okus bio isti. Sjetio sam se kako sam one prve noći bijega, kad je Stan klonuo, u čuturice ubacio prašak za rehidraciju da bih mu pomogao, pa sam se zapitao nije li se možda talog od tog praška pokvario. Onda sam okusio vodu iz druge čuturice i utvrdio da je i ona takva. Nisam mogao dokučiti koji je to vrag. Koji god bio razlog, voda se nije mogla piti, te sam ispraznio čuturice.


105

"E, sad jesam zajeban do daske", pomislih. I zbilja bio sam u groznom stanju. Od posljednjeg toplog obroka prošlo je osam dana, a proveo sam dva dana i jednu noć bez vode. Jezik mi je bio suh kao barut; osjećao sam ga kao komad ispucale stare kože u dnu usta. Svi su mi se zubi klimali; ako bih zatvorio usta i njima upio iz sve snage, osjetio bih okus krvi što mi izbija iz stisnutih desni. Znao sam da mi se stopala raspadaju, ali se nisam usuđivao izuti cipele jer sam se bojao da ih više neću moći obuti. Sto se tiče šaka - i predobro sam ih mogao i vidjeti i pomirisati. Tanka koža rukavica raspucala se i razderala od neprestana močenja i sušenja, pa mi prsti i nisu bili bogzna kako zaštićeni. Jako mi je oslabio osjet opipa na jagodicama prstiju, a prljav-ština mi se tako duboko zavukla ispod nokata da mi je ondje nastala gnojna upala. Koji god nokat pritisnuo, ispod njega bi curio odvratno smradan gnoj.

S takvim gnojenjem na udovima pitao sam se kakve li mi moraju biti unutarnje ozljede i mogu li se nadati da neću imati kakvih trajnih posljedica. Uz potpuno pomanjkanje jela od početka bijega uopće nisam imao stolice, a nisam se ni sjećao kad mi se zadnji put mokrilo. Naravno, morila me glad, ali još više žeđa - a kad bi mi na um padala hrana, onda bih se zaželio onoga što je slatko i sočno. Nađem li se ikad više među kutijama s obrocima, zagušit ću se kruškama u sirupu, sladoledom i čokoladnim napitkom.

Osjećao sam silan strah. Kao prva i najočitija, prijetila mi je opasnost da me uhvate - strahovao sam od mučenja i da ću odati tajne čime ću izdati ostale momke i Pukovniju. No, gotovo i gore od toga bila je činjenica što sam mogao i vidjeti i opipati kako mi tijelo brzo propada. Ne stignem li uskoro do granice, neću moći dalje hodati.

Izvijajući se u tijesnom prostoru kanala, izvukao sam kartu i po stoti put pokušao prosuditi gdje se nalazim. Sad je bilo jutro srijede 30. siječnja. Koji su mi izgledi preostali? Već se danilo i što god se dogodilo, za taj dan bio sam prikovan za kanal. Kad opet padne mrak, pokušat ću se odšuljati dolje do rijeke, prijeći je i nastaviti put na drugoj strani - ali mi se sve to činilo samo pustom željom. Kako god bilo, u meni se usadio smrtan strah od svakog prilaženja rijeci. Kad god sam to pokušao, dogodila mi se neka nesreća; pokušam li još, može mi se dogoditi da me uhvate. Valja mi u najmanju ruku prijeći još tridesetak kilometara. Koliko ću još izdržati? Jednostavno nisam znao koliko mi tijelo može još podnijeti.

Prvo, treba mi nekako proći jedanaest sati dana - jedanaest punih sati sada kad mi je svaka budna minuta živa muka. No, bar sam u zaklonu od vjetra, nije mi tako hladno, mogu i malo spavati. I jesam spavao na mahove, i to dubokim snom, te bih sanjao, obično Odred. Sanjao bih da sam s ostalim dečkima, okružen sam njima, pričamo i smijemo se, pripremajući se za polazak. Nismo ni na kakvu određenom mjestu - osim ako to nije mjesto gdje se zbilja nalazim - ali je njihova nazočnost posve stvarna. Onda bih se naglo, možda nakon svega desetak minuta, probudio u žestokoj drhtavici, a s uzaludnom nadom da su mi drugari još tu, očekujući da će biti tu. Tako sam živo sanjao te sam bio siguran da će kraj mene ljudi ležati, kretati se, da smo opet svi zajedno. Onda bih otvorio oči i shvatio da sam u kanalu sam, nemam s kim razgovarati. Razočaranje bi bilo strašno.


106

Koji put bih pak sanjao kako sam kod kuće sa svojom obitelji, u Engleskoj. Sa svakim takvim novim snom, priviđenja bi mi bila sve življa. Tu je najgore bilo to što sam brkao svoju ženu Jan i Sušan, djevojku s kojom sam tako davno bio zaručen. Nastojao sam zamisliti Janino lice, ali je strašno bilo to što se nisam mogao sjetiti kako ono izgleda. Bio sam svjestan da je moram posve dobro pamtiti, ali je nikako nisam mogao zamisliti i ne bih je ni mogao nekome opisati. Znao sam da joj je kosa plava, ali to je bilo sve. Bilo mi je grozno shvaćajući da me pamet ostavlja.

Umjesto Jan, cijelo vrijeme sam gledao Sušan. Vidio sam je kako sjedi na ogradi, ili u našoj kući u Rowlands Gillu. A kad sam vidio malu Šarah, sjedila je upravo u Susaninu krilu.

Vidio sam i naš dom na Božić - sa svim ukrasima - a najgore me zbunilo to što je taj prizor bio istinit a ne plod mašte. Nas troje sjedilo je oko stola u dnevnom boravku, a Jan je rekla: - Chris, bi li upalio rasvjetu na jelki? - Na to je mala Šarah skočila i odgegala se govoreći: - Ne, tata, ja ću - pa je prišla jelki i okrenula prekidač. Sad, u onom prljavom kanalu, ponovo sam gledao cijeli prizor i slušao njen dječji glasić kako mi govori: "Tata, ja ću".

Satima sam ondje ležao lutajući između svijesti i besvijesti. U jednom trenu čak mi je pala na um takozvana "kuća likvidacije" - specijalna zgrada u Herefordu koja je antiterorističkoj ekipi često služila za obuku. Zidovi su joj presvučeni gumom - tako da se može pucati bojnim streljivom bez straha od rikošeta - što pojačava osjećaj klaustrofobije. Posjetitelje, visoke ličnosti, često vode u tu zgradu na demonstracije koje obično počinju gađanjem iz pištolja. Moja specijalnost oduvijek su bile te demonstracije s pištoljem u kojima bih gađao "švap-sku glavu" (čovjek s njemačkom kacigom), a valjajući se po podu -s tim što se od mene očekivalo ne samo da pogodim cilj nego i da sva zrna utjeram u istu točku.

Posjetitelje zatim obično vode u drugu prostoriju gdje ih smjeste u kut, iza bijele vrpce. S vanjske strane, uza samu vrpcu je meta u liku čovjeka. Kraj nje je živ čovjek - označen kao talac - koji sjedi za stolom, a njemu s druge strane stoji druga meta u liku čovjeka. Osoba zadužena za demonstraciju stoji iza taoca i objašnjava kako pripadnici antiterorističke ekipe namjeravaju spasiti tog čovjeka.

Jednog dana u posjet nam je došla ni više ni manje nego predsjednica vlade, Margaret Thatcher, koju su zajedno s dvojicom njenih tjelesnih čuvara odveli u kut iza bijele vrpce. Zapovjednik ekipe iz-verglao je svoju uobičajenu besjedu, blebečući o SAS-u i zaključujući kako "naš uspjeh ovisi o tri čimbenika koji se poklapaju s inicijalima postrojbe: brzina, agresivnost, iznenađenje".1

Naravno, na engleskome: Speed, Aggression, Surprise.

Na riječ "iznenađenje", pred vratima je prasnula eksplozija od koje su vrata tobože ispala iz šarki. U sobu su upala dva čovjeka u crnome, naoružana strojnicama. Svaki od njih ispalio je rafal bojnog streljiva u po jednu metu, tako blizu gošći i njenoj pratnji da su osjetili pomak zraka od zrna. Tu se munjevito stvorio i treći čovjek, zgrabio taoca i odvukao ga takvom brzinom da u onoj zaglušnoj buci to nitko i nije opazio. U par sekundi napad je bio gotov - a od posjetitelja na nogama je ostala samo predsjednica


107

vlade. Oba njena čuvara su se opružila na tlo. Dok se dim razilazio, ona se okrenula njima:

- Ma što to radite? Za ime Božje, ustanite!

Valjda mi je osjećaj klaustrofobije u onom kanalu tako jasno dočarao onaj tadašnji prizor. Druga visoka posjetiteljica bila nam je princeza od Walesa što je došla sa suprugom princom Charlesom nedugo nakon njihova vjenčanja. Tada je nosila dulju kosu, a za demonstraciju napada na zgradu što je bila poznata kao "stara ambasada" bila se odjenula u crno, ali nije htjela navući ni masku za disanje ni kapuljaču.

Kad je nakon demonstracije izašla, jedan od momaka ju je upitao:

• Pa, kako vam se činilo? • Super! - odgovorila je. - Samo, nije mi jasno zašto me netko

straga lupao po glavi. • Bit će vam jasno čim se pogledate u zrcalu - rekao joj je momak.

Nije bila ni osjetila da joj se kosa zapalila^ onaj iza nje udarao ju je da to ugasi. Valjda je zbog te nezgode idućom prilikom u službeni posjet nama došla s mnogo kraćom kosom.

Takva sjećanja pomogoše mi da mi koja minuta brže prođe. No, ipak sam se i prebrzo vratio u stvarnost kanala. Povremen štropot vozila u prolazu iznad mene nije me strašio, ali sam ubrzo začuo i drukčije kretanje: struganje nogama, trčkaranje, kao da su se vojnici uskomešali. "Tu smo", pomislih. "Neće dugo i netko će s ove ili s one strane zaviriti u ovaj jebeni kanal i tu će me uhvatiti kao štakora u stupici."

Čim bih se pomaknuo, oko mene se dizala prašina i punila kanal, gušila me i još gore lijepila mi jezik za nepce. Po struganju obuće reklo bi se da se cijela vojska rastrčala na sve strane. Zaključio sam da su pronašli tijela i dignuli uzbunu, te su sad krenuli da me traže.

Buka je ponajviše dolazila s kraja u koji su mi bile uprte noge. Htio sam okrenuti pušku u tom smjeru, ali je kanal bio pretijesan i nisam mogao uperiti oružje. Sad je bio trenutak kad bi mi dobro došao pištolj, i još bolje s prigušivačem.

Struganje nogu bilo je sve bliže. Napeo sam se, siguran da će svakog časa netko gurnuti glavu u ovaj ili onaj kraj kanala. Ako do toga dođe, jedini mi je izlaz da pokušam strugnuti kroz suprotni kraj. I naiđe uljez - opet jebena koza!

Stado je izlazilo na cestu. Gledao sam kako defiliraju kozje noge, stružu im papci po kamenju a u kanalu odjekuje kao da je to postrojba u maršu. Opet sam protrnuo od straha da uz njih nije pas; ako jest, sigurno će me nanjušiti.

Mučen žeđu, bukom u neposrednoj blizini, sablasnim priviđenjima iz svog doma, ipak sam nekako izdržao dan. Tu mi je u cijelom mom bijegu moral bio na najnižoj točki. Bio sam tako mršav da me od ležanja sve boljelo. U kojem god položaju bio, samo su mi kosti posvuda stršile, bez ikakve zaštite, i bol me tjerala da se svakih pet-šest minuta okrenem na drugu stranu. Kralješnica, bedra, rebra, koljena, laktovi, ramena -sve me boljelo, svuda mi se stvarale rane. Stalno sam sebi ponavljao: "Moraš preko granice


108

noćas, pa pošto-poto." No, prvo sam se morao izvući iz stupice u koju sam sam upao a bude li noć opet vedra, nisam znao kako ću izbjeći kontrolne punktove.

Konačno pade mrak i kad sam ispružio glavu iz kanala, opet mi donekle odlanu. Dotad su noći bile vedre, a ova je pak bila crna kao tinta, s nebom zastrtim prijetećim olujnim oblacima s nagovještajem kiše. Sama mi je pomisao na vlagu bila uzbudljiva. Bude li kiša padala, samo izvrnem glavu i bar ću osvježiti suha usta. Možda bih mogao i nahvatati malo vode u raširenoj navlaci karte.

Ispuzao sam iz kanala. U gustom noćnom mraku nisam mogao vidjeti kontrolni punkt iako sam zurio u točku gdje se nalazio. Prišao sam bliže i vidio da su stražari na svom mjestu, pa sam se udaljio sve dok se više nisu vidjeli, te sam na pola puta između njih i protu-zračnih položaja krenuo svom brzinom.

Hvala Bogu na mraku. Glatko sam išao, iza mene nije bilo pokreta. Marširao sam gotovo dva sata, usporedo sa cestom, kadli odjednom mrak propara zaslijepljujući blijesak. Uvjeren da su to svjetla zasjede, bacio sam se na tlo; ali se onda odnekud iza mojih leđa začu teška eksplozija i shvatih da je to zračni napad na instalaciju koju sam upravo napustio. To se ponovi još dvaput: blijesak i koju sekundu kasnije jak, dubok buum. "Da noć nije tako tamna, sad bih još bio tamo", pomislih. Kakav su učinak imale bombe nisam mogao znati, ali su eksplozije strašno zvučale, pa sam se zahvaljivao svojoj sretnoj zvijezdi što sam bio u stanju otići odanle.

Povremeno sam, daleko na lijevoj strani, gledao kako se put neba diže paljba protuzračnih topova i nagađao da to mora biti s uzletišta označenih kao Hl i H2. Bilo je predaleko da bi do mene dopro zvuk, pa su se traserna zrna dizala krivuljom u potpunoj tišini - a meni je bar to značilo da naše snage napadaju baze. Znao sam da na tom području operiraju odredi A i D, te sam se nadao da to oni Iračanima priređuju vatromet.

Po karti sam znao da mi zdesna mora doći irački grad Krabilah. Taj grad leži na granici, odmah iza njega je drugi, sirijski grad. Pomisao na to me i držala u hodu, ali jedva. Stopala su mi bila kao ukočena, a paklenski me boljela kad god bih zastao da počinem. Uspravan, gotovo ih nisam ni osjećao, ali čim bih sjeo činilo mi se da će mi se raspući. Koliko mi je puta dok sam tako sjedio padalo na um: "Kakve jebene muke! To više ne mogu podnijeti!" A onda bi se bol smirila, pa bih imao nekoliko minuta blaženstva, bez ikakvih bolova.

Najgore bi mi došlo s ustajanjem, kad bi bol naprosto eksplodirala. S prvim korakom, dah bi mi se oduzeo od užasne muke. Morao sam koračati stružući nogama poput starih, nekadašnjih komičara, pri čemu mi je padalo na um kako bih se onome tko bi me sad gledao gdje ovako posrćem morao činiti oličenjem idiota. Tek nakon desetak ko-račaja stopala bi mi opet utrnula te bih mogao koračati. Tu i tamo udario bih u kakav oštar kamen, i ljudi moji, kako je to boljelo!

Nikad u životu nisam bio tako izmožden. Na selekciji i nakon nje često sam zamišljao kako sam dosegao krajnje granice svoje snage -ali ovo je bilo nešto posve drugo. Utonuo sam u skroz drukčiju razinu umora i nemoći. Iskušenje da stanem na dulji odmor bilo je gotovo neodoljivo, ali sam znao da to ne smijem učiniti jer će mi onda prije tijelo popustiti nego što ću stići do granice.


109

Pomogle su mi, siguran sam, godine koje*"sam uložio u vježbanje: ne samo u izgradnji fizičke sposobnosti, nego i psihičke čvrstine koju mi je dao život u SAS-u. Stalnim natjecanjem s ostalim momcima, isto tako dobrim kao ja pa i boljim od mene, stalnim stremljenjem prema vrhu, naučio sam naprezati se onkraj granica onoga što se čini mogućim. Naučio sam se boli te sam znao da jednostavno moram koračati u mukama.

Nisam se mogao uteći nekom vjerskom uvjerenju, jer ga i nisam imao. U djetinjstvu sam odlazio na nedjeljni vjeronauk, ali samo zato što bi nam netko čitao priče i što bismo se zabavljali igrama. U samoj školi su me vjeronaukom toliko šopali da mi se smučio; a kad sam odrastao, vidio sam da ne mogu vjerovati u Boga ako gledam koliko ima jada, bolesti i bijede na ovom svijetu. S druge strane, ipak mislim da je ljudima potrebna vjera u nešto ili nekoga. Kad si u nevolji, uvijek zavapiš za nekim - bio to Bog, tvoja majka ili žena. U onim trenucima teškog očaja vjerovao sam u ženu i dijete - i osoba koja me iz njih izvukla bila je Šarah.

Bez ikakve najave, opet mi počeše priviđenja. Odjednom, usred crnine iračke noći, ugledah nju, kako korača ispred mene, u istočkanom grimiznoplavom haljetku i žutoj suknjici što ih je nosila na Božić. Slika nje, i kut pod kojim sam je mogao gledati, bili su mi točno isti kao onda u Herefordu. Dok sam teturao preko kamenja i šljunka, ona se gegala ispred mene, vodeći me kroz tamu. Kao da smo posve zamijenili uloge. Sad je ona bila samouvjerena, a ja sam bio prestrašen. Od vremena do vremena čuo bih je: "Tatice, izdrži." Glas joj je bio tako jasan da mi se činilo kao da bih je mogao uzeti na ruke. Od vremena do vremena sezao sam rukom da je dotaknem. Osjećao sam da bi me ona izvukla iz nedaće samo da joj mogu dohvatiti ruku. U cijeloj toj bekrajnoj noći samo što nisam briznuo u plač kad sam vidio da je ne mogu dosegnuti. A ipak, čak i kad sam shvatio da nje tu nema, znao sam da me samo pomisao na nju i potreba da je opet vidim drže u pokretu.

Pred kraj, više ne bih sjeo kad bih zastao radi odmora. Zbog groznih bolova koje bih morao trpjeti ako bih sjeo, kartu sam gledao stojeći - što i nije bilo baš pametno, jer mi je svjetiljka gorjela u zraku, a ne na tlu. Hodao sam dokle god sam mogao, a onda bih stao, naslanjajući se o što kako bih olakšao pritisak na stopala.

Bio sam tako satrven da sam, stigavši do nekih kuća, bio spreman popustiti. "E, da je ovo Engleska!" mislio sam. "Sad bi na stepenicama bile boce za mlijeko, a ujutro bi prošla kolica s mlijekom." Koliko bih boca mlijeka mogao ispiti jednu za drugom?

Neko vrijeme promatrao sam kuće. Bile su to malene kućice, ali bih u njima zacijelo našao vode i hrane. Odjednom odlučih da mi je svega dosta. "Neka sve vrag nosi", pomislih. "Idem unutra i ako moradnem pobit ću sve živo. Napit ću se vode i uzet ću im vozilo." Odšuljao sam se uza zid najbliže kuće i našao prozor. Na njemu su bile željezne rešetke a iza njih zastor. U sobi je svirala glazba i žmirkala svijeća ili uljna svjetiljka. Prođoh kraj prozora i dođoh pred kuću. Ispred vrata stajao je auto. "Sad!" pomislih. "Samo da su ključevi u njemu!" Kako sam zašao iza ugla, spustio sam pogled i ugledao prok-letinju od psa gdje leži pred vratima. Čim sam ga vidio, i on mene opazi i skoči, lajući kao sumanut. Nagnuo sam u bijeg, uz kuću pa dalje medu vadije. Pas pođe za mnom te mu se pridružiše još neki psi iz drugih kuća. Pratili su me stotinjak metara, lajući kao da je sam vrag u njih ušao, a onda stadoše. Eh, gdje si Turbo, pomislih, kako bi ih ti sredio!


110

Gore, među vadijima, naiđoh na željezničku prugu, provukoh se kroz kanal ispod nje i nadoh se opet u pustinji. Strecnu me pomisao da to mora biti ona ista pruga koju smo Stan i ja prelazili prije toliko noći. Da smo samo nastavili put ravno niz nju, već bismo danima bili izvan Iraka.

Naelektriziran najnovijim doživljenim strahom, hodao sam i hodao i hodao. Prema svojim proračunima, morao sam proći Krabilah meni zdesna, ali nigdje nisam vidio znaka gradu. A uopće se nisam sjetio da je zbog rata sve zamračeno, i da sam u mraku već glatko prošao kraj tog mjesta.

Dođoh do smetlišta gdje su u pustinji bile istovarene gomile izgorjelih starih kanti, te sjedoh među njih da opet proučim kartu. Nisam se mogao snaći. Gdje li je grad, i gdje su komunikacijski tornjevi označeni na karti? I gdje je, kao prvo, ta prokleta granica?

Ponovo krenuh, ravnajući se po kompasu, i stigavši na vrh neke uzvisine ugledah ispred sebe tri male zgrade. Golim okom tek su se nazirale: tri četvrtaste, mračne mase. No, motreći kroz "zmajevo oko" vidio sam crte svjetla što vire između pukotina na vrhu zidova i po krovovima. Dok sam sjedeći motrio, izađe čovjek, prođe okolo iza kuće, opet se pojavi i vrati unutra. Tako sam užasno žeđao, da sam krenuo ravno prema kućama. I opet sam bio spreman da pobijem ukućane bude li trebalo. Bio sam na samo pedeset metara od kuća, kad sam opet pogledao kroz "zmajevo oko" i shvatio da ono uopće nisu kuće nego vrećama pijeska zaštićene zemunice s krovovima od valovitog lima. Bilo je to valjda neko zapovjedno mjesto, zacijelo krcato vojnicima. Polako sam se povukao, krenuo naokolo i bogme ugledao bitnicu od četiri protuzračna topa.

Da sam maloprije produžio i otvorio vrata, upao bih im ravno u šake. I još jednom mi je od straha adrenalin potekao i oživio me. Teturao sam dalje još jedan sat. Od dehidracije sam se gušio i grcao. Grlo kao da mi se skrutilo, a ostrugavši jezik, vidio sam da mi se s njega skida bijela obloga. Osjećao sam se svake minute sve slabijim. Dvjesto trica mi je otežala kao da je olovna, a u rukama mi nije bilo nikakve moći. Noge su mi izgubile okretnost, postale su ukočene i nespretne. Smanjila mi se sposobnost jasnog rasuđivanja.

Onda sam napokon došao do mjesta odakle sam ugledao, daleko na obzorju, svjetla nekoga grada. Nešto mi se tu nije slagalo. To zacijelo ne može biti Krabilah; zar tako daleko? Srce mi je klonulo; zar je moguće da do granice moram hodati još onoliko? Ili su ona svjetla koja vidim Abu Kamal, prvi sirijski grad oko dvadeset kilometara zapadno? Ako je tako, gdje je do vraga Krabilah? Prema karti, Krabilah ima komunikacijski toranj, a Abu Kamal ga nema. U onom dalekom gradu jest bljeskalo neko jarko crveno svjetlo, kao s kakva tornja -i s tim sam bio još i više uvjeren da je mjesto u daljini Krabilah. Moral mi se opet strovalio. Poput tijela, i duh je gubio vlast nad sobom. Ono što sam mogao nazrijeti bila je nekakva ravna crna crta što teče pravo ispred mene s jednoga kraja na drugi. Na lijevoj strani vidio sam humak s nekim velikim zapovjednim mjestom koji je bio sav načičkan antenama. Bliže meni ležale su neke zgrade, zamračene, ali nimalo nalik na grad.

Sjeo sam na oko petsto metara od crne crte i kroz "zmajevo oko" proučio situaciju. Račun mi se nije slagao. Ako je Krabilah tako daleko, ono ne može biti granica. A ipak se činilo da jest. Pitao sam se nije li to neka druga granična crta koju su Iračani postavili zbog rata, kako bi ljudima zapriječili prilaz samoj pravoj granici? Odjednom se sjetih


111

tipa iz obavještajne u Al Joufu koji nije znao reći kako izgleda granica. "Kakav dupeglavac?!" pomislih. "Morao je znati. Pa to mu je jebeni posao."

Dobro, što god bila ta crta ispred mene, jedno hoću - prijeći preko nje. Odjednom me spopala neka užasno silna žurba, ali sam se silom obuzdao, sjeo i promatrao. "Upravo bi tu mogao zaglaviti, ako ne paziš dobro", rekoh sebi. "Tu bi se mogao spotaknuti. Samo bez žurbe." I tako sam sjedio, drhtao, motrio, čekao. Sa zapovjedničkog mjesta dođe vozilo - terensko, straga otvoreno - i prođe niz onu crtu. Točno preko puta mjestu s kojeg sam motrio, dva čovjeka izbiše iz jedne promatračnice, priđoše vozilu, nešto rekoše vozaču, ukrcaše se i odvezoše na desno. Reklo bi se da je to iračka stražarska patrola za nadgledanje granice. Nisam mogao znati je li im to rutinski posao, ili izvanredni, zbog sumnje da tu ima neprijateljskih vojnika; no, nakon nekoliko minuta učini mi se da je zrak čist, i odlučih krenuti.

Konačno stigoh do one crne crte. Oprezno puzeći prema njoj, pre-poznah zapreku od bodljikave žice: tri smotka u donjem redu, na njih onda dva, i povrh svega još jedan. Nemajući kliješta kojima ću je pre-rezati, pokušao sam razmaknuti smotke kako bih se provukao između njih, ali se to pokazalo nemogućim; odjeća i koža su mi zapinjale za bodlje koje su me čvrsto držale. Jedva sam ih se oslobodio, pa sam uvidio da mi je jedini put preko žice. Na moju sreću, oni koji su postavili zapreku, napravili su elementarnu grešku time što su na svakih dvadeset pet metara posadili po tri stupa nablizu koja su povezali bodljikavom žicom. Zamisao im je očito bila da time podrže ogradu, ali su ti stupovi tvorili kao neki most usred smotaka. Skinuo sam uprtače i prebacio ih preko, pa sam se i sam uspentrao bez neke štete osim koje ogrebotine.

I dalje nisam mogao vjerovati da to više nije Irak. Ograda se činila tako beznačajnom da sam mislio kako mora biti oznakom neke lažne ili unutarnje granice, pa ću tek dalje naprijed doći na pravu granicu. Ono pravo bit će, kako sam mislio, dubok protutenkovski jarak, tako prokopan da ga vozila ne mogu prijeći. Možda zato i nisam osjećao nikakvo veselje; danima sam razmišljao kako će mi prijelaz preko graniče, ako mi uspije, biti vrhunac mog putovanja, a sad drugo nisam osjećao doli iscrpljenost.

Stavio sam uprtače na se i opet krenuo istim smjerom. Nikad u životu, ni prije ni poslije, nisam sebe tjerao tako nemilosrdno. Mislim da mi je te noći mozak bio umrtvljen, hodao sam kao robot, automatski, sablasno posrtao korak za korakom. Jednom-dvaput vrati mi se Šarah da mi pravi društvo i vodi me, ali sam se najviše sam vukao, bez da išta čujem, ili vidim, ili mislim.

Na kraju, nisam mogao dalje. Naprosto sam morao sjesti i počinuti. Spustio sam pušku s ramena, i upravo kad sam "zmajevo oko" podizao s vrata o kojem mi je visio, kao da mi je škljocnulo u glavi i osjetio sam nešto što mogu opisati samo kao silan strujni udar. Začuo sam prasak kao pri jaku kratkom spoju - krrrrrrrrrk - spustio sam pogled na šake i vidio velik bijeli blijesak.

Kad sam došao k sebi, zatekao sam se gdje sjedim na istom mjestu, ali ne bih znao jesam li to bio zaspao ili bio u nesvijesti ili što. Bio sam svjestan da je prošlo neko vrijeme, ali pojma nisam imao koliko. A nisam znao ni što mi se to dogodilo. Imao sam jeziv osjećaj da me neko vrijeme nije bilo na ovom svijetu.


112

Uzeo sam svoje stvari i ustao. Stajati bila je prava tortura, a jedva sam uspio teturati naprijed dok mi stopala nisu opet utrnula.

I dalje je vladao mrak. Noć se činila vrlo dugom. Ništa mi ne preo-staje nego ići dalje. Jesam li u Siriji ili u Iraku? Ne bih znao. No, kuće je bolje zaobilaziti, jer svaka ima psa. Sto ću kad bude dan? Nisam znao. Nisam mogao misliti. Morao bih biti u Siriji.

Malo sam došao k sebi kad sam vidio da prelazim preko tragova vozila - preko mnogih brazda od kotača što su se utisnule u osušeno blato. Nakon nekog vremena učini mi se da čujem nešto za leđima. Okrenuh se da pogledam, a ono isto pogodi me još jednom: jak prasak u glavi kao od struje, i zasljepljujući blijesak. Ovaj put osvijestih se na tlu, potrbuške, i sebi rekoh: "Isuse, ma kakvo si glupo mjesto izabrao za spavanje! Preni se!"

Ponovo na nogama, pregledao sam pušku da vidim nije li mi se u padu grlić cijevi zario u tlo, pa sam još jedanput krenuo. Sad sam išao prema nekom crvenom svjetlu koje kanda nikako nije jačalo. Svaki put penjući se na novu kosinu mislio sam: "Kad stignem gore, svjetlo će biti pravo preda mnom." Ali se to nikad ne dogodi. Svjetlo je moralo biti kilometrima daleko.

Cijelo to vrijeme, iako to nisam znao, udaljavao sam se od Krabilaha koji je ležao u tami meni zdesna. Prošao sam ravno kraj njega a da od njega ništa nisam vidio. No to nije bilo nimalo čudno, jer mi se sve mutilo. Ulazio sam u vadije i izlazio iz njih sve posrćući. Našao sam se na ravnini opet s brazdama. Onda dođoh do strane jednog vadija i tu mi se napad ponovi: jak prasak u glavi, isti zvuk kratkog spoja, blijesak...

Osvijestio sam se osjećajući kako mi je nos začepljen i boli. Koliko sam dugo bio u nesvijesti, nisam znao. No, zora je svitala, i po tome sam računao da je najmanje prošao jedan sat. U zrcalu kompasa vidio sam da mi krv teče niz obraze i vrat, mrlja mi zaraslu bradu. Bio sam pao ravno na lice.

Naslonio sam se na kamenitu stranu vadija. Ako sam ikad bio na pragu smrti, onda je to bilo tada. Činilo se da mi ništa više ne ostaje. Snaga mi se iscrpla, a s njom i volja za micanjem. Zabacio sam glavu, naslanjajući je na kamen, osjećao sam se kao pijan. Znao sam da bih se sada, kad je svanuo dan, morao pritajiti. Ali ne - bez vode ne bih mogao izdržati još jedan dan. Minute su prolazile dok sam ondje sjedio klonulo, poput prazne vreće. Onda izvukoh svoju dragocjenu plošku i ispih posljednje kapi viskija. Okus im je bio grozan, pekle su kao vatra. Bio sam tako dehidriran da sam ih osjetio kako mi gore čitavim putem do dna želuca, pa sam samo očajnički grcao i žalio što sam ih uopće ispio.

A onda iznebuha, na moju neopisivu radost, iz strane vadija izbi Paul, momak iz Bravo jedan nula koji je prije našeg polaska bio opekao šaku. Bio je u zelenoj, a ne pustinjskoj odori, i stade na šest-sedam metara od mene.

"Hajde, Chris", reče mi. "Požuri. Odred čeka na tebe."


113

Činilo se posve normalnim da je Odred tu. S mukom sam se uspravio na noge s puškom i zastrugao niz vadi, očekujući da ugledam ostale momke u stroju, kako se pregledavaju, spremajući se za polazak. Na slici u mom duhu, svi su bili u lošem stanju kao ja iznemogli ali pripravni za pokret. Skrenuh iza ugla, a ondje nije bilo nikoga.

I danas se mogu zakleti da je preda me izašao Paul. Znao sam da sam pri zdravu razumu i valjda sam znao što se događa. 1 znao sam da sam bio izgubio svijest. Znao sam da sam pao i nosom udario u tlo - ali sad sam bio opet budan i pri punoj svijesti. Čak sam čuo i škripu Paulovih gležnjerica dok mi je prilazio preko kamenita tla vadija, te sam na nekoliko trenutaka mislio da mi je mora prošla. Mislio sam da mi je došla pomoć i spas. A ništa od toga. Razočaranje mi je zadalo još jedan koban udarac moralu. Što ću sad učiniti, kog vraga?

Sjedoh, nastojeći se sabrati. Bilo je rano jutro u četvrtak 31. siječnja. Bio sam u bijegu osam dana i sedam noći. Deset je dana prošlo od mog posljednjeg valjanog obroka, šest dana otkako sam završio svoj dvopek, tri da se nisam napio vode. Tijelo mi neće podnijeti još jedan dan.

U jalovom pokušaju izvadih TACBE, uključili ga i pustih ga da piska. Onda podigoh pogled i vidjeh da se nedaleko od mene, možda na kilometar, neka staja ili kuća - ili spoj obiju - diže na humku usred zapuštenih polja po kojima kamenje strši iz gole, sive zemlje.

Dok sam stajao i motrio, iz kuće izađe muškarac i potjera stado koza. Oni što ondje žive moraju imati vode. Odlučih doći do nje po koju god bilo cijenu. Ako sam u Siriji, ljudi će me susretljivo primiti. Ako sam još u Iraku, zaprijetit ću im da ću ih ubiti, pa ću se napiti vode i poći dalje. Čvrsto sam odlučio: upast ću tamo i, ako moram, pobit ću sve živo.


114

8.

SPAS ILI PROPAST?

Spustio sam uključeni TACBE u džep i krenuo naprijed. Biip, pisku-tao je, biip. Bližio sam se onoj staji. Zgrada je bila od prljavobijela kamena s niskim zidom što se od nje izdužio na desnoj strani; a vrata su bila otvorena. Pred njima je bila mlada žena s crnom podbradenom maramom na glavi, prigibala se nad vatru od drva držeći nešto nalik na tavu. Vidio sam da peče komade tijesta, lepinje, što su se razvaljale po užarenom metalnom dnu tave. Vani se igralo dvoje-troje djece.

Žena me ugledala kako prilazim, ali se nije alarmirala. Prišao sam, s puškom u ruci, a ona je podignula glavu i zazvala nekoga u kući. Bio sam na samo pet-šest metara od nje kad izađe mlad čovjek - momak od svojih osamnaest godina, crne kovrčave kose. Desnom rukom dotaknu sebi prsa pa čelo i kimnu glavom u tipičnom arapskom pozdravu.

Priđoh mu i pružih ruku, a drugom rukom uprijeh u tlo pitajući:

- Sirija? Je li ovo Sirija? Momak kimnu i ponovi:

- Siirija! Siirija! - Onda pokaza preko mog ramena i reče: - Irak. Irak.

Okrenuh glavu, gledajući u smjer što ga je mladić pokazivao, i u daljini iza sebe, preko brežuljaka na istoku, ugledah grad s tornjem. Krabilah! Gledajući na zapad, vjdio sam drugi grad, također s tornjem. Abu Kamal! Onaj na istoku bio mi je kilometrima za leđima. I oba su vražja grada imala toranj! Shvatio sam da sam kraj Krabilaha morao proći još rano u noći, i da mi je ono pješačenje nakon toga bilo većim dijelom nepotrebno - samo sam sama sebe mučio. Ipak je ona zapreka od bodljikave žice bila granica. Već sam satima bio u Siriji.

Momak je vidio u kakvu sam stanju. Lice mu se objesi zabrinutim izrazom i on mi popipa šake. Onda me uhvati za rukav i povuče u staju. Usred prostorije bila je trbušasta naftna peć sa staklenim vratima i limenim dimnjakom što se dizao ravno kroz krov. Na drugom kraju ležale su smotane deke i neka slama. Žena s tetoviranim licem sjedila je i dojila dijete; kad smo ušli, nije se ni pomaknula.

Sjeo sam na rogožinu na tlu, kraj peći, držeći pušku u krilu. Momak me gledao te me pokretima upita bih li što jeo.


115

- Vode! - zakrkljao sam, praveći pokret kao da naginjem iz čaše. - Vode!

Tren kasnije pruži mi blistavu metalnu zdjelu punu vode koja mi se u ustima učini nevjerojatno svježom i hladnom. Ma nikad u životu nisam se napio divnijega pića. Od šuba sam iskapio zdjelu. Momak je opet napuni, pa sam i drugu ispio. Onda mi dade šalicu slatka i dobro zašećerena čaja, što sam također odmah ispio. Zatim uđe ona žena izvana i dade mi lepinju. Bila je još vruća, a predivno je mirisala, ali kad sam komad odgrizao i htio ga progutati, zastao mi je u ždrijelu i nije htio sići.

Morao sam izuti cipele. Četiri dana nisam ni pogledao stopala te sam strahovao od onoga što ću sad vidjeti. Kako sam odriješio uzice i stao skidati cipele, digao se užasan smrad. Poput šaka, i stopala su mi gnjilila. Smrdio sam kao da mi se cijelo tijelo raspada. Vidjevši u kakvu su mi stanju stopala, s gnojem što im curi po bridovima, momak nešto viknu. Žena što je pekla dođe s velikom kantom punom hladne vode i stade mi prati stopala. Svi su mi nokti bili otpali a prsti mi bili ukočeni - nisam ih uopće osjećao. A od vode me u samim stopalima peklo kao da je u njima vatra.

Usprkos boli, prisilio sam se da istisnem gnoj iz rana po bridovima i oko peta. Isprao sam i krv s lica. Nakon toga, bilo je blaženstvo opružiti se s bosim nogama kraj tople peći i pustiti ih neka dišu. Izvana se pojavi još jedna mlada žena, uze mi čarape i dobro ih opra. Vrati mi ih, naravno još mokre, a ja ih ipak navukoh pa obuh i cipele.

Mašući rukama i oponašajući zvuk zrakoplova, pokušao sam objasniti da sam pilot kojem se srušila letjelica. Onda sam imitirao zvukove sirene kako bih pokazao da želim poći u policiju. Dječačić od kojih šest godina imao je nacrtane tenkove i zrakoplove na prljavim listovima bijela papira. Utrnulim prstima nacrtao sam policijska kola s plavim svjetlom na krovu. Odjednom shvatiše poruku: momak energično za-kima glavom i pokaza prema udaljenom gradu.

- Idemo u grad? - upitah pokazujući gestama vožnju autom. - Imate vozilo?

Opet je kimnuo i upro prstom. Zapravo je mislio - kako ubrzo shvatih - da moramo pješice cestom prema gradu i autostopirati dizanjem palca.

S onom vodom i čajem, tijelo mi se donekle oporavilo. Nestadoše omama i dezorijentacija. Vratila mi se žustrina, kao da mi ništa nije, kao da bih mogao ponoviti cijeli svoj put. Osjećao sam se tako blaženo da sam neko vrijeme samo sjedio i oporavljao se.

Vratio se starac s kozama pa je zurio u mene. Onda, da bih malo živnuo društvo, izvadih iz pojasa zlatnik i pokazah ga svima. Uz to sam govorio felous, felous, što znači "novac, novac" - pa sam pokazivao u koze i opet u zlatnik, hoteći im predočiti da on znači mnogo koza, ili puno gotovine. - Banka - govorio sam - banka.

Pojava zlatnika naelektrizirala je momka. Odjednom je bio kao na iglama od želje da krenemo u grad. Možda je mislio da ću mu dati zlatnik bude li me pratio u grad. Svi su samo zurili u zlatnik. Odnekud se stvori još jedna djevojka i shvatih da govori: "Mora da ima toga još na sebi." Starac se pojavi s puškom. - Još - reče - još - i gestikulacijom pokaza kako hoće još jedan zlatnik da bi djevojci napravio par naušnica. Onda zaiska zlato i za ostale djevojke.


116

- Ne, ne, ne, - rekoh. - Ovo je za koze, odjeću i slično. Nema više.

Arapi su se domundavali. Pola sata situacija je bila napeta. Ležao sam sa stopalima prema vatri, grijući se. Bio mi je to prvi put u tjedan dana da se nisam osjećao napola smrznut. Ponadao sam se da ću te noći moći spavati kod njih; želio sam im reći: "Strpite se malo - samo me pustite da ovdje počinem." Ali je mladić navalio da pođemo u grad i pozivao me da izađem van.

Odlučih da više ne čekam. No, da bih sebi dao miroljubiviji izgled, skinuo sam uprtače s torbicama i ogrtač, tako da sam ostao u tamno-zelenom puloveru i maskirnim hlačama. Znakovima sam upitao starca neka mi, dadne kakvu vreću i on mi nađe praznu plastičnu vreću za umjetno gnojivo. U nju strpah opremu, prebacih je preko ramena, pa krenusmo cestom.

Ubrzo pomislih: "Nije zgodno ući u grad među ljude s puškom u ruci", pa kad smo prešli oko dvjesta metara rastavio sam pušku na dva dijela koja sam strpao u vreću. Imao sam još nož, no u takvoj situaciji bolje bi služio pištolj - nenapadno oružje koje bi mi dobro došlo u nevolji što će uslijediti.

Momak je brzim korakom odmicao zemljanom cestom a ja sam se vukao za njim u prevelikoj boli da bih opružio korak. Svaku minutu-dvije on bi zastao i počekao da ga stignem. Onda, videći da mi je teško, preuze moju vreću te sam bez tog tereta bolje koračao. Ponavljao sam mu: - Traktor? Gdje ima traktor? - a koliko sam mogao pogoditi on mi je na arapskom odgovarao da će se ubrzo pojaviti. Iz grada su dolazila vozila i ubrzo jedno stade: kamion natovaren balama sijena. Vozač je malo natucao engleski. Rekao je da je uzgajivač deva i upitao me tko sam ja.

• Letjelica mi je srušena - rekao sam. • Letjelica? A gdje je? • Eno tamo, preko brda. Moram ići na policiju. • U redu, odvest ću te.

Okrenu vozilo i ja se smjestih u sredini, između vozača i momka što me pratio. Jedva je minuta prošla, a već sam to požalio, jer me vozač stao napadati riječima:

• Ti ne smiješ biti ovdje. Ovo je naša zemlja. Ovo je loš rat. • Da, znam - kratko potvrdih držeći se što mirnije moguće.

Brzo stigosmo do grada koji me posve razočara. Bio sam zamislio

nekakvo razvijeno mjesto, s bankama, trgovinama i drugim znakovima civilizacije. A tu nije bilo ničega osim primitivnih kuća od sivih blokova troske, a okruženih gomilama smeća. Nigdje nikakva zelenila, nigdje ni traga vrtu. Jedini "ukras" - tu i tamo izgorjelo vozilo. Jedno me začudilo - koliko su Sirijci slični Europljanima, čak sam se zapanjio gledajući dva muškarca s kosom što im se rumeni bojom mrkve, a jedan od njih ima i jednako riđu bradu.

Vozač zaustavi vozilo pred nekom kućom na lijevoj strani ceste i zatrubi sirenom. Izađe Arapin u crnoj odjeći, pa je o nečemu raspravljao s vozačem. Onda vozač nešto dobaci

seoskom momku koji me je pratio, a ovaj siđe s kamiona. Osjetio sam opasnost, jer sam ; vidio strah u momkovim očima, ali nisam znao što se događa.


117

- Je li sve u redu? - upitah, na što vozač nešto oštro reče momku koji krenu natrag put kuće.

Onda vozač nastavi vožnju u grad i opet se okomi na mene:

• Hoćeš natrag u Irak? - reče s grohotnim smijehom - Morao bih te vratiti tamo.

• Ne, ne! - odgovorih, pa izvadih onu potvrdu o nagradi, ispisanu na arapskom i engleskom jeziku, kojom se onome tko me vrati živa i zdrava našim snagama jamči nagrada od pet tisuća funti. Vozač mi je istrgne iz ruke i htjede je strpati u džep, kao da je to neka gotovina.

• Ne razumiješ - rekoh mu. - Uz taj komad papira idem ja. Papir i ja zajedno. Ti dobiješ novac samo ako predaš i jedno i drugo zajedno. - Oduzeh mu papir i vratih ga u džep.

- U redu - reče. - U redu.

Sad je prestao govoriti kako bi me morao vratiti preko granice, ali onda upita:

• Imaš pištolj? • Ne - odgovorih - nemam pištolj.

Dođosmo do jedne benzinske stanice i on zaustavi vozilo. Na drugoj strani stanice stajao je neki auto okružen skupinom mladića. Vozač dotaknu vreću u kojoj mi je bila oprema i upita:

• A što je sve ovo? • Ništa, ništa, samo moje stvari.

Segnu rukom i popipa me po trbuhu, da vidi krijem li na sebi kakvo oružje.

- Ma pusti me - pobunih se - ništa nemam.

Odjednom zazva one momke kod stanice i jedan od njih priđe, stade kod prozora kamiona i ne pogleda mene, nego mu se pogled zalijepi za moju torbu. Vozač mu je i dalje nešto govorio - a onda momak naglo odjuri u zgradu.

"Tu mi se kuha neka kaša", pomislih. "Ovaj hoće da me linčuju. Hoće da me ucmekaju kako bi se dočepali oružja, ili me misle vratiti preko granice."

Kucnuo je čas da se maknem. Otvorili vrata i zgrabih vreću da jurnem van. Vozač me munjevito uhvati za lijevu ruku, hoteći me zadržati. Povukoh ga za sobom preko prednjeg sjedala i napola van iz vozila. Nogom udarih vrata koja ga pogodiše u glavu i on me pusti. Vrisnu, a ja udarih u bijeg.

Opet sam premro od straha, rekao bih i gore nego prije. Trčao sam cestom, s plastičnom vrećom u ruci. Odnosno, mislio sam da trčim - ali kad sam se okrenuo, vidio sam kako rulja starijih tipova posve lako drži korak sa mnom. Trčao sam u usporenom pokretu. Brže nisam mogao.


118

Ubrzo se stvori velika gungula, za mnom se natisnulo njih petnaestak. Bili su tridesetak metara iza mene, ali se razmak brzo smanjivao. "Tu si najebao", pomislih.

I nesvjesno sam znao kako je u tim arapskim pograničnim gradovima svatko svakome nekLjnd. Iako su se neki od tih ljudi zvali Sirijcima a drugi Iračanima, vjerojatno su pripadali istim porodicama te su imali rođake pa i braću na drugoj strani granice. Vidio sam to na granici između Saudijske Arabije i Iraka: frajeri s obiju strana vozikali su se preko graničnih prijelaza samo zato da popiju čaj s prijateljima. A čim bi dobili nalog za borbenu spremnost, nestali bi na drugu stranu.

Sad su ti Sirijci nekako znali da u vreći imam oružje. I htjeli su mi ga oteti, a mene šutnuti natrag u Irak, ili mi prirediti i štogod gore. Odjednom se oko mene stvorila grozomorna atmosfera. Na ulici se zbilo mnoštvo, s one strane svi zure ovamo, nabrušeni galamom. Naprijed također neki stoje i bulje. Nastavih šepati i posrtati, iako mi je smetala plastična vreća u desnoj ruci. Nisam mogao ni zaprijetiti puškom, jer mi je bila rastavljena. Da bih je sastavio, morao bih stati bar na minutu, a dotle bi me rulja poklopila.

I onda, kako skrenuh za ugao, dogodi se čudo; nađoh se pred čovjekom s opasačem i nabojnjačama, a naoružan puškom AK 47. Odmah tu, ispred stražarnice, očito na straži. Glavom mi prođe pomisao da bi to mogao biti irački granični prijelaz, ali mi je za razmišljanje bilo prekasno.

- Policija? - viknuh. - Policija?

Ne znam što tip reče. Nisam siguran ni jeli uopće što rekao. Jednostavno me povuče kroz ulazna vrata u obziaano dvorište. Vidio sam iznad ulaza vijenac trokutnih barjačića, a naokolo nasade, i veliku prizemnicu. Stražar me zgrabi za ruku i vrat, i naglavce ubaci kroz ulaz, van dohvata rulje na ulici koja je dotle tako urlala kao da bi mi se htjela krvi napiti. Zašto je to učinio, nikad neću doznati. Možda me htio spasiti od gomile, a možda je samo mislio da hvata nekog neprijatelja.

U zgradi je neki čovjek sjedio za pisaćim stolom i pušio. Bio je u crnoj kožnoj jakni. Jednako su bili odjeveni i svi ostali ljudi ondje - u crne kožne letačke jakne i traperice - i kanda su svi pušili. Nitko nije znao ni riječi engleskoga. Bilo je svakakva mahanja rukama.

- Ja sam pilot helikoptera - rekoh oponašajući buku letjelice i vrteći rukama poput rotora, a zatim pokazujući kako se letjelica ruši, pada.

Sad tu otvoriše moju vreću i izvadiše dvjesto tricu i moje uprtače. U tome uleti onaj vozač što me bio dovezao u grad pa je nešto govorio kao navijen i upirao prstom u mene. Opet me spopade strah, pa momcima u kožnim jaknama napravih pokret da tipa bace van. I bogme, iako se opirao, oni ga odguraše u drugu sobu.

Osjetio sam da tu vlada neko nabrušeno raspoloženje, samo nisam znao prema kome ili čemu. Vidio sam da je momcima u kožnim jaknama onaj vozač obična nula, ali im se ni ja ne sviđam. A nisam im to mogao zamjeriti. Kosa mi je bila slijepljena blatom, lice mi se izdužilo i upalo, oči izbuljile. Na obrazima izrasle čekinje od deset dana nebrijanja, bio sam prljav i smrdljiv. I povrh svega - nevjernik.


119

Premetali su moju opremu, pa izvukoše i dvije granate od bijela fosfora. Jedan od njih, koji je upravo pušio, podiže granatu i nešto upita na arapskom, očito: "Što je to?"

- Dim - rekoh. - Da se napravi dim - i razmahah se rukama kao da tjeram oblak dima.

A oni pak stadoše jedan drugome bacati granate i hvatati ih kao što bi lopte u kriketu. Sigurnosni klinovi, kojima sam bio donekle ispravio krilca pred naš prvi kontakt, sad su napola stršili van. Znao sam - ako jedna od tih granata eksplodira, sve će nas pobiti; naglo se opružih naprijed da uhvatim granate, ali izazvah krivu reakciju. Nisam se ni posve uspravio, a već su mi trojica uperila pištolje u glavu, derući se neka sjednem. Poslušah ih pa se i oni postupno smiriše. Čovjek kod koga su se na koncu našle granate, pruži mi ih i dopusti da opet učvrstim sigurnosne klinove.

Dotle su ostali haračili po mojoj opremi: "zmajevo oko", mali dalekozor, "krijesnice" (osvjetljivači kojima vrlo intenzivnim blijeskom i infracrvenim zračenjem signalizirate letjelicama gdje se nalazite). Stvari su mi rapidno nestajale, pa sam pomislio kako od svega toga nikad više ništa neću vidjeti. Tu nije bilo ničega od neke osobite vrijednosti, ali sam te predmete tako dugo imao uza se i teglio da su mi postali posebno dragi, a sad mi ih na oči kradu.

Nakon dvadesetak minuta odvedoše me u neku drugu sobu u koju onda uđe čovjek od pedesetak godina, u sivom odijelu. Bio je vrlo miran, kao da ga nikakva briga ne mori, a po svemu isti glumac Anthonv Hopkins u bliskoistočnom izdanju. Posadi me za stol, postavi komad papira preda me, i upita:

- Podaci? Ime? Rođen? Zemlja?

Napisao sam: "Vodnik Chris Ryan, 22. Turbo odred, padobranska poljska bolnica", dodao svoj datum rođenja - i točka. Poljska bolnica 22. padobranske nije postojala, ali sam pomislio: dospijem li u zarobljenički logor, a broj 22 spojen s oznakom "Turbo" nekako dođe do naših, netko će skopčati da sam bolničar u 22. pukovniji SAS-a. A upisao sam se kao vodnik jer sam računao da će me tako respektirati malo više nego kao "desetnika"; a uostalom, u SAS-u desetnici imaju vod-ničku plaću.

Dok sam pisao, netko mi donese šalicu kave i ja je ispih. Bila je gusta i gorka, baš po arapski, i od nje sam ožednio još gore nego prije. Onaj arapski Hopkins uze papir, izađe, potom se vrati i mahnu mi rukom neka ga slijedim. Ustadoh i kako dođoh do vrata, dvojica me dočekaše. Učini mi se da će me sada provući kroza šibe, ali me oni samo uhvatiše za ruke i povukoše u neku treću sobu. Tu mi po-kazaše bijelu arapsku halju nalažući mi pokretom neka je navučem.

A strah je u meni rastao. Koga me vraga oblače kao Arapina? Halja mi je sezala do stopala. Uđe netko i omota mi šal oko glave. Najprije sam jedva nekako virio iz njega, ali mi ga onda navukoše na oči. Nitko mi ne govori ni kamo me vode ni što će sa mnom. Panika me sve više hvatala. Kako sam se nepromišljeno predao u šake tim gadovima koji sad mogu raditi od mene što hoće!

Vidio sam kako ispred mene iznose kroz vrata moju vreću s opremom. Vani pred vrata stade terensko vozilo. Dođoše dva čovjeka naoružana puškama AK 47; nakon kraćeg


120

dogovora, predadoše me njima i potjeraše van. Jedan od njih pope se na vozačko sjedalo, mene gurnuše u sredinu, a drugi mi se posadi zdesna.

Izađosmo iz policijske postaje, a ja suzdržah dah. Jedno sam sigurno znao: skrenemo li desno, bit ćemo na putu natrag u Irak; skrenemo li lijevo, sva je prilika da će me Sirijci zadržati.

Skrenusmo lijevo. Mogao sam opet disati. Onda zaprašismo velikom brzinom niz grbave ulice pune zaigrane djece. Vozača kanda nije smetalo što su mu ljudska bića na putu. Samo je tjerao dalje, ne skidajući ruke sa sirene, i krivudajući lijevo-desno kako bi izbjegao dublje jame. Nakon nekog vremena onaj zdesna upita me znakovima jesam li gladan. Odgovorih "da" i kimnuh glavom, na što vozač zaustavi vozilo a njegov kolega izjuri pa se vrati s vrećicom jabuka.

Pojedoh cijelu jabuku, zajedno s korom i sjemenkama - sve osim peteljke - a dva su Arapa zurila u mene. Kako onaj zdesna nije svoju jabuku ni zagrizao, pruži mi je, a ja i nju pojedoh cijelu, kao prvu.

Nastavismo put, izbjegavajući pse za dlaku. A bilo je i crknutih, koje smo često zaobilazili. Izašavši iz grada nađosmo se na cesti od tučenca što je prolazila nekom velikom dolinom. Zatim zađosmo u pustinju, na cestu što se protezala ravno unedogled.

Znao sam da moja vreća leži straga, samo nisam znao što mi je od stvari još u njoj. Pokušah porazgovarati, raspitati se kamo idemo: - Damask? - rekoh. - Damask? - Ne dobih nikakav odgovor, pa ušutih. U jednom trenu sam na desnoj strani opazio neke ruševine, ali sam bio u tako crnom raspoloženju da me ništa nije zanimalo.

Onda sam naprijed, ispred nas, ugledao gdje na cesti stoje dva tam-noplava Mercedesa a oko njih šest ljudi. Dok smo im prilazili, moji su pratioci nešto međusobno blebetali. To je bio očito dogovoren sastanak. Usporismo. Na pedeset metara od onih auta, vidio sam kako jedan od ljudi što čekaju drži u ruci pištolj. Odjednom mi tip zdesna jako grubim pokretom navuče šal na oči i pokri mi ih, a zgrabi me za nadlakticu. "Jebi ga", pomislih, "ovdje će me smaknuti!"

Stadosmo. Izvukoše me van, potjeraše do jednog od ona dva Mercedesa i baciše me na koljena. Netko mi gurnu glavu dolje, a jedan od onih pizduna priđe i stade tik iza mene.

Grobna tišina. Nitko da makne, nitko da zine. Mislio sam, evo, tu mi ode glava. Do toga trena, oduvijek sam mislio kako ću, nađem li se ikad u takvu položaju, nešto izvesti, nekakav posljednji, samoubojstveni pokušaj bijega. Kad sam gledao filmove o holokaustu, zamišljao sam kako bih ja, da sam se našao u rukama nacista, pružio nekakav posljednji otpor. Ali sad nije bilo tako. Fizički onemogućen da bježim, mogao sam samo klečati i čekati da mi gad ispali metak u zatiljak. Bio je to grozan osjećaj, klečati i čekati da te netko ustrijeli. No, u glavi se nisu vrtjeli prizori iz mog života, kako to navodno biva. Samo sam osjećao bijes što sam se predao tim podlim svinjama.

Tišina mi se beskonačno oduljila. A zapravo je vjerojatno potrajala manje od minute. Onda se čulo neko kretanje. S obiju strana me nečije ruke uhvatiše za nadlaktice, podigoše, gurnuše naprijed i baciše na stražnje sjedalo auta. Vrata se zalupiše i auto krenu.


121

Sad sam imao tri pratitelja, sva trojica u europskoj odjeći. Slijeva mi je sjedio najmlađi, mršav momak upala, lisičjeg lica i rijetka brka - ona sorta face što mi ide na živce. Naslutio sam u njemu slabića. Vozač je bio neka mrga, crn, naočit tip, možda moje dobi, a u crnoj kožnoj jakni. Njegov suputnik na prednjem sjedalu bio je otprilike četrdesetogodišnjak, zdepast, proćelava tjemena, u zelenoj safari-bluzi s dubokim džepovima. Sva trojica nosili su kravate, ali su bili olabavili čvorove i općenito su mi djelovali šlampavo.

Tko li su ti ljudi? Nadao sam se - policija. No, ničim nisu dali naslutiti svoj identitet - i zbog čega sva ta zavrzlama? Onakav iscrpljen i zbrkan, nisam znao što misliti. Naravno, jest mi palo na um da ih pokušam zaskočiti. Naime, uza se sam još imao svoj nož - ali su kola uglavnom brzo jurila, sto dvadeset i više kilometara na sat. A tu su bila i druga kola koja su nas pratila i još policajci na motociklima. Pustinja kroz koju smo prolazili bila je posve otvorena, u njoj nigdje ne bih našao zaklona.

Glava mi je i dalje bila omotana šalom, ali mi ga je tip s prednjeg, suputničkog sjedala, bio spustio toliko da sam mogao gledati. Zatim se opružio prema meni, pa me pretraživao: skinuo mi je s vrata uzice s identifikacijskim pločicama, otkopčao opasač, razvezao žnirance na gležnjericama, skinuo mi s ruke sat, ispraznio mi džepove, oduzeo notes i kartu. Propustio je, međutim, da bolje opipa opasač na kojem sam s unutrašnje strane imao ljepljivom vrpcom pričvršćenih devetnaest zlatnika.

Osjećajući njegove ruke na sebi, štrecnuo me novi strah. Tip slijeva držao me za nadlakticu i ja pomislih: "Isuse, ako sam spašen, onda mi ne bi smjeli ovo raditi." Pa onda, /es« li ovi tipovi iz sirijske policije? Ili su što drugo? Zašto se tako drže? Sve mi je to bilo vrlo sumnjivo i zastrašujuće.

Ponovo mi digoše šal na oči. Promrsili bi tek po koju riječ, a s kaseta su im treštale arapske melodije. I dimili su cigretu za cigaretom.

A ja sam opet bio na mukama. U toplim automobila - s najvišom temperaturom na kojoj sam bio nakon toliko dana - oticala su mi sto pala i koljena. Vjerojatno je tome bila kriva i nepomičnost, a boljelo me divljački. Meškoljio sam se da ublažim muke, no uz to sam i sve teže disao. Ne da sam baš grcao, ali mi je strah zacijelo pojačao smetnje, a i gušio me smrdljivi dim.

Osjećao sam se klaustrofobično, pa sam ih zapitao bi li mi skinuli šal s očiju. Prije toga sam nekoliko puta sam smicao šal s očiju, ali bi ga onaj što je sjedio ispred mene svaki put vratio na mjesto; sad je, valjda, uvidio da nešto sa mnom nije u redu, pa ga je sam spustio. Vidio sam da onaj drugi Mercedes vozi ispred nas, a čim bismo došli pred kakvo selo, motociklisti bi požurili naprijed da zapriječe prolaz s eventualnih sporednih cesta tako da prođemo glatko i bez zastoja. Zatim bi zavijajući motorima projurili kraj nas i opet stali na čelo.

Onaj žgoljavac do mene sve me badao prstom u rebra:

- Što ti radio u Iraku? Ovdje tebi ne mjesto. Ti voli Amerikanci? U bilo kojem drugom momentu dao bih mu po nosu - a ne vjerujem


122

da bi se ugodno proveo ako bih ga danas susreo. No onako, mogao sam mu samo izgunđati neke jednosložne odgovore, sve pazeći da se ničim ne odam. I dalje nisam znao ni tko su ti ljudi niti što uopće hoće. Osjećao sam prilično sigurno da me ne vode u Bagdad, ali mi je padalo na um i da bi me mogli izručiti kakvoj ekstremističkoj organizaciji za taoca. Znao sam da gerilci drže Johna McCarthvja i Terryja Whitea. U onoj svojoj smutnji, nisam se mogao sjetiti tko njih drži - da li Hezbolah? - ali sam sve više strahovao da ću završiti kao oni.

Povremeno bi naš vozač prestigao ona prva kola i neko vrijeme vodio na čelu. Kad god bismo došli do nekog sela, neki od mojih čuvara bi mi navukao šal preko očiju kako ne bih vidio nikakve natpise.

Nakon četiri do pet sati vožnje, ušli smo u širu dolinu koju su na kilometar daljine slijeva i zdesna zatvarale strme padine povrh kojih se širilo visočje. A onda, pogledavši naprijed, vidio sam kako nam se bliži cestovni natpis - a na njemu golemim slovima stoji BAGDAD, s velikom strijelom uprtom slijeva udesno.

Kad sam to ugledao, učinilo mi se da propadam kroz pod auta i da guzicom stružem po cesti. U istom trenu, vozač nešto reče tipu kraj mene, a ovaj se zacereka i badajući me prstom u rebra reče:

- Da, ti pogodio. Ti ići u Bagdad! Ići tamo gdje je Bagdad.

U meni je kuhao bijes - dijelom na sama sebe, a dijelom na toga idiota kraj mene. Ma kako sam do vraga ovako zaglavio? Onoliko hodanje, onoliki napori i muke - a sve zabadava! Zašto sam se predao ovim kretenima? Zašto nisam maznuo neko vozilo i sam se odvezao u Damask?

Vozačev suputnik okrenu se meni pa će:

- Da, mi smo iz Bagdada.

Onda vozač pokaza prstom u svoju stražnjicu i gledajući me u retrovizoru zaskviča: "Iiij, iiij, iiij", očito rugajući mi se da mi se stražnjica trese.

Kakvu mi je uslugu napravio upravo s tom imbecilnom gestom to zacijelo nikad ne bi mogao dokučiti. Odjednom me i raspalio i očeličio. "Jebite se!" pomislio sam. "Mogu izdržati sve što mi vi pizde priredite. Stisnut ću zube i izdržat ću sve što me snađe!"

Naprezao sam se da sredim misli. Dobro, moram se pomiriti s tim da idem u zarobljenički logor. Ispitivat će me. Bit će mi zaguljeno, dobit ću batina. "A ti misli svoje", rekoh sebi. "Saberi se."

Jednako mi je na um padao bijeg, ali mi je bio nemoguć. Bio sam fizički slomljen, ne bih stigao prevaliti ni sto metara. "Ne može", rekoh sebi. "Odmah će te ukebati." Sjedio sam mirno, bez migoljenja, da ne bih razdražio čuvare, ali me sve na meni boljelo: leđa, ramena, koljena, a najgore stopala.


123

Opet sa šalom preko očiju, upinjao sam se da zamislim gdje bismo mogli biti. Na cesti za Bagdad - u to sam bio siguran. Ali kuda ona teče? Je li oduvijek postojala cesta za Bagdad, još iz biblijskih vremena? I ide li kroz Jordan ili što?

Opet me slabost mrvila. Iako sam se tog jutra bio napio vode, čaja i kave ondje u selu, bio sam jezivo gladan a još više žedan. Bio sam i mnogo slabiji nego što sam mislio. U mozgu mi je bila takva zbrka da se nisam mogao sjetiti ni najobičnijih činjenica iz svakodnevnog života.

Kroza šal na očima osjećao sam da idemo prema suncu i da se ono iz sata u sat sve više spušta. Ali - što to znači? Zapada li sunce na istoku ili na zapadu? Toga se nisam mogao sjetiti, pa sam pokušao to dokučiti prizivajući u misli slike iz mog djetinjstva. Malo-pomalo, uspio sam: iz svoje spavaće sobe kod kuće mogao sam gledati sunce kako se diže iznad Gibsidea, velikog ladanjskog posjeda na onoj strani doline Denvent, gdje smo i mi živjeli. Zamislio sam sebe na nebu iznad naše kuće, tako da odozgo gledam u nju. "Da", zaključih, "sunce izlazi odanle. A na onoj strani je Newcastle, odnosno, u daljini, Kina." To je pak značilo da sunce izlazi na istoku, a zalazi na zapadu. Sad idemo prema suncu na zalazu; prema tome, vozimo se na zapad. A u tom slučaju, rekoh sebi, ne može biti da idemo u Bagdad. Naprezao sam se očajnički da zamislim kartu i sjetim se u kojem je dijelu Sirije Damask.

Posljednjih pola sata ili otprilike toliko držali su mi šal na očima. Onda je pao mrak, a vožnja se nastavila te smo na kraju stigli u nekakva predgrađa. Kako su mi oči opet bile otkrivene, opazio sam natpise DAMAS. "Isuse, može li biti da je ovo Damask?" pitao sam se. Kako je promicalo sve više natpisa DAMAS, stao sam se nadati, ali sve sa strahom, da je to ipak sirijski glavni grad.

Moji su se čuvari dotjeravali. Ugasili su cigarete, isključili radio, protezali se, ravnali odjeću, kao da jm prestoji susret s nekom važnom ličnosti. Sve me to uzbunilo. Čemu sve te pripreme?

Zatim, na jednom praznom dijelu ceste, kola stadoše uz kraj, opet iza nekog Mercedesa, a vozačev suputnik izađe. Mjesto mu preuze neki mnogo stariji tip, od svojih pedesetak godina, dobro odjeven i malo proćelav. U tamnom odijelu, djelovao je donekle mračno, ali se bar držao mirno i spokojno. Ona ostala dvojica u autu bili su pred njim mirni kao bubice; prestali su brbljati čim je on prišao kolima, a onda su sjedili ukočeno takoreći u stavu "pozor", jedva da su i disali.

Pošto se smjestio, tip zatvori vrata i nešto kratko izusti, samo tek zagunđa. Krenusmo prema središtu grada. Novodošli bi od vremena do vremena samo kratko i prijekim tonom usmjeravao vozača - i to je bilo sve. Nakon svojih pet minuta, okrenu se meni i na engleskom upita:

• Jeste li u redu? • Jesam - kimnuh glavom. • Još malo pa smo stigli.

Zatim uze sve stvari koje su mi bili oduzeli - sat, identifikacijske pločice, žnirance i tako dalje - pa mi ih pruži govoreći:


124

- Ovo je vaše.

Koji su ovo fazoni? pomislih. Pa zbog čega su mi ih najprije uopće oduzeli? Kakvi obrati! Prvo onaj momak na selu, zacijelo susretljiv. Onda vozač kamiona: okrenuo je ploču, govoreći mi kako nemam što tražiti u Siriji. Zatim policajac na straži koji me spasio od rulje. Nakon toga oni pizduni u policijskoj stanici koji mi raznose moje stvari - opet zlo. Pa je došao tip koji je zatražio da mu zapišem svoje podatke i činio se u redu. Koju minutu kasnije čuvari su me hranili jabukama. Zatim je došlo ono fol smaknuće i onda zbijanje neslanih šala s putom u Bagdad. Nije čudo što sam opet u totalnoj zbrci.

Dobro, vraćao sam stvari na mjesto. Spremio sam kartu i nož, oko vrata objesio identifikacijske pločice, ali cipele nisam zažnirao jer ih nisam ni mogao obuti, toliko su mi stopala bila otečena.

Za sve to vrijeme vozili smo se kroz grad, a po držanju vozača znao sam da se novog putnika boji kao vraga paklenoga. Neprestance je u njega zvjerao ispod oka i strepeći čekao hoće li mu što narediti, a čovjek bi mu uvijek u zadnji čas nešto zaštektao, valjda kao "desno!" i "lijevo!"

9.

GOST DRŽAVE

Svi moji suputnici izadoše iz auta. Na tren sam bio sam na stražnjem sjedalu. Htjedoh se maknuti i utvrdih da su mi koljena i gležnjevi od kamena. Onaj stariji tip, vidjevši da se koprcam, pucnu prstima na što me ostala dvojica manje-više na rukama iznesoše iz auta, pa me uspraviše i pomogoše mi - praktički, ponesoše me - uz dugačke stube do staklenih vrata. Ne vjerujem da su u tome uživali, jer sam zaudarao kao onaj tri tjedna stari leš što sam ga nekoć gledao i mirisao u Londonu.

Nakon nekoliko stepenica noge su mi opet proradile - manje-više. Dovukoše me u veliku prijemnu dvoranu gdje je vladala atmosfera djelotvornosti i budnosti. Za prijavnicom bio je čovjek u odori, u kapi sa štitnikom i crvenom vrpcom, koji skoči na noge u "pozor" kad nas ugleda. Udosmo u dizalo, popesmo se nekoliko katova i izađosmo. Kako se vrata dizala otvoriše, pred nas stupi elegantno odjeven, glatko izbrijan muškarac u tamnoplavom sakou i plavoj košulji s prugastom kravatom. Kraj njega, i prigibajući mu se smjerno, bio je drugi čovjek otprilike iste dobi, ali zdepastiji i ne tako elegantan. Šefovski je lik zbilja imponirao: bilo mu je oko četrdeset pet godina, njegovane kose, odrješita i okretna držanja, očito čovjek od autoriteta. Nisam mogao ni slutiti tko bi mogao biti - a on se nije udostojio da mi se predstavi. Tek ću poslije doznati da je to bio šef Mukhabarrata - sirijske tajne policije. No, toga trena samo sam se osjećao kao krpa i nesposoban da shvatim što se sa mnom zbiva.


125

Šef se nasmiješi, pruži ruku, uze moju šaku i na engleskome reče:

• Dobrodošli u Damask. Dobrodošli u Siriju. Onaj drugi, tumač, dodade:

• Izvolite ući, molim - i uvede me u sobu.

U čemu je kvaka? Što će mi ovi pederi spustiti? Bilo mi je grozno osjećati se u takvoj neizvjesnosti. Pokušavao sam očajnički i vraški brzo domisliti se što me sve može čekati, kako ne bih bio zatečen.

Ušao sam, dakle, za njima u nekakav ured i sjeo na sofu. Vidio sam da šef frkće nosom, ne sviđa mu se miris. Tek sad, usred one čistoće oko mene, vidio sam kakav sam sav govnast: kosa slijepljena blatom, umazane šake i lice. Moja maskirna odora išarana smeđim mrljama skorene krvi. Šef osobno skide mi šal, koji mi je još bio omotan oko glave, i nešto oštro reče tumaču što je jasno značilo: "Nosi ovo odavle!" Netko mi drugi pomože da svučem halju. Netko treći donese moju vreću i gurnu je pod stol. Onda me šef preko tumača upita:

• Biste li se htjeli okupati? • Da - rekoh. - Dobra ideja. • Dođite sa mnom.

Tumač je izvanredno dobro govorio engleski, a držao se vrlo srdačno. Pomislio sam kako mi je najbolje tu štogod glumatati, pa sam se pravio silno zahvalan; ali i dalje nisam mogao pogoditi što se to događa, a valjda sam izgledao kao kontuziran. U mislima sam se dijelom pitao što će dalje biti, a dijelom sam nastojao ne nagađati iz straha od razočaranja. Imao sam vremena da promotrim zidove te sam opazio zlatom okovani AK 47, kao i slike sirijskog predsjednika Assada. U jednom kutu stajao je velik, kožom presvučen pisaći stol, pokriven ukrasima i pritiskivačima za papir. Onda je tu bio kaveni stolić i dvije-tri male sofe oko njega. Sva je prostorija odisala luksuzom i dobrom organizacijom.

Sa šefom na čelu, i tumačem koji ga je slijedio, prođosmo iz ureda kroz neki salon i uđosmo u spavaonicu gdje su bile neke naprave za tjelovježbu. Odatle pređosmo u kupaonicu, s velikom kadom u kutu, tušem, klozetskom školjkom, umivaonikom na stalku i zidnim zrcalom, te policama krcatim toaletnim priborom. Sve je bilo čisto i blistavo - onako po arapski, s pozlaćenim pipcima i kvakama.

Šef se motao naokolo, utaknuo je novi žilet na brijaći aparat, pripremio šampon za kupanje. Dok mi se kada punila, preko tumača mi je poručio:

- Sve je ovo moje, molim vas, izvolite se poslužiti.

Onda odoše i ostadoh sam. I eto mene tu, u toj luksuznoj kupaonici, topla voda teče mi u kadu... Tu se pogledah u zrcalo i ugledah svoje lice. Isuse Kriste! - kakav prizor! Glava mrtvačka; strše duge čekinje deset dana stare, ispod njih upijeni obrazi, a oči mi duboko upale u duplje. Kosa sva oblijepljena svakakvim smećem.


126

Inače sam bio smušen, nikako nisam mogao skužiti što se to događa sa mnom. Čas prije pripremao sam se za zatvor; sad me pak tetoše u luksuznom apartmanu. No, što dalje bilo da bilo, nemam razloga da se ne okupam. Polako sam se počeo svlačiti i skinuo sam košulju.

Gledajući se istodobno u dva zrcala (jedno ispred, a drugo iza mene), vidio sam svoja leđa i nisam mogao vjerovati vlastitim očima. Sve je na meni stršilo - rebra, kralješnica i bedrene kosti, kao da sam tjednima gladovao. Mogao sam lijepo vidjeti svako svoje rebro kako kruži naokolo i spaja se s kralješnicom. Bio je to šok shvatiti da sam se hranio svojim vlastitim tijelom. U hodu od gotovo 300 kilometara i tresući se od zime bezbrojnim satima, potrošio sam sve mišičje koje sam bio razvio u svoje doba u antiterorističkoj ekipi.

U zrcalu ugledah mladića što ulazi držeći krojački metar, a za njim ide tumač.

• Što je sada? - upitah. • Samo ćemo vam uzeti mjere - reče tumač, a mladić me stade

mjeriti - struk, duljinu noge, ruku od pazuha - pa je glasno izgovarao mjere, a tumač ih zapisivao.

"Za koga je vraga ovo?" mislio sam. "Za jebeni lijes?" Ali nisam pitao - donekle od straha da ne čujem što loše. Onda se pojavi i onaj čovjek što me bio dočekao s kolima, i sad me upitao koji mi je broj cipela. Rekao sam mu: - Osam, osam i pol - a on će tumaču: - Bit će to četrdeset dva - pa ode i više ga nisam vidio.

I momak se ubrzo izgubi, pa sam upravo skidao hlače kad opet netko uđe noseći mi šalicu turske kave. Ispio sam gutljaj, ali mi je kava imala okus sirupa protiv kašlja, pa sam se zagrcnuo i iskrkljao: - Vode! - prateći gestom kao da pijem.

Nagnuo sam se nad kadu, pa sam se oprezno spustio u nju, najprije stražnjicom, držeći stopala izvan vode. Onda sam polako i njih uronio. Kako mi se rane nađoše u toploj vodi, zabolješe me grozno. Nakon nekoliko sekundi podigoh stopala, a onda ih pokušah opet spustiti u vodu. Ležeći podignutih nogu ribao sam se i glavu prao šamponom. Uskoro je voda bila crna poput tinte, pa sam ustao, izvukao čep odvodne cijevi i stao ponovno puniti kadu. U tome opet uđe tumač i opazivši što radim reče:

• Oh, oprostite. Tu vam je tuš, izvolite se poslužiti njime ako želite. • Sve je u redu, hvala. Samo ću se još jednom okupati.

Ušao sam u čistu vodu, i opet su me stopala grozno boljela, kao da mi ih iglama probadaju. Osim rana po bridovima tabana, stvorile su mi se neke crvene i modre mrlje. Mogao sam samo ležati i stiskati zube. Onda se ona goruća bol donekle ublažila, pa sam uživao u toploj kupki.

Tumač sjede kraj kade s notesom u ruci.

- Dobro - poče - možete li mi ispričati što vam se dogodilo? "Pravi se da si prestrašen", rekoh sebi.


127

• Pa - otpočeh - ja sam bolničar. Doveli su me iz TV, pa su me ukrcali u helikopter koji je išao na spašavanje...

• Što je TV? • Teritorijalna vojska. Pričuva. Kako sam rekao, išao sam na spa

šavanje oborenog pilota, i tu se nešto dogodilo. Čuo se strašan prasak, helikopter je pao, a ja sam udario bježati. Da, pali smo, i užasno sam se uplašio. Nisam nikoga čekao...

"Budi površan", rekoh sebi. "Pravi se nervozan."

• Kad je to bilo? • Mislim, prije tri dana. • Gdje ste to pali? • Ne znam. Samo sam pobjegao. Nisam imao pojma gdje smo. Onda

sam se našao sa stadom koza. • Kojeg je tipa bio helikopter? • Sea King. • Kako izgleda? • Kao svaki helikopter... s jednim motorom.

Tumač me pozorno motrio, i sad samo reče: - U redu - pa ode. Bio sam duboko uvjeren da mi nije povjerovao ni riječ od onoga što sam mu rekao. Šteta. Izišao sam iz kade, pa sam se u nekoliko puta uspio obrijati. Bez čekinja, izgledao sam još mršaviji i umorniji. Usnice su mi bile ispucale i zaderane, ali ne gore nego da sam se predugo sunčao.

Dok sam se brisao, dođe momak što me mjerio i donese mi nove bijele gaćice i potkošulju koje položi na poklopac zahodske školjke. Onda uze moje smrdljivo rublje i odnese ga.

Ugledavši vagu, stadoh na nju. Prvo pomislih da se kazaljka valjda zaglavila, pa sam stresao napravu - ali ne, kazaljka je opet pokazivala 63,5 kilograma. Znao sam točno koliko sam težio kad sam napustio Saudijsku Arabiju, pa nisam mogao vjerovati rođenim očima. Deset dana prije, imao sam 79 kilograma, a sad sam ih imao 63,5. Znači, izgubio sam gotovo 16 kilograma.

Navukoh novo rublje, pa prijedoh u spavaonicu, a ondje je - zar je to moguće? - ležalo novo novcato tamnoplavo odijelo tankih pruga s bijelom košuljom i kravatom. Dotle je već bilo jedanaest sati uvečer, pa mi je bilo jasno da su valjda iz kreveta digli krojača koji mi je za pola sata skrojio odijelo. Tu je bio i par crnih mokasinki. Navukao sam košulju i hlače koje su mi, međutim, bile preširoke oko struka. Šef me gledao i kad je vidio da tu ne štima, izletio je iz kože, dižući fajer na momka koji mi je bio uzeo mjere. Momak se pokunjio, drhtao kao prut na vodi, poniknuo pogledom, ne smije uzgledati.

Dobro, svukoh hlače i predah ih, a šef uoči u kakvu su mi stanju stopala. Odmah zgrabi telefortfdok sam ja sjedio na rubu kreveta i čekao. Začas se tu stvori bolničar. Očisti mi rane nekom vodicom koja je pekla i pokri mi ih flasterom, ali je posao obavio tako traljavo da bih ja to sam bolje izveo. Da su imali kakve flastere sa cinkovim oksidom, sredio bih sebi stopala kako valja. Znao sam i da mi treba malo antibiotika. Dotle su mi gležnjevi i stopala ponovo otekli, i nove cipele nisam mogao obuti.


128

Dok je bolničar završio svoje, stigoše mi hlače sa suženim strukom. Navukoh ih, pa svezah kravatu. Šef me neprestano pitao sviđa li mi se kravata, a ja sam mu ponavljao kako mi je divna, hvala lijepa.

- Ja mislim da je super - on reče. - Osobno sam je izabrao. Zapravo je to bila neka jeziva siva i crvena brljotina. Sako mi je

posve dobro pristajao, samo što sam ostao u čarapama jer cipele nisam mogao obuti. A onda mi odjednom sijevnu misao: "Znam! Isuse! Konferencija za novinstvo! Upicanili su me za tu predstavu. Morat ću ući u prostoriju punu reflektora i reportera i snimatelja. Postavljat će mi pitanja. Koga ću im vraga odgovoriti?"

Nisam imao ni blijedog pojma što se događa u Iraku. Pretpostavljao sam da se i dalje vodi zračni rat - ali nisam znao je li pokrenut kopneni rat ili još nije. Ma nisam znao ni što se dogodilo s ostatkom naše patrole. Ako sad nešto krivo izlanem, mogu upropastiti cijelu operaciju SAS-a u Zaljevu. Mogao bih odati činjenicu da je Pukovnija u Saudij-skoj Arabiji. A možda bi bilo najbolje ovim ljudima ovdje povjeriti istinu, u nadi da će šutjeti. Bilo ovako ili onako, bit ću u sosu.

Dok me je grizla ta nova briga, odvedoše me natrag u salon gdje šef reče tumaču neka uključi televizor. Čovjek uključi CNN i tako vidjeh da zračni rat i dalje traje - savezničko zrakoplovstvo bombardira Bagdad i tako dalje - ali po svemu sudeći još nema akcije na tlu. Onda se tumač vrati na prijašnju temu.

• Znači, bili ste bolničar a ukrcan u helikopter. • Tako je.

Nakon malo brbljanja o ovome i onome, upita me:

- Jeste li gladan?

Jesam li gladan! A u zadnjih osam dana pojeo sam samo dva paketića dvopeka i dvije jabuke.

• Bogme, jesam - odgovorih. • Samo se malo strpite.

Pusti me neko vrijeme da gledam CNN, a onda me odvede u onu prvu sobu. Mogao sam se tek sporo kretati bez neke velike muke; stopalima mi je bilo ugodnije po sagovima, ali mi je inače cijelo tijelo bilo bolno i ukočeno. U međuvremenu, ondje su na stol bili postavili pravu gozbu. Tu se našlo ćevapčića, pečenih odrezaka, riže, salata, kruha, voća. Sve ponavljajući: - Bit će da skapavate od gladi - tumač mi je slagao gomilu jela na tanjur. Miris mi je bio fantastičan, ali kad sam uzeo komad odreska i zagrizao ga, zaglavio mi se u ždrijelu i više ništa nisam mogao pojesti.

Samo sam ispijao litru za litrom vode, pa me na koncu šef upita:

• Zar je hrana loša? • Nije - rekoh - samo što nisam tako gladan kako sam mislio. Više

sam žedan. Oprostite.


129

Sef i tumač su također jeli, ali mi se učinilo da to čine više iz pristojnosti, i zbilja, čim sam ja prestao, i oni su. Vratili smo se u onaj salon, pa me tumač upita:

- Dobro, a što biste sad htjeli raditi?

Znao sam kako je, kad se pojavila mogućnost izbijanja rata u Zaljevu, na brzinu postavljeno britansko veleposlanstvo u Damasku, i već mi je navrh jezika bilo da upitam neka me odvedu tamo, kad mi tumač predloži:

• A kako bi bilo da vidite malo sirijski noćni život? • Sto? - zaprepastih se. Zar frajeri ne shvaćaju u kakvu sam stanju?

Kao da i ne kuže kako mi je. • Ne, hvala - rekoh. - Ne mogu hodati.

- Dobro, pa... treba li vam što? Biste li htjeli neko društvo? Za krepati od čuda. Tumač mi nudi žensku! No, u tome vidjeh

prst Božji, pa se više nisam htio ustezati. Pomislih: "Sad je hora", i upitah:

• A možete li me odvesti u britansko veleposlanstvo? • Da? - čovjek će naoko iznenađeno. - Htjeli biste tamo? • Da, ako je moguće.

• U redu. - I stade telefonirati. Dok je on to radio, odvedoše me do stola na kojem su ležale sve moje stvari koje su mi bili oduzeli u policijskoj stanici i za koje sam mislio da su mi ih pokrali do zadnjega komada.

• Dakle - upita tumač prilazeći - je li sve tu?

Provjerio sam i našao sve - oružje, streljivo, "zmajevo oko", čak i granate od bijelog fosfora.

• Da - odvratih - sve je tu. • Ovo je zanimljivo - on će uzimajući "zmajevo oko". - Što je to? • Ah, nešto što su nam dali da možemo bolje vidjeti u mraku.

Bio sam siguran da zna što je, pa sam mu pokazao kako se uključuje, i on je njime gledao kroz prozor dolje u dvorište.

- Sjajna stvar! - reče. - Naredit ću da vam se sve to spakira. Mislim da su točno znali tko sam i što sam, samo su se pravili

da vjeruju mojoj priči. Zatim me tumač upita želim li da mi se odjeća opere, na što rekoh: - Ne, hvilla, samo je gurnite u vreću - pa momak sve strpa u vreću, a ja opet sjedoh.


130

- Znate - živo će tumač - već odavno želim ići u Englesku na godišnji odmor. Gdje vi živite?

• U Newcastleu - rekoh. - S roditeljima. • Oh, kako bih volio poći tamo! Možete li mi dati svoju adresu

i broj telefona? Možda biste nas mogli odvesti u obilazak i uzvratiti nam gostoprimstvo? Smijem li vas nazvati?

Izmislih neku bezveznu adresu i telefonski broj s premetnutim brojkama predbroja Rowlands Gilla. "Isuse", pomislih, "tu se duboko uvaljuješ u govna. Ako te upita neka mu ponoviš taj broj, spustio si ga sam sebi." No, i ovaj put kao da uzeše sve što rekoh zdravo za gotovo.

- Ah, da - opet će tumač dok smo čekali - a jeste li koga vidjeli kad ste prešli granicu? Jeste li se s kim sreli?

Po tome zaključili kako valjda imaju ljude, na svojoj strani granice, što motre i čekaju da prihvate bjegunce. No odgovorih:

• Ne, nisam nikoga vidio. • Znači, policijsku stanicu ste sami našli? • Tako je. - Ispričah im manje-više što mi se dogodilo u onoj seoskoj

kući.

- A gdje je ta kuća u koju vas je primio taj momak? Nekako im opisah lokaciju, a šef reče kako će nekoga tamo poslati

da tim ljudima zahvali, pa upita:

- A kako ste poslije putovali?

Na to pomislih: "Ako mu sad ispričam što su mi radili gadovi u pustinji, mogao bi me ovdje držati danima, dok ih sve ne dovuče ovamo." Stoga rekoh:

- Oh, sasvim dobro, hvala lijepa. Bez problema.

Pokucaše na vrata i uđe onaj isti vozač koji me bio doveo; sad je praktički drhtao, objesio je glavu i nervozno trljao ruke. Dotle sam takvo držanje bio uočio samo kod Istočnjaka, pa sam se sad opet pitao: "Tko li je ovaj glavonja? Što je on za ove ljude da se ovako drže pred njim?"

Tumač mi pruži papir na kojem je bio ispisan neki telefonski broj i reče:

- Budete li imali kakvih problema u Damasku, samo nazovite ovaj broj i zatražite mene.

Strpah papir u džep i uzeh svoje nove cipele pod pazuho. Zatim se rukovah sa šefom koji me potapša po leđima i reče:

- Sad će vas odvesti u britansko veleposlanstvo, a ondje vas već očekuju.


131

Odšepah niza stepenice do Mercedesa koji me čekao. Uđoh u auto i vozač ga potjera.

Veleposlanstvo me razočaralo. Umjesto veličanstvene zgrade usred obzidana vrta, kakvu sam bio zamislio, misleći na Abu Dhabi, dočekala me neka obična uredska zgrada u nizu takvih u jednoj ulici, sa čuvarima pred stražarnicama na pločniku. Inače sam uočio da naokolo ima dosta naoružanih ljudi, po jedan ili dvojica. Kad je auto stao, uzeo sam svoju vreću, zahvalio vozaču i izašao.

Navrh stepenica stajao je mlad čovjek, čekao me. Predstavi mi se kao drugi tajnik, a ja sam odmah skužio da je to pomodarski tip -visok, crnokos, s naočalama, od trideset i koje godine, a otmjeno odjeven. S njim je bio vojni ataše, časnik, jasno, a pomalo napuhan tip - četrdesetogodišnjak, nizak, i on crnokos.

• Tko ste vi? - upita me ataše. • Vodnik Ryan iz 22. pukovnije SAS-a - odgovorih. • Dobro, dođite.

Odvukoh se kat više i u jednoj sobi sjedoh. S obzirom na stanje mojih šaka i na krv što mi se kroz čarape cijedila iz stopala, rekli biste da će vojni ataše preskočiti formalnosti. Ma kakvi.

- Dobro - reče - postavit ću vam nekoliko pitanja da provjerim tko ste, da se osiguram da nam niste podmetnuti. Iz koje ste postrojbe? Tko vam je zapovjednik?

Zabuljih se u tipa i rekoh:

- Slušajte, nemojte meni servirati ta glupa sranja. Ja sam iz 22. pukovnije SAS-a, a u bijegu sam proveo osam dana. Samo uputite poruku u High Wycombe.

To ga zdrma. Zagrcnu se, a drugi tajnik mu reče:

- Daj, smiri se.

Reklo bi se da vojni ataše nema pojma što se zbiva iza kulisa u Iraku, ali mi se učinilo da drugi tajnik ima o tome prilično jasnu predodžbu.

• Znači, nije vam stigao nitko drugi? - upitah. Vojni ataše je zurio u mene.

• Nije - reče - vi ste prvi koga viđamo.

Već je bio jedan sat po ponoći. Pretpostavljao sam da diplomati žive u nekom hotelu tu u blizini, i da su po pozivu tajne policije došli u veleposlanstvo.

- Možete li nam ispričati što je bilo? - upita me drugi tajnik.


132

Ispričao sam u grubim crtama što se dogodilo: kako je patrola otišla na zadatak, kako je imala kontakt s neprijateljem, pa kako smo prašili preko pustinje, te smo se Razdvojili, izgubili Vincea, dalje bježali, imali nov kontakt i tako dalje.

Vojni ataše činio se zapanjenim kako je netko mogao pješice dospjeti do Sirije. - Nitko nam nije javio da ste vi negdje blizu granice - reče, ali onda napomenu kako su ga prije nekoliko dana posjetila dva Britanca koji su nešto provjeravali. Kad mi je rekao njihova imena, shvatio sam da su iz Pukovnije i da su bili na provjeri sigurnosti. Kad sam rekao da ih obojicu znam, ataše je počeo kopčati neke stvari. Onda me upozori da su u zgradi sigurno postavljeni prislušni uređaji, pa Sirijci zacijelo slušaju svaku riječ koju izgovaramo. Ponadao sam se da su ipak otišli na spavanje, inače bi sad znali da sam im sat-dva prije pričao bajke.

Vojni ataše zapisa neke pojedinosti od onoga što sam mu bio ispričao, te pozva neku ženu iz komunikacijske službe koja će šifrirati poruku i uputiti je u britanski zapovjedni centar u High Wycombeu.

U svemu tome, smiješno je bilo to što mi se vojni ataše obraćao s "narednice Ryan", dok sam ja drugog tajnika zvao "Johnom" a on mene "Chrisom". Kad je poruka upućena, sastavio sam pušku pa sam je zajedno sa streljivom, granatama, TACBE-aparatom i "zmajevim okom" predao i osigurao se da mi je pod ključem u trezoru. Rekoše mi da mogu noćiti u Hotelu Meridien, odmah tu niz ulicu, a sutradan će me otpremiti zrakoplovom British Airwaysa u London. Očito su mislili da ću u hotelu biti na sigurnome, ali mi ipak preporučiše da ne izlazim i da jedem u sobi.

London! Ni najmanje to nisam želio. Jedina mi je briga bila kako se vratiti u Saudijsku Arabiju i doznati što se dogodilo s ostatkom patrole. No, nisam ni stigao da se usprotivim, a već su me pitali želim li se kome javiti telefonski. Pomislih kako bi bilo dobro da se javim Jan ako ću putovati natrag u Englesku. Zato rekoh da bih nazvao ženu.

Znao sam, vratim li se u London, bit ću ondje vrlo kratko - Pukovnija će me uputiti ravno natrag u Saudijsku Arabiju na ispitivanje; stignem li uopće u Hereford, bit će samo za jednu noć. No, Jan nije ni znala da su nas poslali preko iračke granice, a nisam htio ni da itko drugi to sazna. Stoga sam malo porazmislio, prebirući što bih mogao reći a što ne bih mogao, pa sam, s drugim tajnikom koji je sjedio kraj mene, nazvao ženu.

Na moj glas, Jan se odazvala vrlo iznenađeno.

• Zdravo, Jan - rekoh trudeći se da zvučim ležerno. - Možda sutra dođem.

• Super! Kako ti je? • Izvrsno. Nema problema. • A zašto onda dolaziš? • Samo da preuzmem neku opremu, znaš, i pratim joj prijevoz dolje.

Možda se zadržim samo pola noći. Svega koji sat. Oh, sjajno! - ona uzdahnu. Sjajno. Znači, tako je to.

• Je li kod tebe sve u redu? • Jest, da krepaš od dosade. Imaš ti kakvu zabavu?


133

• Nemam - odgovorih. - Ovdje je mir i tišina. Da, jedno te molim. Ne govori nikome da sam te nazvao. Nikome živome ne spominji da sam ti se javio.

Oni iz veleposlanstva ponudiše mi da mi naruče taksi, ali kako je hotel bio samo dvjesto metara dalje, rekoh da mogu i pješice. No, kad je vojni ataše krenuo normalnim korakom, vidio sam da ne mogu držati korak s njim. Polako sam tapkao u čarapama pločnikom, i svaki se prolaznik začuđeno osvrtao za mnom. Kad smo stigli u hotel, u predvorju su mi se čak i nosači prezrivo zapiljili u noge. Drugi tajnik me upozori:

- Pazite, tu bi moglo biti problema, s obzirom da nemate putovnicu. Inače nikoga ne primaju ako nema isprava. No, vidjet ćemo možemo li to kako srediti.

Tip na recepciji nije se dao smesti.

- Ne, ne - ponavljao je. - Nema putovnice, nema sobe! Ne možemo ga primiti.

Drugi je tajnik stao nešto munđati da se vratimo u veleposlanstvo i da ondje prenoćim. Reče da ne mogu dobiti putovnicu bez otpravnika poslova. A morao bih se i slikati, i sve to ne bi se moglo obaviti prije jutra.

• Čujte - rekoh na to - imam tu kod sebe jedan telefonski broj policije. Tamošnji šef rekao je neka ga samo nazovem ako naiđem na kakve probleme.

• Ne, ne - žurno skoči vojni ataše. - To ne smijete učiniti. Nemojte im nikako telefonirati. Nemojte ih više miješati u to. Uostalom, u vele poslanstvu imamo jednu spavaću sobu u suterenu i možete ondje noćiti.

• To ne - usprotivi se drugi tajnik. - Ona soba je prljava. Pa ne možemo ga ondje smjestiti.

- Glupost! - naljuti se vojni ataše. - Pa sad je upravo proveo osam dana da nije mogao gore. Ništa mu neće biti. - Zatim do dade: A bude li trebalo, dat ću mu svoj krevet.

Tek ću poslije doznati da je taj isti ataše u svojoj hotelskoj sobi imao dva bračna kreveta - ali, naravno, kao časniku, bilo mu je ispod časti da u svoju sobu primi nekoga nižeg ranga.

Natezali smo se tako još neko vrijeme, a onda drugi tajnik to presiječe: - Gdje vam je taj broj telefona? - Dobio je na telefon moga prijatelja iz tajne policije i u roku od pet minuta dva se Mercedesa škripom zaustaviše ispred hotela. U predvorje banu roj ljudi. Prizor nalik na raciju SS-a; neki od njih bili su u dugim crnim kožnim kaputima. S njima je bio i tumač. Žurno mi priđe, uze me za nadlakticu, odvede u stranu i tiho mi reče:


134

- Chris, za minutu ćeš se upisati u hotelsku knjigu gostiju. Potpiši neko ime koje ćeš upamtiti. Daj i adresu koju ćeš upamtiti. Bude li još kakvih nevolja, samo me nazovi.

Zatim izmijeni koju riječ s drugim tajnikom.

Okrenuh se i vidjeh gdje tri tipa kefaju direktora hotela za pultom recepcije. A on je samo kolutao očima i kimao glavom kao robot. Malo kasnije ljudi iz tajne policije odoše.

- Vidjet ćemo se - dobaci mi tumač odlazeći. Vratih se pred recepciju.

- Da, da, izvolite se ovdje potpisati, molim. Cime vas još možemo uslužiti, gospodine?

Upisao sam se kao "Black" i dao neku adresu u blizini Newcastlea. Čovjek pucne prstima i dva nosača skočiše na moje stvari. Diplomati mi rekoše: - Doviđenja ujutro - i ja odoh gore u sobu.

Bila su već dva sata po ponoći, a posljednja dvadeset četiri sata su mi se oduljila kao godina. Zbilja sam jedva čekao da se dočepam te sobe. Čim sam zatvorio vrata, najprije sam pomislio kako prvi put nakon deset dana nemam ni briga ni straha. Mogu leći i mirno zaspati. Ali nije ispalo tako. Čim sam se našao sam, zaokupiše me misli na ostatak patrole. Cijelo vrijeme, nadao sam se da je netko od momaka već prije mene umaknuo u Siriju; ili to, ili da su se helikopterom vratili u Saudijsku Arabiju. A sad mi se ta mogućnost činila klimavom. Da su njih petoricu izvukli, a trojica još nedostaju, Pukovnija bi sigurno obavijestila Sirijce neka nas potraže, i upozorila bi na to i naše veleposlanstvo u Damasku. Sad sam se najednom pojavio ja sam - i nitko više. Sto se dogodilo s ostalima? Jesu li poginuli, ili se još negdje kriju? Jesu li još u pokretu? Ako jesu, moraju biti u strašnom stanju.

Bio sam tako napet da sam se osjećao kao da sam još u bijegu. Uzeo sam bilježnicu i u nju unio bilješku o onome što sam prošao.

Bilježnicu sam bio ponio za slučaj da moram zabilježiti kakvu radio-po-ruku ili pak je sastavljati, ali dotle nisam u nju ništa upisao iz straha da me ne uhvate. Sad sam, međutim, zabilježio sve što mi se dogodilo, dan po dan, s podacima koji će mi osvježiti pamćenje, i domišljajući se gdje sam sve bio i u koje određeno vrijeme.

Vojni ataše bio me upozorio neka ne silazim u hotelski restoran na doručak, jer bi se moglo dogoditi da me ondje čeka koji novinar. Preporučio mi je neka se poslužim sobnim servisom.

I tako, ležeći u krevetu s nogama poduprtim jastucima kako bi mi otekline što prije splasnule, zaželio sam se tekućine. Još bolje, nekog slatkog pića. Pogledao sam popis sobnog servisa i vidio da imaju deset raznih vrsta koktela s voćnim sokom. Nazvao sam servis i zatražio po jednu čašu od svake vrste.


135

• Možete li mi ih donijeti? - upitah. • Da - odgovori konobar - a za koliko njih? • Za jednu osobu. • Pa onda koji želite? • Hoću svaki. Hoću broj jedan, dva, tri... • Za koliko osoba? • Za jednu osobu. • Da, ali koji želite? • DONESITE MI SVE! zaurlah.

I što mislite? Konobar dođe s jednim koktelom! "Da ga jebeš!" pomislih, istrusih piće, opet nazvah i rekoh:

• Hoću po jedan koktel od svake vrste. • Za koliko osoba? • Za deset osoba!

Ovaj put tip dođe s deset čaša, a ja ih iskapih sve jednu za drugom.

Dok sam ležao, osjetio sam potrebu da mokrim. No, kad sam spustio noge s kreveta, stopala me užasno zabolješe. Činilo mi se kao da će mi se raspasti - zbilja sam mislio da će mi se koža raspući i ispod nje iskočiti meso. Čak sam pomislio i da je sam rasporim samo da olakšam muke. Došlo mi da urlam. Vukući se preko poda na rukama i koljenima, mislio sam: "Kakvo li jebeno poniženje! Možeš li se srozati još niže? Pa ti se na rukama i koljenima vučeš u sraonicu!" No, drukčije nisam mogao.

Došao sam do zahoda i popeo se na školjku. Tu me opet pogodi tako grozna bol u stopalima da mi se poriv u mjehuru prekinuo i nisam mogao mokriti. Opet na podu, otpuzao sam do kreveta i legao. A čim su me stopala prestala boljeti, otprilike nakon minute, opet mi se mokrilo. Onda mi je pogled pao na metalnu kantu za smeće kraj kreveta, pa sam je privukao k sebi, nagnuo se i u nju se pomokrio.

E, konačno mogu spavati. Međutim, samo sam se bacakao i prevrtao, bacakao i prevrtao, a glava mi bila puna zastrašujućih prizora - mojih drugova kako lutaju pustinjom, ili, još gore, kako leže mrtvi.

Naposljetku sam ipak zaspao - ali mi san poremeti cilik telefona. Bila su prošla tri sata. Zvao me vojni ataše, a s nekim smiješno zavjereničkim tonom.

• Što je bilo sa Šarlom Ivom Franjom Radom Markom? - šapnu.

• Što? - upitah. On ponovi.

• Ma koga klinca hoćete? » • Što je bilo sa šifrom1?


136

Sinu mi da to on tobože konspirativno sriče riječ "šifrom". A također mi sinu da tu obavijest traže iz High Wycombea; svaku bismo poruku morali šifrirati i onda taj tekst spaliti, a po potrebi aparat razbiti. S tim je bio zadužen Krakati, pa je on i spalio šifru i razbio uređaj.

• Imao ju je jedan od ostalih momaka - odgovorih. - Spalio ju je. Nikad nije bila kod mene.

• Dobro - reče i spusti slušalicu.

I sad sam zasigurno znao da se više nitko nije izvukao.

Ujutro sam naručio da mi donesu doručak, te sam pojeo voćnu salatu i zemičku. I dalje mi nije išla nikakva čvrsta hrana, ali sam pio na litre voćnog soka i čaja. Onda po mene dođoše Britanci, pa odšepah natrag do veleposlanstva, stružući po pločniku u čarapama, i držeći cipele pod pazuhom.

Kad smo stigli, ondje je vrvilo ljudima. Došao je otpravnik poslova, a tu su se našle i dvije Britanke, jedna na komunikacijama, a druga za pisaćim strojem. Počavrljao sam neko vrijeme s njima, a onda me postaviše uza zid u košulji i s kravatom, kako bi mi Polaroidom napravili crno-bijeli snimak za putovnicu. - Dobro pazite - netko dobaci. - Imamo još samo dva okvira. - No, već je prvi snimak dobro ispao, pa ga one obrezaše, nalijepiše na praznu putovnicu i udariše preko njega pečat. I tako me opremiše putovnicom s trajanjem od deset godina. Meni je cijela ta izvedba bila tako amaterska, te mi se činila kao prizor iz nekog filma o bijegu iz nacističke Njemačke.

Tijekom dopodneva stigoše iz High Wycombea neka pitanja o mjestima koja sam bio spomenuo, a to što nisam mogao ni proračunati njihovu zemljopisnu širinu i dužinu najbolje je govorilo u kakvu sam bijednom stanju bio. To je umjesto mene morao učiniti vojni ataše. Kad sam spomenuo kako sam prošao kroz neki objekt koji mi se činio kao komunikacijski kompleks, drugi tajnik reče: - Ne, ne, to je tvornica uljanih pogača u Al Qainu. - Znao je sve o tome, čak i brojno stanje iračke postrojbe koja štiti tvornicu. Rešetkasti tornjevi koje sam bio vidio na humcima bili su namijenjeni obrani, a ne komunikacijama; ono što se meni učinilo kablovima koji vise između njih bili su zapravo zaprečni lanci za sprečavanje napada zrakoplova u brišućem letu.

• A što se ondje radi? • Ne znam točno. Mislimo da je neki nuklearni proces. • U vražju mater! A ja sam se napio vode iz tog mjesta i imala

mi je užasan okus!

- Otpadna voda - reče tajnik. - Od nuklearnog otpada. Osjetio sam da mi se utroba ledi. Jesam li progutao kakav radio-aktivni otpad i sebe zagadio, možda s fatalnim posljedicama?

Tog istog dopodneva stigao je faks iz High Wycombea s pitanjima: "Je li Ryan s kim govorio? Je li s kime bio u ikakvu kontaktu?" Drugi tajnik upita me hoću li da javi o mom telefonskom razgovoru s Jan i ja rekoh da može, nemam što kriti, pa mu dadoh njenu adresu i broj telefona. Sat nakon otpreme tog faksa u High Wycombe, već je pukovnijski časnik za odnose s obiteljima kucao na vrata naše kuće u Herefordu.


137

Jan se naravno uzrujala, jer kad časnik dolazi ženi na takav način, znači da joj je muž mrtav.

• Što želite? - upita, odmah odlučivši da prešuti razgovor. • Jeste li nedavno razgovarali sa svojim mužem? • Nisam. • On vas je nazvao. • Ne, nije. • Znam da jest. Nazvao vas je. • Pa dobro, jest. Rekao je da dolazi po neku opremu. • I što je još rekao? • Ništa.

No časnik je navalio s još nekim pitanjima, pa je Jan zaključila da to nije bez vraga, mora biti da sa mnom nešto nije u redu.

O svemu tome ništa nisam znao u Damasku, gdje smo otišli na aerodrom da kupimo avionsku kartu pa da se ukrcam u zrakoplov za London. Na cipelama sam zgnječio stražnji lub, da ih mogu obuti kao natikače, pa sam ih povremeno i nosio; no stopala su me i dalje tako boljela da sam uglavnom hodao u čarapama. Na aerodromu, međutim, nisam stigao dalje od prijavnice, jer me tu činovnik zaustavi: na putovnici nemam pečat ulazne vize da se vidi kad sam došao. I tu se nasukasmo; svaka je rasprava bila uzaludna, pa smo se vratili u veleposlanstvo.

- Dobro - reče otpravnik poslova - morat ćete ostati ovdje nekoliko dana. Dat ću vam nešto sirijskog novca da možete poći u kupovinu.

Najprije sam otišao s vojnim atašeom da vidimo mogu li dobiti vizu. Uđosmo u neku zgradu nalik na košnicu malih ureda, s desetinama sobica, od kojih se u neke, uz pisaći stol i stolicu, jedva mogla stisnuti još jedna osoba xA.o da stoji. Svi su bili u vojnim odorama. Otpremali su nas iz jedne sobe u drugu, a službenici su nam jedan za drugim govorili: - Ah, ne, to morate kod onoga tamo - upućujući nas dalje. Vojni ataše pokazao se kao zadivljujuće strpljiv čovjek, a sve u svemu obišli smo tako svojih dvadesetak činovnika. Na kraju nam je jedan službenik rekao:

- Pa, ako nemate ulazne vize, onda ne možete dobiti ni izlaznu. Znači, uzalud smo stukli cijelo dopodne.

• Kako bi bilo da opet nazovem svog prijatelja u policiji? - upitah vojnog atašea.

• Oh, nemojte - reče. - To ne smijemo učiniti.

Počekah da se on udalji od mene, pa se s istim pitanjem obratih drugom tajniku. On mi omogući razgovor i ubrzo iz policije ode poruka na nadležno mjesto. Vratio sam se u onu zgradu i ovaj put bez ikakvih problema dobio izlaznu vizu.

Idući let bio je tek za dva dana - ali sad se i program promijenio. Neću se vratiti u Ujedinjeno Kraljevstvo, rekoše, nego ću letjeti na Cipar gdje će me ukrcati u Hercules na liniji za Riyad. Dakle, sa Cipra idem u glavni grad Saudijske Arabije gdje ću prenoćiti i potom se vratiti u svoj odred u Al Joufu.


138

To mi je dakako mnogo bolje odgovaralo; trenutno nisam imao što raditi u Engleskoj i nije me osobito zanimalo da odem tamo. Silna me želja vukla natrag u Odred, kako bih doznao što je bilo s ostatkom patrole i, ako se netko od njih vratio, da razgovaram s njim.

Te večeri u hotelu naručio sam večeru u sobu, i nakon jela sam legao. No, još se nisam mogao opustiti: teško su me pritiskale misli na nestale momke. Osjećao sam se zaguljeno što tako sjedim u Damasku, a ništa ne mogu učiniti za njihov spas.

Sutradan sam se u veleposlanstvu zafrkavao s onim dvjema djevojkama. Jedna od njih, inače sasvim zgodna, reče: - Dolje u stanu imam Walkmana. Dođi da slušaš glazbu. - Odmah prihvatih, pa siđosmo u njen dnevni boravak. Kako nisam bio siguran kakve su joj namjere sa mnom, odmah sam počeo pričati o Jan i Šarah da joj pokažem kako stvari stoje. Dok smo tako brbljali, u jednom trenu upitah:

- Imaš li što protiv da se izujem i pogledam kako su mi stopala?

Dotle su mi rane bile donekle zarasle, ali su i sad pružale ružnu sliku, pa kad sam se izuo, ženska se zgrozila. Mislim da dotle ni jedna od njih uopće nije pravo shvaćala kakav sam pakao bio prošao. Zamišljale su da sam imao neku dulju šetnju. Poslije su, međutim, bile pune obzira - a meni je onog trena bilo lijepo onako sjediti i puštati stopala da dišu.

Prsti na rukama bili su mi gotovo u istom stanju kao stopala. Jagodice prstiju i dalje su mi bile drvene, neosjetljive, a na pritisak mi je ispod nokata jednako curio gnoj. Upitao sam djevojku neka mi dadne kakvu četkicu, pa sam njome nad umivaonikom dobro ostrugao prste. Bol me do srca žigala, ali sam zgulio svu prljavštinu ispod nokata i sav gnoj, sve dok nije potekla čista krv. Onda sam isprao i obrisao šake, i od tog trena su mi prsti počeli istinski cijeljeti. Očito bih se bio morao obratiti nekom ljiečniku, ali veleposlanstvo nije imalo svoga liječnika, a iz High Wycombea bili su mi posebno poručili da mi se zabranjuje svaki dodir s bilo kime izvan veleposlanstva.

Ljudi iz veleposlanstva trudili su se kako su najbolje mogli da mi vrijeme prođe što ugodnije. Pomoćnik vojnog atašea, neki narednik, povede me na vožnju po visovima oko Damaska te mi pokaza neke vojne objekte. Pričajući o mom bijegu, reče:

• Bože, za to ćeš dobiti medalju. • A zašto? - rekoh. - Nije bilo ništa posebno.

Do tog trena uopće mi nije padalo na um da sam izveo nešto izuzetno. Samo mi se dogodilo jedno dugo hodanje. Posao za koji smo bili obučeni pokazao se napornijim nego što se očekivalo - ali sam svejedno morao kroz to proći.

Kad sam se vratio u veleposlanstvo, jedna od djevojaka me upita:

• Bi li volio vidjeti ulicu koja se zove Prava? • A što je to? • Morao si čuti za nju. Spominje se i u Bibliji, a prolazi pravo

kroz cijeli grad s istoka na zapad.


139

• U redu, idemo - rekoh, pa odosmo na lutanje kroz kazbu. Osobno nisam bio posebno zainteresiran, ali su djevojke bile vrlo uzbuđene s prošlošću toga mjesta. Pričale su mi kako bi prilikom smrti staroga kralja i dolaska na prijestolje novoga, svi žitelji okidali iz svojih starih puščetina po zraku, kroz krovove pokrivene tržnice, i kako je jednog dana, u takvoj žestokoj paljbi, sedam-osam njih poginulo od zrna što su padala natrag na tlo. I vidio sam da u lučnim staklenim pločama krovova zbilja ima mnogo rupa.

Osjećao sam se kao kakav turist, pa da bih tu predodžbu o sebi upotpunio, kupio sam neke stvari - par tamnoplavih samterica, košulju, majicu i hlače trenirke. Kupio sam i torbu u koju ću strpati višak odjeće. Kad smo svratili na osvježenje, smazao sam u tren oka tri porcije sladoleda od čokolade. Djevojke su samo izbuljile oči gledajući kako ja to gutam. Sad kad mi se apetit stao vraćati, žudio sam za svime što je slatko i žitko.

Kad je došlo vrijeme odlaska, pušku i streljivo sam naravno morao ostaviti, ali sam htio ponijeti TACBE i "zmajevo oko", jer sam znao da u Odredu oskudijevaju u tim napravama. Drugi tajnik, međutim, zatraži da ih ostavim, kako ne bih njima izazvao na aerodromu kakve sumnje zbog kojih bi me mogli zadržati i ispitivati.

Krenuo sam da se ukrcam u zrakoplov sirijske zrakoplovne kompanije s torbom u ruci, ali mi na vrh avionskih ulaznih stepenica stjuard nešto naprasito reče na arapskom i baci mi torbu dolje na tlo. Ušao sam u letjelicu nadajući se da će mi netko ipak ukrcati torbu. Imao sam mjesto straga, desno. Čim smo uzletjeli, dok je još gorjela žaruljica zabrane pušenja, svi su putnici zapalili. Nikad nisam bio u zrakoplovu tako punom dima; nije se moglo vidjeti s kraja na kraj trupa. No, ništa mi od toga nije smetalo znajući da odlazim iz Sirije. Jer, čak i u rukama onih u veleposlanstvu, nisam se ni trena osjećao posve sigurnim. Damask mi je imao nekakvo ozračje grozničavosti, hirovitosti, i sjećanje na ono tobožnje smaknuće u pustinji držalo me u stalnoj napetosti.

Činilo se ludim što letim na Cipar, jer otok leži manje-više zapadno od Damaska, a ja sam pak želio ići na istok. No, let je potrajao nepuna dva sata, i ubrzo smo se već spuštali u Larnacu, dok mi je dušu mučila strepnja od onoga što ću doznati u Odredu.


140

10.

OPET U BAZI

Vojni je ataše u Damasku ipak učinio nešto pametno - uredio je da netko dođe preda me. Razgovarao je s nekim svojim prijateljem iz RAF-a, stacioniranog na Cipru, i uredio da me se dočeka. Nije rekao tko sam, samo da sam na prolazu.

Kad mi se na tekućoj vrpci pojavila torba vidio sam da mi je sva iskrižana ljepljivom trakom. Na carini me odvedoše u stranu.

• Otvorite torbu, molim vas - reče carinik, a onda stadoše pljuštati pitanja: - Što će vam sva ta vojna oprema? Odakle dolazite? Što ste radili?

• Ja sam britanski vojnik - rekoh - i bio sam u Siriji, na dužnosti u britanskom veleposlanstvu u Damasku. Sad se vraćam u bazu u Ak- rotiriju.

• Hoće li tko doći po vas ovamo? • Hoće. Vani me čovjek čeka.

Carinik zaviri u moje čuturice, i ne sanjajući da bi mogle biti radioaktivne. Onda premetnu moju opremu, sve komad po komad. Pomislio sam kako je baš dobro što nemam sa sobom TACBE i "zmajevo oko".

Izašao sam i opazivši čovjeka u Barbour sakou pomislih: "Taj mora da je Britanac." Priđoh mu a on me odmah upita-

• Chris? • Da, zdravo. • Sjajno. Ja sam Brian.

Vodeći me do kola, reče mi kako će me odvesti kod jedne obitelji koja je pristala da me primi, a malo poslije, u vožnji, upita me treba li mi što.

• Da - rekoh - morao bih k liječniku. • Što ti je? fc • Pa, kao prvo, mislim da sam se napio neke otrovne vode. Zatim,

stopala mi se raspadaju. A vidi ovo.

Ispružih ruku pokazujući mu prste na kojima su mi jagodice ne samo bile skroz neosjetljive, nego su još pomodrjele. Vidio sam da me čudno gleda, ali nisam mu objasnio gdje sam bio.

Dovezosmo se pred kompleks lijepih obiteljskih kuća, sa stražarom na ulaznim vratima, gdje me dočeka jedan časnik RAF-a koji me upozna sa svojom ženom


141

Škotkinjom i njihovo dvoje male djece. Ništa me nisu pitali, očito su bili upućeni. Samo su me prihvatili i posjeli, a žena upita:

• Mogu li vam što prirediti da pojedete uz čaj? • Pa može, hvala.

- Dobro, bit će brzo gotovo. Dotle se zabavljajte s televizijom. I tako sam gledao televiziju, pa jeo jaja, grah i čips, i mislio: "Je li moguće da sam ovo ovdje ja, onaj isti od prije nekoliko dana u Iraku?"

Onda se pojavi liječnik, žena otpremi djecu van, a liječnik me pogleda i upita što mi je.

- Vidite kakvi su mi prsti - rekoh. - Nemam nikakav osjećaj opipa, a sve su više modri.

Liječnik mi ih pregleda, stiskajući ih sve po jedan, pa će:

• Dobro, čini se da im se boja vraća. Mislim da vam je to samo od ozeblina i ništa drugo. - Zatim mi pregleda stopala, očisti ih kako je najbolje mogao, pokri rane flasterima s cinkovim oksidom, ostavi mi nešto flastera za kasnije i reče: - Ne mogu vam pomoći bogzna kako. Imate li još štogod?

• Imam. Bio sam u nekoj kemijskoj tvornici i popio neku otpadnu vodu. Je li mi ovo na rukama možda od toga?

• Ne znam kako bi moglo biti. Ali, kad se vratite kući morate poći na analizu krvi i temeljit pregled.

Kad je liječnik otišao, žena me počasti pivom, koje sam pio s užitkom dok smo sjedili i brbljali. Onda, malo prije osam sati, muž reče:

- Dobro, moram poći na posao. Dolazim ujutro u četiri sata po vas.

"Bože", pomislih, "što znači povjerenje! Čovjek tek tako ostavlja ženu i djecu s neznancem u kući!" Ode on, a ja, sad siguran da se ipak ne vraćam u Ujedinjeno Kraljevstvo, pomislih kako bi bilo dobro da nazovem Jan i kažem joj za izmjenu plana. Upitah ženu mogu li se poslužiti telefonom, a ona mi reče neka samo izvolim, koliko god me volja.

I tako nazvah ženu i rekoh:

• Jan, ipak ne dolazim kući. • Oh, Bože! - ona uskliknu. - Što se dogodilo? • Ništa. Samo to da ne treba voziti nikakvu opremu. • Znaš - reče Jan - dolazio je časnik za odnose s obiteljima i po

stavljao mi svakakva pitanja. Što se do vraga događa? • Ništa. Sve je u redu. • Ima toga što nije u redu, znam. • Sve je u redu - ponovih, ali je nisam uspio uvjeriti. • Jesi li ranjen?


142

• Ne, ne, nisam ranjen. Bilo je nekih problema, ali sad sam u redu. Sjećaš li se mjesta o kojem smo pričali?

• Misliš na rijeku? • Da, ali je ne spominji. • I onda? • Bio sam tamo. • Koliko vas? • Još sedmorica. • Koji su? • To ti ne mogu reći. Ja sam jedini ostao. Ali sam dobro. Kako

bilo da bilo, nemoj nikome reći da sam ti se opet javio. Sve ide kako treba. Samo to da zasad još ne mogu doći kući. Idem opet onamo preko.

I tu potekoše suze. Ona je ponavljala: - Nešto nije u redu, znam - a ja sam pak odgovarao: - Ne, ne, sve je u redu, vjeruj mi na riječ. Javit ću ti se opet za koji tjedan.

Završio sam razgovor prilično potresen, trebalo mi je neko vrijeme da dođem k sebi. Onda mi moja domaćica reče:

• Spremila sam vam sobu. Biste li možda legli? • Super - rekoh, ali se najprije odoh okupati, jer sam se osjećao

sav ljepljiv od puta. Svukavši se otkrih da su mi i noge poplavjele, čak i gore nego šake! Nekoliko sekundi stajao sam zgrožen - a onda shvatih u čemu je stvar. To se boja cijedila s mojih novih sirijskih samterica, a otuda mi se stvorila i na rukama. Osjećao sam se kao kreten, osobito zato što sam se potužio liječniku. Dobro, sad sam bar znao odakle sam pomodrio. No, bez obzira na boju, šake mi još nisu bile u redu: prsti su mi i dalje bili drveni.

Legao sam i samo znam da me u četiri sata ujutro moj domaćin probudio kucanjem na vrata. Njegova je žena već bila ustala i priredila čaj; čekala nas je u prizemlju, i pri odlasku sam joj zahvalio na gostoprimstvu.

U zrakoplovnoj bazi u Akrotiri naletjeli smo na neizbježnog strogog malog vodnika RAF-a koji ga stade tupiti:

• Gdje ti je »osobna iskaznica? • Nemam je. • A putovnica? • Nemam je. - Imao sam je, onu koju su mi dali u Damasku, ali

je namjerno nisam htio pokazati tom prdavcu. • Ime? • Nemam imena. • Pa tko si ti? • Ja sam čovjek koji se krca u taj avion.

Iza mene bio je zrakoplovni časnik koji me bio ugostio. Nosio mi je stvari i sad on reče:


143

• Sve je u redu. Putuje tim letom. Ja jamčim za njega. • Dobro, gospodine - pomiri se vodnik i mi prođosmo.

Dotle se posada zrakoplova bila skupila, pa je šef krcača - vodnik zadužen za ukrcaj-iskrcaj - sve to čuo. Bio je to krupna momčina, mješanac nekakav, stajao je i pratio što se događa.

Priđe mi zrakoplovni časnik, spusti moje stvari na tlo i reče mi:

- Krcate se s posadom. Čim se oni popnu, penjite se i vi. - Okrenu se posadi i reče: - Tu imate još nešto prtljage. - Onda se rukova sa mnom, ja mu zahvalih i on ode.

Ljudi iz posade su se oko nečega smijali i šalili. Ja sam sjedio na drugom kraju prostorije. Nakon nekoliko minuta, dođe preda me njihov vodnik i upita me:

• A tko si ti, prijatelju? • To je moja stvar.

• Što? • Gledaj svoja posla - odgovorih i oborih pogled. • Što ti misliš, koji si klinac? • A zbog kojeg klinca ti misliš da se to tebe tiče? • Je li? - opet će vodnik. - Ako mi ne kažeš tko si, nećeš u moj

avion. • Ako ja neću u tvoj avion - odgovorih - garantiram ti da će ti

se jebena karijera završiti onog trena kad se taj avion spusti u Riyad. I više ništa ne pitaj.

Po naravi nisam tako naprasit čovjek, ali mi je već bio pun kufer takvih umišljenih tipova i zacijelo nisam mogao dopustiti da mi netko od te sorte upropasti povratak. Osjećao sam da nakon svega što sam prošao ne moram ni pred kim puzati.

Vidio sam da se tip naljutio, ali i da je malo zbunjen. Samo pro-gunđa: - Dobro - i ode. Takve prepirke nisu bile obična zafrkancija, nego je u njima bilo zajedljivosti - ali su bile tipične za ono što se zbiva kad netko pokuša komandirati pripadniku SAS-a. Pripadnici Pukovnije uživaju povlasticu, svojevrsno pravo - da nikome izvana ne moraju išta reći. Sa časnicima ste, naravno, pristojni, a ako vas netko od njih pita za identitet, onda samo kažete: "Oprostite, gospodine, ali vam ne mogu reći." Ljudi su većinom dovoljno razumni da se povuku ako im na pristojan način kažete da im nećete odgovoriti na pitanja i neka ne insistiraju na tome. Ipak se uvijek nade netko tko slijepo navali kao bik sve dok mu ne kažete neka odjebe jer će se inače opeci.

Hercules je bio krcat opremom privezanom za palete i zategnutom mrežama. Kako se spustih na platneno sjedalo, prvo spazih Mela, mladog vezista iz 22. pukovnije SAS-a, i pomislih: "Sjajno, prvo drugarsko lice, prvi čovjek koga znam", pa se preselih kraj


144

njega. Reče mi da prati neku opremu i zato je za vrijeme stanke na Cipru morao ostati u zrakoplovu.

Onaj vodnik znao je iz koje je postrojbe Mel, pa kad nas je vidio skupa, shvatio je da sam i ja u SAS-u i da se maloprije bio zaletio.

Tako smo se Mel i ja raspričali i ja ga upitah:

• Jesi li išta čuo što se događa ondje? • Ma ni slova - Mel odgovori.

Onda mu ja ispričah malo od onoga što se dogodilo. Bilo mi je neizmjerno lakše moći to pričati nekome koga znam.

Nakon četiri sata leta, sletio sam još jednom u Riyad. Na aero-dromskom terminalu vladala je strahovita gužva, posvuda je bilo vojske, vrpcom ograđenih prostora sa zabranom pristupa, kontrolnim točkama, i ljudima što su se gurali na sve strane. Začudih se vidjevši da nitko nije došao pred mene. Ostali putnici nestadoše i ja ostadoh prepušten sam sebi u prijemnoj dvorani. Onda mi konačno priđe neki mladić u odori ali bez ikakvih oznaka i upita:

• Jesi li ti Chris Ryan? • Jesam. A tko si ti? • Moram te nekamo odvesti.

• Ne, nećeš. Pitao sam tko si. Konačno mi reče da je desetnik Smith.

• I tko ti je starješina? • Taff - odgovori imenujući trenutnog intendanta.

Odvezosmo se u bijelom pustinjskom vozilu, i ja ga upitah ima

li kakvih novosti o patroli.

• Uopće ništa - reče. • Isuse Kriste!

Upitao sam i je li bilo kakvih raketa Scud, pa mi reče kako je neku večer jedna pala nedaleko od aerodroma. Odveo me u velik, suvremen i luksuzan hotel, gdje mi je bila rezervirana soba. Tu je vrvilo letačima RAF-a u letačkoj odjeći i s pištoljima u navlakama za pojasom. Nisu ni sanjalvkako im je lijepo što vode rat iz takve luksuzne baze.

Odoh u svoju sobu i legoh. Još sam se osjećao slab i nekako neodlučan. Nisam mogao prijeći više od sto metara a da ne ostanem bez daha i ne osjećam se kao oronuli starac. Nakon pola sata pokucaše mi na vrata te uđe bivši stožerni vodnik, sad tek postavljen za


145

intendanta. Prije sam ga jedva poznavao, ali sam znao da je prilično nepristupačan tip. Pozdravi me tipično osornim:

• Hej, Chris. - Onda sjede i reče: - Dobro, znam da je sve tajna, ali kaži: jesi li dobro?

• Jesam - rekoh. - U redu sam. • Jesu li i ostali dečki u redu?

- Ne znam, Taff. Rastali smo se prije više od tjedan dana. Zatim mi reče kako me direktor i njegov pomoćnik - brigadir i

pukovnik što su na čelu Specijalnih snaga - žele ispitati. No, dok oni ne stignu, reče, mogao bih se malo prošetati po gradu i štogod popiti. Dođe i njegov pomoćnik sa dvjesto funti u lokalnoj valuti, pa odosmo van, te kupih Walkmana, neke vrpce s glazbom od kojih jedna Erica Claptona, i mali radioaparat. Svratismo u jedan lokal gdje zatekosmo rulju mladih Amerikanaca u majicama sa sloganima kao BOLJE SMRT NEGO SRAMOTA i slične govnarije. Bili su svi euforični i samo ver-glali o ratu, a ja nisam mogao a da ne mislim: "Kakvi idioti! Pa ni pojma nemaju kako je ondje zapravo."

Doznao sam da su se ona dvojica iz Odreda B što su bila na izviđaju u Siriji vratila u Riyad, pa odoh do njih i odmah ih upitah ima li novosti. No oni su samo bili čuli da sam se ja izvukao; nisu smjeli čak ni spominjati imena onih kojih nema, u takvoj se strogoj tajnosti to držalo. Meni je godilo razgovarati s njima i nakon nekog vremena predložiše da odemo što pojesti.

- A zašto ne bismo kod mene? - rekoh. - Mogu naručiti da mi donesu u sobu.

Tako sva trojica odosmo u moju sobu i naručismo miješano meso s roštilja. Tek što smo pojeli, javiše mi da je dolje pomoćnik direktora, ide gore k meni. Ne osvrćući se na moje molbe da ostanu, ona dvojica odmah strugnuše.

Nakon nekoliko uvodnih riječi, pukovnik reče:

- Zapravo i nije mi stalo da znam što se dogodilo. Ali ti dobro i duboko razmisli, jer će te ispitati zašto ste pobjegli. Zaključio sam kako time misli reći da smo svi bili kukavice. To me toliko zaprepastilo da sam ostao bez riječi, samo sam procijedio: - Nda, u redu.

Tek kad je otišao, u meni se raspalio bijes. Smatrao sam vrlo neumjesnim da itko kaže tako nešto, a pogotovu visoki časnik Specijalnih snaga koji još i ne zna točno što je i kako bilo. Kako mi je rekao da će me posjetiti direktor, to sam čekao u sobi i tek se u jedan sat po ponoći do mene dovalja brigadir. Ništa ne reče o nekom našem bježanju. Dapače, kako je i sam bio u Odredu B, u mom je bijegu gledao pothvat kojim se Odred treba dičiti, pa mi je čestitao. Odmah ujutro, reče mi, letim natrag u Al Jouf.

Nisam se mogao pomiriti sa činjenicom da nema nikakvih vijesti o ostalima.


146

Kako Iračani nisu objavili nikakvo priopćenje o hvatanju zarobljavanju Britanaca u Iraku, to se sve više činilo da su svi mrtvi. Najgore mi je bilo to što mi je neprestano netko prilazio i pitao što mislim da im se dogodilo. A ja nisam imao pojma; samo sam mogao ponavljati pripovijest o kontaktu i prekidu veze nakon toga, i toliko sam je puta ponovio da sam već sebi zvučao kao papiga. A izgarao sam od želje da se nađe netko tko će meni reći što je bilo na posljetku.

Ujutro sam odjenuo čistu odoru, koja mi je bila prošla kroz perilicu u damaščanskom veleposlanstvu, te sam se osjećao svježim i radosnim što je opet imam na sebi. Stopala su mi još bila prilično bolna, ali sam ipak uspio obuti gležnjerice te sam imao posve doličan izgled.

Kad se zrakoplov spuštao u Al Jouf, s takvim sam uzbuđenjem čekao da se opet sretnem s momcima, da sam stao kod rampe, kao na startu, kako bih pojurio čim je spuste. Na moje zaprepaštenje, čekao me samo jedan čovjek, Geordie, vodnik Odreda. Upravo je on bio odvratio ostale od dolaska pred mene, jer da će me previše uzbuditi. Ali ga trojica njih nisu poslušala, i sad su se krila i vrebala negdje straga. Kako izađoh, tako dojuriše kao na krilima i okružiše me, pljes-kajući me po plećima i vičući: - Svaka ti čast! - Minutu-dvije nisam bio u stanju ni zinuti. Bob Shepard bio je tako dirnut mojom pojavom da je briznuo u plač. Umjesto zdrava i jedra momka što ga je bio ispratio prije dva tjedna, tu je sad prerano ostarjeli bogalj, slab, zgrbljen, vuče noge; kako je sam plastično opisao - vreća kostiju. Tako se uzrujao, da se nije odvezao natrag u logor Odreda B, nego je otišao u samot-ničku šetnju oko aerodroma kako bi se smirio.

Geordie otjera momke od mene, odvede me u stranu i reče:

- Dobro, sad nam valja poći na ispitivanje.

Zapovjedništvo nam je bilo u šatorima kraj zgrada kontrolnog tornja. Prije nego što ćemo ući, vodnik me upita imam li što njemu reći.

- Nda - rekoh - imam dosta toga. Reći ću ti jednu istinu koju ću prešutjeti zapovjedniku. - I tu mu ispričah kako je Vince bio klonuo. - Ako se Andy ili bilo tko drugi izvuče, potvrdit će ti to. A do tada, to preskočimo. Nema nikakve koristi pričati kako je bio sam sebi kriv.

- U redu - složi se vodnik i mi uđosmo u zapovjedništvo. Najprije sam morao sve ispričati jednom vodniku iz obavještajne

službe, inače simpatičnom momku. Dok sam pripovijedao, on je pisao. Malo mi je smetala nazočnost zapovjednika Pukovnije koji je sjedio u suprotnom kutu šatora i čitao Times uopće se ne osvrćući na mene. Onda tuda prođe i šef operative i ni on ništa ne reče. Bio sam sve više uvjeren da sam u njihovim očima zbog nečega kriv.

Kako bilo da bilo, nastavio sam s izjavom i usred toga polovina Odreda vrati se s vježbe sa zapovjednikom Odreda na čelu. Njegovo je držanje prema meni bilo posve drukčije. Zgrabi me, strese mi ruku i reče:


147

• Zbilja se radujem što te vidim! Sjajno je da si se vratio! Mogu li ti u čemu pomoći?

• Ne, hvala - rekoh. - Sad samo razgovaram s kolegom iz obavještajne.

- U redu, čim tu završiš, dođi u Odred jer dečki umiru od želje da čuju sve kako je bilo.

Ispitivanje je trajalo dva sata. Kad se završilo, Geordie me odvezao niz aerodrom do logora Odreda, putem pokazujući mi sva laka jurišna vozila što su otpisana tijekom vježbanja. U jednom trenu me upita:

• Prvo da te pitam: bi li htio poći kući? • Ne bih - rekoh. - Želim ostati ovdje i doznati što se dogodilo.

- Ne bih ni za živu glavu tek tako ostavio svoje drugare.

Tu sam od Geordiea doznao predivnu vijest da su se ostale dvije patrole Bravo sretno vratile. Kad je Bravo tri nula vidjela na kakvoj se lokaciji našla, vođa je odmah zaključio da je teren preopasan za bilo kakav rizik. Nisu imali gdje kriti vozila, pa su bez ikakva dvoumljenja potjerali ravno natrag na granicu Saudijske Arabije, do koje su morali putovati dvije noći. Zbog toga je vođa patrole bio oštro ukoren, napose zato što je zanemario dobiveni nalog da se sastane s Odredom D - koji je već bio u Iraku, a trebalo mu je pojačanje - nedaleko od svoje rute.

Bravo jedan nula zadržala se još kraće. Kad se Chinook spustio na njezinu iskrcajnu točku, pilot je rekao vođi:

- Pete, kako bi bilo da te tu počekam dok ti malko izvidiš? Prije otprilike dvadeset pet kilometara prešli smo preko neke ceste a ja oda vle još vidim svjetla vozila po njoj, tako je ova pustinja zajebano ravna. Pa tu na kilometre naokolo ne vidim nikakve udubine ni vadije. Glatko je kao bilijarski stol.

Da bi potkrijepio tu tvrdnju, pilot je preletio dvadesetak kilometara gore-dolje, tražeći kakvo pogodno mjesto gdje bi se patrola mogla spustiti, ali je pustinja svuda bila užasno ravna.

I Pete donese odluku koja je u mojim očima bila neizmjerno hrabra.

- U redu - rekao je - ovdje ne ostajemo. Letimo natrag.

U Al Joufu su ga ismijali i optužili da je kukavica - doslovno tom riječi. Ali smo ja i mnogi drugi smatrali da je od svih odluka vođa patrola njegova bila najkuražnija. Ostati ondje gdje se našao značilo je počiniti samoubojstvo - ono isto što se dogodilo nama, ako ne i gore. Godinu dana poslije, ljudi će govoriti: "Pa, možda je ipak učinio ono što je bilo najpametnije", ali je u ono doba prošao svoj križni put.

U svakom slučaju, jako me iznenadilo čuti da su, što ovako što onako, sve tri naše patrole propale. S našom Bravo dva nula pokazalo se da je slom komunikacija bio


148

izazvan uglavnom time što su nam bili dali krive radio-frekvencije. Tome nije bio kriv nitko u Pukovniji, nego u nama priključenom vodu za veze. Zato i nismo dobili nikakav odgovor ni na one tri poruke Krakatoga koje su ovamo bili primili u ispremetnutom obliku. Doznao sam također i kako smo bili skroz krivo obaviješteni o djelovanju naših TACBE-aparata; efektivan domet bio im je oko 120 kilometara, a najbliža ruta kojom su koalicijski zrakoplovi letjeli bila je 500 kilometara istočno od nas. U noći 24. siječnja - našoj prvoj noći u bijegu - jedan američki pilot F-15 jest uhvatio Andvjev poziv i prenio ga dalje jednom zrakoplovu AWACS-u. No, kako je poziv došao s lokacije koju naše zapovjedništvo nije očekivalo, samo je izazvao zabunu.

Kad je prekinuta veza s patrolom, cijeli je Odred pokrenuo strahovit pritisak da se organizira akcija spašavanja; javljali se dobrovoljci za sistematsku potragu. A kad je zapovjednik Pukovnije odbio da izloži riziku jedan od svojih malobrojnih dragocjenih helikoptera, neki od momaka samo što ne digoše pobunu. Međutim, srednji i viši starješinski kadar uviđao je da zapovjednik, s obzirom na okolnosti, ima pravo što odgađa pretragu sve dok situacija s patrolom ne bude jasnija.

Glavni je problem bio u tome što je naše zapovjedništvo očekivalo da mi, u slučaju nevolje, udarimo natrag prema granici Saudijske Arabije, dok smo mi, nakon svoje početne finte, pošli posve suprotnim smjerom. Iako od nas nisu primili nikakvu izričitu poruku, do 26. siječnja im je već bilo jasno da se dogodilo neko ozbiljno zlo. Te večeri je u 17.45 iz Arara odletio Chinook s pet pripadnika Odreda, u pokušaju da nas se izvuče. No, izvršenje zadatka prekinuto je zbog nevremena. Drugi je pokušaj izveden sutradan - sa združenom anglo-američkom ekipom u jednim MH-53 koji je prevalio predviđeni put i stigao na pet-šest kilometara od određene točke ukrcaja za slučaj bijega, a zatim je letio najvjerojatnijom rutom izvlačenja do Saudijske Arabije pri čemu je umalo ostao bez goriva. Treća je akcija potrage i spašavanja pokrenuta 30. siječnja, ali je i ona propala jer se pilot razbolio. Zapovjednik Pukovnije nije odustajao od namjere da organizira potragu sve dok u rane sate 1. veljače nije doznao da sam se ja pojavio u Damasku - na što je bilo jasno da više nitko iz patrole ne može biti na putu u Saudijsku Arabiju.

Veselija je vijest bila da su odredi A i D samo noć nakon našeg ubacivanja bili prešli granicu i da su sad sa svojim teško naoružanim Ružicama stvarali putoš među iračkim samohodnim raketnim lanserima i komunikacijskim tornjevima. Glavno im je oružje bilo M-19 - zapravo strojnica što ispaljuje po tri-četiri granate u sekundi. Streljivo je bilo isto kao za naše dvjestotrice, samo s jačim kumulativnim nabojem -pa kad bi oko njih stali pljuštati rafali toga vraga, Iračani bi samo podvili rep i zbrisali. Potankosti o tim diverzantskim operacijama još nisu bile poznate, ali su veze odreda dobro radile i prema njihovim operacijskim izvješćima vidjelo se da se dečki bogovski zabavljaju.

Kad sam ponovo došao u Al Jouf, Odred B imao je šatore i život je bio mnogo bolje organiziran nego prije. Zapovjednik i stožerni vodnik odreda smjestili su me na poljski krevet - američki - u svom šatoru u kojem su imali grijalicu. Geordie me zapanjio svojom brigom o meni; prije našeg odlaska na zadatak činilo se da se nikako ne može snaći, a sad je bio siguran u se, a mene je držao kao kap vode na dlanu. Spustio je moju opremu na krevet i rekao:


149

• Dobro, imaš li što protiv da razgovaraš s dečkima? • Ma nemam - rekoh. - Bit će mi drago.

Sat kasnije, u dnu jednog šatora imali smo raširenu veliku kartu, i ja sam stajao ispred nje, dok je dvadesetak momaka sjedilo na tlu i slušalo. Pratili su moju pripovijest posve nepomični, kao opčinjeni, i bez glasa - ali sam prema povremeno progunđanoj psovki znao da osjećaju kako mi je moralo biti. Kad sam im opisao kako je sniježilo i kako je oštro brijao vjetar, znali su da ne pretjerujem, jer je i u Al Joufu bilo zahladjelo nakon našeg odlaska.

Zatim su me zapovjednik odreda i stožerni vodnik počastili večerom iz vojničkih obroka, a nakon toga morao sam poći u zapovjedništvo jer me zapovjednik Pukovnije pozvao k sebi u 23.00. "Oh, Bože, zar opet!" pomislih. "Zašto do vraga nije dobro slušao dok su me ispitivali?" Zapovjednik me odvede na razgovor u jednu praznu prostoriju i tu sam ostao s njim do dva sata po ponoći. Na kraju me upitao:

- Ima li išta što misliš da si trebao učiniti?

To me u srce pogodilo. Umalo se nisam rasplakao govoreći:

• Morao sam Vincea privezati za se. • Ma stani - reče zapovjednik - pa nisi ti kriv. - Onda me upita

bih li htio poći u Arar gdje bih svoje iskustvo prenio Odredu A ame ričkih specijalnih snaga Delta što se sprema da se ubaci iza nepri jateljskih crta. To je značilo da mi valja krenuti u 05.30 - za oko tri sata - pa sam se vratio ravno u šator na spavanje.

Kad sam legao, zapovjednik odreda pokrio me velikim kozarskim kožuhom, a ja sam se osjećao kao malo dijete.

Izuzmem li noć na Cipru, to mi je od kontakta u Iraku bio prvi put da čvrsto spavam. Ne znam da li zato što sam se konačno osjećao sigurnim; koji god bio razlog, zaspao sam kao zaklan a probudio me Geordie tresući me za rame. S prvim svjetlom već je bio priredio topli doručak, ali ja u svom dubokom snu ništa nisam čuo. I tako pojedosmo kobasice i šunku i zalismo ih čajem, pa u 05.30 krenusmo Land-Ro-verom, praćeni Gušom, američkim časnikom za vezu.

Cijelim putem, dok se razdanjivalo, Gus je iz mene izvlačio informacije. Znali smo se još iz Hereforda, kad je bio došao u Englesku kao zapovjednik odreda. U to doba bio sam vođa snajperskog tima, zadužen za sve penjačke zadatke - penjanje na zgrade i spuštanje niz njih, kretanje u oknu dizala, ili pak pentranje po staklenim fasadama s prianjalkama. Mi smo bili domaćini odredu Delte, a Gušu i meni kao da je bilo suđeno da se stalno nalazimo u nekakvim vozilima. Sad smo opet bili u vozilu, ali smo ovaj put bar korisno razgovarali. Kako je cilj Delte u Iraku bilo područje oko jednog nuklearnog postrojenja, to bi me Gus, čim bismo u vožnji došli na novu vrstu tla, pitao je li teren na koji oni idu sličan ovome kojim mi sad prolazimo; a ja sam mu govorio: "Na mjestu X je točno te boje" i "na Y je točno takav".

Put je potrajao nepuna tri sata. U Araru, u dispečerskoj sobi, upoznao sam general-bojnika Waynea Downinga, zapovjednika američkih Specijalnih snaga, koji je bio


150

nedavno doletio da nadgleda operacije. Vitak, u dobroj formi, s kratko ošišanom kosom, bio je slika i prilika američkog vojnika s uspješnom karijerom. Rukovao se sa mnom i upoznao me s nekolicinom svojih časnika. Zatim smo sjeli na sofe oko kavenog stolića. Downing mi se zahvali što sam došao, a ja im ispričah što sam prošao. I ovaj put je na kraju vladala šutnja. Naposljetku Dow-ning reče:

- Već godinama nisam čuo takvu izuzetnu pripovijest. - Zastade,

pa će: - A što^ su vam doktori rekli?

- Pa... još nisam bio kod doktora.

Zaprepastio se. Gledajući me zabrinuto i zbunjeno, reče:

- Jako mi je žao što sam vas dovukao čak dovde. Morali ste otići nekom doktoru prije nego što ćete doći ovamo. Ma, znate što? U bazi imamo neke ekspres-dijagnostičare pa ću vas poslati kod jednoga od njih da vas pregleda.

Nisam znao točno što misli s onim "ekspres", ali sam sasvim spremno otišao k liječniku. Brzim je pregledom utvrđeno da imam ozebline na prstima šaka i stopala. Liječnik mi reče da će mi stopala s vremenom ozdraviti, međutim da će zubar imati sa mnom posla. Kad sam mu spomenuo otpadnu vodu, rekao je da svakako moram na hematološku analizu.

Kad sam se vratio Downingu, on mi reče:

- Znam da previše tražim, ali, bi li htio svoju pripovijest ispričati Odredu A? Oni noćas idu na zadatak, i znam da bi je voljeli čuti. Vjerojatno ćeš im mnogo pomoći.

Pristao sam, naravno. Tako sam opet ponovio svoju pripovijest, ovaj put skupu od njih četrdesetak, i na kraju pobrao gromki pljesak i svi su se htjeli rukovati sa mnom.

Prije odlaska, svratio sam opet k Dovvningu koji me upita treba

li mi što.

- Pa, treba - rekoh. - Mogu li dobiti kakvu veliku plošku, pa naprt-

njaču i još što od takvih stvari?

- Ma svakako. Samo pođi kod intendanta.

Tako učinih, pa sam se uskoro našao s gotovo punim vozilom svakakve opreme - natrpaše mi toliko toga, da mi je bilo neugodno. Na kraju me Dovvning poslao u jednu prostoriju krcatu komunikacijskom opremom gdje sam našao jednog časnika SAS-a dodijeljena američkim Specijalnim snagama. Porazgovarao sam s njim o našoj patroli i on mi reče da su ljudi bili upućeni na zadatak a da nisu prethodno dobro instruirani. Tvrdio mi je kako Amerikanci mogu u roku od dvadeset četiri sata imati bilo kakve


151

satelitske snimke bilo kojeg određenog područja. Upitao sam ga zašto to nismo od njih tražili, a on mi je odgovorio da se to može objasniti samo suparništvom između Britanaca i Amerikanaca, ili nesklonošću Britanaca da Amerikancima odaju što kane poduzeti.

Nakon povratka u Al Jouf, zapao sam u beskrajne rasprave s ostalim momcima iz Odreda o tome što se moglo dogoditi s ostatkom patrole. Rekao sam kako duboko u duši osjećam da je Vince mrtav, a Stan također - ili možda zarobljen. Ne shvaćam, međutim, zašto se ostala petorica nisu izvukli, ni zašto nema nikakvih vijesti o njima. Teško mi je bilo obuzdati svoje osjećaje. Jednom prilikom razgovarali smo tako u šatoru i odjednom sam osjetio kako to više ne mogu izdržati. Grlo mi se stisnulo i rekavši: - Ah, odoh ja - izletio sam van. Za mnom izjuri jedan iz društva.

- Ne muči se - reče mi. - Odvali taj kamen sa srca.

Kružio je glas da je ostatak patrole zapravo otpisan, pa sam čuo i kako bi mene mogli uputiti da obiđem obitelji nestalih momaka u Australiji, Novom Zelandu i po Engleskoj. Zapovjednik odreda reče mi neka budem pripravan na takav put čim se vratim u Ujedinjeno Kraljevstvo. Utješi me neka me to ne plaši, jer će tu također biti zapovjednik Pukovnije, pobočnik, časnik za vezu s obiteljima i zapovjednik odreda; tu zadaću neću morati obaviti sam.

Unatoč emocionalnim smetnjama, osjećao sam se prilično dobro - tako dobro da sam, kad se Odred B počeo pripremati za upad u Irak kao osiguranje veće opskrbe odredima A i D, upitao zapovjednika Pukovnije mogu li i ja poći s njima. Na svu moju sreću, znao je da nisam ni izdaleka za to spreman, pa me glatko odbio.

Ta doprema opskrbe bila je izvanredan pothvat, i kad sam čuo kako je tekla, bilo mi je zbilja žao što nisam u tome sudjelovao. Odred B dao je pratnju koloni od deset trotonskih kamiona, čime je dva-naestak naših momaka dobilo priliku da sudjeluju u ratu. U pratnju su bili uključeni specijalisti kao oni iz Inženjerijske remontne službe i jedan inženjerac majstor za popravak Magellana.

Kolonom je zapovijedao bojnik imenom Bili - čovjek energične naravi, vrlo štovan, s bogatim iskustvom počevši od omanske kampanje sedamdesetih godina. Konačne instrukcije koje je dao usred noći, u jednom vadiju tik pred samu granicu, nikad neće zaboraviti oni koji su ih slušali. Skupini što se u krugu šćućurila na tlu, u arapskim ogrtačima koje su kupili u suku, predočio je svoje ciljeve nadahnjujućom snagom i točnošću.

- Ne zastaje se ni zbog čega - objavio je. - Prava neprijateljska vatra je onda kad vam zrna šišaju kroz vjetrobrane.

Stožerni vodnik Odreda B, koji je vozio Land-Rover, mislio ga je tu spustiti Billu, pa reče:

- Ja nemam vjetrobran.

- Dobro, onda - spremno je dočekao Bili - kad ti zrna šišaju kroz zaštitne naočale.


152

Nakon toga nije bilo nikakvih pitanja, pa je kolona prešla granicu u 03.00: na čelu su bila dva Land-Rovera, iza njih četiri motocikla radi prenošenja eventualnih poruka do začelja, a onda su slijedili kamioni u međusobnim razmacima od dvadeset metara. Za mraka su sporo odmicali, jer je teren bio grbav i težak; vozili su bez svjetala, a kamioni su žestoko poskakivali preko kamenja. No, kad se razdanilo, išli su brže, prelazeći preko nekih ravnih komada i sa 80-90 kilometara na sat. Ruta im je tekla uz dva velika vadija koje su prethodnih dana u brišućem letu kontrolirali naši Jaguar i Tornado kako bi se osvjedočili da u njima nema iračke vojske. Kolona je na svom putu prošla kraj mnogo malih beduinskih logora. Od kozara je malo njih još imalo deve, većina ih je bila motorizirana, neki su čak imali i velike kamione Mercedes. Bob Shepherd, koji je bio naučio arapski radi omanske kampanje sedamdesetih godina, zastao je nekoliko puta da se pozdravi i utvrdio da su ti ljudi uglavnom prijateljski raspoloženi. Na umu mu je bio Stan, koga je dobro poznavao, pa se cijelo vrijeme nadao da bi mu koji pastir mogao što reći za njega.

Sastanak s elementima Odreda D bio je na točki Y, gdje se dva vadija sastaju. Nakon puta od 180 kilometara, kolona je na tu točku stigla oko 15.30. Izviđači su kolonu odveli u dubok vadi strmih strana i kamioni su ondje, van vidika, ostali skriveni dvadeset četiri sata, dok su ljudi u malim skupinama dolazili s okolnog terena da preuzmu hranu, vodu i streljivo. Bilo je dosta svježe hrane - mesa, kruha i voća - a većina momaka bila je zadovoljna i s obrocima polukuhane hrane. Re-montna je služba imala pune ruke posla jer je bilo dosta vozila u kvaru.

Kad je došao trenutak da se kolona vrati, Bob je dezertirao - odnosno, sam sebe je prekomandirao u Odred D da u njemu ostane do kraja operacije. U Al Joufu su ga bili upozorili neka to ne čini jer bi mogao biti kažnjen, ali je on pošto-poto htio sudjelovati u ratu. "Zato sam i stupio u Pukovniju", bio je rekao. "To mi je jedinstvena prilika."

I već sutradan po Bobovu dolasku, Odred D postigao je velik uspjeh. Bio je vedar dan, i dok se u podne pustinja žarila pod pripekom, osam je vozila SAS-a krstarilo u potrazi za ciljevima. Diverzanti opaziše nešto što im se učini kao neprijateljska kolona. Dovukoše se bliže i nekako sami sebe uvjeriše da su ono ondje dva tenka i još jedno vozilo, i svi se miču vrlo sporo. A onda, s daljine od samo dva kilometra, uvidješe da su ondje zapravo samo dva cestovna razastirača katrana i da se uopće ne miču; radila su na cesti, a trenutno su bila napuštena.

No kasnije tog dana, diverzanti naidoše na ono pravo: dva samo-hodna lansera raketa sa svojim Scudovima u ležećem položaju. Bili su dvanaestak kilometara daleko, ali dotle zrak nije više treperio, pa su ih sasovci sa svojim teleskopima i dalekozorima mogli jasno ras-poznati. Hitnim radio-pozivom dostavljene su bazi koordinate, pa su odmah upućena dva F-16. Raketni lanseri činili su se kao da su upravo izašli na borbeni položaj te se pripremaju za lansiranje rakete pri zadnjem svjetlu, kako bi mogli, ako bi ih opazili, pobjeći po mraku. Oko njih kružila su neka manja vozila, međutim, pošto ih je SAS promatrao četrdesetak minuta, primičući se sve bliže, odjednom se sve pokrenulo. Očito su bili primijetili prašinu što se diže od neprijatelja, i sad su htjeli pobjeći. Ali je Scudovima sudbina bila zapečaćena. Pri zadnjem svjetlu, prije nego što će posade moći pokrenuti lansirne rampe, stigli su F-16 i udarili po njima raketama i bombama od 500 kilograma.


153

Gledateljima, koji su se dotle bili primakli na oko četiri kilometra, bio je to fenomenalan vatrometni spektakl. U večernjem sumraku gubile su se pojedinosti na tlu, ali se nebo rasvijetlilo divovskim blijescima, od bombi se zemlja tresla, a osjećao se žar od eksplozija. Naši su obavijestili pilote kuda su pobjegla ostala iračka vozila i uputili ih u potragu za njima. Tek sutradan su doznali prave razmjere uspjeha te operacije. Doznali su da je na tom jednom mjestu uništeno ukupno sedam ili osam Scudova. Ona dva što su ih oni gledali bili su zapravo predstraža skupine.

To je bio samo jedan od brojnih uspjeha. Gdje god bi naši momci izveli kakav napad, Iračani su se morali ili braniti ili bježati; rijetko su kad uzvraćali protuudarom. Općenito im je sam pogled na oblak prašine što se bliži, a svjesni da se u njemu krije strašna vatrena moć, bio dostatan da dadnu petama vjetra. Taktika je SAS-a bila da snažno udari i hitro nestane. Tipičan bi napad počeo salvama iz bacača od 81 mm. Dok su mine padale, napadači bi se dovezli bliže i otvorili vatru iz teških strojnica i M19, kao i iz jednocjevnih i dvocjevnih strojnica od 7.62 mm. Jednom su, zbog nepogodne konfiguracije tla, morali sići s vozila i "pješice" zauzeti bunkere.

Teren po kojem su odredi operirali bio je uglavnom točno isti kao onaj kojim sam ja bio prošao: lunarni krajolik crna ili tamnosiva krša i vrleti, a posut velikim gromadama. Noću su se jedinice povlačile i zauzimale obrambene položaje, ili u nekom vadiju ili na otvorenom. Ako bi to bilo na otvorenome, napravile bi ono što se zove "udicom", to jest izvele bi veliki luk kojim bi se vratile gotovo na istu točku odakle su skrenule sa svog prvotnog smjera, tako da bi mogle dočekati svakoga tko bi pošao njihovim tragom.

Svakoj jedinici dodijeljen je određeni teren koji će pretraživati, pa su momci postupno, kako su se naviknuli na tlo i na ponašanje Iračana pod napadom, stvorili djelotvoran obrazac aktivnosti. Uglavnom bi pro-ležali velik dio dana, a onda bi popodne uputili izviđače da vide hoće li što naći. Ako £d što otkrili, onda bi napali pred zadnje svjetlo, kako bi do mraka stigli objekt uništiti, obraniti se i izvući.

Glavne su im mete bili tornjevi za praćenje zračnog prometa. Sagrađeni od drva i čelika, oko deset metara visoki, svakoga su podsjećali na one omražene tornjeve što su se dizali oko koncentracijskih logora u Drugom svjetskom ratu. Branile su ih snage od najviše jednog voda - tridesetak ljudi - koji su većinom bježali čim bi se pojavila vozila. Kod jednog je zarobljeno osam Iračana. Kad ih je Bob ispitao, rekli su mu točno što su tu radili. Rekli su također kako je njihov časnik pobjegao s radioaparatom, što je kod njih manje-više bio standardni operacijski postupak. Bili su jako prestrašeni i htjeli su da ih naši povedu sa sobom. Kad su upitali kamo misle ići Britanci, Bob im je odgovorio:

• U Bagdad. • A zašto? • Da ubijemo Saddama Husseina. • Odlično!

Kako su ti ljudi bili najobičniji novaci, nije bilo nikakve koristi otpremati ih u Saudijsku Arabiju. Stoga bi naši, pošto bi digli u zrak promatračnice i uništili oružje i komunikacijske uređaje, potjerali zarobljenike oko kilometar dalje u pustinju i ondje ih


154

pustili s vjedrom vode, znajući da neće patiti jer će im njihovi brzo priteći u pomoć. Samo su jedanput naši naišli na prekaljene borce koji su branili neku stacionarnu stanicu veze. Naši su je zrakoplovi bili napali noću, pa su zatražili da se izbliza procijeni počinjena šteta. Taj put se SAS malo poigrao sa svojom srećom: momci su naletjeli na jaču postrojbu koja se nije kanila povući.

Otprilike u 22.00 grupa od njih četiri sišla je s vozila i pošla pješice da utvrdi o kolikom se položaju radi. Otkrili su da je mnogo toga pod zemljom, u bunkerima, s braniteljima u streljačkim zaklonima. Na poziv straže da stanu, na arapskom, naravno, odgovorili su na istom jeziku, ali je odmah na njih otvorena vatra i vodnik im je pogođen u leđa. Zrno mu je ušlo kraj same kralježnice a izašlo kroz želudac, na svu sreću ne pogodivši nikakvu kost. Iz neposredne opasnosti iznio ga je malešan momak imenom Ben (koji će za svoje junaštvo biti odlikovan), dok su ih ostala dvojica štitila vatrom. Sva četvorica su se nekako dovukla do svoga Land-Rovera i vratila se ostalima, pa su se svi povukli još kojih pet kilometara i tek onda se utaborili za noć.

Te iste noći, dalje na sjeveru, američka je Delta imala veliki vatreni okršaj pri kojem su joj dvojica ranjeni. Sutradan je po njih došao helikopter. Amerikanci su se ponudili da pokupe i britanskog vodnika, ali je on odbio, jer je zajedno sa zapovjednikom vodio svoje ljude i nije ih htio ostaviti. Osjećaj dužnosti mu je spasio život, jer je helikopter, kojim bi se imao vratiti u Arar, pao pred samu bazu i u njemu su svi poginuli; među tim poginulima bili su i neki od onih što su slušali moju pripovijest.

Vodnik je tvrdio da mu rana nije baš strašna, ali je dva dana kasnije bio presretan što ga povlače, toliko je bio oslabio. Helikopter koji ga je preuzeo, prevezao je i tijelo jedinog pripadnika Odreda A koji je poginuo u cijeloj operaciji što je potrajala šest tjedana.

Kad su 28. veljače iračke kopnene snage kapitulirale, Odred A se odmah vratio na saudijski teritorij, dok je Odred D ostao još neko vrijeme u Iraku, pritajen, i pratio razvoj događaja slušajući vijesti BBC--a. Njih je prekid vatre zapravo razočarao, jer su bili planirali združenu operaciju napada na neke promatračnice zajedno s Deltom i njenim takozvanim Minibugsima, malenim jurišnim helikopterima. Završetkom rata na kopnu, operacija je, naravno, otkazana. Tri dana kasnije su se i oni povukli, marširajući s razvijenim zastavama niz vadi kojim su bili ušli, i s aparatima A-10 što su im se iznad glava valjali, propinjali i izvodili petlje.

No, da se vratim na razdoblje prije pokretanja kopnene ofenzive. Koliko god da bih uživao sudjelujući u tim akcijama u Iraku, bio sam svjestan da nisam ni približno u kondiciji za to. I zato, kad mi je zapovjednik Pukovnije rekao kako bih mogao otići na trodnevni odmor u pozadinsku bazu, nakon čega bih se eventualno mogao vratiti na dužnost, zaprepastio sam se, pogledao ga i kimnuo glavom, ali misleći: "Ni u snu! Nema ni govora da opet odem tamo."

Spremio sam se te smo se vozili prema kontrolnom tornju, kad zapovjednik odreda odjednom uskliknu: - Mislim da je ono tvoj avion! - Jedan je Hercules već rulao na poziciju za uzlet, a moj zapovjednik naglo skrenu Land-Rover i silnom škripom guma


155

zaustavi kola pred samim nosom zrakoplova. Ukrcao sam se i koga li ću ondje naći nego glavom onog krupnog šefa krcača kome sam bio utjerao rogove onaj put u bazi Akrotiri. Sad je, međutim, znao i tko sam i što sam, pa mi se ispričao zbog svog osornog vladanja na Cipru.

Opet u hangaru u kojem smo živjeli kad smo stigli u Zaljev, sredio sam sebi ležaj i otišao u potragu za stvarima koje sam bio ostavio kad sam odatle krenuo - ali samo da bih otkrio kako su ih već nečiji lopovski prsti preturali. Odnijeli su mi vreću za spavanje, američku nepromočivu pelerinu i još neke predmete. Bio sam siguran da mi to nije napravio nitko iz SAS-a, nego je morao biti netko iz drugih postrojbi. Nakratko me uhvatila panika kad mi se učinilo da mi manjka i izvorni plan bijega s ubilježenim imenima članova patrole, ali sam ga poslije našao i spremio na sigurno.

Kuhinja je u Victoru bila 200 metara od našeg hangara, a ja sam se već nakon takva kratkog hoda osjećao iscijeđenim i morao sam sjesti. I dalje sam jeo vrlo malo i oporavljao se vrlo sporo. Čim bih počeo žvakati išta malo tvrđe, desni bi mi prokrvarile, pa sam u ustima stalno osjećao okus krvi - a kako sam mrzio sirovo meso, od toga mi se želudac dizao. "Izgledaš kao kakav jebeni vampir!" mislio sam gledajući se u zrcalu.

Ondje sam proveo čitava dva tjedna a u pustoj besposlici; jeo sam, sunčao se, slušao glazbu, nastojao se oporaviti. Osjećao sam se kao omamljen, a zaprepastilo me koliko mi dugo treba da bih opet vratio snagu. Koliko sam zbilja bio slab najbolje sam vidio kad sam otišao u gimnastičku dvoranu i pokušao dizati utege. Nisam ih mogao ni na prsa dići. Dotuklo me shvaćanje da sam toliko slab.

Neki mladi časnik koji je vodio antiterorističku ekipu rekao mi je da bih mogao preuzeti snajperski tim.

- Ma ni govora - rekoh. - Idem na koji tjedan u grad da se oporavim.

• To ne možeš. • Vraga ne mogu. Idem. Trenutno nisam sposoban ni za što.

Sutradan ujutro me dva momka odvezoše kolima u grad, i kako

krenusmo u robnu kuću, iz nje izađe čovjek imenom Kev s kojim sam svojedobno bio na selekciji. Susret s njim nekako me duboko rastuži. Briznuo sam u plač. A on me zgrabi, povuče u stranu, pa me povede k sebi, u tabor kopnene vojske u predgrađu, gdje ostadoh nekoliko idućih dana. Te prve večeri odoh s Kevom u grad, u diskač. Tu sam se osjećao kao da sam pao s Marsa; zračni rat u punom jeku, sprema se i kopnena ofenziva, a tu svi piju i plešu.

Nakon nekoliko dana osjećao sam se jačim, pa sam se vratio u Victor da preuzmem snajperski tim. Počeli smo raditi, živeći pod šatorima, samo što mi se želudac nije slagao s arapskom hranom. Prolazila je ravno kroz mene, pa sam opet počeo gubiti na težini. Upravo u to vrijeme, obavljale su se pripreme za nekakav zadatak osobnog osiguranja u Južnoj Americi, pa mi rekoše neka učim španjolski. Dadoše mi učitelja - čovjeka iz Vojnog obrazovnog korpusa - ali se ja nisam mogao koncentrirati. U Bavarskoj sam bez problema učio njemački i mislio sam da sam dobar za jezike; a sad ništa nisam pamtio, nisam mogao ni sklepati jednostavnu rečenicu kao što je "dobro


156

jutro". Glava mi je bila mutna, riječi su mi na jedno uho ulazile a na drugo izlazile. Bio sam tako loš da se moj učitelj ubrzo naljutio.

• Čuj - reče mi - da li te i najmanje zanima ovo što radimo? • Jebi ga, čuj ti mene - odgovorih, pa mu ispričah što je bilo sa

mnom. Odmah mi se ispričao i rekao kako se i ne bih smio siliti kad se ne mogu koncentrirati. Onda se obratio nekom mladom časniku i rekao mu da bi mene trebalo osloboditi tog tečaja.

Kako su mi se zubi jednako klimali, javio sam se zubaru. Prije nego što ću poći k njemu, upozoriše me da mu ne smijem ni u kojem slučaju reći gdje sam bio. No, kad sam se našao u ambulanti, zubar se pokazao kao istinski razborit i susretljiv čovjek. Bio je Novozelanđanin. Dao mi je da mu ispunim obrazac kojim izjavljujem da nemam AIDS i tome slično. Zatim je svom pomoćniku rekao neka izađe pa će meni:

• Tu očito nešto nije u redu. • Da - odgovorih - proveo sam gadnih osam dana. • I ja bih rekao. Cime se inače bavite? • Probni sam vozač Land-Rovera. • Dobro. Ne zanima me što ste radili. No, usta su vam u zbilja

teškom stanju. Desni pokazuju znakove neishranjenosti; stežu se, zato vam krvare. Vide vam se korijeni zuba. Po svoj prilici neki će vam ispasti. U svakom slučaju moram vam dva izvaditi. Dotle, trljajte desni ovom pastom.

Uočivši na meni ronilački sat, koji mi se na gumenom remenu "šetao" oko stanjena zapešća, reče:

- Ah, imam isti takav sat. Ako hoćete, mogu vam taj remen skratiti evo ovom turpijicom.

A meni je pak bilo smiješno što mu alat kojim inače obrađuje čovjeku zube sad služi i za kraćenje remena.

Desni mi nisu ozdravile ni do danas; neki mi se zubi još klimaju. Inače sam se fizički potpuno oporavio. Trebalo je šest tjedana da bi mi se prstima na rukama i nogama opet vratio osjet. Krvna slika koju su mi napravili u improviziranoj bolnici jedne američke zračne baze pokazala je da je sve u redu - ali liječniku koji ju je obrađivao negdje je nešto promaklo, jer je druga slika, izvedena u Ujedinjenom Kraljevstvu, otkrila da imam neki poremećaj u krvi izazvan prljavom vodom iz Eufrata, kao i abnormalan broj encima u jetri proizvedenih reakcijom na trovanje. Također su mi ispitali jesam li radioaktivno zagađen, ali nisu otkrili nikakve znakove kontaminacije. Sto se tiče gubitka težine, jedan mi liječnik reče kako nema opasnosti za čovjeka ako u tjedan dana izgubi pola kilograma; a kad sam mu rekao kako sam ja izgubio

šesnaest kilograma u tjedan dana, odvratio mi je da to nije moguće. Vraga nije moguće, rekao sam, valjda znam što govorim. Na to je on samo zagunđao da to "Bog i bogme ne valja".


157

Mojim je psihološkim ožiljcima trebalo mnogo više vremena da zacijele. U Zaljevu sam počeo patiti od rekurentnih noćnih mora. Sanjao bih da idem po mraku nekom cestom. Ispred sebe bih vidio, navrh neke glavice, dva lika u kapuljačama i crnoj odjeći. Znam da su to ona dvojica što sam ih ubio u nuklearnom kompleksu, ali svejedno idem k njima da ih upitam za put. Približim im se i uto vidim kako je onaj drugi čovjek razrogačio oči od straha, u posljednjem trenutku, kako se baca na mene, i bljesne oštrica noža. I tu bih se probudio u jednom znoju od užasa.

Kad sam prvi put snivao taj san, shvatio sam da je izazvan osjećajem krivnje. Telefonirao sam ženi i rekao: - Učinio sam nešto strašno. -Ona me odmah jasno razumjela i smjesta odvratila: - Zaboravi to, zaboravi, i ništa mi ne govori. - No, morila me i pomisao na Vincea. Kako se moglo dogoditi meni, obučenom planinarskom vodiču, da u situaciji gdje smo svi malaksali od izlaganja elementima, propustim učiniti ono osnovno - to jest, vezati Vincea za se i vući ga na užetu? Ma da sam ga samo držao za ruku, ili ga tjerao preda se, da ga imam na oku, mogao sam ga spasiti. Znao sam da je tome bila kriva moja vlastita malaksalost od izlaganja - ali s tim ga nisam mogao vratiti među nas. S druge strane, Vince nas je mogao usporiti toliko da bi sve nas vjerojatno pohvatali, jer je u društvu čovjek sklon da se dadne nagovoriti na nešto od čega bi bježao ako bi bio prepušten sam sebi.

Konačno je 24. veljače pokrenuta kopnena ofenziva. Cijelo vrijeme buljio sam u televizor, gledao CNN. U prolazu između hangara bio je postavljen veliki televizor, sa stolicama i kaučima ispred njega, pa su tu momci sjedili i gledali u svako doba dana i noći, često bi čak i zaspali na svojim mjestima. Kad su naše snage počele zarobljavati Iračane, nismo mogli vjerovati tim brojevima - 20.000, 40.000, 50.000 - samo smo ih zbrajali.

Nevjerojatno, ali je za pet dana sve bilo gotovo. Odred se iz Al Joufa vratio u Victor i pripremao za povratak kući. Poduzeti su i prvi koraci da se vrate i odredi A i D. Onda mi je zapovjednik odreda priopćio da odlazim s prvim zrakoplovom koji leti za Ujedinjeno Kraljevstvo.

Odmah nakon prekida vatre, zatekao sam se u jednom hangaru kad netko uleti vičući:

- Hej, vidjeli smo Dingera na televiziji!

Skočio sam kao oparen i odjurio s tim momkom u nadi da uhvatim sliku Dingera. Vidio sam snimke kako Iračani predaju zarobljene vojnike Koalicije.

• Ma jesi li siguran da je bio on? • Nego, nego, bio je Dinger, baš on!

Sjedili smo i čekali idući program vijesti. Kad je počeo, netko viknu: - Eno ga! - I bogme, zbilja je tu bio Dinger, a trenutak kasnije ugledasmo i Stana. Obojica su bili u Bagdadu. U narančastim zarobljeničkim kombinezonima, sjedili su za stolom čekajući da ih predaju Crvenom polumjesecu. Dingera je bilo lako prepoznati, što nije bio slučaj sa Stanom koji je bio jako smršao i sav se usukao.


158

Sam pogled na njih bio je duboko uzbudljiv. Sad smo znali da su njih dvojica živi - a što je s ostalima? Za jednog čovjeka iz Odreda A, Jacka, znali smo posve sigurno da je poginuo, jer je bio teško ranjen i ostavili su ga kao mrtva - ali je iz patrole Bravo dva nula nedostajalo čak njih pet: Bob, Vince, Krakati, Mark i Andy. Pitali smo vodnika što bi to moglo biti, ali nam nije htio ni odgovoriti. A onda se Pukovnijom pronio glas da Iračani drže još četiri zarobljenika. S tim smo odmah zaključili da je još jedan od naših zacijelo poginuo.

Vijesti su nam stizale na kapaljku. Prva koju smo čuli, preko Dingera, bila je da je Krakati umro od hipotermije nakon pokušaja da prijeđe preko Eufrata. Otuda smo zaključili da će ostala četvorica doći. Zatim smo, na svoje čuđenje, doznali da je Jack ipak ostao živ i da će ga pustiti. To je značilo da je još jedan od naših morao nastradati. Glasine su kolale, ali nije bilo nikakvih službenih potvrda. Onda je nekim momcima naređeno da se pripreme jer da će letjeti u Riyad kako bi ondje zarobljenike u povratku dočekala poznata lica i s njima letjela u zrakoplovu što će ih prebaciti u bolnicu na Cipru.

Odred D još je bio u Iraku, za slučaj da ondje opet što pukne, a Odred A se vratio u Victor, pa je u njihovu hangaru bilo svakakvih makljaža, izravnavanja starih računa i ispuhavanja ogorčenja - što je česta pojava u svakoj skupini punoj momaka žestoke ćudi. Dečki su tako dobro obučeni da se za vrijeme operacije znaju obuzdati, bez obzira što bilo - ali čim se nađu opet u bazi, odmah će se iskaliti na svakome tko je počinio što bedasto ili nepromišljeno opasno. Kad sam otišao kod njih da potražim prijatelja Johna, zatekao sam ih gdje se trojica-četvorica spremaju da ubiju boga u jednom svom drugaru. Pustio sam ih neka se iživljavaju kako hoće jer sam bio željan da čujem Johnovu fantastičnu pripovijest.

Dakle, njih trojica su u Ružici jedne noći išli u izviđanje nekog neprijateljskog položaja. I među kotače im se uplela bodljikava žica. U mraku su uletjeli ravno na streljačke zaklone u obrambenom položaju. Odjednom iskoči odnekud Iračanin i John ga ustrijeli iz neposredne blizine, ali onda, na pucanj, oko njih sve buknu. Iskakali vojnici jedan za drugim iz zemlje, a John ih po kratkom postupku otpremao na drugi svijet. No, kad je vozač pokušao pokrenuti vozilo, od žice što im se smotala oko osovina frcala je takva kiša iskara da su bili kao reflektorom osvijetljeni - a Iračani raspalili rafalima po njima. Land-Rover im je začas bio izrešetan kao šupljača. Teška nišanska naprava Mira sruši se ravno vozaču na zatiljak, pa je vozio omamljen, u polusvijesti. Naposljetku je zaustavio vozilo, ne bi li dvojica pokušali odrezati žicu dok ih Jack iz vozila štiti vatrom. I dok je Jack tako pucao, teško ga rani puščano zrno što mu prođe gotovo svom dužinom noge, od gležnja, kroz list i bedro. Napustiše izrešetano vozilo. Kako je vozač jednako bio u polusvijesti, to je ranjenog Jacka ponio sam John, i nosio ga je dokle je mogao, sve zastajkujući da bi gađao Iračane koji su ih slijedili. Brzo je Jack izgubio vrlo mnogo krvi, pa je John bio uvjeren da će umrijeti, a kako su ih Iračani gonili u vozilima, s upaljenim reflektorima, John odluči da ga ostavi. Izvadi pištolj i reče mu: - Jack, ako hoćeš, ustrijelit ću te. - Ali je ranjenik bio u bunilu i samo mu odgovori: - Ne, ne, doći će naši, izvući će me. Ti idi. -I tako ga John ostavi sa šezdesetšesticom i pobježe.

Jack je cijelu noć, u razdobljima svijesti, pokušavao rasklopiti raketni bacač, kako bi gađao prvo vozilo koje mu se previše približi, ali je bio tako slab da nije imao snage ni za takav jednostavan napor. Ujutro su ga Iračani, češljajući cijelo područje, našli živa -


159

spasili ga turniketi kojima se sam podvezivao u trenucima svijesti. Irački kirurg koji ga je obradio bio se vratio iz Londona pred sam početak rata, a posao je na njemu obavio briljantno. Spasio mu je nogu i britanski su liječnici poslije rekli kako ni oni ne bi znali to izvesti bolje. Johna i njegova drugara pokupili su kolege sutradan, nakon što su radiom kontaktirali jedan A-10 koji im je kružio nad glavom. Dajući pilotu niz orijen-tacijskih podataka, omogućili su mu da im točno locira položaj i to prenese Odredu koji će ih naći.

Onda se u Victor vratio Odred B, pa sam dvije noći s njima slavio u gradu. Odredili su nam da se moramo vratiti najkasnije do 23.00, ali kako smo se tek u to doba najljepše raspoložili, to John i ja od-lučismo da zanemarimo kombi koji nas je došao pokupiti. Zatim sam upitao jednu medicinsku sestru, Annie, s kojom smo se sprijateljili, bismo li mogli spavati kod nje da uštedimo trošak za hotel, i ona je na to pristala, pa smo se mrtvački nacugali i negdje u sitne sate zaspali na njenu kauču. Kad smo ujutro došli k sebi oko devet sati, znali smo da ćemo sad nadrljati; no, kad smo iza ugla došli na ukrcajnu postaju, ondje su već stajali jedan trupni stožerni vodnik i jedan vodnik iz Od reda A. Odmah nam je bilo mnogo lakše znajući da nismo jedini gri-ješnici, i kad smo se vratili u logor nitko nam ni riječ ne reče.

Vrlo brzo nakon toga, došla je poruka da se spakiramo. Zajedno sa zapovjednikom odreda, stožernim vodnikom i još dvojicom potrebnom za neke timske poslove, ukrcat ću se u prvi zrakoplov koji leti kući. I tako ostavismo Arabiju. Kad se Hercules spustio na Cipru, pa smo ušli u terminal, netko nam reče: - Oh, upravo su nam neki vaši dečki došli u bolnicu. - Zapovjednik je odmah otišao na telefon, ali su mjere sigurnosti - kako se moglo očekivati - bile stroge; nikome nisu dopuštali da razgovara s oslobođenim zarobljenicima. Zapovjednik se ipak pomučio i na kraju je uspio dobiti vezu, pa sam tako i ja razgovarao s Dingerom i Stanom.

Glasovi su im zvučali donekle šuplje, po tome sam znao da su morali proći svašta; od njihove uobičajene razmetljivosti ni traga. Samo je Dinger rekao:

• Znaš, dugujem ti piće što si me natjerao da zadržim bluzu. Mislim da mi je spasila život.

• To je u redu - rekoh. - Ali što se dogodilo? Kako to da smo se rastali?

• Čuli smo zrakoplov, pa smo legli. Ali sad ti ne mogu reći mnogo. Vidjet ćemo se kad se vratimo u Englesku.

Očito nije htio govoriti na telefonu, a ja ga ipak još upitah:

• Tko se još vraća s tobom? • Andy i Mark.

I to je sve što mi je rekao. Ali je to značilo da je pored Krakatoga, i Bob Consiglio nastradao. Bilo mi je strašno žao Boba, toga dobrog, žilavog čovuljka - i odmah sam poželio da doznam što mu se dogodilo.


160

Izmijenio sam i koju riječ sa Stanom.

• Hej - rekoh mu - ti si ondje usrao stvar. • Znam - on prihvati. - Zbog toga ti dugujem koju kriglu. Trebalo

je da ostanem s tobom. Jebiga, sad mi je sasvim jasno da sam morao ostati s tobom.

11.

OBRAČUN CIJENE

Kad smo se spuštali u Lvneham, zapovjednik Odreda plašio se da će nas dočekati novinari. Sa svojim preplanulim licima, bili smo očita meta. Upitao me imam li kapuljaču na bluzi. - Morat ćeš leći na pod - reče. No, nitko nas nije čekao. Ja sam se pak jedino sekirao da mi carina ne pikira na aluminijski kovčeg koji mi je bio krcat glazbene opreme.

- Dobro - reče carinik - znam da se svi odredi vaše Pukovnije vraćaju. Vi ste prvi do sada. Imate li što za prijaviti? I pazite, ako otkrijem da me varate, skinut ću do gola i vas i sve vaše.

Gledajući ga ravno u oči rekoh: - Ništa nemam - i on me pusti.

U stražarnici u Herefordu dobih poruku da odem ravno k liječniku. Pođem iza ugla, a ondje u dvorištu stoji Janet. Trenutak nije bio baš povoljan za uzbudljiv susret. No ona mi trkom priđe, kratko me zagrli i pođe sa mnom k liječniku koji mi ugovori da me tog istog dana prime u Bolnicu kraljice Elizabete u Woolwichu.

Ipak smo se najprije odvezli kući, da vidim Šarah koju su čuvali Janetini roditelji. To je bio strašno uzbudljiv trenutak. Dva mjeseca me nije bilo, pa sam se bojao da me kćer možda neće prepoznati. No Jan mi je rekla kako je mala svaku večer, pri odlasku na spavanje, ljubila moju sliku i govorila: "Laku noć, tatice." Sad kad smo stigli kući kriknula je: - Zdravo, tata! - i skočila mi u naručje.

Kad smo se malo smirili, odvezli smo se u London i stigli u Wool-wich oko pet sati po podne. Ne znam što su oni ondje očekivali, ali su za mene izribali jednu izolacijsku prostoriju, i kad sam glavom provirio kroz neka dvostruka vrata, netko se razdera: - Van! Van! - kao da ću zagaditi cijelu zgradu. Rekoh da sam iz Hereforda, a oni mi objasniše kako su očekivali nekoga u zaštitnom antikontaminaeijskom kombinezonu, što zrači od glave do peta. U međuvremenu je liječniku bilo dosadilo čekanje pa je otišao. Nazvao sam ga telefonski, ali nije bio sa mnom osobito ljubazan. Požalio se:

• Čekao sam vas do devet sati ujutro. • Dobro - rekoh. - Sad sam tu.


161

• U redu, brzo ću doći.

I kad se pojavio isprva nije bio osobito ljubazan. Ali kad je čuo kako sam osam dana potpuno gladovao i kako sam se možda kontaminirao kod nekog nuklearnog kompleksa, postao je drugi čovjek, i zatražio neka mu se ujutro javim na pregled.

Za noć smo se smjestili u jednom hotelu na Blackheath Commonu. Tek smo sad prvi put bili sami i u prilici da o svemu temeljito porazgovaramo. Najprije smo se prošetali, a kasnije sam, u krevetu, ispričao Jan sve što mi se dogodilo.

Sutradan su mi pregledi potrajali cijelo dopodne i dio popodneva. \ Na kraju, kad sam se vratio u izolacijski blok, dođe liječnik i reče:

- Sjednite, molim vas. ■ Lice mu je bilo namršteno, kao da ima nešto zbilja loše da mi

priopći. Jan je bila vani, gledala nas je kroza staklenu pregradu.

• Imate virusnu infekciju - reče liječnik, ali se meni učini da je rekao veneričnu infekciju i dođe mi da umrem. Naravno, prethodnu noć Janet i ja smo spavali zajedno, pa sam odmah pomislio: "Bože, je li moguće da sam je zarazio?" Pripremio sam se da se žestoko branim, da kažem kako sam to morao dobiti s kakve klozetske školjke, ali je liječnik pročitao strah na mom licu i upitao:

• Što vam je?

• Jeste li rekli veneričnui

• Ne, nego virusnu. Rekao sam virusnu. - Nasmija se i nastavi: - To je virusna infekcija koja će sama od sebe proći.

Također je ustvrdio krvni poremećaj, i encime u jetri. Sto se tiče nuklearne kontaminacije, spomenuo je leukemiju, ali samo da bi je isključio kao mogućnost. To me, naravno, zabrinulo, jer sam znao da će vojska radije to sakriti, nego se suočiti s istinom.

Nakon toga vratismo se kući, a Odred B ode na trotjedni odmor. Meni su pak odjednom opet oživjeli izgledi za ekspediciju na Everest kad mi je u kuću banuo Harry Tavlor koji se jednako pripremao.

• Jesi li još za to? - upita me. • I još pitaš!

Osjećao sam se svakim danom sve bolje i nisam mogao odbiti takvu ponudu. Harry je rekao kako će sve tako srediti da ja mognem ostati u logoru baze što dulje moguće, i da se ondje, kako reče, debljam za šetnju ravno kroza sve visinske logore - što je prilika kakvu malo tko ima. Kod tjh ekspedicija obično cijelo vrijeme nešto vučeš, dovlačiš u logore, gradiš polazišta za prave penjače, da bi na kraju vođa izabrao dva momka u najboljoj kondiciji koji će se penjati do vrha.


162

- Bit će to vraški pothvat, nakon onoga što si netom izveo - rekao je Harry - da se popneš ravno do vrha.

Iskušenje je bilo strahovito. Takav blistav pustolovni pothvat činio mi se upravo onim što mi treba da zaboravim Zaljev i ono što mi se ondje dolje dogodilo. Nakon malo brbljanja, odosmo u jedan lokal u Herefordu gdje nastavismo raspravu o ekspediciji. Harryju je bilo napose stalo do mene zato što sam kao obučeni bolničar mogao i u tom svojstvu pomoći ekspediciji.

Kad se Harry i ja vratismo kući, ondje zatekosmo zapovjednika Odreda. On mi priopći kako je vojska odlučila da svakom preživjelom pripadniku patrole dodijeli po tisuću funti kako bi si mogao priuštiti lijep dopust. Bio je to prvi put da Pukovnija učini nešto takvo.

• Oh, super! - uskliknuh bez razmišljanja. - Taj novac dobro će nam doći za ekspediciju.

• Ni slučajno! - skoči Jan.

Tu izbi prepirka između nas četvoro - gdje smo Harry i ja bili na jednoj, a zapovjednik i Jan na drugoj strani, i na kraju sam ja izgubio. Naime, zapovjednik je odrezao:

- A sad čuj još ovo: od Pukovnije nećeš dobiti odobrenje da odeš na tu ekspediciju.

- Dobro - pokunjih se - nek vam bude.

Tako sam umjesto na Himalaju pošao sa ženom na dvotjedni provod na Tenerife, jedino mjesto gdje se još moglo smjesta dobiti smještaj.

Gledajući u retrospektivi, mislim da je bilo dobro što nisam otišao na Himalaju, jer jednostavno nisam bio u kondiciji za to. Ekspedicija je po planu krenula uz sjeveroistočni greben, ali se Russell Bryce razbolio od visinske bolesti i želučanih tegoba, pa su se morali vratiti. Čovjek koji je bio preuzeo moje mjesto, rodom Australac, pokušao se popeti uz sjeverni greben, ali se ispod samog North Cola morao vratiti zbog ozeblina na nosu i prstima ruku. Vrijeme je bilo grozno. Kad sam sve to čuo, pomislio sam kako je ipak bilo dobro što nisam otišao.

Svejedno, ni izležavanje kraj bazena u Tenerifeu nije me osobito oduševljavalo i ubrzo sam počeo brojati dane koji preostaju do povratka. Jan i ja shvatismo da smo pogriješili što nismo uzeli Šarah sa sobom; da je ona bila ondje, zabavljala bi nas oboje i s njom nam ne bi moglo biti dosadno. U isključivo fizičkom smislu, dobro sam se oporavljao, ali mi je psihičko oštećenje koje sam pretrpio bilo dublje nego što sam mislio.

Komad po komad, složili smo cjelovitu sliku onoga što se dogodilo patroli. Tek što sam bio kod kuće tri dana, Stan se telefonski javio pa mi je došao u posjet. Reče kako je najgore što je ikad učinio u životu bilo to što me nije poslušao ondje u vadiju. Ispričao mi se što je bio toliki idiot i zarekao se da će, nađe li se ikad više sa mnom u takvu škripcu, učiniti sve kako ja kažem.


163

Sad mi je ispričao kako je nakon razlaza sa mnom hodao s onim kozarom oko četiri sata. Predvečer su ugledali malu skupinu kuća, s vozilima ispred njih. Arapin je upro prstom u njih, a Stan se onamo zaputio sam. Kad je stigao, iz jedne kuće izađe Arapin u lijepom bijelom haljetku i pođe prema terenskom vozilu Toyota. Stan ga zazva, ali čovjek skoči u kola. Misleći da čovjek možda ondje drži oružje, Stan ispali metak kroz prozor i pogodi ga. Na pucanj iz kuće izleti osam milicionara naoružanih puškama AK 47 koji odmah otvorise vatru. Stan pogodi jednoga, pa drugoga, i s tim isprazni okvir, pa skoči u kola. Ključ motora bio je na podu, ispod tijela onog prvog Arapina. No, nije stigao upaliti motor, jer se pred njim vjetrobran rasprska i pred oči mu se stvori puščana cijev. Arapi ga izvukoše iz auta, svi se svališe na njega - i tako ga zarobiše.

Nakon, kako on reče, "nevjerojatno ludog puškaranja u zrak", milicionari ga strpaše u neka druga kola i odvezoše u najbliži grad. Isprva su s njim dobro postupali, dadoše mu čaja, a ispitivali ga neki relativno pristojni časnici koji su donekle dobro govorili engleski; no, poslije su ga držali zavezanih očiju, gladna, i tako ga divljački tukli da je dobio frakturu lubanje.

Njegov alibi, kako je bio u helikopteru kao bolničar u spasilačkoj ekipi, izdržao je dulje od bilo čijeg drugog. Napose je istaknuo da je zubar - što i jest bio - tako da kad su mu Iračani doveli pacijente, mogao je davati posve uvjerljive dijagnoze. Zatim ga je jedan od istražitelja upitao gdje je radio u Londonu, a kad je on dao broj neke stomatološke ambulante, Iračani su otišli čak tako daleko da su nazvali taj broj kako bi provjerili točnost podatka. Početkom veljače prebacili su ga u neki logor kod Bagdada gdje se našao u ćeliji s Andvjem i Dingerom.

Stan i ja smo se, naravno, prepustili svakakvom mozganju: te da smo učinili ovako, te da smo učinili onako; te da smo ostali zajedno, te da smo krenuli željezničkom prugom. Sad zapravo mislim - da smo bili zajedno, obojicu bi nas zarobili. Koliko god bilo strašno biti sam, vjerojatno mi je tako bilo bolje. Psihološki jest bilo teže, ali je praktički bilo sigurnije. Jednom jedinom čovjeku lakše je kriti se, od jednoga je manja buka nego od dvojice, a na kraju, tako nema izgleda da jedan drugoga nagovori na kakvu budalaštinu. Oviseći sam o sebi, bio sam oprezniji nego što bih bio u društvu s drugim. Da smo bili zajedno, vjerojatno bismo upali u neku kuću da dođemo do hrane, i u tome bi nas mogli uhvatiti. Spasilo me to što sam bio sam. A tada bih bio dao sve na svijetu da imam nekoga uza se.

Na sreću, Stan se potpuno oporavio. Jesu ga krvnički premlatili, ali se valjda zahvaljujući svojoj staloženoj naravi uspio brzo vratiti na normalu. Razmišljajući o svojoj posljednjoj borbi, sjetio se kako je zapravo pucao iz Vinceove puške, a Vince nije ni imao prilike da u nju utakne pun okvir - što će reći s trideset metaka - nakon našeg prvog kontakta. Također smo zaključili kako se valjda onaj kozar nakon njegova, Stanova, hvatanja, spustio do kuća kod kojih se dogodila pucnjava i milicionarima rekao kako je tu u vadiju još jedan bjegunac i tako ih uputio na mene.

Nakon našeg povratka u Englesku, Stan i ja smo ostali u prisnim odnosima. S Andvjem je bilo drukčije. Kad se vratio, činilo se da se kloni svakog dodira sa mnom. Nazvao sam ga nekoliko puta kod kuće u Herefordu, ali sam svaki put dobio njegovu djevojku, a on mi se nijednom nije odazvao. To mi je bilo čudno. Nisam mogao shvatiti zašto se drži tako na distanci. Bilo je kao da se ne želi suočiti sa mnom.


164

No, bilo je neizbježno da se prije ili poslije sretnemo. I zbilja, za jednog od naših prvih dana opet na poslu, nabasasmo jedan na drugoga u uredu zapovjednika Odreda. Kad sam ga ugledao, uzviknuo sam: - Hej! - a on je samo podigao pogled i kimnuo glavom. Nije bilo nikakva rukovanja, nikakva "drago mi je što se vidimo", niti ičega tome slična. Bilo mi je teško što mi se drugar tako drži sa mnom, a zaključio sam da tome može biti razlog samo ljubomora i činjenica da sam se ja izvukao dok su njega uhvatili. Poslije toga, dogodilo se da se toga spomenemo ako smo se slučajno obojica našli u nekom društvu, ali nikad nismo otišli na piće da se pošteno raspričamo. Meni je bilo jako tužno što se netko može tako otuđiti od duha Pukovnije po kojem su drugarstvo i uzajamna privrženost na prvome mjestu. Psihijatar koji je sa svima nama porazgovarao, rekao je kako ćemo, nakon onoga što smo prošli, ostati uzajamno vrlo bliski - i to se pokazalo točnim kod svakoga, samo ne kod Andvja.

A zbog čega se dogodio onaj razlaz, gdje se. patrola razdvojila -to nikad nije objašnjeno na zadovoljavajući način. Dogodilo se naime da je Andy, koji je bio četvrti u koloni, čuo zvuk mlažnjaka - o čemu ja nisam imao ni pojma - i odmah kleknuo na jedno koljeno kako bi svojim TACBE pokušao kontaktirati pilota, a u isti mah je Vinceu ispred sebe viknuo: "Lezi!" I bio je tako zaokupljen pokušajem da dobije pilota, da uopće nije primijetio kako ga Vince nije čuo nego je nastavio hod. Ostali momci, koji su iza Andvja odmah legli, motrili su svaki svoj luk, pa ni oni nisu vidjeli što se zbiva naprijed.

A ja, na čelu, ništa nisam čuo. Ne shvaćam kako mi je mogao izmaknuti zvuk zrakoplova - pa to je bila upravo ona buka koju smo svi žudno očekivali čuti. Koji god bio razlog, nastavio sam hod što sam brže mogao. Kad god bih se ogledao preko ramena, vidio bih iza sebe Stana i Vincea iza njega, i ni na kraj pameti mi nije bilo da nešto ne štima. Nadalje, nikad nismo uspjeli razjasniti zbog čega smo se toliko međusobno udaljili. Andy mi reče kako je nakon pokušaja uspostavljanja veze sa zrakoplovom koji je bio čuo, njegova skupina uočila neki pokret naprijed. Legli su i motrili, i vidjeli kako ispred njih prolaze tri prilike. Sami nisu mogli dokučiti tko bi to mogao biti, ali su ipak pretpostavili da je neka iračka patrola pa su je pustili neka se neometano izgubi u noći.

Kako bilo da bilo, njih petorica brzo su došli k sebi i krenuli dalje na sjeverozapad, a kad je svanulo, legoše da predane iza nekog humka, gdje uništiše šifarski aparat radija - što i nije bio lak posao, jer je u hermetički zatvorenoj metalnoj kutiji. I spalili su knjigu šifara. Kako im je Stanova teška strojnica samo smetala, kompletno su je rastavili i dijelove razbacali po velikom komadu pustinje. Na svu svoju sreću, bili su se oglušili na nalog o operaciji pod strogim uvjetima - nema ni kuhanja ni pušenja - te su svi bili ponijeli kuhači pribor i tako su sebi mogli priuštiti topli napitak. No, unatoč tome, zbog snijega, kiše, vjetra i oštre hladnoće, Mark je počeo sustajati od izlaganja elementima, pa je skupina odlučila riskirati putovanje danju. Krenuli su i prevalili dobar komad puta, pa su izbili na jednu veću cestu i tu odlučili oteti kakvo vozilo.

S Bobom koji se glumeći ranjenika naslanjao Andvju na rame, uspjeli su zaustaviti jedno vozilo - koje se pokazalo da je taksi. Kako je auto stao, ostala trojica iskočili su iz skrovišta i opkolili ga. Izbaciše vozača i dva putnika, a povedoše sa sobom trećeg putnika koji im se činio tako prestrašen da će im možda pomoći, te potjeraše cestom na zapad.


165

Sve je bilo u redu, dok nisu došli do cestovnog bloka. Malo ispred njega izašli su iz auta, pošto su se s Iračaninom koji ih je vozio do-

govorili - kako su oni mislili - da će on proći kontrolu i njih opet ukrcati na drugoj strani. A on ih je iznevjerio, pa su morali bježati u pustinju, pošto su pješice obišli cestovni blok.

Našavši se opet na glavnoj prometnici dalje na zapad, poslužili su se opet istim ^rikom s "ranjenikom", ali su na cesti svi, kako Andy reče, "vozili kao luđaci", pa ni u tri pokušaja nisu ništa postigli. Onda su od ceste skrenuli na sjever prema Eufratu, i ondje upali u naseljeno područje. Računali su da imaju desetak kilometara do rijeke, a na to su za njima cestom stigla vojna vozila iz kojih je iskočila vojska i po njima otvorila vatru. Doduše, Iračani su gađali previsoko, ali su onda po njima stala tući i tri-četiri protuzračna topa. No to im je čak donekle i pomoglo, jer su mještani pomislili da je zračni napad, pa su se sklonili.

S jedne visoke točke momci su vidjeli da se grad Krabilah zapravo spaja s Abu Kamalom jer je izgrađeno područje s obiju strana opkoračilo granicu. Kad su došli na obalu Eufrata, provjerili su svoj položaj Magellanom i utvrdili da zbilja jesu daleko od granice samo deset kilometara. Dotle je bio pao mrak. Razmotrili su hoće li prijeći rijeku, ali zaključiše da im je prevelik rizik, tako su slabi da bi se mogli utopiti. Na kraju odlučiše da nastave put na zapad u nadi da će te noći stići na granicu.

A onda naiđoše na neprijateljske položaje što je bilo neminovno; tu i tamo se zapucalo, što je kod Iračana izazvalo opću uzbunu. Puzeći, gmizeći, probijajući se naprijed preko izoranih polja i duž živica, sporo su odmicali. Andy, Mark i Bob upadoše u kontakt u kojem je Bob ostao izoliran, pa je sam samcat punih trideset minuta svojom paljbom odbijao Iračane i naposljetku je bio smrtno pogođen. Vraški junački pothvat, tako se držati pola sata protiv dvanaestak Iračana. Bio sam siguran da je morao ostati bez streljiva. Bog zna koliko je Iračana odveo sa sobom - siguran sam da ih je dosta. Nakon rata mu je posmrtno dodijeljena vojna medalja.

Nakon što je Bob bio odsječen, Mark je ranjen u nadlakticu i gležanj, pa su se on i Andy razišli. Na kraju je Andy uhvaćen samo koji kilometar od granice - a morao je biti negdje vrlo blizu ruti kojom sam se ja kretao.

Krakati i Dinger, koji su sad ostali sami, krenuše prema Eufratu, ali ubrzo opet naiđoše na neprijateljski položaj. Iznebuha, samo desetak metara ispred njih, škljocnulo je napinjanje puške, i netko je nešto viknuo na arapskom. Odmah su ispalili rafal iz dvjestotrice i teške strojnice, na što im je uzvraćeno samo s nekoliko metaka. Povukoše se do riječne obale. No, uz povremene rafale, neprijatelj je nadirao s istočne strane. Na obali nađoše privezan čamac i htjedoše ga odvezati, ali im ne pođe za rukom, pa se spustiše u vodu u namjeri da preplivaju na drugu stranu. Ubrzo se stvoriše opet na suhom, i vidješe da su na nekom rtiću ili možda otočiću, glavni vodeni tok još je pred njima. Samo dvjesto metara uzvodno, protegao se preko Eufrata veliki cestovni most. Vidjeli su kako na njemu stoje neka vozila i mnogi ljudi od kojih neki ručnim svjetiljkama osvjetljavaju vodu što ispod njih teče. Naokolo se povremeno čula pucnjava.


166

Počekali su jedan sat, za koje vrijeme im se hladnoća uvlačila u kosti, pa su zaključili kako im jedino preostaje da preplivaju glavni vodeni tok. Krakati je slučajno bio našao neku veliku plastičnu kutiju, koju sad polomiše i komade strpaše sebi u njedra kako bi lakše plivali; zatim zagaziše u vodu i zaplivaše.

Voda je bila ledena, a struja jaka. Teško su odmicali, pa su morali ispustiti oružje. Onda je posustao Krakati, kojem je bilo sve gore od hipotermije. Zaostao je, a Dinger ga je uhvatio i vukao za sobom. Stigavši na suprotnu obalu, Dinger ga izvuče na tlo, i tu uvidi da Krakati nije pri sebi i ne može hodati.

Na svjetlu dana ugledaše malu limenu pumpnu stanicu petnaestak metara od obale. Dinger povuče u nju Krakatoga, ali je ovaj bio toliko izbezumljen da je stalno htio otpuzati natrag do rijeke. U tom skloništu Dinger zapali zadnju heksi-pločicu koju je imao i zakuha vodu u nadi da će njome vratiti drugara k svijesti. Krakati, međutim, koji i nije znao što radi, umjesto da popije toplu vodu, bacio je lončić od sebe. Kad je sunce odskočilo, Dinger je izvukao Krakatoga van, ne bi li se ugrijao i osušio, ali je čovjek bio i previše propao; koža mu je ostala hladna, a oči mu samo izbezumljeno zvjerale amo-tamo.

Kad su se pojavili seljaci i stali raditi na poljima, Dinger je povukao kolegu u kućicu. Onda u neko doba sredinom dopodneva čovjek praćen nekom djecom priđe na desetak metara od pumpne stanice. Vidjevši da nema izlaza, Dinger se pokaza seljaku, koji na to skoči, katancem zatvori bjegunca u kućici i pobježe vičući. Dotle se Krakatome bluza bila osušila, ali je gubio svijest. Bilo je jasno da ne može ni maknuti, pa se Dinger izvuče iz kućice kroz krov i udari bježati na sjever, dalje od rijeke, ne bi li neprijatelja odvukao od Krakatoga i tako ovome dao vremena da dođe k sebi. Gotovo odmah ga ugledaše pa za njim krenu u potjeru skupina mještana koja je brzo narasla u poveliku gomilu. Jurio je kao bez duše, ali ga rulja stiže. Jedan je htio da mu odrežu uši. Zapravo ga je već držao za jedno uho, a Dinger je uto uspio izvući zlatnik. Gonitelji se oko tog zlatnika potukoše, a onda shvatiše da ih u Dingera ima još, a on im ih stade dijeliti i donekle ih smiri. Zatim ga odvedoše u neko selo, gdje ljudi podivljaše, svališe ga na tlo i pretukoše ga da bi ga na kraju predali policiji. Dok je bio u policijskoj stanici, vidio je gdje Krakatoga nose na nosilima, brzo ga krcaju u bolnička kola i odvoze. Iako je Dinger to pozorno pratio, nije vidio da se Krakati miče pa se pobojao da mu je drugar već mrtav. Tako je završio odvažan pokušaj bijega.

Iduće noći, kad sam ja imao kontakt i došao na Eufrat, preživjeli su bili u tamnjfi gdje su ih ispitivali irački časnici koji su bili prošli englesku školu u Sandhurstu. No Iračani su imali vlastitu tehniku ispitivanja. Svi preživjeli bili su zvjerski mlaćeni nekoliko dana, što prigodom ispitivanja, što od strane čuvara koji su ih udarali svakom pogodnom prilikom. Tukli su čak i Marka u razdobljima između operacija na ranjenom gležnju. Iračani su bili užasno bijesni jer su mislili da su im zarobljenici Izraelci, pa su se zaprepastili kad im je Andy, hoteći ih uvjeriti da se varaju, pokazao neobrezani penis. Momci su se držali svoje priče da su sanitetska ekipa koliko su god dugo mogli, a onda su počeli davati pokoju istinsku ali škrtu i odmjerenu informaciju o sebi.

Sad u Engleskoj, bilo mi je drago što su mene mučili vrijeme, žeđ i glad, a ne Iračani. No, svi smo se mi napatili i svaki je od nas reagirao na svoj način. Stan je u hipu opet stao na noge. Andy također. Najgore je bilo Dingeru. Mislim da se osjećao točno kao ja - a jedina mu je želja bila da opet bude s momcima, da radi s njima. No, kako se bio


167

pojavio na televiziji, u vijestima CNN-a, naši su šefovi zaključili da je kompromitiran, pa ga poslaše u jednu tajnu kuću u Walesu.

A to je bilo upravo ono što je najmanje želio. Bilo mu je kao da su ga iz jednog zatvora strpali u drugi i ubrzo je umirao od želje za društvom. Nazvao me i rekao: - Chris, za ime Božje, dođi malo s dečkima k meni, jer ću ja ovdje pošiziti. - Otišao sam u Odred i pitao možemo li ga posjetiti, ali mi rekoše da posjeti nisu dopušteni, nitko ne smije k njemu. Tako sam s Dingerom samo koji put poduže razgovarao telefonski, i od njega dobio njegovu verziju događaja.

Dugo se oporavljao. Najmanje godinu dana bio je vrlo osjetljiv, meni se činio kao neki izgubljen dječak na rubu panike. Kako su novinari otkrili gdje živi, pa su se stali motati oko te kuće, naši su ga preselili u drugi, ali lošiji stan. No s vremenom se ipak smirio.

Ja sam pak nastojao sam sebe uvjeriti da mi sve glatko teče, i kad me psihijatar upitao je li sve u redu, samo sam odgovorio:

• Izvrsno. • Spavate dobro? • Izvrsno.

A zapravo me u snu i dalje progonila ona mora. No, ako bih zaželio s nekim govoriti o tome, onda bih to najradije pričao ženi, majci, ocu ili bratu, a ne nekome tko me ne poznaje.

Jednoga dana, dok sam ležao u krevetu, a bilo je jedanaest sati prije podne, nazva me telefonski čovjek koji je bio Vinceov prvi susjed.

• Chris - reče - ovdje je cijela obitelj, čeka da dođeš. Zatražili su od mene da te nazovem. Doći ću po tebe.

• Jesu li ondje zapovjednik i ostali? - upitah. • Mislim da jesu, da. • Dobro - rekoh. - Odmah se spremam.

Nekoliko minuta kasnije bio sam ondje, ali sam vidio da je tu osim obitelji jedino još zapovjednikova žena. A čim sam stupio u sobu, ustala je i izgubila se. Ostao sam s Vinceovom mamom, tatom, njegovom udovicom i trojicom njegove braće. Svi su zurili u mene, a ja sam zurio u njih. Grozno sam se osjećao što moram ondje sjediti i pričati im što je bilo.

• Došli ste da nam ispričate što se dogodilo - reče otac. • Da, jesam. Kako bi bilo da vama ispričam, a vi onda ostalima,

jer je jako tužno. • Ne - on odgovori - ispričajte nam svima zajedno.

Dotle je Pukovnija zahtijevala da se nikome ništa ne priča o udesu patrole. Ništa ne smije procuriti. No, sad sam samo pomislio: "Sranje, sve ću im ispričati od početka do kraja." I tako sam ispričao čitavu pripovijest.


168

Izostavio sam neke potankosti, kao Vinceove riječi kako nije želio biti ondje, samo sam rekao kako je umro od izlaganja nevremenu druge noći našeg bijega. Obitelj je bila osupnuta. A ja sam bio na sto čuda, nisam znao kako ih tješiti.

Jedan od braće pogleda me i upita:

• A kako to da ste vi ostali živi? • Pa, imao sam sreće. S tim izlaganjem netko strada a netko ne. • Ali je moj brat bio zbilja izdržljiv čovjek - on prigovori. - Koliko

li je puta radio u snijegu a da mu ništa nije bilo!

Nisam im mogao zamjeriti što žele neko objašnjenje. Izgubio sam se odanle čim sam mogao.

Iračani su vratili tijela svih poginulih, pa je pet-šest dana nakon toga održan pogreb. Za sve nazočne bio je to bolan trenutak, jer su tu bili sve sami bliski prijatelji i rodbina. Mi preživjeli iz patrole nađosmo se zajedno, te nam priđoše Vinceov otac i braća. Tu me jedan od braće optuži da ne govorim istinu o Vinceovoj smrti, a ja samo duboko udahnuh i udaljih se. Andy McNab zgrabi čovjeka za prsa i reče mu: - Pazi što govoriš. Ni riječi više! - Znao sam zašto je taj Vinceov brat tako mislio: neki je list bio izvijestio da su Vincea uhvatili i mučili Iračani, pa se tako sve zbrkalo. Mislim da je obitelj imala o njemu predodžbu kao o superjunaku - čovjeku kome nitko ništa ne može, koji je neuništiv. Bilo im je teško vjerovati da su dvojica iz patrole umrli od studeni u pustinji.

Zatim se svi ,smirilo i tako je ostalo oko tri mjeseca. Onda jedne večeri, dok sam sa ženom bio u jednom lokalu uđe neki čovjek.

- Isuse - rekoh ženi - onoga tamo znam, a ne mogu se sjetiti odakle. Čovjek je netremice zurio u mene. Pomislih kako me podsjeća na

nekog starog znanca iz Pukovnije. A onda se sjetih: bio je to Vinceov otac, a s njim je bio onaj Vinceov brat koji me bio napao.

Dotle je bila provedena istraga. Svi smo morali poći u Oxford gdje smo dali svoje iskaze skriveni iza zaslona. Patolog je bio podnio svoje izvješće - ali obitelj nije vidjela Vinceovo tijelo. A sad, u lokalu, Vinceov otac nam priđe i reče:

- Chris, moram razgovarati s vama.

"Ako brat opet što kaže", pomislih, "dat ću mu po zubima." Na tren sam samo stajao i gledao, a Jan je morala naslutiti moju reakciju jer je odmah stala uz mene.

• Čujte - nastavi otac - jeste li mi rekli istinu o Vinceu? • Jesam - odgovorih. - Nemam što kriti. Duboko u srcu, znam da

je te noći umro.

- Dobro, rekli ste da je Vince umro 25. siječnja, a ja sam upravo bio na groblju Pukovnije i na njegovoj ploči stoji da je umro mjesec dana kasnije.


169

- To mora da je neka greška - rekoh. - Dajem vam svoju riječ

da se to dogodilo druge noći našeg bijega.

Vidio sam da je Vinceov otac zbilja potresen. Po njemu, tu se nešto nije slagalo. Ništa čudno što je pomislio kako se hoće nešto zabašuriti. Znao sam da Odred A ima zabavu u logoru, i znao sam da će se ondje naći netko tko može potvrditi moju pripovijest - pa sam Vinceovu ocu i bratu predložio da odmah pođemo tamo. I Jan pođe s nama. Uskočismo u taksi i krenusmo prema logoru. Na putu rekoh taksistu da stane kod pukovnijskog groblja i počeka me, pa sam utrčao na groblje i bacio pogled na nadgrobnu ploču. I bogme jest datum bio kriv, ali ne samo za Vincea, nego za svu trojicu: Vincea, Boba i Kraka-tog. Tu je netko strašno zabrljao.

Poveo sam Vinceova oca i brata u klub, našao vodnika i rekao mu što se dogodilo. Obećao je da će to izvidjeti, potvrdio mi je prave datume i ispričao se Vinceovima. Sutradan ujutro sam to ispričao časniku za vezu s obiteljima, pa su s vremenom postavljene nove nadgrobne ploče s pravim datumima smrti.

U zaključku cijele ove moje priče bilo je i nekih ne tako sumornih trenutaka. Jednog dana, dok sam prolazio kroz logor, zazva me intendant - koji je bio pukovnijski stožerni vodnik kad sam bio na selekciji:

• Hej, Chris, dođi ovamo! U svom uredu upita me:

• Što je bilo s tvojim zlatnicima?

• Ah, pa izgubio sam ih u kontaktu.

Ja imam popis stvari koje si izgubio u kontaktu, i po njemu si morao imati toliku naprtnjaču da bi u nju stala karavana robe.

• Kako to? • Evo pogledaj.

Popis je bio kilometarski, a čista sprdačina. Na njemu su bile stvari kao što su penjačke gojzerice i nekakva velika metalna kutija. Skužio sam da je intendant Odreda na taj način otpisao brdo toga a da mi ništa nije rekao.

• Tu je sve ono što sam ponio u Zaljev - rekoh - a ne ono što sam imao u naprtnjači. Kad sam se vratio u Victor, kutije nije više bilo i izgubio sam mnogo toga.

• Dobro - on će - daj mi napismeno kako si izgubio zlatnike, a za ostalo ćemo lako.

Preostale zlatnike bio sam zapravo podijelio onima za koje sam smatrao da ih najviše zaslužuju - ostalim preživjelima iz patrole i članovima moje porodice.


170

Kako se Odred B smirio u Herefordu, Jan i ja smo priredili kućnu zabavu. Ne znam kako, ali mi se u kuću nabilo 110 ljudi i u jednom trenu je zapovjednik Odreda opazio na zidu pribijenu, u okviru, moju kartu za bijeg, a oko nje vise tri zlatnika.

• Chris - reče - pa zar ih nisi sve izgubio... • Jesam - odgovorih. • Pa dobro, ali ovdje ih imaš tri. To ne bi smio raditi... • Da, znam - rekoh i na tome se svršilo.

12.

ZAKLJUČAK

Samo šest tjedana nakon povratka odreda u Hereford, bila je proslava pedesetogodišnjice Pukovnije. Na žalost je njezin osnivač, David Sterling, bio nedavno umro, ali su u slavlju sudjelovali mnogi veterani iz Drugog svjetskog rata i svi su izrazili svoje čuđenje, ali i zadovoljstvo, što je SAS u Iraku od svoje prvotne uloge bio prešao na operacije u dubokoj pozadini neprijateljskog teritorija, s teško naoružanim, motoriziranim patrolama u pustinji.

Za operacije s patrolama trebalo je u prvom redu zahvaliti tome što je general de la Billiere bio ushićen Specijalnim snagama i što je shvaćao njihove sposobnosti. No takvu svoju odsudnu ulogu SAS je umnogome dugovao sreći. General de la Billiere zalagao se za njegovo ubacivanje u Irak radi prikupljanja obavještajnih podataka uopće, ali je ispalo da su naši svojim dolaskom u Zapadnu pustinju naglo presjekli lansiranje raketa Scud koje je Saddam Hussein upućivao na Izrael i tako za dlaku spriječili ulazak Izraela u rat. Da je Izrael ušao u rat, rezultat bi zacijelo bio katastrofalan, jer bi neke ili sve arapske države odbile da se bore uz izraelske snage i Koalicija bi se raspala još prije početka kopnenog rata.

Otuda su Specijalne snage odigrale izuzetno važnu ulogu u ratu. Ipak, gubitak trojice od osmorice ljudi jedne patrole bio je gadan udarac Pukovniji, i ta teška nesreća dovela je do raznih unutarnjih promjena. Začudno, ali preživjeli iz Bravo dva nula nisu nikad okupljeni na zajedničko službeno ispitivanje; umjesto toga, od svih nas zatražili su da podnesemo pismeno izvješće o onome što se dogodilo, a što su onda u Pukovniji usporedili. I ja sam morao cijeloj Pukovniji u petminutnom izlaganju ispričati svoj bijeg.

Gledajući na događaje u retrospektivi, pokazalo se da manjak streljiva i druge opreme nije bitno utjecao na njihov razvoj. To nas zacijelo jest živciralo, ali nije bilo krivo što nam je patrola ugrožena. Najgora je slabost bila u našim kartama koje su bile skroz neprimjerene, i u nedostatku preciznih podataka o konfiguraciji tla na području na koje ćemo biti ubačeni. Da smo znali kako ondje nema pijeska, zacijelo bismo smislili kakav drukčiji plan.


171

Druga činjenica koja će tek poslije biti jasna bila je da smo prije polaska morali dobiti neki službeni plan izvlačenja i bijega napismeno. Da smo to imali, i razjasnili da ćemo se u slučaju nevolje uputiti u Siriju, imali bismo mnogo veće šanse da nas helikopteri nađu i pokupe. Također je postalo jasno da smo precijenili mogućnosti naših TACBE--aparata a činjenica da smo dobili krive radiofrekvencije bila je naprosto pogreška vjerojatno izazvana brzinom pripreme navrat-nanos. A za to što se patrola podijelila, ne vidim smisla ikoga kriviti. Bilo je to jednostavno nešto što se događa, u trenu kad smo svi bili pod najgorim pritiskom.

U Herefordu sam, zajedno s obavještajnim časnikom i uz pomoć pristojne karte, rekonstruirao točan put kojim sam bio prošao. Prve noći, prije i nakon kidanja patrole, prešli smo 70 kilometara. Druge noći smo Stan i ja prešli četrdeset kilometara usred kojih smo ostali bez Vincea. Treće noći prešao sam još četrdeset kilometara da dođem do Eufrata. Četvrta je noć bila najočajnija, jer sam morao prohodati u cik-caku i obilaženju četrdesetak kilometara da bih se granici primakao za samo deset kilometara. Pete noći napredovao sam trideset kilometara, a zatim sam još pet-šest kilometara prešao po danu uz vadije. Šeste noći zalutao sam u nuklearni kompleks i izvukao se iz njega - prešavši još trideset kilometara. Posljednje i najstrašnije noći prevalio sam između četrdeset i pedeset kilometara - od kojih najviše nepotrebno. Ukupno sam propješačio 290 kilometara.

Vidio sam da ljudi uspoređuju moj bijeg s putom Jacka Sillitoa, koji je 1942, zalutavši iza njemačkih crta u Sjevernoj Africi, hodao više od 160 kilometara. Unatoč tome što svi pripadnici SAS-a moraju poznavati povijest svoje Pukovnije, moram priznati da za Sillitoa nikad nisam bio čuo sve dok mi netko nije skrenuo pozornost na njegovo ime u prikazu što ga je prigodom pedesete obljetnice Pukovnije izradio crtač Jak. I ne znajući, potukao sam Sillitov rekord kao od šale, prešavši gotovo dvostruko više. Ali su ta dva bijega zapravo izvedena pod vrlo različitim okolnostima. Dok je meni glavni neprijatelj bila hladnoća, njemu je bila vrućina, i on nije imao nikakvu rijeku u kojoj će naći vodu i orijentaciju. Umjesto toga, morao se orijentirati po suncu i zvijezdama, a tekućinu je cijedio iz onoga što se kondenziralo u odbačenim kanisterima.

Pri koncu tipnja dobio sam lijepu vijest da sam prema popisu odlikovanih u zaljevskom ratu dobio vojnu medalju. Odlikovani su također mnogi moji suborci iz SAS-a, a pohvale upućene Pukovniji bile su tolike da su svi blistali od ponosa. U osobnom pismu generalu de la Billieru, general Norman Schwarzkopf nazvao je djelatnost 22. pukovnije SAS-a "hrabrom i visoko profesionalnom". Izrazio je mišljenje da su svojim združenim aktivnostima naši odredi A i D, i Odred A američke Delte, stvorili kod neprijatelja uvjerenje da se u zapadnom Iraku nalaze deset puta veće snage nego što su stvarno bile. Istaknuo je i visoku vrijednost uputa koje su ljudi iz SAS-a dali američkim Specijalnim snagama prije njihova polaska na zadatak, i rekao je kako bi bez takve "temeljite pouke" Amerikanci pretrpjeli kudikamo veće gubitke.

Osobno sam primio nekoliko laskavih pisama od nekih viših časnika. "Vaša osobna hrabrost, zdravo rasuđivanje i posve izuzetna odlučnost predstavljaju primjer svim pripadnicima SAS-a", napisao mi je feld-maršal lord Bramall, bivši načelnik stožera a tada zapovjednik SAS-a. "Vaš je bijeg klasičan primjer takva pothvata i zavređuje općenacio-nalno priznanje." Na kraju otipkanog pisma feldmaršal je vlastoručno dodao: "Kakvo junačko djelo hrabrosti i izdržljivosti. Zbilja svaka vam čast."


172

Direktor SAS-a pisao mi je u sličnom stilu i ustvrdio kako je moj bijeg "kudikamo najbolji dokaz kako je posve opravdana naša obuka izvlačenja i bijega". Još jedno uzbudljivo priznanje došlo mi je od pukovnika J. A. McGregora koji mi je uime Padobranske pukovnije pisao kako se "Zračno-desantne snage nedvojbeno veoma ponose vašom predanošću i profesionalizmom, i vi ćete zacijelo biti drugima nadahnuće da pođu vašim stopama". Ipak je meni najdraža bila poruka generala de la Billierea koji mi je zahvalio na "osobnom prilogu" za vrijeme njegova zapovjedništva i izrazio veliko osobno zadovoljstvo što je moja operacijska aktivnost dobila Kraljičino priznanje.

Poslije mi je general de la Billiere, u primjerku svoje knjige o zaljevskom ratu Komanda Oluje što mi ga je poklonio, napisao: "Vi ste osobno pisali povijest SAS-a." Nama preživjelima napose je znamenit bio dan kad je de la Billiere doveo u Hereford generala Schwarzkopfa. Krupni je Amerikanac bio neizrecivo ljubazan i prirodan; rukovao se sa svakim od nas pojedinačno, sjeo je na razgovor, potpisao nam se na kartama za bijeg te je na sva usta hvalio uspjehe Pukovnije. Moj dodir s američkim Specijalnim snagama obnovio se kad me je general-bojnik Wayne Dovvning pozvao da dođem k njima i u njihovu Centru obuke govorim o poukama izvučenim iz rata. Čovjek koji je po mene došao na aerodrom nije znao što sam ja bio prošao, pa je stao naveliko hvaliti pothvate izvlačenja i bijega u kojima su se istaknuli neki njegovi drugovi.

• Imali smo jednoga s tri, a jednoga sa sedam - rekao mi je s ponosom.

• Sedam čega? - upitao sam. • Sedam sati. To je bilo nešto!

- Sjajno - rekao sam. - A ja sam izveo samo jedan od sedam dana. Ostavši tako na prvom koraku bez daha, Amerikanci su me držali

kao malo vode na dlanu. Pored ostalih objekata, pokazali su mi veliki ispitivački centar usred Fort Bragga, izgrađen nalik na vijetnamski logor. Kad mi je vodič ležerno rekao: - Ah, da, uredili smo da u njemu provedete par dana - umalo da me kap pogodi.

- Tu vam ne ulazim ni da me u lance okujete - rekao sam. - Hoću ga obići, ali to je sve.

Više mi je pasao okomiti aerodinamički tunel, namijenjen svladavanju tehnike slobodnog pada. Dotle nikad nisam vježbao, slobodan pad, a Amerikanci su me u tili čas strpali u tunel gdje se čovjek na snažnoj zračnoj struji od mlaznog motora uči kako se držati stabilno i manevrirati pred skok iz zrakoplova. Moji su domaćini pošto-poto htjeli da prođem kod njih kompletnu obuku, pa su mi to i sredili -ali su me na žalost vlastite obveze vježbanja spriječile da prihvatim ponudu. Kad sam se poslije učio samom slobodnom padu, vidio sam kako mi je ono pola sata što sam ga proveo kod Amerikanaca u tunelu dalo golemu prednost nad ostalim početnicima, i kako sam već kod drugog skoka, s visine od četiri tisuće metara, bio odmah stabilan.

Moj put u Ameriku bio mi je jako zabavan, ali sam sa zaprepaštenjem doznao kako je 19. siječnja - tri dana prije ubacivanja patrole Bravo dva nula - nad sjevernim Irakom raketom zemlja-zrak oboren jedan lovac-bombarder F-15 E. A cilj mu je bilo nuklearno postrojenje u Al Qaimu; pilot i navigator spustili su se padobranima kraj samih kablova uz koje ću ja ići. Oborena je posada uspjela svojim TACBE--aparatima kontaktirati


173

nekog pilota, ali je u pokušaju bijega nabasala na tri zgrade za koje je mislila da su kuće - da bi utvrdila kako su to zapravo bunkeri u kojima su smješteni vojnici s obližnjih protuzračnih položaja. Bio sam izuzetno uzbuđen shvaćajući da su to bile upravo one iste zgrade kojima sam se ja približio i od kojih sam uspio pobjeći u zadnji čas. A doznao sam i kako je Al Qaim bio Iračanima jedna od glavnih baza za rakete Scud.

Sve mi je to bilo čudesno - ali me također i ljutilo što nikakva informacija o tome nije prenesena nama prije nego što ćemo se ubaciti preko granice. Čak nam uopće nisu rekli da postrojenje kod Al Qaima spada u glavne američke ciljeve.

Razmišljamći sada o tome, činilo mi se još većim čudom što sam kroza sve ono prošao čitav. Prvo, Amerikanci su više puta bombardirali taj objekt. Zatim, posada zrakoplova uhvaćena je u njegovoj blizini. Dalje, Andy i ostatak patrole su negdje ondje što uhvaćeni što ubijeni. One iste noći kad sam prošao kroz taj objekt, Amerikanci su ga opet bombardirali.

Da sam znao koliko je opasno to područje, čuvao bih ga se kao vrag tamjana.

Nakon povratka s odmora na Tenerifi, moj odnos sa ženom bio je neko vrijeme u redu. Zaokupljen poslom n.a vježbama, kao da sam opet bio u svojoj koži. Onda u kolovozu 1991. mene i još jednog momka obavijestiše da u kratkom roku moramo poći u jednu centralnoafričku državu gdje se politička situacija naglo pogoršava te su potrebni ljudi koji će čuvati britansko veleposlanstvo i pomoći u evakuaciji veleposlanika i njegova preostalog osoblja.

Jan je bila bijesna što pored tolikih raspoloživih ljudi upravo mene biraju za očito opasnu zadaću. No, ubrzo je tim od dvojice narastao na četvoricu, a zatim na osmoricu.

Do trena kad smo se ukrcali u zrakoplov, situacija je ondje postala tako vruća te se činilo lako mogućim da ćemo se morati borbom povlačiti preko široke rijeke u susjednu, nama prijateljsku državu; i tu mi je manjak opreme dozvao neugodne primisli na Bravo dva nula. Bili smo se dogovorili da će nam trebati protupješačke mine, raketni bacači za jednokratnu upotrebu, teška strojnica kal. 7.62, nagazne mine ... a šefovi su slegnuli ramenima i odrezali: "Ne možemo vas poslati tako nakrcane. Ponijet ćete pištolje i lake strojnice od 9 mm." A to će nam biti od slabe koristi protiv razularene rulje. Stigavši u Afriku, zatekli smo vrlo nestabilnu situaciju; iza nereda i pljački stajala je vojska, samo što bi sve to naglo buknulo, i isto tako naglo splasnulo, pa nikako nisi mogao znati na čemu si i što će dalje biti. Operacija za koju se računalo da će biti gotova u tri dana, na kraju je potrajala tri mjeseca - a bila su to tri vrlo duga mjeseca.

Jedna po jedna, ostale su se države povukle - najprije Francuska, pa Belgija, i onda Amerika - i pustile nas same neka se snađemo kako znamo. Britanski je veleposlanik svaki čas razgovarao preko satelitskog telefona s Douglasom Hurdom i drugim čelnicima u londonskom Ministarstvu vanjskih poslova i Uredu Commonwealtha, ali se činilo da oni tamo teško kapiraju. Čak i kad smo izvijestili o velikim neredima na samo 200 metara od veleposlanstva, iz Londona su samo pitali: "Da, dobro, ali kakva je atmosfera?" Pravi je odgovor jedino mogao biti: "Paklenski opasna!" i još bismo mogli dodati: "Za ime Božje, izvucite nas odavde!"


174

Razlog zbog kojeg smo ostali tako dugo bio je u tome što je diplomatski kompleks bio nov novcat - zgrada od pet milijuna funti koja je služila za pet okolnih afričkih zemalja. Inače je u zemlji vladao kaos, inflacija je divljala, nedostajale su živežne namirnice. Gubavci iz bolnice odnosili su tijela umrlih pacijenata, da ih pojedu, čak su krali amputirane udove.

Jedne večeri situacija se tako zaoštrila da smo osoblju veleposlanstva rekli neka pokupe svoje stvari, napuste stanove i skupe se u zgradi diplomatskog predstavništva. Upravitelj je čuo da mu pljačkaju kuću pa je dotrčao k nama za pomoć. Gary, voda tima, okupi nas, ali se ja ispriječih:

• Ma zar ima smisla ići tamo samo zato da spasimo gomilu govana? Nema tamo ničega posebno vrijednog.

• Ne, to mi moramo obaviti - odgovori Gary.

I tako navukosmo zaštitne prsluke, uzesmo oružje s noćnim nišanima i odvezosmo se nekom sporednom uličicom između bijelo oličenih zgrada. Iz daljine čulo se bučanje gomile; kad je vozilo stalo, podigao sam "zmajevo oko" i ugledao nekoliko stotina ljudi koji bulje u nas.

- Ako su naoružani, gotovi smo - rekoh. Ipak siđosmo i pođosmo prema gomili. Kad smo se približili, ljudi su ustuknuli, saplićući se jedan preko drugoga. Topot tolikog mnoštva u pokretu bio je dovoljan da se usereš u gaće. Onda upravitelj odjuri u kuću i trkom se vrati držeći u ruci jedan jedini par hlača. Skoči u kola vičući: - Idemo! Idemo! - Kako mi krenusmo, tako rulja ruknu. Navališe mu na kuću, prodriješe u nju, prođoše kroz nju, poput mrava, i jednostavno ju opustošiše.

U veleposlanstvu sam u slijepom bijesu psovao Garvja na pasja kola.

- Pizdo! - urlao sam. - Mogli smo svi poginuti, a zbog jednog para hlača!

Jadan Gary samo što se nije na glavu postavio kako bi me smirio, ali sam ja odletio u svoju sobu pjeneći se od bijesa.

Situacija je bila zastrašujuća u svakom pogledu - malo je takvih alarmantnih prizora kao što je razularena afrička rulja - ali sam se ja zabrinuo i zbog sebe osobno, jer mi je vlastito vladanje postalo zamjetno hirovito. Moje kolege iz SAS-a uočili su da više nisam onaj isti prijašnji; odbijao sam da izvršim neke posve normalne zahtjeve, a često bih planuo manijačkim gnjevom.

Na kraju je u studenome veleposlanik obaviješten da sam pozvan u Buckinghamsku palaču gdje ću primiti odlikovanje. A kako se neka mlada tajnica vraćala kući, zatražio je od mene da pođem s njom.

Na aerodrOmskoj prijavnici službenik mi je rekao neka otvorim svoju prtljagu, a u njoj sam imao nekoliko domorodačkih glinenih maski koje sam bio kupio na tržnici. Službenik je razmotao omote i rekao:


175

- Ovo su umjetnički predmeti koje vi iznosite iz zemlje. Za to morate platiti.

- Ma kakvi - odgovorih. - Ništa ne vrijede. Možete ih kupiti na ulici.

• Morate platiti - on ponovi. • A ja nemam para - odvratih.

S nekog razloga uhvati me neka teška panika, kao da me taj čovjek fizički prestrašio. On se pak tako naljutio da je bacio moju prtljagu sa stola, i sve stvari mi se rasuše po podu. Da sam bio sabran, rekao bih: "Izvolite se poslužiti. Možete sve uzeti." I sve bih ostavio neka leži gdje je palo. Međutim, ponio sam se kao da mi tu leži sve što imam na ovom svijetu, te sam četveronoške puzao naokolo da sve skupim. Iza mene dođoše neki Japanci s televizorom spakiranim u drvenoj ambalaži. Opet je onaj službenik tražio da mu za to plate, a kad mu oni rekoše da neće, razvalio je ambalažu i televizor gurnuo u stranu, pa je aparat morao tako putovati dalje nezaštićen. Bog zna u kakvu je stanju stigao na odredište.

Sve u svemu, atmosfera je bila grozna - a u čekaonici prve klase agenti službe sigurnosti mi pretražiše aktovku pa i oni zatražiše nekakvo plaćanje. (Ženska koju sam ja tobož pratio morala je putovati turističkom klasom pa je već bila prošla kontrolu.) Za vrijeme leta bio sam jezivo napet i tako mi je bilo zlo da sam svaki čas išao u klozet. Ništa nisam mogao ni jesti ni piti, sjedio sam stideći se sama sebe što sam tako prestrašen.

Kod kuće su mi se ti simptomi još pogoršali. Kad me pritisnuo teret posla, lice i prsa osuše mi se nekim osipom nalik na psorijazu, i opet mi počeše noćne more. Najgore je bilo to što sam se duševno promijenio - ne znam kako - ali sam sad, nakon povratka, jedino želio biti sam. Odjednom mi više nije bilo stalo do braka. Nisam želio biti sa Jan, pa čak ni vidjeti Šarah.

Vladanje mi je bilo nemoguće. Jan je bila slomljena; nije mogla dokučiti što mi je skrivila - a ja joj, naravno, nisam mogao reći, jer ništa i nije učinila. Nevolja je bila u meni. Drugo nisam znao doli ponavljati: "Ne znam što mi je, samo te ne želim vidjeti."

Stvar je došla dotle da je ona odlučila uzeti Šarah i poći svojim roditeljima u Irskoj. Uzeo sam na kuću hipotekarni zajam, koliko god sam mogao, da bih je novčano opskrbio, te smo se dogovorili za odvojen život. Tako je ona planirala otići prijeko, a meni je preostalo da živim sam.

Onog dana kad je odlazila, prateći je rekao sam: - Znaš, vjerojatno je ovo pogrešno. - No, rastali smo se kako smo se dogovorili; ali, gotovo odmah nakon njena odlaska, kanda sam shvatio čega se zapravo odričem. Tri-četiri mjeseca kasnije nazvao sam je i rekao: - Čuj, idem na šest tjedana u džunglu, ali kada dođem kući, hoćeš li se vratiti? - Odgovor joj je bio oprezan: rekla je da će doći ovamo, jer želi razgovarati sa mnom, ali se ni na što ne obvezuje.

Dok me nije bilo, ona se opet uselila u kuću tako da sam na povratku zatekao nju i Šarah. Neko je vrijeme među nama bilo svakako, ali mogu sa zadovoljstvom reći da smo se na kraju ipak vratili na onaj odnos koji smo imali ranije.


176

Tada jednostavno nisam znao zašto se tako ponašam. Sad mi je jasno da mi je razlogom tome morao biti posttraumatski stres, koji se manifestirao mjesecima nakon događaja. Kad sam se vratio iz Zaljeva, nisam se osjećao nimalo drukčiji nego inače, ali su neki dečki uočili da nisam svoj, a valjda je ona svakodnevna napetost u Africi izazvala izbijanje problema.

Što se tiče mojih roditelja, majci je bilo drago što je od trojice njezinih sinova upravo mene zapalo takvo zastrašujuće iskustvo. - Znala sam, hoće li se itko vratiti, to ćeš biti ti - reče.

Otac je pak oduvijek tvrdio kako mom rođaku Billvju neće nikad zaboraviti to što me kao prvo uvalio u SAS, a moj je odgovor oduvijek bio: - Pa, gledaj dobru stranu toga. Da nisam stupio u SAS, ne bih upoznao Jan, a onda ne bih imao Šarah. - Sad nije htio promijeniti ploču, i vrlo je malo spominjao moj dugi marš. Ali mislim da se potajno u sebi dičio sa mnom. Začudno, u zadnjih nekoliko godina vratio mu se lovački nagon; pošto se bio odrekao lova i mene poprijeko gledao što ubijam ptice i druge životinje, opet se tome posvetio strasnije nego ikada.

A naš posjet Buckinghamskoj palači? Pa, bilo je predivno putovati u London, velika čast stati pred Kraljicu, ali bi mi osobno bilo draže da sam odlikovanje primio pred postrojenom Pukovnijom. Idealno bi mi bilo da su svi dečki na paradi, pa da se svaki odlikovani prozove, istupi iz stroja i primi odličje, a ostali to gledaju. Znao sam da se medu odlikovanima nalaze neki od najhrabrijih vojnika na svijetu. U SAS-u se nikakvo odličje ne poklanja, svako je krvavo zasluženo. Kad sam se vratio kući, prikvačio sam odličje Šarah na prsa, pa ga je nosila kao kakvu značku.

Četiri godine kasnije, ležeći u krevetu, i sad mi se priviđaju prizori s patrolom i čujem zvukove - sve jasno kao dan. Vidim zrna kako lete između n^is u prvom kontaktu. Gledam Stana kako odlazi niz vadi s onim kozarom. Vidim dva zakukuljena Arapa što me čekaju na vrhu humka. Upinjem se da te slike istisnem iz glave, ali mi se uporno opet uvlače. Sve više shvaćam koliko sam sreće imao što nisam bio ustrijeljen, nisam bio zarobljen, nisam se zapleo u bodljikavu žicu na granici. Koji put mi se čini da sam po svoj prilici potrošio svu svoju zalihu sreće.

Sve u svemu, iz svog doživljaja naučio sam koješta o sebi. Mislim da ljudi većinom ne znaju što sve mogu dok se ne nađu na kušnji. Da mi je netko prije zaljevskog rata rekao kako mogu propješačiti gotovo 300 kilometara kroz neprijateljski teritorij u sedam noći, bez ikakve hrane i praktički bez vode, u neprimjerenoj odjeći, bez propisnog spavanja i bez zaklona, ne bih mu vjerovao. A kad sam morao, to sam i učinio. Druga je stvar mogu li to učiniti još jedanput.

Tada, 1991, bio sam na vrhuncu fizičke sposobnosti i oboružan vještinama, otpornošću, natjecateljskim nagonom i motivacijom koje je SAS obukom ulio u mene. U svakom slučaju, žarko se nadam da se više nikad neću suočiti s takvim izazovom. Muka onakvih razmjera, dosta je jedanput u životu.


177

KAZALO

Zahvala.......................................................... 2

Spremni... Spremni... Sad!.............................. 3

Kontakt!........................................................ 25

Spali na dva................................................... 43

Spao na sebe................................................... 58

Sve oprezno obilazeći.................................... 80

Odjeci Afrike.................................................. 94

Preko granice .................................................. 99

Spas ili propast?.............................................. 114

Gost države...................................................... 124

Opet u bazi....................................................... 140

Obračun cijene................................................. 160

Zaključak.......................................................... 170


178

Documents

Chris Ryan Jedini Koji Se Izvukao