Click here to load reader

Branko Bosnjak Grcka Filozofija

  • View
    142

  • Download
    22

Embed Size (px)

DESCRIPTION

BRANKO BOŠNJAK GRČKA FILOZOFIJAOD PRVIH POČETAKA DO ARISTOTELAI ODABRANI TEKSTOVI FILOZOFA

Text of Branko Bosnjak Grcka Filozofija

  • BRANKO BONJAK

    GRKA FILOZOFIJA

    OD PRVIH POETAKA DO ARISTOTELA

    I ODABRANI TEKSTOVI FILOZOFA

    N A K L A D N I Z A V O D M A T I C E H R V A T S K E

    ZAGREB1978

  • Napomena uz drugo izdanje Filozofske hrestomatije

    Filozofska hrestomatija Matice hrvatske, koja je poela izlaziti prije vie od 2 desetljea, ostvarivi plan, zacrtan prije etvrt stoljea, po kojemu je tom izdanju bio dan zadatak da poslui populariziranju filozofske misli kod nas pa je dakle bilo namijenjeno irokom krugu italaca, ve je davno nestala s knjiarskog trita.

    No kako se njena prosvjetiteljska potreba sve jace osjea u naoj sredini, to su suradnici toga izdanja, iako se kod mnogih problema kritiki odnose prema svojim tadanjim interpretacijama, ipak dopustili izdavau da njihove tekstove izda : uz dva manja izuzetka! u tada napisanom obliku.

    Izlazi, dakle, cjelokupno reprint-izdanje svih 12 svezaka, da bi se udovoljilo velikoj potranji nae italake publike zainteresirane za filozofiju.

    Prvo izdanje ove knjige objavljeno je godine 1956.Urednik

  • BRANKO BONJAK

    GRKA FILOZOFIJAOD PRVIH POETAKA

    DO ARISTOTELA

  • UVOD

    Razvoj ovjeka kao samosvijesnog subjekta, koji egzistira u objektivnom svijetu, nije iao uvijek svojim ujednaenim tokom. Taj put pokazuje- razvojne stupnjeve, ve od onog momenta, kad ovjek postaje svijestan, da je on unutar totaliteta vanjskog svijeta svoje pojedinano bie, koje o svemu poinje razmiljati. U daljem razvoju postaje vrlo vano pitanje kakav je ovjekov odnos prema objektivnom, vanjskom svijetu, a uskoro zatim kakav je njegov odnos prema samom sebi. Te refleksije nisu bile predmet bavljenja svih pojedinaca, iako svi ljudi o tome mogu misliti, nego svako drutvo i epoha ima svoje mislioce, predstavnike, koji unutar drutvenih okvira, a svakako zahvaljujui i svojim subjektivnim sposobnostima, uopavaju, kako steeno naslijee, tako i probleme svoga drutva. Takav oblik ispoljavanja misli kroz pojedince ima svoje mjesto i u razvoju pretfilozofskog miljenja, na primjer u vremenu homerovske mitologije, koja je mnoga pitanja drutva i prirodnih pojava ovila fantastinim naziranjem, a ipak nastojala dati odreeni odgovor ljudskoj, nikad zadovoljenoj tenji za spoznajom.

    Tu su ve postavljena dva pitanja kakav je ovjekov odnos prema vanjskom svijetu i u emu se on sastoji, i drugo, to znai da se ovjek prema sebi odnosi? Objektivni svijet dat je po sebi, neovisan je od subjekta u ontikom smislu t. j. po svom postojanju, slobodan je za sebe, a ovjekovo djelovanje se usmjeruje na to, da predmete ogranii i da im odredi svrhu djelomino i prema svome smislu. Svijet (bitak) postaje stalan predmet ljudskog odnosa prema njemu, i on poprima utjecaj drutveno-historijske djelatnosti. Predmet jest sve manje po sebi, jer uslijed ljudskog djelovanja sve

    7

  • vie se suava od svog prvobitnog stanja, a oovjeena priroda postaje sve vie bitak ljudskog djelovanja. Ta ovjekova djelatnost izraena misaono, teoretski, moe poprimati razne vidove, ali uvijek je ona odreeni misaoni rezultat i nazor na svijet, iako ne drutva kao cjeline, ali ipak njegovih odreenih grupa

    Drugo je pitanje razvoj odnosa ovjeka prema svom vlastitom miljenju, kako se to miljenje razvijalo i da li ono takoer, kao i vanjski svijet, podlijee nekim zakonima? Da li bi ljudska misao mogla imati nauni karakter, ako bi bila proizvod samovolje i sluajnog htijenja? To. prouavanje pojmova i miljenja takoer spada u razvoj filozofske misli, i postaje u nekim kolama glavni predmet izuavanja (sofisti, Sokrat, Platon, Aristotel) iz kojeg se vidi da je ljudsko razlono miljenje jedino mogue u okvirima logike (dijalektike), koja je nauka o miljenju i njegovim oblicima. Sami ti zakoni miljenja koji su postavljeni u logici imaju svoj objektivni karakter u samim stvarima, pa pojam, kao misao o predmetu, jest misaono razmatranje i povezivanje onog to postoji i odgovara samoj stvarnosti. Tako i subjektivno miljenje kao razlono nije formalistiko, nego ima svoj polazni momenat od vanjskog objekta i u njegovim odnosima,

    U drutvenom razvoju moe se vidjeti da se pojedine grupe istiu svojim nainom miljenja, i da li bi prema tome zadatak historijskog izuavanja filozofije bio u tome da se svako odreeno, ideoloko podruje svede na svoje nosioce? To ne bi bilo teko uiniti, jer je neznatan posao, ako se odreeno miljenje pripie ovoj ili onoj klasi, ali je mnogo vanije istraivanje, ne da se kae da neto jest, nego zato neta jest? Zato neka epoha misli tako i tako, a ne drugaije? Jasno je, da ona uvijek misli, ali je posao nauke da kae zato ba tako misli. Time je filozofija ve dobila svoje .probleme od drutva, ali sada ve ovdje treba napomenuti, da kad se govori o drutvu kao drutvu, da je to apstrakcija, koja je besadrajna, i jo nita ne oznauje. Pojam da bi bio sadrajan, mora biti konkretiziran. Konkretmje odreenje jest da se postavi u prostor i vrijeme, to je ve objasnio Aristotel u svojim Kategorijama, i da se pospaatra u svom odnosu.

    8

  • Dakle, odreenje neega ili je samo po sebi ili u odnosu prema drugom.. I jedno i drugo je vano-, pa je tako dotini pojedinac drutva uvijek konkretiziran. Neto po sebi moe izgledati kao odreenje totaliteta, ali svakako gledano apstraktno, a realno odreenje toga je tek u svom odnosu. Time odnos prema neemu pokazuje i mogunost rada i miljenja kako pojedinaca, tako i pojedinih drutvenih formacija, to dovodi do razdvajanja ne samo teoretskog, nego i praktinog. Time se dolazi do pojedinanog, t. j. do neeg samo relativno samostalnog unutar cjeline koja se razdvaja. To je vrlo nuan tok, jer idealitet bi postojao samo u besaraj- nom mirovanju. Tako su odreene klase nekog drutva osamostaljene relativnosti, ali jo uvijek iste odreene epohe. Vremensko jedinstvo na,, taj nain sjedinjuje prostorno realna razgranienja, i u vremenskom kontinuitetu se lake moe sagledati ta nit razvoja. Tako se obiavaju i pisati historije filozofije, nabrajajui jedno iza drugog to dolazi, 'a da se ne uouje da taj kontinuitet mora imati svoju suprotnost u drutvenom razjedinjenju, t. j. u odreenoj historijsko- klasnoj formaciji, pa se i ne moe dobiti cjelina, ako se jedan od ta dva momenta izostavi.

    Unutar tog drutvenog razdvajanja nastaje odreeno grupiranje, koje se djelomino odraava i u shvaanjima raznih filozofskih smjerova ili kola,1

    Ako dakle svaka epoha ima svoju ideologiju t j. svoju misao i izraz drutvenog, misaonog i prirodnog, to predstavlja misaonu sliku dotine epohe, onda nije nevano u tome odnosu kako se kroz niz pojeinanosti dolazi do neeg opeg, i u kakvom odnosu stoje ti pojedini stupnjevi misaonog razvoja da li jedan drugog ukidaju ili moda dopunjuju? I tu se pojam, kao openitost, konkr.etizuje relativnim cjelinama, ali sad je opet pitanje, kako se odnose te pojeinanosti, to se, gledajui odreenije moe uglavnom izraziti u pitanju kakav je odnos idealizma i materijalizma u filozofiji? Da li se unutar tih pojeinanosti izgrauje neta to prelazi svoje

    1 U drutveno-sociolokom smislu ovdje bi se dalje moglo govoriti o ovjekovom otuenju koje je nauno objasnio i razradio K a r l M a r x .

  • uske okvire i ulazi u neko sadrajnije odreenje, ili bi idealizam bio samo potpuna negativnost, dakle smjer koji sobom ne donosi nita pozitivno? Ako bi tako bilo, onda bi se opravdano postavilo pitanje, da li bi danas u historiji filozofije trebalo uope prouavati idealizam? Kad ga ipak danas prouavamo, onda je razlog u tome to se ne moe idealizam posmatrati kao iskljuiva negativnost materijalizma, jer se u razvoju filozofske misli nain i nivo filozofiranja razvijao i kroz materijalizam i kroz idealizam. Na pr. Platon je u svom sistemu objektivnog idealizma postavio zadatak da treba postojati nauka koja e se baviti ljudskim miljenjem, a taj je zadatak ve ostvario Aristotel u svojoj logici, koja polazi od materijalistike ontologije.

    Ovdje nije rije o tome da se objektivistiki, jednakim argumentima pokua opravdati svaki pravac u filozofiji, i dati mu uvijek odreeno priznanje. Ne, nije potrebno pojedinosti isticati kao cjelinu. Ve u svojim polaznim razmatranjima materijalizam je uvijek na sigurnijem putu u procesu spoznavanja, jer polazi od konkretnog, neposredno osjetilno datog, za razlaku od idealizma koji egzistenciju nieg trai iz uzroka nekog vieg oblika, da na kraju zavri u neemu to bi bilo sutinsko izvan materijalnog. Ta razlika u polaznom istraivanju je vrlo oita, ali u tome jo nije sve iscrpeno. Marx je na pr. otro kritikovao metafiziki materijalizam, koji nije poznavao dijalektiku, niti je kao takav mogao objasniti djelatnost ovjeka, a s druge strane, pored kritike, odao je i priznanje njemakoj klasinoj filozofiji, koja je razvila idealistiku dijalektiku do vrhunca. Ta dijalektika je .postala nuno sredstvo vjebanja ljudskog uma u apstrakcijama, izvodima i dokazima, te je pokazala velike mogunosti najapstraktnijeg tretiranja postavljenih pitanja. Dijalektiki materijalizam je opet stupanj koji prevazilazi tu klasinu dijalektiku, ali on nije mogao nastati neposredno na Heraklitu, nego tek preko dugog razvoja filozofske misli.

    Bilo bi pogreno zakljuiti da je tendencija u filozofiji, da se iz parcijalnog razvoja raznovrsnog proizvodi neka apsolutna filozofija budunosti, koja bi bila vjena, a time i zavrena. Izgrauje se samo filozofija odreenog drutva i epohe, ali

    10

  • tako a se ne poinje uvijek iznova, jer ria taj nain razvoj ne bi daleko doao, nego se nastavlja na dostignute rezultate i mogunosti miljenja, ime se uvijek postie vii stupanj spoznaje. I kod tog procesa ne ide misao jednolinim fokom, nego opet raznovrsnost filozofskih pravaca pokazuje dsi razne grupe drutva o istom pitanju drugaije misle. To nije nita udno, jer ako se za polazite ne prihvate isti predmeti) pa se zatim obrauju raznim metodama, sigurno je da ni rezultati ne e biti ni priblino isti. No ipak se u tom prouavanju razvijala i usavr

Search related