OTISAK ATLANTIDE

OTKRIVANJE TAJNE O DAVNO IZGUBLJENOJ CIVILIZACIJI

Rand Flem-Ath

Colin Wilson

Američki znanstvenik Charles Hapgood uvjeravao je 1982. g. mladog knjižničara Rand Flem-Atha u nešto čudesno - da je civilizacija stara gotovo 100 000 godina, a on ima za to dokaze. No, prije nego što je uspio dokazati te neobične tvrdnje, Hapgood je tragično stradao u au­tomobilskoj nesreći.

Zajedno s Colinom Wilsonom, Flem-Ath je počeo istraživati istinitost izjave američkog znanstvenika. Njihovo proučavanje najsvetijih mjesta na svijetu - Stonehengea, Velikih piramida, Machu Picchua i mnogih drugih mjesta, dovelo ih je do začuđujućih otkrića. Te spomenike nije gradilo stanovništvo zbog svojih lokalnih potreba, već su oni činili čvrst geometrijski model koji je zauzvrat dao naslutiti postojanje drevne napredne civilizacije, koja je postojala prije nego što je potop razorio Atlantidu, čije je znanje o svijetu bilo mnogo šire nego što se prije moglo i zamisliti.

Knjiga OTISAK ATLANT1DE odgonetava ovu značajnu tajnu i njezine uzroke te pokušaj znanstvenika Atlantide da sačuvaju baštinu svoje civilizacije. Ona pokazuje kako se to znanje povremeno gubilo i ponovno otkrivalo. OTISAK ATLANTIDE je izazov našoj percepciji čovječanstva; to je knjiga koja predstavlja svoje argumente s golemom sposobnošću uvjeravanja - naime, ona tvrdi da naša civilizacija nije prva koja se pojavila na planetu, a vjerojatno nije ni posljednja.

Naslov izvornika : R. Flem-Ath and C. Wilson THE ATLANTIS BLUEPRINT _______Unlocking the mistery of a long-lost civilization________

___________Copyright © 2000 Rand Flem-Ath and Colin Wilson

SADRŽAJ

Predgovor

1. Hapgoodova tajna potraga za Atlantidom 2. Precizne karte 3. Početni meridijan u Gizi 4. Totova sveta soba 5. 6 000 stupnjeva Celzijusovih 6. Drevni moreplovci 7. Pali anđeli 8. Mjesta zlatnog reza 9. Što su pronašli templari

10. Baština

Dodatak 1: Precizne karte Atlantide Dodatak 2: Pismo Charlesa H. Hapgooda od 16. listopada

1982. godine Rand Flem-Athu Dodatak 3: Sveta mjesta povezana s polom u

Hudsonovu zaljevu Dodatak 4: Sveta mjesta povezana s polom na Yukonu Dodatak 5: Traganje za izgubljenim mjestima Dodatak 6: Gubitak vremena i izgubljeni prostor:

Kako je određivanje starosti ledene jezgre pošlo krivim smjerom

Dodatak 7: Mehanika pomicanja zemljinog omotača

O autorima

04

11

38

67 088 110 137 173 202 240 272

294

302

305

309 312

317 324

330

PREDGOVOR Rand Flem-Ath

Pokraj mjesnog trgovačkog središta, neki se dječak naginje nad novčić koji se sjaji pod vodom u fontani punoj mjehurića. Mali pu­stolov skida cipele, ali prije nego se uspije popeti preko ruba jezer­ca da uhvati potonulo blago, njegova ga majka povlači natrag i gura mu sjajni novčić u ruku. 'Zaželi nešto', nagovara ga. Uz dramatičnu pronicavost, novčić je bačen u vodu i brižno promatran kako tone na plavo popločeno dno fontane.

Dok sam pratio djetetovo uvođenje u obred želja, pitao sam se, koliko onih koji bacaju novčiće znaju koje je podrijetlo ovoga ro­mantičnog praznovjerja.

U drevna vremena tekuća voda se smatrala darom bogova. Mje­sto na kojemu joj je božica Zemlje dopustila da se pojavi, smatralo se svetim. Da izraze zahvalnost, ljudi bi ondje ostavljali mali dar. Ta se tradicija zadržala čak i kad su ljudi naučili otkrivati vodu kopa­njem bunara.

Tada se dogodila suptilna, ali trajna promjena u našim gledišti­ma. Počeli smo nadzirati prirodu, pokoravati je našim planovima. Nekadašnji religijski impuls da se poštuju bogovi i božice izblijedio je i pretvorio se u čin magije, smišljen da privoli njihove moći za našu osobnu upotrebu.

Danas, kad se zaustavimo usred buke nekoga trgovačkog centra, ili se naslanjamo na hladnu fontanu dok uživamo u praznicima, želeći baciti novčić u vodu, većina nas nije svjesna da oponašamo drevni obred. Trgovačka zona prima vodu iz pomno planiranog su-

stava slavina i filtera, dok je njezin izvor vjerojatno kilometrima daleko. A ni izvor nema pojma da je nekad bio dar bogova. Trgova­čki centar nije sveto mjesto.

Ali, u Starome svijetu, lokacija je bila izvanredno značajna. Neka mjesta bila su toliko sveta da je samo nekolicini posjetitelja bio dopušten ulaz na to područje. Mreža zamršenih značenja okru­živala je rijeke, jezera i šume. S vremenom se to značenje prenijelo na hramove, piramide i druge spomenike sagrađene na svetome tlu. Postojala je duboka simbolika mjesta na kojemu smo živjeli i na ko­jemu smo štovali Boga, jer je mnogo toga ovisilo o našem odnosu sa zemljom.

Pojavom poljoprivrede, čovječanstvo je raskinulo taj ugovor sa zemljom. Čovjek više nije osjećao da je podložan jednom brižnom poretku, koji je nadgledala moćna božica Zemlja. Kad su motike rastvorile zemlju, čovjek je shvatio da se na prirodu može djelovati. Ali, dio cijene koju smo platili zbog moći što smo je osjetili, jest strah. Strah da će se bogovi osvetiti jer smo prekinuli odnos s prirodom.

U Delfima su stari Grci štovali svetu stijenu nazvanu 'ompha­los', koja je označavala pupak ili središte Zemlje. Jedan mit priča o tome. Sa suprotnih krajeva Zemlje, Zeus je pustio dva orla. Jedan je odletio na zapad, drugi na istok. Dvije ptice slučajno su ukrstile svoj let kod Delfa, i tako označile grad kao središte svijeta. Ali, prije ne­go su Delfi mogli biti zauzeti, bog Sunca Apolon, morao je posveti­ti to tlo borbom s golemom zmijom, pitonom koji je živio pod ze­mljom.

Poput zmajeva drevne Kine, pitona su smatrali opasno nepred-vidivim, ali nakon hrabre borbe, Apolon je trijumfirao ukrotivši stvorenje - glavu zmije probio je kopljem. Da se to proslavi, polo­žili su svetu stijenu, omphalos, na mjesto Apolonove pobjede.

U drevnome Japanu priča se sličan događaj u pokrajini Hitachi, gdje se smatralo da morsko čudovište Hishin-Uwo uzrokuje potre­se. Jedan bog je prikovao to stvorenje na riječnu stijenu koja se zove Kaus-mi-ishi, i time je ublažio podrhtavanje tla.

A u Delhiju u Indiji, postoji željezni stup koji je tako duboko utisnut u tlo da se vjerovalo kako je probio glavu zmijskog kralja

Vasuke, od kojega je svijet slobodan tako dugo dok taj stup ostane na svome mjestu.

Nadaleko poznati mitovi svjedoče drevno vjerovanje da su neka mjesta na zemlji sveta i zahtijevaju poštovanje. Često, kao u sluča­ju Delfa, smatra se da ta mjesta posjeduju izvanrednu moć, da su i ona središte ili pupak svijeta. Jedno su vrijeme takvim držali Cuzco u središnjim Andama, Nipur u drevnom Sumeru, Jeruzalem, Meku, Uskršnji otok i Delhi.

Mnogi stari narodi zamišljali su svijet kao golem disk što plovi oceanom. Sveti grad leži upravo u središtu te zemlje - diska, kako su vjerovali njegovi građani. Dok su gradili gradove i podizali spo­menike, stari narodi su projektirali svoje zgrade s velikom pažnjom, kako ne bi povrijedili nijednog boga. To se smatralo uobičajenom dužnošću, jer ako je svetome mjestu smetao nepravilan položaj, ta­da bi se oslobodila nekontrolirana moć prirodnih sila. a nakon toga bi slijedila propast.

Feng shui je kinesko umijeće otkrivanja najprikladnije uređenog prostora. Temeljni kamen svake nove zgrade uvijek je pomno biran, jer je smatran sidrom cijele zgrade i njegov položaj sprečavao je nasilno djelovanje podzemnih duhova u njihovoj želji da razore strukturu zgrade. Cijelo okolno područje također se pažljivo prou­čavalo. Vjerovalo se da se u planinama skrivaju zmajevi, koji se mogu probuditi iz drijemeža i uništiti djelo čovjeka, ako ih on ne smiri. Ako planinski vrh nije bio savršeno zaobljen, morao se modi­ficirati. Kinezi su bili pravi reformatori tla. jer su preoblikovati ze­mlju u takve uzvisine oko sebe koje su osiguravale savršen sklad.

Bile su prihvaćene brojne metode kako bi se dopustio slobodan protok energije chi, vjerovalo se da ta pozitivna energija struji cije­lim univerzumom. Zrcala i fontane, ispravno namješteni, mogli su pojačati pozitivan protok energije chi. a zle sile su se usmjeravale daleko od domova i radnih mjesta, izbjegavanjem projekata koji su sadržavali ravne crte.

Oko 1700 godina pr. Kr. u Kinu su stigli jezuiti. Tijekom borav­ka sustavno su uništili brojne knjige 6 feng shuiju dok su licemjer­no "prepisivali" rukopise. Zato je bilo samo pitanje vremena kad će drevna kineska praksa pronaći svoj put u projektiranju takvih mje-

sta kao što je Versailles. Originalni nacrti glasovite francuske palače građene za Luja XIV., bili su pravokutnog oblika, ali tajanstvena primjena filozofije feng shuija zahtijevala je promjenu. Zavojiti pu-teljci i sjenice bili su uvedeni da zadovolje oko. Ako su istodobno uklanjali zle duhove, još bolje. Mišljenje da neko mjesto posjeduje skriveno značenje zove se geomantija, gatanje iz nasumce označe­nih točaka.

Kao što se astrologija pretvorila u astronomiju, a alkemija posta­la kemija, tako je i drevna znanost geomantija pronašla svoj moder­ni ekvivalent u geologiji, zaboravljenoj znanostj iz staroga doba. Za razliku od astrologije - astronomije, koja priziva lik svećenika za­gledanog u zvijezde, ili alkemije - kemije koja doziva u sjećanje laboratorije poput Frankensteina, pune cijevi za pokuse i plinova koji se dime, geomantiji - geologiji nedostaju popularni likovi. Ali, jednom davno, ona je bila cijenjena znanost.

U srcu geologije leži druga drevna znanost, geometrija. Geome­trija, što znači 'mjerenje zemlje', jest znanost koja je bila proširena, kao što ćemo vidjeti, po cijeloj zemaljskoj kugli, ali imala je najveću važnost u starom Egiptu, gdje su godišnje poplave Nila po­tapale granice između terena koji su se obrađivali. U djelu Sacred Geometry: Symbolism and Purpose in Religious Structures (Sveta geometrija: simbolizam i svrha religijskih struktura) Nigel Pennic objašnjava postupak što su ga poduzimali svećenici, želeći svake godine ponovno uspostaviti red:

Bilo je potrebno da metoda mjerenja bude praktična i jednos­tavna. Zahtijevala je samo dva čovjeka i uže s čvorovima, te znanje o takozvanom 'Pitagorinom' trokutu, stoljećima prije nego što je Pitagora hodao zemljom.

Da bi se pripremilo područje, jednostavnom metodom tre­balo je odrediti pravi kut. To se postizalo označavanjem užeta na 13 jednakih dijelova. Četiri dijela su tvorila jednu stranu trokuta, tri drugu, a pet je bilo hipotenuza nasuprot pravom kutu.

Ova jednostavna metoda održala se do danas, a koristila se u vrijeme kad je počela gradnja grobova i hramova. To je bio početak povijesnog 'mjerenja hramova pomoću užeta'. Tom

tehnikom bilo je razmjerno lako postaviti pravokutne i druge složenije geometrijske likove.

'Mjerenje hrama užetom' sa 13 uzlova, pokazalo se značajnim, jer je upućivalo na podrijetlo ljudi koji su donijeli svetu geometriju u Egipat.

Ističući ideju o geomantiji, pretpostavlja se da postoji nešto je­dinstveno u odnosu na sveta mjesta, što je poticalo ljude da izgrade zadivljujuće spomenike na posebnim lokalitetima. Neki su autori pretpostavljali da su naši preci poznavali moći u zemlji koje su oda-šiljale energiju na posebne dijelove njezine površine. Ta je energija mogla biti duhovne prirode, npr. u grčkim Delfima gdje je duh bo­žice Zemlje, zmija Tifon, oslobodila snagu koja je svećenike i sve­ćenice privukla da pronađu proročišta. Drugi autori, npr. Bruce Ca­thie, vjeruju da postoje sveta mjesta na nekim kritičnim točkama zemljine površine s kojih su naši preci mogli crpiti univerzalnu ener­giju, koja protječe cijelim našim planetom.

Ali, možda postoji drugo objašnjenje za lokaciju svetih spomeni­ka? John Michell u svojoj knjizi City of Revelation (Grad objave) komentira da su tradicije koje se odnose na te spomenike jedinstvene u tvrdnji, kako postoje ostaci nekadašnjih prirodnih znanosti osno­vanih na načelima o kojima danas ništa ne znamo. Potraga za tim izgubljenim načelima postala temeljno obilježje tajnog društva slo­bodnih zidara. U listopadu 1752. godine, kad je George Washington postao slobodni zidar u Fredericksonburgu. čule su se sljedeće riječi:

'Pravo djelovanje slobodnih zidara je područje znanosti -astronomija, kemija, geologija i etika, a osobito ona znanost naših predaka sa svim tajnama i pričama koje se temelje na tim osnovama.

Pokušajmo usmjeriti rijeku - pođimo od umijeća svećeni­ka do znanosti, od tajne do znanja, od alegorije do prave povi­jesti.'

Što god mislimo o slobodnim zidarima u današnje vrijeme, možda možemo priznati da svećeničko umijeće geomantije treba biti pono­vno rođeno.

Kao što je astrologija možda oblik degenerirane astronomije, a alkemija može imati svoj početak u znanosti kemije, zar geomanti-ja ne može biti degradirani oblik drevne geologije? To je bilo pitanje koje me konačno natjeralo u istraživanje, a ono je postalo knjiga Otisak Atlantide.

Danas se pretpostavlja da su sveta mjesta kao što su piramide: egipatske, kineske i južnoameričke, gradili tamošnji stanovnici zbog svojih lokalnih razloga. Ali, ova knjiga otkriva da postoji jedinstve­ni globalni uzorak koji povezuje sve te spomenike. To upućuje na postojanje napredne civilizacije prije potopa, koja je uspjela pri­općiti važne geodetske, geološke i geometrijske informacije ljudima, drevnim pomorcima, iscrtavajući pomorskim kartama zemaljsku kuglu.

To znanje se povremeno gubilo, ali je bivalo opet pronađeno. Najprije su ga prakticirali nepoznati ljudi koji su živjeli uglavnom u Libanonu, zatim Feničani, a u najnovije vrijeme vitezovi templari. Izgubljena civilizacija neka svoja duboka saznanja darovala je bu­dućim generacijama.

U toj potrazi pridružio mi se Colin Wilson, autor brojnih knjiga, od kojih spominjem naslov From Atlantis to the Sphinx (Od Atlan­tide do Sfinge).

Naša suradnja počela je iznenada. Colin je napisao uvod knjizi When the Sky Fell: In Search of Atlantis (Kad se nebo srušilo: U po­trazi za Atlantidom), koju smo moja supruga Rose i ja objavili 1995.godine. Zimi 1997./8. godine poslao mi je faks pitajući me mogu li verificirati potpis Charlesa Hapgooda na primjerku njegove prve značajne knjige Earth's Shifting Crust (Pomicanje Zemljine kore). Colin je znao da ja poznajem Hapgoodov potpis jer sam se s njim dopisivao od 1977. do 1982. godine. Bio sam sretan što mu mogu reći da je knjigu doista potpisao Charles.

Colin i ja ostali smo u vezi i on mi je poslao presliku dokumen-tarca pod naslovom The Flood (Potop), koji je on predstavio i u ko­jem sam se i ja pojavio. Bilo je to otprilike u vrijeme kad sam odlu­čio da u novoj knjizi obuhvatim prethodne četiri godine svojega is­traživanja. Rose je bila zauzeta pisanjem prvog romana, i tako sam bio privremeno bez suradnika. Pitao sam se hoće li Colin biti zain-

teresiran da mi se pridruži u toj pustolovini. Da bih ga obavijestio o tome kamo me odveo moj posljednji rad, poslao sam mu članak nazvan Blueprints from Atlantis koji je trebao biti objavljen u ameri­čkom časopisu Atlantis Rising (vidi dodatak 1). Nakon što je proči­tao članak, Colin me nazvao i rekao da bi se vrlo rado pridružio istraživanju.

Započeli smo smrću jednog profesora u Novoj Engleskoj.

Autorova primjedba: Tekst ove knjige - Otisak Atlantide - zajednič­ki su napisali Rand Flem-Ath i Colin Wilson. Međutim, kako bismo omogućili čitatelju da razlikuje njihove individualne glasove. Colin Wilson govori u prvom licu, a Rand Flem-Ath u trećem.

P O G L A V L J E 1 .

HAPGOODOVA TAJNA POTRAGA ZA ATLANTIDOM

Jedne kišne noći u prosincu 1982. godine, profesor antropologije u mirovini iz Nove Engleske imenom Charles Hapgood, zako­

račio je s pločnika ne osvrnuvši se ulijevo. Udario ga je jureći auto­mobil. Umro je u bolnici tri dana poslije.

Dva mjeseca prije toga događaja, sredio je svoje knjige i ruko­pise te pozvao svoje sinove da dođu i uzmu što žele. Bio je u miro­vini 16 godina, i sa 78 godina bio je zadovoljan spoznajom da je u posljednjih 30 godina života stvorio djelo zadivljujuće originalno­sti. Djelo Earth's Shifting Crust (Pomicanje Zemljine kore) iz 1958. godine, napisano uz zdušno ohrabrenje i suradnju Alberta Einsteina, predlagalo je raspravu o revolucionarnoj novoj teoriji o velikim le­denim razdobljima, naime, o teoriji da se Zemljina kora pomiče poput kože na hladnoj pečenki pod težinom polarnih ledenih kapa, pa može pokrenuti cijeli kontinent. Ali, možda je njegova najre­volucionarnija knjiga bila Maps of the Ancient Sea Kings (Karte drev­nih kraljeva mora) iz 1966. godine , koja je dokazivala, bez imalo sumnje, da je civilizacija mnogo starija nego su to povjesničari pret­postavljali. To mu je trebalo donijeti svjetsku slavu, jer su njegovi argumenti bili neosporni. Tiskao je i drugo izdanje knjige Earth's

Shifting Crust pod naslovom The Path of the Pole (Putanja pola) 1970. godine, s još više dokaza za svoju teoriju o pomicanju zemlji-ne kore.

Rođen 1904. godine, Hapgood je diplomirao na Harvardu filozo­fiju znanosti, potom je, tijekom 1930. godine, studirao u Freiburgu gdje je bio svjedok nastanka nacizma. Kad je počeo II. svjetski rat, primljen je na dužnost u Ured za strateška istraživanja - što je bila preteča CIA-e, kao stručnjak za Njemačku. Nakon završetka rata, Hapgood je postao profesor antropologije na koledžu Springfield u Masachusettsu.

Bio je dobar nastavnik, vjerovao je da ima utjecaj na svoje stu­dente. Kad ga je 1949. godine student imenom Henry Warrington zapitao o izgubljenom kontinentu Mu, o legendarnoj civilizaciji za koju se pretpostavljalo da je potonula u Tihi ocean, Hapgood mu je rekao da ga pođe sam potražiti, i kada se vrati, neka o svojem istra­živanju izvijesti razred. Nakon toga mu je rekao da istraži dokaze i o Atlantidi.

Warringtonu je bila dostupna samo dobro obrađena enciklopedi­ja, te je doznao da je 1850. godine engleski zoolog imenom L.P. Sclater uočio čudnu sličnost između životinja i biljki Indije i Au­stralije. Zaključio je kako je vjerojatno postojao most zemlje izme­đu malajskog arhipelaga i južne obale Azije u eocenskm razdoblju, otprilike, prije 55 milijuna godina. Nazvao je tu zemlju Lemurija, jer je njegov izgubljeni kontinent povezivao mjesta gdje su živjeli brojni lemuri - vrsta primata.

I Madame Blavatska, ekscentrična genijalka, uvrstila je u svoje podatke postojanje Lemurije, tvrdeći da je to dom bića nazvanih "treća osnovna rasa", koji su preteča ljudskih bića, izgledali su po­put golemih majmuna i komunicirali su telepatijom. Nakon njih se pojavila Atlantida, i na kraju naša današnja civilizacija, koja je peta osnovna rasa. Ali, budući da su samo članovi Teozofskog društva uzeli Madame Blavatsky ozbiljno, mišljenje o Lemuriji nije bilo ši­re prihvaćeno.

Godine 1880. briljantan, ali hirovit francuski znanstvenik Augus­tus La Plongeon, tvrdio je da zna čitati tekstove drevnih Maya iz Meksika, u kojima je pronašao potvrdu o kontinentu nazvanom Mu,

koji je nestao u morskim valovima nakon strahovitog potresa. Ma­lobrojni su mu povjerovali. Tada je godine 1926. bivši britanski obavještajni časnik James Churchward, koji je bio pukovnik u ben-galskoj konjici, napisao knjigu pod naslovom The Lost Continent of Mu (Izgubljeni kontinent Mu) u četiri nastavka. Churchward je imao prijatelja koji se zvao William Niven, a bio je škotski inženjer i arheolog amater. Provodio je iskapanja u blizini sela Amantija, sjeverno od Mexico Cityja, gdje je pronašao stotine pločica, očito pisanih pismom Maya. Niven je ocijenio da su pločice stare više od 12 000 godina jer su se nalazile vrlo duboko pod zemljom. Suvre­meni stručnjaci za civilizaciju Maya nisu mogli odgonetnuti pismo, ali kada je Niven pokazao neke od pločica Churchwardu. bivši ko­njanik je ustvrdio da ih može pročitati. Objasnio je kako je tijekom boravka u Indiji upoznao hinduskog svećenika i sprijateljio se s njime. Kad je svećenik saznao da se mladi britanski časnik zanima za arheologiju, dvije ga je godine učio čitati natpise koji su, kako je tvrdio, bili pisani na naacalskom jeziku, zajedničkom jeziku čovje­čanstva, koji je bio i jezik izgubljenog kontinenta Mu. Tada je Ni­ven upozorio na istinitost druge tvrdnje Churchwardova mentora: da je svećenstvo kontinenta Mu poslalo emisare u Srednju Ameriku da ih pouče u svom tajnom znanju, te pripreme mjesto utočišta u slučaju propasti vlastite civilizacije. To se napokon i dogodilo, pre­ma Churchwardu, otprilike prije 50 000 godina.

Budući da Churchward nije pokušao to znanstveno predstaviti javnosti, njegove su knjige bile odbačene kao izmišljotina. Kad je Henry Warrington dao izvještaj razredu Charlesa Hapgooda na ko­ledžu Springfield, svi su se složili da nema pravih dokaza o konti­nentu Mu.

S Atlantidom je bilo drukčije. Prvi ju je opisao Platon u dva svoja dijaloga: 'Timej' i 'Kritija'. Grčki neoplatonistički filozof Proklo je izjavio da je Platonov student Krantor oko 340.-275. godine pr. Kr. posjetio Egipat gdje je vidio stupove ispisane legendom o Atlantidi.

U djelu 'Timej', Platonov ujak Kritija opisuje kako je njegov predak Solon (639.-579. godine pr. Kr.), veliki državnik, posjetio Egipat prije dva stoljeća. Shvativši da su Egipćani znali mnogo više o povijesti nego Grci, namamio je skupinu svećenika da govore o

prošlosti, rekavši im sve što je znao o grčkoj povijesti. Mamac je bio uspješan. Jedan stari svećenik mu je rekao: 'O, Solon, Solon, vi Grci ste svi prava djeca.' Nastavio je govoriti da je Zemlja doživjela mnoge katastrofe koje su gotovo uništile čovječanstvo, jednom je to bila vatra, jednom voda, a jednom nešto drugo. Ali, 9 000 godina pr. Kr. dogodila se jedna od najvećih katastrofa - uništavanje vodom. U to vrijeme, rekli su Solonu, Atena je već postojala, a vani na oce­anu, izvan Herkulovih stupova koje sada poznajemo kao Gibraltar­ska vrata, bio je otok - kontinent nazvan Atlantida, velik kao Libija i Azija zajedno. Libijom je smatrao cijelu Sjevernu Afriku, a Azi­jom područje jednako Srednjem istoku.

Svećenik je tada rekao nešto zbunjujuće. S Atlantide, objasnio je, nije bilo moguće stići do drugih otoka koji su bili dio Atlantide, a s njih na cijeli kontinent što se nalazio nasuprot Atlantidi, na konti­nent koji okružuje ono što se može doista nazvati oceanom.

Moguće da je pod kontinentom što se nalazi nasuprot Atlantidi svećenik mislio na Ameriku - jer ima dokaza da su Europljani po­sjetili Ameriku tisućama godina prije Kolumba - Ali, reći da konti­nent nasuprot Atlantidi okružuje ocean, zvuči pomalo čudno. More može okruživati kontinent, ali sigurno je da kontinent ne okružuje more.

Na Atlantidi, rekao je svećenik, moćna dinastija kraljeva uspjela je proširiti svoje kraljevstvo sve do granica Egipta. Njihova sljedeća ambicija bila je osvojiti Egipat i Grčku, ali im se Grčka oduprla. Sa­vez koji su sklopili Atenjani uspio je poraziti Atlantidu. Nakon toga, strahovita katastrofa, zapravo potresi i poplave, razorili su veći dio Grčke te progutali Atlantidu svojim valovima.

Ovo nije uobičajena verzija povijesti. Prema Oxfordskom klasič­nom rječniku, Atena vjerojatno potječe iz otprilike 900. godine pr. Kr., možda i nekoliko stoljeća prije. Iako dopušta da su se 'pouz­daniji ostaci kasnijeg razdoblja uglavnom suočili s pretpovijesnim dokazima naseljavanja', još uvijek postoji golema praznina između 900. i 9 000. godine pr. Kr. S druge strane znamo da arheologija ne­prestano pomiče doba civilizacije. Godine 1960. vjerovalo se da Jerihon, prvi utvrđeni grad, potječe iz godine 6 500. pr. Kr. Ali, da­nas se smatra da je nastao barem 2 000 godina prije. Na kameni zid

visok oko 6,09 m, širok 2,74 m, naslanjao se najmanje jedan apsi-dni toranj kojega se ne bi sramio nijedan od dojmljivih srednjovje­kovnih dvoraca, kaže jedan stručnjak. Ali, rani naseljenici ne grade zidove i kule na ovaj način. Oni grade kolibice s jednom pros­torijom. Europljanima je trebalo tisuću godina da se pomaknu s utvrđenih barikada do srednjovjekovnih dvoraca. Stoga je Jerihon možda star 8 000 godina. A zašto onda to ne bi mogla biti i Atena?

U djelu Kritija Platon opisuje sljedeću priču: Atlantidu je osno­vao bog mora Posejdon (Neptun), koji je bio otac pet parova bliza­naca, a imao ih je sa smrtnom ženom. Bog joj je sagradio kuću na brežuljku, te je okružio koncentričnim krugovima mora i zemlje. Svaki od parova blizanaca dobio je dio otoka. Generacijama, oni su širili svoju dominaciju nad drugim otocima i kopnom Europe.

Veliki inženjeri, stanovnici Atlantide, sagradili su kružni grad, 18,6 km u presjeku, s metalnim zidom i golemim kanalom koji ga je pove­zivao s morem. Uz grad se prostirala ravnica veličine 387 x 579 km, na kojoj su ratari uzgajali hranu za grad. Iza toga uzdizale su se pla­nine s plodnim poljima na kojima je pasla različita stoka, uključujući slonove. Platon je ispisao mnoge stranice opisujući veličanstvene zgrade s vrućim i hladnim fontanama, sa zajedničkim blagovaonica­ma i palačama građenima od raznobojnog kamena. S jednakim smis­lom za pojedinosti, prikazao je zatim društvenu strukturu Atlantide.

Kako je vrijeme prolazilo, nastavlja Kritija, božanski element Atlantide oslabio je zbog utjecaja ljudske nazočnosti i stanovnici više nisu mogli održavati svoj napredak. Značenje je vrlo jasno: ne­pomućeni napredak čini ljudska bića lijenima, a oni koji su preagre-sivni pa si ne dopuštaju tek vegetiranje, bježe iz dosade koristeći svoju energiju u borbi za moć i bogatstvo (stvari se ni danas nisu mnogo promijenile). Iako su stanovnike Atlantide smatrali sretnima i zadovoljnima, bogovi su bili potpuno svjesni njihove pokvareno-sti. Stoga je Zeus sazvao sve bogove na sastanak u svojoj palači.

Na tome mjestu Kritija se prekida. Platon nikada nije dovršio to djelo, niti je nastavio pisati treći dijalog planirane trilogije Hermo-crates. Najvjerojatnije objašnjenje jest da su njegove planove preki­nuli bolest i smrt - umro je u osamdesetoj godini.

Priča o Atlantidi nastavljala je fascinirati čitatelje više od 2 000 godina. U 19. stoljeću član američkog Kongresa Ignatius Donnelly napisao je prvu cjelovitu studiju o toj legendi, zaključujući da je ona gotovo sigurno vjerodostojni zapis činjenica.

Atlantis, the Antidiluvian World (Atlantida, preddiluvijski svijet), knjiga je nevjerojatnog dometa tiskana 1882. Djelo tvrdi da su kolo­nije Atlantide bile Sjeverna i Južna Amerika te Egipat i Španjolska. Autor knjige je sklon vjerovati da su Azorni otoci u srednjem Atlan­tiku jedini dio potonulog otoka koji je ostao vidljiv. Donnelly je go­tovo nagovorio britanskog premijera Gladstonea da pošalje pomor­ski brod u potragu za ostacima Atlantide.

Donnelly, opisan kao 'najveći erudit koji je ikada sjedio u kon­gresu', čini se da je bio neobičan čovjek. Bio je autor vrlo utjecajne knjige koja je pretpostavljala da je William Shakespeare bio zapra­vo Francis Bacon. Njegov tekst o Atlantidi Ragnarok, The Age of Fire and Gravel (Ragnarok, doba vatre i šljunka), 1883. godine nasta­vlja objašnjavati podrijetlo naslaga pijeska, šljunka i gline koji pokri­vaju veći dio Zemlje, tvrdeći da je to ostalo nakon poplave koje je prouzročio golem komet, koji je pretvorio u paru oceane te je nastalo doba tame. Donnelly daje naslutiti da se to dogodilo kad je čovjek već počeo razvijati civilizaciju. Taj se događaj opisuje u mnogim mitovi­ma o katastrofi. On misli da je područje u koje je udarila kometa vjerojatno bilo srednji Atlantik - dakle Atlantida.

To je zanimljivo razmišljanje, jer se utjecajem kometa najbolje objašnjava propast Platonove legendarne civilizacije. Ali, Donnelly-jevo vjerovanje da je Atlantida bila smještena na srednjem Atlantiku ne može opstati. Objašnjenje je sažeto u popularnoj knjizi o misteri­jima, iz 1961. godine.

Na prvi pogled konfiguracija tla Atlantika između Bermuda i Španjolske očito potvrđuje prijašnje postojanje Atlantide. Dubinske sonde zapadno od Španjolske otkrivaju najprije do­linu na dubini od tri tisuće stopa, a tada se morsko dno uzdiže strmo do vrhunaca Azora, koji su zapravo vrhovi visokog pla­ninskog lanca što se prostire pod morem u smjeru sjever -jug. Oceansko dno upada tada u drugu dolinu duboku 2 tisuće

stopa, te se ponovno strmo uzdiže do otoka Bermuda, drugog planinskog vrhunca. Zato se čini kako Azori predstavljaju po­sljednje preostale istaknute položaje Atlantide. Ali geološko pretraživanje oceanskog dna otkrilo je da, ako je bilo ikakvih uleknuća tla, ona su se mogla događati stotinama tisuća godi­na ili čak mnogo prije vremena pretpostavljenog nestanka Atlantide.

To bi isključivalo postojanje Atlantide u Atlantskom oceanu - barem s obzirom na veličinu Sjeverne Afrike i Srednjeg istoka zajedno.

Budući da je Hapgood ponovno čitao Platonov izvještaj, bio je začuđen činjenicom da je to zvučalo kao opis nečega što se doista dogodilo. Njemu se činilo da nije najzanimljivije pitanje gdje je Atlantida bila, nego što je moglo prouzročiti njezinu katastrofu. Ni­jedna erupcija vulkana ne bi bila dovoljno snažna da uništi cijeli je­dan kontinent, i da se njezina razorna moć osjeti i u Grčkoj.

Beznačajan izgred u vlastitoj kući potaknuo je novi slijed misli. Hapgood je, naime, stavio u stroj za pranje rublja tešku vunenu de­ku i kada se bubanj počeo okretati, stroj se počeo tako tresti da je otkinuo komade kuhinjskog poda. Otprilike u vrijeme kada se to dogodilo, Hapgoodov prijatelj, inženjer Hugh Auchinloss Brown iznio je vlastitu teoriju o mogućoj katastrofi na Zemlji. Polarne le­dene kape su goleme, a sam Antarktik je dva puta veći od Sjedinje­nih Država. Sjeverna ledena kapa sastoji se gotovo potpuno od plu-tajućeg leda, ali Antarktik je golem kontinent pokriven ledom. Budu­ći da se Zemlja neprestano vrti poput stroja za pranje rublja, njezina ledena kapa može djelovati kao težak pokrivač, uzrokujući neuje­dnačenu raspodjelu mase. Auchinloss Brown išao je tako daleko da je pretpostavio kako se uslijed mase leda na polovima Zemlja može preokrenuti na stranu svakih 7000 godina. To je naveo i pisac znan­stvene fantastike Allen Eckert u romanu pod naslovom The Hab Theory - HAB su inicijali Auchinlosa Browna.

Auchinloss Brown je istaknuo da postoji značajna razlika izme­đu vrtnje stroja za pranje rublja i našega planeta. Budući da se vrti oko svoje osi, Zemlja je 'deblja' na ekvatoru nego na polovima. Zato ona zapravo nalikuje golemom kotaču zamašnjaku čija se vrt­nja stabilizira sama. Leteći kotač bi se okretao ekscentrično kad bi

netko pričvrstio težinu na njegove rubove, ali polarni led nije na ru­bu, nego je tako reći u središtu kotača. Hapgood je morao pokušati izračunati masu nepravilnog leda uslijed koje bi kotač mogao sna­žno zadrhtati. A. Brown je molio kolegu neka izračuna središte gra­vitacije antarktičke ledene kape koja je nepravilna oblika. Saznao je da je središte gravitacije na Antarktiku oko 574 km zapadno od sa­moga pola. To je značilo da bi, kada led dosegne određenu debljinu, Antarktik teoretski prouzročio učinak svezanog debelog pokrivača. Tada je morao istražiti može li ta nepravilna površina leda, koji je uglavnom debeo oko 3 km, izazvati podrhtavanje letećeg kotača za­mašnjaka. Odgovor je došao, ali je bio razočaravajući. Stabiliziraju­ći učinak kotača bio je tisuću puta veći od težine leda na južnom polu. HAB teorija A. Browna bila je također osporena.

Na toj mrtvoj točki pojavio se njegov prijatelj James Hunter Campbell, inženjer i izumitelj, suradnik Thomasa Edisona. On mu je dao savjet koji je potpuno promijenio smjer istraživanja. Naravno, tvrdio je Campbell, nema potrebe za učinkom teškog pokrivača da bi cijela Zemlja podrhtavala na svojim osima. Zemljina kora je vrlo tanak pokrivač od čvrste građe, debela je 34 do 68 km, a lebdi na moru rastopljenih stijena, i zato bi masa nepravilnog leda morala djelovati samo tako da Zemljina kora klizne na tekućini koja se nalazi pod njom.

To je bilo Hapgoodovo veliko otkriće. Iznenada se pojavila vrlo snažna teorija, koja je dokazivala što se moglo dogoditi Atlantidi. Dapače, dobio je jaku potporu teorijom njemačkog meteorologa, Alfreda Lothara Wegenera, koji je predavao na Sveučilištu u Grazu. Oko 1910. godine Wegener je isticao kako je dovoljno samo pogle­dati kartu svijeta da vidimo kako izbočina na obali Južne Amerike vrlo jasno pristaje uz prazninu na obali Afrike. Nije li moguće da su one jednom bile dio istoga kontinenta, a tada su se razdvojile? Wege­ner je nazvao svoj hipotetički superkontinent imenom Pangaea.

Wegenerova hipoteza bila je, kao što je poznato, predstavljena akademskom svijetu 1915. godine u knjizi pod naslovom The Origin of the Continents and Oceans (Podrijetlo kontinenata i oceana). Dočekana je s bijesnim otporom i bila je javno ismijana. Što je raz­dvojilo kontinente, htjeli su znati njegovi kolege. Zašto bi se oni od-

vojili kad je površina Zemlje tako očito čvrsta? Wegenerov odgovor bio je sličan Sclaterovim opažanjima o Lemuriji iz 1850. godine: postoje slične naslage stijena i fosila i u Africi i u Južnoj Americi. To je slučajnost, tvrdili su njegovi protivnici.

Wegener se borio dalje svjestan da je izgubio bitku, a 1930. go­dine njegova je teorija bila uglavnom odbijena. Pošao je na svoju posljednju ekspediciju na Grenland, gdje je umro od srčane kapi iza­zvane iscrpljenošću. Njegova je teorija ubrzo zaboravljena.

Wegenerovi kritičari nisu imali potpuno krivo. Njegova se teori­ja temeljila na dvije pretpostavke: da je morsko dno glatko i ravno, pa se kontinenti mogu pomicati preko njega kao goleme splavi, i da je mekano i reljefno. No, dno mora nije ravno - ono je često brdovi­to, a njegove su stijene tvrde. Ipak, Wegenerova osnovna spoznaja - da su kontinenti jednom bili čvrsta masa zemlje koja se razdvoji­la - bila je točna. Potvrđena je nekoliko desetljeća poslije njegove smrti. Njegovo ime možete danas pronaći u svakom znanstvenom rječniku.

Godine 1952. Hapgood je zapravo preispitivao Wegenerovu hi­potezu - no, s jednom važnom razlikom. Za razliku od Wegenera, Hapgood je imao jasnu ideju o tome što je moglo prouzročiti pomi­canje kontinenata - bila je to masa polarnog leda. Odlučio je prido­biti pomoć najpoznatijega živog znanstvenika. Alberta Einsteina. Hapgood mu je pisao i prije, pitajući ga o prirodi univerzuma koji se povećava. Einstein mu je odgovorio i Hapgood mu je pisao po­novno. Ovaj put ga je pitao, misli li da se radioaktivni elementi, npr. radij, mogu nagomilati u zemljinoj kori u većoj količini jednostav­nijih elemenata zbog snažnog pritiska.

Iako je odgovor izgubljen, čini se da je Einstein pokazao zani­manje za to pitanje, jer mu je 15. 11. 1952. godine, dva tjedna nakon prvog pisma, Hapgood poslao memorandum o silama koje su utjecale na Zemljinu koru. Dao je primjedbu na kojoj se temeljila njegova teorija. Opazivši koliko je golema posljednja američka le­dena površina, poznata pod imenom Wisconsin, Hapgood je istak­nuo da, ako se ta površina proširila na sjever sve do Sjevernoga pola, njezina bi težina vjerojatno mogla povući Zemlju u stranu. Hapgood je koristio izraz 'nagnuti se'. Mislio je da Sjeverni pol nije

bio tada u sadašnjem položaju, nego mnogo južnije, u Hudsonovu zaljevu.

Einstein je odmah shvatio bit prilično opširnog memoranduma. Odgovorio je nakon devet dana (24. 11. 1952. godine) , pri­mijetivši da je jednom u nekom popularnom članaku pročitao kako nepravilna masa leda na polovima može prouzročiti klizanje Zemlji-ne kore. Izrazio je mišljenje da je poželjno pažljivo proučavati tu hipotezu.

Upravo to je Hapgood trebao - ohrabrenje najpoznatijeg znan­stvenika na svijetu - kako bi mogao nastaviti radom, te razviti svoju teoriju o pomicanju Zemljine kore. Njegova reakcija bila je da po­čne pisati knjigu o svojoj teoriji.

Šest mjeseci prije nego je ponovno pisao Einsteinu, završio je rukopis pod naslovom The Ice Age (Ledeno doba), prvog poglavlja njegove knjige. Samo prije jednog stoljeća, Hapgood je isticao, ljudi jednostavno nisu mogli prihvatiti pretpostavku da je Zemlja je­dnom bila pokrivena golemim prostranstvima leda, uključujući In­diju i Afriku. Sada znamo da je u pretkambrijsko doba, otprilike prije 800 milijuna godina, cijela Zemlja bila smrznuta sve do ekva­tora. To ledeno doba trajalo je još 300 milijuna godina. Od tada se nije dogodilo ništa tako izvanredno, ali Zemlja je prošla kroz niz le­denih doba, čiji je uzrok još uvijek tajna.

Da su se ledena doba pojavljivala u redovitim razmacima, bilo bi očito objašnjenje kako Sunčev sustav povremeno prolazi kroz veli­ki oblak kozmičke prašine. Ali, ne postoji nikakav zamjetan uzorak učestalosti takvog događanja, pa se moraju razmotriti druge teorije.

Godine 1872. Škot James Croll objavio je knjigu pod naslovom Climate and Time (Klima i vrijeme) u kojoj tvrdi da ledeno doba može objasniti nagib Zemljine osi, o čemu ovise zima i ljeto. Sada je taj nagib 23,4 stupnjeva. Kad ne bi bilo nagiba, ne bi bilo godiš­njih doba. Postoji mogućnost da bi zima i ljeto bili jače izraženi kad bi se nagib povećao. Zapravo, nagib se povećava i do 24,4 stupnja. Croll tvrdi da to izaziva ledena doba.

Srpski znanstvenik Milutin Milanković, razvio je 1920. godine tu teoriju još više. Tvrdio je da kretanje Zemlje oko Sunca varira na tri načina: nagibom Zemljine osi koja se neznatno mijenja u 41 000

godina. Druga tvrdnja jest da se točka kad Zemljina putanja dođe najbliže Suncu (to se naziva perihel) mijenja svakih 20 000 godina. Postoje i neznatne promjene putanje (poznate kao ekscentričnost) koje se događaju svakih 100 000 godina. Milanković je tvrdio da bi ledeno doba nastalo kad bi se ta tri čimbenika dogodila istodobno. Sljedećih 20 godina Milanković je nastavio crtati karte i grafikone, čime je ostavio dubok dojam na klimatologe. Zanimalo ga je samo pleistocensko razdoblje, najnovija geološka epoha koja je završila prije 10 000 godina, ali njegov grafički prikaz toga doba, takozvana Milankovićeva krivulja, pokazala je klimatske promjene toga raz­doblja sa znatnim pojedinostima.

No, postoji problem u njegovoj teoriji. Dok ta teorija može obja­sniti neznatna kolebanja u klimi, ne može odgovoriti na pitanje zašto su se golema prostranstva leda proširila oko tropskih predjela. Ledeno pretkambrijsko doba, staro 300 milijuna godina čini se da zahtijeva nešto više od tri varijacije putanje, koje bi se dogodile isto­dobno.

Drugu zanimljivu teoriju postavio je meteorolog Sir George Simp­son 1950. godine. Njegove primjedbe zvuče paradoksalno. On tvrdi da je povećanje sunčeve topline uzrok ledenog doba. ističući da bi povećavanje topline donijelo mnogo više kiše, jer bi sunce pretva­ralo u paru više morske vode (zbog toga tropska područja imaju monsune). U polarnim predjelima pada uglavnom snijeg. Ako zimi padne više snijega nego što se može pretvoriti u paru tijekom ljeta, ledene kape će postajati sve deblje, i nastat će ledeno doba. Ali, ako će povećana Sunčeva radijacija prouzročiti nastanak ledenog doba, ona će jednako tako zagrijati mora pa će većina oceana bez leda po­stati topli poput Mediterana. Studija o taloženju školjki na morskom dnu, koju je iznio Cesare Emiliani sa Sveučilišta u Chicagu, ne po­kazuje takav porast temperature. Zato je i Simpsonova teorija mora­la biti odbačena.

Postoji još jedna vjerojatna mogućnost - da ledeno doba izaziva vulkanska prašina u Zemljinoj atmosferi. Tijekom prvih desetljeća 20. stoljeća smanjila se vulkanska aktivnost pa su slijedila duga, vruća ljeta kojih se sjećaju oni rođeni prije 1950. godine. Povećanje vulkanskih erupcija povećalo je promjenljivost meteorološkog vre-

mena, pa su ljeta postala sušna, a zime tople. Što je uzrok toga po­većanja vulkanskih aktivnosti? Jedna teorija tvrdi da je Zemlja vje­rojatno bila pogođena velikim meteoritima ili malim asteroidima. Ali nije bilo takvih znatnih događaja još od velike eksplozije u Tunguziji, koja je 1908. godine opustošila stotine četvornih kilo­metara sibirskih šuma.

Još uvijek nemamo čvrstih dokaza o uzrocima ledenog doba. Ali, Hapgood je nastavio radom i postavio je još jedno zbunjujuće pita­nje: zašto razdoblja ledenog doba nisu raspodijeljena na lokacijama gdje bismo ih očekivali, tj. zašto se led širi od polova prema ekvato­ru? Kako možemo objasniti nedavno ledeno doba, koje je ostavilo nedirnutim Sibir i Aljasku, dok se Europa zamrznula gotovo do Londona i Berlina? A što je s ledenim prostranstvima koja su pokri­la Indiju pomičući se na sjeveru u dobu karbona? Jedno od objašnje­nja moglo bi biti, da je otprilike 300 milijuna godina taj dio Indije bio mnogo viši i zato hladniji nego danas. Ali bilo je također ledenih prostranstava na morskoj razini u Aziji, Africi i Australiji, a ledena prostranstva u Africi i na Madagaskaru proširila su se u 'suprotnom smjeru' od ekvatora.

Može se također očekivati da će ledeno doba istodobno utjecati na sjevernu i južnu hemisferu. Ali, nije tako. Postoji dokaz o ledenim površinama na južnoj hemisferi, ali to se nije dogodilo istodobno na sjevernoj i obratno.

Pretpostavka da se Zemljina kora ne može pomicati, i da je zem­lja koja se sada nalazi na Sjevernom i Južnom polu uvijek bila na istome mjestu, ne mogu se poduprijeti. Umjesto toga, pretpostav­kom da se Zemljina kora može pomicati, sve je objašnjeno: led koji je gotovo stigao do zemljopisne širine Londona, dok je Sibir ostao bez leda, ledena prostranstva u Indiji, te druge nepravilnosti.

Hapgood je bio sretan što je imao prijatelja zoologa Ivana San-dersona, koji se zanimao za ono što danas zovemo 'anomalije', a to su čudne i neobjašnjive pojave. Sanderson se zanimao za istraživanja ruskog znanstvenika Imanuela Velikovskog, koji je otkrio beresov-skog mamuta, nađenog smrznutog u Sibiru oko 1901. godine, u na­pola stojećem položaju s cvijetom zlaticom u ustima. Očito je po­stojala takva flora, ali se klima brzo promijenila. No, kako bi takav

nagli pad temperature mogao prouzročiti pomicanje Zemljine kore? Hapgood je i sam bio u Kanadi jednoga vrućeg ljeta. Bilo je dovolj­no toplo da se okupa u jezeru i nakon toga osuši na suncu. A tada je odjednom vjetar promijenio smjer i zapuhao je sjeverozapadnjak. Temperatura je pala tako brzo da se jezero zaledilo za nekoliko sati. Zamišljao je beresovskog mamuta kako žvače latice na toploj trati­ni, kad je iznenada zapuhala oluja s vjetrom od 200 km na sat. (Je­dna od posljedica vulkanske prašine u zraku je porast temperaturnih razlika između polova i ekvatora te snažniji vjetrovi).

Ali, zašto i drugi mamuti nisu bili zahvaćeni tom olujom? Odgo­vor je: bilo ih je na tisuće. Iz Sibira je bilo izvezeno posljednjih desetljeća 19. stoljeća, 20000 kljova a tisuće kljova ostalo je zako­pano pod zemljom. Bjelokost je neupotrebljiva, osim ako ne pripa­da svježe ubijenim životinjama, ili je brzo zamrznuta. Mnogi od smrznutih mamuta bili su savršeno jestivi, što je dokaz da su bili smrznuti na temperaturi od mnogo stupnjeva ispod nule i tako su ostali sačuvani tisućama godina. Ako se meso drži na temperaturi oko nule ili oko točke smrzavanja, ledeni kristali ga formiraju i 'uništavaju ' razarajući mu stanice. Očito je neka strašna katastrofa gurnula Sibir iz toplog dana u temperaturu ispod nule, što je trajalo 15 000 godina.

Hapgood je tada raspravljao o kostima mastodonta nađenima u državi New York oko 1880. godine, što se u ono vrijeme smatralo dokazom kako su mastodonti preživjeli ledeno doba. Kasnija geolo­ška proučavanja su dokazala da je poput sibirskih mamuta, i njih zahvatio iznenadni pad temperature. Našli su se na zaleđenom pros­toru koji je poslije nastao, tako da su mastodonti Sjeverne Amerike, kao što su medvjedi, konji, divovski dabrovi, jeleni, sjevernoame-rički sobovi, losovi i bizoni - bili također pogođeni katastrofom. Osnovna razlika jest ta da je Sibir postao ledeno hladan. Zašto?

Jer se pomaknuo prema sjeveru. Einstein je pročitao Hapgoodov rukopis, te mu odgovorio nakon

pet dana: 'Smatram vaš materijal dojmljivim. Imam dojam da je vaša hipoteza ispravna. Teško je vjerovati da su se znatniji pomaci Ze­mljine kore dogodili jedan za drugim, nakon kratkog vremena'. Njegovo ohrabrenje navelo je Hapgooda da mu pošalje još materi-

jala u rukopisu. Godine 1954. Einstein je dao potporu Hapgoodu da dođe na sastanak u Institut za razvoj istraživanja u Princetonu, gdje je Einstein radio. Nažalost, Robert Oppenheimer, 'otac atomske bombe', vrlo utjecajan član odbora, usprotivio se Hapgoodu i njegov zahtjev je bio odbijen. Dana 18. 05. 1954. godine napisao mu je pismo u kojemu izražava svoje suosjećanje i, možda kao utješnu nagradu, poslao mu je uvod u knjigu koja će dobiti naslov Earth's Shifting Crust vjerojatno smatrajući da će mu to, dugoročno, biti vrednije od priznanja.

U studenom 1954. godine Einstein je opet potpomogao Hapgo-odov zahtjev da se dopusti istraživanje, koje bi izvodila Guggen-heimova fondacija. Bio je ponovno odbijen. Sljedećeg siječnja Hap-good i Campbell posjetili su Einsteina na Sveučilištu Princeton i dugo razgovarali. Taj je razgovor Hapgood zabilježio i naveo u izvješta­ju što ga je poslije poslao Einsteinu, koji se složio s njim i izjavio da su navodi točni. Međutim, zamolio je da ga ne citira, jer se za razgovor nije pripremio. Hapgood je poslije tiskao tu primjedbu u svojoj knjizi Earth's Shifting Crust. Campbell je pokušao matema­tički dokazati kako je antarktička ledena kapa mogla prouzročiti pucanje Zemljine kore. Einstein je bio potpuno uvjeren u Hapgo-odove geološke dokaze da Zemljina kora može puknuti i skliznuti. Sumnjao je samo u to, ima li kapa polarnog leda ikakve veze s time u što je Hapgood vjerovao u vrijeme izdavanja drugog izdanja knjige The Path of the Pole 1970. godine. On je, naime sumnjao u to, može li masa leda, čak ako je nagomilana u nepravilnom obliku kao na Antarktiku, potaknuti klizanja Zemljine kore.

Einstein je umro u bolnici 16. travnja u 76. godini. Hapgood je tako izgubio najutjecajnijeg branitelja, ali napokon je knjiga Earth's Shifting Crust bila gotovo posve završena. Ono što se nekad činilo bezumnom teorijom, dobivalo je postupno potporu iz drugih izvo­ra. Profesor George W. Bain shvatio je da se kemijski sastav tla mi­jenja pod utjecajem sunčeva svjetla. Otkrio je da je tropsko tlo po­sve različito od tla u hladnim krajevima. Na temelju proučavanja ranih geoloških razdoblja, zaključio je da je u karbonskom razdo­blju ekvator prolazio otocima novog Sibira, ili drugim riječima, da je Sibir bio smješten bliže ekvatoru.

Bain je objavio svoje rezultate 1953. godine. Dvadeset godina prije njega, kineski profesor Ting Ying H. Ma sa Sveučilišta Fukien proučavao je koralje te došao do sličnih zaključaka. Nekadašnja koraljna mora nisu imala isti položaj kao danas, nego su ga povre­meno mijenjala. Najprije je Ma to pokušao objasniti Wegenerovom teorijom o pomicanju kontinenata. Ali, 1949. godine, kad se Hapgo-od počeo baviti tim problemom, zaključio je da bi samo pomicanje Zemljine kore moglo promijeniti uzorak tla. Ma je sumnjao da je pomicanje tla bilo čak i dublje od kore, da se odnosilo i na pokrov, tj. na sloj ispod Zemljine kore.

Hapgoodov petogodišnji rad bližio se kraju, pa je trebalo samo pronaći izdavača. U tom odlučnom času, palo mu je u krilo jedno drugo zadivljujuće istraživanje.

Godine 1956., 26. kolovoza, radio je prenosio raspravu sa Sveu­čilišta Georgetown u Washingtonu, područje Kolumbije. Voditelj emisije bio je stručnjak za vikinške zemljopisne karte, kapetan Arlington H. Mallery. Raspravljalo se o zemljopisnoj kani iz godine 1513., na kojoj je pisalo kako je karta izdvojena iz velikog broja starih zemljopisnih atlasa, a to je učinio turski pomorac i nekadaš­nji gusar imenom Piri Reis (piri znači - admiral). Reisu su vjeroja­tno slučajno odrubili glavu zbog neprijateljskih spletki 1554. godi­ne. Njegova je karta prikazivala Južnu Ameriku, dio Zapadne Afri­ke, a na dnu karte se nalazilo tlo koje je, čini se, bilo dio Antarktika. Nešto prije, iste godine, Mallery je pročitao članak u časopisu Geo­graphical Journal o otkrićima na Antarktiku tijekom međunarodne ekspedicije 1949. godine, uključujući i sonarno mjerenje dubine pod ledom koji je okruživao obalu. U tom trenutku, njegov prijatelj M. I. Walters spustio je na njegov stol kopiju karte Pirija Reisa, koju je neki turski časnik nedavno predstavio Kongresnoj knjižnici. Već pogled na kartu pokazao je Malleryju kako postoji čudesna usklađe­nost između udubljenja što ih pokazuje karta Pirija Reisa i udublje-nja nedavno otkrivenih sonarom. Sam Piri Reis je izjavio da svaka od karata koje je koristio potječu iz vremena Aleksandra Velikog, koji je rođen 356. g. pr. Kr. Budući da je Antarktik bio u to vri­jeme nesumnjivo pokriven površinom leda - od kojega je velik dio bio debeo tri kilometra - te originalne karte su vjerojatno bile zabi-

lježene davno prije Aleksandra, prema opreznoj procjeni, oko 4000. godine pr. Kr.

Ali, zemljopisna karta nije za uporabu ako na njoj nešto ne piše. Pretpostavlja se da se pismo razvilo tek nakon što su ga Sumerani počeli koristiti za plaćanje raznih pristojbi, oko 3 500 godine pr. Kr. Izgledalo je kao da karta Pirija Reisa dokazuje kako je pismo bilo u uporabi već davno, 4 000 godina pr. Kr. Nadalje, sam Antarktik je otkriven tek 1818. godine. Karta Pirija Reisa daje naslutiti postoja­nje kultivirane pomorske civilizacije u vrijeme, dok se, prema po­vjesničarima, civilizacija upravo razvijala na srednjem Istoku.

Naravno, s obzirom na njegovo zanimanje za Antarktik, Hap-good je bio neobično uzbuđen novim otkrićem. Već je zaključio da je prije posljednjega velikog pomicanja Zemljine kore, manji dio podijeljenog kontinenta, upravo južno od Patagonije, bio izvan an­tarktičkog kruga, a tek se poslije primaknuo bliže i zato možda bio bez leda 9 600 godina pr. Kr. Tada je, prema Platonu, nestala Atlan-tida. Hapgood nije imao namjeru reći ni riječ bilo kome - nije htio da ga otpuste kao člana nekog ludoga društva - činilo se da karta Pi­rija Reisa potvrđuje njegovu sumnju da je Platon imao pravo o drev­noj civilizaciji koja je antidatirala poznate povijesne zapise.

Hapgood je u to vrijeme bio asistent na koledžu Keene State, di­jelu Sveučilišta New Hampshire. Ponovno je privolio studente da mu pomognu u njegovu posljednjem pothvatu. Oni su trebali prou­čavati zemljopisnu kartu Pirija Reisa bez predrasuda, te je usporedi­ti s raznim drugim kartama. Kao prvo, otkrili su, da su karte toga doba bile neobično nedotjerane. Jedna je prikazivala Italiju naslo­njenu na Španjolsku, druga Englesku u obliku čajnika. Te karte koje su koristili pomorci - poznate kao portolani, što znači 'od luke do luke' - ipak su bile nevjerojatno točne. Prema Piriju Reisu, njegova se karta temelji djelomice na karti koju je imao Kolumbo, iako je nitko nije uspio locirati. Ali, možda se on koristio kartama iz stare knjižnice u Aleksandriji. Hapgood je vjerovao da su one našle put u veliku knjižnicu u Konstantinopolu, koji su Turci zauzeli 1453. go­dine.

Adolf Erik Nordenskiold (1832.-1901.), još jedan vodeći struč­njak za rane karte, 1889. godine smatrao da se portolani temelje na

kartama koje su nastale mnoga stoljeća pr. Kr. Nakon deset arktičkih ekspedicija, Nordenskiold je postao svjestan žalosnog stanja polar­ne kartografije. Počeo je sastavljati stare karte, pa je nastao Fak­simil atlasa (Facsimile Atlas, Stockholm, 1889. godine), koji se op­ćenito smatrao jakim poticajem za moderno proučavanje kartografi­je. Veliki geograf i astronom Ptolemej, koji je bio knjižničar u Ale­ksandriji oko 1 500. godine pr. Kr., izradio je karte koje su bile manje točne od srednjovjekovnih portolana, iako je imao na raspolaganju najveću knjižnicu na svijetu. Je li moguće da su obični pomorci nadmašili rad Ptolemeja, osim ako nisu plovili prema drugim karta­ma?

Zapravo, na kartama Pirija Reisa pronađene su mnoge pogreške - npr., dopustio je da se 20 karata što ih je upotrijebio, ponavljaju. Tako je prikazao dva puta rijeku Amazonu, iako je izostavio prika­zati 1 520 km dugačku crtu obale. Jedna pogreška može se pripisati grčkom astronomu Eratostenu, koji se rodio oko 275. godine pr. Kr. Znao je da se u Sieni, u Gornjem Egiptu (blizu današnjeg Asuana) sunce odražava u jednom dubokom bunaru na solsticij 21. 06. Utvrde u ono vrijeme nisu bacale nikakvu sjenu. Ali, u Aleksandriji, 850 km sjeverno, to se dagađalo. Izmjerio je duljinu sjene jedne utvrde u Aleksandriji u podne 21. 06., iskoristivši je da izračuna kut sunčevih zraka. Bilo je to 7 stupnjeva, što je približno pedeseti-na od 360 stupnjeva. Budući da je znao udaljenost do Siene, znači­lo je da 850 km predstavlja 7 stupnjeva Zemljine polarne obodnice. Stoga je bilo lako ustanoviti da 360 stupnjeva može biti predstav­ljeno kao 42 250 km. Stvarni obujam oko polova je 41 947 km. Bila je to, dakle, začuđujuće točna procjena za 240. godinu pr. Kr., kad većina ljudi nije bila čak ni svjesna da je Zemlja okrugla.

Malom pogreškom, Eratosten je povećao promjer Zemlje za 45 stupnjeva. Da je Hapgood prihvatio tu pogrešku, karta Pirija Reisa bila bi još točnija, pod pretpostavkom da se temeljila na starim grč­kim i egipatskim izvornim kartama.

Kada je Piri Reis izrađivao svoju kartu, poznati kartograf Gerar-dus Mercator imao je tek godinu dana, pa je Reisov rad antidatirao Mercatorovu metodu 'projekcije' Zemlje na ravnu plohu, označivši je širinama i dužinama. Kartografi su koristili jednostavniju meto-

du, tako što su izabrali neki grad kao središte, te nacrtali krug oko njega koji su podijelili na 16 dijelova, poput torte. Zatim su u krugu ucrtali kvadrate, i nastavili ih proširivati prema van, da bi stvorili vrstu grube širine i dužine - to je bila zamršena, ali djelotvorna me­toda. Kad su Hapgoodovi studenti proučavali Reisovu kartu, brzo su utvrdili da njezino originalno središte leži negdje izvan karte, prema istoku. Većina je mislila da se radi o Aleksandriji, ali pomni proračuni su pokazali kako je pravo središte vjerojatno Siena, sveto središte Gornjeg Egipta. To im je dalje pomoglo da pomisle kako imaju posla sa starom kartom.

Kad su kartografi Aleksandrije počeli izrađivati vlastite karte, možemo pretpostaviti da nisu odmah otplovili da vide Južnu Ame­riku ili Antarktik, nego su svoje karte temeljili na drugim, još stari­jim kartama. Ali, koliko su stare bile te karte?

Zanimljiv dokaz nudi nam rješenje. Krajem 2. stoljeća pr. Kr. grč­kom gramatičaru Agatarhidu iz Knida, privatnom učitelju jednoga od kraljeva Egipta iz doba Ptolemeja, rečeno je da je prema staroj tradiciji jedna strana osnovice Velike piramide točno jedna osmina minute stupnja Zemljine polarne obodnice (minuta je šezdeseti dio stupnja). Svaka strana osnovice Velike piramide ima 756 stopa ili više od 230 metara. Ako se to pomnoži s osam, a tada sa 60, pa sa 360, rezultat je nešto manje od 40 000 kilometara ili nešto manje od 25 000 milja (točnije, to su 24 933 milje). To je zadivljujuće točna mjera polarne obodnice Zemlje. Zapravo, veličina Velike piramide, s dodatkom njezine osnovice, također je u točnom odnosu s veliči­nom Zemlje - zapravo, vrh je ondje gdje bi trebao biti Sjeverni pol.

Veliku piramidu sagradio je faraon Keops (Khufu) oko 2 500. go­dine pr. Kr. Kako su u to doba stari Egipćani mogli znati veličinu Zemlje? Možda su znali da je okrugla, jer su zamijetili kako je sjena Zemlje na Mjesecu za vrijeme pomrčina zaobljena, ili su promatrali kako brod postupno nestaje na obzoru dok se udaljuje.

Ono što je na Hapgooda ostavilo tako snažan dojam, bila je začu­đujuća točnost karte Pirija Reisa kad se zanemari pogreška od 4,5 stupnja. Primijetio je da su se 1541. godine učeni ljudi u Mexico Cityju dali na posao, želeći odrediti točnu zemljopisnu dužinu svo­jega grada tako što su mjerili vrijeme između dvije pomrčine Mje-

seca, jednu u Mexico Cityju, a drugu u Toledu u Španjolskoj. Njiho­vi proračuni znatno su se razlikovali. S druge strane, karte su često bile tako točne da su se razlikovale samo za pola stupnja zemljo­pisne dužine. To je bilo nešto što Europljani nisu postigli tako dugo dok John Harrison nije izumio pomorski kronometar u 18. stoljeću.

Hapgood je također bio zadivljen velikim otokom uz obalu Južne Amerike. Smješten na petom stupnju sjeverno od srednjoatlanskog ruba, čini se da je imao 500 km u promjeru, a ipak ga danas ovdje nema. Dapače, taj je otok zabilježen na Reinelovoj karti iz 1510, kao i na karti francuskog kartografa Philipa Buachea 1737. godine.

Hapgood se zanimao za mnoge pustolovine, pa je 1959. godine napisao zahtjev Kongresnoj knjižnici, moleći ih za dodatni materi­jal. Pozvali su ga da dođe i sam izabere. Kada je stigao na Dan neza­visnosti, bio je pomalo zbunjen našavši stotinu primjeraka, koji su mu bili na raspolaganju. Nekoliko je dana razgledavao karte i tada, kako sam opisuje, 'okrenuo sam stranicu i sjeo zapanjen.' Ono što je vidio bila je karta koju je izradio Orontej Finej godine 1531., a prikazivala je Antarktik kakav uglavnom izgleda na današnjim kar­tama. Ali na njoj su bili zaljevi bez leda, rijeke koje su tekle u more, čak i planine koje su sada zakopane pod ledom, iako Orontejeva karta nije prikazala Palmerov poluotok, koji se prostire između sje­verozapadnog Antarktika i obale Patagonije. Zapravo, nema takvog poluotoka. Čak kad bi se led otopio, bio bi to samo otok. Ukratko, originalnu kartu je izradio netko tko je znao sve o Antarktiku, o nje­govoj unutrašnjosti i obali. To je moglo značiti da su karte Antark­tika već izradili mornari koji su ga istražili i zabilježili njegovu unu­trašnjost. Ili to znači da su njegovi starosjedioci to učinili sami za sebe. Bez obzira na to što se dogodilo, očita je činjenica da karte Antarktika postoje više od 6000 godina.

Drugi portolani bili su jednako tako značajni. Durcert Portolano pokazuje 1339. godine precizno poznavanje prostora od Galwaya do Don Basina u Rusiji. Karte turskog hodočasnika Hadjija Ahmada iz 1559. godine pokazuju svijet kao da lebdi iznad Sjevernog pola. Čini se da karta također pokazuje Sibir i Aljasku kao jedno kopno. Budući da je to karta srcolika oblika, sa Sibirom u jednom otvoru, a Aljaskom u drugom, to može jednostavno odražavati činjenicu da

kartograf nije imao mjesta da uključi u kartu onaj potez mora kod Beringovih vrata između Sibira i Aljaske. Međutim, kad ne bi bilo Beringovih vrata, originalna karta morala bi biti izrađena prije više od 12 000 godina, kada su Sibir i Aljaska bili spojeni kopnenim mo­stom. Karta stara 12 000 godina, to zvuči nevjerojatno. Ali, sve što je Hapgood otkrio, zvuči jednako apsurdno. Počeo je shvaćati zašto su portolani u Kongresnoj knjižnici ostali desetljećima neistraženi. Svaki znanstvenik koji ih je pobliže pogledao, vjerojatno je protrnuo te brzo zaklopio fascikl.

Karta Antarktika koju je 1737. godine objavio Philip Buache po­kazuje da je Antarktik kontinent podijeljen na dva otoka - kao što danas znamo, sve je pod ledom. Kako je Buache to znao?

Vjerojatno je koristio karte starije od onih kojima se služio Oron-tej Finej i tvorac karata Dulcert Portolana, koji je upotrijebio stare karte što su pokazivale unutrašnje zamrznuto more.

Karta što ju je Hapgood pronašao u knjizi Josehpa Needhaha Science and Civilisation in China (Znanost i civilizacija u Kini), a koja datira iz godine 1137., bila je urezana u kamen i nacrtana preko mreže numeriranih četvorina. Hapgood je učinio zanimljivo otkriće s kartom Pirija Reisa i mnoštvom drugih koje datiraju još iz vreme­na knjižnice u Aleksandriji. Njihov stupanj zemljopisne širine bio je kraći od stupnja dužine, jer je izvorni kartograf koristio pravokutnu mrežu numeriranih četvorina. Kasniji kartograf je to pogreškom promijenio u kvadratnu mrežu pa je nastala i pogreška u dužini. Bu­dući da se ista pogreška s dužinom ponovila i na kineskoj karti, čini­lo se da original potječe iz pradavnog doba. Hapgood je zaključio: možda to dokazuje da je naša izgubljena civilizacija od prije 5 ili 10.000 godina proširila svoje kartografiranje i ovdje jednako kao u Americi i na Antarktiku.

Hapgood je također uočio da je Zapadna Afrika, kao što ju je opi­sao Piri Reis, vjerojatno bila obilno opskrbljena vodom - npr., opisana su jezera koja danas više ne postoje. I druge pradavne karte, koje navodi Hapgood, pokazuju jezera u Africi. Prije 10 000 i 6000 godina - maestral, sjeverni vjetar, bio je vrlo vlažan, donosio je vla­gu s ledenjaka koji su se otapali u ledenom dobu, pa je Sahara bila zelena i plodna. Budući da je karta Piria Reisa zabilježila Zapadnu

Afriku s jezerima, izgledalo bi da originalna karta kojom se koristio Piri Reis, potječe iz toga vlažnoga razdoblja.

U knjizi Maps of the Ancient Sea Kings (Karte drevnih morskih kraljeva) Hapgood je izgrađivao svoj pristup istraživanju dok nije postao prihvatljiv. 'Nije moguće knjigu pročitati i smatrati je izmišlje­nim nagađanjem, jer svaka stranica nosi obilježje širokog i strplji­vog istraživanja. No, zaključci posljednjeg poglavlja s podnaslo­vom A Civilisation that Vanished (Nestala civilizacija) morat će za­prepastiti svakog znanstvenika koji je knjigu shvatio ozbiljno, jer zvuči kao pravi materijal za knjige H. Riddera Haggarda ili Julesa Vernea:

Dokaz predstavljen starim kartama kao da sugerira postojanje čovjeka u pradavnim vremenima, prije nastanka bilo koje po­znate kulture, prije prave civilizacije napredne vrste čovjeka, koja je bila smještena ili na jednom području - ali je imala trgovačke veze s cijelim svijetom - ili je bila u pravom smislu svjetska kultura. Ona je, barem u nekim aspektima, bila na­prednija od grčke ili rimske. U geodeziji, pomorskoj znanosti i kartografiranju, ta je civilizacija bila naprednija od bilo koje poznate kulture 18. stoljeća prije kršćanskog doba. Tek u 18. stoljeću mi smo razvili praktične načine pronalaženja zemljo­pisne dužine. Tek smo tada izmjerili točan opseg Zemlje. Prije 19. stoljeća nismo slali brodove za istraživanje arktičkih i an­tarktičkih mora; tek smo tada počeli istraživati dno mora. Ove karte pokazuju da su neki drevni narodi već prije to učinili.

Pitajući se, kako velika civilizacija može bez traga nestati, Hapgood je ustanovio osnovno načelo istraživanja: našli smo ono što smo tra­žili. Portolani su stoljećima bili poznati. O karti Pirija Reisa, otkri­venoj u palači Topkapi u Istambulu 1929. godine, raspravljalo se u Kongresnoj knjižnici već 1930. godine, prije nego što je zanimanje ponovno buknulo 1956. godine. Ali, nitko nije vidio njezino znače­nje - ili, ako je to nekome uspjelo, bio je dovoljno hrabar da postavi pitanja koja je i Hapgood postavljao.

Zašto onda objavljivanje knjige Maps of Ancient Sea Kings nije izazvalo značajniju akademsku raspravu 1966. godine? Odgovor mo-

ra biti djelomice taj, da je Akademija već ponešto sumnjala u Hap-gooda. Godine 1958., kad se u tisku konačno pojavila knjiga Earth s Shifting Crust, jedan od najpoznatijih tjednika The Saturday Ev­ening Post objavio ju je u skraćenom obliku. Već i to je bilo dovolj­no da izazove ljutnju i zavist akademika. U predgovoru kasnijem izdanju knjige The Path of the Pole. 1970. godine, akademik geolog F. N. Earll priča kako je, nakon što je pročitao taj skraćeni prikaz, tražio recenzije o knjizi u tehničkim i akademskim časopisima, ali nije našao nijednu. Kad se reakcija napokon pojavila, kaže Earll, 'jedva bi se mogla opisati kao racionalna - bolji bi izraz za nju bio - histerija'. Jedan akademik je ogorčeno izjavio da Hapgood nije geolog, dok je drugi citirao autoritet koji se nije slagao s autoriteti­ma što ih je Hapgood navodio, i to je koristio kao osnovu da osudi cijelu knjigu. Ukratko, prema Hapgoodu su se odnosili ljutito i s prezirom jer se usudio pisati o geologiji.

Tako se nijedan od tih profesora nije usudio raspravljati o knjizi, koja je tvrdila da je otkrila dokaz o civilizaciji koja je postojala prije bilo čega poznatog povijesti. Bilo je lakše zanemariti Hapgooda.

Iz još jednog razloga nitko nije bio spreman smatrati Hapgooda ozbiljnim. Godine 1960. knjiga pod naslovom Le Matin des Magi-ciens (Jutro čarobnjaka) Louisa Pauwelsa i Jacquesa Bergiera po­stala je najprodavaniji bestseler u Francuskoj i bila je prevedena na dvanaestak jezika. Pauwels je bio novinar, a Bergier fizičar koji se zanimao i za alkemiju. Njihova knjiga bila je blistava i sjajna zbir­ka alkemije, arheologije, magije, hermetizma i književnih nagađa­nja s poglavljima o moći ljubavi, o Velikoj piramidi, o Gurdjieffu i nacističkom okultizmu. Jedan od najvažnijih prikaza bila je, među inim portolanima, zemljopisna karta Pirija Reisa. 'Jesu li ove karte bile izrađene', pitali su autori, 'na temelju opažanja nastalih na pa­lubi letećeg stroja ili neke vrste svemirskog broda? Opažanja koja su zapisali posjetitelji s onu stranu svijeta?' Budući da je knjiga The Morning of the Magicians osvojila cijeli svijet, karta Pirija Reisa postala je još više povezana sa svjedočenjem o 'drevnim astronau­tima'. Hapgood koji je deset godina radio na knjizi Maps of the Ancient Sea Kings, nije mogao lošije proći.

Godine 1966., direktor švicarskog hotela imenom Erich von Da­niken, čija je strast za putovanjima bila uglavnom zadovoljena u svijetu knjiga, posvetio je svoje noći pisanju knjiga, tvrdeći da su Zemlju u dalekoj prošlosti posjetili svemirci. Tu je ideju četiri godi­ne prije njega sugerirao ruski astronom Joseph Shklovkii u knjizi Universe, Life, Mind (Univerzum, život i um) objavljenoj u Americi 1966. godine, s dodatnim materijalom astronoma Carla Sagana pod naslovom Inteligent Life in Universe (Inteligentna bića u svemiru). Danikenova knjiga sastojala se uglavnom od tvrdnji da su spomeni­ke kao što su piramide, kipovi na Uskršnjem otoku i hramovi Maya u Meksiku gradili, ili pomagali graditi, drevni astronauti. Tiskana u Švicarskoj pod naslovom Erinnnerungen an die Zukunft (Sjećanja na budućnost) u 3.mj. 1968. godine, brzo je postala bestseler, jedna­ko kao englesko i američko izdanje pod naslovom 'Chariots of the Gods (Kočije bogova).

Znanstvenici su istaknuli kako je knjiga puna nevjerojatnosti i netočnosti. Daniken je uspio udvostručiti težinu Velike piramide pet puta, a njegova tvrdnja da Egipćani nisu znali za užad ili drvo za valjke, lako se pobila slikama sa zidova grobnica i piramida.

Njegova tvrdnja da kipovi s Uskršnjeg otoka nisu mogli biti is­klesani iz veoma čvrste vulkanske stijene kamenim alatom, bila je također osporena. To je učinio Thor Heyerdahl godine 1950. s neko­liko otočkih domorodaca, upotrijebivši kameni alat nađen u kame­nolomu. Daniken je tvrdio kako na Uskršnjem otoku nema drva za valjke, vjerojatno ne znajući da je ondje nekad raslo drveće, prije nego je sve drvo bilo iskorišteno. Za linije iz Nazce u Peruu, Dani­ken je tvrdio da su bile piste za svemirske brodove, zanemarujući či­njenicu da su to samo ogrebotine na površini klimavih stijena. Čitave knjige i televizijski dokumentarci napadali su Danikenov 'dokaz', pokazujući da se većina tvrdnji temelji na nepoznavanju dostignuća stanovnika Egipta, Uskršnjeg otoka, Perua i drugih zemalja.

Na prvim stranicama knjige Daniken je (jednako kao Pauwels i Bergier) predstavio kartu Pirija Reisa: 'Najnovija istraživanja pro­fesora Charlesa Hapgooda daju nam još više zbunjujućih podataka. Usporedbe s modernim fotografijama našega planeta gledanog sa

satelita, pokazale su da su originali karata Pirija Reisa vjerojatno napravljeni s velikih visina. Kako se to objašnjava?'

Hapgood, naravno, nije nikad rekao ništa od toga. Činjenica da Piri Reis nije uspio prikazati 1 520 km južnoameričke obale, pa je ponovio drugu plovidbu, upućuje na to da karta nije napravljena iz zraka. Unatoč svemu, milijuni ljudi bili su uvjereni kako je Hap­good pomogao Danikenu, jer je također vjerovao da su karte nacr­tali 'drevni astronauti'.

Hapgood se manje brinuo nego što je bilo potrebno - bilo je dru­gih važnijih pojava koje su mu zaokupljale um. Nekoliko godina bio je uvjeren kako je pronašao pravo mjesto Atlantide, i da će zbog to­ga možda napustiti akademski svijet i posvetiti se aktivnijem životu istraživača. Dana 5. prosinca 1958. godine pisao je svom prijatelju Ivanu Sandersonu da najavi ono što je nazvao 'najsenzacionalnijim otkrićem našega vremena.'

Proučavajući kartu Pirija Reisa Hapgood je primijetio, kao što smo vidjeli, neki tajanstveni otok, otprilike 1600 kilometara udaljen od obale Venezuele i utoka rijeke Orinoco. Pronašao je i druge dvije stare karte, koje su prikazivale taj otok dokazujući njegovo posto­janje. Sada nema takve kopnene mase, nego samo dva mala otoka poznata kao stijene Sv. Petra i Pavla. Svaka hridina je dugačka oko 400 m, i smještena je iznad srednjoatlantskog pojasa. To su vrhun­ci planina koje su sada pod vodom. Hapgood je bio uvjeren kako je to sve što je ostalo nad površinom od Platonove Atlantide - upravo na mjestu koje je Platon označio, u srednjem Atlantiku. Veličina toga tajanstvenog otoka - 590 x 422 km - zvučala je točno. Platon je ta­kođer izjavio kako je na Atlantidi postojala i velika središnja planina, sveta planina, a Hapgood je mislio da su to stijene Sv. Petra i Pavla.

Sanderson je savjetovao Hapgoodu neka ne spominje Atlantidu u svojoj knjizi Maps of the Ancient Sea Kings, da ga ne bi obilježili kao luckasta čovjeka. Ali, upozorenje nije bilo potrebno - Hapgood je bio itekako svjestan neprijateljskog odnosa svojih kritičara, da bi položio glavu na panj. Osim toga, dokaz će uskoro biti dostupan svakomu. Sve što je bilo potrebno, uvjeravao je Hapgood Sander-sona, bio je bogati mecena koji će posuditi jahtu i platiti unajmljiva­nje podvodnih kamera kojima se mogu pogledati strmi obronci pla-

nina - gdje bi se moralo nalaziti, prema Platonu - zlato vrijedno oko pet stotina milijuna dolara.

U knjizi Atlantis, the Eigth Continent (Atlantida, osmi kontinent), 1984. godine Charles Berlitz kaže kako je 1963. godine Hapgood došao u Bijelu kuću s namjerom da nagovori predsjednika Kenne-dyja da mu posudi nosač zrakoplova kako bi istražio morsko dno pod stijenama Sv. Petra i Pavla. On citira Hapgoodova neobjavlje­na sjećanja:

'Bila je sreća što sam imao i prije veze s Bijelom kućom gdje sam tijekom II. svjetskog rata radio neke poslove za predsjednika Roosevelta... Nije bilo teško pronaći nekoga bliskog Kennedyjevi-ma u Massachussetsu, koji će mu dogovoriti sastanak s Predsjedni­kom... Imali smo zajedničke prijatelje u Demokratskoj stranci u Bo­stonu.' Hapgood je izradio shemu na osnovi koje bi zrakoplovi let­jeli u sve širim krugovima nad hridinama Sv. Petra i Pavla. Ako bi se nešto ugledalo na morskom dnu, to bi se istražilo podvodnim ka­merama. Prepoznao je opasnost: kad bi se novinari domogli priče, stavili bi je na naslovnu stranicu kao vijest dana, i njegov bi ugled stradao. Stoga je predložio da se istraživanje vodi pod naslovom 'Još jedna oceanografska ekspedicija'.

Do listopada 1963. godine dogovoren je sastanak s Kennedyjem - ali, Kennedy je ubijen u studenom. Preplašen, Hapgood je predlo­žio da bi možda Nelson Rockefeller, Sandersonov prijatelj, mogao biti zainteresiran. Budući da se Sanderson jedanput susreo s Waltom Disneyjem u nekom društvu, i njega bi se moglo pitati. Potraga za Atlantidom mogla bi biti čudesan akcijski film.

Ali, Hapgood se ponovno razočarao. Cijelo desetljeće koncentri­rao se na pisanje i proučavanje. Njegov prijatelj Sandersom umro je 1973. godine. Te je godine Hapgood rekao dopisnici Henriettei Mertz kako odustaje od istraživanja, iako zna da područje Atlantide 'leži oko stijena Sv. Petra i Pavla'. Nadao se da će drugi slijediti trag koji je on tako teško pronašao.

Godine 1982. u listopadu, Hapgood je pisao mladom korespon-dentu Randu Flem-Athu (dodajući neobičan postscriptum na svoje životno djelo o drevnim civilizacijama. Nakon što je napisao kako priprema treće izdanje knjige 'Pomična Zemljina kora', koja se tre-

ba tiskati 1983. godine, nastavio je govoriti o svojim posljednjim otkrićima: 'Osim toga, postoji dokaz da je posljednje pomicanje Ze-mljine kore pomaknulo oba američka kontinenta prema jugu oko 30 stupnjeva, te posve uništilo život i civilizaciju na njima. Klimatske promjene bile su manje drastične u Starome svijetu, postojalo je vi­še širokih putova kojima se moglo pobjeći.'

Pomak od 30 stupnjeva odnosio se na oko 3 380 kilometara, što je golema udaljenost. Ako se dogodila velika katastrofa koja je opu­stošila život i civilizaciju, tada se to sigurno moralo dogoditi prije više od 5 000 godina, kao što je Hapgood i pretpostavljao.

Sljedeći dio pisma nudio je još veće otkriće: 'Osim toga, s neda­vno uzbudljivim otkrićima, vjerujem da sam dao dokaz o cijelom jednom ciklusu civilizacije u Americi i Antarktiku, navodeći moder­ne znanstvene discipline koje se mogu vratiti unatrag 100.000 godi­na ...'

100,000 godina? Može li se raditi o pogreški od 10 000 godina? Ne, ostali dio dugačkog pisma bio je natipkan besprijekorno, bez najmanje pogreške. Hapgood ga je vjerojatno vrlo pažljivo pročitao, prije nego što ga je stavio u omotnicu. Ali, tada se vjerovalo da se predak modernog čovjeka, kromanjonac, nije pojavio na Zemlji do otprilike prije 40 000 godina (iako je od tada granica pomaknuta čak na više od 200 000 godina). Osim toga, Hapgood nije govorio o špilj­skom čovjeku, nego o nizu civilizacija s 'naprednim razinama znano­sti.'

U sljedećoj rečenici rekao je Randu: Mnogi dokazi kojima o tomu raspolažem bit će objavljeni u novom izdanju knjige: Eart's Shifting Crust.' Kao što je svima poznato, Hapgood je bio politički neopredijeljen, ali ne bi izložio svoj ugled opasnosti zbog neke fik­sne ideje. Bilo je očito kako je mislio da je pronašao znanstveni do­kaz star više od 100.000 godina, iz vremena kad je, prema paleon­tologiji* iz godine 1982. najstarije ljudsko biće na Zemlji bio nean-dertalac.

* godine 1982. smatralo se da anatomski moderan čovjek nije stariji od 65 tisuća godina. Danas mnogi paleontolozi vjeruju daje moderno ljudsko biće staro možda 200.000 godina.

Rand Flem-Ath odgovorio je odmah, tražeći savjet u svezi s Hap-goodovim razlozima za ovu začuđujuću tvrdnju. Tjednima nije bilo odgovora. Tada mu je pismo vraćeno s oznakom 'Umro'.

Hapgoodovo posljednje pismo navelo je Randa da počne istra­živati podrijetlo znanosti i civilizacije. O tome govori ova knjiga.

P O G L A V L J E 2 .

PRECIZNE KARTE

LJ eti 1976. godine dvadesetsedmogodišnji Kanađanin imenom Rand Flem-Ath (kada se oženio s Rose De'ath promijenio je

svoje ime Fleming, spajajući ga sa supruginim) išao je na razgovor u svezi sa zaposlenjem u Veliku javnu knjižnicu u Viktoriji, koja se nalazi na južnom vrhu otoka Vancouvera, u Britanskoj Kolumbiji. Budući da je rezultat razgovora trebao čekati do sljedećeg pone­djeljka, da rastereti um preko vikenda, odlučio je skicirati jedan sce­narij. Radilo se o skupini stranaca iskrcanih na pustom otoku, koja se odluči ondje prezimiti. Dok je razmišljao o prikladnoj lokaciji, čuo je na radiju Donovanovu pjesmu, nazvanu Hej, Atlantido! Pala mu je na um ideja i u svoj je pisaći blok načrčkao: 'Atlantida = Antarktik'. Budući da ništa nije znao o Atlantidi, proveo je ostatak dana u javnoj knjižnici, čitajući o Platonovom izgubljenom konti­nentu iza Herkulovih stupova.

Kada je čuo da je dobio posao, bio je već tako zanesen svojim is­traživanjem da nije dolazilo u obzir da ga napusti. A jedan od razlo­ga, što je prilično neobično, bilo je njegovo ime. Dok je bio u školi, učenici su dobili zadaću da napišu esej o poznatoj osobi koja nosi njihovo ime. Istražujući svojega poznatog imenjaka, Sir Aleksandra Fleminga koji je dobio Nobelovu nagradu za medicinu, Rand je sa­znao kako je Fleming 1924. godine, vrativši se u svoj laboratorij na­kon nekog vremena, otkrio da je iz neopranog ostatka jela u sudo­peru isklijala plijesan koja je uništila bakterije u okolnom području. Kušao je plijesan i otkrio da bi mogla razoriti većinu bakterija - i

tako je slučajno otkrio penicilin. Čitajući o imenjakovu otkriću, Rand Fleming je odlučio da nikad neće dopustiti da koincidencija prođe neistraženo - ona može biti uvod u veliko otkriće.

Ubrzo nakon početka rada u Velikoj javnoj knjižnici Viktorija, Rand je slučajno naišao na svoju koincidenciju. U mnogim knjiga­ma o Atlantidi, susretao se s istom zemljopisnom kartom. Nacrtao ju je jezuitski svećenik iz 17. stoljeća, Athanasius Kircher, čovjek enciklopedijskog znanja, koji je bio glasovit u svom vremenu kao Albert Einstein u svome. U djelu Mundus Subterraneus (Podzemni svijet) izdanom 1665. godine, Kircher je izjavio da karta pokazuje Atlantidu i da se temelji na karti ukradenoj iz starog Egipta. Ukrali su je rimski osvajači, a pronađena je u vatikanskim podrumima. Iz nekoga neobičnog razloga, Kircher je označio sjever na dnu karte.

Rand je bio zaneseni čitatelj karata još od sedme godine kada ga je njegov otac, koji je bio u zrakoplovstvu, vozio iz Nove Škotske do Arizone, a potom u Los Angeles da vidi Disneyland. Dobio je za­datak da prati auto karte. Silno je uživao u tome poslu, pa je od tada uvijek upravljao vozilom na putovanjima.

Karta Athanasiusa Kirchera dovela ga je do proučavanja starih karata. Uskoro je u katalogu svoje knjižnice naišao na Hapgoodovu knjigu Maps of The Ancient Sea Kings s podnaslovom Evidence of Advanced Civilisation in the Ice Age (Dokaz o naprednoj civilizaci­ji ledenog doba). Hapgoodova knjiga oduzela mu je dah. Tu je na­šao kombinaciju svojih sadašnjih preokupacija - stare karte i led.

Preletjevši preko stranica, iznenada se zaustavio na drugoj važ­noj koincidenciji. Promatrao je kartu Antarktika bez leda. Bila je prilično slična Kircherovoj karti Atlantide. Okrenuo je globus u knjižnici naglavačke i usporedio ga s onim što je vidio na Kirchero­voj karti. Bilo je očito da se radi o velikoj sličnosti. U pamfletu pod naslovom Introduction to Antarctica (Uvod u Antarktik) koji su iz­dale pomorske obrambene snage na Antarktiku, došao je do karte svijeta gledanog s Antarktika. Radilo se o otkriću. Karta je pokazi­vala Antarktik gotovo kao središnju točku svijeta. Iznenada su Pla­tonove riječi '...cijeli suprotni kontinent', dobile novo značenje. Jer Antarktik je bio u sredini, a kontinenti oko njega, izgledali su kao masa zemlje.

Godine 1665. Athanasius Kircher objavio je kartu Atlantide za koju je tvrdio da je nastala u Egiptu. Na latinskome svitku piše: "Položaj Atlantide sada ispod mora, prema egipatskom i Platonovu opisu."

Kircherova karta bez natpisa.

- Kircherova egipatska karta u usporedbi s modernom kartom Antarktika bez leda -

Mi na Zapadu zamišljamo kartu svijeta s Atlanskim oceanom u sredini, kao što prikazuju karte iz naših školskih atlasa, koji je odvo­jen od drugoga velikog oceana, Tihog. Gledano s Antarktika, na svi­jetu postoji samo jedan veliki ocean, 'Pravi ocean', kako ga naziva Platon.

Rand je bio tako uzbuđen svojim otkrićem daje napisao raspravu o tome pod naslovom Atlantis of the True Ocean (Atlantida Pravog oceana) i dao ju javno ovjeriti. Uvodni odlomak sadržavao je ko­mentar: "Gledano s perspektive satelita, Zemlja ima samo jedan pra­vi ocean, a Antarktik je u njegovu središtu." Lokacija Atlantide bila je opisana s Atlantide.

Randa je Atlantida počela opsjedati. Sada se čudio kako ga je Rose mogla podnositi, pa komentira: 'Bio sam fanatik, okarakteri­ziran, kao što je govorio Winston Churchill, kao netko tko ne može promijeniti svoj um i ne želi promijeniti svoj cilj.'

- Oceanografi pretpostavljaju da na Zemlji postoji samo jedan ocean. Zajednički ocean vidljiv je na ovoj projekciji, koju je izradio američki Pomorski institut s Antarktikom u središtu. Platonov prikaz Atlantide

govori o izgubljenom kontinentu u 'Pravom oceanu'. -

No, postojala je glavna prepreka pri njegovoj identifikaciji Atlan­tide s Antarktikom. Svaka enciklopedija koju je konzultirao, tvrdila je da je Antarktik pod ledom milijunima godina. Poput Hapgooda prije njega, Rand je usmjerio pozornost na ispitivanje katastrofe, koja je mogla razoriti cijeli kontinent u jednom danu i jednoj noći.

U djelu Laws (Zakoni) Platon je uočio da je svijet poljoprivrede nastao u višim predjelima, nakon što je razorna poplava uništila sva niža područja. Rand je zapazio da je sovjetski botaničar Nikolaj Ivanovič Vavilov (1887.-1943.) zaključio, da svjetski poznate divlje biljke potječu iz osam središta, a sva se ona nalaze u planinskim područjima, uključivši jezero Titicacu u Andama. Drugo je podru­čje Tajland, točno nasuprot jezeru Titicaci, na drugoj strani globusa.

Rand je počeo istraživati mitske katastrofe mnogih američkih starosjedilačkih plemena - Uta, Kutenaija, Okanagana, A'a'tama, Cahtoa i Cherokeea kao i peruanskih Araucanianea. Sve su to bile le­gende o strašnim potresima poslije kojih su slijedile poplave. Mno­ge su tvrdile da zbog promjena na površini Sunca, ono izgleda kao da će se rastopiti, kao da će se raspasti. Bilo je i mnoštvo mitova o

poplavama. Rand je mislio daje njihov broj upućivao na iskonsku katastrofu, kao onda kad se 'nebo srušilo na zemlju'.

U travnju 1977. godine Rose je darovala Randu National Atlas of Canada za njegov 28. rođendan. Ovdje je pronašao još jednu anoma­liju koja je nudila rješenje. Karta ledenog doba Sjeverne Amerike pokazala je da su mnogi otoci na dalekom sjeveru, gdje je Randov otac službovao kad je Rand imao dvanaest godina, bili bez leda u ledeno doba. Kako se to moglo dogoditi?

Rand je pronašao rukopis Hapgoodove knjige Earth's Shifting Crust na Sveučilištu u Viktoriji; zapravo je to bilo drugo izdanje s novim naslovom The Path of the Pole (Putanja pola). I kad je Rand otvorio knjigu, shvatio je da gleda zadnju stranicu zemljopisne kar­te, koja ima naslov The Path of the North Pole, pokazujući ni više ni manje nego tri različita položaja pola u posljednjih 80 000 godi­na - Yukon, Grenlandsko more i Hudsonov zaljev. Na ovom posljed­njem je bilo mjesto pola sve do 9 600. godine pr. Kr. Hapgoodova opsežna prikupljanja geoloških i geomagnetskih dokaza poduprla su njegova stajališta.

Zemljopisni pol, ili ono što je poznato kao pravi Sjeverni i Južni pol, izmjeren je pomoću Zemljine osi. Međutim, magnetski Sjever­ni i Južni pol izmjereni su položajem najvišeg intenziteta Zemljinog magnetskog polja. Ono se obično nalazi u blizini pravoga pola. Ko­risteći činjenicu ove blizine, Hapgood je mogao izračunati položaj prijašnjih polova istražujući njihova magnetska obilježja zapisana na lavi koja se ohladila, te na stijenama prošlosti. Budući da su izlazili iz unutrašnjosti Zemlje, lava i metali u njoj, (osobito željezo) skrutili su se u položaju koji je pokazivao ravno prema magnetskom polu. To je Hapgoodu osiguralo podatke da odredi lokaciju prijaš­njih polova.

Većina podataka bila je vrlo jednostavna. Geolozi su mogli prona­ći domet nekadašnje ledene površine po znakovima koje je led ostavio za sobom, kao što su doline izdubljene glečerima. Arktički krug možemo nacrtati kao kružni dio ljepljivog flastera sa Sjever­nim polom kao središtem. Prije 10 000 godina izgledalo je da se taj flaster pomiče više prema dolje, pa je njegovo središte bilo u Hud-sonovu zaljevu, a njegov najjužniji rub nalazio se daleko na jugu u

- Prije 9600. godine arktički krug je bio u Hudsonovu zaljevu (60S, 83Z), a antarktički krug se nalazio u južnom Indijskom oceanu (60J ,97I) -

području Ohija. Kao što je Rand primijetio, zapadni rub flastera nije se prostirao do zapadne obale Kanade. Hapgood je zaključio: 'Tako možemo reći da su topli uvjeti arktičkog arhipelaga Kanade bili stalni tijekom zaleđivanja na Wisconsinu, što je trajalo 40 000 god­ina, do nastanka moderne civilizacije.'

Hapgood je predstavio dokaze na isti način, kako bi pokazao da se Sjeverni pol pomaknuo s područja Yukona na Grenlandsko more prije otprilike 80 000 godina, a tada s Grenlandskog mora prema Hudsonovu zaljevu prije 50 000 godina. Od Hudsonova zaljeva po­maknuo se na sadašnji položaj prije 17 000 do 12 000 godina. Drugim riječima, najveće pomicanje Zemljine kore započelo je oko 15 000 godina pr. Kr., a završilo je otprilike 10 000 godina poslije.

To premještanje pola nije bilo polagano i blago što se tiče ljud­skih bića. Pomicanje s Hudsonova zaljeva do njegova današnjeg

položaja, vjerojatno je izazvalo mnoge šokove, a neki su bili katak-lizmički, npr. pomicanje Zemljine kore u području La Brea u Kali-forniji oko 11 000 godina pr. Kr., što je uništilo dvanaestak vrsta u dvadeset pet godina.

Sljedeća četiri mjeseca Rand je uvijek iznova čitao knjigu The Path of the Pole, uzbuđen mnoštvom potvrda da je Antarktik možda Atlantida. Tadaje zajedno s Rose napisao raspravu o svojim otkrići­ma:

Vjerujemo daje izvještaj koji je dao Platon u svom djelu Timej kakav se pojavio prije 12 000 godina, točan globalni pogled na Zemlju južne hemisfere.

Zatim vjerujemo da je prijašnja umjerena zona Antarktika omogućila naseljavanje ljudi prije nego što se Zemljina kora počela pomicati.

Vjerujemo da je izgubljeni kontinent Atlantida. zapravo naš općenito zanemaren, izgubljeni otok - kontinent Antarktik.

Dodajemo kako vjerujemo da je Atlantida bila napredna civilizacija, vjerojatno svjetska kultura koja je posjedovala potpuno zemljopisno saznanje o cijelom planetu.

U srpnju 1977. godine poslali su taj dokument Hapgoodu. Odgovor koji su dobili bio je pun entuzijazma: 'Začuđen sam i radostan zbog vašega članka koji sam danas dobio. Vjerovali ili ne, to je prvo doi­sta znanstveno istraživanje moga rada koje je ikad učinjeno. Našli ste dokaze za pomicanje Zemljine kore koje ja nisam pronašao.'

Bili su ganuti ne samo Hapgoodovom tipičnom toplinom i iskre-nošću, nego i priznanjem da su obavili važan posao. Randov novi dokaz ticao se činjenice da je na Antarktiku led najdeblji jer nije padalo mnogo snijega. To se činilo apsurdnim jer se snijeg pretvara u led. Jednako je zbunjivala činjenica da je led najtanji u područji­ma s najviše snijega. Najočitije objašnjenje jest ono da su područja s najdebljim ledom bila unutar antarktičkog kruga tisućama godina dulje nego područja s najtanjim ledom. Drugim riječima, Antarktik je kliznuo prema dolje, a dio koji je jednom bio izvan antarktičkog kruga, sada se nalazi unutar njega.

Rand je otkrio dokaz o površini masivnog lebdećeg leda koja se jednom protezala od Antarktika do južnog Indijskog oceana. Ako se takav led brzo otapa jer je iznenada nastupilo toplije razdoblje, dno je bilo ozbiljno poremećeno. Zapravo, bilo je dokaza u znanstvenoj literaturi da se upravo to dogodilo. Kad je kontinent Antarktik, na kojemu jednom nije bilo leda, skliznuo u antarktički krug, gurnuo je golemu ledenu površinu - veličine današnjeg Sjevernog pola - gore prema Indiji na drugoj strani globusa. Rand je pronašao obavijesti o toj ledenoj površini u dva nerazumljiva materijala skrivena u časo­pisu Science (Znanost), objavljenom nakon Hapgoodova djela Path of the Pole.

Rand je učinio drugo važno otkriće koje je promaknulo Hapgo-odu. Bilo je to djelo zaboravljenog pisca Williama Fairfielda War-rena, utemeljitelja Bostonskog sveučilišta, koji je prvi pretpostavio da su svjetski poznati mitovi o nebu koje se ruši, te o izgubljenom raju, uspomene na veliki geološki preokret, iako je sugerirao da je taj nekadašnji raj bio na Sjevernom polu. Paradise Found: the Cra­dle of the Human Race at the North Pole (Pronađeni raj: kolijevka ljudske rase na Sjevernom polu) (1885. godine) nevjerojatno je eruditski rad očito nadahnut Donellyjevim djelom Atlantis (Atlan-tida), koji citira dokaze iz japanske i kineske literature, te niz starih kultura: perzijske, egipatske, akadske, asirske, babilonske i grčke.

Rand je također otkrio djelo jednoga drugog zaboravljenog uče­njaka, Indijca Bala Gangadhara Tilaka koji je tiskao studije najrani­jih indijskih svetih tekstova, Veda. Nadahnut Warrenom, Tilak je napisao knjigu The Arctic Home in the Vedas (Arktički dom u Veda-ma) 1903. godine. Pronašao je dokaz za postojanje arktičkog raja u tekstovima drevne Indije, kao i u perzijskom Zendavestu, naročito u činjenici da drevni tekstovi sadržavaju dokaz o stanju polarnih uvjeta, uključujući i dužinu polarnog dana i noći. Nepoznati autori vedskih himni, po svemu sudeći, znali su zemljopis polarnih kraje­va.

'Kad Tilak ne bi bio pod utjecajem Warrenove interpretacije ved-ske literature koja je postavila sjever u središte Zemlje', istaknuo je Rand, 'vidio bi da je Antarktik znatno vjerojatniji dom za njegov otočni raj'. U svakom slučaju, Hapgood je istaknuo da ledena kapa

na Sjevernom polu potječe otprije 50 000 godina, što je bilo nevje­rojatno vrijeme da otočni raj bude stvoren, dok je antarktička lede­na površina nastala prije 10 000 ili 11 000 godina. (Rand je bio suz­držano ljut kad je Hapgood upotrijebio svoje argumente o Warrenu i Tilaku u drugom izdanju svoje knjige 1979. godine, govoreći o nji­ma bez ijedne riječi pohvale.)

Bez obzira na to koliko su bili oduševljeni Hapgoodovim toplim ohrabrenjem, bračni par Flem-Ath bili su zbunjeni, jer nije reagirao na sugestiju da je Atlantida Antarktik. Ako se itko potrudio karto-grafirati unutrašnjost Antarktika dok je bio podijeljen na dva otoka, vjerojatno su to bili njegovi stanovnici. Tek 1995. godine Rand je, istražujući Hapgoodovu arhivu na Yaleu, shvatio kako je Hapgood mislio da je već otkrio Atlantidu mnogo sjevernije, na hridinama Sv. Petra i Pavla. Međutim, Rand je smatrao daje Hapgood pogriješio. Bilo je točno - tajanstveni otok na karti Pirija Reisa izgledao je velik 420 x 590 km. Prema Platonu, iza grada se nalazilo oko 387 x 579 km zemlje,* ali je Platon također objasnio da je kontinent bio velik kao Libija i Azija zajedno (približno kao Sjeverna Afrika i Srednji istok). Planinski dio Atlantide bio je veći od dijela ravnice. Nema nikakva znaka o kontinentu u Atlantiku koji bi bio takvih dimenzija.

Ohrabreni od Hapgooda, kao što je Hapgooda jednom hvalio Einstein, Rand i Rose počeli su raditi na knjizi pod naslovom Atlan­tis at Last (Konačno Atlantida!) koja je obuhvatila rezultate Rando-va istraživanja. Knjiga je bila dovršena 1980. godine. Počeli su tra­žiti nakladnika, a Rand je razvijao vlastite teorije o mogućnosti knjige.

Godine 1981. Rand i Rose (koja se rodila u Engleskoj) preselili su se u London, gdje je Rand mogao koristiti čitaonicu Britanskog muzeja, i tako nastaviti svoje istraživanje Atlantide. Kako bi finan­cijski poboljšala njihovo stanje, Rose je našla posao, a on se zapo­slio u naftnoj tvrtci Conoco.

Posao je odgovarao Randu. Svakodnevno je radio s geolozima i geofizičarima, jer im je nabavljao karte dna Sjevernog mora i dostu-

* Brojke koje daje Platon jesu 3 000 sa 2 000 stadija, a stadij je grubi ekvivalent za engles­ki furlong, tj. oko 211 m.

pne geološke dokaze spremne da vladi najave istraživanja nafte u tome moru. Podaci što ih je Rand skupljao omogućili bi tvrtci da odluči na kojim područjima treba raditi. Rand je vodio skupinu od petero ljudi, a njegovo umijeće čitanja karata dobro mu je došlo. Također je uživao u tome što je mogao s profesionalnim geolozima raspravljati o Hapgoodovoj teoriji pomicanja Zemljine kore. Bio je jednako zadovoljan kad je otkrio da su mnogi otvoreni za takve ra­sprave. Sve slobodno vrijeme provodio je u Britanskom muzeju. Pronašli su nakladnika za knjigu Atlantis at Last, ali je on, nažalost, propao prije njezina objavljivanja. Međutim, dani provedeni u čita­onici Britanskog muzeja pružali su Randu tako mnogo čudesnih informacija, da bi objavljivanje knjige vjerojatno bilo prerano i stvorilo bi osjećaj antiklimaksa. Nastavio je raditi s uzbuđenjem ko­je je raslo kako su nova otkrića potvrdila točnost Hapgoodove teori­je o pomicanju Zemljine kore.

Ono što ga je stalno zbunjivalo bila je činjenica da Hapgooda i dalje zanemaruju znanstvenici koji se bave Zemljom, iako su nje­govi argumenti za 'putanju pola' znanstveno ustanovili, a znanstve­no su prihvaćene teorije o tektonskim poremećajima, što je teoriju o pomicanju Zemljine kore činilo manje kontroverznom. Dok je pratio neke Hapgoodove primjedbe o postanku poljoprivrede, za­prepastilo ga je moguće objašnjenje u knjizi pod naslovom The Structure of Scientific Revolutions (Struktura znanstvenih revoluci-ja), koju je napisao Thomas S. Kuhn. Argumenti iz te knjige pro­slavili su Kuhna - ali su izazvali i suprotno djelovanje u znanstve­nim krugovima kad se knjiga pojavila 1962. godine. Kuhn je pret­postavljao da znanstvenici pogrešno misle kako je baviti se znanoš­ću ravnodušna aktivnost bez ikakvih osjećaja. Kad jednom čvrsto postanu uvjereni u jednu teoriju - Kuhn je više volio koristiti riječ paradigma - u njima se počne razvijati emocionalna vezanost, slič­na vezanosti majke za dijete i ako im itko počne prigovarati, počnu se braniti, ostajući čvrsto uvjereni da je njihova ljutnja neprilika razumnog čovjeka suočena s apsurdnim situacijama na koje uzalud troše vrijeme. Zbog toga su velike znanstvene revolucije - iz doba Kopernika, Newtona, Einsteina, kvantne teorije - nailazile na takav odlučan otpor. Čak 1960. godine glasoviti britanski geofizičar Sir

Harold Jeffreys smatrao je da Zemljina kora nije pokretna unatoč dokazima o tektonskim pokretima. Kuhn je istaknuo da su potrebni snažni dokazi kako bi se pokrenulo takvo ukorijenjeno mišljenje -činjenice nemaju izgleda kad se ima na umu životni vijek vjerova­nja u istu teoriju. Radeći za skupinu ljudi nazvanu 'Business Inter­national' (Međunarodni posao), zapravo za svjetovnu tvrtku koja je osiguravala istraživanja za udruženu izvršnu vlast. Rand se susreo s poučnim i zabavnim primjerom. Sprijateljio se s jednim od Kuhno-vih studenata, s kojim je često raspravljao o teoriji pomicanja Ze-mljine kore. Rand je pritom objašnjavao kako se to odrazilo na po­javu poljoprivrede, na vrste koje su izumrle i na zaleđivanje. Nakon nekoliko mjeseci Kuhnov student počeo je vjerovati da je Hapgo-odovo pomicanje Zemljine kore dobar primjer za Kuhnovu 'para­digmu pomicanja', kao i za jednu vrstu neprijateljstva s kojom su se susretali. To je prijateljstvo trajalo do dana kad je Rand priznao da je njegovo zanimanje za predmet bilo izazvano Platonovim izvješ­tajem o Atlantidi. Tada je Kuhnov student iznenada odbio rasprav­ljati o pomicanju Zemljine kore.

Zabrinuti da bi daljnje prihvaćanje te teze oslabilo njihovu ener­giju za bavljenje Atlantidom, Rand i Rose su se odlučili vratiti u Vi-ktoriju i nastaviti rad na knjizi. Četiri godine u Londonu bile su od goleme važnosti za razvoj Randove teorije. Nakon Hapgoodove smrti 1982. godine - koja je jako pogodila Randa - osjetio je kako je naslijedio Hapgoodove neriješene probleme.

Naravno, glavni problem je bilo pitanje, što je zapravo izazvalo pomicanje kore. U knjizi The Path of the Pole Hapgood je zaključio isto što i Einstein - da odgovor nije učinak stroja za pranje rublja, pri čemu bi nepravilna kapa polarnog leda prouzročila da Zemlja snažno 'zadrhti'. Skupio je mnoge druge dokaze o tome da se kora ne pomiče. Rand je bio sklon vjerovati da su Milankovićeve hipo­teze o ledenim dolinama bile točne. Složio se s time da se to događa istodobno s još tri čimbenika - to su nagib, razdoblje kad se Zemlja nalazi najbliže Suncu (obično krajem prosinca) i kad je putanja planeta nepravilna. Zaključio je kako je glavni čimbenik ciklus na­giba Zemljine osi, koji je trajao 41 000 godina.

Rand i Rose su napisali knjigu When the Sky Fell i počeli su je nudili izdavačima. Možda bi bilo bolje da su ostali kod naslova Atlantis at Last. Da je Rand najavljivao kako stare karte dokazuju da su Zemlju posjetili izvanzemaljci s druge galaktike, knjigu bi vjerojatno prihvatio prvi izdavač koji bi je pročitao. Ali ozbiljno proučavanje pomicanja Zemljine kore s dodatkom o postanku po­ljoprivrede, nije bio dovoljan bestselerski potencijal, iako se u knji­zi tvrdilo da je Atlantida bila na Antarktiku. Hapgood je bio zabo­ravljen i njegove se knjige više nisu tiskale. Zašto nastojati da se one ožive? Jedan izdavač je mislio da je knjiga čudesna, ali pisana previše akademski. Drugi ju je smatrao intrigantnom, ali također previše akademskom. Treći je rekao da gaje knjiga ostavila bez da­ha, ali ne zna kakvom je čitateljstvu ponuditi. Naposljetku su Rand i Rose shvatili da knjiga neće nikad biti objavljena. Prošlo je deset godina, a Rand i Rose su se preselili na otok Vancouver. Izdavač za knjigu o Atlantidi nije pronađen, ali Rand je i dalje čitao o arheolo­giji, o iskapanju sisavaca i svemu onom što je bilo povezano s nje­govom potragom za Atlantidom. Iako toga nije bio svjestan, prilike su postupno postajale sve povoljnije za njegovu knjigu. Preokret je nastao kad je John Anthony West pročitao rukopis i pristao napisati pogovor.

West je bio egiptolog iako ga takvim nisu smatrali stručnjaci arheolozi. Bio je zadivljen djelom čovjeka koji nije bio spominjan u krugovima egiptologa. Bio je to Rene Schwaller de Lubicz. Sch-waller (ime Lubicz darovao mu je litvanski princ, njegov poznanik) bio je sin imućnog alzaškog ljekarnika. U svojoj dvadesetoj godini otišao je u Pariz studirati slikarstvo u radionici Matissa, ali uskoro je to napustio i počeo proučavati teologiju i alkemiju. Utemeljio je 'ezoteričnu školu' nazvanu 'Suhalia' u blizini St. Moritza u Švicar­skoj. Kad je škola propala, on i njegova žena Isha preselili su se u prostranu seosku zgradu u Grassu, na jugu Francuske, a tada, 1937. godine, otišli su u Egipat gdje ga je zadivio Hram u Luxoru.

Schwaller je vjerovao da su Egipćani razmišljali na način koji sadašnji svijet gotovo ne može shvatiti. U Aleksandriji je posjetio grob Ramzesa IX. i ondje su ga očarale slike koje su prikazivale pravokutan trokut u kojem je hipotenuza bila faraonovo tijelo. Stra-

nice trokuta imale su omjer 3:4:5, drugim riječima, bio je to trokut pomoću kojega svako dijete u školi uči Pitagorin poučak - da je kvadrat nad hipotenuzom jednak zbroju kvadrata nad druge dvije stranice. Schweller se zainteresirao jer je Ramzes IX. vladao oko 1010. godine pr. Kr., dakle više od 500 godina prije Pitagore. Budu­ći da je Schwaller proveo mnogo vremena proučavajući arhitekturu srednjovjekovnih katedrala, znao je da je znanje srednjovjekovnih slobodnih zidara potjecalo iz starog Egipta. Počeo je sustavno prou­čavati egipatske hramove, a naročito hramove Luxora.

Prvo što uočava turist koji gleda njegovu kartu Luxora jest da je Hram 'iskrivljen', kao da je dvorište što leži unutar zidova bilo malo udareno sa strane nekim golemim čekićem. Budući da su Egi­pćani bili majstori graditeljstva, koji su mogli položiti kamene blokove jedan uz drugi tako precizno da se među njih ne može ugu­rati ni oštrica noža, očito postoji razlog za tu anomaliju. Zadivlju­jući sklad arhitekture ostavlja malo sumnje da je sve to dio jednoga geometrijskog plana.

Schwaller se dao na posao da riješi zagonetku. Posljedica toga je njegovo majstorsko djelo The Temple of Man (Čovjekov hram) obja­vljeno 1957. godine koje je dokazivalo da je Hram u Luxoru go­lem geometrijski kompleks, da simbolički predstavlja čovjeka - to je, zapravo vrsta gigantskog hijeroglifa. Budući da čovjek korača naprijed, da sliči raskoraku diva Ramzesa II. u jugoistočnom kutu Hrama, dvorište koje predstavlja niži dio noge ima oblik kvadrata udarenog sa strane.

Jedno od Schwallerovih oštroumnih zapažanja bilo je da Hram sadrži i mnogo primjera geometrijske proporcije poznate kao 'zlat­ni rez' (poslije su ga Grci označili slovom ). Zvuči kao opskurna definicija iz geometrijske knjige, ali to je stajalište jako važno i ima središnju ulogu u preciznoj lokaciji svetih mjesta.

Priroda sve vrijeme koristi zlatni rez. Ljudsko tijelo je primjer za to, a pupak djeluje kao granica između dva dijela. Taj zlatni rez mo­že se pronaći u spiralama rasporeda lista, u laticama oko ruba cvi­jeta, u lišću oko debla, u borovim češerima, u sjemenkama glave sun­cokreta, u morskim školjkama - čak u krakovima spiralne maglice. Zašto priroda tako voli taj oblik? Jer je to najbolji način zaštite, to

Zlatni rez ili dobiva se podjelom linije

je štednja beskorisnog prostora. Umjetnici su ga također otkrili na vrlo ranom stupnju, jer je taj način podjele slike čudnovato ugodan oku, na posve isti način na koji su glazbene harmonije ugodne uhu.

Očito je da postoji nešto vrlo važno u tom broju koji izgleda tako jednostavno. Zapravo, radi se o broju 0,618034 koji se ponavlja u beskonačnost.

On se ne ponavlja kao što to čine neke decimale. Drugi oblik je 1,618. Želite li proširiti crtu udaljenosti, jedno­

stavno je pomnožite brojem 1,618 . Značajan je i drugi dio matematike: to je niz brojeva što ih je ot­

krio matematičar Fibonacci, u kojima je svaki broj zbroj prethodna dva broja. Počnete li s 0, a sljedeći je broj 1, tada je 0+1=1 Taj 1 + prijašnji 1 = 2. Taj 2 + prethodni 1 = 3 . 1 tako dalje.-

0,1,1,2,3,5,8,13,21,34,55 ... Uzmete li bilo koja dva Fibonaccijeva broja i podijelite li svaki

onim prije njega, odgovor se sve više približava zlatnom broju 0,618034... što su brojevi veći. No, bez obzira na to koliko brojevi

postanu veći - čak kad se radi o bilijunima ili trilijunima, broj nikad ne može stići do zlatnog broja.

Ovi Fibonaccijevi brojevi mogu se pronaći u borovim češerima, u školjkama i spiralnim maglicama.

Schwaller se jako uzbudio kad je to otkrio u Hramu u Luxoru. Proveo je mnogo godina u Švicarskoj, proučavajući zakone uni­verzalnog sklada sažete u katedralama kakva je ona u Chartresu. Njegove je rezultate ukrao alkemičar Fulcanelli i objavio ih je pod svojim imenom 1925. godine u knjizi s naslovom The Mystery of the Cathedrals (Tajne katedrala), koja je ubrzo postala klasika. Schwaller nije sumnjao u to da je zakon o skladu bio dio znatno sta­rije tradicije koja je bila već razvijena u doba starog Egipta. Kad su njegovi prvi rezultati bili objavljeni 1949. godine u knjizi The Temple of Man, izazvali su intelektualističko ushićenje one vrste u kojoj Francuzi toliko uživaju, i Schwaller je ubrzo postao jednako slavan kao njegovi suvremenici Sartre i Camus. No, ushićenje nije potraja­lo - javnost se ubrzo zasitila egipatske geometrije.

Schwaller je vjerovao da je spomenuta tradicija antidatirala dre­vni Egipat, jer u vrijeme njegova prvog posjeta Sfingi, sumnjao je u to da je ona bila nagrižena pješčanim vjetrovima, nego vodom. To je navodilo na činjenicu da je ona nastala davno, 2 500 godina pr. Kr., uobičajenim datumom utvrđenim za piramide u Gizi. Schwalle-ru je bila bliska okultna tradicija - da Sfingu nisu gradili stari Egipćani, nego preživjeli iz civilizacije Atlantide, koji su pobjegli kratko vrijeme prije konačne katastrofe. U svojoj posljednjoj knjizi Sacred Science (Sveta znanost), govorio je o atlantidskoj rasi, o 'drevnim ostacima koji su se udomaćili u Sjevernoj Africi. Val tih ljudi, prešavši Saharu u Africi, konačno se naselio u dolini Nila.' Pravi datum gradnje Sfinge vjerojatno je bio oko 10.000 godina pr. Kr.

Schwaller je umro u Grassu 1961. u 74. godini. Iako su se njego­ve knjige brzo rasprodale, primjerak knjige Sacred Science došao je u ruke studenta egiptologije, Johna Anthonya Westa. On je bio uvje­ren kako je apsurdno vjerovati da je stari Egipat nastao oko 3 100. godine, što su prihvatili mnogi egiptolozi. - te da se već nakon pet stoljeća počelo s gradnjom piramida. Mislio je da bi to izgledalo

kao da tražimo da se vjeruje kako u Europi nije postojala civilizaci­ja sve do 5. stoljeća prije katedrale u Chartresu. Što je West sazna­vao više o egipatskoj znanosti, medicini, matematici i astronomiji, to mu se činilo očitijim da je egipatska civilizacija bila mnogo stari­ja nego su egiptolozi obično vjerovali.

Dok je čitao knjigu Sacred Science, shvatio je kako možda pos­toji jednostavan način da se sve to dokaže. Da je Sfinga i tlo oko nje bilo erodirano kišom, a ne pijeskom koji je nanio vjetar, dobar geo­log morao bi to vidjeti na prvi pogled. Raspravljao je o tom proble­mu u neobičnoj knjizi pod naslovom The Serpent in the Sky (Zmija na nebu). Bila je to čudna knjiga jer se uglavnom bavila raspra­vom o Schawlleru de Lubiczu, egipatskoj geometriji i zlatnom rezu. Knjigu sam dobio na recenziju u srpnju 1979. godine. Naravno, odu­ševio me posljednji odlomak Egypt, the Heir to Atlantis (Egipat, na­sljednik Atlantide) s fotografijama koje su uspoređivale okolinu Sfinge s kamenim licem kraljice Hatšepsut iza Hrama. Geolozi se slažu da su oba mjesta erodirala uslijed djelovanja vode. Meni su ona doista vrlo slična.

West je potrošio mnogo godina da pronađe geologa širokih po­gleda kojega bi poštovali njegovi kolege. U pratnji geologa s Bo­stonskog sveučilišta Roberta Schocha, West je otputovao na izlet u Kairo. Dok su stajali pred prostorom Sfinge, bio je nervozan što je bilo razumljivo, jer je gotovo očekivao da će Schoch istaknuti kako je učinio elementarnu pogrešku, to jest da je eroziju uzrokovao pije­sak. Na njegovo olakšanje, Schoch je bacio pogled na Sfingu i slo­žio se s mišljenjem o eroziji pod utjecajem vode.

Razliku djelovanja je lako objasniti. Da je kameno lice bilo razo­reno u pješčanim olujama, njegovi meki slojevi bili bi istrošeni dok bi se tvrdi i dalje isticali, tako da bi profil kamena izgledao poput slojevitoga kolača ili spljoštenog sendviča. Kad kameno lice erodi­ra zbog oborina, meki slojevi su istrošeni horizontalno, ali kiša ure­zuje i vertikalne kanale, pa profil stijene izgleda pomalo kao serija dječjih stražnjica sa zaobljenim linijama. Takvi utjecaji vremena bili su vidljivi na Sfingi i području oko nje.

Po mišljenju Schocha, Sfinga je vjerojatno bila građena oko 7000 godina pr. Kr., što bi značilo da je stara 9 000, umjesto 4 500 godi-

na. Kada je objavio taj rezultat kolegama geolozima na konferenci­ji Američkog geološkog društva u listopadu 1991. godine, počele su žučne rasprave, iako su, što je bilo prilično čudno, mnogi geolozi bili spremni složiti se s tom viješću. Egiptolozi su izjavili kako je Schochovo stajalište čisto fantaziranje.

West je također nagovorio starijega sudskog procjenitelja Franka Dominga iz policijskog odjela u New Yorku da ispita istrošeno lice Sfinge, te utvrdi da li bi to mogao biti faraon Kefren, čiju su bistu pronašli zakopanu u Dolini hrama nasuprot Sfingi. Domingo je otpu­tovao u Kairo te primijenio na Sfingu iste metode koje bi upotrijebio kad bi pokušao identificirati oštećeno lice trupla na fotografiji. Nje­gov je zaključak bio: Sfinga nikako nije predstavljala faraona Kefrena - brada je bila istaknutija, usta su imala drugačiji oblik, a obrazi su bili nagnuti pod drukčijim kutom.

West je objavio članak o pronalascima u jednom ilustriranom ča­sopisu i poslao mi presliku. Dogodilo se da su me zamolili da napi­šem kratak filmski prikaz o Atlantidi za holivudskog producenta. Iskoristio sam Westovu teoriju da su Sfingu gradili preživjeli s Atlan-tide. U rujnu 1983. godine sastali smo se u New Yorku i tada mi je pokazao grubi izvadak televizijskog dokumentarca koji je napravio o Sfingi. Kad sam mu rekao kako mislim napisati knjigu o cijeloj priči sa Sfingom te o dobu civilizacije, uputio me na druge pisce ko­ji bi možda željeli raditi na istoj temi. Jedan od njih je bio novinar za ekonomska pitanja Graham Hancock, koji je napisao knjigu The Sign and the Seal* (Znak i pečat) o Zavjetnom kovčegu, a sada je pisao knjigu tvrdeći da je civilizacija vjerojatno mnogo tisuća godi­na starija nego to povjesničari vjeruju. Drugi je bio kanadski knji­žničar Rand Flem-Ath, pisac knjige o Atlantidi, koja je bila još uvi­jek samo u rukopisu. Zbog svoje knjige zabilježio sam obje njihove adrese.

Kako se dogodilo da je West saznao za Randovu knjigu When the Sky Fell? Opet slučajno! U ožujku 1993. godine Rand je čitao časo­pis 'Saturday Night' koji je sadržavao članak o Sfingi Paula Robert-sa , pisca koji je pisao o filozofiji Istoka, prepričavajući priču Joh-

* Graham Hancock, Znak i pečat.

na Westa i Roberta Schocha, te opisujući Westovu sumnju da su Sfingu možda gradili preživjeli s Atlantide. Rand je pisao Paulu Ro-bertsu priloživši kratak pregled svoje knjige. Na njegovu radost, Roberts je odgovorio nakon nekoliko dana faksom, pristajući da pročita cijelu knjigu. Nakon toga je Roberts poslao kratak pregled svojem starom prijatelju Johnu Westu, a predložio je i jednoga ka­nadskog nakladnika.

Kad sam se vratio u Englesku u rujnu 1993. godine nisam gubio vrijeme pišući Randu i Grahamu Hancocku. Za manje od tjedan dana primio sam tipkani izvadak dviju knjiga: When the Sky Fell i Fingerprints of the Goods (Otisci bogova)* .

Hancockov tipkani rukopis bio je opširan. Nije tvrdio da su sve­mirski posjetitelji odgovorni za civilizaciju, kao što je isticao Dani-ken, nego je jednostavno dokazivao da su naši preci, koji su gradili Tiahuanaco u Andama, meksičke i egipatske piramide - bili tehnič­ki usavršeniji nego je do danas bilo priznato. Citirao je astronomske dokaze bolivijskog znanstvenika Arthura Posnanskog - koji je pro­veo gotovo cijeli život u proučavanju ruševina Tiahuanaca - o tome da je 'Hram' ili Kalasasaya bio građen 15 000 godina pr. Kr., 9000 godina prije procjene o početku civilizacije na Srednjem istoku.

Hancock je također naveo belgijskog inženjera Roberta Bauvala, predstavljenog u knjizi pod naslovom The Orion Mystery (Tajna Oriona). Bauval je tri piramide u Gizi snimio iz zraka, te ga je iz­nenadio njihov prilično čudan raspored. Prve dvije piramide - Keop-sova Velika piramida, i piramida njegova sina Kefrena - bile su građene u nizu tako da se mogla povući dijagonala s gornjeg lijevog ugla Velike piramide ravno kroz suprotni ugao, a tada dalje kroz dva suprotna kuta Kefrenove piramide. Očekivali biste da se ta crta nas­tavlja kroz dva kuta najmanje od triju piramida, kroz Mikerinovu. Zašto je, dakle, treća piramida bila izvan niza? I zašto je bila tako mala u usporedbi s druge dvije? Mikerin je bio moćan faraon, kao njegovi otac i djed.

Odgovor se javio Bauvalu dok je jedne noći bio u pustinji i pro­matrao tri zvijezde u Orionovom pojasu - Orion izgleda kao tri trokuta postavljena jedan na drugi, a pojas prolazi njihovom sredi-

* Graham Hancock: Otisci bogova.

nom. Tri zvijezde su postavljene točno kao tri piramide. Osim toga, Mliječna staza koja se prostire pokraj njih preko cijelog neba, nali­kuje Nilu, koji teče na sjeveru uz piramide. Bauval je znao da su Egipćani smatrali svoju zemlju odrazom neba. Jesu li to mislili do­slovno, gradeći piramide tako da odražavaju pojas njihova svetog zviježđa Oriona, koji je predstavljao boga Ozirisa?

Međutim, ako su piramide smatrane slikovitom predodžbom zvi­jezda Orionova pojasa, Bauval je uočio da one nisu posve dosljedan odraz zvijezda. Zbog pojave nazvane precesija ekvinocija*, konstelacija se pomiče gore-dolje nebom otprilike tijekom 26.000 godina. Dok se tako ponaša, ona se okreće pomalo spiralno. Zami­slite da je dvostruki trokut proboden na kraju kazaljke koja pokazu­je minute na satu i vi je možete vidjeti kako se pokreće od 12 sati do pola sata poslije 12. Ona će se u tom razdoblju potpuno okrenuti. Zapravo, precesija uzrokuje da se konstelacija zvijezda pomiče samo oko devet minuta poslije 12, ali ona ipak mijenja svoj kut. Bauval je izračunao kako je prošlo oko 10.500 godina pr. Kr. otkada je Orion posljednji puta odrazio piramide u Gizi poput velikog zr­cala.

Osjećao je da je taj jedan datum morao imati duboko značenje za stare Egipćane - zapravo se to dogodilo u vrijeme koje sveti teksto­vi označuju kao 'Prvo doba', zep tepi, kao početak egipatske povi­jesti. Je li Sfinga građena da komemorira to "Prvo doba" oko 10.500 godina pr. Kr.? Ako Bauval ima pravo, sfinga je bila građena prije Schochove procjene od 7 000 godina prije Krista.

Bauval nije mislio da su i piramide građene 10.500 godina pr. Kr. - mislio je kako astronomski dokazi koji se odnose na 'zračno svje­tlo' iz kraljičine sobe pokazuju da je Velika piramida zapravo bila građena 2.500 godina pr. Kr., upravo kao što vjeruju egiptolozi, ali je osjećao daje cijeli kompleks Gize bio gotovo sigurno planiran 10 500 godina pr. Kr. U svom djelu Fingerprints of the Gods Graham Hancock pretpostavlja da je možda niži dio Kefrenove piramide

* precesija ekvinocija - premještanje točke proljetnog ili jesenskog ekvinocija uslijed laganog zakretanja smjera Zemljine osi, zbog čega se Sunce svakoga dana vrati u tu točku, čime završava svoj prvi obrat po ekliptici

građen 10 500 godina pr. Kr. jer njegovi masivni blokovi ne sliče mnogo manjim blokovima drugih dviju piramida.

Graham Hancock mi je mnogo pomagao kad sam počeo pisati svoju knjigu, koja je bila slučajno tiskana pod naslovom From Atlantis to the Sphinx (Od Atlantide do Sfingi) . Poslao mi je dvije potpune verzije tiskanog materijala knjige Fingertprints of the Gods, a sljedeće godine dobio sam od njega i rukopis nastavka na kojem su zajedno radili on i Robert Bauval: Keeper of the Genesis (Čuvar Postanka) s pozivom da iskoristim sve što mi treba.

Rand je također pridonio uspjehu knjige Fingerprints of the Gods. Graham je javljao kako je fizički i mentalno bio u lošem stanju kad je završio pisanje knjige, fizički zbog mnogih mjeseci putovanja, a mentalno jer je počeo sumnjati u vlastite pronalaske o izgubljenoj civilizaciji, koja je prethodila starom Egiptu i Sumeranima. Njegovi su mu istraživači zadavali probleme, odstupajući, objašnjavajući da jednostavno ne postoji nijedno mjesto na Zemlji gdje bi se ostaci ta­kve izgubljene civilizacije mogli skriti. To mjesto sigurno nije ni dno Atlantika gdje nema nikakvih dokaza o potonuloj zemljinoj masi.

U to je vrijeme Graham primio Randovo pismo. Njegovu je adre­su dobio od Paula Robertsa. Priloženi primjerci knjige When the Sky Fell riješili su njegov problem, dok su se razne karte koje je prouča­vao - one Pirija Reisa, Philipa Blanchea, Oronteja Fineja - sada sve srušile, poput dijelova koji nedostaju u igri sastavljanja slika od rezbarenih komada. Atlantida se morala smjestiti na Antarktiku. S tom jedinom spoznajom, Graham je povezao sve svoje klimave zaključke.

I u knjizi When the Sky Fell Rand je podsjećao da jezik plemena Aymara, koje živi oko jezera Titicace, ima strukturu koja je tako lo­gična, da se može napisati algebarskim rukopisom koji mogu razu­mjeti i kompjutori. Zato se taj jezik može koristiti kao prijelazni u osposobljavanju kompjutora da prevodi druge jezike. Njegova je struktura tako jednostavna da je bolivijski matematičar Rojas de Guzman smatrao da je taj jezik stvarao druge jezike i da 'je bio kon­struiran iz ničega'.

To zvuči kao još jedna potvrda Danikenovim posjetiteljima sa zvijezda, ali ni bračni par Flem-Ath ni Graham Hancock nije za to. Jednostavno ističu da legende o 'bogovima' postoje svuda u Sred-

njoj i Južnoj Americi, a bogovi su došli s istoka. Njihov poglavica je imao bradu (domoroci iz Amerike nemaju bradu) i izgledao je kao Europejac. Ima mnoga imena u raznim dijelovima Južne Ame­rike - Viracocha, Quetzalcoatl, Kontiki, Votan, Kukulcan - poznat je kao bog koji je stvorio civilizaciju i moralni zakonik, koji je zabranjivao ubojstva. Kad je napokon otplovio, obećao je vratiti se. Azteci iz Meksika krivo su shvatili napad Španjolaca, misleći da se bogovi vraćaju. To je bio razlog da je njihovo kraljevstvo lako pobi­jeđeno. Profesor Arthur Posnansky zaključio je iz legendi Avmara da oni vjeruju kako je njihov jezik bio jezik bogova. Ni Graham Hancock ni Flem-Athovi ne smatraju postojanje posjetitelja iz sve­mira objašnjenjem mnogih starih tajni - bijeli bogovi s istoka mo­žda su doplovili s vlastitog kontinenta, koji je propao kad su oni došli u Meksiko i Južnu Ameriku.

Nakon mnogih godina razočaranja, pokušavajući pronaći nakla­dnika za svoju knjigu, bračni par Flem-Ath iznenada je počeo osje­ćati da su prilike povoljnije. Ponudio sam napisati predgovor knjizi i ona se pojavila 1995. godine, godinu dana prije moje knjige From Atlantis to the Sphinx i Bauval-Hancochova djela Keeper of Genesis.

Ovo posljednje djelo nastoji objasniti zašto su - ako su stari Egi­pćani (ili Atlantiđani) izrađivali planove za piramide u Gizi 10500 godine pr. Kr. - čekali još 8 000 godina da ih sagrade? Prema dvo­jici autora, razlog je bio veoma formalan. Naime, 2 500 godina pr. Kr. precesija ekvinocija konačno je dovela konstelaciju Oriona (ko­ja predstavlja Ozirisa) do točke na nebu koja odražava plato Gize -mjesto 'Prvog doba' na Zemlji. Egipćani su gradili Veliku piramidu i propisali pomno izrađen obred kada je Oziris stigao kući u Pira­midu, a zatim je otišao u svoj dom na nebu. Ta teza mora izazvati sumnjičavost, i sliči tvrdnji da su učenici koji su bili prisutni pri Isu­sovu raspeću poslije planirali izgraditi Vatikan da izvedu obred koji bi bio simbol raspeća, ali to se ipak tvrdi na temelju njihova golema astronomskog znanja.

Knjiga je bila prevedena na deset jezika. Rand se uskoro našao zapleten u novi projekt povezan s njegovim prijašnjim djelom.

U listopadu 1993. godine, kratko vrijeme prije nego je bila pri­hvaćena knjiga When the Sky Fell, John West je poslao Randu čla-

nak Roberta Bauvala prikupvši argumente koji će se pojaviti u knjizi The Orion Mystery i Keeper of Genesis. Bauval je objasnio svoje gle­dište da piramide u Gizi točno odražavaju zvijezde Orionova pojasa najranije 10.500 godina pr. Kr., početkom sadašnjeg 'precesijskog ciklusa'. Tvrdio je da je Sfinga bila građena u to vrijeme. Rand je datirao posljednje veliko pomicanje Zemljine kore u 9600. godinu pr. Kr. A John West je želio znati kako Rand objašnjava taj raskorak od 900 godina.

Rand je odgovorio da svi arheološki i geološki dokazi upućuju na 9 600. godinu, kao na točan datum. Ali, Bauvalova tvrdnja nije uključila činjenicu da je Sfinga morala biti građena 10.500 godina pr. Kr., nego jednostavno činjenicu daje Sfinga i proslavila taj datum.

Pitanje je u svakom slučaju nastavilo izjedati Randa kao što ga je problem s Atlantidom mučio prije dvadeset godina, dok ga slučajni događaj nije smjestio u oštriji fokus. Rose je često donosila kući knji­ge iz knjižnice za koje je mislila da će zanimati Randa. Jedna je bila Archaeoastronomy in Pre-Columbian America (Arheološka astrono­mija u Americi prije Kolumba). Knjiga je objavljena 1975. godine, a napisao ju je dr. Anthony Aveni. Ona je odredila ključ zagonetke.

Najvažniji pretpovijesni spomenik u Meksiku nesumnjivo je vjer­ski kompleks Teotihuacan, 32 km sjeveroistočno od Mexico Cityja. Na vrhuncu svojega razvoja, oko 600. godine, prostirao se na 31 če­tvornom kilometru, bio je to u ono vrijeme grad veći od carskog Ri­ma. Tada, oko 750. godine iznenadno je i potpuno propao. Uzrok još nije poznat, iako postoji vjerojatnost da se radilo o potresu jer su pronađena velika područja grada uništena do temelja.

Avenija dugačka 3,2 km, poznata kao Put mrtvih, ne proteže se točno sa sjevera na jug. Proteže se 15,5 stupnjeva prema pravom sjeveru, i ima smjer sjeveroistok. Nitko ne zna zašto. Postoji pretpo­stavka da je avenija građena prema položaju zviježđa Plejada (ili Sedam sestara), konstelaciji koja je bila važna u srednjoameričkoj mitologiji.

Rand je bio uzbuđen doznavši da postoji čak 49 drugih svetih gradova u Meksiku s položajem sjever-istok. Dok je proučavao Put mrtvih, zaprepastila ga je zanimljiva sumnja. Je li bilo moguće da je grad bio položen u smjeru pravoga sjevera, da je pokazivao pravi

sjever prema starom Sjevernom polu u Hudsonovu zaljevu, u doba kad je sveti grad Teotihuanacan dobivao prve temelje?

Na prvi pogled to mi je izgledalo mogućim. Pol u Hudsonovu za­ljevu datiran je u 9600. godinu pr. Kr. Čak i vanjske procjene o Teo-tihuacanu tvrde da je građen tek oko 4 000 godina pr. Kr. Najšire pri­hvaćena procjena među arheolozima je 150 godina pr. Kr.

Rand je također bio svjestan činjenice da je većina vjerskih po­dručja građena na starim religioznim terenima, kao da je i samo tlo smatrano svetim. Od Australije do Sjeverne Europe, od Kine i Japa­na do Kanade, sveto mjesto smatra se svetim već milenijima. Mnogi su hramovi građeni na mjestu starijih hramova. U ranom VII. stolje­ću papa Grgur Veliki rekao je Augustinu, koji je pokrstio Englesku, da gradi kršćanske crkve na mjestu poganskih hramova. Kupola na Stijeni u Jeruzalemu, jedno od islamskih najsvetijih mjesta, sagra­đena je na židovskom svetom terenu. Arheologija je otkrila ostatke pet različitih gradova u Tiahuanacu, u Andama. Ako je civilizacija postojala 10.000 godina pr. Kr., kao što Hapgood i Flem-Athovi vje­ruju, tada je vrlo vjerojatno da je Teotihuacan bio sveto mjesto ti­sućama godina prije 4 000.-te g. pr. Kr.

Hapgood je izjavio da je dužina starog Sjevernog pola u Hudso­novu zaljevu bila oko 83 stupnja zapadno od našega sadašnjeg me­ridijana u Greenwichu (njegova širina je bila 60 stupnjeva sjever­no). Teotihuacan je 98 stupnjeva i 53 minute zapadno. Na karti obiju Amerika izgleda kao da je Put mrtvih usmjeren ravno na pol Hud-sonova zaljeva. Ali, budući da je karta projekcija globusa na ravnoj površini, može se steći pogrešan dojam. U svakom je slučaju izgle­dalo da je taj put usmjeren na stari Sjeverni pol, a to je bio vrlo zna­čajan prvi korak.

Što je s drugih 49 'pogrešno lociranih' meksičkih terena? Rand je ispitivao četiri takve lokacije - Tulu, Tenavucan, Xochicalco i Copan. Rezultat je uvijek bio isti. Raspored svih mjesta činilo se da pokazuje put do mjesta unutar staroga Sjevernog pola.

Avenije dao vrlo zanimljiv komentar: 'Mnogi uporno vjeruju da su ono što doista gledamo ostaci nacrta goleme zemlje koje je izra­dila nestala civilizacija Atlantide.' Očito misli na autore kao što je Peter Tomkins, koji je napisao knjigu Secret of The Great Pyramids

(Tajna velikih piramida) i Mysteries of the Mexican Pyramids (Tajna meksičkih piramida), te britanskog pisca Johna Michela, koji je popularizirao koncepciju 'ley linije' - linije zemljine energije. Bilo je to godine 1970., ali tu je ideju spomenuo samo zato daje od­baci. Kao i svi akademici, Aveni je smatrao Atlantidu čistim mitom, zgodnim lovačkim terenom za ljude s fiksnim idejama. Budući da su i Hapgood i Rand bili prilično sigurni da je Atlantida ili neka sli­čna civilizacija doista postojala, Avenijev komentar smatrao se u svakom slučaju izazovom. Pretpostavimo, s obzirom na argument, da je postojala vrsta svetog hrama u Teotihuacanu 10.000 godina pr. Kr., te da je bio okrenut prema Sjevernom polu. Pretpostavimo ta­kođer da je 49 'pogrešno smještenih' gradova u Meksiku bilo us­mjereno na pol u Hudsonovu zaljevu. Ako je Hapgood imao pravo, Antarktik bi možda bio 3 400 km sjevernije nego danas i imao bi ugo­dnu umjerenu klimu.

Razne pomno ispitivane lokacije sugeriraju da je postojala civi­lizacija koja se širila po golemom prostranstvu. Profesor Posnansky misli da je Tiahuanaco u Andama bio grad koji je cvjetao oko 9 000 godina pr. Kr. Izgleda da smo i mi gledali u nešto slično Hapgo-odovoj predodžbi svjetski rasprostranjene pomorske civilizacije (on je to smještao u vrijeme oko 7 000 godina pr. Kr., ali mi smo tako­đer znali da je vjerovao kako je Atlantida bila razorena 9 600 godi­na pr. Kr.). Da je takva civilizacija postojala, ideja o 'pregledu pro­strane zemlje' bila bi apsurdna. Hapgoodove 'karte drevnih morskih kraljeva' dale su naslutiti nešto slično - karte su pokazivale tadašnji Antarktik dok je bio bez leda.

U ovom trenutku, web stranica nazvana 'Kako je daleko?' omo­gućila je Randu da izračuna točnu udaljenost bilo kojeg mjesta na Zemlji do nekoga drugog mjesta. Što je još važnije, ona je također pokazivala točan smjer jednog mjesta u odnosu na drugo mjesto. Nažalost, prvi rezultat ovoga novog načina bilo je veliko razočara­nje. Kad je Rand na taj način pokušao izračunati položaj Teotihua-canova odnosa prema polu u Hudsonovu zaljevu, otkrio je da taj položaj, nažalost, ne upućuje na njega kao na putokaz - taj se polo­žaj, naime, nalazio prije pod nagibom od 11,6 stupnjeva nego na 15,5 stupnjeva, kao što je pretpostavljao. Rand je požurio sa svojim

proučavanjem. Ideja da meksički predjeli pokazuju na stari Sjeverni pol poput različitih putokaza nije bila dokazana. Iako je tako mnogo predjela bilo usmjereno istočno od sjevera, web-stranica mu je dala drugo, jednako tako korisno sredstvo - udaljenost.

Na cijeloj Zemlji jedan stupanj širine jednak je, grubo rečeno, 118 km (stupnjevi dužine, nasuprot tome, variraju od 111 km na ekvatoru do nekoliko metara na polovima. Doista, na Sjevernom ili Južnom po­lu možete prijeći cijelu zemljinu dužinu za nekoliko trenutaka).

Rand je znao da Velika piramida otkriva golemo znanje matema­tičara i zemljopisaca. Njezine četiri strane usmjerene su točno na četiri strane svijeta, a njezin položaj je 30 stupnjeva sjeverno od ekvatora - to je jedna trećina udaljenosti od ekvatora od pola. Do­kaz da su Egipćani znali dužinu ekvatora i njegovu udaljenost od polova, te da je sama piramida trebala predstavljati pola Zemlje od ekvatora do Sjevernog pola, dokazuje da su dvije i pol tisuće godi­na pr. Kr. poznavali zemljopis cijeloga svijeta.

Da li bi Velika piramida, vjerojatno najpoznatije sveto mjesto na svijetu, dopustila bilo kakav dokaz da podupre teoriju kako su sveti gradovi bili građeni u smjeru staroga Sjevernog pola?

Rand je ubacio koordinate Gize na web-stranicu, te otkrio da je u vrijeme pola u Hudsonovu zaljevu Giza bila smještena 15 stupnje­va dalje na jug (naravno, jer je i pol bio pomaknut prema jugu). Tada je zamislio crtu od Velike piramide do staroga Sjevernog pola, a drugu od Velike piramide do sadašnjeg pola. Otkrio je kako je kut između dviju crta bio 28 stupnjeva - broj 28 čini se da je imao ve­liku ulogu na podnožja Gize - u velikoj galeriji koja vodi do kralje­ve sobe ima 28 stuba, a Hram Sfinge ima 28 stupova. Osim toga u knjizi Keeper of Genesis Bauval i Hancock su istaknuli da je uda­ljenost, s pozicija Gize, točaka solsticija (položaj u kojima se pojavi sunce nad obzorom tijekom najduljeg i najkraćeg dana u godini) 56 stupnjeva između svake točke solsticija i ekvinocija.*

Randovo najuzbudljivije otkriće jest da je Hram Sfinge na 28 stupnjeva kao i Hram mrtvih u Velikoj piramidi. Kada se taj raspon proširi, kao putokaz doslovno pokazuje pol u Hudsonovu zaljevu.

* solsticij 22. prosinca i 21. lipnja kad se sunce prestane kretati dalje na sjever odnosno jug te se vraća u Rakovoj odnosno Jarčevoj obratnici

Vrijedno je primijetiti da su i Hram Sfinge i Dolina Hrama polo­ženi nasuprot Sfingi, te su građeni u megalitskom stilu od divovskih blokova. West, Hancock i Bauval su tvrdili da potječu iz vrlo dav­nog ranog razdoblja. Isto se odnosi i na Hram mrtvih u Velikoj pira­midi, zbog čega je Rand tražio njihovu povezanost.

Želeći verificirati metode njihova pristupa i biti siguran kako rezultati koje je dobio nisu samo posljedica slučajnih proračuna, Rand se oprezno osvrnuo i na druge lokacije, koncentrirajući se na udalje­na područja Atlantika i na Srednji istok. Ovdje nije bilo profesora Avenija da prikladno sažme dokaze svakog područja posebno. Bio je to dugotrajan rad, ali se pokazao vrijednim. Upravo kao što su meksički prostori krivo usmjereni na istok od današnjeg Sjevernog pola (tj. prema starom polu u Hudsonovu zaljevu), tako su srednjo-istočna područja bila usmjerena na zapad, ponovno prema polu u Hudsonovu zaljevu. To je uključivalo sljedeća mjesta:

1. Ur Kaldejski - njegov glasoviti zigurat i hram posvećen božici Mjeseca Nani, okrenuti su na zapad od sjevera

2. Nipur -južno od Bagdada gdje su pronađene pločice s epom o Gilgamešu u kojem je opisano kako je bio razoren otočni raj Dil-mun u velikoj poplavi

3. Zigurat i Bijeli hram sumerskoga grada Uruka. 4. Zid plača u Herodovu hramu u Jeruzalemu, koji je okrenut prema

starom Sjevernom polu.

Kao i u slučaju Gize, Rand je počeo istraživati zemljopisnu širinu svetih gradova. Uskoro je zaključio da se ono što on naziva 'svetom udaljenošću', ponavlja uvijek iznova: to je širina koja se uvijek mo­že podijeliti na 360 supnjeva - kao što je Giza smještena na 30 stu­pnjeva. Quito, sjeverni glavni grad kraljevstva Inka, i Kartaga, feni-čki grad, oba su bili na 30. stupnju sjeverno za vrijeme pola u Hud­sonovu zaljevu. Druga mjesta, kao npr. Uskršnji otok, Mohenjo-Daro i tibetski sveti grad Lhasa bili su smješteni na ekvatoru.

Kad je identificirao 40 gradova na svetim zemljopisnim širina­ma, bio je prilično siguran da se ne radi tek o igri s brojevima.

Ovo su svete širine u doba dok je pol bio u Hudsonovu zalje­vu (60°S, 83°Z). Sva ta mjesta su unutar polovice stupnja (30

nautičkih milja) od svete širine. Raiatea i Tahiti u južnom Paci­fiku su najbliža mjesta toj širini, (naglasio autor)

50° Rosslyn / Loanhead / Kilwinning Tara / Newgrange / Knowth, Dunecht, Uxmal Chichen Itza

45° Copan / Quirigua, Canterbury 30° Kartaga, Quioto 25° Troy, Konstantinopol 15° Piramide u Gizi, Jerihon/Jeruzalem, Asher. Nazca,

Gilgal, Heliopol 12° Babilon, Pjongjang 10° Ur / Uruk, Eridu, Teba / Luxor, Suza. Isa, Nara,

Kyoto Heian, Kumasi, Naqada, Lagaš 5° Biblos, Xi'an, Lalibala, Elefantina, Raiatea, Tahiti 0° Lhasa, Aguni, Mohenjo-Daro, Uskršnji otok

Napomena - mjesta povezna znakom '/'smještena su tako blizu jedno drugom da imaju iste rezultate.

U Kanadi je u siječnju 1995. godine tiskana knjiga When the Sky Fell i uskoro je prevedena na nekoliko jezika. Djelo Grahama Han-cocka Fingerprints of the Gods izišlo je u travnju 1995. godine, a golem uspjeh koji je postiglo dokazuje da je tada postojala publika diljem svijeta koja se zanimala za ozbiljne knjige o istraživanjima starih civilizacija. Moja knjiga From Atlantis to the Sphinx posveće­na Johnu Westu, Grahamu Hancocku i Robertu Bauvalu pojavila se u svibnju 1996. godine i na dan objavljivanja bila rasprodana. Knji­ga Keeper of Genesis Roberta Bauvala i Grahama Hancocka poja­vila se 1996. godine, te uskoro postala najprodavanija knjiga. Je­dnako uspješna bila je i knjiga Christophera Knighta i Roberta Lo-masa The Hiram Key (Hiramov ključ) *

Baš u to vrijeme prikazivao se i dokumentarac na kanalu 'Otkri­ća'. Ja i Rand bili smo autori filma, koji se zvao 'Potop'. Dok sam ga gledao početkom 1998. godine, pitao sam se jesu li ga vidjeli Rand i Rose. Odgovor je bio negativan - nisu čak ni znali da se pri­kazuje. Zato sam im sve snimio i poslao avionskom poštom na otok

* Christopher Knight, Robert Lomas: Hiramov ključ.

Vancouver. Njegov je učinak ponovno bio umirujući. Rand je napi­sao članak o svojoj teoriji svetog poretka koji je objavljen u časopi­su Atlantis Rising. Članak je sadržavao sljedeći zaključak:

Nikad nisam mislio da ću naći još jednu pustolovinu koju bih mogao usporediti s mojom osamnaest godina dugom potra­gom za Atlantidom. Ali, jedinstven položaj najsvetijih grado­va na Zemlji izronio je kao tajna, koja u meni izaziva istu zadivljenost kao i ono putovanje. Nadam se da ću podijeliti to istraživanje na stranicama nove knjige Finding the Future -Blueprints from Atlantis (Nalaženje budućnosti - otisci Atlan-tide) koja će podignuti veo s tih starih prostora i iznijeti na vi­djelo skrivene sažete prikaze - poruke, zapise pa i detaljne planove Atlantide.

Ali, postojao je jedan problem. Rose je bila zauzeta svojim dru­gim romanom; a kao knjižničar zaposlen s punim radnim vremenom, Rand je imao još manje slobodnog vremena. Dok su gledali snimku 'Potopa', Rand je rekao: 'Zanima me hoće li to zanimati Colina?' Oboje su mislili da neće jer su znali da sam ja pisao svoju knjigu Alien Dawn (Vanzemaljsko podrijetlo). No Rand je odlučio da mi sve po­šalje faksom pa i članak koji je napisao za 'Atlantis Rising'.

Kad sam ga pročitao, osjetio sam da me svrbi tjeme. Ako je nje­gova teorija o svetim putokazima bila točna, tada se spotaknuo na najsnažnijem dokazu što se tiče predatlantidske civilizacije. Nisam gubio vrijeme, javio sam mu faksom da pristajem. Nakon toga smo prebacili naše dopisivanje na e-mail, jer je uskoro postalo jasno da bi golema količina informacija koju je sakupio, trebala biti poslana u dopisima od dvanaestak stranica odjedanput. Za manje od dva mjeseca imao sam više od dvije stotine stranica.

Većina materijala odnosila se na svete putokaze. Međutim, drugi smjer istraživanja iznjedrio je začuđujući i gotovo nevjerojatan do­kaz o Hapgoodovoj 'naprednoj razini znanosti' davno prije najsta­rije civilizacije.

P O G L A V L J E 3 .

POČETNI MERIDIJAN U GIZI

Profesor Charles Piazzi Smyth, kraljevski astronom u Škotskoj, u listopadu 1884. godine uključio se u raspravu o temi tako

dragoj njegovu srcu - nagovarao je Odbor stručnjaka iz 25 zemalja svijeta da zamisle jednu crtu sjever - jug, koja bi prolazila kroz Veliku piramidu i bila početni meridijan na svijetu nultog stupnja širine.

Može izgledati čudno da je krajem devetnaestog stoljeća, kada su veliki parobrodi već desetljećima plovili protiv vjetra po svim oceanima, takvo pitanje ostalo neriješeno. Bilo je predloženo bez­broj početnih meridijana - praktički svaka zemlja koja je koristila more, imala je prijedlog za svoj meridijan. Godine 1493. papa Alek­sandar VI. naredio je da meridijan bude sto morskih milja zapadno od Azora. Kralj Luj XIII. Francuski tražio je da crta prolazi kroz Fero na Kanarima. To je bilo dovoljno da prisili Charlesa II. Engles­kog da sagradi opservatorij u Greenwichu kao obilježje za početni meridijan. Francuzi se nisu s time složili, zahtijevajući da nulti me­ridijan prolazi kroz Pariz. Budući da su i druge zemlje gradile op­servatorije, većina ih je izjavljivala da je njihov glavni grad mjesto nultog meridijana. Zbog toga su se u listopadu 1884. godine sastale europske zemlje u Washingtonu, njih 25, da donesu konačan zaklju­čak.

DONJI EGIPAT U ZEMLJOPISNOM SREDIŠTU Površina kopna cijeloga svijeta (na jednakoj površinskoj projekciji)

Dužina od Greenwicha

Astronom Charles Piazzi Smyth smatrao je da je Velika piramida smještena u središtu zemljine kopnene mase.

Greenwich je bio visoko na listi kandidata jer je mnogo brodova koristilo londonsku luku, ali Smyth se svim silama protivio. U svom djelu Report of the Commitee on Standard Time and Prime Meridi­an (Izvještaj Odbora o standardnom vremenu i početnom meridija­nu) , tiskanom u Clevelandu u Ohiju lipnja 1884. godine, tvrdio je da je piramida idealan prijedlog, jer bi tada meridijan prolazio kroz mnogo više zemalja nego bilo koji drugi.

Velika piramida, isticao je, poznata je kao najveličanstveniji spo­menik koji je ikad podignut. Kao sljedeći argument upozorio je na njezinu blizinu Jeruzalemu, podsjećajući na drugi dolazak Krista, te je pretpostavio da bi se svaki dobar kršćanin složio s tim da je me­ridijan u Gizi najprikladniji.

Odgovor je bio negativan. Izaslanici na kongresu nisu bili kršća­ni nego znanstvenici. Za Greenwich je glasovalo 22 od 25 kandida­ta - Francuzi su se, naravno, suzdržali. I tako je odbijen jedan razu­man i logičan prijedlog.

Godine 1997. Randu je došao prijatelj Johna Westa, pilot zrako­plovstva koji je tražio neke informacije jer je htio predložiti Gizu

kao početni meridijan - pilot je namjeravao organizirati rock- kon­cert tisućljeća u Gizi, koja bi mogla tvrditi da je ušla u novo stoljeće dva sata prije Londona. Kad mu je Rand poslao Smythove preporu­ke, njega je zaprepastila jedna činjenica. Naime, vidio je da, budući da je imao podatke o zemljopisnoj širini i dužini tako mnogo svetih gradova, vrlo jednostavno može dodati ili odbiti dužinu Gize (31 stupanj 8 minuta istočno) da vidi što bi se dogodilo kada bi početni meridijan bio u Gizi, a ne u Greenwichu. Iznenada se desetak grado­va počelo uklapati u golemi globalni uzorak.

Posve jednostavno, mjesta čija zemljopisna širina i dužina nisu izgledale obećavajuće jer su se činile 'previše kompliciranim' (s previše decimala), iznenada su počele dobivati jednostavne, okrugle brojeve.

Naprimjer, Tiahuanaco, čija je dužina 69 stupnjeva zapadno od Greenwicha, 100 stupnjeva je zapadno od Velike piramide. Nekada­šnji glavni grad Inka, Quito, nalazi se 110 stupnjeva zapadno od Gize. I druga vrlo važna mjesta, uključujući Teotihuacan i Uskršnji otok, jesu 120, 130 i 140 stupnjeva zapadno od Velike piramide. Taj se uzorak također protezao na istok. Kaldejski Ur je točno 15 stupnje­va istočno od Gize, a tibetski glavni grad Lhasa je 60 stupnjeva is­točno od Velike piramide.

Ono što je bilo još važnije bila je činjenica, da su mnoge od tih broj­ki bile brojevi. To se odnosilo i na drevno polinezijsko duhovno središte zvano Raiatea, koje je također na 180 stupnjeva zemljopisne širine od meridijana u Gizi. Budući da sam opisao mnoštvo takvih mjesta u svojem Atlasu svetih mjesta , bio sam jednako tako začuđen i uzbuđen kao i Rand kad mije ispričao o svojoj nenadanoj sreći.

Jedno od Randovih najiznenađujućih otkrića dogodilo se ubrzo nakon toga. Otkrio je da ima čak osam svetih mjesta na fi sjeverne širine duž pola u Hudsonovu zaljevu.

Rand je zaključio da treba postojati jedno suvremeno sveto mje­sto na položaju 10 sjeverno kako bi se poklapalo sa 10 južno od mjesta Tiahuanacoa, te da ono mora biti povezano s Velikom pira­midom. Tražio je po svojem atlasu jedno vrlo specifično mjesto: 10

sjeverno od ekvatora, 120 stupnjeva na zapad. Ništa nije bilo tako očito - našao je samo tri male crvene točke i ime koje je bilo tako

sićušno da je trebalo uzeti naočale da bi ga pročitao. Nikad nije čuo za to ime: Lubaantum u Belizeu, u Srednjoj Americi. Putem Inter­neta otkrio je daje Lubaantum (mjesto gdje je kamenje palo) drevno svetište Maya s tri piramide i terasama izrađenima od ukrašenih kamenih blokova.

Piramide i megaliti u Americi i na Uskršnjem otoku povezani su s početnim meridijanom u Gizi.

Deset gradova duž pola u Hudsonovu zaljevu! 10 znači 4.429,2 nautičke milje od pola što je jednako 16:11 S.

Sveto mjesto

Baalbek Paracas Cuzco Sidon Machu Picchu Ehdin Ollantaytambo Niniva

Koordinate

34:00 S / 36:12 I 13:50 J / 76:11 Z 13:32 J / 71:57 Z 33:32 S / 35:22 I 13:08 J / 72:30 Z 34:19 S / 35:57 I 13:14 J/ 72:17 Z 36:24 S / 43:08 I

Udaljenost u nautičkim miljama

4,431 4,431 4,433 4,437 4,407 4,408 4,414 4,451

Prijašnja širina

16:09 S 16:09 S 16:07 S 16:03 S 16:33 S 16:32 S 16:26 S 15:49 S

Pokazalo se da sam odmah mogao reći Randu za Lubaantum, jer sam o njemu napisao članak pod naslovom Unsolved Mysteries Past and Present (Neriješene tajne prošlosti i sadašnjosti). Lubaantum će uvijek podsjećati na glasovitu Kristalnu lubanju, poznatiju pod imenom 'Lubanja sudbine' koja datira iz 700. godine, po. Kr., a bila je otkrivena u jednom hramu Maya. Otkrila ju je usvojena kći istra­živača F. A. 'Mike' Mitchell-Hedgesa, Anne Mitchell-Hedges na svoj sedamnaesti rođendan 1927. godine.

Ann je poslije pričala kako je pozvala oca kada je ugledala da nešto bliješti pod oltarom. Uz pomoć domorodaca (potomaka Ma­ya) pomaknut je kamen iza kojeg se pojavio sjajni predmet, gornji dio lubanje. Pokazalo se da je to prekrasno izrezbarena mrtvačka glava. Tri mjeseca poslije, Anne je pronašla donju vilicu koja je ne­dostajala, zakopanu u oštro kamenje. Domoroci Maya ispričali su Mitchell-Hedgesu da je lubanja bila predmet štovanja, a koristila se također za liječenje i upućivanje smrti neprijateljima. Mitchell-Hed­ges ju je vratio domorocima, ali kad je konačno otišao kući, krajem kišne sezone, oni su mu je ponovno dali u znak poštovanja.

Postoje još dvije u stijenama pronađene kristalne lubanje, ali Lubanja sudbine daleko je najljepša i najsavršenija. Pojavom New

agea godine 1960. postala je legendom i posvećene su joj mnoge knjige.

Prilično čudno, ali Mitchell-Hedges je bio neobično šutljiv u svezi s lubanjom u svojoj autobiografiji Danger My Ally (Opasnost je moj saveznik). Nakon tvrdnje da je stara najmanje 3 600 godina, a trebalo je sto pedeset godina da se potpuno izglača, Mitchell-Hed­ges je nastavio: 'Imam razloga da ne otkrijem kako je došla u moj posjed.'

Nažalost, razlog je bio gotovo sigurno taj, da ta lubanja nije ui­stinu potjecala iz Lubaantuma. Godine 1980. američki istraživač Joe Nickel napisao je članak o kristalnim lubanjama u časopisu Man iz 1936. godine. Članak je pisao o lubanji s pokretnom čeljusti koja je po opisu vrlo sličila 'Lubanji sudbine'. Ali, bilo je rečeno da je ta lubanja vlasništvo prodavača umjetnina Sidneyja Burneyja, koji ju je dao na aukciju kod Sothebyja 1943. godine, no bila je povučena kad su ponude dostigle samo 340 funti. Izvješća Britanskog muze­ja navode da je lubanja prodana Mitchell-Hedgesu 1944. godine za 400 funti. Mitchell-Hedges, koji je umro 1959. godine, bio je više pustolov nego istraživač, a njegove knjige - s naslovima kao Land of Wonder (Zemlja čuda) i Battles with Giant Fish (Borbe s divovskim ribama) - odražavaju karakter čovjeka koji je u nekim stvarima bio pretjerani školarac. Njegov karakter nije bio besprijekoran - godine 1928. je izgubio klevetničku bitku protiv Daily Expressa, koji ga je optužio da je priredio izmišljenu krađu zbog publiciteta - dakle, Kristalna lubanja vjerojatno nije bila pronađena u Lubaantumu.

Unatoč nesigurnosti koja okružuje događaje u vrijeme njezine pojave u 20. stoljeću, lubanja je nedvojbeno autentična. Kristalna stijena iz koje je bila isklesana vjerojatno potječe iz pokrajine Cala-veres country u Kaliforniji. Kalifornijski konzervator umjetnina Frank Dorland, kojemu su dopustili da istražuje tu lubanju šest go­dina, zaključio je da je stara sigurno više od 12 000 godina. Nickell je prigovorio da mehanički izlizani zubi dokazuju kako je novijeg datuma, ali mnogo manje savršena kristalna lubanja izložena u Bri-tanskome muzeju, također prava, pokazuje jednako tako mehanički izlizane zube. Laboratorij Hewlett-Packardove kompanije koja pro­izvodi kristalne oscilatore, testirala je lubanju laserskim zrakama te zaključila da je izrađena od velikog kristala i bila dotjerivana oko 300 godina, dvostruko od procjene Mitchell-Hedgesa. Imala je neo-

bične optičke kvalitete, kao da su u nju bile ugrađene leće, iako je to očito bilo nemoguće. Dorland je spominjao poltergeističke pro­bleme* kad ju je držao kod kuće preko noći, umjesto da je vrati u banku.

Ako lubanja nije pronađena u Lubaantumu, zašto bi sve to skupa bilo važno? Frank Dorland je zaključio da lubanja potječe iz Meksi­ka, te je nastavio dokazivati kako su domoroci koristili kotač za mljevenje tjeran uzicom nategnutom preko luka.

Jedan još vjerodostojniji lik u južnoameričkim krugovima bio je pot­pukovnik Percy Harrison Fawcett, čiji je nestanak jedan od najviše objavljivanih misterija dvadesetih godina prošlog stoljeća.

Tijekom posljednjih 10 godina svojega života, Fawcett je tra­žio izgubljeni grad u džunglama Brazila. Ima čvrstih dokaza da je taj tajanstveni grad postojao. U nacionalnoj knjižnici u Rio de Jane-iru rukopis broj 512, govori kako je 1773. godine banda portugal­skih lovaca na blago provela 10 godina lutajući golemom unutra­šnjošću Brazila, područjem velikim gotovo kao Europa. Naišavši na napušteni grad sagrađen od golemih kamenih blokova, odlučili su se vratiti u civilizaciju po pojačanje, te su vicekralju u Bahiji posla­li izvještaj o tom gradu po kuriru starosjediocu. Što im se od tada dogodilo ne zna se, a rukopis leži zaboravljen u arhivima već goto­vo 80 godina.

Ta priča ide i dalje, do godine 1516., 24 g., nakon što je Ko­lumbo otkrio Ameriku, kada je portugalski mornar Diego Alvarez bio jedini preživjeli nakon brodoloma koji se dogodio blizu mjesta gdje se nalazi današnji grad Bahia. Zarobilo ga je jedno pleme lju­doždera Tupinambas, ali iz nekog razloga, poštedjeli su mu život i dopustili da živi među njima. To se dogodilo zbog domorodačke djevojke imena Paraguassu, koja je postala njegova žena. (Fawcett je zove Pocahontas Južne Amerike). Došlo je još Portugalaca i uz pomoć dobrih Alvarezovih službenika, osnovali su koloniju. Para-guassuina sestra također se udala za Portugalca i njezino dijete, Melchior Dias Moreyra, postao je poznat domorocima kao Muribe-

* poltergeist - duh koji bučno baca stvari oko sebe

ca. On je otkrio rudnike srebra i postao imućan čovjek, ali njihovu lokaciju držao je tajnom.

Nažalost, njegov sin Roberio Dias, rođen u izobilju, težio je posta­ti članom aristokracije. Oko 1610. godine Roberio je počeo prego­varati s portugalskim kraljem Don Pedrom II., i ponudio mu da će prodati rudnike u Muribeci u zamjenu za plemićku titulu - markiz ru­dnika. Kralj je pristao, ali najprije se želio domoći rudnika srebra.

Na povratku u Bahiju, Dias je otkrio da kralj nema namjeru održati ni pola svojih obećanja. Kad je nagovorio jednog službeni­ka da mu pokaže zapečaćenu povelju o plemstvu, razljutio se otkriv­ši da dokument sadrži samo položaj kapetana u vojsci. Dias je znao da je u opasnoj situaciji. Ako odbije dati rudnike srebra, zatvorit će ga guverner, Dom Francisco de Souza, oholi aristokrat koji nije vo­lio razočaranja. Zato se Dias igrao vremenom, dovodeći guvernero-vu ekspediciju u bezizlazan položaj. Guverner, shvativši naposljet­ku da je bio nadmudren, bacio je Diasa u zatvor u kojem je ostao dvije godine dok nije uspio kupiti svoju slobodu. Umro je ubrzo na­kon toga, ali lokacija rudnika srebra u Muribecu ostala je tajna.

Mnogi su se pustolovi uputili u divljinu, tražeći izgubljene rud­nike srebra. I vlada je sponzorirala ekspedicije nazvane bandeiras, ili zastave, a članovi tih ekspedicija nazvani su bandeirasi, nosači zastava. Godine 1753., više od stoljeća nakon smrti Roberija Diasa, skupina bandeirasa uputila se s dobro opremljenom ekspedicijom, s crncima robovima, domorocima i teglećim životinjama u unutraš­njost države Minas Geraes, a tada su nastavili put prema središnjem platou. Ondje su nestali i mnogo godina nije se o njima ništa čulo. Ali rukopis 512 opisuje njihove pustolovine sa svim pojedinostima. Puni prijevod toga rukopisa može se naći u knjizi Mysteries of Anci­ent South America (Misteriji drevne Južne Amerike) koju je 1956. godine napisao Harold Wilkins.

Nakon niza godina, skupina je naišla na planinski lanac Kordi-ljera, koji je bio uglavnom od minerala čiji su kristali svjetlucali na suncu visoko iznad njih.

S vrha planinskog prijelaza pucao je niz brdo pogled na otvorenu ravnicu. Ondje su, u udaljenosti od oko 4,5 km, ugledali veliki grad, koji je ostavljao takav dojam, da su pretpostavili kako je vjerojatno

povezan s brazilskim područjem. U strahu da netko ne ugleda nji­hove obrise, ili pomislivši da bi domoroci možda bili neprijateljski raspoloženi, sišli su što su brže mogli u dolinu. Tada su odlučili če­kati da vide što će se dogoditi. Nakon dva dana tišine, poslali su jednog domoroca u istraživanje. Vratio se i izvijestio ih da nije vidio nikoga, čak ni trag nekog stopala. Ostali istraživači su tada pošli na­prijed, ali vratili su se svi s istom pričom. Činilo se da grad nije na­stanjen.

Sljedećeg dana u ranu zoru, skupina se oprezno kretala naprijed, spremna na napad iz zasjede. Put ih je odveo do tri velika slavolu­ka; jedan u sredini bio je najviši i na njemu su bila urezana nepo­znata slova visoko iznad njihovih glava. Ispod lukova protezala se široka cesta s velikim kućama, čije su fasade s vremenom pocrnjele. Sve je bilo tiho i napušteno. Naišli su na slomljene stupove obrasle raslinjem što je izbijalo iz pukotina. Zgrade su imale krovove od ka­menih ploča. Kad su se bandeirasi usudili ući u sobe, otkrili su da su podovi pokriveni krhotinama i jako debelim izmetom šišmiša, što je dokazivalo kako su zgrade stoljećima napuštene.

Usred grada naišli su na golem trg u obliku četverokuta, u čijem je središtu bio crni kameni stup s kipom čovjeka koji je pokazivao rukom prema sjeveru. Izrezbareni obelisci od crnog kamena stajali su u svakom kutu četverokuta. Na jednoj strani trga nalazila se veli­čanstvena zgrada čiji se krov napola srušio. Istrošene stube vodile su u široku dvoranu čiji su zidovi pokazivali tragove obojenih fre­saka. I to je mjesto bilo puno šišmiša, a smrad njihova izmeta tjerao je ljude na kašalj.

Izvan glavnog trga grad je bio ruševina s humcima zemlje i du­bokim pukotinama u tlu. Bilo je očito da je mjesto uništio potres. Grad je bio okružen dubokom i divljom rijekom, na čijoj su udalje­noj obali bila zelena polja s mnogo cvijeća. Vidjeli su i jezera s jati­ma gusaka.

Odlučili su slijediti rijeku nizvodno. Nakon tri dana stigli su do golemog vodopada, iza kojega se rijeka tako neobuzdano širila, da je 'izgledala kao prostrani ocean.' Bilo je na njoj nekoliko otoka po­krivenih drvećem te obilje divljači. Vidjeli su velike anakonde i dru­ge otrovne zmije.

Istočno od rijeke pronašli su velike pukotine koje su možda bile rudarski rovovi. Jedna je bila pokrivena golemim kamenom za po-pločavanje, na kojemu su bili urezani simboli. Pokraj 'rudnika' pro­našli su ostavljene srebrne šipke.

Ondje se nalazio i razrušeni hram s više čudnih slova iznad nje­gova trijema, kao i ruševine 'seoske kuće'. Istraživši je iznutra, pro­našli su stubište od obojenog kamena. Vodilo je u prostranu dvoranu sa sobama u koje se ulazilo iz te dvorane. Svaka od soba imala je ostatke fontana.

Nastavili su put nizvodno, i izvjestitelj se uvjerio da se nalaze u blizini bogatih rudnika - možda legendarnih rudnika srebra u Muri-becu. Skupina za izviđanje usudila se ići dalje još devet dana. Na mjestu na kojemu se rijeka širi, tako da izgleda kao veliki zaljev, ugledali su kanu s posadom. Bila su to 'dva bijelca, dugačke crne kose, a bili su odjeveni kao Europljani...' Kad su ispalili hitac da privuku njihovu pozornost, ljudi u kanuu odveslali su u suprotnom smjeru.

Izvjestitelj je napomenuo daje jedan iz njihova društva, Joao An­tonio, našao veliki zlatni novčić. Na jednoj njegovoj strani bio je urezan lik mladog čovjeka kako kleči. Nema sumnje, rekao je, mo­gu se pronaći i drugi novčići ispod ruševina mrtvoga grada.

Društvo je zaključilo kako bi im bilo bolje vratiti se u civilizaciju. Kod rijeke Paraguassu izvjestitelj je ispričao njihovu priču i vjero­jatno poslao indijanskoga glasnika s izvještajem. Glasnik je otišao prije ostalih. Završio je priču moleći guvernera da u tajnosti zadrži sadržaj poruke, kako ne bi netko drugi pošao u ekspediciju prije ne­go će oni to moći učiniti.

Što se dogodilo sa skupinom Portugalaca, njihovim robovima i vođama nije poznato. Sve što znamo jest da je rukopis nestao u ar­hivima, a djelomice su ga uništili kukci. Slučajno ga je pronašao ne­ki brazilski arhivar 1894. godine, gotovo jedno stoljeće nakon što je bio napisan.

Harold Wilkins, britanski autor koji je pisao ugodnim starinskim stilom, i čije su knjige bile odlično istražene, dobio je prijepis toga dokumenta 1939. godine uz pomoć američkoga generalnog konzu-

la u Rio de Janeiru, W. G. Burdetta. Pukovnik Fawcett ga je vidio prije dvadeset godina i zaključio da je to istinit i točan izvještaj.

Prva reakcija čitatelja na priču o putovanju u izgubljeni grad vjerojatno je pomisao da je to izmišljotina. Ali, i Fawcett i Wilkins su vidjeli rukopis, a putopisac Peter Fleming, koji je pokušao slije­diti Fawcettov trag (opisuje to u knjizi Brazilian Adventure, Brazil­ska pustolovina) 1933. godine, citirao je arhivsku bilješku broj 512.

Percy Harrisson Fawcett, rođen u Devonu 1867. godine, pridru­žio se kraljevskom topništvu i kad je imao dvadeset godina služio je u Trincomalleeu na Ceylonu gdje se počeo zanimati za budizam. Odsustva je provodio u potrazi za izgubljenim blagom kandyjan-skih kraljeva. Fawcett zapravo nije volio vojsku i zato je 1906. go­dine, kad ga je predsjednik kraljevskog zemljopisnog društva pitao što misli o odlasku u Boliviju da kartografira sjeveroistočnu grani­cu, brzo je prihvatio ponudu, ali pod uvjetom da vojska pristane ponuditi ga bolivijskoj vladi. Svoju priču o tim pustolovnim godi­nama ispričao je u djelu objavljenom posthumno Expedition Faw­cett (Fawcettova ekspedicija), koju je izdao njegov sin Brian. U knjizi opisuje susrete s otrovnim paucima, zmijama, vampirskim šišmišima, čak s divljim bivolima koje su bili prisiljeni ubijati. Tra­žeći izvor rijeke Verde, svi članovi ekspedicije ostali su bez hrane te su gladovali dvadeset tri dana. Već su bili blizu smrti kad se poja­vio jedan jelen. Fawcett je bio tako slab da je jedva mogao podignu­ti pušku, ali ipak je ubio jelena i to je smatrao pravim čudom. Pojeli su ga cijelog, zajedno s krznom i kožom.

Upravo za vrijeme te ekspedicije, Fawcett je pokušao poći preča-cem preko blagih brežuljaka pokrivenih šumom, ali je naposljetku bio prisiljen vratiti se u dolinu. Njegova priča o tom platou, nadah­nula je Sir Arthura Conana Doyla da napiše knjigu The Lost World (Izgubljeni svijet).

Fawcett se vratio u Englesku da služi u Obavještajnoj tajnoj službi za vrijeme I. svjetskog rata. Potom se vratio u Južnu Ameriku te slijedio dobar trag izgubljenoga grada bandeirista. Godine 1920. poplave su ga prisilile da se vrati s ekspedicijom u Matto Grosso (Velika šuma) u Brazilu.

Nije sumnjao u postojanje Atlantide. Iako je prihvatio tezu da je kontinent potonuo pod valovima, kao što opisuje Platon, vjerovao je da su mnogi stanovnici pobjegli u Južnu Ameriku. U knjizi Ex­ploration Fawcett piše:

Bez obzira na to koliko je romantika obojila priču, ostaje či­njenica da je legendarno postojanje ostataka visoke civilizaci­je drevnoga naroda trajalo i dalje među starosjediocima kon­tinenta.... Postoji znatna sličnost u izvješćima, pa je vjerojatan zaključak da u svemu ima istine.

Objasnio je svoje vjerovanje - neobično za ono vrijeme - da je 'pro­kletstvo velike kataklizme pogodilo Južnu Ameriku.' Čini se da je prihvatio tezu kako je ta katastrofa razorila Platonovu Atlantidu. 'Gotovo je sigurno da je kataklizma bila takvih razmjera da je iza­zvala plimne valove i manje katastrofe po cijelom svijetu. Uzroko­vala je podizanje Anda i dovela u Južnu Ameriku ljude koji su bili 'stručnjaci za stvaranje civilizacije.' Fawcettovi zaključci bili su neobično slični onima koje smo spomenuli u knjizi.

Preživjeli su gradili gradove poput onoga otkrivenog 1743. godi­ne. 'U postojanje svetih gradova ne sumnjam ni trenutka', kaže Fawcett. 'Kako bih mogao sumnjati? I sam sam vidio jedan od njih - i zato sam zaključio da ponovno moram poći u istraživanje. Ostaci koje sam vidio izgledaju kao istaknuti položaji jednoga od najvećih gradova...'

To potiče zanimljivo pitanje. Zašto se on čini tako nesigurnim? Vjerojatno je ostatak grada bio posve pokriven prašumom kao i iz­gubljeni gradovi Maya što su ih otkrili Stephens i Chaterwood 1830. godine. To znači da je Fawcett znao gdje treba tražiti izgubljeni grad, iako je iz njegove knjige očito kako misli da postoje mnogi takvi gradovi.

Odlučio je poći i pronaći barem jedan od tih izgubljenih gradova, ali njegov cilj na toj posljednjoj ekspediciji zasigurno nije bio napu­šteni grad iz 1753. godine što su ga otkrili bandeirosi. Čuo je za 'pre-odjevene domoroce europskog izgleda', koji su izbjegavali sve veze s vanjskim svijetom. 'Odredište naše sljedeće ekspedicije - ja je zo­vem Z zbog lakšeg snalaženja - jest grad za koji se govori da je

naseljen, vjerojatno plašljivim ljudima...' Radi se o tri različita grada - o napuštenom gradu iz godine 1753., o gradu čije je predgrađe vidio, te o gradu Z. Nije čudo što se Fawcett odlučio vratiti u Brazil.

Napustio je Englesku i otputovao još jedanput u Južnu Ameriku, gdje je od 1921. do 1924. skupljao novac za ekspediciju. Kada je Amerikanac zadužen za prikupljanje novca spiskao većinu tijekom šestotjedna pijančevanja, Fawcett je ponovno počeo skupljati novac i konačno ga skupio dovoljno za nastavak istraživanja.

To nije trebala biti pomno birana ekspedicija. Članovi su bili Faw­cett, njegov dvadesetogodišnji sin Jack i njegov mladi devonski pri­jatelj Raleigh Rimell. Morali su opremu nositi na leđima.

Najveća opasnost zaprijetila je kad su čamcem stigli u Cyjabu (danas je to Cuiaba), glavni grad Matto Grossa. Tada su pošli na sje­ver u nepoznati kraj između rijeka Xingu i Araguaye. Fawcett je vjerovao da Z leži istočno. U rukopisu koji je poslije tiskao njegov sin, Fawcett je ostavio prilično točne upute. Kao prvo, objasnio je, želio je posjetiti stari kameni toranj da riješi tajnu zašto su prozori te kule bili osvijetljeni noću, plašeći lokalne Indijance.

Uz rijeku Xingu poći ćemo u šumu, držeći se srednje točke između te rijeke i rijeke Araguaye. Prijeći ćemo postojećim tragom do Rio Tocantisa u Porto Nacional ili "Pedro Alfonso'. Naš put će biti između zemljopisne širine od 10 stupnjeva 30 minuta i 11 stupnjeva do uzvisina između država Goyaz i Bahia. To je potpuno nepoznat kraj za koji se govori da je pun divljaka, ali gdje očekujem naići na trag nenastanjenih grado­va. Planine su ovdje prilično visoke. Kretat ćemo se tragom planina između Bahije i Piauhya do rijeke Sao Francisco; pri­jeći ćemo je negdje blizu Chique - Chique. Ako ćemo biti u dobroj kondiciji, posjetit ćemo stari napušteni grad (onaj iz godine 1753.), koji leži približno na 11 stupnjeva 30 minuta južno i 42 stupnja 30 minuta zapadno. Tako ćemo zaokružiti istraživanja, te izići na mjesto s kojega će nas vlak odvesti do Bahia Cityja.

Iako je Fawcett dao točnu širinu i dužinu 'napuštenoga grada' ban-deirosa, njegov sin Brian primjetio je: 'Osobno sam istraživao ko-

ordinate koje je dao za grad iz godine 1753. i mogu s puno sigurno­sti tvrditi da toga grada ondje nema." Čini se da je Fawcett dao krive koordinate - čudna pogreška za čovjeka koji je bio tako pe­dantan.

Do 20. svibnja stigli su do sela zvanog Bacairy, sjeverno od Cui-abua. Još uvijek su više doživljavali neudobnost nego opasnost -čovjek koji im je prodao magarce, prevario ih je. Jackova noga na-tekla je od uboda krpelja, pa su morali ostati na farmi nekog pri­jatelja dok se Jack ne oporavi. Poglavica sela Bacairy rekao im je kako se uvijek nadao da će jednom otputovati na 'veliki vodopad'.

Zatim, nakon boravka u selu Nafqua - u kojem je Fawcett 1920. godine poglavicu obavijestio o njihovu slučaju - duž rijeke su sti­gli do sela Kalapalo na rijeci Kuluene. I ondje, 29. svibnja 1925. go­dine njihov trag nestaje. Stanovnici sela su poslije izjavili kako se Fawcettovo društvo uputilo preko sela prema istoku, te da je dim njihovih logorskih vatri bio vidljiv još pet dana. Ali, 1951. godine, Izarari, poglavica Kalapaloa dao je izjavu na samrtnoj postelji kako je ubio Fawcetta i njegovu pratnju. Tvrdio je da gaje Fawcett udario po licu kad nije htio nositi njegovu prtljagu, a on ga je počeo udarati toljagom dok nije izdahnuo. Druga dvojica, rekao je, ubijeni su dok su branili Fawcetta.

Ova je priča sumnjiva. Čovjek s Fawcettovim osjećajem samo-kontrole vjerojatno ne bi udario poglavicu plemena. Izarari je tako­đer naveo da je Fawcett zaveo jednu od njegovih žena, što zvuči uvjerljivije. Kasnijih godina mnogi su putnici tvrdili da su saznali istinu o Fawcettovoj smrti. Jedna od mogućih priča jest da je Jack Fawcett povrijedio neki plemenski tabu te da se njegov zločin mo­rao kazniti smrću, inače bi Izararijevi ljudi i sami postali otpadnici i ubili bi ih pripadnici drugih plemena.

Što god se dogodilo, čini se jasnim da Fawcett nikad nije stigao u grad Z niti u napušteni grad iz rukopisa broj 512.

Završio sam slučaj Fawcettove ekspedicije u čudnom stanju ne­zadovoljstva. Nitko tko to bude čitao neće posumnjati da je Fawcett točno znao kuda ide i što traži. Razgovarao je s mnogim ljudima, Europljanima i Amerikancima o izgubljenim gradovima i bio prilično siguran da oni postoje. Znao je otprilike i gdje se nalaze. Osoba od

koje sam morao zatražiti savjet bio je očito Rand. Njega su Fawcett i Brazil zadivili još dok je proučavao podatke o Fawcettu u Hapgo-odovom arhivu u Yaleu, 1995. godine. I on se zanimao za Južnu Ameriku jer je osjećao da, ako je Atlantida bila na Antarktiku, tada je gotovo sigurno da su mnogi njegovi stanovnici pobjegli u Južnu Ameriku.

Rand je imao na umu jedno mjesto kao lokaciju za napušteni grad. Već se uvjerio da, ako se Giza uzme kao postatlantidski početni meridijan, cijeli niz gradova potpada pod višekratnik od 10 stupnje­va -Tiahuanaco je 100 stupnjeva zapadno od Velike piramide, Qui­to je 110 stupnjeva i tako dalje. Randu se činilo da mora postojati neko glavno sveto mjesto 90 stupnjeva udaljeno od Gize, ne samo zato jer je to višekratnik od 10, nego i zato jer je to četvrtina opsega svijeta.

Širina Tihuanaca (16°38') isprva se činila razočaravajućom, dok Rand nije shvatio da je ona 10 fi od zemljopisnog pola. Savršeno mjesto za golemo vjersko središte u području Matto Grosso bilo bi 90 stupnjeva zapadno od Gize i 10 fi južno.

Tražio sam takvo mjesto u Timesovom Atlasu, ali sam otkrio ka­ko to nije bio cilj Fawcettova posljednjeg putovanja. Njegovo po­sljednje veliko boravište bilo je oko 80 km južno od Cuiaba, na gra­nici Bolivije i Brazila. Međutim, kako mi je Rand objašnjavao, ono se nalazilo u predjelu koji je Fawcett tražio tijekom svojih istraži­vačkih dana (to je područje na kojem su on i njegovi pratitelji goto­vo umrli od gladi.) U djelu Mysteries of Ancient South America Ha­rold Wilkins izjavljuje: 'Fawcettovi prijatelji govore o drugim čud­nim pričama koje su pukovniku prenijeli lutajući Indijanci, čiji je plemenski zakon proučavao u Matto Grossu te na granicama Brazi­la i Bolivije.' Čini se barem mogućim da je na tome mjestu bio grad koji je napola progutala prašuma, ali ono nije bilo na Fawce-ttovoj ruti u vrijeme njegova posljednjeg putovanja.

U međuvremenu sam Randu faksirao kartu Fawcettova namjera-vanog puta (iz djela Exploration Fawcett), zajedno s koordinatama grada iz godina 1753. Nadao sam se, naravno, da će Fawcettove koordinate (11 stupnjeva 30 minuta južno, 42 stupnja 30 minuta za­padno) pasti na jedno od Randovih svetih mjesta, ali to se nije

- Početni meridijan u Gizi povezuje sveta mjesta od Uskršnjeg otoka (140 stupnjeva zapadno od Velike piramide (ZVP)) do Tiahuanaca (100 stupnjeva ZVP). Taj se uzorak proteže do rijeke Amazone, gdje druga sveta mjesta čekaju da budu otkrivena.

Svaki kvadrat predstavlja sveto mjesto ili neko potencijalno sveto mje­sto. Od lijeva nadesno to su: Quito (ekvator 110 ZVP); Tiahuanaco (10 fi J 100 ZVP); Grad izgubljene Atlantide (10 fi J 90 ZVP) - ovdje je Fawcett nestao; potencijalna sveta mjesta (10 J 80 ZVP i 15 J 80 ZVP); Fawcettova Z lokacija; moguće sveto mjesto (10 J 72 ZVP).

dogodilo. Taj je grad bio 73 supnja 38 minuta zapadno od Gize, ali za točnost karata to ne znači ništa.

Daleko od toga da bude razočaran, Rand je shvatio da je to važno uporište. Zabilježio je drugo moguće sveto mjesto udaljeno 160 km od grada iz 1753. godine, 72 stupnja zapadno od Gize, što je jedna petina opsega Zemlje, 10 stupnjeva južno. Pisao mi je:

Fawcett je dao koordinate 11 stupnjeva 30 minuta južno i 42 stupnja 30 minuta zapadno od lokacije grada iz godine 1753., dok je lokacija preciznih karata 10 stupnjeva južno i 40 stu­pnjeva 52 minute zapadno. Kad se zaokruži širina tih karata na najbližih pola stupnja (što je Fawcett vjerojatno običavao

raditi), to postaje 41 stupanj zapadno. Molim vas da uzmete u obzir sljedeće:

11 stupnjeva 30 minuta zapadno - to je Fawcettova lokacija grada iz 1753. godine, minus 10 stupnjeva južno 41 zapadno - lokacija Atlantide prema preciznoj karti do najbliže širine Greenwicha = 1 stupanj 30 minuta, 1 stupanj 30 minuta.

Obje se lokacije razlikuju za 1,5 stupanj.

Ukratko, Rand je sumnjao u to da je Fawcett promijenio lokaciju za jedan i pol stupanj istočno i južno.

Iznio je i drugi zanimljiv podatak. Ako je Fawcett promijenio lo­kaciju napuštenoga grada, dodavši 1 stupanj 30 minuta na obje ko­ordinate, tada je identificirao mjesto koje je jednu petinu puta od meridijana u Gizi. Je li moguće da je i Fawcett pogriješio na toj to­čki meridijana u Gizi? Fawcett je bio sedamnaestogodišnjak kad je Smith skupljao glasove za prolaz nultog meridijana kroz Gizu, do­kazujući da su stari narodi vjerojatno koristili taj grad kao svoj sre­dišnji meridijan. Fawcett je dobro poznavao Egipat jer je radio za britansku obavještajnu službu u Kairu tijekom rata, a bio je i geodet. Je li koristio meridijan u Gizi da odredi položaj mogućih gradova i proglasi ih starim gradovima Južne Amerike?

Dok sam utonuo u kartu Brazila, zaokupila mi je pozornost jedna druga činjenica. Čini se da je Fawcett izabrao čudan put. Cuiaba je otprilike 1600 km zapadno od napuštenoga grada kuda je on htio stići i 1100 km južno. Sama Bahija - njegov krajnji cilj - samo je 400 km istočno od 'napuštenoga grada'. To ima smisla; izgubljeni rudnici Muribeca ne mogu vjerojatno biti daleko od obale, ili bi bilo predaleko prenositi srebro do Bahije. Čini se - kao što G. K. Chester­ton kaže u jednoj pjesmi - da je Fawcett odlučio otići u Banocku-burn putem za Brighton Pier. Zašto bi on počeo svoj put u Cuiabu, 1 700 kilometara istočno od napuštenoga grada? Zašto nije išao na zapad od Bahije do napuštenoga grada?

Palo mi je na pamet moguće objašnjenje, a kao što pokazuje Randov sljedeći e-mail, i njemu je to sinulo. Ako se svete širine računaju u desetinama jedinica, tada bi Fawcett prošao preko još je­dnog mjesta na svojem putu na zapad - 80 stupnjeva širine zapad-

no od Gize, što je oko 49 stupnjeva zapadno od Greenwicha. Budući da bi putovao desetom paralelom - drugom svetom širinom, najvje­rojatnija lokacija grada koji se zove Z ondje je, gdje se ukrštava 80 stupnjeva sa 10 stupnjeva.

Ova točka ukrštanja dvaju meridijana - 80 stupnjeva zapadno od Gize i 10 stupnjeva južno, samo je 380 km sjeveroistočno od mjes­ta s kojega je Fawcett nestao. Ako je Z bilo sveto mjesto, tada je to ukršteno mjesto najvjerojatnija lokacija. Od mjesta Z Fawcett bi tre­bao putovati gotovo 800 km na istok kako bi stigao do napuštenoga grada iz godine 1753.

To opet nameće pitanje: zašto bi Fawcett želio skriti svoj polo­žaj? Možda se nadao da će se vratiti u Englesku i objaviti da je otkrio tri 'izgubljena grada'? Za jedan je već znao - grad pokriven gustom šumom. Ako bi mogao precizno odrediti grad Z i napušteni grad iz godine 1753., njegov bi trijumf bio potpun. Pozdravili bi ga kao je­dnoga od najvećih istraživača svih vremena. Rukopis djela Explora­tion Fawcett u njegovu domu u Devonu, sigurno bi postao bestseler, a on bi dobio obilje novca za drugu ekspediciju. Čak da ne uspije u tomu, sigurno bi se želio vratiti u Brazil. Kad bi netko u međuvre­menu vidio rukopis, odustao bi od suparništva. To bi mogao biti je­dnostavan očit oprez u želji da ne otkrije lokaciju napuštenoga grada, dok on sam ne dođe tamo.

Je li Randovo mišljenje o lokaciji triju izgubljenih gradova is­pravno, nije tako teško utvrditi kao što bi se mislilo. Danas nije potrebno da istraživač opremi ekspediciju te uroni u brazilsku pra­šumu. Satelit, koristeći vrstu radara koji se upotrebljavao da prodre kroz oblake Venere, trebao bi samo nadlijetati to mjesto, pretražiti ga po zonama - da bi locirao ruševine zakopane u vegetaciji. Ar­heolozi su razvili radar koji može prodrijeti u tlo i locirati ruševine zakopane pijeskom.

Ono što se još nije otkrilo jest metoda kako da se odluči kamo gledati, a to je ono što je Rand osigurao svojim kartama Atlantide.

Rand je već otkrio da, ako se povuče jedna crta od Velike piramide prema Sjevernom polu, a druga od Velike piramide prema starome Sjevernom polu u Hudsonovu zaljevu, kut između tih dviju crta je

- Dva mjesta za koja se Fawcett zanimao bila su smještena na poziciji 12S za vrijeme pola u Hudsonovu zaljevu. Od izgubljenoga grada Atlantide,

Hudsonov zaljev se nalazi 12 stupnjeva zapadno na sjever. To mjesto ima koordinate 12/12. 12S širine za vrijeme pola u Hudsonovu zaljevu;

12 stupnjeva (linija lijevo od 90)

28 stupnjeva, a taj broj igra značajnu ulogu u mjestu Gizi (vidi poglavlje 4).

Zainteresiran tim otkrićem, počeo je tražiti druge primjere o od­nosu između dvaju polova. Iz Rosslyna, mjesta templarske crkve u Škotskoj, kut između dvaju polova je 50 stupnjeva. Ali, njegova je širina također 50 stupnjeva sjeverno. Rand to naziva mjestom 50/50. Stonehenge se nalazi na zemljopisnoj širini od 46 stupnjeva, a kut između dvaju polova također je 46 stupnjeva, to je druga dvostru­kost, 46/46. Kad je otkrio još takvih 'dvostrukih' mjesta, uvjerio se da je to jedan od glavnih činitelja koji su vodili naše pretke do uvje­renja da neko mjesto smatraju svetim. Zbog toga je njegova sugesti­ja da je lokacija jednoga od Fawcettovih izgubljenih gradova (onoga pokrivenog vegetacijom) bila mjesto gdje je kut između po­lova bio 12 stupnjeva, a širina također 12 stupnjeva južno - to je bio grad 12/12.

30° -Katedrala u Canterburyju vjerojatno je bila sagrađena na tlu mnogo

starije sakralne lokacije. Za vrijeme pola u Hudsonovu zaljevu, bila je napola između pola i ekvatora, na širini 45S. Kut između Canterburyja,

sadašnjeg pola i prijašnjeg u Hudsonovu zaljevu iznosi 45 stupnjeva. Canterbury također ima koordinate 45/45. Jednako je tako 30 stupnjeva

zapadno od Velike piramide, a za vrijeme pola u Hudsonovu zaljevu, kad je Giza bila na 15S, Canterbury se nalazio dalje na sjever, na 45S.

Rand je tako učinio zanimljiv skok u nepoznato. Od meridijana u Gizi, jedina važna crta širine (tj., pomnožena s deset) koja prolazi Engleskom je 30. Ako je ispravna teorija karata, vjerojatno postoji glavno sveto mjesto na toj crti. Putovao je prstom po karti Engleske i otkrio da ta crta prolazi gradom Canterburryjem, engleskim naj­svetijim mjestom.

Nacrtao je zamišljenu liniju prema sadašnjem Sjevernom polu te prema polu u Hudsonovu zaljevu. Kut između njih bio je 45 stup­njeva, a Canterbury se nalazio na 45 supnjeva sjeverno za vrijeme pola u Hudsonovu zaljevu. Dakle, Canterbury je grad s mjerilima 45/45, a budući da se nalazi 30 stupnjeva sjeverno od Gize, a širina

mu je također 30 stupnjeva, njegova su odredišta 30/30 u odnosu na Gizu.

Canterbury se može smatrati relativno modernim gradom. Nje­gova prva katedrala bila je sagrađena ubrzo nakon dolaska Sv. Au-gustina u Englesku, 597. godine. Prije njegova dolaska, međutim, tu se nalazio glavni grad Ethelberta, saksonskoga kralja koji se pokr­stio. Ako malo istražimo Memorials of Canterbury (Kronika Canter-buryja) Deana Stanleyja, vidjet ćemo da je Ethelbert otkrio mjesto poganskog hrama Augustinu koji je, slijedeći odredbe Grgura Veli­kog da se grade novi sakralni objekti na poganskim mjestima, sa­gradio samostan, a poslije je u blizini počeo graditi katedrale.

Poganski hram bio je građen na mjestu s koordinatama 45 45 -tj., gradio ga je netko tko je znao za pol u Hudsonovu zaljevu. En­glesko najvažnije sakralno mjesto, Canterbury, također se savršeno uklapa u Randovu Atlantidu na preciznim kartama.

Ono što je najznačajnije u odnosu na crtu istraživanja otvorenu kod Lubaantumajest činjenica, da je to Rand pronašao primjenom svoje teorije, da se sveto mjesto mora otkriti na toj lokaciji, na položaju 10 fi sjeverne širine. Da je njegova teorija neosnovana, vjerojatnost protiv svega pronađenog bila bi milijun prema jedan. Kad je smje­stio Lubaantum na dužinu od 10 fi sjeverno i širinu 120 stupnjeva zapadno, zapravo je potvrdio Smythovo vjerovanje da je meridijan što su ga koristili stari Egipćani bio na crti dužine, koja je prolazila sjeverno i južno kroz Veliku piramidu.

P O G L A V L J E 4 .

TOTOVA SVETA SOBA

Prema Herodotu, suvremeni Egipćani su se odlučili na nedotjera-no, pojednostavljeno objašnjenje svrhe Velike piramide. Rekli

su da je ona zapravo spomenik taštine faraona Keopsa (Khufua). Bezbožnost Keopsa bila je neizreciva. Tijekom svoje pedesetogodi­šnje vladavine, dao je zatvoriti sve hramove, poslao je svoju kćer da se prodaje kao bludnica. Ona je zaradila dovoljno ne samo da dovrši gradnju Velike piramide, nego i da sagradi vlastitu. Herodotu su ta­kođer rekli da se ispod Velike piramide nalazi niz riznica za 'farao-novu osobnu upotrebu', tako da su i ti prostori služili kao raskošni apartmani. Voda Nila uvedena je pomoću tunela. Izdubeno je podze­mno jezero usred kojega se nalazio otok. Tamo su položili Keopsa na vječni počinak. Velika piramida, osim što je spomenik nevjerojat­nom egoizmu, bila je i grobnica. Predodžba o piramidi kao o grobnici traje do danas - u svom klasičnom djelu o egipatskim piramidama, profesor Ion Edwards izjavljuje da su one građene s namjerom da budu grobnice i ništa više.

Taje pretpostavka bila sumnjiva. U djelu The Riddle of the Pyra­mids (Zagonetka piramida) Kurt Mendelssohn, fizičar koji je studi­rao kod Maxa Plancka, pokušao je objasniti zašto su piramide građene. Zaključio je kako ima malo dokaza da su bile grobnice. Od deset glavnih piramida, samo jedna, stepenasta piramida kralja Đo-sera u Saqqari, pokazuje nepogrešive znakove da je bila grobnica -iako su mumificirani dijelovi pronađeni u njezinoj granitnoj riznici.

Kad je podvrgnuta datiranju pomoću radioaktivnog ugljika, dokazi­vali su da je građena nekoliko stoljeća nakon Đoserove vladavine. Od ostalih deset piramida, samo su u tri pronađeni sarkofazi (koji su bili prazni) - pa je teško otkriti zašto su pljačkaši grobnica dovodili sebe u nezgodan položaj da opljačkaju drugih šest piramida.

Mendelssohnova, mjestimično nevjerojatna teorija bila je, kako su piramide samo 'radni plan' stvoren da se ujedine egipatska ple­mena u jednu nacionalnu državu. No, možemo se pitati zašto faraoni nisu odabrali praktičniju zadaću, kao što je gradnja luka ili brana! Svejedno, Mendelssohnovi prigovori gradnji grobnica doista su uvjerljivi, osobito u slučaju Velike piramide. Kada je Herodot otišao tamo, Piramida je bila pokrivena svjetlucavim krečnjakom i bila je stara dvije tisuće godina.

Godine 820. Kalif Al-Mamun, sin Haruna Al-Rašida, odlučio je ući u nju da vidi da li je, kao što tvrdi legenda, doista puna basno­slovnog bogatstva. Ali, izgleda da nije bilo ulaza u nju. Položaj skri­venih vrata visoko gore na sjevernoj strani, bio je već davno zabo­ravljen.

Dlijeta nisu uspjela probiti krečnjak, pa je Al-Mamun naredio da se upale vatre kako bi se krečnjak raspucao, zatim je na njega nava­lio ovnom za rušenje bedema. Nakon mnogo mjeseci iscrpljujućeg rada, njegovi su ljudi probili tunel dubok samo trideset metara. Upravo kad su htjeli odustati, jedan od radnika začuo je prigušenu tutnjavu u blizini. Napokon su se probili u uzak tunel, te vidjeli da je velik kamen pao sa stropa.

Pukom srećom, ušli su nekoliko slojeva ispod originalnog ulaza, inače bi morali i dalje kopati tunele, dok ne bi izišli na drugu stranu. Puzeći uz strmi tunel otkrili su ulaz pokriven okovanim kamenom. Krenuvši u suprotnome smjeru, slučajno su se našli u maloj pod­zemnoj sobi s jamom koja je bila prepuna gamadi te u kratkom tu­nelu, koji je izlazio na drugoj strani i ondje završavao. To je sličilo razočaravajućoj stvarnosti Herodotova jezera s otokom i raskošnim apartmanom.

Ali, na mjestu na koje je pao kamen, našli su prolaz koji se penjao prema središtu Piramide. Ustanovili su da je zagrađen masivnom granitnom stijenom. Upotrijebili su svoja dlijeta da prodru u vapne-

nac oko njega, ali su tada pronašli drugu stijenu, koja je zatvarala prolaz i tada još jednu. Konačno su mogli uspravno stajati. Naišli su na drugi nizak hodnik koji je prolazio horizontalno. Vodio je do pro­storije nalik na štalu s krovom, koji je imao zabate i zidove oblože­ne solju. Ali, prostorija je bila prazna. Nazvali su je kraljičinom odajom, jer su arapski grobovi za žene imali šiljate krovove. Razbili su dio zida, ali nisu naišli ni na kakvo blago.

Vraćajući se istim putem do mjesta na kojem su mogli uspravno stajati, otkrili su da se prolaz koji se penje nastavlja u istom smjeru, ali je dio koji je povezivao nasip bio maknut, vjerojatno da se spri­ječe daljnja istraživanja. Iznenada je hodnik zaokrenuo u jednu gro­znu galeriju čiji su se strmi zidovi protezali daleko iznad njihovih glava. Na vrhu te glatke strmine naišli su na put zapriječen kamenom visokim oko jedan metar. Nakon što su se s mukom popeli preko nje­ga, našli su se u prostoriji koja bi se mogla nazvati predsobljem, suo­čeni s golemom rešetkom od granita. Činilo se da je napravljena zato da se spusti kako bi zaustavila uljeza - ali žljebovi sa strane završa­vali su 1.20 m nad tlom, tako da se rešetka nikad nije mogla spusti­ti. Osim toga, u zidovima je bilo još žljebova za rešetke, no ovdje su se oni spuštali do tla, ali nije bilo rešetaka.

Nastavili su se kretati niz drugi nizak uzak prolaz i konačno stigli do veće i pravokutne prostorije, koja je postala poznata kao kralje­va soba. I ona je bila prazna. U njoj se nalazio samo jedan golemi granitni sarkofag kojemu je nedostajao poklopac. Bio je tako velik da su ga očito morali unijeti još dok se gradila kraljeva soba, jer je bio prevelik da ga unesu uz prolaz koji se penjao.

Tako se činilo da Velika piramida nije bila grob, jer ne bi bilo moguće smjestiti lijes u sarkofag - nije bilo puta kojim bi pljačkaši groba mogli izići.

Općenito se pretpostavljalo da su granitne stijene koje su zatva­rale prolaz spuštali odozgo i da su bile spremljene u Velikoj galeri­ji. Ali, kad su ih radnici jednom spustili, kako su mogli pobjeći? Nije bilo kostura koji bi dali naslutiti da su bili živi pokopani. Taj problem ostao je neriješen još 800 godina, dok 1638. godine engle­ski astronom John Greaves nije primijetio kamen koji je nedostajao na kosom prilazu sa zapadne strane Velike galerije, upravo tamo

gdje se spajao s užim prolazom. Izgledao je kao bunar, ali kad se Greaves pokušao spustiti, otkrio je da je prolaz zapriječen pijeskom i oštrim kamenjem te je odustao. Dva stoljeća poslije, godine 1814., Talijan Giovanni Caviglia učinio je hrabriji pokušaj, te otkrio da se bunar spušta u nizak uzak prolaz, koji je vodio dalje do podzemne sobe s jamom punom gamadi.

Taj je prolaz vjerojatno dopuštao radnicima da izađu nakon što su spustili granitne zatvarače na njihovo mjesto, osim ako vrh Pira­mide nije još uvijek bio otvoren u to vrijeme (ovo je bila očita mo­gućnost, jer je netko vjerojatno zatvorio bunar pijeskom i oštrim kamenjem, očito s gornje strane.)

Tako je Velika piramida ostala tajnom koja se sastojala od mnogo manjih tajni. Zašto je, npr. kraljičina soba ostala nedovršena kao što je upućivalo grubo stanje tla? I zašto su zidovi sobe bili pokriveni kristaliziranom solju? Ako je faraon promijenio mišljenje i odlučio imati veću prostoriju sagrađenu na višoj razini, zašto nije postavio kraljevu sobu izravno iznad kraljičine? Ona je postavljena simetri-

Poprečni presjek Velike piramide u Gizi

čno u središte piramide, gdje se mogla očekivati prostorija za pokop. Kraljeva soba je smještena malo iznad toga meridijana.

Teorija koja po svemu sudeći pristaje uz te činjenice, temelji se na proračunima profesora I. E. S. Edwardsa, jednoga od najvećih autoriteta za piramide. Oko 2 500. godine pr. Kr. faraon Keops (Khufu) odlučio si je sagraditi grobnicu, koja ne bi bila dostupna pljačkaši­ma. Pregledavajući tu podzemnu prostoriju, njegovi su radnici od­sjekli stijenu, ali on je mislio daje ovdje previše zagušljivo i depre­sivno, pa je odlučio izgraditi piramidu kao njegov otac i djed. Kra­ljičina soba je bila slična namjerno smišljenoj varci kako bi uvjeri­la pljačkaše koji eventualno prodru u nju, da ovdje nema ništa što bi mogli ukrasti. Takvi kradljivci mogli bi odnijeti samo baklje i svije­ćnjake te vjerojatno ne bi niti primijetili da postoji drugi prolaz iz­nad njihovih glava.

Njegova opsjednutost pljačkašima grobnica pretvorila se u para­noju, i odlučio je sagraditi prolaz koji se penje, ali ga je želio zagra-diti granitnim rešetkama kako bi bio siguran da nikakvi pljačkaši neće moći doći ovamo. Zato su se rešetke morale spustiti na njiho­vo mjesto. A tlo u Velikoj piramidi moralo je biti glatko kako bi se rešetke mogle tamo spustiti i spremiti. Na vrh Velike galerije posta­vio je drugu prepreku u obliku visokog kamena, a na njegovoj dru­goj strani nalazilo se predsoblje i kraljeva soba koju je izabrao za svoju grobnicu. Dao je postaviti svoj sarkofag, ali je shvatio da bi zapravo bilo nemoguće unijeti lijes u prostoriju - granitne rešetke i visoki kamen priječili su put.

Jedino rješenje bilo je - odmah spustiti granitne rešetke na njiho­vo mjesto, te ostaviti Piramidu nedovršenu do vremena njegove smrti kad bi se lijes unio u kraljevu sobu s gornje strane. Ali, to bi značilo da će Piramida ostati otvorena do njegove smrti. U međuvre­menu, mogli bi se noću uvući lopovi i istražiti tajne grobnice.

U ovom trenutku, pretpostavljam da je Keops s gnušanjem odu­stao od toga. Odlučio je da Velika piramida postane divovsko zago­netno mjesto, koje bi odvratilo pljačkaše grobnica od njegova pravog počivališta. I do danas, mi ne znamo ništa o tome gdje leži njegovo tijelo.

Zašto je odredio da se iskopa bunar, a tada ga pregradio oštrim kamenjem? Možda zato jer je, upravo prije završetka gradnje Veli­ke piramide, iznenada osjetio žaljenje na pomisao da nikad neće po­novno vidjeti svoj veličanstveni 'ručni rad' te je ostavio taj skrive­ni ulaz.

Jedan prigovor toj teoriji jest pitanje zašto je radnicima odredio da sagrade tako mnogo zagonetki. Zašto postoje pukotine urezane u zidove predsoblja kao da će morati držati tri masivne kamene re­šetke, kad nigdje nema takvoga kamenja. Zašto postoji niša u zidu kraljičine sobe, koja je malo odmaknuta od središta? I zašto se u hodniku koji vodi do kraljičine sobe iznenada pojavljuju dvije stube? Zašto otvori za zrak koji vode iz kraljičine sobe, ne dosežu izvan zida i nisu nikad niti bili probijeni kroz zidove te sobe? Postoje, naravno, izlazi za zrak iz kraljeve sobe, ali koja je svrha tih otvora u grobu? I zašto su graditelji odlučili sagraditi 36-ti red sa znatno većim kamenim blokovima nego što su ostali redovi - zasi­gurno bi bilo razumno postaviti najveći kameni blok na dnu.

Osim toga, Velika galerija je tajanstvena. Zašto je faraon naredio svojim radnicima da sagrade prolaz širok 2,13, visok 8,53 a duga­čak 47,85 m, kad je većina prolaza u Velikoj piramidi bila tako niska da se trebalo sagnuti ili čak puzati? Zašto se hodnik sužava do polovice svoje širine dok stigne do stropa? I zašto strop nije ravan, kao većina stropova u Velikoj piramidi, nego je građen od ukrštenih blokova, kao da je napravljen poput stuba za čovjeka koji može ho­dati odozgo prema dolje? I zašto postoji podignut kosi prilaz na obje strane gornje strmine koji to pretvara u kanal koji tone? Zašto po­stoje četvrtaste rupe urezane u strani zida kosog prilaza, pa odozgo izgledaju kao da su snimane filmom?

Odgovor je, to je jasno, da samo Bog to zna. Zdrav razum, čini se, ne daje rješenja za te odgovore. Ovdje je zaslužan Charles Piazzi Smyth. On je barem uvjerio svijet da je Velika piramida golema za­gonetka.

Nažalost, njegova nastojanja su u nekim pogledima bila preusp-ješna. Škot Robert Menzies uzeo je njihove teorije kao logičnu kraj­nost. Ako je Bog bio stvoritelj Velike piramide kao i stvoritelj Bi­blije, tada se Piramida mora smatrati knjigom u kamenu. Ostaje sa-

mo dešifrirati njezinu poruku koja je izražena mjerama. Put od ula­za do triju soba zasigurno je bilo simbolično putovanje kroz vrije­me, vjerojatno s centimetrima piramide koji su predstavljali godine, uključujući sva tri događaja svjetske povijesti, to jest - Potop, Iz­lazak, Raspeće i Drugi dolazak. Početak Velike galerije označavao je Kristovo rođenje, a brojeći unatrag, može se lako provjeriti da je svijet stvoren 4004. godine pr. Kr, upravo kao što je biskup Ussher izjavio 1650. godine.

Smyth je izračunao daje Polarna zvijezda koja je tada bila Alpha Draconis, sjala ravno kroz ulaz i niz prolaz koji se spuštao u doba kada je građena Velika piramida 2100. godine pr. Kr. (nedostaje pra­vi datum od gotovo četiri stoljeća). Menzies je izjavio da mora pos­tojati obilježje u zidovima prolaza koji se spušta, a označava godi­ne, i razveselio se kad mu je Smyth rekao da postoje dvije označene crte na drugoj strani prolaza na mjestu, koje označava 2100. godinu pr. Kr.

U roku gotovo jednog desetljeća, Velika piramida postala je sre­tno lovno područje za sve pobožne čudake iz cijeloga svijeta. U Bo­stonu je osnovano društvo koje je željelo promijeniti jedinice moder­nog mjerenja i primjenjivati one koje su koristili graditelji Piramide, a u tome im je pomagao predsjednik društva Garfield. Knjiga pod naslovom Miracle in the Stone (Čudo u kamenu) koja se pojavila 1877. godine, a napisao ju je Joseph Seiss, postala je bestseler. Pro­povjednik Charles Taze Russell preobratio se i osnovao Jehovine svje­doke na bazi proročanstava iz Piramide 1891. godine, najavljujući 1914. godine bitku kod Armagedona, nakon koje će svi Jehovini svjedoci živjeti zauvijek u 'raju na Zemlji'. Budući da 1914. godine nije bio kraj svijeta, tisuće Jehovinih svjedoka razočarano je napu­stilo pokret, a Russell je imao poteškoća uvjeravajući one koji su os­tali, da se Krist vratio, ali je nevidljiv. Kad je 1916. godine Russell umro, njegov nasljednik, 'sudac' Rutherford, odlučio je odbaciti pi-ramidologiju. Objašnjavao je da je Russella zaludio sotona, shvativši koliko je opasno određivati točan datum svršetka svijeta, kad je nje­gov izbor godine 1925. prošao bez ikakvih događaja.

Vjerovanje jednoga ranog piramidologa Johna Taylora, da su Britanci deset izgubljenih plemena Izraela, dovelo je do drugoga

vrlo uspješnog pokreta, do britanskih Izraelita čija je Biblija bila op­širno djelo Davida Davidsona, nazvana The Great Pyramid: Its Di­vine Message (Velika piramida i njezina božanska poruka, 1924. godine.) Objavljivala je da će 'posljednje patnje anglosaksonske rase trajati od 1928. do 1936. godine. Armagedon će se dogoditi 1953. godine. Prema britanskim Izraelitima, drugi datum koji će biti od goleme važnosti cijelom svijetu bio je 16. rujna 1976. godine. Jedi­na važna vijest vrijedna da se spomene taj dan bila je: vojvoda od Windsora rekao je svojem premijeru da se namjerava oženiti gospo­đom Simpson. Zanimljiv događaj, ali ne takav da bi potresao svijet.

Nekolicina 'piramidiota', kako ih je nazvao jedan suvremeni pisac, bili su možda mala cijena, koja se trebala platiti za strahovit zamah što ga je dobilo istraživanje piramida koje su poduzeli Taylor i Smyth. Postavili su vrlo ozbiljno stanovište: matematička i tehnološka sa­znanja otkrivena Velikom piramidom, čini se da su bila previše sofi­sticirana za 'primitivce' koji su obrađivali svoja polja oštrim štapo­vima. Da su Taylor i Smyth živjeli jedno stoljeće poslije, njima bi se više svidjela alternativa 'drevnih astronauta' nego ideja da su gra­ditelji Velikih piramida radili pod izravnim vodstvom Boga. Svatko tko ne prihvati jedan od ta dva stajališta, mora biti privučen samo zaključkom da su Egipćani znali mnogo više nego što su to povje­sničari pretpostavljali.

John West je naglasio taj problem u djelu The Serpent in the Sky (Zmija na nebu), sažimajući stanovište Schwallera de Lubicza:

Egipatska znanost, medicina i astronomija bile su eksponen-cialno na višoj razini profinjenosti i sofisticiranosti nego to priznaju moderni znanstvenici. Cijela egipatska civilizacija temeljila se na potpunom i točnom razumijevanju univerzal­nih zakonitosti... Dapače, svaki aspekt egipatskog znanja čini se da je potpun već na samome početku. Znanost, umjetničke i arhitektonske tehnike, te sustav hijeroglifa ne pokazuju pra­ktički nikakav znak razdoblja 'razvoja'. Mnoga dostignuća ranijih dinastija nikad nisu bila nadmašena pa niti poslije do­stignuta.

West tvrdi kako praktički ne bi bilo moguće da Egipat dostigne ta­kav razvojni stupanj u samo petsto godina - u vrijeme kad se pretpo­stavlja da je nastala egipatska civilizacija. West kaže da bi to izgle­dalo kao da je prvi automobil s motorom bio moderni Rolls-Royce.

Znanstvenici Starog svijeta trebali su znati da su graditelji Velike piramide imali znatno veće znanje nego se pretpostavljalo za te 'primitivce' - barem nakon toga što je Agatarhid iz Knida otkrio da je temelj Velike piramide poznati postotak Zemljinog obujma. Ali, u ono vrijeme nitko nije znao je li taj proračun točan. Zapravo, niko­ga to nije ni zanimalo jer je većina ljudi mislila da je Zemlja ravna. U vrijeme Charlesa Piazzija Smytha svi su znali da je Zemlja okru­gla, i zato je njegovo otkriće da su Egipćani poznavali vrijednost broja fi ostavilo viktorijanske znanstvenike u sumnji jesu li Egipća­ni postigli visoku matematičku razinu.

Velika piramida i dalje nudi neriješene tajne. Student, Christo­pher P. Dunn, pitao je za savjet upravitelja Instituta za krečnjak u Indijani kako dugo bi trajalo da njihova 33 kamenoloma odsijeku i pošalju oko dva i pol milijuna blokova, od kojih svaki teži 6 do 30 tona. Odgovoreno mu je da bi im, koristeći moderne strojeve za re­zanje kamena, trebalo 27 godina. Ali, nitko nije izračunao kako su graditelji pomicali te blokove uz strminu od 52 stupnja. Herodot ka­že da su imali stroj napravljen od kratkih debelih, drvenih dasaka koji je dizao kamene blokove. A budući da je ravni vrh 'stube' često samo nekoliko centimetara širok, to nije praktično. Bolje je rješenje da su izgradili umjereno strmu rampu i podizali blokove uvis kono­pima, koje su koristili za niže gradnje. No, Velika piramida bila je viša, pa je nagib trebao biti dulji i strmiji, te precizno napravljen kako se ne bi srušio pod vlastitom težinom. Trebao bi biti dugačak oko kilometar i pol, zahtijevao bi jednako toliko kamena, kao i sama građevina. Moderni graditelj trebao bi dizalicu višu od 15 metara s gredom od 122 metra. Danas u svijetu nema dizalice takve visine, a sigurno nije postojala ni u starom Egiptu.

Drugi se problem odnosi na vrijeme. Herodotu su rekli da se pi­ramida gradila 25 godina, što bi značilo da je svaki dan postavljeno 340 blokova. To bi bio težak posao bez stroja koji može podizati

teške predmete. Razumnija procjena bila bi postaviti 34 bloka na dan, ali to bi značilo da bi im trebalo 200 godina da je sagrade.

Christopher P. Dunn, britanski klesar i inženjer, istraživao je Ve­liku piramidu s inženjerskog stajališta, i zaključio - u članku pod naslovom Advanced Machining in Ancient Egypt (Napredno stro­jarstvo u starom Egiptu) - da egipatske piramide i hramovi 'otkri­vaju letimične tračke civilizacije koja je tehnički bila naprednija nego se vjeruje.' Ispitujući blokove koji su bili izbušeni vrstom bu­šilice u Dolini Hrama ispred Sfinge, uočio je da tragovi ostavljeni u pukotini pokazuju kako je blok bio izrezan i pretvoren u stijenu brzinom od jedne desetine centimetra za svako okretanje bušilice. Zaključuje da se to nije moglo učiniti rukom. Rupa izbušena u stije­ni od kvarca i ortoklasa navodi na drugo čudno zapažanje. Bušilica je brže prolazila kroz kvarc nego kroz ortoklas, iako je kvarc tvrđi. Dun ističe da moderno ultrazvučno strojarstvo ovisi o vibraciji, po­put dlijeta pneumatske bušilice koja vibrira gore-dolje. Ultrazvučna bušilica vibrira desecima tisuća puta brže. Kristali kvarca koji se mogu koristiti da proizvedu ultrazvuk, također odgovaraju ultrazvu­čnim vibracijama, koje bi ultrazvučnoj bušilici omogućile da brže prolazi kroz njih. Upućuje li to na postojanje takve ultrazvučne bu­šilice u starom Egiptu?

Primjedba zvuči smiješno. No, tajna Velike piramide odvela je Sir Flindersa Petriea, uglednog starog egiptologa, do gotovo jednako čudne ideje. U svom klasičnom djelu The Pyramids and Temples of Gizeh (Piramide i hramovi Gize) 1883. godine, slučajno je napome­nuo da je sarkofag, čiji je vanjski obujam dva puta veći od njegova unutrašnjeg obujma, bio isklesan s pilom od dva i pol metra, izrađe­nom od bronce s dijamantnom oštricom. Naravno, nikad nisu bile pronađene takve pile, kao ni bušilice za koje je Petrie mislio da su izdubile sarkofag.

Pomno proučavanje piramida uvjerilo je Christophera Dunna da je preciznost izgradnje piramida gotovo nadljudska. Inženjeru koji je radio na obradi kamena u kamenolomima Indijane postavio je pitanje: s kakvom točnošću rade, tj. koliku netočnost sebi dopušta­ju. Bilo mu je rečeno da je njihova točnost prilična, definirana je na

četvrtinu centimetra. Kad su mu rekli da su blokovi Piramide klesa­ni sa 0,01 točnosti, rezač kamena nije mogao u to povjerovati.

Za jedan televizijski program Dunn je napravio spravu što je koriste inženjeri da provjere je li metalna površina obrađena strojem u tisućinku centimetra. Primijenio ju je na sveti kamen nazvan Ben-ben u Kairskom muzeju. Upalio je baklju na jednoj strani metala te pogledao na drugu stranu da vidi prolazi li ikakav tračak svjetla kroz metal. Nije bilo svjetla.

Petrie je istražujući kamenje, koje je imalo nešto poput plašta, u Velikoj piramidi, otkrio da je ono bilo klesano po visokoj inženjer­skoj toleranciji točnosti. Ali, zašto su graditelji piramida radili pre­ma standardima strojeva, a ne prema standardima mjesta konstruk­cije, što bi se očekivalo? Još više zbunjuje pitanje: kako su to radili? Koje su instrumente koristili da isklešu granit ili krečnjak s takvom točnošću? To je vrsta preciznosti koju bismo očekivali od optičara, a ne od graditelja.

Pokušavajući oblikovati teoriju koja će objasniti svrhu Velike pi­ramide, Dunna je zaprepastio komentar pukovnika Howarda-Vysea, jednoga od ranih istraživača koji je otkrio četiri od pet soba iznad kraljeve sobe. Howard-Vyse je primijetio da je mogao čuti ljude ka­ko govore u podzemnoj prostoriji dok je stajao u kraljevoj sobi, što pokazuje da je akustika Velike piramide bila savršena kao u kon-certnoj dvorani.

Televizijski producent Boris Said - koji je zajedno s Johnom We-stom snimio dokumentarac The Mystery of the Sphinx, rekao je sljedeće u promocijskom materijalu za jedan dokumentarac:

Kasnija istraživanja koje je vodio Tom Danley u kraljevoj sobi Velike piramide, pokazuju da je Piramida bila građena sa zvučnom namjenom. Danley je otkrio postojanje četiriju fre­kvencija, koje su povećane strukturom piramide i materijali­ma korištenima za njezinu konstrukciju. Taj je F povišeni ton, bio prema starim egipatskim tekstovima izraz sklada našeg planeta. Dapače, Danleyevi testovi pokazuju da su te frekven­cije prisutne u kraljevoj sobi čak i kad se ne proizvodi nikakav zvuk. One su tamo u frekvencijama koje se nižu od 16 do pola herza, što je vrlo daleko od granice čovjekova sluha. Prema

Danleyu, te vibracije uzrokuje vjetar koji puše kroz završetke takozvanih rovova na jednak način kao što nastaju zvukovi kad se puše iznad vrata boce.

Nastavljao je spominjati daje proizvođač narodnu američku sviralu stvorenu da bi se svirala podoknica majci Zemlji, uskladio na notu fis.

Primjedba da su egipatske piramide i hramovi bili usklađeni da proizvode zvuk, proširila se vrlo brzo. U studenom 1998. godine pri­družio' sam se izletu što ga je organizirao Robert Bauval, na kojem je John West bio vođa puta. Zajedno s brojnim drugim piscima -među kojima su bili Robert Temple, Michael Baigent, Yuri Stoya-nov i Ralph Ellis - razgledali smo mnoge egipatske hramove uklju­čujući Karnak i Luxor, Denderu, Edfu i Oseirion kod Abydosa. Uvi­jek smo iznova zapažali akustičke osobine tih hramova, dok su čla­novi ekspedicije intonirali tonove u zatvorenim sobama ili čak na ulazu u njih. Činilo se da je kamen golema glazbena viljuška.

Godine 1998. znanstvenici Southamptonskog sveučilišta otkrili su da i kamenje Stonehengea ima akustičke osobine, te da je imalo ulogu divovskih pojačala za bubnjeve u vrijeme blagdana. Njihove ravne površine akumulirale su, a tada raspršivale zvuk preko širokih prostora.

U golemom hramu Horusa u Edfuu, na sredini puta između Luxo-ra i Asuana, moju je pozornost privukla važnost zvuka. Egipatski povjesničar Emil Shaker, pokazao mi je neke hijeroglife na zidu blizu svetišta, ističući kako su brojem označavali vrijeme kad se ne­ki obred mora izvoditi u hramu. U ovom slučaju, to je bio broj tri. Objasnio je: 'Nema smisla izvoditi obred dva ili četiri puta. To neće djelovati. Ako je određeno da se izvodi tri puta, onda to znači tri puta.' Ovaj obred, kao i svi vjerski obredi, uključuje pjevanje himne Suncu i darivanje Boga žrtvama.

Ja sam pitao: 'Ali, zašto se obred zapravo izvodi?' 'On aktivira hram.' 'Mislite na paljenje svjetla?', pitao sam poslušavši prvu misao

koja mi je pala na um. 'Upravo paljenje svjetla', rekao je Emil.

Ta mi se primjedba učinila fascinantnom - obred koji sadrži pje­vanje može 'aktivirati' hram. Emil se pobrinuo da to zvuči kao da je jednako tako automatsko kao paljenje svjetla, ili prolaženje kroz neki slijed da bi se poslao e-mail.

Prema mojem vodiču, knjizi Johna Westa Travelers Key to Anci­ent Egypt (Putnikov ključ za stari Egipat), Hram u Edfuu je bio građen u razdoblju od dvije stotine godina, između 257. i 57. godine pr. Kr., ali dio toga hrama potjecao je iz doba piramida. Građen je, naravno, 'na svetom tlu'.

Svetište je izgledalo više kao golema kutija okrenuta na stranu. Odlučio sam je obići, ali pronašao sam uzak prolaz otraga, zapri­ječen nekim tko je očito meditirao, čije su čelo i dlanovi bili pritis­nuti na kamen. Shvatio sam da je to Michael Baigent, suautor (s Henryjem Lincolnom i Richardom Leighom) knjige The Holy Blo­od and the Holy Grail (Sveta krv, sveti gral). * Okrenuo sam se i pošao natrag, ne želeći ga uznemirivati, a umjesto njega slijedio sam Johna Westa kako bih razgledao glasovite Building Texts (Gra­đevinski tekstovi) zabilježene na zidovima - tekstove koji se odnose na daleko razdoblje nazvano First Time (Prvo doba), kada je sedam mudraca oblikovalo hramove i piramide.

Sat poslije, kad se opet našao na brodu, Robert Bauval mi je re­kao da se Michael Baigent nije vratio s nama na autobus. Zamolio me da umjesto njega održim predavanje toga popodneva. Svi su bili zabrinuti jer nam se Baigent mogao pridružiti tek dolje niz Nil, a mi smo se nalazili u 'banditskoj zemlji' (nedavno se na turiste pucalo iz strojnica u Hramu kraljice Hatšepsut). Kada se poslije Michael pojavio neozlijeđen, nakon što sam ja održao njegovo predavanje, pitao sam ga što se dogodilo.

'Ne znam, meditirao sam nekoliko minuta, tada sam shvatio da ste svi otišli.'

Rekao sam mu da sam ga vidio iza svetišta. 'To nije bilo nekoli­ko minuta prije nego što smo otišli - bilo je to prije najmanje dvade­set minuta .'

On nije vjerovao. 'Činilo mi se kao samo nekoliko minuta.'

* M. Baigent, R. Leigh, H. Lincoln: 'Sveta krv, sveti gral'.

Vjerojatno je bio izgubio osjećaj za vrijeme. Ali, ja sam sklon vje­rovati da se on uskladio s vibracijama toga svetoga Hrama, s vibra­cijama koje su snažne i nakon više od dvije tisuće godina.

U Bauvalovoj i Hancockovoj knjizi ''Keeper of Genesis' (Čuvar Postanka) našao sam citat znanstvenika E. A. E. Revmonda koji se odnosi na 'otkrivanje, gradnju i vraćanje u život povijesnog Hrama u Edfuu'. Ovo 'vraćanje u život', ovo aktiviranje je izazvano obredom koji obuhvaća zvuk.

I Zemlja ima svoju frekvenciju poznatu kao Schummanova rezo­nanca, a posljedica je elektromagnetske aktivnosti između Zemlje i gornje atmosfere. Suviše je niska da se čuje, ali Christopher Dunn se našao kako računa može li se njezina svrha povezati s vibracija­ma Zemlje ako je Velika piramida građena s nekom 'tonskom' svr­hom, kao što sumnja Tom Danley, i je li bila građena s namjerom da se uklapa u veličinu Zemlje.

Dunn je već vodio neka vlastita istraživanja. U veljači 1995. go­dine, dok je bio u posjetu Egiptu s Bauvalom i Hancochom. podmi­tio je jednog čuvara Piramide da ga ostavi samog u kraljevoj sobi pola sata nakon što odu posjetitelji. Čuvar je pretpostavljao kako on želi meditirati, pa je pristao da se ugase svjetla. Zapravo, Dunn je tražio da se svjetla pogase kako nikakav pozadinski žamor ne bi smetao njegovom snimanju na kaseti. Nosio je sa sobom i svoj digi­talni brojač frekvencija da izmjeri radio frekvencije za koje je mislio da se stvaraju u kraljevoj sobi.

Kad su se glasovi turista izgubili u daljini, snažno je udario po jednoj strani sarkofaga te je slušao odjek zvuka koji je nastao. Pje­vušio je taj ton da provjeri odjek, tada je pjevušio dalje do kraja ska­le, dok nije primijetio da je odjek postao jači kad je stigao do tona za jednu oktavu više.

Brinući se da ne prekorači vrijeme, pošao je kroz predsoblje ka­ko bi pozvao čuvara da pogasi svjetla jer je njegovo pjevušenje kva­rilo snimanje. Tada, još uvijek pjevušeći ton sarkofaga, vratio se u kraljevu sobu gdje je otkrio da buka ventilatora u zračnoj osovini ometa njegovo snimanje. Nakon još nekoliko snimki, napustio je Veliku piramidu i vratio se u hotel.

U svojoj sobi preslušao je snimku i otkrio kako nije gubio vrije­me uzalud. Ton koji je pjevušio izazvao je prizvuk srodan vibraci­jama u sobi. Dok je slušao vlastiti glas kojim je zvao čuvara da po­gasi svjetla, začudio se jer je on zvučao kao da se još uvijek nalazi u sobi, a ne u udaljenom dijelu predsoblja, unatoč činjenici da su zidovi i listovi od granita i krečnjaka stajali između njega i kaseto-fona. Njegovo pjevušenje bilo je također jasno snimljeno. Primijetio je da je zvuk njegovih koraka, dok se vraćao iz Velike galerije, odje­kivao jasno u prirodnom odjeku sobe - to je bio zvuk sarkofaga.

Dunn je dokazao sljedeće: Kao prvo, da Velika piramida ima sa­vršenu akustiku, kao što je tvrdio Howard Vyse, a kraljeva soba bila je vrsta zvučne kutije koja je proizvodila isti zvuk kao i sarkofazi. Zapravo, radilo se o savršenoj akustici. Velika piramida bila je obli­kovana kao Galerija šapata u londonskoj katedrali sv. Pavla jer se šapat na jednoj strani galerije odražava na zidovima.

Znanstvenik Stephen Mehler potvrdio je Dunnova opažanja jer je i on snimao u kraljevoj sobi. Te je snimke analizirao inženjer, stručnjak za zvuk, Robert Vawter, koji je priznao daje kraljeva soba oblikovana kao soba za rezonanciju.

Čak ako priznamo da je Piramida imala namjenu da bude zvuč­na kutija, to još uvijek nije odgovor na pitanje - zašto? Christopher Dunn je bio uvjeren kako je u svemu tome važna činjenica da su proporcije Velike piramide iste kao i Zemljine, što navodi na pomi­sao da je svrha 'zvučne kutije bila da vibrira sa Zemljom.' Ili, kao što primjećuje u svojoj knjizi The Giza Power Plant (Električna centrala u Gizi) - piramida djeluje kao primatelj energije iz same Zemlje.'

Nedvojbeno, većina čitatelja će osjetiti da je predodžba Velike piramide kao divovskog rezonatora mnogo prihvatljivija, ali i skep­tici će morati dopustiti da je Dunn uspio dati smisao njezinim ne­pravilnostima i očitim apsurdnostima, dajući uvjerljiva objašnjenja za sve pojave, od podzemne galerije do željeznog pladnja s tragovi­ma zlata nađenog na rubu južnog zračnog okna. Jedna od Dunnovih ilustracija temelji se na crtežima Charlesa Piazzija Smytha.

Velika piramida nije samo smještena na meridijanu koji prekriva više zemlje od bilo kojega drugog; ona je također u središtu Zemlji-ne mase. Osim toga, smještena je točno u središte delte Nila, pa kompas položen na tu piramidu može uredno obuhvatiti cijelu deltu jednim lukom. Zato je Piazzi Smyth mislio kako meridijan u Gizi mora biti naš moderni početni meridijan. Vjerovao je da je i za drev­ne Egipćane ona bila početni meridijan.

Svojim djelom The Giza Power Plant C. Dunn je stvorio fasci­nantnu knjigu o mogućoj tehnološkoj namjeni Velike piramide. Rand je razvio drugu, jednako fascinantnu teoriju o lokaciji onoga što je postalo poznato kao Totova sveta soba.

Jedan od Randovih važnih ciljeva u pokušaju da shvati skrivenu geometriju mjesta u Gizi jest istražiti lokaciju te 'svete sobe'. Čini se da je ta ideja potekla iz dokumenta nazvanog Zapadni papirus, koji se sada nalazi u Berlinskome muzeju, a čini se da je preslika originala Pete dinastije Novoga kraljevstva (u vremenu ubrzo nakon Keopsa / Khufua). Dokument govori o tome kako je Keops molio čarobnjaka Djedija da mu da broj, ili točnu lokaciju Totove tajne prostorije. Rečeno mu je da se ona može pronaći u kremenoj škrinji u zgradi koja se naziva Inventar. Ali, nitko, dodao je Djedi, neće mo­ći dobiti broj dok ne dođu tri kralja koji još nisu rođeni... Ovdje se papirus prekida.

U knjizi Keeper of Genesis (Čuvar Postanka) Robert Bauval i Graham Hancock naveli su zanimljiv prijedlog. Bauval smatra pira­mide u Gizi zemaljskim odrazom triju zvijezda u Orionovom poja­su. On i Hencock objašnjavaju da se tajna prostorija može pronaći kako se odražava na tlu gdje je 10.500. godine pr. Kr. bila locirana proljetna točka - mjesto na nebu proljetnog ekvinocija. Ona je bila ispod stražnjih šapa zviježđa Lava. Autori knjige sugeriraju dalje da je soba zato smještena ispod stražnjih šapa Sfinge.

U novije vrijeme, Nigel Appleby iznio je plan da se tajna soba može pronaći kod mjesta na tlu koje je 'odraz' zvijezde Sirius, utje­lovljenja božice Izis. Ta je lokacija pokazala da je to bila nečija zemlja za obrađivanje na periferiji Kaira. U vrijeme pisanja o toj teo­riji, još nije bila provjerena.

Naravno, Rand je bio sklon istražiti problem Totove svete sobe sa stajališta svojega nacrta Atlantide. Sva naša istraživanja dovela su nas do vjerovanja da je drevni Egipat sačuvao baštinu jedne rani­je civilizacije, možda više od jedne, i da je suvremena znanost uve­like sklona podcijeniti inteligenciju ljudi iz daleke prošlosti. Bilo je barem vjerojatno kako je postojalo skriveno skrovište znanja unutar Velike piramide ili oko nje. Bizantski monah i povjesničar Sincel u 9. stoljeću po Kr. napisao je komentar koji je sadržavao obavijest o izgubljenom egipatskom tekstu The Book of Sothis (Sothisova knji­ga), koja je kolala u 3. stoljeću pr. Kr. Taj izgubljeni tekst, prema Sincelu, sadržavao je važne 'zapise' donesene u Egipat odmah 'na­kon potopa'.

Robert Bauval u Secret Chamber (Tajna soba) iznosi drugu mi­sao u raspravi nazvanoj 'Kore Kosmou ' iz glasovitog djela Hermetic Writings, koji se pripisuje Hermesu Trismegistosu (ili Totu). Glaso­vita rečenica iz toga zapisa jest: 'Kako gore, tako dolje'. Znanstve­nici su bili skloni odbaciti te zapise kao neoplatonističke tekstove koje su napisali Grci u 3. stoljeću po Kr. Ali, u posljednje vrijeme opće je prihvaćeno mišljenje da ti zapisi datiraju od ranog ptolemej-skog doba u Egiptu (iz 323. godine pr. Kr.) U 'Kore Kosmou' Izis priča svojem sinu Horusu da je Hermesovo tajno znanje uklesano u kamen i skriveno 'blizu tajni Ozirisa'. Također se kaže, da je na te tekstove bačena čarolija kako bi se osiguralo da oni ostanu nevidlji­vi. Rimski povjesničar iz četvrtog stoljeća Amijan Marcelin također piše o 'podzemnim prolazima i zavojitim skrovištima koje su ljudi sagradili prije poplave, kako bi pohranili dokumente da se ne izgu­bi sjećanje na sve njihove svete obrede.'

Rand je čitao dječju knjigu o čarolijama pod naslovom The Se­crets of Alkazar (Alkazarove tajne) i nikad nije zaboravio njezin sa­vjet mladim čarobnjacima: pazite na tehnike krivog upućivanja. 'Publika će uvijek gledati mjesto koje gleda čarobnjak. On ne smije nikad pogledati ono što želi skriti. Publika će smatrati važnim ono što čarobnjak smatra važnim, a nevažnim ono što on bude smatrao nevažnim.' Rand je razmišljao kako bi skrivena soba mogla biti pri­krivena prema metodama Alkazara.

Najočitije stvari u Gizi su piramide i Sfinge. Zato će onaj tko je želio nešto skriti, očekivati da buduće generacije posvete pozornost njima, ako pretpostavimo da je to 'krivo upućivanje.'

Rand se također sjetio da je jedno od svetih imena Sfinge neb, što znači 'spiralna moć univerzuma'. Zašto bi spirala bila pove­zana sa Sfingom? Je li moguće da se radilo o Fibonaccijevoj spirali?

U djelu The Keys to the Temple (Ključevi za hram) David Fur­long je također istaknuo da je u tlocrtima triju piramida u Gizi bio korišten zlatni rez.

U knjizi The Keys to the Temple David Furloug je otkrio da postoji fi odnos između piramida u Gizi.

* Rand primjećuje da je jugoistočni kut Velike piramide istaknut u djelu Roberta Templa The Crystal Sun (Kristalno Sunce). Otkrio je da jedanput godišnje pri zalazu sunca, za vrijeme zimskog solsticija, srednja piramida baca sjenu zlatnog trokuta na jugoistočni kut Velike piramide. Još jednom otkrivamo geometrijsku pojavu zlatnog reza povezanu sa zemljopisnim smjerom jugoistoka. Je li sjena drugi način da se upozori na Totovu svetu sobu?

Rand se prisjeća da je u knjizi The Giza Necropolis Decoded (Deši­frirana nekropola u Gizi) (1975.) Rocky McCollum zapazio kako može nacrtati Fibonaccijevu spiralu, koja će dodirnuti vrh svih triju piramida u Gizi. Kao što se može vidjeti, ona se uvija na mjestu ju­goistočno od piramida, između Sfinge i Nila. Rand je uvjeren da Totova sveta soba leži u središtu te spirale.*

U rujnu 1980. godine inženjeri iz egipatskog Ministarstva za na­vodnjavanje premjeravali su dubinu vodenog postolja ispod Sfinge,

U djelu The Giza Necropolis Decoded , Rocky McCollum je stvorio spiralu koja je prošla kroz vrhove triju piramida u Gizi.

te su postavili svoj alat za bušenje na udaljenost veliku kao pola no­gometnog igrališta, istočno od Piramide. Očekivali su da će morati prodrijeti oko šest metara pod zemlju. Bili su iznenađeni kad su nji­hove bušilice prolazile kroz pijesak dok nisu udarile u nešto tvrdo na više od 15 metara.

Pokazalo se da je to crveni granit, iste vrste kao i onaj pronađen u predsoblju kraljeve sobe u Velikoj piramidi. Takav granit se ne može pronaći na području Gize. Kao i crni granit koji obrubljuje kraljevu sobu, vjerojatno je bio donesen iz Asuana, 800 km južnije. Sve upućuje na to da ovdje postoji vrsta podzemne sobe. Inženjeri mjernici su mislili kako tlocrt crvenoga granita daje naslutiti da se radi o drevnoj luci.

Godine 1990. geolog Thomas Dobecki, koji je pratio J. A. Westa i R. Schocha u Gizu da provjeri pretpostavku kako je Sfinga mogla biti uništena vodom, poslao je vibracije dolje u stijenu pod prednjim šapama Sfinge, te je otkrio dokaz o postojanju pravokutne podze­mne sobe. U listopadu 1992. godine francuski inženjer Jean Kerisel bio je u prolazu koji se spušta do podzemne sobe Velike piramide, koristeći radar koji prodire u tlo. Ispod horizontalnog ulaza koji po­vezuje završetak ulaza što silazi u podzemnu sobu. Keriselova opre­ma otkrila je 'strukturu', koja je mogla biti hodnik što prolazi hori­zontalnim prolazom pod kutem od otprilike 45 stupnjeva. Činilo se da vodi ravno do Sfinge.

Povjesničaru Herodotu su rekli, kao što smo čuli, da postoje pod­zemne sobe koje su trebale biti grobnice Keopsa, ali to je općenito bilo odbijeno kao netočnost. Možda je tako. No, ono što se čini sigur­nim jest da je plato u Gizi izduben kao saće s podzemnim tunelima.

To se opet dokazalo 1977. godine, kad su stručnjaci s Instituta za istraživanje u Stanfordu koristili novu tehniku nazvanu otpornost (koja obuhvaća prolazak električne struje kroz štapove utaknute u stijenu) da bi istraživali Sfingu. Zaključili su da iza njezinih sjeve­rozapadnih šapa postoji 'anomalija', koja je izgledala kao tunel i pro­lazila sa sjeverozapada (smjer Velike piramide) prema jugoistoku.

Ako je središte McCollumove Fibonacci spirale, zapravo Totova sveta soba, tada vjerojatno postoji veza s Velikom piramidom. Rand je nacrtao liniju koja prolazi s tog središta prema temeljnom ka­menu Velike piramide, primijetivši da je prolazila kroz stražnje šape Sfinge u istome smjeru kao hipotetički tunel stanfordskih istraživača.

U tom je trenutku otkrio nešto što ga je zainteresiralo. Ova lini­ja koja je dalje prolazila kroz temeljni kamen na sjeveroistočnom kutu Piramide, pokazivala je ravno na pol u Hudsonovu zaljevu.

Spirala kontrolirana uz pomoć prolazi kroz vrhove piramida u Gizi, zavija prema unutra na jednoj točki u pustinji. Linija koja se širi iz

središta spirale prema temeljnom kamenu Velike piramide, pokazuje ravno prema polu u Hudsonovu zaljevu

T = Totova sveta soba R= crveni granit ispred Sfinge H= pol u Hudsonovu zaljevu 28 stupnjeva SZ

Dapače, ako se jedna linija povuče od temeljnog kamena prema Sje­vernom polu, a druga od Sfinge prema tom kamenu, nastaje kut od 28 stupnjeva. U ranijim poglavljima utvrdili smo važnost toga kuta na platou Gize. Rand komentira:

Ovakvo rješenje lokacije Svete sobe prekida Totovu čaroliju, otkrivajući da su piramide i Sfinga najčudesniji slučaj "krivog usmjeravanja" koji je ikad stvoren. To rješava tajnu jugoistoč­nih i sjeverozapadnih pravaca koji pokazuju na Gizu. Taj pra­vac pokazuje prijašnji položaj Sjevernog pola dok se nalazio u Hudsonovu zaljevu. Crveni granit ispred Sfinge može doka­zati da je dio krova što natkriva tajnu podzemnu strukturu stvoren zato da pohrani blago izgubljenog svijeta. Samo civi-

lizacija opremljena instrumentima astronomije, geometrije, geodezije, te saznanjem o prijašnjem položaju Zemljine kore, mogla bi otkriti blago tako skriveno u 'pustinjskom pijesku'. Tot je dobro skrio svoje blago.

On misli kako je dio ove poruke promišljeni pokazatelj smjera pre­ma polu u Hudsonovu zaljevu, čija je namjera upozoriti što se sve može dogoditi našem planetu. Mi nismo neranjivi. Ponavljajući Hapgooda, Rand piše: 'Naša predodžba o napretku je iluzija. Mi va­ramo sami sebe ako mislimo da smo imuni na snage prirode. Ci­vilizacija se, kao što su naši preci neprestano govorili, razotkriva u ciklusima.'

P O G L A V L J E 5 .

6 000 STUPNJEVA

CELZIJUSOVIH

Libijska pustinja jedno je od najzabačenijih područja divljine na svijetu. Njezine bijele pješčane dine uzdižu se poput stijena,

često su visoke i do 180 metara, i na njima nema ni traga živom biću. O zabačenosti toga područja javnost je doznala 3. lipnja 1971. go­dine kada su trojica znanstvenika otkrili egipatski zrakoplov u pu­stinji pokraj platoa Gilf Kebir. Zrakoplov je nestao prije tri godine, a zračne potrage nisu ga uspjele pronaći. Iz nepoznatog se razloga prisilno spustio, a sve što je ostalo u njemu bilo je devet kostura po­sade. Pilot je vjerojatno umro od žeđi.

Područje na kojemu su pronađeni bio je širok prolaz bez pijeska između golemih dina. Trojica istraživača: Virgil E. Barnes, James Underwood i Ali Sbeta istraživali su tajnu koja je zanimala znan­stvenike gotovo 40 godina. Bila je to zagonetka libijskoga pustinj­skog 'stakla'.

Komadići ovoga 'stakla' nađeni na površini Libijske pustinje -koja se usprkos svojem imenu nalazi u Egiptu, 850 km jugozapad­no od Kaira - bili su najprije identificirani kao 'tektiti'. Često su vrlo lijepi, njihova boja varira od blijedožute do tamnožute i žutoze­lene. Draguljar može to 'staklo' obraditi i pretvoriti u poludrago ka­menje. Nitko zapravo ne zna odakle potječe. Većina znanstvenika

Granica između Egipta i Libije i naslage stakla u Libijskoj pustinji locirane na zemljopisnoj širini blizu 25 stupnjeva sjeverno

sklona je vjerovati da je nastalo u svemiru, ali se rastopilo dok je padalo kroz atmosferu.

Za Barnesa i njegovo društvo, otkriće prisilno spuštenog zrako­plova bio je sretan slučaj, jer su u krugu od stotinjak metara prona­šli više od dvadeset četiri tektita koji su ležali na pješčenjaku. Nisu gubili vrijeme vraćanjem u svoj land rover, niti su se uputili u dugu vožnju natrag u civilizaciju.

Na svojoj ekspediciji - koju je organizirala nacionalna znanstve­na fondacija - Barnes je koristio karte nađene 1930. godine, a izra­dio ih je engleski pukovnik Patrick Andrew Clayton, koji je radio za društvo Egipatskog nadzora nad pustinjom (te će karte imati značaj­nu ulogu u obrani generala Rommela u II. svjetskom ratu). Barnes

je došao u libijsku pustinju da slijedi otkriće Claytona i njegova pri­jatelja, profesora Leonarda Spencera, koji je 40 godina bio kustos Britanskoga muzeja u kojem su čuvani minerali.

Dok su se u prosincu 1932. godine vozili duž koridora bez pijes­ka, Clayton i Spencer koristili su karte nađene 1930. godine, a pri­mijetili su odbljesak blistavih predmeta koji su ležali na površini. Kad su se zaustavili, otkrili su prekrasne komade stakla veličine graška i jajeta. Spencer koji je vidio mnogo tektita, počeo se osvr­tati da pronađe krater meteora koji bi ih objasnio, ali se činilo da ga nije bilo u blizini. Druga je zagonetka bila ta što su tektiti bili prona­đeni na površini. Budući da su vjerojatno stigli na Zemlju brzinom metka, moglo se očekivati da su se zabili u tlo.

Dvojica znanstvenika napunili su svoj automobil s pedeset kilo­grama tih sjajnih žutih krhotina. Mogli su ih skupiti i mnogo više da su imali mjesta - te se vratili u Kairo. Sljedećih nekoliko dana, dok su ispitivali nađene uzorke, Clayton i Spencer počeli su shvaćati ka­ko je zapravo čudno to što su pronašli. Prije svega, neki od tih ko­mada bili su napukli, pa je izgledalo da su te napukline nastale od udaraca. Zapravo, sličile su komadima kremena pronađenog pokraj pretpovijesnih ručnih sjekira. Ali ako su ti komadi imali oblik tanke plohe, nijedan tektit nije sličio alatu kamenog doba. Druga neobič­nost bila je njihova začuđujuća količina. Tektiti su prilično rijetki. Oni se ne nalaze u tako velikom broju.

Kemijske analize otkrile su nove pojedinosti o njima, te upozo­rile na još jednu tajanstvenost. Činilo se da to uopće nisu tektiti -bili su od istog silicija kao i pustinjski pijesak. Jedino logično rješe­nje bilo je da su to ostaci, koji su se odmah rastopili pod utjecajem bijelog užarenog meteorita i doletjeli zrakom poput šrapnela.

Daljnja ispitivanja toga mjesta sljedećih godina nisu uspjela pro­naći nikakav krater. Dapače, jedan poseban dokaz upućivao je na zaključak da to staklo nije nastalo pod utjecajem meteora. Jedan komad veličine limuna imao je rupu koja je bila izbušena točno kroz njega - činilo se da ju je netko izdubio metalnim štapom dok je ko­mad bio još mekan. Dvije druge izbušene rupe bile su samo povr­šinske. Dokaz je navodio na pomisao da je to staklo bilo obrađivano ljudskom rukom. Drugi znakovi upućivali su na to da je staklo doti-

cala ljudska ruka. Primjerice, neki mjehurići u staklu bili su raste­gnuti kao da je staklo bilo okretano ili podizano dok je bilo još mekano.

Godine 1933. Clayton i Spencer napisali su studiju o svojem pronalasku i predstavili su je Kraljevskom zemljopisnom društvu. Član toga društva bio je i znameniti Francis James Rennell, kasnije lord Rennell of Rodd, koji je bio stožerni časnik u Egiptu u vrijeme I. svjetskog rata, a poslije je sudjelovao u istraživanjima po Sahari. Rennell, koji je postao predsjednik Kraljevskoga zemljopisnog dru­štva 1945. godine, bio je zadivljen tajanstvenošću stakla nađenog u Libijskoj pustinji.

Arheolozi su smještali klesanje stijena u tom području u godinu 5500. pr. Kr. Obično se smatralo da su to radili nepismeni nomadi, ali kada se radilo o proizvodima od stakla, arheolozi su dali naslu­titi da je na tim prostorima bila postignuta prilično razvijena civi­lizacija u 6. tisućljeću pr. Kr.

Gdje god arheolozi nailaze na takve nepravilnosti, skloni su o njima šutjeti, kako ih njihovi kolege ne bi optužili da imaju previše mašte. Takav je bio slučaj 1890. godine, kada je poznati Flinders Petrie provodio iskapanja u selu Naqada na Nilu, te pronašao lon-čarsko posuđe i vaze tako fine izrade da je pretpostavio kako pripa­daju dinastiji staroj oko 2 000 godina pr. Kr. Čak ih je nazvao 'novom rasom' kad je opisivao te nepoznate ljude čije rukotvorine nisu ni­malo nalikovale egipatskima. Ali, kad je pronašao još više njihove tipične grnčarije u grobovima starima 1 000 godina prije, odlučio je ispustiti Naqade iz svog plana iskapanja. Tako se nije morao suoči­ti s neugodnošću i objašnjavati da su 'primitivni ljudi' ranije civili­zacije mogli proizvesti takvo savršenstvo.

Jednako problematične bile su i vaze dugačkih vratova prona­đene u stepenastoj piramidi u Saqqari koje datiraju iz 2 650. godine pr. Kr. Posude od ilovače mogu se proizvesti u bilo kojem obliku, jer lončar oblikuje unutrašnjost rukom, ali kako objasniti posudu iz­rađenu od tvrda materijala kao što je bazalt, kvarc ili diorit. Kako lončar može izdubiti unutrašnjost posude ako je njezin vrat uzak pa ni najmanja ruka ne može ući u posudu? Prisiljeni smo stvarati ne­vjerojatne hipoteze da su zanatlije znali omekšavati tvrde stijene,

kao što je stijena jednom bila rastopljena u peći zemljine unutraš­njosti, prije nego su joj dali oblik čaše.

Lorda Rennella, koji je proveo mnogo godina u Egiptu, zaintere­sirale su te tajne. Još uvijek je razmišljao o staklu Libijske pustinje, kada je kasnih pedesetih godina prošlog stoljeća susreo R.V. Dol-phina, glavnog inženjera i veoma utjecajnog autoriteta za britansku atomsku energiju. Kad je Rennell upozorio Dolphina na staklo, ovaj je odgovorio kako je i on vidio nešto slično u australskoj pustinji, a saznao je i kako je nastalo - detonacijom atomske bombe.

Dolphin je dao Rennellu primjerak svojega stakla s mjesta pro­nalaska, a Rennel mu je za uzvrat pokazao neke od posuda iz Libij­ske pustinje. Ti su primjerci izgledali začuđujuće slični. Kao i posu­de iz libijske pustinje, Dolphinovi australski uzorci nisu sadržavali nimalo vode zbog iznimno visokih temperatura na kojima su bili oblikovani. Dolphin je procijenio da su proizvedeni na 6 000 stupnje­va Celzijusovih.

To je bila velika tajna. Sherlock Holmes možda bi razmišljao ovako: stakleni komadi pronađeni su na prilično širokom području, čak na usporednim mjestima istočno i zapadno. Budući da je njihov silicijski sastav isti kao i sastav pustinjskog pijeska, znamo da nisu tektiti. Počinjemo sumnjati da su nastali od meteorita - ali nije pro­nađen nikakav krater. Izradom obojenog stakla bavili su se alkemi­čari. Poznato je da se alkemija izučavala u grčko-rimskom Egiptu, kao i u drevnim Indiji i Kini. Je li to moglo biti staklo alkemičara? Budući da pokazuje znakove obrade ljudskom rukom, jedino mogu­će objašnjenje jest da je to otpad ili nusproizvod nekoga industrij­skog procesa. No, ako Dolphin ima pravo kad je riječ o temperaturi pri kojoj je staklo rađeno, tada se pretpostavlja da su stari Egipćani, ili neki drugi ljudi u tome kraju, posjedovali nešto slično atomskoj energiji.

Kad su došli do te točke istraživanja, Watson je pitao Holmesa osjeća li groznicu, ali taj očito besmislen zaključak ipak je predložio Dolphin, a lord Rennell ga je shvatio ozbiljno. Nakon proučavanja libijskog pustinjskog stakla, Dolphin je pomislio da su Feničani mo­žda znali tajnu atomske energije jer su radili na 6 000 stupnjeva Cel­zijusovih. On je i dalje govorio kako je pustinjsko staklo možda

oblikovano, kad je atomska energija izmaknula ljudskom nadzoru i prouzročila eksploziju.

Drugi razlog zbog kojega je lord Rennell ozbiljno shvatio tu tajnu jest taj što je i sam posjedovao ogrlicu iz starog Egipta izrađe­nu praktički od čistog zlata. Nije moguće dobiti čisto zlato bilo kak­vim uobičajenim metalurgijskim postupkom, jer je teško ukloniti različite nečistoće koje postoje u rudi. Danas se to radi kemijskim procesom koji nije bio poznat u Starome svijetu, iako jedna druga metoda uključuje zagrijavanje zlata dok ono ne ispari kao tekućina u aparatu za destilaciju. Tada se hladi i nečistoće nestaju. I to zahti­jeva veoma visoke temperature.

Ako su naši preci doista radili s oblikom atomske energije, mogli bi proizvesti i potrebnu visoku temperaturu, ali trebalo bi im mnogo vode. Isto bi se dogodilo da je staklo Libijske pustinje bilo nusproi­zvod industrijskog procesa.

Je li Libijska pustinja uvijek bila bez vode? Da bi odgovorio na to pitanje, Dolphin je stupio u vezu s drugim članom Kraljevskoga geografskog duštva, koji je bio stručnjak za zemljopis Staroga svi­jeta. Njegovo je ime bilo Charles Hapgood. Dolphin je pisao Hap-goodu još 1957. godine, te ga obavijestio o staklu Libijske pustinje kao i o svojoj teoriji da je ono vjerojatno proizvedeno vrstom atom­ske fisije. Pitao je, da li je ikada u Libijskoj pustinji bilo vode. Od­govarajući mu, Hapgood ga je uvjeravao da je 6 000 godina pr. Kr. bilo mnogo vode čak i na mjestu gdje se danas nalazi pustinja Sa­hara. Naime, nekoliko tisuća godina nakon što je pol promijenio mjesto, Sahara je bila zelena i bilo je mnogo jezera na području na kojemu je bilo pronađeno staklo u Libijskoj pustinji. Neki od crteža nađeni na stijenama u Sahari, prikazuju stoku i pastire.

Uskoro se Hapgood počeo dopisivati i s lordom Rennellom, ali je izrazio sumnju u Dolphinovu ideju o atomskoj energiji. Članu Američkoga zemljopisnog društva, Charlesu B. Hitchcocku, pisao je Hapgood 1. 01, 1959. godine: 'Ova dvojica (Rennell i Dolp­hin) poslali su mi praktički neosporan dokaz, da je neka vrlo drevna rasa (prije možda 6 000 godina) mogla kontrolirati temperaturu od 6 000 stupnjeva Celzijusovih prilikom oplemenjivanja metala i sili-

kata. I sama ta izjava oduzimala je dah prosječnom arheologu, ali ne vidim način da objasnim dokaz koji su mi poslali.'

Rennellova i Dolphinova opažanja uklapala su se vrlo dobro u zaključke koje je Hapgood dobio proučavanjem 'karata drevnih morskih kraljeva'. Ta civilizacija je bila tisućama godina starija ne­go što povjesničari pretpostavljaju. Općenito prihvaćeno mišljenje izraženo je člankom o metalurgiji koji je objavila najnovija Ency­clopedia Britannica - čovjek je počeo taliti kovine oko 4 000 godi­na pr. Kr. Ako je, što je vjerovao Hapgood, gradio prekooceanske brodove barem 3 000 godina prije toga, tada je tehnički bio sigurno dobro osposobljen da nauči kako koristiti metale.

Dogodilo se da je i sam Hapgood vidio ogrlicu od čistoga zlata, ali ona je potjecala iz Meksika, a ne iz Egipta. Dapače, kapetan Ar­lington Mallery, koji je prvi proučavao kartu Pirija Reisa, također je dao neke nevjerojatne tvrdnje o tehnologiji metala, govoreći o tome u jednoj radio-emisiji u kolovozu 1956. godine. Tako se Hapgood upoznao s proučavanjem starih karata.

Mallery je iskopao mnoge peći u Ohiju i Virginiji. Bio je uvjeren da se metoda taljenja željeza rabila još 4 000. godine pr. Kr. Za vri­jeme radio emisije u Georgetownu, Mallery je dao izjavu koja još više začuđuje: kako je Britanski muzej poslao neki željezni alat iz Egipta jednom metalurgu na procjenu i bio iznenađen 'otkrivši da su stari Egipćani koristili finu metalurgiju', proces koji uključuje zagrijavanje metala na temperaturu na kojoj on isparava, nakon čega se kondenzira u obliku prašine. Mallery je pretpostavljao da su Egipćani dobivali te temperature 'istim postupkom kojim je napra­vljena atomska bomba' - atomskom fisijom. 'Tako su prije 5 000 godina Egipćani koristili iste postupke za koje mislimo da smo ot­krili tek danas - proizvodeći atomsku bombu'. Mallery je dodao ka­ko 'trajanje postupka odgovara vremenskom usklađivanju drevnih karata' - drugim riječima, možda se radi o 6 000 do 7 000 godina pr. Kr. I Mallery je bio uvjeren kako je pronašao zlato koje je bilo 100% čisto.

Tako je Hapgood već znao za tvrdnju koju je sada iznio Dolphin - da su pretpovijesni ljudi, koje je opisao kao 'Feničane', naučili stvarati i održavati temperature od 6 000 stupnjeva (što je samo

2 000 stupnjeva Celzijusovih manje od temperature na površini Sun­ca). Nije bio spreman priznati da odgovor leži u atomskoj energiji. Hapgood je razvio teoriju koja je nastala iz jednog komentara što ga je pronašao u knjizi Mysteries of Ancient South America (Tajne dre­vne Južne Amerike) objavljenoj 1956. godine. U toj knjizi Harold Wilkins piše:

U istoj zemlji Ekvadoru, na morskoj obali vrlo blizu mjesta Esmeralda, pronađeni su čudni ostaci koji ne pripadaju samo razdoblju prije Inka, nego izgleda da su iz staroga europskog kamenoga doba ... Rukotvorine toga nepoznatog naroda, čiji se grad nalazi ispod morske razine ekvadorskih obala, jedin­stvene su. Osim lijepih opsidijskih zrcala izrađenih poput leća na način koji daje naslutiti da je ta rasa imala znanje o optici, nađene su i čudne pravokutno oblikovane prizme, na čijim su izbrušenim plohama urezane životinje, hijeroglifi ili neki sim­boli.

Konkavna zrcala mogla su naravno, usmjeriti sunčane zrake -Arhimed je napravio golema metalna zrcala da zadrže u zaljevu Ri­mljane koji su osvajali Sirakuzu 211. godine pr. Kr., jer je tako zapa­lio njihove brodove. Hapgood je rekao Charlesu Hitchcocku, s kojim se dopisivao: 'Ipak, nisam sklon prihvatiti objašnjenje na koje je lord Rennell bio potaknut: da su ti drevni ljudi (neidentificirani) imali atomsku energiju. Ja vidim jedno drugo moguće objašnjenje -da su koristili solarnu energiju u sustavu leća, kao što su navodno bile one pronađene na obali Ekvadora.

Sam Rennell nije bio sklon prihvatiti hipotezu o atomskoj ener­giji, ali on i Dolphin nisu sumnjali da staklo Libijske pustinje poka­zuje postojanje civilizacije koja je posjedovala tehnologiju, kojom je mogla postići visoke temperature, a to je bilo barem 6 000 godina pr. Kr.

U studenom 1958. godine Hapgood je pisao Ionu Edwardsu, pro­fesoru egiptologije u Britanskome muzeju moleći ga da provjeri Malleryjevu tvrdnju da su drevni Egipćani imali finu metalurgiju. Edwards je odgovorio kako ne postoji dokaz da su Egipćani posje­dovali bilo što osim najjednostavnijih oblika metalurgije. Nerado,

Hapgood se prestao nadati da je pronašao dokaz za drevnu tehno­logiju, ali kao Rennell i Dolphin, bio je potpuno uvjeren da je posto­jala. Manje od godinu dana nakon toga, njegovo otkriće portolana u kongresnoj knjižnici učvrstilo ga je u vjerovanju da je postojala civilizacija koja je bila starija i od 'feničanske' Rennella i Dolphina.

Ljeti 1995. godine Rand je posjetio Sveučilište Yale i Hapgoodo-vu arhivu. On i njegov prijatelj Martin Schnell - koji je upozorio Randa na članak o Sfingi Paula Robertsa - stigli su na Sveučilište i iznajmili sobe. Tri su tjedna, odmah poslije doručka, kopali po Be-ineckovoj Rijetkoj knjizi i zbirci rukopisa. Napuštali bi sveučilišnu biblioteku tek kad se zatvarala. Ondje su pronašli i pomno bilježili dokumente o lordu Rennellu i staklu iz Libijske pustinje a pretraži­vali su i korespondenciju koja je otkrila 'Hapgoodovu tajnu potragu za Atlantidom'.

Sljedećeg ljeta složila se druga kockica u mozaiku. Randa i Rose posjetio je prijatelj imenom Shawn Montgomery, kojega su upozna­li one godine kad su otputovali u Toronto zbog knjige When the Sky Fell (Kad se nebo srušilo). Montgomery je bio na istraživačkom pu­tovanju Kanadom i Amerikom, razgovarao je s ljudima koji su dije­lili njegovo zanimanje za 'znanstvene nepravilnosti'. Dok su njih troje sjedili za doručkom onoga dana kad je Montgomery trebao ot­putovati, počeo im je pričati o svojem posjetu znanstveniku Yullu Brownu, koji je radio na novoj tehnologiji koja je sigurno spadala u "nepravilnosti". Brown je naučio kako napraviti smjesu vodika i ki­sika čija su svojstva zbunjivala svakog znanstvenika koji ih je ispi­tivao. Tu je smjesu nazvao Brownovim plinom. Dok je govorio, iz­vukao je jednu od Brownovih brošura i stavio je na stol. Rand ju je pregledavao nezainteresirano dok je njegov prijatelj nastavio gov­oriti. Iznenada je zastao i širom otvorio oči. Ugledao je stranicu sa slikom Sunca koje odašilje zrake, a u središtu Sunca bila je rečeni­ca '6 000 Celzijusovih stupnjeva.' Rand je bio uvjeren daje učinio značajan pomak prema rješavanju tajne stakla iz libijske pustinje.

Montgomery je radio s Grahamom Smithom, koji je surađivao u istraživanju Marshala McLuhana na Sveučilištu u Torontu. Njih dvo­jica napravili su niz televizijskih programa o zaboravljenom ili poti­snutom znanju. Brownov plin popeo se visoko na popisu pojava

- Rujan 1979., Sidney, Australija, novinski dokument o Brownovu plinu stavlja podatak o 6 000 stupnjeva Celzijusovih u središte informacije.

koje su željeli istražiti. Zato je Montgomery nazvao Browna u Kali-forniju. Bilo mu je iznimno teško razumjeti njegov naglasak, koji je bio čudna smjesa bugarskog i australskog jezika, ali je na kraju us­pio. Ono što je saznao zvučalo je vrlo nevjerojatno. Kad mu je Brown rekao da u Ottawi postoji Brownov plinski generator, on i Smith ni­su gubili vrijeme, nego su posjetili njegova vlasnika, profesora An-drewa Michrowskog iz Planetarnog udruženja za čistu energiju.

Profesor Michrowski odveo ih je pod krov gdje je generator sta­jao na stolu. Budući da je generator mogao sublimirati metale u plinove, a miris nastojao zadržati u zatvorenom prostoru, zrak nije bio potreban. Michrowski je koristio iskru da zapali plamen koji je

nastao u malom otvoru kao kod plamenika za zavarivanje, i demon­stracija je počela.

Brown je rekao Montgomeryu da plamen može trenutačno izdu­biti otvor u drvu ili metalu. Montgomery je ispružio veliku drvenu žlicu. Nastalo je kovitlanje žutog plamena, a mali čisti otvor širok 1,2 cm pojavio se u dnu žlice!

Nakon takve demonstracije, većina ljudi bi pretpostavila da je plamen bio vruć kao acetilenski žižak za kisik. Zato se Montgomery iznenadio kad mu je profesor Michrowski dao plamenik i rekao da izmjeri temperaturu u blizini otvora iz kojega je izlazio plamen. Njegov mu je instinkt govorio da ništa ne riskira i on je to učinio. Izmjerio je otvor koji je bio topao.

Montgomery je uzeo štap zavarivača izrađenog od volframa i us­mjerio je plamen na njega. Izgledalo je kao da je zapalio magnezij-sku vrpcu. Nastao je zasljepljujući bijeli plamen, a štap od volframa počeo je nestajati. Očekivalo se da će postati prevruć da bi ga se držalo u ruci. Ali, bio je iste temperature. Čak i kada je bijeli plamen bio udaljen samo 4 cm od njegovih prstiju, nije bio vruć. Pokušao je plamenom prolaziti preko svoje ruke, pomičući ga naprijed-natrag. Bio je vruć i opekao bi ga da gaje držao mirno na jednome mjestu. No, bio je samo topao. Inače, plamen iz plinske peći spalio bi tkivo. Brownov plamen mogao je očito sagorjeti volfram na oko 6 000 stu­pnjeva, ali nije nimalo oštetio tkivo.

Tijekom sljedećeg sata Montgomery je provjerio sposobnost ge­neratora. Prelazio je plamenom po komadu opeke koja je najprije postala staklasta, a tada se počela topiti. Zavarili su komad stakla na komad opeke, tada komad bakra na opeku, zatim komad stakla na bakar, a onda su izbušili rupe na užarenoj opeki koja je trebala odo­ljeti visokoj temperaturi i zavarili bakar na nju. Pretvorili su šaku pijeska u staklenu kuglu, pa su zajedno varili primjerke raznih me­tala kao što su bakar i bronca, nikal i željezo. Na kraju su se razni kruti metali pretvorili u tekuće stanje. Kako je plamen to mogao uči­niti bez dovoljno visoke tremperature koja bi spalila tkivo? Montgo­mery to nije znao. Niti itko drugi. I zato je znanost odlučno ignorira­la Brownov plin.

Kad su se vratili u Toronto, Montgomery i Smith kupili su mali generator s Brownovim plinom. Kina je bila jedina zemlja koja ga je proizvodila. Postojale su tri veličine generatora, a oni su mogli naba­viti samo najmanji. Bio je sličan onome koji su vidjeli kod Michr-owskoga. To ih je razočaralo jer je njegov plamenik bio veličine vrha olovke, i ono što je on trebao izvesti u svakom se slučaju treba događati u manjim omjerima. Ali, bilo je očito da je funkcionirao -iako se činilo da nije u skladu sa zakonima prirode.

Tko je bio bugarski čarobnjak koji je stvorio tako neobičan stroj? Pravo ime Yulla Browna bilo je Ilia Velbov, a rodio se točno u ponoć na Uskrs 1922. godine. Bio je religiozan. Postao je student sjemeni­šta koje ga je trebalo pripremiti za svećeničko zvanje. Pitanje koje će ga odvesti do stvaranja plina palo mu je na um dok je kao sedam-naestogodišnjak čitao Bibliju. Druga poslanica Sv. Petra objavljuje da će jednoga dana Zemlju progutati vatra. Mladi Velbov čudio se kako vatra može progutati planet čija površina ima više mora nego kopna? Možda se voda može nekako pretvoriti u plamenove?

Volio je čitati i Julesa Vernea U to je vrijeme, slučajno čitao je­dno od njegovih najboljih djela The Mysterious Island (Tajanstveni otok), napisan 1874. godine. Tada je Velbovu pala na um zanimljiva ideja da se voda može koristiti i kao gorivo. To je moderna verzija Robinsona Crusoa, osim što ima pet glavnih likova (šest ako brojite kapetana Nema iz romana Twenty Thousand Leagues Under the Sea (Dvadeset tisuća milja pod morem), koji se pojavljuje na kraju, i či­jom smrću završava treći dio dramatičnim riječima. Posada broda je izbačena na obalu dalekog otoka kad se njihov navigacijski balon srušio u more. Verneova namjera bila je pokazati kako takva skupi­na ljudi ne samo da može preživjeti, nego uz pomoć znanosti i zdra­vog razuma 19. stoljeća sposobna je stvoriti malenu, ali ugodnu ver­ziju civilizacije.

Pola drugog dijela knjige opisuje brodolomce kako sjede oko vatre u zimskoj večeri, srčući kavu pripremljenu od plodova bazge, raspravljajući o problemu: što će se dogoditi kad svijet jednom ostane bez ugljena. 'Što će gorjeti umjesto ugljena?', pita jedan od likova. Cyrus Harding, znanstveni stručnjak u romanu, odgovara -'Voda!' i nastavlja objašnjavati:

Voda se cijepa na svoje iskonske elemente ... uz pomoć elektri­čne energije koja će sada postati snažna i prikladna za uprav­ljanje... Da, prijatelji moji, vjerujem da će se voda jednoga dana koristiti kao gorivo, da će vodik i kisik, iz kojih se voda sastoji, korišteni odvojeno ili zajedno, biti neiscrpan izvor to­pline i svjetla ... Jednoga dana strojarnice parobroda i dijelovi lokomotive bit će opskrbljeni s ta dva kondenzirana plina koji će gorjeti, i osloboditi nevjerojatnu kalorijsku vrijednost ... Voda će biti ugljen budućnosti.

Čak i primjedba o elektricitetu bila je začuđujući primjer proročan­skog predviđanja. Moramo se sjetiti da je Verne stvarao svoj roman uz plinsku svjetiljku. Edison je otkrio električnu žarulju tek 1879. godine, pet godina nakon toga, a tek 1883. godine Nikola Tesla je otkrio izmjeničnu struju i omogućio da se električna energija preno­si na velike udaljenosti.

Svaki znanstvenik koji je čitao Verneovu knjigu, odbacio bi nje­govo proročanstvo kao glupost. Zakon o čuvanju energije kaže da iz stroja možete dobiti samo onoliko energije koliko ste je unijeli u njega. Ako raščlanite vodu elektrolizom, vodeći električnu struju kroz nju, i tada ponovno spojite vodik i kisik paljenjem šibice, eks­plozija koja je posljedica toga, dat će samo onoliko energije koliko ste je vi uveli elektrolizom. Možda student sjemeništa nije bio toga svjestan. Svakako, znanstvenik nastavlja sanjati o danu kad će se san Cyrusa Hardinga pretvoriti u stvarnost. Ali, u proljeće 1941. godine, Bugarska se pridružila silama Osovine te objavila rat Britaniji i Sje­dinjenim Državama. Ilia Velbov našao se u položaju zapovjednika okupacijske jedinice marinaca na malenom grčkom otoku u Egej-skome moru. Nakon što su nacisti bili slomljeni, a Rusi zauzeli Bu­garsku, Brown je diplomirao i postao inženjer elektrotehnike, te je neko vrijeme radio u Moskvi. Ali, mrzio je komunističko društvo pa ga je njegova žena prijavila tajnoj policiji. Ona je bila odana komu­nistkinja. Sljedećih šest godina proveo je u koncentracijskom logo­ru 'čvrstog režima', ondje se razbolio i skoro umro.

No, vjerojatno ga je baš mržnja održavala na životu. U svakom slučaju, odlučio je pobjeći od komunista. To je učinio preplivavši ri-

jeku koja dijeli Bugarsku od Turske. Dok je stajao drhteći u svojoj mokroj odjeći na drugoj strani granice, uhitila ga je turska granična straža. Zatvorili su ga kao špijuna. U zatvoru je proveo sljedećih pet godina.

Naposljetku, uz pomoć američke obavještajne službe - a naroči­to kapetana čije je ime bilo Brown - bio je oslobođen 1958. godine. Dopustili su mu da emigrira u zemlju po vlastitom izboru. Izabrao je Australiju. Budući da se činilo dobrom idejom da uzme englesko ime, izabrao je ime Brown u čast američkog kapetana, a Yull zato što je obožavao Yula Brynera (čije je ime krivo pisao). Stekao je di­plomu inženjera elektrotehnike, te je uspio u Sydneyju pronaći posao u Udruženoj australskoj industriji, gdje je crtao i gradio poku­sne instrumente. Ali, nije ga zadovoljavalo raditi za nekog poslo­davca, a i posao nije bio zanimljiv. Nakon 10 godina napustio je to mjesto i otvorio vlastitu radionicu.

Bilo je to razdoblje kad su otmice zrakoplova bile svakodnevna pojava. Zračne luke cijeloga svijeta morale su uvesti sigurnosne su­stave. Jednostavni metalni detektor otkrivao je metalne novčiće ili kopče na remenu kao i skriveno oružje, prisiljavajući zaštitare da pretražuju džepove putnika te prolaze detektorima preko njihovih ruku i nogu. Brown je ispravno tvrdio da je to gubitak vremena. Što je sa sigurnosnim sustavom koji je otkrivao puške ili bombe, a zane­marivao sve ostalo? Savjetovao je pomična vrata koja se okreću oko svoje osovine i imaju tri načina otkrivanja: jedan za predmete teže od sedam kilograma, jedan za predmete veličine puške, a jedan za čelik obogaćen ugljikom, koji se koristio za izradu pištolja. Trebalo je četiri tisuće australskih dolara da se instalira, ali nitko, ni banke ni zračne luke nisu bile zainteresirane. Svi su više voljeli staru me­todu ispitivanja. I tako Brownov prvi izum nije našao kupca.

Brown se ponovno počeo baviti idejom koja mu je zaokupljala um otkada je one večeri čitao Julesa Vernea: pretvoriti vodu u gorivo. Kao inženjer elektroenergije, vjerojatno je razumio sve znanstvene pogreške, no neka duboka intuicija tjerala ga je da bude uporan. Shvatio je kako može biti opasno miješati vodik i kisik kad je jedna slučajna eksplozija uništila njegov laboratorij i gotovo ga stajala ži­vota. No, nastavljao je s radom.

Osnovni problem je veoma jednostavan: kada se pomiješa vodik s kisikom, oni se prirodno spajaju. Dakle, ako se voda podvrgne elektrolizi, vodik i kisik se stave, takoreći u posebne zatvorene sobe - to jest, između njih se postavi mreža koja drži plinove odvojene. To podiže otpor u posudi i znači da je svaki proces koji ovisi o elek­trolizi vode neobično skup. Zato se vodik, kojega ima mnogo u pri­rodi, ne koristi kao gorivo - on je preopasan kao što su to otkrili proizvođači letjelica. Sam će vodik jednostavno eksplodirati blagim praskom, ili će izgorjeti slabim plamenom. Tek kad se pomiješa s kisikom, postaje opasno eksplozivan. Isto vrijedi i za zemni plin, a ipak se milijuni ljudi koriste plinskim štednjacima.

Nakon tri godine eksperimentiranja, Yull Brown je ostvario svoj san da iskoristi vodik u vodi. Njegova glavna pronicava misao, čini se, bila je sljedeća: ako se vodik i kisik pomiješaju u istom omjeru u kojem postoje u vodi, oni bi morali biti - da tako kažemo - sretni da se spoje mirno, bez glasnog praska. To se pokazalo točnim. Kad se dva plina ponovno spoje iskrom, rezultat nije eksplozija, nego implozija. To znači, oni se spoje da bi stvorili vodu koja zauzima mnogo manji prostor. Ako nastane reakcija u zatvorenoj posudi, na­staje vakuum. Kad je Brown proveo te plinove kroz veliki otvor te ih upalio cigaretom, koja mu je bila stalno u ustima, rezultat je bio gotovo bezbojni plin koji je gorio na temperaturi od oko 130 stup­njeva Celzijusovih, samo nešto malo topliji od kipuće vode, pa se mogao pomicati gore-dolje uz golu ruku i ne ozlijediti je. No, kad se primijeni na volfram, koji se otapa na 3 000 stupnjeva Celzijuso­vih, on ga jednostavno pretvara u paru.

Očito, događa se nešto vrlo čudno. Plamen ne zagrijava samo materijal, on reagira na njega. Umjesto da se jednostavno zagrije do 130 stupnjeva, temperatura volframa raste, sve dok volfram ne ispa­ri. Jedino objašnjenje što su ga ponudili znanstvenici koji su proma­trali reakciju jest, da Brownov plin možda drži vodik i kisik u njihovu atomskom stanju, umjesto da im dopusti da se spoje u molekule O2 i H2. Čak ako se dokaže daje to točno, vrlo je teško shvatiti zašto pla­men, stvoren od atoma a ne od molekula, djeluje tako da se supstan­cije na koje se primjenjuje ponašaju tako nekontrolirano.

Reakcija Shawna Montgomerya izazvala je u njemu osjećaj da je prisustvovao nečemu sličnom alkemiji. Ako plamen koji gori na 130 stupnjeva može probušiti rupe u nesagorivoj opeki od šamota i ispariti volfram, tada zakoni prirode nisu jednostavni kako se pret­postavljalo. Izgledalo je da Brownov plinski plamen može nekako 'uzeti u obzir' supstanciju koju zagrijava, što zvuči više kao sre­dnjovjekovna alkemija nego kao kemija koju smo učili u školi.

Isto se može reći za sposobnost plina da detoksificira nuklearni otpad, na što je Brown uvijek iznova upozoravao. Pisac Christopher Bird opisuje kako je Brown otopio komad radioaktivnog americi-ja 241 (nastalog raspadanjem izotopa plutonija) zajedno s komadi­ćima čelika i aluminija na opeki. 'Nakon nekoliko minuta pod pla­menom otopljeni metali trenutačno bljesnu. Brown smatra da ta reakcija razara radioaktivnost. 'Americij koji je prije iznosio 16 000 jedinica radijacije na minutu, sada je pokazao samo 100 jedinica u minuti - što je ista bezopasno niska razina kao i radijacija u prirodi.

Baš kad je izgledalo daje Brownovu radu suđeno da bude zane­maren, primio je ponudu od Narodne Republike Kine. Razlog po­nude bio je što su u kineske podmornice počeli ugrađivati Browno-ve plinske generatore umjesto golemih spremišta za svježu vodu, a kineski su znanstvenici počeli uklanjati svoj nuklearni otpad zagri­javajući ga Brownovim plinom.

Yull Brown nikako nije bio varalica. Kinezi su otkrili da njegov plin doista djeluje. Tako je mislilo i veliko američko udruženje koje mu je izgradilo laboratorij i mnogi ljudi kao profesor Michrowsky, koji su kupovali Brownove plinske generatore. Godinama je stotine ljudi gledalo demonstracije kojima je prisustvovao i Shawn Mont­gomery: probijanje rupe u nesagorivoj opeki od šamota, ili pretva­ranje volframa u plin.

Moguće rješenje naše tajne moglo bi ležati u činjenici da Brow­nov plin praska kad gori. Oksiacetilenski plamen je zapravo kon­trolirana eksplozija. Isto se događa i sa zavarivanjem plamenikom, koji koristi vodik umjesto acetilena. Kada se vodik i kisik spoje u posve istom omjeru kakav imaju u vodi, oni ne stvaraju gotovo ni­kakvu toplinu. Kad se plamen prinese nekoj tvari kao što je volfram, izgleda kao da kisik i vodik uđu u kemijsku reakciju s volframom

potpomognuti plamenom. Također je moguće, kao što je bilo ista­knuto, da se plamen sastoji od atoma vodika i kisika, a ne od mole­kula, i da se zato njihova sposobnost kombinacija povećava.

Obični plamen gori zagrijavanjem tvari dok se njezini elementi ne odijele, što se događa kad se papiru prinese šibica. S druge stra­ne, pomiješate li sumporne i željezne strugotine, a tada ih zagrija­vate nad plamenom na metalnom pladnju, sumpor će se rastopiti i postati smeđ, pa će početi ključati i jako se pjeniti. Ako odmaknete plamen, reakcija će trajati i dalje dok, umjesto sumpora i željeza ne dodate grudu željeznog sulfida. Dakle, ako se sumporni dioksid i ki­sik provedu preko zagrijanog platiniranog azbesta, oni će se udružiti i nastat će sumporni trioksid. Kada se on otopi u vodi, nastaje sum­porna kiselina. Platinirani azbest je katalizator - tj. on se ne mijenja reakcijom. To zvuči kao alkemija - sigurno kao jedna vrsta alkemi-je, koja se događa kad volfram ispari ako se zagrijava plamenom od 130 stupnjeva.

Drugim riječima, Brownov plin može jednostavno navesti da vol­fram, nesagoriva opeka od šamota, zlato, ruda ili radioaktivni otpad reagiraju kao sumporne i željezne strugotine koje se kombiniraju u prijeko potrebnoj kemijskoj reakciji tako jednostavno, kao da uro­nite komad cinka u solnu kiselinu i promatrate kako se otapa. Ako je tako, onda je bit Brownova plina jednostavno izazivanje kemi­jskih reakcija. To bi također objasnilo zašto je moguće držati jedan kraj volframa dok on 'gori'. To bi značilo da Yull Brown nije bio pre­cizan kad je izjavio da taj plin može stvoriti temperaturu od 6 000 stupnjeva Celzijusovih. Kad je kalifornijska tvrtka pod nazivom Di­versified Inspections istražila što se događa kad Brownov plin pre­tvori volfram u paru, inspektor koji se bavi uređajima za optička mjerenja, bio je zbunjen kad je pročitao da postoji 'mjera mnogo ni­ža od točke ključanja toga metala'. U svojem četverodjelnom član­ku o Brownovu plinu u časopisu Raum und Zeit (Prostor i vrijeme), Christopher Bird čini se da to smatra pogrešnim. On kaže da je novi mjerni instrument pokazao 6 000 stupnjeva, iako je služba Diversi­fied Inspections odbila ponuditi certifikat o tom učinku. Moguće da je to zato jer njihova mjerna sprava nije registrirala 6 000 stupnjeva.

Bird nastavlja izvještavati: kad se izmjeri temperatura 'praska' unutar cilindra, ona je tek 4,3 stupnja. Činjenica jest da je Shawn Montgomery mogao i dalje držati štap volframa dok je 'gorio'. Mo­guće je da reakcija Brownova plina ne izaziva visoke temperature.

Možda su naši preci znali tajnu Brownova plina. Mnoge stvari upućuju na to. U lipnju 1963. godine njemački arheolog William Konig iz Iračkog muzeja u Bagdadu, otvorio je partski grob u kojem je našao glinenu vazu sa željeznim cilindrom, unutar kojega se na­lazila željezna šipka pričvršćena asfaltom i rastopljenim olovom. Konigu je izgledala kao primitivna baterija. Njegovi kolege arheo­lozi osporavali su to, jer je grob nastao otprilike 250 godina pr. Kr. Ali, dr. Arne Eggebrecht je konstruirao takvu posudu te ulio u nju voćni sok. Rezultat je bila poluvoltna struja, koja je trajala 18 dana. Njome je za pola sata mogao zlatom premazati srebrnu figuricu. Uočio je da je na mnogim egipatskim pozlaćenim likovima zlato vrlo visoke čistoće, i nije moglo biti nalijepljeno ili zakovano. Uvje­rio se da su stari Egipćani poznavali tajnu elektrogalvanizacije*.

Kada je Veliku piramidu istraživao pukovnik Howard-Vyse go­dine 1837., naredio je jednom od svojih pomoćnika, J. R. Hillu da barutom ukloni završetak južnoga 'zračnog okna' u kraljevoj sobi. Hill je ondje pronašao željezni pladanj dugačak 30 cm, širok 10,16 cm, a debeo 0,31 cm, koji je bio položen u zidnu konstrukciju pira­mide. U Odjelu za mineraloška istraživanja Kraljevskog koledža u Londonu 1989. godine, prilikom ispitivanja pladnja, utvrđeno je da je pladanj od željeza, koje je bilo topljeno na temperaturi višoj od 1 000 stupnjeva. Smatralo se da stari Egipćani nisu znali taliti želje­zo - sva njihova željezna ruda potjecala je iz zaliha koje su ostavili meteoriti. Ali, pladanj nije bio izrađen od meteoritskog željeza -sadržavao je previše nikla. Izgledalo je da su stari Egipćani znali za taljenje željezne rude 2 000 godina prije željeznog doba. Prilično čudno, ali tragovi zlata pronađeni na jednoj strani željeznog pladnja pokazivali su daje bio galvaniziran zlatom! Naravno, zlato je mo­glo biti i lavirano. Ali ako je Eggelbrecht imao pravo o svojim kipi­ćima, pladanj je možda bio podvrgnut elektrogalvanizaciji.

* galvanizacija - postupak prevlačenja predmeta niklom, kromom, srebrom i drugim meta­lima

Nitko nikad nije na zadovoljavajući način objasnio što su deko­rateri zidova egipatskih grobnica koristili kao izvor svjetla dok su radili. Na stropovima nema ni traga crnilu svjetiljaka. Objašnjenje može, naravno, biti jednostavno - da su se potrudili očistiti svu ča­đu. Također, izgleda da rezbarije na zidovima Hrama u Denderi pri­kazuju električna svjetla i izolatore...

Da su Egipćani posjedovali tehnologiju koja je bila tek u zamet­ku, kao bagdadska baterija, mogli bi elektrolizom razdvojiti vodik i kisik u vodi, mogli bi posjedovati znanje kako da stvore Brownov plin.

Kad je Shawn Montgomery razgovarao s Yullom Brownom u travnju 1996. godine, Brown mu je rekao da su Azteci znali proizve­sti plin koji je i on sam proizveo, tzv. Brownov plin. Koristeći oso­bitu smjesu mokrog i suhog drveta, zapalili su ga i stvorili visoku temperaturu uslijed koje se zarobljena para odijeli i postane plin. On pucketa, uslijed čega zlatna ruda - vjerojatno isto tako zarobljena u gorućem drvetu - proizvede deset puta više zlata od količine koja se dobije u normalnom postupku odvajanja. Prema Brownu: 'Oni su proizvodili mnogo zlata. Mnogo zlata! Ali, nisu mogli dobiti toliko zlata iz rude koju su proizvodili. Radio sam pokuse i otkrio zašto su to mogli raditi. Brownovim plinom možete proizvesti deset puta više zlata iz iste količine rude.'

Montgomery je pitao, da li je to isto učinio i s a m , a Brown je od­govorio: 'O, da. Čak su ga i neki Maye koristili u proizvodnji zlata. Ispitivali su ga i laboratorijski te zaključili da je ovo točno. Ne samo u odnosu na zlato, nego također za platinu, srebro i ostale metale.' Kad se sjetimo ogrlice od čista zlata lorda Rennella i isto takve ogr­lice iz Meksika koju je vidio Hapgood, prirodno je pitati se, jesu li obje nastale uporabom Brownova plina.

Montgomery je također pitao, može li Brownov plin poslužiti u proizvodnji tektita. Brown je ponovno odgovorio potvrdno. 'Već sam poslao dva plinska stroja u teksašku tvornicu instrumenata da se pročisti silicijev dioksid i proizvedu silicijski poluvodiči. Dodate li plin koji u sebi ima ugljikovodikov učinak, on otapa silicijev diok­sid, ugljik onečišćuje i razara čistu kristalnu strukturu poluvodiča... Ali Brownovim plinom otapa se silicijev dioksid, a voda koja je bli-

zu kristalizacije stvara samo idealan kristal. To daje poluvodiču savršeno veliku brzinu vodljivosti i dobru solarnu ćeliju.'

Montgomery je sama sebe zatekao kako zamišlja golemu površi­nu pročišćenog silicija u sunčanom okruženju - možda je to Libij­ska pustinja - koja proizvodi vrlo velike količine jeftine električne struje, iako se razlikuje od stakla iz te pustinje, koje kao da je nasta­lo atomskom eksplozijom.

Ima i drugih objašnjenja. U proljeće 1997. godine boravio sam u Meksiku i pripremao televizijski dokumentarac koji se temeljio na mojoj knjizi From Atlantis to the Sphinx (Od Atlantide do Sfinge). Proveli smo jedan dan na svetome mjestu u Tuli (koja se nekoć zvala Tollan), 85 km sjeverno od Mexico Cityja. To je u drevna vremena bio glavni grad Tolteka, predaka Azteka, čije je carstvo doživjelo procvat u razdoblju od 700. do 900. godine po. Kr., iako se njihovo podri­jetlo može otkriti čak u pretkršćanskom razdoblju. Prema legendi, Tollan je značajan kao mjesto konačne borbe između dva boga Quet-zalcoatla i Tezcatlipoca, koji obično simboliziraju snage dobra i zla (iako bi to Tolteci smatrali prejednostavnim). Quetzalcoatl se pois­tovjećuje s Viracochom, Kon Tikijem, Votanom i drugim bogovima Srednje i Južne Amerike. On je bijeli bog koji je veoma davno došao s istoka. U knjizi From Atlantis to the Sphinx citirao sam mišljenje Brasseura de Bourberga, znanstvenika iz 18. stoljeća, koji je vjero­vao da je Quetzalcoatl jedan od preživjelih s Atlantide, koji je sa sobom donio umijeće civilizacije. Legenda priča da ga je naposljet­ku svladao Tezcatlipoca, 'gospodar zadimljenih zrcala' (koji poput čarobnog kristala daje viziju o dalekim mjestima), te je otplovio na splavi obećavši da će se vratiti.

Vrlo me zainteresirao i odlomak u knjizi Grahama Hancocka Fingerprints of the Gods* koja govori o čudnim predmetima što ih posjeduju četiri velika kipa u Tuli. Te kamene figure, visoke 4,87 m, stoje na platformi na vrhu okrnjene piramide u hramu Jutarnje zvi­jezde, i jednom davno su podupirale drveni krov hrama. Godine 1880. francuski istraživač Desire Charnay otkrio je to sveto mjesto i pronašao blokove crnog bazalta za koje je pretpostavljao da su bili

* Graham Hancock: Otisci bogova.

stopala golemih kipova. Nazvao ih je 'Atlantesi' (Atlantiđani). Če­tiri visoka kipa bila su doista pronađena nakon 60 godina, pa se ime prenijelo na njih.

Ono što je značajno kod tih kipova jest da oni u rukama drže nei-dentificirane predmete. Predmet na desnoj strani kipa na prvi po­gled izgleda kao zapadnjačka šestocijevna puška u futroli. Ali, su­deći po držaču kojim se ona drži s dva prsta, izgleda više kao ručka neke puške. U desnoj ruci je nešto što su znanstvenici opisali kao snop strijela i torbica za mirisne štapiće. Budući da su paralelne stri­jele savijene, čini se nemogućim da su to strijele. Graham Hancock ističe kako ima osjećaj da su originalne naprave bile izrađene iz me­tala.

Po povratku kući, daljnja ispitivanja fotografija koje smo snimili nisu uspjela pružiti nikakvo drugo objašnjenje o namjeni tih pred­meta. Nije moguće da su bili korišteni kao atl-atls ili bacači koplja, što se tvrdi u mnogim knjigama vodičima.

Shawn Montgomery me je poslije upozorio na odlomak o Tuli u knjizi Zecharia Sitchina The Lost Realms (Izgubljena kraljevstva), u četvrtoj knjizi niza Earth Cronicles (Kronika Zemlje). Među ugled­nim znanstvenicima Sitchin nije ime koje bi nekoga moglo zavarati, jer ga se često povezivalo s Erichom von Danikenom. On je, naime, vjerovao da su Zemlju nekoć davno naseljavali posjetitelji iz svemi­ra. Ali, Sitchin se razlikuje od Danikena po nečemu vrlo važnom, a to je kvaliteta učenosti. Bez obzira na to smatramo li njegove teori­je održivima ili ne, on je neiscrpan rudnik informacija. A u djelu The Lost Realms on raspravlja o kipovima iz Tollana, te ističe da jedan od stupova predstavlja osobitu rezbariju čovjeka koji nosi slojevitu odjeću i nešto što izgleda kao vrsta naprtnjače. U ruci drži isti alat - nešto poput pištolja u futroli - i uperio ga je u kameno lice ispred sebe. Plamen koji se pomiče izlazi iz cijevi 'pištolja'. Sitchin kaže da ga je taj čovjek 'koristio kao bacač plamena kojim je oblikovao kamen'.

Odbacimo li ili ne te njegove teorije smatrajući ih previše neu­vjerljivima, ostaje činjenica da su čudni predmeti koje drže bogovi Tollana strojevi iz kojih izlaze svinuti plameni jezici, a za to se vje­rojatno koristio Brownov plin. Izgleda da su Tolteci ili posjedovali

tehnologiju, ili su barem znali dovoljno da je pripišu svojim bogovi­ma. Većina bogova u svjetskoj mitologiji može napasti i gromove, ali ne opisuju ih kao bića koja u rukama nose oružje iz kojeg suklja plamen.

Sitchin ima još nekoliko zapažanja o Tollanu. Piramidu su isko­pali ponovno 1940. godine. To je učinio arheolog Jorge Acosta, koji je radio iskapanje Teotihuacana. Acosta je pronašao dubok jarak u samoj piramidi u kojem se nalazio 'Atlanteas ', stup visok 4,87 m, čije je golemo stopalo našao Charnay 1880. godine. Našao je četiri stupa koji su jednom stajali na kutovima krova.

Piramida koja je ranije sagrađena leži ispod hrama Jutarnje zvije­zde. Na tome su mjestu ostaci unutrašnjih soba i hodnika koji još nisu istraženi, kao i izrezbarena kamena cijev, izrađena od djelića koji pristaju jedan uz drugoga, široka oko 45,72 cm. Bila je postav­ljena u isti kut kao i zidovi piramida i širila se cijelom visinom pira­mide.

Acosta je pretpostavljao kako je svrha cijevi bila drenaža vode, ali kao što je Sitchin rekao, zašto klesati dotjeranu kamenu cijev kad bi jednako dobra bila i cijev od gline? Kamena cijev bila je očito dio strukture piramide, te je imala posebnu svrhu.

Sitchin je rekao: 'Činjenica da ostaci susjednih zgrada, koje su imale mnoge sobe i katove, upućuje na određeni industrijski napre­dak, ali također na činjenicu da je u starom vijeku voda iz rijeke Tule bila kanalizirana tako da je tekla pokraj tih zgrada. To dopuš­ta mogućnost da se na tome mjestu, kao i kod Teotihuacana, razvi­la vrsta pročišćavajućeg i oplemenjujućeg procesa već vrlo rano.' Takva zapažanja nedvojbeno podsjećaju na nagađanja Johna Dol-phina i lorda Kennella o mogućnosti da je staklo iz Libijske pusti­nje bilo usputni proizvod nekoga industrijskog procesa. Stichin ide i dalje pa tvrdi: 'Nije li tajanstven alat postojao, ne zbog klesanja kamena, nego zbog razbijanja kamena koji su trebali za svoje rude? Drugim riječima, nije li to kamenje bilo razvijeni alat? A nije li mine­ral koji su tražili bilo zlato?'

Sitchin tvrdi da su svemirski posjetitelji željeli iskapati zemlju zbog skupocjenih minerala, od kojih je najvažnije bilo zlato, a tre­bali su ga za znanstvene svrhe. Navodi izvještaje angloameričke

korporacije koja je nudila arheolozima da proučavaju stare rudnike zato, što se rudarska tehnologija koristila u Južnoj Africi nakon 100.000. godine pr. Kr. Ističe da, iako se zlato u Peruu i Meksiku dobivalo ispiranjem rijeka, to nije donosilo veliko bogatstvo tim zemljama. Citira španjolskog kroničara tvrdeći da su Španjolci iz­mamili od Inka 6 milijuna unci zlata i 20 milijuna unci srebra godi­šnje. Vjeruje, kao i Yull Brown, da su imali znatno učinkovitiju me­todu iskorištavanja skupocjenih metala iz rudnika.

I dalje ističe kako četiri 'Atlantiđanina' koji drže krov Jutarnje zvijezde, podsjećaju na staro egipatsko vjerovanje da četiri Horuso-va sina drže nebo na četiri strane svijeta. Ta ista četiri boga pratila bi umrlog faraona 'uz stepenice prema nebu' što je opisano u hije-roglifima kao vrsta stepenaste piramide. Taj simbol stepenaste pira­mide koji ukrašava zidove oko Tollanske piramide, postao je važan simbol za Azteke, koji su se javili poslije Tolteka. Sitchin također upućuje na vezu između pernate zmije, Quetzalcoatla, i egipatske 'krilate zmije' koja pomaže sprovesti umrlog faraona na nebo. Jedna od Sitchinovih osnovnih teza jest da postoji bliska veza između sta-roegipatskih i meksičkih bogova.

Provjeravajući što Rand misli, shvatio sam da je Tula locirana na istoj dužini kao starije mjesto Teotihuacan, ističući opet da se čini kako su mjesta 'svetih prostora' bila brižljivo birana, a ne izabrana nasumce.

Ponuđen mi je drugi ključ za moguću vezu između Egipta i Me­ksika, jer smo radili na istom televizijskom programu. Vozili smo od La Paza u Boliviji preko goleme ravnice, koja se zove Altiplana, do drevnoga grada Tiahuanaca u Andama. Svete ruševine su 4 200 m iznad mora, iako je Tiahuanaco nekad bio luka na obližnjem jezeru Titicaci. Bilo je to prije nego su velika geološka pomicanja uzdrma­la tlo i pomaknula jezero dvadesetak kilometara dalje.

Sada je malo ostalo od velike luke, osim ruševina lučkog prostora Puma punku (Pumina vrata), gdje golemi kameni blokovi leže ras­pršeni poput čunjeva. Jedan kamen ima duboki rez napravljen oštri­com, koji izgleda kao da je napravljen vrstom dijamantne pile.

Nekoliko stotina metara dalje nalaze se ostaci velikog hrama zvanog Kalasasaya. U sjeverozapadnom kutu stoji najpoznatije obi-

lježje Tiahuanaca - ulazna vrata koja izgledaju kao minijaturni Arc de Triomphe. Njegova gornja vrata imaju pukotinu koja se spušta do samoga ulaza u sredini. Prije 20. stoljeća, bila je nešto veća od pukotine. U knjizi Arthura Posnanskyog Tiahuanaco, the Craddle of American Man (Tiahuanaco, kolijevka američkog čovjeka) (1915. go­dine), fotografije pokazuju kako su vrata jednostavno napukla na dva dijela, najvjerojatnije zbog potresa.

Dok sam lutao oko Tiahuanaca, zadivila me preciznost izrade. Masivni kameni blokovi, od kojih su neki teži od sto tona, bili su klesani tako pomno da između blokova nije mogao proći ni nož. Ondje gdje su blokovi bili odvojeni, kao kod Puminih vrata, bilo je očito da su često bili spajani metalnim sponama, vjerojatno zato da se spriječi njihovo razdvajanje u potresu. Profesor Neil Steede, koji je radio na istom televizijskom programu, ispitivao je jednu od tih spona koja je bila dugačka oko 15 cm, i oblikovana kao veliko slovo I. Primijetio je da su graditelji imali vrstu pokretne kovačnice - mi­kroskopska pretraživanja su pokazala da je metal lijevan u taj polo­žaj dok je bio još topao. Nikada nisu pronađeni ni tragovi pokretne kovačnice, a otvorena vatra očito ne bi bila dovoljna da se rastopi metal za te spone. Jednako tako, na Altiplanu nema mnogo drveća koje bi se moglo koristiti kao gorivo.

Izvještaj Shawna Montgomeryja o plamenu Brownova plina, koji metal pretvara u tekuće stanje za nekoliko trenutaka, podsjetilo me na metalne spone u Tiahuanacu. Rand i Shawn su se već rano u svojim raspravama pitali jesu li se te spone lijevale u pokretnoj kovačnici, kao što je Steede dao naslutiti, ili uz pomoć stroja koji sliči lemilici viđenoj na četverokutnim stupovima u Tuli.

Slijed događaja odveo me u Egipat, u Gizu. Ondje su me 45 me­tara od piramide Semenkarea snimali kako istražujem zid precizno klesanih blokova i ističem kako je otkriveno da su u Egiptu takvi blokovi bili spajani metalnim spojnicama. Kao što je Graham Han­cock rekao, te su spojnice pronađene i u Angkor Vatu, u Kambodži.

Tiahuanaco ima još jedno obilježje koje potiče neka od pitanja što se postavljaju i u Tuli, a to je piramida poznata kao Akapana, koja je jednom bila golema piramida sa sedam terasa i ravnim vrhom, a izgle­dala je više kao industrijski kompleks ili moderna građevina. Nekoć

je dominirala prostorom na kojemu su bili hramovi, ali 90% njezina ravnog kamenja godinama su uzimali razni 'graditelji', tako da ono što je ostalo izgleda na prvi pogled kao prirodni brežuljak. Svatko tko se na njega popne otkrit će jezero. Ali, to nije bio brežuljak.

Unutra, kao i u piramidi u Tollanu, nalaze se tuneli i jedna pro­storija neutvrđene namjene, koju je bolivijski arheolog Oswaldo Rivera opisao kao 'kraljevu sobu'. Spojeni kameni kanali prenosili su vodu, a ta je piramida bila okružena jarkom. Velike količine vode koje bi pale na njezin vrh, usmjeravali su u središnje dvorište - koje sada izgleda kao jezero - a tada u sustav za navodnjavanje, koji je vjerojatno bio postavljen oko sve četiri strane prve terase kako bi mu bilo omogućeno da izađe na otvoreno, tada je vođen opet unutra pa van, sve uokolo jarka. Vrh je bio pokriven zelenim šljunkom koji je izgledao kao voda u 'jezeru'. Cijela zgrada bila je spomenik vodi. Sjetili smo se Sitchinovih riječi o Tuli i 'ostacima zgrada s mnoš­tvom soba i mnogo katova, koje su se naslanjale na piramidu', što 'daje naslutiti industrijski napredak i....upućuje na mogućnost da se na ovome mjestu, kao i u Teotihuanacu, dogodila vrsta pročišćavanja ruda i procesi oplemenjivanja vrlo rano.'

Dok sam stajao na vrhu piramide Akapana, koja gleda na jug prema planinama Quimsachata, a tada i prema prostranoj ravnici koja se prostirala svuda oko mene, otkrio sam da pokušavam zami­sliti kako je izgledalo to mjesto kad je Tiahuanaco bio na vrhuncu svojega napretka. Bilo je teško zamisliti golemi grad s lukom i zgra­dama koje su bile građene od neizmjernih blokova, od kojih su neki težili gotovo 200 tona. Kako su ih dopremili? I što je grad radio usred te prilično močvarne ravnice? A što se tada dogodilo? Činilo se da ga je neka velika katastrofa pretvorila u neplodnu ravnicu. Kada se to dogodilo? Prema muzeju što se nalazi nasuprot Kalasasaye i pre­ma knjizi Alana L. Kolata Tiwanaku (pisanje grada je različito), Tiahuanaco se snažno razvio oko 100. godine po Kr., dosegnuo je svoj vrhunac oko 500. godine, a tada je postupno propadao sve do 1000. godine. Kakva je bila ta strahovita kataklizma koja je raskolila Vrata Sunca na dva dijela, te razbacala golemo kamenje luke posvu­da uokolo? Bilo je očito da se nije radilo samo o lokalnom potresu, ali nema nikakvih izvještaja o takvoj kataklizmi oko 500. godine.

Na prijelazu u 20. stoljeće profesor Arthur Posnansky, koji je ci­jeli život proučavao ruševine, zaključio je kako je Tiahuanaco bio osnovan oko 15.000 godine pr. Kr. Taj se zaključak temeljio na dvi­je točke u vezi sa zemljištem što je označavalo ljetne i zimske sol­sticije. U sadašnjem trenutku, dva žarka pojasa locirana su na 23 stupnja i 30 minuta s obje strane ekvatora, ali kad je građena Kala-sasaya, tropski pojasevi su bili malo bliže ekvatoru, točnije na 23 stupnja 8 minuta i 48 sekundi. Ova promjena širine pojaseva poslje­dica je neznatnog pomicanja Zemljine kore, što je poznato kao na-krivljenost ekliptike. To je omogućilo da Posnansky izračuna kada je bila građena Kalasasaya.

Rezultat je zaprepastio znanstvenike, koji su mislili da je Po­snansky odredio datume tisućama godina prerano. Ali, između 1927. i 1930. godine skupina njemačkih znanstvenika, koje je vodio dr. Hans Ludendorffiz Potsdama, provjeravala je rezultate. Bili su skloni prihvatiti da Posansky ima pravo. Akademsko ushićenje do­velo ih je do toga da revidiraju svoju procjenu, pa su završili pret­postavkom da je Tiahuanaco možda nastao 9300. godine pr. Kr. Ali, čak je i taj datum zaprepastio arheologe i povjesničare, pa su ga smatrali 9 000 godina preranim. To gledište, kao što znamo, prevla­dava i danas.

Ipak, ne potpuno. Arheolog profesor Neil Steede, koji je prou­čavao Tiahuanaco mnogo godina, zaključio je da je taj sveti grad građen prije otprilike 12.000 godina. A što još više iznenađuje, to misli i dr. Oswaldo Rivera, upravitelj Narodnog instituta za arhe­ologiju, koji je 21 godinu vodio iskapanja Tiahuanaca. U televizij­skom programu pod naslovom The Mysterious Origins of Man (Ta­janstveno podrijetlo čovjeka) snimljenom 1996. godine, Rivera je javno iznio svoje mišljenje kako se ne slaže sa Steedeovom proc­jenom. On je mislio da su graditelji Tiahuanaca jednostavno učinili neznatnu pogrešku - uostalom, govorimo samo o 21 sekundi stupnja. Steede je vrlo jasno izrazio svoje neslaganje. Mislio je da graditelji, tako precizni kao oni koji su osnovali Tiahuanaco, ne bi učinili ni tu malu pogrešku.

Do kraja 1996. godine Rivera je nastavio promatrati zalaske sun­ca nad Tiahuanacom, što je zahtijevalo mjerenje i drugog kraja

Kalasasaye. Njegovi proračuni su ga konačno uvjerili da je Steede imao pravo - nije bilo nikakve 'male pogreške'. Mjerenja zalazaka dala su jednake podatke kao i mjerenja izlazaka sunca. Rivera je bio siguran da je Kalasasaya bila građena oko 12.000 godine pr. Kr., što je bilo blizu vremenu kad je propala Atlantida.

P O G L A V L J E 6 .

DREVNI MOREPLOVCI

Ranih tridesetih godina prošloga stoljeća, kompanija United Fruit počelaje krčiti prašume jugozapadne Kostarike u Srednjoj Ame­

rici, kako bi posadila plantažu banana u području zvanom Diquis Delta. Probijajući se i krčeći put kroz prašumu, radnici su počeli nailaziti na golemo okruglo kamenje koje je stršilo iz tla. Naporno kopanje otkrilo je da su to bile kugle, koje su izgledale poput gole­mih lopti za plažu, a razlika je bila u tome što su bile od granita. Najveća je imala 2,75 metara u promjeru, a najmanja je bila veličine teniske loptice. Čini se da su kugle nekoć bile dio različitih religij­skih mjesta: postavljene su na vrhove humaka, i bile okružene us­pravnim stupovima i kipovima. Ono što je čudilo bila je njihova sa­vršena izrada. Mnoge su imale pravilni oblik kugle, a njihova je po­vršina bila glatka kao papir.

Goleme kamene kugle vrlo su neobične, i nešto u vezi s njima odmah izaziva znatiželju. Neki od bogatijih stanovnika San Josea i Limona, glavnih gradova, prenijeli su ih na tratine ispred svojih ku­ća i otkrili pritom da najveća teži 20 tona. Neki su ih arheolozi pre­gledali, klimali glavama i izjavili kako vjerojatno predstavljaju ili Sunce ili Mjesec, a možda oboje. Nakon toga su ih zaboravili.

Jedno desetljeće poslije, američki arheolog Samuel K. Lothrop, provodio je kratak odmor sa svojom ženom u području Diquisa, kad je ugledao jednu od kugli na tratini u Palmar Suru. Rekli su mu da ih ima na stotine i nitko ne zna što zapravo predstavljaju. Evo zago­netke koju treba riješiti! Budući da je Lothropu vrijeme išlo na ruku,

jer su pljačkaši spriječili da nastavi posao - iskapanje posuđa u Chortegyju - odlučio je posvetiti neko vrijeme ovom neobičnom problemu.

Uložio je malo više truda i otkrio da glatka kamena kugla nema nikakva uporišta. Posjetio je mjesto gdje su neke kugle bile još uvi­jek ostavljene na svojem prvotnom položaju. Primijetio je da se če­sto nalaze u skupini od tri i da su postavljene u obliku trokuta. Dru­ge su bile položene u ravnim linijama, a bilo ih je i u skupinama od 45. Ali, trokuti su bili čudno nepravilni, često je u njima bilo kugli različitih veličina što je upućivalo na pomisao da postoji razlog za takav raspored, skrivena šifra koju nije moguće naslutiti. Lothrop je napisao raspravu o kamenim loptama, koja je bila objavljena pod okriljem Instituta Peabody u Hardvardu, a tada se vratio tajnama koje su bile pristupačnije. Nijedan drugi arheolog nije nastavio istraživati taj predmet, jer se činilo da ga je Lothrop iscrpio u svojoj jezgrovitoj raspravi.

Prošla su tri desetljeća. Izgledalo je da su kamene kugle zabora­vljene. Tada je, 1981. godine, Ivar Zapp, mladi profesor arhitekture na Sveučilištu u Kostariki, odlučio uvesti nov pristup toj tajni. Na­dahnuto ga je djelo engleskog stručnjaka Johna Michella čije je ime bilo povezano s 'ley linijama' - dugačkim ravnim tragovima, koji se prostiru kao kanali preko engleskog krajolika. Zapp se sjetio du­gačkih ravnih crta kamenih kugli u Diquis Delti i počeo razmišlja­ti...

'Travnate linije' otkrio je 1921. godine engleski poslovan čovjek Alfred Watkins jašući na konju preko brežuljaka pokraj Bredwar-dina u grofoviji Herefordshire. Primijetio je da su neki drevni utrti putovi miljama dugački, ravni poput strijele i usmjereni često prema vrhovima brežuljaka. Iznenada je pomislio kako je Engleska ispre-križana stotinama tih 'starih ravnih utrtih putova'. Nazvao ih je 'leys' ili 'leas', te je zaključio da su to trgovačke staze što su ih koristili prastanovnici Britanije.

Kad se John Michell susreo s tim problemom sredinom 1960-ih godina, bilo je to uglavnom zato jer ga je zadivila tajna letećih obje­kata, koja je izazivala uzbuđenje od trenutka kad je poslovan čovjek Kenneth Arnold vidio njihovu formaciju kako je proletjela straho-

vitom brzinom pokraj Mount Rainiera u državi Washington 1947. godine. Nakon toga, javilo se na tisuće očevidaca.

Michell je primijetio neobičnu činjenicu da su mnogi 'leteći tanju­ri' viđeni u blizini onih utrtih linija koje se očito mogu bolje opaziti iz zraka nego sa Zemlje, a naročito su vidljivi na raskrižjima neko­liko takvih putova. Saznao je da i Kinezi imaju slične linije nazva­ne lung mei, ili putovi zmajeva i da su ucrtane kako bi kanalizirale 'magične energije između neba i zemlje'. Michell se dosjetio da bi te linije mogle označavati neko 'strujanje Zemljine sile'. Saznao je da rašljari, primjerice, mogu otkriti te utrte tragove pomoću vibraci­ja u svojim rašljastim štapovima ili uz pomoć viska. Primijetio je da ti putovi često prolaze 'svetim' mjestima, kao što su grobni humci, stare crkve ili drevni spomenici kakav je Stonehenge.

Ivar Zapp je uočio da kamene lopte u Diquis Delti vjerojatno po­stavljaju neka od istih pitanja, kao i megaliti Stonehengea - no što se toga tiče - takva pitanja postavlja i golemo kamenje Velike pira­mide. Kako su ti kameni blokovi mogli biti isklesani tako savršeno? Kako su ih prenosili? Neke od kugli bile su pronađene visoko u planinama duž obala Kostarike, te nije bilo moguće zamisliti da su ih uz brežuljak gurali brojni ljudi - to bi bilo preteško i vrlo opasno.

Zapp je poveo skupinu studenata u Diquis Deltu da pokušaju ot­kriti tajnu kugli. Bili su zbunjeni, ali činilo se da problem ipak obas­java tračak svjetlosti. Lothrop je za sobom ostavio dijagrame o iz­gledu mnogih originalnih kamenova prije nego su bili preneseni u muzej ili na travnjake privatnih kuća. Zapp je opazio da su po dvije skupine bile svrstane na svaku stranu crte koja je pokazivala ravno na magnetski Sjeverni pol. U tom slučaju, upitao se, je li bilo mo­guće da su druge stranice trokuta bile usmjerene prema određenim točkama na Zemlji?

Kad je tu svoju teoriju pokušao ispitati na kartama, produžujući crte ravnalom, rezultat gaje razočarao. Izgledalo je da crte ne poka­zuju ništa naročito, iako se to može objasniti činjenicom da je karta ravna projekcija naborane Zemljine površine. Zapp je opet pokušao, ovaj put krojačkim centimetrom i globusom. Jedna linija projicirana od Palmar Sura, gdje su pronađene kugle, prolazila je ravno kroz Kokosov otok, zatim kroz otočje Galapagos, pa je išla na Uskršnji

otok. Sjetio se da su slične kugle bile otkrivene na tom otoku, iako su bile manje od divovskih kugli na Kostariki.

Kad je pomnije pogledao tu 'znamenitu crtu' koja je išla od Pal­mar Sura do Uskršnjeg otoka, vidio je da crta zapravo zaobilazi Us­kršnji otok te da je udaljena od njega 70 km. Tada se sjetio da su polinezijski mornari mogli otkriti postojanje otoka udaljenog 118 km, proučavajući valove i oblake, jer i jedne i druge remeti postoja­nje tla. I mornari su mogli uočiti da u blizini lete ptice, npr. čigre i blune koje se gnijezde na tlu. Linija dugačka 11 830 km prolazila je kroz druga dva otoka, a zaobišla je Uskršnji otok samo za 70 km. Ti su se otoci mogli smatrati pogotkom.

Njegova su zapažanja naišla na odobravanje dok je proučavao druge ravne linije. Druga strana istog trokuta proširivala se preko Atlantika, te vodila do Gibraltarskih vrata. U drugoj skupini kame­nja, crta je vodila do Velike piramide. A u još jednoj, ona je, ne samo pokazivala na južnu Englesku, nego je prolazila točno kroz Stone-henge. To nije bila slučajnost.

Činilo se da je Ivar Zapp otkrio svrhu kamenih kugli. One su vje­rojatno bile pomoć pri navigaciji, čime se može objasniti zašto su neke kugle bile poredane u ravne linije, a neke su bile na planinama pa su se mogle vidjeti s mora. Objasnila se i činjenica zašto je više kamenih kugli pronađeno na otoku Cano, izvan obale Kostarike, koja je okrenuta prema Pacifiku.

Lothrop je također uočio da su kugle često pronađene pokraj uro-đeničkih mjesta za pokop pokojnika, što je navodilo na razmišljanje da su možda bile vrsta odavanja počasti umrlima, iako je razumljivo da se obilježja koja pokazuju smjer, nađu na takvim lokacijama, jer su se mornari nadali vodstvu od duhova umrlih navigatora.

Pitanje mjesta na kojem su kugle bile oblikovane treba raspravi­ti. Arheološki nalazi u Diquis Delti datiraju od 12 000. godina pr. Kr, do 500. godine po. Kr. Neki arheolozi smještaju nastanak kamenih kugli između nekoliko stoljeća pr. Kr. i 500. godine po. Kr. Oni su skloni konzervatizmu, a krajnji oprez u određivanju datuma novih nalaza je način da se pokaže kako ste trezven i poštovan član aka­demske zajednice, a ne onaj što brzopleto donosi zaključke. To može biti pogrešno. Američki arheolog Matthew W. Stirling pronašao je

- Kamal, naprava za upravljanje plovilom koja se sastoji od dugačke čvoraste uzice s drvenim četvorinama na svakome kraju.

godine 1920. golemu negroidnu glavu u Tres Zapotesu u Meksiku. To je dalo naslutiti da olmečka kultura, koja je izradila tu glavu, po­tječe možda još od 600. godine pr. Kr. Arheologa su njegovi akadem­ski kolege dočekali s povicima neodobravanja. Sterling je zapravo bio previše konzervativan. Sada je poznato da kultura Zapotec datira od 1 200. godine pr. Kr. Zato je i moguće da su divovske kamene kugle dokaz Hapgoodove općeprihvaćene teze da je svjetska civili­zacija nastala oko 7 000. godine pr. Kr.

Zapp je poznavao Hapgoodovo djelo Maps of the Ancient Sea Kings, te je bio savršeno svjestan njegove hipoteze. Student Hum-berto Carro uočio je da u priči o Sinbadu pomorcu iz knjige Arabian Nights (Priče iz 1001 noći) postoji opis naprave za upravljanje po moru nazvane kamal. To je dugačka čvorasta uzica s drvenom če­tvorinom na kraju. Čvorovi su označavali zemljopisnu širinu raznih luka. Arapski navigator držao bi jedan uzao među zubima, te usmje­rio uzicu na Sjevernu zvijezdu da odredi položaj broda.

Zapp je i prije vidio tu čvorastu uzicu na malome kipu što ga je Lothrop pronašao pokraj skupine kamenih kugli. Kip je držao kra­jeve uzice u jednoj ruci, a središte uzice bilo mu je u ustima, stva­rajući tako oblik slova V. Zapp je vidio slične kipove u raznim dije-

lovima svijeta, od lončarskih crteža na grobnim mjestima razdoblja prije Inka u Peruu, do prikaza u dolini Inda u Indiji.

Kostarika je, naravno, izraz kulture pomoraca jer se nalazi na je­dnom od najužih dijelova Srednje Amerike, s dva golema oceana sa svake strane. Humberto Carro je naišao na drugi zanimljiv dokaz, na članak Thora Heyerdahla koji je objašnjavao kako se plovi na balsa splavi protiv vjetra i vodene struje. Tisućama godina prije izuma kobilice broda, Peruanci su koristili pokretne središnje daske za usmjeravanje plovila, koje su im omogućavale da mijenjaju smjer. U 16. stoljeću, Francisco Pizarro se susreo s flotilom takvih splavi izvan obala Perua. Bile su neobično velike i dolazile su prema njima protiv vjetra i vodene struje. Saznao je da su plovili na tim splavima duž cijele obale Južne Amerike. Sjećamo se da je Heyerdahl koris­tio sličnu splav nazvanu Kon-Tiki, kako bi dokazao da su drevni pomorci mogli prijeći ocean. Poslije je to potvrdio prešavši Atlantik od Egipta do Amerike.

Kad je Kristofor Kolumbo pristao uz obalu Kostarike 1502. go­dine na svojem četvrtom putovanju preko Atlantika, istraživače su domoroci primili s velikim poštovanjem i odveli su ih na dvodnev­no pješačenje do groba jedne ugledne osobe. Grob je bio ukrašen pramcem broda. Izgleda da su domoroci predstavljali velikim istra­živačima iz Španjolske jednoga od svojih glasovitih pomoraca. Ka­meni spomenici ili grobne ploče na koje su postavljali mrtvaca izgledale su kao središnje daske peruanskih balsa splavi, a drugi li­kovi, vjerojatno svećenici i kraljevi, bili su postavljeni na identične središnje daske, zapravo kamene replike daski koje su imale veliku važnost u njihovim životima.

Jesu li primitivni pomorci mogli ploviti na takve velike uda­ljenosti? Čini se da je to Heyerdahl dokazao. Ali on je znao položaj Uskršnjeg otoka kad je pošao na plovidbu. Da li bi mornari Srednje Amerike, npr. 5 000. godine pr. Kr., znali da postoji taj otok? Čak da su i znali, bi li se usudili gurnuti balsa splav u beskrajan i prazan Ti­hi ocean?

Zapp se domogao knjige koja je odgovorila na to pitanje. We, the Navigators (Mi pomorci), bila je knjiga Davida Lewisa, objavljena godine 1972., u kojoj Lewis opisuje plovidbu preko Pacifika s do-

morocima na njihovoj splavi, plovidbu dugačku 13 000 nautičkih milja. Otočani su se koristili pomorskim znanjem što su ga nasli­jedili od svojih predaka. I Lewis opisuje 'liniju kamenja' postavlje­nu kroz cijeli Pacifik - on sam vidio je to kamenje na Tongi i Gil-bertovim otocima. Za razliku od kamenih kugli, ovdje se radilo o ravnim koraljnim pločama (što se može i očekivati od otoka s obi­ljem koralja). I te ploče bile su postavljene u skupine od tri zajedno. Lewis je smatrao kako im je namjena bila 'pokazati smjer otoka'. Kamenje je imalo drugu namjenu. Najstarije dijete u obitelji naučili su da ga koristi kako bi saznali položaj zvijezda. Djeca bi napamet naučila o mnogim zvijezdama koje su svrstali u red s 'kamenjem' u razno doba godine. To su nastavljali raditi cijeli život, prenoseći po­slije znanje na svoju djecu. Plovidba je tim pomorcima postala ne­što posve prirodno, nešto poput praćenja auto karata za modernog motoriziranog čovjeka.

Zapp je uočio sličnosti između srednjoameričke, polinezijske i grčke astronomije. Znao je da riječ atl nije grčkog podrijetla, nego da dolazi iz jezika Maya i Nahuatla iz Srednje Amerike, a označa­va vodu. Atlahuak je bio zaštitnik Tenochtitlana, grada što su ga Az­teci sagradili na jezeru - današnjeg Mexico Cityja. Platonova poto­nula civilizacija nazvana je Atlantida, a njezin glavni grad je bio okružen i obrubljen kanalima, poput nekih starih gradova Srednje Amerike. Je li moguće da je Atlantida zapravo Amerika? To je izne­nađujući argument što ga Ivar Zapp i njegov suautor George Erik-son predstavljaju u svojoj knjizi Atlantis in America (Atlantida u Americi), objavljenoj 1998. godine.

Oni ističu da je bilo mnogo teorija o položaju Atlantide: od Me­diterana, Sjevernog mora, dijela Atlantika blizu Kariba te Antark­tika. Ovaj je posljednji, tvrde oni, najvjerojatniji jer su drugi polo­žaji premali da bi odgovarali Platonovu opisu. Ali, to ne može biti Antarktik jer Platon opisuje Atlantidu kao zemlju 's obiljem sunca' - polutropsku - a to jedva odgovara Antarktiku. (Nisu uzeli u obzir Hapgoodovu hipotezu da je Antarktik nekoć bio mnogo sjevernije).

Zapp i Ericson su također vjerovali da je Atlantidu uništio komet ili asteroid promjera oko 8,5 km, koji je zadesio Karibe godine 10 513. pr. Kr., pokrenuvši veliki plimni val koji je preplavio cijelu

Srednju Ameriku - središte njihove 'Atlantide' - i protutnjao od je­dnog oceana do drugoga, ostavljajući za sobom sjećanje ljudi na tu katastrofu. U djelu Uriel's Machine (Urielov stroj) Robert Lomas i Christopher Knight ističu da su prostrane slane doline Utaha nastale od morske soli, kao i jezero po kojemu je grad dobio ime: Salt Lake City (Grad slanog jezera). To navodi na pomisao da je za to odgovo­ran golem plimni val s Tihog oceana, visok možda 5,1 km

Početkom 20. stoljeća američki arheolozi nisu prihvatili ideju o sjećanjima domorodaca, tvrdeći da u Americi u ono vrijeme nisu postojala ljudska bića. Najutjecajniji antropolog Ales Hrdlicka iz Narodnog muzeja bio je čvrsto uvjeren da je čovjek stigao u Ame­riku oko 3 000 godina pr. Kr. Općepoznata predodžba da su lovci prešli preko kopna koja je nekoć postojalo između Rusije i Aljaske, preko Beringova tjesnaca, još uvijek je osnovna teorija moderne an­tropologije. Ali današnja geološka proučavanja, ističe Zapp, otkrila su da je 'Beringia' bila pustinja bez vegetacije. Budući da je bila oko 1 000 km široka, ne postoji moguć dokaz za pretpostavku kako su je azijski lovci odlučili prijeći da bi stigli do jednako tako neplo­dne Aljaske.

Godine 1927. pronađen je u Novom Meksiku kostur dugodlakog bizona s oštricom koplja među rebrima. Budući da je taj bizon izu-mro prije više od 10.000 godina, Hrdlickova teorija bila je upitna. Godine 1932. arheolozi su pronašli još oštrica kopalja zabodenih u kosti mamuta pokraj Clovisa u Novom Meksiku Nakon toga se 'čovjek iz Clovisa' smatra prvim ljudskim bićem u Americi koje po­tječe iz vremena od 10 000 godina pr. Kr.

Postoji nebrojena gomila dokaza za vezu između Amerike i civili­zacije Dalekog istoka. Joseph Needham, autor golemog djela 'Science and Civilisation in China'(Znanost i civilizacija u Kini) opisuje po­sjet Mexico Cityju godine 1947. Tada je primijetio da postoje 'očite sličnosti između mnogih obilježja visokorazvijene srednjoameričke civilizacije i onih u Istočnoj i Jugoistočnoj Aziji.' Tada je upozorio na desetak osobitih dodirnih točaka, uključivši piramide, dvoglave zmajeve, odjeću izrađenu od perja i zrnaca žada stavljenih u usta mrtvaca. Needham ističe da se golem broj dokaza nagomilao posje­tom Azijata Americi u 7. stoljeću pr. Kr, iako Grant Keddie, kustos

Kraljevskog muzeja Britanske Columbije u Kanadi vjeruje da su Azijci stvorili trgovačke punktove oko sjevernopacifičkog ruba još prije 5 000 godina.

Ranih šezdesetih godina prošlog stoljeća, Emilio Estrada, ekva­dorski poslovan čovjek, koji je bio i arheolog - amater, pročitao je knjigu o japanskoj arheologiji. Dubok su dojam na njega ostavile sličnosti između japanskog lončarstva iz razdoblja Jomon (oko 3 000 godina pr. Kr.) i drevnih krhotina što ih je iskopao pokraj Val-divie, na obali Ekvadora. Svoja zapažanja prenio je na Betty Meg-gars iz instituta Smithsonian, ali ona se nije zainteresirala sve dok 1963. godine nije otputovala u Japan i vidjela lončarstvo staro 5 000 godina, pronađeno na otoku Kyushu. Uvjerila se da sličnosti pri obli­kovanju predmeta nisu slučajnost.

Njezino objašnjenje bilo je sljedeće: ribarski brodić s otoka Kyu­shu odnio je tajfun preko oceana do Ekvadora, a Japanci su naučili domoroce Indijance izrađivati keramiku. Bila je zaprepaštena kad je većina arheologa odbila njezinu teoriju objašnjavajući da bi ribari pomrli od gladi na putovanju dužem od 13 500 km. Naravno, arheo­lozi su imali pravo - putnici bi trebali imati velike zalihe hrane na brodu, možda više nego je trebao Kolumbo da prijeđe Atlantik. Nije vjerojatno da se takvo putovanje izvede slučajno, iako bi to mogli učiniti mornari s Kostarike o kojima priča Ivar Zapp.

Jedan od najznačajnijih pristaša širenja azijske kulture u Americi je David Kelley, arheolog koji je prije odlaska u mirovinu radio na Sveučilištu u Calgaryju. Kelley je stručnjak za Maye, koje se još uvijek cijeni zbog nevjerojatne preciznosti njihova kalendara.

Prvi kalendar što su ga koristili bio je sam Mjesec. Godine 1962., znanstvenik Aleksander Marshack iz muzeja Peabody, pregledavao je pod povećalom kost staru 35 000 godina. Imala je čudan niz zna­kova što ih je napravio naš predak - male rupe ugravirane u kost nekim oštrim predmetom. To je izgledalo kao dekorativan ukras, ali rupe su bile bušene u različito vrijeme. Marshack je shvatio kako zapravo gleda u najraniji poznati kalendar, te da ukrasi pokazuju mjesečeve mijene.

Grci su izradili svoj kalendar prema Mjesecu kojemu treba pri­bližno 29,5 dana da obiđe Zemlju. Uskoro su se suočili s još većim

problemom: 12 x 29,5 dana, to je samo 354 dana, što je 11,25 dana kraće od godine dana. S kalendarom koji se odvija tako brzo, treba­lo je samo 16 godina da početak ljeta stigne usred zime. Svaki grčki ratar koji bi pokušao uskladiti svoju sadnju prema čuvenom Works and Days (Radovi i dani) ratara pjesnika Hesioda, koji je živio oko 800. godine pr. Kr., uskoro bi bio potpuno zbunjen.

Čak ni Sumerani nisu uspjeli riješiti taj problem. Iako su podije­lili dane na 24 sata, a sate na šezdeset minuta, nisu uspjeli dobiti pravu godinu dana. Dodali su pola dana svakom lunarnom mjesecu, koji je sada imao 30 dana, pa je godina trajala 360 dana.

Za prosječnog čovjeka koji živi u malome gradu ili na selu, broj dana u godini doista nije važan. Godišnja doba se izmjenjuju, bez obzira na to brojite li ih ili ne. Zato za kalendar kojemu je nedosta­jalo nekoliko dana to nije bilo važno.

Stari Egipćani su se konačno približili pravoj dužini godine, doda­jući još pet dana za koje se smatralo da su rođendani Ozirisa, Izis, Horusa, Neftisa i Seta. Neki znanstvenici vjeruju da je Nil imao ulo­gu kalendara jer su poplave nastajale u isto vrijeme svake godine. Ali, Egipat je bio - kao što smo vidjeli - zelen do prije nekoliko ti­suća godina. Prema egiptologu Henryju Lhotu, Sahara je bila zelena između 7000. i 2 000. godine pr. Kr. Kad je građena Velika pira­mida, okolni pejzaž bio je vjerojatno savana. Neolitski Egipćani nisu imali razloga strahovati od poplava Nila. Tada nisu ovisili o njemu kao sada. Zašto bi ti ratari trebali precizan kalendar? Schwaller de Lubicz bi rekao kako je to bila baština mnogo starije civilizacije -Atlantide.

Ljudi koji su izradili precizniji kalendar od bilo koga- čak točniji od rimskoga, čiji je julijanski kalendar imao 365,25 dana - bili su Maye. Njihova godina je trajala 365,242 dana. Zašto su rani Maye - takozvani 'klasični Maye' koji su gradili gradove u prašumi prije nego što su ih tajanstveno napustili oko 890. godine po. Kr. - željeli točan kalendar? Naša današnja uvjerenja, koja se temelje na cezijevu satu, pokazuju 365, 2422 dana; dakle, samo 0,0002 sekunde dulje.

Dapače, Maye su pronašli simbol za nulu, koja se danas smatra temeljnom vrijednošću u matematici (ni Grci ni Rimljani nisu imali nulu u svojim računanjima).

Svojom potpunošću i preciznošću astronomija Maya izaziva di­vljenje. Mi računamo godinu po Suncu. Tako su računali i Maye, ali su je računali i prema planetu Veneri, te ciklusima Jupitera i Satur-na. Što se tiče trajanja naše zemaljske godine, riješili su problem koji su propustili riješiti Egipćani pa čak i Rimljani - time što su imali, ni više ni manje, tri odvojena kalendara temeljena na raznim godinama: solarnoj s 360 dana, kojoj su dodali pet pribrojenih dana (iako su, kao što je rečeno prije, znali točno njezino trajanje). Zatim su imali lunarnu godinu s 354 dana i tzolkin, naročit 'sveti' kalen­dar s 260 dana podijeljenih na 13 mjeseci od kojih je svaki imao 20 dana. Taj se kalendar koristio za magijske i obredne svrhe.

Ta tri ciklusa događala su se istodobno. Budući da bi tzolkin bio već dugo u svojoj drugoj godini kad bi obična godina tek završila, njihovo 'stoljeće' bilo je potpuni ciklus u kojem su se tri manja ko­načno poklopila jedan s drugim, što se događalo svake 52 godine. Godina Venere (koja je imala 584 dana) dostigla je drugi ciklus sva­ka dva mayanska stoljeća (104 godine).

Daljnji kalendar nazvan 'dugo brojenje' koristio se za izračuna­vanje dugih vremenskih razdoblja. Njegova cjelina, kao što smo rekli, bila je 20 dana. Godina od 360 dana (ili 18 cjelina) zvalo se tun, 20 tuna činilo je katun, 20 katuna zvalo se baktun, tj. 144 000 dana, a 13 baktuna bilo je jednako 'Velikom ciklusu", ili "Zemljinoj dobi' na kraju koje će sve biti razoreno i počet će iznova. Završetak sadašnjeg ciklusa dogodit će se 2012. godine.

Stručnjak za Maye David Kelley, zanimao se za azteški kalendar koji je blisko povezan s kalendarom Maya (Azteci su vladali neko­liko stoljeća nakon Maya). Primijetio je sličnosti između 20 dana aztečkog kalendara i onih dana drevnog lunarnog hindskog zodija­ka koji je nebo podijelio na 28 kuća, što su odgovarale konstelaci­jama zvijezda. Opazio je da bog oluje Rudra vlada lunarnom kućom upravo na pola puta do ciklusa Apahe, božice voda. Aztečki kalen­dar je upozoravao na kišu na pola puta oko ciklusa božice voda. I kad je Kelley stavio dva zodijaka jedan uz drugoga, uočio je da se aztečki simbol smrti javlja točno nasuprot Yami, hinduskom bogu smrti. Sljedeći, aztečki dan jelena, odgovara hindskom bogu jelena, Prajapatiju.

Sljedeći dan u ciklusu najprije se činio manje sličnim - aztečki zec pojavio se uz hindusko opojno piće soma, dok se Kelley nije sjetio da aztečka božica zečica predstavlja pijanstvo. Dapače, ona je čak i božica Mjeseca. Soma također vlada Mjesecom - u aztečkoj kao i u hinduskoj mitologiji. Zec, a ne čovjek živi na Mjesecu. A u Me­ksiku se ne kaže da netko 'pije kao spužva', nego kao '400 zečica.'

Kelley sad više nije sumnjao da aztečki i hinduski zodijak imaju isti izvor, te da je morala postojati neka prekooceanska veza. Tako­đer komentira sličnosti lunarnog zodijaka na Srednjem i Dalekom istoku, a veza između hinduskog i aztečkog zodijaka podsjeća ga na knjigu Roberta Gravesa The White Goddess (Bijela božica). Naj­važniji argument knjige jest tvrdnja da je religija božice Mjeseca mnogo starija od religije boga Sunca, koji ju je na kraju zamijenio, ili barem potisnuo.

Kelley ima još uvjerljiviji dokaz da su postojali prekooceanski putnici. Zanimanje mu je pobudilo razmišljanje američkog sinologa Hugha Morana da su hebrejske i grčke abecede nastale iz kineskog lunarnog zodijaka. Ovaj put se radi o vezi s kalendarom Maya, a ne Azteka. Postoje očite podudarnosti. Grčko slovo kappa i hebrejsko kaph odgovara slovu k. Kaph također znači dlan ruke, a Kelley pri­mjećuje kako je dan Maya - Manik - predstavljen kao ruka i vjero­jatno se izgovarao kao keh. Sljedeće slovo grčke abecede je lamb­da, na hebrejskom lamed. U kalendaru Maya to je lamat (drugi jezik Maya zove se lambat, što je bliže riječi lambda). Zatim u hebrej­skom jeziku postoji riječ mem, a u grčkom mu, što znači voda, ne samo na hebrejskom nego također na semitskom iz kojeg su ga Grci posudili. Sljedeće slovo kod Maya je mulu kojim vlada bog mor­skog psa i također odgovara aztečkom danu za vodu. Taj niz K - L - M čini se Kelleyju previše povezan da bi bio tek slučajnost.

Kelley vjeruje da je kalendar Maya potekao iz hinduskoga grada Taxila, koji je bio veliko indijsko trgovačko mjesto na putu svile do Kine, a sada se nalazi u Pakistanu. Ističe da je, nakon što ju je osvo­jio Aleksandar Veliki 323. godine pr. Kr., Taxila postala središte učenosti kao i Aleksandrija, s mnogim učenim ljudima, koji su dola­zili iz dalekih krajeva kao što je bila Kina i Egipat. Ti ljudi, misli Kelley, kretali su na duga putovanja u Meksiko.

Kelley uočava kako su istočnjački vladari bili duboko zaintere­sirani za pomrčine Sunca i Mjeseca zbog njihova 'okultnog' znače­nja. Da bi mogli zacrtati buduće pomrčine, učeni ljudi Taxile morali su znati obujam Zemlje. Znanstveno napredniji od Europljana iz Kolumbovih dana, oni su već znali da je Zemlja okrugla. 'Zato su se učeni ljudi Taxile i uputili na ekspediciju da poboljšaju svoju as­tronomiju.'

Kad je John Barber upitao Kelleyja kakvu je vrstu brodova mogao koristiti primitivan čovjek, rekao je kako misli da je to krivo pitanje. 'Problem broda je sitnica. Ljudi su mogli putovati bilo kuda posljednjih 40.000 godina. Mogli su to učiniti namjerno i vratiti se bilo kad u posljednjih 5.000 godina.' Ukratko. Kelley se slaže sa Zappom i Eriksonom da je čovjek bio pomorac tisućama godina.

Zapravo, takvo mišljenje je postojalo još prije dvadeset godina. Knjige Jamesa Baileyja The God-Kings and the Titans (Bogovi kra­ljevi i Titani) objavljena 1973. godine, kao i Gods of the Cataclysm (Bogovi kataklizme), Hugha Foxa 1976. godine, tvrde da je posto­jala svjetska civilizacija pomoraca davno prije Grka i Rimljana. U prvoj knjizi Bailey tvrdi kako je glavna snaga koja je povukla civi­lizirane ljude brončanog doba na more, bila potraga za bakrom i kositrom, čija je legura bronca bila najtvrđi metal poznat čovjeku. Veći dio knjige potanko uspoređuje srednjoameričke kulture te kul­ture Azije i Europe. Karta pokazuje da putovi brončanog doba sli­jede oceanske struje i trgovačke vjetrove posvuda preko Atlantika i Pacifika. Baley navodi fenički natpis otkriven u Parahybi u Brazilu, koji kaže kako je oluja odvojila neki brod iz Sidona od flote deset brodova, prije nego je bio bačen na one udaljene obale. Drugi fenič­ki natpis u Riju, nađen na vertikalnoj površini stijene visoke 915 metara, jednostavno tvrdi - Tir, Fenikija, Badezir, prvorođeni Jeth-bala'. Bez obzira na to jesu li ili nisu Feničani s natpisa u Riju bili u potrazi za mineralima, Bailey vjeruje da je američki kontinent bio jedan od glavnih izvora Staroga svijeta za kositar i bakar. U nastav­ku knjige The God - Kings and the Titans pod naslovom Sailing to Paradise (Plovidba u raj), 1994. godine, navodi povjesničara koji je pratio razvoj tehnologije, J. R. Forbesa:' Mnogi dijelovi drevne po­vijesti mogli su se opisati kao borba za dominaciju nad kamenolo-

mirna i zalihama rude ili opskrbe metalom, dodajući: 'To je bit naše tvrdnje u ovoj knjizi.

U predgovoru knjizi God-Kings and Titans, paleontolog Ray­mond Dart ističe kako su povjesničari znanosti prihvatili činjenicu da je rudarstvo započelo oko 4000. godine pr. Kr., a 1960. godine počela se određivati starost pretpovijesnih predmeta, tako da se mjerilo vrijeme raspadanja radioaktivnih izotopa željezne rude iz rudnika Ngwenia u Swazilandu. Mjerenje je pokazalo da se kopanje zemlje u potrazi za crvenom željeznom rudom (hematitom) obavlja­lo ovdje još 7 690. godine pr. Kr. Godine 1969. utvrđeno je da su na­ši preci bili rudari već 41 250. godine pr. Kr. Dart zaključuje, spom­injući ekspediciju Kon-Tiki Thora Heyerdahla, da je 'on otvorio oči cijeloga svijeta za veličinu pomorskog iskustva čovječanstva.'

Djelo Gods of the Cataclysm {Bogovi kataklizme 1976. godine) Hugha Foxa, bilo je jednako tako originalno i izazovno. Foxova je žena bila iz Perua i ondje je proveo mnogo godina proučavajući drevne kulture Srednje i Južne Amerike. Jedno od takvih istraživanja dogodilo se u Chavinu, na obalama Perua, čije su ruševine bile otkrivene 1919. godine. Arheolog koji je iskapao kod Chavina pri­mijetio je da su ruševine bile pokrivene golemim nanosom prljav-štine i stijenja, kao da je grad bio preplavljen valovima.

Fox je čitao knjigu The Biblical Flood and the Ice Epoch (Biblij­ski potop i ledeno doba) objavljenu 1966. godine, koju je napisao Donald Patten. On je tvrdio kako je 'veliki potop bio središnji do­gađaj u ljudskoj povijesti', jer je odvojio prapovijest od povijesti. Patten je vjerovao kako je 'neki astralni posjetitelj' projurio blizu Zemlje 2 800 godina pr. Kr., uništivši veći dio čovječanstva. Postoji važan dokaz za poplavu u mediteranskom području oko 2 200. go­dine pr. Kr. U knjizi Uriel 's Machine Christopher Knight i Robert Lomas vole se više koristiti godinom 3 200. pr. Kr. za tu poplavu, ali sigurno se nije radilo o Pattenovu 'svjetskom potopu' koji je go­tovo izbrisao čovječanstvo sa Zemlje. A datum velikog potopa, 'kad se nebo srušilo', čini se daje bila godina 9600. pr. Kr.

Fox ističe kako je Pattenovo mišljenje da je civilizacija bila goto­vo uništena velikom poplavom, potvrđeno ruševinama Chavina po­krivenog blatom. Također ističe da je kamena mačka, koju je donio

iz Chavina, a čiji je svaki milimetar bio pokriven crtežima, silno sli­čila kineskom brončanom slonu iz dinastije Shang (2 000 godina pr. Kr.) što ga je vidio u Freer galeriji u Washingtonu. Bio je uvjeren da je postojala veza između Kine i Perua.

U iskapanjima kod Chavina pronađene su također kamene glave ravnih nosova, naglašenih nosnica i izbuljenih očiju. Fox je vidio lončarski predmet u Taipehu na Tajvanu, koji je imao iste karakteri­stike. Njegova je prva teorija bila da su kineski ribari prešli preko Pacifika i zaustavili se u Peruu. Da li ih je mogla tamo odnijeti veli­ka poplava? Činilo mu se da to nije bilo moguće. Bilo je vjerojatni­je da su došli u Peru prije. Tada je počeo sumnjati: glave iz Chavina nisu izgledale baš kao kineske. Prije svega, oči su imale drukčiji ob­lik. Je li bilo moguće da pomorci nisu bili Kinezi, nego ljudi koji su došli iz drugih krajeva zemlje u Kinu, te su također predstavljeni na lončarskim predmetima iz Taipeha. Počeo je uočavati sličnosti dviju kultura drevne Indije i Srednje Amerike, primjerice slikovno prika­zivanje falusa u Indiji i Uxmalu u Meksiku.

Što ako su ti drevni pomorci bili Dravidi, prastanovnici Indije? Oni su bili tamnoputi i štovali su falus kao simbol plodnosti. Nadi­rući Arijci pobijedili su ih i potisnuli na jug. Čini se da se njihova religija temeljila na matrijarhatu. I vjerojatno su štovali božicu Mje­seca.

Foxovo usporedno proučavanje umjetnosti Amerike. Azije i Eu­rope navelo ga je da zaključi kako je postojalo vrijeme - koje on naziva faza 1. - kad je vladala jedinstvena svjetska kultura. Tada se dogodila velika kataklizma - golemi asteroid projurio je pokraj Ze­mlje i izazvao poplave. Kao posljedica toga, Ande su se počele uzdizati, a zelena Sahara počela se pretvarati u pustinju. U tom novom razdoblju povijesti, starija svjetska kultura bila je zamijenjena me­diteranskom - faza 2. - kulturom Grka i Feničana. Matrijarhat je ne­stao, a zamijenila gaje mnogo grublja muška kultura. Feničani, koji su bili aktivni i u fazi 1. vratili su se u Meksiko i Brazil, ali ovaj put u potrazi za mineralima i dragim kamenjem.

Kao slika drevne povijesti, knjiga Gods of the Cataclysm, obilu­je argumentima a njezina usporedba s američkom, azijskom i medi­teranskom umjetnosti vrlo je uvjerljiva. Dva prijašnja zapažanja ovo-

ga poglavlja čini se da podupiru sljedeću tezu: Zappova primjedba da riječ atl (kao u Atlantidi) nije grčkog podrijetla nego pripada Mayama, a Kelley dokazuje sličnost između hindskog i aztečkog kalendara. Glavni argument knjige, da je povijest podijeljena na dvije faze, onu prije potopa i onu poslije, očito se slaže s tvrdnjama ove knjige, osim što Fox smješta potop oko 7 000 godina poslije, a godinu 2 800. zamjenjuje sa 9600. godinom

Na prvi pogled argumenti Jima Baileyja čine se manje zahtjevni­ma, jer se vjerojatno odnose uglavnom na brončano doba, koje je u Egiptu počelo oko 2 500. godine pr. Kr., a u Britaniji oko 2 000 go­dina pr. Kr. Ali, on također tvrdi da su prije početka brončanog doba za bakrom jednako tragali 'drevni putnici' pa je 'bakreno doba' po­čelo oko 7 000. godine pr. Kr. (Također primjećuje da je među tisu­ćama zemljanih pločica u Asurbanipalovoj knjižnici u Ninivi bilo ništa manje nego 8% popisa minerala sličnog bakru). Svakako, ot­kriće da čovjek kopa rudu u Južnoj Africi već više od 40000 godi­na ide u prilog njegovoj tezi da je kopanje ruda bilo značajno u evo­luciji civilizacije.

Zapravo, on je možda naveo jedno, vjerojatno mnogo značajnije otkriće: da jedan rudnik željeza u Južnoj Africi datira od prije 100 000 godina. To izravno odgovara pojavi anatomski modernih ljudskih bića kakva smo vi i ja, koja su se počela baviti rudarstvom u Južnoj Africi prije 100.000 godina. Iz toga se može zaključiti nešto što je izravno povezano s pojavom pomno izrađenih karata: da je znanje geologije mnogo starije nego to možemo pretpostaviti. Rudarstvo je, napokon, tehnološka primjena znanosti geologije. Rand vjeruje da je geologija vrlo stara znanost, kao i astronomija.

Iz svih tih raznih područja istraživanja počinje izranjati slika koja ima više zajedničkog s Hapgoodovom svjetskom pomorskom civi­lizacijom, nego s opreznim mišljenjima znanstvenika, koji smatraju da je civilizacija započela u Sumeru oko 4 000 godine pr. Kr. To sta­jalište o azijskom širenju okupljao je snage dulje vremena. Godine 1940. Gordon Eckholm sastavio je dugačak popis podudarnosti iz­među Azije i Srednje Amerike. Jedan od njegovih studenata, Paul Tolstoy sa Sveučilišta u Montrealu, doista je dokazao teze svojega

starog profesora proučavajući tkaninu izrađenu od celuloze, tkaninu dobivenu iz unutrašnje kore drveta koja se pretvara u proizvode kao što su file i papir. Meksikanci su to izrađivali u vrijeme dok su Cor­tes i njegovi španjolski osvajači stigli, ali to su radili i domoroci Su­lawesi u Indoneziji. Tolstoj je proveo 30 godina proučavajući izradu odjeće od celuloze u cijelome svijetu. Istraživao je i alat koji se koristio pri izradi. Među stotinama primjeraka te tkanine iz cijeloga svijeta, sličnosti stila između onih u Indoneziji i Srednjoj Americi, Tolstoja su učvrstile u uvjerenju da su te zemlje bile veoma pove­zane. Njegov je zaključak bio da su Indonežani prešli ocean 1 000 godina prije Kolumba. Nijedan suvremeni znanstvenik ne raspravlja o tome da je proizvodnja i upotreba celuloze pošla u suprotnome smjeru: iz Jave i Bornea u Afriku, gdje se proširila cijelim kontinen­tom. Ta tkanina od celuloze rađena je posve drukčijom tehnikom od one iz Sulawesia i Meksika.

Veliko značenje tvrdnje kako je kultura Maya došla s dalekog zapada, preko oceana, ima i sljedeću potporu.

Sada treba razmotriti i drugi razlog koji još više iznenađuje.

Putnici u ranom 19. stoljeću koji su putovali u Mezopotamiju, bi­blijsku 'zemlju s dvije rijeke', bili su vjerojatno razočarani kad su otkrili da je tako neplodna i neromantična. Nije bilo ni piramida, ni hramova, ni obeliska, samo suha pustinjska zemlja s pješčanim olu­jama i brežuljcima neobična izgleda, koji su se uzdizali iz svetih ni­zina poput minijaturnih vulkana.

Godine 1840., francuski konzul u Mosulu, gradu na desnoj obali Tigrisa, bio je dr. Paul Emile Botta. Lingvist i znanstvenik, živo se zanimao za akademske i filozofske rasprave koje su tada, kao i sada, dijelile francuske intelektualce. Još od doba kada je Napoleon po­veo sa sobom arheologe da u Egiptu proučavaju piramide i hramo­ve, Francuzi su se zanimali za arheologiju, osobito kad je mladi genij Champollion uspio dešifrirati egipatske hijeroglife uz pomoć kamena iz Rosette.

Botta je slijedio prepisku o lokaciji drevnoga grada Ninive, glav­nog asirskog grada u kojem su Sanherib i Asurbanipal sijali strah u srca svojih susjeda. Čini se da je grad netragom nestao u starome

vijeku. Jedna od pretpostavki bila je, da se nalazio u području Mo-sula.

Botta svoje konzularne dužnosti nije smatrao baš tako zahtjevni­ma, a Mosul je za njega bio grad pun prašine. Zato je imao običaj izjahati i navečer uživati u povjetarcu duž rijeke i pustinje s tajan­stvenim humcima. Od mještana Arapa kupio je i nekoliko komada starog posuđa te dijelove isklesanih glinenih pločica. Odlučio je početi s iskapanjima blizu seoca Kuyunjik gdje se nalazio humak koji je mnogo obećavao. Prolazio mjesec za mjesecom, a nije se pronašlo ništa značajnijega od razbijenih glinenih lonaca i glinenih pločica, pa je pomislio kako je uzalud potrošio vrijeme i novac. Lokalni turski paša - Mezopotamijom su tada vladali Turci - tako­đer je otežavao život svojim uhođenjem prilikom iskapanja. Plašio je radnike uvjeravajući ih da francuski konzul traži blago. Botta je već htio napustiti arheologiju, kad mu je neki povjerljivi Arapin rekao da će u njegovu selu pronaći mnogo starih crijepova i posuđa. Bottu nije trebalo mnogo nagovarati da povede svoje ljude u seoce Khorsabad, 12 km sjeverno, gdje su iskopali neki rov, te uskoro nai­šli na zid obrubljen kamenim pločama, na kojima su bili crteži ži­votinja. Botta je znao daje pronašao palaču kralja Sargona II., koji je vladao oko 700. godine pr. Kr. Pokazalo se da je palača golema, da ima oko dvije stotine soba čiji su zidovi ukrašeni bradatim mu­škarcima, ratnicima na konjima i krilatim životinjama. Nije otkrio Ninivu, nego je ponovno otkrio staru Asiriju.

Tri puna stoljeća, od 911. do 610. godine pr. Kr., Asirci su si kr­čili put i uništavali sve, pokazujući svoju moć s takvom okrutnošću da su se njihovi neprijatelji konačno udružili protiv njih. Ubijali su ih kao štetočine, razarajući njihove gradove i pretvarajući ih u zgari­šta. Dva stoljeća poslije, grčki mecene kralja Kira prošli su pokraj golemih ruševina Ninive i Nimruda - priču je ispričao povjesničar Ksenofon. Zadivile su ih divovske opustjele ruševine. Ali, lokalni stanovnici im nisu znali reći ništa o opustošenim gradovima - čak i sjećanje na Asirce bilo je uništeno.

Godine 1842. Botta je susreo mladog Engleza Henryja Layarda, koji je sanjao o Srednjem istoku još od doba kad je čitao The Arabi­an Nights. Njih dvojica često su zajedno pušili lulu - a katkad i opi-

jum - a kad bi mu Botta pokazao na brežuljak u Kuyunjiku, Layar-da bi obuzela strastvena želja za arheološkim istraživanjem, što bi se moglo usporediti sa strašću kockara.

Layard nije imao novca, ali je imao dar uvjeravanja. Nakon tri godine uspio je uvjeriti britanskog veleposlanika u Carigradu, da mu da 60 funti, koje je iskoristio da započne iskapanja drugoga ta­janstvenog humka Nimrud (Calah). Iskopao je nalaze još spektaku­larnije nego Botta - gomile krilatih lavova i bikova koji su uskoro bili na putu za Britanski muzej. Sada poznat, financiran škrto iz bri­tanske riznice, Layard je skrenuo pozornost na Kuyunjik, koji je prije nekoliko godina porazio Bottu. Za nekoliko sati je shvatio, da se Francuz veoma približio jednom od najvažnijih arheoloških na­lazišta, jer to je doista bila Niniva, veliki biblijski grad. Layard se zatekao kako iskapa uništenu palaču Asurbanipala (669.- 626. godi­ne), jednoga od najmoćnijih i najokrutnijih kraljeva.

I Francuzi su se ponovno počeli natjecati oko iskapanja, pa su brežuljak kod Kuyunjika dijelili s njima. Jednoga dana 1852. godi­ne, kad je Francuz bio odsutan, njegov pomoćnik Hormuzd Rassam, odlučio je učiniti nešto nedopustivo. Naredio je svojim radnicima da probuše tunel na drugu stranu linije koja ih je dijelila. Bog arheo­logije bio je s njim - imali su sreću! Rassam je prekopao zid i našao se u Asurbanipalovoj knjižnici punoj glinenih pločica s urezanim klinastim pismom.

Iako jedan od najokrutnijih silnika u povijesti, Asurbanipal je bio zanesen sakupljač pisanih dokumenata. Uvijek kad je osvojio neki grad, dao bi prenijeti njegovu knjižnicu u Ninivu. Na taj je način skupio oko 30 000 glinenih pločica, koje su se uglavnom odnosile na magiju, egzorcizam i proricanja. Nakon što su bile otkrivene, plo­čice su prenesene u Britanski muzej.

U ono vrijeme nitko nije znao čitati klinasto pismo, iako je bri­tanski časnik Henry Rawlinson učinio važan korak prepisujući nat­pise na stijeni pokraj Behistuna u Perziji. Ondje ih je dao urezati perzijski kralj Darije, a bili su pisani na staroperzijskom, elamitskom i babilonskom jeziku (koji je bio manje-više oblik asirskog). Godine 1857. Rawlinson je tiskao svoj prvi prijevod s asirskog. U to vrije­me vratio se u Englesku te se zaposlio u Britanskome muzeju. On-

dje je radio s mladićem Georgeom Smithom, graverom novčanica, koji se zanimao za arheologiju i radio za njega.

Među pločicama što ih je Smith donio iz Ninive bila je jedna ko­ja je sadržavala velike, i to besmisleno velike brojeve. Budući da nije bio matematičar, Smith nije niti pokušao otkriti što oni znače. Francuski znanstvenici pretvorili su ih konačno u decimale. Jedan babilonski broj sadržavao je 15 brojki: 195,955,200,000,000. Taj broj je fascinirao francuskog znanstvenika Mauricea Chatelaina, koji se 1950. godine preselio u Kaliforniju, nakon što su u Maroku izbili nemiri poslije stjecanja nezavisnosti. Chatelain je radio za vladu Sjedinjenih Država kao inženjer aeronautike i svojedobno bio izabran za pokusne letove u svemir - za projekt Apollo.

Godine 1963. Chatelain je saznao za nevjerojatno složen kalendar Maya, koji je mnogo točniji od europskog kalendara. Impresioniran matematičkim sposobnostima Maya, iznenada se počeo pitati, je li mogla postojati ikakva veza između Asiraca iz Ninive i Maya.

Uskoro je otkrio da broj iz Ninive i nije bio tako proizvoljan kako je to izgledalo. Bio je 70 puta pomnožen sa 60 na sedmu potenciju.

Što bi takva stara civilizacija mogla raditi s tako velikim broje­vima i matematičkom sofisticiranošću na koju su upućivali brojevi? Mi mislimo da su ti drevni ljudi bili više ratari i obrtnici, a manje matematičari. Chatelain se sjetio nejasnog podatka: Sumerani, pro­nalazači pisma, računali su u šezdeseticama, a ne u deseticama, što mi činimo. A Babilonci su svoju kulturu preuzeli pretežito od Sume-rana. Asirci su, pak, naizmjence pobjeđivali Babilonce.

Sumerani su bili uspješni astronomi, koji su znali koliko dugo treba svakom planetu da se okrene u svojoj kružnoj putanji, ne samo kad se radi o nama susjednim planetima, kao što su Venera, Mars i Ju­piter, nego su imali podatke o Uranu i Neptunu. I Sumerani su podi­jelili dan na 24 sata i 60 minuta, a svaka je minuta imala 60 sekundi.

U trenutku nadahnuća, Chatelain se pitao može li broj iz Ninive izraziti vrijeme u sekundama. Pod tom pretpostavkom, izračunao je da taj broj iznosi 2 268 000 000 dana, ili nešto više od 6 milijuna godina.

Neumorni inženjer tada se sjetio precesije ekvinocija, koja se polagano događa Zemljinoj osi i kojoj treba nešto manje od 26000

godina da završi svoj ciklus (to je poznato i kao velika godina). Pokušao je to podijeliti s konstantom ninive (tako je nazvao taj broj) i odmah je saznao da je na dobrome putu: dokazalo se da se radi o točnom broju precesijskog ciklusa, zapravo o 240 velikih godina.

Chatelain se pitao je li konstanta ninive ono što su astrolozi i okultisti zvali 'velikom konstantom Sunčeva sustava', broj koji bi se mogao primijeniti na ciklus svih tijela u Sunčevom sustavu, uključujući i Mjesec. Nastavio je izračunavati cikluse planeta u se­kundama (nedvojbeno, koristeći NASA-in kompjutor) te je otkrio da je svaki ciklus bio točan dio konstante ninive.

Ako je Chatelain imao pravo, došao je do otkrića vrijednog divlje­nja. Naše pokroviteljsko moderno gledište jest, da su stari astrono­mi bili zainteresirani za nebo samo zbog apsurdne predrasude o ljudskoj sudbini koja je navodno zapisana u zvijezdama. To je isto vjerovanje koje prisiljava modernog čitatelja novina da se okrene svom astrološkom znaku. Zapravo, kaldejski astronomi su očito ra­zumjeli naš Sunčev sustav kao i Isaac Newton, i nisu otkrili ništa osim svojega shvaćanje Principia.

Ako se ta tvrdnja može dokazati, ona bi potvrdila ideju da je civi­lizacija starija mnogo tisuća godina nego što se može pretpostaviti. Ako su Sumerani znali za konstantu ninive već prije 5.000 godina, njihovo znanstveno saznanje moralo je postojati i prije toga. Tako visoka intelektualna razina nije se mogla postići preko noći.

Chatelain je pošao korak dalje. Kada je podijelio konstantu nini­ve u Sunčeve godine, a tada to usporedio s modernom astronom­skom tabelom, koja se temelji na cezijskom satu koji daje najtočni­ju procjenu o trajanju sekunde, otkrio je neznatan nesklad na šestom decimalnom mjestu. Bila je to razlika samo od dvanaestmilijuntnog dana na godinu, ali to ga je zbunilo. Tada je našao rješenje. Moderna astronomska mjerenja kažu da se rotacija Zemlje usporava vrlo po­lako, pa je svaka godina kraća za šestmilijunti dio sekunde.

Prije 64 800 godina konstanta ninive dokazala se posve točnom i to je uvjerilo Chatelaina da je prvi put tada izračunata - u vrijeme

* precesija ekvinocija - premještanje točke proljetnog (ili jesenskog) ekvinocija uslijed laganog zakretanja pravca Zemljine osi zbog čega se Sunce svakoga dana vraća u tu točku, čime ono završava svoj puni obrat po ekliptici

kad se prema antropolozima, naš predak, kromanjonski čovjek po­javio tek nedavno u Europi.

Kako Chatelain objašnjava stajalište koje se čini prilično pret­jeranim? Odgovor se može pronaći u naslovu njegove knjige Our Cosmic Ancestors (Naši kozmički preci) objavljenoj 1987. godine. Kao von Daniken, i on vjeruje da su našu Zemlju posjetili izvanze-maljci. Kao znanstvenik koji se bavi svemirskim prostranstvom, saznao je da su 'sve letove Apolla i Geminija pratili iz daljine, a katkad iz velike blizine, letjelice izvanzemaljskog podrijetla. Svaki put kad se to dogodilo, astronauti su o tome obavijestili kontrolu po­sebno zaduženu za praćenje, koja im je naredila da o tome šute. Svi koji se zanimaju za 'leteće tanjure' čuli su za taj zahtjev mnogo pu­ta. Ali, sada je informacija došla od čovjeka koji je izrađivao pla­nove komunikacijskog sustava za svemirske letjelice.

Kako god se njegova objašnjenja promatraju, teško je prekora-vati logiku njegovih zaključivanja o tome kada je konstanta ninive prvi put izračunata. Ako Chatelain ima pravo, izgledalo bi da su naši drevni preci posjedovali znatno sofisticiranije znanje nego što ga mi možemo objasniti izrazima konvencionalne povijesti.

Kad je Chatelain prvi put čuo za beskonačne brojeve Maya, naj­prije im nije pridavao osobito značenje. Godinama poslije naišao je na primjedbe koje je sam zapisao, te se zainteresirao za dva beskona­čna broja koji su pronađeni na nadgrobnim pločama kod Quiriga u Guatemali, intelektualnom središtu kulture Maya. Oba broja izraže­na su vjerojatno u danima, što je bila jedinica mjere koju su Maye koristili. Te je brojeve pretvorio u godine i otkrio da je jedan broj bio tek nešto manji od 93 milijuna godina, dok je drugi bio 403 mi­lijuna godina. Njegov rad s konstantom ninive učinio ga je radozna­lim pa je pokušao dijeliti brojeve s tom konstantom. Zaprepastio se kad je otkrio da je 93 milijuna godina točno 15 puta veće od konstan­te, dok je 403 milijuna veće 65 puta.

Chatelain je objavio to nevjerojatno otkriće u knjizi pod naslo­vom (Our Venusian Cosmic Ancestors, Naši venerijanski kozmički preci), objavljenoj u Parizu 1975. godine. Kao što se očekivalo, nije uspjela izazvati osobit dojam, čak i kad je o njoj pričao Peter Tomp­kins u svojem bestsleru Mysteries of the Mexican Pyramids (Tajne

meksičkih piramida) 1976. godine. U studenom 1998. godine čitao sam kasniju verziju knjige Our Cosmic Ancestors (Naši kozmički preci), koju je tiskala mala tiskara u Arizoni prije deset godina. Poglavlje o konstanti ninive sadržavalo je bitni dio informacije za knjigu koju sam htio napisati s Random Flem-Athom. Chatelainov prikaz povezanosti između Maya i Sumerana prenerazio me.

Promotrimo dublji smisao te veze. Vjerujemo da Maye potječu 1 000 godina pr. Kr. Čini se da se svi slažu kako su oni primili svoje znanje od Olmeca, tvoraca onih golemih kamenih glava koje su prvi put bile otkrivene 1860. godine, a izgledale su kao afričke, iako neki autoriteti vjeruju da su to kineska lica - ideja koja se poklapa s teo­rijom o 'azijskom širenju'.

Ali, čak su se i Olmeci pojavili tisućama godina nakon Sumera­na, koji su možda došli u Mezopotamiju 4 000 godina prije. Kako onda može postojati veza među njima?

Ne zna se odakle potječu Sumerani. U knjizi Eden in the East (Raj istoka) Stephen Oppenheimer iznosi teoriju da su možda stigli iz 'Sundalanda' za vrijeme velikog potopa 6 000 godina pr. Kr., te su se nastanili u dolini Inda prije seobe na istok u Egipat i Sumer. U knjizi From Atlantis to the Sphinx (1996. godine), upozorio sam, ka­ko postoji dokaz da jedna od vedskih himni, najstariji poznati zapis na svijetu, dokazuje da se to dogodilo 6000. godina pr. Kr:

Poznavatelj Veda David Frawley primijetio je da su himne iz Rig Vede pune oceanskoga simbolizma koji, čini se, tvrdi kako su one potekle iz neke pomorske kulture - što je svakako kon­tradikcija pretpostavci da su Azijci došli odnekuda iz Srednje Europe. Također je zapazio himne koje su govorile o 'preci­ma' što su došli preko mora, nakon što su se spasili od potopa.

Proučavajući aluzije na astronomiju u vedskim himnama, Frawley je zaključio da aluzija na ljetni solsticij u Djevici po­kazuje datum oko 4 000 godine pr. Kr., dok aluzija na ljetni solsticij u Vagi ukazuje na godinu 6 000. pr. Kr. Također je za­ključio da su autori Veda znali za precesiju ekvinocija. Te re­volucionarne ideje iznesene su u knjizi Gods, Sages and Kings (Bogovi, mudraci i kraljevi) objavljenoj 1991. godine.

Također sam spomenuo i drugi dokaz iz vedskih himni da se one odnose na vrlo rano razdoblje, te zaključio: 'Frawley ističe da su hinduski Varuna, egipatski Oziris i grčki Uran simboli zviježđa Ori-ona, te da njihovi mitovi upućuju na proljetni ekvinocij u Orionu oko 6 000. godine pr. Kr.

U knjizi From Atlantis to the Sphinx govorio sam donekle i o dje­lu Hamlet's Mill (Hamletov mlin) Georgea Santillane i Hertha von Dechendea. To je studija koja i dalje pokazuje da zajednički naziv­nik svih ranih mitova jest ideja o velikom mlinu zvijezda (katkad se to opisuje kao bućkanje oceana mlijeka, Mliječnog puta). Taj mlin koji melje, predstavlja precesiju ekvinocija - koja je, kao što smo vidjeli, očito obrnuto kretanje proljetne točke (zviježđa u kojem se Sunce diže u proljetnom ekvinociju) kroz sva zviježđa. Sada se Sunce diže u Ribama, dakle, mi živimo u Ribama. Ali otprilike za osam stoljeća, ono će se dizati u Vodenjaku pa će naši potomci za 2 000 godina živjeti u doba Vodenjaka. U normalnom astrološkom zodijaku, Vodenjak dolazi prije Riba. Zato je nastala precesija ekvi­nocija - ekvinociji se pomiču natrag u polaganom ciklusu na nebu. Već i to dokazuje da civilizacija može biti tisućama godina starija nego to povjesničari i arheolozi vjeruju. Potrebno je 2 160 godina da se proljetna točka pomakne iz jednog zviježđa u drugo, a 25 920 godina treba da cijeli precesijski ciklus dođe na svoj početak. San-tillana i von Dechend objašnjavaju da su Inuiti, Islanđani, Norve­žani, prastanovnici Amerike, Finci, Havajci, Japanci, Kinezi, Perzi-janci, Rimljani, stari Grci, drevni Hindusi, stari Egipćani i mnogi drugi narodi bili upoznati s cijelim ciklusom Hamletova mlina, s precesijom ekvinocija (knjiga je dobila ime po mlinu za mljevenje žita koji je pripadao Amlodhiju, islandskom junaku čije je ime do nas došlo kao Hamlet). Ti stari narodi, ne znajući da ona nastaje zbog jednostavnog kolebanja zemljine osi, pridavali su precesiji ekvino­cija veliko religijsko značenje. Uglavnom zato jer su vjerovali kako završetak svake epohe donosi neku strašnu katastrofu.

Druga knjiga o precesiji je The Death of Gods in Ancient Egypt (Smrt bogova u starom Egiptu) Jane B. Sellers. Bila je tako ljuba­zna da nam pošalje ukratko svoje mišljenje.

Postoji mogućnost da su od prve upotrebe dijagonalnog ka­lendara 2100. godine pr. Kr., ili njihove očite zloupotrebe u gro­bovima Seta I. (oko 1304. godine pr. Kr.) i Ramzesa IV. (oko 1115. godine pr. Kr.) Egipćani računali potreban broj godina kao 'oznaku zvijezda' da se godina podigne ponovno na pri­jašnji datum. To naravno uključuje čitanje zvjezdanog kalenda­ra na različit način... dajući mu drukčiju namjenu. Taj 'Vječni povratak' bio bi mnogo važniji za umrlog kralja nego što bi to bilo bilježenje sati tijekom noći ili dana u jednoj godini. Si­gurno je da je - od vremena Plutarha, koji je, nakon što je pi­tao egipatske svećenike za dopuštenje, napisao prvu cjelovitu priču o mitu Ozirisa - numerička je formula za taj povratak neba bila poznata. U Plutarhovoj priči o Ozirisu nalaze se svi brojevi potrebni da najave vrijeme potpunog precesijskog ci­klusa, podupirući argumente da nije samo priča o Ozirisovoj smrti i ponovnom rođenju bila temeljena na proučavanim re­zultatima precesije, nego su u jedno vrijeme svoje povijesti Egipćani pokušavali razumjeti i izmjeriti ovu tajanstvenu za­mršenost neba. ...

Suprotno tomu, John Lash vjeruje da je pronašao vrlo stare dokaze precesije u zodijaku urezane na stropu hrama boga Hatora u Den-deri. Taj zodijak, nastao oko 100. godine pr. Kr., uvijek me je zadi-vljavao - pisao sam o njemu prvi put u knjizi Star seekers (Tražitelji zvijezda) objavljenoj 1980. godine - jer je Schwaller de Lubicz tvrdio u svojoj knjizi Sacred Science (Sveto znanje), kako se čini­lo da to dokazuje da su stari Egipćani znali za precesiju ekvinocija u dobu Bika prije više od 6 000 godina pr. Kr.

Ovaj osobit argument nije uvjerio Johna Westa. U svojoj knjizi Serpent in the Sky (Zmija na nebu), objavljenoj godine 1979. West komentira da su dva nadodana ciklusa previše nepravilna da bilo što dokažu. Proučavajući zodijak Dendere, shvatio sam njegovo staja­lište. Dapače, u studenom 1999. godine, kad sam bio predsjednik na konferenciji za istraživanja Andrewa Collinsa na Sveučilištu u Lon­donu, čuo sam kako autor John Lash govori o svom radu koji je u

tijeku, The Skies of Memory (Nebo sjećanja). Ponudio je neke svoje nove, vrlo uvjerljive dokaze da su Egipćani doista znali za precesiju.

Naravno, zodijak ima dvije osi, jedna prolazi od sjevera prema jugu, a druga od istoka prema zapadu, dakle, dva nadodana zodija­ka koja je nazvao A, B, C i D. John Lash je otkrio i petu os, koju je nazvao E, a koja pokazuje naše doba. Molio sam ga da objedini svoj rezultat za ovu knjigu pa mi je poslao sljedeći tekst:

Glavna istočno-zapadna os denderskog zodijaka prolazi sredi­nom zviježđa Ovna, koji odgovara datumu od oko 700. godi­ni pr. Kr. u precesijskom trajanju.

Posljednji put Dendera je bila obnovljena pod Augustom (između 30. godine pr. Kr. do 14. godine po. Kr.) iako je rad koji je za to bio potreban, trajao nekoliko stoljeća. Sadašnji hram nosi obilježje znatno starije strukture. Zapravo, francus­ki arheolog Auguste Mariette zapazio je, iznenađen, da su te­melji Dendere dublji nego obično. Dok su Luxor, Karnak i ve­ćina drugih egipatskih hramova bili građeni samo na površini tla (to je Mariette primijetio), Dendera je potonula šest metara u zemlju. Datum 700 godina pr. Kr., koji je provjerio Sch-waller de Lubicz prema autoritetu francuskog astronoma Jean - Baptiste Biota je - grubo rečeno - sredina arijanskog doba.

Je li zodijak Dendere planiran u to doba i zato postoji us­mjerenje na istok, tradicionalnu točku postanka? Bilo kako bi­lo, na prijelazu od Ovna do Riba, oko 120 godina pr. Kr., hram je još uvijek bio obnavljan.

Zodijak ima dva sjeverna pola - jedan smješten u Hijeni, nama poznat kao Mali medvjed, a drugi u Tu-artu, hipopota-musu, poznatom kod nas kao Zmaj, nebeski Zmaj.

Dva pola postoje zato jer je, kao što znamo, Zemljina os smještena na 23,5 stupnjeva u odnosu na njezinu ravninu kre­tanja oko Sunca. Sjeverni pol pokazuje trenutačno na Hijenu kao u Denderi, ali ne na točno isto mjesto u Hijeni. To je zato jer Zemljina os polako rotira oko osi njezine orbitalne razine, centrirane neprestano u Zmaju. Ovo dugo 'kolebanje' označava uobičajen ciklus od 25 920 godina. Ovo obuhvaćanje obaju

polova u denderski zodijak može jasno pokazivati da su stari Egipćani znali za precesiju.

Pretpostavlja se da je precesija ekvinocija otkrivena oko 134. godine pr. Kr., a otkrio ju je grčki astronom Hiparh. On je promatrao kartu zvijezda što ju je izradio njegov preteča Ti-mokaris otprilike 150 godina prije. Primijetio je da je jedna svjetla zvijezda koju je proučavao okrenuta nepravilno, dva stupnja dalje od mjesta na kojem bi se trebala nalaziti. Zaklju­čio je da se zvijezda gibala brzinom od oko jedan stupanj sva­kih 75 godina. (Zapravo, precesija uzrokuje kretanje od jednog stupnja svake 72 godine.)

Schwaller de Lubicz je tvrdio da dva hijeroglifa izvan kru­ga zodijaka označuju crtu između Blizanaca i Bika, upućujući na precesijski datum oko 4 000 godina pr. Kr., što dalje poka­zuje kako su Egipćani željeli da denderska rukotvorina prika­že pomak u precesijskom dobu. Dr. Anthony West je smatran neuvjerljivim.

Međutim, godine 1999. radio sam na knjizi o vremenskim razdobljima svijeta, kad me zaprepastilo zanimljivo zapaža­nje. Svaki zodijak oblikovan na četiri godišnja doba prirodno ima dvije osi, koje se ukrštavaju pod pravim kutom: liniju ekvinocija (istok-zapad) i liniju solsticija (sjever-jug). Svi znanstvenici jasno su opazili kod Dendere taj 'osovinski križ'.

Istočni kraj osi A, prolazeći kroz zviježđe Ovna, vjerojat­no utvrđuje doba kad je počela obnova Hrama, oko 700. go­dine pr. Kr., kao što je gore utvrđeno. Konstrukcija zodijaka također jasno spaja dvije druge osovine, C i D.

Ali, budući da sam proučavao sveopću konstrukciju zodi­jaka, shvatio sam da postoji i peta, još neutvrđena os. Moju pozornost je najprije privukla prisutnost lika Djevice, božice plodnosti koja se poistovjećuje s Izis, koja drži vlat žita u po­kretu poznatom iz sumerskih izvora već rano u trećem tisuć­ljeću pr. Kr.

Znao sam da je zodijak Dendere precizan astronomski mo­del s osima koje se točno mogu odrediti prema precesiji -ukratko, to je radni zvjezdani sat. Međutim, na njemu se nala-

ze posebno samo dvije zvijezde: Sirius, smješten između ro­gova svetoga Bika na osi B, i Spica (ili Klas), zvijezda koja se otprije poistovjećuje s Djevicom koja drži vlati. Tada sam se počeo pitati koja bi os ucrtana od zvijezde Spica kroz pol Hi­jene, tako izgledala.

U vrijeme kada je Dendera bila obnovljena, Spica je imala posebno značenje za astronome. To je bila blistava zvijezda koju je prvi promatrao Timokaris, onaj isti koji je poslije vo­dio Hiparha do otkrića precesije ekvinocija.

Povjesničari tvrde da je već od 600. godine pr. Kr. posto­jao blizak dodir između egipatskih i grčkih astronoma, pa bi bilo opravdano pretpostaviti kako je Spica, Egipćanima poz­nata kao Mena, bila predmet njihova razgovora. Možda je postojala posebna namjena za isticanje Spice u Denderi. Kad sam crtao petu os E, primijetio sam tri značajne činjenice koje nisu mogle biti slučajne. Prvo, os kulminira razdvajajući oltar Hrama na četiri Ovnove glave, smještene na periferiji zodijaka. Čini se da to povezuje njegove unutarnje osobine, predstavlje­ne solarnim zodijakom ekliptičkih konstelacija te lunarnim uzorkom dekana, desetog stupnja podjele Mjesečeve orbite, koji prolazi obodnicom.

Drugo, os E prolazi kroz Ribe, repom ribe, ili one najuda­ljenije ribe, upravo ondje gdje se danas događa proljetni ekvi­nocij.

Treće, os E proširena do stopala Djevice označava rep La­va u točki koja je odgovarala precesiji 10 500. godine pr. Kr. Ukratko, os E označava trenutak precesije kada jedan puni krug završava, a novi počinje.

Mi sada živimo u posljednja dva stoljeća punog godišnjeg ciklusa od 26 000 godina.

Kad sam promatrao potpuni crtež, prepoznao sam da os E živo i točno signalizira taj trenutak značajnog prijelaza. Tko god je projektirao Denderu bio je dalekovidan i predvidio je naše vrijeme kad se proljetni ekvinocij događa pod repom zapadne Ribe, jer je to vrijeme kad kulminira cijeli ciklus. S

proljetnim ekvinocijem upravo na tom položaju u Ribama, osovinski križ se zatvara u jedinstvenu liniju s galaktikom.

Posljednjih 30 godina, astronomi su odredili da središte naše galaktike leži u liniji s vrhom strijele Strijelca. Os E stoji točno u pravom kutu u odnosu na tu točku.

Pola ciklusa, prije 12.960. godine, pokazuje datum od 10.500. godine o čemu se tako burno raspravljalo u sadašnjim istraživanjima pretpovijesti. Pola ciklusa je prikazano na na­čin na koji je Spica povezana s njim, uz pomoć položaja osi,

zapravo položaj 24 stupnja od repa Lava. Budući da su Egipćani znali predstaviti zakonitosti zvi­

jezde s velikom točnošću, pretpostavljam da je ova anomalija bila namjerna. Spica, kako ja zovem tu precesijsku zvijezdu, čini se da je majstorski ključ za denderski zodijak. Os E otkri­va infrastrukturu koja se temelji na galaktičkim obilježjima za koje se pretpostavlja da su otkrivena tek nedavno.

Ako su moji zaključci točni, Dendera ne dokazuje samo da je precesija bila poznata i primjenjivana u shemi Staroga svi­jeta, već je i u potpunom ciklusu od 26.000 godina bila shva­ćena.

Drugim riječima, Lash je pokazao kako je precesija bila poznata tisućama godina prije nego što je Hram u Denderi bio ponovno sagrađen.

Ako Chatelain ima pravo, tada su i Sumerani i Mave znali točno trajanje precesijskog ciklusa (konstanta ninive je točno 240 puta taj ciklus), a dva beskonačna broja Maya otkrivena u Quirigu djeljivi su s konstantom ninive.

Što se tiče znanja astronomije, Peter Tompkins piše:

Ciklus Maya od 942 890 dana ili 2 582 godine pokazuje da je sada 130 konjunkcija Saturna - Jupitera. (On također pokriva druge cikluse: 15 konjunkcija Neptuna - Urana, 1 555 konju­nkcija Jupitera - Marsa, 2 284 Marsa - Venere, 6 522 Venere -Merkura i 2 720 konjunkcija Saturna - Marsa). Dva puta taj ciklus, ili 5 163 godina je 260 konjunkcija Saturna - Jupitera,

što daje veliki ciklus s istim brojem koliko ima dana u svetoj godini Maya.

Stanovnici Mezopotamije povezivali su svoje mjere vre­mena i prostora u sekunde vremena i sekunde svjetlosnog luka. A 34 020 milijuna dana nije samo broj dana u 3 600 sumerskih precesija ekvinocija, već je to 3 600 desetina stupnja egipat­skih stopa od 0,308 metara - a to je obujam svijeta.... Stano­vnici Mezopotamije nisu samo odabrali kao jedinicu mjere stopu koja je Zemljina proporcija. Ona je također bila propor­cionalna velikoj Platonskoj godini (precesijski ciklus) od 25 920 godina. Bilo bi čudno da jedinica koju je podijelio Hunab Ku (stvoritelj Maya) za Maye nije bila jednako propor­cionalna prema Zemlji. U Teotihuacanu i Palenqueu ta pradav­na srednjoistočna stopa pristaje Pepeljuginoj cipelici jednako dobro kao i Keopsovu stopalu.

Zamolili su nas da prihvatimo, kako se ista mjera - temeljena na obujmu Zemlje - koristila u starom Egiptu, Sumeru, Teotihuacanu i Palenquei. Ali, što je još nevjerojatnije, da su prilično primitivni Indijanci, koji su mislili da Sunce može nestati zauvijek na kraju svake 52 godine, imali znanje o nebeskom svodu kojeg se ne bi po­sramio ni moderni kraljevski astronom. Chatelain kaže: T Maye su znali za precesiju ekvinocija te postojanje Urana i Neptuna.' Kako su znali za te planete bez teleskopa, tisućama godina prije nego su ih otkrili zapadni astronomi?

Računali su razdoblja kružnoga gibanja i konjunkcije različi­tih planeta te otkrili... neke jednake astronomske cikluse, kao 65 kružnih gibanja Venere što je jednako kao i 104 sunčeve godine ili 327 okretanja Merkura. I oni su koristili ciklus od 33 968 dana za predviđanje pomrčine, a taj je ciklus bio jed­nak kao i 5 lunarnih precesija, 93 sunčeve godine, 196 pomr­čina, 150 lunarnih mjeseci... U međuvremenu i Maye su otkrili ciklus od 1 886 040 dana stoje predstavljalo točno 260 konjunkcija Jupitera i Saturna, 2 310 Marsa i Jupitera, 2 418 Zemlje i Marsa te 3 230 Zemlje i Venere.

Veliki stručnjak za Maye, Sylvanus Griswold Morley je primijetio:

Kad se materijalna dostignuća drevnih Maya u arhitekturi, skulpturi, keramici, obradi kamena, ukrašavanju i tkanju pa­muka te bojanju dodaju njihovim intelektualnim dostignući­ma - otkriću pozicione matematike s popratnim razvitkom nule, konstrukcijom usavršene tehnologije s fiksnom počet­nom točkom, upotrebom mjerača vremena koji je bio točan kao naš gregorijanski kalendar, znanjem astronomije koje je bilo naprednije od znanja starih Egipćana i Babilonaca - možemo ih proglasiti, bez straha od kontradikcija, najbriljantnijim sta­novnicima ovoga planeta, a sve to gledano u svjetlu njihovih znanih kulturnih ograničenja koja su bila ista kao ona u ra­nom neolitskom dobu u Starome svijetu. (nakosio autor),

Dio odlomka koji sam podvukao ističe problem. Graham Hancock iznosi zanimljivu primjedbu o Mayama u svojoj knjizi Fingerprints of the Gods kad govori o njihovu čudesnom znanju astronomije, citirajući arheologa Maya, Erica Thompsona koji je 1954. godine pitao kako su Maye došli na zamisao da kartiraju nebo. a ipak nisu uspjeli shvatiti načelo kotača, brojili su milijune, a nikad nisu nau­čili izvagati vreću kukuruza. Možda je odgovor jednostavan. Han­cock pretpostavlja da su Maye dobili svoje astronomsko znanje iz 'drugih izvora' - iz jedne mnogo starije civilizacije.

Gordonu Eckholmu učinila se zanimljivom činjenica da Maye nisu poznavale kotač. U arheološkim istraživanjima 1940. godine, Eckholm je iskopao igračku Maya - bio je to pas na četiri kotača, onakav kakvog djeca na Zapadu vuku na uzici po svojim dječjim sobama već stoljećima. Eckholm je istaknuo sličnost između te ig­račke i kineske igračke na kotačima iz istog razdoblja (obje igračke smješta otprilike u 2 000. godinu pr. Kr.). Maye su imale igračku na kotačima, a ipak nisu shvatili da se kotači mogu koristiti na kolima ili drugim vozilima. Očito je da nitko nije gledao kotač, niti je imao 'heureka' iskustvo, a to, čini se, upućuje na činjenicu da su Maye bi­li, kao stoje Thompson rekao, 'beznačajni'. Jedva je vjerojatno da se kotač razvio iz njihove astronomije ili začuđujućeg kalendara s njegovim 'dugačkim brojevima'.

Chatelain tvrdi isto:

Sigurno je teško zamisliti da su prije 1 000 godina Maye mo­gle izračunati konstantu od 147420 milijuna dana - broj koji ima dvanaest znamenki. Ali, još više začuđuje kad se vidi taj broj, samo 65 puta manji, izražen u sekundama umjesto u da­nima, a upotrebljavali su ga Sumerani, narod koji je živio na suprotnoj strani globusa. Ta činjenica zapravo pokazuje kako su Maye i Sumerani imali izravnu vezu jedni s drugima, ili su imali isti izvor (nakosio autor)

Budući da su Sumerani bili na vrhuncu svojih dostignuća 3.000 go­dina prije Maya, može se vjerojatno izdvojiti 'izravna veza', čak ako Hapgood ispravno vjeruje da je postojala poznata pomorska civilizacija 7000 godina pr. Kr. Ono što se čini još vjerojatnijim jest, da se bavimo starom kulturom koja je proučavala nebeski svod već prije mnogo tisuća godina, kulturom koja se temeljila na pomor­stvu.

Chatelain, kao i von Daniken, vjeruje da je to znanje došlo od svemirskih posjetitelja, ali još je vjerojatnije da su astronomi prou­čavali nebo tisućama godina. Čini se razumnim razmišljanje da je jedan od razloga zbog kojega su naši preci bili tako zainteresirani za nebo bio taj što su koristili svoje znanje o zvijezdama u pomorstvu.

Jedno otkriće iz 1997. godine podupire to razmišljanje. Istražu­jući staro korito jezera u Mata Mengeu na otoku Floresu (koji se na­lazi istočno od Jave i Balija), skupina paleoantropologa iz Australije pronašla je kameni alat. Korito vulkanskog pepela u kojem su oruđe pronašli Mike Morwood i njegovi kolege sa Sveučilišta Nova En­gleska (Novi južni Wales) bilo je starije od 800 000 godina, a potje­calo je iz vremena homo erectusa. Životinjske kosti nađene u blizi­ni bile su jednako stare. Neobično je to, stoje Flores malen otok, za koji se ne zna da li je bio nastanjen. Najbliža nastanjena lokacija je znatno veći otok Java, postojbina 'Čovjeka s Jave', koji također pri­pada našem najranijem pretku, homo erectusu.

Da bi stigli na Flores, ovi primitivni ljudi morali su putovati od otoka do otoka, prelazeći oko šesnaest kilometara. Morwood tvrdi: sposobnost organiziranja koju je zahtijevala vjerojatno prilično ve-

lika skupina ljudi koja prelazi more, pokazuje to da je homo erectus posjedovao određene lingvističke sposobnosti.

To sam zaključio kad sam u A Criminal History of Mankind (Kri­minalistička povijest čovječanstva), objavljenoj 1983. godine, raspra­vljao o nalazima u špilji pokraj Chou-kou-tiena u Kini, 1929. godi­ne. Govorio sam o 14 lubanja homo erectusa koje su imale koso čelo i udubljenu bradu. Sve lubanje bile su unakažene na tjemenu, kao da im je mozak bio izvađen. Pekinški čovjek, kako je nazvan taj na­laz, bio je ljudožder - pretpostavlja se da ga je ubio (ispekao i po­jeo) drugi pekinški čovjek, otprilike prije pola milijuna godina.

Kanibalizam je rijetko bio način prehrane. Čak kad se koristi u novije doba, on je uglavnom povezan s obredima, i temelji se na vjerovanju da se snaga i vitalnost umrlog neprijatelja može apsor­birati, ako ga se pojede. Pekinški čovjek imao je vjerojatno obilje drugog mesa, što je vidljivo iz mnogih životinjskih kostiju nađenih u špiljama. Ako se radilo o obrednom kanibalizmu, moramo pretpo­staviti da je koristio vrstu jezika za sporazumijevanje, jer je teško zamisliti obred bez jezika.

Homo erectus bio je prvi čovjek kojega poznajemo kao našeg pretka, prvi koji je sve vrijeme hodao. Njegovo je srce moralo radi­ti jače kako bi povećalo opskrbu krvlju u mozgu, što je povećavalo veličinu njegova mozga a i njegovu inteligenciju. Čini se razumnom pretpostavka da je njegov mozak imao 'jezičnu matricu', upravo kao što mozak ptice ima matricu za let.

Svakako, čini se važnim dublji smisao tragova homo erectusa na­đenog na Floresu. Ne možemo niti zamisliti da čimpanza izgradi splav jer ne može komunicirati artikuliranim glasovima.

Zašto bi homo erectus želio krenuti na Flores s Jave? Vjerojatno u potrazi za osnovnom instinktivnom potrebom svih životinja - za teritorijem. Mogao je vidjeti druge otoke s planinskih vrhova Jave. Ako je natjecanje za hranu ili borba s drugim agresivnim susjedima otežavala život, tada je odlučio pokrenuti se, i povesti obitelj sa so­bom. No, ako je mogao izgraditi splav, tada je morao biti mnogo in­teligentniji od svojih predaka.

Drugo nedavno otkriće o kojem je pisao znanstvenik John Mc-Crone daje ozbiljnost ideji da je homo erectus bio vjerojatno inte-

ligentniji nego što ga smatramo, jer je koristio vatru prije milijun i pol godina. Od godine 1970. mnogi su antropolozi potpomogli sta­jalište Louisa Leakeyja da je čovjek naučio paliti vatru tek prije 40.000 godina! Prema Leakeyjevu mišljenju, čovjek je postao rato­borno stvorenje jer je noću sjedio oko vatre, pričajući priče o borba­ma i junaštvu. Dakle, vatra je bila odgovorna za 'kulturnu eksplozi­ju' koja je stvorila homo sapiensa.

Ali, 1970. i 1980. otkriven je dokaz o logorskim vatrama u Koobi Fori i Chesowanji u Keniji. 'Leće' od narančaste zemlje pronađene su zajedno s kostima i kamenim alatom homo erectusa. Slične leće, široke oko 45 cm, nađene su uz logorske vatre domorodaca. Godine 1999., proučavanja Ralpha Rowletta sa Sveučiličta Missury u Ko­lumbiji, nedvojbeno su učvrstila mišljenje da su te leće bile izrađe­ne uz logorske vatre, a ne uz šumske vatre izazvane gromovima.

Rowlettov kolega Randy Bellomo na zanimljiv je način iskoris­tio Zemljin magnetizam da dokaže kako su takve vatre postojale prije mnogo godina. Kao što je Hapgood zabilježio, željezo u tlu nanizano je u liniji s magnetskim polom i zagrijava 'neprestano' tu liniju poput kompasa. Bellomo je otkrio da se sedimenti željeza Ko­obi Fore neznatno razlikuju uz magnetsku liniju uslijed čestih po­sjeta jednog nomadskog plemena tijekom dugog razdoblja.

Brian Ludwig sa Sveučilišta Rutgers proučavao je oko 40.000 kamenih rukotvorina i ostatke alata, pokušavajući odrediti jesu li metode izrade alata ostale jednake. Pronašao je udubljenja koja su poznata kao lomovi nastali zbog izlaganja vatri i na alatu starom mi­lijun i pol godina.

I tako opet imamo dokaz da je homo erectus bio inteligentnije biće nego se bilo koji antropolog to usudio tvrditi. To ponovno na­vodi na pomisao da je poznavao vrstu govornog jezika.

Ako je znao sporazumijevati se jezikom i graditi splavi, tada slje­deće pitanje postaje jasno samo po sebi: je li se moglo dogoditi da homo erectus nije bio samo prvi čovjek, nego i prvi pomorac na duge staze? Uspravan položaj tijela idealan je za pomno pretraživanje obzora na moru. A on je imao mnogo vremena - pola milijuna godi­na i više - da nauči skakutati po otocima i ploviti otvorenim morem.

Imao je također mnogo vremena da razvije svoju opsesiju za zvijez­dama.

Sve to pokreće drugo umjesno pitanje. Ako su naši preci plovili morima prije 800.000 godina, zašto je čovjeku bilo potrebno još 792.000 godina (prva priznata civilizacija, Jerihon, datira iz 8.000. godine pr. Kr.) da počne graditi civilizaciju? Vjerojatno je odgovor da mu nije trebalo tako dugo. Naš je problem što mi ne prepoznaje­mo znakove civilizacije kad ih vidimo - kao što su kamene lopte u Kostariki, koje navode na pomisao da je čovjek plovio tisućama mi­lja oceanom 'prije civilizacije'. No, ako nije postojala civilizacija, zašto se treba brinuti? Ljudi plove oceanima uglavnom zbog trgo­vačkih potreba. Vrlo je vjerojatno da je Hapgood imao pravo - da je opća pomorska civilizacija postojala još prije 100.000 godina.

Postoji dokaz da su naši preci prije 400.000 godina - tada je to bio homo sapiens - bili inteligentniji nego mi to mislimo. U djelu Timescale (Vremenska skala) Nigel Calder izjavljuje: 'Piagetski testovi primijenjeni na kameni alat iz Isimile u Tanzaniji, koji može biti star oko 330.000 godina (datiranje uranom), dokazuju da su tvorci bili inteligentni kao moderna ljudska bića. Postavljajući to pitanje u djelu From Atlantis to the Sphinx, komentirao sam da je razlog što se civilizacija nije razvila mnogo brže bio taj što su ljud­ska bića sklona živjeti mehanički, radeći danas ono što su radili i ju­čer i prošle godine. U svijetu danas živi vjerojatno bezbroj ljudi čija je inteligencija tako velika kao i inteligencija samih znanstvenika, umjetnika i drugih intelektualaca iz naših povijesnih knjiga, a ipak ostaju nepoznati jer se nisu pokušali izvući iz svakidašnje osred-njosti.

Dok sam pisao te primjedbe, Mike Morwood i znanstvenici iz Novoga južnog Walesa još nisu otkrili alat u koritu jezera na Flore-su, koje će pokazati da je homo erectus plovio morima još prije 800.000 godina. To je promijenilo moje mišljenje o ljudskome jezi­ku. Poput većine ljudi, i ja sam pretpostavljao da je čovjek razvio jezik u prošlosti prije 30 000 godina. Otkriće da je pekinški čovjek bio ljudožder prisililo me da promijenim to mišljenje, i počnem vje­rovati kako je bio dovoljno inteligentan da obavlja neki vjerski ob­red pri kojem se služi jezikom. Bio sam sklon vjerovati da je 'eks-

plozija mozga' koja se dogodila posljednjih 500.000 godina - to jest iznenadni porast veličine čovjekova mozga - bio rezultat jezičnog razvoja.

Ali, otkriće na Floresu baca sumnju na moju pretpostavku. Ono daje naslutiti da je čovjek imao dovoljno znanja o jeziku i prije 800.000 godina ako je surađivao u gradnji splavi i plovidbi. To me za uzvrat navelo da posumnjam, nije li jezik bio jednako prirodan čovjeku kao i uspravan položaj tijela, pa su ljudi možda razgovarali prije milijun godina. U tom slučaju čini se nepojmljivim da je govor ubrzao razvoj civilizacije tek u posljednjih 10.000 godina. Već i sa­mo znanje Maya o matematici i astronomiji čini tu ideju apsurd­nom. Ako sumnjamo u Chatelainov dokaz o konstanti ninive i o dva beskonačna broja otkrivena u Quirigu, ostaje nam dostignuće koje je posve izvan onoga što smatramo normalnim ljudskim sposobno­stima.

Sugerirao bih da postoji samo jedno logično rješenje: civilizaci­ja je tisućama, možda desecima tisuća godina starija nego što misli­mo. Ali, u tom slučaju, gdje su dokazi za to? Gdje su ruševine te stare civilizacije ?

Kad su John West i Robert Schoch navijestili da je Sfinga možda najmanje dva puta starija nego što egiptolozi vjeruju, bio je to iza­zov stručnjacima koji su proučavali visoravan Gize. 'Pokažite nam tu spornu civilizaciju!' Ali, bilo koji dokaz o njoj mogao je biti zakopan u pustinjskome pijesku, kao što je bio slučaj s onom čud­nom, monolitnom strukturom nazvanom Osireion, koja je bila zatr­pana pod pijeskom ispod Hrama Setija I. To je struktura čiji blijedi, masivni blokovi i nedostatak ornamenata navode na pomisao da se radi o starijem stupnju egipatske civilizacije. Drugi dokaz možda leži pod morem ili ledom Antarktika. Kada razmatramo dokaz ka­kav su Hapgoodovi 'drevni morski kraljevi' ili konstanta ninive i brojevi Quirige, postaje teško ne priznati da ima nečega čudnog u odnosu na naš današnji ograničeni pogled na povijest čovječanstva.

Rekao bih da su jednako uvjerljivi dokazi koje je Flem-Ath sku­pio dok je proučavao drevna religijska mjesta i njihove neobičnos­ti, a koja su vidljiva na Zemlji.

P O G L A V L J E 7 .

PALI ANĐELI

I njihova su lica sjala poput sunca, a njihove oči bile su poput upaljenih svjetiljki. Iz njihovih usta izlazila je vatra. Njihova

odjeća je sličila perju, stopala su im bila purpurna, a krila sjajnija od zlata, ruke bjelje od snijega.

To je bio prizor koji je dočekao Enoha, pradjeda Noe, kada su ga jedne noći probudila dva visoka, blistava stvorenja. Stranci su podi­gnuli Enoha u zrak, odakle su mu, pripovijeda nam, pokazali pro­strano more, mnogo veće od mora okruženog otocima gdje sam ja živio. Budući da je Enoh živio negdje na Srednjem istoku, ovo more okruženo otocima vjerojatno je Mediteran, a mnogo veće more može biti Atlantski ocean ili Pravi ocean o kojem se govori u Platonovu prikazu Atlantide.

Prije nego je otišao s ta dva čudna posjetitelja, Enoh je dao upute svojim sinovima da ga ne pokušavaju pronaći, što znači da je njego­vo odredište bilo na Zemlji, a ne na nebu. Bio je prenesen na neko mjesto puno svjetla, bez imalo tame koje je bilo pokriveno snije­gom i ledom, na kraju Zemlje. Enoh je živio stoljećima prije po­topa, zato je to rijedak opis doma bogova prije uništenja. Rečeno mu je da je stigao na nebo. Christian i Barbara O'Brien koji su te­meljito proučavali taj materijal, skloni su riječ nebo prevesti kao planinsko područje.

Ne moramo putovati daleko da prepoznamo pravo mjesto ovdje, na našem planetu, koje odgovara tom opisu, visoko mjesto s beskraj-

nim danima i polarnim uvjetima koje leži na kraju Zemlje. Antark­tik je najviši kontinent na planetu s prosječnom visinom dva puta višom od drugoga najvišeg, od Azije. Je li 'nebo' koje su dva stran­ca pokazala Enohu drugo ime za Atlantidu? Drugo ime za Antark­tik?

Sve te zadivljujuće pojedinosti mogu se naći u Enohovoj knjizi. Otkrivene na živopisnim stranicama, nalaze se metode drevnih znan­stvenika koji su odlučili izmjeriti i pregledati svoj planet. Dok su to radili, ostavili su nam otisak svojih nalaza u svetim mjestima po cijelome globusu.

Ova važna knjiga zauvijek bi se izgubila da nije bilo pustolovnog duha lutalice, jednoga od najvećih ekscentrika 18. stoljeća, Škota Jamesa Brucea, koji se rodio 1730. godine i proveo 12 godina života u tajanstvenoj potrazi u nepoznatim predjelima srca Afrike. Jedna od najzanimljivijih stvari koje je donio sa sobom bila je zaboravlje­na Enohova knjiga, smatrana tako mračnom i bogohulnom da bi svaki kršćanin doveo svoju dušu u opasnost time što bi je čitao.

Bruce je bio škotski aristokrat. Potekao je iz kraljevske dinastije Roberta od Brucea koji je porazio Engleze u borbi kod Bannock-burna godine 1314. James Bruce je bio strašan neprijatelj u borbi, visok 195 cm, snažno građen, crvene kose i prodorna glasa. Bio je strašan sebičnjak, pa je moguće shvatiti što je navodilo ljude da ga ne vole. Umro je ogorčen i sam.

Kao učenik u Harrowu, Bruce je želio postati svećenik, a njegov je otac htio da postane odvjetnik. Obojica su bila razočarana. Bru-ceov pokušaj da studira tako ga je opterećivao, da je doživio živčani slom, pa mu je otac dopustio da pođe svojim putem. Njegova je am­bicija bila putovati u daleke krajeve, istraživati nepoznato. Tražio je dopuštenje da postane trgovac u Indiji, no tada se pokolebao jer se zaljubio. Na nesreću, djevojka - siroče bogatog trgovca vinom, s vi­nogradima u Španjolskoj i Portugalu - imala je tuberkulozu. Bruce i njegova mlada žena bili su na putu za Provansu, kad se ona izne­nada razboljela u Parizu i umrla za nekoliko dana. Očajan od tuge, Bruce ju je dao pokopati u samu ponoć. Tada je kroz oluju odjahao do Boulogne, gdje se onesvijestio.

Vrativši se u Škotsku, povukao se. Počeo je proučavati strane jezike i povijest - osobito su ga zanimali slobodni zidari i vitezovi templari. Zato se uputio na putovanje želeći posjetiti templarska mje­sta u Europi. Morao se vratiti kad mu je otac umro. Sa 28 godina Bruce je postao nasljednik velikog imanja.

Na pomolu je bilo razdoblje parnih strojeva, i industrijska revo­lucija već je započela. Naravno, Brucea to nije zanimalo - njegovo je srce bilo u Srednjem vijeku, sanjao je o vitezovima i križarima. Imao je sreću, otkrili su ugljen na njegovoj zemlji u Kinnairdu, i on ju je ustupio rudarskoj tvrtki, koja mu je to bogato platila. Tada je otputovao u Španjolsku proučavati arapske rukopise u Escorialu, putovao je niz Rajnu brodom te proučavao starine u Italiji.

Bruce je bio slobodni zidar, pripadao je loži Canongate iz Kil-winninga. Uz pomoć drugoga slobodnog zidara, lorda Halifaxa, po­nuđeno mu je mjesto konzula u Alžiru što je silno odgovaralo nje­govu romantizmu, i obećavalo slobodno vrijeme za arheologiju. No, pokazalo se da je to teži posao nego što je očekivao. Alžirski zaljev bio je nestabilan, težak i povremeno pun nasilja. Jednom je prilikom neki sudski službenik zadavljen u konzulovoj prisutnosti. Bruce je trebao svu svoju tvrdoglavost i odlučnost kako bi izbjegao da ga ve­žu u vreću i bace u Mediteran. Nakon dvije godine s olakšanjem je napustio to mjesto.

Tada se sa trideset pet godina spremao krenuti u pustolovinu svo­jega života. Još uvijek nije poznat njegov pravi životni cilj. U knjizi The Blue Nile (Plavi Nil) objavljenoj 1962. godine Alan Moorehe-ad ne sumnja kako je bio opsjednut mišlju da pronađe izvor Nila, što bi ga sigurno proslavilo. U to vrijeme izvor Nila nije bio otkriven. Poznato je da su ga oduševili crni Židovi Abesinije (sadašnje Etio­pije), falasi. Njihova je prisutnost navodila na pomisao da su upra­vo oni iz Jeruzalema donijeli Zavjetni kovčeg. Kao čovjek koji se duboko zanimao za svete tekstove, James Bruce je svakako želio pronaći što više činjenica o čudnoj tajni Enohove knjige. Apokrifnu knjigu Staroga zavjeta čuvali su s poštovanjem rani kršćanski teo­lozi, npr. Origen i Klement iz Aleksandrije, a tada je nestala. Glasi­ne su navodile na pomisao da knjiga sadržava skandalozne podatke

o anđelima i njihovu seksualnom ponašanju, objašnjavajući možda zašto je rana Crkva odlučila to zatajiti (ako je to doista bilo tako).

Susrećući se s mnogim opasnostima i pustolovinama, kao što su brodolomi i pljačkaši, Bruce se probio do Kaira, odakle je otplovio uz Nil. Namjeravao je otići u Abesiniju, zemlju nepoznatu Europ­ljanima - posjetila su je samo dva katolička misionara - a kao pro­testant Bruce nije imao visoko mišljenje o katolicima.

Prvi dio njegova putovanja bio je dosta ugodan - plovio je bro­dom uz Nil do Asuana. Ondje ga nije uplašila prva pojava mrene na oku, nego lokalni rat. Odlučio je nastaviti plovidbu do Crvenog mo­ra. Nekoliko tjedana suočavao se s nepoznatim područjem. Napo­kon su Bruce i njegova pratnja našli put do grada Gondara, koji je tada bio glavni grad Abesinije, a sastojao se od oko 10 000 kolibica od ilovače sa stožastim krovovima. Iznad njih se uzdizala kraljevs­ka palača s pogledom na golemo more, gotovo posve okruženo oto­cima, na jezero Tanu.

Ime Abesinija znači 'zbrka'. Bruce je doista našao zemlju u ne­miru - očito je to bilo njezino uobičajeno stanje. Kralj i njegov vezir nisu bili u gradu, nego u kaznenoj ekspediciji. Uskoro je postalo jasno da se ovdje iznimno visoka razina nasilja smatrala prilično normalnom pojavom. Vojnici su jahali okolo s testisima svojih ne­prijatelja koji su se ljuljali na njihovim kopljima. Njihov omiljeni obrok je bio mesni odrezak koji su jeli sirov, jednostavno ga režući s bedra žive krave, nakon čega je sirovi ostatak bio pokriven ze­mljom, a životinja otjerana. Bruce se upoznao s kraljem Tecla Hai-manoutom i njegovim vezirom Rasom Michaelom kad su se vratili s ratnog pohoda. Upravo su se zabavljali kopanjem očiju tucetu za­robljenika.

Bio je sretne ruke. Mogao je biti kastriran, mogao je ostati i bez glave. Ali, Rasu Michaelu se svidio, pa mu je dao zapovjedništvo nad eskadronom kraljeve konjice. Bruce se uvijek volio isticati od­jeven u pancirni oklop. Umetnuo je svoje pištolje u širok pojas te zaprepastio domaćine sposobnošću da ubija planinske ptice grablji­vice dok je galopirao na bojnom konju.

Odabravši pravo vrijeme, Bruce se uspio baviti i iskapanjem. Odveli su ga na vrh planine gdje se nalazio izvor rijeke Little Abbai.

Njegov ga je vodič uvjeravao da je to izvor Nila. Na Brucea je to ostavilo snažan dojam. Ali, vodič nije imao pravo - izvor Bijelog Nila je tisuću milja udaljen i nalazi se južno, u jezeru Viktoriji, dok je izvor njezinog pritoka, Plavog Nila zapravo u jezeru Tani, neko­liko milja sjevernije od planine na kojoj se nalazio. Bruce je bio više entuzijast nego savjestan zemljopisac. Ali u samostanu Gondaru, na obalama jezera Tane, naišao je na otkriće koje je nadmašilo njegovu pogrešnu pretpostavku o izvoru Nila.

Abesinija je postala kršćanska zemlja 320. godine po. Kr., ali bu­dući da se nalazila tako daleko od velikih sjevernih središta kršćan­stva, zadržala je vlastitu tradiciju. Jedan od najzanimljivijih dijelo­va te tradicije sadržan je u epu Kebra Nagast ili Knjiga o slavi kral­jeva. Kad je Bruce otputovao u Gondar, nitko u Europi nije nikad ništa čuo o tom epu. U njemu se priča kako je Zavjetni kovčeg do­nesen u Etiopiju iz Jeruzalema u 9. stoljeću pr. Kr. Čini se da je kra­ljica od Sabe imala svoj glavni grad u Abesiniji. Bila je prekrasna mlada djevica, koja je nakon šest godina provedenih na prijestolju čula za Salomona i njegovu mudrost, pa je otputovala u Jeruzalem da ga vidi. Oboje su bili zadivljeni jedno drugim, i dan prije njezi­na odlaska iz Jeruzalema zamolio ju je da provede noć s njim. Pri­stala je pod uvjetom da zadrži nevinost. Salomon joj je to obećao, ali je i on postavio neobičan uvjet - da će sve ovisiti o njoj - ona neće smjeti uzeti ništa što pripada njemu. Budući da nije imala ta­kvih namjera, pristala je.

Usred noći kraljica je ustala popiti malo vode. Salomon se pro­budio i upozorio je da je prekršila obećanje. 'Ali, to je samo voda!', prosvjedovala je. 'Što je dragocjenije od vode?', upitao je Salomon. I budući da se morala složiti s njim, žrtvovala je svoje djevičanstvo.

Poslije devet mjeseci rodila je u Aleksandriji sina. Kad je mladić navršio 20 godina, pošao je u Jeruzalem da vidi svojega oca. Salo­mon ga je tako zavolio da ga je imenovao kraljem. Na povratku u Abesiniju pratili su ga najstariji sinovi Salomonovih dvorjana. Bili su potišteni i očajni što su ostavili Zavjetni kovčeg, najsvetiji židov­ski simbol koji je sadržavao ploče zakona što ih je Mojsije dobio na planini Sinaju. Zato je sin velikog svećenika savjetovao da Kovčeg uzmu sa sobom. To su i učinili uz pomoć Gospodinovog anđela, ko-

ji je izjavio da je i sam Kovčeg odlučio kako je vrijeme da napusti Jeruzalem.

I tako je, prema epu Kebra Nagast, Kovčeg stigao u Abesiniju. Kad je Bruce to pročitao, vjerojatno je bio jako uzbuđen. Činilo

se kako to pokazuje da je Abesinska crkva najstarija na svijetu, te da vuče korijene još od kralja Salomona. Tko zna, možda je to tako i sa slobodnim zidarima. Prema falasima, crnim Židovima iz Abesi-nije, možda oni potječu od dvorjana koji su pratili mladoga kralja u Abesiniju. Je li Bruce čuo za ep Kebra Nagast na svojim istraživa­njima - možda u Escorialu - i je li moguće da motiv njegova dola­ska u Abesiniju nije bio pronaći izvor Nila, nego Zavjetni kovčeg?

Bruceovo sljedeće otkriće bilo je još uzbudljivije. U istom samo­stanu dopustili su mu da pročita kopiju davno izgubljene Enohove knjige. To je izazvalo tako mnogo znatiželje, da se astrolog kraljice Elizabete, dr. John Dee pokušao domoći kopije po svaku cijenu, čak i na natprirodan način. On i njegov magijski pomoćnik Edward Ke-lley sudjelovali su na seansama u kojima su 'anđeli' (ili duhovi) dik­tirali Enohovu knjigu - ili barem nešto od Enohove knjige - Kellye-ju. (Nikad nećemo doznati je li to bio onaj tekst koji je Bruce otkrio, jer je tekst nestao).

Čak i kratak pogled na taj rukopis vjerojatno je objasnio Bruceu zašto su ga ranokršćanski znanstvenici smatrali značajnim - tvrdilo se da je to barem dio povijesti svijeta, koji nedostaje. Enoh je bio Adamov unuk i sin Kaina, a bio je i otac Metuzalema, Noinog dje­da. Bruce je to mogao smatrati samo zanimljivim proširenjem bib­lijskoga kanona. Bio je visoko obrazovan Škot, koji je živio u doba Voltairea i Gibbsona, no morao je smatrati sadržaj Enohove knjige fantastičnim, ali i apsurdnim mitom. S druge strane, kao slobodni zidar, također je moguće da je pročitao tu knjigu sa snažnim osob­nim zanimanjem za staru tradiciju slobodnih zidara, prema kojoj je Enoh predvidio propast svijeta zbog velikog potopa.

Bila je godina 1770., godina dana nakon što je stigao u Abesi­niju. Kada se vratio iz Gondara, počeo je građanski rat. Bruce je odlučio i sam sudjelovati u ratu jer je bio ratni zapovjednik, ali rat je završio porazom, bijegom Rasa Michaela i pokoljem njegovih pri­staša.

Bruce je preživio pa je mogao napustiti zemlju koju je došao braniti. Bilo je to dugačko i iscrpljujuće putovanje u civilizaciju -trajalo je oko 18 mjeseci. Proveo je neko vrijeme oporavljajući se u Italiji i Parizu, prije nego se konačno vratio u London u lipnju 1774. godine.

Ova egzotična priča nema lijep završetak. Moglo bi se očekivati da će putovanja donijeti Bruceu slavu, jer je 18. stoljeće neobično voljelo putopisne priče - James Boswell je postao slavan jer je po­sjetio Korziku, dok je varalica imenom George Psalmanazar, koji je tvrdio da je iz Formoze (sada Tajvana) stekao slavu i postao bliski prijatelj dr. Johnsona. Ljudi su prihvaćali Brucea više kao Marka Pola na povratku iz Kine. Oni koji su čitali prikaze putovanja Marka Pola, smatrali su ih fikcijom. James Bruce je doživio nešto slično kad je pričao o ljudima koji jedu odreske sa žive stoke i režu dije­love svojih bližnjih s istom okrutnošću. Ljudi su uljudno slušali, skrivajući smiješak nevjerice, koji je nastao djelomice zbog načina kojim je Bruce pričao priču, jer nije mogao prikriti visoko mišljenje o sebi.

Otišao je u London, pronašao siromašnog svećenika Latrobea, te proveo godinu dana diktirajući mu svoju knjigu Travels to Discover the Source of the Nile (Otkrivanje izvora Nila). Obećao je platiti svojem pisaru kad bude završen peti dio knjige, iako je bilo karak­teristično za njegovu podlu i neiskrenu prirodu da odgađa isplatu. Tada je pokušao prevariti Latrobea dajući mu samo pet gvineja. Moglo se gotovo očekivati da će se njegova knjiga primiti sa zlo­bom i podrugivanjem. Umro je pet godina nakon toga. Spotaknuo se na stubama i pao na glavu.

Mora se priznati: unatoč svim nedostacima svojega karaktera, Bruce je napisao jednu od najboljih putopisnih knjiga! Obavio je i drugu važnu ulogu u literaturi vrativši Enohovu knjigu - ništa ma­nje nego tri primjerka. Jednu od njih je darovao knjižnici Bodleian u Oxfordu, a drugu Nacionalnoj knjižnici u Parizu - treći primjerak je zadržao za sebe, uz Jobovu knjigu - tvrdio je da tamo i pripada. Ponavljam da nije znao odabrati pravi trenutak. Usred Prosvjetitelj­skog doba zanimanje za religiju bilo je slabo, i crkve su bile napo-

la prazne. Nitko se nije zanimao za nerazumljivu apokrifnu biblij­sku knjigu i ona je ostala neprevedena.

Enohova knjiga pojavila se konačno u engleskom prijevodu 1821. godine, više od četvrt stoljeća nakon Bruceove smrti. Preveo ju je hebrejski znanstvenik Richard Laurence. Sada je svijet bio spreman za nju - bilo je doba romantizma sa sveopćim zanimanjem za duhove, demone i sve nadnaravno. Priča o razbludnim palim an­đelima uzbudila je široko čitateljstvo.

Možemo reći da je Enohova knjiga proistekla iz 6. odlomka Knjige Postanka, koji govori o tome kako su sinovi Božji - anđeli - opazili da su kćeri čovjeka lijepe pa su odlučili uzeti ih za žene. 'Oni su bili divovi na Zemlji onih dana - kad su se sinovi Boga združili s kćerima čovjeka i dali im djecu koja su postala moćni ljudi, vrlo poznati!'

Enohova knjiga objašnjava tu priču. Čini se da je u danima Ja-reda, Enohova oca, 200 pobunjenih 'anđela' koje zovu 'čuvari', sišlo na vrh planine zvane Hermon, visoke 2 740 m., i spremali su se spustiti u doline s namjerom da imaju seksualne odnose sa smrtnim ženama.

Prema Enohu, činilo se da su pobunjeni anđeli uzimali žene smrtnice k sebi u postelju, a njihove su ljubavnice rađale 'divove' koji su doslovno bili neobuzdani. Počeli su 'gutati' ljudska bića, ra­zvijajući okus za krv. Najjednostavniji način da se da smisao tom odlomku jest pretpostaviti, da su izdanci 'čuvara' postali nasilni i skloni ratovima, prilično slični Abesincima Bruceovih dana, čije su ga okrutnosti natjerale da pobjegne iz zemlje. Očito je da su pobu­njeni anđeli također naučili ljude umijeću pravljenja oružja uz pomoć taljenja. Žene su poticali na seksualnu slobodu, učeći ih ka­ko da nose ukrase i koriste šminku. Naučili su ih i vradžbinama i obrednoj magiji. Pritom izranja slika rane plemenske civilizacije, kada su se žene morale navikavati da rađaju djecu i rade teške po­slove. 'Čuvari' su ih naučili da život može biti ugodniji ako na seks gledaju kao na sredstvo uživanja. Naučili su ih i kako da se riješe neželjenih posljedica svojega promiskuiteta.

Moderni čitatelji možda gledaju na to s odobravanjem, misleći da su žene onoga vremena vjerojatno trebale ohrabrenje za slobodu.

To je bilo gledište što su ga imali romantičari poput lorda Byrona i njegovog prijatelja Thomasa Moora. Byronova drama Heaven and Earth (Nebo i Zemlja) pojavila se iste godine kad i prijevod Enoho-ve knjige, a temelji se na odlomku iz Postanka o sinovima Boga koji su uzimali kćeri čovjeka za žene. Drama završava spektakularnim prizivanjem potopa, a bilješke pokazuju da je 'Enohova knjiga, koju su sačuvali Etiopljani, po njihovu pričanju bila prethodnica velikog potopa.' Godine 1823. Moore je objavio poemu The Loves of the Angels (Ljubavi anđela), utemeljenu na istoj temi.

Pobunjeni 'čuvari' nisu bili samo učitelji u zavođenju. Jedan je poučavao astronomiju, drugi astrologiju, jedan se bavio znanjem o oblacima ili je znao kako uzvratiti magijske čarolije. Netko je znao o Suncu, Mjesecu i Zemlji. Unatoč njihovim namjerama, Bog je odlučio da budu kažnjeni. Poslao je vlastite čuvare želeći učvrstiti svoju volju. Među njima su bili Gabriel, Rafael i Uriel. (Ti sluge Božji zovu se također čuvari, što navodi na pomisao da nisu svi čuvari bili pobunjeni duhovi). Pobunjeni čuvari bili su uhvaćeni i utamničeni. (Čini se da je Bog Starog zavjeta bio nemilosrdan poput kakvoga ljudskog silnika). Knjiga Andrewa Collinsa From the Ashes of Angels (Iz pepela anđela) objavljena 1996. godine možda je naj­bolji uvod u tu temu. Zatvor pobunjenih čuvara nalazio se blizu mjesta na koje su se spustili, to jest na planini Hermon.

Tada je Bog želio pročistiti Zemlju velikim potopom koji je pre­živio samo Noa. Ali prije toga Enoh mora ispričati još jednu priču. Čini se da je njegov sin Metuzalem imao sina Lameha, čija je žena rodila dijete Nou. Njegov izgled je zaprepastio njegova oca: djete­tova koža nije bila iste boje kao koža drugih ljudi Srednjega istoka, smeđa, nego potpuno bijela i ružičasta, slična koži stanovnika sje­vera. Njegova je kosa bila također bijela, a oči prekrasne i činilo se da osvjetljavaju sobu.

Lameh je otišao Metuzalemu, svojem ocu i rekao mu: 'Dobio sam čudnog sina koji ne sliči ljudskom biću, nego više djetetu anđelu.' Lameh je pretpostavljao da je otac njegova djeteta jedan od čuvara. Metuzalem ga nije mogao razuvjeriti, nego je pošao tražiti svojega oca Enoha, koji se povukao u neku daleku zemlju (u dijelu iste priče nađene među Svicima s Mrtvog mora, ta je zemlja nazvana raj).

Enoh je rekao Metuzalemu da uvjeri svojega sina, kako je novoro­đenče zaista njegov sin, a nazvat će ga Noa. Enoh je u viziji pred­vidio da će svijet biti ilništen potopom, ali Noa i njegova djeca bit će 'spašeni od pokvarenosti' koja je zahvatila zemlju. (Očito je da su se ti događaji dogodili prije nego su čuvari stigli na Zemlju.) I ta­ko se dogodilo da je Bog odabrao Nou za oca nove rase čovječanstva.

Ipak, čovjek se ne može oteti dojmu da Enoh možda nije bio po­sve iskren Metuzalemu i da će ova buduća rasa možda imati vezu s palim anđelom i njegovom naravi.

Enohova knjiga koju je Bruce donio iz Abesinije, nije bila jedi­na verzija. Poslije su pronađeni mnogi fragmenti, čak na grčkom i latinskom jeziku. No, jedna druga knjiga, na slavenskom jeziku, sa­državala je zanimljive dodatke priči.

Treba reći da je Enohova knjiga napisana 200 godina pr. Kr., a to je vjerojatno učinio neki član zajednice esena u Kumranu na Mrtvo­me moru. Usmena tradicija bila je mnogo starija. Slavenska verzija poznata kao The Secrets of Enoch (Enohove tajne) vjerojatno je kom­pilacija židovskog autora koji je živio u Aleksandriji u doba Isusa.

Ona sadrži prikaz koji počinje odlomkom Enohove otmice kad su visoka bića odletjela s njim na mjesto vječne svjetlosti, koje je bilo pokriveno snijegom i ledom.

Kad su stigli na odredište, Enoha su poveli na putovanje na ko­jem je vidio strašan ponor koji je postao prototip kršćanskog pakla:

I ljudi su me poveli u sjeverni predio i pokazali mi strašno mjesto, na kojemu je bilo svih vrsta mučenja. Vladala je groz­na tama i neprobojna tmina. Nije bilo svjetla, nego samo su­morna vatra koja je uvijek gorjela, a užarena rijeka protjecala je kroz to mjesto, koje je bilo okruženo vatrom. Na sve strane vladali su hladnoća i led. Vatre su gorjele, ali posvuda je bilo hladno i ledeno. Zatvorenici su bili divlji, a anđeli strašni i ne­milosrdni, nosili su opasno oružje. Njihovo mučenje bilo je nemilosrdno.

Ja sam rekao: 'Jao, kako je strašno to mjesto!'A ljudi su mi rekli: 'Enoh, ovo je mjesto za one koji ne štuju Boga, koji čine loša djela na Zemlji.'

Pakao je bio kršćanski koncept koji, kao ni Vrag, nije bio poznat Ži­dovima. 'Šeol', riječ katkad prevedena kao 'pakao', značila je mje­sto na kojemu se uništavao otpad i taj odlomak, koji, čini se, nago­vještava Danteov pakao, bio je vjerojatno glavni razlog da je Eno-hova knjiga 'nestala'. Ideja da nebo može biti mjesto mučenja, bila bi neprihvatljiva crkvenim očima.

Nakon letimičnog pogleda na 'pakao', Enoha su poveli na puto­vanje - ovaj put ga je vodio anđeo Gabriel - po raju, ili 'vrtu is­pravnosti.' Čini se da je to bio rajski vrt, jer kad je primijetio jedno osobito prekrasno drvo nježna mirisa, rekli su mu da je to Drvo spo­znaje s kojega je Eva ubrala jedan od plodova (bilo je očito da su ti plodovi visjeli u skupinama poput grozdova, pa se nije moglo radi­ti o jabukama). Činilo se da Gospodina, kojega su zvali Jahve - Elo-him, zabrinjava jedno drugo drvo, Drvo života. Ako čovjek pojede plodove s toga drveta, njegov će se život produžiti u nedogled.

A sada dolazi jedan od najzanimljivijih odlomaka Enohove knji­ge. 'I ja sam vidio onih dana kako su anđeli dobivali dugačke konopce. Oni su uzimali krila i letjeli prema sjeveru. Pitao sam jednog anđela: 'Zašto su uzeli konopce i odletjeli?' A on je odgovorio: 'Od­letjeli su na mjerenje .'

Čvoraste 'konopce' koristili su i egipatski svećenici kad su plani­rali graditi svoje hramove. Ti konopci nisu bili ništa drugo nego pra­ktičan geometrijski alat. Christian O'Brien, inženjer s mjeračkim iskustvom, prevodi taj odlomak svjetovnim izrazima: 'Tada sam vi­dio kako su neki anđeli dobili dugačke 'vrpce' za mjerenje i oni su se požurili na sjever. Zato sam pitao anđela koji je bio blizu mene, zašto su oni uzeli te vrpce i otišli. A on je odgovorio: 'Otišli su oba­viti mjerenja'.

Anđeli koji nešto mjere? To nema smisla u kršćanskoj zamisli anđela. Ali, što ako su ta bića bila drevni znanstvenici, koji su se bavili geološkim i zemljopisnim ispitivanjima i mjerenjima?

Enohova knjiga također otkriva općenito važnu svrhu mjerenja riječima:' Ove mjere otkrit će sve tajne Zemljinih dubina ...'. Radi­lo se o geološkom mjerenju. Rand je dobro poznavao knjigu Andre-wa Collinsa From the Ashes of Angels koja prepričava Enohovu priču. Collins opisuje kako je krajem 19. stoljeća babilonska eks-

pedicija sa Sveučilišta u Pensilvaniji otkrila dijelove razbijenog valjka od ilovače u Nipuru, dijelu koji se još uvijek zove Mezopo­tamija. Ti dijelovi pronađeni su u hramu Enlila, vrhovnog boga Su-merana, koji je bio manje značajan samo od Anua, Gospodara uni­verzuma, i bili su ispisani klinastim pismom. Prisjetimo se pločica pronađenih na brežuljku Kuyunjiku 1852. godine, koje dokazuju da je postojao ep Gilgameš. Može im se oprostiti pretpostavka da je prijevod toga valjka postao iznimno važan, ali vratili su ga na Sveuči­lište u Philadelphiji. To je učinio profesor Herman V. Hilprecht. Os­tavio gaje u podrumu muzeja i još je ondje zamotan.

U povijesti psihičkih istraživanja, Hilprecht je poznat zbog dru­goga čudnog događaja koji se tiče Nipura. Godine 1893. pokušao je dešifrirati natpis s nekog prstena, za koji je vjerovao kako potječe iz Belovog hrama. Iscrpljen jalovim nastojanjima, zaspao je. Sanjao je da mu je svećenik Belovog hrama pokazao sobu s blagom, te mu objasnio da je 'prsten' dio zavjetnog valjka koji je bio razrezan na tri dijela. Kad mu je bilo naređeno da izradi naušnice za Belovog si­na Niniba, svećenik je odlučio razrezati valjak. Treći dio neće nikad biti pronađen, rekao je svećenik. Ali drugi dio još uvijek postoji.

Sljedećeg dana, naoružan ovom novom informacijom, Hilprecht je otkrio da je njegov san bio točan. Drugi prstenje postojao među katalogiziranim stvarima i kad su dva dijela bila postavljena jedan uz drugi, mogao se pročitati natpis bogu Ninibu. Poslije je potvr­đeno da su oba prstena potekla iz riznice Belovog hrama. Kao što je svećenik u snu rekao, treći dio nije nikad pronađen.

Proći će još 20 godina prije nego će profesor iz Bryn Mawr, ime­nom George Aaron Barton skupiti sve dijelove prosute u tri kutije. Njegovo otkriće najprije ga je ispunilo oduševljenjem. Nije se radi­lo o popisu riznice hrama niti o himni Enlilu, nego je to bila dugač­ka priča koju treba usporediti s Gilgamešom. Barton je mislio daje to najstariji tekst na svijetu. Bio je zabilježen na devet pločica. Ko­načno je zaključio da je to sumerska verzija mita o stvaranju svijeta. Njegov prijevod tog zapisa u knjizi Miscellaneous Babylonian In­scriptions (Razni babilonski natpisi) objavljenoj 1918. godine nije uspio uzbuditi ni njegove kolege, a još manje javnost koja se više brinula za kraj Velikoga rata.

Prošlo je više od pola stoljeća prije nego je primjerak Bartonove knjige (1970. godine) došao u ruke geologa Christophera O'Briena, koji je proveo velik dio života radeći za britanski Naftni institut na Srednjem istoku. O'Brien je i sam naučio čitati klinasto pismo, a dok je pregledavao Bartonov prijevod i reprodukcije originalnih te­kstova, zaključio je kako mnogi dijelovi nisu objašnjeni, pa ih je odlučio sam prevesti.

Otkrio je da se ne radi o mitu o stvaranju koji opisuje sumerske bogove. Činilo se da je tekst vrlo prizeman prikaz kako je skupina ljudi, nazvanih Anunnaki ili Anannage, osnovala poljoprivrednu za­jednicu Kharsag na nekoj zaravni u planinskom području. Ta naseo­bina poznata je i kao Ehdin, što nas podsjeća na Eden (raj), kako ističe O'Brien. Čitatelji Sitchinove knjige Earth Chronicles odmah će prepoznati Anunnakije kao bića s 'dvanaestog planeta' Niburua koji su, tvrdi autor, stigli na Zemlju prije gotovo pola milijuna godi­na u potrazi za zlatom koje bi koristili (na neki tajanstveni način) kako bi zaštitili atmosferu svojeg planeta od uništenja. Sitchin nala­zi dokaz za te svemirske posjetitelje u Starom zavjetu, i u raznim sumerskim tekstovima (iako se ne radi o tekstovima iz Kharsaga). On vjeruje da su čovjeka pretvorili u roba kako bi radio teške poslo­ve u rudnicima zlata.

Christian O 'Brien, njegova žena i suautorica Barbara Joy, odbili su hipotezu o svemircima. Bili su studenti istočnjačke religije i skloni prihvatiti postojanje 'astralnih zrakoplova', postojanje kraljev­stva izvan čvrste materije. Zato, iako se nikada nisu izjasnili odakle su Anannage došli, čini se da su vjerovali kako se više radi o 'paralel­noj dimenziji'. Slična podjela mišljenja postoji među onima koji proučavaju fenomen NLO-a. U vrijeme kada su ti objekti prvi put uzbudili javnost, krajem 1940. godine, većina pisaca koja se zani­mala za to, mislila je da su 'leteći tanjuri' posjetitelji s drugih svje­tova. U posljednje vrijeme sve se više prihvaća mišljenje da su 'oni' doslovno izvanzemaljci, dakle, da mogu kontrolirati 'višu vibracij-sku razinu' i ne smiju se smatrati čistom materijom.

Godine 1986. O'Brienovi su objavili svoj prikaz natpisa u Khar-sagu u djelu The Genius of the Few: The Story of Those Who Foun­ded the Garden of Eden (Genije izabranih: Priča o onima koji su

pronašli Edenski vrt). Ne iznenađuje činjenica da svojim pažljivim, znanstvenim i neuzbudljivim pristupom knjizi nisu uspjeli utjecati na Sitchina i Velikovskog. Knjiga je bila previše kontroverzna za akademike, a pretrezvena i eruditska za široku publiku koja je guta­la drevne misterije. Ali, od tada je privlačila mnogobrojne čitatelje.

Naslov knjige je citat Andrea Parrota, O'Brienovoga mentora u arheologiji, koji je isticao kako je plamen srednjoistočne civilizaci­je 'zapalio istodobno mnoga mjesta: Suzu, Lagaš, Ur Uruk, Ašnu-nak, Ninivu i Mari dok napokon, zahvaljujući geniju izabranih, nije djelovao kao u alkemijskom topioničkom loncu. To je čudesna mno­gostrana umjetnost'.

O'Brienovi pitaju što je potaknulo to simultano sijanje civilizaci­je na tako mnogo mjesta? Vjeruju da se odgovor nalazi u Ananna-geu, ili (kako ih oni više vole zvati) u Blistavim bićima čije se ime objašnjava u drugom poglavlju knjige The Genius of the Few. O'Bri­en se pita zašto Biblija počinje rečenicom' Na početku je Bog stvo­rio nebo i zemlju" kad se kaže da je Elohim stvorio nebo i zemlju? Elohim je množina, a ne jednina, zato treba reći da su bogovi stvo­rili nebo i zemlju. Da je Biblija mislila na Boga, ona bi koristila ob­lik jednine, el, što zapravo znači 'blistav'. Ta riječ se može pronaći u mnogim starim jezicima. Na sumerskom ona znači 'blistavilo', na babilonskom ellu znači 'blistavi'. Čak engleska riječ elf znači blista­vo biće, dok u Cornwallu gdje ja živim el označava anđela (na starom cornish jeziku).

I tako Biblija kaže da su Blistava bića, koja su stvorila nebo i zemlju, rekla: 'Stvorimo čovjeka po našoj slici.' Jahve, vođa tih bi­ća, zasadio je vrt u raju, a prorok Enoh nije hodao 's Bogom' nego s blistavim bićima.

O'Brien ističe drugu važnu točku. Riječ 'heavens' (nebo) -ha'shemin - prije je značila gorovito zemljište. 'Earth' (zemlja) -ha'ares - znači tlo, ili u ovom kontekstu - nisko zemljište. Tako Bi­blija zapravo kaže da su ova bića (ili anđeli) stvorila brda i doline, a brda su uključivala Edenski vrt.

O'Brien također priča kako je pronašao ep Kharsag u Nipuru, opisujući da ga je iz podruma filadelfijskog muzeja iskopao George Barton, te ga preveo kao da se radi o religioznim fragmentima, obja-

šnjavajući zašto Bartonov prijevod smatra tako nezadovoljavaju­ćim, s dugačkim navodima iz originalnog teksta na akadski. O'Brien zatim priča o Kharsagu nakon što su se na Zemlju spustila Blistava bića. I on smatra ta bića više ili manje identičnima čuvarima iz Eno-hove knjige.

Budući da čitatelja može zbuniti razgovor o tim bićima ili čuva­rima, savjetujem da ovdje govorimo o njima kao o civilizatorima, kao o 'izabranima', čiji genij je stvorio civilizaciju. Ep Kharsaga obja­šnjava da to nisu bili anđeli - inače bi bili imuni na kugu koja je uni­štila Eden - nego su to bila bića od krvi i mesa, čije su moći i talenti bili daleko iznad onih što su ih imala ljudska bića onog vremena.

Vođa onih koji su donosili civilizaciju zvao se Enlil - to je ime boga u čijem je hramu pronađen valjak Kharsag. Enlilova žena, go­spodarica od Kharsaga zvala se Ninlil. Oni su odlučili da naselje nazovu Edin, što je akadsko ime za visoravan. Ime Kharsag znači 'zračni ograđen prostor.'

Drugim riječima, Blistavi su izgradili prvo poljoprivredno nase­lje na svijetu, gdje su ljudska bića bila primitivni lovci. Odabrali su područje okruženo planinama- O'Brien vjeruje da je to mjesto gdje se spaja današnji Libanon sa Sirijom i Izraelom. Smatra da je to bilo oko 8 000. godine pr. Kr. Na tu Edensku visoravan donijeli su civili­zaciju, izgradili kuće od cedrovine, napravili spremišta, iskopali jar­ke za navodnjavanje. Enlil i drugi vođe imali su velike kuće, a po­stojala je i bolnica za žene. Okolni brežuljci bili su pokriveni voćnja­cima, sadile su se žitarice. Žetve su bile tako obilne da su dopuštali i svojim susjedima da se pridruže njihovu naselju i dijele njihovo obi-lje.

Iako je Enlil bio priznat kao vođa, Eden je vođen na demokrat­ski način. Postojalo je Vijeće od sedam članova. Pretpostavimo li da su svi oni bili smrtni, moramo također znati da je živjelo mnogo Enlila tijekom više od 2 000 godina postojanja Kharsaga, i da je to ime značilo nešto kao 'kralj'.

Gospodarica od Kharsaga Ninlil, naziva se i gospodarica zmija. To je navelo Georga Bartona da pretpostavi kako je ona bila neka vrsta zmijske božice. Andrew Collins citira drugi drevni fragment teksta o čuvarima, koji opisuje jednoga od njih 's licem sličnim

zmiji.' Collins je spreman vjerovati kako to navodi na misao o pod­muklom, mršavom licu, uskih očiju.

Ovo korištenje drugoga starog fragmenta nudi priliku da se po­stavi pitanje koje će možda zabrinuti neke čitatelje: zašto bi netko ozbiljno shvaćao te čudne priče i legende o pohotnim palim anđeli­ma i Blistavim bićima, koja su zasadila Edenski vrt? Priče o grčkim bogovima smatramo tek mitovima. Nitko ne vjeruje da je Zeus doi­sta živio na planini Olimpu sa svojom ženom Herom, te da je provo­dio pola svojega vremena pretvarajući se u bika ili labuda da bi za­veo smrtne djevojke.

Jedno od objašnjenja jest da su se te priče prenosile usmeno kroz mnoge generacije prije nego su bile zapisane. Kad čitamo Ilijadu, brzo shvatimo da to i nije samo dokona priča koju je izmislio putu­jući pjesnik ili bard, nego da je utemeljena na istinitim događajima. Arheološka istraživanja ne ostavljaju sumnju da se to događalo. Tek stari tekstova nagađaju da je postojalo mnogo različitih djela o Enohu i čuvarima. Kao i u slučaju Ilijade, i ta su djela utemeljena na narodnu sjećanju.

Što se tiče epa Kharsag, čini se da on pripovijeda dugačku i detaljnu priču koja također sadrži činjenice. Naprimjer, nastavlja se priča kako se nakon mnogih stoljeća napretka, nad Edenom nadvi-lo nevrijeme s olujama, poplavama i strašnom hladnoćom. Uzima­jući u obzir da znamo što se dogodilo na kraju posljednjeg ledenog doba 14 000 godina pr. Kr., kad je klima bila vrlo hirovita, kad su se topla razdoblja brzo smjenjivala s hladnijima, čini se vjerojatnim da je Kharsagu presudilo vrijeme.

Ali, nije to bilo samo loše vrijeme. Bješnjele su strašne oluje, a jednu od njih O'Brien opisuje kao oluju što je trajala tisuću godina. Kuću Enlila uništila je vatra. Nastao je dugotrajni mrak, a gusta neprestana kiša izazivala je poplave. Enlil je rekao: 'Moja naseobi­na je nestala; razorila ju je voda.' Posljednje riječi gospodarice Nin-lil možda su još važnije: 'Zgrada znanja je uništena, sve što je zna­nje stvorilo, uništeno je.' Jasno, jedna od prvenstvenih zadaća na­seobine Kharsag bila je - stvoriti znanje. Za O'Brienove su Blista­va bića bila nositelji znanja ljudskoj rasi.

Na toj točki, na kraju pločice broj 9 prekida se Kharsagov ep. Ne znamo koliko je još pločica neotkriveno, ali O'Brienovi vjeruju da su Blistava bića postala civilizatori čovječanstva i osnivači sred-njoistočne civilizacije. U posljednjoj kompilaciji pod nazivom The Shining Ones (Blistava bića) koja uključuje i djelo The Genius of the Few (Duh nekolicine) čak su sugerirali da su civilizatori odigrali ulogu u civilizaciji Srednje i Južne Amerike te Atlantide. Također se izjavljuje da se 'nedvojbeno najvredniji opisi rajskog vrta nalaze u Enohovoj knjizi'. Oni podrobno govore o Enohu namećući misao, da je on zapravo vidio Kharsag kao rajski vrt dok su ga anđeli vodili da vidi nebo. Ističe se da je Enoh vidio Veliku kuću, da je opisivao prekrasno drveće, čak i veliko spremište.

Već smo govorili o odlomku iz knjige o Enohu, u kojemu su an­đeli dobivali dugačke uzice i bili upućivani na 'mjerenje'. O'Brien misli da su 'anđeli' stvorili dio rajskog vrta, možda sustav navod­njavanja, ali za Randa taj odlomak ima posve različitu interpretaci­ju. Anđeli su se žurili na sjever, a s točke Južnog pola svi su smje­rovi sjeverni.

O tome zašto bi anđeli obavljali neka premjeravanja, Rand je mislio da možda već zna mogući odgovor. Zaključivši da su mnoga mjesta cijeloga svijeta, kao Giza i Lhasa, nanizana na matematičku mrežu 'svetih širina', činilo se mogućim da je postojala vrsta mjere­nja. Isto sugeriraju Hapgoodove stare karte, koje prikazuju pojas od Kine do Antarktika bez leda. Čini se da su naši preci, koji su posto­jali 'prije civilizacije' imali sveobuhvatno znanje o površini našega planeta.

Rand je smatrao da je to premjeravanje provodila tada tehnički najnaprednija civilizacija, Atlantida, koja je bila poticana spozna­jom da će se dogoditi katastrofa - a to je, gotovo sigurno značilo pokretanje Zemljine kore. Njihova je namjera bila pronaći koliko je površinski sloj već bio pomaknut. Rand je mislio da su zato nad­glednici bili upućeni na 'premjeravanje'.

Hapgood je smatrao kako je pokretanje Zemljine kore, uslijed kojeg se Sjeverni pol pomaknuo s Hudsonova zaljeva na njegov sa­dašnji položaj, počelo oko 15 000 godina pr. Kr. Činilo mu se da se to događalo polako i gotovo neprimjetno, iako, prema svemu sude-

ći, to nije moguće. Napuklina u San Andreasu u Kaliforniji širi se polako, ali iznenadni potres, i te kako bi je mogao učiniti zamjetlji­vom.

Randovo čvrsto vjerovanje da su stanovnici Atlantide mnogo znali o geologiji navodi na pomisao da su vjerojatno proučavali tu temu dugo vremena prije konačne katastrofe, možda više od 2 000 godina. Godine 9 600. pr. Kr. nagib Zemljine osi bio je mnogo veći nego danas, a završetak ledenoga doba označila je velika poplava. Zato su imali dobar razlog da se pozabave geologijom.

Njihova nastojanja, kao što znamo, pokazala su se kao gubitak vremena, barem ako prihvatimo činjenicu da je katastrofa napokon uništila njihovu civilizaciju. Ali Rand misli da su generacije, koje su došle mnogo kasnije nakon katastrofe, vidjele tragove onih koji su 'premjeravali'. To su bila sveta mjesta na kojima su te generacije nastavile graditi svoje hramove.

Meni se čini da dokaz što ga navodi Hapgood u knjizi Maps of the Ancient Sea Kings zajedno s Randovim istraživanjima uvjerlji­vo upućuje na neko prijašnje opće zemljopisno znanje.

Knjiga Uriel 's Machine Christophera Knighta i Roberta Lomasa pomaže donekle Randovu i O'Brienovu hipotezu 'premjeravanja', navodeći na pomisao da je Enoh znao za sve opasnosti s neba. Uriel je jedan od čuvara iz knjige o Enohu - ne jedan od pobunjenika, nego jedan od onih koji su poslani na Zemlju da ih kazne. Dio Eno-hove knjige zove se 'Knjiga nebeskih lučonoša' i uglavnom je astro­nomska rasprava. Jednom prilikom Enoha nose prema planini 'tvr­dih kamenih stijena' na zapadu: 'Vidio sam šest velikih vrata s kojih se sunce uzdiže i šest velikih vrata iza kojih sunce zalazi i mnogo prozora desno i lijevo od tih vrata'. Lomas i Knight su se sjetili Stonehengea s njegovim 'portalima' između kamenova, koji su bili postavljeni okomito od trilitona*.

Godine 1960. britanski astronom Gerald Hawkins počeo je isti­cati da je Stonehenge možda bio kompjutor kamenog doba, konstru­iran da izračuna trenutak izlaska i zalaska Sunca i Mjeseca u ciklusu dužem od 18,6 godina. Njegova knjiga Stonehenge Decoded (Deši­frirani Stonehenge) koja se pojavila 1965. godine, postala je od-

* triliton - tri velika kamena u kiklopskom zidu

mah najprodavanija knjiga, iako svojim hipotezama nije uvjerila većinu astronoma. Zapravo, njezine ideje su sada općenito prihva­ćene. Rad profesora Alexandera Thoma 1970. godine o drevnim kamenim krugovima, podupirao je Hawkinsovu teoriju.

Osnovna zamisao je sljedeća: ako stojite u središtu kruga, mo­žete vidjeti izlazak Sunca ili Mjeseca i predvidjeti godišnje doba prema položaju tih tijela iza 'brojača'. Lomas i Knight su odlučili konstruirati 'Urielov stroj' na nekom brežuljku Yorkshira, nešto kao jednostavnu promatračnicu. Neprestano su promatrali izlazak i za­lazak Sunca iz središta kruga prema obzoru, te su postavili brojače na određeno mjesto. Prateći ustrajno te izlaske godinu dana, završili su istraživanja s dva vijugava reda stupova postavljenih jedan na­suprot drugom. Kao što su to uočili i drevni graditelji 'hengea', i oni su opazili da godina nije uredno podijeljena na četiri dijela solstici­jima i ekvinocijima. Budući da je Zemljina putanja oko Sunca elip­sa, postoje 182 izlaska Sunca u godini od zimskog do ljetnog solsti­cija, ali ima ih 183 od ljetnoga do zimskoga. Isti nesklad je uočen između proljetnih i ljetnih ekvinocija.

Njihova promatranja su omogućila da saznaju zašto su drevni graditelji spomenika - 'ovi Einsteini kamenoga doba' - izabrali za svoju jedinicu duljinu onoga što Thom naziva 'megalitnim* jar-dom' - 32,64 inča (82.90 cm). (Thom je priznao da je udvostručio osnovnu cjelinu koju je pronašao na svim megalitskim mjestima -41,45 cm - kako bi veličinu približio modernom jardu). Lomas i Knight su otkrili da je njihov 'stroj' registrirao trajanje godine koja ima 366 dana (između jednoga i drugog solsticija). To ih je navelo da utvrde 'megalitski stupanj' od jedne tristošezdesetšestine djelića Zemljinog kružnog gibanja. Oni su sačuvali svoje putokaze, kojima su odredili megalitske stupnjeve, te su otkrili da nekoj zvijezdi treba 3,93 minute da se pokrene od jedne vertikale do druge.

Gotovo je sigurno da su graditelji megalita koristili njihalo kao sat. Vrijeme potrebno njihalu da završi jedan zamah određeno je njegovom duljinom. Lomas i Knight su otkrili da njihalo mora biti točno 41,45 cm dugačko kako bi se njihalo 366 puta u 3.93 minuta.

* megalit - pretpovijesni kameni spomenik

Zato su 'Einsteini kamenog doba' izabrali 41,45 cm za svoju os­novnu jedinicu. Lomas i Knight su riješili problem koji je zbunjivao Thoma.

'Urielov stroj' (koji je po djelovanju jednak primitivnoj drvenoj motki), mogao se upotrijebiti ne samo kao brojač izlazaka Sunca i Mjeseca, nego također kao promatračnica za mjerenje putanje ko­meta. Mogao je prilično jednostavno izmjeriti ima li komet takvu putanju da udari o Zemlju. Drugim riječima, možda su naši preci koristili 'Urielov stroj' kao vrstu proricatelja za neku katastrofu.

Rand je sigurno tako mislio, iako je smatrao da svrha 'Urielova stroja' nije bila koristiti Zemlju da se izmjeri nebo, nego koristiti položaj zvijezda da bi se kontrolirali pokreti u samoj Zemlji - što bi bila vrsta seizmičkog aparata pomoću kojeg se predviđa pomicanje Zemljine kore.

Prema Randovoj teoriji, u 65. poglavlju Enohove knjige, prije potopa je bilo značajnih geoloških događaja: 'Onih dana Noa je vidio Zemlju koja je tonula, a njezina propast bila je blizu.' Tada Enoh šalje anđela da opomene Nou o dolazećoj globalnoj katastrofi: 'Idi Noi i ...otkrij mu kraj koji mu se približava - cijela će Zemlja biti uništena, potop će zahvatiti cijelu Zemlju i uništiti sve što je na njoj'.

Počeo je sumnjati da će položaj svetih mjesta koja su raspršena po sjevernoj hemisferi u razmacima od 5 do 10 stupnjeva, biti ide­alan način da se održi trag svim geološkim promjenama unutar pla­neta. Znamo da je prije potopa Enoh vidio anđele kako s uzicama lete na 'mjerenja'.

Znamo i to da su svake godine nakon što je Nil poplavio egi­patske ravnice, svećenici uzimali čvoraste uzice da ponovno izraču-naju granice. Također su koristili uzice kao geometrijski alat za pripremu pri gradnji hramova. Te su 'uzice' bile praktične za mjere­nje.

Rand je zaključio da su provodili geološka mjerenja, da su po­moću Urielova stroja predviđali geološke promjene, koje su kul­minirale kad je Noa tražio pomoć od Enoha.

Da je bilo na desetine astronomskih promatračnica smještenih na poznatim koordinatama, kao v ekvator, 15°S 30°S i tako dalje,

tada bi usporedna informacija s tih 'promatračnica' dopustila ljudi­ma Atlantide da procjene smjer premještanja. Naprimjer, Giza koja je prije postojala na 15°S, a završila na 30°S, najprije bi prošla kroz dužinu od 16°S. Tako se i Uskršnji otok, koji je prije bio na ekva­toru, pomicao na jug dok nije stigao na svoju sadašnju lokaciju od 27°J, prošavši najprije kroz 1°J. I Lasa, glavni duhovni grad Tibeta, prošla je kroz 1°S dok nije skliznula od ekvatora na svoju današnju širinu od 30°S.

Lomasova i Knightova 'sofisticirana sprava za mjerenje mag­netske deklinacije' bila bi idealan seizmički monitor da otkrije bilo kakvu promjenu Zemljine kore ili plašta. Ako se Zemljin plašt po­čne pomicati, tada zvijezde više ne bi bile na svojim mjestima, i Urielov stroj bi uočio nesklad. Naši promatrači svećenici-znanstve-nici znali bi da se događa nešto strašno.

Kad sam to provjerio kod Roberta Lomasa, odgovorio je da bi se Urielov stroj zaista mogao koristiti za otkrivanje promjena na Ze­mlji. Iako je primijetio da bi samo 12 zvijezda s prvom magnitudom (najsvjetlije zvijezde) mogle biti korisne, to bi bilo dovoljno da izvrše svoju geološku zadaću.

Proučavajući slobodne zidare, Lomas i Knight su utvrdili da je geologija stara znanost jednako kao i astronomija i geometrija. Zato je prilično vjerojatno Randovo mišljenje da su astronomi Atlantide promatrali nebo, želeći otkriti vrijeme katastrofe.

Treba spomenuti da su Lomas i Knight također prihvatili ideju o katastrofama koje su bile posljedica udarca kometa. Oni prednost daju 3 200. godini a ne 2 200. godini kao datumu udarca, koji se dogodio na području Mediterana, mjestu biblijskog potopa. Vrijeme potapanja Atlantide stavljaju u 7 640. godinu pr. Kr., a ne u 9 600. kako smo Rand i ja sugerirali u ovoj knjizi.

Članak o Urielovu stroju Damiana Thompsona citira arheologa Tima Schadler-Halla, koji kaže da u istočnom Yorkshireu postoji neobjašnjen geološki zapis star mnogo stoljeća prije 7460. godine i nakon nje nema nikakvih znakova o divovskom plimnom valu za koji se pretpostavlja da je 'počistio' sve živo u Britaniji, te stvorio veliko slano jezero Salt Lake Cityju u SAD-u.

Urielov stroj ostavlja malo sumnje da se udarac kometa mogao izračunati tjednima ili čak mjesecima prije nego će se dogoditi. Naprimjer, Donatijev komet nazvan je po talijanskom astronomu Giovanniju Batisti Donatiju, a bio je vidljiv od lipnja 1858. do tra­vnja 1859. godine. Čini se da to ide u prilog 'teoriji promatranja'. U svakom slučaju, ako su stanovnici Atlantide proučavali geologiju zbog potresa i poplava, tada bi njihovi 'brojači' bili na istim mjesti­ma desetljećima i stoljećima.

Kao što s pločica u Kharsagu čitamo o katastrofi koja je zapre­pastila 'civilizatore', pitamo se što ju je moglo prouzročiti. Je li to mogao biti jedan od onih iznenadnih uvjeta koji navješćuje povra­tak ledenog doba o kojem smo raspravljali? To je moguće, ali ljudi su preživjeli Ledeno doba prije više od 100 000 godina. Činilo se da ne postoji razlog zbog kojeg se oni ne bi 'ukopali' i čekali da se pri­like poboljšaju.

Ali što ako su ti uvjeti izazvani katastrofalnim udarom kometa? U tom slučaju, moramo ih smjestiti u doba Platonove Atlantide, jer katastrofa o kojoj govori astronom Bill Napier (2200. godine pr. Kr.) dogodila bi se nakon vremena starih Sumerana, i odredila bi drugo vrijeme pločica Kharsaga. Katastrofa u 9 500. godini navela bi na pomisao da se cijelo razdoblje 'Edenskoga vrta' dogodilo mnogo prije.

U knjizi From the Ashes of Angels Andrew Collins je iznio zani­mljive i značajne pretpostavke. Nije bio osobito zadovoljan pret­postavkom O'Briena da se raj nalazio na ograđenoj visoravni, na mjestu gdje je danas granica između Libanona, Sirije i Izraela.' Čini se da je O'Brien tako zaključio, jer Enohova knjiga kaže kako su čuvari sišli na planinu Hermon pokraj Damaska. Nema vidljivog pokazatelja o tome gdje se nalazi Enohov rajski vrt. Collins je ot­krio druge mezopotamske tekstove koji su govorili o boravištu bo­gova na sjeveru. Jedan akadski tekst iz trećeg tisućljeća pr. Kr. go­vori da je Karsag Kurra bila sveta planina smještena neposredno iz­van sjevernih granica njihove zemlje, Mezopotamije, što bi značilo da je bila u Kurdistanu. Collins je otišao ondje istražiti teren.

Jedan od razloga da je O'Brien izabrao blizinu planine Hermon jest taj što je ondje bilo cedrovih šuma (glasoviti libanonski cedar),

čijim su drvom civilizatori izgradili svoje naselje. U knjizi The Ge­nius of the Few O 'Brien priznaje da visoka planinska zemlja u ko­joj se nalazio Kharsag opisom sliči Zagros planinama Luristana i Kurdistana. Ali, kaže da su planine Zagros pokrivene hrastovima, da nema cedrova - po čemu bi samo Libanon mogao biti Kharsag.

Međutim, u tome se prevario. Collins je uskoro ustvrdio da je nekad bilo cedrovih šuma na planinama Zagros, i da su one postoja­le još od kraja ledenog doba. Međutim, istaknuo je da geneza opisu­je Boga koji je zasadio vrt na istoku, rajski vrt. Istočno od čega? Planina Hermon nije istočno ni od čega osim od Libanona i Medi­terana. S druge strane, cijelo područje oko jezera Van i jezera Urnia, gdje kurdske i armenske legende smještaju rajski vrt i mjesto na ko­jemu je pristala Noina arka, nalazi se istočno od Turske. Najranija verzija Gilgameša napisanog na sumerskom. stavlja veliku cedrovu šumu u kurdistanske planine Zagros.

Dapače, Collins je saznao za drevni anatolijski (turski) grad Ne-vali Cori, čiji su izrezbareni stupovi na prvi pogled nalikovali onima u golemom dvorištu nazvanom Kalasasaya u Tiahuanacu u Anda-ma. Ondje su se našli ostaci monolitnog hrama koji je, čini se, bio obredno središte. Njegovim dijelovima odredila se starost metodom radioaktivnog ugljika - ti dijelovi potječu iz 8 400. godine pr. Kr. Poslije je posumnjao u vezu između čuvara Enoha i priča Vira-coche, boga koji je donio civilizaciju u Srednju i Južnu Ameriku, te kult pernate zmije Quetzalcoatl (što je drugo ime za Viracochu).

Collins je pošao na visoravan Kurdistana u istočnoj Turskoj u potrazi za rajskim vrtom. Uskoro više nije sumnjao da su svi podaci o njemu u epu Kharsag, upućivali na to da se radi o planinama Za­gros. Rand se nije složio s tim. Precizne karte pokazuju da su O'Brienovi imali pravo kad su Kharsag povezali s libanonskim se­lom Ehdin, pokraj brežuljka Hermona i Baalbeka (vidi poglavlje 8).

U svojim istraživanjima Collins je s prijateljem posjetio Kapado-kiju u istočnoj Turskoj. Ondje su otkrili vrstu lunarnog krajolika s ukrućenom lavom, uglavnom iz vulkana Erciyas Dag. Krajolik je bio pun tornjića stvorenih djelovanjem vjetra. Rani kršćani probili su u njima tunele da naprave redovničke ćelije i kapelice. Ovo po-

dručje je blizu Catal Huyuka, jednoga od najstarijih gradova na svi­jetu, koji je procvat doživio prije oko 8 000 godina.

Nakon što su pregledali mnoge od ranih 'crkava', vodič im je sa­vjetovao da pogledaju 'podzemne gradove'. Kakve 'podzemne gra­dove'?, pitao je Collins. Vodič je objasnio da su ih gradili kršćani koji su pokušali pobjeći od progona muslimana u vrijeme Muha­meda. Odvezao ih je u Kaymakli, gdje su 1964. godine otkrili pod­zemni grad. Bila je to vrsta podzemnih prostorija na nekoliko razi­na s hodnicima širokim 3 m, a visokim 1,98 m. Vrata su se zatvara­la golemim okruglim kamenjem koje se s unutrašnje strane moglo 'zaključati'. Činilo se da su graditelji tih soba visokih stropova u ono vrijeme bili iznimno visoki. Otkriven je drugi podzemni grad ispod grada Derinkuyua. Zgrade su ondje imale samo osam katova, iako su bile nevidljive s tla, unatoč ventilatorskim cijevima. Grad je bio dovoljno prostran za oko dvadesetak tisuća ljudi.

Dok sam čitao Collinsov prikaz, sjetio sam se, da sam nešto o tim gradovima vidio - bilo ih je trideset šest - u knjizi Ericha von Danikena. Radilo se o njegovoj knjizi According to the Evidence (Prema dokazu). Kao što se može očekivati, Danikenova teorija je bila sljedeća: lokalne stanovnike posjetili su svemirci koji su otišli nakon što su zaprijetili da će se vratiti i kazniti one koji ne žele po­slušati njihove naredbe. Zato se stanovništvo povuklo pod zemlju.

Čak ako se prihvati teorija o izvanzemaljcima, ova ideja nije vje­rojatna, jer bi stanovnici trebali hranu koja bi se morala uzgajati na površini; morali bi obrađivati polja uz pomoć stoke, a to bi otkrilo njihova boravišta. Isto vrijedi za objašnjenje vodiča da su kršćani potražili utočište u tim gradovima kako bi se skrili od muslimana. 'Skriti' se na takvim mjestima bilo bi isto kao biti uhvaćen poput štakora u stupici. Zapravo, mogla je postojati samo jedna svrha za gradnju takvoga podzemnoga grada: da se izbjegne temperatura zraka nad zemljom. U zagušljivim, vrućim ljetima i vrlo hladnim zi­mama, temperatura podzemnih gradova ostajala je oko 8 stupnjeva Celzijusovih.

Collins kaže kako postoji geološki dokaz da je Turska utonula u malo ledeno doba oko 500. godine sredinom 9. tisućljeća pr. Kr. To ima više smisla. Ako je krajolik bio pokriven snijegom i ledom, i

bio šiban ledenim vjetrovima, podzemni grad bio bi ugodan kao Hobitova rupa.

Mjesni arheolog Omer Demir rekao je Collinsu da vjeruje kako najstariji dijelovi grada potječu iz kasnog paleolitskog razdoblja, možda prije 8 500. godine. Ti dijelovi bili su rasječeni kamenim ala­tom, ne metalnim. A, grad su gradile dvije vrste ljudi. Oni koji su gradili najstariji dio bili su mnogo viši od onih drugih - zato su gra­dili više stropove.

Vidimo kako je moguće da se zajednica Kharsaga raspala zbog uvjeta ledenoga doba ranije nego su O'Brienovi pretpostavili - to jest oko 10 000 godina pr. Kr. O 'Brien je izračunao taj datum kao datum stvaranja Kharsaga, oko 8 200 godina pr. Kr. iz činjenice da su cedrovi Libanona postojali upravo u to vrijeme. Ako je pogriješio u smještanju Kharsaga u Libanon, tada je taj datum proizvoljan. Ako je Kharsag zadesila katastrofa 9 600. godine pr. Kr., a procvat je do­življavao više od 2 000 godina, (kao što O'Brien vjeruje), to bi po­maknulo njegov postanak unatrag, možda na 11 500. godinu pr. Kr.

Zar nije moguće da je rad na podzemnim gradovima počeo u to vrijeme? Collins citira perzijsku legendu u kojoj je Bog rekao pasti­ru Yimi neka sagradi 'var' - podzemni grad ili kule - da bi zaštitio ljude i životinje od ledenih uvjeta koje je izazvao zao demon. Goto­vo 2 000 ljudi morat će potražiti zaštitu u tom gradu.

Može li se ta legenda odnositi na podzemne gradove Kapadoki-je? Postojala je čvrsta veza između Kapadokije i Kurdistana, a ta­kođer između Kurdistana i susjedne Perzije. U tom slučaju je sporna veza između tih podzemnih gradova i završetka kasnog ledenog doba.

Iz toga razdoblja proizlazi da se Zemlja morala boriti s još jed­nom katastrofom, s kometom koji se razdvojio u sedam gorućih pla­nina, te prouzročio strašnu poplavu, praćenu sveopćim vulkanskim aktivnostima. Collins tvrdi da se ta katastrofa odrazila u riječima jedne verzije Enohove knjige, nađene među Svicima s Mrtvoga mo­ra. Ondje se kaže da su pobunjeni čuvari napokon bili uništeni 'va­trom, naftom i sumpornim plamenom.'

Čini se da postoji opće protivljenje toj tvrdnji: naime, da li bi ep Kharsag spomenuo 'sedam planina'? Ali, taj ep je nedovršeni dio

koji završava na pločicama 8 i 9, dugom zimom i velikom olujom. Možda pločice 10 i 11 leže u podrumu nekoga iračkog muzeja, ili samo pod zemljom, kao i one pločice koje nedostaju o Gilgamešu, čekajući da ih otkrije neki drugi George Smith.

Već sam napomenuo da je Andrew Collins sklon sumnjati u vezu između 'civilizatora Edena' i 'boga' Viracoche, koji je donio znanje Srednjoj i Južnoj Americi. Također ih povezuje sa starim Egiptom. Collins prihvaća - kao i ja - da je egipatska civilizacija nastala vje­rojatno tisućama godina prije faraona.

Collins primjećuje da je kod Anannaga, koji su gradili Kharsag, postojalo Vijeće sedmorice, a u 'građevinskim tekstovima' Edfua spominje se sedam mudraca, božanskih bića, koja su organizirali izgradnju hramova i svetih mjesta. Graham Hancock piše o njima:

Kontekst u kojem se opisuju mudraci, obilježava nadmoć za-mišljanja 'poplave' u kojoj su 'iskonske vode' (iz kojih je iz­ronila iskonska Velika planina), opisane kako se postupno povlače. Sjećamo se Noinog planinskog vrha uz koji je prista­la njegova arka nakon biblijskog potopa, te sedam mudraca -apkallu - stare babilonske tradicije za koje se smatra da su 'živjeli prije potopa' i izgradili zidove svetoga grada Uruka. Jednako tako, je li slučajno da se indijska tradicija sjeća kako je 'sedam mudraca' (riši) preživjelo potop, a trebali su budu­ćim generacijama prenijeti mudrost svijeta koji je postojao prije potopa. U svakom slučaju, mudraci se pojavljuju kao prosvijetljeni preživjeli u kataklizmi koja je pročistila svijet.

Hancock kaže da je sedmero mudraca došlo s otoka koji je uništila poplava, a većina njegovih božanskih stanovnika bila je potopljena. Nakon toga se sedmero mudraca preselilo u Egipat. Moramo imati na umu da se otok zvao Dilmun, a pojavljuje se u sumerskoj akad-skoj mitologiji kao raj, što zvuči značajno, kao varijanta rajskog vrta.

Edfu tekstovi i tekstovi nađeni u piramidama govore da je tih sedam mudraca nazvano i 'sljedbenicima Horusa', koji su ponovno izgradili svijet nakon velike katastrofe. Budući da je riječ o malom prostoru Srednjeg istoka, čini se nemogućim da su sedmorica mu­draca Egipta, sedmorica savjetnika Kharsaga.

Ova razmišljanja odnose se na Randova zapažanja o zemljopisu svetih gradova (vidi Dodatak 5). Primjećuje da se O'Brienovi i Andrew Collins slažu kako je sedam mjesta Srednjeg istoka bilo povezano s Blistavim bićima - to su Baalbek, Biblos i Ehdin u Libanonu, Jerihon blizu Jeruzalema, Catal Huyuk u Turskoj, Edfu u Egiptu i konačno Nipur, sveti glavni grad drevnih Sumerana. U jed­nom e-mailu mi je napisao:

Ako su Blistava bića poduzimala zemljopisne izmjere na tim mjestima prije potopa, tada se mogu uklopiti u precizne karte Atlantide.

Baalbek je možda najdojmljivije mjesto Srednjeg istoka zbog divovskih blokova kamenja koje se koristilo u konstruk­ciji platforme, što će postati hram posvećen rimskom bogu Ju­piteru. U nagrađenom dokumentarcu Johna Westa "The My­stery of the Sphinx" (Tajna Sfinge), pokazao nam je kako je teško čak i modernim inženjerima, koji koriste najveće dizali­ce na svijetu, pomaknuti predmet težak i po 200 tona. Blokovi korišteni za gradnju u Baalbeku mnogo su veći od onih nađe­nih u Egiptu.

Andrew Collins komentira njihovu težinu: 'Znanstvenici smatraju da vanjski zid podija, poznat kao velika platforma, pripada rimskim hramovima. Umetnut u jedan od njegovih slojeva, to su tri najveća kamena bloka koji su ikad korišteni za gradnju nečega što je čovjek izveo. Svaki teži približno tisuću tona. Ti kamenovi leže jedan do drugoga na petoj razi­ni jednoga doista kiklopskog zida smještenog uz zapadne gra­nice Jupiterova hrama. Ta tri kamena nazvana su triliton. Čak da ne postoje, i kad bi ostalo samo šest blokova kamena koji leže pod njima, ipak bi to kamenje bilo teže od 450 tona. Sloj ispod trilitona gotovo je jednako tako zbunjujući. Sastoji se od šest mamutskih kamenova 9,14 x 12,19 m u dužini, 3,04 m u dubinu, od kojih svaki teži otprilike 450 tona.'

Collins sumnja u tvrdnju nekih znanstvenika, koji ističu kako su Rimljani odgovorni za Veliku platformu pa kaže: 'Ni­gdje u postojećim rimskim bilješkama se ne spominje arhitek-

tura i inženjeri koji su bili potrebni za konstrukciju Velike pla­tforme. Nijedan rimski povjesničar ili učen čovjek ne komen­tira kako je bila građena. Nema ni priča o načinu na koji su rim­ski graditelji postigli tako zapanjujuće vještine inženjerstva.'

Umjesto toga Andrew Collins istražuje mitologiju ljudi koji su živjeli u dolini Bequa. Njihova je priča posve drukči­ja. 'Oni kažu da je prvi grad Baalbek izgrađen prije velikog potopa, a izgradio ga je Kain, Adamov sin kojega je Bog pro­tjerao u zemlju Nod, koja leži istočno od raja, jer je ubio svo­jega brata Abela, a on je taj grad nazvao po svojem sinu Enohu. Kažu da se mala tvrđava pretvorila u ruševine za vrijeme po­topa. Mnogo nakon toga ponovno su je izgradili divovi.'

I tako, kaže Brand, prema lokalnoj tradiciji, postojala su najmanje dva razdoblja u izgradnji Baalbeka: jedno mnogo prije potopa (bu­dući da ga je podignuo Kain, a koji je cvjetao prije Enoha, Noina pradjeda), a drugo mnogo poslije potopa kad je rasa divova zauzela grad. Rand, kao i Collins vjeruje da su kao i mnoga druga sveta mje­sta u svijetu, Baalbek jednostavno prisvojile sljedeće generacije, u ovom slučaju to su bili Rimljani.

Randova sljedeća misao jest da usporedi lokaciju Baalbeka s polom u Hudsonovu zaljevu:

Otkrio sam da se nalazi na udaljenosti od 10 fi od ekvatora. Znao sam da se najveće kamenje, korišteno za konstrukciju u Novom svijetu, nalazi u Cuzcou i oko njega, a on je također bio na širini od 10 fi prije potopa. Sitchin je komentirao sličnosti između Baalbeka i Cuzca: znamo samo to da su obje strane dijelile istu svetu širinu.

Zainteresirao me taj razvoj. Činilo mi se da je geološko 'pregledavanje' Enohovih anđela možda označavalo udalje­nost od ranijih položaja Zemljine kore ili omotača. Odlučio sam vidjeti u kakvom je odnosu Baalbek prema polu u Gren-landskom moru (50 600 godina pr. Kr.) i prema polu na Yuko-nu (91600 godina pr. Kr.) (vidi Dodatak 4).

Randova teorija o svetim mjestima temelji se na ideji, kao što i sam Hapgood daje naslutiti, da su stanovnici Atlantide bili središnji dio,

možda središte svjetske pomorske civilizacije koja se protezala čak do Kine. Zato je vrlo vjerojatno da su imali nadzor nad svime, de­setljećima ili stoljećima prije katastrofe koja se dogodila 9600. godine pr. Kr. Rand je mislio da su oni pokušavali shvatiti periodi­čne potrese i vulkanske aktivnosti koje su opustošile njihovu zemlju na dulje vrijeme (postoji teorija koja uporno tvrdi da je Atlantida pretrpjela tri katastrofe i bila razorena trećom).

Moramo pretpostaviti da su stanovnici Atlantide znali za pomi­canje Zemljine kore dugo vremena - Hapgood misli da su to znali već prije 15 000 godina - te su bili svjesni njezine brzine i smjera pomicanja. (O'Brienov navještaj da su 'civilizatori' odnijeli svoje znanje u Atlantidu, sigurno bi pridonio vjerodostojnosti ove zamis­li.) Ako je spomenuta teorija točna, oni su također znali položaj Sje­vernog pola, prije nego se počeo pomicati. Moramo pretpostaviti da su izgradili neke 'brojače' - možda kamene krugove, Urielove stro­jeve - da bi mjerili to pomicanje.

Ono što je Rand otkrio kad je mjerio položaj Baalbeka u odnosu prema prijašnjim polovima, bilo je nedvosmisleno. Položaj pola na Yukonu i pola u Grenlandskome moru dala je također važne podat­ke.

To se dogodilo kad se pojavio mistični broj sedam. Za vrijeme pola na Grenlandu, Baalbek je bio smješten na 49 stupnjeva sjever­no (7x7). Ali pravo iznenađenje je nastalo kad je Brand usporedio Baalbek kad je pol bio na Yukonu. Dok je Sjeverni pol bio u Yuko­nu, prije gotovo 100 000 godina, Baalbek je bio smješten točno 7 stupnjeva sjeverno.

P O G L A V L J E 8 .

MJESTA ZLATNOG REZA

Kad sam prvi put čitao najranije skice za Randovu teoriju, samo je jedan njezin dio izazvao u meni sumnje: onaj o Rennes-le-

Chateauu, malom francuskom selu u pokrajini Languedoc, gdje je siromašni svećenik u šupljini crkvenoga stupa otkrio šifrirane doku­mente i iznenada se obogatio.

Godinu dana prije, moja prijateljica Lynn Picknett poslala mi je tipkani rukopis svoje knjige The Templar Revelation /l 997./ (Otkri­će templara) čiji je suautor Clive Prince. Činilo se da misli kako je dio suvremenog 'dokaza' bio nešto više od prijevare.

Prošle jeseni dobio sam knjigu pod naslovom The Tomb of God (Božji grob) /1996./, čiji autori Richard Andrews i Paul Schellen-berger, nisu sumnjali u istinitost priče o selu imena Rennes-le-Cha-teau. Vjerovali su da su njihova istraživanja otkrila mjesto u Pire-nejima gdje je pokopan Isus Krist. Televizijska kuća BBC u svojem je programu oštro osudila njihovu teoriju pa su autori (koji su sudje­lovali u tome, duboko uvjereni da je njihova knjiga shvaćena ozbilj­no), vjerojatno imali osjećaj da stoje na nagaznoj mini.

U to vrijeme, pročitao sam i knjigu The Key to the Sacred Pat­tern /1997/ (Ključ za sveti sustav), autora Henryja Lincolna - čo­vjeka koji se silno počeo zanimati za selo Rennes-le- Chateau prije gotovo 30 godina - i tada sam shvatio da nisam imao pravo, jer taj­na nije otkrivena. Nije samo priča o Rennes-le-Chateauu uvijek

zbunjivala ljude, nego je i geometrija toga područja bila najuvjer­ljiviji dokaz Randove "geodetske" teorije o posvećenim mjestima i njegova stajališta da su stari narodi razvili sofisticirane vještine pre­življavanja.

Godine 1969., ime Rennes-le-Chateau nije bilo poznato ni veći­ni turista koji su voljeli Languedoc i njegova drevna povijesna mje­sta. Većina njih, koji su otišli onamo, pohrlili su prema zidinama što su okruživale Carcassonne, plodno tlo srednjovjekovne hereze, zvane katarizam. On je naučavao da je "ovaj svijet" stvorio Vrag i da je zlo sve što ima veze s materijom (vjerovanje se nazivalo i ma-niheizam). Katarizam je krvavo ugušen 1209. godine kada je mno­gobrojna vojska zauzela to područje i poubijala na tisuće katara. Godine 1244. katari su se povukli u svoje posljednje sklonište, u tvrđavu Montsegur, na vrhu planine, a 200 pripadnika bili su, nakon pada tvrđave, živi spaljeni na golemoj lomači.

U posljednjim danima opsade, četvorica su branitelja noću po­bjegla iz tvrđave, noseći 'blago' katara - dva mjeseca prije toga, dvojica katara pobjegli su s još više blaga. Posjetio sam tvrđavu prije nekoliko godina i još se sjećam strmog uspinjanja koje me is­crpilo. Zar je moguće da je pergament otkriven u crkvenom stupu doveo svećenika do blaga katara i obogatio ga?

Henry Lincoln bio je pisac televizijskih dramskih tekstova kad je 1969. godine prvi put naišao na tu tajnu. Na odmoru sa ženom i dje­com, boraveći u francuskoj seljačkoj kući u Cevennesu, slučajno mu je pod ruku došla broširana knjiga s naslovom Le Tresor Maudit (Prokleto blago) koju je napisao Gerard de Sede. U knjizi je opisana priča o siromašnom seoskom svećeniku imena Berenger Sauniere, koji je imao 33 godine kad je 1885. došao u Rennes-le-Chateau. Bio je vrlo siromašan - prihod od kojeg su živjeli on i nadstojnik samo­stana bili su oko šest funti sterlinga godišnje.

Neko vrijeme nakon toga, bogata župljanka, kontesa de Cham-bord, dala je Sauniereu 3 000 franaka da obnovi crkvu - to je moglo biti 1886. ili 1891. godine, što ovisi o različitim procjenama. Tije­kom obnove crkve, jedan je radnik pronašao četiri drvena cilindra u kojima su se nalazili smotuljci dokumenata. Cilindri su se nalazili u četvrtastom vizigotskom stupu, koji je držao kameni oltar. Dva do-

kumenta bila su rodoslovlja mjesnih obitelji, navodno povezanih s kraljevskom dinastijom Merovinga, koja je vladala Francuskom -dosta loše - od 5. do 8. stoljeća. Ostala dva dokumenta bili su latin­ski tekstovi iz Novoga zavjeta, pisani bez razmaka između riječi.

Tekstovi su očito pisani u šiframa - zapravo, šifra kraćega teksta bila je jednostavna, pa ju je Henry Lincoln odgonetnuo čim je po­gledao prikaz u knjizi Gerarda de Sedea. Neka su slova podignuta iznad ostalih, a kad su ispisana jedno za drugim, na kraju je pisalo: A Dagobert II roi et a Sion est ce tresor et il est la mort'- 'Ovo bla­

go pripada kralju Dagobertu II. i Sionu, i on ovdje leži mrtav.' Sion je bio Jeruzalem, a posljednji dio rečenice mogao bi značiti i da je on, Sion, mrtav.' Dagobert je bio francuski kralj iz dinastije Mero­vinga, koji je živio u 7. stoljeću u Rennes-le-Chateauu, u davnim danima kada je taj gradić bio u procvatu. Autor pergamenata vjero­jatno je bio Sauniereov pradjed Antoine Bigou, župnik u Rennes-de-Chateauu, u doba francuske revolucije.

Sauniere je odnio pergamente svojem biskupu, koji je bio dovolj­no radoznao da ga pošalje u Pariz kako bi se posavjetovao s raznim učenim ljudima. U Parizu je posjetio crkvu St. Sulpice i razgovarao s njezinim upraviteljem opatom Bieilom. Susreo se i s Bieilovim ne­ćakom, mladim kapelanom Emilom Hoffetom, članom 'okultistič-kog' kružoka osnovanog u Parizu 1890. godine (neke je Huysmans opisao u svojem 'sotonističkom' romanu La Bas). Hoffet je upoznao Saunierea s krugom pisaca i umjetnika među koje su spadali pjesnik Stephane Mallarme, dramaturg Maurice Maeterlinck i skladatelj Claude Debussy. Sauniere se isto tako - vjerojatno preko Debussyja - susreo s čuvenom sopranisticom Emmom Calve i vjerojatno postao njezinim ljubavnikom (bio je daleko od asketa).

Prije nego je napustio Pariz, Sauniere je posjetio Louvre i kupio reprodukcije triju slika, jedna je bila - Les Bergers d'Arcadie - Ar­kadijski Pastiri, Nicholasa Poussina, a prikazivala je tri pastira i pastirice ispred groba na kojemu su bile uklesane riječi 'Et in Arca­dia Ego', koje se obično prevode ovako:'Ja (smrt) sam i u Arkadiji.'

Vrativši se u Rennes-le-Chateau nakon tri tjedna, unajmio je rad­nike da podignu kamenu ploču na podu ispred oltara, koja je nasta­la još u doba kralja Dagoberta II. Pronašli su dva kostura i 'vrč s

Izbrisani nadgrobni kamen.

bezvrijednim medaljicama'. Sauniere je otjerao pomagače i proveo večer sam u crkvi. Tada je počinio neobično djelo vandalizma na grobu u crkvenom dvorištu - bio je to grob otmjene dame Marie de Blanchefort - izbrisao je, naime, dva natpisa s njezina groba.

Nije znao da su oba već objavljena u knjižici što ju je tiskao mje­sni antikvar. Jedan natpis je sadržavao riječi "Et in Arcadia Ego' (pi­san mješavinom grčkog i latinskog pisma) na obje strane. Drugi je neobičan po tomu što sadrži četiri spuštena slova koja nisu obja­šnjena i to: tri e, dva p, i četiri velika slova TMRO. Od malih slova može se oblikovati samo jedna riječ - epee, "mač' - dok se od veli­kih slova pojavljuje jedino riječ MORT - 'smrt'. Utvrđeno je da je riječ epee ključna u odgonetavanju drugog pergamenta koji je Sau­niere pronašao u stupu.

Tako se Sauniere iznenada obogatio. Dao je sagraditi toranj za vodu i javnu cestu koja je zamijenila prašnjavu seosku. Za sebe je sagradio vilu s vrtom i toranj u gotičkom stilu da u njemu smjesti biblioteku. Posjećivali su ga razni ljudi a među njima su bili Emma Calve i austrijski nadvojvoda Johann von Habsburg, rođak cara Franza Josefa. Njegove mnogobrojne goste običavala je obilno na-

hraniti i vinom napojiti njegova mlada nadstojnica, seljanka Marie Denarnaud.

Novi, manje uslužan biskup, htio je znati otkud potječe Saunie-reovo bogatstvo. Kad je Sauniere odbio odati izvor tog bogatstva -rekavši da pripada bogatom pokajniku koji ustrajava na anonimnos­ti - biskup je naredio da se Sauniere premjesti u drugu župu. Budući da je odbio premještaj, neki je drugi svećenik došao na njegovo mjesto. (Prilično čudno, kad je biskup poslao svoju žalbu u Rim, papa je stao u Sauniereovu obranu ...) Godine 1905. francuska Vla­da, koja je bila svjetovna - počela mu je praviti neugodnosti optu­žujući ga da je austrijski špijun. Činilo se da dio njegovih redovitih prihoda dolazi iz Austrije.

Godine 1917. Sauniere je umro od ciroze jetre. Bilo mu je tada 65 godina. Priča se daje svećenik koji je bio pri njegovoj samrtnoj postelji bio toliko zaprepašten njegovom ispovijedi, da mu je odbio dati posljednju pomast.

Njegova domaćica živjela je u vili, a umrla je 1953. godine. Go­dine 1946. prodala je vilu, a prodavaču nekretnina obećala je odati tajnu koja će ga učiniti bogatim i moćnim. Ali, moždana kap odu­zela joj je moć govora, pa je tako tajnu ponijela sa sobom u grob.

To je bila ta izvanredna priča što ju je Henry Lincoln saznao iz knjige Gerarda de Sedea.* Očito, bilo je mnogo pitanja. Je li Sauni­ere pronašao nešto od blaga koje je pripadalo katarima koji su umrli u tvrđavi Montsegur? Ili je saznao tajnu o kojoj su neki bogati po­krovitelji željeli da on šuti, kupujući njegovu šutnju golemim svota­ma novca? Je li bio ucjenjivač, ili samo član male skupine koja je strogo čuvala tajnu? Postojala je još jedna mogućnost - da je blago pripadalo templarima, srednjovjekovnom redu vitezova koji su ima­li golemo bogatstvo i utjecaj tijekom 12. i 13. stoljeća, i koje je bi­lo uništeno preko noći.

Templari su se zvali po svojem izvornom glavnom sjedištu u po­drumu Salomonova hrama u Jeruzalemu (bolje reći, to su bili ostaci hrama kojega su uništili Rimljani 70. godine, samo četiri godine na­kon što ga je Herod ponovno izgradio). Jeruzalem je pripao kršćan-

* Opširnije o tome u knjizi "Sveta krv, Sveti gral", M. Baigent, R. Leigh, H. Lincoln.

skim vitezovima 1099. godine nakon Prvoga križarskog rata. Dva­deset godina poslije, devet francuskih vitezova iz okolice Troyesa došli su kralju Baldwinu II. Jeruzalemskom, i rekli da su se zavjeto­vali štititi ceste i držati ih sigurnima za kršćanske hodočasnike. Tražili su dopuštenje da podignu dom na Brdu Hrama pa im je Bal­dwin dao parcelu na kojoj se nalazio i sam podrum Hrama, kojeg su oni pretvorili u štalu.

Bilo je neobično da devetorica vitezova nisu organizirali zaštitu hodočasnika (u svakom slučaju, njih devetorica teško bi bili djelo­tvorna ophodnja). Umjesto toga, proveli su sedam godina iskopava­jući svoju 'štalu', i jedva su se ponekad usudili izaći. Očito su nešto tražili. Izraelski arheolozi su 1970- ih godina pronašli jedan od nji­hovih tunela.

Ali, što su tražili? Kada su Rimljani uništili Hram 70. godine, sa sobom su odnijeli opljačkano blago. Zar je moguće da su ostaci toga blaga bili skriveni pod Hramom? Ili su tražili nešto drugo?

U knjizi The Sign and the Seal /1992/ (Znak i pečat)* Graham Hancock nagađa nešto vrlo zanimljivo. Kao što smo vidjeli u po­sljednjem poglavlju, Etiopljani su tvrdili da je Zavjetni kovčeg kre­nuo u njihovu zemlju u vrijeme kralja Salomona u 10. stoljeću pr. Kr., ali istina je vjerojatno da je Kovčeg nestao iz hrama tijekom vladavine kralja Manašea (687.- 642. pr. Kr.) koji je, prema Bibliji, 'činio zlo u blizini Gospoda' i koji je bio predstavljen uklesanim li­kom u Hramu.

Izvrsno obavivši detektivski posao, Hancock je slijedio trag kov­čega iz Jeruzalema do crkve u Axumu u Etiopiji. Svećenici zaduže­ni za 'kovčeg' stalno su odbijali provjeru, ali Hancockova najnovi­ja knjiga navodi da su priznali kako je ono što su čuvali zapravo bila kutija, koja je sadržavala postkršćanske kopije Ploča zakona što ih je Mojsije donio sa Sinaja.

Hancock je pretpostavljao da su templari tragali za Kovčegom, za koji legenda tvrdi da je skriven u tajnoj prostoriji ispod sobe u kojoj je bio smješten, kad su u Salomonov hram upali Babilonci 587. godine pr. Kr. želeći uništiti grad i odvesti Židove u sužanjstvo.

* "Znak i pečat", Graham Hancock.

Zašto bi devetorica vitezova željelo Kovčeg? Vjerojatno zato što bi, u doba kad je vladala vjera, kada su se štovale svete relikvije (i donosilo se veliko bogatstvo crkvi ili samostanu), vlasništvo nad najsvetijim predmetom na svijetu moglo red koji ga bude posje­dovao, učiniti najmoćnijim na svijetu.

Ma što da su vitezovi tražili, čini se da to nisu našli. Godine 1126., sedam godina nakon njihova iskopavanja, Hugh de Payens, vođa vi­tezova, vratio se u Francusku. Izgledalo je da neće uspjeti utemeljiti red.

Tada se pojavio spasitelj, Bernard iz Clairvauxa, poslije sv. Bernard, koji je pripadao redu cistercita* i bio jedan od najmoćni­jih francuskih svećenika, iako je odlučno odbio promaknuće u redu opata. Bio je i nećak jednog od vitezova, Andrea de Montbarda, koji se pridružio Payensu na povratku u Francusku. Dvije godine posli­je, sazvan je crkveni sabor u gradu Troyesu, čiji je cilj bio utjecati na Crkvu da se pozabavi ponovnim utemeljenjem Reda vitezova templara. To se dogodilo negdje 1128. godine kada je utemeljen 'Red siromašnih Kristovih vojnika i Salomonovog hrama', koji je bio odgovoran jedino papi. Uz pomoć svetoga Bernarda, pridruži­vali su mu se novaci a i novac je pristizao, tako da su templari po­stali najbogatiji red u Europi.

Što se zapravo dogodilo? Udruženje koje se trebalo raspasti 1126. godine, za nekoliko je godina postalo bogato i moćno. Što su to Hugh de Payens i Andre de Montbard rekli sv. Bernardu da im je dao takvu potporu? Je li to bio samo prijateljski čin zbog njegova ujaka? Ili su vitezovi obavijestili sv. Bernarda o važnosti i sjajnim otkrići­ma do kojih su došli u Hramu?

Hancock se odvažio pretpostaviti da su vitezovi nešto ponudili Bernardu zauzvrat jer je podupirao gotičku arhitekturu. Prije toga, crkve su se uglavnom gradile u romaničkom stilu, s okruglim arka­dama koje su podupirali kratki debeli stupovi. To je bilo iz posve praktičnih razloga. Sama težina stropa i gornjih dijelova crkve značila je da je težina pritiskivala stupove i prijetila da se zidovi izboče prema van, pa su se često radi toga urušavali. Tada su arhi-

* cistercit - pripadnik jednog ogranka benediktinskog reda

tekti riješili problem. Stropovi su postajali tanji, držala su ih 'rebra', a arkade su građene uže i više - u tipično gotičkom stilu. Prvi sa­mostan koji je sagrađen u tom stilu bio je samostan sv. Denisa u Parizu, a njegova je gradnja bila pod vodstvom velikog inovatora, Abbota Sugera. Tanji zidovi - koji su podupirali potporne polulu-kove - oslobodili su više mjesta za prozore - jedan od najčuvenijih primjera bila su obojena stakla crkve u Chartresu, koja je izgrađena poslije u istom stoljeću (uz zdušnu potporu sv. Bernarda).

Hancock se pita je li moguće da su templari naučili tajnu gotičke arhitekure pod svodovima Salomonova hrama. To ne znači da je taj hram građen u gotičkom stilu, ali je bio čuven po svojoj ljepoti i skladu, a dok su boravili u njemu, vitezovi su slučajno mogli naići na neke od osnovnih elemenata gotičke arhitekture.

No, nastao je problem s datumima. Prema podacima koje je obja­vila Encyclopedia Britanica, arhitekti su počeli rješavati problem arkada 1120. godine, kada je devet vitezova obavljalo iskapanja tek dvije godine. Međutim, to se ne poklapa s teorijom - da sv. Denis, prva gotička opatija, nije bila sagrađena do 1140. godine. I kako je Rand upozoravao, propadanje gotičke arhitekture u sljedećih neko­liko stoljeća bilo je očito i neshvatljivo jednako kao i prestanak gra­dnje piramida, odmah nakon što je izgrađena Piramida u Gizi. Dublji smisao oba ta slučaja jest, da je tada jak mlaz energije i inspiracije stvorio gotovo nadljudska djela u arhitekturi, i tada se zaustavio.

Hancock ima još jednu, gotovo jednako tako fascinantnu teoriju. Grad Troyes, u kojemu su templari imali potporu Crkve, bio je ro­dno mjesto Chretiena de Troyesa, pjesnika koji je između 1165. i 1182. godine bio zaslužan za prvu veliku literarnu raspravu o legen­di kralja Artura. Taj je pjesnik prvi pisao o Svetome gralu* - Han­cock ide tako daleko da kaže kako je on izmislio Sveti gral, te pre­tpostavlja da je ideja nastala iz priča o Kovčegu iz Covenanta, koje je Chretien mogao čuti od templara. Navodi riječi znanstvenice Helen Adolf. Ona je mislila da je drugi, raniji kroničar Grala, Wol­fram von Eschenbach, koji je napisao Parsifal, izvukao svoju verzi-

* gral - prema srednjovjekovnoj priči, to je čudotvorna zdjela iz koje je Krist pio na Po­sljednjoj večeri i u kojoj je Josip iz Arimateja navodno skupio Kristovu krv kad je on bio proboden na križu.

ju grala - kamena - iz Kebra Nagasta u Abesiniji. To je sjajna za­misao, ali čini se kontradiktornom prema mišljenju mnogih učenih ljudi, zbog djelovanja koje su imale priče o gralu, a koje su ispjevali putujući glazbenici davno prije nego ih je Chretien zapisao.

Zašto je to važno? Treba imati na umu da templari nisu samo tražili moć - oni su je uskoro imali u izobilju - nego su pošli tražiti tajanstveni predmet, vjerojatno Kovčeg, i zato je njihov red poslije povezan s tajnom. To se vjerovanje zadržalo do danas.

Drugi križarski rat započeo je Bernard iz Clairvauxa, nakon pada Edesse 1144. godine, ali je završio neuspjehom. Muslimani pod vodstvom Saladina, ponovno su zauzeli Jeruzalem 1187. godine. Ti­jekom sljedećeg stoljeća, vodilo se još sedam neuspješnih križar­skih ratova da bi se obnovila moć kršćanstva. Pad Akre 1291. godi­ne zaokružio je neuspjeh tih ratova, pa su vitezovi templari izgubili smisao postojanja.

No, nisu izgubili ni svoju moć ni svoje bogatstvo (koje se djelo­mice temeljilo na poreznim olakšicama). S novim Velikim majsto­rom, Jacquesom de Molayem, viđali su svoje rane na otoku Cipru i razmišljali što trebaju činiti. Problem je bio nesiguran Cipar, jer su muslimani upadali u Limasol i zarobljavali svakoga tko je trebao biti spašen. Templari su razmatrali povratak u Francusku, ali je i tu bilo problema. Kralj Filip Lijepi (1265.-1314.,) bio je u sukobu s papom Bonifacijem VIII. a kako su templari papu smatrali svojim gospodarom, kralj ne bi baš dobro prihvatio njihov povratak u Fran­cusku.

Zapravo, kralj nije bio naklonjen Redu vitezova templara, jer je mislio da su, kao i njihov gospodar papa, arogantna zanovijetala (to je moglo biti zato što im se jednom htio pridružiti, ali su ga odbili). Nakon što je papa zaprijetio da će svrgnuti Filipa, kralj je optužio Bonifacija da je heretik i na kraju mu odredio kućni pritvor. Spašen je, ali je ubrzo nakon toga umro.

Kada je njegov nasljednik, Bonifacije IX., pokazao namjeru da nastavi borbu svojega preteče, Filip ga je dao otrovati, a na njego­vo je mjesto imenovao svojega kandidata Bertranda de Gottea iz Bordeauxa, te ga je postavio na papinski tron. Filip je postavljao brojne preduvjete za potporu Bertrandovoj kandidaturi, a jedan je

bio da papa treba premjestiti svoje sjedište u Francusku. Drugi uvjet držao je u tajnosti i nikad nije otkriven. Većina povjesničara zaklju­čila je da je tajna klauzula obuhvaćala uvjet da se papa ne bi smio suprotstavljati njegovu planu, prema kojemu treba uhititi templare i prisvojiti njihov novac.

Bertrand je tako 1305. postao papa Klement V., i kralj je odmah počeo planirati jedan od najčudnijih poteza u povijesti - uhititi sve templare - 15 000 njih, i optužiti ih za krivokletstvo. To je kao da moderni vladar neke zemlje planira urotu da uhiti sve dužnosnike kopnene vojske, mornarice i zračnih snaga.

Nevjerojatno, ali plan je uspio. Zapečaćene naredbe izdane su četiri tjedna prije napada na templare koji su bili uhićeni u petak, 13. listopada 1307. godine*

Templari su bili optuženi za homoseksualnost, štovanje demona Bafometa i pljuvanje po križu. Mučeni nad užarenom posudom sa žeravicom, mnogi su to priznavali, a medu njima je bio i sam Jacques de Molay. Ali, na dan kada su bili osuđeni 18. ožujka 1314. godine, Molay je zanijekao svoje priznanje, izjavivši da je ono dobiveno mučenjem. Kralj se razbjesnio što je njegov plan osujećen. Odmah je naredio da se Molay i njegov prijatelj Geoffrey de Charney, koji je isto tako zanijekao svoje priznanje, živi peku na laganoj vatri.

To se dogodilo sljedećeg dana na otoku na Seini, koji se zove Ile de Palais. Govorilo se da je Molay pozvao kralja i papu da se za go­dinu dana sastanu ispred Božjeg trona. Bila to istina ili ne, sigurno je prizivao Boga da osveti svoju smrt. Za tri mjeseca i kralj i papa bili su mrtvi. Filip je stradao od veprovih kljova, a Klement je umro od groznice.

Koje li ironije! Filip je počinio to zvjerstvo uzalud. Nadao se da će svoju riznicu, koja se ispraznila zbog rata, ponovno napuniti bo­gatstvom templara, ali čini se da je blago tajanstveno nestalo. Pri­mjerice, vitezovi iz Bezua (blizu Rennes-le-Chateaua) izbjegli su zamci i pobjegli s golemim blagom. Je li bilo slučajno da se taj vitez zvao Signeur de Gotte, i je li on bio povezan s papom, prijašnjim

* Tvrdi se da je to razlog zašto se petak, 13. smatra nesretnim danom, ali nema dokaza za to - kršćani petak smatraju nesretnim danom jer je Isus rekao da će biti razapet u petak, a nesretni broj 13 je broj zabilježen na Posljednjoj večeri.

Bertrandom de Gotteom? Ili je možda slučajno papina majka bila članica obitelji Blanchefort, koja je posjedovala dvorac na vrhu bre­žuljka koji graniči s Bezuom?

Zna se da je dan uoči uhićenja templara, 12. listopada 1307., osamnaest brodova isplovilo iz La Rochelle, luke templara. Nitko ne zna što je bilo s njima, jednostavno su nestali iz povijesti. Ali, barem je jedan od brodova, čini se, zaplovio prema Škotskoj gdje je dio blaga pohranjeno u zgradi prekrasne kapelice koja se naziva Rosslyn, u blizini Edinburgha. (Isto je tako dobro znati da je Hugh de Payens bio oženjen Škotlanđankom Catharine de St. Clair, čiji su potomci poslije sagradili kapelicu Rosslyn.)

No, bilo kako bilo, da li je bogatstvo Berengera Saunierea bilo dio blaga koje je pripadalo templarima, to se nikad neće pouzdano doznati, iako je Henry Lincoln prilično siguran da to zna. Ono što se uistinu zna jest da su postojale dvije utvrde templara u blizini Rennes-le-Chateaua - Bezu i Blanchefort - te da se Filip Lijepi nije uspio domoći blaga dvojice templara.

Godine 1969., nakon što je Henry Lincoln pronašao knjigu Ge-rarda de Sedea tijekom svog odmora u Cevennesu, vratio se u Lon­don i uspio za tu priču zainteresirati prijatelja koji je radio za BBC. Njih dvojica pošli su u Rennes-le-Chateau, i već pri prvom posjetu činilo im se da ih netko promatra. U susjednom selu Rennes-les-Bains, Lincoln je pronašao izvor koji se zvao Fontana ljubavnika; blizu je bila stijena sa srcem probodenim strijelom, a ispod njega stajalo je: E. Calve, 1891. Emma Calve bila je lijepa sopranistica koja je navodno odabrala Saunierea za jednoga od svojih mnogob­rojnih ljubavnika, a 1891. godina bila je godina kad su se trebali ot­kriti pergamenti. Lincoln je fotografirao natpis, ali kad se vratio, odmah nakon što je pribavio bolje osvjetljenje, natpis je bio izbrisan sa stijene.

Gerard de Sede je pristao raditi kao konzultant na programu. Mo­gao je osigurati ključ za odgonetavanje druge tajne rukopisa na pergamentu. To je bila veoma složena šifra, koja je uključivala te­hniku poznatu kompjutorskim stručnjacima, kao što je Vigenerov proces. Slova abecede napisana su dvadeset šest puta, prvo slovo počinje sa A, drugo sa B, treće sa C i tako dalje. Ključne riječi MORT

EPEE smještene su iznad rukopisa, a slova su pretvarana uz pomoć Vigenerove tablice.

'Uzvišeni tekst Marie de Blanchefort' (koji je Sauniere pokušao uništiti) tada je uzet kao još jedna ključna fraza. Na kraju su slova smještena na šahovsku ploču, serijom skakačevih poteza stvorila poruku koja se može ovako prevesti: PASTIRICA BEZ ISKUŠE­NJA KOJOJ SU OTROV I DESETICA (novac) DRŽALI KLJUČ MIRA 681 S KRIŽEM I OVIM KONJEM BOŽJIM DOSTIŽEM OVOG DEMONA ČUVARA U PODNE MODRIH JABUKA.

Nesumnjivo, to je dovelo Saunierea do blaga, iako je teško shva­titi kako.

Natpis završava slovima PS. To je Lincoln saznao od Sedea koji je zastupao organizaciju nazvanu Sionski priorat. U Nacionalnoj knjižnici u Parizu, Lincoln je pronašao mnoge pergamente i doku­mente koji su bili pohranjeni sve do 1956. godine, a mnogi su pisani pod pseudonimom 'Antun Pustinjak'. Jedan je govorio o tajnom redu koji se nazivao Sionski priorat, dajući popis njegovih Velikih majstora, u koje se ubraja i veliki alkemičar Nicolas Flamel (čuven po tomu što je pravio zlato), Leonardo da Vinci, Isaac Newton, Cla­ude Debussy, a u novije vrijeme i Jean Cocteau. Podsjetimo, Sau­niere je susreo Debussyja na putu za Pariz. Prema tim dokumenti­ma, zajednički nazvanima Tajni dosjei - Sionski priorat bio je po unutarnjem ustrojstvu hijerarhija Reda vitezova templara. U Tajnom dosjeu navodi se da je Sionski priorat nastavio postojati i kad su templari uništeni.

To ukazuje na novu mogućnost, koju je zabilježio još jedan istra­živač, Lionel Fanthorpe, kao i Henry Lincoln: možda Sauniere i nije pronašao blago, nego samo tajnu koja vrijedi cijelo bogatstvo.

Mnoge poznate činjenice podupiru taj zaključak. Prema Henryju Buthionu, koji je vlasnik hotela što je nekoć bila Sauniereova vila Betanija, Sauniere je često bio bez novca. Odbio je platiti 5 000 fra­naka koje je dugovao za skupocjeni namještaj koji je naručio. Umro je bez jednog novčića možda zato jer je samo odobravao velike svote novca koje su se plaćale njegovoj domaćici Marie Denarnaud. Ipak, čovjek sa skrivenim blagom ne ostaje bez gotovine, čak ako ju je pohranio u banci.

Na kraju, Lincolnova televizijska reportaža je emitirana pod na­zivom The Lost Treasure of Jerusalem (Izgubljeno blago Jeruzale­ma) Od tada, mnogo se materijala vidjelo pa je bilo jasno da će Drugi program BBC-ja biti vrlo gledan.

Možda je najzanimljiviji zaključak svega toga stigao ubrzo na­kon što je reportaža emitirana. Umirovljeni vikar engleske crkve napisao je Lincolnu da 'blago' nije bilo zlato ni dragulji, nego doku­ment koji dokazuje da Isus nije bio razapet na križu 33. godine, ne­go je 45. godine još bio živ.

Lincoln ga je posjetio, no svećenik očito nije htio progovoriti. Na kraju je priznao daje dobio informaciju od anglikanskog znanstve­nika Canona Alfreda Lilleyja. Lioncolnovo srce vjerojatno je zaigra­lo kad je čuo sljedeće: Lilley je održavao blisku vezu sa znanstve­nicima koji se nalaze u St. Sulpiceu i znao je Emilia Hoffeta, koji je upoznao Saunierea s Debussyjem. To je očito probudilo začuđujuće mogućnosti. Ako je Debussy uistinu bio Veliki majstor Sionskog priorata, zar je mogao vjerovati da Isus nije umro na križu? Je li to bila Sauniereova tajna, koja je toliko zaprepastila svećenika koji je slušao njegovu posljednju ispovijed?

Izgleda da je u tome odgovor. Možemo se prisjetiti da je Sau-niere kupio neke kopije slika iz Louvrea, a među njima je bila i Les Bergers d'Arcadie, na kojoj su prikazana tri pastira i pastirice kako stoje uz grob pokazujući riječi: 'Et in Arcadia Ego' prije nego što je napustio Pariz.

De Sede je rekao Lincolnu da je pravi grob o kojemu je riječ na slici otkriven u Arquesu, nedaleko Rennes-le-Chateaua. Zapravo, iako nema latinskog natpisa grob je potpuno isti, kao i kamen na kojemu se pastir odmara na slici.

Nicolas Poussin (1594.-1665.) bio je jedan od najistaknutijih sli­kara svojega doba. Iako rođen u Normandiji, tek je u Rimu stjecao slavu i veći dio života proveo je ondje. Kratko vrijeme služio je kra­lja Luja XIII. i Richelieua. Poussinova slika Les Bergers d'Arcadie došla je u posjed Luja XIV., nakon što su upravitelji njegova iman­ja pokušavali, vrlo uporno, neko vrijeme doći do nje. Kad ju je kralj napokon uspio dobiti, držao ju je zaključanu daleko od svojih pri­vatnih odaja. Govorkalo se da bi ona mogla odati kakvu tajnu ako

se izloži javnosti. Čini se da sama slika ne daje nikakva objašnjen­ja o tome: zašto ju je kralj tako silno želio, ili zašto ju je držao po­dalje od oka javnosti.

Ono što znamo jest da je godine 1656. kraljev ministar financija, Nicolas Fouquet, poslao svoga mlađeg brata Louisa u Rim da posje­ti Poussina. Louis je tada pisao Fouquetu:

On i ja stvarali smo planove o kojima ću vas uskoro moći po­tanko obavijestiti; stvari koje ću vam dati preko N. Poussina, prednosti koje bi kraljevi teško dobili od njega i koje, prema onomu što kaže, nitko na svijetu neće ponovno dobiti u sto­ljećima koja dolaze. To će se postići bez velikog troška i može se čak pretvoriti u zaradu. To su stvari koje je teško temeljito istražiti. Ništa na Zemlji u današnje vrijeme ne može donijeti veće blago, niti se ono može ičim mjeriti...

O čemu je mogao govoriti? 'Ništa na svijetu ne može donijeti veće bogatstvo', zvuči kao da govori o blagu, osim što sam kaže da se ono može pretvoriti u zaradu', čime nas navodi da zapravo misli na nešto drugo. Sigurno je daje kralja, koji je imao tek 5 godina kada je došao na prijestolje, sve manje volio njegov sjajan i ambiciozan ministar financija. Fouquet se odmah obogatio i prema riječima nje­gova pomoćnika, Colberta, to je postigao prepravljajući knjige sva­kog popodneva. Godine 1661. Louis ga je dao uhititi i na kraju je završio u zatvoru. (Neki povjesničari pretpostavljaju da je on bio onaj čuveni čovjek sa željeznom maskom, ali umro je 23 godine prije to­ga tajanstvenog zatvorenika.)

Je li moguće daje Fouquet imao izdajničke namjere kad je poslao svojeg brata Louisa da se sastane s Poussinom?

Kralj Dagobert II., potomak obitelji Merovinga, rođen 651. go­dine, bio je otet još kao dijete i odveden u Irsku, dok je majordom zauzeo njegovo mjesto. Vratio se u Francusku, zapravo u Rennes-le-Chateau, oženio se vizigotskom princezom Giselle i vratio prije­stolje. No, ubijen je 679. godine dok je spavao pod stablom. Crkva je sigurno bila umiješana u to ubojstvo, kao i njegov glavni sluga Pipin Debeli. Pipin je bio djed poznatog ratnika Karla Martela, koji je obranio Francusku od muslimanskog pohoda i sudjelovao u bitki

kod Poitiersa. Martelov sin, Pipin Mali, došao je na prijestolje i uveo dinastiju Karolinga, posinivši najpoznatijeg pripadnika te dinastije, slavnog Charlemagnea.

Potomci Dagoberta bili su razumljivo zavidni i ljuti jer su svr­gnuti s prijestolja. Uvijek je postojao pokret za njihovu obnovu, sli­čno kao jakobita u Engleskoj. Kao i jakobiti, izgubili su svrhu pos­tojanja, ali jedan je merovinški potomak postigao slavu koja se mogla usporediti s onom Karla Martela ili Charlemagnea. Bio je to Godfrey de Bouillon (1058.-1100.), vojvoda od Lorrainea, čovjek koji je poveo Prvi križarski rat i ponovno zauzeo Jeruzalem - vitez koji je postao prvi kralj Jeruzalema.

I ovdje se može pojaviti mala sumnja u to da je on bio utemelji­telj - ili jedan od utemeljitelja-jedne druge dinastije, Sionskog pri-orata, ili kako se to prvotno zvalo 'Red naše Gospe iz Siona'. Sion je drugo ime za Jeruzalem i uskoro nakon što je Jeruzalem zaposjed­nut, na Brdu Hrama bio je izgrađen samostan, a oni koji su u njemu živjeli bili su poznati pod imenom Red naše Gospe iz Siona. Prema Secret Dossier (Tajni dosjei), Red je osnovan 1090. godine, devet godina prije pada Jeruzalema. Petorica od devet prvotnih templara bili su članovi Reda. Vjerojatno je templarski Red nastao iz sionskog Reda.

Lincoln citira dokaze kako bi pokazao da su se oba reda uskoro razvijala odvojeno. Čini se da ih je nevjerojatna snaga i blago tem­plara učinilo tvrdoglavima 'poput jogunaste djece'. Prilike su posta­le napete 1187. godine, kada je templar Gerard de Ridefort poveo vitezove u nepromišljen sukob sa Saracenima i izgubio Jeruzalem -ovaj put zauvijek. Tada se činilo da je Red iz Siona izgubio strplje­nje s templarima i raskinuo sve veze s njima. Red je promijenio ime u Sionski priorat. Jedan od njegovih glavnih ciljeva bilo je vratiti dinastiju Merovinga na francusko prijestolje. Kada su templari bili uništeni 1307., red je nastavio postojati, nedvojbeno zato jer je bio dobro čuvana tajna.

To objašnjava zašto je Luj XIV. bio uznemiren i želio se riješiti Fouqueta te doći do Poussinove slike. Ako je 'tajna koju kraljevi ni­su mogli izvući iz njega' bila tajna Sionskog priorata, Luj je imao razloga biti zabrinut. Njegov ujak Gaston d'Orleans bio je oženjen

sestrom vojvode od Lorrainea. Postojala je namjera svrgnuti Gasto-nova starijeg brata Luja XIII. u korist Gastona, što bi značilo da bi krv Merovinga još jednom potekla venama francuskih kraljeva.

Ta namjera nije uspjela. Ali, kako je Luj XIII. bio bez djece, čini­lo se vrlo vjerojatnim da će Gaston ipak baštiniti prijestolje. Tada je na sveopće iznenađenje Luj XIII. dobio sina - rodila ga je njegova supruga Ana iz Austrije. Mnogi su vjerovali da je kardinal Richelieu bio njegov pravi otac, ili je možda unajmio "momke za rasplod" među kojima je, neki nagađaju, bio Richelieuov kapetan mušketira, Francois Dauger. Tako su spriječeni planovi Merovinga i Sionskog priorata.

Francois Dauger imao je dva sina, Luja i Eustahija. Mnogi su ko­mentirali njihovu sličnost s Luisom XIV., što bi bilo i razumljivo ako su oni, zapravo, njegova polubraća. Eustahije je uvijek upadao u neprilike, no obojica su na kraju bili uhićeni, Luj zbog ljubavnih problema, a Eustahije jer je izazivao nered. Luj je bio oslobođen i nastavio je s pobunama. Eustahije je nestao i možda je on bio čovjek sa željeznom maskom. (Bila je to zapravo baršunasta maska, i ako je Eustahije uistinu bio tajanstveni zatvorenik, možda su ga prisilili da je nosi zbog sličnosti s kraljem.). Njegova obrana može biti na­mjera da se ucjenjuje kralja - 'Oslobodi mojega brata inače ćeš...', ili se mogao priključiti Sionskom prioratu i Merovinzima, koji su bili presretni jer Luj XIV. nema pravo biti na prijestolju.

Habsburgovci su isto tako bili članovi dinastije Lorraine, pa tako i najvažniji kandidati za članstvo u Sionskom prioratu, što dalje po­jašnjava činjenice da je jedan od Sauniereovih gostiju bio Johann von Habsburg, i da je Sauniere primao novac iz Austrije. To zvuči kao da gaje njegov posjet St. Sulpiceu uveo među ljude koji su bili volj­ni podijeliti svoju tajnu s njime, i dati mu poveću financijsku po­tporu kao sadašnjem korisniku Dogobertove drevne utvrde.

Ova složena i fascinantna priča ima i naličje. Lincoln je saznao od umirovljenog svećenika da se 'pravo blago' odnosi na saznanje da Isus nije umro na križu i da ono dolazi iz St. Sulpicea. Da je St. Sulpice bio Pariz, sjedište Sionskog priorata, tada bi se mogla doz­nati Sauniereova tajna - tajna koja je šokirala svećenika koji ga je posjetio dok je bio na samrtnoj postelji - da Isus nije umro na križu,

pa je po tome kršćanska crkva sagrađena na temeljima od pijeska, zapravo na ideji da je Isus umro kako bi spasio čovjeka od tereta is­konskoga grijeha.

Dok je Lincoln radio na programu BBC-ja pod nazivom Sjenka templara, iznenada ga je prekinula zapanjujuća misao. On i još dvo­jica istraživača, Richard Leigh i Michael Baigent šalili su se na ra­čun legende koja govori o tome da je majku kralja Meroveha, ute­meljiteljicu loze Merovinga oplodilo morsko biće. Jedan od njih se našalio i rekao kako priča zvuči 'ribički'. Lincoln i Leigh su se po­gledali jer su istodobno posumnjali, Riba - simbol kršćanstva.' Zar je legenda mogla značiti da je gospa bila oplođena ... simbolom kršćanstva, izravnim potomkom Isusa?

Merovinški kraljevi tvrdili su da vladaju po 'pravu krvi' - kra­ljevske krvi - a ne imenovani od Crkve. Je li krvno srodstvo na koje su bili toliko ponosni bilo od samog Isusa? U tom slučaju, tko je bi­la Isusova žena? U selu Les Saintes Maries de la Mer, svake godine slavi se dolazak Marije Magdalene u Francusku. Ona sa sobom nosi Pravi križ i Sveti gral. Sauniere je sagradio knjižnicu koju je nazvao kula Magdala. Mistici srednjeg vijeka poistovjetili su je s planetom Venerom, božicom ljubavi.

Lincoln i Leigh počeli su nagađati da su Isus i Marija Magdalena otišli u Francusku i začeli lozu Merovinga. Možda je grob na Pou-ssinovu platnu bio zapravo Isusov grob? Bilo je to neobično naga­đanje - Lincoln je ustrajavao na tome da je to tek nagađanje, koje je knjigu The Holy Blood and the Grail (Sveta krv, sveti gral), Lin-colna, Leigha i Baigneta učinilo trenutačnim bestselerom.

Do tada je Lincoln saznao iz ispitivanja reportera BBC-ja da je najvažniji živi član Sionskog priorata Pierre Plantard. Potjecao je iz plemenite obitelji Merovinške loze. Dogovoren je sastanak i Lincoln je pozvao Plantarda da pogleda drugi film o Rennes-le-Chateauu -The Priest, the Painter and the Devil (Svećenik, slikar i vrag). Poka­zao se kao ljubazan i uljudan gospodin - rođen 1920., a bila je nazo­čna i skupina njegovih sljedbenika. Čini se da je najbliži bio markiz Philip de Cherisey. Lincoln je saznao da je on bio odgovoran za ve­ćinu dokumenata Secret Dossier pohranjenih u Louvreu.

Sjedeći iza njih, Lincoln je bio zadovoljan kada je primijetio da su iznenada postali oprezni kad je na filmu bila prikazana slika je­dnog dokumenta na pergamentu, u kojemu je Lincoln otkrio oblik pentagrama, nastao spajanjem točaka petokrake zvijezde.

Pentagram je jedan od najstarijih magijskih simbola. Jednom su mi savjetovali da ga (mentalno) nacrtam na stupu ulaznih vrata ako želim zaustaviti neželjene posjetitelje - mora biti okrenut naopako. Postavljen okomito, pretpostavlja se da odbija zlo. Okrenut naopa­čke, (kao čovjek koji stoji na glavi) vjeruje se da privlači mračne sile.

Koje je njegovo podrijetlo? Nitko nije siguran, iako je imao va­žnu ulogu u Pitagorinoj geometriji. Jedno od najuvjerljivijih objaš­njenja uključuje planet Veneru. Ako zamislimo Zemlju kao središte Sunčeva sustava (kao što se nekad davno vjerovalo), postaje očito da će biti trenutaka kad će Sunce 'zasjeniti' svaki planet, jer ono ulazi između planeta i Zemlje. Merkur je primjerice 'pomračen' tri puta na godinu i kad bismo povukli crte između tih triju točaka na nebu, one bi oblikovale nepravilan trokut. Mars je 'zamračen' četiri puta, a oblik koji se dobije povlačenjem crta je nepravilni pravokut­nik. Zapravo, sve planete daju nepravilne oblike, osim Venere, koja čini pravilan peterokut. Ako su, kao što smo već dokazali u ovoj knjizi, stari narodi proučavali nebo mnogo ranije nego što možemo i zamisliti, čini se vjerojatnim da je Venera bila vrlo rano povezana s peterokutom.

Uz skriveni pentagram (koji nije bio pravilan) najednom od do­kumenata, Lincoln je primijetio nešto čudno u svezi s Poussinovom geometrijom na slici Les Bergers d'Arcadie. Tragajući za 'tajnom' koja je, čini se, uznemirila Luja XIV, uočio je da je štap pastira, koji se nalazi desno od groba, skladno odrezan na dva dijela pastirovom rukom, a udaljenost od vrha štapa do pastirova kažiprsta je točno 'polovica mjere'. Odmah zatim primijetio je drugu 'polovicu mjere' na slikarskom platnu. Slika je očito bila dizajnirana geometrijski. Pokazao je platno profesoru Christopheru Cornfordu s Kraljevskog koledža za umjetnost, koji je otkrio nešto još fascinantnije.

Kada je Cornford izvijestio Henryja Lincolna o slici Les Bergers d'Arcadie, objasnio je da je počeo tražiti jedan od dvaju sustava

kojima se stalno koriste klasični slikari. Jedan je sustav brojeva i temelji se na Platonovu Timeju (dijalogu o stvaranju univerzuma), koji je snažno utjecao na renesansu. Drugi je sustav prilično star, a temelji se na omjeru zlatnoga reza. Cornford je očekivao da će naći sustav Timeja na Poussinovu platnu, jer se tada sustav zlatnog reza smatrao zastarjelim, ali nije našao ni traga tome. Temeljni sustav koji je bio korišten na slici Les Bergers d'Arcadie je zlatni rez. Slika je bila također puna pentagonalne geometrije.

Razmotrimo sada sljedeći peterokut nacrtan u krugu:

Pentagram je geometrijski oblik, stopostotni zlatni rez. U dijagramu EF je fi omjeru EB, a CF je fi omjera CA.

Kada je Cornford pogledao malo pozornije, mogao je nacrtati peterokut koji je išao izvan slike.

Ukratko, peterokut je bio ukodiran u Poussinovo platno. Cornford se zapitao, da li je rečenica 'Poussin drži ključ ...' mo­

gla imati ikakve veze s krajolikom oko Rennes-le-Chateaua, mjesta gdje je Sauniere tragao za blagom? To je dovelo Lincolna do jedno­ga od najvažnijih otkrića. Kada je pogledao na kartu područja oko Rennes-le-Chateaua, jedna mu je činjenica odmah privukla pozor­nost: tri njegova ključna mjesta. Rennes-le-Chateau, dvorac iz doba templara u Bezuu i dvorac Blanchefort - bile su tri točke trokuta, a svi su bili smješteni na vrhovima brežuljaka.

Kada je Lincoln nacrtao trokut na svojoj karti i nastavio mjeriti linije, iznenadio se. Bio je to precizan istokračan trokut, tj. imao je dvije potpuno jednake stranice. S Bezuom na vrhu trokuta, linije od Bezua do Blancheforta i od Bezua do Rennes-le-Chateaua bile su jednake.

To nije mogla biti slučajnost. Davno u prošlosti izgleda da je netko opazio da su tri vrha brežuljka činila trokut, tj., s vremenom su bili odabirani kao dio tajnog uzorka.

Lincoln se našao u čudu - ako bi nekom zgodom postojala još dva brežuljka, oni bi činili ostali dio peterokuta. Naravno, mislio je da previše traži ... pa ipak, kada je proučavao kartu, zaprepastio se kad se pokazalo da su postojala dva takva brežuljka, i to na očeki­vanome mjestu. Istočni se brežuljak zvao La Soulane, a zapadni Se-rre de Lauzet. Kada se pet brežuljaka spojilo, tvorili su savršen pe­terokut.

No, Lincolna je čekalo još jedno iznenađenje. Kada je tražio sre­dište karte, ustanovio je daje ono označeno uz drugi brežuljak, koji se naziva La Pique. Iako je njegov vrh na karti izgledao poput mrt­vog središta, zapravo je bio 228 m jugoistočno od središta, što se moglo i očekivati - konačno, to nije bio krajolik koji je izgradila ljudska ruka.

Dakle, to je bila temeljna tajna Rennes-le-Chateaua: on je bio dio svetoga krajolika. Možda je i zato Dagobert II. odabrao Rennes-le-Chateau za svoj dom, i možda je zato njegov sin Sigisbert pobjegao ondje nakon ubojstva svojega oca. Kraljevska krv Merovinga bila je povezana s magičnim krajolikom.

Randa je počeo zanimati Rennes nakon što je pročitao knjigu The Holy Blood and the Holy Grail. Ondje stoji da nekoliko kilome­tara istočno od Rennes-le-Chateaua leže ruševine dvorca Blanche-fort, djedovskog doma Bertranda de Blancheforta, četvrtoga Velikog majstora vitezova templara, koji je bio na čelu Reda sredinom 12. stoljeća.

Čini se da je Blanchefort 'odobrio tajanstvena iskapanja' na pla­nini gdje se nalazio njegov dvorac, ali sve kao najveću tajnu. Godi­ne 1156. mnogi su njemački rudari stigli na rad u planinu, tobože tražeći zlato. Ali, nije moguće da je ondje bilo zlata jer su Rimljani stoljećima prije iscrpili te rudnike. Bilo im je zabranjeno sklapati bilo kakvo prijateljstvo s mjesnim stanovništvom, i držali su se stro­go odvojeno od lokalne zajednice. Lincoln smatra da je nešto drugo privuklo Velikoga majstora u to područje. Prirodno, Rand se pitao je li to moglo imati ikakve veze s njegovim kartama svetih mjesta.

Pisao je: 'Slažem se s Lincolnovim zaključkom da je složenost mjesta Rennes-le-Chateaua vrlo očita' ... stari geometri ostavili su nam empirijsku stvarnost svojega izvanrednog rada. Ostavili su do­kaze o svojim vještinama i znanju mjerenja što je kroz mnoga duga stoljeća bilo izgubljeno". To se podudara sa svime što smo otkrili o kartama Atlantide.'

Lincoln je također uočio važnost zlatnog reza u cijelome podru­čju Rennesa i to je povezao s planetom Venerom. On dokazuje zašto se Venera štuje u čitavom svijetu. Nama sa Zemlje, njezina se orbi­ta pokazuje pentagonalno. Peterokut je geometrijski oblik koji se uvjerljivo pojavljuje u zlatnom rezu. Prije 100 000 godina, za vrije­me pola u Yukonu, Rennes je bio smješten na granici zlatnog reza, linije koja ide od pola do pola.

No, on nije bio jedino mjesto. Nanking, u Kini također se posve uklapa u taj obrazac. Iznenađuje činjenica da su se obje granične crte dogodile samo u razdoblju pola na Yukonu. Nije to bila jedina veza koja je povezivala stare Kelte s Kinom. U djelu Uriel's Machi­ne Lomas i Knight proučavaju istraživanje arheologinje dr. Elizabe-the Wayland Barber, čija knjiga The Mummies of Urumchi (Mumije iz Urumhe) istražuje mumificirane ostatke nekolicine Kavkažana, koji su pronađeni u kineskoj pokrajini Xinjiang. E. W. Barber je ot-

krila karirani materijal na mumijama. Napisala je: 'Ne samo da je taj materijal izgledao poput škotske karirane vunene tkanine (tar­tan), već je imao istu težinu, mekoću i prvotnu gustoću kao i tkani­na kilta' .

Lomas i Knight komentiraju:

Barber priznaje da se dvoje nepovezanih ljudi moglo pojaviti s istom kariranom tkaninom i tartanima, ali kad je uzela u ob­zir sve činjenice koje su se činile slučajnima, bila je potpuno sigurna u svoj zaključak: isključila je slučajnost. Izgledalo je sigurno da su tada ti ljudi imali izravnu vezu sa stanovništvom britanskih otoka, koji su isto tako tkali kariranu tkaninu i tar­tan, dakle bili su povezani s ljudima koje mi danas nazivamo Keltima.

U knjizi The New View Over Atlantis (Novi pogledi na Atlantidu) John Michell također povezuje stare Kelte s Kinom:

U Kini su donedavno, kao i davno u Britaniji, svaka zgrada, svaki kamen i drvo bili smještani u područje prema magij­skom sustavu gdje su zakoni matematike i glazbe bili izraženi u geometriji Zemljine površine. Izrazita ljepota i sklad svako­ga dijela Kine, što svi putnici opažaju, nije slučajna. Svaki je lik osmišljen. Ondje gdje je priroda postavila dva brežuljka u neskladnom odnosu, kineski bi geometri promijenili oblik jednoga od njih.

Činjenica jest da su Rennes-le-Chateau i Nanking, smješteni na lini­ji zlatnoga reza na udaljenost od pola do pola. To je također podu-piralo zaključak da su i Kelti i Kinezi dijelili znanje, ili još vjeroja­tnije da su njihove zasebne tradicije proistekle iz istog izvora.

Moja omiljena priča o Randovim istraživanjima povezana je s piramidom, ali ne onom iz Egipta ili Meksika, nego s piramidom iz Kine.

U ljeti 1997. godine, Rand je razmišljao o polu u Hudsonovu za­ljevu i orijentaciji meksičkih religijskih mjesta prema njemu. U to vrijeme je čuo od Laure Lee, prijateljice i novinarke na radiju, čiji se program iz Seatlea emitirao po cijelome svijetu, da će se njemač-

ki pisac Hartwig Hausdorf pojaviti u njezinu programu, i da će go­voriti o drevnim piramidama u Kini. Rand nije imao pojma da u Kini postoje piramide.

Hausdorf, autor knjige The Chinese Roswell (Kineski Roswell) bio je pod utjecajem teorije Erica von Danikena o 'drevnim astro­nautima'. Proputovao je Kinu, Tibet i Mongoliju u potrazi za doka­zom da su izvanzemaljci posjećivali Zemlju u dalekoj prošlosti. Hausdorf je objašnjavao u radijskoj emisiji da se u proljeće godine 1945. pilot američkih zračnih snaga James Gaussman vraćao iz Chungkinga, kada ga je kvar na motoru zrakoplova prisilio da nisko sleti u blizini Xiona, u pokrajini Shansi. Dok je letio tako nisko, jasno je pod sobom mogao vidjeti bijelu piramidu 'goleme veliči­ne'. Uspio je snimiti nekoliko fotografija, iako one neće biti obja­vljivane sljedećih 45 godina. Dvije godine poslije, 1947. godine pi­lot Maurice Sheahan uspio je vidjeti drugu golemu piramidu kad je letio iznad pokrajine Shansi. Opet je fotografirao. Iako su fotografi­je objavljene u novinama New York Timesu i ostalim novinama, u ožujku 1947. godine kineski su arheolozi zanijekali da u Kini ima piramida.

Godine 1962. pilot novozelandskog zrakoplovstva Bruce Cathie čuo je od Kineza da nema piramida u Kini. Ipak je uspio potvrditi postojanje nekoliko njih, i u knjizi The Bridge of Infinity (Most vje­čnosti) dao je naslutiti da postoji čitava mreža piramida na našem planetu čija se svrha gradnje povezuje s 'ley linijama' i energijama Zemlje. (Njegova viđenja imaju nešto zajedničko s viđenjem Chri-stophera Dunna)

U ožujku 1994. godine Hausdorf je uspio pribaviti dozvolu da posjeti Xion, nekadašnji glavni grad carstva koje se smatra kolijev­kom kineske civilizacije. (Car Qin Shihuang, koji je dao sagraditi Veliki zid, ondje ima grobnicu okruženu sa 10 000 vojnika izrađe­nih u terakoti i u prirodnoj veličini.) Vidio je brojne piramide na ra­vnici, ali nisu bile visoke 304 m kao što je izvještavao Gaussman, nego samo 60,96 m, manje od polovice visine Velike piramide. Te su piramide imale ravne vrhove i napravljene su od pečene ilovače tvrde kao kamen. Na njima je bilo zasađeno drveće i druga vegeta-

Takozvana 'Bijela piramida' iz Kine smještena je po zlatnom rezu na udaljenosti od Sjevernog pola do ekvatora.

čija. Hausdorf je shvatio da stoji na nekoj vrsti kratera, na njegovu vrhu, koji je navodio na pomisao da se urušila jedna soba.

Tijekom dva sljedeća posjeta, Hausdorf je istražio šesnaest pira­mida, a izjavio je da ih je nabrojio stotinjak. Profesor Wang Zhijun, upravitelj Banpo muzeja, koji je o tome s njim raspravljao, činilo se da misli kako su piramide dio svetog sustava linija feng shuija, kineske varijacije travnatog terena. Profesor Zhijun je procijenio da su nastale oko 2 500. godine pr. Kr. - u doba kad su građene pirami­de u Gizi. Hausdorf nije mogao sam posjetiti Bijelu piramidu u Xionu. Priznao je kako nije siguran da ona postoji.

Rand je istraživao (fi) mjesta kad je čuo za Bijelu piramidu. ­ašao je grad Xian u svojem Timesovom atlasu, ali nije imao pojma koliko bi mogla biti udaljena Bijela piramida. Dok je nagađao, pitao se da li je to mogla biti fi udaljenost od pola. Izračunao je da bi ona trebala biti 5,639 km, što bi bilo 34 stupnja i 23 minute sjeverne ze­mljopisne dužine.

Nekoliko dana poslije, nazvao je Shawna Montgomerya u To­ronto da s njim porazgovara o svojim posljednjim istraživanjima.

Spomenuo je Bijelu piramidu i teškoće koje je imao u pronalaženju njezinih preciznih koordinata.

'O, pa ja to imam' rekao je Shawn. 'Bijela piramida se nalazi u knjizi Brucea Cathiea. Pogledat ću njezine koordinate.' Nakon ne­koliko trenutaka, vratio se s odgovorom: 34 stupnja i 26 minuta sje­verne zemljopisne dužine - samo 3 minute (ili 4,8 km) od Randove lokacije.

Činilo se da je Cathie imao neke satelitske snimke piramida. No, bila je još uzbudljivija činjenica, što je točno na tome mjestu koje je izračunao Rand, na 34 stupnja, 23 minute sjeverne zemljopisne du­žine, bila još jedna piramida. Pokazao je da je libanonsko selo Eh-din, gdje su O'Brienovi locirali Kharsag, također na toj zemljopis­noj širini i da je 5 stupnjeva istočno od Gize.

Tako je Randova metoda karata pronašla još jedno sveto mjesto. Ali, koja je njegova lokacija u odnosu prema starom Sjevernom

polu u Hudsonovu zaljevu? Rand je privukao pozornost mnogih na web-stranicu pod nazivom 'How Far Is It?' i željno je čekao odgo­vor. Kada se pojavio na ekranu, Rand se zadovoljno nasmijao. Dok je pol bio u Hudsonovu zaljevu, Bijela piramida se nalazila na 5 stu­pnjeva sjeverne zemljopisne dužine, tj. na istoj zemljopisnoj širini kao i Byblos, grad svet i Egipćanima i Feničanima.

Randov e-mail opisuje njegovo otkriće: 'Čini mi se da sam polo­žaj kineskih piramida pokazuje da su Kinezi posjedovali napredno znanje o dimenzijama Zemlje, i da su imali sposobnost odrediti te udaljenosti s vrlo malim pogreškama'.

Još je značajnije napomenuti da su ljudi u Kini posjedovali zna­nje o površini Zemlje u vrijeme dok je Kina, prema povjesničarima, bila potpuno izolirana od ostatka svijeta.

Rand mi je objasnio svoj razlog za istraživanjem mjesta prema zlatnom rezu:

Zlatni rez je nešto što postoji svugdje u svemiru, bez obzira na sustavni broj (baza 10,12,60 i tako dalje). Ako je neka napre­dna civilizacija pokušavala uspostaviti vezu s nekim budućim ljudima, nikad nisu mogli biti sigurni da će njihove vage i mje­re biti iste kao i one koje su razvili mnogo prije nego što su izumrli.

No, nikad se neće mijenjati sljedeće: dimenzije Zemlje i geometrija zlatnog reza. Udaljenost od ekvatora do Sjevernog pola uvijek će biti ista, bez obzira na brojčani sustav kojim se koristili, i uvijek ćete moći podijeliti tu udaljenost uz pomoć zlatnog reza.

Geometrija Rennes-le-Chateaua je, kao što vidimo, peterokutna geometrija, a ona je, kao što Lincoln smatra, povezana s fi zlatnim rezom. Znači li to da je mjesto Rennes-le-Chateau bilo staro 100 000 godina? Gotovo sa sigurnošću možemo reći - ne. Njegova je pete­rokutna geometrija prirodna, nije ju stvorio čovjek. Ali, Randova teorija karata navodi na to da su Enohovi 'anđeli' (to jest geolozi), radili svoje nacrte u vrijeme kad je pol bio u Hudsonovu zaljevu, potvrđujući da je Rennes-le-Chateau najneobičnije mjesto na svije­tu, ne samo zato što je njegova geometrija peterokutna i odražava zlatni rez, nego i zato jer je Rennes-le-Chateau bilo mjesto zlatnog reza i u vrijeme pola na Yukonu. To je mjesto sigurno zaslužilo da bude obilježeno jednim od njihovih 'znakova', na kojima su posli­je mnoge generacije gradile svoja sveta mjesta.

Druga sveta mjesta pristaju uz taj model. Abydos, 'rodno mjesto Ozirisa', Cuzco u Andama i Nipur, najsvetiji sumeranski grad, svi oni su bili smješteni na ekvatoru tijekom pola na Yukonu, ali su mo­rali biti sagrađeni tek prije nekoliko tisuća godina. Rennes-le-Cha­teau je u dobru društvu, ali se razlikuje po jednoj kritičnoj točki: smješten je na prirodnom peterokutu, i svakako bi se trebao smatrati svetim.

To je dakle bio razlog da je Rennes-le-Chateau uključen u po­mno izrađene karte, a Lincolnovo djelo Key to the Sacred Pattern potvrdio je da je to jedno od najznačajnijih mjesta u našoj knjizi, prirodno 'magično područje'.

Bilo je prilično čudno da je P. Plantard odbio potvrditi Lincolnov uvid. Iako je bilo očito da su on i Cherisey bili zaprepašteni Lincol-novim otkrićem peterokutne geometrije u Saunierovim pergamenti­ma, Plantard jednostavno ne bi govorio opširnije o tome. Naprotiv, kad ga je Lincoln pitao o skrivenim šiframa, Plantard je dao nevje­rojatan odgovor. Rekao je da je pergamente 'izradio' njegov prija­telj Cherisey za kratak, desetminutni televizijski film koji je napra-

vio još prije nekoliko godina. Naravno da Lincoln u to nije povje­rovao. Neopisivo mnoštvo šifri ne ostavlja sumnju da je to bilo da­vno, da je trebalo dugo vremena i vještina da se sve to pripremi.

Čini se da nema sumnje kako je Plantardova prvotna namjera bila - ali i namjera "Priorata" - da javnost dozna za tu tajnu. De Se-de je najprije rekao Lincolnu: 'Nadali smo se da bi to moglo zani­mati nekoga poput vas.' Lincoln je sada zagrizao i otkrio petero-kutnu geometriju, pa se činilo da Plantard misli kako je Lincoln su­više uspješan, te se zato želio povući.

Ako je tako, sigurno je bio oduševljen reakcijom na knjigu An-drewsa i Schellenberga The Tomb of God. Teza knjige temeljila se na tomu da je prava tajna Rennes-le-Chateau bila u lokaciji Isusova groba, u podnožju planine Pech Cardou, 4,8 km istočno od Rennes-le-Chateaua. Program BBC-ja oprezno je predstavio knjigu, sum­njajući da je Plantard varalica, a cijela tajna oko Rennes-le-Chatea-ua prijevara - što je bila glavna promjena stajališta od Lincolnova prijašnjeg programa.

Nakon što sam gledao to okrutno raskrinkavanje na televiziji, rekao sam supruzi: 'Čini se da je ovo kraj tajne Rennes-le-Chatea-ua'. Ali razmislivši, shvatio sam da to nije kraj. Program se mogao prikazati - ili je mogao pokazati - kao da je Sionski priorat nedavna izmišljotina, da je pergamente vjerojatno krivotvorio Cherisey i da je Plantard vjerojatno varalica, ali tajna je još uvijek ostala tajnom. Kako se Sauniere obogatio preko noći? Što je otkrio u vizigotskom stupu? Što sam više razmišljao o tome, to sam sve više uviđao da bit tajne i dalje ostaje neriješena, bez obzira na to je li P. Plantard bio varalica ili ne.

No, je li uistinu bio varalica? Lynn Picknett i Clive Prince izložili su slučaj protiv njega u knjizi The Templar Revelation (Otkriće tem­plara). Postao je slavan u okupiranom Parizu 1942. godine kao Ve­liki majstor lažnog reda slobodnih zidara imena Alfa-Galates, koji je bio 'izrazito nekritičan' prema nacistima - čini se da su ga nacisti odobravali. Ali, tada bi ga oni doista i odobrili; dio Himlerova posla bio je dokazati da Nijemci imaju uzvišeno podrijetlo još u davnim norveškim sagama, trebao je stvoriti suvremeni mistični red s kori­jenima u arijevskoj prošlosti. Pierre Plantard, kojega Picknett i Prin-

ce opisuju kao nekadašnjeg planera za uzgoj zimskih vrtova koji je navodno, ponekad imao problema s plaćanjem najamnine, tada je promijenio ime u Pierre Plantard de Saint-Clair. Igrao je važnu ulo­gu u povratku generala de Gaulla 1958. godine. Godine 1956. Sion-ski priorat počeo je skupljati 'zagonetne dokumente' u Nacionalnoj knjižnici. Željelo se pokazati da su ti dokumenti zasnovani na prije­vari.

Pišući ovo poglavlje, ponovno sam pročitao Lincolnove četiri knjige - The Holy Blood and the Holy Grail, The Messianic Legacy (Mesijanska ostavština), /obje od Leigha i Baigenta/, The Holy Place (Sveto mjesto) i Key to the Sacred Pattern. Ponovno sam proučavao Lincolnovu televizijsku emisiju o Sauniereu i prioratu, te pročitao knjige kao što su Picknettova The Templar Revelation i knjiga Da­vida Wooda Genesis te knjigu Lionela i Patriciae Fanthorpe The Holy Grail Revealed. (Sveti gral se objavio). Ne mogu naći razlog zašto bih vjerovao da je Sionski priorat izmišljotina, ili da Pierre Plantard nije baš onaj za kojeg se predstavlja.

Zasigurno je i sam Lincoln u to sumnjao. U svojoj knjizi The Me­ssianic Legacy opisuje kako su on i njegovi suautori pošli u Pariz, u posjet Plantardu, s osobitom namjerom da ga se suoči s glavnim kontradiktornostima, uključujući dvije očite potvrde o rođenju, je­dna na ime 'Plantard', a druga na ime 'Plantard de Saint-Clair'. Plantard, kojemu to nije bilo neugodno, odgovorio je na svaku poje­dinost preciznim objašnjenjima. Rodni list u kojemu stoji njegovo ime Plantard, kao i profesija njegova oca 'valet de chambre', bila je objašnjena kao nadomjestak lažne informacije koja je prevarila Ge­stapo tijekom rata. Kada su Lincoln i njegovi prijatelji pošli do op­ćine da suoče službenu vlast s objašnjenjem, spremno su se složili s Plantardom.

Lincoln i ja smo zaključili da je Plantard uistinu bio Plantard de Saint-Clair. Također je vrlo vjerojatno da je priča o Sionskom prio­ratu istinita, od njegovog osnutka 1090. do Jeana Cocteaua i Plan-tarda. (U knjizi In The Shadow of the Templars (U sjenci templara) Lincoln je snimao unutrašnjost crkve Notre Dame u Francuskoj, za­tim crkvu u blizini Leicester Squarea u Londonu, gdje se nalazi freska raspeća što ju je napravio Cocteau, ističući ružu na podnožju

križa - simbol templara - i drugi dokaz da je Cocteau uistinu bio član Sionskog priorata.)

Sam Lincoln je napisao uvod za jednu od najčudnijih, ali najza­nimljivijih knjiga o Rennes-le-Chateauu, Genesis Davida Wooda, koji je došao do čudesnog otkrića na tom području: pet crkava (uključujući i Rennes-le-Chateau) pripadale su istom krugu. Wood je otkrio da su povezane s peterokutnom geometrijom. Lincoln piše (u knjizi Key to the Sacred Pattern): "Sada je bilo jasno da je moje otkriće peterokutnih planina bio tek prvi uvid u nešto što je mnogo složenije. Ovdje je dokaz daje postojao visoko osmišljen geometrij­ski plan ...' Prilično čudno da je Wood zanemario peterokutne pla­nine koje je otkrio Lincoln.

Woodova knjiga - i njezin nastavak Geneset - sigurno su im­presivni i genijalni, ali rješenje koje daje ima više zajedničkoga s is­traživanjima Zechariaha Sitchina, nego s Lincolnovim pretjerano pomnim proučavanjima. On pronalazi brojčanu šifru koja upućuje na bogove starog Egipta i na 'bajkovitu priču' koja je tiskana kao epilog knjizi Genesis. Ta ga je priča dovela do sljedećeg zaključka: prije 200 000 godina neka nad-rasa iz svemira, iz sustava Sirijusa došla je u naš Sunčev sustav u tri golema svemirska broda i zauzela planet Mars. Ta se nad-rasa nazivala Elohim. Budući da je Mars po­čeo oskudijevati vodom, koristili su Zemlju kao svoju 'farmu', iako je njezina gravitacijska sila bila prejaka za njih. Stvorili su humano-idna bića koji su se zvali Set, Oziris, Isis i Neftis, te kržljavu malu životinju Horus, kao i manje inteligentna bića koje su nazvali 'pro­matrači'. Njihova baza na Zemlji bio je otok Atlantida. Stvorili su i dvije sporedne, podređene vrste (čak manje inteligentne), a nazvali su ih Cain i Seth. Klonirali su životinje za svoju hranu. Prirodno je da su podređeni smatrali bogovima nadglednike - Ozirisa, Isisa i druge.

Suprotno uputama Elohima, Isis je stvarao više tih sporednih bi­ća da smanji posao Sethima i Cainsima i pokus je ubrzo izmaknuo nadzoru. Nephilim, koji je bio odabran da radi na oplodnji ženki 'majmunica', otkrio je da one silno uživaju u tome i da su to počele raditi potajice, te su okotile strašno izobličene križance. Tada je Elo­him odlučio uništiti većinu stanovništva na Zemlji kometom, koji je

opustošio i razorio Atlantidu. Na kraju, uz pomoć egipatskih bogo­va, preživjeli su započeli civilizaciju koju danas poznajemo...

Razumljivo je da Lincoln nije htio imati ništa s tom sumnjivom mitologijom u kojoj se nagađalo, pa je odlučio da je ne prihvati. Ipak nije sumnjao u to da su neka od Woodovih geometrijskih otkrića valjana. Dapače, bio je zadivljen njegovim otkrićem da je engleska milja, a ne kilometar (što bi se očekivalo) korištena kao jedinica mjere, tko god je najranije oblikovao golem peterokut što povezuje francuske crkve. Kad je to provjerio prema svojoj geometriji, otkrio je da je Wood ipak možda imao pravo.

Godine 1991. Lincoln je uspostavio vezu s danskim televizij­skim producentom rođenim na otoku Bornholmu. Erling Haagensen bio je zadivljen s petnaestak crkava na Bornholmu, koje potječu iz 13. stoljeća (iz vremena vitezova templara). Čini se da su ih često povezivali s drevnim megalitima - zapravo, neki megaliti bili su ugrađeni u zidove crkve. Lincoln se poigravao idejom da je možda neki od uzoraka Rennes-le-Chateaua bio stvoren u megalitsko doba. Kad mu je Haagensen rekao da je geometrija koju je prepoznao u Bornholmu peterokutna, Lincoln se uvjerio u to da je svaki od njih 'otkrivao različite dijelove iste tajne.'

Haagensen je otkrio da je engleska milja prisutna u geometriji Bornnholma. Primjerice, ako je Haagensenova geometrija bila is­pravna, tada je udaljenost između dviju crkava, Ibsker i Povlsker, trebala iznositi 7 milja, a ona je upravo toliko i iznosila.

Zašto milja? U poglavlju 'Mjere' Lincoln iznosi neobične, ali krajnje uvjerljive činjenice. Francuski metar koji se koristi od 1791. bio je jedna deset milijuntnina udaljenosti od Sjevernog pola do ekvatora. Lincoln pokazuje da je stara engleska mjera nazvana štap, kolac ili prečka (koja je jedna na tristodvadesetina milje) također primitivnija verzija koju Lincoln naziva Cromlechov kolac/mjera za dužinu/ (198,41874 inča) precizna mjera zemljine površine: 1 Cromlechov kolac pomnožen sam sa sobom (to jest na kvadrat) je 1 kilometar (39 370 inča). Kad se ta drevna mjera (198 inča) po­množi s brojem fi 1.618 koristeći zlatni rez, rezultat je 320 kolaca u 1 milji. Postoji dakle matematička povezanost, između britanskog kolca, kilometra i između kolca pomnoženog sa fi i milje.

Rand uzastopce ističe da je zlatni rez jedan od najvažnijih ključe­va za njegovu geometriju svetih mjesta. On bilježi: 'Otkrio sam da je jedna od Bornholdskih crkava bila 16:18 zapadno od Velike pi­ramide. Pretpostavlja se da je ta crkva (u Vestermarie) građena na vrhu megalitskog spomenika. Tijekom pola na Yukonu taj se spo­menik pridružio Aveburyju, Stonehengeu, Londonu i drugim mje­stima koja se nalaze na 30 stupnja sjeverno.

Ako je teorija preciznih karata točna, Rennes-le-Chateau i pira­mide u Kini bili su dio široko rasprostranjene mreže vjerskih mjes­ta. Isto se tako čini da je, bez obzira na to tko je uredio specifični položaj mjesta, taj isti bio svjestan ranijih pomicanja Zemljine kore koja su prethodila polu u Hudsonovu zaljevu.

Randa je zanimalo podvodno mjesto u najzapadnijoj točki Japa­na. On piše:

'Godine 1987. instruktor ronjenja Kihachiro Aratake istraži­vao je južne vode oko otoka Yonaguni, kad je naišao na pri­zor koji mu je oduzeo dah. Dolje pod vodom ležala je građevi­na koja je izgledala kao da ju je sagradio čovjek. Sirenje ovog otkrića, ako je vjerovati, prisilit će nas da ponovno napišemo azijsku pretpovijest. To je ono što profesor Masasaki Kimura, pomorski seizmolog sa Sveučilišta Ryukyus u Okinawi, vje­ruje da se mora učiniti. Za primjer je naveo Yonaguni pirami­du i otada je pobjednik što se tiče njezine autentičnosti. Pri­družili su mu se, oduševljeno potkrijepivši njegovo stajalište, Graham Hancock i Santha Faija.

No, postoje i drugi istraživači, kao što su John Anthony West i Robert Schoch, koji vjeruju da je građevina pod vodom hir prirode, dakle prirodna tvorevina. Profesor Kimura suprot­stavlja se tim argumentima upozoravajući na 'zid' na zapad­nom rubu spomenika, koji sadrži blokove vapnenca koji nisu svojstveni otoku.

Iako on i dalje vjeruje da je to prirodna anomalija, Shoch bilježi: 'Na otoku Yonaguniju nalaze se grobovi čija starost nije utvrđena, ali jasno je da su vrlo stari. Neobično, arhitek­tura tih grobova vrlo sliči onoj na spomeniku.

Randova snimka potaknula ga je da pomisli kako je Yonaguni vrlo značajno sveto mjesto, jer je bilo smješteno na važnoj točki 10 fi ši­rine Yukonova pola, spajajući tako Nanking, Rennes-le-Chateau i kapelicu Rosslyn na liniju zlatnog reza na Yukonovu polu.

Ali, kako ćemo vidjeti, precizna snimka pokazuje da se mnoga mjesta mogu poredati ne samo prema polu u Hudsonovu zaljevu, nego također prema mnogo starijem polu na Yukonu. Iz toga se mo­že naslutiti da je postojala tradicija koja seže daleko u prošlost, naj­manje 100000 godina unatrag.

Iako Rand vjeruje da današnji ljudi postoje više od 100 000 godi­na, ideja o 100 000 godina staroj civilizaciji moguća je, pa stoga smatra kako je vjerojatnije da su povezanost s Yukonovim polom utemeljili znanstvenici, koji su se koristili geološkim dokazom prije potopa, prije otprilike 12 000 godina.

Drugim riječima, kao što se Charles Hapgood koristio primije­njenom geologijom 1950. godine da bi odredio položaj ranijih polo­va, tako je moguće da su atlantidski "mjernici' otkrili prijašnju ze­mljopisnu širinu Yukonova pola, i smjestili svoje temelje ondje gdje su presijecane s polom Hudsonova zaljeva (koji je bio njihov pol neposredno prije potopa).

Henry Lincoln poziva se na izvrsnu knjigu Historical Metrology (Povijesna mjerenja) (1953.), koju je napisao magistar inženjer A. E. Berriman, vrsni poznavatelj kultura drevnog Egipta, Babilona, Sumera, Kine, Indije, Perzije i mnogih drugih. Knjiga počinje pita­njem - 'Je li Zemlja izmjerena u dalekoj prošlosti?' i nastavlja po­kazivati kako je ona uistinu izmjerena. To dokazuje da se stare pro­cjene i mjerenja temelje na mjerenju Zemlje, što znači da je Zemlja već bila izmjerena.

Knjiga je vjerojatno ostavila dojam na Berrimanove suvremeni­ke kao beznadno ekscentrična. Kaže da je jedna mjera bila djelić Zemljinog obujma, da se mjera kopnenog zemljišta (akra) temeljila na decimalnom djeliću kvadrata Zemljinog radijusa, da su se neka mjerenja temeljila na gustoći vode i zlata. To zvuči gotovo kao da Berriman posjeduje podatak o drevnoj civilizaciji koja je netragom nestala, ali su ostale njezine drevne mjere.

To je, naravno, spojivo s Hapgoodovim komentarom da povijest ne mora postojano ići ravno naprijed, nego se može zaustaviti ili čak vratiti natrag. To bi mogla biti osnova za njegovu čudnu tvrdnju da je znanost postojala još prije 100 000 godina.

Henry Lincoln se povezao s Norvežaninom Haraldom Boehl-keom, koji je došao do čudnih otkrića o norveškim udaljenostima. Norveška je bila bezbožna zemlja sve do prije tisuću godina. Dolas­kom kršćanstva nestale su raštrkane trgovačke postaje, a zamijenila su ih veća središta koja su postala gradovi. Boehlkeova istraživanja su, čini se, potvrdila kako su ti gradovi - Oslo, Trondheim, Bergen, Stavangar, Hamar, Tonsberg - bili na mjestima posve svojevoljno odabranima. Primjerice, Oslo se nalazi na rukavcu mrtve vode, dok nitko nema pojma zašto je Stavangar odabran da bude prijestolnica. No, čini se da je postojao matematički razlog za to: udaljenost od Osla do Stavangara je 304 km, a udaljenost od Osla do Bergena 304 km; od Tansberga do Stavangara 272 km, od Tansberga do Halsno-ya 272 km, i tako dalje. Dapače, položaj starih samostana pokazuje pentagonalnu geometriju. Izgleda da se Crkva koristila tajnim geo­metrijskim znanjem u stvaranju nove kršćanske Norveške.

Lincoln je također povezao 'crkvenu mjeru' od 188 metara isko-ristivši podatke francuskog časopisa za daljnje primjere i pentago-nalne mjernike. Profesorica matematike Patricia Hawkins, koja je živjela u Francuskoj, mogla je naći više od 162 'crkvene mjere' koje su povezivale crkve, njihove brežuljke i raspela uz rub ceste, koja su se nazivala kalvarije u području Quimper u Bretanji.

Lincoln ovako počinje posljednje poglavlje Key to the Sacred Pattern :

Nalazimo se pred misterijem. Izgrađeni krajolik Rennes-le-Chateaua i njegova povezanost s engleskom miljom (kao oči­ta povezanost milje s dimenzijama Zemlje) lako se mogu pri­kazati s mnoštvom primjera koji to potvrđuju. Očita je mjera i geometrija. Uzorci su ponovljivi. Oblici nisu važni. Sve je to stvoreno u dalekoj prošlosti, na koju ta pojava baca novo svje­tlo.

Zauzimao se da povjesničari i arheolozi obrate pozornost na taj dokaz. Kada je govorio o 'uzorcima', Lincoln nije govorio samo o pen-

tagramu planina ili o krugu crkava. Njegova studija o području Re-nnes-le-Chateaua otkriva mnoge uzorke, koji su mogli biti stvoreni namjerno. 'Sveto mjesto', kako ga naziva, prirodni je pentagram planina, umjetno konstruirani hram izgrađen zato da ga one okružu-ju'.

Moram priznati da samo trebam vidjeti kartu obilježenu linijama da bih zastenjao i zatvorio knjigu, ali me Lincoln brzo uvjerio u suprotno. Primjerice, imao je dijagram centritan na crkvu u Rennes-le-Chateauu, s linijama koje su povučene iz nje na okolna sela, cr­kve i dvorce. Ravne linije pružaju se iz neke udaljene crkve ili dvor­ca i idu ravno kroz crkvu u Rennes-le-Chateauu, te izlaze na neku drugu stranu, na neki drugi dvorac ili crkvu.

Missegre

StSernin

Bouriege

Montjoi

Calvaire

Calvaire

Camp?? Calvaire

Lanet

« Grotte

Cavirac StLoue

Jedno od njegovih najuvjerljivijih otkrića jest uzorak mreže. Kad se povuku linije koje povezuju razna mjesta, otkrilo se da idu uspore­dno jedna s drugom, i to ne samo slijeva nadesno nego također odozgo prema dolje. Linije su bile odvojene na istoj udaljenosti.

Jedinica mjere na ovom žičanom uzorku je engleska milja -točka koju je David Wood napravio u svezi s geometrijom toga po-

dručja. (Lincoln ispisuje liste udaljenosti koje su u miljama: npr., od Rennes-le-Chateaua do Bezua, točno 4 milje; od Rennes-le-Chatea-ua do Soulanea, točno 4 milje.)

Otkrio je još nešto što može pojasniti Saunierovo neobjašnjivo bogatstvo. Mnoge od njegovih produženih linija prolazile su kroz kulu koju je Sauniere izgradio za svoju knjižnicu; Kulu Magdalu, koja je smještena što više na zapad, koliko je to gradnja dopuštala -dao je sagraditi na samom rubu padine.

Ne tako davno, prije smrti godine 1917. Sauniere je naručio iz­gradnju još jednog tornja 60 metara visokog. Ne znamo gdje je tre­bao biti, ali Lincoln pokazuje jednu od najvažnijih (produženih crta) linija toga područja, a to je 'linija izlazećeg sunca' koja dolazi iz crkve u Arquesu, prolazi kroz Blanchefort, ide sve do Rennes-le-Chateaua. To je bila prva linija koju je Lincoln dobio kada je tražio engleske milje. Bila je dugačka gotovo 6 milja.

Da je ona bila dugačka točno 6 milja, završavala bi na obronku ispod kule Magdale. Budući da je na obronku ispod kule, morala bi biti viša od kule ako se granična mjesta - Blanchefort i crkva u Ar-quesu - mogu vidjeti s njegova vrha. Je li to mjesto na kojemu je Sauniere mislio sagraditi novi toranj? Ako jest, on ističe činjenicu da je cijelo područje izmjereno i sagrađeno na geometrijskoj logici koja čovjeka podsjeća na ulice New Yorka.

Vrlo brzo nakon što je Sauniere otkrio pergamente, mnogo je vremena trošio obilazeći okolno područje brežuljka, govoreći da skuplja kamenje za gradnju. Mnogi sumnjaju u to da je tražio blago, ali sada postoji druga vjerojatnost: da je na putu u Pariz saznao tajnu o geometriji 'hrama' i sada je to provjeravao. Tada je dao sagraditi kulu Magdalu, završavajući time liniju 'izlazećeg sunca', krenuvši čak daleko na zapad koliko je god mogao. No, obronak ga je na to­me mjestu zaustavio. Moguće je da se dvadeset pet godina poslije pripremao sagraditi i drugi toranj, visok 60 metara kojim bi završio liniju 'izlazećeg sunca'. Čini se da ga je otkriće pergamenata dovelo do toga da postane čuvar 'hrama', s novcem koji ide uz taj nađeni smotuljak pergamene.

Svojim tridesetogodišnjim istraživanjem Rennes-le-Chateaua, Henry Lincoln je upozorio na postojanje drevne znanosti mjerenja Zemlje. Kako je u srednjem vijeku ta znanost, čini se. bila pod okri­ljem Crkve (prirodno je da pretpostavimo uključenost templara), bio je sklon povjerovati da ta znanost može biti mnogo starija -još od megalitskog doba. To nas odmah podsjeća na Alexandera Thoma i njegovo djelo Stone Age Einsteins (Einsteini kamenog doba), dok Randov dokaz pokazuje da možda gledamo vrijeme tisućama godi­na prije Stonehengea ili Karnaka.

Čini se da Berriman upozorava na isto u svojoj knjizi Historical Metrology (Povijesno mjerenje). Njegov argument da je pretpovi­jesno mjerenje bilo izvorno geodetsko - to jest da je nastalo od od­ređenog mjerenja Zemlje - opširno se tumači na samome početku, u poglavlju 1.

Upućuje na to da, iako Grci nisu znali veličinu Zemlje, njezin opseg iznosi točno 216 000 grčkih stadija (grčki stadij je 600 grčkih stopa, a grčka stopa je 1,15 puta duža od britanske stope.)

Ako želimo otkriti koliko grčkih stadija ima u 1 stupnju Zemlji-nog opsega, podijelimo 216 000 stadija sa 360 koliko ima stupnje­va u krugu i dobit ćemo 600 - što je jednako broju stopa u stadiju. Ako tada to podijelimo sa 60 - da bismo dobili broj stadija u jednoj minuti opsega - dobit ćemo 10 stadija. Zamijenimo to s grčkim sto­pama - 6 000 - i iznova podijelimo sa 60, kako bismo dobili broj grčkih stopa u jednoj sekundi, doznajemo da ona iznosi točno 100.

To nije slučajno. Udaljenosti se normalno ne izračunavaju u lije­pim zaokruženim brojkama. Očito je: a) da su Grci uzeli svoje stadi­je odnekud drugdje; b) da je netko drugi znao točnu veličinu Ze­mlje. Berriman je prepun zagonetnih činjenica - npr. područje veli­kih kupališta u Mohenjo Darou, u dolini Inda ima 100 četvornih jardi.

Evo još jedne neobičnosti: Rimljani su imali mjeru za Zemlju koju su nazivali jugerum, a koja iznosi 5/8 engleske akre (kao što i francuski metar iznosi 5/8 engleske milje) i točno 100 kvadrata en­gleskog 'kolca'. Ponovno se suočavamo s idejom da drevne mjere nisu ovisile o hiru nekoga drevnog kraljevog mjerača, nego o tradi­ciji koja ima svoje korijene u dalekoj prošlosti i temelji se na toč­nom znanju o veličini Zemlje.

Lincoln ima čudnu, ali fascinantnu pretpostavku u vezi te 'engle­ske povezanosti'. U svojoj ranoj fazi ispitivanja područja Rennes-le-Chateaua, otišao je u Nacionalnu knjižnicu zajedno s Gerardom de Sedeom, koji mu je predložio da prouči knjigu Le Vrai Langue Celtique (Pravi keltski jezik) opata Henrija Boudeta, svećenika ko­ji je živio u obližnjem Rennes-les-Bains i bio bliski Saunierov pri­jatelj.

Zapravo postoji čvrst dokaz da je Boudet bio Sauniereov blaga­jnik. Plantardov djed posjetio je Boudeta godine 1892. koji je, ne samo prenio na Saunierea više od 3,5 milijuna zlatnih franaka (ili još bolje na Sauniereovu kućepaziteljicu Marie Denarnaud), nego je više od 7,5 milijuna zlatnih franaka dao biskupu Billardu, čovjeku koji je imenovao Saunierea i koji je očito bio upućen u tajnu. Budu­ći da je jedan stari zlatni franak vrijedio 35 današnjih franaka, a u 1 funti sterlinga ima 9 franaka, Sauniere je primio više od 13 miliju­na funti (preko 20 milijuna $), a njegov biskup dvostruko više.

Lincoln je nabavio Boudetovu knjigu, no smatrao ju je zbunju-jućom, ali i zabavnom. Činilo se kako Boudet misli da je izvorni je­zik čovječanstva prije Tornja u Babelu bio engleski - ili čak kelts­ki. Taj dio Boudetove knjige Lincoln je opisao kao 'lingvističko la-krdijaštvo', a budući da su Boudeta smatrali inteligentnim čovje­kom, Lincoln je posumjao da je on mislio jedno, a govorio drugo. Ali knjiga je postala nešto daleko zanimljivija dok je autor i dalje raspravljao o složenosti megalitskih građevina toga područja. U njezinu podnaslovu je pisalo - The Cromlech of Reines-le-Bains (Kromlek iz Reines-les-Bains) - kromlek je megalit napravljen od velikog vodoravnog megalita, koji leži na dva okomita kamena, i sličan je velikom stolu za objed.

Ako je Boudetov posao bio samo najaviti tajnu koju je cijelo po­dručje čuvalo, a ona potječe još iz megalitskog doba, Lincoln je sumnjao da je Boudetova namjera bila da svom čitatelju kaže kako jedan od glavnih ključeva za otkrivanje tajne leži u Engleskoj -možda u engleskim mjerama kao što je engleska milja. Je li Boudet tvrdio da su izvorne mjere čovječanstva engleske - kao i milja?

Ukratko, područje Renne-le-Chateaua sigurno zaslužuje da bude jedno od Randovih svetih mjesta. Ono se razlikuje od ostalih, jer je smješteno na prirodnom pentagramu. Lincoln je siguran da je to mjesto sveto već najmanje 1000 godina, jer se 'hram' koji se sasto­ji od crkvi, dvoraca i sela, morao oblikovati najmanje prije 1000 go­dina. (Rand, naravno, vjeruje da se ono smatralo svetim mjestom i kada je pol bio u Hudsonovu zaljevu.

Time se javlja i jedno očito pitanje. Pentakularna struktura plani­na toga područja može se vidjeti jedino iz zraka ili na dobro ucr­tanoj karti, ali znamo da prije 1000 godina nije bilo preciznih kara­ta, osim portolana, koje su označavale more. Kopnene karte nisu bile obrađene. Vidjeli smo i Hapgoodov dokaz da su karte postojale - čak i karta Antarktika prije ledenog doba - mnogo tisuća godina prije pojave kršćanstva.

P O G L A V L J E 9 .

ŠTO SU PRONAŠLI TEMPLARI

U svibnju 1996. godine zajedno sa svojom suprugom posjetio sam Edinburgh. Bili smo pozvani na ručak kod Hancockova

ujaka Jima Macaulaya. U baru njegova golf-kluba predložio je: 'Po­podne bih vas volio odvesti na jedno posve osobito mjesto.'

'Koje?' - upitao sam. 'Zove se kapelica Rosslyn. Sagradio ju je jedan templar sredinom

15. stoljeća.' Podsjetio me daje u to vrijeme već prošlo nešto više od sto godina otkako je Filip Lijepi dao uhititi templare. 'Francuski tem­plari uhićeni su 1307. godine, a mnogi od njih pobjegli su u Škotsku.'

Moja supruga Joy, povjesničarka po struci, upitala je Jima po čemu je to mjesto toliko posebno.

'Postoji isklesan kukuruzni klip - koji je nastao pola stoljeća pri­je nego što je Kolumbo otkrio Ameriku.'

Kad smo stigli u kapelicu, očekivali smo nešto doista neobično. I nismo se razočarali. Prije svega, kapelica Rosslyn građena je izrazito gotičkim stilom. Ured za prodaju ulaznica bio je ujedno i knjižara, pa sam ondje kupio nekoliko brošura o Rosslynu, uključu­jući i onu Roberta Brydona: The Guilds, the Masons and the Rosy Cross (Cehovi, slobodni zidari i rosenkreuzeri). Zapazio sam i knji­gu The Hiram Key (Hiramov ključ*) Christophera Knighta i Roberta

* "Hiramov Ključ", Christopher Knight, Robert Lomas.

Lomasa. Već sam prije čuo za nju, zapravo su me na nju upozorili. Moja knjiga koja nosi naslov From Atlantis to the Sphinx trebala je izići iz tiska toga vikenda. No, knjiga Keeper of Geneses Roberta Bauvala i Grahama Hancocka već je bila objavljena. Rekli su mi da je knjiga The Hiram Key sa sličnom temom objavljena u isto vrije­me. Urednici novinskih rubrika o književnosti odlučili su dati osvrt na sve tri knjige u istom članku, pa su skratili prostor za osvrt na svaku. Tako sam The Hiram Key smatrao potencijalnim suparni­kom, no to me nije spriječilo da Joy kupim knjigu kako bi je mogla čitati u vlaku.

Rosslyn je vrlo čudno mjesto, a Jim Macaulay bio je odličan vo­dič. Ta kršćanska kapelica izgledala je napola bezbožnička. Prije svega, bila je ukrašena raznom vegetacijom, bilo je tu obilje izrez­barenog cvijeća i plodova, i kako je Jim istaknuo, bezbožnički lik poznat pod imenom Zeleni Čovjek, nalazio se posvuda. U mitologi­ji on predstavlja ponovno rađanje vegetacije svakog proljeća. Što je radio u kršćanskoj crkvi?

U svojoj knjizi Mysteries (Tajne), koju sam napisao prije 20 go­dina, objasnio sam drevnu religiju božice Mjeseca, Dijane, koju je potisnulo kršćanstvo, no koja ipak nije posve nestala. Ekscentrična znanstvenica Margaret Murray upozoravala je da je vještičarstvo bilo utemeljeno na drevnome štovanju božice Dijane, i da su se sa­stanci vještica u kojima je vrag opisan kako predsjeda danom od­mora vještica, bili samo bezbožnički obredi plodnosti, koje je vodio visoki svećenik odjenut u odoru boga Pana, s kozjim nogama i rogo­vima na glavi.

Pitao sam se je li William St. Clair (ili Sinclair, kako se poslije pisalo njegovo ime), čovjek koji je sagradio kapelicu Rosslyn, uisti­nu bio pobožan kršćanin kakav bi i trebao biti. Očito je postojala tajna o tome mjestu. Nije moglo biti nikakve sumnje u slikovni pri­kaz kukuruza ili biljke aloa kaktusa, također podrijetlom iz Ame­rike, koja prilično sliči ljiljanu i ima gorak okus.

Napustili smo Rosslyn nakon nekoliko sati, osjećajući se neobi­čno uznemireni; postojalo je sigurno nešto posebno u svezi s tim mjestom. Jim nas je dopratio do vlaka koji se vraćao u Glasgow, gdje sam te večeri trebao održati predavanje. Dok smo se vozili, po-

čeo sam čitati knjigu koju mi je Jim posudio, a zvala se Time Stands Still (Vrijeme još uvijek stoji) autora Keitha Critchlowa, dok je Joy čitala The Hiram Key. Odmah sam shvatio zašto mi je Jim posudio upravo tu knjigu. U knjizi From Atlantis to the Sphinx nagađao sam o civilizaciji koja je predvidjela 'katastrofu Atlantide', a na početku knjige Time Stands Still Critchlow govori o istraživanjima drevnih megalita Aleksandra Thoma, a potom nastavlja priču o babilonskim glinenim pločicama, koje su se čuvale na prašnjavoj polici knjižnice Plimpton u New Yorku. Bile su upisane pod nazivom 'trgovačke pločice', a nedavno je dokazano da sadrže vrlo zanimljive brojke: parove Pitagorinih tripleta, a to su brojke koje se odnose na Pitago-rine trokute.

Najjednostavniji Pitagorin trokut, gdje je kvadrat hipotenuze jed­nak zbroju kvadrata drugih dviju stranica trokuta, ima stranice od 3, 4 i 5 jedinica. Kada su kvadrirane, brojke iznose 9, 16, 25. Naravno, 9+16=25. Na babilonskim pločicama nalaze se samo dvije od tri brojki. Ali, to su bile velike brojke, kao što su 12, 709,13 500 i 18 541. Kako su Babilonci - ili Sumerani, od kojih su vjerojatno potekle te brojke - kvadrirali napr. 18 541? Njihov brojčani sustav nije bio do­tjeran, nego zamršen poput rimskih brojaka. Critchlow zaključuje da su 'pravi brojevi prenosili vrstu trenutne percepcije općenitog odnosa koji postoji između tih brojeva'.

Neki ljudi, poznati kao matematička čuda - imaju neobičnu spo­sobnost da mogu napamet proračunavati goleme sume. Petogodišnji dječak Benjamin Blyth, izlazeći s ocem u šetnju, jednog je jutra zapitao oca koliko je sati. Njegov nu je otac odgovorio 'Deset mi­nuta do osam.' Nakon što su prošli oko sto metara, Benjamin je re­kao: 'U tom slučaju živim ...' i naveo je broj, oko 158 milijuna se­kundi. Kad su se vratili kući, njegov je otac sve to stavio na papir i rekao: 'Ne, pogriješio si za 172 800 sekundi'. 'Ne, nisam', rekao je dječak, zaboravio si dvije prestupne godine'.

Mnogi od tih čuda u računanju vrlo su mladi, i njihova moć raču­nanja polako nestaje kako odrastaju. (U kasnijim godinama, Benja­min Blyth postao je sasvim prosječna, normalna osoba.) Ne može­mo zamisliti takve neobične moći, ali one se očito javljaju prirod­no. Je li moguće da su Sumerani - ili njihovi daleki preci - mogli

nekako vidjeti to mnoštvo brojki u svojim glavama, kao da su im pred očima? Psihijatar Oliver Sacks spominje blizance, koji su imali ispodprosječne mentalne sposobnosti računanja, a bili su smješteni u newyoršku psihijatrijsku kliniku. Gledajući kutiju šibica kako pada sa stola, mogli su prebrojati šibice prije nego li je kutija pala na pod. Jesu li drevni ljudi, koji su stvorili konstantu Ninive bili po­put njih?

The Hiram Key jednako je tako sjajna knjiga i sve je prije nego kontroverzna. Ona je pojačala moju sumnju da je William St. Clair mogao biti čuvar neke neobične - nekršćanske tajne.

Robert Lomas i Christopher Knight bili su slobodni zidari, a ja sam vrlo malo znao o tomu. Znao sam da se za njih vjerovalo kako su se pojavili u cehovima (obrtnika) u srednjemu vijeku, kao što su bili cehovi klesara koji su sagradili Chartres. U to se vrijeme gradi­lo mnogo katedrala, pa je bilo posla za sve klesare. Tako su klesari-zidari putovali od mjesta do mjesta i uveli tajno rukovanje po čemu su se međusobno prepoznavali.

Slobodno zidarstvo se počelo općenito prihvaćati sredinom 17. stoljeća, kada je, čini se, pokret bio umiješan u čudne poslove ro-senkreuzera. Sve je počelo 1614. godine objavom pamfleta, koji je nazvan Fama Fraternitas (or Fraternal Declaration) of the Meri-torius Order of the Rosy Cross (Objava bratovštine o hvalevrijed­nom Redu ružinoga križa). Pamflet je imao svrhu opisati život misti­čnog magičara Christiana Rosenkreuza, koji je živio u 15. stoljeću i doživio 106 godina. Njegovo tijelo čuvalo se u tajanstvenom gro­bu sljedećih 120 godina. Pamfletom se pozivalo sve zainteresirane da se pridruže Bratovštini. Bilo im je rečeno kako je dovoljno da sa­mo objave svoje želje (usmeno ili pismeno) nakon čega će netko s njima stupiti u vezu. Na stotine ljudi izrazilo je želju da im se pri­druži, ali po onome što se zna, nikad nitko nije dobio odgovor.

Nakon Fama Fraternitas slijedila su još dva nova rosenkreuzer-ska djela, Confessio (Priznanje, 1615.) i veće djelo The Chemical Wedding (Kemijsko vjenčanje, 1616.), što je još više pojačalo rosen-kreuzersku groznicu. Za autora se vjeruje da je bio protestatski teolog Johann Valentin Andrae, koji je, najvjerojatnije, autor knjige The Chemical Wedding, iako je to zanijekao pišući druga dva djela.

Počeo je kao mladi idealist, koji se nadao da će pokrenuti novi du­hovni pokret - kao i mnogi drugi ljudi toga vremena - osjećajući da je trenutak za novi početak.

Čini se daje u Škotskoj i Engleskoj 1640. godine osnovana orga­nizacija koja se nazvala Slobodni zidari. Katolička crkva ih nije vo­ljela, ali u ranim danima njezina nastanka, posebice u Škotskoj - u toj je organizaciji bilo mnogo katolika, kao i protestanata. Slobodno zidarstvo temeljilo se na načelu bratstva čovjeka. U romanu War and Peace (Rat i mir) junak, Petar Bezukov, osjećao se praznim i du­hovno i emotivno sve dok nije upoznao jednoga slobodnog zidara, koji je obnovio njegovu vjeru u život. Taj mu je slobodni zidar re­kao: 'Nitko ne može sam postići istinu. Postavljajući samo kamen na kamen, uz suradnju sviju, milijuni generacija, od našeg praoca Adama sve do današnjih dana, podizali su hram koji će biti dosto­jno mjesto boravka velikoga Boga.' Nastavlja objašnjavati da je pr­venstvena zadaća toga reda 'otkriti veliku tajnu koja se javila još u davnim danima'. Petar tako postaje slobodni zidar prošavši zaista neobične i zamršene obrede. U njih je uključen i obred simbolične smrti i ponovnog rođenja, a inicijacija završava tako da se čovjek osjeti potpuno obnovljenim i ima osjećaj 'kao da se vratio s dugog puta'. Mozart je isto tako prošao kroz takve magične obrede i ugra­dio ih u svoju operu The Magic Flute (Čarobna frula).

Sve to dokazuje da je slobodno zidarstvo bilo tajno društvo, čija je svrha bila u članovima izazvati osjećaj velike religiozne preo­brazbe. Može se vidjeti da ono sadržava i neke paradokse. Andrae je pisao rosenkreuzerske pamflete kao vrstu 'obmane' (kao što je i sam izjavio), pa ipak, želio je izazvati duhovnu revoluciju. Nietzsc­he je rekao: 'Velik je čovjek onaj koji igra ulogu svojih ideala.'An­drae se nadao da stvarajući visoke ideale zapravo stvara veličinu. No, cinik bi mogao reći da je slobodno zidarstvo slučajni rezultat obmane.

Knight i Lomas razvili su mnogo zanimljivije i uzbudljivije gle­dište o slobodnom zidarstvu. Suvremeni slobodni zidari skloni su vjerovati da je čista izmišljotina neobična ceremonija inicijacije - s omčom oko vrata, papučom na jednoj nozi, a na drugoj podignutom nogavicom do koljena - uz nerazumljiva pitanja i odgovore. Budući

da su Lomas i Knight proučavali ceremonije, koje se izvode u tri­deset tri stupnja slobodnog zidarstva, sve su više počeli osjećati da korijeni tog tajnog društva sežu u davnu prošlost, ne samo dva do tri stoljeća prije, nego tisućama godina unatrag, a možda i više. Ka­ko su napredovali u svojem istraživačkom projektu, vrlo su brzo za­ključili da slobodno zidarstvo može potjecati još od doba Reda vite­zova templara, i da je najzanimljivija tajna baš ona koja govori o devet prvih vitezova i onome što su otkrili ispod Hrama u Jeruza­lemu.

Iako su templari naizgled bili organizacija koju je stvorilo neko­liko križara u nadi da će steći moć i utjecaj, iza njih stoji jak osjećaj iznimnoga znanja i pripadnosti tajnoj tradiciji. Da li ih je Filip Lijepi uistinu uništio samo zato što se htio obogatiti? Ili je to bilo iz nekoga drugog motiva koji je dijelio s Crkvom?

Ponovno se postavlja pitanje: ako je Crkva progonila templare samo zato što je Filip uvjerio papu Klementa V. da mu pomogne prisvojiti njihovo bogatstvo, zašto je neprijateljstvo Crkve trajalo tako dugo? Uostalom, Filip se smatrao neprijateljem Crkve (koja ga je izopćila), i taj je osjećaj ojačao njegovim kasnijim zahtjevom da se središte crkvene moći premjesti iz Rima u Avignon. Templari su zapravo služili papu. Nakon Filipove smrti moglo se očekivati da će papa ponovno osjećati simpatije za templare. Zašto ih je onda Crkva stvarno mrzila i željela iskorijeniti kao štakore?

Lomas i Knight nastavljaju ispitivati i otkrivati izvor slobodno­ga zidarstva, a započeli su odbacujući teoriju o klesarima, jer u En­gleskoj nije bilo klesarskih cehova. Spominju zanimljivu činjenicu da Salomonov hram nije bio, kao što bi većina nas pretpostavila, velika građevina koja se prostirala na golemom zemljištu, nego je bio mnogo manji od njegova harema, veličine prosječne crkve, reci­mo veličine kapelice u Rosslynu. Usmjerivši pozornost na templa­re, zaključili su - kao što smo i mi zaključili u posljednjem poglav­lju - da su Hugues de Payens i njegovi vitezovi proveli mnoge go­dine kopajući ispod ostataka hrama, tražeći nešto osobito, nešto u čije su postojanje unaprijed sumnjali.

Što su tražili? Lomas i Knight smatraju da su vitezovi pronašli riznicu drevnih svitaka pergamenata, koje je ondje netko ostavio

prije nego su Rimljani razorili Hram 70. godine po. Kr. Svici su za­pravo bili zapisi i tajni obredi židovske vjerske zajednice koja se zvala eseni. Kada je počela židovska pobuna protiv Rimljana 66. godine, židovske su knjige bile skrivene u Hramu i špiljama uz Mr­tvo more. God. 1947. otkrio ih je arapski pastir te odnio kući. Nasre-ću, nije ih iskoristio za potpalu. Tako su ti svici postali čuveni di­ljem svijeta kao Svici s Mrtvoga mora.

Lomas i Knight pretpostavljaju da su svici skriveni u Hramu bili još značajniji. Lomas nagađa: 'Znali su da su našli nešto od neproc­jenjive važnosti, nešto što je vjerojatno bilo vrlo sveto, pa su ih odlučili prevesti.... Čovjek koji je imao rješenje bio je Geoffrey de St. Omer, druga odgovorna osoba nakon Huguesa de Payena ...' Ge­offrey je odnio Svitke starom svećeniku Lambertu, sada poznatom pod imenom Lambert de St. Omer.' Danas je najpoznatija od svih Lambertovih radova njegova nepromišljena kopija crteža koja opi­suje božanski Jeruzalem.'

Taj je crtež napravljen oko 1120. godine i pokazuje osnovne sim­bole slobodnog zidarstva, pet stoljeća prije nego se pretpostavlja da je to tajno društvo utemeljeno. Dapače, simbolizam uvjerava Loma-sa i Knighta da je crtež nastao u Hramu te da je to bila jedna od stva­ri koje su našli templari.

Ideja Nebeskog Jeruzalema (ili Novog Jeruzalema), ističu oni, pronađena je u svitcima s Mrtvoga mora i temelji se na Ezekielovoj viziji. Donose sljedeći zaključak: 'Otkrićem svitaka Nebeskog Jeru­zalema ... sada smo sigurni da su templari uistinu pronašli tajne svo­jega reda ispisane na svicima koje su skrili Nazireji (ili eseni iz Ku-mrana)...'

Za razliku od Grahama Hancocka, Lomas i Knight nisu upozo­ravali da Svici sadrže tajnu gotičke arhitekture, ali su se složili da su mnogobrojne katedrale, koje su se gradile po čitavoj Europi, po­sebice u Francuskoj (80 katedrala i 500 samostana), izravna poslje­dica te vizije Nebeskog Jeruzalema, koju su templari donijeli sa so­bom iz ruševina Salomonovog hrama.

Lomas i Knight su istraživali Palestinu u doba kad je ondje živio Isus, i njihovi zaključci jasno pokazuju zašto su templari poslije bili progonjeni kao heretici. Isus je bio pripadnik sljedbe esena, čije

'izgubljene zapise' znamo pod nazivom Svici s Mrtvoga mora. Iz­vorni eseni bili su ortodoksni Židovi koji se nisu slagali s učenjem svećenika o nadzoru nad Hramom. Iz prosvjeda, povukli su se u Kumran gdje su živjeli asketskim životom. Njihov je vođa bio Isu­sov mlađi brat Jakov, poznat i kao 'Učitelj Pravednosti'.

Isusa kao i njegovog rođaka Ivana Krstitelja, eseni su štovali kao mesije od kojih se očekivalo da će povesti narod u pobunu protiv Rimljana, i koji će utemeljiti kraljevstvo Božje. Nakon smrti Ivana Krstitelja, Isus je postao radikalniji, te je proveo godinu dana svoje­ga poslanstva skupljajući sljedbenike. Uvjeren da je vrijeme za ak­ciju napokon došlo, i da će Bog poduprijeti pobunu, Isus je na ma­garcu dojahao u Jeruzalem, ispunivši tako Zaharijino proročanstvo da će kralj stići na magarcu. Izazvao je nemir u Hramu, napadajući one koji su živjeli od posuđivanja novca uz velike kamate, i tada se povukao u obližnje selo Betaniju da ondje pričeka pobunu koja će, kako se nadao, uskoro početi.

Ali ustanka nije bilo, barem ne još tada. Rimljani su uhitili Isusa i njegova brata Jakova. Lomas i Knight vjerovali su da je Jakov za­pravo čovjek poznat kao Baraba (što nije vlastito ime nego znači 'sin oca'). Jakov je oslobođen, a Isus razapet.

Poslije, kad je Isusovo tijelo nestalo iz groba, nastala je priča da je Isus ustao od mrtvih. Eseni su vjerovali da je to bio znak ispunje­nja Isusove misije kao Mesije. Tako je rođeno kršćanstvo.

Nova se religija dalje mijenjala dolaskom Pavla, koji je oko 60. godine, dok je išao cestom za Damask, imao viziju. Zbog toga je postao glavni tumač nove vrste kršćanstva. Važno je zabilježiti, is­tiču Lomas i Knight, da Damask nije bio onaj Damask u Siriji, gdje Pavao nije bio poznat, nego Kumran koji se isto tako zvao.

Jakov i njegovi sljedbenici vjerojatno nisu mogli vjerovati kad je njihov glavni progonitelj stigao u Kumran, izjavivši za sebe da je kršćanin, raspitujući se o Jakovljevu bratu Isusu. Ali, njihova će utjeha prerasti u bijes kad saznaju o 'kršćanstvu' koje je propovi­jedao Pavao - da je Isus umro na križu preuzevši na sebe grijehe čo­vječanstva, i da se svatko može osloboditi iskonskog grijeha prih­vati li Isusa za Sina Božjega. Kršćani iz Kumrana počeli su na Pavla gledati kao na 'govornika laži'.

Povijesnom slučajnošću preživjela je Pavlova verzija kršćanstva. Razlog za trijumf kršćanstva bio je posve politički. Godine 66. po­čela je još jedna pobuna Židova, potaknuta djelomice ubojstvom Jakova, koga su židovski svećenici bacili s vrha Hrama. Tada su, vje­ruju Lomas i Knight, stanovnici Kumrana odlučili skriti svoje zapi­se dok se ne uspostavi mir. Manje značajni zapisi bili su skriveni u špiljama uz Mrtvo more, a oni značajniji u Hramu, gdje su ih prona­šli templari, jedanaest stoljeća poslije.

No, pobuna nije uspjela. Rimski ju je vojskovođa Vespazian ugu­šio neopisivom okrutnošću, a tada je poubijao i većinu kršćana. U to je vrijeme Pavao izbivao iz zemlje, propovijedajući svoju verzi­ju kršćanstva onima koji nisu bili Židovi. I ta je verzija, kakve li iro­nije, obišla svijet i pobijedila.

Oko 300. godine Rimsko carstvo se počelo raspadati zbog svoje golemosti i potrebe za mnogobrojnom vojskom. Car Konstantin do­sjetio se nečemu. Otprilike svaki deseti njegov podanik je bio krš­ćanin, pa ako bi kršćanstvo učinio službenom vjerom Rimskoga Carstva, imao bi potporu u svakom gradu i selu, i pristašu cara u sva­kome mjestu dovoljno velikom da ima biskupa. (Sam Konstantin nikad nije postao kršćaninom - i dalje je štovao boga Sunca - Sola Invictusa).

Njegovo je rješenje bilo djelotvorno i kršćani su održavali Rim­sko Carstvo još dva stoljeća. Ali, tada je moć preuzela kršćanska crkva. Lomas i Knight navode riječi pape Lava X., koji je bio suvre­menik Henryja VIII.: 'Mit o Kristu dobro nam je poslužio'.

I sada možemo sagledati moguće vjerske razloge zbog kojih se Crkva toliko željela riješiti templara. Oni su bili izravni potomci Jeruzalemske crkve iz Kumrana. Znali su istinu o izvornome kršćan­stvu esena, znali su kako je tu istinu sv. Pavao prisilno zaustavio, i kako je nova verzija kršćanstva postala religija Rimskoga Carstva.

Možda je to bila ta strašna tajna koju je Beranger Sauniere na samrtnoj postelji odao svećeniku. Ako je tako, ne iznenađuje nas da je svećenik bio toliko zaprepašten onime što je čuo.

Rand vjeruje da senzacionalno otkriće ispod Hrama ima malo veze s Isusom. Vjeruje da su kralj Filip i njegova marioneta, papa Klement V., pokušavali uništiti templare zbog strogo svjetovnih ra-

zloga. Kralj je bio ljubomoran na njihovu moć i dugovao im je mno­go novca. Koristio se herezom kao trikom da poništi svoje dugove i domogne se templarskog zlata. Nije mario za teološka pitanja, bio je sebičnjak koji je samo želio proširiti svoju slavu. Religija mu je bila tek oružje kojim je poput toljage mlatio one koji mu se nisu po­koravali.

Rand smatra da su templari otkrili drevne karte ispod Salomo-nova hrama, kojima su se služili da odrede važna mjesta koja odra­žavaju zemljopisni položaj pola dok je bio na Yukonu. Izgleda da Rennes-le-Chateau nije jedino mjesto povezano s templarima i po­lom prije, otprilike 100 000 godina. Objašnjava da je tek 1127. go­dine nakon što su se u Francusku vratili pravi članovi Reda, Hugues de Payens počeo tražiti nove članove. U siječnju 1128. godine od Crkve je dobio službeno priznanje za templarski red i tako je postao prvi Veliki Majstor. Te iste godine de Payens je posjetio Henryja I. Engleskog, i bio mu je priređen kraljevski doček. Sljedeće, 1129. godine, osnovano je prvo templarsko središte u Engleskoj, u Lon­donu, na mjestu na kojemu je sada postaja podzemne željeznice Holborn.

Kad je Rand usporedio londonske koordinate s polom u Yukonu, otkrio je da je za vrijeme pola u Yukonu razlika bila unutar pola stu­pnja od 30 stupnjeva sjeverno. To je, naravno, današnja zemljopis­na širina Velike piramide. London nije bio jedino britansko sveto mjesto povezano s templarima koje ima tu zemljopisnu širinu. Među njima su bili Glastonbury, Stonehenge, Bath, Avebury, Old Sarum i Tintagel.

Tintagel se, naravno, povezuje s kraljem Arturom, s njegovim Vitezovima okruglog stola i potragom za Svetim gralom. Rand je primijetio da se nalazi 36 stupnjeva zapadno od Velike piramide, a to je jedna desetina opsega Zemlje. Tijekom pola u Yukonu, Tintagel je bio smješten na 29 stupnjeva, 59 minuta sjeverno, točno na ze­mljopisnoj širini na kojoj se danas nalazi Velika piramida.

Krenemo li od Tintagela prema istoku, nalazimo Glastonbury. John Michell piše: 'Glastonbury se opisuje kao jedino pravo britansko nacionalno svetište, omphalos ili britanski hram i engleski Jeruza-

lem.' Poput Tintagela, i Glastonbury je bio smješten na 30 stupnje­va sjeverno dok je pol bio na Yukonu.

Avebury i Stonehenge su tako blizu jedan drugomu, da za po­trebe preciznih karata oni zajedno s Old Sarumom tvore skupinu svetih mjesta na 30 stupnjeva sjeverno za vrijeme pola na Yukonu. Avebury kao i Tintagel bio je smješten na 29 stupnjeva, 59 minuta sjeverno, pokazujući tako drevnu povezanost između ta dva mjesta. Nigel Pennick bilježi: 'Nekolicina istraživača, uključujući Keitha Critchlowa i Johna Michella, privukli su mi pozornost na još jednu neobičnu slučajnost u Stonehengeu. Prema njihovim proračunima glavna geometrija i dimenzije travnatih područja na istoj su paraleli kao i kapelica St. Mary u Glastonburyju, poznata po tome što je naj­ranije sagrađena kršćanska kapelica.'

Između 1199. i 1254. templari su imali glavno englesko sjedište u Baldocku, sada u Hertfordshireu. Kada je Rand usporedio to mjesto s ostalim svetim mjestima, primijetio je da je njegova veza s polom na Yukonu bila ista kao i određeno mjesto u Aziji. Ponovimo da je, kao i u slučaju Rennes-le-Chateaua i Nankinga, o kojemu ra­spravljamo u posljednjem poglavlju, postojala geodetska poveza­nost između europskog i azijskog svetog mjesta, u ovom slučaju iz­među drevnoga grada Pjongjanga u Sjevernoj Koreji i engleskog tem­plarskog glavnog sjedišta u Baldocku.

Koreja ima mnogo drevnih spomenika koji propadaju. Pjong-jang, glavni grad Sjeverne Koreje, danas je poslovno industrijsko središte, ali nekoć je imao piramide. Korejska povijest podijeljena je na tri razdoblja ili kraljevstva. Prvo je bilo povezano s bogovima i nazivalo se Koguryo. Sarah Milledge Nelson piše o njemu:

U početku su postojala najmanje dva društvena sloja u Ko-guryu: plemenitaši koji su dobro živjeli, te podčinjeni sloj koji su sačinjavali pobijeđeni narodi. Pripadnici višega društvenog sloja voljeli su graditi velike raskošne građevine, živjeli su luksuzno i bili odjeveni u svilu ukrašenu zlatnim i srebrnim ukrasima. Svoje mrtve pokapali su u velike raskošne grobni­ce. Prostrane Koguryo palače i grobnice bile su iskopane i u Kini i u Koreji.

Kraljevstvo Choson u Pjongjangu potječe od 2333. godine pr. Kr., iz vremena neposredno prije gradnje Velike piramide u Egiptu. Korejska legenda kaže da je princ Hwanung otišao na planinu Tae-baeksan u pratnji svojih tri tisuće slugu noseći darove civilizacije i gradeći veliki grad.

Koordinate Pjongjanga su 39 stupnjeva sjeverno, 125 stupnjeva i 47 minuta istočno. Dok je pol bio u Hudsonovu zaljevu, Pjongjang je bio na 12 stupnjeva sjeverno (kao i Babilon na Srednjem istoku i Nikko u Japanu). Dok je pol bio u Grenlandskome moru, grad je bio na 30 stupnja sjeverno, kao i piramide Xi'an. I na kraju, što je naj­značajnije, Pjongjang je bio 30 stupnjeva sjeverno i onda dok je pol bio na Yukonu. Zemljopisna širina na kojoj se nalazi Pjongjang s vremenom se premještala sa 30 stupnjeva sjeverno na 12 stupnjeva sjeverno. To je korejski glavni grad učinilo geološkim markerom kako ga Rand naziva, a njih ima samo nekoliko na svijetu: Aguni, Biblos, Cuzco, Jerihon, Nazca, Pjongjang i Xi'an. Svi ti gradovi bili su izgrađeni na sjecištu zemljopisnih širina. Izgleda da su stari mjer­nici Europe, Azije i Južne Amerike koristili svoje znanje o Zemlji-noj geološkoj prošlosti, i svoje sposobnosti za izračunavanje gole­mih udaljenosti i precizno određivanje geoloških markera, koji su s vremenom postali sveta mjesta.

Rand je pronašao druga templarska mjesta, što upućuje na zna­nje o prijašnjem položaju polova. Glavna luka templara u Francu­skoj bila je La Rochelle - mjesto iz kojeg je. kako se priča, nestala čuvena flota - te Montesegur. Oba mjesta bila su smještena na Ra­kovoj obratnici dok je pol bio na Yukonu. Templari su djelovali iz Rhodosa, koji je bio na 10 stupnjeva sjeverno za vrijeme pola na Yukonu, dok se Jeruzalem nalazio 5 stupnjeva sjeverno. Što je više proučavao njihovu prošlost, to je bio uvjereniji da su templari posje­dovali karte svijeta otprije gotovo 100 000 godina. To su bile karte pronađene u iskopinama Salomonovog hrama.

Ali mjesto koje je izazivalo najviše čuđenja bila je kapelica u Škotskoj, smještena južno od Edinburgha - Rosslyn.

Rosslyn je sagradio William St. Clair dva stoljeća prije pojave prvih templara u Engleskoj. Kako znamo da je St. Clair bio templar? Lomas i Knight otkrili su mnogo dokaza u Rosslynu, koje su opisali

Skica rezbarije u kapelici Rosslyn pokazuje viteza templara pri inicijaciji novog kandidata u slobodno zidarstvo.

u svojim knjigama The Hiram Key i The Second Messiah. (Drugi Mesija).* Jedan od najuvjerljivijih dokaza je rezbarija koju su pro­našli na vanjskom zidu kapelice.

Ona prikazuje slobodnozidarski obred, kandidata koji ima povez na očima i omču oko vrata. Čovjek koji drži uže je templar s križem na tunici. To znači da je St. Clair bio templar, te da su i templari bili slobodni zidari. Zapravo, Lomas i Knight smatraju da gradnja Ros-slyna označuje prvu pojavu slobodnog zidarstva u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Lomas i Knjight počeli su dublje otkrivati povijest St. Clairovih iz Rosslyna. Izgleda da je William de St. Clair bio Norman, koji je došao nekako u isto vrijeme kad i Vilim Osvajač 1066. godine. Bio je poznat i pod imenom Vilim Pristojni. Njegov je sin Henry pošao u Prvi križarski rat 1095. godine i borio se na strani Huguesa de Pa-yensa, te je s njim umarširao u Jeruzalem. Hugues se oženio Henry-

* "Drugi Mesija", Christopher Knight, Robert Lomas.

jevom nećakinjom Katarinom St. Clair. Povezanost obitelji St. Clair s templarima bila je doista vrlo jaka.

Zašto su St. Clairovi nazivali Rosslvn svojim domom? Kratko istraživanje je pokazalo da to nije bilo točno. Kapelica kao i dvorac, tada se nazivala Roslin (što je i današnji naziv sela). Godine 1950. ime se promijenilo u Rosslyn da privuče turiste, jer zvuči više 'sta­rinski'. Imena sela obično imaju neko značenje. Lomas i Knight su to provjerili u škotsko-galskom rječniku. Otkrili su da 'ros' znači znanje, a 'linn' generacija. U razgovoru s današnjim Galima otkrili su da bi bilo ispravnije reći 'drevno znanje prešlo je na generacije', što je zvučalo točno onako kako su se nadali - ime mjestu dao je Henry St. Clair, koji je govorio galskim jezikom kako bi natuknuo tajnu templara.

No datumi se nisu poklapali. Henry se vratio iz Prvoga križar­skog rata oko 1100. godine, osamnaest godina prije nego su se Hu-gues de Payens i njegovi vitezovi preselili u Hram i ondje počeli svoje istraživanje.

Ipak, sigurno je da ime Roslin, koje daje naslutiti drevno znanje, nije moglo biti slučajnost. Oba autora već su se prije pitala zašto su devetorica vitezova otišla u Jeruzalem? Jesu li samo tražili blago ili su već znali što traže? Ime Roslin upućuje na odgovor da su znali što traže. Pomno proučavajući kapelicu, autori su otkrili nešto još zanimljivije. Na jednom od stupova bio je slikovit prikaz osobe -vjerojatno viteza - kako s obje ruke podiže neku tkaninu. Na tkani­ni je bilo bradato lice. Glava te osobe bila je istučena, vjerojatno da se prikrije njezin identitet. Uz njega je bila vunena tkanina koja je prikazivala raspeće, ali čini se da to nije bilo Isusovo raspeće. Pri­kazani su ljudi u srednjovjekovnoj odori, i neki koji su imali kuku­ljice - dakle, članovi Inkvizicije. Druga vunena tkanina predstavlja templare, a kraj njih se nalazi krvnik.

Za lice na tkanini, autori vjeruju da pripada Jacquesu de Mola-yju, Velikome Majstoru templara. Molay nije bio mučen u sobi za mučenje koju je imala Inkvizicija, nego u pariškom glavnom sjedi­štu templara. Nisu korištene sprave za mučenje ni lanci za vješanje. Lomas i Knight tvrde da je Molay zapravo bio mučen tako da su ga raspeli.

Inkvizitor William Imbert, odani katolik, zaprepastio bi se da je čuo kako su templari zanijekali da je Isus sin Božji. Smatrao bi da je ceremonija uskrsnuća, kojom su se koristili i templari u svojim obredima, bogohuljenje. Bilo bi vrlo prikladno mučiti Molayja pri-bijanjem na vrata. Lomas i Knight vjeruju kako Rosslyn daje dokaz da se to tako dogodilo.

Nakon što je Molay priznao sve za što ga je Inkvizicija optužila, skinut je s vratiju i zaogrnut komadom odjeće. Položen je na svoj krevet u tom 'pokrovu'. Njegovo je tijelo bilo orošeno znojem a krv je sadržavala visok postotak mliječne kiseline. Autori pretpostavlja­ju da su krv i znoj 'fiksirali' Molayjev lik na tkanini postupkom koji je bio sličan onom kad se obrisi cvijeća utisnu među stranice knjige. (U knjizi The Second Messiah nalazi se kao dodatak mišljenje stru­čnjaka dr. Alana Millsa o fotografiji i o tom kemijskom procesu.) Komad tkanine, smatraju oni, danas je poznat kao Sveto torinsko platno za koje se misli da odražava Isusov lik.

Po čemu se dokazuje da je lik na Torinskom platnu Jacques de Molay? Kao prvo, postoji zanimljiva činjenica da je 1988. godine test radioaktivnim ugljikom C14 pokazao da je tkanje platna ispre-deno između godine 1260. i 1390. godine, što isključuje činjenicu da je u to platno bilo umotano Isusovo tijelo. No, ti se datumi pokla­paju s datumom uhićenja i mučenja Jacquesa de Molayja.

Postoji još snažniji opširni dokaz. Platno je pripadalo obitelji Geoffreyja de Charneyja, koji je 1314. godine spaljen zajedno s Ja-cquesom de Molayem. Godine 1356. engleski Crni Princ svrgnuo je francuskog Johna II., sina Luja X. u Poitiersu. Jedan drugi Geoffrey de Charney, vjerojatno unuk Geoffreyjeva brata Jeana, umro je uz svoga kralja. Poslije, kad je Geoffreyjeva udovica Jeanne de Vergy pretraživala muževljeve stvari, među njima je našla komad odjeće dugačak oko 4,26 m, sa smeđim otisnutim likom muškarca s bra­dom. Obje su strane, i prednja i zadnja bile vidljive, a mrlje od krvi pokazivale su da je bio raspet i čavlima pribijen kroz ručne zglobove.

Rimljani su uglavnom raspinjali tako da su čavle pribijali kroz ručne zglobove, jer dlanovi nisu bili dovoljno jaki da podnesu težinu tijela i lako su se mogli razderati sve do prstiju. Isus je vjero­jatno bio tako raspet.

Prirodno je da je Jeanne bila sklona vjerovati da gleda Isusov lik. Kako se našla u novčanim problemima nakon smrti supruga, odluči­la je Sveto platno staviti na raspolaganje Crkvi u Lireyju, koju je sagradio njezin suprug. To je privuklo mnoge hodočasnike i vjero­jatno riješilo njezine novčane probleme.

Henry iz Poitiersa, biskup Troyesa, izjavio je kako nije istina 'da je to platno izrađeno ljudskom rukom' i pokušao ga je prisvojiti. No, nije mu uspjelo, ali je 1532. to platno bilo gotovo uništeno u vatri, a rastaljeno srebro napravilo je rupe u tkanini. Ipak, očuvan je sre­dišnji lik i kada su redovnice obnovile platno, izgledalo je kao novo. Odneseno je u Torinsku katedralu 1578. godine.

Nakon više od pet stoljeća, 25. svibnja 1898. godine ponovno je bilo izloženo javnosti, pa je fotograf Sendono Pia dobio dozvolu da ga snimi. Kada je pogledao negativ, bio je zapanjen jer je ugledao pravo lice, što je jedino moglo značiti da je sam smeđi lik morao biti negativ koji je sada postao pozitiv.

Jasno, biskup iz Troyesa nije bio u pravu, to nije bila krivotvori­na, jer lik nije bio naslikan. Čudna 'pretvorba' negativa ostavila je većinu odanih katolika u uvjerenju da je to bio lik samoga Krista. Većina vjernika još uvijek u to vjeruje.

Lynn Picknett i Clive Prince razvili su još izvorniju teoriju da lik na platnu jest fotografski negativ i da je fotograf bio sam Leonardo da Vinci, koji je snimio vlastiti lik na platnu uz pomoć procesa koji je izumio. Svi su datumi, naravno, bili krivi, jer je Leonardo rođen tek 1452. godine, gotovo jedno stoljeće nakon što je to platno prvi put izloženo, ali tvrde da je Leonardo zamijenio svoj autoportret s originalnim platnom.

Alan Mills, stručnjak za fotografiju, vjeruje da je iznimno jak fizički stres oslobodio slobodne radikale kisika u Molayju, dokazu­jući da su oni 'fotografirali' lik na platnu, koji se tada razvijao tije­kom 50 godina koliko je platno bilo čuvano. Lomas i Knight razvi­jaju teoriju da su nakon mučenja, Jacques de Molay i Geoffrey de Charney, vraćeni u Chaneyjevu obitelj da se oporave. Ali, čini se je­dnako mogućnim da su platno jednostavno vratili rođaci, koji su došli posjetiti njega i Molaya - tijekom njihova tamničenja dugog sljedećih sedam godina.

Lomas i Knight tvrde da je, s obzirom na to da je Torinsko pla­tno postalo čuvena relikvija, biskup iz Troyesa dao sve od sebe kako bi to opovrgnuo, strahujući što već dovoljno ljudi zna da je to lik ubijenog Jacquesa de Molayja, a to je moglo postati opasno. Pojavi li se kult 'drugog Mesije', to bi moglo Crkvi donijeti ozbiljne nepri­like. Stoga je biskup iz Troyesa najavio da je to krivotvorina i da se krivotvoritelj mora kazniti, a Platno uništiti. Zapravo, ono je bilo skriveno i ponovno izloženo 1389. godine kada se oko tog slučaja stišala buka.

Lik čovjeka iz Rosslyna bez glave koji drži platno koje predsta­vlja bradatu glavu, sigurno podupire teoriju o liku Jacquesa de Mo­layja. Lomas i Knight su pronašli zanimljiv dokaz na 27. stupnju slobodnog zidarstva. To je obred koji se tiče lažne osude templara i njihova poricanja križa. Okultist iz 19. stoljeća, A.E. Waite, napisao je knjigu o templarima, ali je izrazio gnušanje zbog tog obreda, jer se u njemu koristi križ Lorraine - imao je dvostruke inicijale na se­bi, JN i JMB. Waiteu su rekli da to znači Isus iz Nazareta i Jacques Burgundus Molay. Tako se čini da tradicija slobodnog zidarstva na­vodi na to da je Molay bio raspet. Da je postojala vrsta kulta o Ve­likom Majstoru templara, dokazuje i događaj iz 1793. godine za vri­jeme Francuske revolucije. Kad je Luj XIV trebao biti pogubljen, iz gomile se čuo poklik 'Jacques Molay je osvećen'.

Još jedna tajna o slobodnom zidarstvu zanimala je Lomasa i Kni-ghta: zašto se ubojstvu Hirama Abifa, arhitekta Salomonova hrama, pridaje toliko značenje? Zapravo, to je najznačajnija legenda slo­bodnog zidarstva i svaki slobodni zidar 'postaje' Hiram Abif kad prolazi obred ubojstva i uskrsnuća u ceremoniji tijekom inicijacije. Kada Hiram Abif uskrsava, glasno se izgovaraju određene riječi. One zvuče kao neka brbljarija: 'Ma'at-beb-men-aa, Ma'at-ba-aa.'

No, Christopher Knight je slučajno saznao da je 'ma'at' stara egipatska riječ. U originalu znači 'uredan i simetričan', poput teme­lja Hrama. Zatim ona znači ispravnost, istinu i pravdu, pojmove koji su veoma značajni u slobodnom zidarstvu. Knight je shvatio da je 'brbljanje' staroegipatsko, a znači 'Velik je Majstor iz Ma'ata, velik je duh Ma'ata.'

U Starom zavjetu Hiram je kralj Tira (I. Knjiga o Kraljevima), ali i Hiram iz Tira, sin majstora u bronci iz Tira. (II. Ljetopisi). Čini se da nije bio samo arhitekt Hrama, nego i majstor graditelj koji je upravljao gradnjom. Bio je uhvaćen i ubijen, a to su učinila tri nje­gova radnika, koji su mu zadali tri udarca, očito zato jer im nije ot­krio tajni znak, koji bi im omogućio da se popnu na razinu višu od one koju su posjedovali (i tako stekli veću zaradu). Sve to zvuči kraj­nje nevjerovatno - sigurno je da radnici u Hramu nisu mogli pobjeći posluživši se tako okrutnom prijevarom. Lomas i Knight su posu­mnjali da priča o Hiramu Abifu skriva važnu povijesnu istinu.

Zašto je obred u slobodnom zidarstvu pun aluzija o tome da nje­gov izvor leži u starom Egiptu, i zašto je Velika piramida jedan od njegovih glavnih simbola? Preci današnjih Amerikanaca, svi slo­bodni zidari, bili su odgovorni za stavljanje simbola piramide na do­larske novčanice. S obzirom na mnogo veza između Židova i Egip­ćana u Starome zavjetu, Lomas i Knight su pretpostavili da odgovor treba tražiti u povijesnim događajima, koji se tiču oba naroda, a koji su se dogodili mnogo prije nego što je Salomon sagradio Hram. Pre­ma Knjizi Postanka, Zidovi su nastali kad se Jakov borio s anđelom i kad se njegovo ime promijenilo u Izrael. Njegovih dvanaest sino­va dali su svoja imena za dvanaest izraelskih plemena. To se dogo­dilo u 16. st. pr. Kr.

Židovski povjesničar Josip Flavije poistovjetio je takozvanog Hiksosa ili Kralja pastira s Hebrejima Starog zavjeta. Hiksi su za­pravo bili mješovita skupina Semita i Azijata, koji su se preselili u Egipat oko 1750. godine pr. Kr. - ne kao ratnici nego kao odbjegli iz pustinje. Širili su svoju moć oko 1630. godine pr. Kr. i vladali 108 godina, do pobune koja je počela u Tebi (sada Luxoru). Iako današnji znanstvenici smatraju da Josip nije bio besprijekoran, čini se kako nema sumnje da su preci Židova bili Hiksi. Kraljevi Hiksa vladali su sjevernim Egiptom (Donji Egipat), ali Tebom su tradicionalno upravljali preko faraona Sequenenrea, čiji je najstariji sin organizi­rao pobunu.

Lomas i Knight su se pitali: postoji li faraon na koga bi se mogla odnositi priča o Hiramu Abifu?

Doista, postojao je, ali samo jedan takav. Bio je to sam Sequenen-re. Čini se da se faraon Hiksa u to vrijeme nazivao Apofis ili Apopi. Knight se sjetio knjige o egipatskoj liturgiji s naslovom The Book of Overthrowing Apopi (Knjiga o propasti Apopija) koja je puna magij­skih čarolija kako bi se od njega oslobodili. Kraljevi Hiksi nisu bili popularni jer su štovali Seta, boga oluje, kojega je većina Egipćana smatrala bogom zla.

Kada bi faraon dolazio na prijestolje, prošao bi kroz obred čija je svrha bila da ga se pretvori u boga, posebno u Horusa, Ozirisova sina. Kada je umro, postao je Oziris. Bila je to važna ceremonija ko­ja se nazivala 'otvaranje usta', kada su mu usta otvarana "adzeom" (vrstom tesarske sjekirice), pa se njegova duša mogla pridružiti bogovima na nebu i posredovati za njegove ljude. Apopi je želio znati tajnu ceremoniju, jer su nakon dva stoljeća Hiksi već postajali pravi 'Egipćani'. Vjerovali su da će taj obred faraona pretvoriti u boga. Sebe su vidjeli kao ljude koji su se naglo uzdignuli na visoke položaje, ali su htjeli postati pravi Egipćani, a faraon Apopi je, na­ravno, želio postati bog.

Sequenenre je ubijen udarcem u glavu; znamo to po njegovoj mumiji. Lomas i Knight prilažu jezivu fotografiju mumije s otvore­nim dubokim ranama na lubanji, bez jednoga oka. Faraon Hiks, Apo­pi, očito je bio osoba koja je imala najviše motiva da ga ubije.

Ako je Sequenenre bio prvobitni Hiram Abif, tada je tajna koju tri ubojice pokušavaju od njega iznuditi, zapravo obred koji novo-okrunjenog faraona pretvara u Horusa.

Prema scenariju Lomasa i Knighta - koji se temelji na obredu slobodnih zidara - Sequenenrea su uhvatili Jubela, Jubelo i Jube-lum, čija je zadaća bila prisiliti ga da otkrije tajni obred. On je to odbio učiniti, vjerojatno ljutito i s prijezirom -jer kraljevi ne vole da im se prijeti - na što su trojica lupeža izgubili kontrolu i usmrtili ga s tri udarca. (To je također temeljni dio tradicije slobodnog zidar­stva - nije im bilo rečeno da ubiju Hirama Abifa nego samo da iz njega izmame tajnu.)

Lomas i Knight čak nagađaju nešto fascinantno - a što se temelji na Sequenenrovim podacima - da je Apopijev 'veliki vezir', koji je planirao da se Sequenenrea prisili da oda tajni obred, bio Josip, sin

Jakova, kojega su braća prodala u ropstvo. Oni idu dalje i pret­postavljaju da su dvojica ubojica bili Josipova braća Šimun i Levi. Treći ubojica, vjeruju oni, bio je mladi svećenik iz Sequenenrova hrama, uvučen u ubojstvo pod prijetnjom da Apopi misli uništiti Te-bu, te da je jedini način da to spriječi bilo da otkrije obred kojim se postaje bogom.

Lomas i Knight su otkrili poseban fizički dokaz kako bi poduprli svoju teoriju. Kao i dokaz o nasilnom udarcu na mumificiranoj Seque-nenreovoj glavi, pronađena je odmah uz faraona još jedna mumija, či­je je stanje zbunjivalo egiptologe. Iako je meso bilo mumificirano su­him zrakom iz groba, unutarnji organi nisu - kao obično - bili balza-mirani. Bio je kastriran, a njegovo je lice odavalo agoniju. Jasno je da je bio zamotan u povoje dok je još bio živ, a umro je od gušenja.

Nedvojbeno je to bio jedan od ubojica faraona. Činjenica da je tako okrutno ubijen i pokopan blizu Sequenenrea upućuje na zaklju­čak, da to nije bio Hiks, nego član faraonove pratnje koji je bio kažnjen zbog izdaje. Druga dvojica ubojica - stranaca - jednosta­vno su bili pogubljeni.

Ali, zašto kastracija? Jer kad je bog Horus osvetio svojega oca Ozirisa, koji je bio ubijen u bici sa Setom. Horus je izgubio oko, a Set testise. Stoga bi bilo prilično primjereno kazniti izdajničkog sve­ćenika na taj način, posebice zato što je Sequenennre izgubio oko.

Sequenenreov sin Kamose osvetio se ubojici svoga oca izaziva­jući pobunu koja je Hikse protjerala iz Egipta. Kamose je postao utemeljitelj nove egipatske dinastije, a obred ubojstva i uskrsnuća Ozirisa, koji se koristio kod njegove krunidbe, bio je obogaćen no­vom razinom značenja - smrću i uskrsnućem Sequenenrea.

Ako Lomas i Knight imaju pravo kad vjeruju da je faraon, koji je Josipa postavio za upravitelja Egipta, bio Apopi - a podaci podu­piru to vjerovanje - tada je Sequenenreovo ubojstvo imalo čak dublje značenje, jer je Josipov otac Jakov postao Izrael, utemeljitelj židovskog naroda. Ako su Josip i njegova obitelj bili među Hiksima koji su protjerani iz Egipta, tada je Sequenenreovo ubojstvo također dovelo do stvaranja židovskog naroda, što bi pomoglo odgovoriti na pitanje zašto je Zidovima bilo toliko važno da se taj obred pretvo­rio u ubojstvo Hirama Abifa, arhitekta Salomonovog hrama.

U istraživanju povijesti slobodnoga zidarstva, Lomas i Knight čini se da su došli do niza neobičnih otkrića. Tvrdnja da slobodno zi­darstvo potječe iz Egipta čini se da ima uporište u činjenicama. Uboj­stvom Hirama Abifa, koje se dogodilo šest stoljeća poslije, egipatska mitologija pretvorila se u židovsku, koja je uključivala jedan oblik slobodnog zidarstva što je preživjelo još iz Sequenenreovog vreme­na a sadržavala je također obred smrti i uskrsnuća. Lomas i Knight stvorili su prisilni dokaz da je obred bio jedna od tajni esena, koje su bile skrivene pod Hramom nakon što su raspeli Isusa, u čijoj priči uskrsnuće također igra glavnu ulogu. Esene koji su čuvali tajnu po­bio je Tit, a Hram je bio uništen. Lomas piše o obredu slobodnog zidarstva 'u kojemu se govori o padu Nazireja 70. godine i kako su u to vrijeme utemeljitelji slobodnog zidarstva napustili Jeruzalem i raširili se po Europi'. Još kaže da su preživjeli 'vjerovali kako su sačuvali krvnu lozu mesija: Davida i Aarona koji će se jednog dana pojaviti i utemeljiti Božje kraljevstvo na zemlji.' Isusa, kojega su krstitelji Mandejci (potomci esena) smatrali varalicom, sveti Pavao je uzdigao na razinu boga. Kad je Konstantin iskoristio kršćanstvo da bi održao svoje carstvo, uskrsnuće je postalo najmoćnija tvrdnja Crkve kojom je ona pokazivala nadnaravnu moć svoje vladavine.

Kao i kod templara, možemo pretpostaviti dvoje: ili su devetori­ca prvotnih templara bili potomci 'osnivača' koji su napustili Jeru­zalem nakon što je hram bio razoren i vratili se s posebnom namje­rom da nađu dokumente esena, ili su tražili blago, a umjesto njega našli esenske svitke.

Lomas i Knight nisu sumnjali u to da je prva pretpostavka ispra­vna verzija događaja. Zapravo, oni vjeruju da je Prvi križarski rat bio planiran da bi se ponovno osvojio Jeruzalem kako bi vitezovi mogli tražiti svitke esena. Kad su pronađeni, prikaz 'nebeskog Jeruzalema', što ga je dao stari učenjak Lambert de St. Omer, otkrio je da su vite­zovi pronašli ono što su tražili, a Svici su postali temelj moći i bogat­stva vitezova templara. Na neki su način Crkva i kralj Francuske ipak saznali najčuvaniju tajnu templara - da nisu kršćani jer ne vjeruju da je Isus bio sin Božji nego čovjek. To je Filipu Lijepom poslužilo kao izgovor da uhiti templare i prigrabi njihovo bogatstvo. Ali, nije u tome uspio jer je netko - vjerojatno papa Klement - upozorio svoje-

ga rođaka u Blanchefortu, i templari su, isplovivši iz luke La Roche-lle s flotom od osamnaest brodova pobjegli s blagom.

Kuda su otišli? Prikazi kukuruznih klipova i aloa kaktusa u Ros-slynu daju naslutiti da su neki od njih otplovili u Ameriku. Drugi templari krenuli su u Škotsku gdje je izgrađen samostan Kilwinning, u prvim slavnim danima templarske moči oko 1140. godine. Upravo južno od Glasgowa nalazilo se glavno središte templara. Bilo je to prirodno sklonište, posebice zato što je obitelj St. Clair živjela blizu, u Roslinu. Roberta Brucea, škotskog kralja iz Crkve je izopćio pa­pa, pa se templari nisu imali čega bojati u Škotskoj.

Jedan od glavnih argumenata u knjizi The Hir am Key jest taj da je kapelica Rosslyn izgrađena kao svojevrsna imitacija Herodova hrama, te kao mjesto gdje su pohranjeni dragocjeni svici što je bilo najvrednije 'blago' templara. Tvrde da je i nedovršeni vanjski zid Rosslyna, koji izgleda kao da je gradnja upravo tada prestala, bio replika nedovršenog zida u Herodovoj rekonstrukciji Salomonovog hrama.

Godine 1447., dok se gradila kapela u Rosslynu. buknuo je požar u glavnom tornju tamošnjeg dvorca. William St. Clair bio je izvan se­be dok nije saznao da je njegov kapelan ipak uspio spasiti četiri veli­ka kovčega puna raznih povelja, zbog kojih je. kaže se u izvješću, 'on bio radostan'. Lomas i Knight ističu kako zvuči čudno da su mu bila važnija četiri kovčega povelja od vlastitog dvorca - a da se ne spomi­nju njegova žena i kći koje su živjele u dvorcu. Ako su ti kovčezi sa­državali tajne svitke iz Jeruzalema, koji su mogli izgorjeti u rosslyin-skoj kapelici, njegova neobična zabrinutost postaje razumljiva.

Sada bismo trebali razmotrititi vezu između templara i tajne Ren-nes-le-Chateaua. Ako je Pierre Plantard de St. Clair potomak čovje­ka koji je izgradio Rosslyin, tada je i on templar. Ispovijed koja je toliko šokirala mjesnog župnika, koji je bio uz Sauniereovu samrt­nu postelju, ticala se njegova nevjerovanja da je Isus sin Božji, nego je mislio da je on običan čovjek. I to se slaže s pretpostavkom Hen-ryja Lincolna da je Isus došao u Francusku s Marijom Magdalenom, i da su njegovi potomci bili kraljevi dinastije Merovinga.

No to je, kako i sam Lincoln priznaje, tek pretpostavka. Možda je istina jednostavnija: da su kraljevi Merovinzi bili zapravo isto ta-

ko nasljednici tajne koju su znali templari, tajne koju sadrže svici esena. Ako ta veza s Merovinzima nije izmišljotina Plantarda i Si-onskog priorata, tada se čini da su Merovinzi važna 'veza koja ne­dostaje' između esena i templara.

Jasno je zašto je Nicolas Poussin govorio o velikoj tajni koju bi kraljevi teškom mukom izvukli iz njega. Vjerojatno je mislio daje to znanje - da je Isus čovjek pa se stoga moć Crkve temelji na posve lažnim tvrdnjama - pravi dinamit koji bi ga mogao stajati života, ali i ostale koji znaju tu tajnu.

Čitajući Lomasa i Knighta o Hiramu Abifu, zatekao sam se da ra­zmišljam o drugoj zanimljivoj vezi. Hiram potječe iz Tira. Dok sam posjetio Tir na svojem putu za Libanon, saznao sam daje to bio fe-ničanski grad i da Feničani nisu štovali Jahvu. Zašto bi Salomon že­lio feničkog arhitekta? Vjerojatno zato što je Hiram iz Tira bio naj­bolji u tom poslu. Ali, glavni fenički bog bio je Baal ili Bel, prema kojemu su autori Starog zavjeta bili sumnjičavi i neskloni, a glavna božica bila je Astarta, koju su još zvali Astoreth i Ištar.

Randovo istraživanje vodi ga do uvjerenja, da su templari bili potomci drevnoga znanja o zemljopisu koje su nekoć imali Feniča­ni. On piše:

Bila je to njihova kolonija u Kartagi koja upućuje da su Fe­ničani nekad davno imali stare karte u kojima je upisan raniji položaj polova. Dok je pol bio u Hudsonovu zaljevu, zemljopi­sna širina od 30 stupnjeva sjeverno prolazila je Tunisom kod Kartage. Pretpostavlja se da je taj grad utemeljen u 9. stoljeću pr. Kr., ali vjerojatno je mnogo stariji. Feničani koji su bili naj­naprednija pomorska sila Staroga svijeta, možda su imali pris­tup drevnim kartama, na kojima je bilo označeno neko drevno mjesto ispod Kartage. Mogli su to mjesto odabrati iz razloga koji sežu još iz vremena Atlantide. Njegov smještaj na istočnoj obali maloga poluotoka na tuniskoj obali, mogao bi predstav­ljati drevne astronome sa savršenim pogledom na sjeverno ne­bo sa 30 stupnjeva zemljopisne širine. Mediteransko more slu­žilo je kao savršen odraz neba, a planine ne bi zaklanjale obzor.

Na zapadnoj obali Afrike postojao je drugi fenički grad ko­ji su Rimljani smatrali najstarijim gradom na svijetu. Malo je

ostalo od Lixusa, ali to je nekoć bila fenička kolonija na atlant­skoj obali Afrike. Naravno, najljepši fenički grad bio je Bib-los, koji je poput Pjongjanga u Koreji i Cuzcoa u središnjim Andama, bio svetim zemljopisnim širinama povezan s polom u Hudsonovu zaljevu i s polom u Yukonu. Biblos je bio sveti grad i za Feničane i za Egipćane. Za Feničane je to bio najsta­riji grad na svijetu, a za Egipćane mjesto gdje se bog Oziris došao odmoriti nakon što ga je njegov zao brat Set zaključao u lijes i prepustio vodama Mediteranskog mora.

Biblos, s megalitskim strukturama susjednog Baalbeka, natjerao je Randa da posumnja kako je ondje bila drevna pomorska sila. koja je djelovala po čitavom svijetu iz te drevne luke u Libanonu. Ba­albek je, što smo već vidjeli, izgledao kao mjesto koje su izgradili pali anđeli s kojima smo se susreli u 7. poglavlju ove knjige.

Rand je znao da je najveće kamenje koje je korišteno u Novom svijetu bilo u samome Cuzcou i u njegovoj okolici, koja je također bila na 10 fi zemljopisne širine prije potopa. Sitchin je u knjizi Lost Realms (Izgubljena kraljevstva) komentirao sličnosti između Baal­beka i Cuzcoa. Sada znamo da su prije potopa oba mjesta dijelila istu svetu zemljopisnu širinu (10 fi). Na toj širini, pronađen je grad Tiahuanaco na jezeru Titicaci. Jedan od mitova povezan s Tiahua-nacom i jezerom Titicaca, odnosi se na boga koji je s juga došao na­kon potopa, i dao svojoj djeci uputsva koja su ih odvela do Cuzcoa.

U knjizi When the Sky Fell, Rand i Rose bili su zadivljeni mitovi­ma o ljudima iz središnjih Anda. Pisali su:

Slavni peruanski povjesničar Garcilasso de la Vega, sin špa­njolskog osvajača i princeze Inka, zamolio je svojeg ujaka iz plemena Inka da mu ispriča o podrijetlu njegova naroda. Kako je jezero Titicaca postalo izvor njihove civilizacije? Ujak je objasnio:' U drevna vremena, sve područje koje vidiš bilo je prekriveno šumama i gustim raslinjem, a ljudi su živjeli kao krvoločne zvijeri bez vjere i vlade, bez gradova i konja, nisu obrađivali zemlju, niti pokrivali svoja tijela.... (bog Sunca po­slao je sina i kćer) ...dao im je pravila i zakone po kojima će živjeti kao civilizirani ljudi, poučio ih kako da stanuju u kuća-

ma i gradovima, da uzgajaju kukuruz i ostale usjeve, da hrane stada i da se, kao razumna bića, koriste plodovima zemlje.'

Govori se da su bogovi' koji su uveli poljoprivredu u okoli­ci jezera Titicace, došli 'iz južnog područja' odmah 'nakon potopa'. Drugim riječima, ljudi koji su već znali obrađivati zemlju i koji su bili prisiljeni napustiti svoj dom kad je popla­va uništila njihovu južnu zemlju, donijeli su poljoprivredu na obale jezera Titicace.

U svojoj klasičnoj knjizi History of the Conquest of Peru (Povijest osvajanja Perua) William Hickling Prescott ispričao je legendu o tome kako se Cuzco razvio i postao jedan od najsvetijih mjesta u Andama. To je priča koja nas muči pretpostavkom da je vrsta vre­menske kapsule, ili kapsule za preživljavanje, bila postavljena kod Cuzcoa još prije potopa. Prescot pripovijeda kako je Cuzco postao sveti grad kad se voda povukla.

Sunce, veliki osvjetljavatelj i roditelj čovječanstva, bilo je sa­milosno prema jadnom stanju u kojemu su se našli, poslao je dvoje svoje djece, Mancoa Capaca i Mamu Oello Huaca, da okupe domoroce u zajednicu i nauče ih živjeti civilizirano. Nebeski par, brat i sestra, muž i žena kretali su se duž visokih ravnica u blizini jezera Titicaca i oko 16 stupnjeva južno. Sa sobom su nosili zlatni klin i htjeli su naći boravište na mjestu gdje sveti znak bude s lakoćom zabijen u zemlju. Nastavili su se kretati dalje, ali jedno mjesto vrlo blizu doline Cuzco, uka­zivalo je na čudo, jer se klin ondje munjevito zabio u zemlju i zauvijek nestao. Ondje su djeca Sunca stvorila svoje boravi­šte.

Knjiga Lost Realms također je upozorila na čudesnu geometrijsku činjenicu: Maria Schulten de D'Ebneth u svojoj je knjizi La Ruta de Wirakocha (Put Wirakoche) povukla linije pokazujući da je linija 45 stupnjeva, koja je izlazila iz Tiahuanaca, kombinirano s četveroku­tima i krugovima određenih mjera, obuhvaćala sva ključna drevna mjesta između Tiahuanaca, Cuzcoa i Quitoa u Ekvadoru, uključu­jući vrlo značajno mjesto Ollantaytambu'.

Zašto bi graditelji tih drevnih svetih mjesta željeli geometrijski povezati ta četiri grada? Što zajedničko imaju: Tiahuanacu, Cuzco, Ollantaytambo i Quito?

Charles Piazzi Smyth je vjerovao da je Velika piramida trebala biti mjesto početnog meridijana. Kao što vidimo, Tiahuanco leži na 100 stupnjeva zapadno od Velike piramide, a Quito na ekvatoru leži na 110 stupnjeva zapadno od Gize. To bi moglo značiti da su Tia-huanaco i Quito sagrađeni nakon što je utvrđen početni meridijan u Gizi.

Tako se čini da su drevni Egipat i Peru povezani jakom geodet­skom vezom. Nekoliko autora nagađalo je o mitološkoj povezano­sti egipatskog boga Ozirisa i boga Viracoche, kojeg su obožavali narodi središnjih Anda. Za Ozirisa se vjerovalo da je putovao oko svijeta donoseći civilizaciju mnogim narodima.

Viracocha je bio bog koji je donio poljodjelstvo i civilizaciju u Ande. Bio je visok, svijetle puti, bradat i odjeven u dugu bijelu odo­ru. Mitovi govore da je taj stranac došao s juga i smjestio se među domoroce uz jezero Titicacu, nešto poslije potopa. Donio je upute o poljodjelstvu, uzgoju životinja, medicini, metalurgiji pa čak i o pi­sanju, što su Inke kasnije zaboravile. Dvije skupine ljudi pratile su ga na njegovoj misiji. Jednu skupinu činili su huaminca, odani voj­nici, a drugu hayuaypanti što znači Blistava bića koja šire Viraco-chinu riječ diljem svijeta.

'Zlatni klin' koji Sitchin naziva zlatni štap izgleda daje bio vr­sta projektila koji je vodio djecu Sunca ravno u Cuzco kao prema svjetioniku smještenom ispod zemlje. Godine 1575. Cristobal de Mo­lina ponudio je sljedeću molitvu bogu Sunca, Viracochi:

O kralju dana, ti Sunce, moj oče! Možda bi mogao biti Cuzco: neka izmjeri Onaj koji zna.

'Blistava bića' pojavila su se u Andama i u planinama Srednjeg isto­ka, nakon potopa. Bavili su se mjerenjem. Je li drevna andska mito­logija upućivala na to da je Cuzco sveto mjesto? Postoji li racional­no objašnjenje mitološkog zapisa? Je li postojala vrsta tehnološkog ili znanstvenog povoda za 'zlatni klin'? I kakve veze s mjerenjima

ima sve to? 'Zlatni klin' iz Cuzcoa, 'omphalos' iz Delfa i 'mjerenje hrama' u starom Egiptu, sve je to dio tajnovite mreže koja obuhvaća cijeli globus, uzorak koji nas tjera na razmišljanje da sveta mjesta koja obuhvaćaju naš krajolik, nisu slučajno raštrkana zemljom, ne­go su dio promišljenog plana.

Važna linija koju je otkrila Maria d'Ebneth, a koja povezuje Tiahuanco i Cuzco, proteže se cijelom dužinom do ekvatora gdje se siječe s Quitom, glavnim gradom sjevernog carstva Inka. Prije nego je Zemljin omotač ili kora promijenio položaj, Quito se nalazio na 30 stupnjeva sjeverno. Trag Inka, jedno od najvećih čuda Staroga svijeta, išao je od Cuzcoa na jugu do Quita na sjeveru. Ta veza iz­među Cuzcoa i Quita posve je stvarna. I danas se može hodati tra­gom Inka od Cuzcoa do Quita.

Prescottova knjiga History of the Conquest of Peru bilježi da su Inke očajno željeli održati vezu između Cuzcoa i Quita. Huayana Capac, otac posljednjeg Inka, Atahualpe, umro je oko 1525. godine, nekih sedam godina prije Pizarrova dolaska, koji je prouzročio pad velikog carstva. Nakon smrti Huayana Capaca, 'njegovo se srce još uvijek čuva u Quitu, a tijelo je balzamirano i nakon preuređenja ze­mlje, premješteno je u Cuzco, u veliki hram Sunca uz posmrtne os­tatke njegovih kraljevskih predaka.

Pizarro je na kraju ubio Atahuallpu, koji je, prije nego je umro, izrazio želju da njegovi ostaci budu premješteni u Quito, mjesto

njegova rođenja, da ih čuvaju njegovi preci po majci . Pizarro je odbio zahtjev i umjesto toga spalio ostatke posljednjeg Inke na krš­ćanskom groblju. Ali, odande, kako je zabilježeno, nakon što su Špa­njolci napustili Caxamalcau, ostaci su bili u tajnosti premješteni i preneseni, kako je on to i želio, u Quito.

Prescott nam priča:

Kraljevske građevine u Quitu napravljene su od golemih ka­menih blokova, za koje nas španjolski osvajači uvjeravaju da su bili nošeni planinskim stazama iz Cuzca, što je udaljenost od nekoliko stotina liga. (1 liga = 4,827 km)

I dok su glavni gradovi kršćanskog svijeta, koji su bili uda­ljeni samo nekoliko stotina milja, ostajali vrlo udaljeni jedni

od drugih, kao da su mora među njima, veliki glavni gradovi Cuzco i Quito bili su postavljeni visokim stazama Inka u izra­vnu podudarnost.

Quito, koji leži odmah ispod ekvatora gdje okomite zrake sunca ne daju sjenu u podne, osobito su cijenili kao omiljeno boravište velikog božanstva.

Izgleda da je informacija zakopana u Cuzcu prije nego što je pomi­canje Zemljine kore moglo opskrbiti ljude drevne Amerike točnim kartama za ucrtavanje njihovih svetih mjesta poslije potopa. Te kar­te povezivale su Cuzco s Tiahuanacom, te Cuzco s Quitom, i tako 45 stupnjeva travnatih linija koje povezuju ta drevna mjesta počinju dobivati geodetski smisao. Ollantaytambo i Machu Picchu su tako blizu Cuzca da bi se mogli smatrati skupinom s Cuzcom u sredini, i tako biti 'pupak svijeta'. Spomenici u Ollantaytambu sagrađeni su s najvećim kamenjem koje se koristilo u Novome svijetu. Sitchin po­vezuje Ollantaytambo s drevnim Baalbekom u Libanonu:

Našli smo mnoge sličnosti između Ollantaytamboa i Baalbe-ka, uključujući podrijetlo megalita. Veličanstveni kameni blo­kovi Baalbeka iskopavali su se miljama daleko u dolini, a on­da su ih na nevjerojatan način podizali, prevozili i stavljali na mjesta da pristaju uz drugo kamenje na platformi. I u Ollan­taytambu, na suprotnoj strani doline, iskopani su golemi ka­meni blokovi. Teške blokove crvenoga granita, nakon što su bili iskopani, isklesani i oblikovani iz planinskih stijena, pre­vozili su preko rijeka. Tada bi ih doveli do gradilišta na Ollan­taytambu, a zatim pažljivo podizali, te stavljali na mjesto i po­tom ih spajali.

Sitchin nije mogao posumnjati u to da su Ollantaytambo i Baalbek na istoj udaljenosti od pola u Hudsonovu zaljevu, te da dijele 10 fi zemljopisne širine. Činjenica jest da su najveći kameni korišteni za izgradnju u oba svijeta, u Starom i Novom, a pronađeni su na istoj udaljenosti od pola u Hudsonovu zaljevu. Ovaj rasprostranjeni geo­detski model često ističe značenje geometrijskog pojma zlatnoga reza spojenog s brojem 10.

Kada je narod drevnog Izraela pokorio Kanaan, zauzeli su domo­vinu Feničana, koji su sebe smatrali nasljednicima još ranije pomor­ske kulture Biblosa. Feničane je privukao Biblos svojom umjetnošću, kulturom i arhitekturom. Izraelci su poštovali tekovine Feničana i preuzeli su njihovu arhitekturu pri gradnji hrama kralja Salomona.

U knjizi The Temple and the Lodge (Hram i loža) Michael Bai-gent i Richard Leigh tvrde kako 'suvremeno arheološko istraživan­je potvrđuje da Salomonov hram ... očito sliči ostalim hramovima koje su gradili Feničani ... Čak je moguće ići korak dalje. Hramovi u Tim posvećeni feničkoj božanskoj majci Astarti, podizani su na brežuljcima i vrhovima planina - planina Hermon, primjerice vrvi-laje njezinim svetištima.' Upozorili su da je kralj Salomon isto tako opisan (I. Knjiga o Kraljevima 3) kako nudi 'žrtve i tamjan na viso­kim mjestima'.

Upozorili su na činjenicu da Salomonova religija nije bila orto­doksna. Kad je odrastao, njegove su žene usmjerile njegovo srce na druge bogove .... Salomon je postao sljedbenik Astarte (I. Knjiga o Kraljevima 11). Čak se tvrdi da je čuvena Pjesma nad pjesmama himna posvećena Astarti. Tada se postavilo pitanje: 'Je li Hram bio posvećen izraelskom bogu ili Astarti?'

To se može činiti teorijom sve dok se ne prisjetimo da je Astarta bila poznata Grcima kao Afrodita, božica ljubavi (iz njezina imena nastao je pojam afrodizijak), a Rimljanima kao Venera. I Henry Lin­coln vjeruje daje planet Venera razlog što je pentagram možda naj­važniji magijski simbol.

Tako je čovjek koji je sagradio Salomonov hram bio štovatelj Venere, a i njegov je poslodavac imao sklonosti prema njoj.

Kada se prisjetimo da je geometrija Rennes-le-Chateaua penta-gramska, odmah možemo vidjeti drugu povezanost sa Salomono-vim hramom i templarima. Cijelo je područje povezano s Merovin-zima, templarima i religijom gnostika. Vrsta gnosticizma koja je dovela do uništenja katara, bilo je vjerovanje da je materiju stvorio Vrag, a duh Bog, pa je tako 'ovaj svijet' zao. Ali, prema Lomasu i Knightu, eseni su imali drukčiju verziju gnosticizma. 'Gnosis' znači znanje, a eseni su smatrali da, kada se čovjek budi prema 'znanju' - on uskrsava. Svećenici i spasitelji tada više nisu potrebni, jer sam

posjeduje 'znanje'. Takav je položaj, naravno, prokletstvo za sve oblike utemeljene religije koja ovisi o svećenikovu autoritetu, jer to ih znanje čini nepotrebnima. To bi se moglo usporediti s kvekeriz-mom (protestanska sljedba) i vjerovanjem u 'unutarnje svjetlo', ali i s budizmom i njegovim konceptom prosvjetljenja.

Dok sam čitao Lomasa i Knighta, posebno sam se zanimao za Kilwinning, izvornu templarsku opatiju u Škotskoj, jer ju je Rand uvrstio u popis svetih mjesta. Prepoznavši važnost zlatnog reza u njihovu pozicioniranju, pokušao je izmjeriti zlatni rez od Sjevernog pola (34°23'S). Tako je otkrio druga dva važna sveta mjesta na toj zemljopisnoj širini: kineske piramide i Ehdin (Raj O'Brienovih). Mjerenjem metodom zlatnoga reza od ekvatora (55°37'S), nije mo­gao ništa naći u Sjevernoj Americi ni Aziji, ali je pronašao da je Kil­winning samo 3 minute udaljen od stupnja na 55°40'S. I kada je saznao (iz knjige Holy blood and Holy Grail) o Kilwinningu, prov­jerio je njegov položaj u usporedbi s Velikom piramidom i pronašao da je bio na 36° - desetinu od 360°, dakle, potpunog opsega Zemlje. Kad je saznao da je Kilwinning bio čuven po tome što je bio sagra­đen na drevnome poganskome mjestu, bio je potaknut na dalje is­traživanje.

Provjerio je zemljopisnu širinu Rosslyna, bila je 55°52'S i razli­kovala se samo 15' - što nije bilo loše - ali je još uvijek bila 27,2 km predaleko. Zatim je provjerio njegovu lokaciju prema polu u Hudsonovu zaljevu. Bila je točno 50°S. O svom otkriću javio mi je e-mailom:

Ono što Rosslyn čini tako posebnim, njegov je položaj u od­nosu na današnji Sjeverni pol i na Sjeverni pol koji se nalazio u Hudsonovu zaljevu. Stani izvan kapelice Rosslyn licem okre­nutim na sjeverozapad i podigni desnu ruku tako da vršak tvo­jeg kažiprsta označava Sjeverni pol. Sada digni lijevu ruku i pokaži na pol u Hudsonovu zaljevu. Vršci prstiju i nos tvore kut. Taj kut je točno 50°. Rosslyn je prije bio na 50°S, a razli­ka među kutovima, Sjevernog pola i pola u Hudsonovu zalje­vu, iznosi točno 50°. To ga je činilo mjestom 50/50, što poka­zuje točnost geodetske i geološke informacije korištene u nje­govoj lokaciji.

Ako su templari namjerno smjestili Rosslyn na fi zemljopisnu širi­nu, koja je isto tako bila 'položaj 50/50', tada su, izgleda, morali imati saznanja o rasprostranjenoj mreži svetih mjesta.

Za mene je to bila potvrda Lomasovog i Knightovog izvješća o proroku Enohu. U Hiramovom ključu postoje tri kratka izvješća o njemu. Na kraju knjige Drugi Mesija navedeno je da postoji jedan prijelaz u 13. stupanj u škotskom slobodnom zidarstvu koji

govori kako je u vrijeme mnogo prije Mojsija i Abrahama, Enoh predvidio da će svijet biti poražen apokaliptičnom kata­strofalnom poplavom ili vatrom. Odlučio je zaštititi barem ne­što od znanja tada dostupnog čovjeku, tako da ono može pri­jeći na buduće civilizacije onih koji prežive. Zato je urezao hijeroglifima velike tajne znanosti i postavio ih na dva stupa: jedan od opeke, a drugi od kamena.

Slobodnozidarska legenda ide dalje i kazuje da su ti stupo­vi bili gotovo uništeni, ali su neki preživjeli potop i bili kasni­je otkriveni - jednog su otkrili Židovi, a drugog Egipćani ....

Tako prema slobodnim zidarima - dva stupa koja su igrala glavnu ulogu u njihovim obredima - mogu dokazati podrijetlo od Enoha.

Kada sam, prvi put pročitao knjigu Hiramov ključ mislio sam da je to samo nastojanje više da se utemelje drevni izvori slobodnog zi­darstva, ali dok sam završavao Drugog Mesiju, činilo mi se da su Lomas i Knight stvorili vrlo uvjerljiv dokaz za egipatsko podrijetlo slobodnoga zidarstva i za tajno znanje koje se moglo dokazati preko Salomonovog hrama, esena i templara. Ne bi me čudilo da je u to uključena i knjiga o Enohu. Randova knjiga When the Sky Fell već me je uvjerila da su se drevna sjećanja o velikom potopu održala do ovog tisućljeća.

Lomas i Knight ističu da je tradicija Enoha i potopa veoma zna­čajna za slobodno zidarstvo, i u trećem djelu, u knjizi Uriel's Ma­chine, Enoh je doista glavna ličnost. Kao što je već zabilježeno, Lo­mas i Knight vjeruju da je potop prouzročio utjecaj kometa, koji se pojavio 7 640. godine pr. Kr. i da su naši preci mogli smanjiti nje­gov utjecaj koristeći Urielov stroj. O planeti Veneri ima manje od 32 upute, u kojima objašnjavaju kako ona 'simbolizira ponovno ro-

đenje u judaizmu, slobodnom zidarstvu i mnogim drugim drevnim tradicijama.'

Postoji i međusobno približavanje slobodnozidarskoj tradiciji i drugih argumenata u svezi sa starom civilizacijom. Rand je istaknuo jedan od najfascinantnijih uvida u templarsku tradiciju o važnom otkriću u ostacima Salomonova hrama: dokaz da je dio templarske flote koja je napustila La Rochelle, 1307. godine otplovio u Ameri­ku. (Naravno, vjeruje se da su Vikinzi pronašli svoj put za Ameriku nekoliko stoljeća prije Kolumba, ali nisu prelazili Atlantik, nego su se zaustavili na obali Greenlanda.) Prije Kolumbova otkrića Ameri­ke da li se ijedan templarski brod. koji je zaplovio prema Americi, ikad vratio u Škotsku?

Kukuruzni klipovi u Rosslynu navode na činjenicu da su neki templari zaplovili put Amerike. Lomas i Knight spominju da grado­vi Westford i Massachusets imaju templarskog viteza isklesanog u kamenoj ploči, dok u New Portu, na Rhode Islandu, postoji neobi­čan toranj sagrađen na način templarskih okruglih crkava.

Ali, nije vjerojatno da su templari bježeći pred skorim uhićenjem i mučenjem zaplovili preko Atlantika sve dok nisu saznali kuda idu. Kako su mogli znati nešto o Americi? Jedini odgovor mogao bi biti da su imali zemljopisnu kartu ili kane. Jesu li mogli doći do takvih karata iz blaga koje su Hugues de Payens i vitezovi otkrili 1126. go­dine u donjim prostorijama Hrama u Jeruzalemu?

U knjizi Hiramov ključ, Lomas i Knight komentiraju: 'Josip je opazio da su eseni vjerovali kako dobre duše imaju svoje nastambe preko oceana preko mora na zapadu." Ova zemlja je obilježena zvijezdom koju su Mandeji iz Iraka nazvali "Merica", a koju Lomas i Knight navode kao Veneru. Vjeruju da je po toj zvijezdi Amerika i dobila ime - a ne po istraživaču Amerigu Vespuciju.

Ukratko, ono što su templari otkrili u Jeruzalemu podrazumijeva i znanje koje je sadržano u Hapgoodovim kartama drevnih kraljeva mora.

P O G L A V L J E 1 0 .

BAŠTINA

Ako letite istočno od La Paza u bolivijskim Andama, gusto zele­nilo džungle odjednom zamijene otvoreni travnjaci koji se šire

do kuda vam oko seže. To je močvarna ravnica uz rijeku Mamore, pritoku Amazone, koja je polovicu godine podzemna rijeka, dok os­tatak godine potpuno isuši. Mala skupina stanovnika koji ondje žive, moraju se seliti u više predjele kad nastupe poplave.

Godine 1962. američki student s kalifornijskog Sveučilišta Ber­keley, Bill Denevan, koji je bio svjestan da je ta golema zemlja pra­ktički nepoznata, nagovorio je pilota bolivijskog zrakoplovstva da skrene sjeverno nad ravnicom Moxos u područje koje se naziva Beni. Bio je vrlo uzbuđen dok je svojom kamerom jurio s jednog na drugi kraj zrakoplova. Ono što je ispod sebe vidio bio je krajolik obojen u dvije zelene nijanse; svijetlo zelenilo bilo je obrubljeno tamnoze-lenim, širokim potezima, kao da je apstraktni slikar uzeo kist umo­čen u bjelilo i njime napravio zelenu vodenu boju nad jednoličnim krajolikom koji je oblikovao slovo V. Svjetlije zeleno, shvatio je po­slije, bile su izbočine polja, zapravo zemljani plato koji je nekoć bio okružen jarcima ispunjenim vodom. Gledajući naprijed, na udalje­nosti od oko 80 km vidio je drugi djelić zelenog krajolika veličine prilično velikog sela. Sve se to nalazilo oko njega - krajolik koji su činila okruglasta polja i ispupčeni brežuljci, zemlja prekrivena drve-ćem i ravnim linijama, pružale su se kilometrima prema obzoru. Bilo je četvrtastih jezera, očito stvorenih čovjekovom rukom.

Ono što je Denevana uzbuđivalo bio je krajolik i njegovo strmo kamenje. Tko god je civilizirao taj golem krajolik, razbacao je nje­gova ispupčena polja, prokopao jarke i rezervoare nad tisućama rali zemlje. Ipak, nitko nije ni čuo o velikoj civilizaciji u Amazoni. Ko­lumbo, naravno, nije prodro tako daleko, i kad su stigli španjolski osvajači početkom 17. stoljeća, nisu zatekli ništa što bi upućivalo na prisutnost starog naroda - samo nekoliko tisuća Indijanaca koji su na silu bili pokršteni.

Kad se Denevan vratio u Sjedinjene Države, pokušao je zaintere­sirati arheologe za nestalu civilizaciju, ali mu to nije uspjelo. Nitko mu nije vjerovao. Na kraju je jedan arheolog, Oscar Saavedra, iz najvećeg grada u regiji, iz Trinidada. počeo istraživati drevni krajo­lik. Ubrzo je shvatio da polja ima na stotine tisuća; da je tu bilo na tisuće planina prekriveno šumom kamo se stanovništvo sklanjalo od poplava; da je bilo više od tisuću milja nasipa s putovima. Budući da se Saavedra motornim čamcem probijao kroz vodene putove s drvećem koje se nagnulo, putovao je kroz vodeni krajolik koji je izradila ljudska ruka, a pružao se na stotine tisuća kvadratnih kilo­metara, sve do granice Bolivije i Brazila. Ti su kanali često povezi­vali rijeke s velikom močvarnom dolinom, tako da se cijelo podru­čje može usporediti s Venecijom, samo što je tisuću puta veće.

Postoje i obrambeni zemljani nasipi koji zorno dokazuju postoja­nje ljudi i životinja, koji se uspoređuju s antropomorfhim likom Nazca, koji je bio dugačak 2 kilometra od glave do nožnoga prsta. Vjeruje se da je sve te građevine izgradilo pleme Paititi u doba 5 500 godina pr. Kr, ali Denevan je odbacio tu procjenu kao pretjerivanje.

Koliko je onda stara ta civilizacija? Starost keramičke glave i alata koji su seljaci pronašli na svojim poljima ne mogu se precizno datirati, ali drugim rukotvorinama mogla bi se odrediti starost me­todom radioaktivnog ugljika. Mogli su nastati oko 5 000. godine pr. Kr. Denevanovo mišljenje da je stara otprilike nekoliko tisuću godi­na, bliže je istini. Čak da je tako, civilizacija bi bila stara koliko i sve što je tada bilo poznato u Južnoj Americi. (Nitko nije vjerovao da je Tiahuanaco, ta druga velika bolivijska civilizacija, nastala neko­liko stoljeća prije Kristova rođenja.)

Što se dogodilo s graditeljima? Neki dokazi upućuje na to da su njihovi preci još uvijek bili tu u velikom broju kada je Kolumbo pre­šao Atlantski ocean 1492. godine. No, u vrijeme kada su stigli Špa­njolci dva stoljeća poslije, svi su jednostavno nestali. Bilo je lako shvatiti zašto ih nitko nije primjećivao. Njihov je život, čini se, bio stalna bitka s prirodom, iako je njihova poljoprivreda mogla prehra­niti tamošnje stanovništvo, čiji se broj lako mogao popeti na mili­june. (Povjesničari su izračunali da su Sjeverna i Južna Amerika pri­je 1492. godine mogle imati oko 100 milijuna ljudi.) Kada su nesta­li, zemlja se brzo vratila prirodi.

Prema Denevanovoj teoriji mnogi su umrli od bolesti koju je do­nio bijeli čovjek, kao što su velike boginje, ospice ili prehlade, koje su pomele kontinent poput crne smrti, uništivši 90% stanovništva.

Ono što je mene posebice zanimalo u svezi s poljoprivredom i brežuljcima obraslima šumom u Amazoni, bilo je da to naseljeno po­dručje daje odgovor na pitanje koje se Randu i meni neprestano postavlja - ako su doista postojale nestale civilizacije, gdje su onda tragovi koji upućuju na njihovo postojanje?

Rand daje uvijek isti odgovor. Mogli su nestati pod morem ili ledom Antarktika. Ili možda leže nezamjećene nama pred nosom, kao što je civilizacija Moxos u Amazoni neprimjetno iščeznula prije nego je Denevan zamolio pilota da leti preko tog područja. Čak i za Tiahuanaco, koji je bio poznat još od vremena osvajača, nitko ne može točno znati koliko je dugo trajao, kao i civilizacija čiji ostaci sada leže uokolo, iako su se golemi kameni blokovi s njezinog lučkog dijela - neki teži 400 tona - nekoć ogledali u jezeru Titicaci. Ta je civilizacija morala imati domišljate znanstvenike, u slučaju da je to nekad davno bio grad poput staroga Rima ili svetoga meksič­koga grada Teotihuacana, a ne izoliran grad usred ravnice.

Osim što su se takvi gradovi otkrivali svuda po svijetu, Randova teorija nudi i način da ih locira. Njegova ga je metoda odvela na vrh Lubaantuma, svetoga grada Maya u Belizeu, dok je tražio mjesto 120 stupnjeva zapadno od Velike piramide i 10 fi zemljopisne širine sjeverno od ekvatora. Otkrio je i tri iznimno značajna mjesta na ze­mljopisnoj širini polarnog zlatnog reza (to jest zlatni rez se mjerio od polova, a ne od ekvatora). Bili su to Baalbek, Ehdin (Rajski vrt

O'Brienovih) i kineske piramide. Dok je tragao za linijom na istoku Kine, otkrio je da ona prolazi preko još jednoga veoma značajnog svetog mjesta: Ise u Japanu. (Tom sam mjestu posvetio stranicu u svojoj knjizi Atlas of Sacred Sites (Atlas svetih mjesta). Nastavio je linijom i pronašao skupinu otoka smještenih na njegovoj 'svetoj ze­mljopisnoj širini': to su bili Kanarski otoci, 1 120 km od španjolske obale, 45 stupnjeva zapadno od Velike piramide, a to je 1/8 opsega Zemlje. I to su, naravno, bila 'fi mjesta'.

Kanarski se otoci općenito smatraju turističkim odredištem, a ne mjestom koje ima neke hramove ili piramide. U svom razmišljanju Rand se prisjetio nečega što je čitao o njima u knjizi norveškog is­traživača Thora Heyerdahla.

Godine 1969., dvadeset godina nakon što je knjiga The Kon-Tiki Expedition (Kon-Tiki ekspedicija) postala svjetski bestseler, Heyer­dahl je ponovno istaknuo da su drevni pomorci mogli prijeći gole­me oceane - ovaj put iz Egipta do Amerike. Uspio je to učiniti - u drugom pokušaju - u čamcu napravljenom od papirusne trstike. U svojoj knjizi The Ra Expeditions (Ekspedicija Ra) opisujući ocean­ska putovanja, zadržao se na tajni Guancha. domorodaca s Kanar-skog otočja.

Guanche su otkrili Španjolci koji su plovili Kolumbovim mor­skim putovima, i koji su ih, što je tipično za osvajače, sve uništili. Bili su visoki, plavooki i plavokosi, a Encyclopedia Britannica ih opisu­je kao kromanjonske tipove. Jedan od znanstvenih autoriteta uspo­ređuje ih s domorocima Mugesa u Portugalu, čije se podrijetlo može dokazati, a datira iz vremena 8.000 godina pr. Kr.

Kako su tamo dospjeli? Vjerojatno su došli morem, iako su bili stočari i uzgajali ovce, a nisu imali brodove. Zapravo, mrzili su mo­re. Heyerdahlova je pretpostavka da su Guanchei stigli brodovima izgrađenima od papirusne trstike, kao i Ra, i nikad nisu naučili radi­ti drevna plovila. Druga je neobičnost bila u tome da su prakticirali mumificiranje i bušili lubanje kao i u drevnom Egiptu i Peruu. Jesu li oni, kako pretpostavlja Heyerdahl, plovili Atlantskim oceanom na putu prema Americi, kad su otkrili Kanare i odlučili se ondje nasta­niti?

Drugi autoritet koji je proučavao Guanche, Brazilac Dr. Arysio Nunes dos Santos, upozorio je da je njihov jezik vjerojatno povezan s 'dravidskim' jezicima koji potječu iz Indije. Ali, što bi Arijci iz Indije radili na Kanarima? Santos razvija teoriju da su to bili domo­roci Atlantide, koji su pobjegli nakon velike katastrofe i da je Atlan-tida negdje u području Indonezije. Santos, naravno, nikako ne može imati pravo kad 'Atlantidu' naziva domovinom Guancha, ali bi ipak mogao imati pravo u tome odakle su došli i kada. U svakom sluča­ju, Heyerdahl je mislio na tajnu Guancha. Kada mu je 1998. godine jedan domorodac s Kanara govorio o piramidama izgrađenima od crnih kamenih blokova, pojurio je onamo da se sam u to uvjeri.

Osam piramida otkriveno je pokraj grada Guimara na Teneri-fima. Imale su šest stepenica i vrlo su sličile stepenastim pirami­dama Južne Amerike. Jedna je bila čak u središtu grada, ali nitko na nju nije obraćao pozornost jer je izgledala poput niza terasa s ravni­nom na vrhu. Heyerdahl ih je cijenio, te je jednoga norveškog biz­nismena nagovorio da ih kupi i pretvori u muzej.

Ako je Randova pretpostavka točna, neki od Guancha radije su ostali na Kanarskom otočju, jer su otoci na toj svetoj zemljopisnoj širini i dužini bili prikladni za podizanje hramova Suncu.

Moxos ravnica u Boliviji i piramide Guimar na Tenerifima, dva su primjera civilizacija koje su nestale - ili su zaboravljene. Heyer­dahl je pronašao još jednu civilizaciju u sjevernom Peruu, kada je tražio dokaz o postojanju staroga pomorskog puta što bi moglo po­tvrditi njegovu teoriju da su domoroci Južne Amerike plovili preko Pacifika.

Jednoga dana, u ožujku 1987. godine Heyerdahl se vozio sjeverno od ruševina Chana Chana, prijašnjega glavnog grada Chimu Indija­naca, koje se nalaze u blizini obalnoga grada zvanog Trujillo. Vo-zivši se duž panameričke autoceste, tražio je usamljenu piramidu koju je jednom opazio usred pustinje. Nije ju našao, ali je naletio na starog prijatelja, upravitelja muzeja Christophera Donnana, koji je radio na iskopinama grada još iz doba prije Inka, a zvao se Pacatna-mu. On mu je ispričao čudnu priču o pljački i nasilju.

Mjesec dana prije, 6. veljače 1987. godine, skupina pljačkaša gro­bova prokopala je put u malu piramidu u blizini sela Sipan, blizu

Chiclayoa. Nazvati je piramidom činilo bi se posjetiteljima Sipana kao pretjerivanje, jer tri piramide u Sipanu izgledaju više kao vre­menom razrušeni brežuljci u koje je urezano na stotine vodenih ka­nala. No, ljudi tog područja znaju da su to drevni grobovi; male pre­dmete poput kuglica koje ondje pronađu, mogu prodavati stranim turistima za nekoliko pezosa. Neki od tih amatera-pljačkaša grobni­ca spustili su se uz pomoć motke s vrha jedne piramide, koja se zva­la Huaca Rajada, i iskapali iz nje.

Pljačkaši su često po cijele noći pretraživali tunele od nepečene opeke sušene na suncu, ali nisu našli ništa. No, jednom prilikom bili su sretne ruke. U žljebu između cigli, njihov je vođa - vozač kami­ona bez posla, po imenu Ernil - pronašao 8 tučenih zlatnih kuglica. Na crnom tržištu svaka od njih vrijedila bi 17 $. Pohlepan Ernil pri­čvrstio se željeznim kotačem o strop piramide i odron kamena i pi­jeska ga je zatrpao. Kad su se desetorica njegovih prijatelja - plja­čkaša - strčali oko njega da vide što mu se dogodilo, našli su ga kako leži potrbuške, prekriven zlatnim rukotvorinama, očito vrijed­nima cijelo bogatstvo. Ernil je probio pod pogrebne sobe, koja je bila puna zlatnih i srebrnih noževa, zlatnih maski, lančića sa zrnci­ma, kipova jaguara i rogatih čudovišta.

Pljačkaši su odnijeli 11 vreća dragocjenosti. Bilo je dovoljno zla­ta da se njime svi obogate, ali posvađali su se dok su dijelili plijen. Jedan je čovjek ubijen s tri metka u prsa. Drugi je pljačkaš otrčao i pozvao policiju. Nedugo nakon toga, Emil je ubijen kad ga je poli­cija pokušala uhititi.

Kustos mjesnog muzeja Walter Alva, pozvan je da ispita zapli­jenjenu robu. Odmah je shvatio da su pljačkaši pronašli peruanski ekvivalent Tutankamonove grobnice, iako te prekrasne rukotvorine nisu bile stare koliko one iz grobnice mladoga faraona. Njih je stvo­rila civilizacija Indijanaca zvanih Moche, a cvjetala je u razdoblju od 100. do 700. godine po. Kr. Tada je iznenada nestala. Razlog nes­tanka bila je tajna sve do kasnih 1990-tih, kad se saznalo da je Peruom u 6. st. harala čtrdesetogodišnja suša. Obilne kiše koje je stvarao El Nino prestale su pa su Moche gladovali. Bila je to ista suša o kojoj su arheolozi nagađali da je otjerala Indijance s peru­anske Nazca ravnice, pa su stvorili golem zvjerinjak - majmune,

kitove, pauke, ptice - vidljiv samo iz zraka, uzaludno želeći nago­voriti bogove da im pošalju kišu.

Nažalost, većina blaga Huaca Rajada već je bila prodana kad je policija došla uhititi Ernila. Walter Alva ispričao je priču Thoru Heyerdahlu dok su obojica stajali uz donji dio pljačkaševa rova. Dopustio je Heyerdahlu da pomno ispita prekrasnu zlatnu masku s očima napravljenima od materijala znanog kao plavi lapis lazuli*. Kad je Heyerdahl pogledao masku, odmah se sjetio legendi o bogo­vima koji su došli u Južnu Ameriku donoseći sa sobom civilizaciju.

Dok Meksikanci vjeruju da je bog Quetzalcoatl došao s istoka, Peruanci iz doline Lambayeque, gdje su smještene piramide, vjeru­ju u legendu o kralju Naymlapu, koji je došao sa zapada na splavi od balsa drveta. On je poveo svoje sljedbenike kilometar i pol u unutrašnjost otoka, gdje je sagradio palače na mjestu zvanom Chot. Kao Quetzalcoatl i Kon-Tiki, bio je štovan kao bog, a kad je umro, njegovi su ga sljedbenici pokopali u piramidi te objavili da je odle­tio. Jezuitski svećenik Cabello, koji je vodio bilješke o toj staroj tra­diciji, izjavio je da je Naymlapa naslijedilo jedanaest generacija kraljeva koji su također pokopani u piramidama.

Sve se to već završilo kad je posljednji od kraljeva Fempellec bio opsjednut demonom koji se pojavio u liku prekrasne žene. Nakon toga, bogovi su poslali oluje praćene velikom sušom. Da bi udovo­ljili bogovima, Fempelleca su vezali i bacili u more. No, bilo je pre­kasno da se spriječi katastrofa izazvana sušom.

Nakon Mocha došli su osvajači Chimu. Oni su izgradili Chan Chan, a redom su ih pokorile Inke, tako brojni da su trebali imati dva glavna grada. No, carstvo Inka trajalo je jedva jedno stoljeće prije dolaska Španjolaca, koji su uništili tu veliku civilizaciju.

Dok je Heyerdahl zurio u plavooku masku, Alva mu je pričao o mnogo drugih piramida, koje su se nalazile oko 200 km sjeverno, na mjestu Tucume. Ponudio mu je da ga tamo odvede. Tako se u sum­rak toga ožujskog dana Heyerdahl zatekao kako gleda sedamnaest piramida, koje su mogle biti piramidni brežuljci, u koje je El Nino urezao žljebove. Zapravo, na fotografiji izgledaju više kao divovski

* lapis lazuli -još se naziva i ultramarin; u prirodi se pojavljuje kao plavo, zeleno ili lju­bičasto obojena smjesa kristalnih minerala

brežuljci od neobrađene porculanske gline u području St. Austella, Cornwall, gdje živim.

Što se tiče arheologije, bilo je to nedirnuto područje. Heyerdahl je odlučio da će mu Tucume biti dom sljedećih godina, sve dok pi­ramide ne otkriju svoju tajnu.

Bio je to hrabar pothvat za sedamdesetrogodišnjeg Norvežanina, jer je Peru bio pun terorističkih gerilaca koji su sebe nazivali Svje­tlećim putem. Čak su nasilno preuzeli telefonske veze koje su pove­zivale Tucume s civilizacijom. Tamošnje stanovništvo smatralo je piramide svojim vlasništvom, pa su se prema Heyerdahlu ponašali kao da je uljez. Nedavno pronađeno golo truplo nekog starca u podnožju piramide, kome su pucali u glavu, možda je bilo upozo­renje. Optuživali su stranca da je lopov - ubrzo se pričalo kako je Heyerdahl pronašao zlatnu patku i dvanaest pačića i kako ih je pro­dao. Čim je postalo jasno da Heyerdahl želi seljane zaposliti, nepri­jateljstvo se pretvorilo u prijateljstvo pa su ga čak prestali potkra­dati.

Heyerdahl i njegova ekipa nisu pronašli blago koje bi se moglo usporediti s onim koje je otkrio Emil i njegova pljačkaška družina u Sipanu, ali je početkom 1992. godine pronašao nešto što je znači­lo čak i više za jednog istaživača. Jedan od arheologa, Alfredo Nar-va'ez čuo je za malu piramidu koju su opljačkali kradljivci. Pronašao je udubinu koju su napravili pljačkaši. U njezinom su središtu rasla dva trnovita stabla. Kad je radnik prokrčio put do središta, vidio je da jedno stablo ima oblik križa, što su mještani smatrali svetinjom. Radnik je prinio žrtvu drvetu i zamolio ga da mu pomogne pronaći 'lijepe stvari'.

Poslije tjedan dana, otkrili su zid s frizom koji je prikazivao splav napravljenu od balsa drveta. To nije dokazivalo samo da su ljudi ko­ji su gradili piramide bili pomorci, nego i to da su koristili jednake splavi koje su nekad prevezle Thora Heyerdahla preko Tihog ocea­na do Polinezije.

Friz od drveta balsa koji je pripadao Moche Indijancima i stepe-nasta piramida s Tenerifa, bili su dokazi da su drevni putnici plovili Tihim i Atlantskim oceanom mnogo prije Kolumba, a to se mišlje­nje potpuno slaže s onim Ivara Zappa i Georga Eriksona.

Čim sam pročitao Heyerdahlovu knjigu Pyramids of Tucume (Piramide iz Tucume), poslao sam Randu e-mail u želji da ga pitam ima li mjesto značenje za našu preciznu kartu Atlantide. Nažalost, odgovor je bio negativan. Ali, dok sam pregledavao njegov atlas Tucume, Rand je uočio Trujillo, mjesto gdje je Heyerdahl boravio kad je saznao za Tucume, i koje se savršeno uklapalo u uzorak. Rand je pisao:

Trujillo je mjesto koje se nalazi na početnom meridijanu Gize, 110 stupnjeva zapadno od Velike piramide. To mjesto dijeli tu zemljopisnu dužinu s Quitom (sjeverni završetak staze Inka) i sa sjevernim Biminijem. Nalazi se na pola puta između Tiahua-naca (100 stupnjeva zapadno od Gize), 10 stupnjeva istočno. Četiri mjesta nalaze se na 10 stupnjeva zapadno (na 120 stu­pnjeva): Copan, Lubaantum, Quiriga i Chichen Itza.

Nakon nekog vremena, Rand mi je poslao novi e-mail u kojem je locirao Tucume i otkrio da je udaljen od Trujilla nekoliko sati na sjever. Trujillo, peruanski treći grad po veličini, nalazi se blizu go­lemih Chimu ruševina Chana Chana, koji se prostire na 28,49 kva­dratnih kilometara, kao i dva druga vrlo važna mjesta, Huaca Esme­ralda i Huaco del Dragon. Veličanstvene piramide posvećene Suncu i Mjesecu nalaze se 9,6 km na jug. To su prijašnje najveće piramide u Peruu, a izgradili su ih Moche Indijanci 700 godina prije. Trujillo bi se uistinu mogao smatrati glavnim svetim mjestom. Značajno je da je Rand prepoznao Trujillo kao sveto mjesto prije nego je saznao za te hramove i piramide, a iznenada ih je otkrio dok je proučavao početni meridijan u Gizi.

Heyerdahl je došao i do drugog, jednako začuđujućeg dokaza. U rujnu 1976. stigla je u Pariz mumija Ramzesa II., posljednjega veli­kog egipatskog faraona, koji je umro 1213. godine pr. Kr. Bila je glavni izložak na izložbi u Muzeju čovječanstva. Ramzes je proveo većinu života ratujući s Hetitima, i veliki trijem sa stupovima u Hra­mu u Karnaku možda je njegov posljednji spomenik.

Kad su istražili mumiju otkriveno je da se kvari. Od znanstveni­ka se tražilo da poprave oštećeno. Jedan od njih bila je dr. Michelle Lescot iz Muzeja za prirodnu povijest, koja je proučavala komadić

zavoja s mumije pod elektronskim mikroskopom. Na svoje veliko iznenađenje otkrila je zrnca duhana. Naime, duhan je najprije došao u Europu iz Južne Amerike u vrijeme Kristofora Kolumba.

Njezin nalaz izazvao je burne reakcije. Egiptolozi su izjavili da tragovi duhana vjerojatno potječu iz lule nekoga suvremenog znan­stvenika koji je pušio dok je proučavao mumiju. Dr. Lescot je uzela primjerke iz dubljeg sloja mumije, i ponovno naišla na tragove du­hana. Ipak, 'stručnjaci' su to odbili priznati. Rekli su da su sitna zrnca duhana vjerojatno došla iz neke druge biljke kao što je buni-ka, koja spada u porodicu duhana. Dr Lescot je znala da to nije isti­na, ali je odlučila ne nametati svoje mišljenje.

Prošlo je petnaest godina. Godine 1992. njemački istraživači u Miinchenu počeli su proučavati materijale koje su koristili stari Egipćani pri postupku mumifikacije. Budući da su željeli otkriti moguću prisutnost narkotika, obratili su se znanstvenici forenzičar-ki, čije bi mišljenje inače tražila policija u slučajevima sumnjivih smrti. Bila je to dr. Svetlana Balabanova s Instituta za forenzičnu medicinu u Ulmu.

Od dr. Balabanove nije se tražilo da prouči mumiju nekoga tako značajnog kao što je bio veliki faraon, nego onu svećenice Henut Taui, koja je umrla u Tebi oko 1 000 godina pr. Kr. Njezina je grob­nica opljačkana u 19. stoljeću, pa je mumija bila prodana Ludvigu I., bavarskom vladaru koji je iznimno volio umjetnost. Ludvig I. ju je darovao muzeju u Miinchenu. Doktorica Balabanova testirala je mumiju metodom koja ovisi o reakcijama antitijela i pomoću uređa­ja koji analizira molekularne težine supstancija te ih pokazuje u obliku grafikona. Obje su metode pokazale da je mumija sadržavala ne samo nikotin nego i drogu kokain. Prirodno stanište biljke koke je u Andama. Kada umorni putnik stigne u hotel u La Pazu ili u Cuzco, ponude mu šalicu čaja spravljenog od listova biljke koke, koja trenutačno uklanja vrtoglavicu što nastaje od znatne nadmor­ske visine. Izgleda da su Egipćani već prije više od 3 000 godina znali o njezinim zaštitničkim svojstvima.

Nalazi dr. Lescot navode na pomisao da su Egipćani vjerojatno bili u dodiru s domorocima koji su živjeli na istočnoj obali Amerike, ali ako je Balabanova imala pravo, vjerojatno su stari Egipćani to

radili na suprotnoj obali. Heyerdahl je znao da su drevni Peruanci također mumificirali svoje mrtve.

Analize Svetlane Balabanove dočekane su čak oštrije nego anali­ze Michelle Lescot. Primala je uvredljiva i pogrdna pisma, u koji­ma su je optuživali da fantazira. Kao odgovor objavila je svoje skice i grafikone, na koje se obrušilo Arheološko udruženje, a odnosilo se na drugi redak obrane - oskvrnuće. Kada je Balabanova na to odgo­vorila kao znanstvenica forenzičarka, da je to prva stvar koju je iz­dvojila, došli su s drugim objašnjenjem - da je mumija bila 'krivo­tvorina', lažna i da je zapravo izmišljotina nekih poduzetnih Arapa. Drugi testovi, uključujući i test radioaktivnim ugljikom opovrgnuli su tu tvrdnju.

Osramoćeni u javnosti, muzeji na koje se sve to odnosilo bili su skloni sve što prije zaboraviti. Ali, dr. Balabanova nije na to pristala. Nastavila je s testiranjem mumija, i redovito je nailazila na tragove duhana i kokaina. Skeptici su i dalje ustrajavali da se vjerojatno radi o vrsti duhana koji je rastao u Europi i već je odavno iskorijenjen, ali nisu mogli objasniti odakle kokain.

Netko se sjetio da su 1975. godine na obali Brazila, u Zaljevu vr­čeva, pronađeni rimski vrčevi. Zapravo, vrčevi su ondje iskopava­ni stoljećima, gotovo sigurno još od vremena neke potopljene rim­ske galije. Rimski bi povjesničari vjerojatno spominjali putovanja preko Atlantika da su znali za njih. Može se pretpostaviti da je oluj­ni vjetar bacao galiju morem i nosio je Atlantikom potpomognut istom zapadnom strujom koja je nosila i Heyerdahlovu Ra. U sluča­ju Egipćana već i sam broj 'kokainskih mumija' isključuje to obja­šnjenje.

No, kako egiptolozi nisu našli drugih znakova duhana i kokaina u starom Egiptu, možemo pretpostaviti da nije bilo redovite trgo­vine tom robom. Vjerojatno su uz velik trošak duhan i kokain dovo­zili u Egipat, a koristili su ih za zaštitu mumija kraljeva i kraljica, te su im time jamčili vječnost. Moramo se suočiti sa zaključkom da su egipatski svećenici znali za veliki kontinent koji se nalazi preko oceana širokog 4 800 km i znali su da se ta udaljenost može prijeći koristeći prednost morskih struja. Osim ako su se morali iskrcati na kopno, i to na istočnu obalu i putovati volovskim kolima kroz šume,

prerije i planine da bi došli do Perua. Također moramo pretpostavi­ti da su putovali morem oko Rta oluja (osim ako nisu pošli čak dužim putom preko Tihog oceana). Teško da bi mogao postojati jači dokaz o Hapgoodovoj drevnoj civilizaciji koja je prelazila ocean.

Dok istražujemo Ameriku, zanimljivo je pogledati Hapgoodovu Maps of the Ancient Sea Kings, jer sadrži jedinstvenu kartu Hadjija Ahmada koja se pojavila u Turskoj 1559. godine.

Primjećujemo da oblik Europe nije bio osobito točan - Medite­ran primjerice, ima sasvim krivi oblik i nije jasno je li vodena masa južno od njega Crveno more ili Perzijski zaljev. Hapgood ističe da se obala Afrike po svojoj preciznosti ne može usporediti s kartom Pirija Reisa, koja je nastala gotovo pola stoljeća prije.

S druge strane, američki je kontinent toliko besprijekoran da bi­smo ga lako mogli zamijeniti današnjom kartom. Teško je vjerovati da je Kolumbo stigao samo prije 67 godina. Kako su tvorci karata imali tako precizno znanje, kad je gotovo sav kontinent bio divlji­na? Nadasve, kako je obala Tihog oceana bila nacrtana s takvom preciznošću? Pizarro i njegovi osvajači iskrcali su se uz obalu Perua

1532. godine, gotovo dvadeset sedam godina prije. Tada je bilo ma­lo vremena za to da se razvije takvo znanje.

Sljedeća neobičnost karte Hadjija Ahmada jest ta da pokazuje Aziju i Aljasku spojene zajedno. Kao što je svima poznato, ona ne prikazuje Beringiju, zemlju koja povezuje Beringov tjesnac, koji je bio potopljen morem na kraju posljednjeg ledenog doba, ali ako su dva kontinenta bila odvojena, kao što su sada, bilo je lako pokazati to uskim otvorom između njih.

Hapgood je citirao oxfordskog znanstvenika Dereka S. Allana, koji je istaknuo da su - ono što se danas zove Novaja Zemlja spoje­na sa sibirskom obalom i ono što su sada Novi sibirski otoci - pri­kazani kao područja suhe zemlje.

Hapgood je bio posve siguran da su se portolani, napr. karta Hadjija Ahmada, temeljili na kartama napravljenim još u doba da­vno zaboravljene civilizacije 'drevnih kraljeva mora' - zapravo Atlantide. Robert Temple se ne slaže s time u svojoj knjizi The Si­rim Mystery (Tajna Sirima) gdje izlaže zanimljivu teoriju. Slaže se da stare karte Antarktika - kao što je karta Pirija Reisa, karta Oronteja Fineja i karta Philipa Buachea - pokazuju Antarktik bez leda, ali dokazuje da ih nisu napravili stanovnici Antarktika (pri­mjerice Atlantiđani). Njegovo je mišljenje da su karte 'preživjelo znanje koje su ostavili posjetitelji iz svemira i koje su mogli otkriti pravi kopneni obris Antarktika kroz led', jer su ga snimali iz svoje svemirske letjelice.

Rand je dao primjedbu na tu teoriju. Ako su Templeovi svemirci razgledavali Antarktik kad je bio pod sadašnjim ledenim pokri­vačem (oko 600 godina pr. Kr.) zašto njihov prikaz (na karti Hadjija Ahmada) ne pokazuje pukotinu između Azije i Aljaske? Najlogični­ji odgovor je da su karte nastale kada su Mali Antarktik i Beringija bili bez leda?

Rand ovdje ističe značajnu činjenicu: da Hapgood više voli osta­ti neobjašnjen. Karta koja, barem se tako čini, prikazuje Aziju i Aljasku spojene, vjerojatno je napravljena davno prije Hapgoodove 'svjetske pomorske civilizacije' iz 7 000. godine pr. Kr. Ona je sigur­no nastala oko 12 000. godine pr. Kr. ili možda još ranije. Drugim

riječima, Hapgood smatra da su barem neki od portolana nastali prije 'katastrofe' o kojoj govori Platon.

Potraga za tom knjigom počinje 1966. godine, kad je Hapgood za­vršio svoju knjigu Maps of the Ancient Sea Kings, zaključkom kako su portolani tvrdili da je vjerojatno postojala općepriznata pomor­ska civilizacija 7 000. godine pr. Kr. Ako je takva civilizacija posto­jala prije 9 000 godina, tada njezini počeci vjerojatno sežu u neko vrijeme prije.

Znamo da je Hapgood imao uporište, zapravo vjerovanje da je priča o Platonovoj Atlantidi istinita, te da je pomorska civilizacija postojala i 10 000 godina pr. Kr. Taj podatak podupire stajalište Neila Steedea i Oswalda Rivera, upravitelja bolivijskog Zavoda za arhe­ologiju, daje Tiahuanaco možda star oko 12 000 godina. (Steede je nedavno obnovio svoj proračun koji iznosi 9 000 godina pr. Kr. -što bi, naravno, bilo nakon potopa.)

Možemo se prisjetiti i stajališta Roberta Bauvala da su stari Egipćani smatrali Nil odrazom Mliječne staze, i da su smještali pi­ramide prema nebu. U knjizi The Sacred Valley of the Incas: Myths and Symbols (Sveta dolina Inka: mitovi i simboli), Fernando Salazar temeljito objašnjava kako je dolina rijeke Mlcanote, koja obuhvaća Machu Pichu i Ollentaytambo, bila brižno oblikovana tako da odra­žava Mliječnu stazu. Astronomsko znanje ubilježeno u nju seže daleko u prošlost kad se gradio Tiahuanaco. Uvijek kad pogledamo u daleku prošlost, čini se da otkrivamo ljude koji su posjedovali so­fisticirano znanje o astronomiji.

Randova precizna karta Atlantide - posebice činjenica da su broj­na mjesta u Americi povezana s početnim meridijanom u Gizi - pro­nose Hapgoodov argument još jedan korak dalje. Ako je Tiahuanaco bio izgrađen - kao što Steede sada vjeruje - oko 9 000. godine pr. Kr., tada moramo pretpostaviti da se meridijan Gize koristio još od toga vremena. Zapravo, Rand smatra da se meridijan Gize vjerojatno pojavio poslije potopa, jer su svi meridijani povezani sa Sjevernim polom.

Randova precizna karta očito ide dalje od Hapgoodove jer, ako on ima pravo, Tiahuanaco je jedino mjesto na općepriznatoj mreži

religijskih mjesta. Čini se, također, da tko god da je određivao po­ložaj mjesta, bio je svjestan ranijeg pokretanja Zemljine kore koje je prethodilo polu u Hudsonovu zaljevu. Randova karta pokazuje da mnoga mjesta mogu biti smještena na dva ranija pola, pokazujući da je postojala tradicija čiji korijeni sežu daleko u prošlost, najmanje 100 000 godina.

Pokušat ću sažeti podatke o nastaloj teoriji. Ideja da su naši preci bili zaostali špiljski ljudi pogrešno je shvaćena - bili su mnogo in­teligentniji nego to možemo i zamisliti. Naša je pogreška što poisto­vjećujemo inteligenciju s lijevom polutkom mozga. Postoji dublja, intuitivnija inteligencija, koja je iznad moći našega razumijevanja.

Uspoređujući inteligenciju ranog čovjeka, inteligencija današ­njeg čovjeka je kao mikroskop u usporedbi s teleskopom. Današnji čovjek sužava svoje opažanje da bi proučavao pojedinost. Naši da­leki preci proširivali su svoja opažanja pokušavajući razumjeti koz­mos. To objašnjava zašto je precesija ekvinocija bila poznata broj­nim generacijama.

Veliko i katastrofalno pomicanje tla prisililo je čovjeka onoga doba da ozbiljno proučava zemlju pod svojim nogama. Jednostavan 'pretkazivač' napravljen je od kolaca, 'Urielov uređaj' služio je toj svrsi.

'Precizna karta' pokazuje da ima više od šezdeset svetih mjesta koja se dovode u vezu s polom u Hudsoovu zaljevu; njih osam je povezano s polom u Hudsonovu zaljevu, te istodobno s polom na Yukonu. Evo tih mjesta: Biblos, Jerihon, Nazca, Cuzco, Xi'an, Aguni, Pjongjang i kapelica Rosslyn.

Vjerujemo da se velika katastrofa dogodila oko 9 600. godine pr. Kr., i da se Sjeverni pol tada pomaknuo na svoj sadašnji položaj. To podrazumijeva, naravno, da je Atlantida (ili kako god nazivali tu raniju civilizaciju) postojala nešto prije 9.600 godina pr. Kr. No, ko­liko prije? To je vjerojatno bilo davno, jer su Atlantiđani utvrdili više od šezdeset svetih mjesta diljem svijeta.

Gledajući sveta mjesta, Rand je primijetio da Avebury, Abydos i Nipur predstavljaju poseban slučaj. Većina ljudi dobro je upoznata s Aveburyjem jer su to sljedeća vrata do Stonehengea, ali svi mi ne znamo značenje Nipura i Abydosa.

Nipur je bio glavno religijsko središte Sumerana. To je mjesto gdje je babilonska ekspedicija sa Sveučilišta u Pensilvaniji otkrila ep Gilgameš na kraju 19. stoljeća. Christian i Barbara Joy O'Brien, koje smo upoznali u 7. poglavlju ove knjige, temeljili su mnoga is­traživanja na svojem prijevodu epa iz Kharsage, još jednog čuvenog djela sumerske mitologije koje je otkriveno u svetom gradu Nipuru.

'Osireion', najveće zdanje u Abydosu (rodnome mjestu Ozirisa) otkriveno je 1903. godine i iskopavano 1913.-1914. Kao i Hram is­pred Velike sfinge, to se zdanje gradilo od kamenih blokova teških 100 tona. Profesor Naville, koji je 1914. godine bio član egipatske istraživačke ekspedicije, koja je te godine preuzela iskopavanje, pi­sao je: Mogao bih reći da to možemo nazvati najstarijim kamenim zdanjem u Egiptu.'

Poput osam gore navedenih gradova, Avebury, Abydos i Nipur bili su povezani s polom na Yukonu, ali svi oni, primjećuje Rand, nisu bili usklađeni s polom u Hudsonovu zaljevu.

Zar je moguće, pitao se, da su ta tri mjesta bila 'prva' sveta mje­sta? Već mi je rekao kako sumnja da su kasnije generacije smatrale razdoblje pola u Yukonu vrstom zlatnog doba, pa bi bilo prirodno da izvorni 'markeri' budu povezani s tim polom.

Imao je i drugi razlog vjerovati kako su ta tri mjesta jedinstvena. Kad je proučavao njihovu zemljopisnu širinu, shvatio je da su svi gradovi jedan stupanj 'izvan' linija, kad se uspoređuju sa sedam mje­sta koje smo gore spomenuli. Prema Randovim proračunima, npr. da bi dao uzorak koji povezuje ostalih sedam mjesta, Avebury bi trebao biti na 45 stupnjeva sjeverno, ali je zapravo bio 46 stupnjeva sjeverno. Abydos i Nipur trebali bi biti na 10 stupnjeva sjeverno, ali su zapravo na 11 stupnjeva sjeverno.

Pretpostavimo da se dogodilo nešto čudno dok su Avebury, Aby­dos i Nipur bili samo sveta mjesta. Možda je to bio neki kozmički događaj, npr. bliski susret s kometom, koji je u sudaru sa Zemljom prouzročio taj pomak od jednog stupnja. Moramo imati na umu da je 1 stupanj na Zemljinoj površini oko 120 km. I ako se to dogodilo prilično brzo, rezultat mora biti doista traumatičan - iako, naravno, ništa nije slično onomu kad se zemljina kora pomaknula klizeći 30 stupnjeva, što se dogodilo 9 600 godina pr. Kr.

Takav 'raniji pomak' na koji Rand misli kad govori o x događa­ju, mogao bi objasniti zašto su Avebury, Abydos i Nipur bili poma­knuti za 1 stupanj. X događaj mogao bi djelovati, kao što je napisao, kao udarac u stražnjicu. Još 66 događaja, koji su predvidjeli kata­strofu, bilo je naglo utemeljeno da se dodaju tim prvim trima mjes­tima: Aveburyju, Abydosu i Nipuru. Upitao sam Randa: Kada se zbio taj x događaj? Njegov je odgovor bio: 'Ne znam točno, znam samo da je bilo 9.600. godine pr. Kr.

Bez datuma i fizičkog dokaza kojim bi se potkrijepio x događaj, Rand priznaje da temelj ideje 'ranoga upozorenja' mora ostati samo nagađanje. Ali, ističe da je Enoh vjerojatno predvidio dolazeći po­top kad je govorio Noi. To znanje je moglo nastati zbog promjena u položaju Aveburyja, Abydosa i/ili Nipura za jedan stupanj 'minimal­nog pomaka'.

Rand također vjeruje da njegova teorija preciznih karata može pronaći izgubljeni grad Atlantide.

U drugoj polovici 1980. godine na temelju proučavanja 'mito-kondrialne DNK (DNK nasljeđene samo od žene) zaključeno je da su svi današnji ljudi potekli od jedne 'mitokondrialne Eve' prije 200 tisuća godina. Anatomski tragovi današnje žene otkriveni su u Južnoj

Prije 100 000 godina arktički krug bio je centriran nad polom u Yukonu.

Africi 1997. godine. Ona je prelazila Langebaan Lagoon prije 117 tisuća godina. Ukratko, sada se svi slažu da su današnji ljudi nastali prije 100 tisuća godina.

Prihvaćeno je mišljenje da su se kromanjonci pojavili prije otpri­like 40 tisuća godina. Gdje su ljudi bili u razdoblju između 100 tisuća i 40 tisuća godina?

Rand predlaže odgovor - Mali Antarktik. Prema Hapgoodovoj knjizi The Path to the Pole, Sjeverni je pol bio na Yukonu prije 100 tisuća godina. Znamo da se antarktički krug širio prema Južnoj Afri­ci, gdje je, kako znamo, pronađen ostatak današnjeg čovjeka. Pri­sutnost tamošnjih školjaka, zajedno s ljudskim fosilima starima 42 tisuća godina, pokazuje da su naši preci od najranijih dana znali is­korištavati more. Ali, kako su putovali od Južne Afrike do Južne Amerike i Antarktika?

Thor Heyerdahl je pokazao da morske struje djeluju kao tihe teku­će vrpce - poput pokretnih pločnika u zračnim lukama. Ako su da­našnji ljudi iskorištavali morske resurse na obalama Južne Afrike dok je pol bio na Yukonu, tada se posve jasno može očekivati što bi im se dogodilo kad bi, kao što se i dogodilo, neki bili 'pometeni' u more .

Prije 100.000 godina oceanske struje u južnom Atlantskom oceanu prenosile su ljude iz južne Afrike u Ameriku i na Mali Antarktik.

Atlantidski k a n a l

Atlantidski kanal odvajao je glavno kopno Antarktik od otoka koji su ležali nasuprot Južne Amerike.

Poznato nam je da su japanski pomorci napravili put preko šireg di­jela Tihog oceana, i da su pristali uz Kaliforniju, pronašavši tako put za Arizonu. Godine 1999. dokazano je da fosili otkriveni u Brazilu pripadaju australskim urođenicima.

Morske struje na južnoj polutki kreću se u smjeru suprotno od kazaljke na satu. Sljedeća karta pokazuje uzorke oceana i vjetra prije 91 600 godina pr. Kr.

Ljudi su čamcima i splavima mogli putovati iz južne Afrike do zapadne obale kontinenta, pa preko južnog Atlantskog mora do Bra­zila ili Argentine - do područja Malog Antarktika, gdje nije bilo le­da. U to doba postojao je kanal između glavnog kopna i antarktič­kog niza otoka, koje Rand naziva 'Atlantidski kanal'. To bi utjeca­lo na ocean i strujanje vjetrova, jer bi dopuštalo prolaz na pacifičku stranu Malog Antarktika.

Sada imamo sljedeći scenarij: ljude su odvodile oceanske struje na Mali Antarktik prije pomicanja Zemljine kore 91 600 godina pr. Kr.. Pomicanjem Greenlanda od prije 50 600 godina, ljudi su se iz­nenada proširili svijetom, što ne može biti slučajnost. Oko 91 600 godina pr. Kr., nakon pomaka Zemljine kore, našli smo fosilne ostat­ke ljudi u Južnoj Africi. Pomicanje tla koji se dogodilo 50 600 go-

dina pr. Kr. prouzročilo je iznenadni priljev ljudi u Aziju, čak u Au­straliju. S posljednjim pomakom koji se dogodio 9.600 godina pr. Kr. mnogi ljudi stigli su u Sjevernu i Južnu Ameriku te u Egipat (ako Schwaller de Lubicz ima pravo). Posljednji val izbjeglica nosi mno­ge priče o izgubljenom rajskom otoku na jugu, koji je uništila veli­ka poplava.

Zar nije moguće, pita se Rand, da su se moderni ljudi razvili na Malom Antarktiku tijekom 40 tisuća godina tišine u fosilnom zapi­su? Ako je tako, onda bismo ondje mogli pronaći ostatke današnjeg čovjeka koji datiraju prije 50 tisuća godina ili prije 125 tisuća godi­na ili još ranije.

Lomas i Knight su konstruirali 'Urielov stroj' za proučavanje neba i zaključili, prema riječima proroka Enoha, na kojoj je zemljo­pisnoj širini morao biti postavljen uređaj u 'raju'. Njihova analiza podataka pokazuje, vjeruju oni, da je Enoh odveden na mjesto iz­među područja zemljopisne širine od 51 stupanj do 59 stupnjeva sjeverno. Oni odvajaju južnu polutku jer prvo u što možemo biti sigurni po logici, bilo je da Enohova zemljopisna širina mora biti sjeverno od ekvatora, jer jedine zemlje na toj širini na jugu bile bi Čile, Argentina, Tasmanija ili Novi Zeland, a sva ta mjesta izgleda­ju jednako nevjerojatnima.

Rand ističe da bi na Malom Antarktiku, koji bi spadao u te ze­mljopisne širine, bilo mnogo zemlje pogodne za naseljavanje.

Autori su odredili zemljopisnu širinu od 55 stupnjeva sjeverno, što ih je dovelo do Škotske, i naravno, do kapelice Rosslyn. Postoji neobična astronomska činjenica o 55 stupnjeva, što je privuklo nji­hovu maštu: Bilo je vrlo zanimljivo kad smo shvatili da točke gdje sunce izlazi u ljetnom i zimskom solsticiju tvore pravi kut na ze­mljopisnoj širini od 55 stupnjeva sjeverno, tvoreći tako potpunu go­dinu.

U ovoj knjizi primijetili smo da je 55°37'S fi udaljenost od ekva­tora do Sjevernog pola. Rand daje naslutiti da su Lomas i Knight pronašli ispravnu zemljopisnu širinu na kojoj je Enoh vidio Urielov uređaj, ali Rand dokazuje da je ona bila na Malom Antarktiku, i da prvi uređaj datira prije gotovo 100 tisuća godina (Ako ta tvrdnja izgleda preuveličano, imajte na umu da je Urielov stroj zapravo

samo raspored kolaca ili visećeg kamenja za proučavanje neba, i da je ova knjiga pokušala pokazati kako se čovjek u drevno doba, bavio proučavanjem zvijezda već desecima tisuća godina.)

Rand kaže:

U studenome 1999. godine, Rose mi je pokazala članak iz novina pod naslovom 'Aktivni vulkani ispod ledene kore Za­padnog Antarktika i veza sa čvrstom ledenom korom'. Mi­slila je da bi me zanimala sigurnost ledenog štita na Malom Antarktiku. Članak je govorio o mogućoj vulkanskoj erupciji pod ledom, što bi poremetilo čvrstoću ledene kore.

Zatim sam došao do sljedećeg teksta: 'Izrazito kružna obi­lježja landsatskim oblicima iz ledenog toka E u Zapadnom Antarktiku, mogla bi se isto tako objasniti kao vulkanske kon­strukcije.' Odmah sam se zainteresirao za tu pojavu, jer su iz­razito kružna obilježja o kojima govori tekst, bila blizu obale Rossova mora. Znamo da je Platonov grad Atlantide bio nei­zmjeran i kružnog oblika, načičkan brežuljcima koji su stajali na ravnici u blizini morske obale. Sve te pojedinosti obradili smo u knjizi When the Sky fell. Sada se činilo da smo slučaj­no naišli na grad Atlantidu.

Autori tog članka napisali su: 'Ta udubina je poduprta vrhom u podledenoj topografiji, koja je povezana s jedinstve­nim magnetskim potpisom'. To me podsjetilo da je jedna od osobina Platonove Atlantide bila da je okružena metalnim zidom.

Autori su ponudili mjesto 'vulkana': bio je sjeverozapadno od Whitmore planine (81:52:05 J; 111:18:10 Z) i taj se oblik nalazio u blizini pretpostavljenog južnog ruba napukline u tlu, 100 - 200 km istočno i koso od pokretanja ledenog toka. Pod­vodni ledeni vrh koji je u podnožju širok 6 km, diže se 650 m iznad okolne topografije sve do 1400 m ledene površine.

Ovdje - ističe Rand - imamo planine, uzdignut brežuljak na ravni­ci i čak moguće Platonove tople izvore što su mogli potaknuti 'po­kretanje ledenih tokova'.

Lokacija satelitske slike pokazuje da je to 55 stupnjeva i 15 mi­nuta južno dok je pol bio na Yukonu, negdje između Lomasovog i Knightovog ideala od 55 stupnjeva i karte zlatnog reza zemljopisne širine od 55 stupnjeva, 37 minuta. Je li ta 'izrazito okrugla' struktu­ra ispod 1 400 metara leda u Malom Antarktiku izgubljeni atlantid-ski grad? Traženje izgubljenoga grada je potraga na koju se zabo­ravilo. Ali, precizna karta Atlantide omogućava da se otkrije to moguće mjesto. Poput Rennes-le-Chateaua, Nankinga, kapelice Ros-slyn i 'piramide' iz voda Yonaguni, okruglaste strukture koje se vide pod ledom Antarktika, povezane su sa fi zemljopisnom širinom s polom na Yukonu. Je li grad bio sagrađen desetke tisuća godina po­slije, kako bi obilježio prvu pojavu ranih ljudi na Antarktiku.

Postoji li izgubljen grad ispod leda Antarktika?

D O D A T A K 1

Precizne karte Atlantide RAND FLEM-ATH

U studenome 1993. godine primio sam faks Johna Anthonyja Westa, koji me potaknuo na četverogodišnje istraživanje. Članak koji mi je toga dana stigao napisao je Egipćanin, inženjer građevinarstva Robert Bauval. Ni­sam nimalo sumnjao da bi se Bauval uskoro mogao proslaviti svojom revo­lucionarnom teorijom da su egipatske piramide odraz zviježđa Oriona (vidi The Orion Mistery (Tajna Oriona). No, u članku koji sam tada proči­tao Robert je dalje razvio svoju ideju. Otkrio je da nisu samo piramide, nego je i najpoznatija od svih skulptura, Sfinga. okrenuta prema Orionu kako je to bilo i 10.500 godina pr. Kr. (vidi The Message of Sphinx (Poru­ka Sfinge).

John je usporedio podatke s faksa s onima koje je dobio u telefonskom razgovoru. Bio je to jedan od naših prvih razgovora. Pročitao je prvotni ru­kopis naše knjige When the Sky Fell (vidi web-stranicu www.flem-ath.com) i poželio napisati pogovor. Naša teorija da bi Antarktik mogao sadržavati ostatke Atlantide bila je utemeljena na koncepciji geološke pojave pozna­tog kao pomicanje Zemljine kore. Mnoge sam se godine dopisivao s Char-lesom Hapgoodom o toj temi. Zaključio sam, na temelju opsežnog istra­živanja o počecima poljoprivrede i izumiranja u kasnom pleistocenu*, da je 9.600 godina pr. Kr. bilo vrijeme posljednjeg pomicanja Zemljine kore.

Nakon što smo raspravili pojedinosti pogovora knjige When the Sky Fell, John me na svoj uobičajeno izravan način upitao: 'Ako je Bauval u pravu da je Sfinga nastala 10 500 godina pr. Kr., kako to uskladiti s tvo­jim podatkom od 9.600 godina pr. Kr., kada se dogodilo posljednje pomi­canje Zemljine kore?'

* pleistocen - razdoblje u razvoju Zemlje (poslije tercijara)

John je upozorio na nešto vrlo važno. Ako je Sfinga građena prije po­micanja Zemljine kore, kao što to pokazuju Bauvalovi podaci, tada bi se i smjer spomenika promijenio s pomicanjem Zemljine kore, rezultirajući pogrešnim odstupanjem. Ali, ostaje činjenica da je Sfinga - zapravo cijeli kompleks Gize - izjednačen s najvažnijim točkama na Zemlji. Ili je Bau-valovo računanje astroarhreologije netočno, ili si ti krivo odredio 9.600. godinu pr. Kr. - rekao je John. Jesi li siguran da je taj datum točan? Jesi li se mogao zabuniti za 900 godina?

'John', odgovorio sam, 'mnogi arheološki i geološki podaci dobiveni metodom radioaktivnog ugljika jednako potvrđuju da se posljednja katas­trofa dogodila 9.600. god. pr. Kr. Slažem se s tim. Možda su stari Egipćani zapamtili raniji datum, koji je njima bio neobično značajan, no to ne mora biti i datum nastanka sfinge.

U listopadu 1996. godine Robert Bauval i ja nastavili smo prijateljsku raspravu na konferenciji u Boulderu, u Koloradu. Bio sam uvjeren da je Sfinga sagrađena odmah nakon 9600. god. pr. Kr. Objasnio sam zašto je ta­da nastala. Rekao sam: Zamislite da asteroid ili golem komet udari danas u Sjedinjene Države te uništi cijeli kontinent i svu kulturu na njemu, vrativši ga u najprimitivnije životne uvjete. Zamislite jedan tim znanstvenika, koji se možda našao na sigurnom pod oceanom u podmornici. Preživjevši katakliz­mu odlučili su da u spomen svojem narodu ostave poruku za buduće naraš­taje gradeći spomenik koji će biti odraz neba. Koji bi datum odabrali kao sjećanje na Sjedinjene Američke Države? Da li bi to bio kraj 1996. godine, godina nastanka njihova svijeta? Mislim da ne bi. Vjerujem da bi podignuli spomenik kao sjećanje na godinu 1776., kad je rođen njihov narod. Također mislim da Sfinga upućuje na daleku 10.500. god. pr. Kr., iako je nastala oko 9.600. god. pr. Kr., jer je taj datum bio značajan za njihovu kulturu.

Sada se događa da neslaganja i zagonetke u znanosti djeluju poput kisi­ka u mojoj krvi! Sva moja filozofija znanosti utemeljena je na motu da su anomalije ulazna vrata za istraživanje. Često vodim svoje istraživanje me-todično i pomno (neki bi rekli čak opsesivno!). No, u proteklih 20 godina istraživanja problema Atlantide i pomicanja Zemljine kore, iznova otkri­vam da slučajnost igra presudnu ulogu u istraživanju.

Kad ne piše roman, Rose honorarno radi u mjesnoj sveučilišnoj knji­žnici i njezina sposobnost slučajnog otkrivanja idealno je usklađena s mojim preciznim metodama. Mnogo je puta donijela kući knjigu koja je bila upravo ono što mi je trebalo. Kad mi je pokazala knjigu Archaeo-astronomy in Pre-Columbian America (Arheoastronomija u predkolombi-jskoj Americi), odmah sam se pohlepno prihvatio čitanja.

Knjigu je 1975. godine napisao dr. Anthony F. Aveni, jedan od vodećih astroarheologa u svijetu. Pojavila se kao onaj važni dio zagonetke koji sam pokušavao riješiti na svojoj karti. Izgleda da su gotovo svi važni me-galitski spomenici Srednje Amerike okrenuti istočno od pravoga sjevera. Avenije napisao da su stanovnici Srednje Amerike uistinu željeli sagradi­ti mnoge od svojih gradova .... okrenute malo istočno od pravoga sjevera ... Pedeset od pedeset šest ispitanih mjesta okrenuto je istočno od sjevera.

No, naišao sam na Avenijevo objašnjenje takvoga pogrešnog odstupanja. On vjeruje da je 'Ulica mrtvih', poznata avenija u Teotihuacanu (blizu Me­xico Cityja), ključ za razjašnjavanje cijele tajne o tome zašto su spomenici tako čudno krivo poredani. Ova ulica, koja vodi ravno prema Piramidi Mje­seca, nalazi se izvan slijeda na 15,5 stupnjeva istočno od sjevera. Zato što pokazuje 1 stupanj prema konstelaciji Plejada (zviježđa koje je značajno za srednjoameričku mitologiju), Aveni vidi to koso centriranje kao vrstu obras­ca, majstorskog plana, za ostatak megalita Srednje Amerike. Dok to vrijedi za teotihuacansku Ulicu mrtvih, ne vrijedi za druga mjesta koja je Aveni na­veo u svojoj knjizi. Njegov argument da su ostalih 49 mjesta samo blijede kopije svetog usmjeravanja Teotihuacana. nije naišao na odobravanje.

No, ja sam imao drukčiju ideju. Bila je to teorija utemeljena na geo­deziji, proučavanju mjerenja Zemljinog oblika i veličine.

Kao dodatak astronomskim opažanjima, što ako su ta srednjoamerička mjesta jednako tako bila dio golemoga geodetskog mjerenja? Moje prou­čavanje drevnih karata uvjerilo me da su Atlantiđani napravili kartu svije­ta. Što ako su smjerovi većine starih meksičkih gradova bili tek ostaci iz­gubljene znanosti - zemljopisa? Što ako je usklađivanje starih gradova bila kamena matrica - precizna karta Zemlje iz pretpotopnog doba?

Teotihuacan leži na 98 stupnjeva i 53 minute zapadne zemljopisne du­žine. Ako oduzmemo 15 stupnjeva po kojima "nije u nizu s ostalima', dobivamo položaj na 83 stupnja, 25 minuta zapadno - što je manje od po­lovice stupnja Hapgoodove lokacije Sjevernog pola 9.600. god. pr. Kr.

Drugim riječima, Ulica mrtvih nalazila se na 15,5 stupnjeva zapadne zemljopisne dužine koju je Hapgood odredio za stari pol.

Naravno, bio sam vrlo uzbuđen kad sam to otkrio. Je li moguće da su stari spomenici u Meksiku bili okrenuti prema polu prije zadnjeg pomi­canja Zemljine kore? Implikacije bi bile duboke. Takav smjer bi upućivao na postojanje civilizacije, koja je morala posjedovati znanstvene podatke o zemljopisu Zemlje. Vjerojatno su imali i usavršene metode mjerenja ko­jima se koristila Amerika prije pomicanja Zemljine kore.

Ubrzo sam otkrio da je nekoliko važnih srednjoameričkih mjesta (pri­mjerice Tula, Tenayucan, Copan i Xochicalco) potvrđivalo moju geodet­sku teoriju. Svako njihovo odstupanje, kad se odbije od njihove sadašnje zemljopisne dužine, daje zemljopisnu dužinu Sjevernoga pola prije posljednjeg pomicanja Zemljine kore (83 stupnja zapadno). Što ako je bi­lo, pitao sam se, drugih njesta u Starome svijetu koja su bila okrenuta pre­ma prijašnjem polu?

Počeo sam istraživati mjesta u Iraku, kolijevci najstarijih civilizacija. Za razliku od srednjoameričkih mjesta, ova nisu bila proučavana u

odnosu na njihovo odstupanje prema najvažnijim Zemljinim točkama. Morao sam prikupljati dokaze od mjesta do mjesta, od autora do autora. Ali, zamoran zadatak bio je vrijedan truda, jer je postignut zapanjujući re­zultat. Ubrzo sam otkrio da su mnoga najstarija mjesta na Srednjem istoku zapadno od današnjeg Sjevernog pola. Kao i drevna mjesta Srednje Ame­rike, ova su bila okrenuta prema 'starom polu'.

Drevni grad Ur, njegov zigurat (stepenasta piramida koja simbolizira Svetu planinu) i njegovo svetište posvećeno Nanu, bogu Mjeseca, okrenu­ti su zapadno od sjevera (prema 'starom polu' iz razdoblja kada je bio u Hudsonovu zaljevu).

Bez kontrole svetoga grada Nipura, nijedan vladar nije imao pravo izjaviti daje kralj Sumera. Ruševine grada leže južno od Bagdada gdje su neke od najpoznatijih pločica u arheologiji iskopane na prekretnici sto­ljeća. Te su pločice otkrile vjerovanje Sumerana u postojanje raja na da­vno izgubljenom otoku Dilmunu. Mit o Dilmunu, koji smo opisali u knji­zi When the Sky Fell, u mnogome sliči mitologiji naroda Haida iz Britan­ske Kolumbije, koja govori kako je bog Enlil uništio otok velikim poto­pom. Enlilova neopisiva moć štovala se u Nipuru, u hramu i ziguratu koji je okrenut zapadno od sjevera.

I zigurat i 'Bijeli hram' u sumerskome gradu Uruku pokazuju više na pol u Hudsonovu zaljevu nego na pravi sjever. Što sam duže gledao, pro­nalazio sam sve više drevnih mjesta na Bliskom istoku koja su pokazivala Sjeverni pol prije posljednjeg pomicanja Zemljine kore. Možda je najjači dokaz jeruzalemski 'Zid plača', jedino što je ostalo od Herodovog hrama, podignutog na mjestu Salomonova hrama.

Sada znam da sam stajao pred jedinstvenom geodetskom pojavom koja je zahtijevala istraživanje. Moj sljedeći korak bio je da izračunam prija­šnju Zemljinu širinu najvažnijih megalita i svetih mjesta u svijetu. Ako je zemljopisna širina bila smještena na važnim koordinatama, tada sam mo­gao biti siguran da sam uistinu nešto otkrio.

Prvo mjesto čiju sam zemljopisnu širinu izračunao bila je, naravno, prekrasna Velika piramida u Gizi. Njezine koordinate su bile 60 stupnjeva sjeverno, 83 stupnja zapadno (dok je pol bio u Hudsonovu zaljevu). Giza je bila udaljena 4 524 nautičke milje od pola u Hudsonovu zaljevu, što je značilo da je njezina zemljopisna širina bila 15 stupnjeva na sjever 9 600. god. pr. Kr. Činilo mi se čudnim da je Giza, koja se danas nalazi 30 stup­njeva sjeverno (1/3 udaljenosti od ekvatora do pola), trebala biti nešto ispod 15 stupnjeva na sjeveru (1/6 udaljenosti) prije posljednjeg pomicanja Ze-mljine kore. Stoga sam odlučio proučiti Lhasu, religiozno središte na Tibe­tu, jer sam znao da taj grad danas leži 30 stupnjeva na sjeveru, poput Gize.

Lhasine koordinate su 29 stupnja i 41 minutu sjeverno, 91 stupanj i 10 minuta istočno, što iznosi 5 427 nautičkih milja od pola u Hudsonovu za­ljevu. Udaljenost od ekvatora do pola je 5400 nautičkih milja (90 stup­njeva x 60 sekundi = 5 400). Tako je Lhasa bila smještena samo 27 nautič­kih milja (manje od polovice stupnja) od ekvatora u vrijeme vladavine Atlantide. To mora da je bilo strašno. Pomicanje Zemljine kore pomaknu­lo je Gizu sa 15 stupnjeva na 30 stupnjeva, dok se Lhasa pomicala od 0 stupnjeva do 30 stupnjeva. Je li to bilo slučajno?

Nije se radilo o slučajnosti kad sam usporedio položaj Gize i Lhase (i još mnogih drugih drevnih mjesta) s položajem Zemljine kore u tri njezi­na pomicanja. Začudio sam se kad sam uočio da se stalno ponavljala zemljopisna širina od 0 stupnjeva, 12, 30 i 45 stupnjeva. Svaki od tih bro­jeva dijeli Zemljinu konfiguraciju s cijelim brojevima. Očito to nije bilo slučajno, pa sam svako od njih nazvao mjestom 'svete zemljopisne širine'. Većina tih mjesta dobro je poznata svakomu koga zanima arheologija ili sveta mjesta glavnih religija svijeta. Sva ta mjesta su unutar 30 nautičkih milja (jedan dan hoda) svete zemljopisne širine, pa su tako još preciznije geodetski usklađena od Avenijevih astronomskih računa.

Svete zemljopisne širine kada je pol bio u Hudsonovu zaljevu (60 stupnjeva sjeverno 83 stupnja zapadno)

0° Lhasa, Aguni, Mohenjo-Daro, Uskršnji otok 5° Biblos, Xi'an 10° Ur/Uruk/Eridu, Teba/Luxor, Ise, Susa 12° Babilon, Pjongjang 15° piramide u Gizi, Jerihon/Jeruzalem, Ashur, Nazca 30° Kartaga, Quito 45° Copan, Marden

Bilješka: Mjesta označena ovim znakom '/ ' smještena su tako blizu da imaju iste rezultate.

Svete zemljopisne širine kada je pol bio u Grenlandskome moru (73 stupnjeva sjeverno, 10 stupnjeva istočno)

0° Quito 10° Cuzco/Machu Pichu/Ollantaytambo 12° Angkor 30° Xi'an, Pjongjang 45° piramide u Gizi, Nipur, Dashshur, Saqqara

Svete zemljopisne širine kada je pol bio na Yukonu (63 stupnja sjeverno, 135 stupnjeva zapadno)

0° Biblos, Machu Picchu/Cuzco/Ollantaytambo, Nazca, Abydos 5° Tiahuanaco, Jerihon/Jeruzalem, Nipur, Babilon, Suša 10° Rodos (Knossos, na otoku Kreti, udaljen 41 nautičkih milja) 12° Gozo (Malta) 15° Lalibala 20° Xi'an, Aguni 30° Avebury/Stonehenge, Glastonbury, Pjongjang

Čitatelj koji pozorno prati tabele, primijetit će da se nekoliko tih mjesta javlja u više od jedne tabele. Ona su zapravo smještena na točkama križa­nja dvije (ili čak tri) svete zemljopisne širine. Primjerice, Giza leži na sje­cištu 15 stupnjeva (pol u Hudsonovu zaljevu) i 45 stupnjeva na sjever (pol u Grenlandskome moru) i danas je 30 stupnjeva sjeverno. Lhasa koja je danas 30 stupnjeva sjeverno, bila je na ekvatoru tijekom pola u Hudsono­vu zaljevu i samo 32 nautičke milje od 30 stupnjeva na sjeveru dok je pol bio u Grenlandskome moru.

Druga sveta sjecišta uključuju:

Biblos (0° i 5°) Najsvetiji grad Feničana

Machu Picchu Planinska arka visoko u Andama /Cuzco (0° i 10°) i najsvetiji grad Inka

Nazca (0° i 15°) Golemi crteži vidljivi jedino iz zraka

Aguni (0° i 20°) Podvodni 'zid' ispod japanskog otoka Okinave

Quito (30° i 0°) Ekvatorijalni grad na sjevernom dijelu puta Inka

Pjongjang Glavni grad Sjeverne Koreje; (30° i 30° i 12°) nekoć je imao piramide Suza Sveto središte židovskog naučavanja u Iranu, (5° i 45° i 10°) glavni grad Elama. Prorok Daniel ondje je spaljen.

Jeruzalem (5° i 15°) Mjesto posvećeno judaizmu, kršćanstvu i islamu

Xi'an Kineske piramide smještene su ovdje (20° i 30° i 5°) Nipur (5° i 45°) Dokumenti koji se odnose na izgubljeni rajski otok

Dilmun, bili su spašeni iz toga sumerskoga grada.

Babilon (5 i 12) Mjesto poznato po 'visećim vrtovima' koji su bili jedno od sedam svjetskih čuda. Poznato je po astronomiji i astrologiji.

O čemu se ovdje zapravo radi? Vjerujem da su još prije razarajućih pomicanja Zemljine kore, znan­

stvenici u Atlantidi znali da su učestalost potresa i podizanje razine oceana, koje su oni doživljavali, bila upozorenja dolazeće geološke katastrofe. Pokušavajući zaštititi svoju civilizaciju od te neumoljive nesreće, postali su opsjednuti otkrivši upravo ono što je pogodilo Zemlju u davnoj prošlo­sti.

Timovi znanstvenika prohujali su planetom sa zadatkom da točno iz­mjere prijašnji položaj Zemljine kore. Ako bi mogli točno odrediti koliko se kora pomaknula u prošlosti, možda bi to dalo uvid u ono što ih očeku­je u budućnosti. Tijekom istraživanja, ostavljali su geodetske oznake na mjestima koja su smatrali presudnima za njihova izračunavanja.

Nakon pomicanja Zemljine kore koje je uništilo Atlantidu, preživjeli koji nisu ništa znali o zaboravljenim starim mjerenjima, otkrili su stare zemljopisne mjere. Bilo je prirodno da su vjerovali kako su te čudne geo­detske oznake onih koji su nestali, bile poruke bogova pa su ta mjesta po­stala sveta - oko njih su nicali gradovi (nije slučajno da je Teotihuacan aztečki pojam za mjesto na kojemu borave bogovi). Njihova praktična svrha bila je izgubljena.

Sljedeće generacije nastavile su štovati ta golema svetišta, ali ipak su vjetrovi vremena počeli pustošiti prva sagrađena zdanja. Novi oltari građe­ni su na ostacima onoga što su ostavili mjernici iz Atlantide. Ali, tijekom svake rekonstrukcije, šaptači iz prošlosti prisiljavali su nove graditelje da zaštite izvorne smjerove koji upozoravaju na pol u Hudsonovu zaljevu - iz vremena kada je cvjetala civilizacija na Atlantidi.

Tajne zakopane pod gradovima koji su se postupno rušili, ostale su skrivene tisućama godina. Konačno su neustrašivi pojedinci u Egiptu, Mezopotamiji, Indiji, Kini i Americi smogli hrabrosti da počnu iskapati. Priča o veličanstvenim otkrićima onih koji su se usudili kopati ispod sve-

tih mjesta, tek sada izlazi na površinu. Tajna misije vitezova templara u Jeruzalemu, tek je jedna od tih fascinantnih vrijednosti.

Vjerujem da možemo objasniti zagonetnu lokaciju starih megalita na način koji napokon daje smisao njihovim odstupanjima od poravnanja. Ta sveta mjesta za koja mislimo da nose ključ za našu pravu povijest, nas­tavljaju privlačiti posjetitelje koji se dive njihovim prekrasnim građevin­skim vještinama i čude se njihovoj inteligenciji i viziji naših bezimenih predaka. Ali, moje objašnjenje pokriva samo vrh vrlo debelog ledenjaka. Ima još mnogo mjesta koja mogu biti otkrivena, služeći se jednostavnim računanjima izvedenima iz promjena zemljopisne širine nakon pomicanja Zemljine kore: nisu to samo mjesta na Atlantidi, otočnom kontinentu An­tarktika.

Nikada nisam pomislio da ću naći neki drugi opasan pothvat kako bih ga usporedio sa svojom osamnaestogodišnjom potragom za Atlantidom. Jedinstveno mjesto najsvetijih mjesta na planetu izronilo je kao tajna koja je u meni izazvala zanos kao i samo putovanje. Nadam se da ću podijeli­ti s vama taj zahtjev na stranicama nove knjige pod naslovom Finding the Future (Pronalaženje budućnosti), Precizne karte s Atlantide (izvorni radni naslov) skinut će veo s tih pradavnih mjesta i objaviti skrivene vremenske čahure - poruke, zapise pa čak i precizne karte iz Atlantide.

D O D A T A K 2

Pismo Charlesa H. Hapgooda od 16. listopada 1982. godine

Rand Flem-Athu.

Hapgood je živio na adresi: 103. Davis Street, Greenfield, Massachusets, 01301, dok su Rand i Rose živjeli u stanu broj 9, 9 Eldon Grave, London NW3.

Čini se da sam te krivo shvatio. Knjiga The Path of the Pole (Putanja pola) drugo je izdanje knjige Earth's Shifting Crust (Pomicanje Zemljine kore). Trenutačno radim na trećem izdanju za koje se nadam se da će biti objav­ljeno sljedeće godine. Prvo je izdanje rasprodano i bio sam počašćen či­njenicom daje doslovno rasprodano i daje zarada iznosila 100.000 $. No, od toga nemam nikakvu financijsku dobit.

Iz izdanja koje imaš, sigurno si shvatio da je način na koji premješta­nje Zemljine kore djeluje na evoluciju - faktor ubrzanja. On otvara nova nalazišta, razjašnjava čovjekovu sredinu, pojačava pritisak selekcije. Bio­lozi su shvatili da je klimatska promjena glavni čimbenik u evoluciji, a malobrojni su shvatili da premještanje Zemljine kore u relativno kratkim razmacima određuje upravo taj čimbenik. Nužno je imati uporište u čim­benicima koji objašnjavaju evoluciju. U nekim slučajevima, pojedini obli­ci života izdrže stotine milijuna godina, a da se ne promijene. Pogledaj zmajolikog komodo guštera. Nema razloga za promjenu, ona je samo slu­čajnost. A vrsta se ne mijenja ako to nije potrebno, ona ne izumire bez po­sebnog razloga.

Vjerujem da će se premještanje, kad je jednom počelo, nastaviti dok se većina mase ne uravnoteži. Ono se tada zaustavlja, a očekuje se razvoj drugog pokretanja što će stvoriti još jedan centifugalni učinak. Novo po-

kretanje bit će u smjeru koji nije povezan s posljednjim; dapače, nema unaprijed određene udaljenosti koju će Zemljina kora prijeći. To je odre­đeno kvantitetom centrifugalnog zamaha, koji djeluje na Zemljinu koru pri svakom pomicanju.

Proučavajući stotine mitova o Zemljinim vulkanskim uzvisinama, uvje­ren sam u jednu jednostavnu istinu, da uglavnom nema mitova ni psihološ­kih razvoja, nego da postoje brojni stvarni događaji, detaljno proučeni kao i drugi neobjašnjivi događaji, koji su zapravo protumačeni prebrzim racio­nalnim zaključivanjem. Većinom mitovi o katastrofi (primjerice o Atlantidi) nisu natprirodni. Nedavno sam zaključio da bi 'učinak zatezanja' djelovao dok bi pokretanje krute Zemljine površine izazvalo pokretanje dubljih slo­jeva, što bi se nastavilo još dugo nakon što se pokretanje Zemljine kore zaustavi, uzrokujući dugotrajnu turbulenciju površine. Iako je to pokre­tanje polagano, ima tu mnogo nasilnih epizoda, dovoljnih za nekoga tko proučava katastrofe. Mislim da je počelo još jedno pokretanje, nažalost još jedno ledeno doba koje je počelo prije nekoliko tisuća godina. Pokre­tanje cijele Zemljine površine stvara ploče i pojačava sva njihova prvobit­na pokretanja, iako ona traju još dugo nakon toga.

Tvoj članak u časopisu Antropological Journal (Antropološki časopis) nudi zanimljive teme za raspravu. Nadam se da nemaš ništa protiv nekih mojih sugestija. Na četvrtoj stranici si napisao: pomicanje različitih dje-lova Zemljine kore u razno doba iznad zemljine osi. Mislim da bi većini ljudi bilo jasnije da si rekao: pomicanje cjelokupne Zemljine kore kao je­dinice, nad njezinom polurastaljenom unutrašnjošću.

U svjetlu teorije pomicanja Zemljine kore, zapadna polutka je u nepo-voljnijem položaju zbog zemljopisa. Na istočnoj polutki seoba se mogla dogoditi u mnogim različitim smjerovima u skladu s klimatskim promje­nama. U objema Amerikama mogućnosti seobe su mnogo ograničenije. Nije sigurno da ovisimo o uzroku podizanja, jer podizanja tla mogu mno­go promijeniti u premještanju. Naprimjer, sigurno je da je podizanje Anda ojačalo s razvojem poljoprivrede. Tako i danas nalazimo poljoprivredne terase iznad linije vječnog snijega i morske životinje u jezeru Titicaci.

Nadalje, postoji dokaz da je posljednje premještanje Zemljine kore po­maknulo oba američka kontinenta prema jugu oko 30 stupnjeva te uništi­lo život i civilizaciju na njima, dok su klimatske promjene bile manje iz­ražene u Starome svijetu i postojalo je više mogućnosti za bijeg. Našao sam dokaz o postojanju pradavne kulture poljoprivrede u Sjedinjenim Državama, u Meksiku i Južnoj Americi.

Nadalje, u nedavnim otkrićima vjerujem da sam došao do dokaza cije­log ciklusa civilizacije u Americi i na Antarktiku, koji upućuje na napre­dne razine znanosti koja može sezati i do 100 000 godina u prošlost. Mi­slim da je preuranjeno određivanje nekog datuma kojim bi se na Zemlji označio početak poljoprivrede.

Za to imam dobre dokaze i njih ću uključiti u svoju novu ediciju ESC Na kraju, siguran sam da uviđaš da te ne upućujem na pretpostavku o

iznenadnom pomicanju Zemljine kore. Mislim da će to trajati najmanje 4 000 godina. Moglo bi biti vrlo snažnih događaja tijekom toga razdoblja, primjerice mogle bi se uzdignuti Ande, ali ne i golemi plimni valovi viso­kih poput planina.

Naravno, mora se pažljivo razmotriti i drugo gledište. U bilo kojem pre­mještanju Zemljine kore zbilo bi se maksimalno pokretanje duž središnjeg meridijana, koje bi bilo proporcionalno udaljenosti od toga meridijana, to jest od zemljopisne dužine, smanjene do nule na 90 stupnjeva od meridija­na.

Jedna od tvojih bilježaka vrlo me zanima: Langway i Hansen, 1973. godine.

Uz srdačne pozdrave,

Charles Hapgood

D O D A T A K 3

Sveta mjesta povezana s polom u Hudsonovu zaljevu

(60°S, 83°Z) RAND FLEM-ATH

Ova sveta mjesta nalaze se unutar polovice stupnja (30 nautičkih milja) prijašnje svete zemljopisne širine koju smo stavili na popis u zadnji stu­pac druge tabele. Budući da ocean zauzima mnogo prostora na zemaljskoj kugli, neka su mjesta unesena u tu listu jer su najbliži otoci (označeni zvjezdicom *). U slučaju kad se ne mogu naći točne koordinate, stavljamo u zagradu najbliži poznati grad, gradić ili selo.

Uvrstili smo i dva egipatska sveta mjesta koja se nalaze na 14 stupnje­va sjeverne zemljopisne širine jer je taj broj usko povezan s Ozirisom.

Sveta mjesta povezana s polom u Hudsonovu zaljevu prema zemljopisnoj širini

fi ekvator (55:37) Bimini (sjever), Ojai 50 Chichen Itza, Dunecht,

Kilwinning/Loanhead/Rosslyn, Newgrange/Knowth/Tara, Uxmal

45 Canterbury, Copan/Quirigu, Marden fi pol (34:23) Kanarsko otočje, Meknes 30 Kartaga, Quito 25 Konstantinopol, Troja fi pol/pol (21:15) Catal Huyak, Chavin, Knossos, Praisos, Rodos

10 fi (16:11)

15

12 10

5 0

Aleksandrija, Baalbek, Cuzco, Ehdin, Machu Picchu, Ollantaytambo, Paracas, Sidon Ashur, Gilgal, piramide u Gizi, Heliopolis, Jarmo, Jerihon/Jeruzalem, Nazca Babilon, Kish, Pjongjang Eridu/Ur/Uruk/, Ise, Karnak, Kumasi, Kyoto Heian, Lagash, Luksor/Teba, Naqada, Nara, Suša Biblos, Elefantina, Lalibala, Raiatea*, Tahiti*, Xi'an Aguni, Uskršnji otok, Lhasa, Mohenjo-Daro

Sveta mjesta (s koordinatama) izmjerena s obzirom na njihovu udaljenost od pola u Hudsonovu zaljevu

Sveto mjesto

Aguni Aleksandrija Ashur Baalbek Babilon Biblos Bimini (sjever) Canterbury Catal Huyak (Konya) Chavin Chichen Itza Copan Cuzco Dahshur Dunecht Uskršnji otok Ehdin Elefantina Eridu Gilgal Giza Heliopol Ise

Zemljopisna dužina/širina 26:35S/127:13I 31:13S/29:53I 35:29S/43:14I 34:00S/36:12I 32:33S/44:25I 26:59S/49:40I 25:46S/79:14Z 51:17S/1:05I 37:51S/32:30I 09:18J/77:19Z 20:40S/88:32Z 14:52S/89:10Z 13:32J/71:57Z 29:45S/31:14I 57:10S/2:25Z 27:05J/109:20Z 34:19S/35:57I 20:05S/32:53I 30:50S/46:02I 31:59S/35:27I 29:59S/31:08I 30:03S/31:15I 34:29S/136:41I

Udalj.od pola u Hudson, zalj (u naut. milj.)

5,411 4,428 4,503 4,431 4.687 5,101 2,059 2,707 4,143 4,157 2,370 2,719 4,433 4,539 2,378 5,371 4,408 5,093 4,815 4,521 4,524 4,523 4,817

Prijašnja zemlj.

5,400 = 4,429 = 4,500 = 4,429 = 4,680 = 5,100 = 2,063 = 2,700 = 4,126 = 4,126 = 2,400 = 2,700 = 4,429 = 4,560 = 2,400 = 5,400 = 4,429 = 5,100 = 4,800 = 4,500 = 4,500 = 4,500 = 4,800 =

širina ekvator

10fi 15S

10fi 12S 5S

fi ekvator 45S

fi pol/pol fi pol/pol 50S 45S

10fi 14S 50S ekvator 10fi 5S 10S 15S 15S 15S 10S

Jarmo (Chamchl) Jerihon Jeruzalem Kanarsko otočje Karnak Kartaga Kilwinning Kish Knosos Knowth Kyoto Heian Lagash (Telio) Lalibala Lhasa Loanhead Luksor Machu Picchu Marden Meknes Mersea otok Mohenjo-Daro Naqada Nara Nazca Newgrange (Drogheda) Ojai Ollantaytambo Paracas Piram. iz Xi'ana (Kina) Praisos (Kreta) Pjongjang Quito * Raiatea (Juž.Tihi oc.) Rodos (približno) Rosslyn Saqqara Sidon Suza * Tahiti

35:32S/44:50I 31:52S/35:27I 31:47S/35:13I 28:30S/14:10Z 25:44S/32:39I 36:54S/10:16I 55:40S/4:42Z 32:33S/44:39I 35:18S/25:10I 53:43S/6:30Z 35:00S/135:45I 31:37S/46:09I 12:01S/39:05I 29:41S/91:10I 55:53S/3:09Z 25:41 S/32:24I 13:08J/72:30Z 51:11S/0:30I 33:54S/5:37Z 51:48S/0:55I 27:17S/68:14I 25:52S/32:41I 34;55S/135:49I 14:53J/74:54Z 53:43S/6:21Z 34:27S/19:15Z 13:14J/72:17Z 13:50J/76:11Z 34:26:05S/108:52:12I 35:08S/26:07I 39:00S/125:47I 0:14J/78:30Z 16:50J/151:30Z 36:15S/28I 55:52S/3:13Z 29:51S/31:14I 33:32S/35:22I 32;12S/48:20I 17:37J/149:27Z

4,533 4,527 4,526 3,315 4,787 3,623 2,376 4,692 4,098 2,404 4,803 4,774 5,683 5,427 2,408 4,783 4,407 2,696 3,309 2,671 5,389 4,780 4,806 4,499 2,408 2,084 4,414 4,431 5,120 4,131 4,708 3,613 5,654 4,119 2,408 4,533 4,437 4,785 5,641

4,500 = 4,500 = 4,500 = 3,337 = 4,800 = 3,600 = 2,400 = 4,680 = 4,126 = 2.400 = 4,800 = 4,800 = 5,700 = 5,400 = 2,400 = 4,800 = 4,429 = 2.700 = 3,337 = 2,700 = 5,400 = 4,800 = 4.800 = 4,500 = 2,400 = 2,063 = 4,429 = 4,429 = 5,100 = 4,126 = 4,680 = 3,600 = 5,700 = 4,126 = 2,400 = 4,560 = 4,429 = 4,800 = 5,700 =

15S 15S 15S fi pol 10S 30S 50S 12S fi pol/pol 50S 10S 10S 5J ekvator 50S 10S 10 fi 45S fi pol 45S ekvator 10S 10S 15S 50S fi ekvator 10 fi 10 f i 5S fi pol/pol 12S 30S 5J fi pol/pol 50S 14S 10 f i 10S 5J

Tara 53:34S/6:35Z 2,407 2,400 = 50S Teba 25:41S/32:40I 4,790 4,800 = 10S Troja 39:55S/26:17I 3,889 3,900 = 25S Ur iz Chaldeesa 30:56S/46:08I 4,811 4,800 = 10S Uruk 31:18S/45:40I 4,782 4,800 = 10S Uskršnji otok 27:05S/109:20Z 5,371 5,400 = ekvator Uxmal 20:21S/89;46Z 2,395 2,400 = 50S

D O D A T A K 4

Sveta mjesta povezana s polom na Yukonu

(63°S, 135°Z) RAND FLEM-ATH

Pol na Yukonu star je više od 100.000 godina, iako to ne znači da je i civi­lizacija postojala u to vrijeme, jer su lokacije tih mjesta mogle služiti samo kao geološke oznake koje su ostavili Enohovi 'anđeli' prije 12000 godina. S druge strane moguće je da je civilizacija u to vrijeme izmislila Urielov stroj da bi 'otkrila sve tajne Zemljinih dubina'.

Sveta mjesta povezana s polom na Yukonu prema zemljopisnoj širini

fi ekvator (55:37) Grad Atlantide (jug) fi pol (34:23) Kilwinning, Rosslyn 30° Avebury, Bal dock, Barbrook, Bath, Glastonbury,

London, Old Sarum, Mersea otok, Pjongjang, Rollright Stones, Royston, Stonehenge, Tintagel Vestermarie

fi pol/pol (21:15) Nanking, Rennes-le-Chateau 20 Aguni (Japan), piramida broj 6 (Kina) 10 fi (16:11) Lixus, Yonaguni 15 Abdera, Meknes 12 Gozo, Samos 10 Knossos, Raiatea 5 Aleksandrija, Babilon, Bassae, Jerihon,

Jeruzalem, Suša, Tiahuanaco 0 Abydos, Biblos, Cuzco, Machu Picchu,

Nazca, Ollantaytambo, Tongatapu

Sveta mjesta na sljedećoj tabeli nalaze se unutar polovice stupnja (30 morskih milja) prijašnje zemljopisne širine uvrštene u zadnji stupac. Budu­ći da mnogo Zemljine površine zauzimaju oceani, na popis su stavljena ne­ka mjesta koja su najbliži otoci (označeni zvjezdicom *). Katkad se ne mo­gu naći postojeće koordinate, pa u tom slučaju u zagrade stavljamo najbliži poznati grad, gradić ili selo. Baalbek je bio točno na svetom broju 7.

Sveta mjesta (s koordinatama) izmjerena s obzirom na njihovu udaljenost od pola na Yukonu

Sveto mjesto

Abdera Abydos Aguni Aleksandrija Avebury Baalbek Babilon Baldock Barbrook Bassae Bath Biblos Cuzco Glastonbury *Gozo (Victoria) Jerihon Jeruzalem Kilwinning *Knosos Lixus London Machu Picchu Meknes Mersea otok Nanking Nazca (grad) Nipur

Zemljopisna dužina/širina

40:56S/24:59I 26:11S/31:55I 26:35S/27:13I 31:13S/29:53I 51:27S/01:51Z 34:00S/36:12I 32:33S/44:25I 51:59S/0:12Z 51:13S/3:52Z 31:57S/35:46I 51:23S/02:22Z 26:59S/49:40I 13:32J/71:57Z 51:09S/2:43Z 36:03S/14:14I 31:52S/35:27I 31:47S/35:13I 55:40S/4:42Z 35:18S/25:10I 35:12S/6:10Z 51:30S/0:10Z 13:08J/72:30Z 33:54S/5:37Z 51:48S/0:55I 32:03S/118:47I 14:53J/74:54I 32:10S/45:11I

Udalj. od pola na Yukonu. (u naut. milj.)

4,506 5,427 4,204 5,116 3,601 4.980 5,083 3,595 3,585 5,101 3.598 5.411 5,424 3.606 4.692 5,105 5.109 3,329 4,841 4,435 3,623 5,389 4,518 3,616 4,126 5,429 5,106

Prija zemlj

4,500 = 5,400 = 4,200 = 5,100 = 3,600 = 4,980 = 5,100 = 3,600 = 3,600 = 5.100 = 3,600 = 5.400 = 5,400 = 3.600 = 4,680 = 5,100 = 5,100 = 3,337 = 4,800 = 4,429 = 3,600 = 5,400 = 4,500 = 3,600 = 4,126 = 5,400 = 5,100 =

išnja i. širina

15S ekvator 20S 5 S 30S 7S 5S 30S 30S 5S 30S ekvator ekvator 30S 12S 5S 5S

fi pol 10S

10 f i 30S ekvator 15S 30S

fi pol/pol ekvator 5S

Old Sarum Ollantaytambo Pjongjamg Piramida br. 6 (Kina) *Raiatea Rennes-le-Chateau Rollright Stones Rosslyn Royston Stonehenge Samos Susa Tiahuanaco Tintagel Tongatapu (Nuku'alofa) Vestermarie Yonaguni

51:06S/1:49Z 13:14J/72:17Z 39.00S/125:47I

3,621 5,400 3,595

34:23:25S/108:44:12I 4,230 16:50J/151:30Z 4,842 42:55:44S/2:15:45I 4,139 52:00S/1:35Z 55:52S/3:13Z 52:03S/0:01Z 51:11S/01:51Z 13:42S/26:59I 32:12S/48:20I 16:38J/68:40Z 50:41 S/4.-46Z 21:09J/175:14Z 55:07S/14:50I 24:29S/123I

3,575 3,339 3,594 3,616 6,133 5,101 5,671 3,601 5,384 3,590 4,423

3,600 = 5,400 = 3,600 = 4,230 = 4,800 = 4,126 = 3,600 = 3,337 = 3 600 = 3,600 = 6,120 = 5,101 = 5,700 = 3,600 = 5,400 = 3,600 = 4,429 =

30S ekvator 30S 20S 10S

fi pol/pol 30S

fi pol 30S 30S 12J 5S 5J 30S ekvator 30S

10 fi

D O D A T A K 5

Traganje za izgubljenim mjestima

RAND FLEM-ATH

Autori knjiga znanstvene fantastike koriste izraz 'back-engineered'. Vjeru­ju da Vlada Sjedinjenih Država posjeduje barem jedan leteći tanjur i da je unajmila stručnjake koji pokušavaju odgonetnuti znanost što leži u letjeli­cama izvanzemaljaca. Taj se proces naziva 'back-engineering'. Ne kažem da leteći tanjuri doista postoje pohranjeni negdje u tajnom spremištu. Za­pravo, sva moja istraživanja temelje se na pretpostavci da se prošlost mo­že razumjeti i ako se ne povezuje s izvanzemaljcima. Ali, mislim da je ide­ja o 'back-engineeringu' prikladna u našem traganju za izgubljenim svetim mjestima.

Uz pomoć 'back-engineeringa' preciznih karata Atlantide, možemo poći tragom onih koji su preživjeli potop. Hapgoodva zbirka karata Maps of the Ancient Sea Kings pokazuje karte koje ilustriraju obrise kontinenata i njihovih položaja prije pomicanja Zemljine kore. Oni koji su izbjegli potop, shvatili su da bi se mogli koristiti ovom presudnom informacijom ako osuvremene zemljopisne širine koje su se dramatično promijenile tim ve­likim pomicanjem. Giza se, primjerice, pomaknula sa 15 stupnjeva sjever­no na 30 stupnjeva sjeverno. Mjerenjem planeta s ključnih točaka kao što su Giza, preživjeli su mogli prepraviti svoje precizne karte pretpotopnog svijeta na nove zemljopisne širine. To ih je dovelo do posebnih mjesta -koja su konačno postala svetim mjestima za sljedeće generacije.

Precizna karta Atlantide ističe nekoliko važnih mjesta (primjerice Co-pan, Quito), koja su trostruko povezana. Prvo, povezana su važnim mje­renjem s početnog meridijana u Gizi. Copan je primjerice 120 stupnjeva zapadno od Velike piramide. Drugo, ta su mjesta smještena na svetoj ze-

mljopisnoj širini (Copan je 15 stupnjeva sjeverno.) I treće, ona su bila smještena na svetoj zemljopisnoj širini dok je pol bio u Hudsonovu zalje­vu. (Copan je bio 45 stupnjeva sjeverno). Možda možemo provesti neke promjene na temelju dostupnih podataka iz tog znanja kako bismo prona­šli druga sveta mjesta koja su ostala skrivena sve to vrijeme.

Jedno od najintrigantnijih izgubljenih mjesta na koja upućuje precizna karta, nalazi se na poziciji 16:11 J/58:52Z, na granici između Bolivije i Brazila, na mjestu na kojem je pukovnik Fawcett vjerovao da je pronašao ruševine atlantidskoga grada. To mjesto mnogo obećava jer leži na 1/4 uda­ljenosti oko Zemlje od početnog meridijana u Gizi i dijeli svoju zemljopi­snu širinu s Tiahuanacom. I on slijedi model kapelice Rosslyn (mjesto 50/50) i Canterburyja (mjesto 45/45), a lociran je na uglu koji leži na sje­cištu 12/12 gdje se sastaju sadašnji i prijašnji pol.

Drugo mjesto, u Kaliforniji, otkriva Fawcettov izgubljeni brazilski grad. Karta nas vodi do megalitske građevine 100, 110, 120, 130 i 140 stupnjeva zapadno od Velike piramide, i to nas navodi da potražimo brazilska mjes­ta na 90, 80 i 72 stupnja zapadno od Velike piramide. Pogledamo li prema zapadu i sjeveru, nalazimo da se na 150 stupnjeva zapadno od Velike pira­mide mjerenje prekida kroz južnu Kaliforniju. Najbolja zemljopisna širi­na je podjela prema polarnom zlatnom rezu na 34 i 23S. Taj rez pokazuje zemljopisnu širinu Baalbeka, piramidu broj 6 u kineskoj provinciji Xi'an, Ehdina iz kharsagskog epa i jedog od najsvetijih mjesta u Japanu, Shinto hrama u Isi.

Dok je pol bio u Hudsonovu zaljevu, isto kalifornijsko mjesto bilo je smješteno na lokaciji 55:16S što je manje od polovice stupnja od savršenog ekvatorijalnog zlatnog reza zemljopisne širine 55:33S. Tako je tajno mjesto u Kaliforniji bilo mjesto dvostrukog zlatnog reza, gdje se danas nalazi u po­ložaju polarnog zlatnog reza i ekvatorijalnog zlatnog reza prije potopa. Ono je povezano i s Velikom piramidom u Gizi. Dapače, Kilwinning (55:40S) i Rosslyn (55:52S) su danas blizu te zemljopisne širine. Prije potopa, kali­fornijsko sveto mjesto dijelilo je svoju zemljopisnu širinu s malim otokom na južnoj obali Floride nazvanim 'Sjeverni Bimini' (55:41S) dok je pol bio u Hudsonovu zaljevu. Sjeverni Bimini je mjesto koje je Edgar Cayce odre­dio za Atlantidu. Ono je 110 stupnjeva zapadno od Velike piramide i dijeli tu zemljopisnu širinu sa sjevernim glavnim gradom Inka, Quitom.

Kad sam to shvatio, pretražio sam kartu Kalifornije u potrazi za mje­stom koje se nalazilo na 150 stupnjeva zapadno od Velike piramide, na ze­mljopisnoj širini zlatnog reza od 34:23S. Najbliži grad zvao se 'Ojai'.

Nikad prije nisam čuo za njega.

Otada sam otkrio da je Ojai (izgovara se Ohaji) dobio na važnosti u kla­sičnom filmu Franka Capre, iz 1937. godine - Lost Horizon (Izgubljeni ob­zor). Capri je trebalo najljepše mjesto koje je mogao naći da bi prikazao 'Shangri - La', izgubljeni tibetanski grad. U odabiru grada za svoj izgublje­ni raj, Capra je slijedio tragove drugih koji su vjerovali da je dolina Ojai bila sveto mjesto. Narod Chumasha, koji je zauzeo velike dijelove južne Kalifor-nije prije dolaska bijelog čovjeka, smatrao je dolinu Ojai svetom. Zvali su je 'Dolina Mjeseca'. Vjerovali su da su to 'vrata koja vode u zemlju duhova'. Kako vrijeme prolazi, Ojai se sve više povezuje sa spiritizmom.

Jedan od najfascinantnijih filozofa 20. stoljeća bio je blisko povezan s tim gradom. Rođenje u Indiji, u svibnju 1895. godine. Kad mu je bilo 11 godina, 'otkrila' ga je voditeljica Teozofskog društva Annie Besant. Pove­la je dječaka u Englesku i ondje mu osigurala potrebnu naobrazbu. Bio je to Jisshu Krishnamurti. On je postao predstavnik radikalne škole slobodne misli, koja je zastupala uklanjanje svake organizirane religije. Njegov je moto postala rečenica: 'Istina je zemlja koja nema staze'.

Godine 1922. Krishnamurti je posjetio Ojai, zaljubio se u tu prekrasnu dolinu i ondje ostao do kraja života. U intervjuu koji su objavile mjesne novine Ojai Valley News, Krishnamurti je rekao: 'Ovdje čovjek ima osje­ćaj da se nalazi na svetome mjestu. I u indijskoj, grčkoj i drugim civiliza­cijama, kada se pronašlo neko prekrasno mjesto, ondje se sagradio hram.'

Iako ovdje nema megalitskih građevina. Ojai se pridružuje odabranom broju mjesta na svijetu koja su povezana podjelama Zemljinih dimenzija prema zlatnom rezu (vidi tabelu).

Zemaljopisna širina prema Zlatnom rezu danas, u vrijeme dok je pol bio u Hudsonovu zaljevu i na Yukonu

* = Prvi meridijan u Gizi

** = GradAtlantide (vidipoglavlje 10)

fi zemlj. širina

10 fi (16:11S)

Danas

Lubaantum* (16:17S)

Tiahuanaco* (16:38S)

Raiatea* (16:50 J)

Pol u Hudso-novom zaljevu

Baalbek* (16:09S)

Paracas (16:09S)

Cuzco (ostali -vidi poglavlje 2) (16:07S)

Pol na Yukonu

Yonaguni (16:17S)

Lixus (16:05S)

Wabar Tektite (21:30S)

Chichen Itza* (20:40)

Xi'anske piramide (34:22S)

Ehdin* (34:19S)

Baalbek* (34:00S)

Ise (34:29S)

Ojai* (34:27S)

Kilwinning* (55:40S)

Rosslyn (55:52S)

Catal Huyak (21:26S)

Chavin de Huantar* (21:26S)

Kanarsko otočje* (34:45J)

North Bimini* (55:41)

Nanking (21:14S)

Rennes-le-Chateau (21:01S)

Rosslyn (34:23J)

Loanhead (34:21S)

Kilwinning* (34:3 IS)

Tikal (34:3 IS)

Nikko (34:03S)

Ojai* Atlantida** (55:16N) (55:15J)

Izgubljena sveta mjesta koja su istodobno povezana s prvim meridijanom u Gizi, sadašnji i prijašnji položaj

zemljine kore / omotača

* EZR = ekvatorijalni Zlatni rez ili 55:37S **10fi = 10 fi ili 16:11 S

Druga Pol u Hud- Ostala mjesta mjesta sonovom dok je pol bio u

Greenwich GPM danas zaljevu Hudson, zaljevu

16:11S/58:52W 90Z Tiahuanaco 12S Babilon/Kish (Brazil/Bolivia, je- (100Z) Pjongjang dan od Fawcettovih atlantidskih gradova)

Od pola do pola (21:15S)

Od pola do ekvatora (34:23S)

Od ekvatora do pola (55:37S)

34:27S/119:15N (Ojai, Kalifornija)

45S/91:08I (Mongolija/Kina)

20S/46:08I (Saudijska Arabija)

15S/01:08I (Pustinja Sahara)

150Z

601

151

(30Z)

Ise, Xi'an, Baalbek, Ehdin (51)

Lhasa (601)

Ur(15I)

Canterbury (30Z)

EGS*

15S

ekvator

10 fi**

Sjeverni Bimini

Giza Nazca Jerihon/ Jeruzalem

Uskršnji otok Mohenjo-Daro Lhasa, Aguni

Baalbek Cuzco Ollantaytambo Paracas Sidon Niniva Machu Picchu Ehdin

D O D A T A K 6

Gubitak vremena i izgubljeni prostor: Kako je određivanje starosti ledene jezgre pošlo

krivim smjerom RAND FLEM-ATH

Zamislite da ste se upravo vratili iz posjeta Disneyjevom svijetu na Flo­ridi, gdje ste kupili listić državne lutrije. Iz uprave vas nazovu i kažu da ste dobili 3 000 000 $. Vaš se život u trenu mijenja. Ali, ima jedan problem. Kada dođete podignuti novac, službenici u Državnoj lutriji kažu da je stvarna suma 400 000 $. U redu, to je razočaranje, ali ne možete biti baš previše tužni. Na kraju vam stiže ček na iznos od 122 000 $. Kakva će biti vaša reakcija? Zar ne biste to istražili?

Ovu sam kratku priču ispričao iz ozbiljnog razloga. U nekoliko protek­lih godina 'stručnjaci' koji su proučavali ledenu jezgru izjavili su da je le­dena ploča na Malom Antarktiku stara najmanje 3 000 000 ili 400 000 ili 122 000 godina i zato je teorija o pomicanju Zemljine kore bila krivotvo­rena. Prije 12 000 godina ljudi nikako ne bi mogli živjeti na Malom An­tarktiku. Ali, koji je podatak točan? Ovdje je stvarno nešto pogrešno.

Da bismo otkrili što, moramo početi s temeljnim logičkim instrumen­tom koji je otkrio grčki filozof Pitagora (oko 600. god. pr. Kr.). Njega se općenito smatra prvim Europljaninom koji je tvrdio da je Zemlja okrugla i da se može podijeliti na klimatske zone (polarnu, umjerenu i ekvatorijal­nu). Uveo je i pojam 'antipoda', to jest tvrdnju da ljudi žive na suprotnoj strani Zemlje. Grčka riječ za stopu je 'pode' i zato je Pitagora nazvao južni dio Zemljine polutke 'antipodi', jer su stope ljudi koji ondje žive pokazi-

vale smjer suprotan sjevernoj polutki. 'Antipode' znači 'obrnute stope'. Taj pojam antipoda je potpuno logično sredstvo za pouzdanu procjenu sta­rosti leda.

Geolozi se gotovo nikad ne umore ponavljajući rečenicu koju je prvi izgovorio James Hutton: 'Sadašnjost je ključ za prošlost'. Ona ostaje te­meljno polazište u geologiji. Ako želimo proniknuti u prošlost, prvo mo­ramo razumjeti sadašnjost. To je dobar savjet, i pod uvjetom da se sjetimo kako razdoblja promjene mogu varirati bez nasilnih fizikalnih zakona, to je prijedlog koji trebamo ozbiljno shvatiti. Danas ne nalazimo ledeni po­krov akumuliran u umjerenim zonama (osim u planinskim lancima), niti u polarnim zonama nema životinja koje su se prilagodile umjerenoj klimi. Umjesto toga nalazimo led akumuliran na polovima i samo malo prilago­đenih životinja koje žive u polarnim zonama.

Pogledamo li Mali Antarktik kroz prizmu određivanja starosti ledene jezgre, dobivamo nekoliko 'činjenica', ali kada te rezultate usporedimo s dokazima o antipodima na Malom Antarktiku i drugdje, javljaju se druge, kontradiktorne činjenice. Ono što nalazimo metodom procjene starosti le­dene jezgre jest daje Mali Antarktik prekriven ledom barem 122 000 god­ina, ako ne i više. Ali, kada pozornost usmjerimo na suprotne strane Ze-mljine kugle i pogledamo Sibir, Beringiju i Aljasku, ne nalazimo ekviva­lentni ledeni pokrov. Umjesto toga otkrivamo dokaz o mnoštvu golemih sisavaca kao što su konji, bizoni i nosorozi, koji su se penjali do travnatih područja. Kako može jedan dio Zemljine kugle biti pod ledom barem 122 000 godina dok na suprotnom polu nema ni leda ni velikih sisavaca? (Prije 14 godina procijenjeno je metodom radioaktivnog ugljika da je nji­hova starost između 11 000 i 70 000 godina.) To se ne računa. Ili je dokaz sa sjevera pogrešan ili je pogrešan dokaz s juga.

Ono što stručnjaci za procjenu starosti ledene jezgre predlažu, nešto je s čime nemamo iskustva u sadašnjosti: oni tvrde da je nekad jedna strana zemaljske kugle bila pod ledom, dok je istodobno, na suprotnoj strani (polu) zemaljske kugle velik broj sisavaca lutao pašnjacima na kojima nije bilo leda. Gdje danas na Zemlji možemo naći takvu kombinaciju? Nigdje. Ako su Sibir/Beringija/Aljaska pokazatelji velike različitosti u metodama procjene starosti ledene jezgre, i sve one pokazuju da je to područje bilo mnogo toplije 9 600. god. pr.Kr., tada možemo s pravom pretpostaviti da je to bio slučaj i s Malim Antarktikom. To je jednostavna logika koja je stara koliko i Pitagora.

Ali, pravi problem koji imam s onima koji se pozivaju na procjenu ledene jezgre kao konačne starosti ledenog pokrivača Malog Antarktika

jest, da ti isti ljudi nemaju ništa za reći o tome kako je led uopće dospio ondje. Oni misle o ledenim dobima samo s pozicije vremenskih i temper­aturnih promjena, pa su zanemarili jednostavne činjenice - gdje se formi­rao led i gdje je on danas. Kakvo objašnjenje nude za činjenicu da su Sre­dišnji Grenland i Veliki Antarktik, koji zajedno imaju više od 90% svjetske površine leda, smješteni u polarnim pustinjama?

Zahtjev da se riješi ta tajna ledenih doba jedan je od problema koji tra­ju dugo i koje znanost nije riješila. Geologija je bila draga znanstvenici­ma u 19. stoljeću, kada su velikani poput Jamesa Huttona i Charlesa Lyella zbacili veo s povijest Zemlje da bi otkrili vremenske mjere, koje su pokolebale mišljenje javnosti i zaprepastile predstavnike Crkve. Izaziva­jući slijepu vjeru koju Crkva ima u priču o potopu i produžujući vremen­ske mjere, koje su iznad postojećih ograničenja da je svijet nastao vjero­jatno 4004. god. pr. Kr., neupućeni geolozi stvorili su dramatičan i trajan utjecaj na ljudsku svijest.

Tijekom tog vremena nije bilo izazova kao što je bila geologija. Ona je bila preteča znanosti. Na njezinim temeljima stvorili su pristaše Charlesa Darwina njegovu radikalnu teoriju evolucije. Bili su to opojni dani geolo­gije, ali današnja znanost koja je nekoć osporavala prošlost sa svojim neprekidnim opažanjem i nemilosrdnom logikom, izgubila je svoj put.

Kada je Louis Agassiz prvi stavio na raspravu ideju da je svijet jednom proživio ledeno doba, Geološko društvo ga je ismijalo. Danas nema sum­nje da su ledeni pokrivači prekrivali velike dijelove Europe i više od po­lovicu Sjeverne Amerike. Ali, usprkos činjenici da se ta teorija sada udo­maćila u sveučilišnim dvoranama, a profesori geologije svakodnevno pre­nose to znanje studentima, stvarni uzrok ledenih doba još uvijek je ostao nerješiva tajna.

Svake nas se godine uvjerava da se to prilično nezgodno stanje mora ispraviti i da će geologija biti oslobođena najstarijeg problema koji ju mu­či, ali nitko do sada nije mogao objaviti sve važne činjenice. Kada prob­lem kao što je ovaj i dalje postoji, on često traži potpuno nov pristup koji bi potaknuo promjenu. Vjerujemo da problem ledenih doba i dalje ostaje trn u oku za geologe, jer je pogrešno shvaćen još u vremenu kada ga je Ly-ell preuzeo od Agassiza i pretvorio u uniformističku teoriju.

Uniformizam je istraživačka tradicija u geologiji koja i dalje utječe na nju usprkos činjenici da su njezine logične nedosljednosti bile otkrivene 1965. godine. Te je godine, Stephen Jay Gould napisao jednu od svojih već prije objavljivanih rasprava pod nazivom 'Je li uniformizam nužan?'

Gould se služio logikom u pristupu tom problemu, i bio je u stanju poka­zati da ta ideja sadrži dvije ideje koje se prikazuju kao jedna.

Rani uniformisti, Hutton i Lyell, uvjeravali su da se znanost ne smije oslanjati na pretpostavku da se promjene na Zemlji mogu objasniti djelo­vanjem nadnaravnih sila. Iznijeli su vrlo značajno načelo koje je postalo jedan od najvažnijih temelja suvremene znanosti: ideju da su fizikalni za­koni nepromjenjivi. To znači da su zakoni gravitacijske dinamičnosti fizi­ke stalni u svemiru i ne mijenjaju se s vremenom ni prostorom. Načelo ne­promjenjivosti postalo je jedan od stupova, ne samo za geologiju, nego i za znanost općenito. To je vjerovanje da se fizikalni zakoni ne mijenjaju ni s vremenom ni s prostorom, a to se većini znanstvenika čini veoma ra­zumnim. Mi također podupiremo tu zamisao, ali problem nastaje kad se u jednadžbu uvedu druge ideje uniformista.

To je stajalište postupne promjene. To je teorija o Zemlji, a ne opće na­čelo znanosti, no uniformisti često nisu poštovali tu razliku. Za njih su svi koji su se suprostavili ideji o postupnom mijenjanju morali isto tako mije­njati i predodžbu o nepromjenjivosti fizikalnih zakona. Odvojivši geološ­ku teoriju postupnosti od znanstvenog načela nepromjenjivosti, Gould je pokazao da je uniformizam bio loše shvaćen izvana. Njegov se argument može sažeti u rečenicu: 'Nepromjenjivost je ispravna, dok je postupnost pogrešna'.

Moramo se vratiti natrag u 1837. godinu kada je Agassiz prvi put iznio svoju teoriju o ledenim dobima, kako bismo vidjeli na koji je način njego­va ideja bila pretvorena u uniformističku teoriju, što je ostala do danas. Ovaj nam povijesni pregled može pomoći da vidimo kako je procjena starosti ledene jezgre u osnovi pogrešna.

Gledano s fizičke razine, Agassiz je smatrao ledena doba kao događa­je koji su iznenada zadesili Zemlju:

Iznenadni jak vjetar koji je trajao cijelu vječnost, obrušio se na zemalj­sku kuglu, proširio se na sve zemlje gdje su tropske životinje imale svoj dom, i tako ih zatrpao golemom količinom snijega i leda, pa njihova tijela nisu mogla istrunuti, što se inače prirodno događa nakon smrti.

Agassiz je vjerovao da su ledena doba s vjetrom provalila sa Sjevernog i Južnog pola i opustošila cijeli svijet. Tu nastaje neugodan problem. Ako se temperatura svugdje na Zemlji iznenada snizila, kako su tropske živo­tinje preživjele do danas? Agassiz nije mogao logički odgovoriti na to pi­tanje, pa je učinio kobnu pogrešku. Prihvatio je ideju o 'posebnom stva­ranju', a radi se o tome da je nakon svake katastrofe ledenog doba Bog

intervenirao u procesu evolucije, tako da je ponovno naselio Zemlju no­vim tropskim životinjama. Prihvaćanjem ideje o 'posebnom stvaranju' Agassiz je narušio cijenjeno načelo nepromjenjivosti.

Znanost ga jednostavno nije prihvaćala. I bila je upravu. Kako je vrijeme prolazilo, Agassizova teorija o iznenadnoj pojavi le­

denih doba, nakon čega su nastala 'posebna stvorenja', bila je zamijenjena Lyellovom teorijom o pojavi polaganih postupnih ledenih doba, što je zanemarivalo problem tropskih životinja. To se dokazalo kao bolja taktika, i kao rezultat toga Agassizova katastrofalna teorija bila je pretvorena u uniformitarističku geologiju.

Problem tropskih životinja i dalje je prisutan, a postoji i jednako tako neugodan problem isparavanja. Da bi postojao snijeg, najprije treba biti vlage u zraku, a ona ovisi o isparavanju u tropima. Ako svuda na Zemlji temperatura pada s dolaskom ledenog doba, tada bi i tropi trebali biti hla­dniji, a to znači da postoji manje isparavanje, što na kraju rezultira ma­njom količinom snježnih oborina. Stvaranje ledenog pokrivača zahtijeva obilno isparavanje u tropima. Ono što nam uistinu treba jest teorija, koja može tvrditi da postoji isparavanje u tropima istodobno kad se snijeg aku­mulira kao ledeni pokrov. Premještanje Zemljine kore može objasniti te probleme, i to tako da se zamijeni jednostavna pretpostavka o stabilnoj ze­mljopisnoj širini s pretpostavkom da zemljopisna širina varira. Tretirajući klimatske zone (polarnu, umjerenu i tropsku) kao konstante, a Zemljinu koru/omotač kao varijablu, riješen je sav problem oko preživljavanja trop­skih životinja i ispravanja u tropima tijekom tzv. ledenih doba.

Zašto onda tropske životinje nisu nestale? I kako se uopće stvarao sni­jeg ako su tropi bili hladniji? To su dva jednostavna pitanja na koja nika­da nećemo moći točno odgovoriti teorijom da su ledena doba rezultat sve­općeg pada temperature na Zemlji.

Nerješiv problem je temeljna jedinica znanosti, pa ipak geologija i da­lje nastavlja zanemarivati ta dva problema. U prošlih nekoliko desetaka godina znanstvenici se uzastopce oslanjaju na procjenu nastanka ledene jezgre, smatrajući to sredstvom propisanim za određivanje temperaturnih promjena, za koje uporno tvrde da su vjerojatno prouzročile pojavu lede­nih doba. No, njihova je logika u osnovi pogrešna.

Kada se govori o ledenim dobima, ne misli se samo na vrijeme i tempe­raturu.

U pitanju je i prostor. Uistinu je prilično šokantno primijetiti da se u svim raspravama o dobu ledenih površina i temperatura u prošlosti, ništa

72 S Novosibirski otoci Sjeverni pol

- 72S najdeblji led na Grenlandu

3,2 km

najdeblji led na Anarktiku 4,8 km

Južni pol Mali Antarktik

Najdeblji led na Antarktiku nalazi se na suprotnoj strani najdebljem ledu na Grenlandu. Polarna točka gdje se nalazi najdeblji led na Grenlandu su Novi

sibirski otoci, gdje su utočište našle mnoge životinje koje su se prilagodile tem­peraturi. Antipodna točka Novim sibirskim otocima je Mali Antarktik.

Pretpostavlja se daje prije 12 000 godina on imao umjerenu klimu.

nije reklo o tome gdje su nastajale ledene površine. Kao da to pitanje nema nikakve veze s problemom. To je apsurd. Znanstvenici, doktori filozofije paradiraju zemaljskom kuglom, održavaju konferenciju za konferencijom, dokazujući postojanje ledene jezgre. Ali, svi oni zanemaruju jednostavnu činjenicu da su Središnji Grenland i istočni dio Antarktika, gdje se nalazi više od 90% leda, ledene pustinje. Jednostavno, ondje gdje je led, nema snijega! To jednostavno ne može biti!

Neki povezuju određivanje starosti ledene jezgre s godovima u deblu, koji se mogu prebrojiti da bi se došlo do podataka o prošlosti. Postoje sličnosti, ali i značajne razlike. Kako je svaki novi sloj leda položen na pre­thodni, on dodaje svoju težinu slojevima ispod njega. No, to se ne događa s godovima drveta koji odgovaraju svjetlu. Ledena jezgra je posljedica snijega koji pada. Svjetlost je vrlo redovita pojava, koja nije nepredvidiva kao snijeg. Težina svakoga novog sloja leda pritišće slojeve ispod sebe pa se

dokazi iskrivljuju i uništavaju. Led na dnu ledenog pokrivača je zgnječen i istisnut, pa gotovo nestaje.

Najdeblji ledeni pokrivač na Grenlandu nalazi se na koordinatama 72S /38Z i dubok je gotovo 3,2 km. Polazna točka Grenlandskog najdebljeg ledenog pokrivača je 72S/142I. Najbliže kopneno područje su Novi sibir­ski otoci (75S/140I). Ako prihvatimo činjenicu da je ledena jezgra s Gren­landa pravi pokazatelj opće temperature, tada bi Novosibirski otoci trebali biti pod ledom, i nikad ne bi mogli hraniti velik broj sisavaca kao što su mamuti, lavovi, nosorozi, bizoni i konji.

Nema logičnog razloga zbog kojega bismo dali prednost starosti lede­ne jezgre iz Grenlanda, a ne fizičkim ostacima izumrlih mamuta s Novo-sibirskih otoka, kao kriterij kojim bismo procijenili temperaturu tijekom kasnog pleistocena. Ali, to je točno ono što rade stručnjaci za ledenu srž. Oni pretpostavljaju da se zemljopisna širina može mijenjati samo vrlo po­stupno. Iznenadne promjene, kao što su one koje predstavljaju pomicanje Zemljine kore, izvan su njihova vidokruga razmatranja. Kažu da sve mora biti povezano s onim što su našli na Grenlandu. Ruski znanstvenici, među­tim, vidjeli su ostatke konja, bizona i drugih životinja u Sibiru, i ne mogu prihvatiti da metodologija američkih znanstvenika ima smisla.

I nema. Ono što pobornici određivanja starosti ledene jezgre rade, jest posebno

procjena na osnovi dostupnih podataka prikupljenih na Grenlandu i Veli­kom Antarktiku u odnosu na ostali dio svijeta. Zamijenili su istraživanje s takvim procjenjivanjem, i jednostavno pretpostavljaju ono što su obvezni logički dokazati.

D O D A T A K 7

Mehanika pomicanja zemljinog omotača

RAND FLEM-ATH

Znanstveni časopis Nature (Priroda) objavio je naslovnu priču 18. srpnja 1996. godine pod nazivom Rotation of the inner core (Rotacija unutarnje

jezgre). Iako se jedva može nazvati bestselerom, taj izvještaj ipak može objasniti najzamršeniji problem u teoriji pomicanja Zemljine kore.

Prvi put sam bio svjestan tog problema tek kad smo Rose i ja imali ja­vno predstavljanje naše knjige When the Sky Fell. Prihvatili smo poziv da održimo predavanje u mjesnoj knjižari u gradiću Ladsmith, u Britanskoj Kolumbiji, gdje živimo. Nakon predavanja i prikazivanja slajdova odgo­varali smo na pitanja i poslije toga pričali s onima koji su ostali. Jedan me čovjek upitao: 'Kako biste vašom teorijom objasnili vruće mjesto ispod Havaja?'

Nakon što sam odgovorio doslovce na tisuće pitanja o teoriji, ovo je bi­lo prvo pitanje koje me zbunilo. Rekao sam: "Što pod time mislite?'

'Pa', odgovorio je, 'imam dojam da su Havajski otoci nastali od vrućeg mjesta koje se nalazi ispod Zemljine kore. Kako se kora postupno pomi­cala nad vrućim tlom, magma je gurala koru prema gore, stvarajući otoke. Kako je za to trebalo milijune godina, vaša ideja da se Zemljina kora kao cjelovita površina pomicala, čini se kontradiktornom'. Morao sam prizna­ti da je to zvučalo razumno, i rekao sam da bih to trebao detaljno istražiti jer je njegovo pitanje ciljalo u bit teorije. Činilo se da je strelica koja je bi­la odapeta pogodila cilj.

Uistinu sam pomno istraživao problem, ali sve do 1996. godine, kad je objavljen članak u časopisu Nature, mislio sam da možda imam odgovor na to prilično škakljivo pitanje. Godine 1997. Artur Logtenberg iz Eind-

hovena, u Nizozemskoj, upitao je preko naše web-stranice za moje ideje u članku koji je govorio da kruta, željezna Zemljina jezgra rotira '100 000 puta brže od relativno najbržeg pokretanja tektonske ploče litosfere'. To znači da unutarnja jezgra ima vlastitu vrtnju i os koja ima različitu vrtnju i os od ostatka planeta. Činilo mi se da je sve 'iznad' unutarnje jezgre osje­tljivo na pomicanje koje se na nju odnosi. Tu sam pretpostavku nazvao pomicanjem Zemljinog omotača, jer je omotač najdeblji dio Zemlje iznad unutarnje jezgre.

Ova predodžba dublje razine pomicanja nudi rješenje za problem vru­ćega mjesta. Ako su pomaci bili mnogo dublji, tada nije bilo važno je li postojalo 'vruće mjesto' ispod Havaja, jer bi se ono pomicalo zajedno s ostatkom Zemljine mase, koja se pomaknula nad unutarnjom jezgrom.

Ljeti 1997. godine ponovno se pojavilo pitanje havajskog 'vrućeg mje­sta'. Rick Monteverde iz Honolulua pitao je: 'Zar je moguće da se cijela zemaljska kugla jednostavno pomaknula, i unutarnji Zemljin sloj i vanjska kora?' Odgovorio sam: 'Havajski otočni lanac nastao je iz 'vrućega mjes­ta' ispod površine Zemljine kore. To je još jedan ozbiljniji problem za teo­riju o pomicanju Zemljine kore, jer bi pokretanje kore trebalo rezultirati pojavom vrućega mjesta negdje drugdje ispod Zemljine kore. Zbog tog problema, smatrao sam da pokretanje cijelog Zemljinog omotača može biti rješenje. Pokretanje Zemljinog omotača (ono što je Hapgood mislio kada mi je pisao svoje posljednje pismo u listopadu 1982. godine, tek ne­koliko tjedana prije nego je poginuo u automobilskoj nesreći) jest objaš­njenje koje više zadovoljava brzu promjenu, a istodobno se može računati i kao pomicanje havajskog 'vrućega mjesta' (ono se jednostvno pomaknu­lo zajedno sa Zemlj inim omotačem).'

Ali, još uvijek je postojao problem; nije se znalo koje su to sile mogle prouzročiti pomicanje Zemljinog omotača. U kolovozu 1997. godine, Ro­bert K. Morgan iz San Diega pitao je: 'Kakve bi se to sile mogle združiti da slome Zemljinu koru i oslobode nagib Zemljinog omotača?' Odgovorio sam: 'U knjizi When the Sky Fell (Poglavlje 4. Kada se nebo srušilo) istra­žili smo Hapgoodovo prihvaćanje ideje da je jedina moguća sila težina ledenih kapa koje su nagnute u odnosu na Zemljinu os. Iznijeli smo i dvije astronomske činjenice kao dodatne sile koje su mogle pridonijeti pomi­canju 9 600 godina pr. Kr. Zemljina je orbita bila više elipsasta nego što je to danas, pa bi tako gravitacijski utjecaj Sunca vukao jačom silom go­leme (antipodske) ledene površine. Ali možda je najvažnije da je kut Ze­mljinog nagiba bio u svojoj najvećoj vrijednosti od 24.4 stupnja (on ide ciklusom od 41 000 godina koji se kreće od 22,8 stupnjeva do 24.4 stup-

nja - danas je nagib oko 23.5 stupnja i još se uvijek naginje - drugim ri­ječima nagib postaje bezopasniji.) Znači da je cjelokupna Zemljina masa bila nagnuta za više stupnjeva. To bi trebalo dati zamah centrifugalnom udarcu antipodskih ledenih površina.

Rješenje iz svemira

Ostatak 1997. godine, dok sam pokušavao riješiti preciznu kartu Atlanti-de, morao sam privremeno odustati od odgovora na pitanje koji je uzrok pomicanja Zemljinog omotača. U proljeće 1998. godine primio sam pismo Donalda Tima Seitza starijeg, koji je napisao znanstvenu raspravu za Royal Astronomical Society iz Kanade, pod nazivom 'A Probable Cause of Crustal Shifts of the Earth: A Comet approaching the centre of mass of the Earth-Moon Gravitatrional System' (Mogući uzrok pomicanja Zemlji-ne kore: Komet se približava središnjoj masi gravitacijskog sustava Zemlje i Mjeseca), Raspravu je objavio Regulus, časopis toga društva, u travnju 1998. godine.

Donald je uputio na rješenje, i iako sam sada uvjeren da je to prije bilo pomicanje Zemljinog omotača nego pomicanje Zemljine kore, njegova je teorija djelovala savršeno. Tvrdio je kako često zaboravljamo da je naš Mje­sec poprilično velik i ima svoj gravitacijski utjecaj. Ako je komet ili as­teroid i bilo koji drugi izvanzemaljski objekt u koliziji s putanjom Zemlje, tada se sila tog objekta ne mora usmjeriti na središte Zemlje, kao što bi­smo to normalno pomislili. Položaj Mjeseca u točki sudara sa Zemljom, vrlo je važan čimbenik jer će Mjesečevo gravitacijsko polje preusmjeriti glavni udarac od točke udara na omotač više nego na unutarnju jezgru pla­neta.

Razmotrimo tri slučaja. Ako se Mjesec nalazi izravno iza Zemlje u tre­nutku kada komet udari, tada će sila kometa biti usmjerena ravno preko Zemlje u središte unutarnje jezgre. Zapravo, u tom slučaju Mjesec nije va­žan.

Ako se Mjesec nalazi između Zemlje i kometa, tada će Mjesec primiti udarac, spašavajući tako Zemlju.

No, zamislimo sada kako se komet približava, a Mjesec je na jednoj strani Zemlje. U takvim uvjetima, sila kometa usmjerena je prema vanj­skom omotaču, koji je središte gravitacije zemljino-mjesečeva gravitacij­skog sustava. To bi moglo vrlo snažno poremetiti cijeli omotač. Teoriji

Donalda Seitza čini se da nedostaje djelić slagalice da se dobije odgovor na pitanje što je prouzročilo pomicanje.

Ima mnogo sila koje bi mogle biti uzrok pomicanju Zemljinog omo­tača. Antipodska težina asimetričnih ledenih kapa samo je jedan od čim­benika. Drugi je oblik Zemljine orbite, jer dovodi planet bliže najvećoj gravitacijskoj sili u našem prostoru, to jest Suncu. Udarac o Zemlju je još jedan čimbenik koji je kao i ledene površine i oblik orbite potpuno pred­vidiva pojava.

Svi ti čimbenici navedeni su u knjizi When the Sky Fell, ali oni samo postavljaju mjesto za potencijalno pomicanje, koje nakon svega, mora biti pomicanje Zemljinog omotača. Ove astronomske pretpostavke nisu do­voljne same po sebi kada se uzmu u obzir sve činjenice. No, kada saz­namo da unutarnja jezgra ima vlastitu rotaciju i os, tada nam je mogućnost rješavanja problema 'vrućega mjesta' nadohvat ruke. Nesklad između unutarnje jezgre i ostatka planetarne mase, dopušta nam da pretpostavimo pomicanje Zemljinog omotača, i tvrdnju Donalda Seitza da Zemlja i Mje­sec tvore vrstu 'gravitacijskog spremišta'. Čini se da je to posljednji dio koji nedostaje u slagalici. Ipak, ostaje tajna odakle su komet ili kometi do­šli, gdje su udarili o Zemlju, koliko su bili veliki i hoće li slijediti drugi kometi u budućnosti.

Alternativna rješenja sa Zemlje

Drugi mogući uzrok pomicanja Zemljinog omotača mogao bi biti nesklad koji se povećava između osi unutarnje jezgre i osi ostalog dijela planeta. Danas postoji 10 stupnjeva razlike između to dvoje, i moguće je da je 9 600 godina pr. Kr., kad je cijela Zemljina os bila nagnuta pod svojim maksi­malnim kutom od 24.4 stupnja, razlika između nje i osi unutarnje jezgre bila opasno izražena. Na Zemljinu os utječu Sunce, Mjesec i druge plane­te u redovitom ciklusu od 41 000 godina. Vrhunac toga kruga bila je 9 600. god. pr. Kr., kada se cijela os planeta počela naginjati nakon što se sve jače naginjala već tisućama godina.

Klasično djelo o toj temi bilo je objavljeno u časopisu Science 1976. godine: 'Variations in the Earth s Orbit, Pacemaker of the Ice Ages (Vari­jacije u Zemljinoj orbiti, Pokretač ledenih doba) J. D. Haysa, J. Imbrie i N. J. Schackletona . Autori su pokazali da se geološki/klimatski obrasci podudaraju s razdobljima kad je Zemljin nagib dosegnuo svoj maksimum od 24.4 stupnja. Posljednji put se to dogodilo 9 600 godina pr. Kr., upra-

vo u vrijeme u koje je Platonova 'legenda' o Atlantidi smjestila potop. Kada Platonovu teoriju kombiniramo s nedavnim otkrićima vezanima za unutarnju jezgru koja ima svoju os, imamo još jednostavniju ideju nego što je teorija o udarcu iz svemira.

Nakon što je dosegnula svoj najveći kut nagiba od 24.4 stupnja, na ne­ki način os se vratila u prvobitan položaj. Unutarnja jezgra je vrlo gusta, pa tako ima i više mase od ostatka planeta. Možda kad se ostala masa planeta počinje okretati prema osi unutarnje jezgre, ona stvara neodoljivu privlačnost i Zemljin se omotač naglo premješta. Os unutarnje jezgre i os ostatka Zemljine mase ponovno se naglo i katastrofalno združuju. To, ne­ma sumnje, počinje polagano, ali će stvoriti zamah koji će na kraju rezul­tirati brzim pomicanjem. Bilo bi mnogo znakova upozorenja koje bi znan­stveno napredna civilizacija mogla opaziti i saznati.

Argumenti u korist 'zemaljske' sile u usporedbi s izvanzemaljskom su znatni.

Teorija o udaru 'iz svemira' i pomicanju Zemljinog omotača nepotreb­no je složena. Mnogo se činjenica mora posložiti da čovjek ne posumnja kako ideja prisiljava na stalnu provjeru i isključivanje. Koliko mora biti velik komet ili asteroid da bi pomaknuo Zemljin omotač? Zašto bi se ti iz­vanzemaljski objekti redovito sudarali sa Zemljom? Gdje se nalazi Mjesec u odnosu prema dolazećem objektu? I još važnije, teorija sudara o pomi­canju doista ne pristaje uz otkrića da se Zemljine geološke i klimatske vul­kanske uzvisine podudaraju s nagibom Zemljine osi.

Mislim kako bi se Charles Hapgood složio da je zemaljski model bolja teorija. Ona objašnjava pomicanje ledenih površina i slaže se s vremen­skim razdobljima koje su odredili Hays, Imbrie i Schackleton. Čini se da je Hapgood to imao na umu kad mi je pisao: 'Nedavno sam zaključio da 'učinak zatezanja' djeluje kad kruta jezgra pokrene dublje slojeve, koji bi se nastavili pokretati još dugo nakon što se pomicanje kore zaustavi, uzro­kujući dugotrajnu turbulenciju na površini. To pokazuje da je Hapgood stalno bio pod utjecajem svoje teorije i da ju je modificirao prema novom dokazu. Činjenicu da unutarnja jezgra ima vlastitu os i da rotira brže od ostatka Zemljine mase, zasigurno bi uključio u svoju teoriju.

Zato sam zaključio da je sila koja je potaknula pomicanje Zemljinog omotača, povezana s dinamikama unutarnje jezgre planeta, zajedno s pos­tupnim oscilacijama kruga Zemljinog nagiba. Obje činjenice mogu se po­tencijalno ponovno združiti kad se nagib vanjske Zemljine površine vrati svom postupnom rastajanju od unutarnje jezgre, i rezultira u katastrofal­nom ponovnom sjedinjenju kad su obje osi zajedno. Os unutarnje jezgre i

ostatka planetarne mase privremeno se ponovno sjedinjuju, a mogu čak sudjelovati u regeneraciji Zemljinog magnetskog polja. U toj točki, utje­caj Sunca, Mjeseca i ostalih planeta u našem Sunčevom sustavu ponovno počinje postupno odvajati os Zemljinog omotača od osi unutarnje jezgre, i cijeli se ciklus ponavlja. Ako je ta teorija točna, možemo biti sigurni da imamo još tisuće godina (oko 29 400) prije nego se dogodi još jedno po­micanje Zemljinog omotača.

O autorima

Rand Flem-Ath, zajedno sa svojom suprugom, suautor je knjige pod naslovom When the Sky Fell: In Search of Atlantis (Kad se nebo srušilo: u potrazi za Atlantidom). Ta je knjiga doživjela prijevod na 17 jezika te je unaprijedila Hapgoodovu teoriju o pomicanju Ze-mljine kore i predstavlja nov dokaz o postojanju davno izgubljene napredne civilizacije koja je nestala tijekom 'Ledenog doba'. Rand je diplomirao sociologiju i antropologiju na Sveučilištu Simon Fro-ser te stekao akademski stupanj za bibliotekarstvo u sveučilištu bri­tanske Columbije. Živi u Ladysmithu, Britanska Columbija, u Ka­nadi.

Colin Wilson rođenje 1931. godine u Leicesteru. Bio je sin fizič­kog radnika u trgovini cipela. S 11 godina dobiva stipendiju za sre­dnju školu, veoma se zanima za znanost te piše svoju prvu knjigu u 13. godini. Knjiga nosi naslov A Manual of General Science (Priruč­nik opće znanosti). Nakon odsluženja civilnog vojnog roka, RAF, boravi kao skitnica u Parizu, a kao romanopisac u Londonu. Dolazi na ideju da napiše kritičku knjigu o ljudima koji se osjećaju intelek­tualno otuđeni od društva. Knjiga pod naslovom The Outsider (Sa­mac) postigla je 1956. godine golem uspjeh u Ujedinjenom Kraljev­stvu ali i u Americi, pokrenuvši javnost koja je većinom bila nepri­jateljski raspoložena. Njegove knjige i dalje se prevode na mnoge jezike, a on sam kao putujući profesor obilazi Ženski koledž u Vir-giniji i dva američka sveučilišta. Colin Wilson sebe smatra prven­stveno filozofom, koji se bavi dubljim značenjem ljudskog posto­janja. Sa suprugom Joy živi u Cornwallu.