C. S. Levvis PISMA STARIJEG ĐAVLA MLAĐEM

UVOD

Knjiga koju pruţamo našim čitateljima svojevrsno je remek-djelo

briljantnog engleskog pisca C. S. Levvisa, kojeg mnogi zovu drugim

Chesterto-nom, odnosno Chestertonovim nasljednikom. Ovo njegovo

djelo doţivjelo je do sada velike naklade: na engleskom već 26

izdanja, na njemačkom 15. Jedno od posljednjih engleskih izdanja

donosi sljedeću napomenu: »Kad su se prvi put pojavila Pisma starijeg

đavla mlađem1, djelovala su kao prekretnica u povijesti popularne

teologije i religioznog iskustva mnogih ljudi kojima je pristup vjeri bio

opterećen sumnjama i oklijevanjima. Otada je prošlo 27 godina, a

knjiga je doţivjela 26 izdanja i prodana u pola milijuna primjeraka

uvrstivši se u popis klasične literature religioznog sadrţaja.«

Cijela je kompozicija vrlo duhovita, teološki i psihološki profinjeno

izrađena. Da bi se doţivjela tečnost i duhovitost izvornika,

prevoditelj bi trebao biti jednak literat i virtuoz kao i pisac što, na

ţalost, ovdje nije slučaj. Dva glavna junaka Scretv-

1 Naslov izvornika: The Screivtape Lettcrs, Fontana Books,

London. 1974.

tape i Wormwood već svojim imenima nagovi-ještaju bogate,

psihološki i teološki dobro zahvaćene crte mladog i starog demona.

Analiziramo li ime starog paklenog tajnika, ono je nastalo od screvv =

zavrtanj, smotak, profesor koji goni đaka, gnjavator, i tape = traka,

činovnička vrpca, rakija; a njegov nećak worm = crv, glista, podmukao

čovjek, pasji jezik, i wood = šuma, drvo, bačva...

Za uvod ćemo samo ukratko naznačiti sadrţaj. VVormvvood ima nalog

da upropasti mladog g. Spikea. Njegov stric Screvvtape nije

zadovoljan nećakovim izvještajima pa ga nizom pisama poučava kako

će biti uspješan zavodnik ljudi. To se odvija na zanimljiv, duhovit,

ironičan način, otkrivajući mnoge istine o čovjeku, Bogu i zloduhu.

Lewis jednostavno i snaţno opisuje unutarnji ţivot g. Spikea kao

tipičnog predstavnika mnogih vjernika. Vidimo kako se iza mnoge

vrline krije jaka sebičnost, ali s druge strane opaţamo đavlov

neuspjeh ako se čovjek pošteno trudi oko dobra. Đavolski napor oko

mladog obraćenika ostaje bez ploda, ali dok čitamo ovaj niz pisama,

svatko od nas moţe otkriti »crne tragove« u sebi i oko sebe. Moţemo

se pomalo ironično smijati sami sebi, uviđati mnoge stvari i tako

obračunavati s »demonom u sebi samima«. Lewisova knjiţica nema

namjeru iscrpno prikazati uvod u demonologiju, kako to vrlo marljivo

nastoji M. Glavurtić2, nego dati popularne teološke obrise nekih

najkarakterističnijih odnosa u trokutu: Gospod Bog — čovjek —

đavao.

Inače je Lewis, kad je drţao niz teološko-popu-larnih predavanja na

radiju, među ostalim svoju

2 Miro Glavurtić: Satana — uvod u demonologiju, Beograd, 1978.

namjeru populariziranja teologije zgodno označio sljedečim riječima:

»Teologija nalikuje zemljopisnoj karti... Doktrine nisu Bog, one su

samo jedna vrsta karte. Ali ta se karta temelji na iskustvu... i tko ţeli

dalje putovati, mora je koristiti. Neka maglovita religija — doţivjeti

Boga u prirodi i slično — privlačna je jer se sastoji od osjećaja a ne

iz djela... Vječni se ţivot ne postiţe samo tako da se osjeća Boţja

prisutnost u cvijeću ili glazbi. Svakako, ni samim studijem

zemljopisnih karata neće se doći na cilj ako se ne odvaţi poći na

pučinu. Ali otisnuti se na more bez karte nikako ne bi bilo uputno.«

Iako je ostao anglikanac, vrlo se pribliţio katolicizmu pišući gotovo

samo o zajedničkim stvarima. Smatra da je zajednička baština

kršćanstva tako velika i tolikim ponorom odijeljena od svega

nekršćanskog da su i najveći rascjepi među kršćanima s te strane

neusporedivo maleni. Iskusio je da su upravo najrevniji i najduhovniji

članovi različitih kršćanskih Crkava ujedno i najbliţi jedni drugima, to

jest jedinstvu, i smatra da će upravo porast duhovnosti i revnosti

utrti put jedinstvu. Njegovo duhovito i optimističko gledanje

izraţeno je i pogledom na suvremenu povijest:

»U usporedbi s razvitkom čovjeka na našoj planeti čini se da je

širenje kršćanstva bljesnulo kao munja nad ljudskim rodom, jer dvije

tisuće godina nisu gotovo ništa u povijesti svemira. Ne zaboravimo da

smo svi mi još 'rani kršćani'. Trenutni sukobi i neugodni rasq'epi među

nama samo su, nadamo se, dječje bolesti. Još nismo dobili ni sve zube.

Svijet bez sumnje misli posve suprotno: da smo na umoru od staračke

slabosti. No to je i prije često mislio.«

Ivan Šešo

PREDGOVOR

Nemam namjeru opisivati kako je korespondencija koju objavljujem

dospjela u moje ruke.

Postoje dvije, podjednako zastupljene i oprečne pogreške u koje naš

rod moţe upasti kad se radi o đavlima. Jedna je nijekati njihovo

postojanje. Druga je vjerovati i pokazivati za njih pretjerano i

bolesno zanimanje. Sami đavli jednako se vesele objema ovim

zabludama i s jednakim zadovoljstvom pozdravljaju i materijaliste i

poklonike crne magije. Spise poput ovih što ih donosimo moţe vrlo

lako stvoriti svatko tko je jednom naučio tu vještinu; ali loše

raspoloţeni ili razdraţljivi ljudi koji bi ih htjeli zloupotrijebiti nisu to

naučili od mene.

Upozoravam čitatelje da se sjete kako je đavao laţac. Ne smije se

sve što Screvvtape kaţe uzeti kao istinito čak ni s njegova stajališta.

Nisam pokušao identificirati ni jedan ljudski lik spomenut u pismima,

ali smatram vrlo nevjerojatnim da su opisi, recimo, oca Spikea ili

pacijentove majke potpuno točni. Misli obojene ţeljama postoje u

paklu jednako kao i na Zemlji.

Na koncu moram još dodati da nisam pokušao odrediti kronologiju

pisama. Ĉini se da je XVII. pi-

smo napisano prije nego je ograničenje prodaje ţiveţnih namirnica

poprimilo ozbiljnije oblike; ali općenito izgleda da đavolsko datiranje

nije ni u kakvoj vezi sa zemaljskim računanjem vremena, pa ga zato

nisam ni pokušao prikazati. Očito da povijest europskog rata ne

zanima Screvvtapea, osim ukoliko taj rat utječe na duhovno stanje

jednog ljudskog bića.

Magdalen College, 5. srpnja 1941.

C. S. Lewis

PISMO PRVO

Prnji fvivj Wprtnw7w({(

aznajem da ti svoga pacijenta navodiš na takvo čitanje i na takvo

ponašanje da se što češće moţe naći u društvu svojih materijalistički

nastrojenih prijatelja. Nisi li tu malo naivan? Ĉini se kao da vjeruješ

da bi ga snagom dokaza mogao odvući od Neprijatelja. To bi zacijelo

bilo moguće da je on ţivio nekoliko stoljeća ranije. Tada su ljudi još

prilično jasno znali kad je nešto dokazano a kad nije, i stvarno su

vjerovali onome što je bilo dokazano. Za njih je još postojala veza

između mišljenja i djelovanja, i oni su mijenjali svoj ţivot ako im je to

nalagalo uvjerenje. Međutim, kroz tisak, novine i druga slična oruţja

mi smo to sve iz temelja promijenili. Tvoj se čovjek od djetinjstva

navikavao na to da mu u mozgu pleše najmanje tucet proturječnih

filozofija. Te nauke nisu za njega »istinite« ili »laţne«, nego

»akademske« ili »praktične«, »zastarjele« ili »suvremene«,

»konvencionalne« ili »nemilosrdne«. Pomodne su riječi, a ne razumski

razlozi, tvoji najbolji pomagači da svoga

čovjeka udaljiš od Crkve. Ne troši vrijeme na to da mu namećeš misao

kako je materijalizam ispravan! Pusti ga da zaključi da je

materijalizam, bio on jak ili prodoran, filozofija budućnosti. Takve

stvari su njemu vaţne!

Poteškoća dokazivanja je u tome što se cijela borba prenosi na tlo

kojim vlada Neprijatelj. I on zna razumno argumentirati, iako se u

promidţbi onoga što se odnosi na stvarno praktičan ţivot — kako je ja

provodim — već stoljećima pokazuje slabijim od našeg Oca u

podzemlju. Ali dokazivanjem ti budiš razum svoga pacijenta, a kad je

taj jedanput budan, tko će sagledati posljedice? Ako i uspiješ njegov

tijek misli zaokrenuti tako da se kreće po našoj volji, ipak ćeš uskoro

otkriti da si u svom pacijentu pojačao ne sretnu teţnju da svrati

svoju pozornost općevrijedećim spoznajama i da se udalji od struje

neposrednih osjetnih saznanja. Međutim, tvoja se zadaća sastoji u

tome da pri-veţeš njegovu pozornost na tu struju. Nauči ga da to

naziva »pravim ţivotom«, suzbijaj u njemu svaki pokret kojim bi htio

razmišljati, što on zapravo podrazumijeva pod onim »pravim«.

Misli uvijek na to da on nije čisti duh kao ti. Budući da sam nisi nikad

bio čovjek (o, ta grozna prednost Neprijatelja!), ti ni ne moţeš

potpuno shvatiti kako ta stvorenja strašno robuju pritisku navika.

Imao sam jednog pacijenta, jednog rasnog bezbošca koji je dobar dio

svoga vremena provodio u Britanskom muzeju čitajući knjige. Jednog

dana, kad se opet bio zadubio u svoje čitanje, vidio sam odjednom

kako su se njegove misli počele kretati u suprotnom pravcu. Naravno,

Neprijatelj se odmah stvorio na mjestu. Prije nego sam shva-

tio kako mi se to dogodilo, vidio sam već skoru propast svog rada i

muka kroz dvadeset godina. Da sam bio izgubio glavu i pokušavao

spasiti situaciju razumnim dokazima, potpuno bih promašio. Ali nisam

bio tako glup. Odmah sam se dohvatio onog mjesta na svom čovjeku

za koje sam znao da je u mojoj vlasti. Doveo sam ga na misao da bi

zapravo bilo vrijeme misliti na jelo. Vjerojatno mu je Neprijatelj

ulijevao misao da je ono što sad proţivljava vaţnije od jela. (Ti, naime,

znaš kako nitko ne moţe potpuno prečuti ono što im on kaţe.) Barem

mi se učinilo da se takvo nešto dogodilo jer kad sam mu rekao:

»Sasvim sigurno! To je suviše vaţno da bi se započelo na kraju prije-

podneva«, tada se pacijentovo lice vidno razvedrilo, i dok sam ja

dodavao: »Bilo bi mnogo bolje vratiti se na stvar nakon ručka svjeţeg

duha«, on je već bio napola kod vrata. Kad je jednom bio na ulici,

bitka je bila dobivena. Pokazao sam mu prodavača novina koji je

uzvikivao: »Podnevni list« i autobus br. 73 koji je upravo prolazio.

Prije nego je stupio na gornju stepenicu, ulijevao sam mu čvrsto

uvjerenje kakve sve nemoguće misli mogu prolaziti mozgom čovjeka

koji tako daleko od svijeta sjedi među knjigama, dok bi ga zdrava

doza »pravog ţivota« (pri čemu je on mislio na autobus i prodavača

novina) dostatno uvjerila o zastranjenju »takvih ideja«. Bio je

svjestan da je jedva izbjegao velikoj opasnosti. I u kasnijim godinama

rado je pripovijedao o »neodređenom osjećaju za stvarnost koji je

naša posljednja zaštita od zastranjenja čiste logike«. Sad je siguran

u kući našeg Oca.

Slutiš li sada o čemu se radi? Zahvaljujući postupcima kojima mi već

stoljećima susrećemo Iju-

de, oni smatraju gotovo nemogućim vjerovati u neuobičajene stvari

sve dok je običnost svag-dašnjost pred njihovim očima. Uvjeravaj ga

uvijek iznova o »redovitosti« stvari. Iznad svega čuvaj se toga da se

protiv kršćanstva boriš pomoću znanosti (tu mislim na pravu znanost).

Znanost bi ga bez sumnje potakla da razmišlja o istinama koje ne

moţe ni dodirnuti rukama, ni vidjeti očima. Među modernim fizičarima

ima u tom pogledu bolnih slučajeva. Ako se već mora plesti sa

znanošću, na-vedi ga na područje ekonomije i sociologije. Ne daj

nikako da se udalji od dragocjenog »stvarnog ţivota«. Najbolje je,

naravno, ako ga moţeš potpuno odvratiti od čitanja znanstvenih djela.

Daj mu radije veličanstveno, općenito mišljenje da sve zna i da je sve

ono što je pokupio u slučajnom razgovoru ili prigodnom čitanju

»rezultat najnovijih istraţivanja«. Misli na to: ti si tu zato da svoga

pacijenta drţiš budalom. Ali kad slušamo kako neki od vas mladih

zloduha govore, moglo bi se pomisliti da je naš posao poučavati ljude!

Tv<rj o&Mii stric StrtWtfcyt

PISMO DRUGO

velikim nezadovoljstvom saznao sam da je tvoj pacijent postao

kršćanin. Nemoj si umišljati da ćeš umaći uobičajenoj kazni. Nadam se

da to ne ţeliš. U međuvremenu moramo promotriti činjenice s

najbolje strane. Još nema razloga za očaj. Stotine odraslih

»obraćenika« opet su nam se vratile i sad su sigurno naši, nakon što su

kratko vrijeme proveli u taboru Neprijatelja. Sve duhovne i tjelesne

navike pacijenta još uvijek nam govore u prilog.

Jedan od naših najboljih saveznika trenutno je sama Crkva. Ali molim,

shvati me ispravno! Ja naravno ne mislim na Crkvu kako je mi vidimo:

proširenu u sva vremena i prostore i ukorijenjenu u vječnosti, strašnu

kao vojska u nadiranju. Priznajem, pred takvom slikom Crkve i našim

najhrabrijim napasnicima postaje neugodno. Ali, na sreću, ljudima je

to nevidljivo. Sve što tvoj pacijent moţe vidjeti jest napola završena

zgrada u laţnom gotskom stilu na zemljištu među novogradnjama.

Kad stupi u nju, sretne najprije mesara iz susjedstva, koji mu svojim

masnim rukama pruţa otrcanu pjesmaricu, koju ni jedan od njih

dvojice ne razumije. Uz to mu daje jadni sveščić izblijedjelih

tekstova s najsitnijim slovima.

Kad zatim zauzme svoje mjesto u klupi i malo se ogleda, otkrit će da

su mu susjedi upravo svi koje je do sada izbjegavao na putu. Moraš se

u svom pothvatu snaţno osloniti na te susjede. Pusti da njegove misli

uspoređuju izraz »vi ste tijelo Kristovo« s licima što ih vidi u

sljedećoj klupi. Naravno, uopće nije vaţno kakvi su stvarno ti ljudi u

sljedećoj klupi. Moţda među njima poznaješ nekoga tko je čak veliki

borac u redovima Neprijatelja. To nije vaţno. Zahvaljujući našem Ocu

u podzemlju, tvoj pacijent je budala. Dovoljno je da samo jednoga od

tih susjeda čuje kako malo krivo pjeva, ili nosi cipele koje stalno

škripe, ili ima dvostruki podvaljak, ili se neobično oblači; tvoj pacijent

će odmah lako povjerovati da i s vjerom toga čovjeka nešto nije u

redu. U svom sadašnjem stanju, kao što vidiš, on o kršćanima ima

predodţbu koju drţi duhovnom, ali koja je stvarno daleko od prave

slike.

Njegovo poimanje ispunjeno je togama i sandalama, siromaštvom i

bosim nogama, tako da mu i samo moderno odijevanje onih što idu u

crkvu postaje istinska, iako nesvjesna zapreka. Pobrini se zato da mu

ta činjenica nikad ne dođe do svijesti. Ni pod koju cijenu on ne smije

razmišljati kako bi zapravo kršćanin trebao izgledati. Pripazi da sve

njegove predodţbe ostanu maglovite pa ćeš se svu vječnost moći

zabavljati izazivajući u njemu izuzetnu jasnoću što je pruţa pakao.

Svim snagama ističi razočaranja i proturječnosti koje će tvoj

štićenik doţivljavati u prvim nedjeljama svoje pripadnosti Crkvi. Kroz

takva razočaranja Neprijatelj iskušava svako ljudsko nastojanje. To

se događa čak i dječaku koji, oduševljen za Odiseje-vu povijest,

odlučuje ozbiljno učiti grčki. To se događa i mladom paru koji nakon

medenog mjeseca počinje zajednički doţivljavati svakidašnjicu. U

svakom području ţivota događa se izvjesno razočaranje kod prijelaza

od sanjanog ideala na mukotrpni rad. Neprijatelj preuzima taj rizik na

sebe jer ima čudnu namjeru da sve te male, ogavne ljudske crve učini

stvorenjima koja ga, kako sam kaţe, »slobodnom voljom« ljube i sluţe

mu po »slobodnoj odluci«, kao sinovi, kako on to naziva u svojoj

nepopravljivoj ţelji, kako bi sav duhovni svijet ponizio nenaravnom

vezom s tim dvonoţnim ţivotinjama. Kako ţeli njihovu slobodu, odriče

se da ih pukom osjećajnošću ili običajima dovede do cilja koji im je

sam postavio. Prepušta im da ga »sami postignu«. I tu leţi naša

povoljna prilika. Ali ne zaboravi da tu leţi i najveća opasnost! Ako ti

ljudi uspješno prevladaju početnu duhovnu sušu, postaju sve neovisniji

o svojim osjećajima i sve sigurniji protiv naših napasti.

Ovo do sada napisao sam pod pretpostavkom da ljudi u drugoj klupi u

crkvi nisu dali nikakav razumni povod za razočaranje. Ako se to ipak

zbilo — ako je tvoj štićenik u gospođi s nemogućim šeširom prepoznao

fanatičnu kartašicu, a u gospodinu sa škripavim cipelama gulikoţu i

lihvara — bit će tvoja zadaća tim jednostavnija. Sav taj posao

sastojat će se tada samo u tome da od njega udaljiš pitanje: »Ako ja,

takav kakav jesam, drţim sebe za

kršćanina, zašto bi onda različite mane, koje imaju ljudi u drugoj

klupi, bile dokaz da njihova vjera nije ništa drugo nego laţ i

pretvaranje?« Moţeš se zapitati je li uopće moguće od čovjekova

razuma odvratiti jednu po sebi razumljivu misao. Da, VVormvvood, to

je moguće. Uzmi svoga štićenika čvrsto u šake i nešto tako

jednostavno neće mu pasti na pamet. On se ne nalazi dovoljno dugo u

neprijateljskom taboru da bi već poznavao istinsku poniznost. To što

on, čak na koljenima, govori o svojoj vlastitoj grešnosti, nije ništa

drugo nego pa-pagajsko brbljanje. U svojoj nutrini on je potpuno

uvjeren da je za svoje obraćenje dobio velik plus u glavnoj knjizi

Neprijatelja. On također misli da već dokazuje veliku poniznost i

skromnost kad ide u crkvu s tim samozadovoljnim, običnim

»narodom«. Drţi ga u tom duhovnom stanju što dulje moţeš.

TVffj ofani stric Strtvfttkvt

PISMO TREĆE

Vrlo me razveselilo ono što si mi ispričao o ponašanju tvoga pacijenta

prema svojoj majci. Ali moraš svoju prednost pametno iskoristiti.

Nikad nemoj zaboraviti: Neprijatelj djeluje iz središta prema van i

tako postupno uvodi pacijenta u nova pravila. Svakog časa moţe se

dogoditi da se i ponašanje tvoga pacijenta prema staroj ţeni

promijeni. Ali ti to pod svaku cijenu moraš predusresti. Budi usko

povezan s našim kolegom Glubozom koji je zaduţen za majku. U

zajedničkom dogovoru razradite u toj kući čvrste navike koje će biti

povod za trajnu međusobnu uzrujanost: mala svakodnevna zabadanja!

Kao uspješne pokazale su se sljedeće metode:

1. Njegove misli drţi usmjerene na nutarnji ţivot. On misli da je

njegovo obraćenje nešto nutarnje i stoga je sva njegova pozornost

sada usmjerena na njegovo nutarnje stanje — ili bolje na filtriranu

verziju o svemu onome što ćeš mu dopustiti da vidi. Podrţi ga u tome!

Odvrati ga od

KNJIŢNICA ZELINA

ispunjavanja najjednostavnijih duţnosti svakodnevnog ţivota, a

istodobno ga potiči na najnaprednije i najduhovnije stvari. Probudi u

njemu korisno ljudsko svojstvo: odbojnost i zanemarivanje najočitijih

stvari. Moraš ga dovesti do toga da cijeli sat ispituje a da ne otkrije

najobičnije činjenice o sebi koje su savršeno jasne svakome tko je

ikad ţivio s njim u istoj kući ili radio u istom uredu.

2. Svakako ga je nemoguće spriječiti da moli za svoju majku, ali mi

imamo sredstva da te molitve učinimo neškodljivima. Trudi se da te

molitve budu uvijek vrlo »duhovne«, da se on uvijek brine za njezino

duševno stanje, a nikad za njezin reumatizam. Iz toga slijede dvije

prednosti. Prvo, njegova će se pozornost zadrţavati na onome što on

smatra njezinim grijesima. Ako samo malo po-mogneš, on će grijehom

smatrati sve postupke ili izjave svoje majke koje mu idu na ţivce ili su

mu neugodne. Tako ga čak i u molitvi moţeš učiniti još osjetljivijim za

rane koje mu je dotični dan donio. Takvo odvijanje nije nipošto teško;

ti ćeš ga smatrati vrlo zabavnim. Drugo, kako njegov sud o njezinoj

duši nije samo vrlo grub nego i posve kriv, on će u nekom smislu moliti

samo za biće koje ţivi u njegovoj vlastitoj mašti. Tvoja će zadaća biti

sada da taj zamišljeni lik jezičave stare dame za doručkom svaki dan

sve manje odgovara pravom liku. S vremenom moţeš jaz toliko

produbiti da ni jedna misao ili osjećaj njegovih molitava ne prijeđe od

zamišljene na stvarnu majku. Imao sam u svojoj praksi različite

pacijente koji su neposredno nakon ţarke molitve za »spas duše«

ţene ili sina tu istu ţenu ili sina znali strašno udarati ili psovati, a da

nisu osjetili ni najmanje griţnje savjesti.

3. Kad dva ljudska bića godinama ţive zajedno, događa se da izvjesni

ton ili izraz lica jednoga onom drugom postane jednostavno

nepodnošljiv. Na tome moraš raditi. Dovedi svom pacijentu do pune

svijesti ono osebujno treptanje očima kod njegove majke, koje ga je

već u djetinjstvu mučno smetalo, i pusti da njime ovlada odvratnost

što je pri tome osjeća. Učvrsti ga u shvaćanju da njegova majka zna

kako mu je to odvratno i da ga time namjerno izaziva. Ako dobro

razumiješ svoj zanat, on neće ni opaziti kako je ta pretpostavka

nevjerojatna. I, naravno, ne dopusti mu da pomisli kako i on ima čudne

navike koje bi njegovoj majci mogle biti na sličan način odbojne. Kako

on sam sebe ne moţe ni čuti ni vidjeti, to je lako postići.

4. U obrazovanim krugovima fina mrţnja izraţava se obično tako da

se kaţe nešto što napisano djeluje posve bezazleno (same riječi nisu

uvredljive), ali po izvjesnom tonu i u određenom trenutku djeluje kao

šaka u lice. Da bi tu igru odrţavali, morate ti i Gluboza dobro paziti da

svaka od ovih dviju budala mjeri stvari dvostrukim mjerilom. Sin će

zahtijevati da se sve njegove izjave razumiju bez predrasuda i

primisli, dok će istodobno svaku primjedbu svoje majke po njezinu

tonu suditi s najvećom osjetljivošću i stalno povezivati s nekom

potajnom namjerom. Majku morate navikavati da reagira na isti način.

Tako će se nakon svake svađe razići u uvjerenju da su potpuno

neduţni. Ti već poznaješ povode kao npr. »ja je samo pitam kad ćemo

jesti, a ona se već ţesti«. Uvrijeţi li se jednom takva navika, imat ćeš

pred sobom izvanredno zabavnu situaciju čovjeka koji govori stvari s

izričitom namjerom da povrijedi, a opterećuje se kad se druei osieća

povrijeđenim.

Na koncu, reci mi nešto o vjerskom stavu stare gospođe. Nije li ona

pomalo ljubomorna na novi obrat u ţivotu svog sina? Je li pomalo

uvrijeđena zato što je on tako kasno od drugih naučio ono za što mu

je ona po svom uvjerenju još u djetinjstvu dala tako dobru priliku?

Osjeća li ona da on preuveličava stvari ili sve to prima jednostavno?

Sjeti se starijeg brata u onoj priči našeg Neprijatelja.

I odfcni stric 6cnvJt(kyt

PISMO ĈETVRTO

Prnji trurj WprmWwc[!

/*estručni prijedlozi u tvom posljednjem pismu / » pokazuju mi da je

krajnje vrijeme da ti jednom temeljito progovorim o, za nas tako

bolnoj, temi molitve. Mogao si mirno prešutjeti primjedbu da su se

moji savjeti u odnosu na njegovu molitvu »pokazali izričito nesretni«.

To ne pristoji nećaku u saobraćaju sa stricem kao ni podaniku u

odnosu prema šefu odjela. To također otkriva nemilu namjeru da se

vlastita odgovornost svali na tuđa ramena. Morat ćeš naučiti sam

ispaštati za svoje ludosti.

Najbolje će biti da svoga pacijenta, ako je moguće, odvratiš od svake

ozbiljne nakane da moli. Ako je pacijent odrastao i tek se nedavno

vratio u neprijateljski tabor, kao što je ovdje slučaj, tada ćeš najviše

postići ako mu probudiš sjećanje ili toboţnje sjećanje na papagajski

ponavljane molitve njegova djetinjstva. Kao reakciju na to moţeš ga

moţda dovesti da teţi za nečim potpuno spontanim, unutarnjim, bez

forme i pravila. Za početnika to u

stvarnosti znači trud da u svojoj nutrini izazove maglovito poboţno

raspoloţenje koje nema ništa zajedničkog sa stvarnom sabranošću

volje i duha. Jedan od njihovih pjesnika, Coleridge, rekao je da on »ne

moli pokretom usana i klečeći«, nego se stavlja »u stanje savršene

ljubavi« i prepušta se osjećaju »klanjanja«. To je upravo ono što mi

trebamo. Kako to molitveno drţanje, površno gledajući, nalikuje na

tihu molitvu onih koji su u sluţbi Neprijatelja već daleko napredovali,

moţemo na ovaj način bistre i lijene pacijente kroz dulje vrijeme vući

za nos. Barem mogu biti uvjereni da drţanje tijela uopće nije vaţno za

njihovu molitvu jer oni stalno zaboravljaju ono što ti ne smiješ nikako

smetnuti s uma; naime, da su oni ţivotinje i da sve što čini njihovo

tijelo utječe i na njihovu dušu. Zaista je šaljivo kako ti smrtnici uvijek

sebi umišljaju da im mi dodajemo izvjesne stvari, dok naši najveći

uspjesi leţe u tome što im izvjesne stvari oduzimamo.

Ako taj način ne uspije, moraš izabrati finija sredstva kako bi

njegove dobre odluke usmjerio na krivi kolosijek. Kad god se njegova

pozornost usmjeri na Neprijatelja, mi smo pobijeđeni, ali ima dosta

načina da ga od toga odvratimo. Najjednostavniji put je da njegov

pogled svratimo od Neprijatelja na vlastito ja. Zadrţi ih kod toga da

paze samo na vlastito duševno stanje i da u sebi vlastitim naporom

izazivaju izvjesne osjećaje. Kad odluče da ga mole za ljubav prema

bliţnjemu, navodi ih da umjesto toga pokušaju stvoriti milosrdne

osjećaje prema sebi samima, a da ne opaze što zapravo čine. Kad

odluče moliti za jakost, navedi ih da se u stvarnosti i sami osjećaju

jaki. Ako kaţu da

mole za oproštenje, neka se osjećaju kao da im je oprošteno. Uči ih

da vrijednost svake molitve cijene prema zadovoljstvu što ga donosi

osjećaj koji su sami izazvali. Nemoj nikako dopustiti da otkriju kako

ova vrsta uspjeha ili neuspjeha ovisi o tome da li se trenutno osjećaju

tjelesno zdravi ili bolesni, svjeţi ili umorni.

Naravno da ni Neprijatelj neće gubiti vrijeme. Gdje god netko moli,

postoji opasnost da se on sam odmah umiješa. Ciničnom ravnodušnošću

spram svom i našem dostojanstvu kao čistih duhova on te ljudske

ţivotinje, čim se spuste na koljena, na sasvim besraman način obasipa

jasnom samo-spoznajom.

Međutim, čak ako on i omete tvoj prvi napad, stoje nam na

raspolaganju dalja finija sredstva za borbu. Ljudska bića ne mogu

izravno spoznati njegovu stvarnost koju mi, na nesreću, ne moţemo

izbjeći. Oni nikad nisu upoznali i onu jezivu jasnoću, onaj ubojni i

gorući sjaj koji je u pozadini naše stalne muke. Ako ispituješ dušu

svoga pacijenta dok moli, nećeš naći ništa od toga. Istraţiš li pobliţe

predmet njegove molitve, otkrit ćeš da je to mješavina od nekih

sasvim smiješnih dijelova. Npr. naći ćeš slike Neprijatelja koje

potječu iz one obeščašćujuće zgode poznate kao utjelovljenje. Uz to

ćeš naći mnoge maglovite, moţda upravo primitivne i djetinjaste,

predodţbe koje su povezane s drugim dvjema osobama. Ta zgoda

sadrţi čak objektivaciju njegova strahopoštovanja i popratnih

tjelesnih uzbuđenja koja on pripisuje predmetu svoga štovanja. Znam

slučajeve kad je pacijent ono što je nazivao Bogom zapravo

lokalizirao: gore u lijevom kutu spavaće sobe ispod stropa ili u vlasti-

toj glavi ili u raspelu na zidu. Kakve god naravi bio predmet njegove

molitve, ti stalno pazi da se tvoj pacijent moli njemu — toj stvari koju

je sam načinio, a nikada osobi koja ga je stvorila. Smiješ ga čak

poticati da se što više trudi oko poboljšanja i dopune predmeta svoje

molitve i da ga ne puštaš iz vida dokle god moli. Jer ako ikada dođe do

toga da razlikuje, da postane svjestan: »ja se ne molim onome što

sebi predočavam, nego onome kakav si Ti u sebi« — naš će poloţaj

toga časa biti očajan. Kad jednom odbaci sve svoje zamišljene slike i

predodţbe, ili ako ih zadrţi s punom sviješću kao da su subjektivne

naravi, a on se preda bezuvjetnoj, stvarnoj, nevidljivoj Prisutnosti

koja postoji neovisno od njega, a koja je u istoj sobi s njim, premda je

on nikad ne moţe spoznati kao što ona njega spoznaje — tada se mogu

dogoditi nepredvidljive stvari. Kako bi, međutim, spriječio to potpuno

uranjanje duše u molitvu, naći ćeš veliku pomoć u činjenici da ni sami

ljudi to ne ţele toliko kao što vjeruju. Moţe se naime dogoditi da

čovjek primi više nego što je ţelio.

/ ofani stric 5iriWt<Kvt

PISMO PETO

Prnji vnvj WoriwJooć(l

fomalo je razočaravajuće očekivati od tebe opširan izvještaj o radu,

a umjesto toga primiti jednu zbrkanu rapsodiju kao što je tvoje

posljednje pismo. Ti izvještavaš da si »lud od radosti« što su se

Europljani uvalili u novi rat. Ali ja predobro znam što se s tobom

zbiva. Nisi ti »lud«, nego si jednostavno »opijen«. Kad između redaka

tvog neujednačenog izvještaja čitam o besanoj noći tvoga pacijenta,

mogu si prilično jasno predstaviti tvoje duhovno stanje. Po prvi puta u

svojoj karijeri smio si okusiti od onoga vina koje je nagrada za našu

muku i rad — strah i smućenost jedne ljudske duše — i to vino ti je

udarilo u glavu. Teško mi te je koriti. Ne mogu očekivati da se na

tvojim mladim ramenima nalazi stara iskusna glava. Je li tvoj pacijent

reagirao na neke od tvojih zastrašujućih slika budućnosti? Jesi li ga

doveo do toga da sam sebe saţaljeva kroz ponavljanje prizora iz svoje

sretne prošlosti? (Jesu li se pridruţila i fina probadanja u području

ţeluca? Ti si svoj instrument fino svirao, zar ne?)

Da, da, dragi moj, sve je to sasvim prirodno! Ali ne zaboravi, dragi

Wormwood, da je duţnost vaţnija od zadovoljstva. Ako nam zbog

tvoje sadašnje neobuzdanosti umakne plijen, ti ćeš kroz vječnost

morati ţeđati za pićem čiji te je prvi gutljaj tako omamio. Ako,

međutim, svojom stalnošću, marlji-vošću i trijeznošću konačno okuješ

njegovu dušu, bit će zauvijek tvoje vlasništvo — pehar do vrha

napunjen očajanjem, uţasom i čuđenjem, koji ćeš moći prinijeti

usnama kad god zaţeliš. Stoga ne dopusti da te ikoje prolazno

uzbuđenje rastrese i odvrati od tvoje najvaţnije zadaće: potkapati

vjeru i sprječavati vršenje kreposti. Napravi mi u svom sljedećem

pismu iscrpan izvještaj o reakciji tvoga pacijenta na rat kako bismo

mogli biti nacistu hoćemo li doći prije do cilja ako od njega načiniš

ekstremnog nacionalistu ili zagrijanog pacifistu. Pred nama stoje

mnoge mogućnosti. Međutim, moram te ozbiljno opomenuti da ne

polaţeš previše nade u rat.

Naravno, rat je zabavna stvar. Trenutni strah i velike patnje ljudi su

za nas, milijarde trudbenika, pravo i ugodno osvjeţenje. Ali kakvu

trajnu korist imamo od toga ako tu priliku ne znamo iskoristiti:

dovesti duše našem Ocu u podzemlje? Kad vidim vremenite patnje

ljudi koji nam na koncu ipak izmiču, izgleda mi kao da mi se dopušta

kušati prvo jelo na gozbi, a sve ostalo mi se uskraćuje. To je mnogo

gore nego da uopće nisam okusio. Neprijatelj nam sa svojom grubom

ratnom taktikom dopušta promatrati kratkotrajnu bijedu njegovih

ljubimaca, da bi nam na koncu zadao Tantalove muke i veselio se zbog

naše neutaţene gladi koju nam je njegova blokada za vrijeme cijele te

faze

spremala. Radije mislimo na to kako moţemo iskoristiti taj europski

rat, nego kako da u njemu uţivamo. On, naime, skriva određene

planove koji za nas nikako nisu povoljni. Međutim, ako ne pripazimo,

doţivjet ćemo da se u toj kušnji tisuće obraćaju Neprijatelju. A

interes desetaka tisuća, koji moţda ne idu tako daleko, bit će

usmjeren na vrijednosti i ideje koje oni više cijene nego vlastito ja.

Znam da Neprijatelj ne odobrava mnoge od tih ideja. No, upravo je tu

nepošten. Ĉesto svojata neke ljude, iako su oni dali svoj ţivot za stvar

koju on ne drţi dobrom, i to s uţasnim, sofističkim opravdanjem da su

ljudi tu stvar smatrali dobrom i sluţili joj s najboljom namjerom.

Promisli isto tako koliko ima neţeljenih smrtnih slučajeva u ratu!

Ljudi umiru u sluţbi u kojoj su svjesni smrtne opasnosti, pa još i ako

slučajno pripadaju stranci Neprijatelja, spremni odlaze u smrt. Koliko

bi povoljnije za nas bilo kad bi svi ljudi umirali u skupim klinikama,

omamljeni laţima liječnika, sestara i prijatelja, koje smo mi tako

obradili da umirućim obećavaju ţivot i da ih potkrjepljuju u mišljenju

da hrabro podnošenje bolesti sve oprašta i očeličuje. Budu li naši

radnici znali svoj zanat, neće biti pozvan svećenik koji bi bolesniku

mogao odati njegovo pravo stanje. Kako je grozno za nas to stalno

znanje o blizini smrti, što ga rat nameće ljudima! Tada naime naše

najjače oruţje postaje bezvrijedna samodostatna ljubav prema

svijetu. Dok traje rat, ni jedan čovjek ne vjeruje da će stalno ţivjeti.

Znam da Scabtree i drugi vide u ratu divnu priliku za napad na vjeru.

Ja međutim to mišljenje drţim jako pretjeranim. Neprijatelj je

svojim pri-

stašama unaprijed jasno rekao da je patnja bitan sastavni dio onoga

što on naziva otkupljenjem tako da vjera koja se moţe razoriti ratom

ili kugom nije vrijedna truda oko razaranja.

Govorim ovdje o dugotrajnoj patnji koja se za vrijeme rata samo još

produljuje. Naravno, ti bi svoga čovjeka u času uţasa, iznenadnog

gubitka ili tjelesne boli, dok mu je razum trenutno omamljen, mogao

zaskočiti. Ali vidio sam da i takvi slučajevi skoro uvijek propadaju čim

se čovjek obrati za pomoć Neprijatelju.

j cfani stric 5crtWtfoyt

PISMO ŠESTO

radošću čujem da dob i zvanje tvoga pacijenta omogućuju da bude

pozvan u vojsku, iako to još nije posve sigurno. Ţelimo ga zadrţati u

najvećoj mogućoj neizvjesnosti tako da mu glava vrvi od najoprečnijih

predodţbi o budućnosti, od kojih svaka izaziva nadu ili strah. Ništa ne

moţe tako djelotvorno zatvoriti ljudsko srce pred svim nastojanjima

Neprijatelja kao neizvjesnost i strah. On zahtijeva predanost

čovjeka njegovu sadašnjem zadatku. Naš posao je, međutim, njegove

osjećaje i misli usmjeriti na ono što bi se moglo dogoditi.

Tvoj pacijent je, razumije se, stekao dojam da se u strpljivosti

podlaţe volji Neprijatelja. Neprijatelj naravno time, prije svega, misli

da on treba strpljivo podnositi sadašnju muku: neizvjesnost i strah.

Njima nasuprot treba reći: »Budi volja Tvoja«, i podnošenju

svakodnevnog napora obećan je kruh svagdašnji. Sada je tvoja stvar

da bdiješ kako tvoj pacijent u sadašnjoj tjeskobi ne bi nipošto gledao

u kriţ, nego samo mislio na stvari kojih se

boji. Učini da u njima gleda svoje kriţeve: daj da zaboravi na to kako

nije moguće da mu se dogodi sve čega se boji i pusti ga neka pokušava

zauzeti hrabar stav prema svim mogućnostima unaprijed. Neprijatelj,

naime, ne daje obilnu pomoć onima koji se uvaljuju u muku zbog tuceta

različitih hi-potetičkih udaraca koji su nemogući u isto vrijeme. On

mnogo lakše i obilnije daje svoju neposrednu pomoć za podnošenje

sadašnjih i stvarnih boli, makar se one sastojale iz tjeskobnih stanja.

Ovdje se radi o jednom vaţnom zakonu duhovnog ţivota. Objasnio sam

ti da moţeš oslabiti njegovu molitvu ako mu pozornost, dok moli,

odvraćaš od Neprijatelja i usmjeravaš na vlastito duševno stanje u

odnosu na Neprijatelja. S druge strane, bit će lakše svladati strah

ako se pacijentova pozornost otkloni od predmeta njegova straha i

okrene na sam strah kao trenutno nepoţeljno stanje njegove vlastite

duše. Iz toga slijedi opće pravilo: gdje god duhovna aktivnost

pogoduje našoj stvari, potiči pacijenta na to da izbjegava svako

razmišljanje o sebi a usredotoči se na predmet, a tamo gdje duhovna

aktivnost pogoduje Neprijatelju, učini da njegove misli kruţe oko

vlastitog ja. Daj da se njegova pozornost pomoću neke povrede ili

pogleda na ţensko tijelo zaustavi na vanjštini tako da uopće ne dođe

do rasuđivanja: »Ja sam u opasnosti da me svlada srdţba — ili da me

obuzme poţuda.« S druge strane, usmjeri njegovu pozornost ovakvim

mislima: »moji osjećaji postaju sve stalniji u iskrenosti ili ljubavi«,

tako da više ne moţe izići iz sebe i promatrati svijet našeg

Neprijatelja ili svoje najbliţe susjede.

Sto se tiče njegova općeg stava prema ratu, ne smiješ se previše

osloniti na osjećaje mrţnje s koji-

ma ljudi tako rado raspravljaju u kršćanskim i nekršćanskim novinama.

Pacijent, naravno, moţe u svom strahu doći dotle da se u njemu

stvore osvetoljubivi osjećaji prema vodećim ličnostima Njemačke i da

poţeli zadovoljštinu. To moţe biti dobro sve dok tako ide. Ipak, to je

obično tek vrsta melo-dramske strasti koja je usmjerena prema

zamišljenim ţrtvenim jarcima. On te ljude u stvarnosti nikad nije

sreo, stoga mu oni ostaju samo slamnate lutke stvorene iz građe

novinskih izvještaja. Učinci takve umišljene mrţnje vrlo često

razočaravaju, a među svim ljudima u tom pogledu ističu se Englezi kao

najjadniji mekušci. Oni pripadaju onoj bijednoj vrsti stvorenja koji

tako glasno ističu da je muka još predobra za njihove neprijatelje i

koji prvom ranjenom njemačkom pilotu koji pokuca na dvorišna vrta

njihove kuće nude čaj i cigarete.

Radi što god hoćeš i uvijek ćeš u duši svoga pacijenta dobrotu i zloću

naći jednu pored druge. Glavna stvar je da zloću usmjeriš na prvog

susjeda kojega svakodnevno susreće, a dobrotu protegneš na najdalji

horizont, prema ljudima koje uopće ne poznaje.

Na taj način zloća dobiva na stvarnosti, dok se dobrota velikim

dijelom zadrţava samo u mišljenju. Nema nikakve vrijednosti izazivati

njegovu mrţnju protiv Nijemaca ako između njega i njegove majke,

njegova šefa i susjeda kojega susreće svaki dan, istodobno počinje

rasti razorni običaj ljubavi prema bliţnjemu. Predstavi si svoga

čovjeka kao skup koncentričnih krugova. U nutarnjem krugu nalazi se

njegova volja, u sljedećem razum i, napokon, mašta. Jedva moţeš

očekivati da bi jednim udarcem mogao djelovati na sve te krugo-

r

ve. Ali ne smiješ propustiti da vrline potiskuješ sve više prema rubu,

dok se konačno ne nađu u području čiste mašte; a sva svojstva koja

su korisna za nas tjeraj u područje volje. Samo ukoliko vrline dosegnu

volju, učvrste se tamo i postanu jake navike, opasne su za nas.

(Naravno, kad govorim o volji, ne mislim na ono što naš pacijent shvaća

pod svojom voljom: povremeno, bučno donošenje njegovih odluka i

stisnute zube, nego ono što je pravo središte bića, a što Neprijatelj

naziva srcem.) Sve vrline koje on sebi slika u mašti ili koje njegov

razum odobrava i koje on sam do neke mjere voli i divi im se, neće ni

jednog čovjeka spasiti od kuće našeg Oca. Naprotiv, on će ga za nas

učiniti još zabavnijim kad nam dođe.

;' pfani stric ScrtWt<Kipt

PISMO SEDMO

/) udim se tvojem pitanju je li bitno da svoga pa-C^cijenta ostaviš u

neznanju da ti postojiš. Vrhovni komandant je, barem za sadašnju

fazu borbe, za sve nas odlučio u tom pitanju. Naša trenutna taktika

jest drţati se skrivenima. Naravno, to nije bilo uvijek tako. Mi

stvarno stojimo pred uţasnom dvojbom. Ako ljudi ne vjeruju u naše

postojanje, gubimo sve one povoljne učinke izravne strahovlade i ne

stječemo pripadnike crne magije. Ako, međutim, ljudi vjeruju u nas,

ne moţemo ih načiniti materijalistima i sumnjačima. Barem ne za

sada. Ipak, ja se jako nadam da ćemo njihove znanosti s vremenom

uspjeti toliko emocionalizirati i mitologizirati da se ono što je stvarna

vjera u nas (naravno, ne pod tim imenom) ušulja, dok ljudsko srce

ostane zatvoreno za vjeru u Neprijatelja. »Ţivotne snage«, veličanje

spolnosti, izvjesni pravci psihoanalize mogu nam tu vrlo korisno

posluţiti. Uspije li nam jednom proizvesti majstorsko djelo:

materijalističkog magičara, čovjeka koji ono što

r

mu nije jasno naziva »silama«, ne koristi, već stvarno oboţava te sile

dok istodobno niječe postojanje »duhova« — bit će na vidiku kraj

borbe. No do tada se moramo pokoravati primljenim naređenjima. Ne

mislim da imaš poteškoća drţati svoga pacijenta u neznanju o tvojem

postojanju. Ĉinjenica da su »vragovi« u predodţbi modernih ljudi

smiješne figure bit će ti vrlo korisna. Probudi li se u srcu tvoga

pacijenta i najtiši glas o tvom postojanju, pokaţi mu tada u duhu sliku

nekoga odjevenog u usko tijesno crveno odijelo, uvjeri ga

0 tome da, budući da ne moţe vjerovati u to biće, ne moţe

jednostavno vjerovati ni u tvoje postojanje. (Ta metoda smućivanja

ljudi potječe iz jednog starog priručnika.)

Nisam zaboravio svoje obećanje da ću ispitati trebamo li iz tvoga

pacijenta radije načiniti gorljivog nacionalistu ili pacifistu. Treba

podrţati svaku pretje-ranost izuzev dragovoljnoga predanja

Neprijatelju. Naravno, ne uvijek nego u sadašnjem trenutku. Ima

vremena kad su ljudi mlaki i samozadovoljni

1 tada je naša zadaća uljuljavati ih u još dublji san. Druga opet

vremena, kao npr. ovo naše, izbacuju ljude iz ravnoteţe i naš je

zadatak da ih tjeramo u stranke. Svaka mala klika, sabrana oko

zajedničkog interesa koji ostali zabacuju ili ignoriraju, ima tendenciju

da iznutra razvija uzajamno divljenje i pregrijavanje, a na van razvija

oholost i mrţnju, čega se uopće ne stidi jer se sve pokriva neosobnom

zajedničkom »stvari«. Taj princip vrijedi čak i onda ako ta klika u

početku sluţi svrhama Neprijatelja. Mi ne ţelimo Crkvu smanjivati

samo tako što će manje ljudi upoznati Neprijatelja, nego i tako što će

oni, koji se računaju kao njegovi, biti ra-

scjepkani i stvarati napete zajednice za samoobranu i optuţivanje.

Naravno da je sama Crkva vrlo dobro zaštićena i još nam do danas nije

posve uspjelo da joj prišijemo sve oznake obične stranke. Ali stranke

unutar Crkve dale su vrlo često rezultate vrijedne divljenja; sve tamo

od Pavlove i Apo-lonove stranke u Korintu, do visoke i niske Crkve u

engleskoj Crkvi.

Ako se tvoj pacijent odluči da odbije ratnu sluţbu zbog razloga

savjesti, on će se automatski naći kao dio jednog malog, glasnog,

dobro organiziranog, nepopularnog skupa ljudi, i učinci na tog novog

pripadnika kršćanstva bit će prilično dobri.

Ali to je samo otprilike sigurno. Da li je on od početka sadašnjeg rata

ozbiljno sumnjao u opravdanost aktivnog sudjelovanja u pravednom

ratu? Je li njegova tjelesna hrabrost dosta velika tako da se ne moţe

računati na primisli kod ocjenjivanja pravog razloga njegova

pacifizma? Je li on pri svojem najvećem poštenju (ni jedan čovjek

nije posve pošten) potpuno uvjeren u to da ga u toj ţelji drţi jedino

namjera da u cijelosti bude poslušan Neprijatelju? Ako je stvarno

čovjek takva kova, njegov će nam pacifizam vjerojatno malo koristiti,

a Neprijatelj će ga vjerojatno sačuvati od posljedica sektašenja. U

tom slučaju najbolja bi taktika bila srušiti ga u naglu, zbrkanu krizu

osjećaja iz koje bi on vjerojatno izišao kao nesigurni obraćenik

nacionalizma. Takve stvari dadu se često izvesti. Ipak, ako je on

čovjek za kakvoga ga ja drţim, pokušaj s pacifizmom.

Kakav god put izabrao, tvoja će glavna duţnost ostati ista. Navedi ga

da odmah počne svoj nacionalizam ili pacifizam promatrati kao dio

svoje religije. Zatim ga dovedi tako daleko da pod utjecajem duha

stranke nju smatra najvaţnijim dijelom svoje religije. Tada ga mirno,

korak po korak, vodi do onog stupnja kad religija još ostaje samo dio

»stvari« i u kojem se kršćanstvo cijeni uglavnom zato što pruţa sjajne

dokaze u prilog britanskih ratnih operacija ili pacifizma. No, stalno

pazi da ne zauzme stav kojim bi svjetske poslove gledao prvenstveno

kao priliku za poslušnost. Ako si jednom svijet učinio ciljem njegova

ţivota, a vjeru sredstvom, tada si svoga čovjeka skoro dobio, i gotovo

je svejedno kojem svjetskom cilju on teţi. Kad mu jednom sastanci,

pamfleti, politika, pokreti, provodi i kriţarski ratovi budu značili više

nego molitve, sakramenti i ljubav prema bliţnjemu, on će biti naš, i što

je »religiozniji« (u spomenutom smislu), to sigurnije pripada nama.

Mogao bih ti dolje pokazati jedan lijepi kavez pun takvih bića.

TvVi ođfcni stric Scrtvftlkvt

PISMO OSMO

Tako, ti imaš velike nade da je religiozna faza tvoga pacijenta u

odumiranju, zar ne? Već dugo sam mišljenja da je školska akademija

doţivjela propast otkad je stari Slubgob postavljen na njezino čelo: a

sada imam i potvrdu za to. Jesi li ikad čuo nešto o zakonu valovitog

gibanja?

Ĉovjek je amfibija — pola duh, pola ţivotinja. (Neprijateljeva odluka

da stvori jednog takvog buntovnog mješanca bila je jedan od razloga

koji su našeg Oca ponukali da mu otkaţe poslušnost.) Kao duhovi oni

pripadaju vječnom svijetu, a kao ţivotinje prolaznom. Prema tome,

dok se njihov duh moţe usmjeriti na vječni cilj, njihovo tijelo, njihove

strasti, predodţbe, podvrgnuti su stalnim promjenama, jer ţivjeti u

vremenu znači mijenjati se. Stoga oni najprije dolaze do postojanosti

kroz valovito gibanje: uvijek ponovno vraćanje na razinu s koje uvijek

iznova padaju, uz niz uzvišenja i padova. Ako si pozorno promatrao

svoga pacijenta, mogao si to valovito kretanje otkriti svagdje u

njegovu ţivotu: u njegovu ţaru za rad, u njegovim prijateljstvima, u

njegovim tjelesnim prohtjevima sve se to penje i pada. Sve dok ţivi na

zemlji, izmjenji-vat će se stanja duhovnoga bogatstva i ţivotnosti sa

znacima suše i siromaštva. Razdoblje suhoće i bezvoljnosti, što ga tvoj

pacijent sada proţivljava, nije tvoje djelo kako si umišljaš. To je

posve naravna pojava koja nam ne donosi ništa ako je ne znaš pametno

iskoristiti.

Da bismo odlučili što bi se trenutno najbolje moglo učiniti, moraš

izvidjeti koja je Neprijateljeva namjera u sadašnjem trenutku, a onda

činiti suprotno. Tu te moţe iznenaditi činjenica da on u nastojanju da

konačno osvoji jednu dušu polaţe mnogo više na najniţe točke nego na

one najviše. Neki od njegovih posebnih izabranika prošli su kroz takve

klance i tmine kao nitko drugi prije njih. A razlog je u ovome: za nas

je čovjek prvenstveno hrana; naša svrha je njegovu volju posve

pretopiti u našu, naš ţivotni prostor proširiti na njegov račun.

Međutim, poslušnost koju Neprijatelj zahtijeva od ljudi nešto je

posve drugo. Moramo priznati činjenicu da sve pripovijedanje o

njegovoj ljubavi za čovjeka i o čovjekovoj slobodi u njegovoj sluţbi

nije (kako se rado ţeli vjerovati) čista promidţba, nego zapanjujuća

istina. On stvarno ţeli ispuniti svemir mnoštvom ogavnih slika sebe

samoga — stvorenjima čiji ţivot je u minijaturnoj mjeri bitno jednak

njegovom, ne zato što je on njih upio u sebe, nego zato što je njihova

volja po njihovoj slobodnoj odluci postala nalik njegovoj. Mi trebamo

stoku koja na koncu postaje hrana. On traţi sluge koji na koncu

postaju sinovi. Mi ih isisavamo. On ih oslobađa. Mi smo prazni i

htjeli bismo se ispuniti. On je pun i prelijeva se! Naš ratni cilj je

svijet iz kojega naš Otac u podzemlju sva druga bića upija u sebe.

Neprijatelj, međutim, ţeli svijet ispuniti bićima koja su s njim

povezana a ipak ţive različito.

I tako dolazimo do uloge koju imaju najniţe točke. Već si se zacijelo

često čudio kako to da Neprijatelj tako malo koristi svoju moć kojom

bi u svakom trenutku ljudskoj duši izričito dao osjetiti svoju

prisutnost na način kako on to smatra dobrim. Ali sad razumiješ da su

neodoljivo i neosporno dva oruţja koja on prema svojoj zamisli nikad

ne upotrebljava. Nadigrati ljudsku volju (što bi njegova osjetna

prisutnost sigurno mogla učiniti) bilo bi za njega beskorisno. On ne

moţe otimati. On moţe samo osvajati. Njegova je niska ideja pojesti

kolač i imati ga; stvorovi trebaju biti jedno s njim, a ipak ostati ono

što jesu. Jednostavno ukloniti njihovu osobnost ili pripojiti je sebi,

njemu ne sluţi. On je, doduše, spreman da ih u početku malo

prisiljava. Suočava ih sa znacima svoje prisutnosti koji, kako god bili

maleni, njima izgledaju uzvišeni i daju im blaţene osjećaje i uvjerenje

o lakoj pobjedi nad svim kušnjama. Međutim, on ne dopušta da to

stanje traje predugo. Prije ili kasnije on im oduzima, ako i ne stvarno,

a ono barem za njihovu svijest, sve potpore i privlačnosti. Pušta da

stvorenje stoji na vlastitim nogama kako bi po slobodnoj volji

ispunjavalo svoje duţnosti unatoč nedostatku slasti. U takvim

razdobljima napora, a ne u oduševljenju, čovjek se razvija do takvog

stvorenja kakvo on ţeli imati. Stoga njega najviše raduju molitve koje

se obavljaju u tom stanju duhovne suše. Mi moţemo svoje pacijente

vući za

sobom samo pomoću neprestanih napasti jer mi smo ih odredili

isključivo za svoj stol. I što je njihova volja smućenija, to je bolje. On

čovjeka ne moţe toliko vući k vrlini kao mi k mani. Budući da on hoće

da oni nauče samostalno hodati, mora svoju ruku povući od njih. I ako

je ta volja za hodom stvarna, on se veseli i spoticanjima. Ne varaj se,

Wormwood! Naša stvar nije nikad u opasnosti tako kao kad čovjek još

uvijek, iako ne više ţeljom, teţi sluţiti Neprijatelju te promatrajući

svemir, iz kojega mu se čini da je iščezao i posljednji trag njegove

prisutnosti, pita zašto je ostavljen, a ipak sluša.

Ali, naravno, i ta vremena praznine pruţaju nam mnogo mogućnosti.

Tijekom sljedećeg tjedna dat ću ti neke upute kako da to vrijeme

najbolje iskoristiš.

j odhni stric. 5cre.Wtfrvt

PISMO DEVETO

/< /*adam se da te je moje posljednje pismo uvjeri-/ T| lo o tome da

ti razdoblja duhovne »suhoće« i tjeskobe, kroz koja tvoj pacijent

sada prolazi, neće sama po sebi dati njegovu dušu, ali ih treba briţno

koristiti. Sad ću izloţiti kako bi se trebalo odvijati to korištenje.

Ponajprije imam iskustva da su razdoblja krize u valovitom gibanju

ljudske duše izvanredna prilika za sve vrste sjetilnih napasti, a

napose onih spolne prirode. To te moţe iznenaditi jer, naravno, u

povoljnim razdobljima on raspolaţe i s više tjelesne energije, pa,

prema tome, ima i veću mogućnost poţude. Međutim, ne smiješ

zaboraviti da su u tim razdobljima i otporne snage najjače. Zdravlje i

dobro raspoloţenje, koje ti misliš koristiti da izazo-veš poţudu, mogu

na ţalost lako posluţiti i poslu, sportu, razmišljanju i neškodljivim

radostima. Napad ima mnogo više izgleda za uspjeh ako je cijeli

unutarnji ţivot čovjekov siv, hladan i prazan. I zapamti također da se

spolna ţelja u razdobljima

duševne krize suptilno razlikuje od spolne ţelje pri duhovnom i

duševnom zdravlju. Ona je mnogo manje spremna za onu sladunjavu

pojavu koju ljudi nazivaju »zaljubljenost«, ona je mnogo bliţa

perverzijama, mnogo manje zatrovana onim plemenitim stvaralačkim,

čak duhovnim popratnim stanjima koja ljudsku spolnost čine često

tako razočaravajućom. Posve isto vrijedi i za druge tjelesne ţelje.

Mnogo prije ćeš uspjeti od svoga čovjeka napraviti pravog pijanca ako

mu alkohol prikaţeš kao zaštitno sredstvo protiv dosade i osjećaja

poraţenosti, nego ako ga potičeš da alkohol uţiva zbog ostvarenja

dobrog raspoloţenja među prijateljima, gdje je on sretan i otvoren.

Nemoj nikad zaboraviti da se u izvjesnom smislu nalazimo na tlu

Neprijatelja kad god se bavimo nekim zadovoljstvom u njegovu

zdravom, normalnom i smi-rujućem obliku. Ja znam da smo po uţicima

već dobili mnoge duše. Usprkos tome, radost je njegov pronalazak, a

ne naš. On ju je stvorio. Usprkos svem našem tako razgranatom

istraţivanju, do sada nam nije uspjelo proizvesti ni jednu jedinu pravu

radost. Sve što mi moţemo učiniti jest da ohrabrujemo ljude kako da

radosti što ih je stvorio Neprijatelj uţivaju u vrijeme ili na način ili u

takvu stupnju kako on zabranjuje. Stoga ih mi stalno pokušavamo

odvratiti od prirodnih uvjeta svake radosti tako da se što dalje

odmaknu od naravi koja najmanje podsjeća na Stvoritelja i najmanje

razveseljava. Formula glasi: sve jača poţuda — sve manje veselja. Ona

je sigurna i puna »stila«. Ono što najviše veseli srce našega Oca jest

zadobiti dušu nekog čovjeka, a ništa mu ne morati dati za uzvrat. A

vrijeme duševne krize je upravo najpovoljnije za početak tog

postupka.

Postoji međutim jedno još bolje sredstvo da iskoristimo krizne točke:

to su pacijentova vlastita razmišljanja o njegovu stanju. Prvi korak je,

kao uvijek, udaljavati od njega svaku spoznaju. Ne dopusti da otkrije

zakon valovitog kretanja. Daj da zaključi kako je prvi ţar njegova

obraćenja morao trajati i ostati, a njegova sadašnja nutarnja praznina

je trajno stanje. Uspiješ li ovo krivo shvaćanje jednom usidriti u

njegovoj glavi, moţeš dalje koristiti različite načine. To ovisi o tome

da li tvoj čovjek pripada malodušnim naravima koje se mogu mučiti do

očajanja, ili pak onima kod kojih je ţelja otac mišljenja i koji se dadu

uvjeriti da je sve u najboljem redu. Prvi tip je rijedak među ljudima.

Ako je tvoj pacijent te vrste, sve je lako. Ti moraš samo spriječiti da

on sretne iskusne kršćane (to je danas laka duţnost), njegovu

pozornost usmjeriti na posebno odabrana mjesta Pisma i navesti ga na

beznadne odluke da će nekadašnje osjećaje moći opet steći vlastitom

snagom volje: tako ćemo mi dobiti igru. Ako je on nadobudnija narav,

tvoj se rad sastoji u tome da ga suţiviš s niţom duševnom

temperaturom te se napokon s njom čak zadovolji dok samom sebi

bude govorio da ona zapravo i nije tako niska. Nakon jednog ili dva

tjedna probudit ćeš u njemu sumnju nisu li moţda prvi dani njegova

kršćanstva bili malo pretjerani u dobroti. Govori mu o »umjerenosti u

svim stvarima«. Uspiješ li ga jednom dovesti na misao da je »religija

do izvjesnog stupnja sasvim dobra«, tada se smiješ mirno veseliti

njegovoj duši. Omeđena religija za nas je jednako dobro kao nikakva

— samo je mnogo zabavnija.

Postoji još jedna mogućnost da se njegova vjera otvoreno napadne.

Dovedeš li ga jednom do toga

da u svoju nutarnju prazninu vjeruje kao u trajno stanje, zar ga ne

moţeš uvjeriti i u to da bi i »njegova religiozna faza« postupno isto

tako presahla kao i sve prošle faze njegova ţivota? Naravno da se ne

moţe razumno proslijediti od izjave: »gubim interes u toj stvari« na

drugu: »ta stvar je kriva«. Ali, kako sam već ranije rekao, ti se ne

smiješ pouzdavati u razum nego u pomodne riječi. Jednostavna riječ

»faza« ovdje će se vjerojatno pokazati kao dobar trik.

Pretpostavljam da je to stvorenje već prošlo kroz različite faze —

svi oni to čine — i da se nakon svake minule faze osjećao pobjednički

i uzdignuto i to ne stoga što bi se stvarno bio dobro borio, nego

jedino zato što je prošla. (Pretpostavljam da ga obilno kljukaš

maglovitim idejama o napretku i razvitku i povijesnim stanovištima, a

nadam se da mu daješ mnoštvo modernih biografija na čitanje. Njihovi

junaci redovito su upravo izišli iz jedne faze, zar ne?)

Razumiješ li što mislim? Spriječi ga u tome da razmišlja o proturječju

između »istinitog« i »neistinitog«. Nemoj zaboraviti ljupke,

neuhvatljive izraze — »to je bila jedna faza« — »to je sve već iza

mene« — i onaj blaţeni pojam »doba razvitka«.

TVffj cfani stric 6crtWt(\>j>t

I

PISMO DESETO

io sam oduševljen kad sam od Triptvveeze saznao da je tvoj pacijent

sklopio nekoliko vrlo poţeljnih poznanstava i da izgleda kako ti ovu

priliku koristiš na način koji mnogo obećava. Imam dojam da

sredovječni bračni par, koji ga je posjetio u njegovu uredu,

predstavlja upravo takve ljude kakve moţemo poţeljeti: bogati,

elegantni, površni intelektualci i otvoreno skeptični prema svemu i

svakome na svijetu. Razabirem da su dapače pacifistički nastrojeni,

doduše ne iz moralnih razloga, nego iz urođene navike da podcjenjuju

sve što pokreće veliku masu njihovih bliţnjih, a i zbog primjese

pomodnog knjiškog komunizma. To je izvrsno. A ti si izgleda dobro

iskoristio svu tu društvenu, seksualnu i intelektualnu taštinu. Ispričaj

mi malo više o tome. Da li se on već dublje s njima povezao? Ne mislim

riječima. Postoji fina igra pogleda, tona i smiješka, kroz koju smrtnik

moţe drugima toliko značiti da se broji u skupinu uţeg društva za

razgovor. Tu vrstu izdaje trebaš poseb-

no podupirati, budući da čovjek nije sasvim svjestan svoga stanja — a

kad spozna svoj poloţaj, ti ćeš mu oteţati odstup.

On će bez sumnje uskoro shvatiti da je njegova vjera u izravnoj

suprotnosti s postavkama na kojima počiva sav razgovor njegovih

novih prijatelja. Doduše, ne vjerujem da bi mnogo značilo da ga

zadrţiš od svakog otvorenog priznavanja činjenice. To će uz pomoć

stida, ponosa, skromnosti i taštine biti vrlo lako izvesti. Sve dok traje

to odlaganje, on se nalazi u neugodnom poloţaju. Sutjet će kad bi

trebao govoriti i smijat će se kad bi trebalo šutjeti. On će ponajprije

uskoro, ali za sada samo riječima, poprimiti njihovo ponašanje, tj. sve

one vrste ciničkih i skeptičkih pristupa koji stvarno nisu njegovi.

Međutim, ako mu budeš znao dobro svirati, oni će ubrzo postati i

njegovi pogledi. Svi smrtnici skloni su tome da se preobraţavaju u ono

što su bili poduzeli. To je elementarna stvar. Pravo pitanje je ipak da

se spremimo na Neprijateljev protunapad.

Prva stvar koju moramo što je moguće duţe odgađati jest trenutak

kad će pacijent spoznati da je to novo zadovoljstvo napast. Budući da

sluge Neprijateljevi već dvije tisuće godina propovijedaju kako je

»svijet« jedna od najvećih napasti, taj zadatak moţe biti teţak. No,

na sreću, u posljednjih nekoliko desetljeća oni su vrlo malo govorili o

tome. U modernim kršćanskim knjigama, premda vidim mnogo toga

(doista više nego što volim) o Mamonu, nalazim malo starih opomena o

svjetskoj taštini, o izboru prijatelja i vrijednosti vremena. Sve bi to

tvoj pacijent vjerojatno svrstao u »puritanizam« — i, smijem li usput

primijetiti, vrijednost koju smo

mi dali toj riječi predstavlja jedan od najpouzdanijih uspjeha

posljednjeg stoljeća. Zahvaljujući tom uspjehu, mi godišnje spašavamo

tisuće ljudi od uzdrţljivosti, čistoće i poštenog ţivota.

Prije ili kasnije, međutim, mora mu postati jasna prava narav njegovih

prijatelja, a tada ti moraš svoju taktiku usmjeriti na pacijentovu

inteligenciju. Ako je dosta glup, obradit ćeš ga tako da pravi karakter

svojih prijatelja spoznaje samo kad su odsutni. Njihova prisutnost

moţe biti udešena tako da uklanja svaku kritiku. Uspije li to, moţemo

ga dovesti do dvostrukog ţivota, kako sam vidio da mnogi ljudi

stvarno čine kroz dosta dugo vrijeme. Ne samo da će izgledati, nego

će i biti drukčiji čovjek u svakom društvu gdje se bude kretao. Ne

uspije li to, preostaje nam još jedan rafiniraniji i poduzetniji put.

Moţemo ga dovesti do stanja kad će proturječje svog dvostrukog

ţivota doţivljavati kao izvjesno zadovoljstvo. Tu ćeš pogoditi njegovu

taštinu. Moţemo ga dovesti da se zabavlja dok nedjeljom kleči pored

mesara i da uţiva u pomisli kako taj mesar nema ni mrve

razumijevanja za fini, otmjeno podrugljivi svijet u kojem se on kreće

subotom navečer. S druge strane, on će u besramnim i sablaţnjivim

razgovorima uz kavu sa svojim krasnim prijateljima uţivati to više što

više u svojoj nutrini bude svjestan »dubljeg« i »duhovni-jeg svijeta«

o kojem njegovi prijatelji ne mogu ništa znati. Ti znaš što mislim —

svjetski nastrojeni prijatelji dodiruju jednu stranu, a mesar drugu

stranu njegova bića, a on je savršen, uravnoteţen, mnogostran čovjek

koji ih sve nadvisuje. Tako će on u svojoj stalnoj izdaji na dvije

strane umjesto sramote osjećati neprestano, podsvjesno

samozadovoljstvo.

Ako bi konačno sve to promašilo, tada ga moţeš uvjeriti da, usprkos

svojoj savjesti, i dalje njeguje novo poznanstvo s obrazloţenjem da

on tim ljudima čini jednostavno »dobro« već samim tim što pije

njihove koktele i smije se njihovim šalama i tako prestaje biti

»umišljen«, »netolerantan« i (naravno) »puritanac«. U međuvremenu

ćeš, jasno, sa svom opreznošću nastojati da ga taj novi razvitak

dovede do toga da više izda nego što si moţe priuštiti, kao i da

zanemari posao i majku. Njezina ljubomora, njezin strah i njegovo sve

češće izmicanje ili grubost bit će neprocjenjivi za pooštravanje kućne

napetosti.

PISMO JEDANAESTO

ve se dakle razvija vrlo dobro. Prije svega me

raduje što čujem da su dvoje novih prijatelja upoznali tvoga pacijenta

s cijelom svojom klapom. Prema podacima u našem registarskom uredu

sve su to savršeno pouzdani ljudi: postojani, dosljedni izrugivači i

svjetovnjaci, koji bez ikakva uočljiva prekršaja ipak mirno i udobno

putuju prema kući našeg Oca. Ti govoriš o njima kao o izrazitim smi-

jačima. Nadam se da to ne znači kako ti imaš dojam da smijeh kao

takav govori uvijek nama u prilog. Ta stvar je vrijedna pobliţe

pozornosti.

Ja dijelim razloge ljudskog smijeha na: radost, šalu, pravi vic i

podsmijeh. Radost ćeš naći kod prijatelja i osoba koje se vole kad

zajedno sjede u blagdansko predvečerje. Odrasli trebaju obično bilo

kakav povod da se šale. No, lakoća s kojom i najmanja dosjetka u

takvim prilikama izaziva smijeh pokazuje da ona nije pravi uzrok

smijeha. Pravi uzrok nam je nepoznat. Nešto slično izraţava se u

velikom dijelu one grozomorne umjetnosti koju

ljudi nazivaju glazba. I nešto vrlo slično događa se u nebu —

besmisleno uzdizanje u ritmu nebeskog doţivljaja — za nas posve

neshvatljivo. Smijeh takve vrste ništa nam ne koristi i treba ga uvijek

potiskivati. Usput napominjem da je ta pojava po sebi odvratna i

izravna povreda smisla za stvarnost, dostojanstva i strogosti pakla.

Sala je vrlo srodna radosti. Ona je vrsta ushićenja i odgovara

čovjekovoj sklonosti za igru. Nama jako malo koristi. Doduše, moţe tu

i tamo koristiti kako bi ljude udaljila od onoga što bi oni po ţelji

Neprijatelja trebali osjećati ili činiti. Ali po sebi šala ima potpuno

nepoţeljne tendencije: ona pospješuje dobrotu, hrabrost,

zadovoljstva i mnoga druga zla.

Pravi vic, međutim, koji nastaje nenadanim zapaţanjem izvjesnih

neusklađenosti, područje je koje mnogo više obećava. Ne mislim u

prvom redu na nedolične, bestidne viceve, iako oni kod napasnika

drugog reda visoko kotiraju, ali su konačni učinci često

razočaravajući. U stvarnosti ljudi se, s obzirom na to, prilično jasno

dijele u dvije skupine. Za jedne »ni jedna strast nije tako ozbiljna

kao poţuda«, i nečedna priča za njih prestaje u onoj mjeri u kojoj

izaziva pohotnost koja poprima komično-šaljive oblike. Zatim postoje

drugi kod kojih se smijeh i poţuda javljaju istodobno i zbog istih

stvari. Ako tvoj čovjek pripada prvoj skupini, bestidni humor neće ti

pomoći. Nikad neću zaboraviti sate (za mene sate nepodnošljive

dosade) koje sam proveo s jednim od svojih ranijih pacijenata u

barovima i gospodskim salonima dok nisam spoznao to temeljno

pravilo. Istraţi kojoj skupini ljudi tvoj pacijent pripada i pripazi da on

to ne otkrije. Jedni viciraju o spolnim stvarima, jer ove daju povod za

mnoge neurednosti, a drugi njeguju neurednosti, jer ove daju podlogu

da se govori o spolnim stvarima.

Ispravna upotreba vica ili humora leţi na sasvim drugom kolosijeku.

To je posebno pogodno područje među Englezima koji svoj »smisao za

humor« uzimaju tako ozbiljno da nedostatak na tom području

osjećaju kao gotovo jedini nedostatak kojega se stide. Humor im ne

pomaţe samo da prijeđu preko svega, on je (upamti to!) dar koji sve u

ţivotu ispričava. Stoga je on neprocjenjivo sredstvo da se razori

osjećaj stida. Ako neki čovjek jednostavno dopusti da drugi plaćaju

za njega, tada je on »škrt«, a ako se on na šaljiv način hvali i zabavlja

svoje prijatelje time što ih je »obrisao«, tada on više ne slovi kao

»škrt« nego kao veseo momak. Kukavičluk kao takav jest sramota, ali

ako se on izraţava šaljivim pretjerivanjem i humorističnim grimasama,

postaje »zabavan«. Okrutnost je sramotna sve dok je okrutan, čovjek

je ne zna prikazati kao praktičnu šalu. Tisuće bestidnih, ili čak

sablaţnjivih šala ne pomaţu protiv čovjekove osude koliko otkriće da

gotovo sve što on ţeli učiniti ţeli izvesti samo kao vic na raspoloţenje

svoga društva. To iskušenje moţe pred tvojim pacijentom ostati

potpuno skriveno zbog vaţnosti koju Englezi pripisuju humoru. Svaka

primisao da je ipak negdje nešto prevršilo mjeru moţe mu biti

prikazana kao »puritanska« ili kao znak »nedostatka smisla za humor«

i tako mu se moţe izbiti iz glave.

Podsmijeh je najbolji od svega. Ponajprije, on je vrlo ekonomičan.

Samo duhovitom čovjeku uspi-

jeva prava šala na račun vrline ili nečeg drugog, dok naprotiv vrlinu

svatko moţe povući u podsmijeh. Među podsmješljivim ljudima sve

izgleda kao vic. Doduše, nitko od njih ne stvara istinski vic, ali svako

ozbiljno pitanje tako zahvaćaju da ga uzimaju sa smiješne strane.

Ustali li se običaj pod-smjehivanja, stvara se oko čovjeka

najneprodorniji oklop protiv Neprijatelja koji poznajem. A

zadovoljstvo podsmijeha je potpuno lišeno opasnosti koje inače

postoje kao uzroci smijeha. Podsmijeh je tisuću milja daleko od

radosti; on ubija duh umjesto da ga oštri i ne izaziva nikakvu

naklonost među onima koji su uobičajili tu naviku.

; odfrni stric ScrtWt(Kvt

PISMO DVANAESTO

ez sumnje, blistavo kročiš naprijed. Samo se bojim da ćeš svojom

ţurbom dovesti svog pacijenta do slutnje o njegovu pravom poloţaju.

Ti i ja, koji vidimo njegovo stanje onakvim kakvo jest, nikad ne

smijemo zaboraviti kako se ono njemu mora činiti potpuno drukčije.

Mi znamo da smo zaokrenuli tijek njegova ţivota tako da je već

izveden iz područja Neprijatelja. Ali on si mora umišljati da su sve te

promjene vlastita izbora ništavne i opozive. On ne smije ni po koju

cijenu posumnjati da se polako ali sigurno udaljuje od sunca prema

kolosijeku koji će ga voditi u tamu i hladnoću praznog svemira.

Zbog toga sam gotovo veseo što čujem da još uvijek ide u crkvu i

pričešćuje se. Znam da se u tom kriju opasnosti, ali sve je bolje nego

da prvih mjeseci uvidi kako je prekinuo svoj kršćanski ţivot. Sve dok

zadrţava izvanjske kršćanske navike moguće ga je navesti da vjeruje

kako je samo stekao nekoliko novih prijatelja i nešto nove zabave,

ali da izvan toga njegov duhovni ţivot teče jednako dobro kao i prije

šest tjedana. Sve dok to vjeruje, ne moramo se boriti protiv svjesnog

kajanja nad sigurnim, potpuno spoznatim grijehom: moramo se samo

zabaviti s jednim neodređenim, svakako neugodnim osjećajem da u

posljednje vrijeme stvari ne idu tako dobro kako bi trebale. To tiho

nezadovoljstvo zahtijeva briţljivo djelovanje. Postane li prejako,

probudit će ga i upropastiti cijelu igru. Potisneš li ga s druge strane

sasvim — što, usput napominjem, Neprijatelj vjerojatno neće

dopustiti — izgubit ćemo jedan čimbenik u cijeloj situaciji, koji

moţemo iskoristiti kao svoju prednost. Odrţava li se takav osjećaj na

ţivotu a da mu se ne dopusti da postane neodoljiv i da se razvije do

istinskog kajanja, on jača pacijentov otpor da misli na Neprijatelja. U

bilo kojem obliku taj se otpor skoro uvijek nalazi kod svih ljudi. Ako,

međutim, pomisao na nj znači i to da im se javljaju nejasni obrisi

napola nesvjesne krivnje koja postaje sve osjetljivija, tada taj otpor

raste deseterostruko. Oni tada mrze svaku predodţbu koja ih

podsjeća na nj i to jednako kao što ljudi u novčanim poteškoćama

mrze svaki pogled na knjigu dugova. U tom stanju tvoj pacijent neće

napustiti svoje vjerske duţnosti, ali će ih izvršavati sa sve manje i

manje ţara. On će sve manje i sve površnije unaprijed misliti na njih i

čim ih je ispunio, brţe-bolje će ih zaboraviti. Prije nekoliko tjedana

morao si ga zavesti na slabu i neusredotočenu molitvu: a sad ti on

pruţa ruke i skoro te moli da ga rastreseš i da mu uspavljuješ srce.

On sad izričito ţeli da njegove molitve ne budu prave jer se ničega

toliko ne boji kao istinskog dodira s Neprijateljem. Njegovo će

nastojanje biti da ne probudi uspavanog zmaja.

Što se više udomaći to stanje, to ćeš biti sve slobodniji za zamorni

posao da stalno izmišljaš nova zadovoljstva kao kušnje. Sve dok ga ta

nelagodnost i njegov otpor sve više ispunjavaju, sve jače dijele od

doţivljaja prave radosti i dok navike taštine i uzbuđenja lakomislenog

ţivota postaju sve ispraznije i neodoljivije (to je, na sreću, uspjeh

navike na uţitak), opazit ćeš kako je sve ili ništa dovoljno da privuče

njegovu lutajuću pozornost. Ne trebaš više dobru knjigu, kakvu

stvarno voli, da bi ga odvratio od molitve, rada ili spavanja. Svaka

reklamna stranica jučerašnjih novina učinit će to. Moţeš ga navesti da

svoje vrijeme ne provodi samo u zanimljivom društvu ljudi koji mu se

sviđaju, nego i u razgovoru s ljudima koji su mu ravnodušni, o stvarima

koje su mu u biti dosadne. Dovest ćeš ga i tako daleko da satima neće

ništa raditi. Moţeš ga zadrţati dugo u noć i to ne zbog bučnog

zadovoljstva nego samo da sjedi u hladnoj sobi i bulji u ugasli kamin.

Svaka, za nas nepoţeljna, zdrava, radosna djelatnost moţe na taj

način biti zakočena a da mu ništa ne damo kao nadomjestak. Tako na

koncu on, kao jedan od mojih pacijenata pri svom silasku, moţe reći:

»Sad spoznajem da sam glavninu vremena u svom ţivotu proveo tako

da nisam činio niti ono što sam morao niti ono što sam volio.« Kršćani

opisuju Neprijatelja kao onoga »bez koga ništa nije jako«. A Ništa je

vrlo jako; dovoljno jako da čovjeku orobi najbolje godine i to ne

uţivanjem u ugodnim grijesima, nego u jalovim mudrovanjima o tome

zašto to i kako to, te zadovoljavanjem tričavih ţelja, čega je on samo

napola svjestan dok besmisleno bubnja prstima, zviţdi bezvezne

melodije ili se gubi u maglovitom

labirintu sanjarenja, koja ne daju ni radosti ni uzbuđenja ali koja,

jednom probuđena, tako slabe i smućuju ljudsko stvorenje da ih se

više ne moţe osloboditi.

Ti ćeš mi uzvratiti da su to samo mali grijesi i bez sumnje ţeliš, poput

svih mladih napasnika, da moţeš izvijestiti o spektakularnoj

bezboţnosti. No ne zaboravi: sve ovisi o tome kako daleko moţeš

čovjeka odvojiti od Neprijatelja. Nije vaţno kako su maleni grijesi, u

pretpostavci da svi oni zajedno čovjeka odvlače od Svjetla u

Ništavilo. Ubojstvo nije ništa bolje od partije karata, ako je ona

uspjela. Najsigurniji put u pakao je postupno, blago klizanje, ugodno

za noge, bez naglih krivina, bez miljokaza i bez putokaza.

j pdfrni stric 6crtWtiKvt

PISMO TRINAESTO

Pr(\yi (noj WvrinWwa\l V

/) ini mi se da ti koristiš previše papira da bi mi C^ispričao vrlo

jednostavnu priču. Kratko i jasno, ti si dopustio da ti čovjek isklizne

iz ruku. Situacija je vrlo ozbiljna i, ja stvarno ne uviđam zašto sam te

pokušavao zaštititi od posljedica tvoje nesposobnosti. Pokajanje i

obnova onoga što druga strana naziva »milošću«, u tolikoj mjeri kako

ti to opisuješ, poraz je prvog reda. To izgleda kao i drugo obraćenje

— i vjerojatno seţe dublje nego ono prvo.

Ti si trebao znati da je zagušljivi oblak, koji ti je onemogućavao da

napadneš svoga pacijenta na njegovu povratku iz starog mlina, dobro

poznata pojava. To je najgrublje oruţje Neprijateljevo i općenito se

primjenjuje tamo gdje je on sam, u dosada još ne posve istraţenim

oblicima, bliz pacijentima. Ima ljudi koji su stalno okruţeni tim

oblakom i stoga za nas nedostupni.

A sada o tvojoj pogrešci! Kako sam priznaješ, dopustio si da tvoj

pacijent čita knjigu koja ga je

stvarno zanimala, i to ne stoga da bi o njoj davao duhovite primjedbe

svojim novim prijateljima, nego samo stoga što mu je čitanje

pričinjavalo radost. Drugo, pustio si ga na šetnju do starog mlina,

dopustio mu da tamo pije čaj i da šeta kroz prirodu, koju je stvarno

volio, i to posve sam. Drugim riječima, dopustio si mu dva stvarno

pozitivna Zadovoljstva. Zar si bio zaista toliki neznalica da ne vidiš

opasnost tih stvari? Oznaka Boli i Radosti je da su one nesumnjivo

stvarne i stoga čovjeku, koji ih doţivljava, pruţaju jasnu sliku

stvarnosti. Da si barem pokušao svoga čovjeka putem romantike —

ponešto u stilu »Childea Harolda« ili »VVerthera« — zapljusnuti

valovima samosaţaljenja i umišljenih boli, zadrţao bi ga, usprkos

svemu, tako da ne osjeti stvarne boli. Jer pet minuta prave zubobolje

bez sumnje bi pokazale besmisao romantičnih patnja i demaskirale

cijelu tvoju strategiju. Ti si međutim pokušao svoga pacijenta dovesti

do propasti putem svjetskog duha; to znači: vukao si ga za nos

pomoću taštine, rastepenosti, podsmijeha i dosade maskirane

uţitcima. Kako si mogao previdjeti da je prava radost posljednje što

je smio doţivjeti? Zar nisi predviđao da će ona uništiti svu taktiku

koju si ti s toliko brige i muke primjenjivao? I da je zadovoljstvo što

mu ga pruţaju knjiga ili šetnja bilo najopasnije od svih? Da bi ono

moglo uništiti ljušturu koju si navukao na njegovu osjetljivot i učiniti

da se osjeća kao čovjek koji je došao k sebi i vrati se kući? Da ga

odijeliš od Neprijatelja, trebao si ga prije svega odijeliti od njega

samoga i bio si u tome postigao znatan napredak. Ali sad je sve

uzalud.

Naravno, ja znam da Neprijatelj ţeli ljude osloboditi od njih samih,

ali u drugom smislu. Imaj uvijek na umu da on stvarno voli te male

crve i do besmislenosti cijeni svakoga od njih. Kad On govori o njihovu

oslobađanju od samih sebe, misli On samo na napuštanje prianjanja uz

vlastitu volju; kad to jednom učine, On im doista vraća svu njihovu

osobnost i hvali se (bojim se s pravom) da, kad su potpuno Njegovi,

onda su svoji više nego ikada. Otuda dolazi da On, dok se veseli što

Mu ţrtvuju čak i svoje nevine volje, mrzi kad ih vidi kako zbog bilo

kakva razloga odstupaju od svoje prave naravi. A mi ih moramo stalno

na to nukati. Najdublje sklonosti i čeţnje svakog čovjeka su sirovina,

polazište kojim ga je opskrbio Neprijatelj. Odvratiti ga od toga

uvijek je dobitak; čak i u indiferentnim stvarima uvijek je poţeljno

prave sklonosti i odbojnosti zamijeniti mjerilima svijeta, mode ili

običajima. Ja bih osobno mnogo radio u tom smjeru. Uzeo bih kao

pravilo da iz svoga pacijenta iskorijenim sve, posve osobne, sklonosti

prema stvarima koje nisu aktualni grijeh, čak ako je to nešto tako

obično kao ljubav za kriket, skupljanje maraka ili uţivanje kave.

Dopuštam da te stvari nemaju veze s krepošću, ali nemam povjerenja

u tu vrstu bezazlenosti, poniznosti i samozaborava što je one sadrţe.

Ĉovjek, koji se istinski i nezainteresirano raduje nekoj stvari zbog

nje same, a da ne razbija glavu što ljudi vele o tome, samom tom

činjenicom već je unaprijed naoruţan protiv naših najprofinjenijih

metoda napada. Trebao bi stalno nastojati da odvratiš svoga

pacijenta od ljudi, jela ili knjiga koje on stvarno voli, u korist

»najboljih« ljudi, »ispravnih« jela i »vaţnih« knjiga. Poznavao

sam čovjeka kojega je prevelika ljubav za tripice s lukom sačuvala od

napasti društvenog častohleplja. Preostaje nam da razmotrimo kako

popraviti izgubljeno. Ponajprije moramo ga spriječiti da išta

poduzima. Dok god ne provede u djelo svoje kajanje, ništa ne smeta

njegovo dugo razmišljanje o tom novom obraćenju. Pusti malu

ţivotinju da se uljuljava. Pusti ga ako ţeli da napiše knjigu o tome; to

je često izvrstan način da se izjalovi sjeme što ga Neprijatelj sije u

ljudsku dušu. Pusti ga da čini sve, samo da ništa ne radi. Kako god bila

velika njegova poboţnost u njegovu umišljanju i njegovoj osjećajnoj

uzbuđenosti, i ona nam ni najmanje ne škodi dok god ne zahvati

njegovu volju. Kako je rekao netko od tih ljudskih bića: aktivne navike

ponavljanjem jačaju, a pasivne slabe. Sto češće osjeća da ne radi, to

će biti manje sposoban da radi i na koncu će biti sve manje sposoban

da osjeća.

TVoj o&Mii Stric $crtvft<Kyt

PISMO ĈETRNAESTO

Prnji v^oj v^orvnWoo^i

/* Ajalarmantnija stvar u tvom posljednjem izvje-/ » staju o

pacijentu jest da on više ne donosi nikakve dalekoseţne odluke kakve

su obiljeţavale njegovo prvo obraćenje. Nikakva velika obećanja

trajne kreposti, kao što vidim, čak ni očekivanje stalne »milosti« kroz

čitav ţivot, nego samo nakana da će izdrţati u dnevnim iskušenjima

kako ona dođu od časa do časa! To je vrlo loše.

Trenutno vidim samo jednu mogućnost. Tvoj pacijent je postao

ponizan: jesi li mu svrnuo pozornost na tu činjenicu? Sve vrline su za

nas manje strašne dok je čovjek svjestan da ih posjeduje: no to je

posebno istinito kod poniznosti. Ščepaj ga u trenutku kad bude

stvarno siromašan duhom i prokrijumčari u njegove misli ugodnu

primjedbu: »Stvarno! postao sam ponizan!«, i gotovo nezadrţivo javit

će se ponos, ponos o vlastitoj poniznosti. Ako postane svjestan

opasnosti i pokuša potisnuti ovaj oblik ponosa, probudi u njemu ponos

zbog toga pokušaja — i tako redom, kroz mnoge stadije, ko-

liko ti je drago. Ali nemoj tu igru predugo pro-duljavati jer moţeš

probuditi njegov smisao za humor i mjeru tako da će te strašno

ismijati i otići u krevet.

Ne postoji ni jedna promućurnija mogućnost da priveţeš njegovu

pozornost za krepost poniznosti Pomoću te kreposti, kao i po svim

ostalima, naš Neprijatelj ţeli svrnuti čovjekovu pozornost od sebe na

nj i na čovjekove bliţnje. Sva poniţenja i prezir prema samom sebi

sluţe na koncu samo tom cilju: samo, ako taj cilj ne postignu, malo

nam škode. Naprotiv, čak nam mogu biti od koristi ako se čovjek zbog

njih bavi sam sa sobom, a osobito ako prezir samoga sebe postane

ishodište za prezir ostalih i na koncu za smrknutost, cinizam i

grubost.

Stoga moraš skrivati kod pacijenta pravi cilj poniznosti. Daj mu da o

njoj ne misli kao o samozaboravu, nego kao o jednoj vrsti mišljenja

(naime, niskog mišljenja) o vlastitim darovima i karakteru.

Primjećujem da on stvarno ima neke darove. Utuvi u njegov mozak

ideju da se poniznost sastoji u pokušaju vjerovanja kako ti darovi

vrijede manje nego što on o njima misli. Nema sumnje, oni stvarno

vrijede manje nego što on vjeruje, ali to ne igra nikakvu ulogu. Glavno

je dovesti ga do toga da ne vrednuje po istini, nego po drugim

svojstvima. Tako se uvlači primjesa nečasnosti i privida u bit onoga

što inače prijeti da postane vrlinom. Na taj način već su tisuće ljudi

došle do shvaćanja da se poniznost sastoji u vjerovanju kako su sve

lijepe ţene strašne, a da se pametniji ljudi trude uvjeriti o vlastitoj

gluposti. Međutim, budući da je ono što ljudi pokušavaju vjerovati u

nekim slučajevima očita besmislica, ne uspijeva im da u to vjeruju. A

mi

imamo prednost da njihove misli, kroz nastojanje da ostvare

nemoguće, beskrajno kruţe same oko sebe. Da bismo predusreli

Neprijateljevu strategiju, moramo promatrati njegove ciljeve.

Neprijatelj bi htio čovjeka dovesti u takvo duhovno stanje u kojem bi

ovaj mogao dati nacrt za najljepšu katedralu svijeta, biti svjestan da

to zna najbolje, a ipak se radovati ako ju je netko drugi izgradio, a da

pri tom njegova sreća ništa ne trpi. Neprijatelj kao posljednju svrhu

ţeli da čovjek bude slobodan od svake samodopadnosti i da se

jednako moţe radovati vlastitim darovima kao i darovima svoga

bliţnjega, jednako izlasku sunca, slonu ili vodopadu. On ţeli da,

napokon, svaki čovjek bude u stanju sva stvorenja (i samog sebe)

spoznati kao divne čudesne stvari. On što prije ţeli usmrtiti njihovo

animalno samoljublje: ali ja se bojim da njegova politika nakon duljeg

vremena dovodi do povratka jedne nove vrste samoljublja, jedne

vrste ljubavi prema bliţnjemu i zahvalnosti prema svakom čovjeku,

uključujući same sebe: kad budu stvarno naučili ljubiti svoje bliţnje

kao same sebe, smjet će ljubiti same sebe kao svoje bliţnje. Jer mi

ne smijemo nikad zaboraviti tu odvratnu i najneobjašnjivi-ju crtu

našeg Neprijatelja: On stvarno ljubi gole dvonošce koje je stvorio i

vraća im desnom rukom ono što je lijevom oduzeo.

Sav njegov napor ide za tim da oslobodi čovjeka od samog sebe. Bilo

bi mu mnogo draţe da čovjek samog sebe gleda kao velikog graditelja

ili pjesnika i da to opet zaboravi, nego da mnogo vremena i truda

provodi zamišljajući sebe lošim graditeljem ili sucem. Neprijatelj će

stoga tvoj pokušaj da pacijentu uliješ ili napuhanost ili laţnu skrom-

nost predusresti s nadahnutim upozorenjem da se od čovjeka obično

ne zahtijeva da stvara bilo kakvo mišljenje o vlastitoj darovitosti. On

moţe svoje sposobnosti razvijati dalje, a da unaprijed ne određuje

gdje će biti njegovo postolje u dvorani slavnih likova. Moraš pod svaku

cijenu pokušati udaljiti tu opomenu iz pacijentove svijesti. Neprijatelj

će također pokušati ostvariti u ţivotu nauku koju doduše svi ti ljudi

priznaju, ali vrlo teško dovode u sklad sa svojim pravim osjećanjima:

nauku da oni nisu stvorili sami sebe, da su im talenti darovani i da bi

jednako tako mogli biti ponosni na boju svoje kose. Neprijatelj će se

uvijek i svim sredstvima truditi da pacijenta odvrati od tih pitanja, a

tvoja će zadaća biti da ga priveţeš na njih. Neprijatelj čak ne ţeli da

čovjek previše misli na svoje grijehe: ako ih je jednom okajao, onda je

Neprijatelj to radosniji što se on brţe oslobađa i pomisli na njih.

j ofani stric 6cre.WtfKyt

PISMO PETNAESTO

J' ja sam naravno opazio da je za ljude u europskom ratu — koji oni

naivno nazivaju »rat« — nastupila stanka. Nisam iznenađen što je to

stanka i u pacijentovim tjeskobama. Hoćemo li ga malo osokoliti ili bi

bilo bolje da ga još više uznemirimo? Mućni strah i ludo pouzdanje

jednako su poţeljna duševna stanja. Naš izbor između toga dvoga

otvara vaţna pitanja.

Ljudi ţive u vremenu, ali naš Neprijatelj ih određuje za vječnost.

Stoga bi, vjerujem, ţelio da oni svoju pozornost usmjere najviše na

dvije stvari: na samu vječnost i na onu točku u vremenu koju nazivaju

sadašnjošću. Jer, sadašnjost je točka u kojoj vječnost dodiruje

vrijeme. Po trenutku, i samo po njemu, ljudi stječu izvjesno iskustvo

nalik onome što ga Neprijatelj posjeduje o stvarnosti kao cjelini:

samo u tom trenutku doista su im ponuđene sloboda i istina. Stoga bi

on htio da se ljudi stalno brinu ili za vječnost (što znači isto kao i za

nj) ili za sadašnjost, misleći pri tom ili na

vječno jedinstvo s njim ili na vječnu odijeljenost od njega, Što

uostalom znači slijediti sadašnji glas savjesti, nositi sadašnji kriţ, ići

u susret sadašnjoj milosti i zahvaljivati za sadašnju radost.

Naš je posao da ih udaljimo i od vječnosti i od sadašnjosti. S tom

namjerom pokušavamo čovjeka (recimo udovicu ili učenjaka) navesti

da ţive u prošlosti. Ali to ima ograničenu vrijednost jer oni posjeduju

stvarno znanje o prošlosti i to znanje je određene prirode te nalikuje

vječnosti. Mnogo bolje je navesti ih da ţive u budućnosti. Iz biološke

nuţnosti sve njihove strasti usmjeravaju se u tom pravcu tako da

misao na budućnost raspaljuje u njima nadu i strah. A kako je ona

nepoznata, oni se vezuju na nestvarnosti, a mi ih učvršćujemo u tome

da svoje misli sasvim prebace na budućnost. Jednom riječju,

budućnost je najmanje nalik vječnosti. Ona je najvremenskiji dio

vremena — jer prošlost je zamrznuta i ne teče više, a sadašnjost je

sasvim proţeta zrakama vječnosti. Stoga moramo potaknuti sve one

misaone okvire kao što su stvaralačka evolucija, znanstveni

humanizam, ili komunizam, koji vezuju ljudske osjećaje za budućnost

— pravo srce vremenitosti. Zato i skoro sve opačine imaju svoj

korijen u budućnosti. Zahvalnost se odnosi na prošlost, a ljubav na

sadašnjost; strah, zavist, poţuda i častohleplje odnose se na

budućnost. Nemoj misliti da je poţuda iznimka. U trenutku kad

nastupa uţitak, grijeh je (a samo on nas zanima) već prošao. Uţitak je

upravo onaj dio zbivanja koji mi ţalimo i kojega bismo rado isključili

kad ne bismo time isključili i grijeh. Uţitak je Neprijateljev prilog i

stoga se doţivljava u sadašnjosti. Grijeh, naš prilog, smjera na

budućnost.

Naravno da i Neprijatelj ţeli da ljudi misle na budućnost — i to

upravo toliko koliko je potrebno da bi sada planirali djela pravednosti

i ljubavi prema bliţnjemu, koja će sutra moći postati duţnost.

Duţnost: planirati sutrašnji posao — današnja je duţnost; iako se

građa odnosi na budućnost, ipak ta duţnost, kao i sve duţnosti, stvar

je sadašnjosti. To nije nikakvo cjepidlačenje. On ne ţeli da ljudi svoje

srce veţu na budućnost i da njoj povjere svoje blago. To mi ţelimo.

Njegov ideal je čovjek koji, nakon što je čitav dan radio za one koji

dolaze iza njega (ako je to njegov poziv), pere svoje osjećaje od toga

posla prepuštajući ishod nebu i odmah se vraća strpljivosti ili

zahvalnosti, koje od njega zahtijeva sadašnji trenutak. Mi, međutim,

ţelimo čovjeka opsjednutog budućnošću koji je sav zapleten u viziju

predstojećeg neba ili prijetećeg pakla na zemlji: spremnog da prekrši

Neprijateljeve zapovijedi u sadašnjosti ako ga dovedemo do toga da

vjeruje da je time nešto dobio ili drugome nešto oduzeo, ovisno o

tome kolika je njegova vjera u uspjeh ili neuspjeh pothvata čiji ishod

nikad neće doţivjeti. Mi nastojimo cijeli jedan naraštaj koji nije ni

pošten ni dobar ni trenutno sretan, ali sve, svaki ponuđeni dar

upotrebljava samo zato da ga poloţi na oltar budućnosti — zakupiti

lovom na dugu.

Prema tome, gledajući općenito i pod jednakim uvjetima, moţe se reći

kako je bolje da tvoj pacijent bude u pogledu rata ispunjen strahom

ili nadom (nije vaţno kakvom), nego da ţivi u sadašnjosti. No izraz

»ţivjeti u sadašnjosti« je dvoznačan. On moţe isto tako označavati

proces koji je jednako povezan s budućnošću kao i sam strah. Tvoj

čovjek

moţe s obzirom na budućnost biti smiren, i to ne zbog toga što se

bavi sadašnjošću, nego zato što je samog sebe uvjerio da će

budućnost za nj biti ugodna. Sve dok je to pravi razlog njegove

smirenosti: budućnost vuče vodu na naš mlin, budući da ga vodi većem

razočaranju i većoj nestrpljivosti kad se njegove krive nade izjalove.

Ako je, međutim, svjestan da ga čekaju uţasi svake vrste, ako moli za

snagu da se moţe s njima suočiti i uz to se bavi sadašnjošću, jer je

ovdje i samo ovdje sva duţnost, sva milost, sva spoznaja i sva radost,

onda je njegovo stanje za nas vrlo nepovoljno i moramo bez

oklijevanja napasti. I u tom slučaju pokazalo se naše »filološko

oruţje« prokušanim. Pokušaj jednom kod svog pacijenta s pojmom

»čednosti«. Vjerojatnije je, naravno, da on ne »ţivi u sadašnjosti« ni

zbog jednog od tih razloga, nego jednostavno zato što je dobrog

zdravlja i voli svoj posao. Tako bi ta pojava bila posve naravna. Ipak,

kad bih bio na tvom mjestu, prekinuo bih to stanje. Nikakva naravna

pojava ne govori zapravo nama u prilog. I uopće: zašto bi stvorenje

trebalo biti sretno?

/ cfani stric Scrtvftfrvt

PISMO ŠESNAESTO

svojem posljednjem listu usput si spomenuo da tvoj pacijent, otkad se

obratio, još uvijek posjećuje istu crkvu i da se u njoj ne osjeća posve

ugodno. Smijem li te moţda pitati što si time htio reći? Zašto me ne

izvještavaš o razlozima te vjernosti ţupnoj crkvi? Jesi li svjestan da

je ona loš znak, ukoliko taj stav ne proizlazi iz ravnodušnosti? Ti

sigurno znaš da je za čovjeka koji se ne moţe izliječiti od odlaska u

crkvu najbliţe i najbolje poslati ga okolo po susjedstvu da traţi u

crkvi one koji mu »odgovaraju«, i to dotle dok ne postane gurman i

poznavalac crkvenih stvari.

Razlozi su jasni. Ponajprije bi trebalo stalno napadati ţupnu zajednicu

— jer ona čini jedinstvo u prostoru a ne u osjećajima, okuplja ljude

različitih klasa i psihologija u zajednicu po Neprijateljevoj ţelji.

Načelo slobodnog stvaranja zajednice čini, s druge strane, svaku

crkvu nekom vrstom kluba i konačno, ide li sve dobro, čini je klikom ili

partijom. Drugo, traţenje »odgovarajuće« crkve čini čovjeka

kritičarom, dok bi Neprijatelj ţelio da on bude učenik. Ono što on

očekuje od laika u crkvi jest ponašanje koje zaista moţe biti kritičko

u smislu odbacivanja krivih i beskorisnih stvari, ali potpuno nekritičko

u smislu da on gubi vrijeme razbijajući glavu o onome što zabacuje,

nego se u bezrezervnoj, poniznoj prijemljivosti otvara za ponuđenu

duhovnu hranu. (Vidiš, dakle, kako je on podao, neduhovan, kako

nepopravljivo vulgaran.) Takav stav, posebno za vrijeme propovijedi,

stvara uvjete (najneprijateljskije u našoj cijeloj policiji) u kojima i

najplića stvar ulazi u uho slušatelja. Gotovo nema propovijedi ili knjige

koja za nas nije opasna ako se prihvaća u takvu raspoloţenju. Stoga

se pokre-ni, molim te, i pošalji budalu na obilazak svih crkava u okolini.

Tvoj izvještaj do sada donio nam je malo zadovoljstva.

O dvjema crkvama koje su mu najbliţe već sam se interesirao u

uredu. Obje pokazuju izvjesne prednosti. Ţupnik jedne kroz dugo se

vrijeme trudio da razvodni vjeru kako bi je učinio pristupačnijom

jednoj nevjernoj i tvrdoglavoj skupini, tako da sad šokira ţupljane

svojom nevjerom, a ne obratno. On je potkopao kršćanstvo mnogih

duša. Njegovo organiziranje bogosluţja je izvanredno. Da bi laicima

prištedio sve »poteškoće«, ispustio je propisana biblijska čitanja i

određene psalme i sada vrti, a da to sam i ne opaţa, u beskrajnom

krugu poput vergla svojih petnaest omiljenih psalama i dvadeset

probranih čitanja. Tako smo mi sigurni od opasnosti da neka istina,

koja njemu i njegovu stadu još nije bliska, kroz Sv. pismo dođe do

njih. No, moţda tvoj pacijent nije dosta glup za ovu crkvu — ili još

nije?

U drugoj crkvi je velečasni Spike. Ljudi često ne znaju što sve sadrţi

njegovo mišljenje. Jednog dana je, naime, gotovo komunist, a drugi

dan nije daleko od neke vrste teokratskog fašizma; danas skolastičar,

a sutra spreman potpuno zanijekati ljudski razum. Jedan dan pliva u

politici, a dan kasnije izjavljuje da su sve drţave svijeta na isti način

»pod osudom«. Mi naravno vidimo ovdje zajedničku vezu, a to je

mrţnja! Ĉovjek ne moţe propovijedati a da to ne zapanji, ojadi, zbuni

ili ponizi njegove prijatelje. Propovijed, koju bi ti ljudi mogli

prihvatiti, bila bi za nj neukusna kao pjesmica koju oni mogu

recitirati. Osim toga, on ima i crtu nepoštenja koja dosta obećava; mi

ga učimo da kaţe: »Nauk Crkve jest«, dok on zapravo misli: »gotovo

sam siguran da sam to nedavno pročitao kod Maritainea ili nekog

drugog iz tog kruga«. No moram te opomenuti da on ima jedan

sudbonosni nedostatak: on stvarno vjeruje. A to bi moglo sve

pokvariti.

Ipak, kod obje te crkve ima jedna zajednička dobra stvar — obje su

jednostrane. Mislim da sam te već ranije upozorio da tvoga pacijenta,

ako ga već nije moguće odvratiti od Crkve, treba barem dovesti do

toga da se strastveno zalaţe za određeni smjer u Crkvi. Ne mislim pri

tom na doktrinarne razlike — što je više mlak u tom smislu, to bolje. I

nije dogmatika područje na koje se mi prvenstveno oslanjamo da

proizvedemo zlo. Pravo veselje sastoji se u tome da izazovemo mrţnju

između onih koji kaţu »misa« i onih koji kaţu »euharistija«. A dok u

isto vrijeme ni jedna strana ne bi mogla odrediti razliku između,

recimo, nauke Hookera i Tome Akvinskog, koja bi mogla izdrţati

i najobičniju kritiku? I sve one sasvim nebitne stvari — svijeće i

odjeća i slično — izvrsno su tlo za naše aktivnosti. Mi smo već odavno

udaljili iz ljudskih duša ono što je pokvareni prijan Pavao običavao

naučavati o jelu i drugim nebitnim stvarima — naime, da čovjek bez

skrupula treba prići čovjeku sa skrupulama. Očekivalo bi se da su

ljudi odavno uvidjeli kamo to vodi. Vi biste očekivali da pripadnik

donje crkve poklekne i kriţa se kako bi probudio savjest svog brata iz

gornje crkve te ga odvratio od idolatrije. Tako se već i dogodilo bez

našeg posebnog napora. Bez te raznolikosti u vanjskim znacima

engleske Crkve ona bi mogla postati ţarište ljubavi i poniznosti.

j odfrni stric 6crtWtiKyt

PISMO SEDAMNAESTO

freţiran način kojim si u svom posljednjem pismu govorio o pohlepi

kao sredstvu za hvatanje duša, pokazuje jedino tvoje neznanje. Jedno

od velikih postignuća u posljednjem stoljeću je zacijelo ubijanje

čovjekove savjesti u toj stvari. Moţeš danas prokrstariti cijelu

Europu u duţinu i širinu, bez opasnosti da ćeš morati čuti propovijed o

toj temi, ili da ćeš naći savjest koja bi bila uznemirena zbog toga. To

smo postigli ponajprije time što smo sve svoje napore usredotočili na

neumjerenost gurmanstva, a ne na preţderavanje. Majka tvoga

pacijenta je za to dobar primjer, kako razabirem u spisima i kako si ti

zacijelo mogao čuti od Glubo-ze. Ona bi se vrlo začudila — i nadam se

da će se to jednog dana i dogoditi — da otkrije kako je cijelog ţivota

robovala toj vrsti sjetilnosti. Ta činjenica ostaje joj skrivena samo

stoga što se njezino uţivanje ograničava na male količine hrane. Ali

što znači količina kad moţemo koristiti ljudski ţeludac i nepce da

stvaramo nezadovoljstvo, nestrplji-

i najobičniju kritiku? I sve one sasvim nebitne stvari — svijeće i

odjeća i slično — izvrsno su tlo za naše aktivnosti. Mi smo već odavno

udaljili iz ljudskih duša ono što je pokvareni prijan Pavao običavao

naučavati o jelu i drugim nebitnim stvarima — naime, da čovjek bez

skrupula treba prići čovjeku sa skrupulama. Očekivalo bi se da su

ljudi odavno uvidjeli kamo to vodi. Vi biste očekivali da pripadnik

donje crkve poklekne i kriţa se kako bi probudio savjest svog brata iz

gornje crkve te ga odvratio od idolatrije. Tako se već i dogodilo bez

našeg posebnog napora. Bez te raznolikosti u vanjskim znacima

engleske Crkve ona bi mogla postati ţarište ljubavi i poniznosti.

j vdfcni stric 5crtu?tto>i

PISMO SEDAMNAESTO

Pmyi moj

freţiran način kojim si u svom posljednjem pismu govorio o pohlepi

kao sredstvu za hvatanje duša, pokazuje jedino tvoje neznanje. Jedno

od velikih postignuća u posljednjem stoljeću je zacijelo ubijanje

čovjekove savjesti u toj stvari. Moţeš danas prokrstariti cijelu

Europu u duţinu i širinu, bez opasnosti da ćeš morati čuti propovijed o

toj temi, ili da ćeš naći savjest koja bi bila uznemirena zbog toga. To

smo postigli ponajprije time što smo sve svoje napore usredotočili na

neumjerenost gurmanstva, a ne na preţderavanje. Majka tvoga

pacijenta je za to dobar primjer, kako razabirem u spisima i kako si ti

zacijelo mogao čuti od Glubo-ze. Ona bi se vrlo začudila — i nadam se

da će se to jednog dana i dogoditi — da otkrije kako je cijelog ţivota

robovala toj vrsti sjetilnosti. Ta činjenica ostaje joj skrivena samo

stoga što se njezino uţivanje ograničava na male količine hrane. Ali

što znači količina kad moţemo koristiti ljudski ţeludac i nepce da

stvaramo nezadovoljstvo, nestrplji-

vost, neljubaznost i brigu za vlastitu osobu? Gluboza staru ţenu

čvrsto drţi u ruci. Ona je pravi uţas za gostoprimce i poslugu. Uvijek

se okreće od onoga što joj se nudi i kaţe s malim uzdahom i blagim

smiješkom: »O, molim, molim... sve što ja ţelim jest šalica čaja, blagog

ali ne preblagog, i sasvim malo zaista preprţenog kruha.« Vidiš li?

Budući da je to što ona traţi manje i jeftinije od onoga što je

stavljeno pred nju, ona nikako svoju upornost da dobije to što ţeli ne

spoznaje kao neumjerenost, kako god time mogla biti opterećenje

drugima. Upravo tada, kad utaţuje svoj apetit, vjeruje da vjeţba

umjerenost. U prepunom restoranu ona izriče tihi uzvik uţasa,

vidjevši pladanj što ga premorena konobarica stavlja pred nju, i kaţe:

»Oh, to je zaista previše! Uzmite to opet, molim vas, i donesite mi

četvrtinu od toga!« Ako bi je tko pozvao zbog toga na red, rekla bi da

to čini samo zato da izbjegne pohlepu. No, u stvarnosti ona to čini

stoga što je povrijeđena njezina posebna osjetljivost kojom smo je mi

učinili robinjom, a javlja se na pogled veće količine hrane nego što ona

trenutno poţeli.

Prava vrijednost tihog, neupadljivog rada koji je Gluboza kroz

posljednje godine primijenio na tu staru ţenu moţe se mjeriti

načinom na koji danas njezin ţeludac vlada cijelim njezinim ţivotom.

Ţena se nalazi u duhovnom stanju koje bismo mogli nazvati »sve-što-

ja-ţelim«. Sve što ona ţeli jest šalica čaja, dobro pripravljenog, ili

jedno jaje ispravno kuhano, komad kruha dobro prepečen. No, ona

nigdje ne nalazi slugu ili prijatelja koji te jednostavne stvari zna

»ispravno« načiniti — jer njezino »ispravno« krije neispunjiv

(nezasitan) zahtjev

za savršenim, gotovo nemogućim uţitkom nepca za koji ona zamišlja da

ga se sjeća iz prošlosti. Ona prošlost opisuje kao dane kad »ste još

mogli naći dobre sluge«. Međutim, nama je ta prošlost poznata kao

dani kad su se lakše mogle zadovoljiti njezine ţelje i kad ona, jer je

imala i radosti druge vrste, nije toliko ovisila o radostima jela. U

međuvremenu, svakodnevna razočaranja prouzrokuju dnevno

neraspoloţenje: kuharice otkazuju, prijateljstva se hlade. A ako

Neprijatelj unese u njezinu svijest i najmanju pomisao da se ona

suviše zaokuplja jelom, Gluboza je na mjestu da joj šapne kako njoj

samoj nije zapravo stalo do toga što jede, ali »ona ţeli svom sinu sve

lijepo i dolično pripraviti«. U stvarnosti je naravno njezina lakomost

već godinama jedan od najvećih razloga njegove nelagodnosti u kući.

A i tvoj pacijent je sin svoje majke. Dok ti svoje snage ispravno, do

krajnjih granica, ulaţeš na drugim frontovima, ne smiješ propustiti da

i kod njega poduzmeš sasvim neprimjetnu infiltraciju u smjeru

lakomosti. Budući da se radi o muškarcu, on se neće dati tako lako

uhvatiti kamuflaţom »sve-što-ja-ţelim«. Muškarci se najbolje dovode

do lakomosti preko taštine. Mi im pomaţemo da si uo-braze kako su

fini poznavatelji različitih jela i da su se istakli pronašavši jedini

restoran u gradu gdje se odrezak doista »ispravno« peče. Sto je

počelo kao taština, moţe polako postati navika. No kako god ti

zahvatio stvar, glavno je da ga do-vedeš tako daleko da mu

neispunjenje jedne ţelje — nije vaţno koje vrste, bio to šampanjac ili

čaj, odrezak a la Colbert, cigarete, jer tada su njegova ljubav,

pravednost i poslušnost u tvojoj vlasti — izaziva očaj.

Jednostavno prekoračivanje mjere u jelu vrijedi manje nego

gurmanluk.

Njegovo vješto iskorištavanje je vrsta artiljerijske priprave za napad

na čistoću. Kao i u svim drugim stvarima, tako i u ovoj, zadrţavaj

svoga čovjeka u stanju krive duhovnosti. Nipošto ne daj da promatra

stvar s medicinske strane. Pusti ga da mozga o tome koja gordost ili

kakav nedostatak vjere ga je doveo u tvoje ruke, dok bi zapravo

jednostavno ispitivanje što je tijekom posljednja dvadeset i četiri

sata jeo ili pio bilo dovoljno da mu pokaţe odakle potječe tvoje

oruţje i osposobilo ga da s malo uzdrţljivosti ugrozi tvoje linije. A

ako neminovno mora misliti na medicinsku stranu čistoće, kljukaj ga

velikom laţi, koju smo mi napose prikazali vjerodostojnom Englezima,

da su prekomjerni tjelesni napori i po njima postignut umor pogodni

za čistoću. Zaista se pitam kako to oni mogu vjerovati imajući pred

očima općepoznatu razbludnost mornara i vojnika. No, mi

upotrebljavamo učitelje u školama da stavimo u opticaj tu priču jer

oni imaju stvaran interes za čistoću kao opravdanje za sport i stoga

preporučuju sport kao pomoć za čistoću. Ali cijela ta stvar je

preopširna da bi se mogla dobro obraditi pri koncu jednog pisma.

; vfani stric 6crtWt(Kiat

PISMO OSAMNAESTO

Prn^i moj vjprfrvWop((! v

/) ak i pod Slubgobom morao si u koledţu studi-C^rati tehničku rutinu

spolnih napasti. Kako je cijela ta tema za nas duhove vrlo dosadna

(iako je nuţan dio našeg obrazovanja), prijeći ću preko nje. No, mislim

da o većim povezanostima te teme i drugih stvari moraš još dosta

toga naučiti.

Zahtjev koji Neprijatelj postavlja ljudima ima oblik dvojbe: ili

potpuna uzdrţljivost ili beskompromisna monogamija. Od vremena

prve velike pobjede našeg Oca mi smo ljudima obdrţavanje prvog

oblika vrlo oteţali. Drugu mogućnost smo im tijekom posljednjih

stoljeća uspjeli sve više prikazati kao bijeg. Pomoću pjesnika i pisaca

uspjeli smo ih uvjeriti da ono neobično i redovito kratko iskustvo,

koje oni nazivaju »zaljubljenost«, predstavlja jedini značajan razlog

za sklapanje braka, da brak to uzbuđenje moţe pretvoriti u trajno

stanje i da brak, u kojem to više nije slučaj, više ni nema karakter

nerazrješivosti. Ta ideja je naša parodija na ideju koja je potekla od

Neprijatelja.

Cijela filozofija pakla počiva na priznavanju osnovne postavke da

jedna stvar nije druga i napose da jedan Ja nije drugi Ja. Moje

vlasništvo je moje vlasništvo, a tvoje vlasništva je tvoje. Sto jedan

dobiva, drugi gubi. Ĉak i neţivi predmet jest to što jest po tome što

je sve druge predmete isključio; ako se on širi, Ĉini to potiskujući u

stranu druge predmete upijajući ih u sebe. Isto radi i Ja. Kod

ţivotinja to uzimanje-u-sebe poprima oblik ţderanja; za nas to znači

izricanje volje i slobode jednog slabijeg Ja po jednom jačem. »Biti«

znači »potvrditi svoj Ja«.

No, Neprijateljeva filozofija nije ništa više i ništa manje nego stalan

pokušaj da izbjegne tu po sebi razumljivu istinu. On cilja na

proturječje. Treba postojati mnogo stvari, a ipak na neki način samo

jedna. Dobro jednoga Ja treba biti dobro i drugoga Ja. Tu

nemogućnost on naziva ljubavlju, i to isto dosadno, jednolično

čudotvorno sredstvo moţe se otkriti u svemu što on čini i čak što on

jest ili poziva da bude. Stoga on — on sam nije zadovoljan time da

tvori neko aritmetičko jedinstvo — on naime tvrdi da je ujedno

Trojica i Jedan, tako da se ta besmislica ljubavi nalazi kao temelj

njegove naravi. Na drugom kraju ljestvice on uvodi odvratni

pronalazak, organizam u kojemu dijelovi gube svoje naravno

određenje uzajamne konkurencije i određeni su za suradnju.

Njegov pravi motiv za utvrđivanje spolnosti kao metode

razmnoţavanja ljudskih bića pokazuje nam se suviše jasno kroz

posljedice koje iz toga proizlaze. Spolni nagon je mogao, s naše točke

gledišta, biti posve nevina stvar. On je mogao biti drugi način na koji

jedan jači Ja gospodari slabijim

— kao što je to slučaj među paucima gdje mladenka svoju svadbenu

svečanost zaključuje time što proţdere mladoţenju. Ali kod ljudi

Neprijatelj je bezrazloţno pridruţio spolnoj ţelji uzajamnu sklonost

partnera. I potomka je stvorio ovisnim o roditeljima, a roditeljima

dao nagon da hrane dijete i da ga pomaţu — stvarajući tako obitelj

kao organizam; samo mnogo lošije. Naime, članovi se ovdje međusobno

više razlikuju, a ipak su ujedinjeni na mnogo svjesniji i odgovorniji

način. Cijela priča raspreda se stvarno samo kao dalji vješt zahvat za

postizanje dosadne ljubavi.

Sad dolazi šala. Neprijatelj je opisao bračni par kao »jedno tijelo«.

On nije rekao »sretan bračni par« ili »par koji se vjenčao zato što su

se oboje voljeli«, ali ti moţeš učiniti da ljudi to posve previde. Ti

moţeš učiniti da oni zaborave kako čovjek, koga zovu Pavao, izraz

»jedno tijelo« nije ograničio samo na vjenčane parove. Za njega je

uopće spolno sjedinjenje već »postajanje-jedno tijelo«. Ti stoga

moţeš ljude dovesti tako daleko da oni, to što je stvarno goli opis

pravog značenja spolnog odnosa, prihvate kao retoričko veličanje

»zaljubljenosti«. Istina je da gdje god muškarac spava sa ţenom

nastaje, bilo to njima ugodno ili ne, na-dosjetni odnos među njima,

kojemu se oni moraju ili vječno radovati ili ga vječno podnositi. Moţe

se ljude dovesti do toga da iz istinite tvrdnje kako je taj nadosjetni

odnos određen za to da ostvari pravu naklonost i obitelj (što oni, ako

poslušno postupaju, prečesto čine), izvedu krivo mišljenje kako je

mješavina sklonosti, straha i prohtjeva, što oni nazivaju

»zaljubljenošću, jedina prava podloga za sretan ili svet brak. Tu

zabludu je vrlo lako prire-

diti jer u zapadnoj Europi »zaljubljenost« često prethodi braku, koji

se sklapa u poslušnosti volji Neprijatelja, što znači s nakanom

međusobne vjernosti, plodnosti i dobre volje; isto kao što religiozni

osjećaj vrlo često, iako ne uvijek, prati pravo obraćenje. Drugim

riječima: treba ljude poticati da kao temelj za brak gledaju u

najljepšim bojama sve ono što je Neprijatelj zapravo obećao kao

rezultat. Iz toga proizlaze dvije prednosti: prvo, ljude koji ne

posjeduju dar uzdrţljivosti moţemo spriječiti da traţe brak kao

moguće rješenje zato što se ne mogu »zaljubiti«, a zahvaljujući našim

nastojanjima, pomisao na brak iz drugih motiva smatraju nedostojnom

i ciničkom. Da, tako oni misle! Oni odluku na vjernost u zajedništvu

međusobne pomoći, na ustrajnost u čistoći, kao i na prenošenje ţivota

smatraju nečim moralno niţim nego prolazne oluje čuvstava. (Nemoj

propustiti šapnuti svom čovjeku misao da je crkveno vjenčanje nešto

uvredljivo.) Drugo, svaka spolna zanesenost, sve dok se odvija s

namjerom ţenidbe smatra se »ljubavlju«, a »ljubav« će se smatrati

isprikom čovjeku od krivnje i svih posljedica ţenidbe s nevjernom,

glupom ili raskalašenom ţenom. No, više o tome bit će govora u mom

sljedećem pismu.

j pfani stric 6crtWtiKvt

PISMO DEVETNAESTO

*ra sam vrlo ozbiljno razmišljao o pitanju što si ga / iznio u svojem

prošlom pismu. Ako, kao što ?sam ti jasno pokazao, sve osobe, u skladu

sa svojom naravi, stoje u stalnoj ţivotnoj borbi i nose Neprijateljevu

ideju o ljubavi kao proturječnost u terminima, što će biti od moje

tako često ponavljane opomene da on te ljudske crve stvarno ljubi i

ţeli im dati svoj trajni ţivot? Nadam se, moj dragi dečko, da nisi

nikome pokazao moja pisma. Ne zbog toga što bi iz toga moglo nešto

posebno nastati. Svatko će bez daljnjega vidjeti da je prividna

hereza, u koju sam ja upao, posve slučajna. Usput kazano, nadam se

da si shvatio kako prividno neljubazne primjedbe o Slubgobu nisu

ozbiljno mišljene. Ja doista imam prema njemu najveće poštovanje. I

naravno, neke stvari koje sam kao toboţe bombastične izrekao o

autoritetu nisam ozbiljno mislio. Moţeš se pouzdati u mene da ću

uvijek braniti tvoje interese. Ali čuvaj sve pod bravom i ključem.

Istina je da mi se nehotice omakla izjava da Neprijatelj ljude stvarno

ljubi. To je, naravno, sasvim nemoguće. On je jedno biće, a oni su

različiti od njega. Njihovo dobro ne moţe biti njegovo. Sve njegovo

pričanje o ljubavi mora biti pokrivalo za nešto drugo — on mora imati

neki stvarni motiv za njihovo stvaranje i preuzimanje tolike muke

zbog njih. Da netko od nas dođe na pomisao govoriti da on stvarno ima

tu nemoguću ljubav, dolazi otuda što je nama jednostavno potpuno

nemoguće iznaći pravi motiv. Kakav on s njima ima plan? To je

nerješivo pitanje. Ne uviđam što bi moglo škoditi ako ti otkrijem da je

prvenstveno taj problem uzrok sukoba između našeg Oca i

Neprijatelja. Već kad se prvi put raspravljalo o stvaranju čovjeka,

Neprijatelj je otvoreno nagovijestio da je predvidio izvjesni događaj

s nekim kriţem. Naš Otac je naravno odmah traţio razgovor i bliţe

objašnjenje. Neprijatelj nije ništa odgovorio, izuzevši jedne priče

0 nesebičnoj ljubavi koju on lansira sve do sada. To naš Otac naravno

nije mogao prihvatiti. On je od Neprijatelja traţio da poloţi svoje

karte na stol

1 dao mu je za to svaku priliku. Priznao je da mu je jako stalo da

sazna tajnu, na što je Neprijatelj odgovorio: »Ţelim od svega srca da

je ti moţeš spoznati.« Ja pretpostavljam, kad je razgovor došao do te

točke, da je odvratnost našeg Oca prema tom neosnovanom

nedostatku povjerenja stvorila beskrajni jaz između njega i

Prisutnosti, što je dovelo nenadano do one smiješne Neprijateljeve

priče i bilo povodom da je naš Otac nasilno bio izbačen iz raja. Od

tada smo počeli uviđati zašto naš Tlačitelj postupa s toliko

tajanstvenosti. Njegovo prijestolje ovisi o tajni. Ljudi njegova tabora

često su priznavali da,

kad bismo mi shvatili samo što on smatra pod ljubavlju, rat bi u

trenutku bio završen i mi bismo se opet mogli vratiti u nebo. Tu dakle

leţi velik zadatak. Mi znamo da on ne moţe stvarno voljeti — nitko to

ne moţe — to je jednostavno besmisleno. Kad bismo samo mogli

dokučiti što on stvarno smjera! Ispitivali smo tolike pretpostavke

jednu za drugom i još nismo ni koraka napredovali. Ipak ne smijemo

napustiti nadu, nikada! Sve prepredenije teorije, sve potpunije

sakupljanje činjenica, sve bogatije nagrade za uspješne istraţivače,

sve strasnije kazne za one koji ništa ne postignu — sve to provođeno i

ubrzavano do konca svijeta sigurno ne moţe a da napokon ne donese

ţeljeni uspjeh.

Tuţiš se da u svojem posljednjem pismu nisam jasno izrazio smatram

li zaljubljenost poţeljnim stanjem za čovjeka ili ne. Ali, Wormwood,

to je pitanje koje ljudi očekuju! Prepusti njima da raspravljaju da li

su »ljubav« ili rodoljublje ili celibat ili svijeće na oltaru ili

antialkoholizam ili odgoj »dobri« ili »zli«. Zar ne vidiš da nema

odgovora? Ništa nije vaţno osim tendencije duhovnog stanja pod

određenim okolnostima, koje određenog pacijenta u određenom

trenutku dovode bliţe Neprijatelju ili nama. Stoga bi bilo sasvim

dobro prepustiti pacijentu da odluči je li »ljubav« »dobra« ili »zla«.

Ako je on grub čovjek, s prezirom za tijelo stvarno osnovanim na

osjetljivosti, ali u zabludi kad se radi o čistoći — i nalazi zadovoljstvo

u izrugivanju onoga što njegova okolina odobrava — tada ga pusti da

se u svim okolnostima odluči protiv ljubavi. Ucjepljuj mu pretjerani

asketizam i kad njegovu seksualnost uspiješ odvojiti od svega što bi

je moglo humanizirati, pritisni ga njome i to u još

brutalnijem i ciničnijem obliku. Ako se radi o lakovjernom,

dobroćudnom čovjeku, kljukaj ga djelima manje vrijednih pjesnika i

petparačkih romanopisaca starog stila, sve dok ga ne učvrstiš u

uvjerenju da je »ljubav« oboje: nešto neodoljivo kao i nešto nutarnje

vrijedno. Doduše, mislim da to uvjerenje malo pogoduje tome da

čovjeka uvede u prigodnu bludnost, ali ono je izvanredan recept za

dugotrajne, »plemenite«, romantične, tragične bračne nevjere koje,

ako se sve dobro odvija, završavaju ubojstvom i samoubojstvom. A

ako ni to ne uspije, to uvjerenje moţe ga dovesti do toga da ga lako

gurneš u bračnu luku iz koristi. Jer brak, iako je iznašašće

Neprijatelja, ima svoje koristi. Sasvim sigurno ima više mladih

djevojaka u susjedstvu tvoga pacijenta koje bi mu, bez sumnje, mogle

jako oteţati njegov kršćanski ţivot, samo ako ga uspiješ nagovoriti da

oţeni jednu od njih. Molim te, izvijesti me o tome u sljedećem pismu.

U međuvremenu neka ti bude posve jasno da to stanje zaljubljenosti

po sebi ne mora biti povoljno ni za nas ni za drugu stranu. To je

jednostavno prilika koju pokušavamo iskoristiti i mi i Neprijatelj.

Zaljubljenost je, kao i većina drugih stvari zbog kojih se ljudi

uzbuđuju, kao zdravlje ili bolest, starost i mladost ili rat i mir, sa

stanovišta duhovnog ţivota, prije svega sirovina.

TVpi ofani stric ScrtvStfove.

PISMO DVADESETO

Pr^i moj WQrvnWwc(J

najvećim negodovanjem saznajem da je Neprijatelj, barem za neko

vrijeme, pripremio nasilan kraj našim izravnim napadima na moralnu

čistoću pacijenta. Zapravo, ti si mogao znati da on to na koncu uvijek

čini i stoga si na neko vrijeme trebao stati sa svojim napadima. Kako

sada stvari stoje, tvoj je čovjek spoznao opasnu istinu da ti napadi

neće vječno trajati. Prema tome, više ti neće biti moguće nastupati s

našim najboljim oruţjem: vjerovanjem neukih ljudi da više nema nade

da se oslobodimo, osim kapitulacijom. Pretpostavljam ipak da si ga

pokušao uvjeriti kako je spolno suzdrţavanje nezdravo.

Još nisam od tebe dobio nikakav izvještaj o mladoj ţeni iz pacijentova

susjedstva. Ţelio bih ga odmah imati jer ako ne moţemo iskoristiti

njegovu seksualnost da ga učinimo nečistim, moramo pokušati da je

koristimo za ostvarenje poţeljne ţenidbe. U međuvremenu volio bih ti

dati nekoliko napomena o tipu ţene — ja mislim o tjelesnom

tipu — u koji bi se on trebao zaljubiti, jer zaljubljenost je najbolje

što moţemo ostvariti u postojećim okolnostima.

To je pitanje za nas naravno na grub i pouzdan način, doduše odavno,

riješeno od duhova koji u hijerarhiji pakla mnogo dulje djeluju nego ti

i ja. U njihovu poslovnom području velikih učitelja postoji nešto što u

svakom vremenu moţemo nazvati obrnutim shvaćanjem onoga što se

naziva seksualni »ukus«. Oni to postiţu po razmjerno malom krugu

popularnih umjetnika, modnih kreatora, glumaca i reldamnih

stručnjaka koji određuju modni tip. Cilj je odvratiti jedan spol od

onih pripadnika drugog spola s kojima bi bila najpovoljnija mogućnost

duhovno odgovarajućeg, sretnog i plodnog braka. Kroz stoljeća smo

trijumfirali nad prirodom tako da smo ţenskom rodu neke drugotne

oznake muškarca (kao što je brada) prikazali neugodnima. Iza toga se

krije više nego što ti moţda pretpostavljaš. Sto se tiče muškog

»ukusa«, podvrgli smo ga velikoj promjenjivosti. Jednom bacamo

teţište na figurativno-aristokratski tip ljepote, miješajući mušku

taštinu s njihovim ţeljama i potičući ih da stvaraju djecu s

najarogantnijim i najhirovitijim ţenama. U drugo vrijeme biramo

pretjerano ţenstven tip, njeţan i mazan, tako da lukavost i

pretvaranje, opća neiskrenost i sitničavost duha koje ih prate, stoje

na visokoj cijeni. Sadašnje vrijeme je upravo protivno. Doba jazza

smijenilo je dob valcera i sad učimo muškarce da vole ţene čija se

tijela jedva razlikuju od dječačkih. Budući da je ta vrsta ljepote još

prolaznija nego većina drugih, time pojačavamo kroničan ţenski strah

pred starenjem (i to s velikim uspjehom) i činimo ih manje

voljenima i manje sposobnima da rađaju djecu. Ali to nije sve. Mi smo

isposlovali rastuću slobodu koju društvo dopušta u prikazivanju

prividne golotinje (ne stvarno gologa) u umjetnosti i njezinu

pokazivanju na pozornici i na plaţi. Naravno, sve je to varka; figure su

u popularnoj umjetnosti krivo ocrtane, stvarne ţene su u svojem

kupaćem kostimu ili tijesno priljubljenim hlačicama stvarno sputane i

sprešane, kako bi izgledale što uspravni-je i vitkije i dječačkije, više

nego što to dopušta priroda odrasle ţene. A u isto vrijeme učimo

moderni svijet da vjeruje kako je »slobodan« i »zdrav« i da se vraća

prirodi. Na taj način usmjeravamo ţelje muškaraca sve više i više na

nešto što uopće ne postoji — dajući u seksualnosti sve veću vaţnost

oku, dok istodobno ostvarenje seksualnih zahtjeva činimo sve

nemogućijim. Sto iz toga slijedi, moţeš lako predvidjeti!

To je opća strategija sadašnjeg trenutka. No, unutar ovog okvira ti

ćeš još moći potaći ţelje svoga pacijenta u jednom od dva smjera.

Ispitaš li briţljivo srce bilo kojeg muškarca, naći ćeš u njemu barem

dvije zamišljene ţenske predodţbe — jednu zemaljsku i jednu

demonsku Veneru — i otkrit ćeš da su njegove ţelje, odgovarajuće

predmetu, kvalitativno različite. Zelja za jednim tipom je u skladu s

voljom Neprijatelja, miješa se spremno s ljubavlju prema bliţnjemu,

pripravna je na brak i proţeta svjetlom poštovanja i prirodnosti, koje

je nama tako odvratno. No, postoji i drugi tip ţene, koji on ţeli s

brutalnom strastvenošću i brutalno strastveno ţudi. Taj tip je

najprikladniji da ga odvede od pomisli na brak, ali on bi ga i u braku

tretirao kao roba, idola ili ortaka. I njegova Iju-

bav prema prvom tipu moţe sa sobom donijeti ono što Neprijatelj

naziva zlom, ali samo uzgred. Ĉovjek ţeli da ona ne bude ničija druga

ţena i ţali što je ne smije pravo ljubiti. U drugom slučaju je upravo

zlo ono što on ţeli; to je upravo taj »poseban čar« koji on traţi. U licu

te ţene je otvorena strastvenost ili mrgodnost ili silovitost ili

okrutnost ono što ga privlači. Na njezinu tijelu sviđa mu se nešto

sasvim drugo od onoga što bi obično nazvao »ljepotom«, nešto što bi u

normalnom stanju osjetio kao odvratno, ali što uz naše umijeće moţe

postati igra za njegove ţivce i njegova tajna opsjednutost.

Prava uloga demonske Venere je bez sumnje ona prostitutke ili

zavodnice. Ali ako je tvoj čovjek kršćanin i ako je poučen u besmislu

neodoljive i svepraštajuće »ljubavi«, moţeš ga dovesti do toga da je

oţeni. A to postići vrijedno je svake muke. Ti ćeš tada doduše, što se

tiče bludništva i skrivenih samotnih zadovoljenja morati biljeţiti

neuspjeh, ali ima i drugih posrednijih metoda da se spolni nagon

jednog čovjeka usmjeri na njegovu propast. A, usput rečeno, te druge

su ne samo vrlo uspješne, nego i zabavne; a bijeda, po njima

ostvarena, vrlo je dugotrajna i birane vrste.

j ofani stric $criWttKvt

PISMO DVADESETPRVO

Tako je. Razdoblje seksualne napasti je izvrsno vrijeme za dodatni

napad na pacijentovu razdraţlji-vost. To čak moţe biti i glavni napad

sve dok ga on smatra dodatnim napadom. No i ovdje, kao i u drugim

stvarima, mora se put za tvoj moralni napad pripraviti prethodnim

potamnjenjem njegova rasuđivanja.

Muškarci se ne srde na obične nesreće nego na nesreće koje osjećaju

kao nepravde. A osjećaj nepravde ovisi o osjećanju da im je

zanijekano njihovo zakonito pravo. Sto su brojniji ti opravdani

zahtjevi koje tvoj pacijent pod tvojim utjecajem postavlja ţivotu, to

će se češće osjećati prikraćenim i povrijeđenim, a to znači loše

raspoloţenim. Sigurno si opazio da ga ništa tako lako ne razbjesni kao

otkriće da mu se vrijeme koje je smatrao da ima na vlastitom

raspolaganju neočekivano oduzima. To je neočekivani posjet (dok se

on unaprijed radovao mirnoj večeri) ili brbljava prijateljeva ţena

(koja se pojavila kad se on nadao povjerljivom razgovoru s

bav prema prvom tipu moţe sa sobom donijeti ono što Neprijatelj

naziva zlom, ali samo uzgred. Ĉovjek ţeli da ona ne bude ničija druga

ţena i ţali što je ne smije pravo ljubiti. U drugom slučaju je upravo

zlo ono što on ţeli; to je upravo taj »poseban čar« koji on traţi. U licu

te ţene je otvorena strastvenost ili mrgodnost ili silovitost ili

okrutnost ono što ga privlači. Na njezinu tijelu sviđa mu se nešto

sasvim drugo od onoga što bi obično nazvao »ljepotom«, nešto što bi u

normalnom stanju osjetio kao odvratno, ali što uz naše umijeće moţe

postati igra za njegove ţivce i njegova tajna opsjednutost.

Prava uloga demonske Venere je bez sumnje ona prostitutke ili

zavodnice. Ali ako je tvoj čovjek kršćanin i ako je poučen u besmislu

neodoljive i svepraštajuće »ljubavi«, moţeš ga dovesti do toga da je

oţeni. A to postići vrijedno je svake muke. Ti ćeš tada doduše, što se

tiče bludništva i skrivenih samotnih zadovoljenja morati biljeţiti

neuspjeh, ali ima i drugih posrednijih metoda da se spolni nagon

jednog čovjeka usmjeri na njegovu propast. A, usput rečeno, te druge

su ne samo vrlo uspješne, nego i zabavne; a bijeda, po njima

ostvarena, vrlo je dugotrajna i birane vrste.

T\/pj vtfani stric $crtWtfcyt

PISMO DVADESETPRVO

Tako je. Razdoblje seksualne napasti je izvrsno vrijeme za dodatni

napad na pacijentovu razdraţlji-vost. To čak moţe biti i glavni napad

sve dok ga on smatra dodatnim napadom. No i ovdje, kao i u drugim

stvarima, mora se put za tvoj moralni napad pripraviti prethodnim

potamnjenjem njegova rasuđivanja.

Muškarci se ne srde na obične nesreće nego na nesreće koje osjećaju

kao nepravde. A osjećaj nepravde ovisi o osjećanju da im je

zanijekano njihovo zakonito pravo. Sto su brojniji ti opravdani

zahtjevi koje tvoj pacijent pod tvojim utjecajem postavlja ţivotu, to

će se češće osjećati prikraćenim i povrijeđenim, a to znači loše

raspoloţenim. Sigurno si opazio da ga ništa tako lako ne razbjesni kao

otkriće da mu se vrijeme koje je smatrao da ima na vlastitom

raspolaganju neočekivano oduzima. To je neočekivani posjet (dok se

on unaprijed radovao mirnoj večeri) ili brbljava prijateljeva ţena

(koja se pojavila kad se on nadao povjerljivom razgovoru s

prijateljem u četiri oka), što ga izbacuje iz kolotečine. Doduše, on još

nije tako neljubazan i neučtiv da bi mu se te po sebi male stvari činile

prevelikima. One ga srde stoga što on svoje vrijeme smatra svojim

vlasništvom i ima osjećaj da je okraden. Stoga moraš ljubomorno

čuvati u njegovu duhu divnu pretpostavku: moje vrijeme pripada meni.

Budi u njemu osjećaj da svaki dan počinje kao zakoniti posjednik

vremena od dvadeset četiri sata. Daj mu da svaki dio svoga posjeda,

što ga mora odstupiti poslodavcu, osjeti kao mučni porez, a onaj drugi

dio, što ga ostavlja slobodnim za ispunjavanje svojih religioznih

duţnosti, kao velikodušno darivanje. Ali nikad mu se ne smije dopustiti

da posumnja da je ukupnost, od koje se uzimaju ovi odsječci, na

tajanstven način njegovo osobno urođeno pravo.

Ti imaš tu osjetljiv zadatak. Pretpostavka koju trajno ţeliš u njemu

odrţati je tako besmislena da, ako jednom dođe u pitanje, ni mi sami

nećemo je moći braniti nikakvim djelićem dokaza. Ĉovjek ne moţe ni

jedan trenutak vremena ni sam načiniti ni zadrţati; ono mu dolazi kao

čisti dar; stoga bi jednako tako sunce i mjesec mogao smatrati svojim

posjedom i dobrom. On je dakle, teoretski, upućen na potpunu sluţbu

Neprijatelju; i ako bi mu se Neprijatelj pojavio u tjelesnom obliku i

zatraţio potpunu sluţbu samo za jedan dan, on ga ne bi odbio. On bi

se osjećao uvelike olakšanim ako taj jedan dan ne bi sadrţavao ništa

neugodnije nego slušanje brbljarija jedne glupe ţene; i on bi se

osjećao gotovo do razočaranja olakšanim kad bi mu Neprijatelj toga

dana nakon pola sata rekao: »Sad moţeš ići i zabavljati se.« Razmišlja

li on

samo trenutak o svojoj pretpostavci, morao bi bez sumnje uvidjeti da

se stvarno svaki dan nalazi u tom poloţaju. Kad govorim o čuvanju te

pretpostavke u njegovoj pameti, onda je posljednja stvar koju ti

savjetujem da ga opskrbiš razlozima za njenu obranu. Takvih nema!

Tvoja zadaća je posve negativna. Nemoj dopustiti da se njegove misli

odviše pribliţe tom problemu. Ĉuvaj ga u tami i pusti da njegov

osjećaj posjednika vremena drijema tiho, nepozorno i djelotvorno.

Smisao za vlasništvo općenito treba uvijek jačati. Ljudi postavljaju

uvijek nove zahtjeve za vlasništvom, koji jednako smiješno zvuče na

nebu kao i u paklu, i mi ih moramo u tome podrţati. Velik dio

modernog otpora protiv čistoće dolazi otuda što ljudi vjeruju da su

»vlasnici« svojih tijela — onih snaţnih i opasnih tvorevina u kojima

pulsira snaga koja je stvorila svijet, u kojima se oni nalaze bez svog

pristanka i iz kojega bivaju izbačeni po volji nekog drugoga! Oni su

kao kraljevo dijete koga je otac iz ljubavi obdario naslovom

zapovjednika nad velikom pokrajinom, kojom inače upravlja mudri

savjetnik, a koje misli da su gradovi, šume i polja njegovo »vlasništvo«

na isti način kao i pločice na podu njegove dječje sobe.

Mi izazivamo taj osjećaj vlasništva ne samo gordošću nego i

smetenošću. Mi ih učimo da previde različita značenja posvojne

zamjenice — one istančane stupnjevite razlike koje se kreću od

»moje čizme« preko »moj pas«, »moj sluga«, »moja ţena«, »moj

otac«, »moj učitelj«, »moja domovina« do »moj Bog«. Moţemo ih

naučiti da sva ta različita značenja svedu na ono »moje čizme« —

»moje« vlasništvo. Ĉak malo dijete moţemo poučiti

da pod izrazom »moj medo« ne misli starog, u svojoj mašti, u mašti

ţivog primaoca njegove ljubavi, s kojim je posebno blizak (to je

upravo ono što bi ih Neprijatelj naučio ako mi ne budemo vrlo

pozorni), nego »medvjeda kojega, ako mi se sviđa, mogu rastrgati na

komadiće«. A na drugom kraju ljestvice naučili smo ljude da kaţu

»moj Bog« na način koji se mnogo ne razlikuje od »moje čizme«. Taj

»moj Bog« znači tek toliko kao »Bog na kojega ja, zbog svojih

izvanrednih zasluga, imam pravo i kojega na propovjedaonici

iskorištavam — Bog, na koga ja imam posjedničko pravo«.

A uvijek je prava šala u tome da se riječ »moj« u svom punom smislu

označavanja posjeda uopće ne moţe primijeniti ni na kojeg čovjeka i

ni na jednu stvar. Na koncu će ili naš Otac ili Neprijatelj biti onaj koji

za svakog čovjeka i svaku stvar moţe reći »moja. Ne boj se, ljudi će

na koncu već uvidjeti kome pripada njihovo vrijeme, njihova duša i

njihovo tijelo! Sigurno ne njima, što god se dogodilo. U sadašnjici je

Neprijatelj onaj koji za sve i svakoga kaţe »moj«, iz jedinog razloga

što je on sve stvorio. Naš Otac se nada da će on na koncu moći reći

»moj« svim stvarima i to na osnovi dinamičkog temelja osvajanja.

j pfani stric 6crtWtiKyt.

PISMO DVADESETDRUGO

Tako! Tvoj čovjek se zaljubio — i to na najgori način na koji se to

moglo dogoditi — u djevojku o kojoj mi nisi rekao ni riječi u svom

izvještaju. Moţda te zanima da je mali nesporazum s tajnom policijom

zbog nekih mojih nepromišljenih opaski u pismima, a koje si ti smatrao

potrebnim razbu-bati, opet u potpunosti izglađen. Ako si računao s

tim da ćeš sebi osigurati moje usluge, grdno si se prevario. Morat ćeš

za to činiti pokoru, kao i za sve svoje druge ludosti. U prilogu ti

šaljem jednu upravo objavljenu knjiţicu o novom popravnom domu za

nesposobne napasnike. Bogato je ilustrirana i nećeš naći u njoj ni

jednu dosadnu stranicu.

Pogledao sam dosje te djevojke i zgrozio sam se nad onim što sam

našao. Ona nije samo kršćanka nego kršćanka najgore vrste —

odvratna, podla, podrugljiva, stidljiva, jednostavna, kao miš,

vodenasta, beznačajna, djevičanska, ţenskica »luk i voda«. Mala

beštija. Tjera me na povraćanje. Ona smrdi i furi kroz svaku stranicu

dosjea. Smrdi na

redovnicu. Tjera me u ludilo kako se svijet pokvario. U dobra stara

vremena ona bi bila upravo za arenu. Zato je ta vrsta i stvorena. Ne

zato što bi i tamo mnogo koristila, ne! Ona je dvolična mala varalica

(poznam ja tu vrstu), koja izgleda kao da će pasti u nesvijest kad vidi

kap krvi, a onda umire sa smiješkom. Laţljivica u svakom pogledu!

Izgleda kao da se ni maslac u njezinim ustima ne bi istopio, a ipak

posjeduje smisao za jaku podrugljivu šalu. Pripada vrsti stvorova koji

čak mene smatraju smiješnim! Prljava, neukusna mala pudlica — pa

ipak spremna pasti u ruke klipanu kao i svaka druga od tih beštija.

Zašto je Neprijatelj ne prokune za to, kad mu je toliko stalo do dje-

vičanstva, umjesto što samo promatra cereći se?

U srcu Neprijatelj je hedonist. Svi njegovi postovi i bdjenja i lomače

i kriţevi samo su fasada. Ili su samo poput pjene na morskoj obali. A

tamo na morskoj pučini, na njegovom moru, tamo je radost i više nego

radost. On to ne skriva; u njegovoj desnoj ruci su »radosti bez

kraja«. Uh! Mislim da on nema ni najmanju slutnju o onoj velikoj i

uzvišenoj tajni do koje se mi diţemo u bijednom gledanju. On je

prost, Wormwood. Ima malograđanska shvaćanja. Napunio je svoj

svijet radostima svake vrste. Ljudi se tijekom dana bave tolikim

stvarima, za koje se on ni najmanje ne brine — spavanje, pranje, jelo,

piće, vođenje ljubavi, igranje, molitva, rad. Sve se mora najprije

iskriviti prije nego za nas moţe biti od bilo kakve koristi. Mi se

moramo boriti pod krvavo oteţanim okolnostima. Ništa nije po prirodi

na našoj strani.

(Tebe to ne ispričava. S tobom ću još obračunati. Ti si me uvijek

mrzio i, kad si se osjećao sigurnim, prema meni si se uvijek

bezobrazno ponašao.)

Naravno da će se on upoznati i s obitelji te djevojke i cijelom

njezinom rodbinom. Zar ti stvarno nisi mogao vidjeti da je upravo

kuća u kojoj ona stanuje mjesto koje on nikada nije smio upoznati?

Cijeli kraj je natopljen onim smrtnim mirisom. Ĉak ga i vrtlar, koji tek

pet godina sluţbuje u toj kući, počinje širiti. I gosti, koji tamo borave

samo za vikend, odnose sa sobom nešto od tog zlog mirisa. I pas i

mačka su već njime okuţeni. A kuća je proţeta nedostupnom tajnom.

Posve smo sigurni (to je jedno od temeljnih načela) da svaki član

obitelji na neki način izvlači kapital od drugoga — ali ne moţemo

pronaći kako. Oni tajnu, što stoji pod prividom nesebične ljubavi,

čuvaju jednako ljubomorno kao i sam Neprijatelj. Cijela kuća i vrt su

jedinstveno poprište najveće neobuzdanosti. Ima odvratne sličnosti s

opisom što ga je jedan ljudski pisac dao o nebu: »područje gdje je sve

samo ţivot, i stoga sve što nije glazba samo je šutnja«!

Glazba i šutnja — kako mrzim to oboje! Kako bismo morali biti

zahvalni što od vremena, kad je naš Otac stupio u pakao (to je doduše

tako davno da bi ljudi mogli brojiti u godinama svjetlosti), ni jedan

kvadratni centimetar paklenog prostora i ni jedna minuta paklenog

vremena nije bila izručena tim dvjema odvratnim silama, nego je sve

ispunjeno bukom: buka, velika dinamika, čujni izraz svega što je

veselo, nemilosrdno i muţevno — buka koja nas jedina štiti od glupih

napada slabosti, od sumnjičavih griţnji savjesti i od nemogućih ţelja!

Mi ćemo na koncu cijeli svemir pretvoriti u buku. Sto se tiče zemlje,

već smo u tom smislu dobrano napredovali. Nebeske melodije i tišina

bit će na koncu poraţeni: no ja priznajem da još ni iz daleka

nismo dosta bučni. Ali naše istraţivanje napreduje. U međuvremenu,

ti sitni, odvratni i...

(Ovdje se rukopis prekida i pisanje se nastavlja drugom rukom.)

U vrućini pisanja otkrivam da sam iz nepaţnje dopustio da poprimim

lik velike stonoge. Zbog toga diktiram ostatak ovog pisma svom

tajniku. Sad, kad je preobrazba završena, prepoznajem je kao

privremenu pojavu. Neke glasine o tom već su doprle i do ljudi.

Bezvezni opis o tome javlja se u djelima nekih pjesnika, kao i Miltona,

sa smiješnom napomenom da je ta promjena oblika »kazna« kojom nas

je udario Neprijatelj. Jedan suvremeni pisac — netko imenom Pshavv

ili tako nekako — ipak je shvatio istinu. Preobrazba se događa iznutra

i predstavlja veličanstveno očitovanje one ţivotne snage koju bi

oboţavao naš Otac kad bi oboţavao bilo što osim sebe. U svom

sadašnjem obliku čeznem više nego ikad da te vidim i zagrlim u

nerazdvojni zagrljaj.

(Potpisan) T&ArppIfZ

Za njegovu ponovno duboku uzvišenost, pod-sekretara Screvvtape, T.

E., B. S., itd.

PISMO DVADESETTREĆE

%roz tu djevojku i njezinu odvratnu obitelj pacijent sad svakodnevno

upoznaje sve više kršćana, i to vrlo inteligentnih kršćana. Sad će za

dugo vrijeme biti nemoguće ugušiti u njemu taj duhovni ţivot. Ali

dobro, moramo ga zatrovati. Ti si bez sumnje već više puta na našem

vjeţbalištu isprobavao kako da se preobraziš u anđela svjetla. Sad je

vrijeme da to učiniš pred licem Neprijatelja. Svijet i tijelo su nas

razočarali; preostaje treća sila. A uspjeh te treće vrste slavniji je od

svih. Jedan pali svetac, farizej, inkvizitor ili mađioničar pričinjaju u

paklu daleko više zabave nego neki običan tiranin ili pokvarenjak. Kad

dobro pogledam nove prijatelje tvoga pacijenta, opaţam da bi

najpogodnija točka napada mogla biti granično područje između

teologije i politike. Neki od njegovih novih prijatelja zanimaju se vrlo

ţivo za socijalne teţnje njihove religije. To je u sebi loša stvar; ali se

moţe iskoristiti na dobro.

Vidjet ćeš da mnogi kršćansko-politički pisci misle da je kršćanstvo

počelo zastranjivati i, polazeći

od nauke svoga Osnivača, to je počelo vrlo rano. Sad mi moramo

iskoristiti to mišljenje da bismo opet proturili pojam »historijskog

Isusa« i potakli nastojanje oko odstranjivanja kasnijih »dodataka i

iskrivljavanja« te to sve suprotstaviti cijeloj kršćanskoj tradiciji. U

posljednjem naraštaju mi smo pogodovali konstrukciji takvog

»historijskog Isusa« na liberalnom i humanitarnom temelju. Sad ćemo

promicati novog »historijskog Isusa« s marksističkim, katastro-

fičkim i revolucionarnim crtama.

Konstrukcije koje mi otprilike svakih trideset godina kanimo mijenjati

pokazuju višestruke prednosti. Prije svega, one vode k tome da

čovjekovo poštovanje usmjere na nešto što uopće ne postoji jer je

svaki »historijski Isus« nehistorijski. Dokumenti izriču ono što izriču

i tu se ne moţe ništa dodati i stoga se svaki novi »historijski Isus« iz

njih vadi tako da se u jednoj točki nešto potisne, a u drugoj nešto

pretjera i primijeni određena spekulacija (za koju mi učimo ljude da

je nazivaju briljantnom) i za koju u običnom ţivotu nitko ne bi

riskirao deset dinara, ali koja je dostatna da izazove mnoštvo novih

Napoleona, novih Sha-kespearea i novih Swiftova u jesenskom

katalogu svih izdavača. Na drugom mjestu, sve te konstrukcije

počivaju na posebnoj teoriji o njihovu historijskom Isusu, teoriji za

koju pretpostavljaju da ju je on naviještao. On mora neminovno biti

»veliki čovjek« u modernom smislu riječi — krajnji domet jedne

zastarjele i neujednačene razvojne linije mišljenja prevrtljivac — koji

nudi lijek od svih bolesti. Time odvraćamo ljude od onoga što on jest i

što je učinio. Mi ga najprije činimo samo učiteljem, a onda skrivamo

golemo bitno slaganje između nje-

gove i nauke drugih velikih moralnih učitelja. Jer ljudi ne smiju

nipošto opaziti da veliki učitelji morala nisu poslani od Neprijatelja da

ih poučavaju, nego da ih podsjećaju da ponovno izraze prvotne

moralne otrcanosti protiv našeg stalnog nastojanja da ih odvratimo od

toga. Mi stvaramo sofiste: a on podiţe jednog Sokrata da im odgovori.

Naš treći cilj je da tim konstrukcijama razaramo ţivot poboţnosti.

Umjesto stvarne prisutnosti Neprijatelja, koju ljudi inače

doţivljavaju u molitvi i sakramentima, mi dajemo nadomjestak u

jednoj mogućoj, vrlo udaljenoj, zastrtoj i neuhvatljivoj prisutnosti

nekog lika, koji je govorio stranim jezikom i već odavno umro. Takvo

jedno biće doista ne moţe biti oboţavano. Umjesto Stvoritelja,

kojemu se njegovo stvorenje klanja, uskoro ćeš imati samo vođu

stranke kojemu njegovi pripadnici plješću i, napokon, tek neku osobu

kojoj poneki mjerodavni povjesničar priznaje izvrstan karakter.

Ĉetvrto, neovisno o tome da je ovako ocrtani Isus nehistorijski,

ovakva vrsta relacije je povijesno neispravna i u drugom smislu. Ni

jedan narod i tek mali broj pojedinaca su stvarno dovedeni u

Neprijateljev tabor povijesnim proučavanjem Isusove biografije

jednostavno kao biografije. Stvarno je ljudima spriječeno potpuno

poznavanje sve građe iz te biografije. Prvi obraćenici su prihvatili tu

vjeru na temelju jedne jedine povijesne činjenice (uskrsnuća) i jedne

jedine teološke nauke (otkupljenja), što je već postojećem

spoznavanju progovorilo o vlastitoj grešnosti, tj. svijesti o grijehu ne

protiv nekog propisa zakona, što ga je jedan veliki čovjek kao nešto

sasvim novo opet uspostavio, nego protiv starog, zajedničkog,

općevrijedećeg moralnog zakona u kojem su ih poučavale njihove

dadilje i majke. »Evanđelja« su došla tek kasnije i nisu pisana za to da

stvaraju kršćane, nego da izgrađuju već postojeće kršćane.

Kako god nam se u nekim točkama činio opasan, stalno trebamo

promicati »historijskog Isusa«. Kad se radi o općoj vezi između

kršćanstva i politike, naš je poloţaj osjetljiviji. Naravno, nipošto ne

smijemo dopustiti da se kršćansko uvjerenje ljudi izraţava u njihovu

političkom ţivotu jer bi uspostava društva koje bi se pribliţilo stvarno

pravednom bila prava katastrofa. S druge strane ţelimo, i to snaţno,

da ljudi upotrebljavaju kršćanstvo kao sredstvo; prvenstveno,

naravno, kao sredstvo za postizanje vlastitih prednosti; a, ako to ne

uspije, kao sredstvo za bilo što drugo — čak i za postizanje društvene

pravde. Vrijedi, dakle, pustiti čovjeka da cijeni društvenu pravdu kao

nešto što zahtijeva Neprijatelj, ali ga tada treba dalje obrađivati do

točke kad on cijeni kršćanstvo jer ono moţe donijeti društvenu

pravdu. Jer Neprijatelj se ne da koristiti prema pogodnostima. Ljudi

ili narodi koji misle da bi mogli obnoviti vjeru kako bi time ostvarili

bolje ljudsko društvo mogu se usporediti s onima koji bi mislili da su u

stanju koristiti nebeske ljestve da skrate put do obliţnje ljekarne.

Na sreću je ljude vrlo lako primamiti oko tog malog ugla. Tek danas

sam našao jedno mjesto u knjizi jednog kršćanskog pisca gdje on pre-

poruča svoje poimanje kršćanstva s obrazloţenjem da »samo takva

vjera moţe preţivjeti smrt starih kultura i rođenje nove civilizacije«.

Vidiš li ovdje malu napuklinu? »Vjeruj to, ne zato što je to istinito,

nego zbog nekog drugog razloga.« To je igra.

TVrj oA^ni stric Scre.Wt&pe.

PISMO DVADESETĈETVRTO

Moj a[ra^i "W>orvn,Wwi({

T> io sam u dopisivanju sa Slumtrimpetom koji P?]e zaduţen za

djevojku tvoga pacijenta i došao sam u trag slabom mjestu na njezinu

oklopu. To je jedna mala neuočljiva mana koju imaju skoro sve ţene

koje su rasle u pametnom krugu ljudi koje povezuje čvrsta vjera. Ta

se sastoji u bezbriţnoj pretpostavci da su svi koji stoje izvan toga

kruga i ne dijele tu vjeru zaista suviše glupi i smiješni. Muškarci koji

su redovito u susretu s tim izvanjskima ne dijele to mišljenje; njihovo

pouzdanje, ako se pouzdaju, druge je vrste. Ono što se djevojka

usuđuje pripisati svojoj vjeri zapravo pripada samo koloritu koji je

ona poprimila od svoje okoline. To doista nije daleko od uvjerenja

jedne dese-togodišnjakinje koja npr. drţi da su noţevi za ribu što se

upotrebljavaju u roditeljskoj kući jedino ispravni ili »pravi«, dok oni

susjedovi nikako ne mogu biti »doista pravi noţevi za ribu«. No,

svakako, element neznanja i naivnosti u tome je tako velik, a onaj

duhovne oholosti tako malen da moţemo

polagati malo nade na djevojku. Ali jesi li već razmišljao o tome kako

bi se moglo utjecati na tvoga pacijenta?

Novajlije uvijek pretjeruju. Ĉovjek koji se društveno uzdigao je

cjepidlaka, mladi učenjak je pedantan. U krugovima u kojima se sada

kreće tvoj pacijent je novajlija. Ovdje on svakodnevno susreće

kršćanski ţivot takve veličine kako nikad nije mogao sanjati i

promatra ga kroz čarobno staklo svoje ljubavi. On se bojaţljivo trudi

(a Neprijatelj mu to i stvarno zapovijeda) da oponaša tu veličinu.

Moţeš li ga dovesti do toga da oponaša onu slabost svoje ljubljene i da

je prenaglasi do te mjere da ono što je kod nje bilo samo mali grijeh

kod njega izraste do najljepše mane — duhovne oholosti?

Ĉini se da za to postoje idealne okolnosti. Novi krug ljudi u kojem se

on sad kreće takve je vrste da je on u iskušenju biti ponosan na njega

iz sasvim drugih razloga nego zato što je to kršćanski krug. To je

bolje odgojeno, inteligentnije i ugodnije društvo nego što je on ikada

do sada susreo. On se također u nekom stupnju vara o svojem mjestu

koje zauzima u tom društvu. Pod utjecajem »ljubavi« moţe se doduše

još osjećati nevrijednim djevojke, ali on se sve više prestaje osjećati

nevrijednim toga kruga. Ni najmanje ne sluti koliko toga mu je

oprošteno iz dobrote jer ga sada kao člana obitelji prihvaćaju takvog

kakav jest. On i ne sanja koliko toga u njegovu govoru, koliko njegovih

mišljenja oni prepoznaju kao čisti odjek svojih vlastitih. Još manje

pomišlja koliko čara, što ga osjeća u dodiru s tim ljudima, treba

pripisati erotičnoj draţi koju ta djevojka u njegovim očima zrači na

cijelu svoju okolinu. On vjeruje da voli njezin način govora i

ţivota zbog određenog sklada njezina i njegova duhovnog bića, dok je

ona zapravo toliko iznad njega da bi mnoge stvari koje sad prihvaća

jednostavno odbacio kad ne bi bio zaljubljen. On je kao pas koji si

umišlja da se razumije u lovačko oruţje jer mu lovački instinkt i

ljubav prema gospodaru čine lovački dan uţivanjem!

Ovdje leţi naša šansa. Dok Neprijatelj tog divljaka kroz spolnu ljubav

i ugodne ljude koji su u njegovoj sluţbi daleko odmakli diţe na ţivotnu

razinu, koju na drugi način ne bi nikako mogao postići, moraš ti u

njemu probuditi uvjerenje da je on postigao vlastitu razinu i da su to

svi ljudi »njegova kova« i da je on, stupivši među njih, našao svoj dom.

Okrene li se od njih drugom društvu, naći će ga dosadnim, djelomično

i zato što gotovo svako društvo u koje zađe i jest stvarno mnogo

manje zabavno, ali mnogo više zato što je očaran mladom djevojkom.

Moraš ga dovesti do toga da pobrka razliku između društvenog kruga

koji voli i onoga koji mu je dosadan, s razlikom između kršćana i

nevjernika. Moraš ga dovesti do toga da osjeća (bit će bolje da to ne

izraţava riječima): »kako smo mi kršćani drukčiji«! I kod toga »mi

kršćani« on mora stvarno ali nesvjesno misliti »moja vrsta«; kod

»moja vrsta« ne smije misliti na ljude koji su »mene primili u svojoj

obzirnosti i poniznosti«, nego na »ljude s kojima se ja s punim pravom

druţim«.

Ovdje uspjeh ovisi o tome koliko ga moţeš zbuniti. Pokušaš li ga

izričito i otvoreno učiniti ponosnim što je kršćanin, vjerojatno ćeš

promašiti cilj. Neprijateljeve opomene su predobro poznate. No, ako

ideju »mi kršćani« odbaciš i učiniš ga sa-

mozadovoljnim s »mojim načinom«, tada nikada nećeš postići stvarnu

oholost, nego samo društvenu taštinu koja je u usporedbi siromašan,

mali grijeh. Ono što ti trebaš jest podmuklo samočestitanje koje se

uvlači u svaku njegovu misao. No nikad mu ne dopusti pitanje: »Zašto

zapravo ja sebi čestitam?« Osjećaj da pripada jednom povjerljivom

krugu, da je upućen u tajnu, vrlo mu je ugodan. Igraj na tu kartu!

Nauči ga, dok koristiš utjecaj te djevojke u najčišćim trenucima, da

napravi podsmješljivo lice kad se radi o stvarima koje govore

nevjernici. Neke teorije, koje moţda susreće u suvremenim

kršćanskim krugovima, mogu se ovdje pokazati korisne. Mislim na

teorije koje nadu ljudskog društva polaţu na neki uţi krug

»duhovnih«, posebno obrazovanih krugova teokrata. Nije tvoja stvar

istraţivati jesu li te teorije ispravne ili pogrešne. Glavno je načiniti

kršćanstvo jednom od tajnih religija u koje se on osjeća dobro

upućen. Molim te, ne puni svoja pisma ispraznim brbljarijama o tom

europskom ratu. Njegov konačan ishod je bez sumnje vaţan, ali to je

stvar Vrhovne komande. Mene ni najmanje ne zanima koliko je ljudi u

Engleskoj ubijeno od bombi. U kakvu duhovnom stanju su oni umrli

mogu vidjeti ovdje u nadleţnom uredu. Da će svi jednog dana umrijeti,

to već znam. Molim te, usredotoči se na svoj posao.

j ofani stric $crtWthfi

PISMO DVADESETPETO

Prnji moj WormWooc(l

frava teškoća kod ljudi među kojima ţivi tvoj pacijent je u tome što

su oni samo kršćani. Naravno, svi oni imaju svoje osobne interese, ali

njihova veza ostaje čisto kršćanstvo. Ono što mi općenito ţelimo kad

ljudi postanu kršćani jest da ih drţimo u duhovnom stanju koje ja

nazivam »kršćanstvo-i«. Ti već znaš: kršćanstvo i kriza, kršćanstvo i

nova psihologija, kršćanstvo i novi poredak, kršćanstvo i liječenje

vjere, kršćanstvo i fizička istraţivanja, kršćanstvo i vegetarijanizam,

kršćanstvo i reforma jezika. Ako već moraju biti kršćani, tada učini

da budu barem kršćani s nekom razlikom. Na mjesto vjere stavi im

neku modu s kršćanskim obojenjem. Iskoristi njihovu odvratnost pred

»uvijek istim starim stvarima«.

Ta odbojnost prema »uvijek istim starim stvarima« jedna je od

najdragocjenijih strasti koje smo proizveli u ljudskom srcu —

beskrajni izvor krivovjerja u religiji, ludosti u drţavi, nevjernosti u

braku i nepouzdanosti u prijateljstvu. Ljudi ţive u

vremenu i stoga doţivljavaju stvarnost susljedno. Da bi doţivjeli

mnogo stvarnosti, njihovo se doţivljavanje mora protegnuti na mnogo

različitih stvari; drugim riječima, oni moraju doţivljavati promjenu. I

kako oni trebaju promjene, Neprijatelj (koji je do srţi uţivalac) im je

promjenu učinio prijatnom, upravo kao što im je jela učinio prijatnim.

No kako on ne ţeli da oni ni promjenu ni jelo ne smatraju svrhom

samom sebi, uravnoteţio je njihovu ljubav prema promjeni ljubavlju

prema postojanosti. On je to ostvario tako da čovjek obje ţelje

zadovoljava u jednom te istom svijetu koji je on stvorio, i to

povezivanjem promjene i stalnosti u jedinstvo koje nazivamo ritam.

Daje im godišnja doba, svako je drukčije, a ipak svake godine iznova

isto, tako da se proljeće stalno osjeća kao nešto novo premda je ono

od pamtivijeka povratak stare teme. U svojoj Crkvi daje im crkvenu

godinu: izmjenu korizme i blagdana, ali to je isto svetkovanje koje je

bilo i prijašnjih godina.

Kad mi izvučemo radost u jelu i pretjeravamo taj uţitak da

proizvedemo lakomost, zahvaćamo naravno uţivanje u promjeni i

preokrećemo ga u strast za bezuvjetnim novostima. Taj zahtjev je u

cijelosti djelo naše spretnosti. Propustimo li svoju duţnost, ljudi neće

biti samo zadovoljni, nego i oduševljeni tom mješavinom novosti i

prisnosti snjeţnih pahuljica ovog siječnja, sunčeva izlaska ovog jutra,

pudinga sa šljivama ovog Boţića. Dok ih ne poučimo nečem boljem, i

djeca su potpuno sretna s tom godišnjom izmjenom igara u kojoj igra

s kestenima slijedi igru preskakivanja jednako kao što jesen slijedi

ljeto. Samo uz naše neprestane napore moţe se odrţati zahtjev za

neograničenom ili neritmičkom promjenom.

Taj zahtjev je višestruko vrijedan. Ponajprije umanjuje radost a

povećava ţelju. Uţivanje u novosti je po svojoj naravi, više nego neko

drugo, podloţno zakonu umanjujućih rezultata. Uţivati uvijek nešto

novo stoji novaca i zahtjev za novostima rađa ili pohlepu ili nesreću ili

oboje. A zatim: što je neobuzdaniji taj zahtjev, to brţe mora iscrpsti

sve izvore nevine radosti, a zatim prijeći do onih zadovoljstava koja

Neprijatelj zabranjuje. Otkad smo zapalili odbojnost pred »uvijek

istim starim stvarima«, moguće nam je da, na primjer, umjetnost

učinimo bezopasnijom nego ikada. I nevaţni kao i najdarovitiji

umjetnici danas su zaraţeni ţeljom za uvijek novim i novim, što dovodi

do pojave pretjeravanja u lascivnosti, bezumnosti, okrutnosti i

oholosti. Napokon, ţelja za najnovijim nama je nuţna potreba ako

ţelimo proizvoditi mode i hitove.

Pomodne filozofije koristimo da bismo čovjekovu pozornost odvratili

od opasnosti koje mu stvarno prijete. Usmjeravamo moderne povike u

svakom naraštaju protiv onih tereta kojih bi se trebalo najmanje

bojati. Istovremeno veţemo njihovo odobravanje uz onu vrlinu koja je

najbliţa mani kojoj kanimo dati prednost. Igra se sastoji u tome da

uzvitlamo masu kako bi jurila naokolo s aparatima za gašenje poţara, a

u stvarnosti prijeti poplava, ili sve skupljamo na palubu broda, a rupa

je ispod vode. Tako činimo modernim naglašavati opasnosti od

prevelikog zanosa u trenutku kad je sve tako posvjetovnjačeno i

mlako. Nakon stotinu godina, kad od svih načinimo romantičare

prepune osjećaja, podići ćemo moderni povik protiv opasnosti

prevelikog »razuma«. Vremena okrutnosti spominjemo zbog

sentimentalnosti, vremena po-

pustljivosti zbog građanske ukočenosti, razdoblje razuzdanosti zbog

puritanizma. A kad god se ljudi poţure da budu robovi ili tirani,

liberalizam činimo glavnim ţrtvenim jarcem.

Ali najveći trijumf u cijelom ovom pothvatu jest uzdizanje ovog uţasa

pred »uvijek istim starim stvarima« do filozofije tako da

intelektualna besmislica još pojačava pokvarenost volje. Ovdje se

pokazuje vrlo korisnim posvuda proširen evolucioni-stički ili

historijski karakter suvremene europske misli (što je dobrim dijelom

naše djelo). Neprijatelj voli plitkosti, koliko ja mogu vidjeti, on ţeli

ljude koji postavljaju vrlo jednostavna pitanja kao: je li to ispravno?

Je li to razumno? Je li to moguće? — Ako međutim nama uspije da

ljudi umjesto toga pitaju: Je li to u skladu s općim mišljenjem našeg

vremena? Je li to napredno ili nazadno? Kreće li se povijest u tom

smjeru? Je li to lijevo ili desno mišljenje? — tada će oni zanemariti

prava pitanja, a pitanja koja postavljaju nemaju odgovora jer ljudi ne

znaju budućnost. Time što njihove misli ostaju lebdjeti u

zrakopraznom prostoru daju nam najbolju priliku da se umiješamo i

navedemo ih na postupke koje smo mi za njih odlučili. Bilo je vrijeme

kad su oni znali da neke promjene ne vode na bolje, druge na gore, a

neke su indiferentne. Mi smo im to znanje dobrim dijelom oduzeli. Na

mjesto opisnog pridjeva »nepromijenjen« stavili smo čuvstveni

pridjev »stagnirajući«. Mi ih poučavamo da budućnost gledaju kao

obećanu zemlju koju osvajaju samo povlašteni junaci, a nikako kao

nešto što svatko, bio ili činio što mu drago, osvaja brzinom od

šezdeset minuta na sat.

TVoj odfcni stric 5cre.WtMpe.

PISMO DVADESETŠESTO

Prtkcji moj MJormvJooa\l

r^acijelo, zaručničko doba je pogodno vrijeme za *0"sijanje onog

sjemena koje će nakon deset godina izrasti u domaću mrţnju.

Nezadovoljene ţelje izazivaju stanje očaranosti čije djelovanje ljudi

lako brkaju i drţe učinkom kršćanske ljubavi prema bliţnjemu.

Iskoristi dvostruki smisao riječi »Ljubav«: navedi ih da vjeruju kako

su ljubavlju riješili sve one probleme koje su zapravo pod utjecajem

svoga ushićenja ili potisnuli u stranu ili zanemarili. Dok to

oduševljenje traje, imaš priliku dati da problemi potajno tinjaju i

postaju kronični.

Velik problem je »nesebičnost«. Promotri još jednom zadivljujuće

djelo našeg jezičnog odsjeka, koji je pozitivnu kršćansku ljubav prema

bliţnjemu zamijenio negativnom nesebičnošću. Zahvaljujući tom radu

moţeš bez daljnjega učiti ljude da se odriču prednosti, ne stoga da

time druge usreće, nego da se po svom odricanju pokaţu nesebičnima.

To je već velik uspjeh. Druga velika pomoć kad se radi o muškarcu i

ţeni jest različito shvaćanje nese-

bičnosti koje smo mi izgradili među spolovima. Ţena pod nesebičnošću

prvenstveno shvaća brigu za druge, a muškarac misli na nezadavanje

briga drugima. Otuda proizlazi da ţena, koja je u Nepri-jateljevoj

sluţbi već prilično napredovala, moţe drugima biti daleko teţa nego

bilo koji muškarac, izuzev onih kojima je naš Otac posvema zavladao. I

obratno, muškarac moţe provesti dugo vrijeme u taboru Neprijatelja

prije nego poduzme da nešto dobrovoljno učini za druge i to toliko

koliko jedna obična ţena čini svaki dan. Upravo time što ţena misli

samo na to da čini dobro, a muškarac da poštuje prava drugih, svaki

spol će bez vidljiva razloga smatrati onaj drugi posve sebičnim.

Na hrpu takvih zbrka moţeš dodati još nešto. Erotsko uzbuđenje

stvara uzajamnu susretljivost, kad je svatko stvarno ţeljan izići u

susret ţeljama drugoga. Oni su također svjesni da Neprijatelj od njih

traţi određen stupanj kršćanske ljubavi prema bliţnjemu koji bi ih,

ako ga dostignu, dovodio do sličnih postupaka. Moraš ih dovesti do

toga da stupanj uzajamnog predanja, koji trenutno naravno odgovara

njihovoj očaranosti, postave kao zakon za cijeli svoj bračni ţivot, ali

tako da, kad jednom nestane ovo ushićenje, ne posjeduju dovoljno

prave kršćanske ljubavi da taj zakon dalje slijede. Oni neće otkriti

zamku, pošto su dvostruko zaslijepljeni: zamjenjuju erotsko

uzbuđenje s kršćanskom ljubavlju i vjeruju da će uzbuđenje trajati.

Kad je jednom ova vrsta sluţbene, zakonske ili navodne nesebičnosti

postala pravilom koje se treba odrţavati, što erotični osjećaji više ne

mogu, a duhovna pomagala koja još nisu dovoljno ojačala još ne mogu

pruţiti, tada se pokazuju izvanredno

povoljni učinci. U raspravljanju o bilo kojoj zajedničkoj odluci javljat

će se obvezno da A, nasuprot vlastitim ţeljama, nastupa u korist ţelja

koje pretpostavlja kod B, dok B čini obratno. Doista, često je

nemoguće utvrditi stvarne ţelje svake strane; krene li dobro,

završava tako da poduzmu nešto što ni jedno od njih dvoje ne ţeli. No,

svaka strana osjeća u sebi toplo samoopravdanje i učvršćuje se u

postojanju prava na priznanje za svoju nesebičnost zajedno sa

skrivenim nezadovoljstvom prema drugome zbog odviše jednostavnog

načina na koji je primio prinesenu ţrtvu. Kasnije se moţeš odvaţiti na

takozvanu iluziju velikodušnog konflikta. Ta igra međutim najbolje

uspijeva s više od dva sudionika; na primjer u obitelji s odraslom

djecom. Netko predloţi kakvu beznačajnu stvar, kao što je piti čaj u

vrtu. Jedan član obitelji daje jasno do znanja (no ne s mnogo riječi)

da on to radije ne bi, ali, naravno, spreman je to učiniti zbog

»nesebičnosti«, a u stvari zato što ne ţeli biti pokusna lutka na kojoj

će prvi govornik vjeţbati svoju sićušnu velikodušnost. Ali on nipošto

nije spreman napustiti svoje izigravanje nesebičnosti. On ustraje na

spremnosti činiti »što drugi ţele«. Oni ustraju u spremnosti da čine

što on ţeli. Neraspoloţenje raste. Strasti se podiţu. Uskoro netko

kaţe: »Onda dobro, ja ne ţelim više nikakav čaj!« I tada uslijedi prava

svađa s ogorčenjem na obje strane. Jesi li shvatio kako je to

izvedeno? Da je svaka strana otvoreno i pošteno zastupala svoje

istinske ţelje, drţali bi se svi u granicama razumnosti i čestitosti. Ali

upravo jer je prepirka vođena s obrnutim predznacima i svaka strana

se borila za drugu, ostaje im sva ogorčenost koja potječe iz

povrijeđene samopravednosti i tvrdoglavosti, kao i

posljednjih godina sakupljeni bijes potpuno prikriven navodnom ili

sluţbenom nesebičnošću u onome što čine ili zbog onoga zašto barem

vjeruju da su ispričani. Svaka strana doista točno zna kako je jeftina

nesebičnost protivnika i kako on pokušava prisilno dovesti druge u

laţni poloţaj; ali svatko uspijeva sebe smatrati neduţnim i osjeća se

zloupotrijebljenim i to ne jednom i od ljudi od kojih to naravno ne bi

mogao očekivati.

Jedan razboriti čovjek je rekao: »Kad bi ljudi znali koliko zle krvi je

proizišlo iz nesebičnosti, ne bi je tako često preporučivali s

propovjedaonice«; i još: »Ona je vrsta ţene koja ţivi samo za druge —

tko su drugi moţeš pročitati s njezina lukavog izraza lica.« Sve to

moţe započeti u doba zaručništva. Mala doza stvarne nesebičnosti na

strani tvoga pacijenta pomaţe ti trajno manje da si osiguraš njegovu

dušu, nego prvi počeci one nerazvijene i samosvjesne nesebičnosti

koja se jednog dana moţe rascvjetati u vrstu koju sam ti opisao. Malo

uzajamnog nepoštenja, određeno čuđenje što djevojka uvijek ne pazi i

ne vrednuje odgovarajući koliko je on nesebičan, moţe se već sada

prokri-jumčariti. Poradi briţno na tim stvarima i, nadasve, nemoj

dopustiti da mladi ljudi išta od toga opaze. Uđu li im u trag, bit će na

najboljem putu da otkriju kako sama »ljubav« nije dovoljna, da bi

kršćanska ljubav prema bliţnjemu bila neophodna ali još nije

ostvarena, i da nikakav vanjski zakon ne moţe nadomjestiti tu

kršćansku ljubav. Ţelio bih samo da Slumtrimpet nešto poduzme da

potkopa djevojčin smisao za humor.

TVcj vfani stric 5crtWttKyi

PISMO DVADESETSEDMO

Prnji moj WormWooa\!

V

A ini se da trenutno loše napreduješ. Sigurno da treba koristiti

njegovu »ljubav« kako bi njegove misli udaljio od Neprijatelja. Ali ti

samo pokazuješ kako to bijedno iskorištavaš kad izvještavaš da je

cijelo pitanje udaljavanja i duhovne rastrese-nosti postalo jedan od

glavnih predmeta njegove molitve. To znači da si u velikoj mjeri

zakazao! Ako ovaj ili onaj otklon pogodi njegove misli, moraš ga jačati

u tome da to pokušava riješiti samo snagom svoje volje, nastavljajući

molitvu uobičajeno kao do sada, kao da se ništa nije dogodilo. Ĉim on

tu rastresenost shvati kao teškoću i stavi je pred Neprijatelja kao

glavnu temu svoje molitve i svojih napora, stvaraš više nevolje nego

dobra. Sve, čak i grijeh koji ga u konačnosti dovodi još bliţe

Neprijatelju, djeluje na kraju protiv nas.

Mnogo nadobudnija je sljedeća metoda: sad, kad je tvoj pacijent

zaljubljen, budi se u njemu nova predodţba o zemaljskoj sreći i stoga

njegova prosna molitva dobiva novu revnost u vezi s ra-

tom i svim ostalim! Sad je vrijeme da mu se čine intelektualne

teškoće u vezi s tom vrstom molitve. Uvijek treba poticati krivu

duhovnost. Na prividno poboţnom temelju (»pohvala i zajedništvo s

Bogom su prava molitva«) ljudi mogu biti često dovedeni do otvorenih

neposlušnosti prema Neprijatelju koji im je (na svoj obično tako

jednostavan, općenit, nezanimljiv način) zapovjedio da mole za

svagdašnji kruh i ozdravljenje svojih bolesnika. Naravno, ti ćeš pred

njim sakriti činjenicu da je molitva za svagdašnji kruh u duhovnom

smislu jednako primitivna kao i u svakom dugom smislu.

Kako se, međutim, tvoj pacijent obvezao na zlokobni običaj

neposlušnosti, on će vjerojatno nastaviti s tim »primitivnim«

molitvama usprkos svemu što ti budeš poduzeo. No ti ga moţeš mučiti

time da se nikada ne oslobodi sumnje kako je taj oblik molitve

besmislen i ne vodi ni do kakvog objektivnog rezultata. Ne zaboravi

koristiti izreku: »Ako sam ja prvi, dobio sam; ako si ti, izgubio si!«

Ako se stvari za koje moli ne obistinjuju, to će biti dokaz da je

prosna molitva uzaludna. A ako se obistini ono što je molio, tada će

naravno moći navesti neke od fizičkih razloga koji su do toga doveli i

»stoga bi se to ionako dogodilo«. Time i uslišana i neuslišana molitva

postaje dokaz kako je moljenje beskorisno.

Tebi kao duhu moţe biti neshvatljivo da on moţe upasti u takvu

zabunu. No ti ne smiješ zaboraviti da on vrijeme smatra posljednjom

stvarnošću. On pretpostavlja da Neprijatelj, poput njega, vidi

određene stvari kao sadašnjicu; drugih se sjeća kao prošlosti, a treće

vidi unaprijed kao budućnost. Ali čak ako vjeruje da Neprijatelj ne

gleda stvari na taj način, ipak u dubini svoga srca

on to smatra svojstvenošću Neprijateljeva načina spoznavanja. On

stvarno ne vjeruje (iako to naravno tvrdi) da Neprijatelj vidi stvari

kakve one zaista jesu. Pokušaš li mu objasniti da su ljudske molitve

danas jedna od bezbrojnih koordinata kojima Neprijatelj usklađuje

sutrašnje vrijeme, on odvraća da je Neprijatelj u tom slučaju

oduvijek znao za što će ljudi moliti, a ako je to tako, tada oni ne mole

po slobodnoj volji nego su za takvu molitvu unaprijed određeni. I

dodat će da se vremenske prilike određenog dana mogu svesti na

njegove uzroke sve do prvotnog stvaranja materije — tako da se

cijelo događanje na ljudskoj kao i na materijalnoj strani svodi na

unaprijed kazanu riječ »neka bude«. Ono što nam je htio reći, nama

je naravno jasno: problem prilagodbe posebnih vremenskih prilika

posebnim molitvama samo je očitovanje cjelokupnog problema

prilagodbe svega duhovnog svijeta svemu materijalnom; da je

stvaranje u svojoj sveukupnosti djelotvorno na svakoj točki prostora

i vremena, i još bolje, ljudski oblik svijesti prisiljava nas da

cjelokupan, istodobni čin stvaranja doţivljavamo kao niz događaja koji

slijede jedan za drugim. Zašto taj stvaralački čin ostavlja prostor za

njihovu slobodnu volju, to je problem nad problemima, tajna koja se

nalazi iza Neprijateljeve besmislice »ljubavi«. Kako to čini, uopće nije

problem; jer Neprijatelj ne predviđa čovjekov slobodan doprinos u

nekoj budućnosti, nego ga vidi u svom neograničenom sada, a jasno je

da promatrati čovjeka u njegovu djelovanju ne znači nagnati ga da

nešto čini.

Sad se moţe odvratiti kako neki od nametljivih ljudskih pisaca, prije

svega Boethius, silno hvale tu tajnu. No, zahvaljujući intelektualnoj

klimi što

smo je napokon uspjeli stvoriti u cijeloj zapadnoj Europi, ne moraš se

odviše brinuti za tu opasnost. Samo znanstvenici čitaju stare knjige,

a mi smo ih tako školovali da su oni od svih ljudi najmanje prikladni

izvući iz njih pravu mudrost. To smo postigli tako što smo ih

neizbrisivo zabiljeţili »po-vijesno-znanstvenim stanovištem«. To

historijsko stanovište ukratko znači ovo: kad jedan znanstvenik

susretne neku izreku starog autora, tada on nikad ne pita je li ona

istinita. On pita tko je utjecao na starog pisca, kako se ova izreka

slaţe s onim što on veli u drugim knjigama, koje razvojne faze \ je

prošao pisac, ili opća povijest mišljenja, i koliko

je ta izreka utjecala na kasnije mislioce i kako često je bila krivo

shvaćena (napose od strane kolega našeg znanstvenika), kojim

pravcem je prošla sveopća kritika u tom pitanju tijekom posljednjih

deset godina i koje je »sadašnje stanje pitanja«. Promatrati starog

pisca kao mogući izvor znanja — očekivati da bi to što je on rekao

moglo mijenjati vlastito mišljenje ili vlastite postupke — to se

odbacuje kao krajnja jednostranost.

No kako je nemoguće stalno varati čitavu ljudsku rasu, neobično je

vaţno odcijepiti jedan naraštaj od drugog. Ĉim, naime, učenje biva

slobodnom izmjenom između pokoljenja, postoji opasnost da

karakteristične pogreške jednoga budu ispravljene karakterističnim

istinama drugoga. Ali, zahvaljujući našem Ocu i povijesno-

znanstvenom stajalištu«, današnji veliki znanstvenici crpe iz blaga

prošlosti tako mala znanja kao i onaj bravar neznalica koji tvrdi da je

povijest lagarija.

j ofani stric 6crtWti^ye.

PISMO DVADESETOSMO

Moj ({rMji ~S\?ormWo9Ć({

ad sam ti napomenuo da ne puniš svoja pi-N'sma glupostima o ratu,

mislio sam naravno da mi nisu potrebne tvoje djetinjaste rapsodije o

ljudskoj smrti i razaranju gradova. Naravno da trebam odgovarajuće

izvještaje ukoliko rat utječe na duhovno stanje pacijenta, ali upravo u

toj točki čini se da si potpuno zakazao. Zbog toga mi pripovijedaš pun

veselja kako postoji dobar razlog za očekivanje ţestokih zračnih

napada na grad u kojem ţivi to stvorenje. A to je vapijući primjer za

ono na što sam se već često ţalio: tvoja stalna spremnost da u

neobuzdanom uţivanju zbog ljudskih patnji zaboraviš glavnu stvar.

Zar ti ne znaš da bombe ubijaju ljude? Ili zar nisi svjestan toga da je

smrt tvoga pacijenta u sadašnjem trenutku upravo ono što moramo

izbjeći? On je umakao svjetovnim prijateljima s kojima si ga pokušao

upecati; zaljubio se u istinski kršćansku djevojku i trenutno je imun

na tvoje napade na njegovu čistoću; a različite metode kvarenja

njegova duhovnog ţivota

koje smo pokušali primijeniti ostale su do sada bezuspješne.

Stoga moramo često ţeljeti dug ţivot svim pacijentima. Sedamdeset

godina nisu ni dan previše za teški zadatak da njihovu dušu oslobodimo

neba i stvorimo čvrstu vezanost za zemlju. Dok su mlađi, vidimo ih

kako uvijek iznova odskoče. Ĉak i ako nam uspije da ih drţimo podalje

od određene religije, nepredvidivi vjetrovi mašte, glazbe, pjesništva,

jedan pogled na čisto djevojačko lice, ptičji pjev ili pogled na obzorje

otpuhnu naše najljepše konstrukcije. Oni se jednostavno ne ţele

stalno brinuti za svoj napredak u svijetu, za nove odnose i za obzirnu

politiku »sigurno je sigurno«. Njihova teţnja za nebom je tako

tvrdokorna da je naša najbolja metoda u to doba privezati ih za

zemlju tako da ih uvjerimo kako se zemlja moţe za određeno vrijeme

pretvoriti u nebo kroz politiku, znanost, psihologiju ili nešto slično.

Prava svjetov-nost je rezultat vremena, naravno uz potporu ponosa,

jer mi učimo ljude da smrt koja se pribliţava opisuju »zdravim

ljudskim razumom« ili ţivotnom zrelošću ili ţivotnim iskustvom.

Iskustvo je, u posebnom smislu kojemu ih mi poučavamo, usput

rečeno, najkorisnija riječ. Znameniti ljudski filozof skoro je otkrio

našu tajnu kad je rekao: »Gdje god je krepost u pitanju, iskustvo je

majka iluzije«; ali zahvaljujući promjeni mode i, naravno, »povijesno-

znanstvenom pristupu«, mi smo njegovu knjigu uspjeli velikim dijelom

učiniti bezopasnom.

Koliko je vrijeme vrijedan čimbenik za nas proizlazi iz činjenice da

nam ga je Neprijatelj tako malo prepustio. Većina čovječanstva umire

u dje-

tinjstvu; mnogi od preţivjelih umiru u mladosti Upadljivo je da je

njemu ljudsko rođenje vaţno prvenstveno kao određenje za smrt, a

smrt jedino kao vrata u drugu vrstu ţivota. A nama je dopušteno da

djelujemo na izabrane manjine ljudskog roda jer to što ljudi zovu

normalnim ţivotom jest »iznimka«. Izgleda da on samo nekima — i to

malobrojnima — od tih ljudskih ţivotinja, kojima on ispunjava nebo,

ţeli da imaju iskustvo borbe s nama kroz zemaljski ţivot od šezdeset

do sedamdeset godina. No dobro, tu je i naša prilika. Sto je ona

manja, to je bolje moramo iskoristiti. Što god poduzimaš, štiti svoga

pacijenta od smrti što je moguće bolje.

TVaj ofani stric 5crtWtt*,yt

PISMO DVADESETDEVETO

ad kad je sigurno da će njemačka čeljad bombardirati grad tvoga

pacijenta i da će ga njegove duţnosti zadrţati u najvećoj opasnosti,

moramo zrelo ispitati svoje vođenje poslova. Trebamo li ga pokrenuti

na lukavost — ili na hrabrost s popratnim ponosom — ili na mrţnju

prema Nijemcima?

No bojim se da nije dobro pokušati učiniti ga hrabrim. Naš odjel za

istraţivanja još nije otkrio (premda smo satima očekivali uspjeh) kako

i koju krepost proizvesti. To je ozbiljna nevolja. Da bi bio istinski i

djelotvorno zao, čovjek mora posjedovati neku krepost. Što bi Atila

bio bez svoje hrabrosti, ili Shvlock bez samozataje u odnosu na svoje

tijelo? Ali kako mi ne moţemo sami proizvesti ta svojstva, moţemo ih

samo koristiti kako su stvorena od Neprijatelja — a to znači: njemu

prepustiti izvjesno uporište u ljudima koje bismo inače u svakom

pogledu mogli smatrati svojim vlasništvom. To je vrlo neugodno

stanje, ali nadam se da ćemo jednog dana naći bolje rješenje.

Mrţnju moţemo proizvesti. Napetost čovjekovih ţivaca pod

utjecajem buke, opasnosti i umora, čini ljude podloţnima ţestokim

osjećajima i radi se još samo o tome da tu osjetljivost vodimo pravim

tijekovima. Pruţi li savjest otpor, zbuni ga. Reci mu da on ne mrzi

zbog sebe, nego zbog ţena i djece, i da je kršćaninu naređeno

oprostiti vlastitim neprijateljima, ali ne neprijateljima drugih ljudi.

Drugim riječima, učini da se dostatno poistovjeti sa ţenama i djecom

kako bi osjetio mrţnju zbog njih, ali ne toliko da bi njihove

neprijatelje smatrao svojim vlastitim i tako ih promatrao kao

predmet oproštenja.

No mrţnja se najbolje kombinira sa strahom. Strašljivost je jedina od

svih mana koja je stvarno mučna — uţasna kao slutnja, uţasna kao

osjećanje, uţasna kao sjećanje; mrţnja ima svoja zadovoljstva. Stoga

je ona često nadoknada s kojom se uplašeni čovjek isplaćuje za bijedu

straha. Sto se više boji, to će više mrziti. Mrţnja je i ublaţavajuće

sredstvo protiv stida. Da bi njegovoj kršćanskoj ljubavi za bliţnjega

nanio duboku ranu, moraš najprije pobijediti njegovu hrabrost.

No to je škakljiv posao. Uspjeli smo učiniti ljude ponosnima na većinu

mana, ali ne na kukavičluk. Uvijek kad vjerujemo da smo već na cilju,

Neprijatelj dopušta neki rat, neki potres ili neku drugu bijedu i

odmah se javlja hrabrost u očima ljudi kao nešto tako očito vrijedno i

vaţno da je sav naš posao uzaludan. Ali na koncu preostaje jedna mana

koje se ljudi istinski stide. Usadimo li našim pacijentima kukavičluk,

postoji opasnost da ih dovedemo do prave spoznaje samih sebe i sa-

moprezira, a time i do kajanja i poniznosti. Stvarno su tijekom

posljednjeg rata tisuće ljudi, otkrivajući

svoj vlastiti kukavičluk, po prvi put otkrili cijeli moralni svijet. U miru

mnoge od njih moţemo drţati u neznanju o dobru i zlu, ali u opasnosti

im se ovo odlučivanje javlja tako snaţno da ih nismo u stanju

zaslijepiti. Pred nama je tu uţasna dvojba. Ako promičemo pravdu i

ljubav među ljudima, ići ćemo izravno na ruku Neprijatelju; a ako ih

vodimo do protivnog ponašanja, to prije ili kasnije proizvodi (jer on

dopušta da proizvede) rat ili revoluciju, i golo pitanje kukavičluka ili

hrabrosti budi tisuće ljudi iz ćudoredne ravnodušnosti. To je

vjerojatno jedan od Neprijateljevih razloga za stvaranje svijeta s

opasnostima — svijeta u kojem moralna pitanja vode do stvarnog

odlučivanja. On isto tako dobro kao i ti zna da hrabrost nije tek

jedna od kreposti, nego forma svake kreposti u odlučnoj točki, što

znači u trenutku najviše stvarnosti. Ĉistoća, poštenje ili milosrđe koje

rastu do opasnosti znače: biti čist ili pošten ili milosrdan samo

uvjetno. Pilat je bio milosrdan dok to nije postalo opasno.

Stoga je moguće da dobijemo isto toliko koliko izgubimo ako ga

učinimo kukavicom; mogao bi previše saznati o samom sebi! Naravno,

još bi ostala mogućnost da ne uspavamo njegov osjećaj stida, nego da

ga pojačamo do zdvajanja. To bi bio veliki uspjeh! Tako bi se pokazalo

da je on u oproštenje svih grijeha vjerovao samo zato i Ne-

prijateljevo oproštenje prihvatio samo zato što nije bio potpuno

svjestan njihove stvarne grešnosti. A sad, kad se radi o jednom

grijehu koji on shvaća u cijeloj njegovoj sramotnosti, bit će

nesposoban traţiti milost ili u nju vjerovati. Ipak se bojim da si ga

odviše puštao da napreduje u Neprijateljevoj školi tako da već zna

kako je zdvajanje veći grijeh

nego svi što ih je počinio. O pravoj tehnici zavođenja u kukavičluk ne

moramo mnogo govoriti. Najvaţnija točka je da mjere

predostroţnosti najviše povećavaju strah. Sluţbeno propisane mjere

opreza će kod tvoga pacijenta, međutim, ubrzo postati rutina i polako

gubiti učinkovitost. Sad je tvoja stvar da se on u mislima (uz svjesnu

namjeru da ispunjava duţnost) stalno bavi mogućnostima što bi on

unutar okvira svoje duţnosti mogao učiniti ili propustiti da malo

poveća svoju sigurnost. Odvlači njegove misli od jednostavnog pravila

(»Trebam ostati ovdje na svom mjestu i činiti to i to.«) prema nizu

zamišljenih mogućnosti (»Ako se bude dogodilo A — premda se ja

silno nadam da neće — mogao bih učiniti B — a ako dođe do

najgorega, još uvijek mi preostaje C.«). Moglo bi se probuditi njegovo

praznovjerje. Radi se o tome da ga ojačamo u vjeri kako on posjeduje

nešto osim Neprijatelja i osim hrabrosti koju mu daruje Neprijatelj,

na što se u određenom slučaju moţe osloniti, tako da ono što smatra

punim predanjem duţnosti biva prošarano malim rupicama nesvjesnog

pridrţavanja sebi. Izgradnjom niza takvih mjera predostroţnosti da

se izbjegne »krajnost« mogao bi ga dovesti na takvu razinu

odlučivanja da zaključi kako je zaštićen od toga najgorega. Tada, kad

dođe trenutak pravog uţasa, otjeraj odluku u njegove ţivce i mišiće i

on će učiniti sudbonosno djelo prije nego postane svjestan što si mu

skuhao. Jer misli na to da je to djelo kukavičluka ono što vrijedi.

Osjećaj straha po sebi nije grijeh, a što se mi tome radujemo, to nam

ništa ne koristi.

j ofani stric 5cre.u?tc\,ye.

PISMO TRIDESETO

Prnji moj vjormwo0(((

%atkad se pitam misliš li ti da si poslan u svijet za svoju vlastitu

zabavu. Ne zaključujem iz tvog bijednog i oskudnog izvještaja, nego

iz onoga paklenske policije, da se tvoj pacijent za vrijeme prvog

zračnog napada ponašao da ne moţe gore. Strahovito se uplašio, ali

kako sad sebe smatra pravom kukavicom, ne osjeća ni malo ponosa

nego je učinio sve što je zahtijevala duţnost, čak moţda i malo više.

Sve što pred tom velikom nevoljom moţeš upisati za pozitivno je

njegova trenutna srdţba zbog psa koji mu je projurio između nogu,

nešto pretjeranog pušenja i propust jedne molitve. Kakve koristi ima

što stalno jadikuješ zbog svojih teškoća? Nastaviš li se osvrtati na

ideju »pravednosti« koju propagira Neprijatelj, i povezuješ li svoje

namjere i izglede, tada ne znam ne bi li trebalo protiv tebe dići

optuţbu za krivovjerje. Na svaki način ćeš uskoro otkriti da je

pravednost pakla potpuno realistična i da se bavi samo sa stvarnim

rezultatima. Ili ćeš nam donijeti hrane ili

ćeš sam postati hrana. Jedina povoljna rečenica u tvom pismu jest da

od pacijentova umora još očekuješ dobre rezultate. To zvuči dosta

dobro. Ali plodovi ti neće pasti sami od sebe. Umor moţe proizvesti i

veliku blagost i duševni mir i čak nešto kao unutarnju vidovitost. Ako

si već često susreo ljude koji su zbog svoga umora zapali u bijes,

zlobu i nestrpljivost, tada se to dogodilo zato što su uz te ljude bili

valjani napasnici. Paradoksalna je činjenica da je umjereni umor bolje

tlo za razdraţljivost nego potpuno iscrpljenje. To je djelomično

ovisno o fizičkim uzrocima, a dijelom o drugima. Nije umor kao takav

ono što proizvodi bijes ili srdţbu, nego to čine neočekivani zahtjevi

koje postavljaju već umornom čovjeku. Sto god ljudi očekivali, oni

uskoro pomišljaju da imaju pravo na odmor: osjećaj razočaranja moţe

se s malo naše vještine prometnuti u osjećaj povrijeđenosti. Zatim,

nakon što su se ljudi pomirili s neizbjeţnim, nakon što su napustili

misao o pomoći i prestali misliti na ono što će biti za pola sata,

počinju opasnosti poniznog i plemenitog umora. Ţeliš li s umorom

svoga pacijenta postići zaista dobre rezultate, moraš ga hraniti

laţnim nadama. Stavi u njegove misli jasne razloge da vjeruje kako se

zračni napad neće ponoviti. Daj mu da se tješi pomišlju kako će silno

uţivati u svom krevetu sljedeće noći. Povećaj mu umor mislima kako

će sve brzo proći; jer ljudi obično misle da ne bi mogli izdrţati

napetost ni trenutka dulje nego do časa kad je završila ili oni misle da

je završila. Ovdje kao i kod kukavičluka jednu stvar treba neizbjeţno

izbjegavati: potpuno predanje. Što god on rekao, neka njegova

nutarnja odluka ne bude: podnositi

sve što mu dođe, nego samo ono što je »u razumnoj mjeri«. A ta

razumna mjera neka bude kraća nego što će iskušenje trajati. Ne

mora biti mnogo kraća; u napadima na strpljivost, čistoću i hrabrost

zabavno je da ljudi popuste u trenutku kad je pomoć na domaku.

Ne znam je li bolje da u ovim okolnostima vidi ili ne vidi svoju

djevojku. Ako je vidi, tada potpuno iskoristi činjenicu da premorenost

u izvjesnoj mjeri čini da muškarci govore manje a ţene više. Iz toga

čak među zaljubljenicima moţe nastati izvjesna hladnoća.

Prizori kojima je sada svjedok vjerojatno nam ne daju nimalo građe

za »intelektualni« napad na njegovu vjeru. Tvoja poslovična

nespretnost udaljavala ga je od tvoje moći. No, postoji još jedna

vrsta napada na njegove osjećaje koja se moţe pokušati. Radi se o

tome da ga, kad prvi put ugleda ljudske ostatke na nekom zidu,

ponukamo da osjeti »kako je to stvarni svijet« i da je sva njegova

religija samo fantazija. Opaţaš da smo mi ljude zavarali u istinskom

značenju riječi »stvarno«. Oni jedan drugome pripovijedaju o

velikom, duhovnom doţivljaju: »Sve što se stvarno dogodilo jest da se

čula glazba u rasvijetljenoj zgradi.« »Stvarno« ovdje znači samo

fizičke činjenice, odijeljene od drugih elemenata doţivljaja koji smo

spomenuli. S druge strane, oni vele: »Vrlo je lako raspravljati o

rušenju aviona dok ti radije sjediš ovdje u naslonjaču. No, počekaj da

budeš tamo gore, tada ćeš vidjeti kako je to stvarno.« Stvarno mora

ovdje biti shvaćeno obratno: ne naravna činjenica (koju već poznaju

dok o njoj raspravljaju u naslonjaču), nego osjetno djelovanje koje ta

činjenica ima na

ljudsku svijest. Mogu se braniti obje primjene te riječi. Naša je

zadaća, međutim, da istodobno zadrţimo oba značenja tako da

osjetno značenje riječi »stvarno« jednom dođe na ovu stranu, a drugi

put na drugu stranu računa, kako već nama odgovara. Opće pravilo,

koje smo dosta uspješno proturili među ljudima jest da su u svim

ţivotnim doţivljajima, koji ih mogu učiniti sretnijima ili boljima,

fizičke činjenice ono »stvarno«, dok su duhovni elementi ono

»subjektivno«, a u svim doţivljajima, koji ih mogu obeshrabriti ili

oštetiti, duhovni čimbenici su prva stvarnost i njih ignorirati bila bi

nojeva politika. Tako su kod rođenja krv i bol »stvarni«, a radost

subjektivna. S obzirom na smrt, strahota i grozota su ono što smrt

stvarno znači. Mrskost mrţenog čovjeka je »stvarna« — u mrţnji

moţemo čovjeka vidjeti kakav jest, jer smo slobodni od iluzije;

dragost voljenog čovjeka je, međutim, samo subjektivni ukus koji

skriva »stvarnu« jezgru spolne poţude ili materijalnih nadanja. Mir i

blagostanje su samo fizičke činjenice uz koje ljude prate određeni

osjećaji; rat i siromaštvo su »stvarno« strašni događaji. Stvorenja se

uzajamno optuţuju da »istodobno jedu kolače i ţele ih sačuvati«, ali

zahvaljujući našim nastojanjima oni su najčešće u situaciji da plate

kolače a ne jedu ih. Ako spretno obradiš svog pacijenta, neće biti

teškoće da on svoje uzbuđenje pred ljudskim crijevima smatra

objavom Stvarnosti, a svoje osjećaje pri pogledu na sretnu djecu ili

lijepo vrijeme čistim sentimentom.

j ofani stric 5cre.Wt(K>yi

PISMO TRIDESETPRVO

Pmji inoj, yrtdjr(Kji moj Worinvi7oo((, lutka mojfc, -praščiću moji

ako si me krivo shvaćao kad sad, pošto je sve /^»Ť'izgubljeno, dolaziš

k meni cmizdreći i pitaš me zar su moji izrazi naklonosti koje sam ti

stalno upućivao bili od početka bez značenja. Daleko od toga! Vjeruj

mi, moja ljubav prema tebi i tvoja ljubav prema meni nalikuju kao jaje

jajetu. Ja sam uvijek čeznuo za tobom, kao što si ti (siromašna luda)

stalno čeznuo za mnom. Jedina razlika je što sam ja jači.

Pretpostavljam da će mi sada dati tebe ili dio tebe. Tebe ljubiti! Pa

naravno! Najslađi zalogaj, kojim sam se ikad omastio.

Dopustio si da ti jedna duša klizne kroz prste. Urlik razornog glada

zbog gubitka odzvanja ovog časa kroz sva prostranstva kraljevstva

buke sve dolje do samog prijestolja. Pomisao na to goni me u bijes.

Kako dobro znam što se dogodilo u trenutku kad su ti ga otrgli! Bilo je

kao da mu se odjednom otvaraju oči (a zar nije bilo baš tako?) kad te

je prvi puta ugledao i spoznao ulogu koju si

ti igrao u njegovu ţivotu te saznao da je to prošlo. Promisli (i neka to

bude početak tvoje muke) što je on osjetio u tom trenutku! Kao da je

otpala krasta sa stare rane, kao da je oslobođena odvratne ljuskave

koţne bolesti, kao da je jednom zauvijek svukao sa svoga tijela

mokro, prljavo, ljepljivo odijelo. Za ime pakla, dosta je bolno morati ih

promatrati u njihovu zemaljskom ţivotu kako skidaju svoja prljava i

neugodna odijela dok se brčkaju u vrućoj vodi i ispuštaju roktave

glasove zadovoljstva te pruţaju svoje olakšane udove. Sto tek znači

to zadnje oslobađanje i to potpuno očišćenje!

Sto više o tom razmišljamo, to je gore. A tako se lako provukao.

Nikakvih stupnjevitih strahovanja, bez liječničkih nalaza, bez

bolnice, bez operacijske dvorane, bez laţnih nada u ozdravljenje;

jednostavno iznenadno oslobođenje. U jednom trenutku činilo se da je

svijet naš: fijuk bombi, razrušene kuće, smrad visoko-eksplozivnih

smjesa u ustima i plućima, noge upaljene od umora, srce ukočeno od

uţasa, grozničavi mozak, bolan hod; sljedećeg trenutka sve je prošlo

kao ruţan san da više ništa ne znači. Nesretna, izrodnička ludo! Jesi li

opazio kako — naravno, kao da je rođen za to — taj prašni zemaljski

crv ulazi u novi ţivot? Kako su sve njegove sumnje u času postale

smiješne? Znam što je taj stvor govorio sam sebi! »Da. Naravno.

Uvijek je tako bilo! Sve strahote imale su isti tijek, postajale sve

gore i gore i pritiskale čovjeka do krajnjih granica, i upravo u času

kad se vjerovalo da je satrven, evo — odjednom skoka i sve je bilo

dobro. Vađenje je boljelo sve dok zub nije izvađen. San je postao

mora i čovjek se probudio.

Ĉovjek umire i umire i tada izmiče smrti. Kako sam ikad mogao u to

sumnjati!«

Kao što je vidio tebe, tako je vidio i njih. Dobro znam kako se to zbilo.

Ti si se vukao pozadi, zbunjen i zaslijepljen, teţe povrijeđen nego bi

to ikad moglo biti od bombi. To poniţenje! — Da taj stvor od praha i

blata moţe uspravno stajati i smije govoriti s duhovima s kojima samo

ti, koji si duh, moţeš biti blizak. Moţda si se bio nadao da će

strahopoštovanje i osjećaj tuđine ugušiti njegovu radost. Ali to je

prokleta stvar; boţanska bića su očima smrtnika strana, a ipak nisu

strana. Do onog trenutka on nije imao ni pojma o tome kako oni

izgledaju, i čak je sumnjao u njihovo postojanje. Ali kad ih je ugledao,

znao je da ih je uvijek poznavao i koju je ulogu svatko od njih igrao u

pojedinom času njegova ţivota tako da sada ne mora jednom za

drugim govoriti: »tko si ti«, nego »tako, ti si tu bio cijelo vrijeme!«

Njihovo biće i njihove riječi kod ovog susreta probudili su uspomene.

Nejasna svijest prisutnosti nevidljivih prijatelja, koja je od

najranijeg djetinjstva ispunjavala njegovu samoću, sad je konačno

objašnjena; ona nutarnja glazba u svakom čistom doţivljaju, koja se

opet javila u sjećanju, sad je konačno nanovo zadobivena. Ponovno

prepoznavanje učinilo ga je slobodnim još prije nego su se smirili

njegovi udovi. Samo ti si ostao napolju.

No on nije vidio samo njih. On je vidio njega. Ta ţivotinja, to biće

začeto u krevetu, smjelo je gledati njega! Ono što je za tebe

zasljepljujuća zagušna vatra, njemu je svjeţe svjetlo, sama jasnoća i

nosi lik čovjeka. Moţda bi ti ţelio, kad bi mogao, protumačiti

pacijentovu prostraciju u sadašnjosti, uţasa-

vanje samog sebe i potpuno priznanje njegovih grijeha (da,

Wormwood, jasnije spoznavanje, nego si ti sam ikad imao) kao

analogiju zaglušnom osjećaju koji ti imaš kad se nalaziš u struji

smrtnog zraka što dolazi iz srca neba. Ali sve je to besmislica. On će

još doţivjeti patnje, ali oni upravo prihvaćaju te patnje. Ne bi ih

zamijenili ni za kakve zemaljske uţitke. Sve ugodnosti osjetila, srca,

uma s kojima si ga nekada mogao iskušavati, čak i radosti same vrline

sad mu izgledaju kao odvratni mamci, našminkane bludnice čovjeku

koji čuje da njegova prava ljubav, koju je volio cijelog ţivota i za koju

je mislio da je mrtva, istinski ţivi i sad, ovog trenutka stoji pred

vratima. On je uzdignut u onaj svijet gdje naša računica zatajuje. Još

jednom se susrećemo s neobjašnjivim. Uz prokletstvo beskorisnih

napasnika, poput tebe, najveće je prokletstvo potpuno zatajenje

našeg odjela za informacije. Kad bismo mogli otkriti Neprijateljeve

istinske namjere! Ali jao, jao! Da to po sebi tako mrsko i odvratno

znanje ipak moţe biti jedina nuţna pretpostavka za moć! Katkad bih

gotovo zapao u očaj. Sve što me odrţava jest uvjerenje da naš smisao

za stvarnost, naše odbacivanje (usprkos svim iskušenjima) svega

glupog besmisla i poziranja mora na koncu pobijediti. U međuvremenu

moram s tobom srediti još jedan račun. S najdubljom srdačnošću

potpisujem se kao tvoj sve odaniji i gladniji stric

Ĉovjek umire i umire i tada izmiče smrti. Kako sam ikad mogao u to

sumnjati!«

Kao što je vidio tebe, tako je vidio i njih. Dobro znam kako se to zbilo.

Ti si se vukao pozadi, zbunjen i zaslijepljen, teţe povrijeđen nego bi

to ikad moglo biti od bombi. To poniţenje! — Da taj stvor od praha i

blata moţe uspravno stajati i smije govoriti s duhovima s kojima samo

ti, koji si duh, moţeš biti blizak. Moţda si se bio nadao da će

strahopoštovanje i osjećaj tuđine ugušiti njegovu radost. Ali to je

prokleta stvar; boţanska bića su očima smrtnika strana, a ipak nisu

strana. Do onog trenutka on nije imao ni pojma o tome kako oni

izgledaju, i čak je sumnjao u njihovo postojanje. Ali kad ih je ugledao,

znao je da ih je uvijek poznavao i koju je ulogu svatko od njih igrao u

pojedinom času njegova ţivota tako da sada ne mora jednom za

drugim govoriti: »tko si ti«, nego »tako, ti si tu bio cijelo vrijeme!«

Njihovo biće i njihove riječi kod ovog susreta probudili su uspomene.

Nejasna svijest prisutnosti nevidljivih prijatelja, koja je od

najranijeg djetinjstva ispunjavala njegovu samoću, sad je konačno

objašnjena; ona nutarnja glazba u svakom čistom doţivljaju, koja se

opet javila u sjećanju, sad je konačno nanovo zadobivena. Ponovno

prepoznavanje učinilo ga je slobodnim još prije nego su se smirili

njegovi udovi. Samo ti si ostao napolju.

No on nije vidio samo njih. On je vidio njega. Ta ţivotinja, to biće

začeto u krevetu, smjelo je gledati njega! Ono što je za tebe

zasljepljujuća zagušna vatra, njemu je svjeţe svjetlo, sama jasnoća i

nosi lik čovjeka. Moţda bi ti ţelio, kad bi mogao, protumačiti

pacijentovu prostraciju u sadašnjosti, uţasa-

vanje samog sebe i potpuno priznanje njegovih grijeha (da,

Wormwood, jasnije spoznavanje, nego si ti sam ikad imao) kao

analogiju zaglušnom osjećaju koji ti imaš kad se nalaziš u struji

smrtnog zraka što dolazi iz srca neba. Ali sve je to besmislica. On će

još doţivjeti patnje, ali oni upravo prihvaćaju te patnje. Ne bi ih

zamijenili ni za kakve zemaljske uţitke. Sve ugodnosti osjetila, srca,

uma s kojima si ga nekada mogao iskušavati, čak i radosti same vrline

sad mu izgledaju kao odvratni mamci, našminkane bludnice čovjeku

koji čuje da njegova prava ljubav, koju je volio cijelog ţivota i za koju

je mislio da je mrtva, istinski ţivi i sad, ovog trenutka stoji pred

vratima. On je uzdignut u onaj svijet gdje naša računica zatajuje. Još

jednom se susrećemo s neobjašnjivim. Uz prokletstvo beskorisnih

napasnika, poput tebe, najveće je prokletstvo potpuno zatajenje

našeg odjela za informacije. Kad bismo mogli otkriti Neprijateljeve

istinske namjere! Ali jao, jao! Da to po sebi tako mrsko i odvratno

znanje ipak moţe biti jedina nuţna pretpostavka za moć! Katkad bih

gotovo zapao u očaj. Sve što me odrţava jest uvjerenje da naš smisao

za stvarnost, naše odbacivanje (usprkos svim iskušenjima) svega

glupog besmisla i poziranja mora na koncu pobijediti. U međuvremenu

moram s tobom srediti još jedan račun. S najdubljom srdačnošću

potpisujem se kao tvoj sve odaniji i gladniji stric

BILJEŠKA O PISCU

Clive Staples Lewis jedan je od najuspješnijih literarnih navjestitelja

kršćanstva u našem stoljeću. Prvi dio ţivota ateist, obraća se u 31.

godini i o tome piše autobiografsku knjigu Iznenađen radošću

(Surprised by Joy). Kao sveučilišni profesor i pisac svojim

djelovanjem na predavanjima, spisima i konferencijama na radiju, te

svojom dubinom, ra-dikalnošću i duhovitim stilom osvaja mnoge

simpatije i sljedbenike.

Uz Pisma starijeg đavla mlađem, napisao je i druga djela s religioznom

tematikom, kao: Problem patnje, Puko kršćanstvo, Ĉetiri ljubavi, Bit

molitve, Ĉudesa i druga. Petnaest zadnjih godina ţivota piše preteţno

za djecu iznoseći na njima blizak način svoja ţivotna uvjerenja. Tako

je nastao niz knjiga Kronike iz Narnije (Kraljević Kaspijan, Plovidba

broda Zorogaza, Srebrni stolac, Konj i njegov dječak, Carobnjakov

nećak i Posljednja bitka). Napisao je i nekoliko znanstveno-

fantastičnih romana. Kod nas je razmjerno malo poznat.

Levvis je rođen 29. studenoga 1898. u Belfastu (Sjeverna Irska). Po

završetku Prvoga svjetskog

rata opredijelio se za dalji studij i na Sveučilištu u Oxfordu

doktorirao iz klasične filologije i filozofije, gdje je ostvario i

izvanrednu akademsku karijeru (1925.-1954.). Od 1954. godine vodio

je katedru za srednjovjekovnu i renesansnu knjiţevnost na

Sveučilištu u Cambridgeu. Umro je 22. studenoga 1963. u Oxfordu.

KNJIŢNICA ZELINA

PREPORUĈAMO

Ova knjiga ima cilj da gledatelji filma Kronike iz Narnije, kao i

čitatelji istoimenih knjiga, dozive ta djela ne samo kao umjetnička i

knjiţevna ostvarenja, nego da u njima otkriju bogatstvo kršćanske

istine koju nam C. S. Lewis donosi u toj zanosnoj priči. 84 str. Meki

uvez.

www.verbum.hr

PREPORUĈAMO

Ovo je potresna i napeta priča o najdramatičnijem svjetskom

pogubljenju, o načinu na koji je ono pogodilo jednoga od njegovih

najmanje poznatih sudionika - čovjeka koji je zarinuo koplje u Krista

na kriţu. 372 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUĈAMO

Louis de Wohl

-*i-

POSLJEDNJI KRIŢAR

\ I KIM M

Novi povijesni roman Louisa de Wohla o jednoj od najvećih pomorskih

bitki 16. st., onoj kod Lepanta, u kojoj je flota kršćanske Svete lige

porazila nadmoćnog turskog neprijatelja spriječivši tako islamsko

osvajanje Europe. 462 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUĈAMO

Ova knjiga Michaela D. O'Briena je apsolutni hit među katoličkom

literaturom u svijetu. Kod nas je doţivjela već 4. izdanje. 592 str.

Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUĈAMO

Apokaliptički triler poznatoga katoličkog pisca Michaela D. O'Briena

otvoreno preispituje duhovno i političko stanje našega doba istodobno

dajući poruku nade. 808 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUĈAMO

Roman Gospodar svijeta Roberta Hugha Bensona po mnogima je

najproročanskije djelo u svjetskoj knjiţevnosti koje nam na vrlo

precizan način dočarava svijet posljednjih vremena u kojemu

masonerija programiranim planom rušenja vjere i zatiranja kršćanstva

pripravlja teren za dolazak antikrista. 327 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUĈAMO

Poznato remek-djelo čuvene norveške knjiţevnice Sigrid Undset

(1882.-1949.), Kristina, Lavranosva kći velika je srednjovjekovna saga

u tri sveska za koje je autorica dobila i Nobelovu nagradu za

knjiţevnost.

Osim nesumnjive knjiţevne i općeljudske vrijednosti, ovo djelo s

kršćanskog aspekta poprima dodatan značaj. Ono pokazuje daje

moguće stvarati kršćanski nadahnutu knjiţevnost i da se pri tome ne

mora pobjeći od ţivota i stvarnosti. Kako je napisao talijanski pjesnik

i knjiţevni kritičar Davide Rondoni, Sigrid Undset nam u ovom djelu

kao alternativu nasilju, grijehu i neredu nudi katoličku viziju

stvarnosti, viziju koja je sasvim realna, koja ne cenzurira i ne briše

ništa ljudsko, slabo i grješno, ali koja sve to, zahvaljujući snazi

oproštenja, preobraţava i tako čini ţivot dostojnim ţivljenja. Potreba

za tim je ljudskom srcu jednako očita danas kao i u doba Kristine,

junakinje ove trilogije.