Dante Alighieri

Božanstvena komedija. Raj, XXV. pjevanje

Preveo Mirko Tomasović

Nakon što je Vijenac objavio novi prepjev XXIV. pje-vanja Raja Danteove Božanstvene komedije nastao

pod perom akademika Mirka Tomasovića, prepjevatelj je iskazao čast Hrvatskoj reviji, ponudivši uredništvu pre-pjev XXV. pjevanja, i to iz nekoliko razloga: to pjevanje obuhvaća zadivljujuće suvremen sadržaj međunarodnih vrijednosti na koje je potrebno neumorno podsjećati pa će u Hrvatskoj reviji to pjevanje dobiti i odgovarajuću re-cepciju mnogobrojnog čitateljstva našeg časopisa u svije-tu; k tome to pjevanje sadrži konotacije koje su prigod-ne za promišljanje božićne pobožnosti u kojoj izlazi ovaj broj časopisa. Prevoditelja akademika Mirka Tomasovića, kako sam priznaje, to pjevanje iznenadilo je natuknicama što su ga od Dantea preuzeli promicatelji tzv. »teologije oslobođenja«.

U XXV. pjevanju poetizirana je nada, druga bogoslovska krjepost. Pjesnik uspješno polaže ispit i na tom testu. U to-mizmu, kojim se nadahnuo Dante, nada (istoznačnice nâd,

uhvanje) potiče pojedinca na dobra djela zajedno s Bogom u vječnosti. Isusovac P. Teilard de Chardin nadu povezu-je s univerzalnom preobrazbom svijeta. Poimanje nade po marksistu Ernstu Blochu biva mesijanska utopija s revolu-cionarnim mogućnostima, što se nastanila u tzv. teologiji oslobođenja, prisutnoj osobito u južnoameričkim teološ-kim krugovima s promašenim refleksijama u političkim opcijama. Posebno je zanimljivo uočiti takvo čitanje Dan-tea danas, kad se u mnogim dijelovima svijeta razmišlja o stajalištima Svetoga Oca glede te pojave u hispanskoame-ričkoj Crkvi u XX. stoljeću, iznjedrene u krilu Družbe Isu-sove, kojoj i sam pripada, te o njegovim stajalištima o po-jedinim političkim fenomenima i praksama u Latinskoj Americi, kao što je, primjerice, bila gradska gerila MNL-a u Urugvaju šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog sto-ljeća, poznatija kao »tupamarosi«.

Bilješke uz stihove djelomično su, iz poštovanja, preuzete iz nadopune Raja Olinka Delorka.

Ilustracija Danteova Raja, Giovanni di Paolo (između 1442. i o.1450)

88

4/2015

Hrvatska prijevodna književnost

2015-4-HR.indb 88 21.12.2015. 10:22:07

Ako se zgodi da ta pjesan sveta1

Neba i Zemlje čija moć je jaka,s koje sam puno trapio se ljeta,

te sam ko jagnje prognan2 iz kočáka – 4izvoru vrne krštenja3 me, htjedeto Bog, ko pjesnik iz krda kurjakâ4.

Krštenje me u vjeru uvede 7drukčijeg runa5, drugačije nade,po Petru svetom6, što od Krista slijede. 7

Po njemu samu milost me dopade, 10koju sam odsle vječno uživao,dolje na zemlji otkad mi je dade.

Jedan pak oganj8 gibati se stao 13tad onaj9 kojem Krist vrhovne vlasti,za namjesnika dolje izabrao.

Onda mi gospa počela je cvasti, 16veselo kličuć: »U nj uperi očiu Galiciju s kog se hodočasti.«10

1 »Pjesan sveta«, sveti spjev – Božanstvena komedija.2 »prognan« – okrutan postupak firentinskih građana, njegovih

protivnika, prema njemu, Danteu.3 »vrelu krštenja« – krstionici u crkvi sv. Ivana u Firenzi.4 »kurjaci« su pjesnikovi protivnici.5 »drukčijeg runa« – vjerojatno već promijenjene kose, što znači si-

jede kose.6 Aluzija na blagoslov sv. Petra nad njim na kraju tek minulog pje-

vanja, u kojemu se pjevanju Dante istakao pred svecem svojim iz-vrsnim odgovorima. Još jedan primjer kako često veliki umjetnici nalaze u svojim djelima ono što im je život uskratio: poštovanje najuglednijih itd.

7 Stih 7–9: Vrelo krštenja je baptisterij sv. Ivana u Firenzi. Stihovi od 1–9 često se navode kao snažan izraz pjesnikova bola i ponosa, ali i jasne svijesti o vlastitoj veličini. U muzici bi se znao ovako izraziti samo Bach ili Beethoven.

8 »Jedan pak oganj« – to je apostol sv. Jakov.9 »Onaj« je sv. Petar.10 Stihovi 17–18. To je već spomenuti sv. Jakov, čijem su grobu, koji

se nalazio u Santiagu di Compostello u Galiciji (Španjolska), mno-gi u srednjem vijeku hodočastili, među kojima i Danteov »prvi prijatelj« Guido Cavalcanti.

Kô kada golub jedan drugom skoči, 19te kljun si nȁ kljun naizmjence stavljada međusobno ganuće svjedoči,

knez slično njima s knezom se pozdravlja,11 22pa hvalit zatim zajedno ne stajukruh anđeoski što se gore spravlja.

Susretaj kada došao je kraju, 25coram me12 onda oba ušutješe,oči mi nalik zubljama se sjaju.

Dok oči moje gospoje se smiješe, 28rekla mi: »Slavno žiće po kom sve selijeposti hrama broje što tu bješe,

da ozgor dadne s nadom obore se 31lučî, što znaš ih, jer ih vidje ravnokad Krist ih dade trima13 da ih rese.

Uspravi glavu put nebesa stavno 34od mrtva svijeta jer svjetlo nam stiže,prije neg polje oplodi ga trâvno.«

Utjehu ovu druga baklja14 dȉže, 37gled mi do vrha planinskoga15 leti,sjaj kog težinom spustio je niže.

»Kad milost cara16 skrovitoj u klijeti 40suoči tebe svȉtom s odabranom17

dok suđeno ti još ne bilo mrijeti,

ter upoznavši višnjim se sa stanom 43uhvanje nađe ljubav smrtnog svijeta

11 Knezovi su sv. Petar i sv. Jakov.12 »coram me« – pred mene.13 »trima«, tj. »tebi« (sv. Jakovu), sv. Petru i sv. Ivanu.14 »druga baklja« je sv. Jakov.15 »planinski vrh« – sv. Petar i sv. Jakov.16 Car je ovdje Bog.17 »odabrana svita« su sveci koji borave tu u raju.

DVADESET I PETO PJEVANJE

89

4/2015

Hrvatska prijevodna književnost

2015-4-HR.indb 89 21.12.2015. 10:22:07

Iz puno zvijezda22 moć prošastog slijedi, 70najvećeg vođe23 pjesan najskladnija,u moje srce prvi što ucijedi.

Uzdaju u te... kako psalmodìja, 73vjerujuć tebi, znajući ti imepa radi toga vjerujem ti i ja.

U poslanici svojoj orosi me, 76daždenje pače vrh mene si lilo,pa moje tako miješalo se s njime.«

Dok zborio sam svjetlo zaiskrilo, 79bljeskanje te mi u dnu duše stvori,što munji pravoj posve nalik bilo.24

Tad dahnu: »Ljubav što mi dušom gori, 82za krepost što me do palme25 dovede,dok me umor tegoban ne sȍri,

da zborim s tobom svejednako htjede 85i dahnu milje na tebe što prijeuhvanja njena dobre sve besjede.

Stari i Novi zavjet kad se štije, 88predlažu znamen uhvanja mi stojni,u prijateljstvu, s Bogom li se žije.

Po Izajiji svi će u plašt dvojni 91u prahu svojem biti odjenutiživota slatkog koji su dostojni.26

22 »Zvijezde« su ovdje pisci svetih knjiga.23 »Najveći vođa« je židovski kralj David, autor Psalama. Njega je

Dante već spomenuo i u pjevanju XX., st. 38.24 Vatra, u kojoj bi naglo zatreperilo svjetlo, duša je sv. Jakova.25 Palma predstavlja mučeničku smrt.26 Izaija je propovijedao da će svaka blažena duša imati dvije halje

nakon Sudnjeg dana: jedna će joj biti duša, a druga tijelo, i s njima će boraviti u raju.

što s istinom je združi pouzdanom.

Štono je nada, zbog čeg tako cvijeta, 46Reci, u duši odkud ti se stekla?«Nastavi zborit druga luč18 mi sveta.

Ona mȉla19 s koje krila mi nabrekla 49za lijet sve do takovih visina,odgovor meni unaprijed je rekla:

»Vojujuća pak crkva nema sina 52s većom od drugih nadom, kako pišeu Suncu sjajuć vrh naših družinâ.

Iz Egipta me puti usmjeriše 55u Jeruzalem kako bi ga zrêoprije neg stanem vojevati više.20

Na druge dvije točke što si htjeo 58propitati se, ne što želeć znati,već kȍli duh ti krijepost oćutjeo –

prepuštam njemu nek ti on odvrati, 61što teško ne će biti, nit hvastanje,a milost Božja snage će mu dati.«

Učenik maran ko što svoje znanje 64otkriva meštru zadivljujuć njegakroz pripravljeno vješto kazivanje,

ja rekoh: »Nâd je slavlje, prije svega, 67čekanje stalno koje se zavrijedizaslugom svojom, darom Svevišnjega21

18 »druga luč« je sv. Jakov.19 »mila« je Beatrice.20 Stihovi 55–57: Egipat predstavlja zemlju gdje su ljudi robovi svojih

strasti, kao što su Židovi bili robovi Egipćana dok su se nalazili na egipatskom tlu. Jeruzalem je raj. »Prije neg stanem vojevati više« (58) znači: prije nego je umro. Jer ljudski život predstavlja borbu s tegobama. Ova tercina, kao i prethodna i dvije, što iza nje slijede, odnose se na Dantea.

21 Prema Sentencijama Pietra Lombarda: »Uhvanje je stanovito če-kanje budućeg blaženstva, koje proistječe od dobrih djela i milosti Božje koja ostvaruje ta djela.«

90

4/2015

Hrvatska prijevodna književnost

2015-4-HR.indb 90 21.12.2015. 10:22:07

A brat tvoj još nas podrobnije pȕti,27 94spominjući pak one halje bijeleo kojima se moglo jasno čuti:

nad nama prvo riječi koje vele, 97Sperent in te...28 te poj još rajski s timekojem se kola blaženih vesele.«

Jedna od zublji tako zabliješti me29 100da cio mjesec u razmaku dnevau zviježđu Raka30 traj’o bi za zime.

Ko što u kolo radosno se djeva 103prima ganućem spram nevjeste, lakai ne zbog taštine razdragana pjeva,

ja tako vidjeh svjetla sjajna zrȁka31 106dvojici ići što u kolu bješe,vrteć se gnala ljubav ih je jaka.

Ples, popijevanje toli je zaniješe, 109ko néva u njih gospa zagledana,na mjestu zasta, riječi joj ne spiješe.

»Onom na grudi našeg Pelikana 112što počivaše, za velika djelas Križa mu milost posebita dana.«32

Tako mi gospa ustremljena cijela 115pozornost svoju odvratila nijena kraju zbora niti za počèla.

27 To je isto naučavao i sv. Ivan (»tvoj brat«), samo u još jasnijem obliku.

28 »Sperent in te...« (Neka se uzdaju u te). U 73. stihu citat je na ta-lijanskom, ovdje na latinskom; prema Danteu, u Raju se pjevalo i zborilo na potonjem jeziku.

29 Zublja, koja je tako jako zasjala, sveti je Ivan.30 Rak je nebesko zviježđe.31 »svjetla sjajna...« – sv. Ivan.32 Stihovi 112–114: Pelikan je Krist, a onaj koji je počivao na njego-

vim grudima sv. je Ivan, njegov najmiliji učenik. Posljednji stih, tj. 114 odnosi se na Kristove riječi izrečene prema Sv. pismu Novog zavjeta svojoj majci Djevici Mariji dok se mučio raspet na križu: »Evo tvoga sina!« I pri tim riječima joj je pokazao sv. Ivana. A sv. Ivanu je rekao pokazujući mu Djevicu Mariju: »Evo tvoje majke!«

Ka onom kojeg sunce žarko grije 118pa čekajuć mu skoro zamračenje,htijuć ga vidjet, vidi ga slabije,

tako i meni svjetla treperenje 121vid smrači, dok mi ne bude rečeno:škodi ti oka ovo zaslijepljenje.

U zemlji zemlja sve to pretvoreno 124s drugima bit će dok se broj ne sravna,za vječnost kako bilo određeno.33

S dvije su halje sred neba od davna, 127dva svjetla tek su, vijest tu dolje javida svima bude dostupna i spravna.34

Plameni krug tad se zaustavi, 130s njim se i pjesma stiša odozgora,dah pojuć što ga trostruki zvuk pravi.

Onako kako sred olujnog mora, 133na zviždaj odmah bučna vesla stanu,zbog pogibelji ili zbog zamora,35

kad Blaženkinu ne vidjeh mi znanu 136sliku, duh mi se smuti i svisnuh od jada,sve mi se biće do temelja ganu,

pored nje blizu stajao sam mȁda. 139

33 Stihovi 124–126: Ove riječi, izgovorene Danteu, pripadaju sv. Iva-nu, a znače da će njegovo tijelo, tj. sv. Ivana, ležati još u zemlji dok se ne popuni broj koji je određen od Boga, tj. do Sudnjega dana.

34 Stihovi 127–128: Dva svjetla s dvjema haljinama (tj. s dušom i tije-lom), koja se nalaze u raju jesu Krist i njegova mati Djevica Marija. Samo oni su »cjeloviti« u raju; svim drugim dušama, koje su došle sa zemlje, tijelo leži još dolje, a u raju im je samo duša. Posljednji stih ove tercine, tj. 128 upozorava da se u tom pogledu dolje na zemlji nisu svi slagali. Zato Dante treba da odnese dolje ovu istinu kao konačnu.

35 Stihovi 133–135: Ova tercina pokazuje da Dante, ni pri opisu naj-uzvišenijih prizora u raju, ne zaboravlja primjere sa zemlje. Otuda neprekidna živost njegovog pjesničkog teksta koji bi, zbog preve-like apstraktnosti same teme, da nije te pjesnikove povezanosti sa zemljom, što znači s realnim, mogla zatajiti, usahnuti, pretvoriti se u papir.

91

4/2015

Hrvatska prijevodna književnost

2015-4-HR.indb 91 21.12.2015. 10:22:07