PROF. DR BRANKO KOSTIĆ: NIJESAM POGAZIO ZAKLETVU Feljton smo uradili po Kostićevoj dvotomnoj knjizi „Nijesam pogazio zakletvu”, koju je izdao bjelopoljski „Pegaz”, 2015. PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Prof. dr Branko Kostić Kašnjenje u rješavanju kosovske krize Nedavno je u izdanju bjelopoljskog „Pegaza” iz štampe izašla dvotomna knjiga prof. dr Branka Kostića „Nijesam pogazio zakletvu” (intervjui, govori izjave...) za koju je jedan od njenih recen-zenata, novinar i publicista Budo Simonović zapisao da će „ostati biljeg, neizbrisivi trag i svoje-vrsni amanet jednog umnog i i osvjedočenog patriote, postojanog i nepokolebljivog u svojoj ide-ji, čovjeka koji nije dopustio da sa njim manipulišu, koji nije dao vjeru za večeru niti trgovao sa uvjerenjima – čovjeka za koga su istina, pravda i čast svetinja i mjera svega...” U te Simonoviće-ve riječi uvjeriće se i naši čitaoci kroz ovaj feljton, u kome ćemo dati najzanimljivije detalje iz mnogobrojnih Kostićevih intervjua, te dva njegova govora nastala u prelomnim društenim doga-đajima. Prije ove knjige Kostić je objavio knjige: „Aluminijum i tehnički progres” (1981) ‘’1991 – Da se ne zaboravi” (1996), „Zapisi” (2005), „Istina o razbijanju Jugoslavije” (2010). Kao predsjednik

NVO Udruženje građana za povraćaj ceklinskih ribolova napisao je i monografiju „Ceklinski ri-bolovi, na Skadarskom jezeru u Crnoj Gori” (2011), kao i knjigu „Kostići, bratstvo u Ceklinu – Stara Crna Gora – Rodoslov” (2014). Kostić je rođen 1939. godine. Završio je Višu realnu gimnaziju u Titogradu (današnjoj Podgori-ci) 1957. godine, Ekonomski fakultet 1962, magistrirao je 1977, a doktorirao 1980 – sve na Eko-nomskom fakultetu u Beogradu. Radio je kao organizacioni sekretar Univerzitetskog komiteta Saveza komunista u Beogradu, predsjednik Centralnog komiteta Narodne omladine Crne Gore, komercijalni i generalni direktor Kombinata aluminijuma u Titogradu, savjetnik i viši naučni saradnik Instituta za tehnička istraži-vanja, vanredni profesor Političke ekonomije na svim Tehničkim fakultetima u Podgorici; preda-vao je Osnove ekonomije, odnosno Ekonomiju i Ekonomiku saobraćaja na redovnim i Ekonomi-ku građevinarstva na postdiplomskim studijama na Građevinskom fakultetu u Podgorici. Bio je potpredsjednik Izvršnog vijeća (Vlade) Skupštine Socijalističke Republike Crne Gore, predsjednik Predsjedništva SRCG 1989-1990; poslanik i predsjedavajući delegacije Crne Gore u Vijeću republika i pokrajina Skupštine Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ), potpredsjednik Predsjedništva SFRJ (1991-1992. godine). Vršio je dužnost predsjednika Pred-sjedništva SFRJ od decembra 1991. do polovine juna 1992. godine. Od velikog broja intervjua koje je dao domaćim i inostranim novinarima, štampanim i elektron-skim medijima, među koricama knjige „Nijesam pogazio zakletvu” svoje mjesto zauzeo je i Ko-stićev intervju glavnom i odgovornom uredniku „Pobjede” Vidoju Konataru, od 5. aprila 1989. godine: Pitanje: Ima dosta različitih ocjena o zbivanjima u Crnoj Gori od oktobra, odnosno od avgusta prošle godine, kako u Republici, tako i van nje. Koje su, po Vama, karakteristike tih događaja i sadašnjeg aktuelnog trenutka? Odgovor: „To što se desilo u Crnoj Gori ne može se posmatrati i ocjenjivati odvojeno od stanja i odnosa u zemlji. Sasvim je izvjesno da je dugogodišnje nerješavanje kosovske drame i različita gledanja na to pitanje, osnovni razlog veoma ozbiljne političke krize sa kojom smo bili suočeni u Jugoslaviji, naročito poslednju godinu dana. Politički vrh zemlje neopravdano je dugo kasnio sa postizanjem punog političkog jedinstva oko ustavnih promjena u Srbiji i eliminisanja kontrarevo-lucije na Kosovu. U takvoj situaciji došlo je do snažne politizacije masa, naročito u Srbiji, a u poslednjih pola godine i u Crnoj Gori. Ta politizacija masa pozitivno je djelovala u podsticanju političkog vrha zemlje za postizanje većeg jedinstva u gledanjima na ustavne promjene u Srbiji i rješavanje problema Kosova. Iako se događaji brzo smjenjuju dovoljno je da se podsjetimo na stanje odnosa i shvatanja od pri-je godinu dana i da dođemo do zaključka da je samo prije 12 mjeseci, zbog različitih gledanja u političkom vrhu zemlje, bilo teško pretpostaviti da će se postići puna saglasnost i pružiti, istina dosta kasno, podrška ustavnim promjenama u Srbiji. Masovna okupljanja naroda i izražavanje narodne volje u tome odigralo je vrlo pozitivnu ulogu. U tim masovnim okupljanjima naroda došli su do izražaja pojedinci ili grupe sa političkim i idej-nim pogledima suprotnim Savezu komunista. Koliko god su to bili periferni detalji, u nekim dru-gim sredinama u zemlji, ti pojedinci i grupe izazvali su najveću pažnju javnosti i bili su povod za reagovanja i suprotstavljanja u sredstvima informisanja i na političkom nivou. U tim sredinama se nije vidjela ili se nije htjela vidjeti osnovna suština masovnog okupljanja naroda. Reagovanja sredstava informisanja, političkih foruma i pojedinaca, koja su prvenstveno bila okrenuta perifer-nim detaljima sa masovnih mitinga, značila su novo dolivanje ulja na vatru, još izraženiju politi-zaciju masa, što je podsticalo proces homogenizacije masa na nacionalnoj osnovi i parcelisanje i

zatvaranje informativnog prostora u nacionalne okvire. Sve je to, iz dana u dan, vodilo daljoj eskalaciji međunacionalnih suprotstavljanja, političkih sukoba i verbalnog rata”. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=483504&datum=2015-03-28 Narodu dogorjelo do nokata U intervjuu „Pobjedi” od 5. aprila 1989. dr Kostić je dalje kazao: „Narod Crne Gore kosovsku dramu do-življava emotivnije nego u drugim sredinama. Tražio je od svog rukovodstva angažovaniji odnos i kon-kretnije poteze. Umjesto da posluša glas naroda, rukovodstvo se uporno trudilo da dokaže da je na istoj li-niji. Ako se tome doda izuzetno teška materijalna i socijalna pozicija ogromnog dijela stanovništva Crne Gore i činjenica da se godinama priča o suzbijanju kontrarevolucije na Kosovu, a ta kontrarevolucija po-staje svaki dan očiglednija i drskija, da se godinama priča o izlasku iz ekonomske krize, a kriza postaje sve dublja, kod naroda Crne Gore je zavladao osjećaj bezizlaza i beznađa. Kod naroda se probudio sveop-šti zahtjev za promjenama. Narodu je dogorjelo do nokata. On bi htio u promjene, makar i sa crnim đavo-lom, očekujući da mu ne može biti gore nego što je, nadajući se da će mu promjene donijeti nekakav bo-ljitak. Prema tome, osnovna karakteristika proteklih događaja u Crnoj Gori je sveopšti zahtjev za promjenama, a greške koje su učinjene prilikom organizacije mitinga solidarnosti u Titogradu u avgustu mjesecu pa za-tim u oktobru i u danima poslije oktobra, sve do 10. januara ove godine, samo su podsticale neraspolože-nje i gnjev naroda. To su razlozi koji su 11. januara izveli čitav narod Crne Gore na ulicu. Bez toga, ni brigade Šolevića i drugih ekstremnih pojedinaca ne bi uspjele da narod izvedu na ulice. Taj osnovni zahtjev, poslije oktobar-skih događaja, nije shvaćen. Nijesu povučeni pravi potezi i bilo je normalno očekivati eskalaciju sveop-šteg narodnog nezadovoljstva, kao što se to desilo 10. i 11. januara ove godine. Osnovna pozitivna karakteristika ovih promjena ogleda se u tome što su najkrupniju ulogu u ovim doga-đajima odigrali mladi ljudi, studenti Univerziteta i organizacija Saveza omladine Crne Gore, što su tim događajima snažno započeti procesi demokratizacije koje, po mome uvjerenju, nikakve snage danas više ne mogu zaustaviti. U sadašnjem trenutku izuzetno je važno shvatiti da je u proteklim događajima na pitanju ustavnih promje-na Srbije, rješavanju kosovske drame i nezadovoljstvu djelovanjem i postupcima političkog vrha Crne Gore, postignut visok stepen jedinstva svih društvenih slojeva, ali i svih shvatanja i ideoloških pogleda. U daljem razvoju započetih demokratskih procesa neminovno će morati da dođe do diferencijacije tih snaga i najvažniji zadatak će biti da se sve progresivne snage ujedine i da zajednički djeluju na daljem razvija-nju započetih demokratskih procesa”. Pitanje: Različita viđenja događaja u Crnoj Gori nailaze i na različita reagovanja. Kako Vi komentarišete podršku rukovodstva SR Slovenije rukovodstvu Crne Gore poslije oktobarskih događaja, te kasnije reak-cije u vezi sa „nasilnom smjenom crnogorskog rukovodstva”? Odgovor: „Mislim da politički faktori pa i sredstva informisanja u Sloveniji nedovoljno poznaju stanje u Crnoj Gori. Pogrešnoj predstavi o događajima u Crnoj Gori doprinijele su i zvanične političke ocjene do-gađaja u Crnoj Gori od strane političkog vrha Republike. Mi u Crnoj Gori, takođe, malo poznajemo situaciju u Sloveniji i stanje odnosa u toj sredini. Djelovanje raznih antisocijalističkih snaga u Sloveniji koje je i ranije bilo prisutno, uz negativna reagovanja na doga-đaje u Crnoj Gori, i gledanje na način rješavanja kosovske drame, koja su ponekad objektivno mogla da znače više podsticaj kontrarevoluciji na Kosovu, nego njeno eliminisanje, sve je to kod najvećeg dijela stanovništva Crne Gore stvorilo negativan odnos prema svemu što se u Sloveniji dešava pa i prema dijelu političkog rukovodstva Slovenije, posebno prema jednom broju najodgovornijih ljudi u političkom i dr-žavnom vrhu Slovenije. U takvim uslovima čestitka i podrška koju je politički vrh Slovenije uputio političkom rukovodstvu Crne Gore samo je pojačala opšte neraspoloženje naroda pa i rezerve naroda Crne Gore prema svom rukovod-

stvu”. Pitanje: Prema mnogim shvatanjima ono što se dogodilo u Crnoj Gori pored nezadovoljstva standardom i potezima rukovodstva, pripisuje se i indolentnom odnosu prema zbivanjima na Kosovu? Manifestacije so-lidarnosti pa i oktobarski događaji često su karakterisani kao velikosrpski nacionalizam. Šta Vi o tome mislite? Odgovor: „Prisustvovao sam mitingu solidarnosti na trgu Ivana Milutinovića u avgustu mjesecu. Pratio sam oktobarski miting u Titogradu do 3 sata ujutro, 8. oktobra. Prisustvovao sam i govorio na mitingu u Nikšiću. Bio sam i govorio na mitingu u Plavu. Imam utisak da su neki vizuelni elementi sa svih tih skupova, kao što su slike Slobodana Miloševića, za-stave, parole, plakati i dr. podstakli ocjene u političkom vrhu Crne Gore o prodoru velikosrpskog naciona-lizma. Ja to, zaista, nijesam tako doživio”. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=483691&datum=2015-03-29 Pomoći ću mladom rukovodstvu Odgovarajući dalje na „Pobjedino” pitanje u njenom broju od 5. aprila 1989. Kostić je nastavio: „Između oktobarskih i januarskih događaja u Crnoj Gori, bio sam u prilici dva puta da javno nastupim u Domu armije u Nikšiću i u Domu armije u Titogradu, gdje sam govorio vojnim starješinama i građanskim licima zaposlenim u JNA na temu: Opoziv i ostavka. U oba istupa iznio sam svoje uvjerenje da je osnovni uzrok svenarodnog revolta ono o čemu sam već govorio. Ogromnu većinu ljudi, pa i onih koji su nosili fotografije Slobodana Miloševića, klicali mu i prizivali ga, doživio sam kao ljude koji u toj ličnosti vide novog čovjeka na političkoj sceni, koji je uspostavio kontakt sa masama, stekao povjerenje naroda, koji djeluje energično i obraća se narodu razumljivim jezikom. Drugim riječima, ljudi u tom čovjeku vide šan-su za promjene, za nešto novo. I danas sam uvjeren da bi ogromna većina tih ljudi klicala Miloševiću sa jednakim zanosom da je on potekao iz Hrvatske, Slovenije, Bosne i Hercegovine...” Pitanje: Govori se i piše o otporima pojedinih rukovodilaca koji su sišli sa političke scene, što se smatra nastojanjem da se ukoče demokratizacija i promjene. Ima i mišljenja da ste i Vi, na neki način, pripadnik te „stare politike”. Kako ćete to, ukoliko ima osnova, uskladiti sa ovim novim talasom? Odgovor: Otpori pojedinaca promjenama i započetom procesu demokratizacije razumljivi su i očekivani, ali im ne treba dati šansu i svaki takav pokušaj treba onemogućiti, u prvom redu, političkim sredstvima. Što se tiče drugog dijela Vašeg pitanja, ta mišljenja o mojoj pripadnosti staroj politici mogu biti samo re-zultat ili nepoznavanja moga dosadašnjeg angažovanja u političkom i privrednom životu Crne Gore, ili zlonamjernih pokušaja sa ciljem da se u startu otvori prostor za stvaranje nejedinstva u političkom i dr-žavnom rukovodstvu Republike. Uvjeren sam da neću biti u situaciji da se usklađujem sa novim talasom. Ja se samo uključujem u taj novi talas, koji je, nažalost, došao sa dosta zakašnjenja. Za novi talas zalagao sam se vrlo uporno još kao predsjednik Centralnog komiteta Saveza omladine Crna Gore u periodu od 1963. do 1969. godine. Zbog takvog javnog zalaganja za demokratizaciju kadrovske politike i političkog života u Republici, 1967. i 1968. godine, iako na dužnosti predsjednika omladine Crne Gore, doživio sam visok stepen političke izolacije, poslije čega sam na svoj zahtjev prešao na rad u Kombinat aluminijuma. U toj organizaciji ostao sam 10 godina kao savjetnik za razvoj, komercijalni i generalni direktor Kombi-nata. Nakon 10 godina, po isteku četvorogodišnjeg mandata za generalnog direktora, mimo svoje volje, a uvjeren sam i mimo volje kolektiva, ali zato voljom političkog vrha Republike, otišao sam iz Kombinata. Poslije toga sam sedam mjeseci sjedio kod kuće i, opet na svoj zahtjev, otišao na Univerzitet, gdje sam ubrzo doktorirao i osam godina radio na poslovima razvoja u Institutu za tehnička istraživanja i predavao političku ekonomiju studentima tehničkih fakulteta. Ono što me najviše ohrabruje i što me je podstaklo da prihvatim kandidaturu za predsjedništvo, a kasnije i za predsjednika Predsjedništva SR Crne Gore, jeste saznanje da na čelu ovih promjena stoje mladi i spo-sobni ljudi, koji imaju i znanja i hrabrosti za promjene. Uvjeren sam, na osnovu iskustva koje sam stekao u političkom radu, zatim u privredi i na Univerzitetu, da mogu u tome da im pomognem. Onog momenta kada bi oni osjetili da im u tim pozitivnim promjenama i procesima mogu zasmetati, ili ja sam dođem do

takvog zaključka, vratiću se na Univerzitet, kao što sam to učinio nakon ostavke u izvršnom vijeću, u ko-me sam bio potpredsjednik. Prof. dr Branko Kostić je 29. decembra 1989. godine dao intervju beogradskoj „Dugi”. Pitanje: Premda ste prije „januarske revolucije” bili potpredsjednik republičkog izvršnog vijeća, za Vas se nije mnogo znalo i Vaš izbor za predsjednika Predsjedništva SR Crne Gore mnogi su, upravo zbog vaše ranije funkcije, prokomentarisali kao „pokušaj da se u novo rukovodstvo ubace ostaci stare politike”. Dje-lovali ste, na neki način, kao opozicija „mladim, hrabrim momcima”. Čak se pričalo i o nekom internom sukobu unutar novog rukovodstva. Koliko je istine bilo u tim glasinama? Odgovor: Što se tiče mog izbora za predsjednika predsjedništva, moram reći da je i za mene bio neočeki-van, iz razloga što sam se u tom momentu zatekao na funkciji potpredsjednika izvršnog vijeća (Vlade), u atmosferi punoj naboja, opravdanog revolta i neraspoloženja omladine, radnika i građana. Ovo, i pored to-ga što smo mi kao izvršno vijeće već 8. oktobra ujutro podnijeli ostavku, iako to od izvršnog vijeća niko nije tražio. Na toj ostavci smo insistirali upravo mi, članovi izvršnog vijeća, imajući razumijevanje za taj revolt i potrebu da se, konačno, nešto počne mijenjati u Crnoj Gori. Rezerve u odnosu na mene bile su sa-svim razumljive, pored ostalog, i zbog toga što je talas narodnog nezadovoljstva i pokret masa u oktobru 1989. i januaru 1990. izbacio na površinu veliki broj mladih, sposobnih i hrabrih ljudi, od kojih me najve-ći broj nije poznavao. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=483804&datum=2015-03-30 Radni vijek proveden sa mladima U intervjuu „Dugi”, od 29. decembra 1989, Kostić je dalje kazao: Pitanje: Kako je na Vas sve to djelovalo? Kako su na Vas djelovali komentari u stilu „u novo rukovodstvo ubacuju se ostaci stare politike”? Da li ste imali nepovjerenja prema neiskustvu tih mladih ljudi, ili Vas je, da tako kažem, „ošamutio” na neki način, njihov dolazak, konkretno mislim na ove mlade hrabre momke? Odgovor: Ne. Veliku vrijednost u tim događajima vidio sam u tome što su oni izbacili na površinu baš mlade i sposobne ljude. Čitav radni vijek proveo sam sa mladim ljudima. Bio sam pet godina predsjednik Centralnog komiteta Saveza omladine Crne Gore. Zatim sam deset godina proveo u Kombinatu alumini-juma u Titogradu, gdje je prosječna starost svih zaposlenih bila 27 godina, a zatim na Univerzitetu „Velj-ko Vlahović”, danas Univerzitet Crne Gore, deset godina. S druge strane, dobro sam zapamtio svoje raz-mišljanje kada sam bio u njihovim godinama, kada sam bio predsjednik omladine Crne Gore. Tada sam se osjećao skučen i često neshvaćen. Sve ono što se dešavalo 1961. i 1962. godine na Beogradskom univer-zitetu, kada sam obavljao dužnost organizacionog sekretara Univerzitetskog komiteta SKS, a zatim po-znati bunt studenata 1968. godine i kasnije gibanja u omladinskoj organizaciji Crne Gore, sve je to uticalo da događaje u oktobru i januaru u Crnoj Gori doživim kao nešto što je moralo da se desi. Pitanje: Čak se pričalo i o nekom internom sukobu unutar novog rukovodstva. Djelovali ste, na neki na-čin, kao opozicija, kako sam i ranije rekla, tim „mladim, hrabrim momcima”. Koliko je, zaista, bilo istine u tome? Odgovor: Moguće je da je takav utisak neko mogao da stekne, možda, kroz neko moje javno iznošenje stavova, recimo, na Centralnom komitetu Saveza komunista, prije Desetog kongresa, kada sam govorio o odnosu prema kadrovima koji su sišli sa političke scene. Ali, ako se uzme u obzir čitav moj odnos prema tim promjenama i događajima, moja javna istupanja na mitinzima u Nikšiću i Plavu, koji su bili izuzetno teški i dramatični, i ako se ima u vidu da sam čitav moj radni vijek proveden u Crnoj Gori, bio okrenut ka stalnom zalaganju za demokratizaciju, onda je jasno da kod mene nije moglo biti rezervi prema promjena-ma. Na osnovu iskustva koje sam bio stekao, u toj euforičnoj atmosferi, moja gledanja su možda djelovala kao opozicionarstvo. Ustvari, bojao sam se da ne ponovimo iste greške iz ranijeg perioda. Naime, ja sam došao u Crnu Goru 1963. godine, kada je izvršena radikalna kadrovska obnova. U toj obnovi gotovo svi najodgovorniji pojedinci iz državnog i političkog vrha koji su u oktobarsko-januarskim događanjima 1988. i 1989. podnijeli ostavke, preuzeli su najodgovornije funkcije u Crnoj Gori i u Federaciji. Zapamtio sam sukob iz tog perioda između novog i starog rukovodstva i odnos novog rukovodstva prema Blažu Jo-

vanoviću, Svetozaru Vukmanoviću Tempu, Čaju Šćepanoviću, Nikoli Đakonoviću i drugima. Takav od-nos, za mene, bio je neprihvatljiv. Zbog takvog odnosa, na Šestom plenumu CK Saveza komunista Crne Gore (1964. ili 1965) došao sam u sukob sa novim rukovodstvom. Zalagao sam se za demokratizaciju, za kulturu dijaloga, a ne za anatemi-sanje pojedinaca samo zato što su drukčije mislili od ondašnjeg Izvršnog komiteta CK SK CG. Pitanje: Bez obzira na to, mnogi se sjećaju da ste na Vanrednom kongresu Saveza komunista Crne Gore morali nekoliko puta da izlazite za govornicu i branite svoj stav. Mene interesuje kako ste se Vi osjećali dok ste izlazili za govornicu, budući da starom rukovodstvu Crne Gore nijeste bili baš miljenik? Odgovor: Dok je trajala ta rasprava na Kongresu, najviše sam razmišljao o tome kako se istorija ponavlja. Meni je nekoliko prijatelja, koji su pratili Kongres preko televizije, poslije završetka Kongresa, kazalo da sva ta rasprava nije bila pokrenuta protiv Marka Orlandića, nego protiv mene (prethodno sam bio dao sa-glasnost da Predsjedništvo SFRJ imenuje Marka Orlandića za ambasadora SFRJ u jednoj azijskoj zemlji). Sa razumijevanjem i bez sujete prihvatio sam mogućnost postojanja rezervi prema meni, računajući da će-mo kroz svakodnevni rad na zajedničkom poslu, otkloniti sve rezerve, ako ih ima. Pitanje: Da li su nove stranke koje se formiraju u Crnoj Gori, a evo svjedoci smo toga, nova prava opozi-cija Savezu komunista, ili kod njih ima nastojanja da se vrate stari politički odnosi u Crnoj Gori i iskom-promituje novo rukovodstvo? Odgovor: Mislim da pojava novih stranaka u Crnoj Gori nije u vezi sa pokušajem kompromitovanja no-vog rukovodstva, a još manje želje da se vrati stara politika. Prije bih rekao da su oktobarski i januarski događaji takvom silinom otvorili proces demokratizacije da u svijetlu toga treba posmatrati pojavu novih političkih stranaka. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=483957&datum=2015-03-31 Nije htio podržati Mesića

Kostić u redakciji „Večernjih novosti” „Večernje novosti” objavile su sa dr Kostićem 21. maja 1991. intervju pod naslovom „Ne gazim zakletvu”: Kada je već bilo izvjesno da je dr Branko Kostić i formalno član Predsjedništva SFRJ, Stipe Me-sić je pokušao da preko posrednika sazna da li će od njega dobiti peti glas, kako bi sjeo na pred-sjedničku fotelju. Time je, čak, uslovio i dolazak na nastavak sjednice Predsjedništva. Pomalo

zatečen, dr Kostić se ipak snašao. Rekao je posredniku: „Prenesite gospodinu Mesiću da Crnogo-rac može biti prvi ili do prvoga, a nikako peti! Mesiću je to, izgleda, bilo dovoljno da dođe na sjednicu, dr Kostiću da unaprijed ne otkriva kar-te. Dr Kostić nije glasao, ali je u prvom intervjuu, kao član Predsjedništva SFRJ, za „Večernje novosti” rekao: „Nijesam bio u prilici da glasam, ali sam na sjednici Predsjedništva izjavio da, jednostavno, ne mogu dati svoj glas gospodinu Mesiću iz moralnih razloga. Jer, ako se zalažem za Jugoslaviju, ne mogu glasati za čovjeka koji je u nekoliko navrata javno rekao da se bori za rasturanje Jugo-slavije. Cijenim ja njegov moralni i ljudski integritet i legitimnost organa vlasti u Hrvatskoj, ali svoj glas ću dati njihovom predstavniku za kojega ocijenim da će se boriti za Jugoslaviju, makar ideološki i politički sasvim drugačiju”. Pitanje: Gospodin Mesić je sebe proglasio za predsjednika Predsjedništva, da li ste Vi skloni za samoproglašenje za potpredsjednika? Odgovor: „Ne, niti imam takvih ambicija. Upravo sam insistirao na sjednici Predsjedništva, kada smo se priključili mi, novoizabrani članovi, da nam se omogući izjašnjavanje za predsjednika i potpredsjednika. Nažalost, to nijesmo mogli da obezbijedimo, nego se insistiralo na proglašenju obojice. Ako se smatra da je glasanje neustavno, postavlja se pitanje zašto je do sada tako rađe-no. Meni bi bilo normalno da se Predsjedništvo izjasnilo i o potpredsjedniku, pa ako ne bih dobio potrebnu većinu, onda bi Skupština Crne Gore morala ili da se odrekne potpredsjedničkog mje-sta, ili da predloži drugog kandidata, prihvatljivog za ostale. Za mene bi normalno bilo da tako postupi i Sabor Hrvatske. Ako gospodin Mesić ne može da dobije potrebnu većinu za predsjedni-ka, to ne znači da smo mi protiv suverenog prava hrvatskog Sabora da bira svoga kandidata za člana Predsjedništva Jugoslavije”. Pitanje: Da li je gospodin Mesić sporan samo zato što je izjavio da će biti poslednji predsjednik Jugoslavije? Odgovor: „Ne samo zbog toga, već i zato što je kroz svoje ponašanje pokazao veliki stepen nera-zumijevanja za položaj drugog naroda, srpskog naroda u Hrvatskoj, čija je državotvornost isklju-čena iz Ustava Republike Hrvatske. Ne može mene niko da ubijedi da je Raškoviću, Babiću ili nekom drugom lideru srpskog naroda u Hrvatskoj tek tako palo napamet da poslije 40 godina stvara konflikt sa hrvatskim narodom, sa kojim su živjeli, ako ne baš u bratskim, a ono sigurno u korektnim odnosima. Morali bi se stoga gospodin Mesić, Tuđman i ostali zapitati šta je to natje-ralo srpski narod da se homogenizuje, da formira svoja državna tijela i autonomiju”. Pitanje: Očekujete li da se Hrvatska pomiri sa tim da Mesić ne može biti predsjednik Jugoslavi-je? Odgovor: „To će u velikoj mjeri zavisiti od tumačenja Savezne skupštine. Ako ono bude negativ-no po Mesića, onda bi nadležni organi u Hrvatskoj to morali prihvatiti, kao što bih ja prihvatio suprotno tumačenje. Mislim da je pat pozicija u Skupštini nemoguća”. Pitanje: Da li je, po Vašem mišljenju, Hrvatska spremna da ponudi drugog čovjeka, umjesto Me-sića? Odgovor: „Ne znam ništa o njihovoj spremnosti na to, ali sam siguran da ako hrvatsko Vrhovni-štvo i vlast nastave da ignorišu činjenicu da na području Hrvatske postoji i srpski narod, kao dr-žavotvorni narod, takva će politika dovesti do stravičnog krvoprolića. Alternativa je da Vrhovni-štvo prizna otcjepljenje krajeva sa većinskim srpskim stanovništvom”. Pitanje: Prisutna su sve češća nagađanja o mogućem „vojnom rješenju”, posebno posle krize u Predsjedništvu. Vidite li mogućnost da vojnici uzmu stvar u svoje ruke? Odgovor: „Mislim da sa tim rješenjem naše krize najviše plaše oni koji bi htjeli da stvore odijum

prema JNA, da bi pridobili simpatije u Evropi i SAD. JNA je do sada imala mnogo razloga da stupi na javnu scenu, jer njeni pripadnici su ubijani, javno davljeni, pa je, ipak, pokazala veliku uzdržanost. I dobro je što je tako, iako su mnogi roditelji s razlogom zabrinuti za svoje sinove, koji su u vojsci. Ne vidim rješenje u stupanju JNA na političku scenu. Mislim da to ni Armija ne vidi, a ne vidim ni razloga da bi JNA stupila na javnu scenu. Jer Predsjedništvo Jugoslavije, bez obzira na to što trenutno nema predsjednika, postoji i funkcioniše. I svi drugi organi funkcionišu, SIV (Vlada), Skupština, pa nema razloga za nervozu u domaćoj, i u inostranoj javnosti. Uvjeren sam da ćemo iz ovoga izaći na demokratski način”. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=484081&datum=2015-04-01 Vjerovao u opstanak Jugoslavije

Sa Radom Brajovićem, glavnim i odgovornim urednikom ‘’Večernjih novosti’’ U nastavku intervjua „Večernjim novostima” od 21. maja 1991, dr Kostić je dalje kazao: Pitanje: I Savezna skupština je dosta „rovita”, a zatražena je i rasprava o povjerenju SIV -u (Vla-di)? Odgovor: Skupština je nekoliko puta u posljednje dvije-tri godine dolazila u tešku situaciju, ali se održala, jer je nadvladao razum i razboritost i kod onih koji su napuštali njena zasijedanja, jer su bili svjesni krupnih posljedica koje bi, njenim raspadom, nastale. Što se SIV-a tiče, lično mi-slim da je neophodna njegova promjena, jer očigledno je da ovaj koncept, koji je SIV zastupao, uz uvažavanje svih objektivnih okolnosti, i nespremnosti da prihvati kritičke primjedbe, ovoj Sa-veznoj vladi ne obezbjeđuju budućnost. Zato ne vidim ništa tragično u tome da se mijenja Save-zna vlada, ali mislim da u ovom trenutku, dok traje kriza u Predsjedništvu, nije dobro postavljati pitanje povjerenja Vladi. Poslije rješenja tog problema, a mislim da će brzo biti riješen, može se postaviti pitanje povjerenja SIV-u. Pitanje: Slovenija je imala referendum o razdruživanju, Hrvatska o suverenosti, što je isto, samo malo drugačije. Kako Vi vidite Jugoslaviju za tri mjeseca, recimo? Odgovor: I za tri i trinaest mjeseci Jugoslavija će biti kao i sada, u svojim teritorijalnim granica-ma. Tako je vidim još niz godina, makar da Slovenija i Hrvatska, pa i Srbija i druge republike donesu odluke o otcjepljenju. Moguće je da je ta moja prognoza pogrešna, ali sam uvjeren da su i

unutrašnji i spoljni razlozi u korist Jugoslavije. Mislim da svaki narod koji je danas u Jugoslaviji, svoju trajnu perspektivu može da najbolje gradi u okviru jedinstvene Jugoslavije. U protivnom, mnogi, posebno manji narodi, biće brzo asimilovani. Što se spoljnog faktora tiče, Evropa ide na što čvršću integraciju i nikako joj ne može ići u prilog naša dezintegracija. Čini mi se da to shva-taju i oni koji, da upotrijebim njihov termin, žele da se razdruže, pa njihova upornost danas nije kakva je bila juče. Mislim da ni sami nijesu uvjereni u mogućnost olakog otcjepljenja, jer ni brak se ne može lako razvesti, a kamoli „razvesti” republike u jednoj državi. Pitanje: Kako zamišljate buduću Jugoslaviju? Odgovor: Kao saveznu državu, zajednicu ravnopravnih naroda u kojoj će prioritet imati čovjek-građanin, a ne čovjek-pripadnik naroda ili narodnosti. Kao evropsku zemlju sa pravnim subjekti-vitetom, koja bi na saveznom nivou imala nekoliko osnovnih funkcija koje podrazumijeva svaka moderna država i sa izvjesnim stepenom autonomije za sve postojeće republike’. Pitanje: Isključujete li mogućnost građanskog rata u Jugoslaviji? Odgovor: Ne isključujem. Međutim, ne dajem veću šansu toj varijanti raspleta naše krize iz raz-loga što je to rješenje koje je manje racionalno i koje bi značilo novo međusobno stravično uni-štavanje. Ne vidim razloga da bi se morali međusobno uništavati da bi poništili taj „brak”, makar ga svi ocijenili kao neuspio. Pitanje: Kako ocjenjujete stavove BiH i Makedonije u vezi sa trenutnim stanjem u Jugoslaviji i mogućim raspletima? Odgovor: Meni je situacija u BiH dosta jasna, jer je dosta teška i složena. Ako dođe do razlaza, do odlaska Slovenije i Hrvatske, lično mislim da BiH ne može opstati kao zasebna država, jer je nacionalni momenat vrlo jak kod Muslimana, Srba i Hrvata. Zbog toga BiH vidim kao jedan ko-hezioni faktor koji, zajedno sa nama ostalima, može značajno da utiče na očuvanje Jugoslavije. Što se Makedonije tiče, politika aktuelne makedonske vlasti nije mi jasna. Možda rezerve koje imam prema njihovoj politici, proističu iz mojega nepoznavanja situacije u Makedoniji. Pitanje: U opticaju je stvaranje muslimanske države na Balkanu, naravno, na ruševinama Jugo-slavije? Odgovor: Ne vidim šansu za formiranje muslimanske države na teritoriji Jugoslavije. Vidim Ju-goslaviju kao priliku da sve konfesije u njoj nađu zadovoljenje svojih interesa. Teško bih mogao da pretpostavim da bi, mimo toga što se tiče vjerskih odnosa i običaja, neko mogao formirati mu-slimansku državu mimo Jugoslavije iz prostog razloga što su, izuzimajući rijetke koji su po naci-onalnosti Turci, svi naši Muslimani porijeklom ili Srbi ili Hrvati. Pokušaj formiranja musliman-ske države izazvao bi sukob krvavih razmjera, koji ne bi bio samo vjerski. To bi nas vratilo mno-go godina unazad. Opasnost od toga trebalo bi da bude razlog više za očuvanje Jugoslavije i da čovjeka-građanina, sa svim njegovim pravima, stavimo u prvi plan, a ne naciju’. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=484241&datum=2015-04-02 Preveliko uplitanje evropskih zvaničnika Ilija Jovićević, novinar „Pokreta” (nekadašnjeg „Omladinskog pokreta”) obavio je sa dr Kostićem opširan razgovor, koji je u ovom listu objavljen u broju od 21. avgusta 1991. godine: „U ogromnom dijelu javnosti, bez obzira na njene ideološke i druge razlike i podjele, dr Branko Kostić važi za jednu od najozbiljnijih i najstabilnijih ličnosti kontroverzne jugoslovenske politike. Zbog toga se svaki njegov nastup pa i oni što ih ima u novinama dočekuje sa osobitom pažnjom i prima sa olakšavajućom nadom, što je narodu jedino još preostalo od mirnog života.

Ako bismo pažljivo tragali za razlozima tolike Kostićeve popularnosti, lako bismo došli do zaključka da ona ne potiče toliko iz funkcije potpredsjednika Predsjedništva SFRJ, koju trenutno obavlja, koliko iz njegove razboritosti i postojanosti u pokušajima da Jugoslaviju sačuva apokaliptičnosti građanskog rata, što je činio i sa mjesta predsjednika Predsjedništva Crne Gore. Značajan udio u svemu tome ima, razumije se, i dosadašnji Kostićev politički i naučni rad. Dr Kostić, inače, spada u one političare koji se bore za mirno i demokratsko rješavanje jugoslovenske drame, pri čemu treba podjednako poštovati volju onih koji bi da napuste Jugoslaviju i želju onih koji bi da je sačuvaju i da ostanu u njoj da žive. Taj svoj stav ponovio je i u razgovoru za „Pokret”, što smo ga, prije tragičnih događaja u Okučanima, vodili u njegovom skromno opremljenom kabinetu, u Palati Federacije, na Novom Beogradu, i to puna tri sata, što je, mora se priznati, rijetka privilegija za jednog novinara”. Pitanje: Za neuspjeh evropske politike u sređivanju stanja u Jugoslaviji, kao i kada se pristupilo tom poslu, okrivljena je Srbija, a u nekim krugovima i Crna Gora. Koliko u takvim konstatacijama pojedinih evropskih zvaničnika ima smišljenosti, a koliko nepoznavanja stvari i neshvatanja problema u Jugoslaviji, kao i nemogućnosti uočavanja pravog krivca za sve ono što se u njoj dešava?

Sa Ilijom Jovićevićem, novinarom nekadašnjeg „Omladinskog pokreta” Odgovor: „Ima u tome i jednog i drugog. Ima i nepoznavanja stvari, ali i smišljenih, unaprijed pripremljenih rješenja. Koliko je u svemu tome prisutan interes pojedinih zemalja u Evropskoj zajednici, koji dobija na težini zbog njihovog značaja u Zajednici, na osnovu dosadašnjeg rada misije Evropske zajednice, teško je reći. Ali je jasno da su dosadašnje misije Evropske zajednice prigrabile za sebe više nego što bi im pripadalo na osnovu usvojenih dokumenata KEBS-a i Pariske povelje, čiji smo i mi potpisnik. Zna se, sva ta dokumenta polaze od poštovanja punog suvereniteta i integriteta svake zemlje, članice KEBS-a. I poslednji boravak misije, povodom kojeg se diglo mnogo prašine u domaćoj i međunarodnoj javnosti, pokazao je, upravo, to. Recimo, evropska „trojka”, na čelu sa gospodinom Van den Brukom, odmah je poslije razgovora u Ljubljani dala pozitivnu ocjenu ponašanja slovenačkog rukovodstva, iako ono ni u jednom elementu ne poštuje Brionsku deklaraciju, niti je prilike u Sloveniji vratilo na ustavno stanje od

prije 25. juna. Pri tome, „trojka” je sa Predsjedništvom Jugoslavije, kao šefom države i legitimnim organom zemlje, našla za potrebno da razgovara samo sat vremena i to na samom kraju svoga trodnevnog boravka, a onda, maltene, demonstrativno napustila zemlju. S druge strane, došli su sa nekim gotovim rješenjima u džepu, očekujući da će Predsjedništvo prihvatiti da na zajedničkim sjednicama kolektivnog šefa države i ministarske „trojke” rješava ključna pitanja budućnosti zemlje, onako kako su izabrali predsjednika Predsjedništva SFRJ. Mi smo sa takvom praksom već bili raščistili dogovorom da ne dozvolimo da se takva pozorišta odigravaju u Jugoslaviji. Jednostavno, Predsjedništvo Jugoslavije je legitimni šef države i krajnje je nedopustivo da na njegovim sjednicama učestvuju misije bilo koje zemlje i bilo koje zajednice. Zbog toga je i došlo do spora sa Misijom da li je riječ o sjednici Predsjedništva ili nije. Pored toga, Predsjedništvo je dan ranije, donijelo odluku o prekidu vatre i nerealno je bilo od strane ministarske trojke da sistemom pritiska, (uz obilatu pomoć jednog broja najodgovornijih ljudi u Jugoslaviji, počev od gospodina Mesića, Tuđmana, Kučana, a u određenoj mjeri i predsjednika SIV-a Anta Markovića), zahtijeva promjenu odluke Predsjedništva i to na potpuno neprincipijelan način. Posebno, kada se zna da im je otvoreno rečeno da nije u pitanju sukob izmađu Srbije i Hrvatske, zbog čega Srbija ne može prihvatiti potpisivanje dokumenta, nego je u pitanju sukob između Hrvatske i Jugoslavije. Drugim riječima, u pitanju je sukob između hrvatskih vlasti i srpskog naroda koji je iz Hrvatskog Ustava izbačen. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=484453&datum=2015-04-03 Negativna uloga jugoslovenske diplomatije

Negativna uloga jugoslovenske diplomatije U intervjuu „Pokretu’”, od 21. avgusta 1991. godine, dr Kostić je kazao: „Istovremeno, oni su („ministarska trojka”) dobro znali da se Jugoslovenska narodna armija u Hrvatskoj ne može pojaviti ni u kakvoj policijskoj ulozi, a Predsjedništvo je svojom odlukom već bilo zauzelo jasan stav da će u momentu prekida vatre, kontrolu prekida vršiti jugoslovenski organi sami, a da će tek poslije, ako ocijeni za potrebno, Predsjedništvo angažovati i posmatrače Misije Evropske zajednice. Dakle, naknadno, na osnovu odluke, koju će Predsjedništvo donijeti kada to ocijeni cjelishodnim. Naravno, dio razloga za neuspjeh Misije, leži u činjenici da njeni

predstavnici nijesu ušli u suštinu problema, ne poznaju istorijat odnosa, za šta nijesu pokazali ni najmanje spremnosti, pa ni želju da se obavijeste o sudbini koju je srpski narod u Hrvatskoj doži-vio u Pavelićevoj ustaškoj državi. Već sam nekoliko puta bio u prilici da kažem kako je gospodin Van den Bruk poskočio sa stolice kada sam pokušao da mu pokažem dokument koji govori o ge-nocidu i ljutito me pitao do kada ćemo se vraćati u prošlost”. Pitanje: Upravo ste, druže potpredsjedniče, započeli nešto što sam Vas namjerio pitati. U kojoj mjeri u analiziranju stanja u Jugoslaviji, predstavnici Evropske zajednice uzimaju u obzir bitne elemente prošlosti. Kada to kažem, mislim na nezapamćeni genocid koji su ustaše počinile nad Srbima, što ste već spomenuli, ali i na to da su prije Jugoslavije, samo Srbija i Crna Gora bile sa-mostalne države? Odgovor: „Pored onoga što sam već kazao, Misija Evropske zajednice, a i pojedine zemlje, ne uvažavaju u dovoljnoj mjeri, kada je prošlost u pitanju, da su ovdje, na ovom prostoru započela dva svjetska rata. Jasno je da se onda gubi iz vida da je u oba svjetska rata Hrvatska bila na strani agresora, a da su, upravo, Srbija i Crna Gora podnijele najveći dio tereta, angažujući se na strani saveznika. Prema tome, Crna Gora i Srbija kao samostalne države, uvijek su bile protiv agresije i nikada ni-jesu vodile osvajačke ratove, nego su uvijek, kroz istoriju branile sebe, boreći se za slobodu i ne-zavisnost. I sada imamo ponavljanje istorije u smislu obnavljanja uticajnih sfera na Balkanu, što se vrlo la-ko može vidjeti iz ponašanja Austrije. Međunarodni ugovori o neutralnosti Austrije trebalo bi da je obavežu da ostane neutralna i da se ne upliće u naše unutrašnje stvari. Ponašanje Njemačke, pa i Mađarske takođe potvrđuju da se ponovo bude nade o mogućnosti osnivanja jedne nove monar-hije kakva je ranije postojala, ili jednog novog rajha.” Pitanje: Oni što se sa skepsom odnose prema ideji stvaranja ujedinjene Evrope u odbranu svoga stava, upravo, iznose takve tvrdnje: da su u ovom trenutku mnogo bliže stvaranju rajh carstva. Ima li opravdanja strah od teritorijalnih aspiracija Njemačke i njenog prodiranja na istok i da li se može prihvatiti da Njemačka svim sredstvima radi na rasparčavanju Jugoslavije u čemu joj kao i 1941. obilato pomaže Hrvatska, a što su, po nekima, pokazali i događaji u Sloveniji? Odgovor: „Ima straha od te pojave i taj strah je prisutan u mnogim zemljama Evrope, a i stav po-jedinih od njih, ustvari, proističe iz bojazni od takvih aspiracija i proširenja uticajnih zona. Me-đutim, ovo što se sada dešava u Sloveniji i Hrvatskoj, očigledno je rezultat jedne dugo vođene smišljene politike i ta politika se sada ispoljava na javnoj sceni. Van svake sumnje je da je ta po-litika koja je građena dugo godina, građena u dogovoru i uz obilatu pomoć onih koji žele da po-vrate uticajne sfere iz prošlosti. Razlog zbog čega to nije ranije prodrlo u javnost je propagandni rat koji po organizovanosti prevazilazi Gebelsovu propagandu iz vremena pred Drugi svjetski rat. Zahvaljujući takvoj propagandi, suština problema u Jugoslaviji, predstavljena je svjetskom javnom mnjenju kao sukob između nove mlade demokratije koja se rađa u Sloveniji i Hrvatskoj i jednog boljševičkog sindroma koji, kao komunistički bastion, bitiše u ostalom dijelu Jugoslavije, posebno u Srbiji i Crnoj Gori. Te ideološke odrednice koje su dugo potencirane, očigledno su za-tvarale oči domaćoj, a još više međunarodnoj javnosti, i onemogućile su da se prodre u suštinu sukoba između republika u Jugoslaviji. Tome je doprinijela i neuspješna jugoslovenska diploma-tija”. Pitanje: Spomenuste maločas, jugoslovensku diplomatiju. Kolika je, zbilja, njena krivica za sve ono što nam se u ovom trenutku događa? Odgovor: „Najbolji odgovor na to pitanje bio bi kada bih ponaosob naveo raspored ambasadora Jugoslavije po pojedinim područjima. Kratko rečeno, u sve važnije države Evrope i svijeta raspo-

ređeni su ambasadori iz Hrvatske i Slovenije. Vrlo mali broj njih potiče iz Srbije. Posebna je priča kako je u jugoslovenskoj diplomatiji zastupljena Crna Gora. Već nekoliko godi-na za nju su rezervisana ambasadorska i konzulska mjesta u Africi, a poneko i u Aziji ili Latin-skoj Americi. Sve ostalo, onaj najznačajniji dio svijeta, namijenjen je uglavnom za diplomate iz Hrvatske i Slovenije koji su se uglavnom ponašali onako kako se ponaša njihovo rukovodstvo prema Jugoslaviji. Prema tome, ni jugoslovenske diplomate, sem rijetkih izuzetaka, nijesu vodile jugoslovensku politiku, nego su slijedile rukovodstvo republike iz koje potiču. To znači da su di-plomate iz Slovenije i Hrvatske u većini nastojale da afirmišu secesionističku politiku matičnih republika. Zato je naša diplomatija odigrala vrlo negativnu ulogu u prezentiranju činjeničnog sta-nja i u obavještavanju svjetske javnosti o suštini sukoba u Jugoslaviji.” Knjiga „Nijesam pogazio zakletvu” može se kupiti u podgoričkim knjižarama Matice srpske – Društvo članova u Crnoj Gori, Narodne knjige i Gradskoj knjižari. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=484606&datum=2015-04-04 Skandalozno Mesićevo ponašanje Prof. dr Branko Kostić dao je intervju novinarki Duški Jovanić, koga je ona objavila u „Dugi” od 12. okto-bra 1991. godine: Pitanje: Kako da shvatim izjave crnogorskih dobrovoljaca da Dubrovnik ne treba ni da postoji ako ne bu-de naš, kao i da će se oni, koliko sjutra raspištoljiti i piti kafu nasred Straduna. Odgovor: U ovom momentu, zaista, ne bih želio to da komentarišem zbog toga što mislim da bi, u kraj-njoj liniji, bez obzira na to što taj dio teritorije nikada nije bio u sastavu Hrvatske, to trebalo ostaviti za političke razgovore. Dubrovnik je, kao što znate, uvijek imao poseban status, ali ne bježim od činjenice da smo mi Crnogorci malo ratovali oko njega s Napoleonovim vojnicima. Međutim, u pogledu konačnih rješenja, mislim da ne bi sada trebalo pokretati to pitanje. Najvažnije je obezbijediti da se potisnu usta-ške snage koje su došle na samu granicu Crne Gore i da se onemoguće da oružjem koje posjeduju ugroze Crnu Goru, kako bi se stvorili uslovi da se za „zelenim stolom” izvrši neophodna korekcija granice na Pre-vlaci, koja bi, ovako zadržana, ostavila Crnu Goru bez Boke kotorske, što bi značilo kontrolu Nezavisne države Hrvatske nad ulazom u Boku. A to što mnogi danas misle da Dubrovnik treba da ostane u sastavu Crne Gore ili Hercegovine, o tome ne bih diskutovao, mada sam bio u prilici da Stjepanu Mesiću, u šali, odgovorim i na tu temu. Poslije jedne žestoke svađe koju smo imali na sjednici Predsjedništva oko zbiva-nja u Kninskoj Krajini, kada sam morao da reagujem dosta oštro, pa i neodmjereno, napravili smo pauzu, koju smo iskoristili da ručamo. Svi smo sjedjeli za jednim stolom. Mesić mi je u šali rekao: „Lako ću ja sa Brankom. On je crveni Hrvat”. Iako sam još uvijek bio ljut, prihvatio sam takav ton razgovora, pa sam mu odmah replicirao: „Da, ja sam crveni Hrvat, a pošto ste Janezove Slovence proglasili Alpskim Hrvatima, stvarno ćeš imati veliku državu (Janez Drnovšek je sjedio pored njega). Mesić je nastavio u istom tonu: „E, kada vam uzmemo i Boku, onda ćemo biti još bliži!”. Nijesam mu ostao dužan. Rekao sam mu: „Kada tako rezonuješ, bilo bi pametnije da tvojima kažeš da one cijevi koje su ukopali na Debelom brijegu i okrenuli prema Crnoj Gori prenesu na desnu obalu Neretve. Tamo će biti bezbjednije”. Pitanje: Kada su počeli da objavljuju stenograme sa sjednica Predsjedništva, ljudi su međusobno upozo-ravali jedni druge da se pristojno ponašaju, jer nijesu u Predsjedništvu, nego u kafani, da bi, na kraju, do-šli do zaključka da to kako vi razgovarate čak ne liči ni na kafanske priče, nego na neku kafansku tuču? Odgovor: Ton rada sjednici daje čovjek koji predsjedava. On može da je prekine ili da upozori ostale na pristojnost. Međutim, kada sjednice Predsjedništva vodi Stjepan Mesić, kao predsjednik i ponaša se, ne kao da se nalazi u kafani, nego mnogo gore i drastičnije, čak skandalozno, onda možete da pretpostavite

koliko je ostalim članovima Predsjedništva teško da preko svega prelaze, a da ne reaguju. Pitanje: Naveliko se prepričava Vaše prepucavanje oko Stare Gradiške, kada se Mesić bio zabrinuo u koji će vas zatvor stavljati, pošto je njegov srušen? Odgovor: Nijesam se baš bio uplašio toga da će članove Predsjedništva on smještati u zatvor, ali onu nje-govu dosjetku o Boki, koju sam pomenuo, nijesam sasvim doživio kao šalu. Kasniji slijed događaja i gomi-lanje nekoliko hiljada naoružanih hrvatskih pripadnika na granici Crne Gore pokazali su da to nije bilo baš tako bezazleno. Pitanje: Je li Mesić stvarno najgori? Neki kažu da je Blagoje Adžić htio i da ga udari? Odgovor: To nije tačno. Bilo je priča da sam ga ja ošamario. Jedna italijanska televizijska stanica je čak napravila dobru fotomontažu. Svojim prijateljima i poznanicima morao sam objašnjavati što se stvarno desilo. U tome nema ni trunke istine. Uvjeren sam da bih takvim svojim postupkom uvrijedio narod koji predstavljam u Predsjedništvu Jugoslavije, a ne bih želio da prljam ruke. Pitanje: Kako se osjećate kad se, poslije teških riječi i uvreda koje međusobno razmijenite preko štampe i televizije, ponovo nađete za istim stolom, pogotovo ako se zna da biste najradije jedan drugome organi-zovali suđenje u Nirnbergu, kao ratnim zločincima!? Odgovor: I pored gotovo nemogućih odnosa, ponekad uspostavimo normalnu, ljudsku, komunikaciju, na intelektualnom nivou, bez obzira na to što različito gledamo na pojedina pitanja. Međutim, na nekim sjednicama Predsjedništva javljala mi se dilema treba li i dalje da radim i da obavljam svoju dužnost u tom organu, s obzirom na to s kim moram da sjedim i da razgovaram. Doživljavao sam neugodne trenut-ke kada sam na televiziji gledao sebe kako sjedim pored Stjepana Mesića. S druge strane, dramatičnost situacije u zemlji je takva da mi je više nego jasno da bi taj posao, umjesto mene, morao obavljati neko drugi iz Crne Gore. A situacija je tako teška i složena da bi svaki moj demonstrativni odlazak sa te funkci-je, pred svojom savješću, doživio kao izdaju zemlje. Jer, povlačenje nije rješenje. Treba se boriti da čovjek istraje na nekim svojim uvjerenjima i stavovima, i da ih, pored ostalog, nametne. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=484837&datum=2015-04-05 Pokušaj uvođenja vanrednog stanja Prof. dr Branko Kostić se uvijek ljubazno odazivao molbama „Dana” kada je riječ o intervjuima. Jedan ta-kav razgovor naš list je objavio 30. septembra 2001. godine, a vodila ga je novinarka Danica Garić. Pitanje: Šta mislite o novim političarima? Napravite paralelu između vas iz stare garde i ovih novih, proe-vropski orijentisanih. Odgovor: U ovom trenutku ne bih želio da dajem ocjene o aktuelnim političarima u Crnoj Gori. Samo bih podsjetio da sam 1992. godine, kada sam se povlačio iz političkog života, izjavio da sam prihvatio kandi-daturu za predsjednika Crne Gore sa jednim jedinim motivom – da građane Crne Gore upozorim kuda vodi politika aktuelnog rukovodstva iz tada jedinstvene Demokratske partije socijalista, čiji sam bio član. U obraćanju građanima, tada sam kazao da bi, u moralnom pogledu, stara garda političara mogla održati dobru političku lekciju novom rukovodstvu. Sve ovo što se desilo i što se dešava potvrdilo je tu moju ocjenu od prije 10 godina. Pitanje: Svjedok ste raspada Jugoslavije. Odgovor: Svakom ko duže pamti i ne zaboravlja, poznato je da su začeci razbijanja Jugoslavije počeli još za Titova života. Bez obzira na krupne rezultate postignute u Federativnoj Jugoslaviji, za šta zasluge pri-padaju Savezu komunista, valja reći da upravo Savez komunista, kao vodeća politička snaga u jednopar-tijskom sistemu, snosi najveću odgovornost za sve što nam se desilo. Ako majstor, recimo, zida građevi-nu 40 i više godina, pa se nakon njegovog fizičkog nestanka građevina sruši, to znači da građevina nije bi-la dobro postavljena, da je imala loše temelje. Umjesto da gradi jedinstvenu državu, sa jednakim pravom svih njenih građana, bez obzira na njihovu nacionalnu i vjersku pripadnost, Savez komunista je decenija-

ma razvijao osam malih državica na ekonomskom i svakom drugom planu, želeći da svaka republika, pa i pokrajina, ima svoju fabriku duvana, rafineriju nafte, fabriku automobila, proizvodnju aparata za doma-ćinstvo, čeličanu... To se katastrofalno odrazilo na ekonomskom planu i ojačalo snage separatizma na na-cionalnoj osnovi. Pitanje: Ko je obezbjeđivao prohodnost kadrovima i koji su to pojavni oblici jačanja separatističkih sna-ga? Odgovor: MASPOK u Hrvatskoj, Cestna afera u Sloveniji i pobuna na Kosovu i Metohiji pojavni su oblici jačanja separatističkih snaga. Savez komunista je filtrirao kadrove i davao im prohodnost na svim nivoima, od mjesne zajednice do Fe-deracije. Nažalost, prohodnost su imali kadrovi koji su čvrsto stojali u busijama iza interesa „svoje” repu-blike ili pokrajine, a ne države, kao cjeline. Sticajem okolnosti ili slučajno, devedesetih godina na tim mjestima su se našli Milošević u Srbiji, Tuđman u Hrvatskoj, Kučan u Sloveniji, a Izetbegović u Bosni i Hercegovini. To je bio profil kadrova koji je tada formiran, u već pripremljenim uslovima za razbijanje ze-mlje. Nakon pada Berlinskog zida i raspada SSSR-a, prestao je interes velikih sila za Jugoslaviju kao veliku zemlju na Balkanu sa preko 23 miliona stanovnika, koja je do tada bila tampon zona između dva suprot-stavljena vojna bloka i značajan faktor za čitav region jugoistočne Evrope. Glavni cilj velikih zapadnih ze-malja bio je da se razbije Jugoslavija kao poslednji „bastion komunizma” u Evropi. Iskorišćena su sva sredstva, nacionalna i vjerska, da se ona razbije i da se atomizira njen prostor. Pitanje: Da li je JNA energičnom akcijom mogla da spriječi cijepanje Jugoslavije? Odgovor: Predsjedništvo SFRJ je na martovskom zasjedanju 1991. godine razmatralo predlog Štaba Vr-hovne komande da se uvede vanredno stanje, ali je tada glas Bogića Bogićevića prevagnuo i vanredno stanje nije uvedeno. Tada su Nenad Bućin i Borisav Jović, članovi Predsjedništva, podnijeli ostavke. To je bio krajnji momenat da se nešto učini i spriječi cijepanje zemlje. Posmatrano iz današnje perspektive, ako se ne uzme u obzir stanje duha koji je vladao u separatističkim republikama, ali i u Srbiji i u Crnoj Go-ri, mogla bi se olako dati ocjena da je vojska mogla sama povući potez i uvesti vojnu upravu. Valja, me-đutim, znati da bi uvođenje vojne uprave podrazumijevalo hapšenje svih koji su se nalazili na najodgo-vornijim funkcijama, počev od Kučana, preko Tuđmana, Izetbegovića, Miloševića i drugih. Tada je Milo-šević imao gotovo plebiscitarnu podršku svoga naroda, a i ostali su uživali takvu podršku u svojim repu-blikama. Zato se postavlja pitanje da li bi JNA mogla opstati u narodu iz kojega potiče. Pitanje: Za ratne strahote optužuju ljude iz dvije federalne jedinice. Šta je sa onima koji su pocijepali Ju-goslaviju po šavovima? Odgovor: Jednaku odgovornost za cijepanje Jugoslavije snose rukovodstva svih republika. Ako je srpski narod u Federativnoj Jugoslaviji najbrojniji, može se prihvatiti ocjena da je odgovornost rukovodstva srp-skog naroda najveća. To se ne može osporiti. Slična je situacija i sa BiH. Muslimani su najmnogoljudnija nacija u BiH, pa muslimansko rukovodstvo nosi najveću odgovornost za sve što se u BiH dogodilo. Isti re-zon se može primijeniti i na Hrvatsku. Rukovodstvo hrvatskog naroda, kao najmnogoljudnijeg u Hrvat-skoj, nosi najveću odgovornost za zbivanja u Hrvatskoj. Dakle, nesporan je učinak svih u razbijanju Jugo-slavije.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=484970&datum=2015-04-06 Naglašeni crnogorski nacionalizam Sa dr Brankom Kostićem za naš list razgovarala je i Rajka Raičević, urednica unutrašnjo-politič-ke rubrike „Dana”, a taj razgovor, koji je Kostić, takođe uvrstio u svoju knjigu, objavili smo u „Danu” od 14. juna 2006. godine: „Nezavisna Crna Gora i rasparčavanje preostalog dijela nekadašnje velike Jugoslavije samo je nastavak fragmentacije ovog dijela Balkana koji još nije završen, a na koji sam upozoravao još

prije 15 godina. Nažalost moja sumorna predviđanja su se ispunila”, kaže u intervjuu „Danu” profesor dr Branko Kostić, poslednji predsjednik, odnosno potpredsjednik Predsjedništva Socija-lističke Federativne Republike Jugoslavije. „Crna Gora je poslednja država koja je izašla iz save-za koji je nekada činilo šest republika SFRJ. Ni ekonomska budućnost nezavisne Crne Gore nije svijetla jer se radi o malom tržištu, zbog čega inokapital neće baš pohrliti u Crnu Goru”, smatra Kostić i ističe da će biti srećan i zadovoljan ukoliko se ova njegova sumorna predviđanja ne ostvare. „Vara se svako ko misli da se ovim završava proces fragmentacije na Balkanu. Bojim se da će se taj proces (u perspektivi) završiti loše po Crnu Goru. Pitanje: U kom smislu? Odgovor: Mislim da predstoji dalje pregrupisavanje i teritorijalni preraspored na Balkanu, bez obzira što neki zvaničnici iz aktuelne vlasti kažu da je sa ratovima i borbom za teritorije završe-no. To je velika iluzija, jer od iskona postoji prirodni zakon koji je na snazi – zakon jačega. Taj zakon važi u biljnom i životinjskom svijetu, ali, nažalost i u ljudskoj civilizaciji. Sve što progre-sivni dio čovječanstva nastoji jeste da surovost tog zakona ublaži i učini ga humanijim. Ako se ovo ima u vidu, ne treba da iznenadi u bližoj ili nešto daljoj budućnosti ukoliko se postavi pitanje teritorijalnog integriteta današnje Crne Gore. Naravno, to ne mora biti sa ratnim sukobom. Pitanje: Znači li to eventualno smanjenje granica Crne Gore? Odgovor: Prije nekoliko godina govorio sam da, ukoliko aktuelna crnogorska vlast ne priznaje državotvorna rješenja od prije 80 godina, postavlja se pitanje ko može uskratiti pravo Albancima u Crnoj Gori da se umjesto na 1918. vrate na 1878. godinu. U ovim uslovima, za samostalnu Cr-nu Goru jedinu i pravu šansu vidim u afirmaciji građanskog, a ne nacionalnog koncepta države. Ako govorimo objektivno, još od 1992. godine, a ne samo nakon razlaza Mila Đukanovića i Mo-mira Bulatovića, DPS je stalno vodila politiku građanskih podjela u Crnoj Gori i na tim sukobi-ma održavala se na vlasti. DPS je u proteklih 15 godina trebalo da realizuje politiku građanske države. To podrazumijeva da obezbijedi da u svim političkim i strukturama vlasti Muslimani bu-du zastupljeni sa 17 procenata u opštinama i Republici, Albanci sa sedam odsto na lokalnom i re-publičkom nivou, i Hrvati sa onoliko procenata koliko čine u ukupnoj populaciji (oko 2%). To se, naravno odnosi i na građane koji se deklarišu kao Srbi u Crnoj Gori (oko 32 % prema rezulta-tima posljednjeg popisa). Da je to obezbijeđeno, zahtjevi političkih stranaka sa nacionalnim predznakom ne bi bili postavljani u formi kako se to danas čini. Svi bi se osjećali jednakim i Cr-nu Goru bi doživljavali kao svoju državu. Umjesto toga, u čitavom proteklom periodu obavljala se trgovina muslimanskim i albanskim glasovima. Pitanje: Očekujete li da Srbi u nezavisnoj Crnoj Gori budu ugroženi? Odgovor: Ne slažem se sa zahtjevom SNS-a o stvaranju srpskih lista. Međutim, u suverenistič-kom bloku prisutan je dosta naglašeni crnogorski nacionalizam, koji niko ne spominje. To može biti opasno. Zato se Srbi, i ostale etničke grupe mogu osjetiti ugroženim. Zbog toga mislim da je perspektiva Crne Gore u današnjim granicama na konceptu građanske države, ali ne samo na pa-piru, nego i u praksi. Pitanje: Kako prema Vašem mišljenju opozicija treba da se ponaša u narednom periodu? Odgovor: Opozicione političke partije treba da grade održivu komunikaciju sa međunarodnom zajednicom bez obzira što je na globalnom planu na sceni pravda sile, a ne sila pravde. Bio sam nezadovoljan načinom na koji je blok za državnu zajednicu prihvatio uslove za održavanje refe-renduma. Opozicija je ponuđene uslove olako prihvatila. Mnogo ranije nego što je Evropska za-jednica definisala uslove, u autorskom tekstu koji su objavile „Vijesti” saopštio sam mišljenje da je prvi uslov da se izbjegne bojkot referenduma, da se omogući svim državljanima Crne Gore da glasaju o sudbini svoje države, bez obzira da li žive u Australiji, Americi ili Srbiji. Da je opozici-

ja istrajala na ovom zahtjevu, u slučaju bojkota referenduma, suverenistički blok ne bi mogao obezbijediti izlaznost od 50% plus jedan, što je bio uslov za njegovu uspješnost. Ovako, opozici-ja nema što da se žali na vlast, koja je uz obilatu pomoć Evropske zajednice i uz mnogo apsurda, ostvarila što je željela. Priželjkivao sam da unionistički blok dobije makar jedan glas više od su-verenista. Nažalost, ne samo da se to nije desilo, nego su suverenisti dobili nekoliko desetina hi-ljada glasova više. U takvoj situaciji bolji je i ovakav rezultat nego da se ostalo u „sivoj zoni”’, jer bi pristalice obije opcije izašle na ulice i sebe smatrali pobjednicima; unionisti zato što refe-rendum nije uspio, a suverenisti, jer su dobili većinu i pitanje je kako bi se sve to završilo.

Sa jedne od proširenih sjednica Predsjedništva SFRJ http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=485162&datum=2015-04-07 Milošević je bio harizmatična ličnost Prenosimo i dio iz intervjua dr Kostića beogradskom nedjeljniku „Pečat” od 28. juna 2010. godi-ne, koji se takođe nalazi u njegovoj knjizi: Pitanje: U kojoj mjeri je urušavanje Rusije 1991. godine uticalo na događaje na Balkanu? Da je Rusija kojim slučajem bila snažnija, da li bi se rasparčavanje SFRJ odvijalo na neki drugi način, u svakom slučaju povoljniji po Srbiju? Odgovor: Da je Rusija 1991. godine bila snažnija, ne bi došlo do rasparčavanja SFRJ. Međutim, razbijanjem SSSR-a došlo je do debalansa snaga na međunarodnoj sceni. Rusija je prolazila kroz težak period svoga bitisanja. Sjedinjene Američke Države, zaokupljene krupnim problemima na Bliskom i Srednjem Istoku, prepustile su Evropskoj zajednici, da se bavi Jugoslavijom. Njemač-ka, koja je rušenjem Berlinskog zida preko noći postala prvorazredna evropska sila, iskoristila je trenutak: umjesto da djeluje u pravcu mirnog rješavanja jugoslovenske krize podstakla je i podr-žala separatističke snage u Sloveniji i Hrvatskoj i svojim odlukama ubrzala izbijanje građanskog rata na ovim teritorijama. Zato sam 1991. i kasnije u Haškom tribunalu tvrdio da Francuska i En-gleska u tim danima nijesu bile zemlje De Gola i Čerčila, nego zemlje Petena i Čemberlena. Sje-ćam se da se u toku trodnevne neizvjesnosti oko sudbine Gorbačova 1991. Stjepan Mesić nije

pojavljivao u Predsjedništvu SFRJ, da bi nakon toga, na prvom našem okupljanju u Predsjedni-štvu, zadovoljan ponašanjem Jeljcina, zajedljivo komentarisao moje ponašanje u tim danima. Pitanje: Kako ocjenjujete ulogu Slobodana Miloševića u dešavanjima na prostorima bivše Jugo-slavije? Odgovor: Haško tužilaštvo optužilo je Slobodana Miloševića za otpočinjanje rata, postojanje „udruženog zločinačkog poduhvata”, etničko čišćenje nesrpskog stanovništva, formiranje „Veli-ke Srbije”, veliki broj ratnih zločina, nepoštovanje običaja rata i brojne druge prestupe koji su se desili 1991. i 1992. godine na prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a kasnije i za ratna deša-vanja na Kosovu. To mi je dalo povoda da u toku moga svjedočenja u Haškom tribunalu izjavim da vjerujem da bi Tužilaštvo Miloševića optužilo i za pojavu cunamija, da se isti desio prije utamničenja Slobodana Miloševića. (Cunami, koji se prije moga svjedočenja desio, odnio je pre-ko 200 hiljada žrtava). Istovremeno, kazao sam da očekujem da Tužilaštvo optuži Tonija Blera (britanskog premijera) za sva ubistva, silovanja i provalne krađe koje su se desile prethodne noći u Londonu. Naime, u sudskom procesu protiv Slobodana Miloševića, nepobitno je dokazano da nije bilo „udruženog zločinačkog poduhvata” niti Plana „Velike Srbije”, da nije bilo etničkog čišćenja ne-srpskog stanovništva, nego da su upravo Srbi protjerani sa teritorije Hrvatske u kojoj je učešće Srba sa 12,4 odsto prije rata, svedeno na svega 4,2 odsto poslije rata, da je svaka mjera Srba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bila izazvana prethodnim odlukama vlasti u Hrvatskoj i musli-mansko-hrvatskih vlasti u Bosni i Hercegovini, da se radilo o samoorganizovanju Srba na tim te-ritorijama.

Svjedok odbrane Slobodanu Miloševiću u Hagu Slobodan Milošević je ostao dosledan stavu da se traži put: za mirno rješavanje jugoslovenske krize, da se nijednoj republici ili narodu ne osporava pravo na samoopredjeljenje uključujući i pravo na odcjepljenje, ali na ustavan način, da se snagom JNA neće mijenjati politička i državna rukovodstva u republikama, da se, ako bude neophodno, JNA upotrijebi u cilju fizičke zaštite ugroženog srpskog naroda u Hrvatskoj, da se, ako bude neophodno, JNA upotrijebi radi debloka-de 25 hiljada pripadnika JNA i članova njihovih porodica, koje su blokirale paravojne formacije

Hrvatske u kasarnama koje su se u mirnodobskim uslovima nalazile na teritoriji Hrvatske i da se od Jugoslavije sačuva onoliko koliko je moguće. To je bio i stav četiri člana Predsjedništva SFRJ, koji su se zalagali za jugoslovensku opciju. Milošević i ja, različito smo gledali na definisanje ustavnih osnova za konstituisanje Savezne Re-publike Jugoslavije. On je napravio kompromis, koji mu je nametnut od strane ondašnjeg crno-gorskog rukovodstva. Prihvatio je rješenja koja ja nikada ne bih prihvatio. To sam kazao u svom svjedočenju u Haškom tribunalu. Ta su rješenja ponovo vodila formiranju hibridne države sa mnogo konfederalnih elemanata. Slobodan Milošević je bio harizmatična ličnost sa nesporno najjačim političkim autoritetom i uti-cajem. Bio je nezaobilazni sagovornik i glavni pregovarač sa međunarodnim predstavnicima u svim fazama rješavanja jugoslovenske krize. U zaključenju Dejtonskog sporazuma, kojim je okončan rat u Bosni i Hercegovini, Milošević je predstavljao srpski narod Bosne i Hercegovine uz saglasnost Sinoda Srpske pravoslavne crkve i najodgovornijih predstavnika srpskog naroda BiH. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=485285&datum=2015-04-08 Armija je bila uzdržana

Sa srpskim patrijarhom Pavlom Dr Kostić je dao veliki broj intervjua i elektonskim medijima. Takav jedan razgovor imao je sa novinarkom Dubravkom Kenić, koji je 24. decembra 1991. emitovan na TV Sarajevo – Klub 91 Pitanje: Gospodine Kostiću, da li se osjećate krivim za rat? Odgovor: Takva pitanja su mi već postavljali. Mogu reći da tragično doživljavam sve žrtve i ra-zaranja i na jednoj i na drugoj strani, utoliko prije što nijesam kriv za rat na prostorima prethodne Jugoslavije. A ako bih osjećao neku krivicu, onda bih je mogao osjećati zato što sa jedinicama Jugoslovenske narodne armije nijesmo uspjeli efikasno zaštititi srpski narod u Zapadnoj Slavoni-ji, koji je tamo doživio novi genocid. Tamo je 28 srpskih sela dobilo nalog od hrvatskih vlasti da se stanovništvo iseli u roku od 48 časova. Svi oni koji su ostali tamo su poubijani. Domovi su spaljeni. Imovina je uništena. Željelo se jednostavno napraviti etnički čisti prostor. Već sam bio u prilici da kažem da me sve žrtve nedužnog stanovništva veoma bole. Jednako bi me boljelo da su tamo bili ugroženi Muslimani, Hrvati ili Makedonci, kao što su u ovom slučaju to bili Srbi.

Ali, ako neko treba da nosi na duši tragičnu sudbinu srpskog naroda u Zapadnoj Slavoniji, onda su to oni koji su defetistički djelovali i odbijali mobilizaciju, a Jugoslovenska narodna armija nije imala dovoljno ljudstva da bi i taj narod mogli zaštititi. Što se tiče krivice za rat, ne treba mnogo podsjećati kada je taj rat započeo i kako je započeo. Ipak ću podsjetiti na genezu i suštinu sukoba. Srpski narod u Hrvatskoj, bio je u ranijem hrvatskom ustavu (Ustav iz 1974), zajedno sa Hrvati-ma, konstitutivni narod. Hrvatska demokratska zajednica, kao vladajuća politička stranka u Hr-vatskoj, osvojila je vlast na čisto nacional-šovinističkom programu, opredijelila se da formira na-cionalnu državu Hrvata i izbacila je iz novog Ustava srpski narod koji živi u Hrvatskoj. Odgovor srpskog naroda u administrativnim granicama Hrvatske bio je da takav odnos prema srpskom na-rodu neće prihvatiti. Onog momenta kada je hrvatska vlast pokušala da na srpskim teritorijama uspostavi svoje policijske stanice došlo je do oružanih sukoba i do oružanog ustanka srpskog na-roda na tim teritorijama. Hrvatska propaganda, koja je zaista veoma uspješno vođena, pokušala je nametnuti utisak domaćem i međunarodnomjavnom mnjenju da se ne radi o sukobu sa lokal-nim stanovništvom na nacionalnoj osnovi, već da je riječ o ubačenim terorističkim grupama iz Srbije; da se ne radi o zaštiti prava srpskog naroda koji vjekovima živi na tim prostorima, već da je riječ o namjeri Srbije da te teritorije pripoji sebi, na račun Hrvatske. Kada su izbili međunacio-nalni sukobi, Predsjedništvo nije Jugoslovensku narodnu armiju angažovalo da ratuje protiv Hr-vatske, već je ona upotrijebljena kao tampon zona, da bi se spriječilo izbijanje širih međunacio-nalnih sukoba. Građani treba da znaju da su paravojne formacije u Hrvatskoj za nekoliko mjeseci narasle do fantastičnih razmjera. Samo policijske snage su sa 17 hiljada mirnodopskog sastava narasle na preko 90 hiljada. Formirana je nacionalna garda. Naoružan je veliki broj građana, pripadnika i simpatizera Hrvatske demokratske zajednice, na osnovu stranačke pripadnosti. To je prvi put po-slije 1933. godine (kada je Adolf Hitler naoružao pripadnike svoje nacističke stranke) da se u Evropi masovno naoružavaju civili po osnovu stranačke pripadnosti. Kasnije, naravno, događaji su išli tokom kojim su išli, pa naoružavanje građana po stranačkoj pripadnosti nije ostalo speci-fičnost Hrvatske demokratske zajednice, nego se to radilo i u drugim nacionalnim sredinama. Početak sukoba dogodio se u uslovima kada su srpski ustanici bili neuporedivo malobrojniji. Hr-vatska je u tom trenutku mogla sa svojim oružanim sastavima slomiti otpor srpskog naroda na tim područjima da se Jugoslovenska narodna armija nije stavila u zaštitu toga naroda. Kada je Jugoslovenska narodna armija počela da smeta, hrvatske oružane formacije ušle su u otvoreni sukob i sa njom. Svi koji pokušavaju malo objektivnije sagledati tu situaciju pouzdano dobro znaju da se Jugoslo-venska narodna armija krajnje uzdržano ponašala. Predsjedništvo SFRJ, kao Vrhovna komanda, trpjelo je žestoke kritike zbog toga što se Jugoslovenska narodna armija ponaša kako se ni jedna druga armija ne bi ponašala! Pripadnici Jugoslovenske narodne armije imali su naređenje da ne pucaju i da prvi ne otvaraju vatru. Jugoslovenska narodna armija nije uništavala uporišta iz kojih je bila ugrožavana. Kasnije su ti sukobi eskalirali i Jugoslovenska narodna armija je na silu mo-rala odgovoriti silom. Ponavljam, ne osjećam se krivim za početak rata. Osjećam dramatiku ovoga što se zbiva. Osje-ćam težinu trenutka, pa i ličnu dramatiku što sam se našao u poziciji da u ovakvom vremenu oba-vljam funkciju potpredsjednika Predsjedništva SFRJ”. (TV Sarajevo-Klub 91, 24.12.1991.) http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=485441&datum=2015-04-09

Hrabro suprotstavljanje agresoru

Na Obilića poljani na proslavi dana Vojske Jugoslavije Govor dr Branka Kostića vojnicima i starješinama Vojske Jugoslavije na Obilića Poljani, na Ce-tinju, povodom proslave Dana Vojske Jugoslavije, 16. jun 2000. godine: „Gospodo vojnici, podoficiri i oficiri, srećan Vam praznik, Dan Vojske Jugoslavije! Ovo je prvi javni skup, prva proslava i prvo obilježje u zadnjih osam godina gdje sam s ponosom prihvatio da dođem da vas pozdravim i da vam če-stitam praznik. Imao sam dosta drugih poziva u proteklih osam godina, ali su svi oni imali politički karakter. Ovaj poziv nijesam tako shvatio. Ovaj poziv sam shvatio kao osjećaj moralnog duga i obaveze prema vama, a preko vas i prema svim pripadnicima Vojske Jugoslavije. I to iz više razloga. Prvi razlog je što sam gord i ponosan na to, što sam makar skromno i u maloj mjeri i vjerovatno mnogo manje nego što su to mnogi očekivali, radom u jednom teškom periodu, kada su nam raz-bijali državu, ipak uspio da se do kraja ne ostvari namjera koja je od početka bila sračunata na to da se obezglavi i razbije predsjedništvo SFRJ, da JNA ostane bez civilne kolektivne Vrhovne ko-mande i da to ubrza kompletan raspad JNA. A ono što danas predstavlja Vojska Jugoslavije kroz svoj starješinski i vojnički sastav, upravo potiče iz JNA. Drugi razlog je posebno važan. Gord sam i ponosan što se Vojska Jugoslavije, njeni vojnici i starješine u jednoj, naizgled, bezizglednoj bici, našla u situaciji da, ne razmišljajući o tome što će biti sjutra, stane na branik svoje otadžbine i prkosno, vješto i hrabro se suprotstavi najmoćnijem agresoru koji je ove prostore napadao u njihovoj istoriji. Zbog toga sam ponosan i gord i na Vas i na sve vaše drugove koji danas nijesu tu. Ne manje važan razlog što sam prihvatio da dođem ovdje jeste što se ova svečanost odvija ovdje na Obilića Poljani. Ja sam Cetinjanin, iako mi to neki ne priznaju. Kao i mnogi drugi Crnogorci, Cetinje i Obilića Poljanu, uz naš gordi Lovćen, doživljavam kao tri najveća simbola nepokora i slobodarske borbe crnogorskog naroda u čitavoj njegovoj dugoj i slavnoj istoriji. Jer, Obilića Po-ljana je bila mjesto sa kojega se kretalo uvijek kada je trebalo braniti zemlju od nasrtaja sa strane i odbraniti svoju otadžbinu. Na sreću, ovoga puta se nijesmo okupili da krećemo u boj, već da proslavimo Dan Vojske Jugo-

slavije. Duboko sam uvjeren da niko od vas, ni pojedinačno, ni zajedno, ni u primisli nema da učini bilo koji korak koji bi doveo do sukoba na ovom prostoru. Bio bi to pokor i iskop za Crnu Goru. Isto tako, duboko vjerujem da ni drugi organi koji se brinu za bezbjednost, ni vlasti u Cr-noj Gori neće takav korak napraviti. Vjerujem da bi na svakog pojedinca ili grupu, koji bi zapo-čeli sukob u Crnoj Gori, neumitno pala kletva Svetog Petra Cetinjskog. Jer, ako bi se to desilo, onda ne bi bilo više Crnogoraca i Crne Gore. Od toga moramo da se sačuvamo. Vjerujem da i vi tako mislite. Nijedan pojedinac i politička partija, bez obzira da li su na vlasti ili u opoziciji ne zaslužuju, niti smiju biti razlog da dođe do svađe i sukoba između Vojske i policije. Svi moramo biti duboko svjesni da je mnogo kuća u Crnoj Gori iz kojih su rođena braća, jedan u Vojsci, a drugi u policiji. Nijesu oni to uradili iz obijesti, nego ih je na to natjerala gola nužda, da sastave kraj s krajem i da imaju od čega prehraniti porodicu. Vjerujem u Vas, jer u Vama vidim naslednike naših slavnih predaka sa Vučjeg Dola i Fundine, Bregalnice i Skadra, Neretve i Sutjeske i svih naših bitaka gdje se vodila borba za slobodu, protiv okupatora, da budemo svoji na svome; i brojnih generacija u kojima sam i ja imao dio učešća, koje su, nakon tog krvavog Drugog svjetskog rata, učestvovale u obnovi i izgradnji objekata koje je okupator porušio, na isti način kao što Vojska Jugoslavije danas daje ogroman doprinos obno-vi onoga što su nam, svojim varvarskim napadom na našu zemlju, učinili moćnici koji misle da njihova može goreti do zore. Njihova, budite uvjereni, goreće mnogo kraće nego što to i sanjaju. Neće im tu svijeću ugasiti Kina, Rusija, Indija... Tu svijeću će im ugasiti njihovo javno mnjenje, jer će ta javnost zemalja iz kojih su bombe dolazile postati svjesna toga da ako bi se sa takvom politikom nastavilo, to bi bilo strašnije i varvarskije od onoga što smo doživjeli od Hitlera 1941. godine. Podsjetiću vas na jedan primjer iz naše prošlosti. Kada je silni Mahmut-paša napao Crnu Goru, prvo je izgubio bitku na Martinićima i bio ranjen u toj bitci. Nekoliko mjeseci kasnije, kada je zaliječio rane, sakupio je dvostruko jaču vojsku i uputio se prema Cetinju. I ovoga puta suprot-stavio mu se Sveti Petar Cetinjski sa svojim Crnogorcima. Silna je bila Mahmutova vojska. Sveti Petar tada nije vjerovao u pobjedu. Kada je pričešćivao svoje vojnike pred seoskom crkvom u Krusima, pozvao je Crnogorce da se hrabro bore za slobodu i otadžbinu, poručujući im da je Bog sa njima, a vjerovatno je u sebi mislio da im ni Bog ne može pomoći. Ali u toj, naizgled beziz-glednoj bici, silni Mahmut-paša ostade bez glave, koju doniješe na Cetinje. Pozdravljajući Vas još jednom, molim da niko, sa bilo koje strane, ne zloupotrijebi moj dolazak ovdje i ovo što sam Vam rekao, u bilo koje političke svrhe. Povukao sm se iz politike prije osam godina. Radim na Univerzitetu i ovdje sam Vam govorio kao profesor Univerziteta Crne Gore, ali isto tako i kao patriota i rodoljub, rođeni Rvašanin, Riječanin i Cetinjanin. To troje mi je prije svega, pa onda, ovo drugo, gdje sam boravio i radio, Podgorica, Beograd i sve drugo. Živjeli i srećno!’” http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=485640&datum=2015-04-10 Jezik mržnje i bolesnog uma Govor dr Branka Kostića na tribina Narodnog pokreta za očuvanje Državne zajednice Srbija i Crna Gora u Podgorici 2005. godine: „Poštovani skupe, Pošto su mi organizatori odredili četiri minuta, a za toliko vremena se ne može mnogo reći, ogra-ničiću se samo na dva pitanja, koja su, po mojoj procjeni, podjednako značajna u ovom trenutku.

Prvo pitanje na koje želim skreniti pažnju na ovoj tribini, kao prvoj poslije osnivačkog skupa u Bečićima, jeste pitanje tradicionalne nesloge, koja nas i ovoga puta može koštati gubitka zajed-ničke države. Ako bi se učili na greškama iz prošlosti, a trebalo bi, ne bi morali ići u daleku pro-šlost, sve do Kosova, mada je Kosovo ostalo simbol srpske nesloge. Dovoljno je da se vratimo samo 14 godina unazad. Tada, kada su nam razbijali zajedničku državu SFRJ, sve narodne snage u Hrvatskoj i Sloveniji udružile su se i složno stale iza projekta svoje državne samostalnosti. Na istom poslu našli su se tada ustaše i komunisti, domobrani i socijalisti, bjelogardejci i klerikalci i svi drugi. Kada su ostvarili svoj cilj i formirali svoje samostalne države, opet su se vratili svojim političkim partijama i uključili se u borbu da na demokratskim izborima dobiju što više poslanič-kih mjesta u svojim parlamentima. I tada sam govorio da im se za takvo ponašanje mora skinuti kapa, bez obzira što je njihovo djelovanje bilo suprotno mojim političkim nazorima i mojim že-ljama. U to isto vrijeme kada se rješavala sudbina države i naroda (1991) okupljali su se Beogra-đani i građani ostalih gradova Srbije, za 9. mart. Organizovani su mitinzi i kontramitinzi, ne s ci-ljem da se odbrani zajednička država, nego da se osvoji ili sačuva vlast. U ondašnjoj Republici Srpska Krajina rukovodstvo se podijelilo po ideološkoj osnovi, jedni za komuniste, drugi za čet-nike. Između najužeg vrha srbijanskog i crnogorskog rukovodstva te 1991. godine došlo je do oprečnih gledanja na budućnost zajedničkog života. Rezultati i krajnji ishod svima su poznati. Prateći politička zbivanja na sceni Crne Gore, od Osnivačke skupštine ovog pokreta do danas, ni-jesam daleko od zaključka da nam se istorija može ponoviti, ako se nastavi kako je započeto. Po-noviću još jednom ono što sam kazao i na osnivačkoj skupštini Pokreta. Očuvanje zajedničke dr-žave, prije svega radi dugoročnog interesa naše Crne Gore, mora biti ispred svih drugih stranač-kih, političkih, ideoloških i ličnih interesa. Od toga treba da polaze svi pojedinci, posebno iz ru-kovodstava političkih partija, nezavisno od toga da li su u najužem rukovodstvu Pokreta ili se tom pokretu još nijesu priključili, a iskreno vjeruju u budućnost zajedničke države. Njihovo po-našanje u Pokretu mora se razlikovati od ponašanja u crnogorskoj skupštini.

Povelja od Stranke Jugoslovena Drugo pitanje na koje sam želio skrenuti pažnju odnosi se na jezik mržnje kojim se služe pojedi-

ni političari iz aktuelne vlasti. Imao sam zadovoljstvo da prisustvujem Osnivačkoj skupštini Po-kreta za očuvanje zajedničke države u Beogradu, koju su organizovali naši državljani koji žive i rade u Srbiji. Prosto sam rastao slušajući sastav savjeta tog pokreta. Osam akademika (članova Srpske i Crnogorske akademije nauka i umjetnosti); 65 univerzitetskih profesora i doktora nauka; 27 docenata i magistara i 177 ostalih, brojnih profesija: ljekara, inženjera, ekonomista, pravnika, književnika, glumaca, muzičara i drugih umjetnika, generala, advokata, sudija, publicista, pro-svjetnih radnika, direktora velikih preduzeća, direktora medijskih kuća itd. Pitao sam se da li je moguće da je sve to iznjedrila naša mala Crna Gora. A to je samo mali broj od velikog broja na-ših Crnogoraca, koji žive u Srbiji, a rođeni su ili oni ili njihovi roditelji u Crnoj Gori i imaju cr-nogorsko državljanstvo. A sve što traže svodi se na zahtjev da im se ne oduzima njihovo prirod-no pravo da na referendumu, ako ga bude, a ja sam uvjeren da ga neće biti, odlučuju o sudbini svoje države. Dakle, za takvu intelektualnu elitu, na koju bi mogla biti ponosna svaka zemlja u civilizovanom svijetu pa i mnogo veće nego što je naša, pojedinci iz naše aktuelne vlasti tvrde da „ne vrijedi ni praznog fišeka”, a neki ih pežorativno nazivaju „terazijski Crnogorci”. To nije samo jezik mržnje. To je jezik bolesnog uma. To je opasan jezik. Mnogo opasan jezik. Ne pominjem to radi naših državljana u Srbiji. To pominjem najviše radi nas ovdje. Takav jezik znači vraćanje na parolu: „Ko nije s nama, taj je protiv nas”, taj je naš neprijatelj. I da opet pono-vim ono što sam rekao u „Maestralu”, na Osnivačkoj skupštini. Ako različito mislimo, ne znači da smo jedni drugima neprijatelji. Učesnici našeg pokreta treba da uporno skreću pažnju javnosti na ovakve izjave, ali se ne smiju spuštati na taj nivo i uzvraćati istim jezikom. Naši građani, a i međunarodni faktori treba da u ovom pokretu prepoznaju sve moralne odlike i vrline, koje su krasile Crnogorce kroz protekla vremena”. http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=485779&datum=2015-04-11 KRAJ