33
1 Sadržaj: A Uvod B Karakteristilke Američkih banaka B.1. Skorašnji događaji na tržištu C Snage promena u bankarstvu C.1. Uvećana konkurencija C.1.a. Konkurencija za depozite C.1.b. Konkurencija za kredite C.1.b.# 1. Komercijalni papiri C.1.b.# 2. JUNK BONDS C.1.b.# 3. Vanbilansna aktivnost i sredstva C.1.b.# 4. Kompanije koje finansiraju kupovinu automobila C.1.b.# 5. Druge kompanije koje pružaju finasijske usluge C.1.c. Konkurencija za sredstva plaćanja C.1.d. Konkurencija za druge finansijske usluge C.2. Deregulacija i reregulacija C.3. Finansijska inovacija C.3.a. Sekjuritizacija C.4. Globalizacija D Dodatni faktori promana D.1. Kapitalni zahtevi D.2. Uvećana konsolidacija E GE CAPITAL SERVICES: finansijski konglomerat (primer iz prakse) E.1. Poslovne grupe E.2. Menadžment strategije E.3. Odgovori konkurencije F Zaključak

Bosiljčić igor seminarski rad - snage promena u bankarstvu

Embed Size (px)

DESCRIPTION

 

Citation preview

Page 1: Bosiljčić igor   seminarski rad - snage promena u bankarstvu

1

Sadržaj: A Uvod

B Karakteristilke Američkih banaka

B.1. Skorašnji događaji na tržištu C Snage promena u bankarstvu

C.1. Uvećana konkurencija C.1.a. Konkurencija za depozite C.1.b. Konkurencija za kredite C.1.b.# 1. Komercijalni papiri C.1.b.# 2. JUNK BONDS C.1.b.# 3. Vanbilansna aktivnost i sredstva C.1.b.# 4. Kompanije koje finansiraju kupovinu automobila C.1.b.# 5. Druge kompanije koje pružaju finasijske usluge C.1.c. Konkurencija za sredstva plaćanja C.1.d. Konkurencija za druge finansijske usluge

C.2. Deregulacija i reregulacija C.3. Finansijska inovacija

C.3.a. Sekjuritizacija C.4. Globalizacija

D Dodatni faktori promana

D.1. Kapitalni zahtevi D.2. Uvećana konsolidacija E GE CAPITAL SERVICES: finansijski konglomerat (primer iz prakse)

E.1. Poslovne grupe E.2. Menadžment strategije E.3. Odgovori konkurencije

F Zaključak

Page 2: Bosiljčić igor   seminarski rad - snage promena u bankarstvu

2

A. Uvod Deregulacija, finansijske inovacije, sekjuritizacija, globalizacija i napredak u tehnologiji brzo menjaju lice bankarstva. Klijenti koji žele da otvore tekući račun u SAD-u mogu da odu do lokalne komercijalne banke, štedno – kreditne zadruge, MUTUAL štedne banke, kreditne unije, brokerske kuće, kao što je MERRILL LYNCH, ili da dobiju popust kod brokera kao CHARLES SCHWAB. Takođe mogu da stupe u kontak sa INTUIT, softverskom kompanijom koja omogućuje plaćanje računa putem svog QUICKEN softvera, ili da jednostavno otvore tekući račun kod virtuelne banke, koja postoji na Internetu. Oni koji žele kreditnu karticu mogu da je dobiju kod bilo koje depozitne institucije, benzinske pumpe, robne kuće ili nacionalne finansijske kompanije. Može se takođe dobiti i sponzorisana kartica od GENERAL ELECTRIC-a, GENERAL MOTORS-a, FORD MOTOR-sa, PRUDENTIAL-a, MERRILL LYNCH-a, CHARLES SCHWAB-a, IBM-a i mnogih drugih nefinansijskih kompanija. Potrošači jednostavno imaju više izbora nego ikada pre. Mada ovakva raznovrsnost ponude prisutna je uglavnom u SAD-u i drugim zapadnim zemljama Ne iznenađuje, kompanije se agresivno bore za svoje potrošače. Konkurencija, zauzvrat, stavlja naglasak na inovacije i preciznost dobavljanja usluge i personalizovanje za pojedince. U nekim slučajevima, ipak, mogućnosti nisu iste za sve konkurente. Iako su komercijalne banke dobile veću fleksibilnost u diversifikovanju svojih sredstava preko geografskih granica u nove usluge skorašnjih godina, još uvek važeći zakonski akti kao i regulacija umanjuju efekat konkurencije. U ovom radu, mi ćemo razmotriti skorašnje tržišne trendove koje imaju uticaj na bankarski sekor, čije se manifestacije jasno uočavaju kod većeg broja subjekata koji pružaju bankarske/finansijske usluge, kao i veću raznovrsnost ponuđenih usluga. Bankarski sektor je u neku ruku jedinstven jer se u isto vreme i konsoliduje i divezifikuje. Ovaj rad će identifikovati pet fundamentalnih snaga promena – tržišno izazvani faktori konkurencije, inovacija usluga, deregulacija, sekjuritizacija, globalizacija i tehnološki napredak. Ovaj rad će takođe pokazati kako će ove snage dovesti do još veće konkurencije, veće konsolidacije, povećane diverzifikacije i restrukturiranja finansijskih institucija i tržišta širom sveta. U sklopu analize, posebno poglavlje opisuje strukturu i performanse GE CAPITAL SERVICES-a kao finansijskog konglomerata i glavnog konkurenta bankama.

B. Karakteristike Američkih Banaka

Šta čini banku tako posebnom? Zašto za BANK OF AMERICA kažemo da je banka, za MERRLL LYNCH da je brokerska kuća, a za STATE FARM da je osiguravajuća kompanija. Odgovor leži u istoriji SAD-a gde je došlo do jasne demarkacije pre oko 70 godina sa implementaciom GLASS-STEAGALL zakona, BANK HOLDING COMPANY zakona i MC FADDEN zakona koji su imali dalekosežne posledice. GLASS-STEAGALL zakon je stvorio tri razlicita sektora: komercijalno bankarstvo, investiciono bankarstvo i osiguranje. BANK HOLDING

Zakon je odredio aktivnosti usko vezane za bankarstvo i ograničio spektar aktivnosti koje kompanija može da ima ako poseduje banku. MC FADDEN zakon je ograničio rasprostiranje bankarskog tržišta dozvoljavajući svakoj državi da odredi do koje mere se banka može granati unutar ili van države matice. Ovim zakonima Sjedinjene Američke Države su

Page 3: Bosiljčić igor   seminarski rad - snage promena u bankarstvu

3

stvorile bankarski sistem sa velikim brojem malih banki koje imaju ograničenu lepezu usluga koju mogu ponuditi i mali broj teritorija na kojima se banke mogu takmičiti. Svako ovo ograničenje je trebalo da smanji konkurenciju i spekulaciju u bankarstvu i da ga tako učini sigurnijim, racionalno postavljenim i stabilnim bankarskim sistemom.

Regulatorne restrikcije vezane za vrstu proizvoda i usluga i teritorijom na kojoj,

banke mogu biti prisutne su dosta effektivno doprineli izgradnji sigurnog bankarskog sistema sve do kasnijih godina dvadesetog veka. Do tada, banke su bile samo preduzeća kojima je bilo dozvoljeno da ponude tekuće račune i oročenu štednju i uglavnom su dominirale tržištom kredita za mala preduzeća. Investicione banke su emitovale akcije i obveznice i pružale brokerske usluge dok su osiguravajuća društva emitovala polise osiguranja. Banke su još bile ograničene i u pružanju kreditno/depozitnih usluga na malu teritoriju. Generalno gledano države su zabranile širenje banaka u potpunosti ili su dozvoljavale grananje u okviru državnih granica.

Inovacije usluga i tehnološki prodori, su ipak, dozvolili da investicione banke

zaobiđu restriktivne regulacije. Kasnih 1970-tih, MERRILL LYNCH uspešno je stvorio, kamatonosni tekući račun (INTREST-BEARING CHECKING ACCOUNT), nešto što banke po zakonu nisu smele da ponude, i novac je uprzo počeo da hrli sa svih strana, brzo ispraznujući depozite tradicionalnih banaka. Korporacije visokog ugleda su uvidele da mogu da izdaju hartije od vrednosti, kao što su komercijalni papiri i korporativne obveznice, direktno investitorima i na taj način zaobilazeći bankarske kredite. JUNK BONDS

su postale alternativni izvor finansiranja za male biznise i druge komanije su počele da zalaze na tržište koje je primarno pripadalo bankama. Banke su bile striktno regulisane od strane državnih agencija:

� Federalne Korporacije za Osiguranje Depozita (FDIC – FEDERAL

DEPOSIT INSURANCE CORPORATION) � Federalnih rezervi (FEDERAL RESERVE) i � OFFICE OF COMPTROLLER OF THE CURRENCY (OCC).

Dok je, s druge strane, MERRILL LYNCH bio samo regulisan Komisiom za Trgovinu Haritjama od Vrednosti (SECURITIES AND EXCHANGE COMMISION – SEC). To je omogućio investicionim kompanijama da izbegnu bankarske restrikcije, jer je bankama GLASS-STEAGALL-ovim i BANK HOLDING

COMPANY zakonom onemogućeno da uđu na tržište investicionog bankarstva. Tek su kasnih 1980-tih i ranih 1990-tih banke počele da iznalaze načine da zaobiđu GLASS-STEAGALL zakon koristeći Član 20, koji im je dozvoljavao da ponude usku lepezu usluga vezanih za investiciono bankarstvo. Tokom ovog perioda, oštar rast u cenama akcija povećao je obaveštenost običnih ljudi o visokim povraćajima koje su obećavali MUTUAL

fondovi i akcijske transakcije. Veće prihvatanje FDIC neosiguranih depozitnih usluga (MUTUAL fondovi i akcije), s jedne strane, i limitiranost banaka na nuđenje certifikata o depozitu i oročene štenje, s druge strane, je dovelo do daljeg osipanja tržišnog procenta koje su banke zauzimale u investitorevom novčaniku. Restrikcije vezane za širenje banaka su u mnogome bile odgovorne za strukturu bankarskog sistema. Neke države nisu dozvoljavale ni najmanji stepen širenja/grananja (tzv. Komad banka – UNIT BANK) tako da je svaka banka mogla da ima samo jednu kancelariju. U nekim slučajevima to je značilo da bankomati nisu bili dozvoljeni jer su se oni posmatrali kao ogranci banke. Ovakve restrikcije su stvorile sistem od mnogo malih nezavisnih banaka u poređenju sa brojem i veličinom banaka u drugim državama (pre svega Evropa). Nažalost ove restrikcije su, takođe, onemogućavale da banke teritorijalno diversifikuju svoj rizik. Tako su zemlje gde su funkcionisale Komad banke, kao što je Teksas, okusile mnoge probleme tokom kasnih 1980-tih kako je cena nafte pala i banke

Page 4: Bosiljčić igor   seminarski rad - snage promena u bankarstvu

4

propadale povlačeći za sobom lokalne privrede. Postepeno uklanjanje restrikcija o širenju tokom 1980-tih i 1990-tih je omogućilo da banke ponude svoje usluge bilo gde u zemlji, što je dovelo do stvaranja prve nacionalne banke, BANK OF AMERICA, sa filijalama od obale do obale. U današnjem okruženju mnoge firme nude nacionalnu pokrivenost u svojim finansijskim uslugama. Na primer, MERRILL LYNCH, EDWARD JONES i STATE FARM operišu u filijalama ili kancelarijama u opštinama širom zemlje. Tehnološki napredak je omogućio da banke mogu da otvore elektronske filijale, prvo koristeći mrežu bankomata, a kasnije koristeći Internet. Do kasnih 1990-tih, sve restrikcije o širenju banaka su ukinite i bankarski sistem i broj nezavisnih banaka se skoro prepolovio, broj filijala se uvećao za oko 50%, a veličina najvećih Američkih banaka se drastično povećala. U stvari, gledano po veličini, Američke banke nisu ulazile u 10 najvećih banaka na svetu sve do 1990-tih, a danas neke od najvećih banaka na svetu su Američke banke.

B.1. Skorašnji Događaji Na Tržištu Običnom posmatraču, događaji 1990-tih i 2000-tih vezani za finansijske institucije mogu izgledati nepovezano:

� MELLON BANK kupuje DREXEL CORPORATION � Investicione banke pomažu nasilne korporativne akvizicije sa JUNK BONDS i

ranjivost berze raste sa dramatičnim intradnevnim pomeranjima u berzanskim indeksima.

� NATIONSBANK CORP. i FIRST UNION ulaze u investiciono bankarstvo kupujući MONTGOMERY SECURITIES i WHEAT FIRST.

� NATIONSBANK kupuje BOATMEN’S BANCSHARES, BARNETT BANKS i BANKAMERICA

(danas pod imenom BANK OF AMERICA) stvarajući jednu od najvećih SAD banaka i prvu koja ima nacionalnu pokrivenost.

� WELLS FARGO i NORWEST se spajaju i stvaraju drugu banku sa nacionalnom pokrivenošću.

� CITIBANK ulazi na tržište osiguranja i domaćeg investicionog bankarstva zajedno sa TRAVELERS PROSPERTY i CASUALTY CORP., koja je vlasnik SALOMON

SMITH BARNEY, formirajući CITIGROUP. U 2002, CITIGROUP kreće sa kontra strategijom i prodaje deo TRAVELERS-a.

� OFFICE OF COMPTROLLER OF THE CURRENCY (OCC) dozvoljava prvu nacionalnu virtuelnu banku, COMPUBANK, iz Hjustona.

� DEUTSCHEBANK, bazirana u Nemačkoj, kupuje Njujorški lociranu BANKERS

TRUST, uspešno zaobilazeći GLASS STEAGALL restrikcije. � CHARLES SCHWAB CORP. kupuje U.S.TRUST CORP. � METLIFE kupuje GRAND BANK iz Kingstona � CREDIT CUISSE GROUP kupuje DONALDOSON, LUFKIN i JENRETTE INC. � UBS AG’S kupuje PAINE WEBBER GROUP. � BB&T kupuje preko 70 regionalnih osiguravajućih društava, brokerskih kuća i

agencija za trgovinu nekretninama. Svi ovi događaji su međupovezani. Nakon decenija relativnog mira, finansijska tržišta i institucije prolaze kroz strukturalne promene koje će nastaviti da permanentno izmenjuju konkurentske odnose, modele poslovanja i organizacije kao i način kako plaćamo za proizvode i usluge. Svaki menadžer finansijske institucije redovno ocenjuje da

Page 5: Bosiljčić igor   seminarski rad - snage promena u bankarstvu

5

li će firma kupovati, prodavati, ostati nezavisna, povući se iz trke ili nastaviti statu quo. Svaka finansijska i nefinansijska firma bilo u privatnom ili državnom vlasništvu sada funkcioniše u značajno promenjenim uslovima. Internet je eliminisao geografske granice koje su nekad postojale između izolovanih tržišta. Danas se mogu kupiti proizvodi i usluge od praktično bilo koje komapnije u svetu iz privatnosti vašeg doma ili kancelarije. GLASS STEAGALL i BANK HOLDING COMPANY zakoni efikasno su ograničili aktivnosti banke na one aktivnosti striktno karakteristične za bankarstvo kako ih definiše Federalna Rezerva. S druge strane, Fed je dostavio listu dozvoljenih aktivnosti. U međuvemenu, komitenti su tražili da banke ponude više usluga u trenutku kada su nebankarske finansijske kompanije nudile bankarske usluge. Deregulacija tokom 1980-tih i 1990-tih je prirodni odgovor na ove veštačke bankarske restrikcije. Kao prvi korak, Kongres je ukinuo restrikcije o visini kamatne stope koju banka može da isplaćuje. Deregulacija se nastavila korakom kojim je dozvoljeno bankama da kupuju problematične firme izvan države matice, da idaju neke vrste obveznica lokalne samouprave i da se šire van državnih granica. Naravno, bankama je takođe dozvoljeno da kupuju druge banke van države matice. To je dovelo do donošenja GRAMM-LEACH-BLILEY zakona 1999.godine, poznatog kao FINANCIAL

MODERNIZATION ACT, koji je omogućio da banke kreiraju finansijske holding kompanije koje mogu ponuditi investiciono bankarstvo, osiguranje i druge donedavno bankama zabranjene usluge. Sve ove promene su koindicirale sa CITIBANK-ovom odlukom da da kupi TRAVELERS (osiguravajuće društvo) te stvori CITIGROUP, koja nudi usluge tradicionalnog bankarstva, investiciono-brokerske usluge, usluge emitovanja kao i usluge osiguranja. Iako sada banke mogu da ponude širok spektar usluga, one s oprezom ulaze u ove nove oblasti. Dok najveće banke rastu u veličini akvizicijom banaka kao i drugih finansijskih kompanija, mnoge manje banke nastavljaju sa specijalizacijom u stvaranju usluga korjenih po ukusu malog biznisa, njihovih glavnih klijenata. Prosečnom korisniku banke je potreban tekući račun, usluge bankomata, manji račun štednje, neke brokerske usluge, zajam za automobil, osiguranje i hipoteka. Gotovo bilo koja kompanija koja nudi finansijske usluge može da ponudi ove usluge te je stoga konkurencija oštra (CUT –

THROAT MARKETPLACE). Bankama je sve teže i teže da se nadmeću na tržištu ovim uslugama jer ogromna konkurencija smanjuje cenu usluga na goli minimum. Kao posledica toga manje banke su počele da se specijalizuju u pružajnu usluga malom biznisu gde je lični pristup i kustomizacija usluga neophodna. Velike banke, s druge strane, pokušavaju da posluju kao bilo koja druga firma koja pruža finansijske usluge, nedmećući se direktno sa investicionim bankama, osiguravajućim društvima i manjim bankama koje se specijalizuju za mali biznis. GRAMM-LEACH-BLILEY zakon je tek počeo da stvarno utiče na tržište tako da krajnja budućnost bankarskog sektora još nije poznata! Na Prikazu 1. je nabrojano jedanaest najvećih finansijskih kompanija u SAD do marta 2002.godine. Ove kompanije kontrolišu 6 triliona dolara (6,000,000,000,000) ili otprilike dve trećine ukupnih bankarskih sredstava do početka 2002. godine. Treba znati da neke od ovih kompanija imaju veliko prisustvo u sektoru osiguravajućih društava (CITIGROUP sa TRAVELERS i METLIFE) dok mnoge druge imaju centrale locirane van SAD.

Page 6: Bosiljčić igor   seminarski rad - snage promena u bankarstvu

6

Prikaz 1. Najveće finansijske holding kompanije: mart 2002

Sume su u $1,000,000 R

ang

Tik

er

Ime kompanije Grad Drž

.

Ukupna sredstva

Ukupni depoziti

1 C Citigroup, Inc. Njujork NY 1,058,000 ??? 2 JPM J.P. Morgan Chase & Co. Njujork NY 712,508 282,037 3 BAC Bank of America Corporation Šarlot NC 619,921 367,200 4 WB Wachovia Corporation Šarlot NC 319,853 180,033 5 WFC Wells Fargo & Company San Francisko CA 311,509 189,568 6 WM Washington Mutual, Inc. Sietl WA 275,223 129,010 7 ONE Bankone Corporation Čikago IL 262,947 158,803 8 MET MetLife, Inc Njujork NY 256,897 145 9 Private Taunus Corporation Njujork NY 227,229 18,976 10 FTB FleetBoston Financial Corp. Boston MA 192,032 121,522 11 Private ABN AMRO N. America Holding co. Čikago IL 171,795 46,904

IZVOR: SNL Securities, http://www.snl.com

Mnogi analitičari pripisuju veći deo promena u sektoru finansijskih usluga deregulaciji. Ustvari, deregulacija je prirodni odgovor na uvećanu konkurenciju između depozitnih institucija i nedepozitnih firmi koje pružaju finansijske usluge, kao i kompanija istog tipa širom svetskih tržišta, pre nego što je katalizator konkurencije. Deregulacija je samo ubrzala proces, ali ga nije započela. Nove regulative dovele su do razvoja novih usluga koje su uvećale konkurenciju sa firmama koje nisu regulisane kao klasične banke, kao što su investicione banke. Regulativa je, takođe, doprinela problemu sa štednjom u ranim 1980-tim, pošto se ona morala kanalisati u dugoročne hipotekarne hartije. Danas, smatramo ovakav potez izuzetno rizičnim, dovoljno rizičnim da dovede do sankcija. Pa ipak, u kasnim 1970-tim, ovo je bila zakonom zahtevana mera. Pet fundamentalnih sila je transformisalo strukturu tržišta i institucija što se odrazilo na konkurenciju: deregulacija/regulacija, finansijska inovacija, sekjuritizacija, globalizacija i napredci u tehnologiji. Kasniji faktori su, zapravo, predstavljali odgovor na deregulaciju i reregulaciju. Ove međusobno isprepletane, sudelujuće sile su promenile bilanse stanja korporacija terajući firme da se bore za nove proizvode i teritorije i da koriste finansijske instrumente da omoguće transakcije i da se prilagode na dugoročni rizik. Iako su potrošači imali koristi od ovih promena, dugoročni trend za finansijske institucije podrazumeva: konsolidaciju, repozicioniranje korporativnih ciljeva i diverzifikaciju ponuđenih usluga, kako firme pokušavaju da sebi obezbede deo tržišta. Firme mogu da očekuju da će regulatori izbliza pratiti promene u riziku i kontinualno uvećavati obaveznu stopu kapitala, posebno ako se ta fima bavi podrškom novih biznisa. Suština je u tome da je uvećana konkurencija dovela do kontinualne deregulacije, ohrabrujući banke da preduzmu portfolio rizike kako bi zaradili zadovoljavajuće profite. Kako su regulatori banaka pokušali da smanje ukupni rizik povećavajući obaveznu stopu kapitala, banke su usmerile sredstva na vanbilansne aktivnosti pokušavajući da zameni kamatu (kamatu koju banka zarađuje) bankarskom proviziom. U ovim naporima banke pokušavaju da se ponašaju više kao brokeri osiguranja, trgovci i investicioni bankari – takmičući se za širu lepezu firmi u mnogo više različitih tržišta. Kako kapital postaje sve skuplji i skuplji ili gotovo nemoguć za pribavljanje, individualne firme su prisiljene da se spoje (merdžuju) kako bi nastavili sa radom.

Page 7: Bosiljčić igor   seminarski rad - snage promena u bankarstvu

7

C. Snage Promena U Bankarstvu Istorijski gledano, komercijalne banke su najviše regulisane kompanije u SAD, a time i najsigurniji i najkonzervativniji biznisi uopšte. Regulative su dolazile u mnogo oblika i boja, uključujući maksimalnu kamatnu stopu koja je banka mogla da plati deponentima na njihov depozit, minimalni odnos kapitala prema ukupnim sredstvima, minimum obavezne rezerve, ograničenja teritorijalnog širenja, ograničenja tipa u kakve investicije sme banka da uđe kao i restrikcije na lepezu usluga koju banka može da ponudi. Iako su regulative ograničavale rizike kao i mogućnosti, one su praktično garantovane profit. Od Drugog Svetskog rata pa do danas banke su konstantno restruktuisale svoje poslovanje kako bi zaobišle regulative i izaše u susret potrošačevim potrebama. Kao odgovor tome, zakonodavac je nametao nove restrikcije, koje su tržišni učesnici opet zaobilazili. Ovaj proces regulacije i tržišnog odgovora (finansijska inovacija) i nametanja nove regulative (reregulacija) se naziva regulatorna dijalektika. Jedan aspekt ovog dualizma je finansijska inovacija. Sekjuritizacija, globalizacija i nove tehnologije su logična posledica ovog dualizma. Javlja se strah da su ovih pet sila u tolikoj meri i tako brzo promenile SAD finansijska tržišta da je došlo do opšteg porasta rizika poslovanja u SAD finansijskom sistemu. Rouz (ROSE 1993.) ističe da se menjajuća priroda bankarstva može demonstrirati u dve tržišne oblasti: tradicionalne uloge banaka kao finansijskih intermedijara (INTERMEDIATORS) i evolucija bankarstva u netradicionalne uloge kao posledica menjajuće regulative, tehnologije i finansijskih inovacija. Tradicionalna uloga banaka kao intermedijara je pala kako su novi proizvodi kao što su: keš menadžment računi (CASH

MANAGEMENT ACCOUNTS), MUTAL fondovi, komercijalni papiri i JUNK BONDS postali sve više prisutni. Banke su pristale na sve to prihvatajući manje provizije, preuzimajući više rizika i šireći svoju bazu potrošača. Banke su takođe se proširile u netradicionalne oblasti i usluge, posebno u aktivnosti investicionog bankarstva, vanbilansnog poslovanja (kreditna pisma, servisiranje hipoteka…). One, takođe, aktivno koriste tehnologiju u razvoju i dostavi usluga kao što su BUSINESS SWEEP računi i Internet bankarstvo. Konačno, GRAMM-LEACH-BLILEY Zakon je eleminisao glavninu preostalih restrikcija koje su odvajale komercijalno bankarstvo, investiciono bankarstvo i osiguravajuća društva više od 70 godina. Bankarske organizacije će nastaviti da šire svoje operacije identifikujući pojedinačne usluge koje mogu da ponude a koje druge firme nemaju, te tako uspešno konkurisati na čitavom tržištu.

C.1. Uvećana Konkurencija MCFADDEN zakon iz 1927. i GLASS-STEAGALL zakon iz 1933. odredili su okvir u kojem će Američke finansijske institucije poslovati u narednih 70 godina. MCFADDEN zakon se pobrinuo da banke budu zaštićene od nelojalne konkurencije od drugih banaka uvodeći i proširujući ograničenja na teritorijalno širenje banaka. Zakon je uveo u život puno malih banaka u poređenju sa drugim zemljama gde nije bilo takvih restrikcija. GLASS-STEAGALL zakon je zabranio bankama da emituju koropirativne hartije kao i da se bave osiguranjem te na taj način odvojivđši banke od ostatka tržišta. Pod komercijalnim bankama se podrazumevalo uzimanje depozita i davanje kredita. Investicione banke su prosto

Page 8: Bosiljčić igor   seminarski rad - snage promena u bankarstvu

8

procvetale baveći se korporativnim hartijama, a isto se desilo osiguravajućim društvima koje su same, nesmetano, kreirale polise i preuzimale rizik. Ako pratimo primenu GLASS-STEAGALL zakona tokom 1980-tih videćemo da je bankarski sektor bio dosta stabilan. Pojedinci koji su hteli da osnuju banku nailazili su na potrškoće kod registrovanja ili kod Federalnih rezervi ili državnih regulatora. Federalne rezerve su, zauzvrat, smanjile nivo kamatne stope koje su banke plaćale na depozite, praktično su subvencionisali banke, nalazući im da koriste sredstva niske cene. Deponenti su imali malo izbora ukoliko nisu imali više od $100,000. Kao posledica toga, bankarski depoziti su sistematično rasli u korelaciji sa ekonomskim prlikama. Regulatori su, takođe, navodili maksimalne stope koje su banke mogle da naplate na određene vidove kredita. Takve kočnice protiv zelenaštva, su bile uvedene kako bi se zaštitili komitenti od rastuće cene koja bi progutala i prevazišla čitav iznos kredita. Za vreme ovog perioda, banke nisu mogle da se nadmeću cenom zato što je cena njihovih inputa (depozita) bila regulisana (Regulativa Q) i cena njihovih autputa (kredita) je bila regulisana (zelenaške kočnice). Iz praktičnih razloga, sve banke su imale iste cene. Tako su banke iznašle druge načine da se nadmeću. Banke bi poklanjale torstere, escajg, kao i vodile potencilane komitente po dobrim restoranima da bi izvršile diferencijaciju svoje usluge od drugih. Mnogi rukovodioci banaka su provodili značajno vreme van kancelarije pokušavajući da zarade. Sve bi pokušavali da pridobiju njihov blagoslov, a omiljena taktika je bilo doručak, golf i ručak u privatnim klubovima. Današnji svet bankarstva je znatno drugačiji. Banke u suštini imaju odrešene ruke da stavljaju željenu cenu na svoje usluge koje nude drugim komanijama, kao i da nude bilo koje druge bankarske usluge po konkurentnim cenama. Bankari se danas direktno nadmeću oko cene, kvaliteta i kvantiteta usluga.

C.1.a. Konkurencija Za Depozite Siguran profit kao posledica garantovane razlike između aktivne i pasivne kamate završava se tokom kasnih 1970-tih. Primarni katalizator je bila visoka inflacija prouzrokovana dupliranjem cena nafte kao posledica neameričke kontrole naftnog tržišta. Iako su regulative garantovale 5¼% kamate na oročenu štednju, a 0% za tekući račun, inflacija od 8 do 12% garantovala je da će novac deponenata gubiti kupovnu moć. Pojedinci su imali dva izbora: da manje štede i više troše ili da nađu visokoprinosnu investiciju. U 1973.godini, nekoliko investicionih banaka je stvorilo MONEY MARKET MUTUAL

fondove (MMMF),koji su prihvatali depozite od pojedinaca i investirali ga u hartije Trezora (TREASURY BILLS), krupne certifikate o depozitu i druge hartije koje su plaćale tržišno formirane prinose, zato neiznenađuje rast MMMF-a. Bez direktne konkurencije MMMF je uvećao svoj tržišni udeo od 10.8 milijardi u 1978.godini na 186 milijardi u 1981.godini. u ovom periodu obveznice trezora na tri meseca su imale za 9% veću kamatu nego banka. Rast MMM fondova je išao na uštrb banaka, tako da su deponenti jednostavno preneli novac na drugo mesto. Sve do usvajanja DEPOSITORY INSTITUTIONS DEREGULATION

AND MONETARY CONTROL (DIDMCA) zakona u 1980.godini, bankama nije dozvoljeno da nude kamatu na tekuće račune ili da sami nude MMM fond račune. Banke su se sve snage zalagale da im se dozvoli da se takmiče ili da Kongres izravna konkurenciju zabranjujući MMM fondove. Praktično govoreći, kada su potrošači uvideli da mogu da

Page 9: Bosiljčić igor   seminarski rad - snage promena u bankarstvu

9

zarade tržišno formiranu kamatu na tekući račun ili štednju Kongres nije imao hrabrosti da im to uskrati. Kongres je bio primoran da usvoji legislativu koja dozvoljava bankama da nude slične uslove kao MMM fondovi ili SUPER NOW računi. MMMF su kod banaka delimično transformisani. To su sada bili MONEY MARKET DEPOSIT ACCOUNTS (MMDA), ali ovi računi su u suštini MMMF. MMDA je obavezivala pojedinca na maksimalno 6 transfera mesečno (tri čekom i tri telefonom), pa su to bili suštinski štedni računi sa nekim transakcionim mogućnostima. SUPER NOW računi davali kamatu na bilo koji bilans sa neograničenim brojem čekova. MMDA su postali veoma popularni nakon njihovog uvođenja 1982.godine. Porasli su sa nešto preko 43 milijarde na skoro 600 milijardi u 1987.godini. U godinama koje slede, MMDA su posrnuli kako je Kongres ukinuo restrikcije u vezi sa kamatnom stopom i minmalnim depozitom. Tako da su sada potrošači mogli da zarađuju tržišne kamate na klasičnim računima, tako da nije bilo više tolikog interesa za MMD račune. Deregulacija vezana za bankarske obaveze je na taj način završena. Banke i danas nude kamatonosne tekuće račune ali samo pod drugim imenom. Danas, konkurencija za depozite poprima mnoge forme. Prvo, institucije su praktično bez ograničenja u smislu šta mogu da ponude tržištu. Tako potrošači mogu da odaberu uslugu sa njima odgovarajućom kamatom, rokom, minimalnim depozitom ili nekim drugim uslovom koji se javlja u ovim uslugama. Firme ne smeju da diskriminišu tako da moraju da prodaju uslugu svakom protrošaču koji ispunjava uslove te usluge. Stoga je lepeza usluga koji se nude šira nego što ikada pre. Veliki broj firmi prima depozite i nudi tekuće račune. Gotovo svaka investiciona komapnija koja nudi MUTUAL fondove nudi i tekuće račune za visoko bilansne komitente. Pojedinci mogu da prihoduju na praktično svim finansijskim transakcijama momentalno, od trenutka stavljanja novca na račun po tržišnim kamatama pa sve dok ne naprave nove investicione odluke (transferišu novac sa tog računa). Sve do tada mogu da pišu čekove na osnovu postojećeg bilansa. Potrošači mogu da transferišu svoj novac sa tekućeg ili nekog drugog računa na preko 7000 MUTUAL

fondova od kojih su mnogi u rukama investicionih kompanija kao FIDELITY INVESTMENTS. Konačno, kombinacija napretka u tehnologiji i eliminacija restrikcija na teritorijalno širenje i razgranjavanje banki znači da vlasnici biznisa i obični pojedinci imaju više izbora nego ikada pre. Pre eliminacija terotorijalnih restrikcija komitenti su bili praktično limitirani na svoju lokalnu banku. Informacija o uslovima koje nude druge institucije je bila škrta i nepouzdana. Ogromna količina informacija koja je dostupna na Internetu znači da potrošači mogu brzo i lako da dođu do kvota finansijskih institucija iz celog sveta. Eliminacija teritorijalnih restrikcija znači da praktično bilo koja komapnija koja se bavi finansijskim uslugama može da otvori filijalu u bilo kojoj zajednici. Ne čudi onda što je konkurencija za depozite oštra. AMERICAN EXPRESS, GE, HUSEHOLD INTERNATIONAL i SEARS pod sličnim uslovima nude korisnicima svojih kreditinih kartica mogućnost da investiraju u malovolumenske depozite koji isplaćuju primamljivu kamatu. Za visoko bilansne deponente, strane banke i ogranke velikih SAD banaka nude se EURODOLLAR depoziti koji plaćaju veće kamate nego domaći depozitni certifikati. Konačno, depozitne usluge su često po takvim cenama da ohrabruju potrošače da sve bankarske usluge potražuju od jedne firme. Tako se bilansi računa uvećavaju (ima ih manje jer nisu rasuti po raznim firmama), kamatne stope su veće, cene usluga padaju. Provajderi finansijskih usluga često kreiraju nove usluge kao popusti na životno osiguranje, popusti na putovanja, razni paket aranzmani, itd.

Page 10: Bosiljčić igor   seminarski rad - snage promena u bankarstvu

10

C.1.b. Konkurencija Za Kredite C.1.b.#1. Komercijalni Papiri Kako se troškovi finansiranja banke povećavaju, konkurencija za kredite stavlja negativni pritisak na kreditne kamate, smanjivajući ih do rizičnih granica. Korporativni pozajmljivači visoke reputacije uvek su imali mogućnost da sami emituju komercijanu hartiju, obično dugoročnu obveznicu, pre nego li da pozajmljuju od banaka. Rast MMM fondova ubrzao je razvoj i rast tržišta komercijlanih papira i unapredio veze investicionih banaka sa nefinansijskim korporacijama. Investicione banke su nastavile da emituju komercijalne papire i da koriste novac MMM fondova da kupuju one hartije od vrednosti koje su im obezbeđivale željeni prinos. Kako je GLASS-STEAGALL-ov zakon zabranjivao komercijalnim bankama da same izdaju hartije, banke su izgubile korporativne korisnike kredita, koji su ih zamenili komercijalnim hatijama po nižoj ceni. 1987.godine komercijalne banke su dobile dozvolu od Federalnih razervi da emituju i trguju hartijama od vrednosti koristeći GLASS-STEAGALL zakon Član 20. 1998.godine, 20 banaka je imalo Član 20. ovlašćenja. GRAMM-LEACH-BLILEY zakon dozvoljava ograncima finansijskih holding komapnija da se uključe u emitovanje hartija od vrednosti, podrazumevajući pod time i njihovih.

C.1.b.#2. JUNK BONDS Razvoj JUNK BONDS tržišta je proširilo ovu konkurenciju za kredite na srednja preduzeća koja predstavljaju pozajmljivače niže reputacije. JUNK BONDS su korporativne hartije koje su ili bez rejtinga ili su rejtovane kao Ba (BB) i niže i tako nisu investiciono primamljive u klasičnom smislu. Istorijski gledano firme sa kreditnim rejtingom ispod Baa (BBB) su unapred praktično bile onemogućene da emituju velike sume, da uđu u novi dug, i morale su da se oslanjaju na bankarske kredite. Tokom ranih 1980-tih, nekoliko investicionih banaka, posebno DREXEL BURNHAM LAMBERT INC, ubedio je investitore da mnoge od Ba i niže rangiranih obveznica su bile solidne investicije. Prosečna kamatna stopa se tada kretala tako nisko da obećanje da će biti isplaćeno 3½ ili čak 5% bilo i više nego dovoljno da kompenzuje rizik. Investicione kompanije su uskoro mogle da pomognu firmama koje nisu mogle da izdaju prvoklasne komercijalne hartije da izdaju JUNK BONDS

na jedno totalno novom tržištu. Ove obveznice su imale nekoliko prednosti u poređenju sa bankarskim kreditima uključujući pristup većim sumama, dugoročnije finansiranje manje restriktivnih klauzula. U mnogim slučajevima cena kredita (preko JUNK BONDS) je bila daleko niža od kamatnih stopa za bankarski kredit. Novoizdati JUNK BONDS su uspešno poslužile kao zamena za bankarske kredite.

U 1989.godini tržište JUNK BONDS je otpočelo spori pad kako je federalni

zakonodavac optužio DREXEL BURNHAM i njegovog JUNK BONDS stručnjaka, Michael Milken, serijom kršenja zakona o hartijama od vrednosti. U to vreme je DREXEL pružao veliki deo potpore za sekundarno tržište JUNK BONDS koje su investitori hteli da prodaju. Sa bankrotom DREXEL-a koji se ispunio 1990.godinu, sekundarno tržište se smanjilo i cene JUNK BONDS su pale. Firme koje su htele da emituju nove JUNK BONDS generalno nisu bile u mogućnosti da nađu dovoljno finansija. Ovi potrošači su sada gravitirali ka bankama

Page 11: Bosiljčić igor   seminarski rad - snage promena u bankarstvu

11

(tražeći sigurnost) sve dok tržište JUNK BONDS nije povratilo svoju popularnost. Danas, tržište JUNK BONDS je opet veoma aktivno. Strateški planeri/taktičari Federalnih rezervi (POLICYMAKERS) ustvari gledaju razliku kamatnih stopa JUNK BONDS i stopa niskorozičnih hartija Trezora kao indikator odgovrarajuće monetarne politike. Kada je taj razmak isuviše veliki, pozajmljivači niskog rejtiga imaju problema u iznalaželju sredstava, pa tada sistem Federalnih rezervi povećava opštu likvidnost tržišta. Ovo se desilo 1998. godine sa finansijskom krizom u Rusiji i Aziji.

Ovi događaji su fundamentalno izmenili sektor komercijalnog bankarstva. Rast

JUNK BONDS je smanjio ukupnu količinu kvalitetnih kredita i smanjio rizik prilagođavajući kamatni razmak bankarskim troškovima. Banke su reagovale ili povećavanjem opšteg rizika njihovih portfolija ili pokušavajući da uđu u investiciono bankarstvo i druge usluge koje generišu proviziju. Banke koje su krenule prvim putem žrtvovali su dugoročnu profitabilnost i solventnost za kratkoročne boljitke. Oni su održali kamatni razmak privremeno, ali su povećali rizik na kreditima, što je dovelo do smanjivanja prihoda zbog povećanog udela nenaplativih kredita.

Mnoge banke koje su tragale za većom provizijom nisu imale puno opcija. One bi

volele da emituju hartije, prodaju osiguranje i da nude druge bankarske proizvode bez rizika. Iako je sada zakon to dozvoljavao, bilo je kasno. Ta tržišta su ispunila druga preduzeća tako da banke pritisnute niskim profitom nisu imale kuda. Naravno da proširenje na te oblasti bi im omogućio da posluju profitabilnije sa manje rizika. Tek nedavno su komercijlane banke uspele da se uspešno uključe u ove aktivnosti.

Danas, banke različitih veličina imaju različit pristup. Male i srednje banke

nastavljaju da se koncentrišu na kredite, ali traže načine da ojačaju vezu sa potrošačem nuđenjem ličnije usluge. Sada one uspevaju da odmere svoje troškove na bolji način i da pametnije stave cene na svoje kredite i depozite postižući planiranu profitabilnost. Mnoge banke su nanovo otkrile potrošačke kredite. Prikaz 2. pokazuje povećanu koncentraciju potrošačkih kredita u poređenju sa komercijalnim kreditima kod banaka od 1991 – 1995. godine. Potrošački krediti su se povećali od 40% od ukupnih kredita u 1991. na visokih 45% u 1995. godini, dok su komercijalni krediti se smanjili od 60% na 55% tokom istog perioda. Dalji rast potrošačkih kredita je usporen od 1995. godine najviše zbog rapidnog porasta kamata i slučajeva ličnog bankrotstva koji su se povećali u drugom delu 1990-tih.

Page 12: Bosiljčić igor   seminarski rad - snage promena u bankarstvu

12

Kamatne stope zaračunate na potrošačke kredite su generalno daleko iznad odgovarajućih kamatnih stopa i cena finansiranja komercijalnih kredita, te stoga donose daleko veće profite. Druga prednost kod ovih kredita je mnogo manja osetljivost nego kod velikih certifikata o depozitu ili neka druga pozajmljena sredstva. Najveći gubitnici su nisko bilansni deponenti čija cena bankarskih usluga i udvostruči u visini kako bi banka pokrila troškove pružanja transakcionih usluga.

C.1.b.#3. Vanbilansna Aktivnost I Sredstva Najveće banke sklanjaju sredstva sa svojih bilansa kao deo redovnog poslovanja zato što su komercijalni i potrošački krediti riskantni u relativnom odnosu prema njihovom povraćaju. Obavezni kapital (zakonski regulisan) povećava cenu servisiranja kredita, na bilansu, a cenovni pritisci na uzete kredite čine te kredite isuviše skupim i riskantnim, znajući kamatni razmak. Tako, neke institucije oprezno puštaju kredite i onda ih sekjuritizuju, tj. izdaju hartije koristeći kredit kao zalog te efektivno pomeraju kredite sa bankinog bilansa. Komercijalni krediti na bilansu najvećih SAD banaka su ostali približno na nivou iz 1982.godine, dok su iste firme dramatično povećale svoje vanbilansne

Diverzifikacija kreditnog rizika: Potošački krediti Vs. Komercijalni krediti kao procenat ukupnih kredita, 1991-2001.

12/91 12/93 12/95 12/95 12/97 12/99 12/01

60

40 43

57 55

40

60 60 59

41 45

57

43 40

20

40

60

80

% k

redi

ta

Prikaz 2.

Komerc.K. $1,241

Potroš.K. $823

$1,222 $1,447 $1,695 $2,097 $2,293

$935 $1,161 $1,280 $1,398 $1,526 milijardi

IZVOR: FDIC Quaterly Profile, Fourth Quarter, 2001, FDIC. www.fdic.gov/databank/qbp/

Page 13: Bosiljčić igor   seminarski rad - snage promena u bankarstvu

13

aktivnosti. U međuvremenu bezakamatni priliv, kao procenat ukupnih sredstava se uvećao na više od 2% na kraju 2001.godine sa manje od 1.3% u 1985.godini. Ovaj trend nije bez rizika. Zato je bankama bilo zabranjeno da emituju i distribuiraju hartije unutar zemlje, velike banke su stavile naglasak na međunarodnom emitovanju i ušle su u posao finansijskih garancija i obaveza (COMMITMENT BUSINESS). Garancije i obaveze se javljaju u obliku kreditnih obaveza, STAND BY kreditnih pisama, obaveza vezanih za kamatne stope SWOP poslova, menjanja valute, iznajmljivanja, osiguranja kod hartija od vrednosti i garancija za treća lica. Pošto se nefinansirane garancije i obaveze ne pojavljuju eksplicitno na finansijskim izveštajima, banke nastavljaju da preuzimaju rizik potencijalne neophodnosti finansiranja obaveza za to vreme prisvajajući solidan profit. Ovo je dramatično demonstrirano krajem 2001. i početkom 2002. godine sa bankrotom ENRON-a i KMART-a i problemima sa TYCO i drugim firmama. Kako su se ove nefinansijske kompanije približavale bankrotu berze novca i kapitala su se pred njima zatvorile tako da su neophodna sredstva tražili od banaka. Tako da neposredno pre bankrota ENRON i KMART su povećali svoje pozajmljivanje od banaka koje su ubrzo neki deo kredita otpisale, a drugi ugovorile po većoj kamati. Banke su ubrzo shvatile da su punpale novac u mrtve firme. TYCO nije propao ali je ušao u ogromne dugoročne dugovre, koje je akumulirao ne emitujući hartije već od bankarskog sektora.

C.1.b.#4. Kompanije Koje Finansiraju Kupovinu

Automobila

U mnogome kao i druge kompanije, najveći autoproizvođači su sve više i više se

proširili na tržište finansijskih usluga, kao deo njihove dugoročne strategije. Kompanije kao GENERAL MOTORS, FORD MOTOR, DAIMLERCHRYSLER i TOYOTA MOTOR CREDIT su u dužem roku predstavljale stabilan izvor finansiranja za kupce automobila. Ove kompanije takođe finansiraju i inventar auto-dilerskih kuća kao i unapređenje kapitala i programe izdavanja. Profitabilnost ovih grupa se može uspešno meriti sa profitabilnošću komercijalnih banaka. Ove kompanije su delom svakako uspešne i zbog toga što se ne bave samo finansiranjem kupovina automobila. GENERAL MOTORS ACCEPTANCE CORP. je vlasnik dve hipotekarne kompanije i rangira se kao šesti najveći serviser hipoteka u SAD (na kraju 2001. godine). FORD MOTOR CREDIT, najveći nacionalni finansijer auto kupovine, je takođe druga najveća diverzifikovana kompanija koja daje finansijske usluge, druga odmah iza GENERAL

ELECTRIC CAPITAL SERVICES. Divizije (sektori) ovih kompanija često kontribuiraju dosta toga matičnim kompanijama u bilansu uspeha. U 2001.godini, FORD MOTOR CREDIT je preneo 1½ milijardi dolara prihoda matičnoj kompaniji, što je pad u poređenju sa 2½ milijarde 2000.godine jer je automobilska industrija pretrpela gubitke od 9 milijardi dolara. Pad je još veći ako znamo da je u predhodnim godinama taj transfer bio oko 5⅓ milijardi dolara. GENERAL MOTORS ACCEPTANCE CORP. i FORD MOTOR CREDIT su oboje vlasnici ko-brendovanih kreditinih kartica: GM CARD i CITIBANK FORD CARD. Svaka nudi otprilike po 5% popusta ako kupite automobile njihovih matičnih komapnija.

Očigledna strategija je da se pronađe odgovarajuća ekonomija obima primenjujući

iskustva i ekspertizu u finansiranju kupovine automobila a u poređenju sa drugim sličnim kompanijama. Automobili i kuće (nekretnine) su dve najvrednije stvari koje prosečni ljudi kupuju za vreme svog života. Banke imaju oko 50% tržišta finansiranja kupovine

Page 14: Bosiljčić igor   seminarski rad - snage promena u bankarstvu

14

automobila, dok ostatak drže uglavnom kompanije vezane za velike automobilske gigante. Pojedinci obično imaju obaveze i za nekretnine i za automobile pa mesečno izdavaju dve rate, znajući to kreditori ocenjuju zajmouzimače kako ne bi plasirali kredit prezaduženoj osobi. Znajući ovo, sada činjenica da veća tražnja za nekretninama smanjuje prodaju automobila nije nerazumljiva.

C.1.b.#5. Druge Kompanije Koje Pružaju Finansijske

Usluge

Kompanije koje pružaju finansijske usluge obično nude čitavu lepezu proizvoda. Većina se specijalizuje u davanju kredita pojedincima za trajna dobra ili dodatna hipotekarna sredstva, koja su osigurana samom nekretninom. Druge komapnije se specijalizuju u davanju kredita biznisima bilo direktno ili kroz firme za faktoring ili izdavanje opreme. GENERAL ELECTRIC CAPITAL SERVICES (GECS) je kompanija u potpunosti u vlasništvu GENERAL ELECTRIC-a i daleko najveća diverzifikovana kompanija za pružanje finansijskih usluga. Pored finansiranja kupovine automobila, ASSOCIATES FIRST CAPITAL, HOUSEHOLD FINANCE, AMERICAN EXPRESS CREDIT CARD i SEARS ROEBUCK ACCEPTANCE

CORP. GECS takođe finansira razne bilo potrošačke bilo komercijalne obaveze (račune, hartije manje vrednosti). Finansiranje obaveza (kredita) je činilo 174 milijarde od ukupno 425 milijardi sredstava u 2001. godini. To su veličine koje čine GECS konkurencijom i najvećim bankama u Americi. Najvećih dvadeset kompanija koje pružaju finansijske usluge imaju ukupna sredstva veća od 10 milijardi. Mnoge od njih su u vlasništvu neke matične kompanije, kao što je GECS u vlasništvu GENERAL ELECTRIC-a. U 2001. godini, GE-ov neto dobitak je bio 13.7 milijardi dolara, dok je GECS-ov neto dobitak bio 5.4 milijarde dolara.

Finansijske kompanije finansiraju svoje investicije emitovanjem komercijalnih

papira i dugoročnih obveznica i pozajmljivanjem direktno od banki. Istorijski gledano, njihovi krediti su bili relativno visoko rizični. Iako imaju ogromno iskustvo, veće i od banaka u određenim oblastima, kompanije koje daju finansijske usluge su generalno zarađivale više jer su na kreditiranje, posebno svojih proizvoda, stavljali veće cene, što je kompenzovalo veći broj nenaplativih kredita, a opet je zbog direktne povezanosti sa proizvođačom proizvoda uspevalo da ponudi u proseku bolju finansijsku uslugu nego onu što nude banke.

C.1.c. Konkurencija Za Sredstva Plaćanja Odnedavno ekskluzivni domen banaka i drugih depozitnih institucija, nacionalni platni promet, postao je visoko konkurentno tržište. Čak je i Federalne rezerve sa njihovom ulogom procesiranja i kliringa čekova moguće zameniti novom tehnologijom. Ovo, naravno, ne bi prošlo bez rizika. Jedino Federalne rezerve mogu da zaustave da poniranje jedne institucije ne povuče čitav finansijski sistem u kolaps. Pravi izazov za Federalne

Page 15: Bosiljčić igor   seminarski rad - snage promena u bankarstvu

15

rezerve i banke je sve veći razvoj elektronskih sistema plaćanja, kao što su smart kartice, kartice sa čipom i/ili memorijom, automatsko plaćanje računa, automatsko dostavljanje računa. Mnoge privatne kompanije nude ove usluge ali još uvek Federale rezerve ravnaju račune. U Američkom Bankaru (AMERICAN BANKER), Diogo Teikseira (DIOGO TEIXEIRA) je dao sledeći komentar:

GE CAPITAL ima skoro 300 milijardi dolara finansijskih sredstava. GMAC

ima 12 milijardi dolara prihoda od finansijskih usluga, više nego što je ukupan

prihod Mikrosofta. Mikrosoft nema filijale, ne uzima depozite, ne daje kredite i ne

nudi ni jednu jedinu finansijsku uslugu u eri kada svi imaju neke svoje finansijske

proizvode. IPAK, Mikrosoft se posmatra kao pretnja, a ne GE CAPITAL ili GMAC.

(Izvor: “Vertical Age” članak u AMERICAN BANKER, 1.juli 1998.godine)

Zašto se Mikrosoft posmatra kao pretnja bankama? Mnogi analitičari tvrde da je to zbog budućnosti dostavljanja bankarskih servisa, koji neće biti u zgradama od cigala i maltera bankarskih filijala nego pre u pametnim karticama (smart karticma), mrežama bankomata (koje banke kontrolišu) i Interneta (kojeg banke ne kontrolišu). Stoga sve više i više plaćanja i finansijskih usluga će biti obavljeno preko Interneta, koristeći smart kartice i kartice sa memorijom. Platni sistem je izuzetno dinamičan i konstantno se menja. Novi lični (privatni) metodi plaćanja su stvoreni i mnogi nisu uspeli da pridobiju poverenje većine.

Prikaz 3. Volumen, u dolarima i prosečna veličina transakcije za razne vidove plaćanja: 1995. i 2000.godina

VOLUMEN TRANSAKCIJA

1995 2000 % OD UKUPNO

U 2000. GODINI. % OD BEZGOTOVINSKOG PLAĆANJA U 2000.GODINI.

RAST 1995 – 2000. GODINE.

KEŠ ??? 550,000 82.3% ??? ??? IZDATI ČEKOVI 62,963 69,000 10.3% 58.2% 1.8% ELEKTRONSKE TRANSAKCIJE AUTOMATE CLEARING HOUSE 3,490 3,490 1.0% 5.8% 14.6% BANKOMATI 9,700 13,200 2.0% 11.1% 6.4% KREDITNE KARTICE 14,914 20,000 3.0% 16.9% 6.0% DEBITNE KARTICE 1,599 9,275 1.4% 7.8% 42.1%

ELEKTRONSKE TRANSAKCIJE UKUPNO 29,702 49,375 7.4% 41.7% 10.7% C.H.I.P.S. 51 58 0.0% 0.0% 2.6% FED WIRE 76 108 0.0% 0.1% 7.3%

UKUPNA ELEKTR. PLAĆANJA NA VELIKO 127 166 0.0% 0.1% 5.5% UKUPNA ELEKTRONSKA PLAĆANJA 29,829 49,541 7.4% 41.8% 10.75

VREDNOST TRANSAKCIJA

1995 2000 % OD UKUPNO U 2000.GOD. RAST 1995 – 2000. GOD.

PR

OS

NA

TR

AN

SA

KC

IJA

U 2

000.

GO

D.

KEŠ ??? 2,200,000 0.3% ??? $4.00 IZDATI ČEKOVI 73,515,000 85,000,000 10.9% 2.9% $1,231.00 ELEKTRONSKE TRANSAKCIJE AUTOMATE CLEARING HOUSE 12,231,500 20,300,000 2.6% 10.7% $2,942.43 BANKOMATI 656,000 800,000 0.1% 4.0% $60.61 KREDITNE KARTICE 879,000 1,400,000 0.2% 9.8% $70.00 DEBITNE KARTICE 59,100 400,000 0.1% 46.6% $43.13

ELEKTRONSKE TRANSAKCIJE UKUPNO 13,826,200 22,900,000 2.9% 10.6% $463.80 C.H.I.P.S. 310,021,200 292,147,000 37.4% -1.2% $5,037,017 FED WIRE 222,954,100 379,756,000 48.6% 11.2% $3,516,259

UKUPNA ELEKTR. PLAĆANJA NA VELIKO 532,975,300 671,903,000 85.9% 4.7% $4,047,608 UKUPNA ELEKTRONSKA PLAĆANJA 546,801,500 694,803,000 88.8% 4.9% $14,025

IZVOR: Kompilacija izvora iz Federalnih rezervi; Nilsonovog izveštaja (NILSON REPORT, HSN

CONSULTANTS INC., OXNARD, CA); NATIONAL AUTOMATED CLEARING HOUSE; CLEARING HOUSE FOR

INTERBANK PAYMENT SYSTEM; BANK NETWORK NEWS (FAULKNER & GRAY, Njujork, Njujork)

Page 16: Bosiljčić igor   seminarski rad - snage promena u bankarstvu

16

Prikaz 3. pokazuje ukupne volumene, vrednosti i prosečnu veličinu transakcije za razne metode plaćanja u periodu 1995 – 2000. godine. Iako je keš još uvek dominantan po pitanju broja transakcija, on ima najmanju veličinu plaćanja, koja iznosi negde oko 4 dolara. Mora se priznati da je procena visine i volumena keš transakcija u centru usijanih debata. Tako da je tačnost ovih predviđanja sumljiva. Velike transakcije na veliko, korišćenjem sistema FEDWIRE i CHIPS (CLEARING HOUSE INTERBANK PAYMENT SYSTEM), su po pravilu velike, ali ih ima malo, tako da je njihov prosečni iznos transakcije stoga visok. FEDWIRE pod operativnom kontrolom Sistema Federalnih rezervi, se koristi da se izvrše međubankarske transakcije, dok je CHIPS privatni alternativni opeartor platnog prometa lociran u Njujorku pod kontrolom NEW YORK CLEARING HOUSE ASSOCIATION i koristi se pre svega da se izvrše transakcije sa inostranstvom. Te transakcije na veliko su plaćanja koja se izvršuju između finansijskih institucija sa prosečnom transakcijom od 3½ miliona za FEDWIRE pa sve do 5 miliona za CHIPS. Čekovi su drugi najkorišćeniji metod plaćanja u SAD, sa nešto preko 10% svih transakcija u 2000. godini. Jedna od zanimljivih skorašnjih promena je prezentiranje elektronskog čeka (ELECTRONIC CHECK PRESENTMENT – ECP). Postoji nekoliko vrsta ECP-a ali jedan metod, Point-ov-sejl čekovna overa (POINT-OF-SALE (POS)), je posebno dobro prihvaćena. POS čekovna overa se javlja kada “papir ne prati isplatu”. Na primer, kada neko napiše ček u prodavnici, prodavnica elektronski šalje informaciju iz čeka i izvršivši transakciju koristeći automativozani sistem kliringa ACH (AUTOMATED CLEARING HOUSE) vraća ček osobi koja ga je napisala. Po statistici iz NACHA (NATIONAL AUTOMATED

CLEARING HOUSE ASSOCIATION), 32 miliona papirnih čekova se pretvori u elektronska debitna plaćanja u prodavnicama u 2000. godini, statistike iz prve godine nisu na raspolaganju. Kao posledica svega toga, rast ACH plaćanja je bio mnogo veći nego čekova. Kreditne kartice su ostale i dalje popularne u trgovinama, kod malih suma, kao zgodan način elektronskog plaćanja. Ako zanemarimo keš, kreditne kartice su korišćene u skoro 17% od ukupnih bezgotovinskih transakcija u 2000.godini. Debitne kartice, s druge strane, su jasno metod plaćanja koji je u najbržem porastu, sa više od 250 miliona debitnih kartica koje su u upotrebi i preko 80% banaka koje nude debitne kartice. Debitne kartice se koriste kod POS terminala kao što bi se koristile bilo koje druge kartice, ali sa sobom nemaju mogućnost kredita. One su direktno povezane sa korisničkim računom. Kada se koriste, korisnikov bilans se momentalno smajnuje kao da je ček stigao na naplatu. Suštinski gledano debitne kartice su čekovi bez hartije. Rast debitnih kartica je jednim delom posledica i programa transfera elektronskih benefita (ELECTRONIC BENEFITS

TRANSFER – EBT) koji se trenutno nudi u preko 40 država i razne vladine agencije omogućavaju dostavljanje sredstava za hranu ili neke druge osnovne potrebštine onim pojedincima koji nemaju račun u banci. U ovim programima EBT kartice se mogu koristiti kao debitne ili bankomat kartice. Faktori pored promena u elektroniskim sistemima plaćanja takođe erodiraju tradicionalna tržišta banaka. Rast i prihvatanje sistema elektronskog plaćanja znači da postoji sve manje potrebe da neko fizički ode do banke ili neke kompanije koja pruža finansijske usluge. Svako sa odgovarajućim računom može da dođe do keša koristeći bankomate (ATM – AUTOMATED TELLER MASCHINES) ili da plati koristeći POS terminale bilo gde u svetu, eleminišući potrebu da se ode do banke kako bi se dobio keš. Svako može da otvori tekući račun, da konkuriše za kredit, pravi depozite ili da primi kredit elektronski. Direktni depozit zarada, korišćenje kreditnih kartica, elektronsko plaćanje računa, elektronsko proveravanje stanja i smart kartice su sve indikatori da konkurencija u

Page 17: Bosiljčić igor   seminarski rad - snage promena u bankarstvu

17

finansijskim uslugama ide daleko dalje od tradicionalnih mehanizama koje znamo iz prošlosti.

C.1.d. Konkurencija Za Druge Bankarske Usluge Banke i njene filijale nude mnoge usluge pored kredita i oročene štednje. Delimična lista bi obuhvatala: brokerske usluge, procesiranje podataka, prodaja i emitovanje hartija, procena nekretnina, osiguranje kredita, konsalting za lične finansije. Iako banke ne mogu direktno da emituju hartije na domaćem tržištu, postoje uopšte gledano dva metoda putem kojih banka može da uđe u ovakve poslove. Jedan metod je da se formira finansijska holding kompanija. Finansijska holding kompanija koja je vlasnik banke ili bankarske holding kompanije nije ograničena na broj ili tip investicionih emitovanja u koja može da se uključi. Drugi metod, je da se formira ogranak nacionalne banke koristeći GLASS-STEAGALL Član 20. o ograncima. U 1987. godini, komercijalne banke su dobile dozvolu od Federalnih rezervi da emituju i trguju u hartijama koristeći GLASS-STEAGALL Član 20. o ograncima i pet banaka su gotovo odmah iskoristile to pravo: BANKERS TRUST NEW YORK CORPORATION, CHASE MANHATTAN CORPORATION, CITIGROUP, J.P.MORGAN & CO. i PNC FINANCIAL CORPORATION. Od tada broj se udevetostručio i do 1998. godine bilo je 45 banaka koje su koristile Član 20. Iako je moguće da se emituju hartije kod banaka koristeći Član 20. mnogi eksperti misle da će banke pre ući na finansijsko tržište registrovanjem finansijske holding kompanije zbog limitacija koje postoje u Članu 20. Na početku, Federalne rezerve su dozvolile da banke zarađuju samo do 5% ukupnih prihoda na ovaj način. Ovo je podignuto na 10% 1989. godine, a kasnije na 25% u martu 1997. godine. Svi korisnici Člana 20. imaju Prvosnažno pravo: mogućnost da emituju i trguju hartijama određenih prihodnih obveznica lokalne samouprave, hipotekarene hartije, komercijalni papiri i neke druge hartije. Član 20. je dozvoljavao da se mogu prijaviti za Sekundarna prava, koja omogućavaju emitovanje i trgovanje kroporativnim hartijama vezanim za dug. Ako se emitovanje vrši kroz finansijsku hodling kompaniju praktično nema restrikcija. Još jedan metod koji kombinuje nebankarske i bankarske kompanije je korišćenje izuzetaka koji su nabrojani u BANK HOLDING COMPANY zakonu, koji dozvoljava nebankarskim institucijama da budu vlasnici nekih banaka ili štedionica. Primera radi, MERRILL LYNCH je vlasnik, banke koja je specijalizovana za dugoročnu štednju, MERRILL

LYNCH BANK & TRUST CO, kao i banke specijalizovane za kreditne kartice, MERRILL LYNCH

BANK USA. Ovi specifični primeri banaka koje ima u vlasništu MERRILL LYNCH je neobavezuju da postane baknarska holding komapnija, zato što su limitirane u svom delovanju. To omogućava da MERRILL LYNCH direktno konkuriše bankama nuđenjem osiguranih depozita i drugih bankarskih usluga izbegavajući regulaciju koju bi imala da je bankarska holding kompanija. MERRILL LYNCH je počeo da nudi svoje keš menadžment račune (CASH

MANAGEMENT ACCOUNTS – CMA) još kasnih 1970-tih što je značilo da su i manji deponenti mogli da zarade tržišne kamate (dotadašnji minimum 10,000 dolara). Tada je bankama bilo zabranjeno da plaćaju više od 5½% na oročenu štednju i nisu mogle da plaćaju kamatnu stopu na tekuće račune. Nije prošlo puno vremena, a MERRILL LYNCH keš menadžment račun je postao veoma popularan, posebno tokom visoke inflacije. U jednom

Page 18: Bosiljčić igor   seminarski rad - snage promena u bankarstvu

18

trenutku ovi računi su plaćali čak 15% u poređenju sa ostalim bankama koje su još uvek plaćale 5½%. Nije ni čudo što je prosečan investitor lako promenio dogmu o banci kao palati gde se stvara novac. Tek ranih 1980-tih je bankama bilo dozvoljeno da daju kamatu na tekuće račune i da otvaraju MMD (MONEY MARKET DEPOSIT ACCOUNTS) račune kao vid konkurencije MERRILL LYNCH-u. 1980-te i 1990-te su predstavljale period žestoke konkurencije gde su nebankarski konkurenti agresivno ulazili na tradicionalno bankarsko tržište. Komercijalne banke oštro su se nadmetale sa nebankarskim bakama, kompanijama koje pružaju finansijske usluge i visoko rastuće kreditno-depozitne zadruge. Nekada lojalni komitenti su preneli svoja sredstva da ih drže po boljim uslovima. Nažalost, uvećana konkurencija je koincidirala sa mnogim regulatornim restrikcijama na vrstu usluge koju je banka mogla da ponudi kao i problemima sa energijom, nekretninama i poljoprivredom, koji su u još većoj meri otežali da se zadrže sredstva i tržišna prisutnost. Konkurencija kao što su investicione banke, komapnije za finansiranje kupovine automobila, druge kompanije koje pružaju finansijske usluge i tehnološke firme su se uključili u aktivnosti koje su mnoge bankle priželjkivale ali nisu mogle da ostvare zbog važećih regulativa te na taj način čineći konkurenciju utoliko oštrijom.

C.1.d.#1. Investiciono Bankarstvo Komercijalne banke smatraju investiciono bankarstvo primamljivim jer većina investicionih banaka već nudi mnoge bankarske usluge visokobilansnim komitentima i komitentima visoke ukupne vrednosti, a s druge strane one imaju u ponudi čitav spektar finansijskih proizvoda koje banke ne mogu da ponude. Mogu da se takmiče na bilo kom tržištu bez teške regulacije od strane Federalnih rezervi, FDIC-a i OCC-a. One zarađuju visoke provizije na nekim tipovima transakcija i mogu da stave svoj kapital u rizične, ali selektovane aktivnosti. Naravno neki rizici su visoki u investicionom bankarstvu kao rizik velike ranjivosti profita. Komisija za trgovanje hartijama od vrednosti (SECURITIES EXCHANGE COMMISION - SEC), koji reguliše investicione banke, klasifikuje firme na osnovu primarne trgovačke aktivnosti i lokacije centrale. Dve kategorije firmi dominiraju investicionim bankarstvom. NATIONAL FULL-LINE FIRMS, kao što je MERRILL LYNCH i MORGAN STANLEY, nude kompletnu uslugu, uključujući i razgranatu mrežu ogranaka i filijala lociranih širom SAD. Velike INVESTMENT BANKING FIRMS, kao što je SALOMON SMITH BARNEY i GOLDMAN SACHS, nemaju razgranatu mrežu, već se fokusiraju na krupno trgovanje, emitovanje i merdžere i akvizicije. Oba tipa firmi generišu prihode putem usluga koje se plaćaju provizijom, trgovanjem i brokerskim uslugama. Jedan atraktivan izvor provizije je emitovanje hartija kojima investicione banke pomažu drugim firmama da dođu do neophodnih sredstava. Najveće kuće investicionog bankarstva upravljaju većinom novo emitovanih dorbo rejtovanih hartija i tako padaju negde između ove dve osnovne vrste. Iako se manje od 20 firmi kvalifikuje kao NATIONAL FULL-LINE FIRMS, one kontrolišu više od dve trećine svih sredstava koje imaju investicione banke. Hartije se obično kupuju po nekoj unapred dogovorenoj ceni i distriburaju investitorima (UNDERWRITTING). Undervrajter kao privremeni vlasnik hartija se ponaša kao diler preuzimajući rizik, pretpostavljajući da može da proda hartije po višoj ceni. Razlika u konačnoj prodajnoj ceni i predugovorenoj

Page 19: Bosiljčić igor   seminarski rad - snage promena u bankarstvu

19

prodajnoj ceni predstavlja profit. Undervrajteri se mogu naći u ulozi da pomognu emiterima da udome nove hartije kod investitora. U tom slučaju, oni zarađuju proviziju a da nepostaju vlasnici hartija. Kako se rizik povećava sa veličinom emisije, investicione banke često formiraju undervrajter sindikate ili grupe investicionih banaka, da diversifikuju rizik i uvećaju broj prodavača. Investicione banke takođe služe kao brokeri u sekundarnim transakcijama na tržištu. Kroz trgovna odeljenja, oni uspevaju na tržištima gde su prethodno emitovali hartije realizovajući trogvine za selektovane komitente na njihov račun. Mnoga trgovanja se jednostavno brokeruju, tj.trgovac jednostavno spaja očekivane kupce i prodavce. Investiciona banka praktično nema rizika i prihoduje značajne provizije prilikom razmene. Trgovci mogu postupati i kao dileri, određujući prodajnu i kupovnu cenu za svaku trgovanu hartiju. Zadata cena indicira cenu po kojoj je firma spremna da kupi hartiju, a prodajna cena govori o granici prihvatljivosti prodavca. Dileri preuzimaju rizik i prilagođavaju cenu datu i nuđenu u zavisnosti od onoga što se prodaje. Ako je potrebno diler može da hedžuje investicioni rizik trgovanjem fjučersima, svopsima i opcijama. Investicione banke takođe generišu značajne provizije omogućavajući korporativne merdžere i akvizicije i menadžment imovine. Kada govorimo o merdžerima, investicione banke pomažu u vrednovanju i nude savete i pomoć prilikom pregovaranja uslova merdžera. Korporativni stručnjaci za preuzimanje i JUNK BONDS finansiranje rade samo kao katalizator ovakvih aktivnosti. Ciljne kompanije su obično one sa depresiranom berzanskom evaluaciom akcija firme, koje su ispod vrednosti imovine firme. Akvizicione firme emituju visoke volumene običnih akcija ili JUNK BONDS kako bi iskoristile prihode za kontrolisanje interesa u ciljanima akcijama. Nakon kupovine, one prodaju nešto od imovine kupljenog preduzeća da bi finansirali inicijalni dug ili da generišu keš flou koji pokriva dugove srevisiranja. Kopanije koje se upuštaju u ovakva otkupljivanja mogu zaraditi fantastične prihode kada vrednost akcija na berzi kasnije poraste. U drugom slučaju investicione banke služe kao agenti i menadžeri investicionih fondova za klijente i tako zarađuju, proviziju. Ovo je generalno siguran niskorizičan izvor prihoda dokle god se fondovi pokažu kao uspešni. Investicione banke prate poslove merdžera i akvizicije. Mnogi mogu da prikupe fondove za brzo preuzimanje emisijom JUNK BONDS. Ipak, neke investicione banke investiraju svoj kapital u kupljene komapnije. One umesto da se oslanjaju na proviziju kao izvor prihoda one traže špekulativne profite koji mogu da nastanu prilikom poentiranja na fluktuacijama akcija ciljanih firmi nakon akvizicije. Merdžeri i akvizicije su suštinski promenili korporativne finansije. Kako danas nije teško inicirati nasilno preuzimanje mnoge korporacije aktivno uvećavaju svoje bilanse, kupuju slobodne akcije ili čak sprovode kampanje ubeđivanja zaposlenih i menadžera da je nasilna kupovina moguća svakog trenutka. Trgovanje hartijama i brokerske usluge takođe predstavljaju izvore profita. Prve podrazumevaju ili da se napravi tržište hartija ili da se trguje u firmin račun. Kada se pravi tržište, banka služi kao kupac i/ili prodavac za oderđene hartije ili robe. Na primer, u trgovanju valutama sa inostranstvom, banke mogu da operišu kao dileri pozicionirajući kupovne i prodajne cene za koje je spremna da kupi ili proda konkretne valute. Ona zarađuje profit na razlici u prodajnoj i kupovnoj ceni. Neke investicione banke dozvoljavaju da zaposleni trguju u bankino ime i u bankin račun. U ovakvoj situaciji, trgovac preuzima spekulativne pozicije u pokušaju da kupi izložena sredsva po povoljnijoj ceni. Naravno spekulativno trgovanje nosi sa sobom veći rizik. U brokerskim biznisima, investicione banke služe kao reprezenti potrošača njihovih usluga, pomažući pojedincima, penzionim

Page 20: Bosiljčić igor   seminarski rad - snage promena u bankarstvu

20

fondovima, biznisima da kupuju i prodaju hartije. Kao agenti, banke prave većinu zarada procenatualno u odnosu na realizovani posao. Vol Strit investicioni giganti kao što je GOLDMAN SACHS i MERRILL LYNCH nastavljaju da budu najveći igrači na tržištu akvizicija i merdžera, ali udeo komercijalnih banaka se rapidno povećao. Akvizicija od strane investicionih banaka je reoblikovala bankarsko poslovanje tokom druge polovine 1990-tih i umnogome izbrisalo granicu između komercijalnog bankarstva i investicionog bankarstva. MELLON BANK je vlasnik DREXEL

CORPORATION; BANK OF AMERICA je vlasnik MONTGOMERY SECURITIES; CITIGROUP je vlasnik SALOMON SMITH BARNEY; CREDIT SUISSE je vlasnik DONALDSONA, LUFKIN & JANRETTE; UBS

AG je vlasnik PAINE WEBBER; REGIONS BANK je vlasnik MORGAN KEEGAN. Neke investicione firme su kupile komercijalne banke kao CHARLES SCHWAB koji je vlasnik U.S. TRUST i METLIFE koji je vlasnik GRAND BANK KINGSTON. Zbog restrikcija u transformisanju u finansijsku holding kompaniju, akvizicije su generalno otišle svojim putem. Zanimljivo je primetiti da je CITIGROUP sada klasifikovan kao kompanija za hartije od vrednosti, a ne banka.

C.2. Deregulacija I Reregulacija Regulatorne agencije su oduvek pokušavale da kontrolišu pojedince i aktivnosti povezane sa intermedijacijom komercijalnih banki. Krajnji cilj je bio da se zaštite sredstva građana i poverenje u finansijski sistem. Banke su javno poverenje, koje ako prepustimo svačijem nahođenju, mogu preuzeti na sebe isuviše rizika, konačno dovodeći do čestih gubitaka i široko raširenog nepoverenja u solidnost i integritet postojećih finansijskih intermedijatora. Regulacije specifikuju kome je dozvoljeno da vodi banku, gde je bankama dozvoljeno da se lociraju i kakve usluge banke mogu/smeju da ponude, kao i konktretne portfolio restrikcije. Deregulacija je proces eleminisanja postojećih regulacija, kao što je eliminacija Regulative Q, koja reguliše nivoe kamata, kao i ročnost depozita koji nude ili uzimaju depozitne institucije. Deregulacija se često meša sa reregulaciom, koja predstavlja proces implementacije novih restrikcija ili modifikovanje postojećih. Reregulacija nastaje kao reakcija na napore učesnika tržišne utakmice da zaobiđu postojeće propise. Tema koja je vezana za Federalne rezerve postala je aktuelna tokom 1970-tih i služi kao odličan primer odnosa regulator – banka. Banke koje su članice Fed-a moraju da drže rezerve u obliku nekamatonosnih keš depozita u obimu jednakom određenom procentu preuzetih obaveza. Ove rezerve prstavljaju suštinski porez na bankarskle operacije jer banke ne zarađuju kamatu na ova sredstva, a moraju da ih odvoje, stoga smanjujući likvidnost. Tokom 1970-tih, ovaj porez se dramatično povećao sa povećanjem kratkoročnih kamatnih stopa. Banke koje nisu bile članice Fed-a su mogle da drže manje rezervi i mogle su da drže kamatonosne hartije kako bi ispunili profitne ciljeve. Tako da, izgubljeni prihod je kod ovih banaka bio mnogo manji. Kao bi zaobišle regulative, mnoge banke su odustale od Fed članstva radije nego da trpe gubitke. Sistem Federalih rezervi i Kongres zabrinuti, zbog smanjenja kontrole nad ponudom novca, su usvojili DEPOSITORY

INSTITUTIONS MONETARY CONTROL zakon 1980.godine, koji je dozvoljavao kamatonosne tekuće račune ali je primoravao finansijske institucije da ako ih nude onda drže rezerve

Page 21: Bosiljčić igor   seminarski rad - snage promena u bankarstvu

21

koje je Fed odredio. Ova regulativa je bio pokušaj da se nametne regulatorna kontrola na svim depozitnim institucijama. Napori deregulacije i reregulacije generalno su se odnosili na pitanje cene, dozvoljavanja teritorijalne tržišne penetracije ili mogućnosti da se ponudi nova usluga. Skorašnje cenovne regulacije su se fokusirale na uklanjanje cenovne kontrole, kao što je maksimalna kamata koja se može platiti na depozite ili kamata koja se može zaračunati na korisnike kredita (zelenaške kočnice). Deregulacija, bavljenje pitanjem teritorija je uvećalo mogućnosti gde firme mogu da vode svoj biznis. RIEGLE-NEAL INTERSTATE BANKING AND

BRANCHING EFFICIENCY zakon donet 1994. godine efektivno je eliminisao sve bankovne akvizicione i filijalne restrikcije do jula 1997. godine. Konačno, deregulacija restrikcija koje su odvajale komercijalno bankarstvo, investiciono bankarstvo i osiguravajuća društva su omogućile bankama da formiraju finansijske holding kompanije i brzo prošire broj mogućih usluga koje mogu da ponude, kao što je osiguranje, brokerske usluge, emitovanje i undervrajtovanje hartija. Ove promene zajedno sa novom tehnologijom su povećale mogućnosti širom georafski odvojenih tržišta i stvorile veliki broj konkurenata koji nude bankarske usluge pod žestokom cenovnom konkurencijom. Jaka konkurencija je zauzvrat smanjila prosečne prihode jer firme pokušavaju ustoličiti tržišno prisustvo.

C.3. Finansijska Inovacija Finansijska inovacija je katalizator iza evolouirajućih finansijskih usluga i restrukturišućih finansijskih tržišta. Ona predstvlja sistematičan porces promene u instrumentima, institucijama i taktikama vođenja posla koje utiču na strukturu finansijskog sistema. Inovacije se javljajuu obliku novih hartija i finasijskih tržišta, novih usluga, novih organizacionih formi i novih sistema dostave. Finansijske institucije menjaju karakteristične finansijske instrumente kojima se trguje javno i stvaraju nove finansijska tržišta, koja povećavaju likvidnost. Menadžeri banaka menjaju sadržaj svojih bankarskih bilansa menjajući mešavinu usluga koje se nude nadmetanjem u svim geografskim predelima. Finansijske institucije od holding kompanija i obrnuto, kupuju ogranke/filijale, merdžuju se sa drugim entitetima. Konačno, institucije mogu promeniti sredstva kojima oni nude proizvode i usluge. Skorašnji trend inkorporira tehnološke napretke sa razvojem keš menadžment računa, uključujući mogućnost korišćenja bankomata, kućni banking uz pomoć kompjutera i Interneta i međupovezani međunarodni sistem transfera sredstava. Inovacije imaju mnogo uzroka. Firme možda žele da smanje odliv depozita, da uđu u nova tržišta, da dostave usluge na bolji i jeftiniji način, da povećaju svoju bazu, da izmene poresku poziciju, da smanje rizik ili troškove poslovanja. U praktično svakom slučaju postoji želja da unaprede svoju konkurentsku poziciju. Okolina koja je puna nasilnih ekonomskih događaja, novom regulaciom i tehnološkim napretkom zahteva i predstvlja priliku za inovaciju. Finansijska inovacija povezana sa Regulativom Q evoulirala je kako su depozitne institucije pokušavale da uspore dezintermedijaciju, u kojima su deponenti dizali svoja sredstva sa kamatno-fiksnih računa u bankama i reinvestirali ih u instrumente koji se vode po tržišnim kamatama. Sve do 1980. godine Regulacija Q je sprečavala banke da nude

Page 22: Bosiljčić igor   seminarski rad - snage promena u bankarstvu

22

više od 5¼ % kamate na oročenu štednju, Regulativa Q je nestala 1986. za sve depozite kada su maksimalne vrenosti kamata ukunute. Do tada, mnoge banke su razvile nove vidove borbe sa hartijama trezora ili drugim instrumentima, kao što su MMM fondovi ili keš menadžment računi koje nude brokerske kuće. CITIBANK je izdao negocijabilne certifikate o depozitu kao i varijabilne certifikate. Eurodolar depoziti su razvijeni i neogocijabilne naredbe povlačenja računa su dozvoljene u Masačusecu (NOW računi – kamatonosni tekuči računi). Federalne regulative su obično donošene kao odgovor na ove nove instrumente, povećavajući maksimalnu kamatu koja može da se da na depozite, a nakon toga i uvođenjem novih finansijskih instrumenata.

Prikaz 4.

Novi instrumenti i tržišta

Datum Finansijska inovacija 1961 Negocijabilni depozitni certifikati 1963 Eurodolari 1970 GOVERNMENT NATIONAL MORTGAGE ASS. kreirala prođi-kroz certifikat 1971 Osiguranje trećih lica kao obveznice lokalne samouprave 1972 NOW računi u Masačusecu 1972 Valutni fjučersi razvijeni i trgovani na Čikaškoj Merkantilnoj Berzi 1973 MONEY MARKET MUTUAL Fondovi 1973 Otpočela trgovina izlistanih akcijskih opcija na Čikaškoj berzi 1976 Fjučersi trezorskih hartija na Čikaškoj Merkantilnoj berzi 1978 Fjučersi trezorskih obveznica se trguju u Čikagu (CBoT) 1978 Razvoj jednogodišnjih trezorskih fjučersa 1981 INTREST RATE SWAPS 1981 Hartije fluktuirajuće kamate i Euro-obveznice 1983 Razvoj Eurodolar fjučersa 1983 Razvoj opcija na trezorske fjučers obveznice 1983 Razvoj opcija na Eurodolar fjučerse 1983 Izdate Koleteralizovane hipotekarne opcije 1984 Skupe JUNK BONDS kako bi se utilizovala preuzimanja 1985 Sekjutizovani krediti za auto, iznajmljivanje … 1987 MUTUAL fondovi za obveznice lokalne samouprave 1988 Potrošački planovi kupovine na kreditnu karticu za banke 1989 Osiguranje na kupovine kreditnom karticom 1990 AT&T univerzalna kreditna kartica 1990 Opcije na INTREST RATE SWAPS i kreditne derivate 1991 Popularizovan berzanski indeks depozitnih certifikata 1993 Kreditne kartice sa fotografijama 1994 Prepeid debitne kartice 1995 Široka upotreba automatizovanih naplatnih sistema 1996 Upotreba Internet bankinga 1997 Aktivna upotreba kreditnih derivata 1997 Aktivno tržište sekjuritizovanih negarantovanih udela u kreditima 1998 Uvođenje fjučers ugovora na lični bankrot 2000 Elektronska prezentacija čeka 2001 Weather derivati

Mnoge novije inovacije sa hartijama uzimaju oblik fjučersa, svopsa, opcija i opcija na fjučers ugovore, ili razvoj tržišta za širok spektar sekjuritizovanih sredstava. U Prikazu 4. su ponuđeni samo neki novi finansijski instrumenti i inovacije, fjučersi i opcije koje spekupatori i hedžeri koriste u svakodnevnom biznisu. Banke su koristile finasijske fjučerse da hedžuju kamatnu stopu i rizik prilikom promene valuta u svojim portfolijima. Oni mogu biti iskorišćeni za pokrivanje razlika u ročnosti sredstava i obaveza ili različitih iznosa

Page 23: Bosiljčić igor   seminarski rad - snage promena u bankarstvu

23

sredstava i obaveza denominiranih u različitim valutama, da se stave cene na zajmove fiksne kamate ili za kreaciju sintetičkih depozita. Nekoliko velikih banaka zarađuju proviziju servisiranjem merkantilnih fjučersa. Razvoj fjučersa i opcija je doveo do aktivnijeg trgovanja hartijama koje izdavaju banke, trguju ili kupuju u svoje ime. Pre usvajanja RIEGLE-NEAL INTERSTATE BANKING AND BRANCHING EFFICIENCY zakona 1994. godine, čime su eliminisane restrikcije na teritorijano širenje, finansijske institucije su uspešno već bile zaobišle postojeće regulative protiv geografske ekspanzije (Prikaz 5.). Bankarske holding kompanije su ustanovile van državne kancelarije za “proizvodnju kredita”, tzv. kompanije EDGE zakona, i nebankarski ogranci su ušli u aranžmane sa sistemima za elektronski transfer novca. Banke su izgradile recipročne bankarske paktove sa drugim državama koje su ohrabrivale međudržavne merdžere i akvizicije. Banke su takođe koristile tehnologiju da zaobiđu geografske restrikcije nudeći Internet bankarske usluge – efektivno izlazeći na čitavo svetsko tržište na kome mogu da nude svoje usluge. Naravno inovacije nisu ograničene samo na banke. Krupni prodavci kao što je J.C.PENNEY, KROGER i SEARS su kupovali banke, kreditno-štedne zadruge, osiguravajuće kompanije, agencije za prodaju nekretnina, omogućavajući sebi da ponude bankarske usluge. STATE FARM osiguranje i veliki prodavci su sada nudili pune komercijalne bankarske servise. Ove nebankarske institucije su operisale sa nacionalnom pokrivenošću, bez restriktivnih regulativa. Investicione banke su se na sličan način priključile kako bi sa klasičnim bankama nudile mogućnosti za nacionalno korišćenje kreditinih kartica i transakcionih usluga. Inovacije u sistemima dostave obično se javljaju u formi novih tehnoloških napredaka koji omogućuju transfer sredstava. Tokom 1980-tih, banke su popularizovale bankomate i POS terminale u prodavnicama. Skorašnje inovacije uključuju razvoj smart kartica, debitnih kartica, mreža za kućni banking i Internet bankarstvo. Iako je prihvatanje od strane potrošača je bilo sporo, ovi sistemi se implementiraju ubrzanom dinamikom.

Prikaz 5.

Finansijska inovacija: Teritorijalna i ekspanzija u uslugama i novi sistemi dostave

A. Teritorijalna i ekspanzija u uslugama � Komercijalne banke formiraju multibank holding kompanije da zaobiđu teritorijalne restrikcije. � Komercijalne banke formiraju bankarske holding kompanije kako bi uvećali lepezu usluga, omogućavajući

diverzivikaciju operacija. Nebankarski ogranci vodili su posao bez geografskih restrikcija. Nezavisne banke formirale su uslužne korporacije.

� Komercijalne banke osnovale su tzv.EDGE kompanije za proizvodjnu kredita, kao i za nuđenje kredita, internacionalne trgovine i nacionalne usluge.

� Zakonodavac donosi zakone koji omogućuju međudržavnu aktivnost kroz regionalne paktove ili nacionalna društva. � Komercijalne banke du ušle u džoint venčere sa kompanijama koje nude usluge kao što je procesiranje podataka, koje

pojedinačna firma ne može ekonomski da izvodi. � Finansijske institucije koje nisu komercijalne banake kupuju nebankarske banke, omogućavajući sebi da ponude set

bankarskih usluga bez regulacije od strane BANK HOLDING COMPANY zakona. Nebankarske banke nemaju geografskih restrikcija.

� Firme su formirale finansijske konglomerate kako bi proširile lepezu finansijskih usluga. Merdžeri i akvizicije tipično su uključivale brokerske kuće, osiguravajuća društva, kompanije koje nude finansijske usluge i prodavci.

� Komercijalne banke su formirale ogranke kako bi ponudile brokerske usluge i prodavali MUTUAL fondove. � Zakonodavac je sklonio restrikcije na kupovinu banaka u državi od strane banaka van države. � J.P.MORGAN i BANKERS TRUST su dobili dozvolu da emituju korporativne hartije. � Banke nude pun spektar MUTUAL fondova. � Nacionalno razgranavanje. � NATIONSBANK-ova akvizicija BANKAMERICA stvara prvu banku sa nacionalnom pokrivenošću. � Banke ulaze u polje delovanja investicionih banaka sa BANKERS TRUST-ovom kupovinom ALEX.BROWN-a,

NATIONSBANK-ovom kupovinom MONTGOMERY SECURITIES-a i BANKAMERICA-ovom kupovinom ROBERTSON STEPHENS.

Page 24: Bosiljčić igor   seminarski rad - snage promena u bankarstvu

24

B. Novi dostavni sistemi

� Komercijalne banke ugrađuju bankomate da bi obezbedili zgodno mesto za bankarske usluge. � Finansijske institucije povezuju bankomate u mreže. � Kompercijalne banke uvode POS terminale u trogvine. � Komercijalne banke omogućavaju kućno bankarstvo dajući potrošačima mogućnost da plate račune, transferišu

sredstva i pregledaju stanja putem računara. � Finansijske institucije razvijaju smart kartice koje sadrže kompjuterski čip sa potrošačevom lozinkom i identifikacionim

brojem omogućavajući momentalne transfere. � Njujorške banke razvijaju kliring sisteme za elektronska plaćanja povezanim na međudržavnu trgovinu, zvanu CHIPS. � Komercijalne banke razvijaju telekomunikacione sisteme, kasnije SWIFT, koji procesuira elektronske poruke među

institucijama. � Banke stupaju u ugovorne odnose sa nebankarskim sektorm, kao što je IBM, kako bi stvorile sistem za čekovno

procesiranje. � Banke koriste procesiranje slika za čitanje i memorisanje finansijskih dokumenata. � Banke proširuju infomacioni sistem od odeljenja na čitavu banku. � Banke koriste supermarkete kao mini-filijale. � Banke nude svoje usluge u filijalama koje zajedno koriste sa drugim biznisima. � Banke omogućavaju praćenje računa preko telefona. � Omogućavanje plaćanja preko telefona. � Automatizovani sistemi naplate � Sistemi za kućno bankarstvo, Internet bankarstvo. � Uvođenje banaka koje postoje samo na Internetu. � POS elektronska čekovna prezentacija � Smart kartice, elektronski novac, digitalni sistemi plaćanja � Određivanje kamatne stope od strane potrošača � Elektronska prezentacija računa � Finansijska agregacija računa

C.3.a. Sekjuritizacija Tokom ranih 1980-tih, deregulacija i finansijska inovacija uvećala je rizik poslovanja komercijalnih banaka. Cene pozajmljivanja novca su se povećale kako su deponenti konvertovali niskokamatne štedne račune u račune koji nose tržišnu kamatu. Depozitni bilansi su postali manje stabilni jer su potrošači postali izuzetno kamatno-osetljivi, transferišući svoja sredstva firmama koje imaju najviše stope. Kako su banke, štedno-kreditne zadruge, kreditne unijame i MUTUAL fondovi se svi nadmetali za iste depozite, deponenti su lako nalazili alternative sa visokom kamatom. Kako krediti nude najviši nivo prinosa, mnoge banke su pokušale da kompenziraju smanjenje razmaka aktivnih i pasivnih kamata povećavajući procentualni udeo kredita u ukupnim sredstvima. Prinosi na kreditima su kasnije pali dramatično, gotovo do granice troškova pozajmljivanja jer su kreditne institucije se nadmetale za sve manji broj kvalitetnih korisnika kredita. U mnogim slučajevima ovo je imalo za posledicu veći broj nenaplativih kredita i probleme sa dugoročnom profitabilnošću. Visok rast kredita takođe povećava obavezne rezerve koje banka mora da poštuje. Regulatori smatraju da su krediti rizičan poslovni poduhvat te stimulišu banke da uvećavaju svoju rezervu i kapital kako raste ukupna suma datih kredita. Kako je za banke sukplje da drže rezerve neophodne za kredite nego sami kredite, to povećani obavezni nivoi rezervi smanjuju profit po svakom pozajmljenom dolaru. Jedan od odgovora na ove probleme sa kvalitetom sredstava koje ima banka je da se pređe sa sistema zarade na osnovu kamate na sistem zarade na osnovu provizije. Banke smanjuju neophodne rezerve i smanjuju rizik vezan za kredite prodavajući svoja sredstva i servisirajući plaćanja između zajmodavca i zajmouzimača, pre nego da zarade kamatu na osnovu tih sredstava. Ovaj proces pretvaranja sredstava u tržišne hartije se

Page 25: Bosiljčić igor   seminarski rad - snage promena u bankarstvu

25

naziva sekjuritizacija. Banka generiše sredstva, obično izda kredit, a sa druge strane prodaje hartiju, koja prinosi kamatu a kao zaleđinu ima izdati kredit. Rezidencijalne hipoteke i hipotekarno garantovani ceritifikati su se koristili kao prototip. Tako banka zarađuje proviziju a ne kamatu. Ako servisira kredite, banka prikuplja kamatu i glavnicu i ta sredstva daje vlasnicima kupljeniuh hartija ali prvo sebi uzima proviziju. Ako banka prodaje ceftifikate sa zaleđinom kredita, regulatori dozvoljavaju da banka ta sredstva prenese sa bilasa u vanbilansno poslovanje. Banka ne mora da odvaja rezerve u slučaju da korisnik kredita nije u stanju da ispuni sve svoje obaveze, tako da se ukupna količina sredstava zarobljenih u rezervama smanjuje, te se povećava likvidnost banaka. Sekjuritizacija eleiminiše rizik na kamatnu stopu vezan za uzimanje sredstava. U suštini, banka se ponaša kao investicioni bankar generišući proviziju servisiranjem kredita bez preuzimanja kreditnog rizika. Ciljevi sekjuritizacije većine hipoteka i drugih zajmova su:

� Oslobađanje kapitala koji se može iskoristiti u druge svrhe � Diverzivikovanje kreditnog rizika � Dolaženje do novih izvora likvidnosti � Smanjenje rizika od preuzetih obaveza po osnovu kamata.

Proces sam po sebi je skup jer banka mora da plati za troškove emitovanja ili undervrajtovanja kao i provizije za unapređivanje kreditnih garancija. Takve kreditne garancije obično podrazumevaju pismo o kreditu gde investitor garantuje prilikom emitovanja hartija i pod obligaciom je da plati. Za ovu garanciju banka obično plaća 0,5%. Uvećana sekjuritizacija finansijskih sredstava je jedna od dominantnih finansijskih trendova 1980-tih. Banke, posebno, su željne da sekjuritizuju i prodaju širi spektar kredita. Ovo od njih čini uzimaoce i davaoce kredita. Od 1985. godine banke su uspešno sekjuritizovale komercijalne kredite, rezidencijalne hipoteke, kredite za automobile, idavanje kompjutera, garantovane kredite SMALL BUSINESS ASSOCIATION-a, kredite za mobilne kuće, kredite za kućnu imovinu, kredite načinjene kreditnom karticom kod kojih je izvršena agregacija. Veliki deo ovih aranžmana je omogućen od strane investicione banke koja traži pismo o kreditnoj garanciji od strane banke ili osiguravajućeg društva, koje nosi i nešto resursa orginalne banke. BANKONE-ova prodaja kredita sa kreditnih kartica je jedan primer gde nije bila neophodna takva garancija. Skorašnje odluke upravljačkog odbora Federalnih rezervi su proširile bankarske mogućnosti u undervrajtovanju svojih sekjuritizovanih emisija i banke sa filijalama investicionih banaka su sada glavni učesnici na ovom tržištu. Ne sva sredstva se mogu sekjuritizovati. Krediti koji su najbolji kandidati su oni sa standardnim karakteristikama ročnosti, veličine, cene, kolaterala i ograničenja upotrebe samog kredita. Elentualni gubici se mogu sa zadovoljavajućom sigurnošću predvideti. Rezidencijalne hipoteke su najpopularnije jer su slične širom svih tržišta. Komercijalni krediti, s druge strane, predstavljaju gotovo totalno suprotne karakteristike. Diverzifikovanost samih komercijalnih kredita otežava njihovo okupljanje i privlačeje investitora koji su spremni da ulože i prihvate sve te raznovrsne karakteristike svakog pojedinog kredita. Gubici na komercijalnim kreditima su visoko varijabilni i teško predvidivi. Kako bi sekjuritizovale komercijalne kredite, banke moraju da uspostave proces akumulacije komercijalnih kredita standardnih karakteristika. Krediti nastali kreditnim karticama, automobilski krediti i krediti za kućnu imovinu dominiraju sve ono što se sekjuritizuje a što nisu hipoteke.

Page 26: Bosiljčić igor   seminarski rad - snage promena u bankarstvu

26

Sekjuritizacija povećava konkurenciju za ista sredstva. Sa standardizovanim karakteristikama,kao što su one kod državno garantovanih hipoteka, pozajmljivači mogu lako da uporede cene i da izaberu najmanje skupu alternativu. Sekjuritizacija takođe menja i sastav bankarskog bilansa, ali opet treba imati na umu da se ne mogu bilo koja sredstva sekjuritizovati. Visoko rizični krediti malom bilznisu su, na primer, dizajnirani da izađu u susret specifičnim potrebama pojedine firme. Zato što postoji velika varijalbilnost u karakteristikama koje mogu da se nađu u tim kreditima, teško je odrediti kvalitet kredita kada su grupisani, kako bi se iskoristili kao zaleđina emitovanju hartija. Banke generalno žele da zadrže ove kredite zato što donose veće prinose i zato što ne postoji sekundarno tržište za ove kredite. Ovo se ipak menja, nekoliko firmi nacionalne pokrivenosti trenutno pokušava da sekjuritizuju mnoge od postojećih kredita malom biznisu. Krediti na osnovu kreditinih kartica i krediti za automobile, su sušta suprotnost navedenome. Uslovi su prilično isti, standardizovani, a gubici se lako daju predvideti. Efekat je taj da se smanjuje kvalitet kredita koje banke drže u svojim knjigama.

C.4. Globalizacija Finansijska tržišta i institucije postaju sve više internaciolizovane. Korporacije iz SAD mogu da pozajmljuju od domaćih ili stranih institucija. One mogu da emituju hartije koje glase na Američke dolare ili druge strane valute u kojoj obavljaju svoje poslovanje. Strane korporacije imaju iste mogućnosti. Investitori sve više i više posmatraju hartije izdane u drugim zemaljama kao odgovarajuće supstitute domaćih. Velike firme tako učestvuju na domaćem i stranom tržištu tako da sada postaje veoma važno kakav je odnos kamatnih stopa jedne zemlje prema kamatnim stopama drugih zemalja. Globalizacija je postepena evolucija tržišta i institucija u tom smeru da geografske granice ne opterećuju finansijske transakcije. Ekonomska politika jedne zemlje utiče na ekonomije drugih zemalja. Sredstva slobodno idu među zemljama jer postoji efikasna razmena valuta, kao i tržišta kapitala i novca. Establišment Evropske zajednice 1992. godine je predstavio odličan primer. Po pedhodnim dogovorima, 12 industrijalizovanih nacija Zapadne Evrope eliminisali su veći deo trgovinskih restrikcija, uveli standardizaciju osnovnih proizvoda, smajnili poreze i provizije i povezali monetarne kontrole kako bi pospešili trgovinu. Danas Evropsku Uniju čini 25 zemalja. Ultimativni cilj je da u nekom trenutku u budućnosti budu ukinute praktično sve trgovinske restrikcije i da jedna valuta vlada Evropom. Počevši od januara 1999. godine euro se koristi u finansijskim transakcijama “na veliko”, a od januara 2002. godine euro se koristi u svim transakcijama, poprimio je sve funkcije novca. Naravno, nisu sve zemlje pristupili Evropskoj Moneratnoj Uniji. Neke jer to nisu želele, a neke jer nisu ispunjavale strikte uslove. Monetarnu politiku za jedinstvenu valutu propisuje Evropska Centralna Banka, locirana u Frankfurtu. Od eura se očekuje, što je on donekle ispunio, da smanji troškove konverzije valuta, da smanji inflaciju, da poveća i učini vidljivom cenovnu konkurenciju, da uveća izvozne mogućnosti za zemlje korisnice eura. Komapnije, pojedinci i vlade pepoznaju da događaji širom sveta utiču na performanse domaće privrede. Moraju se bojati strane konkurencije i biti svessni mogućnosti u stranim privredama, posebno u zemljama u razvoju.

Page 27: Bosiljčić igor   seminarski rad - snage promena u bankarstvu

27

Mnoge velike banke (monetarni centri) imaju mogućnost i ekspertizu da pomognu korisnicima da dođu do željenih sredstava, na razne načine. Mnoge firme imaju kancelarije širom sveta koje nude ogromnu lepezu usluga na najrazličitijim tržištima. Nekoliko Japanskih banaka, na primer, služe kao dileri na primarnom tržištu hartija zajedno sa Federalnim rezervama. Neke od najpoznatijih Američkih investicionih banaka, LEHMAN, GOLDMAN SACHS, PAINEWEBBER, BLACKSTONE i WASSERSTEIN, su barem delom u vlasništvu stranih banaka. Pozajmljivači sve manje gledaju odakle potiče zajmodavac, nego se koncentrišu na kvalitet prezentovane usluge. Razumljivo, samo najveće firme se mogu uspešno nadmetati na svetskoj sceni. Globalizacija finansijskih usluga podrazumeva da će gornji se vrh konkurencije sastojati od veoma malog broja izuzetno velikih konsolidovanih organizacija. Iako je inovacija usluga i akvizicija domaćih firmi od strane stranih, dovela do brisanja geografskih granica koje razdvajaju firme internacionalno, tehnologija je zasigurno imala najveći uticaj od svih faktora na globalizaciju tržišta. Tehnološke inovacije, kao što je komercijalizacija Interneta, znači da razdaljina više ne predstavlja faktor. Pojedinac može da pretražuje ponudu usluga lociranu bilo gde na Planeti, sa svog računara bilo gde na Planeti. Velike ali i male komapnije sada imaju globalno tržište na raspolaganju. Potrošači i biznisi sada pretražuju svako moguće mesto pored svog lokalnog tržišta u potrazi za boljom cenom, kvalitetom i dostupnošću.

D. Dodatni Faktori Promena

D.1. Kapitalni Zahtevi Rgulatorne agencije odavno zahtevaju od komercijalnih banaka da posluju sa nekim minimumom kapitala. Istorijski gledano, regulatorna tela su usvojili kapitalne zahteve u smislu odnosa na sume u bilansu stanja, odnosno koliki je minimalni iznos kapitala u odnosu na ukupnu sumu. Važeći i u 1992. godini, banke su morale da ispune kapitalni standard. Cilj ove mere je bio da se spreći preterani rizik. Generalno gledano, regulatori žele da uvećaju minimalni nivo kapitalnih zahteva, posebno onda kada nemaju drugog načina da kontrolišu nivo rizikovanja u banki. Sa velikim propadanjem štedno-kreditnih zadruga i deficitima u investicionim fondovima očekivalo se da će banke na tu negativnu klimu u privredi da odgovore sa povećanim rizikom poslovanja kako bi pribavile veći profit, odnosno zbog krize makar isti profit kao prethodne godine. Međutim Kongress, upravo tada, je usvojio zakon koji nameće kapitalne zahteve za sve banke. Uvećani kapital u rezervi smanjuje rizik osiguravajućih društava, koje mogu malo manje da se boje kada banka počne da propada, jer zbog bankinih rezervi, moraće kasnije da priskaču u pomoć. 1998. godine veliki hedž fond LONG TERM

CAPITAL MANAGEMENT, je propao jer se jednostavno previše izložio riziku. Velike SAD komercijlane i investicione banke su osetile veliki deo pritiska jer su pozajmili značajna sredstva firmi da ih koristi kako smatra da treba. Bilo je jasno nakon što je firma uletela u probleme da banke nisu pratile svoju izloženost riziku. Regulatori su odmah priskočili i preložili bankama aktivniji pristup u praćenju šta se dešava sa njihovim sredstvima jednom kada odobre kredit, posebno ako ga pozajmljuju raznim fondovima. Praktično ista stvar se desila sa Enronom u 2001. godini. za koga su na kraju, kada je bilo već kasno, analitičari

Page 28: Bosiljčić igor   seminarski rad - snage promena u bankarstvu

28

uvideli da umesto da je to kompanija koja proizvodi energente, Enron je bio jedan veliki hedž fond. Banke su ulazile u čitav niz odnosa se Enronom, uključujući i nekoliko sumljivih pokušaja da se gubici skinu sa Enronovog bilansa. Sve je to naravno činjeno kako bi se zadržala fasada uspešne firme, a ustvari Enron je samo sve više zalazio u dugove. Kada je Enron propao mnoge firme su izgubile novac, J.P.MORGAN CHASE je izgubio oko 3 milijarde dolara, a CITIGROUP oko jednu milijardu. Ramifikacije većih kapitalnih zahteva su velike. Prvo, za banke je skuplji kapital koji stoji kod njih, nego dug, jer se dug može pokriti budućim profitima, dok se kapital mora izdvojiti iz ciklusa oplodnje kapitala. Drugo, većina banaka nema spremna sredstva koja može da odvoji, a mnoge od tih istih banaka nemogu uspešno privući kapital s strane, jer su isuviše male. Akcije malih banaka, nisu posebno interesantne investitorima na berzi. Mnoge banke znači ili moraju od zarade da odvoje sredstva ili da dođu do većeg kapitala merdžerom. Tako znači, kapitalni zahtevi vode konsolidaciji bankarskog sektora. Najveće banke, s druge strane, imaju mogućnost da jeftino privuku kapital sa strane. Kapitalno – bogate firme tako kupuju kapitalno – deficitne firme jeftino i na taj način zadržavajući neophodne kapitalne zahteve, ali uvećavajući mogućnost donošenja profita u većoj meri.

D.2. Uvećana Konsolidacija Dominantni trend vezan za strukturu finansijskih institucija je konsolidacija. Oštre regulative su zabranjivale da uspešnije finansijske institucije, banke kupuju druge banke pa i po ceni da komitenti te banke izgube sredstva jer njihova banka propada. Pritisak kupovine unutar i van sektora je oduvek postojao, kao i pritisak da se izvrši kupovina u zavisnosti od geografskog položaja banke, ali sve to je bilo zabranjeno. U jednom trenutku kada je regulativa počela da omekšava, tada je i proces konsolidacije počeo da uzima svoje prave razmere. Katalizator ovog procesa je očigledan. Tehnološki napredak dozvoljava firmama da se nadmaću elektronskim putem za potrošače, bez uvećavanja svoje mreže filijala, stavljajući ih na svaki ćošak prometnije ulice. Banke mogu da ponude širu lepezu usluga, bolji kvalitet usluga po nižoj ceni i uz manje troškove. Ali, ako pogledamo kapacitet bankarskog sektora, jasno se vidi da postoji mogo više banaka nego što tržište može da apsorbuje. Uvećani kapitalni zahtevi još više ograničavaju rast i otežavaju bankarski posao, posebno ako ste mala banka. Ukupni efekat je uvećanje već velikih firmi. Druga polovina 1990-tih godina je bila svedok ne samo rekordnom broju merdžera banaka, nego i najvećim konsolidacijama ikad zabelezenim. Kao rezultat novih pravila koja su razumela glad za profitom i način kako se posluje u bankarstvu na pragu 21. veka, uklanjanjem restrikcija RIEGLE-NEAL INTERSTATE BANKING AND BRANCHING EFFICIENCY zakona iz 1994. godine, ukupni broj banaka se smanjio sa 14,364 u 1979. godini na 8,100 na kraju 2001. godine. Najveće banke su se tako pozicionirale da budu pre kupci nego prodavci. Oni su dali otkaze nepotrebnom delu zaposlenih, smanjili troškove poslovanja, prodali svoje filijale sve kako bi usavršili svoj posao. Mnoge od njih su emitovale akcije kada je klima na berzi bila povoljna. One su se proširile u brokerske poslove, MUTUAL fondove, razne hartije od vrednosti i druga polja gde se može lako zaraditi provizija, te se tako odvojiti od moranja oslanjanja na razlike u aktivnoj i pasivnoj kamati. Druge su pokušale da smanje sredstva i

Page 29: Bosiljčić igor   seminarski rad - snage promena u bankarstvu

29

da se fokusiraju na potrošače, pokušavajući da ih upoznaju bolje, da im više izađu u susret i na taj način povećaju profitabilnos.

E. GE Capital Cervices: Finansijski Konglomerat

(Primer Iz Prakse) Uvećana konkurencija među finansijskim institucija je dovela do razvoja i rasta diversifikovanih finansijskih servisa i nacionalnih komercijalnih banaka. Menadžeri koji rade u malim banakama, vezanim uglavnom za jedno manje područije, izražavaju zabrinutost da ne poseduju iste resurse kao finasijski giganti i da postoji mogućnost da izgube cenovni rat. Velike firme koje primenjuju strategiju agresivnog smanjivanja cena imaju sredstava da absobruju gubitke sve dok male banke ne propadnu. Mnogi analitičari ipak naglašavaju da banke koje su vezane za manje područije imaju neke prednosti, jer bolje poznaju potencijalne komitente, te stoga bolje znaju kolika je njihova sposobnost vraćanja kredita i imaju poverenje meštana, jer oni se ne boje da će banka odjednom otići jer ne zarađuje dovoljno profita. Zaposleni u bankama koje su nacionalne sa ogromnom mrežom filijala su obično samo izvršioci naređenja, menadžeri filijala ne mogu da sami donose odluke. Tako da male banke bi mogle da posluju u takvom okruženju. Da li će neka banka preživeti ili nestati zavisi pre svega od sposobnosti menadžmenta da uspostavi jaku poziciju na tržištu u oblastima gde banka ima komparativnu prednost i da nastavi da zadovoljava svoje komitente. U mnogim slučajevima, lokalna banka, posluje kao franšiza velikih mreža i nudi usluge koju ne bi mogla sama da uradi po konkurentnim cenama. Inovacije u sistemima dostavljanja usluga i formiranja cena bankarskih usluga, su dovele do toga da se konkurencija usija, te da bankarski sektor ima veću tržišnu utakmicu nego ikada pre. Mnogi potrošači biraju finansijsku instituciju na osnovu lepeze usluga koji nudi i mogućnosti da obavljaju sve svoje poslove na jednom mestu. To je dovelo do porasta finansijskih institucija koje imaju nacionalnu pokrivenost i širok spektar usluga. Kada kupuju neku finansijsku uslugu, potrošači su pokazali sklonost ka onim institucijama koje nude tekuće račune, štedne račune, manje kredite, hipoteke, pogodnosti oko penzije i malo opšteg savetovanja. Potrošači vole jednostavni pristup svojim računima i mogućnost da sednu sa nekim i da razreše svoje nedoumice i probleme. Oslanjaju se na finansijske konglomerate, preko lokalnih banaka, da kupuju željene akcije i obveznice, životno osiguranje, veće kredite, MUTUAL fondove, jer nisu sigurni da njihova mala lokalna banka može pružiti takvu uslugu. Istorijski gledano, bankama nije bilo dozvoljeno da se nadmeću sa istom agresivnošću kao neke druge firme. Posledica te nejednake konkurencije je i GE CAPITAL SERVICES. GE CAPITAL SERVICES je finansijski ogranak GENERAL ELECTRIC-a, poznatog proizvođača avionskih motora, osvetljenja, mediciskih aparata, plastike sistema za napajanje. GE omogućuje distribuciju struje i njen menadžment, sisteme industrijske kontrole, informacione sisteme i transportne sisteme. Pored veoma profitabilne kompanije koja pruža finansijske usluge, GE je vlasnik i najgledanije televizje u Americi, NBC televizije (NATIONAL BROADCASTING COMPANY), a ima i investiciju u PAINWEBBER GROUP INC. Ovaj finansijski konglomerat je jedan od najbolje vođenih firmi u celoj SAD i ima istoriju

Page 30: Bosiljčić igor   seminarski rad - snage promena u bankarstvu

30

visoke profitabilnosti. GE CAPITAL SERVICES je rastao brzinom od nešto ispod 19% godišnje sve do 2001.godine, kada je zbog opšte pometnje nastale terorističkim napadom na Ameriku (11. septembar 2001.godina) i recesijom koja je nastala zabelezio manje prihode. Međutim i tada, 2001. godine je imao veće prihode nego 1999. godine. GE CAPITAL

SERVICES je sve u svemu izuzetno profitabilni deo GE i zaslužan je za otprilike 40% GE-ovog profita. Pogledati Prikaz 6.

E.1. Poslovne Grupe GECS deli svoje poslovanje na dva velika segmenta: Finasije i Specijalno Osiguranje. Poslovanje Finansijskog sektora je podeljeno u:

� Servisi potrošača, usluge kao što su krediti koje daje na kreditne kartice, lični zajmovi, time share, finansiranje prodavaca, iznajmljivanje automobila, servisiranje hipoteka, posebne uštede za stalne potrošače.

� Menadžment opreme, izdavanje opreme, pozajmice, prodaja, usluga

menadžmenta imovine komercijalne i transportne opreme; na primer, aviona, prikolica, auto flota, modularnih svemirskih jednica, zaliha za železnicu, kontejneri za prekookeanske brodove i sateliti.

� Finansiranje srednjih preduzeća, zajmovi i finansiranje i iznajmljivanje

sredjnim preduzećima razne opreme; na primer, oprema za procesiranje podataka, medicinska i dijagnistička oprema, oprema koja se koristi u građevinarstvu, proizvodnji, kalcelariji i telekomunikacijama.

IZVOR: GE Godišnji izveštaj, 2000 (http;//www.ge.com/).

11,851

1990 1991 1992 1993 1994 1995 1996 1997 1998 1999 2000 2001

13,053 14,418

17,276 19,875

26,496

32,713

39,931

48,694

55,749

66,177

58,353

Mill

iona

dol

ara

Prikaz 6.

Prihodi GE CAPITAL SERVICES 1990 – 2001.godina

Page 31: Bosiljčić igor   seminarski rad - snage promena u bankarstvu

31

� Specijalizovano finansiranje daje zajmove i finansira izdavanje kapitalnih objekata, daje komercijalne i rezidencijalne zajmove za nekretnine, investicije, zajmovi i menadžment prilikom akvizicija ili korporativne dokapitalizacije.

Specijalno Osiguranje osigurava SAD i imovinu iz drugih zemalja u slučaju nezgode, životno osiguranje, finansijske garancije (tj. osiguranje kod obveznica lokalne samouprave), osiguranje privatnih hipoteka, osiguranje prilikom konverzije valute. GE CAPITAL SERVICES ima ukupne prihode u 2002. od oko 74 milijarde dolara, što je skoro preko 11% više od najvećih prihoda do sada generisanih 1999.godine. GE

CAPITAL SERVICES se ustvari sastoji od preko 20 diverzifikovanih biznisa

E.2. Menadžment Strategija GE CAPITAL SERVICES menadžment filozofija je oduvek bila da se identifikuju biznisi za koje je potrebna posebna ekspertiza, značajan kapital i gde komapnija može da koristi svoj Aaa rejting u svoju korist. Visok rejting omogućava joj da pozajmljuje po najpovoljnijim stopama kako u komercijalnim papirima tako i na tržištu obveznica. GECS onda može ta sredstva da investira u biznise u njenom interesnom područiju sa visokim stopama povraćaja. Neki od biznisa su neobični za kompaniju koja pruža finansijske usluge. Na primer, GE je najveći izdavalac kreditnih kartica pod imenima trećih lica, a deveti najveći izdavalac kartica uopšte. GE je izdao više od 100 kreditnih kartica u ime različitih kompanija i on obavlja servisiranje svih tih kartica. GE izdaje i posebne vrste kartica, kao što su korporativne kartice, posebne karatice za kupovinu, posebne kartice za putovanja… Trenutno na posao sa karticama otpada 18 milijardi od ukupnog prihoda jer GE servisira više od 100 miliona kartica koje su izdate potrošačima kompanija kao EXXON, MACY’S, i drugim kompanijama. Ove kartice su pod nazivom kompanija naručioca kartica ali GE ubira profit i to nekad po stopi od 20% i više. Kada je potrošač zadovoljan dobar deo profita ide GE, ali kada je nezadovoljan kompanija naručilac kartice dobija zalbu, a GE ne. 1997. godine GE se obavezao da kupi firmu GEMPLUS, koja je jedan od najperspektivnijih proizvođača smart kartica. GEMPLUS će proizvoditi te kartice za GE. GE ima sposobnost i finansijsku moć da identifikuje tržišta u škripcu, gde su cene trenutno niske, da investira i onda da sačeka da se tržište popravi pre nego što proda kupljeno. Na primer, tokom pada cena nekretnina za vreme poreske reforme 1986. godine GECS je bio jedan od najagresivnijih kupaca problematičnih nekretnina. Tokom ranih 1990-tih samo je od RESOLUTION TRUST CORPORATION GE kupio preko 1 milijarde deevaulirane imovine. Kako je cena nekretnina rasla 1993 .godine GE je počeo da rasprodaje veću količinu nekretnina ostvarivši fantastičan profit. GE CAPITAL SERVICES je odskora krenuo u agresivnu strategiju rasta putem akvizicija. 1992. godine GE je kupio dve komapnije GNA CORPORATION i UNITED PACIFIC

LIFE INSURANCE CO, kako bi ušao u te poslove na velika vrata. 1993. godine je kupio GPA Group PLC, Irsku kompaniju za iznajmljivanje aviona koja je bila u finansijskim problemima. 1994. godine GE je ponudio da kupi KEMPER CORPORATION, još jednog provajdera finasijskih usluga. Ova ponuda je usledila nakon trogodišnjeg sređivanja finansija odkako je KEMPER upao u dugove prema GE. GECS je prodao KEMPER PAINE

Page 32: Bosiljčić igor   seminarski rad - snage promena u bankarstvu

32

WEBBER-u 1994.godine. GECS je kupio WOODCHESTER Irsku najveću kompaniju koja je pružala finasijske usluge 1997. godine. Te iste godine GECS je investirao 17.2 milijarde dolara u više od 75 industrijskih i finasijskih akvizicija. Od 1997. do 2000. godine komapnija je svake godine kupovala više od 100 drugih komapnija. GE je kupio HONEYWELL, čije je poslovanje komplementarno GE-ovoj proizvodnji avioskih motora, industrijskih sistema i plastike. GE CAPITAL SERVICES pruža punu finansijsku uslugu, a da nije bankarska holding komapnija. Iako GE ima u vlasništvu banku specijalizovanu za kreditne kartice, ove banke su limitirane u svom poslovanju pa GE nemora da menja svoj status u bankarsku holding komapniju, jer ne uzima depozite od potrošača (misli se na depozite ispod 100,000 dolara) i ne daje zajmove kao tradicionalna banka. Međutim, GECS ipak radi gotovo sve što i klasična banka. Kako nije bankarska hoding kompanija GECS ne podleže oštroj regulativi.

E.3. Odgovori Konkurencije Male banke gledaju na GE CAPITAL SERVICES kao najjači primer neravnopravne regulacije. GECS posluje u svih 50 država, za razliku do nezavisnih banaka koje svoje poslove obavljaju na mnogo manjem područiju. Kroz svoje filijale, GECS nudi hipoteke i kreditne kartice, koje se takmiče direktno sa istim takvim bankarskim uslugama. GECS se bavi osiguranjem, nekretninama i brokerskim servisom što se kao usluga ne nalazi u većini banaka. Sa sofisticiranom komunikacionom i tehnologijom procesiranja podataka, GECS vrši transakcije jeftinije nego njegovi konkurenti, što predstavlja dugoročnu komparativnu prednost koja će možda primorati male banke da se povlače pred gigantom. Iako velike banke i druge finansijske institucije takođe prepoznaju nejednakost, one se odlučuju da stvaranje istih takvih konglomerata zaustave velikog GE-a. Finansijski konglomerati kao što su CITIGROUP, BANK OF AMERICA, ABN AMRO, FIRST UNION, DEUTSCHEBANK, AMERICAN EXPRESS očekuju da se na isti način kao i GE bore protiv svojih konkurenata. Mada bi više voleli da dođe do veće deregulacije koja bi sve stavila u istu ravan.

F. Zaključak Vidimo da je jedno od najrazvijenijih finansijskih tržišta na svetu imalo zanimljivu i burnu istoriju. Daleke 1920-te godine su za Ameriku bile veoma prosperitetne. Gotovo svaki segment ljudskog postojanja se tada u Americi poboljšavao neverovantom brzinom. Zato su tu deceniju i nazivali Roaring Twenties. Sve se to završilo Velikom Krizom 1929. godine koja se osećala i deset godina posle i zavila ceo svet u ekonomske nedaće i pesimizam. Ekonomski Amerika se upotpunosti oporavila nakon Drugog Svetskog rata, jer je stanovništvo pristalo da za vreme ratnih godina živi krajnje skromno, dok su se ogromne količine novca od poreza ulivale u razvijanje industrije, a posebno nauke. Posledica svega toga je da je Amerika izašla iz Drugog Svetskog rata kao najveća sila. Njen glavni

Page 33: Bosiljčić igor   seminarski rad - snage promena u bankarstvu

33

konkurent SSSR je pokazao da je organizovan na neracionalnim principima izgubivši Hladni rat i razilaženjem država članica. Sve ovo je uticalo da se bankarski sektor u početku organizuje asketski strogo i puritanski ozbiljno. Tih ranih 1930-tih bile su potrebne što sigurnije banke. Kako je vreme prolazilo i situacija se popravljala postalo je jasno ljudima u bankarskom sektoru da deregulacija kasni za promenama na tržištu. Posledica toga je velika moć komapnija koje pružaju finansijske usluge, koje inače ne bi mogle nastati da su banke imale odrešene ruke. Evropa je stvari drugačije radila. Možemo reći da je imala bolji pristup, jer su njene banke mogle mnogo slobodnije da posluju. Ustvari Evropa i određeni delovi ostatka sveta su razvili savremeno bankarstvo, dok se Američko bankarstvo još uvek gušilo u regulativi. Stvari su sada ispravljene i Američke banke su danas najveće banke na svetu. Eventualnu štetu koju je napravila deregulacija Američke banke su nadoknadile time to je Amerika jedno ogromno tržište i time što posluju u tehnološki najrazvijenijoj zemlji sveta. Američka preduzimljivost koja im je donela pobedu u Drugom Svetskom ratu dovela je do toga da nekada male i nepoznate kompanije baveći se pružanjem finansijskih usluga, ali ne registrujući sebe kao banku, su danas postale globalni igrači. Naizad, nemojmo zaboraviti da kakvu korist od svega toga ima potrošač. On danas ima na raspolaganju više finasisksih usluga nego ikada pre. Otvaraju se mogućnosti i za one pojedince koji nemaju stalno zaposlenje i nisu na prestižnim pozicijama. Uvećana konkurencija, finansijska inovacija, tehnologija, deregulacija su dovele do toga da se bankarski sektor pretvorio od mirne i konzervativne grane, gde se banka otvarala u 9 ujutro, a zatvarala u 17 uveče, u dinamičnu, neprestano menjajuću, granu koja radi 24 sata dnevno, sedam dana u nedelji, 365 dana u godini. Ove glavne snage deluju i menjaju bankarstvo čak i dok VI čitate ove redove. Verovatno je od trenutka završetka štampe ovog rada pa do njegovog prvog čitanja, neki menadžer neke filijale u borbi za što veći profit osmislio neku novu uslugu.