SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

HRVATSKI STUDIJI

Ivan Božić

ADOLESCENTI I KNJIŽEVNOST

TRIDESETIH GODINA 20. STOLJEĆA

DIPLOMSKI RAD

Zagreb, 2014.

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

HRVATSKI STUDIJI

Odjel za kroatologiju

Ivan Božić

ADOLESCENTI I KNJIŽEVNOST

TRIDESETIH GODINA 20. STOLJEĆA

DIPLOMSKI RAD

Mentorica: doc. dr. sc. Dubravka Zima

Zagreb, 2014.

Sažetak

Početak 20. stoljeća predstavljao je revolucionarno, ali i mračno vrijeme za mlade u

Hrvatskoj. Diplomski rad prikazuje adolescente i književnost s početka 20. stoljeća, njihovu

"borbu" koja obilježava cijeli taj period. U samim počecima susrećemo se sa propadanjem

patrijarhalne obitelji zbog industrijalizacije koja dovodi do promjena životnih navika koje se

odražavaju na školstvo, obiteljske odnose, te život adolescenata. Veliku ulogu igraju i dva

svjetska rata koja su ostavila svoj danak na toj generaciji mladih i njihovim roditeljima kao i

kompletnom društvenom uređenju. Upravo ovi događaji bili su plodno tlo za književnost u

Hrvatskoj, uključujući i časopise za mlade i druge izvanškolske aktivnosti oko kojih se mladi

okupljaju. To je period koji obilježavaju romani u svescima, čitanje Krleže kao adolescentske

lektire, prijevodi stranih adolescentskih romana, kao i pojava naših djela poput Srednjoškolci

govore i Horvatovog romana Sedmi be.

Ključne riječi: adolescenti, književnost, patrijarhalna obitelj, industrijalizacija, časopisi,

Krleža, lektira, Horvat

Sadržaj

1.UVOD......................................................................................................................................1

2. INDUSTRIJALIZACIJA I POJAVA MASOVNE KULTURE.............................................3

3. SREDNJA ŠKOLA................................................................................................................5

4. SREDNJOŠKOLCI IZVAN ŠKOLE...................................................................................10

5. ADOLESCENTSKI ČASOPISI...........................................................................................12

6. ROMANI U SVESCIMA.....................................................................................................15

7. ADOLESCENTSKI ROMAN..............................................................................................17

7.1. Krleža kao adolescentska lektira............................................................................19

7.2. Joža Horvat - Sedmi be..........................................................................................20

7.2.1. Periodizacija............................................................................................20

7.2.2. Struktura..................................................................................................21

8. ZAKLJUČAK.......................................................................................................................27

9. LITERATURA......................................................................................................................29

10. ŽIVOTOPIS........................................................................................................................30

Summary

1

1. UVOD

Početkom 20. stoljeća na području Hrvatske događa se industrijska revolucija, što

postupno utječe na život naših predaka, uključujući i obitelj. Dolazi do propadanja

patrijarhalnih zajednica te postupnog uspona tzv. radničkih obitelji. Te novonastale radničke

obitelji bile su, uz industrijalizaciju, početak masovne kulture. Ono što je stoljećima bila

jezgra društva izgubilo je smisao, sustav koji je stoljećima funkcionirao i bio nepromjenjiv

počeo se „tiho“ reformirati. Dolazi do promjena u gospodarstvu, pojavljuje se pojam

slobodnoga vremena koje nastaje razdvajanjem onog vremena koje osoba provede na radnom

mjestu i izvan njega. Ekonomsko-političke i društvene promjene dovode do nestabilnog

obiteljskog okruženja, djece i mladeži koji pokušavaju na razne načine pronaći izlaz.

Obrazovanje je tu također od slabe koristi budući da je hrvatsko školstvo podijeljeno na tri

glavne skupine: pučka (narodna) škola, srednja i sveučilište. Učenici, profesori i pedagozi

krajnje su nezadovoljni stanjem u školstvu i traže reforme u odgoju kao i promicanju

autoriteta koji stoji na klimavim nogama. Mladi traže izlaz u druženjima, okupljanjima sa

svojim istomišljenicima kao i čitanju časopisa za mlade koji su bili iznimno popularni na

našem području s početkom 1925. godine. Polako u to vrijeme počinju se javljati i

adolescentski romani, prvo kao strani prijevodi, a zatim se pojavljuju i djela domaćih autora,

kao što je zbirka radova Srednjoškolci govore i roman Sedmi be autora Jože Horvata. Treba

spomenuti da je u tom periodu čitanje Krležinih djela također dosegnulo kultni status.

O razvoju i nastanku adolescentskog romana u Hrvatskoj ne možemo puno pročitati u

postojećoj literaturi, ponajviše zbog njegove nepripadnosti postojećim književnim sustavima.

Riječ je o svojevrsnoj sivoj zoni hrvatske književnosti u kojoj se još uvijek muke muče oko

točnog datiranja samog početka hrvatskog adolescentnog romana. Istraživanje određene

književne vrste ili periodizacije uvijek zahtijeva okretanje prošlosti, a mi kao istraživači

trebamo uroniti u nju kako bismo vidjeli punu sliku i njezino značenje. Prethodnici koji su

odlučili zaroniti, poput Aleksandra Flakera, Dubravke Zime, Berislava Majhuta koji će se

spominjati u ovom radu, osobito se bave hrvatskim adolescentskim romanom tridesetih

godine 20. stoljeća, posebice romanom Jože Horvata Sedmi be.

2

Cilj je ovoga diplomskog rada predstaviti život adolescenata, status hrvatskog

adolescentskog romana tridesetih godina 20. stoljeća, te životne uvjete adolescenata, od

početka industrijalizacije i postupnog preoblikovanja patrijarhalnih obitelji, do situacije koja

je prevladavala na socijalno-političkoj sceni. Također ćemo se posvetiti životnim prilikama i

neprilikama s kraja 19. i početka 20. stoljeća gdje ćemo vidjeti određeni povijesni segment

ljudskog života s promjenama koje nastaju usred industrijalizacije, periode oko dva svjetska

rata, do društvenih elemenata poput škole i aktivnosti vezanih uz nju.

Diplomski rad sadrži deset poglavlja s uvodom, zaključkom, popisom literature te

sažetkom. Kroz poglavlja prolazimo i opisujemo teme industrijalizacije i njezinih posljedica,

srednju školu sa školskim i izvanškolskim aktivnostima, adolescentske časopise te fenomen

romana u svesku, zatim adolescentski roman, kao i čitanje Krleže tridesetih godina.

3

2. INDUSTRIJALIZACIJA I POJAVA MASOVNE KULTURE

Početkom 20. stoljeća u Europi se raširio pojam masovne kulture, koji je nastao

krajem 19. stoljeća u najnaprednijim političko-ekonomskim zemljama Europe, kako navodi

Maase u svome djelu Bezgranična zabava: Uspon masovne kulture 1850-1970 (2008).

Naravno, proces koji je prethodio rađanju masovne kulture bio je kompleksan i sastojao se od

industrijalizacije, oblikovanja i zakonitosti tržišta, seobe i života u gradovima, kao i

napuštanja poljoprivrede te zapošljavanja u tvornicama. Revolucionarno je kod masovne

kulture činjenica da je pripadala masi, a ne nekom staležu ili klasi ljudi; riječ je o

nehomogenoj cjelini sa socijalnim i kulturalnim nejednakostima koja se sastojala od radnika,

činovnika, građanstva kao i kapitalista, umjetnika i intelektualaca. Pojmovi masovne kulture i

slobodnog vremena pojavili su se istodobno, što je razumljivo s obzirom na to da

predindustrijsko društvo nije poznavalo današnju razdvojenost posla i slobodnog vremena.

Kako navodi Maase (2008), industrija je čimbenik koji je prostorno i vremenski razdvojio

posao od ostatka života.

Industrijalizacija nije ostavila trag samo u slobodnom vremenu već na skoro svaki

segment svakodnevnoga života. Ekonomske i političke promjene morale su se odraziti i na

obitelj. Klasična obitelj, ili kako je Vera Stein Ehrlich naziva u svojem djelu Današnje dijete

(1936), patrijarhalna porodica, više ne može zadržati dotadašnja obilježja, gubi status

zaštitnika i glavne odgojne institucije. Kako navodi Stein Ehrlich, "Patrijarhalna porodica

držala se mnogo stoljeća (možda i nekoliko tisućljeća) u Evropi. U rimsko je doba bila već

potpuno razvijena. Tamo je otac porodice raspolagao životom i smrću, slobodom i ropstvom

članova porodice. U feudalno vrijeme postala je patrijarhalna porodica pogotovu jezgra

društvene zgrade, jer su se bili izgubili ostaci plemenskih veza. Tek u doba građanstva

izbijaju neke pojave koje slabe patrijarhalnu porodicu i pokazuju nove razvojne smjernice."

(Stein Ehrlich 1936: 11). Drugim riječima, obitelj koja je stoljećima bila jezgra društva

postupno se mijenja, sustav koji je stoljećima funkcionirao i činio se nepromjenjivim počeo se

„tiho“ reformirati. S dolaskom novih vremena vidljivo je kako patrijarhalna obitelj nije

sredina u kojoj ima mjesta i vremena za izgrađivanje prijateljstva, jednakosti i solidarnosti

koji su bili u duhu toga novoga vremena. Glavna promjena koju možemo uočiti u većini

kućanstava krajem 19. i početkom 20. stoljeća je smanjena proizvodnja, te odlazak ljudi sa

sela u gradove, muškarci prestaju biti samostalni zanatlije već odlaze na rad u tvornice, kako

4

to piše Stein Ehrlich (1936). Industrijalizacija donosi jeftinije proizvode koje su kućanice

donedavno same proizvodile kod kuće, pa tako postupno i žene odlaze iz domaćinstava u

potrazi za poslom. Kako se obitelji polako pretvaraju iz proizvođača u kupce, životni standard

postaje skuplji pa se tako te iste obitelji sele u male stanove ili kuće u najmu koje služe samo

za stanovanje, a nikako za proizvodnju. Ovaj se proces, naravno, različito razvija u različitim

društvenim slojevima. Među seljačkim stanovništvom patrijarhalna obitelj živi još snažnim

životom dok u radništvu ona postoji samo u nekim životnim formama.

Razdvajanjem posla i slobodnog vremena radnici su počeli raspolagati vremenom i

prostorom kojeg do tada nisu imali. Slobodno vrijeme koje nije imalo veze s poslovnim

obavezama i zadaćama najviše su osjetili radnici seoskog podrijetla. Radom u tvornicama

zarađuju financijska sredstva koja su mogli koristiti kako žele te se tako uživanje u

slobodnom vremenu integriralo u životnu svakodnevicu. Koliko god bila potreba za zabavom

i uživanjem, ona nije smjela ugroziti produktivnost nametnutu određenim zanimanjem i

drugim obavezama. Vera Stein Ehrlich, međutim, sugerira da su društvene promjene zahvatile

i djecu, i to u negativnom smislu, jer kod njih nestaje volja za radom, gubi se osjećaj dužnosti

te su djeca, baš kao i odrasli, u potrazi za uživanjem i zabavom: "Danas je učeniku škola samo

meze, a glavno mu je jelo, zabava, društvo. A društvo je: drugovi i drugarice ili drugarice i

drugovi i s tim u vezi : corso, sport, igre (plesovi), žurovi, bioskopi i t. d. I dodajemo tu još:

novine i Pitigrilli, jer treba imati i »štofa« za razgovor u društvu... Uživanje se osetilo kao

neka prirodna potreba, što »mora biti« i kada ono ostaje nezadovoljeno, nastaje jako čuvstvo

neugodnosti.«" (Stein Ehrlich 1936: 16). Riječ je o situaciji punoj konflikta, jer se mlade

generacije suprotstavljaju starima koje su odrasle u patrijarhalnoj obitelji i takvo ponašanje

vidjele kao izazivanje. Stein Ehrlich situaciju tumači kao otponac za različite vrste vršnjačkih

udruživanja. Dijete je u obitelji izolirano od svojih vršnjaka te potpuno ovisi o svojim

roditeljima, kako u ekonomskom smislu, tako i u tome da o životu uči od njih: "Ono je

izgubljeno u moru porodičnog autoriteta, pa će samo od sebe teško isplivati... Borba za

prestiž, uski krug kretanja, sva tehnika borbe odmjerena na malu porodicu, sve to stvara

strukture koje nisu nimalo prilagođene širem krugu djelovanja i života." (Stein Ehrlich 1936:

19). To su razlozi, sugerira Stein Ehrlich, da se dijete okreće omladinskim udruženjima gdje

više nije individua nego pripadnik zajednice istomišljenika. Dob djece pripadnika udruženja

se kretala od 11 do 17 godina i društva nisu bila isključivo muška. "Drugarski je ton zavladao

među omladinom i porušio je izoliranost djece u porodicama i pojedinim razredima.

5

Omladina je izvojštila pravo na provođenje nedjelje i praznika sa drugovima, ona je

organizirala ljetne tabore i veliku mrežu omladinskih konacista." (Stein Ehrlich 1936: 20).

Pozitivna i plemenita stvar koja je iznikla iz omladinskih druženja je interes za pedagoški rad

te tako nastaje generacija koja se borila za školske reforme kao i prava školaraca.

3. SREDNJA ŠKOLA

Krajem '20-ih godina prošlog stoljeća hrvatsko školstvo je podijeljeno na tri glavna

tipa: pučka (narodna) škola, srednja škola i sveučilište. Školstvo nije bilo centralizirano, kako

navodi Ivo Ursić, nego srednja stručna škola 1926. pripada Ministarstvu industrije, kako bi se

naglasila njena stručna strana. Također, Ursić navodi kako srednja škola toga vremena ima 3

glavna zadatka: spremanje đaka za sveučilište, izučavanje stručnjaka i formiranje

intelektualaca. Stvaranje hrvatskog intelektualca koji shvaća težnje i potrebe naroda trebao bi

biti prioritet svake srednje škole i upravo zato Ursić svaljuje krivnju na srednje škole zbog

nedostatka tog odgojnog momenta. S druge strane, srednjoškolci iskazuju ogorčenje

sustavom, posebice u djelu Srednjoškolci govore iz 1934. godine. U uvodnom poglavlju jasno

izražavaju kritiku postojećega sustava: "Naša današnja srednja škola počiva na sistemu

dogmatičnog podavanja gotove građe, naime, učenici primaju građu, a da kod toga sami ne

prolaze onaj put kojim se došlo do jednog naučnog rezultata. Prema tome, ovdje je potpuno

isključena svaka aktivnost đaka i objektivnost nastavne građe. Đak mehanički prima i po

potrebi mehanički reproducira tu građu, i time je funkcija đaka svedena na zadaću običnog

memoriranja, a da o onome što im se predaje i podaje uopće ne misle. Odatle proizlazi

djelovanje škole da učenikovo mišljenje svede na jedan određeni, skučeni obrazac i na

servilno slušanje. Jasno je, dakle, da se u ovakvoj školi ne može ni govoriti o slobodi

učenikova mišljenja... U teoriji dakle srednjoškolac uživa slobodu izjave svojih sudova i

zaključaka; on prema tome može da o postavljenoj temi, problemu kaže svoje mišljenje i da

zauzme stanovište, a pri »slobodnoj temi« da sam izabere ono što ga zanima. To je u teoriji."

(Srednjoškolci govore 1934: 31).

U tome se smislu tijekom tridesetih godina 20. stoljeća u časopisima i novinama

raspravlja o problemima obrazovanja i školovanja, pri čemu se mogu razlikovati dva

suprotstavljena gledišta. Jedno od njih zastupa Ivo Ursić koji sugerira reformu

srednjoškolskoga obrazovanja prema katoličkom svjetonazoru, baveći se u svojem tekstu više

6

duhovnim nego praktičnim. Zauzima se za stvaranje intelektualne mladeži sa novim

reformiranim odgojem, koji bi se sastojao od osnovnih predmeta kao što su hrvatski jezik,

povijest, zemljopis, etnologija i etnografija, što bi proizvelo hrvatske intelektualce koji su

dobro upoznati sa prošlošću naroda i spremni na rad kako bi ostvarili svijetlu budućnost za

svoj narod. Ursić također čvrsto zastupa ideju religijskoga obrazovanja čiji bi protagonisti i

nositelji bili svećenici:"Jaka ličnost, ličnost čiste duše, potpunog uvjerenja i povjerenja, u

negaciji samoga sebe, kada to viši cilj traži..." (Ursić 1941: 16), no s druge strane: "Odgojitelj

mora uzgajati omladinu na trajnim principima istine, pravde i dobrote. Odgojitelj, dakle ne smije iznositi

svoje lične političke nazore u svome odgajalačkom radu, isto kao ni svoje lične nazore na svijet." (Ursić

1941: 18). Ursić također inzistira na dostupnosti srednjoškolskoga obrazovanja i time širenja religijskoga

utjecaja. Škola mora biti pristupačna svima, bili siromašni ili bogati i bez obzira na udaljenost, jer nije

dovoljno samo otvoriti škole već omogućiti svima sposobnima pravo na školovanje.

S druge pak strane, dio srednjoškolske populacije, koju zastupa „grupa nadarenih

učenika“, kako sami sebe nazivaju u djelu Srednjoškolci govore, zalaže se za radikalno

drukčiji pristup obrazovanju. Riječ je o mladima koji su sami sebi zadali zadaću da upozore

učenike da zauzmu kritičniji stav prema današnjoj školi, te se bore za potlačenu mladež kojoj

škola predstavlja okove i ne daje im pravo glasa. Oni iznose probleme škole i "javno

mišljenje", zalažu se za potrebe reforme. Iako se njihovo djelo sastoji od anegdota o

profesorima i đacima, kroz njih možemo vidjeti pravu sliku tadašnjeg obrazovnog sustava i

postaje nam jasniji cilj njihove borbe. Osnovno obrazovanje daje svakome znanje da se snađe u

svakodnevnim situacijama, ili bi barem tako trebalo biti. Srednja škola mora omogućiti učeniku da

aktivnim sudjelovanjem u vlastitom odgoju dođe do znanja kako objasniti pojave oko sebe i stekne

realne poglede prema svijetu kao i vlastitom životu. Veliku ulogu tu imaju prirodne znanosti koje su

preferirane kao kamen temeljac obrazovanja u Srednjoškolci govore: "Odnos čovjeka prema prirodi

(uz odnos čovjeka prema društvu) jest temeljni problem na kojem se uzdiže shvaćanje o

svijetu. A prirodne nauke objašnjavaju odnos čovjeka i prirode. Religija, kao najstariji i

najprimitivniji nazor o svijetu, postavlja taj odnos na jednu mističnu podlogu tj. odnos

čovjeka i prirode svodi se na neumitnu volju demona, duhova, bogova, Boga itd. Nauka

pristupa tom. odnosu, ne s fantastične strane, već s jedne realne, objektivne strane. Ona taj

odnos postavlja kao odnose jednog niza prirodnih zakona, istražuje uzajamne, uzročne veze

tih zakona i stvara jedan naučni sistem koji omogućava čovjeku da bude što neovisniji od

prirode, štaviše, da i zavlada prirodnim silama. Prirodne znanosti pokazuju čovjeka kao dio

7

prirode, dižu veo tajne s prirodnih pojava, pokazuju zemlju u njenoj kozmičkoj zajednici i uče

čovjeka da snagom vlastitog razuma savlada sve zapreke koje mu priroda stavlja"

(Srednjoškolci govore 1934: 51). Srednjoškolci smatraju kako znanje, pogotovo prirodne

znanosti, razbijaju religijske i patrijarhalne predrasude o svijetu, nude drukčije perspektive.

Stoga izrazito naglašavaju važnost prirodnih znanosti: "Prirodne nauke daju materijal za

napredni nazor o svijetu koji je prije bio nužan i poželjan, ali danas je svakako opasan, jer

poljuljava temelje na kojima je izgrađeno današnje građansko društvo. U toj činjenici leži

izvor današnjeg paradoksa da škola vrši, s jedne strane, ulogu obrazovanja jednog kadra stru-

čnjaka (koji će za svoj budući posao biti dobro plaćeni), a s druge strane, vrše ulogu

zaglupljivanja srednjoškolaca s jednim reakcionarnim malograđanskim nazorom o svijetu."

(Srednjoškolci govore 1934: 54).

Ovo je zagovaranje prirodnih znanosti povezano i s odbacivanjem starih vrijednosti, a

s time je povezano i pitanje puberteta i seksualnog odgoja koje se također tematizira u knjizi.

"Seksualno je pitanje, dakle, pitanje općeg društvenog značenja, ali ono se pojavljuje u svojoj

najizrazitijoj formi kod omladine, a naročito kod srednjoškolske." (Srednjoškolci govore

1934: 62).

U dotadašnjem sustavu obrazovanja mladi su u pubertet, kao i seksualni odnos, ulazili

neupućeni, eventualno s nekim informacija mističnog sadržaja koje su usputno čuli ali nisu

bili dodatno informirani, i u tom su odgojnom segmentu zakazali roditelji i škola zbog ne

pružanja adekvatnog obrazovanja tj. zbog ponašanja kao da seksualnost kod mladih ne

postoji, kako se navodi u djelu Srednjoškolci govore (1934). S takvom vrstom

neinformiranosti mladi misle da je seksualno iskustvo jedino rješenje seksualnog pitanja, no

to nije lako ostvarivo, jer kupljena ljubav nije nadomjestak onoj pravoj, a većina mladih iz

siromašnih zajednica si takvo nešto nije ni mogla priuštiti, što se napominje i u djelu

Srednjoškolci govore (1934). Iz ovog možemo vidjeti da učenici traže bolje poznavanje

psihologije mladih, metode rada i pedagogije što je očigledno u srednjoškolskom obrazovanju

loše zastupljeno.

Spomenuta rasprava o školovanju jedan je od elemenata kojima se uspostavlja diskurs

o srednjoškolcima odnosno adolescentima. Zanimljiv je prilog tome još jedna knjiga u kojoj

se srednjoškolcima daje glas, prema posredno: riječ je o izvještaju Ivana Škreblina koji je

1942. godine objavio knjigu Ideali i krize srednjoškolske mladeži, u kojoj izvještava o anketi

8

provedenoj među srednjoškolskom zagrebačkom populacijom krajem 1940. godine, uz

opširne citate pojedinih anketnih odgovora. Škreblin u anketi ispituje mišljenje srednjoškolki i

srednjoškolaca o izboru zanimanja, nacionalnom pitanju, socijalnoj orijentaciji, religiji,

porodici, kao i o slobodnom vremenu i izvanškolskim aktivnostima. Što se tiče izbora zvanja,

učenici su najviše orijentirani prema svećenicima, liječnicima i profesorima, a ovo su neki od

razloga: svećeničko im je zvanje privlačno "Jer time bi mogao u današnja vremena mnogo

koristiti Hrvatskom narodu bilo u duhovnom pogledu bilo u kulturnom (što je moguće samo

dobrom svećeniku)" (Škreblin 1942: 11). Liječnik je drugo poželjno zanimanje: " Želio bih da

budem liječnik, jer bih htio pomoći onima koje je svijet zaboravio, za koje nema nigdje

mjesta" (Škreblin 1942: 13). O braku i porodici srednjoškolci imaju široku lepezu odgovora

od kojih je najpoželjniji model sretan brak koji donosi dom i miran život, te obitelj i djeca

koja će održavati katolička načela i biti odgajana i funkcionirati u hrvatskom duhu. Kao što

smo mogli vidjeti mladi, pogotovo dječaci traže zanimanje s kojim bi bili na korist narodu i

domovini: "Cilj moga života je u prvom redu dobrobit moje Domovine Hrvatske, a za mene

nije važno, kako ću živjeti.";"Moja domovina je u takovoj bijedi i krizi, da mora da dođe onaj,

koji bi je spasio. Ali nadam se, da će jednom doći čas, kad će doći iz strane zemlje onaj, koji

će nam donijeti slobodu" (Škreblin 1942: 20,22). Što se tiče nacionalizma, možemo vidjeti

kako je kod mladih bio vrlo zastupljen i to s određenom revolucionarnom notom. Kada je

riječ o socijalnoj orijentaciji, tu pronalazimo široku lepezu odgovora koji se temelje na

nacionalističkom, komunističkom, vjersko-moralnom i kapitalističkom načinu rješavanja

socijalnih problema, pri čemu su neki od srednjoškolskih odgovora vrlo zanimljivi: "... zato,

jer gospoda kapitalisti, popovi i ina bagra, koja ih podupire i služi im, živi u blagostanju, a

hiljade i milijuni ostalih moraju gladovati. Ali ako vi ne ćete (misli na Banovinu Hrvatsku) ili

ne možete da riješite te probleme, jer vam je glavni problem, da što više nakradete, sve u ime

pravde i Krista, onda si ne treba razbijati glavu za takvu sitnicu. Taj problem ćemo rješavati

mi mladež (napredna), radništvo i seljaštvo. Ne zabrinjuje nas čak ni problem, kako ćemo se

rješiti svemoguće gospode. Postoji samo jedno rješenje, za koje i vi znate" (Škreblin 1942:

26). Premda su komunistički srednjoškolci manjina i u odgovorima zastupljeni s manje od 5

%, njihova je retorika revolucionarna. S druge strane, nacionalno orijentirana mladež rješenje

socijalnoga pitanja vidi na drukčiji način: 1. Treba riješiti nacionalni problem, 2. Vlast trebaju

preuzeti najsposobniji, 3. Riješiti se stranaca, 4. Onemogućiti korupciju i 5. Provesti nužne

socijalne reforme. Zastupljeni su i vjerski, nekonfliktni prijedlozi rješavanja socijalnih pitanja:

"Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. Dajte i dat će vam se" (Škreblin 1942: 28). Iz toga

9

možemo vidjeti da su mladi svjesni stvari koje se događaju oko njih i da proživljavaju tu istu

stvarnost i neimaštinu, ali isto tako mladi od svojeg okruženja prihvaćaju samo ono u što se

mogu uživjeti i ono s čime su upoznati. Također možemo vidjeti da se jedan dio mladeži

oduševljava Pavelićem, da je to zapravo većina, te postoji velika vjerojatnost da su mladi

svoja uvjerenja gradili prema nekom odraslome uzoru koji ih okružuje, i to ne nužno

roditeljima.

Zanimljivi su srednjoškolski odgovori o obitelji i školovanju. Nemojmo zaboraviti da je riječ o

vremenu promjene i poljuljanih svjetonazora u odnosu na one patrijarhalne zajednice, ali i školskog

sustava: "Sa roditeljima svojim sam dosta zadovoljan. Međutim mislim, da se oni više interesiraju za to,

da budem sit i obučen, nego za moje duševno stanje."; "Moj duševni odnos prema roditeljima je

nesnosan, jer me nitko ne razumije." i "U roditelje imam dosta povjerenja, ali često me ne shvaćaju.

Osim toga radije šutim, neću nikome reći svoje duševne boli. Prema bratu sam dosta iskrena, ali to ovisi

o predmetu i prilici" (Škreblin 1942: 41). Kada pogledamo ove odgovore dolazimo do zaključka da je

roditeljski odgoj u toj najkritičnijoj dobi podbacio i uviđamo promjene u duševnom proživljavanju

mladosti naspram prijašnjeg vremena. Izrazito je nezadovoljstvo roditeljima kao i težnja mladih da se

afirmiraju kao samostalne osobe te dolazi do promjena raspoloženja. Iz svega toga uviđamo i potrebu

tadašnje mladeži za ujedinjenjem u različita udruženja mladih.

Kao glavni problem škole kao odgojne ustanove mladi prepoznaju profesore i njihov

pristup predmetima koje predaju. Škreblin profesorsku nezainteresiranost i indolentnost

objašnjava dvojako: "teško materijalno stanje profesorskog i učiteljskog staleža, koje ubija

svježinu, mogućnosti isključivo bavljenja školom i napredkom povjerene mladeži. Napokon

jedna je teška zapreka današnjoj školi, što uopće nema sveobuhvatnog uzgojnog cilja."

(Škreblin 1942: 50). Kao što je već navedeno, srednjoškolke i srednjoškolci su nezadovoljni

predmetima koje uče napamet bez konkretnih obrazloženja, ali isto tako vidimo i zahtjeve za

nacionalnim odgojem u školama, za što se zalaže i Ursić. Škreblin svoje istraživanje,

međutim, vidi kao poticaj za jačanje pedagoške uloge zajednice: "Imade i nepravednih i

pretjeranih zahtjeva, no mladež živi u ekstremima, ispovijeda svoje životne nazore s vjerom u

budućnost i neosporivu pobjedu svojih ideala u želji za neostvarivim rajem na zemlji. Na

nastavnicima pak ostaje, da upoznaju dubinu mladenačke duše, njezina previranja i borbe, te

je vode s očinskom dobrotom i strpljivošću, dorasli velikoj svojoj pedagoškoj misiji."

(Škreblin 1942: 55).

10

4. SREDNJOŠKOLCI IZVAN ŠKOLE

Kao što danas škola nije jedini odgojni faktor, slična situacija je bila i 30-ih godina pa

kao odgojni faktor još promatramo obitelj i prijatelje, izvanškolsko društvo. Spomenute

promijenjene materijalne okolnosti utječu i na dinamiku obiteljskoga života. Roditelji su

zaposleni u tvornicama ili uredima, te malo vremena što mogu provesti sa svojom djecom nije

dovoljno. Jedan je od aktualnih društvenih simptoma i nedostatak poštovanja prema

roditeljima, kako ističe Ursić (1941) , koji upravo to smatra glavnim problemom koji dovodi

do rušenja roditeljskog autoriteta, a poslije i odgajateljskoga i profesorskoga autoriteta.

Okolina u kojoj se mladi kreću izvan doma i škole postala je bitan čimbenik pri odgoju

mladih. Bez roditeljskog i školskog nadzora ne zna se što mladi rade i u kakvim se krugovima

kreću, a ako ipak i saznamo da neki čimbenik vrši loš utjecaj pribjegavamo uporabi sile kako

bismo riješili situaciju što vrlo često završi neželjenim rezultatom, kako navodi Ursić (1941).

Ursić kao mjeru predlaže nadzor, što je jedan od ključnih pojmova u pedagoškom diskursu

toga doba. Mladima treba posvetiti više vremena i ne smije im se dozvoliti da lutaju, zahtijeva

Ursić (1941), mlade treba odmaknuti od loše sredine i nadoknaditi joj na drugi način sve što

gubi u svom odgojnom razvitku usred teškog stanja obitelji i društva.

Jedan je od važnih elemenata diskursa o srednjoškolcima i književnost. Ona se tumači

na dva različita, čak suprotstavljena načina. Prvi je onaj što ga zastupa Ursić, koji književnost

vidi kao opasnost: "Odgoj omladine je ugrožen lektirom svake vrsti, bez ikakove moralne i

literarne vrijednosti, lektirom, koja izazivlje najniže instinkte mladeži. Takova lektira je

ugodna mladeži, jer ona uzbuđuje, zanosi i zavodi te mlade duše, koje teže, da što prije i što

potpunije prožive sve." (Ursić 1941: 31). Ursić se na taj način nadovezuje na diskurs zabrane,

nadzora i propisa koji oblikuje dječju književnost od sredine 19. stoljeća. Ovaj bismo diskurs

mogli nazvati i preskriptorskim, a najbolje je ilustriran idejom o preskriptorima koji bi

propisivali koja je lektira pogodna a koje ne, te koji su najbolju obranu od nepoželjne lektire

vidjeli u izdavanju časopisa za mlade koje bi uređivali učitelji i mladi, a također bi u

časopisima izlagali svoje ideje i vrijednosti koje žele da mladi usvoje.

Drugi način govora o književnosti, afirmativan i antiautoritaran, slabije je

zastupljen u diskursu o adolescentima u ovome razdoblju. No iz anketa Ivana Škreblina može

se saznati da je književnost važan segment duševnoga života adolescencije. Tadašnja mladež

11

voli čitati romane i to kriminalističke, ljubavne, realističke, socijalne, psihološke,

naturalističke i povijesne. Roman koji hrani apetite mladih od 13 do 17 godina je pustolovni, s

autorima kao što su Jules Verne, Karl May i Alexandre Dumas. Oni ozbiljniji među njima

više su okrenuti realizmu, pa tu kao adolescentsku lektiru pronalazimo Zolu, Dostojevskog,

Gorkoga, Šenou, Novaka i druge. Interesantno, ali dvije knjige o srednjoškolcima koje

spominjemo u radu, Srednjoškolci govore i Sedmi be Jože Horvata, posve izostaju iz

odgovora adolescenata i adolescentica.

Kada je riječ o izvanškolskim aktivnostima, nikako ne bismo smjeli zaboraviti na

zabavu. Kao generacije prije njih, tako i one koje su ih naslijedile, tadašnji mladi traže utjehu

u glazbi i tako se pokušavaju izgubiti u njenim melodijama i tonovima, kako navodi Škreblin

(1942). Naravno, uz glazbu je uvijek dobrodošlo i društvo. Negativna strana te potrage je

druženje sa starijim društvom koje ima ili neka radikalna stajališta ili se trudi obmanom

prisvojiti mlade i znatiželjne umove u ostvarenju nekih svojim ambicija, kao što je prethodno

navedeno društvo proživljava krizu, mladi su dezorijentirani i traže svoju istinu, žele otklon

od autoriteta i njegovo osporavanje, a pripadnost grupi im postaje bitan element procesa

identifikacije i zato ako mladi upadnu u loše društvo donosi mnoštvo neželjenih posljedica o

kojima smo već govorili. Vera Stein Ehrlich naročito ističe upravo taj aspetk: "U različito je

doba zrelost i samostalnost djece i omladine vrlo različita. U doba bujnog građanskog

razvitka,osobito nekoliko decenija pred svjetski rat, omladina je ostajala naročito dugo

djetinjasta. Roditelji su svim mogućim sredstvima produljivali djetinjstvo. U građanskim

obiteljima tajili su pred djecom ne samo sve što se tiče spolnog života, nego i sve što se ticalo

financijske i ekonomske baze porodice, a isto su tako tajili i sve političke teme. Djeca nisu

smjela čitati novine, svi ormari sa knjigama bili su zaključani, a knjige, naročito knjige za

djecu bile su pune naglašene naivnosti. Djeca su redovito radila sve u tajnosti, upućivala se

medjusobno u spolne „tajne", čitala knjige i novine. Građanstvo u razvitku priuštilo je svojoj

omladini naročito dugi rok za školovanje, a pored toga samo još za neozbiljne se nova uloga

djeteta te se mijenja slika djeteta u literaturi, a što se točno dogodilo najlakše ćemo opisati

igre. Svjetski je rat zatekao ovu generaciju tako reći u dječjoj sobi. Dok su očevi bili u ratu,

omladina je brzo postala zrelom. Djeca su se brinula za opskrbu porodice, svagdanje brige im

nisu ostale tajnom. Osamgodišnja djeca iz gradova gdje je pučanstvo gladovalo išla su na selo

da pokupuju za porodicu životne namirnice. To su često bila i djeca iz građanskih krugova, do

tada pažljivo čuvana od svake ozbiljne brige. Siromašnija su djeca stajala pred aprovizacijom

12

čitave noći i nosila kući najnužnije za jelo. Preuzimanjem ovih funkcija ona su neopazice

postala gazde u kući. Mnoge su se majke tužile da ne mogu s njima izaći na kraj bez oca. Ova

su djeca preskočila deset godina predratnog razvitka" (Stein-Ehrlich 1936: 17-18). Što se

izlazaka i druženja tiče, iz Škreblinovih anketa saznajemo da se mladići vole više zabavljati u

ženskom društvu dok je ženama važnije veselo okruženje uz glazbu i razgovor, neovisno o

muškoj populaciji u društvu. Plivanje i skijanje, uz nogomet i klizanje, najomiljenije su

sportske aktivnosti tadašnje mladeži. Moda je svojevrsni ventil ili bijeg od stvarnosti, što

možemo vidjeti po nekim komentarima: "Ljudi teže za novim, pa makar i nedostojnim. Žele

da budu ljepši i savršeniji te izmišljaju ludosti, da sakriju crnu dušu." (Škreblin 1942: 99).

5. ADOLESCENTSKI ČASOPISI

Školski sustav 30-ih godina prošlog stoljeća nastoji proširiti svoje odgojno djelovanje

izvan okvira škole. Oruđe koje koristi u tome pothvatu su lektire, kao i časopisi za mlade koje

služe kao dodatna literatura. Tako škola ima sredstvo kojim mladima nameće svoje smjernice

u izvanškolskom vremenu. Časopise za mlade većinom objavljuju profesori i profesorska

udruženja. U vremenu do 1918. godine, kako navodi Štefka Batinić, u Hrvatskoj je pokrenuto

15 časopisa za djecu i mladež, a među prvim časopisima za djecu i mladež našli su se

Bosiljak, Smilje, Bršljan i drugi. U tom je periodu srednjoškolska mladež obuhvaćala dob od

10 do 18 godina. Tako je i Bosiljak bio časopis namijenjen mladima iznad 15 godina, a glavna

zadaća mu je bila "da na temelju i u duhu kršćanske prosvjete u mladeži budni nagnuće k

svemu što je dobro i plemenito, da ju potiče na svestran napredak na polju umnom i

stvarnom,..." (prema Batinić 2004: 35). Časopis Smilje nosi titulu jednog od najdugovječnijeg

časopisa, a počeo je izlaziti 1873. godine. Donosio je pjesmice, pripovijesti, bajke, zagonetke

i druge priloge, jezikom prilagođenim za tadašnje mlade čitatelje. Časopis je izlazio više od

70 godina, a to možemo vidjeti prema prilikama u kojim su se našli "nekritičkog podilaženje

novim prilikama i ideologijama, što bi svakako valjalo analizirati i valorizirati, kao i

cjelokupan odgojni aspekt Smilja, jer osim što je bilo poligonom za uspješne i manje uspješne

književne početke mnogih dječjih pisaca..., Smilje je odgajalo i obrazovalo generacije djece i

mladih."(Batinić 2004: 41). Časopis koji nas najviše zanima u ovom razdoblju svakako je

Pobratim, zabavan i poučan list za odrasliju mladež. To je bio prvi časopis namijenjen

isključivo adolescentima: "Časopis je s jedne strane trebao promicati "svestrano znanje" i tako

pomoći učenicima u svladavanju zahtjevnih školskim obaveza, a s druge strane pružiti im

13

"valjan uzgoj", jer "izvanškolski odnošaji utječu u uzgoj mladeži silno a često i pogubno, da

samo nastojanje škole ne dotječe" (Batinić, 2004: 46). Prvi broj časopisa Pobratim ugledao je

svijetlo dana 1891. godine i izlazio je 25 godina. Cijelo je vrijeme izlaženja ostao vjeran

istom konceptu, a sastojao se od poezije, proze, publicističkih priloga, životopisa poznatih

svjetskih ličnosti, te objavljuje i književne pokušaje učenika. Za Pobratim možemo reći da je

njegova misija bila pouka, zabava i odgoj budućih intelektualaca.

Novo doba izbacilo je nove ciljeve i promijenilo pravila "igre", u književnosti se počinje

javljati nova dobna skupina koja obuhvaća mlade do 25 godina, a ti mladi se nazivaju

adolescentima u koje spadaju i studenti, kako navodi Štefka Batinić (2004). Adolescentski

časopisi u razdoblju tridesetih godina 20. stoljeća namijenjeni su čitateljicama i čitateljima do

18 godina i dalje su snažno vjerski ili ideološki obilježeni. Suradnici tih listova su i dalje

srednjoškolci i profesori, a postupno počinju surađivati i građanski književnici. Od časopisa

koji su tada počeli izlaziti Omladina i Mladost su bili najpopularniji. Kako navodi Štefka

Batinić: "Prvi poslijeratni časopis je Omladina, koju 1918. u Zagrebu pokreće Društvo

hrvatskih srednjoškolskih profesora. Omladina je trebala nadomjestiti prijeratni Pobratim, što

znači da je namijenjena srednjoškolskoj mladeži, pretežito gimnazijalcima. Dio članstva je

1921. istupio i osnova Zagrebačku sekciju Jugoslavenskog profesorskog društva. Ona je već

sljedeće godine počela izdavati Omladini konkurentsku Mladost." (Batinić 2004: 20). Glavna

tematika Omladine bila je kultura i umjetnost, a po uzoru na tradiciju surađivali su sa mladim

čitateljima. Iako je bila riječ o srednjoškolskom časopisu, uradci koji su objavljivani u

časopisu mogli bi se usporediti sa onima na akademskoj razini. Ciljevi i zadatci koje si je

uredništvo Omladine postavilo su sljedeći: "..glavni im je cilj bio pružiti našoj mladosti list, u

kojem će naći istinski odraz samih sebe. To je imao biti list, kojim bi se dao prvi putokaz u

životu najmlađim našim prijateljima i pružio u isti mah štivo vrijedno, dobro i poučno., ...kada

se i odrasli i ispravno odgojeni ljudi bore u sebi samima, ne znajući pravo, gdje će naći istinu,

a gdje laž. Taj zadatak je svet i velik, a to je: stvaranje iskrenog i poštenog hrvatskog

podmlatka, usađujući u mlada srca iskru čovječanske ljubavi, visoke etike i kulture; stvaranje

pravog čovjeka i pravog Hrvata, koji će znati cijeniti svoj narod, svoju slobodu, svoj visoki

poziv i koji će se naučiti podnositi sve eventualne opasnosti, koje nas i naš narod mogu još

snaći u životu." (prema Batinić 2004: 69). Časopis Omladina doživio je puni procvat sa

izlaskom konkurentskog časopisa Mladost, ali zbog orijentiranosti hrvatskoj opciji uslijed

političkih pritisaka polako se gasi. Zato Mladost ima jasan i politički prihvatljiv program:

14

"Svrha je listu, da odgoji i stvori jednu brojno jaku i modernu nacionalnu generaciju, koja će

biti prožeta dubokim osjećajem narodnog jedinstva bez plemenskih podvojenosti i u toj

suradnji da okupi sve jugoslavenske radnike i cjelokupnu srednjoškolsku mladež." (prema

Batinić 2004: 76). Kao što se može vidjeti, Mladost je naginjala jugoslavenskoj opciji.

U periodu između dva Svjetska rata, 1918.-1945. u Hrvatskoj je izlazilo ukupno 37

dječjih i adolescentskih časopisa. Neki su od njih trajali godinama, a neki godinu-dvije. Brojni

časopisi koji su izlazili u tom periodu nisu bili osobito kvalitetni pa im nisu pomagale ni

kvalitetnije ilustracije ni komični sadržaj. Uz Omladinu i Mladost važno je spomenuti još

neke časopise koji su ostavili trag u tom vremenu, poput katoličkog dječjeg časopisa Anđela

čuvara, potom Mala mladost, Mladi stražar i još brojni drugi. Što se tiče uređenja časopisa,

kao što je već navedeno, uglavnom su ih uređivali srednjoškolski profesori, a pisali su i

profesori i učenici, te ponegdje i novinari i književnici. Kako navodi Štefka Batinić, urednički

je posao u tom razdoblju bio gotovo u potpunosti muški, a jedina je iznimka bila učiteljica

Zora Ruklić koja je uređivala časopis Smilje od 1937. do 1939. godine.

O časopisima svjedoče i srednjoškolci u knjizi Srednjoškolci govore, gdje se čitanje

časopisa povezuje sa socijalnom odgovornošću, a adolescentski se časopisi smatraju posve

neadekvatnim za srednjoškolsku populaciju: "Postoje danas omladinci koji se sami obrazuju i

koji životni problem rješavaju realno. Mi vidimo kako se većina srednjoškolaca pretplaćuje i

čita listove sa socijalnom tendencijom, koji su namjenjeni naprednim intelektualcima i

proletarijatu. Ujedno postoji težnja srednjoškolaca za jednim naprednim omladinskim listom

kojeg će sami uređivati i gdje će moći slobodno izražavati svoie misli. Ovi srednjoškolci ne

čitaju »Mladost« i »Omladinu« kao poučnu i zabavnu knjigu, već sa sažaljenjem promatraju

ove literarne blezgarije. Oni traže sami sebi knjigu, a izdanja stranih i domaćih pisaca sa

socijalnom tendencijom nalaze kod njih najviše odziva." (Srednjoškolci govore 1934: 84).

15

6. ROMANI U SVESCIMA

Sa razvojem tehnologije u 19. stoljeću novinski su izdavači u Engleskoj došli na ideju

da književna djela objavljuju u dijelovima, kao podlistak novinama. Poslije se to mijenja, te

romani u svesku izlaze neovisno o novinama, kako to tvrdi Maase u svojem djelu

Bezgranična zabava: Uspon masovne kulture 1850-1970 (2008).

Mnogi autori, uključujući i Maasea, masovnu kulturu smatraju fenomenom koji je

iznikao s pojavom radničke klase, njihovim novima pravima i potrazi za zabavom. Promjene

postaju uzrok širenja različitih oblika zabave poput sporta, glazbe, plesa, filma, radija i poslije

televizije, a najzastupljeniji su bili tiskani mediji poput novina i romana u svescima.

Tiskovine su imale samo jedan cilj, a to je laganom i senzacionalnom pričom zainteresirati

čitatelja koji se ne namjerava previše udubljivati u pružene sadržaje, kako to tvrde Majhut i

Lovrić u radu SENZACIJONALNO!!! - ZABAVNI LIST (2013). Taj su cilj najbolje ispunili

romani u svesku, zadovoljavajući potražnju čitatelja široko dostupnom jeftinom razbibrigom

koja je postajala sve popularnija. Početkom dvadesetih godina 20 stoljeća štampala se

zabavna beletristika, no poslije se, s povećanim brojem čitatelja iz radničke klase, krenulo u

tiskanje avantura sa razbojničkim, kriminalističkim i detektivskim sadržajima, poput

primjerice priča o Sherlocku Holmesu. Pojavu romana u svesku, kako sugeriraju Majhut i

Lovrić (2013), u Hrvatskoj je teško vremenski smjestiti. Rani oblik izdavanja u svesku na

području Hrvatske Majhut i Lovrić (2013) pronalaze u Karlovcu s izdanjem Tisuću i jedne

noći Dušana Lopašića 1881. godine, dok 1894. godine u nakladi Adlera i Piska izlazi roman

koji nalikuje na masovno popularan roman u svesku. Riječ je o Sienkiewiczevom romanu

Ognjem i mačem. Adlera i Piska slijedili su još mnogi ali bez većih uspjeha, sve do 1925.

kada je nakladnička kuća Male novine iz Sarajeva napravila prekretnicu sa svojim

marketinškim trikovima, prvi svezak je bio besplatan, a ostale je trebalo kupiti ili se

pretplatiti. Jednako su se tako reklamirali i besplatni svesci uz pretplatu na određene novine.

Važan je element velikoga uspjeha popularnih romana jeftini proizvodni proces, kao i

činjenica da se knjige nisu mogle prodavati na kioscima gdje bi bile dostupne široj javnosti,

dok romani u svescima nisu spadali pod zakonsku odredbu o neprodavanju na kioscima, kako

navode Majhut i Lovrić (2013). To su definitivno bitni čimbenici što se "...u razdoblju između

1925. i 1933. u Hrvatskoj se pojavljuje veliki broj izdanja, nakladnika i paralelno izdavanih

romana koji su bilježili izuzetno visoku nakladu i uživali nenadanu popularnost. Dakle, sve

16

ono što zahtijeva i sa sobom nosi popularno u mediju romana u svescima." (Majhut, Lovrić

2013: 358). Kako su romani u svescima u svojim različitim oblicima dostupni u Hrvatskoj

duži period, teško je odrediti s kojim je romanom sve započelo, ali zato možemo reći kada je

sve kulminiralo. "Popularnost romana u svescima kulminirat će početkom 1928. godine, kada

se na knjižarskom tržištu može pronaći četrnaest različitih paralelnih romana, koje se moglo

kupiti na kioscima, poštanskom pretplatom ili kod kolportera. U tom se vremenu bilježi i

jedini roman koji je izlazio četiri puta tjedno: Crna Nataša ili Ljubav lađara s Volge'. „Izlazi

4 puta nedeljno: utorkom, četvrtkom, subotom i nedjeljom. Taj eksperimentalni tjedni ritam

izlaženja očito je bio na samom rubu naprezanja čitateljske spremnosti na kupovanje, jer se

više nije ponovio." (Majhut, Lovrić 2013: 361). Kao što smo već naveli, razdoblje između

1925. i 1933. bilo je najplodnije što se tiče romana u svesku. Vjerojatno je razlog tome u

kulturno-socijalnoj, ali i političkoj situaciji toga vremena.

Prvi svjetski rat donio je velike preokrete i protresao sve strukture, kako u svijetu, tako

i u Hrvatskoj. U periodu prije Prvog svjetskog rata najveći dio Hrvatske sastojao se od

seoskog stanovništva smještenog u patrijarhalne zajednice što se započinje mijenjati

pojačanom industrijalizacije početkom 1914. Industrijalizaciju prati pojačano naseljavanje

gradova, a s time dolazi do većeg broja radničkog stanovništva. Jedna od strukturnih

promjena koja je događa u pozadini je povećana uloga žena u društvu. Kako su muškarci

odlazili i ginuli u ratu, žene su morale preuzeti muške poslove poput rada u tvornicama ili

vođenja seoskog gospodarstva. Kako se uloga žena u gospodarstvu, i društvu povećala, tako

se povećavalo i njihovo nezadovoljstvo svojim položajem u istom društvu koje im nije željelo

dati pravo glasa. U Hrvatskoj se po tom pitanju nije ništa promijenilo ni 1917. kada je Sabor

izglasavao promjene zakona kojim bi žene dobile pravo glasa, makar su žene imale velike

saveznike u Stjepanu Radiću i Mariji Jurić Zagorki, kako navode Majhut i Lovrić (2013).

Kako političkim putem nije išlo, žene su spoznale druge načine za podizanje glasa i širenje

ideja, a jedan od tih načina su bile dnevne novine sa svojim prilozima. Iako s malim

zakašnjenjem naspram razvijenijih europskih zemalja, i u Hrvatskoj je došlo do procvata

popularne književnosti koje je praćeno formiranjem nove čitateljske publike i njezina

čitateljskog ukusa. Riječ je o publici koja može izdvojiti određenu sumu novaca tjedno, ne

smije biti previše obrazovana i čitateljski je manje zahtjevna. Ciljna je publika zapravo bila

radnička klasa. Kako navode Majhut i Lovrić (2013), publika hrani glad romanima u

svescima i naslovima poput Tajne ruskog carskog dvora, Trovateljica, Tajne dvorca

17

Habsburg... a većina je svojim temama namijenjena ženskoj publici. Još jedna grupa

"gladnih" čitatelja u Hrvatskoj bili su mladi, adolescenti, iako romani u početku nisu bili

namijenjeni njima, a Majhut, Lovrić (2013) spominju i korištenje marketinškog trika tadašnjih

prodavača gdje su naglašavali pikantne sadržaje na naslovnici romana kao i oznaku zabrane

prodaje mladeži. Kada se adolescenti prepoznaju kao bitna publika dolazi do pokretanja

tiskanja lektire u svescima, kao i romana Karla Maya ili Julesa Verna. Naravno, ništa od

navedenog ne bi bilo moguće u tako velikom broju da nije došlo do promjene u svakodnevici

većine stanovništva. S novim životom u gradu, mijenja se i svakodnevica nekoć seoskog

stanovništva, rad više nije cjelodnevna okupacija već se povezuje s odlaskom na posao, a

slobodno vrijeme je sve ostalo. Sa reformama životnog stila i pojavom odgovarajuće publike,

radničke, ženske, mladenačke, na scenu stupa fenomen koji nazivamo romani u svesku.

Dakako, svemu tome je pomogao i napredak u tehnologiji tiska te je tako odlazak na kiosk i

kupovina romana u svesku postala uobičajena stvar. Čitanje je uvjerljivo predstavljalo

najrasprostranjeniji oblik zabave koje je svoj vrhunac dosegnulo u periodu između 1925. i

1933. a uključivalo je i radničku klasu, adolescente, žene i muškarce.

7. ADOLESCENTSKI ROMAN

U razdoblju tridesetih godina 20. stoljeća mladi se čitatelj pojavio kao književni

potrošač, koji, kako sugerira Aleksandar Flaker, „upravo je taj čitalac stajao tada pred

sudbonosnim izborom: svojom klasno-političkom odlukom.“ (Flaker 1983: 330). Flaker,

pišući o književnosti i čitateljskim mogućnostima toga razdoblja, književnost dijeli prema

političkim uvjerenjima čitatelja. Lijevo orijentiranome čitatelju kao primarnu lektiru određuje

Krležu sa romanima kao što su Na rubu pameti i Banket u Blitvi, a tu su još i Maksim Gorki i

Jack London, kao i druga dijela popularnog beogradskog izdavača Nolit, dok se na književnoj

desnici koja je bila manje zahtjevna, ali zato jako ograničena u pogledu lektire, čitaju Ognjišta

Mile Budaka, kao svojevrsna protuteža Krleži, kako to navodi Flaker (1983). Naravno, osim

Budaka i Krleže, mladi čitalac toga doba imao je i dobar odabir trivijalne književnosti poput

Marije Jurić Zagorke i njezinih povijesnih romana ili avanturističkih romana Karla Maya koji

su dobili na popularnosti objavljivanjem u sveščićima. Sienkiewicz i Kumičić i dalje su

omiljeno štivo nacionalno motiviranih čitatelja, kako ih Flaker naziva. Također, Flaker

prepoznaje oblikovanje novoga književnoga polja koje još ne definira: "Unutar međuprostora

18

između kanonizirane »lijeve« književnosti u rasponu od Krleže do Gorkog i socijalno

angažirane književnosti u prijevodima s jedne strane, a trivijalne književnosti s druge strane,

pojavila se proza koja je prvenstveno bila namijenjena mladom čitaocu, ali je ujedno imala i

naglašene društvene funkcije koje nisu bile samo pedagoške naravi.” (Flaker 1983: 332).

Flaker, međutim, u daljnjem nabrajanju ne razdvaja dječju od adolescentske književnosti, te

nabraja prijevode Ericha Kästnera Emil i detektivi 1931., potom Tončeka i Točkice, Hrabrog

razreda profesora Justusa, kao i romana Junaci Pavlove ulice Ferenca Molnara, koji Flaker

očito tumači kao adolescentski roman koji je motivirao čitaoce tridesetih godina sa svojim

modelom zaraćenog svijeta. U Molnarevu romanu djeca vode obrambeni rat za svoj životni

prostor, no premda je roman socijalno motiviran, Flaker utvrđuje da Molnarov tekst nije

prihvaćen na čitalačkoj ljevici, što potvrđuje da Flaker ne razlikuje dječji od adolesecntskoga

književnoga sustava. Naime u tom kontekstu spominje i „izvorna djela hrvatske književnosti

za djecu“, kao što su Vlak u snijegu(1933) i Družba Pere Kvržice (1933) Mate Lovraka u

kojima prevladava školska tematika i ruralna socijalna obilježja, no ne uzima u obzir više od

jednoga stoljeća razvoja hrvatske dječje književnosti do toga doba. No s druge strane, Flaker

upozorava da je upravo tih godina književnost sa školskom tematikom postigla u Hrvatskoj

veliki uspjeh kod čitalačke publike, i to ponajprije srednjoškolske. Flaker spominje roman

Rubikon (1935) Zygmunta Nowakowskog, koji je pisan “s perspektivom odrasloga

pripovjedača koji rekonstruira gledišta vlastite adolescencije, postavljao pred čitaoca dileme

izbora, od seksualno-erotskog do socijalno-političkog., ...usmjeravajući ga preko efemernosti

seksualnih avantura prema ljubavnom zajedništvu mladih, ali i stavljajući ga pred pitanja

kulturne, nacionalne, socijalne i političke orijentacije. ...Nowakowski vodi svoga mladoga

intelektualca prema socijalizmu i radničkoj klasi, ali upravo ga ovdje i napušta, ne dopuštajući

mu da pređe klasni Rubikon" (Flaker 1983: 335). Nadalje spominje i Ödöna von Horvátha i

njegov roman Mladež bez Boga (1937), koji je napisan kao "pripovijest nastavnika pred kojim

se pojavljuju pitanja moralno-etičkog izbora u uvjetima njemačke škole Hitlerova vremena s

fabulom koja potječe iz kriminalističkog romana, pa taj postupak, kao i opća koncepcija

svijeta fašističke Njemačke kao svijeta »bez boga«., ... Pripovjedačeva oporba vladajućem

sustavu motivirana je u romanu ponajprije njegovim moralnim stavom, traženjem »istine« i

»boga« u svijetu koji ne poznaje moralnih kategorija." (Flaker 1983: 336).

U hrvatskoj se književnosti također pojavljuje roman koji se zbiva na ograničenome

prostoru školskih učionica kao mikrokozmosu intelektualnih i socijalnih zbivanja i težnji

19

tridesetih godina: riječ je romanu Sedmi be Jože Horvata, obajvljenome 1939. godine. Horvat

piše o životu u zagrebačkoj srednjoj školi. Flaker navodi i roman Nikolaja Ostrovskog Kako

se kalio čelik tvrdeći da je riječ o najutjecajnijoj adolescentskoj lektiri toga razdoblja:

"Neposredno prije fašističke invazije i poslije nje, okupiranim su mladim Zagrebom kolali

šapirografirani tekstovi još jednog »omladinskog« romana koji je unutar omladinske ilegale

doživio svoju specifičnu kanonizaciju i kojemu je bilo namijenjeno da svojom jasnom

aksiologijom djeluje na norme ponašanja mladih revolucionara." (Flaker 1983:337).

7.1 Krleža kao adolescentska lektira

Kako tvrdi Flaker, za lijevo orijentiranog čitatelja Krleža je bio na vrhu ljestvice

čitanosti, i to u okviru adolescentske lektire, kao i izvan nje. U vremenu prije Drugog

svjetskog rata Krleža je određen okvirima socijalne literature koja se čita bez kritičkog

razgraničavanja, recitira se na omladinskim priredba, pa kasnije i u partizanima, kako to tvrdi

Maja Bošković-Stulli u Pričama iz moje davnine (2007). O tim vremenima poslije su govorili

mnogi ugledni političari poput Vladimira Bakarića ili Franje Tuđmana, o vremenima

obilježenim Krležinim revolucionarnim utjecajem na mlade, također navodi Bošković-Stulli

(2007). Krleža se čitao u parkovima, školama, mladi su bili opčinjeni njegovim djelima pa se

tako udruživali i u čitalačke skupine ili, kako se to nazivalo u ono vrijeme, u omladinske

čitaonice. Naravno, zbog okolnosti koje su tada vladale često je u tim istim čitaonicama

dolazilo do nesklada i podjele zbog sukoba ambicija i različitih shvaćanja pojedinaca. Krleža

se čitao kao borbeni barjaktar ljevice, premda su ga poslije na istoj strani osuđivali kao

otpadnika i heretika. Naravno, bilo je i onih koji su se družili bez društvenih prostorija, izvan

organizacija i bez političkih ambicija, zainteresirani samo za njegovu književnost,

intelektualci fascinirani Krležinom književnošću. Među njima se nalazio i Mladen Čaldarović,

urednik srednjoškolskog lista Polet, koji se u tom periodu družio sa Majom Bošković-Stulli i

njezinim društvom, te je kasnije sam priznao da je poslan kao član Partije kako bi razorio

njihovo društvo, " Mladen mi je poslije mnogo godina ispričao da je njega tada poslala Partija

k nama sa zadaćom da pokuša rasturiti naše društvo, ali se on, došavši među nas i slušajući

naše razgovore, toliko zagrijao za nas da mu to više nije padalo na um." (Bošković-Stulli

2007: 49). Kakav duboki trag je Krleža ostavio na sudionike toga vremena Bošković-Stulli

najbolje opisuje riječima: "Nadam se da sam na primjeru kruga svojih prijatelja barem

donekle pokazala kako smo upravo čitajući Krležu cijenili, s jedne strane, umjetničku slobodu

20

nasuprot jeftinoj književnoj utilitarnosti a, s druge, to nas je povelo i do neovisna mišljenja i

prava na sumnju. Krleža odista nije javno govorio o onome što je znao o događanjima u

SSSR-u (u onim je danima ipak bilo i razloga tome), ali je svojim aluzijama i

protudogmatskim mišljenjem, oblikovao duhovne strukture, kojima je takav sustav morao

unaprijed biti zazoran. Taj način razmišljanja ostavio je u nas sretnijih, koji smo preživjeli

onaj rat, u kasnijemu životu dubok trag, pa i onda kad su nas različite životne krivulje

dovodile do kompromisa." (Bošković-Stulli 2007: 64-65). Možemo zaključiti da je Krleža

svakako bio jedan od intelektualnih nositelja toga predratnog vremena, te dobivamo uvid o

mladima toga perioda, njihovima željama, adolescentskom stanju uma.

7.2 Joža Horvat - Sedmi be

7.2.1. Periodizacija

Govor o adolescentskom romanu u hrvatskoj književnosti predstavlja bolnu točku,

ponajviše zbog svoje nepripadnosti postojećim, definiranim književnim sustavima, kako tvrdi

Dubravka Zima u svojem djelu Kraći ljudi (2011). Također, "Nedječji književni sustav tretira

adolescentski roman i adolescentsku književnost jednako kao i dječju, ne smatra ga svojim

sastavnim dijelom i n e proučava." (Zima 2011: 337).

Roman Sedmi be, iako nije samoniklo djelo, i dalje plijeni posebnu pažnju. Horvat nije

usamljen kao domaći autor toga perioda, a iz Škreblinove ankete možemo zaključiti da postoji

bogata strana književnost koja pokriva to tematsko područje. Kao što je ranije navedeno, a

Škreblin potvrđuje: "Knjige iz školskog, đačkog života također imadu uspjeha kod mladeži i

dolaze kao najmilije u izjavama mladeži. Dok nabrajaju Rt dobre nade, Rubikon, Učenik

Gerber je svršio, Mladež bez Boga, i t. d. potpunoma šute o dvjema našima: Srednjoškolci

govore i Sedmi be. Koliko je poznato, knjiga Sedmi be, se čitala davno poslije zapljene. Te su

knjige uglavnom bile uz vlastito iskustvo, đacima vrelo za ocjenjivanje škole, profesora i

njihovih nedostataka." (Škreblin 1942: 61-62).

Roman Sedmi be Joža Horvat napisao je u svojim ranim dvadesetim godinama i u

njemu izražava ton i revolt koji osjeća prema represivnoj instituciji škole, kako to zaključuje

Majhut (2013). Horvat je svoj roman oblikovao kao učenički dnevnik koji prikazuje svijet iz

21

učeničke perspektive. Također, Majhut dalje navodi da Horvat koristi "naizgled originalnu

pojavu mi-pripovjedača u Sedmom be, u kojemu ne samo da čitatelj ne saznaje identitet mi-

pripovjedača: razred, grupa u razredu, dva učenika, već je svjestan njegove neprestane

fluidnosti i promjenljivosti." (Majhut 2013: 314). U takvoj se pripovjednoj strategiji ogleda

utjecaj prevođenih romana koji su presudno utjecali i formirali čitateljsko, pa potom i

autorsko iskustvo. Aleksanda Flaker očigledno to uzima u obzir, Sedmi be interpretira kao

preteču proze u trapericama u hrvatskoj književnosti (Flaker 1983).

U Horvatovom romanu Sedmi be, podnaslovljenim Iz dnevnika jednog srednjoškolca,

radnja se odvija tijekom jedne školske godine, precizno datirane u periodu između 24. rujna

1935. i 15. svibnja 1936. godine. Roman je pisan u obliku dnevnika gdje Horvat prihvaća

stajalište mladoga pripovjedača, koji je član razredne zajednice, ali se u cijelom romanu ne

pojavljuje kao lik. Mladi pripovjedač je istovremeno i pasivan i aktivan lik ako ga tako

možemo nazvati. Kako ga Dubravka Zima (2011) opisuje, on je pasivan u kontekstu

pripovjednog, a aktivan u činu pripovijedanja gdje se unutar učeničke skupine sukobljava s

tadašnjim vladajućim obrazovnim, kulturnim i socijalnim strukturama.

7.2.2. Struktura

Struktura romana, podređena dnevničkoj formi, u potpunosti je posvećena sedmom be,

kao razredu i školi koju pohađaju, prateći tijek školske godine sa svim formalnim i

neformalnim sadržajima, od izvannastavnih obaveza i organizacije nastave do svađa, sukoba

i događaja u razredu. Horvat kroz svoje djelo osporava kulturne i društvene strukture, a

počinje sa osporavanjem škole kao odgojne ustanove. Školski život se odvija u čvrstim

vremenskim okvirima, lokacijama i definiranim međuljudskim odnosima tj. klasama, gdje

možemo vidjeti Horvatovu opoziciju socijalnom uređenju.

Sedmi be je podijeljen na nekoliko skupina, "cercle", "buržujski kvart" i "treći stalež",

koje se razlikuju po karakteru. "(...)"cercle", u kojem su okupljeni najomiljeniji đaci, dobri

pjevači i loši učenici., (...)"buržujski kvart". Čine ga uglavnom sva odlična đaka, neobično

nadarena i kolegijalna, tri do četiri štrebera, jedan degenerik, nekoliko "fosila" i par

"prelaznih oblika". Ostale praznine ispunjuje "treći stalež" bezimenih duša, koje su najsretnije

da se za njih nikad ne čuje, da ih se ne vidi i da po liniji manjeg otpora skližu iz razreda u

razred." (Horvat 1981: 5). Također, povremeno se pojavljuju likovi izdvojeni iz mase poput

Milana, Likote, Miceka te nekih profesora.

22

Kroz roman pratimo suživot dviju suprotstavljenih struktura koji s odmicanjem

školske godine postaje sve napetiji, što dovodi do povremenih sukoba i izražavanja

nezadovoljstva društvenim uređenjem i obrazovnim sustavom. Tu moramo uzeti u obzir

autorovu usporedbu škole i državnih aparata, primjerice zatvora, koji se proširuje i na

izvanškolski prostor, kako to ističe Flaker (1983) i potkrepljuje citatom: "Za vrijeme odmora

vukli smo se kao lešine od zida do zida, slični kažnjenicima u zajedničkoj ćeliji. U kasnu se

jesen pretvaraju mnoge kuće u sive vlažne tamničke izbe, i mnogi u njima čame sa sličnim

izražajem lica..." (Horvat 1981: 32). U pojedinim dijelovima dnevnika možemo vidjeti i

osporavanje uloge crkve u obrazovnom sustavu putem ismijavanja: "No prije nego li je Bog

dospio kazniti te strašne odmetnike, oni su se sami počeli kažnjavati za kriva tumačenja, to

jest — svaki je od nas pribjegao što snažnijim dokazima, samo da što uvjerljivije dokaže

svoju ispravnost. Luter je zviznuo zaušnicu svetom Augustinu, a ovaj mu je udarcem noge

izbio heretičko sveto pismo. Neki su crkveni oci popadali na koljena i vapili za pravednom

osvetom." (Horvat 1981: 19). Horvatov se pripovjedač izruguje državnim ustanovama,

primjerice usporedbom školskog zahoda sa saborom: "Već sama spoljašnost upozorava

novajliju da to nije običan zahod, kao kod kuće ili na željezničkoj stanici, već da je nešto

posebno — ne zahod nego prije neka skupštinska dvorana, tako — neki mali sabor i mjesto

gdje se odlučuju važne stvari, gdje padaju često historijske odluke presudne po daljnji

razvitak cjelokupne naobrazbe srednjoškolaca" (Horvat 1981: 8), ali isto tako to isto mjesto

postavlja kao prostor slobode: "Zaista, što bi mi đaci, da nam direktor zatvori zahod i ukine

tako našu jedinu slobodnu katedru?" (Horvat 1981: 9).

Također treba napomenuti da ćemo kod Horvata teško pronaći ironiju povezanu s

nacionalnim, što tumači Flaker: "Ovo odustajanje od ironičnog odnosa prema nacionalnoj

tradiciji i mitologiji, koji bi bio primjeren takvom tipu proze i školskoj temi, razumljivo je iz

političkog konteksta godine 1939: djelovanja pisca na ljevici u vrijeme neriješena

nacionalnog pitanja..." (Flaker 1983: 325). Primjereno vremenu kojim je označen dnevnik, ali

i u duhu vremena kada je knjiga objavljena, mnoge neobičnosti koje privlače pozornost

usmjeravaju nas prema izravnoj ratnoj prijetnji. Tako se npr. zahod uspoređuje s "gradom

nakon plinskog napadaja" (Horvat 1981: 9), a završetak polugodišta opisan je u stilu ratnih

izvještaja: "Rat koji je vođen kroz ova četiri mjeseca prekinut je načas, tek toliko da profesori

srede rezultate i da nam u đačke knjige unesu sliku našeg položaja nakon one besramne

januarske ofenzive. To januarsko bubnjanje uništilo nam je prilično živaca, a njezin rezultat

23

proglasio nam je Štef neposredno iza sjednice: Dva mrtva i osamnaest što teže što lakše

ranjenih" (Horvat 1981: 49). Kada govorimo o oponiranju zabranama, čitajući roman

možemo naići na izravni politički jezik, primjerice na cedulji koja je kružila razredom:

"Nađimo se na istoj liniji svi: i »carska« i »cercle« i »kvart« i pružimo zajednički otpor

zbornici i onima koji stoje u njezinoj službi. Budimo složni, budimo čvrsti!" (Horvat 1981:

100). Kao što je navedeno, autor kroz djelo različitim primjerima pokazuje svoje

nezadovoljstvo, pa usporedbama pokušava napraviti otklon od autoriteta i osporavati ga, a

ujedno se bavi problematiziranjem društvene zbilje.

Naposljetku, kako navodi Flaker (1983), struktura Sedmoga be temelji se na

osporavanju odgojnih više negoli obrazovnih, općih građanskih više nego državnih struktura

kao struktura vlasti i na zahtjevima za prostorima slobode, s druge pak strane na izrazito

društveno-odgojnom procesu. Također, strukturu Sedmog be odlikuje težnja realnosti,

počevši od pisanja u obliku učeničkog dnevnika u kojem se pred čitaocem odvija život jedne

zagrebačke gimnazije, pojavljuju se kolege, učenici sa svojim imenima, kratkim značajkama,

fragmentima njihovih iskaza. Gimnazija je muška, pa stoga nema djevojaka, nema ni ljubavi,

autor posve izbacuje erotični segment, postoji samo gdjekad prikrivena čežnja i zaljubljeni

par koji promatraju kroz prozor učionice. No, kako radnja u romanu odmiče, gubi se na

realnosti, iz skupine se sve više izdvajaju pojedini likovi s izrazitom težnjom da se pretvore u

socijalno motivirane karaktere kao nosioce zbivanja. Na površinu isplovljavaju dva temeljna

lika, nosioca radnje, Milan i Likota.

Vrhunac napetosti u romanu nastupa pred sam kraj, u njihovu ideološkom i klasnom

sukobu. Likota, profesorski sin kojega nitko ne voli, optužuje Milana za vrijeđanje školskog

ravnatelja i profesora. Škola istragu o događaju provodi kratko i pristrano, i premda su dokazi

nedorečeni i iznuđeni silom, nevini Milan je krivo osuđen pod lažnom optužbom. Tako lažno

optuženi Milan, pripadnik „cerclea" i vječni borac za pravdu, postaje prisiljen napustiti školu.

Milanovim odlaskom završavaju i dnevnički zapisi o dogodovštinama sedmog be. S

političkog stajališta, Milan stoji čvrsto na političkoj ljevici, dok Likota pripada političkoj

desnici, štoviše, on je označen kao ničeovac1 iz izrazito građanske obitelji.

Zadnja scena romanu daje političku intonaciju, s Milanom kao glavnim likom u

nefunkcionalnom društvenom uređenju tridesetih godina prošloga stoljeća. Bez obzira što je

1 Ime njemačkog filozofa tada se povezivalo s fašističkom ideologijom (Flaker 1983: 328).

24

prošlo gotovo 80 godina od vremena radnje u romanu, možemo ga povezati i s današnjom

situacijom, tj. nemoći maloga čovjeka naspram državne mašinerije. Iako je imao potporu

cijeloga razreda, Milan je i dalje optužen, a Likota kao negativni junak uživa zaštitu profesora

i ravnatelja te nastavlja svoju doušničku djelatnost, što je zapravo pravi razlog sukoba Milana

i Likote. "Milan i Likota su, naime, bivši prijatelji čije se prijateljstvo prekida kad Milan

posumnja u Likotine motive za prijateljstvo nakon dječakova nespretnog pokušaja otkrivanja

misterioznih tajnih organizacija u koje je Milan navodno uključen....upozoravajući suučenike

na Likotino doušništvo. Situacija se razrješava Milanovim isključenjem iz škole, što znači

Likotinu pobjedu, odnosno nedvosmislenu nadmoć društvene strukture koju u tom primjeru

predstavlja Likota." (Zima 2011: 340).

Pobuna pozitivnog junaka može se gledati kao pobuna samoga autora protiv tadašnjeg

nefunkcionalnoga društvenog sustava te tako posljedice te pobune također imaju društvenu

implikaciju. Bez obzira što Milan napušta školu, moralna pobjeda je njegova, njemu pripada

budućnost.

Jedna od stvari koju možemo zamijetiti čitajući roman je jezična različitost dviju

sukobljenih strana. Profesori se koriste standardnim jezikom, dok kod srednjoškolaca

možemo vidjeti određeni otklon. Te nam jezične odrednice pomažu pri određivanju narativne

strukture romana u odnosu "mi", grupa mladih i "oni", predstavnici autoriteta, kako navodi

Zima. Također, iako na prvi pogled vidimo sukob i ideološki nesuglasice dviju protivničkih

struktura, razmišljajući malo više o tom problemu mogu se uočiti i druge implikacije. Kako

navodi Zima, riječ je o "... politički motivirana pobuna protiv vladajuće strukture, a djelomice

i sukob dvaju ideoloških stajališta, u kojima se gube prijašnji oponentski odnosi i

uspostavljaju novi na temelju ideološkog opredjeljenja. Milanova pobuna počinje kao sukob

sa suučenikom, a ne s pripadnikom oponentske strukture." (Zima 2011: 341). Također poslije

vidimo kako Milanovu pobunu pasivno podupire njegov razrednik, pripadnik protivničke

strane, iako to, nažalost, ne mijenja njegov položaj, a u cijelom je romanu prisutna borba

prema suprotnoj strukturi bez obzira na posljedice. Kako piše Zima, "...dječaci iz sedmog be

svoju aktivnu suprotstavljenost oponentskoj grupaciji (profesori, odrasli) artikuliraju posve

neposredno: štrajkom protiv profesora francuskoga, koji završava profesorovim priznanjem

poraza, što implicira i profesorovo priznanje ravnopravnosti svojim učenicima, zatim

suprotstavljanjem svećeniku što također završava svećenikovim porazom te, naposljetku,

Milanovim iskazom kojim profesoru obznanjuje što učenici zapravo misle o svojim

25

profesorima i školi" (Zima 2011: 341), a dopunjuje se Horvatovim citatom: "Mene bi samo

zanimalo, kako vi svojim radom dižete i izgrađujete u nama moralne principe. U nižim

razredima podijeljujete ukore, a u višima - kad ste podigli moral - vi istjerujete iz škole. Čini

mi se, da tu nešto nije u redu...

-Ne, gospodo, to se zaista samo tako pričinja. Vi ste zaboravili, da svi ljudi nisu jednaki, i tu

leži odgovor na vaše pitanje. Kad ja tumačim, jedan će zapamtiti ovoliko, drugi onoliko, a

treći uopće ne će ništa znati. S moralom je isto tako. Jedan postaje moralan, a drugi ne će i

srlja u propast.

U razredu je bila tišina. Milan je zatvorio knjigu pred sobom i nastavio:

Mislim da škola danas ne vrši pravu odgojnu funkciju i da tu ulogu ne može ispunjavati tako

dugo, dok ne nađe mogućnosti da u isti čas djeluje odgojno i na našu okolinu izvan škole.

Evo, u školi smo samo pet sati na dan, a devetnaest izvan nje. Vjerujte, ako netko živi

uređenim životom izvan škole, taj će sa mnogo sigurnosti biti i u školi dobar i solidan đak. A

oni kojima je izvanškolski dan ispunjen siromaštvom, brigom i psovkama roditelja, a noći

pune svađe i teških uzdaha, bit će vjerojatno lošiji đaci, koji će s vremenom - da prikriju i

nadoknade sve to - početi varati i roditelje i vas, samo da održe isti korak s ostalim kolegama,

da ne ostanu posljednji, potisnuti, odbačeni. Za njih je škola samo jedan dio teškog i bolesnog

dana, i vidite, gospodine profesore, to je ono u čemu škola ostaje danas bespomoćna i,

vjerujte, misleći samo na to, ja sam izrazio sumnju u odgojnu vrijednost današnje škole."

(Horvat 1981: 21-22)

Kada pokušavamo iščitati roman Jože Horvata, Sedmi be u kontekstu razvoja

hrvatskoga dječjega i adolescentskog romana ovaj se roman uklapa u spomenute predodžbe o

djetetu tridesetih godina 20. stoljeća. Horvatovi likovi su adolescenti ograničeni na jedan dio

svoga života, ne individualizira pojedine likove osim dvojice protagonista te Židova Slaveka i

siromašnog Miceka, ali već samim time, kako navodi Zima, upućuje na mogući model

književnog konstruiranja lika adolescenta. Zahvaljujući konstrukciji "pozitivnog junaka",

uzdignutog iznad razrednog kolektiva, ovaj je tekst prihvatio norme modela neposredno

odgojne funkcije kakav se već bio razvio u ruskoj sovjetskoj književnosti. Roman ponajviše

karakterizira otklon od standardnog jezika (samo profesori, tj. suprotstavljena strana koristi

standardni jezik), osporavanje autoriteta u koji bi trebali neupitno vjerovati, pripadnost

skupini istomišljenika, problematizirale društvene zbilje i njezinih mehanizama, itd. Iako

roman sam po sebi nema čvrsti doticaj sa popularnom kulturom kao što je slučaj sa prozom u

26

trapericama, sa svim svojim obilježjima možemo ga smatrati čvrstim prethodnikom tog

književnog žanra:

"Milan dobiva priliku na kraju romana svoj iskaz potvrditi i u stvarnom životu,

realizirajući na taj način svoju najavu borbe protiv autoriteta, ali u opsegu kojem se nije

nadao. Autoritet kojemu se dječak suprotstavlja ponajprije je školski, ali je jednako tako i

društveni, pa i politički. Za razliku od junaka proze u trapericama, koji suprotstavljanje

autoritetu sublimiraju stvaranjem oponentske kulture ili pak fizičkim napuštanjem prostora u

kojemu je autoritet na djelu, kako pokazuje Flaker, Milan odabire aktivno suprotstavljanje i

posve je spreman prihvatiti posljedice." (Zima 2011: 243) U Horvatovom romanu, Milan i

njegovi suborci svjesni su svega što se događa oko njih, te da je njihova borba, borba s

vjetrenjačama za koju unaprijed znaju da ne mogu pobijediti, ali točno to daje određenu čar

ovom djelu i karakterizira ga kao dio adolescentnog književnog sustava, kako tvrdi Zima

(2011)

27

8. ZAKLJUČAK

Početak 20. stoljeća donio je mnoge promjene, kako u Europi tako i u Hrvatskoj. Sve

je započelo s industrijalizacijom koja je kao lavina postala okidač za sve druge promjene pod

ekonomskim i političkim utjecajem, promjene u društvenim okruženjima i infrastrukturama.

Početak 20. stoljeća predstavljao je prevratno, ali i mračno vrijeme za mlade u Hrvatskoj.

Iako im se život olakšao s pojavom industrijalizacije, neke od novonastalih potreba brzo su se

integrirale u životnu svakodnevicu. Bio je to pojam slobodnog vremena koji je uz uživanje i

zabavu sa sobom donio negativni trend nestajanjem volje za radom i gubitkom osjećaja

dužnosti. Ako to usporedimo sa današnjim vremenom, vidjet ćemo da se tu nije puno

promijenilo jer svako vrijeme donosi novi teret mladima: kao što je to početkom 20. stoljeća

bila industrijalizacija koja je donijela pregršt novih mogućnosti, tako je u današnje vrijeme

riječ o ekonomskoj krizi koja je obuhvatila svaki segment ljudskog života, protresla društvo i

dovela do problematiziranja društvene zbilje u kojoj jaz između mladih i starih generacija

izgleda nepremostiv. Vremena se mijenjaju, a problemi ostaju slični. S današnjeg stajališta,

adolescenti tridesetih godina prošlog stoljeća su po nekim stvarima prolazili bolje nego

današnji, iako su imali manje, bili su socijalno bogatiji, družili su se i izlazili, provodili

vrijeme uz dobar roman ili časopis, naravno nije ni njima cvjetalo cvijeće sa borbama za

političku prevlast, predratno vrijeme, ograničivanje slobode izražavanja. Zato današnju

mladež možemo najbolje okarakterizirati kao glavnog junaka u prozi u trapericama, a to su

osobe, pasivne, bez ciljeva, gradski marginalci suprotstavljeni svijetu odraslih, ali začahureni

u svoja 4 zida, nažalost bez snage, volje i znanja za revolucionarnim promjenama u našem

društvu kao što su to radili mladi tridesetih godina kroz časopise i djela poput Srednjoškolci

govore i roman Sedmi be Jože Horvata.

Da ne govorimo samo o krizi koja je obuhvatila društvene prilike kao ponovljenom

trendu tu je prodavanje proznih kao i drugih djela uz tiskovnu štampu na kioscima, naravno u

ovo vrijeme nije više toliki naglasak na mladu publiku koliko na radničku klasu i okretanje

profita.

Nažalost, kada uspoređujemo ta dva perioda s obzirom na mogućnosti u kojima

živimo, kao da se i dalje vodi bitka koja je tada započela. Osjećaj koji nas može prožimati je

jedino sram i to ne zbog naše nemoći, nego zbog volje da nešto pokrenemo, promijenimo. A

28

pojedinci koji su spremni poduzeti nešto, kao da proživljavaju roman Sedmi be, iako kod

naših junaka vidimo samo borbe, bez naznake za boljim sutra. Smatram, kada bi se današnji

adolescenti ugledali na borbe i ono što su proživljavali adolescenti s početka 20. stoljeća

konačno bi se mogli pomaknuti sa ove mrtve točke, te zajedničkim snagama izboriti ideale i

želje obiju generacija.

29

9. LITERATURA

Batinić, Štefka. 2004. Zabava i pouka dobroj djeci i mladeži. Hrvatski časopisi za djecu i

mladež od 1864. do 1945. Zagreb: Hrvatski školski muzej

Bošković-Stulli, Maja. 2007. Priče iz moje davnine. Zagreb: Matica hrvatska

Flaker, Aleksandar. 1983. Proza u trapericama. Zagreb: SNL

Horvat, Joža. 1981. Sedmi be (Iz dnevnika jednog srednjoškolca). Zagreb: Mladost

Majhut, Berislav. 2013. Bijela područja i crne rupe - Povijest hrvatske dječje književnosti. U:

Veliki vidar - stoljeće Grigora Viteza. Zagreb: Centar za izdavačku djelatnost Učiteljskog

fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

Majhut, Berislav / Lovrić, Sanja. 2013. "SENZACIJONALNO!!! - ZABAVNI LIST": Nove

nakladničke strategije romana u svescima početkom tridesetih godina 20. stoljeća. U: Veliki

vidar - stoljeće Grigora Viteza. Zagreb: Centar za izdavačku djelatnost Učiteljskog fakulteta

Sveučilišta u Zagrebu

Maze, Kaspar (Maase, Kaspar). 2008. Bezgranična zabava: Uspon masovne kulture 1850-

1970. Beograd Službeni glasnik

Stein Ehrlich, Vera. 1936. Današnje dijete Problem savremenog odgoja, Zagreb: Atlas

Šreblin, Ivan. 1942. Ideali i krize srednjoškolske mladeži. Zagreb: Preporod

Ursić, Ivo. 1941. Problemi srednje škole i srednjoškolske mladeži u Hrvatskoj. Zagreb:

nepoznati izdavač

Više autora. 1934. Srednjoškolci govore. Zagreb: Grafika

Zima, Dubravka. 2011. Kraći ljudi. Povijest dječjeg lika u hrvatskom dječjem romanu.

Zagreb, Školska knjiga

30

10. ŽIVOTOPIS

Ivan Božić rođen je u Zagrebu. Osnovnu školu završio je u Vukovini, a srednju

strukovnu školu sa zvanjem elektrotehničara u Velikoj Gorici. Godine 2004. upisuje Prometni

fakultet u Zagrebu kojeg napušta nakon prve godine studija. Nakon toga biva pozvan u

vojsku, te 2006. započinje sa služenjem civilnog vojnog roka u OŠ Vukovina gdje obnaša

dužnost pomoćnog knjižničara. Godine 2007. upisuje preddiplomski studij kroatologije na

Hrvatskim studijima u Zagrebu koji završava 2011. i time stječe titulu prvostupnika. Iste

godine upisuje nastavnički smjer na diplomskom studiju kroatologije. U slobodno vrijeme

piše kratke priče i pjesme. Osnivač i bivši član "Gathering Team" Hrvatska Udruga za

Promicanje Informatičke Kulture, te jedan od začetnika "Crotaku" društva za promicanje

japanske kulture. Govori engleski i njemački jezik.

31

Summary

Beginning of the 20th century was a revolutionary, but also a dark time for young

people in Croatia . This paper shows adolescents and literature of the early 20th century. In

the beginning we meet with the decay of the patriarchal family because of industrialization

which leads to lifestyle changes that affect education, family relationships, and life of

adolescents. A large role had the two world wars that have left their toll on this generation of

young people and their parents as well. Exactly these events were fertile ground for literature

in Croatia, including magazines for young people and other extracurricular activities around

which young people gather. It is a period marked by novels in volumes, Krleža as adolescent

reading , breakthrough of foreign adolescent novels as well as appearing of our literary works

like Srednjoškolci govore and a novel by Horvat Sedmi be.

Keywords: Teens, literature, patriarchal family, industrialization, magazines, Krleža, reading,

Horvat