BRANKO BONJAK

GRKA FILOZOFIJA

OD PRVIH POETAKA DO ARISTOTELA

I ODABRANI TEKSTOVI FILOZOFA

N A K L A D N I Z A V O D M A T I C E H R V A T S K E

ZAGREB1978

Napomena uz drugo izdanje Filozofske hrestomatije

Filozofska hrestomatija Matice hrvatske, koja je poela izlaziti prije vie od 2 desetljea, ostvarivi plan, zacrtan prije etvrt stoljea, po kojemu je tom izdanju bio dan zadatak da poslui populariziranju filozofske misli kod nas pa je dakle bilo namijenjeno irokom krugu italaca, ve je davno nestala s knjiarskog trita.

No kako se njena prosvjetiteljska potreba sve jace osjea u naoj sredini, to su suradnici toga izdanja, iako se kod mnogih problema kritiki odnose prema svojim tadanjim interpretacijama, ipak dopustili izdavau da njihove tekstove izda : uz dva manja izuzetka! u tada napisanom obliku.

Izlazi, dakle, cjelokupno reprint-izdanje svih 12 svezaka, da bi se udovoljilo velikoj potranji nae italake publike zainteresirane za filozofiju.

Prvo izdanje ove knjige objavljeno je godine 1956.Urednik

BRANKO BONJAK

GRKA FILOZOFIJAOD PRVIH POETAKA

DO ARISTOTELA

UVOD

Razvoj ovjeka kao samosvijesnog subjekta, koji egzistira u objektivnom svijetu, nije iao uvijek svojim ujednaenim tokom. Taj put pokazuje- razvojne stupnjeve, ve od onog momenta, kad ovjek postaje svijestan, da je on unutar totaliteta vanjskog svijeta svoje pojedinano bie, koje o svemu poinje razmiljati. U daljem razvoju postaje vrlo vano pitanje kakav je ovjekov odnos prema objektivnom, vanjskom svijetu, a uskoro zatim kakav je njegov odnos prema samom sebi. Te refleksije nisu bile predmet bavljenja svih pojedinaca, iako svi ljudi o tome mogu misliti, nego svako drutvo i epoha ima svoje mislioce, predstavnike, koji unutar drutvenih okvira, a svakako zahvaljujui i svojim subjektivnim sposobnostima, uopavaju, kako steeno naslijee, tako i probleme svoga drutva. Takav oblik ispoljavanja misli kroz pojedince ima svoje mjesto i u razvoju pretfilozofskog miljenja, na primjer u vremenu homerovske mitologije, koja je mnoga pitanja drutva i prirodnih pojava ovila fantastinim naziranjem, a ipak nastojala dati odreeni odgovor ljudskoj, nikad zadovoljenoj tenji za spoznajom.

Tu su ve postavljena dva pitanja kakav je ovjekov odnos prema vanjskom svijetu i u emu se on sastoji, i drugo, to znai da se ovjek prema sebi odnosi? Objektivni svijet dat je po sebi, neovisan je od subjekta u ontikom smislu t. j. po svom postojanju, slobodan je za sebe, a ovjekovo djelovanje se usmjeruje na to, da predmete ogranii i da im odredi svrhu djelomino i prema svome smislu. Svijet (bitak) postaje stalan predmet ljudskog odnosa prema njemu, i on poprima utjecaj drutveno-historijske djelatnosti. Predmet jest sve manje po sebi, jer uslijed ljudskog djelovanja sve

7

vie se suava od svog prvobitnog stanja, a oovjeena priroda postaje sve vie bitak ljudskog djelovanja. Ta ovjekova djelatnost izraena misaono, teoretski, moe poprimati razne vidove, ali uvijek je ona odreeni misaoni rezultat i nazor na svijet, iako ne drutva kao cjeline, ali ipak njegovih odreenih grupa

Drugo je pitanje razvoj odnosa ovjeka prema svom vlastitom miljenju, kako se to miljenje razvijalo i da li ono takoer, kao i vanjski svijet, podlijee nekim zakonima? Da li bi ljudska misao mogla imati nauni karakter, ako bi bila proizvod samovolje i sluajnog htijenja? To. prouavanje pojmova i miljenja takoer spada u razvoj filozofske misli, i postaje u nekim kolama glavni predmet izuavanja (sofisti, Sokrat, Platon, Aristotel) iz kojeg se vidi da je ljudsko razlono miljenje jedino mogue u okvirima logike (dijalektike), koja je nauka o miljenju i njegovim oblicima. Sami ti zakoni miljenja koji su postavljeni u logici imaju svoj objektivni karakter u samim stvarima, pa pojam, kao misao o predmetu, jest misaono razmatranje i povezivanje onog to postoji i odgovara samoj stvarnosti. Tako i subjektivno miljenje kao razlono nije formalistiko, nego ima svoj polazni momenat od vanjskog objekta i u njegovim odnosima,

U drutvenom razvoju moe se vidjeti da se pojedine grupe istiu svojim nainom miljenja, i da li bi prema tome zadatak historijskog izuavanja filozofije bio u tome da se svako odreeno, ideoloko podruje svede na svoje nosioce? To ne bi bilo teko uiniti, jer je neznatan posao, ako se odreeno miljenje pripie ovoj ili onoj klasi, ali je mnogo vanije istraivanje, ne da se kae da neto jest, nego zato neta jest? Zato neka epoha misli tako i tako, a ne drugaije? Jasno je, da ona uvijek misli, ali je posao nauke da kae zato ba tako misli. Time je filozofija ve dobila svoje .probleme od drutva, ali sada ve ovdje treba napomenuti, da kad se govori o drutvu kao drutvu, da je to apstrakcija, koja je besadrajna, i jo nita ne oznauje. Pojam da bi bio sadrajan, mora biti konkretiziran. Konkretmje odreenje jest da se postavi u prostor i vrijeme, to je ve objasnio Aristotel u svojim Kategorijama, i da se pospaatra u svom odnosu.

8

Dakle, odreenje neega ili je samo po sebi ili u odnosu prema drugom.. I jedno i drugo je vano-, pa je tako dotini pojedinac drutva uvijek konkretiziran. Neto po sebi moe izgledati kao odreenje totaliteta, ali svakako gledano apstraktno, a realno odreenje toga je tek u svom odnosu. Time odnos prema neemu pokazuje i mogunost rada i miljenja kako pojedinaca, tako i pojedinih drutvenih formacija, to dovodi do razdvajanja ne samo teoretskog, nego i praktinog. Time se dolazi do pojedinanog, t. j. do neeg samo relativno samostalnog unutar cjeline koja se razdvaja. To je vrlo nuan tok, jer idealitet bi postojao samo u besaraj- nom mirovanju. Tako su odreene klase nekog drutva osamostaljene relativnosti, ali jo uvijek iste odreene epohe. Vremensko jedinstvo na,, taj nain sjedinjuje prostorno realna razgranienja, i u vremenskom kontinuitetu se lake moe sagledati ta nit razvoja. Tako se obiavaju i pisati historije filozofije, nabrajajui jedno iza drugog to dolazi, 'a da se ne uouje da taj kontinuitet mora imati svoju suprotnost u drutvenom razjedinjenju, t. j. u odreenoj historijsko- klasnoj formaciji, pa se i ne moe dobiti cjelina, ako se jedan od ta dva momenta izostavi.

Unutar tog drutvenog razdvajanja nastaje odreeno grupiranje, koje se djelomino odraava i u shvaanjima raznih filozofskih smjerova ili kola,1

Ako dakle svaka epoha ima svoju ideologiju t j. svoju misao i izraz drutvenog, misaonog i prirodnog, to predstavlja misaonu sliku dotine epohe, onda nije nevano u tome odnosu kako se kroz niz pojeinanosti dolazi do neeg opeg, i u kakvom odnosu stoje ti pojedini stupnjevi misaonog razvoja da li jedan drugog ukidaju ili moda dopunjuju? I tu se pojam, kao openitost, konkr.etizuje relativnim cjelinama, ali sad je opet pitanje, kako se odnose te pojeinanosti, to se, gledajui odreenije moe uglavnom izraziti u pitanju kakav je odnos idealizma i materijalizma u filozofiji? Da li se unutar tih pojeinanosti izgrauje neta to prelazi svoje

1 U drutveno-sociolokom smislu ovdje bi se dalje moglo govoriti o ovjekovom otuenju koje je nauno objasnio i razradio K a r l M a r x .

uske okvire i ulazi u neko sadrajnije odreenje, ili bi idealizam bio samo potpuna negativnost, dakle smjer koji sobom ne donosi nita pozitivno? Ako bi tako bilo, onda bi se opravdano postavilo pitanje, da li bi danas u historiji filozofije trebalo uope prouavati idealizam? Kad ga ipak danas prouavamo, onda je razlog u tome to se ne moe idealizam posmatrati kao iskljuiva negativnost materijalizma, jer se u razvoju filozofske misli nain i nivo filozofiranja razvijao i kroz materijalizam i kroz idealizam. Na pr. Platon je u svom sistemu objektivnog idealizma postavio zadatak da treba postojati nauka koja e se baviti ljudskim miljenjem, a taj je zadatak ve ostvario Aristotel u svojoj logici, koja polazi od materijalistike ontologije.

Ovdje nije rije o tome da se objektivistiki, jednakim argumentima pokua opravdati svaki pravac u filozofiji, i dati mu uvijek odreeno priznanje. Ne, nije potrebno pojedinosti isticati kao cjelinu. Ve u svojim polaznim razmatranjima materijalizam je uvijek na sigurnijem putu u procesu spoznavanja, jer polazi od konkretnog, neposredno osjetilno datog, za razlaku od idealizma koji egzistenciju nieg trai iz uzroka nekog vieg oblika, da na kraju zavri u neemu to bi bilo sutinsko izvan materijalnog. Ta razlika u polaznom istraivanju je vrlo oita, ali u tome jo nije sve iscrpeno. Marx je na pr. otro kritikovao metafiziki materijalizam, koji nije poznavao dijalektiku, niti je kao takav mogao objasniti djelatnost ovjeka, a s druge strane, pored kritike, odao je i priznanje njemakoj klasinoj filozofiji, koja je razvila idealistiku dijalektiku do vrhunca. Ta dijalektika je .postala nuno sredstvo vjebanja ljudskog uma u apstrakcijama, izvodima i dokazima, te je pokazala velike mogunosti najapstraktnijeg tretiranja postavljenih pitanja. Dijalektiki materijalizam je opet stupanj koji prevazilazi tu klasinu dijalektiku, ali on nije mogao nastati neposredno na Heraklitu, nego tek preko dugog razvoja filozofske misli.

Bilo bi pogreno zakljuiti da je tendencija u filozofiji, da se iz parcijalnog razvoja raznovrsnog proizvodi neka apsolutna filozofija budunosti, koja bi bila vjena, a time i zavrena. Izgrauje se samo filozofija odreenog drutva i epohe, ali

10

tako a se ne poinje uvijek iznova, jer ria taj nain razvoj ne bi daleko doao, nego se nastavlja na dostignute rezultate i mogunosti miljenja, ime se uvijek postie vii stupanj spoznaje. I kod tog procesa ne ide misao jednolinim fokom, nego opet raznovrsnost filozofskih pravaca pokazuje dsi razne grupe drutva o istom pitanju drugaije misle. To nije nita udno, jer ako se za polazite ne prihvate isti predmeti) pa se zatim obrauju raznim metodama, sigurno je da ni rezultati ne e biti ni priblino isti. No ipak se u tom prouavanju razvijala i usavravala filozofska problematika i terminologija, prolazei svoj dugi historijski put. Taj proces obogaivanja bio je stalno izgraivan to je omoguilo i vii nivo filozofiranja.

Zbog te nune forme, termina i kategorija kojima filozofija raspolae, tee je uvijek uoiti kako to da neka epoha na svoja pitanja odgovara na nain koji ba uvijek ne otkriva da je sve to savremeni odraz dane situacije. Dakle, postavljena pitanja ivota tretiraju se na jednom izgraenom, odre^ enom stupnju u samoj filozofiji, i odmah predmet poprima i momenat historijskog, ime se upotpunjuje filozofija sa svojom historijom filozofije Historija filozofije treba naurio pokazati historijski razvoj filozofske misli, ali tako da to ne bude historija, nego filozofija. Da li je taj zadatak uvijek sretno izveden, ne spada u ovo razmatranje. Dakle, filozofija uope ne moe napredovati bez poznavanja svoje historije, pa bismo mogli rei da je historija filozofije kao nauka: conditio sine qua non same filozofije, koja u stanovitom drutvu ima i svoje odreene vidove.

Ne shvaajui ovo, esto se dogaa vulgarizacija marksizma, jer se eli svaki misaoni proizvod svesti'bez ostatka na datu situaciju i tako pokazati apsolutnu vezu baze i nadgradnje Nikad to nije tako postavio Marx, jer ljudska misao nije nikakav kalup. Tono ]e, da se neka misao izvodi iz svojih uvjeta i mogunosti, ali ako bi se moglo sve izvesti iz danpg momenta, onda bi bilo suvino svako razmatranje ranijeg filozofskog razvoja. Da to tako ne moe biti, jasno je i po tome, to ve nivo filozofiranja danog perioda, jest rezultat ranijeg historijskog procesa oformljenja filozofije, pa i aktuel- no postavljena pitanja odmah nuno dobijaju svoju meta*

11

morfozu unutar izgraene filozofije, pa je tada jo tee vidjeti neposredni odraz baze.

Utjecaj historijsko-filozofskog miljenja na naziranja neke epohe pokazat emo samo na dva primjera. U estom vijeku nae ere Boecije pie svoju Utjehu filozofije (Consolatio philosophiae) iako u kranskom razdoblju, on ipak u svojih pet knjiga provodi stoiko-neoplatonska shvatanja i rijeena pitanja postaju openito vrlo prihvatljiva, pa Boecijevo djelo postaje najitanija knjiga u ranom Srednjem vijeku. Ili jedan primjer iz novije filozofije. Schelling (17751854) u svom filozofiranju prolazi est razvojnih stupnjeva, to se nikako ne bi moglo objasniti bez utjecaja historijsko-filozofskog u rjeavanju postavljenih pitanja.

Filozofsko i historijsko-filozofsko nuno se dopunjuju i svako nepoznavanje historije filozofije osiromauje svako filozofsko pitanje kao i njegovo rjeenje. Kad se to ima u vidu, onda se ne e moi postaviti zahtjev za mehanikim shvata- njem baza nadgradnja, o emu ironino i kritiki govori Engels u pismu Mehringu od 14. jula 1893. god.

U ovim razmatranjima nabaena su razna pitanja, koja su uglavnom apstraktno izvedena. Njihovo opirnije dokazivanje i izvoenje nije ovdje bilo potrebno, jer taj uvod slui samo kao orijentacija za metodsko izvoenje razvoja antike filozofske misli, koja ini cjelinu.

Kroz mnotvo raznih kola i shvatanja, kroz samostalne relativne teze i protutee treba uoiti napor za rjeavanjem odreenih problema, koji se pojavljuju u kozmolokom i antropolokom periodu. Tu se ne nalaze jedinstvena rjeenja, ali moda nijedan napor u tom izvoenju nije bio zaboravljen, nego je u kasnijem razvoju filozofske, misli bio opirnije izvoen i dokazivan.

Prikaz razvoja miljenja i filozofiranja tog drutva (antiko robovlasnitvo) ne bi bio cjelovit, ako bi se taj proces izvoenja poeo samo na filozofiji i njenim prvim predstavnicima. Ostalo bi nepoznato, kakav nain miljenja je bio dotada, kako su ranije epohe zamiljale, ta je u kozmosu pravi uzrok svega, i kako se to odnosi na drutvo i ovjeka, ili na pr. to je ovjek sam po sebi. Sve bi to bilo izostavljeno, kad bi se

12

to razdoblje mitologije, kozmogonije i teogonije odbacilo i negiralo. Meutim bilo bi sasvim pogreno, kad bi se ustvrdilo, da je filozofija proizala iz mitologije, ali je ipak interesantno, da je ta mitologija i dalje nala donekle svoj nain egzistiranja, iako u drugom vidu, na pr. u knjievnosti i umjetnosti, a djelomino i u nekim filozofskim naziranjima.

Stoga e biti nuno, da se prije prikaza filozofskog miljenja ukratko pokae mitoloka misao, njen sadraj i razvoj u razdoblju pretfilozofskog shvatanja, kako bi se bolje uoila razlika izmeu predmeta i izraza o njemu u mitologiji i filozofiji.

I. PRETFILOZOFSKO MILJENJE MITOLOGIJA, KOZMOGONIJE I TEOGONIJE

1. HOMER

Antika mitologija je skupljena i pregledno prikazana u Homerovim epovima. Ali, Homerov svijet, koji nam je prikazan u Ilijadi i Odiseji nije najstariji u antikom razdoblju. Po ranijim iskopinama i novijim istraivanjima je sigurno, da je od Homerovog svijeta mnogo starije doba kretsko- mikenske kulture.1

Ako usporedimo Homera s tom kulturom, onda emo vidjeti, a on ne opisuje taj svijet, iako ponekad ima pred oima to sjajno pradoba.

samom Homeru nita se ne zna pouzdano. Prema novijim istraivanjima ivio je oko god. 800. prije n. ere, a mjesto

1 Poetak te kulture neki stavljaju 1 na 2000 godina prije nae er?. Ona se odlikuje velikim bogatstvom, sjajnim graevinama i spomenicima. Iskopine pokazuju da. je kr^tska kultura starija, a m i k e n s k a k u l t u r a (po gradu Mikeni u peloponeekom podruju Argolidi) nastavak je te starije kretske kulture, ali se razvijala sa mnogim svojim specifinostima. Grci klasinog razdoblja smatrali &u Mikenjane (2000 pr. n. ere) kao Grke, to se vidi i iz Homerovih epova. Mikenjani su historijski prethodnici grkih plemena i Mikena je imala velikog utjecaja u formiranju grke mitologije.

U Mikeni je H e i n r i e h S c h l i e m a n n (18221890) u kraljevskim grobnicama naao velike zlatne posmrtne maske i mnogo drugih predmeta od zlata, to svjedoi o velikom bogatstvu i raskoi na dvorovima.

Prema mnogim istraivanjima kod Kreana je vladao m a t r i j a r ha t , Sto se odrazilo i u . njihovoj mitologiji, gdje 3? glavni kult ensko boanstvo, dok u m i k e n s k o doba vlada ve patrijarhat. Iz tih primjera se vidi, a do formiranja klasnog drutva jo nije dolo

Kretsko-mikenska kultura propala je oko god. 1250. prije n. ere. vjer rovatno uslijed nadiranja drugih grkih plemena, koja su tada bila na niem kulturnom stupnju.

15

roenja je nepoznato, to je i razlog a se sedam antikih gradova otimalo o tu ast, da je kod njih roen genij grkog epa.

Odiseja Je mlaa od Ilijade, jer ona vie ne govori o raskoi i sjaju negdanjeg doba, dakle nije postala, kad je mi- kenska kultura bila na vrhuncu, nego kad je bila u opadanju.

GRKO DRUTVO U HOMEROVOM EPU

Dogaaji Homerovog svijeta opisani su u vezi s trojanskim ratom, Prema antikim navodima taj rat je trajao od godine 1194.1184., ali' nije nastao zbog otmice lijepe Menelajeve ene (kako pria ep), nego je cilj rata bio da Grci osiguraju morske putove za sebe, da uvrste svoju premo u Maloj Aziji i da unite gusarstvo, koje je ugroavalo slobodnu plovidbu, Zbog toga su napali Troju kao centar te opasnosti, 1 razorili je 1184. godine. Taj grad koji je bio naseljen ve 4.000 god,, prije n, ere, izgubio je tada svoju mo.

Ako prihvatimo ve uobiajenu emu prethistorijskih stupnjeva kulture, onda to razdoblje grko-herojskog doba, koje je opisao Homer spada u vii stupanj barbarstva, koje ve pozna razvijeno taljenje eljezne rudae. Opis procvata tog stupnja nalazi se u Homerovoj Ilijadi, a Homerov ep i ukupna mitologija - to je glavna batina koju u Grci preuzeli iz barbarstva u civilizaciju (Engels: Porijeklo porodice...)

Iz Homerovih epova moemo vidjeti kakvi su bili meusobni odnosi ljudi, kad je ve djelomino postojalo patrijarhalno ropstvo. Dok je mitologija odraz ranijeg stupnja doba porodice krvnog srodstva, n. pr. Zeusu je Hera sestra i ena, dotle se u ovom razdoblju izmeu srednjeg i vieg stupnja barbarstva razvija monogamna porodica. To je ustvari monogamija samo za ene, jer je samo nevjera ena u epovima otro igosana, dok su mukarci pored ena mogli imati i robinje.2

2 Ka pr sadraj Ilijade velikim dijelom opisuje svau izmeu prvog junaka Ahila i zapovjednika vojske Agamemnona zbog jedne lijepe robinje, koju je Ahii ovome morao odstupiti.

16

Iako je to drutvo bez klasa, ipak imovinski posjedi pojedinih vojskovoa igraju vanu ulogu, i na osnovu posjeda dotini imaju ugled i mo. To se vidi iz Homerovih epova, jer njegovi junaci nisu obini ljudi iz naroda, nego su to bogate vojskovoe, oko kojih se odvija sva radnja. Oni su trebali biti olienje svih vrlina i sposobnosti helenskog ovjeka.

Novca jo nisu imali, i svoje meusobne poslove obavljali su naturalnom zamjenom Sredstva zamjene su bila obino goveda.. Tako je zlatno oruje vrijedilo 100 goveda, mjedeno9, a na pr ljepa ena 4 goveda U sedmom pjevanju Ilijade pored goveda spominju se jo kao sredstva zamjene: gvoe, mjed, govee koe, a takoer i robovi, jer se tu govori, kako su neki Ahejci za robove kupovali vino.

Puani nisu bili isticani, slavu su mogli stei samo uz svoje gospodare, N, pr. Odisej ovako prekorava nekog puanina koji je pristao uz druge da se vrate kui iz rata:

ovjee, sjedider mirno pa sluaj, to govore drugi, koji su bolji od tebe, od plaivca i nejunaka;Nitko u ratu tebe ne broji ni u vijeu.Valjada ne emo svi kraljevati ovdje Ahejci!Nije mnogovlae dobro, nek jedan bude gospodar,Nek kraljuje jedan, to skeptar i suenje dobi od sina lukavca Krona nek upravlja po njima druge.

(II. II 200207) . H. 1948.

Iz tih stihova se vidi da su puani bili podreeni odreenome voi, koga su morali bezuslovno sluati. Kod raspodjele plijena, vojskovoe i kraljevi dobivali su najvie, a za obinog vojnika je malo preostalo. U drugom pjevanju Ilijade Tersit ovako grdi Agamemnona:

Sto, Agamemnone, ti sad hoe i ega lti treba?Puni su mjedi tvoji adori, mnogo imade ena po izbor u svojim adorima, kojeno tebi kad grad uzmemo koji, Ahejci dajemo prvom.Zlata li tebi zar jo nedostaje, kog ti Trojanac Nosi konjokrota koji iz Troje za ucjenu sina, kojega svezana ja dovedem U drugi Ahejac?

(st. 225231)2 B Bonjak: G rka f i lo z o fija 17

GRKA VJERA

Na tom stupnju drutvenog razvoja nije postojala nikakva nauka, koja bi prouavala prirodu i njene pojave, te ni ljudska svi jest nije mogla izai iz svojih drutveno-historijskih okvira. Ti ljudi su mislili da prirodne pojave imaju uzroke u nekim, viim silama, koje se mogu raznim sredstvima ublaiti.

Grk je ipak pun optimizma, bogove ne smatra opasnima, mnogo ih se i ne boji, pa im esto i prkosi. Tada tu nije postojala neka dravna religija, niti je bilo sveenikog stalea. Obrede prinoenja rtava mogao je vriti svatko, na primjer u kui domain, a u vojsci vojskovoa 3

Ti bogovi imaju antropomorfni karakter, puni su mana, a esto puta vode i nemoralan ivot. Meu samim bogovima postoji hijerarhija (slina drutvenom poretku), za najmonijeg priznaju Zeusa, iako on nije oduvijek postojao. Prije njega vladao je kozmosom njegov otac Kron, a prije Krona Uran, i .cijela ta smjena bogova bila je zasnovana na sili.

Zeus nije nikakav uzronik svijeta, jer su prirodnost i kozmiki red postavljeni kao objektivna nunost i pojavljuju se kao mona sudbina, koja stoji i nad bogovima, pa njene odluke nitko ne moe promijeniti. Taj poredak ukazuje na shvaanje stalnosti prirodnih zakona, a da bi se njime lake vladalo, bogovi su podijelili kozmos na vie podruja. Kao posebne cjeline pojavljuju se: nebo, more, podzemni svijet i zemlja ta je uzrok svega jo se ne ispituje, a ni ovi pojedinani dijelovi nisu nikako proueni. Na nekim mjestima se spominje i Tama (no) kao samostalno podruje, a nje se ak i Zeus plai

Kozmoloke predodbe su vrlo naivne. Sunce izlazi iz vode (Okean), a tamo gdje prestaje Zemlja, nastavlja se Tama.

3 Kao rtve prinoene su ivotinje, 1 iz pojedinih dijelova tih rtava proricala se sudbina. Samo na jednom mjestu Homer spominje prinoenje ljudskih rtava.; To je ono mjesto, gdje se Ahil zaklinje nad mrtvim Pa- troklom i govori da e ga dostojno osvetiti: (II. 23 pj. 22)

Ispred lomae tvoje sinova u trojanskih svijetlih zaklati dvanaest ljutit zbog tebe, to si ubijen.

I dalje:174 .. sinova trojanskih vrlih

dvanaest sjei stane ni dui im mislei o zlu. baci ih u vatru jaku i gvozdenu, neka ih jede

18

Sunce isto zalazi u Okean, a voda je uzrok svega, ak i bogova (II. 14. st. 201 i 246).4 Zemlja je konana, pa se moe govoriti i o kraju svijeta, gdje mnogi rado ne dolaze. Svemir je podijeljen i postoji odreeno mjesto, gdje se dotiu "staze dana i noi., Zeus ivi u eteru, a samo nebo nije uvijek jednako odreeno po svom sastavu, pa se spominje da je i gvozdeno. No i Zora imaju svoju granicu blizu Okeanskih voda, a kad Zora izae iz Okeana donosi a sobom Svjetlost. Udaljenost neba i zemlje je vrlo malena. Tako se u Ilijadi spominje, kad se Zeus razljutio na svog sina Hefesta i bacio ga. s neba,5 on je jedan dan padao do zemlje.

Podzemni svijet (Had) pun je vlanih stanova, vrlo je straan, ak ga ni bogovi ne ele gledati, jer u toj dubini postoji samo zlo..

Kozmike pojave i prirodne sile dobile su razna imena, i. tako su postala personificirana bia. Objektivno, prirodno nuno, nije shvaeno kao takvo, nego je u ljudskoj misli poprimila nadindividualne crte i prelo u svoju posebnu hijerarhiju, u porodicu, koja je sistematizirana prema raznim sposobnostima i moima, Pravo jaega je prihvaeno kao nuni kriterij u pojedinim funkcijama, a slabiji su ovisni od jaih.

U kozmologiji koja je iznijeta u Homerovim epovima 1 uope se ne postavlja pitanje o uzronosti, o kretanju nema govora, a vanjske pojave su uzete kao gotova fakta i postale su personificirane sile.

Pitanje ovjeka i njegovog djelovanja obraeno je opirnije, i iz njega se vidi kakav smisao je imao ivot za te ljude. Svijest o vlastitoj slabosti, nasuprot silnim prirodnim pojavama, nije prouzrokavala pesimistiki nazor na svijet Iako se mogu nai stihovi koji zvue skeptiki, kao na pr. ovi.

Kakav je liu rod, i ljudskom je plemenu takav; Jedno po zemlji lie razbacuje vjetar, a drugo u umi lisnatoj raste, kad proljetno nastane doba,Tako i. ljudi jedni dospjevaju, a drugi ginu.

(II. VI. pj. 146 149)

4 To miljenje a Je sve postalo iz vode (Okeana)., nije u skladu s Homerovim nazorom, i mnogi istraivai opravdano misle da je taj tih kasnije unijet u nijadu.

5 Nebo i Olimp nisu kod Homera uvijek odvojeni pojmovi,

T 19

ipak ne moemo zakljuiti, da je taj skepticizam osnovna crta tih ljudi. Naprotiv, odlike homerovskog ovjeka jesu; vedro raspoloenje, borba za afirmaciju i tenja za napretkom ~u borbi protiv nepoznatih prirodnih pojava.

MISLI O ZAGROBNOM IVOTU

Homerovi ljudi misle da su i dobro i zlo rasporeeni u svijetu, ali ipak pravednost mora pobjeivati, jer kao to red i poredak omoguuju egzistenciju kozmosa, tako to mora biti i u drutvu.. Sva pravda se mora uglavnom na zemlji odigrati, jer je zagrobni ivot nemio i nitko ga ne cijeni. Ljudska dua poslije smrti odlazi u podzemlje, gdje nastavlja neveseo ivot kao neka sjena u tami.

Aj, i u dvorima boga Aida nekakve ima Due, i utvara ima, aV nikako nema ivota!

(II. 23. pjev., 103104)

Zagrobni ivot neta je najgore to ovjeka moe zadesiti, i o njemu ne misle dobro ni ljudi ni bogovi. Ahilej, najvei helenski junak, toliko je oajan u podzemlju, da njegova dua kao sjena, ovako progovora Odiseju koji je za ivota sisao dolje:

Nemoj, Odiseju dini, to umrijeh, tjeiti mene,Jer bih volio biti i teak i sluiti drugom, koji svojega nema imutka te od mala ivi,NegoV mrtvacima vladat, sa zemlje tono ih nesta!

(Odiseja, 11. pjev., 488491 . H. 1950)

Ahilej eli biti i nadniar na zemlji, samo da je na zemlji, i nikakve poasti u podzemlju ne mogu mu nadomjestiti zemaljski ivot.

Grci herojskog doba nisu pali pod utjecaj mistike, niti su svoje snage troili na rjeavanju zagrobnih prilika. Nisu t sebe smatrali uzvienim biima zbog toga to bi imali duu, je r su isto tako priznavali a i ivotinje imaju svoje due, to

se vidi iz toga da se one vesele i aloste. ovjek je na .zemlji, on unosi u sve vanjsko svoj smisao, a poslije smrti ne treba. nita oekivati, to bi moglo nadomjestiti raniji .ivot.

Taj odnos prema ivotu i sebi, kao i odnos prema svojoj mitologiji, sasvim je drugaiji nego na Orijentu, gdje se ovjek izgubio teei nekoj nirvani, zbog ega je tu i filozofska misao ostala uvijek zarobljena u religiji i sanjarenju, dok je kod Grka filozofija nala slobodno tlo i razvijala se neovisno od mitologije

Nazor u Homerovim epovima nije njegov lini proizvod, nego je tu uopeno naslijee mnogih pokoljenja, kako se ono prenosilo i sauvalo u narodnom predanju.

2. HESIOD

U razdoblju rodovskog ureenja, t. j. prije formiranja klasnog drutva, pored Homera istie se i Hesiod, koji je od njega mlai, a ivio je oko 700 god. prije n. ere.

Njegov otac doselio se zbog neimatine i tekog ivota iz. maloazijske Kime u Askru, blizu gore Helikona u Beotiji. To je ve epoha koja se ne zanosi velianjem herojske prolosti, nego misli na to, kako e ublaiti sve tegobe svakidanjeg ivota.. Tu nevolju su naroito osjeali siromani zemljoradnici, koji su stradali i muili se na vrlo oskudnoj zemlji.

Hesiod je proiziao iz te sredine i u svojim Djelima i danima izlae nepravdu i podmitljivost kod monih, a siromatvo i tekoe kod seljaka., Cijelo djelo je proeto pesimizmom, Hesiod je elio, da u svom pounom spjevu pokae ljudima da marljivim i potenim radom mogu postii bogatstvo i sreu. Rodovsko plemstvo je izrabljivalo siromane seljake i Hesiod smatra da e Zeus sve popraviti, jer on nad gledava opu pravednost.

Vrlo interesantan je drugi Hesiodov spis Teogonija (Postanak bogova)., U tom djelu on pokuava sistematizirati antiku mitologiju i objanjava kako nie postaje iz viega Redoslijed postanka je ovaj: Najprije je bio Haos (bezdan).

21

zatim dolazi Geja (Zemlja) koja u svojoj unutranjosti sadri Tartar, a poslije Geje pojavljuje se Eros bog Ijubavi. Iz Haosa su nastali Ereb (Mrak) i Crna No, a iz Noi eter i dan (koji je ujedno i bog dana). Iz Geje je postao Uran, t. j. zvjezdano nebo, a ujedno i bog neba. Zemlja i Uran raaju Okean. To nabrajanje dolazi na koncu do Zeusa, koji poslije mnogih borbi ostaje jedini vladar.

Kod Hesioda vlada jo uvijek potpuno mitski nain miljenja. Fantastino nizanje i opisivanje nije obrazloeno, niti se vide uzroci ba takvog toka. Meusobna borba na kraju dovodi do smirenja i svatko je zauzeo svoje odreeno mjesto. Proces u Kozmosu je zamiljen kao djelovanje personificiranih sila, koje uslijed raznih okolnosti mijenjaju svoj tok i preputaju mjesto jaemu. Uran Kron Zeus prikazuju razne stupnjeve formiranja kozmikoga reda. Nebo (Kozmos) u procesu formiranja podlono je vremenskom toku i raznom mijenjanju, to na kraju dovodi do poretka koji moe egzistirati na osnovu meusobnog djelovanja.

Iako su Hesiodovi izvodi fantastini, t. j. misao nije adekvatan odraz vanjskog objekta, nije logina, jo uvijek ostaje kod njega kao pozitivno: postavljanje dva problema 1) pokuaj sistematizacije i 2) postanak svega. Znaajno je za napredak misli, da se raspravlja kako je moglo sve postati i dokle taj proces tee, kao i drugo, kako to sve sistematizirati i prikazati kao jednu cjelinu

Tu zaslugu Hesiodu priznao je i prvi grki povjesniar Herodot (oko god, 484425 prije n. ere), koji je u svojoj Historiji (II. 53) pisao a su Homer i Hesiod sloili Helenima teogoniju i dali bogovima imena. Meutim ovdje treba napomenuti a je Hesiod mnogo ovisan od Homera, ak je pisao jezikom njegovih epova

Iz gornjeg se vidi da Hesiodovi bogovi nisu vjeni, nego su postali iz pet praelemenata: Haosa, Zemlje, Erosa, Mraka i Noi. Bogovi su tek kasniji proizvod, i trebali bi oliavati smisaoni red i djelovanje u kozmosu. Tu su stvari dobile imena bogova, kad je priroda ve svojim dugim procesom bila uglavnom sreena i djelovala kao harmonina cjelina..

22

Iako Hesidova rjeenja nisu nikakva rjeenja, on jo uvijek u razdoblju teogonija zauzima vidno mjesto postavljanjem problema, koje e, tek vijek kasnije, nauno poeti rjeavati grka filozofija.

3 ORFICKE t e o g o n i j e i k o z m o g o n i j e

Iako su orfici mlai od Homera i Hesioda, oni jo uvijek spadaju u pretfilozofski period, t. j. u teologe, za razliku od kasnijih fiziologa (fiziara),.

Orfiki kult je nastao u Trakiji, odakle je preao u Grku i izvrio utjecaj na religiozna shvatanja Pitagore, Empedokla i Platona. Prema kultu, Orfej, kao osniva te sekte bio je traao boanstvo, a prema predanju i prii izvrsni pjeva, koji je svojim pjevanjem i sviranjem okupljao u slozi ak i ivotinje. Orfeju se pripisuje da je osnovao Dionisove misterije, t. j. kult Dionisa ili Bakha (lat Bacchus) koji je Homeru jo potpuno nepoznat.

O Dionisu Zagreju (t. j. rastrganom) postoji vie mitova, ali se glavni svodi na dualizam dva principa, dobra i zla, to je sastavni dio perzijske mitologije, Titani nosioci zla inae djeca Urana i Geje, napadnu na Dionisa i ubiju ga. U zadnji as boginja Atena mu spasi srce, koje proguta Zeus i tako se rodi novi Dionis. Titane Zeus uniti munjom, a iz njihova pepela je proiziao ljudski rod Tako ljudi sadre u sebi jedinstvo dva suprotna principa srce Dionisovo kao dobro - i titanski pepeo kao lose Dakle smisao ivota sastoji se u savladavanju, a po mogunosti i potpunom odbacivanju loeg, t. j tjelesnoga, zemaljskog. Titane kao lo princip poznaje ve i Hesiod i u tom dualizmu dobra i zla kree se cjelokupno orfiko naziranje. Gledajui na ovjeka, taj se problem pojavljuje kao odnos due i tijela.

23

DUA I TIJELO

Uenjem o dui orfici se mnogo razlikuju od Homera. U njegovim epovima je ivot due 1 kad se razdvoji od tijela, samo jadni ivot neke sjene, i nita dobroga ne moe u tome biti. Nigdje kod Homera nema izraza besmrtna dua (& ) kao kod orfika. U njihovu uenju dua je boanskog porijekla, uslijed grijeha pada na zemlju, t. j. ulazi u tijelo, koje je njen grob. Ona stalno tei da se uzdigne iznad svog tjelesnog i da se povrati u svoje prvobitno boravite. Dua mora ispatati za svoj pad i ona se oiuje na dva naina: 1) kaznama u podzemnom svijetu i 2) krunim tokom t. j. selenjem kroz druga tijela O tom svjedoe pronaene zlatne ploice u grobovima iz 4. i 3, vijeka prije n ere u Junoj Italiji, na kojima su bile ispisane upute mrtvacima, kako e se ponaati, ta e govoriti i kakav e ih udes zadesiti poslije tog suenja Iz te Orfike knjige mrtvih vidi se koliko su oni polagali panje na zagrobni ivot.. Vjerovalo se da e se ha drugom svijetu izvriti temeljna pravednost i svatko e dobiti nagradu ili kaznu, ve prema svojim djelima. ^

HISTORIJSKO - DRUTVENA UVJETOVANOST ORFICKOG UENJA

Orfiko uenje prikazuje previranje i krizu u dotadanjim religijskim shvatanjima, a ono je opet uzrokovano tekim potresima socijalnih i politikih borbi u 7. i 6. vijeku prije n. ere. Dok je jo postojalo rodovsko ureenje, ljudi su unutar jednog roda bili vezani krvnim srodstvom. Na elu roda bio je geront, a vie radova inilo je fratriju. Kad su se uslijed nejednakosti imovinskih posjeda poeli uzdizati najprije bazi- leji, a zatim drugi, njemu bliski, unutar roda je nastala aristokracija, koja je bila vrlo bogata. Stare rodovske veze su kidane, ljudi su se podijelili na teritorijalne zajednice, i zbog razlike u posjedu sukobljavali su se siromani i bogati. Zbog duga su ljudi postajali robovi. Ta diferencijacija ljudi bila je sve oiglednija, i realno stanje drutva nije se moglo izmijeniti. U niim slojevima drutva irila se misao a ne moe nepravda i sila zauvijek pobijediti, i da pravednost mora na

24

kraju ostati. Da li je taj izlaz bio mogu u staroj religiji koja je opravdavala mo jaih bogova i doputala da oni vladaju? Tu se to nije moglo nai. Pritijenjeni ovjek je postao svjesniji da on ne moe biti samo tako uniten, i da mora doi odmazda za sve ovo nasilje. To e doivjeti dua, koja ne umire, jer se ona javlja i poslije smrti nekog ovjeka (snovi) i ona je nosilac tih novih zadataka. Narodni bog Dionis, koji strada, umire i opet oivljuje postat e sadrajni motiv i drugih religija (na pr. Isus u kranstvu), i on e donijeti spas.

Orfiki pokret je bio opozicija prema dotadanjoj religiji i aristokraciji, a irio se meu siromanim slojevima drutva. To mistiko vjerovanje je svakom garantiralo, tko se u njeg posveti, da e bolje proi u podzemnom svijetu, gdje e biti izvrena opa pravednost i nitko ne e ostati nekanjen. Ta odmazda ili nagrada nije mogla biti izvrena na tijelu, koje brzo propada, dakle, ono nije moglo izvriti to oekivanje, pa je stoga prenijeto na duu. Za razliku od Homera i Hesioda, orfici su sa svojim uenjem istupali kao s dogmom, u koju su posveeni morali vjerovati.

Dionisov kult veselja i orgijanja do iznemoglosti trebao je na momente osloboditi onu ljudsku, zatvorenu, tajanstvenu unutranjost, koja tada doivljava olakanje, a time prikuplja nove snage, da bi uspjeno mogla izvriti zahtjeve kulta.

Kasnije je oriiki kult postao enja i drugih ljudi (izvan kruga siromanih) koji su razmiljali o svom udesu poslije smrti, i kult se sve vie irio izvan granica Trakije.

U grkim gradovima orfike sekte nisu se formirale prije estoga stoljea. U Ateni je orfiki kult osnovao pjesnik Onomaknt6 uz podrku tiranina Pizistrata.

U Grkoj je Dionisov kult primio grkog utjecaja, ali je on u mnogo emu sauvao svoj traki ideal, n. pr. uivanje ugodnosti u podzemnom svijetu za one koji su potovali Dionisa, i koji su bili posveeni u misterije. Meutim, ovdje treba

6 U vezi s Onom alt ritom Heroot pria kako je Pizistrat njemu povjerio da sabere Homerove pjesme, ali ga je iz Atene prognao Pizistratov sin. jer ga je L a s i z H e r m i o n e (6. vijek prije n. ere) zatekao gdje umee u Musejeve pjesme (Musej je navodno bio Orfejev uenik ali je to neosnovano, kad ni Orfejeva linost nije dokazana kao historijska) proro- tvo da e otoka kod Lemma nestati u moru. (Herodot, Historija VII. 6)

25

ukazati na jednu mnogo vaniju razliku. Stara mitologija stavlja boga iznad ovjeka i on ga uope ne doivljava, dok misterije tee sjedinjenju s bogom, pomou raznih obreda, koji su bili tajni. To shvaanje mistikog sjedinjenja s bogom razradila je kasnije neoplatonska filozofija.

TEOGONIJE I KOZMOGONIJE

I orfici su na razne fantastine naine objanjavali postanak ljudi i bogova, Primjer jednog takvog tumaenja nalazi se u AHstofanovim Pticama,

Ptiji zborovoa govori gledaocima.U poetku bi Haos i Noca i crni Ereb i golemi Tartar,A Zemlja ni Zraku ni Neba ne bjee jote. Cmokrila Noca U beskrajnom Ereba krilu najprije snese od vjetra jaje,Iz njega se onda u toku mjeseci ueni prokljuje Eros,Na leima zlatna krila mu sjala, ko vir vihora bjee.On s Haosom krilatim, mranim se spari i koljeno nae izlee7 U Tartaru beskrajnom, silnom i nas vam najprije izvede na

svijet.A besmrtnog roda bojeg jo ne bjee dok sve ne smijea Eros; Pa kako se jedno mijealo s drugim, rodi se Nebo, Okean I zemlja i vjeiti rod svih bgova blaenih,

(Aristofan Komedije prev. K. Rac. Zgb. . H. 1947)

U ovom izvoenju je novo to, to se pojavljuje pria o jajetu, i kojeg e proizai Eros, t, j., princip dobra, koji se sjedinjuje s mranim, iz ega najprije proizlaze ljudi, pa onda bogovi. Pria o svjetskom jajetu nije ovdje neto novo. Theo- dor Gomperz u svojoj knjizi: Griechische Denker X. (Lpz. 1911) na str. 428 u primjedbi 76. obrazlae i spominje opirnu literaturu o tome kako mit o svjetskom jajetu imaju Perzijanci, Indijci, Feniani, Babilonci i Egipani, Dakle jaje raa boga svjetlosti Fanesa, koji se zove i Eros, i tako dobri princip stupa u borbu sa zlom.

* * *

1 Aristofan ovdje ironino pod pticama misli Atenjane, t. j. ljude.

26

U razdoblju teogonija 1 kozmogonija treba spomenuti jo Epimenia s Krete i Ferekida sa Sira

Epimemd s Krete ivio je potkraj sedmog vijeka prije n, ere. Prema nekim svjedoanstvima za postanak svega on uzima dva principa: Zrak i No. Oni proizvode Tartar, kao trei princip, a zatim Titane. Iz tog svega proizlazi jaje iz kojeg opet nastaje drugi rod,.

Ferekid sa ostrva Sira ivio je prije polovice estog vijeka. On za uzrok svega uzima tri principa: 1. Hronos (princip vremena) 2. Zeus (Zas) i 3. Boginja zemlje (Chtonie). Iz svog sjemena Hronos proizvodi vatru, zrak i vodu. Uz ta tri dodaju se jo dva elementa: dim i tama, i tako ih ima pet na broju, to bi onda odgovaralo'i naslovu njegova spisa: Pentemychos.8

Zeus se oenio sa Zemljom, pretvara se u Erosa, i time nastaje sve ostalo.

to se tie uenja o selenju dua, Ferekidu se pripisuje da je on prvi to uio. On je stariji od Pitagore, i moda je utjecao na njegovo mistiko shvatanje.

Vanost Ferekida je u tome, to on stoji na sredini izmeu teologa i fiziologa, jer nije sve izraavao u obliku mita (Aristotel, Met. IV. 4).

4. K RATAK OSVRT NA MITOLOKI NAIN MILJENJA

Mitologija je vjeran izraz ljudskog razmiljanja rodovskog ureenja. Tadanja svijest 0 razliitosti svijeta i ovjeka jo nije znala tono ni postaviti problem, a kamoli da ga rijei. Prouavanje odreenog predmeta zahtijeva i sigurnu metodu istraivanja koja moe dovesti do uspjenih rezultata. U mitologiji, koja je smijeana iz narodnog predanja i subjek

B Gomperz u svom djelu. Griechische Denker I. upozorava da ondje gdje Augustin u svojim Ispovijestima govori o manihejdma da se to u stvari odnosi na Ferekida,

To je djelomino tako, ali se u cjelini ne moe svesti na Ferekida. Augustin u Ispovijestima III. 6. govori o manihejcima koji imaju dva principa: dobro i zlo.

Prema tom shva-anju elementi zla kod manihejaca jesu: dim. tama, vatra, voda i.v jetar. Ali kod Ferekida su ti elementi vani za postojanje i formiranje, drugog, a nisu samo negativnost prema principu dobra.

27

tivne mate pojedinog autora, toga uope nije bilo.. Pitanja su nabaena openito, za neim se tragalo, ali fantastino kombiniranje, spajanje i razdvajanje takoer proizvoljno uzetih principa, nisu mogli dati sigurne ni vrijedne rezultate.

Ipak je pozitivno da se postavilo pitanje, ta je to, kako je postalo i odakle je? Rjeenja tih pitanja nisu bila zasnovana na racionalno loginom objanjenju, nego na mnijenjima, koja nigdje nisu imala svoj realan oslonac.

Fantazija i vjerovanje mjesto logike i argumenata, udno izvoenje i izmiljanje namjesto postupnog niza uzronosti i posljedice, pa zadovoljenje s rjeenjima iz takvih principa, ostaje sastavni dio miljenja mita, kozmogonije i teogonije, te prema tome to misaono razdoblje nikako ne moe biti izvorni temelj antike filozofije. Filozofija nije nastala iz mita, nego se razvijala u suprotnosti prema njemu, kad se ovjek uzdigao drutveno i oslobodio djelomino od prirode, shvatio objekt kao takav, te racionalnim izvoenjem pokuao odrediti kozmos, kao i svoje mjesto unutar tog svega. Glavno pitanje je bilo: na koji se prirodni princip moe svesti sveukupno mnptvo pojavnosti i kako se iz tog principa (bitka) moe sve objasniti? Zato i kako on u sebi ima causa sui svog djelovanja? ta je taj princip jest pitanje koje odvodi ljudsku misao s tla mitologije na ontologiju, i filozofija je ve u tom pitanju jasno odredila put, kojim e poi istraivanju tokom svog daljnjeg razvoja.

. KOZMOLOKI PERIOD U FILOZOFIJI

1. PROBLEM BITKA MILETSKA FILOZOFSKA KOLA

DRUTVENI DOGAAJI VIII., VII, I VI. VIJEKA PRIJE NAE ERE

"Meu najstarije stanovnike Grke spadaju i Jonjani, koji su bili najsposobniji i prvi su oni zasnovali temelje grkoj, a time i evropskoj kulturi uope.

Poslije seobe Dorana, koji su bili na niem kulturnom stupnju, Jonjani su se poeli pomicati i vriti kolonizaciju po ostrvima i na zapadnoj obali Male Azije.

Ni ostali Grci nisu stalno ostali na svom uskom podruju, nego su uslijed razvoja zanatstva, trgovine i gradskog ivota, posli u druge udaljenije krajeve, tu se nastanjivali i osnivali svoje kolonije, preko kojih su prenosili u druga mjesta svoj utjecaj, nain ivota i kulturu.

Glavno razdoblje grke kolonizacije bilo je od god. 750.; 550 prije n. ere. Odlazak iz svojih mjesta bio je uvjetovan neovoljnou agrarnog ivota, kao i meusobnim borbama unutar rodovskog ureenja izmeu rodovske aristokracije i novih gradskih elemenata, koji su poeli novi ekonomski ivot. Uslijed kolonizacije Grci su se rairili od Male Azije do Sicilije, June Italije i Spanije, i od Egipta i Libije do obala Crnog Mora,

Iako su postojale stalne nesuglasice unutar starog drutvenog ureenja, samim koloniziran]em rasla je sve vie tendencija nacionalnog okupljanja) da nacija kao cjelina ne bi iezla na tako velikom prostoru, unutar tueg svijeta. Zbog toga su

29

se Heleni iz svih krajeva povremeno sastajali na razne sveanosti (panhelenske igre). Takva mjesta su bila Atena, zatim Apolonov hram na ostrvu Delu, gdje su se svake godine Jonjani skupljali na zajedniku sveanost Apolonu, a proroite u Delfima je ve u 7. stoljeu imalo panhelenski karakter.

To razdoblje irenja i ekspanzije bilo je burno po svojim drutveno-klasnim borbama i politikim krizama. Ti dogaaji se ovdje mogu samo ukratko spomenuti, jer je potrebno da se vidi kojoj eposi pripadaju prvi filozofski mislioci, i unutar kakvog drutvenog stanja su oni mogli raditi..

Mali zemljoposjedi su propadali uslijed dugova, i pored robova, koji su regrutirani od ratnih zarobljenika, ve su i Heleni zbog dugova prodavani u roblje.

Tada je rodovska aristokracija bila estoka opozicija gradskim elementima i silom nastojala zadrati svoje privilegije po roenju, kao i svoja imanja, Bogati su nemilosrdno pljakali manje posjede, i veliki dio zemlje je bio oznaen kamenjem, t. j. pao je uslijed duga pod steaj.

Naturalna zamjena je ustupila mjesto novcu. Dok se proizvodilo samo za vlastite potrebe i dok su se proizvodi troili u domainstvima, nije ni eksploatacija bila velika. Ali, uslijed razvoja obrta i proirenja trita, razbijali su se rodovski patrijarhalni odnosi, pa je sve vie rasla tenja vlasnika imanja, da to vie izvezu i zarade novaca. Novac je postao svemono sredstvo za stjecanje svih poloaja i asti. On je potpuno izmijenio rodovsko drutvo.

Dokle je to stanje dovelo, vidi se iz mjera zakonodavca Solona (640564) narodnog osloboditelja, koji je zakonom od god, 594., ublaio stanje na taj nain to je izvrio vrlo obuhvatne reforme. Solon je, ne obazirui se na rodovsku pripadnost, svrstao sve graane u 4 klase po veliini njihovog zemljinog posjeda i prema imutku je pojedincima dodijelio i poloaje (timokratija). Bogati su dobili vea prava, ali i vee obaveze. Oni su morali o svom troku izdravati n. pr. kolu, ratnu lau ili davati kakvu drugu potporu.

Solonovim zakonom osloboeni su svi Heleni, koji su zbog dugova prodani u ropstvo, a dugovi su poniteni. Svi su dobili jednaka prava izbornog glasanja.

30

Solon je sam pisao o svojim mjerama i bio je svijestan koliku je zaslugu uinio za smirenje drutva. U fragmentu 24. on- govori kako je sa zemlje maknuo kamenje, a time i dugove kao i kamate zelenaa, tako da je zemlja koja je robovala tada postala slobodna. Povratio je atenske graane koji su kao prodano roblje svagdje lutali i ve i svoj jezik zaboravili Na taj nain je spasio drutvo od daljnjeg propadanja, jer, kako kae, donio je jednak zakon kako za bogate, tako i za siromane. On je uinio to, da su svi graani postali jednaki pred zakonom. '

Ono to je zapoeo Solon, zavrio je Klisten. On je svojom reformom od god. 509, prije n, ere ukinuo 4 stare jonske rodovske file ( i j.. rodovsko pleme, koje se sastojalo iz vie fratrija) i namjesto njih postavio je 10 teritorijalnih fila. Time je zadan snaan politiki udarac rodovskoj aristokraciji, i na njeno mjesto dolazi robovlasnika demokracija. Iz svake file je ilo po 50 predstavnika, i tako je svima vladao savjet od 500 lanova. Slobodni Grci su vladali, a robovi su radili.

Rodovsko drutveno ureenje postalo je ve zapreka za daljnji razvoj proizvodnih sredstava, i agrarni nain ivota i rada nije mogao izdrati konkurenciju razvoja trgovine, zanata i gradova, pa je morao propasti. Taj drutveno-politiki pre-, vrat, t, j. obaranje rodovskog ureenja, doveo je na historijsku pozornicu robovlasniku demokraciju, koja je uslijed drugih ivotnih uslova imala i drugaije potrebe,, mitologiji, kozmo- gonijama i teogonijama nije se mogao nai odgovor na novo postavljena pitanja t. j. kakav je realni svijet i odakle proizlazi cjelokupno zbivanje? Radi putovanja po moru trebalo je prouavati astronomiju i matematiku, kako bi se upoznale prirodne pojave (to je za moreplovca vano), i miljenje je bilo stalno upueno na vanjske objekte i nastojalo da to adekvatni]e shvati i spozna prirodnost samih stvari. Lina izmiljanja i fantaziranja uz boju hijerarhiju na Olimpu nisu nikome koristila, niti je tu postojalo racionalno-misaonog shvatanja vanjskog svijeta. Robovlasniko drutvo je uslijed, svog drugaijeg praktinog odnosa prema svijetu usmjerilo svoje teoretske predstavnike drugim putem istraivanja. Tu se ve uouje potreba jedne nove metode u istraivanju, kako poi i na to se osloniti?

Taj novi nain istraivanja izraen je racionalno prirodnim tretiranjem svih. pitanja , dakle naputa se mit i pristupa se stvarnosti.

Centar tog novog naina miljenja i prouavanja postao je najprije Milet (grad na obali M. Azije), kojeg su naselili Jonjani. Milet je bio. vrlo bogat grad i bio je naseljen ve u kameno doba, a tu je Grka bilo ve u 11. vijeku prije n. ere.

Meu svim Grcima Jonjani su prvi poeli zasnivati temelj iilozofiji i naukama i istakli se prvom filozofskom kolom.

* * *

Prije poetka izlaganja filozofije te epohe moglo bi se postaviti ovo pitanje, u kakvoj e vezi stajati izloeno drutveno historijsko stanje s tretiranjem filozofskih problema? Da li e to miljenje biti potpuno toan odraz tog stanja? Odgovor na to pitanje s da ili ne bio bi nepotpun, jer tu se radi o tome, da se filozofe i filozofske kole postavi u njihovo doba, sredinu i prilike, da se uoi zbog ega se neka epoha bavi svojim odreenim pitanjima, i iz ega to proizlazi. Ovdje je bilo vano da se pokae smjena drutvenih formacija uslijed ega su proizale drugaije potrebe, a time i drugaiji stav prema vanjskom objektivnom svijetu. To postaje predmet izuavanja, a kako e se on uvijek odraziti u glavama pojedinih mislilaca, ne ovisi od utvrenih faktora ili normi, iako njihovo uoavanje predmeta kao i rjeavanje ostaje uglavnom u okviru dotinog vremena, ali se tu uvijek mora uzeti u obzir vanost i utjecaj i subjektivnog faktora. Tek tako postaje jasno, da se paralelno u istom razdoblju kod jednakih pripadnika nekog drutva mogu javljati raznovrsni pravci unutar odreenog naina filozofiranja o istom predmetu.

O BITKU FILOZOFIJA MILETSKE KOLE

Novo robovlasniko drutvo dalo je i svoje prve teoretske predstavnike Miletu, tada najbogatijem gradu grkog svijeta. Tu je prva filozofska kola poela na drugaiji nain nego to se to nalazilo u mitologiji objanjavati vanjski svijet i traiti njegov osnovni uzrok i princip. Svijest o tome

32

a vanjski svijet postoji brzo je proizvela i pitanje kako je nastalo sveukupno mnotvo objektivnog u svijetu, na koji se prirodni princip () to moe svesti i kakav je bio tok i proces postanka svega iz toga' jednog? Ta pitanja postala su predmet teoretskog izuavanja i uopavanja u miletskoj filozofskoj koli, koju predstavljaju tri filozofa: Tales1( oko 624 do 546), Anaksimandar (oko 610-564) i Anaksijnen (umro oko 525) Na pitanje to je osnov svega mnotva oni svi odgovaraju da je to neosporno materija, samo to taj sadraj izraavaju na razne naine. Tales shvata tu materiju kao vodu, Anaksi- men kao zrak, a spekulativno je najdalje otiao Anaksimandar, koji je materiju shvatio openito, kao neto beskonano i neizmjerno (). Ako se prvi princip, poelo (dp;^)shvati kao odreenost (voda, zrak), onda cijeli postupak izvoenja mora imati jedan odreeni put, t. j. ili je sve na odreen nain nastalo iz voe ili iz zraka guivanjem i razreivanjem, a da iz toga opet ne slijedi nuno, zato je n. pr. ba iz. voe, a ne drugaije? To je uoio Anaksimandar, pa je taj princip shvatio kao potpuno neodreenu, a ujedno i beskonanu materiju, kako prema njegovom miljenju postajanje ne bi nikad prestalo. Iz te beskonanosti lake moe sve nastati dijalektikim procesom, t. j izdvajanjem suprotnosti, n. pr. toplog i hladnog, u emu je Anaksimandar ve pretea He- raklita, i tako se ono to je sadrajno potencijalno razlikuje od odreenog kvalitativnog objekta.

Kad bi taj bio smjesa ve svih odreenih i gotovih kvaliteta, kao to misle neki historiari filozofije, n. pr. H. Hitter, onda bi se dolo do potpunog apriorizma i uope bi bilo teko objasniti, kako se moe izvesti kasnije nastajanje,.

1 TJ nekim antikim tekstovima ime Talesa nalazi se i u grupi t. zv. s e d a m m u d r a c a . Kad bi se uzela sva imena mudraca iz tih raznih tekstova, onda bi se dobio i broj 20, jer se na raznim mjestima ne spominju uvijek ista imena. Broj 7 je u vezi s mistikom brojeva, koja je nastala utjecajem astrologije, jer je broj 7 shvaen kao udes planeta a to je prelo u obino miljenje, pa je taj broj antika ee upotrebljavala. (7 mudraca, 7 gradova koji se prepiru da je kod njih roen Homer, 7 svjetskih uda sedmorica protiv Tebe, 7 breuljaka Rima i r.).

Ti mudraci odlikovali su se svojim praktinim savjetima i moralnim poukama, pa je ta njihova mudrost vrila utjecaj na odgoj ljudi u svakodnevnom ivotu (n. p r .: Mjera je najbolja. Nita ne initi silom. Potuj , TOditelje! Spoznaj samog sebe. Naslade su prolazne, a vrline su trajne i dr.).

Meutim da je u toj grupi Tales bio filozof svjedoi A r i s t o t e l u svojoj Metafizici gdje govori o jonskim filozofima fiziarima te stavlja na prvo mjesto Talesa kao osnivaa filozofije i priznaje mu u tom pogledu prvo mjesto

3 B Bon[ak. G rka fi lo z o fi|a 33

ako je ono ve prije bilo, to bi znailo, da ono to bi trebalo postati, ve postoji. Meutim, taj apeiron treba shvatiti kao beskonanu, a time i neodreenu materiju, koja uslijed kretanja i dijalektikog procesa izdvajanja suprotnosti moe formirati razne objekte.

Kad bi se prihvatilo prvo miljenje, onda se uope ne bi smjelo govoriti o postajanju, kao to je kasnije uinio Par- menid, ali nikako ovdje Anaksimandar,

Materijalni bitak je osnov svega i iz njega se moe sve objasniti. Ali, da li bi bilo mogue objanjavati postajanje, ako bi taj princip bio u mirovanju? To nije mogue, i sva tri filozofa misle, da je materija oivljena, t j. nije mrtva nego je u stalnom kretanju. Oni jo ne shvaaju, da je kretanje vjeno samoj materiji i njoj imanentno, jer im je tada bila mnogo .jasnija analogija: dua tijelo, zbog ega su takvom, t, j. oivljenom (hilozoizam) shvatili i materiju..

U izvoenju svega iz jednog poela bilo, bi pogreno misliti, da postoji samo jedan svijet, zbog ega Anaksimandar istie, da postoje mnogobrojni svjetovi jedan pored, drugoga, i da je procesom postajanja doao na svijet i sam ovjek. Anaksiman- drova antropologija svodi se na to, da je ovjek postao iz drugih ivih bia, koja su bila slina ribi.

Ta je misao bila vrlo smiona u odnosu na mitologiju, gdje se smatralo normalnim, da istaknuti pojedinci svoju lozu izvode iz bojeg koljena Razvoj iz osnovnog principa proizveo je sve, i tu nikakav izuzetak nije ni ljudski rod. To je bilo veliko dostignue, a se i ovjek izvede iz razvoja materijalnog svijeta, i zatim da sebe shvati kao neto drugo, unutar te cjeline. Time ovjek uouje, da je u odnosu na kozmos samostalno bie, a opet i dio totaliteta. Kako se pak do te spoznaje dolazi i ta ona daje to pitanje miletska kola jo ne postavlja niti ga rjeava. U njoj je uoen samo problem bitka, koji je shvaen monistiki, kao materijalni princip, iz kojeg je sve drugo nastalo, Na taj nain nisu vie ni nebeska tijela neka boanstva i nedostupne tajne, nego se svode na zajedniki uzrok, koji ih je i mogao proizvesti. Tako filozofska misao, iako u svom naivnom obliku, shvaa kozmos u procfesu i postojanju uslijed kretanja svega.

34

Tada jo nisu postojale pojedine prirodne nauke, niti 'je bio prikupljen ikakav posebni materijal za njih, pa su se u okviru filozofije rjeavala i druga pitanja n. pr iz fizike i astronomije. Filozofska misao je pola od openitosti, a ope se uvijek konkretizira kroz pojedinano, i u tom jedinstvu rjeavala posebne odreene objekte,

Miletska kola je postavila naune probleme koje je tretirala i kasnija filozofija svojim metodskim stavom, a u objanjavanju svega polazi od prirodno-materijalnog principa, t. j. da realnu datost objektivnog svijeta shvati kao rezultat mijenjanja i kretanja osnovnog nosioca svega, koji je sam sebi dovoljan te ima u sebi uzrok svega postajanja.

U toj koli postavljen je samo ontoloki problem, ali odreeno i jasno, da je samim postavljanjem pitanja postignut nov kvalitativan nain razmiljanja, o prapoelu i vanjskom svijetu, to je ulo u trajni temelj filozofije i sa svoje strane doprinijelo daljnjem razvoju filozofske misli.

2 PROBLEM KVANTITETA PITAGORA I NJEGOVA KOLA

Kad je Tales umro, Pitagora je imao oko 45 godina, a budui da je bio mlai, nadivio je i drugu dvojicu miletskih. filozofa. Pitagori nije bilo nepoznato, ta je postigla miletska filozofija, a naroito je Anaksimandar imao na njega utjecaj,

O Pitagori se ne zna pouzdano ta je sve ba on uio, jer nita nije pisao, pa je prikazivanje tog uenja bilo oteano i samom Aristotelu, koji stoga tu filozofiju ne svodi iskljuivo na Pitagoru, ve na kolu kao cjelinu

Pitagora (oko 580500) bio je sa ostrva Sama, koje je napustio za vrijeme vladavine tirana Pohkrata (537522) i nastanio se u koloniziranoj Junoj Italiji u gradu Krotonu, gdje je osnovao svoj savez, koji je najprije imao politiku i religiozno-mistinu djelatnost, a zatim i naunu.

Taj savez je bio vrlo utjecajan protivnik demokratskog ureenja i aktivno je sudjelovao kao aristokratska organizacija u politikim borbama protiv naroda (emosa), koji je sprovo-

3* 35

dio demokratsko ureenje. Mnogi pitagorovci su u tim borbama poginuli ili bili protjerani od strane demokrata, tako a je samo mali broj nadivio te dogaaje, i kola poslije toga nije mogla dugo djelovati Tek i I. i II. stoljeu nae ere javlja se aeopitagorovska kola i time je pitagorizam oivljen u novom vidu

PRINCIP FILOZOFIJE PITAGGRINE KOLE

Pitagorovci su u svom istraivanju prihvatili kao tono da je vanjski svijet materijalan, i da on objektivno egzistira. Nigdje nije zabiljeeno, a bi svijet kao takav negirali ili osporavali njegovu prirodnost. Meutim, kod toga oni nisu smatrali najvanijom odredbom, da je svijet materijalan, jer time jo uvijek nije tonije odreeno kako se to materijalno, i ne samo materijalno ve i misaono, spoznaje i u emu je ono izraeno?

Pitagorovci su se bavili matematikom i mnogo su izuavali brojeve, pa su spoznali, da brojevi stoje u stanovitom odnosu i da izraavaju zakonitost objektivnog postojanja. ,

Zatim su u muzici otkrili, da su duina ica i visina tonova proporcionalni i da se ta harmonija takoer moe izraziti brojnim odnosom. Poslije te spoznaje nije preostalo mnogo, pa da svedu sve na brojeve i brojni odnos, t. j. kvantitet, pa je time cjelokupno istraivanje bilo upravljeno na spoznavanje brojnih odnosa.

Time predmet istraivanja prestaje biti sam bitak kao takav (miletska filozofija), a istie se kao najvanije pitanje problem kvantiteta, i taj kvantitet, izraen odreenim brojevima, predstavlja kao broj osnov, t. j sutinu samih stvari. Broj tu jo nema znaenja Platonove ideje, t, j da bi broj bio aktivna forma i uzor izvan pasivnog, materijalnog, nego je broj neto misaono, pojmovno, to izraava realne odnose, stavljeno kao osnov svega to egzistira i to se spoznaje, ime je to idejno postavljeno kao sutina materijalnoga.. Ovdje je idealizam u svojoj klici. Vaan je brojni odnos, ali brojni odnos je odnos neega realnoga, t, j najprije mora biti osnov, neta tu postojee, objektivno, egzistentno, a da se tek onda istrauje jedna

35

njegova strana, na pr kvantitet. Dakle, nije kvantitet jiesta apstraktno, to je svemu osnov, nego s njim zajedno postoji supstancijalno, neto odreeno, pa sutina toga ne moe biti taj kvantitet, koji ne postoji,, ako nema neeg datog.

Pitagorovci imaju velikih zasluga, to su u filozofiju unijeli problem kvantiteta, t. j. da sve treba spoznati u brojnom: odnosu, i time postavili matematsku spoznaju kao kriterij spoznavanja, to se vidi i iz fragmenta 4 mlaeg pitagorovca Filolaja, t. j. da sve to se spoznaje ima brojno odreenje, jer je nemogue, da se bez njega ita shvati ili spozna. Meutim, pogreno je bilo da je taj gnoseoloki rezultat dobio ontoloko znaenje, i da je broj kao pojmovno, nematerijalno, postavljen kao trajno, osnovno svega uope.

U tom uenju brojevi rastu do 10, a poslije 10 je dodavanje i ponavljanje. Tako je sistem brojeva postao zatvorena cjelina, a vrhunac svega je 10 kao sveobuhvatan i svemoan, te prauzrok svega. To je shvaanje Filolaja i ono ide jo dalje od prvobitnog uenja, da je broj osnov jer uzima broj 10 kao praosnov svega, te on u sebi sve ujedinjuje preko parnih i neparnih brojeva, koji egzistiraju unutar tog podruja do svog; vrhunca u broju 10.

Taj odnos izraen na podruju brojeva kao suprotnosti parnog neparnog, a. opet ujedinjeni na kraju kao harmonija - ima svoj paralelan tok i u samoj stvarnosti. Postoji 10 suprotnih parova koje nije bilo teko pronai: 1. granica - neogranieno, 2. neparno parno, 3. jedno mnotvo, 4. desno lijevo, 5. muko ensko, 6. ono to miruje ono to se kree, 7 ravno krivo, 8. svijetlo tama, 9. dobro zlo,10. kvadrat raznostrano, ali sve te suprotnosti nisu u svojo} meusobnoj borbi, nego se odraavaju na osnovu ravnotee, harmonije, ime je i stvarnost shvaena kao mirna idealna cjelina u svom cjelokupnom egzistiranju.

Ve su dosad izraena dva podruja koja zavravaju u idealnom stanju broja 10 matematsko i prirodno drutveno. Ali, to prirodno dobij a nov vid na podruju kozmosa, kao cjeline, cjeline, koja opet zavrava u sretnom i svetom broju 10, pa astronomska slika tog svijeta izgleda po svom redoslijedu ovako: u sredini je centralna vatra, a oko nje se

37

sve okree. Poslije centralne vatre slijede ova tijela: protu- zemlja (antipod), Zemlja, Mjesec, Sunce, Merkur, Venera, Mars, Jupiter, Saturn i vrsto zvjezdano nebo. Antipod Zemljin je postavljen, da bi dobili broj 10. Nebeska tijela imaju svoje putanje, sva se okreu i svojim kretanjem proizvode divne tonove (muzikalnu harmoniju), koju ljudi ne mogu uti, jer je ljudsko uho nesavreno i ne moe to primati.

Podruje fizikalno-astronomsko koje ui da se i zemlja okree bilo je veliko dostignue, koje je poslije ostalo zaboravljeno.. Nikola Kopernik (14731543) bio je vrlo zadovoljan kad je pronaao, da su pitagorovci uili o kretanju zemlje, i smatrao to vanim za svoj heliocentrini sistem, koji se suprotstavljao geocentrinom sistemu svijeta

Ta matematsko-astronomska strana je pozitivan prilog pitagorovaca, jer oni su svojim izuavanjem i istraivanjem prvi zasnovali matematiku kao nauku, Ali, uslijed njihovog religiozno-mistinog nazori na ovjeka, njegov ivot i udes, pitagorovci, kao fiziari i matematiari, na kraju su se opet djelomino vratili na mistiare, jer su teili da u svemu vide savrenost koja moe biti izraena samo brojem i to najsavr- enijim (10), to je opet moralo ostati kao tajna saveza, a ta matematska mistika brojeva moda nosi utjecaj orfike mistike kultova i obreda za postizanje potrebnog spasa poslije smrti.

RELIGIOZNO - MISTINA STRANA PITAGOROVACA

Nauno-matematska istraivanja u Pitagormoj koli nisu ostala neovisna od religiozno-mistinog utjecaja, to se vidjelo iz tendencije mistificiranja brojeva kao idealnog savrenstva nekog procesa, j'er bi zavrena cjelina kao sveobuhvatna har- harmonija sa simbolom 10, postala olienje sveg dostignua.

Pitagorovci kao etiari u traganju gdje se nalazi ovjekova savrenost i kada e ona biti realizirana, prihvatili su u svoje nazore orfiki utjecaj, da je ono pravo u ovjeku samo dua, koja je okovana u tijelu, pa se odatle treba to prije spasiti. Ona e dugim selenjem kroz razna tijela ljudi i ivotinja to realizirati i bit e ponovno na svojoj prvobitnoj visini. To uenje nije do Pitagore dolo iz Egipta, kako pie Herodot

38

(II 123), niti je takvo uenje u Egiptu postojalo, ve je to donekle orfiki utjecaj. Uenje o selenju dua nije moralo doi ak iz Indije, kao to neki misle, jer to moe nastati na raznim podrujima, kao to je i bilo, i da bude jedno neovisno od drugog, kao to je pokazao E. Rohde (18451898) u svom znaajnom djelu: Psyche.

(Grki ovjek nije prihvatio tu misao, da on sam po sebr nije nita, i da ga jedino dua ini boljim, koja e ipak poslije smrti tijela doivljavati razna neugodna putovanja, pa se to shvatanje, uslijed razvijene individualnosti (to istie Hegel) nije ni moglo odrati u grkom svijetu, kao to je to bio sluaj u A z ijij

Cak to uenje nije bilo prihvaeno u cjelini ni u samoj koli. To se vidi iz Platonovog dijaloga Fedon gdje Filo- lajevi uenici, t j.. pitagorovci Simija i Kehet stoje pod utjecajem Filolaja da je dua harmonija tijela i da propada poslije njegove smrti. Ove materijalistike tendencije u psihologiji (t. j.. psihiko poiva na fiziolokom)2 koje su suprotne Pitagorinom shvaanju, a protiv kojih se borio i Platon, prihvatili su i Aristotelovi uenici Aristoksen i Dikajarh.

Na ovo materijalistiko shvatanje izvrio je utjecaj pita- gorovac Alkmeon (roen u zadnjoj treini 6. stoljea prije n. ere) iz Krotona, koji je bio po zanimanju lijenik. On je vrio mnoge pokuse na ivotinjama i bavio se anatomijom i fiziologijom. U svojim istraivanjima doao je do zakljuka da je mozak centralni organ, koji upravlja svim ljudskim psihikim funkcijama, i a se ba po svome mozgu ovjek razlikuje od ivotinja. Ova misao je tada bila nova, jer ranija shvaanja o selenju dua koje idu i kroz ivotinje morala su dopustiti, da ivotinje i ljudi imaju zajednike due, i prema tome meu njima ne bi bilo razlike. Iako je i Alkmeon mislio, da je dua besmrtna, on je ipak napustio to podruje, da bi pokazao u emu je vrijednost ovjeka, i prouavanjem fiziologije doao do zakljuka, da je za ovjeka najvaniji njegov mozak,

2 Slino se o tome izraava H e r a k l i t u svom fragmentu 67 a. Kao to pauk sjedei u sredini mree osjeti, im mu muha raskine koju nlt, pa stoga brzo tri onamo, kao da mu je ao razderane nitl, tako i ovjeja dua, ako je ozlijeen, koji dio tijela, brzo ide onamo, kao da ne moe podnijeti ozljedu tijela, s kojim je svezana vrsto i po nekom odreenom odnosu. (Prev N. Majnari, Fragmenti, . H.. 1951).

39

a ostalo je sekundarno ovjek se svojim miljenjem (pomou mozga) uzdie iznad percepcija i time sebe spoznaje na viem stupnju misaone djelatnosti, i izdvaja se iz ivotinjskog carstva.

Alkmeonova teorija bila je negacija pitagorovske mistike i otvorila je nov pogled na ovjeka i njegovu vrijednost, koja ne odgovara starim pitagorovskim nazorima o dui i tijelu, niti mistinoj tendenciji, da je sve u svom odnosu usmjereno na to, da se negdje u cjelovitosti zavri (broj 10), kako bi mirno egzistiralo u nekoj harmoninoj cjelini. Takvo shvaanje ne dozvoljava stalni napredak, pa sve to trai svoj zavretak, ujedno ukljuuje tu i svoj prestanak. Neto, to sve u sebi zavrava, postaje time kao apsolut, koji je sam u sebi dovoljno savren i ne treba nita drugo.

Pitagorovci su svojim uenjem izvrili utjecaj na Platona,o emu e biti kasnije govora,.

3. OBJEKTIVNA DIJALEKTIKA HERAKLIT IZ EFESA

S Heraklitom (oko 53575) iz Efesa (grki grad na obali Male Azije) filozofska misao se opet vraa k ispitivanju totaliteta, gdje se istrauje uzroni proces formiranja mnotvenog, koje opet ima svoje jedinstvo u neem to treba spoznati, i to zajedniko vai kao osnov sveg ostalog. O tom problemu Heraklit je pisao vrlo teko, a ponekad i nejasno, zbog ega su ga ve savremenici prozvali tamnim, mranim, a sam Sokrat je rekao, da je dobro, ono to je razumio u tim spisima, a pretpostavlja da je dobro i ono to nije razumio, samo bi za to trebao neki delski ronilac koji bi ispitao svu dubinu misli.

Dijalektiar Heraklit bio je svijestan svog talenta i originalne misli, zbog ega je smatrao da ima potpuno pravo da neke svoje prethodnike odbaci kao nedovoljne. On vrlo otro osuuje epske pjesnike, jer su oni tvorci lai (fr, 28), zbog ega Homera treba ibom tjerati s javnih natjecanja, kao i pjesnika Arhiloha, koji je bio s otoka Para, a istakao se kao satiriar

40

i kritiar (fr. 42), Hesioda koji je mislio, da su neki dani dobri, a drugi zli, ismijava, jer nije znao, -da je sutina svakog dana jednaka. Ako bi se neko pohvalio mnogim znanjem, to. jo nije sigurno, da je on i pametan, jer bi tada prema Heraklitu bili pametni i filozofi: Pitagora i Ksenofan, kao i historiograf Hekatej. Heraklit je prezirao i narod tvrdei, da on nita ne moe spoznati i estoko je napadao demokratsko ureenje. Zbog pobjede demokracije u*rodnom gradu povukao se u osamljenost i nije htio uestvovati u javnom ivotu. On je narod mrzio i zbog toga to se prema njegovim rijeima masa ne moe uzdii na spekulativni nain razmiljanja, nego ostaje kod svog svakodnevnog uvjerenja, i svatko misli, da je najbolje ba ono, to on radi, a nitko ne tei da spozna ono ope koje je Heraklit pokuao prikazati u svojoj filozofiji.

PRINCIP HERAKLITOVE DIJALEKTIKE

Heraklit je svojim filozofiranjem postavio problem razlio itih formi jednog procesa, i zadatak je bio: 1. da pokae ta su te razliite forme, t. j. pojave objektivno-egzistirajueg, kao pojedinanosti, a ipak u vezi s cjelinom, koja je osnov tog svega, i 2. kakvim tokom i procesom dolazi do formiranja toga svega. Heraklitova rjeenja tog pitanja rezultat su njegove originalne misli, i on je doao do spoznaje, da postoji jedinstvo u mnotvu, t. j, sve mnotveno ima u sebi zajedniko to a je u stalnom toku i razvoju, jedno se razvija u drugo, u sebi nosi klice svoje suprotnosti, postaje svoje drugo (kako bi to rekao Hegel) i taj proces nikad ne prestaje, jer je supstancija, koja je nosilac tog svega, u stalnom mijenjanju. Sve je u svemu, sve prolazi kroz taj razvoj, stalno postaje, nikad ne prestaje, i samo taj tok vai kao apsolut, koji se stalno svaki as ponovno diferencira i nikad ne miruje u svom postignutom stanju. Ukratko: sve tee to je Heraklitova misao, i to to tee, nije nita drugo nego svekoliko formiranje tog mnotvenog na osnovu jedinstvene materije koja je shvaena kao vatra, t. j. kao stalni svjetski proces.

Vatra simboliki najbolje prikazuje stalno izmjenjivanje svega, jer nita nije zavreno i apsolutno. Samo to kretanje u stalnom nizu postajanja je vjeno, a sve drugo je relativno.

41

Neto odreeno postoji, ako postoji njegova suprotnost, 1 stoga sve u svemu ima svoje suprotne momente i stalno prelazi u svoje drugo. Taj svjetski proces omoguuje raznoliko mnotvo objektivno postojeeg na taj nain, da se sve razvija iz svojih suprotnosti i to stalno postajanje znai potpunu samostalnost materije (vatre), koja je u vjenom kretanju.

Ta misao je izreena ovako u fr. 30: Svijet ovaj, isti za sve nije stvorio nijedan bog i nijedan ovjek, nego je uvijek bio i jest, i bit e vatra vjeno iva, koja se s mjerom pali i s mjerom gasi. Tim tekstom Lenjin je bio toliko zadovoljan, da je u svojim Filozofskim biljenicama napisao: Vrlo dobro izlaganje naela dijalektikog materijalizma.

Materija je za Heraklita vjena i u stalnom procesu, i osnovno u sveukupnom mnotvu je borba suprotnosti. Kretanjem kroz te suprotnosti uvijek postaje neto novo, ime je i izraen svjetski proces kao potpuna dinaminost. To novo uvijek postaje neto drugo i racionalni uvid u to omoguuje i pravu sliku tog svijeta. Te suprotnosti nisu mirna harmonija pitagorovaca, gdje jedno uz drugo u potpunoj ravnotei omoguava egzistenciju objektivno-pojavnog, Te suprotnosti kod Heraklita u stalnom razvoju kroz pojedinano gpeina opem samo potvruju osnovnu misao 0 njegovom svjetskom procesu, koji je kod Heraklita izraen kao tok u dva puta (a ^oba su ista), put prema dolje (iz vatre nastaje voda iz vode zemlja), i opet put prema gore (iz zemlje nastaje voda, iz vode vatra). Dakle, materija, koju nitko nije stvorio, nalazi se u vjenom kretanju i dijalektikim procesom razvoja suprotnosti od pojedinanog prema opem nastaje raznolikost svega, koja opet kao totalitet predstavlja jedinstvo u kretanju, jer se bez kretanja ne bi moglo nita ni oformiti.

Budui a je sve uvijek drugo i u stalnom toku, to moe lako navesti na misao, da je time ukinut bitak i da postoji samo bivanje. Ako bi tako bilo, tada bi postojalo bivanje, a ne bi bilo odreeno, ije je to bivanje. Jer ako postoji bivanje, tada mora postojati bivanje neega. U tome i jest vanost Heraklitove racionalistike misli, koja je pola dalje od osje- tilno-spoznajnog i ustvrdila da je ba uslijed stalne borbe suprotnosti uvijek sve noVo, to se pak naim osjetilima ne

42

pojavljuje uvijek tako jasno O tom problemu, t. j da li moe postojati kod Heraklita bitak govori i Platon u svom dijalogu Teetet Tu Platon istie da na osnovu Heraklitovog filozofiranja uope ne moe postojati objekt za opaanje, jer im bismo neto odredili kao tako ili ne tako, ve bismo ga zaustavili i doli bismo u protivurjenosti s Heraklitovim shvatanjem kretanja stvarnosti. Dalje Platon govori, da predstavnici takve filozofije uope nemaju adekvatan jezik, da bi izrazili svoje misli, ve bi morali izumiti nov govor, da bi izrekli svoju filozofiju

Platon ne uvia Heraklitov racionalizam, jer relativnu kon- stantnost naim osjetilima ne osporava Heraklit, nego govori da ba to treba spoznati, kako se unutar suprotnosti javlja uvijek neto novo, i to po odreenom zakonu,

Relativizam svega ak i za naa osjetila dokaz je samo toga, da mora postojati neki razvojni proces mnogo dinaminiji u stvarnosti, nego to mi to moemo zamjeivati, i da je ba razumno tvrditi, da je sve uvijek novo i novo, jer drugaije i ne moe biti u razvojnom procesu materijalnog svijeta. Procesom kroz suprotnosti, mnotvenost i u svojoj relativnosti pokazuje stalno napredovanje i ba ta relativnost je pozitivno u tom, jer kada bi neto postiglo svoj zavretak, ono bi time bilo i ukinuto, te ne bi u sebi sadravalo nikakvih razvojnih momenata, koji bi ga dalje kretali.

Cjelokupni taj proces nije rezultat zbrke ili haosa, jer u tom sluaju ne bi se nita moglo objektivno znati ni spoznati, nego je taj razvoj zasnovan na logosu, t. j. na samoj zakoni- tosti kozmosa.

LOGOS

Sve to se u svijetu dogaa, ovjek polazei od sebe procjenjuje i moe to svrstati n. pr. u neke norme. Isto tako ovjek uvia, ;da kozmiko kretanje nije haotino; nego se odvija po nekom poretku i skladnosti. To je za ovjeka prihvatljivo i on tu zakonitost moe oznaiti kao umnu, jer odgovara tenjama reda i skladnog postojanja. ovjek to spoznaje kao umno iz ega se pogreno zakljuuje, da je Heraklitov logos svjetski um (slian duhu), koji svime

43

vlada. Ne, logos je kod Heraklita objektivni zakon svega, a objektivna dijalektika u stvarnosti, koja pokazuje razvoj i sklad, moe egzistirati na osnovu objektivnog zakona kozmosa (logos) koji svim upravlja 3 Po tom logosu sve se dogaa u prirodi i u drutvu. Ni Sunce ne moe prekoraiti svoje mjere kako veli Heraklit jer zakon kozmosa i njemu odreuje putanju. Djelovanje tog logosa treba spoznati udubljivanjem u prirodu, t. j. razdvajanjem svega na njegove suprotnosti, a to je ba ono to ljudi ne e da rade, pa izgledaju, iako su budni, kao da spavaju (fr. 1).

Logos se ne moe spoznati, ako ovjek ostaje kod svakodnevnih pojedinanosti. Treba poi dalje od pojedinanog i traiti neto ope, to e biti zajedniko i drugim'po je dinano- stima., I tako e se doi do nunog u cjelini, do opeg zakona, koji vai za sve. Kad bi 'ljudi spoznali logos, vidjeli bi da mnogo tota rade krivo, jer postupaju po svojoj vlastitoj pameti, koja je esto puta kao djeja igraka. Da bi se logos spoznao, treba prouavati prirodu, t j polaziti o osjetilno- spoznajnog i prelaziti na racionaln-o, jer u suprotnom sluaju ljudima e biti oteana svaka spoznaja, kao to to kae fr 107: Oi i ui su ljudima zli svjedoci, ako imaju barbarske due.4 Tek kad se spozna na podruju prirode* djelovanje logosa, onda e se lako uoiti, da opa borba suprotnosti koja svagdj.e vlada5 ne predstavlja nita haotino, nego tek na toj osnovi svaki proces proizvodi uvijek svoje drugo. Princip suprotnosti, koji postoji u stvarnosti, zasnovan je ba na trajnoj zakonitosti u kozmosu, pa kod Heraklita nigdje ne preostaje mjesta za boje djelovanje i upravljanje.

1 Heraklitov logos izvrio je utjecaj na stoicizam, a odatle je preao u aleksanrijsko-idovsku filozofiju i u kranski tekst etvrtog (Ivanovog)evanelja Te metamorfoze logosa pokazuju -odstupanje od prvobitnog stava ko Heraklita, ali svagdje on ipak dolazi kao princip reda ili je posrednik u postizanju istog..

* Sekst Empirik (oko god. 200. nae ere) je taj fragment protumaiotako, kao da Heraklit u cjelini odbacuje osjetilne opaaje, i da su one due barbarske, koje vjeruju osjetilnim podacima. Meutim, to nije He- raklitovo miljenje, jer on, iako ne smatra osjetilnu spoznalu dovoljnom, ipak smatra nunim, a se od nje polazi, to moe primjerom potvrditi fr. 55: Sve to se moe vidjeti, uti i spoznati, to ja osobito cijenim.

5 Hegel u svojoj Historiji filozofije (Vorlesungen uber die Gesehichte der PhilosopMe I. Ban) govorei o Heraklitu kae: Nema nijednog Heraklitovog stava, kojeg nisam preuzeo u svoju Logiku". I dalje istie da tek s Heraklitom poinje filozofija.

44

Kao to je logos zajedniki svemu postojeem, tako je i ljudima zajedniko to, da imaju sposobnost miljenja, i ba na to bi trebalo obratiti panju U fr. 101 Heraklit kae da je istraivao samoga sebe, t. j. spoznao je, da je on, kao pojedinac, samo dio tog svjetskog procesa, a sam po sebi ne predstavlja nikakvu trajnost ovjek mora sebe u tom odnosu spoznati i postupati tako da radi prema prirodi (fr. 112), a ne misliti da vlastita misao predstavlja vrhunac svega,

Iz Heraklitove filozofije logino je ustvrditi, da osim tog procesa, nita drugo nije vjeno ni trajno, pa tako ni ovjek, niti njegova dua, Dok su pitagorovci pod orfikim utjecajem uili o besmrtnosti due i o njenom selenju, za Heraklita je to potpuno besmisleno, jer stalno prelaenje jednog u drugo ne ostavlja nita na nuru, pa tako i ljudska dua podlijee svim tim promjenama. U fr. 36 kae ovo: Duama je smrt vodom postati, a vodi je smrt zemljom postati. Od zemlje postaje voda, a od vode dua. Individualna besmrtnost je kod Heraklita neto nepojmljivo, te je suvina svaka: pria o zagrobnom spasu, jer svijet uope nisu stvorili nikakvi bogovi.

U Heraklitovom sistemu ovjek je svoj samostalni gospodar, svojim razumom moe spoznati objektivni tok stvarnosti, i s tim moe dovesti u vezu svoje djelovanje Racionalizam je pobijedio teologiju i mistiku, te je omoguio ovjeku da u svemu vidi odreeni smisao djelatnosti i ispoljavanja objektivnih zakona i stvarnosti

POLITIKA I DRUTVO

Borba suprotnosti odigrava se i u drutvu, to je dobro uoio Heraklit, ali je ta borba prema njegovom miljenju ujedno norma i pravda koja nuno i sigurno sve ureuje. Ta borba u drutvu u tom smislu, kad je nuna, djeluje i pravedno, te uvijek svakom odreuje njegovo pravo mjesto. Stoga Heraklit misli dosljedno svom uenju da borba (rat) ima svoju pozitivnu funkciju, pa je ona prema tome i drutveno- etieki princip, jer svakog kako je reeno postavlja na njegovo pravo mjesto, ime se manifestira logos i u drutvu. On u fr 80 kae: Valja znati, da je rat openita pojava, a je pravda borba i da sve nastaje borbom i po nudi.'Ili u

45

fr. 53 kae: Rat je otac svemu, svemu kralj, jedne je iznio kao bogove, druge kao ljude, jedne je uinio robovima, druge slobodnima.

Prema tome opa borba i logos vladaju ovjekom, drutvom 1 svijetom, ali veina ljudi prema Heraklitu ne spoznaje, da je logos vjean i zajedniki, i da bi za njim trebalo ii, niti pak poznaju princip borbe.

Heraklit je drutvene odnose shvatio kao rezultat ope borbe kao principa u odreenoj zakonitosti. Prema tome bi poloaj svakog pojedinca bio nuno odreen, samo to to ljudi ne uviaju, jer niti spoznaju logos ni opi princip, niti znaju da bi trebalo raditi prema prirodi, pa iako su budni, nalie na one koji spavaju, odnosno, iako su nazoni, oni su ipak nenazoni Heraklit nije govorio kako su pojedinci zauzeli vie poloaje zbog imovinske nejednakosti, t. j. uslijed razne klasne pripadnosti, nego je drutveno grupiranje: robovi, demos (narod), aristokracija, smatrao posljedicom nune borbe, pa su najbolji zauzeli gornja mjesta, a drugi su ostali dolje.

Te svoje ope stavove ispoljuje Heraklit u svom praktinom dranju napadajui demos i njegovo demokratsko ureenje,. Masa ne moe postii taj stupanj uzdizanja, stoga Heraklit u fr. 49 kae, da je njemu jedan koliko tisue, ako je najbolji. Ili u fr'. 53: I volji jednoga pokoravati se jeste zakon. O narodu u fr., 124 kae ovo: Najljepi je svijet kao nasumce nabacana hrpa smea.

Koliko je Heraklit mrzio demos, vidi se iz jednog mjesta kod Diogena Laertija. Povukavi se u svetinju Artemidinu, igrao se s djeacima kocke Kad su Efeani stali oko njega, ree: ,emu se, jadnici udite? Nije li bolje to initi nego li s vama upravljati dravom? (Prev. N. Majnari).

Ipak to Heraklitovo praktino-politiko dranje i shvatanje ne umanjuje njegove zasluge na podruju filozofije, gdje je razvio progresivne misli,, i svojom objektivnom dijalektikom pokazao materijalizam sposobnim u filozofiji da objasni probleme: bitka, kretanja i formiranja cjelokupne stvarnosti, razvojem kroz jedinstvo suprotnosti

Svojom filozofijom Heraklit je dalje izvrio znatan utjecaj na sofiste, Platona, stoiare i skeptike.

46

4.. PROBLEM JEDNOGA ELEJSKA KOLA

PREMJETAJ FILOZOFSKIH CENTARA 12 JONSKIH GRADOVA MALE AZIJE -r- HISTORIJSKI UZROCI

Bogati grki gradovi na obali Male Azije bili su dosta udaljeni od zemlje matice, da bi sami na krajnjim tokama grkog svijeta mogli pruati uspjean otpor jaem neprijatelju. Ti gradovi nisu bili ujedinjeni, pa je uslijed te podvojenosti bio i njihov otpor slabiji, i tokom estog vjeka poeli su ih ozbiljno ugroavati Liani, a zatim i Perzijanci. S Lianima i Krezom bilo je lake, ali kad su Perzijanci zauzeli Liiju (546), Kir je i za grke gradove zaveo otrije mjere. Ne samo da su morali plaati velik porez, nego su i ekonomski bili vrlo pali, jer su Perzijanci spreavali trgovinu grkih gradova, budui da su mnogo pomagali razvoj fenianske trgovine u Maloj Aziji.

Od pokorenih gradova, prvi je Milet organizirao ustanak (Aristagora) protiv Perzijanaca, ali pomo nije dola od kopnene Grke, i Milet je potpuno razoren god. 494., a stanovnitvo poubijano ili preseljeno u unutranjost Perzije. Sve je opljakano i uniteno, zavladala je tiranija, i nestalo je uslova za slobodno miljenje i za postojanje filozofskih kola. To je bio razlog da je filozof Ksenofan kasniji osniva elejske kole (Juna Italija), napustio svoj rodni grad Kolofon i poeo lutati po Grkoj.

Otpor Perzijancima nisu mogli dati maloazijski Grci, nego je taj posao preuzela na sebe Atena, koju je pomagala Sparta. Panhelenska politika Atene pokazala se dalekovidnom i Atena je ujedinila grki svijet protiv perzijskog nadiranja. Maratonska bitka (490) pokazala je veliko junatvo grke brojano, manje vojske, i ohrabrila sve za daljnje napore. Kserksov pohod preko Helesponta (480), iako je u Termopilima prodro put, zavrio je tragino u pomorskoj bitci kod Salamine (480 god., prije n. ere), jer je Atena, zahvaljujui utjecaju Temi- stokla izgradila jaku mornaricu, premda se tome opirala opozicija na elu s Aristidom koja je zastupala interese agrarnog stanovnitva.

47

Pobjedom nad Perzijancima grki svijet je sauvao svoju nezavisnost i njegov stavaralaki duh je mogao nastaviti zapoeto djelo u filozofiji i knjievnosti.

Historiar E. Meyer$ (18551930) govori da bi grki duh i njegovu misao zadesile katastrofalne posljedice, da su pobijedili Perzijanci On kae da bi grku naciju odmah pokorio jak sveeniki stale, koji bi neprestano pazio na kultove i religijske obrede, kao to je bio sluaj kod idova, i da bi namjesto slobodnog duhovnog stvaranja zavladali popovi s teologijom i misterij ama, jer su Perzijanci, kao i drugi na Orijentu stajali pod sveenikom kontrolom i bili vie skloni religioznom mamurluku, nego slobodnom filozofskom stvaranju. Oni bi dalje svojom silom bili u stanju promijeniti duhovni ivot, i namjesto grke filozofije imali bismo danas orijentalnu mistiku

Teko je ocijeniti kako bi bilo da su Perzijanci pobijedili, ali je nesumnjivo, da je za postojanje filozofije potrebna sloboda miljenja, i Grci, budui, da su uspjeli sauvati svoju nezavisnost, mogli su slobodno produiti svoj nain duhovnog stvaranja i ivota.

Po daljnjem tretiranju problema u filozofiji istakla se elej- ska kola, koja je dobila ime po gradu Eleji u Junoj Italiji.

POSTAVLJANJE PROBLEMA BITKA KSENOFAN

Osniva elejske kole Ksenofan (570480) nije bio zadovoljan dotadanjim rjeenjem problema bitka u filozofiji, jer je mislio a nije odgovoreno na pitanje, ta je bitak, ako se posmatra svijet kao cjelina? Formiranje mnotvenosti u odnosu na cjelinu nije bitno. Ako se odgovori na pitanje ta je to Jedno i ostalo e misli Ksenofan postati jasno, i bit e obuhvaeno unutar tog Jednog.

Bitak je suma svega postojeeg, i on kao cjelina moe biti samo jedan. Dakle, Sve Jedno (t. j. materijalnost svemira) je ono to bi bio bitak i on kao takav jest savren, On mora biti iznad svega mnotvenog, koje je postalo i promjenljivo, to tada znai da je to Sve Jedno, prema rijeima Kseno-

4 Kod R, Pohlmaniia: Griechische Gesehichte un Quellenkunde, Munchen 1911

48

fana vjeno, nepostalo i nepromjenljivo. Ono, jer je savreno, ne doivljava nikakovih promjena, pa stoga samo u stalnom mirovanju pokazuje svoju pravu i punu veliinu. Taj bitak, kad je ve savren, ne moe biti neogranien, jer im je nesta neogranieno, time je i neodreeno, a. to nisu oznake savrenog, pa bitak ima nuno oblik kugle i stalno postoji kao potpuna cjelina.

Tim svojim uenjem, Ksenofan je, nasuprot Heraklitu, sudio o totalitetu bitka kao neem gledano u cjelini potpuno nepromjenljivom, a nasuprot Anaksimandru, od koga je Kse- nofan bio mlai 40 godina, da je bitak ogranien, a to opet znai u cjelini savren. Bitak kao Sve Jedno ne moe iznad sebe imati nita savrenijeg, t. j. nikakvih bogova, a ponaj- manje Homerovih i Hesiodovih, pa je on ujedno i boanstvo, koje nema nikakvih potreba, i samo je takva misao o bogu misli Ksenofan logina i racionalna.

Taj materijalni bitak oblika kugle, samo posmatran u cjelini ostaje nepromjenljiv, dok se mogu dogaati promjene u pojedinim dijelovima te cjeline, n, pr. da nastane zemlja i voda. Ali, promjene u tim pojedinostima ne utjeu na cjeline, jer to ba nita ne moe mijenjati savreni oblik kugle, i cjelina kao takva uvijek ostaje, pa kretanje i nije sutinska strana tog bitka. To je nesumnjivo vrlo slaba strana Ksenofano- vog uenja.. Ako se uzme ta cjelina kao nepostala i savrena, onda je ve a priori odbaena svaka potreba kretanja i formiranja ostalog to bi se nalazilo unutar bitka, jer samo vanjskom formom bilo bi to savreno, a sadrajno, sutinski, bio bi taj bitak potpuno neodreen i nespoznatljiv.

Svojim logino racionalnim pokuajem da bitak shvati kao jedinstvo, Ksenofan je nuno morao odbaciti antropoloki politeizam, i on govori, da su bogovi mitologije proizvod ovjeka, i kad bi konji ili lavovi imali ruke i mogli praviti likove, tada bi se dogodilo isto, to i kod ljudi, t j. bogovi konja imali bi konjski oblik, a lavova oblik lavova.

Time Ksenofan odbacuje narodnu religiju kao neosnovanu i neracionalnu, i nasuprot tome postavlja svoj racionalni bitak kao savrenu cjelinu, koja je ujedno i novo boanstvo.

4 B Bonjak; Grko filozofija 49

Meutim u njegovom shvatanju bitka (metafiziki materijalizam) nastale su potekoe u pitanju odnosa mnotva prema jednome, jer je to jedno bez kretanja ostalo ukoeno, be- sadrajno i apstraktno.

Te misli je obradio filozofski mnogo dublje i sadrajnije Parmenid, najutjecajniji filozof te kole.

PARMENID

Svoju filozofiju iznio je Parmenid (ro. oko 540) u alego- rikom spjevu, pod naslovom O prirodi. Osnovna filozofska teza je ovo: Bitak jest, nebitak nije. Da bi istraivao to je pravi bitak najprije treba imati pravu metodu za taj postupak, jer postoje dva puta, jedan kojim idu oni, koji se dre svoje osjetilne spoznaje, to je pogrean put, i drugi pravi za one, koji racionalnim putem ele da se uzdignu iznad mnijenja mase. Taj drugi put omoguuje spoznaju bitka i spoznaje, da postoji samo bitak izraen kao neta najopenitije. Ksenofan je izraavao svoje misli imajui u vidu samo svijet kao cjelinu, ali Parmenid shvata bitak najopenitije. Taj bitak ispunjava prostor, iz ega slijedi, da nema praznog prostora, a bitak je materijalan. Samo taj bitak jest, i on kao apsolutno jedno, neogranien u vremenskom smislu, a ogranien po prostoru oblika kugle sjedinjuje sve u sebi, te izvan njega ne moe nita biti. Taj bitak je savren i nepromjenljiv, i sam po sebi predstavlja jedinstvo svega, pa kao takav negira bitak svakom mnotvu. Samo racionalna spoznaja moe to uopiti i shvatiti, a bitak uope ne moe biti predmet spoznaje naih osjetila. Ljudsko miljenje ne moe imati nikakav drugi objekt spoznaje, osim tog bitka, jer sadrajno, predmet miljenja ne moe biti ono to ne postoji. Ako postoji samo bitak, onda je samo on predmet miljenja i sav misaoni sadraj, to Parmenid izraava stavom, da je isto miljenje i bitak. Tu se ne postavlja znak jednakosti izmeu prvog i drugog, nego da je objekt miljenja bitak, a miljenje bitka, t. j.. kako se bitak sam nama oituje, dakle samo miljenje, poklapa se s postojanjem tog bitka. Izvan bitka ne moe postojati ni samo miljenje, dakle, ono je unutar tog totaliteta, pa kad bi

50

se onaj odnos shvatio u smislu znaka jednakosti, f. j. da je bitak = miljenje, iezao bi bitak kao materijalnost, postao bi neta nematerijalno, a to ne bi vie odgovaralo Parmeni- dovu shvatanju, koji izriito kae da bitak ispunj'ava prostor i da je to sve jedna cjelina, koja ne moe biti identificirana s ljudskim miljenjem

Sve ono to ovjek spoznaje preko svojih osjetila, t. j. cjelokupno mnotvo pojavnog u svijetu ne moe biti pravi bitak i ono je nebitak (ne-bitak), a ipak se toga ljudi dre kao da je to neta pravo.. To je drugi put krivi put prema Parmenidu i njega se treba kloniti, jer on ne daje nita osim mnijenja (oksa).. Tim putem se ne moe ovjek uzdii do prave spoznaje, niti do onoga to je bitak.

I taj svijet pojavnog mnotva prikazuje Parmenid u svom spjevu, ali s rezervom, a je to samo hipotetsko, i da se vidi, usporeujui s prvim, koliko su ljudi u zabludi, kad misle, da je to neto pravo,

Time je postavljena apsolutna suprotnost izmeu jednog i mnatvenog, izmeu mirovanja i kretanja.. Ne moe biti posta- janja niti nestajanja, sve je u bitku, koji je savren, 'gledan kao jedno jedino, a sve pojavno je neta to je ne-bitno, i ne moe imati karakter bitka.

Iz takvog shvatanja bitka koji je vjeno u mirovanju, ne moe se uope razlikovati nita pojedinano, jer sve je samo jedan totalitet, koji se ne izdvaja, pri emu nije mogu nikakav proces formiranja.. Miletski filozofi su smatrali da je praosnov, bitak, uvijek promjenljiv, i na osnovu tog pr