Branislav Antov Mikulić u srcu je bogatstvo

AutorBRANISLAV ANTOV MIKULIĆ

NaslovU SrcU je BOgATSTVO

IzdavačDobra knjiga d.o.o. Sarajevo

Za izdavačaIzedin Šikalo

IlustracijeMaja jovanović-Majolinica

Lektura i korekturaAmra Logo

DTPart studio DK

DesignAffan Šikalo

UrednikIzedin Šikalo

ŠtampaDobra knjiga d.o.o. Sarajevo – Put Famosa 38

www.dobraknjiga.ba

Copyright © za prvo izdanje Dobra knjiga d.o.o. Sarajevo, 2018. Copyright © Branislav Mikulić 2018. All rights reserved

Branislav Antov Mikulić

u srcu je bogatstvo

ispovijedni roman

Dobra knjiga – Sarajevo, 2018.

Dva neznanca me tog 8. juna prigrliše i ka Učitelju uputiše. Njima knjigu posvećujem.

5

NapomeNa autora

Ova nevelika knjiga trebala je ugledati svjetlo dana prije autobiografskog romana “Srcem do beskraja” (Dobra knjiga, Sarajevo, 2016; Syno-pis – Hrvatsko biblijsko društvo, Zagreb, 2017). Nastala je prije njega, pa sam je namjeravao po-kazati javnosti još unatrag nekoliko godina. No, moj dobar prijatelj, jedan koji je sve vrijeme sta-jao uz mene i bodrio me u pisanju, savjetovao me da dopišem sve što sam tada u skicama imao, da završim roman, da ga objavim, pa tek onda da na red dođu ove kratke ispovijedi. Ja prihvatih i sām misleći da je tako bolje.

Manji dijelovi ispovijedi što je ovdje kazujem, nalaze se u prethodno spomenutom romanu, istina, u nešto dorađenoj formi. Uz njih je tamo poredano još dvadesetak drugih priča, kritičari vele vrijednih i zanimljivih. Ova knjiga, mada ne-što skromnijeg obima, nudi i podosta novog, do sada nepokazanog. U njoj su opisana moja du-hovna iskustva, ona za koja smatram da su me zauvijek obilježila. Izložio sam ih slijedom kako su se zbila, počevši od prvog mog pitanja o vjeri i duhovnosti, pitanja što nemir u meni rodi i sil-nu znatiželju, pa do nalaska odgovora koji me smirio, mir mi donio.

6

Štivo koje stoji pred vama, o preobražaju mojem govori – ispovijed je to i svjedočanstvo o mom po-novnom rađanju i rođenju, duhovnom. I o životu kojeg sada u bogatstvu provodim. Tu ja kazujem i jednu veliku mi istinu, najvrjedniju istinu koju saznah – onu o smislu postojanja, uzroku i be-skraju njegovom, o besmrtnosti vlastitoj. Za tom istinom tragah decenijama, zavirivah u kutke ra-zne, svuda po svijetu, i u duše ljudi. Tek nedavno sam je našao, na čudnom mjestu, nadohvat ruke mi, još i bliže. Stoga mi se ponekada učini da je sav trud putovanja bio nepotreban, suvišan, da je sve moglo i bez prelaska tih kilometra nebroje-nih. A onda opet shvatim da bez tih dugih lutanja, traganja i putovanja nikada svoju stazu ne bih našao, onu koja me vlastitoj istini povede, istini koja me čekala da je u sebi nađem i da je sebi ob-znanim. I s vama da je sada podijelim.

Dio prvi

tragaNje

Stop fooling yourself by thinking that you are wise by this world’s standards... for the wisdom of this world is foolishness to God.1

9

1. Ništa Nebesko Ne postoji

Gledajući unatrag, sve se čini pomalo čudnim. Svijet sam ugledao u zemlji koja više ne posto-ji, djetinjstvo i mladost proveo u državi kakvoj danas sličnih nema, školovao se na jeziku koji je preko noći iščezao. Da, baš tako. Rođen sam na čudnom mjestu, u čudno vrijeme, a među ljudi-ma koji čuda nisu prizivali.

U ljude se tada vjerovalo i u čuda ljudskim ru-kama stvorena. Čudotvorcima s nebesa tu mje-sta nije bilo. Religija se nije upražnjavala, u bo-gove se nije vjerovalo, u svece još manje. Tako sam i ja odgajan, u kući i u školi. Učen sam da se nikoga ne moli, da se ni pred kim ne kleči, da se nikome ne klanja, makar to bio i najveći moćnik na Zemlji cijeloj. Druge moćnike se tada nije spominjalo.

Vladari s nebesa, o kojima se nije javno govo-rilo, a koje su tek malobrojni u tajnosti slavili i strahopoštovali, za mene i generaciju s kojom sam rastao, nisu postojali. Sve nebesko, sve ne-vidljivo i neopipljivo što pozitivna nauka nije dokazala i objasnila, za nas je spadalo u domen fantastike. Jeftine fantastike koja nije bila vri-jedna čitanja, ni do koljena nije sezala pričama Jules Vernea ili stripovima Flash Gordona. Tako sam i sām mislio.

10

I zato sam se još odrano, od gimnazijskih dana, s čuđenjem pitao šta to ljude tjera da vjeruju u natprirodno, u nešto što je strano učenju moderne nauke, one koja ima materijalistički pogled na svijet i sve ovosvjetsko. Šta nagoni ljude vjerovati u Boga i bogove i u sile mračne-nečastive, u nešto izvan nas što nam prašta ili nas kažnjava, u nešto što nam trajnu sreću obećava i vječnim paklom prijeti. Pritom sam se uvijek pitao šta to njih tamo “tjera” i “nagoni”, ni pomišljao nisam da to ljudi mogu činiti dobrovoljno, iz sopstvene želje i potrebe.

Mislio sam, to je strah, nema šta drugo biti. Strah koji dolazi iz neznanja, iz neshvatanja te-meljnih principa i zakona prirode, svijeta oko nas, njegovog nastanka i evolucije. Ili, pak, da ljudi vjeruju u nadnaravno jer im je tako re-čeno da čine, jer nisu pomišljali da drugačije promišljati mogu. Pritom nisu sumnjali da im ti drugi možda poturaju neistine, da im nude iluzije, besplatno daju opijum za narod, izraz ko-jeg sam čuo na gimnazijskim časovima istorije i marksizma, ali i ranije, iz usta svoga oca. Da, uz takve riječi sam odgajan. Kao mnogi vršnjaci, bio sam dijete socijalizma, iz partizanske kuće, u kojoj se Biblija nije smjela pomenuti, kamoli unijeti, gdje je “Kapital” bio jedino sveto štivo.

11

Šta nagoni ljude vjerovati u nemoguće, pitah se neprestano. Kao, naprimjer, u onu vjernicima blisku, a meni apsurdnu priču da je Bog stvorio svijet u samo šest dana, što, kako mi kazivaše, Biblija potanko opisuje, a Kur’an Časni preuzi-ma i čak šest puta pripominje2? I uvijek bih pri-tom zaključivao da naivno vjeruju u čistu izmi-šljotinu i notornu besmislicu. Čuj za šest dana, a usto se još noću odmarao!? Zašto ne za jedan dan, ako je Bog savršen? Zašto ne u treptaju oka, kada je svemoguć? A onda mi se, onako mladom i nadobudnom, učini da sam našao dobar odgo-vor, da sam prozreo varku: sve što Biblija kaže

12

– ja sam tada već podosta o tome načuo, istina, još ništa pročitao – samo je jedna slatka priča, bajka za odrasle koji to nikada uistinu postali nisu. Bajka za njih, nikako za mene. No chance!!!

To moje mladalačko otkriće me zadugo odvra-ćalo od svake namjere da Bibliju potražim, da je u ruke uzmem. Godinama dugo. Sve do, sada već daleke, 1976. kada slučajno otkrih da moja mati ima primjerak te debele knjige. Pokloni-la joj je njena dobra prijateljica, uvjerena da će čitanje te knjige pomoći ublažiti majčinu tugu za izgubljenim mužem, mojim ocem. To mi je mama tek jednom kasnijom zgodom povjerila.

Mati je tu knjigu godinama skrivala od naših očiju, sestrinih i mojih. Držala ju je na čudnom mjestu, u ladici kuhinjskog stola koju smo mi svaki dan otvarali, ali negdje duboko ispod hrpe požutjelih dokumenata o stanarskom pra-vu i očevoj penziji, koje je ona naslijedila nakon njegove smrti.

Uzeh je kriomice, pa odnesoh u svoju sobu. Po-čeh čitati od samog početka, od prve sveske Mojsijeve, one koja o postanku svijeta i čovjeka kazuje. Uzbuđen sam bio, radoznalost me gole-ma odjednom obuzela. Nenadano mi se ukaza-la prilika da vidim je li sve što u toj knjizi stoji uistinu samo bajka, da saznam kako su drugi u zabludi, da potvrdim da sam ja u pravu.

13

Krenuh Bibliju čitati, s pažnjom i znatiželjom. No, već ubrzo, nakon samo nekoliko odloma-ka, moj entuzijazam splasnu, a pred kraj prvog poglavlja iščeznu. Sebe prisiljavajući, pročitah i naredno. Pa stadoh. Dalje ne mogoh. Tih fa-moznih šest dana u koje je Bog stvarao i stvo-rio svijet, to me je kočilo da nastavim. To mi bijaše potpuno nevjerovatno, preko toga ne mogoh preći.

Kako da ja, tada mladi, buntovni intelektualac, ateista, zaljubljenik u Marxa, pobornik dija-lektike i materijalizma, povjerujem u to čudo od šest dana!? Ta, zar sva nauka ne veli da su trebale milijarde godina da bi se svijet stvorio, milion samo da bi čovjekov najbliži predak na-pravio posljednji iskorak u vlastitoj evoluciji i uspravio se na zadnje noge. Svuda mi prosti-ru materijalne dokaze da je to tako: geološke naslage stare bogzna koliko, fosilne ostatke golemih puževa, tih prastanovnika Zemlje pri-je stotine miliona godina, kosti dinosaura koji su nestali davno prije negoli se čovjek i rodio, i to sve višestruko provjereno analizom tamo nekog zračećeg ugljika, preostalog u okamenje-nim otpacima pređašnjeg života.

I šta taj Mojsije sad hoće? Da meni, okorjelom evolucionisti, priča bajke o postanku svega ži-vog za šest dana!? Svijet nabrzaka, je li mi to hoće reći? “Ne, neće ti to proći moj Mojsije, ni sad, ni ikad. No pasaran! I da znaš, za tebe je

14

Darwin... zakon! Za tebe je on bog! A i za mene!” – u jaru izgovorih tih nekoliko rečenica pa za-klopih tu knjižurinu zaklinjući se sebi da je u ruke ponovo uzeti neću.

Nikada.

15

2. gospoDar sam suDbiNe svoje

Maminu knjigu brzo zaboravih, druge slične ni-sam ni pomišljao otvarati. Knjige svete i njihovi akteri, sve sami čudotvorci, meni nisu trebali, nisu nedostajali. I bez njih je moj život išao do-brim tokom. Završio sam studije, s uspjehom i u roku, dobio željeni posao na univerzitetu, započeo karijeru istraživača, postajao priznat u akademskim krugovima, oženio se voljenom djevojkom, imali smo prijatelje, naš stan, pla-će da lagodno živimo. Jednom riječju, bio je to dobar život, takvim su ga svi drugi oko mene vidjeli i mjerili. A i sâm sam tada to njihovo mje-rilo koristio, tuđe živote i karijere sam poredio sa svojim pa zadovoljno zaključivao kako uspi-jevam dosegnuti više od mnogih, kako znam doseći ono što želim, kako sam u tome vičan i od drugih vičniji.

Uspjesi su hranili moj ego, uzdizali ga. U vlasti-tim očima sam bivao sve veći i važniji. Mislio sam da me i drugi tako vide. Neko samozado-voljstvo je mnome zavladalo, ponijelo me. Pri-jatelji su to primijetili, pa me upozoravali. Go-vorili su mi da sam za okolinu postao uobražen i umišljen, da se ljudi pitaju zašto ih s visine gledam, da me ogovaraju. Ja za to mario nisam. Smatrao sam da je to tek ljubomora, da mi zavi-de na sposobnostima i uspjesima, da su zlobni jer sami tako ne mogu. “Za dobrim konjem se

16

prašina diže”, odgovarao bih prijateljima šalji-vim tonom, smiješeći se. U sebi sam to ozbiljno mislio.

Uspjehe sam uglavnom pripisivao sebi, ponaj-prije svom intelektu, trudu i sposobnostima svojim. Tek ponekada bi mi kroz glavu pro-strujalo da sam možda miljenik sreće, da su mi zvijezde naklonjene. No, već narednog tre-na bih sve to zaboravio, pa ponovo sebe vidio kao jedinog aktera uspjeha svoga. Na bogove i likove nadnaravne iz knjiga starostavnih ni-kada nisam pomišljao, a niti na bilo šta drugo tome slično. Vjerovao sam da mi je to sve došlo s mojim talentima i zalaganjem, da zaslužujem da imam što mnogi žele a nemaju, i da ću imati još više. Tako sam živio, uspoređujući se stalno s drugima, od mene manje uspješnima. Njihovi životi su mi služili kao mjerilo ispravnosti živo-ta moga. Drugog vodiča za život nisam trebao.

17

3. crv sumNje

Dugo je trajalo to moje samozadovoljstvo. Godi-nama sam živio u uvjerenju da sam ja gospodar života svoga, kreator sudbine sopstvene. Vjero-vao sam da uzde života u rukama znam držati, da oštrinom svog uma zamke na putu umijem izbjeći, da znanjem pokupljenim enigme sreće mogu riješiti, sreću dokučiti.

Sada na to gledam drugačije. Vidim da sam go-dinama lutao kroz život, bez pravog kompasa i putokaza. U početku to nisam znao, a kasnije, negdje nakon tridesete, počeo sam to osjećati, ali još ne i spoznavati. Osjećao sam da život ko-jeg sam vodio ne ide putem koji me čini sret-nim, putem koji mi spokoj srcu donosi. Napro-tiv, nemir je sve više vladao njime. I neka mūkla praznina. Dani su promicali munjevito, a bez istinskog sadržaja. Nisam tada prepoznavao da to je bila tek suluda trka za sopstvenim, a sebičnim ciljevima, za ličnim prestižom, za ne-čim što će stalno i ponovo potvrđivati nezasiti, a ranjivi mi ego.

Praznina me sve više tištila, odnosila mi osmijeh s lica. Osjećao sam da trebam nešto vrijednije, nešto što će mi pokazati suštinu postojanja, dati smisao životu mom. Nešto što su dokučili drugi, a meni je bilo nepoznato – nešto što sam nazirao u blagosti Mandelinog osmijeha,

18

u spokoju kojim je zračio Ghandi, u radosti davanja sebe drugima koju je pokazivala Majka Tereza. Slutio sam da to nešto samo u velikim ljudima postoji, niti sanjao tada nisam da sjeme toga nečega u svakome od nas prebiva.

Nisam tačno znao šta je to što mi nedostaje da istinu života dokučim. Pomišljao sam ponekada da bi to mogla biti vjera u sile nebeske, ali bih brzo odustajao od te ideje. Postojala je, naime, neka kočnica koja me je sprječavala da zakora-čim ka Bogu, nekom bogu, nečijem. Moj svje-tonazor, moj materijalistički pogled na svijet, potreba da sve racionalno razložim i objasnim nisu mi dopuštali da zakoračim u meni nepo-znato, u područje gdje nematerijalno postoji i vlada, gdje duhovnost egzistira kao dimenzija. Pa sam se i dalje, mada sve isprazniji, samo-zaljubljeno oslanjao na sebe, sam sebe sam za ruku pridržavao, kroz život sebe sam vodio. Drugog oslonca i vodiča nisam vidio.

Potrajalo je tako jedno vrijeme. A onda se zbi-lo nešto što je mom samopouzdanju temelje dobrano uzdrmalo, kazalo mi da moja samo-dovoljnost nije svemoguća. Pokazalo mi da se u životu ne mogu isključivo na sebe oslanjati, niti jedino u svoje sposobnosti uzdati, nego da trebam još nešto za kroz život dalje mi hoditi. ono nešto.

19

4. VAPAJ BeSPOMOćNOG

Desilo se to jedne novembarske noći, godine u kojoj sam napunio četrdesetu. Bili smo tek doselili u Holandiju, gdje sam trebao stupiti na posao. Ni smjestili se još nismo, a sin Ivan se razboli. Počeo je patiti od trbušnih tegoba, praćenih jakim bolovima. Sjećam se, kada bih ga vodio liječniku, ležao bi na zadnjem sjedištu našeg sarajevskog Renaulta 4, na lijevom boku, zgrčen kao fetus, stenjao u velikoj boli, ali nije plakao niti se jadao. Trajalo je to desetak dana. Vodili smo ga ljekarima, oni bi mu davali table-te protiv bolova, onda bismo išli kući, tablete ne bi djelovale, ponovo doktorima, pa ponovo kući, poznati ping-pong s pacijentima.

Jedne večeri Ivan poče jecati od boli, koji je oči-gledno postao nesnosan. Bio je u vrućici, sav u znoju, poblijedio u licu, pomodrio oko očiju. Supruga Borjana, sva uplašena, reče da odmah krenemo u bolnicu. Povezosmo se, oboje u pani-ci. Nakon kratkih pretraga i nekoliko snimaka, rekoše nam da se radi o perforaciji slijepog cri-jeva, nečemu veoma ozbiljnom, i da ga moraju hitno operisati, te iste večeri. Još su pitali neke stvari oko zdravstvenog osiguranja, troškova operacije i slično, što ja, sav zbunjen i uplašen za Ivana, nisam ni slušao, već sam samo klimao glavom, sve im potvrđujući. Komunikacija je

20

bila na engleskom jeziku, holandski tada niko od nas troje nije govorio. Ja sam povremeno pojašnjavao neke stvari sebi i Borjani. Ivan je samo šutio i preplašeno zurio u nas. Krupnim plavim očima poglēdao je čas u Borjanu, čas u mene, tražeći riječ ohrabrenja i utjehe. Razu-mio je šta ga čeka.

Dođoše dvije medicinske sestre, uzeše Ivana za ruku, pa pođoše u omanju prostoriju gdje se nalazio bolnički krevet, onaj na točkovima. Mi smo išli za njima. Sestre svukoše Ivana, sta-više mu plastičnu narukvicu na ručni zglob, obukoše pidžamu i poguraše kolica prema ope-racionoj sali. Nas dvoje samo stigosmo da mu kažemo da se ne boji i da će sve biti dobro, da ćemo ga čekati tu u bolnici, da nikamo nećemo ići. Ivan ništa ne odgovori, samo je netremice gledao u nas, sve dok on i sestre ne zamakoše iza velikih pokretnih vrata. Uplašene plave oči, ti krupni dragulji, taj njegov ukras, učiniše mi se još većim. Meni pri rastanku postade teško oko srca, preteško.

Uđosmo u čekaonicu. Borjana i ja sjedosmo na klupu jedno do drugoga, prestrašeni, šutimo zagledani u pod, ne usuđujemo se ništa jedno drugo pitati. Prođe prvi sat iščekivanja, meni najduži do tada. Onda sljedeći sat, još duži. U neko doba Borjana prekinu taj meni nesnosni muk tek jednom jedinom kratkom rečenicom:

21

“Dat će Bog da sve bude uredu”. Ja na to blago klimnuh glavom, tek malčice, gotovo nepri-mjetno, potvrđujući da i ja imam istu nadu. Do tada riječ bog nikada nismo spomenuli u našim konverzacijama, nikada u proteklih dvadeset godina zabavljanja i braka. To je bilo prvi put da je On ušao u naš razgovor, zakoračio među nas.

Nakon još jednog dugog sata, na vratima čeka-onice pojavi se doktor, u zelenom mantilu. Oz-biljnim glasom kaza da mu priđemo. “Operacija je obavljena, Ivan je na odjelu intenzivne njege. Sada je na nama da čekamo.

Slijepo crijevo je prslo, sva upalna tekućina ra-zlila se po trbušnoj duplji, postoji rizik opšte infekcije. U ovakvim situacijama smrtnost je velika, u čak četvrtini svih slučajeva. No, na-dati se najboljem”, saopšti nam doktor polako i odmjereno, valjda da ne bi izazvao šok. I još, pogledavši na sat, doda: “Prošla je ponoć, valja-lo bi da idete kući, da se odmorite. Vidimo se ujutro”. Pa ode.

Oboje ostadosmo paralizovani od riječi koje smo čuli. Borjana zajeca. Meni se zavrti u gla-vi, pridržah se za naslon klupe pored koje sam stajao. U šoku, sav onemoćao, sjedoh na nju i odjednom, ni sam ne znam kako i odakle mi to dođe, počeh da se molim. Po prvi put u živo-tu, onako očajnički, sa svom nadom u uslišenje

22

izgovorih u sebi: “Bože spasi mog Ivana, to je jedino što te molim. Preklinjem te, sačuvaj mi ga, ne daj da ga izgubim!

Borjana priđe i sjede do mene. Tiho mi reče: “Ja ću ostati ovdje do jutra, čekat ću. Ne mogu ići kući, tamo bih svisnula”. Ja se složih, pa pono-vo utonusmo svako u svoju zabrinutost i strah. Ja još i u svoju molitvu. Jedinu koju sam mogao smisliti.

Ostali smo sami u čekaonici, svi drugi već su davno otišli. Molio sam se nijemo zureći u pra-znu klupu prekoputa. Onda polagano zatvorih oči i potpuno se predah molitvi, sav se utopih u te dvije rečenice. Činio sam to skrušeno po-put starica koje nepomično pred oltarom kleče, očajnički se pridržavajući za molitvu kao uto-pljenik za pojas spasa. Molio sam u sebi. A onda usne počeše da se miču, ali još uvijek nemušto, bez tona. Potom riječi vapaja počeše tiho klizi-ti s usana mi. Borjana to ču, pa me nježno uze za ruku, što me na tren vrati u realnost. Pritom osjetih da podrhtava. Ništa nije govorila, bila je ophrvana strahom i brigom za Ivana. Pogledah je pa se ponovo vratih molitvi, nadi mi jedinoj.

Uto i svanu. Nedugo potom u čekaonici uđe doktor prenuvši me iz moje molitve. Priđe nam i kratko saopšti: “Kriza je prošla. Bit će dobro s Ivanom. Sada idite kući, san vam je potreban.”

23

Na te njegove riječi Borjana i ja se zgledasmo, razmijenismo blag osmijeh.

“Hvala Bogu!” – izustismo potom oboje u isti mah, uglas. Onda polako krenusmo kući držeći se za ruke, povezani novom, nevidljivom spo-nom. I ogromnom radošću koju smo u srcima osjećali.

24

5. DA, MORA DA POSTOJI “NeŠTO”

Ivan se brzo oporavljao, naročito poslije dola-ska kući, kada je Borjana preuzela ulogu njego-vateljice. Stalno je bila uz njega. Svakih par sati mu je čistila i previjala ranu na trbuhu, rez više no pedalj dugačak. Tako je radila sve dok rana nije sasvim zacijelila, dakle i noću kada je to bilo najdelikatnije. Plašila se da ga će ga probu-diti, da bi se Ivan iz sna mogao trgnuti, šavove na rani pokidati. Stoga je po noći sve to obavlja-la još pažljivije negoli danju. I brižnije, tako mi je izgledalo.

Prvo bi ga nježno iz sna dozivala, poljupcima budila. Onda bi majčinski lagano, sva uplaše-na da ga ne ozlijedi, zadigla njegovu spavaći-cu, do napola grudi. Zatim bi ga, onako polu-golog, uzela u naručje pa ponijela na sofu da bi ga tamo, na čistom čaršafu, previjala. Pri-tom bi mu svoju desnu ruku stavila pod vrat i ramena, a lijevu podvukla ispod oba njegova koljena. Gledajući je kako to radi, pred oči bi mi dolazila Michelangelova Pieta, skulptura kojom prikaza Bogorodicu dok oplakuje sina držeći ga u krilu, na rukama. Pa bih na tren u Borjani prepoznao Mariju, a u Ivanu Isusa, ali ne mrtvog, već uskrslog.

25

Da, moj Ivan je živ – to bih pomislio svaki put gledajući Borjanu kako ga s ruku svojih na sofu spušta. Pritom bi me obuzela golema radost, milina neviđena, svaki put veća. I kada bih se nalazio na vrhuncu sreće, redovno bih se pri-sjetio krika srca moga, moje molitve i usliše-nja njenog. Molitve moje hiljadu puta u bolni-ci ponovljene, vapaja očajnika što je do nakraj kosmosa odjeknuo pa mi se vratio u vidu spase-nja Ivanovog. I iznova bih shvatao, sebi prizna-vao da se neko nada mnom smilovao, neko ko je

26

svemoguć, od smrti moćniji. Neko ili nešto, ono zagonetno mi nešto.

Čim je rana zarasla, a Ivan uz Borjaninu njegu prizdravio, slike Piete su me napustile, prestale dolaziti. Zamijenili su ih prizori Isusa uskrslog, iz smrti izbavljenog. Ti prizori su mi se vraćali svakodnevno, kad god bih vidio Ivana u blizini, uvijek kad bi mi se pogled na njemu zadržao. Gledajući ga shvatao bih koliko sam sretan što ga imam, prisjećao se kako sam bio blizu da ga izgubim. A dobio sam ga nazad, njega, sina mi prvorođenog. I onda bih se u mahu vratio na misao koja je u meni bivala sve snažnija, sve prisutnija: da postoji nešto što bol srca razumi-je, plač naš čuje, suze nam otire. Nešto što nad nama bdije, što nam u susret pođe kada smo nemoćni i na koljenima svoju nemoć priznamo.

To s Ivanom je bilo izuzetno iskustvo, za cio ži-vot me obilježilo. Da baš tako. Poljuljalo me u mom bezboštvu, u tvrdokornom stavu da se sve postojeće mora dati vidjeti, čuti, dotaknuti, omirisati ili razumom objasniti, da se stvarnost samo čulima i umom dā spoznati. Pokolebalo me, ali istovremeno rodilo želju da u potragu krenem za tim nečim nadnaravnim, nevidljivim i neopipljivim što sudbinom mojom upravlja, o dobru mome brine.

27

6. TRAGAJUćI ZA “TIM NeČIM” JA U KNJIGe ZAVIRIH

Nakon kratkog premišljanja, odlučih se zapu-titi u nepoznato. Riješih da krenem u potragu mada nisam znao odakle da počnem ni kamo da se uputim. Jedino što imah bilo je moje iskustvo istraživačko. Ono mi je kazivalo da je u traga-nju svakom presudno odvažiti se i zakoračiti.

Bez ičije pomoći sam taj korak trebao napraviti. Niko me ni bodrio nije, osim sam sebe. Hrabrio sam se drevnom izrekom narodnom koja veli da svako ko traži, nalazi, a da svaki koji pita, odgovor dobije. Uistinu, držao sam da je to sta-ra narodna mudrost, tamo sam je svrstavao kada bih nekog čuo da je spominje. Slutio tada nisam da su to riječi Isusa, rabbija iz Nazareta3, poruke njegove, par hiljada godina stare. I isto toliko dugo među ljudima uvriježene.

Ni alata spremnog nisam imao. Poslužio sam se onim što mi je pri ruci bilo, na polici. Moć duha, tako se zvala knjižica koju godinama posjedo-vah. Odavno sam je bio zaboravio. Samo sam se sjećao da je govorila o spiritualnosti, nečem meni stranom, i da je pri selidbi nisam htio ostaviti, iz par razloga: ponio sam je kao uspo-menu na jedan prijatan susret i zanimljiv raz-govor kojeg sam doživio nekoć davno, tokom službenog putovanja, na letu za Beograd, kada

28

sam je dobio na dar. Zadržao sam je i zbog njene čudne tematike. Naime, takvi tekstovi nisu bili svakodnevni u državi gdje sam ja tada živio, i u vrijeme dok je ta država postojala.

Otvorih je i počeh čitati. Zapinjao sam već kod prvih stranica, ali, kako ih ne bijaše mnogo, str-pih se nekako do kraja. Sjećam se, govorila je da mi konce života u svojim rukama imamo, da sami sebi sreću stvaramo ako pozitivno misli-mo, ako takve misli gajimo. Te naše pozitivne misli nam onda privlače i dovode ljude koji isto tako misle, koji su dobronamjerni i nama dobro donose i čine. I sve tako nekako – u smislu da se dobro kreće po putanji spirale uzlazne, a po zakonu recipročnosti. Na kraju autor zaključuje da se na taj način mnoga kosmička energija, da-kako pozitivna, oko nas kupi i stvara auru koja nas od zala štiti, a dobro nam nudi i daruje.

Štivo mi ne bi ubjedljivog sadržaja, u njemu se nisam mogao naći. Jedino me podsjetilo na moju dragu, neuku, a umnu baku Anu, koja je sažetak ove knjige meni još decenijama ranije objavila. “Dobro se dobrim vraća!” – te njene ri-ječi upisah na korice, tik ispod naslova brošure, i onda je pažljivo vratih na mjesto odakle sam je uzeo. Zadržah je, ovog puta samo zbog drage mi uspomene na negdašnji susret pod oblacima.

Vratih se preostalim knjigama poredanim na policama radne sobe. Nađoh čak dvije intere-

29

santne, obje o grčkim mitovima i legendama. Uz njih se nakratko prisjetih antičkih bogova koji, kako Hesiodovo predanje veli, na Olimpu živješe i u mraku Hada podzemnog. U njih su ljudi nekoć vjerovali, njihovoj svemoći se divili i od nje strahovali, pravdu i nepravdu od njih, navodno po zasluzi, dobijali. A često i nije bilo tako. Dobri bogovi su se u kvarne odmetali, jedni drugima pakostili i međusobno ratovali. Tako su i s ljudima činili. Po tome zaključih da su bili nesavršeni, baš kao i ljudi što su. I smrt-ni. Umrli su, svi odreda. Nestali su zajedno s na-rodima koji su u ta drevna vremena živjeli i te bogove vjerom svojom u životu održavali. Ta-kvi smrtni meni nisu bili zanimljivi, njih nisam mogao svrstati pod ono nešto koje tražih. Ono vječno i svemoguće nešto.

Znao sam dobro da starogrčki bogovi ne bija-hu jedini. Bilo je bogova i nakon smrti Zeusove, bilo je i vjere u njih i u život s njima. Pa i u onaj zagrobni, vječni. Toga je bilo među raznim na-rodima i kulturama, ne samo u drevnoj Ate-ni ili Sparti. Stoga odlučih da i u njihove sve-te knjige zavirim, da vidim šta njihovi bogovi njima poručuju, šta o razlogu ljudskog života kažu i smislu našeg postajanja i nestajanja. Da vidim ko su oni.

Počeo sam biblioteke pohoditi, čitati knjige koje o duhovnosti zbore, ponajviše knjige sta-rostavne. Nisam ih izučavao, to mi namjera

30

nije bila – samo sam htio vidjeti šta ti mudri spisi svijetu poručuju. Još više me je zanimalo ko ljudima te poruke posla i šalje, ko iza sve-ga stoji. Htjedoh provjeriti je li autor njihov isti onaj neko, ono nešto, što mom Ivanu spas donese, da li je to taj što ga ljudi Svemogućim zovu pa mu se skrušeno na koljenima obra-ćaju. Da, to me je kopkalo, da trag nađem što bi me odgovoru tom poveo, za kojeg vjerovah da postoji, ali nisam nazirao o čemu kazuje. O kome zbori.

Uzeo sam Kur’an, Toru, prevrtao spise Sidd-hartine, unosio se u vedske zapise, zavirivao u bukvare religija mnogih. Čitao sam svete knjige svakojake ne bih li tamo odgovor našao i isti-nu spoznao. No, već nakon kratkog traganja ja bih odustajao, činile su mi se mističnim i šifri-ranim. Nisam ih razumijevao, bile su mi pune simbola i alegorija – enigmi i rebusa raznovr-snih. Mnogi dijelovi su mi izgledali nestvarni, često graničili s bajkovitim i fantastičnim. Pa je moj um negodovao, protivio se čitanju tekstova takvih. Bunio se jer nije bio vičan dešifrovati misterije i skrivene poruke knjiga ovih. Naučen je bio da svemu uzrok traži i posljedicu, svemu dokaz mramorno čvrst. A toga ovdje nije nala-zio, nije vidio ni prepoznavao.

31

7. ZAVIRIH I U DUŠe lJUDSKe

Ostavih tekstove stare, odlučih se s ljudima družiti, onima koji duhovnost slijede, koji su za sebe istinu našli, onu što njih zadovoljava i hra-ni. Mislio sam da se takvi u crkvama sreću, pa sam pošao u obližnju, holandsku. No, već nakon nekoliko odlazaka vidjeh da me neznanje jezi-ka, posebno specifičnog rječnika kojim se pro-povijedi kazuju, spriječava da poruke s oltara shvatim. Ni s ljudima nisam mogao naširoko o vjeri zboriti – ista barijera se i na tome putu bila ispriječila.

Odlučih da pođem u crkvu gdje su govorili je-zikom kojeg razumijem. U Achenu, tik preko granice, u Njemačkoj, a nedaleko od mjesta gdje smo živjeli, nađoh jednu hrvatsku crkvu. Počeli smo nedjeljom ići u nju, družiti se s čla-novima, obično nakon mise uz čaj i kafu, pone-kad i uz objed. U tim neobaveznim prilikama se o vjeri nije govorilo, nego o svakodnevnim stvarima – porodici, poslu, novcu i zarađiva-nju. Najčešće su razgovori išli o nostalgiji koja razjeda i o snivanom povratku u rodni kraj. Stekao sam dojam da su se ponajviše zbog toga oko crkve skupljali – da muku migrant-sku sa sličnima sebi podijele.

Podijeliti čežnju za domovinom nije bio razlog mog zalaska među njih. Ja sam vrebao priliku

32

da dotaknem temu koja je mene zanimala, da započnem razgovor o vjeri njihovoj, da nahra-nim svoju znatiželju. Htio sam pitati u šta vje-ruju, kako i zbog čega, šta im vjera znači. I, da-kako, želio sam dobiti odgovor meni najvažniji, htio sam saznati šta je to nešto što moj krik ču, moju molitvu usliši pa mi Ivana spasi – da to možda nije neko kome se ovi ljudi u crkvi mole, u koga svoju nadu polažu.

Jednom prilikom nas znanci iz crkve pozvaše kući, na ručak. Muž i žena s dvoje male djece, baš kao i mi. Ranije sam saznao da su iz Bosne, da dolaze iz tradicionalne katoličke sredine i porodice. Koračajući ka odredištu, započeh razgovor s Jasnom, tako se supruga zvala, kre-nuh o vjeri njenoj i o Bogu u kojeg vjeruje. Ona, vidno oraspoložena mojim pitanjem, poče kazi-vati o djetinjstvu, kako je odgajana uz religiju i pripadajuće običaje, da je odmalena vjerovala u Boga, u sve ono što su joj roditelji o Njemu go-vorili. Spominjala je čuda o kojima je kao dijete slušala, o Stvoritelju svemogućem, o Isusu koji je po vodi hodio, anđelima koji djecu noću čuva-ju, krilima ih svojim pokrivaju.

Tu je načas prekinuh, rekoh kako sva djeca kroz iste stvari prolaze. Pritom još spomenuh da sam i ja u djetinje doba bezrezervno vjero-vao u vile i čarobnjake, u raznorazne fiktiv-ne likove koje su nam roditelji spominjali, u Baba Rogu, Krampusa i u Djeda Mraza. Ona tu

33

zastade, namršti vjeđe, pogledom mi prijekor uputi, pa nastavi.

Reče kako je već u osnovnoj školi poželjela o svemu tome više saznavati. Onda spomenu čitanje biblijskih slikovnica, pohađanje vjero-nauke i, kasnije, samostalno izučavanje Pisma svetog. Ja sam je slušao, neprestano vrebajući priliku da priupitam ono meni najvažnije – ko je njen Bog, šta je to, neka osoba, neka bezlična sila, nešto do sada neviđeno, nešto posebno. Pa sam tražio da mi kaže. No, ona to nije spomi-njala nego je stalno objašnjavala kako ona Boga doživljava. Govorila mi da je On njen spasitelj, utješitelj, da je vodi, snagu joj za život daje. I sve tako ukrug. Na moje pitanje direktan odgovor nije davala – nije htjela ili ga nije imala, to nika-da ne saznah.

Nestrpljiv, krenuh napadati s druge strane. Upi-tah je koliko joj je Bog bitan, šta joj znači. Ona, bez imalo premišljanja i sasvim spontano reče da voli Isusa više negoli išta na svijetu, da joj je on prvi, najvažniji u životu.

Ja joj ne povjerovah, pomislih da je to nemo-guće, pođoh od toga da meni niko nije preči od moje djece, njih troje, i od moje supruge, moje majke i sestre. Njih volim iznad svega. Pa nastavih ispitivačkim tonom: “Zar ti je Isus (ona je riječi Bog i Isus koristila kao sinonime,

34

stalno zamjenjujući jedno za drugo) važniji od ovih tvojih sinova, da li ga voliš više no njih?”

Ona, ne pokazujući ni trunku dvojbe, kaza:

“Brano, On mi je prvi, Njega najviše volim”. On mi je sve dao, on mi je i njih podario. I mene je stvorio.” Nakon kratke stanke još odlučnijim glasom doda: “On mi je svjetionik za život, on mi je odista prvi”.

Ja načas ostadoh bez riječi, pa potom nastavih, pomalo provokativno.

“Da li bi svoj život njemu poklonila, da li bi mu sina rođenog žrtvovala ako bi to od tebe tražio, onako kako je učinio Abrahamu?”

Ona zaustavi korak pa se polako okrenu prema meni. Gledajući me pravo u oči, sasvim smireno mi reče: “Da Brano, sve bih mu dala!”

Odgovor i sigurnost koju prepoznah u njenom glasu, zaprepastiše me. Nikada, ama baš nikada to nisam čuo, niti sam pomišljao da neko nešto slično može izustiti. Pa još tako nepokolebljivo, i s tim ubjeđenjem. Dalje nisam pitao, nisam znao šta da je pitam. Učinilo mi se da mi je u toj jednoj rečenici sažela svu svoju vjeru. Vjeru meni nevjerovatnu, tada nepojmljivu.

35

Otišli smo kod njih na ručak, pogostili su nas, istinsku dobrodošlicu nam priredili. Sve vri-jeme sam osjećao toplinu doma njihovog, srcā njihovih. Bilo je veselo, opušteno. Tokom obje-da o vjeri nismo pričali, nismo doticali ozbilj-ne teme. No, na kraju, kada smo pošli kući, dok smo navlačili jakne, domaćica mi priđe i prima-knu mi se. Tiho, na uho me upita: “Brano, je li prirodno da više volimo poklon negoli onog koji nam ga darova? Razmisli o ovome pa ćemo po-novo razgovarati naredne sedmice, u nedjelju, kada dođeš u crkvu.”

Odgovor taj joj nikada ne pružih. Te sedmice, kada ga je ona očekivala, ja ga imao nisam, a ni čitavih deset godina kasnije, možda i više. Nisam ga nalazio, a tražio sam ga, sebi, ne njoj. Istina, najviše sam tragao za odgovorom na sopstveno pitanje, meni mnogo važnije. No, ni njega nalazio nisam.

Razgovarao sam s njom, tom Isusovom pokloni-com i kasnije, čak u nekoliko navrata. Međutim, ono meni najbitnije od nje ne dobih. Ona je meni svoju vjeru stalno pokazivala, ogromnu snagu vjere svoje, ali ju meni nije razjasnila. Nije mi otkrila u koga ona vjeruje, ko ili što je njen Bog, šta je suština njegova. Nije mi pružila najvažni-ji odgovor kojeg sam htio imati. Pokušavala je, trudila se, ali jednostavno nije uspijevala. A bez tog odgovora moja znatiželja je još više rasla, a s njom i potreba da nastavim potragu započetu.

Dio Drugi

SPOZNAJA

Ja znam put ka istini i ka životu u beskraj radosnom. Voli, budi pun ljubavi za druge, pa ćeš ga i ti naći – kaza mi Učitelj.4

39

1. NAUK NAZARećANINA – UMU MOM DAleK, SRcU BlIZAK

Radoznalost je moja bivala sve veća, a i lju-bopitljivost. Kad god sam svraćao u achensku crkvu ja sam ljude o Bogu propitivao, poku-šavao saznati ko je za njih Bog i kako ga vide. Uzalud mi bijaše. Oni moje pitanje ili nisu ra-zumjeli ili odgovora nisu znali. Umjesto toga, nabrajali su mi šta on njima znači, spominjali mi njegova obilježja i svemoći. Ponavljali mi da On sve čuje, sve vidi, svačije srce pozna i u svako ponaosob zaviruje. Ili bi pričali o Isusu, čudotvorcu kojeg su jednako bogom smatra-li, što nikako nisam razabirao. Još češće su ga spominjali simboličkim rečenicama koje su me do kraja zbunjivale. Kao one da je “smrću svo-jom smrt pobijedio”, “krvlju vlastitom sve gri-jehe naše isplatio” “svijetu svjetlo donio”, “vra-ta vječnosti za nas otvorio”. Čitavu misteriju su mi oko njega ispleli, veliku, meni nerazumljivu, a njima očigledno važnu. To zagolica moju ra-doznalost, u meni se ponovo probudi instinkt istraživački. Stoga odlučih da saznam nešto više o tom obožavanom Nazarećaninu, da vi-dim mogu li s njim kakav putokaz sebi naći, nešto što će mi pomoći da istinu dokučim, onu meni najvažniju. O Bogu i bitku njegovom.

Odvojih vrijeme da se pozabavim štivom novo-zavjetnim, onim koje o životu i smrti Isusovoj

40

govori, i o svemu što je naučavao. Čitao sam na preskoke, ispuštajući neke pasuse. Radio sam tako jer mnoge dijelove nisam razumijevao. Vrvjeli su metaforama, parabolama, i meni za-gonetnim riječima. Srećom, bilo je tu i tekstova pisanih jednostavnim jezikom, meni razumlji-vim. U njima sam uživao. Tako kazivane priče su mi bile zanimljive, životne. Govorile su o tom samoukom, a mudrom mladiću iz Galileje, o učenju njegovom, savjetima za život, pozivu njegovom da srce otvorimo, da se dobru okre-nemo, da dobro činimo.

Čitajući o Isusu, prepoznah odmah da je bio čo-vjek sa srcem, pun ljubavi i empatije za uboge i ojađene, ponižene i pokorene. Podsjetio me na junake moje mladosti, dva neustrašiva borca za jednakost i pravdu. Dva moja heroja.

Prvi je bio Robin Hood! Kao dječak čitao sam knjige o njemu, divio mu se baš kao i četi nje-govoj. Činili su mi na volju kada bi iz zasjede napadali bogate trgovce i plemiće po Sherwo-odskoj šumi, otimali im blago i robu, te sav pli-jen dijelili siromašnima i ugnjetavanima. Nji-hovi podvizi su donosili osmijeh na moje lice, radost u moje dječačko srce. Oni su me još dugo godina podsjećali šta je pravda, kako treba da izgleda, kako se za nju treba zauzeti – mačem i srcem, silno i silovito, samo tako, baš kao što je činio Robin.

41

Drugi moj junak bio je Marx. I o njemu saznavah iz knjiga, onih što su njegovim perom pisane. Pozivao je na solidarnost, tražio da mislimo na druge, na potlačene i prevarene, na obesprav-ljene. Pisao je o nepravdi, osuđivao ju je, učio kako da joj se suprotstavimo, kako da slobodu izborimo, tu vrijednost najveću. “Sloboda sva-kog pojedinca je uslov slobode za sve!’ – govo-rio je. I jednako kao Robin, pozivao je da mač u ruke uzmemo: samo nasilnim putem se tiranija bogataša može ukinuti, samo mačem se blago i sloboda što su nam ih nekoć oteli, natrag mogu zadobiti.

Isprva mi se Isus činio sličnim toj dvojici juna-ka iz mladosti, a onda, kada nastavih o njemu

42

čitati, otkrih da je drugačiji. Mnogo drugačiji. Da je jedinstven, poseban. On je učio da je lju-bav snaga najveća, jača od mača. Kazivao da se voleći svaki boj izvojuje, svaka bitka dobije – protiv nepravde, ugnjetavanja i drugih zala svih. Pozivao nas da sa susjedima u harmoniji živimo, da neznance kao braću rođenu prihva-tamo. Da se za dobro svoje i dobro svakog dru-gog dobrotom borimo.

“Voli drugog kao samog sebe, trudi se da sva-kom činiš ono što bi želio da drugi tebi čine”, veli on i još pojašnjava da je to formula kojom čovjek slobodu osvojiti može i radost trajnu do-segnuti – svaki pojedinačno i svi skupa. Tako ja shvatih riječi njegove koje me ponesoše. Geni-jalno, pomislih u trenu. To je način da ljudi je-dan postanu rod, sav svijet velika obitelj koja će u skladu živjeti sa sobom i sa svim što je okru-žuje. A onda moje oduševljenje splasnu. Razu-mjeh da je ljudima ovu uputu Isusovu teško pri-hvatiti, još teže im po njoj živjeti. Pritom sam od sebe pošao, od svog uskog shvatanja roda i porodice, i od vlastitog srca koje je iskrenu lju-bav samo najbližima podati znalo.

Kako da svakog poštujem i volim, pa još jedna-ko kao samog sebe, pitah se danima. Ne, to je nemoguće, meni običnom smrtniku neizvodivo. U tom uvjerenju se sasvim učvrstih kada pro-čitah da taj zanesenjak dobrotom na kraju još poziva da i neprijatelje svoje ljubimo, one koji

43

nas preziru i proganjaju. U tom svom zanosu nas čak preklinje da im praštamo i da se za nji-hovo dobro molimo. “Sve je to lijepo zamišlje-no, divno kazano, ali je nažalost neostvarivo ”, zaključih ja pročitavši te retke novozavjetne. A iskreno da velim, dopali su mi se. Osjećao sam da su s dobrom namjerom pisani, s očinskom toplinom ljudima upućeni.

A onda pročitah da je on, taj umni i srčani mla-dić iz Nazareta koji je formulu ljubavi nudio što vječnu sreću daje, po toj istoj formuli i živio. Odvažno i nepokolebljivo ju je primjenjivao, koliko god da su ga zbog toga prezirali i proga-njali. Konačno, po toj formuli je i umro. Raza-pet od onih koje je volio, nije se opirao njihovoj zloći. Prihvatio ju je kako bi im sa stratišta, s križa na koji je bio zakucan, izdišući kazao i pokazao da ih i dalje voli, i da im prašta. I još se Bogu svome molio da im i On oprost podari jer u neznanju mu zlo nanesoše. Tim činom je poručio da se svakog ljubiti može, da se i ne-prijatelja, onog smrtnog, dā voljeti. Poručio je, shvatih, da srce treba slijediti, ono što u nje-mu prebiva, a ne krhki, sebični i osvetoljubivi razum koji nas u ropstvu drži. Srce nikada ne vara, veli on – ljubeći druge kročit ćemo u život novi, ispunjen i slobodan.

Čitajući o veličini srca Isusovog, o nevjerovat-noj ljubavi koju je za svakog imao, čak i za ubice svoje, nisam mogao da mu se ne divim. Shvatih

44

da on učini nešto što niko prije, a ni nakon nje-ga uradio nije. Trostruko mi Isus svoje učenje saopšti, trostruko ga donese: riječju kaza, ži-votom pokaza, a smrću dokaza da je u ljuba-vi i dobroti sve, sav smisao našeg postojanja – dokaza Isus ono što Buda, Mojsije, Muhamed i drugi umovi prosvijećeni svojom smrću nisu potvrditi stigli.

ljubeći ubice vlastite, ostao je Isus do kraja odan učenju svome. Time se meni pokazao nepatvorenim, vjerodostojnim, uvjerljivim. Tu je on simpatije moje zadobio, pa i srce moje. I najednom shvatih da mi nauk njegov uistinu vrijedi upoznati, duboko u njega zaći, a potom nešto od te mudrosti sebi za život uzeti.

45

Počeo sam ponovo o Isusu čitati, ovog puta s pasijom. Druga štiva sam zapostavio, umarala su me, zagonetna mi i teška bila, pa im nisam rado prilazio. Priče o Isusu i učenju njegovom su bile drugačije, meni bliske, tople, optimi-zam sam u njima vidio, osmijeh na licu od njih dobivao. Stoga sam im se vraćao. Kad god bih nalazio vremena za čitanje, istina prilika za to nije mnogo bilo, ja bih u evanđelja zavirivao, s njima se družio, posebno s dijelovima koje sam razumijevao, koji su meni dragi bili. Tako sam i s njim drugovao, sve bližim mi Nazare-ćaninom.

Upravo kada sam se spremao svojski posve-titi spoznaji misterije života Isusova i smrti njegove, te otkriti da li šta božanskog i nebe-skog u tome ima, mene okupira nešto sasvim ovozemaljsko. Nešto tako daleko od nebeskog. Počeo sam tragati za novim poslom, sve slo-bodno vrijeme sam u to ulagao.

Zasićen službom koju sam imao, htio sam po svaku cijenu naći mjesto gdje ću se sa žarom davati, želio sam nešto izazovnije i bolje. Tra-žio sam posao na kojem bih stečena znanja i umijeća bolje upotrijebio, na dobrobit drugima bio. Mnogo truda sam u to uložio, i ne bijaše uzalud. Poslije desetinu pokušaja, isto toliko odbijenica i nekoliko godina strpljenja, dobih ponude za dva posla, oba izvrsna, snivana.

46

Moram priznati, nalaženjem novog posla sam se dobrano pozabavio, Isusa na stranu ostavio. Gotovo zaboravio. No, ispade da on mene nije.

47

2. UGleDAH PUTOKAZ JASAN

S porodicom sam još bio u Holandiji, skoro de-ceniju i pol radio isti posao. Nekoliko posljed-njih godina sam to činio bez žara, samo gla-vom, ne i srcem. Radio sam, a nisam nalazio mnogo smisla u onom čime sam se bavio. Pisao sam studije i analize o suzbijanju siromaštva u Zapadnoj evropi, onog kojeg ja oko sebe i na tamošnjim ulicama nisam viđao. A i kada bih ga naslutio, to nije sličilo neimaštini koju sam gledao po zabitima Bosne, ni oskudici koju sam sretao putujući selima Gruzije. Još manje je to nalikovalo mizeriji i nevolji koju su pokazivale televizijske reportaže iz Afrike, ljutoj bijedi u kojoj je ugroženo zdravlje i sam život ljudski. Zbog toga sam sve manje vjerovao u ono što radim, bivao duboko nezadovoljan, nerijetko i frustriran. Znao sam da bi moja godinama stjecana znanja i iskustva bila korisnija negdje drugdje. Snivao sam o poslu koji bi mom životu dao dublji smisao, o poslu gdje bih, radeći ono što najbolje umijem, pomagao drugima i s tim doživio radost. Osjećao sam da bi samo tako moja ovozemaljska misija bila ispunjena.

I, kako već spomenuh, iznenada dobih dva po-ziva, dvije ponude za poslove koje sam već go-dinama odrađivao u noćnoj smjeni, u krevetu, u svojim sanjama. Obje dođoše istovremeno,

48

pred Božić 2004, na sami Badnjak. “Opet bli-zanci!”, pomislih u trenu i nasmijah se naglas, prisjećajući se kako sam desetak godina ranije, nakon višegodišnjeg iščekivanja da mi Borjana podari još jedno, drugo dijete, bio obradovan dvojkama.

Jedna ponuda, meni bliža, dolazila je iz Irske, iz Dublina, odakle sam trebao voditi istraživa-nja u zemljama Zapadnog Balkana, uključuju-ći ona o siromaštvu i socijalnim posljedicama ratnih razaranja. Posao je bio u domenu mojih znanja i ekspertiza, obećavao mi da ću stečena iskustva i vještine moći dati na uslugu onima kojima je to najpotrebnije. Zbog toga sam bio uznesen. Bio sam neizmjerno radostan što će moji sni uskoro postati javom.

No, već nakon nekoliko sedmica, radost i zanos postepeno ustupiše mjesto brizi i nespokoju. Uplašio sam se. Strah od novog i nepoznatog se uvukao u mene, u Borjanu također. Već jednom smo, nakon odlaska iz Sarajeva, morali krenuti ispočetka, sada nas je čekalo isto, ili skoro pa isto. Poslije višegodišnje borbe da si nađemo mjesto pod suncem, u Holandiji, trebao sam dati otkaz na sigurnom državnom poslu, pa prihvatiti neizvjesnost probnog rada: “probati-on period of nine months”, tako je stajalo u ak-tima irskog poslodavca. Nije bilo lako odlučiti se. Nervoza, briga, tjeskoba, stres i nesanica su postali dio moje svakodnevnice.

49

Uz to, naše kćeri nisu bile oduševljene idejom da napuste mjesto svog rođenja i grad u kojem su tek pošle u gimnaziju, stjecale prijatelje. To je Borjanu ponajviše brinulo, mnogo više nego-li pomisao da je i ona trebala napustiti svoju karijeru i stalno zaposlenje koje je nakon godi-na priželjkivanja, tek odskora bila dobila. Ipak, uz sve strahove od neizvjesne budućnosti i ne-poznate nove sredine, Borjana pristade čime i mene ohrabri za taj korak. Jednog jutra priđe, zagrli me i reče: “OK. Idemo, ali najviše na četi-ri godine. Čim nam kćeri završe srednju školu, vraćamo se nazad. Ja ne želim da one plate pre-veliku cijenu. Da bismo mi ostvarili naše snove, nemamo prava razoriti njihove”.

Nakon što se Borjana složila, otpoče porodično dogovaranje oko polaska u Irsku. Svaki put je neko iznosio nove razloge da ostanemo, izla-gao argumente da se ne ide u nepoznato, spo-minjao svoje nelagode i strahove od nepredvi-divog, dok bi onda neko drugi zagovarao od-lazak, avanturu, nove izazove, šanse i prilike, pa sve tako ukrug. Srećom, s odlukom nismo trebali žuriti. Od irskog poslodavca sam dobio dodatne četiri sedmice da odgovorim na po-nudu – do petnaestog maja, tada sam trebao potpisati predugovor. Ugovor, onaj definitivni, najavljen je za juni.

Mi smo već prije maja znali šta nam je čini-ti. Odlučili smo da idemo u Irsku, prvo ja na

50

godinu dana, a onda, ako sve bude kako smo očekivali, da mi se pridruži Borjana s kćerima. Sin Ivan je izabrao ostati u Holandiji i čekati nas da se za nekoliko godina vratimo i ponovo svi na jednom mjestu okupimo, najradije tamo gdje je on živio, u Amsterdamu.

Brzo je došao taj juni i dan kojeg sam se pla-šio. Otputovao sam u Dublin. Odsjeo sam u Tara hotelu, u Booterstownu, tek nekoliko au-tobuskih stanica daleko od sjedišta budućeg poslodavca. Rano legoh u krevet s namjerom da se naspavam, ali bijaše uzalud. Tu cijelu noć nisam oka sklopio. Strah i malodušnost su mi dušu bili ophrvali.

Ustadoh rano i krenuh da učinim korak za ko-jeg nisam bio siguran gdje me vodi. Pođoh na odredište, tamo su me čekali njih dvojica, di-rektor i HR manager. Nakon riječi dobrodošlice ponudiše mi ugovor na potpis. Ja nabrzinu pre-đoh preko teksta, već ranije sam vidio predu-govor, i potpisah ga. Onda ručasmo u kantini, pa se potom pozdravismo uz dogovor da već istog ljeta, u augustu, stupim na posao.

Kada izađoh iz zgrade u kojoj su mi upravo bili pokazali kancelariju gdje bih radio, počeh se tresti. Obuze me nemir. I velika tjeskoba. Tek tada shvatih da mi nema natrag. Odjed-nom sam se uplašio svega, pa i samoće koja je

51

stajala predamnom – pomisao da ću po prvi put zadugo biti sam, čitavu godinu dana, vodila me u očaj, paralisala mi snagu i um.

Jedva dođoh do hotela. Bacih se na krevet u nadi da ću zbog prošlonoćašnje nesanice brzo zaspati, ali ne mogoh, oko mene se poče sve vr-tjeti. Ponovo me obuze paničan strah, strah da će sve krenuti nizbrdo, da sam donio lošu odlu-ku, učinio pogrešan korak.

Nakon par sati borbe s crnim mislima, sve cr-njim, odlučih da telefoniram Borjani, da joj ka-žem kako se osjećam, da joj priznam svu malo-dušnost i tjeskobu. Ona me pažljivo sasluša, pa mi reče nešto što me umiri.

“Iza nas je dosta lijepih dana provedenih zajed-no, u ljubavi i u blagostanju. Ako je red da nam dođu posne i teške godine, neka bude tako. Ži-vot je satkan od dobrih i manje dobrih stvari, to smo već iskusili. Najvažnije je da smo skupa, zajedno, jedno uz drugo. Hoću da zapamtiš i ovo – ja te neizmjerno volim i uvijek možeš ra-čunati na mene.” I na kraju me još posavjetova:

“Znam da sve zaboraviš uz irsku folk muziku, zato pođi večeras u Temple bar, nađi pub s naj-boljim bendom i opusti se. I nemoj propustiti da to uživaš na njihov način, naruči fish-and-c-hips i veliku čašu Guinnessa.” To je bio savjet

52

kojeg mi je od srca dala, boljeg, onog kojeg mi danas svaki dan daje, tada nije imala. Boga nije spominjala, u to vrijeme je bila prilično rezer-visana prema religijama i duhovnosti svake vrste. Razumljivo, baš kao i ja, odrastala je i školovana je u ateističkom okruženju, u državi gdje se na duhovnost s podozrenjem gledalo, gdje se religioznost prezirala.

Borjanine riječi me ohrabriše, uliše novu sna-gu. Odmah se uputih ka autobuskoj stanici koja je bila spram ulaza u hotel, krenuh da poslušam njen savjet. Za nekoliko minuta se ukaza auto-bus, vozio je ka centru, veliki, onaj dvospratni, Londonac, kakvog smo nekoć u Sarajevu imali. Uđoh i sjedoh sprijeda, pored prozora, na mje-sto s kojeg sam mogao razglēdati grad.

Vozio sam se nekih četvrt sata, niti deset sta-nica nismo prošli, kad mi se pogled zaustavi na masi svijeta okupljenog ispred povelike kame-ne građevine. Na stotine, ako ne i čitava hiljada ljudi, mladih uglavnom, tiskalo se u dvorištu i oko ulaza zgrade. Radoznalo se upitah šta bi to moglo biti. Poželjeh da odem i pogledam. “Pe-arse Street, St. Mark’s!”, uzviknu u tom času kondukter. U narednom trenu autobus se zau-stavi, tek pedesetak metara od okupljene mase. Dok su neki putnici izlazili iz autobusa, a drugi u njega ulazili, u tom kratkom periodu od jed-ne minute, moja znatiželja se silno pojača. Da

53

li izaći iz autobusa, dvoumio sam se zakratko, a onda u zadnjoj sekundi, kada je vozač zavr-šio s prodajom karata novodošlim putnicima i spremao se krenuti sa stanice, naglo ustadoh i pođoh žurno prema izlazu, energično, baš kao da me neko vukao za rukav. U posljednjem mo-mentu iskočih na pločnik pa se zaputih u dvo-rište, prema gomili. Mislio sam, za pub, irsku muziku i Guenniss ima vremena, uhvatit ću na-redni autobus.

Usred dvorišta, zbunjen masom koja se tiska-la oko mene, priđoh dvojici mlađih ljudi, bijahu tridesetogodišnjaci. Pozdravih obojicu spomi-njući moje ime, pa upitah šta se to dešava, čemu sva gužva. “Koncert gospel muzike, kršćanske muzike koja slavi Isusa”, odgovori Patrick, tako se predstavio. Upita me još jednom za ime, uz izvinjenje da ga zbog mog stranog acenta nije mogao dobro čuti, pa zatim doda: “Dođi Brano, mi ćemo ti naći kartu, mada je zvanično sve ra-sprodano.”

Ne znajući šta da radim, da li da krenem s nji-ma ili da pođem u pub, zastadoh na tren. Oni ponoviše da je to nešto izuzetno, da je muzika izvrsna, bend svjetski poznat. Pa me upitaše otkud ja tu, u masi, među njima. Ja, kao da sam samo to pitanje čekao, požurih da se ispovje-dim, da dušu rasteretim.

54

Objasnih im sve. Rekoh im da sam bio down na-kon što sam tog dana potpisao ugovor da do-đem na novi posao, u nepoznatu zemlju, među nepoznate ljude i da me obuzeo veliki strah da ću u tuđini biti sām. Ispričah i da sam po sa-vjetu supruge upravo krenuo u Temple bar da uz muziku i pivo zaboravim svu tjeskobu koja me ophrvala, ali spazivši masu na okupu znati-željno sam izašao iz autobusa da vidim o čemu se radi. I dok sam toj dvojici neznanaca otva-rao srce, iskreno, kao da su moji najbliži, počeh osjećati kako plima u meni nagomilanih briga i strahova raste, da me svoga obuzima, da nema više kuda, nego hoće napolje. I odjednom se izli van, pretoči se u bujicu mojih suza. Gorko za-plakah. Zaridah pred njima dvojicom.

“let’s give you a hug”, reče drugi, Paul se zvao. Potom me svaki od njih zagrli, dugo i nježno. U tom ljudski toplom zagrljaju ja nađoh utjehu i smirenje.

Vidjevši da su moji jecaji stali, Patrick reče: “Brano, ovo što ti se desilo, da pođeš u bar, a za-vršiš ovdje s nama, to nije slučajno, to je uprav-ljeno nevidljivom nebeskom rukom. Bog hoće da ti dođeš ovdje, da dođeš k Njemu. On hoće da u Irskoj budeš, da tu dom nađeš, da upoznaš Isusa i život novi.” Spazivši da sam pomalo zbunjen njegovim riječima, da ne shvatam šta mi govori, na tren zastade.

55

“Smijemo li se pomoliti za tebe?” – uskoči Paul glasom u kojem prepoznah brižnost i naklo-nost. Ja potvrdno klimnuh glavom, opet ne znajući šta će mi reći. Oba me potom obujmiše rukama tako da se sva trojica nađosmo u jed-nom zagrljaju ”O Gospode, hvala ti što si Brani pokazao put, što si ga doveo ovamo. Primi ga u veliku porodicu, među djecu svoju, da bude slobodan od svake brige, i ispunjen. Pokaži mu kako da živi po nauku Isusa, po zakonu ljubavi podarene”, molio se Paul.

Dok je Paul govorio, ponovo osjetih da mi se suze kotrljaju niz lice. Plakao sam dotaknut toplinom i riječima molitve nepoznatih mi lju-di. Molitve koju umom tada nisam razumio, ali koja je srce moje dirnula. Pa me, takvog, još su-znog, poče radost obuzimati, neka nova, dotad nedoživljena, i osjećaj velikog olakšanja.

Potom mi se obrati Patrick: “Brano, ne brini što ćeš ovamo doći, ne plaši se da ćeš samovati u Irskoj. Imat ćeš ovdje nas, braću svoju, mi ćemo biti uz tebe, pomagat ćemo ti da se privikneš, da prebrodiš vrijeme dok tvoja supruga i djeca ne dođu. A sad pođi s nama unutra, na koncert.”

U velikoj dvorani, na bini, stajao je bend spre-man da otpočne. Kasnije saznah da su ponaj-bolji u toj vrsti glazbe, svjetski poznati. Third day, tako su se zvali. Svirali su maestralno, sa zanosom i dušom. Njihova muzika me uistinu

56

ponijela. Tekstovi pjesama još više. Govorili su da je smisao života u davanju, da je ljubeće srce svemoćno, da u njemu Bog prebiva. Nizale su se numere “Anything is possible”, “love is like a river” pa “Give love”, “Born again” i desetina njih još, a svaka je snažnu poruku nosila, meni presnažnu: da dajući sebe sve više radosti za podati imamo, da Bogu sličniji tako postajemo. I da Njime obnovljeni, drugačiji život počinje-mo živjeti, skoro pa nov, i nov.

Ime Isusovo su neprestano kroz pjesme spo-minjali, svjetlo koje je on svijetu donio, zanos kojim je svijet volio. Refreni su odzvanjali nje-govim imenom, klicali kako je njegov život pu-tokaz ka našem radosnom postojanju, ispunje-nom, oslobođenom brige sve. Zauvijek, do be-skraja. “My hope is you”, tako su mu se obraća-li, tako su počinjali koncert, tako su ga završili.

Neki čudan osjećaj ispunjenja sam tu noć do-živio, imao ga tokom cijelog koncerta. I onda, na kraju, kada je jedan od muzičara iskoračio pred publiku pozivajući prisutne, sve one koji te noći prvi put čuše za ljubav Isusovu, da za-jedno izgovore riječi kojima ga prihvataju kao uzor i putokaz za život, ja jednostavno pođoh naprijed. Uputih se prema bini gdje su već sta-jale desetine ljudi. I još zanesen, u do tada ne-viđenom ushićenju, izgovorih riječi koje su me povezale s njim. Pritom doživjeh silno olak-šanje, baš kao da je breme svih dotadašnjih

57

krivnji i briga spalo s mojih pleća, osjetih se oslobođen i slobodan. A u srce mi se, namjesto straha i tjeskobe, useliše nada i radost golema.

Taj osjećaj neću nikada zaboraviti, tu ljepotu koja me bila obuzela. Tada nisam imao objaš-njenje za sve što mi se te večeri događalo, ni-sam ga ni tražio. Prepustio sam se milini do tada nedoživljenoj. Sada pouzdano znam, to je bio čas u kojem je moj život pošao u novom pravcu, čas kada sam rabbija iz Nazareta po-zvao da zakorači u život moj, odabrao njegov nauk sebi za putokaz, prihvatio ga za učitelja.

Na izlazu su me čekala njih dvojica. Ja im, još uvijek ushićen, sve proživljeno u dahu jednom prepričah. Kada to čuše, priđoše mi i zagrliše me. Snažno, a nježno. Ja vidjeh osmijeh, prepo-znah radost na licima njihovim.

Paul, koji je sve vrijeme držao podebelu knjigu pod miškom, kaza da bi volio da mi je daruje, s posvetom. Ja pristadoh. On je otvori, vidjeh da je Biblija. Potom kleknu i držeći knjigu na kolje-nu, zapisa u nju par riječi. Dade mi je uz srčan zagrljaj. Paulov poklon, baš kao i ulaznicu za koncert, čuvam kao dragu uspomenu na taj izu-zetan dan, dan kada duhovno oživjeh, kada po-đoh putem novim, zakoračih ka životu drugom, drugačijem od dotadašnjeg. Doista, ja držim da je to dan kada sam se nanovo rodio, duhovno. Taj datum sada kao rođendan svoj slavim.

58

Patrick je za to vrijeme stajao po strani, u nas gledao. Potom uz smiješak dobaci da ne bi tre-bao da se uplašim obima poklonjene mi knjige, nego da je mogu čitati s kraja, da prvo pređem tekstove novozavjetne, kratka evanđelja i rije-či Isusove. “Njih čitaj, njih živi. Čineći tako, mir ćeš njegov sebi pronaći, promjenu neslućenu doživjeti. To će drugi na tebi zapaziti, neki će za uzrok svega pitati. Tada im istinu reci”, to još kaza, pa me i on zagrli. Potom se pozdravih s obojicom.

59

Rastali smo se, ja sam otišao u hotel, sljedeći dan sam otputovao za Holandiju. Spokoj i bla-ženstvo neko su zavladali srcem mojim. Znao sam da imam braću u Irskoj, shvatio sam da za život imam svjetionik, i Učitelja.

***

Prije preseljenja iz Holandije, desetak sam puta telefonom zvao Patricka u Dublin, razgovarao s njim, interesovao za praktične stvari oko života u Irskoj, molio ga da mi traži stan, da se raspita za ovo, za ono, da me posavjetuje, uputu da. On je to rado činio. I svaki put, pri kraju razgovora, pitao je da li može da se moli za mene. I molio se redovno, nekada predamnom, u slušalicu. Ja sam osjećao da je u to stavljao svoje srce, da se molio s ljubavlju.

Ne pitam ga da li se i danas za mene moli, ali ja to za njega činim svaki dan.

60

3. Na tragu oDgovora

“Oče, oprosti ubicama mojim, oprosti im jer ne znaju šta čine” – te riječi Isusove počele su mi odzvanjati u ušima, riječi kakve niko ranije izrekao nije. Ocu se na samrti molio, od Njega je on milost i spasenje tražio, ne za sebe, nego za njih, krvnike sopstvene. Oca je svog dozivao i preklinjao, nije to bio Josip, onaj što ga je podi-gao i odgojio. Vapaj je uputio Ocu svemogućem, roditelju svemira beskrajnog, onom koji iznad svega stoji, za sve izvor i utok je, alfa i omega svemu postojećem.

Da taj Otac u koga Isus svoju nadu položi nije možda onaj neko ili ono nešto što i moj krik ču, pitah se neprestano. Da to nije onaj što vapaj i molitvu moju usliši i Ivana mi sačuva? Da taj otac Isusov nije ono nešto za čim ja tragam? Da se u tom Ocu ne krije odgovor na pitanje meni najvažnije, da On nije taj odgovor?

Moguće da je tako, da nam je On roditelj isti, pomislih. No, čak da je sve tako, ja taj odgovor ne mogu olako prihvatiti. Ja prvo moram sazna-ti šta je suština tog svemoćnika i otkuda moć i svemoć njegova dolaze. Bez toga ja ne mogu dalje. Shvatiši to, vratih se ponovo na prvotno pitanje moje, davno si postavljeno. Ko je Bog i šta je to što ga Bogom čini? Je li Bog ‘On’, ‘Ona’ ili nešto sasvim treće?

61

Opet se nađoh na početku, zbunjen i bez mno-go nade, baš kao čovjek bez kompasa izgubljen u gustoj šumi, nepregledno velikoj. Za sebe savjeta nisam imao, ni upute koja bi me odgo-voru željenom povela. Pa se ponovo prepustih instinktu znanstvenika i metodama koje sam u svom naučnom radu koristio. Vratih se među ljude i započeh s anketom. Htio sam što više vjernika i sveštenih lica pred sebe dovesti, s mojim pitanjima ih suočiti. Srećom imao sam podosta slobodnog vremena, u to doba sam upravo bio doselio u Irsku i to sām, bez poro-dice. Popodneva i vikende sam mogao posveti-ti tom najvažnijem mi privatnom projektu.

Krenuo sam obilaziti crkve razne, mnoge od njih meni dotada nepoznate: evangelističke, an-glikanske, adventističke, pentakostalne, bapti-stičke, karizmatske katoličke i protestantske. Neke su se u par modaliteta pokazivale, kao reformirane ili nereformirane, kao izvorne, ortodoksne ili pak novonastale. Pohodio sam ih, obraćao se ljudima koji u tim crkvama pro-povijedaju i onima koji u njih radi propovijedi zalaze, pitao ih o njihovoj vjeri, religiji, o Bogu kojem se obraćaju. Ja sam ih, ustvari, intervju-isao. Pritom sam koristio podsjetnik, moj que-stionnaire s kojeg bih im čitao sva meni bitna pitanja. Nije ih bilo mnogo – svakom sugovorni-ku sam ista postavljao: kako on Boga vidi, kako

62

ga zamišlja, ko je za njega Bog, i šta je to što ga božanskim čini, šta je to bez čega Bog ne bi bio ono što jeste.

Dobih odgovore od mnogih, no različite odgo-vore, nikad iste. To je bilo najmanje što sam očekivao. Bijaše mi čudno, sasma zbunjujuće, da svaki od ispitanika vlastiti pristup religiji ima, autentičan način doživljavanja duhovnosti, poseban oblik ispoljavanja svog vjerskog uvje-renja. Ponajviše me iznenadilo da svako speci-fičnu viziju božjeg upliva na ljudski život ima, i sopstvenu percepciju Boga. Pa me to navede da pomislim kako svako svog boga ima, posebnog, a opet zajedničkog, svima bliskog. A to nikako nisam očekivao.

Oduvijek sam smatrao da za sve vjernike posto-ji samo jedan Bog, za sve isti. Ako baš ne samo jedan, onda makar jedan za svaku od religija. Nikad pomišljao nisam da oni koji u istoj crkvi kleče i istom oltaru glavu okreću različito boga razumiju i vide. A eto, tu u Irskoj, spoznah da je tako, da na svakog čovjeka jedan bog dođe – bog po glavi stanovnika, deus per capita, kako bi se to rječnikom istraživača kazalo. I bijah zbunjen, potpuno.

Bijah i razočaran. Uz sav uloženi trud, moja is-pitivačka metoda ne dade rezultata. Odgovo-ra si ne nađoh, samo još više pitanja novih. Pa me neko beznađe obuze, bespomoćnost i strah

63

da istinu koju tražih nikada dokučiti neću, da će sve to vječita zagonetka i misterija meni ostati. Ubrzo me i radoznalost moja napusti, prestadoh s propitivanjima ljudi, stadoh s an-ketom svojom. Ni crkava nisam pohodio, osim jedne u koju sam zbog dragih mi ljudi tek po-nekad zalazio.

64

4. suDboNosNi susret

Onda se desi da upoznah Johna. Sreli smo se slučajno, tako mi je tada izgledalo. Bilo je to na predbožićnoj obiteljskoj večeri na koju su nas, suprugu i mene, pozvali Olive i con, prijatelji, jedni od prvih koje smo u Dublinu stekli. Slavi-lo se u domu Olivinog brata, kome je, naknadno saznah, John bio punac, father in law.

Domaćine nismo poznavali, no uz njihovu to-plu dobrodošlicu i za šalu uvijek raspoloženog cona, brzo smo se počeli osjećati kao kod svoje kuće. U veselom duhu, stojeći nasred poveli-kog salona s čašama u rukama, nas petnaestak uzvanica smo čekali da budemo pozvani za stol. Samo jedan gost je bio po strani, sjedio je na velikoj fotelji ispred kamina – stariji gospo-din, negdje u ranim sedamdesetim. Dok sam ga načas posmatrao, pogledi nam se sretoše. Za-pazih blag osmijeh, istinski magnet kojim me je privukao. Izdvojih se iz grupe, pa mu priđoh i predstavih se. Njegov prijatan glas mi kaza da sjednem na stolac pored njega, da se ogrijem. Uz ugodnu toplinu i pucketanje vatre, započe-smo razgovor koji nije prestao do kraja večeri, koji ni do dana današnjeg nije prestao.

O čemu smo zborili, šta nas je to zaokupilo? Te večeri počesmo o Božiću, samo nakratko. A onda razgovor pođe o Bogu. To je bila centralna

65

tema za tu večer, i za sve naše kasnije susrete. A bilo ih je mnogo. Tokom mog sedmogodišnjeg boravka u Dublinu, viđali smo se redovno, kod mene kući, u mirnom kutku novootvorenog re-storana na farmi u Shankillu, ili kod njega. I da-nas tako činimo, viđamo se preko skypea, bar jednom mjesečno.

John je tu večer imao glavnu riječ, a i svaki na-redni put je bivalo tako. Ja sam pomno slušao, tek rijetko pripitkivao, onda kada mi radozna-lost moja nije davala mira. Govorio je o sebi, o iskustvu svog življenja s Bogom, o spoznaji da bez Isusa naše postojanje smisla nema, ni slo-bode srcu i duši ljudskoj. S Gospodom snagu stječemo da se iznad boli naše uzdignemo, boli i nepravde koju nam drugi nanose, i iznad želje da im se za to osvetimo. Samo tako, s Njim, s Isusom mi smo kadri oprost drugima podariti, a gnjev i nagon za odmazdom pobijediti. Slobo-du i puninu života dokučiti. Da, baš tako je John meni govorio. Pritom su i za njega obojica, Bog i Isus, jedno bili, imena im je naizmjenično kori-stio kao da je u pitanju ime i prezime iste osobe.

Pričao mi je o svom životu, o patnji djeteta vanbračno začetog, bez očevog prezimena po-rođenog, na prezir odmalena osuđenog. Tako je to tada u Irskoj bilo, negdje u doba pred rat ve-liki. Uzeli su ga od maloljetne majke, nasilu ga iz njenog naručja oteli, rastavili ih još prije nego ga je podojila, na grudi priviti stigla. Potom su

66

ga na skrb drugoj ženi dali, koja od vlastite bije-de o sebi i svoje petoro djece jedva da je skrbiti mogla. A i alkoholu se u tom svom jadu teško opirala. Pa je John, umjesto uz njih, odrāstao na ulici, obilježen okrutnim imenom izroda i bastarda. Sām i prezren od svih. Na nesreću osuđen. Sve dok se Bog u njegov život umiješao nije, na vapaj njegov milošću i ljubavlju odgovo-rio. ljubavlju o kojoj ni sanjati mogao nije.

Kazivao mi je o tom obratu, i kako je Gospod potom u životu njegovom čuda činio. Njega, koji zapravo u školu nikada kročio nije, koji je ne-pismen punoljetnost dočekao, njega je Bog do samih vrhova poveo – do poslova najboljih, do žene-dragulja koja mu je suprugom postala i bi-serje potomaka mu izrodila, do toplog doma i porodice koju sām kao dijete nije imao, do spo-znaje ko su mu roditelji bili, pa onda i do susre-ta s petoro braće i sestara rođenih za koje ni slutio nije da postoje. A prije svega, pokazao mu je da nije sam, da se u Oca pouzdati smije, na Njega uvijek osloniti. Da s Njim puninu života osjetiti može.

“Ja sam mu poklonio srce svoje, On je meni uz-vratio ljubavlju neviđenom, dao mi je sve što u mladosti ni zamisliti nisam mogao. I još više. Dao mi je ono najvrijednije, podario mi je mir i saznanje da s Njim svaku nevolju i kušnju izdr-žati mogu, i da za sve što je On stvorio ljubavi

67

mogu naći i imati. Tako otkrih i misteriju naj-veću: prihvativši Isusa za učitelja, hodeći tra-gom njegovim, ja već danas u eden zakoračih. Pronašavši u sebi ljubav njegovu da bih je ne-sebičo drugom davao, ja novi život dobih, život beskrajne radosti” – rekao mi je više puta, sa-mouvjereno i uvijek sa zanosom i pasijom.

“Once I had nothing. Now, with God, I have everything! every … thing !!!” – razvukao bi ovu riječ posebno naglašavajući njen prvi dio. “Brano, I am a rich men, I am a millionaire!” – ponovio bi John na kraju svakog našeg susreta, kazujući mi da on, koji je nekoć bio niko i ništa, sada ima sve, baš sve, a prije svega ima Boga. Uz Njega, on je neviđen bogataš, milioner. Boga je John svakim damarom svojim u sebi osjećao, svaki dan na desetine puta doživio. “I do not live any more, Jesus lives within me, the indwelling God is the one who leads my life now” – tako bi često meni kazivao, to da Bog ispunjava njego-vu nutrinu, potpuno, i da ga On kroz život vodi.

Smirenost, blagost, odmjerenost i nadasve ra-dost, to sam kod Johna prepoznao. Neka po-sebna radost, ne ona koju sam ja poznavao, te rijetke trenutke sreće koje sam doživljavao, eksplozije emocija koje sam imao kada bi mi se nešto lijepo desilo ili kada bih se u dragom društvu opuštao. Kod Johna je radost bila stal-ni podstanar duše njegove. Pokazivala se kao

68

trajno zadovoljstvo i sveprisutna zahvalnost što može gledati i diviti se čarobnoj kreaciji koja se svijetom zove, pa bilo da je to tek cvi-jetak jedan izrastao na ljutom kamenu ili crvić koji iz zagrižene jabuke viri. Sve je vidio savr-šenim, sve je to za Johna bio dio besprijekorne Božije tvorevine, dio sveukupne harmonije po kojoj sav univerzum živi.

“Brano, zar Otac svijeta nije napravio sve per-fektnim. Sve je na svome mjestu, ništa suvišno nije, nijedna kap kiše, zrno pijeska ili travka na proplanku. Sve je dio savršenog plana i sklada. A i kada se nešto pokrene, promijeni, kao napri-mjer bujica koja s proljeća čitavo cvjetno polje odnese, to je samo znak da se novi sklad pri-prema, nova harmonija uspostavlja, još ljepša i potpunija. Baš kao kod vrsnog majstora mu-zike, kompozitora koji prekrajajući staru melo-diju nove tonove dodaje, pazeći da se uklope s onim prethodno zabilježenim. Na kraju to novo ispadne bolje, uhu ugodnije.” Tu John malo za-sta, pa onda s iskrenim uvjerenjem doda: “I sve to On čini zbog neizmjerne ljubavi koju za nas ima, i za sve što je stvorio.”

John je znao ko je skladatelj, tvorac čarobne harmonije koja kosmosom vlada. Njemu se on divio i ljepoti prirode, te perfektne kreacije Njegove. Ali ne na način da je zapanjeno stajao i uzdisao nad savršenstvom pokazanim, već se

69

trudio da bude dio tog svekolikog sklada. Želio je da se u njega utopi, da ga ničim ne naruši. Pa kada je govorio, činio je to tiho i polagano, sasvim različito od mene. Kada je hodao, nije žurio kao ja, niti je obarao pogled, već je ho-dao uspravno, gledao ispred sebe, tražio po-gled prolaznika ne bi li osamljenom neznan-cu osmijeh uputio, prijaznošću i toplinom ga usput pomilovao. To je smatrao svetom dužno-šću, to da svoju radost s drugima dijeli. I sebe cijelog, ako treba.

Takav je John bio. Smisao svog postojanja je u tome našao, da drugima pomaže, da utjeha bude, da onima oko sebe dobrotu, pažnju, na-klonost i ljubaznost poklanja. “love is in giving, not in receiving” – znao je govoriti, ponavlja-jući da je ljubav u davanju, ne u primanju. Pa mi je objašnjavao da onaj koji čeka da voljen bude, svoju sreću u ruke drugih daje. Taj može godinama, pa i cio život u čekanju provesti, a ljubavi nikada ne upoznati. Drugačije je s onim koji ljubav pruža i daruje, taj sudbinu svoju u sopstvenim rukama ima. Taj kad poželi u prisu-stvu ljubavi može biti, dati joj priliku da ga ona dotakne. Jer, na ruci svakog koji cvijeće poklanja uvijek ostane trag mirisa – spomenuo bi John na kraju ovu drevnu izreku kinesku.

Ja sam ga pažljivo slušao. Upijao sam blagi glas njegov, riječi odmjereno kazivane, polagano,

70

s nekim unutrašnjim spokojem kojeg imaju samo mudraci s istoka. I sve vrijeme sam ga u oči gledao. Zračile su zadovoljstvom i topli-nom, onom što iz žarećeg srca dolazi, iz dubine duše vrele. I osmijeh na licu njegovu je takav bio, topao. Meni drag.

71

5. bratska uputa

Pored sve moje volje, ja riječi Johnove i poruke nisam uvijek razumijevao. Neke mi tada bijahu nejasne, daleke, poneke mi se činiše nevjerovat-ne i nestvarne. No, jedno je meni uvijek stvarno bilo, sasvim istinito i očigledno – ta golema ra-dost u njegovim očima, u glasu, u čitavom biću njegovom i postojanju. Nju sam jasno raspoz-navao, osjećao i vidio. To me fasciniralo, to me najviše privlačilo Johnu. Taj blaženi spokoj koji je njime vladao, i trajna radost koju je živio. To je meni nedostajalo. Na tome sam mu zavidio. To sam i ja za sebe htio imati. Silno sam to želio.

Jednom zgodom kada više nisam mogao odo-ljeti toj svojoj ljubomori, izustih bez okolišanja: “John, what is your secret?” – upitavši ga šta je tajna njegova, kako uspijeva mir svoj naći, mir koji mu osmijeh na lice donosi.

On načas zastade, pa blagim glasom, najbla-žim kojeg sam do tada čuo, odgovori: “Brano, I live by the law of love”, kazujući mi da on po zakonu ljubavi živi. “The unconditional love”, odmah doda, čime mi naglasi da ta ljubav ni-čim nije uslovljena, nego se svima hoće dati, bez razlike. To je ona ista ljubav koju Stvoritelj za svijet ima, za sve što postoji, naglašavao je John. Pritom me još podsjeti kako On suncem i nepravednog i pravednog grije, da kišu i zlima

72

i dobrima pošalje. Tako nas uči da i mi dobro svima činimo, da ljubav jednako poklanjamo onima koji nas vole i onima koji nas proklinju, da najbolje što imamo sa svakim drugim dije-limo bez da išta zauzvrat očekujemo.

“Nikada se ne umori od činjenja dobra! – to Bog moj meni poručuje, Bog kojeg sam za sebe na-šao”, kaza mi John i završi ovu svoju kratku be-sjedu poznatim, dragim mi osmijehom.

“John, kako da ja Boga nađem, kojim putem da pođem, gdje da ga tražim?” – sav nestrpljiv izu-stih sva tri pitanja odjednom, u dahu. Na to me nagna sjaj u očima njegovim što se uvijek i na-novo javi pri spomenu imena Gospodnjeg, i Joh-nova radost neskrivena – sve ono što sam htio za sebe imati, najradije odmah. A onda spazih na stotine knjiga poslaganih na policama što su krasile zidove njegove radne sobe, pa mi nova pitanja na pamet dođoše.

”John, jesi li pročitao sve ove knjige, da li su ti pomogle u tvom traganju za Bogom? Ako jesu, možeš li mi preporučiti tri-četiri najbolje, one koje su te povele do Istine?” Pritom osjetih da sav treptim – to mi dođe od pomisli da bih s po-moću par knjiga i ja istu vjeru mogao imati pa s njom radost Johnovu dokučiti, brzo, kraticom. Možda već sutra.

73

“Ove knjige su pisali ljudi, od krvi i mesa” – reče John, pokazujući rukom na prepune police. Onda se okrenu meni, pa nastavi: “U njima oni kazuju o svom putovanju ka Bogu, ne o tvom Brano. Tu pišu o Bogu kojeg su sebi našli, ne tebi. To je bilo njihovo putovanje, po stazi koju su oni sebi izabrali.”

Tu John na tren zastade, pogleda me pravo u oči, pa mi udijeli savjet za život: “Svako za sebe Boga tražiti treba. Stoga, ne slijedi nikoga, ni-jednu religiju. Tu ti niko pomoći ne može. Nego, slijedi svoj vlastiti put. Idi i potraži ga, nađi od-govor za sebe, nađi si istinu.”

“Kako da je nađem?” – upitah nestrpljivo. “Koje knjige da čitam, koga da slušam?”

“Brano, ja te volim, kao sina rođenog, i zato ti samo jedan savjet podati mogu, onaj najbolji kojeg imam. Ne čitaj knjige koje su drugi o Bogu pisali, čitaj original! Čitaj riječ Njegovu. Uzmi Bibliju, počni otpočetka. Tamo ćeš naći šta Bog hoće tebi reći, tamo ćeš saznati ko je On, zašto nas je stvorio i u koju svrhu.”

“Ja sam je probao čitati, čak nekoliko puta, i nije išlo”, uskočih ja. “Ta knjiga je natrpana parabo-lama i misterijama, u njoj je mnoštvo skrivenih poruka koje ja umom ne mogu razumjeti, moj intelekt mi tu ne pomaže” – odgovorih iskreno, što John prepozna, pa nastavi dobronamjerno.

74

“Kada čitaš Bibliju koristi srce, ne razum” – reče, prvo upirući desnim kažiprstom na svoje grudi, potom na sljepočnicu. “Um, znanje i ego su veo što se priječi između ljudi i Boga, za-stor koji nam ne da Boga vidjeti. Nego, Brano, posmatraj svijet srcem. Tako čitaj i svaku riječ Njegovu, srcem je tumači.”

Riječi Johnove su mi zvučale ubjedljivo, ponaj-više zbog smirenosti i očinskog tona s kojim ih izgovori. Stoga odlučih da ga poslušam. Vratih se Bibliji. Uložih sate nebrojene ne bih li je razu-mio, istinu iz nje sebi dokučio.

Pročitao sam je jednom, pa drugi put. Uzalud bijaše, odgovora na moje pitanje nisam našao. Nakon četri mjeseca ponovo se uputih Johnu. Ispričah mu kako sam u knjizi na desetine opi-sa sreo koji Boga predstavljaju, bezbroj pridje-va koje likovi iz te knjige Njemu daju, a i On sam sebi. Jedni ga opisuju riječima milostivi, nježni, praštajući, drugi s darežljivi, pravedni, ljubeći, treći ga oslovljavaju sa silni, pouzdani i veliki, če-tvrti sa… Pa onda kazah Johnu još i ovo:

“Uprkos brojnim detaljima s kojima mi akteri Biblije Boga opisaše, ja ne mogoh odgonetnuti ko je On, šta mu je suština i bit. Ništa mi posebno o Njemu ne rekoše. Ja te iste atribute svojim prijateljima dajem, smrtnicima običnim koje poznajem. Iskren da budem, očekivao sam da je Bog drugačiji od nas. Zamišljao sam

75

da postoji nešto što Ga izdvaja od ljudi, da ima nešto što Ga čini posebnim, jedinstvenim. No, ja to u knjizi ne nađoh.”

“Vrati se toj knjizi, otvori Novi testament. Čitaj o Isusu, o njegovoj ljubavi za svijet, o životu i smrti njegovoj” – posavjetova me John, opet roditeljski toplo, kako to on već zna.“Tamo ćeš sebi odgovor naći.”

Otišao sam kući da sve to još jednom pročitam. Potrajalo je i to, sedmicama čak. Uzalud, pono-vo ne nađoh odgovora kojeg sam tražio. Razo-čaran, odlučih da pođem do Johna i da mu po-novo sve isto kažem.

76

6. ISTINU O BOGU MI SAM BOG KAZA

Dva dana prije najavljene posjete Johnu, još jed-nom uzeh knjigu s namjerom da provjerim neke pasuse, da se pripremim za razgovor. Dok sam listao stranice novozavjetne, odjednom, sasvim nenadano ugledah redak, kratku rečenicu skri-venu u jednom kutku biblijskom. “Bog je ljubav” – stoji tamo, gotovo pri samom kraju5. Pročitah je, pa zbunjen zastadoh. “Je li to poruka koju mi Bog kroz knjigu svetu šalje? Je li to odgovor na moje traganje?“ – sumnjičavo se zapitah. “Zar sve što htjedoh znati sa tri šture riječi hoće da mi kaže? U jednoj prostoj rečenici?”

Zamislih se nad pročitanim. Zamislih se tu ve-čer cijelu, pa i narednu. I još dugo, danima dugo, stajao sam pred ovom porukom zbunjen i zapi-tan o značenju njenom. A onda je razumjeh.

Jedne besane noći, sjedeći za stolom i misleći o njoj, shvatih da to Bog sami, kroz knjigu koja je Njegovo autorsko djelo, poručuje da je ljubav, nesebična i neuslovljena, ključna i najvažnija mu odrednica, bit Njegova. Za razliku od svih drugih koji su opisivali tek neku od njegovih osobina, On sām mi otkri ko je On, što je On, šta mu je bitak. Poručuje mi da je ljubav sva srž Njegova. To je ono bez čega Bog ne bi bio to što jeste, bez čega ne bi ni postojao. Kako

77

ovo razumjeh, radost silna mi grudi ispuni. Od sreće samo što ne poletjeh.

“Bog je ljubav”, ponovih desetinu puta sebi, na-glas i u sebi. Ponavljajući tu kratku, a meni sve-moćnu rečenicu, ja mahinalno, ni sam ne znam kako, na papiriću kojeg sam držao na stolu, na-pisah skraćeno, onako algebarski: Bog=Ljubav. I u trenu shvatih da od Njegovih riječi sastavih jednadžbu kojoj bi, kao i u svakoj drugoj, lijeva strana trebala biti jednaka desnoj, a i desna li-jevoj. Pa zbunjen zastadoh.

Tih par znakova na papiru zagolica moju rado-znalost. U meni se ponovo probudi istraživački nagon, javi se želja da provjerim da li moja jed-nadžba štima, da li se može predstaviti u obr-nutom izrazu, pa da opet sve bude isto. Je li baš sve tako kao što je nama prvoškolcima kazivala Đurđica Stopić, draga nam učiteljica, da se izraz 2+2=4 može napisati kao 4=2+2, a da sve ostane isto. Ili, kako nam je kasnije u gimnaziji zborio profesor logike, da se svaki opšti pojam može jednačiti i zamijeniti s njegovom suštinskom odrednicom, navodeći za primjer pojmove čo-vjek i razumno biće.

Potaknut navrlim školskim znanjem, dopisah još jedan redak: Ljubav=Bog. Pa i njega pročitah sebi desetinu puta, naglas i u sebi. Zamislih se onda i zapitah da li ova moja premetnuta jed-nadžba može izdržati test vjerodostojnosti. Da

78

li stoji i jedno i drugo, je li sve isto u oba pravca, slijeva nadesno i zdesna nalijevo.

Ponovo krenuh čitati knjigu novozavjetnu, ot-početka, od evanđelja prvog, Matejevog. Sve s namjerom da vidim je li Bog ljubav ili je ljubav bog. Ili su, pak, ljubav i Bog jedno te isto. Za test i provjeru odabrah Isusove riječi, uzeh ono naj-važnije, odabrah ono što nam Stvoritelj, navod-no po sinu svome najdražem, poručiti hoće. Ne bi mi teško da ih nađem, te pasuse specijalne. U mojoj kopiji Biblije (“New life Bible”6) riječi Isu-sove tiskane su crvenim slovima, a sve ostale crnim, uobičajenim. Potomte pocrvenjene kre-nuh prevoditi s engleskog, redom i polako.

Ljudi trebaju mnogo više od kruha da bi živjeli, moraju se hraniti riječju Božjom. (Matej 4:4)

Ne iskušavaj Boga. (Matej 4:7)

Slavi Boga, služi samo Njemu. (Matej 4:10)

Ostavite zlo i okrenite se Bogu… (Matej 4:17)

Bog nagrađuje one koji shvate potrebu za Njim… (Matej 5:3-10)

Svaki ko poštuje Božje zakone će biti veliki u kraljevstvu Njegovom. (Matej 5:19)

Volite vaše neprijatelje, molite se za one koji vas progone. Samo tako ćete postupati kao istinska djeca Oca vašeg… (Matej 5:44)

Ne možete služiti obome, Bogu i novcu. (Matej 6:24)

79

… Otac će vam dati sve što vam je potrebno dan za danom ako živite za Njega. (Matej 7:33)

Nakon prijevoda odabranih rečenica slijedio je najvažniji korak moje analize, kritična faza mog testa i pokusa. U svaku od njih, umjesto ri-ječi Bog, Otac i svih silnih oblika, pridjeva i za-mjenica koje na Njega upućuju, umetnuh riječ ljubav. To je dopušteno, tako mi veli moja jed-nadžba, tako kažu zakoni algebre, na to upuću-ju principi logike. I šta sam potom našao, šta je bio rezultat ovog, za mnoge heretičkog eksperi-menta? Šta ispade na kraju iz svega toga?

Čudo, čudo do tada meni neviđeno! Ništa se promijenilo nije, sve je ostalo isto! Vidio sam da svaka od devet rečenica i dalje štima, da je odr-živa, da je sasvim logična, meni čak razumljivi-ja nego ranije. To me zapanjilo, nisam očekivao da će moj pokus iz prve uspjeti, da će započeti tako lako i obećavajuće.

Nastavih čitati na isti način, a nestrpljivo, gro-zničavo. Stalno sam ubacivao riječ ljubav gdje god je stajalo Bog. Nisam prestajao sve do kraja. I sve vrijeme se ništa zbilo nije: suština teksta nije se mijenjala, poruke su zadržale svoje zna-čenje, ostajale iste, a meni postajale sve jasnije, još jače i uvjerljivije.

80

Nakon što prođoh Mateja cijela, ja krenuh da-lje. U moj pokus uključih i tri ostala evanđelja, pa onda cio Zavjet novi. I opet se sve zbivalo jednako kao i onda dok sam čitao Matejevo svjedočenje o životu i smrti Isusovoj. Istine su se mnoge predamnom otvarale, kazivale, i objavljivale, a na meni blizak način, onaj koji moje srce razumije i prihvaća.

Nakon što pročitah svu knjigu, meni dođe neka radost, ispuni me sveg i potpunoma. Zatrepe-rih od sreće jer shvatih da u rukama imam je-dinstven kōd za čitanje skrivenih poruka broj-nih. Ljubav: to je svemoćna tajna šifra. Ljubav je ključna riječ kojom otkrih suštinu prauzro-ka, početka i izvorišta sveg postojećeg. To je ključ koji mi približi misteriju nauka Isusova. Rasvijetli mi poruke tog vrlog rabbija nazaret-skog, učini ih meni vodičem za život.

Ljubav je ključ koji mi otvori vrata spoznaje mnoge i dveri života novog, radošću ispunje-nog.

DIO TRećI

ŽIVOT NOVI

Love is what bind us all together in perfect harmony. 7

83

1. S KlJUČeM U RUcI POĐOH DAlJe

Našavši da Bog i ljubav jedno te isto mogu biti, ili da to odavno već postali jesu, ja prigr-lih knjigu koju mi John preporuči, počeh učiti život iz nje. S njom krenuh razumijevati miste-rije mnoge – ne samo one o postanku svijeta i nas samih, nego i o postojanju našem, o smislu života kratkog ovozemaljskog i vječnosti što nas k sebi primiti hoće. Otpočeh spoznavati o mnogočemu vidljivom što se čulima i umu tek zamagljeno prikazuje, ali i o onom što se očima sagledati ne da, a ni jagodicama prstiju opipati. Sve to pobrojano ja tek uz pomoć srca mogoh dokučiti, sebi bliskim učiniti. Da, samo tako, sr-cem gledajući, za njim hodeći.

Naučih i lekciju mi najvažniju: da se srcem, ši-rom otvorenim, sve postojeće u jedinstvu svo-me dā sagledati i spoznati, pa i ono(g) što iza svega stoji, što svime postojećim upravlja. Ui-stinu vidjeh da je tako, da sve u bratstvu nekom jeste, i da vezano je sudbinom zajedničkom. Tako mi se pokaza.

***

Ima još nešto što ispovjediti hoću pa da ništa skriveno ne bude.

84

Kako počeh otvorenog srca svijetom hoditi, ja u drugačiji život zakoračih. Život radosti goleme, božanske, one koja iz darivanja dolazi, koja se iz radosti darovanog meni vraća. Živeći po za-konu te i takve ljubavi, ja razumjeh sveprisutnu radost i mir koje sam kod prijatelja Johna ugle-dao i gledao, na kojima sam mu zavidio.

Sada ja tu istu radost živim, novi život s njom imam. Ja nikada sanjao nisam da takvu ljepotu mogu iskusiti, svaki dan, svaki čas. Da je imati uvijek mogu, uvijek kada dozvolim da trunka topline, dobrote, riječ utješna ili osmijeh blag od mene ka nekom znancu pođe, prema neznancu još radije. To mi je slobodu donijelo, oslobodi-lo me sebičnosti vlastite, izvelo iz ropstva mog ega nadobudnog.

Radost ovu ja nizašto na svijetu ne bih mijenjao, to je meni blago najdraže i najveće. S njim sam bogataš, milioner sam ja. Uistinu, nikada nisam pomišljao da tako bogat život imati mogu. A iskreno da velim, nisam mislio ni da će moja lju-bomora spram Johna iščeznuti. Skroz nestati. Da ću istu radost, tu njegovu, ja sebi priskrbiti.

85

2. ZA KRAJ

Na putu dugačkom, u potrazi decenijskoj, ja od-govor sebi nađoh. Otkrih šta su smisao i razlog mog postojanja, šta je to nešto što mojim živo-tom upravlja, o mome dobru brine. ljubav koju iz srca drugima nudimo i dajemo je to nešto– tako mi se kaza i pokaza.

Tek s njom sve poprima smisao, samo s njom život i sve u njemu puninu ima. Razumjeh da je ljubav prapočetak i zametak svega, da ona svi-me vlada, sve oblikuje i sve ka dobru vodi. Ona je sila od koje sve nastaje, koja sve može. S njom ja sve mogu: tuđe živote iz tame mogu izvesti, svjetlom ih osvijetliti, radošću ispuniti. S njom sebe s drugim mogu zbratimiti, jedno sa svim i sa svakim mogu biti. ljubav je čarobna, ona je čudotvorna. Ona je svemoguća, ista je kao Bog. Razlike među njima ja ne vidim. Oboje su meni isto, oboje su mi jedno.

***

Kako je tekao moj život u Irskoj, kako teče da-nas nakon povratka u Holandiju, o tome ću još ponešto kazati u knjizi novoj, koju tek kanim pisati. Za nestrpljive evo sažetak: irski prijatelji mnogi, sljedbenici Učitelja i braća moja, kako ih nešto kasnije počeh zvati, pokazali su mi da je

86

srcejedini kompas za život. I s tom uputom, s tim pomagalom koje mi u grudima prebiva, ja svaki dan vidim svjetlo, vidim dobro oko sebe i obilje dobroga koje je meni upućeno. Neko drugi možda ne bi tako sudio ni vidio, neko ko moj život sa strane posmatra, a gleda ga kroz prizmu priželjkivanih bezbriga i uspjeha ovo-zemaljskih, baš onako kako sam i ja nekoć život svoj i tuđi gledao i mjerio.

Meni, kojem Učitelj svojom riječju i primjerom pomaže da svako novo jutro kao najljepši po-klon dočekam i prihvatim ga sa svim izazovima koje on sa sobom nosi, dani su ispunjeni, bogati smislom i radošću.

Prebogati.

DIO ČeTVRTI

post scriptum

There are three things that will endure – faith, hope, and love– and the greatest of these is love. 8

89

ZAVRŠNI INTeRVJU, KRAJ ANKeTe

Umalo zaboravih dodati nešto što ovdje, pri kra-ju mog svjedočanstva, valja biti kazano. Samo tako ovom papiru neću ništa dužan ostati.

U traganju za smislom vlastitog postojanja pi-tanja sam mnogima postavljao, intervjuisao na desetine onih koji se Bogu iz navike, iz nužde, iz ljubavi ili iz straha obraćaju. Anketirao sam ja i Johna. Čak ni tu svom istraživačkom nago-nu nisam mogao odoljeti. Pitao sam ga sve ono što nekoć ranije zapitah sagovornike iz crkve achenske, a i mnoge druge: ko je Bog, šta mu On znači, koliko mu je važan i na koje Ga mjesto stavlja.

“Brano, sve je ljubav. Ona je dio savršenstva koje u nama nesavršenima prebiva, ona nam kazuje kakvi mi uvijek trebamo biti, prema svemu i svakome. Kad god toplinu, nježnost, strpljenje i pažnju drugome podarimo mi smo u blizini savršenog, mi smo božansko u sebi našli, s dru-gim to podijelili. Mi smo na taj način božanstvu nalik. Podarena ljubav nas Bogom čini. Ona je Bog koji u nama živi, drugi ne postoji.

ljubav je perfektna, ona je najbolje što u sebi za druge imamo, ona je najbolji dio čovjeka. Ona je najbolji dio tebe, Brano. Ona je silna, magična je. S njom sve možeš, s njom je sve

90

moguće. Tugu tuđu u radost ona pretvara, bo-lesti smrtne podnošljivima čini, plač u smijeh obrće, beznađe svako od nje bježi. ljubav čuda neviđena čini, ona nas čudotvorcima pravi. Ona je moćna, svemoćna baš kao Bog što je. Ona je sve. Ona bog je.” Tu on napravi stanku nedugu, kao da si dade vremena da se prisjeti ostalih pitanja koja sam mu bio postavio.

“Sve ovo mi je Isus svojim životom kazao i po-kazao. Savršenu ljubav za svijet je imao. On sam je savršenstvo. On je meni prvi. Moja je ljubav za njega bezgranična, veća nego za ikoga i za bilo šta drugo!” – reče mi John, opet prepoznat-ljivim, blagim tonom.

Mene takav odgovor nije iznenadio, ranije sam ga čuo iz usta moje zemljakinje, one što me ruč-kom i toplim srcem u Achenu ugosti. Zato samo klimnuh glavom dajući mu do znanja da razu-mijem šta mi kaza. Potom ja uzeh riječ, nasta-vih sa svojim, već standardnim potpitanjem: “A tvoja supruga, tvoja djeca, zar si njih potisnuo, njima manje ljubavi ostavio?”

On me pogleda pravo u oči, pa smirenim a meni ubjedljivim tonom pojasni. “Brano, kada Stvo-ritelju svoje srce otvoriš, kada mu dozvoliš da u njeg uđe, desi se čudo. Tada počinješ shvatati kolika je Njegova ljubav za tebe, šta ti je daro-vao i čime te svaki dan daruje. On te tom ljubavi svojom uči kako da ti druge voliš, sve druge i

91

sve što postoji, sve što je On stvorio. Potpuno, iskreno, bezuslovno i bez rezerve. Pa tako i svo-ju porodicu. ljubav tvoja za njih poprima novi sadržaj, novi kvalitet i dubinu. Postaje veća i jača no prije.

Tu novu ljubav će oni ubrzo prepoznati, vidjet će promjenu u tebi, preporođenog čovjeka, Bogu bliskog. Osjetit će da ih više voliš, čvršće grliš, da su ti oni draži i važniji negoli prije. Pa će ti oni ljubav obilato uzvratiti, ljubav dotad nevi-đenu. I tako će biti i bivati svaki dan, iz dana u dan. Tom vašem utrkivanju u međusobnom davanju ljubavi – najboljeg što jedni za druge imate – neće biti kraja. Vaša uzajamna ljubav će rasti i bujati, težit će da postane jednaka onoj spram Boga. Htjet će da takva, potpuna, bude za svakog i sve što postoji. To joj je cilj, da bude nalik ljubavi kojoj nas Isus uči, koju nam je po-kazao: da volimo drugog kao samog sebe. Sva-kog drugog!”

“Ali kako da sve i svakog volim? Toliko ljubavi ja u sebi nemam, a niti iko drugi”, uskočih ja, prekidoh ga.

On mi smirenim glasom odgovori: “Brano i ja sam se pitao kako Isusov savjet da slijedim, kako ljubav za sve druge da nađem, a da je svo-jim najbližima ne uskratim. Mislio sam da je mjera ljubavi kojom raspolažem određena, za-dana jednom zauvijek, pa ako drugima toplinu

92

srca i pažnju poklonim, mojima će samo mrvice preostati. A onda mi je Bog kazao de nema ra-zloga da se plašim. Pokazao mi je da rijeka lju-bavi koja iz srca teče neće presušiti ako mno-gima ponudim da s nje piju, pa čak ni ako je svi požele. Reći ću ti šta mi je On kazao i pokazao. Rado ću to iskustvo s tobom podijeliti, odmah i sad.” – Tu zastade, osmijeh se pojavi na licu nje-govu, oči mu zasjaše. Pa polagano nastavi:

“Tek smo se bili vjenčali, ni godina nije tome prošla. Rose je zatrudnjela, poradovali smo se oboje potomstvu, uzneseni bili pri pomisli na roditeljstvo skorašnje. Čeznuli za tim trenut-kom. Počeo sam zamišljati sebe kako sina u ru-kama držim, u zagrljaju svom imam, kako se s njim po krevetu valjam, i po travnjacima zele-nim. Slike su mi se javljale koje sam često oko sebe viđao, a nikada doživio. Slike od kojih bi mi srce zaigralo, a čežnja porasla.

Narednog ljeta nam se rodio Paul, tako ga na-zvasmo. To maleno biće koje se još prije svog dolaska u moje srce zavuklo, sada ga je sasvim zarobilo, uznijelo do visina neviđenih. Nosio sam ga u naručju, grlio i cjelivao. Držeći ga na prsima, s njim sam po sobi plesao. U svoj krevet sam ga s jutra donosio, poljupcima budio, pa bi-smo se onda nas dvojica tu valjali, kasnije, kada je prohodao, i po travi mekoj, mirisnoj. Zavolio sam ga kao nikog do tada, više nego li sebe.

93

Pomišljao sam da je to vrhunac ljubavi, da tako silno nikoga neću moći voljeti. Pa kada je mi je Rose otkrila da je ponovo trudna, bio sam se zabrinuo – pomislio sam da za to drugo dijete dovoljno ljubavi neću naći, sigurno ne toliko ko-liko je za Paula imah. Tako sam i osjećao, da me on svog ispunio, da mjesta za nešto drugo tek malo je preostalo.

A kada se Sarah rodila, desilo se čudo. Iz srca je potekla rijeka ljubavi prema tom novom biću, bujica čitava, jednaka onoj prethodnoj koju do-živjeh s rođenjem Paulovim. Zaprepastih se, ui-stinu. Ne mogoh povjerovati da je tako, da se ljubav moja nije nadvoje podijelila, nego se ud-vostručila. Kasnije se utrostručila, pa učetve-rostručila... Sa svakim novim djetetom, se isto dešavalo.

Brano, ja tu shvatih da mi Bog djecu podari, ne da bih samo njih volio, nego da me pouči da je moje srce neiscrpno vrelo ljubavi. To je lekcija koju mi dade – da ljubavi potpune i neokrnje-ne mogu uvijek naći, uvijek i za svakog. Samo treba srce otvoriti. Ono je spremno toplinu svi-ma dati i davati, svemu što je Njegovom rukom stvoreno.” Tu stade. Pogled mu se zaustavi na nečem dalekom. Učini mi se da je sve rekao što je namjerio kazati. No, ne bi tako. Nastavi on s još par rečenica, meni nezaboravnih, od tada uvijek u meni prisutnih.

94

“ljubav, taj dašak božanski koji u nama prebi-va, blago je golemo, a neobično. Ona je blago koje pravila trgovine ne priznaje, a ni zakone logike i algebre. Štaviše, opovrgava ih, i do ap-surda dovodi. Zapamti dobro, ljubav je jedini imetak koji se ne da potrošiti ma kako da smo s njim rasipni. Nema takvog blaga na svijetu. To je savršeno bogatstvo – jedino koje se vraća kada ga darujemo, a umnožava i povećava kada ga dijelimo.

Brano, ljubav je najveće blago koje imamo. lju-bav je čudo. S njom takvom i tolikom, cijeli svi-jet obgrliti možemo. I ti to možeš!”

Love will last forever... 9

INSTeAD OF THe BOOK summarY

97

three servaNts10

There is a peculiar story about money in my mother’s favorite reading, the Bible (Matthew 25:14-30). Many years have passed since I first read it, back when I was a student. At that time, it struck me as too simplistic, even naïve. Mo-reover, its topic appeared totally inappropriate for the serious book which, as some have told me, was dictated to the writer’s ear by God Himself.

The story begins with three servants who had been entrusted with their master’s riches be-fore he left on a long journey. The master gave one of the servants five pouches of gold coins. The second servant was given two pouches and the third was given one.

When the master returned from the trip, he asked the servants, “What have you done with my money?” The first servant said that he inve-sted it, and it doubled in value. The second ser-vant said the same. The master then gave both of them a generous reward, allowing them to rule cities in his kingdom – one city for every pouch earned. The third, however, said that he had been fearful of losing the treasure he had been entrusted with, so he dug a deep hole in the ground and buried it so that no one could take it. Hearing this, the master became angry

98

and chastised him, “Why didn’t you at least de-posit it in the bank, so that I could earn interest on it and enjoy a profit upon my return?” As the story goes, the master threw the servant into darkness of jail.

At the time, I found the story boring and naïve. It didn’t have the special message that we wo-uld expect to find in such a special book. As a matter of fact, I thought that such a story wo-uld have been more suitable for a picture book for preschool kids. Having been disappointed, I closed the book and the story left my mind qu-ickly.

Not long ago, after nearly four decades, I read it again. I read it through a new prism, through the spiritual lenses I have obtained while trying to understand man’s faith in the supernatural, his hope in the intangible and invisible. And I gradually came to understand it. I came to dis-cover that it is a story about love, not money. It is a story about the love personified by God, the God that I have recently found within myself.

In this story about servants and money, I have truly recognized God. As I understand it, He is the main character in this tale. He is “the ma-ster” who entrusts us with the greatest trea-sure of all. He has given us lOVe, that wondro-us treasure, the only one which returns when given away and which multiplies when shared.

99

He has given us enormous love: some are given one pouch of it, some are given two and some five or even more. However, this love should not be kept selfishly, but it should be passed on to those around us. By doing so, by giving our love generously and unconditionally to all, it will multiply endlessly – our love will reach pe-ople’s hearts, thousands of hearts, which then can pass it on to new people and new genera-tions. In this way it will grow and continue to live eternally.

This ancient story tells me also that, by loving, we will be loved, and we will be richly rewar-ded for it. We will receive an abundance of love and even more than that – a full measure, pre-ssed down, shaken together to make room for more, so full that it overflows. In this way, the amount of love that is given and received will continue to grow and multiply indefinitely until it overpowers the world. Until everything beco-mes One: love or God – it’s all the same to me.

101

o autoru

Branislav Mikulić rođen je u Sarajevu, 1951. godine, u ze-mlji koja se Jugosla-vija zvala, u državi komunističkoj, sada nepostojećoj. On sam radije kaže da se to desilo u Irskoj, u Du-blinu, i još pola vijeka kasnije – 8. juna 2005. kada se nanovo rodio, duhovno oživio. Na taj dan ga je, veli on, dotaklo svje-tlo rabbija iz Nazareta, tada je počeo slijediti nauk njegov da je darivati ljubav i težiti harmoniji s dru-gim bi ćima i svime što postoji, jedini put nam u dobro i beskonačnost.

Odrastao je uz oca, majku i sestru, kako sam kaže, u tipičnoj radničkoj obitelji toga vremena. Otac Anto, vrstan majstor-krojač, predratni ljevičar, sarajev-ski ilegalac i partizan, bio mu je uzorom, baš kao i mati Jelena, vrijedna radnica i višestruki udarnik u konfekcijskim radionama “Alije Hodžića” i “22. De-cembra”. Povremenu oskudicu, koja je pratila većinu gradskih obitelji na prelasku iz pedesetih u šezdese-te, nadomještale su porodična harmonija i toplina doma, čemu je, veli on, mati davala poseban pečat.

Branislava je od malena krasila radoznalost, želja za učenjem i spoznajom. To je pokazivao u osnovnoj školi, potom u gimnaziji, pa i kasnije. Sa 18 godina

 

102

upisuje studij ekonomije u Sarajevu, s dvadeset i poli-tičke nauke. Nakon diplomiranja, odlazi na magistar-ski kurs u Beograd, kasnije doktorira i specijalizira u Sarajevu i Hagu. Iako po vokaciji ekonomista, on se okretao temama koje su bile bliže njegovu srcu –petnaest godina je, radeći na Ekonomskom institutu Univerziteta u Sarajevu, izučavao fenomen masov-nih migracija jugoslavenskih radnika u inostranstvo, s fokusom na njegovu socijalnu i ljudsku dimenziju. Na desetine je njegovih članaka, naučnih studija, mo-nografija i analiza na tu temu.

U jesen 1989. i sam postaje migrantom. Polazi u Ho-landiju na postdoktorske studije gdje, stjecajem okol-nosti, ostaje da radi sve do 2005. godine. Ekonomska i socijalna nejednakost su teme koje zaokupljaju njego-vu pažnju – u centru njegovog istraživačkog interesa su najranjivije kategorije stanovništva: siromašni, socijalno ugroženi, beskućnici, bolesni, oni bez šansi i nade. Čak i kada piše striktno naučne i tehničke ra-porte o tim društvenim grupama, čitalac prepoznaje da autor saosjeća s njima.

Nakon godina plodonosnog djelovanja u Centru za socijalne analize Statističkog ureda Holandije, Brani-slav prelazi u Dublin da radi za Evropsku Komisiju. Njegov istraživački interes je i tu zaokupljen društve-nim temama. Osmišljava i vodi komparativne analize o kvalitetu života, socijalnoj inkluziji, nejednakosti i siromaštvu u Evropskoj Uniji. Tu, u Irskoj, ostaje do pred kraj 2012. kada napušta karijeru naučnika i istraživača i posvećuje se pisanju i pripovijedanju. Uglavnom se izražava u formi kratke priče, a naj-radije na maternjem jeziku, danas zaboravljenom, srpsko-hrvatskom. Bilježi, kako sam često veli, samo

103

ono što je otkrio hodeći kroz vlastiti život – ono što je oslušnuo uhom, vidio okom i razumio srcem.

Za svoje kratke priče Mikulić je već ubrzo dobio ne-koliko priznanja: posebnu pohvalu i povelju na Ami-ty konkursu (2016), te nagradu na međunarodnom književnom konkursu kratke priče “Miloš Crnjanski” 2017.godine. I njegov roman-prvijenac “Srcem do be-skraja” je odmah zapažen, kako od čitalačke publike tako i od književne kritike. Doživio je nekoliko objav-ljivanja u Bosni i Hercegovini (2016), a nedavno se po-javio i u Hrvatskoj. Roman je 2017. godine nagrađen na međunarodnom književnom natječaju “Fra. Mar-tin Nedić”. U pripremi su izdanja na srpskom i engle-skom jeziku.

Branislav živi, piše i djeluje na relaciji Amsterdam – Sarajevo. Saradnik je brojnih časopisa, revija i porta-la, aktivan u nekoliko redakcija i uredničkih odbora. Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine i P.E.N. International Centra u BiH.

105

NAPOMeNe I BIBlIOGRAFIJA

Neke ispovijedi ovdje kazane, nalaze se u ranije objavljenom autorovom autobografskom romanu “Srcem do beskraja” (Dobra knjiga, Sarajevo, 2016 / Synopsis i Hrvatsko biblijsko društvo, Zagreb, 2017). No, nekim ni to nije bilo prvi put da su prezentira-ne čitalačkoj publici. Pojedini dijelovi su prethodno utkani u samostalne priče, ponekada malo dorađe-ni i prilagođeni, pa onda tako objavljeni. Krenulo je to početkom 2014., kada je sarajevski dnevni list Oslobođenje počeo objavljivati kraće izvode iz tada još nedovršenog rukopisa romana, što se u četiri navrata ponovilo do sredine maja iste godine. Mje-sečnik Bobovac je potom preuzeo jedan takav tekst, a zatim i Odjek, najstarija bosanskohercegovačka revija za kulturu.

Dva poglavlja iz romana su prevedena na esperan-to i prezentirana međunarodnoj javnosti u knji-ževnom časopisu Literatura foiro. Američki maga-zin Spirit of Bosnia je na engleskom jeziku objavio jednu priču iz iste knjige. Zanimljivo je da su, osim u pobrojanim laičkim medijima, fragmenti Miku-lićevog romana objavljeni i u religijskim časopisi-ma, kao što su katolički list Glas koncila, islamski magazin Preporod, te protestantsko-evanđeoski dvomjesečnik Antiohija. To kazuje da autorove pri-če, zabilješke i ispovjedi prelaze granice tradicio-nalnih podjela, da neke od njih, kako primijeti prof. Mato Zovkić, jedan od prikazivača Mikulićevog ro-mana-prvijenca, nose i širu, univerzalnu poruku.

106

***

Svi oni koji nakon čitanja ovih kratkih ispovjedi požele u ruke uzeti Mikulićev roman-u-pričama ‘Srcem do beskraja’, mogu ga potražiti u knjižara-ma, internetskim i klasičnim. Vrijedi reći da gotovo sve javne biblioteke u regionu (BiH, Srbija, Hrvat-ska, crna Gora, Slovenija) imaju bar jedan primje-rak spomenutog romana. Moguće da je i autor neku kopiju za vas sačuvao.

Kontakti / reakcije / narudžbe

branislavmik@gmail.com

www.srcemdobeskraja.com

107

(Endnotes)

1 New Life Bible – New Testament, 1. Corinthians 3:18-19, Tyndale House Publishers, Inc., Wheaton, Ilinois, 1996 (u prevodu: ‘Neka nitko sebe sam ne zavarava! Ako tko među vama zbilja misli da je mudar po sudu ovog svijeta, neka bude lud da bude mudar, jer je mudrost ovog svijeta ludost pred Bogom!’ – Prva poslanica Korinćanima, 3:18-19, Biblija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1994, str. 1077).

2 Kasnije, nekoliko decenija kasnije, to isto nađoh na više mjesta u Kur’anu. “Indeed, it is your Lord who created the heavens and the earth in six days …” izvor: al-Quran, 7:54; Slične navode nalazimo i u slijedećim surama 10:3; 11:7; 25:59; 50:38; 57:4. (Qur’an, Sahid International, www.quran.com)

3 Biblija, Novi Zavjet, Evanđelje po Mateju 7:8, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1994.

4 Riječi su ovo Isusove, ne sasvim doslovne, nego onakve kako ih ja razumjeh, kakve meni u srce dođoše, kakve ih u sebi nosim. (originalno stoji: “Ja sam put, istina i život.” – Ev. po Ivanu 14:6, Biblija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1994.)

5 1. Ivanova poslanica, 4:8, Biblija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1994.

6 New Life Bible, Tyndale House Publishers, Inc., Wheaton, Ilinois, 1996.

7 Ibidem (u prevodu: Ljubav je ta koja nas sve spaja u savr-šenoj harmoniji), New Testament, Colosians 3:14

8 Ibidem (u prevodu: ‘Tri su bitne stvari koje preostaju –vjera, nada i ljubav– ali najveća od njih je ljubav.’), New testament - 1 Corinthians 13:13

9 Ibidem (u prevodu: “Ljubav će trajati vječno.”), New te-stament – 1 Corinthians 13:8

108

10 Priča o tri slugeIma u omiljenoj knjizi moje majke, Knjizi nad knjigama, kako ju je ona zvala, jedna čudna priča o novcu (Matej 25: 14–30). Kada sam je kao student prvi put čitao, ima tome sada nebrojeno godina, pokazala mi se previše jednostav-nom, čak naivnom. Povrh toga, temom mi se učinila posve neprikladnom za ozbiljno štivo koje je, kako mi tada neki kazivaše, sami Bog spisatelju u uho diktirao.

Priča govori o trima slugama kojima je gospodar, koji je krenuo na dug i dalek put, povjerio svoje blago. Jednome je dao pet vreća zlatnika, drugom dvije, a trećem jednu. Kada se vratio s puta, upitao je sluge: “Šta uradiste s mo-jim blagom?” Prvi reče da ga je stavio u promet i tako ud-vostručio. Drugi pruži isti odgovor. Njih gospodar obilato nagradi davši im da vladaju s isto toliko gradova u njego-vom kraljevstvu. Treći pak odgovori da je, od straha da ne izgubi povjereno mu blago, iskopao rupu i zatrpao ga u zemlju. Duboko, da ga niko ne nađe. Čuvši to, gospodar se razljuti i ukori ga. “Zašto blago nisi bar uložio kod nov-čara, da ga kada se vratim dobijem nazad s prinosom?” Potom ga utamniči.

Priča mi se tada učini nezanimljivom i naivnom, bez po-sebne poruke koju očekujemo u tako posebnoj knjizi. Po-mislih kako bi jedna takva priča bolje pristajala slikovnici kojom se predškolska djeca uvode u osnovne ekonomije ili štivu namijenjenom domaćicama koje se tek kane oprobati u berzanskim igrama. Pa snažno zaklopih knjigu koja me po ko zna koji put iznevjeri, a priču, meni bezličnu i nesa-držajnu, brzo zaboravih.

Nedavno, nakon gotovo pa četiri decenije, pročitah je opet. Pročitah je kroz novu prizmu, kroz optiku koju sam dobio lutajući svud naokolo tražeći odgovor o vjeri čovjekovoj u nadnaravno, o nadi mu u neopipljivo i nevidljivo. I polako je počeh razumijevati. Meni se pokaza da je to priča o lju-bavi, a ne o novcu. Priča o ljubavi što je oličava Bog, onaj kojeg odskora u sebi nađoh.

109

Ja uistinu prepoznah Boga u novozavjetnoj priči o sluga-ma i novcu. On je glavni njen lik, tako ja razumjeh. On je gospodar iz priče, onaj koji nam podade bogatstvo, najve-će što postoji. On je taj što nam dade i daje ljubav, to čude-sno blago, jedino koje se dajući vraća, a dijeleći umnožava. Dade nam ljubav ogromnu, nekome punu vreću, nekome dvije, a nekome pet ili još više, ali ne da je sebično čuva-mo za sebe, već da bismo je širili i umnožavali, darujući je drugima oko nas, nesebično i bez ikakvih uslova. A oni, drugi, će tu ljubav podati onima oko sebe, djeci i novim generacijama. I sve tako, u nedogled. S tim će naša ljubav u vječnost trajati.

Voleći i mi ćemo biti voljeni, bit ćemo bogato nagrađeni, poručuje mi ova prastara priča. Primit ćemo zauzvrat obi-lje ljubavi, još i više, punu mjeru, protresenu, pa onda na-bijenu do vrha da se presipa, da teče nama i drugima, obi-lato... I tako će u nedogled rasti ljubav davana i primana, sve dok potpuno ne ovlada svijetom. Dok sve ne postane Jedno – Ljubav ili Bog, meni svejedno.

SADRŽAJ

Dio prvi tragaNje

1. Ništa Nebesko Ne postoji................................................ 92. gospoDar sam suDbiNe svoje .....................................153. crv sumNje ...............................................................................174. VAPAJ BeSPOMOćNOG ...........................................................195. DA, MORA DA POSTOJI “NeŠTO” .......................................246. TRAGAJUćI ZA “TIM NeČIM” JA U KNJIGe ZAVIRIH ..277. ZAVIRIH I U DUŠe lJUDSKe .................................................31

Dio Drugi SPOZNAJA

1. NAUK NAZARećANINA – UMU MOM DAleK, SRcU BlIZAK ..............................................................................39

2. UGleDAH PUTOKAZ JASAN ................................................473. Na tragu oDgovora ..........................................................604. suDboNosNi susret ............................................................645. bratska uputa .....................................................................716. ISTINU O BOGU MI SAM BOG KAZA ................................76

DIO TRećI ŽIVOT NOVI

1. S KlJUČeM U RUcI POĐOH DAlJe ....................................832. ZA KRAJ.........................................................................................85

DIO ČeTVRTI post scriptum

ZAVRŠNI INTeRVJU, KRAJ ANKeTe.....................................89

INSTeAD OF THe BOOK SUMMARY

lOVe WIll lAST FOReVeR ....................................................95three servaNts ........................................................................97

o autoru ...................................................................................... 101NAPOMeNe I BIBlIOGRAFIJA .............................................. 105(endnotes) ..................................................................................... 107

CIP - Katalogizacija u publikacijiNacionalna i univerzitetska bibliotekaBosne i Hercegovine, Sarajevo

821.163.4(497.6)-31

MIKULIĆ, Branislav U srcu je bogatstvo : ispovijedni roman / Branislav Antov Mikulić ; [ilustracije Maja Jovanović-Majolinica]. - Sarajevo : Dobra knjiga, 2018. - 109 str. : slika autora ; 21 cm O autoru: str. 101-103. - Bio-bibliografija: str. 105-106. - Bilješke: str. 107-109.

ISBN 978-9958-27-425-1 COBISS.BH-ID 25617158

Izdavač: Dobra knjiga, SarajevoZa izdavača: Izedin Šikalowww.dobraknjiga.ba

Design korice: Affan ŠikaloDTP: art studio DK

Štampa: Dobra knjiga d.o.o. Sarajevo – Put Famosa 38Printed in Bosnia and Herzegovina

© Branislav Mikulić 2018. All rights reserved.© za prvo izdanje Dobra knjiga d.o.o. Sarajevo, 2018.