BOŠNJAČKA ZAJEDNICA KULTURE - bastina.ba · vladari su pretvorili u prah i pepeo sve što je od Turaka ostalo, od džamija i kuća, do mislilaca, umjetnika i njihovih djela i svakog

IzdavačBOŠNJAČKA ZAJEDNICA KULTURE

„PREPOROD“ BIHSARAJEVO

Za izdavačaDR. SENADIN LAVIĆ, predsjednik

SuizdavačBOŠNJAČKA ZAJEDNICA KULTURE

„PREPOROD“ BIJELJINA/JANJABIJELJINA

UrednikJUSUF TRBIĆ

PripremaMIRZA JUNUZOVIĆ

LektorSAMER EL CHEKH

Tehničko uređenjeDAMIR RIBIĆ

EMIR AHMETOVIĆ

Štampa“OFF-SET” Tuzla

Za štamparijuSADIKA MURIĆ, direktor

SEMBERIJAKROZ VIJEKOVE

Zbornik radova sa naučnog skupa„Baština i naslijeđe Semberije“

Bijeljina 2012. godine

PREDGOVOR

7

Poštovani čitaoci

Pred vama je knjiga koja govori o istoriji Semberije, tačnije : o nekim periodima i pojavama, o ljudima i običajima, o zajedničkom životu, o nastajanju i razvoju naselja, doseljavanju stanovništva, ratovima i stradanjima, dakle, o onome što se dešavalo u vremenima koja su ostala za nama, a što do danas nije bilo dovoljno poznato, ili je bilo sasvim zaboravljeno. Istorija je na brdovitom Balkanu već odavno postala tijesto koje vješte ruke ideologa i političara mijese po sopstvenoj želji i potrebama doktrine koju zastupaju, pa se čini da sve što se desilo, od najstarijeg doba do danas, ima barem dva lica, da je sve moglo biti i ovako i onako, da je sve to magla i mrak u kojem se ne zna ko je ko, šta se zbilja dogodilo, ko je šta počeo, a ko završio. I čini se da današnja suprotstavljenost nacionalnih vizija seže do najdaljeg vremena, pa još nije jasno ko je ovdje bio prije Slavena, a ko poslije, ni čiji su tadašnji nadgrobni spomenici, ni čiji su vladari bili, ni ko se za šta borio. Pogotovo to važi za doba viševjekovne turske vladavine na ovim prostorima, koja je iza sebe ostavila naciju što baštini porijeklo i istoriju starih dobrih Bošnjana. Nakon oslobođenja od Turaka novi vladari su pretvorili u prah i pepeo sve što je od Turaka ostalo, od džamija i kuća, do mislilaca, umjetnika i njihovih djela i svakog civilizacijskog dometa toga vremena, sve je bačeno u duboku tamu ljekovitog zaborava. Ostali su samo Bošnjaci, ljudi iznikli iz ovoga tla, kojima je, zbog tuđe vladavine, uskraćeno pravo na sopstvenu istoriju, na sopstvenu naciju, na državu, na život, na kolektivno pamćenje. Progonjeni sa teritorija na kojima su Turci imali vlast, stiješnjeni u bosanskim gudurama, vezani oko vrata lancima podozrenja i mržnje, dobri su se Bošnjani povukli u sebe, u svoju tjeskobu, u svoju samoću, čekajući da jednom svane i neki drugačiji dan. Vukući svoj kamen teškom strminom od sabaha do jacije, od danas do sutra, od jednog progona do drugog, od jedne smrti do druge, od jednog do drugog, trećeg i ko zna kojeg stradanja, oni se svikoše na sudbinu, pa su mirno gledali kako ih rijeka nosi. A kad su na kraju dvadesetog vijeka shvatili da im prijeti potpuni nestanak, dođoše malo sebi, pa spasiše, bar za neko vrijeme, i sebe i ono malo države koja im preostade. A dokle će, ne zna se.

I onda vidješe da su im ukrali istoriju i sjećanje i da o samima sebi skoro ništa i ne znaju. Iz mraka prošlosti počeše polako da iskrsavaju istine, dugo sakrivane i ubijane, i onda shvatiše da su zaboravili sami sebe, da su prespavali dobar dio svoje prošlosti, i da sada moraju tražiti to što su pogubili.

Ali, prije toga valja pobijediti dugo njegovanu bošnjačku šutnju, naviku da se glava sakriva iza tarabe, da se čeka i ne djeluje, valja savladati tradicionalni nedostatak interesa za organizovanje, za institucionalni rad, za zajedničko dobro, za pisanje i stvaranje, valja probuditi glad za istorijom, da bismo otkrili ono što otvara budućnost. Bijeljinski Bošnjaci vijekovima nisu ništa pisali o sebi, nisu zabilježili ni trunku od onoga što su radili, preživljavali, stvarali, dobijali i gubili, ni jedno zrnce vremena nisu sačuvali na papiru, a zna se da samo rukopisi ne gore. I kad je vihor rata protiv naše domovine opustošio i ovaj kraj, a ostalo dovršili novi krojači istorije, izgledalo je da Bošnjaka ovdje, zapravo, nije ni bilo, da je čitava njihova prošlost pustinja koju tek treba otkrivati i zapisivati.

8

Bošnjačka zajednica kulture «Preporod», osnovana 2003. godine, prihvatila je da na svoja nejaka pleća natovari taj teret, da pokuša danas ostaviti tragove onoga što je bilo, da danas stvori svjedoke onoga čega više nema. O tome ćete čitati na kraju ove knjige.

Dakako, istraživanje prošlosti je složen posao koji, u konačnici, ne trpi podjele. Jer, prošlost pripada podjednako svima što su iznikli iz ovoga tla, svima koji su ovdje bili, jesu i biće, kao što crkva Notre Dame ili Aja Sofija pripadaju baštini svih ljudi svijeta. Pogotovo je to potrebno ovdje, gdje svi ideološki centri imaju sopstvenu sliku istorije i sopstvene istine, pa je samo nepristrasno, objektivno i od ideologije oslobođeno mišljenje sposobno da sve dijelove mozaika prošlosti sastavi u jedinstvenu sliku.

A zbirka rukopisa koja je pred vama nastala je od radova predstavljenih na naučnom skupu koji je, pod nazivom «Baština i naslijeđe Semberije», održan u Bijeljini 14. decembra 2011. godine. Neizmjernu zahvalnost za taj nesvakidašnji poduhvat ( prvi ovakve vrste u Bijeljini) dugujemo Zavodu za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog naslijeđa Tuzlanskog kantona, posebno Benjaminu Barjaktareviću i Rusmiru Đedoviću, koji su organizovali sve svoje snage da nam pomognu. Zahvalni smo na podršci i Bakiru Izetbegoviću, članu Predsjedništva BiH, i Adilu Osmanoviću, ministru za raseljene osobe i izbjeglice Federacije BiH, kao i načelniku opštine Bijeljina Mići Mićiću.

Temu za svaki rad izabrali su učesnici, pa ne očekujte uobičajenu knjigu istorije. To je zbirka radova o različitim pojavama, vremenima i ljudima, i sve to može poslužiti budućim istraživačima, ali i nepristrasnim čitaocima koji će, nadajmo se, naći na ovim stranicama i nešto što do sada nisu znali i što će im biti važno.

Jusuf Trbić

OD PRAHISTORIJE DO DANAŠNJIH DANA

11

Edin ŠAKOVIĆ, prof.

PROSTOR SEMBERIJE U PRAHISTORIJSKOM I ANTIČKOM RAZDOBLJU

Sažetak: Zahvaljujući svojim iznimno povoljnim prirodno-geografskim uvjetima i geoprometnom položaju, Semberija je bila naseljena od najstarijih vremena. Ravničarski kraj i plodno tlo su privukli zemljoradničke zajednice mlađeg kamenog doba, te je ovdje osnovan niz neolitskih naselja, koja, u kulturnom pogledu, pripadaju istočnobosanskoj varijanti vinčanske kulture. U razdoblju eneolita, najizrazitija kulturna pojava je badenska kultura, a zabilježeni su i tragovi kostolačke i vučedolske kulture. Postoje i nalazi iz ranog brončanog doba, ali su nedostatni za kulturno određenje, dok u srednjem i kasnom brončanom dobu Semberija ulazi u krug kulturne grupe Barice-Gređani, sa kojom na tlu sjeverne Bosne započinje period polja sa žarama. Život se ovdje nije prekidao ni tokom halštatskog perioda, u kojem je zapažena pojava ratničkih grobova s prilozima, a halštatske skupine postupno bivaju integrirane u latenski kulturno-civilizacijski krug, sa kojim ovi prostori ulaze u protohistorijsko razdoblje. Pod rimsku vlast Semberija je dospjela tokom Panonskog rata (Bellum Pannonicum), 12.-11. god. p.n.e. i najvjerovatnije je uvrštena u okvire peregrinske civitas Amantinorum et Sirmiensis, da bi kasnije ušla u municipalne okvire Sirmija, koji izrasta u jedan od glavnih urbanih centara ovog dijela Rimskog carstva. Semberskim su područjem vodile trase značajnih putnih pravaca – magistrale Siscija-Sirmij i ceste od Argentarije do Sirmija, što je dodatno uvjetovalo izražen proces akulturacije, romanizacije i urbanizacije, koji je ostao izražen sve do kasne antike i vremena seobe naroda. Ključne riječi: Semberija, prahistorija, arheološka nalazišta, kulturne grupe, antika, romanizacija, urbanizacija.

Geografsko područje koje nazivamo Semberijom oduvijek je predstavljalo oblast pogodnu za život ljudskih populacija, zahvaljujući povoljnim prirodnim uvjetima, ali također i svom geoprometnom položaju. Semberija je sa sjevera omeđena Savom, a sa istoka rijekom Drinom. Kad kažemo omeđena, to za stariju prošlost treba shvatiti uvjetno: u prapovijesna vremena rijeke su puno češće bile faktor povezivanja negoli razdvajanja; dolinama rijeka su vodile prirodne komunikacije, kojima su se kretali ljudi, robe i ideje. Duž rijeke Save je tekao jedan od glavnih prirodnih komunikacijskih pravaca stare Europe, dok je dolina Drine u dalekoj prošlosti također bila jedna od prirodnih prometnica, koja je povezivala panonski prostor sa unutrašnjošću Balkana. Na taj način, u geografskom smislu, Semberija je bila otvorena prema panonsko-karpatskom bazenu, ali i povezana sa oblastima na jugu, te se tu od starih vremena dodiruju, susreću i prožimaju različiti kulturni izrazi i utjecaji – bilo da se radilo o procesima dugotrajne i mirne kulturne transmisije i akulturacije, bilo da je riječ o naglim i slojevitim promjenama, kakve su nastajale zbog ratničkih prodora i migracionih kretanja, u pojedinim nemirnim i burnim periodima.

12

Arheološka istraživanja na području Semberije su dosta rano započela. Prvi nalazi sa ovoga prostora zabilježeni su još krajem XIX stoljeća, kada su rimske starine u tadašnjem bijeljinskom kotaru zainteresirale Carla Patscha, stručnjaka za antičko razdoblje u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. On je ovdje vršio terenska istraživanja i rekognosciranja, zabilježivši interesantne podatke o brojnim lokalitetima, od kojih su neki u međuvremenu i nepovratno propali. No, poslije Patscha, pa sve do iza Drugoga svjetskog rata, nije bilo značajnijih istraživačkih zahvata. Tek kasnih 1950-tih, tada mladi arheolog Zdravko Marić – koji kasnije izrasta u jednog od najznačajnijih stručnjaka za razdoblje željeznog doba – obilazi niz prahistorijskih lokaliteta na području Semberije, vrši rekognosciranja i probna iskopavanja. U narednim desetljećima, glavni je nositelj istraživanja prapovijesti i antike na području Semberije bio Muzej istočne Bosne u Tuzli, kao regionalna muzejska institucija. U tom su razdoblju u više navrata vršena terenska istraživanja i rekognosciranja, a na nekim lokalitetima i manja iskopavanja, kojima je rukovodila Milica Kosorić, kustos-arheolog Muzeja. U isto vrijeme, za prostor Semberije interesirao se i Ivo Bojanovski, jedan od najvećih bosanskohercegovačkih istraživača antike, u okviru svojih studija o rimskim cestama. Značajno je spomenuti da od 1972. godine u Bijeljini djeluje zavičajna muzejska zbirka, koja vremenom prerasta u Muzej Semberije, zahvaljujući kojem su očuvani brojni nalazi s ovoga područja. Ipak, uprkos prilično velikom broju otkrivenih i evidentiranih arheoloških nalazišta, te dugogodišnjem interesu znanstvenika za najstariju prošlost ovoga prostora, može se konstatirati da je Semberija još uvijek arheološki nedovoljno istražena. Na malom broju lokaliteta vršeni su obimniji istraživački radovi, a sistematska iskopavanja i multidisciplinarni pristup su potpuno izostali. Zbog toga su i saznanja dobivena na osnovu dosadašnjih radova nerijetko oskudna i nesigurna. Topografija i prostorni raspored, naselja sami po sebi dosta govore, posebno sa stanovišta okolišne i predione arheologije, ali kada je sembersko područje u pitanju, teško da nam mogu biti od koristi u izvođenju zaključaka. Naime, okoliš se ovdje u prošlosti dosta mijenjao, sve do recentnih vremena. Pored toga što su uvjetovale komunikacijsku otvorenost prostora Semberije (kao i cijele sjeveroistočne Bosne), Sava i Drina su, kao dvije velike i vodom bogate rijeke, u prošla vremena znatno utjecale na okoliš i živote ljudi u njihovoj blizini. To se posebno može kazati za Drinu, koja – izbijajući iz uske riječne doline kod današnjeg Šepka – teče dalje širokom aluvijalnom ravnicom (sembersko-mačvanskom makroplavinom), koju je u davna vremena i stvorila svojim radom i nanošenjem materijala. Kao silovita rijeka, Drina intenzivno erodira obale, stvarajući meandre, rukavce, sprudove, ade i mrtvaje, pomjerajući korito i mijenjajući pravac svog toka. Ušće Drine je u dalekoj prošlosti bilo znatno istočnije nego danas, u pravcu Šapca, kao što je i tok Save bio nešto južnije. Pomjeranjem Drine ka zapadu i nanošenjem riječnog materijala, korito Save je potiskivano ka sjeveru. Pri višem vodostaju ovih dviju rijeka, one često nisu mogle primiti vodu iz svojih pritoka, koje su se potom razljevale iz korita i plavile okolni ravničarski teren, stvarajući bare i velike površine zamočvarenog zemljišta. Takav okoliš preovladavao je u Semberiji sve do pred kraj XIX stoljeća, kada su poduzeti obimni radovi na regulaciji vodotoka

13

i isušivanju močvara – iako su možda još i Rimljani nešto na tom planu činili. U svakom slučaju, ove su činjenice uvjetovale zadržavanje ljudi na nešto uzdignutijim terenima, višim terasama pored rijeka i tzv. gredama, iznad poplavnog područja Save, Drine i njihovih rukavaca i pritoka.

* * *

Najstariji tragovi života ljudi na prostoru Semberije potječu iz neolita, odnosno mlađeg kamenog doba – i to njegove srednje i mlađe faze, od početka V milenija p.n.e. pa do sredine IV milenija p.n.e. Za sada u Semberiji nisu pronađeni nikakvi materijalni tragovi iz starijeg razdoblja, paleolita, koje je trajalo do konca ledenog doba (tj. do prije nešto više od 10.000 godina). Brojni materijalni tragovi prisustva paleolitskih lovaca i sakupljača – kako onih starijih, neandertalaca, tako i ranih modernih ljudi – pronađeni su na prostoru sjeverne Bosne, pretežno u dolinama rijeka Usore i Ukrine, ali kada je oblast između Bosne i Drine u pitanju – ti nalazi su veoma rijetki: evidentirana su svega dva lokaliteta na gračaničkom području, te jedan na kalesijskom, što je u oba slučaja jako daleko od Semberije. Kada je riječ o neolitu sjeveroistočne Bosne i širih krajeva u donjim tokovima Save i Drine, najstarija kulturna manifestacija je bila starčevačka kultura (Garašanin, 1979: 115-143), nazvana tako po eponimnom nalazištu u Vojvodini. Nositelji ove kulture, koja se javlja u VII mileniju p.n.e. i koja se odlikovala vještom keramičkom industrijom, bile su zemljoradničke zajednice koje su osnovale brojna naselja u ravničarskim predjelima, uz tokove rijeka, ali i dublje u unutrašnjosti. Veći broj lokaliteta sa ostacima starčevačkih naselja otkriven je u susjednoj Slavoniji, a što se tiče sjeveroistočne Bosne – do danas je prisustvo starčevačke keramike ustanovljeno jedino na poznatom neolitskom nalazištu u Gornjoj Tuzli (Čović, 1961: 81-88 i 108-112; 1976: 17-18; Benac, 1964: 30-33). Slojevi starčevačke kulture su u pravilu relativno tanki. Drži se da su nositelji ove kulture boravili na jednome mjestu, baveći se motičarskim poljodjelstvom, onoliko koliko im je to plodnost zemlje dopuštala – kada bi iscrpili zemlju, kretali su se dalje. To je ujedno i objašnjenje za disperziju ove kulture na velikom geografskom području (Čović, 1976: 17). Kada je prostor Semberije u pitanju, za sada nema tragova naseljenosti u starijoj fazi neolita, iako starčevački nalazi ovdje – s obzirom na poziciju naselja u Gornjoj Tuzli, koje su, po svoj prilici, naselile populacije sa panonskih prostora – ne bi iznenadili. No, isto je tako moguće da je čitavo to područje bilo pusto, sve do mlađe faze neolita, kada su ovdje osnovana dosta brojna naselja jedne nove kulturne manifestacije – vinčanske kulture, nazvane tako po najstarijem otkrivenom nalazištu u Vinči, na desnoj obali Dunava, desetak kilometara nizvodno od Beograda. Ova se neolitska kultura rasprostirala značajnim dijelom jugoistočne Europe (od srednjeg Potisja na sjeveru do Skopske kotline na jugu, odnosno od Sofijskog bazena na istoku do rijeka Usore i Bosne na zapadu), te predstavlja jednu od najvažnijih pojava u prahistoriji ovoga kontinenta. Vinčanska se kultura u sjeveroistočnoj Bosni javlja još u srednjem neolitu, a svoj vrhunac doživljava tokom kasnog neolita; na

14

ovome prostoru, ona se razvija u jednoj perifernoj, osiromašenoj varijanti, sa nekim specifičnostima u materijalnoj kulturi (Benac, 1957: 209-211; 1961: 39-78; 1964: 33-39; 1964a: 129-149; Čović, 1961: 79-139; Garašanin, 1979: 191-192; Marijanović, 1988: 183). Najznačajnija njena nalazišta su Gornja Tuzla i Varoš u Koraju, zatim Dobrovac kod Čelića, Gradina u Gornjoj Slatini kod Bosanskog Šamca, Gradić u Matiću kod Orašja, nalazište u centru današnje Tuzle, Korića Han kod Gračanice, te lokaliteti u Ularicama, Ševarlijama, Šijama i Kaloševiću, između Doboja i Tešnja. U ovu skupinu spada i desetak do sada otkrivenih lokaliteta na području Semberije. Najveća neolitska aglomeracija na semberskom području nalazila se na području sela Batkovića i Ostojićeva, gdje su arheološki ustanovljena ukupno četiri lokaliteta – Gradac i Poljoprivredno dobro u Batkoviću, te Veliki i Mali Gradac u Ostojićevu. Naselja su bila smještena uz potok Bistrik, jedno drugome u blizini. Na lokalitetu Gradac u Batkoviću ustanovljen je kulturni sloj debljine do dva metra, sa dva građevinska horizonta i velikim obiljem pokretnog arheološkog materijala. Na susjednom Poljoprivrednom dobru, kulturni sloj je bio dosta tanji (oko 0,5 m) i u vrijeme otkrića već znatno oštećen poljskim radovima. Lokaliteti Veliki i Mali Gradac, dva niska brežuljka u Ostojićevu, jedan pored drugoga, također kriju ostatke neolitskog naselja. Na Malome Gradcu kulturni je sloj debeo oko 1,2 m, a na Velikom i do 2 metra (Kosorić-stalio, 1967: 21-27; Kosorić, 1982: 126-128; ALBiH, II, 1988: 88, 90, 94 i 98). Osim spomenutih nalazišta, ostaci naselja iz razdoblja neolita ustanovljeni su i na lokalitetima Orašje u Patkovači i Mijaljkuša u Donjoj Čađavici (ALBiH, II, 1988: 94-95), zatim na lokalitetu Čolakovača u Golom Brdu (ALBiH, II, 1988: 90), te lokalitetu Babića Brdo u selu Glavičice (Kosorić, 1979: 173), a tu je i slučajni nalaz neolitske kamene sjekire na lokalitetu Lug u Vršanima (ALBiH, II, 1988: 94). Iskopavanja na spomenutim lokalitetima i obilje pokretnih nalaza omogućavaju nam da dosta pouzdano rekonstruiramo sliku o svakodnevnom životu stanovnika neolitskih naselja ovoga kraja. Osnovna grana njihovog privređivanja bila je zemljoradnja – kao i kod drugih neolitskih zajednica. Na to, između ostalog, upućuju i kameni žrvnjevi pronađeni na Velikom Gradcu (Ostojićevo) i Gradcu u Batkoviću, kao i nalazi pitosa – jame za skladištenje žita u Glavičicama. Sudeći po nalazima životinjskih kostiju, zastupljeno je bilo i stočarstvo, te lov i ribolov. Dobar dio prostora Semberije u ono doba je bio prekriven gustom hrastovom šumom, sa dosta divljači, a u brojnim barama, riječnim rukavcima i potocima bilo je obilja ribe i školjkaša. Od školjki se izrađivao nakit, a od rogova lovljenih jelena razna oruđa i drugi predmeti. U ribolovu su korištene mreže, od kojih su nam se do danas sačuvali samo utezi od pečene zemlje, a manji primjerci takvih utega korišteni su za tkalačke stanove. Na neolitskim naseljima sjeveroistočne Bosne takvi su nalazi redovita pojava. Na svakom nalazištu pronađen je velik broj primjeraka sitnog oruđa od kremena, izrađenog tehnikom okresivanja (različiti sjekači, strugalice, nožići, vršci strijela, itd.), kao i dosta kremenih jezgri i odbitaka, koji pokazuju da se izrada odvijala u samim naseljima. No, veće oruđe od kamena, oblikovano uz upotrebu tehnike glačanja, poput masivnih kamenih sjekira – za sada je dosta rijetko na semberskim

15

neolitskim nalazištima, iako je njegova pojava na drugim lokalitetima sjeveroistočne Bosne dosta učestalija. Vjerovatno je uzrok tome nedostatak kvalitetnog kamenog materijala, podesnog za izradu takvog oruđa, kako to i M. Kosorić zaključuje (1967: 24). Zbog toga su ljudi pribjegavali upotrebi drugih, njima dostupnih materijala – na Gradcu u Batkoviću su tako otkrivene dvije čekić-sjekire, izrađene od kosti, odnosno jelenjeg roga. Svojevrstan izuzetak predstavljaju sjekire izrađene od mehkih vrsta kamena, na spomenutom nalazištu, koje su kao takve bile nepodesne za uporabu. Ima pretpostavki da su one služile u votivne svrhe (Kosorić, 1967: 24). Uopće, stanovnici neolitskih sela mogli su zadovoljiti gotovo sve svoje potrebe u okviru vlastite zajednice – od proizvodnje hrane, oruđa i oružja, keramičkih posuda, tkanine i odjeće, pa sve do izgradnje nastambi. A kada je o njima riječ, gradile su se četvrtaste kuće od drvenih stubova i kolja pobodenog u zemlju, sa ispunom od pletera oblijepljenog pjeskovitom ilovačom. To nam svjedoče i ostaci kućnog lijepa, odnosno ulomaka fasade zidova, sa čije se unutarnje strane prepoznaju otisci drvene konstrukcije. Pod u kućama je bio od nabijene zemlje, a krov od nekog lakšeg materijala – slame ili trske. Kuće su bile mahom jednodijelne, sa ognjištem ili kalotnom peći u sredini, oko kojeg se odvijao sav život. Zbog takve arhitekture, požari su u neolitskim naseljima bili stalna opasnost i često su u njima stradale i pojedine kuće, i čitavo naselje. Bio je to očito slučaj i u naselju na Velikom Gradcu u Ostojićevu, na kojem su kuće iz oba ustanovljena građevinska horizonta – među kojima, inače, nije bilo veće hronološke razlike – stradala u požaru (Kosorić, 1982: 126-127; 2001: 7). Keramički materijal pronađen na spomenutim neolitskim lokalitetima u Semberiji pokazuje tipične odlike tzv. istočnobosanske varijante vinčanske kulture i potpuno odgovara ostalim neolitskim nalazištima sjeveroistočne Bosne. Posude su uglavnom bikoničnog i koničnog oblika, sa ravnim, raširenim i uvučenim obodom, a pronađeni su i poznati vinčanski pehari na visokoj nozi, te sudovi sa zašiljenim (konusnim) nogama, jedna od specifičnosti spomenute regionalne varijante u sjeveroistočnoj Bosni, inače nepoznata u drugim oblastima rasprostiranja vinčanske kulture. Najčešći su kanelirani ornamenti, a neke su posude ukrašene naljepljivanjem plastične trake, kao i glačanjem, te bojenjem.

* * *

Neolitska naselja sjeveroistočne Bosne egzistirala su sve do sredine IV milenija p.n.e., nastavljajući svoj tradicionalni način života i djelatnosti i u vremenu u kojem je, u istočnim dijelovima Balkanskog poluotoka – uključujući i žarišta vinčanske kulture bliže tim krajevima - već procvalo rudarstvo i metalurgija bakra, najavljujući dolazak novog prahistorijskog razdoblja – eneolita, u kome su način života, ekonomika i socijalna struktura doživjeli temeljitu preobrazbu. Eneolitsko je doba obilježeno i postupnim pokretima stočarskih populacija Protoindoeuropljana i njihovih kultura, s prostora južnoruskih stepa ka podunavsko-karpatskom bazenu. Bilo je to i vrijeme klimatskih promjena, u prijelazu iz atlantika u subboreal, kada je zavladao hladniji i sušniji period, te su se i stepski prostori širili na račun šuma i

16

obradivih površina. Protoindoeuropska pomjeranja su pogađala neolitske zajednice koje su im se našle na putu, te su neke od njih bivale i uništene, a najveći se dio i sam prilagodio novim uvjetima, usvojivši stočarski i nomadski način života. Javljali su se i novi, hibridni kulturni izrazi, poput badenske kulture, jednog amalgama različitih keramičkih stilova i očito mješavine heterogenih populacija, koje su bile izuzetno pokretljive i koje su spomenutu kulturu proširile golemim prostranstvom srednje i jugoistočne Europe. U svom već formiranom obliku badenska kultura prodire i na sjeverno-bosanske prostore, uključujući i Semberiju. Na ovom je prostoru arheološki ustanovljeno više lokaliteta sa tragovima te kulture, dok vinčanska kultura iščezava. Ranije se u arheološkoj literaturi držalo da je prodor badenske kulture bio nasilan, te da su prve skupine njezinih nosilaca – prethodno spoznavši bakreno oružje, jahanje konja i ratničke vještine – upadale u današnju sjeveroistočnu Bosnu, pljačkajući i uništavajući mirno neolitsko stanovništvo, pri čemu su sva velika i dugotrajna vinčanska naselja nestala približno u isto vrijeme (Čović, 1976: 75). No, taj proces, po svoj prilici, nije bio tako brz, niti se tako naglo odvijao; pljačke i pustošenja je možda i bilo, ali također i mirnih pomjeranja novih populacija, koje su zaposjedale nova područja u ovim krajevima, osnivajući svoja naselja. Novi kulturni izrazi su se širili i na taj način, i međusobnim kontaktima, i na razne druge načine, tako da su se, kroz duži niz godina i desetljeća, kroz više generacija, nositelji vinčanske kulture – kao, uostalom, i drugih neolitskih kultura na ovom prostoru– i sami prilagođavali duhu vremena, usvajajući eneolitski način života i privređivanja, te odlike duhovne i materijalne kulture. Po svoj prilici, takav se dugotrajan proces prilagodbe odvijao i u sjeveroistočnoj Bosni, pa i u Semberiji. Kada je Semberija u pitanju, u ovoj je zemljopisnoj regiji arheološki identificiran veći broj lokaliteta s nalazima badenske kulture. Lokalitet Brdo, u selu Dvorovi, najpoznatiji je od njih. Radilo se o telu, visine oko 2 metara, sa brojnim nalazima badenske keramike, zatim komadima kućnog lijepa (neki s uočljivim otiscima zidne konstrukcije od pruća), te primjercima obrađenih kremenica (Marić, 1961: 43-45; Kosorić, 1965a: 91-92). Keramika sa Brda se može povezati sa materijalom odgovarajućih nalazišta s druge strane rijeke Save, poput onoga u Bapskoj (Benac, 1964: 135). Na lokalitetu Brodić, u istome selu, također su otkriveni fragmenti badenske kulture, a Zdravko Marić, koji je vršio rekognosciranje terena u Dvorovima, pretpostavlja da je badensko naselje moglo postojati i na lokalitetu Humke, zbog topografske sličnosti sa Brdom (Marić, 1961: 45-46). Naselje sa materijalnim ostacima badenske kulture otkriveno je i na lokalitetu Njive kod Patkovače (Kosorić, 1978: 17), a istoj kulturi pripada i mlađi sloj već spomenutog nalazišta Veliki Gradac u Ostojićevu (Kosorić, 1982: 127). Slučajni nalazi keramike na području samoga grada Bijeljine također se svrstavaju u badensku kulturu (ALBiH, II, 88), a njoj, po svome obliku i ornamentici, pripada i jedna konična posuda iskorištena kao žara, pronađena na lokalitetu Rapanović Polje, između Dvorova i Triješnice, gdje su, inače, utvrđeni ostaci višeslojnog prahistorijskog naselja (Kosorić, 1982: 121 i 123). Istom krugu možda pripadaju i ostaci žara na lokalitetu Oraščići u selu Batković, na mjestu gdje se kasnije razvilo ranosrednjovjekovno naselje (ČreMošniK, 1970: 151-152; ALBiH, II, 95).

17

Nalazi badenske kulture u Bosni i Hercegovini sugeriraju da ona u našu zemlju prodire u svom već oformljenom obliku, s područja Slavonije, gdje su egzistirala brojna badenska naselja. Nalazi iz Semberije se mogu svrstati u stariju fazu njezina prodora, dok bi mlađu činili nalazi sa uzvišenja Vinogradine, u Ševarlijama kod Doboja (Benac, 1979: 22). U slučaju Semberije ostaje nejasno je li se tu radilo o prodoru populacije nositelja badenske kulture, ili pak usvajanju badenskih kulturnih elemenata od dotadašnjih nositelja kasnoneolitske vinčanske kulture. Kao što je spomenuto, u našoj se ranijoj arheološkoj literaturi prodor i ove, i drugih prapovijesnih kultura, obično tumačio u svezi s migracionim kretanjima populacija – nositelja dotičnih kultura, pri čemu se prividno nagli nestanak neke starije kulturne pojave interpretirao kao uništenje, nestanak ili, u najboljem slučaju, asimilacija njezinih nositelja. To je bilo u skladu sa tada dominirajućom školom Kossina-Childeove kulturno-historijske arheologije, kod koje su se arheološke kulture i njihove specifičnosti najčešće tumačile kao odrazi etniciteta, uz naglašena difuzionistička objašnjenja kulturalnih promjena. Spominjemo to iz razloga što se i interpretiranje nalaza s područja Semberije odvijalo u tom duhu. Bez namjere da ulazimo u detaljniju elaboraciju, treba kazati da se takav pristup u suvremenoj arheološkoj znanosti smatra već odavno prevaziđenim. Niti jedna arheološka kultura i kulturna grupa ne odražava nužno etnički identitet njezinih nositelja, niti je kretanje, prenošenje i disperzija kulturnih elemenata uvijek posljedica migracije. U tom smislu, prodor badenske kulture u Bosnu, u prvom redu na prostor Semberije, ne mora značiti da su je donijele nove populacije koje su prešle Savu, iako se na ovome stupnju istraženosti ni takva mogućnost ne smije isključiti. Ipak, činjenica je da se život u eneolitskim, badenskim naseljima ovoga prostora odvijao na veoma sličan način kao i u neolitskim vinčanskim, a kada je naselje na Velikom Gradcu u pitanju, tu se opaža i određen kontinuitet: eneolitski sloj badenske kulture nalazi se neposredno iznad starijeg, neolitskog sloja. Kao što je poznato, na osnovama badenske kulture razvila se kostolačka kultura, a iz nje, opet, uz utjecaj prodora protoindoeuropskih skupina (nositelja tzv. stepske kulture) – vučedolska kultura, kao najznačajnija eneolitska manifestacija u ovom dijelu Europe. Kada je bosanskohercegovački prostor u pitanju, ovakav relativno-hronološki redoslijed i genetski odnos ovih kultura nije uvijek jasno iskazan (Benac, 1979: passim). Ima slučajeva da se u istim slojevima javljaju nalazi iz različitih kultura, što je očito bilo posljedica zadržavanja starijih keramografskih elemenata i u mlađim razdobljima. Kada je semberski kraj u pitanju, nalazi kostolačke kulture ustanovljeni su na lokalitetu Adice u Ostojićevu (ALBiH, II, 88), u površinskim nalazima keramičkih fragmenata, dok se elementi vučedolske kulture prepoznaju i u nekim keramičkim nalazima – nađenim na razini već spomenute eneolitske žare – sa lokaliteta Rapanović Polje kod Dvorova (Kosorić, 1982: 123). Kostolačkoj kulturi pripadaju i keramički nalazi sa lokaliteta Jazbine u Batkoviću (ČreMošniK, 1977: 230), a po svom obliku i ornamentici, u istu je kulturu svrstana i jedna posuda (terina), pronađena prilikom iskopavanja kasnobrončanodobne nekropole na lokalitetu Silajet u Dvorovima, koja je iskorištena u jednom grobu

18

umjesto žare (Kosorić, 1965: 83-90). Tačnije, spaljeni ostaci umrle osobe položeni su na zemlju i poklopljeni posudom okrenutom dnom na gore – što je pogrebni ritus primijenjen na cjelokupnoj nekropoli i brojnim drugim nekropolama sličnog tipa, koje pripadaju kulturnoj grupi Barice-Gređani, a nju od kostolačke kulture u hronološkom pogledu razdvaja gotovo čitav milenij. Bez obzira što je dotični grob, sa zdjelom koju je M. Kosorić identificirala kao kostolačku – prostorno ponešto izdvojen u odnosu na nekropolu, ovaj nalaz još uvijek izaziva određene nedoumice.

* * *

U drugoj polovici III milenija p.n.e. došlo je do raspada velikog vučedolskog kulturnog kompleksa, pod novim – posljednjim migracionim prodorom stepskih populacija sa istoka. Regionalne varijante vučedolske kulture na širem prostoru zapadnog Balkana tada su postale supstratom na kome su se oformile nove kulture i kulturne grupe, koje hronološki već pripadaju ranom brončanom dobu. No, kada je sjeveroistočna Bosna u pitanju, period ranog brončanog doba je veoma slabo osvijetljen. Na višeslojnom nalazištu u Gornjoj Tuzli ustanovljeno je prisustvo keramike sa elementima moriško-mokrinskog kulturnog kompleksa (Čović, 1984: 105; 2010: 279), koji se prostirao na području današnje Vojvodine, ali ta pojava je još uvijek izolirana, s obzirom na prostorni hijatus između Gornje Tuzle i ostalih nalazišta spomenute kulture. Prisustvo ranobrončanodobne keramike utvrđeno je na još nekim nalazištima ove regije, poput Korića Hana u Gračanici ili Luga u Kakmužu pod Ozrenom (Kosorić, 1980: 111), pa tako i u Semberiji, na području sela Dvorovi (ALBiH, II, 93; Marić, 1961: 47). Ipak, svi ti izdvojeni nalazi za sada ne nude mogućnost bližeg određivanja kulturne pripadnosti ovoga prostora. Možda će neka buduća istraživanja izmijeniti tu sliku, ali se u ovom trenutku stječe dojam da je prostor sjeveroistočne Bosne tokom ranog brončanog doba bio dosta slabo naseljen, te da postojeće lokalitete možda možemo vezati uz povremena zadržavanja različitih stočarskih populacija, koje su se kretale širim prostorom oko Save. Iz tog razdoblja možda potječe i slučajni nalaz kamene sjekire sa lokaliteta Begov put – Vrbovače u Bosanskoj Rači, čiji nešto razvijeniji oblik, nalik na sjekire izrađivane od metala, ukazuje na eneolitski period ili rano brončano doba (Čović, 1957: 249). Stanje se mijenja tokom srednjeg i početkom kasnog brončanog doba, kada se na širim prostorima sjeverne Bosne i južnih dijelova Slavonije oblikuje i razvija kulturna grupa Barice-Gređani, kao dio jednog šireg kulturnog kompleksa. Ova je kulturna grupa izdvojena na osnovu nekropola sa specifičnim pogrebnim ritusom: umrle osobe su kremirane u svojoj odjeći i sa nakitom, a zatim su njihovi paljevinski ostaci polagani u plitku grobnu jamu, sa ostacima nakita, te poklapani keramičkom posudom sa dnom okrenutim na gore. U starijoj fazi (1600.-1300. god. p.n.e.) nad grobovima (i to više desetaka njih) podizani su tumuli, dok u mlađoj fazi prevladavaju ravna groblja. Kasnijim istraživanjima u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj sa nekropoloma ove kulturne grupe povezana je i naseobinska keramika, ranije svrstavana u tzv. bebrinski tip hatvanskog kompleksa (Čović, 1988: 23; 1988a:

19

60-61; 1988b: 100-102; 2010: 280-283; Kalafatić, 2011: 41-63; Kaljanac-šaKović, 2009: 78-90.). Analizom keramičkih i brončanih objekata zaključeno je da se kulturna grupa Barice-Gređani razvila na autohtonim ranobrončanodobnim osnovama, negdje na prijelazu iz ranog u srednje brončano doba (period Br A2/B1, po Reineckeovoj srednjoeuropskoj hronološkoj shemi, odnosno oko 1600. godine p.n.e.), pa do kraja srednjeg, odnosno početka kasnog brončanog doba (Br D/Ha A, oko 1200. godine p.n.e.). Na području Semberije otkrivene su dvije nekropole grupe Barice-Gređani: na lokalitetu Silajet u Dvorovima (Kosorić, 1965: 83-90), te lokalitetu Crkvine u Batkoviću (Kosorić, 1967: 29-33.). Na obje je uočen tipični pokopni ritus spomenute kulturne grupe: umrli su spaljeni zajedno u svojoj odjeći i sa nakitom (što svjedoče nagorjeli metalni predmeti), a zatim su ostaci njihovih ugljenisanih kostiju pokopani u ravne grobove, tako što su položeni na zemlju i poklopljeni širom zdjelom. S obzirom na odsustvo tumula, kao i na tipologiju posuda i metalnih objekata, ove nekropole pripadaju mlađoj fazi kulturne grupe Barice-Gređani, u vrijeme kada ona, po obilježjima materijalne i duhovne kulture, već pripada širem krugu kompleksa kulture polja sa žarama, izuzetne pojave u europskoj prapovijesti, koja se odlikovala velikim procvatom metalurgije, trgovine i zanatstva, šireći se panonsko-karpatskim prostranstvima od početka XIII pa sve do kraja VIII stoljeća p.n.e. (vinsKi-Gasparini, 1983: passim). Opća karakteristika koja povezuje različite grupe kulture polja sa žarama predstavlja spaljivanje umrlih i sahranjivanje njihovog pepela u žarama (urnama), u ravnim grobovima. Tada je i u kulturnoj grupi Barice-Gređani napušteno podizanje tumula, ali su se paljevinski ostaci umrlih i dalje polagali na zemlju i poklapali posudom sa dnom okrenutim na gore, a nisu stavljani u žaru. Borivoj Čović je spomenutu promjenu unutar kulturne grupe Barice-Gređani i njezinu mlađu fazu promatrao kao posljedicu migracija iz srednjeg Podunavlja, pozivajući se na pojavu kulturnih elemenata karakterističnih za grupu Baierdorf-Velatice, te je držao da su prodori tih novih populacija preslojili i asimilirali nositelje starije faze kulturne grupe Barice-Gređani (Čović, 2010: 23;). No, u novije je vrijeme ukazano da se pojava karakterističnih elemenata povezivanih sa Baierdorf-Velatice krugom može paralelno pratiti na znatno širem prostoru (teržan, 1999: 100-101). Stoga se, vjerovatno, radilo o daljem autohtonom razvoju grupe i njezinoj integraciji u kompleks kulture polja sa žarama. Upravo u tom razdoblju grupa je doživjela i ekspanziju, jer većina njezinih nekropola na prostoru između Bosne i Drine, pa tako i spomenute dvije iz Semberije, pripadaju upravo toj mlađoj fazi. Semberija je i krajnja do danas utvrđena istočna tačka rasprostiranja kulturne grupe Barice-Gređani. Interesantno je da se dosta blizu, na zvorničkom području i dalje, s obje strane Drine uzvodno, susreću sasvim drukčiji pogrebni običaji (inhumacija pod tumulima), u okviru podrinjske kulturne grupe srednjeg i prve faze kasnog brončanog doba (Čović, 1988c, 138-139), a kasnije glasinačke kulturne grupe kasnog brončanog doba (Kosorić, 1976, passim). U semberskom kraju za sada nisu pouzdano ustanovljeni ostaci naselja grupe Barice-Gređani. Čini se da bi se sa spomenutim nekropolama moglo povezati naselje

20

na lokalitetu Rapanović Polje u Triješnici, gdje je pronađeno i dosta keramičkog materijala iz kasnog brončanog doba. To nalazište je blizu nekropole na lokalitetu Silajet, a radilo se očito o naselju otvorenog tipa, kakva su bila naselja kulturne grupe Barice-Gređani. Spomenutu pretpostavku vjerovatnom je smatrala i Milica Kosorić, koja je istraživala oba lokaliteta (Kosorić, 1982: 125). Keramika kasnog brončanog doba pronađena je i na području Kojčinovca (ALBiH, II, 97). Vjerovatno je takvih naselja bilo i drugdje u ovome kraju, samo što ona još nisu otkrivena. Inače, kada je riječ o naseljima ove kulturne skupine, ona su uglavnom jednoslojna, a skromni ostaci arhitekture, kako to konstatira Čović (2010: 280), ukazuju na pretpostavku da su u pitanju možda i sezonska (zimska) boravišta neke populacije koja se prvenstveno bavila stočarstvom. U mlađoj fazi kasnog brončanog doba, od Ha A2 perioda (XII stoljeće p.n.e.), kulturna grupa Barice-Gređani se dezintegrira pod snažnim utjecajima novih kulturnih strujanja, a možda i populacionih prodora sa sjevera (u okviru tzv. balkansko-podunavske seobe). Čini se da prostor sjeveroistočne Bosne tada zaposjedaju nove skupine ljudi, koje u kulturnom pogledu preslojavaju nositelje grupe Barice-Gređani. U tom razdoblju iščezavaju njezine nekropole, a javlja se velik broj novih naselja na tlu sjeverne i posebno sjeveroistočne Bosne, koja su mahom gradinskog tipa. Ostaci ovakvih naselja su ustanovljeni na lokalitetima širom sjeveroistočne Bosne, kao i uz donji tok rijeke Drine, na zvorničkom području (ALBiH, II, 62 i d.; oMerČević-šaKović, 2008: 59-69). Keramika pronađena na njima pokazuje neke opće karakteristike kulture polja sa žarama, uz snažno prisustvo utjecaja bosutske kulturne grupe s prostora istočne Slavonije i Srema, te srednjobosanske kulturne grupe s juga, te ju je Čović na osnovu toga svrstao u posebnu kulturnu grupu: Vis-Pivnica (Čović, 1965: 86). Gradinski tip naselja, sa fortifikacijskim elementima, svjedoči o nesigurnim vremenima u kojima je ova kulturna grupa egzistirala, a nemirnim i nestabilnim prilikama se obično tumači i pojava većeg broja ostava različitih brončanih predmeta, kakve se također javljaju na ovom području (vinsKi-Gasparini, 1983a: passim), iako ima i drugačijih mišljenja koja ukazuju na njihov votivni karakter (teržan, 1987: 72-73; 1999: 122-124). Što se tiče užeg prostora Semberije, nalazi vezani za mlađu fazu kasnog brončanog doba, u vrijeme trajanja grupe Vis-Pivnice, za sada nedostaju. Gradinskih naselja – s obzirom na ravničarski karakter predjela – ovdje nije ni bilo. Moguće da je spomenuto naselje na Rapanović Polju egzistiralo i u ovom razdoblju, jer neki ulomci keramike pokazuju paralele sa keramičkom industrijom Donje Doline (Kosorić, 1982: 123), odnosno tzv. starijeg naselja u Donjoj Dolini, koje je osnovano nakon propasti grupe Barice-Gređani. Tu je i slučajni nalaz brončane kelt-sjekire sa lokaliteta Vrela u selu Batković, datiran u Ha B period (1000.-750. god. p.n.e.). Na samom prijelazu iz kasnog brončanog u željezno doba, tj. početkom Ha B3 faze (800.-750. god. p.n.e.), došlo je do prekida života na gotovo svim gradinskim naseljima u ovom kraju, time do gašenja kulturne grupe Vis-Pivnica. Ovu je oblast zahvatila određena stagnacija u razvoju, a možda i depopulacija, čiji uzroci još nisu objašnjeni (Čović, 1988d: 24). Pojava skeletnih grobova sa oružjem i predmetima iz srednjobosanskog i glasinačkog kulturnog kruga, u Tešnju, i Gornjoj Tuzli, ukazuje na

21

moguće etničke infiltracije s juga (vinsKi-Gasparini, 1983: 618, 620, 624 i 632; Čović, 1987: 454-455). U ovu sliku se uklapaju i nalazišta na području majevičkog sela Jablanica, 30-ak km udaljenog od semberske ravnice. Na uzvišenju Donji Bardačilovac, iznad sela, otkriveno je više grobova sa inhumacijom i bogatim brončanim prilozima (fibule, ogrlice, naočarasti privjesci, narukvice, itd.). Nalazi su datirani u Ha B2 ili B3 fazu (ALBiH, II, 90). Na susjednom uzvišenju Gornji Bardačilovac, pak, ustanovljeni su nalazi keramike koji indiciraju da se radi o gradinskom naselju (ALBiH, II, 90). Tokom starijeg željeznog doba tragovi života na širem prostoru sjeveroistočne Bosne su minimalni, ali je Semberija u tom pogledu izgleda bila izuzetak, pošto veći broj lokaliteta ukazuje da je naseljenosti u tom razdoblju ipak bilo. Najveća koncentracija nalazišta zabilježena je na području Dvorova i uglavnom se radi o grobnim nalazima, slučajno otkrivenim prilikom vađenja šljunka ili drugih zemljanih radova, 1950-tih godina. Na njivama u blizini željezničke stanice pronađena je jedna šalica s visoko uzdignutom tordiranom drškom, datirana u kraj VIII ili početak VII stoljeća p.n.e., te dvije masivne brončane narukvice s presjekom u obliku slova “D”, koje vjerovatno potječu iz razorenog groba, datirane također VIII stoljeće p.n.e. (Marić, 1961: 48-50). Sa istog prostora potječe nalaz brončanih pojasnih okova, iz razorenog ženskog groba, koji potječu s kraja VII ili iz VI stoljeća p.n.e. (Marić, 1961: 53-54), te dva skeletna groba sa prilozima. U jednom od njih nađeno je devet perli od žute ili zelene staklene paste, dvadesetak brončanih spirala i tri brončana okova za pojas, a u drugom četiri brončane fibule sa rebrastim lukom i trapezastom nogom (karakteristične za fazu Va glasinačke kulture, a poznate i u Donjoj Dolini); zatim dvije narukvice, brončani kolutovi, staklene perle, itd. Oba grobna nalaza su datirana s kraja starijeg željeznog doba (Marić, 1961: 50-55), odnosno u fazu Ha D3 (500.-450. godine p.n.e.). Između Dvorova i Triješnice, na jednoj njivi je otkrivena grobnica sa četiri skeleta, te sedam željeznih kopalja, jednim kraćim krivim mačem i manjom zemljanom posudicom s dvije drške koje nadvisuju obod; ona je datirana također u kraj starijeg željeznog doba (Marić, 1961: 50-55). U Triješnici, pak, otkriven je skeletni grob u kome su se kao prilozi nalazila dva željezna koplja (ALBiH, II, 97). Jedan je halštatski grobni nalaz zabilježen i u samoj Bijeljini, gdje je u dvorištu gradske bolnice, prilikom kopanja kanala za vodovod 1963. godine, pronađen skeletni grob u kome su kao prilozi bila dva željezna koplja s kratkim usadnikom i širokim listom, datirana u Ha D period (ALBiH, II, 88). Od naseobinskih nalaza, fragmenti keramike okvirno datirani u starije željezno doba pronađeni su na kompleksu zemljišta Brodić, u Dvorovima (Marić, 1961: 57-58), te prilikom iskopavanja na Rapanović Polju u Triješnici (Kosorić, 1982: 123 i 125). U starije željezno doba datirano je i jedno željezno koplje, pronađeno na području Kojčinovca (ALBiH, II, 97), a istom razdoblju vjerovatno pripadaju i željezna koplja pronađena na lokalitetu Klis u Batkoviću, te pored Save u Vršanima (ALBiH, II, 88 i 92).. Svi spomenuti nalazi su za sada dosta izolirani i rijetki da bi se na osnovu njih mogli izvući neki čvršći zaključci u pogledu kulturnog određenja. Zdravko Marić je, svojevremeno, na osnovu nalaza iz Dvorova zaključio da starije željezno doba ovoga kraja predstavlja rezultat dviju kulturnih komponenti – južne, glasinačke i istočne,

22

tračke (Marić, 1961: 63), dodavši kako se to odnosi samo na metalne objekte, dok keramika predstavlja “nastavak domaćih oblika izraslih na bazi kulture žarnih polja”. Uistinu, Semberija je zbog svog geografskog položaja bila otvorena importu i kulturnim utjecajima kako glasinačke kulture i “ilirskog” juga, tako i istočno-balkanskih, odnosno “tračkih” područja, a sličnosti se zapažaju i sa razvijenim halštatskim naseljem i trgovačko-zanatskim središtem u današnjoj Donjoj Dolini na Savi, kod Bosanske Gradiške. Kada su u pitanju aspekti duhovne kulture o kojima imamo podataka, u prvom redu pogrebni ritus, halštatski nalazi iz Semberije pokazuju sličnost sa više kulturnih manifestacija koje su se razvijale na južnopanonskom prostoru. Inhumacija u ravne grobove, u ispruženom položaju i uz stavljanje priloga, kao što je to slučaj u ovome kraju, javlja se i u tzv. srijemskoj grupi zapadnobalkanskog kompleksa (vasić, 1987: 556), odnosno južnopanonskoj halštatskoj grupi, kako je neki zovu, a u završnim fazama starijeg željeznog doba postaje dominantan obred i u daljskoj grupi, koja se razvijala na prostoru istočne Slavonije i Baranje (šiMić, 2004: 56-58), te u kulturnoj grupi Donja Dolina – Sanski Most (Čović, 1987: 270-273). Isto tako, ovaj obred susrećemo i južnije, u okviru srednjobosanske grupe (Čović, 1987a: 511-512), dok je na području glasinačke kulture (u istočnoj i jugoistočnoj Bosni, jugozapadnoj Srbiji, Sandžaku i dalje ka jugoistoku) i dalje dominantno ukopavanje pod tumule (Čović, 1987b: 638; Kosorić, 1976: passim). Karakteristično je da su tijela umrlih polagana u pravcu sjever-jug, pri čemu je glava nekada bila okrenuta jugu, a nekada sjeveru. Izgleda da je ovakva pojava bila izražena i u spomenutoj srijemskoj grupi zapadnobalkanskog kompleksa (vasić, 1987: 556), a posebno u daljskoj grupi, gdje je redovna pojava i gdje grobovi nikada nisu orijentirani ka istoku ili zapadu (šiMić, 2004: 558).

* * *

Od sredine V stoljeća p.n.e. na širim panonskim prostorima postupno započinje širenje nove kulturne pojave, latenske kulture, sa kojom nastupa i novo prapovijesno razdoblje – mlađe željezno doba. Kada je Semberija u pitanju, najveći broj latenskih nalaza je skoncentriran na istom prostoru gdje je zapažena najveća koncentracija nalaza iz starijeg željeznog doba, odnosno na području Dvorova i Triješnice, što na određen način govori o naseobinskom, pa vjerovatno i populacijskom kontinuitetu između ta dva perioda. U Dvorovima, na lokalitetu Brodić, pronađeno je više ulomaka sive latenske keramike, rađene na lončarskom kolu, kao i grafitirane keramike (Marić, 1961, 62-63), dok je na lokalitetu Kriva Bara, prilikom poljoprivrednih radova, pronađeno latensko željezno koplje (ALBiH, II, 93). Na lokalitetu Pjeskulja, između Dvorova i Triješnice, otkriven je veći broj latenskih skeletnih grobova sa prilozima. U dva od njih, tijela umrle osobe su bila u ispruženom položaju, s glavom okrenutom ka jugu; prilozi u prvom su se sastojali od zemljane posude, željeznog mača i dva koplja, a u drugom je nađen dvobridni željezni mač s koricama, željezno koplje, a navodno i keramička zdjela. Oba groba su datirana u srednji laten, odnosno II stoljeće p.n.e. (Marić, 1958,

23

251-252; 1961, 58-59). Na ranije spomenutom lokalitetu Rapanović Polje u Triješnici, iskopavanjima su otkriveni ostaci latenskog naselja, a pored brojnih nalaza keramike (kako sive latenske, rađene na lončarskom kolu, tako i grube, rađene slobodnom rukom), otkrivene su i tri fibule, uz još nekoliko fragmenata, kao i dva željezna noža (Kosorić, 1982: 124-125). Na lokalitetu Porednica također su zabilježeni slučajni nalazi latenske keramike, koji ukazuju na postojanje naselja (ALBiH, II, 96), a nalaze s područja Triješnice upotpunjuju tri koplja sa lokaliteta Kamenik (Marić, 1961: 60-61). Od ostalih latenskih lokaliteta s područja Semberije, evidentirani su ostaci naselja na lokalitetu Jazbine u Batkoviću (ČreMošniK, 1977: 230), zatim dva grobna nalaza: skeletni grob u Golom Brdu, u kome su pronađeni dijelovi astragaloidnog brončanog pojasa (ALBiH, II, 90), te paljevinski grobovi u žarama na lokalitetu Dugi Kajiši u Dazdarevu (ALBiH, II, 90), koji su na osnovu jedne posudice tzv. dačkog tipa datirani u mlađe željezno doba. U našoj arheološkoj literaturi, širenje latenske kulture i svih njezinih tekovina: lončarskog kola i novih keramičkih oblika, naprednijih tipova oružja i oklopa, različitih formi nakita, itd. – ranije se vezivalo za migracije niza srodnih etničkih skupina označenih zajedničkim imenom Kelti, koji su negdje u IV stoljeću p.n.e. prodrli na područje Panonije i pokorili autohtone panonske etničke zajednice, a zatim pravce svojih daljih prodora usmjerili ka unutrašnjosti Balkana i bogatim centrima helenističke civilizacije. No, pažljivijim proučavanjem arheološke građe i kontekstualnom analizom historijskih izvora, uz primjenu novijih interpretacijsko-teorijskih modela, stječe se sasvim drugačija predstava o prijelazu iz starijeg željeznog doba u mlađe, na širim panonsko-podunavskim prostorima. Disperzija latenske kulture je, zapravo, predstavljala širenje kulturalnih formi i kompleksan proces kontinentalne globalizacije u unutrašnjosti Europe, koji je rezultirao kretanjem ljudi i dobara. Migraciona kretanja keltskih populacija, radi kolonizacije i osvajanja novih obradivih površina, bila su posljedica, a ne uzrok latenizacije. Panonija je tada postala zonom interakcije i akulturacije, u kojoj su se miješale različite etničke i socijalne skupine, te oblikovali novi etnički i socijalni identiteti (Džino, 2007: 48-68). Kada je riječ o historijskoj i etnokulturnoj interpretaciji latenskih nalaza s područja Semberije, oni su se uglavnom pripisivali Keltima, odnosno vezivali uz etničku i političku zajednicu Skordiska, za koju se, na osnovu navoda nekih antičkih pisaca i određenih onomastičkih naznaka, tvrdilo da je keltska, a čije se jezgro nalazilo oko ušća Save u Dunav, te između Save i Morave. Istina, Zdravko Marić, koji je najviše i proučavao latenske nalaze s prostora Semberije, bio je u tom pogledu znatno oprezniji. Objavljujući rezultate istraživanja, Marić je zaključio da se ne može utvrditi predstavljaju li “keltski elementi” u Semberiji zaostavštinu Kelta ili samo njihove direktne utjecaje na ove prostore. S obzirom na neposredno susjedstvo sa skordiščanskom teritorijom, on naglašava da nije isključeno da su oni ovaj prostor i nastanjivali, ali da se u svakom slučaju ne može pretpostaviti potpuni nestanak starijeg stanovništva, dodavši da se može pomišljati da su autohtoni stanovnici semberskih prostora “preuzeli mnogo toga iz materijalne kulture Kelta, pa je zbog toga na osnovu ovakvih objekata teško raspravljati o etničkim problemima” (Marić, 1961: 65). U

24

nešto kasnijim razmatranjima keltskih utjecaja na prostore Bosne i Hercegovine, Marić je bio još jasniji, te je latenske nalaze s prostora Semberije tumačio kao rezultat kulturnih utjecaja i jakih privrednih veza sa latenskim centrima u Panoniji i Podunavlju, a ne kao rezultat navodnog naseljavanja keltskih etničkih skupina u Semberiji (Marić, 1963: 79-80). Isti je autor na latensku kulturu, a prije svega sivu keramiku rađenu na lončarskom kolu, sasvim ispravno gledao kao na jedan opći, generalni i globalni kulturni fenomen, koji nema nužno keltsko etničko određenje, ističući da bi prikladniji naziv za latensku kulturu bio – latenska civilizacija (Marić, 1963: 74-75). Kada je Semberija u pitanju, Marić je ukazivao na prisustvo zdjela s uvučenim obodom, koje su po svom obliku izdanak starih, domaćih tradicija, još od vremena kulture polja sa žarama, ali koje su rađene latenskom tehnikom, na lončarskom polju (Marić, 1961: 62-63; 1963: 71). To predstavlja svjedočanstvo ne samo o preuzimanju gotovih keramičkih proizvoda iz latenskih radionica sjeverno od Save, nego i o primanju latenske tehnike, odnosno tehnologije lončarskog točka, koja je primjenjivana i na proizvodnju nekih tradicionalnih, domaćih oblika. Ipak, neki drugi autori su potpuno zanemarivali njegove zaključke i argumente. Tako Borislav Jovanović u svom prikazu keltsko-latenske kulture u Praistoriji jugoslavenskih zemalja (1987: 826-828) Semberiju promatra kao jednu od perifernih oblasti Skordiska, navodeći kako tu “stoje na raspolaganju pouzdaniji podaci o naseljavanju i životu Kelta”. Sve latenske nalaze s ovoga područja Jovanović interpretira kao keltske, odnosno skordiščanske. Iako spominje da su na nekim latenskim naseljima ustanovljena “prethodna domorodačka naselja iz starijeg gvozdenog doba”, zaključuje ipak da “nema nikakvih bližih podataka o međusobnim odnosima starosedelaca sa došljačkim Keltima” (jovanović, 1987: 827). Latenska nalazišta iz Semberije kao dokaz keltskog prisustva uzima i Milica Kosorić (2001: 14-15). U takvome pristupu, koji je potpuno u duhu ranije spomenute kulturno-historijske arheologije, osobenosti materijalne kulture su se izjednačavale sa elementima etniciteta i etničkog identiteta, a arheološka kultura na jednom određenom području obično je promatrana kao odraz etničke skupine koja je taj prostor naseljavala. S tim u vezi, i latenski su nalazi najčešće interpretirani kao keltski. Međutim, u suvremenoj znanosti, etnički se identitet, kao i bilo koji drugi vid identiteta, promatra kao fluidan, nestalan i promjenjiv socijalni fenomen, odnosno kao vanjska ili unutarnja subjektivna konstrukcija određene ljudske skupine u odnosu prema nekoj drugoj skupini. Osobenosti materijalne kulture u prošlosti, odnosno tipološki slični artefakti, način gradnje, pogrebni obredi i sl. – ne mogu se povezivati sa etnicitetima, iako određeni predmeti (dijelovi odjeće, oružje, bojna oprema, itd.) ili pak primjena određenih obreda (specifičan način sahranjivanja) ponekad jesu označavali identitet pojedinca ili grupe. (Opširnije o ovom pitanju: Džino, 2011: passim, i literatura tamo navedena). No, i u tom slučaju, taj identitet je češće bio socijalni nego etnički. U tom svjetlu treba sagledati i latenske nalaze iz Semberije. Pojava muških grobova, sa oružjem kao prilozima, svjedoči o prisustvu i značaju društvenog sloja ratnika, a tipično latenski primjerci oružja i bojne opreme, kao i nakita iz panonskih

25

radionica, govore ujedno i o kulturnoj integraciji Semberije sa širim prostorom latenske kulture u Panoniji, ali i o intenzivnim trgovačkim vezama, o čemu svjedoče i dosta česti pojedinačni nalazi novca. U selu Amajlije je, tako, pronađena jedna drahma helenističkog grada Dyrrhachiuma (današnji Drač u Albaniji), u Donjoj Bukovici jedna tetradrahma barbarskog kova, a nešto dalje, u Bogutovom selu, barbarska kopija tetradrahme Filipa Makedonskog (ALBiH, II, 88 i 90). U Janji su nađeni novci Dyrrhachiuma i Apollonie (patsch, 1896: 415-417; BojanovsKi, 1981: 157). U Dvorovima su pronađeni primjerci tzv. keltskog novca (kovanog od Skordiska), a dva novčića – kasnije izgubljena – nađena su i na lokalitetu Kamenik u Triješnici (Marić, 1961: 60-61). Upadljivo je i da su, pored prisustva ratničkog sloja, ovdašnja do sada otkrivena naselja bila otvorenog tipa, što, uz razvijene trgovačke veze, svjedoči o općoj stabilnosti i sigurnosti. Ona je mogla biti posljedica dobre političke organiziranosti na širim prostorima, te odsustva međusobnih sukoba i ratovanja većeg obima. Stoga se može pretpostaviti da su tokom srednjeg i dijela ranog latenskog razdoblja, u arheološkom smislu, odnosno u II i kroz veći dio I stoljeća p.n.e., različite etničke skupine sa širih prostora južne Panonije, uključujući i ove semberske, bile integrirane u jaču političku zajednicu, koja je garantirala njihovu sigurnost. Bila je to, možda, ona zajednica koju antički pisci spominju pod imenom Skordiska, najčešće ih smatrajući izravnim potomcima Kelta, koji su na prostore Panonije došli u IV stoljeću p.n.e. “Keltstvo” Skordiska u novije je vrijeme uspješno osporeno (Džino, 2007), a čitavu tu zajednicu (o kojoj veoma malo znamo, jer ono malo svjedočanstava što su antički pisci o njima ostavili, iz vlastite perspektive i veoma subjektivno – teško se može ocijeniti kao pouzdano) možemo promatrati kao jedan politički sjedinjen etnički konglomerat, predvođen ratničkim slojem, koji je poduzimao ratničke i pljačkaške pohode prema jugu Balkanskog poluotoka, napadajući i posjede koje je Rimska republika stekla u tim krajevima, nakon osvajanja Ilirske kraljevine, Makedonije i Grčke (papazoGlu, 1969: 218 i d.). U tom svjetlu vjerovatno treba tumačiti i navod rimskog pisca Plinija (Nat. hist., III, 2:17), da Klaudijska gorta (Mons Claudius) – kako se u antičkim vrelima naziva lanac slavonskih planina – dijeli Tauriske i Skordiske. Sam podatak vjerovatno potječe sa velike karte Marka Vipsanija Agripe (DoMić Kunić, 2004: 130; 2006: 74-75), a na njoj je prikazana ne samo pojednostavljena etnička slika panonskih prostora, nego vjerovatno i nešto starije stanje od onoga koje je prethodilo rimskim osvajanjima. U zadnjih nekoliko desetljeća stare ere moć skordiščanske političke zajednice slabi, tako da se uoči rimskih osvajanja ovih krajeva na historijskoj pozornici javlja čitav niz različitih narodnosnih i političkih zajednica, poput Breuka, Andizeta, Amantina, itd. U jednu od tih etničkih zajednica bilo je integrirano i područje današnje Semberije – najvjerovatnije u onu amantinsku, čije se središte nalazilo na području zapadnog Srijema, oko razvijenog protourbanog središta Sirmija. Dalje ka istoku nalazila se oblast Skordiska, već znatno oslabljenih, a uzvodno uz Savu, s Amantinima su graničili Breuci, u čijim se teritorijalnim okvirima nalazio veći dio sjeveroistočne Bosne.

26

Kada govorimo o ovim protohistorijskim etničkim zajednicama, moramo imati na umu da su one – uzimajući u obzir neke od osnovnih elemenata etniciteta, poput jezika i drugih kulturno-antropoloških značajki – najvjerovatnije bile dosta srodne. Etnički identitet njihovih članova bio je subjektivna kategorija, koja se oblikovala u odnosu prema članovima ostalih zajednica, onima koji su doživljavani drugim i drugačijim. Ipak, da se tu nije radilo o nekim čvrstim etničkim vezama, a ni političkoj organizaciji, svjedoči jedan primjer iz nešto kasnijih vremena, u vrijeme velikog dalmatinsko-panonskog ustanka 6-9. godine, poznatog i kao Batonski ustanak (po imenima dvojice vrhovnih vođa). Kada je jedan od njih izdao ustaničke ciljeve i sklopio primirje i nagodbu s Rimljanima, morao je obilaziti pojedina uporišta među svojim sunarodnicima i uzimati taoce kao zalog za vjernost (Cass. Dio, LV, 34, 5). O labavoj političkoj organiziranosti među panonskim narodima svjedoči i grčko-rimski pisac Apijan iz Aleksandrije, navodeći da Panoni ne žive po gradovima, nego raštrkani po zemlji i selima, prema srodstvu, dodavši i to da nemaju zajedničkog vijeća ni vladara, niti zajedničke uprave (Illyr., 4, 22). Naravno, to je isuviše generalna, pa i pristrasna ocjena, jer isti pisac u daljem izlaganju spominje grad Sergestiku, njegove stanovnike, gradske prvake i običan narod, što ipak govori o nekim tragovima protourbanog života u Panoniji, gdje su se razvila brojna napredna zanatska i trgovačka središta, danas arheološki identificirana, a na nekima od njih su kasnije, u vrijeme rimske vlasti, ponikli antički urbani centri. Izgleda da je i na prostoru Semberije postojala jedna takva manja aglomeracija, na širem području Dvorova, što svjedoči prethodno spomenuta gusta koncentracija latenskih nalaza. Ipak, promatrajući širi kraj, nema sumnje da je tu dominirao način života kakvog u svojoj ocjeni Panonije potcrtava Apijan. Ovdje se sigurno nalazilo više manjih, raštrkanih zaselaka, u kojima su živjele pojedine rodovske zajednice svojim skromnim i tradicionalnim načinom života. Između sela i obradivih površina, na uzdignutijim terenima, pružale su se guste šumske površine i močvare, baš u skladu sa onom naizgled negostoljubivom slikom Panonije koju nam opisuju Apijan, Plinije Stariji, Dion Kasije i drugi (v. DoMić Kunić, 2006: 60-62).

Ipak, uprkos svojoj prividnoj negostoljubivosti, panonski je prostor za Rimljane bio od velikog strateškog i geopolitičkog značaja, prvenstveno kao dio kopnene komunikacijske spone između Italije i Istoka, ali i kao ishodište daljih osvajanja. U sistemu drevnih komunikacija stare Europe, dolina rijeke Save je imala poseban značaj. Kretanje robe, ljudi i ideja, od apeninsko-alpskog prostora do juga Balkana, u oba smjera, dokumentirano je i arheološkom građom, i u nekim od spisa antičkih autora (DoMić Kunić, 2006: 63). Stoga se može pretpostaviti da su godinama, pa i desetljećima prije rimskih legija, puteve osvajačke politike Rima u ovim krajevima trasirali italski trgovci.

* * *

Izuzevši neke ranije prodore rimske vojske, u sklopu kaznenih misija i pljačkaških pohoda, rimsko zaposjedanje Panonije počinje dosta kasno – sa velikim

27

Oktavijanovim iliričkim pohodom 35-33. godine p.n.e. Prva etapa u tom osvajanju bilo je zauzimanje panonskog grada Segestike, na mjestu današnjeg Siska, gdje Rimljani podižu novo naselje, Sisciju, koje postaje ishodište budućih rimskih osvajanja u ovom dijelu Europe. Drugu etapu, nakon što je Oktavijan postao princeps i primio titulu Augusta – predvodio je u njegovo ime njegov posinak i budući nasljednik Tiberije. Pod Tiberijevim zapovjedništvom rimska je vojska u tzv. Panonskom ratu (Bellum Pannonicum), 12. i 11. godine p.n.e., proširila rimsku vlast do obala Dunava i pokorila one “panonske narode na koje nikada prije nije napala rimska vojska”, kako to sam August kaže u svojim memoarima (Res gestae divi Augusti, 30). Prema pisanju Diona Kasija (LIV, 31, 1-4), Tiberije se u svom pohodu protiv Panona što je moguće više koristio svojim saveznicima Skordiscima, koji su bili susjedi Panoncima i slično naoružani (Cass. Dio, LIV, 31). Pokoravanje Panonije je, po navodima istog pisca, bilo praćeno pustošenjem zemlje i nanošenjem “mnogih nepravdi stanovništvu”, a Tiberije je nakon poraza zarobljene muškarce dao prodati u ropstvo. Da li je slična stradanja doživjelo i indigeno stanovništvo na prostoru današnje Semberije (koja je pod rimsku vlast dospjela upravo u ovom ratu), ne zna se. Ukoliko je taj kraj pripadao Breucima ili Amantinima, onda je to dosta vjerovatno, jer su ove dvije etnije bile glavni nositelji otpora Rimljanima u Panonskom ratu, kako to svjedoče Svetonije (Tib., 9) i Rufije Fest (Brev., 7). Ako se, pak, nalazio u sastavu skordiščanske političke organizacije – stradanja je mogao izbjeći, jer su Skordisci, vidjeli smo, djelovali kao saveznici Rimljana, iako su kasnije i sami potčinjeni. U svakom slučaju, Bellum Pannonicum je omogućio Rimljanima zaposijedanje južne Panonije, a sa pokoravanjem Amantina vjerovatno je zaposjednuto i njihovo središte Sirmij, koji postaje najznačajnije rimsko uporište u ovom dijelu jugoistočne Europe. Kao takav, ovaj će grad biti i značajan strateški centar rimskih antiustaničkih operacija tokom tzv. Batonovog rata (Bellum Batonianum), velikog ustanka u provinciji Ilirik, tačnije u njezinim sjevernim dijelovima, koji je izbio 6. godine nove ere. Ustanak je predstavljao kulminaciju nezadovoljstva indigenog stanovništva zbog nametanja poreza od strane Rimljana i brojnim zloupotrebama pri njihovom ubiranju, zatim zbog prisilne mobilizacije i vojne službe itd., što je kod različitih etnija dovelo do jačanja osjećaja međuetničke kohezije i međusobne povezanosti, uz rast ksenofobije i mržnje prema rimskim osvajačima (pašalić, 1975: passim; Džino, 2010: 142-144; Mesihović, 2011: 153-159). Ustanak je izbio negdje na prostoru današnje srednje Bosne, među Dezitijatima, pobunom domaćih augzilijarnih jedinica pod vodstvom Dezitijata Batona, a zatim se proširio na Panoniju (Cass. Dio, LV, 29, 1-2), gdje su na čelo ustanika izabrani Baton iz naroda Breuka i neki Pinnes, po svoj prilici njegov sunarodnjak (Vell. Pat., II, CX, 4). Nakon što su se u vlastitim sredinama obračunali s malobrojnim rimskim građanima, veteranima i trgovcima (Vell. Pat., II, CX, 6), panonski su ustanici udarili na Sirmij, ali su morali uzmaknuti nakon što je gradu u pomoć stigla rimska vojska iz Mezije (Cass. Dio, LV, 29, 3). Povratak glavnine rimske vojske s Dunava i granica Germanije primorao je ustanike da zajedno djeluju, te su Baton Dezitijat i njegov breučki imenjak sklopili savez (Cass. Dio, LV, 30, 1-2), a potom zaposjeli gorje Mons

28

Alma (današnja Fruška gora), u cilju ponovnog ugrožavanja Sirmija. No, ponovo im to nije pošlo za rukom, zbog intervencije Rimljana i njihovih tračkih saveznika (Cass. Dio, LV, 30, 3). Iako su se ustanici ponovo pokušali suprostaviti Rimljanima u otvorenoj borbi, u bici kod Volkejskih močvara 7. godine (Vell. Pat., II, CXII, 4-6; Dio Cass., LV, 32, 3), njihovo ratovanje se odvijalo uglavnom na gerilski način (Vell. Pat., II, CXI, 3-4, Cass. Dio, LV, 30, 4-6). Kada su Rimljanima stigla značajna pojačanja i kada je vojskovođa Tiberije vojsku podijelio na više manjih borbenih skupina i odreda (Vell. Pat., CXIII, 2; Cass. Dio, LV, 32, 4), radi lakšeg savladavanja lahko naoružanih i pokretljivih ustanika (Cass. Dio, LV, 30, 5), pustošenje njihovih područja se nastavilo, a njemu se druge ratne zime pridružila pojava gladi i boleština (Cass. Dio, LV, 33, 1). Ubrzo je, kako to navodi Velej Paterkul, rimski historičar i neposredni učesnik gušenja ustanka, “sva Panonija tražila mir” (II, CXIV, 4). Suočen s opasnošću istrebljenja svog naroda, breučki vođa Baton se u ljeto 8. godine n.e., negdje na obalama rijeke Bathinus (današnja Bosna) sa vojskom sporazumno predao Rimljanima, izručivši im svog suborca Pinnesa (Vell. Pat., CXIV, 4; Cass. Dio, LV, 34, 4). Uprkos intervenciji Batona Dezitijatskog, koji je upao s vojskom na breučki teritorij, te zarobio i pogubio svog imenjaka (Cass. Dio, LV, 34, 5), Rimljani su uspjeli da savladaju ustanike u Panoniji (Cass. Dio, LV, 34, 6), a potom su težište operacija prenijeli u unutrašnjost današnje Bosne (Vell. Pat., II, CXV, 2). Kakva je bila sudbina područja Semberije u ovim događanjima, teško je reći, jer nikakvih konkretnih arheoloških tragova nemamo. U napadima na Sirmij ustanici su nastupali sa zapada i sjevera, tako da je ovaj prostor u početku ostao po strani. Nakon bitke kod Volkejskih močvara, odnosno negdje uz rijeku Vuku u Slavoniji, te prodora rimskih jedinica iz Mezije i Sirmija do Siscije, a potom i natrag – breučko-panonski ustanici su se najvjerovatnije glavninom snaga povukli na prostor južno od Save, gdje se naredne godine i desila predaja Batona Breučkog. Nakon njegovog zarobljavanja i pogubljenja, te ponovne pobune Breuka, Rimljani su sa tri vojske krenuli ka unutrašnjosti Bosne, a jedna od njih, pod zapovjedništvom Marka Plaucija Silvana, krenula je iz Sirmiuma (Cass. Dio, LV, 34, 6). Moguće da je ta vojska, ili barem neki njezini dijelovi, prešla i preko područja Semberije. U svakom slučaju, ova posljednja rimska ofanziva je zadala i završni udarac ustanicima, koji su u ljeto 9. godine n.e. potpuno poraženi, a cjelokupni pobunjeni prostor Ilirika pacificiran.

* * *

Poslije ugušenja Batonovog ustanka Rimljani su u Iliriku izvršili temeljitu upravnu reorganizaciju. Sama je provincija podijeljena na dvije nove – Panoniju i Dalmaciju, a područje Semberije je pripalo provinciji Panoniji. Pokorene indigene zajednice su u upravno-administrativnom pogledu organizirane kao peregrinske civitates (domorodačke općine, odnosno etnička administrativna područja), koje su u početku bile pod rimskom vojnom upravom, a potom su se na njihovom čelu nalazili članovi lokalne društvene elite (pašalić, 1984: 224; BojanovsKi, 1988: 60-63; Buzov, 2005: 133-135). Na prostoru južne Panonije postojalo je više peregrinskih civitates,

29

a područje sjeveroistočne Bosne najvećim je dijelom ulazilo u civitas Breucorum, peregrinsku zajednicu ustrojenu na etničkom teritoriju Breuka (Strab., VII, 5, 3; Plin., NH, III, 25, 148; Ptol., II, 15, 2). Bojanovski (1988: 341.) pretpostavlja da je dio ovoga prostora ulazio i u okvire kornakatske civitas (civitas Cornacatorum), za koju se inače drži da je nastala odvajanjem jednog dijela breučkog teritorija (zaninović, 2003: 445; DoMić Kunić, 2006: 79), ali ta je njegova pretpostavka ipak malo vjerovatna. Kornakatska je civitas nastala oko naselja Kornakuma (današnji Sotin kod Vukovara) i ne mora nužno značiti da je odvojena od Breuka. Izgleda da su stanovnici protourbanih naselja u Panoniji oblikovali samostalne i posebne skupine, koje su se identificirale sa svojim naseljem više nego sa širim okolnim etnijama i politijama. Tako Apijan spominje Segestane kao stanovnike grada Segestike (Σεγεστνοί, Illyr., II, 17 i 22-24), zatim je tu primjer Amantina i Sirmijaca, koji su ustrojeni kao posebna civitas (Plinije Stariji, NH, III, 25, 148; ovi posljednji su očito indigeni stanovnici Sirmija). Stoga bi, čini se, bilo ispravno na taj način gledati i pitanje Kornakata. U svakom slučaju, o protezanju teritorije peregrinske zajednice Kornakata južno od Save za sada nema nikakvih dokaza. Sam je prostor Semberije vjerovatno ušao u okvire civitas Amantinorum et Sirmiensis. Odmah nakon pacifikacije Ilirika, Rimljani su krenuli u goleme građevinske poduhvate – izgradnju cestovne mreže, uz prateću infrastrukturu. Izgradnjom cesta ostvarena je efikasnija kontrola nad potčinjenim zajednicama, te stečena mogućnost što kraćeg i sigurnijeg prebacivanja trupa u slučaju neke nove pobune. Dobre ceste su bile i osnovni preduvjet za privredni oporavak i dalji razvitak provincija, eksploataciju prirodnih bogatstava, te razvoj trgovine. Jedna od najranije izgrađenih, ali i najvažnijih cesta na iliričkom prostoru bila je magistrala Emona-Siscija-Sirmij (BojanovsKi, 1984: passim). Od Siscije, ta cesta je bila trasirana južno od Save, prelazila je Unu i vodila preko Prosare i Lijevče polja do Motajice, zatim je prelazila na lijevu obalu Save i dalje Slavonijom, sve negdje nizvodno od današnje Gunje, gdje je ponovo prelazila na bosansku stranu, po svoj prilici između Račinovaca i Brezovog Polja (BojanovsKi, 1984: 212-214). Dalje je vodila područjem Semberije, otprilike trasom: Vršani – Dragaljevac – Donja Čađavica – Velika Obarska – Batković – Brodac, gdje se sastajala sa cestom koja je dolazila od Zvornika, kao jedna od trasa značajnog puta Salona-Argentaria-Sirmij. Iz Brodca, u kojem se vjerovatno nalazila putna stanica (mansio) Drinum flumen, cesta je prelazila Savu i vodila dalje prema Sirmiju (BojanovsKi, 1984: 216-220). Istovremeno, Rimljani su poticali kolonizaciju pokorenih područja, tj. naseljavanje rimskih građana – trgovaca, zanatlija i vojnih veterana. Oni osnivaju nova urbana naselja, koja su u upravnom smislu bila organizirana kao municipiji. Neki su kasnije izdignuti i u rang kolonija, kao najviših samoupravnih jedinica Carstva. U okviru municipalnih granica, pored urbane jezgre, nalazilo se i šire okolno područje, ager, odnosno pripadajući kompleksi obradivog zemljišta, sa više ruralnih aglomeracija (vici, pagi), uz pojednične villae rusticae kao središta latifundija (većih poljoprivrednih dobara). Proces municipalizacije je tekao postupno, na račun teritorija peregrinskih civitates.

30

Nova antička naselja su ubrzo postala kulturna središta i žarišta antičke civilizacije, preko kojih se vršila akulturacija peregrinskog stanovništva, te postupna romanizacija, koja se ogledala u stjecanju prava rimskog građanstva pojedinaca među indigenim stanovništvom, te stvaranja jednog novog sloja koji je predstavljao određenu sponu između rimskih došljaka i starosjedilaca. U vrijeme julijevsko-klaudijevske dinastije, proces davanja prava građanstva peregrinima u iliričkim provincijama, posebno u Panoniji, bio je slabo izražen, ali sve se mijenja u vrijeme dinastije Flavijevaca, odnosno cara Vespazijana (69.-79.) i njegove dvojice sinova, pod kojima započinje veliki prosperitet Panonije (v. Mocsy, 1974: 112 i d.). Nakon sloma Batonovog ustanka, pokorenim indigenim zajednicama je ponovno nametnuta prisilna mobilizacija, sprovođena još bezobzirnije nego ranije. Naime, većina je vojnosposobnih muškaraca novačena u augzilijarne jedinice i slata na dugotrajnu vojnu službu u razne dijelove carstva. Po isteku četvrtstoljetne vojne službe, upoznavši veliki kozmopolitski svijet Rimskog carstva, ti isluženi vojnici su u kulturnom pogledu i načinom života već bili dobrim dijelom romanizirani, a od cara Vespazijana bi redovito kao nagradu za vojnu službu stjecali i pravo rimskog građanstva, uz zemljišne posjede. Neki od njih su ostajali živjeti u krajevima gdje su služili ili bi pak birali neki drugi dio Carstva – isto onako kao što su se stranci-veterani nastanjivali u Panoniji, a bilo je izgleda i mnogo onih koji su se vraćali u zavičaj, na što ukazuju nalazi vojnih diploma u Slavonskom Brodu, Negoslavcima, Vukovaru, Bijeloj Crkvi, itd. (BrunšMiD, 1896/1897: 1-6; Dorn, 1984: 165-174; MišKiv, 1998: 83-101; 2000: 103-107; KoleDin, 2000: 231-239). Oni su u rodnome kraju predstavljali glavne nositelje romanizacije, zajedno sa lokalnom indigenom aristokracijom, koja također od vremena Flavijevaca počinje dobivati rimsko građanstvo, pa i pravo upravljanja vlastitim zajednicama. Svjedoči to i natpis iz Novog Slankamena u kome se spominje T. Flavius Proculus, pr(inceps) praef(ectus) Scord(iscorum) (ILJug, I, 280), a vjerovatno je slično bilo i kod drugih peregrinskih civitates. Za sembersko područje je od posebnog značaja bilo osnivanje kolonije u Sirmiju (Colonia Flavia Sirmiensium), od strane cara Vespazijana, dedukcijom veterana ravenske flote – u znak zahvalnosti za podršku u preuzimanju vlasti. Ima pretpostavki da je amantinska civitas tada prestala postojati (Mocsy, 1974: 114). Njezin je teritorij inkorporiran u gradsko područje Sirmija, dok je amantinska plemenska aristokracija postepeno primala rimsko građanstvo, utopivši se u viši sloj kolonijalnog stanovništva Sirmija. U svakom slučaju, ovaj grad od Vespazijanovog vremena doživljava sve veći i veći razvoj i stječe sve značajniju ulogu. Vespazijan je također učvrstio i granicu (limes) na Dunavu, te dovršio izgradnju cestovne infrastrukture na području južne Panonije. Vespazijanovim putem su nastavili i budući carevi, od Trajana (98-117.) – koji je, inače, provinciju Panoniju podijelio na dvije nove (Gornju i Donju Panoniju), pa sve do careva iz dinastije Sever. U sjeni Sirmija, kao značajnog urbanog, upravnog, privrednog i kulturnog središta, semberski su prostori i sami osjetili zamah procesa romanizacije, koji je vjerovatno uključio ne samo akulturaciju indigenog stanovništva, nego i naseljavanje stranaca. No, nismo u mogućnosti da taj proces podrobnije pratimo, jer nam epigrafski

31

izvori gotovo u potpunosti nedostaju. Za sada, poznat je svega jedan potpun natpis – epitaf Marka Ticija Prokula, sirmijskog dekuriona (ILJug, III, 02960 = AE 1925, 134), kojeg je objavio C. Patsch 1924., iz zaostavštine Philippa Baliffa, s naznakom da potječe “iz sjeveroistočne Bosne”. Opravdano se vjeruje da je u pitanju upravo sembersko područje – i zbog blizine Sirmija, i zbog bogatstva ostalih rimskih nalaza. Na žalost, mnogi od njih su do danas nepovratno propali, posebno monumentalni kameni spomenici – semberski je kraj, naime, u novovjekovnoj i suvremenoj prošlosti uvijek bio dosta gusto naseljen, a oskudijevao je u kamenom materijalu, pa su mnogi spomenici u međuvremenu uništeni, rasparčani i iskorišteni kao građevinski materijal.

U nedostatku natpisa u kojima se spominju domaći ljudi (prethodno spomenuti očito pripada jednom strancu, doseljeniku ili potomku doseljenika), o intenzitetu romanizacije na području Semberije mogli bismo suditi kroz naseobinsku sliku, koju možemo dosta solidno nazrijeti, zahvaljujući dosad evidentiranim arheološkim lokalitetima – bez obzira na činjenicu da oni mahom nisu sistematski istraženi. Oblast Semberije je, u odnosu na većinu drugih dijelova sjeveroistočne Bosne, bila dosta dobro urbanizirana, što se ima zahvaliti kako blizini Sirmija, tako i činjenici da su Semberiju presijecale značajne putne komunikacije, a ne tako daleko su bila i značajna urbana središta: Cibale (Vinkovci) i Mursa (Osijek). U selu Brodac, na lokalitetu Tomove bare, uočeni su ostaci brojnih rimskih kuća, a na lokalitetu Prekaje su otkopani temelji rimske zgrade zidane od opeka (po svoj prilici villa rustica). Nađeno je obilje keramike, metalnih predmeta, stakla, kao i dosta nalaza novca iz razdoblja kasne antike (od Klaudija II Gotskog do Konstantina II), itd. (patsch, 1897: 517-518; ČreMošniK, 1957: 129-150; BojanovsKi, 1981: 159; ALBiH, II, 96). U susjednom Ostojićevu, na ranije spominjanom prahistorijskom lokalitetu Veliki Gradac, u površinskom sloju su se uočavali rimski naseobinski tragovi (patsch, 1897: 518). Slično je i sa istoimenim prahistorijskim lokalitetom u Batkoviću, gdje se također nailazilo na rasute komade rimske opeke i keramike, a navodno se nalazio i zlatni novac. Na kompleksu zemljišta Jazbine zabilježeni su brojni površinski nalazi rimske crvene keramike (ČreMošniK, 1977: 231), a na lokalitetu Crkvište u zaseoku Lipovica, na površini od oko 1 hektar, brojni ulomci rimskih zidnih opeka. Na potoku Dašnici navodno su se zapažali ostaci nekog starog mosta, možda rimskog (patsch, 1897: 518-519; BojanovsKi, 1981: 159). Na području sela Dvorovi, gdje je – kako smo prethodno vidjeli, postojalo naselje i u predrimskom periodu – uočeni su tragovi veće antičke aglomeracije. U zaoseoku Dijelovi je prilikom oranja na više lokaliteta nalažena rimska keramika, opeke, crijep, građevinski kamen, malter, itd., kao i podne opeke heksagonalnog oblika. Uz seoski put od Dijelova prema Ljeskovači uočeni su također nalazi rimskog građevinskog materijala, kao i na lokalitetu Krivaci, gdje su opaženi i ostaci rimskog puta, te lokalitetu Begluci. U zaseoku Hanište su se ranije nalazili ostaci neke veće zgrade, možda villae rusticae (BojanovsKi, 1981: 157-159; ALBiH, II, 88-89). Tragovi rimskih naselja su ustanovljeni i u Triješnici – na lokalitetima Porednica i Rastik, te na više mjesta u selu Dazdarevu (BojanovsKi, 1981: 159). Značajnija antička aglomeracija se prostirala i na mjestu današnje Velike Obarske, gdje se tragovi rimskog građevinskog materijala i ulomci keramike zapažaju

32

na više lokaliteta: u zaseoku Poljana, na površini od oko 10 hektara, zatim na lokalitetu Kamenjak, na površini od oko 4 hektara, dok su kod seoskog groblja uočeni ostaci rimske ciglane. Na lokalitetu Crkvine, pak, evidentirani su ostaci villae rusticae (patsch, 1897: 519; BojanovsKi, 1981: 160-161). Na području Popova su se na dva lokaliteta izoravali ostaci rimskog građevinskog materijala i keramike (BojanovsKi, 1981: 157), a u Novom Selu – nekadašnjem Franzjosefsfeldu, heksagonalne podne opeke (patsch, 1897: 518-519). Rimska opeka se izoravala i na području Amajlija, gdje su zabilježeni i nalazi rimskog novca, te fragmentirane brončane statuete (patsch, 1897: 520; BojanovsKi, 1981: 157), dok je u Kovanluku - pored tragova villae rusticae – otkriven i jedan rimski grob ozidan opekom, te uočeni ostaci ceste (BojanovsKi, 1981: 157). U obližnjoj Patkovači, ostaci rimskog naselja su utvrđeni na više mjesta, a otkrivena su i dva rimska skeletna groba, ozidana opekom (BojanovsKi, 1981: 156-157; ALBiH, II; 88). U Kojčinovcu, na lokalitetu Crkvište, izorava se rimska opeka i crijep, a uočeni su tragovi rimske ceste. Veliko rimsko naselje se nalazilo na području Janje, gdje se na lokalitetima Crkvište, Dželina bašča i Pačići izorava rimski građevinski materijal, keramika, novac i drugi nalazi (patsch, 1897: 520; BojanovsKi, 1981: 155). Tragovi rimskih naselja ili villa rustica uočeni su također i u Obriježu, Glavičicama, Glogovcu i Čađavici (BojanovsKi, 1981: 154-156), a nalazi novca u Bosanskoj Rači i na ušću Drine (patsch, 1897: 520-521). Kao što se iz prezentiranih podataka može uočiti, sva ova naselja su se prostirala paralelno sa rijekama Drinom i Savom, odnosno duž prethodno spomenutih rimskih puteva, čija se trasa najviše i može pratiti zahvaljujući upravo tim nalazima. Negdje se tu nalazila i putna stanica Drinum flumen (Tab. Peut., V, 4; Rav. Cosm. IV, 19). Nije poznato da li je neko od spomenutih naselja bilo samostalni municipij ili su ona pak bila vici kolonije u Sirmiju. No, uočeni ostaci rimskog građevinskog materijala, opeke i tegula, nedvosmisleno ukazuju na tip izgradnje po antičkim normama. Tu sliku upotpunjuje i određen broj nekropola i grobova, pojedinačnih nalaza rimskih artefakata, kao i nalaza novca, a izvan okvira naselja su identificirani i ostaci vila rustika, kao središta većih zemljišnih posjeda. Sve to odaje jedan dosta visok stupanj urbanizacije ovog prostora, koji indirektno svjedoči i o njegovoj romanizaciji, jer svakako je i domaći etnički element imao u tome određenu ulogu. Bilo je to, svakako, uvjetovano i razvijenom trgovinom i prometom, kada je preko Semberije do Sirmija i drugih urbanih središta Panonije stizalo rudno blago Argentarije, zatim kamen iz kamenoloma oko Zvornika, podrinjski kvarcni pijesak za staklarske radionice Sirmija, itd. (BojanovsKi, 1984: 255-256). Prisustvo većeg broja rustičnih vila, kao središta latifundija, govori da je na tlu Semberije postojala razvijena poljoprivredna proizvodnja, čiji su produkti plasirani među brojno stanovništvo Sirmija, koji je u vrijeme kasne antike postao i jedan od najvećih gradova rimskog carstva. O intenzitetu romanizacije mogli bi svjedočiti i neki nalazi koji odražavaju duhovnu kulturu ovih prostora u rimsko doba, odnosno umjetnički i kultni spomenici. Oni su, na žalost, također jako rijetki i do sada ih je pronađeno svega nekoliko. U selu Amajlije je pronađena jedna mala figurica, visine svega 13 cm, koja predstavlja

33

mušku osobu u trenutku obavljanja svakodnevnog posla – možda kočijaša ili kormilara (BojanovsKi, 1984: 219). Figurica je djelo vještog majstora, veoma je precizno i realistično izvedena, te po svoj prilici predstavlja “uvoz” odnekle sa strane. Istom krugu je vjerovatno pripadala i polomljena statueta čiji je fragment (ruka) nađen također u Amajlijama (ALBiH, II, 88). No, jedan nalaz sa obala Drine – pečatnjak čiji je gornji dio modeliran u obliku ljudske glave, “grotesknog izraza, bademastih očiju sa zjenicama, a malih ušiju” (BojanovsKi, 1984: 219), odaje po svoj prilici domaćeg majstora, “kod koga se nedostatak likovne izobrazbe nadopunjuje izrazitim talentom i osjećajem za realističnost” (vasilj, 2002: 92; up. BaBić, 2001: 21). U selu Kojčinovac je nađen odlomljeni dio nadgrobne stele, na kome su prikazane tri figure (BojanovsKi, 1981: 155-156). Na osnovu izraženih detalja nošnje, spomenik također pokazuje lokalna obilježja. Što se tiče spomenika kulta, oni u Semberiji za sada skoro u potpunosti nedostaju: i oni posvećeni nekom indigenom božanstvu, i oni vezani za rimske državne kultove. Do danas je nađena tek jedna votivna olovna pločica tzv. dunavskih konjanika – istočnobalkanskog kulta porijeklom iz Trakije, koji se raširio i na području iliričkih provincija (o tome: iMaMović, 1977: 236-249). Pločica je nađena u selu Velika Obarska i sadrži složen prikaz, gdje se između dva korintska stuba nalaze dva konjanika, bog Sol, muški i ženski lik, te likovi različitih životinja i predmeta (GaBriČević, 1972: 53-57; iMaMović, 1977: 434). Iako je kao pojava neobičan i izuzetan, ovaj spomenik predstavlja dragocijeno svjedočanstvo rimskog kozmopolitizma i sinkretizma, karakterističnog za provincijalno društvo III stoljeća. Već u tom razdoblju, možemo kazati, akulturacija indigenog stanovništva i njegovo stapanje sa različitim rimskih kolonistima definitivno su završeni, te je oblikovan novi, provincijalni panonski identitet prepoznatljiv u bogatstvu različitosti. Vrata tom stapanju i završetku romanizacije ovih prostora otvorio je čuveni edikt cara Karakale iz 212. godine, kojim je rimsko građanstvo dodijeljeno svim slobodnim stanovnicima Carstva. Tada je izbrisana pravna razlika među peregrinima i rimskim građanima u Panoniji, pa tako i na prostoru današnje Semberije. Time su i peregrinske civitates definitivno prerasle u municipije, a indigene zajednice se postepeno utapaju u mase rimskog provincijalnog stanovništva. Već u drugoj polovici III stoljeća raste moć i utjecaj tzv. iliričkih careva – vojnih zapovjednika porijeklom iz iliričkih provincija, koji su se probili do samog carskog prijestolja. Neki od njih su rođeni upravo u Sirmiju ili njegovoj okolini, a možda ne bi bilo previše smjelo ni pretpostaviti da je neko od njih potakao i sa prostora današnje Semberije. Razdoblje kasne antike, koje nastupa od kraja III stoljeća, predstavljalo je vrijeme bujanja antičkog života na semberskim prostorima, što svjedoče nalazi novca iz tog vremena na spomenutim lokalitetima. U okviru administrativnih reformi koje je sproveo car Dioklecijan, grad Sirmij je dobio ogroman značaj, kao sjedište jednog od četvorice tetrarha (cezara Galerija). Istovremeno, dvije Panonije su podijeljene na četiri nove provincije, a Sirmij postaje sjedište provincije Pannonia Secunda, koja se nazivala i Pannonia Sirmiensis (anDrić, 2002: 124-125). U Sirmiju je tada djelovala

34

i kovnica novca, u koju je dopremano srebro iz srebreničkog kraja (Argentaria), a postaje i sjedište jedne od prvih ranokršćanskih općina iliričkog prostora, koja je dala svoje mučenike još u vrijeme Dioklecijanovih progona kršćana. Kršćanstva je možda bilo i na semberskom području, ali za sada nemamo nikakvih tragova koji bi to potvrdili. Međutim, period kasne antike na prostorima Semberije predstavljao je i vrijeme teških izazova i barbarske opasnosti, koja se nad istočnim dijelovima Panonije nadvila još u posljednjim desetljećima III stoljeća. Tada su krizu, nemire i smutnje u Carstvu iskorištavali narodi s onu stranu limesa, te poduzimali pljačkaške upade i prodore dosta duboko unutar rimskog teritorija. Među njima su se posebno isticali Goti, koji su u jednom takvom pohodu, 267. godine, opustošili i područja iliričkih provincija (iMširović, 2010: 29 i d.). Na meti ovog barbarskog napada našli su se, po svoj prilici, i dijelovi Donje Panonije južno od rijeke Save, odnosno rudnici srebra oko današnje Srebrenice, kao i rudnici na području Srbije, na što ukazuje nekoliko ostava novca iz Srbije, sjeveroistočne Bosne i susjedne Slavonije. Moguće da je tada stradao i prostor Semberije. Car Klaudije II je privremeno suzbio tu opasnost, ali posljednja desetljeća IV stoljeća donose nove probleme. Zbog opće krize, sistem odbrane na dunavskom limesu se urušio, a skupine germanskih naroda – Gota, Alana i Vandala, nahrupile su na rimski teritorij, ovaj put ne radi pljačke, nego radi zaposjedanja zemlje, a za njima su uskoro pristigli i Huni. U međuvremenu, podijeljeno na dva dijela, Istočno i Zapadno, Carstvo im se nije moglo suprostaviti. Nema nikakve sumnje, u tom razdoblju su stradali i prostori Semberije. Svjedoči to ponajprije velika ostava novca (oko 20 kg), pronađena u selu Modranu (BojanovsKi, 1981: 155), u kojoj posljednji primjerci potječu iz vremena vladavine cara Gracijana (375.-383. g.). To je i posljednji sigurno datiran materijalni ostatak iz razdoblja antike na semberskim prostorima. Nema sumnje, njihova otvorenost i pristupačnost u ovom se razdoblju često pokazivala kobnom, što je moralo dovoditi do razaranja i pustošenja, pa i do depopulacije ovog prostora. Tu nije bilo većih utvrda – izuzev nekoliko slabih burgusa (poput onoga na lokalitetu Nakića kula uz Savu), i barbarima se niko nije mogao suprotstaviti. Nema sumnje da je dobar dio stanovništva već bio izbjegao dalje prema jugu, barem nešto južnije, u brdovita područja, gdje na potezu od Zvornika prema Kalesiji vidimo pokušaje reorganizacije života, kroz izgradnju utvrđenih refugija. Otvoreni, ravničarski krajevi Semberije, ispresijecani širokim rimskim putevima kojima je u suton antike odjekivao topot barbarskih konjičkih odreda, postao je tako dosta nepogodno mjesto za život. Ipak, taj život se nastavljao, pod pritiskom i upravom različitih barbarskih naroda, koji su u tim burnim vremenima ovladavali ovim prostorom (opširnije o razdoblju velike seobe naroda na tlu južne Panonije: anDrić, 2002; GraČanin, 2005; 2006; 2007; 2008; 2009 i 2011), sve do kraja VI stoljeća, kada ovi krajevi bivaju trajno zaposjednuti od avarsko-slavenskih skupina, koje uništavaju sve tragove antičkog života i civilizacije. Time i semberski prostori ulaze u mračno doba ranoga srednjeg vijeka.

35

BIBLIOGRAFIJA

Kratice:

AE L’Année Épigraphique, ParizALBiH Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, tom I-III, Sarajevo: Zemaljski muzej, 1988.ANU BiH Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, SarajevoCBI Centar za balkanološka ispitivanja ANU BiH, SarajevoCIL, III Corpus Inscriptionum Latinarum, vol. III, Inscriptiones Asiae, provinciarum Europae Graecarum, Illyrici Latinae.ČIG Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, TuzlaGZM Glasnik Zemaljskog muzeja u SarajevuGZM n.s. A. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, nova serija, ArheologijaHAD Hrvatsko arheološko društvo, ZagrebILJug, I Ana Šašel – Jaroslav Šašel, Inscriptiones Latinae quae in Iugoslavia inter annos MCMXL et MCMLX repertae et editae sunt, Situla 5, Ljubljana 1963.ILJug, III Ana Šašel – Jaroslav Šašel, Inscriptiones Latinae quae in Iugoslavia inter annos MCM et MCMXLII repertae et editae sunt, Situla 25, Ljubljana 1986.Op.Ar. Opuscula Archaeologica – Radovi Arheološkog zavoda, ZagrebPJZ Praistorija jugoslavenskih zemalja, I-V, Sarajevo: Centar za balkanološka ispitivanja, 1979. (I-III.), 1983. (IV.) i 1987. (V.). VAMZ Vjesnik Arheološkog muzeja, Zagreb

A) Izdanja literarnih izvoraAppian, Illyrica – Appian’s Roman History, vol. II, The Loeb Classical Library, Harvard University Press, 1962.Cassius Dio: Dio’s Roman History, vol. VI.-VII., The Loeb Classical Library, Harvard University Press, 1955.Plinije Stariji, Naturalis historia: Pliny, Natural History, vol. II, Libri III-VII, LCL, Harvard University Press, 1961.Ptolemej, Claudii Ptolemaei Geographia, ed. Karl Müller, Alfredo Firmin Didot, Paris 1883.Res gestae divi Augusti: Velleius Paterculus compendium of Roman history and Res gestae divi Augusti, The Loeb Classical Library, Harvard University Press, 1961Strabon, Γεωγραφικά – The Geography of Strabo, The Loeb Classical Library, Harvard University Press, 1969.Velleius Paterculus: Velleius Paterculus compendium of Roman history and Res gestae divi Augusti, The Loeb Classical Library, Harvard University Press, 1961.

36

B) Epigrafski izvoriILJug, III, 2960 = AE 1925, 134; “Sjeveroistočna Bosna” (C. Patsch)D(is) M(anibus) / M(arco) Titio Proculo d[ec(urioni)] / col(oniae) Sirm(iensium) IIvir(o) patri [et] / Flaviae Praesent[inae] / matri et M(arco) Titio [Pro]/c[lino] dec(urioni) col(oniae) ILJug, III, 1622 = Mesihović, 2011a: 637; Gromile, Metaljka, Bijeljina: ] / [---]ia(?) quietis / [---] sima quondamILJug, I, 280; Novi SlankamenT(itus) Fl(avius) Proculu[s] / pr(inceps) praef(ectus) Scor(discorum) / an[n(orum)] XXXXI / h(ic) s(itus) e(st) / T(itus) Fl(avius) [D]ulcis / pater [fili]o suo / pientissimo / fecitCIL, III, 3224, Bassianae (Donji Petrovci – Putinci, Vojvodina)[S]cemaes Liccav[i] / f(ilius) Amantinus Ho[b]/se<s=F> a<n=M>norum dec[e]/m gente Undius / centuria secun/da in flumen per/it Hemona posu/ere Liccaus pate/r Loriqus et Lica/ios cognati

C) LiteraturaanDrić, Stanko 2002: Južna Panonija u doba Velike seobe naroda, Scrinia Slavonica, 2, 2002, 117-167.BaBić, Mirko 2001: Bijeljinski kraj od dolaska starih Rimljana do turske okupacije, Srpska vila, VII/14, 2001., 17-27.Benac, Alojz 1957: Neke nove prethistoriske kulture u sjeveroistočnoj Bosni, ČIG, I, 1957, 209-211.Benac, Alojz 1961: Neolitski telovi u sjeveroistočnoj Bosni i neki problemi bosanskog neolita, GMZ n.s. A., XV-XVI, 1960-1961, 39-78.Benac, Alojz 1964: Studije o kamenom i bakarnom dobu u sjeverozapadnom Balkanu, Sarajevo: Veselin Masleša, 1964.Benac, Alojz 1964a: Prilozi za proučavanje neolita u sjevernoj Bosni, GZM n.s. A., XIX, 1964, 129-149.Benac, Alojz 1979: Eneolitsko doba u Bosni i Hercegovini – neka nova razmatranja, GZM n.s. A, XXXIV, 1979. (1980.), 15-26.BojanovsKi, Ivo 1957: Nepoznata varijanta barbarske tetradrahme, Numizmatičke vijesti, 25, 1957, 7-9.BojanovsKi, Ivo 1981: Prilozi za topografiju rimskih i predrimskih komunikacija i naselja u rimskoj provinciji Dalmaciji (III): Prilog proučavanju antičkih naselja i komunikacija u istočnoj Bosni, Godišnjak CBI, XIX, 17, 125-197.BojanovsKi, Ivo 1984: Prilozi za topografiju rimskih i predrimskih komunikacija i naselja u rimskoj provinciji Dalmaciji (IV): Rimska cesta Siscia-Sirmium (Tab. Peut) i njena topografija, Godišnjak CBI, XXII, 20, 145-265.BojanovsKi, Ivo 1988: Bosna i Hercegovina u antičko doba, ANUBiH, Djela, LXVI, CBI, 6, Sarajevo 1988.BojanovsKi, Ivo 1988a: Saobraćaj. B) Doba rimske vladavine. ALBiH, I, 151-160.

37

BrunšMiD, Josip 1896/1897: Rimski vojnički diplom iz Bijele Crkve kod Rače (kotar mitrovački). Vjesnik HAD, nova serija II/2, 1896./1897., 1-6.Buzov, Marija 2005: The Romanization and Urbanization of the Roman Province of Pannonia in Light of the Autochtonous and Immigrant Populations, u: Illyrica Antiqua – Ob honorem Duje Rendić-Miočević, Zagreb: Odsjek za arheologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Arheološki muzej Zagreb, 2005., 125-143.Čović, Borivoj 1957: Nekoliko manjih preistoriskih nalaza iz BiH, GZM n.s. A, XII, 1957, 241-255;Čović, Borivoj 1961: Rezultati sondiranja na praistorijskom naselju u Gornjoj Tuzli, GZM n.s., A, XV-XVI, (1960-1961), 1961, 79-139.Čović, Borivoj 1965: Uvod u stratigrafiju i hronologiju praistorijskih gradina u Bosni, GZM n.s. A, XX, 1965., 27-145.Čović, Borivoj 1976: Od Butmira do Ilira, Sarajevo: Veselin Masleša, 1976.Čović, Borivoj 1984: Bronzano i željezno doba, u: Kulturna istorija Bosne i Hercegovine – od najstarijih vremena do pada ovih zemalja pod osmansku vlast, Sarajevo: Veselin Masleša, 1984., 101-190.Čović, Borivoj 1987: Grupa Donja Dolina – Sanski Most, PJZ, V, 1987., 232-286.Čović, Borivoj 1987a: Srednjobosanska grupa, PJZ, V, 1987., 481-528.Čović, Borivoj 1987b: Glasinačka kultura, PJZ, V, 1987., 585-643.Čović, Borivoj 1988: Bronzano doba, ALBiH, tom I, 21-24.Čović, Borivoj 1988a: Barice-Gređani – kulturna grupa, ALBiH, tom I, 60-61.Čović, Borivoj 1988b: Kultura polja sa urnama, ALBiH, I, 100-102.Čović, Borivoj 1988c: Podrinjska kulturna grupa, ALBiH, I, 138-139.Čović, Borivoj 1988d: Željezno doba, ALBiH, I, 24-26.Čović, Borivoj 2010: Bronzano doba sjeverne Bosne u svjetlu novih istraživanja, GZM n.s. A, vol. 52, 2010, 277-286.ČreMošniK, Irma 1957: Arheološka istraživanja u Brodcu, ČIG, I, 1957, 127-150.ČreMošniK, Irma 1970: Jazbine i Oraščići, Batkovići, Bijeljina – slavenska naselja, AP, 12, 1970, 151-152.ČreMošniK, Irma 1977: Ranoslavensko naselje Jazbine u Batkoviću kod Bijeljine, Godišnjak CBI, XV, 13, 1977., 227-308.DoMić Kunić, Alka 2004: Literarni izvori za iliričke provincije (Dalmaciju i osobito Panoniju) u Naturalis historia Plinija Starijeg, VAMZ, XXXVII, 3, 119-171.DoMić Kunić, Alka 2006: Bellum Panonicum (12.-11. pr. Kr.): Posljednja faza osvajanja južne Panonije. VAMZ, XXXIX, 1, 2006, 59-164; Dorn, Antun 1984: Rimska vojnička diploma iz Negoslavaca. Izdanja HAD-a, IX, 1984, 165-174.Džino, Danijel 2007: The Celts in Illyricum – whoever they may be: the hybridization and construction of identities in Southeastern Europe in the fourth and third centuries BC, Op.Ar., 31, 2007, 49-68.Džino, Danijel 2010: Illyricum in Roman Politics 229 BC-AD 68, Cambridge University Press, 2010.Džino, Danijel 2011: Indigene zajednice zapadnog i središnjeg Balkanskog poluotoka

38

i 21. stoljeće: metodološki problemi, Godišnjak CBI, XL/38, 2011., 197-206.GaBriČević, Martin 1972: Olovna pločica sa predstavom dunavskih konjanika iz Velike Obarske (OS Bijeljina), ČIG, IX, 1972, 53-57.Garašanin, Milutin 1979: Centralnobalkanska zona, PJZ, II, 79-212.GraČanin, Hrvoje 2005: Huni i južna Panonija, Scrinia Slavonica, 5, 2005., 9-47.GraČanin, Hrvoje 2006: Goti i južna Panonija, Scrinia Slavonica, 6, 2006., 83-126.GraČanin, Hrvoje 2007: Gepidi, Heruli, Langobardi i južna Panonija, Scrinia Slavonica, 7, 2007, 7-64.GraČanin, Hrvoje 2008: Slaveni u ranosrednjovjekovnoj južnoj Panoniji, Scrinia Slavonica, 8, 2008, 13-54.GraČanin, Hrvoje 2009: Avari, južna Panonija i pad Sirmija, Scrinia Slavonica, 9, 2009, 7-56.GraČanin, Hrvoje 2011: Južna Panonija u kasnoj antici i ranom srednjovjekovlju (od konca 4. do konca 11. stoljeća), Zagreb: Plejada, 2011;iMaMović, Enver 1977: Antički kultni i votivni spomenici na području Bosne i Hercegovine, Sarajevo: Veselin Masleša, 1977.iMširović, Rajmon 2010: Barbarsko osvajanje bosanskohercegovačkih prostora u vrijeme kasne antike, rukopis magistarskog rada, Filozofski fakultet u Tuzli, 2010.jovanović, Borislav 1987: Keltska kultura u Jugoslaviji. Istočna grupa, PJZ, V, 1987., 815-854.Kalafatić, Hrvoje 2011: Prilog poznavanju odnosa grupe Barice-Gređani, “bebrinskog tipa hatvanske kulture”, “brodske kulture” i “posavske kulture”, Op.Ar., XXXV/1, 2011., 41-63.Kaljanac, Adnan – šaKović, Edin 2009: Barice - Gređani: kulturna grupa kasnog brončanog doba u Slavoniji i sjevernoj Bosni, Gračanički glasnik, XIII/27, 78-90.KoleDin, Jovan 2000: Rimska vojnička diploma iz Vukovara. Glasnik Srpskoga arheološkog društva, XV-XVI, 1999./2000., 231-239.Kosorić, Milica 1965: Praistorijska nekropola u selu Dvorovima kod Bijeljine, ČIG, VI, 1965, 83-90.Kosorić, Milica 1965a: Probni arheološki radovi na lokalitetu “Brdo” u Dvorovima, ČIG, VI, 1965, 91-95.Kosorić, Milica – stalio, Blaženka 1967: Neolitsko naselje u selu Batkoviću kod Bijeljine, ČIG, VII, 1967, 21-27.Kosorić, Milica 1967: Praistorijska nekropola kod Bijeljine, ČIG, VII, 1967, 29-33.Kosorić, Milica 1976: Kulturni, etnički i hronološki problemi ilirskih nekropola Podrinja, Tuzla: Muzej istočne Bosne, 1976.Kosorić, Milica 1978: Rezultati probnih radova na lokalitetu Njive kod Patkovače, ČIG, XII, 1978, 17-18.Kosorić, Milica 1979: Rezultati istraživanja praistorijskih nekropola i naselja na području Podrinja 1974-1977., Starinar, XXVIII-XXIX, 1977-1978 (1979.), 173-199.Kosorić, Milica 1980: Praistorijska naselja na području Spreče, ČIG, XIII, 1980, 103-116.Kosorić, Milica 1982: Rezultati istraživanja praistorijskih naselja na području

39

Semberije, ČIG, XIV, 1982, 121-132.Kosorić, Milica 2001: Bijeljina i okolina u praistorijskom periodu, Srpska vila, VII/14, 2001., 5-16.Marić, Zdravko 1958: Neki novi manji preistoriski nalazi iz BiH, GZM n.s. A, XIII, 1958, 243-253.Marić, Zdravko 1961: Praistorijski nalazi i lokaliteti iz Triješnice i Dvorova kod Bijeljine, ČIG, IV, 1961, 43-67.Marić, Zdravko 1963: Keltski elementi u mlađem željeznom dobu Bosne i Hercegovine, GZM n.s. A, XVIII, 1963, 63-83.Marijanović, Brunislav 1988: Neolitsko doba, ALBiH, I, 16-18.Mesihović ,Salmedin 2011: Rimski vuk i ilirska zmija. Posljednja borba, Sarajevo: Filozofski fakultet u Sarajevu, elektronsko izdanje, 2011.Mesihović, Salmedin 2011a: Antiqui homines Bosnae, Sarajevo: Filozofski fakultet u Sarajevu, elektronsko izdanje, 2011. MišKiv, Jesenka 1998: Rimska vojnička diploma iz Slavonskog Broda, VAMZ, III, 30-31, 1997./1998., 83-101.MišKiv, Jesenka 2000: Ave Marsunnia! “Brodenses” te salutant, Opuscula Archaeologica, 23-24/1999.-2000., 103-107.Mocsy, Andras 1974: Pannonia and Upper Moesia. A history of the middle Danube provinces of the Roman Empire, London – Boston: Routledge & Paul Kegan, 1974.oMerČević, Bego – šaKović, Edin 2008: Prahistorijske gradine na području Tuzlanskog kantona. Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Tuzli, 9, 2008, 59-69.papazoGlu, Fanula 1969: Srednjobalkanska plemena u predrimsko doba (Tribali, Autarijati, Dardanci, Skordisci i Mezi), ANU BiH, Djela, XXX, CBI, 1, 1969.pašalić, Esad 1960: Antička naselja i komunikacije u Bosni i Hercegovini, Sarajevo: Zemaljski muzej, 1960.pašalić, Esad 1975: Quaestiones de Bello Dalmatico-Pannonicoquae (a. 6-9. n. ae.), -u: Sabrano djelo, Sarajevo: Svjetlost, 1975., 376-421 = Godišnjak Istorijskog društva BiH, VIII/1956, 1957, 245-300.patsch, Carl 1896: Novci iz Apollonije i Dyrrhachija, GZM, VIII/3, 1896., 415-417.patsch, Carl 1897: Mali rimski nahođaji i posmatranja, GZM, IX/4, 1897., 511-537.patsch, Carl 1902: Nahođaji novaca, GZM, XIV/3, 1902, 391-438.šiMić, Jasna 2004: Grupa Dalj, u: Ratnici na razmeđu istoka i zapada: starije željezno doba u kontinentalnoj Hrvatskoj, Zagreb: Arheološki muzej, 2004., 35-77.teržan, Biba 1987: Obredi in verovanje, Bronasta doba na Slovenskem, katalog izložbe, Ljubljana, 1987, 65-78.teržan, Biba 1999: An Outline of Urnfield Culture Period in Slovenia, Arheološki vestnik, 50, 1999., 97-145.vasić, Rastko 1987: Sremska grupa zapadnobalkanskog kompleksa, PJZ, V, 1987., 555-558.vasilj, Snježana 2002: Bijeljina i njezino područje u doba antike, ČIG, XVII, 2002, 81-95.

40

vinsKi-Gasparini, Ksenija 1983: Kultura polja sa žarama sa svojim grupama, PJZ IV, 547-646.vinsKi-Gasparini, Ksenija 1983a: Ostave s područja kulture polja sa žarama, PJZ, IV, 647-667.zaninović, Marin 2003: Breuci od Sirmija do Marsonije, Opuscula Archaeologica, 27, 2003, 443-449.

41

Mr. Sc. Rusmir Djedović

SEMBERIJA HISTORIJSKO-GEOGRAFSKA ISTRAŽIVANJA

Sažetak: Područje Semberije nalazi se u krajnjem sjeveroistočnom dijelu Bosne i Hercegovine. U svom dugom historijskom razvoju, pored snažne pripadnosti području Bosne i Hercegovine, Semberija je bila i pod značajnim uticajima susjednih historijsko-geografskih cjelina: Srema (Srijema), Mačve i Slavonije.

U ovom radu, sa geografskog aspekta, teritorijaliziraju se neke kulturne i urbane pojave i procesi u različitim historijskim periodima, a koje nalazimo na području Semberije i neposredne okoline. Ključne riječi: Semberija, historijsko-geografska istraživanja, Bijeljina, Janja

Prahistorijski i antički hidronimi

Nesumnjivo najstariji geografski nazivi na području Semberije su nazivi velikih rijeka koje je omeđavaju, Save i Drine. Kako je redovna pojava da su najstariji toponimi nekog područja hidronimi (nazivi voda), tako je i ovdje slučaj. Nazivi rijeka Save i Drine su vrlo stari, potiču još iz prahistorijskih vremena, a potvrđeni su u antičkim izvorima. Etimologiju njihovih naziva treba tražiti u najčešćem načinu nastanka drevnih hidronima, tj. u riječima jezika prahistorijskih etničkih zajednica, čije je značenje u smislu teći i voda. Zanimljivo je i postojanje hidronima Bosut, kod Međaša, kada znamo za naziv poznate rijeke Bosut u Sremu koji je takođe vrlo star.

Dalja prošlost

O daljoj prošlosti ovog područja vrlo zorno govore arheološki lokaliteti i toponimi. Brojni su do sada poznati arheološki lokaliteti iz perioda prahistorije i srednjeg vijeka. Na području Semberije treba posebno istaći veliki broj toponima koji govore o starinama iz navedenog perioda. Oni su najbolji trag za multidisciplinarna istraživanja (arheološka, toponomastička...) karakteristika ovog područja u navedenim periodima. Od toponima tipa Gradac, Gradina i Grad ističemo : Gradac – predio, naselje i brežuljak između Crnjelova Gornjeg i Čađavice Donje, Gradac – sjeverno od Batkovića, blizu su toponimi Klis, Vitaj brdo i Vitaj bara; Veliki i Mali Gradac u Batkoviću. Gradine – blizu su toponimi Gradac i Mađarevac, Gradine – kod Janje, Gradine – u Ruhotini, Gradine – zemljište kod Međaša, Gradski rad - na Savi, blizu su toponimi Salinski bogaz i Salinska bara Na Avare ili u narodu Obre, iz ranog srednjeg vijeka, podsjeća toponim Obarska.

42

Na još jedan narod iz srednjeg vijeka Kalisije (Halisije) podsjećaju toponimi: Kalesnica potok, Kalesija (zemljište blizu Save), Kalesija (zemljište kod Crnjelova Donjeg). Na moguće tragove starog naroda Kazara (Hazara) upućuju toponimi tipa Kozara, kojih ima na više mjesta u Semberiji. Toponimi Salinski bogaz i Salinska bara, koji se nalaze pored rijeke Save, podsjećaju na srednjovjekovnu bosansku zemlju (oblast) Soli. Soli se u srednjovjekovnoj državi Bosna spominju prvi put 1225. godine, a središte su joj bile župe Gornje i Donje Soli i naselje Sol, na mjestu današnje Tuzle. Toponimi Salinski bogaz i Salinska bara upućuju na to da se zemlja (oblast) Soli u jednom periodu srednjeg vijeka protezala na područje Semberije i izlazila na rijeku Savu, a na tom mjestu se nalazio stari prelaz (bogaz) za Slavoniju i Srem. Na srednjovjekovna središta i dvorove feudalnih familija upućuju toponimi: Dvorovi – naselje, Dvorine (preko Save kod Jamene), Dvoranica (preko Save kod Rače). Na moguće vjerske objekte – crkve, upućuju brojni lokaliteti tipa klisa, crkva i crkvina. Navodimo neke: Klis– dio Batkovića (od turske riječi kilisi, a ova od eclesia, u značenju crkva); Bijela Crkva – na Savi (kod mosta), Bela Crkva – sa druge strane rijeke, Bela Crkva – naselje na Savi (koje se javlja na starim kartama). Crkvina – u Batkoviću, Crkvine – u Kojčinovcu. Neki od ovih toponima odnose se na prahistorijske starine (narod često tako naziva drevne lokalitete). Detaljna istraživanja pojedinih lokaliteta mogu pokazati precizniju pripadnost ovih lokaliteta. Da li se radi o ranokršćanskim, katoličkim, lokalitetima bosanske crkve ili pravoslavne? Podsjećamo, čuveni Zgošćanski stećak koji se nalazio na grobu nekog člana bosanske vladarske dinastije Kotromanića, zapravo se nalazio na lokalitetu kojeg narodna tradicija naziva Crkvina. Posebno je pitanje o pravoslavnim crkvama u ovom dijelu srednjovjekovne Bosne, jer je srpska srednjovjekovna država bila znatno jugoistočnije od Semberije. Ovom tipu toponima pripadaju i sljedeći: Popovi – naselje, Popovac – zemljište zapadno od Bijeljine, Popovača – sjeverno od Bijeljine. Također, toponim Prancije (od Franjevci, Pranjevci) u Ruhotini Na poznate i snažne uticaje Ugarske (Mađarske) na području Semberije podsjećaju toponimi kao što su: Balatun – naselje u uglu Save i Drine, Salaš – dio Balatuna, Salaš - dio Bijeljine, Mađarevac – zemljište kraj Save, Mađarbrod na rijeci Modran, zatim toponimi: Batar, Belegen... Vrlo je zanimljiva etimologija toponima: Kuzovrat, Svora bara, Gromiželj. Srednjovjekovni toponimi su Zagoni – predio, Đurđino brdo i Đurđevo – u Čađavici Gornjoj, Stupanj – brežuljak, rječica i naselje kod Dragaljevca Donjeg, Batković, Gojsovac, Dašnica, Međaši, Taborište – Velino Selo-Rača, Taborište - istočno od Bijeljine Zanimljivih toponima u Semberiji ima i iz starijeg osmanskog perioda, kao što su: Hase – naselje (u značenju veliki feudalni posjed), Karantin (ušće Drine), Ada Kale (Janja).

43

Dakle, brojni arheološki lokaliteti i veliki broj zanimljivih toponima govore o bogatim i raznovrsnim historijsko-geografskim sadržajima područja Semberije, pogotovo u srednjem vijeku.

Nazivi za Bijeljinu i Semberiju

Nazivi najvažnijih historijsko-geografskih sadržaja u ovom području odnose se na središnje naselje Bijeljinu i ravnicu Semberiju.

Toponim Bijeljina je srednjovjekovne starosti i odnosi se na župu kao administrativno-teritorijalnu cjelinu. Ovaj naziv se u raznim varijantama pojavljuje više puta u srednjem vijeka, npr. 1378. i 1446. godine. U dubrovačkim izvorima spominje se 1446.godine kao Bielina. Nahija koja je naslijedila srednjovjekovnu župu, spominje se pod nazivom Bijeljina svega nekoliko godina po osmanskom osvajanju, tj. 1533. godine. Središnje naselje župe i nahije Bijeljina nazivalo se Četvrtkovište. U tom naselju se od srednjeg vijeka održava sedmični pazarni dan četvrtkom, zbog čega je upravo i nazvano Četvrtkovište. Da takva praksa nazivanja naselja po danu održavanja najvažnijeg događaja u nekoj sredini, sedmičnog pazara, nije rijetka, govore nazivi brojnih naselja kao: Subotišta, Nedjeljišta, Utorkovišta, Sredske... Potpuno isti je način nastanka imena i srednjovjekovnog naselja na mjestu današnjeg grada Kladnja. On se u srednjem vijeku naziva Četvrtkovište i središte je župe Kladanj. Početkom osmanske uprave je kasaba Četvrtkovište i središte nahije Kladanj. Kasnije za grad preovladava naziv Kladanj, po nazivu nahije. Takav proces je i u slučaju naselja i grada Četvrtkovište, središta župe i nahije Bijeljina, koji tokom osmanske uprave dobiva naziv prema upravnoj jedinici čije je središte, tj Bijeljina. Blizu, na rijeci Savi, nalazi se zemljište sa nazivom Subotište, koje govori o tradiciji mjesta starog sedmičnog pazara subotom (blizu su toponimi Gracevi i Kranjska). Porijeklo naziva Semberija nije do kraja istraženo. Ima više teorija o njegovoj etimologiji. Zanimljivo je mišljenje o mađarskom porijeklu naziva. Szemben na mađarskom znači preko ili nasuprot. Ovdje se misli preko rijeke Save. U Panoniji ima dosta toponima sa osnovom „Szember“. Da je takva jezička formula za imenovanje prostora postojala na ovom području, govore i sljedeći primjeri. Postoji toponim Prijeka Bara pored rijeke Save, a toponim Preka Šuma u blizini naselja Rača.

Srednjovjekovna župa Bijeljina

Područje današnje Semberije u srednjem vijeku pripada župi Bijeljina. Župa je u srednjem vijeku administrativno-politička cjelina, koja obično zauzima jednu karakterističnu prirodnu i historijsko- geografsku cjelinu (sliv rijeke, kotlinu, planinsku zaravan...) a koja je jasno omeđena od susjednih (velikom

44

rijekom, planinskim i brdskim grebenom, velikim šumama...). Takav je slučaj i sa srednjovjekovnom župom Bijeljinom, koju sa dvije strane omeđavaju velike i teško prohodne rijeke Sava i Drina, a sa jedne strane sjeveroistočni ogranci šumovite planine Majevice. Župa Bijeljina se tada sastoji od srednjovjekovnih seoskih općina, čije tragove nalazimo u kasnijim katastarskim općinama (k.o.). Župa se u srednjem vijeku nazivala: Bijeljina, Bjeljina, Bielina, Bilina... Nazivi Biblina (franjevačkog samostana) i Beljino (za mjesto iz ranog srednjeg vijeka) su manje vjerovatni. Sa zapada, jugozapada i juga dodiruje se sa srednjovjekovnim bosanskim župama: Koraj, Teočak i Zvornik. Moguće je da se zapadno prema župi Koraj, ka rijeci Savi, uklinjavala župa Završ, sve do rijeke Save i utvrde Novi na njoj. Župa Bijeljina najvjerovatnije pripada srednjovjekovnoj bosanskoj zemlji (oblasti) Soli, a kada se uklapa u Usoru, onda pripada toj zemlji (oblasti). Sa sjeverozapada (preko rijeke Save) je Slavonija, sa sjeveroistoka (preko Save i Drine, sa lijeve strane Save a od ušća Drine i sa desne) Srem, ka jugu uzvodno uz Drinu (izgleda sa obje strane) je srednjovjekovna bosanska zemlja Podrinje, a dalje na jugoistoku je zemlja Mačva (sliv rijeke Kolubare), koja pripada Ugarskoj i njome upravljaju razni ugarski vazali.

Sremska Mitrovica

Posebno pitanje u historijsko-geografskim istraživanjima Semberije je uticaj Sirmijuma, odnosno Sremske Mitrovice na to područje. Poznato je da je drevni velegrad Sirmijum bio jedan od najvećih gradova antike na Balkanu. Svojim ukupnim (administrativnim, ekonomskim, kulturnim, urbanim) uticajem sigurno je imao ogroman upliv i na prilike u današnjoj Semberiji. To je područje koje je samo nekoliko desetina kilometara udaljeno od Semberije i povezano sa njom važnim komunikacijama. Današnje ime grada nastalo je od naziva srednjovjekovne crkve sv. Dimitrija, u obliku Szentdemeter i Dimitrovci ili Dimitrovica, pa Mitrovica. Szenthdemeter – ugarski je naziv sa Sremsku Mitrovicu (po ranokršćanskoj crkvi Sancti Demetri) U osmanskom periodu ovaj grad ponovo postaje važan regionalni centar. Sremska Mitrovica je dobila status šehera ili velikog grada prije 1578. godine. Velegrad Sremska Mitrovica tada ima 15 mahala sa preko 700 kuća i oko 5.000 stanovnika, što je za tadašnje evropske prilike bilo rijetko. Šeher Sremska Mitrovica ima i čaršiju, preko 10 muslimanskih bogomolja, tri godišnja vašara, dva sedmična pazarna dana, skelu - pristanište na Savi... Sredinom 17. stoljeća Evlija Čelebija piše da Sremska Mitrovica izgleda poput velike varoši (šehera). Po njemu, ona ima: 1.500 kuća, nekoliko čaršija, 18 džamija i mesdžida, 5 medresa, 10 mekteba, 3 tekije, 3 hamama, 6 hanova, 400 dućana. Sremska Mitrovica ima tada i dva velika panađura – vašara (na njima je bilo 300 malih dućana). Prvi je u sezoni trešanja i na njemu se okupi do 50.000 ljudi. Dakle, kroz dugi period veliki grad Sirmijum – Sremska Mitrovica morao je uticati i na ukupne prilike u Semberiji.

45

Rača

Odmah preko rijeke Save nalazi se stara utvrda i naselje Rača, koja je svojom blizinom zasigurno također uticala na prilike na ovom području. Rača sa sremske strane jeste srednjovjekovno naselje sa utvrdom. Sredinom 16. stoljeća dobila je status grada. U drugoj polovini 16. stoljeća (1578. godine) grad (kasaba) Rača ima pet muslimanskuh mahala sa 151 kućom i nemuslimansku mahalu sa 37 kuća. Prihodi od skele su bili značajni. Francuski putopisac M. Quiclet je 1658. godine proputovao kroz Raču i opisuje je kao vrlo lijep i velik grad sa lijepim džamijama. Sredinom 17. stoljeća poznati putopisac Evlija Čelebija grad Raču opisuje kao značajno naselje sa utvrdom. Ima sedam muslimanskih i četiri bugarske i srpske mahale. Grad Rača tada ima 550 kuća, pet džamija, tri mekteba, dvije medrese, dvije tekije, dva hana, hamam, pristanište, carinarnicu... Ima muftiju, centar je kadiluka, a sve ulice i putevi su popođeni daskom i balvanima. Tokom 17. stoljeća utvrda Rača je velika i predstavnik je tzv. zvjezdastih utvrda. Kao takvu je imamo ucrtanu na brojnim starim kartama. Stjecajem historijskih prilika u novije doba naselje Rača je izgubilo na važnosti, a staru utvrdu na obali Save rijeka je uništila.

Najstarija naselja

Područje srednjovjekovne župe Bijeljina moralo je biti dobro naseljeno. Bilo je plodno, ravničarsko, na važnim komunikacijama (i putnim i riječnim), a o tome govore i brojni materijalni ostaci i toponimi. Kao sigurno potvrđena srednjovjekovna naselja za sada su Četvrtkovište i Glavičice. Okolo su utvrde Teočak, Novi, Rača. Pošto je područje Semberije definitivno zauzeto od strane Osmanlija između 1520-1529. godine, očekivano je da osmanski popis iz 1533. godine daje podatke o rijetkim i malim naseljima u nahiji Bijeljina. Ratna događanja uslovljavaju iseljavanje većine starog srednjovjekovnog stanovništva Semberije. Tada se spominju: Mirkovac (kasnije Mirkovac ili Batković), Čukojevići (Hukovići, danas Modran), Grm Selište i Četvrtkovište. Kao manje ili više pusti lokaliteti tada se u nahiji Bijeljina navode: Obrovac, Obrovce, Preliska, Krčevac, pusto selo Bistrica, Borovac, Gojsal Ali Selište, Prlačka, Rusovac, Livada Stepanišin, Marnišin, Glavičice. Navedena četiri naselja (Mirkovac, Čukojević-Huković, Gojsal Selište i Četvrtkovište) po dolasku osmanske uprave imaju staro stanovništvo, a vlaška kolonizacija slijedi kasnije. Osmanska uprava, uobičajeno, daleko sa juga dovodi Vlahe stočare radi oživljavanja područja. Zvornički sandžakbeg kao pogodnu ličnost za to nalazi vlaškog kneza Ivana. O njemu u jednom dopisu Porti iz 1545. godine on izvještava da je knez Ivan oživio i naselio deset sela koja su do tada bila prazna i porušena i da taj

46

knez pokazuje brigu i trud oko carskog dobra (emval-i padisah) kao i da je poznat po ispravnosti i vrijednoći. Zbog toga je beratom dobio posjed (timar) od 500 akči. Pošto je bio izgubio berat, knez Ivan je 1546. godine o tome bavijestio zvorničkog sandžakbega, koji je naložio da mu se on obnovi. Tokom 16. stoljeća na ovom području se stabilizuju političke i ekonomske prilike, pa dolazi do razvoja brojnih naselja. Među njima se spominju: Tvrdkovac, Popovi ili Zvonaš Selište, Goisal Selište (danas Gojsovac) ili Krčevac ili Vrljačka, Kuzovrat, Tomaševac (u blizini), Dunjevac (Gunjevac - danas toponim od Janje ka Amajlijama, mjesto na starim kartama - Gunjevac), Obarska, Triješnica, Mareštica (danas Marići), Ruhotina Donja i Gornja, Brodac, Obrova ili Obrovac i Crnjelovo. Među ovim naseljima neka su neubicirana: Tvrdkovac – Janja(?), Obrova ili Obrovac, Mareštica – Marići(?). Zatim se tokom 16. stoljeća spominju i druga naselja: Bronaš (Brvenaš), Brekolovice, Dugoćevac, Lornaš, Tvrdkovac. Mezra Dolnje Polje je u osmanskim defterima naznačena kao čajirlik (livadište) između rijeke Save i Deznice. Početkom 17. stoljeća u nahiji Bijeljina se u defterima spominje veliki broj naselja i posjeda. Navodimo neke primjere. Veli-aga i Mustafa su imali posjed koji se sastojao od: mezre Krčevac, mezre Gojsal Gaj Selište, Prlačke i Jarinaca i Livade Stenik na obali vode Brodnjače. Na području današnje Semberije tada posjede imaju zapovjednici i posade utvrda Novi, Brčko i Rača.

Janja – kada je postala grad

Jedno od otvorenih historijsko-geografskih pitanja ovog područja jeste i starost naselja Janja i kada je ona dobila status grada (kasabe). Naime, dobro je poznato da je Janja kao naselje sa utvrdom (palankom-šarampovom) postojala u 18. stoljeću, a kao grad sa čaršijom i većim brojem mahala krajem osmanskog perioda. U historiografskoj literaturi se ovo pitanje već počelo razmatrati u kontekstu mjesta rođenja najpoznatijeg bošnjačkog epskog junaka Alije Đerzeleza, koji je živio u drugoj polovini 15. stoljeća. Historičar Ibrahim-beg Pečevija, koji je živio krajem 16. i početkom 17. stoljeća, u svom poznatom djelu «Tarihi Pečevi» o Aliji Đerzelezu piše kao hrabrom muslimanu iz kasabe Janj(e), koji se posebno isticao u borbama pod beogradskom tvrđavom. Dalje piše da je poginuo kao šehid i o njemu se pjeva pjesma. Nešto kasnije, sredinom 17. stoljeća, Evlija Čelebija piše da je Alija Đerzelez porijeklom iz kasabe Banja (Janja). Dakle, ovi navodi Pečevije i Čelebije otvaraju pitanje starosti kasabe Janja. Pošto su oba autora živjela i pisala u 17. stoljeću, možda su znali da u tom periodu Janja ima status grada (kasabe).

47

Bijeljina – status grada i utvrda

Poznato je da naselje na mjestu današnje Bijeljine postoji još od srednjeg vijeka. Tada se nazivalo Četvrtkovište, bilo je središte župe Bijeljine, a ime je dobilo po danu održavanja sedmičnog pazara. Dolaskom Osmanlija naselje se sve više razvija, a do kraja 16. stoljeća postaje grad. Godine 1580. Bijeljina dobija status grada (kasabe). Do tada su uspostavljeni sedmični pazar i godišnji sajam (stari sajam iz Koraja prenešen u Četvrtkovište). Stanovnici su oslobođeni feudalnih poreza i bave se gradotvornim uslužnim djelatnostima. Od ranije u naselju postoje i džamija i trg (čaršija). Zbog svega toga, naselje postaje i središte kadiluka sa tri nahije. Među zanatima se tada u gradu spominju: kovači, krojači, dunđeri, tabaci, samardžije... Stari naziv Četvrtkovište postepeno se zamjenjuje nazivom nahije, Bijeljina. Čelebija sredinom 17. stoljeća spominje Bijeljinu kao „šeher Bijeljinu“ i „naprednu kasabu“. Grad Bijeljina tada ima 500 lijepih kuća i pet mahala, sa oko 3000 stanovnika. Ima i najmanje tri džamije. Narodna pjesma ovo naselje poznaje kao šeher Bijeljinu. U gradu Bijeljini je praktično, od početka pa do kraja osmanske uprave, postojao neki oblik utvrđenja. Radilo se o tipičnom ravničarskom utvrđenju toga doba, koje se naziva palanka, a u narodu i šarampov. To je utvrđenje sa bedemima od nabijene zemlje, ojačane drvetom i jarkom ili hendekom okolo, napunjenim vodom. Bijeljinska palanka je često stradala, obnavljana i proširivana. Najviše je stradala u Bečkom ratu i u prvoj polovini 17. stoljeća. Od sredine toga stoljeća znatno je proširena i do kraja osmanske uprave je bila jedna od najprostranijih utvrda u Bosni i Hercegovini. Prema debljini (do 20 m) i visini (10 m) bedema i širini (20 m) i dubini (do 10 m) jarka, utvrda u gradu Bijeljini je bila i jedna od najtvrđih kod nas. Na zemljanom bedemu su bile palisade od hrastovih trupaca i mnogobrojne fortice sa topovima. Kao i poznata tuzlanska palanka, utvrda u središtu Bijeljine imala je četiri kapije, Zvornička (Pašića), Janjica, Račanska i Drinska. Na sve četiri kapije bile su veće tabije (skraćene kule) od debelih hrastovih balvana, sa kamenim nadgradnjama. Vrata su bila od debelih hrastovih dasaka okovanih željezom, a prilazilo im se preko pokretnih mostova, koji su se podizali na čekrk. Unutar palanke nalazilo se više prostornih i urbanih sadržaja. Stara čaršija sa dućanima i zanatskim radnjama, više ulica, zgrada Konaka (uprava kadiluka), zgrada vojnog zapovjedništva, podzemni arsenal, te više kuća bijeljinskih begova. Unutar palanke (šarampova) nalazio se čuveni dvorac Ali-paše Fidahića, bosanska Imamovića kuća itd... Oko palanke su se nalazile i razvijale Nova (Janjica) čaršija, kao i brojne bijeljinske mahale sa privatnim kućama i avlijama, namijenjenim za stanovanje.

48

Ka evropskom gradu

Razvoj grada Bijeljine, prema tadašnjim modernim evropskim uzusima, započinje krajem osmanske uprave. Prije 1878. godine grade se brojni urbani sadržaji, koji svojim izgledom doprinose izgledu grada (nova zgrada Konaka-uprave, pravoslavna crkva, menzilhana-pošta, kasarna-kršla...), grade se savremeni putevi. Grad Bijeljina tokom austrugarske uprave (nakon 1878. godine), sve više mijenja svoju urbanu strukturu i izgled. Gradovi Bosne i Hercegovine, inače, u tom periodu doživljavaju različite promjene i postepeno sve više liče na evropske gradove. Neki od njih postali su važna industrijska središta i postepeno su dobijali oblike evropskog industrijskog grada (i po socijalnoj strukturi i po vanjskom izgledu – Tuzla, Zenica), dok je većina ostala na zanatstvu, sitnom preduzetništvu (s modernim zanatima) i pojačanoj trgovini i saobraćaju. Specifične i vidljive promjene doživjeli su i oni gradovi koji su postali vojni centri i strateška uporišta Monarhije. Takav slučaj je i sa Bijeljinom, koja se nalazi blizu granice, i Austro-Ugarska u njoj gradi kasarnu i druge prateće sadržaje. U gradu Bijeljini se za vrijeme austrougarske uprave razvija privreda, infrastruktura, kao i kulturni žuvot. Središte Bijeljine poprima sve više izgled tadašnjeg modernog evropskog, zapravo srednjoevropskog grada. Grade se brojni urbani sadržaji, koji po svom arhitektonskom izgledu mogu biti u bilo kom gradu Evrope. Radi se o zgradama Landesbanke, Gradske vijećnice, Rimokatoličke crkve, Jevrejskog sinagoge, Narodne škole, Trgovačke škole, Srpske osnovne škole, Kasarne... Tada je karakteristična ulica Wilmastrasse, koja po ukupnom ambijentu pripada gradovima srednje Evrope.

Zaključak

Područje krajnjeg sjeveroistočnog ugla Bosne i Hercegovine, kao i sjeveroistočne Bosne, jeste izražena historijsko-geografska cjelina poznata pod nazivom Semberija. Sa historijsko-geografskog aspekta Semberija ima niz zanimljivih tema, čija istraživanja daju kompleksniju sliku bogatog i raznovrsnog naslijeđa ovog dijela Bosne. U Semberiji se nalaze brojni toponimi čije istraživanje upotpunjuje sliku historijsko-geografskih karakteristika ovog područja od najstarijih vremena. Najstariji toponimi su hidronimi Sava i Drina. Veliki je broj toponima tipa Grad, Gradina i Gradac. Vrlo su zanimljivi i toponimi Semberija i Bijeljina za srednjovjekovnu župu, a kasnije grad. Ovo područje je od antike pod snažnim uticajem najznačajnijeg rimskog grada u unutrašnjosti Balkana, Sirmijuma. Kao Sremska Mitrovica, u osmanskom

49

periodu imao je status šehera, velegrada. Također, u osmanskom periodu na prostor Semberije značajno utiče i grad Rača. Među otvorenim pitanjima historijsko-geografskih istraživanja Semberije jeste i nastanak naselja Janja i njegovo prerastanje u grad (kasabu). Svakako najvažnija historijsko-geografska tema Semberije jeste višestoljetni razvoj naselja Bijeljina. Od srednjovjekovnog trga pod nazivom Četvrtkovište, preko dobijanja statusa grada u 16. stoljeću i razvoja ka evropskom gradu na prelazu 19/20 stoljeće, do današnjeg savremenog grada, središta ovog dijela Bosne i Hercegovine.

Izvori i literatura

Austrougarske topografske karte sa kraja 19. stoljeća, razmjer 1:75.000. Sekcije Jamena und Bijeljina i Mitrowitz i Janja.

Topografska karta razmjera 1:100.000, sekcija Bijeljina.

Topografske karte razmjera 1:25.000, sekcije koje pokrivaju Semberiju.

Evlija Čelebi, Putopis, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 1996.

Zijad Šehić, Ibrahim Tepić, Povijesni atlas Bosne i Hercegovine, Sejtarija, Sarajevo, 2002.

Adem Handžić, Postanak i razvitak Bijeljine u XVI vijeku, Prilozi za orijentalnu filologiju, XII-XIII, 1962-63., Orijentalni institut, Sarajevo.

Adem Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Svjetlost, Sarajevo, 1975.

Iljas Hadžibegović, Bosanskohercegovački gradovi na razmeđu 19. i 20. stoljeća, Institut za istoriju u Sarajevu, Sarajevo, 2004.

Nedim Filipović, Islamizacija u Bosni i Hercegovini, Centar za kulturu i obrazovanje Tešanj, Tešanj, 2005.

Mustafa Grabčanović, Bijeljina i Bijeljinci, BZK Preporod, Bijeljina, 2006.

Kemal Nurkić, Popis bijeljinskog kadiluka, mulkovna dobra, JU Arhiv Tuzlanskog kantona, Tuzla, 2009.

50

Doc. dr. Edin Mutapćić

BIJELJINA I OKOLINA U SREDNJEM VIJEKU

Abstract:

Bijeljina and enviroment in the mrdieval century Although the written evidence of immediate area of Bijeljina during the medieval century are more than modest, we can not tear away to the conclusion that in this area, which was an important communication center, played out a very dynamic life. Anyway, that confirms and very early existence of a monastery in a mentioned territory. A significant contribution to the mentioned statement give a previously found traces of a medieval material culture. Bijeljina was an important center for transmitting of the Bosnian spiritual, cultural and political interests to the neighboring Hungarian territories which were located east and north of the present Bijeljina. Keywords: Sarajevo, Drina, Sava, Bosnia

Uvod

Bijeljina je danas grad koji se nalazi na samom sjeveroistoku Bosne i Hercegovine, te je od susjednih država Srbije, odnosno Hrvatske, odvojena riječnim tokovima Drine i Save. Pisani tragovi o medijevalnom dijelu prošlosti bijeljinskog kraja više su nego skromni. Međutim, značajan dio izvora nastalih u periodu od nekoliko stoljeća tokom srednjeg vijeka, potvrđuju rijeku Drinu kao granicu bosanske države. O tome dragocijene informacije daju Pop Dukljanin u svom „Ljetopisu“ i Ivan Kinam.1 Navedenu granicu uz rijeke Savu i Drinu potvrđuje i „mreža“ ranosrednjovjekovnih utvrđenja.2 Naposlijetku, to će potvrditi i bosanski ban Stjepan II u svojoj povelji, konstatovavši da vlada „od Save do mora i od Drine do Cetine“.3 U nekoliko uvodnih rečenica željeli smo istaći da se područje današnje Bijeljine i okoline još od ranog srednjeg vijeka nalazilo u okviru „zemlje“ Usore, odnosno srednjovjekovne bosanske države.

1 Ferdo Šišić, Letopis popa Dukljanina, SKA, Beograd–Zagreb, 1928., 398-399; Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, Beograd, 1959., knjiga IV, str. 26-29.;

2 Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, tom 2, Sarajevo, 19883 Ludwig Von T h a l l ó c z y ; Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter,

München und Leipzig 1914. (dalje: T h a l l ó c z y, S t u d i e n ) s t r . 1 3 - 1 5 .

51

Pisani tragovi o bijeljinskom područuju u srednjem vijeku

Kada govorimo o neposrednom bijeljinskom području do XV stoljeća, gotovo da nemamo pomena ovih krajeva u historijskim izvorima. U tome, kao izuzetak, svakako možemo uzeti Popa Dukljanina i njegovo spominjanje bitke koja se odigrala kod „Belline“4, u kojoj slavenski kralj Tihomil pobjeđuje Ugre. Latinski tekst vezan za te događaje glasi: „Quodam itaque tempore, dum esset rex in partibus Sremi, Sremani congregantes se cum Ungaris, commiserunt praelium cum rege. In quo loco ceciderunt Sremani cum Ungaris et facta est eis contritio magna. Ab illo ergo die dicta est planities lila, in qua factum est prae lium, Bellina5, nomine regis, ob victoriam, quam habuit ibi rex, usque hodie.“6 Rezultat navedenog događaja bio je uspostavljanje mira i granice na rijeci Savi do njenog utoka u Dunav („Post haec Ungari ad regem miserunt quaerendo pacem. Rex praeterea fecit pactum cum eis hoc modo, ut ab illo die in antea non auderent transire flumen Sava et a loco unde surgit et sicut currit usque quo intrat in magno flumine Donavi, neque homines regis transirent in illam partem, neque ili in istam; et placuit eis et fecerunt pacem.“) 7 Muhamed Hadžijahić je, sasvim utemeljeno, smjestio pomenutog Tihomila među bosanske velikaše. On je svoje sjedište imao u Šahbeskom gradu na Romaniji, čije je područje u svom nazivu dugo čuvalo njegovo ime, gdje i danas postoje ostaci navedenog srednjovjekovnog grada. Hadžijahić je, takođe, odlično primijetio da se župa (oblast) Drina može ubrojati među srednjovjekovne bosanske zemlje i on je jasno razlikuje od Podrinja (srednji i donji tok Drine).8 Međutim, Hadžijahić smatra da se navedena bitka odigrala mnogo južnije i da se radi o iskrivljenim oblicima naziva rijeka. Ne želeći dalje

4 F. Šišić, Ljetopis, str. 322; Ljetopis popa Dukljanina, Zagreb, 1950., str. 72.5 Historiografija je često navedeno naselje poistovjećivala sa Bijeljinom. Međutim, sama

Bijeljina postoji u prvim osmanskim defterima, ali kao nahija, dok naselje na njenom mjestu nosi naziv Četvrtkovište. Navedenu činjenicu u historiografiji ispravno je primijetio M. Dinić, da nedaleko od Šapca, dakle u Mačvi, postoji naselje pod istim imenom (Mihajlo Dinić, Srednjovekovni Srem, Srpske zemlje u Srednjem veku, Istorijsko-geografske studije, Beograd, 1978., str. 274. Napominjemo da na početku osmanske vlasti doista na navedenom prostoru postoje naselja Gornje i Dolnje Beljino koja pripadaju nahiji Bogurdelen (Vidi: Adem Handžić, Dva prva popisa Zvorničkog sandžaka, iz 1519 i 1533. godine, Sarajevo, ANUBiH-SANU, 1986. , str. 157; dalje: Dva prva popisa)

6 F. Šišić, Letopis, str. 322; V. Mošin, Ljetopis popa Dukljanina, str. 72.7 F. Šišić, Letopis, str. 322; U daljem dijelu „Ljetopisa“ govori se o sudbini Tihomila i

njegovoj brzoj smrti poslije navedenog događaja. „Post haec reversus est rex in maritimas regiones. Quadam autem die, dum intraret in unum oppidum Tribuniae, suibitanea morte defunctus est. Tune sepelierunt illum in ecclesia saneti Michaelis in eodem oppido cum grandi honore. Populi autem fleverunt illum multis diebus. Septima autem die dormitionis eius, uxor illius peperit filium, quem Tiscemirum vocavit, quod latine dicitur consolator populi.“

8 Muhamed Hadžijahić, Je li Tihomil iz Kronike popa Dukljanina – historijska ličnost? GDI BiH, broj XVII, Sarajevo, 1966-1967. (dalje: Muhamed Hadžijahić, Tihomil) str. 397-418.

52

da ulazimo u analizu ovog problema, spomenut ćemo samo činjenicu da Ranjina u svojim „Annales Ragusini“ govori o navedenim događajima najobimnije, dakle poznaje najviše činjenica, te govori o bosanskom banu Budislavu, koji se nalazio u Sremu i u čijoj službi je bio pomenuti Tihomil. Velika je vjerovatnoća, ukoliko navedene činjenice uzmemo kao historijski pouzdane, da je, kao nagradu za pobjedu nad Ugrima, Tihomil dobio mjesto velikog župana Raške.9 Ne treba zaobići mogućnost da je Bijeljina u tom periodu gradila neku značajniju administrativno-geografsku cjelinu zajedno sa naseljima Gornje i Dolnje Beljino, koja se javljaju u prvim popisima Zvorničkog sanžaka i pripadaju nahiji Bogurdelen.10 Udaljenosti su neznatne da se ime ne bi prenosilo, a eliminisanjem bosanskih utjecaja preko Drine naziv se prvenstveno zadržao za veću administrativnu cjelinu (župu), da bi tek kasnije bio upotrijebljen i za naziv naselja – grada. Naime, Bijeljina se u prvim izvorima osmanske provenijencije javlja kao slabo naseljena nahija.11 Što se tiče gradskog centra, Osmanlije zatiču varoš Četvrtkovište, koja će tek kasnije biti pretvorena u razvijen urbani centar (kasabu) uz pomoć državne intervencije.12 O spominjanju Bijeljine u srednjovjekovnim izvorima moguće je govoriti i na osnovu jedne povelje ugarskog kralja Sigismunda Luksemburškog braći Gorjanski od 1. VIII 1406. godine. U navedenom dokumentu se, pored ostalog, kaže: „conflicmm districtus nostros de Beleen et de Macho“13. Prema našem mišljenju, radi se o prostoru sa desne strane rijeke Drine koji se nalazi „de Macho“, jer se Bijeljina pod navedenim nazivom javlja kasnije, ali svakako, to je potvrda da je navedeni

9 Muhamed Hadžijahić, Tihomil, str. 404-406.10 A. Handžić, Dva prva popisa, str. 157.11 A. Handžić, Dva prva popisa, str. 111, 167-168, 178.12 A. Handžić, Postanak i razvitak Bijeljine u XVI vijeku, POF XII-XIII, 1962., str. 53-

54; „Carskom odredbom naređeno je da se u spomenutoj kasabi (Četvrtkovištu), gdje stanuju muslimani, obavlja džuma (molitva pet kom); u njoj sjedi kadija. Kako se ovo mjesto nalazi na putu koji vodi iz Hercegovine, Klisa, Dubrovnika i Bosne prema budimskoj i temišvarskoj krajini i stoji kao derbend na javnom putu prema račanskoj skeli, dobro naseljeno, bilo bi dobro, a i za carsku blagajnu vrlo korisno da to mjesto postane kasaba. Stoga su emini i ajani vilajeta (Zvorničkog sandžaka) insistirali da se u tom mjestu uspostavi pazarni dan i godišnji sajam (panađur), te da to mjesto postane kasaba, što bi i za gospodara zemlje (zvorničikag sandžak-bega) bilo korisnije, pa su uputili predstavku Visokoj Porti. Pošto se uvidjelo da je opravdano i potrebno da spomenuto mjesto po stane kasaba, izdata je carska zapovijed od 20. džumada 988. (2. VIII 1580), da se to mjesto ubilježi u defter kao kasaba i da se u njemu uspostavi pazarni dan i godišnji sajam. Isto tako muslimani te kasabe, kao i u drugim kasabama, neće više plaćati rajinske pri stojbe, a plaćaće svome sandžakbegu samo kaznu za prekršaje, pri stojbe prilikom vjenčanja i badihavu. Na temelju carske zapovijedi spomenuto stanovništvo oprošteno je od ostalih državnih tereta. Kako je ovo gornje bilo ubilježeno u ranijem defteru, to je na isti način ubilježeno i u ovom novom defteru.“

13 Ferdo Sišić, Nekoliko isprava iz početka XV st., Starine, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Knjiga XXXIX, Zagreb, 1938., str. 276-286 (279).

53

prostor nekada gradio jednu administrativnu cjelinu.14 Takođe pomen „in Bielina“ imamo u jednom dokumentu u Dubrovačkom arhivu, iz kojeg saznajemo da su 3. III 1446. ljudi iločkog bana opljačkali Bogišu Bogmilovića u navedenom mjestu.15 S pravom, dakle, možemo prihvatiti Handžićevo mišljenje da se navedeno pominjanje „odnosilo samo na župu“, a ne na istoimeno naselje. Naime, iz navođenja pojedinih geografskih imena u srednjovjekovnim izvorima obično se ne vidi na što se tačno odnosi, na određeno mjesto, župu ili oblast. Prema tome, Bijeljina je u predosmansko doba bila zasebna župa, a njeno sjedište je u ranijem periodu bio tvrdi Teočak, a kasnije, svakako, tu gdje se nalazio samostan kojeg 1378. godine spominje Pizanski u sastavu mačvanske kustodije.16 U znatno kasnijem sačuvanom popisu istih kustodija iz 1514. godine, kojeg je u nauci prvi elaborirao D. Mandić, spominje se samo samostan „S. Mariae Campaniae“ dok samostana u Bijeljini (Biblina) nema u popisu. Međutim, Mandić ovaj samostan „S. Mariae Cam paniae“ ili „S. Mariae in Campo“ ubicira kod Bijeljine.17 Tu valja biti oprezan, jer i Jelanić u svom popisu jedino za ovaj samostan ne daje naziv mjesta u zagradi. Isto tako jedino kod ovog samostana „S. Marie in campo“ se navodi naziv samostana (odnosno posvećenja). Upravo iz tog razloga donosimo prepis onako kako je to učinio Jelanić.18

V.Mačvanska.

Alšan (Alsan), Bijelina (Biblina), Ljubovija, Ljubi (de Lab), Mačva (Mazue), (s. Marie in campo), Točak (Coscick), Vrhokrupa (Vert-hocrup), Srebrenica (Srebernica).

Tab. br.1. Popis samostana mačvanske kustodije iz 1378. god. prema J. Jelaniću

Prema tome, ukoliko se samostan „Biblina“ odnosio na Bijeljinu, on je na tom području nestao prije dolaska Osmanlija, te ga osmanska uprava ne zatiče niti popisuje u svojim defterima. A što se tiče samostana „S. Mariae in Campo“, on je

14 „Pored sve logičnosti gornje pretpostavke, moramo svakako dati prednost podacima koje nam pružaju turski popisni defteri, tj. da se centralno naselje turske nahije, kao i srednjovjekovne župe u vrijeme turskog osvojenja nazivalo samo Četvrtkovište. Ovo tim prije što su turski popisivači striktno pazili da se jedno mjesto tačno ubilježi, pa ako je jedno mjesto imalo po dva naziva, ubilježena su obadva, a katkada i tri. Prema tome, bilo bi čudno zašto i sjedište same nahije, Četvrtkovište, nije tako zabilježeno (Bi jeljina ili Četvrtkovište, odnosno obratno), ako je ono bilo poznato i pod nazivom Bijeljina.“ (A. Handžić, Postanak i razvitak Bijeljine u XVI vijeku, str. 48)

15 Drago Škrivanić, Putevi u srednjovjekovnoj Srbiji, Beograd, 1974., str. 57.16 A. Handžić, Postanak i razvitak Bijeljine u XVI v., str. 48; Jurijan Jelanić, Kultura i

bosanski franjevci, I, fototip izdanja iz 1912., Svjetlost, Sarajevo, 1990., str. 37.17 Dominik Mandić, Hercegovački spomenici franjevačkog reda iz turskog doba, sv. I,

1463.–1699., Mostar, 1934., str. 10.18 ., J. Jelanić, Kultura i bosanski franjevci, I, str. 37.

54

zapisan u osmanskim defterima iz 1533. i 1548. godine, ali u susjednoj korajskoj nahiji, i to na njenoj periferiji prema srednjovjekovnoj župi Bijeljina.19

Kroz bijeljinsko područje prolazio je put koji je vodio iz Podrinja, tj. preko Srebrenice, Kušlata, Zvornika, Teočaka i Bijeljine prema Mitrovici i Iloku.20 U Bijeljini se sastajao s tim glavnim putem i put koji je vodio od rijeke Bosne, tj. Doboj-grada dolinom Spreče, zatim preko Srebrenika i Soli.21

Bijeljina je od 1464. godine ušla u sastav Srebreničke banovine i bila njen sastavni dio vjerovatno do pada ove teritorije pod osmansku vlast nešto prije 1520. godine.22 Naime, do danas nije pronađen nijedan siguran izvor koji govori o tome kada je Posavina, tj. prostrano područje između rijeka Drine, Bosne i Save, sjeverno od Srebrenika i Teočaka potpalo pod osmansku vlast. A. Handžić smatra da se to dogodilo 1521. godine, „prilikom pada Beograda i Šapca i opće osmanske ofanzive preko Save“. Mišljenja smo da je zbog nepostojanja značajnih utvrda oko Bijeljine, a pošto su Srebrenik i Teočak izgubljeni najkasnije 1520. godine, tu sudbinu moralo dijeliti i šire bijeljinsko područje.23 Jedino je sigurno da Bijeljine nema u najstarijem poznatom popisu Zvorničkog sandžaka iz 1519. godine.24 Općepoznato je da u navedenom popisu nema mjesta sjeverno od Zvornika, odnosno nahija Gornje, Donje Tuzle i Dramešina. Jedino je poznato da su naselja Gornja i Donja Tuzla bila pod osmanskom vlašću prije mjeseca juna 1515. godine.25 Prema tome, da je navedeno područje bilo pod osmanskom vlašću, zasigurno bi se našlo u navedenom popisu. Prvi popis područja sjeveroistočne Bosne do granice na rijeci Savi, odnosno Drini, imamo u sumarnom popisu (defteru) Zvorničkog sandžaka, koji je završen do aprila 1533. godine. U navedenom popisu spominje se nahija Bijeljina, i to kao has zvorničkog sandžakbega. U navedenoj nahiji nalaze se samo četiri sela, i to: Mirkovac, Čukovići, Grm Selište i Četvrtkovište, te tri mezre: Jerilska, Obrovac i Obrovače, koje su sastavni dijelovi pojedinačnih timara.26

19 „Mezra Crkva Sveta Marija, u blizini sela Bili Potok“ (Dva prva popisa, str. 145.), odnosno „Mezraa-i kilisa-i Isveta Marija der kurb-i karye-i Bili Potok tabi i Koraj“ (Adem Handžić i dr., Najstariji katastarski popisi bosanskog, zvorničkog i kliškog sandžaka, knjiga, V, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1978., str. 473 b.).

20 Konstantin Jireček, Trgovački drumovi i rudnici Srbije i Bosne u srednjem vijeku, prevod Đorđe Pejanović, Svjetlost, Sarajevo, 1951., 127.

21 D. Škrivanić, Putevi u srednjovjekovnoj Srbiji, str. 57-59; A. Handžić, Postanak i razvitak Bijeljine u XVI vijeku, str. 47.

22 O Srebreničkoj banovini više vidjeti: Radovi sa naučnog skupa Srednjovjekovna Bosna i Srebrenička banovina, Biljeg Srebrnika, br. 5-6., 37-82.

23 O padu Srebreničke banovine vidjeti: E. Mutapčić, Srebrenička banovina – nastavak kontinuiteta bosanskohercegovačke državnosti ili ne?, Biljeg Srebrenika, IV, 2006., str. 104-110.

24 A. Handžić, Dva prva popisa; A. Handžić, Postanak i razvitak Bijeljine u XVI vijeku, str. 46-47.

25 A. Handžić, Postanak i razvitak Bijeljine u XVI vijeku, str. 46-47.26 A. Handžić, Dva prva popisa, str. 111, 167 i 168. Svega je 57 kuća u cijeloj nahiji.

55

Osmanlije su iz strateških razloga podigli tvrđavu Novi na Savi, u granicama bijeljinske nahije. To je osmanlijska građevina građena od cigle, a nastala je u drugom ili početkom trećeg decenija XVI stoljeća, kao jedno od nekoliko utvrđenja na Savi. Imala je i podgrađe, varošicu Novi. Tvrđava nije bila sjedište nahije, nego je predstavljala manje vojno uporište i stražarnicu na tom važnom vodenom putu. Imala je malenu posadu, jed nu odu, odnosno buljuk od 12 stalnih mustahfiza. Porušena je za vrijeme Bečkog rata (1683-1699) i od tada nije više bila u upotrebi, tj. nije imala posadu. Zatim je od 1718. do 1739. godine cijelo to područje bilo u posjedu Austrije. Kasnije je, vjerovatno, popravljena i služila kao kula, poput mnogih kula u Bosni u XVIII i XIX stoljeću, te je u tom periodu prozvana imenom „Nakićeva kula“.27

Na osnovu analiziranja prirodno-geografskih faktora koji utiču na stvaranje jedne župe, P. Anđelić sasvim opravadano smatra da su Bijeljina i Teočak u ranijim periodima sred njega vijeka sačinjavali jedinstvenu cjelinu, organiziranu u župu. Potvrdu za navedeno razmišljanje imamo u činjenici da navedeno područje predstavlja jednu prirodno-geografsku cjelinu koja je omeđena („zatvorena“) riječnim tokovima Drine i Save na istoku i sjeveru, „a obroncima pla ninskog lanca Majevice – na jugu, ispunjena slivovima rječica: Dašnice, Janje i Tavne“. Čitav pro stor je ravan na sjeveru, a brdovit na jugu, što je uvjetovalo i karakter njegove političke organizacije u prošlosti, a i danas. U srednjem vijeku, kao i u doba osmanske uprave, ovdje su bila formirana dva upravna kotara (kasno-srednjovjekovne župe) – Bjeljina i Teočak, koje su, uostalom, i Osmanlije preuzele u svoju administrativno-organizacionu formu.28

Kao razlog za navedeno mišljenje navodimo činjenicu da su područja ove dvije kasno-srednjovjekovne župe spadala pod ingerencije mačvanske kustodije, za razliku od ostatka Usore, čija su područja spadala pod patronat usorske kustodije. To najbolje možemo uočiti nešto podrobnijom analizom popisa fra Bartola Pizanskog iz 1378. godine. Naime, dijeleći dijaceze bosanske vikarije, Pizanski spominje usorske dijaceze: Đakovo (Diaco), Modriča (s. Hlye), Vrbica (Uerbice), Skakava (Schachoue), Lindva (Lindue), Bukovica (Buchouice). Međutim, pored usorskih, navedeni autor nam daje i popis mačvanske kustodije, gdje nabraja sljedeće samostane: Alšan (Alsan), Bijeljina (Biblina), Ljubovija, Ljubi (de Lab), Mačva (Mazne), (s. Marie in campo), Teočak (Coaciek), Vrhokrupa (Verthocrup), Srebrenica (Srebernica).29 Dakle, Bijeljina i samostan “S. Marie in campo” i crkva u Teočaku ulaze u jednu regionalnu cjelinu. Za razliku od navedenih, npr. susjedni samostan u Skakavi, koji se nalaze u župi Koraj, pripada usorskoj dijacezi.30 Da ne bi djelovalo zbunjujuće, moramo napomenuti da je samostan “S. Marie in campo” bio na samoj periferiji susjedne župe Koraj, te je kao takav uvršten u mačvansku kustodiju.

27 A. Handžić, Stari grad Novi na Savi, GDI, broj XIV, Sarajevo, 1963., str. 239-251.28 Pavao Anđelić, O usorskim vojvodama i političkom statu su Usore u srednjem vijeku,

Prilozi instituta za istoriju u Sarajevu, Broj XIII, Sarajevo 1977., str. 24; A. Handžić, Bijeljina, 45-72.

29 Julijan Jelanić, Kultura i bosanski franjevci, I, str. 37.30 Julijan Jelanić, Kultura i bosanski franjevci, I, str. 37.

56

Dakle, u poznom srednjem vijeku navedena župa se cijepa na dvije kasno-srednjovjekovne župe koje je osmanska administracija preuzela u svojoj organizacionoj shemi u statusu nahija. Riječ je o Bijeljini i Teočaku.

Ostaci materijalne kulture

Na području Bijeljine, kao važne komunikacione tačke u ranom srednjem vijeku, imamo niz lokaliteta. Tako imamo tragove kontinuiranog života nedaleko od obale Save, u mjestu Bosanska Rača. U navedenom naselju pronađena su tri ognjišta s fragmentima gradišne i kasnije srednjovjekovne keramike, a u sre dini prostora rimska fibula 1.–2. v. i slavenska „S“ naušnica. U naselju Gojsovac (Dvorovi, Bijeljina) otkriveno je naselje koje po tipologiji pronađene keramike pripada ranom srednjem vijeku. Nedaleko od navedenog lokaliteta u istom naselju (Dvorovi), na lokalitetu Brodić, otkrivene su dvi je ranoslavenske grobne urne.31

U periodu ranog srednjeg vijeka značajna naselja otkrivena su na području Batkovića u Bijeljini. Naime, u višegodišnjim istraživanjima, koja je na lokalitetima Jazbine i Oraščići provela Irma Čremošnik, otkriven je veliki broj zemunica, keramike i drugih materijalnih ostataka koji pripadaju ranom srednjem vijeku (period od VII do XII stoljeća).32 Slično naselje istraživao je S. Perić na lokalitetu Gradine, u naselju Ostojićevo, (Bijeljina) te ustanovio zemuničko naselje iz perioda ranog srednjeg vijeka. 33

Što se tiče spomenika materijalne kulture na širem bijeljinskom području, evidentirani su, uostalom kao specifikum bosanskih medijevalnih prostora, lokaliteti sa stećcima u naseljima: Batković, Čađavica, Gornja Bukovica, Gornji Dragaljevac, Glavičice i Kojčinović. Radi se o manjim nekropolama. Na tri stećka su sačuvani natpisi koji čuvaju uspomenu na Mihalja Veselinovića34, Grubca Horića35, dok oštećeni tekst u Jazbinama (lokalitet Klisa) kao najinteresantniji krije ime gosta Milorada.36 Navedeni stećak donosi informaciju o značajnom organizacionom 31 Arheološki leksikon, tom 2, str. 89.32 Irma Čremošnik, Jazbine i Oraščići, Batkovići, Bijeljina – slavenska naselja, Arheološki

pregled, broj 12. Arheološko društvo Jugoslavije, Beograd, 1970., str. 151-152.; Irma Čremošnik, Batkovići – „Jazbine“, Bijeljina – slavensko naselje, Arheološki pregled, broj 15. Savez arheoloških društava Jugoslavije, Beograd, 1973., str. 87-88. Gradine su zemuničkog karaktera. O životu Slavena u zemunicama imamo i pisane tragove od Prokopija koji govore da su oni živjeli u zemunicama koje su međusobno povezane hodnicima pri tome često mijenjajući životnu teritoriju (Historija naroda Jugoslavije I, str. 71).

33 S. Perić, Gradine, Ostojićevo, Bijeljina – slavensko naselje, Arheološki pregled, broj 15. Savez arheoloških društava Jugoslavije, Beograd, 1973., str. 88-89.

34 A se leži Mihalь Veselinovi[ćь], a postavista [a na] njemь [ka]men .v. (2) [br]ata [Maretinь i Batićь. A se pisa Brani[š]atь dijakь] (Marko Vego, Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, knjiga IV, str. 115-117).35 A se leži [Grub] ьcь Hor[i]ćь, a postav[i] [n]a njemь bili [gь] ... stanь br[atь] jego. (Marko Vego, Zbornik srednjovjekovnih natpisa BiH, knjiga IV, str. 115-117).36 Navedeni tekst Š. Bešlagić (Novopronađeni natpisi na Stećcima, Naše starine, broj XII,

Sarajevo, 1969., str.141-142).

57

centru Crkve bosanske, za čiji rad je na ovom području bio zadužen njen gore navedeni visoki službenik. Vjerovatno je ovaj centar bio vrlo utjecajan u vjerskoj propagandi učenja Crkve bosanske u susjednoj Slavoniji, a posebno u Mačvi i Sremu.37 I sam naziv lokaliteta Klisa govori o postojanju crkve. Među matrijalnim ostacima treba spomenuti i vrlo vrijedan mač tipa „magna spata“ koji je pronađen u navedenim krajevima, odnosno u Jelasu kod Donjeg Broca.38

Bosanski utjecaji sa istočne strane Drine

Bijeljinsko područje bilo je značajna baza širenja bosanskih srednjovjekovnih utjecaja na sjever, a pogotovo istok –na prostore koje je tokom srednjeg vijeka najvećim dijelom kontrolisalo ugarsko kraljevstvo. Još od antičkih vremena kao značajan regionalni centar na području istočno od Drine razvio se Sirmijum. Jedan pogled na kartu dovoljan je da pokaže da se istočni ugao između Drine i Save geografski mnogo neposrednije priključuje Sirmijumu.39 Takođe, analiza karata srednjovjekovne Ugarske i srpskih zemalja govori da navedeni prostor predstavlja svojevrsni „interegnum“, odnosno međuprostor, na koji je svoje aspiracije konstantno iskazivala Ugarska. Nažalost, pošto se historiografija Bosne još posmatra iz perspektive XIX stoljeća, kako je to zaključila Nada Klaić,40 nikome ni na kraj pameti nije bilo da na tom prostoru vidi u određenom razdoblju područje bosanskih zemalja. Uostalom, dvije sile XV stoljeća, Ugarska i Osmansko carstvo, tu su bosansku prisutnost poznavale, te imamo, prema Ugarskoj, predstraže za dalja osmanska osvajanja u vidu tri (bosanske) banovine: Jajačke, Srebreničke i Mačvanske. Sa druge strane, Osmansko carstvo, poslije osvajanja, navedeni prostor uključuje u sastav Zvorničkog sandžaka, objedinjujući pri tome područja s obje strane ove rijeke.41

37 O navedenim utjecajima više vidi kod: Jaroslav Šidak, Studije o Crkvi bosanskoj i bogumilstvu, Zagreb, 1975., str. 287-293.

38 Grupa autora, Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463., HKD Napredak, Sarajevo, 1942., str. 642. U XIV vijeku razvija se od ovog tipa prirodnom evolucijom got ski mač, kod koga se balčak, nakrstica i list znatno produljuju, a jabu čica na balčaku dobiva oblik spljoštene jabuke ili kruške. Uslijed produženja oštrice mač postaje teži, pa je bilo nužno produžiti i balčak, da se, po potrebi, mačem uzmogne baratati sa dvije ruke. To je takozvana magna spata, veliki mač, a kovali su ga u Dubrovniku.

39 M. Dinić, Srednjovekovni Srem, str. 272.40 Hazim Šabanović, Bosanski pašaluk, Postanak i upravna podjela, Svjetlost, Sarajevo,

1982., str. 50-54; Adem Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku,Svjetlost, Sarajevo, 1975., str. 32-51.

41 Grupa autora, Istorija Mađara, Clio, Beograd, 2002., str. 158-184; Adem Handžić, Dva popisa; Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, BZK Preporod, Sarajevo, 1997., str. 108-109; Ljudevit Thallóczy, Povijest, (banovine, grada i varoši) Jajca 1450 - 1572, Zagreb, 1916. (prevod Milan pl. Šuffllay); S. Ćirković, Istorija, Adem Handžić, Tuzla; Edin Mutapčić, Srebrenička banovina – nastavak kontinuiteta bosanskohercegovačke državnosti ili ne?, Biljeg Srebrnika, br. 4, Srebrenik, 2006;

58

Sa našeg stanovišta, stvar pojednostavljuje pismo pape Grgura IX iz 1229. godine, u kojemm se spominju „Sirmia citerior i ulterior“. Iz navedenog pisma se može vidjeti da na pomenutom prostoru nije uspostavljena redovna crkvena organizacija, tako da „quam terre illius homines episcopalem appellant“.42 Dakle, u onostranom Sremu ne postoji redovna crkvena organizacija. Šta bi to bio ovostrani i onostrani Srem? Ne želeći se uopće dalje upuštati u historijsko-geografske analize, iznosimo pretpostavku da se radi o području koje je, kako je to Dinić primijetio, poznatije pod kasnijim nazivom Mačva. Navedeno područje se tako, prema našem mišljenju, dijeli na dio koji se nalazio pod ugarskom vlašću i dio koji je bio u sastavu bosanske zemlje, vjerovatno u sastavu Usore i Soli, kao njena najistočnija granica. Upravo ovakva organizacija Usore i Soli u X stoljeću naslanja se na kasno-antičku podjelu provincije Panonije.43 U prilog činjenici da je na području Srema očito bosansko prisustvo, najbolje potvrđuje činjenica da u periodu od Sebastijanusa (Sebastijana) krajem VI stoljeća, pa do Oliveriusa iz 1231. godine, ne postoji redovna crkvena organizacija, te se spomenuti Oliverius smatra „post restitutam Episkopi Sirmienses“. Dakle, u navedenom periodu ne postoji organizovana katolička niti biskupska hijerarhija na navedenom prostoru, što ide u prilog tvrdnji da je taj prostor bio u sastavu Bosne.44 U prilog našim tvrdnjama ide i Ćirkovićev zaključak o trgovini robljem, pri čemu on kaže da najveći „deo sveta prodatog u Dubrovniku poticao je iz Bosne“, te da je takva trgovina zabilježena i iz „Srema“, dok iz „srpskih državnih teritorija nije zabeleženo ni jedno lice“, kao predmet navedene trgovine.45

42 G. Féjer, Codex diplomaticus Hungariae ecclesiasticus ac civilis, III/2, Budae, 1829- 44. , str. 157-158; M. Dinić, Srednjovekovni Srem, str. 272.

43 Poznato je da su romejsku vlast u području Srema srušili Avari prilikom zaposjedanja Sirmijuma 582. godine. U nauci je poznato da su na ovom prostoru privremenu vlast uspostavili Bugari (zauzeli Beograd i Sirmijum) oko 825. godine. Nepoznato je dokle je granica tih osvajanja išla na zapad, ali uglavnom se vještački priključivala i Mačva. Poslije pada Bugarske, Sirmijum i Beograd ulaze u sastav Samuilovog Makedonskog carstva, da bi po njegovom uništenju, vlast uspostavila Bizantija 1019. godine. U narednom periodu pojačani su ugarski uticaji na ovom području, koji dobijaju naročito na snazi poslije smrti Manojla Komnena 1180. godine. Nikada niko nije posebno analizirao navedenu granicu u zapadnom dijelu Mačve, niti dužinom trajanja vlasti pojedinih država. Jedino je historiografija zaobišla mogućnost bosanskog prisustva, bez obzira na značajne ostatke ijekavice i stećaka na navedenom području, pa i spomen u izvoru koji je temelj za raniju historiografiju Ljetopis popa Dukljanina, odnosno Porfirogenita, koji govori o Sklaviniji koja se sastoji iz Panonije i Dalmacije. (M. Dinić, Zapadna Srbija u srednjem veku, Srpske zemlje, str. 52)

44 Daniele Ferlato, Illiyrici sacri, tomus septimus, Ecclesia Diocletana, Venetiis, MDCCCXVII.

45 Sima Ćirković, Istorija srednjovjekovne bosanske države, Srpska književna zadruga, Beograd, 1964., str. 76.

59

Moramo spomenuti i da jezički ostaci, koji postoje u toponomastici današnje Mačve i srbijanskog Podrinja, u sebi kriju brojne tragove ikavice, na koju se u kasnijem periodu naslanja i ijekavica.46

Tak poslije smrti Dragutina, njegov brat i srpski kralj Milutin pokušao je da zaposjedne Mačvu, Beograd, Kučevo i Braničevo (ovostranu i onostranu Mačvu) u ekspanziji srednjovjekovne srpske države prema sjeveru, ali u tome nije uspio. Međutim, u tom sukobu on je uspio Srbiji priključiti do tada najsjevernije dijelove koji su se našli u sastavu srpske države, a to je dolina Mlave i Peka.47 Stoga, nimalo ne čudi mišljenje nekih historičara da je “bosanski ducatus” sastavni dio ugarske krune. “Najbolji dokaz za to jeste sva ona konfuzija s različitim banovima Bosne, Usore i Soli, te Mačve, koja se sve češće veže upravo za Usoru i Soli.” Upravo oni nisu htjeli da pravilno shvate tu konfuziju i fiktivnost naslova, već smatraju da prostor sjeverne Bosne “postaje poprište sukoba feudalnih oligarha, koji će konačno dovesti do uplitanja napuljskih Anžuvinaca, u prvo vrijeme tek kao posrednika koji, zajedno s papinstvom, pokušavaju pomiriti zavađene oligarhe i zemlji vratiti mir”.48

U samom početku „fiktivne“ Dragutinove vladavine na području Mačve, došlo je do prisnijeg zbližavanja sa vladarskom porodicom srednjovjekovne Bosne. Naime, Dragutinova kći Jelisaveta udaje se za Prijezdinog sina (1284. godine) i nasljednika bosanskog banskog prijestolja Stjepana I Kotromanića. Ova „bosansko-srpska alijansa“ pokazala je značajne „političke rezultate“ jedno stoljeće kasnije, jer je dala „banu Tvrtku pravni osnov da se proglasi za srpskog kralja“.49 Dakle, Prijezdi uopće ne smeta da otac supruge njegovog sina Stjepana nosi titulu koja je već ustaljena na ugarskom dvoru za one kojima je, uostalom, bila potrebna titula radi ličnog statusa (još od vremena Zlatne bule). Tako Dragutin u svojoj tituli objedinjuje Mačvu, nekada sastavni dio Usore i Soli, za koju iz strateških razloga nije bio puno zainteresovan niti bosanski ban niti ugarski kralj, jer njihova utvrđenja su zapadnije, odnosno sjevernije kada je u pitanju Ugarska, odnosno istočnije kada je u pitanju Bosna, gdje je rijeka Drina predstavljala sigurnu granicu. Ipak, iz poštovanja prema dokumentima, ostavimo mogućnost da u neposrednom području rijeke Drine, u župi Bijeljina, nije možda bio dio te teritorije. Takvu mogućnost ostavlja patronat Mačvanske kustodije nad crkvenim prilikama na tom području.50

46 Aleksandar Loma, Neki slučajevi dijalektičkog preslojavanja u toponimiji severozapadne Srbije, Zbornik šeste jugoslavenske onomastičke konferencije, SANU, Naučni skupovi, Knjiga XXXVII, Odeljenje jezika i književnosti, Knjiga 7., Beograd, 1987., str. 155-164.

47 Miloš Blagojević, Pregled istorijske geografije srednjovjekovne Srbije, Zbornik istorijskog muzeja Srbije, broj 20, Beograd, 1983. (dalje: M. Blagojević, Pregled istorijske geografije), str. 84

48 Mladen Ančić, Putanja klatna, Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo i Bosna u XIV stoljeću, ZIRAL, Mostar, 1997. str. 73-74.

49 S. Ćirković, Istorija, str. 75; 50 Julijan Jelanić, Kultura i bosanski franjevci, I svezak, fototip izdanja iz 1912., Sarajevo,

1990., str. 37.

60

Da je u ugarskoj pravno-političkoj praksi postojala intitulacija zemalja koje su se samo djelimično našle pod njenom vlašću, najbolje nam govori praksa sa početka XV stoljeća, kada su, zauzimanjem nekoliko gradova na sjeveru Usore, proglašavali određene velikaše vojvodom Usore.51

Ostavši bez srpskog prijestolja, Stefan Dragutin našao se u vrlo teškoj situaciji, jer, koliko je poznato, u Srbiji nije zadržao nijednu oblast, tako da mu rodbinske veze ostavljaju mogućnost nešto izraženije uloge u političkom životu. Upravo ovo povezivanje sa bosanskom banskom porodicom omogućuje mu da se nesmetano u političkom životu pojavljuje kao gospodar Mačve, Usore i Soli, od ranije poznatih fiktivnih naslova za bjegunce i strance na ugarskom dvoru. Takva situacija nije smetala, zahvaljujući rodbinskim vezama, ni ugarskom kralju, niti banu Bosne. Svakako da je historijsku ulogu Dragutina u velikoj mjeri značajnijom učinio papa Nikola IV, koji je zagovarao uniju katoličke i pravoslavne crkve. Iz tog se razloga obraća srpskoj kraljici Jelisaveti, te obojici njenih sinova, Dragutinu i Milutinu. Uostalom, papi je potrebno savezništvo sa Dragutinom i u borbi oko ugarskog prijestolja. Upravo rezultat te saradnje i neophodnost savezništva uvjetovala je papu Nikolu IV da Dragutinu pošalje „barskog nadbiskupa Marina koji nam je“, kaže papa, „ponizno ispričao da u stranama Bosne koje su podložne tvojoj vlasti ima mnogo ljudi koji su zaraženi heretičkom zloćom“. Zato ga Dragutin moli „neka mu pošalje neke ljude koji bi taj kraj očistili od spomenutih zabluda“.52 Uostalom, i Mačva se, kao što smo konstatovali, može ubrojati među strane Bosne.“ Da bi «lakše spoznali» pravu vjeru, papa im šalje dvojicu franjevaca – Marina i Ciprijana. Oni nose pismo kraljici- majci Jelisaveti, da kao majka djeluje na svoje sinove „ut devote redeant ad predicte fidei unitatem“ i da ponizno prime spaso nosne franjevačke opomene. 53

U nauci je zabilježeno da se upravo u Ilincima u Sremu Tvrtko I Kotromanić 1374. godine vjenčao sa Dorotejom, kćerkom bugarskog cara Stracimira. 54

Velika koncentracija stećaka na desnoj strani donjeg Podrinja svakako govori o snažnim bosanskim utjecajima na tim područijima. Samo da napomenemo da koncentracija stećaka na ovim prostorima ništa ne zaostaje od one sa druge strane Drine, današnje bosanske, gdje je tokom XV stoljeća uspostavljena ugarska vlast koja

51 Tako npr. od 1411.–1415. godine Ivan Gorjanski, vazal kralja Sigismunda, nosi titulu usorskog vojvode koju istovremeno nosi i Vukmir Zlatonosović kao pripadnik bosanskog plemstva. (P. Anđelić, O usorskim vojvodama, str. 34; P. Živković, Usorska vlasteoska porodica Zlatonosovići i bosanski kraljevi (posljednja decenija XIV i prve tri decenije XV stoljeća), Historijski zbornik, god. XXXIX (1), Zagreb, 1986. /dalje: P. Živković, Zlatonosovići/ str. 147-161; Živković, Pavao; Tvrtko II Tvrtković – Bosna u prvoj polovini XV stoljeća, Sarajevo, 1981.)

52 Nada Klaić, Srednjovjekovna Bosna, Politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe (1377.g.), Eminex, Zagreb, 1994. str. 137-141.

53 N. Klaić, Srednjovjekovna Bosna, str. 137-141.54 Živković, Pavo; Usora i Soli – poprište značajnih događanja u XIV i XV stoljeću, Članci

i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, Muzej istočne Bosne u Tuzli, knjiga XV, Tuzla, 1984.

61

je selektivno uništavala stećke. Za navedena uništavanja razlozi se jedino mogu naći u značaju stećaka za bosansku duhovnost i religioznost. Za informaciju, napominjemo da su lokaliteti stećaka pronađeni u sljedećim općinama sa desne obale (danas srbijanske) strane donjeg Podrinja: Bogatić55, Loznica56, Mali Zvornik57, Krupanj58, Osečina59, Valjevo60, Lajkovac61, Ljig62, Ljubovija63, Bajna

55 U neposrednom prisasvkom dijelu, gdje se nalazi ova općina, registrovan je jedan lokalitet sa stećcima, i to u naselju Klenje – lokalitet Drum (Šefik Bešlagić, Stećci – kataloško-topgrafski pregled Veselin Masleša, Sarajevo, 1971; dalje: Š. Bešlagić, Stećci, str. 413)

56 Na području općine Loznica evidentirani su sljedeći lokaliteti stećaka, i to: a) lokalitet Crkva, gdje je danas kultnost mjesta nastavljena novim pravoslavnim grobljem, nalaze se dva stećka, čiji su natpisi nažalost, danas nevidljivi, iako su postojali; b) u samom centru grada, u Varoši, na lokalitetu Rađev kamen, sačuvan je lijepo obrađen stećak koji je danas uništen. Na području Banje Koviljače imamo sljedeće lokalitete: Zejtin Točka (10 stećaka) i Gradac (10). Stećke imamo u sljedećim naseljima, odnosno lokalitetima: Donja Nedeljica – Crkva (4), Šurići (6), Stupnica – Groblje (10), Donja Borina-Mramornjača (20) (Š. Bešlagić, Stećci, str. 413-414).

57 Na ovom općinskom području imamo sljedeće lokalitete: a) Brasina – Mramornjača, bila je velika nekropola, koja je u novije vrijeme uništena. Na četiri su sačuvani natpisi, u kojima se spominju Moisav Pripković (na svom plemenitom), zatim Obrad – plemeniti Planjanin, te Obrad Milatović i Pripko Ilić; b) Radelj – nalazi se stećak sa motivom krsta, ispod kojeg stoji natpis da tu leži Boguš na svom plemenitom i da mu je spomenik podigao njegov sin Mladen. (Š. Bešlagić, Stećci, str. 414-415)

58 Područje Krupnja je veoma bogato stećcima i na njenom općinskom području zabilježeni su sljedeći lokaliteti: a) Dvorska – dva lokaliteta pod nazivom Mađarsko Groblje (15+23); b) Zavlaka – Markovo brdo (6); c) Bela Crkva – Crkva (10); Tolisavac – Mađarsko groblje (stotinjak stećaka – 20. ukrašenih). U samom naselju Krupanj imamo sljedeće lokalitete: Šarampov (1); Mačkov kamen (Mramorje) (10); Burdića rast (4); Ivanović njive (10). Stećke, takođe, imamo u sljedećim naseljima, odnosno lokalitetima: Kržava (2); Lipenović-Mramorje (100); Vrbić – Mađarsko groblje (10); Šljivova – Gujina bara (Mramorje) (10) (Š. Bešlagić, Stećci, str. 415-417)

59 U selu Peslop na lokalitetu Mramorje registrovano je 11 stećaka. (Š. Bešlagić, Stećci, str. 417)

60 Na području Valjeva evidentirana su sljedeća tri lokaliteta: a) manastir Dokmir (2); Bobova – Rimsko (Mađarsko) groblje (14); Suvodanje – birčansko groblje (6).

61 U sklupu Manastira Stepanja nalazi se jedan vrlo ukrašen stećak (Š. Bešlagić, Stećci, str. 418)

62 U selu Brančići, na lokalitetu Mađarsko groblje, nalaze se tri stećka. (Š. Bešlagić, Stećci, str. 418)

63 Donje Postenje – Mramorje (7); Grabovica – Vrhpolje (6); Gornja Trešnjica (4). (Š. Bešlagić, Stećci, str. 418)

62

Bašta64, Kosjerić65, Užice66 itd. Ovom prilikom smo naveli samo one općine koje se prostiru do velike okuke rijeke Drine. Upravo tu postavljamo prirodnu i historijsku granicu usorske zemlje. Samo da napomenemo da se lokaliteti sa stećcima nastavljaju i dalje prema jugu, i sa desne strane obale Drine.67

I na kraju, moramo konstatovati da je upravo na području Srema vrlo rašireno učenje Crkve bosanske. U izvorima, njeno djelovanje se može pratiti tokom XIV stoljeća pa do 1437. godine. Tako je stvoren pogodan teren i za prodor husitskog pokreta u navedene krajeve.68

Sažetak

Iako su pisani tragovi o neposrednom bijeljinskom području tokom srednjeg vijeka više nego skromni, možemo zaključiti da se na ovom području, kao značajnom komunikacijskom središtu, odigravao vrlo dinamičan život. Uostalom, to potvrđuje i vrlo rano postojanje samostana na navedenom teritoriju. Značajan doprinos ovoj konstataciji daju i do sad pronađeni tragovi medijevalne materijalne kulture. Bijeljina je predstavljala i značajan centar za ekspanziju bosanskih duhovnih, kulturnih i političkih interesa na susjedne ugarske teritorije, koje su se nalazile istočno i sjeverno od današnje Bijeljine.

64 Bačevci – Rogljašac (Rogulje, Rosulje) (1); Bačevci – Arnautovača (3); Okletac – Priplav (6), ranije bilo 15 te još jedna nekropola unutar sela; Ovčina – Rimsko groblje (103); Svojdrug – Mramorje (24); Gornja Crvica – Livade (52); Bajna Bašta – Solotuša (1); Višeslava – Bagrenjar (Džinov grob) (1); Lug – Crkvina (postojala nekropola koja je uništena, sačuvana tri fragmentna sanduka koji su „skliznuli“ ka Drini; Dobrotin – Kostojeviće – Vragan (9); Zlodol – Dub – Bogumilsko groblje (12). U selu Beserovina imamo sljedeća dva lokaliteta: a) Selešnica (2) i Bosiljkovac (3); Perućac – Bagruše (Mramorje) 93 stećka (1953. godine bilo 112. stećaka); Gaočići – Krivača (Ridovi, Mramorje) (18); U selu Rastište imamo sljedeće lokalitete: Aluge (Borje, Prisoje) (42); Gajevi – Mramorje (35); Uroševina – Mramorje (38). U selu Zaovine, na lokalitetu Biljeg, imamo usamljeni stećak u obliku stuba. (Š. Bešlagić, Stećci, str. 419-421)

65 Na području općine Kostjerić imamo sljedeće lokalitete: Markovište – Drpinci (5); Ražana – Mađarsko groblje (2); Rosići (3); Skakavci (1). U nutrašnjosti stećci se nalaze i na području Valjeva. (Š. Bešlagić, Stećci, str. 421-422)

66 Mokra gora – Markovo polje (Rimsko groblje) (38); Kremna – Stamenića groblje (43); Užice – Beli grob (3) (Š. Bešlagić, Stećci, str. 422)

67 Š. Bešlagić, Stećci.68 J. Šidak, Studije, str. 287-290.

63

Risto Matić, prof.

STEĆCI U ZAGONIMAJedan osvrt na našu prošlost

(Separat)

STEĆCI SU NAJBROJNIJI I NAJLJEPŠI ARHITEKTONSKI I LIKOVNI UKRAS SVIH KRAJEVA BOSNE I HERCEGOVINE. ONI NAS NAJDIREKTNIJE POVEZUJU SA NAŠIM KORIJENIMA, ISTORIJSKIM, DUHOVNIM, UMJETNIČKIM, JEZIČKIM...

Na lokalitetu u Gornjim Zagonima, koji još od srednjeg vijeka nosi naziv Mramorje, nalazi se zanimljivo, arheološki neistraženo mjesto, gdje se na prvi pogled uočavaju i naslućuju temelji nekog velikog objekta. Tu se nalaze i dva nadgrobna spomenika, stećka69 , koje su mještani ovih godina pomjerili dublje u šumu, jer im smetaju pri oranju. Ranije je oranje pomoću volovske zaprege bilo plitko, pa plug nije zakačao građevni materijal, ali, otkako se počelo sa dubokim oranjem traktorima, traktoristi moraju podići plugove kako navedeni temelji ne bi smetali obradi. Temelji se protežu u pravcu istok-zapad, a tačno mjesto gdje su se nalazili stećci prije pomjeranja nije poznato. Ako pođemo od pretpostavke da se tamo, gdje ima stećaka, obično nalazila i crkva, onda temelji tog objekta na Mramorju, (koji onemogućavaju duboko oranje), predstavljaju temelje crkve! U do sada istraženim istorijskim dokumentima, u Popisu bosanskih spahija, Zagoni se prvi put spominju 1711. godine pod dva naziva : Hmeljnica-Zagone.70 Međutim, nalazi stećaka na još neistraženoj nekropoli na Mramorju pomjeraju granicu vremena postojanja sela kao naseljenog mjesta, (pod istim nazivom), daleko u rani srednji vijek, u godine vladavine Kulina bana i njegovih nasljednika. To se odmah može zaključiti po izgledu stećaka. U bilo kojoj deceniji toga vremena kad su stećci postavljeni, to mjesto je, naravno, već imalo svoje stanovnike.

69 Riječ „stećak“, „stojeći nadgrobni kamen“ i danas izaziva polemiku da li je njegov naziv opravdan i da li ga treba zamijeniti sa „kamik“. O tome vidi podrobnije u članku Krešimira Kužića: „Zašto bi trebalo terminom `kamik` zamijeniti termin `stećak`?“ (Hrvatska vojska, Zagreb., UDK 811. 163. 42). Vodi se takođe polemika da li ga treba nazvati „rogobatnim“ bosanski stećak, „ispravnim“ hercegovački stećak, ili „arhaičnim“ humski bilig, te da su stećci isključivo „hercegovački fenomen“. (R. Dodig: Vulgarizacija stećaka, str. 249)

70 Popis bosanskih spahija iz 1123 (1711), Glasnik Zemaljskog muzeja Sarajevo, 1930. godine

64

I sam naziv sela – Zagoni71 - potiče iz srednjeg vijeka, („zgon“, згонь72, prema nazivu kulučenja bez naknade za obavljeni posao i u veoma surovim uslovima, često daleko od rodnog kraja), pa nam i to govori da se na njegovoj teritoriji nalaze znatni – još neistraženi, istorijski lokaliteti puni tragova daleke prošlosti. Stanovnici Zagona, počev od srednjeg vijeka, naseljavali su se u nekoliko talasa. Jedan od njih je nakon velikih migracija u 16. vijeku došao iz Metohije, odnosno iz bilingvističkih (dvojezičkih) oaza našeg juga, iz Hercegovine, Crne Gore, sjeverne Albanije i ostalih južnih krajeva. (Taj drugi talas nametnuo je, umjesto dotadašnjeg ikavskog, ijekavski način govora, a donio je i nazive Semberija i Majevica). Moguće je da je naseljavanje teklo i kasnije, poslije stišavanja epidemija kuge, koja je na ovim prostorima veoma često harala i neke porodice potpuno istrijebila. (Postoji podatak zabilježen u Trnovi da je od 1542. do 1878. godine kuga nemilosrdno harala više od sedamdeset puta. Tu opaku bolest donosili su najvjerovatnije turski vojnici, ali i izbjeglice iz drugih krajeva, koji su u potrazi za naseljavanjem često mijenjali svoje prebivalište. U Bosni je epidemija kuge ostavljala vrlo teške posljedice u periodu od 1782. do 1785.) Može se takođe pretpostaviti da je na to pusto zemljište stanovništvo naseljavano i zgonom, koji je u ovim krajevima podrazumijevao krčenje šuma i čišćenje terena. Po tom zgonu i selo Zagoni dobili su ime, najvjerovatnije u predturskom vremenu, ali je zgon primjenjivan i pod Turcima. Mi, zapravo, ne znamo kada i s kojim krajnjim ciljem je primjenjivan zgon u Zagonima. Ostaje nedoumica zašto je trebalo krčiti tako velike površine. Ako je broj stanovnika bio mali, velike površine iskrčenog zemljišta nisu bile potrebne, ili, ako je stanovništvo bilo brojno, ono samo je moglo čistiti teren bez primjene zgona. Ako se uzme u obzir da je preko teritorije Zagona uspostavljena granica poslije Požarevačkog mira iz 1718. godine između Turske i Austrije, i da je teren oko granice morao biti pregledan i čist, to ipak ne znači da je jedino tada primjenjivan zgon, i da su tada nastanjivani Zagoni. Oni su već od godine 1711. bili poznati kao naseljeno mjesto. Sjećanje na granicu moglo bi se konkretizovati na osnovu tragova karaule u Krčevini (Donji Zagoni), gdje se i danas uočavaju opkopi u dužini od pedeset-sto metara. Ta karaula je građena od drvenih direka, pošto nema tragova cigle, a kamena svakako nema ni u najbližoj okolini. Bila je, vjerovatno, sa palisadom (u zemlju pobodeni debeli trupci kao odbrambeni nasip), a karaulu je opsluživalo tridesetak vojnika.73 I naziv lokaliteta Mramorje (kao mjesto sahranjivanja, znači: groblje), u Gornjim Zagonima, jasno potvrđuje starost naseobine. Taj naziv zasigurno potiče iz predturskog doba, vjerovatno čak od prije 1400. godine, računajući vrijeme bosanske srednjovjekovne države i Bosanske crkve u kojoj je kult stećaka bio uobičajeni način obilježavanja mjesta sahranjivanja pokojnika. Postojanje crkve (velikih dimenzija?)

71 Jedan lokalitet u Brezi, na kome se nalazi bogumilska nekropola sa četiri stećka u obliku sljemenjaka, takođe se naziva Zagoni.

72 Dr Milan Vlajinac: Zgon ili kulučenje van mesta stanovanja, str. 16 i dalje.73 N. Đokić: Prodor Jovana Panića na Majevicu septembra 1875. godine, str. 43

65

istovremeno potvrđuje da je na ovom lokalitetu bila velika i stalna naseobina. Stećci, ili mramorovi, kako im je jedno od imena, postavljani su na mjestima koja će se prozvati Mramorje. Takvih naziva lokaliteta ima po cijelom prostoru nalazišta stećaka, a nekoliko i na Majevici.74 Na Mramorju u Gornjim Zagonima je, prema tome, postojalo groblje i crkva i gore pomenuti temelji su, ustvari, temelji te crkve. Kome je ona pripadala, nije do sada utvrđeno. Ponegdje se lokalitet sa stećcima naziva Igrište, Trzan ili Molitvište, i na tim se mjestima okupljaju ljudi, naročito u vrijeme neke opasnosti od nevremena ili suše, ali i na molitve u određene dane, posebno ako u mjestu nema crkve.75 U centralnoj Bosni su pretežno stvarane male nekropole, prvenstveno za potrebe pojedinih porodica i manjih bratstava, ali tamo gdje stećaka ima manje, može biti da su oni uništeni, jer je bilo slučajeva da su cijele nekropole uništavane. Tamo gdje je bilo više pomjeranja stanovništva, ili gdje je bilo više stanovnika- stranaca, koji su po svojoj tradiciji obilježavali svoje grobove, bilo je i mnogo rušenja, pa i stećaka je manje. U vrijeme progona Bosanske crkve bilo je mnogo njihovog namjernog uništavanja. Prosječan broj spomenika na nekropolama kreće se od 20 do 40, ali ih ima i sa preko 200 (Dabar Polje, Boljuni, Kupres). Ima ih i malobrojnih sa po 5 -10, ali i osamljenih.76 Za postavljanje stećaka vladala su određena pravila. Umrli su postavljani u grobne rake ispod stećaka tako, da im je glava bila okrenuta ka zapadu, a noge ka istoku. Po istom pravcu su postavljani i stećci. No, ponekad je dolazilo do odstupanja u zavisnosti od zemljišta, pa čak i od položaja sunca.77 Ponekad se nad grobnom rakom postavljao neobrađeni kamen i vjerovatno je pripadao siromašnim pokojnicima. Istraživanje grobova na Mramorju, ispod već pronađenih, ali i još neotkopanih stećaka, do sada nije vršeno78, tako da uopšte nemamo tačan uvid u tu nekropolu.

74 M. S. Filipović: Majevica, str. 15. Š. Bešlagić: Stećci Centralne Bosne, str. 108; Kalinovik, str. 10.

75 B. Matić: Zagoni, monografija, str. 27576 Ja sam nalazio mnogo takvih osamljenih spomenika u hercegovačkim šumama sa dosta

podataka o pokojniku, njegovom zanimanju i poimanju života. To se i na prvi pogled moglo zaključiti po ukrasima na samom spomeniku, ali i po natpisima, od kojih je jedan bio vrlo sličan ovome zabilježenom u časopisu „Gloria“, (br. 375, strana 106 od 10. avgusta 2010). „Ovaj život je san Demona. A ja držim svoje srce na dlanu i poklanjam ga tebi“. Ti stećci su ponegdje toliko zarasli u korov i šumu da im se veoma teško može pristupiti.

77 Na pravoslavnom groblju u Kacevcu položaj svih pokojnika nije isti: jedni su okrenuti glavom prema zapadu, a drugi prema jugu, ili sjeveru, što je donekle uslovljeno položajem samog groblja i njegovim nagibom.

78 Joco Jović, iz Trnove, kopajući temelje za kuću 1956. otkopao je 65 kostura sahranjenih u jednom redu i okrenutih prema istoku. Među kosturima je bilo i dječijih i nešto metala, ali laici nisu ustanovili iz kog perioda je to, a nijedna ustanova nije izvršila pregled. Tu se nalazi i mnogo stećaka, ali i razne grnčarije. (Trnova, str. 9)

66

Takvo istraživanje dalo bi odgovor o broju grobova, vremenu i načinu sahranjivanja, o uzrocima smrti, o starosti i polu pokojnika, antropološkom genomu, vrsti odjeće, grobnim prilozima i mnogo drugih podataka koji mogu biti od velikog značaja za nauku. Naravno da pri tom iskopavanju brigu vode pravi stručnjaci, jer se dešavalo da „stručnjaci“ svojim „arheološkim istraživanjem“ jedne grupe grobova, teško oštete druge.79

Ne znamo ni kako su poredani grobovi na Mramorju. Na pojedinim nekropolama sa stećcima postoje ovalno poredani i u zemlju zabijeni komadi manjih neobrađenih kamenova, koji su zatvarali približno površinu iznad rake. To je tzv. „megalitska tradicija“ koju susrećemo od Japana, preko Mongolije, jugoistočne Azije do zapadne Afrike, pa preko grčkog ostrva Levkasa i Bugarske do naših predjela, naročito Bosne i Hercegovine i Pelješca. Kamen, vjerovatno povrh glave, nešto je veći (oko 50 cm) od onog ponad nogu. 80 Mali broj stećaka ne odražava i broj grobova. Na nekim nekropolama sa dva stećka bila su ukopana 22 groba. Stećci, koji se danas nalaze na ivici šume u Gornjim Zagonima, ranije su se nalazili dvadesetak metara uz strminu. Ne postoje tragovi, niti sjećanje na kojem su tačno mjestu bile grobne rake iznad kojih su se nalazili ovi stećci. Na vrhu zaobljenog uzvišenja, po svjedočenju Stevana Maksimovića, nalazi se još zemljom pokrivenih grobnih kamenova, a ispod njih, vjerovatno, kosti pokojnika. Zemljište pripada porodici Drage i Čede Maksimovića.

Mramorje

Položaj Mramorja u Gornjim Zagonima doslovno ispunjava srednjovjekovne uslove za postavljanje groblja:81

1. teren treba da je brežuljkast i uzdignut u odnosu na okolinu, da ima dominantan položaj i da je

2. pored vode. U blizini teče potok Dašnica, istina, većim dijelom godine presuši, jer nema jačeg sopstvenog izvora, pa protekne nakon obilnijih kiša. (Toponim Dašnica postoji u okolini Stoca i Donjeg Hrasnog.)

3. redovno pored samih puteva. Mramorje se, zaista, nalazi pokraj nekada vrlo prometnog puta; to je stari rimski i srednjovjekovni karavanski trgovački put, čije tragove i danas vidimo;

4. nedaleko od naselja.

79 A. Milošević: Stećci, str. 3380 D. Zorić: Prinos problematici stećaka, str. 20781 Š. Bešlagić: Stećci centralne Bosne, str. 108

67

Mramorje, ipak, ne zadovoljava jedan uslov: nije u blizini kamenoloma za izgradnju stećaka. Do najbližeg majdana, na Baljku, ima dvadesetak kilometara. Nekropole sa stećcima, po riječima istoričara A. Benca, (pa i ova na Mramorju), često se nalaze u predjelima gdje danas caruje bespuće, ili se protežu beskrajni pašnjaci i šume, bez značajnijih naselja i sa malo stanovnika. Vidljivo je da se struktura naselja mijenjala tokom vijekova i stećci nam to upravo svojim položajem dokazuju. U doba stećaka na tim istim mjestima postojala su stalna naselja, o čemu svjedoče ovi čvrsti grobni biljezi.

Mjesto Mramorje, na kome se nalaze temelji nekog (neistraženog) sakralnog objekta. Tu se nalaze i dva stećka, (pomjereni na ivicu šume i zarasli u šiblje).

Isklesani su iz monolitnog kamena.

Nadgrobni spomenici i njihova sudbina

Crkvište

Bilo je uobičajeno da mjesto, gdje se nekad nalazila crkva, pa je porušena, dobije naziv Crkvište (na pr. u Suhom Polju). Naziv Mramorje u Gornjim Zagonima do današnjih dana nije ostavljao mogućnost promjene u Crkvište, prosto zato što on podrazumijeva i groblje i sakralni objekat. Veličina nekropole u G. Zagonima pokazuje da se radi o značajnom vjerskom i kulturnom lokalitetu koji se nalazio na putu Brodac – Koraj. Zajedno

68

sa još neubiciranom crkvom u Donjim Zagonima – Kovačićima, najvjerovatnije na lokalitetu Hmeljevina (u Paljevinama i Kitogu ?), i vjerovatno jednom crkvom u Zabrđu, to sve svjedoči o vrlo intenzivnom prometu trgovaca, posebno dubrovačkih, do turskog vremena, kada silom osvajača druge kulture i vjere dolazi do njegovog naglog slabljenja i na kraju potpunog prestanka. U vremenu progona pripadnika Crkve bosanske od strane ugarskih feudalaca, krstaških opasnosti, pritisaka iz Rima, progona u vrijeme i poslije kralja Stjepana Tome, prisiljavanja na odricanje od te vjere, (i sam Kulin-ban, kao vladar, bio je prisiljen na čin „abjuracije“, odricanja), potrebe za prividnim odricanjem, uz javno obećanje poštovanja ikona, krsta, svetih tajni, i sl., dolazilo je do uništavanja crkvenih svetinja. U takvim progonima crkve su rušene ili spaljivane, (naziv Paljevine bi na to mogao podsjećati), sveštenstvo rastjerano ili pobijeno, stanovništvo raseljeno. Zavladala je pustoš koja će trajati sve do nailaska novog talasa stanovnika s juga, uglavnom nomadsko-stočarskog, koji će sa sobom donijeti nove kultove i običaje. Novopridošlo nomadsko-stočarsko stanovništvo s juga zateklo je tu zatrvenu stariju kulturu i na njoj su započeli svoju tradiciju, tim prije što je od vremena procvata te ranije kulture i njihovog dolaska prošlo relativno malo vremena. I groblja i temelji raznih objekata zaostali nakon rušenja i uništavanja, kao i drugi objekti u bližoj i daljoj okolini, zasigurno nisu mogli došljake ostaviti ravnodušnim. Došljaci su sigurno u G. Zagonima zatekli nadgrobne spomenike te stare uništene kulture, pa su oformili svoje groblje u njegovoj neposrednoj blizini, s druge strane potoka Dašnice. Inače, tradicionalno sahranjivanje vrši se porodično i u kontinuitetu, gdje sin želi da bude sahranjen pokraj svoga oca. To dokazuje zašto kod zagonske crkve, gdje je na početku dvadesetog vijeka predlagano novo groblje, to mjesto nije prihvaćeno za sahranjivanje, iako je po položaju podobno za to.82 Posebno, ako se zna da su stanovnici G. Zagona uglavnom doseljeni iz Lokanja, onda njihovo naseljavanje ne ide u daleku prošlost. Mi danas nemamo nikakvih potvrda ko je od prethodnog stanovništva iz prvog talasa naseljavanja preostao na ovim prostorima. Ali, sjećanje na davnu kulturnu prošlost (prije dolaska Turaka) prenošeno je s koljena na koljeno na naredne generacije. Možemo samo postavljati hipoteze o takvom sjećanju, ali jedan podatak, naoko sitan i beznačajan, a sam po sebi neobičan, mogao bi na to ukazivati. Čim je turska sila počela da jenjava i turski pohodi na sjever završavali ratnim porazima, počeo je naglo da jača kulturni uticaj iz Evrope. Tada počinje da se stvara povoljnija klima za organizovanje školstva.83 U Zagonima su još u to tursko doba seoski prvaci začeli ideju o otvaranju škole i zbilja, već u prvoj polovini 19 vijeka, poslije tristogodišnjeg ropstva, dolazi do otvaranja prve škole. Postoji zapisan podatak da je škola u Zagonima, tzv. „zagonačko učilište“ radila 1860. godine. Ne može se sa sigurnošću odrediti kad je zaista osnovana, (najvjerovatnije 1840 - 1845. kao vjersko-svjetovna ustanova), ali u svakom slučaju prije 1860.84 To svakako objašnjava zašto

82 B. Matić: Zagoni, str. 13583 V. Bogičević: Istorija razvitka osnovnih škola u Bosni i Hercegovini84 B. Matić: ibidem, str. 90

69

je u Zagonima otvorena škola, kad škole nije bilo ni u mnogim ekonomski jačim i bogatijim selima, pa čak ni u mnogim gradovima.

Škola u Zagonima, osnovana prije 1860. godine

Bogat i raznovrstan kulturni i društveni život u Zagonima, koji vuče svoje korijene još od tih davnih vremena, od prije turskog ulaska na teritoriju Bosne i osvajanja dijela Evrope, jasno je uočljiv u tradiciji. Takva tradicija se zadržala do naših dana, kad se kod škole i crkve u Zagonima formirala jedna kulturna oaza u kojoj su se, pored učitelja i sveštenika i njihovih supruga, našli istaknutiji mještani, željni znanja i novih poimanja vremena u kome žive. To istovemeno objašnjava dug boravak mnogih sveštenika i učitelja u selu.

Stećci

Stećci – srednjevjekovni nadgrobni spomenici, jedinstvena su pojava u kulturi naroda na teritoriji Bosne i Hercegovine i Dalmacije – gdje ih ima najviše, a i u ostalim krajevima koji graniče sa tom teritorijom. Moglo bi se slobodno reći da se nalaze na središnjoj teritoriji rimskog Ilirika koji se, podjelom rimskog carstva na Istočno i Zapadno, našao na periferiji i jednog i drugog, te tako vijekovima ostao van direktnog domašaja i istočnog, vizantijskog, i zapadnog, latinskog kulturnog uticaja. Svojom brojnošću, od više desetina hiljada, iako vremenom zloupotrebljavani i uništavani, stećci predstavljaju i danas najmasovnije likovno stvaralaštvo na otvorenom igdje zabilježeno na svijetu. To su najosobenija djela evropske narodne umjetnosti i nemaju uzora. Na njima se krije ogromno likovno blago visoke kulturno-umjetničke vrijednosti. To su, kako su ih medijevalisti okarakterisali, „kulturni endemi balkanskog srednjovjekovlja“. Stećak je stablo koje povezuje našu krošnju sa našim korijenom. Prve pisane podatke o stećcima nalazimo u putopisu Slovenca Benedikta Kuprešića iz1530. godine.

70

Stećci su zagonetna pojava, ali je sigurno da je njihov postanak uzrokovan određenim kulturnim strujanjima. Po imenima koja se nalaze na natpisima zaključuje se da su ona slovenske provenijencije, odnosno hrišćanska imena koja su bila u upotrebi na kraju srednjeg vijeka u Bosni. Stećaka ima na mnogim brižljivo odabranim mjestima, odakle se pruža širok vidik na okolinu, u nizinama i planinama, ali najčešće na manjim ili većim uzvišicama i humkama pokraj puteva, jer su naši srednjevjekovni preci težili da svoje mrtve sahranjuju na prometnim mjestima.85 Tih nekoliko desetina hiljada stećaka nisu ravnomjerno raspoređeni. Najveća gustina nekropola konstatovana je u južnom kraškom pojasu teritorije stećaka: jugozapadna Bosna, dio Dalmacije, zapadna i istočna Hercegovina, jugoistočna Bosna i dio Crne Gore, a zatim podjednako u pojasu centralne Bosne i zapadne Srbije uz Drinu. Oni su vidno prorijeđeni u sjeverozapadnoj Bosni. Kad danas posmatramo teritoriju na kojoj se nalaze stećci, moramo sebi postaviti neizbježno pitanje: zašto stećaka nema na teritoriji Srbije, osim u pograničnom dijelu sa Bosnom, Makedonije (barem ne u ovakvom obliku i broju), i Bugarske, odakle se tvrdi da je poteklo bogumilstvo, a ni na teritorijama koje su u neposrednom susjedstvu bile na zapadu. Tamo, na zapadu, ima grobova sa sličnim oblikom, ali bez stećka. Ostaje, prema tome, zaključak da stećci nisu ni od kuda „uvezeni“, nego predstavljaju autentičan i jedinstven običaj sahranjivanja i obilježavanja grobnog mjesta stanovnika Bosne i Hercegovine toga vremena. Brojno stanje ovih spomenika još nije tačno utvrđeno. Prema nekim ranijim istraživanjima u Srbiji ih je evidentirano više od 2.000, u Crnoj Gori blizu 3.000, i u Hrvatskoj oko 4.000, a da ih u BiH ima oko 66.000.86 Neka novija prebrojavanja pokazuju da na 3.162 lokaliteta ima 69.356 stećaka, ito:u BiH 59.593, ili 86% (Ovdje nisu ubrojana dva otkrivena stećka iz Zagona!)u Hrvatskoj 4. 447u Crnoj Gori 3.049u Srbiji 2.267

Najviše stećaka ima u okolini Stoca, Nevesinja i Konjica, a u Hrvatskoj u okolini Sinja (1313). Drugi podaci se već razlikuju. U Jugoslaviji ima 2.988 nekropola sa 66.663 stećka, od toga u BiH ima 2.016 nekropola sa 58.547 stećaka. U Nevesinju ih ima 3.884, Konjicu 3.18, Livnu 2.494, Trebinju 2.06, Rogatici 2.628, Stocu 2.319...(Internet) Iz predložene tabele jasno se vidi da broj stećaka, i pored nastojanja da se tačno utvrdi, nije konačan. Pronalaze se nove nekropole, ali, nažalost, ima dosta primjera njihovog uništavanja.

85 Š. Bešlagić: Kupres, str. 93.86 „Blic“, od 11. februara 2011. (M. Marjanović) ; Dodig: Vulg. str. 245

71

Stećci su uglavnom položeni i uspravni, rađeni od kompaktnog materijala, krečnjaka svijetlosive boje i boje okera, koga ima u izobilju. Rjeđe je to škriljevac, sedra, konglomerat, granit. Majdani, iz kojih je kamen vađen, redovno su blizu nekropole. Tako majdani diktiraju izbor materijala. Naziv „stećak“ novijeg je datuma. U natpisima koji se nalaze na ovim spomenicima oni se nazivaju „bilig“ i „kam“. Inače, u narodu se čuju razna imena, a najčešće „mramor“ i „mašet“. Za groblje sa stećcima u narodu se čuju ovi nazivi: “grčka“, „mađarska“, „rimska“, („rimačka“), „kaurska“, „svatovska“87, „kužna“, „ciganska“, „pasja“, „divovska“, „židovska“, a ponegdje i „bogumilska“ groblja. Kultura stećaka nastala je pri kraju 11. vijeka i traje do prvih decenija 16. vijeka, a najintenzivnija klesarska aktivnost javlja se od kraja 14. vijeka i traje do kraja 15. vijeka. Postavljani su uglavnom pored starijih kultnih mjesta, praistorijskih tumula (tumulusa), gradina, antičkih naselja i aglomeracija, crkava i grobalja. Sličan kriterijum za lociranje svojih tumulusa imali su i Iliri. Vrlo je čest slučaj da su stećci postavljani na ilirske tumule ili u njihovoj blizini.

Bez krsta do krsta

Na svim hrišćanskim grobljima spomenici su ili u obliku krsta ili nose simbol krsta. I na srednjevjekovnim nekropolama nalazimo krst. Ali, krst je u početku ovdje prije arhitektonsko i likovno rješenje, nego obavezni simbol hrišćanskih spomenika, jer ih ima ogroman broj i bez tog simbola. (Na stećcima u Zagonima nema simbola krsta). Simbolika krsta kao grobnog znaka je tokom sljedećih vijekova nadživjela trajanje stećaka i pokazuje da su stećci postavljeni nad hrišćanskim grobovima. Međutim, rijetko se nađe spomenik s natpisom koji ne bi imao na početku znak krsta, invokaciju Hristovog imena, ili početak Očenaša. To nije slučajno. To ima duboku vezu sa vjerskim osjećanjem pokojnika koji su pokopani pod takvim nadgrobnim spomenikom. Iako mi sa ove vremenske razdaljine ne možemo potpuno jasno odgonetnuti svu simboliku znakova na stećcima i njihovo značenje, bilo zbog slabijeg klesarskog rada, bilo zbog oštećenja, i što je najvažnije, zbog našeg poimanja njihove stvarnosti, ipak se, po onome što oni nude, zaključuje da se radi o arheološkom i likovnom fenomenu i visokoj kulturnoj i neponovljivoj umjetničkoj vrijednosti. Ti kameni blokovi, uglavnom impozantnih veličina i težine, klesani u raznim oblicima, od tvrđeg i mekšeg materijala, zavisno od kamenoloma, od vremena njihovog postavljanja kao biljeg grobnog mjesta pokojnika, pa do danas, na posjetioca ostavljaju snažan utisak i uvjerenje da se tu radilo o poštovanju neuobičajenog kulta koji slavi život u prirodnom ambijentu. Tu se ne slavi kult mrtvih. Svetački ispijena i tužna lica, koja nalazimo na freskama i ikonama srednjevjekovnih crkava, tjeraju nas na razmišljanje o smrti kao eshatološkom problemu života. Ovdje su, zahvaljujući klesarskoj vještini kovača (kako su sebe nazivali majstori - klesari), oslikani likovi u 87 Postoji legenda da su se tu susreli svatovi, i u neposrednoj borbi svi do reda izginuli

zajedno sa mladom i mladoženjom.

72

igri i radosti, u kolu, oivičeni scenama iz svakodnevnog života, lova, viteških turnira; tu ima i životinja, konja, ptica, divljih svinja, medvjeda, biljaka i cvjetova, – u kojima pokojnik, nažalost, više ne može uživati. Sve je u pokretu, igra se kolo, razdragani mladići i djevojke se drže za visoko podignute ruke u kojima drže cvijeće, konji su razigrani, pas je podigao glavu, otvorio usta i isplazio jezik kao da laje, rep mu je podignut i naprijed zakovrčen kao da njime maše; ptice pjevaju, pijetao kukuriče, viteški turnir je u punom zamahu, u lovu je vepar upravo proboden kopljem; jedan drugi lovac je kleknuo, u rukama drži nategnut luk i strijelu uperenu u jelena koji se nalazi pred njim.88 Jelen ima razgranate rogove. Svi su obasjani suncem, sve je to uokvireno trakama sa lišćem i cvijećem, grozdovima, rozetama, zvijezdama i drugim ukrasima. Gdje se na spomeniku nalaze isklesani likovi, oni su predstavljeni sa podignutom desnom rukom u znak pozdrava i dobrodošlice,89 a pored glave nalazi se isklesano sunce.

Sanduk iz Borja kod Ljubuškog. Da li su dvije žene, sa ljiljanima u rukama, simbolički cilj viteškog nadmetanja, ili su zainteresovani posmatrači, - ali ratnici dugačkim kopljima hrabro kidišu jedan na drugog. Oko njih se vije mješovito kolo sve u žustrom pokretu kao da kamen treperi.

88 Ako su lovili jelena znači i da su jeli njegovo meso, što je u suprotnosti sa temeljnom postavkom bogumilstva da se meso i proizvodi od životinja ne jedu i to navodi na zaključak da je stećak iz kasnijeg perioda kad je došlo do odstupanja od tradicije bogumilstva.

89 Ima istraživača koji tumače da je desna ruka na spomeniku podignuta u znak opomene! Da je tako, u svim civilizacijama prsti bi bili skupljeni sa u vis ispruženim kažiprstom. Raširenih pet prsta nikog ne opominju, ali ga dočekuju i pozdravljaju. Štaviše, da se istakne dobrodošlica, desna je ruka proporcionalno veća u odnosu na ostale dijelova tijela.

73

Kad gledate to žustro kolo, kao odraz veselja i radosti, zar i vama ne dolazi želja da prepletete nogama kao što to rade igrači, ili da zamislite sebe kako igrate iza kolovođe koji na nekim stećcima predvodi kolo čak jašući na konju, ili jelenu!? Zar ne čujete ciku mladih žena, ili podvriskivanje mladića, rzanje konja, lajanje pasa, pojanje pjetlova, zar ne čujete hujanje vjetra i treperenje lišća?

Na ovom stećku prikazana je povorka tužnih ljudi koji nose ranjenika ili pokojnika, koji sa podignutom rukom maše i, kao da se budi, poručuje prolaznicima: „Ja vas pozdravljam, idite srećno i veselo dalje i neka vam namjera bude uspješna!“ Ovdje pobjeđuje život, igra, lov, i svakodnevna borba za opstanak. Unutrašnje zdravlje koje zrači iz ovih primitivnoh i rustikalnih reljefa, snaga, istinitost, a iznad svega sloboda, jesu kvaliteti koji su potrebni svakom savremenom civilizovanom čovjeku.90 Takav kult posjetioca, doduše, opominje da se nalazi na groblju, nad grobom gdje leže zemni ostaci pokojnika, ali pogledom na scene koje su na stećcima prikazane, on nikako ne može zanemariti ogromnu ljepotu i vrijednost življenja. Pred tim scenama posjetioci su dovedeni na samu ivicu događaja koji će se za koji trenutak početi odvijati, kao da se nalazimo pred zavjesom koja se upravo podiže da bismo gledali predstavu u kojoj i sami učestvujemo. Ne znamo još kakav će krajnji ishod biti, ali vidimo sve učesnike u spektaklu, vidimo kulise i dekor u kome se odvija scena, očekujemo akciju. To nas pomalo navodi na pomisao o dramskom zapletu koji nalazimo kod Žana Rasina, francuskog dramaturga iz 17. vijeka, kada gledalac unaprijed osjeća scenski prikaz od samog početka i svojom maštom, paralelno sa stvarnim scenarijem, nastavlja u svojoj glavi, sopstvenim redoslijedom, privođenje radnje njenom kraju.91 Pred stećkom, svjesni smo da je pokojnik završio svoj život i da, prema vjerskoj tradiciji, odlazi na drugi svijet. Ali mi od tog drugog svijeta ništa ne vidimo, niti nam se na bilo koji način on priziva; ta tema nigdje nije dotaknuta.

90 Š. Bešlagić: Kalinovik, str. 54.; Mihić, str. 582.91 R. Matić: Interprétation de BRITANNICUS de Jean Racine, str. 25. „Racine nous amène

à la crise finale; toute l’action représente un violon dont les cordes sont si tendues à se casser.“ (Princ Britanik se, nakon što Neron otima njegovu zaručnicu Juniju, nalazi pred nepredvidivom teškoćom šta dalje da radi protiv zloćudnog i moćnog polubrata. Drama upravo tada i započinje).

74

Ali zato, njegov ovozemaljski život vidimo da se odvija kao na dlanu: bio je ratnik i učestvovao na turnirima i u borbama ne žaleći sopstveni život; bio je vješt u rukovanju oružjem, kopljem, buzdovanom, mačem; bio je dobar i neustrašiv lovac, jer se hrabro suočavao sa medvjedom, ili veprom, čak negdje i s leopardom! Volio je i uzgajao plemenite konje; bio je dobar i vrstan domaćin; gradio je prostranu i lijepu kuću i pokrivao je šindrom, a ne slamom; volio je ukrase kojima je ukrašavao svoju kuću kao što je ukrašen ovaj kamen; volio je sunce, mjesec i zvijezde; volio je drveće i druge biljke; svoje goste uvijek je dočekivao dobrodošlicom; volio je da se nadmeće u igri i radosti; žene su uvijek bile u njegovoj blizini. Nije zaostajao ni u pismenosti, epitafi koje susrećemo puni su emocija i duhovnosti, ponekad su i šaljivi do te mjere da ne očekujemo da su zapisani nad grobom. Bio je duboko religiozan, svaki natpis počinjao je krstom, ili prizivanjem Božjeg imena. I samo kao takav želio je da ostane upamćen kod budućih pokoljenja. To je naivna, ali doživljena predstava života. Mi, naravno, nemamo dokaze za baš ovakva razmišljanja. Ali, naručioci stećka kod klesara su u to vrijeme sasvim dobro znali kakvim osjećanjima je bio rukovođen pokojnik, kako je radio, postupao, o čemu je mislio, kako je shvatao život i šta je budućim pokoljenjima potrebno kazivati o njemu. I tako su i sami vidjeli svoj sopstveni život. Nije bilo potrebno da se mač ili strijela stavljaju u grobnu raku, mada je i to ponegdje prisutno. Tu i tamo pokoja naušnica ili kopča, veoma rijetko zlatna, pokoji novčić, i sl., može se naći uz kosti pokojnika; znalo se da to u zagrobnom životu ničemu ne služi. I, eto, mi kao posmatrači, mi pred sobom imamo svršeni čin jedne drame, završnu scenu života: BIĆETE KAKAV SAM JA, A JA NEĆU BITI KAKVI STE VI, vijekovima ranije poznata upozorenja na završetak života: FUI QUOD ES, ERIS QUOD SUM, „bio sam što si, bićeš što sam“. U pogledu ishrane oni su jeli meso i mliječne proizvode. Na stećcima se jasno vide učesnici u lovu, pa ako su lovili jelena ili vepra, jeli su njegovo meso. Običaj poljevanja mlijekom pri objedu na stećcima na Spasovdan, datiran u tradiciji, dokazuje da su i mliječni proizvodi bili u upotrebi za ishranu. Oni su, naime, na Spasovdan čobanima donosili ponude u jelu i stavljali na stećke. I tu čobani zajednički ručaju. Za vrijeme tog ručka svi čobani zamaču kukurijek u kiselo mlijeko i time jedan drugog mažu po licu. Sličan običaj postojao je u Zagonima i široj okolini kad se ukućani, posebno djeca, na Spasovdan prskaju mlijekom.92

Kod oblačenja – to se jasno vidi na stećcima – nosili su različite vrste odjeće, (sveštena lica crno sa kukuljicom), što isključuje siromaštvo u odijevanju. Njihovi vjerski vođe su oblačili „brokatnu odjeću“ i nisu odudarali od načina oblačenja tadašnjeg vremena koje susrećemo na freskama po pravoslavnim manastirima. Gradili su kuće, velike i prostrane, istina ponekad manje u vrijeme kad se na nekim mjestima do građevinskog materijala teško dolazilo. Na ilirskim tumulusima gradili su svoja groblja i vjerske objekte što znači da su nastavili višestoljetnu tradiciju. Crkvena hijerarhija pokazuje da je organizovana na svjetovni način. Vjerski vođe bili su uz

92 B. Matić, Zagoni, str. 276; Š. Bešlagić, Kalinovik, str. 28.

75

vlast ili čak nosioci vlasti. Takođe, nije tačno da članovi Crkve bosanske nisu ratovali. Isusovo pružanje i drugog obraza u životu nije primjenjivano. Naprotiv, oni su itekako učestvovali u borbama protiv ugarskih feudalaca, (a u vrijeme Turaka, kao nosioci timara i čifluka, bili su čak obavezni da „idu u rat“). Na teritoriji Bugarske veoma hrabro su se suprotstavljali Vizantiji. Nisu se izgladnjivali do smrti. Uživanje u lovu, o čemu imamo predstavu na skoro svim ukrašenim stećcima, navodi nas na pomisao o uživanju i u hrani! Ali ono što, uprkos svemu, odudara od uobičajenog načina života, a što se vidno može nazrijeti na njihovim nadgrobnim spomenicima, jeste prihvatanje života u punom njegovom sjaju i ljepoti. Kad posjetilac iz bilo kog ugla posmatra vilovito kolo naslikano na stećku, nikako ne može pomišljati na prolaznost života i na smrt. Ženili su se i udavali. Njihove bračne zajednice nisu stvarane iz koristoljublja; bile su zasnovane isključivo iz ljubavi, jer mlada nije u brak unosila nikakav miraz, kao što je to bilo uobičajeno u Evropi. Jedino je morala obećati „da će biti vjerna“. Međutim, zabrana polnog opštenja i rađanje djece kod dijela sveštenstva i, naročito kod tadašnje inteligencije, kod „savršenih“, tzv. signaculum sinus, postala je samoubilačka i vodila je ka polaganom nestanku cijele zajednice. Iz toga je proizlazilo da su najobrazovaniji i najsposobniji imali pred sobom samo dva izbora: ili ići ka dobrovoljnom samouništenju poštivanjem strogih propisa vjere, ili napuštanju vjere zarad sopstvenog poštovanja prirodnih zakonitosti nagona. Na taj način dolazilo je retrogradno do negativne selekcije i smanjenja ukupne populacije, što je, s druge strane, slabilo ukupni odbranbeni potencijal države. Stećci su, prema tome, odgovarali prilagođenom bogumilskom učenju koje, barem u početku, nije priznavalo crkvu (kao zgradu), ni knjigu (kao molitvenik). Oni ne odražavaju neku bunu; ne pokazuju nikakav revolucionarni zaokret. Sa sigurnošću se ne može utvrditi početak, niti posebno nagli nestanak, ali se jedino zna vrijeme njihove najaktivnije upotrebe. Takvo dualističko učenje je posljedica društvenih odnosa toga vremena. To je reakcija na svakodnevnu životnu stvarnost punu suprotnosti, pa će se ta teška životna praksa idealizovati na stećku. Srednjovjekovni mrak i nezadovoljstvo će se zamijeniti prizorima iz željenog života, ili onakvog kakvog su već doživljavali u svojoj izolovanoj sredini. Pripadnost stećaka Svojatanje stećaka

Običaj i ukrašavanje stećaka najviše se razvilo u vrijeme jačanja feudalizma i bosanske samostalnosti. Sa periodom stećaka poklapa se i period bogumilstva u Bosni koje je bilo od najsnažnijeg uticaja. Većina stanovnika Bosne je bila privržena bogumilima, tj. „crkvi bosanskoj“, pa je sahranjivanje pod stećke bilo tradicija bosanskih bogumila, tj. krstjana. Naučnici to nazivaju bogumilskom umjetnošću. (Ovaj termin nije najbolje rješenje, jer ne obuhvata cjelokupni živalj Bosne i Hercegovine.)

76

Već godinama se naučnici ne mogu da slože o tome kome zapravo pripadaju stećci. Jedni tvrde da su oni vezani isključivo za hrvatski narod i hrvatsko teritorijalno područje, podrazumijevajući pod tim Bosnu i Hercegovinu, kao i Dalmaciju sa zaleđem. S druge pak strane, srednjovjekovna Bosna, za vrijeme bana i kralja Tvrtka I, protezala se na zapad do Zadra i Obrovca, uključujući gradove Split, Trogir i Šibenik, te otoke Brač, Hvar i Korčulu, a na istok sve do iza Prijepolja i Mileševe. Na jugu je Stonsko primorje, Konavle i Kotor već pripadalo Humu. To je vrijeme velikog ugleda i uspona srednjovjekovne bosanske države, otvaranja rudnika, jačanja trgovačkih veza, kovanja bosanskog novca, i sl. 93 Granice te bosanske države nisu se mijenjale ni za vremena Tvrtkovih nasljednika - kralja Dabiše, kraljice Jelene Grube i kralja Ostoje, odnosno oblasnog gospodara velikog vojvode Sandalja Hranića Kosače na istočnoj i oblasnog gospodara velikog vojvode hercega Spljetskog Hrvoja Vukčića Hrvatinića, na zapadnoj strani. Ovdje se, prema tome, radi o narodima srednjevjekovne Bosne, bez obzira na to da li se oni, ili neki njihovi dijelovi u vremenskom periodu stećaka, mogu danas nacionalno tretirati kao Hrvati, ili kao Srbi. Pojava stećaka u krajevima nekadašnje hrvatske države prvenstveno je posljedica naseljavanja bosanskohercegovačkog življa i prenošenja običaja klesanja i postavljanja stećaka u tim krajevima. Ali, u izboru reljefnih motiva i obradi stećaka osjeća se uticaj primorske klesarske tradicije. Stoga je naučno opravdano da se stećci smatraju bosanskohercegovačkom pojavom, bez obzira na to što je običaj klesanja stećaka prešao i na susjedna područja. Osim toga, u jednom potpunijem sagledavanju stećaka ne bi trebalo da izgubimo iz vida to što oni pripadaju hrišćanima, podrazumijevajući tu i hrišćanske jeretike. Bilo je migracija na sve strane iz ekonomskih razloga, zatim je bilo ženidbenih veza, a onda i političkih, a vrlo mnogo trgovačkih i zanatskih. Za vrijeme Sandalja, a vjerovatno i nešto prije njega, došlo je do iseljavanja bosanskih porodica u Paštroviće i u okolinu Cetinja, u Crnoj Gori, koji su nazivani Vlasima.94 93 Marinka Šimić: Boljuni, gdje se negira bilo kakvo postojanje Bosne, među ostalim negira

se i pismo, spominje se „hrvatska ćirilica“ (?), a stećci su „hrvatski grobovi“. Bilo je pokušaja da se pridjev „bosanski“ briše iz sjećanja u imenima nekih bosanskih mjesta. Inače, negiranje postojanja prati civilizaciju od njenih prapočetaka. Tzv. abolitio memoriae, „brisanje iz sjećanja“ je jedna od najstrašnijih kazni na koju je neko bivao osuđen. Imena nekih faraona u Egiptu su brisana sa spomenika, ali je o njima ostao i dalje obrisani trag! Međutim, najčešće se dešava da baš onaj koji strada u jednom vremenu, kasnije postane poznatiji nego oni koji su ga tako kaznili. Najočitiji primjer je Jan Hus, poznati češki teolog. Ni kralj Sigismund koji ga je izdao, ni pizanski papa koji ga je proglasio jeretikom i dao spaliti na lomači, kao ni mnogi drugi, u istoriji nisu ostavili ništa drugo, već samo svoja ružna djela za sjećanje.

94 Vlah na aromunskom jeziku znači čovjek koji se bavi stočarstvom. Vlasi su prvobitno romanski starosjedioci, ali su tokom vremena srbizirani i uvećani prilivom slovenskog elementa tako da se od 13 vijeka pod tim imenom nije podrazumijevala posebna etnička grupa, već stočarsko-seljačko stanovništvo. Prvobitni Vlasi sa svojim stočarskim zanimanjem nisu bili stalno naseljeni na jednom mjestu. (Mihić, 575, 708) U srpske zemlje dolazili su i romanski Vlasi iz Epira i Tesalije. Novi stanovnici koje su ovdje dovodili Turci bili su Vlasi, tj. hrišćani u turskoj vojnoj službi, ali po prezimenima su bili srpskog etničkog karaktera. (Trnova, str. 10; M. Filipović: Majevica, str.14/15 i str. 22)

77

Prema tome, ovi kameni nadgrobni spomenici karakteristični su za područja stare bosanske države.

Preko krsta do nišana

I eto, predmet bogumila zapravo još nije dovoljno riješen, pa ni pripadnost stećaka, jer stećci su bili običaj svoga vremena, njegovih pogleda na svijet, vjerskih osjećanja i umjetničkih stremljenja. Nalazimo ih kod katoličkog, pravoslavnog, a sa dolaskom Turaka, i kod islamiziranog stanovništva.

Krstača iz Grahovčića, Travnik

„Sie leži Mihovio Grahovčić prave vire rimske koji počteno hoćaše i bogu se moljaše i dobru knjigu znaše. (Daj) mu bože duši da bude (spa)sen“. Na suprotnoj strani ima predstavu polumjeseca. Oblik ovakvog nadgrobnog spomenika naučnici nazivaju „hrišćanski nišan“.95 „Prave vire rimske“, što na spomeniku piše, dokazuje da je „Mihovio Grahovčić“ prevjernik, da se javno – tako je napisano – izjašnjavao kao katolik, a, vjerovatno tajno, bio „krstjanin.“

95 Š. Bešlagić: Stećci centr. Bosne, str. 102

78

Polumjesec i krst. Stojeći stećak, istočna strana stuba u Ljubini (lijevo). Stećak iz

Kupresa (desno) Posmatrajući oblik i uklesane simbole, kojoj vjeroispovijesti pripadaju ovi spomenici? Na spomenicima se jasno ocrtava krst i polumjesec. Zbog oštećenja zvijezda (rozeta) se ne vidi. Na stećku iz Ljubine se jasno ocrtavaju još neki bogumilski simboli (uvijena vrpca na vertikalnom frizu), ali nema scena lova, turnira, kola, i sl. Da li spomenik iz Grahovčića, gdje se navodi „prave vire rimske“, dokazuje da stećci pripadaju hrvatskom narodu kao katolicima? Onda bi ovi spomenici, sa polumjesecom, pripadali Muslimanima (?) prije nego su primili islam! Liči li spomenik na Ljubini na nišan? A šta da radimo s krstovima, koji liče na pravoslavni, ali i katolički?

Krstača na groblju u Grahovčićima, na području Travnika.

79

S prednje strane ima tordiran krst, a s druge strane rozetu u vijencu. Ovakve krstače sa velikom okruglom glavom, a bez poprečnog kraka, specifikum su područja srednje Bosne. Zar ovaj spomenik (krstača, prednja i zadnja strana), sa vidljivim hrišćanskim oznakama krsta, ne počinje pomalo da liči na muslimanski nišan? Poznato je da su s početka nišani nosili bogumilske simbole. Na kasnijim grobljima, i na hrišćanskim, i na muslimanskim, pojaviće se isti ukrasi koje susrećemo na ranijim stećcima: konjanici sa uzdignutom sabljom, ruka sa prstima, biljna stilizacija, itd. Na jednima će se naglašavati krst, na drugima polumjesec i zvijezda (rozeta). Spomenik sa krstom će izgubiti vodoravnu prečku, nišan će na glavi zadržati bogumilske frizove i trake. I jedni i drugi nastaviće tradiciju sahranjivanja uz srednjovjekovne nekropole.96 Vjerska i nacionalna polarizacija nije bila tako očigledna, krst i druge slike nisu prezirani, niti je bila poznata neka hereza.97 Pri sastavljanju nekih testamenata, kao na pr. testament hercega Stjepana 1466. godine, bili su prisutni gost Radin (krstjanin), mileševski mitropolit David, njegovi redovnici: jedan bosanske crkve, drugi pravoslavne. Polarizacija će se pojačati dolaskom Turaka na Balkan i u Bosnu, koji donose novu religiju i običaje. Sa islamizacijom kultura stećaka se postepeno gubi. I u današnje vrijeme, na muslimanskim, kao i na katoličkim i pravoslavnim grobljima, (koja su ponegdje smještena jedna pored drugih, ili u neposrednoj blizini), oblik nadgrobnog spomenika, isklesan u vidu pravougaone granitne ploče ili stuba, sa usječenim imenom pokojnika, latinicom ili ćirilicom, sa simbolom pravoslavnog ili katoličkog krsta, ili polumjeseca sa zvijezdom i ponekim ajetom iz Kur`ana, - na svim grobljima je manje-više identičan, i to će budućim istraživačima predstavljati arheološki problem. Takođe, dodatnim motivima i simbolima, poput uklesane slike ribe, motorbicikla, harmonike, i sl., želi se prikazati (kao i na srednjevjekovnim stećcima), zanimanje pokojnika ili predmet njegovog interesovanja za života. 98

Stećci u Zagonima

Stećci koje nalazimo u Gornjim Zagonima su manjih dimenzija, isklesani su od kamena sedre, (sige), i do njih se prilično teško dolazi, jer su zarasli u šipražje i šumu. (Sada im se lakše može prići od Bunareva.) Nije poznato da li su ispod tih stećaka, na mjestu odakle su pokrenuti, bile kosti pokojnika i da li su i gdje uklonjene. Isto tako, nije poznato da li je na tom mjestu tih

96 Š. Bešlagić: Kalinovik, str. 2597 M. Vego: Ljubuški, str. 36; Brotnjo, str. 16698 Prilično rijedak simbol sokola na stećcima nema ništa zajedničko s vjerskim običajem, već

sa zanimanjem pokojnika, kad je išao u lov, ili njegovim grbom. Naziv ptice dao je u BiH dosta srednjovjekovnih imena gradova: Soko-grad na Pivi, Sokolac na Romaniji, Sokolac kod Bihaća, Soko-grad u Konavlima, Soko-grad na Plivi, itd.

80

stećaka bilo više, jer nije vršeno bilo kakvo iskopavanje, i ne postoji bilo čije sjećanje na njih, posebno zato što takve nekropole, vjerovatno zato što su u religioznom smislu proglašene za jeretičke, ne stvaraju bilo kakav interes i najčešće su zarasli u korov i šipražje. Ova dva stećka sa krovom „na ovalne dvije vode“, sljemenjaci, manjih su dimenzija. Prema sastavu kamena od koga su isklesani, radi se o kamenu – sedri, (sigi), koji ne nalazimo u blizini Mramorja. Takav kamen vađen je na majdanu na Baljku u Ugljeviku. Oba stećka imaju na sebi sa jedne čeone strane ukrase u vidu dvostruke spirale koje pogledom iz daljine podsjećaju na sovine oči, ali iz blizine uočavaju se listovi što daje utisak da se radi o stilizaciji biljke sa dva velika cvijeta koji se, poput ljiljana, naginju na jednu i drugu stranu. Iznad spirala na centralnom dijelu imaju simbol u vidu rozete.

Na stećcima u G. Zagonima ne uočavaju se slovni znakovi. Ne može se sa sigurnošću utvrditi vrijeme kome pripadaju, ali su zasigurno veoma stari.

Njihove dimenzije su sljedeće:

Stećak A: Stećak B: postolje: 70x55 cm postolje: 70x70 cmpostolje, debljina 20 cm postolje, debljina: 20 cmvisina: 70 cm visina: 80 cmširina: 80 cm širina spirale: 20x20 cmrozeta oštećena rozeta: 12x12 cmRaspon između linija spirale 1 cm, debljina linija spirale 1,5 cm.

Dolazak Turaka i islamizacija u Bosni

Islamizacija u bijeljinskoj nahiji završena je do sredine 16. vijeka. Na islam su prelazili svi društveni slojevi, i oni koji su nekada bili nosioci vlasti, i srednji stalež, tj. posjednici slobodnih baština, kao i raja, tj. siromašni, ali i oni kojima prijeti proganjanje. Svi su, na neki način, nalazili interesa da priđu otomanskoj vlasti i da sasvim promijene svoj položaj.

81

Iako mnogi istraživači ističu da islamizacija nije vršena nasilno, mijenjanje vjere je u životu pojedinca najveća promjena; to je najznačajnija psiho-socijalna odluka, gdje jedan pojedinac u jednom vremenu odlučuje o sudbini desetina i stotina, pa i hiljada svojih potomaka i sunarodnika. Takva odluka nikad se ne donosi dragovoljno, tj nikad nije nenasilna. Za to moraju postojati duboki politički, psiho-socijalni, ekonomski i ko zna koji drugi razlozi.99 Na islam je prelazila uglavnom mlađa generacija, a stariji su ostajali u svojoj vjeri. To islamizirano stanovništvo postalo je nosilac i oslonac otomanske vlasti. Novopridošli muslimani iz ranije osvojenih krajeva (Bugarske, Grčke i Srbije) postali su u Bosni nosioci timara i oslonci vlasti. Islamizirano stanovništvo dokazuje da su oni otpadnici (renegati) od crkve, a ne od naroda kome su do tada pripadali, jer su ostali na mjestu dotadašnjeg življenja i sačuvali su dotadašnje tekovine za sve vrijeme turske uprave. Istina, turski je okupator svim silama nastojao da učvrsti svoj položaj, (pa i islamizacijom, najčešće prisilnom, po principu cuius regio, еius religio), i to je donosilo ogromne opasnosti i ostavljalo ozbiljne i dalekosežne posljedice. Do sada nigdje nije temeljito obrađen taj najraniji period islamizacije i kako se ona odražavala u stvarnosti kad su se na istom terenu našli pripadnici nove i stare vjere. Kakav je bio odnos među njima i u širem okruženju? Kakav je bio odnos unutar islamizirane porodice u kojoj su se i dalje nalazili neislamizirani rođaci? Kako su obavljane ženidbe i udaje? Ne možemo prihvatiti tezu da su pojedinci, primajući islam, negdje otišli. Mnogi su ostajali tu, uz svoje dojučerašnje suvjernike.100

99 „Pitali Turci Marka: - Kaži nam, Marko, hrišćanske ti vjere, za što bi se najprije poturčio? – Za inat.“ Marija Kleut: Zlatna žica preko belog sveta, str. 51. Novi Sad, 1992.

U pjesmi „Ženidba Maksima Crnojevića“ dvojica mladića iz Žabljaka odlaze u Stambol da se poturče da bi se, uz pomoć istog gospodara, štitili jedan od drugog. Narodne pjesme, „Svjetlost“ Sarajevo, 1987. Stjepan, sin Hercega Stjepana (1459-1516) iz Blagaja kod Mostara, naljutio se na braću, otišao na Portu u Carigrad, na dvoru primio islam 24. 09. 1474. i dobio ime Ahmet Hercegović. Postao je veliki vezir. Na svome dvoru imao je Dubrovčane, Dalmatince, Srbe, Crnogorce. (Mihić, o.с. 575.)

Ponekad su katolici prelazili na islam i zbog postupka svojih biskupa koji su im uzimali velike poreze u vinu i žitu. (M. Vego: Brotnjo, str. 210). Bilo je slučajeva da su neki zbog prisiljavanja prelazili na islam sa nadom da će doći vrijeme kad će se ponovo vratiti na hrišćanstvo. U knjizi „Ime i prezime“ Šćepan Aleksić na str. 138 navodi da je „od te želje (tj. vraćanje na staru vjeru) ostao samo veliki bijeli nišan sa mjesecom i zvijezdom u sredini i dva mala krsta pri vrhu. Na nišanu je arapsko pismo kazivalo ko tu počiva“. (Izdanje „Prosvjeta“, Bileća, 2005.)

100 Ja sam u Hercegovini (u Stocu i okolini) poznavao neke muslimanske porodice koje su tačno znale svoje hrišćanske pretke i tvrdili da su s njima u krvnom srodstvu i vremenom se posjećivali. U svojoj knjizi „Smrt je neprovjerena glasina“ na str. 277 Emir Kusturica u susretu sa Alijom Izetbegovićem, tadašnjim predsjednikom Bosne i Hercegovine, navodi: „ Ti znaš, Emire, da smo se svi mi Izetbegovići u prošlosti pisali k`o Srbi. Nama je Beograd bliži od Zagreba, - rekao je Alija, dok je njegova snaha služila kafu sa rahat-lokumom.“ ( Izdanje Novosti, Beograd, 2010.)

82

U dokumentima je sačuvan neobičan, ali značajan podatak iz vremena primanja islama gdje je zapisano da su sinovi, primajući islam, uzimali imena tursko-arapskog porijekla, a njihovi očevi zadržali imena slovenskog porijekla: Mahmud, sin Radonjin, Mehmed, sin Radenkov, Mehmed, sin Božidarov, Jahja, sin Vojinov, Hasan, sin Ivanov, Ferhad, sin Radovanov, Hajdar, sin Nikolin, Iskender, sin Vukićev, Džafer, sin Stjepanov,101 Ahmed, sin Branka, Ahmed, sin Radojkov, Ahmed, sin Vukmira, Hizir, sin Radosava, Ilijas, sin Radaka, Mustafa, sin Radina, Radohna, Jusuf i Radojko, sinovi Milata, Radivoj, brat Hamze, Sulejman, sin Radića, Hoškadem, sin Vukmila, Radut, sin Stoje, „Dejan, sin Radinca, postao musliman, a brat mu Radivoj ostao u svojoj vjeri“, Šahin, sin Radosava, musliman, Mrkša, sin Stepana; „Hamza-beg je dao spomenutom Mrkši i njegovom bratu Mustafi pusta mjesta zvana Brezje...“102, „baština Mehmeda u držanju Ferhada, sina Martinova i baština Novaka u ruci Mustafe Hasanova,“103 „Pašići sa Bivoljeg Brda vode porijeklo od Knežića, ali su rođena braća Mihića ... Tucakovići od pravoslavne porodice Rajkovića, pobjegao zbog krvi...,“104 itd. Prilikom prijema islama mnogi su zadržali svoja slovenska prezimena: Obradović, Marić, Dragić, Sokolović, Ljub(ov)ić, Preljubović, Filipović, Branković, Brkić, Ratkušić, ili ih direktno preveli, Čolaković, prema turskom: čolak = invalid, bogalj, ili Kurtović, prema kurt = vuk, kurjak, prevedeno na turski: Vuković – pa ih nalazimo i kod hrišćanskog, a i kod muslimanskog svijeta. (Kozomara, Kozić = Buzaljko.) S tim u vezi treba napomenuti da je međuzavisnost dviju vjera u istoj porodici bila toliko jaka, da su sinovi, „novi muslimani“, svojoj djeci ponekad davali imena djedova - hrišćana. Tako je u jednom defteru ostalo zapisano,105 a to nije bio jedinstven slučaj, da je izvjesni Šemrud, sin Božidarov, svome sinu nadjenuo ime svoga oca: Božidar (sin Šemrudov, unuk Božidarov). Najveći broj „novih muslimana“ naveden je kao „neoženjen“; znači, to su mlađi ljudi, „vojnuci“ koji „idu u rat“ i, kao neoženjeni, plaćali državi porez od 6 akči. Poreski obveznici bili su i tzv. „džabe“, tj. oženjeni siromašni muslimani koji plaćaju državi porez od 6 akča. Porez na „čift“ iznosio je 22 akče, dok su „krstjani“ plaćali čift u iznosu 25 akči. Nosioci čifluka ili timara nisu bili samo muslimani, već ima i ostalih: „Timar (posjed) kneza Hrvatina, Stepana i Radonje, zajednički ga uživaju, a u rat idu naizmjenično“, ili: „Timar Radivoja, sina Ivaniša, uživa ga i ide u rat.“ ili: „U posjedu Mahmuda i njegovog oca Radka bilo je sve što se ovdje navodi i to: njihove zemlje koje su stalno držali od vremena Hercega, zemlje koje je držao krstjanin Cvetko, gost (svešteno lice!), zemlje koje je držao nevjernik Dobri, sina Radašina, kućište u

101 A. Handžić, isto, str. 63102 A. S. Aličić: Poimenični popis vilajeta Hercegovina, str. 64 i dalje,190 i dalje, 239 i

dalje, 332 i dalje, 510 i dalje, 593 i dalje, itd. 103 M. Vego: Historija Brotnja, str. 198104 Mihić: Ljubinje, str.690 i dalje.105 Aličić, o.c. str. 256, 257, 263, 323, 337.

83

Gornjem Konulovu, tri njive koje je držao Radohna, sin Radoja, jednu šestinu zemlje zvane Trnovo, jednu četvrtinu zemlje zvane Obršnje i njive koje su bile na livadama Okosa i Borovine, to je na njih upisano i to uživaju sa nevjernikom Petrom Vukićem i njegovom braćom“. (Može se ovdje uzgred istaknuti da u navedenom defteru, pored nekih imena, nosilaca baština, ima i onih čije ime oca nije tačno naznačeno, već je napisan nadimak, zanimanje ili socijalni status: Ostoja Krstjanin, Vukić, sin Cigana, Dobrašin, sin Starca, Brijo, sin Srbina, Radivoj, sin Crnca, Vućihna, sin Popa, Milorad, sin Kopila, Branisav, sin Dželata, Đurađ, sin Dželata, Radašin, sin Kobile, Ivan, sin Zlatara, Radas, sin Čobana, Radosav i Vukosav, sinovi Klobučara, Ivko, sin Kovača, Vukašin, sin Brke, Vukašin, sin Bogumila, Vitosav, sin Siromaha, sin Siročeta, udovica Stojuna, udovica Miletica, ili Senkud, novi musliman, Omer, novi musliman.) Na jednom stećku nalaze se ova imena: Alija i Jusuf Milošević.106

Iz navedenog deftera, tj. popisa vilajeta,( koji obuhvata Hercegovinu, dok je za Bosnu ili izgubljen, ili nije ni rađen), jasno se vidi da je širenje islama u ovom periodu (1475-1477) među seoskim i vlaškim stanovništvom bilo neznatno, (u pojedinim selima niko, ili po jedno, rjeđe dvoje), ali se osjeća da je taj proces već bio počeo. Što se ostalih konfesija tiče, ne može se ustanoviti koja je konfesija preovladala. Još od ranog srednjeg vijeka, (od Teodorika, godine 510- 511. i dalje)107, hrišćani i jednog i drugog obreda nazivani su katolicima, a ako to nisu, uz njihovo ime dodavano je: krstjanin. Očito je da je, znači, bilo i krstjana, i pravoslavnih i katolika. Njihova konfesionalna organizacija bila je sigurno na dosta niskom nivou. Pošto je u kasnijoj fazi prelazak na islam zahvatio najveći dio stanovništva, moglo bi se zaključiti da je pripadnost bosanskoj crkvi, odnosno krstjanima, bila velika. Može se, prema tome, dalje zaključiti da ostale dvije konfesije, s obzirom da je bosanska crkva bila zvanična državna institucija, kojoj su pripadali i feudalci i vladari, nisu potpuno ovladale, pa su oni bili, ustvari, kripto-hrišćani. Posebna karakteristika tih prvih godina islamizacije odnosi se na sklapanje brakova. Nemamo podataka da su prilikom udaje djevojke ostajale u svojoj vjeri; poneki primjer iz epske poezije mogao bi na to podsjećati.

„... pa u`vati Hajkunu đevojku,odvede je u zemlju Srbiju,dovede je u bijelu crkvu,

od Hajkune pravi Anđeliju,pa je uze za vjernu ljubovcu.“

(Mali Radojica)

Takve najjače porodične veze tokom jednog vijeka predstavljale su spojne tačke dviju suprotstavljenih religija. One će vremenom oslabiti. Mora se pri tom imati na umu da takvi odnosi tolerancije nisu mogli ostati van domašaja političkih interesa

106 R. Milićević, str. 118.107 M. Vego: Brotnjo, str. 39.

84

druga dva jaka religiozna centra, Vizantije i Rima, kao i stvaranje novih i stalnih veza Turske i njenih susjeda, ali i njene osvajačke politike. Kasnije, stvaranjem i učešćem i drugih država i sila, nastajaće antagonizmi koji će dovesti do kulminacije pri kraju dvadesetog vijeka i ostaviti nebrojene žrtve svih vjeroispovijesti kao najtragičniji pečat u čitavoj istoriji Bosne i Hercegovine, time što se na malom prostoru našao jedan narod podstican protiv drugog, ili trećeg, fideles contra infideles exhortando, već vijekovima ustaljena praksa moćnika za ostvarivanje svojih ciljeva.108 Početni period islamizacije navodi nas na zaključak da je (pod normalnim ljudskim okolnostima, ako nije bilo prisile, ili porodičnog neslaganja, ili mržnje), sin Šemrud, na primjer, poštovao svoga oca Božidara (pa je svome sinu nadjenuo ime svoga oca!), da ga je posjećivao, kao i da se prema staroj vjeri (hrišćanskoj) odnosio sa uvažavanjem, te, primajući novu vjeru (islam), nije zaboravio vjeru svoga oca. (Možda je jedno vrijeme učestvovao u vjerskim obredima obje vjere.) To dalje pokazuje da je taj sin sahranio svoga oca po hrišćanskom ritualu na hrišćanskom groblju109, a sam će biti sahranjen po islamskom ritualu u haremu, a u stvari, na istom groblju, sin pored svog oca!110 Njegovi sinovi i unuci, poislamljeni hrišćani, i dalje su obavljali vjerske rituale dvojne vjere, a kada su vremenom sahranjivanja na hrišćanskim grobljima počela da nestaju, jer su potomci tih porodica prešli na novu vjeru, ta hrišćanska groblja su napuštena i zanemarena. Nadgrobni spomenici su prepušteni vremenu i zloupotrebi, pa se najlogičnija odluka vezana za poštovanje sjećanja na djedove i pradjedove od strane još živih srodnika, svela na to da se nadgrobni spomenici stare djedovske vjere sakupe na jedno mjesto – i ugrade u temelje vjerskog objekta nove vjere i tako zaštite od propasti. To može biti jedno od objašnjenja otkud hrišćanski spomenici u temeljima Atik-džamije u Bijeljini. To su, prema tome, zavjetni spomenici kao uspomena na staru (pradjedovsku) vjeru. Znači, najvjerovatnije, uz saglasnost nasljednika, stari spomenici su dovezeni do temelja buduće bogomolje i u nju ugrađeni.111 Pri tome, 108 A. Babić: o. c. str. 246109 „ I pogibe na boju despotovu. Ase bileg Mahmuta Brankovića na svojoj baštini.. Da je

blagoslovena ruka koja siječe i pisa.“ Na njegovom grobu je nišan i lav kao porodični znak Brankovića. Zadržao je, pri prelasku na islam, prezime, ali je sahranjen po islamskom ritualu. Ovaj Srbin isprednjačio je u pojavi islamizacije koja će uskoro zahvatiti cijelu Bosnu. (M. Karan: o.c. str. 100) Slično je bilo i sa porodicom Miloradovića – Hrabrenim. Koristeći vjersku toleranciju osmanske vlasti njihovi vojvode se integrišu u turski timarski sistem, te postaju ktitori pravoslavnih crkava (Žitomislići, Ošanjići), a prvi Hrabreni koji su primili islam ukopavaju se na Radimlji. Jedan od Miloradovića pokopan je pod najljepše ukrašen stećak na Radimlji. (O tome vidi: B. Matić: Zagoni, Parergon; Dr Salih Jalimam, Senad Mičijević: Stolac od najstarijih vremena).

110 Groblja su bila zajednička gdje su sahranjivani , jedni pored drugih, i preobraćenici i starovjerci. „Hasan i Ahmat dva Radilovićeva sina. I u to stari Hasan umre. I čto bijaše ovo: jer biše uzor čovječe junače junak. I tu nerovo brata, velike žalosti radi pisaše. I da je blagoslovena ruka tko će projti. Proklet koji će privaliti“ (spomenik). To je najraniji nišan na groblju u Čadovini kod Rogatice. Nišan je pisan ćirilicom. (Karan, o.c. str.103.)

111 S obzirom na mjesto i veličinu nekropole u G. Zagonima moguće je da je jedan broj nadgrobnih spomenika odatle odvezen na neko drugo mjesto, ili je uništen. U razgovoru sa nekim ljudima o stećcima u G. Zagonima čuo sam od jednog (nažalost mlađeg) čovjeka

85

dozvoljeno je sječenje i prilagođavanje dimenzija kamena novoj upotrebi. Pri gradnji, naravno, neimari nisu obraćali pažnju na natpise, koji su svakako izgubili značaj, pa su ih okretali prema zahtjevu objekta. Ti spomenici su tada, doduše, teško oštećeni, ali su, ponovnim izlaskom na svjetlost dana, opet progovorili o svojoj prošlosti. Nije objavljeno da li su u temeljima ostalih džamija u Bijeljini, srušenih u ratu 1993. godine, nađeni hrišćanski nadgrobni spomenici. Povezanost dviju vjera u početku nije predstavljala nikakvu polarizaciju. Naslijeđenu kulturu stećaka nastavilo je i islamizirano stanovništvo. Groblja su s početka bila zajednička, da bi se tek u kasnijoj fazi počela razdvajati po različitoj vjeroispovijesti.112 Crkve, savremene stećcima, sa njima su činile jednu cjelinu. Ni kasnije sagrađene crkve nisu odstupale od ove tradicije. Na osnovu istraživanja po hercegovačkim crkvama može se utvrditi da je veliki broj hrišćanskih bogomolja izgrađen na temeljima stećaka, ili su oni ugrađivani u njihove zidove, što je podrazumijevalo da se i nadgrobnjaci, koji su se nalazili na groblju gdje je namjeravana crkva, ostave na tom mjestu, što potvrđuje njihovu idejnu povezanost.113 U naše vrijeme, neposredno uz temelje Atik džamije, u centru Bijeljine, izgrađen je pravoslavni manastir, posvećen Sv. Vasiliju Ostroškom, sa pratećim objektima. Moguće je da se na tom mjestu nalazilo jedno hrišćansko groblje sa crkvom, najvjerovatnije drvenom, jer pri iskopavanju nisu nađeni njeni tragovi.114 (Drveni minaret kod džamije u Dašnici postojao je do osamdesetih godina dvadesetog vijeka.) Ako je postojalo, to groblje115 tada se nalazilo na periferiji Bijeljine (Četvrtkovišta), pored Janjice116, ili njenog rukavca, i to takođe zadovoljava srednjovjekovni običaj da groblje bude pored vodenih tokova.. Moguće je, takođe, da su neimari u Atik džamiju ugrađivali te kamene blokove, jer je zemljište za gradnju bilo močvarno, pa su se bojali barovitog tla. Istina, mnoge turske građevine širom osvojenih krajeva podizane su na lošijem zemljištu od ovog bijeljinskog, i od svoje izgradnje do naših dana odolijevaju vremenu.

kako te stećke treba baciti u neku rupu. Odmah mi se nametnulo pitanje koliko je stećaka u prošlosti završilo svoju sudbinu u nekakvim rupama.

112 Na području opštine Visoko, u selu Zbilju, uz stećke je smješteno aktivno pravoslavno groblje, a u blizini je i staro muslimansko groblje sa nišanima iz 17. vijeka; u Pržićima kod Vareša pored stećaka je staro rimokatoličko groblje, itd. (Š. Bešlagić: Stećci centr. Bosne, str. 26, 36

113 N. Miletić: Stećci, str. 23)114 M. Babić, G. Tomović: Starosrpski natpisi iz Bijeljine, str. 82. 115 Groblje uz Atik-džamiju postojalo je dugo iza Drugog svjetskog rata.116 Kroz Bijeljinu (Četvrtkovište) tekla je rijeka Dašnica, koja je kasnijim kanalom

odvedena izvan grada. Rijeka Janjica, koju spominje M. Grabčanović, na kojoj je skoro cijele godine radilo sedam vodenica, kao rukavac Janje (doveden iz sela Modrana), ako je taj podatak pouzdan, služila je za punjenje dubokog jarka vodom oko visokih zemljanih nasipa (šarampova) kojima se Bijeljina branila od napadača. M. Grabčanović: Bijeljina..., str. 29-31

86

Nema, prema tome, uporišta tvrdnja da su ti hrišćanski votivni kameni blokovi ugrađivani iz potrebe zatiranja stare „kaurske“ vjere, kako to neki žele prikazati, (dozvolimo mogućnost i takvog razmišljanja), jer su, paralelno, u vrijeme izgradnje Atik džamije postojali, i poslije njene izgradnje opstali, istina u malom broju, hrišćanski vjerski objekti i običaji. Ne bi trebalo isključiti ni mogućnost zloupotrebe tih nadgrobnih spomenika. Oni su, kako smo već napomenuli, svuda (zlo)upotrebljavani i za gradnju puteva, utvrđenja, kuća, raznih građevina, čak i za zgradu mekteba, i sl.117 U Puškovcu kod Koraja neki stećci su preklesani u nišane. Sličan je slučaj zloupotrebe i drugih starijih objekata, kao na primjer, prilikom izgradnje tvrđave Smedereva, kada su, u nedostatku kamena, sve zaostale i dobro očuvane rimske građevine porušene i uzidane u gradske zidine, gdje se i danas mogu pročitati brojni latinski tekstovi, ili u Stocu, za izgradnju doma kulture, kad je kamen dovlačen iz zidina srednjovjekovnog grada. Ratovi su se stalno vodili na području Bosne i Hercegovine, pa su, pored svih šteta, stradali i vjerski objekti. Najčešći izgovor za rušenje bogomolja bio je da su one „jeretičke“, (tj. one druge strane, neprijateljske), bilo da su okupatori Ugari, bilo Turci, bilo papska, bilo vizantijska shvatanja, bilo posljedica unutrašnjih suprotnosti. U rušilačkom nagonu za vrijeme ovog posljednjeg rata, kad su zbog pohlepe i pljačke rušene i sopstvene kuće da bi se steklo „pravo“ na tuđe i opremljenije, stradale su i mnoge crkve i, pogotovo, džamije, među njima i Atik džamija.

Bosanac ili Bošnjak

Vizantija, i pored njenih uspona i padova, kao i srednjovjekovna Srbija sa svojom visokom kulturom i državnom organizacijom, za Osmanlije, taj ratnički narod, predstavljala je izazov, - pravi Eldorado, kome se teško ko mogao oduprijeti. To su bile bogate države koje su predstavljale izazovan mogući plijen, do koga je svako želio doći. (Srbija je naročito bila poznata po proizvodnji srebra i olova.) O njima su nadaleko pričane i prepričavane pustolovne priče.118

117 M. Grabčanović, o.c. str. 485; LJ. Petrović-Sarić, o.c. str. 112; Š. Bešlagić: Stećci centralne Bosne, str.41, 99.

118 Ti strani avanturisti i putopisci, posebno oni iz Francuske, po nazivu Bosne, u njihovom pisanju: Bosnie izmislili su da se pridjev bosanski mora kazati bosniaque, što po jezičkim normama nije ispravno, posebno što poprima pejorativno (pogrdno) značenje. (Treba: fr. bosnien za muški i bosnienne za ženski rod, engl. Bosnian.) Svi stanovnici Bosne su Bosanci i Bosanke, Bosniens, Bosniennes, Bosnians, a nijedan nije Bošnjak, *Bosniaque. U dokumentima srednjovjekovne Bosne nalaze se latinski nazivi Bossona, Boxena, Bosna, (Босьнa), a nijedanput *Bosnia, pa su i pridjevi bossonus, bossonensis, boxensis, bosnensis, koje nalazimo u tim dokumentima, pravilno izvedeni, dok pridjev bošnjački -*bosniacus nije pravilan, pa i ne postoji. Po riječi Bošnjak, jezik kojim „govore“ Bošnjaci, zvao bi se „bošnjački“. U riječi: Turska, na primjer, na francuskom: Turquie, pridjev turski glasi turque, a ne: *turquiaque, jer bi to trebalo shvatiti pogrdno i nepristojno. I od vremena austrougarske okupacije do danas pridjev bosanski glasi: bosnisch.

87

* * * Međusobni obračuni bosanske vlastele, kao i njihovo povijanje bez ikakvih moralnih skrupula prema drugim feudalcima (Hrvatske, Raške, Zete, Dubrovnika), za sopstvene interese, slabilo je centralnu vlast. Nikakva ideološka snaga nije ih kočila da u obezbjeđivanju vlastite neposredne koristi traže saveznike, ili zaštitnike, ili posrednike bilo u zemlji ili van nje, bez obzira na njihove prikrivene ili otvorene namjere. Na vladara se gledalo samo onoliko koliko im može pomoći ili odmoći u učvršćivanju ili proširenju vlasti na vlastitom domenu. „Veliki vojvoda bosanski“ Sandalj Hranić, u svojoj povelji iz 1420. godine ističe kako ustupa svoj dio119 Konavla Dubrovniku, od kraljevstva bosanskog dobija „gradove i župe“, a „milostju i darom božjim i velikoga cara sultana Mehmet bega... posjede koji su ranije pripadali Pavlu Radenoviću i njegovom sinu Petru... grad Soko u Konavlu i po župe Konavoske“. Svoje gospodstvo i naslove njegov nasljednik Stjepan, godine 1453., izvodi iz „milosti božje i gospodara velikoga gospodina mi cara Amir sultana Mehmet bega...“ – nekoliko decenija prije nego će cijela bosanska država potpasti pod vlast turske carevine!120 Mi ovdje nećemo istraživati – jer nam to nije osnovni motiv – u čemu se ogledala „milost i dar božji velikog cara sultana Mehmеt bega“ krupnom feudalcu Sandalju Hraniću, ili njegovom nasljedniku Stjepanu, a sve prema njihovim poveljama koje su sačuvane iz tog vremena, i to deset godina prije konačnog pada Bosne pod Turke. Neke usluge koje su bosanski velikaši činili Turcima, za što su bili u njihovoj milosti, završavale su se otvorenom izdajom i predajom sopstvene zemlje i naroda u tuđe ruke davno prije turske okupacije Bosne i Hercegovine. Bez jake centralne vlasti, stanje u Bosni u petnaestom vijeku postalo je naročito haotično kad su se bosanski feudalci i vlastela, kao i vjerske vođe u borbi za vlast i podršku ondašnjih spoljnih sila121, posebno Turaka koji su ionako već vršljali po Bosni, kako je to već navedeno, u međusobnom obračunu žestoko suprotstavljali jedni drugima. Franjevački red je sa svoje strane vršio surov pritisak za prelazak na katoličanstvo, pa su se stanovnici Bosne morali boriti za sopstveni opstanak, što je neminovno dovelo do propasti države. U takvom haosu i beznađu, koji je trajao decenijama prije dolaska Turaka, u procijepu između svoje vjere, čiji prvaci su već zanemarili njene izvorne principe, s jedne strane, i agresivne katoličke politike, koja je lomačama i prodajom u roblje tjerala ljude na mijenjanje vjere, koja je za njih u svojoj suštini bila neprihvatljiva, s druge strane, islam se pokazao prihvatljivijim i tolerantnijim. 119 U Bosni nije primjenjivan vizantijski princip pronije, koja je predstavljala nasljedni

posjed, vezan isključivo za vršenje vojne službe, za razliku od posjeda u Bosni koji su darivani, a da se posjed nikad ne može vratiti centralnoj vlasti čak i u uslovima kad gospodar odbije, ili čak izda centralnog vladara. Ovaj mu može uskratiti život, ali posjed, jednom darivan, ne može ponovo vratiti. (Povijest svijeta, str. 338.)

120 Citirano prema A. Babić: Iz historije srednjovjekovne Bosne, str. 322, 323.121 Nesloga rukovodećih ljudi osamdesetih godina dvadesetog vijeka dovela je do

raspada Jugoslavije i njeno cijepanje po šavovima. Budući da Bosna nema te „šavove“ došlo je do četvorogodišnjeg rata sa trajnim posljedicama.

88

To je bio i kraj nezavisnosti bosanske države. Uvedena je turska uprava, koja je omogućila brzu islamizaciju stanovništva Bosne i Hercegovine. Ako se, osim toga, zna da su i neki hrišćani postajali nosioci timara i čifluka, (a oni su bili obavezni da idu u rat „naizmjenično“, kako je ranije navedeno), sasvim je jasno da će, u takvim okolnostima, ti ljudi, pod turskom komandom, i sami preći na islam vrlo brzo, a njihovi nasljednici još brže. To su nesporne istorijske činjenice.

Škole za izradu stećaka

Svaka, pa i omanja, nekropola, po svjedočenju istraživača, imala je svoj majdan! (Naveli smo da je majdan određivao kvalitet stećaka.) Znači da je i broj klesara morao da bude veliki. Zar je moguće da se, na cijeloj teritoriji prostiranja stećaka, nije našao ni jedan koji će drugačije na stećku prikazati ratnika, konja, kolo, jelena i ostalo? Valjda bi se našao barem jedan stećak na kome bi neki klesar na drugačiji način izrazio svoj umjetnički talenat. Ne. Takav, ako je i postojao, poštovao je pravila oslikavanja stećaka: u plitkom plastičnom reljefu oslikana su lica i predstave životinja: konj, pas, medvjed, jelen, slikani su u profilu, ljudska figura najčešće s lica (en face), isti polumjesec, isti štit s mačem, iste bordure...na svim nekropolama je isti kao da je hiljade stećaka radio samo jedan klesar, ili samo jedna klesarska škola. Mi tvrdimo da je način oslikavanja stećaka tada bio najstrožije poštovan i klesari su se trudili da svojim klesarskim talentom ne odstupaju od uobičajene tradicije. Nije bilo odstupanja ni na teritoriji Stoca, Kalinovika, istočne Bosne, Dalmacije... Stećak (taj model!) bio je svima pred očima i nije bila dopuštena nikakva sloboda izraza. Naručilac je mogao da odabere predstavu konjanika, štit i koplje, luk i strijelu, igrače u kolu – i dobijao je sliku kakvu bi dobio iz klesarske škole sa bilo kog lokaliteta. Ako je naručilac želio neki tekst, bio bi pisan aktuelnim pismom, ćirilicom, ili bosančicom, sa obaveznim početnim znakom krsta. Klesari slova nisu pisali (brali), već slikali, pa zato nisu poštovali zamišljenu liniju po kojoj se slova pišu. Pri takvom „slikanju“ imali su jako puno teškoća sa prostorom, pa su slova izokretana, neravna, pa stoga ponekad i nečitljiva.

Skoro svi simboli stećaka na jednom mjestu. Ljubuški, Bijača

89

Na ovom stećku imamo uklesane skoro sve bogumilske simbole: turnir i lov na jelena, štit i mač, luk i strijela, žena (koja igra kolo), krst, mjesec i sunce, uvijena vrpca sa sitnim spiralama. Postoji na stećcima nekoliko ukrasa koji su najčešći i, čini se, skoro neizostavni: krst u njegovim različitim varijacijama, sunce i polumjesec sa rozetom (zvijezdom), štit i mač, luk i strijela, razni oblici izuvijanih vrpci, arkade, te još poneko oružje, i sl. Ljudske figure, obučene u odjeću ondašnjeg vremena, uglavnom su predstavljene na konjima (turnir), ili u lovu koji je bio najomiljenija vrsta zabave. Isto tako, nalazimo ih kako igraju kolo. Zašto je simbol krsta izostao na stećcima u Zagonima? Teško je dati neki pouzdan odgovor. Nema nikakvog spora da se tu radi o stećcima na hrišćanskim grobovima. Međutim, odgovor bi se mogao tražiti u vremenu postavljanja stećaka. Nije bio uveden običaj da se stećak ukrašava krstom! Takav će se običaj pojaviti kasnije, pa sve do naših vremena, a to znači da su stećci u Zagonima daleko stariji od onih sa krstom. Iako je veoma teško datirati ove spomenike, ipak bi se, upoređivanjem sa stećcima bez krsta na drugim, možda već datiranim, moglo procijeniti vrijeme njihovog postavljanja. Donedavno, spomenici su uglavnom izrađivani u obliku krsta tako da se vide prečke, po kojim se prepoznaje da je krst postavljen na ženski, ili muški grob, ali ovih vremena krst se obično urezuje na samoj nadgrobnoj ploči. Naslikana ruka na stećcima simbolično ima dva značenja. Ne može se poreći da desna ruka sa raširenim prstima i proporcionalno veća od ostalog dijela tijela pokazuje dobrodošlicu. To je prijateljski pozdrav da vas duše preminulih dočekuju na svoj način dostojanstveno, iskazuju vam svoje poštovanje i žele da ponovo dođete. I očekuju od vas da se na groblju ponašate krajnje pristojno, odmjereno, da pročitate natpise koji će vas obavijestiti, ali i posavjetovati, doduše i opomenuti, da grobove „ne popirate nogama“, da „ne privaljujete“ spomenik i zemlju, jer je i ova zemlja na njemu dovoljno teška i onemogućava da se uživa u radostima života. Ruka desna, „desnica“ najčešće, ali i lijeva, naslikana od ramena do prstiju, uz mač ili neko drugo oružje, upućuje posjetioca na sasvim drugačije tumačenje. Srednjevjekovni ljudi bili su učesnici u čestim bojevima. Odbrana porodice i njene časti nalagala je svakodnevnu spremnost na najveća iskušenja. Pljačkanje i otimanje tuđih dobara u haotičnom vremenu borbe za vlast između vladara i vlastele tjerali su na posjedovanje i upotrebu oružja. Mi na nadgrobnom spomeniku čitamo jasnu poruku o potrebi opreza da se ne udaljavamo od mača i štita, koji će zaštititi čast i vjeru simbolično predstavljenu kao polumjesec i zvijezda.

90

Polumjesec, zvijezda, štit i mač, te ruka – snažni simboli na stećku.

(Suho Polje, Obalj, Kalinovik)

Mjesec i njegove mijene su od pamtivijeka snažno djelovale na fantaziju čovjeka. Kod mnogih naroda razvio se kult koji je prvenstveno vezan za plodnost žena. Sunce, mjesec i zvijezda su božanstva slovenskih praotaca. Dok sunce, koje je na stećcima predstavljeno kružno, priziva na akciju, aktivnosti tijela u fizičkom smislu i poziva na cjelodnevni rad, mjesec ističe emotivnu stranu čovjeka, njegov senzibilitet. (Polu)mjesec i zvijezda su na stećcima oslikani kao simbol vjere davno prije dolaska Turaka i prisustva islama u Bosni. Ima čak naučnika (Truhelka, možda s pravom,) koji tvrde da su simbole polumjeseca i zvijezde Turci preuzeli od Vizantije nakon pada Carigrada i da je znak kao ireverzibilan postupak preuzet iz Bosne za islamske zemlje. Polumjesec je na stećcima najčešće udružen sa rozetom (zvijezdom) ili krstom. Njegovo mjesto na stećku ne zauzima uvijek, kako bismo očekivali, centralno mjesto na plohi oslikavanja, ali je, (tamo gdje ga, naravno, ima) vrlo uočljiv.I spirala, i polumjesec sa zvijezdom (rozetom), kasnije sa krstom, kad je ovaj ušao u širu upotrebu, na stećcima su hrišćanski simboli, koji nedvosmisleno obilježavaju grobove pripadnika Crkve bosanske. Danas u Zagonima mali broj stećaka, otkrivena samo dva, i oni zarasli u šumu i korov, i pored očigledne nebrige za istraživanje naše prošlosti, dokazuju dugotrajno postojanje sela i njegovog stanovništva, od ranog srednjeg vijeka. Ako su Zagoni danas slabo naseljeni, u prošlosti su bili poprište velikih događaja kulturnih i istorijskih, koji do sada nisu bili predmet interesovanja naučnika. Neistražena nekropola, na kojoj su se nalazili ovi stećci prije pomjeranja, navodi nas na zaključak da je takvih nadgrobnih spomenika bilo znatno više, da su oni ili negdje odneseni, ili, zbog lošeg materijala od koga su pravljeni, propali, ili, nažalost, uništeni. (A možda su bili, kao što se može zaključiti po preostala dva stećka, izvanredne umjetničke vrijednosti, te su se našli u nečijoj kolekciji, što i nije tako loše- samo da nisu uništeni.)

91

Budući da su po pravilu na grobljima sa stećcima, ili u njihovoj neposrednoj blizini, bile i crkve i razni drugi vjerski objekti, koje nalazimo na do sada ispitivanim nekropolama, i na Mramorju bismo, najvjerovatnije, otkrili jedan veliki dio prošlosti sela Zagona, ali ne samo njegove, već i cijele okoline. Iz takvog istraživanja našli bi se sigurno značajni tragovi materijalne kulture, u istorijskom pogledu dublje od vremena stećaka. Ako se može, tragom rimskog puta, i ko zna kojih još puteva preko Zagona, doprijeti do rimskih i još ranijih vremena, to bi upotpunilo sasvim tamnu sliku o našoj prošlosti. Naravno, pobuđeni interes nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Na taj način bismo mogli da zaštitimo od sigurnog propadanja ono što može poslužiti dalekim pokoljenjima kao svjedočanstvo i o nama. Stećci su fenomen Bosne i Hercegovine, kakav susrećemo, recimo, u nekim zemljama Amerike gdje postoji fenomen kugli.122

Kamenе kuglе u Teočaku

U selu Trn, nedaleko od Banja Luke, na dubini od 4-5 metara, pronađene su dvije kamene kugle prečnika 30-40 cm, glatke i teže od kamena. Radnici su ih bacili u temelje jedne kuće i zabetonirali. Kakva god da je to kuća, pa makar bila kao francuski kraljevski dvorac Versaj, nije vrijedna tih dviju zabetoniranih arheološki i tehnički neispitanih kugla iz još neistražene prošlosti. Takve kugle, manjeg i većeg prečnika, nalazimo rasprostranjene na mnogim kontinentima, a najviše u Salvadoru i Kostariki, pa i u Bosni.. U Teočaku je pronađeno osam takvih kugla nepoznatog porijekla i one su postavljene na vidno mjesto i ukrašavaju park. U Bijeljini njihova imitacija štiti pješake po trotoarima.

122 S. Osmanagić: Bosanska piramida Sunca, str. 16, 47.

92

BIBLIOGRAFIJA

1. Vlajinac, Milan: Zgon ili kulučenje van mesta stanovanja od srednjeg veka do naših dana, Srpska kraljevska akademija, Beograd, 1932.

2. Đokić, Nebojša: Prodor Jovana Panića na Majevicu septembra 1875., Srpska vila, Bijeljina, 2001.

3. Filipović, Milenko S.: Majevica s osobitim obzirom na etničku prošlost i etničke osobine majevičkih Srba, Sarajevo, 1969.

4. Matić, Branko: Zagoni, monografija, Bijeljina, 2010.

5. Đurković, Boro, Stevanović, Milan, Pantić, Bojo: Donja Trnova, monografija, 1980.

6. Milošević, Ante: Stećci i Vlasi, Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture, Split, 1991.

7. Zorić, Damir: Prinos problematici stećaka, Skupština Hrv. etnološkog društva, I/1984.

8. Bešlagić, Šefik: Stećci centralne Bosne, Sarajevo, 1967.

9. Bogićević, Vojislav: Istorija razvitka osnovnih škola u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1965.

10. Dodig, Radoslav: Vulgarizacija stećaka, STATUS, Magazin za političku kulturu i društvena pitanja, 10/2006. Mostar

11. Bešlagić, Šefik: Kupres – srednjevjekovni nadgrobni spomenici, Sarajevo, 1954.

12. Bešlagić, Šefik: Kalinovik – srednjevjekovni nadgrobni spomenici, Sarajevo, 1962.

13. Matić, Risto: Britannicus, interprêtation de tragédie de Jean Racine; étude diplôme, Filozofski fakultet, Sarajevo, 1963.

14. Šimić, Dr Marinka: Natpisi na stećcima u Boljunima kod Stoca, Matica hrvatska, Sarajevo .

15. Mihić, Dr Ljubo: Ljubinje sa okolinom, Ljubinje, 1975.

16. Vego, Marko: Ljubuški. Izdanje Zemaljskog muzeja u Sarajevu, 1954.

17. Vego, Marko: Historija Brotnja od najstarijih vremena do 1878. godine, Čitluk, 1981.

18. Marija Kleut: Zlatna žica preko belog sveta, Novi Sad, 1992.

19. Handžić, Adem: Postanak i razvitak Bijeljine u 16. vijeku, Sarajevo, 1965.

20. Grabčanović, Mustafa: Bijeljina i Bijeljinci, Bijeljina, 2006.

21. POIMENIČNI POPIS SANDŽAKA VILAJETA HERCEGOVINA, priredio

93

Ahmed S. Aličić, Sarajevo, 1985.

22. Milićević, Risto: Hercegovačka prezimena, Svet knjige, Beograd, 2005.

23. Babić, Anto: Iz istorije srednjovjekovne Bosne, Sarajevo, 1972.

24. Jalimam, dr Salih, Mičijević, Senad: Stolac od najstarijih vremena, Udruženje Troya, Stolac, Mostar 2005.

25. Karan, Milenko: Psihologija stećka, „Prosveta“, Niš, 2001.

26. Miletić, Nada: Umetnost na tlu Jugoslavije, Stećci, Izdavački zavod Jugoslavija, Beograd/Zagreb/Mostar, 1982.

27. Babić, Mirko, Tomović, Gordana: Starosrpski natpisi iz Bijeljine, Istorijski institut, Beograd, 2004.

28. Povijest svijeta, od početka do danas, (Weltgeschichte, Wissen im Überblick, Verlag, Herder, KG), Naprijed, Zagreb, 1977.

29. Osmanagić, Semir: Bosanska piramida Sunca, Klepsidra, Sarajevo, 2005.

94

Dr. Sc. Amira Turbić-HadžagićZumreta Jamakosmanović Indira Smajlović

SIMBOLIKA IZRAZA I PORUKA INSKRIBIRANIH BIJELJINSKIH STEĆAKA

Uvod

Stećak je sam po sebi simbol poruke o vremenu i prostoru na kojem je ovozemaljski život okončao neki čovjek. I, mada natpis na stećku na prvi pogled kazuje kome pripada humka, iza tog kamena i natpisa stoji više poruka za susretače s njim. Prva i osnovna poruka sadržana je u nepovredivosti teritorija koji zauzima stećak, natpisom koristeći strategiju emotivnog apela za poštivanje umrlog. Druga bi poruka bila da umrla osoba za života nije bila sama i nevažna, jer joj je nadgrobni spomenik imao ko podići. Uzimajući u obzir samo ove dvije poruke, iz niza drugih do kojih bismo došli daljnjom analizom, moramo sebi postaviti nekoliko pitanja u kontekstu razumijevanja poruke kao ključnog elementa komunikacijskog procesa, a koji se neovisno od naše volje odvija sa našom prošlošću, sadašnjošću i budućnošću, čineći cikličnost sadržaja ljudskog života: znamo li da stećak kao nadgrobni spomenik simbolizira čovjeka i da svako naše bavljenje stećkom jeste komuniciranje sa „čovjekom“? Ko je „ON“, a ko smi mi u toj komunikaciji? „ON“ je komunikator, začetnik tog komunikacijskog procesa čiji smo mi recipijenti, primaoci poruke. Jesmo li razumjeli poruku i kakav je naš „feedback“ - odgovor na nju? Poštujemo li „čovjeka“ i pravo nepovredivosti njegova teritorija?123* Nosimo li svevremensku odliku civilizacijskoga ruha - ljudskost? Odgovore na ova pitanja imamo svi mi primaoci poruke, nažalost, samo za sebe - per se. A gdje je tačka zajedničkog simbola razumijevanja poruke našeg davnog pretka, koji nam prkosno zbori „vi znate za mene, a hoće li neko znati za vas i kako“? Dekorirani i/ili inskribirani ovi spomenici sa odlikama fiksiranosti, fosiliziranosti i monolitnosti, definiraju spomeničku topografiju i kulturnu geografiju, svjedoče najizravniju emanaciju narodnoga stvaralačkog duha i najviši domet estetske kreacije u bosanskohercegovačkoj kulturi srednjega vijeka. Njihova leksička i strukturna okamenjenost, invarijantnost, semantička slivenost i semantička nedjeljivost, integriraju inventar svjedočanstava o pismenosti regiona u kome su egzistentni, izvodeći taj region iz okrilja šutnje i animnosti pretpismenoga na de fakto bosaničnoj i glagoljičnoj epigrafici. Ovi su natpisi od velikog značaja za rekonstrukciju 123 * „ Zatim smo vas poslije njih namjesnicima na Zemlji učinili, da bismo vidjeli kako

ćete postupiti“ (Kur’an, 10:14).

95

aspekta regionalne povijesti i općeumjetničkog oblikovanja, sa osobitim doprinosom lingvistici, zahvaljujući angažmanu domaćeg čovjeka za infiltriranje u sfere pismenosti. U kolokvijalnome se govoru ovi spomenici različito nazivaju: mramor, mašet/mašeta, stećak, kam, bilig/biljeg, steljak, usađenik ili ukupni nazivi: mađarsko, kaursko, čifutsko, židovsko, grčko, rimsko ili, shodno mitologemama, divovsko groblje. Bešlagić (1982:33) drži da je naziv mramor/mramorovi/mramorje/mramori, koji ima izrazitu frekventnost u jugoistočnoj Bosni i pojedinim krajevima Hercegovine, filtrat iz grčkoga jezika, izraza marmaros, što znači spomenik, iz čega proizlazi na turskom mermer, ili se radi o vrsti kamena zvanoj mermer. Naziv mašet/mašeta potvrđen u leksici zapadnih krajeva Hercegovine i nekim krajevima zapadne Bosne, u interpretaciji Truhelke (1942:630) naziv dolazi od arapske riječi meșhed u značenju : grob vjerskog mučenika. Kodeksi i tekstovi ispisani na pergameni ili papirusu de facto su zahvalnija građa filolozima i paleografima od epigrafskih spomenika koji, uklesani u kamen, koncizni i lapidarni, u naznačenoj pars pro toto formi predstavljaju izazov istraživačima. Od srednjovjekovnih tekstova, koji su pisani na pergamentu ili papiru, epigrafski spomenici su škrtiji u slovnome korpusu, pa se na mnogim natpisima ne mogu posvjedočiti sva slova abecede. Također, dok su kodeksi i uopće pisani tekstovi in-constantis, mobilis, kamen bilježi statio, težak je, nepomičan i postojan na mjestu klesanja. Na mjestu gdje je natpis zapažen, u pravilu je tu i nastao, uzevši sa rezervom, zbog eonimskog uzurpiranja, iako sami propovijedaju: KletЬ i prokl[e]tЬ tko će kre[nu]ti u me (Vego knj.II 1962:35). Šefik Bešlagić smatra da ovi dekorirani i/ili inskribirani kameni monoliti predstavljaju originalnu, markiranu kulturno-umjetničku pojavu srednjovjekovne Bosne, da u ničemu nemaju uzor, niti su ičija kopija. (Bešlagić 1982:576). Vlašku i bogumilsku teoriju tumači kao impresiju koja je nastala zbog vremenske i teritorijalne podudarnosti. (Bešlagić 1982:525). Za njega ovi spomenici nisu vjerskog, nego svjetovnog karaktera, a da uloga vjerske pripadnosti pokojnika nije imala bitnu važnost, potvrđuje činjenicom da ispod stećaka leže pripadnici Crkve bosanske, rimokatolici, pravoslavci i muslimani. Dakle, za njega su stećci isključivo produkt narodne umjetnosti, prkosni dokazi o životnim radostima, plesovima, o ljepotama okoline, jak artistički i moralni nonkonformizam bosanskog kulturnog fenomena. Njihovu datost izvan Bosne tumači njenim širenjem prema jugu i međunarodnim prožimanjima, dok one u Lici i Slavoniji interpretira bježanjem naroda iz Bosne pred Turcima (Bešlagić 1982:569).

Periodizacija rada na stećcima motivisana genesisom, strukturom i sadržajem

Pre ma po pi su pro vede nom se dam de se tih godina 20. st., u Bo sni i Her ce go-vi ni utvr đe no je po sto ja nje 59.593 ste ćka. U Hr vat skoj ih je 4.447, u Sr bi ji 2.267, a u Cr noj Go ri 3.049. In medias res, kompaktan teritorijalni raspored, pretpostavljeni

96

period trajanja i relativno fosiliziran repertoar oblika, dekor i inskripcija, govore da stećci predstavljaju jedinstvenost i originalnost, i ma ko li ko ih se našlo u su sje dnim ze mlja ma, steć ci su bo san ski kul tur ni fe no men, i ko li ko god sre dnji vi jek bio glo-ba li za cij ski, a nje go va kul tu ra i umje tni čki sti lo vi in ter na ci o nal ni, ste ća ka najviše ima u Bo sni i Hu mu. Najstarija žarišta ove pismenosti nalaze se u starom Humu i srednjoj (banskoj) Bosni, a kao treći centar spominje se okolina Vidoške. Najveći broj natpisa sa ovog područja nalazi se u Boljunima, jugozapadno od Radmilje i Stoca, te u okolini Blagaja (središte humske vlastele), u dolini Lašve, u Podrinju (jugoistočna Bosna) od Foče do Vlasenice i Srebrenice. Rasprostranjenost natpisa, skoro linearnu s prostiranjem samih stećaka, mogli bismo definirati u slijedećim linesima: na istoku Podrinjem i granicama Huma, Konavlinama na jugu, Cista Provom i Glamočem na zapadu, te Bijeljinom na sjeveru, dok je njihovo glavno žarište u Hercegovini, između Stoca, Neuma i Širokoga Brijega. Iako manjega broja nego u Hercegovini, natpisi su u novije vrijeme nađeni i u istočnoj Bosni oko Srebrenice i Zvornika, na području srednjovjekovnih župa Usora i Soli, osobito oko Kalesije, i u središnjoj Bosni od Vrhbosne do Travnika i Zenice, te u Posavini oko Koraja i Bijeljine. Na prethodno definiranome području eonima sačuvano je nekoliko stotina epitafa, čija je jezična struktura i strukturna fosiliziranost i relativna holistička reprodukcija oplodotvorila prepoznatljivu i originalnu formu, postojanu u primjeni poetiziranih formulacija. Nakon 18 godina traganja za stećcima, Marko Vego (Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine knj. I 1962, knj. II 1964, knj. III 1964. i knj. IV 1970) višegodišnji direktor Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, objavio je 1970. godine da je na bosanskohercegovačkome prostoru evidentirao 325 inskribiranih stećaka (Vego, 1970). Na pomenuti Vegin korpus dodat ćemo još inskribirane stećke otkrivene 2002. godine pri ponovnoj gradnji Atik džamije u Bijeljini, koja je sagrađena u 16. st., a srušena 1992. godine. Zahvaljujući epitafima i promjeni oblika stećaka, danas se prilično uspješno može odrediti vrijeme datiranja nekoga stećka. Kultura stećaka se de facto smješta u srednji vijek. Ponudit ćemo periodizaciju rada na stećcima motivisanu vremenom nastanka, kvalitetom rada i sadržajem:

1. faza genesisa i progresusa (nastanka i razvitka) - tijekom XI i XII vijeka; 2. faza cumulusa (vrhunca) - tijekom XIII, XIV i do konca XV vijeka;3. faza placatusa (zamiranja) - kasno desetljeće XV i polovina XVI vijeka.

U 1. fazi genesisa i progresusa smatra se da je najstariji oblik stećka nadgrobna ploča, i upravo takve, sa inkorporiranim obilježjem inskribicije, nalazimo u Hercegovini, u okolini Trebinja. Takvi su oblici najvjerovatnije nastali pod utjecajem ranijeg načina klesanja i postavljanja ploča u crkvama i oko njih. Ploče postoje sve vrijeme trajanja stećaka, što ujedno znači da im je vijek bio najduži. Natpisi na pločama iz Polica i Čičeva kod Trebinja, datiraju s početka XII vijeka, između 1151-1200. godine (Vego 1964: 13). Skoro identične je datacije i natpis na ploči u Blagaju iz 1194. godine (Vego 1962: 39). Činjenica da većina znanstvenika upravo kamene

97

ploče smatra vrstom stećaka određuje da je najstarija tzv. Humačka ploča, u Humcu kod Ljubuškog. Davni eho duha i riječi, koji je do nas došao izdaleka, kao posljedica poligrafičnosti, jeste ćirilični tekst Humske/Humačke ploče iz kraja X ili početka XI stoljeća, klesane od rubova ploče ka sredini u obliku četverougaone spirale sa utkanim glagoljičnim slovima: e - četiri puta i t - jednom. (Turbić-Hadžagić 2003; Vego 1962:30) 2. faza cumulusa predstavlja stećke koji doživljavaju vrhunac svoje umjetnosti u vrijeme kada su to političke, ekonomske i društvene dispozicije oplodotvorile. Pripadnici privilegiranog društvenog sloja, kao i bosanskohercegovačka vlastela, željeli su na svojim nadgrobnim spomenicima pokazati sjaj i raskoš svog svakodnevnog života. Osim njih, stećke su podizali i drugi (sitna vlastela, njihovi rođaci, imućniji inokosni seljaci) želeći ih oponašati, što im je bilo moguće zahvaljujući relativno povoljnim ekonomskim uvjetima, usljed razvoja rudarstva i trgovine (Bešlagić 1982: 576). Do XIV stoljeća obični se epitaf sastojao od dva dijela – starijeg, kao zabilješke o identitetu s imenom, zanimanjem, ponekad s kratkom pohvalom i datumom smrti. U većini slučajeva epitaf nije uključivao životnu dob pokojnika ili datum rođenja. Osim posredno, kroz simboliku i sliku, stećci svojim natpisima kao da žele odagnati i najmanju moguću nedorečenost, govore i poručuju izravno; oni mole i opominju, zaklinju, upozoravaju i podsjećaju (Lovrenović 2009). 3. faza placatusa obuhvata vrijeme XV i XVI vijeka pridie et post (uoči i poslije) pada Bosne 1463. i Huma 1481. godine pod osmanlijsku vlast, vrijeme paralelno sa umjetnošću renesanse u Italiji, koja je kod nas izostala, kada kod nas još usporeno traje umjetnost Vizantije, kasne romantike i gotike, kad stećci doživljavaju commutationis (preobrazbu) u bosanske nišane i kada počinje islamski artificum (umjetnost). Epitafi na muslimanskim nišanima tijekom prvoga vijeka osmanlijske vlasti manifestiraju karakteristike umjetnosti stećaka ranijega perioda, drže oblik bosaničnoga pisma i relativno leksički i strukturalni stabilitet, predstavljajući prijelaznu formu prema epitafima pisanim arapskim pismom, sa osobenostima relativno značenjske preobraženosti i demotiviranosti u odnosu na eonime ranije formule. Da je u to vrijeme u feudalnome društvu već došlo do imovinskog i utjecajnog raslojavanja, pokazuju fragmenti sa epitafa: “a se leiže na svoj plemenitoj” (Vego 1964:43) “na svoj zemlji, na plemenitoj” (Vego 1964:49), “na svoj na plemenito bašt[i]ni,”(Vego 1964:15). Premda stećke, kao cjelinu, odlikuju zajedničke srednjovjekovne jezičke osobine, ipak se uočavaju dva osnovna jezičkostilska tipa:hercegovački bosanski (srednjobosanski, zapadnobosanski i zapadnohercegovački tip) Pomenuta «tipologina”,na svoj način, odražava se i na neke jezičke osobine, odnosno razlike u samim natpisima. Na hercegovačkim stećcima češće su istočnoštokavske osobine sa ponekom lokalnom jezičkom crtom, dok su oni srednjobosanski i zapadnobosanski, odnosno zapadnohercegovački, sa izrazitijim odlikama zapadne štokavštine. Riječ je o jednoj teritorijalnoj međudijalekatskoj

98

ujednačenosti jezika natpisa, a također i o ujednačenosti u dužem vremenskom rasponu od nekoliko vijekova. Visok stepen jezičke i paleografske (slovne, grafijske) ujednačenosti natpisa na stećcima, svjedoči o pisanom maniru srednjovjekovnoga bosanskog književnog jezika, razvijenom zaključno sa XV vijekom i završetkom prve faze formiranja bosanskoga pisanog jezika.” (Jahić, Halilović, Palić 2000: 47-48). I dok se ranije smatralo da su epigrafski spomenici pisani narodnim jezikom, a crkvenoslavenske su jezične osobine vidljive samo u invokacijama i završnim klauzulama isprava, novija istraživanja Darije Gabrić-Bagarić pokazuju da su spomenici, nastali na bosanskohercegovačkom prostoru u srednjem vijeku, pisani jezičnim izrazom u kojem se prepliću narodni elementi s crkvenoslavenskim, ovisno o sadržajno-stilskim zahtjevima. (Gabrić-Bagarić 2005: 125) Dakle, i u jeziku ovih natpisa dolazi do diferenciranja, ali isto tako je očita teritorijalna međudijalekatska ujednačenost u rasponu od nekoliko vijekova na jezičkom i palografskom nivou, što svjedoči o pisanom maniru srednjovjekovnog bosanskog književnog jezika, koji je razvijen zaključno sa XV vijekom. Ostavljajući po strani njihovu estetsku vrijednost, ovi su natpisi nesumnjiv argument da se bosanska pisana riječ vezuje za jedan širi kulturni proces – pismenost koja je stvarana za potrebe ovoga prostora. Nijedna historija književnog jezika ne odbacuje spomenike, imali oni književne elemente ili ne, ali ipak se vodi računa o tome da se neki natpisi ne mogu promatrati u istoj ravni sa spomenicima koji samo prenose golu informaciju. O njihovoj ekspresivnosti najbolje je pisao Mak Dizdar. Dramska dimenzija ovih iskaza proizlazi iz zahtjeva pripovjedajućeg prvog lica, za slušajućim drugim licem. Tako se, na primjer, u jednom natpisu sa savršenom konciznošću deskribira zla sudbina mladog pokojnika:

Mlad sa ovog svijeta odoh-A jedan bijah u majke...

Fantastičan element koji opisuje zlu kob jednog sužnja, koji kao da je svojim noktima u kamen uklesao bolni vapaj na svom biljegu, glasi:

A ovo pisa Vrsan Kosarić,Sužanj, koji se ne raduje...

Jezične osobitosti natpisa iz Bijeljine

Svi novopronađeni bijeljinski natpisi uklesani su bosančicom: autohtonim bosanskim pismom koje je nastalo po ugledu na ćirilicu. Na novopronađenim bijeljinskim natpisima nema đerva ( ĵ), nego je on zamijenjen grafemom č ili k: dobrihьničь, lučičь, bolesalikь. Jezično: na natpisima dolazi do supostojanja norme staroslavenskoga i starobosanskoga jezika. Na to ukazuju neki od ekscerpiranih primjera sa poluglasom i bez poluglasa - bratь egovь : r(ab)ь teopr[i]l, pet. Fonem j u postvokalnoj poziciji pisan je grafemom i: svoimi, svoiu, kao u

99

korpusu tekstova koji smo naslijedili iz kanona općeslavenskog književnog jezika. Od imenica u nom. jed. m. r. nalazimo vlastite imenice: mêrakь v[i]dênovičь, dragosavь, geôrgiije, te stsl. akuz. jed. kamenь, stsl. nom. množ. sinove, a u lok. jed. imenice ž. r.: stsl. zemli, crьkve. Brojeve nalazimo isklesane u starobosanskome obliku: dva, pet. Zamjenice se javljaju u staroslavenskome i starobosanskome obliku: stsl. pokazna zamjenica se koristi se u stsl frazi a se leži... Lična zamjenica ja javlja se u stbos. obliku.: ê. Natpisi su kratki, ali su česti oblici složenih rečenica: se leži r[ad]inь a zovomь mêrakь v[i]dênovičь, [se leži g]eorьgie a zovomь (...), [a se l]e[ž]i rabь b[oži] geôrgiije a zo[vo]mь dragslavь (...), itd. Rodbinski nazivi su slavenskoga porijekla: bratь egovь, svoimi sinim[i].

Zaključak

Da ponovimo, na kraju, neke teze s početka ovog teksta. Stećak je sam po sebi simbol poruke o vremenu i prostoru na kome je ovozemaljski život okončao neki čovjek. I, mada natpis na stećku na prvi pogled kazuje kome pripada humka, iza tog kamena i natpisa stoji više poruka za susretače s njim. Prva i osnovna poruka sadržana je u nepovredivosti teritorija koji zauzima stećak, natpisom koristeći strategiju emotivnog apela za poštivanje umrlog. Druga bi poruka bila da umrla osoba za života nije bila sama i nevažna, jer joj je nadgrobni spomenik imao ko podići. Uzimajući u obzir samo ove dvije poruke, iz niza drugih do kojih bismo došli daljnjom analizom, moramo sebi postaviti nekoliko pitanja u kontekstu razumijevanja poruke kao ključnog elementa komunikacijskog procesa, a koji se, neovisno od naše volje, odvija sa našom prošlošću, sadašnjošću i budućnošću, čineći cikličnost sadržaja ljudskog života: znamo li da stećak, kao nadgrobni spomenik, simbolizira čovjeka i da svako naše bavljenje stećkom jeste komuniciranje sa „čovjekom“? Ko je „ON“, a ko smi mi u toj komunikaciji? „ON“ je komunikator, začetnik tog komunikacijskog procesa čiji smo mi recipijenti, primaoci poruke. Jesmo li razumjeli poruku i kakav je naš „feedback“: odgovor na nju? Poštujemo li „čovjeka“ i pravo nepovredivosti njegova teritorija?124* Nosimo li svevremensku odliku civilizacijskoga ruha - ljudskost? O svemu tome izravno svjedoče novopronađeni originalni bosanični natpisi iz 14. i 15. stoljeća, koji su pronađeni u Bijeljini 2002. godine pri kopanju temelja tokom ponovne izgradnje Atik džamije, koja je porušena 1993. godine. Njihove jezične osobitosti pokazuju supostojanje staroslovenske i starobosanske norme, a natpisi su koncipirani emotivno i poetski: govore o tome čiji je grob, npr. „a se leži bêlosavь lučičь” i najčešće ko podiže spomenik “postaviše kamenь sinove” (...).

124 * „ Zatim smo vas poslije njih namjesnicima na Zemlji učinili, da bismo vidjeli kako ćete postupiti“ (Kur’an, 10:14).

100

Izvori: Novopronađeni natpisi 2002. godine u Bijeljini. Danas se nalaze u Muzeju Semberije u Bijeljini. Literatura:

Belić, Aleksandar, 1962. Istorija srpskohrvatskog jezika, Beograd.

Bešlagić, Šefik, 1982. Stećci - kultura i umjetnost, Sarajevo.

Bešlagić, Šefik, 1971. Stećci i njihova umjetnost, Sarajevo.

Damjanović, Stjepan, 2003. Staroslavenski jezik, Zagreb.

Dizdar, Mak, 1997. Antologija starih bosanskih tekstova, Sarajevo.

Dizdar, Mak, 1997. Antologija starih bosanskih tekstova, Sarajevo.

Dizdar, Mak, 1997. Kameni spavač, Sarajevo.

Đorđić, Petar, 1975. Staroslovenski jezik, Beograd.

Gabrić-Bagarić, Darija, 2005. Crkvenoslavensko i narodno u bosanskohercegovačkim epigrafskim spomenicima od 12. do 18. stoljeća, Drugi Hercigonjih zbornik, Zagreb.

Hamm, Josip, 1971. Staroslavenska čitanka, Zagreb.

Hamm, Josip, 1974. Staroslavenska gramatika, Zagreb.

Ivšić, Stjepan, 1970. Slavenska poredbena gramatika, Zagreb.

Jahić, Dževad, Ismail Palić, Senahid Halilović, 2000. Gramatika bosanskoga jezika, Zenica.

Korkut, Besim, 1977. Kur’an, Sarajevo.

Lovrenović, Dubravko, 2009. Stećci : bosansko i humsko mramorje srednjeg vijeka, Sarajevo.

Maretić, T., 1931. Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika, Zagreb.

Miletić, Nada, 1982. Umjetnost na tlu Jugoslavije - Stećci, Mostar.

Skok, Petar, 1971-1973. Etimologijski rječnik hrvatskosrpskoga jezika, knj. I, II i III, Zagreb.

Truhelka, Ćiro, 1942. Sredovječni stećci, Sarajevo.

Truhelka, Ćiro, 1889. Bosančica - Prinos bosanskoj paleografiji, GZM, knjiga IV, Sarajevo.

101

Turbić-Hadžagić, Amira, 2009. Deklinacija ličnih zamjenica ja i ti u bosaničnim pravnim tekstovima od 12. do 15. stoljeća, LINGUA MONTENEGRINA, časopis za jezikoslovna, književna i kulturna pitanja, br. 3, Cetinje, (213-229)

Turbić-Hadžagić, Amira, 2009. Deklinacija glavnih brojeva u bosansko-humskim poveljama od 12. do 15. stoljeća, LINGUA MONTENEGRINA, časopis za jezikoslovna, književna i kulturna pitanja, br. 4, Cetinje, (147-156)

Turbić-Hadžagić, Amira, 2010. Jezične osobitosti bosaničnih pravnih dokumenata iz 15. stoljeća pisanih u „Sutisci“, Zbornik radova sa znanstvenog skupa Stoljeća Kraljeve Sutjeske, Kraljeva Sutjeska - Sarajevo, (33-50)

Turbić-Hadžagić, Amira, 2010. Razvoj poluglasa u nekim bosansko-humskim poveljama, Bosanski jezik. Časopis za kulturu bosanskoga književnog jezika, Filozofski fakultet Univerziteta u Tuzli, Tuzla, (117-124)

Turbić-Hadžagić, Amira, Jamakosmanović, Zumreta, 2010. Natpis Božićka Banovića kao medij i njegove jezične osobitosti, Zbornik radova sa naučnog skupa Kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe općine Banovići, Tuzla - Banovići, (37-42)

Vego, Marko, 1962. Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, knj. I, Sarajevo

Vego, Marko, 1964. Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, knj. II i III, Sarajevo

Vego, Marko, 1970. Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, knj. IV, Sarajevo

102

Doc. dr. Edin Ramić

UPRAVNA ORGANIZACIJA KADILUKA BIJELJINA

Sažetak: U radu je predstavljena administrativno-upravna organizacija Kadiluka Bijeljina u vrijeme Osmanskog carstva. U uvodnom dijelu dat je kratak pregled upravno-teritorijalne organizacije Osmanskog carstva, a zatim i predstavljena upravna organizacija Kadiluka Bijeljina kroz sve vrijeme njegovog postojanja od 1572. godine pa do kraja Osmanske uprave na ovim prostorima.

Ključne riječi: Ejalet, sandžak, kadiluk Bijeljina, nahija

Uvod

Najviše upravno-teritorijalne jedinice Osmanskog carstva bili su beglerbegluci (pašaluci ili ejaleti poslije 1590. godine). Na čelu ejaleta nalazio se beglerbeg kao najviši provincijski vojno-upravni funkcioner. Od XVI se stoljeća za njega uobičajila titula vezir ili valija. U upravljanju ejaletom beglerbegu je pomagao divan, stvoren po ugledu na Carski divan, okupljen oko sultana. Beglerbeg je nosio titulu paše i vlast koju mu je povjeravao sultan simbolizovala je zastava (sandžak): motka na čijem je kraju bila zlatna kugla, sa dva konjska repa (tug). Mandat beglerbegova bio je po pravilu kratak, najčešće kraći od tri godine, da bi se izbjeglo da se suviše čvrsto ustale u jednoj oblasti. Ejaleti su se dijelili na sandžake, tj. niže vojno-upravno teritorijalne jedinice. Sandžak (ar. liva, znači zastava ili bajrak) je bila oblast u kojoj se pod jednu zastavu mogao mobilizirati određeni broj spahija (vojnika-konjanika) kojima je zapovijedao sandžak-beg (alaj-beg), a na njegovoj zastavi nalazio se samo jedan konjski rep.125 Beglerbeg je, također, imao u potpunosti na raspolaganju jedan od sandžaka na svojoj teritoriji, koji se zvao „pašin sandžak“. Niže administrativne jedinice bile su kadiluci (kaze). To su bili, prvenstveno, sudski okruzi. Oni su predstavljali jezgro lokalne upravne podjele u Osmanskom carstvu. Kadiluci su se dijelili na najniže upravno-teritorijalne jedinice koje su se

125 U početku su u Osmanskoj državi najviše administrativne jedinice bili sandžaci. Podjela na beglerbegluke (provincije), nastala je tek kasnije. Prvo je formirana najviša pravno-administrativna jedinica na Balkanu, pod nazivom Rumelijski beglerbegluk. Njegovo sjedište se tokom vremena mijenjalo. Najduže je bio u Sofiji, katkada u Jedreni i vrlo kratko u Bitolju (Monastir). Poslije je, za vrijeme Bajazita I (1389.–1402.), bio osnovan i beglerbegluk Anadolija. (Istorija makedonskog naroda, I, Institut za nacionalnu istoriju Skoplje, Beograd, 1970., str. 214)

103

zvale nahije, kojima su upravljale subaše ili vojvode, a od XVIII stoljeća muteselimi ili muselimi.

Arapska riječ kaza, kao upravni termin u sistemu osmanske administrativne podjele, označava područje na koje se protezala stvarna i teritorijalna nadležnost jednog kadije (ar. kadi – kadija, sudija).126 Kako su kadije u Osmanskom carstvu, osim sudskih, imali i vrlo široke čisto upravne nadležnosti, to je kaza ili kadiluk, kao teritorija na koju se protezala nadležnost jednog kadije, bila stvarno redovna upravna jedinica u svim oblastima u kojima je bilo muslimana. Svaki kadiluk obuhvatao je veći ili manji broj nahija, pre ma tome da li je brojčana snaga muslimanskog stanovništva u izvje snom području bila manja ili veća. Ako je u jednom sandžaku musli mansko stanovništvo bilo rijetko, onda se teritorija kadiluka mogla da poklapa sa teritorijom čitavog sandžaka. Tako je bilo čitavih sandžaka u kojima je postojao samo jedan kadiluk. Teritorija jednog kadiluka, odnosno nadležnost kadija jednog kadiluka nije se morala poklapati ni sa granicama dotičnog sandžaka, nego je mogla da prelazi preko tih granica i da obuhvata nahije drugog sandžaka. Ako se u jednoj oblasti broj muslimanskog stanovništva povećavao (islamizacijom ili kolonizacijom), onda je, uporedo s tim procesom, rastao i broj kadiluka. U kadilucima sa jačom brojčanom snagom muslimana kadije su u svome sjedištu i u sjedištima udaljenijih većih nahija postavljale svoje zastupnike koji su se zvali naibi.127 Oni su na određenom području, u jednoj ili više nahija, vršili sudsko-administrativne poslove koje im je prepuštao kadija dotičnog kadiluka iz djelokruga svoje stvarne i teritorijane nadležnosti.128 U okviru upravno-teritorijalnih jedinica razvijaju se i formiraju naselja. U klasično osmansko doba, u Osmanskom carstvu su se razlikovale četiri vrste naselja. To si bili velegradovi (šeheri), mali gradovi (kasabe), zatim trgovi (bazari) i sela (karije). Lokalna uprava u gradovima imala je, također, svoje osobenosti. Gradovi su bili sjedišta vojno-upravnih i sudskih organa. Gradsko stanovništvo je bilo sastavljeno iz različitih društvenih slojeva, pa su gradovi imali i posebne organe, čije je postojanje bilo uslovljeno ekonomskim položajem gradova i specifičnom organizacijom gradske

126 Sućeska, Avdo, Organizacija lokalne vlasti u Osmanskom carstvu do kraja XVII vijeka, GPF, XI, Sarajevo, 1963., str. 252-254.

127 Naib (ar. nā’ib) – kadijin zastupnik ili namjesnik u nahiji koji je imao rang kadije. (Škaljić, Abdulah, Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Sarajevo, 1989., str. 483)

128 Više o nadležnosti kadija vidjeti u Hadžibegić, Hamid, Prilog proučavanju nadležnosti sudova u turskom periodu, Istorijsko-pravni zbornik, III–IV, Sarajevo, 1953., str. 241-246. Kadije su bili plaćeni iz državnih sredstava (prema školskoj spremi i kategoriji kadiluka), a imali su pravo i na određene takse za vršenje sudsko-upravnih poslova. Te takse su se nazivale rusum, a naplaćivane su prilikom diobe imovine (l,5%–2,5%), sklapanja brakova, izdavanja potvrda, ovjere ugovora, uvođenja akata u protokol, itd. Sve akte koje bi kadija primio ili odluke koje bi donio unosio bi u sudski protokol (sidžil) u integralnom obliku, tako da ovi dokumenti danas predstavljaju prvorazredni historijski izvor. (Karčić, Fikret, Istorija šerijatskog prava, Sarajevo, 1997., str. 123)

104

proizvodnje. Jer, gradovi su bili središte zanatstva i trgovine. Zanatlije su bile udružene u posebne grupe (džemate), koje su bile obuhvaćene esnafskom cehovskom organizacijom. Esnafi su djelovali kao samostalne organizacije na osnovu svojih statuta. Najvažniji funkcioner esnafa bio je ćehaja.129

Organizaciono-upravna struktura Zvorničkog sandžaka

Zvornički sandžak je tokom najvećeg dijela svog postojanja bio administrativno podijeljen na 31 nahiju, od kojih se 21 nalazila na bosanskoj strani, i to (od juga prema sjeveru): Šubin, Srebrenica, Budimir (Ludmer), Kušlat, Zvornik, Gostilj, Spreča, Drametin (Dramešin), Sapna, Teočak, Bijeljina, Ko raj, Završ, Gornja Tuzla, Donja Tuzla, Visori, Jasenica, Smoluća, Srebre nik, Soko i Nenavište (Gradačac). Na srbijanskoj se strani nalazilo 10 nahija: Brvenik, Gošćanica, Krupanj, Bohorina, Jadar, Ptičar, Rađevina, Šabac, Donja i Gornja Mačva. U sudskom pogledu, nabrojene nahije ulazile su u sastav sledećih kadiluka: 1)srebrenički: Srebrenica, Kušlat, Šubin i Budimir (Ludmer); 2) brvenički: Brvenik i Gošćanica; 3) šabački: Bögürdelen (Šabac), Gornja i Donja Mačva; 4) zvornički: Zvornik, Sapna i Završ; 5) tuzlanski: Gornja i Donja Tuzla, Spreča, Gostilj, Drametin, Visori, Jasenica i Smoluća; 6) gračanički: Soko (Gračanica), Srebrenik i Nenavište (Gradačac); 7) bijeljinski: Bijeljina, Koraj i Teočak; 8) krupanjski: Krupanj, Bohorina, Rađevina, Jadar i Ptičar. U kasnijem periodu, u drugoj polovini XVII i tokom XVIII stoljeća, u okviru Zvorničkog sandžaka nailazimo i na kadiluk Jadar i Ptičar (Loznica).

Šematski prikaz kadiluka u okviru Zvorničkog sandžaka

129 Inaldžik, Halil, Osmansko carstvo, klasično doba 1300.–1600., Beograd, 1974., str. 214.

105

Kadiluk Bijeljina

Bijeljinski kadiluk prvi puta se spominje 2. augusta 1580. go dine, a formiran je, vjerovatno, 1572. godine. Pripale su mu, osim Bijeljine, još nahije Koraj i Teočak.130 Nastao je izdvajanjem velikih nahija Bijeljine, Teočaka i Koraja iz Zvorničkog kadiluka. Veće naselje na teritoriji ovog kadiluka, pored Bijeljine, bila je još Janja.131 Pored kadije, u Bijeljini je sjedio još i serdar i ćehaja zvorničkog sandžakbega, koji je ujedno imao vojvodaluk Bijeljinu.132

Nahija Bijeljina (Belina ili Bilina) – Bijeljina se prvi puta spominje u srednjem vijeku, u jednoj povelji ugarskog kralja Sigismunda Luksemburškog braći Gorjanski, od 01. augusta 1406. godine. U navedenom dokumentu se pored ostalog kaže: „conflicmm districtus nostros de Beleen et de Macho“.133 Također, pomen „in Bielina“ imamo u jednom dokumentu u Dubrovačkom arhivu, iz kojeg saznajemo da su 03. marta 1446. godine ljudi iločkog bana opljačkali Bogišu Bogumilovića u navedenom mjestu.134 Kasnije, osmanski hroničar Nešri spominje Bijeljinu u vezi sa događa jima oko 1463. godine. Prilikom analiziranja prirodno-geografskih faktora koji utiču na stvaranje srednjovjekovnih župa, sasvim opravdano se smatra da su Bijeljina i Teočak u ranijim periodima srednjeg vijeka sačinjavali jednu cjelinu, organizovanu u župu. Navedeno područje predstavlja jednu prirodno-geografsku cjelinu, omeđenu riječnim tokovima Drine i Save na istoku i sjeveru, i obroncima planinskog lanca Majevice na jugu, ispunjenu slivovima rječica Dašnice, Janje i Tavne.135 Čitav

130 Handžić, Adem, Postanak i razvitak Bijeljine u XVI vijeku, POF, XII–XIII, Sarajevo, 1965., str. 53-55.

131 Janja je naselje u donjem Podrinju. Nalazi se jedanaest kilometara južno od Bijeljine. Prostire se na obje strane rijeke Janje, koja se na dva kilometra od naselja ulijeva u rijeku Drinu. O vremenu nastanka Janje nema pouzdanih podataka. Janja se spominje kao trgovačko naselje u Bosanskom ejaletu, sa 3.945 stanovnika s početka XVIII stoljeća. Pouzdano se zna da je Janja u prošlosti dugo vremena bila kasaba, potom nahija u okviru Bijeljinskog kadiluka (početkom XVIII stoljeća), pa ajanluk, a pred kraj osmanske uprave, od 1867. do 1878. godine, bila je mudirat (ispostava), što je značilo veći rang od općine. Neposredno iza austrougarske okupacije, u Janji je bilo 3.500 stanovnika, pretežno muslimana. (Lukšić, Abel, Bosnien und die Herzegvina – Lexicon aller Städte und wichtegeren Orte, Prag, 1878., str. 59)

132 Kreševljaković, H. – Kapidžić, H., Sudsko-administrativna podjela Bosne i Hercegovine početkom XIX stoljeća, Istorisko-pravni Zbornik Pravnog fakulteta u Sarajevu, III-IV, Sarajevo, 1950., str. 257.

133 Šišić, Ferdo, Nekoliko isprava iz početka XV st., Starine, XXXIX, Zagreb, 1938., str. 276-286, 279.

134 Škrivanić, Gavro, Putevi u srednjovjekovnoj Srbiji, Beograd, 1974., str. 57.135 Semberija je narodni naziv za ovu ravnicu koja se prostire „preko puta“ (mađ.

szembe), na suprotnoj strani od Srema, koji je, zapravo, njen prirodni nastavak. Naziv nije zabilježen u historijskim izvorima, ali se danas uobičajeno koristi. (Kajmaković, R., Semberija – etnološla monografija, GZM n.s. – Etnologija, XXIX, Sarajevo, 1984., str. 8-9)

106

prostor je ravan na sjeveru, a brdovit na jugu. U poznom srednjem vijeku ovdje su formirana dva upravna kotara (župe) – Bijeljina i Teočak, koje su Osmanlije preuzeli u svoju administrativno-organizacionu formu.136 Prema tome, Bijeljina je u doosmanskom vremenu bila zasebna župa, a njeno sjedište je bilo, svakako, tamo gdje se nalazila crkva, odnosno samostan, koja se spominje 1378. godine u sastavu Mačvanske kustodije.137 Kroz bijeljinsku župu prolazio je put koji je vodio iz Podrinja, tj. preko Srebrenice, Kušlata, Zvornika, Teočaka i Bijeljine prema Mitrovici i Iloku.138 U Bijeljini se sastajao s tim glavnim putem i put koji je vodio od rijeke Bosne, tj. Doboj-grada, dolinom Spreče, zatim preko Srebrnika i Soli.139

Bijeljina je od 1464. godine bila u sastavu Srebreničke banovine i bila njen sastavni dio, vjerovatno do konačnog pada ove teritorije pod osmansku vlast oko 1520. godine, jer se ne spominje u najstarijem poznatom popisu Zvorničkog sandžaka iz 1519. godine. Sljedeći spomen Bijeljine imamo 1533. godine, kada je selo Bijeljina bilo središte istoimene nahije, pa se i na osnovu toga može pretpostaviti da je u predosmansko doba Bijeljina bila posebna župa.140 Neposredno po osvajanju, ova nahija je bila opustjela. U sjeverozapadnom uglu ove oblasti, koji čini Drina i Sava, u nahiji Bijeljini, koja je početkom četvrtog decenija tek naseljavana, evi dentirana su 1533. godine samo četiri naselja – Četvrtkovište (Bijeljina), Mirkovac, Čukojevići i Grm Selište. U tim selima postojalo je te godine svega 55 kuća poreskih obveznika sa 18 mudžereda, od čega 13 musli-manskih kuća sa sedam mudžereda (muslimani 23,6%). Navedeno musli mansko stanovništvo bilo je nastanjeno jedino u Četvrtkovištu.141 Godine 1548. u nahiji Bijeljini se bio znatno povećao i broj naselja, kao i broj domaćinstava u dotadašnja četiri naselja. To područje je naseljavano osobito u periodu između 1533. i 1548. godine. Nastalo je u tom međuvremenu još 14 novih naselja: Tvrdkovac, Gornja Ruhotina, Donja Ruhotina, Popovi (ili Zvonaš Selište), Kuzovrat, Tomaševac, Dunjevac (Gunjevac), Obarska, Triješnica, Mareštica, Krčevac (ili Gojsal Selište ili Vrljačka), Brodac, Obrova (ili Obrovac) i Crnjelovo. Ukupan broj domaćinstava iznosio je 752 (a 1533. godine samo 55) sa 144 mudžereda, od čega 221 muslimanska kuća sa 107 mudžereda (muslimana 29,4%, naprema 23,6% u 1533. godini).142

136 Anđelić, Pavao, O usorskim vojvodama i političkom statusu Usore u srednjem vijeku, Prilozi, XIII, Sarajevo, 1977., str. 24.

137 Jelanić, Julijan, Kultura i bosanski franjevci, I sv. – fototip izdanja iz 1912., Sarajevo, 1990., str. 37.

138 Jiriček, Konstantin, Trgovački drumovi i rudnici Srbije i Bosne u srednjem vijeku, (prevod Đorđe Pejanović), Sarajevo, 1951., str. 127.

139 Škrivanić, Gavro, Putevi u srednjovjekovnoj Srbiji, Beograd, 1974., str. 57-59.140 Šabanović, Hazim, Bosanski pašaluk, postanak i upravna podjela, Sarajevo, 1982.,

str. 172-173.141 Handžić, Adem, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Sarajevo, 1975., str. 131.142 Handžić, Adem, Dva prva popisa Zvorničkog sandžaka, Sarajevo, 1986., str. 111,

145, 167-168, 178.

107

Oko 15 godina nakon osmanskog osvajanja, u nahiji Bijeljina su, po sumarnom popisnom defteru iz 1533. godine, postojala samo sela sa malobrojnim stanovništvom i malenom feudalnom rentom. U ovoj nahiji vlaška kolonizacija ostvarena je relativno kasno, vjerovatno kasnije nego i u jednoj nahiji Zvorničkog sandžaka. U tom pogledu s njom se može uporediti nahija Nenavište, koja je godinu-dvije prije ove nahije naseljena Vlasima. Nijedna od ove dvije nahije ne nalazi se u popisu Vlaha Zvorničkog sandžaka, koji je izvršen za vrijeme sandžak-bega Sinan-bega (1526.–1528.). Nahija Bijeljina je ovo vrijeme predstavljala pust, nenaseljen i neobrađen prostor. Njeno ukupno stanovništvo moglo je stati u jedno osrednje razvijeno selo. To sve ukazuje da je ova nahija opustjela u ranijim osmansko-ugarskim borbama. Kada se ovakvo stanje nahije uporedi sa njenim stanjem u idućem popisnom defteru iz 1548. godine, onda se vidi kakav je ogroman značaj imala vlaška kolonizacija. Vlasi su od mrtvih i pustih krajeva u relativno kratkom vremenu stvorili naseljene i za proizvodnju osposobljene agrarne površine. Selo Četvrtkovište igralo je ulogu središta ove nahije u ovo vrijeme, ali je imalo izrazito agrarnu strukturu. U Četvrtkovištu se nalazilo najjače muslimansko uporište u ovoj nahiji. Po defteru iz 1600./1604. vidi se da je Četvrtkovište dobilo status kasabe.143

U drugoj polovini XVII stoljeća Evlija Čelebija, prolazeći ovim krajevima, bilježi: „Bijeljina ima svega pet mahala, sa oko 500 lijepih, daskom pokrivenih kuća, prizemnih i na sprat. Posebno se ističe veliki odžak Ali-paše Čengića, koji je pokriven rubinskim i crvenim crijepom (ćeremitom). To je veliki dvor sa hodnicima i divanhanama, kuhinjom, štalom za konje i sobama u prizemlju i na spratu, tako da mu u svoj Bosni nema ravna.“144 Uz džamiju sultan Sulejmana, koja je nastala, svakako, prije 1566. godine, bila je jedna banja. Obje su zgrade bile ozidane od pažljivo tesanog kamena, a propale su u vremenskom intervalu od 1716. do 1718. godine.145 U ovo ratno vrijeme Bijeljina je kadiluk, sa 230 muslimanskih i kršćanskih kuća.146

143 Koncentracija muslimanskog stanovništva u selima Četvrtkovištu i Grm Selištu ne objašnjava se isključivo stihijskim djelovanjem pogodnih prirodnih uslova. U tom je va žnu ulogu odigrala svijest o ekonomskim, društvenim i političko-ideološkim potreba ma vladajuće klase. Selo Četvrtkovište će krajem osme decenije 16. stoljeća prerasti u kasabu i zajedno sa selom Grm Selište postaće ishodište u procesu stvaranja muslimanskih feudalnih čifluka. Zna se iz deftera iz 1600./1604. godine da je carska zapovijest o uzdizanju sela Četvrtkovišta u rang kasabe napisana 6. jula 1580. godine. (Filipović, Nedim, Islamizacija u Bosni i Hercegovini, Tešanj, 2005., str. 332)

144 Čelebi, Evlija, Putopis, , Sarajevo, 1996., str. 485.145 Kreševljaković, Hamdija, Banje, vodovodi, hanovi i karavansaraji..., Izabr. djela III,

Sarajevo, 1991., str. 82.146 Bodenstein, Gustav, Povijest naselja u Posavini god. 1718.–1739, GZM u BiH, XIX,

Sarajevo, 1907., str. 108.

108

Bijeljinska nahija u XVI i XVII stoljeću147

U nahiji Bijeljini nalazila se i srednjovjekovna tvrđava Novi na Savi. Spominje se prvi put u popisu Bosanskog sandžaka iz 1468./69. godine. Osmanlije su je osvojile 1463. godine, a Mađari povratili sljedeće godine, i od tada se nalazila u okviru ugarske Srebreničke banovine.148 Zauzimanjem Srebreničke bano vine, Osmanlije su izašle na rijeku Savu, ali tu liniju nisu dugo vremena mogli u potpunosti kontrolirati. I poslije zauzimanja Šapca i Beograda u ljeto 1521. godine, još su se broj na utvrđena mjesta na liniji Save, pa čak i na tlu Bosne nalazila u naprijateljskoj ruci. Čak i poslije pobjede na Mohaču 1526.

147 Izvor: Handžić, Adem, Stari grad Novi na Savi, GDI BiH, XIV, Sarajevo, 1963.148 Handžić, Adem, Izgradnja lađa kod Novog na Savi u XVI vijeku, POF, XXII–XXIII,

Sarajevo, 1972./73., str. 85.

109

godine, Osmanlije nisu u potpunosti kontrolirali sjevernu granicu Bosanskog i Zvorničkog sandžaka, niti su uspjeli da na sjeveru do Save stvore jedinstvene i zaštićene osmanske posjede. U svrhu zaštite uporišta Osmanlije grade nekoliko utvrđenja na Savi, među kojima obnavljaju i Novi. Tvrđava Novi građena je od cigle, a obnovljena je u drugom ili početkom trećeg decenija XVI stoljeća. Tvrđava nije bila sjedište nahije, nego je predstavljala vojno uporište i stražarnicu na tom važnom vodenom putu. Osim toga, na području Novog nalazilo se i brodogradilište koje je imalo veliki kapacitet, koji je, primjera radi, 1538. godine iznosio 100 posebnih lađa. U drugoj polovini XVI i početkom XVII stoljeća izgradnja takvih lađa na Balkanu bila je organizovana u šest sandžaka: nikopoljskom, vidinskom, smederevskom, zvorničkom, požeškom i mohačkom. U Smederevskom i Zvorničkom sandžaku, na relaciji od Smedereva do Bijeljine i Zvornika, proizvodnja riječnih lađa bila je organizovana na četiri mjesta: na Dunavu – u Smederevu, na Savi – u Beogradu i kod tvrđave Novi u Bijeljinskoj nahiji, i na Drini – u Zvorniku. Kapacitet tih brodogradilišta u pogledu vrsta i broja proizvođenih lađa bio je različit.149

Novska kula porušena je za vrijeme Bečkog rata (1683.–1699.) i od tada nije više bila u upotrebi, tj. nije imala posadu. Od Požarevačkog do Beogradskog mira (1718.–1739.), najveći dio Bijeljinske nahije, zajedno sa Novim i istoimenom porušenom tvrđavom, bio je u sastavu Austrije.150 Ruševine novske kule spominje i jedan austrijski izvještaj iz 1725. godine. U opisu Novog, koji je tada bio u posjedu Austrije, stoji da je „nekada to mjesto bilo lijepo, sa voćnjacima, njivama i livadama, ali je sada opustjelo i zaraslo. Osim nešto njiva i livada kod kule, od koje se i sada vide ruševine. Područje je uzdignuto i samo na malim mjestima izloženo poplavama, ima lijepe i bogate šume kroz koje je sada teško proći.“151 U posljednjem periodu osmanske vladavine tvrđava je popravljena i služila je kao kula nekih Nakića koji su tu imali zemlju, pa je po tome dobila ime „Nakićeva kula“.152

Krajem decembra 1540. i u januaru 1541. godine, pojačane su posade graničnih tvrđava Zvorničkog sandžaka, Brčkog i Novog, premještanjem posadnika iz tvrđava iz unutrašnjosti sandžaka u te tvrđave. Može se sa sigurnošću pretpostaviti da su ratna komešanja na sjeveru imala odraza u Zvorničkom sandžaku, posebno u nahiji Bijeljina, koja nije bila naseljena, niti je u njoj osmanska vlast bila konsolidovana kao u drugim nahijama ovog sandžaka. Vjerovatno je dolazilo, sa sjevera, do upada u ovu nahiju i do kretanja stanovništva sa obje strane savske granice. Ovakvo stanje moralo se negativno odraziti i na privredni razvitak ove nahije, osobito na agrarnu proizvodnju. Ovim se može objasniti zašto je u ovoj nahiji kasnila masovna kolonizacija Vlaha kao agrarnih proizvođača, kao i pitanja zašto je ovdje kasnila masovna islamizacija i s njom usko povezano čiflučenje.149 Primjera radi, brodogradilište u Novom u ljeto 1538. godine zapošljavalo je 1.204

čovjeka, tj. obuhvatalo je osam vrsta zanatlija i radnika. Te zanatlije su, uglavnom, potjecale iz gradskih naselja sjeveroistočne Bosne, koja su upravo bila počela svoj brži urbani razvoj: Zvornik, Srebrenica, Tuzla Donja i Tuzla Gornja (Handžić, A., Izgradnja lađa kod Novog na Savi u XVI vijeku, str. 84, 98-99)

150 Kreševljaković – Kapidžić, Sudsko-administrativna podjela, str. 257.151 Bodenstein, G., Povijest naselja u Posavini, 1718. – 1739., str. 378-379.152 Više o gradu Novom na Savi vidjeti u Handžić, Adem, Stari grad Novi na Savi,

Godišnjak Društva istoričara BiH, XIV, 1964., str. 239-251.

110

Nahija Koraj nastala je na prostoru kasno-srednjovjekovne župe Koraj. Obuhvatala je, uglavnom, porječja manjih Savinih pritoka: Tinje, Brke, Lukavca, Bijele i Gnjice. Nahija Koraj ne spominje se u sumarnom defteru iz 1519. godine, pisanom prije pada Srebreničke banovine, jer se Koraj nalazio u okviru te banovine. Ime nahije Koraj se pominje na jednom nadgrobnom spomeniku-stećku, gdje se kaže da feudalac Petko Rajković leži na svojoj baštini Koraju.153 Taj nadgrobni spomenik potiče iz vremena prije 1463. godine, ali ne zna se tačno od kada. Nije jasno da li naziv „Koraj“ ukazuje na ime sela ili ime župe.154 Nije poznato ni porijeklo naziva Koraj, međutim, posmatrajući položaj koji je župa Koraj imala u periodu srednjeg vijeka, tj. predstavljala je krajinu Bosanske države na rijekama Savi i Drini, moguće je da je upravo ta činjenica odredila ime župe. Naime, poznato je da su se granične župe zvale kraj ili krajina.155

Postoji podatak da je teritorij, odnosno župu Koraj, koja se prostirala u porječju malih Savinih pritoka: Tinje, Brke, Lukavca, Bijele i Gnjice, posjedovao jedan od velikaša iz roda Tihoradića, i to Juraj Tihčinović, otac mnogo poznatijeg Vukmira i Vukašina Zlatonosovića, negdje 1392. godine.156 Selo Koraj spominje se u sumarnom popisnom defteru iz 1533. godine u obliku „Korajin“, a u kasnim defterima iz XVI stoljeća se ne spominje. Nahija Koraj je pod osmansku vlast došla u stanju opustošenog i slabo naseljenog kraja, iako ona nije predstavljala granično područje prema osmanskim posjedima, jer se između župe Koraj i župe Gornja Tuzla nalazilo područje župe Završ. Vjerovatno se ispred stalnih osmanskih nasrtaja stanovništvo ove župe povlačilo preko rijeke Save, do koje je dopirao teritorij župe Koraj. Kao posljedica nenaseljenosti, došlo je do masovnog naseljavanja vlaškog stanovništva u ovom kraju, poslije njegovog dolaska pod osmansku vlast. O tome svjedoči sumarni popisni defter iz 1533. godine. U njemu je zabilježeno devet vlaških primićura u devet sela od 17 postojećih, što pokazuje da je u ovom kraju došlo do 153 Bešlagić, Šefik, Novopronađeni natpisi na stećcima, Naše starine, IX, Sarajevo,

1964., str. 135. Ne može se sa sigurnošću utvrditi da li postoji uža porodično-genealoška veza između Petka Rajkovića i feudalaca – braće Stepana i Vuka Rajkovića koji se spominju u ispravi bana Tvrtka, čiji se datum stavlja između 1370.–1374. godine. Zahvaljujući vjernosti koju je pokazao prema Tvrtku i bratu mu Vukiću u vrijeme njihovog sukoba, posredujući u njihovom pomirenju i sprečavajući da grad Bobovac bude predan Ugrima, Stepan Rajković je od bana Tvrtka dobio 3 sela: jedno u župi Lašvi, jedno u župi Brod, a jedno u župi Usori. Ako je Petko Rajković bio poto mak ove loze, moguće je da je u njegovom posjedu bila župa Koraj. Podatak u natpisu stećka da ga je postavio Rajko, vjerovatno Petkov sin, brat ili bliži rođak, nije sigurna podloga za ozbiljnu tvrdnju. (Šidak, J., Studije o Crkvi bosanskoj i bogumilstvu, Zagreb, 1975., str. 254-255; Rački, Franjo, Prilozi za zbirku srpskih i bosanskih listina, Rad JAZU, I, Zagreb, 1867., str. 156-158)

154 O Koraju, kao značajnom centru, u narodu se dugo čuvalo predanje da je „Koraj bil vaktile prednjačio svim mjestima na ovom kutu Posavine. Njegovoj se sili ponizavahu današnje varoši Bijelina i Brčko, koje su u davnini bile neznatna sela sa nekoliko koliba.“ (Ćatić, Alija, Bilješke o Koraju i Tutnjevcu, GZM u BiH, XIII, Sarajevo, 1901., str. 444-445)

155 Ćorović, V., Historija Bosne, Beograd, 1940., str. 114.156 Anđelić, P., O usorskim vojvodama, str.145,148.

111

prave vlaške poplave i da Vlasi čine većinu stanovništva. Nahija Koraj, koja se prostirala zapadno od Bijeljine, u porječju Lukavca, kojoj je pripadala i tvrđava Brčko, obuhvatala je 1533. godine 14 sela i jednu naseljenu mezru, i to: Korenita, Bili Potok, Brdnjik (Brnjik), Žirovnicu, Maoču, Štrepce, Skakavu, Pćelić (Ćelić), Rahić, Labsku ili Dedekovo, Brezik, Ljutnicu, Hrgove, Hmeljin Zagon, te mezru Ostrojno – sa ukupno 264 kuće i 38 mudžereda, od čega 53 muslimanske kuće sa 13 mudžereda (muslimani 20%). Pregled islamizacije po selima pokazuje da je proces islamizacije uveliko zahvatio Vlahe. Plodan i za življenje pogodan kraj, nahija Koraj će i u daljem vremenu privlačiti vlaške koloniste.157 U opširnom popisnom defteru iz 1548. godine zabilježeno je 16 vlaških primićura, a jedan vlaški knez posjeduje timar u ovoj nahiji. U nahiji Koraju su, poslije 1533. godine, osim postojećih 15 naselja, nastala i sljedeća nova, i to sela: Bilalići, Magnojevići, Čađavica i Suho Polje; naseljene mezre: Dedečaj i Motočina Sudanja (?), kao i jedan naseljen čifluk (čifluk kneza Đure u selu Bili Potok). Po naselju Koraj nazvana je i nahija, odnosno znatno ranije i srednjovjekovna župa. Sudeći po franjevačkom samostanu conventus S. Mariae in campo158, koji se nalazio kod sela Bilog Potoka, proizilazilo bi da se, zapravo, nekadašnje naselje Bili Potok nalazilo u području današnjeg Koraja.159 Ukupan broj domaćinstava u naseljima te nahije iznosio je 1548. godine 634 kuće poreskih obveznika sa 49 mudžereda, od toga 138 muslimanskih kuća sa 26 mudžereda (muslimani 21%, gotovo nepromijenjeno od 1533. godine, kada je bilo 20%).160 Dalje kretanje islamizacije u ovoj nahiji, uz veliki porast stanovništva, u toku narednih 50 godina pokazuje opširni defter iz 1600/1604. godine. Ovaj defter bilježi u 23 sela 271 muslimansku kuću i četiri baštine, naprema 1046 kršćanskih kuća, 155 baština i tri mezre.161 Plodno zemljište u ovoj nahiji i stanje islamizacije u njoj omogućili su muslimanskim čiflučarima značajan prodor u ovu nahiju. U nahiji Koraj bilo je krajem XVI stoljeća 40 čiflučkih dobara, od čega su 32 bila u muslimanskim, a osam dobara u kršćanskim rukama. Ovdje treba dodati da se, iako na teritoriju nahije Koraj nema gradskih središta i tvrđava sa njihovim podgrađima, očevidno, u pogledu pritiska islamizacije, osjećao uticaj muslimanskih sredina iz okolnih nahija, npr. tvrđave Brčko sa njenom varoši, u kojoj je postojala džamija sa imamom i hatibom i, vjerovatno, osnovnom vjerskom školom, a čije je stanovništvo imalo svojih posjeda u nahiji Koraj. 157 Handžić, A., Dva prva popisa Zvorničkog sandžaka, str. 102, 138, 144-146, 153,

181. Godine 1878. u Rahiću nalazimo oko 1.000 stanovnika, od toga 3/5 muslimana i 2/5 pravoslavnih. (Lukšić, A., Bosnien und dieHerzegvina – Lexicon aller Städte und wichtegeren Orte, str. 83)

158 Ovaj samostan, koji je pripadao mačvanskoj kustodiji, 1378. godine spominje fra Bartol Pizanski. (Jelanić, Julijan, Kultura i bosanski franjevci, I, Sarajevo, 1912/13., str. 37)

159 Handžić, A., Postanak i razvitak Bijeljine, str. 48-51.160 Handžić, A., Tuzla i njena okolina, str. 138.161 Filipović, N., Islamizacija u Bosni i Hercegovini, str. 180.

112

Nahija Teočak/Telčak bila je smještena na sjeveroistočnim padinama planine Majevice. Teočak je u dalekoj prošlosti imao veoma važnu ulogu zbog svoje tvrđave i strateškog položaja. Prvi spomen Teočaka vezuje se za popis Mačvanske kustodije iz 1378. godine, gdje se među nabrojanim samostanima spominje i onaj u Teočaku (Točak/Coaciek).162 Stari grad Teočak je „još uvijek nedovoljno ispitan spomenik“.163 Na osamljenom brežuljku iznad rijeke Tavne danas se vide, uglavnom, slabo sačuvani zidovi koji su zatvarali prostor trokutnog oblika, sa po jednim tornjem na svakom uglu. U grad se ulazilo kroz zapadni toranj.164 Smatra se da prvi pomen grada datira iz 1432. godine, kada se Teočak navodi kao posjed mađarskog kralja koji ga poklanja despotu Đurđu Brankoviću. Pod bosansku vlast Teočak je zajedno sa ostalim Podrinjskim gradovima došao prije nego što je Stjepan Tomašević postao posljednji smederevski despot. Vjerovatno je to bilo neposredno poslije smrti despota Đurđa Brankovića 1456. godine.165

Na zna se kada je tačno Teočak došao pod osmansku vlast. Teočak se nalazio na glavnoj komunikaciji i morao je privremeno potpasti pod osmansku vlast kao i Zvornik, oko 1460. godine.166 Zatim ga je Matija Korvin bio povratio u jesen 1464. godine, pa je ponovo i definitivno morao potpasti pod osmansku vlast nešto prije početka 1474. godine, od kada se u osmanskoj vlasti spominje tuzlansko područje. Definitivno potpada pod osmansku vlast u periodu 1512./1520. godine. Međutim, izvori koji govore o propasti Srebreničke banovine ne spominju među nabrojenim gradovima, pored Srebrenika, i grad Teočak. Imajući to u vidu, kao i činjenicu da bi se tuzlansko područje teško moglo držati pola stoljeća kao isturena granična zona prema ugarskim posjedima na sjeveru, ako Osmanlije nisu bili gospodari bar jednog utvrđenog grada sjeverno od Zvornika, ne može se drugo pretpostavljati nego da je tuzlansko područje moralo dijeliti sudbinu Teočaka, tj. da su Osmanlije tek osvojenjem Teočaka mogli da zaposjednu tuzlansko područje. Čini se da je Nikola Iločki izgubio Teočak još početkom 1474. godine.167 Dolaskom pod osmansku vlast, grad Teočak i cijelo tuzlansko područje morali su čuvati Vlasi koje su Osmanlije ovamo naselili. U cijelom kraju došlo je do značajnijih etničkih promjena. Veliki broj ka toličkog stanovništva povukao se na sjever, a nestalo je i franjevačkog sa mostana u Teočaku. Krajem treće decenije XVI stoljeća, u Teočačkoj nahiji je sedam sela, uglavnom oko istoimenog grada, bilo naseljeno Vlasima. Starješina knežine, knez Teočačke nahije, sjedio je u selu Srednjem Lokanju gdje je, prema osmanskim popisima, bila podignuta i prva 162 Jelanić, J., Kultura i bosanski franjevci, I, str. 37.163 Kreševljaković, H., Stari bosanski gradovi, Naše starine, I, Sarajevo, 1953., str. 14.164 Basler, Đuro, Stari gradovi u Majevici i Trebovcu, Članci i građa za kulturnu istoriju

istočne Bosne, IX, Tuzla, 1972., str. 63.165 Mazalić, Đuro, Zvonik (Zvornik) – stari grad na Drini, GZM u BiH, X, Sarajevo,

1955., str. 244.166 Ćirković, Sima, Istorija srednjovjekovne bosanske države, Beograd, 1964., str. 322.167 Ćirković, Sima, Vlastela i kraljevi u Bosni posle 1463. g., Istoriski glasnik, III,

Beograd, 1954., str. 130.

113

pravo slavna crkva u ovoj oblasti, Crkva Grabova, koja se prvi puta spominje 1533. godine.168

U nahiji Teočaku, čije je središte bio utvrđeni istoimeni grad pri izvoru Tavne, i koja je obuhvatala 11 sela, Vlasi su 1533. godine naseljavali sedam, uglavnom značajnijih: Rudine (Srednji Lokanj), Vrh Lokanj, Gornji Lokanj, Branjevo (Donji Lokanj), Dolnja Pihlca (D. Pilica), Gornja Pihlica i Orahovo Selište, svega 151 kuća sa 140 tabi-om. Uporište Vlaha bilo je ovdje jako. Nahija Teočak obuhvatala je 15 naselja, ukupno 324 kuće poreskih obveznika sa 77 mudžereda, od toga 71 muslimansku kuću sa 24 mudžereda (mu slimani 21,9%; 1528. /kod Vlaha/ – 18%). U nahiji Teočaku 1548. godine nije se bio povećao broj naselja, kao što se zna čajnije nije bio povećao ni broj domaćinstava u njima, ali se prilično povećao broj muslimanskih domaćinstava. Ukupan broj iznosio je 383 kuće sa 49 mudžereda, od toga 114 muslimanskih kuća sa 37 mudžereda (muslimani 30%; 1533. god. – 21,9%).169 Kao nahija, Teočak se spominje sve do 1711. godine.170

I tokom većeg dijela XVIII stoljeća Zvornički sandžak se dijelio na sljedeće kadiluke: 1.)Kadiluk Srebrenica (nahije – Srebrenica, Ludmer, Kušlat i Šubin); 2.) Kadiluk Zvornik (nahije – Zvornik, Teočak, Koraj); 3.) Kadiluk Gornja i Donja Tuzla (nahije – Gornja Tuzla, Donja Tuzla, Sapna, Spreča, Gostilj, Dramešin, Visori, Jasenica i Smoluća); 4.) Kadiluk Gračanica (nahije – Gračanica, Gradačac, Srebrenik, Soko, Završ, Nenavište); 5.) Kadiluk Bijeljina (nahije – Bijeljina i Janja); 6.) Kadiluk Krupanj i Bohorina; 7.) Kadiluk Loznica (Jadar i Ptičar); 8.) Kadiluk Šabac/Bögürdelen (dijelio se na sljedeće nahije – Bögürdelen ili Šabac, Donja Mačva i Gornja Mačva); 9.) Kadiluk Brvenik (nahije – Brvenik i Gošćanica).171

Jula 1865. godine, donesena je uredba o uređenju Bosanskog vilajeta (Bosna vilayet nizamnamesi). Nešto ranije donesena je takva ustavna uredba za Dunavski vilajet, a sljedeće, 1866. godine, donesena je Opća uredba za uređenje svih pokrajina Osmanskog carstva. Te uredbe su djelo onovremenskog velikog vezira Fuad-paše (1861.–1866.), najnaprednijeg osmanskog državnika svoga vremena, a u Bosni ih je provodio Topal Šerif Osman-paša.172 Po članu 2. Uredbe, Bosanski vilajet je podijeljen na sedam sandžaka (liva), skupa sa centralnim sandžakom, u kome je bilo sjedište vilajetske uprave, i to: 1. Sarajevski, 2. Travnički, 3. Bihaćki, 4.

168 Handžić, A., Tuzla i njena okolina, str. 38.169 Handžić, A., Dva prva popisa Zvorničkog sandžaka, str. 103, 160, 162, 172, 177-178,

191-192.170 Šabanović, H., Bosanski pašaluk, str. 172.171 Više o unutrašnjoj podjeli Bosanskog ejaleta u ovom periodu vidjeti u

Šabanović, H., Bosanski pašaluk, str. 229-231.172 Posljednji osmanski namjesnik u Bosni, od značaja. On je imenovan bosanskim

valijom 23. januara 1861. godine. U Sarajevo je došao 18. februara iste godine i tu ostao do 25. maja 1869. godine. Bio je obrazovan i relativno napredan čovjek. O njegovom djelovanju u Bosni vidjeti u Kreševljaković, Hamdija, Dževdet-pašina pisma o Bosni iz 1865. godine, Sarajevo, 1932.

114

Banjalučki, 5. Zvor nički (sa sjedištem u Tuzli), 6. Novopazarski (sa sjedištem u Sjenici) i 7. Hercegovački (sa sjedištem u Mostaru).173

Na čelu svakog sandžaka nalazio se i dalje jedan kajmakam. Svaki sandžak ili liva dijelio se na više kaza (kadiluka) u koje su, opet, pretvoreni raniji mudirluci, ali su na čelu kaza ostali mudiri, sa sjedištem u glavnom mjestu pojedinih kaza (čl. 3). U toj podjeli, 1865. godine, novoformirani Zvornički sandžak dijelio se na kaze: Donja Tuzla, Brčko, Bijeljina, Zvornik, Srebrenica, Vlasenica (Birče), Mag laj i Gračanica.174 U cijelom Zvorničkom sandžaku (kajmakamluku) bilo je u to vrijeme 35.661 kuća, u kojima je živjelo 251.470 stanovnika. Godine 1867. najveći broj stanovnika bio je u kazi Brčko (56.595), zatim u kazi Tuzla (32.626) i Gradačac (32.337), a najmanje u kazi Bijeljina (18.166).175

Značajna administrativno-upravna promjena izvršena je u julu 1872. godine, kada je iz Bosanskog vilajeta izdvojen Novopazarski sandžak, kome je priključen Niški sandžak i od toga obrazovan poseban Novopazarski vilajet. Valijom toga vilajeta imenovan je neki Rašid-paša, ali je to brzo izmijenjeno i vraćeno u ranije stanje. Međutim, 2. februara 1877. godine Novopazarski sandžak je definitivno izdvojen iz Bosanskog i priključen novoosnovanom Kosovskom vilajetu, u čijem sastavu je ostao sve do 1912. godine.176

Tako se Bosanski vilajet, pred austrougarsku okupaciju 1878. godine, dijelio na šest sandžaka, koji su 1882. godine pretvoreni u šest istoimenih okružja sa znatnijim izmjenama granica, naziva i broja srezova.

173 Aličić, Ahmed, Uređenje Bosanskog ejaleta od 1789. do 1878. godine, Sarajevo, 1983., str. 84.

174 Šabanović, H., Bosanski pašaluk, str. 234; Aličić, A., Uređenje Bosanskog ejaleta od 1789. do 1878. godine, str. 121-122; Šljivo, Galib, Bosna i Hercegovina 1861.–1869., Tešanj, 2005., str. 443.

175 Šljivo, G., Bosna i Hercegovina 1861.–1869., str. 443-445.176 U novembru 1875. godine, za vrijeme hercegovačkog ustanka, pretvoren je

Gatački kadiluk u istoimeni sandžak. Mutesafirom toga sandžaka ime novan je Kostan-efendija. Od toga sandžaka i ostataka nekadašnjeg Hercegovačkog sandžaka obrazovan je u decembru iste godine poseban Hercegovački vilajet, ali je 2. februara 1877. godine ukinut i uspostavljeno je stanje iz predustaničkih vremena. Sve te i druge promjene vršene su po nalogu Carskog divana. (Više o dešavanjima u ovom periodu vidjeti u Kapidžić, Hamdija, Hercegovački ustanak 1882. godine, Sarajevo, 1958.)

115

Literatura

Aličić, Ahmed, Uređenje Bosanskog ejaleta od 1789. do 1878. godine, Sarajevo, 1983.

Anđelić, Pavao, O usorskim vojvodama i političkom statusu Usore u srednjem vijeku, Prilozi, XIII, Sarajevo, 1977.

Basler, Đuro, Stari gradovi u Majevici i Trebovcu, Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, IX, Tuzla, 1972.

Bešlagić, Šefik, Novopronađeni natpisi na stećcima, Naše starine, IX, Sarajevo, 1964.

Bodenstein, Gustav, Povijest naselja u Posavini god. 1718.–1739, GZM u BiH, XIX, Sarajevo, 1907.

Čelebi, Evlija, Putopis, , Sarajevo, 1996.

Ćatić, Alija, Bilješke o Koraju i Tutnjevcu, GZM u BiH, XIII, Sarajevo, 1901.

Ćirković, Sima, Istorija srednjovjekovne bosanske države, Beograd, 1964.

Ćirković, S., Vlastela i kraljevi u Bosni posle 1463. g., Istoriski glasnik, III, Beograd, 1954.

Ćorović, V., Historija Bosne, Beograd, 1940.

Filipović, Nedim, Islamizacija u Bosni i Hercegovini, Tešanj, 2005.

Handžić, Adem, Dva prva popisa Zvorničkog sandžaka, Sarajevo, 1986.

Handžić, A., Izgradnja lađa kod Novog na Savi u XVI vijeku, POF, XXII–XXIII, Sarajevo, 1972./73.

Handžić, A., Postanak i razvitak Bijeljine u XVI vijeku, POF, XII-XIII, Sarajevo, 1965.

Handžić, A., Stari grad Novi na Savi, GDI BiH, XIV, Sarajevo, 1963.

Handžić, A., Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Sarajevo, 1975.

Imamović, Mustafa, Gradska kultura Bošnjaka, u Bošnjaci i islam – izbor tekstova, Sarajevo, 1998.

Inaldžik, Halil, Osmansko carstvo, klasično doba 1300.–1600., Beograd, 1974.

Istorija makedonskog naroda, I, Institut za nacionalnu istoriju Skoplje, Beograd, 1970.

Jelanić, Julijan, Kultura i bosanski franjevci, I svezak–fototip izdanja iz 1912., Sarajevo, 1990.

Jiriček, Konstantin, Trgovački drumovi i rudnici Srbije i Bosne u srednjem vijeku, (prevod Đorđe Pejanović), Sarajevo, 1951.

Kajmaković, R., Semberija – etnološla monografija, GZM – Etnologija, XXIX, Sarajevo, 1984.

116

Kapidžić, Hamdija, Hercegovački ustanak 1882. godine, Sarajevo, 1958.

Karčić, Fikret, Istorija šerijatskog prava, Sarajevo, 1997.

Kreševljaković, Hamdija, Banje, vodovodi, hanovi i karavansaraji, Izabr. dj. III, Sarajevo, 1991.

Kreševljaković, H., Dževdet-pašina pisma o Bosni iz 1865. godine, Sarajevo, 1932.

Kreševljaković, H., Stari bosanski gradovi, Naše starine, I, Sarajevo, 1953.

Kreševljaković, H. – Kapidžić, H., Sudsko-administrativna podjela BiH početkom XIX stoljeća, Istorisko-pravni Zbornik Pravnog fakulteta u Sarajevu, III-IV, Sarajevo, 1950.

Lukšić, Abel, Bosnien und die Herzegvina – Lexicon aller Städte und wichtegeren Orte, Prag, 1878.

Mazalić, Đuro, Zvonik (Zvornik) – stari grad na Drini, GZM u BiH, X, Sarajevo, 1955.

Rački, Franjo, Prilozi za zbirku srpskih i bosanskih listina, Rad JAZU, I, Zagreb, 1867.

Sućeska, Avdo, Organizacija lokalne vlasti u Osmanskom carstvu do kraja XVII vijeka, GPF, XI, Sarajevo, 1963.

Šabanović, Hazim, Bosanski pašaluk, postanak i upravna podjela, Sarajevo, 1982.

Šidak, J., Studije o Crkvi bosanskoj i bogumilstvu, Zagreb, 1975.

Šišić, Ferdo, Nekoliko isprava iz početka XV st., Starine, XXXIX, Zagreb, 1938.

Škaljić, Abdulah, Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Sarajevo, 1989.

Škrivanić, Gavro, Putevi u srednjovjekovnoj Srbiji, Beograd, 1974.

Šljivo, Galib, Bosna i Hercegovina 1861.–1869., Tešanj, 2005.

117

Dr. sc. Salih Kulenović

REZULTATI DOSADAŠNJIH ETNOLOŠKIH ISTRAŽIVANJA NA PODRUČJU SEMBERIJE I DONJEG PODRINJA

Semberija i donje Podrinje u etnološkom pogledu su do sada nedovoljni istraživani. Nešto detaljnija etnološka istraživanja Semberije vršilo je Etnološko odjeljenje Zemaljskog muzeja Sarajevo, uz finansijsku pomoć Fonda za naučni rad SRBiH. Terensko-istraživački rad u periodu od 1967-1970. god. obavila je Radmila Kajmaković, savjetnik u Zemaljskom muzeju Sarajevo. Rezultati tih istraživanja objavljeni su u Glasniku Zemaljskog muzeja Sarajevo u vidu etnološke monografije o Semberiji177. Etnološka monografija o Semberiji obuhvata sljedeće cjeline: Oblast i ime; Današnje stanovništvo; Naselja; Kuća i okućnica; Privreda; Nošnja; Ishrana; Narodni običaji; Društveni život i Lokalna predanja. U monografiji o Semberiji, dakle, detaljno je obrađena materijalna i duhovna kultura te sredine. Istraživanja su vršena u sljede ćim seoskim naseljima: Amajlijama, Balatunu, Batkoviću, Donjem i Gornjem Brodcu, Donjem i Gornjem Crnjelovu, Ćipirovinama, Dazdarevu, Dvorovima, Glogovcu, Golom Brdu, Kojčinovcu, Kovanluku, Međašima, Meterizima, Modranu, Velikoj Obarskoj, Ostojićevu, Patkovači, Pučilama, Popovima, Triješnici, Trnjacima i Velinom Selu.Etnološka monografija o Semberiji obiluje mnoštvom raznovrsnih etno loških podataka na osnovu kojih je autorica uočila značajne etnološke pojave i procese u istraživanom području. Tako, na primjer, veoma su interesantna njena razmatranja o oblasti i nazivu Semberija, kao i o tačnom rasprostranjenju ove oblasti.178 Takođe, od izuzetne su važnosti i rezultati do kojih je R. Kajmaković došla ispitujući porijeklo stanovništva i migracije. Migracije u ovim prostorima naročito su bile intenzivne u drugoj polovini XVIII i prvoj polovini XIX vijeka. Ispitivanje porijekla stanovništva obuhvatila su 495 rodova od kojih je najveći broj doseljen u Semberiju iz dinarskih oblasti Hercego vine i Crne Gore.

Ovom prilikom pomenućemo još jedan rad R. Kajmaković u kome se preze ntiraju najznačajniji tradicionalni seoski skupovi u Semberiji (vašari, molitve, seoske i crkvene slave) koji su, prema autoru, u pro šlosti u ovom području imali vrlo značajnu i religijsku i društveno-ekonomsku ulogu.179

177 Radmila Kajmaković: “Semberija”-Etnološka monografija, Glasnik Zemaljskog muzeja Sarajevo, Nova serija, sv.XXIX, Sarajevo, 1972, 122 stranice i 94- likovna priloga;

178 Prikaz etnološke monografije monografije o Semberiji napisao je Salih Kulenović koji je u to vrijeme radio kao kustos etnolog u Muzeju istočne Bosne Prikaz je objavljen u muzejskom časopisu Članci i gradja za kultu rnu istoriju istočne Bosne,knj.XII,Tuzla,1978.,str.79 i 80.

179 Radmila Kajmaković, Promene u narodnoj kulturi Semberije, Simpozijum “Etnološko proučavanje savremenih promena u narodnoj kulturi, Etnografski institut SANU, Beograd, 1974, str. 183-188.

118

Značajnu ulogu u prikupljanju etnografske građe i eksponata za etnografsku zbirku Muzeja Semberije u Bijeljini dao je prof. Dimitrije Čolaković.180

Istraživanjem i prikupljanjem arheološke, istorijske i etnološke građe o gradu Bijeljini kao središtu Semberije bavili su se i poje dinci - entuzijasti koji nisu bili ni arheolozi, ni istoričari, a ni etnolozi, a neizmjerno su doprinijeli proučavanju kulturno-istorijske prošlosti Bijeljine i okoline. Među takve s pravom možemo uvrstiti Bijeljinca Mustafu Grabčanovića, koji je decenijama prikupljao i pro učavao arheološku, istorijsku i kulturnoantropološku građu o svom gradu i napisao knjigu pod naslovom “Bijeljina i Bijeljinci”, koja je posthumno izašla iz štampe 2oo6. godine.181

U istorijsko-geografskom i etnološkom pogledu naročito je zanimljiv dio Grabčanovićeve knjige u kojem se prezentiraju geografski, arhe ološki i istorijski podaci o Bijeljini, zatim podaci raznih evropskih putopisaca koji su pohodili Bijeljinu kroz čitav osmanski period. U knjizi “Bijeljina i Bijeljinci” Grabčanović je naročitu pažnju posvetio razvoju grada Bijeljine s posebnim osvrtom na njegovu tradicionalnu arhitekturu (sakralni objekti, upravne i stambene zgrade, školski i industrijski objekti koji uglavnom potiču iz osmanskog perioda i vremena austrougarske uprave). Znatan dio teksta u knjizi autor je posvetio stanovništvu Bijeljine, njegovom nacionalnom sa stavu, njegovom porijeklu i naseljavanju grada. U knjizi je opisana i tradicionalna narodna gradska nošnja, a prezentirani su i neki narodni običaji kako bošnjačkog muslimanskog, tako i srpskog pravosla vnog stanovništva Bijeljine. Etnološka istraživanja o tradicionalnim zanatima u Bijeljini vršena su u periodu od 1976-1978. godine, a obavio ih je autor ovog rada učestvujući u radu na arheološko-etnološkom projektu “Istraživanja praistorijskih kultura u periodu nastanka i razvoja upotrebe metala na području donjeg Podrinja i dijela Semberije i istraživanje naro dnog života i običaja donjeg Podrinja”.182 Rezultati etnoloških istra živanja o tradicionalnom zanatstvu u Bijeljini prezentirani su u radu pod nazivom: “O nekim tradicionalnim zanatima u Bijeljini’’.183 U ovom radu prezentirani su sljedeći zanati: opančarski, ćurčijski, bojadžijski i užarski zanat. U etnološkom pogledu navedeni zanati su interesantni kako po tradicionalnim načinima prerade osnovnih siro vina, tako i po proizvodima i njihovoj upotrebi.

180 U prikupljanju etnoloških eksponata iz Semberije i donjeg Podrinja, a za potrebe stalne etnološke postavke u Muzeju Semberije aktivno je učestvovao i autor ovog rada.

181 Mustafa Grabčanović, Bijeljina i Bijeljinci, BZK “Preporod” BiH i BZK “Preporod” Bijeljina, 2oo6. god.

182 Projekat je realizovao Muzej istočne Bosne Tuzla uz sufinancijsku pomoć Republičke zajednice za naučni rad Bosne i Hercegovine. Etnološka istraživanja obavili su Radmila Kajmaković, savjetnik u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, i autor ovog rada.

183 Autor navedenog rada je Salih Kulenović, a rad je objavljen u GZM BiH, Sarajevo, 1985, sv. 4-0, str. 245-253. Rad je ponovo objavljen u:

Dr Salih Kulenović, Etnologija sjeveroistočne Bosne-rasprave-studije članci, knj. 2, Muzej istočne Bosne, Tuzla, 1995, str. 243-252;

119

Etnološka istraživanja u donjem Podrinju vršena su u nekoliko navrata, a nešto obimnija istraživanja obavljena su u periodu od 1976-1978. god. u okviru rada na navedenom arheološko-etnološkom projektu.184

U toku ovih istraživanja prikupljena je obimna i dragocjena etnolo ška građa, koja je, nakon stručne i naučne obrade, objavljena u muze jskoj publikaciji Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, pod nazivom “Janja” - Etnološka monografija’’.185 Etnološka monografija Janje je, u suštini, antropogeografska i etnološka studija u kojoj se analiziraju geografski položaj i fizičko-geografske odlike Janje, zatim njen postanak, teritorijalni razvoj i tip naselja, stanovništvo, tradicionalna arhitektura (kuća i njen razvoj, njeno unutrašnje uređenje i materijal za izgradnju, sporedne zgrade), tradicionalna pri vreda (poljoprivreda, ratarstvo, povrtlarstvo, uzgoj duhana, voćarstvo, stočarstvo, lov, ribolov, pčelarstvo, gajenje svilene bube, vodenice, zanati), saobraćaj, prevozna i transportna sredstva, trgovina, nošnja (bošnjačka I srpska nošnja), ishrana, narodni običaji (običaji oko rođenja djeteta, ženidbeni običaji kod Bošnjaka, svadbeni običaji kod Srba). U vezi s razma tranjem stanovništva posebna pažnja je posvećena migracijama stanovni štva i njihovom uzroku, zatim porijeklu porodica i broju njihovih kuća po mahalama za vrijeme austrougarske uprave, u periodu između dva svjetska rata i u vrijeme naših istraživanja (u periodu od 1976-1978). Godine 20l0. iz štampe je izašla knjiga u izdanju BZK “Preporod” i “OFF-SET” Tuzla pod nazivom “Janja i Janjarci kroz istoriju” autora prof. dr. Mahmuda Nurkića. Iako je on bio ljekar i univerzitetski pro fesor, njegova knjiga je u biti historiografska i etnološka studija o njegovom rodnom mjestu, gradiću koji se nalazi južno od Bijeljine na udaljenosti od oko 11 km, smještenom na ravničarskom zemljištu s obje strane istoimene rijeke, i to 2 km uzvodno od njenog ušća u Drinu. U Nurkićevoj knjizi su, kako piše u predgovoru književnik Atif Kujundžić, “svoje mjesto u tekstu našli i Rimsko carstvo i Đerzelez Alija i Mađari i bogumili i njihova sudbina, bosanski kraljevi, Osmanska imperija i Austro-Ugarska, te podaci o islamu i muslimanima, porijeklu stanovništva, njegovom naseljavanju i strukturi”.186

U toku 1972., 1976., 1978., 1979., 1981., i 1982. godine vršena su terenska etnološka istraživanja na području Skočića, Trnovice, Pađina, Roćevića i Gornjeg Šepka.187 Prikupljena etnološka građa o navedenom području je dosta obimna. Jedan dio te građe je objavljen u muzejskoj publi kaciji Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne pod naslovom “Naselja i porijeklo stanovništva zvorničkog Podrinja”.188 U ovom radu prezentirana je tipologija 184 Istraživanje narodnog života i običaja u donjem Podrinju u periodu od 1976-1978.

obavili su Radmila Kajmaković, savjetnik u Zemljskom muzeju i Salih Kulenović, kustos etnolog u Muzeju istočne Bosne.

185 Salih Kulenović, Janja-etnološka monografija, Članci i građa za kultrnu istoriju istočne Bosne, Muzej istočne Bosne, Knj. XIII, Tuzla, 1980, str. 163-209. Ovaj rad je ponovo objavljen u: Dr Salih Kulenović, Etno logija sjeveroistočne Bosne, knj. 2, Muzej istočne Bosne, Tuzla, 1995., str. 117-218.

186 Nurkić Mahmud, “Janja i Janjarci kroz istoriju”, BZK “Preporod”Tuzla, i “0FF-SET”’ Tuzla, Tuzla, 2olo, str. 4.

187 Terenska etnološka istraživanja obavilo je Etnološko odjeljenje Muzeja istočne Bosne u okviru svoje redovne djelatnosti. Terenska istraživanja je vršio autor ovog rada, koji je u to vrijeme bio zaposlenik Muzeja istočne Bosne u Tuzli.

188 Salih Kulenović, Naselja i porijeklo stanovništva u dijelu Zvorničkog Podrinja, Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, Knj. .XIV, Muzej istočne Bosne, Tuzla,

120

navedenih naselja, njihov historijsko-geografski razvoj i porijeklo stanovništva s posebnim osvrtom na migracije i faktore koji su ih generirali. Ispitivanje porijekla porodica obuhvatilo je sve nacionalne grupe koje žive na tom prostoru (Srbe, Bošnjake, Rome i dr.)

Rezime

U ovom radu pokušali smo prezentirati šta je to do sada istraživano i proučavano u duhovnoj i materijalnoj kulturi stanovništva Semberije i donjeg Podrinja. Dakle, u radu smo se ukratko osvrnuli na rezultate etnoloških istraživanja u navedenom području, uglavnom do 90-tih go dina XX vijeka. Treba istaknuti da je postojao nekakav interes da se Semberija i donje Podrinje koliko - toliko s etnološkog aspekta prou čavaju. S obzirom na to da je od 90-tih godina prošlog vijeka pa do danas u Bosni i Hercegovini u svim segmentima našeg društvenog življenja došlo do radikalnih promjena, koje je, na žalost, ubrzao i okrutni rat 1992-1995. godine, poželjno bi bilo pristupiti istraživanju etnoloških promjena koje su se desile u Semberiji i donjem Podrinju, kao i u cijeloj Bosni i Hercegovini.

1982., str. 155-174.

121

Munisa Kovačević, prof.

OSVRT NA DŽAMIJE U BIJELJINI KAO DOBRA KULTURNO-HISTORIJSKOG NASLIJEĐA

Sažetak: U ovom radu se govori o džamijama u gradu Bijeljini kao dobrima naslijeđa. Prije svega kao dobra kulturno-historijskog, graditeljskog i spomeničkog naslijeđa.

U gradu Bijeljini danas ima pet džamija: Sulejmanija ili Atik džamija u centru grada, Salihbegovića džamija u mahali Selimović, Dašnica džamija u istoimenoj mahali, Krpić džamija u Hambar mahali, Janjica džamija u mahali Pašine bašče. Pored pet gradskih džemata, ima i džamija u izgradnji u Salašu. Ključne riječi: Bijeljina, džamije, dobra naslijeđa.

Kratak historijski pregled

U gradu Bijeljini od 16. stoljeća do danas bilo je više džamija. Tokom historije često su stradale i obnavljane. Za neke se, pored tragova u historijskom dokumentima i tragova temelja, ne zna više podataka.

Džamije u Bijeljini (položaj) Austrougarski period

122

Širenje islama, pod uticajem dolaska Osmanlija na naše prostore, praćeno je podizanjem muslimanskih kultnih i kulturno-prosvjetnih objekata. U prvobitnim muslimanskim nase ljima, na mjestima budućih kasaba, podizane su džamije, a kasnije i po selima. Time je u naše krajeve, na širokom planu, prodirala osmanska materijalna kultura. Veliki broj tih objekata podizan je u stilu osmanske kultne arhitekture. Od kojeg materijala će se graditi džamija, zavisilo je i od raspoloživog građevinskog materijala, bilo da je riječ o kamenu ili drvetu, zavisno na kojem mjestu se džamija gradi.189

Sulejmanija ili Atik džamija

Ova najstarija džamija u narodu i dokumentima poznata je pod različitim nazivima : Atik što na turskom znači „stara“, Stara džamija (jer je najstarija), Carska džamija, Sultan Sulejmana, Sulejmanija džamija.

Sulejmanija ili Atik džamija 60-tih godina prošlog stoljeća

Sulejmanija ili Atik džamija, sa haremom i turbetom, smještena je u centru bijeljinske čaršije. Kada je džamija izgrađena, nemamo tačan podatak, osim da se u pisanim izvorima spominje da ju je izgradio sultan Sulejman Veličanstveni 1520-1566. godine i spominje se kao njegov vakuf. Po Ademu Handžiću, sigurno je samo da je nastala posljednjih 18 godina Sulejmanove vladavine. Naime, prilikom popisa 1548. godine Četvrtkovište (područje današnje Bijeljine) brojalo je 90, isključivo muslimanskih kuća, čudno je da već do tada nije bila podignuta bar jedna džamija. Prema tome, Sulejmanija je morala biti utemeljena odmah poslije 1548. godine, a prije 1566. godine, dakle, sredinom XVI stoljeća.

189 Adem Handžić, Postanak i razvitak Bjeljine u XVI vijeku, Prilog istoriji naselja i islamizacije u sjeveroistočnoj Bosni, Prilozi za orjentalnu filologiju XII-XIII, Sarajevo, 1962-63., str. 67.

123

U blizini džamije bio je sagrađen hamam, a oko džamije i hamama bio je iskopan jarak sa palisadama, odakle se čaršija, u slučaju potrebe, mogla braniti. Džamija je bila okružena prostranim mezarjem. Džamija je građena od tesanog kamena – sedre, a i sama munara je tada bila izgrađena od sedre. Džamija je imala kvadratični oblik dimenzija 12x12m, što se vidjelo prilikom rekonstrukcije 1962. godine190. U osmansko-austrijskom ratu od 1716. do 1718. godine, Bijeljinci su, nemajući tvrđave, koristili džamiju kao odbrambeni bastion. Austrijanci su zauzeli Bijeljinu i ostali tu sve do Beogradskog mira 1739. godine. Prema određenim izvorima džamija, hamam i mezarje su tada bili djelimično ili teško oštećeni. Džamija je odmah nakon pada Bijeljine pretvorena u katoličku crkvu, i sve od 1718. do 1739. godine Atik džamija je služila kao crkva. Beogradskim mirom Bijeljina je ponovo došla pod vlast Osmanskog carstva. Tada je obnovljena džamija i sagrađena je drvena munara i ponovo je džamiji vraćena njena funkciju. Godine 1892/93. izgrađena je nova munara od cigle sa jednim šerefetom, a od istog materijala je izvršena i dogradnja džamije. Pred Prvi svjetski rat, odnosno 1912. godine, džamijska munara je povišena za još 10 m i dodato je još jedno šerefe. Na ulazu u džamiju nalazio se natpis o njenoj obnovi 1893. godine. Na kamenoj ploči, nad ulazom u džamiju, bio je isklesan krupnim neshi pismom sljedeći tekst:

“Ova časna Sultan Sulejmanova džamija obnovljena je 1311. godine.”

Sve do Drugog Svjetskog rata oko džamije se prostiralo staro mezarje. Poslije Drugog svjetskog rata dolazi do zabrane pokopavanja uz džamiju, tada je dio nišana, koji su se nalazili u haremu džamije, prenijet na periferije grada, a ostali nišani su bili uništeni ili su utonuli u zemlju. Mnogi od tih starih nišana imali su natpise. U blizini Atik džamije, u centru Bijeljine, nalazilo se turbe binbaše Sadik-bega, čovjeka koji je bio zaslužan kao obnovitelj Bijeljine nakon austrijskog razaranja. Atik džamija je spadala među ljepše jednospratne džamije sa munarom sa dva šerefeta u Bosni i Hercegovini. Džamija je dobila dimnzije oko 12x20 a visina oko 8 m sa zidovima debljine 1,0 m. Visina objekta do krova je bila oko 7,5 m, a visina munare oko 30,5 m. Enterijer džamije je bio bogatije uređen, posebno mihrab.

190 Mustafa Grabčanović, Bijeljina i Bijeljinci, BZK Preporod BiH, BZK Preporod Bijeljina, 2006, str. 78.

124

Sulejmanija ili Atik džamija u centru grada Bijeljine

Podaci o bijeljinskoj Atik ili Sulejmaniji džamiji, odnosno osnovni podaci o tom vakufu, mogu se pronaći u vakufnamama tj. podatke o broju službenika, njihovim dnevnicama, prihodima. U ovom vakufu posto jali su sljedeći službenici: imam, hatib, vaiz, sibjan-mualim, prvi mujezin, drugi mujezin, feraš i upravitelj (mutevelija). Obično je sin naslijeđivao oca, ukoliko je sin bio sposoban za obavljanje službe. Jedan primjer, koji navodi Adem Handžić : imami i hatibi ove džamije u periodu od 1760. do 1825. godine bili su Jahja-halifa (1760-1764), Salih-halifa (1764-1784), Husein-halifa sin Salihov (1784-1800), Mehmed-halifa sin Huseinov (1800-1825) i Husein-halifa sin Mehmedov (naslijedio oca; pouzdani podaci o godini nisu dostupni). 191

Objekat Atik džamija i turbe su u potpunosti srušeni 13. marta 1993. godine. Sulejmanija ili Atik džamija je proglašena nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine 2003. godine.

191 Adem Handžić , Postanak i razvitak Bjeljine u XVI vijeku, str. 70.

125

Sulejmanija ili Atik džamija 60-tih godina prošlog stoljeća

Džamija u mahali Galac

Prema popisu iz 1600. godine, u prigradskom naselju Grm Selište, a kasnije bijeljinskoj mahali Galac, spominje se mesdžid. Kako Handžić navodi, imam tog mesdžida se zvao Mustafa, i zajedno sa svojim sinom u navedenom selu držao je i jedan čifluk. Po priči mještana 60-tih godina, kako navodi Handžić, postojali su i temelji te džamije.192

Grm Selište je bilo pogodno mjesto za razvitak, jer su se u njemu nalazili značajni izvori pitke vode. Tako je danas u naselju Grmu, koji se nalazi, u granicama užeg pojasa Bijeljine, izgrađeno izvorište bijeljinskog vodovoda.

Džamija Ali-paše Čengića

Pitanje postajanja ove posebne džamije u osmanskom periodu je još otvoreno i potrebno je istražiti njenu moguću vezu sa nekom od drugih poznatih džamija. Također, zanimljivo je napomenuti da Evlija Čelebija pominje veliki odžak Ali-paše Čengića u kasabi Bijeljini, sredinom 17 stoljeća. Također, Adem Handžić navodi da je, pored Sulejmanije džamije, u Bijeljini 1776. godine bila podignuta još jedna džamija. U izvoru, kako Handžić navodi,

192 Adem Handžić, isto, str. 63.

126

doslovno stoji: U kasabi Bijeljini, u mahali zvanoj Banja, narod je uz, odobrenje sultana, podigao dža miju i u njoj ispravio minber. I još tu stoji da je za imama i hatiba postavljen Sulejman sin Abdulahov 1776. godine, a kasnije da je smijenjen i na njegovo mjesto postavljen Mustafa sin Husejnov 1785. godine.193

Krpića džamija

Ova džamija u narodu i dokumentima spominje se pod dva naziva: Krpića džamija i džamija hadži Ahmed-age Krpića. Ova džamija je izgrađena krajem 18. stoljeća u Hambar mahali, i na ulazu u Bijeljinu iz Janje. Džamija je prvobitno sagrađena od trošnog materijala, sa drvenom munarom. Godine 1909. je porušena zbog dotrajalosti i podignuta ponovo naredne godine. Tada je džamija sagrađena od cigle sa lijepom i vitkom kamenom munarom.

Krpića džamija danas

Ovdje se može uvezati da se možda radi o istoj onoj bijeljinskoj džamiji koju spominje Handžić iz 1776. godine. Vjerovatno ju je vremenom obnavljao hadži Ahmet-aga Krpić, pa je poznata i pod tim nazivom.

193 Adem Handžić, isto, str. 71.

127

Janjica džamija

Ova džamija je poznata pod nekoliko naziva prema svom osnivaču: Džamija Mehmed Salih Vadžihi paše, Vedžihi Mehmed-paše, Vedžihi-paše, Mehmed Vedžihi-paše, a u narodu je najpoznatija po imenu Janjica džamija. Mehmed Vedžihi-paša, dotadašnji beogradski muhafiz, imenovan je za bosanskog valiju 1835. godine i na tom položaju je ostao do 1840. godine. U Janjici čaršiji 1839/40. godine podigao je prostranu i lijepu džamiju, koja je imala najveći vakuf u Bijeljini. Natpis na ovoj džamiji isklesan je na dvije kamene ploče u stihovima na turskom jeziku. 194 Prvobitno se natpis nalazio nad ulazom u džamiju, da bi poslije rušenja i nove lokacije džamije 1969. godine, ploče sa natpisom bile uzidane u trijemu desno od ulaza u novu džamiju.195

Džamija je građena od nepečene cigle-čerpića i bila je pokrivena crijepom. Munara je bila izgrađena od tesanog kamena-sedre. Dimenzije džamije su bile oko 18x10 i visine oko 8m. Unutrašnjost džamije nije imala neke posebne izrade, plafon je bio napravljen od drveta. Oko prvobitne džamije bilo je mezarje gdje su ukopavani znameniti Bijeljinci. Bunar ove džamije bio je na dobrom glasu zbog svoje dobre i pitke vode koju je koristila čitava janjička čaršija. 196

Janjica džamija 60-tih godina prošlog stoleća

194 Polovinom 20. stoljeća Janjica džamija kao i veliko mezarje oko nje, je izmještena u mahalu Pašine bašče.

195 Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika u BiH, knjiga II, Sarajevo 1998., str. 159.196 Mustafa Grabčanović, Bijeljina i Bijeljinci, BZK Preporod BiH, BZK Preporod

Bijeljina, 2006, str. 88.

128

Salihbegovića džamija

I ova džamija je u narodu i dokumentima poznata pod više naziva. Nazivi su po njenom utemeljivaču , a imamo sljedeće: Hadži Ahmed-bega Salihbegovića, Salihbegovića džamija, a pošto se nalazi u mahali Selimovići, može se čuti i naziv džamija u Selimovićima. Džamija Ahmed-bega Salihbegovića nalazila se u mahali Selimovići, u blizini centra grada Bijeljine.

Salihbegovića džamija danas nakon obnove

Izgrađena je u periodu 1875/76 godine. Džamija je imala manje dimenzije. Zanimljiva je po tome što je imala drvenu munaru. Uz džamiju je bio podignut i mekteb, koji je kasnije srušen. Munara od cigle kasnije je izgrađena 1909. godine. U haremu ove džamije nalazili su se i lijepi klesani nišani porodice Salihbegović. Pojedini nišani, kao što je nišan samog hadži Ahmed-bega, imao je lijepo izveden turban na uzglavnom nišanu i natpis na nišanu. U haremu ove džamije je i nišan hadži Salih-bega, gradonačelnika Bijeljine, koji je umro 1894. godine.

Dašnica džamija

Poznata je u narodu kao Dašnica džamija, jer se nalazila u mahali Dašnica, pored istoimenog kanala. Ova džamija je bila najnovija i podignuta je 1905. godine. Vakifi ove džamije, što se spominje i u dokumentima, bili su Mehmed-beg i Ali-beg Preljubović. Prvobitno je džamija bila sagrađena od čerpića sa drvenom munarom i bez natpisa. Godine 1979. porušena je i na njenom mjestu sagrađena je nova, lijepa i moderna džamija, sa betonskom kupolom prekrivenom bakrom i sa kamenom munarom sa dva šerefeta, visokom 39 m. Bijeljinci su je zvali i svojom ljepoticom.

129

Dašnica džamija danas nakon obnove Džamija u Salašu

Pored starijih džamija (od 16. do početka 20. stoljeća) , u dijelu Bijeljine pod nazivom Salaš, prije 1991/92 postojala je džamija u izgradnji. Tokom rata je djelimično oštećena.

Problematika savremene obnove džamija

Usljed historijskih okolnosti, džamije grada Bijeljine su porušene u zadnjem ratu 1992.- 95. Od 2001/02. godine počelo je postepeno obnavljanje svih pet džamija Bijeljine. Glavna džamija u Bijeljini, Sulejmanija, ili u narodu poznata kao Atik džamija, obnovljena je i u funkciji je, a radi se intenzivno na uređenju harema džamije.

130

Sulejmanija džamija danas

Također, u proteklim godinama intenzivno se radilo na obnovi ostalih džamija Bijeljine. Tako da se od 2002/03 godine radi na obnovi i Dašnice i Salihbegovića džamije. Džamija Dašnica je jedina bijeljinska džamija koja danas ima kupolu, sa velikom munarom sa dva šerefeta, kao i Sulejmanija džamija. Također, obnavljaju se ili su obnovljene i ostale džamije Bijeljine. Planirana je i rekonstrukcija devastirane džamije na periferiji u naselju Salaš.

Džamije Bijeljine kao dobra naslijeđa

Kulturno-historijsko naslijeđe predstavlja skup različitih oblika materijalne i duhovne kulture jednog naroda, koji su se, neovisno o tome da li su izgubili svoju primarnu funkciju ili ne, sačuvali u svom izvornom obliku ili manifestaciji. Džamije, kao vjersko- duhovni i kulturni objekti predstavljaju važan segmenat naslijeđa. Zbog složenih historijskih okolnosti i dugog vremenskog razvoja, čestog stradanja i obnova, pojedini objekti džamija imaju različitu vrijednost sa aspekta dobara naslijeđa. U gradu Bijeljini džamije imaju određenu kulturno-histrijsku i graditeljsku vrijednost. Najznačajnija sa aspekta vrijednosti naslijeđa od svih džamija u Bijeljini svakako je ona najstarija i centralna, Sulejmanija ili Atik džamija.

131

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH je na sjednici koja je održana u maju mjesecu 2003. godine, mjesto i ostatke graditeljske cjeline – Atik džamije (Stara džamija ili Sultan Sulejmanova) sa haremom i turbetom u Bijeljini, proglasila nacionalnim spomenikom BiH. Što se tiče ostalih džamija u Bijeljini, usljed njihovog čestog stradanja i današnjih obnova na savremeni način, one nemaju izrazite vrijednosti kao dobra kulturnog naslijeđa.

Izvori i literatura

Arhivska dokumentacija Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona

Popis žiteljstva Bosne i Hercegovine od 22. aprila 1895., sa podacima o teritorijalnom razdjeljenju, javnim Zavodima i rudnim vrelima, Statistički odjel Zemaljske vlade.

Adem Handžić, Postanak i razvitak Bjeljine u XVI vijeku, Prilog istoriji naselja i islamizacije u sjeveroistočnoj Bosni, Prilozi za orjentalnu filologiju XII-XIII, Sarajevo, 1962-63.

Adem Handžić, O formiranju nekih gradskih naselja u Bosni u XVI stoljeću, Prilozi za orjentalnu filologiju XXV, Sarajevo 1977.

Mustafa Grabčanović, Bijeljina i Bijeljinci, BZK Preporod BiH, BZK Preporod Bijeljina, 2006.

Hamdija Kreševljaković, Stari gradovi, Naše starine, br. I, Sarajevo, 1953.

Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika u BiH, knjiga II, Sarajevo 1998.

132

Dr. sc. Izet Šabotić, docent.Mr. sc. Ćerim Rastoder, ass.

PRILIKE U SMEDEREVSKOM SANDŽAKU, ODNOSNO KNEŽEVINI SRBIJI I NJIHOV ODRAZ NA BIJELJINSKI

KADILUK (1800.-1836.)

Abstrakt: Rad tretira kratak osvrt na historijska zbivanja u Smederevskom sandžaku od početka XIX stoljeća do kraja 1836. godine i njihovu refleksiju na stanje prilika u Bosanskom ejaletu sa težištem na kadiluk Bijeljina. Pobune pravoslavne raje u Smederevskom sandžaku protiv Uzvišene Porte početkom XIX stoljeća u Bosanskom ejaletu su po mnogim pitanjima uzburkale stanje odnosa. Zahtjevi pravoslavne raje Smederevskog sandžaka, podržani od strane javnih, kulturnih i vjerskih radnika, bili su usmjereni ne samo u pravcu jačanja nacionalnog osjećanja pravoslavnog stanovništva Bosanskog ejaleta, već i njihovom pridobijanju za rješavanje „srpskog“ pitanja izvan granica Osmanskog carstva. Međutim, ti planovi, ojačani agrarnim zahtjevima, bili su prepoznati od strane bosanskih prvaka, posebno onih iz Posavine. Upravo iz tog razloga Miloš-beg Obrenović je nastojao ukloniti posavske prvake sa političke scene. Tako su se na njegovom udaru, nakon Husein-kapetana Gradaščevića našli: Mahmud-paša Tuzlo, Mahmud-paša Fidahić, a u prvom redu bijeljinski muteselim Ali-paša Fidahić.

Ključne riječi: Posavina, Semberija, Bijeljina, Ali-paša Fidahić, Osmansko carstvo, Bosanski ejalet, Uzvišena Porta, Miloš-beg Obrenović, Smederevski sandžak, Kneževina Srbija, muteselimluk.

Uvod

Već početkom XIX stoljeća, a nakon pobuna pravoslavne raje u Smederevskom sandžaku, počele su aktivnosti na nacionalnom pridobijanju pravoslavnog stanovništva u Bosanskom ejaletu. Te aktivnosti su obuhvatale širok spektar djelovanja. U prvom redu, one su našle pogodno tlo po pitanju neriješenih agrarnih odnosa u Bosanskom ejaletu. To je naročito došlo do izražaja u onim krajevima gdje se pravoslavno stanovništvo nalazilo u većini, ili, pak, onim krajevima koji su bili u neposrednoj bilzini sa granicom Smederevskog sandžaka. Jedan od tih krajeva nesumljivo se odnosio na šire područje Bijeljine. Pored uplitanja u rješavanje agrarnih odnosa, Bosanski ejalet je postao i svojevrsni poligon špijunskog djelovanja iz Smederevskog sandžaka. U cilju nacionalnog jačanja i pridobijanja pravoslavnog stanovništva Bosanskog ejaleta, pored slanja uhoda, špijuna i naoružanja, značajna djelatnost se odnosila i na dostavljanje udžbenika, kao i upućivanje učiteljskog kadra iz Smederevskog sandžaka, odnosno, od kraja 1833. godine, iz Kneževine Srbije.

133

Pored javnih, kulturnih i vjerskih radnika, kao nosilac propagandnog djelovanja sve više se isticao novi trgovački sloj, kojeg je u Bosanskom ejaletu uglavnom činilo pravoslavno stanovništva. Dobra potpora takvom djelovanju bila je povezana i sa činjenicom što su se bosanski prvaci protivili provođenju reformi, posebno onih koje su se odnosile na novi ustroj vojske. Među bosanskim prvacima, koji su bili prepoznatljivi kao najveći protivnici reformi, prednjačili su posavski prvaci. U kontinuitetu najprepoznatljivi po takvom djelovanju bio je nesumljivo bijeljinski muteselim Ali-paša Fidahić. Njegovo nezadovoljstvo bilo je posebno naglašeno ustupcima koje je Uzvišena Porta davala pravoslavnoj raji u Smederevskom sandžaku. S druge strane, te ustupke Miloš-beg Obrenović je koristio na način što se deklarativno stavljao na stranu Uzvišene Porte, kako pri obračunu sa Husein-kapetanom Gradaščevićem 1832. godine, tako i sa bijeljinskim muteselimom Ali-pašom Fidahićem tokom 1836. godine. Pored navedenog, treba naglasiti činjenicu da je Miloš-beg Obrenović raznim ustupcima (u prvom redu finansijskim peškešima) podmićivao beogradske muhafize, a koji su opet, uglavnom sa te dužnosti, dolazili na dužnost bosanskih namjesnika. Upravo zahvaljujući tim spoznajama, Uzvišena Porta je tokom 1834. godine priznala prijevremeno protjerivanje muslimanskog stanovništva iz Kneževine Srbije. Međutim, ta činjenica u odnosu na Bosanski ejalet, a u prvom redu Bijeljinski kadiluk, nije značila prekid djelovanja iz Kneževine Srbije. Naprotiv, motrenje ovog kadiluka praćeno raznim oblicima djelovanja pojačano je i u narednom periodu.

Neke osobenosti agrarnih odnosa u Bosanskom ejaletu

Pored demografskih i vjerskih prilika, te razvoja početnih oblika trgovine, kojom je u Bosanskom ejaletu od početka XIX stoljeća bilo obuhvaćeno uglavnom pravoslavno stanovništvo, a nakon pobuna pravoslavne raje Smederevskog sandžaka protiv Uzvišene Porte, pitanje agrarnih odnosa u Bosanskom ejaletu je sve više poprimalo specifičan karakter. Naime, padom srednjovjekovne bosanske države pod osmansku vlast, i u ovoj provinciji kao i u drugim područjima na koje se Osmansko carstvo širilo, došlo je do uspostavljanja klasičnog timarskog sistema.197 Međutim, uspostavljene klasične institucije u Bosanskom ejaletu i njihov značaj vremenom su dobijali svoje modifikacije. Jedna od specifičnosti Bosanskog ejaleta u odnosu na ostale provincije Carstva ogledala se u tome što je Uzvišena Porta još zakonom iz 1594. godine odredila „da se timari i zijameti u Bosanskom ejaletu - mogu davati samo domaćim spahijama”, po sistemu odžakluka, tj. priznato im je pravo da te posjede nasljeđuju isključivo njihovi muški potomci. Ta činjenica presudno je utjecala na stvaranje i učvršćivanje položaja domaćeg muslimanskog plemstva. Upravo iz tog 197 Ćiro Truhelka, „Stari turski agrarni zakonik za Bosnu“, Glasnik Zemaljskog muzeja

u Bosni i Hercegovini, br. XXVIII, Sarajevo, 1916, 427-432; Avdo Sućeska, „Uticaj migracionih kretanja na oblikovanje agrarnih odnosa u BiH u periodu osmanske vladavine“ (dale: A. Sućeska, Uticaj migracionih kretanja na oblikovanje agrarnih odnosa), Migracije i Bosna i Hercegovina, Sarajevo, 1990, 109-119.

134

razloga, ovo stanovništvo bilo je najzaslužnije za odbranu zapadnih granica Carstva tokom iscrpljujućih ratova u XVII i XVIII stoljeću.198 Nakon timarskog sistema, koji je bio dominirajući u prvim stoljećima osmanske uprave, vremenom se i u Bosanskom ejaletu oblikovao drugi sistem poznat pod nazivom „čiflučenje“. Tako se čiflučki sistem intezivno razvijao u XVIII, a definitivno ustalio u prvoj polovini XIX stoljeća. Taj oblik agrarnih odnosa u Bosanskom ejaletu ozakonjen je („Saferskom naredbom“) iz 1859. godine. Po odredbama te naredbe, postojala su dva agrarna subjekta, čifluk-sahibija kao ograničeni vlasnik zemlje, i čifčija (mustedžir) kao nasljedni zakupac, kome je, pod određenim uvjetima, bilo priznato pravo korištenja zemlje sve dok je izvršavao svoje obaveze prema čifluk-sahibiji.199

U osmanskim izvorima tzv. „Šikayet“ i „Mühimme“ defterima, već u XVIII stoljeću nailazi se na podatke o sporovima oko zemlje, što je bila potvrda da je proces čiflučenja i u ovoj provinciji uveliko otpočeo.200 Procesom čiflučenja tokom XVIII stoljeća bilo je obuhvaćeno uglavnom muslimansko stanovništvo.201 S druge strane, u navedenom periodu, posebno u prvoj polovini XVIII stoljeća, znatno se rjeđe spominju podaci o oduzimanju zemlje od nemuslimanskog stanovništva. Iako je bilo takvih slučajeva, oni su bili vezani za pogranične krajeve Bosanskog ejaleta.202 S tim u vezi, tokom druge polovine XVIII stoljeća, zbog prekomjernih dadžbina koje su spahije samovoljno nametale, dolazilo je do napuštanja posjeda od strane raje. Na njihovo mjesto se uglavnom naseljavalo pravoslavno stanovništvo iz Crne Gore i pograničnih krajeva Austrije. Postavlja se pitanje pod kakvim uvjetima je to stanovništvo doseljavano i kakav je bio njihov agrarno-pravni status?203

Agrarna situacija u Bosanskom ejaletu, pri čemu je raja bila u obavezi davati polovinu, trećinu, četvrtinu, a negdje i petinu roda, bila je stalni izvor konflikata. Raja Podrinja, Krajine, a posebno Semberije je najčešće negodovala zbog kuluka (beglučenja, hizmeta i rabote) prema spahijama. Ovako nagomilani problemi u agraru

198 Avdo Sućeska, „Kratak osvrt na stanje društva u Bosanskom ejaletu do tanzimata (1839)“, (dalje: A. Sućeska, kratak osvrt), Bosna i svijet, Sarajevo, 1996, 80-85.

199 A. Sućeska, Uticaj migracionih kretanja na oblikovanje agrarnih odnosa, 109-110; Mustafa Begić, „Naredba od 14. safera 1276. (12. septembra 1859.)”, Zemljovlasnici Bosne, knj. 1, Sarajevo, 1997, 71-75.

200 Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine (dalje: ANU BiH), Ahkam i Šikayet defteri iz 1712, 1728, 1733, 1754. i Mühimme defteri iz 1709. godine, (fotokopije i regesta).

201 Avdo Sućeska, “Neke osobenosti u procesu čiflučenja u Bosni i Hercegovini u XVIII stoljeću”, Godišnjak pravnog fakulteta u Sarajevu, br. XXI, 1973, 340. To je i bio razlog pobuna ovog stanovništva koje su započele u trećoj, a najveći intezitet imale tokom pete decenije XVIII stoljeća, kada su se proširile na cijelom prostoru Bosanskog ejaleta.

202 ANU BiH, Ahkam i Šikayet defteri.203 A. Sućeska, Uticaj migracionih kretanja na oblikovanje agrarnih odnosa, 113-

114. Odgovor na to pitanje se može dati na sljedeći način : kako na ranijim, tako i na novoformiranim čiflucima, proizvodni odnosi su uspostavljani putem slobodne pogodbe između spahija i raje.

135

nisu ozbiljnije uzimani u razmatranje sve do četvrte decenije XIX stoljeća. Tada su bosanski namjesnici svojim odlukama nastojali da ovo pitanje u Bosanskom ejaletu urede na jedinstven način i na obostrano zadovoljstvo agrarnih interesanata.204 Tako je agrarna problematika, tj. pitanje „zemljovlasništva Bosne“, ostala problem od ključnog značaja u Bosanskom ejaletu i u narednom periodu.205 U tim okolnostima, od početka XIX stoljeća, Smederevski sandžak, odnosno od kraja 1833. godine Kneževina Srbija, svojim se uključivanjem počeo nametati kao zaštitnica pravoslavnih podanika Bosanskog ejaleta.206 To je vrijeme u kojem se u srpskoj „mitološkoj svijesti” počela formirati slika o Bošnjacima kao „Turcima”, tj. osvajačima koji su došli sredinom XV stoljeća. Za razliku od njih, Srbi su predstavljani kao starosjedioci čije se prisutstvo na prostoru Bosanskog ejaleta može pratiti „od praiskona”. Pošto su Srbi u Bosanskom ejaletu najstariji, razumljivo, oni su i najveći i jedini historijski vlasnici zemlje Bosne. Tome u prilog išla je i teza Vuka Stefanovića Karadžića po kojoj su Bošnjaci „po rođenju i jeziku pravi Srbi”. Ova teza je kasnije u srpskoj literaturi podrobnije razrađivana, posebno od strane srpskog antropogeografa Jovana Cvijića, koji je Bošnjake vidio kao „najstarije srpsko stanovništvo” Bosanskog ejaleta. Nadalje, u „srpskoj nacionalnoj” ideologiji (koja je proistekla na osnovu teorije o srpskom porijeklu bošnjačkog zemljoposjedničkog plemstva) početkom XIX stoljeća nastala je ideje o nužnosti povratka Bošnjaka „u veru pradedovsku”, ili o njihovom potpunom istrebljenju.207

Dobru potporu takvim planovima iz Kneževine Srbije i u kasnijem periodu dali su prvi istraživači agrarnih odnosa u Bosanskom ejaletu, čije je temelje udario bosanski franjevac Ivan Frano Jukić.208 Njegovu teoriju kasnije su nastavili; Ćiro

204 Hrvatski državni Arhiv Zagreb (dalje: HDA Z), fond Slavonskageneralkomanda (dalje: fond SgK), Prezidijalni spisi br. 19. Carigrad, od 11. avgust 1847. godine. Treba naglasiti da je najviše napora na rješavanju agrarnog pitanja iskazao bosanski valija Čengel-zade Mehmed Tahir-paša.

205 Mustafa Begić, „Naredba od 14. safera 1276. (12. septembra 1859.)”, Zemljovlasnici Bosne, knj. 1, Sarajevo, 1997, 71-75. Autor je u ovom djelu sažeo sve važnije studije i zvanične dokumente iz oblasti agrarnih odnosa.

206 Dragoslav Stranjaković, Vlada ustavobranitelja 1842.-1852.- unutrašnja i spoljna politika, Beograd, 1932, 264.

207 Jovan Cvijić, Balkansko poluostrvo i južnoslovenske zemlje. Osnovi antropogeografije, knj. druga, Beograd, 1931, 74-75. Ovu teoriju, Cvijić je obrazlagao na sljedeći način: „Među muhamedancima ima društvenih razlika i etničkih grupa. Najznačajniju grupu čine begovi, staro plemstvo pojačano onima koji su se odlikovali u ratovima i kojima je sultan dao plemstvo. Drugu grupu čine seljaci, a treću muslimanski ‘kmetovi’, tj. muslimani koji nemaju svoje zemlje već obrađuju begovsku zemlju, isto onako kao i hrišćanski kmetovi”.

208 Ivan Frano Jukić, Sabrana djela, knj. I, Sarajevo, 1973, 309. Naime, on je formulirao teoriju po kojoj geneološki korijen bosanskih zemljoposjednika treba tražiti u predosmanskome dobu. Prema toj tezi, krupni bosanski zemljoposjednici, koje on naziva begovima, nastavak su bosanskog srednjovjekovnog plemstva, koje je nakon osmanskoga osvajanja srednjovjekovne bosanske države prešlo na islam.

136

Truhelka,209 Safvet-bega Bašagić210 i dr. Lajoš Taloci.211 Talocijeve podatke kasnije su preuzimali mnogi istraživači, uglavnom kao tačne i polazne pri obradi agrarnih odnosa u Bosanskom ejaletu. Tako je Ekmečić u svom djelu „Stvaranje Jugoslavije” zaključio da su sredinom XIX stoljeća u Bosanskom ejaletu „dvije trećine plemstva bila nova lica”.212

Međutim, gore navedene teze zbog osmanskoga društvenog sistema koji se u Bosanskom ejaletu razvijao stoljećima, ipak su neodržive, jer je većinu zemljoposjednčkog stanovništva u ovoj provinciji činilo muslimansko stanovništvo, dok su obrađivači tih posjeda (u statusu raje ili čifčija), bili uglavnom hrišćanski podanici Bosanskog ejaleta.213

Bijeljina kroz prizmu dešavanja u Smederevskom sandžaku do 1833. godine

Bijeljina, kao selo sa jednim hanom, kroz koje je vodio srednjovjekovni put iz Zvornika za Mačvu i Mitrovicu, u dubrovačkim historijskim izvorima prvi put se

209 Ćiro Truhelka, „Historička podloga agrarnog pitanja u Bosni“, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, br. XXVII, Sarajevo, 1915, 109-218. Tako je Truhelka, po uzoru na Jukića, nastojao izučavati ovo pitanje od bosanskog srednjovjekovlja. Naime, on je zbog nedostatka izvornih dokumenata (osim manjeg broja iz dubrovačkih arhiva) pravio paralele agrarnih odnosa u hrvatskoj i srpskoj srednjovjekovnoj državi, i tako pokušao dati sliku stanju agrara u srednjevjekovnoj bosanskoj državi. Na taj način nastavio je sa pogrešnim načinom proučavanja ovog pitanja.

210 Safvet-beg Bašagić Redžepašić, Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine (Od g. 1463. -1850), Sarajevo, 1990, 127. Bašagić se također slagao da postoji kontinuitet bogumilskog plemstva i muslimanskih zemljoposjednika XIX stoljeća, ali je negirao kontinuitet čitavog bosanskog srednjovjekovnog plemstva. On je pri tome isticao da se srednjovjekovno katoličko i pravoslavno plemstvo ili povuklo iz Bosanskog ejaleta, ili je odbijajući primiti islam izgubilo plemićki status i prešlo u status raje.

211 Husnija Kamberović, „‘Turci’ i ‚kmetovi’ - mit o vlasnicima bosanske zemlje”, Historijski mitovi na Balkanu, Sarajevo, Sarajevo, 2003, 76-84. Lajoš Taloci, koji je dugo vremena početkom XX stoljeća proveo u Bosni i Hercegovini, sačinio je jedan spisak (prema nepotpuno pouzdanim izvorima) zemljovlasnika. Stoga dr. Kamberović, sasvim opravdano skreće pažnju na oprez pri njegovom korištenju.

212 Milorad Ekmečić, Stvaranje Jugoslavije 1790-1918, knj. 1, (dalje: M. Ekmečić, Stvaranje Jugoslavije), Beograd, 1989, 307-308. Cilj tako formulirane Ekmečićeve teorije je bio dokazati kako zemljišni posjedi nemaju svoj dubok historijski korijen, te da su se zemljovlasnici tih posjeda domogli na nelegalan način, uglavnom od početka XIX stoljeća. On je na taj način stvarao plodno tlo za širenje uvjerenja „srpskih seljaka” kako su oni većinski vlasnici zemljišta u Bosanskom ejaletu.

213 A. Sućeska, Kratak osvrt, 81-82. Autor navodi da je u Bosanskom ejaletu, za razliku od ostalih provincija Carstva, i veliki broj muslimanskog stanovništva bio u statusu raje. Nadalje, Sućeska je naglasio činjenicu „da hrišćanska raja nije bila u klasičnom statusu zemljoradnika već vlaha, tj. stočara-filurdžija“ sa svojim starješinama. Više o tome pogledati u: Branislav Đurđev, „Nešto o vlaškim starješinama pod turskom upravom (sa dvije tabele)“, Glasnik Zemaljskog muzeja Nezavisne države Hrvatske u Bosni i Hercegovini, God XII, Sarajevo, 1940, 49-68.

137

spominje 1446. godine. Ovo naselje je važilo za jedno od najbogatijih mjesta, smješteno u plodnoj dolini Semberije. Inače, Bijeljina (sa selima Tvrtkovac, Ponikve i Crkvište) se početkom osmanskog perioda, tj. 1533. godine, spominje kao sjedište nahije Zvorničkog kadiluka u istoimenom sandžaku. Nešto prije 1634. godine izdvajanjem velikih nahija Bijeljine, Teočaka i Koraja iz Zvorničkog kadiluka, Bijeljina je dobila status kadiluka. Pored navedenih nahija, u tom periodu bijeljinskom kadiluku pripadala je i Janja. Koliki značaj je Bijeljinski kadiluk imao u tom periodu svjedoči činjenica da je, pored kadije, u Bijeljini stolovao i ćehaja zvorničkog sandžakbega.214 Upravo tokom 1634. godine, tj. u godini kada je Bijeljina postala kadiluk, ovaj grad je posjetio putopisac Evli Čelebi, te o njemu zapisao sljedeće: „Ta kasaba nalazi se na vrlo plodnom i žitorodnom velikom polju (ekin odžagi) koje obiluje travom i vodom. Ona ima pet mahala, sa 500 lijepih daskom pokrivenih kuća, prizemnih i na spratu. U svakoj kući ima živa voda (...)“.215 Tokom XVIII i XIX stoljeća, ako se izuzme period od 1716. do 1739. godine (kada je bila privremeno zauzeta od strane Austrijanaca), Bijeljina je bila sjedište kadiluka i sastojala se od nahija Bijeljine i Janje.216 Bijeljinu je neposredno po uklanjanjanju njenog muteselima Ali-paše Fidahića, tj. nakon 1836. godine, tokom svojih putovanja obišao engleski putopisac Džejmz Henri Skin. On je o Bijeljini, između ostalog, zabilježio sljedeće: „Grad Bijeljina, koji bi mogao brojati između šest i osam hiljada stanovnika, ima izrazito turski izgled, dugački bazar vrvio je od muhamedanaca i hrišćana jer je bila nedjelja i pazarni dan, veliki stari han na dva sprata bio je prljav i ruševan, ali su crna kahva i nargile bile dobre (...) Tamne drvene kuće izgledale su kao da će pasti jedna na drugu, dok su svježe okrečene džamije ukrašavale ljupko zaokružene kupole i vitke munare koje je neko, zaboravio sam ko, originalno uporedio sa držalom za pisaljku“.217 Zbog svog ravničarskog položaja, u vojnom ustroju Bijeljina nije imala status kapetanije, već je pripadala Zvorničkoj kapetaniji. Drugi razlog zbog kojeg Bijeljina nije imala jake vojne posade bio je povezan sa činjenicom što njen teritorij nije graničio sa neprijateljskim državama Osmanskog carstva. Međutim, početkom XIX stoljeća, a u vezi sa pobunama pravoslavne raje u Smederevskom sandžaku, te njihovih nakana širenja na lijevu obale Drine, Bijeljina je sve više poprimala prepoznatljiv karakter graničnog centra Bosanskog ejaleta, na koji su se direktno prenosila dešavanja sa prostora Smederevskog sandžaka.218 214 Hazim Šabanović, Bosanski pašaluk. Postanak i upravna podjela, Sarajevo, 1959,

173, 202.215 Evli Čelebi (prevod Hazim Šabanović), Putopisi. Odlomci o jugoslovenskim

zemljama, Sarajevo, 1967, 479216 Hazim Šabanović, n. dj., 231, 234.217 Omer Hadžiselimović (priredio), Na vratima istoka. Engleski putnici o Bosni i

Hercegovini od 16. do 20. vijeka, Sarajevo, 1989, 101-102. Nadalje, ovaj putopisac je opisao ljude Bijeljine upoređujući ih sa onim iz Kneževine Srbije: „U računu za ručak vidjela se, međutim, znatna razlika u odnosu na Srbiju, gdje putnikov novčanik za tili čas isprazne i to za najmanju količinu tjelesnih uživanja.”

218 Ćiro Truhelka, „Bošnjaci i prvi srpski ustanak” (dalje: Ć. Truhelka, Bošnjaci i

138

Već početkom XIX stoljeća, a nakon „sječe knezova”, pored diplomatskih napora, pravoslavna raja Smederevskog sandžaka je vršila i vojne pripreme. U tom cilju inteziviran je rad na uspostavi i razvoju ilegalne špijunske mreže, koja je djelovala kako na prostoru Smederevskog sandžaka, tako i na širem području, tj. svuda gdje je to bio njihov interes, a posebno na prostoru Bosanskog ejaleta.219 Špijunski rad početkom XIX stoljeća aktivno se usmjeravao na prikupljanje vojnih podataka o jačini i namjerama osmanske vojske. Ova djelatnost, započeta za vrijeme Karađorđa, nastavljena je i pod Milošem Obrenovićem (1815.-1839.), kao i u periodu vladavine ustavobraniteljskih prvaka (1842.-1858.), pri čemu je kontinuirano poprimala višestruk značaj. Njen osnovni cilj bio je rad na nacionalnom jačanju i homogenizaciju pravoslavnog stanovništva u cijelom evropskom dijelu Osmanskog carstva.220 Jačanju nacionalnih planova pravoslavne raje Smederevskog sandžaka veliki doprinos dali su kulturni radnici, prije svih književnici i prosvjetitelji. Najprepoznatljiviji među njima od početka XIX stoljeća, u odnosu na Bosanski ejalet, bili su: Dositej Obradović, Vuk Stefanović Karadžić, Jovan Jančić Sarajlija, Joanikije Pamučina, Prokopije Čokorilo i mnogi drugi.221 U širenju nacionalnih utjecaja iz Smederevskog sandžaka na pravoslavnu raju u Bosanskom ejaletu, važnu ulogu imali su guslari i narodni pjevači. Klasičan primjer guslara bio je Bijeljinac Filip Višnjić zvani “srpski Homer”, koji je, početkom XIX stoljeća, putujući od jednog do drugog mjesta, ne samo propagirao nacionalno homogeniziranje pravoslavne raje, već je obavljao i špijunske poslove.222

Jačanje kulturnog, obrazovnog, pa i nacionalnog djelovanja iz Kneževine Srbije bilo je povezano sa nedostatkom štamparija u Bosanskom ejaletu, ali i sporim uvođenjem svjetovne nastave. U tim okolnostima, iz Smederevskog sandžaka, odnosno Kneževine Srbije, u Bosanski ejalet su dopremani školski udžbenici i drugi časopisi, te upućivani učitelji.223 Dopremanje udžbenika i dovođenje učitelja u koordinaciji sa Kneževinom Srbijom najčešće su vršili pravoslavni svećenici, ali i novi trgovački sloj

prvi srpski ustanak), Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, XXIX, (1917), Sarajevo, 1918, 247-248.

219 Prota Matija Nenadović, Memoari, Beograd, 1947, 149.220 Vladimir Stojančević, Obavještajna služba u Karađorđevoj i Miloševoj Srbiji (dalje:

V. Stojančević, Obavještajna služba), knj. III, Beograd, 1963, 3-4, 39. 221 Neđo Šipovac, Poklonici vožda Karađorđa, Srpsko Sarajevo, 2004, 103; Miodrag

Popović, Vuk Stef. Karadžić 1787-1864, Treće izdanje, Beograd, 1987, 27, 17-18; Vatroslav Jagić, Zasluge Vuka Štefanovića Karadžića za naš narodni jezik, Zagreb, 1864, 9.

222 N. Šipovac, n. dj., 228. Filip Višnjić koji je rođen u selu Gornja Trnova je pobunu pravoslavne raje u Smederevskom sandžaku poznatu kao „Prvi srpski ustanak” opjevao u 17 pjesama sa 5.000 stihova; Konstantin N. Nenadović (priredio), Život i dela velikog Đorđa Petrovića kara – Đorđa Vrhovnog Vožda, oslobosioca i vladara Srbije, Beograd, 1971, 181-182.

223 Mitar Papić, Istorija srpskih škola u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1978, 72. Najviše udžbenika za pravoslavne škole u Bosanskom ejaletu nabavljano je iz Kneževine Srbije, Vojvodine, a neke knjige na crkvenoslavenskom jeziku stizale su i iz Rusije.

139

u Bosanskom ejaletu.224 Upravo preko tog sloja, još tokom 1827. godine, u Bosanski ejalet je dopremljen Vukov „Prvi srpski bukvar“ i još neki „srpski udžbenici“.225 Takvih trgovaca, koji su pomagali pobunu pravoslavne raje u Smederevskom sandžaku, bilo je u Sarajevu, Mostaru, Trebinju, Livnu, Brodu, Pljevljima, Banja Luci, Tuzli, Gradišci, Bijeljini i drugim mjestima.226

Pobunjeničke snage predvođene Karađorđem Petrovićem do početka 1807. godine uspjele su protjerati osmansku vlast gotovo iz cijelog Smederevskog sandžaka, i pri tome su ustanici počinili strašan pokolj nad muslimanima Šapca, Beograda, Užica i drugih mjesta. Međutim, Karađorđe nije bio zadovoljan učinjenim, već je, a kako bi “zapalio Bosnu”, lično sa svojom vojskom tokom aprila 1807. godine prešao Drinu. Po prelasku u Podrinje. on je uz pomoć pravoslavnog stanovništva nakratko zauzeo Donji Grad u Zvorniku, a onda preko Janje planirao ući u Bijeljini. Međutim, njegove planove osujetio je Ali-beg Fidahić, koji je porazio njegove snage 16. maja 1807. godine.227 Međutim, poraz Karađorđevih snaga nije značio prekid daljih nakana prema Bosanskom ejaletu, a naročito prema obližnjoj Semberiji.228 Naprotiv, nakon tog događaja pojačana je agitacija na pridobijanju pravoslavnog stanovništva Bosanskog ejaleta. Upravo zahvaljujući toj činjenici krajem prve decenije XIX stoljeća, tj. 1809. godine, došlo je do pobune pravoslavne raje u ovoj provinciji. Glavni nosioci te pobune bili su pravoslavni svećenici, koji su bili u dosluhu sa Karađorđem Petrovićem.229 Iako je pobuna pravoslavne raje u Smederevskom sandžaku (u historiografiji poznata kao „Prvi srpski ustanak“) koju je predvodio Karađorđe Petrović, okončana porazom pobunjenika, njihove višegodišnje aktivnosti krunisane su međunarodnim obavezama, tj. tačkom VIII Bukureštanskog mirovnog ugovora potpisanog između Rusije i Osmanskog carstva 1812. godine. Ovim mirovnim ugovorom bilo je predviđeno širenje Smederevskog sandžaka na šest nahija, među kojima su bile i Jadar i Rađevina, koje su pripadale Bosanskom ejaletu još od XV stoljeća.230 224 Mitar Papić, „Srpsko i hrvatsko školstvo u Bosni i Hercegovini do 1878.“, Prilozi za

istoriju Bosne i Hercegovine, br. II, Sarajevo, 1987, 65. 225 Vojislav Bogićević, Pismenost u Bosni i Hercegovini. Od pojave slovenske

pismenosti u IX v. do kraja austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini 1918. godine, Sarajevo, 1975, 227-230. Na dopremanje udžbenika utjecao je i liberalniji reformni režim u Osmanskom carstvu, koji je sve više dolazio do izražaja tokom prve polovine XIX stoljeća. Tako su pravoslavni trgovci iz Bosanskog ejaleta odnosili viškove agrarnih proizvoda u Kneževinu Srbiju i Austriju, a odatle donosili raznu robu, ali i udžbenike.

226 V. Stojančević, Obavještajna služba, 42-43.227 Ć. Truhelka, Bošnjaci i prvi srpski ustanak, 259; G. Šljivo, „Otvaranje ‚Austrijskog

carskog konzulata’ u Bosni 12. maja 1808“, BiH u XIX stoljeću u spisima stranih izvještača, 21. Ocjene historičara Bosne i Hercegovine oko ličnosti Ali-bega i Ali-paše Fidahića su podijeljene, pri čemu neki ističu da se radi o istoj ličnosti, dok drugi (u prvom redu Hamdija Kreševljaković) navode da se radi o dvije različite osobe.

228 V. Stojančević, Obavještajna služba, 43. 229 Midhat Šamić, „Francuski izvještaji o Bosni početkom XIX vijeka (1806-1813)“,

Naučno društvo Bosne i Hercegovine, knj. 8, Sarajevo, 1961, 25-26. 230 Vasilj Popović, Agrarno pitanje u Bosni i turski neredi za vrijeme reformnog režima

140

U proljeće 1815. godine izbila je nova pobuna (poznata kao „Drugi srpski ustanak“) pravoslavne raje u Smederevskom sandžaku, koju je predvodio obor-knez Miloš Obrenović. Međutim, ova pobuna je iste godine okončana usmenim dogovorom između Marašli Ali-paše i Miloša Obrenovića.231 Iako je Miloš Obrenović od 1815. godine nastojao podmićivanjem beogradskih muhafiza i ruskih diplomata isposlovati priključenje obećanih nahija i dobiti autonomiju, to pitanje se protezalo sve do kraja 1833. godine. U međuvremenu, sva nova obećanja Uzvišene Porte (pod pritiskom Rusije) o ustupanju bosanskih nahija Jadra i Rađevine Smederevskom sandžaku, a posebno ono iz 1829. godine, izazivala su velika nezadovoljstva u Bosanskom ejaletu.232 Pored političkih napora na dobijanju autonomije i proširenju Smederevskog sandžaka, Miloš Obrenović je posebnu pažnju poklanjao formiranju vojne sile, tako da začetak formiranja „srpske vojne organizacije” datira još od 1815. godine, tj. od početka njegove prve vladavine. U tom smislu treba naglasiti da je Miloš-beg tokom 1817. godine radio na uspostavi malih graničnih straža prema Bosanskom ejaletu. Takvo stanje je trajalo do 1826. godine, od kada je otpočeo sa formiranjem prvih oblika stalne „srpske vojske”. Ta vojska se nazivala “upisni panduri”, odnosno, nešto kasnije, “soldati”. Tako je u dvanaest nahija Smederevskog sandžaka na kraju 1827. godine bilo ukupno 991. profesionalno vojno lice. Tokom 1829. godine, tj. nakon sklapanja mira u Jedrenu formirana je i “kneževa garda” čiji vojnici su nazivani “kadetima”. Na čelu te garde bio je Toma Vučić Perišić u svojstvu “glavnog serdara vojske”.233 Miloš-beg je naročito nakon 1829. godine intezivno radio na iseljavanju, tj. protjerivanju muslimana sa prostora Smederevskog sandžaka, a oni su uglavnom svoje utočište nalazili na širem prostoru Posavine. Ta činjenica, uz obećanje o ustupanju nahija Jadra i Rađevine pod Miloševu upravu, presudno je utjecala na zbližavanje do tada razjedinjenih bosanskih prvaka. U tim okolnostima, Husein-kapetan Gradaščević je pozvao bosanske prvake da se ujedine .234 Nakon što je u Bosanskom ejaletu objavljena vijest da su se protiv Uzvišene Porte pobunili Arbanasi (koje je predvodio Mustafa-paša Skadarski), u Tuzli je od 20. januara do 5. februara 1831. godine održano vijećanje bosanskih prvaka. Na tom vijećanju posebno nezadovoljstvo iskazano je po pitanju obećanja Uzvišene Porte o ustupanju podrinjskih nahija pod Miloš-begovu upravu.235

Abdul Medžida 1839-1861, Beograd, 1949, 103-104. Važnost ovog ugovora bila je u tome da je Rusiji i formalno priznato pravo da zastupa pravoslavnu raju u Smederevskom sandžaku prema Uzvišenoj Porti.

231 Državni arhiv Republike Srbije, Beograd (dalje: DARS B), fond Knjaževa kancelarija (dalje: fond KK), XXX, Ahmed Rešid, ćehaja rumelijskog vezira i muhafiza Beograda, dok. br. 148.

232 Galib Šljivo, Bosna i Hercegovina 1827-1849, (dalje: G. Šljivo, BiH 1827-1849), Tešanj, 2006, 68. Ta nezadovoljstva su se moglo prepoznati i u izvještajima koje je bosanski valija Namik Ali-paša o pitanju pomenutih nahija upućivao Uzvišenoj Porti.

233 V. Stojančević, Obavještajna služba, 163. Naravno, formiranje pomenutih vojnih organizacija bilo je ilegalno, tj. protivzakonito bez znanja Uzvišene Porte.

234 G. Šljivo, BiH 1827-1849, 139.235 A. Aličić, n. dj., 201-202; G. Šljivo, BiH 1827-1849, 150-151.

141

Imajući u obzir takve stavove bosanskih prvaka, Miloš-beg Obrenović se stavio na raspolaganje Uzvišenoj Porti, pri obračunu sa pristalicama Pokreta za autonomiju Bosne.236 Miloševa podrška Uzvišenoj Porti bilo je naročito naglašena tokom intervencije novoimenovanog valije Bosanskog ejaleta Mahmud Hamid-paše. U tom obračunu, Miloš-beg je bio posebno zainteresiran za aktivnosti posavskih prvaka Mahmud-paše i Ali-paše Fidahića, koji su bili najodaniji suborci Husein-kapetana Gradaščevića.237 Taj interes Miloš-bega bio je naglašen i za vrijeme posljednje bitke koju su vodili Gradaščević i Ali-paša Fidahić 4. juna 1832. godine u okolini Sarajeva,238 o čijem ishodu je od nekog „Turčina” iz Hercegovine bio obaviješten u roku od sedam dana.239

Ali-paša Fidahić „junak Bosne“ i Bijeljinski muteselimluk (1833.-1836.)

Pored činjenice da se i Ali-paša Fidahić nakon sloma Pokreta za autonomiju Bosne (1831.-1832.), zajedno sa Husein-kapetanom Gradaščevićem i drugima, našao u prognanstvu, prvo u Slavoniji a potom i Istanbulu, te da nije pristao obući nizamsku uniformu, on je ipak, krajem 1833. godine vraćen u Bosanski ejalet.240 Njegov povratak bio je nesumljivo povezan sa događajima oko Kneževine Srbije, a koji su se u odnosu na Bosanski ejalet najdirektnije odražavali u Semberiji. Upravo iz tog razloga Bijeljina je kao muteselimluk data na upravu Ali-paši Fidahiću.241 Iako je ugled Ali-paše Fidahića prema bosanskim valijama bio poljuljan, ipak, treba istaći da se njegova moć ogledala u činjenici što je on bio jedini bosanski prvak koji je i nakon predaje nahija Jadra i Rađevine Kneževini Srbiji, tj. sve do protjerivanja iz Bijeljine 1836. godine, imao moć uživanja prihoda sa svojih čifluka, pa i onih koji više nisu pripadali Bosanskom ejaletu.242 Nakon sultanova hatišerifa iz novembra 1833. godine, koji je priznao sve Miloševe zahtjeve postavljene Uzvišenoj Porti, stvoreni su uvjeti za novo organiziranje uprave i vojske u Kneževini Srbiji.243 U odnosu na Bosanski ejalet,

236 Milenko Vukićević, Znameniti Srbi muhamedanci, knj. Prva, Beograd, 1901, 155-191. Međutim, bez obzira na tu činjenicu, autor je zaključio da se podrška Miloš-bega Husein-kapetanu može smatrati kao pomoć „bratu po istovetnoj krvi i veri“. Na taj način, Vukićević je početkom XX stoljeća pored Mehmed-paše Sokolovića, Sinan-paše Sijerčića, Ali-age Dedića, Hasan-age Krajišnika i Husein-kapetana Gradaščevića promovirao u „znamenitog Srbina“.

237 DARS B, fond KK, XXXII, dok. br. 356. Knez Miloš serdaru Jovanu Mićiću, od 16. maja 1831. godine. Stoga je Miloš-beg ovim dopisom zahtijevao od serdara Mićića da provjeri „da li je sa bosanskim snagama” otišao Mahmud-paša Fidahić.

238 Ćerim Rastoder, „Ali-paša Fidahić u prvoj polovini XIX stoljeća“, Istraživanja, Mostar, 2010, 95-96.

239 DARS B, fond KK, XXXII, dok. br. 360. Jovan Mićić knezu Milošu, od 11. juna 1831. godine.

240 Salih Sidki Hadžihuseinović-Muvekkit, Povijest Bosne, knj. II, Sarajevo, 1999, 950.241 Ćerim Rastoder, cit. čl., 96.242 S. S. H. Muvekkit, n. dj., 950.243 Jovan Potkozarac, Srbi u prošlosti II, Beograd, 1969, 50. Tako je Kneževina Srbija

142

a posebno njegove istočne granice tj. širi rejon Semberije od svih uspostavljenih institucija i ustanova najvažnija je bila ona koja se odnosila na uređenje vojske. Naime, već 1834. godine Kneževina Srbija je podijeljena na pet serdarstava kao posebnih vojno-policijskih područja, od kojih je „Podrinjsko-savsko područje” sa okružjima: šabačkim, valjevskim, sokoskim, te Jadrom i Rađevinom, bilo važno za praćenje prilika u Bosanskom ejaletu. Dužnost velikih serdara bila je da nadgledaju serdarstva, a posebno pogranična područja. Oni su ujedno obnašali i dužnosti zapovjednika straža u lokalnim vojnim garnizonima.244 To je vrijeme u kojem je došlo i do formiranja prvog profesionalnog oficirskog kadra od 92 oficira, da bi od 1837. godine na kratko vrijeme u Požarevcu bila osnovana i “Vojna akademija”.245 Starješine „Podrinjsko-savskog područja” su u skladu sa Miloševim instrukcijama intenzivno radile na prikupljanju informacija o stanju u Bosanskom ejaletu u različitim sferama.246 U tim okolnostima, nije bijeljinski muteselim Ali-paša Fidahić bio prepoznatljiv samo po kupljenju prihoda sa svojih čifluka i zbrinjavanju prognanih muslimana iz Kneževine Srbije. Pored toga, on se angažirao i na sprečavanju nemira pravoslavne raje, koja je podsticana iz Kneževine Srbije.247 Imajući u vidu sve navedene aktivnosti nimalo ne čudi da je Ali-paša Fidahić među narodom Bijeljine bio poznat pod nadimkom „junak Bosne“.248

Već tokom 1834. godine (zahvaljujući zavidnoj količini naoružanja dopremljenog iz Kneževine Srbije) pravoslavna raja Derventskog kadiluka se podigla na oružanu pobunu, u kojoj su opustošene muslimanske kuće, dok je jedan broj begovskih ođžaka porušen i opljačkan.249 U tim okolnostima, do prvog obračuna sa pobunjenicima došlo je 10. marta 1834. godine kod Podnovlja, nedaleko od Vučjaka.

proširena na „šest nahija“ od sredine 1834. godine imala 18 knežina, koje su se od te godine nazivale kapetanijama, dok su se nahije od 1834. do 1838. godine nazivale okružja, a potom okruzi, kojih je u Kneževini Srbiji bilo 17, a kapetanija 60.

244 V. Stojančević, Obavještajna služba, 164. Tokom 1834. godine osnovano je i Ministarstvo “popečiteljstvo” za Kneževinu Srbiju. Za prvog ministra je bio postavljen Toma Vučić Perišić. Na taj način je vojna organizacija bila ustrojena u poseban resor.

245 V. Stojančević, Obavještajna služba,164-165. Knez Miloš je pridavao veliku pažnju regrutiranju i prijemu vojnika, vodeći računa da se u vojnu službu uključuju lica iz porodica sa “dobrom prošlošću”. O tome kazuje suvremenik Mladen Žujović,: “Knjaz nas je, okružen velikašima, pregledao i pitao svakoga odakle je i zna li pisati. Kad bejaše kod Čačana, čusmo kad jednom reče: ′Idi ti sinko kući′! Kad se taj izdvoji, videsmo da je to zdrav i kršan momak, pa se začudismo što ga knjaz ne htede u vojnike. Posle se govorilo da ga knjaz zato nije hteo, što je sumnjao da je njegov otac provodio Turke kad je bila bitka na Ljubiću.”

246 DARS B, fond KK, XXXVII, dok. br. 556. Pukovnik Jovan Mićić knezu Milošu, 5. april 1837. godine. Tako je u prvoj polovini 1837. godine knez Miloš obavještavan o prisustvu kuge u Bosanskom ejaletu, a kako bi obustavio trgovačke odnose sa ovom provincijom. Pošto je od strane direktora karantina Mateje Hristića obavješten „da u Bosni nema kuge“, knez Miloš je naložio nastavak trgovine s ovom provincijom.

247 G. Šljivo, BiH 1827.-1849, 237-255. 248 I. F. Jukić, n. dj., 315.249 S. S. H. Muvekkit, n. dj., 961.

143

Rezultat tog sukoba bio je poraz pobunjenika od bolje naoružane i organizirane vojske bosanskog valije Davud-paše.250 Nakon poraza veliki broj pravoslavne raje bježao je preko Save na austrijsku teritoriju. Njihovo bjekstvo, razumljivo, nije odgovaralo jednom broju spahija, jer su ostajali bez obrađivača posjeda, tj. radne snage na svojim imanjima, te su zahtijevali od pojedinih muteselima da se omogući njihov povratak.251 Prebjeglim licima iz Bosanskog ejaleta krajnje odredište i želja nije bio ostanak na austrijskoj teritoriji, već odlazak u Kneževinu Srbiju, gdje su, po pristizanju, najvećim dijelom razmješteni u prazne kuće tek protjeranih muslimana. Međutim, ove izbjeglice nisu se zadovoljile samo smještajem, već su zahtijevale dodjelu zemljišta. Miloš-beg im je izašao u susret i podijelio zemlju, ali uglavnom prostor koji su morali sami krčiti, kao i livade, ali ne u trajno vlasništvo. Nezadovoljni takvim prihvatom, uz dodatnu pojavu epidemije, oni su zahtijevali ponovni povratak u Bosanski ejalet.252 Direktnim uplitanjem na prilike u Bosanskom ejaletu, Miloš-beg je sticao naklonost i na taj način postajao sve utjecajnija ličnost kod pravoslavnog stanovništva izvan granica Kneževine Srbije.253 U odnosu na Bosanski ejalet, treba naglasiti da Miloš-beg nije bio u potpunosti zadovoljan onim što je postigao do 1834. godine. Njegove težnje i nakon neuspjele pobune iz 1834. godine sve do kraja prve vladavine (1839.), a posebno tokom druge vladavine (1858.-1860), bile su obnova „starog srpskog carstva”.254 Treba naglasiti da se u svim tim kombinacijama ujedinjenja „srpstva”, a naročito nakon 1844. godine, računalo na priključenje Bosanskog ejaleta.255 U međuvremenu, bijeljinski muteselim Ali-paša Fidahić se kontinuirano angažirao na sprečavanju prelazaka velikog broja uhoda iz Kneževine Srbije preko Drine. Pored toga, on je i sam u više navrata, a kako bi obišao svoje posjede, prelazio 250 Galib Šljivo, Omer Lutfi-paša u Bosni i Hercegovini 1850.-1852, Tešanj, 2007, 20-

21; Fuad Slipičević; Petar Pejović; Mehmedalija Bojić; Nikola Stijepović, Bune i ustanci u Bosni i Hercegovini u XIX veku, Beograd, 1952, 45-46. U žestokom sukobu u kojem je poginulo oko 300 pobunjenika i vojnika Bosanskog ejaleta, bio je i veliki broj ranjenih, među kojima i jedan od vođa ove pobune pop Jovica, koji se uspio skloniti u Vučjak, a potom prebjeći u Kneževinu Srbiju.

251 HDA Z, fond SgK, Prezidijalni spisi, dok. br. 143/1834. godine. Prema izvještaju „Brodske regimente“ tokom ovih događaja na austrijskoj strani je prebjeglo 278 lica.

252 Lazar Čelap, „Neuspelo naseljavanje bosanskih izbeglica u Srbiji u doba kneza Miloša“, Godišnjak društva istoričara Bosne i Hercegovine, Godina XI, Sarajevo, 1961, 278. Miloš-beg im je dozvolio povratak svojim domovima. Koordinacija njihovog povratka koju je vršio pukovnik Lazar Teodorović vršena je dvije godine kasnije tj. tokom 1836. godine; DAZ, fond: SgK, Prezidijalni spisi, dok. br. 325/1838. godine. Prema izvještaju sa područja „Banske vojne granice“, jedan broj ovih izbjeglica je ostao na području Slavonije, dok su se na prostoru Bosanskog ejaleta vratile 163 osobe.

253 Vladimir Stojančević, „Politički pogledi kneza Miloša Obrenovića na pitanje oslobađanja balkanskih naroda“, Istoriski časopis, (dalje: V. Stojančević, Politički pogledi kneza Miloša Obrenovića), knj. IX-X, Beograd, 1960, 350.

254 Radoš Ljušić, Knjiga o Načertaniju. Nacionalni i državni program Kneževine Srbije (1844), Beograd, 1993, 51-52.

255 Vladimir Stojančević, „Knez Miloš prema Porti i narodnim pokretima u Turskoj 1823-1839. godine”, Zbornik istorijskog muzeja Srbije, br. 6, Beograd, 1969, 46-47.

144

na teritoriju Kneževine Srbije. Međutim, njegovim prelascima na teritorij Kneževine Srbije nije bio zadovoljan Miloš-beg Obrenović, te je u više navrata preko bosanskih valija zahtijevao da „obuzdaju” Ali-pašu Fidahića, pri čemu nije prezao ni od prijetnji napadom na Bijeljinu. Jedna od tih prijetnja ostvarila se sredinom marta 1835. godine, kada je došlo do međusobnog puškaranja.256 Ovaj spor je dobio tolike razmjere, da je bosanski valija Davud-paša bio primoran formirati komisiju za pregovore sa Kneževinom Srbijom. Pukovniku Lazaru Teodoroviću, koji je predstavljao srbijansku stranu, bilo je posebno stalo da osigura uklanjanje Ali-paše Fidahića. Međutim, do njegovog uklanjanja tokom 1835. godine, nije došlo.257

Koliki značaj je Miloš-beg pridavao uklanjanju bijeljinskog muteselima Ali-paše Fidahića da se zaključiti i po tome što je u ovaj događaj, pored pukovnika Teodorovića, bio uključen i glavni serdar „srpske” vojske Toma Vučić Perišić.258 S druge strane, a kako bi što podrobnije upoznale Miloš-bega o stanju u Bosanskom ejaletu, granične službe su vrlo često pod plaštom obavljanja trgovinskih poslova izdavale putne isprave „podobnim” licima, koja su prelazila rijeku Drinu i upravo preko Bijeljine duboko zalazila na teritorij Bosanskog ejaleta.259

Napokon, želja Miloš-bega za uklanjanje Ali-paše Fidahića ne samo iz Bijeljine već i sa prostora Bosanskog ejaleta, ostvarena je tokom 1836. godine. Nju je realizirao Milošev „stari prijatelj” bosanski valija Mehmed Salih Vedžihi-paša, koji je sredinom septembra 1835. godine, sa dužnosti beogradskog muhafiza upravo preko Bijeljine došao u Bosanski ejalet. Činjenica da je došao sa dužnosti beogradskog muhafiza, te način na koji mu je Miloš-beg priredio ispraćaj, sami po sebi su govorili o njihovom prijateljstvu.260 Naime, ovaj valija se odmah po dolasku na dužnost počeo angažirati na sprovođenju reformi, a posebno onih koji su se odnosile na uvođenje nizama. Međutim, bosanski prvaci na njih nisu pristajali. Među onima koji 256 G. Šljivo, BiH 1827.-1849, 237-255. 257 DARS B, fond KK, XXXVII, dok. br. 1094. Lazar Teodorović knezu Milošu, Lešnica

10. maja 1835. godine.258 DARS B, fond KK, VII, dok. br. 617. Knjaz Miloš Tomi Vučiću Perišiću, Kragujevac

9. avgust 1835. godine. Analizom dopisa koji je Toma Vučić Perišić upućivao Miloš-begu vidljivo je „da nije bilo prelazaka nikakve vojske preko Drine”, već da je Ali-paša Fidahić sa protjeranim Bošnjacima iz Sokola obilazio „svoja” ognjišta. Međutim, bez obzira na to saznanje Miloš-beg je naredio Vučiću da poduzme mjere o zabrani bilo kakvih prelazaka na desnu stranu Drine.

259 DARS B, fond KK, XXXVII, dok. br. 535. Ispravičenstvo okružija užičkog knezu Milošu, 31. oktobra 1836. godine. Uvidom u ovaj dokument, u kojem su poimenično navedeni oko šezdesetak osoba kojima su izdate putne isprave, može se uočiti da se radi isključivo o pravoslavnim licima, iako je u tom periodu na prostoru Kneževine Srbije i dalje živio znatan broj muslimana koji su prirodno težili obići svoju protjeranu rodbinu u Bosanskom ejaletu.

260 DARS B, fond KK, VII, dok. br. 625. Toma Vučić Perišić knjazu Milošu, Beograd 1. septembar 1835. godine. U prilogu ovog dokumenta je dat pozamašan spisak neophodnih namirnica koje treba osigurati Mehmed Vedžihi-paši na svakom konaku. Naravno, takva Miloševa politika bila je povezana sa budućim odnosom između njih dvojice tokom Vedžihi-pašinog namjesnikovanja u Bosanskom ejaletu.

145

su bili njihovi najveći protivnici, pored krajiških prvaka, isticao se Ali-paša Fidahić. Upravo iz tog razloga on je tokom 1836. godine poveo oružanu pobunu protiv valije Vedžihi-paše, koja je poznata kao „Posavska buna iz 1836. godine”. Ova pobuna je inicirana nakon što je valija Mehmed Vedžihi-paša 11. avgusta 1836. godine pogubio banjalučkog muteselima Hifzi-efendiju i Mustafu-bega iz Travnika.261 U tim okolnostima, na temelju ranije koordinacije sa Krajišnicima, Ali-paša Fidahić je intenzivirao aktivnosti na prikupljanju naoružanja i vojske u Bijeljini.262 Iako nije dobio podršku od gradačačkog i derventskog muteselima, Ali-paši Fidahić je u rejonu Skugrića okupio oko 10-12 hiljada naoružanih vojnika. Toj grupi se sredinom septembra 1836. godine pridružilo dodatnih pet do šest hiljada vojnika. Nakon što je sve snage okupio, Ali-paša Fidahić je 16. septembra 1836. godine krenuo prema Travniku, kako bi se obračunao s valijom.263 U žestokim sukobima kod Žepča sredinom septembra 1836. godine poražene su snage Ali-paše Fidahića,264 nakon čega je bio primoran (21. septembra) povući se prema Bijeljini.265 Po dolasku u Bijeljinu (sa oko 400 ljudi) 27. septembra 1836. godine Ali-paša Fidahić je odbio valijin poziv na predaju, na što je ovaj odgovorio šesnaestosatnom topovskom paljbom. U tim okolnostima Ali-paša Fidahić se sutradan, tj. 28. septembra 1836. godine predao valiji.266 Miloš-beg je sa posebnim oduševljenjem i pažnjom pratio aktivnosti koje je poduzimao bosanski valija Vedžihi-paša, pri obračunu sa bijeljinskim muteselimom Ali-pašom Fidahićem.267 Nakon što je Ali-paša Fidahić u Bijeljini bio poražen od valije, ovaj muteselimluk je dat na upravu Mahmud-paši Fidahiću, koji je dao obećanje pukovniku Teodoroviću da će se stanje u ovom kadiluku normalizirati. Iako je Miloš-beg bio prividno zadovoljan imenovanjem Mahmud-paše Fidahića na položaj bijeljinskog muteselima, to zadovoljstvo je bilo kratkog daha. Naime, on je i dalje nastavio ne samo pratiti već i kreirati dešavanja u i oko Bijeljine. Tako je komandant podrinjsko-savskog područja pukovnik Jovanče Spasić, vrbujući neke 261 DARSB, fond KK, dok. br. 747. Konstantin Stojanović knjazu Milošu, Beograd 16.

avgusta 1836. godine. Nakon njihovog ubistva, valija je kako bi uplašio Bošnjake, mrtva tijela stavio pred džamijska vrata u Sarajevu.

262 HDAZ, fond SgK, Prezidijal 12, špijunski izvještaj. Rača, 22. avgust 1836; G. Šljivo, BiH 1827.-1849, 340.

263 S. Bašagić, n. dj., 151.264 DARSB, fond KK, VII, dok. br. 759. Aleksa Simić knjazu Milošu, Beograd 21.

septembar 1836. godine. 265 Milan Prelog, Povijest Bosne u doba osmanlijske vlade, II dio, (1739-1878.),

Sarajevo, 1900, 342-344. Snage Ali-paše Fidahića su imale oko 100 mrtvih, 200 ranjenih i 150 zarobljenih vojnika. Bosanski prvaci koji nisu učestvovali u pobuni, a u strahu od odmazde, prebjegli su u Slavoniju.

266 Detaljnije o ovoj pobuni pogledati u: Ćerim Rastoder, Izet Šabotić, „Posavska buna iz 1836. godine“, Arhivska praksa, br. 13, Tuzla, 2010, 366-378.

267 DARS B, fond KK, XXXVII, dok. br. 1459., od 28. septembra 1837. godine. Inače, ranije pominjani pukovnik Teodorović je bio od strane Miloš-bega zadužen za praćenje situacije u Semberiji, sa čime je bio upoznat i bosanski valija Salih Vedžihi-paša, koji je u više navrata preko Teodorrovića upućivao „srdačne pozdrave“ Miloš-begu Obrenoviću.

146

ljude iz Bosanskog ejaleta (između ostalog i Osmana Bajraktara iz Bijeljine) bio u obavezi raditi na uklanjanju novog bijeljinskog muteselima Mahmud-paše Fidahića.268

Međutim, iako je Miloš-beg direktno utjecao na dešavanja u Zvorničkom sandžaku, tj. Bijeljinskom kadiluku, njegov interes obuhvatao je cijeli prostor Bosanskog ejaleta. Tako je, na primjer, bio upoznat i sa aktivnostima obračuna bosanskog valije Vedžihi-paše sa krajiškim prvacima, koji se dogodio tokom druge polovine septembra 1837. godine.269 Već početkom oktobra iste godine Miloš-beg je bio upoznat i sa povratkom valije Vedžihi-paše iz Krajine, nakon što se ovaj obračunao sa krajiškim prvacima.270 Pored utjecaja na prilike u Bosanskom ejaletu, treba naglasiti da je Miloš-beg uglavnom, uz mito, vršio nabavku naoružanja i municije, a posebno baruta za svoju vojsku. Naravno, to je rađeno tajno i to najčešće iz Bijeljine, tačnije rečeno Janje i Srebrenice, pa i iz osmanskog arsenala u Beogradu. Nabavku naoružanja vršili su povjerenici Miloš-bega, jer su imali upliva na dvoru beogradskih muhafiza, gdje su, uz podmićivanje njegovih “džebandžibaša”, dobijali topovsku đulad, fitilje, pa čak i topove manjeg kalibra.271

Nadalje, Miloš-beg Obrenović je vrlo često, pomoću razvijene mreže uhoda u Bosanskom ejaletu, dobijao pisma, pa i lično primao pravoslavno stanovništvo ove provincije, koje ga je upoznavalo sa „navodnim patnjama“ hrišćana u Bosanskom ejaletu. On je sa sadržajima tih poruka (uz pomoć beogradskih muhafiza) upoznavao Uzvišenu Portu, koja je na osnovu tih informacija preko bosanskih valija poduzimala odgovarajuće mjere, pri tome ne vodeći računa da je većina tih pisama bila plod Miloševih intriga.272

268 Ć. Rastoder; I. Šabotić, cit. čl., 377.269 DARS B, fond KK, XXXVII, dok. br. 608. Direktor karantina Matej Hristić knezu

Milošu, 15. septembra 1837. godine. U tom izvještaju se između ostalog navodi: „(...) kako je Vedži-paša bosanski iz Travnika s 10.000 vojske u Krajinu otišao, i budući mu neprestano vojska iz Urumenlije kroz Višegrad prolazi za Krajinu“.

270 DARS B, fond KK, XXXVII, dok. br. 615. Direktor karantina Matej Hristić knezu Milošu, 1. oktobar 1837. godine

271 V. Stojančević, Obavještajna služba, 165-166. Među povjerenicima Miloš-bega bili su poznati: Marko Bogdanović, Panta Hadži Stojilo, Hadži Brzak, Cvetko Radojević, i dr.

272 Vladimir Stojančević, Miloš Obrenović i njegovo doba, Beograd, 1966, 331. Sredinom 1836. godine Miloš je dobio pismo iz Bosanskog ejaleta u kojem je, između ostalog, pisalo: „Jesu nam (misli na muslimane – op.a) svake dosade i štete činili, tukli i ubijali nas, sekli, globljavili nas bezprimerno, stoku nam oduzimali nasilno (...)“.

147

Zaključak

Nahija Bijeljina je od početka XIX stoljeća, a posebno nakon 1833. godine predstavljala centar različitih interesnih sfera. U prvom redu ona je bila prepoznatljiva po težnjama bosanskih prvaka za autonomno uređenje Bosne, s jedne strane, dok je, u odnosu na Kneževinu Srbiju, Bijeljina predstavljala ključni centar njihovog djelovanja, s druge strane. Pored nacionalnih težnji, te geografskog položaja, takvi stavovi iz Kneževine Srbije bili su nesumljivo povezani sa njenim izrazito agranim položajem. Upravo zahvaljujući tom položaju, Bijeljina se od početka osmanske uprave do sredine XIX stoljeća kontinuirano razvijala od jednog malog naselja u modernu varoš. Značaj Bijeljine od kraja 1833. godine, tj. od kada je Kneževina Srbija dobila izvjesnu autonomiju u okviru Osmanskog carstva, te nakon što su u Bosanskom ejaletu ukinute kapetanije, bio je prepoznatljiv po tome što je Bijeljina postala zaseban muteselimluk. Tim muteselimlukom je od kraja 1833. do sredine 1836. godine upravljao „bosanski junak“ Ali-paša Fidahić. Međutim, „bosanski junak“ je od Kneževine Srbije, tj. Miloš-bega Obrenovića i pomoć bosanskih valija označen kao „opasna ličnost“. Upravo takavi stavovi bili su od presudnog utjecaja za njegovo uklanjanje ne samo iz Bijeljine, već i Bosanskog ejaleta. No, njegovim progonstvom odnos Kneževine Srbije prema Bijeljini nije promijenjen, naprotiv, on je u narednom periodu pojačan.

Summary The nahiye Bijeljina since the beginning of the nineteenth century, especially after the 1833. represented the center for different spheres of interest. Firstly, it was recognizable by its Bosnian leaders for aspirations for an autonomous organization of Bosnia on the one hand, while to the Principality of Serbia it represented a key center of of its action. In addition to national aspirations, and geographic location such attitudes from the Principality of Serbia were undoubtedly associated with its highly important position. Thanks to this position Bijeljina since the beginning of Ottoman rule until the middle of nineteenth century continuously evolved from a small village into a modern township. Importance of Bijeljina region in 1833., i.e. since the Principality of Serbia gained a certain autonomy within the Ottoman Empire, and after the Bosnian eyalet abolished captain office, was recognized as a separate stewardship of Bijeljina. From the end of the 1833. until the middle of 1836. it was administered by “Bosnian hero,” Ali-Pasha Fidahić.

However, “the Bosnian hero” was marked by the Principality of Serbia, i.e. Milos Obrenovic and the Bosnian vali as “dangerous person.” Precisely this attitude was of crucial influence for his removal not only from Bijeljina but also from Bosnian eyalet. However, his persecution did not change the Principality of Serbia’s attitude towards Bijeljina, rather it was enhanced in the future.

148

Mr. sc. Kemal Nurkić

ČARŠIJE U BIJELJINI I JANJI KRAJEM OSMANSKE VLADAVINE

Uvod

Bijeljina, grad u Semberiji, nedaleko od Save i Drine, poznat kao tržište i izvoznik poljoprivrednih proizvoda , prvi put se spominje 1446. godine273. Na osnovu zapisa putopisca Evlije Čelebije, kasaba Bijeljina se nalazi na vrlo plodnom i žitorodnom velikom polju koje obiluje travom i vodom. Imala je tada svega pet mahala sa 500 lijepih, daskom pokrivenih kuća, prizemnih i na sprat. U svakoj kući ima živa voda. U baščama na hiljade divnih ptičijih melodija osvježavaju ljudsku dušu i okrepljuju čovjekovo zdravlje274.

Na početku ovoga rada treba istaći da je za Bijeljinu od posebne važnosti defter nekretnina koji je napisan krajem osmanske vladavine u Bosni i Hercegovini. Naime, početkom 18. stoljeća osmanska administracija se prilagođava novim prilikama i organizuje u kancelarije prema evropskom uzoru. Matične knjige, koje su u Evropi vođene po crkvama, za zapadnoevropske zemlje imaju jedinstvenu historijsku vrijednost, čak i ako se uzme u obzir i to da podaci koje sadrže nisu uvijek vjerodostojni. Osmanski katastarski popisi, međutim, nesumnjivo su najznačajni za balkanski prostor osmanskog perioda. Oni predstavljaju osnovni izvor za proučavanje ključnih historijskih tema, kao što su uspostava i organizacija osmanske države, demografska kretanja, privredne aktivnosti, struktura stanovništva, pravno-politička ali i kulturna historija balkanskih zemalja. Komparativnom analizom deftera dobije se potpunija slika prošlosti određene oblasti.

Defteri također omogućavaju rekonstrukciju kako područja koja su pripadala naseljima, tako i naselja samih. To posebno vrijedi za kasabe, gdje su nekretnine popisane prema mahalama i sokacima u kojima su se nalazile. Defter također pruža i podatke na osnovu kojih možemo dobiti stanovitu sliku o stepenu razvoja kako gradske tako i seoske privrede.

Čaršije u Bijeljini i Janji krajem osmanskog perioda

Popis Zvorničkog sandžaka završen je u aprilu 1533.godine, i tu se spominje bijeljinska nahija. Tada su popisana samo četiri sela: Četvrtkovište sa 13 kuća i centar današnje Bijeljine, Mirkovci sa 7 kuća, Grm Selište 10 kuća i Čukojevići sa 25 kuća275. Prema ovome popisu, 13 kuća u Četvrtkovištu su bile muslimanske, a ostala spomenuta mjesta su brojala ukupno 42 kuće sa pravoslavnim stanovništvom. 273 Hamdija Kreševljaković, Stari gradovi, Naše starine I, 14. 274 Evlija Čelebi, Putopis, Sarajevo-Publishing, 1996, 485. 275 Adem Handžić, Postanak i razvitak Bijeljine u XVI vijeku, POF, Sarajevo 1965. 47.

149

Carskom naredbom od 1580.godine, Četvrtkovište je proglašeno kasabom, jer je zadovoljavalo uslove na osnovu koji neko naselje može dobiti status kasabe. Naime, u carskoj džamiji su održavane kolektivne molitve, naselje je imalo stalni pazarni dan i godišnji vašar, pa to je bilo dovoljno da zvanično postane kasaba. Popisom bijeljinskog kadiluka iz 1875. utvrđeno je da je te godine u bijeljinskoj čaršiji, ne uzimajući u obzir gradske mahale, bilo više od 150 različitih dućana i radnji, oko 80 magaza, po nekoliko kahvi i mehana. U čaršiji kasabe Janja bilo je oko 100 dućana, 15 magaza i 10 kahvi. U čaršiji kasabe Brezovo Polje bilo je oko 60 dućana. U popisu građevina često je navedeno i od kakvog su materijala pravljene, što nam govori i o ondašnjoj praksi gradnje. Evo nekoliko primjera iz popisa čaršije Bijeljine i čaršije Janja276

Emlak čaršije Bijeljina277

Posjed Mjesto Broj Uživalac Posjeda Vrijednost

magaza Čaršija 1 u Imamović Mahali Pašić Mehmed Alić 5000magaza isto 2 isto 5000magaza isto 3 isto 5000magaza isto 4 isto 5000dućan,terzija isto 5 Janica mahala Lazić Pero 3000dućan isto 6 isto 3000dućan,terzija isto 7 isto 3000dućan isto 8 isto 3000dućan isto 9 isto 3000dućan isto 10 isto 3000magaza isto 15 u mahali Janica Panić Boso 5000magaza isto 15a isto 5000magaza isto 16 isto 5000magaza isto 16a isto 5000magaza isto 18 vakuf 15000mekteb isto 19 mekteb i sibjan 0magaza isto 20 vakuf 15000

dućan isto 1 u mahali Dragić Pašalić Hasan sin Abdullaha 3500

dućan isto 3 u mahali Hamidagić Ismić Hasan sin 3500magaza isto 5 u mahali Imamović Pašalić Jusuf. 14000

276 Napomena. Ovaj popis nije kompletan, pošto nemamo puno prostora. 277 Nurkić Kemal, Beline gazasini-birinci emlak defteri, Popis bijeljinskog kadiluka,

mulkovna dobra, Arhiv TK, 2009.

150

magaza isto 7 vakuf 13000

magaza isto 9 isto 6100




magaza isto 17 u mahali Muharemagić Hadži Mujčić Salim aga 13000

magaza isto 19 u mahali Muharemagić Hadži Mujčić Rustem aga 13000

magaza isto 21 u mahali Janica Pero 8500



magaza isto 27 nečitko ime 5000


pekara isto 31 isto 5000

dućan isto 30 u mahali Guladža Panić Boso sin Pante 2000

dućan isto 32 Tuzlak Marko sin Stojana 1000

dućan isto 34 u mahali Dašnica Novaković Pero 1500

štala isto 36 u mahali Muharemagić Berberević Salim aga 2500

dućan isto 38 u mahali Muharemagić Berberević ....sin Rustema 3000

Nečitko isto 40 isto 3000

anbar isto 42 u mahali Kondžić Hadžisalihović Rustem sin Alije 500

Nečitko isto 44 Grabčanović Salih 5000

Nečitko isto 44a u mahali Imamović Imamović Ahmed sin Husejna 3000

dućan isto 46 Grabčanović Salih 2200




magaza isto 54 Kumašinović Mehmed i brat 20000

dućan isto 33 u mahali Dašnica Novaković 3000

151

dućan isto 35 isto 2000

dućan isto 37 u mahali Muharemagić Mojčić Salim aga 550

dućan isto 39 isto 550magaza isto 2 Hadžisalihović Salih 7500magaza isto 4 isto 7500magaza isto 6 nečitko 6000magaza isto 8 isto 6000magaza isto 10 u mahali Čorić Pašalić Ibrahim 5000magaza isto 12 isto 5000magaza isto 14 isto 5000dućan.... isto 16 u mahali Janica Bojčić Rajko sin 3000dućan.... isto 18 isto 2000dućan isto 20 isto 2000dućan isto 22 isto 2000dućan isto 24 isto 2000dućan isto 26 isto 2000dućan isto 28 isto 2000magaza čaršija 1 u mahali kondžić Hadžisalihović Salih 12000

magaza isto 3 mahale mezbureden Hadžisalihović Hasan 12000

magaza isto 5 u mahali Muharemagić Hadžisalihović Ahmed 11000

dućan isto 7 u mahali Dragić Vrančarević Abdullah 3000dućan isto 9 isto 1000magaza isto 11 u mahali Bajnica Bojčić Rajko 3000Nečitko isto 13 Gazić Ahmed sin Husejna 1000dućan isto 15 u mahali Janica Bojčić Rajko sin 6000dućan isto 17 isto 2000dućan isto 19 isto 2000Nečitko isto 21 isto 22000

dućan isto 23/25 u mahali Muharemagić Mojčić Salim aga 10000

Nečitko isto 27 isto 10000magaza isto 29 isto 10000magaza isto 31 isto 7000

152

dućan isto 33 u mahali Imamović, Imamović Ahmed 7500

dućan isto 35 Grabčanić Salih 10000

dućan isto 37u mahali Imamović, Imamović Ahmed sin hasana 5500

dućan isto 39 u mahali Hamidović, Pašagić jusuf 4500

dućan isto 41 Hadžisalihović Rustem 3000


dućan isto 45 u opštini Zvornik Bojčić boso sin 7000

dućan isto 47 Hadžisalihović Hasan 3000

dućan isto 49 u mahali Janica Marinković Vaso 5000

magaza isto 51 mahale mezbureden Bojčić Milenko 20000

dućan isto 53 Emin aga 4000

dućan isto 55mahale mezbureden Hadžisalihović Ahmed 4000

magaza isto 57 u mahali Golać Đorđić Avram 10000


dućan isto 61 u mahali Pašabahče, Husejn 9000

Nečitko isto 63 nečitko 5000

dućan isto 65 Osmanbegović Muharem 14000

dućan isto 67 Nečitko 16000

dućan isto 69 u mahali Janica Manojlović Mirko 17000

Nečitko isto 71 Hadžisalihović Rustem 5000

dućan isto 73 Osmanbegović Muharem 7500


dućan isto 77u mahali Muharemagić, Hadžisalihović Ahmed sin Mustafe 8000

dućan isto 79 iz mahale Muhermagić Mula Hasan 11000

dućan isto 81 iz Zvornika Bojčić Boso sin 7000


dućan isto 85 iz mahale Imamović, Osman 7500


153

dućan isto 89 iz mahale Imamović, Beganović Hasan 5000




dućan isto 107 iz mahale Janica Čolaković Boso 3000



dućan isto 113 iz mahale Golać Čolaković Pero sin Miće 5000

Nečitko isto 115 iz mahale Hambar, Salihbegović Omer 6500

dućan isto 117 iz mahale Hambar, Salihbegović Omer 6000


dućan isto 121 Isto 3000

magaza isto 123 iz mahale Janica Bojčić Pero 20000


dućan isto 127 Grabčanović Salih 8000

dućan isto 129 iz mahale Solunović, Osmanbeg Bekir 6000

dućan isto 131 Osmanbegović Hajdar ić 6000

dućan isto 133 5000

magaza isto 135 iz mahale Janica Bojčić Pero 10000

dućan isto 137 iz mahale Hambar Kulaković 8000

magaza isto 139 iz mahale Dašnica Krsmanović Pero 6000

magaza isto 141 iz mahale Janica Bojčić Milko 10000


dućan isto 145 iz mahale Janica Bojčić Rajko 8000


dućan isto 149 Ramo 9000

dućan isto 151 iz mahale Imamović, Osmanbegović Hašim ić 9000

dućan isto 153 mahalle mezbureden Osmanbegović Omer ić 5000

154

dućan isto 155 iz mahale Pašabahča Osmanbegović Ibrahim ić 5000

dućan isto 157 iz mahale Imamović, Osmanbegović Hašim ić 4000

dućan isto 159 iz mahale Šabić Aličić Mustafa 7000





dućan isto 169 Ramo 5000

dućan isto 171 iz mahale Solunović, Osmanbegović Murad 6000

magaza isto 2 iz mahale Čorić Pašić Ibrahim 5000







Nečitko isto 16 iz mahale Muharemagić, Hirić Mula Ahmed 2500


džamija isto 20 Stanovništvu mahsus 0


Nečitko isto 24 iz mahale Muharemagić, Muharemagić Husejn 6000


dućan isto 28 vakuf 2000

dućan isto 30 iz mahale Muharemagić, Muharemagić Hasan 2000

dućan isto 32 Salihbegović Salih 2000

dućan isto 34 Osmanbegović Ibrahima žena 5000

155

dućan isto 36 Hadži Salko 5000

dućan isto 38 iz mahale Pašabahče Serezlić Mustafa aga 5000

magaza isto 40 iz mahale Golać Spasojević Maksim 10000

magaza isto 42 iz mahale Imamović, Pašić Mehmed 7500


dućan isto 46 iz mahale Golać, Papa Gališić Pero 4000

dućan isto 48 iz mahale Janica, Katić Tudor 2500

Nečitko .isto 50 nečitko .............

Nečitko isto 52 iz Imamović mahale Osman 3500



dućan, berber isto 58 iz Imamović mahale Imamović Hadži Salih 5000


kuća isto 62 isto 5000



anbar isto 68 isto 3000

anbar isto 70 iz mahale Imamović, Imamović Ahmed aga 2000

Nečitko isto 72 Stanovništvu mahsuz 0

magaza isto 82 iz Janica mahale 5000

magaza isto 84 iz Solunović mahale Osmanbegović Murad 6000







dućan isto 98 iz mahale Dragić, Ibrahim 8000

dućan isto 100 vakuf Atik džamije 3000



156

magaza isto 106 iz mahale Janica, 15000

magaza isto 108 nečitko. 15000

dućan isto 110 iz mahale Imamović, Pašić Mehmed 6000

dućan isto 112 iz mahale Kondžić, Hadžisalihović Hasan 6000

dućan isto 114 iz mahale Pašabahče, Serezlić Mustafa aga 3500


dućan isto 118 iz mahale Pašabahče Serezlić Mustafa aga 3500

magaza isto 120 iz mahale Imamović, Imamović Hadži Salih 8000

Nečitko isto 122 iz mahale Muharemagić, Berberević Rustem 1000

124

126

anbar isto 128 iz mahale Imamović, Imamović Hadži Salih 6000

anbar isto 130 isto 7000

dućan isto 132 iz mahale Muharemagić, Hadžisalihović Ahmed 4000

dućan magaza isto 134 nečitko 10000


dućan isto 138 iz mahale Kondžić Salihović Salih 6000


dućan isto 142 iz mahale Imamović, Nalić Ibrahim 4000

dućan isto 134 iz mahale Golać, Čolaković Pero 5000

magaza isto 146 iz mahale Janica, Panić Savo 28000


magaza isto 150 iz mahale Muharemagić, Ismailbegović Osman 13000

Nečitko isto 152 iz mahale Janica, Manojlović Mirko 4000

Nečitko isto 154 iz mahale Šabić, 7500

dućan isto 156 iz mahale Janica, Đorđa 9000


157

dućan isto 160 isto 5000dućan isto 162 isto 2000dućan isto 164 isto 2000dućan isto 166 iz mahale Pašabahče, Kurtić Mehmed 6000dućan isto 170 iz mahale Golać, Živan 6000dućan isto 172 iz mahale Imamović, Imamović Ahmed 5000dućan isto 174 iz mahale Šabić, 5000dućan isto 176 iz mahale Imamović, Hadži Alija 15000dućan isto 178 Muhamedović Ismail 5000dućan isto 180 iz mahale Janica Todorević Pero 5000dućan isto 182 iz mahale Golać, Čolaković Pero 10000dućan isto 184 10000pekara isto 186 iz mahale Imamović, Pašić Mehmed 10000dućan isto 188 isto 5000dućan isto 190 isto 5000dućan isto 192 Jukić mahale džamijski vakuf 6000magaza isto 194 iz mahale Janica Bojčić Rajko 30000dućan isto 196 nečitko 6000dućan isto 198 Mehmed sin 6000dućan isto 200 iz mahale Hambar, Bekir sin 6000dućan isto 202 iz mahale Pašabahče, Srezlić Mustafa 6000dućan isto 204 isto 6000dućan isto 206 džamijski vakuf 6000dućan isto 208 isto 6000dućan isto 210 isto 6000dućan isto 212 džamijski vakuf 6000

dućan isto 214 iz mahale Solunović, Osmanbegović Murad 15000

džamija isto 216 džamijski vakuh Salih Age 0

Nečitko isto 218 iz mahale Hambar, Tokić Abdija 4000dućan isto 220 isto 4000dućan isto 222 isto 4000dućan isto 224 isto 4000

dućan isto 226 iz mahale Hambar, Brkić Mustafe žena Fatima 4000

158

dućan isto 228 iz mahale Kurtović, Grabčanić Salih 4000

dućan isto 230 iz mahale Imamović, Hadži Hamzušić Hadži Alija 4000

Nečitko isto 232 Pašić Mehmed 8000

dućan isto 234 iz mahale Pašabahče, Bajraktarević Hašim 12000

dućan isto 236 Bajraktarević Sejfullah 5000dućan isto 238 Bajraktarević Sulejman 5000dućan isto 240 Jukić mahale džamijski vakuf 5000dućan isto 242 iz mahale Šabić, Aličić Mustafa 5000dućan isto 244 isto 10000dućn. čaršija 1 iz čaršije Kurtović, Islamović Islam 2000dućan, berber isto 3 isto 2000dućan isto 5 isto 3000kuća isto 7 isto 5000dućan isto 9 isto 3000dućan isto 11 isto 5000pekara isto 13 isto 15000dućan isto 15 iz mahale Janica, Čolić Risto 5000dućan isto 17 iz mahale Dašnica, Čolić Pero 4000kuća isto 19 iz mahale Janica, Čolić Risto 5000dućan isto 21 iz mahale Dašnica, Čolić Krsto 2000mejhana isto 23 iz mahale Golać, Radević Đorđija 5000kuća isto 25 isto 10000

kuća isto 27 nečitko 7000kuća isto 29 nečitko 15000Nečitko isto 31 isto 20000kuća isto 33 iz mahale Janica Crkveni vakuf 5000kuća, magaza isto 33a isto 5000mejhana isto 35 isto 5000dućan isto 37 iz mahale Janica Crkveni vakuf 5000Nečitko isto 39 nečitko 15000kuća isto 41 isto 10000kuća, magaza isto 41 isto 10000

dućan isto 2 iz mahale Muharemagić, Miričić Salim aga 5000

159

dućan, berber isto 4 iz mahale Imamović, Hadžibeganović Abdurrahman 2000

dućan isto 6 Hadžibeganović Ibrahim 2000dućan isto 8 isto 2000dućan isto 10 iz mahale Janica, Čolaković Pero 2000dućan isto 12 iz mahale Hambar, Salihbegović Omer 3000mejhana isto 14 iz mahale Kurtović, Grabčanić Salih 5000mejhana isto 16 5000dućan isto 18 isto 5000magaza isto 20 iz mahale Janica, Bojčić 6000magaza isto 22 isto 6000dućan isto 24 iz mahale Hambar, Brko Mustafa sin 5000dućan isto 26 iz mahale Janica, Boso 2500Nečitko isto 45 nečitko 10000

Popis čaršije Janja278

dućan čaršija 1 Užičan Hadži Rašidović Mehmed 5000dućan čaršija 3 Užičan Hadži Rašidović Mehmed 2000dućan čaršija 13 Hadži Ademović Mehmed sin Adema 1500dućan čaršija 15 Hadži Ademović Mehmed sin Adema 1500dućan čaršija 17 Hadži Ademović Mehmed sin Adema 1500dućan čaršija 19 Hadži Imamović Ibrahim sin Ibrahima 3000anbar čaršija 21 Hadži Imamović Ibrahim sin Ibrahima 1500dućan čaršija 23 Hadži Imamović Ibrahim sin Ibrahima 1000dućan čaršija 25 Hadži Imamović Ibrahim sin Ibrahima 1000dućan čaršija 27 Hadži Imamović Ibrahim sin Ibrahima 1000dućan čaršija 29 Hadži Imamović Ibrahim sin Ibrahima 1000dućan čaršija 31 Hadži Imamović Ahmed sin Mustafe i Brat 1750dućan čaršija 33 Hadži Imamović Ahmed sin Mustafe i Brat 1750dućan čaršija 35 Šabčan Hrnić Omer sin Muharema (Ismaić) 1750dućan čaršija 43 Alibegović Jusuf sin Alije 750dućan čaršija 45 Alibegović Durolija sin Alije 850dućan čaršija 47 Hadži Ademović Mehmed sin Adema 750

278 Nurkić Kemal, Beline gazasini-birinci emlak defteri, Popis bijeljinskog kadiluka, mulkovna dobra, Arhiv TK, 2009.

160

dućan čaršija 51 Hadži Mustafa sin Sulejmana 1700dućan čaršija 53 Durgunović Jusufa 1800dućan čaršija 57 Hadži Ademović Mehmed sin Adema 1900dućan čaršija 59 Hadži Ademović Mehmed sin Adema 1900dućan čaršija 65 Mustafa sin Sulejmana 1600dućan čaršija 67 Mehmed sin Ibrahima 700dućan čaršija 69 vakuf medrese. Osman efendija 2000dućan čaršija 71 vakuf medrese. Osman efendija 2000kuća čaršija 77 Musić Ibrahim sin Mehmeda 30000magaza čaršija 81 Musić Ibrahim sin Mehmeda 3500magaza čaršija 83 Musić Ibrahim sin Mehmeda 3500

magaza čaršija 85 Musić Ibrahim sin Mehmeda 3500magaza čaršija 87 Musić Ibrahim sin Mehmeda 3500magaza čaršija 89 Musić Ibrahim sin Mehmeda 3000magaza čaršija 91 Musić Ibrahim sin Mehmeda 3000dućan čaršija 95 Musić Ibrahim sin Mehmeda 1500dućan čaršija 97 Musić Ibrahim sin Mehmeda 1500dućan čaršija 99 Musić Ibrahim sin Mehmeda 1500dućan čaršija 107 Sinanović Jahja sin Sinana 1500dućan čaršija 109 Sinanović Jahja sin Sinana 1500dućan čaršija 111 Sinanović Jahja sin Sinana 1500dućan čaršija 113 Hadžić Husejn sin Mustafe i brat 1500dućan čaršija 115 Hadžić Husejn sin Mustafe i brat 1500štala čaršija 2 Užičan Hadži Rašidović Ahmed sin Rašida 1000dućan čaršija 6 isto 3000dućan čaršija 8 isto 3000dućan čaršija 12 isto 1500dućan čaršija 14 isto 1500štala čaršija 18 isto 800dućan čaršija 22 Hadži Ademović Arif sin Rašida 800dućan čaršija 24 Petrović Vaso sin Petra 3500dućan čaršija 26 Kara Salihović Alija sin Mustafe 800dućan čaršija 40 Spasojević Jovan sin Spasoje 3000dućan čaršija 42 Spasojević Jovan sin Spasoje 3000dućan čaršija 44 Iskokić Hadži Hasan sin Mustafe 1800dućan čaršija 46 Iskokić Hadži Hasan sin Mustafe 1900dućan čaršija 48 Iskokić Hadži Hasan sin Mustafe 1900

161

dućan čaršija 50 Hadži Ademović Mehmed sin Adema 1900dućan čaršija 52 Osmanbašić Ali sin Jusufa, durgutović 3500dućan čaršija 54 Husejn sin Hasana 3500dućan čaršija 56 Mumin sin Mustafe 3500dućan čaršija 60 Iskokić Abdija sin Saliha 2500dućan čaršija 62 Iskokić Abdija sin Saliha 1500dućan čaršija 64 Hadži Imamović Mehmed sin Adema 2500dućan čaršija 76 Mehmed sin Ibrahima 2000dućan čaršija 78 Mehmed sin Ibrahima 1500dućan čaršija 80 Mustafa sin Rašida 1500štala čaršija 82 Mustafa sin Rašida 1000kuća čaršija 84 Mustafa sin Rašida 2500dućan čaršija 86 Mustafa sin Rašida 2500dućan čaršija 88 Mehmed sin Mustafe 500dućan čaršija 90 Hadži Imamović Ahmed sin Mustafe 500dućan čaršija 92 Hadži Imamović Ahmed sin Mustafe 500dućan čaršija 100 Bekirević Osman sin Bekira 2000dućan čaršija 102 Bekirević Osman sin Bekira 900dućan čaršija 104 Bekirević Osman sin Bekira 900dućan čaršija 106 Šabčan Hrnić Omer sin Muharema 3500dućan čaršija 108 Šabčan Hrnić Omer sin Muharema 1500....... čaršija 110 Šabčan Hrnić Omer sin Muharema 1500dućan čaršija 112 Osman efendija 3000dućan čaršija 114 Osman efendija 3000dućan čaršija 116 Osman efendija 250dućan čaršija 120 Osman efendija 900dućan čaršija 122 Mulasalihović Mustafa sin Saliha 1250džamija čaršija 124 vakuf ..... čaršija 126 Osman sin Mustafe 1500dućan čaršija 128 Osman sin Mustafe 2000dućan čaršija 130 Osman sin Mustafe 2000dućan čaršija 132 Osman sin Mustafe 2000dućan čaršija 134 Osman sin Mustafe 2000dućan čaršija 136 Hurić Hadži Mustafa sin Sulejmana 1500dućan čaršija 138 Hurić Hadži Mustafa sin Sulejmana 1500dućan čaršija 142 Hurić Hadži Mustafa sin Sulejmana 1400dućan čaršija 144 Hurić Hadži Mustafa sin Sulejmana 1400

162

dućan čaršija 146 u Bijeljini, Dragić Husejn sin Sulejmana 2500dućan čaršija 148 u Bijeljini, Dragić Husejn sin Sulejmana 1400dućan čaršija 152 Musić Ibrahim sin Mehmeda 500dućan čaršija 154 Musić Ibrahim sin Mehmeda 500dućan čaršija 156 Musić Ibrahim sin Mehmeda 2500dućan čaršija 160 Mehmed sin Mustafe i brat 1500dućan čaršija 164 Mehmed sin Mustafe i brat 1750dućan čaršija 166 vakuf džamijski 1500.dućan čaršija 168 vakuf džamijski 550

Na kraju ćemo sumirati da je šira javnost još uvijek uskraćena za brojna saznanja iz izvora osmanske provenijencije, bilo zbog problema iščitavanja i prijevoda, bilo zbog ograničenih mogućnosti publikovanja. Na osnovu naprijed navedenog, može se konstatirati da su defteri veoma značajan historijski izvor za izučavanje historije BiH pod osmanskom vlašću. Naime, pitanja pravnog, ekonomskog i svakog drugog položaja stanovništva ovih prostora ne mogu se izučavati niti razumjeti bez uvida u sadržaje koje nude defteri.

163

Prof. dr. Azem Kožar

BIJELJINA I NJENA OKOLINA NA RAZMEĐUOSMANSKE I AUSTROUGARSKE UPRAVE

Abstrakt: U radu se govori o dva važna događaja koja su se zbila na području Bijeljine i njene okoline u posljednjim godinama osmanske i prvim godinama austrougarske uprave, koja su, između ostalog, uzrokovana geostrateškim značajem ovog pograničnog područja. Prvi se odnosi na borbe srbijanske i osmanske vojske u ljeto i jesen 1876. godine na području Bijeljine i njene okoline, a drugi na kolonizaciju stranih zemljoradnika u dolini Drine. Ovi događaji su odraz širih zbivanja kojima je zahvaćen prostor Bosne i Hercegovine i njeno balkansko i evropsko okruženje. O njima se u ovom radu govori na osnovu osmanskih, bosanskih, austrougarskih i srbijanskih izvora.

Ključne riječi: Bijeljina, Zvornički sandžak, Vilajet Bosna, Osmansko carstvo, Kneževina Srbija, Austro-Ugarska, borbe, srbijanska vojska, osmanska vojska, austrougarska okupacija, kolonije stranaca: Franc Jozefsfeld, Dugo Polje, Branjevo.

1. Uvodne napomene Područje Bijeljine i njene okoline, uokvireno sa sjevera granicom na Savi a sa istoka granicom na Drini, imalo je važan geostrateški značaj, kako za bosanske vlastodršce (do 1878. Osmanlije, a od tada Austrijance i Ugare), tako i za njene susjede: prije svih Kneževinu, odnosno Kraljevinu Srbiju. Ta činjenica, kao i reljefna pogodnost za razvoj poljoprivrede, odlučujuće su utjecali na karakter i opseg historijskih zbivanja na području Bijeljine i njene okoline (dijela Posavine i Podrinja) u vremenskom intervalu od prelomnih dvadesetak godina 19. stoljeća na razmeđu osmanske i austrougarske uprave. Historijskim istraživanjima ovog prostora od početka sedamdesetih pa do sredine devedesetih godina 19. stoljeća, bavio sam se sa različitih aspekata, najčešce u okviru prostora Zvorničkog sandžaka Bosanskog vilajeta, odnosno Tuzlanskog okruga kao jednog od šest okruga austrougarske Bosne i Hercegovine. Za ovu priliku osvrnut ću se na dva pitanja: na borbe za Bijeljinu u ljeto i jesen 1876. godine između osmanske i srbijanske vojske, te na provođenje austrougarske kolonizatorske politike na ovom području.

2. Borbe za Bijeljinu u ljeto i jesen 1876. godine

Nastojeći da što neposrednije utječe na razvoj prilika u okviru, Bosansko-hercegovačkim ustankom (1875.) pokrenutog, „Istočnog pitanja“, Kneževina Srbija je

164

15. juna 1876. godine objavila rat Osmanskom carstvu, u čemu joj se nakon tri dana pridružila i Crna Gora. Srbija je ušla u rat radi proširenja na sav balkanski prostor koji su i Srbi naseljavali, u čemu je prioritet dat zauzimanju Bosne, dok su planovi Crne Gore bili okrenuti zauzimanju Hercegovine. Ni sugestije evropskih diplomacija, ponajviše austrougarske i ruske, nisu mogle da utječu na promjene tih ratobornih, kako se ubrzo pokazalo više romantičarskih, raspoloženja u Srbiji, na čelu sa knezom Milanom Obrenovićem.279

Obje strane (srbijansko-crnogorska i osmanska) započele su intenzivne pripreme. Rat sa Osmanlijama u Srbiji je označen kao rat za oslobođenje i ujedinjenje „srpskog naroda na Balkanskom poluostrvu“, a „cjelokupna spoljna politika Srbije onog doba bila je okrenuta prema Bosni“.280 Na pripremama za rat u Srbiji radio je Ratni savjet, formiran aprila 1876. godine.

Vijesti o ratnim pripremama Srbije za upad u Vilajet Bosna imale su za posljedicu pojačavanje osmanskih vojnih snaga na području Vilajeta i njihovu koncentraciju u dolini Drine, na granici prema Srbiji (Bijeljina, Zvornik, Mali Zvornik, Sahar i dr.). Pojačavaju se granična osmatranja i izviđanja. Tako je, između ostalog, bašibozuk iz Bijeljine u toku noći odlazio na Drinu kako bi nadzirao događaje na srpskoj strani, a ujutro se vraćao na odmor u Bijeljinu. Sve je to utjecalo da u aprilu 1876. godine stane trgovina na pijacama u Brčkom, Bijeljini i Zvorniku.281

Prije objave rata Srbija je 23. juna uputila ultimatum osmanskoj vladi da „Turci evakuišu Bosnu i Hercegovinu, prvu od ovih teritorija zauzele bi srbijanske trupe a drugu crnogorske“. Kada je osmanska vlada to kategorično odbila, Srbija joj je 30. juna objavila rat.282 Kada se u Sarajevu saznalo za ultimatum Srbije, muslimansko i katoličko stanovništvo je u vidu telegrama uputilo protest protiv pripajanja Bosne i Hercegovine pravoslavnoj Srbiji Uzvišenoj porti i velikim evropskim silama.283

Reagovale su i velike sile potpisnice mirovnog ugovora u Parizu 1856.godine, kojim je garantovana autonomija Srbije (Austro-Ugarska, Njemačka, Francuska, Italija i Rusija, kojima se pridružila i Engleska) preporučujući Srbiji da se „suzdrži od preduzimanja svih mera koje bi mogle dati Porti izgovor da je napadnuta“, (...), “jer

279 Vaso Čubrilović, Vladimir Ćorović, Srbija od 1858. do 1903., (dalje: V. Čubrilović, V. Ćorović, Srbija od 1858.do 1903.), Beograd, nedatirano, 86-93.

280 Petar Opačić, „Vojne operacije u srpsko-turskom ratu 1876. godine“, Međunarodni skup povodom 100. godišnjice ustanka u Bosni i Hercegovini, drugim balkanskim zemljama i istočnoj krizi 1875-1878. godine, Tom II (Sarajevo-Ilidža, 1.–3. oktobra 1975.), (dalje: P. Opačić, Vojne operacije), Sarajevo, 1977., 281-304. Prema nekim procjenama Srbija je uoči rata 1876. godine imala oko 1. 500. 000 stanovnika a Osmansko carstvo oko 40 miliona.

281 Arhiv Bosne i Hercegovine (dalje: ABiH), Austrougarski vicekonzulat Brčko (dalje: AUVK B), Res. No. 16, Omčikus Theodoroviću, Brčko, 27. aprila 1876.

282 A. Debidur, Diplomatska istorija Evrope od otvaranja Bečkog kongresa do zaključenja Berlinskog (1814-1878. ). Knjiga druga. Preveo s francuskog Gradomir Ikonić, Beograd, 1934., 748.

283 ABiH, AUVK B, Res. No. 25, Theodorović Omčikusu, 1. jula 1876.

165

u tom slučaju neće biti u mogućnosti (...) da zaštite Srbiju od okupacije“.284 Međutim, ni ovo upozorenje nije promijenilo odluku Srbije koja je bila opredijeljena za rat.285

Do kraja juna 1876. godine sa obje strane granice na Drini našle su se vojske Srbije i Osmanskog carstva: srbijanska vojska pod komandom generala Ranka Alimpića od oko 20.000 vojnika, od kojih oko 2.000 dobrovoljaca, sa jedne, te osmanska vojska pod komandom Sulejman-paše, od oko 26.000 vojnika sa druge (bosanske) strane. U pomoć srbijanskoj vojsci pristizali su dobrovoljci iz drugih država, među kojima talijanski garibaldinci i ruski dobrovoljci, ali ih je general R. Alimpić uputio u pravcu Malog Zvornika i Sahara. Ratne operacije su počele tako što su srbijanske snage upale u Bosnu preko Drine na Bujuklića Adi 1. jula i potisle osmansku vojsku u Bijeljinu „ali njen napad na varoš nije uspeo te je morala da se vrati na polazne položaje“. U borbama vođenim narednih dana srbijanska vojska se uspjela utvrditi u Bosanskoj Rači i kod sela Popova.286

Osim centralne kolone koja je napadala preko Bujuklića Ade prema Bijeljini, srbijanska vojska je djelovala u još dvije kolone: u desnoj koja je, pod komandom kapetana Paje Putnika, zauzela put Bijeljina – Brezovo Polje i sa te strane napadala na Bijeljinu, i u lijevoj koloni koja je osvojila teritorij oko ceste Janja – Bijeljina i sa južne strane napadala Bijeljinu. O toku ovih borbi, posebno o ratnim gubicima zaraćenih vojski, različiti izvori donose različite podatke. Prema podacima koje donosi Muvekkit, u borbama za Bijeljinu vođenim 5. jula 1876. godine srbijanska vojska je imala gubitke od oko 1.500 vojnika „što u samoj kasabi što na prilazima gradu“, a osmanska 40 poginulih i 85 ranjenih,287 dok je prema izvještaju srbijanske vojske, koji prenose Narodne novine, poginulo 120, nestalo 40 i ranjena 362 srbijanska vojnika, dok im podaci o osmanskim gubitcima nisu poznati.288 No, bez obzira na istinitost prvih, odnosno drugih podataka, evidentno je da su borbe bile veoma žestoke i da su gubici bili obostrano veliki.

Nakon ovih borbi, u kojima su srbijanske snage ovladale prostorom od Bijeljine do Rače, vojske su se ušančile i kasnije nisu na ovom ratištu vođene neke veće borbe. Srbijanske čete su prodirale do Bogutova Sela, Zabrđa i Obarske, presjekle telefonsku vezu Bijeljine sa Tuzlom i pljačkale stanovništvo susjednih sela, ali su pod pritiskom osmanske vojske bile prisiljene na povlačenje. Najveći broj ratnih čarki događao se na centralnom dijelu fronta, na području kasabe Bijeljina, pri pokušajima srbijanske vojske da probije linije odbrane osmanske vojske i uđe u Bijeljinu.284 Krigs archiv Wien (dalje: KA W), Memorie, XXVIII, 1071.285 Slobodan Jovanović, Vlada Milana Obrenovića, Prva knjiga, (dalje: S. Jovanović,

Vlada Milana Obrenovića), Beograd, 1934., 517. Posebno je knez Milan Obrenović bio za rat, dok je Jovan Ristić, ministar vanjskih poslova, bio opredjeljenja da se Bosna i Hercegovina dobije diplomatskim putem.

286 P. Opačić, Vojne operacije, 290-304; Vojna enciklopedija, Drugo izdanje, 9, Beograd, 1975., 119; Đuzepe Barbanti-Brodano, Garibaldinci na Drini 1876., Beograd, 1958., 210, 235.

287 Salih Sidki Hadžihuseinović Muvekkit, Povijest Bosne, knjiga 2, (dalje: S. S. H. Muvekkit, Povijest Bosne, 2), Sarajevo, 1999., 1234-1235.

288 Narodne novine, 24. srpnja 1876. Još detaljnije o upadu na bosanski teritorij i borbama oko Bijeljine izvijestio je Obzor 12. srpnja 1876.

166

O stanju na bijeljinskom ratištu izvještavali su podrobno austrougarski izvori, prije svih vicekonzul Omčikus iz Konzulata u Brčkom, koji je neposredno izvještavao generalnog konzula Theodorovića u Sarajevo, ali i ministra Andrašija i druge visoke austrougarske dužnosnike. Njegovi izvještaji su se zasnivali na izvještajima koje je dobijao sa lica mjesta od austrougarskih podanika, koji su tamo kao konfidenti i upućivani po tom zadatku. Ti podaci se donekle razlikuju od srbijanskih i osmanskih izvora.289 U jednom od tih izvještaja od 25. jula 1876. godine stoji da su Mustafa Delaludin-paša i brigadir Salih-paša došli u Bijeljinu 20. jula sa tri bataljona pješadije i nekoliko topova, pa su rasporedili vojsku na lijevoj obali Drine naspram Bujuklić Ade. Tu su rasporedili i bašibozuke koji su stalno pristizali u ovaj kraj. Potom su učestale male čarke, da bi glavni boj trajao pet sati. U njemu je osmanska strana imala gubitke od oko hiljadu ljudi, a posebno su ginuli bašibozuci koji su mahnito ulijetali u borbu, a poginulo je i mnogo srbijanskih vojnika. Osmanska vojska uzimala je raju i njihove konje za prevoz municije i ranjenika, pa su ih uz kola i konje raspoređivali po ratištu, a srbijanska vojska je nasumice pucala na ove transporte, pa su tako mnogi izginuli. Poslije bitke, osmanska vojska se razmjestila mirno oko Bijeljine, a Srbijanci s druge strane Drine. Potom je ovaj front bio defanzivan, iako su i jedna i druga strana provocirale jedna drugu ispaljujući kanonade i razmjenjujući puščanu vatru, ali bez većih pokreta vojske. Iako su pljačkanja i sva nasilja bila strogo zabranjena, ona su sprečavana s promjenljivim uspjehom, posebno u mjestima u kojima su stanovnici napustili svoje kuće. Pojedinačna ubistva, poneke pljačke i druga nasilja bili su svakodnevna pojava. Pravoslavno stanovništvo je bilo u velikom strahu i u masama je bježalo u Srbiju i smještalo se, obično, u mjestima koja su bila u blizini Drine.290

Stanje na bijeljinskom i drugim ratištima u dolini Drine praćeno je i iz Tuzle, kao središta Zvorničkog sandžaka. U Tuzli su pripremane osmanske jedinice, a vijesti su stizale i od dezertera i drugih sudionika zbivanja. O tome je Živko Crnogorčević u svojim Memoarima zapisao: “Kad se srbijanska vojska povukla preko Drine, povuklo se s njom sve što je bilo pravoslavnog svijeta niže Bijeljine: muško-žensko, malo-veliko, staro-nejako, sve prebježe u Srbiju. Kad su „turci“ vidjeli utvrđenja koja je srbijanska vojska napravila, čudili su se. Sa srbijanskom vojskom povuklo se oko

289 ABiH, AUVK B, Res. No. 26, Omčikus Andrassy, Zichi i Theodoroviću, Brčko, 14. jula 1876. Između ostalog oni su kao očevici borbi u Bijeljini 3. jula 1876. godine izvijestili Omčikusa: “Oko 3. 000 Srbijanaca sa dva brdska topa su provalili u Bosnu. Turci su imali 1.350 vojnika redovne i rezervne vojske uz pet topova i 1.000 bašibozuka. Sukob se odigrao nadomak Bijeljine kod Golog Brda; poslije sat borbe osmanska vojska se povukla u Bijeljinu. Srbijanska vojska se podijelila u tri kolone i sa tri pravca opkolila varoš i započeo je napad. Uspjeli su prodrijeti u sam centar grada. Borba je trajala oko jedan ipo sat, pa pošto su odbijeni produžili su u pravcu Brodca, ali ih osmanska vojska nije slijedila. Prilikom ovih borbi poginulo je 88 srbijanskih vojnika. Osmanska vojska je svoje poginule i ranjene ukrcala u kola, pa se nije moglo znati koliko ih je bilo. Samo se doznalo da je ranjenih bila puna bolnica i još šest privatnih kuća“.

290 ABiH, AUVK B, Res. No. 27, Omčikus Andrassy, Zichi i Theodoroviću, Brčko, 25. jula 1876.

167

60.000 duša, tu su onda bezi bijeljinski skočili i čuvali njihove kuće i ostale zgrade da ih ne bi kojekakvi lopovi popalili“.291

O uzrocima poraza srbijanske vojske u borbama za Bijeljinu pisao je Vaso Pelagić, koji je te događaje pratio iz neposredne blizine. Po njemu, Drinski korpus srbijanske vojske je imao oko 15.000 vojnika, a osim toga i 3.000 pušaka u rezervi, namijenjenih „nepobunjenim Bosancima“, a bio je određen da operira protiv Bijeljine, Zvornika, Tuzle i centara srednje Bosne. Ali, srbijanske jedinice nisu micale dalje od Podrinja. Neke dobrovoljačke čete uspijevale su da prodru do Majevice, ali nisu imale bogzna kakvog uspjeha, “Već su i žene počele djeci pri nekom ukoru govoriti : idi, pomakni se, šta si se zaledio kao Ranko na Drini“.292 Uzroke srbijanskog poraza Pelagić je objašnjavao neobučenošću i nenaoružanošću srbijanskih vojnika „jer je turski vojnik mogao 10-15 metaka iz svoje ostraguše izbaciti, dok srbijanski vojnik iz svoje neudesne za rat sprednjače nije kadar ni dvije ispaliti“. I nesposobnost komandnog kadra srbijanske vojske je po njemu bio jedan od uzroka poraza. Bili su „tako smeteni da su davali komandu po kojoj je jedna brigada na drugu kao neprijatelja pucala (...), dobrovoljci, jurišnici osvajajući Bijeljinu ginuli su od srbijanskih topova jer komandanti bijahu poslali jednu vojsku da zauzmu varoš a baterijama opet komandovali da ih bombarduju“.293

Nakon utvrđivanja linije fronta obje vojske su očekivale pojačanja za nastavak djejstava, tako da su borbena djejstva u toku avgusta i septembra bila sporadična. Srbijanska vojska je dobila pojačanja u teškoj artiljeriji, ali ne i u ljudstvu, koje je upućivano na jug Srbije, gdje su srbijanske jedinice na frontovima prema Nišu, Timoku i Sjenici trpjele poraze. Osmanskoj vojsci su preko Tuzle pristizala pojačanja u ljudstvu i naoružanju. Komandant osmanskih snaga Salih-paša je održavao mobilnost svojih jedinica. Ovo ratište je 23. avgusta obišao i zvornički mutesarif Mustafa-paša, nakon čega je stigao u Brčko.294

Ratne operacije na području Bijeljine prouzrokovale su i migracije muslimanskog stanovništva u unutrašnjost Vilajeta. Najveći broj je migrirao u rejon Brčkog, čekajuči tu dalji rasplet situacije. Migracije su zahvatile i Tuzlu i mnoga druga naseljena mjesta koja su bila udaljenija od Brčkog. Austrougarski izvori su zabilježili te pokrete stanovništva iz Bijeljine prema Brčkom i Tuzli, koji su se konstantno događali, bez obzira što je bijeljinski kajmekam zabranio „odlazak raje u Brčko“.295

Srbijanska vojska je sredinom septembra napustila mnoga utvrđenja koja je izgradila uz Drinu prema kasabi Bijeljina. Sa sobom je odnijela i sve pontonske mostove. Napustili su i utvrđenja koja su bila podignuta na bosanskoj strani: Topile, Popovi, Međaši, Brodac, Kriva Bara, Rača.296

291 Memoari Živka Crnogorčevića, Priredio za štampu Milenko S. Filipović, (dalje: Memoari Živka Crnogorčevića), Sarajevo, 1966., 62.

292 Vaso Pelagić, Izabrana dela, III, (dalje: V. Pelagić, Izabrana dela), Sarajevo, 1971., 113.293 V. Pelagić, Izabrana dela, 115.294 ABiH, AUVK B, Res. No. 31, Omčikus Theodoroviću, Brčko, 24. avgusta 1876.295 ABiH, AUVK B, Res. No, Omčikus Theodoroviću, Brčko, 8. septembra 1876.296 S. S. H. Muvekkit, Povijest Bosne, 2, 1258.

168

Povlačenje srbijanske vojske se u nekim izvorima objašnjava time da zauzimanje Bosne nije u to vrijeme bio njen glavni strateški cilj, već je ovaj napad trebao da zaštiti desnu stranu srbijanske vojske od napada sa bosanske strane u toku ratovanja na jugu Srbije. Takve procjene se dovode u pitanje pridavanjem značaja planovima srbijanske vojske o povezivanju sa ustaničkim centrima u Bosanskoj krajini. Međutim, poraz srbijanske vojske i na drugim ratištima, potvrđuje činjenicu o nadmoćnosti osmanskih vojnih snaga u ovo vrijeme.297

I nakon povlačenja glavnine srbijanskih vojnih snaga ostale su značajne vojne snage na bijeljinskom ratištu, otvarajući na protivnika povremeno puščanu ali i topovsku paljbu. Na srbijanskoj strani od Rače duž Drine raspoređena je jedna brigada narodne vojske i deset bataljona dobrovoljaca sa šest poljskih i jednom baterijom teških topova, a komanda se nalazila u Prnjavoru. Sa osmanske (bosanske) strane naspram njih je u novembru 1876. godine bilo raspoređeno osam bataljona pješadije i eskadron artiljerije sa oko 40 topova i tri brigade bašibozuka.298

Konsolidacija prilika na ovom ratištu rezultirala je vraćanjem bjegunaca iz Srbije u proljeće 1877. godine. Prema pisanju Živka Crnogorčevića u aprilu te godine u bijeljinski kraj se vratilo oko 40.000 duša.299

Jenjavanje ratnih operacija na području Bijeljine u toku avgusta i septembra 1876. godine posljedica je odnosa snaga zaraćenih strana na ostalim ratištima. Zbog poraza na jugu Srbije srbijanska vojska se povlačila, a evropska diplomacija je nastojala da uspostavi primirje između zaraćenih strana. Iako primirje zvanično nije uspostavljeno, ono je trajalo od 20. avgusta do 16. septembra 1876. godine, kada su nastavljeni napadi srbijanske vojske na jugu Srbije. Pod ultimatumom Rusije Osmansko carstvo je pristalo na šestonedjeljno primirje 1. novembra 1876. godine.300

Nakon poraza u ratu sa Rusijom Osmansko carstvo je prinuđeno na sklapanje tajnog mira u San Stefanu, marta 1878. godine. Njime je obuhvaćeno i pitanje osmansko-srbijanskih odnosa. Za Srbiju i Crnu Goru su bila predviđena izvjesna teritorijalna proširenja, ali ne i na Bosnu i Hercegovinu, za koju je bila predviđena autonomija u okvirima Osmanskog carstva. Odlučujuće je ipak bilo neslaganje evropskih sila koje su sazvale Berlinski kongres juna 1878. godine i na njemu izvršile novu podjelu evropskih prostora oslabljenog Osmanskog carstva, te tako uredile političku kartu Balkana, koja će biti promijenjena tek u balkanskim ratovima 1912/13. godine.301

297 Milorad Ekmečić, Ustanak u Bosni, Sarajevo, 1973., 234-236. Vaso Čubrilović, Bosanski ustanak, Beograd,1930., 207. “Prema Bosni na Drini, stajao je Ranko Alimpić. Iako je to bojište po ratnom planu bilo sporedno, Alimpić je prešao sa svojim korpusom Drinu i napao na Bijeljinu. On je bio mnogo jači od Turaka, pa opet je bio suzbijen, vratio se natrag i utvrdio na Bujuklića Adi“. (...) A „ratni proglas kneza Milana iz Deligrada jasno je govorio da je uzrok ratu Bosna“.

298 ABiH, AUVK B, Res. No. 44, Omčikus Theodoroviću, Brčko 4. novembra 1876.299 Memoari Živka Crnogorčevića, 63300 V. Čubrilović, V. Ćorović, Srbija od 1858. do 1903., 93-100.301 Grgur Jakšić, Bosna i Hercegovina na Berlinskom kongresu, Beograd, 1955., 40-50.

169

Bosna i Hercegovina je odlukama evropskih sila data na privremenu upravu Austro-Ugarskoj. Nastao je period tromjesečnog oružanog otpora bosanskohercegovačkog (ponajviše muslimanskog) stanovništva austrougarskoj okupaciji, od 29. jula do 20. oktobra, kada se i područje Bijeljine i okoline (bijeljinski kotar) našao u novim državnim okvirima.302

3. Kolonije stranaca

Austro-Ugarska je u Bosni i Hercegovini konstantno provodila kolonizatorsku, aneksionističku i izolacionističku politiku. Svi ti aspekti okupacione politike su našli svoj puni izraz i primjenu i na području Bijeljine i njene okoline. Kolonizacija stranih zemljoradnika na ovom području je upravo bila u funkciji te i takve politike.

Naime, iseljavanje domaćeg stanovništva pratilo je doseljavanje stranaca. Najveći broj iseljenika činilo je muslimansko stanovništvo koje se nije mirilo sa okupacijom, dok su doseljenike činili uglavnom katolici (namještenici, stručna radna snaga, službenici, učitelji i dr. koji su nastanjivani u gradovima), te evangelisti koji su činili seosko zemljoradničko stanovništvo. Naseljavanje stranaca zemljoradnika, na koje se okupaciona vlast mogla osloniti, umjesto neposlušnog muslimanskog stanovništva, predstavlja jasan dokaz austrougarske aneksionističke politike, jer doseljavanje zemljoradničkog stanovništva demaskira svu proklamiranu privremenost i ukazuje na trajnost okupacije. A kada se kolonizacija provodi u dolini Drine, uz granicu prema Srbiji od koje je konstantno očekivana najveća opasnost po Monarhiju, onda ona ima i izolacionistički karakter, o čemu svjedoče brojni austrougarski izvori.

Prema austrougarskim podacima doseljavanje stranih zemljoradnika u Bosnu i Hercegovinu je trajalo od 1880. do 1905. godine. Na kraju 1905. godine ukupan broj stranih kolonista zemljoradnika iznosio je 9.660 osoba (u 1.817 porodica), koji su raspolagali sa 21.892 hektara obradive zemlje. Raspoređeni su u ukupno 54 kolonije, u 10 kotareva, među kojima je i bijeljinski kotar. Većina kolonija je osnovana na području Posavine i Podrinja, dok ih je u unutrašnjosti bilo znatno manje.303

Prve dvije kolonije formirane su u kotarevima Bosanska Gradiška (kolonija „Windhorst“) i Banja Luka (kolonija „Rudolfstal“) u periodu od 1880. do 1884. godine, a doseljenici su bili katolici (Saksonci, Vestfalci, Holandezi i Prusi). Treća kolonija pod nazivom „Franc Jozefsfeld“ formirana je u kotaru Bijeljina 1886. godine, a činili su je evangelisti (Nijemci sa područja Mađarske). U sve tri kolonije bilo je smješteno 520 porodica sa 2.800 članova. Raspolagale su sa 4.060 hektara zemlje, čiji su vlasnici uglavnom bili muslimani koji su se odselili u Osmansko carstvo, a kolonisti su je kupovali po povoljnim cijenama, uz posredovanje bosanskih vlasti.304

302 Mihovil Mandić, Povijest okupacije Bosne i Hercegovine (1878. ), Zagreb, 1910., 97-100.

303 Izvještaj o upravi Bosne i Hercegovine 1906., Zagreb, 1906. (dalje: Izvještaj o upravi BiH), 308-310.

304 Izvještaj o upravi BiH, 308-310; Nikola Jarak, Poljoprivredna politika Austro-Ugarske u Bosni i Hercegovini i zemljoradničko zadrugarstvo, (dalje: N. Jarak, Poljoprivredna politika), Sarajevo, 1956., 42.

170

Za sve ove kolonije, a slično je bilo i sa onima koje su kasnije osnivane, vlasti su davale podsticaje: besplatnu sječu drva za podizanje kuća i privrednih objekata, besplatno sjeme i novčanu pomoć, oslobađale su ih od poreza za određeno vrijeme itd. Ove činjenice, uz konstataciju da su se te kolonije nalazile na komunikacijski pogodnim prostorima, te da su kolonisti posjedovali visok nivo poljoprivredne kulture, učinili su kolonije uzornim poljoprivrednim gazdinstvima, posebno u sferi ratarstva i stočarstva.305 Sve te osobenosti okupacione politike došle su do punog izražaja i na primjeru kolonija osnovanih u dolini Drine.

U dolini Drine su osnovane tri kolonije stranaca zemljoradnika i sve tri su naseljavali Nijemci evangelisti i to: kolonija Franc Jozefsfeld u kotaru bijeljinskom, te kolonije Dugo Polje i Branjevo u kotaru zvorničkom, sve u Okrugu Tuzla. (Vidi Skicu 1).306

Skica 1. (Kolonije stranaca u dolini Drine)(J. Heimfelsen, Die deutschen Kolonien in Bosnien, Sarajevo, 1911.)

305 Izvještaj o upravi BiH, 308-310; N. Jarak, Poljoprivredna politika, 43.306 Komparativni pregled podataka o ovim kolonijama vidi u Prilogu 1 (J. Heimfelsen,

Die deutschen Kolonien in Bosnien, 120).

171

Kolonija Franc Jozefsfeld je osnovana, kako je već naglašeno, 1886. godine, u neposrednoj blizini Bijeljine (između grada i rijeke Drine). Kolonisti su bili iz južne Mađarske (Torontalskažupanja), ukupno 61 porodica. Svi kolonisti su bili Nijemci evangelisti. Vremenom se kolonija povećavala, tako da je 1889. godine u njoj bila ukupno 121 porodica.307

Kolonisti su zemlju kupili od Zemaljske vlade Bosne i Hercegovine, u čemu im je država pomogla, dajući im beskamatna sredstva na period od deset godina. Svaka porodica je dobila od 10,5 do 12 hektara zemlje.

U poljoprivredi su korišteni „moderni alati i mašine“, tako da je proizvodnja u ovoj koloniji bila uzorna. Od poljoprivrednih kultura uzgajali su se pšenica, kukuruz, šećerna repa, te razne vrste voća i povrća. Na rast poljoprivredne proizvodnje, tj. na proizvodnju za tržište, negativno je utjecala slaba saobraćajna infrastruktura, ponajviše loša povezanost (bez željeznice) sa Račom (radi izvoza), te sa unutrašnjošću (Zvornik, Tuzla) radi plasmana proizvoda na domaćem tržištu. Jer, otežan transport proizvoda je bitno utjecao na cijenu koja je npr. zbog transporta do Rače bila veća za 1 krunu i 60 helera po kilogramu. Seljaci su insistirali na uspostavi željeznice, dovodeći njenu izgradnju u direktnu vezu sa proizvodnjom: „Da postoji željeznica za Raču onda bi sa plodovima šećerne repice mogle da rade tri fabrike“. Kolonija je održavala tečajeve za poljoprivrednike, koje je jedno vrijeme i Zemaljska vlada finansijski podržavala.308

Uzgoj krupne stoke, konja i goveda takođe je bio na visokom nivou, dok za gajenje ovaca nisu postojali povoljni uvjeti „jer kolonija ima močvare a nedostaju livade“. Konji i goveda iz ove kolonije dobijali su nagrade na vašarima (na konjskim trkama na Ilidži i dr.).309

Kolonisti su konstantno bili angažirani na rješavanju pitanja škole i crkve. Ova kolonija je jedno vrijeme imala nastavu na njemačkom jeziku. Od 1889. godine postojala je državna (komunalna) škola u kojoj se nastava izvodila na njemačkom jeziku, a imala je 195 učenika i 4 nastavnika. Međutim, vremenom je prevlađivalo primanje jezika domaćeg stanovništva od strane mlađih generacija, sa čim su se kolonisti teško mirili, a što dobro ilustrira misao jednog starog poljoprivrednika koji je rekao: „U moje vrijeme sve se razumjelo što je omladina pjevala, danas mi stari ne razumijemo šta omladina pjeva“.310

Na kulturnom polju stanje kolonista je bilo na zavidnom nivou. Stizale su dnevne novine iz Njemačke, Mađarske, Austrije i domaće (iz Sarajeva), razni američko-njemački listovi, katolički kalendari itd., a kolonija je imala i svoju biblioteku.311

Ovu koloniju je 1896. zadesila poplava izazvana izlivom rijeke Drine. Za obnovu kolonije, uz zalaganje ministra Kallaya, odobren je kredit od 140.000 kruna na deset godina otplate. Nakon nekoliko godina otplate predstavnici vlasti: „stari

307 Henrich Renner, Durch Bosnien und die Hercegovina kreuz und guer, Berlin, 1896., 450; ABiH, Zajedničko ministarstvo finansija ( ZMF), opća, dok. br. 15514, od 19. 2. 1913.

308 J. Heimfelsen, Die deutschen Kolonien in Bosnien, 33-34.309 J. Heimfelsen, Die deutschen Kolonien in Bosnien, 34.310 J. Heimfelsen, Die deutschen Kolonien in Bosnien, 36.311 J. Heimfelsen, Die deutschen Kolonien in Bosnien, 32.

172

načelnik Jakob Mezger (...), područni načelnik Sailer i svećenik Klein“ otputovali su u Beč da od Kallaya traže produženje roka otplate ovog kredita. Iako je bio bolestan, Kallay ih je primio i uvažio njihove zahtjeve.312 To je kolonistima omogućilo da od sredstava za otplatu kredita sagrade „župni dvor, općinu i školu za uzgoj ždrijebadi i bikova“.313

Ipak, kolonisti nisu bili zadovoljni odnosom domaćih vlasti. Zbog toga su se iseljavali. O razlozima iseljavanja je između ostalog J. Heimfelsen zapisao:„1) Porast porodica. Ljudi su se jako mladi vjenčavali i tako su se rađala djeca; ali nadoknada posjeda za te novonastale porodice nije bila adekvatna, tako da je taj blagoslov za djecu postao osjetljiv.2) Kraljevska vlada je od kolonista puno zahtijevala, a posebno što se tiče kvalitetnog i kvantitativnog zemljišta za obrađivanje.3) I ta kolonija misli da njihovu njemačku osobnost bosanskohercegovačka vlada zaspostavlja.4) Što se tiče posjeda zemljišta i poreza kolonisti tvrde da su u odnosu na mještane veće procjene.5) Kontakt sa Srbima je nepodnošljiv. Kolonisti su mi ispričali: Mještani, što se tiče obrađivanja zemljišta, nama moraju da se zahvale – jer smo mi njih učili – a ipak nas žele istjerati iz Bosne. Srbi bojkotuju koloniste i u gradu Bijeljini. Vlada se pravi da ništa ne vidi i prepušta nas našoj sudbini“.314

Kolonisti Franc Jozefsfelda iskazivali su i druga nezadovoljstva, kakve su teškoće u rješavanju gruntovničkih prava na zemlju i ucjene oko otkupa proizvoda i dr., što je sve utjecalo na produbljivanje antagonizama sa organima vlasti i sa mjesnim pravoslavnim stanovništvom.

Kako je naprijed naznačeno, u dolini Drine, na granici prema Srbiji osnovane su još dvije znatno manje kolonije stranaca zemljoradnika: u Dugom Polju i Branjevu, obje u zvorničkom kotaru. Kolonija Dugo Polje osnovana je 1890. godine.315 Udaljena je od Janje 8 km, a od Branjeva 7 km. Kolonisti su Nijemci evangelisti iz Mađarske. Obuhvatala je površinu od 48 ha, koju je naselilo 8 porodica sa 34 žitelja, čiji se broj do 1913. povećao na 48, smještenih u 8 zasebnim kuća (stambenih objekata). Kolonisti su uz pomoć Zemaljske vlade BiH otkupili zemlju, donijevši sa sobom kapital od 1.300 kruna. Uzgajivane su sve vrste žitarica (osim pšenice), povrtarski proizvodi, djetelina i vino. Obrada zemlje je moderna, prinosi zadovoljavajuć, s tim da iz ove male kolonije nije bilo većih količina robne prizvodnje na tržištu. Gajili su i stoku, bavili se stolarstvom i, što je osobeno, bili su kovači, radeći ove poslove i za

312 O ministru Benjaminu Kallayu, za razliku od ministra Bruiana, kolonisti su imali dobro mišljenje. „Taj ministar je do kraja svog života bio velikodušan, širokog spektra razmišljanja a ne skučeni birokrata u odjelu diplomacije“. (J. Heimfelsen, Die deutschen Kolonien in Bosnien, 31).

313 J. Heimfelsen, Die deutschen Kolonien in Bosnien, 31-32.314 J. Heimfelsen, Die deutschen Kolonien in Bosnien, 35.315 ABiH, ZMF, opća, dok. br. 15514, od 19. 02. 1913; J. Heimfelsen, Die deutschen

Kolonien in Bosnien, 120. J.Heimfelsen navodi da je ova kolonija osnovana 1891. godine.

173

koloniju Branjevo. Kolonija je imala samo jedan bunar za snadbijevanje vodom, koji je u vrijeme ljetnih mjeseci presušivao, što je stanovništvu stvaralo velike teškoće.

Kao mala skupina kolonista, ova kolonija je imala velikih poteškoća iz oblasti školstva i vjerskih potreba. Ona nije imala svoju školsku zgradu niti crkvu. Djeca su pohađala nastavu na njemačkom jeziku u susjednoj koloniji Branjevo u vrijeme dobrih vremenskih prilika, dok zimi nisu išla u školu. Komunalna, pak, škola nalazila se udaljena oko 3 km, a nastava je bila na bosanskom, srpsko-hrvatskom, odnosno zemaljskom jeziku.

Što se vjerskih potreba tiče, kolonisti su molitve činili u kući jednog koloniste. Jednom mjesečno je dolazio evangelistički župnik iz Franc Jozefsfelda i održavao vjersku pouku za žitelje ove kolonije. Dakle, ni školske a ni vjerske prilike nisu bile zadovoljavajuće, što je izazivalo nezadovoljstva kolonista, koji su se „osjećali napuštenim“ jer se „niko ne brine o njihovom napretku“. Posebne poteškoće kolonistima su činile loše komunikacijske i poštanske veze. Kolonisti su za sve vrste poštanskih usluga morali odlaziti u Janju (8 km udaljenosti), itd.316

Kolonija Branjevo osnovana je 1890. godine, vjerovatno u isto vrijeme kada i kolonija Dugo Polje. Smještena je na lijevoj obali – neposredno uz rijeku Drinu, i bila je povoljna strategijska lokacija za osmatranje srbijanske granice na potezu od Koviljače do Loznice. Kolonisti su pretežno Nijemci iz Bačke (Ugarska). Zahvatala je površinu od 172 ha na kojoj su nastanjene 33 porodice sa 140 žitelja, čiji se broj do 1913. povećao na 181 od čega: 161 evangelista, 13 rimo-katolika i 3 grko-pravoslavna.317

Ova kolonija je bila jedna od najuređenijih i najrazvijenijih kolonija stranaca u Bosni i Hercegovini. „Zbog čistih kuća koje su pretežno pravljene od cigle, zbog razvijene poljoprivrede i savršeno obrađenih njiva i vinograda ova kolonija stvara vrlo ugodan i dobar utisak. Također zbog svojih stanovnika koji su kako moralno tako i nacionalno na vrlo visokom nivou“, zapisao je J. Heimfelsen.318

Kolonisti su dobili zemlju od države, tako da je svakoj porodici određena veličina šume za krčenje. Kolonisti su zemlju otplaćivali na deset godina, a dobili su i beskamatni zajam od 200 do 400 kruna po porodici.

Poljoprivredna proizvodnja je bila razvijena, zahvaljujući prije svega primjeni agrotehničkih mjera (od 1907. godine kolonija posjeduje vršilicu, te mašine za sjetvu). Uzgajale su se sve vrste žitarica, povrće i vinova loza. Proizvodili su i za tržište. Tako je npr. 1909. i 1910. godine iz ove kolonije tržištu namjenjeno 140 tona pšenice i 100 tona kukuruza, dok je u to vrijeme godišnja proizvodnja vina iznosila 600 hektolitara. Od voća se najviše uzgajala šljiva koja je potom (sušena) izvožena. Godišnja proizvodnja šljive iznosila je (1909/10) 400 tona.319

316 ABiH, ZMF, opća, dok. br. 15514, od 19. 02. 1913; J. Heimfelsen, Die deutschen Kolonien in Bosnien, 29-30.

317 ABiH, ZMF, opća, dok. br. 15514, od 19. 02. 1913.318 J. Heimfelsen, Die deutschen Kolonien in Bosnien, 23.319 J. Heimfelsen, Die deutschen Kolonien in Bosnien, 25-26.

174

Posebno težak problem, koji je bitno usporio razvoj ove kolonije, bila je epidemija malarije, koja je iskorijenjena 1895. godine. Bolest je dovela do masovnog umiranja ljudi, tako da su čitave porodice nestajale. Računa se da je od ove bolesti umrlo oko 50% kolonista. Ipak, zahvaljujući brizi Zemaljske vlade, ova opaka bolest je obuzdana. Dekontaminacijom zemljišta i stambenih prostora stanje se od 1895. godine potpuno normaliziralo.

Značajnog utjecaja na ukupno stanje u ovoj koloniji imala je nerazvijena infrastruktura, tj. slaba povezanost sa Bijeljinom i Račom na sjeveru i Zvornikom na jugu. Kolonisti su ulagali puno napora da dođe do gradnje željezničke pruge Rača-Bijeljina-Branjevo-Zvornik, te dalje na zapad prema Tuzli. Državne vlasti su im davale obećanja koja su ostala potpuno neostavrena.320

Kolonija je imala komunalnu (opća osnovna) školu u kojoj se nastava u jednom odjeljenju izvodila na njemačkom jeziku, s tim da su učenici u prvom razredu imali obavezan predmet bosanski, odnosno srpsko-hrvatski jezik. Škola je počela sa radom 1893. godine, brojala je 183 djece, od kojih je 35 pohađalo nastavu na njemačkom jeziku. Vjerska obuka i molitva obavljale su se u školskoj zgradi, a prema odobrenju Zemaljske vlade. Vjerske poslove obavljao je evangelistički župnik iz Franc Jozefsfelda, koji je povremeno dolazio u Branjevo.

Dakle, sve tri kolonije su bile međusobno dobro povezane, na udaljenosti koja je omogućavala njihovo normalno komuniciranje, a uz to, nalazile su se neposredno uz Drinu tj. uz granicu prema Srbiji, i na taj način otežavale utjecaje iz Srbije na prekogranično pravoslavno stanovništvo Bosne i Hercegovine, što i jeste bio jedan od glavnih ciljeva njihovog osnivanja. Tom cilju trebalo je da posluži i tzv. unutrašnja kolonizacija siromašnog muslimanskog stanovništva iz unutrašnjosti Bosne i Hercegovine u dolinu Drine, jer su austrougarske vlasti i njih nastojali koristiti za provođenje zacrtane izolacionističke politike prema Srbiji. Međutim, ta nastojanja nisu dala očekivane rezultate, između ostalog i zbog toga što vlasti tom stanovništvu nisu davale uslove kakve su imali strani kolonisti (povoljnu kupovinu zemlje, besplatnu sječu šuma, povoljne kredite,dovoljnu količinu zemlje itd.).321

320 J. Heimfelsen, Die deutschen Kolonien in Bosnien, 25-26. Uporedne podatke u tri njemačke kolonije u dolini Drine donosimo u Prilogu 1.

321 Razmjere unutrašnje kolonizacije nisu cjelovito istražene. Zna se da su vlasti do kraja 1905. godine omogućile preseljenje u plodnije krajeve 238 porodica dodijelivši im besplatno 1602 ha državne zemlje. Na jednu porodicu stranog koloniste dolazilo je oko 9 ha plodne zemlje, a na porodicu domaćeg seljaka svega oko 1,4 ha zemlje znatno slabijeg kvaliteta. To jasno govori kakav je bio strateški cilj države.

175

4. Zaključak

U vrijeme trajanja „Istočne krize“, koja je započela Bosanskohercegovačkim ustankom 1875. godine, jedan od najvažnijih prioriteta spoljne politike Kneževine Srbije bilo je proširenje na područje Vilajeta Bosna, koji se nalazio u sastavu oslabljenog Osmanskog carstva. Nakon što je organizirala i pomagala taj ustanak, Srbija je, uz podršku Crne Gore, i direktno ušla u rat sa Osmanlijama juna 1876. godine. U pravcu Bosne je angažirala najborbenije vojne snage. Međutim, ubrzo se pokazalo da je taj ratni cilj Srbije bio neostvariv, jer je Osmansko carstvo raspolagalo znatno jačim oružanim snagama, tako da je srbijanska vojska pretrpjela poraz, između ostalog i na bijeljinskom ratištu. Gubici u ljudstvu su bili obostrano veliki. Najveća stradanja zadesila su domaće stanovništvo, bilo da je ginulo za interese osvajača ili branilaca Bijeljine. Interesi velikih sila su u svemu bili odlučujući.

Bijeljina i njena okolina se, zbog svog strateškog i privrednog značaja, našla i u fokusu interesa austrougarske kolonizatorske okupacione politike, tačnije njenih aneksionističkih i izolacionističkih planova. Na imanjima iseljenog muslimanskog stanovništva koje se nije mirilo sa okupacijom Bosne i Hercegovine, nove vlasti su doseljavale pouzdane koloniste iz Austrije i Ugarske, uglavnom Nijemce evangeliste, i na taj način jasno potvrđivale svoje aneksionističke planove. Osim toga, njihovo naseljavanje na granici prema Srbiji, u dolini Drine, imalo je i važnu ulogu izolacije granice od susjedne Srbije, od koje je očekivala glavnu opasnost po svoje državne interese.

U dolini Drine su osnovane tri zemljoradničke kolonije stranaca, među kojima je, po brojnosti i značaju, najvažnija kolonija Franc Jozefsfeld na prostoru između varoši Bijeljine i rijeke Drine. Kolonistima su pružani brojne beneficije, kako bi se ove kolonije održale kao uzorna poljoprivredna gazdinstva, što one i jesu bile. Na tom planu su ove kolonije ispunile očekivanja vlastodržaca. Ovim je postignuta i određena konfensionalna ravnoteža stanovništva na ovom području, što je i bio jedan od strateških ciljeva okupatora. Međutim, iako je kolonizacija stranih zemljoradnika u dolini Drine dala određeni doprinos nastojanjima izolacije granice prema Srbiji, ona nije mogla bitnije utjecati na rješenje odnosa između dvaju susjednih država, niti je to moglo bitnije utjecati na izbijanje rata i tok ratnih djejstava. I u ovom slučaju interesi autohtonog bosanskohercegovačkog stanovništva su potpuno marginalizirani.

176

Prilog 1.

Ime kolonije na području 1 Franz Josefs FeldBjeljina

A u s t r o u g a r s k a kolonija Dugo Polje na Drini Zvornik

A u s t r o u g a r s k a kolonijaBranjevo na DriniZvornik

Kada i odakle su došli 2 1886. iz Banata 1891. iz Bačke 1891. pretežno Njemci iz Bačke

Broj obitelji i duša

ondašnji 346 obitelji, 290 duša 8 bitelji, 34 duša na 48

hektara33 obitelji i 140 duša na 172 hektaradanašnji 4

Državljanstvoondašnji 5 mađarski (Mađari) Mađari Mađari

današnji 6 većinom mađari većinom mađari većinom mađari

Imovno stanje

ondašnji 7 središnje ne poznate ukupno 7.218 forinta

današnji 8 mnogo zemlje ali ima mnogo dugova dorbo, dovoljno ukupno oko 250.000 K

Stanje zemljišta 9 vrlo dobro vrlo dobro vrlo dobro

Produkcija od zemlje (tla) 10 izvanredno, posebno pšenica i kukuruz

kao u Branjevu, izuzev pšenice

sve žitarice, poljni i vrtni plodovi vino i djetelina

Obrada zemlje 11 sa naj modernijim uređajima i mašinama kao u Branjevu jako moderno

V r i j e d n o s t zemlje

ondašnji 12 1886, 1 jutro, 34 forinte kao u Branjevu 1891, 1 jutro, 25 forinti

današnji 13 1910. 1 jutro 1.000-2.000 kao u Branjevu 1910, 1 jutro 1.000 K

Izvoz 14 značajno malo prema Bijeljini prilično mnogo posebno slama

Stočarstvo 15

jako mnogo konja, goveda, malo ovaca, nikako koza, mnogo svinja, peradi i pčela malo

nije vrijedno pomena, većinom za vlasitu upotrebu

mnogo goveda posebno mađarske rase, svinje kućne potrebe, perad i konji nevažni, koze i ovce nema

Šumarstvo 16 nema šume, drva se kupuju

nema šume, drva se kupuju

nema šume, drva se kupuju

Seobaizlaz 17 bilo je mnogo,

smanjilo se nema 10% u zadnje 3 godine

ulaz 18 nema nema nema

Školstvo 19

od 1889. državne škole, nastava njemačkog jezika, 195 djece, 4 nastavnika

nema od Branjeva 7 km udaljeno

škola od 1893, 183 djece, među njima 35 Nijemaca, nastavni jezik njemački

177

Odnosi kreditiranja 20 podružnica državne banke 7%

samo poljoprivredna mjesna udruga u Zvorniku

samo poljoprivredna mjesna udruga u Zvorniku

Odnosi u prometu 21vojno poštanska dostava i dnevna pošta prema i od Bijeljine

nema poštanske veze, sledeća pošta 8 km i Janja

loše, samo 3 puta sedmična poštanska veza

Zdravstvo 22 vrlo dobro vrlo dobro vrlo dobro

Industrija 232 željezare, pekara, mlin, fabrika za mineralnu vodu

nema nema

Napomene 24

Prema položaju, klimi i produkcijski uslovi najbolje situiranih svih kolonija. Nisu više u pogonu. Mnogo svađe među kolonijama, mnogo zaduženi, loš utjecaj blizine grada. Moraju se u zajednici odvijati radikalne promjene. Isto tako i u župnom uredu i u vodstvu „njemačke“ škole.

dobri, vrijedni ljudi, i kovačnice i kola među njima. Ponovnim otvaranjem jedne redovne poštanske rute od Zvornika preko Branjeva ka Janji, Bijeljini spaja se sa Dugim Poljem sa poštom.

Procvat kolonija sa vrijednim ljudima. Od velike važnosti za dalji cvat je očekujuća željeznička povezanost. Kao što je rečeno, Branjevo bi trebalo u skoro vrijeme dobiti vojni i telegrafski ured.

Prilog 1: Uporedni podaci u tri njemačke kolonije u dolini Drine(J. Heimfelsen, Die deutschen Kolonien in Bosnien, str. 129)

178

Mr. sc. Salkan Užičanin

REFLEKSIJE AGRARNE REFORME NA PRILIKE U KOTARU BIJELJINA NAKON PRVOG SVJETSKOG RATA

Abstrakt: Kraj Prvog svjetskog rata obilježila su previranja i nemiri na prostoru Bosne i Hercegovine, uzrokovani nasilnim provođenjem agrarne reforme. Ne čekajući zakonska rješenja ovog pitanja, seljaci su krajem 1918. i početkom 1919. godine nasilnim putem prišli njegovom rješavanju. Zbog toga je gotovo cijela teritorija Bosne i Hercegovine bila zahvaćena nemirima, u kojima su vršene uzurpacije zemljišta od muslimanskih zemljoposjednika. U ovim nemirima su vršene pljačke i nasilja, ne samo nad zemljoposjednicima, nego i muslimanskim slobodnim seljacima, čime je ovo pitanje poprimilo i nacionalni i vjerski karakter. Ovakav način provođenja agrarne reforme naročito se reflektirao na prilike u kotaru Bijeljina.

Ključne riječi: agrarna reforma, seljaci, nemiri, nasilje, uzurpacija, kotar Bijeljina, Bosna i Hercegovina, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca.

Uvodne napomene

Nakon osmanskog osvajanja, srednjovjekovna Bosanska kraljevina je ušla u sastav Osmanskog carstva, a srednjovjekovno bosansko plemstvo zamijenilo je novo - “askeri” koji su kao platu obično dobivali zemljišni posjed, čija veličina je zavisila od položaja njegova korisnika. Obrađivač tog zemljišnog posjeda bila je raja (seljaci) – uglavnom hrišćanska. Vremenom su odnosi između zemljoposjednika i seljaka – kmetova postajali sve teži, usljed krize u Osmanskom carstvu i raznih zloupotreba koje su za posljedicu imale to da su uživaoci rente procesom čiflučenja, tj. kupovinom tapije od čifčije, postajali faktički vlasnici zemlje, čime su dobijali veće mogućnosti za zloupotrebe.

Kako bi zaustavila dalje zloupotrebe i nezadovoljstvo težaka, Uzvišena Porta je pristupila pravnom uobličavanju agrarnih odnosa donošenjem Ramazanskog zakona iz 1858. godine i Saferske naredbe, 12. 9. 1859. godine (12. safera 1276. po Hidžri).322

322 Mustafa Imamović, Pravni položaj i unutrašnjo politički razvitak Bosne i Hercegovine od 1878. do 1914., Sarajevo, 1997., 50; Milivoje Erić, Agrarna reforma u Jugoslaviji 1918.-1941., Sarajevo, 1958., (dalje: M. Erić, Agrarna reforma), 69; Hamdija Kapidžić, Agrarni odnosi u BiH (1878-1918), Građa za proučavanje političkih, kulturnih i socijalno-ekonomskih pitanja iz prošlosti Bosne i Hercegovine (1878-1918. godine), Tom V, Knj. I, Sarajevo, 1969., 9–15. Saferska naredba ozakonjuje dotadašnje odnose između čifluk - sahibije (zemljovlasnika) i čifčije – obrađivača zemlje, na način da obrađivač daje zemljoposjedniku trećinu, četvrtinu, petinu ili polovinu, kako je “bilo uglavljeno od davnina”, ali sa zabranom besplatnog korištenja čifčije “u poslovima gospodara zemlje”;

179

Međutim, stanje uspostavljeno Saferskom naredbom nije zadovoljavalo sve strane, zbog čega su 1876. godine nastali veliki neredi koji su prerasli u ustanak. Ustanak je završio Berlinskim kongresom 1878. godine, kada su velike sile povjerile mandat Austro-Ugarskoj da okupira Bosnu i Hercegovinu, s ciljem (između ostalog) da se riješi agrarno pitanje. Međutim, mandatarica je krajnje oprezno pristupala rješavanju agrarnog pitanja, koristeći ga često kao instrument u političkom manevrisanju tokom svoje uprave u Bosni i Hercegovini.

Nacionalno i konfesionalno pitanje bilo je neodvojivi pratilac agrarnog problema u Bosni i Hercegovini.323 Nacionalne razlike, proizašle na konfesionalnoj osnovi, dodatno su bile usložnjene i vlasničkim odnosom nad zemljom, jer su većinu zemljoposjednika činili muslimani, a kmetove hrišćani (uglavnom Srbi).324 Zbog toga se agrarno pitanje identificiralo sa nacionalnim i dovodilo do još većih vjersko-nacionalnih suprotnosti, koje su naročito došle do izražaja nakon završetka Prvog svjetskog rata.

Provođenje agrarne reforme i njen utjecaj na prilike u kotaru Bijeljina

Kraj Prvog svjetskog rata pravoslavno stanovništvo Bosne i Hercegovine dočekalo je sa velikim nadama i željama, smatrajući da će agrarno pitanje konačno biti riješeno u njihovu korist. Zbog toga je, ne čekajući da novoformirani organi vlasti zakonskim putem reguliraju rješavanje ovog pitanja, uzimalo stvar u svoje ruke. Nasilnim putem je u mnogim mjestima širom Bosne i Hercegovine, a naročito

da zemljoposjednici ne smiju više dizati čifčije sa zemlje i iz njihovih kuća, te da vlasnici zemlje borave u njihovim kućama, tražeći od čifčija hranu i piće za sebe i svoju stoku.

323 Milan Gaković, „Agrarni nemiri u Bosni i Hercegovini poslije Prvog svjetskog rata“, Glasnik arhivâ i Društva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine, knj. VI, Sarajevo, 1966., (dalje: M. Gaković, Agrarni nemiri), 173.

324 Prema statističkim podacima iz 1910. od 1,898.044 stanovnika u Bosni i Hercegovini poljoprivredom se bavilo 1,668.587 ili 88%. Struktura poljoprivrednog stanovništva imala je utjecala i na nacionalne odnose. Od okupno 10.463 zemljoposjednika sa kmetovima, muslimana je bilo 9.537 (91,15%), pravoslavnih 633 (6,05%), katolika 267 (2,55%) i ostalih 26 (0,25%). Među zemljoposjednicima bez kmetova, muslimani su također bili najbrojniji, 3.023 (70,62%), zatim pravoslavni 760 (17,75%), katolici 458 (10,70%) i ostali 40 (0,93%). Među slobodnim seljacima bilo je muslimana 77.518 (56,65%), pravoslavnih 35.414 (25,87%), katolika 22.916 (16,74%) i ostalih 1.006 (0,74%). U Bosni i Hercegovini je bilo ukupno 79.677 čisto kmetskih porodica, od čega je muslimana bilo svega 3.653 (4,58%), dok je pravoslavnih bilo 58.895 (73,92%), katolika 17.116 (21,49%) i ostalih 13 (0,01%). Pored kmetskih porodica postojali su i kmetovi koji su ujedno bili slobodni seljaci. Među pretežno slobodnim seljacima bilo je muslimana 1.445 (10,09%), pravoslavnih 7.462 (51,63) i katolika 5.533 (38,28). Pretežno kmetova muslimana bilo je 1.223 (7,21%), pravoslavnih 9.322 (54,96%) i katolika 6.418 (37,83%)“. (Rezultati popisa žiteljstva u Bosni i Hercegovini od 10. oktobra 1910. godine, Statistički odsjek Zemaljske vlade, Sarajevo, 1912., str. LXXXVI–VIII; Atif Purivatra, „Političke partije prema agrarnoj reformi u Bosni i Hercegovini neposredno poslije 1918. godine“, Prilozi, Institut za istoriju radničkog pokreta Sarajevo, God. III, br. 3, Sarajevo, 1967., 89).

180

po selima na području kotara Bijeljina325, provodilo pljačke, paljevine i teror nad vlasnicima zemlje, ali i nad ostalim muslimanskim stanovništvom.

Strah od širenja nemira po selima i nemogućnost da se organizira vlast, bili su razlozi zbog čega je Narodno vijeće za Bosnu i Hercegovinu u pojedinim krajevima zadržavalo stari naslijeđeni austrougarski aparat vlasti. Također je, uporedo sa zadržavanjem starih organa vlasti, Narodno vijeće formiralo i svoje organe: kotarske i seoske odbore. Nova vlast je organizirala i svoje oružane formacije tzv. Narodne garde, koje su bile sastavljene od “patriotski raspoloženih narodnih masa” – uglavnom pravoslavnih. Među pojedincima koji su ušli u novu vlast i Narodnu gardu nalazili su se i oni koji su nastojali da iskoristite svoj položaj i nelegalnim putem (pljačkom i bespravnim prisvajanjem tuđe imovine) ostvare imovinsku korist.326

U takvoj situaciji,. početkom novembra 1918. godine, u kotaru Bijeljina zabilježeno je više slučajeva nasilja i pljačke. U periodu od 3. 11. 1918. do 23. 12. 1918. godine Jusufu Smailagiću iz Bijeljine opljačkana je imovina u ukupnoj vrijednosti od 260.000 kruna.327 Ferhadbegu Fazlipašiću opljačkano je imanje u Pipercima 6. 11. 1918. godine i tom prilikom, prema aproksimativnoj procjeni komisije, nanijeta šteta u iznosu od 25.000 kruna.328 Omeragi Imamoviću iz Bijeljine demolirane su i

325 Kotar Bijeljina obuhvatao je površinu od 848 kilometara kvadratnih ili 84.800 hektara. Činili su ga grad Bijeljina i naselja Brodac, Dragaljevac, Zabrđe, Janja, Koraj i Petrovo Polje. Prema popisu stanovništva iz 1921. godine na ovom području živjelo je 58.152 stanovnika. Konfesionalna struktura stanovništva kotara Bijeljina bila je sljedeća: 13.068 muslimana (22,47%), 40.925 pravoslavnih (70,37%), 1.805 katolika (3,10%) i 2.354 ostalih (4,05%). Ovo područje je obuhvatalo značajan dio plodnog zemljišta i zajedno sa Posavinom činilo žitnicu Bosne i Hercegovine. (Definitivni rezultati popisa stanovništva od 31. januara 1921. god., Sarajevo, 1932., 220-246).

326 Arhiv Bosne i Hercegovine Sarajevo (dalje: ABHS), fond Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu (dalje: FZVBiH), prez. br. 1289/1919., Politika Muslimana u Bosni i Hercegovini, br. 28. prez., Sarajevo, 14. 2. 1919.

327 ABHS, FZVBiH, prez. br. 3066/1919. Slavnom Kotarskom uredu u Bijeljini, Bijeljina, 12. 2. 1919. U žalbi koju je Jusuf Smailbegović uputio kotarskom načelniku za nadoknadu pričinjene štete, naveo je kao kolovođe pljačke sljedeća lica: Miloš Jovanović, Simo Krstić, Joco Gromužljivac, Rado i Juko Sofrenić, Vaso i Savo Đorđić i Vilotije Lazić svi iz Velina sela, te da su u pljački učestvovali svi odrasli stanovnici navedenog mjesta. Opljačkani Smailbegović se žalio i Narodnom vijeću i srpskoj vojnoj komandi, ali njegove žalbe nisu uvažene. Naime, prema njegovim navodima, pasivnost organa vlasti na njegove žalbe još više je ohrabrila seljake da nastave sa pljačkom. Na kraju žalbe Smailbegović iznosi: „Na temelju svega smatram narodno vijeće suodgovornim za moju štetu“. Prilikom pljačke imovine J. Smailbegovića ranjen je Ahmedbeg Imamović.

328 ABHS, FZVBiH, prez. br. 3066/1919. Žandarmerijski korpus, Kotarskom uredu u Bjelini, Vidović Cvijan iz Piperaca i Drugovi radi pljačkanja, Brezovopolje, 14. 1. 1919. Pljačku imanja F. Fazlipašića izvršila su sljedeća lica: Ristić Jeremija, Đorđić Mitra, Vuković Stevo, Jovičić Stanko, Ristić Panto, Ristić Spasoje. Tadić Jovan, Stojanović Jovan, Rakić Nikola, Rakić Mihailo, Vuković Danilo, Mičić Luka, Vidović Stanko, Vuković Pero, Rakić Pajo, Ristić Bosioka, Gavrić Janja, Vasić Diko, Maksimović Jovo, Vidović Cvijan, Gavrić Milan, Bošković Pero, Maksimović Pantelija, Gavrić Mika, Đorđić Aleksa,

181

opljačkane zgrade u sele Dazdarevu, pri čemu je pričinjena šteta od 151.250 kruna.329 Da bi otklonilo ovakve opasnosti u državi, Narodno vijeće u Zagrebu donijelo

je 26. 11. 1918. Odluku, da se ukidaju feudalni odnosi, tj. kolonat u Dalmaciji i kmetstvo u Bosni i Hercegovini, s obećanjem da će se provesti izvlašćenje (eksproprijacija) i parcelacija velikih posjeda, radi naseljavanja agrarnih interesanata i zemljoradnika koji nemaju dovoljno zemlje za pristojno življenje.330

Ulazak Bosne i Hercegovine u sastav zajedničke države južnih Slavena, Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (Kraljevina SHS) 1. 12. 1918. godine, nije utjecao na smirivanje stanja.331 Pravoslavni seljaci su, koristeći se maksimom “da Srbi sačinjavaju većinu u troimenoj kraljevini za koju su se najviše žrtvovali i koju su stvorili, i da imaju pravo da u njoj budu gospodari”,332 nastavili sa nasilnim rješavanjem agrarnog pitanja. U izvještaju Zemaljske vlade u Sarajevu, upućenom Ministarstvu za unutarnje poslove u Beogradu, iznijeto je da “Pravoslavni dio naroda, nakon ostvarenja svojih stogodišnjih želja i idejala, prema raznim izvještajima, u svojim manifestacijama radosti i zadovoljstva često puta prekoračuje granice oportuniteta, te se katolici i muslimani češće nađu uvrijeđeni u svojim osećajima”.333 Zbog toga je u prvim mjesecima 1919. godine po selima u Bosni i Hercegovini vrilo kao u grotlu.

Kako bi prekinuo uzavrelo stanje na selu, regent Aleksandar I Karađorđević je 6. 1. 1919. uputio Manifest, kao prvi odlučan potez u pravcu izvođenja agrarne reforme.334 Obećanja kralja data u Manifestu, te akcije vlade Kraljevine SHS za rješavanje agrarnog pitanja, međutim, nisu smanjila rušilačko rasploženje seljaka. To se pokazalo još u prvim danima novoformirane države, kada su seljaci proglasili vlastitom svojinom i čifluke i begluke, a uz to su odbijali davati materijalne obaveze zemljovlasnicima. Pored toga, nastavili su sa ubistvima, paljevinama, pljačkama, te

Maksimović Kosta, Rakić Spasenija, Rakić Stana, Ilijić Teja i Rakić Ika. Kolovođe pljačke bili su Cvijan i Stanko Vidović.

329 Ogledalo, Pravda, Sarajevo, 24. 8. 1920., 2–3. 330 „Provađenje agrarne reforme u Drinskoj banovini i na području biv. Bosne i

Hercegovine“, Narodno jedinstvo, Ilustrovani zvanični almanah – kalendar Drinske banovine za prostu 1931. godinu, (dalje: Narodno jedinstvo), God. II, Sarajevo, 1930., 179.

331 Branko Petranović, Momčilo Zečević, Jugoslavija 1918.–1984., Zbirka dokumenata, Beograd, 1985., (dalje: B. Petranović, M. Zečević, Jugoslavija 1918.–1984.), 121–124; Ferdo Šišić, Dokumenti o postanku Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1914.–1919. Krfska deklaracija, Zagreb, 1929., (dalje: F. Šišić, Dokumenti o postanku), 282–283;

332 Branislav Gligorijević, „Srpska nacionalna omladina“, Istorijski glasnik, br. 3-4, Beograd, 1964., 14.

333 ABHS, FZVBiH, prez. br. 3647/1919. Opšta situacija u zemlji, Sarajevo, 28. 4. 1919. 334 F. Šišić, Dokumenti o postanku, 299. Kralj je u Manifestu između ostalog izjavio: „Ja

želim, da se odmah pristupi pravednom rešenju agrarnog pitanja i da se ukinu kmetstva i veliki zemljišni posedi. U oba slučaja zemlja će se podeliti među siromašne zemljoradnike, s pravičnom naknadom dosadašnjim njenim vlasnicima. (...) Zato sam pozvao moju vladu, da odmah obrazuje komisiju koja će spremiti rešenje agrarnog pitanja, a seljake – kmetove, pozivam da s poverenjem u moju kraljevsku reč mirno sačekaju, da im naša država zakonskim putem preda zemlju, koja će unapred biti samo božija i njihova, kao što je to već odavno u Srbiji“.

182

razgrađivanjem zemljoposjedničkih imanja. O teškoj situaciju u tuzlanskom okrugu u prvim mjesecima novoformirane države svjedoči telegram Ministra unutarnjih djela Kraljevine SHS od 9. 1. 1919. godine, u kojem je navedeno sljedeće: “Pošto ubistva, napadaji, paljevine, razbojništva i javno nasilje na nas Muslimane u okrugu tuzlanskom ne prestaju, pa ih čak i sigurnosni organi izvađaju, a molbe i pritužbe Muslimana kod nadležnih vlasti ne nailaze na uspješan odziv, molim Vas g. ministre da izdate shodna naređenja, da se jednom učini kraj ovim nedjelima i nama pruži nužna zaštita što prije. Predsjednik Muslimanske organizacije tuzlanske, Maglajlić”. Zbog toga je ministar Svetozar Pribićević tražio od Zemaljske vlade da preduzme mjere i spriječi ova nedjela.335

Stradanjima u ovom periodu nisu bili izloženi samo muslimani zemljoposjednici, nego i obični seljaci, tako da su agrarni nemiri sve više poprimali i nacionalni i vjerski karakter. O tim stradanjima svjedočanstvo pružaju brojna službena dokumenta. Tako je u depeši od 9. 1. 1919. predsjednik Ministarskog savjeta Stojan Protić konstatirao “da se u kotaru bijeljinskom vrše pljačke i domova Srba-muhamedanaca iz tog kraja”.336 Da je situacija bila krajnje ozbiljna svjedoči također i telegram Narodne vlade za Bosnu i Hercegovinu upućen 16. 1. 1919. godine, predsjedniku Ministarskog savjeta Stojanu Protiću.337 U dopisu je konstatirano da je stanje zabrinjavajuće i da prijeti da pređe u anarhiju. Zbog toga je traženo da se uspostave prijeki sudovi u Bosni i Hercegovini, te da se omogući Narodnoj vladi za Bosnu i Hercegovinu “da po svom nahođenju može proglasiti vanredno stanje (...)”. Također je od Ministarskog savjeta zahtijevano, s obzirom da je bio slab autoritet starih organa vlasti, te da nije bilo dovoljno vojske, da joj odobri pozivanje vojske i rezervista.338 Pored nasilničkog i rušilačkog ponašanja seljaka, situaciju su dodatno usložnjavale i pljačkaške akcije koje su preduzimali dobrovoljci i gardisti, uz podršku pojedinih organa vlasti.339

Kotar Bijeljina, u kojem su egzistirali veliki zemljišni posjedi, bio je naročito pogođen agrarnim nemirima. O tome svjedoči više telegrama koje su lokalne vlasti upućivale Narodnoj vladi u Sarajevo. U telegramu od 22. 1. 1919. godine načelnik Tuzlanskog okruga izvjestio je Narodnu vladu u Sarajevu da su nemiri najintenzivniji

335 ABHS, FZVBiH, prez. br. 440/1919. 336 Atif Purivatra, Jugoslavenska muslimanska organizacija u političkom životu

Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Sarajevo, 1977., (dalje: A. Purivatra, Jugoslavenska muslimanska organizacija), 38.

337 Milan Gaković, „Rješavanje agrarnog pitanja u Bosni i Hercegovini (1918.–1921.), Prilozi, Institut za istoriju Sarajevo, god. VI, br. 6, Sarajevo, 1970., (dalje: M. Gaković, Rješavanje agrarnog pitanja), 35. U telegramu je između ostalog navedeno i sljedeće: „Nesređene unutrašnje prilike u Bosni i Hercegovini naročito neriješeno agrarno pitanje, kao dolazak zarobljenika iz Rusije i Italije, interniranih iz Mađarske i drugih mjesta čine da su učestale: pljačke, razbojništva, ubistva i u pojedinim kotarevima prijeti da pređe u anarhiju“.

338 M. Gaković, Rješavanje agrarnog pitanja, 35.339 ABHS, FZVBiH, prez. br. 3066/1919. Telegram muftije Maglajlića Narodnoj vladi

Sarajevo.

183

u bijeljinskom kotaru, u kojem su Srbi činili većinu stanovništva.340 Bijeljinski muslimani su zbog ovih nereda uputili Memorandum Narodnoj

vladi u Sarajevo i ministru unutarnjih poslova u Beograd. U njemu su iznijeli žalbe na novoformirane organe vlasti, te seljake – Srbe. Posebno su izrazili nezadovoljstvo da su u novoformiranim organima vlasti muslimani bili slabo zastupljeni. Žalbe bijeljinskih muslimana odnosile su se naročito na Narodnu gardu, uz tvrdnje da su neki njeni pripadnici bili povezani sa pljačkašima.341

U okolnim selima grada Bijeljine, u kojima su bogatiji muslimani imali posjede, Srbi seljaci su izvršili uzurpaciju njihova zemljišta. Također su napadali na kuće i okućnice muslimana otimajući, paleći i uništavajući njihovu imovinu.342 Iako su Muslimani u više navrata molili vojnog komandanta mjesta i kotarskog predstojnika da im pruže zaštitu, ona im je bila uskraćena uz izgovor kako oni nisu kompetentni, upućujući ih na Narodno vijeće. Ni Narodno vijeće “ili nije htjelo pomoći, ili nije moglo”. Visina šteta koje su pričinjene na muslimanskim imanjima u bijeljinskom kotaru, prema navodima u Memorandumu, iznosila je 3,035.000 kruna.343 Zbog 340 ABHS, FZVBiH, prez. br. 520/1919. Okružna oblast Tuzla Narodnoj vladi u Sarajevo,

Situacija u Tuzlanskom okružju, prez. br. 3669, Tuzla, 22. 1. 1919.341 ABH, FZVBiH, prez. br. 3066/1919. Memorandum Muslimana kotara Bijeljina bez

razlike staleža, kojim mole zaštitu i oštetu radi raznih nedjela, Narodnoj vladi u Sarajevu, Bijeljina, 18. 1. 1919. Prema navodima u Memorandumu, od 20 članova Narodnog vijeća u Bijeljini samo dvojica su bili Muslimani, iako su činili polovinu stanovništva u gradu. U redovima Narodne garde u Bijeljini nije bilo nijednog Muslimana, iako su se mnogi prijavljivali, ali su bili odbijeni uz izgovor “da nisu pouzdani”. U Memorandumu je također navedeno da su pripadnici Narodne garde i komiti bez ikakvog povoda istukli uglednog trgovca Eminagu Čolića i njegova dva sina. Garda je također premlatila Jusu Jugovića , Mustafu Kamadarića i Omera Trbića. Pod izgovorom da traži oružje, garda je izvršila pretres kuće imama Mustafe ef. Delića. Istim povodom noću je upala u kuću Huse h. Salihovića i tom prilikom maltretirala njegovu porodicu.

342 ABHS, FZVBiH, prez. br. 3066/1919. Žandarmerijski zbor za Bosnu i Hercegovinu 5 krilo 3 vod, Kotarskom uredu Bijeljina, Bosanska Rača, 15. 2. 1919. Arifbegu Ljuboviću iz Bijeljine Srbi seljaci su opljačkali imanje i raznijeli imovinu. Svjedoci ove pljačke bili su Dimitrije Cvjetinović, Đurađ Cvijetinović te Stevo Rikanović iz Brodca Donjeg, a u izjavi žandarmeriji naveli su kao izvršioce sljedeća lica: Cvjetko Nestorović, Mićo Šubarić, Todor Krstić, Jovan Rebrić, Tomo Krstić. Stevo Rikanović, Vojin Cvijetinović, Andrija Božić, Žiko Rikanović, Gavro Pantić, Milka Pantić, Anka Jelisić, Ljubo Jelisić, Mićo Jelisić, Mićo Pantić, Jeremija Čivčić, Žika Ilić, Kruna Šubarić, Jovo Spasojević, svi iz Brodca Donjeg, te Mićo Simić i Vaso Marković iz Brodca Gornjeg.

343 ABHS, FZVBiH, prez. br. 3066/1919. Memorandum Muslimana kotara Bijeljina bez razlike staleža, kojim mole zaštitu i oštetu radi raznih nedjela, Narodnoj vladi u Sarajevu, Bijeljina, 18. 1. 1919. U Memorandumu su navedena imena 27 oštećenih Muslimana, uz tačan popis otete ili uništene imovine i proračun štete u novcu. Mi ćemo ovdje navesti samo imena oštećenih i iznose štete u krunama. Radi se o sljedećim licima: Osmanbeg Pašić iz Bijeljine, 277.000; Sulejman H. Mehmedbegović iz Bijeljine, 30.000; Arifbeg Ljubović iz Bijeljine, 100.000; nasljednici Smajlbega Salihbegovića iz Bijeljine, 320.000; Muhamedbeg Pašić iz Bijeljine, 20.000; Mehmedalibeg Pašić iz Bijeljine, 130.000; Rizabeg Kapetanović iz Bijeljine, 60.000; Hakibeg Pašić iz Bijeljine, 700.000; Hasanbeg Pašić iz

184

svih ovih dešavanja bijeljinski muslimani su tražili zaštitu svojih građanskih prava iznoseći sljedeće: “Mi smo pripadnici ovih oslobođenih zemalja, hoćemo da živimo u slobodnoj zemlji kao potpuno slobodni građani vršeći zakon. Doprinašamo rado sve terete, hoćemo da uživamo sva prava i zaštitu”.344

Zbog Memoranduma bijeljinskih muslimana, te velikog broja žalbi muslimana iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, a koje su stizale na adresu ministra unutarnjih djela Svetozara Pribićevića, uslijedio je njegov telegram predsjedniku Narodne vlade u Sarajevu, u kojem je, između ostalog, naveo sljedeće: „Saznao sam iz više izveštaja za razna nasilja koja su počinjena muslimanskom stanovništvu, za vreme od kako su iz Bosne izašle austrougarske vlasti i da su izvršioci ovih nasilja pravoslavni“.345 U nastavku telegrama naveo je poduži spisak zapaljenih i opljačkanih imanja muslimana, kao i nekoliko slučajeva ubistava. Zbog toga je od vlade tražio da preduzme energične mjere za sprečavanje nemira navodeći da, ukoliko bi se produžio “ovakav razvoj događaja i ako bi se produžilo gonjenje muslimana od strane pravoslavnih, to može vrlo rđavo i kobno dejstvovati na unutarnje odnose u zemlji i položaj u inostranstvu. Stoga vam preporučujem da odmah preduzmete najstrožije mere da se ovakvi slučajevi više ne ponove i da se muslimansko stanovništvo što više zaštiti od nasilja i pljačke (...)“.346 Nakon ovog dopisa, Zemaljska vlada u Sarajevu je tražila od okružnih načelnika da se provjere navodi o zloupotrebama organa vlasti i o zlostavljanju muslimanskog stanovništva. Kotarski ured u Bijeljini je o tome izvjestio sljedeće: “Što se tiče djelovanja kotarskog odbora narodnog vijeća i zlostavljanja nekojih muslimana od strane gardista i drugih privatnika odgovara gornja pritužba skoro u cjelosti istini. (...) Glede kupljenja oružja od muslimana odgovara pritužba u cjelosti istini. (...) Da su pritužitelji više puta molili komandu mjesta za zaštitu to je također istina, jer je tadanji komandant mjesta major Plečević jednom zgodom osobno savjetovao seoske povjerenike da se okane pljačkanja i napadaja, jer da će poduzeti najstrožije mjere, ali je i taj njegov savjet uglavnom ostao bez uspjeha, jer su oružnici u nekoliko navrata kašnje vodili grupama štetočince komandi mjesta, gdje su bili ukoreni i kada su obećali da neće više činiti štete kao i to, da će počinjenu štetu platiti, bili su pušteni. Te okolnosti, da je tadanji komandant mjesta, major Plečević vrlo

Bijeljine, 130.000; Osmanbeg M. Salihbegović iz Bijeljine, 70.000; Omeraga Imamović iz Bijeljine, 120.000; Eminbeg Salihbegović i Halil Ademović, 80.000; Hasanbeg Salihbegović iz Bijeljina, 50.000; Ibrahim Edhemović iz Bijeljine, 8.000; Mehmed Resić iz Bijeljine, 40.000; nasljednici Mustajbega Salihbegovića, 250.000; H. Muharembeg Pašić iz Bijeljine, 20.000; Alibeg Salihbegović iz Bijeljine (Janja), 120.000; Muhamedbeg Preljubović, 20.000; Dervišahnuma Preljubović, 20.000; Avdibeg Salihbegović, 50.000; Zijahbeg Pašić, 12.000; Alibeg Džinić, 200.000; Rifatbeg Rifatbegović, 142.000; Avdo Gruhonjić sin H. Huseinbega iz Janje, 10.000; Mustajbeg Ćemerlić sin Huseinbega iz Janje, 36.000; Esma udova Huseinbega Ćemerlića iz Janje, 20.000.

344 ABHS, FZVBiH, prez. br. 3066/1919. Memorandum Muslimana kotara Bijeljina bez razlike staleža, kojim mole zaštitu i oštetu radi raznih nedjela, Narodnoj vladi u Sarajevu, Bijeljina, 18. 1. 1919.

345 M. Gaković, Rješavanje agrarnog pitanja, 40. 346 M. Gaković, Rješavanje agrarnog pitanja, 40.

185

blago postupao prema štetočincima kao i to, da je i mjesni sud s vrlo malo energije poduzimao mjere proti pljačkašima, nego ih je po prvom preslušanju već isti dan pušćao na slobodu”, davali su ohrabrenje seljacima da nastave sa nasiljem. Tek nakon intervencije Zemaljske vlade u Sarajevu, kotarski sud u Bijeljini je počeo strožije da kažnjava pljačkaše, što je dovelo do smanjenja nasilja i pljačke.347

Suočena sa teškim nemirima širom Bosne i Hercegovine, vlada Kraljevine SHS donijela je nekoliko zakonskih akata i uredbi kojima je nastojala riješiti agrarno pitanje. Donošenjem Prethodnih odredbi, 25. 2. 1919. godine, započela je agrarna reforma u Kraljevini SHS.348 Ovaj pravni akt naišao je na dobar prijem među seljaštvom i doprinio je djelimičnom smirivanju prilika na selu. Prethodnim odredbama bilo je predviđeno raskidanje svih postojećih i zabrana stvaranja novih kmetskih odnosa u Bosni i Hercegovini. Međutim, ovim aktom nije bilo riješeno pitanje beglučkih posjeda,349 što je za posljedicu imalo sukobe između vlasnika begluka i beglučara.350

Agrarni nemiri Prethodnim odredbama nisu bili riješeni, iako su kmetovi Uredbom o upisu vlasnosti bivših kmetova na kmetskim selištima u zemljišnim knjigama u Bosni i Hercegovini, postali legalni vlasnici kmetskih selišta.351 Nezadovoljni kmetskim selištima, ponukani slabim ili nikakvim sankcijama za ispoljene nezakonitosti, seljaci su sve više uz teror zaposjedali beglučke posjede, te pljačkali i palili begovska imanja. Zbog toga je Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine zahtijevala od svih instanci vlasti da preduzmu sve zakonske mjere u cilju sprječavanja i sankcioniranja ovih i sličnih djela.352

347 ABHS, FZVBiH, prez. br. 3066/1919. Kotarski ured u Bijeljini, Okružnoj oblasti u Tuzli, Muslimani bijeljinskog kotara traže zaštitu. Na naredbu broj 78/prez. od 5. februara 1919, Bijeljina, 19. 3. 1919.

348 M. Erić, Agrarna reforma, 157. Ovim odredbama bila je predviđena dioba svih velikih posjeda, odšteta dotadašnjim vlasnicima, prelazak u vlasništvo države svih većih šumskih kompleksa i osnivanje državnog ureda za agrarnu reformu. Dakle, ovim odredbama su definitivno ukinuti kmetski odnosi u Bosni i Hercegovini.

349 Beglučko zemljište je bilo privatno vlasništvo, koje su obrađivali zemljoradnici – zbog toga nazvani beglučari – uz dužnost da zemlju obrađuju i godišnje daju zemljovlasnicima ugovoreni dio prihoda na sličan način kao i kmetovi, s tom razlikom da beglučari nisu imali nasljedno pravo obrađivanja tog zemljišta, pa tako ono nije moglo nasljednim putem prelaziti na članove njihove porodice.

350 M. Erić, Agrarna reforma, 372. 351 Uredba o upisu vlasnosti bivših kmetova na kmetskim selištima u zemljišnim knjigama

u Bosni i Hercegovini, Zabornik Zakona i naredaba za Bosnu i Hercegovinu, Godina 1919., Sarajevo, 1920., 131-133.

352 ABHS, FZVBiH, prez. br. 3066/1919. Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu, Svim okružnim načelnicima i pol. direkciji u Sarajevu, Muslimani, vrijeđanje njihovih prava, Sarajevo, 19. 4. 1919. U ovom obavještenju Načelnik odjeljenja za unutarnje poslove u Zemaljskoj vladi Bosne i Hercegovine, između ostalog, iznio je sljedeće: “Gospodin ministar unutrašnjih dela saopćio je zemaljskoj vladi: Dobio sam izveštaj od pojedinih građana iz Bosne, koji nisu provereni a ne moraju biti tačni, ali iz kojih se razabire, da hrišćanski elemenat nekažnjeno vrijeđa prava naših građana muslimana”.

186

U akcijama uzurpacije zemljišta koje je označavano kao beglučko, najviše inicijative i agresivnosti ispoljavali su dobrovoljci. U bijeljinskom srezu je tokom uzurpacije beglučke zemlje zabilježeno nekoliko slučajeva paljevine i pljačke. Seljaci su krajem septembra 1919. zapalili sijeno, slamu i šupu Muharembega Pašića u selu Čađavici. Džani hanumi Preljubovićki u Dragaljevcu su krajem istog mjeseca poharali i raznijeli čardak. Nasilja su nastavljena i u oktobru 1919. kada su seljaci zapalili dva vagona slame Arfibega Ljubovića iz Brodca.353

Nezadovoljni procesom privatizacije obradivog zemljišta na području kotara Bijeljina, Srbi seljaci su preduzimali akcije i pustošili šumska muslimanska dobra. U dopisu Udruženja posjednika iz Bijeljine od 20. 1. 1920. godine, između ostalog navedeno je sljedeće: “Nahuškani pravoslavni seljaci u selu Suhopolju napadoše danas na neprijepornu šumu braće Muratbegovića; zametnuše formalnu bitku i teško raniše dvojicu braće i njihova momka. Od napadača ostaše trojica ranjena. Silno smo ogorčeni i u teškoj zabrinutosti i strahu da je ovo samo početak, jer izvjesni elementi otvoreno propovijedaju pobune i silovite napadaje. Upozorujemo pozvane faktore i tražimo zaštitu”.354 Seljaci su također Seniji Salihbegović iz Obarske isjekli šumu. Zbog toga su se oštećeni Muslimani žalili lokalnim organima vlasti. Međutim, kako oni nisu preduzimali odgovarajuće sankcije prema počiniteljima ovih djela, bijeljinski Muslimani su se žalili najvišim instancama vlasti.355

S obzirom na to da je veći dio beglučke zemlje tokom 1919. godine bio uzurpiran, te da su u bosanskohercegovačkim selima i dalje bili česti agrarni nemiri, vlada Kraljevine SHS je 14. 2. 1920. godine donijela Uredbu o beglučkim zemljištima. Ovom uredbom beglučko zemljište je podvrgnuto agrarnoj reformi.356 Međutim, 353 M. Gaković, Rješavanje agrarnog pitanja, 78. 354 Skandali u Bijelini, Pravda, br. 125, Sarajevo, 24. 1. 1920., 2. 355 Naši dopisi, Pravda, br. 131, Sarajevo, 9. 3. 1920., 3. U žalbi je između ostalog

navedeno sljedeće: “Mi za ovaj događaj (misli se na napad na braću Muratbegoviće, op. a.), kao ni za mnoge druge nepravde i nasilja, što ih trpimo i snosimo, ne krivimo i ne možemo krivit besvjesnu masu, koju pojedini bezdušnici navode na svako zlo, siju razdor i provociraju ovakve i slične događaje. Srazmjerno manje štete mi pretrpismo od našeg mirnog i dobroćudnog težaka za vrijeme državnog prevrata, dakle u doba kad ne bijaše nikakve državne vlasti ni državnih sigurnosnih vlasti. Ali otkako zavlada ‘demokratska’ oligarhija, od onda počeše svaka zla i nasilja. Ne osta ništa netaknuto, što je samo muslimansko bez obzira, je li to muslimana posjednika, trgovca ili težaka. (...) Muslimani težaci također ostadoše bez zemlje i zarade, jer se i od njih malo po malo otima. (...) Prilike se iz dana u dan pogoršavaju, rada sve manje, pravde nigdje ni u jednoj grani uprave, nego potpuna anarhija uperena samo na ovo malo muslimana. Vlast nije u rukama odgovornih organa, nego u rukama ‘narodnog predstavnika’ A. Bogdanovića i bivšeg potporučnika Lj. Miloševića. Prvi je u svim uredima svrha i razvrha (...), a drugi je, dok je još bio na solunskoj fronti, pričao, kako će, kad dođe u Bosnu, klati ‘Turke’, jer da u njih ima zlata. (...) Ovog puta ne apelujemo na ‘demokratsku’ vlast, da ona učini red i štiti pravicu, jer je ona bila zaista u rukama ili nesposobnih ili nevrijednih ‘demokrata’, nego taj apel upravljamo na novu našu vladu i na sve poštene rodoljube, da živom protuakcijom spriječe zlo, kojemu nas ‘demokrati’ izvrgoše”.

356 Pitanje begluka u B.-H., Pravda, br. 124, Sarajevo, 21. 2. 1920., 3.

187

seljaci su, ne čekajući da se izdaju posebna uputstva za njeno provođenje, sa još većom upornošću zauzimali beglučku zemlju. Tako su uz odobrenje i presudu sreskog načelnika seljaci iz Suhog Polja izvršili uzurpaciju i ograđivanje begluka Eminbega Muratbegovića, koji je bio dat u zakup izvjesnom Johanu Balošu.357 S obzirom na to da je J. Baloš već bio obradio navedeno zemljište, on je zatražio pomoć i zaštitu svojih prava od vlasnika begluka. Pri pokušaju E. Muratbegovića da spriječi uzurpaciju zemljišta, došlo je do sukoba sa seljacima. Prema navodima patrole žandarmerije, tom prilikom su teško povrijeđeni Eminbeg i dva seljaka.358 Ovdje se radilo o nezakonitoj presudi sreskog načelnika o dodjeli navedenog begluka pravoslavnim seljacima. O tome svjedoči odluka Agrarne direkcije u Sarajevu da se presuda sreskog načelnika Bijeljine ukine i zemlja vrati zakupcu.359

Bilo je slučajeva da su uzurpatori beglučke zemlje, tj. njeni novi “vlasnici”, raspolagali sa 1.000 dunuma zemlje.360 U selu Crnjelovu, srez Bijeljina, 13. maja 1920. godine. 24 seljaka, u sporazumu sa knezom i seoskim odbornicima, poobarali su ograde oko beglučkog zemljišta koje je bilo proglašeno državnim. Pod vođstvom kneza i odbornika 83 seljaka oborila su ograde, kolibe, torove i staje 20 muslimana, njihovih susjeda. Žandarmerija je kolovođe ovih nemira pohapsila i predala sudu u dalju nadležnost.361

O teškom stanju za muslimane kotara Bijeljina u ovom periodu, bez obzira na socijalni status, svjedoči predstavka težaka muslimana kotara Bijeljina upućena načelniku okruga Tuzla Dimitriju Grudiću u kojoj je, između ostalog, iznijeto sljedeće: “Dolazimo pred Vas u svoje ime i u ime svih ostalih težaka muslimana grada Bijeljine i okolice u nadi da ćete Vi ispraviti nepravde koje su nam do danas nanešene. Hajka koja je u svoje vrijeme sa izvjesne strane podignuta na posjednike muslimane pod raznim izgovorima, a naročito pod onim, da zemlja treba da pripadne onima koji je rade, izgledala je u prvi mah, kao da je hajka na jednu društvenu klasu (...) nadali smo se, da će se na drugoj strani vlasti zauzeti za interese težaka bez razlike i da i mi muslimani težaci ne samo da nećemo biti mimoiđeni, već da će mo u svojim

357 ABHS, Fond Agrarna direkcija Sarajevo (dalje: FAGD), K-10, dok. 2171/20. Sresko načelstvo u Bijeljini Zemaljskoj vladi u Sarajevu, br. 8942/20., Bijeljina, 1. 6. 1920. Izvršioci uzrupacije bili su: Jovan Vičanović, Mihajlo Stojanović, Pajo i Đuro Stojanović, Obren i Stanko Obrenović (Antini), Cvijetin, Obren i Diko Obrenović, Stajo, Vaso i Bogdan Lukić, te Nikola Novaković svi iz Suhopolja.

358 ABHS, FADS, K-10, dok. 2171/20. Žand. stanica Janja, 3. voda, 3. čete, 3. bataljona, III Žand. briga., broj. 147, 22. 2. 1920. u Janji.

359 ABHS, Fond Agrarna direkcija Sarajevo (dalje: FAGD), K-10, dok. 2171/20. Sresko načelstvo u Bijeljini Zemaljskoj vladi u Sarajevu, br. 8942/20., Bijeljina, 1. 6. 1920.

360 ABHS, FZVBiH, prez. br. 6320/1920. Kraljevstvo Srba, Hravata i Slovenaca, Odeljenje javne bezbednosti – Zemaljskoj vladi Sarajevo, Beograd, 1920.

361 ABHS, FADS, K-12, dok. 5371/1920. Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu, Ministarstvu za agrarnu reformu u Beogradu, Izvještaj o situaciji u okrugu Tuzlanskom pogledom na agrarno pitanje, Sarajevo, 15. 7. 1920; ABHS, FZVBiH, prez. br. 6320/1920. Kraljevstvo Srba, Hravata i Slovenaca, Odeljenje javne bezbednosti, Zemaljskoj vladi Sarajevo, Beograd, 1920.

188

opravdanim zahtjevima u svakom slučaju biti potpomognuti. U tome smo se grdno prevarili. Osvjedočismo se da je hajka bila uperena protiv svih muslimana bez razlike, da ju je bar tako naš upravni aparat provodio, samo su prvo došli na red veći, onda manji zemoljoposjednici isključivo muslimani, a za ovim i svi ostali muslimani bez razlike. (...) Iza rata zaposjedoše naši susjedi pravoslavni pod zaštitom gardista mnogu zemlju koju mi dotle obrađivasmo. Iako oni svi bez razlike imaju ili još od prije vlastite zemlje ili zemlje od svog kmetovskog selišta, to ih nije ništa smetalo, a tako isto i vlast da ih u tome podpomaže, pa su tako mnogi ostavljali svoju zemlju ne obrađenu ili slabo obrađenu (...). Nama je tako malo po malo oduzimana sve njiva po njiva u mnogo slučajeva već i zasijana, dok evo nismo stjerani u granice samoga grada. Ali ni tu više nismo mirni. Napada nam se u zadnje doba i na zadnju vlastitu njivicu, kao što su slučajevi Alije Hamzića i Beće Ćosića iz Bjeline. Sreska vlast ne samo da iz vlastite inicijative nije nikada ništa učinila da nam pomogne, nego nam nije nikada pružila ni najmanje zaštite”.362 Da su konstatacije iz predstavke tačne potvrđuje činjenica da u izvornoj građi nije zabilježen niti jedan slučaj napada na imanje Srba u Bijeljini, iako su neki imali ogromne zemljišne posjede.363

Teror nad muslimanima u Bijeljini provodili su i pomagali pojedini pripadnici policije. Naime, u noći 28. 7. 1920. godine Savo Đurić zvani Šiljak, podvornik kotarskog ureda, pred policijskim narednikom Zečevićem, nanio je teške tjelesne ozljede Abdulahu Salihoviću. Tom prilikom Salihoviću je oteto 1.000 dinara gotovog novca. Dva dana kasnije, tj. 30. 7. 1920. godine patrola policije u sastavu : kapetan Čupurdija, narednik Delić i policajac Stojan, u pripitom stanju, usmrtila je Šemsu Selimovića. Očevici ovog događaja bili su: Salih Pandžić, Idriz Omić, Sejfo Selimović i Mustafa. Isto veče policijska patrola u sastavu : policajac Menčika i Mato Lincner, predvođena narednikom Delićem, ranila je Avdu Bećarevića, koji je 3. 8. 1920. od zadobijenih rana podlegao. Svjedok ovog ranjavanja bio je M. Mehmedović.364 Ova dešavanja prouzročila su masovne proteste građana Bijeljine, koji su tražili provođenje postupka protiv kapetana Čupurdije, Save Đurića i drugih policajaca, vinovnika ovih dešavanja. Pri tome je zahtijevano da postupak bude objektivan, “a ne kao sa braćom Muratbegovićima”.365 Zbog toga je sreski načelnik Milan Blažić izvršioce navedenih zločina lišio slobode. Dešavanja u Bijeljini naišla su na osudu šire bosanskohercegovačke javnosti.366

Sporadični agrarni sporovi i nasilja u bijeljinskom kotaru zabilježeni su i proljeće 1921. godine. Nestrpljivi seljaci su nastavili sa uzurpacijom beglučkih 362 Vapaj muslimana težaka, Pravda, br. 29, Sarajevo, 16. 3. 1920., 1–2.363 ABHS, FADS, K-70, dok. 22725/1923. Poglavar sreza bijeljinskog Agrarnoj direkciji

u Sarajevu, br. 14780/23, Bijeljina, 15. 11. 1923. Iskaz o veleposjedima u srezu Bijeljina. Prema ovom iskazu Petrović (Vaso) Ilija i njegova porodica (sinovi Vaso, Milan, Luka i kćerke Draginja, Mila i Savka) imala je 2.018 dunuma i 956 m² ziratne zemlje i 372 dunuma i 910 m² šuma i pašnjaka.

364 Grudićevi kurbani, Pravda, br. 184, Sarajevo, 5. 8. 1920., 1; Kurbani okružnika Grudića, Pravda, br. 186, Sarajevo, 10. 8. 1920., 1.

365 Kurbani okružnika Grudića, Pravda, br. 186, Sarajevo, 10. 8. 1920., 1.366 Rezolucija naše skupštine u Gračanici, Pravda, br. 191, Sarajevo, 21. 8. 1920., 1.

189

zemljišta, uz izgovor da su na njima “nekada imali kmetsko pravo”. Zbog velikog interesa za zemljom, prilikom njene podjele, među samim seljacima je dolazilo do oštrih sukoba. Sporovi oko podjele beglučkih zemalja bili su mnogobrojni, zbog čega su sreski načelnici s teškom mukom uspijevali održavati javni red i mir.367 U selu Brocu, srez Bijeljina, došlo je do sukoba među seljacima oko podjele beglučkog zemljišta. Ovaj sukob pretvorio se u oružanu borbu. Kako bi spriječila krvoproliće, u sukob se umiješala žandarmerija. Međutim, seljaci su i na žandarmeriju otvorili paljbu iz vatrenog oružja, nakon čega su žandarmi uzvratili paljbu. U ovom sukobu bilo je nekoliko mrtvih i ranjenih na obje strane.368

Smirivanje agrarnih nemira u Bosni i Hercegovini uslijedilo je tek kada je 12. maja 1921. godine vlada Kraljevine SHS objavila Uredbu o finansijskoj likvidaciji agrarnih odnosa u Bosni i Hercegovini. Ovom Uredbom su i zemljovlasnici bili djelimično obeštećeni za oduzetu zemlju.369 Konačna likvidacija odnosa na beglučkim posjedima bila je regulirana Uredbom o postupanju sa beglučkim zemljama u Bosni i Hercegovini.370 Pored ovih, kao i kasnijih zakonskih akata, rješavanje agrarnog pitanja na području Bosne i Hercegovine bilo je provedeno na štetu muslimana.371 Ilustracije radi, vlasničkim promjenama podvrgnuto je 51,6% poljoprivrednih površina u Bosni i Hercegovini. Od toga su slobodni krupni posjedi učestvovali sa 8,5%, a kmetska selišta i beglučke zemlje sa 91,5% zemljišnog fonda stvorenog agrarnom reformom. Pri tome je važno istaći da su vlasnici kmetskih selišta i begluka gotovo u cjelini bili muslimani,

367 ABHS, FZVBiH, prez. br. 8799/1920. Načelstvo okruga tuzlanskog u Tuzli, Ministarstvu unutrašnjih dela Beograd, Izvještaj o situaciji u okrugu, za mesec avgust 1920., Tuzla, 8. 9. 1920.

368 ABHS, FZVBiH, prez. br. 3387/1921. Načelstvo okruga tuzlanskog Ministarstvu unutrašnjih dela Beograd, Tuzla, 9. 4. 1921.

369 Kemal Hrelja, „Proizvodni odnosi u poljoprivredi Bosne i Hercegovine 1918.-1941., godine“, u: Ekonomski genocid nad bosanskim Muslimanima, Sarajevo, 1993., (dalje: K. Hrelja, Proizvodni odnosi u poljoprivredi Bosne i Hercegovine), 60. Uredbom je bilo predviđeno da sve svi kmetski odnosi u Bosni i Hercegovini likvidiraju uz naknadu od 255,000.000 dinara. Isplatu navedenog iznosa zemljovlasnicima trebala je osigurati država i to: polovinu u gotovom, a polovinu u državnim obveznicama, koje su nosile naziv Obveznice za finansijsku likvidaciju agrarnih odnosa u Bosni i Hercegovini. Otplata je trebala biti izvršena u roku od 50 godina sa kamatom od 4%, uz isplata dva puta godišnje i to: 1. maja i 1. novembra sa početkom od 2. 1. 1923. godine uz isplatu zaostalog kupona za 1922. godinu. Prema toj dinamici posljednji kupon je trebalo da bude isplaćen 1971. godine. Ukupan iznos izdatih obveznica bio je 130,000.000 dinara.

370 M. Gaković, Rješavanje agrarnog pitanja, 104-105. Uredbom o beglučkim zemljama bila je određena naknada zemljovlasnicima od 25 miliona dinara.

371 Predviđena odšteta za oduzetu zemlju u Bosni i Hercegovini bila je mizerna i nepravična u odnosu na druge krajeve zemlje. U poređenju sa odštetom koja je plaćana za hektar oduzete zemlje u južnoj Srbiji bila je manja za 4,5 puta, a 240 puta manja nego u Dalmaciji. (Atif Purivatra, „Ekonomski genocid nad Muslimanima pod vidom agrarne reforme u Jugoslaviji (1918–1941)“, u: Ekonomski genocid nad bosanskim Muslimanima, Sarajevo, 1993., 100).

190

a da su novi vlasnici, u preko 90% slučajeva postali Srbi.372 U kotaru Bijeljina je, prema stanju iz 1910. godine, bilo 84.400 hektara zemljišta, od čega je 33.588 hektara otpadalo na kmetska selišta ili 39,8% od ukupne površine. Dakle, agrarna reforma je dovela do radikalnih promjena u vlasničkim odnosima sa stanovišta nacionalne pripadnosti vlasnika zemlje.

Proces rješavanja agrarnog pitanja bio je tjesno skopčan sa unutarnjom kolonizacijom u Kraljevini SHS. Povezanost kolonizacija i agrarne reforme ogledala se u tome da su oduzeta zemljišta bila pretvarana u državna dobra, a kasnije dijeljena dobrovoljcima, invalidima, bezemljašima i drugim socijalnim kategorijama stanovništva. Tako je Agrarna direkcija za Bosnu i Hercegovinu u periodu od 1918. do 1928. na 13.227 kolonizatorskih porodica iz navedenih kategorija podijelila 334.192 dunuma i 605 m² zemlje, odnosno 25 dunuma i 26 m² po porodici. Teritorijalni raspored dodijeljene zemlje kolonistima po okruzima u Bosni i Hercegovini bio je sljedeći:373

OKRUG

BROJ PORODICA AGRARNI INTERESANTI I POVRŠINA DODIJELJENE ZEMLJE

Dob

rovo

ljci

Inva

lidi

Bes

kućn

ici

Ost

ali

Dobrovoljci Invalidi Beskućnici Ostali Ukupno

Dun. m² Dun. m² Dun. m² Dun. m² Dun. m²

Banja Luka 830 115 688 978 34.367 811 2.438 980 17.980 791 24.768 680 79.552 262Bihać 292 12 200 321 12.243 590 177 250 2.660 989 4.714 126 19.803 955Mostar 18 59 55 619 688 53 455 853 550 330 6.365 600 8.060 313Sarajevo 1.256 141 724 1.789 54.870 890 3.273 8 13.743 671 35.272 825 107.160 394Travnik 269 135 691 745 11.160 160 1.953 930 8.197 210 8.291 137 29.602 109Tuzla 1.272 157 842 1.014 53.626 236 2.949 520 14.849 760 18.591 728 90.017 944

UKUPNO 3.943 619 3.200 5.465 166.957 217 11.248 541 57.982 751 98.004 96 334.192 605

Prema podacima iz tabele, najviše zemljišta je podijeljeno na teritoriji

Sarajevskog okruga, gdje je 3.910 porodica dobilo 107.160 dunuma i 394 m² zemlje ili 32,06%. Na području okruga Tuzla, 3.285 porodica je dobilo 90.017 dunuma i 944 m² zemlje, što je 26,93% od ukupnog iznosa kolonizirane zemlje u Bosni i Hercegovini. Najmanja površina razdijeljena je u Mostarskom okrugu, u kojem je podijeljeno svega 8.060 dunuma i 313 m² ili 2,4% od ukupne površine. Osim ovdje navedenih 3.943 dobrovoljačkih porodica, još ih je 122 naseljeno u Bosni i Hercegovini na 426 hektara obradive zemlje, oduzete velikim posjednicima.

Površina dodijeljene zemlje kolonistima na području okruga Tuzla bila je sljedeća:374

372 K. Hrelja, Proizvodni odnosi u poljoprivredi Bosne i Hercegovine, 70.373 „Provađenje agrarne reforme u Drinskoj banovini i na području biv. Bosne i

Hercegovine“, Narodno jedinstvo, God. II, Sarajevo, 1930., 182.374 „Provađenje agrarne reforme u Drinskoj banovini i na području biv. Bosne i

Hercegovine“, Narodno jedinstvo, God. II, Sarajevo, 1930., 183.

191

KOTAR

BROJ PORODICA POVRŠINA DODIJELJENE ZEMLJE U DUNUMIMA

Dob

rovo

ljaca

Inva

lida

Bes

kućn

ika

Ost

ali

Dobro- voljcima Invalidima Beskućnicima Ostalima Ukupno

Dun. m² Dun. m² Dun. m² Dun. m² Dun. m²

Bijeljina 338 27 65 222 12.878 985 415 700 414 570 884 804 14.554 59Brčko 51 9 118 8 2.222 300 173 680 820 750 111 97 3.327 827Gradačac 145 1 14 27 6.242 570 17 150 214 920 643 57 7.166 697Gračanica 93 3 41 39 4.038 64 116 350 730 970 918 610 5.803 994Kladanj 21 2 17 22 930 800 29 100 335 40 354 310 1.649 250Maglaj 61 1 2 12 2.284 690 18 520 17 150 229 900 2.550 260Srebrenica 135 1 21 32 6.263 360 5 200 306 460 531 580 7.106 600Tuzla 114 100 321 203 4.594 20 1.691 660 5.310 520 4.243 520 15.839 720Vlasenica 169 3 160 207 8.578 286 204 660 4.095 660 6.689 830 19.568 436Zvornik 145 10 83 242 5.593 101 277 500 2.603 720 4.025 20 12.499 401

UKUPNO 1.272 157 842 1.014 53.626 236 2.949 520 14.849 760 18.591 728 90.017 944

Najveća površina zemlje od 19.568 dunuma i 436 m², prema podacima iz tabele, dodijeljena je u kotaru Vlasenica, tj. 21,74% od ukupno dodijeljene površine u Tuzlanskom okrugu, potom slijede Tuzla sa 15.839 dunuma i 720 m² (17,60%) i kotar Bijeljina u kojem je podijeljeno 14.554 dunuma i 59 m² (16,17%), dok je najmanje zemlje 1.640 dunuma i 250 m² dodijeljeno u kotaru Kladanj (1,8%). Ovom podjelom zemlje izvršena je izmjena vlasništva nad zemljom, čime se mijenjila i demografska slika ne samo kotara Bijeljine, nego i Bosne i Hercegovine u cjelini.

Otvaranjem procesa agrarne reforme 1919. godine uslijedila je najezda seoskog stanovništva na seoske ispaše i na državno šumsko zemljište. U početku su seljaci prvenstveno bili usmjereni na uzurpaciju pašnjaka, neplodnog zemljišta, a potom šuma i šikara na kmetskim zemljištima i beglučkim zemljama. Međutim, kada su završili sa uzurpacijom tih zemljišta i kada su ona pravnim aktima organa vlasti prešla u njihovo vlasništvo, oni su se usmjerili na seoske zajedničke pašnjake, a potom i na državno zemljište i šume. Uzurpacija seoskih ispaša u Bosni i Hercegovini započela je 1922. godine uz pomoć Ministarstva za agrarnu reformu i sreskih poglavara. Inače, uzurpacija seoskih ispaša u Bosni i Hercegovini je od samog početka imala nacionalni karakter. To je moguće pratiti iz oštrih istupa poslanika Jugoslavenske muslimanske organizacije u skupštinskim raspravama u vremenu od 1922. do 1929. godine. U njima su iznosili podatke da vlasti samovlasno podupiru otimanje seoskih ispaša isključivo u muslimanskim selima.375 Prema nekim podacima za vrijeme od 1918. do 1928. godine, 4.200 dobrovoljačkih porodica dobilo je 3.114 ha pašnjaka i 17.090 ha šume. Ostali agrarni interesenti (beskućnici i dr.) dobili su 94 ha pašnjaka i 13.640 ha šume.376

375 ABHS, FADS, dok. 19734/1922; K. Hrelja, Proizvodni odnosi u poljoprivredi Bosne i Hercegovine, 73–74.

376 „Provađenje agrarne reforme u Drinskoj banovini i na području biv. Bosne i Hercegovine“, Narodno jedinstvo, God. II, Sarajevo, 1930., 183.

192

Tokom 1922. godine od strane Srba seljaka izvršena je uzurpacija ispaše grada Bijeljine na koju su muslimani polagali pravo. Zbog toga su se oni žalili sreskom načelniku i Agrarnoj direkciji u Sarajevu, tražeći od njih da se uzurpirane ispaše vrate njima na korišćenje. Međutim, njihove žalbe nisu uvažene, pa su se za pomoć obratili tadašnjem narodnom poslaniku dr. Halidbegu Hrasnici.377 Na njegovu intervenciju reagiralo je Ministarstvo za agrarnu reformu, tražeći od Agrarne direkcije u Sarajevu i sreskog načelstva u Bijeljini da se stvar ispita i uredi po zakonu.378 Tek nakon toga, sreski načelnik je naredio da se uzurpirane ispaše vrate starim vlasnicima na korišćenje.379

Tvrdnje o zloupotrebama organa vlasti potvrđuju i novine u kojima se navode na stotine primjera uzurpacija ispaša u muslimanskim selima. Tako je, na primjer, u srezu Bijeljina u Janji razdijeljeno u selima Glavači i Jablanici 600 dunuma ispaše. Među licima kojima je bila podijeljena ispaša bilo je Srba seljaka koji su imali i po 200 dunuma zemlje, a nije bilo niti jednog sa posjedom manjim od 30 dunuma. Između ostalih, veliki posjednik Mihajlo Petrović ogradio je 50 dunuma. Muslimani iz Janje, uglavnom seoska sirotinja, nisu dobili niti dunuma ispaše.380

Zaključak

Agrarna reforma u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca bila je posljedica društvenih promjena nastalih poslije Prvog svjetskog rata, a imala je za cilj promjenu vlasničkih odnosa i posjedovne strukture na selu. Iako je agrarna reforma sa civilizacijskog aspekta bila opravdana socijalna mjera, njeno provođenje bilo je propraćeno brojnim zloupotrebama. Agrarna reforma je služila za popularizaciju vladajućeg režima, jer je kod podjele oduzete zemlje favorizirano pravoslavno stanovništvo, čime je režim dobijao podršku najbrojnijeg naroda u državi, a samim tim i održanje na vlasti.

Nasilno rješavanje agrarnog pitanja od strane seljačkih masa bilo je propraćeno terorom, pljačkom i paljevinama. Agrarni nemiri su bili naročito intenzivni u bijeljinskom kotaru u kojem su Srbi činili većinu stanovništva. Akcije Srba seljaka na rješavanju agrarnog pitanja bile su uglavnom usmjerene protiv muslimanskog stanovništva, pa je ovo pitanje poprimilo i nacionalno i konfesionalno obilježje.

377 ABHS, FADS, dok. 19734/1922. Pitanje narodnog poslanika Dr. H. Hrasnice na g. Ministra za Agrarnu Reformu, Beograd, 12. 10. 1922.

378 ABHS, FADS, dok. 19734/1922. Ministarstvo za agrarnu reformu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Agrarnoj direkciji (pravnom odseku) Sarajevo, Beograd, 31. 10. 1922.

379 U nastojanju da skine svoju odgovornost za nepreduzimanje mjera protiv uzurpatora sreski načelnik je Ministru dostavio izvještaj u kojem je između ostalog naveo: „(...) Što se tiče uzurpacija, koje su posve neznatne to je izdan shodan nalog, da se ove uklone, odnosno da se prihvaćeno zemljište smesta napusti“. (ABHS, FADS, dok. 19734/1922. Sresko načelstvo u Bijeljini, Ministarstvu Agrarne reforme u Beogradu, Narodni poslanik Dr. H. Hrasnica, upit: Hasan Ismić, Mustafa Uzunić i drug. iz Bijeljine pritužba glede uzurpacije ispasišta grada Bijeljine, Bijeljina, 27. 11. 1922.).

380 K. Hrelja, Proizvodni odnosi u poljoprivredi Bosne i Hercegovine, 81–82

193

Nasilja nisu vršena samo nad zemljoposjednicima, već i nad ostalim muslimanskim stanovništvom. Zbog toga su se bijeljinski muslimani često žalili organima vlasti. Iako je vlast preduzimala određene mjere na sprečavanju nasilja koje je provođeno nad muslimanskim stanovništvom, to u praksi nije davalo velikih rezultata.

Rezultat agrarnih nemira i nasilnog provođenja agrarne reforme bila je promjena vlasničkih odnosa nad zemljom, pri čemu je došlo do drastične promjene nacionalne strukture zemljovlasnika i strukture veličine posjeda.

194

Dr. sc. Izet Šabotić, doc.Selma Isić, prof.

HISTORIJSKI IZVORI O BIJELJINI I SEMBERSKOM KRAJU U ARHIVU TUZLANSKOG KANTONA

Abstrakt: U radu su predstavljeni historijski izvori prvoga reda koji se nalaze u fondovima i zbirkama Arhiva Tuzlanskog kantona, a odnose se na prošlost Bijeljine i semberskog kraja. Riječ je o izvorima raznovrsne provenijencije, strukture i sadržaja koji datiraju počev od vremena osmanske uprave u Bosni i Hercegovini, pa do kraja 20. stoljeća. Na osnovu ovih izvora mogućna je validnija rekonstrukcija i sagledavanje važnih pitanja iz bijeljinske prošlosti, koja se odnose na privredna, politička, vjerska i kulturna kretanja.

Jedan broj ovih izvora je korišten od strane historičara i drugih istraživača, koji su tretirali prošlost Bijeljine u dosadašnjim istraživanjima, i zahvaljujući tim izvorima naše spoznaje o važnim događajima vezanim za prošlost Bijeljine su potpunije i šire. No, značajan broj validnih historijskih izvora koji se nalaze u fondovima i zbirkama Arhiva Tuzlanskog kantona nije tretiran od strane istraživača. Stoga u narednom periodu očekujemo veći interes za ovom vrstom važnih historijskih izvora. U ovom radu pokušaćemo budućim istraživaima približiti historijske izvore koji se odnose na prošlost Bijeljine i semberskog kraja.

Ključne riječi: Arhivski fondovi i zbirke, Arhiv Tuzlanskog kantona, Bijeljina, semberski kraj, historijski izvori, arhivska građa.

Uvodne naznake

Opće je poznata činjenica da se proučavanju lokalne prošlosti u historijskoj nauci u Bosni i Hercegovini ne posvećuje značajna pažnja. Obično teme iz lokalne prošlosti nisu bile u fokusu interesovanja, prije svega historičara, ali niti naučnika drugih profila. Prošlost lokalne zajednice obično se sporadično tretirala i izučavala, i to u okviru obrade nekih važnih historijskih tema općeg, ili pak, regionalnog karaktera. Iz tog razloga, najveći broj pitanja iz lokalne historije uglavnom je ostao po strani, te u ovoj oblasti izučavanja bosanskohercegovačke prošlosti i danas postoje najveće praznine. To je tako i kada je riječ o izučavanju prošlosti Bijeljine. Njena burna, slojevita i zanimljiva prošlost nedovoljno je istražena. Naime, malo je studioznih, historijski sintetičko zaokruženih naučno-istraživačkih radova posvećenih Bijeljini i semberskom kraju. Bilo je, naravno, vrijednih pokušaja i historijskih ostvarenja od strane jednog broja istraživača, hroničara i zaljubljenika u bijeljinsku prošlost, koji su nešto dublje zaranjali, pokušavajući tako što validnije i podrobnije napraviti

195

rekonstrukciju dijela prošlosti Bijeljine i semberskog kraja. Svakako ovom prilikom potrebno je istaći neka od vrijednih ostvarenja na tom planu, poput publikacija: Bijeljina i Bijeljinci, autora Mustafe Grabčanovića,381 Janja i Janjarci, autora dr. Mahmuda Nurkića, 382 te u poslednje vrijeme više naučno istraživačkih projekata agilnog tima Muzeja Semberije iz Bijeljine.383 Treba kazati da nastala djela, iako sa historiografskog aspekta imaju vrijednost, ne predstavljaju tematski i hronološki zaokruženu i cjelovitu prošlost Bijeljine.

Raduje nas činjenica da je u posljednje vrijeme iskazan veći interes za izučavanjem prošlosti Bijeljine, te da je urađeno nekoliko vrijednih publikacija posvećenih okolnim mjestima i porodicama sa prostora Semberije i Majevice. Autori sa žaljenjem konstatuju da nisu imali prilike sresti se i bliže upoznati sa historijskim vrijednostima i karakteristikama ovih djela. Međutim, ove istraživačke poduhvate smatramo važnim iskorakom u daljem izučavanju bijeljinske prošlosti, čiji rezultati treba da dobiju na težini u narednom periodu. Naravno, za opsežnije i naučno ozbiljnije tretiranje prošlosti Bijeljine i Semberije neophodna su sveobuhvatnija i šira istraživanja zasnovana na konsultovanju, prije svega, primarnih historijskih izvora, koji se najvećim dijelom nalaze u arhivima, kao nadležnim institucijama za čuvanje historijskih izvora, ali i u drugim ustanovama (bibliotekama, muzejima), te kod jednog broja pojedinaca, zaljubljenika u pisanu kulturnu baštinu i dobrih čuvara našeg pamćenja. Stoga je za potpuniju sliku i rekonstrukciju prošlosti Bijeljine i semberskog kraja, neophodno upoznati prvorazredne historijske činjenice pohranjene u fondovima, kako Arhiva Tuzlanskog kantona, tako i arhiva u okruženju.

Arhiv Tuzlanskog kantona, kao ustanova nadležna za zaštitu, čuvanje i korištenje arhivske građe (historijskih izvora), oko 50 godina je brinula, a i sad brine, o veoma važnim pisanim dokazima vezanim za prošlost Bijeljine. Zahvaljujući takvoj nadležnosti, možemo bez pretjerivanja kazati da su fondovi i zbirke Arhiva Tuzlanskoga kantona nezaobilazni historijski dokazi u proučavanju prošlosti Bijeljine i cjelokupnog semberskog kraja, te da je riječ o značajnim historijskim vrijednostima. Radi se o raznovrsnim, činjenično sadržajnim fondovima i zbirkama, koji posjeduju historijske činjenice iz bijeljinske prošlosti, počev od druge polovine 16. stoljeća, pa sve do 90-tih godina 20. stoljeća, a odnose se na različie sfere bijeljinske prošlosti, kao što su: privreda, vjerski život, obrazovanje, političke prilike, kultura, razne znamenite ličnosti i drugi brojni događaji, bez čijeg bi tretiranja bijeljinska prošlost bila nepotpuna i necjelovita.

381 Mustafa Grabčanović, Bijeljina i Bijeljinci, BZK «Preporod» Bosne i Hercegovine», BZK «Preporod» Bijeljina, Bijeljina 2006, str. 361.

382 Mahmud Nurkić, Janja i Janjarci kroz istoriju, BZK «Preporod» Tuzla, «OFF SET» Tuzla, Tuzla 2010, str. 301.

383 U izdanju Muzeja Semberije iz Bijeljine u poslednjih nekoliko godina, izašle su slijedeće publikacije:

196

Fondovi i zbirke o Bijeljini u Arhivu Tuzlanskog kantona

Zato smo za ovu priliku smatrali važnim predstaviti neke važne karakteristike 20-tak fondova i zbirki u kojima se čuvaju važni dokazi iz bijeljinske prošlosti. Smatramo da su za rekonstrukciju bijeljinske prošlosti najvažniji oni fondovi koji su po provenijenciji, strukturi i sadržaju nastali na širem bijeljinskom području i odnose se na procese, pojave, događaje i ljude sa tog prostora. Ovdje se radi o sljedećim fondovima:

• Odbor islamske vjerske zajednice Bijeljina (1864. – 1962.) – 4 d/m;• Orijentalna zbirka (1573. – 1936.) 1,8 d/m;• Učiteljska škola Bijeljina (1951. – 1973.) – 5,5 d/m;• Srednja poljoprivredna škola Tuzla (Bijeljina) (1947. – 1969.) – o,5 d/m;• Državna niža poljoprivredna škola Tuzla - Bijeljina (1946. – 1951.) – 0,6 d/m;• Osnovna zajednica kulture i informisanja Bijeljina 1973. – 1988. – 20 d/m;• Sreski komitet Saveza komunista Bosne i Hercegovine Bijeljina (1945. – 1955.)

– 8 d/m;• Opštinski komitet Saveza komunista Bosne i Hercegovine Bijeljina (1955. –

1975.) – 9 d/m;• Međuopštinska konferencija Saveza komunista Bosne i Hercegovine Bijeljina

(1985. – 1990.) – 6 d/m;• Sreski savez zemljoradničkih zadruga Bijeljina (1952. – 1955.) – 0,4 d/m;• Sreska trgovinsko-ugostiteljska komora Bijeljina (1952. – 1955.) – 0,4 d/m;• Sreska zanatska komora Bijeljina (Udruženje zanatlija Bijeljina) (1922. – 1962.)

– 1 d/m;• Zbirka Saliha Kulenovića iz Tuzle.

Pored toga, jako značajan i važan dio građe i historijskih izvora koji se odnosi na Bijeljinu moguće je naći u nekim drugim fondovima organa i institucija čije djelovanje nije direktno bilo vezano samo za Bijeljinu nego šire područje sjeveroistočne Bosne:

• Radnički pokret i narodnooslobodilačka borba u sjeveroistočnoj Bosni (1920. – 1945.)

• Zbirka fotografija (1873. – 1995.); • Zbirka projekata (1946. – 1964.);• Zbirka – dionice, obveznice i police osiguranja (1908. – 1954.);• Oblasni narodni odbor za istočnu Bosnu (1945.);

197

Dokument Odbora Islamske vjerske zajednice Bijeljina, Popis islamskog

stanovništva džemata Bijeljina 1930. godine.

• Okružni narodni odbor Tuzla (1945. – 1947.);• Oblasni narodni odbor Tuzla (1949. – 1952.);• Osnovni sud udruženog rada Tuzla;• Samoupravna interesna zajednica usmjerenog obrazovanja i vaspitanja Tuzla

(1967. – 1990.);• Privredna komora Tuzla (1939. – 1970.);• Glavna direkcija poljoprivrednih dobara ‘’Posavina’’ Tuzla (1946. – 1950.); • ‘’Duvan’’ Preduzeće za promet duvanom, šibicama i vrijednosnicama Tuzla

(1947. – 1953.);• Trgovačko preduzeće Tuzla (1945. – 1952.);• Udružena veterinarska stanica ‘’Zvonko Cerić’’ Tuzla (1960. – 1992.).

198

Fond: Odbor islamske vjerske zajednice Bijeljina (1864. – 1962.) Sign. OIVZB 384 U ovom fondu se nalaze raznovrsni i interesantni historijski izvori koji se

odnose na rad OIVZ Bijeljine za navedeni vremenski period. Iako je građa nepotpuna i predstavlja samo dio poslova kojima se bavio ovaj Odbor, ona je nezamjenjiva u sklapanju jasne slike vezane za vjerske prilike, ali i život uopće na ovom području.

Građa fonda sadrži rodne listove, odobrenja za ženidbu i udaju, vjenčane listove, smrtovnice, prijave o rođenjima i smrti, ostavinske rasprave, popise djece za upise u mekteb i iptidaije u Bijeljini i Janji, popise mladića za regrutovanje, podatke o izvršenim vakcinacijama stanovništva, statističke izvještaje, budžete i završne račune vakufa, platne liste vakufskih službenika, vjeroučitelja i imama - matičara u Bijeljini itd. Iz ovog se vidi da fond obiluje podacima korisnim za rekonstrukciju vjerske prošlosti na prostoru Bijeljine, ali da je bitan i za izučavanje imovinskih odnosa i sociološke prošlosti navedenog područja.

384 Grupa autora, Pedeset godina Arhiva u Tuzli 1954-2004. (Poglavlje Arhivski fondovi i zbirke, uradili su Izet Šabotić i Nermana Hodžić, str. 81-186.) , (dalje: Grpa autora, Pedeset godina Arhiva u Tuzli), Tuzla 2005, str. 157.

199

Orijentalna zbirka (1573. – 1936.) - sign.OZ385

Stranica iz Sidžila Šerijatskog suda u Bijeljini 1878.-1882. godina

Najstariji historijski izvori koji se čuvaju u Arhivu TK nalaze se u ovoj zbirci i vremenski datiraju od 1573. do 1936. godine. Oni se odnose na događaje i pojave vezane za područje sjeveroistočne Bosne u navedenom periodu i pisani su na orijentalnim jezicima. Riječ je o raznovrsnim historijskim izvorima, poput: berata,

385 Grupa autora, Pedset godina Arhiva u Tuzli, str. 166.

200

fermana, bujuruldija, sidžila, tapija, vakufnama, rješenja šerijatskih sudova, pisama, raznih rukopisa, štampanih knjiga, deftera i drugog. Iako je riječ o nevelikom broju historijskih izvora (cca 14.000 dokumenata) to ne umanjuje njihovu važnost i značaj za rekonstrukciju ovog dijela naše prošlosti. Jedan broj izvora odnosi se na prošlost Bijeljine, a ističu se: • Bijeljinski sidžil iz 1878.-1883. godine. Sidžili su sudski protokoli u koji su se

bilježile presude, sudska rješenja, fermani koji su stizali ili odgovori na njih, zapisi o vakufima, raspodjele imovine, dokumenti o nadzoru kirija i utvrđivanju tržišnih cijena, tužbe i sl. Kao takvi predstavljaju bogate i jako važne historijske izvore. Posebno su značajni za istraživače socijalne povijesti jer sadrže bitne podatke za odgonetanje povijesti sa sociološkog, ekonomskog, poljoprivrednog, trgovačkog, vojnog, te političkog aspekta, kao i za utvrđivanje životnog standarda i uslova života u određenom periodu. Bijeljinski sidžil je u saradnji sa doc. dr. Tufanom Gunduzom sa Ankara Univerziteta iz Turske, 2008. godine preveden na bosanski jezik, te je na taj način premoštena jezička barijera i olakšano istraživanje ove vrste izvora.

• Bijeljinski defter – popis bijeljinskog kadiluka, mulkovna dobra. Defter je naziv za protokole, zapisnike, zvanične knjige osmanske administracije i pojedinačne dokumente. Navedeni Bijeljinski defter sadrži popis pojedinačnog mulkovnog dobra, a to su dobra koja pripadaju cijeloj zajednici, i podaci o parcelama. Iz tog razloga, pružaju pregršt statističkih, ali i drugih podataka koji su, kao historijski izvor, jako značajni za rekonstrukciju jednog dijela prošlosti Bijeljine. Iako defter nije datiran, na osnovu nekoliko bilješki o vremenu prenosa prava uživanja vlasništva, vidljivo je da su unosi vršeni na osnovu tapija iz godina između 1875. i 1878.

201

Fond: Učiteljska škola Bijeljina (1951. – 1973.) sign. UŠB386

Čifčijski ugovor sklopljen 1861.godine između Mehe Mehmedbegovića iz Bijeljine, kao vlasnika čifluka i Mikosava Vujatovića, čifčije iz Ugljevika.

386 Grupa autora, Pedeset godina Arhiva u Tuzli, str. 103.

202

Učiteljska škola BijeljinaSpisak školskog odbora 1961. godine.

Građa fonda odnosi se na rad Učiteljske škole u Bijeljini, koja je osnovana septembra mjeseca 1950. godine, i koja je od 1951. godine bila u nadležnosti Gradskog narodnog odbora Bijeljina, a imala je zadatak da obrazuje nastavni kadar za rad u razrednoj nastavi osnovne škole.

Fond sadrži dokumenta opšte arhive, normativna akta, nastavne planove, platne liste, obavještenja i kartone ličnih dohodaka, budžetske knjige, personalnu dokumentaciju i matičnu knjigu zaposlenih radnika, ispitne materijale popravnih, završnih i stručnih ispita, knjige zapisnika sa sjednica Radne zajednice, Nastavničkog vijeća, Upravnog odbora i djelovodne protokole. Kao takva građa fonda je izuzetno važna za istraživanje historije školstva i uopšte obrazovanja na području Bijeljine, ali i šire tuzlanske regije, kao i za ostvarivanje ličnih prava.

Fond: Srednja poljoprivredna škola Tuzla (Bijeljina) (1947. – 1969.) sign. SPŠZ(B)387

Iako je fond samo djelimično sačuvan, sadrži opšte spise, finansijsku i personalnu dokumentaciju, zapisnike sa sjednica Nastavničkog vijeća, matičnu knjigu i djelovodne protokole, te kao takav pruža interesantne historijske podatke o načinu rada i djelovanja škole, njenim nastavnicima i polaznicima.

387 Grupa autora, Pedeset godina Arhiva u Tuzli, str. 104.

203

Fond: Državna niža poljoprivredna škola Tuzla - Bijeljina (1946. – 1951.) sign. DNPŠZ-B388

Fond sadrži: Upisnice Niže poljoprivredne škole ratarskog tipa Banjaluka (1946 – 1949), Upisnice Državne niže poljoprivredne škole Bijeljina (1946 – 1949), Upisnice Uprave poljoprivrednih kurseva Bijeljina (ratarstvo, govedarstvo, livadarstvo i pašnjaštvo–1950/51), Djelovodnike Tuzle, Banjaluke i Novog Sela.

Iako fond nije cjelovit (samo fragmentaran) i sastoji se samo od upisnica i djelovodnika, može poslužiti kao izvor za istraživanje razvoja i djelovanja navedene, ali i drugih stručnih škola u Bijeljini i na širem području Tuzle.

Fond: Osnovna zajednica kulture i informisanja Bijeljina (1973. – 1988.) sign. OZKIB389

Fond je fragmentaran i sadrži zapisnike i materijale Skupštine i Izvršnog odbora, odluke, rješenja, normativna akta, završne račune, platne liste, glavna knjiga, djelovodni protokol, a predstavlja svjedočanstvo o postojanju samoupravnih interesnih zajednica u socijalističkom društvenom uređenju, radničkom samoupravljanju, udruženom radu, sa svim svojim specifičnostima, te može poslužiti kao izvor za proučavanje uloge ove interesne zajednice na području Bijeljine.

388 Grupa autora, Pedeset godina Arhiva u Tuzli, str. 105.389 Grupa autora, Pedeset godina Arhiva Tuzli, str. 109.

204

Fond: Sreski komitet Saveza komunista Bosne i Hercegovine Bijeljina (1945. – 1955.)– sign. SK SKBiHB390

Zapisnik sastanka Opštinskog komiteta Saveza komunista u Bijeljini održanog 12.1.1956. godine

Fond sadrži referate, izvještaje, zaključke i zapisnike sa sastanaka i konferencija, podatke o borcima i njihovo držanje u zatvorima i zarobljeništvu, mišljenja za dodjelu ‘’Spomenice 1941.’’, prijedloge za odlikovanja, anketne listove, spiskove isključenih članova SK, ocjene o radu kadrova u školama, statističke izvještaje o članovima u osnovnim organizacijama.

Fond može poslužiti za proučavanje ne samo partijske aktivnosti, već i drugi brojnih društvenih procesa koji su se odvijali na području Bijeljinskog sreza i Opštine Bijeljina u navedenom periodu.390 Grupa autora, Pedeset godina Arhiva u Tuzli, str. 137-138.

205

Fond: Opštinski komitet Saveza komunista Bosne i Hercegovine Bijeljina (1945. – 1970.) – sign. OK SKBiHB391

Fond sadrži zapisnike sa izbornih sastanaka, zapisnike i zaključke sa sastanaka OK SKBiH, Aktiva, Sekretarijata, osnovnih organizacija, odluke o kažanjavanju i isključenju članova SKJ, analize, planove, izvještaje, referate, spiskove, informacije, prijedloge, uputstva, godišnje statističke izvještaje o članovima SK-a za osnovne organizacije, anketne listove i upitnike za članove SK-a itd.

Fond može poslužiti za proučavanje partijske aktivnosti na području Opštine Bijeljina.

Fond: Međuopštinska konferencija Saveza komunista Bosne i Hercegovine Bijeljina (1985. – 1990.) – sign. MOK SKBiHB 392 Fond sadrži opštu prepisku, zapisnike i materijale sa sjednica Predsjedništva,

materijale opštinskih komiteta nadležnog područja upućenih MOK SK Bijeljina, zapisnike tematskih sjednica i sjednica radnih grupa, statističke izvještaje i sl. Građa fonda može poslužiti za proučavanje partijske aktivnosti, te druge društvene aktivnosti na području šireg semberskog kraja u navedenom periodu.

Fond: Sreski savez zemljoradničkih zadruga Bijeljina (1952. – 1955.) – sign. SSZZB393

Fond se sastoji od opšte arhive, zapisnika sa godišnjih skupština, zapisnika zadružnih savjeta, te platnih lista i može poslužiti kao pomoćni izvor za proučavanje razvoja i djelovanja ovoga Saveza, ali i dati određene bitne informacije uopšte o zemljoradničkim zadrugama i razvoju zadrugarstva na području Bijeljine.

Fond: Sreska trgovinsko-ugostiteljska komora Bijeljina (1952. – 1955.) – sign. STUKB394

Građa fonda se sastoji od uputstava o organizaciji večernjih trgovačkih škola, rješenja o postavljenju nastavnika, izvještaja o radu večernje trgovačke škole, nastavnih programa, spiskova polaznika škole i dr., te kao takav može poslužiti kao izvor za proučavanje razvoja i djelovanja Komore kao i za rješavanje ličnih prava.

Fond: Sreska zanatska komora Bijeljina (Udruženje zanatlija Bijeljina) (1922.-1962.) – sign. SZKB395

Ovaj fond nije cjelovit, ali može poslužiti kao izvor za proučavanje razvoja i djelovanja Komore, kao i razvoja zanatstva na području semberskog kraja, te za rješavanje ličnih prava. Građa fonda sadrži registre zanatskih radnji, indeks zanatlija, registar sklopljenih ugovora, registar uplata članarine, evidenciju pomoćnika, ugovore

391 Grupa autora, Pedeset godina Arhiva u Tuzli, str. 137-138.392 Grupa autora, Pedeset godina Arhiva u Tuzli, str. 151.393 Grupa autora, Pedeset godina Arhiva u Tuzli, str. 128.394 Grupa autora, Pedeset godina Arhiva u Tuzli, str. 131.395 Grupa autora, Pedeset godina Arhiva u Tuzli, str. 130.

206

o radu između poslodavaca i radnika, preglede prijavljenih i odjavljenih dozvola, razne statističke podatke i dr.

Zbirka Saliha Kulenovića iz Tuzle396

Zbirka sadrži gruntovne listove vezane za vlasničke zemljišne odnose na području Ozrena i Brijesnice, te više veoma zanimljivih karata, poput: Karta Bijeljine sačinjena 20. 9. 1892. (Reineg – Distanzenzeiger Bezirk Bjelina); Lagekarte der Steinbruche Bach – und gruben schotter stellen in Bezirke Bjeljina; Nacrt jahaćih puteva Sreza Zvornik, razmjera 1:75.000, crtao A. Levčuk, Tuzla, novembra 1926.; Karta Građevinske sekcije u Tuzli Suvozemnih puteva Sreza Belinskog i Zvorničkog, M 1:200.000, crtao A. Levčuk, Tuzla, decembra 1926.; Situacija reka i potoka Tehničkog odeljka Bijelina, razm. 1:200.000, mart 1930.; Karta puteva Sreza bijeljinskoga 1:75.000, sastavio K. Aleksejev, Bijeljina, avgusta 1934.; Kopija plana Sreza Ugljevik 1: 100.000, izradio Vasilić Veljko, kat. pom. geometer; Karta Sreza Zvorničkog M 1:100.000 (međuratni period); Karta Sreza Bijeljinskog, 1:100.000 (međuratni period); Karta Sreza Bijeljinskog 1:200.000, Bijeljina 194?. (četrdesetih godina 20. st.); Karta cesta i mostova u kotarima: Bijeljina-Zvornik-Vlasenica-Srebrenica, Tehnički odjeljak Bijeljina, 1:200.000, Bijeljina 1941.; Karta Bijeljine, Tehničkog odjeljka Bijeljina, Bijeljina 1941.; Karta područja Tehničkog odjeljka u Bijeljini sa oznakom melioracionih radova predviđenih za 1942. godinu, Bijeljina 1941.; Karta područja tehničkog odjeljka u Bijeljini, Raspored čišćenja snijega u 1944-45., razmjer 1:200.000, izradio Bor. Gavrić, geometar, Bijeljina, 22.11.1944.; Pregledna karta puteva i mostova na teritoriji Tehničkog odeljka u Bijeljini (Srez Bijeljinski i dio drž. Puteva do Zvronika), 1:200.000, Stanje mostova na dan 24.6.1945.; Karta Kotara Bijeljinskog M. 1:200.000, crtao Bor. Gavrić; Pregledna skica kotara Bijeljinskog, Tehnički odjeljak, M. 1:200.000, k. Br. 221/45 (2 kom.); Karta Zvornika i okoline; Karta Zvornika i okoline. Karte su uglavnom nastale tokom rada Tehničkog odjeljka u Bijeljini od 1892. – 1945. godine i odnose se na situaciju vezanu za puteve, rijeke, potoke, ceste i mostove, raspored čišćenja snijega, oznake meliorizacije i sl, te su stoga veoma značajan historijski izvor za proučavanje prošlosti Bijeljine.

Zbirka: Radnički pokret i narodnooslobodilačka borba u sjeveroistočnoj Bosni (1920. – 1945.) – sign. RPNOBSB Z 397 Zbirka sadrži originalne dokumente i fotokopije koji se odnose na rad i razvoj

radničkog pokreta na prostoru sjeveroistočne Bosne. Također, sadrži i materijale koje je Opštinski odbor Tuzla koristio u izradi Hronologije radničkog pokreta.

396 Zbirka je pruzeta od strane prof. dr. Saliha Kulenovića 2010. godine.397 Grupa autoa, Pedeset godina Arhiva u Tuzli, str. 161-162.

207

Fotografije Bijeljine, iz Zbirke fotografija Arhiva TK

U želji da se što cjelovitije obradi historija radničkog pokreta Tuzlanskog bazena, sreske društveno-političke organizacije su, preko komisija za hronike, prikupljale građu iz perioda 1878.-1945. godine. Sreska komisija za hronike je veliki dio istraživačkog rada povjerila tuzlanskom revolucionaru i publicisti Milanu Gavriću, koji je prikupio, sredio i razgraničio građu u 19 ukoričenih svezaka. Godine 1963. Arhiv grada Tuzle je građu preuzeo od Komisije za hronike. Tako je nastala zbirka, prikupljanjem originala, prepisa i kseroks-kopija dokumenata koji su se nalazili u Arhivu CK SKJ Beograd, Vojnoistorijskom institutu Beograd, Arhivu BiH Sarajevo, Arhivu CK SKBiH Sarajevo, Muzeju revolucije Sarajevo, Institutu za radnički pokret

208

Sarajevo, Muzeju istočne Bosne Tuzla itd., a rad na daljem prikupljanju ove građe predstavlja jedan od važnih zadataka ove ustanove.

Zbirka fotografija (1873. – 2010.) sign. FTG Z398

Ova zbirka predstavlja bogato kulturno – historijsko naslijeđe fotografske provenijencije kulturnog i umjetničkog obima od 65.000 fotografija. Fotografije datiraju s kraja osmanskog perioda u Bosni i Hercegovini, kada se prvi puta i pojavljuje fotografija na našim prostorima pa sve do danas. Jedan broj fotografija odnosi se na Bijeljinu.

Zbirka projekata ( 1946. – 1964.) – sign. ZP399

Ova zbirka sadrži projekte rađene od strane Projektnog preduzeća ‘’Projekt’’ i Projektnog zavoda Bosne i Hercegovine Sarajevo za objekte koji su građeni na području sjeveroistočne Bosne među kojima su i – Tvornica stočne hrane Brčko, Parni mlin Semberija-Bijeljina, Gimnazija u Zvorniku, Stambena zgrada Vlasenica i dr. Zbirka može poslužiti kao pomoćni izvor u proučavanju izgradnje kako industrijskih tako i stambenih objekata. Navedena zbirka preuzeta je od Arhiva Bosne i Hercegovine Sarajevo. Projekti su naknadno evidentirani – ima ih 130.

Zbirka: Dionice, obveznice i police osiguranja (1908. – 1954.) – sign. DOiPO Z400 Zbirka sadrži dionice, obveznice i police osiguranja. Po svom sadržaju ova

Zbirka može poslužiti kao vrijedan izvor u proučavanju historije ovoga kraja.

Dionica Srpske štedionice u Bijeljini iz 1925. godine.

398 Grupa autoa, Pedeset godina Arhiva u Tuzli, str. 164.399 Grupa autora, Pedeset godina Arhiva u Tuzli, str. 167.400 Grupa autora, Pedeset godina Arhiva u Tuzli, str. 165.

209

Zbirka je nastala 1986. godine izdvajanjem građe iz raznih fondova, prilikom njihove obrade, te otkupom i poklonima tako da se i dalje dopunjuje. Dionice i obveznice su izdate u Bijeljini, Sarajevu, Brčkom, Tuzli i Beogradu, a police osiguranja u Beogradu, Sarajevu, Ljubljani i Zagrebu.

Osnovni sud udruženog rada Tuzla (1975. – 1992.) - sign. OSURT 401

Zakonom o osnivanju, nadležnosti i sastavu sudova udruženog rada donijetog 27.12. 1974. godine, osnovan je Sud udruženog rada u Tuzli za područja opština: Banovići, Bijeljina, Bratunac, Brčko, Gračanica, Gradačac, Kalesija, Kladanj, Lopare, Lukavac, Orašje, Srebrenica, Srebrenik, Šekovići, Tuzla, Ugljevik, Vlasenica, Zvornik i Živinice. Sudovi su nezavisni u vršenju sudske funkcije a odlučuju na osnovu ustava, zakona i samoupravnih opštih akata. Sud udruženog rada je osnovan s ciljem zaštite samoupravljanja, praćenja društvenih odnosa, pojava, ukazivanja na potrebu donošenja ili izmjena propisa, predlaganje mjera za ostvarivanje radničkih i samoupravnih prava i zaštitu društvenog vlasništva.

Tapija Omerbegu, sinu Saihbega iz Bijeljine na nekretnine koje je naslijedio od oca.Tapija iz 1716.godine (Orijentalna zbirka)

401 Arhivska građa Osnovnog suda udruženog rada Tuzla je preuzeta od strane Općinskog suda Tuzla 2009. godine. Radi se o raznovrsnoj i jako vrijednoj arhivskoj građi koja se odnosi na brojne pravne radnje, koje su vezane za šire sembersko područje. Stoga ista može biti jako zanimljiva i za izučavanje prošlosti ovoga kraja.

210

Sud odlučuju u prvom stepenu o postojanju uslova za organizovanje osnovnih organizacija udruženog rada i radnih zajednica, o zahtjevima za zaštitu prava rada društvenim sredstvima i drugih samoupravnih prava i društvene svojine, i rješavaju sporova o organizovanju i izdvajanju osnovnih organizacija udruženog rada, o spajanju, pripajanju i podjeli organizacija udruženog rada, o zaključenju i sprovođenju samoupravnih sporazuma o udruživanju i međusobnim odnosima u udruženom radu itd.

Građa ovog fonda predstavlja svjedočanstvo o postojanju suda prilagođenog socijalističkom društvenom uređenju, radničkom samoupravljanju, udruženom radu i njihovim specifičnostima.

I u drugim fondovima i zbirkama mogu se naći važne historijske činjenice vezane za prošlost Bijeljine, poput zbirke dokumenata Cvijetina Mijatovića ili memoarske građe hafiza Abdulaha Budimlije, gdje su posebno značajni video-zapisi zabilježeni od strane zaposlenika Arhiva TK sa ovim vrijednim sakupljačem i baštinarem pisanog kulturnog naslijeđa.

Zaključna razmatranja

Kako je naša lokalna historija prilično neistraženo područje, od velike važnosti za njeno izučavanje jeste upoznavanje sa primarnim historijskim izvorima, koji se u navećoj mjeri nalaze u arhivima. Arhiv Tuzlanskog kantona posjeduje važne fondove i zbirke arhivske građe neophodne za istraživanje prošlosti šireg tuzlanskog područja. Značajan broj fondova odnosi se na prošlost Bijeljine i semberskog kraja. Riječ je o historijskim izvorima prvoga reda različite provenijencije. Najstariji historijski izvori potiču iz vremena osmanske uprave. Riječ je o malobrojnim, ali izuzetno vrijednim historijskim činjenicama, koje tretiraju važne događaje iz prošlosti Bijeljine. Posebnu važnost za historijsku nauku imaju bijeljinski sidžili i defteri Bijeljinskog kadiluka. Navedeni izvori su prevedeni sa orijentalnih jezika na bosanski jezik i objavljeni u posebnim publikacijama, što olakšava njihovo korištenje u procesu izučavanja ovog dijela bijeljinske prošlosti. Za ovaj period bijeljinske prošlosti Arhiv u Tuzli posjeduje važne historijske izvore vezane za vjerske prilike u semberskom kraju podkraj osmanske uprave u Bosni.

Bogati i zanimljivi historijski izvori iz prošlosti Bijeljine i semberskog kraja pohranjeni su i u fondovima i zbirkama koji se odnose za druge historijske periode, počev od austrougarskog vremena, pa sve do kraja 20. stoljeća. Riječ je o raznovrsnim izvorima koji se odnose na društvena i privredna kretanja, ali i na obrazovne i kulturne prilike, te na politički život ovoga kraja. Jedan broj fondovskih cjelina isključivo se odnosi na događaje i procese u semberskom kraju, dok neki fondovi tretiraju šire tuzlansko područje, a unutar njih su i historijski izvori koji se odnose na prošlost semberskog kraja. Ono što je važno za buduće istraživače jeste da je najveći broj ovih fondova i zbirki arhivistički sređen i pripremljen za korištenje. Stoga u narednom periodu očekujemo veći broj korisnika i istraživača bijeljinske prošlosti u Arhivu Tuzlanskog kantona.

211

Summary

Since our local history is an unexplored area, it is of great importance for better understanding of the same to meet with primary historical sources, which are largery found in the archives. Archives of Canton has a significant collection of funds and necessary to study the past, a wider area of Tuzla. A significant number of these relates to the past and semberskog Bijeljina region. This is a historic first-order sources of different provenance. The earliest historical sources originating from the period of Ottoman rule. These are the few, but extremely valuable historical facts that treat important events of the past Bijeljina. Especially importance for the science of history are sicils of Bijeljina and defters (judge books). These sources are translated from old Ottoman Turkish to the Bosnian language and published in separate publications, which facilitates their use in the process of studying the past of Bijeljina. For this period of time the Archives of Tuzla Canton has important historical sources related to the religious situation in Semberija at the end of Ottoman rule in Bosnia. The rich and interesting historical sources from the past of Bijeljina and Semberija are held in the collections and funds relating to other historical periods, from the Austro-Hungarian times, until the late 20th century. It is a variety of sources relating to the social and economic trends, but also the educational and cultural opportunities, and political life of this region. A number of funded units only applies to events and processes of Semberija area, while some funds are treated beyond the Tuzla area, and within them are the historical sources relating to the past of Semberija area. What is important for future researchers is that most of these funds and archival collections are processed and prepared for use. So in future we expect a larger number of users and researchers in the Archives of Tuzla Canton who are interested in history of Bijeljina.

212

Doc. dr. Omer Hamzić

POLITIČKE PRILIKE U BIJELJINI NAKON „PREVRATA“ 1918/1919.

Abstrakt: U prvom dijelu ovog rada izložen je pregled razvoja političke situacije na području bijeljinskog kotara, bezbjednosno stanje, te formiranje privremenih ili prelaznih organa vlasti - kotarskog i mjesnih narodnih odbora, koji su se kao paralelni organi vlasti počeli „sudarati“ sa kotarskim uredima i tako, umjesto smirivanja i zaštite državne imovine i građana, unositi još više konfuzije na terenu. U drugom dijelu ovog priloga govori se o rezultatima izbora za Ustavotvornu skupštinu, koji su, kao i u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine, bili odraz etničkog stanja, pa i međuetničkih odnosa na tom području.Ključne riječi: Bijeljina, izbori, Narodna vlada, Narodni odbor, narodna garda

I

Stanje dvovlašća i odnos privremenih organa vlasti prema muslimanima

Nakon formiranja Narodne vlade Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba za Bosnu i Hercegovinu, kojoj je austrijski general Sarkotić formalno predao vlast 1. novembra 1918. godine, političke prilike u Bosni i Hercegovini brzo su se mijenjale. U iščekivanju srpskih trupa, novoformirana narodna vijeća samoinicijativno preuzimaju vlast i proglašavaju ujedinjenje sa Srbijom. Za direktno prisajedinjenje Bosne i Hercegovine Srbiji, pod posrednim uticajem srpske vlade, bila je i sama Narodna vlada za Bosnu i Hercegovinu.402 To potvrđuje poziv srpskoj vojsci da uđe u Bosnu i Hercegovinu, ovlaštenje da održava red i mir itd 403 Odluke o proglašenju ujedinjenja sa Srbijom, koje su u mnogim mjestima Bosne i Hercegovine proklamovane prije 1. decembra, nailazile su na dobar prijem i podršku srpskog stanovništva. Na drugoj strani, većina muslimana držala se rezervisano, iako su neki izražavali izvjesno povjerenje u srpsku vojsku, od koje su očekivali zaštitu, red i mir.404 S područja Tuzlanskog okruga, prisajedinjenje Srbiji proklamovala su

402 Atif Purivatra, Jugoslavenska muslimanska organizacija u političkom životu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Sarajevo 1974., 38.

403 Druga armija srpske vojske izbila je na granicu Bosne i Hercegovine 4. 11. 1918. godine u rejonu Višegrada. Toga dana je Narodna vlada SHS za BiH ostvarila svoj prvi službeni kontakt sa Komandom srpske vojske. U krajnje nesređenim prilikama, u krugovima Narodne vlade, dolazak te vojske “ocjenjivan je kao način i put za izlazak iz teškoća s kojima su se susretali na svakom koraku.” (Nusret Šehić, Bosna i Hercegovina 1918. – 1925. Sarajevo 1991., 22)

404 Atif Purivatra, nav djelo, 38.

213

narodna vijeća iz Zvornika, Bosanskog Šamca, Bosanskog Petrovog Sela, Gračanice, Maglaja, Bijeljine, Srebrenice, Puračića, Modriče i Vlasenice.

Bržu stabilizaciju stanja u zemlji, pored takozvanih agrarnih nemira, uveliko su ometali i usporavali sukobi „nadležnosti i kompetencija“, kao i svakodnevni nesporazumi između novih organa vlasti “u vidu odbora Narodnog vijeća i starih organa vlasti, kotarskih i mjesnih ureda.” Odbori Narodnog vijeća na svim nivoima, kao privremena politička predstavništva, težili su da postanu stalni i jedini organi vlasti. S druge strane, Narodna vlada je zadržala dotadašnje organe lokalne uprave (okružne oblasti, kotarski uredi i kotarske ispostave, gradske uprave, dotadašnje muhtare i seoske knezove) preko kojih je provodila svoje odluke. Jedno vrijeme vladao je paralelizam vlasti na lokalnom nivou gotovo u svim područjima Bosne i Hercegovine, pa i na području Bijeljine.

U nastojanju da raščisti situaciju, Glavni odbor Narodnog vijeća “formulisao je ulogu i zadatke odbora Narodnog vijeća kao savjetujućih organa sviju oblasti i zato njima ne pripada pravo egzekutivne i administrativne vlasti.”405 Međutim, stavovi Sarajeva često nisu bili primjenljivi u praktičnom političkom životu i na terenu. U pojedinim gradovima odbori Narodnog vijeća nastojali su da “igraju ulogu pravih i jedinih organa vlasti.” Vršili su hapšenja, prijetili, smjenjivali činovnike, demonstrirali protiv organa vlasti itd.

Pod njihovom kontrolom bile su i manje oružane grupe, prvobitno organizovane po odobrenju Narodne vlade, s ciljem da zaštite narodnu i privatnu imovinu u slučaju većih nereda i pokušaja pljački. Djelovale su na terenu kao paralelne policijske snage, koje su se zvale narodna garda. Taj paralelizam izazvao je političku napetost i prve međunacionalne konfrontacije u mnogim gradovima Bosne i Hercegovine. Oduševljenje i radost srpskog stanovništva zbog promjene vlasti ubrzo je preraslo u velike demonstracije, nasilje i pljačku. Javno ili tajno, to su čak poticali i ugledni članovi mjesnih i kotarskih odbora. Pri tome su nailazili na podršku srpske vojske koja je uspostavljala komande mjesta u svim većim čaršijama Bosne i Hercegovine..

. . .

Kotar Bijeljina, krajem 1918. i početkom 1919. godine, bio je pozornica dramatičnih događaja, na kojoj se možda najbolje vide obrisi dubljih ili dubinskih uzroka nacionalnih sukoba koji su samo na površini bili agrarni, ali u svojoj suštini to su doista bili međunacionalni sukobi „dugog trajanja“, sa nekom sasvim drugom političkom, pa i historijskom pozadinom. Ti će sukobi, nakon smirivanja i intervencije vlasti, generirati političko organizovanje i ubrzati formiranje političkih stranaka sa potpuno suprotstavljenim nacionalnim programima. Na tim suprotnostima zasnivat će se politički život u zemlji između dva svjetska rata.

Kao i u drugim gradovima Bosne i Hercegovine, Narodno vijeće u Bijeljini formirano je koncem oktobra 1918. godine. U političkom smislu, ono je od početka bilo izraz tih suprotnosti. Brojalo je 20 članova, od kojih su samo dvojica bili muslimani,

405 Nusret Šehić, nav. djelo, 16

214

iako su činili većinu stanovništva u gradu. Potom je uslijedilo formiranje mjesnih odbora i naoružavanje takozvane narodne garde, koja je, prema uputama Narodne vlade, imala zadatak da u tom prelaznom periodu osigura red i štiti sigurnost građana. Iako su se i mnogi muslimani prijavljivali u tu poluvojnu jedinicu, Narodno vijeće nije primilo ni jednog, „jer da nisu pouzdani“. Neadekvatna nacionalna struktura Narodnog vijeća i nepodobnost za prijem u narodnu gardu bili su prvi nagovještaji otvorene diskriminacije muslimana Bijeljine u novoj državi.406

Početkom novembra Kotarski odbor Narodnog vijeća SHS za Bijeljinu, preuzeo je sve poluge lokalne vlasti. Telegramom od 8. 11. 1918. godine obavijestio je Narodnu vladu da je tog jutra prva izvidnica srpske vojske ušla u Bijeljinu, odakle je produžila za Brčko. Glavne trupe očekivale su se sljedećeg dana, pa je organizovano prikupljanje hrane (hljeba, pekmeza itd.) za njihov doček.407

Iako se iz Sarajeva upozoravalo na privremenost narodnih vijeća, ti organi na terenu ponašali su se sasvim drugačije. U slučaju Bijeljine, gradski i Kotarski odbor imali su gotovo neprijateljski stav prema kotarskom uredu, koji je za to vrijeme ostvarivao normalnu komunikaciju sa Vladom. S obzirom na to da se nije smatrao privremenim organom, već lokalnom vlašću „na duže staze“, Kotarski odbor Narodnog vijeća SHS za Bijeljinu, 20. 11. 1918. godine, dakle, nekoliko dana nakon formiranja, zatražio je „pismenim putem“ od Vlade službene štambilje i to: za Kotarski odbor, zatim za mjesne narodne odbore Bijeljina (grad), Bijeljina (selo), te za naselja Janja, Zabrđe, Brodac i Koraj.408 Štambilji su bili potrebni za odvijanje normalne korespondencije i izdavanje službenih akata tih novouspostavljenih organa vlasti.

Svečana sjednica Gradskog vijeća Bijeljina „nakon oslobođenja“ održana je 31. 11. 1918. godine. Sa te sjednice upućen je „telegram zahvalnosti“ Narodnoj vladi u Sarajevu „za dosadašnje djelovanje oslobođenja i ujedinjenja domovine“. Telegram je potpisao Vaso Marinković kao gradonačelnik409, koji je, inače, u Gradskom vijeću bio na položaju „podnačelnika.410

. . .

I prije uspostave Narodnog vijeća, po selima oko Bijeljine zaredali su neredi, pljačke i otimačine. Zavladala je opća nesigurnost „radi takozvanog zelenog kadra“, 406 ABHS NVS prez. 3066/19 407 ABHS FZV BiH opća 108/1918 408 ABHS FZV BiH opća 174/1918409 ABHS FZV BiH opća 373/1918410 Prema izvodu iz zapisnika sa sjednice Općinskog zastupstva od 10. 3. 1919. godine,

na spisku su se nalazili vijećnici, izabrani na izborima 1910. po austrougarskom zakonu iz 1907. godine: gradski načelnik Ibraim-aga Salihović, podnačelnik Vaso Marinković, te H. Mujaga Vodeničerević, Salih-aga Čolić, Jusuf-aga Abdulahagić, Ibrahim Mulalić (H. Salihović), Omer-aga Imamović, Avdo Selimović (Aljin), Muharem-beg Salihbegović, Osman-aga Turkeša, Vaso Ivković, Đoka Milošević, Vojo Panić, Tomo Čolaković, Franjo Wanek, Josef Bardoš, i Sadik Baruhch (ABHS FZV BiH opća 47/56-18)

215

pa je stanovništvo živjelo u strahu, naročito muslimani. Mjesna Narodna garda nije preduzimala ništa da ih zaštiti, već je čak pomagala ili učestvovala u pljačkanju njihove imovine.411

U toku akcije razoružavanja i oduzimanja oružja, koju su provodili Kotarski i mjesni narodni odbori, bilo je dosta samovolje, ali i diskriminacije muslimana. Dok su pravoslavni gotovo slobodno držali čak i vojničke puške, muslimani su morali predati sve svoje oružje, čak i lovačko, za koje su imali uredne dozvole i u mnogim slučajevima čuvali ga kao amanet od svojih djedova i pradjedova. Neregularnim ponašanjem, otimačinom i presijom nove vlasti, taj amanet je „razdijeljen među pravoslavnim stanovništvom“. Osim svakodnevnog maltretiranja (i vodanja čaršijom najuglednijih muslimana sa lisicama na rukama), posredstvom gardista novi su vlastodršci u Bijeljini uzimali najuglednije muslimane kao taoce, koji će odgovarati ukoliko se kod nekog muslimana pronađe oružje, što je bio jedinstven slučaj u čitavoj Bosni.

Iako je Vlada zahtijevala da se pitanjem razoružavanja stanovništva bave samo civilni organi, te je zahtjeve vojska jednostavno ignorisala. Tako je komanda mjesta, uz podršku Narodnog odbora u Bijeljini, bez ikakvog sporazuma sa Kotarskim uredom, nastavila sa podjelom oduzetog oružja od muslimana. Nakon tih akcija, u znatnoj mjeri se među »težacima» povećala količina oružja koje je, osim rijetkih iznimki, od muslimana oduzeto i „težacima prodano“412

Kotarski ured iz Bijeljine u svom dopisu od 6. 2. 1919. izvještava Okružnu oblast da je tokom prevrata Kotarski odbor narodnog vijeća u Bijeljini pokupio sve oružje i oružne listove od vlasnika, „te je to oružje podijelio raznim osobama po kotaru i ujedno im izdao dozvole za posjed oružja.“ Čak i ono oružje koje je bilo konfiskovano i deponovano kod Kotarskog ureda preuzelo je Narodno vijeće u svoje ruke, „te ga podijelilo među svijet“. Iako su vlasnici tog oružja tražili njegov povrat ili odštetu, Komanda mjesta je i dalje izdavala dozvole za nošenje oružja bez sporazuma sa Kotarskim uredom, tako da je bilo nemoguće provesti razoružavanje u kotaru kako je to u svojim naredbama zahtijevala vlada iz Sarajeva.413

Kotarski ured iz Bijeljine u svom kratkom dopisu od 13. 2. 1919. izvještava Narodnu vladu da Komanda mjesta u Bijeljini stoji na stanovištu „da je vojska za vrijeme rata jedino ovlaštena izdavati certifikate i oružje, a ne priznaje da okružna oblast bez naređenja pretpostavljene vojne vlasti izdaje oružne listove. Komanda izdaje certifikate i oružje drugih vlastnika bez sporazuma s kotarskim uredom.“414

U takvoj atmosferi mnogi ugledni građani Bijeljine nisu ostali samo bez oružja za koje su imali uredne dozvole, već nisu bili „pošteđeni od batina narodnih gardista“, koji su upadali u muslimanske kuće, maltretirajući čeljad pod izgovorom da traže oružje i vojničke stvari.415 O diskriminaciji građana muslimanske nacionalnosti

411 ABHS NVS prez. 3066/19412 ABHS FZV prez. 3066/19413 ABHS FZV prez. 2883 /19414 ABHS FZV prez. 2872/19415 ABHS NVS prez. 3066/19

216

pri oduzimanju oružja od strane vlasti govori i dopis načelnika okruga Tuzla upućen Zemaljskoj vladi u Sarajevu 5. 4. 1919. godine, u kojem se daje prijedlog da se razoružavanje u bijeljinskom kotaru „najvećom energijom nastavi, a oružje samo onom dijelu muslimanskog elementa ostavi, koji svoje kuće i posjede izvan grada imaju, a inače se povjerljivim smatraju, tako da im za obranu svog imetka druga sredstva ne preostaju...“ Zahtijeva se da se vojničkim komandama najodlučnije zabrani izdavanje oružja.“416

Procjena novoimenovanog načelnika okruga tuzlanskog bila je da je „po tom pitanju“ najteže stanje bilo u bijeljinskom kotaru, pa će njegovo prvo službeno putovanje biti u Bijeljinu, gdje će na licu mjesta „shodne upute izdati.“417

Iako je u vrijeme prevrata bila ukinuta svaka rekvizicija, to nije važilo za muslimanski živalj. Bijeljinsko Narodno vijeće rekviriralo je kola i sijeno jedino od građana muslimana, gonilo na rad samo muslimane, dok su njihove komšije, građani pravoslavni, bili pošteđeni.

Posebnoj presiji i zulumima bilo je izloženo muslimansko stanovništvo na selu, a naročito bogatiji ljudi i posjednici. Bijeljinski muslimani su se više puta obraćali i molili vojnog komandanta mjesta i kotarskog predstojnika da im pruži zaštitu. Na svaku molbu, međutim, oni su im to uskraćivali, izgovarajući se da nisu kompetentni i upućivali ih na Narodno vijeće. Što se tiče Narodnog vijeća, u jednoj žalbi bijeljinskih muslimana stoji i ova karakteristična konstatacija: „Mi smo gledali s velikim povjerenjem u Narodno vijeće, ali sva naša intervencija i nastojanje nije ništa pomoglo. Narodno vijeće ili nije htjelo pomoći. Ili nije moglo. Po našem mišljenju vođe su krive što loše tumače narodu pojam slobode, buneći narod proti agama.“418

Kotarski ured iz Bijeljine u svom dopisu od 5. februara 1919., odgovarajući na pritužbe bijeljinskih muslimana koji su tražili zaštitu vlasti, potvrđuje da je u djelovanju Kotarskog odbora Narodnog vijeća bilo zlostavljanja nekih muslimana od strane gardista i drugih „privatnika“. Konstatuje takođe da su opravdane pritužbe muslimana u pogledu sprovođenja mjere oduzimanja oružja, koja se primjenjuje isključivo prema muslimanima.

Oštećeni pojedinci su saslušani i zapisnici sa saslušanja su priloženi Okružnoj oblasti. Kotarski ured, kako piše u tom dopisu, u to vrijeme nije mogao poduzeti nikakve zakonske mjere, „jer je tadanje narodno vijeće prisvojilo sebi svu vlast u kotaru i kotarski ured je bio nemoćan spriječiti kojekakve protuzakonitosti.“

Zato su se ugroženi muslimani više puta obraćali za zaštitu komandi mjesta, koja, očigledno, u tom pogledu nije poduzimala gotovo ništa. Kada bi oružnici privodili „štetočince“ u komandu mjesta, oni su redovno, uz blaži ukor, puštani na slobodu.419

Zemaljska vlada u Sarajevu, početkom februara 1919. uputila je opširan izvještaj ministru unutrašnjih dela Svetozaru Pribićeviću o političkoj i bezbjednosnoj

416 ABHS FZV prez. 2708/19417 ABHS FZV prez. 2708/19418 ABHS NVS prez. 3066/19419 ABHS FZV prez. 3066/19

217

situaciji u BiH. U izvještaju se priznaje „da je u prvim sedmicama prevrata počinjeno od strane kotarskih vijeća, sa malim časnim izuzecima, mnogo velikih i malih pogrešaka baš protiv muslimana, što je u savezu sa pljačkanjima, krađama i paležima, izazvalo i kod islamskih masa jedno raspoloženje, koje se ispoljava u nepovjerenju spram današnje vlade.“420

II

Počeci političkog organizovanja i izbori za Ustavotvornu skupštinu

Iako je nešto kasnije došlo do prividnog smirivanja situacije energičnijim djelovanjem vlasti s jedne strane, a s druge poduzimanjem određenih zakonskih mjera, koje su vodile ka sređivanju agrarnih odnosa, međunacionalni jaz koji je iskopan u toku Prvog svjetskog rata, ostao je i po dubini i po širini i u novim uslovima, i on će u osnovi opredijeliti političko organizovanje ne samo u periodu pred izbore za Ustavotvornu skupštinu Kraljevine Jugoslavije, već manje - više sve do kraja ovog razdoblja, odnosno propasti Kraljevine Jugoslavije.

Geografski položaj Bijeljine i njene okoline, isturenost prema Srbiji i na sjever prema Slavoniji, poznat poljoprivredni kraj, etnički pretežno nastanjen pravoslavnim stanovništvom, te relativno dobre komunikacije i povezanost sa južnim dijelovima Bosne, učinili su Bijeljinu dosta atraktivnim za političke stratege iz velikih stranaka u Beogradu, kako vladajućih, tako i opozicionih, koje od samog početka nastoje ostvariti svoju dominaciju na tom prostoru. U isto vrijeme i bosanski muslimani traže svoju političku identifikaciju u Bosni i Hercegovini i svoje mjesto u novoj državi, a u konkretnom slučaju nastoje se što bolje organizovati za odbranu i zaštitu pred nasrtajima ne samo srpskih seljaka u toku takozvanih agrarnih nemira, već i od novouspostavljene vlasti, koja je, ako ne otvoreno, onda prikriveno podupirala ugrožavanje i uznemiravanje muslimana. U tim procesima brzo se diferenciraju centralistički orijentisane političke grupacije na srpskoj, federalističke na hrvatskoj i autonomističke na muslimanskoj strani, sa različitim modalitetima rješavanja agrarnog pitanja. Osim građanskih stranaka, na političkoj sceni javljaju se i lijevo orijentisane političke snage, prije svega KP, a zatim i Socijal-demokratska partija.

Budući da se politička konfiguracija na terenu uspostavljala na svim nivoima po vjersko-nacionalnom principu (što je generirala opća situacija nakon prevrata, a u Bosni i Hercegovini nezavidan položaj muslimana), za bolje razumijevanje tih kretanja bitno je imati u vidu nacionalnu strukturu, u konkretnom slučaju stanovništva kotara/sreza Bijeljina.

U tom smislu, ova analiza, osim izborne statistike, temelji se na demografskim podacima iz popisa stanovništva u Bosni i Hercegovini 1921. godine. Prema popisu stanovništva iz 1921. godine, na tom području dominiralo je stanovništvo pravoslavne vjere, drugi po broju bili su muslimani, dok je Hrvata i ostalih bilo relativno malo, da bi sa svojim nacionalnim političkim strankama mogli bitnije uticati na političko

420 ABHS FZV prez. 1289/19

218

stanje u srezu. Po tom popisu, na području kotara Bijeljina bilo je ukupno 58.142 stanovnika, što je činilo 13,96% % stanovništva Okruga Tuzla (416.460 na Okrugu). Po nacionalno-konfesionalnoj strukturi bilo je 70,37% pravoslavnih, 22,4 % muslimana, 3,16% katolika, 3,16% protestanata (Evangelici), 0,68 % jevreja i 0,13% ostalih. Blizu 40% stanovništva skoncentrisano je u Bijeljini i njenim bližim (prigradskim) naseljima.421

Stranačko-političko organizovanje slijedilo je, uglavnom, specifične, mahom suprotstavljene interese pojedinih nacionalnih skupina u zemlji. Po tome Bijeljina nije bila izuzetak. Prvi stranački odbori i grupe aktivista i agitatora pojedinih političkih opcija formiraju se od uglednih pojedinaca među Srbima, odnosno muslimana, koji su uglavnom živjeli na gradskom području Bijeljine.

. . .

Prema Odluci Privremenog narodnog predstavništva, izbori za Ustavotvornu skupštinu trebalo je da se održe šest mjeseci nakon prvog saziva tog najvišeg privremenog predstavničkog tijela zemlje. Ali tek dvije godine nakon isteka tog roka stekli su se uslovi za održavanje izbora, koji su, napokon, zakazani i održani 28. 11. 1920. godine.

Sa svojim kandidatskim listama na Tuzlanskom okrugu, kao i u bijeljinskom kotaru istupilo je 11 političkih stranaka i političkih grupacija, sa 187 imena, od kojih je 114 ili 61,29% bilo „domaćih“(s području Okruga), 31 kandidat ili 16,66% iz Sarajeva, 20 kandidata ili 10,75 s područja Beograda i 14 kandidata ili 8,06% iz ostalih mjesta Bosne i Hercegovine.

Prema teritorijalnom rasporedu, najviše poslaničkih kandidata „iz domaće sredine“ (s područja Okruga) bilo je na području Tuzlanskog kotara (54 kandidata ili 43,73%), potom slijedi Brčko (19 kandidata ili 16,66%), Bijeljina (12 kandidata ili 9,5%), Zvornik (9 kandidata ili 7,89%), Gradačac sa 7, Maglaj 5, Gračanica 4, Srebrenica 3 i po 1 kandidat iz Kladnja i Vlasenice. I to mogu biti pokazatelji o izraženom interesu i intenzitetu političkog života po pojedinim kotarskim područjima.

Što se tiče nacionalno-konfesionalne strukture kandidata iz Bijeljine i njihovog rasporeda po kandidatskim listama, ona je bila više odraz nacionalno-konfesionalne, nego političko stranačke strukture na području kotara. Sa područja kotara Bijeljine nalazilo se 12 imena na različitim kandidatskim listama. Po broju poslaničkih kandidata, Bijeljina je bila na trećem mjestu na Tuzlanskom okrugu – iza Tuzle i Brčkog. Prema konfesionalnoj pripadnosti, 8 je bilo pravoslavnih, i po dva muslimana i katolika. Najviše ih je bilo na kandidatskoj listi Demokratske i Radikalne stranke. Ni jedan od njih nije osvojio dovoljan broj glasova za poslaničko mjesto u ustavotvornoj skupštini, iako bi se po broju poslaničkih kandidata iz domaće sredine moglo zaključiti da je politički život bio nešto razuđeniji u odnosu na druga područja Okruga. Poslanički kandidati sa područja kotara Bijeljina bili su: Vojislav

421 Opšta državna statistika Kraljevine Jugoslavije, Definitivni rezultati popisa stanovništva 31. januara 1921. godine, Izdanje Državne štamparije, Beograd, 1932.

219

Nikolić, opančar (Kandidatska lista KPJ), Aleksa Ristić, zemljoradnik iz Bukovice (Kandidatska lista Saveza težaka), Hifzibeg Đumišić, posjednik (Kandidatska lista JMO), Aco Bogdanović, pravni vježbenik kod kotarskog suda u Bijeljini (Kandidatska lista Demokratske stanke), Tešo Bogdanović, težak u Crnjelovu (Kandidatska lista Demokratske stanke), dr. Vladimir Čaldarević, advokat u Bijeljini (Kandidatska lista Demokratske stanke), Đuro Cezner, župnik iz Bijeljine (Kandidatska lista Hrvatske pučke stranke), dr. Vlado Stanišić, advokat iz Bijeljine (Kandidatska lista Radikalne stranke), Đoko Sekulić, težak iz Tutnjevca (Kandidatska lista Radikalne stranke), Pero Perić, inženjer i civilni geometar iz Bijeljine (Kandidatska lista Radikalne stranke), Pero Radišić, težak, Suho Polje Kandidatska lista Srpske narodne organizacije (Čokorilo), Ahmo Hajrić, težak (Kandidatska lista Muslimanske težačke stranke).

. . .

Na deset kotarskih područja Tuzlanskog izbornog okruga (koji je po broju stanovnika, pa i birača bio najveći u BiH) bilo je upisano 106.699 birača, od čega je na izbore izašlo i glasalo 76.305 ili 72,13%. Izlazak birača na glasanje bio je nešto veći u odnosu na prosjek Bosne i Hercegovine, a najveći na prostoru Tuzlanskog kotara (83,70%), slijedi Kladanjski (78,48%), Maglajski (77,71%), Gradačački (76,01%) itd.

Na bijeljinskom kotaru od 12.270 upisanih birača, na glasanje je izašlo 8.480 ili 69%. Tako se ovaj kotar našao u donjem dijelu tabele izlaznosti na tuzlanskom okrugu.Veća izlaznost je bila na biračkim mjestima sa dominantno muslimanskim stanovništvom. Tako je na gradskom području Bijeljine, gdje su muslimani činili 54% stanovništva na izbore izašlo blizu 80% upisanih birača, u Janji sa 49,1% muslimanskog stanovništva izlaznost je bila 76%, u Koraju sa 56,81% muslimana izlaznost je bila 78% itd.

Od 4.364 upisana birača u samoj Bijeljini i njenim prigradskim naseljima (koja su pripadala ataru Bijeljina, a to je više od polovine biračkog tijela kotara), na izbore je izašlo 3.259 ili 74,6%, što je bilo znatno više u odnosu na prosjek sreza. Bolji odziv birača u samoj Bijeljini u odnosu na prosjek sreza, svakako je rezultat bolje predizborne kampanje vodećih političkih stranaka koje su se prvenstveno fokusirale na gradsko područje. Ne treba zanemariti ni činjenicu da je na užem gradskom području većinsko muslimansko stanovništvo u pravilu bilo diciplinovanije i u većem broju izlazilo na glasanje u odnosu na pravoslavno i katoličko.

Iako su vodeće političke stranke sa srpskim, odnosno muslimanskim predznakom, što se tiče broja dobijenih glasova, ostvarile približno jednake rezultate, iznenađenje izbora i u ovom kotaru bio je Savez težaka, srpska stranka sa najodlučnijim zahtjevima za oduzimanje zemlje od muslimanskih feudalaca i posjednika. Iako je, kao stranka, ovaj savez vrlo kasno ušao u izbornu kampanju (samo mjesec dana prije raspisivanja izbora), ipak je, što se tiče bijeljinskog kotara, dobio više glasova i od Radikala i od Demokrata - dvije vladajuće i favorizovane srpske stranke, koje su imale umjerenije i realnije stavove u pogledu agrarne reforme i obeštećenja vlasnika zemlje. Za Savez težaka glasalo je 2.199 ili 25,9% birača. Na drugom mjestu sa skoro

220

isto toliko glasova bila je JMO (2.187 ili 25,8%), na trećem Radikalna sa 1.885 ili 22,23%, a tek na četvrtom Demokratska sa 1.585 ili 18,69% osvojenih glasova. Od ostalih stranaka, vrijedi spomenuti još i KPJ, koja je imala 206 ili 2,42% glasova, dok su sve ostale bile ispod 1,5%, te kao takve nisu predstavljale gotovo nikakav faktor u političkom životu na tom području.422

Kao i u drugim područjima, biračko tijelo se i na bijeljinskom kotaru najvećim dijelom opredjeljivalo prema svojoj etničkoj i vjerskoj pripadnosti, što je bio slučaj i u vrijeme austrougarske uprave. Političke stranke sa srpskim predznakom, kao i one sa sjedištem u Beogradu, „pokupile“ su srpske glasove, za hrvatske stranke u većini glasali su Hrvati, a za JMO muslimani. Poređenjem etničkog, odnosno vjerskog sastava stanovništva na kotaru Bijeljina, sa rezultatima glasanja na ovim izborima, mogu se uočiti velike podudarnosti, ali i izvjesna odstupanja kod sve tri vjersko-etničke grupe, ali to nije bitnije uticalo na krajnji ishod ovih izbora.

Muslimani su glasali za JMO, dok su Srbi većinu glasova dali izrazito prosrpskim strankama: Zemljoradničkoj, Radikalnoj, Demokratskoj i u neznatnom broju Srpskoj (Čokorilo). Podaci pokazuju da su Muslimani bili „vjerniji“ svojoj političkoj stranci, za koju su skoro svi do jednog glasali, dok su Srbi svoje glasove „raspodijelili“ na četiri spomenute centralističke stranke, ali u znatnijem broju u odnosu na muslimane glasali su i za KP i Socijaldemokratsku stranku i dr. O tome govore sljedeći podaci: prema popisu stanovnika iz 1921. godine, muslimani su u ukupnoj populaciji kotara učestvovali sa 22,4%, dok je JMO osvojila 25,8% biračkog tijela, dakle procentualno više u odnosu na broj stanovništva. S druge strane, srpsko-pravoslavno stanovništvo učestvovalo je sa 70,37% u ukupnom broju stanovnika kotara, dok su četiri spomenute političke stranke sa srpskim predznakom zajedno, na tim izborima osvojila 68,57% glasova, dakle procentualno manje u odnosu na broj stanovnika. Uzroke ovog debalansa treba tražiti o većoj apstinenciji srpskih birača (o čemu govore podaci o izlaznosti) i većem broju glasova datih strankama takozvane lijeve opcije u odnosu na muslimane, koji su bili disciplinovaniji i više vjerni „svojoj“ političkoj stranci.

Zaključak

1. U danima prevrata, krajem 1918., muslimani Bijeljine bili su izloženi ne samo euforičnim napadima „neodgovornih elemenata“, već i takozvanih «oslobodilaca» u redovima narodne straže, poluvojne organizacije pri narodnim odborima, koja je trebalo da smiruje, a ne da potpiruje ionako teško stanje. Brojni izvještaji Kotarskog ureda Bijeljina iz tog perioda govore o diskriminaciji bijeljinskih muslimana, počevši od nedovoljne participacije u radu Narodnog odbora (naspram broja Muslimana u Bijeljini i nemogućnosti uključivanja u narodnu gardu (zbog 422 Statistički pregled rezultata izbora narodnih poslanika za Ustavotvornu skupštinu Kraljevine SHS, izvršenih na dan 28. novembra 1920. god. Izdanje Ustavotvorne skupštine Beograd 1921.

221

nepodobnosti), pa do diskriminacije pri oduzimanju oružja, rekvizicijama imovine itd. O agrarnim nemirima i agrarnom nasilju da se i ne govori. U tom, gotovo haotičnom stanju, i krajnje zaoštrenim srpsko-muslimanskim odnosima, počelo je političko organizovanje i okupljanje građana na terenu i formiranje prvih mjesnih odbora režimskih prosrpskih (u prvom redu Demokratske i Radikalne, nešto kasnije i Saveza težaka), te drugih političkih stranaka, koje su imale priliku da se ubrzo „ogledaju“ na izborima za Ustavotvornu skupštinu. Među takozvanim „nerežimskim“ strankama izdvajala se JMO, u kojoj su bosanski muslimani prepoznali zaštitnicu ne samo svojih političkih interesa, već i fizičkog opstanka na ovim prostorima. Tako je bilo i u Bijeljini.

2. Analiza rezultata izbora po strankama i pojedinim dijelovima kotara pokazuje da je politička konfiguracija i na ovom području, kao i u čitavoj Bosni i Hercegovini, ostala utemeljena na nacionalnom principu. To će biti trajna politička konstanta – koja će odrediti sudbinu ove zemlje do danas.

222

Mr. sc. Rusmir Djedović

PRAVOSLAVNI VJERSKI OBJEKTI U BIJELJINI IZGRAĐENI NAKON 1995. GODINE

Sažetak

Gradovi kod nas, gotovo redovno, u zavisnosti od svoje veličine i značaja, imaju i veći broj vjerskih objekata. Tako je moguće, u zavisnosti od broja vjerskih objekata, govoriti i o poziciji nekog grada u regiji i zemlji.

Ovi vjerski objekti su često u vezi sa konfesijom većinskog stanovništva u gradu ili njegovoj regiji, odnosno područja čiji je taj grad administrativno središte. Takva situacija je i u gradu Bijeljini, koji od prve polovine zadnje decenije 20. stoljeća ima većinsko srpsko pravoslavno stanovništvo i središte je regije koja pokriva Semberiju i dijelove Majevice u Republici Srpskoj.

Pravoslavni vjerski objekti u Bijeljini izgrađeni do 1995. godineDo najnovijeg vremena, tj. samog kraja 20. stoljeća, u gradu Bijeljina su

postojala dva pravoslavna vjerska objekta. Najstarija je poznata crkva posvećena svetom Georgiju. Takvo stanje su uslovile opće historijske prilike i činjenica da je do 1992. godine grad Bijeljina imao većinsko bošnjačko muslimansko stanovništvo (prema popisu iz 1991. godine, oko 22.000 Bošnjaka i oko 10.500 Srba).

Crkva svetog GeorgijaCrkva svetog velikomučenika Georgija, u narodu svetog Đorđa, izgrađena

je na samom kraju osmanskog perioda, 1871-1872. godine. Osvećenje je izvršio mitropolit Pajsije. Urađena je u mješavini ruskog i vizantijskog stila. Zvonik crkve je podignut po dolasku austrougarske uprave. Restauraciju ikonostasa i zidnih slika je 1949-1950. godine izvršio je Karlo Macek. Pokrivena je bila crijepom, a 1979. godine je postavljen lim.

U novije vrijeme je više puta obnavljana. Crkva svetog Georgija spada u grupu većih, zidanih pravoslavnih crkvi, koje su izgrađene u bosanskohercegovačkim gradovima krajem osmanskog perioda.

Crkva svetog StefanaCrkva svetog arhiđakona Stefana izgrađena je 1936. godine. Osvećenje

je izvršio episkop Nektarije (Krulj). Nalazi se na današnjem gradskom groblju u nekadašnjem prigradskom naselju Pučile. Živopis i ikonostas su osvećeni 2008. godine.

Nešto ranije, 1934. godine, u Bijeljini je izgrađen i Parohijski dom.

Pravoslavni vjerski objekti u Bijeljini izgrađeni nakon 1995. godineNakon 1995. godine u gradu Bijeljini je , kao i u cijeloj Semberiji, očita pojava

izrazitog rasta gradnje pravoslavnih vjerskih objekata. Tome znatno doprinosi šira

223

društvena zajednica (Republika Srpska, lokalna opštinska uprava...) Iza rata eparhija je od vlasti RS dobila veće komplekse poljoprivrednog zemljišta, npr. zapadno od Bijeljine.

Značajan dio opštinskog budžeta Bijeljine, u iznosu od oko pola miliona KM, koji je namijenjen za zaštitu kulturno-historijskih spomenika, koristi se za ulaganja u eparhijske objekte. U gradu Bijeljini posljednju deceniju i pol izgrađeni su brojni pravoslavni vjerski objekti, a radi se o nekoliko manastira i više crkvi (hramova).

MANASTIRI

Svetog Vasilija Ostroškog sa Vladičanskim dvorom Manastirski kompleks se nalazi u samom središtu grada Bijeljine, na površini

od oko 3,5 dunuma. Gradnja je počela 1996. godine, a kompletan kompleks je završen 2001. godine i osvećen 12. maja iste godine.

Izgrađen je u urbano-historijskom jezgru grada Bijeljina. Zauzeo je dobar dio nekadašnje bijeljinske utvrde – palanke. Ova utvrda je bila jedna od najprostranijih i najtvrđih u Bosni i Hercegovini za osmanskog perioda.

Manastirski kompleks obuhvata više sadržaja. Manastirski hram je u centru kompleksa. Zvonik visok preko 30 metara, sa satom, dominantni je objekat kompleksa. U jednom dijelu se nalazi privremeno sjedište episkopije zvorničko-tuzlanske (prije rata bilo u Tuzli). U kompleksu su i razni drugi sadržaji: biblioteka, muzej, ćelije za monahe, službene prostorije, stambeni dio i drugi prateći sadržaji. Cjelokupan manastirski kompleks je ograđen zidanom ogradom.

Pored manastira se gradi nova administrativna zgrada eparhije, u kojoj će biti i muzejska postavka, kao i humanitarna apoteka i ambulanta. Regulacionim planom centra Bijeljine predviđeno je dalje širenje kompleksa i izgradnja novih sadržaja: zgrada Bogoslovije, parking, fontana. Sve ovo bi se nalazilo neposredno iza Atik džamije.

224

Svete PetkeManastir Svete Petke nalazi se u dijelu Bijeljine zvanom Pet jezera. Crkva

je građena zadnjih godina, a odlikuje se visokim kupolama koje podsjećaju na ruske crkve. U kompleksu manastira privode se radovi na uređenju doma za stara lica sa 36 apartmana, a planirana je izgradnja dječjeg obdaništa i pravoslavne gimnazije. Nova ulica od magistralnog puta Bijeljina - Rača do manastira izgrađena je 2011. godine, u šta je uloženo 660.000 KM.

Svetog NikoleU poznatom etno- selu Stanišić, izgrađenom od 2003. godine, na istočnom

izlazu Bijeljine, nalazi se tzv. duhovni dio sela, sa manastirom svetog Nikole. Ovaj manastir je replika manastira Kumanica, a obuhvata manastirsku kuću (konak), koja podsjeća na srednjovjekovnu gradnju, i krstionicu rađenu po uzoru na malu crkvu na Aljasci.

225

CRKVE

Crkva na LedincimaProstorije Mjesne zajednice Ledinci u Bijeljini su nakon rata adaptirane u

pravoslavnu crkvu. Nedavno je ova crkva srušena zbog izgradnje ulice koja spaja Račansku ulicu sa mahalom Bukreš. Ovi radovi su u sklopu uređenja prostora ispred novoizgrađene crkve Rođenja Presvete Bogorodice.

Saborni hram Rođenja presvete Bogorodice Zadnju deceniju je u uglu nekadašnje kasarne, prema Račanskoj ulici,

izgrađena veća crkva. Posvećena je Rođenju presvete Bogorodice, a služi i kao Saborni hram episkopije zvorničko-tuzlanske. Pored crkve izgrađena je nova ulica i veći kružni tok na raskrsnici.

Ovo je najveći pravoslavni vjerski objekat u Semberiji. Za njegovu izgradnju opština Bijeljina iz budžeta više godina ulaže znatna sredstva.

Sveti apostoli Petar i Pavle Temelji crkve su položeni 1998. godine na parceli dodijeljenoj od opštine

bez nadoknade. Crkva je završena i osvećena 2004. godine. Zidana je punom ciglom i betonom, prekrivena bakrom, ulazna vrata i ikonostas urađeni su od slavonskog hrasta. I narednih godina je nastavljeno sa uređenjem objekta i okoline.

Nalazi se u Tombak mahali, preko puta stadiona FK Sloga.

Svetog velikomučenika PantelejmonaZadnjih godina se gradi crkva Svetog velikomučenika Pantelejmona u

sjeveroistočnom dijelu Bijeljine. Gradi se u naselju Krušik, na lokalitetu stare stočne pijace, koji je napušten 2000. godine premještanjem pijace na drugu lokaciju.

226

ZaključakU gradu Bijeljini, nakon posljednjeg rata, evidentna je intenzivna izgradnja

različitih pravoslavnih vjetrskih objekata. Za samo deceniju i pol izgrađeno je na području grada nekoliko manastira sa brojnim sadržajima i više pravoslavnih crkvi (hramova).

Razloga za ovako intenzivnu izgradnju pravoslavnih vjerskih objekata u gradu Bijeljini ima više, kao što su:

Bijeljina je nakon rata drugo po značaju središte u Republici Srpskoj, odmah iza Banje Luke.

To se ogleda i u narasloj ekonomskoj snazi općine, pojedinih ekonomskih subjekata i stanovništva

Grad Bijeljina se nalazi blizu granice sa Srbijom i preko nje najveći dio Republike Srpske povezan je sa državom Srbijom i metropolama Beogradom i Novim Sadom.

Snažan demografski porast i koncentracija stanovništva primjetna je u gradu Bijeljini.

Već dvije decenije Bijeljina je sjedište Zvorničko-tuzlanske eparhije, koja pokriva najgušće naseljeni i razvijeniji dio Republike Srpske.

Evidentna je i pojava značajnih dobrotvora, pojedinaca koji svojim sredstvima iniciraju i ubrzavaju izgradnju vjerskih objekata.

Pored grada Bijeljine, i cjelokupna Semberija ima izrazito intenzivnu izgradnju pravoslavnih vjerskih objekata nakon posljednjeg rata.

Izvori i literatura- Srpska pravoslavna eparhija Zvorničko-tuzlanska, šematizam, Tuzla, 1977.- Razne internet stranice

ISTRAŽIVANJA PROF. DR. MAHMUDA NURKIĆA

Iz knjige “JANJA I JANJARCI KROZ ISTORIJU”

229

IZ PROŠLOSTI JANJE

Naselje Janja se nalazi u donjem Podrinju. Nastanak i razvoj ovog naselja do sada nije detaljnije opisan u literaturi. Čak ga i Evlija Čelebija u svojim putopisima nigdje ne spominje, jer ga je na svom putovanju kroz ove predjele izgleda zaobišao. Ovo naselje i cijelo Podrinje, sa etnološkog stanovišta, ostalo je također nedovoljno obrađeno. Samo je Muzej istočne Bosne vršio etnološka istraživanja u ovom području. Istraživanja su prvi put obavljena u vremenu od 1976-1978.godine. Istraživane su praistorijske kulture i razvoj upotrebe metala na području donjeg Podrinja i dijela Semberije, te život i običaji stanovništva donjeg Podrinja. Ispitivano područje obuhvatilo je dio Podrinja, i to od naselja Janje na sjeveru do ušća rijeke Tavne na jugu, a na zapadu se graničilo sa istočnim i sjeveroistočnim dijelovima majevičke podgorine. Drugih ozbiljnijih ispitivanja nije bilo.

Danas se istorija Janje može bolje sagledati koristeći se podacima koji su zabilježeni u istoriji Bosne i Hercegovine, Srbije, Otomanskog u Austrougarskog carstva. Posebno olakšanje u pisanju istorije Janje pružile su napisane hronike Bijeljine, Zvornika, Glinja, Atmačića, Janjara i Trnave, Jadra i Rađevine, Lješnice, Loznice i Teočaka. Pri pisanju ove knjige korišteni su podaci i iz monografije Drina i Podrinje, grupe autora iz Beograda, kao i istorijski zapisi o plemenima Kuči i Piperi u Crnoj Gori. Naučni rad dr. Adema Handžića pomogao nam je u upoznavanju stanja na području Semberije u vrijeme dolaska Osmanlija, raseljavanju domaćeg stanovništva i naseljavanju stanovnika iz Crne Gore, Hercegovine i Srbije.

Istraživanja života i običaja stanovništva u donjem Podrinju obavili su Radmila Kajmaković, savjetnik Zemaljskog muzeja i Salih Kulenović, kustos etnolog u Muzeju istočne Bosne u Tuzli. Salih Kulenović je, osim istorije Janje, obradio i materijalnu kulturu ispitivanog područja, a prikupio je i obradio podatke o nekim tradicionalnim bijeljinskim zanatima, koji su u naglom opadanju, na čije su proizvode bili upućeni i stanovnici Janje i okoline, koja uglavnom gravitira Bijeljini. Prilikom terenskih istraživanja Salih Kulenović je upoznao divne ljude i vrsne kazivače, koje je u svom radu pomenuo, te ih i mi ovom prilikom pominjemo. Oni su prilikom terenskih etnoloških istraživanja pomogli Salihu Kulenoviću i ekipi koja je sa njim učestvovala, a to su: rahmetli Pašaga Hadžiimamović, pokojni Zdravko Marković, rahmetli Musto Dervišević, rahmetli Ahmet Šehić, rahmetli Nuko Trnavac, rahmetli Adem Alihodžić, rahmetli Aljo Jašarević, rahmetli Ramo i Ibrahim Šukilović, rahmetli Ismet Hurembegović, rahmetli Meho Huremović, rahmetli Šaban Beganović, rahmetli Mehmed Huremović, rahmetli Muharem Gradaščević, rahmetli Ibrahim Gušalić, rahmetli Džafo Mušević, pokojna Vida Stanković i Jefa Jović, svi iz Janje, i Hasan Nurkić, koji je u to vrijeme bio sekretar Sekretarijata za privredu i finansije SO-e Bijeljina, rodom iz Janje, i pokojni Dimitrije Čolaković, direktor Muzeja Semberije, rodom iz Bijeljine.

Prilikom pisanja ove knjige korišteni su svi mogući podaci dobiveni preko Interneta, a također i podaci dobiveni od kazivača, posebno o onim događajima o kojima nema pisanih dokumenata.

230

Ime Janja

Po legendi koja je najvjerovatnija, područje na kojem je Janja osnovana bilo je močvarno, tu su rasle vrbe, jasenovi, hrastovi i janjevi u najvećem broju, pa je naselje dobilo naziv po janjevima koji su tu rasli. U ovom dijela Podrinja nastala su imena naselja sa obje strane rijeke Drine po drveću i vegetaciji koja je tu bila najzastupljenija. Kako piše dr Ristanović1, Lešnica (Janjarci je nazivaju Lješnica) dobila je naziv po brojnim stablima ljeske – svetog drveta u mitologiji starih Slavena. Tako su dobila imena i druga mjesta u Podrinju, kao što su Lipolist, Glogovac, Dublje, Klenje, Cerovac, Drenovac, Ševarice, Lipnica, Loznica i dr. Neki autori naziv Janja dovode u vezu sa ilirskim božanstvom Dijana2, 3.

Geografski položaj Janje

Janja se nalazi južno od Bijeljine, na udaljenosti od 11 km. Smještena je na ravničarskom zemljištu s obje strane rijeke Janje, i to 2 km uzvodno od njenog ušća u Drinu. Kroz Janju prolazi putna saobraćajnica koja ide pravcem sjever-jug i povezuje Bijeljinu sa Zvornikom. Tu saobraćajnicu je 1865/6. godine napravila osmanska vlast, a projektovali su je osmanski i francuski inženjeri4. Asfaltirana je stotinu godina kasnije, od Bijeljine do Janje, u dužini od oko 11 km, a u toku 1975. i 1976. godine modernizovan je dio puta u dužini od 14 km od Janje na jug do Glavičica. Također, i ovaj put koji vodi prema Zvorniku napravljen je 1866/67, dakle za vrijeme osmanske vlasti. Do izgradnje ovog puta prema Zvorniku se išlo mehkim putem pored Drine od Janje preko Kamenica, Batra i Glavičica do Branjeva5. Od Janje se prema Zvorniku išlo putem preko Modrana, Donje Trnove, Glinja i Teočaka. Prosječna nadmorska visina Janje je 105,5 m. Ovde je zastupljena umjereno kontinentalna klima, ljeta su topla, zime dosta hladne, a proljeće i ljeto su dosta izraženi. Kroz Janju protiče rijeka Janja, čije korito dijeli naselje na dva skoro podjednaka dijela. Rijeka Janja izvire jednim krakom ispod Banj Brda na Majevici, a drugim ispod Goduša i dužine je oko 52 km. Ona se istočno, na udaljenosti od 2km od centra naselja, ulijeva u Drinu.1 Dr Slobodan Ristanović. Reka Drina i Podrinje. Štampa Dragan Srnić Šabac, 2000. god.

Na strani 376. autor piše: Lešnica je, najverovatnije dobila ime po brojnim stablima leske – svetog drveta u mitologiji starih Slavena. I mnoga druga naselja u Podrinju dobila su ime po šumskom drveću (Lipolist, Glogovac, Dublje, Klenje, Cerovac, Drenovac, Ševarice, Lipnica.

2 Çabej E. Kult und Fortleben der Göttin Diana auf dem Balkan, Leipziger Vierteljahresschrift für Südosteuropa, 5/l941., Leipzig l941., 229-241.

3 Zanei S. Majka Janja. Južnoslovenski filolog, XXIII, KNJ. 1-4, SANU, Beograd l958, 217-220.

4 Grabčanović Mustafa. Bijeljina i Bijeljinci. BZK Preporod BiH, BZK Preporod Bijeljina, 2006;236.

5 Zebić M. Branjevo na Drini, štamparija Sava Mihić Zemun, Beograd, 1970;13).

231

5

Janja sa bližom okolinom na geografskoj karti

Janja sa bližom okolinom na geografskoj karti

232

Vrijeme nastanka Janje

Ime Janja prvi put se pominje u poznatoj hronici Tarih-i Pečevi oko 1630. godine. Čuveni bošnjački istoričar, rodom iz Pečuha, Ibrahim-beg Alajbegović Pečevija (1570-1650) piše u svojoj poznatoj hronici Tarih-i Pečevi, da je ban Derenčin odsječenu Gerz Ilyasovu glavu poklonio ugarskom kralju, koji je naredio da se ukopa na Budimskom brdu, koje je od tada prozvano Gerzelez brdo. Po Pečeviji, Gerz Ilyas je bio rodom iz Janje kod Bijeljine. Isto misli i Evlija Čelebi, pominjući u svom Putopisu i to brdo u Budimu. Na njemu je u čast Đerzelezovu, koji se istakao pri zauzimanju Budima, sultan Sulejman Veličanstveni podigao tekiju. Vuk Karadžić navodi u svom Rječniku da budimski Srblji pripovijedaju da je nekakakav Turčin iz Bosne Gerzelez Alija, koji se pjeva u pjesmama, skočio na konju sa tog brda u Dunav za carevo zdravlje kad su Osmanlije osvojili Budim6.

Kamen Đerđelez Alije se nalazi na njivi zvanoj Selo vlasništvo Avde Ramičevića na slici desno, lijevo je autor ove knjige, 2009. godine.

Gerz Ilyas, rodom iz Janje kod Bijeljine, je bošnjački narodni heroj, koji je poginuo u ofanzivi koju je veliki osmanski vojskovodja Hadum Jakub-paša poduzeo

6 NN. Đerđelez Alija. U: Projekat Poznati Bošnjaci, Najistaknutiji Bošnjaci. mailto:famous [email protected]

233

protiv Hrvata 1491. godine. U zasjedi gine Gerz Ilyas Đerzelija koji je u narodnoj pjesmi proslavljeni bošnjački junak8.

Đerzelez je igrao važnu ulogu u odbrani Sarajeva 1480. godine, u vrijeme opsade Vuka Jajčanina (Grgurovića). Prije Krbavske bitke 1493. godine, u kojoj su Bošnjaci totalno potukli čitavu hrvatsku vojsku, Đerzelez je bio jajački ban. Neki smatraju da je Đerzelez preživio Krbavsku bitku i poginuo u blizini Sokol-grada (kod Varcar-Vakufa) u novom sukobu sa banom Derenčinom, koji je povremeno uznemiravao osmanski teritorij. I sam sultan se divio Đerzelezu. U jednoj verziji pjesme, vezir Ćuprilić je predstavio Đerzeleza pjesničkim riječima, od kojih su sultanu od radosti suze na oči potekle, pa je uzviknuo: Šućur Bogu i današnjem danu, kad ja imam ovakvih junaka!8 U Gerzovu kod Sokola (Varcar-Vakufa) nalazi se Turbe Đerzelez Alije, kod kojeg se svakog 2. augusta na Aliđun (Alijin dan) održava narodno veselje. Ispod Hadži-Sinanove Tekije u Sarajevu nalazi se velika čardaklija koju narod zove Djerzelezova kula. Na Debelom Brdu u predjelu Soukbunara ispod Trebevića nalaze se otisci kopita Đerzelezovog dorata. Na lokalitetu Velika Drveta na Alipašinom mostu, na jednom od najstarijih bošnjačkih mezarja u Bosni, ukopana je Đerzelova sestra Ajka, piše u Projektu Poznati Bošnjaci iz 2003. godine8. Već je stari osmanski pisac Kemal paša-Zade (1468-1534) znao ( oko 1480.) godine za bosanskog ratnika i akindžiju po imenu Gurz Ilyas. Osmanski pjesnik Esiri sa početka 17. vijeka u jednoj pjesmi piše o Gurs Ilyasu i njegovoj značajnoj ulozi u odbrani Sarajeva 1480. godine, u vrijeme opsade od vojske Vuka Jajčanina (Grgurovića) 8. Ban Derenčin je bio jajački ban i pao je 1493. godine na Krbavskom polju u osmansko zarobljeništvo. On je vjerovatno ubio Đerđelez Aliju 1491. godine, tokom Jakub-pašinog pohoda. Drugu verziju o Đerzelezovoj pogibiji dao je Mesihi, divanski pisar rumelijskog beglerbega, koji je 1513. godine pisao da su u blizini Sokol grada (kod Varcar Vakufa) poginula trojica subaša: Gurz Ilyas, Guzel Tursun i Mumin Havace (Havadže). U Gerzovu kod Sokola, odnosno Varcar Vakufa, nalazi se turbe Đerzelez Alije. Kult Đerzelezovog turbeta njeguje se od od 16. vijeka, a kod njega se svakog 2. avgusta na Aliđun održava narodno veselje. Đerzovo, koje se ranije nazivalo Prhovo, spominje se u osmanskim defterima prvi put 1528. godine8. Međutim, istina je da su pri povratku iz Kranjske osmanske trupe 1491. godine naletjele na zasjedu hrvatske vojske na Gornjoj Kupi, gdje su potučene. Ostaci njihovih četa probili su se do Udbine, gdje su nanovo poraženi. Tu je poginuo Gerz Eljaz, u narodnoj pjesmi proslavljeni Đerzelez Alija. Narodni pjesnik je zabilježio da Đerzelez Alija na pitanje ko je i odakle je, kaže slijedeće: Hajd’ ne luduj neznana delijo, ja oklen sam, od kojeg li grada, i kako se po imenu vičem, jesi l’ čuo šeher Sarajevo, u Saraj’vu Begovu džamiju, viš’ džamije Šeh-Sinan tekiju, pod tekijom Đerzelez Aliju7.

7 NN. Đerđelez Alija. U: Projekat Poznati Bošnjaci, Najistaknutiji Bošnjaci. mailto:fa-mous [email protected]

234

U Lugavinoj ulici, tačno ispod Hadži-Sinanove tekije, nalazi se velika nenastanjena čardaklija, koju narod zove Đerzelezova kuća8. Prema ovim podacima o Đerđelez Aliji, ako prihvatimo istinitim podatak da je Pečevina tvrdnja tačna, da je Đerđelez Alija bio rodom iz kasabe Janje, onda je Janja u vrijeme dolaska Osmanlija postojala kao veće naselje.

Na osnovu svega naprijed rečenog, a kako je Ibrahim Alajbegović Pečevija živio od 1570-1650. godine i svoje djelo Tarih Pečevi počeo je pisati poslije 1641. Godine, bilo mu je poznato da postoji kasaba Janja, sam taj podatak, neovisno od porijekle Alije Đerzeleza, govori da je kasaba Janja postojala u vrijeme pisanja djela Tarih Pečevi.

Drugo svjedočanstvo koje nedvojbeno govori o postojanju kasabe Janje jesu zapisi u Ahkami-šikajet defterima, u kojima vidimo da se džamija u Janji nazivala džamija sultan Sulejmana i da se finansirala iz prihoda koji su dobijani od prodaje soli u Tuzli. Kako ti defteri potiču iz 1776. godine, to se vidi da je u to vrijeme postojala kasaba Janja u sastavu Zvorničkog kadiluka.

Međutim, ako se zna da su džamije koje su građene za vrijeme osvajanja sultan Sulejmana od 1520. do 1566. godine nazivane džamije sultan Sulejmana, onda i taj podatak govori da je Janja, kao naselje, postojala u to vrijeme9.

Treći dokaz o postojanju naselja Janja u osmanskom periodu nalazimo u djelu Bosanski pašaluk Hazima Šabanovića, koji navodi da je Bijeljinski kadiluk osnovan nešto prije 1634. godine i da je Janja veće naselje na teritoriji ovog kadiluka. A to je XVII vijek10. U svom naučnom radu Postanak i razvitak Bijeljine u XVI vijeku, dr Adem Handžić, govoreći o džamijama u Bijeljinskom kadiluku, navodi: Tako se 1767. godine spominje džamija u kasabi Janji ,koju je podigao narod (1737. godine je srušena džamija sultan Sulejmana od strane austrijske vojske koja je zapalila Janju). Imam i hatib džamije bio je te godine Mehmed Halifa, sin Mustafe. Dr Adem Handžić dalje nastavlja: Današnje značajnije mjesto Janja uopšte se ne pominje u popisima iz XVI vijeka, iako se to mjesto nalazilo u granicama bijeljinske nahije. Prema tome, to naselje, ili je ranije drugačije nazivano, te moguće odgovara jednom od dva neutvrđema naselja (Tvrtkovac, Obrova), ili je nastalo tek poslije 1600. godine11.

Tako, ako poznajemo nastanak najbližeg naselja Lješnice, koja se nalazi na drugoj strani Drine, manje od 5 – 6 km od Janje, onda vidimo da se u Lješnici živjelo još u praistorijsko doba, pri kraju neolita, oko 2000. godina p.n.e. Po keramičkim ostacima u Lješnici vidi se da je naselje Lješnica pripadalo Vinčanskoj kulturi. Pri najezdi pridošlica neolitsko stanovništvo se skalanjalo na nepristupačan teren, a oni8 Imamović Mustafa. Historija Bošnjaka. Bošnjačka zajednica kulture Sarajevo, 1997;228-

230.9 Huković dr Muhamed, Alija (Alije) Sadiković. Život i djelo muderisa Alije Sadikovića,

Svjetlost Sarajevo, 1987;203-211.10 Šabanović dr Hazim. Bosanski Pašaluk. Naučno društvo NR BiH. Djela, Knjiga XIV,

Sarajevo 1959;202.11 Handžić dr Adem. Postanak i razvitak Bijeljine u XVI vijeku. Orjentalni institut, Sarajevo,

Prilozi za orjentalnu filologiju, Sveska 12-13, 1962/63;strane 56 i 71-72.

235

koji su ostali u ravnici, stvaraju poseban tip naselja, u narodu poznat kao obrovac, otuda i naziv neutvrđenog naselja Obrova, po dr Ademu Handžiću12.

Nasuprot obrovcu, osmanski šarampov je rađen u obliku kružnog šanca sa rovom ispunjenim vodom i zašiljenim koljem pobodenim u zemlju, kao još jedna prepreka neprijatelju. Mahala Šarampov u Janji je tipičan predstavnik takvih naselja. Rijeka Janja se dijelila u dva kraka. Jedan, koji je odmah iza današnjeg mosta išao lijevo kroz Dugo Polje, i drugi koji je skretao iza Šarampova i opet vodio u Dugo Polje i spajao se sa prvim krakom kod kuće Šabanovića, i tako zatvarao lokaciju veličine od nekoliko hektara, na kojoj su, po svim kazivanjima, nastale prve kuće u Janji. Ovaj prostor mogao je biti nastanjen otprilike 1200. godine p.n.e. kao i Lješnica, a naseljavali su ga Iliri, prvi poznati stanovnici Balkanskog poluostrva.

Antički period

Na prostoru naselja Janja, prema arheološkoj literaturi, postoje dva lokaliteta rimskih nalaza, Lugovi i Pačić. To znači da je još u antičkom periodu ovdje postojalo neko naselje. Nije poznato da li je ovo naselje nastavilo egzistirati i poslije velike seobe naroda u 4. vijeku nove ere. Podjelom Rimskog carstva 395. godine na Istočno i Zapadno, područje Janje je ostalo u sastavu Zapadnog rimskog carstva. Čini se da je ovo naselje bilo zamrlo u srednjem vijeku, čemu je doprinijelo i mijenjanje toka rijeke Drine. Zna se da se rijeka Janja ulivala u rijeku Drinu 3 km nizvodno od današnjeg ušća u rijeku Drinu kod Orlova Polja, prije prokopavanja kanala od Šarampova prema današnjem mostu u Brzavi 1936. godine. Da li je na početku vladavine Osmanlija postojalo naselje na lokalitetu Lugova i Pačića, na to se ne može dati siguran odgovor.

Mađarsko prisustvo na području Donjeg Podrinja

Na lokalitetu Lugovi, Pačić, Drenjik, Bakarovače, Smajića selo, Ramića bašča nalazilo naselje u kojem su živjeli većinom Mađari, na što upućuje ime silaza u korito rijeke Janje na Pačiću, a koje se u narodu naziva Madžar brod. Lijevo od Pačića, u pravcu kamena Alije Đerđeleza, na lokalitetu Obora (moguće nekada «Obrova»), nalazi se područje koje se doskora nazivalo Madžarski ćefenci, prema kazivanju hodže Zubera, čiji su preci imali njive na ovom području, a dalje se nalaze njive koje se nazivaju Bakarovače, gdje je vjerovatno kovan bakar. To govori da su u to vrijeme Mađari naseljavali ovo područje. Istorijska je činjenica da su Mađari u povelji ugarskog kralja Bele II iz 1137. godine Bosnu navodili kao posebno vojvodstvo, a ugarski kraljevi su se titulirali kao kraljevi Rame (Ramae rex)13. 12 Citirano u:Huković dr Muhamed, Alija (Alije) Sadiković. Život i djelo muderisa Alije

Sadikovića, Svjetlost Sarajevo, 1987;208. 13 Imamović Mustafa. Historija Bošnjaka. Bošnjačka zajednica kulture Preporod, Sarajevo

1997;30.

236

Podrinje sa lijeve strane Drine, gdje je smještena Janja, bilo je daleko od upravnih vlasti provincije Dalmacije, ali je i Drinom bilo zaštićeno od napada Bugara, koji su početkom 9. vijeka zauzeli čitavo Podrinje sa desne strane Drine. Godine 1180. Donje Podrinje sa desne strane Drine potpada pod vlast Mađara, dok je područje Janje bilo u sastavu Ugarskog carstva14.

Prisustvo Mađara na ovom području potvrđuje i nalazište samostana Santa Maria in Campo u Ruhotini kod Janje, koji se prvi put pominje 1514. godine, a čiji su zidovi srušeni kada se gradila crkva u Janji i ugrađeni u temelje te crkve15. U Donje Podrinje sa desne strane Drine Srbi prvi put pokušavaju doći sa juga i istisnuti Mađare 1268. godine, kada je kralj Uroš ušao sa vojskom u Mačvu, ali je u borbi bio potučen i zarobljen. Mačvansku banovinu 1284. godine od Mađara dobija na upravu kralj Dragutin, kada je postao zet mađarskog kralja Stefana V (petog). Poslije smrti kralja Dragutina, njegov brat Milutin zaposjeo je čitavo Podrinje, pa je time izazvao rat sa Mađarima, te je 1319. godine bio potučen od vojske Karla Roberta (1308-1342), koji je ponovo uspostavio mađarsku vlast u Podrinju. Ni car Dušan (1331-1355), nije uspio Mačvu prisajediniti srpskoj državi16.

Sudbina bogumila u ovom području

Bogumili su bili prisutni na ovom području, a njihova sudbina bila je tragična.U srednjem vijeku ovdje su se desile velike promjene. Mađarski kralj Andrija II, koji je bio jedan od vođa Petog krstaškog rata (1217. – 1221. godine) 1225. godine je predao vlast nad Bosnom, Usorom i Soli katoličkom nadbiskupu, sa zadatkom da te zemlje očisti od heretika - bogumila. Rim je bio zadovoljan odlukom, te hvali nadbiskupa što je hrabro pripasao krstaški mač i što preduzima mjere da goni heretike u Bosni, Soli i Usori. Nadbiskupu je preporučeno da podstiče vjernike protiv nevjernika, što je u praksi značilo da priprema krstaški rat u Bosni. Pod takvim pritiskom, na katoličku vjeru su prešli ban Ninoslav i njegov rođak ban Prijezda 1233. godine. Tačno se zna da su ovim krajevima vladali ruski plemić Rastislav Mihailović, zet mađarskog kralja Bele 1255. do 1264. godine, a zatim kralj Stefan Dragutin, koji su vladali župom Soli oko 1284. godine. Vlast za vrijeme Stefana Dragutina, koji je vladao župom Soli pod patronatom Mađara, bila je jako slaba. Kao posljedica toga, razgranala se u ovom području jedino trgovina bosanskim bogumilima, koji se iz svih krajeva Bosne, posebno iz oblasti Usore, odvode u Dubrovnik i druge primorske gradove. Odatle su kao robovi i ropkinje (servi et ancillae) dalje prodavani po italijanskim gradovima, gdje su najčešće služili kao kućna posluga. Na sve proteste bosanskih banova papi, što 14 Vasiljević Milivoje i Trbuhović Vojislav. Jadar u praistoriji. U: Bakić Danilo i saradnici.

Jadar u prošlosti.NIŠRO Forum Novi Sad, 1985;4215 Grabčanović Mustafa. Tragovi srednjevjekovnog samostana Santa Maria in campo, Dobri

pastir, Sarajevo, 1968, sv. I-IV, 242- 243.16 Imamović Mustafa. Historija Bošnjaka. Bošnjačka zajednica kulture Preporod, Sarajevo 1997;30.

237

se njihovi podanici odvode u ropstvo, koje u samoj Bosni nije postojalo, Dubrovčani, Kotorani, Splićani i drugi pravdali su se time da su u pitanju heretici, a ne pravovjerni katolici. Stefan Dragutin je, koji je uz pomoć Mađara preoteo vlast svom ocu Urošu Nemanjiću, prema njegovom životopisu, mnoge od heretika je obratio na vjeru „hristiansku“ i krstio ih. Stefan Dragutin je tražio i od pape da se dominikanci u Bosni, koji su imali misionarski karakter već pola vijeka, ali bez uspjeha, na iskorjenjavanju bosanskih nevjernika zamijene franjevcima. Papa je tu inicijativu prihvatio, pa se 1291. godine obratio franjevcima u Dalmaciji i Slavoniji da u Bosnu upute svoja dva redovnika “koji su verzirani u pismenosti i vješti jeziku one oblasti”17.

Iz ovih podataka se vidi da je na području Janje bilo dosta domaćeg stanovništva koje je bilo vjere bosanske, a pravoslavci i katolici su ih nazivali hereticima ili jereticima.

Stefan Dragutin je za vrijeme svoje vladavine područjem Mačve i Istočne Bosne, sagradio manastir Raču, i počeo graditi manastir Papraću, koji su dovršili njegovi sinovi Vladislav i Uroš. Oni su sagradili i manastir Tavnu u Tavni (Banjica). Žena Stefana Dragutina, Katarina, podigla je manastir Tronošu na planini Gučevu, četiri sahata hoda od Zvornika18. Međutim, ovi navodi o gradnji manastira po Bosni u vrijeme Stefana Dragutina demantovani su od nekih istoričara. Tvrdi se da su manastiri Ozren, Lomnica, Gostović i Tavna građeni u XVI vijeku, poslije dolaska Osmanlija na ovo područje. Manastir Papraća, kao prvi pravoslavni manastir, podignut je uz dozvolu osmanskih vlasti 1547. godine19.

Poslije smrti kralja Dragutina, njegovom zemljom zagospodario je kralj Milutin, međutim, mađarski kralj Karlo Robert (1308 – 1342) zauzima ponovo ove oblasti. Za vrijeme vladavine cara Dušana (1331 – 1355) vođeni su ratovi više puta, ali Srbi nisu više uspjeli osvojiti ovu oblast. Konačno je despot Stefan Lazarević od mađarskog kralja Žigmunda (1387 – 1437) dobio Beograd i Mačvansku banovinu na upravljanje 1402. godine. Uspomenu na mađarsku vlast u Mačvi nosi u svom imenu gradić Tekeriš, kao i mađarska groblja na planini Ceru, poput onih na Hajdukovcu, Vidojevici i u Novom Selu20.

Poslije Kosovske bitke 1389. godine i bitke kod Angore 1402. godine, despot Stefan Lazarević je postao mađarski vazal, pa je dobio na upravu Mačvu i Beograd od Mađara. Po sporazumu u Tati, car Zigmund i despot Stefan Lazarević dogovorili su se da se Mačva vrati Mađarskoj poslije Stefanove smrti. Međutim, nasljednik despota Stefana, Đurađ Branković Mađarima je vratio samo Beograd, a zadržao cijeli dio Donjeg Podrinja, sa rudnicima Krupnjom i Zajačom. Sa propašću despotovine 1459.

17 Imamović Mustafa. Historija Bošnjaka. Bošnjačka zajednica kulture Preporod, Sarajevo 1997;46-47.

18 Spremić Momčilo. Jadar u srednjem vijeku U: Bakić Danilo i saradnici. Jadar u prošlosti.NIŠRO Forum Novi Sad, 1985;41-47.

19 Đozić Edib.Bošnjačka nacija. Bosanski kulturni centar, Sarajevo, 2003;330.20 Spremić Momčilo. Jadar u srednjem vijeku U: Bakić Danilo i saradnici. Jadar u prošlosti.

NIŠRO Forum Novi Sad, 1985;41-47.

238

godine, Podrinje je došlo pod osmansku vlast, a 1463. godine padom Bosne i dio Podrinja sa lijeve strane Drine također potpada pod osmansku vlast.

Međutim, područjem Janje do dolaska Osmanlija ovim krajevima vladaju Mađari, što se vidi iz zapisa u kojima se navodi da je 1427. godine Mahmud Ungurus (Mađar) predao grad Novi na Savi kod Bijeljne Osmanlijama21, a 1432. godine srpski vladar Đurađ Branković (1427-1456) preuzima Zvornik i Teočak 1433. godine od Mađara. Teočak ponovo zauzimaju Mađari poslije pada Beograda pod osmansku vlast i drže ga od pada Bosne 1463. godine pa sve do 1521. godine, kada ga zauzimaju Osmanlije. Kao prilog istoriji vladavine Mađara na ovim prostorima postoji Priča o ukradenom djetetu Hasan – paše u Srednjoj Trnovi koju u cijelosti prenosimo iz knjige Glinje, Janjari, Atmačići, Srednja Trnava i Bijeljina, autora Nedima Ramića, štampane u Harfo-grafu Tuzla, 2002. godine22.

Priča o ukradenom djetetu Hasan - paše

Hasan – paša je imao muško dijete, a u to vrijeme kada je paša došao, zatekao je u ovom kraju stanovnike – Mađare. Te jeseni Mađari su obrađivali zemlju, orali, drljali, sijali pšenicu, ali nisu bacili sjeme u zemlju. Time su skrili činjenicu da se neće vratiti u ove krajeve i prelazili su Savu sa obećanjem da će se vratiti u proljeće. Na prostoru Srednje Trnove nalazile su se dvije pravoslavne kuće. Domaćini tih kuća, Petar i Mihajlo, radili su i obrađivali zemlju. U to vrijeme, nakon povlačenja Mađara, paši nestade pogolemo muško dijete. Paša, sav tužan i zabrinut, požali se komšiji Peri na jad koji ga je zadesio, a Pero, pošto je poznavao dosta Mađara, odluči da potraži dijete. Kako je odranije bio dobar sa Mađarima, a posebno sa jednim od njih, Pero sazna da se Mađari žele osvetiti paši otevši mu dijete, i posumnja u nekog Mađara, pa ode u potragu za njim. Na sreću, kad pređe preko Save, Pero pronađe dijete i ponovo ga otme. Da se dijete ne bi ugušilo pri preplivavanju rijeke Save, Pero stavi djetetu cijev u usta, kako bi moglo disati. Paša, sretan zbog sinovljevog povratka, bogato nagradi Peru, koji potom pređe na islam i uze prezime Mehmedbegović23.

21 Imamović Mustafa. Historija Bošnjaka. Bošnjačka zajednica kulture Preporod, Sarajevo 1997;119

22 Ramić Nedim. Glinje, Janjari, Atmačići, Srednja Trnava i Bijeljina, Etnografska i kulturno-historijska građa, Urednik: Šljivić Ferid, štampa Harfo-graf Tuzla, 2002; 75.

23 Ramić Nedim. Glinje, Janjari, Atmačići, Srednja Trnava i Bijeljina, Etnografska i kulturno-historijska građa, Urednik: Šljivić Ferid, štampa Harfo-graf Tuzla, 2002; 75.

239

Bosanski kraljevi

Na ovim prostorima su bili prisutni i bosanski kraljevi. Postoji povelja koju je izdao bosanski kralj Stjepan Tomaš (1443 – 1461), i njome 1458. godine dodjeljuje Stefanu Ratkoviću, logofetu srpskog dvora, svoje posjede i teočanska sela Lukovu, Prekopac, Peave (Peljave) i Tobut Donji. Ovi pokloni su bili cijena posredovanja Stefana Ratkovića kod srpskog dvora da se za kralja Bosne dovede kralj Stjepan Tomašević 1459. godine24. Naime, srbijanski dvor je bio u srodstvu sa bosanskim dvorom, jer je ban Prijezda (1254-1287), namjesnik mađarskog kralja Bele IV u Bosni, uzeo kćerku kralja Dragutina (Nemanjića) za svog sina Stjepana (Kotromana) te su tako došli Kotromanići u srodstvo sa Nemanjićima. Od tada je srbijanski dvor imao veći ili manji uticaj na bosanske vladare. Međutim, taj uticaj je opao za vrijeme vlasti Stjepana II Kotromanića (1322-1353), koji se naziva kraljem Od Save do mora i od Cetine do Drine, i Tvrtka I Kotromanića (1353-1391), koji je bio na vrhuncu moći za vrijeme Kosovske bitke (1389. godine), ali nije Srbima pritekao u pomoć. Kralj Tvrtko se kruniše 1377. godine u manastiru Mileševo, pošto je zadobio znatan dio države Nemanjića i naziva se Kralj Srbljem i Bosne i Primorja25.

Dolaskom Osmanlija u Teočak i Zvornik 1460. godine, a zatim ponovnim padom Teočaka pod mađarsku vlast 1464. godine, kada ga je Matija Korvin preoteo od Osmanlija, da bi ga zatim 1474. godine Osmanlije definitivno zauzele, nestala je u Teočaku katolička crkva sa franjevačkim samostanom. U ovoj crkvi su bile pohranjene kosti svetog Luke Evangeliste, prenesene iz Smedereva, a padom Teočaka prenesene su dalje u Jajce.

24 Babić mr Mirko. Majevica i Semberija, Ugljevik. U: Ristanović dr Slobodan urednik. Reka Drina i Podrinje, Beograd, 2000;447.

25 Imamović Mustafa. Historija Bošnjaka. Bošnjačka zajednica kulture Preporod, Sarajevo 1997;61.

240

Širenje države Bosne i Hercegovine do dolaska Osmanlija

Granice Otomanske imperije početkom XVII vijeka na području zapadnog Balkana

241

Džamija u Starom Teočaku, čini se, krije temelje te crkve. Do danas je u narodu sačuvano mišljenje da su katolici Teočaka bili Mađari, koji su se povukli pred osmanskim osvajanjima. Tradicija spominje da su nekada na Posjeku u selu Pilici postojali mađarski vinogradi26. Također, rječića Tavna se nazivala Ljeljena ili Bijela Rijeka. Naziv Tavna je nastao tek dolaskom osmanske vlasti na ova područja. Još u XVI vijeku dva sela sa ovog područja, Krćina i Jasikovac, nazivana su također imenom Tavna.

Čitavo to područje su dolaskom Osmanlija naselili Vlasi. I današnji Ugljevik imao je dva naziva. Iz dva popisa 1533. i 1548. godine vidi se da se naziva: selo Ugljevik ili Dolina Laba. Da li je naziv Dolina Laba zatečeni ili doneseni naziv, teško je objasniti, ali su nazivi često ukazivali i na mjesto odakle su dolazili novi stanovnici na određeno područje, pa bi se moglo pretpostavljati i da je područje Ugljevika naseljeno stanovništvom koje je došlo iz doline rijeke Labe27.

Isti je slučaj bio i sa bijeljinskim područjem. Ono je u prelaznom periodu sasvim opustjelo i relativno dugo ostalo kao ničija zemlja i potpuno nenaseljeno. U Bijeljini je nestala katolička crkva sa franjevačkim samostanom, ali i katoličko stanovništvo. Ovo područje su pustošile osmanske akindžije. Osmanski istoričar Nesri pominje osmanske operacije u bijeljinskom području 1437/8. godine, kada je pokupljeno mnogo roblja, te je, kako kaže: lijepa đevojka vrijedila samo koliko jedan par čizama28.

Dolazak Osmanlija

Nakon osvajanja Zvornika, Srebrenice i cijele Usore 1460. godine, Teočaka, Ugljevika i Srebrenika od Mađara 1521. godine, Bijeljine 1529. godine, i područje današnje Janje su zauzele Osmanlije, ali sigurno nešto ranije nego što su uzeli Bijeljinu. Jer, nakon osvajanja Bijeljine i uspostavljanja bijeljinskog kadiluka, ukazom sultana iz 1580. godine Bijeljina je proglašena kasabom i u nju smješteno sudsko sjedište kadiluka za tri nahije (Bijeljina, Koraj i Teočak). To znači da je Janja, koja je prije osvojena, regionalno bila povezana sa Zvornikom, odnosno bila je dio Zvorničkog sandžaka, koji je osnovan 1482. godine. Međutim, u svojoj knjizi Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, dr Adem Handžić ne pominje Janju ni na jednom mjestu, dok pominje neka okolna sela kao što su Glavičice i Ruhotina25.

Janja se, kao naselje, pominje i u narodnoj pjesmi Mitar đeneral i Travnički vezir kod Zvornika29. Pjesma govori o napadu mletačke vojske pod komandom Mitra

26 Mazalić Đ. Zvornik (Zvonik), GZM 1956; 244.27 Handžić Adem. Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Svjetlost, Sarajevo 1975, 88-89.28 Handžić Adem. Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Svjetlost, Sarajevo 1975, 88-89.29 Hormann K. Mitar Đeneral i Travnički vezir kod Zvornika. U: Narodne pjesme Muslimana

Bosne i Hercegovine. (Sabrao Kosta Hormann 1888-1889. godine). Priredila Dženana Buturović, Svjetlost, Sarajevo, II Izdanje,1990; 550-563.

242

đenerala na Zvornik početkom 17. vijeka, odnosno za vrijeme Kandijskog rata, koji je trajao od 1647. do 1660. godine, a narodni pjesnik kaže:

Ja ću onda okrenuti vojskuKrajem Drine, uza Posavinu,A careve prihvaćat gradove,Uzet Janju, uzeti Bijeljinu,Uzet Tuzlu i Donju i Gornju.

Ova pjesma također govori da je Janja početkom 17. vijeka bila respektivno mjesto, jer je pjesnik ubraja među careve gradove: A careve prihvaćat gradove, Uzet Janju, uzeti Bijeljinu.

Modran se spominje prije nego Janja, prvi put kao mjesto koje se zvalo Čukojevci 1533. godine u popisu Zvorničkog sandžaka. Tada se pominju u bijeljinskoj nahiji od Save do Drine samo 4 naselja: Četvrtkovište (Bijeljina centar), Mirkovci (Dašnica), Grm (Galac) i Čukojevci (Modran) sa samo 55 kuća, jer su stanovnici napustili svoje kuće. Popisom koji je napravljen 15 godina kasnije (1548. godine) pominje se već 17 naselja sa 772 kuće, od kojih su 554 pravoslavne i 218 muslimanskih, što govori da je u ovom periodu od 1533. do 1548. godine došlo do velikog naseljavanja muslimana i pravoslavaca na ove prostore, te bi u tom peridu najvjerovatnije moglo nastati i veće naselje Janja. Međutim, u Hadži Kalfinom djelu Sjajni zraci svjetlosti na mrak Atlas minora iz 1653. godine, u opisu Zvorničkog sandžaka navode se nahije između Save i Drine, kao Gračanica, Bijeljina, Zvornik, dvije Tuzle, Foča, a Janja se ne navodi, što ne znači da kao naselje nije ni postojala, nego ukazuje na činjenicu da nije bila nahija30.

Muslimani na ovom području

Prema osmanskom popisu stanovništva iz 1548. godine u Bijeljini je bilo 29,4% Muslimana, Koraju 21%, Nenvavištu (Gradačcu) 26,5%, Srebreniku 63,5%, Zvorniku 57%, Srebrenici 30% i u nahiji Sokol (Gračanica) 51%. U Donjoj Tuzli je bilo 71% Muslimana, a u tuzlanskoj nahiji 30% 31.

Carskom naredbom od 2.8.1580. godine Četvrtkovište je proglašeno kasabom32. Međutim, Handžić navodi da tek 1634. godine Osmanlije mijenjaju naziv naselja Četvrtkovište u ime Bijeljina33. Hazim Šabanović navodi da je bijeljinski

30 Bojanić Dušanka. Jadar u XVI i XVII veku.. Vlaška kolonizacija. U: Jadar u prošlosti, Uređivački odbor: Petar dr Bojić, Slobodona Borisavljević, Nikola Erić i dr. NIŠRO FORUM, Novi Sad, 1985, 77-96.

31 Grabčanović Mustafa. Stanovništvo – nacionalni sastav, porijeklo i naseljavanje u Bijeljinu. U: Mustafa Grabčanović. Bijeljina i Bijeljinci, BZK Preporod, BiH, 2006;131.

32 ibidem, strana 29.33 Handžić Adem. Postanak i razvitak Bijeljine u XVI vijeku. Prilozi za orjentalnu filologiju,

sv. 12-13, Sarajevo 1965.

243

kadiluk osnovan nešto prije 1634. godine i da je Janja veće naselje na teritoriji ovog kadiluka. Šabanović takođe navodi da je od 1716. do 1730.godine Bijeljina i čitav kraj južno od Save pripadao Austriji34. Međutim, 1737. godine Janja je popaljena u potpunosti od strane austrougarske vojske. Te je 1782. godine imala samo 72 kuće. Austrijski obavještajac Peretić piše 1784. godine da se od Bijeljine do Janje putuje sat i po35. Postoje također zapisi u osmanskim Ahkami-sikajet defterima, koji se nalaze u Akademiji nauka BIH u Sarajevu, a takođe i u Gazi Husrevbegovoj biblioteci u prijevodu Abdulaha Polimca, iz kojih se vidi da se džamija u Janji zvala džamija sultana Sulejmana, koji je vladao od 1520. do 1566.godine. Na početku njegove vladavine, već 1521. godine, Osmanlije su osvojile do tada neosvojene gradove: Beograd, Šabac i područje preko Save, od Rače do Zvornika, te je tada osvojena Bijeljina, i u njoj podignuta džamija Sulejmanija. .

Sasvim je logično da je i džamija u Janji sagrađena u tom periodu, s obzirom na to da je nosila isto ime. Sve ovo pokazuje da je Janja nastala između 1533. i 1548. godine, mnogo prije nego što je zapisano u stručnoj literaturi. Mnogi mještani Janje tvrde, prema sačuvanoj tradiciji, da je Janja kao naselje nastala prije Bijeljine. Ako se prihvati istinitom tvrdnja da je naselje Četvrtkovište dobilo ime Bijeljina tek 1634. Godine, kako to navodi Handžić36, onda su te priče istinite. Međutim, to se ne može potvrditi, a ni demantovati.

U stručnoj literaturi Janja se spominje na početku 19. vijeka kao trgovačko mjesto u Bosni sa 3.945 stanovnika. Pouzdano se zna da je Janja u prošlosti dugo vremena bila kasaba, zadovoljivši sve kriterije da bi se zvala kasabom. Nakon toga dugo je bila nahija, pa ajanluk, a od 1867. do 1878. godine bila je mudirat (centar obrazovne oblasti), što je veći rang od opštine. Od 1878. pa sve do 1961. godine Janja je neprekidno bila opštinski centar kojem gravitiraju naselja: Obrijež, Ruhotina, Batar, Johovac, Glavičice, Bjeloševac, Kacevac, Tavna (Banjica), Čengić, Modran, Kojčinovac, Ljeskovac, Čardačine i Glogovac37. Ovo područje zahvata 189 kvadratnih kilometara i locirano je u donjem Podrinju, koje odatle prelazi u sembersku ravnicu. Od 1961. godine Janja pripada opštini Bijeljina. Nakon osnivanja Novog naselja 1995. – 2005. godine u Lugovima, Janji je politički pripalo i to naselje, tako da danas Mjesna zajednica Janja obuhvata naselje Janju i Novo naselje , izgrađeno u Lugovima za srpske izbjeglica koji se nisu vratili u svoja rodna mjesta.

34 Handžić Adem. Postanak i razvitak Bijeljine u XVI vijeku. Prilozi za orjentalnu filologiju, sv. 12-13, Sarajevo 1965.

35 Grabčanović Mustafa Bijeljina i Bijeljinci, BZK Preporod, BiH, 2006;73.36 Handžić Adem. Postanak i razvitak Bijeljine u XVI vijeku. Prilozi za orjentalnu filo-logiju, sv. 12-13, Sarajevo 1965.37 Huković dr Muhamed, Sadiković (Alije) Alija. Život i djelo muderisa Alije Sadikovića

Svjetlost, Sarajevo, 1987;208-209.

244

Stanovništvo Janje, njegovo naseljavanje i struktura

Od svog postanka Janja je bila višenacionalno mjesto, a većinski bošnjačko. Janjarci su oduvijek živjeli u slozi sa ostalim narodima. Kroz istoriju Janja je imala zavidan broj stanovnika. Do 1737. godine Janja je postojala kao kasaba, što je, prema osmanskim izvorima, značilo da je to bilo naselje sa najmanje jednom ulicom, a moralo je imati medresu i džamiju. Požarevačkim mirom Janja je ostala u Osmanskom carstvu, dok je Bijeljina pripala Austro-Ugarskoj. Pregovori o razgraničenju su vođeni septembra mjeseca 1718. godine na Orlovu Polju, odnosno na ušću rijeke Janje u Drinu.Osmansku stranu je zastupao beglerbeg Mustafa paša, a austrougarsku general barun Maksimilijan fon Petraš. Dogovorena granica je išla od Hamajlija pravom linijom preko Ljeskovca do Madžar-broda na rijeci Janji, a zatim preko Jabanuše i Pučila, zapadno od Bijeljine do Batkovića i dalje do Save38. Poznato je da je 1737. godine austrijska vojska potpuno spalila Janju, iz koje se povukla 1739. godine. Tek 1783. godine u Janji su bile 72 kuće i to 60 muslimanskih i 12 pravoslavnih39.

Naseljavanje Janje za vrijeme osmanske vladavine ne može se razumjeti bez poznavanja prilika koje su vladale u neposrednoj okolini. Inače, naseljavanje Janje karakteriziraju tri perioda:

1.period doseljavanja tokom osmanskog osvajanja, kada se u Janju i njeno šire područje naseljavaju muslimani i pravoslavci sa područja današnjeg Sandžaka, Crne Gore i Hercegovine.

2. period koji nastaje poslije poraza Osmanlija pod Bečom i povlačenja Osmanlija, kada se u Janju naseljavaju muslimani iz Mađarske i Hrvatske i

3. period poslije Prvog srpskog ustanka 1804. godine, kada se prisilno iseljavaju muslimani iz Srbije.

Nakon poraza Osmanlija pod Bečom, u Janju su se naselili muslimani porijeklom iz Mađarske, kao što su Karjaševići, Velagići, Durgutovići i dr. Austrougarska vojska je potpuno uništila Janju 1737. godine, pod komandom austrijskog pukovnika Walwazora. Koliko je kasaba Janja tada bila razorena i uništena, govore nam podaci u djelu „Vojno geografski opis Srbije pred Vojnu Krajinu od 1783. i 1784. godine40. Car Karlo VI je tada bosanskim muslimanima zaprijetio uništenjem ukoliko se ne odreknu islama. Međutim, austrijska vojska je kod Banja Luke potučena do nogu 1737. godine41. Ovdje je rečeno: da je varošica Janja 1783. godine brojala 60 muslimanskih i 12 kršćanskih kuća, dvije kafane i jednu džamiju. Dakle, od 1737. godine, kada je popaljena i razrušena, odnosno od 1739. godine, kada se austrijska

38 Gustav Bodenstein:Povijest naselja u Posavini 1718-1739. GZN Sarajevo, sveska XIX,590.39 Huković dr Muhamed, Sadiković (Alije) Alija. Život i djelo muderisa Alije Sadikovića

Svjetlost, Sarajevo, 1987;208-209.40 Anonimous: Vojno geografski opis Srbije pred Vojnu Krajinu od 1783. i 1784. godine.

Spomenik SAN-a 82. knjiga, drugi razred, Beograd, 1936. god, str. 138-139).41 Imamović M. Kandijski i Bečki rat. U: Imamović M. Historija Bošnjaka, Bošnjačka

zajednica kulture, Preporod, Sarajevo 1997, 259-304.

245

vojska povukla iz Janje, pa do 1783. godine, znači za 45 godina u Janji su napravljene samo 72 kuće42.

Porazom pod Bečom i gubitkom teritorija u Austro-Ugarskoj, muslimansko stanovništvo se povlači u sigurnije krajeve pod osmanskom upravom, pa i u Janju. Osvajanjem Beograda od strane Austrije, oktobra 1789. godine iz Lješnice su ponovo istjerani svi muslimani, od kojih su se mnogi sada naselili privremeno u Janju, ali su se iste godine u decembru svi vratili u Lješnicu, jer su Austrijanci napustili ove prostore43.

Treći period naseljavanja nastaje poslije 1804. godine, i karakteriziraju ga politički i vojno nestabilne prilike. U boju na Čokešini, u Prvom srpskom ustanku 16.4.1804. godine, izginulo je, navodno, 200 srpskih ustanika i 500 Bošnjaka iz okoline Janje, Bijeljine, Brčkog i Zvornika, od oko 1.500 koliko ih je bilo vojno angažiranih. 1805. godine oko 40.000 Bosanaca je krenulo u Srbiju, na poziv sultana da pomognu bosanskom veziru Bećir-paši. Boj na Rantovači, početkom januara 1806. godine kod Lješnice, kada je Karađorđe ranjen u vrat, uticao je na iseljavanje Muslimana, koji su se doseljavali u Janju. Upad hajduka u aprilu i u maju 1806. godine, kada je Stojan Čupić prešao Drinu iz Srbije i palio bošnjačka sela, također je uticao na iseljavanje muslimanskog stanovništva i useljavanje u Janju, kao i boj na Mišaru 1. avgusta 1806. godine, kada su Osmanlije doživjele najveći poraz, prema srpskim izvorima. Međutim, prema većini drugih izvora, kako piše Miladin Stevanović, to nije bio osmanski poraz, nego su Osmanlije ostvarile svoj zadatak, a to je da razbiju srpsku vojsku na putu prema Beogradu i da deblokiraju Šabac, što su i uspjeli44.

Ustanička konjica, predviđena kao rezerva i smještena nedaleko od šanca, kod sela Žabar, bila je, već prilikom prve ozbiljnije bitke na Mišaru brzo razbijena od dobro uvježbane i iskusne bosanske konjice, predvođene Mehmed-begom Kulenovićem, kapetanom Stare Ostrovice, poznatim Kulin-kapetanom.

Posle podne Osmanlije obnoviše napad na srpski šanac, isturivši uz ivicu šume svoju konjicu kako bi zaštitili bok pešadije od srpske konjice. Ova turska konjica se u neposrednoj blizini šanca sudari sa srpskom konjicom. Videvši da je srpska konjica neuporedivo manja od njegove, Kulin-kapetan, koji je predvodio tursku konjicu, izvrši juriš i uspe da je razbije i rastera. Mnogi konjanici, a međ u njima i Jakov Nenadović, spasiše glavu uskaču i u šanac ili beže i u gustu šumu. Deo Lukinih konjanika se nađe u centru, zahvaćen sa svih strana konjicom Kulin-kapetana. Nemade kuda da uzmakne, pa hrabro izginu naočigled čitave srpske vojske, koja zbog nastupanja osmanske pešadije prema šancu nije mogla da im pomogne45.

Mada je među poginulim bio najveći broj iz Bihaćke kapetanije, među kojima je bio i Kulin kapetan, koji je sahranjen u Janji 8. avgusta 1806. godine, to je uticalo na naseljavanje muslimana u Janju37 Govori se da je Kulin kapetana ubio pop Luka

42 Anonimous: Vojno geografski opis Srbije pred Vojnu Krajinu od 1783. i 1784. godine. Spomenik SAN-a 82. knjiga, drugi razred, Beograd, 1936. god, str. 138-139).

43 Ristanović dr Slobodan. Reka Drina i Podrinje, Dragan Srnić Šabac, 2000;377-378.44 Stevanović Miladin. Voždovi graničari sa Drine, Novosti, Beograd, 2003.45 Stevanović Miladin. Voždovi graničari sa Drine, Novosti, Beograd, 2003.

246

Lazarević. Međutim, istina o događajima vezanim za srpske ustanke je često drugačija od one prezentirane u srpskoj istoriji. Tako npr. jedan od proslavljenih srpskih vojvoda pop Luka Lazarević, nakon što je izgubio megdan od Kulin kapetana, zapovjednika bosanske konjice u poznatom boju na Mišaru, junački je bijegom napustio bojno polje. Kulin-kapetan dočeka svojom sabljom Lukinu, prebi je nadvoje i zahvati Luku po temenu...Luka zadobi još nekoliko rana. Videvši da je sve izgubljeno, skoči s konja u čestar i prikri se. Vjerovatno predosjećajući da na otvorenom megdanu nema šanse protiv krajiškog junaka Mehmed-bega Kulenovića, poznatog Kulin-kapetana, on prije izlaska na megdan postavlja dvojicu iz svoje pratnje da u slučaju nepovoljnog ishoda iz zasjede pucaju na Kulin-kapetana. Ovaj poznati krajiški gazija, iako je izašao kao pobjednik megdana, mučki je ranjen, nakon čega je podlegao ranama, a njegovo tijelo prenijeto je u Bosnu i ukopano u haremu džamije u Janji46.

Među objektivnije izvore o boju na Mišaru svakako spada zapis prote Matije Nenadovića, učesnika bitke, koji je o ovim borbama zapisao samo nekoliko rečenica: Dođemo u Beljin, odemo u Mišar 1. avgusta (po starom kalendaru). Ode Karađorđe, mi ostanemo na Mišaru i često smo s Osmanlijema bojeve zametali, gde je od obe strane ginulo47. Nije poznat razlog ovako šturog Nenadovićevog opisa boja na Mišaru, možda je razlog taj što su se stvarni događaji na Mišaru umnogome razlikovali od opšteprihvaćene Višnjićeve epske istorije bitke.

Paljenje Janje od strane srpskih ustanika je također imalo uticaj na broj stanovnika u Janji i na iseljavanje iz Janje. Naime, u proljeće 1807. godine Srbi upadaju u Bosnu i zaposjedaju prostor od Rače do Zvornika, pod zapovjdništvom Luke Lazarevića. Oko 8.000 srpskih ustanika prešlo je Drinu 15. aprila na tri mjesta. Luka Lazarević je prešao Drinu kod Lješnice i zapalio u potpunosti Janju 16. aprila48. To je druga paljevina Janje, prva 1737. godine od strane Austrijanaca, a druga 1807. godine od strane Srbijanaca.

Godine 1809. Srbijanci ponovo opkoljavaju Janju i Bijeljinu, ali istovremeno doživljavaju poraz u Kamenici kod Niša, pa Karađorđe naredi da se odmah vrate iz Bosne. Pri povlačenju iz Bosne Srbijanci povedu i veliki broj Srba iz Bosne, koje nasele u Majuru kod Šapca, Lipničkom Šoru, Straži i Jadru49.

O sudbini Begove Lješnice je, 1811. godine na Orlovom polju kod Janje, Ismet paša sklapio dogovor sa Karađorđem. Tim dogovorom Begova Lješnica je ostala pod osmanskom vlašću u Srbiji50. Tek 1813. godine Osmanlije ponovo osvajaju Lješnicu i Loznicu, te se izbjegli Muslimani ponovo vraćaju svojim kućama. Tom prilikom Osmanlije su zarobile Janka Stojićevića, brata Miloša Pocerca, koji je 46 Tepić I. Bosna i Hercegovina od kraja 18 stoljeća do austrougarske okupacije 1878 godine.

U: Imamović E. i sar. Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, 1998, 173 - 220.

47 Nenadović Matija, Memoari, Beograd 1951.48 Stojančević Vladimir.Srpsko-tursko ratovanje 1807. i ponovno oslobađanje Jadra. U:Danilo

Bakić i saradnici. Jadar u prošlosti. NIŠRO Forum, Novi Sad 1985;203-212.49 Nenadović Matija, Memoari, Beograd 1951.50 Imamović M: Historija Bošnjaka, Bošnjačka zajednica kulture, Preporod, Sarajevo 1997;

119.

247

osvojio sablju Kulin kapetana, i povratile osvojenu sablju, a Janka odveli u ropstvo u Carigrad, gdje je umro51.

Događaji iz 1813. godine zapisani su kao bitka na Zasavici. Nakon Bukureštanskog mira između Rusije i Osmanskog carstva, 16. maja 1812.godine, srpski pobunjenici nisu više mogli računati na pomoć Rusa. Naredne 1813. godine bosanski vezir Ali-paša Derendelija naredio je da se skuplja vojska radi gušenja srpske pobune. Na Divanu, održanom 31. maja 1813. godine, zaključeno je da se prikupi 30 hiljada vojnika. Bosanska vojska se, kao i obično, skupila na Orlovom polju kod Janje, i već 26. jula prelazi Drinu. Prvi su Drinu prešli posavski i podrinjski begovi, među kojima su se isticali Osman-beg Gradaščević, Mahmut-beg Tuzlić , Ali-paša Fidahić, Ahmet-beg Krupić, begovi Sijerčići i dr. Odlučujuća bitka u toku Prvog srpskog ustanka vodila se kod Zasavice, nizvodno od ušća Drine u Savu, prema Šapcu. U teškim borbama na Zasavici, koju je branio Miloš Obrenović sa 20 hiljada srpskih ustanika, naročito su se istakli sarajevski janjičari, koji su u jurišu i borbama prsa u prsa zauzeli srpski šanac (Sarajlije, mladi janjičari, Savu piju, Zasavicu biju...(muslimanska narodna pjesma) . U silovitim jurišima branioci Zasavice bili su naprosto pregaženi, samo malobrojni su se uspjeli spasiti preplivavši Savu52.

O taktici koju su Bošnjaci u to vrijeme primjenjivali najbolje svjedoči sljedeće:

Ali je važno istaći da su Bošnjaci jurišali uvijek s one strane s koje je neprijatelj najmanje očekivao. Pred bitku na Zasavicu srpski tabor, kojeg je s jedne strane opasavala Sava a s druge močvare i velika neprohodna šuma, izgledao je neosvojiv. Bosanska vojska je krenula pravcem kojeg su Srbi, kako su sami izjavljivali, najmanje očekivali: kroz neprohodnu šumu. Preko 6 000 vojnika je sjekirama 20 dana krčilo put kroz šumu. Kako su Bošnjaci bili bliže srpskom taboru, Srbi su mogli čuti lupu sjekira i u strahu su molili Austrijance da posreduju kako bi se izbjegao sukob53.

Neposredno pred zauzimanje srpskog šanca na Zasavici, do kojeg je došlo 17. septembra 1813. godine, Miloš Obrenović, sa malim brojem vojnika, spasio se povlačenjem sa Zasavice. Nakon toga bosanska vojska zauzima Šabac, a petog oktobra 1813. godine pobjednički ulazi u Beograd54.

Zauzimanje, odnosno oslobođenje Beograda, imalo je poseban odjek u Bosni, ali i šire, zbog stravičnih zločina koje su srpski ustanici počinili prilikom zauzimanja Beograda 1806. godine nad njegovim stanovništvom, koje je bilo pretežno bosanskog porijekla. Istoričari su zapisali da je to bio jedan od najvećih zločina nad nedužnim civilnim stanovništvom u povijesti ljudskog roda. Zabilježeno je da je većina stanovništva završila pod srpskim nožem, zaklan je veliki broj žena sa djecom,

51 Stojančević Vladimir Ratovanje u 1813. godini blizini slobodnog Jadra. U: Jadar u prošlosti, Uređivački odbor: Petar dr Bojić, Slobodona Borisavljević, Nikola Erić i dr. NIŠRO FORUM, Novi Sad, 1985, 228-233.

52 Kamberović H. Bošnjaci – junaci na glasu, Preporod br. 9, Sarajevo 1995.53 Kamberović H. Bošnjaci – junaci na glasu, Preporod br. 9, Sarajevo 1995.54 Imamović E. Historija bosanske vojske, Sarajevo 1999.

248

trudnicama su parali utrobe i vadili nedonoščad55. U isto vrijeme hercegovački i begovi iz srednje Bosne sa svojom vojskom dolaze do Užica i omogućavaju da se protjerano stanovništvo vrati na svoja ognjišta56.

Poslije pobjede srpske vojske na Dublju nad osmanskom vojskom koju je predvodio Marašlija (Marašli Ali paša, glavni komandant osmanske rumelijske vojske) i zarobljavanja Ibrahim-paše, dolazi do pregovora na Orlovom polju kod Janje. Preko janjarske skele su 20. avgusta 1815. godine prevezeni Miloš Obrenović, knez Avram Lukić iz Požege, knez Petar Otašević iz Kragujevca i Nikola Simeunović iz Valjeva, a prevezli su ih Ibrahim-paša i Serčesma. Sutradan 21.8.1915. godine Miloš je imao prvi susret sa bosanskim vezirom na Orlovom Polju. Poslije ovih razgovora knez Miloš i čitava njegova pratnja su otišli starim putem preko Kamenica i Batra na Branjevo, gdje se dalje razgovaralo sa Rušid – pašom, koji je došao u logor na Branjevu57.

Završetkom Drugog srpskog ustanka Lješnica je ostala pod osmanskom upravom. Granica je išla od zapada Drinom do više Lješnice, pa odande Cerom i Vlašićem više Krupnja, pa opet Drinom58.

Glavni val definitivnog naseljavanja muslimana u Janju iz Srbije nailazi nakon 1830. godine. Naime, sultanovim Hatišerifom od 1830. godine utvrđeno je da Osmanlije ne mogu više živjeti u Srbiji, osim u garnizonima koji će biti u gradovima. Onima koji su u Srbiji imali imanja bilo je naređeno da ih prodaju u roku od godinu dana. Sultanovim Hatišerifom od 1833. godine lješničkim muslimanima je bilo naređeno da se isele kada prikupe ljetinu. Oni su se sporo iseljevali, ali je knez Miloš naredio da ih Vučić Perišić u junu 1834. godine prisilno iseli.

Muslimane iz Lješnice iselio je veliki serdar Vule Gligorijević preko Drine u Janju. Loznica je iseljena u Bosnu preko Šepačke Ade i preko skele Smrdan na Šepku48. Tako je Janja 1835. godine imala oko 400 kuća i 2.000 stanovnika, a imala je rang kasabe. Zbog stalnog doseljavanja muslimana iz Srbije, posebno nakon protjerivanja muslimana iz Užica 1863. godine, Janja je 1864. godine imala 3.510 stanovnika, a 1865. godine postala mudirat (ispostava sandžakbega).

Imanja istjeranih muslimana su još 1833. godine, po naredbi kneza Miloša, procijenjena u čitavom podrinjskom kraju. Prema tom popisu u sokolskim i jadarskim selima je bilo 28 muslimanskih sela sa 2.594 duše i 1.218 glava iseljenih muslimana. Provedenim popisom nisu se razlikovali domaći muslimani od Osmanlija, kojih je na ovom području bilo malo.

Do 1835. godine, kada su iseljene Osmanlije iz Jadra i Rađevine, među osmanskim stanovništvom, muhamedancima, bilo je malo pravih Osmanlija Anadolaca, dok su većinu osmanskog jadarskog stanovnistva, nastanjenog u kasabi Lešnica i varoši Loznica, činili mahom bosanski muslimani, muslimani, srpskog jezika, odnosno srpskog i bosanskog dijalekta. Samo su se pozdravljali na osmanskom, a međusobno su razgovarali maternjim jezikom.

55 Truhelka Ć. Bošnjaci i prvi srpski ustanak, GZM XXXIX, Sarajevo 1918.56 Bašagić S. Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1900.57 Zebić M. Branjevo na Drini, štamparija Sava Mihić, Zemun, Beograd, 1970:21).58 Zebić M. Branjevo na Drini, štamparija Sava Mihić, Zemun, Beograd, 1970:21).

249

Vezani zajedničkim govorom, bosanskohercegovačkim, jednim od najzvučnijih srpsko-hrvatskih govora dinarske planinske zone, koji obuhvata i Podrinje sa Jadrom, stanovnici Jadra su poprimili i mnoge odlike svakodnevnog života (naročito u odelu i tipu kuće) svojih osmanskih gospodara, koje su zadržali još dugo vremena posle oslobođenja i iseljavanja jadarskih muslimana u Bosnu piše Vidosava Stojančević59.

U junu 1835. godine bilo je naseljeno oko 300 Krajišnika u naseljima oko Lješnice, i oni su bili raspoređeni po osmanskim kućama, piše Vidosava Stojančević. Po kneževoj zapovesti, indžiniri su premerili placeve osmanske u Lješnici i odredili da svakoj doseljenoj porodici Krajišnika bude dodeljeno s lica 10 fati (u širini prema ulici), a dugačak 25 fati, a lokalne vlasti bile su voljne da im i livade oko Lješnice, prema stoci njihovoj, podele. Knez Miloš nije odobrio ovu nameru i zapovedio im jeali da je ne daju Krajišnicima60.

Imanja istjeranih muslimana iz Srbije su brzo razgrabljena, dio je uzela država i podijelila seljacima, a veći dio su uzele samo dvije porodice: Isakovići i Pejići. Iako je Hatišerif od 1833. godine predvidio otkup osmanskih imanja u periodu od jedne godine, započeti postupak trajao je znatno duže i tek su naknadnim propisima rješavani iskrsli slučajevi. U jednom uputstvu iz juna 1833. godine knez Miloš Obrenović, kome su se obraćali u vezi sa nastalim problemima, ističe: O kojoj zemlji osmanskoj ili kakvom mu drugom miljku (dobru – primjedba autra) Srbi znadu i to posvedočiti mogu, da zemlja ona, ili drugij miljak, što Osmanlije oće da prodaju, niti dobro otuđeno, niti od koga oteto, već je pravo imanje osmansko, onakovo neki Srblji od Osmanlija slobodno uzimaju i kupuju, makar oni i ne imali od dobra onoga tapiju ili druga pismenog vida61. A o kojoj zemlji ili drugom kakvom dobru Srbi izvestno znaju, da je dobro tuđe, i črez (od strane) Turke oteto, ono nek ne uzimaju. Zakonom o vraćanju osmanskih zemalja u korist srpske države od 28.7.1839, koji je dopunjen 2. marta 1843. godine, sva muslimanska imanja su postala svojina srpske države. Komisija za popis muslimanskih imanja u okrugu podrinjskom utvrdila je 1837. godine da suvat Lađevina ima 300 plugova zemlje, a druga komisija je 1844. godine ustanovila da to imanje ima 450 plugova zemlje. Međutim, komisija je 1852. godine po treći put premjerila Lađevinu i našla da ima samo 258 i pol plugova zemlje. Za račun države je otkupljeno od ove njive 181 plug površine, a ostatak od 76 i ¾ plugova površine ostao je neotkupljen. Imanje Lagator u Loznici kupio je Vuk Karadžić za 1.000 dukata 1857. godine. U Lješnici i Jadru je bilo i velikih imanja koja su držali bosanski turci kao što je spahiluk Alajbega Glivina, zemlja Osmana Uzunića, koji je bio ćehaja Ali-paše Fidahića, na čijem imanju živjelo 7 srpskih kuća, zatim imanje

59 Stojančević Vidosava. Stanovništvo Jadra i jadranska naselja u prošlosti. U: Jadar u prošlosti, Uređivački odbor: Petar dr Bojić, Slobodona Borisavljević, Nikola Erić i dr. NIŠRO FORUM Novi Sad, 1985, 281-339.



250

Kovačevac od 80 plugova zemlje, Jadarac sa 50 plugova i Adakala sa 100 plugova. Adakalu su srpski seljaci sudski dobili dokazujući da su je njihovi preci za vrijeme nemačke krajine ziratili62.

Po iseljenju Osmanlija iz Lješnice, Srbi su naselili Krajišnike iz Bosanske krajine i njih je došlo do avgusta 1836. godine 1.725. Međutim, Krajišnici su se teško privikavali u osmanskim kućama i imanjima. Tada se pojavi kolera (umiralo je po dvoje, troje svaki dan).

Naseljavanje Krajišnika prekinula je epidemija kolere, koja se javila u julu i avgustu 1836. godine. Krajem jula 1836. godine počeli su stizati izvještaji da je kolera uzela velikog maha i da u Loznici dnevno umire 10 do 15 Krajišnika, a u Lješnici po dvoje-troje. Od 29. jula do 18. avgusta 1836. godine u Lješnici je umrlo 52, a u Loznici 119 lica. Iz Lješnice su Krajišnici 29. jula pobjegli kud je koji mogao, neki u šumu više Loznice, neki u Lipnicu, neki u Adu Ranitovaču pokraj Jadra i Drine, a neki pređu badovinaške livade noću . U koga je u kući bio bolesnik ili mrtvac svak je svog na kola natovario i sa sobom odnio63. U ovom bježanju 25 porodica se vratilo u Cesariju (Austriju – prim. autora) preko Mitrovice, a veliki broj u Bosnu. Iz razloga što su austrijske vlasti zabranile ulazak u Austriju, knez Miloš je morao da interveniše kako bi izbjegli vraćanje u bijeljinski kadiluk Ali–paši, te da se izbjeglice prebace lađama u Jasenovac, gdje treba da ih propusti austrijska granična komanda. Prema popisu iz 1844. godine u Lješnici je bilo tri puta manje stanovnika nego 1836 i 1837. godine, u vrijeme doseljavanja i odseljavanja Krajišnika, što znači da se gotovo dvije trećine Krajišnika vratilo u Krajinu, ili odselilo u druga mjesta u Podrinju64.

Iseljavanjem Muslimana iz Užica, u Janju su došle sljedeće familije:1.Tokić Mehmed sin Hadži Rešida star 34 godine,- sin mu Sadik star 15 godina i Hasan star 1 godinu,2.Šapčanin Omer sin Muharemov star 30 godina,- sin mu Mustafa star 1 godinu i sin mu Husein star 8 godina,3.Tokić Arif sin Hadži Rešidov star 38 godina i- sin mu Mulaga star 10 i sin Sulejman star 1 godinu.

Provjeravajući imena doseljenih u Janju ustanovilo se da u Janji ne postoji porodica Tokić, ali postoji porodica Rešidović, vjerovatno od ranijih Tokića, koji su po Hadži Rešidu dobili prezime Rešidovići. I porodica Šapčanin se sada preziva Muharemović65.62 Milić Danica. Razvoj privrede u Jadru do 1914. godine. U: Jadar u prošlosti, Uređivački

odbor: Petar dr Bojić, Slobodona Borisavljević, Nikola Erić i dr. NIŠRO FORUM, Novi Sad, 1985, 341-400.

63 Stojančević Vidosava. Stanovništvo Jadra i jadranska naselja u prošlosti. U: Jadar u prošlosti, Uređivački odbor: Petar dr Bojić, Slobodona Borisavljević, Nikola Erić i dr. NIŠRO FORUM. Novi Sad, 1985, 299-301.

64 Stojančević Vidosava. Stanovništvo Jadra i jadranska naselja u prošlosti. U: Jadar u prošlosti, Uređivački odbor: Petar dr Bojić, Slobodona Borisavljević, Nikola Erić i dr. NIŠRO FORUM. Novi Sad, 1985, 299-301.

65 Hodžić S. Migracije muslimanskog stanovnistva iz Srbije u sjeveroistočnu Bosnu između 1788 – 1862. godine. U: Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, Zavičajni muzej

251

Pored ovih porodica, u Janju su se iz Užica 1862. godine doselile i sljedeće familije: Užičanin (nazivaju se i Sadići) doselili su se prvo u Bijeljinu, a iz Bijeljine kasnije u Janju, Delići, Grabovače (današnji Grabići), Hadžići, Ibrišimovići, Jasenice (sadašnji Jasenčevići), Mehkići, Mulahusejnovići, Mulalići (sadašnji Zvorničani), Sakići, Šehići, i Terzići iz Kozluka, Bešlagići, Čikići, Ćosići, Durakovići, Đilovići, Golići, Huremovići, Hodžići, Handžići, Halilovići, Krajinovići, Klanjakovići, (Klane), Mešanovići, Numanovići, Paravlići, Ramići, Saračevići, Sarajlići, Spahići, Topalovići i Tuzlakovići iz Brezova Polja, Gruhonjići su po svoj prilici iz Lješnice, te Cigani Burići iz Kozluka66.

Zvornički kajmakamluk je 1864. godine imao 35.661 kuću. U njima je stanovalo 251.470 stanovnika. Od tog broja bilo je 28.812 katolika, 105.312 pravoslavnih, 117.231 musliman (i Cigani) i 115 Jevreja. U većim naseljima ovog kajmakamluka živio je ovaj broj stanovnika:

Najnaseljeniji su bili bijeljinski i gradačački kraj, a najnenaseljeniji maglajski, birčanski i srebrenički. Janjom je upravljao subaša, a jedno vrijeme i serdar – vojni starješina, jer, Janja je kao pogranično mjesto imala veliki značaj.

Ratovanje između Tuske i Srbije, sve do austrijske okupacije Bosne i Hercegovine, imalo je uticaja na stanovnike Janje, posebno napadi srbijanskih jedinica pod komandom Ranka Alimpića, koji je 23. avgusta 1875. godine postavljen za komandanta svih drinskih jedinica. On je sa dobrovoljačkim odredom, sa četama sastavljenim u manastiru Čokešina, pod komandom kapetana Panića, prešao Drinu kod Lješnice i napao muslimane na bosanskoj strani, ali su ih muslimani dobro utvrđeni u manastiru Tavna savladali67, 68.

u Tuzli, urednik Milica Baum, 1958, 91-92.66 Hodžić S. Migracije muslimanskog stanovnistva iz Srbije u sjeveroistočnu Bosnu između

1788 – 1862. godine. U: Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, Zavičajni muzej u Tuzli, urednik Milica Baum, 1958, 91-92.

67 Hodžić S. Migracije muslimanskog stanovnistva iz Srbije u sjeveroistočnu Bosnu između 1788 – 1862. godine. U: Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, Zavičajni muzej u Tuzli, urednik Milica Baum, 1958, 91-92.68 Ristanović Slobodan.Lešnica U: Reka Drina i Podrinje. Urednik Ristanović S., Beograd,

2000: 376-387.

252

Broj stanovnika većih naselja Zvorničkog kajmakamluka 1864. godine69

Naselje Broj stanovnika Naselje Broj stanovnika Donja Tuzla 5. 264 Maglaj 3. 188 Zvornik 4. 870 Srebrenica 2. 301 Bijeljina 6. 074 Vlasenica (Birče) 1. 027 Brčko 2. 562 Gornja Tuzla 1. 271 Gradačac 4. 500 Janja 3. 510 Gračanića 2. 849 Modriča 1. 764

Također, 1876. godine general Alimpić sa vojskom prelazi Drinu kod Lješnice i Badovinaca, gdje je bio napravljen most, i vodi borbu sa muslimanima u Međašima, ali su srpske snage odstupile. Primirje je sklopljeno 5. septembra 1876. godine, i trajalo je samo 8 dana. Komanda srbijanske vojske se nalazila u Badovincima, a topovi i osmatračnica na Vidojevici, brdu pola sahata hoda od Lješnice, odakle se vidjela munara u Bijeljini i 24 vojnička šatora gdje su bili osmanski vojnici i Janja, drugo mjesto u kojem se nalaze osmanske trupe, piše italijanski doborovoljac u srpskoj vojsci Đuzepe Barbanti Brodano70.

U periodu od 1830. do 1867. godine najveći broj muslimana iz Srbije se naseljava u Janji. Muslimani iz Lješnice, Šapca, Loznice, Sokola i Užica iseljavaju se i naseljavaju Janju. To su najčešće činili oni koji su mislili da će se brzo vratiti u Srbiju svojim kućama, a drugi, koji tako nisu mislili, nastanili su se dublje u Bosni. Po iseljavanju iz Lješnice, prema pričanju starih Janjaraca, muslimani prave kuće ili kolibe na Išvanovačama, Barinovcima, Orlovu Polju, Adakali, a kasnije se preseljavaju u Janju.Oko zemljišta koje je bilo u vlasništvu istjeranih muslimana, plodnog, kao što je zemljište u Misiru, (Egipat) otimale su se dvije moćne velikoposjedničke porodice Pejići i Isakovići. Na njihovim imanjima su, kao nadničari na trećinu ili manje, za tri četiri- kilogama prohinog brašna za dan, radili bezemljaši iz čitavog lješničkog kraja71. Tu su radili često i Janjarci, i u bijedi izazvanoj od velikaša, sa Lješničanima kovali prijateljstvo koje je ostalo do današnjih dana i koje je rezultiralo bratimljenjem naroda Lješnice i Janje 1968. godine. Janjarci su se 1992. godine, prvih aprilskih dana, u velikom broju sklonili kod svojih komšija u Lješnici ispred jedinica Karadžićeve vojske. Nakon definitivnog iseljavanja muslimana iz Srbije Janja je imala 3.610 stanovnika72.

69 Šljivo Galib. Naseljavanje muslimanskih prognanika (muhadžira) iz kneževine Srbije u Zvornički kajakamluk 1863. godine, Sanoptikum, 1993.

70 Ristanović Slobodan.Lešnica U: Reka Drina i Podrinje. Urednik Ristanović S., Beograd, 2000: 376-387.

71 Milić Danica. Razvoj privrede u Jadru do 1914. godine. U: Jadar u prošlosti, Uređivački odbor: Petar dr Bojić, Slobodona Borisavljević, Nikola Erić i dr. NIŠRO FORUM, Novi Sad, 1985, 341-348.

72Šljivo Galib. Naseljavanje muslimanskih prognanika (muhadžira) iz kneževine Srbije u Zvornički kajakamluk 1863. godine, Sanoptikum, 1993.

253

Pogled na Drinu na Rantovači (Drina je tekla 1950. godine najmanje 2km na srbijanskoj strani od sadašnjeg toka tako da su preko Drine na ovom mjestu

janjarske nive)

U selima oko Janje i Janji bilo je 1863. godine 440 kuća pravoslavnih stanovnika:

Mjesto Broj pravoslavnih kuća Broj stanovnika54

Janja 37 220 pop Gavro iz Janje Ruhotina 16 100 Batar 77 458 Modran 56 342 Kojčinovac 37 215 pop Mićo iz Janje Glogovac 34 197 Čardačine 47 290Pop DmitarGlavičice 68 404 Bjeloševac 32 200 Čengić 78 472

254

Iz podataka o popisu stanovništva 1971. godine, Janja je imala 7.945 stanovnika i 1.740 domaćinstava, a po popisu u 1981. godine bilo je 9.226 stanovnika, dok je prema popisu 1991. bilo 10. 458 stanovnika i 2.735 domaćinstava. Dakle, za sto trideset godina u Janji se utrostručio broj stanovnika, sa 3.500 stanovnika 1863. godine na 10.458 stanovnika 1991. godine. Po nacionalnoj strukturi Bošnjaci su bili zastupljeni preko 96% od ukupnog broja.

Okupacijom Janje 4. aprila 1992. godine od strane srpsko-crnogorskog agresora broj Janjaraca Bošnjaka se naglo počinje smanjivati. Avgusta i septembra mjeseca 1994. godine iz Janje se protjerani gotovo svi Bošnjaci, samo njih 170 ostalo je da živi po kolibama i vikendicama uz Drinu.

Janjarske kuće sa pokućstvom i imanjima dodijeljene su Srbima, kojih je u Janju doseljeno preko 15.000. Poslije Daytonskog sporazuma 1995. godine Bošnjaci se počinju vraćati u Janju svojim devastiranim kućama i do 2001. godine su svi vratili svoje kuće i imanja, a veliki broj predratnih stanovnika iz ovog naselja se razišao po svijetu trbuhom za kruhom. Danas Janjarci žive i rade u velikom broju evropskih zemalja, SAD-u, Kanadi i Australiji.

Janjarska medresa

O osnivanju i prvim godinama rada Janjarske medrese nema nikakvih istorijskih dokaza. Pominje se da se predak familije Mulasalihović doselio iz Carigrada 1723. godine, kao vjerski službenik73, a da je Janjarska medresa osnovana 1736. godine, pa je u Janji radila i bitisala 200 godina74. Medresa u Janji se spominje i 1895. godine, a u izvještaju muftije Maglajlića od 17.5.1916. godine vidi se da je zgrada medrese veoma stara i dotrajala75. Ahmed ef. Aliefendić u svom Dnevniku na stranama 14. i 15. dana 26.8.1905. godine piše : „Danas se s hajrom naš mili mekteb dovrši, a to je na dan 25. džemadil-ahira u subotu 1323. godine (po hidžri). Izgradnja mekteba je počela 4.8.1905. godine na mjestu starog mekteba koji je oboren 5.8.1905. godine. Radove je izvodio neimar Latif (hadžija) Karjašević76. Janjarska medresa se nalazila neposredno uz Atik džamiju, preko glavne ceste, uz rijeku Janju. Prema bilješkama Alije A. Sadikovića, do 1895. godine u Janjarskoj medresi je školovanje završio veliki broj imama, koji su te godine klanjali u prvom safu u Atik džamiji, kao što su: Hadži Hasan ef. Seku, Mula Osman Subašić, Husejn ef. Abdulahačić, Mula Jahija Gruhonjić. Janjarska medresa je bila na sprat.

73 Kulenović dr Salih. Etnologija sjeveroistočne Bosne. Muzej istočne Bosne Tuzla,1995:127.74 Huković dr Muhamed i Sadiković Alije Alija. Život i djelo muderisa Alije Sadikovića,

Svjetlost, Sarajevo, 1987:210.75 Curić H. Školstvo u Sjeveroistočnoj Bosni u posljenih decenija turske vladavine. U: Članci

i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, Zavičajni muzej u Tuzli, urednik Milica Baum, 1958, 149-208.

76 Aliefendić Ahmed. «Dnevnik»1903-1930:14 -15.

255

Donji sprat je 1911. godine preuređen za potrebe mektebi-ibtidaije, koja je te godine po prvi put otvorena, i prvi mualim je bio Mula Emin Topalović77.

Zgrada sibijan mekteba napravljena na mjestu janjarske medrese koja je srušena 1946. godine

Janjarska medresa je svoje učenike osposobljavala do nivoa imama, mualima, pa čak i muderisa. Učenici koji su dobijali diplomu muderisa slušali su muderisa u Janjarskoj medresi 17 godina. Iz sačuvanih dokumenata se vidi da je janjarska medresa u periodu reforme školovanja 1900.-1905. godine svedena na nivo osmorazredne medrese i taj nivo je zadržala sve do 1929. godine, kada je novom reformom svedena na rang petorazredne i kao takva tretirana sve do kraja njenog postojanja. U medresu je išlo oko 20 učenika. Medresu je završilo do 1903/4. godine 28 polaznika iz Janje, a od 1904. do 1936. godine 146 polaznika. Iz drugih mjesta medresu je završilo 9 polaznika78. Prema pomenutom izvještaju muftije Maglajlića muderis medrese 1916. godine je bio mula Ali ef. Sadiković. U prvi razred medrese je išlo 10 učenika, a u drugi i treći po pet. Nastava se metodički održavala uredno, a o nastavi se vodio dnevnik79. U prvom razredu medrese se učio: Kur an, akaid, ibadet, tedžvid (disciplina za pravilno učenje Kur ana), bergivija, i emsilei-arebi. U drugom razredu se učio: Kur an, akaid, ibadet, nahv arebi, husni hat, tedžvid, i halebija (obredoslovlje).

U trećem razredu se učio: Kuran, akaid, ibadet, tarihi islam, nahv arebi (arapska nauka o riječima i rečenici), husni aht, tedžvid, izhar, munladžamija, multeka 77 Aliefendić Ahmed. «Dnevnik»1903-1930:14 -15.78 Hrustanbegović Ć. Medresa u Janji. Glasnik VIS-a Sarajevo, 1986;6:159-178.79 Hrustanbegović Ć. Medresa u Janji. Glasnik VIS-a Sarajevo, 1986;6:159-178.

256

(šerijatsko pravo) i turski jezik. Za četvrti i ostale razrede nije bilo podataka, vjerovatno zbog ratnih prilika. Koliko su polaznici Janjarske medrese bili obrazovani ljudi, pokazuje primjer efendije Sadikovića, koji je svoje cjelokupno obrazovanje stekao u Janji kod muderisa Osmana i Mustafe Gruhonjića. On je prije 100 i više godina u Janji pisao udžbenike za medresu. Tedžvid je bitna disciplina za pravilno učenje Kur ana, te je Sadiković napisao udžbenik za taj predmet. Efendija Ali Sadiković napisao je 1903. godine i udžbenik za medresu: Mukalema ili gramatika arapskog jezika. Od ove gramatike sačuvan je samo prvi dio, koji je ef. Sadiković nazvao Medhali sarfi arebi (uvod u arapsku gramatiku), a na završetku ovog uvoda je napisao Temme bahsul-ismi bi avnihi teala (dovrši se govor o izumu s Božjom pomoći). Muderis Sadiković je preteča prve arapske gramatike u BiH, koju su 1907. godine napisali Bulić i Kadić. Pored toga, ef. Sadiković je bio jedan od velikih istraživača alhamijado književnosti80. U janjarskim sibijan – mektebima radio je veliki broj vjeroučitelja. Sigurno je da su jedno vrijeme u mektebima radili i muderisi, ali i vjeroučitelji (sibian muallimi), koji to nisu bili. U Janji su bila 4 sibijan mekteba i u njih je išao veliki broj učenika. Ovom prilikom dužnost nam je pomenuti makar njihova imena, prema izvorima do kojih smo došli . To su bili: Mula Husein Gruhonjić, umro 1912. godine, Mula Ahmed Aliefendić 1881 – 1930., Mula Alija Aliefendić, rođen 1888. godine, završio Darul-muallimin u Sarajevu i bio muallim u mekteb-ibtidaijama,Mula Ahmed Demirović je također poslije završetka janjarske medrese završio Darul-muallimin u Sarajevu i bio muallim u mekteb-ibtidaijama. Mula Emin ef Zuberović 1896 -1970., je medresu završio u Janji, bio je mullaim sibijan mekteba sve do početka II svjetskog rata81.

Medresa je 1946. godine oborena, a na njenom mjestu je napravljena prizemna zgrada, koja je bila namijenjena za sibijan mekteb i koja je radila sve do 1952. godine. Tada je zatvorena, i u njene prostorije su useljena dva razreda osnovne škole koje su vodile učiteljice Lela i Mina, a direktor je bio Dževad Skokić iz Janje. A 200 godina postojanja Janjarske medrese ostavilo je velikog traga na Janjarce, kako one domicilne, koji primiše islam od Osmanlija, tako i one porijeklom iz raznih predjela Osmanskog carstva, od Beča do Istanbula, od Budima do Herceg – Novog, koji nađoše sigurnu meku u Janji u vrijeme propadanja carstva, posebno u pogledu poštivanja ljudskog dostojanstva. Pod uticajem janjarske medrese Janjarci su završavali visoke škole, kako u Sarajevu, Beogradu i Zagrebu, tako i u Istanbulu, Beču, Parizu i Kairu. Velikani Janjarske medrese su dali ogroman doprinos njenom ugledu i zaslužuju da se nađu u kolektivnoj memoriji Janjaraca.

80 Hrustanbegović Ć. Medresa u Janji. Glasnik VIS-a Sarajevo, 1986;6:159-178.81 Podatke dao hadži Abdulkadir efendija Jašarević, rođen 1929. godine u Janji.

257

Muderisi Janjarske medrese

Osman ef.Gruhonjić

Osman ef. Gruhonjić je bio muderis janjarske medrese od 1870. do 1900. godine. On je završio medresu u Cargradu i bio je veoma imućan čovjek. Muderisku dužnost je obavljao besplatno. Šta više, davao je polaznicima medrese, koji su bili iz drugih mjesta, nešto zemlje da obrađuju za svoje izdržavanje. Umro je 22. aprila 1900. godine. Kod obrade zemlje Janjarci su polaznicima sa strane mnogo pomagali svojom radnom snagom i zaprežnom stokom. Uz medresu je bilo nekoliko pletenih koševa za smještaj hrane, a u samoj medresi prostorije koje su služile kao kuhinja. Polaznici medrese su često išli po kućama i obučavali najčešće žensku djecu vjeri i pismenosti, i od tog rada su zarađivali za svoje izdržavanje. Janjarska medresa je imala i mali vakuf od svega desetak dunuma zemlje. Entuzijazam Janjaraca, koji su bili mahom sirotinja između dva svjetska rata, i koji su u velikom broju radili kao nadničari kod nemuslimana u Janji i preko Drine u Srbiji, održao je janjarsku medresu. A muderisi su bili i upravnici i nastavnici u medresi. Sami su se starali o udžbenicima, prepisivali ih sami ili zajedno sa učenicima i kao takve koristili.

Mustafa ef.Gruhonjić

Od 1900. godine, poslije smrti muderisa Osmana ef. Gruhonjića, muderis Janjarske medrese postaje hadži mula Mustafa ef. Gruhonjić, unuk muderisa Osmana ef Gruhonjića, rođen 1850. godine u Janji. Dužnost muderisa je vršio do svoje smrti, 20. avgusta 1912. godine, na 7. dan mjeseca ramazana, od vodene debele bolesti. Cijela je kasaba za njim žalila, jer je on bio od velike koristi cijelom narodu, piše Ahmed ef. Aliefendić u svom Dnevniku na 89. strani. Bio je zgodan (bogat - primjedba autora), pa je i sirotinju gledao, a bio je i hodža, pa je savjetima svakog pomagao, nastavlja u svom Dnevniku opisivati Mustafu ef. Gruhonjića Ahmed ef Aliefendić. Hadži mula Mustafa ef. Gruhonjić je bio imam Džedid džamije i mualim sibijan mekteba u Šehić mahali.

Ali ef. Sadiković (Mulalija)

Mustafa ef. Gruhonjić je dužnost muderisa povjerio još u prvim godinama svoga rada muderisu Ali ef. Sadikoviću, koji je bio rođen 1872. godine i pohađao medresu u Janji 17 godina, a 1899. godine je dobio diplomu da je osoposobljen za imama i ostale vjerske dužnosti. Ali ef. Sadiković je postavljen za mujezina Atik džamije 1899. godine, a dvije godine kasnije za zamjenika imama iste džamije. 1896. godine Ali ef. Sadiković biva postavljen za vjeroučitelja u Osnovnoj školi u Janji,

258

umjesto muderisa Osman ef Gruhonjića, koji se na toj dužnosti zahvalio. 1903. godine Ali ef. Sadiković biva dekretom postavljen za drugog muderisa i zamjenika muderisa Mustafe ef. Gruhonjića. Poslije smrti Mustafe ef. Gruhonjića 1912. godine, efendija Sadiković biva postavljen za glavnog muderisa. Na toj dužnosti ostaje sve do svoje smrti 1936. godine. 1928. godine ef. Sadiković biva imenovan za imama matičara. Ali ef. Sadiković je umro 28. septembra 1936. godine. Iza njega je ostao veliki broj knjiga, a o njegovom radu 1987. godine su Muhamed Huković iz Sarajeva i njegov sin Alija Sadiković napisali knjigu82.

Janjarske džamije

Prve pisane tragove o postojanju džamije u Janji srećemo u poznatim turskim Akhami-šikajet defterima, koji se nalaze u Akademiji nauka Bosne i Hercegovine u Sarajevu, a i u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u prijevodu Abdulaha Polimca, gdje se vidi da se džamija u kasabi Janja zvala Džamija sultan Sulejmana. U pomenutom turskom defteru, gdje se govori o postavljenju vjerskih službenika kaže se: Iste godine (1190. po hidžri odnosno 1776. n.e.) postavljeni su u džamiji sultan Sulejmana u kasabi Janji, Zvorničkog kadiluka, pa u Mehmedaginoj džamiji u Gornjoj Tuzli ....“ Vjerske službenike je finansirala u to vrijeme država pa se kaže: s tim što im na ime plate pripada ¸proizvod soli dobijene od osmodnevnog toka slane vode. Ovo svjedoči da je te 1776. godine postojala kasaba Janja i sultan Sulejmanova džamija u njoj83. Međutim, naziv same džamije – sultan Sulejmana – govori da je ta džamija pravljena kada i ostale džamije koje su dobivale takav naziv. Poznato je da je sultan Sulejman vladao u vremenu od 1520. do 1566. godine, dakle u prvoj polovini i početkom druge polovine 16. vijeka. Za vrijeme njegove vladavine Turci su osvojili ovo područje i definitivno stavili pod svoju kontrolu. Tada je, kako navodi dr Adem Handžić u svom radu: O formiranju nekih gradskih naselja u Bosni u 16. vijeku, podignuto najviše džamija, pa i džamija sultana Sulejmana u Bijeljini. Analogno gradnji bijeljinske Sulejmanije, logično bi bilo da je građena i janjarska džamija, ali Handžić ne navodi kasabu Janju, kao ni njenu džamiju84. Međutim, kako se vidi iz carskih deftera, finansiranje džamije u Janji je bilo iz državne kase, što znači da je tu džamiju pravila država i da je ona pravljena kada i bijeljinska džamija211.Suprotno svojim ranijim mišljenjima, dr Handžić u svojoj studiji Postanak i razvitak Bijeljine u XVI vijeku, govoreći o džamijama u Bijeljinskom kadiluku, spominje džamiju u Janji i kaže: Tako se u 1767. godine spominje džamija

82 Huković Dr Muhamed, Alija Alije Sadiković. Život i djelo muderisa Alije Sadikovića, izdavač Gazi Husrefbegova medresa u Sarajevu, štampa Svjetlost Sarajevo, 1987.

83 Handžić dr Adem. Prilozi za orijentalnu filologiju. Orijentalni institut, Sarajevo, 1977, sveska XXV/1975;135.

84 Handžić dr Adem. Prilozi za orijentalnu filologiju. Orijentalni institut, Sarajevo, 1977, sveska XXV/1975;135.

259

u kasabi Janja, koju je podigao narod. Imam i hatib džamije bio je te godine Mehmed Halifa, sin Mustafin...85. U istoj studiji dr Handžić pominje: Današnje značajno mjesto Janja uopšte se ne spominje u popisima iz XVI vijeka, iako se to područje nalazilo u granicama Bijeljinske nahije. Prema tome, to naselje ili je ranije drugačije nazivano, te moguće odgovara jednom od dva neutvrđena naselja (Tvrtkovac, Obrova) ili je nastalo tek poslije 1600. godine86. Džedid džamija ili nova džamija napravljena je sedamdesetih godina XIX vijeka, pa je odmah džamija sultan Sulejmana dobila naziv Atik, što znači stara džamija. Pravoslavna crkva je sagrađena u Janji 1885-87. godine, kada je renovirana i Atik džamija. Poznato je da je za obnovu Atik džamije i izgradnju crkve svu građu poklonila starica iz porodice Isaković, te su Halil Huremović i Ilija Petrović bili glavni predstavnici za izgradnju džamije i crkve u Janji. Građa je sječena i splavovima transpotovana u Šabac, gdje je prodavana, a od dobivenih novaca građene su zajedno i džamija i crkva u Janji87.

Džedid džamija pravljena sedamdesetih godina XIX vijeka (Zahvalnošću Asima

Osmanbašića iz Janje)

85 Handžić A. Postanak i razvitak Bijeljine u XVI vijeku. Orijentalni institut u Sarajevu, Prilozi za oorijentalnu filologiju, Sveska XII-XIII, 1962-63: 56, i 71-72.

86 Handžić A. Postanak i razvitak Bijeljine u XVI vijeku. Orijentalni institut u Sarajevu, Prilozi za oorijentalnu filologiju, Sveska XII-XIII, 1962-63: 56, i 71-72.

87 Podatak dali rahmetli Aljo Jašarević rođen1892. i Meho Huremović rođen 1903. godine.

260

Džedid džamija (renovirana 1984. godine a srušena 14. aprila 1993. godine)

Janjarske džamije su više puta renovirane. Atik džamija je renovirana 1965. godine, a Džedid 1984. godine. Međutim, 14. aprila 1993. godine, bile su do temelja srušene miniranjem, prema nalogu tadašnjih vlasti opštine Bijeljina. Janjarci su, i uz pomoć komšija pravoslavaca, sagradili današnju Atik džamiju, čije je svečano otvaranje bilo 7.avgusta 2004. godine, i Džedid džamiju, čije je otvaranje bilo 7.avgusta 2005. godine.

Slika Atik džamija otvorena 7.avgusta 2004. god u centru Janje

261

Džedid džamija otvorena 7.avgusta 2005. godine

U Polutinama je započeta izgradnja Polutinske džamije još prije 1992. godine, ali je 2008. godine nastavljena i ubrzo završena.

Glavni Imami janjarskih džamija88

Glavni imami Atik džamije

Halil ef. Đezić

Halil ef. Đezić je počeo učiti medresu u Janji, ali je prešao u Sarajevo, a zatim u Carigrad, gdje je završio medresu. Poslije smrti Mulalije, Halil ef. Đezić je postavljen za glavnog imama Atik džamije. Istakao se izgradnjom nove zgrade mekteba 1938 – 1939. godine, za koju je dao i dio placa svoje kuće. Halil ef. Đezić je bio u više mandata mulaim u sibijan mektebu, koji je imao preko sto učenika.

88 Podatke dao hadži Abdulkadir efendija Jašarević, rođen 1929. godine u Janji.

262

Mula Hasan ef . Jašarević

Mula Hasan ef. Jašarević je završio medresu u Istanbulu 1907. Bio je drugi Janjarac koji je završio medresu u Istanbulu (Prvi je bio muderis Osman ef Gruhonjić). U Janji je bio glavni imam u Atik džamiji od 1945. godine pa do novembra mjeseca 1947., kada je preselio na ahiret. Prije II svjetskog rata Hasan efendija Jašarević je radio kao glavni imam u Ratkovićima kod Čelića, a u toku rata su mu četnici zapalili kuću, te se morao doseliti u Janju. Mula Hasan ef. Jašarević je u Janji bio i imam matičar, te je u toku II svjetskog rata vodio matične knjige rođenih i umrlih. Mula Hasan ef. Jašarević je vodio i sibijan mekteb uzvodno od Atik džamije sve do svoje smrti.

Abdulkadir ef. Jašarević

Hadži Abdulkadir ef. Jašarević je rođen 1929. godine, završio je Behrambegovu medresu u Tuzli, bio je vjeroučitelj u sibijan mektebu u Janji i glavni imam Atik džamije od očeve smrti (Hasan ef.) pa do 1949. godine.

Ostali imami Atik džamije: Hazim ef. Hodžić, Jusuf ef. Bilajac, Zejnil ef. Čolić, Nedžad ef. Hafizović,

Ćazim ef. Mehmedović, koji je bio zadnji imam do rušenja ove džamije. Poslije ponovne izgradnje Atik džamije za glavnog imama je postavljen hadži Omer ef. Camić, rođen 1972. godine u Janji.

Omer-ef Camić, imam Atik džamije

263

Hadžija Salko Baćevac, predsjednik džematskog odbora Atik džamije

Glavni imami Džedid džamije

Mula Emin ef. Topalović

Hadži Mula Emin ef. Topalović, rođen 1889., a umro 6.4.1970. godine, završio je medresu u Janji i Sarajevu (Darul-muallimin) i bio je prvi mulaim mekteba od 1911. godine, poslije smrti Mula Alije Sadikovića. 1936. godine postavljen je za glavnog imama u Džedid džamiji, gdje je ostao sve do svog penzionisanja. Bio je predsjednik opštine Janja u toku II svjetskog rata. Mula Emin Topalović je u Janji završio Osnovnu školu 1909. godine, i iste godine je, zajedno sa Alijom Aliefendićem, upisao Darul-muallimin medresu u Sarajevu i išao je na ders kod muderisa hanikah medrese Ahmed ef. H. Jamakoviću.

Ostali glavni imami Džedid džamije

Muradif efendija, Hamdija ef. Vikalo, Hadži Sulejman ef. Pekarić i hadži Muhamed efendija Pekarić do rušenja ove džamije 1993. godine. Poslije ponovne izgradnje, za glavnog imama je postavljen Kemal ef Gutić, rođen u Janji.

Janjarske džamije su imale i svoje mujezine, čiji je glas plijenio svojom ljepotom i potvrđivao opjevanu ljepotu glasa mujezina. Njih se Janjarci i dan danas rado sjećaju. To su bili Mula Asim ef. Mulasalihović, hadži Sadija ef. Gutić, hadži Rešo Đezić i Meho Osmanović u Atik džamiji, i hodža Aljo Gutić, Azem Aletović (Husarić), Jusuf Točanin i Rifet Zuber u Džedid džamiji.

264

Mula Emina Alija Topalović bio je glavni imam džamije Janjica u Bijeljini,Ali-efendija Aliefendić je bio upravitelj ženske mektebi-ibptidaije u Bijeljini,Rifet-efendija Hrustanbegović je bio imam u džamiji u Trnovi89.

Ostali Janjarci koji su završili medresu

Mula Ahmed Demirović je poslije završetka janjarske medrese završio Darul-muallimin u Sarajevu i bio muallim u mekteb-ibtidaijama. Mula Alija Aliefendić je poslije završetka janjarske medrese završio Darul-muallimin u Sarajevu i bio muallim u mekteb-ibtidaijama.Mula Emin ef. Zuberović je medresu završio u Janji, bio je mualim sibijan mekteba sve do početka II svjetskog rata.Mula Hasan Gradaščević bio je mulaim sibijan mekteba. Mula Mustafa Huremović i dr Mehmed Maslić su medresu završili u Janji. Nastavili su dalje svoje školovanje i po završetku medrese u Janji pohađali Šerijatsko-sudačku medresu u Sarajevu. Mustafa je umro prije 1940. godine u Egiptu. Mehmed je doktorirao 1948. godine u Beču, a umro oko 1985. godine u Kairu. Medresu u Janji su završili još i Aljo Gutić, njegov sin Sadija, hodža Avdo i Musto Zejnilović, Musto Junuzović, Mustafa Hadžić i dr.

Po završetku medrese u Janji njih desetorica su nastavili školovanje na Šerijatsko-sudačkoj školi u Sarajevu. Među 30 istaknutih intelektulaca tridesetih godina XX vijeka 10 njih je bilo iz Janje90. To su bili:

1. Husnija Skokić, 2. Azem Huremović, radio kao sudija, a kasnije kao advokat u Bijeljini,3. Abdulah Gruhonjić, 4. Orhan Huremović radio kao sudija u Tuzli, 5. Hamza Ćoravdić, radio kao šerijatski sudija u Bijeljini, 6. Mustafa Sadiković, radio kao šerijatski sudija u Bijeljini, 7. Sulejman Skokić, 8. Mustafa Huremović, radio kao kadija u Bijeljini, 9. Mehmed Maslić, radio kao kadija u Bijeljini,10.Ibrahim Maslić, radio kao šerijatski sudija u Bijeljini91.

Janjarci koji su završili Behrambegovu medresu u Tuzli:

89 Budimlija A. Moja sjećanja. BZK Preporod BiH, BZK Preporod Bijeljina 2004;44-45.90 Nakičević prof dr Omer je na promociji svoje knjige Teočak kroz protok vremena u Tuzli u

novembru 2009. godine rekao: Među 30 muslimana intelkektualaca iz Semberije 10 je bilo iz Janje.

91 Budimlija A. Moja sjećanja. BZK Preporod BiH, BZK Preporod Bijeljina 2004;44-45.

265

1. Rifat (Tosunbega) Hrustanbegović 1934. godine, 2. Alija (Alije) Sadiković,3. Ahmed Sadiković,4. Alija (Mula Emina) Topalović, 5. Asim (Jahije) Gruhonjić 6. Husejn Musemić 1944. godine,7. Avdo Topalović,8. Mustafa (hadži Hasana) Huremović.

Mustafu (hadži Hasana) Huremovića ubili su četnici u Tutnjevcu 1944. godine. Faik (Hasana) Jašarević je završio medresu u Sarajevu 1939. godine, a ubijen je 1944. od partizana u Brčkom.Medresu su pohađali, ali je nisu završili, Ešef Musemić i Huso Adanalić.

Gazi Husrefbegovu medresu su poslije II svjetskog rata završili:

1. Salkan (Hasana) Gradaščević, rođen 1945. godine, kasnije završio Pravni fakultet,

2. Ćerim ef Hrustanbegović, poginuo 1992. godine od četničke granate u Sarajevu.

3. Omer (Mevludina)Camić, rođen 1972. a završio 1991. godine, radi od 1998. godine kao glavni imam u Atik džamiji u Janji,

4. Samir (Mevludina) Camić, rođen 1975. godine, završio 1995. godine, radi od 2000. godine kao glavni imama u Atik džamiji u Bijeljini.

5. Mirza (Husejna)Camić, rođen 1974. godine, završio 1995. godine, radio kao mujezin u čaršijskoj džamiji u Tuzli do 1999. godine, kada se utopio na Lukavačkom jezeru.

6. Adnan (Husejna)Camić, rođen 1974. godine, završio 1995. godine, radi u Mešihatu Islamske zajednice u Tuzli.

7. Kemal (Ibrahima)Gutić, radi kao glavni imama u Džedid džamiji u Janji od 2005. godine92.

Nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992 – 1995. godine Behrambegovu medresu u Tuzli su završili Ermin (Dževada) Selimović, Azemina (Husrefa) Hamzić, a Višu islamsku školu u Sarajevu završio je Samir (Zuhdije) Baćevac , zaposlen na mjestu vjeroučitelja u osnovnoj školi Meša Selimović u Janji.

Mula-Emin Zuberović

92 Podatke dali Camić Husejna Adnan, 18.avgusta 2009. godine u Tuzli i hadži Salko Baćevac 21.8.2009. godine.

266

Posebnu pažnju zaslužuje Mula -Emin efendija Zuberović. Njegovo ponašanje je nekako odudaralo od uobičajenog ponašanja ostalih vjeroučitelja. To je bio čovjek osrednjeg rasta, dobro razvijen, pri hodu lagano poguren, često je hodao u papučama sa drvenim đonovima, uvijek je nosio jednu pletenu korpu i u njoj dvije ili tri knjige. Tiho je govorio dubokim glasom, slatko se znao nasmijati. Imao je sve zube do duboke starosti. Rođen je 1898. godine, a umro 1975. godine. Stanovao je u polovini prizemne kuće koju je dijelio sa bratom Ramom. Sa ulaznih vrata se ulazilo u prvu sobu koja je bila potpatošena daskom, a u desnom dijelu sobe uvijek je stajala gomila ljuski od kokošijih jaja. U drugoj sobi mu je bilo šiljte za spavanje sa jednim jorganom, na lijevoj strani sobe, a na desnoj i do prozora, nasuprot vratima, stajale su neuredno poređane gomile knjiga. Često je sjedio uz upaljenu lampu na petrolej, sam sa svojim knjigama. Knjige su bile pisane na arapskom, perzijskom i turskom jeziku. Mula Emin je u svojim pedesetim godinama učio i ruski i njemački jezik.

Malo je govorio, a na pitanja je često zagonetno odgovarao. Bavio se i poslovima geometra, znao je izmjeriti površinu svake njive, bez obzira na to kakvog oblika je bila. O njemu postoji u Janji veliki broj priča, dosjetki i anegdota. U medresi ga je učio Mula Alija Sadiković. Jednom, šaleći se, rekao je svojim vršnjacima da može skuhati jaje bez vatre. Tada nije bilo struje u Janji. Ta njegova šala je došla Mula Aliji do ušiju, pa ga je upitao da li je to istina. Devetogodišnji Emin je odgovorio potvrdno i obećao da će to sutradan uraditi. Sutradan su došli mnogi posmatrači da vide čudo Eminovo. Mali Emin je zatražio da mu daju lonče vode i čaršaf da se pokrije i da mu daju jedno nekuhano kokošije jaje. Nakon toga se pokrio čaršafom, nešto je vadio iz džepova i stavljao u lonče, voda u lončetu je počela da ključa što su svi čuli. Proglasili su to šejtanovim poslom. Nakon toga je Emin izvadio iz lončeta vruće kokošije jaje, te su se svi mogli uvjeriti da je jaje skuhano bez vatre. Poslije im je Emin pokazao da je u vodu stavljao živi, negašeni kreč. Mula Emin Zuberović je znao i zapisivati. Vrlo često su janjarske žene išle Mula Eminu da im zapiše što im krava daje gorko mlijeko, ako im je nešto ukradeno, ako ih muž ne voli, ako im je nešto učinjeno i td. Mula Emin se nikada nije ženio, a pomalo se šalio uvijek sa svim djevojkama i momcima. Znao je čitavu grupu momaka da hipnotiše. I danas se priča kako je uplašio jednu grupu janjarskih mangupa koji su se sa njim šalili. Jednostavno im je rekao da zatvore oči. Oni su ga poslušali, ali su nakon toga počeli svi da vrište, jer su im se ukazale ogromne zmije koje su bile spremne da ih napadnu. Počeli su vikati: Hodža nosi ovo, spašavaj nas. I hodža im je rekao da otvore oči. Kada su otvorili oči nestalo je ogromnih zmija. Od tada se niko sa hodžom nije smio malo slobodnije šaliti. A hodža je znao i o ozbiljnim stvarima pričati vrlo tajanstveno. Zna se da je na početku II svjetskog rata na pitanje Janjaraca: ko će u ovom ratu pobijediti, hodža odgovorio: Naići ce čovjek na bijelom konju, za njim ce ići svi ljudi, i hrišćani, i muslimani i cigani, i on će pobijediti. Kada su partizani već ojačali i kada su s njima pošli i mnogi muslimani iz Janje, onda su predstavnici vlasti pozvali hodžu na saslušanje radi širenja propagande. Hodža im je samo odgovorio: Za sve što čujete da je rečeno protiv vas, vi mislite da je za sve hodža kriv, pa evo me. Nakon tog ispitivanja nisu ga više pozivali, jer je ugled hodže Mula Emina Zuberovića

267

bio veliki kod Janjaraca. A hodža se bavio i islamskom numerologijom. Zapise je pisao brojevima i niko ih nije znao pročitati. Tek mnogo godina kasnije saznao sam da na nišanima muslimana u Stornoveju, glavnom gradu ostrva Heris i Ljuis na krajnjem sjeveru Škotske, stoji napisan broj 786, što po islamskoj numerologiji znači: Bismillahir-Rahmanir-Rahim221 (U ime Allaha, Svemilosnog Samilosnog). Mula Emin je često govorio o islamskoj filozofiji, pominjao je često sufije i sufizam (mistična i tolerantna univerzalna filozofija islama), omajade (arapska dinastija u Damasku od 661. do 750. godine), abaside (arapska dinastija od 750. do 1258. godine u Bagdadu), safavide (stvaraoci šiitske države), mogule (indijska muslimanska dinastija koja je vladala Indijom od 1526. do 1857. godine). Često je govorio o nekoj mahalkuši kojoj je muž, koji je bio car, napravio najbolji hram. Kasnije sam saznao da se radilo o mauzoleju Tadž Mahal u Agri blizu Delhija u Indiji, kojeg je sagradio mogulski car Šah Džahan svojoj voljenoj supruzi Mumtaz Mahal. Pričao nam je o gradu Buhari, tamo negdje u Srednjoj Aziji, o gradu Samarkandu kojeg napravi mongolski car Tamerlan kada je primio islam, a ubio je cara Bajazita, sina cara Murata, 1405. godine u bici kod Angore u Maloj Aziji. Nije mi kao dječaku to bilo jasno, sve dok kasnije nisam saznao da sufijska doktrina glasi: sulh-i-kul ili mir sa svima221. To je jedna vrijedna nit koja postoji svuda gdje ljudi dobre volje i zdravog razuma žive, bez obzira na njihovu vjeru. Mula Emin je na Đurđevdan (6.maj) svako jutro izlazio negdje na njivu da se poigra sa zmijama. Tiho je zviždukao sjedeći na travi, a oko njega i po njemu su hodale i igrale se zmije. On im je nešto pričao. Ako bi naišao neki prolaznik, upozorio bi ga riječima: Nemoj ih samo nagaziti, neće ti ništa one. Uoči Đurđevdana je hodao po njivama i nešto tražio. Govorio je često da je na Pačiću bio madžarski grad, da je nestao zbog kuge od koje je više od polovine stanovnika tog grada umrlo, govorio je da je tu ostalo puno zakopanog blaga u zemljanim ćupovima, ali kada se to zlato izvadi, ono će se ugljenisati. Tako je govorio Mula Emin Zuberović. Veliki broj knjiga poslije njegove smrti netragom je nestao. Mula Emin Zuberović je bio najveća janjarska tajna, a izgleda da će kao takav vječno ostati. Za njega se može slobodno reći da je bio pravi sufija, jer je imao svih osam osobina koje navodi poznati sufijski učitelj Džuneida iz Bagdada: Širokogrudost, kao što je Ibrahimova; prihvatanje sudbine kao što ju je prihvatao Ibrahim; strpljenje, kakvo je imao Ejjub; sposobnost komuniciranja simbolima, kao u slučaju Zekerijaha; razilaženje sa svojim vlastitim narodom, kao što je bio slučaj sa Ejjubom; „vunenu odjeću“ poput pastirskog ogrtača Musaovog; putovanje poput putovanja Isaovog; poniznost, kakvu je poniznost duha posjedovao Muhamed a.s.93.

Puno pitanja su upućivali Janjarci hodži Mula Eminu Zuberoviću. Još je u sjećanju njegovo tumačenje imena Bošnjak, kada ga je na Mevludu kod hadži Alije Šukilovića upitao komšija Omer. Naime, 1965. godine počelo se govoriti o priznavanju nacionalnosti Musliman, jer do tada su se muslimani izjašnjavali kao neopredjeljeni. Hodža nije bio oduševljen nazivom Musliman za nacionalnost, jer je uvijek govorio da je Musliman ime za pripadnike islamske vjere. Govorio je: Muslimani su svi ljudi koji su pripadnici islama, a po nacionalnosti su oni Marokanci, 93 Akbar SA. From Samarkand to Stornoway. BBC Book Limited, First edition,1993.

268

Alžirci, Saudijci, Egipćani, Turci. Muslimani u Bosni i Hercegovini su Bošnjaci. I tada bi hodža razvezao ljutito svoju priču ko su muslimani, koji se još izjašnjavaju kao neopredijeljeni. Šta smo mi prvo: Bosanci, Bošnjaci ili Muslimani. Zbunjenost manje upućenih u ovu problematiku dostiže nivo histerije, u kojoj pokušavaju da izaberu jednu ili dvije od ove tri odredbe i nastupe onako sa falinkom, potpuno nesvjesni da sa tim činom ostaju bez punog identiteta, govorio je hodža. U svoj ovoj frtutmi, svi se u jednom slažu, a to je da su Bošnjaci Evropljani. Dobro je da se barem u jednom slažu. Bošnjaci su ti, bolan, postali od Ilira. Evo kako, slušajte dobro, i dobro zapamtite što hodža kaže94.

Hodžina priča o Bošnjacima

Vijekovima, uz prenošenje sa generacije na generaciju, sa koljena na koljeno, Bošnjacima niko nije mogao podmetnuti da oni pripadaju ili su dio naroda koji žive istočno i zapadno od njega. Ono što se uspjelo sačuvati tako dug period, od naših davnih predaka, stavljeno je pod sumnju u zadnjih pedeset godina. Srbi i Hrvati su nam dali nazive: islamizirani Srbi i cvijeće hrvatskog naroda. Nije tako pogrdno, na prvi pogled. Čak bi se reklo - i tepali su nam. Ipak, uz to, nas su pravo tamanili. Čudo da smo ikako preživjeli devet srpskih genocida i hrvatsku lukavu bratsku stegu oko našeg vrata, koju smo smrtonosnom osjetili za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske i Jasenovca, gdje je ubijana muslimanska inteligencija95.

E moj Omere, nastavlja hodža: Gdje je istina u svemu ovome? Ko smo mi i kome pripadamo? Bošnjaci pripadaju ponajviše sebi i svojoj domovini Bosni i Hercegovini. Bošnjačka istorija je istorija njihove jedine domovine Bosne. Bosna se po Bošnjacima poznavala, a Bošnjaci su joj za uzvrat poklanjali sebe, ne napuštajući je ni kada nisu imali mnogo šanse da prežive. I tako vijekovima, do današnjih dana. Hajde da napravimo sada, u ovom momentu mnoge, bošnjačke i Bosnine vijekove kratkim i razumljivim za one koji tragaju za odgovorima ko su i šta su? I nastavi hodža: Uspon i razvoj ilirskih plemena, koja su naseljavala područje Bosne, počeo je već tokom brončanog doba (prije VII vijeka p.n.e.). U željeznom dobu, od VII do V .vijeka p.n.e. već je izvršeno društveno raslojavanje, kada je stvorena i rodovska aristokracija. Najpoznatija i najjača ilirska plemena u tom vremenu su bili Japodi (naseljavali sjeveorzapadnu Bosnu), Mezeji, Oseriati i Breuci (naseljavali sjevernu Bosnu oko Save), Dezitijati i Autorijati (naseljavali srednju Bosnu, područje današnjeg Glasinca), Ardijeji (naseljavali oblast gornje Neretve), Delmati i Daorsi (naseljavali jugozapadnu Bosnu, Stolac) i Dicioni i Dindari (naseljavali istočnu Bosnu, dolinu Drine96. Dolaskom Slavena preko Save, 602. godine n. e., usljedila je slavenizacija, plemena se ujedinjuju i dobivamo Bosone ili Boze, čiji identitet je umnogome zadržao stare običaje i obogatio se novim jezikom i kulturom obrade zemlje, koju su donijeli 94 Krupić N. Bošnjaštvo: Nama je vječnost usud.1998 „WWW. Bijeljina.ba.95 Akbar SA. From Samarkand to Stornoway. BBC Book Limited, First edition,1993.96 Imamović Enver. Rimsko-Ilirski ratovi. U:Halilović dr Safet (za izdavača). Bosna i

Hercegovina od najstarijih vremena do kraja II svjetskog rata,Sarajevo 1998:23-27.

269

Južni Slaveni sa sobom. Već u tom periodu počinje da zaživljava Bosna, kao država sa svojim društvenim staležima. U XI vijeku se konačno većina bosanskih plemena ujedinjuje i 1150. godine prvi poznati ban Bosne, Borić, teritorijalno je zaokružio bosansku državu. To je ujedno i početak nacionalnog imena Bošnjani, koji su po vjeri bili bogumili.

Eto ti moj Omere, tako nastade država Bosna, a u toj Bosni narod se nazivaše Bošnjaci ili Bošnjani. Nije ti Bosna bila bez svog naroda. Ali, kao i svijet, i sve u prirodi se mijenja, pa su se kasnije i oni mijenjali. U vrijeme od XI do XV vijeka bosanski banovi i kraljevi, svi do jednog, bili su lojalni svojoj domovini i religiji, iako je Vatikan godinama slao svoje nuncije, tako su se zvali papaski izaslanici, da Bosnu pokatoliči po svaku cijenu. Međutim, narod je ostao vjeran svojoj bosanskoj crkvi sve do pada Jajca i Bosne 1463. godine pod Otomansku imperiju, kada se masovno počinje da prima islam97. Početak turske vladavine nad Bosnom i primanje islamske vjere donijeli su i podjelu među Bošnjacima, pa su tada postali Bošnjaci katolici-kršćani, Bošnjaci - muslimani i Bošnjaci pravoslavci-kršćani. Bošnjaci - muslimani su se ovim nazivom razlikovali od Turaka Osmanlija za sva vremena. E, moj Omere, ne smije se zaboraviti naš hrabri kapetan Husein Gradaščević. Naš kapetan u mračnoj carigradskoj tamnici, noć prije nego su mu Turci presudili, razgovara sa turskim beglerbegom. On u svojoj priči najbolje pokazuje ko su i što su Bošnjaci.

Uzima hodža iz svoje ručne, od pruća ispletene korpe jednu teku, dugo je lista i onda poče da čita:Digao si se protiv carskog dvora Husein-kapetane. Jesam Begler Beže, jer ste zulum činili po Bosni, odgovara Husein-kapetan.

A i fes ti smeta, šta imaš protiv fesa na glavi slavnog turskog vojnika, Husein kapetane? Nemam ništa ako je na njegovoj glavi, ali ako ga u Bosni na silu stavljate na našu bošnjačku, imam, beglerbeže. Šta bošnjačku, i u Bosni, nema više Bosne, a neće biti ni Bošnjaka, Huseine, gineš za državu koja nikad nije ni postajala, niti će.

Ima Bosne beglerbeže, i Bošnjaka u njoj, bili su prije Vas i ako Bog da, biće i poslije Vas.

Znaš Omere Mujkanoviću, reče hodža, ostavi teku u svoju korpu i nastavi: Tragedija Bosne i njenog bošnjačkog muslimanskog naroda, u pravom smislu, počinje s prvim modernim popisom 1862. godine, kada Hrvatska šalje u Bosnu Klementa Božića, a Srbija Teofila Petranovića, sa namjerom da bošnjačke katolike i pravoslavce pripreme da se izjasne po prvi put kao Hrvati i Srbi, što im je i uspjelo98. Znaš Omere, tada ti je Janja imala preko 3.500 stanovnika. U Janji je tada bilo oko 37 pravoslavnih kuća, sa 220 članova, a u okolnim selima Ruhotini, Batru, Modranu,

97 Imamović Enver. Slom antičkog društva i dolazak Slavena. U:Halilović dr Safet (za izdavača). Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja II svjetskog rata,Sarajevo 1998:38-39.

98 Krupić N. Bošnjaštvo: Nama je vječnost usud.1998 „WWW. Bijeljina.ba.

270

Kojčinovcu, Glogovcu, 267 kuća sa oko 1.602 stanovnika99.

Broj kuća i mještana pravoslavne vjere u Janji i okolnim selima 1864. godineMjesto Broj kuća Broj stanovnika Nadležni parohJanja 37 220 Pop Gavro iz Janje

Ruhotina 16 100 Batar 77 458

Modran 56 342 Kojčinovac 37 215 pop Mićo iz Janje Glogovac 34 197 Čardačine 47 290

Broj pravoslavnih kuća u selima oko Janje i broj mještana pravoslavne vjere u selima oko Janje a koji su pripadali popu Gavri iz Priboja 1864. godine100:

Mjesto Broj kuća Broj stanovnikaGlavičice 68 404

Bjeloševac 32 200 Čengić 78 472

Kacevac 24 148 Trnava 108 659 Krčina 22 136 Banjica 34 212 Pilica 103 642

Sa ovim činom su se javila stalna nastojanja da se Bosna podijeli između dva susjeda, a njen najmnogobrojniji narod stavi pred izbor nestanka ili pripajanja Srbima i Hrvatima, što će se kasnije više puta potvrditi. U prvoj i drugoj Jugoslaviji Bošnjacima se daje smišljeno naziv Muslimani, da bi se pretvorili iz nacije sa dugim postojanjem, u jednu običnu vjersku skupinu. Uz sve to, naročito su Srbi pogrdno oslovljavali i vezali Bošnjake sa nazivom Turčin, jer je još Vuk Karadžić rekao: Svak onaj koji je turske vjere,e Turčin je. Iako je Vuk Karadžić bio za Srbe veliki čovjek, ova njegova izreka je umanjila njegovu vrijednost, ne samo kod Muslimana, nego i kod Srba, jer je pokazala Vukovu netoleranciju prema drugim narodima, završi hodža svoju priču, ustade i reče samo još jednom: Zapamtite ove riječi što hodža govori101. Hodžina priča će se docnije, skoro tri decenije, potvrditi i na Prvom bošnjačkom saboru 1992. godine u Sarajevu, vratiće se vjekovni naziv Bošnjaci, a mržnja prema Bošnjacima 99 Šljivo Galib. Naseljavanje muslimanskoh prognanika (muhadžira) iz kneževine Srbije u

zvornički kajmekamluk 1863. godine, Sanoptikum,1993. 100 Šljivo Galib. Naseljavanje muslimanskoh prognanika (muhadžira) iz kneževine

Srbije u zvornički kajmekamluk 1863. godine, Sanoptikum,1993. 101 Akbar SA. From Samarkand to Stornoway. BBC Book Limited, First edition,1993.

271

kulminiraće 11. jula 1995. godine genocidom nad Bošnjačkim narodom u Srebrenici, kada je ubijeno preko 8.000 Bošnjaka.

Janjarska crkva

Janjarska crkva nosi naziv Crkva Svetog Proroka Ilije i sagrađena je u periodu 1884. - 1887. godine, odnosno za vrijeme vladavine Austro-Ugarske. Ova crkva je vrlo prostrana, ima lukovičastu kupolu rusko-vizantijskog stila. U vrijeme osmanske uprave, pored manastira Tavne i crkava u Bijeljini i Zvorniku, postojale su još zidane crkve u Brocu i Mačkovcu102. U Janji je postojala crkva koja se sastojala od kuće i bašče i bila je smještena između kuće Tome (Mitra) Tomića i kuće nekog Jovanovića, odnosno Obrada (Petra) Petrovića i vrijedila je, prema zadnjem popisu nekretnina u osmanskom periodu, 950 pjastera ili oko 20 dukata103.

214

Pravoslavna crkva Svetog Proroka Ilije u Janji

Pravoslavna crkva Svetog Proroka Ilije u Janji

102 Ristanović dr Slobodan. Reka Drina i Podrinje.Beograd, 2000;482.103 Nurkić mr Kemal.Beline gazasini – birinci emlak defteri, Popis bijeljinskog kadiluka,

mulkovna dobra. Tuzla, 2009;210-211.

272

Zabilježeno je da su u Janji službovali još 1835. godine pop Jovo i pop Tomo Popović, koji su bili i osnivači prve škole u Janji. Poslije njih u Janji su službovali pop Mićo i pop Gavro, zatim pop Jovan za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Poslije II svjetskog rata u janjarskoj crkvi je službovao pop Ratomir, a poslije njega prota Petar Madžarević.

215

Zabilježeno je da su u Janji službovali još 1835. godine pop Jovo i pop Tomo Popović, koji su bili i osnivači prve škole u Janji. Poslije njih u Janji su službovali pop Mićo i pop Gavro, zatim pop Jovan za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Poslije II svjetskog rata u janjarskoj crkvi je službovao pop Ratomir, a poslije njega prota Petar Madžarević.

Prota Petar Madžarević

Prota Petar Madžarević rođen je 1936. u selu Višnici, u vlaseničkoj opštini. Nakon završene Prizrenske bogoslovije u čin jereja promovisan je decembra 1959. od strane vladike Longina. Punih 46 godina prota Petar je služio u hramovima srpske crkve. Svešteničku dužnost započinje kao paroh u Brocu (1959-1961), a potom je na parohiji u Vršanima, do 1969 . Narednih trideset godina, sve do odlaska u Kanadu, 1999. godine, služi kao paroh u Janji. Od 1999. do svog penzionisanja, avgusta 2004, služi kao paroh u manastirskoj crkvi Svetog Preobraženja u Miltonu (Kanada). U činu protojereja je od 1972. Pravom nošenja naprsnog prstena odlikovan je 1991. Za vreme službovanja u Eparhiji zvorničko-tuzlanskoj bio je član Eparhijskog saveta, isto kao i u Eparhiji kanadskoj, u svojstvu arhijerejskog zamenika, od januara 2000. Decenije plodnog protinog rada protekle su u službi u crkvi u Janji. Šezdesetih godina u Vršanima on vodi školu vjeronauke sa 120 đaka, a u isto vrijeme, opslužujući parohiju u Dragaljevcu, okuplja čak 180 dječaka i predaje im vjeronauku. U toku poslednjeg rata prota Petar ostaje u parohiji u Janji, među Janjaracima. Poslije se odlučuje iz samo sebi poznatih razloga da emigrira u Kanadu, gdje su mu još ranije otišli sinovi. Umro je 18. oktobra 2007. godine225c.

225cPodaci uzeti iz govora Radovana Gajića na sahrani u Miltonu.

Prota Petar Madžarević

Prota Petar Madžarević rođen je 1936. u selu Višnici, u vlaseničkoj opštini. Nakon završene Prizrenske bogoslovije u čin jereja promovisan je decembra 1959. od strane vladike Longina. Punih 46 godina prota Petar je služio u hramovima srpske crkve. Svešteničku dužnost započinje kao paroh u Brocu (1959-1961), a potom je na parohiji u Vršanima, do 1969 . Narednih trideset godina, sve do odlaska u Kanadu, 1999. godine, služi kao paroh u Janji. Od 1999. do svog penzionisanja, avgusta 2004, služi kao paroh u manastirskoj crkvi Svetog Preobraženja u Miltonu (Kanada). U činu protojereja je od 1972. Pravom nošenja naprsnog prstena odlikovan je 1991. Za vreme službovanja u Eparhiji zvorničko-tuzlanskoj bio je član Eparhijskog saveta, isto kao i u Eparhiji kanadskoj, u svojstvu arhijerejskog zamenika, od januara 2000. Decenije plodnog protinog rada protekle su u službi u crkvi u Janji. Šezdesetih godina u Vršanima on vodi školu vjeronauke sa 120 đaka, a u isto vrijeme, opslužujući parohiju u Dragaljevcu, okuplja čak 180 dječaka i predaje im vjeronauku. U toku poslednjeg rata prota Petar ostaje u parohiji u Janji, među Janjaracima. Poslije se odlučuje iz samo sebi poznatih razloga da emigrira u Kanadu, gdje su mu još ranije otišli sinovi. Umro je 18. oktobra 2007. godine104.

104 Podaci uzeti iz govora Radovana Gajića na sahrani u Miltonu.

273

KULTURNI ŽIVOT U JANJIKulturno – umjetničko društvo

Ne zna se tačno od kada Janja ima svoje kulturno-umjetničko društvo, ali se zna da je prva priredba u Janji održana 9.2. 1906 godine. Pogibiju Smail-age Čengića Savfet-bega Bašagića recitovao je omladinac Mustaj-beg Ćemerlić. Pjesmu Gajret recitovao je Avdo Hadžić, a komad Đavo pod čergom izveli su glumci amateri, među kojima su bili Ibrahim Musemić, Alija M. Musemić, Alija Aliefendić, Ahmed Aliefendić, Ahmed Demirović, Ešref Talirović, Ahmed Ćemerlić, Mehmed i Avdo Gruhonjić, Mustafa Huremović i drugi. Društvo je bilo aktivno i okupljalo se u kirethani koja je osnovana 1905. godine. Posebno su se isticali Ali-efendija Sadiković, imam i vjeroučitelj, rođen 1872. godine, Hašim-efendija Topčić, učitelj osnovne škole, rođen 1859. godine, Omeraga Hadžiimamović, zemljoradnik, rođen 1878. godine, Mula Ahmed Aliefendić, muallim, rođen 1881. godine, Abdulah – ef Berbić, pomoćni učitelj, rođen 1884. godine i Mustajbeg Ćemerlić, trgovac, rođen 1886. godine. Kirethana je radila i 1918. godine105.

Dom kulture u Janji napravljen 1948. godine, a posljednji put renoviran 2008. godine uz pomoć Skupštine opštine Bijeljina

105 Huković dr Muhamed i Alija Alije Sadiković. Život i djelo muderisa Alije Sadikovića. «Svjetlost» Sarajevo,1987:30-31.

274

Posliije II svjetskog rata ovo Društvo je bilo vrlo aktivno. Predvodili su ga pregaoci kulture kakvi su bili Mehmdalija Hadžić i Esad Zuberović, Edhem Aganović, Ajša Adanalić, udata Hadžić i dr. U Društvu je postojala i muzička sekcija koja je imala svoj tamburaški orkestar. Bilo je lijepo gledati, a još ljepše slušati Janjarce sa tamburicama, kao što su bili Ibro (Selima) Nurkić, Bego (Miralema) Alihodžić, Bego Kopa Alihodžić. Poslije povratka Janjaraca u Janju osnovano je Kulturno – umjetničko društvo Mula Alija Sadiković u okviru Bošnjačke zajednice kulture Preporod. U Janju je stizao još početkom XX vijeka i prvi porodični i zabavni list muslimana Bosne i Hercegovine Behar, a bilo je i dosta pristalica prvog muslimanskog kulturnog društva Gajret, koje je osnovano 1900. godine. Još 1906. godine u Janji je bilo 25 pretplatnika lista Behar226.

Sportsko društvo Podrinje Janja

Fudbalski klub Podrinje Janja formiran je 1927. godine. Prvi fudbaleri su bili braća Luka, Milan i Vaso Petrović, koji su fudbalsku loptu donijeli iz Beča. Pored njih prvi fudbaleri su bili: Huso Musemić, Ibro Alihodžić – golman, Ibro Janjarac Trunka, golman, Ibro Hadžiimamović, Meho Smajić Mošo, Ibrahimaga Musemić, a kasnije Husejn Musemić, brat Ibrahimage Musemića, Mehmed Baćevac, zvani Memija, i Zdravko Marković, opančar. U klubu Podrinje Janja bilo je mnogo dobrih fudbalera, kao što su: Galib, Hrustan i Juso (Hruste) Alihodžić, Bego (Miralem) Alihodžić, Sadija (Huske) Hadžirešić, Huso (Muse) Alihodžić, zvani Gusan, Bego (Alije) Alihodžić zvani Kopa, Faruk (Muhameda) Hadžić, Juso (Sulje) Gradaščević, Mirko i Lazo (Zdravka) Marković, Huso i Jusuf Zvorničanin, Ibro i Zijo (Halila) Huremović, Baćevac (Bege) Hamdija i dr. Kažu da je Mehmed Baćevac zvani Memija bio najbolji golman, a zatim Avdo Osmanbašić iz Brzave.

Teren je u početku bio na Savić Bari, a nakon II svetskog rata izgrađeno je igralište u Šarampov mahali, u Poloju, pokraj rijeke Janje. Pošto je fudbal jedini sport zastupljen u mjestu, teren je bio lijepo urađen, a bilo je dosta ljubitelja ovoga sporta, koji su nalazili sredstva za finansiranje. Pored prvenstvenih utakmica sa klubovima iz okoline Bijeljine, iz Dvorova, Brezovog Polja, Brčkog, Čelića, ulaskom u zonu Podrinje je igralo sa klubovima iz Srebrenice, Gradačca, Lukavca, Mramora, Živinica, Jelaha, Teslića, Doboja i drugih mjesta. U Janji je odigrano dosta prijateljskih susreta na kojima su fudbaleri Podrinja dokazali da se mogu suprostaviti i prvoligašima, i to veoma uspješno. U Janji su gostovali Sarajevo, Sloboda iz Tuzle, Zeljezničar iz Sarajeva, Jedinstvo Brčko, te Partizan i Crvena. Zvezda iz Beograda. Također su bili prijateljski povezani sa Drinom iz Zvornika i Radnikom iz Bijeljine. Nekoliko talentovanih fudbalera iz Podrinja igralo je za prvoligaške klubove, a jedan od najvećih talenata svakako je Vahidin Musemić, nekad centarfor Sarajeva. Mlađi brat Vahidina Musemića, Husref,

275

također je počeo u Podrinju i prešao je u Sarajevo. Isto tako talentovani Simo Nikolić iz Podrinja je otišao u Galeniku, a Savo Milošević u Partizan. Meho Alilhodžić Golman je dugo branio u beogradskom Radu, a Mensur Bečić je igrao za Dinamo Vinkovci. Desetak fudblera je igralo za FK Radnik iz Bijeljine ( Sprečak, Camić, Pilić, Pašaga Musemić), a također su neki od fudbalera iz Radnika igrali za Podrinje. Samir Gradaščević je igrao za Slobodu iz Tuzle. Navijači Podrinja su svoj klub podržavali prateći ga na svakom gostovanju, a stadion u Janji je uvijek imao veći broj gledalaca od bilo kojeg stadiona u ovom rangu takmičenja. Mještani-ljubitelji fudbala, te uprava kluba i fudbaleri, uradili su drenažu i postavili bus na cijeli stadion, a nešto kasnije su izgradili i tribine, pa je stadion bio bolji nego kod mnogih prvoligaških klubova.

Najveći broj janjarskih fudbalera je igrao za Partizan iz Beograda i to su: Pero Marković (sudija), Savo Milošević, Slobodan Gospavić, Nermin Hasifić, Kenan Suljić, Mirsad Osmanbašić, Admir Osmanović-Buza, Samir Gradaščević, Fahrudin Ibrahimović, Mensur Bečić, Kahro Aganović, Enver Durgutović.

Fudbaliski stadion u «Poloju» fudbalskog kluba «Podrinje» Janja

Izbijanjem rata prekinut je kontinuitet ovoga popularnog kluba. Fudbaleri Podrinja su se razišli po cijeloj Evropi. Od onih koji su ostali u Bosni i Hercegovini za prvoligaš Lukavac zaigrali su: Mirsad Osmanagić, Lutvo Aljić i Fahrudin Omerović. Godine 1993. u Berlinu (Njemačka) je osnovan klub pod istim nazivom Podrinje Janja, u kojem je zaigrala nekolicina fudbalera koji su bili registrovani za ovaj klub, a to su: Esad Zvorničanin, Mensur Bečić, Hasan Lugonjić, Edin Kapidžić, Husref Lugonjić, a priključio im se i Faik Korajčević. Pojedini fudbaleri su otišli u druge klubove, a na njihova mjesta došli mlađi. Osnivači kluba u Berlinu su bili: Nusret

276

Šehić, Mustafa Hadžić, Midhat Mujanović, Sead Sprečak, Omer Suljić, Dževdet Aganović i dr. Treneri Podrinja su bili: Husein Musemić, Marko Džamonja, Zijo Huremović, Husref Osmanović, Gradiša Ćurčić, Mirsad Alajbegović-Mića, Mahmut Brkić, Nedim Hrustanbegović (kondicioni trener) i drugi.

Podrinje je odmah poslije povratka Janjaraca u Janju postalo respektabilan tim što govore i rezultati. Naime 31.1.2008. godine je tuzlanska Sloboda u Janji poražena sa 1:0.

A 15.februara 2008. godine i Loznica je poražena sa 6:2.

Vahidin Musemić- legendarni fudbaler BiH

Lovačko društvo Podrinje Janja

Ne zna se tačno kada je osnovano Lovačko udruženje Podrinje Janja. Čini se da je to bilo poslije Prvog svjetskog rata, jer su prvi lovci iz Janje u to vrijeme bili stasali momci, kao što su Rešo Gradaščević, Hrusto Alihodžić i Salko Huremović. Članovi društva su bili od početka kako mještani Janje, tako i okolnih sela: Obriježi, Ruhotine, Batra, Glavičica, Bjeloševca, Modrana, Čengića, Kojičinovca i Glogovca. Lovište u okolini je veoma bogato, a bilo je divljači i za najprobirljivije lovce: zečeva, fazana, divljih pataka, srndaća, lisica, divljih svinja i jazavaca. Na ova lovišta su često dolazili strani državljani i bili su veoma zadovoljni. Osim što su lovili divljač, lovci su vodili brigu i o ishrani divljači za vrijeme jakih zima i velikih snjegova.

277

Janjarski lovci s lijeva na desno: Juso Gutić, Pero Grujičić, Mehmed Skokić, Cviko Sekanić, NN, Pašaga Hadžiimamović 6. po redu, Krdža, NN, Zdravko Marković –

električar, Izet Musić, Suljo Skokić i NN. (NN – nepoznat).

Poznati su lovci iz Janje: Rešo Gradaščević, Hrusto Alihodžić, Salko Huremović, Mujo Skokić, Džafo Džafić, Azem Mehmedović, Aljo Skokić, Ramo Trnavac, Meho Ibrišimović, Muharem Merić, Smajl Durgutović, Meho Skokić, Avdo Tuzlak, Pašaga Hadžiimamović, Jusuf Riđa, Ramo Ramić, Muharem Ćelahmetović, Hasan Ramić, Juso Gutić, Izet Musić, Sulejman Skokić, Sakib Skokić, Ahmet Durgutović, Ramo Bukvić, Velid Nurkić, Ibro Đezić, Kemal Skokić, Mustafa Prosičanović, Nerim Bukvić, Izo Sofić, Velid Alihodžić, Meksud Korajčević, Nedžo Šerifi, Badžija, Alija Sofić i dr. Mjesna zajednica Janja je lovačkom društvu još 1976. godine, namjenski, za izgradnju lovačkog doma, darovala plac na obali Drine ( idući kroz Brzavu), kod njive Edhema Hrustanbegovića. Plac je dodijeljen na rok od dvije godine i u tom roku je trebalo zgraditi lovački dom. Međutim, lovački dom ni danas nije izgrađen. U toku okupacije Janje postojalo je lovačko društvo koje je bilo čisto jednonacionalno, međutim, povratkom Janjaraca, lovačko društvo polako poprima ponovo svoj raniji oblik.

278

Udruženje sportskih ribolovaca Drina Janja

Na žalost, ni za ovo udruženje nema tačnih podataka kada je nastalo, ali je navjerovatnije da je to bilo poslije 1960. godine. Ovo je najmasovnije udruženje, i jedno vrijeme je brojalo 450 članova. Najpoznatiji predsjednik ovog udruženja je bio Jahija Durgutović, a sekretar Asim Sofić.

Ribolov u Janji ima svoju dugogodišnju tradiciju. Sigurno je najpoznatiji ribar Ramo Trnavac, zvani Kundak, koji je ribu lovio još za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Njegovi ribarski čamci su plovili od Drinjače pa sve do rijeke Save. Ta tradicija je i danas ostala, te su je zadržali Ramini sinovi Nuko, Ahmo, Huso i Haso, kao i njihova djeca.

Najstariji ribolovaci, koji su uz pecački pribor strpljivo čekali da riba zagrize mamac, bili su : Ramo Trnavac i njegovi sinovi Nuko, Ahmo, Huso i Haso, Tiko Mihajlović zvani Beg, Zdravko Marković sa sinovima Mirkom i Lazom, Predrag Petrović-Pendo, Boško Rogonja, Cvijetin Rogonja, Vaso Lazić-Bilježnik, Lazo Lazikić, Puniša Đokić, Muhamed Đezić, Jahija Huremović, Sakib Skokić, Zijo Huremović, Ohran Ćelahmetović, Husref Osmanović-Susko, Vehid Adanalić, Sulejman Skokić, Aljo Đezić, Osman Krajinović-Pipak, koji se u Drini ugušio 2006. godine, Fadil Durgutović-Lepina, Ibrahim Durgutović-Lepina, Esad i Hasan Dervišević, Avdo Mulasalihović-Pecko, Salkan Ćosić, Huso Karić, Ešef Dervišević, Enes Dervišević, Abdulah Bubić-Gica, Halid Beganović- Baka, Mujo Karasalihović-Pločića, Mehmedalija Gutić-Vakuf, Asim Sofić, Ćazim Bajrić, Enes Hadžić, Hasan Mrljaniković-Mrljana, Alija Karjašević, Nerim Bukvić, Suljo Ćoralić-Krastavac, Ferid Hajduković-Daka, Sadik Baćevac-Pike, Fikret Omerović-Kika, Emin Kavazović i dr.

Dobrovoljno vatrogasno društvo Podrinje Janja

Dobrovoljno vatrogasno društvo Janja osnovano je 1934. godine. Naime, 1934. godine u Janji je izbio veliki požar, tako da je skoro potpuno izgorjela Džafić mahala. Da bi spasili pokućstvo od požara mnogi su bacali u bunare prostirku, a nakon požara vadili iz bunara i sušili. U tom velikom požaru izgorjele su mnoge kuće, magaze i čardaci. Tokom požara je puhao i jak vjetar, pa je nosio zapaljene letve i rogove sa krovova kuća na velike udaljenostim, te se tako požar širio. Dok su došli vatrogasci iz Bijeljine, požar je uništio pola mahale. Najviše su stradali Džafići i Velagići u ovome požaru, te im je data lokacija na Bašči, gdje su izgrađene nove kuće za pogorjelce.

Nakon ovoga, mještani Janje su zaključili da je neophodno imati vatrogasno društvo u mjestu, koje bi, u slučaju požara, moglo brzo da interveniše i lokalizuje vatru. Osnivanje vatrogasnog društva podržale su imućne porodice, te se iste godine nakon požara i oformilo. Na početku su imali primitivnu opremu, dok su kasnije nabavljene pumpe za gašenje, a vremenom i savremenija oprema.

279

Vatrogasno društvo je i poslije II svjetskog rata bilo aktivno. Pomagali su ga mještani, preduzeća i opština. Sjedište vatrogasne družine je zadružni dom, uz koji je dozidana prostorija za smještaj opreme i vozila, koja su nabavljena. Ove prostorije nisu bile odgovarajuće, te je pokrenuta akcija za izgradnju vatrogasnog doma. Uz pomoć mještana koji su podržavali ovu akciju i svih članova vatrogasnog društva, za samo godinu dana izgrađen je lijep i savremen vatrogasni dom 1977. godine. Predsjednik vatrogasnog drustva je bio poljoprivredni inžinjer Abdulaziz Gradaščević, a uz njega najveće zasluge za izgradnju pripadaju komandiru vatrogasne jedinice Mehmedu Potokoviću, koji je na toj dužnosti bio punih 25 godina. Takođe su veliki doprinos dali majstori zidari Mustafa Hadžić i Ibro Nurkić, limari Azem Alihodžić i Ramo Šerifović, stolari Halid Korajčević i Izet Alihodžić iz Janje, koji su besplatno radili na ovom objektu. Od osnivanja Vatrogasnog društva, svi požari u Janji i okolini su efikasno gašeni, tako da nije bilo većih materijalnih šteta.

Vatrogasci su bili veoma aktivni i od velike pomoći i kod drugih elementarnih nepogoda, a u Janji su to najčešće bile poplave rijeke Janje i Drine, i male Brezovice, koja kod pojava većih kiša zna nanijeti velike štete. Na mnogim takmičenjima vatrogasaca, lokalnog i regionalnog karaktera, vatrogasno društvo iz Janje je često osvajalo prva mjesta u spretnosti i brzini izvršenja postavljenih zadataka. DVD Podrinje Janja dobilo je mnoge pohvale, diplome i priznanja.

Članovi Vatrogasnog društva u Janji bili su: Mehmedalija Jašarević, Junuz Junuzović, Meho Musemić, Junuz Alihodžić, Delija Gorović, Alija Musemić, Kasim Gradaščević, Ahmet Korajčević-Kovo, Meho Velagić-Kale, Esad Suljić-Mašulja, Mujo Bukvić, Salih Karjašević-Pače, Šaban Suljić-Seljak, Emin Topalović, Mehmed Potoković, Mehmedalija Karasalihović, Muharem Potoković, Salko Ramić, Ahmet Bubić, Drago Radosavljević, Hamdija Baćevac, Hasib Hamidović, Juso Gradaščević, Petar Grujičić, Šerif Hamidović, Tihomir Vuković, Nedim Gradaščević, Izet Alihodžić-Čiza, Mehmedalija Bubić, Mehmed Mešanović, Velimir Vuković, Ekrem Ramičević, Jakub Mehanović-Rakan, Mehmedalija Gradaščević, Zuhdija Baćevac, Adil Vrabac, Meksud Bukvić-Mekota, Nedžad Đezić, Alija Bajrić, Haso Kukuljčević, Šerif Smajić, Mehmed Hrustanović, Idriz Mehić, Mujo Durgutović, Sakib Jašarević, Mehmed M. Potoković, Bajro Potoković, Muharem Mehić, Bego Trnavac, Nihad Ramičević, Milenko Grujičić, Abdulah Borogovac, Mićo Đokić, Enver Hasifić, Mehmed Đezić, Ibrahim Potoković, Sabahudin Potoković, Mirsad Adanalić, Sakib Aganović, Fata Potoković, Hata Potoković, Hajrudin Hasifić, Senad Mujkanović, Ibro Potoković, Muhamed Herić, Nesima Buzdić, Hanumica Jusufović, Šuhra Jusufović, Jakub Terzić, Fikret Arnautović, Muhamed Arnautović, Nijaz Hukić, Dževad Velagić, Fahrudin Gruhonjić, Mevludin Gradaščević, Dževad Gutić i Nedžad Gutić.

280

Karate klub Podrinje

Karate klub u Janji osnovan je 1983. godine, a njegovi osnivači su bili: Edhem (Edo) Huremović, Halid Sofić (Halčo), Fahrudin Gruhonjić, Nihad Jašarević i dr. Predsjednik ovoga kluba je bio Enes Hadžić, a trener Edhem-Edo Huremović, dok su pomoćni treneri bili Halid Sofić i Safet Hadžirešić, a kasnije i Nihad Jašarević. Kao instruktor, u Janju je često dolazio u posjetu klubu Vladimir Šantak iz Tuzle.

Pljačka bicikla za Ginisovu knjigu rekorda

Kažu da je bicikl prvi provezao kroz Janju Ibro Hadžiimamović 1903. godine. Tada mu je neki Janjarac ubacio motku u točak među žice i tako ih polomio, ali Ibro nije pao sa bicikla, niti se naljutio na tog Janjarca. Do 1950. godine u Janji je bicikl bio rijetkost. Moglo se na prste prebrojati koliko ima bicikla. Iz godine u godinu broj bicikla se povećavao, a posebno šezdesetih godina. Zaposleni su ih dizali na kredit i otplaćivali u 18 rata, a bicikli su nabavljani iz Pretisove fabrike u Sarajevu. Tada je točak, kako su ovdje zvali bicikl, postao osnovno prevozno sredstvo. Nastavnici i đaci su na biciklima putovali do škole, radnici na posao, a milicija je išla u patrolu na biciklima. Dok je bila manja kupovna moć, kad se pocijepaju vanjske gume, krpljene su tako što se na pocijepano mjesto ubacivao bajlag, te se, vozeći bicikl, poskakivalo. Bicikl je vozilo i staro i mlado, vozili su ga ljudi preko 70 godina, a za većinu bi bilo nezamislivo da nemaju bicikl u avliji. Na tim napravama se brzo odlazilo na njivu, a i za drugim poslovima. U posljednje vrijeme su se ugrađivale korpe iz samoposluge i iz zamrzivača i služile kao prtljažnici. Nekada je bilo najviše bicikla marke Pretis i Rog iz Ljubljane, a kada se masovnije odlazilo u inostranstvo, pristizali su bicikli iz Njemačke, Mađarske, Holandije i drugih zemalja. U 1990. godini svako domaćinstvo je imalo bar po jedan bicikl, a bilo je domaćinstava gdje je svaki član imao po bicikl, pa je u prosjeku bilo dva bicikla po domaćinstvu, što na 2.700 domaćinstava iznosi preko 5.000 bicikla. Međutim, u ratu je sve opljačkano, pa i bicikli. Ni jedan Janjarac nije po povratku našao svoj bicikl kod svoje kuće. Sigurno je da ovaj rekord može da ide u «Ginisovu knjigu rekorda».

Raspjevani Janjarci

Od davnina Janjarci su pjevali i svirali razne muzičke istrumente. Nigdje nisu tako lijepo pjevane stare dobre pjesme, jer mještani imaju instančan sluh i teško im je naći žicu, govorili bi slušaoci kada bi slušali Zekerijaha Đezića. Pored domaćih muzičara, u Janju su često dolazili umjetnici sa strane i boravili tu izvjesno vrijeme, znajući da mještani vole pjesmu i veselje. Poznati su još sa svadbe Mula Saliha Hadžića

281

svirači Nuko i Latif Kundaković106. Hajra Samsarova je dugo vremena boravila u Janji, svirajući po svadbama i teferičima, a njena kći Nisa je išla s njom i pjevala na tim veseljima. Takođe je Devka Tulumova svirala harmoniku i uveseljavala janjarske meraklije.

Harmonike su svirali:Nuko i Latif Kundaković, Hilmo Prepić, Abaz Hrustanbegović, Azem Manjić, Avdo Rizvanović-Maketa, Beriz Hajduković, Šaban Čeliković, Dževad Velagić, Mustafa Saračević. Među prve soliste- pjevače može se ubrojati Emira Husađinović, koju su mještani mogli čuti preko razglasne stanice, preko zvučnika koji su bili postavljeni po mahalama i okačeni na banderama. Potom se pojavio pjevač izuzetnog glasa, pjesmom poistiha, Zekerijah Đezić. Počeo je pjevati u Janji, Bijeljini, pa Tuzli i Sarajevu. Kada su pitali Zaima Imamovića kojeg pjevača najradije sluša, rekao je- Zekerijaha Đezića. Iza ovoga pjevača stoji veliki broj snimljenih ploča sa izuzetno lijepim pjesmama, kao i snimcima za arhiv Radio-Tuzle i Radio-Sarajeva, zatim mnogi festivali i koncerti.

Nakon ovog izuzetnog pjevača u Janji se pojavio drugi, takođe veoma talentovan pjevač, Meksud Bečić, ali on, nažalost, nije iskoristio u potpunosti svoj talenat. Veoma je popularan kod svojih mještana, snimio je i audio- kasetu. Takođe se i Šefik (Hasana) Sarajlić, rođen 1947. godine u Janji, dokazao kao dobar pjevač narodnih pjesama. Snimio je više ploča i audio- kaseta. Najbolje njegove pjesme sus sevdalinke: Omerbeže na kuli sjeđaše, Bosno moja divna mila, divna gizdava, Oj Safete Sajo Sarajlijo, Sa Gradačca bijele kule, Ja zagrizoh šareniku jabuku, Tamburalo momče u tamburu. O Janji je Šefik snimio više pjesama, kao što su: Lijepa Umihana, Lijepa Jasmina, Janjo moja, rodno mjesto moje, Srce moje, gdje ćemo nas dvoje. Najljepša mu je pjesma Sestra brata kraj Drine tražila, čije riječi navodimo u cjelosti, a dobivene su lično od Šefika dana 9.8.2007. godine u Janji:

Sestra brata kraj Drine tražila

Sestra brata kraj Drine tražila,I đezvu mu kahve pristavila,Hajde, ustaj brate, skupila sam svate,Obećala Azra da će poći za te.A brat tvrdo spava, ljubi travu rosnu,Pao je kraj Drine, braneć’ majku Bosnu.

Kad utvrdi sestra da joj brat ne diše,otcijepila ladžu od svojih dimija,pa bezbolnu ranu svom brati zavija.A brat tvrdo spava, ljubi travu rosnu,Pao je kraj Drine braneć’ majku Bosnu.

106 Aliefendić Ahmed. Dnevnik 1903-1930:27.

282

Majka kaže: Kćeri dođi, živa bila,Otišo je babo da tražiti Halila,Zar je i on pao ljubit travu rosnu,Kraj krvave Drine braneć’ majku Bosnu.

Pjesma Janji

Čuješ li me, ah moj babo stari,Drina Janju i pali i žari,Baščaršija i Alfa kafana,Gdje no služi lijepa Umihana.Čuješ li me lijepa Umihano,Natoči mi bokal rujna vina,Da se mlađan vina ponapijem,Tvojoj Fati pendžer da razbijem.Babo veli, ti se vina mani,Već ti idi trijezan Umihani,Dovedi je iz čaršije mladu,Pa je miluj kraj Drine u hladu.

Iza ove pjesme po ljepoti se izdvaja pjesma:

Lijepa Jasmina

Imao sam jednu curu, zvala se Emina,Sad sam naš’o mnogo ljepšu,Zove se Jasmina.Emina, Emina, nekad si bila fina,Sad je kraj mene još ljepša cura,Najljepše ime, lijepa Jasmina.Od sutra ćeš i prezime od mene da primiš,I ostaćeš sve do groba, sa mnom da živiš.Emina, Emina, nekad si bila fina,Sad je kraj mene još ljepša cura,Najljepše ime, lijepa Jasmina.

Pored ovih pjevača poznat je i Mehmed Gutić- Kinde, koji je sa Azrom Manjić i janjarskim orkestrom skoro deceniju uveseljavao mještane pjevajući na svadbama, u ugostiteljskim objektima, svuda gdje je bilo potrebno. Takođe su pjevali i Ramiz Efendić, Husan Hamzić, Jusuf Redžić, Fahrudin Pirić, Jasmina Osmanović, Mejra Bubić...Većina ovih pjevača je pjevala na svadbama i drugim prigodama.

283

Sviranje

U Janji se sviranjem nazivalo mjesto gdje su se okupljali momci i djevojke. Tu su se upoznavali i u kolima nadigravali. Obično su se stvarale velike gužve u avlijama mladoženje, odakle su momci i djevojke izlazili i po sokacima šetali. Ponekada su istovremeno bila po dva sviranja u Janji, pa se odlazilo sa sviranja na sviranje. Nestašni dječaci su bacali čičke u kose djevojaka, a naročito onima koje su hodale bez momaka, jer nije imao ko da ih štiti od tih malih napadača. Na nekim od svadbi nije bilo harmonikaša, pa se puštala narodna kola sa gramofonskih ploča i uz to igralo, dok su kod imućnijih porodica bila i po dva harmonikaša na sviranju. Za odlazak na sviranje i djevojke i momci su se posebno odijevali. Obalčila se najljepša odjeća i obuća koja je posebno čuvana za takve prilike. Sviranje je bilo popularno sve do osamdesetih godina XX vijeka, a onda je počelo pomalo zamirati. Ne bi loše bilo da ponovo oživi, jer je to bila najljepša izložba janjarske ljepote.

ZNAMENITE PORODICE I LIČNOSTI SEMBERIJE

287

Mr. Dževad Tosunbegović

FAMILIJA BEGZADIĆ I NJENI OGRANCI U KULTURNO–HISTORIJSKOM NASLIJEĐU SEMBERIJE I ZVORNIČKOG PODRINJA

Na području sjeveroistočne Bosne u osmanskom periodu izdvojio se jedan broj begovskih familija koje su, prije svega zbog veličine svojih posjeda i položaja koje su predstavnici ovih familija zauzimali u tadašnjem sistemu, imale značajnu ulogu u društvenom životu ovog područja. O historiji pojedinih begovskih porodica nema ni izbliza dovoljno objavljene literature, a ni značaj ovih familija u društveno-historijskom i kulturno-političkom razvoju naših krajeva do sada nije u dovoljnoj mjeri izučavan.1 Među nekoliko najrazgranatijih starih familija na području sjeveroistočne Bosne svakako spada familija Begzadića, čije se prisustvo na ovim prostorima može pratiti u vremenskom razdoblju od preko 300 godina. Begzadići su sigurno jedna od najznačajnijih begovskih familija u sjeveroistočnoj Bosni, koja se vremenom razgranala u brojne ogranke u Bijeljini, Skočiću, Zvorniku i drugim mjestima. Od svoje pojave na ovim prostorima imali su značajnu ulogu u životu Semberije i zvorničkog Podrinja, što je naročito došlo do izražaja u XVIII i XIX vijeku.

Ovaj rad ima za cilj da ukaže na ulogu ove familije u društvenom, kulturnom i vjerskom razvoju područja Donjeg Podrinja, ali i da ukaže na značaj ovakvih istraživanja u drugim krajevima Bosne i Hercegovine.

* * *

Nema pouzdanih podataka o porijeklu familije Begzadić, osim porodičnog predanja koje kaže da je predak Begzadića bio jedan od glavnih vojskovođa Mehmeda Fatiha.2 Po navedenom predanju bio je porijeklom iz Halepa u Siriji, a za zasluge u širenju Osmanskog carstva na zapad dobio je 70 hiljada dunuma plodne zemlje između Drine i Save, sa dvije i po hiljada rajetinskih kuća. Poznati historijski izvori u XVII vijeku pominju izvjesnog Mehmeda Beg-zade, koji bi, sudeći po prezimenu, možda mogao biti iz roda Begzadića. Njega je veliki vezir Salih-paša, kao svog čauša, poslao 1645. godine u povjerljivu misiju u Budim. To je bilo vrijeme borbi erdeljskog vladara Rakocija, inače osmanskog vazala, sa Austrijom.3 1 Najznačajniji rad na ovu temu objavio je Husnija Kamberović: Begovski zemljišni

posjedi u Bosni i Hercegovini (1878-1918, Sarajevo 2005, i odnosi se prvenstveno na veličinu i strukturu posjeda begovskih familija.

2 Predanje se i danas čuva u skoro istovjetnom obliku kod starijih članova raznih ogranaka ove familije u Bijeljini, Skočiću, Zvorniku i dr.

3 Salih Sidki Hadžihuseinović Muvekkit, Povijest Bosne 1, Sarajevo 1999.

288

Predanje zabilježeno u krugu ogranaka bijeljinskih, skočićkih i zvorničkih Begzadića navodi da su Begzadići prethodno imali velike posjede u Srijemu, sa sjedištem u Laćarku kod Sremske Mitrovice. Po tom predanju, Begzadići su nakon bečkog rata i gubitka većine prekosavskih teritorija prešli u Bijeljinu. Dio njihovih posjeda u Srijemu nakon Karlovačkog mira ostaje u okviru Osmanskog carstva, međutim, to više nije bilo sigurno područje, tako da su se nastanili u Bijeljini. Moguće da su tada kao neku vrstu kompenzacije dobili posjede u zvorničkom Podrinju, sa obje strane Drine. Vjerovatno su nakon austrijskog zauzimanja Bijeljine 1716. godine prešli na svoje posjede koji su se nalazili u Skočiću i okolini. Predanje u krugu bijeljinskih Salihbegovića to potvrđuje. Po njemu, Begzadići su nakon razaranja Bijeljine 1716. godine prešli u Skočić.4 Nakon novog rata, koji je završen sklapanjem Beogradskog mira 1739. godine, granica Osmanskog carstva se vraća na Savu, a Begzadići se ponovo nastanjuju u Bijeljini.

Begzadići se pominju u zvorničkom Podrinju u drugoj deceniji XVIII vijeka, u borbama za Zvornik u vrijeme autrijsko-turskog rata 1716-1718. godine. U ovim borbama austrijski general Petraš je poražen pod Zvornikom. Za nas je posebno interesantna borba u okolini Zvornika 1717. godine, koja se završila pobjedom branilaca Zvornika, uz velike gubitke Austrijanaca, veliki broj zarobljenih u povlačenju i zaplijenjenu ratnu spremu.5 O ovim borbama govori i jedna pjesma, ispjevana na turskom jeziku, neposredno nakon bitke. Kao autor pjesme naveden je Beg–zade, vjerovatno se radi o nekome iz familije Begzadića, što govori o njihovom učešću u ovim dešavanjima.6

Požarevačkim mirom 1718. godine Austrijanci su dobili Semberiju sa Bijeljinom. U Skočiću se vjerovatno tada stalno nastanjuje predak Smail-bega Begzadića. Pojavom Begzadića, posebno Smail-bega Begzadića krajem XIII vijeka, kao jednog od većih posjednika tog vremena, Skočić kao mjesto dobija na značaju. Kada su Begzadići došli u Skočić nije poznato, da li je to bilo odmah nakon bečkog rata, ili nakon autrijskog zauzimanja Bijeljine 1716. godine, kada je Bijeljina 22 godine bila izvan osmanskog carstva.

Bijeljinski Begzadići spadaju u najstarije bijeljinske porodice, u drugoj polovini XIX vijeka poznati kao Salihbegovići, a novo prezime dobili su po Salih-begu Begzadiću.7 Ostavili su značajan trag u samom gradu, između ostalog, izgradili su džamiju, koja je dobila naziv Salihbegovića džamija. Vremenom su se razgranali, a dali su više značajnih ličnosti i imali značajnu ulogu u životu Bijeljine: Avdi-beg Salihbegović kao posljednji osmanski i prvi austrougarski gradonačelnik Bijeljine, Mustaj-beg Salihbegović Lika kao veliki posjednik, Šemsi-beg Salihbegović kao urednik sarajevskog Behara 1908. godine i drugi. Rodbinskim i ženidbenim vezama bili su povezani sa najznačajnijim begovskim familijama sjeveroistočne Bosne i šire.

4 Mustafa Grabčanović, Bijeljina i Bijeljinci, Bijeljina 2006.5 Safvet-beg Bašagić, Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1900.6 Hifzija Suljkić, Islamska baština u Bosni i Hercegovini i njenoj okolini, Tuzla 2007.7 Husnija Kamberović: Begovski zemljišni posjedi u Bosni i Hercegovini (1878-

1918, Sarajevo 2005

289

Skočićki ogranak Begzadića doživljava uspon na prijelazu iz XVIII u XIX vijek, kada se kao istaknuti predstavnik familije pojavljuje Smail-beg Begzadić. Na samom početku XIX vijeka Skočić je u središtu sukoba i dešavanja koja su imala tragičan ishod za Smail-bega Begzadića. Ovi događaji su odjeknuli na širem području zvorničkog Podrinja i sa jedne i sa druge strane Drine, zatim na području Gornje Spreče, i cijele sjeveroistočne Bosne, i kao takvi postali predmet raznih predanja, ponekad bez historijske osnove. Međutim, ovaj događaj treba posmatrati u širem kontekstu dešavanja na području Bosanskog ejaleta i Beogradskog pašaluka.

Nagovještaj burnih dešavanja početkom XIX vijeka na ovim prostorima, prvo kao pobuna protiv dahija u Beogradskom pašaluku, a zatim kao pobuna protiv osmanske vlasti – u srpskoj historiografiji poznat kao Prvi srpski ustanak, došao je na područje zvorničkog Podrinja već 1803. godine. U susjednom Beogradskom pašaluku svu vlast su uzurpirale dahije, koji su se odmetnuli od sultana, ubili beogradskog pašu i nametnuli prisilno čitlučenje. Ali-beg Fidahić iz Zvornika, brat zvorničkog kapetana Mehmed-paše Fidahića, u savezu sa dahijama pokušava da na područje Zvorničkog sandžaka, tačnije na zvorničko Podrinje i Spreču prenese proces nasilnog čitlučenja i otimanja posjeda od spahijskih porodica. I sami srpski historičari iz tog vremena priznaju kako je položaj raje na imanjima spahija u beogradskom pašaluku bio znatno bolji nego kod čitluk-sahibija.8 Protiv Ali-bega Fidahića ustaju njegovi rođaci (Mehmed-kapetan i Ibrahim-aga), zatim Smail-beg Begzadić iz Skočića i njegovi prijatelji, begovi iz Spreče. Dolazi do sukoba i borbi, iz kojih Ali-beg Fidahić izlazi kao pobjednik, zahvaljujući pomoći pristalica dahija koji su mu pritekli u pomoć (Musaga Fočić sa šabačkim janjičarima i drugi). Smail-beg Begzadić, jedan od najvećih begova - posjednika na području Zvorničkog sandžaka biva ubijen, a područje Spreče poharano od strane Ali-begovih pristalica i dahijske vojske. Ovo se, po svemu sudeći, dešavalo krajem ljeta i početkom jeseni 1803. godine, o čemu je pisao Vuk Karadžić, savremenik i hroničar tih događaja.9

Predanje sačuvano u krugu potomaka Smail-bega Begzadića kaže da se Ali-beg Fidahić poslužio prijevarom. Pozvao je Smail-bega na gozbu u Zvornik, nakon čega su ga njegovi ljudi ubili. Ista sudbina je bila namjenjena i maloljetnom sinu Derviš-begu, međutim, spasio ga je kafedžija Hasan Čauš koji je dojavio begovici šta se desilo i šta im se sprema. Smail-begov kmet Risto Galić – Grlica uspio je prebaciti begovicu, maloljetnog Derviš-bega i dva tovara blaga do Tuzle, odakle su otišli dalje za Travnik njenom bratu.

Porodica Begzadić se uspjela vratiti u Skočić tek nakon dvadesetak godina boravka Smail-begove hanume kod rodbine u Derventi i Travniku. Prema porodičnoj predaji, Smail-begova hanuma je, koristeći porodične veze, uspjela kod osmanskih vlasti izdejstvovati povrat uzurpiranih imanja od strane Fidahića, tačnije Ali-paše Fidahića (starijeg) i njegovih nasljednika. Bio je to mukotrpan i težak poduhvat u tadašnjoj Bosni, sa poprilično korumpiranim osmanskim upravnim sistemom.

8 Vuk Karadžić, Svjedočanstva o prvom ustanku, Beograd 1954.9 Isto

290

Predanje kaže da je posjed skočićkih Begzadića obuhvatao 13 sela, od kojih su 3 na desnoj strani Drine (Grnčara, Nedjeljica i Jarebice kod Loznice). Radi se o selima: Skočić, Roćević, Šepak, Glavičice, Gornje i Donje Crnjelovo, Velika i Mala Obarska, Svinjarevac, Batković, Grnčara, Nedjeljica i Jarebice, pominju se takođe i Amajlije i druga mjesta.

Početkom XX vijeka u posjedu ogranaka skočićkih Begzadića, i pored oduzimanja i uzurpacija, još uvijek se, pored beglučkog zemljišta, nalazilo i najmanje 323 kmetska selišta u katastarskim općinama: Skočić, Rastošnica, Labucka, Glavičice, Trnova, Janjari, Balatun, Johovac, Crnjelovo Donje i Bukovica.10 Prema podacima iz Arhiva BiH 1918. godine imali su kmetove, odnosno kmetska selišta, u kotarima Zvornik (katastarske opštine Šepak, Glavičice, Rastošnica, Skočić, Labucka i Trnova Srpska) i Bijeljina (katastarske opštine Balatun, Bukovica, Crnjelovo Donje, Johovac i Janjari Srpski).

* * *

U graditeljsko naslijeđe Begzadića spadaju kule, džamije, kuće za stanovanje, vodovod i drugi objekti.

Bijeljinski ogranak Begzadića ostavio je značajan trag u samom gradu, između ostalog, izgradili su mekteb i džamiju, koja je dobila naziv Salihbegovića džamija. Po natpisu koji se nalazio na ulazu u džamiju i odnosi se na hidžretsku godinu 1292. godinu (1875/76.), izgrađena je iz zavještanja hadži Ahmed-bega Salihbegovića.11

Prema Proračunu vakufa u Bosni i Hercegovini za 1889. godinu vakuf džamije Hadži Ammed-bega Salihbegovića u Bijeljini imao je sljedeće prihode: kirija za jednu pekaru, kirija za jednu njivu, kirija za zemljište i prihod od parcele koja je uvakufljena za mezarje.12 Navedeni su troškovi: plaće imama, plaća mujezina, zatim troškovi popravke vakufskih zgrada i porez. Mutevelija je bio hafiz Jusuf Ramazanagić. Ovaj vakuf se navodi i u ostalim sačuvanim popisima vakufa. Tako je u Proračunu vakufa za 1913. godinu vakuf Hadži Ahmed-bega Salihbegovića imao sljedeće prihode: kirija od dućana i pekare, kirija od 2 magaze, mukate od 4 placa i ćesim za njivu.13 Navedeni su troškovi: plaće imamu, plaća mujezinu, plaća muteveliji, popravak mekteba, učenje mevluda i porez. Kao mutevelija naveden je Abid Joldić. Iz ovog popisa vakufa vidi se da je u okviru vakufa postojao i mekteb, a takođe se vidi da je u odnosu na popis iz 1889. godine vakuf proširen i uvećan, vjerovatno se radi o prilozima Ahmed-begovog potomstva.

U haremu Atik džamije u Bijeljini nalazili su se nišani Hasan-bega Begzadića (sina Salih-begovog), umrlog 1867/8. godine, Omer-bega Salihbegovića (sina Salih-begovog), umrlog 1902/03. godine, i drugih.

10 Husnija Kamberović, Begovski zemljišni posjedi u Bosni i Hercegovini (1878-1918), Sarajevo 2005

11 Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika (knjiga II), Sarajevo 1977.12 Proračun vakufa u Bosni i Hercegovini za godinu 1889, Štamparija Bosanske pošte,

Sarajevo 1889.13 Proračun vakufa u Bosni i Hercegovini za godinu 1913, Sarajevo.

291

U haremu Salihbegovića džamije nalazio se nišan Ahmed-bega Salihbegovića (umro 1871. godine), hadži Salih-bega Salihbegovića, gradonačelnika Bijeljine (umro 1894. godine) i drugih. Bijeljinski Begzadići su vjerovatno imali i jednu ili više kula u gradu i okolini, što se može zaključiti na osnovu veličine i rasprostranjenosti njihovih posjeda. Austrijski izvori iz 1716. godine spominju 3 spahijske kule u samoj Bijeljini, može se pretpostaviti da je bar jedna od njih pripadala Begzadićima. Ove kule su stradale u napadu Austrijanaca 1716. godine, i moguće da nisu ni obnovljene kasnije.

Skočić, sjedište skočićkih Begzadića, nije se razvio u veće naselje, vjerovatno zbog blizine Kozluka i Zvornika. Skočićki Begzadići su bili više okrenuti Semberiji nego Zvorniku, vjerovatno zato što su im glavni posjedi bili u donjem Podrinju, sa obje strane Drine, i u Semberiji, ali i zbog rodbinskih veza sa bijeljinskim Begzadićima, kasnije Salihbegovićima, zatim zbog ženidbenih veza sa drugim begovskim familijama u Semberiji.

Nema podataka o vremenu gradnje kule u Skočiću. Prema porodičnom predanju, skočićku kulu je sagradio Smail-beg Begzadić, vjerovatno krajem XVIII vijeka, da bi se zaštito od hajdučije. Postoji predanje po kome su skočićki Begzadići prvobitno imali odžak u obližnjim Jusićima (današnji zaselak Miloševići), pa u Ugljarima i na kraju je izgrađen odžak sa kulom u samom Skočiću.14

Inače, ovakve kule su građene na većim begovskim posjedima, imale su odbrambenu funkciju, ali su predstavljale i neku vrstu prestiža. Obično se na istoj lokaciji nalazio i begovski odžak, kao objekat u kojem je živio beg sa familijom, kao i pomoćni objekti koji su obično građeni uz odžak. Predanje kaže da je drugu kulu u Skočiću sagradio Derviš-beg Begzadić, i da je tom prilikom podigao bedem oko cijelog kompleksa.

Kula je bila dimenzija 5,40 x 6,60 m, imala je pravougaonu osnovu, i sastojala se od prizemlja i dva sprata. Kula se nalazila u širem kompleksu opasanom kamenim bedemom. U tom kompleksu bio je odžak u kojem se stanovalo, a pominje se još jedna kula, takođe i česma. Kompleks je, osim za stanovanje begovske familije, služio za odbranu. Kula je građena od tesanog kamena, debljina zidova u prizemlju je bila 1,30 m. Sastojala se od tri etaže. U prizemlju su bila dvoja vrata sa nadsvođenim nadvratnicima. Ulaz na prvi sprat bio je odignut 4 m od nivoa terena, sa zapadne strane. Svaka od dvije gornje etaže imala je po jednu prostoriju sa dva nadsvođena prozora sa južne strane. Prema podacima Zavoda za zaštitu spomenika, kula je 1990. godine bila u ruševnom stanju, bio je uzgor samo dio zapadnog zida sa ostacima odžaka u vidu tornja. Sa unutrašnje strane tog zida nalazilo se udubljenje u vidu niše koja je služila kao kamin.15

Oko kule i ostalih objekata kompleksa bio bedem. Ostali objekti kompleksa porušeni su 1898 i 1899. godine.16 Odžak, stambeni dio kompleksa, bio je masivna građevina, sa kaminom i razvedenim grijanjem, sa otvorima koji su vodili do soba

14 Kazivanje Uzeira (Nuri-bega) Hasanbegovića (1936) iz Skočića15 Dokumentacija Zavoda za zaštitu kulturno-historijskog nasljeđa Tuzla16 Hamdija Kreševljaković, Kule i odžaci u Bosni i Hercegovini, Naše starine II,

Sarajevo 1954

292

i hamama. U kuli se živjelo do njene paljevine od strane četnika u avgustu 1942. godine. Posljednji stanovnik kule bio je Hajrudin-beg Hadžinurbegović.

Skočić je jedno od rijetkih mjesta koje je još u osmanskom periodu imalo izgrađen vodovod. Voda je dovedena sa vrela Radava ispod Gradine, a vodovod je izgrađen od kamenih ploča, kao vezivno sredstvo korištena je glina, a bio je zatvoren kamenim pločama s gornje strane. Postojale su 3 česme: navrh sela, kod kule i pred džamijom. Kuće pojedinih ogranaka skočićkih Begzadića u drugoj polovini XIX vijeka podizane su izvan kompleksa sa kulom, bile su prostrane, građene su na sprat, imale su velike avlije ograđene visokim tarabama, sa muškim i ženskim avlijama, velikim baščama i drugim sadržajima.17

Nije poznato kada je izgrađena džamija u Skočiću, ali s obzirom na to da je kao vakif džamije u austrougarskim dokumentima naveden Nurbeg Begzadić, može se sa sigurnošću utvrditi da je izgrađena u osmanskom periodu, vjerovatno polovinom XIX vijeka. Moguće da je džamija i prije postojala, i da je Nurbeg obnovio džamiju i uvakufio zemljište i druge objekte u njen vakuf.

Prema Proračunu vakufa za 1889. godinu, hadži Nurbegov vakuf u Skočiću imao je sljedeće prihode: kirija za jednu magazu, kirija za jednu kahvu, kirija za jedan mlin, mukata i dohodak od 3 njive. Navedeni su troškovi: plaće za imama, mualima i mujezina, zatim troškovi opravke vakufskih zgrada, rasvjeta džamije i porez. Mutevelija je bio Ibrahimbeg Hadžinurbegović. Ovaj proračun je i najstariji pisani dokument o postojanju džamije u Skočiću.

Prema navedenom proračunu vakufa za 1913. godinu Vakuf Hadži Nurbegove džamije imao je prihode: kirija od 2 magaze, kirija od jedne vodenice, ćesim (kesim) od njiva Lugovi, Šib (2), Mujevine, kao i prihod od trave (bašča). Navedeni su troškovi: plaće imamu, mujezinu i muteveliji, rasvjeta, popravak zgrada, hatma, kurban, hatma hajrat sahibiji, porez. Kao mutevelija naveden je Sejfibeg Hadžinurbegović. Vakuf je kasnije proširivan prilozima drugih članova familije, a i danas još egzistira kao jedan od rijetkih sačuvanih vakufa na području Medžlisa Zvornik.

Objekti materijalne kulture iz naslijeđa familije Begzadića bili su predmet razaranja i uništavanja u ratovima, pa tako i u posljednjem 1992-1995. U toku je obnova Salihbegovića džamije u Bijeljini i Hadži Nurbegove džamije u Skočiću. Što se tiče obnove kule Smail-bega Begzadića u Skočiću, na tom planu za sada nema nikakvih aktivnosti.

* * *

U kulturno-historijskom naslijeđu Semberije i donjeg Podrinja u cjelini Begzadići su prisutni u sačuvanim predanjima i legendama, kao i narodnoj poeziji odnosno epskim i lirskim narodnim pjesmama.

17 Kazivanje Hanumice (Mehmedali-bega) Ferhatbegović (rođ. Osmanbegović) iz Tuzle.

293

Porodica Begzadić bila je tokom historije predmet pažnje i interesovanja kako šire javnosti, tako i pojedinaca, počev od neimenovanih narodnih pjevača nekad, do novinara, historičara i istrazivača, unazad sto godina pa sve do današnjih dana. Čuvena sevdalinka Pod Skočićem trava potrvena direktno je vezana za Begzadiće. Ova narodna pjesma nastala je u 19. vijeku i plod je narodnog sjećanja i uspomena na Derviš-bega Begzadića, a svrstana je i u antologiju bosanske pjesme. Posebno je poznata u interpretaciji Himze Polovine, čuvenog pjevača izvorne bosanske pjesme, i kao takva uvrštena je u muzičku baštinu Bosne i Hercegovine. Poznati su tekstovi još dviju narodnih pjesama koje su često izvođene između dva svjetska rata, ali njihov muzički zapis nije sačuvan. Zna se da spadaju u tzv. poravne narodne pjesme, što je karakteristika pjesama nastalih u ovom dijelu Podrinja, Semberije i Posavine. Prva od njih, pod nazivom Beg Alibeg ikindiju klanja, između ostalog, ističe hrabrost bega Begzadića. Druga narodna pjesma Sejfi-bega mati nagizdala govori o liku Sejfi-bega Hadžinurbegovića, sina Ibrahim-begovog i unuka Derviš-begovog, ali i o liku bosanske žene koja na sasvim otvoren, javan način iskazuje svoje želje i osjećanja.

Begzadići se pominju i u narodnoj pjesmi o gradnji džamije u Gradačcu. Sigurno da je narodni stvaralac u ovoj pjesmi bio inspirisan imenom i likom Husein-kapetana Gradaščevića, ali nije propustio da istakne važnost i značaj familija Begzadića i Fidahića.

Za bijeljinske Begzadiće vezuje se sevdalinka: Ah moj đogo, dobri đogo, koja je ispjevana povodom pobjede njihovog konja na trkama u Šapcu 1906. godine. Te godine je Đogo, vlasnika Mustaj-bega Salihbegovića, pobijedio mačvanske konje u toj prestižnoj utrci, a pjesmu u čast ove pobjede na proslavi u hotelu u Šapcu ispjevali su poznati muzičari Cicvarići iz Šapca.18

Pored ovih sevdalinki, postoji i jedna epska narodna pjesma koja govori o tragičnoj sudbini Smail-bega Begzadića, pretka skočićkih Begzadića. Ovu pjesmu pod nazivom Smrt Smail-bega Begzadića, zabilježio je Vuk Karadžić i objavio u predgovoru IV knjige svojih djela, štampanih u Beču 1833. godine:

Još zorica ne zabijeljela,ni Danica lica pomolila,al’ pokliče prebijela vila

sa Kličevca, od grada Kostura,te dozivlje kamenu Skočićupo imenu bega Smail-bega:

“Smail-bego, žalosna ti majkaIl ne čuješ, il ne haješ za se?Evo na te vojske sa tri strane:

18 Mustafa Grabčanović, Bijeljina i Bijeljinci, Bijeljina 2006.

294

Jedna, bego, na te vojska ideOd onoga grada Biograda

Druga vojska od Šapca bijela,Treća vojska od grada Zvornika...

Vuk Karadžić je inače savremenik događaja o kojima pjesma govori, a njegov Tršić je u neposrednoj blizini posjeda Begzadića s desne strane Drine (sela Grnčare, Nedeljice i Jarebice), ne tako daleko i od samog Skočića, na petnaestak kilometara vazdušne linije. Ova, današnjoj javnosti malo poznata pjesma, svojevremeno je prevedena na poljski jezik, u prijevodu Avgusta Bjelovskog, poljskog književnika iz XIX vijeka.19

Povodom odbrane Zvornika 1717. godine nastala je pjesma pod nazivom: Zaplakala zvornička tvrđava, u kojoj se na kraju pjesme kao autor stihova navodi Beg-zade (Begzadić). Pjesma je napisana na turskom jeziku, a prevedena je na bosanski od strane dr. Fehima Nametka, i u njoj se veliča pobjeda branilaca Zvornika nad austrougarskom vojskom. Dakle, još 1717. godine se po prvi put, prema do sada dostupnim podacima, spominje ime Begzadića kroz ime autora ove pjesme.

* * *

Begzadići spadaju u najpoznatije begovske familije u sjeveroistočnoj Bosni, i u drugoj polovini XIX vijeka razgranali su se u brojne ogranke u Bijeljini, Skočiću, Zvorniku i drugim mjestima (Salihbegovići, Hadžinurbegovići, Tahirbegovići, Osmanbegovići, Hasanbegovići, Smailbegovići, Mustajbegovići i dr). Od pojave na ovim prostorima imali su značajnu ulogu u životu Semberije i zvorničkog Podrinja, što je naročito došlo do izražaja u XVIII i XIX vijeku. Imali su značajnu ulogu u društvenom, ekonomskom, kulturnom i vjerskom razvoju područja Donjeg Podrinja. Ostavili su trag u graditeljskom naslijeđu kroz gradnju utvrđenih kula, objekata za stanovanje, vodovoda i drugih infrastrukturnih objekata, kao i kroz gradnju džamija i drugih sakralnih objekata.

U oblasti kulturno-historijskog naslijeđa Begzadići su prisutni u sačuvanim predanjima i legendama, zatim narodnoj poeziji odnosno epskim i lirskim narodnim pjesmama, posebno sevdalinkama, od kojih su neke postale dio muzičke baštine Bosne i Hercegovine. Kako su objekti materijalne kulture iz naslijeđa familije Begzadića bili predmet razaranja i uništavanja u ratovima, nameće se potreba pokretanja aktivnosti na njihovoj obnovi i zaštiti.

19 Krešimir Georgijević, Srpskohrvatska narodna pesma u poljskoj književnosti, Srpska kraljevska akademija, Posebna izdanja, Beograd 1936

295

Litreratura

1. Mustafa Grabčanović, Bijeljina i Bijeljinci, Bijeljina 2006.2. Dr. Husnija Kamberović: Begovski zemljišni posjedi u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 2005.3. Hamdija Kreševljaković, Kule i odžaci u Bosni i Hercegovini, Naše starine II, Sarajevo 19544. Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika (knjiga II), Sarajevo 1977.5. Mr. Dževad Tosunbegović: Gornja Spreča (monografija), Kalesija 2007. 6. Prota Mateja Nenadović: Memoari, Jugoslovenska knjiga, Beograd 1951.7. Vuk Stefanović Karadžić: Narodne srpske pjesme, Beč 1833.8. Pod Skočićem trava povaljana (članak), Časopis Jugoslovenska pošta, Beograd 1938. 9. Helmut Friedrichsmeier: Das Versunkene Bosnien, Styria, Koln, 1999 g.10. Ivan Frano Jukić: Zemljopis i poviestnica Bosne, 1851.11. Hifzija Suljkić: Islamska baština u Bosni i Hercegovini i njenoj okolini, Tuzla 2007.12. Proračuni vakufa u Bosni i Hercegovini, fond Gazi Husrefbegove biblioteke, Sarajevo 13. Dokumentacija Zavoda za zaštitu kulturno-historijskog i pririodnog nasljeđa TK Tuzla14. Ibrahim Hadžinurbegović - Nurbeg : - Rodoslovlje porodice Hadžinurbegović-Begzadić iz Zvornika; - Rodoslovlje porodice Alajbegović iz Zvornika (rukopisi) 15. Dr. Smail Nurbegović: Rodoslovlje porodice Begzadić - Hadžinurbegović-Gradaščević (rukopis) 16. Sead Hadžinurbegović: Monografija porodice Begzadić Hadžinurbegović (rukopis)

296

Izet Hadžić

AKADEMIK HAMDIJA ĆEMERLIĆ U DOKUMENTIMA UDB-e SARAJEVO

Predmet istraživanja: Biografija i radni angažman Hamdije Ćemerlića i odnos Uprave državne bezbjednosti prema njemu. Cilj istraživanja: Istaći značaj profesora Hamdije Ćemerlića u razvoju Bosne i Hercegovine i Bošnjaka i njegove mudre politike održavanja i razvoja demokratskih političkih uvjerenja u totalitarnom režimu uz istovremeno izbjegavanja sukoba. Osnovna hipoteza: Demokratija je srž političkih ideja Hamdije Ćemerlića. Njegova veličina i značaj ogledaju se u tome da je znao odabrati pravi odgovor na izazove historije i vremena i da je pri tome zadržao kriterij moralnog integriteta kao vladajući princip osobnog ponašanja. Metode istraživanja: metoda izučavanja dokumenata, metoda analize sadržaja, metoda prikupljanja činjenica, metoda opisa pojava, komparativna metoda. Ključne riječi: Hamdija Ćemerlić, UDBA, demokratija, pravo, sloboda.

Subject: Biography and working efficiency Hamdija Cemerlic in relationship with UDBA (The National Security Agency) treatment for him. Aim: To highlight the significance of Professor Hamdija Cemerlic for development of Bosnia and Herzegovina and Bosniaks and his wise policy in maintaining and developing democratic political beliefs in a totalitarian regime while avoiding conflict. The basic hypothesis: Democracy is the core political ideas Hamdija Cemerlic. Its size and importance are reflected in knewing to choose the right answer to the challenges of history with retaining the criterion of moral integrity as the ruling principle of personal conducting. Research Methods: A method of studying the documents, content analysis methods, methods of gathering facts, methods of description of phenomena, the comparative method. Keywords: Hamdija Cemerlic, UDBA- The National Security Agency, democracy, law, freedom.

297

1. Biografija i javni angažman Hamdije Ćemerlića

Akademik prof. dr. Hamdija Ćemerlić rođen je 21. marta 1905. godine u Janji kod Bijeljine, gdje je završio osnovnu školu, potom gimnaziju u Sarajevu 1927. godine i studij prava na beogradskom Pravnom fakultetu 1931. godine. Naučno i stručno usavršavanje nastavio je u Parizu, gdje je 1936. godine stekao zvanje doktora pravnih nauka na temu: izborni sistem u Jugoslaviji.

Karijeru je započeo kao činovnički pripravnik u Banjaluci i Sarajevu, a potom kao docent i vanredni profesora na Višoj šerijatsko–teološkoj školi u Sarajevu, gdje je predavao više predmeta iz oblasti pravnih znanosti. Aktivnim učešćem od 1942. dao je značajan doprinos NOP–u u BiH i Jugoslaviji, a posebno u pridobijanju muslimana za NOP. Sudjelovao je u svim krupnijim događajima u procesu izgradnje nove države. Aktivno je pripremao održavanja skupštine ZAVNOBiH-a i bio izabran za člana Vijeća i Predsjedništva ZAVNOBiH-a, i rukovodioca narodne privrede. Bio je biran za člana AVNOJ–a i učestvovao na njegovom historijskom Drugom zasjedanju u Jajcu. Bio je član Privremene narodne skupštine DFJ, poslanik Ustavotvorne skupštine DFJ i učestvovao u donošenju prvog ustava nove Jugoslavije.

Aprila 1945. godine Hamdija Ćemerlić imenovan je za prvog ministra pravosuđa u prvoj Narodnoj vladi BiH. Tu dužnost je obavljao do početka 1947. godine, dajući zapažen doprinos u izgradnji novog pravosudnog sistema u BiH. Istovremeno je, vršeći ovu funkciju, uticao na donošenje odluke o otvaranju Pravnog fakulteta u Sarajevu, prve poslijeratne visokoškolske institucije u Bosni i Hercegovini. Ćemerlić je 1946. izabran za profesora ustavnog prava, i na toj dužnosti je ostao sve do penzionisanja 1974. godine.

U tri mandata biran je za dekana, kao i više puta za predsjednika Savjeta Fakulteta i za člana Savjeta Univerziteta. U periodu 1969–1973. obavljao je funkciju rektora Univerziteta. U godini izbora za rektora izabran je za člana Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.

1976. godine izabran je za člana Sabora Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije, a potom za predsjednika i člana Vrhovnog islamskog starješinstva Islamske zajednice u SFRJ. Akademik Ćemerlić punih deset godina radio je na Islamskom teološkom fakultetu kao neposredni rukovodilac i profesor.

Akademik Ćemerlić bio je priznat u Jugoslaviji kao istaknuti teoretičar i stručnjak za ustavno pravo i politički sistem. Bio je stalni član više komisija za ustavna pitanja (saveznih i republičkih) i aktivno je sudjelovao u pripremama svih ustava i ustavnih promjena, kao i značajnih organizacionih zakona. Bio je predsjednik Republičkog pravnog savjeta i član Pravnog savjeta federacije, aktivno sarađivao sa zakonodavno-pravnom komisijom savezne i republičke skupštine. Bio je član Svjetskog udruženja za političke nauke, Udruženja za uporedno pravo u Parizu, Međunarodnog udruženja za međunarodno pravo u Londonu, Predsjednik udruženja za političke nauke Bosne i Hercegovine. Sarađivao je sa mnogim naučnim institucijama, učestvovao u njihovim istraživačkim projektima i naučnim skupovima.

298

Za zalaganje i postignute rezultate uopšte, odlikovan je Ordenom zasluga za narod sa srebrnim zracima, Ordenom rada II reda, Ordenom za hrabrost, Ordenom rada sa crvenom zastavom, Ordenom zasluga za narod sa zlatnom zvijezdom, dodjeljene su mu Dvadeset sedmojulska nagrada i Nagrada ZAVNOBiH-a kao i mnoga druga odlikovanja i priznanja.

2. Hamdija Ćemerlić u dokumentima UDB-e za grad Sarajevo

Uprava za državnu bezbjednost (UDBA) Jugoslavije pratila je rad i djelovanje akademika Hamdije Ćemerlića. Uvidom u dosije i dostupnu izvornu građu možemo se prije svega uvjeriti u efikasnost i sveobuhvatnost mreže praćenja tadašnje tajne službe. Izvještaji svjedoče da je nadzor bio kontinuiran i da je zadirao duboko u privatni život i intimu. Jedan od izvještaja navodi:

„Lično pošten i uredan. Kod njega se mogu i danas uočiti jaki tragovi sredine koja je vjerski bila teško opterećena i dala pečat njegovom idejnom oformljenju. Predpostavka je da je to, kao i njegova klasna pripadnost (feudalac), bio jedan od uzroka što u toku narodno-oslobodilačke borbe, u kojoj je učestvovao od 1943 godine, kao i poslije nje, nije mogao da se potpuno idejno saobrazi sa revolucionarnim zbivanjima u kojima je jedno vrijeme zauzimao visoke i odgovorne položaje. Po dosadašnjim karakteristikama bio je ocijenjen kao prikriveni neprijatelj partije. Zanima se za političke događaje u svijetu i kod nas i prati ih i pravilno reagira na njih. Kod nastavnika i studenata uživa ugled. Lični i porodični život mu je sređen. Ima obezbjeđene uslove za život, jer, pored plate, ima prilično pokretnog i nepokretnog imetka. Ima razvijen osjećaj odgovornosti i discipline. Kritiku prima i samokritičan je. Ranije javne kritike radi grešaka na predavanjima pozitivno su djelovale na njega 20“.

Njegov rad na fakultetu i sa studentima bio je takođe pod stalnim nadzorom. Jedan od izvještaja naslovljen kao «neprijateljsko djelovanje profesora Ćemerlića» je izvještaj o konsultativnoj diskusiji sa studentima centra u Zenici gdje se profesor afirmativno izjasnio o dvopartijskom sistemu 2. U istom izvještaju navedeno je da je profesor, prisjećajući se vremena kada je bio poslanik u Ustavotvornoj skupštini, pričao studentima o navodnom oduševljenju poslanika govorima ministara Grola i Šuteja i nezainteresovanosti skupštinskih poslanika za govore Kardelja i drugih za koje su unaprijed znali šta će reći 2. O problemima u trgovini, prema istom izvještaju, Ćemerlić je izrazio mišljenje da bi ova djelatnost mnogo bolje funkcionisala kada bi bila vraćena u privatno vlasništvo i da bi to dovelo do unapređenja proizvodnje i bogatstva tržišta 21.

Hamdija Ćemerlić održavao je kontakte sa naučnim i akademskim krugovima iz inostranstva, a posebno Francuske. I ovi kontakti bili su pod prismotrom UDBE.

20 Dossier 008100032, Sarajevo, mart 1951.21 Dossier008100035,Sarajevo,26.10.1964.

299

Postoji izvještaj o nadzoru gospođe Aberton Evelin tokom njene posjete Sarajevu i susretu sa profesorom Ćemerlićem. U tom izvještaju gospođa Aberton je saradniku UDBE izuzetno pohvalno govorila o profesoru Ćemerliću, naglašavajući da je jedan od najboljih ljudi koje je srela22.

Njegov ministarski angažman takođe je „ocijenjen“ u jednom od izvještaja4

u kojem se navodi da je profesor Ćemerlić u jednom razgovoru priznao da nije otišao u partizane zbog toga što voli socijalizam i da mu nije lako raditi kao član Vlade, jer je ubijeđen da ga drže samo zato da bi privukli muslimanske mase. Ipak, smatra to dobrom prilikom da spriječi loše i nelegalne poteze vlasti4. U istom izvještaju se navodi da je kao ministar nastojao uvući u Ministarstvo „reakcionarne elemente“ poput Korkuta i Softića, koji su kasnije suđeni4.

Izvještaji od 1947-1949. grubo ga terete da nije unosio dovoljno idejnosti u nastavu, niti je pružao potrebnu pomoć studentima, i da je kod njega zapažena trka za honorarima4.

Zabilježeno je da je u vrijeme predizborne aktivnosti 1963. godine kroz komentare isticao da nema dovoljno demokratičnosti u izborima, jer su kandidati uglavnom članovi SKJ, a ne članovi Socijalističkog saveza. Naglašavao je da se uopšte ne isplati biti član SSRNJ zato što nema svoje kandidate23. Zapažen je po brojnim vezama sa strancima, naročito Francuzima. Ove veze su uglavnom radi materijalne koristi.24

U dokumentu UDB-e zabilježeno je i ovo: „U partizane je otišao jer je to jedino ispravno bilo za Muslimane“6. U istom dokumentu navodi se da je u vezi sa međunacionalnim odnosima Ćemerlić rekao sljedeće: “Nije nikakvo čudo pojava zategnutih međunacionalnih odnosa, jer je to dijalektički zakon. Nije više stanje ono od prije dvadeset godina. Ima nacija koje nisu iživljene. Ima ih opet koje nisu došle do izražaja. Ima nepravilnosti i one se moraju kad-tad odraziti. Zašto nama Bosancima ne pripada ono mjesto, kao i ostalima, bez obzira na raznolikost u nacionalnom pogledu? Nismo gori od mnogih drugih. Mi smo Bosanci zaslužili svoje nacionalno mjesto. U Sovjetskom Savezu bi bar stekli autonomiju“25.

Angažman profesora Ćemerlića u okviru Islamske zajednice bio je posebno pod nadzorom. Iz sljedećeg dokumenta izdvajamo: „U Saboru IVZ vodi se kampanja protiv Reisa zbog toga što ne zauzima odlučniji stav za zaštitu muslimanske vjere. Protiv njega postoje dvije struje, od kojih jednu vode Kramarić dr. Mustafa i Ćemerlić dr. Hamdija, profesori Pravnog fakulteta. Oni navodno traže da se Kemura smijeni zbog toga što za vrijeme od deset godina svoga rada nije zaštitio IVZ od progona. Naročito muslimane Kosova i Metohije, koji su sve do unazad godinu dana prodavali u bescijenje svoja imanja i pred zulumom Srba bježali u Tursku. Sada su se po njihovom mišlenju komunističke vlasti uplašile da se Šiptari ne počnu iseljavati u Albaniju, zbog čega je Reis poslan na Kosovo da “tumači demokratiju“i sprečava

22 Dossier008100034,Sarajevo,30.03.1964.23 Dossier008100036,Sarajevo,10.04.1965.24 Dossier 008100037,Sarajevo,27.09.1965.25 Dossier 008100038,Sarajevo, april 1966.

300

iseljavanje Muslimana. Reisa optužuju da je zabranio da Muslimani uče arapsko pismo, pa je čak propagirao učenje Kurana na našem jeziku, protiv čega su se pobunili i ustali u odbranu ovih svetinja. U tome su uspjeli, pa sada pod pritiskom mnogih Muslimana vode akciju za smjenjivanje Reisa sa namjerom da iskoriste ovu političku situaciju u kojoj Tito potpomaže muslimanski svijet i nastoji da ih afirmiše i stavi na istu platformu kao i ostale vjerske zajednice. Kemuru smatraju krivim za mnoga “ubistva“ mladih Muslimana i za mnoga zla nanijeta Muslimanima, što mu se ne može oprostiti.26

I naučna djelatnost profesora Ćemerlića praćena je pomno, posebno ona vezana za afirmiranje Muslimana kao nacije. Dokument UDBE svjedoči o tome: „Ćemerlić se sastaje sa poznanicima u hotelu Evropa i diskutuju po pitanju nacionalne pripadnosti Muslimana i njihovog mjesta u jugoslovenskom društvu. Sada rade na prikupljanju istorijske građe koja tretira ovo pitanje. Ćemerlić je napisao jedan članak za časopis “Pogled“koji izlazi u Sarajevu iz ovog domena, za isti dobio honorar, ali taj članak nije objavljen27.

Diskusija

Analizirajući navedenu dokumentaciju nameće se zaključak o postojanju Dosijea Hamdije Ćemerlića, kao i zaključak da je vrlo vjerovatno glavnina tog materijala uklonjena.

Ćemerlić je sve do 1965.godine imao tretman stalno praćene osobe označene kao neprijatelj partije, po jednostavnom modelu da se svi stavovi koji nisu na partijskoj liniji tretiraju kao neprijateljsko djelovanje. U tim okolnostima Ćemerlić na miran i elegantan način istupa iz politike i posvećuje svoj daljnji rad djelovanju na polju nauke, kao osnivač, profesor i dekan Pravnog fakulteta u Sarajevu, rektor Univerziteta i član ANUBiH, ali i kao predsjednik Islamske vjerske zajednice Jugoslavije, osiguravajuci sebi tako mnogo širi politički i svaki drugi utjecaj i manevarski prostor za djelovanje nego da je ušao u besmislenu i unaprijed na propast osuđenu direktnu konfrontaciju sa komunističkom vlašću ili da se u nju uklopio kao njen dio. Osobenost Hamdije Ćemerlića se sastojala u tome da je znao pravilno odabrati odgovor na izazove historije i vremena, da je pri tome zadržao kriterij moralnog integriteta kao vladajuci princip osobnog ponašanja.

Kod Ćemerlića je stalna težnja ka ostvarenju jednakosti Muslimana sa ostalim narodima. Bio je aktivno uključen kada se, po odobrenju Tita, a nakon pada Aleksandra Rankovića, okupljaju najpoznatiji bošnjački i drugi probosanski intelektualci sa zadatkom da sa naučnih aspekata istraže razvoj Bošnjaka kao nacije. Rezultat toga je afirmacija nacionalnog pitanja Bošnjaka pred važan i povijesni događaj, popis stanovništa aprila 1971. godine, kada se po prvi put u povijesti ostvaruje pravo na izjašnjavanje Muslimana kao pripadnika vlastite nacije.

26 Dossier 008100031,Sarajevo,12.03.1968.27 Dossier 0081000311,Sarajevo,07.11.1966

301

Veoma kvalitetno obrazovanje profesora Ćemerlića, spojeno sa visokim moralnim kriterijima, odlučujućim za ljudski angažman, bilo je prepoznato i priznato kako iz naučnih krugova iz inostranstva, tako i od strane totalitarnog režima od kojeg je bio stalno nadziran i kontrolisan. Stavovi Akademika Ćemerlića bili su kreativni i vizionerski, to je bila mudra politika čuvanja svog identiteta i svojih prava i izbjegavanja sukoba s teškim izazovima vremena.

Zaključna razmatranja

Akademik Hamdija Ćemerlić svojim veoma kvalitetnim obrazovanjem, vrijednim naučnim radom, sa preko 75 objavljenih naučnih radova, stekao je najviše naučne titule. Učešćem u NOP-u bio je deklarisani i dokazani antifašista. Uspješno je obavljao najviše funkcije u obrazovanju i u državnoj vlasti. Bio je priznat i u međunarodnim naučnim i stručnim krugovima.

Demokratija je srž političkih ideja Hamdije Ćemerlića. On je dokazao da je jedini realni način postojanja i razvoja demokratskih političkih uvjerenja u totalitarnim režimima njihovo uporno održavanje kao ličnog stava. Svaki uvjereni demokrat mora se zalagati za praktično provođenje demokratskih principa, koliko je god to moguće. To je Hamdija Ćemerlić u svome nastavnom i naučnom radu dosljedno zastupao i ostvarivao, kao najveći naš autoritet u ustavnom pravu i zakonodavnoj djelatnosti. Kao mudar čovjek on je izbjegavao sukobe koliko god je to bilo moguće, smatrajući da se unutar sistema, i jedino tako, može nešto praktički postići.

Značajnu ulogu je Hamdija Ćemerlić igrao u afirmaciji nacionalne samobitnosti muslimana Bosne i Hercegovine, u borbi za priznavanje historijskog i nacionalnog identiteta našeg naroda i za njegovu punu ravnopravnost.

Svojim likom i djelom Akademik Hamdija Ćemerlić može biti uzor i svakako zaslužuje više pažnje današnjih naučnih institucija.

Summary

Professor Hamdija Ćemerlić with his very high quality education, a valuable scientific work, with over 75 published scientific papers, won the highest academic title. By participating in the National Liberation Movement he was declared and proven anti-fascists. He successfully performed the highest functions in educational institutions and state governments. He was known in international scientific and expert communities.

The core political ideas of Hamdija Ćemerlić was democracy. He proved that is the only way of survival and development of democratic political convictions in the totalitarian regimes its persistently maintenance as a personal attitude. Each convinced democrat must advocate for the practical implementation of democratic principles as much as possible. Hamdija Ćemerlić in his teaching and scholarly work consistently was represented and realized as our greatest authority in the constitutional right and legislative services. As a wise man, he avoided conflict as much as possible, considering that within the system and only in that way, we can achieve practically somewhat.

302

Hamdija Ćemerlić was played important role in affirmation national identity the Muslims of Bosnia and Herzegovina, to fight for recognition of historical and national identity and for their full equality. Professor Hamdija Ćemerlić with his image and work may be an example and definitely deserves more attention of the present academic institutions.

Izvori i literatura:1. Dossier Hamdije Ćemerlića sa FIN-a,2. Dossier Hamdije Ćemerlića sa ANU BiH,3. Dossier Hamdije Ćemerlića iz OSA-e BiH,4. Zbornik radova, Fakultet islamskih nauka, Sarajevo, br.11, 2006.5. Zbornik radova posvećenih Akademiku Hamdiji Ćemerliću, Akademija

nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1991. Prilog:BIBLIOGRAFIJA RADOVA AKADEMIKA HAMDIJE ĆEMERLIĆA Studije, rasprave, članci, zbirke1. Verifikacija poslaničkih mandata, Pravna misao, Beograd, br. 1-2, 1937, str. 72-77.2. Obavezno glasanje, Pravna misao, Beograd, br. 3–4, str. 258 – 265, IV 327.3. Les Systems elektroraux en Yugoslavije, edition Pierre Boussuet. Paris, 1937.

(doktorska disertacija) 4. Engleski izborni sistem, Pravosuđe, Beograd, br. 7/37, str. 511-519.5. Liberalni izborni sistem, Pregled, Sarajevo 1940. IV 542 .6. Zbornik dokumenata i podataka o NOP jugoslavenskih naroda, tom I, Istorijsko-

pravni zbornik Pravnog fakulteta u Sarajevu, Sarajevo, br. 2/49, str. 209-214.7. Osnovne odlike našeg izbornog sistema, časopis Narodna uprava, Sarajevo br.

1-2/50 str. 16-24. 8. Zbornik dokumenata i podataka o NOP jugoslavenskih naroda tom II, Istorijsko-

pravni zbornik Pravnog fakulteta u Sarajevu, Sarajevo, br. 3-4/50, str. 278-285.9. Rad Predsjedništva ZAVNOBiH-a na organizaciji i izgradnji narodne vlasti u

Bosni i Hercegovini, Istorijsko-pravni zbornik Pravnog fakulteta u Sarajevu, Sarajevo, br. 3-4 / 50 str. 157-179.

10. Nastanak i razvoj narodne vlasti u Bosni i Hercegovini, Godišnjak Istorijskog društva, Sarajevo, 1951,str. 54-94.

11. Lokalna samouprava u FNRJ, Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, Sarajevo sveska 1/53 str. 41-55.

12. Odbori Narodne skupštine, Arhiv za pravne i društvene nauke, Beograd, br. 1-2 /53, str. 73-80.

303

13. Narodni odbori u novom ustavnom sistemu, Narodna uprava, Sarajevo, br. 5/53, str. 73-79.

14. Ocjena ustavnosti zakona u FNRJ, Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, Sarajevo, sveska br.2/54 str. 211-230.

15. Problem sakupljanja, sređivanja i obrade dokumenata iz NOB, Narodna uprava, Sarajevo, br. 2/54, str. 134-137

16. Rad NOO na prosvjetno-kulturnom polju u Bosni i Hercegovini, Godišnjak Istorijskog društva B i H Sarajevo, 1955, VII, str. 103-118.

17. Razvoj organa pravosuđa u Bosni i Hercegovini, Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, Sarajevo, sveska br. 3/55, str. 281-302.

18. Rad NOO na ishrani NOV i stanovništva oslobođenje teritorije B i H, Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, Sarajevo, sveska IV/56, str. 411-441.

19. Deset godina ustavnosti FNRJ Narodna uprava, Sarajevo, br. 2-3/56 str. 61-67.20. Deset godina ustavnog razvoja N R Bosne i Hercegovine, Narodna uprava,

Sarajevo, br. 1/ 57.21. Samouprava proizvođača i prava čovjeka, Arhiv za pravne i društvene nauke,

Beograd, br.2/57 str. 231-239.22. Unutrašnja organizacija NOO, Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, Sarajevo,

sveska V / 57, str. 301-331.23. Osnovni principi društvenog i političkog uređenja FNRJ, izdavač: Radnički

univerzitet u Sarajevu, Sarajevo, 1957., str. 60.24. Problem viših oblika nastave na našem Univerzitetu, Pregled, Sarajevo, br. 12/57,

str. 216-220.25. Društveno upravljanje, monografija dr. Aleksandra Hristova, Narodna uprava,

br.1/58 str. 45-48.26. Društveno upravljanje i njegova unutrašnja struktura, Arhiv za pravne i društvene

nauke, Beograd, br. 2/58, str. 469-477.27. Problemi uredbe, monografija dr. Mustafe Kamarića, Pregled, Sarajevo, br. 10 –

12 / 58, str. 486 -490.28. Organizacija i razvoj zdravstvene i socijalne službe NOO u Bosni i Hercegovini,

Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, Sarajevo, sveska VI /58 str. 201-220.29. Deset godina revolucionarnog razvoja FNRJ, Narodna uprava, Sarajevo, br. 1/59

str. 255-271.30. 30. Osnivanje oblasnih narodnih odbora i Zemaljskog vijeća Bosne i Hercegovine,

Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, Sarajevo, sveska VII/59 str. 255-271.31. Neki aspekti komunalnog sistema u FNRJ, Godišnjak Pravnog fakulteta u

Sarajevu, Sarajevo, sveska VII /60 str. 17-36.32. Ustavno pravo, izdanje Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 1961, str 460.33. Privredna djelatnost NOO u Bosni i Hercegovini, Godišnjak Pravnog fakulteta u

Sarajevu, Sarajevo, sveska IX/ 61, str. 217 – 242.

304

34. Prednacrt Ustava i novi izborni sistem, Arhiv za pravne i društvene nauke, Beograd, br. 3 – 4 /62, str. 363- 369 .

35. Privredna djelatnost NOO u Bosni i Hercegovini ( zanatstvo , trgovina i industrija)Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, Sarajevo, sveska X / 62, str. 261 – 284.

36. Društveno i državno uređenje FNRJ, izdanje Više škole za socijalne radnike u Sarajevu, Sarajevo, 1962. godine.

37. Odnosi između federacije i federalnih jedinica u SFRJ, Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, Sarajevo, sveska XI / 63, str. 13 – 29.

38. Odraz načela društvenog samoupravljanja na sistem federalizma u SFRJ, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, Zagreb, god. XIV / 64, br. 1—2 , str. 26-- 32.

39. Ustavno pravo SFRJ, izdanje Više upravne škole u Sarajevu, Sarajevo, 1966. god.40. Izborne jedinice, Arhiv za pravne i društvene nauke, Beograd, br. 3-4 / 66, str.

370-380.41. Formiranje prve vlade Bosne i Hercegovine, Godišnjak Pravnog fakulteta u

Sarajevu, Sarajevo, sveska XIV / 66, str. 39 – 48.42. Izborne jedinice u SFRJ, Zbornik: Izborni sistem u uslovima društvenog

samoupravljanja, Beograd, 1967, str. 313 – 327. 43. Odraz krutosti Ustava na ustavni stabilitet, Prilozi SANU, Beograd, 1967, str.

35-46.44. Muslimanska narodna organizacija i aneksija Bosne i Hercegovine, prilozi SANU,

Beograd, 1967, str. 37-48. 45. Predsjednik Republike u skupštinskom SFRJ, Godišnjak Pravnog fakulteta u

Sarajevu, Sarajevo, br. XV /67, str. 39-56.46. Karakter i sastav Savezne skupštine, Socijalizam, Beograd,br. 11 / 68, str. 1421-

1426.47. Položaj Bosne i Hercegovine u jugoslovenskoj federativnoj zajednici, Pregled,

Sarajevo, vanredni broj 1968, str. 111-171. 48. Predgovor Zbornika dokumenata Predsjedništva ZAVNOBiH-a, Sarajevo, 1968,

str. 1-17.49. Sloboda kulturnog stvaralaštva na Univerzitetu ( pravni i politički aspekt ),

Univerzitet danas, Beograd, br. 2–3 / 69, str. 122–131. 50. Proces ostvarivanja osnovnih tekovina naše revolucije u toku NOB, Godišnjak

Pravnog fakulteta u Sarajevu, Sarajevo, 1969, str.15-33. 51. Podjela normativne funkcije u oblasti nauke i kulture, edicija Instituta za uporedno

pravo, Beograd, 1970. godine. 52. Povezivanje nauke, obrazovanja i privrede, Godišnjak Pravnog fakulteta u

Sarajevu, Sarajevo, 1970, str. 9-14.53. Odnos predstavnika prema biračima, Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu,

Sarajevo, sv. XIX, 1971, str.9-15.54. Neki aspekti skupštinskog sistema, Arhiv za pravne i društvene nauke, Beograd,

br. 2–3/ 73, str. 353–368.

305

55. Formen und Rechtswirkung der Zusamenarbeit zwichen Republiken und gebieten in der Socialischen Republik Jugoslawien, WGO fur Osturopeischen Recht, No.2, 1973, Hamburg.

56. Skupštinski sistem u Nacrtu novog ustava, Pravna misao, Sarajevo, 1973, str. 32-44.

57. Delegatski sistem u Nacrtu novog ustava, Opredjeljenja, Sarajevo, br. 5-6/73 str. 34-47.

58. Interfederalna saradnja u SFRJ, Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, Sarajevo, sveska XXI, 1973, str. 77-78.

59. Normativna djelatnost organa narodne vlasti u Bosni i Hercegovini u toku narodnooslobodilačke borbe, Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, sveska XXII, 1974, str. 383-394.

60. Državnost republika u jugoslovenskom federalizmu, Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, Sarajevo, sveska XXIV, 1976, str. 15-30.

61. Politički sistem i religija, Uporedni politički sistemi, Savremena administracija, Beograd, 1983, str. 368-394.

62. Podjela nadležnosti u federalnoj državi, Zbornik Univerziteta u Bloomingtonu, SAD, 1967. ( na engleskom ) .

63. Državna organizacija NR Bosne i Hercegovine, Enciklopedija Jugoslavije II, Zagreb, str. 63-63.

64. Sistem socijalističke demokratije, izdavač Radnički Univerzitet u Sarajevu, Sarajevo, str. 56

65. Razvoj političkih nauka u Bosni i Hercegovini, III Program Radio Sarajevo, VII/1978. str. 81-87.

66. Istorijsko porijeklo reprezentativnog i parlamentarnog režima, Gajret, kalendar, 1940, str. 64-70.

67. Doprinos Veselina Masleše izgradnji narodne vlasti, Akademija nauke i umjetnostiBosne i Hercegovine, Posebno izdanje knjiga 7, 1978. str. 109-117.

68. Samouprava u Islamskoj vjerskoj zajednici, El-Hidaje, 1942, br. 6- 8, str. 200-205.

69. Hilafet, El- Hidaje, 1942, br. 4-5. str. 82-89. 70. Prvi rezultati višegodišnji napora, Glasnik Sarajevo, XLIV, br. 2 str. 109-112. 71. Bosna i Hercegovina u Narodnooslobodilačkoj borbi, Savez društva istoričara

Jugoslavije, Beograd, 1965. god. str1-65.72. Prva Vlada Narodne Republike Bosne i Hercegovine, Arhiv Bosne i Hercegovine,

1985. VI, str II-VI.73. Saradnja Srba i Muslimana u borbi protiv aneksije Bosne i Hercegovine, Gajret,

1939. 74. Samoupravljanje u radnoj organizaciji, monografija Ibrahimagić Omera,75. Istorija SKJ ,76. Pravni položaj vjerskih zajednica u društveno–političkom sistemu SFRJ, Zbornik

radova, ITF, 1/1982, Sarajevo, str. 61-74.

306

Osman KavazovicSjećanje na život i djelo hafiza Budimlije

ŽIVOTNI PUT I SUDBINA HAFIZA ABDULAHA BUDIMLIJE„Što se zapiše – ostaje, što se pamti – iščezne.“ *28

Uvod

Sudbina hafiza Budimlije – sudbina je plejade umnih ljudi iz reda bošnjačkog naroda. Ako se osvrnemo samo jedno stoljeće unatrag na našu bosansku političku i društvenu dramu, uočit ćemo da su je obilježavali pojedinci, njih stotinjak, različitih gledanja i pripadanja, od političara, filozofa, književnika, pjesnika, romanopisaca, historičara, slikara, teoretičara i historičara književnosti, islamske uleme, turkologa, novinara, emigranata i drugih. I, gotovo da nije moguće naći razdoblje u kojem Bošnjaci nisu napadani, osporavani, zatvarani, progonjeni, ponižavani, ubijani... i to ne samo izvana, nego i iznutra, od sunarodnika, uvijek spremnih podanika „jurišnika“ da se, radi tuđeg interesa, „razračunaju sa svojima“.

Od rane mladosti poznavao sam hafiza Budimliju. Bio je čest gost u krugu moje familije. Kasnije sam imao čast da s njim sarađujem, da se družim, da mu budem pri ruci kad je bio hasta. Pokušat ću isključiti emocije sa željom da moje kazivanje bude realan i objektivan iskaz o ličnosti i djelu rahmetli hafiza Budimlije, jer samo ono što je objektivno ima svoju težinu i svoju vrijednost.

Rođenje, porijeklo i školovanje

Na početku knjige «Moja sjećanja» hadži hafiz Abdulah-efendija Budimlija o svom rođenju i porijeklu bilježi: „Rodio sam se u Foči 20. 11. 1922. godine. Po zvaničnom nufusu od oca Hasana i majke Zejnebe, rođene Isanović, kao četrnaesto i zadnje njihovo dijete. Dobio sam lijepo ime Abdulah, a pošto vodimo porijeklo iz Budima, po tome smo i dobili prezime Budimlija. Đedi mi je bilo ime Abdulah, njegovom ocu Sadik, a njegovom Husejn. Sa majčine strane, znam da mi je đedi bilo ime Mehmed, a neni Naza. (...) Rodio sam se pored plahovite rijeke Drine. Imao sam roditelje, braću, sestre i mnogobrojnu rodbinu oko sebe. Oko mene je bilo sve lijepo i čisto: voda, zrak, bašče, voćnjaci, šuma...“ *29 Po šukundjedu Husejnu, ranije su se zvali Husagići. Husejn je bio među bošnjačkim borcima, koji su skupa sa Osmanlijama zauzeli Budim, te je njegova porodica, po njegovom povratku u Foču, dobila prezime Budimlije. Budimlije su bile age i imali su veliki posjed u Foči s lijeve strane Drine, koji i danas nosi naziv Budimlije. „Otac mu je bio trgovac, a očeva majka Latifa bila 28 Mula Mustafa Ševki Bašeskija, Ljetopis, Sarajevo, 1997. 29 Hfz. Abdulah ef. Budimlija, Moja sjećanja, Izdavač: BZK Preporod BiH i BZK Preporod

Bijeljina, Sarajevo-Bijeljina 2004., str. 9.

307

je učena i pisala je Mushafe.“ *30 Majka Zejneba je bila veoma pobožna i učena žena. Završio je mahalski mekteb, a zatim mektebi-ibtidaiju, pa četverogodišnju osnovnu školu, te Hadži Mehmed-paše Kukavice medresu u Foči. *31

Hafiz Kur’ana

“Mi, uistinu, Kur’an objavljujemo, i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti.” *32 Komentator Kur’ana Ibni Kesir, kaže: „... sasvim je jasno da se to odnosi na Kur’an i da to upućuje na čuvanje od preinaka i promjena.“ *33 Jedan od brojnih aspekata kur’anske mu’džize (nadnaravnosti) očituje se, svakako, i u činjenici da je Kur’an knjiga koja se može u cîjelosti naučiti napamet. Osoba koja nauči Kur’an napamet naziva se hâfizu-l-Kur’an - čuvar Kur’ana i dobija titulu hafiza. Prvi hafiz Kur’ana, bio je lično Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, kojem je – kako ističe Allah dželle šanuhu u suri El-Kijame, ajeti 16-19 , zajamčeno da će ajeti koji mu se dostavljaju biti sačuvani u njegovoj memoriji. Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, veliča i hvali učenje Kur’ana napamet: „Ešrafu ummeti hamele tul-Kur’an.“ Ove riječi na bosanskom jeziku znače: „Časni ljudi među mojim sljedbenicima su hafizi Kur’ana.“ (prevod: hafiz Ibrahim Trebinjac, profesor). Od prvih dana Objave muslimani su bili nadahnuti djelom i riječima Poslanika i natjecali su se u memorisanju Kur’ana. Narodi koji su prihvatili islam također su učili Kur’an napamet i to je postalo nerazdvojivom tradicijom njihove kulturne baštine. Kur’an se na prostorima Bosne i Hercegovine uči napamet više od pet stotina godina. *34

U našim krajevima hafizi su izuzetno cijenjeni i poštovani. Abdulah Budimlija je hifz počeo učiti u medresi 1936. godine. Muhafiz mu je bio muderris Muhamed-efendija Bjelan, kojeg su, prema kazivanju hafiza Budimlije ,četnici zaklali u Foči, drugi dan Kurban-bajrama, 1942. godine. Hafiska dova je proučena 1938. godine u Carevoj džamiji u Foči. Na hafiskoj dovi su bili svi profesori medrese na čelu sa hafizom Omer-efendijom Muftićem i muderrisom Smail-begom Čengićem, koji je u medresi predavao kiraet. Sa kolegama – hafizima kojima je istog dana 1938. godine proučena hafiska dova u Carevoj džamiji u Foči (hafiz Uzeir-efendija Aganović i hafiz Alija-efendija Delić), prelazi u Sarajevo na pedagoško-metodski tečaj 1939. 30 Hfz. dr. Fadil Fazlić, Hafizi u Bosni i Hercegovini u posljednjih 150 godina, Sarajevo,

2006. El-Kalem, str. 145-146. 31 Osman Kavazović, Merhum hafiz hadži Abdulah-efendija Budimlija, Preporod, 15. 7.

2009., br 14/904., str. 4. 32 Kur’an, El-Hidžr, 9.33 Ibn – Kesir, tefsir, II izdanje, Sarajevo, 2002.-1423., po hidžri, str. 694.34 Hafiz dr. Safvet Halilović, Hafizi Kur’ana bit će prvaci među stanovnicima dženneta,

Novi Horizonti, broj 41. www.iltizam.org/tekstovi/read/2230 (Prilagođeno prema tekstu dr. Safveta Halilovića).

308

godine. Uporedo s tim, njih trojica su učili Ta’limul-Kur’an, pred kurra-hafizom Akif-efendijom Handžićem u Carevoj džamiji u Sarajevu.

Dolazak u Bijeljinu

U naponu mladosti prvo zaposlenje dobio je u Bijeljini 8. augusta 1939. godine. U novoj sredini veoma brzo je stekao prijatelje, upoznao grad, njegove ljude, materijalna, duhovna, kulturna i vjerska dobra. Savjesno radi u svojstvu pomoćnika džematskog imama-matičara, zatim kao muallim i vjeroučitelj u mektebu i školi, te drži analfabetske tečajeve za žene muslimanke. *35 U toku radnog vijeka bio je „vjeroučitelj u stručnoj šegrtskoj školi, upravitelj muške ibtidaije, poslovođa sreskog mearifsko-vakufskog povjerenstva, vjersko-prosvjetni referent (glavni imam, op. a.), predsjednik Odbora IZ Bijeljina, predsjednik i sekretar Udruženja ilmije. *36 Bio je član Glavnog odbora Udruženja ilmije u SR BiH, *37 član Vrhovnog sabora IZ-e za SFR Jugoslaviju *38 i član Sabora IZ-e za BiH, Hrvatsku i Sloveniju, *39 član Muftijstva u Tuzli, savjetnik reisu-l-uleme. *40 Kada je hafiz Abdulah Smajić obolio, hadži hafiz Abdulah-efendija Budimlija preuzima dužnost imama, hatiba i muallima u džematu Dašnica u Bijeljini gdje radi sve do novembra 1946. godine.

Bračni život

Hafiz Abdulah nije imao vlastitog potomstva. Živio je 47 godina u braku sa Fatimom, rođenom Mehmedović, kćerkom Rizvana i Hatidže iz Bijeljine. Fatimina majka Hatidža potiče iz poznate zvorničke familije Omer-Kavazovića. Fatima je bila velika mu’minka i preživljavala je sva iskušenja kroz koja je prolazio njen muž Abdulah-efendija. Preselila je na ahiret 1988. godine. Krajem iste godine hafiz je stupio u novi brak sa čestitom udovicom Ilduzom, kćerkom hafiza Ibrahima i Izete Islamović iz Bijeljine, koja iz prvog braka ima dva sina i kćerku. Njena djeca su puno pomogla majci i hadži hafizu Budimliji, posebno u muhadžirluku i starosti. *41 35 Ismet Kasumagić, Nepokolebljivi borac za očuvanje islamijeta u BiH: U povodu smrti

uglednog bošnjačkog intelektualca, i dugogodišnjeg saradnika Saffa, hadži hafiza Abdulaha ef. Budimlije, Saff, 14. 8. 2009., i http://www.focaci.org/

36 Fahira Fejzić, Dedžal – to su demagozi, Preporod, 1. juni 1990., broj 11/474., str. 8.37 Preporod, 1. oktobar 1971., broj 26., Proslava jednog jubileja (Specijalni prilog Preporoda). 38 Preporod, 1. juni 1976., broj 11 (138), str. 1-5; Preporod 15-30. juni 1977., broj 12/163.,

str 5. i Preporod, 15. juni 1981., broj 12., str. 1-4. 39 Preporod, 1-15 maja 1976., broj 9-10 (136/37)., str. 2-4. i Preporod, 1. juni 1981., broj 11,

str. 7. 40 Ismet Kasumagić, Nepokolebljivi borac za očuvanje islamijeta u BiH: U povodu smrti

uglednog bošnjačkog intelektualca, i dugogodišnjeg saradnika Saffa, hadži hafiza Abdulaha ef. Budimlije, Saff, 14. 8. 2009., i http://www.focaci.org/

41 Osman Kavazović, Merhum hafiz hadži Abdulah-efendija Budimlija, Preporod, 15. 7. 2009., broj 14/904., str. 4.

309

Član organizacije Mladi muslimani...

U toku Drugog svjetskog rata u Bijeljini je djelovala sekcija Mladi muslimani, čiji je cilj bio poboljšati vjerski i prosvjetni život muslimana, ukazati na strahote rata i zauzimati se na svakom mjestu da Bošnjaci ne učestvuju u nasilju, nepravdi i zločinu. Članovi sekcije su bili angažovani na zbrinjavanju brojnih izbjeglica, posebno iz Podrinja. Pri sekciji Mladi muslimani, hafiz Budimlija je bio član Odbora za zbrinjavanje muhadžira. Bio je i član kulturno-prosvjetnih i humanitarnih društava, kao što su: Gajret, Uzdanica i Zora, te kasnije Merhamet i Preporod.

Bijeljinska rezolucija

Članovi El-Hidaje su inicijatori i potpisnici brojnih rezolucija u Prijedoru, Sarajevu, Mostaru, Zenici, Tuzli, Bijeljini, Zenici i drugim mjestima kojim se osuđuju zlodjela i nasilja nad nedužnim stanovništvom u Bosni i Hercegovini. Hafiz Abdulah-efendija Budimlija je potpisnik Bijeljinske rezolucije 2. decembra 1941. godine. Svakako vrijedi zabilježiti da su Bijeljinsku rezoluciju potpisala 73 najuglednija Bošnjaka iz Bijeljine, među kojima je i 8 imama. U jednom intervjuu hadži hafiz će potvrditi da bi opet potpisao istu rezoluciju, pa kaže: „Moja vjera mi to nalaže. Pa zar čovjek koji je opredijeljen da slijedi Božiju riječ i uputu nije obavezan da to uradi? Jeste.“ *42 O donošenju Bijeljinske rezolucije 2. 12. 1941. godine hadži hafiz Budimlija u časopisu Hikmet, piše: „Glavni povod donošenja Rezolucije bio je napad na Koraj od strane četnika i partizana zajedno, u kome su ubijali, klali, pljačkali, palili i žarili sve što im je došlo pod ruku.“ *43

Uvaženi akademik Muhamed Filipović o rezolucijama muslimana kaže: „Muslimani mogu ubrajati u najsvjetlije stranice svoje historije stav prema fašističkim progonima Jevreja, Roma i Srba, koji je bio jedinstven u Evropi, a izražen je u muslimanskim rezolucijama.“ *44

Služenje vojnog roka...

U novembru 1946. godine odlazi na odsluženje vojnog roka kojeg služi u Bitolju i Skoplju, gdje je završio sanitetsko-bolničarsku obuku. U vojsci je upoznao dvojicu hafiza, Ejuba Kavazovića i Džemala Hodžića, zv. Gagić i s njima je u slobodnom vremenu preslušavao Kur’an. Nakon osam i po mjeseci proglašen je stalno vojno nesposobnim i vraća se u džemat Dašnicu, gdje radi sve do 7. septembra 1949. godine.*45 42 A(lmasa) Hadžić, Nije život ako ti je sve potamam, Dnevni avaz, Sarajevo, 11-12. oktobar

2007.43 Abdulah Budimlija, Nešto o Bijeljinskoj rezoluciji 1941., Hikmet, Tuzla, 24. Rebiul-ahir

1415. (30. IX 1994., broj 9-10 (81-82), str. 336-337. 44 Akademik Muhamed Filipović, Antifašizam iz NOB-a služi na čast muslimanima, Dnevni

avaz, subota 24. 9. 2011., Sedmica – politički prilog, str. 14-15. 45 Osman Kavazović, Merhum hafiz hadži Abdulah-efendija Budimlija, Preporod, 15. 7.

2009., broj 14/904., str. 4.

310

... obnova članstva

Nakod dolaska iz vojske, hafiz Budimlija je nastojao obnoviti svoje članstvo u organizaciji Mladi muslimani. O tim danima u knjizi Moja sjećanja, piše: „... pokušao sam uspostaviti vezu sa svojim bivšim saradnicima koji su bili članovi El-Hidajine sekcije Mladi muslimani, ali se ni jedan nije smio pojaviti. Prestali su dolaziti u džamiju. (...) Domalo su se neki od njih uključili u članstvo SK. Koncem 1948. godine došao mi je rahm. Fikret Pločo, kući u Bijeljinu, po zadatku, da me ponudi da stupim u članstvo tajne organizacije Mladi muslimani. (...) Nažalost, više se nismo vidjeli. Umjesto rahm. Fikreta došao mi je, nakon mjesec, Osman Dobrača. (...) Donio mi je Pravilnik i još neke brošure, čiji je sadržaj većinom vjerskog karaktera, sa kojima je trebalo upoznati članove, da bi što bolje shvatili svoju vjeru. (...) Tom prilikom sam obavijestio Osmana da sam otpočeo sa organizovanim radom i da već postoje dvije trojke.“ *46

Na tribini pod nazivom Mladi muslimani – iskra u vremenu, koja je održana u Tuzli 12. 12. 2006. godine, hafiz Budimlija je, između ostalog, istakao da su članovi ove organizacije bili među sobom solidarni, nepokolebljivi i nesalomljivi. Svojim programom i aktivnostima članovi El-Hidaje su nastojali ukazati Bošnjacima na strahote rata i zauzimali su se na svakom mjestu da Bošnjaci ne učestvuju u nasilju, nepravdi i zločinu.

Hapšenje 7. septembra 1949...

Nažalost, kao dokazani antifašista, patriota i borac za istinu, pravdu, jednakost i toleranciju, hadži hafiz Budimlija je kao član Udruženja El-Hidaje, odnosno organizacije Mladi muslimani, poslije Drugog svjetskog rata uhapšen, osuđen i upućen na robiju. Uhapšen je oko ponoći 7. septembra 1949. godine. Odveli su ga prvo u OZN-u u Bijeljini, a zatim, nakon kraćeg ispitivanja, u zatvor. „Ni do danas nisam saznao ko je mene otkrio i na koji način sam otkriven.“ *47 Prema kazivanju hafiza Budimlije, svu su kuću pretresli, penjali su se na tavan, ali nisu ništa sumnjivo našli. Kad su mu pokazali nalog za hapšenje, na njih se izvikala njegova Fatima hanuma koja je bila veoma odvažna. „Zašto ga vodite? On nije ništa kriv!“ „Te mi njene riječi i danas odzvanjaju u ušima, i pamtim njenu odvažnost, kada je pokušala udariti glavnog stolicom po glavi, ali su je spriječili.“ *48

46 Hfz. Abdulah ef. Budimlija, Moja sjećanja, Izdavač: BZK Preporod BiH i BZK Preporod Bijeljina, Sarajevo-Bijeljina 2004., str. 67-68.

47 Hfz. Abdulah ef. Budimlija, Moja sjećanja, Izdavač: BZK Preporod BiH i BZK Preporod Bijeljina, Sarajevo-Bijeljina 2004., str. 69.

48 Hfz. Abdulah ef. Budimlija, Moja sjećanja, Izdavač: BZK Preporod BiH i BZK Preporod Bijeljina, Sarajevo-Bijeljina 2004., str. 69.

311

Iste noći je uhapšen i Alija Sadiković, imam iz Janje, član njegove trojke. Obojicu su sutradan sproveli autobusom u Okružni zatvor u Tuzli, a onda u Štok (Štok je dobio naziv po projektantu Štoku, porijeklom Nijemcu, op. a.), gdje je odmah počelo isljeđivanje. Isljednik je bio Cvjetko Guzina, koji je posebno nemilosrdno tukao hafiza koji je uhapšen sa ahmedijom na glavi. Poslije batina prebačen je u ledaru u kojoj se zbog vode do koljena nije moglo ni leći ni čučnuti. Tu je proveo petnaest dana, a skoro svaku noć je isljeđivan uz tuču, zlostavljanje i psovku. Nakon petnaest dana, suočili su ga sa trećim članom njegove trojke, hadži Hazimom-efendijom Hodžićem iz Janje. Tada je tek hafiz bio na mukama, jer su isljednici tražili da otkrije koje još članove Mladih muslimana nisu uhapsili. U toku istrage koja je trajala tri mjeseca hafiz nije nikoga teretio. Pored fizičkih i psihičkih maltretiranja, gladovanje je bilo iscrpljujuće. Na optužnici, pored hafizove trojke, pridodata su još trojica, koje je hafiz upoznao tek na sudu. To su bili Jusuf Bilajac i Husejn Kavazović, oba od Gradačca, svršenici gradačačke Svirac medrese, i Edhem Šahinović iz Visokog, kožarski stručnjak. *49

„Suđenje je vodio Bajro Mešić iz Tuzle, koji nam je saopćio kazne, koje su unaprijed bile određene, ovim redom: Abdulah Budimlija 10, Jusuf Bilajac 8, Edhem Šahinović 7, Alija Sadiković 6, Hazim Hodžić 6 i Husejn Kavazović 3 godine, ukupno 40 godina. Koliko znam, niko od nas šesterice nije se žalio na presudu.“ *50 Ubrzo, nakon suđenja, pokupili su 120 osuđenika iz Tuzle i sproveli u Crnu Goru u Titograd/Podgoricu, među kojima je bila i ova šestočlana grupa. Sprovedeni su u mjesto Zagorić, gdje su ih strpali u tamnice bez prozora. Svaki dan su pješice išli i vraćali se iz Titograda gdje su kopali temelje za zgradu SUP-a. Zbog iscrpljujućeg fizičkog rada u Titogradu jako je oslabio i vraćen je u Štok u Tuzlu i radi u rudnicima Kreka, Bukinje i Lipnica. Kasnije je prebačen u Zenicu, gdje provodi oko petnaest mjeseci radeći u livnici i tokariji, odakle je prebačen u Rudnik uglja Barbara kod Zenice. Hafizova grupa je iz rudnika prebačena na izgradnju pruge Breza-Vareš na betoniranje tunela. Ponovo ga vraćaju u kaznionu u Zenici, gdje se insistiralo na „revidiranju stava“, kada su tvrdokorni ubacivani u zloglasne ćelije Staklare. U Zenici je radio i na tucanju kamena, kada je potiho, pa sve glasnije učio Kur’an što je ohrabrivalo zatvorenike. Robijao je i u Sarajevu, gdje je radio na izgradnji zgrade SUP-a. U zeničkoj robijašnici je ostao do kraja 1953., kada je amnestiran, ali je iza toga još dvije godine bio bez građanskih prava. *51

„Godine 1953. jedan od zatvorenika zeničkog zatvora, izvjesni Ante Artner, čistio je zatvorski tavan i tom prilikom našao jednu malu knjigu, veličine nekoliko centimetara. To je bio Mushaf koga je spomenuti zatvorenik tajno predao muslimanima zatvorenicima. Nekoliko njih je odlučilo da tajno, na papirićima, iz ovog pronađenog

49 Osman Kavazović, Merhum hafiz hadži Abdulah-efendija Budimlija, Preporod, 15. 7. 2009., br 14/904., str. 4.

50 Hfz. Abdulah ef. Budimlija, Moja sjećanja, Izdavač: BZK Preporod BiH i BZK Preporod Bijeljina, Sarajevo-Bijeljina 2004., str. 77-78.

51 Hfz. Abdulah ef. Budimlija, Moja sjećanja, Izdavač: BZK Preporod BiH i BZK Preporod Bijeljina, Sarajevo-Bijeljina 2004., str. 78- 85., i prema kazivanjima hafiza Budimlije koja sam zabilježio 2008. godine.

312

primjerka, prepišu cijeli Mushaf. Pošto je tekst bio vrlo sitan, naočale sa većom dioptrijom pozajmio im je fra Didak Burić, provincijal hercegovački. Cijeli Mushaf, u zatvorskim ćelijama, prepisali su: Derviš-efendija Spahić, Omer-efendija Okanović i Mustafa-efendija Mujagić. Nakon toga prijepis su pregledali: hafiz Mahmut Traljić, hafiz Abdulah Budimlija i hafiz Hamid Muftić.“ *52 Po izlasku iz zatvora, na veliko insistiranje džematlija, dozvoljeno mu je da bude imam Dašnice džamije u Bijeljini. Poslije preseljenja na ahiret Hajdar-efendije Tešnjakovića, dolazi na mjesto imama Atik džamije 1960. godine i na toj dužnosti ostaje sve do penzionisanja 1975. godine. Najljepše godine mladosti proveo je na robiji, a ostatak života proveo je pod prismotrom obavještajnih službi komunističkog režima. Imao je dosta neprijatelja u vlasti, ali i u redovima Islamske zajednice, čiji je jedan dio bio u direktnoj vezi sa obavještajnim službama. „Živio sam pod prismotrom UDBE. Nažalost i pod prismotrom kolega. Bila su to teška i sumorna vremena“ – kazivao je hadži hafiz Budimlija. *53

...Hapšenje 15. septembra 1981.

Nakon trideset dvije godine ponovo je uhapšen i osuđen zbog diskusije na predramazanskom savjetovanju u Sarajevu u maju 1981. godine, kojem su prisustvovali članovi Sabora, predsjednici i vjersko-prosvjetni referenti odbora Islamske zajednice, najviši funkcioneri IZ i predstavnici Republičke komisije za odnose sa vjerskim zajednicama. Na ovom savjetovanju hafiz Budimlija je prisustvovao u svojstvu člana Sabora i predsjednika Medžlisa IZ Bijeljina. Na savjetovanju je vjerko-prosvjetni referent Mešihata govorio kako se u školama masovno nudi djeci svinjetina na užinama i školskim obrocima i da bi vjerski službenici trebali o tome povesti računa, i djelovati na svome terenu na najbolji način da se to stanje popravi. Zaključke sa savjetovanja hafiz Budimlija je prenio u svoju bazu u Bijeljini. Naišao je na odobravanje. Svi prisutni u Odboru su se složili da se, pošto je duže vremena bilo niz roditeljskih molbi i zahtjeva da se nešto poduzme kako bi im djeca mogla jesti hranu bez svinjskih prerađevina, uputi molba i dopis jednoj bijeljinskoj osnovnoj školi koja je prednjačila u serviranju svinjetine, da se to pitanje pokuša riješiti. „Dopis je poslan Osnovnoj školi „Hamza Hamzić“. Potpisnik zahtjeva je bio hafiz Budimlija. (...) Škola „Hamza Hamzić“ nije nikad odgovorila na ovaj dopis Islamske zajednice. Jedino je odgovorilo jedno drugo mjesto – 15. septembra 1981. g. u 5 sati i trideset minuta izvršen je pretres Budimlijinog stana i on je odveden u zatvor. U Tuzli je dva dana isljeđivan i po noći vraćen u Bijeljinu. Iste noći 17. septembra, hafizu Budimliji je suđeno po Zakonu o javnom redu i kažnjen je sa šezdeset dana zatvora. Opštinski sud u Bijeljini pod brojem 4507/81, 19. 9. 1981. g. donio je presudu da je hafiz Abdullah Budimlija kriv: a) Što je u februaru i martu 1981. g. na javnom mjestu u Bijeljini, u prostorijama IZ, iznosio

52 Hfz. dr. Fadil Fazlić, Hafizi u Bosni i Hercegovini u posljednjih 150 godina, Sarajevo, 2006. El-Kalem, str. 70.

53 Osman Kavazović, Zabilježeno 1. aprila 2008. u stanu hafiza Budimlije u Tuzli.

313

tvrdnje da su vlasti u našem društvu svojim zahtjevima ograničile vjersku slobodu građana i suzile prostor djelovanja vjerskih zajednica i isticao potrebu da vjernici u Jugoslaviji treba da imaju prostor na TV-u i radiju i da se u duše muslimana uvukao strah, jer ne smiju da ispoljavaju svoje osjećaje, i time je prekršio Zakon o javnom redu i miru. b) Što je u junu 1981. g. (na njegovu inicijativu) poslao pismo Osnovnoj školi „Hamza Hamzić“ u Bijeljini, u kojem se govori da se učenicima muslimanske nacionalnosti nude proizvodi od svinjskog mesa i da mu se zbog toga obraćaju roditelji djece i da se to ubuduće ne čini (...) čime je učinio prekršaj Zakona o javnom redu (...) Danas, kad se o ovome priča, hafiz ne želi da pominje imena svjedoka. Nakon stvarnog zatvora, hafiz je sam sebe zatvorio u vlastiti zatvor. Opredijelio se za kućni pritvor i samoću. Svojom voljom. Izlazio je samo za vrijeme džume i na dženaze. U vremenu koje je uslijedilo, hafiz Budimlija proučio je nebrojeno puta Kur’an, čak ga je snimio na kasete, a počeo je i da ga rukom piše.“ *54

Pričao mi je da mu je najteže padalo što je bio doslovno odbačen od svih organa Islamske zajednice, iako je osuđen zbog realizacije stavova i zaključaka sa Savjetovanja imama u Gazi Husrevbegovoj medresi u Sarajevu, 16. maja 1981. godine. Isto tako, bio je iznenađen i doživio je jednu vrstu šoka kad su se u istražnom postupku pojavile njegove kolege – imami i najbliži saradnici. Njegove aktivnosti i harizma zasmetale su pojedincima u Islamskoj zajednici, prije svega karijeristima, anarhistima. U prvo vrijeme bila je to ljubomora, a zatim zavist, koja se pretvorila u mržnju. Pratili su to i prepoznali ljudi iz Partije koji su, uz pomoć nekih sitnih duša, isplanirali hapšenje i diskreditaciju ovog uzornog alima.

Prepisivanje Kur’ana

Vjerovatno na svijetu nema knjige koja ima toliki broj rukopisnih primjeraka, knjige kojoj je posvećeno toliko ljubavi, pažnje, brige i poštovanja kao što je slučaj sa Kur’ani-Kerimom. Sve do pojave štamparije, kaligrafi su stoljećima prepisivali Kur’an iz razloga što je postojala nasušna potreba za Mushafom. Protokom vremena, odnosno pojavom štamparija, sasvim razumljivo, opada i broj prepisivača Kur’ana. A sada vas molim da zastanemo na tren i zamislimo čovjeka koji zna Kur’an napamet, koji živi u vremenu i prostoru kad u zemlji Bosni ima na hiljade štampanih Kur’ana, i on donosi nijjet (odluku) da svojom rukom prepiše Kur’an. Samo Allah dželle šanuhu zna koja je, i kolika je to ljubav prema Kur’anu tekla venama hafiza Budimlije. U toku agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu nestalo je deset posljednjih džuzova, ali ih je hafiz dopisao u Tuzli – krajem marta 2005. godine. Pričao mi je o prepisivanju Kur’ana u vremenu po izlasku iz zatvora, te između ostalog rekao: „... U tom teškom vremenu, Kur’an mi je bio ona nevidljiva unutarnja snaga.“ *55 54 Fahira Fejzić, Dedžal – to su demagozi, Preporod, 1. juni 1990., broj 11/474., str. 8., i

Hfz. Abdulah ef. Budimlija, Moja sjećanja, Izdavač: BZK Preporod BiH i BZK Preporod Bijeljina, Sarajevo-Bijeljina 2004., str. 89-90.

55 Osman Kavazović, Zabilježeno 1. aprila 2008. u stanu hafiza Budimlije u Tuzli.

314

Sa zadovoljstvom mogu reći da sam, nekoliko puta, imao priliku u rukama držati originalni primjerak Kur’ana kojeg je hafiz Budimlija prepisao, te na njegovu molbu iz pomenutog Kur’ana proučiti suru Al-Burudž. Kad je hafiz Budimlija teško obolio, nekoliko mjeseci prije preseljenja na ahiret, nazvao me je i zamolio da dođem do njega. Našao sam hafiza u postelji. Započeo je priču, da je veći dio njegove biblioteke otkupio hadži Husejn-efendija Jukan iz Kerepa – kojem je hafiz Budimlija bio profesor i muhafiz. Sa suzama u očima pričao je kako gotovo dvije trećine skromne imamske penzije troši na lijekove, te da nema dovoljno sredstava za život i da je primoran ponuditi rukopis Kur’ana Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu – da ga otkupi. Bio mi je ovo jedan od najtežih trenutaka u životu. Skrivao sam suze i jedva sam govorio. Zamolio me je da kontaktiram sa direktorom Gazi Husrev-begove biblioteke, dr. Mustafom Jahićem, i da mu prenesem selam, uz molbu da stručnjaci ove biblioteke posjete hafiza Budimliju i pogledaju primjerak Kur’ana, te daju svoje stručno mišljenje o njemu, i po mogućnosti da biblioteka otkupi njegov rukopis. Naravno, poslušao sam ga i sutradan nazvao dr Mustafu Jahića. Hafiz Budimlija mi je pričao da ga je lično nazvao direktor biblioteke, te kasnije poslao dvojicu ljudi koji su pogledali primjerak Kur’ana. Međutim, hafiz nije bio zadovoljan njihovom posjetom. Znam sigurno da biblioteka nije otkupila ovaj rukopis za života hafiza Budimlije. U oktobru 2011. godine u biblioteci Behram-begove medrese saznao sam da je originalni rukopis Kur’ana hafiza Budimlije dospio u Gazi Husrev-begovu biblioteku i imao sam priliku držati u ruci digitalni otisak (kopiju) Kur’ana hafiza Budimlije, na čijim stranicama stoji ovaj tekst: „Ova knjiga je digitalni otisak (kopija), rukom pisanog Kur’ana kojeg je napisao hafiz Abullah Budimlija. Na osnovu Zaključka Rijaseta Islamske zajednice br. 01-SM-03-1649/10 od 5. oktobra 2010. godine, odnosno 27. ševvala 1431. godine po Hidžri, originalni primjerak će se čuvati u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu a kopija štampana u jednom primjerku u Behram-begovoj medresi u Tuzli. (Štampano u „El-Kalemu“ – izdavačkom centru Rijaseta Islamske zajednice u BiH, Sarajevo, 1432. g. po H./2011. godine).“ *56

Pisana riječ

Hafiz Abdulah-efendija je čovjek koji je mnogo znao, pamtio, pisao, bilježio, ali zbog spleta životnih okolnosti nije mnogo objavljivao. Posjedovao je bogatu privatnu biblioteku od oko 2800 starih rukopisa, raznih knjiga i časopisa. *57 Njegova pisana riječ činila je vjersku i kulturnu baštinu naroda kojem je pripadao. Pored pomenutog prepisa Kur’ana, autor je četiri knjige: Hafizove latife - Bošnjaci u

56 Prepis teksta sa digitalnog otiska (kopije) rukom napisanog Kur’ana iz pera hafiza Abdulla-efendije Budimlije koji se čuva u Behram-begovoj biblioteci u Tuzli.

57 Hfz. dr. Fadil Fazlić, Hafizi u Bosni i Hercegovini u posljednjih 150 godina, Sarajevo, 2006. El-Kalem, str. 145-146.

315

pričama, dosjetkama i šalama *58, Moja sjećanja *59, Čuvajte se zabranjenih djela *60, Hutbe *61 i kataloga Kaligrafija arapskog pisma. *62 Kako u svojoj knjizi, Bosanski mevlud – prvi notni zapis Mevluda, navodi doajen bosanskog sevdaha Omer Pobrić, hadži hafiz Budimlija je izvršio izbor tekstova mevluda, bio konsultant, te sastavio i proučio dovu. *63 Pisao je i objavljivao radove u Glasniku, Preporodu, Islamskoj misli, Zmaju od Bosne, Hikmetu, Saffu i mnogim drugim glasilima. Pisao je u stihovima, s puno topline i poštovanja, tarihe prijateljima i kolegama iz krugova uleme, te tarih iznad ulaznih vrata za Atik džamiju u Bijeljini. U prilogu ovog rada donosim bibliografiju objavljenih radova hafiza Budimlije do kojih sam došao istražujući njegov život, lik i djelo. Međutim, budućim istražiteljima ostaje u amanet da istraže pomenute časopise i novine, jer nisam uspio doći do svih brojeva, dok moji prijatelji spominju da je hafiz Budimlija pisao i za još neke časopise i novine, kao: Novi horizonti, Kabes, Novi muallim, Misak, Sumeja, Semberske novine, glasilima u izdanju Udruženja Mladi muslimani - Glas Mladih muslimana i Bihnam, te glasilima komandi i jedinica 2. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Kaligrafija

Jedan od najboljih kaligrafa u Bosni i Hercegovini u posljednjih sto godina, Ešref Kovačević, u jednom intervjuu za Islamsku misao, kaže: „Arapsko pismo, za razliku od evropskih, ima veliku sposobnost prilagođavanja, geometrijskim likovima posebno. (...) Upravo zbog te svoje sposobnosti arapsko pismo i jeste dobilo epitet najljepšeg pisma na svijetu. (...) I naše podneblje može se pohvaliti svojim istinskim umjetnicima – kaligrafima. Njihova djela stalno odišu genijalnošću, invencijom, skladom, ukusom, mjerom, jednom riječju, ljepotom. Ta djela plijene, izazivaju divljenje, poštovanje.“ *64 Hafiz Budimlija je bio poznat kaligraf, te je u tom svojstvu prepisao kompletan Kur’an. 58 Abdulah Budimlija, Hafizove latife - Bošnjaci u pričama, dosjetkama i šalama, Izdavač:

Harfo-graf, Tuzla, Tuzla 1997.59 Hfz. Abdulah ef. Budimlija, Moja sjećanja, Izdavač: BZK Preporod BiH i BZK Preporod

Bijeljina, Sarajevo-Bijeljina 2004. 60 Hfz. Abdullah Budimlija, Čuvajte se zabranjenih djela, Tuzla, 2005. god., Izdavač:

Behram-begova medresa u Tuzli. 61 Hfz. Abdullah Budimlija, Hutbe, Sarajevo, 2010./1431. god. po H., Izdavači: El-Kalem –

izdavački centar Rijaseta IZ u BiH i Udruženje Mladi muslimani. 62 Hfz. dr. Fadil Fazlić, Hafizi u Bosni i Hercegovini u posljednjih 150 godina, Sarajevo,

2006. El-Kalem, str. 145-146.63 Omer Pobrić, Bosanski mevlud – prvi notni zapis Mevluda, Visoko, 1998./1418. h. g., str.

18-21.. 64 Nusret Čančar, Kaligrafija kao zaustavljena svjetlost: Razgovor sa Ešrefom Kovačevićem,

Islamska misao, mart 1989., broj 123., str. 4-12.

316

Kada govori o kaligrafiji i prvim levhama koje je napisao, hafiz Budimlija kaže: „Ljubav prema Kur’anu opredijelila me je da se bavim kaligrafijom. U ranoj mladosti divio sam se levhama koje su krasile fočanske džamije, medrese, turbeta, kao i levhama koje je posjedovala moja porodica i familija.“ *65

Dolaskom na školovanje u Sarajevo započinje njegova istinska ljubav prema kaligrafiji, te u Šeheru piše prve levhe, zatim protokom vremena razvija, usavršava i njeguje svoj stil u ovoj vrsti umjetnosti. Danas njegove levhe krase mnoge naše kuće, stanove, mesdžide, džamije, prostorije Tuzlanskog muftijstva, Behram-begove medrese i biblioteke. Napisao je levhe za mesdžid u Komandi 2. korpusa i mesdžid u Kasarni Husejn-kapetan Gradaščević u Tuzli. Sa akademskim slikarem prof. Fuadom Kasumovićem autor je „... dvije izložbe Nur i Ezzudžadže u Galeriji portreta u Tuzli 1994. i 1995.“ *66

Bosanski mevlud

Hafiz Budimlija, kaže Fahira Fejzić, „uči tipičnim bosanskim mekamom.“ *67 Umilnim glasom je znao oplemeniti tekst koji uči/recituje i tako nahraniti srca i duše slušalaca. Kao učač Kur’ana, mevluda, ilahija, kasida i salavata bio je poznat u cijeloj Bosni i Hercegovini i šire. Na molbu rahmetli Omera Pobrića aktivno je učestvovao u projektu Bosanski mevlud, koji je snimljen na audio kasete. O učešću i doprinosu hafiza Budimlije u snimanju Bosanskog mevluda Omer Pobrić prilikom posjete Kasim-efendiji Mašiću iz Travnika, upita ovog starinu: „Efendija, ima li još neko, u Bosni, da zna ovako?“ „Ima, u Tuzli, bolji od mene, moj ahbab hafiz Abdulah-efendija Budimlija, prognanik iz Bijeljine. Samo pohiti. Star je.“ (...) ‘Odoh u Tuzlu da tražim izbjeglicu iz Bijeljine, hafiza Abdulaha-efendiju Budimliju. Na petom katu solitera, u stančiću, sjedi star a lijep čovjek u stolici za ljuljanje i nešto čita. Osamdesetih godina, sijeda kosa, blag pogled, dobrodušna čehra i savršena urednost. Podsjeti me na mog rahmetli abu. (...) Podrža hafiz Abdulah-efendija moju zamišljenu koncepciju, a snimanjem prepoznah i potvrdih bosansku kajdu mevluda.’ „Koliko godina hafiz-efendija učestvuješ u mevludima?“ „Preko šezdeset.“ „Možeš li mi, iz tvog ogromnog iskustva, od postojećih pisanih tekstova mevluda, izabrati dijelove koje narod najviše voli i oformiti cjelinu?“ „Mogu, ako Bog da.“ – prihvati hafiz-efendija i tako riješih problem teksta mevluda.’ *68 Kako navodi rahmetli Omer Pobrić, hadži hafiz Budimlija je bio aktivni konsultant na projektu Bosanski mevlud, izvršio je izbor tekstova, te sastavio i proučio dovu za ovaj mevlud. Omer Pobrić je između ostalog za hafiza Budimliju rekao da je „intelektualna gromada i čovjek zaslužan svakog poštovanja.“ * 69

65 Osman Kavazović, Zabilježeno 1. aprila 2008. u stanu hafiza Budimlije u Tuzli. 66 Hfz. dr. Fadil Fazlić, Hafizi u Bosni i Hercegovini u posljednjih 150 godina, Sarajevo,

2006. El-Kalem, str. 145-146., i http://www.focaci.org/67 Fahira Fejzić, Dedžal – to su demagozi, Preporod, 1. juni 1990., broj 11/474., str. 8. 68 Omer Pobrić, Bosanski mevlud – prvi notni zapis Mevluda, Visoko, 1998./1418. h. g., str.

18-21.. 69 http://www.institutsevdaha.net

317

Vazovi, hutbe i arebica

Hadži hafiz Abdulah-efendija Budimlija spadao je u plejadu naše tradicionalne uleme. Golemo iskustvo i znanje posvetio je izučavanju vjere, kulture i tradicije. Slovio je i kao dobar vaiz. Vazio je na mnogim islamskim svečanostima, kao što su: otvorenja džamija, mevludi, tevhidi, sunetluci, ikrar dove... Kao hatib na džuma-namazima prevodio je i pisao hutbe. Bio je rado viđen predavač i gost mnogih akademija, simpozija, savjetovanja, konferencija, seminara, tribina, promocija knjiga, izložbi slika i levhi, te u mnogim TV i radio emisijama. Osnovne karakteristike javnih nastupa hafiza Budimlije su: aktuelnost teme, obraćanje na lahak i svima razumljiv način, sigurnost u govoru, citiranje ajeta i hadisa, naglašavanje određenih poruka, navođenje primjera iz života ashaba i značajnih ličnosti, koristio je pauze, pokrete, gestove, hikaje, šale i dosjetke tokom govora. U govoru je koristio islamske termine: mu’min, mu’minka, emanet, šehadet, iman, islam, abdest, namaz... Među prvim hatibima u BiH počeo je prevoditi hutbe na bosanski jezik. U toku radnog vijeka drži vazove zasebno za muškarce i žene, zatim kurseve, predavanja za borce, studente i omladinu, vrši šerijatska vjenčanja, akike, uči mukabele, te piše razne dove, govore i apele. Veoma dobro je poznavao arapski jezik i pisao na njemu, dok je na njemačkom jeziku čitao. Pisao je i arebicom – pismom koje su stvorili Bošnjaci i prilagodili ga fonetskom sistemu bosanskog jezika. Inače, na ovom pismu nastala je duhom i umjetnošću bogata književnost, nazvana alhamijado književnost. Čuvao je mnoga pisma, dopisnice, razglednice, čestitke i fotografije. Prema kazivanju dr Izeta Šabotića, direktora Arhiva Tuzlanskog kantona, jedan dio građe hafiza Budimlije nalazi se u ovoj ustanovi.

Hadž i putovanja

Od 1966. do 1980. pet puta je obavio hadždž. Kao aktivni imam zijaretio je mnoga mjesta u zemlji i inostranstvu. Kao imam posjetio je Saudijsku Arabiju, Egipat i Tursku. Kao penzioner posjetio je Siciliju, vulkan Etnu, Španiju, Maroko, Maltu, Tunis i Alžir. Bio je u delegaciji Udruženja ilmije koja je prisustvovala Međunarodnoj islamskoj konferenciji u Londonu koja je održana od 3. do 12. aprila 1976. godine. Svuda je bio rado viđen gost. I danas mnogi ljudi prepričavaju putovanja, sijela i druženja sa hafizom Budimlijom.

Politički angažman

Premda je dva puta robijao kao politički zatvorenik, ipak njegov pravi politički angažman počinje tek po padu komunističke vladavine. Bio je učesnik na Osnivačkoj skupštini Stranke demokratske akcije 26. maja 1990. godine u Sarajevu i jedan od organizatora Osnivačke skupštine SDA u Bijeljini 16. 9. 1990. godine. Prisustvovao je kongresima stranke. Iako se poslije smrti predsjednika Alije Izetbegovića nije slagao

318

sa političkim vrhom stranke, o čemu je javno govorio, ipak je do smrti ostao vjeran član i zagovornik izvornih programskih načela pomenute političke stranke. Imajući na umu koliko je hafiz Budimlija bio nezadovoljan stavovima čelnih ljudi SDA kad je Islamska zajednica u pitanju, i zbog emaneta, želim istaći ovaj detalj iz njegovog života. Nekoliko mjeseci prije njegove smrti, razgovarali smo o političkoj situaciji u zemlji, o odnosima u Stranci demokratske akcije, o medijskim udarima i napadima na reisu-l-ulemu, o nepravdi i zulumu prema povratnicima i borcima, o ljudima koji to rade. Kada smo doticali neka imena, na trenutak je zastao, zatim iz svoje knjige ispričao jednu latifu-dosjetku pod nazivom Dunjalučka posla, koja glasi: „Priča se, da je nekad u Istanbulu bio neki Bekri-Mustafa, koji je bio harabaštinja, alkoholičar, neugledan čovjek. Prilikom nošenja umrlog, Bekri-Mustafa zamoli ljude da stanu sa dženazom, jer ima nešto da kaže umrlom. Ljudi stanu i vele: „Šta imaš sa mrtvim govoriti?“ On priđe mrtvom i nešto mu šapnu na uho. Prisutni ga upitaju. ‘Šta si imao šapnuti mrtvom?’ Bekri-Mustafa odgovori: „Rekao sam mu: Ti ideš na onaj svijet, pa će te tamo pitati kako je na ovom svijetu? Da ti ne bih duljio, samo ti njima reci da je i Bekri-Mustafa postao muhtar i oni će odmah razumiti kakvo je stanje na dunjaluku!“ *70

Dva puta muhadžir

U toku Drugog svjetskog rata u Foči su četničke horde ubile hafizove dvije sestre sa petero sitne djece, daidžu, amidžu i još neke rođake. Poslije krvavog četničkog pira napustio je rodni grad i postao muahadžir. U toku agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i napada na Bijeljinu 31. marta 1992. godine bio je svjedok ubijanja, klanja, pljački, rušenja i etničkog čišćenja Bošnjaka od strane četnika raznih paravojnih jedinica iz grada i okoline, te četnika s one strane rijeke Drine i jedinica tzv. Jugoslovenske narodne armije. Naravno, teško je podnio spoznaju da su Srbi namjenski digli ruke i srušili džamije, turbeta, nišane i druge sakralne objekte, sve u svrhu zatiranja islamske kulture i tradicije. Međutim, duboko je vjerovao da će duh vjere pobijediti barbarstvo. U knjizi Moja sjećanja hafiz Budimlija se prisjeća otvorene agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i bilježi: „Ramazan je proveden prilično mirno sve do 28. noći ramazana, 31. 3. 1992. godine, u vrijeme klanjanja teravih-namaza, odnosno jacije, kada je počela pucnjava. (...) Pucano je na džamije. Sve su obijene i opljačkane, svete knjige razbacane i pogažene, zastave sa munara skinute, a srpske zastave postavljene.“ Iz Bijeljine izlazi 6. aprila 1992. godine bez ičega, i stiže u Tuzlu kada po drugi puta postaje muhadžir. U ovom gradu oko sebe okuplja muhadžire iz Bijeljine i sa njima dijeli dobro i zlo. U Tuzli, kao i Bijeljini, zahvaljujući odgoju, ilumu, blagoj naravi, osmijehu, pričama, dosjetkama i šalama stiče nove prijatelje i poznanike. U dogovoru sa članovima Sabora sa područja sjeveroistočne Bosne i glavnim imamima

70 Hafiz Abdulah Budimlija Fočak, Hafizove latife: Bošnjaci u pričama, dosjetkama i šalama, 1997., str. 8-9.

319

ovog područja učestvuje na sastancima 11. i 18. 11. 1992. na kojima će biti donesena odluka o formiranju Muftijstva i izbor muftije. Hafiz Budimlija je izabran za člana Muftijstva. U toku agresije bio je sudionik mnogih sastanaka na kojima su se donosile značajne političke, kulturne i vjerske odluke u ovom dijelu Bosne i Hercegovine. Iz grada soli piše apele vladiki Tuzlansko-zvorničke eparhije da on svojim autoritetom utiče na četnike da obustave zločinačko divljanje u Semberiji, Podrinju i Posavini. Zatim dva puta piše apel Sveislamskom kongresu u Rijadu i u Džeddi kako bi ih upoznao sa stanjem Bošnjaka u Bosni, te apele nadležnim institucijama i forumima UN-a. Piše i Svetom Sinodu srpsko-pravoslavne crkve i patrijarhu Pavlu u Beograd, podsjećajući ga na rezolucije koje su muslimani pisali protiv progona Srba, Jevreja i Roma, ističući i ličnosti koje su spašavale druge narode u toku Drugog svjetskog rata. U Bijeljini je sa svima bio u dobrim odnosima. „I zaista, dovoljno ga je samo vidjeti pa da se shvati koliko plemenitog i smjernog ima u ovome penzionisanom imamu. Bio je izuzetno popularan, hvaljen, uvažavan, poštovan, pedantan, skroman, neposredan, dobronamjeran, tačan. Pazio se sa svim sveštenicima sa ovog područja. Jedan od boljih njegovih ahbaba bio je prota Đorđe Magazinović, koji je baš zbog prisnog kontakta sa Budimlijom bio omiljen naročito među muslimanima. Na protinoj sahrani je govorio i hafiz Budimlija.“ *71

Profesor i muhafiz u Behram-begovoj medresi

U toku agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu obnovljen je rad Behram-begove medrese u Tuzli. Od prvog dana njenog rada, 7. novembra 1993. godine, hafiz Budimlija obavlja dužnost profesora kiraeta i muhafiza *72 sve dok nije obolio od angine pektoris 17. maja 1996. godine, kada odlazi u bolnicu i napušta časno mjesto profesora kiraeta u Behram-begovoj medresi. *73 U knjizi «Moja sjećanja» hafiz Budimlija bilježi: „11. 7. 1995. godine, održana je sjednica Nastavničkog vijeća Behram-begove medrese u Tuzli (...) Direktor je pohvalio rad, a posebno učenje hifza i zidne novine. O tome sam ja nešto govorio i istakao da ima oko 15 učenika i učenica koji uče hifz, a ima ih i u četvrtom krugu, o čemu sam podnio i pismeni izvještaj...“ *74 Pored učenika medrese bio je muhafiz i četvorici kandidata koji su iskazali želju da uče hifz. Pričao mi je da je u Bijeljini bio muhafiz jednom mladiću koji je poginuo u toku Drugog svjetskog rata. Bio je član komisije kad je hifz polagalo preko pedeset kandidata. 71 Fahira Fejzić, Dedžal – to su demagozi, Preporod, 1. juni 1990., broj 11/474., str. 8. 72 Hfz. Abdulah ef. Budimlija, Moja sjećanja, Izdavač: BZK Preporod BiH i BZK Preporod

Bijeljina, Sarajevo-Bijeljina 2004., str. 189 .73 Hfz. Abdulah ef. Budimlija, Moja sjećanja, Izdavač: BZK Preporod BiH i BZK Preporod

Bijeljina, Sarajevo-Bijeljina 2004., str. 222. 74 Hfz. Abdulah ef. Budimlija, Moja sjećanja, Izdavač: BZK Preporod BiH i BZK Preporod

Bijeljina, Sarajevo-Bijeljina 2004., str. 221.

320

Radio je neumorno i sa puno elana prenosio stečeno znanje na učenike. Blagost, smirenost, osmijeh, otvorenost, savjet, šala, dosjetka i širina u komunikaciji bile su prepoznatljive karakteristike hafiza Budimlije. Nije bio opterećen kompleksom više vrijednosti. Hafiz Budimlija je mnogim učenicima Behram-begove medrese ostao uzor imama koji živi u duhu Kur’ana i Sunneta, te kako se neumorno radi za dobrobit vjere, naroda i domovine. U svojstvu profesora kiraeta Behram-begove medrese obilazio je medžlise IZ, džemate, komande i jedinice 2. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine, jedinice MUP-a i Patriotske lige, te prisustvovao mnogim vjerskim i kulturnim manifestacijama.

Posjeta Bijeljini 1997.

Srcem i dušom volio je Bijeljinu – grad kojem je poklonio najbolje godine svoga života i rada. Bijeljina je, između ostalog, bila prepoznatljiva i po hafizu Budimliji. Za hafiza Budimliju novinar časopisa Saff je napisao: „Ni najteža životna iskušenja nisu mogla slomiti njegovu dobrotu. *75

Nakon agresije, 23. februara 1997. godine hafiz Budimlija je u društvu muftije Husejna Kavazovića i Besima Čanića posjetio Bijeljinu, a novinar Hikmeta je tom prilikom zabilježio: „U Bijeljini nema nikakvog organizovanog djelovanja Bošnjaka. Srušeno je pet džamija. Svi objekti Islamske zajednice su oduzeti i preimenovani. U prostorijama Odbora IZ Bijeljina je Četničko udruženje veterana. U gradu vlada strah, teror, nerazumijevanje. Na mjestu gdje su bile džamije danas su buvlje pijace, parkinzi, đubrišta.“ *76

Nagrade i priznanja

U sklopu kulturno-vjerske manifestacije Kaimijini dani, ustanovljena je 2005. godine Povelja za životno djelo «Hasan Kaimija». Iste godine, povelja je dodijeljena književniku Nijazu Alispahiću. Naredne, 2006. godine ova prestižna nagrada dodijeljena je hadži hafiz Abdullah-efendiji Budimliji. Primajući nagradu, hafiz Budimlija je rekao: „Ova nagrada mi je posebno draga, jer nosi ime velikog čovjeka, velikog alima Hasana Kaimije. Ako nosim i jednu iskru tog velikog čovjeka, pa su je članovi žirija prepoznali, hvala im...“ Prilikom dodjele priznanja hafizu Budimliji, muftija Husejn-efendija Kavazović je rekao: „Hafiz Abdulah-efendija Budimlija je stub tevhida u ovim krajevima. Njegova knjiga «Moja sjećanja» govori o sudbini Bošnjaka od Drugog svjetskog rata do danas. Rukom je prepisao cijeli Kur’an...“ *77 Islamske informativne novine Preporod nekoliko godina su birale ličnost godine. U najužem izboru za ličnost 2006. godine našlo se ime hadži hafiza Abdulaha Budimlije. *78 75 Nusret Hodžić, Ni najteža životna iskušenja nisu mogla slomiti njegovu dobrotu, Saff, 15.

9. 2002., broj 80., str. 35-36. 76 Hikmet, zul-ka’de 1417., mart 1977. broj 1-3 (100-111)., str. 58. 77 http://www.medzlis-zvornik.info/index.php?option=com_content&view=article&id=12&

Itemid=1478 Preporod, 1. februar 2007., broj 3/845., str. 28-29.

321

Dobitnik je priznanja Udruženja ilmije BiH (1995.) i Muslimanske podrinjske brigade (1994.). *79 Bio je neizmjerno sretan što je doživio da u Foči, sa reisu-l-ulemom Mustafom-efendijom Cerićem, 22. jula 2007. godine svečano otvori Atik Alipašinu džamiju, koja je prva obnovljena džamija od jedanaest gradskih džamija koje su porušene u toku agresije.

Jedan od najpoštovanijih alima

Hafiz Abdulah-efendija Budimlija jedan je od najpoštovanijih alima u svojoj generaciji, bio je izuzetno cijenjen i priznat u Islamskoj zajednici i bošnjačkom narodu. Bistrina uma i inteligencija, te široko opće i duboko stručno obrazovanje, zatim naslijeđeno gospodstvo i merhamet spojeni sa besprijekornim moralnim kvalitetima, predstavljali su osnov njegovog privatnog i profesionalnog života. Bio je hafiz, imam, hatib, muallim, vaiz, profesor i književnik. Rado se sjećao svojih učitelja i muderisa. Sa dužnim poštovanjem govorio je o kolegama iz organizacije Mladi muslimani. Družio se sa ljudima iz krugova znanosti, vjere, kulture i umjetnosti. Volio je obične bosanske ljude i oni su voljeli njega. Među kolegama imamima posebno je cijenio Hazim-efendiju Hodžića i Aliju-efendiju Sadikovića. U sjeveroistočnom dijelu Bosne imame Jusufa Bilajca, Husejna Kavazovića i Hamdiju Vikala. Kada je spominjao bh. ulemu, posebno je isticao: reisu-l-ulemu Čauševića, Handžića, Dobraču, Korkuta, Pandžu, Đozu, dr Smajlovića i reisu-l-ulemu dr Cerića. Cijenio je Aliju Isakovića, Muhsina Rizvića, Džemaludina Latića, Safeta Isovića, Zaima Imamovića, Nerkeza Smailagića, Kasima Begića, Mehmedaliju Maka Dizdara, Mehmeda Mešu Selimovića, Nedžada Ibrišimovića, Abdulaha Sidrana, Nijaza Alispahića i njegova sina Fatmira. Volio je slušati učenje Kur’ana, ilahija, kasida, te lijepu sevdalinku.

Bolest i smrt

Hadži hafiz Abdulah-efendija Budimlija preselio je na ahiret u subotu, 11. jula 2009. godine. Utihlo je plemenito srce u kojem je bilo mjesta za sve ljude ovog svijeta. U ponedjeljak, 13. jula 2009. godine, prije podne i dženaze-namaza, hafizi i mnogobrojni imami u džamiji princa Abdulaha proučili su hatmu. Njegovo tijelo ogasulili su muftija Husejn-efendija Kavazović u gasali Revde u Tuzli. Dženazu mu je klanjao reisu-l-ulema dr Mustafa-efendija Cerić, koji je biranim riječima govorio o liku, djelu i životnom putu ovog alima, te, između ostalih vrlina, posebno istakao četiri karakteristike (pravedan, učen, hrabar i darežljiv) koje su ga krasile. Hadži hafiz Abdulah-efendija Budimlija ukopan je u haremu Džindijske džamije u Tuzli. Hadži hafiz Abdulah-efendija Budimlija je bio oličenje iskrenog vjernika, čestitosti, plemenitosti, dobrote. Bio je jedan od najvećih duhovnih autoriteta u sjeveroistočnom dijelu Bosne i Hercegovine. Ljudi poput njega su prava blagodat i hedija koju nam Allah, dželle šanuhu (po)šalje u jednom vremenu. Ko ga je poznavao, zna da je bio omiljen čovjek, dojmljiva izgleda i držanja, uočljive vanjštine, vedra i nasmijana lica.

79 http://www.focaci.org/ (webportal glas Fočaka).

322

Ko ga nije izbliza poznavao, ne može ni slutiti koliko je njegova smrt veliki gubitak za sve nas. Ismet Kasumović, je imao običaj da hafizu Abdulahu kaže da njegovo prezime sadrži pitanje: „Budim li ja?“ Iskreno se nadam da će nas djelo i sudbina hadži hafiza Abdulaha-efendije Budimlije – probuditi.

Hafize! Poslije tvog odlaska na ahiret, stanje na ovom prolaznom svijetu nije se bitnije promijenilo. U zemlji Bosni još je puno muhtara poput Bekri-Mustafe.

Milostivi Bože! Oprosti grijehe hafizu Abdulahu Budimliji. Amin! Budi mu milostiv na obećanom Sudnjem danu. Amin! Počasti ga u Džennetu društvom poslanika, hafiza, šehida i dobrih ljudi! Amin!

Bibliografija radovaHadži hafiz Abdulaha Budimlije

Kur’an u rukopisu„Ova knjiga je digitalni otisak (kopija), rukom pisanog Kur’ana kojeg je napisao Hafiz Abullah Budimlija. Na osnovu Zaključka Rijaseta Islamske zajednice br. 01-SM-03-1649/10 od 5. oktobra 2010. godine, odnosno 27. ševvala 1431. godine po Hidžri, originalni primjerak će se čuvati u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu a kopija štampana u jednom primjerku u Behram-begovoj medresi u Tuzli. (Štampano u „El-Kalemu“ – izdavačkom centru Rijaseta Islamske zajednice u BiH, Sarajevo, 1432. g. po H./2011. godine).*80

Knjige Abdulah Budimlija, Hafizove latife - Bošnjaci u pričama, dosjetkama i šalama, Izdavač: Harfo-graf, Tuzla, Tuzla 1997. Hfz. Abdulah ef. Budimlija, Moja sjećanja, Izdavač: BZK Preporod BiH i BZK Preporod Bijeljina, Sarajevo-Bijeljina 2004. Hfz. Abdullah Budimlija, Čuvajte se zabranjenih djela, Tuzla, 2005. god., Izdavač: Behram-begova medresa u Tuzli. Hfz. Abdullah Budimlija, Hutbe, Sarajevo, 2010./1431. god. po H., Izdavači: El-Kalem – izdavački centar Rijaseta IZ u BiH i Udruženje Mladi muslimani.

GlasnikBudimlija Abdulah, Sjećanje na rahmetli Muhamed ef. Bjelana, Glasnik VIS-a, 1958./XXI; broj 9-12., str. 563.

80 Prepis teksta sa digitalnog otiska (kopije) rukom napisanog Kur’ana iz pera hafiza Abdulla-efendije Budimlije koji se čuva u Behram-begovoj biblioteci u Tuzli.

323

Budimlija Abdulah, Merhum hafiz Ibrahim Islamović, Glasnik VIS-a, 1959./XXII; broj 10-12., str. 506-507. Budimlija Abdulah, Merhum Hajdar ef. Tešnjaković, Glasnik VIS-a, 1961./XXIV; broj 7-9., str. 341. Budimlija Abdulah, Povodom smrti jednog hajrat sahibije, (Hujdurović Ismail iz Bijeljine), Glasnik VIS-a, 1968./XXX; broj 4-6., str. 224. Budimlija Abdulah, Svečanost otvorenja novosagrađene džamije u selu Glinjama kod Bijeljine, Glasnik VIS-a, 1968./XXXI; broj 4-6., str. 224. Budimlija Abdulah, Merhum Mehmedbeg Fidahić, Glasnik VIS-a, 1969./XXXII; broj 7-8., str- 324-325. Budimlija Abdulah, Svečano otvorenje novosagrađene džamije u Trnovi, Glasnnik VIS-a 1970./XXXIII; broj 11-12., str. 634-636.

Preporod Abdulah Budimlija, Imam o (ne)imamu, Preporod, 1. mart 1976., broj 5 (132)., str. 2. A. Budimlija, Džemila Jahić, rođ. Arifagić, majka narodnog heroja Fadila Jahića – Španca, Preporod, 1. august 1976., broj 15/142., str. 13. Abdulah Budimlija, O duhanu i duhandžiji, Preporod, 15-30. novembar 1977., broj 22 (173) str. 17. Hfz. Abdulah Budimlija, Sjećanje na grupu vjerskih službenika Tuzlanskog sreza kojima je suđeno 1949. kao pripadnicima organizacije Mladi muslimani, Preporod, 1. februar 2007., broj 4/846., str. 25. Hfz. Abdulah Budimlija, Imami – žrtve komunističke torture, Preporod, 1. decembar 2007., broj 23/865. str. 54. Hfz. Abdulah Budimlija, Adžaibi (Čuda), Preporod, 15. februar 2008., broj 4/870., str. 15.Hfz. Abdulah Budimlija, Allahovi hikmeti, Preporod, 15. 9. 2008., broj 17/883., str. 46.

HikmetAbdulah Budimlija, Nešto iz duhovno-historijskog života Foče, Hikmet, Tuzla, 19. zul-ka’de 1414. (30. IV 1994.) broj 5 (77), str. 172-173. Abdulah Budimlija, Nešto o Bijeljinskoj rezoluciji 1941., Hikmet, Tuzla, 24. rebiul-ahir 1415. (30. IX 1994. broj 9-10 (81-82) str. 336-337.

Zmaj od Bosne H. hfz. Abdullah Budimlija, Ako se od horoza krije, onda nešto uredu nije, Zmaj od Bosne, 1. juni/lipanj 1995., broj 91., str. 7. Hfz. Abdulah ef. Budimlija, Karavelić nije smio ne spomenuti Bijeljinu, Zmaj od Bosne, 28. decembar/prosinac 1995., broj 106., str. 16-17.

Islamska misao Budimlija Abdulah, Kiraet-učenje Kur’ana, Islamska misao, 1979., broj 4., str. 17.

324

LjiljanAbdulah Budimlija, Čovjek s toplinom ljudske duše, Ljiljan, 31. 10. 2003., broj 563., str. 6.

RecenzentNapisao recenziju za knjigu: Kazamati jednoumlja – Kamena suza, autora Reufa Huseinagića., Gradačac, 1995. Napisao recenziju za knjigu: U sutonu jedne mladosti, autora Hase Ćoralića., Bihać, 2007.

Drugi o hafizu BudimlijiFahira Fejzić, Suđenje imamima: Dedžal – to su demagozi, Preporod, 1. juni 1990., broj 11/474., str. 8. Nusret Hodžić, Ni najteža životna iskušenja nisu mogla slomiti njegovu dobrotu, Saff, 15. 9. 2002., broj 80., str. 35-36. Hfz. dr. Fadil Fazlić, Hafizi u Bosni i Hercegovini u posljednjih 150 godina, Sarajevo, 2006. El-Kalem, str. 145-146. A.(Almasa) Hadžić, Nije život ako ti je sve potamam, Dnevni avaz, Sarajevo, 11-12. oktobar 2007.Osman Kavazović, Merhum hafiz hadži Abdulah-efendija Budimlija, Preporod, 15. 7. 2009., broj 14/904., str. 4. Ismet Kasumagić, Nepokolebljivi borac za očuvanje islamijeta u BiH: U povodu smrti uglednog bošnjačkog intelektualca, i dugogodišnjeg saradnika Saffa, hadži hafiza Abdulaha ef. Budimlije, Saff, 14. 8. 2009.

325

Asim Osmanbašić

JANJA I JANJARSKE PORODICETUZLAK I SADIKOVIĆ

Janja

Janja, jedinstveno i poznato mjesto po mnogo čemu, kako u Bosni i Hercegovini tako i šire. Iako to do sada nije ozvaničeno, Janja je naselje gradskog karaktera i tako je registrirano u više zvaničnih i stručnih dokumenata i studija, prije 1992. godine. Janja je u kontinuitetu bila općinski centar skoro stotinu godina, a danas je samo mjesna zajednica, kao na desetine sela u okruženju, koja su joj nekada pripadala kao sjedištu te općine. Geografski gledano, Janja se nalazi u sjeveroistočnoj Bosni, u plodnoj Semberiji. Sredinom naselja krivuda rjeka sa istim imenom kao i naselje. Na istočnoj periferiji mjesta je rijeka Drina, što znači da se Janja nalazi na njenoj lijevoj obali u neposrednoj blizini državne granice između Bosne i Hercegovine i Srbije. Mjesna zajednica Janja zahvata površinu od 42 kvadratna kilometra, od čega na samo naselje otpada 5 kvadratnih kilometara. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, Janja je imala 10.458 stanovnika, a to je 10,78% od tadašnjeg ukupnog broja stanovnika općine Bijeljina (96.988 stanovnika). Nacionalna struktura stanovništva Janje, prema pomenutom popisu, bila je takva da su Bošnjaci apsolutno dominirali sa učešćem od 97%, dok su Srbi učestvovali sa 2% i ostali 1% u ukupnom broju stanovnika Janje. Tim popisom je registrirano 5.269 stanovnika muškog spola ili 50,38%, a 5.189 stanovnika ženskog spola ili 49,68%, od ukupnog broja bilo je 3.495-oro djece uzrasta do 18 godina, što je činilo 33,42% od ukupnog broja stanovnika. Današnji broj stanovnika znatno se razlikuje od onog predratnog. Oko 10.000 Bošnjaka Janje, za vrijeme proteklog rata je izbjeglo (oko 4.000 stanovnika) ili protjerano (oko 6.000 stanovnika), a u toku rata je ostalo samo njih 172. U tom vremenu su Janju naselili Srbi, kojih je jedno vrijeme bilo blizu 15.000! Slobodno se može reći, da su se fanatičnom upornošću Janjarci vratili u Janju, oko 8.000 Bošnjaka, pa je Janja po broju povratnika, u odnosu na svoju veličinu i predratni broj stanovnika, na prvom mjestu u Bosni i Hercegovini. Po ekonomskoj razvijenosti, spada u nerazvijena naselja, jer je to odraz ukupnog stanja i položaja Bošnjaka u kojem se sada nalaze, kako u RS, tako i na području općine. Većina stanovništva danas živi od poljoprivrede, mada se značajan dio nije uopće bavio tom djelatnošću. Prema realnim procjenama to je više od 80% stanovništva, dok se ostali bave zanatskom i trgovačko-ugostiteljskom djelatnošću. Industrijski, trgovinski i uslužni kapaciteti, koje je Janja imala, bili su dobra osnova za zaposlenje i ukupan razvoj mjesta.. Kao potvrdu naprijed navedenog, navešću

326

samo dva primjera: „Fabrika sušenog voća i povrća“, koja je za sezonu prerađivala od 10.000 do 12.000 tona povrća, te „Industrija obuće – pogon za proizvodnju sportske opreme“ sa oko 400 uposlenih. Janja je imala dvije džamije, a 1991. je bila započeta i izgradnja treće. U naselju postoji i pravoslavna crkva. Obje džamije su u noći između 13. i 14. aprila 1993. godine minirane i potpuno uništene Uz džamije su porušene i gasulhane i drugi prateći objekti, te uništeni mezari i nišani ispreda Atik džamije, gdje su bili ukupani najugledniji mještani. Vjernici, organizirani u dva džemata, obavljali su vjerske dužnosti do 2001. godine u imamskim stanovima (kućama), a potom se užurbano radilo na pripremama i izgradnji, prvo čaršijske (Atik džamije), a potom i nove (Džedid džamije). Čaršijska džamija, sagrađena u doba Osmanskog carstva, rušena je tri puta. Prvi put za vrijeme tursko-austrijskog rata 1737. godine. Na istom mjestu je kasnije sagrađen novi objekat džamije sa drvenom munarom, koja je zbog dotrajalosti zamijenjena zidanom munarom, a zgrada je takođe zamijenjena novom 1965. godine. Sve to je ponovo uništeno 1993. godine. Još u osmansko doba, narod Janje je sebi sagradio džamiju. To je bilo u Janji 1767. godine, o čemu postoje pisani tragovi. To je Džedid (nova) džamija, koja je takođe obnavljana iz temelja, kako zgrada, tako i munara. I ova je džamija porušena isto veče kada i Atik džamija.

Pri završetku je i treća –Polutinska džamija. Na ovom lokalitetu, oko samog naselja, prostiru se plodne oranice i voćnjaci, koje su mnoge generacije godinama privodile kulturi i prenosile „s koljena na koljeno“. Stoga su Janjarci poznati kao veoma vrijedan, radan narod, jer su tradiciju rada na njivi prenosili na potomke. Takođe se ovdje razvila trgovina i tradicionalno zanatstvo i majstorske vještine. Posebno je zanimljivo da se u Janji jedno vrijeme gajila svilena buba, pa je davne 1876. godine u Filadelfiji (SAD), na Međunarodnoj privrednoj izložbi, jedini predstavnik iz Bosne i Hercegovine bio Janjarac Ahmet Mehmedović sa eksponatom svile izrađene uzgojem svilene bube! Ono što bi mogla biti specifičnost Janje, jedne od najvećih varoši gdje je dominantan duhovni i materijalni ambijent «prave bosanske varoši“, pored ostalog, jeste i sačuvani narodni običaj u „činjenju dobra“, što je davno iščezlo iz „modernih“ gradova diljem Bosne, gdje su „zaboravljene“ ljudske dimenzije i gdje je čovjek izbrisan iz fokusa interesovanja i afirmativnih kriterija društvene vrijednosti. Tradicionalni običaji, svakodnevne navike i komunikacija među ljudima, kreativno su se izrazili u usmenoj i pisanoj književnosti ovoga kraja. Ovdje se može čuti najčistiji bosanski govor, njeguje se bosanska izvorna pjesma, a ovdje su rođeni vrsni pjevači, fudbaleri, pravnici, doktori, profesori univerziteta, akademici... Kod većine Bošnjaka je veoma oskudno znanje o porodici, tako da su rijetki slučajevi da neko zna dalje od djeda i nane. Isti slučaj je bio i u mojoj porodici, niko nije znao kako se zvao pradjed! To me ponukalo da se pozabavim porijeklom svoje, a onda i svih porodica u Janji, jer su mnogi mještani znali ko su im rođaci, ali ne i kako. Prelistao sam svu arhivsku građu do koje sam mogao doći i koja postoji u

327

Janji i drugim mjestima, vezano za ovaj kraj, obišao doslovno svaku kuću, svako domaćinstvo i zapisivao sve što su mi mještani mogli ponuditi kao podatke, koje sam provjeravao i ustrojio kako sam najbolje znao i mogao. U proteklih desetak godina prikupio sam podatke o janjarskim porodicama od 1800. godine do danas i zabilježio oko 800 porodica sa ukupno oko 30.000 članova, što je svakako impozantna brojka. Sve bi to moglo da stane u jednu knjigu od 450 strana. Ali to nije sve. Takođe sam sakupio oko 10.000 fotografija Janje, janjarskih porodica i pojedinih njihovih članova, a smatram da bi već odvojenih 4.000 likova iz moga zavičaja trebalo takođe staviti u drugu knjigu, koja bi isto tako imala oko 450 strana. Pojedine fotografije su stare, tako da sam morao poduzimati i „operativne zahvate“, peglajući ih, dodavajući parčadi koja su nestala zubom vremena, i td. Za ovu priliku, predočiću priču, u najkraćim crtama, o dvije janjarske porodice: Tuzlak i Sadiković. Pored toga, donosim jednu poruku, a to je da se u Janji ipak radi nešto kad su u pitanju istorijia i kultura ovog kraja, da ima potencijala i zainteresovanosti za ovakve radove i istraživanja, da ne moramo čekati nekoga sa strane da to uradi umjesto nas. Veliki gubitak je zadesio narod Janje, a i cijeli ovaj kraj, smrću jednog od najvećih janjarskih stručnjaka, a iznad svega čovjeka koji je volio neizmjerno svoj zavičaj i narod. Smrt dr. Mahmuda Nurkića nas je sve u Janji toliko potresla, kao nikakav događaj do sada. Tješimo se time što je on izvršio svoj zadatak na ovom svijetu, nije mu život prošao uzalud. Osnovao je divnu porodicu, a djeca su išla njegovim stolama. Troje djece – tri ljekara! Radio je neumorno do posljednjeg časa, a to veče 16. novembra, upravo je pripremao rad kojeg je danas trebalo da reprezentatuje na ovom okruglom stolu, ali smrt je,eto, bila brža. Porodica Tuzlak U Janji se jedna porodica zove Tuzlak, ali ne nosi naziv po ovoj našoj Tuzli, nego po Tuzli u Turskoj, koja se nalazi istočno od Istanbula.* Tamo je oko 1810. godine rođen Ahmet Tuzlak, koji je upućen na službu u Vidin (Bugarska), koji se nalazi na Dunavu, i tu je završio vojnu školu. Bio je veoma disciplinovan i kao vojni starješina upućen je u Tuzlu (Bosna), da uspostavi mir u Bosni, u tuzlanskom kraju, jer se ovdašnji narod bunio protiv Porte, koja je uvodila nove zakone. Smjestio se u zgradu u centru Tuzle, a ta zgrada je ozidana od kamena koji je dovezen kao ostatak tvđave, koja je srušena u eksploziji baruta. Kažu da je eksplozija bila toliko jaka, da su nalazili kamenje na udaljenosti od petnaest minuta hoda. Kasnije će se ta zgrada preurediti u sud i dobiti naziv „kameni sud.“ ** Ahmet je učestvovao u gušenju pobune u Tuzli. Njegov sin Smajl, koji je rođen u Vidinu 1844. hodine, i tamo takođe završio vojnu školu, postao je turski oficir, kao i otac. Sultanovim beratom (ukazom) iz 1867. godine, Smajl Tuzlak je naimenovan u bosanskoj vojsci u čin drugog baščauša, Četvrtog uljuka, Prvog tabota, Prve ordije, sa mjesečnom platom od 500 groša. Ratovao je u Crnoj Gori, gdje je bio

328

i ranjen u šaku lijeve ruke, a u Slavoniji je ranjen u lakat iste ruke, te je otpušten iz vojske i odlazi u mirovinu. Smjestio se u Tuzlu, u istu zgradu gdje je živio i njegov otac (koji je već umro). Među Bošnjacima koji su pružali otpor ulasku Austro-Ugarske u Bosnu, bio je i Smajl Tuzlak (r.1844.). Nakon sloma otpora i ulaskom austrougarske vojske u Bosnu i Tuzlu, Smajl se sklanja u Janju, bojeći se da ga ne uhvate nove vlasti i osude. Pošto se niko nije javljao i nije bilo nasljednika u kući, nova vlast kuću preuzima i preuređuje u sud (Kameni sud), a za te namjene ova velika kuća korištena je za vrijeme Austro-Ugarske, Kraljevine Jugoslavije i neko vrijeme u Titovoj Jugoslaviji. Porušena je oko 1970. godine zbog tonjenja tla. Kada je došao u Janju, oko 1880. godine, Smajl se ženi Rašidom Spahić s kojom je imao dvoje djece: kćerku Hasibu (r.1882.) i sina Ahmeta (r.1883.), kojem je dao ime svoga oca.- Hasiba se udala za Osmu Tršića (r.1876.) i s njim rodila devetero djece: Hašimu (r.1901.), Rašidu (r. 1909.), Osmana (r.1913.), Hanifu (r. 1917.), Aliju (m) (r. 1918.), Eminu (r. 1925.) Jusu (r.1928.), Muju (r.1929.) i Hasana (1931-1933).- Ahmet T. (r. 1883.) ženi se Fildom Tahirović iz Šepka, sa kojom je imao dva sina: Smajla (r. 1908.) i Avdu (r.1910.).- Smajl (r. 1908.) se oženio Ajšom Bečić (r. 1910.) s kojom je imao sedmero djece: Rašidu (r. 1936.), Zlatu (r.1937.), Fildu (r. 1940.), Aliju (ž) (r. 1943.), Džemilu (r. 1946.), Ahmeta (1950-1975) i Ramu (r. 1952.).-Avdo se nije ženio. Kasnije je Smajl Tuzlak (r.1844.) zasnovao drugi brak, sada sa Umihanom Durgutović, te je s njom imao petoro djece: Mustafu (r. 1884.), Salkunu (r. 1891.), Emina (r. 1896.), Saliha (r. 1899.) i Mehu (r. 1905.).________________________________________________________* Podatke o porodici Tuzlak prije dolaska u Janju i fotokopiju Sultanovog berata (ukaza) kojeg je od Porte dobio Smajl Tuzlak 1867. godine, dao mi je Faruk Tuzlak (r. 1939.), a pomogao mi je i oko nekih imena i godina rođenja članova ove porodice.

** Nema podataka koliko je od zgrade „kamenog suda“ pripadalo porodici Tuzlak. - Mustafa T. (r. 1884.) ženi se Zarfom Bukvić s kojom je imao šestoro djece: Aliju (m), Mehmeda i Mustafu, (koji su veoma mladi izgubili živote, Alija i Mehmed u toku II svjetskog rata, a Mustafa umire 1948. god. ) zatim kćeri: Zilku, Timu i Hanifu.- Salkuna se nije udavala, a umrla je 1934. godine.- Emin T. (r. 1896.) je takođe imao dva braka: prvi sa Tejfom Hamzić i drugi sa Eminom Vodeničarević iz Bijeljine. Iz prvog braka je imao djecu: Mehmedaliju, Muberu, Ruždiju i Šefiku, a iz drugog: Sabriju (2 god.), Minu, Nerima, Nerimu i Nevzetu.- Salih T. (r.1899.) oženio se Zulfom Mulasalihović s kojom je imao djecu: Feridu (r. 1932.), Fuada (r.1936.), Faruka (r. 1939.), Hatidžu (r. 1941.) i Fatimu (r. 1950.).- Meho T. (r. 1905.) bio je oženjen Đulzom Alipitić s kojom je imao djecu Ibrahima (r.1933.) i Zekiju (r. 1936.).

329

Ovdje ćemo prekinuti sa nabrajanjem ostalih članova, mada i za to imam podatke, koje namjeravam objaviti u knjizi koja je u pripremi. Kada bismo išli dalje sa nabrajanjem potomaka Ahmeta Tuzlaka, porijeklom iz Tuzle u Turskoj, došli bismo do trocifrene brojke. Znači preko 100 potomaka. Svake dvije godine bila je prinova! Danas u Janji ima samo dvije-tri kuće ove porodice. Dosta članova porodice Tuzlak živi u inostranstvu. U ovoj porodici su četiri člana nosili ime Ahmet, a rođeni su: 1810, 1883, 1950 i 1979. godine. Prva dva Ahmeta su bili ratnici, treći Ahmet je bio student ekonomije u Sarajevu i umro veoma mlad, dok je Ahmet r. 1979. završio Medicinski fakultet radio kao ljekar. Kakav je bio život kroz ovih dvije stotine godina, govore zanimanja ova četiri čovjeka. Sigurno je jedno : da nije bilo bune u Bosni, ne bi bilo ni Tuzlaka u Janji.

Porodica Sadiković Oko 1800. godine, u Janju se iz Sarajeva doselila porodica Sadika Sadikovića, koji je bio hodža Janji, a i njegov unuk Alija, koji je završio medresu u Janji bio je muallim u Atmačićima. Tu mu se 1871. godine rodio sin, kome je takođe dao ime Alija, i on će kasnije biti poznat kao Mula-Alija Sadiković. Kao dječak doselio je u Janju i sa jedanaest godina se upisao u medresu, a diplomirao je 1899.godine. Izučio je turski i persijski jezik, a arapski je učio od Abdulah ef. Mulaspahije, koji je bio rodom iz Ipaka (Peć). Mula-Alija Sadiković je od 1896. godine bio vjeroučitelj u osnovnoj školi u Janji, a na toj dužnosti ostaje sve do 1936. godine. Godine 1900. postavljen je na dužnost imama u Atik džamiji, a od 1912. pa do kraja života bio je upravitelj medrese u Janji. Takođe je vršio dužnost imama- matičara od 1928. godine. Pored redovne službe, Mula-Alija se bavio i drugim aktivnostima. Pisao je pjesme, od koji su mu najznačajnije „Očino pismo“ (1916), „Očin savjet“ (1923) i „Dječije dužnosti“ (1923). Bavio se i skupjanjem kraćih narodnih priča, aforizama, šala, doskočica. Takođe je učestvovao u kulturno-prosvjetnim manifestacijama svoga mjesta. Izučavao je i ozbiljno se bavio „arapskom medicinom“, koja je dobrim dijelom bazirana na ljekovitom bilju , voću i povrću. Poznavao je simptome raznih bolesti i preventivnu medicinu, te je pomagao ljudima i liječio ih veoma uspješno. Profesor književnosi dr Muhamed Huković iz Sarajeva odbranio je 1976. godine svoj magistarski rad „Stvaranje Alije Sadikovića u oblasti alhamijado književnosti“, a u svojoj doktorskoj disertaciji, odbranjenoj 1980. godine, između ostalih alhamijadista, naviše prostora je ponovo posvetio Aliji Sadikoviću, što potvrđuje značaj njegovog djela u književnosti. Cjelokupno djelo Alije Sadikovića, na žalost, neće se moći nikada sagledati, jer su mnogi njegovi radovi uništeni u požaru, ali ono što je ostalo, govori o čovjeku izuzetnih vrijednosti i osobina. Bio je sav predan vjeri i učenju, cijeloga života, što je u njegovo vrijeme bila rijetkost, a naročito u malom mjestu kao što je bila Janja.

330

Muderris (profesor) Alija Sadiković(1871-1936)

Imao je izvanredno lijep rukopis. Po naravi je bio strog i energičan, ali u određenim situacijama blag i mekan. U jednoj kratkoj pjesmi Sadiković za sebe kaže:

„ Kao pitka voda, ja sam posve blag,Al’ kad s’ pregrije prži, ubije.

Ja sam sasvim mehak, al’ ko guja,Kad ujede, razboli i otruje.“

Najljepši stihovi iz ove pjesme su oni u kojima je izrazio svoju skromnost i skromnost prema ljudima, a svoju gordost i dostojanstvo prema neljudima:

„ Zemlja sam ja pod nogama ljudima,Njihovo je mjesto na vrh glave moje.

Za neljude ja sam nebo visoko,Čak da oni stoje viš’ mene“.

Iza sebe je ostavio lijepu biblioteku od nekoliko hiljada knjiga. Ostavio je desetine svojih bilježnica na istočnim jezicima. U jednom stihu ispod svoje fotografije na turskom jeziku kaže: „Moj život da bi se upoznao, imaju moji razbacani (nesređeni) stihovi“.

331

Bio je susretljiv i pažljiv prema svojim sugrađanima bez razlike na vjeru. Izlazio im je u susret i davao savjete. Austrougarska vlast je oslobađala od služenja vojnog roka teologe i redovne polaznike bogoslovije i medrese, pa je Sadiković često davao tzv. šehadetname – svjedočanstva mladim ljudima kao redovnim ili povremenim polaznicima medrese u kojoj je bio upravitelj. Umalo da zbog toga nije imao ozbiljne neugodnosti. Pjesmu „Očino pismo“, Sadiković je posvetio svome sinu Mustafi i ova pjesma spada u vrstu lirske refleksione i didaktične poezije, poznate pod imenom epistole (poslanice), a ispunjena je porukama koje se odnose na moralne i etičke norme života. On svome sinu želi da ukaže na mnoge opasnosti koje ga vrebaju u tuđem svijetu, te da svaka pouka ima praktičan značaj i da se odnosi na ovozemaljski život. U ovoj didaktičnoj pjesmi nema sitnih i krupnih stvari, jer se i iz svake sitne životne pojave može izvući vrijedna pouka. Tako Sadiković kaže:

„ Na svijetu svačem ima prilika,Svaka zehra savjetuje pametne.

Uzmi ibret ti od svake trunčice,I što znači ona, nek ti na’m pane“.

Kod njega su na prvi pogled neke komparacije jednostavne, ali su misaono duboke:

„ Znaj ne mere žestok blagom naškodit’Sablja i hampamuk nek ti na’m pane“.

Ovdje se preporučuje blaga ćud i ističe njezina prednost nad žestokom, što on slikovito upređuje sa sabljom i hampamukom. I u ovoj pjesmi kao i drugim svojim djelima, Sadiković cijeni znanje (ilum), što on naziva imetkom, a i više od toga – plemstvo“:

„ Ilum je imetak nepotrošivi,A i pravo plemstvo, nek ti na’m pane“.

Dalje kaže, da se stekne znanje treba raditi i u tom radu ne posustati i svoje obaveze sam izvršavati:

„ Svoje breme ne tovari nikome“.

A da život ima jedan veliki nedostatak, a to je njegova prolaznost:

„Ako ne znaš kako život prolazi,Nek ti sine brza voda na’m pane.

A i ‘vako moreš lahko doznatiFitilj u kandilju, nek ti na’m pane“.

332

Trun prašine ili mala dlačica na peru zamrlja lijepo napisane riječi u tekstu. Mala mušica čini velike smetnje oku. Pouka je kratka, slikovita i uvjerljiva: vrlo sitan uzrok stvara često neugodne posljedice:

„ Kad se dušman smije na te, čuvaj se,Lav kad zube kesi, onda napane.

Kad se tebi dušman dostom kazuje,Guja kožu mijenja, nek ti na’m pane“.

Ovdje je s umjetničkog gledišta jasno rečeno jedno životno iskustvo: neprijatelj je uvijek lukav i opasan.

„ U nauci gledaj, usavrši se,Nek se narod tvoj od tebe pomogne.Čo’jk za sobom dobro djelo ostavi,

Iza konja, eto samar ostane“.

Uspjela poredba konja i čovjeka. Kad umre čovjek, ne ostavi iza sebe ništa, ukoliko ne ostavi nešto što ima trajnu uptrebnu vrijednost. Samar, koji ostane iza konja, podsjeća na njegovu tešku ulogu u životu. Iza čovjeka ni to ne ostaje, ako se nije pobrinuo bilo kakvo duhovno ili materijalno dobro: knjiga, česma, građevinski objekat ljudima da se njime koriste. Kada je Mula-Alija Sadiković 1936. godine umro u svojoj kući u Janji, iz Bijeljine je došao dr Kecmanović, pa kada je ustanovio smrt, rekao je prisutnima: „Dragi moji Janjarci, danas ste izgubili jednog velikog čovjeka“. (Ovo mi je pričao Meho Sakić, komšija i savremenik Mula-Alije Sadikovića). Alija Sadiković (Mula-Alija) je bio u braku sa Fatimom Sofić, sa kojom je imao troje djece: Mustafu-Dželila (r. 1894.), Eminu (r.1902) i Ifetu (1904-1941). Mustafa je takođe završio medresu, a potom i šerijatrsku školu, te je bio kadija (šerijatski sudija). Jedno vrijeme je radio u Bitolju i Zvorniku, a bio je optužen za saradnju sa Mladim muslimanima, te se krio, ali je bio i zatvaran. Kada je penzionisan, došao je u Janju gdje je na obali rijeke imao kuću na sprat, i tu je proveo posjlednje godine svog života. Dok je bio u Bitolju, kadija Mustafa je pozvao svoga oca Mula-Aliju da ga posjeti, ali kad su ocu rekli da se mora slikati radi isprave, umalo da ne odustane od puta. Mustafa - Dželil Sadiković (1894-1977) je, kao i njegov otac, volio da piše. Objavljivao je pjesme u nekim listovima, a napisao je tekst i komponovao muziku za dvije izuzetno lijepe pjesme, koje su ostale i koje će trajati, a to su pjesme: „Nekad cvale bijele ruže“ i „Šta bi bilo s đuzel đula“. Poslije smrti prve žene, Mula-Alija Sadiković se drugi put ženi Dervišom Skokić, sa kojom je imao tri sina: Aliju (1915-1992), Ahmeta (1920-1944) i Hasana (1928-2001).

333

Alija Sadiković (1915-1992) sin Mula-Alije, koga smo zvali Ali-fendija, završio je osnovnu školu u rodnoj Janji, a potom Behram-begovu medresu u Tuzli 1936. godine. Te godine mu umire otac. Krajem 1936. godine postavljen je za vršioca dužnosti imama muallima u Janji, a 1938. upućen je u Puračić na dužnost džematskog imama i hatiba, vaiza, muallima i upravitelja mekteba. Potom je premješten u Sapnu, gdje je obavljao dužnost džematskog imama, hatiba i imama-matičara, istovremeno obavljajući dužnost muallima, vaiza i upravitelja mekteba u Vitinici. Tu je ostao do 1945. godine, kada je mobilisan u NOV, odnosno JNA, gdje je bio daktilograf u jedinici. Nakon završetka rata ponovo je postavljen za imama i muallima u Janji, gdje ostaje do marta 1947. godine, a onda se zaposlio kao blagajnik u Zemljoradničkoj zadruzi u Janji. Uhapšen je 1949. godine pod optužbom da je sarađivao sa Mladim muslimanima, te ga osuđuju, prvo na šest, a na drugom suđenju kazna mu je smanjena na dvije i po godine zatvora. Nakon izdržane kazne zaposlio se u Tuzli. Bio je pasionirani zaljubljenik knjige i pera, a od njih se nije odvajao do kraja života. Veoma rano je počeo pisati i objavljivati svoje radove u „Novom beharu“, a nakon II svjetskog rata objavio je nekoliko zapaženih članaka u „Glasniku IZ“ , „Preporodu“ i listu „Brazde“, a poslije i u „Hikmetu“. Njegov stvaralački domen protezao se uglavnom na vjersku i kulturnu baštinu našeg naroda, kojoj je nastojao pružiti originalne priloge, pretežno iz sredine kojoj je pripadao. Živio je s porodicom u Tuzli, ali je koristio svaki slobodan dan da dođe u Janju, u očevu kuću, koja je bila prepoznatljiva po svojoj arhitekturi, uređenoj avliji punoj različitog cvijeća, voćnjaku i lipi pored puta, koja je svoj miris širila cijelom mahalom... Ali-efendija je imao dva sina: Fahrudina i Nedžmudina. Fahrudin je živio u Tuzli, a Nedžmudin u Kutini. Drugi Mula-Alijin sin Ahmet strijeljan je u toku rata, a Hasan je živio u Kozarcu. Imao je sina i tri kćeri. Hasan je živio u Švedskoj, sin mu je nestao 1992. godine, kćeri su takođe u inostranstvu, u Švedskoj i Norveškoj. Kuća u Kozarcu čeka nekoga od njih da se vrati, a u Janji stara kuća Mula-Alijina je porušena tokom 1994. godine, tako da nema ni jednog potomka iz ove porodice u mjestu gdje je nekada veoma ugledni i cijenjeni muderis proveo svoj život. Koliko su ga mještani poštovali, govori i ova kratka priča koju mi je ispričao moj komšija Meho Sakić Naime, jednom je jedan stariji Janjarac, nešto ljut na muderrisa, rekao da će proći pored Mula-Alije, a da ga neće poselamiti (pozdraviti), što se u Janji, inače, nije dešavalo. Ali kada je naišao pored Mula-Alije, ipak ga je pozdravio. - “Pa što ne održa riječ?” –upitaše ga.. - “Nisam ga htio pozdraviti, ali mi se sama ruka podiže”. Dakle, bilo je toliko poštovanje prema ovom izuzetnom čovjeku.

Literatura:

- Dr Muhamed Huković i Alija(Alije) Sadiković, Život i djelo muderrisa Alije Sadikovića. Sarajevo, 1987.- Lične zabilješke

334

Dipl. ing. Idris Hujdurović

PREKO 300 GODINA PORODICE HUJDUROVIĆ U BIJELJINI

Odluka da se napiše i izda knjiga „Preko 300 godina loze Hujdurovića u Bijeljini“ uzrokovana je željom autora (braće Hujdurović - Mehe i Idrisa) da se ne baci u zaborav postojanje te familije, čije potomstvo ne egzistira samo u Bijeljini, već i u okolini Tuzle (selo Gornje Hrasno), i u Hercegovini, Tešnju i dalje, a danas, poslije ratnih stradanja u periodu 1992-1995. godina, Hujdurovića ima po čitavom svijetu. Mnogi od njih ostvarili su vrijedne rezultate u svom radu, pa je i zbog toga potrebno ostaviti pisani trag o njima. Govorim samo o Bijeljini, jer smo uspjeli doći do podataka i obraditi ogranak porodice Hujdur – Hujdurovića samo u Bijeljini. Na žalost, nismo imali podataka o dijelovima ogranaka Hujdura u Gornjem Hrasnom, Hercegovini i Tešnju. Ali, javili su nam se već ljudi koji imaju saznanja o istoriji Hujdura iz Gornjeg Hrasna, pa se mogu očekivati u nekom sljedećem izdanju i podaci o tom ogranku Hujdura. Navodim ovdje sjećanje na posjetu Mustafe (Muje) Hujdurovića iz Bijeljine (živio 1888-1944) rođacima u Gornjem Hrasnom kod Tuzle 1937. godine. Na taj put su ga odvela predanja naslijeđena od starih Hujdura, da je tamo otišao jedan od braće Hujdur i da je skoro čitavo selo činilo njegovo potomstvo. Mještani su mu rekli da njihovi rođaci žive u Bijeljini i Hercegovini. Dakle, u porodici Hujdurovića (odnosno Hujdura) njegovana su usmena predanja o porijeklu i precima, tako da je uz postojeće dokumente, već od šeste generacije i dalje, bilo moguće prikazati istorijat te famiije, posebno Hujdurovića iz Bijeljine. Prvi Hujdur, koji je sa prostora Srednje Europe došao u Bijeljinu, porijeklom je iz starih bošnjačkih porodica, koje su se sa turskim osvajanjima naseljavale u te krajeve. Vraća se u Bosnu u vrijeme kada Turci počinju gubiti bitku za bitkom nakon prvobitnih uspjeha u osvajanju srednjoeuropskog prostora. To je period od 1680-1720. godine, koji obuhvata kraj XVII i početak XVIII stoljeća, kada dolazi do potiskivanja Turske carevine sa prostora sjeverno od Save i Dunava. Eugen Savojski je 1683. godine kod Beča porazio osmanske snage kojima je zapovjedao slavni turski paša Kara-Mustafa. Nedugo zatim veći dio Ugarske pada pod habsburšku vlast u periodu od 1684-1685 godine. Nakon pada Budima, 1686. godine, veliki broj Bošnjaka vraća se u Bosnu i Hercegovinu i druge dijelove Balkana. U tom vremenu, sve do kraja XVII stoljeća, vode se velike bitke na ovim prostorima Europe, da bi 1699. godine došlo do sklapanja Karlovačkog mira. Ovim mirom Osmanska carevina zadržava Sjeverno od Dunava još samo Banat sa Temišvarom. Međutim, bitkom kod Petrovaradina, 1718. godine, Eugen Savojski ponovo nanosi težak udarac Osmanskom carstvu i zauzima Banat. Ova ratovanja završavaju se Požarevačkim mirom 1718 godine, kada Turci konačno gube Banat sa Temišvarom.

335

Ovi porazi Osmanlija, uz gubitak ranije osvojenih zemalja Europe, sjeverno od Save i Dunava, uzrokuju povratak velikog broja Bošnjaka iz tih krajeva u Bosnu. Među njima, po predanjima starih Bošnjaka, vraćaju se i tri brata Hujdura. Jedan se naseljava u Bijeljinu, pod imenom Began. Drugi brat odlazi na prostore Hercegovine i njegovi potomci su rasuti po čitavoj Hercegovini. Treći brat se naseljava na prostore oko Tuzle, u majevičko selo Gornje Hrasno, gdje njegovi potomci i danas čine večinu stanovnika tog sela. Sa njima je prvi put kontakt uspostavio Mujo Hujdurović, koji je, kako smo naveli, 1937. posjetio ovo selo. Tada je čuo od starih Hujdura u ovom selu, među kojima je bio najstariji hadži Halil, da je i stanovnicima ovog sela bilo poznato da postoje Hujduri u Bijeljini i Hercegovini, porijeklom od gore spomenuta tri brata. Po našem piscu Mustafi Grabčanoviću, može se ustanoviti da su se u ova vremena u Bijeljinu vratile porodice Jašarević, Ajanović, Hujdurović, Atanović, Selimović i još neke druge. Kasnije je bilo rjeđih raseljavanja sa prvih lokacija, te danas potomaka porodice Hujdurović ima i u Tuzli, Tešnju, Sarajevu, Gradačcu, među kojima su i potomci Hujdura, koji se nikad nisu pomjerali sa bosanskohercegovačkih prostora. Po predanjima, koja su prenošena sa koljena na koljeno, Hujduri o kojima pišemo vratili su se u ove krajeve nakon pada Budima pod vlast habsburgovaca, pa se da pretpostaviti da je to bilo negdje oko 1690. godine. U to vrijeme su se na prostore Bosne vraćali mnogi Bošnjaci, pa je više porodica Bošnjaka, koje su do tada živjele na prostorima Mađarske, naseljeno u Tuzli i okolini. Među takve porodice u Tuzli spadaju i Hukići, Mujezinovići, Ferhatbegovići, Rašidbegovići i druge. Primjera radi, navodimo da je u to vrijeme masovno naseljena sprečanska dolina i to Bošnjacima iz Mađarske. Ovu populaciju Bošnjaka naseljenih uz rijeku Spreču dugo su nazivali Mađarima. U ovom osvrtu bitno je istaći da su Bošnjaci u toku turskog osvajanja pomenutih dijelova Europe u velikom broju bili ili vojnici, ili činovnici, trgovci, zanatlije, ulema. Interesantno je istaći da su oni tokom dva stoljeća i u ovim krajevima sačuvali svoj bošnjački identitet i kao takvi se sa svojim prezimenima vraćali na prostore Bosne i Hercegovine, sačuvavši jezik i običaje. Naše za sada poznato porodično stablo počinje sa prvim čovjekom , koji se vratio u Bijeljinu, po imenu Began (1660-1745), i njegovim sinom Osmom, koji je živio u periodu ( približno) 1700-1790. godine. Oni su bili naseljeni na prostoru današnjeg naselja Dašnica u Bijeljini, gdje se i danas nalaze placevi i kuće porodica Hujdurović. U to vrijeme njima se dodijeljuje zemlja na prostoru prema Maloj Obarskoj, radi čega se i ta zemlja nazvala „Ćifluci“. Od te zemlje postoje danas dvije njive koje se nalaze u vlasništvu šire porodice Hujdurović (Hujdurović Suljo Hamidov, Hujdurović Idris Mustafin i Hujdurović Malik Idrisov). Interesantno je istaći da je u Bijeljini prezime Hujdur postojalo sve do treće ili pete generacije Hujdura, kada se počinje dodavati na to prezime nastavak –ović. Smatra se da je ovo vršeno pod uticajem Srbije, dok su Hujduri oko Tuzle većinom ostali Hujduri, a u Hercegovini su svi zadržali svoje prvobitno prezime. Prvi Hujduri,

336

povratnici, bavili su se zemljoradnjom i raznim zanatima, zatim su služili kao vjerski službenici, od čega su uglavnom živjeli, a pojedinci su služili i u vojsci. Autorima djela „Preko 300 godina loze Hujdurovića u Bijeljini“, vjerodostojne podatke o prvim Hujdurima dala je Nura Hujdurović, sestra oca autora Mehe i Idrisa, koja je živjela 110 godina, od 1845-1955. godine. Nura, kći Beganova, slušala je od njenog djeda Mehe i oca Begana, o svom pradjedu i prapradjedu (Osmu i Begana), od kojih počinje loza Hujdura, danas Hujdurovića, na prostorima Bijeljine. Podaci dobijeni od Nure pomogli su autorima da sistematizuju šemu porodičnog stabla porodice Hujdurović, od prve pa sve do osme generacije. Na šemama porodičnog stabla koje se nalaze u našoj knjizi, iz kojih se vidi pregled svih Hujdurovića Bijeljine, od prve do osme generacije, ističemo pojedine članove naše porodice u vremenu od 1870. godine do danas.

Hujdurović Mehmed (1870-1960)Hujdurović Halil (1880-1960)Hujdurović Mustafa (1888-1944)Hujdurović Began (1916-2008)Hujdurović Abdulah (1910-1988)Hujdurović Meho (1923-Hujdurović Idris (1925-Hujdurović Ćazim (1928-2005)Hujdurović Džemil (1951-

337

Mr. Kemal Bašić

MUSTAFA SADIKOVIĆ – DŽELIL ŽIVOT I DJELA

Uvod

Veći je broj ljudi sa prostora Bosne i Hercegovine koji su se bavili pisanom riječju, a da je o njima i o njihovim djelima kazano veoma malo ili nikako. Među takve sigurno spada i Mustafa Sadiković koji je objavio veći broj radova, prvenstveno pjesama, a da je, koliko je nama poznato, o njemu napisan jedan jedini kraći rad, i to u povodu njegove smrti. 81 Moramo da konstatujemo da je to ipak premalo, s obzirom na ono što je uradio Mustafa Sadiković. O njemu nije progovoreno čak ni kao o članu jedne ulemanske porodice, koja je dala više istaknutih alima. Zbog toga smo se mi odlučili bar malo ispraviti taj očigledni lapsus i progovoriti nekoliko riječi o ovoj osobi, kao i o njegovim djelima.

Porijeklo

Mustafa Sadiković je član ulemanske porodice Sadikovića iz Janje. Prema kazivanju Alije Sadikovića, oca Mustafinog, jedan njihov predak, hadži-Sadik, doselio se u Janju iz Sarajeva. Ova porodica je dala nekoliko istaknutih članova. Među njima su svakako najpoznatiji muderis janjarske medrese Ali ef. Sadiković, otac Mustafe Sadikovića, koji je i poznati alhamijado pjesnik, poznat i kao Mula Alija. Član ove porodice je i Alija A. Sadiković, poznati alim i ljubitelj pisane riječi, a on je mlađi brat Mustafe Sadikovića. Malu nedoumıcu vjerovatno stvara to što se i otac i sin zovu Alija Sadiković pa je, vjerovatno zbog toga, sin Alija stavljao vrlo često ovo veliko A, što bi ukazivalo na ime njegovog oca. Član ove porodice je, kao što vidimo, i Mustafa Sadiković, kome ćemo mi ovom prilikom posvetiti najviše pažnje. I jedan od sinova Mustafe Sadikovića je bio pjesnik koji je objavio nekoliko svojih uspješnih pjesama, ali je na, veliku žalost, veći broj njegovih pjesama ostao u rukopisu. U pitanju je Abdul-Dželil Sadiković - a znamo da je jedan od pjesničkih pseudonima Mustafe Sadikovića bilo Dželil .

Život

Mustafa Sadiković je rođen 1894. godine u Janji. On je sin posljednjeg muderisa janjarske medrese i alhamijado pjesnika Ali ef. Sadikovića ı majke Derviše Sadiković, rođene Skokić. Završio je Šerijatsku sudačku školu u Sarajevu 1922. godıne. 81 H. S., “Merhum Mustafa Sadiković”, Preporod br. 14-15, 15. juli-15. august 1977.,

Sarajevo, str. 25. Isti tekst je objavljen i u: Hifzija Suljkić, Islamske teme i narodne poslovice, Sabrani tekstovi, knjiga 1, Tuzla, 2007., str. 304-305.

338

Sa njim su u toj generaciji bili: Nurudin Begić iz Koraja, Muhamed Hadžihalilović iz Sarajeva, Kadrija Hajdarević iz G. Tuzle, Ćamil Kamarić iz Gračanice, Abdulah h. Muhasilović iz Sarajeva, Munib Muidović iz Sarajeva, Ibrahim h. Ridžanović iz Mostara, Behaija Salihagić iz Fojnice i Emin Tirić iz Rahića. 82 Nakon toga je službovao prvo kao kadijski pripravnik u Brčkom, pa u Bijeljini i Foči, pa opet u Bijeljini, Travniku i Zvorniku. Od 1936. do 1940. godine služio je kao kadija u Bitolju, gdje je i penzionisan. U Zvorniku je proveo veći broj godina svoga života i u tom gradu je i umro 15. maja 1977. godine, a pokopan dva dana kasnije na groblju Kula, u neposrednoj blizini turbeta Hasana Kaimije.

Djela:

Sevdah i suze

To je jedina objavljena knjiga Mustafe Sadikovića Dželila. Štampana je 1931. godine u Bijeljini u Štampariji S. Gerbs. Sadrži 40 pjesama. Dvije pjesme iz te zbirke predstavljene su i u Antologiji bošnjačkih pjesnika Semberije. 83 Te pjesme su: Nekad cvale bijele ruže i Šta bi bilo s đuzel-đula. Predgovor za ovu zbirku Mustafe Sadikovića Dželila napisao je Sait Orahovac. On u tom svom Predgovoru sa naslovom: Uz ove stihove , kaže:

U prirodno bogatoj i brežuljcima prošaranoj Bosni, a naročito u Sarajevu, gdje se sukobljavaju dvije suprotne kulture: Istok i Zapad, gdje na periferiji uživate slušajući zvuke i odjek orjentalnih melodija, a u centrumu opet kipti strastveni tango i ostali moderni plesovi-produkti zapadne civilizacije. U takvoj Bosni i u njenoj metropoli Sarajevu, prelijeva se sevdah kao s jeseni ili s proljeća nabujala rijeka, koja svojim kristalnim valovima ponire u korjen propalih cvjetova, zapljuskuje ih i daje im snagu novoga života. Ta rijeka je zahvatila i autora ove poezije, za koju se može reći da ne nosi u sebi nikakvo modernističko obilježje, niti ideološko stremljenje naše posljeratne lirike, ( I svj. rat. ) ona nije ni savremena, sva plovi u predratnim vodama i staromodnom idealizmu. Ali ona je emocionalna, i eho uznemirenog srca, izraz duševnog raspoloženja i rezignacije, odjek bola za nepostignutim idealom, za djevojkom koja se voli i za svim onim što spada i dolazi u tijesnu vezu sa manifestacijom mladosti i sevdaha. Pod uticajem narodne poezije, njenom tečnošću u ritmu i izrazu g. Sadiković je u ovoj zbirci dao nekoliko odista lijepih i toplih pjesama, muzikalnih i shvatljivih za svakoga, od intelektualca do najprimitivnijeg građanina. Nekoliko njegovih pjesama je komponovano, a pjesma koja nosi naslov “Negda cvale bijele ruže” jedna je od najpopularnijih pjesama u narodu, u čijoj lakoći, estetici i spontanosti nalaze iscjeljenje mnoge mlade, razočarane duše. Rekoh razočarane duše, jer u životu mnogo je razočaranja, život se raspliće po nekoj dikciji neumitne i nevidljive sile koju mi nazivamo Sudbina. Ta sudbina, kako svud, tako

82 Spomenica Šeriatske Sudačke škole u Sarajevu ( 1887-1937 ), Sarajevo 1937., str. 87. 83 Jusuf Trbić, Semberija u stihu i srcu, Bijeljina, 2009., str. 41-42.

339

i u sevdahu, zarije svoje kandže, pa čupa, razara, ništi i ubija. Iz toga svagdanjeg umaranja i razračunavanja sa fizičkim i duševnim prohtjevima svoga srca i tijela potiču suze, a suze su u sevdahu biser nevinosti, čistina slapa i odušci iskrenog unutrašnjeg zbivanja i pregaranja u diskretnim dubinama čovjekove duše. Sevdah i suze su potekle iz takvog stanja stvari, premda ih je njihov autor opskrbio sa dosta poznatim epitetima u predratnoj lirici i konvencionalnošću u šablonu, ali, i pored svega toga, ova poezija će biti simpatično primljena od onih kojima je namijenjena, a to su: širi muslimanski slojevi. 84 Pjesme koje se nalaze u ovoj zbirci su: Ti si...! Ova pjesma ima četiri kraće strofe. Pjesnik očito pjeva jednoj djevojci. Iza nje slijedi pjesma: Mujesira. Ova pjesma ima tri strofe. Iz naslova se vidi da je upućena djevojci pod tim imenom. Nakon ove pjesme slijedi pjesma Jednoj đaurki. Pjesma ima tri strofe. Poslije nje slijedi pjesma koja ima naslov: Begzadi, upućena je jednoj djevojci sa tim imenom, ali čije ime se, osim u naslovu, više ne spominje. Nakon nje slijedi nova pjesma naslovljena sa: Digni veo. Iz njenog naslova se jasno vidi o čemu ona govori. Pjesma ima šest strofa. Poslije nje slijedi nova pjesma koja ima naslov: Jesenjska idila. Ova pjesma ima ukupno pet strofa. Nakon nje slijedi opet jedna pjesma koja nosi naslov prema ženskoj osobi. Naslov pjesme je: Halidi. Ima četiri strofe i ime djevojke se, osim u naslovu, više ne spominje. Iza ove pjesme slijedi nova pjesma koja ima naslov: Dragoj iz tuđine. Pjesma ima pet strofa. Iz njenog naslova se može pretpostaviti o čemu se u njoj govori. Slijedi pjesma Ti joj reci blag – lahore! Pjesma ima tri strofe. U njoj pjesnik govori o tome da se vraća svojoj staroj ljubavi. Nakon nje slijedi pjesma: Čežnja. Pjesma je jedna od dužih u ovoj zbirci Mustafe Sadikovića Dželila i ima ukupno sedam strofa.. Poslije nje je pjesma: Muslimanki. Pjesma ima pet strofa i na osnovu samog njenog naslova se može pretpostaviti o čemu ona govori. Nakon nje je pjesma koja ima naslov: Gospođici Hristini. Pjesma ima četiri strofe. U njoj pjesnik govori o tome kako je zaljubljen u djevojku koja nije muslimanka. Nakon nje slijedi pjesma pod nalovom: Što si tako tužna. Pjesma ima sedam strofa. Poslije nje dolazi nova pjesma. Njen naslov je: Njena udaja. Pjesma ima pet strofa i na osnovu njenog naslova se može naslutiti o čemu govori. Poslije nje slijedi nova pjesma pod naslovom: Zar ti nije žao...? I ova pjesma. kao i predhodna. ima pet strofa. U njoj Sadiković, pored ostalog, pita neimenovanu djevojku zar joj nije žao što njegov mlađahni život vene i što njegove sestre plaču radi njega? Nakon ove pjesme slijedi nova pjesma koja ima naslov: Čežnja za mladošću. Ona ima trı strofe i iz naslova se može pretpostaviti o čemu govori. Iza nje dolazi pjesma koja nosi naslov: Proljetna idila. Pjesma ima četiri strofe i naslov joj u bitnome određuje sadržaj. Nakon nje dolazi pjesma pod naslovom: Otići ću jedne noći. Pjesma ima svojih pet strofa i u njoj se, pored ostalog, pjesnik žali što ne može da zaboravi staru ljubav. Poslije ove slijedi nova pjesma čiji je naslov: Njoj. Pjesma, kao i predhodna, ima pet strofa i govori o boli zbog ljubavi. Poslije nje je pjesma sa naslovom: Morat ćeš se sjetit. Pjesma ima tri strofe i govori

84 Zbog činjenice da je to ujedno i prvi pogled na ovu zbirku pjesama mi smo taj Predgovor donijeli u cijelosti.

340

o obavezi prisjećanja bivše djevojke na patnje koje mu je nanijela. Nakon ove dolazi nova pjesma pod naslovom: Aman kuzum. Ona ima tri strofe. Kao što se vidi, u pitanju je tepanje, jer riječ kuzu na turskom jeziku znači janje, a kuzum znači janje moje. Iza nje slijedi pjesma koja ima naslov: Tebi samo oprostiti ne mogu. Pjesma ima pet strofa i iz njenog naslova se može razumijeti o čemu ona govori. Poslije nje dolazi pjesma pod naslovom: Ne sjećaš se više...? Pjesma ima tri strofe. Ona govori o tome da se draga ne sjeća više nekih obećanja. Nakon nje slijedi nova pjesma čiji je naslov: Njeno sjećanje. Ovo bi otprilike bio nastavak na prethodnu pjesmu. Ova pjesma ima pet strofa. Poslije nje je nova pjesma: Ja već vidim. Ova pjesma ima pet strofa i ona je upućena jednoj bezimenoj dragoj. Nakon nje slijedi nova pjesma koja ima naslov: Još te ljubim. Ova pjesma ima tri strofe i u njoj Mustafa Sadiković u prvoj strofi spominje jednu djevojku. Nakon ove slijedi nova pjesma koja je naslovljena sa: Ček’o bih Te...! Ova pjesma ima ukupno pet strofa i u njoj pjesnik govori da je čeka, ali i da bi još čekao svoju djevojku. Poslije ove dolazi nova pjesma čiji je naslov: Njena tuga. I ova pjesma ima pet strofa. Poslije nje slijedi nova pjesma koja ima naslov: Kako će ti duša. Ovo je malo duža pjesma od većine pjesama Mustafe Sadikovića Dželila i ima ukupno sedam strofa. U njoj pjesnik govori svojoj bivšoj dragoj kako će joj biti kada sazna da on ima drugu. Nakon nje dolazi ova pjesma: Ne mogu ti srca dati. Ovu bismo pjesmu mogli ubrojati među kraće u ovoj zbirci i ona ima ukupno tri strofe. Poslije nje dolazi nova pjesma koja je naslovljena prema imenu jedne djevojke: Sabiri. Ova pjesma je karakteristična, jer ima dva dijela. U prvom dijelu ima tri strofe, a u drugom šest strofa. I prvi i drugi dio su označeni rimskim brojevima: I i II. Nakon nje dolazi nova pjesma koja ima naslov: Na grobu prve ljubavi. Iz njenog naslova se može pretpostaviti o čemu ona govori. Pjesma je karakteristična, jer ima čak četiri dijela koji su označeni rimskim brojevima: I, II, III i IV. U prvom dijelu se nalazi pet strofa, u drugom dijelu četiri strofe, u trećem dijelu takođe četiri strofe, i u četvrtom dijelu tri duže i dvije kraće strofe. Nakon nje slijedi još jedna pjesma koja ima naslov: Na slici i pjesnik govori dragoj da gleda njegovu sliku kada nema njega. Ova pjesma ima četiri strofe. Poslije nje slijedi pjesma: Gdje su...? koja ima četiri strofe, kao i prethodna. Pjesnik se sa sjetom sjeća nekih stvari i pita se gdje su. Poslije nje dolazi pjesma koja nosi naslov: Ne mogu je zaboraviti i na osnovu njenog naslova se može pretpostaviti o čemu ona govori. Pjesma ima četiri strofe. Poslednja pjesma u ovoj zbirci nema naslov, ali je u pitanju pjesma koja je poznata po svojim prvim riječima: Šta bi bilo s đuzel-đula. Pjesma ima ukupno tri strofe.

Članci:

Mustafa Sadiković je svoje radove ( pjesme ) objavljivao u više časopisa. Tako je objavljivao u: Hikjmetu, Novom Beharu, Gajretu itd. Mi ćemo se ukratko osvrnuti na neke od njegovih radova.

341

Radovi objavljeni u Hikjmetu

U ovom časopisu Mustafa Dželil Sadiković je objavio ukupno 11 svojih pjesama. Mi ćemo se na njih ovom prilikom osnvrnuti hronološki, onako kako su objavljivane.

Pjesma koja ima naslov: Allah ima...! Objavljena je u Hikjmetu br. 7, Tuzla, 20. rebiul-ahar 1348. ( 26. IX 1929. ), God. I, str. 193. Pjesma ima ukupno četiri strofe i iz samog njenog naslova je jasno o čemu ona govori. Kao autor ove pjesme Sadiković se potpisao sa: Sadiković M. Dželil – Bijeljina. Ova pjesma će biti objavljena i kasnije u Preporodu-islamskim informativnim novinama br. 46, Godina II, Sarajevo, 1. augusta 1972. godine, str. 14. Tada su, osim ove pjesme, objavljene još dvije pjesme Mustafe Sadikovića Dželila. On je kao autor potpisan sa: Mustafa Alija Sadiković, Janja. Pjesma pod naslovom: Ja se molim svom Allahu...! je, kao i prethodna, objavljena u Hikjmetu br. 7, Tuzla, 20. rebiul-ahar 1348. ( 26. IX 1929. ), God. I, ali na str. 197. I ona, kao i prethodna pjesma, ima četiri strofe. U njoj se Mustafa potpisao sa: Sadiković M. Dželil – Bijeljina. I u ovom slučaju naslov pjesme u bitnome određuje njen sadržaj. Kao i u gornjem slučaju, i ova pjesma je jedna od tri objavljene pjesme Mustafe Sadikovića Dželila u Preporodu br. 46, Godina II, Sarajevo 1. augusta 1972. godine, str. 14. Pjesma koja ima naslov: Ako nađeš...! objavljena je u Hikjmetu br. 8 i 9., Tuzla, 23. džumadel-ahar 1348. ( 25. XI. 1929. ), God. I, str. 241. Kao i predhodne dvije pjesme Mustafe Sadikovića u ovom časopisu, i ova ima četiri strofe. I ova pjesma što je vjera. Kao autor ove pjesme potpisao se sa: Sadiković M. Dželil. Pjesma pod naslovom: Jekjudur Allah! objavljena je u Hikjmetu br. 10 i 11, Tuzla, 28. redžeb 1348. ( 30. XII. 1929. ), God. I, str. 293. Ova pjesma ima pet strofa. Iz njenog naslova se može zaključiti da govori o najvažnijoj formulaciji u islamu – iskazu da je Allah dž.š. jedan. 85 Kao autor ove pjesme Mustafa se potpisao sa: Sadiković M. Dželil. Ovo je treća pjesma u nizu od onih koje su objavljene i kasnije u Preporodu br. 46, Godina II, Sarajevo, 1. augusta 1972. godine, str. 14. Pjesma koja ıma naslov: Muslimanki objavljena je u istom dvobroju ovog časopisa: Hikjmet br. 10 i 11, Tuzla, 28. redžeb 1348. ( 30. XII. 1929. ), God. I, str. 300-301. Ova pjesma ima pet stihova i iz njenog naslova je jasno o čemu govori. Ona čini jednu cjelinu sa pjesmom istog autora koja se nalazi iza nje. Pjesma koju smo već indirektno spomenuli. Njen naslov je: Muslimanu. Objavljena je u istom dvobroju ovog časopisa, kao i predhodne dvije pjesme: Hikjmet br. 10 i 11, Tuzla, 28. redžeb 1348. ( 30. XII. 1929. ), God. I, str. 301. Ova pjesma, za razliku od prethodne, ima šest stihova. Iz njenog naslova je sasvim jasno o čemu govori. Kao autor ove dvije pjesme Mustafa se potpisao sa: Sadiković M. Dželil. Pjesma pod naslovom: Ljubim... objavljena je u Hikjmetu br. 14, Tuzla, 27. zul-kade 1348. ( 26. IV. 1930. ), God. II, str. 40. Ova pjesma Mustafe Sadikovića Dželila ima nekoliko stihova i u njima autor govori kako voli svoju bližnju rodbinu, ali da islam voli najviše. Kao autor ovog rada Sadiković se potpisao sa: M. Dž. Sadiković. 85 Riječ yek mi prevodimo sa jedan.

342

Pjesma koja ima naslov: Plač Stambolske vile bjavljena je u Hikjmetu br. 16, Tuzla, 3. rebiul-ahar 1349. ( 28. VIII. 1930. ), God. II, str. 108. Vrlo zanimljiva pjesma ovog autora. U njoj se govori na pjesnički način o promjenama koje su zadesile Tursku sa reformama Mustafe Kemala Ataturka i o tome kako će Istanbul izgubiti svoje čari sa tim reformama. Pjesma je duža i ima osam stihova. Autor pjesme se potpisao sa: Sadiković M. Dželil. Pjesma pod naslovom: Pokajniku. Ona ima i svoj podnaslov: Latifu Selimhodžiću. Kao i predhodna pjesma ovog autora, i ona je objavljena u Hikjmetu br. 16, Tuzla, 3. rebiul-ahar 1349. ( 28. VIII. 1930. ), God. II, str. 109. Iz naslova pjesme, ili bolje rečeno, iz njenog podnaslova može se zaključiti o čemu ona govori. Pjesma ima ukupno pet stihova. Njen autor se potpisao sa: Sadiković M. Dželil. Pjesma koja ima naslov: Allah vidi...!. i svoj podnaslov: Mustafi M. Grabčanoviću. Kao što je poznato, i Mustafa Grabčanović je iz Bijeljine, a i on je objavljivao pjesme u Hikjmetu kada i Sadiković. Objavljena je u Hikjmetu br. 17, Tuzla, 1. džumadil-ula 1349. ( 25. IX. 1930. ), God. II, str. 145. Pjesma ima pet stihova. a jedna od njenih karakteristika jeste da se u napomeni kaže da se dvije zadnje strofe odnose na muslimane u Palestini. Autor ove pjesme se potpisao svojim već uobičajenim potpisom: Sadiković M. Dželil. Pjesma pod naslovom: Islamu. I ova pjesma, kao i još neke pjesme ovog autora, ima podnaslov: Sakib – Seid ef. Agiću. Objavljena je u Hikjmetu br. 23 i 24, Tuzla, 21. zulkade 1349. ( 9. IV. 1931. ), God. II, str. 335. Pjesma ima četiri manje strofe i ovo je jedna od kraćih pjesama ovog autora u ovom časopisu. Iz samog njenog naslova i podnaslova je jasno o čemu ona govori. Njen autor se potpisao sa: Sadiković M. Dželil. 86

Radovi objavljeni u Novom Beharu

U ovom časopisu Mustafa Sadiković Dželil je objavio također veći broj svojih pjesama, ukupno četrnaest. To su: Pjesma koja ima naslov: Aman, kuzum! Objavljena je u Novom Beharu br. 20 ( 1927-1928), str. 318. Pjesma ima ukupno dvije veće strofe. Iz samog njenog naslova se može pretpostaviti o čemu ona govori. Njen naslov upućuje da se nekome upućuje tepanje. U pitanju je draga ovog autora, kojoj on upućuje ovu pjesmu. Kao autor Sadiković se potpisao sa: M. Dželil Sadiković-Zvornik. Pjesma pod naslovom: Ček’o bih te...objavljena je u Novom Beharu br. 14-15 ( 1929-1930 ), str. 226. Prema naslovu pjesme može se pretpostaviti o čemu ona govori. Pjesma pod naslovom: Fatimi. Objavljena je u Novom Beharu br. 22 ( 1927-1928 ), str. 363. Pjesma ima pet stihova. Sam naslov pjesme u velikoj mjeri otkriva kome je ona namijenjena. Osim u naslovu, ime osobe se nigdje ne spominje u pjesmi.

86 Bibliografija časopisa “Hikjmet” – priredio Mr. Kemal Bašić, rad se nalazi u rukopisu kod autora.

343

Kao njen autor Mustafa se potpisao sa: M. Dželil Sadiković, Zvornik. Još jednu pjesmu pod istim naslovom Mustafa Sadiković je, kao što ćemo vidjeti, objavio i u listu „Gajret“. Pjesma pod naslovom: Gdje su...? objavljena je u Novom Beharu br. 10 ( 1927-1928 ), str. 152. Pjesma ima četiri strofe. U njima se autor pita gdje su blage noći, sretni dani, labudove pjesme, đulistan njegovog zlata, jorgovan mali itd. Kao autor ove pjesme Mustafa se potpisao sa: M. Dželil Sadiković – Zvornik. Pjesma koja ima naslov: Jesenska idila objavljena je u Novom Beharu br. 12. ( 1927-1928 ), str. 183. Ova pjesma Mustafe Sadikovića ima pet manjih strofa i njen naslov u velikoj mjeri označava i njen sadržaj. U njoj se govori, pored ostalog, i o djevojci kojoj je dragi otišao na daleko. Kao autor ove pjesme Mustafa Dželil se potpisao sa: M. Dž. Sadiković – Zvornik. Pjesma pod naslovom: Kod mrtve kćeri objavljena je u Novom Beharu br. 16 ( 1929-1930 ), str. 256. Na osnovu ovog naslova može se pretpostaviti o čemu ona govori. Pjesma koja nosi naslov: Mujesiri. Objavljena je u Novom Beharu br. 20 (1927-1928), str. 318. Ova pjesma ima svoje dvije duže strofe. Iz samog naslova ove pjesme može se naslutiti o čemu ona govori. Posvećena je jednoj djevojci čije se ime, osim u naslovu, spominje i u tekstu pjesme. Sadiković se u pjesmi divi ljepoti djevojke po imenu Mujesira. Kao autor ove pjesme Mustafa se potpisao sa: M. Dželil Sadiković.

Pjesma pod naslovom: Ne mogu ti srce dati. Pjesma je objavljena u Novom Beharu br. 9 ( 1929-1930 ), str. 142. Iz samog naslova ove pjesme može se naslutiti o čemu Mustafa Sadiković u njoj pjeva. Pjesma koja nosi naslov: Nek me pita... Objavljena je u Novom Beharu br. 6 ( 1927-1928 ), str. 89. Pjesma ima ukupno pet manjih strofa. U njoj se govori o tome da pjesnik pati i propada zbog drage koja ga je ostavila i kojoj poručuje da mu ni na mezar ne dolazi. Kao autor ove pjesme Sadiković se potpisao sa: M. Dželil Sadiković.

Pjesma koja ima naslov: Novom Beharu objavljena je u Novom Beharu br. 13 (1927-1928 ), str. 202. Iz naslova pjesme je jasno da je u pitanju pohvala ovom listu. Pjesma ima svojih pet manjih strofa. Kao autor ove pjesme Mustafa se potpisao sa: M. Dželil Sadiković. U njoj on, pored ostalog, govori da su ljudi bili dugo bez „Behara“, aludirajući očito na prvobitni list „Behar“. Pjesma pod naslovom: Otići ću jedne noći... objavljena je u Novom Beharu br. 17 ( 1927-1928 ), str. 262. Pjesma ima šest manjih strofa. Na početku ove pjesme, u prvoj strofi, Mustafa Sadiković navodi: Kad ne mogu otresti se tuge, Što mi trošne grudi ruje, i pokopat ljubav staru, Što mi mladi život truje. Kao autor ove pjesme Sadiković se potpisao sa: M. Dželil Sadiković, Zvornik. Pjesma koja nosi naslov: Proljetna idila objavljena je u Novom Beharu br. 7(1927-1928), str. 107. Iz naslova pjesme može se naslutiti o čemu autor u njoj pjeva. Pjesma koja ima naslov: Ti joj reci, blag-lahore! objavljena je u Novom Beharu br. 9 (1929-1930 ), str. 142. Prema naslovu pjesme može se naslutiti o čemu ona govori.

344

Pjesma koja ima naslov: Ti si ... objavljena je u Novom Beharu br. 22 (1927-1928), str. 356. Pjesma ima ukupno četiri strofe. U njoj pjesnik pjeva o djevojci, nabrajajući šta sve ona za njega predstavlja. Kao autor ove pjesme Mustafa se potpisao sa: M. Dželil Sadiković, Zvornik. 87

Radovı objavljeni u Gajretu

Pjesma s naslovom: Fatimi., Objavljena je u Gajretu br. 18, 16. oktobar 1924., godina VIII, str. 293. Pjesma : Moja ljubav bjavljena je u Gajretu br. 4, 16. februara 1925., godina IX, str. 56. Pjesma ima četiri kraće strofe. Govori o nacionalnom osjećanju pjesnika.

Umjesto zaključka

Samo ovako letimičan pregled dijela objavljenih radova i života Mustafe Sadikovića otkriva nam napor koji je on u svoj rad uložio. Kao što znamo, najčešće je upotrebljavao svoj pjesnički pseudonim-Dželil, tako da mu je on kasnije ostao, gotovo spojivši se sa njegovim imenom. Vidimo da je najveći broj pjesma Mustafe Sadikovića Dželila vjerskog i ljubavnog karaktera. Čini se da je on povukao tu pjesničku žicu od svoga oca, muderrisa Alije Sadikovića. Kao što smo već spomenuli, on ću nju uspjeti prenijeti i na svoga sina Abdul-Dželila, tako da će se ta linija nastaviti. Sve ovo nam govori i o sigurno većem broju porodica i ljudi koji su zaslužili da se o njima nešto više progovori. Na Mustafu Sadikovića Dželila se odnosi i ”Nasihatnama-Knjiga savjeta” koja je prvobitno bila nazvana “Očino pisno”, ali i jedno pismo koje je tome pridodato a koje je napisao njegov otac – već spomenuti muderris Alija Sadiković. Naime, Mustafa Sadiković je bio student na Šerijatskoj Sudačkoj školi u Sarajevu i njegov otac mu je napisao ovu Knjigu savjeta kao vrstu upute za lakše snalaženje. Prema Aliji Sadikoviću mlađem i dr. Muhamedu Hukoviću-autorima knjige o muderisu Aliji Sadikoviću, to je napisano u periodu od 03. IX do 27. X 1916. godine. Prema istim autorima “jasno se vidi da je autor misli iznosio bez selekcije i stvaranja. Pisao je sinu refleksivno didaktičku poruku ( epistolu ) u stihu kao aneks roditeljskom pismu u želji da mu pomogne i ništa više. Kod kritičke ocjene ovog spjeva to treba obavezno imati u vidu, jer na to ukazuje i moli i autor u svojim zadnjim stihovima”. 88 Sa ovim što smo mi naveli ne završava se ni broj objavljenoh pjesama Mustafe Sadikovića Dželila, jer mi smo naveli samo dvije pjesme ovog autora objavljene u listu “Gajret” , a znamo da ih je bilo više. Naša namjera nije ni bila da u ovoj prilici napišemo sve, nego da ukažemo na čovjeka koji je dao mnogo, a mi na njega nismo obratili dovoljno pažnje. Moramo da istaknemo i činjenicu da neke od pjesama

87 Pjesme Mustafe Sadikovića koje su objavljene u ovom časopisu su navedene i u: Bibliografija Novog Behara – priredila Azra Kantardžić, Sarajevo 2007, str. 188-189.

88 Dr. Muhamed Hukovič, Alija ( Alije ) Sadiković, Život i djelo muderrisa Alije Sadikovića, Sarajevo 1987., str. 140, fus nota 28.

345

Mustafe Sadikovića Dželila nalazimo objavljene u njegovoj zbirci, ali i objavljene posebno u časopisima koje smo već naveli. To nam može potvrditi da je tadašnja javnost bila zainteresirana za djelo ovog autora.

DRUŠTVENI ŽIVOTU SEMBERIJI

349

Mr. sc. Nikola Čiča

HKD NAPREDAK U BIJELJINI OD OSNIVANJA DO PRVOG SVJETSKOG RATA

Uvodne napomene Dvadeseto stoljeće za Hrvate Bosne i Hercegovine značajnije je nego sva druga stoljeća iz njihove povijesti. Promijenjena su četiri politička sustava i primjenjivane različite doktrine vlasti. U takvom vrtlogu svake vrste djelovao je Napredak, i time bio sastavni dio povijesti 20. stoljeća. Jedino je Napredak, pored Crkve, bio institucija koja je kroz to razdoblje odolijevala svim napadima. Kada se pogledaju sve druge institucije i udruženja, sve su doživljavale uspone i padove, u ovisnosti koji je sustav bio vladajući. Jedino je Napredak očuvao kontinuitet, unatoč svemu, pa čak i sudskim zabranama. Kroz sve ove godine Napredak nije imao naklonost ili simpatiju vlasti, niti je od nje dobivao pomoć. Napredak nije organizacija koja se bavila samo jednim segmentom rada, bilo da je to očuvanje kulturne tradicije, kroz folklor, ili izdavanje određenih časopisa, ili stipendiranje učenika, djelatnost Društva je bila puno šira i dublja, obuhvaćajući širok spektar djelovanja od duhovnog, humanitarnog, pa sve do praktičnih područja. Sve ove djelatnosti Napredak je obavljao bez ekonomskih resursa i trajnih izvora financiranja, ali uz ogromnu količinu utrošene energije koja je povezivala ljude plemenitog duha, domoljube i rodoljube. U svakom razdoblju i političkom sustavu u kojemu je djelovao, Napredak je imao drukčije ciljeve. Društvo je zapamtilo carevanje do 1918. godine, kraljevanje do 1941., NDH do 1945., te socijalizam i komunizam do 1949. godine. Kroz sve ove političke sustave Napredak je bio vertikala za očuvanje hrvatskog nacionalnog identiteta, istina, uvijek na drukčiji način. Gledajući kroz prizmu načina Napretkovog djelovanja, prvo razdoblje bi se moglo obilježit kao populacijsko, drugo - vrijeme zrelosti, odbrane i isticanja identiteta, treće- razdoblje razočarenja, i četvrto - nerazumijevanja. Kroz sva ova razdoblja Napredak je bio temelj i poticatelj kulturnog stvaranja, bilo da je riječ o otkrivanju i upoznavanju vlastite povijesti i kulturne baštine, ili pak razvijanje obrazovanja i gospodarstva.

Opće kulturne prilike u BiH i osnivanje HKD Napredak u Sarajevu Poslije austrougarskog zauzimanja Bosne i Hercegovine, u oblasti kulture i

prosvjete u širem smislu postojala su dva usmjerenja. Jedno je slijedila austrougarska vlast, a drugo domaće stanovništvo u okviru svojih vjerskih i nacionalnih zajednica. Pod okriljem Zemaljske vlade počeli su se njegovati određeni oblici kulturne i umjetničke djelatnosti, s ciljem da se naglasi kulturna misija Austro-Ugarske, te da se barem donekle zadovolje kulturne potrebe jednog broja doseljenika. Takva

350

kultura bila je pristupačna malom broju domaćih ljudi, pa je zbog toga veći dio bosanskohercegovačkog stanovništva ostao izvan okvira takvog načina kulturnog života. Kulturna aktivnost domaćeg stanovništva temeljila se na radu pojedinaca i grupa i u oblicima koje je dozvoljavala austrougarska vlast. Počelo je s pjevačkim društvima i čitaonicama, a kasnije se osnivaju kulturno-prosvjetna, humanitarna i sportska društva. Poseban značaj imala su društva s kulturno-prosvjetnim i humanim ciljevima: Prosvjeta kod Srba, Gajret kod Bošnjaka i Napredak kod Hrvata. Hrvatsko kulturno društvo Napredak nastalo je spajanjem dvaju sličnih potpornih društava: Hrvatskog potpornog društva za potrebe đaka srednjih i visokih škola iz Bosne i Hercegovine, osnovanog 14. septembra 1902. u Mostaru, i Hrvatskog društva za namještanje djece u zanate i trgovinu, osnovanog u Sarajevu, također 1902.11

Sarajevsko društvo promijenilo je naziv 10. septembra 1904. tako što je dotadašnjem imenu dodat i naziv Napredak, ali se svrha društva nije promijenila. Na glavnoj skupštini održanoj 19. novembra 1905. sarajevsko društvo promijenilo je naziv u Hrvatsko društvo Napredak za potpomaganje naučnika i đaka Hrvata-katolika.22

Mostarsko i sarajevsko društvo su se ujedinili 9. juna 1907. s ciljem da stvaraju domaću hrvatsku inteligenciju, odnosno da pomažu srednjoškolsko i univerzitetsko školovanje i podizanje učenika na suvremenim zanatima i u trgovini. Godine 1914. promijenjen je naziv društva u Hrvatsko prosvjetno kulturno društvo Napredak.

Osnivanje i rad HKD Napredak u Bijeljini do početka Prvog svjetskog rata

Podružnice Napretka mogle su se osnivati širom Bosne i Hercegovine, u mjestima gdje je bilo moguće okupiti i organizirati barem 20 članova. Unutar podružničkog sastava biran je upravni odbor od sedam članova, koji se sastojao od predsjednika, potpredsjednika, tajnika, blagajnika, knjigovođe, revizora, jednog odbornika i dvojice odborskih zamjenika, biranih na godinu dana. Podružnice su, između ostalog, imale dužnost da materijalno pomažu učenike srednjih škola iz svoga mjesta i one u zanatima i trgovini, da primaju nove članove, a podatke o njima 1 1 Datum utemeljenja društva u Mostaru za historičare nije sporan. Međutim, to nije slučaj

sa datumom utemeljenja društva u Sarajevu. Kao mogući datumi osnivanja društva navode se 9, 11. i 12. novembar 1902. Tomislav Išek, Mjesto i uloga HKD Napredak u kulturnom životu Hrvata Bosne i Hercegovine (1902-1918), Sarajevo 2002, str. 33. i 38. (dalje: T. Išek, Mjesto i uloga HKD Napredak). Od istoga autora vidi i slijedeće radove: O utemeljenju i početku rada Hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva Napredak, Napredak – Hrvatski narodni kalendar za 1993, Sarajevo 1992, str. 75-92; O osnutku i početku rada Hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva Napredak, u: Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu, br. 27, Sarajevo 1994, str. 49-60; Kulturom i prosvjetom protiv sile i mraka. HKD Napredak u Sarajevu 1992-1996, u: Hrvatski narodni godišnjak za 1997, Sarajevo 1996, str. 377-384; Zabave – oblik opće kulturno-društvene djelatnosti HKD Napredak. Urbano biće Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1996, str. 103-112.

2 2 Hrvoje Šapina, Stoljetnica Napretka, Sarajevo 2002, str. 301-308.

351

priopćavaju središnjici, da ubiru članarinu i uopće namiču materijalna sredstva. Sve prihode osim prinosa podupirujućih članova podružnice su imale obvezu da šalju središnjem odboru u Sarajevu. 3

Osjećajući puls vremena, i ugledni Hrvati bijeljinskog kraja odlučili su još 1907. godine. godine da osnuju podružnicu HKD Napretka u Bijeljini. No, sam put osnivanja nije bio nimalo lagan. Naime, nevelik broj Hrvata koji su živjeli u Bijeljini nije mogao u početku skupiti dovoljan broj odbornika da bi formirali povjerenstvo koje bi osnovalo podružnicu.4 Međutim, ta ideja nije zamrla, te je već sljedeće godine osnovano povjerenstvo u Bijeljini, a za povjerenika je postavljen Antun Jovičić, župnik koji je kod bijeljinskih Hrvata nesebično radio na podizanju svijesti o potrebi osnivanja podružnice Napretka u Bijeljini. Uskoro su njegovi napori urodili plodom, te se skupio određeni broj zainteresiranih za osnivanje povjerenstva. Pored župnika Jovičića, članovi utemeljitelji bili su još Ivan Gjuran (Đuran), Josip Tomljenović, Gjuro (Đuro) Šajatović. Pored utemeljitelja, Napretku su pristupila i 22 redovita člana.5 Međutim, rad podružnice se pokazao puno težim nego što se mislilo. Naime, poslije početnog entuzijazma, broj članova povjerenstva se sve više osipa, tako da se tijekom 1909. godine nije mogao skupiti dovoljan broj odbornika kako bi se osnovala podružnica. Štaviše, i rad povjerenstva je zamro. Takvo stanje se produžilo kroz cijelu 1910. godinu, kada nemamo nikakve podatke o broju članova niti o odborima u Bijeljini, samo se kao povjerenik spominje Anto (Antun pr.au.) Jovičić, župnik, kao povjerenik u Bijeljini.6

Ipak, sljedeće 1911. godine gradski liječnik dr. Lavoslav Pejčić, koji se od početka osnutka povjerenstva 1908. godine aktivno uključio u osnivanje povjerenstva kao i rad Napretka u Bijeljini, okuplja oko sebe veći broj uglednih Hrvata i osniva novo povjerenstvo, kao prvi korak ka uspostavljanju podružnice. U Napretkovom Kalendaru, kao najvažnijem izvoru za praćenje rada Napretkovih podružnica, za godinu 1912. navodi se ime Vinka Markovića, gruntovnog vježbenika, kao povjerenika za osnivanje podružnice u Bijeljini, dok ostali članovi povjerenstva nisu bili poznati. Međutim, ovi pokušaji malog broja bijeljinskih Hrvata pokazuju koliko se u to vrijeme počela razvijati svijest o nacionalnoj i kulturnoj pripadnosti na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine, te je Bijeljina, u kojoj je u to vrijeme živjelo vrlo malo Hrvata katolika, ipak bila jedno od prvih mjesta u kojima su osnovane podružnice Napretka.7

Već od sljedeće godine Podružnica u Bijeljini šalje svoja redovita izvješća, te je u Kalendaru za 1913. godinu naveden cjelokupni upravni odbor Napretka u Bijeljini. U izvješću koje je podružnica poslala navodi se da je na skupštini, na kojoj je sudjelovalo 57 članova, izabrano rukovodstvo podružnice. Za predsjednika upravnog

3 Pravila hrvatskog kulturnog društva “Napredak” u Sarajevu, Sarajevo, Nova tiskara, 1935.4 Kalendar, 1911. Izvješće za glavnu skupštinu, str. 392.5 Kalendar, 1909. str. 161., 162.6 Kalendar1910. str. 230.7 Kalendar, 1912. str. 378.

352

odbora imenovan je dr. Lavoslav Pejčić, gradski liječnik, potpredsjednik je bio Josip Milivoj Galovac, upravitelj banke, za tajnika je izabran Vinko Marković, gruntovni vježbenik, blagajnik je bio Antun Jović, župnik. Revizori: dr. Tadija Odić, odvjetnik, dr. Ivudor, odvjetnički koncipijent, odbornici s bili : Đoko Berdizza, trgovac, Anto Hudovski, ljekarnik, Oskar Bertossi, sudski tajnik, odborski zamjenici su bili: dr. Čedomir pl. Koharović, odvjetnički koncipijent, i Donat Petreš, učitelj.8

Sastav članstva pokazuje da je u bijeljinskoj podružnici Napretka većinu činio građansko- intelektualni činovnički sloj, zapostavljajući seljačko stanovništvo kojeg je bilo u znatno većem broju, što je, u svakom slučaju, bio glavni činitelj da Društvo ne dobije na masovnosti članstva. Odmah je podružnica počela s radom kojim se veoma aktivno uključila u kulturni i društveni život Bijeljine, ne zanemarujući pri tome osnovne djelatnosti kojima se Napredak odlikovao i zbog čega je bio osnovan. Svojim rado vrlo brzo su se nametnuli kao veoma aktivna podružnica ne samo na prostoru sjeveroistočne Bosne i Hercegovine, nego i puno šire.

Koliko je rad bijeljinske podružnice odjeknuo u Napretku, govori i to da se o tome posebice govorilo na glavnoj skupštini Napretka, održanoj 23.lipnja 1912. u Sarajevu. Mada je podružnica zvanično osnovana u siječnju 1912. godine, ona je već postala primjer dobrog i organiziranog rada. Naime, podružnica je u pet mjeseci svoga rada, na čelu s dr. Pejčićem i angažiranošću cjelokupnog upravnog odbora, donijela u blagajnu 1200 kruna, prodajući Napretkova izdanja –Kalendare i razglednice, kao i cigaret-papir, laštilo za cipele, te skupljajući dobrovoljne priloge, a kako je u Bijeljini u to vrijeme živio veoma mali broj Hrvata katolika, ovaj rezultat je bio izuzetno vrjedan. U svom početnom radu bijeljinska podružnica se profilirala u red najaktivnijih Napretkovih podružnica.9

Već sljedeće godine Napredak je u Bijeljini počeo dijeliti stipendije, istina u skromnom obimu, ali se time aktivno uključio u najvažniju Napretkovu djelatnost - pomaganje učenicama, te je podijelio 53 krune stipendija đacima koji pohađaju srednju ili njoj izjednačenu školu, i to djeci koja su po svome boravku pripadala području dotične podružnice10. Bijeljinska podružnica se isticala u svim aktivnostima koje je preduzimala. Najbolji primjer kako se s malo ruku, ali velikim entuzijazmom može raditi, pokazala je ova podružnica organizirajući dobrotvorne zabave nazvane «Napretkovi dani», kada je uspjela skupiti i u središnju upravu poslati 860,01 kruna čime je premašila sva očekivanja, posebice kada se usporede uspjesi drugih podružnica gdje je odziv, unatoč puno većem broju Hrvata, bio znatno manji.11

Pogrešno bi bilo tumačiti da su zabave organizirane samo radi materijalne koristi. One jesu bile značajna i često isticana stavka, a prikupljena sredstva su bila poticaj za većinu ostalih, ne manje značajnih segmenata cjelokupne društvene

8 Kalendar, 1913., str. 407.9 Kalendar 1913, str. 376.10 Kalendar, 1914. str 335.11 Kalendar 1914. str. 337.

353

djelatnosti Napretka. Međutim, zabave su bile prilika, a u Napretku se na tome radilo, da se proširi suradnja i s ostalim kulturno-prosvjetnim društvima. Zabave su bile važne i zato što su polučivale moralni uspjeh, poticale na aktivnost i angažman kako članova, tako i simpatizera Napretka. Njihovi efekti su, dakle, bili višestruki. Međutim, rad Napretka u Bijeljini se u burnom razdoblju pred početak Prvog svjetskog rata ugasio, te za godinu 1914. nemamo izvješća prema Središnjoj upravi o djelatnostima podružnice u Bijeljini. Tek 1921. godine podružnica Napretka u Bjeljini je obnovila rad, koji je trajao u kontinuitetu sve do zabrane rada Društva 1949. godine. Zanimljivo je spomenuti koliki je ugled Napredak, unatoč kratkom razdoblju rada pred Prvi svjetski rat, stekao u Bijeljini. To najbolje pokazuje podatak da je predsjednik Napretkove podružnice u Bijeljini 1927. godine bio dr. Vladimir Čaldarović, a tajnik dr. Jovo Milišić, odvjetnik, časnik sa solunskog fronta, demokratski političar i predsjednik općine Bijeljina.12 Ovaj primjer kao i mnogi drugi, pokazuju da je HKD Napredak kroz svoj rad u Bijeljini njegovao duh tolerancije i međusobnog uvažavanja, te je veliki doprinos Napretka kroz čitavu njegovu povijest u tome što je pokazao kako se može njegovati vlastiti identitet, a ne stvarati pri tome neprijatelje. Napretkovo je načelo uvijek bilo izgrađivanje zajedničke kulture i društva kroz njegovanje vlastite kulture.

Zaključak

Bitna odrednica Napretkovog djelovanja tokom čitave povijesti jeste permanentno građenje veza među ljudima i narodima na načelu tolerancije, ravnopravnosti, otvorenosti i suradnje. Ostvarivana je suradnja s drugim nacionalnim društvima, kao i međusobno poštivanje i razumijevanje. Često su se ugledali jedni na druge, te je postojalo pozitivno natjecanje, ali sve u cilju afirmiranja svoga nacionalnog i kulturnog identiteta kroz ideju da drugi nije tuđin nego partner. Isto tako je hvale vrijedan trud podružnice HKD Napredak u Bijeljini koja je, unatoč svim problemima koji su proizlazili iz psihoze pred početak Prvog svjetskog rata, ipak ostvarivala vrijedne rezultate. U periodu od 1912. do 1914. podružnica Napretka u Bijeljini je nesebičnim zalaganjem i aktivnošću pojedinaca osiguravala neophodna financijska sredstva za svoje djelovanje. Najveći prihod Napredak je ostvarivao od zabava koje su redovno priređivane. Osim toga, određena novčana sredstva osiguravana su uplatama (dobrovoljnim prilozima) članstva na sijelima, svadbama, proslavama rođendana itd. Članarina, prodaja kalendara i božićnica, znački, knjiga i sl. također su bili izvor prihoda HKD Napretka u Bijeljini. Javno i otvoreno zagovaranje potrošnje samo Napretkovih proizvoda, čime je bio osiguravan dio sredstava, bio je važan oblik financiranja Napretka u Bijeljini u ovome razdoblju.

12 Stoljeće HKD Napredak (1902.-2002.), Zbornik radova znanstvenog simpozija u povodu 100. obljetnice osnutka HKD Napredak, Sarajevo-Zagreb 2007. str. 592.

354

Izvoru i literatura

• Arhiv Bosne i Hercegovine• Fond Hrvatskog kulturnog društva Napredak• Napredak, Glasilo Hrvatskog kulturnog društva Napredak u Sarajevu, za godinu

1913., i 1914.• Išek Tomislav, Mjesto i uloga HKD Napredak u kulturnom životu Hrvata Bosne i

Hercegovine od 1902. do 1918, Sarajevo 2002. • Stoljeće HKD Napredak (1902.-2002.), Zbornik radova znanstvenog simpozija u

povodu 100. obljetnice osnutka HKD Napredak, Sarajevo-Zagreb 2007.• Lovrenović-Zeba Krunoslava i dr. (prir.), Arhiv Napretka – Analitički inventar,

Zagreb-Sarajevo 2003. • Šapina Hrvoje, Stoljetnica Napretka, Napredak, Sarajevo 2002.• Išek Tomislav, O utemeljenju i početku rada Hrvatskog kulturno-prosvjetnog

društva Napredak, u: Napredak – Hrvatski narodni kalendar za 1993, Sarajevo 1992, 75-92.

• Išek Tomislav, Zabave – oblik opće kulturno-društvene djelatnosti HKPD Napredak, u: Urbano biće Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1996, 103-112.

• Zbornik radova «Stoljeće Napretka u Tuzli», Zbornik radova znanstvenog simpozija u povodu 100. obljetnice osnutka HKD Napredak Tuzla, Tuzla 2005.

355

Dr. Miradet Zulić

MUZIČKI ŽIVOT U BIJELJINI OD 1919. DO 1941. GODINE

Sažetak: Nedostatak muzičkih škola u sjeveroistočnoj Bosni u periodu između dva svjetska rata odražavao se na muzičku pismenost i kulturu, a samim time i na muzički život. Osnovu muzičkog života u Bijeljini u ovom periodu činili su izvođački ansambli. Uglavnom, to su bili horovi koji su djelovali pri pjevačkim društvima, te razni instrumentalni ansambli. Uprkos činjenici da je razvoj muzičke umjetnosti u Bosni i Hercegovini u ovom periodu trajao sporije, ipak se mora imati u vidu da su djelovanjem pjevačkih društava i instrumentalnih ansambala u razvoju muzičkog života u ovom periodu u Bijeljini napravljeni pozitivni pomaci.

Ključne riječi: pjevačka društva, tamburaški ansambli, limena glazba.

1. Muzičko obrazovanje

U periodu između dva svjetska rata, u sjeveroistočnoj Bosni, kao i u periodu Austro-Ugarske monarhije, nisu postojale muzičke škole. U osnovnim školama u BiH predmeti pjevanje i gimnastika dijelili su dva časa sedmično. U realizaciji ova dva predmeta mogli su se povezivati sadržaji, kao, na primjer, dječije igre s pjevanjem, sa ciljem razvijanja sluha i lijepog pjevanja. U programu za osnovnu školu iz 1934. pri tome se još dodalo da pjevanje treba da podstakne interes i ljubav za pjesmu, te jača estetska i rodoljubiva osjećanja. Uglavnom, pjesmice izvođene u nastavi pjevane su po sluhu. Tek u privremenom programu za više ženske i više muške narodne škole iz 1932. spominju se ozbiljniji zahtjevi vezani za teoriju muzike i solfeđo. Obrađivane su ljestvice, intervali, ritmički diktati, a prvi put su se pojavila i didaktičko-metodička uputstva, kao i korisne napomene u vezi sa pjevanjem pjesama po notnom tekstu. Ovaj program je više značaja posvećivao razvoju muzičke kulture kroz školstvo. U nedostatku kadra, predmet pjevanje su pretežno izvodili učitelji. Uprkos toj činjenici, u školama su ipak postojali horovi.13

Osim navedenih škola, muzika se učila i u gimnazijama. U ovom periodu, pored postojeće Gimnazije u Tuzli, 1919. je osnovana i Gimnazija u Bijeljini. To je ujedno bila prva novoosnovana gimnazija u Bosni i Hercegovini nakon Prvog svjetskog rata.14 Programi za nastavu muzike mijenjani su nekoliko puta, a uglavnom 13 O muzičkom školstvu u BiH više podataka se može pronaći u knjizi: Ferović, Selma,

Teorija i praksa muzičkog obrazovanja u BiH, Sarajevo: IDP Udžbenici, priručnici i didaktička sredstava, 1991.

14 Prije otvaranja Gimnazije u Bijeljini, u Bosni i Hercegovini su postojale Prva muška gimnazija u Sarajevu (1879), Gimnazija u Mostaru (1893), u Banjoj Luci (1895), u Tuzli (1899), u Bihaću (1911) i Druga gimnazija u Sarajevu od 1905. godine.

356

su se odnosili na oblast melodije, ritma i teorije. Pjevane su jednoglasne, dvoglasne i troglasne pjesme, zatim narodne pjesme i pjesme komponovane u narodnom duhu. Kvalitetnijem izvođenju nastave iz oblasti muzike doprinijeli su objavljeni udžbenici za ovaj predmet, a najveći broj izdanja (ujedno i najdužu upotrebu) imao je udžbenik Osnovi muzičke umetnosti I i II dio autora Miloja Milojevića.

Pored djelovanja u školi, nastavnici muzike imali su odobrenje za izvođenje privatnih časova i privatnim licima, jer je to doprinosilo opštem muzičkom obrazovanju ostalog građanstva. Može se konstatirati da, iako muzičke škole nisu postojale institucionalno, ovaj period predstavlja početak razvoja individualne instrumentalne nastave.

2. Izvođački ansambli

Osnovu muzičkog života u Bijeljini u ovom periodu činili su izvođački ansambli. Uglavnom su to bili horovi, koji su djelovali pri pjevačkim društvima, te razni instrumentalni orkestri i ansambli.

2. 1. Pjevačka društva

Pjevačka društva u ovom periodu osnivana su kao i u prethodnom periodu, na konfesionalnoj osnovi. Prema biografskim podacima Stevana Krnjića, pohranjenim u Muzeju Semberija u Bijeljini, prijeratni rukovodilac Srpskog pjevačkog društva ‘’Srbadija’’ iz Bijeljine Krnjić u Bijeljinu se vratio 1. septembra 1921. godine. Odmah po dolasku u Bijeljinu pokrenuo je aktivnosti oko ponovnog formiranja hora Srpskog pjevačkog društva ‘’Srbadija’’. S obzirom na njegovu izuzetnu aktivnost u društvu prije rata, vrlo je vjerovatno da se, osim inicijative oko ponovnog formiranja društva, i sve drugo oko funkcioniranja hora može povezati sa njegovom djelatnošću.

Prema podacima iz biografije, bijeljinsko pjevačko društvo brojalo je osamdeset članova, dok se, prema fotografiji ovog društva iz tridesetih godina, može uočiti da je hor brojao od trideset do šezdeset članova. Ipak, najpouzdaniji podaci o broju članova nekoliko pjevačkih društava koja su djelovala u ovom periodu u sjeveroistočnoj Bosni mogu se pronaći u popisu učesnika koji su učestvovali u proslavi pedesetogodišnjice postojanja Srpskog pjevačkog društva ‘’Njeguš’’ u Tuzli. Tom prilikom su gostovala pjevačka društva iz Brčkog, Bijeljine i Gračanice a navedena društva su, zbog organiziranja boravka u Tuzli, domaćinima prijavila imena svojih članova hora. Prema tim popisima, društvo ‘’Vijenac’’ iz Brčkog gostovalo je sa trideset pet članova, društvo iz Gračanice sa dvadeset pet članova a društvo ‘’Srbadija’’ iz Bijeljine sa čak sedamdeset članova. Hor iz Bijeljine se na koncertu predstavio kompozicijom XI rukovet Stevana Mokranjca. U 1937. godini društvo je održalo jedan značajan koncert. Osim hora, na koncertu je kao solista nastupio Stojan Nestorović15 iz Beograda. Koncert je održan 3. 15 Stojan Nestorović je završio Muzičku školu ‘’Mokranjac’’ u Beogradu – odsjek solo

pjevanje školske 1935/36. godine. V. Prvih sto godina, Muzička škola ‘’Mokranjac’’ 1899–1999, Beograd: Muzička škola ‘’Mokranjac’’, 1999: 173.

357

marta 1937. u Sokolskom domu sa slijedećim programom:

Mokranjac XI rukovet mješoviti horMaksimović Kolovođa mješoviti horBize Arija Toreadora iz opere Karmen

Stojan Nestorović bas-solo N. Lodiženski klavirska pratnja

Tajčević Dve starosrbijanske pjesme mješoviti hor

Kasnije je Nestorović bio prvi direktor Državne niže muzičke škole u Tuzli osnovane 1949. a pored dužnosti direktora vodio je Hor KUD-a ‘’Mitar Trifunović Učo’’.

Gotovac Na noćištu Stojan Nestorović bas-solo N. Lodiženski klavirska pratnja

Slavenski Meknite se... mješoviti hor dirigent Stevan Krnić

Društvo je godišnje imalo oko dvadeset nastupa. Koncerti su održani u Brčkom, Tuzli, Zvorniku, Sarajevu, Mostaru, Herceg Novom, Cetinju, Banjoj Koviljači (više puta), Loznici i Šapcu. Pored toga, održano je mnogo koncerata po manjim mjestima i na taj način pružena je mogućnost većem broju građana da se upoznaju sa ljepotama horskog pjevanja. Početkom dvadesetih godina u Bijeljini je djelovalo Zanatlijsko pjevačko tamburaško i diletantsko društvo. Prema navodima u biografiji, Stevan Krnjić je od 1922. u ovom udruženju vodio tri sekcije: pjevačku, tamburašku i dramsku. Članovi društva bile su samo zanatlije. Sve sekcije su ukupno brojale oko pedeset članova, a Krnjić je u ovom društvu bio veoma aktivan sve do 1927. kada je zbog preopterećenosti morao da odustane od daljih aktivnosti u ovom društvu. Pored navedenih društava, u Bijeljini je djelovao i Omladinski recitatorski hor osnovan krajem tridesetih godina. Ovaj hor je okupljao studentsku, đačku i radničku omladinu i najčešće je nastupao u Bijeljini i okolini, s programima u kojima je kombinirao horske s recitatorskim tačkama. Prema programu koncerta iz 1926. značajnu djelatnost imao je Mješoviti crkveni zbor Rimokatoličke crkve iz Bijeljine. Osim jedne kompozicije u izvođenju Mješovitog crkvenog pjevačkog zbora, na koncertu su većinom bile zastupljene kompozicije za glas i klavir ili violinu i klavir. Program koncerta:

358

Lihovecki Sa severa vetar duše Mješoviti crkveni zborxxx Seljak i varoš (M. Stokanović)Komzák Priča i Basna violine Čaldarović D.

Varadin, P. Violoni, Trbarić D. i J. Laas, klavir Ljerka Pejčić

Eckert Španska pjesma solo glas Lea Violoni, klavir M. Luger

Drdla Poem J. Fuchs violina, Ljerka Pejčić klavir Erben Narcissus J. Fuchs violina, Ljerka Pejčić klavirxxx Seljak u apoteci (M. Stokanović)Gehbauer Duett Čaldarović D. Varadin, P. Violoni D.,

J. FuchsGounod Ave Maria Lea Violoni solo glas, M. Luger

klavir i J. Fuchs violinaxxx Dva noćna stražara

M. Stokanović i M. Wasser

U ovom periodu, u Bijeljini je djelovao i mješoviti hor Sreskog učiteljskog društva. Hor je oformio i vodio predsjednik društva Stevan Krnjić i brojao je oko četrdeset članova. Zanimljivo je da je pri Sreskom učiteljskom društvu u Bijeljini djelovao i ženski hor učiteljskog društva. O radu ova dva hora u Bijeljini vidi se iz Pozivnice za zabavu koja je održana 20. juna 1936. kojom prilikom je pod dirigiranjem Stevana Krnjića izveden sljedeći program:

Joksimović Hor Srpkinja troglasni ženski zbor klavirska pratnja N. Lodiženski

Rozenberg Ružić Pastourelle M. Hold sopran i P. Klingl alt, klavir N. Lodiženski

Hubad Škrjanček poji žvrgoli Mješoviti učiteljski zbor

Petrović San Despota Đurđa recituje V. Bibić, klavirska pratnja M. Hold

Greg Serenada A. Falkenburger bas, klavirska pratnja M. Hold

Mokranjac Pod jorgovanom četveroglasni ženski zbor

Jenko Zujte strune K. Ristić sopran i D. Popović alt, klavir M. Hold

Vilhar Ukazi M. Hold sopran, klavir N. Lodiženski

Binički Čini ne čini Mješoviti učiteljski zbor

359

Prema navedenom programu može se konstatirati da je Sresko učiteljsko društvo djelovalo veoma aktivno, jer su sve tačke izvodili učitelji i učiteljice. Pored kompozicija u solo izvođenju, horovi su svoje zahtjevne kompozicije izvodili troglasno i četveroglasno.

2. 2. Instrumentalni ansambli

Početkom dvadesetih godina, u bijeljinskoj Gimnaziji je osnovan đački tamburaški orkestar. Nije poznato kako su nabavljeni instrumenti za ovaj orkestar, ali se zna da je prvi rukovodilac orkestra bio Zijah Bulić.16 Zahvaljujući njemu, đaci su stekli osnovna potrebna znanja i osposobili se za notno muziciranje. 17 Poslije njegovog odlaska iz Bijeljine, rad s orkestrom preuzeo je rus Aleksandar Aleksandrovič. Pored djelovanja tamburaškog orkestra, u bijeljinskoj Gimnaziji se osjećala potreba za osnivanjem jednog hora. S obzirom na to da je ujedno bio i nastavnik pjevanja, Aleksandrovič je oformio đački mješoviti hor koji je najčešće nastupao zajedno s tamburaškim orkestrom. Imajući u vidu činjenicu nepostojanja muzičke škole, za učenike koji su pokazali interes dodatno je organizirana i nastava sviranja na instrumentu. Ti učenici postepeno su uključivani u školski ansambl. Poslije nastavnika Aleksandroviča, horom je rukovodio Izidor Koh, a nedugo zatim, 1923. godine, hor i orkestar preuzima Stevan Krnjić. Njihov rad bio je baziran na velikom entuzijazmu i amaterizmu. Pored tamburaškog orkestra, u Bijeljini je u ovom periodu postojala i limena glazba. Na žalost, o djelatnosti limene glazbe nije pronađeno više podataka. Najznačajniji prostori u sjeveroistočnoj Bosni u kojima se odvijao muzički život bili su hoteli. Za odvijanje muzičkog života u Bijeljini zasluge pripadaju Hotelu Drina koji je imao veliku koncertnu dvoranu kapaciteta do sto posjetilaca. Kasnije je nabavljen i klavir, što je bilo od velikog značaja, jer je njegovom nabavkom omogućeno održavanje muzičkih sadržaja. Pored ugostiteljskih sadržaja, hoteli su neraskidivo bili povezani sa svim društveno-političkim, kulturnim i zabavnim kretanjima u gradovima. Na taj način hoteli su bili stjecište gradskog establišmenta, mjesto gdje se organizirao kulturni i politički život stanovnika tih gradova.

3. Rezime U periodu od 1919. do 1945. godine muzički život u sjeveroistočnoj Bosni odvijao se slično kao i u prethodnom periodu. Muzika se učila u opštim školama, kao i u gimnazijama. U poređenju sa Srbijom i Hrvatskom u kojima su se muzičke škole

16 Ovaj podatak se navodi u Monografiji – Osamdeset godina bijeljinske gimnazije (2000: 68), iako se u popisu nastavnika koji su radili od 1919. do 1929. navedenih u istoj monografiji na strani 317, kao nastavnika muzike spominje ime Esad Bulić.

17 U monografiji se spominju predmeti muzika i pjevanje, dok se jedino za školsku 1938/39. navode predmeti harmonija i solfeđo.

360

otvarale intenzivno, u sjeveroistočnoj Bosni se nedostatak muzičkih škola odražavao na muzičku pismenost i kulturu, a samim time i na muzički život. Međutim, u ovom periodu je ipak bilo značajnijih pomaka. Naime, tada je bilo izraženo djelovanje muzičara instrumentalista, koji su kroz privatne časove obrazovali mnoge mlađe naraštaje. Najizraženija je bila nastava klavira, kao i violine. Činjenica je da institucionalno organiziranje muzičkih škola nije postojalo, ali se zato muzičko opismenjavanje i obrazovanje na raznim instrumentima odvijalo kroz privatne časove, te razne kurseve i tečajeve pri tamburaškim i limenim duhačkim ansamblima. Kao i vrijeme Austro-Ugarske monarhije, među glavnim nosiocima muzičkog života u Bijeljini u ovom periodu bila su pjevačka društva. Ako su u prethodnom periodu pjevačka društva najčešće učestvovala na priredbama nacionalnog i vjerskog karaktera, a pojedine svečanosti imale obilježja političko-nacionalne manifestacije, stiče se dojam da su u ovom periodu društva težila za umjetničkim ciljevima i postizanju višeg reproduktivnog nivoa. Na repertoarima horova mjesto su najčešće nalazile kompozicije St. Mokranjca, zatim Bortnjanskog, Biničkog, Hristića, Krstića, uglavnom kompozitora koji su imali značajan kompozitorski opus. Većinom su bili slavenski kompozitori, uz poneki izuzetak, na primjer Francuza Šarla Gunoa. Primijetno je da u ovom periodu nisu izvođene kompozicije Čeha, koji su već bili veoma aktivni u muzičkom životu u Srbiji, za razliku od prethodnog perioda, kada je bez njihovih kompozicija bilo nezamislivo uvježbavati repertoar. Tokom ove dvije i po decenije, horovi su kao i u prethodnom periodu ponekad izvodili kompozicije koje su, ustvari, bile jednostavnije obrade narodnih melodija. To se činilo iz razloga da te kompozicije budu pristupačne široj publici, a ponekad i novim članovima horova. Međutim, mnoge kompozicije izvođene u ovom periodu veoma su zahtjevne. Najbolji primjer su najčešće izvođene Rukoveti St. Mokranjca. Ako se uzme u obzir tehnička i interpretativna zahtjevnost kompozicija koje su izvođene na koncertima, te da su članovi horova morali biti pripremljeni za takav nivo, može se konstatirati da su društva ispunila ciljeve amaterskog muziciranja. Nesporno je da su na djelatnost i repertoar pjevačkih društava najviše uticaja imale horovođe. Osim obaveza rukovođenja horom i održavanja proba, horovođe su obrazovale mnoge pjevače, te nabavljali i prepisivali partiture. Svojim predanim radom, u Bijeljini se isticao Stevan Krnjić, iako nije bio tako školovan muzičar kao Cvjetko Rihtman, Tihomil Vidošić i Vlado Milošević, koji su u istom periodu vodili pjevačka društva u Sarajevu, Tuzli i Banjoj Luci. Činjenica je da se muzička umjetnost, kao i potreba za koncertima, kod naroda u BiH razvijala sporije. Taj proces se najprije odvijao kroz pjevačka društva, kao najlakši oblik skupnog muziciranja, a zatim i kroz instrumentalne ansamble. Uprkos činjenici da je taj razvoj u Bosni i Hercegovini trajao dosta sporije i skromnije, ipak se mora imati u vidu da su djelovanjem pjevačkih društava i instrumentalnih ansambala u razvoju muzičkog života u ovom periodu u Bijeljini napravljeni veliki pomaci.

361

Literatura

- Arhiv Muzeja Semberija u Bijeljini (Biografija Stevana Krnića, rukopis)

- Aliustić, Nizam: Počeci i razvoj muzičkog života u Bijeljini i njenoj okolini, diplomski rad, rkp., Sarajevo: Muzička akademija u Sarajevu, 1986.

- Andreis, Josip–Cvetko, Dragotin–Đurić-Klajn, Stana: Historijski razvoj muzičke kulture u Jugoslaviji, Zagreb: Školska knjiga, 1962.

- Besarović, Risto: Iz kulturne prošlosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo: Veselin Masleša, 1987.

- Čavlović, Ivan: Muzičke institucije i njihov značaj u razvoju kulturnog života. Prolegomena kulturološkim istraživanjima odnosa muzike i društva u Bosni i Hercegovini, Muzika, IX, 26, 2005: 25–37.

- Ferović, Selma: Teorija i praksa muzičkog obrazovanja u BiH, Sarajevo: IDP Udžbenici, priručnici i didaktička sredstava, 1991.

- Grabčanović, Mustafa: Bijeljina i Bijeljinci, Bijeljina: BZK Preporod BiH – BZK Preporod Bijeljina, 2006.

- Monografija - Osamdeset godina bijeljinske gimnazije (1919–1999), Babić, Mirko (ur.), Bijeljina: Gimnazija ‘’Filip Višnjić’’ Bijeljina, 2000.

- Monografija – Šezdeset godina gimnazije Filip Višnjić u Bijeljini (1919–1979), Petrović, Slobodan (ur.), Bijeljina: Gimnazija ‘’Filip Višnjić’’ u Bijeljini, 1979.

- Petrović, Slobodan: Korzo stare Bijeljine (građa za monografiju grada), Bijeljina: Narodna bibiloteka ‘’Filip Višnjić’’ Bijeljina, 2002.

- Privatni arhiv Vlade Kazandžića u Bijeljini

- Zulić, Miradet: Muzički život u sjeveroistočnoj Bosni 1878–1992., doktorska disertacija, rukopis, Sarajevo: Muzička akademija u Sarajevu, 2008.

362

Prof. dr. Midhat Jažić

TRADICIONALNI PREHRAMBENI PROIZVODI I JELAU SEMBERIJI ( JANJI I BIJELJINI)

Uvod

Semberija, kao i ostali dijelovi BIH, kroz povijest je oduvijek bila mjesto gdje su se prožimale različite kulture i običaji, što je ostavilo dubokog traga na način života njenog stanovništva. Zbog toga je Semberija poznata po tradicionalnim prehrambenim proizvodima ili gastronomskim specijalitetima, koji su u principu identični ili vrlo slični proizvodima sa drugih prostora BiH. Takvi proizvodi se dobivaju od autentičnih sirovina biljnog ili animalnog porijekla, često imaju specifičan postupak proizvodnje, jedinstvenu recepturu i pripremu zasnovanu na tradiciji. Seobama i migracijama naroda prenosile su se različite kulture ishrane, koje su se vremenom i asimirale, pa su postajale autentične. Ova pojava je vidljiva u većini nacionalnih kuhinja. Tako povijest ishrane na bosanskohercegovačkim prostorima možemo pratiti još od antičkog doba, klasičnog Rima i Vizantije, preko samostalne bosanske država, turskog i austrougarskog perioda, do savremenog doba dvadesetog i dvadeset prvog stoljeća. Specifičnu notu bosanskohercegovačkim jelima daju i prehrambeni običaji, koji svoje izvorište imaju u islamu, pravoslavnoj, katoličkoj i jevrejskoj vjeri. Tako je savremena izvorna bosanska hrana dio kulturno-povijesnog nasljeđa i mješavina je autentičnih bosanskih jela, tradicionalno turskih, arapskih, austrougarskih, jevrejskih i drugih prehrambenih običaja. Specifičnost i vrijednost bosanskohercegovačkih jela jeste baš u tom orijentalnom i zapadnjačkom, ali i u vjerskom prehrambenom naslijeđu. Zbog toga se danas bosanska kuhinja puno razlikuje od arapske, austrijske, mađarske ali i od turske, bez obzira na to što postoje jela koja potiču iz Turske i drugih kuhinja. Bosanskohercegovačka jela i dalje ostaju karakteristična, jer se prenose sa koljena na koljeno. U kulturi ishrane, kao i prehrambenim običajima, najjasnije se vide tragovi različitih kultura koje su se u Bosni i Hercegovini isprepletale. Ove pojave se mogu vidjeti i na području regije sjeveroistočne BiH, kao i Semberije. Savremene prehrambene navike, koje su rezultat globalizacije, neoliberalizma i sistema vrijednosti koji počiva na njima, prijete da „uguše“ proizvodnju tradicionalnih prehramenih proizvoda, ali i kulturu ponašanja vezanu za hranu i prehranu. Zbog toga postoji potreba da se ova tradicija sačuva i zaštiti. Osim toga, potrebno je istaći da, za razliku od savremene prehrane, tradicionalna prehrana ne sadrži rafinirane ili denaturirane namirnice ili sastojke poput rafiniranog šećera ili glukoznog (fruktoznog) sirupa; bijelo brašno, konzerve; pasterizirano, homogenizirano, obrano ili nemasno mlijeko, sintetske vitamine; toksične aditive i umjetne boje. Ovaj aspekt predstavlja njenu posebnu vrijednost. Doduše, u proizvodnji tradicionalnih proizvoda na

363

primitivan način mogu nastati štetni produkti, ukoliko se ne vodi računa o higijenskim mjerama. U svakom slučaju, moguće je proizvesti zdravstveno ispravne i nutritivno vrijedne tradicionalne prehrambene proizvode, te time obogatiti turističku ponudu ruralnih područja i poboljšati kvalitet ishrane stanovništva. Prehrambeni proizvodi i jela u BiH uglavnom se tradicionalno konzumiraju i u Semberiji, a većina opisanih su tradicionalno karakteristična za područje Bijeljine i Janje. Tradicionalni prehrambeni proizvodi postaju sve više predmet interesovanja mlađih generacija, ali i turista, pa dijelom i prerađivačke industrije. Zbog svoje lokacije Semberija je atraktivno mjesto i turistička destinacija, što pokazuje i praksa posljednjih godina.

Tradicionalni bosanski proizvodi i jela

Tradicija proizvodnje prehrambenih proizvoda zasniva se na predaji starih znanja i vještina. Ova tradicija je sastavni dio pripremanja jela, ali i načina ponašanja, odnosno običaja prilikom konzumiranja hrane. Tradicija prehrane je dio kulturno-povijesnog nasljeđa koje se prenosilo s generacije na generaciju u pisanoj formi ili usmenim predanjem, o tome kako se spravljaju prehrambeni proizvodi, počev od primarne poljoprivrede, čuvanja, prerade, konzerviranja, pa do prehrambenih običaja, koji se odnose na serviranje jela i ponašanja pri konzumiranju. U tradicionalna bosanska jela i prehrambene proizvode utkana je povijest Bosne i Hercegovine, kao zemlje na razmeđi svjetova između Istoka i Zapada. U tim proizvodima i jelima sažet je često i dio historije, kulture i tradicionalnog načina života. Upravo takvi proizvodi postaju predmet interesovanja domaćih potrošača i turista, kao i potrošača u drugim dijelovima svijeta. Prehrambeni proizvodi mogu imati obilježja geografskog porijekla i izvornosti, pa se kao takvi mogu i zaštiti kod nadležnih institucija. Također, gastronomska ponuda, odnosno jela, kao što su tradicionalni specijaliteti, jesu vrsta proizvoda karakterističnih za geografsko područje. Tradicionalni poljoprivredni prehrambeni proizvodi i njihove prerađevine u Semberiji su vrlo brojni. Posebno se mogu izdvojiti grupe: voće i povrće i njihove prerađevine, mlijeko i proizvodi od mlijeka, meso i prerađevine od mesa, proizvodi od žitarica, ljekobilje, aromatične i začinske biljke, te proizvodi od njih. Neki od njih su pomenuti kad se govorilo o jelima, jer je teško napraviti razliku između jela i prehrambenih proizvoda. Naime, većina jela se mogu zaštititi na kraći ili duži period od kvarenja, te se tako ti proizvodi mogu distribuirati istim kanalima distribucije kao i industrijski prerađeni proizvodi. Konzumiranje pravih, tradicionalnih jela najbolje prepoznaju stranci koji vole bosanske ćevape, razne dolme, bosanski lonac, bamju, te razne pite, jagnjeće pečenje, bosanske pogače, dagarice, begovu čorbu, a od slatkih jela: baklave, hurmašice, tufahije, kadaif, sutliju i brojna druga. Iako se neka od ovih, a i drugih jela, mogu naći i u drugim nacionalnim kuhinjama, ipak se ona na specifičan način pripremaju

364

samo u BiH i nigdje više. Tako su neka bosanska jela, koja su izvorno došla iz drugih kuhinja, dobila svoju autentičnost po novim recepturama i načinu na koji se spremaju, i postala tipična za BiH krajeve. Sataraš se sigurno pravi svugdje u svijetu, ali ga samo Bosanci začine kajmakom. Arapi pripravljaju baklavu sa pistacijama, koje daju potpuno drugačiji okus i teksturu. Turci pripremaju japrak i dodaju više začina, bibera i paprike. Austrijanci peku janjetinu i dodaju ruzmarin. Iako se u Grčkoj, na primjer, može naći spanakopita, ona se razlikuje od bosanske zeljanice i po načinu pravljenja kore i po filu. Pita od bundeve se može jesti u svim mediteranskim zemljama i Americi, ali je ona specifična u BiH po načinu pripreme i odabira specifičnih sastojaka.

Tipična bosanska jela se tradicionalno pripremaju lagano i bez žurbe. Bosanski lonac je potrebno kuhati 4-5 sati u zemljanoj posudi (loncu), kako bi bio potpuno ispunjen okusom i mirisom. Sogan-dolme se pažljivo pune malim kašičicama. Mnoge recepture, postupci pripreme i serviranja jela jesu orginalno bosanski, jer se pripremaju sa puno pažnje i sa „dušom“. Kad su u pitanju pite, postoji izreka: ‘’Kad se pita peče, nema mrdanja, i ti se zajedno sa njom pečeš!’’. Bosanski ćevap, iako porijeklom od Arapa, specifičan je samo za Bosnu. U smislu porijekla, jela mogu biti potpuno izvorno bosanskohercegovačka, i tradicionalna jela. Izvorno bosansko jelo je ono koje je poteklo iz Bosne, dok tradicionalno bosansko jelo može biti i izvorno, ali i jelo koje je tokom povijesti došlo iz druge kulture, pa se u Bosni priprema na poseban i specifičan način. Porijeklo jela je potrebno istraživati, jer se migracijama stanovništva tokom povijesti prenosila i kultura ishrane. Tako, nije isključeno, što se vjerovatno može i istraživanjima potvrditi, da su mnoga jela prenošena iz Bosne i u druge krajeve: Tursku, arapske zemlje, Austro-Ugarsku i sl. Dešava se čak da pojedino geografsko područje unutar BiH ima različit recept za jela pod istim nazivom, ili obrnuto - isti recepti, a da jela imaju različita imena. Jela koja se pripremaju u BiH su prepoznatljiva, ali mogu postojati i varijacije. Događa se, čak, da osobe koje pripremaju jelo mogu nešto dodati onako, po svome. Na primjer, mogu izbaciti iz originalnog recepta neki začin ili masnoću koja im ne prija, ali će jelo sačuvati osnovni okus, čak i ako se dijelom prilagodi. Česta je pojava da se jela tradicionalne bosanske kuhinje, kao i autohtoni prehrambeni proizvodi, prilagođavaju mogućnostima i nivou ponude. To mijenja njihove tradicionalne vrijednosti i stvara uvjete da takvi proizvodi budu zauvijek zaboravljeni. Autentični objekti u kojima se služe tradicionalna jela su aščinice, ćevabdžinice i buregdžinice. U tradicionalnoj bosanskoj kuhinji koristi se i posebno suđe. Takvi su sač, peka, dagara, pršulja, lonac, tepsija itd. Sač je kovani željezni ili zemljani poklopac kupolastog oblika, sa drškom na vrhu kupole, pod kojom se na ognjištu peku jela kao što su pogača, kruh, komadi mesa, ili pilav u tepsiji.

365

Slika 2.2. Sač, željezni ili zemljani poklopac kupolastog oblika sa drškom

Peka ili sačica je sač sa nižom kupolom i u njemu se peku pite. Jela se peku tako što se na njih nagrne žar izmješan sa pepelom.

Slika 2.3. Peka ili sačica

Dagara je velika glinena posuda duguljastog oblika, koja se koristi obično za pečenje janjetine. Pršulja je obla, okrugla zemljana posuda u kojoj se obično vari mlijeko, bilo samo ili sa rižom. Lonac je glinena posuda trbušastog izgleda, koji služi za pečenje tradicionalnog jela-bosanskog lonca, i ima zapreminu od 2 do 10 litara.

Slika 2.4. Glineni lonac služi za pripremu tradicionalnog bosanskog lonca

Od tradicionalnog posuđa se koriste razne vrste tepsija kao hljebne, za pečenje pita, baklava i kadaifa i druge. Tradicionalni prehrambeni proizvodi se međusobno prožimaju i sa drugim oblicima kulturno-povjesnog i prirodnog nasljeđa dajući jedinstvena etno obilježja ovog životnog prostora. Značajnije vrste prehramenih tradicionalnih proizvoda su: trajni i polutrajni prehrambeni proizvodi i tradicionalna jela, a pri tome može biti korišten i nematerijalni dio, koji se odnosi na različite običaje vezane za prehranu.

366

Tradicionalni prehrambeni proizvodi u Semberiji

Semberija, kao i cijela regija sjeveroistočne Bosne, poznata je po specifičnim prehrambenim proizvodima ili tradicionalnim gastronomskim specijalitetima. Većina tradicionalnih prehrambenih proizvoda slično se priprema, odnosno po sličnim procesnim i tehnološkim postupcima, kod sve tri religijske skupine na području ove regije, dok se određene razlike primjećuju kod pripreme i konzumiranja tradicionalnih prehrambenih proizvoda za vrijeme obilježavanja vjerskih praznika. Ovo također može biti sastavni dio interesa povezivanja tradicionalnih proizvoda sa turističkom i gastronomskom ponudom.

1. Značajniji tradicionalni prehrambeni proizvodi

Od velikog broja tradicionalnih proizvoda koji su ovdje predstavljeni, izdvojeni su oni najznačajniji, koji imaju odgovarajuću perspektivu za budući razvoj. Suha šljiva. U BiH se proizvede 140-150 hiljada tona šljive godišnje, od čega 20- 30% propadne, jer se ne prerađuje i ne izvozi. BiH je u proizvodnji šljive, prema podacima FAO, sedma u svijetu. Najznačajniji tradicionalni proizvodi od šljive su: suha šljiva, pekmez (bestilj) i rakija. Koristi se i sa orasima i medom, kako je opjevano i u narodnim pjesmama, što ukazuje na tradiciju tih specijaliteta. Suha šljiva je tokom posljednja dva do tri stoljeća bila osnovni izvozni proizvod iz BiH. Bila je brend još za vrijeme turske vladavine, a posebno austrougarske. Šljiva sa područja sjeveroistočne Bosne bila je poznata u Evropi, a luka Brčko je bila glavna izvozna luka za šljivu, jer se ona prevozila brodovima riječne plovidbe. Na voćarskoj karti BiH od 1912. godine sjeveroistočna Bosna je podneblje na kojem je uspijevala najkvalitetnija šljiva. Šljiva pod nazivom „Mađarica“ („Požegača“, „Bistrica“) je, ustvari, autohtona šljiva čiji je kvalitet bio najbolji. Nažalost, ova šljiva gotovo da je iskorijenjena zbog bolesti „šarke“ (virus) tokom 80-tih i 90-tih godina, ali došle su nove sorte koje se uspješno gaje. Posljednjih deset godina podignuti su novi voćnjaci sa novim sortama, koje su nastale ukrštanjem šljive požegače i više su otporne na virus šarke. Suha šljiva se smatra jednom od najkvalitetnijih namirnica na svijetu. Kompot od šljiva ili hošaf utiče na probavu, ali se ne stvara ovisnost kod duže upotrebe, što je jako važno kod isticanja vrijednosti suhe šljive. Suha šljiva sadrži visok nivo antioksidanata, sirovih vlakana, polifenola, karotenoida i drugih sastojaka, zbog kojih joj se pripisuju i ljekovita svojstva, naročito za poboljšanje probave, peristaltike crijeva i prevencije opstipacije. Suha šljiva sadrži značajne sastojke neophodne ljudskom organizmu za prevenciju bolesti i očuvanje zdravlja, a u novije vrijeme se različiti proizvodi od šljive koriste kao funkcionalna hrana i prodaju se u specijaliziranim prodavnicama i apotekama. Hemijski sastav šljive koja uspijeva u BiH može se, zbog fenotipizacije, nastale usred ekoloških uvjeta, znatno razlikovati u pogledu sadržaja fitohemikalija od šljiva sa drugih područja.

367

I danas su potencijali proizvodnje svježe šljive visoki, a postoje i mogućnosti sušenja, uz poboljšanu tradicionalnu tehnologiju. Nekada se suha šljiva dobijala sušenjem u baburama ili pušnicama, a savremene tehnologije počele su se uvoditi početkom 60-tih godina. Najveći nedostatak sušenja u pušnicama bio je uticaj štetnih produkata koji nastaju sagorijevanjem drveta. To sušenje se, ustvari, radilo direktno na gasovima i dimu nastalih sagorijevanjem drveta, pa su te šljive faktički bile dimljene. Zbog štetnih produkata koji nastaju u ovom postupku uvedena je zabrana korištenja ovog načina sušenja. Danas se koriste sušare sa indirektnim zagrijavanjem zraka putem izmjenjivača topline. U tehnologiji sušenja šljive, šljiva se prvo opere, a zatim postavi na ljese, gdje se cijedi i tek onda suši. U tradicionalnoj praksi ne koristi se dipovanje šljive tj. potapanje u 0,5% otopinu lužine u cilju skidanja kutikule ili voštane ovojnice. Dipovanje ubrzava proces sušenja, a osušena šljiva na taj način i dalje zadržava svojstva tradicionalne suhe šljive. Recelj ili bestilj. Recelj je džem od šljiva, koji se ukuhava obično na otvorenom, na vatri, u velikim posudama od bakra tzv. kazanima. On se pravi na taj način što se šljive operu, izvade se košpice, po želji samelju ili ogule i na tihoj vatri se šljiva ukuhava. Pri kraju se, po želji, dodaje šećer, koji služi i kao konzervans. Nema nikakvih hemikalija, vrlo je prijatnog ukusa i zdrav je. Pakuje se u staklene tegle. Savremeni ačin života, kao i nestanak kvalitetnih šljiva, uticali su na to da je šljivov pekmez danas jako slabo zastupljen u ishrani. Pored namaza, džem se koristi sa kajmakom od slatkog mlijeka, kao dodatak kolačima i slično. Danas mnogi smatraju da su pekmez, džem, slatko i marmelada isti proizvodi. Treba razlikovati pekmez, džem i marmeladu. Džem se dobija kuhanjem dijelova ili cijelih, iskoštenih šljiva, uz dodatak šećera (najčešće se na 1kg šljive dodaje 1 kg šećera). Za razliku od džema, marmelada se dobija od voćne kaše (samljevene šljive) ili soka. Pekmez od šljive, recelj ili bestilj, dobija se dužim ukuhavanjem cijelih otkoštenih plodova šljive. Recelj ili bestilj je tradicionalni proizvod koji se dobija od iskoštenih, tradicionalnih sorti šljiva, kuhanjem u otvorenom sudu. Marmelada nije tradicionalan proizvod od šljive, ali džem i pekmez jesu. Po najnovijem zakonodavstvu EU, ne postoji pekmez kao vrsta prehrambenog proizvoda. U cijeloj BiH proizvodnja nije standardizirana, a EU još nije prepoznala proizvod kao što je pekmez od šljiva. Recelj se priprema od same šljive bez dodatka šećera, iako je dozvoljeno dodati do 20% šećera. Nedostatak ovog proizvoda je često boja. Nepoželjna smeđa ili mrka boja nastaje enzimskim i neenzimskim tamnjenjem zbog dugog kuhanja. Ovaj nedostatak se može ukloniti blanširanjem ili dodavanjem antioksidanasa kao što su vitamin C i limunska kiselina, te kuhanjem u zatvorenom sudu i na nižoj temperaturi. U ovom slučaju bi se poboljšao kvalitet, naročito boja, okus i aroma. Ovaj proizvod moguće je proizvoditi i u malim pogonima, kao i u domaćinstvima, ali uz standardizaciju tehnološkog postupka proizvodnje. S obzirom na dovoljnu količinu sirovina, ovakva vrsta projekata predstavlja najviši potencijal za proizvodnu ekonomiju sjeveroistočne regije BiH.

368

Jabukov pekmez. Na našim prostorima postoji duga tradicija proizvodnje pekmeza od jabuka, i ona se zadržala do danas. Konzumiranje ovog proizvoda često je u svakodnevnoj prehrani i ruralnih i urbanih područja. Po svojim svojstvima, kao što su konzistencija, ukus, miris, boja i aroma, prepoznatljiv je i na prostorima van BiH. Dobija se tradicionalnim postupkom koncentriranja soka od domaćih jabuka. Dodatnu vrijednost mu daje danas poznata činjenica da sadrži po zdravlje korisne sastojke sa antioksidativnim svojstvima, kao što su polifenoli i flavonoidi. Proizvodi se od slatkih domaćih autohtonih sorti jabuka: Dobrić, Grehotulja, Pamuklija, Paradija, Samoniklica, Senabija, Sladija, Šarenika, Tankokora, Žuja i drugih. To su autohtone sorte, visokostablašnice, koje su dugovječne, i po sto godina daju plodove. Inače, proizvodnja pekmeza započinje branjem jabuka, u fazi njihove tehnološke zrelosti, što se određuje organoleptički. Branje jabuke najbolje je obavljati ručno, jer tako najmanje dolazi do oštećenja. Međutim, ako je voćnjak veliki, onda se stabla jabuke tresu i plodovi jabuke padaju na zemlju. Kod ručnog branja jabuke istovremeno se vrši i klasifikacija plodova. Jabuke se najčešće beru u gajbe ili u vreće, što često zavisi i od načina transporta. Nakon toga se vrši transport do mjesta za preradu jabuka. Ako postoji veća količina jabuka, transport se vrši traktorima i kamionima, a za manje količine transport se vrši automobilima, kombijima, zaprežnim vozilima itd. Kod proizvodnje pekmeza na tradicionalni način, jabuke za preradu se rijetko skladište, obično se isti dan prerađuju. Postoji mogućnost da se jabuke skladište dan ili dva i to u priručna privremena skladišta, tako da obično ne postoje posebna skladišta za tu namjenu.

Slika 3.1. Presa za cijeđenje soka od jabuke – koristi se za proizvodnju autohtonog pekmeza od jabuka

Jabuke se, prije svega, operu čistom vodom u koritima ili buradima. Nakon pranja obavlja se inspekcija sa ciljem odvajanja truhlih plodova. Nakon toga se vrši usitnjavanje, mljevenje ili tučenje jabuka na način koji je tradicionalan-specifičan. Za

369

usitnjavanje i gniječenje plodova jabuke koristi se drvena sprava koja se zove stupa. Sastoji se od tri dijela i to: duge elastične motke, koja se zove žida ili malja, i pravi se od tvrdog drveta i drvenog korita koje se zove torkulja. Određena količina jabuka se ubaci u drveno korito ili torkulju i pomoću malja, koji je spojen na elastičnu motku, vrši se usitnjavanje i gniječenje jabuka. Pri usitnjavanju i gniječenju izdvaja se dio soka koji zaostaje u torkulji, a nakon pražnjenja plodova se pokupi i dalje koristi za ukuhavanje. U novije vrijeme, kao brži i lakši način usitnjavanja jabuka koriste se mašine na električni pogon. Nakon usitnjavanja i gniječenja vrši se odvajanje čvrste i tečne faze u drvenoj presi koja se zove žećka. Ova drvena presa sastoji se iz sljedećih dijelova: postolja, dva horizontalna drvena vijka koji se zovu loze, ovnova, malog malja, pritiskača i prohe. Usitnjena jabuka se iz torkulje drvenom posudom prebacuje u dio žećke koji služi za odvajanje rijetkog soka od koma. Kada se žećka napuni komom, počinje proces odvajanja rijetkog soka. Loza i ovnovi oponašaju funkciju vijka i navrtke i pomoću malog malja i prohe vrše presovanje komine, i na taj način odvajaju sirovi voćni sok od komine. Sirovi voćni sok koji izlazi na dnu žećke prihvata se u posude, najčešće plastične kante. Nakon obavljenog procesa odvajanja rijetkog soka, kao nus-proizvod dobija se komina, koja se najčešće baca ili, u nekim slučajevima, služi kao stočna hrana. Sirovi voćni sok se skladišti veoma kratko ili čak nikako, zbog velike podložnosti mikrobiološkom kvarenju.

Slika.3.2.Tavulja, posuda od bakra za kuhanje pekmeza koja treba biti kalajsana.

Sirovi sok se ukuhava na vatri u posudi od bakra, koja se zove tavulja. Kapacitet tavulje je od 30 do 35 litara. Sok se nalije u tavulju, ispod koje je već naložena vatra. Kada počne proces ukuhavanja i određena količina soka se upari, vrši se dolivanje soka u tavulju. Dolivanje se vrši nekoliko puta. Cijeli proces ukuhavanja traje od 6 do 8 sati, zavisno od broja dolivanja rijetkog soka u tavulju. Gotov proizvod ili pekmez mora imati suhe tvari oko 68% do 72 %, tamno-smeđu ili mrku boju i karakterističan slatkast miris. Pekmez je dugotrajni proizvod, koji se pakuje i skladišti bez konzervansa i dodatka bilo kakvih aditiva. Jabukov pekmez upotrebljava se u ishrani kao poslastica na kraju objeda ili kao specijalitet, dodavanjem u slatka jela, kao što su gurabije, hurmašice, slatka pura, maljuga, halvapita, ili kao lijek, dodavanjem u čaj za ublažavanja kašlja. Jedna podvrsta je pekmez od kiselih jabuka, koji se prevashodno upotrebljava kao lijek. Tradicionalne metode proizvodnje se mogu

370

poboljšati i unaprijediti, a da se sačuva tradicionalno obilježje. Umjesto ukuhavanja u tavuljama, preporučuje se ukuhavanje u zatvorenom sudu i vakuumu, da bi se zdravstvena ispravnost podigla na viši nivo. Tradicionalni način prizvodnje pekmeza od jabuka ne poznaje bilo kakve dodatke prilikom ukuhavanja soka. Ovako proizveden pekmez ima sadržaj suhe materije od oko 70%, što mu daje vrlo dug, višegodišnji rok trajanja. No, jabukov pekmez može da sadrži i po zdravlje štetne produkte, koji nastaju na visokim temperaturama tokom prerade, kao što je hidroksimetilfurfurol (HMF), zbog čega je potrebno koristiti sistem ukuhavanja u vakuumu. Takav pekmez bi postigao viši stepen zdravstvene ispravnosti. Najčešći odnos je 10% pekmeza u odnosu na količinu jabuka. Proces proizvodnje jabukovog pekmeza može biti poseban ugođaj i doživljaj, koji bi se mogao iskoristiti u turističke svrhe, poput branja grožđa.Šira od jabuke. Šira je sirovi voćni sok od jabuke. Dobija se usitnjavanjem (gniječenjem) jabuke, a zatim cijeđenjem (presovanjem). Ukuhavanjem šire dobija se pekmez od jabuke. Okus i aroma šire od jabuka ovisi o vrsti autohtonih jabuka od koje je proizvedena. Šira se tradicionalno konzumirala samo za vrijeme kuhanja pekmeza, i u narodu je prepoznata kao vrlo zdravo osvježavajuće piće od jabuke. U svijetu je sirovi sok od jabuke poznat pod nazivom „cider“. U Engleskoj se konzumira kao fermentiran i, u principu, to je vino od jabuke. U SAD se konzumira kao nefermentiran, takođe ga zovu cider, a zbog brzog kvarenja konzervira se, najčešće pasterizacijom ili dodatkom konzervansa (sorbata). To su najčešći tehnološki postupci kojima se ovaj proizvod može konzervirati i čuvati duži vremenski period. Oprema koja se koristi u tradicionalnom načinu dobijanja ovog soka u BiH je uglavnom izrađena od drveta, a danas se sve više koristi oprema izrađena od nehrđajućih čelika i plastike. Drvo ima niz prednosti, jer smanjuje oksidaciju soka, a nedostatak je teže održavanje higijene. Isto tako, oprema izrađena od metala izaziva bržu oksidaciju hranjivih aktivnih sastojaka soka od jabuke, a oprema od plastike ima rizike interakcije soka i plastike. Zbog toga je potrebno projektovati tehnologiju koja će dati zdravstvenu sigurnost, a zadržati svojstva tradicionalnog proizvoda.

Bijeljinski kupus. Bijeljinski kupus, zove se još i Semberski. Nastao je ukrštanjem stare sorte bosanskog kupusa sa drugim vrstama, naročito Futoškim kupusom, za šta su zaslužni agronomi, posebno Meho Hujdurović, agronom iz Bijeljine. Futoškom kupusu marketinški se daje prednost, ali pravi Bijeljinski kupus, sa tvrdom tj. čvrstom glavicom i mekanim listovima, na prvom je mjestu. Zbog kiselih kiša ova vrsta je ugrožena, jer kisele kiše, kada su koncentrovane, sadrže sumpornu kiselinu koja razara list i on truhne, tako da se ova sorta zamjenjuje sortama sa oporijim vrstama lista kupusa. Treba naći rješenje da se zaštiti ova vrsta. Bijeljinskim kupusom snabdijevala se i još se snabdijeva skoro cijela regija. Poseban specijalitet je kiseli kupus i on bi trebalo da ima svoju prepoznatljivu tradicionalnu tipičnu marku. Suhi sir - zarica. Suhi sir ili zarica je prepoznatljiv proizvod sjeveroistočne BiH. On je kupolastog oblika, miriše na dim, relativno je suh i jedini tvrdi sir koji sadrži vrlo malo masnoće. Pravi se od mladog kravljeg sira za pitu. To je tradicionalni način kako da se zaštiti mladi sir od kvarenja. Jednostavno rečeno, ocijeđeni mladi

371

sir za pitu suši se na dimu od drveta. Može mu se poboljšati ukus dodavanjem bijelog luka, svježe paprike i slično. Suhi sir (zarica), dobija se od sviježeg kravljeg mlijeka, na taj način da se mlijeko ostavi da „ukisne“ pri čemu se odvija proces fermentacije, koji, u ovisnosti o temperaturi, traje 1-2 dana. Nakon toga „splavi“ se kajmak, koji je u stvari pavlaka, ali kod naroda sjeveroistočne regije BiH ima naziv kajmak. Kiselo mlijeko se, kao nus-proizvod procesa, zagrijava, pri čemu dolazi do stvaranja sira (koaguluma) i tečnog dijela sirutke (seruma), koji se razdvajaju postupkom cijeđenja u dvije faze. Prvo cijeđenje obavlja se kroz „đevđir“ (lonac sa dnom u formi rešeta) i to u cilju grubog odvajanja sira od sirutke. Drugo cijeđenje sira je neophodno, jer je i dalje visok udio vode. Drugo cijeđenje se vrši kroz pamučnu krpu, a tradicionalno se koristio zar (tradicionalna marama kod žena muslimanki). Zar koji se odredi za cijeđenje sira, isključivo se koristio u ove svrhe i otuda i potiče naziv sir „zarica“. U dobijeni sir dodaju se so i začinsko povrće. Tradicionalno je to bio crveni i bijeli luk (češnjak), a može se po želji dodati paprika i sl. Ručno se oblikovao u karakterističnu formu kupole, a nakon toga se tradicionalno sušio u sušnici ili tavanu (dim iz peći se usmjeravao na sir). Za vrijeme sušenja posebno se odabirala vrsta drveta (najčešće joha), čijim se sagorijevanjem dobija karakteristična aroma. Moguće je tradicionalne tehnologije unaprijediti, posebno zbog izuzetno velike potražnje ovog sira na pijacama. Način korištenja ovog sira u kulinarstvu je vrlo raznolik i čest, jede sa sa prohom, dodaje kao začin, posebno na kukuruzni kolač, ili se jede sa pogačom, takođe je sve češći u restoranima, gdje se dodaje slično kao začin itd. Suhi sir se koristi poput parmezana, kao dodatak tjestenini i makaronima, kao predjelo, pomiješan sa mladim sirom i povlakom, eventualno uz dodatak crvenog ili bijelog luka, kao topa - umak od prokuhanog mlijeka, uz dodatak pavlake i suhog i mladog sira. Nemastan je, tako da predstavlja dodatnu hranu, posebno za bolesnike oboljele od jetre, te za osobe sa povećanim holesterolom i osobe koje su na dijeti. Da bi suhi sir postao brend, treba propisati tehnologiju proizvodnje sa minimalnim sadržajem štetnih produkata iz dima, da bude jednoobrazan. Pakovanjem u prikladnu ambalažu, kao što je vakuumpakovanje, može mu se produžiti vijek upotrebe. Vrlo dobro podnosi i držanje u zamrzivaču.

Pastrma (suho meso). Tradicionalno je običaj da se u jesen, pred zimu, priprema zimnica, te se „zakolje pastrma“. To podrazumijeva da je zaklano neko goveče, krupna ili sitna stoka, te se dobijeno meso prerađuje u neki tradicionalni proizvod. Kada je u pitanju goveđe meso i meso sitne stoke, najčešće se takvo meso suši i dobija se pastrma, a ako je meso striktno od cijele ovce, onda se zove „stelja“. Goveđa pastrma je sušeno goveđe meso sa kostima, ali i bez kosti. Prethodno suho soljeno ili salamureno meso suši se na toplom dimu. Najčešće se radi tako, da se pojedini djelovi goveđeg mesa bez kostiju dobro natrljaju mješavinom soli, poslažu u posudu i ostave da stoje nekoliko dana. Zatim se suše na hladnom dimu nekoliko dana, a poslije toga još izvjesno vrijeme na zraku. Sušenje ukupno traje nekoliko sedmica.

372

Danas se tradicionalno priprema suho meso u gotovo cijeloj BiH, a najviše proizvođača je u Visokom. Zbog toga se posljednjih dvadesetak godina ovaj proizvod zove „visočki pršut“, a ponekad i „bosanski pršut“. Međutim, naziv pršut nije primjeren za goveđe meso, jer se tradicionalno ova vrsta proizvoda zvala pastrma. Danas se meso u prvoj fazi čuva u salamuri određeno vrijeme, a često se dodaju aditivi, posebno nitritne soli. Zbog toga je ovaj proces najčešće nestandardiziran, a proizvodi su neujednačenog kvaliteta. Za izradu ovčije stelje koriste se cijeli trupovi ovaca, osim unutrašnjeg dijela buta, s pripadajućim uraslim masnim i vezivnim tkivom iz kojeg su izdvojene kosti, s izuzetkom dijelova koljenice i podlaktice u dužini do pet centimetara. Soljenje mesa za stelju obavlja se suhim postupkom. Utrljava se oko osam odsto soli u odnosu na masu mesa. Uz najmanje jedno prevrtanje i cijeđenje soka, meso posoljeno na ovaj način ostaje u posudama oko dvije nedjelje. Odsoljava se pod mlazom hladne vode, zatim vješa na štapove i cijedi tri do pet sati. Za hladno dimljenje i sušenje potrebno je od 15 do 60 dana, zavisno od spoljašnje temperature i vlažnosti vazduha. U našim uslovima računa se da prva faza dimljenja i prosušivanja traje sedam, a proces dozrijevanja 30 dana. Prema tome, proces proizvodnje stelje traje ukupno oko dva mjeseca.

Bosanski sudžuk. Prerada u tradicionalnim uslovima podrazumijeva i proizvodnju bosanskog sudžuka, kao tradicionalnog proizvoda koji se dobija od mljevenog mesa, uz dodatak soli i začina, npr. bibera i bijelog luka, i tom smjesom se puni crijevo zaklanog govečeta. Suho meso (pastrma, stelja), kao i bosanski sudžuk, tradicionalno se sušilo na tavanima ili pušnicama koje su se koristile i za sušenje šljive. Sudžuk se priprema često od kombinacije goveđeg i ovčijeg mesa. Meso i loj se samelju mašinom, dodaju začini i sve zajedno dobro se izmiješa. Zatim se tom smjesom pune tanka goveđa crijeva. Sudžuk se suši nekoliko dana na hladnom dimu, a zatim ostavi okačen na suhom i vjetrovitom mjestu. Posljednjih godina tehnologija sušenja i dimljenja se promijenila, i danas se u te svrhe koriste posebno konstruisane sušare. Potrebno je standardizirati proces proizvodnje i sam proizvod, uz prethodno osnovano udruženje koje bi se bavilo ovom proizvodnjom. Danas se bosanski sudžuk, kao nezaštićeni tradicionalni proizvod, može naći kako na BiH tržištu, tako i na tržištu susjednih država, ali sa odgovarajućim robnim žigom. Poželjno je da se ovaj proizvod zaštiti oznakom ili izvornosti ili garantovano tradicionalnog specijaliteta, i da kao takav bude prepoznatljiv u svijetu. Standardizaciju je potrebno uraditi sa stanovišta upotrijebljenih vrsta sirovina, dodataka, te fizikalno-hemijskih, organoleptičkih i mikrobioloških svojstava gotovog proizvoda. Pri proizvodnji potrebno je koristiti poboljšane tradicionalne tehnologije, koje će omogućiti zdravstvenu sigurnost finalnog proizvoda.

373

2. Tradicionalna jela

Činjenica je da je bosanska kuhinja poznata po bogatstvu ukusa i izbora različitih tradicionalno pripremanih jela. To su tradicionalna jela koja se spremaju kod svih naroda na području regije. Bosanska kuhinja, odnosno tradicionalno kulinarstvo ove regije, bazira se na kulinarskom umijeću naroda koji žive na ovom prostoru, izgrađenom na elementima bosanskohercegovačke kulture, u koju je unesen kolorit i Istoka i Zapada. Brojna su jela koja čine tradiciju ishrane na ovom prostoru, no izdvojiti će se ona koja su najpoznatija kako kod lokalnog stanovništva, tako i posjetilaca, odnosno turista koji su boravili u ovim krajevima. Najčešća tradicionalna jela u ruralnim područjima sjeveroistočne regije BiH su još uvijek različite vrste pita. Konzumacija pita ima sezonski karakter. Ljeti se jedu bundevara, krompiruša, zeljanica, a zimi češće burek, šareni burek, polagani burek, učkur burek, buredžik, zvrk burek, sirnica, prijesnac, razljevuša i druge. Ostala tradicionalna jela su također česta u dnevnim jelovnicima. Neka od važnijih tradicionalnih jela na području sjeveroistočne regije BiH su: čorbe (begova čorba), jela sa roštilja (ćevapi, hadžijski ćevap, sudžukice), dolme (sogan dolma, dagarica, bosanski lonac), kalja od krompira, proha poležaka, topa, sir iz čabra, slatka jela, kao što su baklava sa šljivama, pekmez baklava, sevdidžan balkon, hurmašice, gurabije nabrnjače, gibanica od pekmeza, halvapita od jabukovog pekmeza, pelte, hošaf – zahlada itd. Tipična bosanskohercegovačka jela su različiti varijeteti čorbi, pita, jela od mesa sa ražnja i roštilja, sarmi i dolmi, kalja, musaka, pirjana, pilava, ičija, hljebova, čimbura, jela od različitih vrsta mlijeka i mliječnih proizvoda, jela i proizvoda od voća i povrća, salata, zahlada, brojnih slatkih jela itd. Ovo su opšti generični (odavno prepoznatljivi i uobičajeni) nazivi jela, ali i svakom generičnom nazivu pripada više podvrsta jela, koja su često karakteristična za tačno određene krajeve u sjeveroistočnoj regiji BiH. Slijedi opis značajnijih tradicionalnih jela.Čorbe. Čorbe mogu biti predjelo ili samostalno jelo. Često se konzumiraju : begova čorba, bosanski lonac, bamija, tarhana, kulaci, kupus čorba i druge. Čorbe se u tradicionalnoj bosanskoj kuhinji spravljaju dosta gusto, a čorba je često samostalno jelo. Pripremaju se obično sa komadićima mesa, tijestom i začinskim povrćem. Terhana je tradicionalan prilog - zasip za čorbu koja se dobiva od kiselog tijesta sa jajima, paradajzom i germom zakuhana. Industrijska terhana ne može se porediti sa domaćom, zbog procesa rastresanja tijesta, koje se sitni, mrvi i sušenjem oblikuje na poseban način. Industrijska terhana je kiselo tijesto koje nije na prirodan način osušeno, i ono pada na dno posude pri kuhanju.Pite. Pita je za Bosnu i Hercegovinu isto što i pizza za Italiju i nezamjenjiv je dio bosanske kuhinje. Mogu biti slane i slatke. Pripremaju se na razne načine i od raznih namirnica poput voća, povrća i mliječnih proizvoda. Tipični primjeri su: burek, šareni burek, polagani burek, učkur-burek, buredžik, zvrk burek, sirnica, krompiruša, bundevara, prijesnac, jagluša, razljevuša, zeljanica, kvrguša, obaruša, kljukuša,

374

cicvara, popara, razvaruša, furdenjača, ljevača i druge. Bosanska pita može biti slana, poluslana, kisela i slatka. Tijesto je bez kvasa i tanko. U Bosni je uzrečica-kakva jufka, takva i pita. Pite se oblikuju kao polagane, u gužve, u frkove, na ružice, na boščaluk i na hamajliju. Najpoznatija bosanska pita je burek-pita punjena sjeckanim ili mljevenim mesom i proprženim lukom, začinjena biberom i solju. Jela od mesa sa ražnja i roštilja. Tipični primjeri su: bosanski ćevapi, šiš-ćevap, hadžijski ćevap, sarajevski ćevap, banjalučki ćevap, pljeskavica, ražnjići, janjetina na ražnju, prasetina na ražnju, teletina ispod sača, dimljena sušena riba, pastrma, bosanski sudžuk, dimljena riba i drugi. Ćevapi su po omiljenosti bosansko jelo slično američkim hamburgerima. U horizontalno razrezane lepine, koje se zaliju poljevom (supa) i zapeku na roštilju, servira se pet ili deset ćevapćića, pravljenih od nekoliko puta faširanog junećeg mesa, koje se peče na roštilju. Uz lepinu se servira sitno sjeckani crveni luk, biber i jogurt. Dolme, sarme i slična jela. Dolme su jela od povrća nadjevenog mljevenim mesom i rižom. Tipični primjeri su: dolma, sogandolma, patlidžandolma, tikvicedolma, bosanska sarma, pirjan, dagarice, japrak, bosansko ćufte, bosanske musake, bosanski lonac, sataraš, papazjanija, keške, jahnija. Najpoznatije bosanskohercegovačke dolme su od patlidžana, paprika, paradajza, luka i tikvica. Bosanski lonac je izvorno jelo, koje vodi porijeklo od bosanskih rudara. U pravilu se kuha u zemljanom loncu po pet - šest sati na laganoj vatri. Odgovarajući ukus i aromu dobija samo ako se sprema veća količina jela, iako se danas peče i u malim loncima, za jedan obrok. Ne presipa se u druge posude, već se servira u loncu u kojem je kuhan. Sarma je nadjev zamotan zavisno od lokaliteta u list kupusa, mlade vinove loze ili raštike. Klasična bosanskohercegovačka sarma je vrlo mala. Kalje. Tipični primjeri su: kalja od krompira, kalja od kupusa, kalja od repe. Bosanska kalja je predstavnik tradicionalnog kuhanog glavnog jela. U šerpu se slaže red goveđeg mesa, red kupusa, red ovčijeg mesa, pa red kupusa. Doda se malo masnoće, pa jelo prvo uzavrije i potom se lagano krčka oko 5 sati. Kada se meso rastavlja od kosti kalja je kuhana. Služi se tako da pri vađenju kriške kupusa ne izgube formu. Musake. Tipični primjeri su: musaka od krompira, musaka od bundeve, musaka od patlidžana, mahuna, kelja itd. Bosanska musaka se razlikuje od istočnjačkih musaka. Priprema se tako da se u šerpu – tendžeru slaže red proprženih kockica modrih patlidžana (prethodno se posoli, odstoji i ocijedi), pa red proprženog ovčijeg mesa i red paradajza izrezanog na kolutove. Kuha se na tihoj vatri, bez dodatka vode, i pred serviranje se prelije kiselim mlijekom. Pirjan. Tipični primjeri su: pirjan od patlidžana, pirjan od prase sa suhim mesom, pirjan od žare, krompira, kiselog kupusa itd. Pilav. Pilav je jelo i ujedno i naziv tradicionalne manifestacije kojom se obilježavao određeni događaj. Tipični primjeri su: pilav od pirinča, čike, bulgurov pilav, tvrda pura, rogatička cicvara, cicvara, jerišće, šareni pilav itd. Pura. Pura je vrlo kvalitetno jelo, iako se smatralo jelom siromašnih. Pravi se od kukuruznog brašna koje se dodaje u uzavrelu slanu vodu i miješa, dok se ne dobije

375

gusta čvrsta smjesa. Stavlja se u tanjire i služi sa slatkim mlijekom ili pak rastopljenim kajmakom i uzavrelim maslom. Hljeb-kruh. Tipični primjeri su: lepina, somun, bosanska pogača, proha poležaka, maslenica, truljo kolač i hljeb bosman. Praznični hljebovi ili peciva su: kaplama (paklama), somuni i lepina kod muslimana; macesihala kod jevreja; božićni i uskrsni kruh kod katolika; krsni kolač, vaskrsni perec ili česnica kod pravoslavaca. Povijesno je poznat bosanski hljeb – Bosman koji se pravio još za vrijeme Austro-Ugarske. Pravile su ga nane i slale mladićima koji su išli na vojevanje u austrougarskoj vojsci. Ovaj hljeb se odlikuje dugim rokom trajanja. Somuni i lepine su okrugli tradicionalni hljepčići pljosnatog izgleda, promjera oko 20 do 30 cm. Svečana ramazanska lepina se posipa ćurekotom. Proha – poležaka je okruglog, malo pljosnatog oblika, dobro pečene i raspucane rumeno- smeđe kore. Unutrašnjost je žute boje, zbijene strukture i sitne poroznosti, te slatkastog mirisa i okusa na kukuruz. Inače, u svakodnevnoj ishrani koristila se do 60- ih godina prošlog stoljeća, zbog slabog standarda građanstva, a sada se koristi rjeđe, uglavnom zbog zdrave prehrane. Način pripreme prohe je specifičan i radi se tako da se kukuruzno brašno popari vrelom vodom i zamijesi, oblikuje i ostavi da prenoći tj. da se upoležači (fermentira škrob do šećera, pa je malo slatka) i tek se peče naredni dan. Čimburi. Čimburi su tradicionalna jela od jaja. Tipični primjeri su: čimbur sa prasom, čimbur od mladog luka, čimbur od crvenog luka i drugi. Grad Zenica je prepoznatljiv po tradicionalnoj manifestaciji pod nazivom Čimburijada. Jela od različitih vrsta mlijeka i mliječnih proizvoda. Tipični primjeri su: sir iz čabra, livanjski sir, travnički/vlašićki sir, suhi dimljeni sir, sir iz mijeha, topa, posavska ramazanska topa, sutlija i drugi. Tope ili rastopljaji su karakteristična bosanska predjela ili samostalna mala jela. To je grupa jela čija osnova je rastopljena masnoća. Tope se serviraju u toplom tanjiru ili maloj tepsijici (tembali). Konzumiraju se tople. Primjer jedne od topa je pavlaka-topa, gdje se u rastopljeni uzavreli puter doda izdrobljeni mladi sir i pavlaka, posoli i pusti da vrije kratko vrijeme. Servira se sa somunom ili lepinom. Kolači-slatka jela. Slatkih jela ima mnogo, no valja istaknuti baklave, tufahije i hurmašice. Baklava je slatko tradicionalno svečano jelo sa orasima, rezano u obliku rombova. Postoji više varijeteta baklava, kao što su: baklava sa orasima, baklava sa suhim šljivama, banjalučka baklava, pekmezli baklava, kajmak baklava, ružice, sevdidžan baklava, đunlari i druge. Hurmašice se pojavljuju u različitim oblicima i okusima: hurmašice, pekmezli hurmašice, gurabije, nabrnjače, smokvara, ultuma. Također, slična po izradi je i gibanica, koja se priprema od slatkih kora, oraha i jabukovog pekmeza i izuzetnog je i bogatog ukusa. Gibanica se tradicionalno priprema za vrijeme obilježavanja katoličkih praznika. Valja pomenuti tufahije, ali i druga tradicionalna slatka jela, kao što su: halva, slatka pura, šljivopita, halvapita, hanumin pupak, dilberove usne, rešedija, lokumi, kadaif, ekmekkadaif, ćetenija, žito itd. Šljivopita se pravi od zrelih šljiva, koje se zapeku sa malo slatkog kajmaka i brašna. Halva je klasično bosansko slatko jelo i ona se pravi od brašna, masla i šećera (meda ili kvalitetnog pekmeza).

376

Zahlade. Tipični primjeri su: zerde, muhalebija, višnjab, alasija (želatin), ašure, slatki kajmak s medom, slatki kajmak s pekmezom od jabuka, pelte-paluza, hošaf itd. Paluza je tipična bosanska poslastica, nalik sutlijašu, gdje se umjesto šećera koristi pekmez od jabuka. Pića. Neka pića su autohtona kao što su: šerbe, đul šerbe, mevludsko šerbe, ajran, živo šerbe od malina, ali neka se tradicionalno koriste kao što su mlaćanice, kiselo mlijeko, sirutka, limunada, medovina, itd. Boza je specijalitet kojeg su u ove krajeve donijeli albanski slastičari. Poznata je u većini zemalja Magreba. Omiljeno je ljetno piće, koje je zdravo jer sadrži vitamine B grupe, i vrlo je karakterističnog okusa. Proizvodi se isključivo od prirodnih sirovina: kukuruzno brašno, germa i šećer. Tradicionalno se u urbanim sredinama, prilikom konzumiranja, miješa sa limunadom, ali ponekad i sa sladoledom. Salate. Tipični primjeri su: satrica, zelena salata, salata od pečenih paprika, salata od crvenog kupusa. Salata pod imenom Bosanski afrodizijak pravi se od rendanog celera i cvekle, začinjenih senfom.

3. Običaji pri jelu i piću

Priprema jela, kao i običaji pri jelu i piću, karakteristični su u određenim situacijama. Posebno se pripremaju jela povodom određenih tradicionalnih i vjerskih proslava, kao što su : rođenje djeteta, ženidba-udaja, pohode, kao i povodom obilježavanja vjerskih maifestacija: mevlud, tehwid, odlazak na hadž, kod ramazanskih obroka ( iftar i sehur), jela nakon dženaze itd. Za pripremu jela bile su zadužene najbolje kuharice zvane aščije. Još i danas u Janji se zadržao ovaj običaj. Svakodnevna tradicionalna prehrana bazirana je na tri obroka dnevno, prema vremenu dana: doručak, ručak i večera, a ponekad užina. U tradicionalnoj bosanskoj kuhinji večera je glavni obrok, i po obilnosti ima sličnosti sa francuskom večerom, dok je ručak manje obilno jelo. Tradicionalna bosanska sjedeljka naziva se akšamluk, to je večernje sijelo. Ove sjedeljke nekad traju od sumraka do zore uz razgovor, pijenje šljivovice ili drugog pića, i sporo konzumiranje raznih mezetluka. Mezetluci su obično sastavljeni od suhomesnatih proizvoda, sireva i salata, pa do pravih gozbi koje se odvijaju veoma polako. Na kraju se obično serviraju kisele čorbe.

4. Zaštita tradicionalnih prehrambenih proizvoda i prehrambenih običaja

S obzirom na savremeni način života i neoliberalističke kriterije u sistemu vrijednosti, kulturno-povijesno naslijeđe je sve manje u svom izvornom obliku prisutno u životu moderne civilizacije. Tradicionalni proizvodi su dio prirodnog i kulturno-povijesnog naslijeđa,pa neke od njih štiti i zakon. Tako postoji Zakon o zaštiti kulturno-povijesnog naslijeđa, ali i Zakon o zaštiti biološkog diverziteta i drugi zakoni i pravna akta koji tretiraju ovu oblast.

377

Zaštita kulturnog naslijeđa predstavlja značajan način zaštite kulturnog identiteta naroda i dokaza njegove autentičnosti. Zbog toga su neophodna istraživanja, revitalizacija i promocija kulturno-historijskih dobara, novo prezentiranje i namjena koja bi bila samoodrživa. Komercijalizacijom tradicionalnih prehrambenih i neprehrambenih proizvoda, koji imaju tradicionalni karakter, postigao bi se najbolji efekat očuvanja bar dijela kulturne baštine naroda. Komercijalizacija ovakvih vrsta aktivnosti trebalo bi da bude podržana od strane lokalnih zajednica i državnih institucija. Neke vrste tradicionalnih tehnologija, kao i autohtonih sorti voća i povrća, pasmina krupne stoke, sitne stoke i peradi, trebalo bi da budu zaštićeni zakonom. Značajnije autohtone pasmine kojima prijeti nestanak su: krava „Buša“, ovca „Pramenka“, svinja „Šiška“, kokoš „Grahorka“, „Džudžica kokica“, „Tota“ itd. Neki tradicionalni proizvodi od mesa dobivali su se isključivo od autohtonih pasmina krupne stoke, sitne stoke i peradi. Postoji više načina zaštite tradicionalnih proizvoda. Najefektivniji i najefikasniji način zaštite je njihovo stavljanje u upotrebu, njihova komercijalizacija i formalno-pravna institucionalna zaštita. Navest ćemo najznačajnije forme formalno-pravne zaštite koji se najčešće koriste, a to su:

• zaštita geografskog porijekla u skladu sa EU regulativom• zaštita intelektualnog vlasništva• zaštita tradicionalnih proizvoda na lokalnom nivou, uz korištenje kolektivnog robnog žiga• drugi oblici zaštite.

Zaključci

Semberija je u široj regiji prepoznata kao područje bogato materijalnom i nematerijalnom baštinom, koja je čest razlog posjeta ovom području. Bogatstvo tradicionalnih proizvoda ukazuje na bogatu prošlost ovoga područja, ali i brigu ljudi za očuvanje tradicije i kulture Za tradicionalnim proizvodima postoji interes na domaćem i ino tržištu, i takav proizvod mora da pokazuje posebne karakteristike koje proizilaze iz geografskog područja, kao što je Semberija, ali i iz tradicionalnog sastava proizvoda ili metoda proizvodnje. Za takve proizvode potrošači su spremni platiti višu cijenu od uobičajene, a posebno ako su proizvedeni uz poštivanje pravila dobre proizvodne prakse. Takvi proizvodi zadovoljili bi želju potrošača za jelima i prehrambenim proizvodima koji su prvorazredni, specijalni, drugačiji, pouzdani i s garancijom kvalitete, porijekla i tradicije. Postoji više načina da se zaštite tradicionalni proizvodi, a postupak zaštite oznake zahtijeva multidisciplinaran timski rad u okviru udruženja sa proizvodnotehnološkog, ekonomskog i pravnog aspekta. Zaštita proizvoda može biti efektivan alat marketinškog pristupa u razvoju robnih marki, ali istovremeno može biti i konkurentna prednost za male proizvođače, jer se štite proizvodi na osnovu njihovog mjesta proizvodnje.

378

Literatura

V. Beširević: Autohtone sorte jabuka i krušaka na prostoru BiH, Harfograf Tuzla, 2009.

A. Lakešić: „Bosanski kuhar – Tradicionalno kuharstvo u Bosni i Hercegovini“,sedmo dopunjeno izdanje, Svjelost Sarajevo, 1999.

L. Hadžiosmanović: „Bosanski kuhar“, Sejtarija, Sarajevo, 2007.

D. Samaržija i N. Antunac: „Oznake kvalitete: izvornost (PDO), zemljopisno podrijetlo (PGI) i garantirano tradicijski specijalitet (TSG) u socijalnoj i gospodarstvenoj zaštiti tradicionalne proizvodnje sira“, Mljekarstvo 52 (4) 279-290, 2002.

D. Barjolle, B. Sylvander: „PDO and PGI products: market, supply chains and institutions“, Final Report (Fair 1-CT 95-0306 ) European Commission, 1-53. 2000.

B. Sladonja, M. Radulović, K. Brkić, M. Krapac, E. Šetić: „Oznaka izvornosti i zemljopisnog podrijetla maslina i maslinovog ulja u Hrvatskoj“, Pomologia Croatica Vol. 12 - br. 2., 2006.

M. Jašić: „Zaštita oznake autohtonih prehrambenih proizvoda“. Udruženje za razvoj „NERDA“ Tuzla, 2009.

E. Sarvan, V. Šeremet, R. Tulumović: „Tipični proizvodi u SI BiH – Identifikacija i dalji razvoj“, „Ekeprint“ Gradačac, 2009. godine

M. Jašić, E. Spahić: „Izvještaj o analizi tipičnih proizvoda na području sjeveroistočne regije BiH“, Nezavisni biro za razvoj, 2011.

POGOVOR

381

Jusuf Trbić

DEVET GODINA RADABZK «PREPOROD» BIJELJINA-JANJA

Krojači istorije Gdje su Bošnjaci danas? Nakon svih burnih vijekova uspona i padova, nakon vremena slave i vremena propasti, negirani, potcijenjeni, progonjeni, raseljavani, ubijani, svedeni na četvrtinu sopstvene države, ostavljeni na milost i nemilost komšijama koji ih sistematski i bez prestanka guraju u tamnu provaliju nestajanja, gdje su oni danas, imaju li oni danas samo prošlost, samo blijedi san o nekadašnjoj veličini, ili ima još dana pred njima, još svjetla kojemu lice mogu okrenuti? Zemlja u obliku srca, obučena u leopardovu kožu, šarenu od raznolikosti naroda, ljudi, običaja, kultura i tradicija, ubijena je još jednom, još jednom je stisnuta, stiješnjena, na silu smanjena, prepolovljena, skoro udavljena, a Bošnjaci ostavljeni na nizbrdici koja je njihova sudbina još od doba Tvrtkovog. I nisu slučajna upozorenja da taj narod preživljava u posljednjih dvadeset godina najteži period svoje istorije, prepune stradanja i iskušenja. Ima, evo, već skoro vijek i po kako su se Bošnjaci, šibani vjetrovima sa svih strana, zatvorili u sebe, u najdublju tamnicu, pa čekaju da vrijeme prođe i da «izdobri», samo od sebe, čekaju i povremeno izviruju preko taraba i plotova ne bi li ugledali novi dan. A kad vide da ga nema, ponovo se u sebe vraćaju, u sopstvenu pasivnost, u čekanje nekakvog svog Godooa koji nikako ne dolazi. Ima li boljeg dokaza za to od bijeljinskih Bošnjaka? Sve do 2004. godine ni jedan Bošnjak koji je živio u Bijeljini nije štampao ni jednu jedinu knjigu, osim Mustafe Grabčanovića, koji je 1938. godine izdao zbirku pjesama «Bosna», a četrdeset i pet godina kasnije drugu poetsku zbirku «Krajolici moje Semberije». A Bijeljina nikada nije bila mala čaršija, u odnosu na ostale bosanskohercegovačke varoši. Koliko je radosti i tuge proteklo rijekom života, koliko velikih i malih ljudi, događaja, tragedija i radosti, kolika je planina onoga što je zaboravljeno, a nije smjelo biti zaboravljeno? Tako su Bošnjaci sami ubili svoje pamćenje, pa sad tragaju za ostacima onoga što još mogu saznati i razumjeti. Oni koji ne pišu i ne ostavljaju tragove iza sebe, osuđeni su na zaborav, a kako kaže Eshil, ljudi su jednodnevna bića i samo ih pamćenje izdvaja iz haosa. I drugi su, dakako, koliko god su mogli, doprinijeli da Bošnjaci zaborave sebe, pogotovo u novije doba. Petovjekovna turska vladavina okačena im je kao kamen o vrat, pa nisu smjeli znati ništa o tom vremenu iz kojeg nije mogao izroniti ni jedan znak, ni jedan mislilac, pisac, filozof, graditelj, vojskovođa, državnik, ni jedan svijetli trag nije smio izaći iz toga mraka, ni jedna građevina, škola, biblioteka, ni jedan najobičniji hamam, ništa. Bošnjaci su natjerani da se stide sebe, i da tek danas, slučajno i napreskok, saznaju kako je Bosna dala i pjesnike, i junake, i graditelje, i naučnike, i mnoge umne ljude, samo što to nama niko nije rekao.

382

Pričalo se kao anegdota, a bila je istina : kako je iranski šah Reza Pahlavi, veliki Titov prijatelj, dolazio u posjetu, pa je poručio da bi volio vidjeti kuću svog omiljenog pjesnika, besmrtnog Fevzija Mostarca. Svi su se našli u čudu : ko li je taj? Tražili su ( a tadašnje «službe» su to znale raditi) i jedva našli u Beogradu jednog penzionisanog univerzitetskog profesora, Jevrejina, koji je znao ko je taj pjesnik. Na brzinu su našli i odgovarajuću kuću u Mostaru ( otkud šah zna da li je to baš ta kuća), opremili je koliko su mogli, i gost je bio zadovoljan. Nakon toga štampana je i Fevzijeva pjesnička knjiga «Bulbulistan». Ostali veliki Bošnjaci toga vremena, tih vijekova, morali su da pričekaju. U Bijeljini su, decenijama prije rata, sistematski rušene sve stare kuće, sve što je podsjećalo na Bošnjake, uklanjano je sve što je govorilo jezikom prošlosti, a svaki Bošnjak koji je pokazao natprosječnu pamet i sposobnost bio je, na ovaj ili onaj način, isključivan iz čaršije, upućivan u Sarajevo, marginalizovan, optužen za bilo šta. I kad je Semberiju potopio veliki, krvavi talas etničkog čišćenja, novi gospodari života i smrti izmijenili su sve, za tili čas. Već 10. aprila 1992. god., dok su bijeljinski Bošnjaci još pokopavali svoje mrtve, izmijenjeni su nazivi svih ulica, škola i ustanova, sinuli su novi grbovi i zastave, Bijeljina je postala »srpska Bijeljina, Janja je postala «srpska Janja», pravoslavlje je postalo zvanična religija. A kad su Bošnjaci protjerani i u njihove se kuće uselili Srbi iz drugih dijela BiH, pozvani da dođu i dočekani raširenih ruku, kad su sve džamije srušene i ovaj komad Bosne otplovio u naručje Srbije, otpočelo je opšte prekrajanje istorije, što i nije bio naročito težak zadatak. Industrija zaborava je radila punom parom, krojači istorije su imali pune ruke posla, proizvođači magle su stalno prebacivali normu, nemoguće je preko noći postajalo moguće, dželati su preobučeni u rodoljube, žrtve su same krive, džamije je oborio vjetar, a Bošnjaci otišli dobrovoljno, sretni što su svoje živote, kuće, imanja i svu svoju prošlost darovali novim osvajačima. Otišli su ti «ostaci nekadašnje okupatorske vlasti», kao teret koji je konačno zbačen s leđa. Ostalo je da se napišu nove knjige i ustanovi nova istorija. Već 1994. godine izašla je nova monografija Bijeljine, u kojoj ugledni bijeljinski istoričar piše i ovo : «Do nedavno najbrojniji tragovi okupatorske arhitekture svakako su pripadali muhamedancima, muslimanima – turcima, tj. poturicama. Jedan dio srpskog naroda morao je tokom viševjekovne okupacije divljih azijatskih hordi da napusti svoju vjeru i skoro isključivo pod nasiljem da prihvati muslimansko krivovjerje i nazovi religiju islam». Srećom, nastavlja dalje istoričar, «veći dio muhamedanaca iselio se iz ovog srpskog kraja u novostvorenu Muslimansko-katoličku federaciju», pa su tako stvoreni uslovi za brži razvoj «spske Bijeljine». Uz njih su otišli i Cigani, sa svojim novcem sumnjivog porijekla, ali i «razni stranci rimokatoličke vjeroispovijesti», među kojima su najbrojniji bili «jugoslovenski katolici ( pod imenom Hrvati)». Falsifikovanje istorije nastavljeno je punom parom, pa smo mogli saznati da su četnici bili borci protiv fašizma, da Milošević i Karadžić nisu stvarali Veliku Srbiju, da nikakvog etničkog čišćenja u Bosni nije bilo, već su Republiku Srpsku, zapravo, stvorili Bošnjaci i Hrvati, kad su dobrovoljno i s radošću napustili ovaj prostor i tako Srbe, koji su dotle bili u manjini, načinili većinskim narodom. Saznali smo da je Haški tribunal pogriješio i da genocida u Srebrenici nije bilo, da su Sarajlije gađale granatama

383

i snajperima sami sebe, da su civili u Zvorniku, Vlasenici, Bratuncu, Prijedoru, Banjoj Luci ubijali sami sebe, da su sami sebe žive spaljivali u Višegradu, da su ubijali sopstvenu djecu i zatvarali se dobrovoljno u logore. Pokolj civila u Bijeljini postao je odbrana grada, pa je posljednjeg dana marta 2012. godine, uz svečanu akademiju «oslobodilaca», postavljena i izložba fotografija na kojima su ubijeni bošnjački civili. Među njima je i čuvena fotografija Rona Haviva, na kojoj Arkanov vojnik, ispred kuće Redžepa Šabanovića, šutira mrtvu Tifu Šabanović u glavu. Ispod svih fotografija piše da su to ubijeni srpski civili. Saznali smo tako sve što nikada ne bismo znali da nije ove nove istorije. I šta ostaje onima kojima još pamet i savjest nisu otplovili niz vodu?

Uloga «Preporoda» u životu Bošnjaka

Kad je 1903. godine, u sarajevskoj kiraethani na Bentbaši, održana osnivačka skupština «Gajreta» (današnji «Preporod»), nije se baš mnogo Bošnjaka odazvalo pozivu da se formira kulturno društvo koje će, uz ostalo, pomagati školovanje bošnjačke djece i okupljati ljude od znanja i pera. Ta dva zadatka bila su, zapravo, srž onoga što je, poput vazduha, bilo potrebno narodu, već tada gurnutom na margine istorije. Vidjevši da nema mnogo interesovanja, književnik Osman Nuri Hadžić rekao je da je formiranje Društva možda malo preuranjeno, i da bi skup trebalo odgoditi, ali se tome usprotivio tadašnji reis-ul-ulema Teufik Azapagić, koji je dobro poznavao mentalitet Bošnjaka. «Bojim se da bi nam se lijeno bilo ponovo sastajati», rekao je on. «Gajret» je formiran, a bosanski muslimanski prvaci shvatili su da se ne može dalje bez organizovanog, institucionalnog povezivanja, bez zajedničkog djelovanja, bez znanja i učenih ljudi, bez školovanja mladih naraštaja. Prvi predsjednik, Safvet-beg Bašagić, bio je nosilac ideje o uključivanju Bošnjaka u savremena kulturna strujanja u Evropi. On je utemeljio način djelovanja Društva - na dobrovoljnoj osnovi, i to se zadržalo do danas, do vremena kad volonterizam sve češće izaziva čuđenje ljudi prilagođenih novim društvenim i ekonomskim kretanjima. Ali, i u to doba Bošnjaci ne bi bili to što jesu, da već 1924.godine nisu «udarili kontru», pa formirali drugo, slično udruženje – «Narodnu uzdanicu», koja je uglavnom djelovala opoziciono u odnosu na «Gajret». Ipak, dva udruženja su se spojila u jedno 1945. godine, ali je četiri godine kasnije komunistička vlast zabranila rad nacionalnih kulturnih društava. Bošnjaci su tada bili Srbi ili Hrvati, pa «neopredijeljeni», pa Muslimani, da bi se tek u osvit krvavog rata vratili sebi i svom vjekovnom imenu. Obnoviteljska skupština «Preporoda» održana je 1990. godine u sarajevskoj Vijećnici, da bi uskoro stigla reakcija na taj čin – Karadžićevi Srbi s brda granatama su zapalili Vijećnicu i neprocjenjivo kulturno blago u njoj, krećući, tako, u svoj drugi najvažniji zadatak, nakon etničkog čišćenja i uništenja Bošnjaka – u temeljito ubijanje njihove istorijske svijesti, njihovog pamćenja, njihove kulture, tradicije, vjere, u detaljno brisanje svih tragova postojanja jednog naroda sa lica zemlje Bosne. Sistematski su porušene sve džamije i svi vjerski objekti Bošnjaka na okupiranim teritorijama, sve institucije kulture, sve stare građevine, spaljene su knjige, pobijeni i rastjerani

384

intelektualci, napisana nova istorija. Deceniju i po nakon završetka rata, polovinom 2012. godine, uprkos ustavno i zakonski proklamovanoj ravnopravnosti naroda, ni jedan Bošnjak nije ni na jednom rukovodećem mjestu, bilo kog nivoa, u Republici Srpskoj, a broj zaposlenih Bošnjaka u entitetskim ustanovama i firmama ne dostiže niti jedan procenat. Kako izgleda stanje u obrazovanju, pokazuju sljedeći podaci : u 2004. godini u bijeljinskih «elitnim» školama – gimnaziji, ekonomskoj i poljoprivrednoj – od 2.500 đaka bilo je samo 60 bošnjačke djece, ali su za njih ostavljena mjesta u školama za radnička zanimanja : od 1.200 đaka u tim školama 200 je bošnjačke djece. U srednjim školama, od 251. profesora bilo je samo 5 Bošnjaka, a u osnovnim školama od 608 nastavnika, samo 15 Bošnjaka. Stanje nije mnogo drugačije ni danas, 2012. godine. Dvadeset godina nakon početka rata bijeljinski Bošnjaci i dalje hodaju Trgom đenerala Draže, Ulicom Srpske dobrovoljačke (Arkanove) garde i ulicama koje nose imena četničkih koljača, liječe se u Bolnici «Sveti vračevi», slave krsnu slavu grada i opštine, i svake firme, ustanove i organizacije, od policije do biblioteke i dječijih vrtića, mašu zastavom opštine na kojoj gordo stoji kupola pravoslavnog hrama. I to u Bijeljini, u kojoj Bošnjaci žive bolje nego u bilo kom drugom gradu u Republici Srpskoj. Istovremeno, zvanična politika svakodnevno pokazuje sav svoj jad i čemer, ostavljajući Bošnjake u Republici Srpskoj, Srbe u Federaciji BiH, ali i sve građane koji žive od svog rada na rubu egzistencije i beznadežnosti. Gađani svakodnevno teškom artiljerijom političke magle, oni ne znaju više na koju stranu da se okrenu i u koga da gledaju. Nad Bošnjacima u Republici Srpskoj lebdi ponovo avet cijepanja države, aparthejda i progona, ponovo iz oblaka pada gusta kiša straha i neizvjesnosti. A stare navike pasivnosti, neorganizovanosti, svađa i podjela donose zebnju uoči sutrašnjeg dana. U situaciji kad im je prošlost izbrisana, pa oni ne znaju ništa o sebi, budućnost daleka i turobna, a političari odvojeni zidovima i, uz časne izuzetke, ne izlaze iz Sarajeva, koje je sve dalje, skoro da je jedino u šta se mogu pouzdati ustanova kakva je «Preporod», uz sve teškoće koje donosi dobrovoljni rad rijetkih entuzijasta. Jer, taj rad, ako ništa drugo, pokazuje da se Bošnjaci ipak mogu organizovati, da mogu zapisati i sačuvati makar dio onoga što je prošlo, da mogu biti svjedoci zločina i garanti istorije, da mogu ostaviti trag u kolektivnoj svijesti i pomoći ljudima da dignu glavu. Govori o tome i kratka istorija postojanja bijeljinskog «Preporoda».

Ubijanje šutnje

Bošnjačka zajednica kulture «Preporod» Bijeljina-Janja, nakon osnivačke skupštine u jesen 2003. godine, počela je vrlo brzo da razbija nadaleko poznato bošnjačku šutnju i da progovori glasom koji se nadaleko čuo. Dotle se činilo da Bošnjaci, koji su ostali bez života, bez kuća, bez zavičaja, bez džamija, bez tradicije, bez osnovnih ljudskih prava, nisu, zapravo, nikada ni živjeli ovdje, i da su Bijeljina i Janja gradovi bez istorije, u kojima je istina pretvorena u šapat, zatvoren u tjeskobu

385

avlija, u tamnu dubinu duša. O položaju Bošnjaka progovorili su najprije Udruženje «Povratak i održivi opstanak» i Islamska zajednica, a formiranje «Preporoda» donijelo je bitan korak u okupljanju ljudi, zapisivanju i javnom izgovaranju činjenica o nedavnoj prošlosti i zločinima počinjenim u ovom kraju, ali i o onome što je već bilo zaboravljeno, o istoriji Semberije, kakva je zaista bila, «Preporod» je natjerao medije da se okrenu i ovom dijelu Bosne i Hercegovine, izašle su prve knjige. U izbornoj 2004. godini odjednom su se na političkoj sceni pojavile teme o kojima se do tada malo ko usuđivao govoriti. U skladu s novim vremenom, «Preporod» je najprije pokrenuo svoju web stranicu i povezao se sa Sembercima širom svijeta, štampana je i posebna brošura i počela je akcija sakupljanja knjiga za biblioteke u Janji i Bijeljini. Već u februaru 2004. godine, u saradnji s Medžlisom Islamske zajednice, održana je Bajramska akademija, koja je za Bošnjake bila novi, neočekivani događaj, a nakon toga je «Preporod» štampao svoju prvu knjigu – bila je to knjiga «Moja sjećanja», hafiza Abdulaha Budimlije, istaknutog svjedoka istorije i istine s ovih prostora. Na promociji knjige u Tuzli, u Velikoj sali Bosanskog kulturnog centra, okupilo se više od 800 posjetilaca, a i puna sala Bošnjačkog instituta u Sarajevu potvrdila je još jednom značaj ovog izdavačkog poduhvata. Na sarajevskoj promociji, pored autora, govorili su i predsjednik «Preporoda» BiH dr Šaćir Filandra, univerzitetski profesori dr Džemalud Latić i dr Omer Nakičević, kao i reis-ul-ulema dr Mustafa ef. Cerić. U 2004. godini «Preporod» je organizovao i više javnih tribina, primio u goste delegacije studenata sa Oksforda i Društva Pisaca BiH, a u septembru je formiran fond za stipendiranje đaka i studenata. Uspostavljena je saradnja sa Univezitetom u Tuzli, pa je na fakultete upisana grupa od 13 studenata iz Bijeljine i Janje, i za neke od njih obezbijeđen je studentski dom. Krajem godine održana je prva javna priredba pod nazivom «Bijeljina k*o nekad», uz učešće starih pjevača i glumaca, i masovni odziv publike, koja je do posljednjeg mjesta ispunila salu bijeljinskog bioskopa. Snimak ove priredbe i danas se vrti na internet stranicama. Već početkom februara 2005. godine «Preporod» je formirao i registrovao Bošnjačko kulturno-umjetničko društvo «Mula Alija Sadiković» u Janji i obezbijedio osnovna sredstva i opremu. Danas je to samostalno udruženje koje okuplja desetine mladih i predstavlja ovaj kraj u zemlji i inostranstvu. Drugog dana aprila održana je, po prvi put, komemoracija civilima ubijenim u aprilskom pokolju u Bijeljini, uz jako policijsko obezbjeđenje i veliko interesovanje medija. Na tribini pod nazivom «Tražimo istinu» govorili su Jusuf Trbić, Duško Tomić i Salem Čorbo, a održana je i video-prezentacija za građane i medije. Uz to, organizovan je susret s američkom novinarkom Sarom Teri i čuvenim foto-reporterom Ronom Havivom, koji je svojom kamerom ovjekovječio užase bijeljinskog pokolja. Sljedećeg mjeseca, 17.maja, održana je velika muzičko-scenska priredba «Harmoniko moja», sa nizom poznatih muzičara i pjevača, na čelu sa Jovicom Petkovićem, a sav prihod bio je dat u fond za stipendiranje đaka i studenata. Video-snimak ovog koncerta stigao je u hiljade domova Semberaca u zemlji i svijetu. U ljetnim mjesecima te godine bilježimo dva važna događaja. U novijoj istoriji ovoga kraja ostaće zapamćen 30.juli 2005. godine. Toga dana sahranjeno je

386

13 tijela članova porodica Sarajlića, Sejmenovića i Malagića na novom šehidskom mezarju. Na dženazi koja je okupila nezapamćeno veliki broj ljudi, među njima i niz uglednih gostiju iz cijele zemlje, govorio je predsjednik bijeljinskog «Preporoda» Jusuf Trbić, a u velikoj sali Doma omladine «Preporod» je održao javnu tribinu pod nazivom «Zločini u Bijeljini-pravdom do pomirenja», posvećenu masakru 22 člana tri mirne porodice, među kojima je bilo i sedmero djece i četiri žene starije od 60 godina. Na tribini su govorili : Amor Mašović, Elmir Jahić, Duško Tomić, Senija Bubić, Lazar Manojlović, Sinan Alić, Slavko Peričević, Husein Camić, Mićo Davidović, Salem Čorbo, Emir Musli i Jusuf Trbić. Sve je bilo propraćeno velikim interesovanjem medija i potpunom šutnjom vlasti Bijeljine i Republike Srpske. U Janji je te godine, od 26. jula do 10. avgusta, po prvi put, održana velika manifestacija «Ljetne večeri», koja je danima zaokupljala pažnju mještana i brojnih gostiju. Publika je najzad mogla da vidi sve najnovije bosanskohercegovačke filmove, za koje nije bilo mjesta u domaćim bioskopima, gostovao je hor «Orijent» iz Sarajeva, otvorena je izložba slika i fotografija Asima Osmanbašića, Hajdara Huremovića, Mirsada Salkića i Senada Hadžića. Na okruglom stolu su o temi «Bošnjaci juče, danas, sutra», govorili Senija Bubić, Nazim Ibrahimović, Jusuf Trbić i Mirzet Hamzić, a veliko interesovanje je izazvao Damir Nikšić sa filmom «If Y Wasn*t Muslim». Održane su i promocije knjiga «Roman o Srebrenici» Isnama Taljića, »Matična knjiga mrtvih» Huseina Haskovića i «Penelopin vez» Semedina Karića, a poseban događaj je bio svečano otvaranje obnovljene Džedid džamije u Janji. Pred više hiljada građana i brojnih gostiju govorio je reis-ul-ulema Mustafa ef. Cerić. Povodom 24. septembra, nekadašnjeg Dana opštine Bijeljina, kojeg je, u naletu nove demokratije, zamijenila krsna slava sv. Pantelejmona ( kasnije je vraćen stari Dan opštine, ali je krsna slava ostala), BZK «Preporod» Bijeljina-Janja organizovao je u Tuzli, u Bosanskom kulturnom centru, manifestaciju koja će, kad je u pitanju broj posjetilaca i interesovanje medija i građana, teško moći biti nadmašena. Veče pod nazivom «Bijeljina u srcu» bilo je posvećeno svim Sembercima koji žive daleko od zavičaja. U holu BKC-a postavljena je impozantna izložba fotografija dr Adija Rifatbegovića «Stara Bijeljina, koju je otvorio akademik prof. dr Enver Mandžić, kao i izložba fotografija Gorana Bobića «Dvije rijeke u mom kraju». Pred više od hiljadu ljudi u Velikoj sali je održana promocija knjiga Jusufa Trbića «Gluho doba» ( knjiga publicistike i eseja koja govori o vremenu zla u Bijeljini i ratnim zločinima) i «Mrakom počinje dan» (poezija), glumac Emin Hazurović izveo je monodramu istog autora «Priča Muzafera Čorbaša», održana je i revija narodnih nošnji i gradskih odijela Muharema Osmanovića, a posjetioci su mogli uživati u velikom koncertu narodne muzike, uz orkestar Zlatana Muratovića i niz poznatih bijeljinskih, janjarskih i tuzlanskih pjevača. U oktobru je promocija knjge «Gluho doba» održana u Janji, a fotografije dr Adija Rifatbegovića i knjige Jusufa Trbića bijeljinski «Preporod» je 4. novembra, na Dan šehida, predstavio u prostorijama BZK «Preporoda» u Gradačcu. Na tom druženju, pod naslovom «Tragamo za istinom», govorili su Atif Kujundžić, Nijaz Alispahić i Muhamed Gradaščević. Sedam dana nakon toga održana je promocija

387

u Bijeljini, u sali Doma omladine, u centru grada, interesovanje je bilo ogromno, a sala pretijesna za sve posjetioce. Na promociji su, pored autora, govorili i Lazar Manojlović, Atif Kujundžić, Duško Tomić i Emir Musli. Izložba fotografija «Stara Bijeljina» postavljena je 15. decembra u bijeljinskoj Galeriji «Milenko Atanacković» ( u dijelu zgrade Skupštine opštine), a prema riječima rukovodilaca Galerije, bila je to najposjećenija izložba u istoriji te ustanove. I sljedeće, 2006. godine, nastavljene su aktivnosti «Preporoda» - stipendiranje dvanaest đaka i studenata, prikupljanje knjiga za biblioteku, kontakti sa Sembercima u dijaspori, saradnja s medijima, posebno iz Tuzle i Sarajeva, a početkom aprila ponovo je održana javna tribina povodom godišnjice zločina nad civilima u Bijeljini, početkom aprila 1992. godine. «Ljetne večeri» u Janji okupile su ponovo brojne posjetioce, a pored dva koncerta, održan je ponovo niz javnih tribina i književnih večeri. Ipak, ono po čemu će se pamtiti ova godina svakako je veliki izdavački poduhvat ( za ove prilike) – izdavanje knjige «Bijeljina i Bijeljinci» rahmetli Mustafe H. Grabčanovića, čovjeka koji je jedini zapisivao istoriju ovoga kraja. Nakon strašnog vihora koji je pogodio Bijeljinu činilo se da je rukopis izgubljen, ali su entuzijasti iz «Preporoda» uspjeli da ga pronađu, i taj jedinstveni tekst, kad je Bijeljina u pitanju, najzad je ugledao svjetlo dana. Veliki teret ponio je Jasmin Ahmetović, mecena «Preporoda», Bijeljinac koji živi u Hrvatskoj, i koji je finasirao čitav ovaj posao, kao i veći dio izdavanja prethodne knjige( hafiza Budimlije). Tako je «Preporod» najzad iznio na svjetlo dana dokaz da su i Bošnjaci ovdje vijekovima živjeli, da je ovo i njihova zemlja i njihovo nebo, i da nije sve pokrila prašina zaborava. Predsjednik bijeljinskog «Preporoda», na poziv Semberaca iz SAD-a, posjetio je Sent Luis, gdje je predstavljao svoje knjige, a zatim i Atlantu, Džeksonvil, Las Vegas i Čikago, gdje su organizovani susreti sa našim zemljacima. Četiri knjige za tri godine rada, uz ostalo što je učinjeno, vrijedan je rezultat «Preporoda» Bijeljina-Janja. Tim tempom nastavljeno je i u 2007. godini, u kojoj su štampana dva toma dokumentarne proze Jusufa Trbića «Majstori mraka» I i II dio, koja otkriva svu veličinu zla počinjenog sistematski, planski, uporno, u okviru etničkog čišćenja, kao jedinog načina da se stvori Republika Srpska na teritorijama na kojima su Srbi uglavnom bili u manjini. Stotine priča žrtava, hiljade podataka i činjenica o ratnim zločinima na prostoru na kojem nije bilo rata, privukle su na promociju u Tuzli ponovo skoro hiljadu ljudi. Televizija TK snimila je dokumentarni film u dva tijela o «Majstorima mraka», medijska prezentacija je bila izuzetna, promocija u Bijeljini ponovo pred prepunom salom, a knjiga, koja ne gubi na aktuelnosti, ušla je i u sudnicu Haškog tribunala. Uz « Majstore mraka» promovisana je i nova knjiga poezije Jusufa Trbića «Grad ni na nebu ni za zemlji», posvećena Sembercima rasutim po svijetu. U otkrivanju istine o zločinima svoje mjesto našli su i već uobičajeno obilježavanje 2. aprila, kao Dana sjećanja na pokolj civila u Bijeljini, i velika javna tribina, u organizaciji «Preporoda» i Dječije ambasade Međaši, održana u sali Skupštine opštine, uz veliki publicitet. Nastavljena je i akcija sakupljanja knjiga za biblioteke «Preporoda», posebno onu u Janji, kao i stipendiranje studenata i đaka. Kulturno-umjetničko društvo «Mula Alija Sadiković» nastavilo je seriju koncerata nastupima

388

u Gračanici i Doboj Istoku, a krajem jula i početkom avgusta ponovo su održane «Ljetne večeri» u Janji. Za dvadeset dana brojna publika je mogla da vidi koncerte, javne tribine, izložbe slika i starih fotografija, književne večeri i brojne goste, među njima i Nedžada Ibrišimovića, Hadžema Hajdarevića i druge. Posebno je obilježen Dan džamija u Janji, a predstavila su se i udruženja građana iz Janje, održan je i turnir u malom fudbalu, a sve se završilo velikim teferičem na obali Drine. Otvorene su dvije kancelarije «Preporoda», u Bijeljini i Janji, sa tri kompjutera i dodatnom opremom, a u Bijeljini je iznajmljena i velika sala za čitaoniocu i stalnu postavku izložbe «Stara Bijeljina». Početak 2008. godine obilježilo je gostovanje bijeljinskog «Preporoda» u Islamskom kulturnom centru u Zagrebu. Postavljena je izložba «Stara Bijeljina» i održana promocija «Majstora mraka» u prepunoj Kongresnoj sali ovog centra. Šefki ef. Omerbašiću, muftiji zagrebačkom, uručeno je posebno priznanje bijeljinskog «Preporoda» za nesebičnu pomoć brojnim semberskim Bošnjacima u toku njihovog egzodusa iz rodnog kraja. Saradnja je nastavljena posjetom đaka iz Janje Zagrebu. Predsjednik bijeljinskog «Preporoda» Jusuf Trbić učestvovao je, kao gost, na Trećem regionalnom forumu o rartnim zločinima u Beogradu, a 2. aprila ponovo je održana javna tribina povodom godišnjice zločina nad civilima. Među brojnim učesnicima posebnu pažnju je privukao Amor Mašović, koji je prikazao potresni dokumentarni film o iskopavanju žrtava ratnih zločina. Svojevrsni nastavak te tribine uslijedio je na Televiziji «Arena», specijalnim TV duelom Jusufa Trbića i poznatog četničkog vojvode Mirka Blagojevića. Taj je TV duel, zbog otvorenog iznošenja istine, privukao ogromnu pažnju, snimak je obišao svijet i našao se na mnogim popularnim internet stranicama, sa kojih ni do danas nije skinut, a bio je i tema brojnih napisa u štampi i televizijskih priloga kod nas i u inostranstvu. U aprilu te godine BZK «Preporod» Bijeljina-Janja bio je organizator promocije novog romana bijeljinskog književnika Osmana Arnautovića (živi danas u Belgiji) «Ukleta čaršija», koji je dobio priznanje Društva pisaca TK. U maju je «Preporod» bio domaćin seminara nevladine organizacije «Vesta» o temi «Mediji u procesu reintegracije i održivog povratka», a zatim i domaćin seminara međunarodne organizacije «Safeworld» o temi «Sigurnost građana». U istom mjesecu predstavnici «Preporoda» su učestvovali na seminaru OSCE-a pod nazivom «Značaj i neposredni uslovi za procesuiranje ratnih zločina u BiH». U junu je štampana knjiga Asima Osmanbašića «Povratak u Janju», a u julu i avgustu održane su ponovo «Ljetne večri» u Janji, izuzteno uspješne. U programu su, pored ostalog, bili : koncert Društva «Sevdalije» iz Tuzle, izložba slika i fotografija «Stara Janja» Asima Osmanbašića, pjesničko veče Šeherzade Jakupović i Fadila Halilovića, književno veče Atifa Kujundžića i Zlatka Dukića, promocija izdavačke kuće «Bosanska riječ» i stvaralaštva književnika Šime Ešića, predavanja tuzlanskih profesora dr Kadrije Hodžića i dr Mithata Jažića, zdravstvena tribina dr Adija Rifatbegovića, tribina o znamenitim ljudima Janje dr Mahmuta Nurkića, promocija izdavačke kuće «Conectum» iz Sarajeva i gostovanje Džemaludina Latića, politička tribina sa Adilom Osmanovićem i Edinom Ramićem, pozorišna predstava Enisa

389

Bešlagića i Zlatana Zuhrića, koncert Halida Bešlića na stadionu u Janji ( besplatan ulaz), veče Kur*ana itd. Krajem septembra održana je proslava petogodišnjice postojanja «Preporoda» Bijeljina-Janja u Velikoj sali Bosanskog kulturnog centra u Tuzli, sa bogatim programom, nastupom deset poznatih pjevača i besplatnim iftarom za sve učesnike i posjetioce. U oktobru je predsjednik «Preporoda», na poziv bosanskih klubova, bio u Beču, Diseldorfu i Frankfuru, gdje je predstavljao svoje knjige. Na kraju godine održana je promocija knjiga Uzeira Bukvića u Janji. BZK «Preporod» Bijeljina-Janja je za 24. septembar, Dan opštine Bijeljina, dobio jedno od najvećih opštinskih priznanja za svoj ukupni rad. Naredna, 2009. godina, obilježena je štampanjem dvije knjige. Prva je antologija Bošnjaka pjesnika Bijeljine i Janje «Semberija u stihu i srcu» Jusufa Trbića, i taj je projekat prihvaćen na konkursu Ministarstva za civilne poslove BiH i podržan finansijski. Antologija je predstavila i značajne pjesnike, koji su doskora bili nepoznati, poput šejha Sejfije (Iblizovića), osnivača bijeljinske tekije, koji je u tom gradu napisao ( ali nije objavio) divan od hiljadu stranica, pa Mula Aliju Sadikovića, eruditu i pjesnika, Saliha Alića, Jusufa Begića, Zijada Sarajlića i mnoge druge, i ostavila prvi pisani trag o bošnjačkom pjesništvu ovoga kraja. Bez ove knjige, sigurno je, pjesništvo semberskih Bošnjaka bilo bi sasvim zaboravljeno. Druga knjiga je roman Zlatka Dukuća «Izjava», koji govori o progonu bijeljinskih Bošnjaka. I u ovoj godini obilježena je još jedna godišnjica velikog zločina nad civilima Bijeljine, a «Preporod» je pristupio regionalnom projektu istraživanja ratnih zločina REKOM. Njegovi predstavnici prisustvovali su seminarima REKOM-a u Brčkom, Bijeljini i Budvi. U 2009. godini uspostavljena je uspješna saradnja s više gradskih biblioteka (Tuzla, Banovići, Tešanj) i drugih institucija (Arhiv u Tuzli, Orijentalni institut Sarajevo, Rektorat Univerziteta u Sarajevu) u akciji prikupljanja knjiga. Nakon velikih napora konačno je otvoren renovirani objekat Doma kulture u Janji, u kojem su obezbijeđene prostorije za «Preporod» i njegovu biblioteku, kao i za KUD «Mula Alija Sadiković» i stvoreni mnogo bolji uslovi za održavanje «Ljetnih večeri» i druge programe ( velika sala, ljetna pozornica itd.) U okviru «Ljetnjih večeri» (od 23. jula do 7. avgusta) biblioteku «Preporoda» u Janji svečano je otvorila Enisa Žunić, direktorica Narodne i univerzitetske biblioteke u Tuzli. Uz koncerte (hor Gazije iz Bužima, veče hip-hop muzike, KUD «Mula Alija Sadiković), održano je i veče posvećeno Zekerijahu Đeziću, čuvenom pjevaču sevdalinki iz Janje, pa književne večeri Nizame Granov Čaušević, književnice iz Janje koja živi u Švedskoj, Nijaza Alispahića, Amira Brke, Šime Ešića, Amira Talića, Fatmira Alispahića, predavanje dr Mithata Jažića itd. Predstavnici bijeljinskog «Preporoda» su, zajedno s predsjednikom «Preporoda» BiH dr Šaćirom Filandrom, bili gosti Kluba Bošnjaka u Vijeću naroda NS RS u Banjoj Luci, u pokušaju formiranja entitetskog Savjeta za kulturu, koji bi pomagao rad bošnjačkih kulturnih društava, a zatim su članovi Vijeća naroda uzvratili posjetu. Bijeljinski «Preporod» je bio i domaćin brojnim novinarskim ekipama,

390

uključujući i ekipu BBC-a, i time potvrdio da je to adresa na koju se obraćaju svi koji su zainteresovani za stanje ( posebno u oblasti ljudskih prava) u ovom dijelu BiH. Tokom 2010. godine predstavnici bijeljinskog «Preporoda» učestvovali su u radu više tribina i okruglih stolova na teme : «Tranzicijska pravda», «Promjene Ustava BiH», «Rad nevladinog sektora» itd, kao i na promocijama knjiga Gariwa iz Sarajeva. U Janji su u posjeti bili predstavnici Islamske zajednice iz Zagreba i donijeli veliki poklon u knjigama, a tom prilikom organizovana je promocija knjige «400 godina islama u Hrvatskoj». Veliki poklon u knjigama stigao je i od ženske sekcije Rotari kluba iz Tuzle, pa je broj knjiga u biblioteci u Janji premašio deset hiljada. Predsjednik bijeljinskog «Preporoda» Jusuf Trbić dobio je priznanje Društva pisaca TK «za ukupan spisateljski doprinos u afirmaciji duhovno-kulturnih vrijednosti Semberije i Podrinja». Obilježen je još jednom 2. april-Dan sjećanja na civilne žrtve u Bijeljini. Na «Ljetne večeri» ponovo su došli renomirani gosti ( Nedim Rifatbegović, Amir Brka, Semir Osmanagić, Amor Mašović), a promovisana je i knjiga dr Mahmuta Nurkića o istoriji Janje. U Gračanici je održana promocija izdanja bijeljinskog «Preporoda». U narednoj, 2011. godini, ponovo su štampane dvije knjige : romani Jusufa Trbića «Legenda o Bijeloj džamiji» i «Lovac na štakore» Zlatka Dukića, obilježen je 2. april, gosti «Ljetnih večeri» su, pored ostalih, bili i dr Dževad Jahić ( predstavio Bosanski rječnik) i Bakir Izetbegović, a krajem godine je organizovan naučni skup na temu «Baština i naslijeđe Semberije». Skup je održan u sali Skupštine opštine, i bio je to prvi takav događaj u novijoj istoriji Bijeljine, koji je rezultirao i radovima uvršenim u ovu knjigu. Već početkom 2012. godine, uz knjigu koju držite u rukama, štampana je i nova zbirka pjesama Jusufa Trbića «Tamni gosti». I ovaj kratki izvještaj daje sliku o radu BZK «Preporod» Bijeljina-Janja, o Bošnjacima koji, kad se trgnu iz uobičajene letargije, mogu uraditi za kratko vrijeme ono što nisu uradili u dugom vremenu iza sebe, i to u uslovima koji nisu bili nikada teži. Časni zadatak borca za istinu, u doba koje istini nije naklonjeno, «Preporod» je ispunio, reklo bi se, i iznad svojih mogućnosti. Štampanje knjiga popunilo je bar mali dio praznine koja je vladala duhovnim prostorima Bošnjaka, biblioteke, posebno ona u Janji, ostaće kao trajni svjedoci truda i odlučnosti malog broja entuzijasta, brojni nastupi u medijima donijeli su novu sliku ovoga, do skora izgubljenog, komada države Bosne, Bošnjaci su dobili priliku da se usprave i pogledaju u zvijezde. I da konačno ubiju šutnju koja ih je vijekovima pritiskala.

SADRŽAJ

PREDGOVOR

OD PRAHISTORIJE DO DANAŠNJIH DANA

Edin ŠAKOVIĆ, prof.PROSTOR SEMBERIJE U PRAHISTORIJSKOM I ANTIČKOM RAZDOBLJU......................................................................................11

Mr. Sc. Rusmir DjedovićSEMBERIJA HISTORIJSKO-GEOGRAFSKA ISTRAŽIVANJA..................................................41

Doc. dr. Edin MutapćićBIJELJINA I OKOLINA U SREDNJEM VIJEKU...................................................50

Risto Matić, prof.STEĆCI U ZAGONIMAJedan osvrt na našu prošlost(Separat)........................................................................63

Dr. Sc. Amira Turbić-HadžagićZumreta Jamakosmanović Indira SmajlovićSIMBOLIKA IZRAZA I PORUKA INSKRIBIRANIH BIJELJINSKIH STEĆAKA......................................................................................94

Doc. dr. Edin RamićUPRAVNA ORGANIZACIJA KADILUKA BIJELJINA.......................................102

Dr. sc. Salih KulenovićREZULTATI DOSADAŠNJIH ETNOLOŠKIH ISTRAŽIVANJA NA PODRUČJU SEMBERIJE I DONJEG PODRINJA...................................................................................117

Munisa Kovačević, prof.OSVRT NA DŽAMIJE U BIJELJINI KAO DOBRA KULTURNO-HISTORIJSKOG NASLIJEĐA........................................................121

Dr. sc. Izet Šabotić, docent.Mr. sc. Ćerim Rastoder, ass.PRILIKE U SMEDEREVSKOM SANDŽAKU, ODNOSNO KNEŽEVINI SRBIJI I NJIHOV ODRAZ NA BIJELJINSKI KADILUK (1800.-1836.).........................................................................................132

Mr. sc. Kemal NurkićČARŠIJE U BIJELJINI I JANJI KRAJEM OSMANSKE VLADAVINE....................................................................................148

Prof. dr. Azem KožarBIJELJINA I NJENA OKOLINA NA RAZMEĐUOSMANSKE I AUSTROUGARSKE UPRAVE.....................................................163

Mr. sc. Salkan UžičaninREFLEKSIJE AGRARNE REFORME NA PRILIKE U KOTARU BIJELJINA NAKON PRVOG SVJETSKOG RATA.............................178

Dr. sc. Izet Šabotić, doc.Selma Isić, prof.HISTORIJSKI IZVORI O BIJELJINI I SEMBERSKOM KRAJU U ARHIVU TUZLANSKOG KANTONA ...............................................194

Doc. dr. Omer HamzićPOLITIČKE PRILIKE U BIJELJINI IZA „PREVRATA“ 1918/1919.................................................................................................................213

Mr. sc. Rusmir Djedović PRAVOSLAVNI VJERSKI OBJEKTI U BIJELJINIIZGRAĐENI NAKON 1995. GODINE...................................................................222

ISTRAŽIVANJA PROF. DR MAHMUDA NURKIĆA

ZNAMENITE PORODICE I LIČNOSTI SEMBERIJE

Mr. Dževad TosunbegovićFAMILIJA BEGZADIĆ I NJENI OGRANCI U KULTURNO–HISTORIJSKOM NASLIJEĐU SEMBRIJE I ZVORNIČKOG PODRINJA.............................................................287

Izet HadžićAKADEMIK HAMDIJA ĆEMERLIĆ U DOKUMENTIMA UDB-e SARAJEVO..................................................................296

Osman KavazovicSjećanje na život i djelo hafiza BudimlijeŽIVOTNI PUT I SUDBINA HAFIZA ABDULAHA BUDIMLIJE „Što se zapiše – ostaje, što se pamti – iščezne.“................................306

Asim Osmanbašić JANJA I JANJARSKE PORODICETUZLAK I SADIKOVIĆ.......................................................................................325

Dipl. ing. Idris HujdurovićPREKO 300 GODINA PORODICE HUJDUROVIĆ U BIJELJINI................................................................................................................334

Mr. Kemal BašićMUSTAFA SADIKOVIĆ – DŽELIL ŽIVOT I DJELA....................................................................................................337

DRUŠTVENI ŽIVOTU SEMBERIJI

Mr. sc. Nikola ČičaHKD NAPREDAK U BIJELJINI OD OSNIVANJA DO PRVOG SVJETSKOG RATA..................................................................................349

Dr. Miradet ZulićMUZIČKI ŽIVOT U BIJELJINI OD 1919. DO 1941. GODINE.............................355

Prof. dr. Midhat JažićTRADICIONALNI PREHRAMBENI PROIZVODI I JELA U SEMBERIJI ( JANJI I BIJELJINI)...........................................................362POGOVOR

Jusuf TrbićDEVET GODINA RADABZK «PREPOROD» BIJELJINA-JANJA...............................................................381

Documents

BOŠNJAČKA ZAJEDNICA KULTURE - bastina.ba · vladari su pretvorili u prah i pepeo sve što je od Turaka ostalo, od džamija i kuća, do mislilaca, umjetnika i njihovih djela i svakog