BITKA KOD GETTYSBURGA

1.-3.VII.1863.

Dinko Odak, 2009.

PROLOG

Bitka kod Gettysburga bila je, uz pad Vicksburga, prekretnica Američkog građanskog rata

(1861.-1865.). Bio je to prvenstveno sukob između industrijskog Sjevera i zemljoradničkog

Juga, sukob industrijalaca i plantažera oko pitanja „besplatne“, robovske radne snage.

Trzavice između Sjevera i Juga trajale su čitavo desetljeće prije izbijanja oružanog sukoba, a

uzrok im je bio uvođenje, odnosno sprečavanje uvođenja ropstva na novim teritorijima. Obje

su strane ispravno zaključile da će ropstvo, bez mogućnosti širenja, ubrzo oslabiti i nestati. To

je bila jedna od glavnih točaka predsjedničke kampanje republikanskog kandidata Abrahama

Lincolna 1860. godine. Njegova je izborna pobjeda bila povod za odluku o otcjepljenju u

sedam južnih država čak i prije nego što mu je započeo mandat, a naknadno su im se

pridružile još četiri robovlasničke države, dok se pet pograničnih robovlasničkih država

odlučilo protiv secesije.

Federalna administracija na odlasku, kao i nova administracija, odbijale su priznati secesiju

nazivajući je pobunom. Južnjaci se s takvom ocjenom nisu slagali izrazivši svoje mišljenje

formiranjem Konfederalnih Američkih Država, 4. veljače 1861. godine. Budući da je Unija

odbila povući svoje trupe iz baza na tlu Konfederacije, bilo je bjelodano kako je izbijanje

neprijateljstava samo pitanje vremena. Rat je započeo 12. travnja 1861. godine napadom

konfederalnih snaga na unionističku vojnu instalaciju Fort Sumter u Južnoj Karolini, po

pokušaju Unije da je ojača morskim putem.

Karta CSA i USA

Politički najvažnije ratište bilo je istočno, na kojem su se nalazila oba glavna grada

sukobljenih strana, sjevernjački Washington i južnjački Richmond. Relativna blizina

Richmonda i ogromna ljudska i materijalna nadmoć zavarali su unionističke zapovjednike

koji su očekivali laku pobjedu i marš na glavni grad Konfederacije. Prva sjevernjačka invazija

započela je potkraj srpnja 1861., a okončana je južnjačkom pobjedom kod Bull Runa, no

krvave su se bitke nastavile kroz 1862. tijekom koje su napadačke unionističke vojske

doživjele niz poraza koji su doveli do konfederalne invazije Marylanda, zaustavljene u rujnu

skupo plaćenom sjevernjačkom pobjedom kod Antietama. Ta je pobjeda ubrzo bila zasjenjena

teškim porazom Unionista kod Fredericksburga u prosincu iste godine. Proljeća 1863.

unionistička je vojska nastavila s ofenzivom, ali doživjela je još jedan poraz kod

Chancellorsvillea koji je doveo do druge južnjačke invazije Sjevera i odlučujućeg okršaja kod

gradića Gettysburg u državi Pennsylvania.

KLJUČ GETTYSBURGA: GENERAL ROBERT E. LEE

Dominantna ličnost razmatranog razdoblja bio je zapovjednik Vojske Sjeverne Virginije,

general Robert Edward Lee. Rođen je 1807. godine u Virginiji, gdje je stekao klasičnu

naobrazbu (Academy of Alexandria). Između 1825. i 1829. pohađao je vojnu akademiju West

Point koju je završio kao 2. u svojoj klasi, odnosno kao 1. u razredu taktike i topništva.

Tijekom Američko-meksičkog rata (1846.-1848.) istaknuo se u izviđačko-obavještajnim

operacijama koje su doprinijele nekim važnim pobjedama američke vojske.

Između 1852. i 1855. služio je kao načelnik West Pointa da bi potom bio unaprijeđen u

potpukovnika u 2. konjičkoj pukovniji. Predznak Leejeve važnosti u nadolazećim godinama

bila je njegova uloga u slamanju John Brownovih „revolucionara“ u Harpers Ferry, Virginia,

listopada 1859. godine. Potom je bio premješten u Texas gdje se i nalazio u trenutku njegove

secesije, te se zajedno s preostalih 4.000 federalnih vojnika predao Teksašanima. Iako je imao

priliku već tada pristupiti Konfederaciji Lee se ipak odlučio vratiti u Washington, čekajući

odluku Virginie. Predsjednik Lincoln dodjeljuje mu čin pukovnika u ožujku 1861. godine, a

tri tjedna kasnije nudi mu i čin general-bojnika, ostane li vjeran Uniji. Na sastanku s

generalom Scottom 18. travnja – dan nakon što je Virginia proglasila secesiju - Lee odbija

ponudu, a 20. travnja daje ostavku na svoj položaj u Vojsci Sjedinjenih Država.

Pošto se njegova matična država otcijepila od Unije, Lee je smatrao kako mu je prvenstvena

obaveza prema Vriginiji, a tek potom prema Uniji, te se 23. travnja 1861. stavio u službu

virginijske vlade prihvativši imenovanje glavnim zapovjednikom svih njenih postrojba.

Njegova prva dva pothvata, u kojima je zapovijedao manjim snagama, završila su relativno

neuspješno. Iduća prilika ukazala se rujna 1862. kad su Unionisti pod generalom

McClellanom prodrli do predgrađa Richmonda. Lee je preuzeo operativno zapovjedništvo nad

vojskom po ranjavanju generala Johnstona i agresivnim nastupom odbacio Unioniste u

Sedmodnevnoj bitki (Seven Days Battle). Uslijedili su druga bitka kod Bull Runa, koja je

završila Leejevom pobjedom; južnjačka invazija Marylanda i bitka kod Antietama u kojoj su

Južnjaci zaustavljeni, ali ne i poraženi; a naposljetku i velika „božićna“ pobjeda nad

Unionistima kod Fredericksburga.

general Robert E.Lee

Idući veliki sudar odigrao se početkom svibnja 1863. godine blizu gradića Chancellorsville u

Virginiji. Lee je riskantnim manevrom izvojevao svoju najblistaviju pobjedu, no taj je

južnjački Austerlitz u sebi nosio i korijen poraza. Vjerojatno najbolji korpusni zapovjednik,

general Peter „Stonewall“ Jackson, je u toj operaciji bio teško ranjen, naknadno obolio od

upale pluća i umro. Bio je to ogroman gubitak za južnjačku vojsku koja je ostala bez

briljantnog taktičara, agresivnog i neustrašivog motora pobjede. Unatoč gubitku Lee, pod

političkim i ekonomskim pritiskom, prikuplja snagu za ljetnu ofenzivu 1863. godine. Bila je

to Konfederaciji posljednja prilika za odlučujući sudar, jer su vrijeme, sjevernjačka ljudska i

materijalna nadmoć i uspješna pomorska blokada doveli Jug do točke nakon koje će njegove

snage kontinuirano opadati, a neprijateljeve rasti. Koliko god da je situacija na istoku bila pod

nadzorom, na zapadu su događaji bili nepovoljni po Konfederaciju. Postojala je velika

mogućnost (koja se naposljetku i ostvarila) da garnizon u Vicksburgu (Mississippi) kapitulira

pod pritiskom neprijateljskih snaga, što bi značilo gubitak kontrole nad rijekom Mississippi -

važnom gospodarskom arterijom i presijecanje Konfederacije na istočni i zapadni dio.

Vlada je tražila od Leeja da pruži direktnu pomoć Vicksburgu, što je ovaj odbio istovremeno

predloživši svoju koncepciju invazije Sjevera. Uspio ih je uvjeriti [vladu] da će njegova

kampanja na sjeveroistoku polučiti puno veće koristi nego direktni angažman u Vicksburgu

koji je, u biti, defenzivnog karaktera tako da ni taktička pobjeda ne bi dugoročno ništa značila,

jer Unija bi se, kad-tad, opet bacila na taj važni garnizon. Zatim, pohod velikog dijela njegove

vojske na zapad otvorio bi neprijatelju mogućnost za ljetnu kampanju na rijeci Rappahannock,

u visini Fredericksburga, pod drastično izmijenjenim okolnostima u njegovu korist. Važna je i

činjenica da je Virginia bila iscrpljena dugotrajnim ratom na njezinom tlu tako da bi pohod na

sjever značio i olakšanje domaćim farmerima. Nije bilo za zanemariti niti činjenicu da se

uslijed niza poraza u Uniji pojavila i antiratna struja koja bi, pod teretom novog teškog poraza

duboko na vlastitom tlu, možda čak mogla dosegnuti kritičnu masu i prisiliti Lincolna na

sklapanje mira. Naposljetku, postoji li uopće vojska koja bi u takvom zadatku mogla

nadmašiti veterane Vojske Sjeverne Virginie koji su već bezbroj puta pobijedili znatno

nadmoćnijeg neprijatelja? Plan generala Leeja bio je cijelosti usvojen i odobren.

Njegovo obrazovanje, iskustvo i narav uvjetovali su stratešku koncepciju ofenzivno-

defenzivnog karaktera. Taj je majstor pokreta povlačenje i napredovanje, u operativnom

smislu, smatrao relativnim kategorijama, jer je sa svojom vojskom redovito uspijevao zauzeti

položaj koji je neprijatelj morao napasti, ili se izložiti pogibeljima koje iz takve situacije

proizlaze. General Lee je rado vodio defenzivne bitke, iskorištavajući sve prednosti takvog

položaja, no ne isključujući navalne operacije kad i gdje se ukaže za njih povoljna prilika.

Bitno je to što - i u ofenzivi, i u defenzivi - Lee redovito uspijeva [za]držati inicijativu,

tjerajući Unioniste da zaplešu na njegovu melodiju.

Bila je to i osnovna premisa novog pohoda na sjever: brzo i tajno nastupanje zapadno od

planinskog lanca Blue Ridge koji će služiti kao bočni štit; prelazak rijeke Potomac u visini

Boonesboroa i; brza koncentracija snaga [negdje] u Pennsylvaniji. Neprijatelj neće imati

izbora nego parirati tom manevru, no kako će za južnjačke pokrete doznati sa znatnim

zakašnjenjem Konfederati će imati vremena odabrati bojište, koncentrirati snage i utvrditi

položaje.

SITUACIJA POČETKOM LIPNJA 1863.

Odmah po završetku bitke kod Chancellorsvillea počela je velika reorganizacija Vojske

Sjeverne Virginie: krajem svibnja stiglo je sa obuke masu regruta, tri su se divizije vratile sa

zadatka opsade Suffolka, nekoliko je pukovnija povučeno s manje važnih obrambenih

položaja, a te su efektive, uz već postojeće, sačinjavale vojsku od oko 80.000 ljudi, od čega

68.352 u pješaštvu podijeljenom u devet divizija, odnosno tri korpusa umjesto dotadašnja dva.

Osnovni je razlog te strukturalne promjene bio pogibija generala Jacksona, zapovjednika II.

korpusa. Prvim je korpusom zapovijedao general Longstreet. Gubitak generala Jacksona

natjerao je Leeja da se više osobno uključi u dirigiranje bitkama, te je iz razloga lakšeg

rukovođenja smanjio veličinu, a povećao broj armijskih korpusa. Longstreet je ostao

zapovjednikom I. korpusa dok su generali Ewell i A.P. Hill dobili zapovjedništvo nad II.,

odnosno III. korpusom. Iako su obojica novih korpusnih zapovjednika bili kvalitetni

profesionalni vojnici, nisu se mogli usporediti s pokojnim Jacksonom i Longstreetom.

Jacksonov nasljednik Ewell nedavno se vratio sa devetomjesečnog oporavka nakon ranjavanja

i amputacije noge. Hrabrost i promišljenost su mu bile ravne Jacksonovoj, ali nije imao

njegovu brzinu i sposobnost intuitivnog pronalaženja neprijateljeve slabe točke usred meteža

borbe. Hill je bio sasvim druga priča. Sposoban divizijski zapovjednik, ali nemoguć

podređeni. Nakon svađe s Longstreetom prebačen je u Jacksonov korpus, no i s njime je ubrzo

započeo sukob, koji se „gasio“ za vrijeme borbe. Unatoč zapovjedničkoj naravi, vještina mu

nije bila dostatna za rukovođenje korpusom, no to se pokazalo tek nakon razmatranog

razdoblja.

Reorganizacija je zahvatila i južnjačko topništvo koje je do tada bilo raspršeno dodjeljivanjem

pojedinim brigadama. Zapovjednik topništva, general Pendleton, prekinuo je s takvom

praksom i ujedinio sve efektive kako bi osigurao elastičnost potrebnu za taj rod oružja.

Topništvo je brojalo 15 bojna, od kojih je svaka imala po 4 bitnice od po 4 topa, ili 16 topova

po bojni. Devet je bojna privremeno dodijeljeno korpusima, po tri svakom od njih. Jedna

ojačana bojna lakog topništca (5 bitnica) dodijeljena je reformiranoj konjičkoj diviziji, a

ostatak je bio neovisna pričuva.

Južnjačka je konjica bila snage jedne divizije od oko 10.000 ljudi, raspoređenih u 4 brigade

pod zapovjedništvom iskusnog i energičnog generala J.E.B. Stuarta. Što se upotrebe konjice

u Američkom građanskom ratu tiče, bitno je naglasiti razliku u taktici američkih i europskih

konjica. Obje su dijelile iste zadaće poput izviđanja, prikrivanja pokreta vlastite vojske,

zalaznice i brzih upada u neprijateljsku pozadinu. Ono što ih je značajno razlikovalo jest

shvaćanje uloge konjanika: kod Europljana konjanik i konj bili su jedinstveni ratni stroj koji

je često jurišao na centar neprijateljske linije i samo iznimno su se konjanici borili pješice;

kod Amerikanaca se konjanik uglavnom borio kao (laki) pješak - čarkaš što ga je

ograničavalo na zadaće usporavanja i uznemiravanja neprijateljskog pješaštva, uglavnom

udarima na bokove u rasutom stroju (eng. skirmishers), a konj je bio sredstvo za brzo

prebacivanje na idući položaj (eng. mounted infantry) gdje bi se igra ponovila. Odlučujući

udari su prema američkoj doktrini bili rezervirani za pješaštvo.

General J.E.B. Stuart

Južnjacima nasuprot, bila je postrojena unionistička Vojska (rijeke, op.a.) Potomac od oko

90.000 ljudi raspoređenih u 20 divizija, odnosno 7 korpusa pješaštva; 7 topničkih brigada prve

linije i 5 pričuvnih; te tri divizije Konjičkog korpusa. Pri usporedbi veličine suprotstavljenih

sustava treba voditi računa o tome da je većina sjevernjačkih pješačkih divizija bila brojčano

slabija od južnjačkih, tako da je čak 11 divizija pješaštva više u Vojsci Potomac značilo

nerazmjerno malenu razliku u ljudstvu. Razlog tome nisu bili samo gubici iz prosinca 1862. i

svibnja 1863. već i istek ugovora mnogim dobrovoljcima s početka rata. Sjevernjaci su mogli,

kao i njihovi protivnici, dovući pojačanja s manje bitnih položaja, no to nisu napravili što

pokazuje iznenađujuću tromost duha i nedostatak mašte stratega Unije.

Nakon unionističke svibanjske kampanje obje su se armije smirile na svojim starim

položajima na rijeci Rappahannock kod Fredericksburga. Kako bi prekinuo kontakt s

neprijateljem, Lee je morao prvo krenuti na zapad-sjeverozapad u smjeru mjesta Brandy

Station gdje bi uslijedio zaokret na sjever-sjeverozapad, prema planinama Blue Ridge i rijeci

Shenandoah tj. njezinoj dolini.

Stuartova konjica je na odsječku puta do Brandy Stationa morala prethoditi pješačkim

korpusima i stvoriti zavjesu između njih i neprijatelja, da bi po zaokretu na sjever nastavila

kretanje istočnom stranom planinskog lanca Blue Ridge, istovremeno zaposjedajući gorske

prijevoje, izviđajući, skrivajući pokrete Leejeve vojske i štiteći konvoje komore.

Zona okupljanja južnjačke vojske bila je jugozapadno od Brandy Stationa u Culpeper Court

House. Longstreetov i Ewellov korpus su iz Culpeper Court Housea trebali nastaviti zajedno,

dok je Hillov korups držao zalaznicu kod Fredericksburga gdje je trebao ostati sve dok

Unionisti ne napuste svoje položaje kako bi progonili Leeja. Stuartove, Ewellove i

Longstreetove postrojbe koncentrirale su se kod Culpeper C.H. 7.-8. lipnja 1863. Ljetna

kampanja Vojske Sjeverne Virginije je započela!

POHOD NA SJEVER

Nedugo po početku južnjačkog pothvata, zapovjednik Vojske Potomac, general Joseph

„Fighting Joe“ Hooker, zaključio je kako Lee sprema neko iznenađenje i da su Konfederalisti

u pokretu. Već 6. lipnja Hooker šalje Sedgewickov VI. korpus preko rijeke kako bi ispipao

snagu neprijateljskog postava. Na njihovo veliko iznenađenje, Unionisti uspijevaju ovladati

riječnim prijelazima, što je impliciralo znatno slabljenje južnjačkog desnog krila. Hooker

potom napada neprijatelja na oba krila, šaljući Pleasontonovu konjičku diviziju na Brandy

Station i nastavljajući Sedgewickov napad na istoku. Obje su se bitke odigrale 9. lipnja i, dok

je istočna bila uspješna završivši Hillovim povlačenjem, zapadna je završila bez pobjednika i

bez čvrstih informacija na kojima bi Hooker gradio strategiju. Iako u svemu ravna južnjačkoj,

sjevernjačka se konjica nije uspjela probiti i otkriti položaje pješaštva. Iz raspoloživih

informacija Hooker je zaključio da se Lee kreće prema sjeverozapadu i time ostavlja

Richmond nezaštićen. Siguran u dostatnost washingtonskog garnizona (oko 40.000 vojnika)

za obranu glavnog grada Hooker predlaže napad prema Richmondu. Strateški gledano, čak i

da zamjene kraljice (Washington za Richmond) bila bi to pobjeda Unije, no plašljivi politički

mediokriteti nisu mu to dopustili. Hooker nije imao izbora osim pokreta ka sjeveru,

pokušavajući pogoditi gdje se Lee namjerava koncentrirati.

general Joseph „Fighting Joe“ Hooker

Nakon epizode kod Brandy Stationa, Leejeva je vojska nastavila prema planu, s Ewellovim

korpusom na čelu. Prešavši planine Blue Ridge Ewell se 13. lipnja našao pred Winchesterom

zaposjednutim garnizonom od oko 4.000 vojnika pod zapovjedništvom generala Roberta

Milroya, koji je dobio zapovijed za povlačenje prema sjeveru, ali ju je zanemario smatrajući

svoje snage dostatnima za odbijanje napada i/ili opsadu. Ewell ga je brzo razuvjerio zarobivši

više od 3.000 Unionista i ogromnu količinu zaliha nakon dvodnevne borbe, uz gubitak od oko

300 vojnika. Južnjačke su postrojbe već 15. lipnja izbile na rijeku Potomac i prešle u

Maryland. Longstreetov se korpus prikupio u dolini Shenandoah, čekajući III. korpus koji je

najvećom mogućom brzinom napredovao iz pravca Culpepera.

Stuartova se konjica nalazila između III. korpusa i sjevernjačke konjice pod generalom

Pleasontonom koji je 17. lipnja napao na prijevoj Ashby. Stuart je izdržao u selu Aldie,

omogućivši Hillu da svoje postrojbe pridruži Longstreetovima, kako bi zajedno nastavili put

za Ewellovim II. korpusom. Između 19. i 21. lipnja Stuart i Pleasonton izmijenili su još

nekoliko udaraca, no prijevoj je ostao u rukama Južnjaka. General Stuart, koji je dobro

obavljao svoj zadatak, tada čini sudbonosnu grešku – zanemaruje Leejevu naredbu da štiti

desno (istočno) krilo vojske u nastupanju i kreće u opisivanje kružnice oko istočnog boka

neprijateljske vojske, napadajući i uništavajući komoru. Time je svog vrhovnog zapovjednika

ostavio da tapka kroz Maryland i Pennsylvaniu u informacijskoj tami!

Prikaz južnjačkog nastupanja 3.-30. lipnja 1863.

General Hooker je spoznao Leejeve namjere i pokrenuo svoju vojsku na sjever što je brže

mogao. Bio je to dobar potez, jer između 20. i 26. lipnja južnjačka se vojska daleko razvukla

na potezu Chambersburg-Harrisburg, što ju čini ranjivom. Pred samu očekivanu bitku, a na

njegov zahtjev, predsjednik Lincoln 27. lipnja razrješuje Hookera zapovjedništva i na njegovo

mjesto imenuje generala George Meadea, dotadašnjeg zapovjednika V. korpusa. Unatoč toj

promjeni Vojska Potomac se po inerciji nastavlja kretati prema sjeveru približavajući se

neprijateljevom desnom krilu. Napokon, 28. lipnja špijun kojeg je unajmio general Longstreet

dostavlja izvješće iz kojeg Lee shvaća da je neprijatelj bio agilniji nego što se pretpostavljalo

da će biti, a što je još važnije, da je bliže nego što se pretpostavljalo da jest! Grozničavo

šaljući kurire na sve strane zapovijeda svojim postrojbama da se koncentriraju u Cashtownu

ili Gettysburgu, ovisno o situaciji.

GETTYSBURG 1. SRPNJA: DAN NEOČEKIVANIH OKRŠAJA

JUTRO

Iako posljedica južnjačke ofenzive, bitka kod Gettysburga započela je slučajno. Saznavši

položaje sjevernjačkih korpusa Lee koncentrira svoju vojsku kako bi neprijatelja dočekao u

punoj snazi, no događaji su ga prestigli. Jedna od brigada iz divizije generala Henry Hetha je

30. lipnja pred Gettysburgom nabasala na sjevernjačku konjicu i povukla se bez borbe.

Saznavši novosti general Hill, čijem III. korpusu je postrojba pripadala, naređuje Hethu da

idućeg dana povede svoju diviziju u Gettysburg, izvidi situaciju i zaplijeni veliki transport

cipela koji je, navodno, upravo stigao u gradić. Bilo je to protivno Leejevoj naredbi koja je

zabranjivala započinjanje okršaja dok se čitava vojska ne okupi, ali su obojica, Hill i Heth,

bili uvjereni kako se pred njima nalazi samo manja konjička postrojba koju će lako i brzo

otjerati. Ta je postrojba bila 1. konjička divizija generala Johna Buforda, prethodnica čitave

sjevernjačke vojske koja je pristizala četirima putovima razasutim na potezu jug-jugoistok od

Gettysburga, a zaposjela je grad po naređenju generala Meadea. Iako imenovan 27. lipnja,

Meade je efektivno preuzeo zapovjedništvo tek 28. lipnja poslije podne. Bilo je malo toga što

je mogao učiniti, osim nastaviti pokret prema sjeveru, prema Gettysburgu iz kojeg je Buford

slao alarmantne poruke o koncentraciji neprijateljskih snaga. Kako su se u Gettysburgu

sastajali putovi kojima su nastupale njegove kolone Meade, poput svog protivnika Leeja,

određuje gradić kao mjesto okupljanja po kojem će odlučiti što dalje.

George Meade rođen je 1815. godine u Cadizu (Španjolska), gdje mu je otac bio američki

trgovački ataše. Obitelj se, po očevoj smrti, 1828. vraća u Sjedinjene Države, gdje Meade

1831. god. upisuje vojnu akademiju West Point koju završava kao 19. u klasi od 56 polaznika.

Nakon jednogodišnje službe daje otkaz i počinje raditi kao inženjer, ali neuspješno, te se

1842. godine vraća u vojsku kao potporučnik u inženjerskoj postrojbi. Kao i većina starijih

časnika obaju strana i Meade se borio u Američko-meksičkom ratu, a Građanski ga je zatekao

na topografskom snimanju Velikih jezera. Istaknuo se predvodeći brigadu kod Antietama, a

kod Fredericksburga jedino je Meadeova divizija probila neprijateljske linije zbog čega je

unaprijeđen u general-bojnika i postavljen za zapovjednika V. korpusa, te primivši 28. lipnja

Predsjednikovo imenovanje [datirano 27. lipnja] i za glavnog zapovjednika Vojske Potomac.

General George Meade

Među prvim naredbama novog zapovjednika bila je i ona poslana, po brzini poznatom,

generalu Reynoldsu da svoj I. korpus dovede u Gettysburg. Iza I. korpusa, ali ispred ostatka

sjevernjačke vojske žurio je general Howard sa XI. Korpusom, dok su na suprotnoj strani

najbliži gradu bili III. korpus zapadno i II. korpus sjeverno od gradića. Obje su vojske, kao

magnetom privučene, hitale prema Gettysburgu i tijekom jutra 1. srpnja nervozna je

užurbanost prestigla spore komunikacije sa stožerima prouzročivši gubitak kontrole glavnih

zapovjednika nad svojim vojskama. Time je sva odgovornost stavljena na korpusne

zapovjednike, pa i niže pozicionirane časnike.

Buford je, pregledavši okolicu, ispravno zaključio kako brdovito i šumovito zemljište južno

od gradića pruža izvrsne obrambene mogućnosti. Uspije li Južnjake zadržati do dolaska

Reynoldsovog korpusa pješaštvo bi moglo zauzeti te položaje i postaviti solidnu obranu.

Odlučio je neprijatelja, koji je napredovao iz smjera Chambersburga (zapad-sjeverozapad),

zadržati na trima grebenima zapadno od grada: najzapadnijem Herr Ridge; McPherson Ridge;

i najistočnijem Seminary Ridge. Bitka je otpočela 1. srpnja 1863. oko 07:30 sati i oko 5 km

zapadno od Gettysburga, kad su sjevernjačke predstraže pripucale na Južnjake. Heth je u

napad poslao dvije od svoje četiri brigade, one generala Davisa, odnosno Archera razvijene

sjeverno, odnosno južno od makadamskog puta. Južnjaci su brzo otjerali neprijateljske

isturene postave i nastavili nastupati prema glavnoj Bufordovoj liniji na McPherson Ridgeu.

Duž grebena Gambleova je brigada pokrivala područje južno od puta Chambersburg-

Gettysburg: sljeme grebena McPherson (McPherson Hill) i manji dio šume poznate kao

Herbst Woods (u nekim izvorima pogrešno nazvane McPherson Woods), a Devinova se

brigada razvila sjeverno od puta na znatno nižem sjevernom produžetku grebena. Potok

Wiloughby Run, čije se korito pruža u smjeru sjever-jug, uz zapadnu padinu grebena, bio je

prirodni obrambeni položaj koji je Buford bio odlučan zadržati dok ne stigne pješaštvo.

Uskoro su obale potoka bile zakrčene tijelima mrtvih i ranjenih vojnika. Južnjaci su više puta

napadali i bivali odbačeni, ali svaki su se put zaustavili na višoj točki! Bio je to pravi trenutak

za ubacivanje ostatka divizije u napad, ali Heth je bio neodlučan zbog Leejevog naređenja

koje je zabranjivalo započinjanje okršaja većeg obujma dok se čitava vojska ne okupi.

Početak Hethove navale, oko 07:30 h

Oko 10:20 sati Južnjaci su krenuli u novi, odlučujući juriš: Davis sjeverno od puta

Chambersburg-Gettysburg, uspinjući se uz zapadne i sjeverozapadne padine McPherson

Hilla; Archer južno od puta, kroz šumu, pokušavajući pronaći i saviti neprijateljev južni bok.

Upravo kad su Južnjaci osjetili da Bufordove snage popuštaju počeo je pristizati I. korpus s

Wadsworthovom divizijom na čelu. Došao je i zapovjednik korpusa, general Reynolds, kako

bi pregledao bojište na kojem će razviti svoj korpus, te primio Bufordov prijavak.

General Heth, koji je mislio da pred sobom ima samo iscrpljenu konjicu, bio je u potpunosti

iznenađen. Usprkos tome Davisova brigada, našavši se pred tri pukovnije iz Cutlerove

brigade, izvodi brzi napad i potiskuje neprijatelja na Seminary Ridge. Cutlerove su pukovnije

prevladale pretrpljeni šok i obnovljenim elanom uspješno zaštitile prilaz položaju sa sjevera i

sjeveroistoka, iako su u samo 30 minuta borbe izgubile oko 500 ljudi. Unatoč teškim

sjevernjačkim gubicima Davisov je plan bio poremećen - njegove dvije pukovnije pratile su

sjevernjački retrogradni pokret, a samo je jedna nastavila navalu na brdo, ali ju je pod samim

sljemenom zaustavila četvrta pukovnija Cutlerove brigade i potisnula niz padinu već posutu

mrtvim i ranjenim borcima. Tada je Doubleday ubacio pričuvnu pukovniju u pomoć

elementima Cutlerove brigade koji su branili McPherson Hill. Došavši u domet pukovnija je

ispalila plotun i krenula u juriš. Mnogi su se Južnjaci sakrili u prosjek za željezničku prugu (u

daljnjem tekstu prosjek), a ostatak se povukao u neredu. Unionisti su dosegnuvši prosjek

započeli s pucnjavom koja je dvjestotinjak preživjelih natjerala na predaju. Time je Davisova

navala bila okončana.

Napad na McPherson Ridge, oko 10:00 h

Istovremeno, brigadu generala Archera u Herbst Woods natkrilila je sjevernjačka Iron

Brigade (Željezna brigada), pod generalom Meredithom, čiji su se vojnici uspjeli neprimjetno

prikrasti južnjačkom desnom krilu dolazeći iz smjera jugoistoka. Taj je napad Archera uhvatio

nespremnog, te je, zajedno s dvjestotinjak svojih vojnika, pao u zarobljeništvo. Ostatak

brigade povukao se u rasulu kako bi na izvjesnoj udaljenosti obnovio bojnu liniju. Dok su

Archera pod stražom vodili u pozadinu susreo je svojeg sjevernjačkog kolegu i dugogodišnjeg

poznanika generala Doubledaya koji mu je srdačno pristupio rekavši: „Dobro jutro Archeru!

Kako si? Drago mi je vidjeti te.“, no neraspoloženi je Južnjak odbrusio: „E pa meni je

prokleto mrsko vidjeti tebe!“...

Tijekom bitke Reynolds je ostao u prvim redovima sokoleći svoje vojnike, što se pokazalo

pogubnim. Zamijetio ga je i ubio južnjački snajperist, a zapovjedništvo nad I. korpusom i

čitavom bitkom preuzeo je Doubleday, kao najstariji prisutni časnik. Heth je napokon

povukao svoje okrvavljene brigade van dometa oružja Unije. Bilo je oko 11:30.

Archerova brigada napada Seminary Ridge

(scena iz uvodnog filma u PC igri Sid Meyer's Gettysburg)

POPODNE

Zatišje koje je uslijedilo po jutarnjem krvoproliću obje su strane iskoristile za povećanje

efektiva na bojnom polju. Preostale dvije Hethove brigade razvile su se u bojni poredak

između 12:00 i 12:30 sati, a odmah iza njih marširala je divizija generala Pendera (također iz

III. korpusa). Ewellov II. korpus prijetio je unionističkom desnom krilu i zaleđu: sa sjevera je

dolazila divizija generala Rodesa hitajući putem Carlisle-Gettysburg, a sa sjeveroistoka je

putem Harrisburg-Gettysburg nastupao general Early sa svojom divizijom. Našavši se pred

pošumljenim brdašcem Oak Hill (Hrastovo brdo), pogodnim položajem za topništvo, Rodes je

napustio put Carlisle-Gettysburg i nastavio kretanje uzduž McPherson R. i Seminary R.

putanjom koja će ga dovesti u dodir s lijevim krilom Hillovog III. korpusa, dok je Earlyju do

bojišta trebalo još oko sat vremena marša.

Pridruživši se Leejevom stožeru Heth se našao u nezgodnoj situaciji, jer je glavnom

zapovjedniku morao objasniti zašto se nije držao dobivenih zapovijedi o izbjegavanju borbe i

zašto je bio neuspješan u napadu, kad ga je već započeo. Jedina svjetla točka bila je ta što je

Heth ispipao snagu neprijatelja i otkrio koje su sjevernjačke postrojbe prisutne na polju, a

uspio je saznati i snagu nadolazećih neprijateljskih kolona u blizini Gettysburga. Iako je

ukorio revnog Hetha, Lee je znao da glavna krivica leži na generalu Stuartu koji je povevši

južnjačku konjicu na pohod oko istočnog boka neprijateljske vojske svojoj uskratio kvalitetno

izviđanje i pravovremene obavijesti. Ipak, situacija mu se činila pogodnom: dvije divizije III.

korpusa držale su neprijatelja u šahu, dok se II. korpus našao na položaju s kojeg je mogao

napasti protivnički desni bok i zaleđe.

Sjevernjacima je, također, pristiglo pojačanje: ostatak I. korpusa i prednji dijelovi XI. korpusa

stigli su malo prije podneva, a zapovjednik posljednjeg, general Howard, preuzeo je

zapovjedništvo nad bojnim poljem, dok je neposredno zapovjedništvo nad XI. korpusom

prenio na jednog od svojih divizijskih zapovjednika, generala Schurza čiju je diviziju preuzeo

general Schimmelfennig. Upravo je ta divizija XI. korpusa bila prva na bojnom polju, te je

upućena prema Oak Hillu koji je trebala zauzeti i braniti, ali Schimmelfennig je oko 14:15 sati

uvidio da su ga Južnjaci prestigli, pa je morao svoje ljude razviti na pretežno otvorenom

zemljištu neprilagođenom obrani. Lijevo (zapadno) od njegovih linija nalazila se Cutlerova

brigada raspoređena na pošumljenoj glavici između prosjeka na jugu i puta Mummasburg-

Gettysburg na sjeveru, donekle popunivši prazan prostor između I. i XI. korpusa. Desno od

Schimmelfenniga razvio je svoju diviziju general Barlow, dok je treća Howardova divizija

pod Prusom Adolfom von Steinwehrom ostala južno od Gettysburga, na uzvisini Cemetery

Hill (Grobno brdo), pripremajući obrambene položaje sa prsobranima.

Situacija oko 14:00 h

Howard je bio uvjeren da su snage XI. korpusa dostatne za odbijanje južnjačkog napada sa

sjevera, te je Doubledayu naredio da samo čvrsto drži McPherson R. i ne brine oko svog

desnog krila, koje je sad štitio XI. korpus. Howard je, kako će događaji pokazati, bio previše

optimističan. Izgubivši utrku za Oak Hill počinio je grešku isturivši postrojbe predaleko na

sjever čime se previše razvukao, umjesto da se povukao bliže gradu i oslonio lijevo krilo XI.

korpusa na desno krilo I. korpusa - koristeći prosjek kao obrambeni položaj, a desno usidrio

na prirodnom obrambenom položaju - potoku Rock Creek sjeveroistočno od Gettysburga.

Kako bilo, vremena za rokade je ponestalo, jer južnjački napad sa sjevera već se kotrljao

prema unionističkoj liniji. Doubleday je uočio prazan prostor, zaposjednut samo Cutlerovom

brigadom, koji je zjapio između dvaju korpusa i shvatio da će neprijatelj, savlada li Cutlera,

biti u stanju saviti i lijevo krilo XI., i desno krilo I. korpusa, natjerati ih u bijeg, zauzeti

nedovoljno zaposjednute uzvisine južno od Gettysburga i time de facto odnijeti pobjedu.

Kako bi doskočio uočenoj opasnosti poslao je svoju rezervnu diviziju pod generalom

Robinsonom u pomoć Cutleru.

Vidjevši Unioniste kako razvijaju linije Ewell je pretpostavio da kreću u napad, smatrajući

time naredbu o izbjegavanju borbe [automatski] opozvanom. Oko 14:00 sati poslao je svoj

korpus, tj. Rodesovu diviziju u napad. Južnjačko topništvo na Oak Hillu započelo je s

ubitačnom paljbom uzduž Doubledayevih linija zahvativši ih bočnom vatrom, kao i po

lijevom boku XI. korpusa, a Rodesovih je pet briga nadiralo u dva reda.

Sveopći južnjački napad, oko 15:15 h

Iversonova i O'Nealova brigada navalile su ravno na jug, na brigadu generala Baxtera iz

Robinsonove divizije. Baxter je pojačao Cutlera na spomenutoj šumovitoj glavici formiravši

položaj u naopakog „V“. O'Neal je napao istočno krilo, ali je morao odstupiti nakon što su

njegove pukovnije uletjele u sjevernjačku kanonadu, dok Iverson, neobjašnjivo neoprezan,

nije obavio nikakvo izviđanje. Njegove su pukovnije nastupale prema Unionistima sakrivenim

iza kamenog zida na rubu šume. Sjevernjaci su ih pustili na osamdesetak metara, a tada sasuli

plotun u iznenađene Konfederate. Samo nekoliko minuta bilo je dostatno da pogine oko 800

napadača – nekih 60% efektiva brigade! Prema izjavama svjedoka mrtvi Južnjaci su ponegdje

ležali u besprijekornim bojnim linijama. Po završetku bitke tijela su pokopana na samom

mjestu, danas poznatom pod imenom Iverson's Pitts (Iversonove jame). Devastirane južnjačke

brigade nisu imale alternative povlačenju. Stigavši na bojno polje oko 14:30 sati i sagledavši

situaciju Lee zapovijeda III. korpusu da obnovi napad i naređuje Ewellu da pojača pritisak na

neprijatelja i ubrza Earlya.

Nestrpljiv u želji da osvjetla obraz, Heth odmah šalje svoje ljude u napad, pripremljen puno

metodičnije nego jutarnji juriš. Navalu su predvodile dvije svježe brigade pod

zapovjedništvom generala Pettigrewa, odnosno Brockenbrougha. Pettitgrew je uspio vratiti

Unionistima milo za drago savivši njihov lijevi bok u Herbst Woods, a potom ih u potpunosti

istjeravši iz šume. Na njegovom lijevom boku razvila se brigada generala Brockenbrougha i

napala ravno na istok, a sa sjevera joj je u pomoć pristigla Danielova brigada iz Rodesove

divizije. Južnjački je pritisak ozbiljno načeo liniju I. korpusa i Doubleday je započeo s

urednim povlačenjem organiziravši tri položaja na otvorenom zemljištu prije negoli se

povukao na Seminary Ridge. Obje su strane u Hethovom popodnevnom napadu pretrpile

teške gubitke, a i sam je general Heth bio ranjen u glavu i bez svijesti iduća 24 sata, te nije

aktivno sudjelovao u ostatku bitke.

Usprkos uspješnoj obrani i Baxter je morao povući svoju brigadu zbog nestanka streljiva oko

15:00 sati, a Robinson ga je zamijenio Paulovom brigadom na vrijeme da zaustavi novi

Rodesov napad koji je izvodila Ramseurova brigada. Na unionističkom krajnjem desnom

(istočnom) krilu general Barlow je neoprezno isturio svoju diviziju znatno sjevernije od

Schimmelfennigove kako bi okupirao 15 metarsku uzvisinu koja mu se učinila zgodnom za

obranu. Bila je to tragična pogreška jer je time stvorio izbočinu otvorenu napadu s tri strane i

potpuno otvorenog desnog krila. Konfederalna vojska je u potpunosti iskoristila pruženu

priliku: Dolesova brigada iz Rodesove divizije napala je na Barlowljevo lijevo krilo čim se na

istoku pojavila divizija generala Earlyja koji je u prvom redu razvio dvije velike brigade

sačinivši liniju od oko 1.500 metara, otprilike 500 metara dulju od sjevernjačke na

Barlowljevom desnom krilu.

Bilo je sasvim jasno da će Early bez problema zaobići unionističke položaje s juga i saviti

čitav front u smjeru istok-zapad. Uspiju li istovremeno i na unionističkom lijevom krilu Heth i

Pender natkriliti sjevernjačko južno krilo, četiri će sjevernjačke divizije pasti u zarobljeništvo,

vrlo vjerojatno s većim dijelom pripadajućeg im topništva. Barlow je još imao vremena za

uredno povlačenje i skraćivanje fronte kojim bi popravio pogrešku, no zadobio je tešku

ozljedu glave, a da stvar bude gora i konj se srušio na njega. Zapovjedni lanac divizije se

raspao rezultiravši bezglavim bijegom Unionista prema Gettysburgu. Raspadom linija

Barlowljeve divizije započela je lančana reakcija dezintegracije fronta obaju korpusa. Samo

nekoliko minuta kasnije počeo je popuštati i položaj na spoju I. i XI. korpusa koji je branila

Robinsonova divizija, a nije bilo bolje ni na Seminary R. gdje je posljednji juriš Konfederata

bio odbijen zadnjim snagama. Budno prateći razvoj događaja Doubleday je oko 16:00 sati

zapovijedio svojem korpusu povlačenje južno od Gettysburga, na Cemetery Hill, gdje je

Steinwher već znatno napredovao u izgradnji obrambenih položaja. Prvi korpus se s položaja

povukao u savršenom redu, da bi njegove najsjevernije brigade upale u rijeku bjegunaca iz

XI. korpusa, koja je preplavila čitav gradić.

Virginijci su spazili izvanrednu priliku i nadrli u grad s obje strane, pregazili zalaznicu i

zarobili oko 3000 vojnika Unije. Prema natporučniku Unije F.A. Haskellu: „…bježali su u

grad dezorganizirani (Unionisti, op. a.) i žestoko progonjeni... ... krili su se poput zečeva u

štalama, dvorištima, podrumima i, odbacujući oružje, bivali bez borbe zarobljeni na

stotine…“.

Situacija se sad sasvim promijenila! Dva su sjevernjačka korpusa bila potučena, odbačena i

znatno prorijeđena. Primjerice, Doubledayev korpus sveden je na samo nekih 2.500 borbeno

sposobnih vojnika! Istina, i Južnjaci su izgubili puno ljudi, no trenutačno su uživali lokalnu

brojčanu prednost i uzlet borbenog duha. Između 16:00 i 16:30 sati Ewell prima Leejevu

poruku da „osvoji brdo zaposjednuto neprijateljima, ako to smatra mogućim, ali da izbjegava

borbu većih razmjera dok ne stignu ostale divizije“. I sam je Ewell razmatrao mogućnost

nastavka napada, uvidjevši važnost položaja na Culp's Hillu, ali je odustao po spoznaji da se

unionistički XII. korpus brzo približava bojištu.

Mnogi kritiziraju Ewella zato što nije osvojio to brdo, kao i Leeja zato što je izdao naređenje

koje je podređenome dalo preširoke ovlasti. Ipak, u ocjeni kako naređenja, tako i odluke treba

biti pravedan. Visoki zapovjednici tada nisu uživali blagodati telefonije i radiofonije, a sve su

se naredbe i izvješća prenosila po kuririma koji su ponekad bili brzi, ponekad spori, ponekad

mrtvi. Lee nije imao uvid u taktičku sliku na Ewellovom odsječku fronte, kao ni u

neprijateljevu snagu. Bilo je razumski i moralno nužno, s obzirom na predočenu situaciju,

podređenome ostaviti mogućnost samostalnog odlučivanja. S druge strane, Ewell se tek

nedavno vratio u borbu, a ranije je služio pod Jacksonom na čije je jasne i precizne naredbe

navikao. Nikad prije nije zapovijedao korpusom, a premalo je vremena i borba prošlo od

njegova imenovanja da bi se u potpunosti saživio s novom ulogom. Iako su njegove snage

vjerojatno bile dovoljno jake za nastavak ofenzive, Ewell je bio pod utiskom pretrpljenih

gubitaka. Dobro ili loše, odlučio je kako je za taj dan dosta, a malo tko se s njime ne bi složio.

Dan koji je po Južnjake započeo katastrofalno završio je blistavom pobjedom. Uništili su

velike snage Vojske Potomac, osvojili grad i potisnuli neprijatelja. Gubici prvoga dana

iznosili su oko 6.000 Konfederata i 9.000 Unionista.

1st Minnesota (pukovnija) u borbi kod Gettysburga

Ni Unionisti nisu bili imuni na predbacivanja. Tako je Howard svoju grubu pogrešku pokušao

svaliti na Doubledaya tvrdeći da je do raspada fronte došlo zbog popuštanja Robinsonove

divizije, a ne zbog previše rijetke linije XI. korpusa s istočnim krilom „u zraku“. Dakako,

svaka objektivna analiza događaja pokazuje da je Doubleday svoj dio posla obavio gotovo

besprijekorno. Sve i da Robinsonova divizija nije bila potisnuta nadmoćnim neprijateljskim

snagama, Barlow ne bi mogao svoju nerazumno postavljenu diviziju sačuvati od

natkriljavanja na desnom boku, tako da bi bez obzira na Robinsona rezultat bio isti. Ipak,

Howardove optužbe utjecale su na daljnji tijek Doubledayeve karijere.

Osim te epizode zgodno je baciti svjetlo i na svojatanje odluke o postavljanju glavnog

obrambenog položaja na uzvisinama južno od gradića. General Hancock, kojeg je Meade

poslao na bojišnicu pošto je saznao za Reynoldsovu pogibiju, tvrdi da je odluka o izboru

mjesta bila njegova, tj. da ju je donio nakon kraćeg savjetovanja s Howardom, između 16:00 i

17:00 sati. Doubleday tu tvrdnju opovrgava izjavom da je položaj izabrao Reynolds već prije

11:00 sati, ali da zbog njegove pogibije naredba nikada nije bila zapisana i arhivirana.

Analiziramo li pažljivo događaje kronološki, sadržajno i formalno nameće se zaključak da je

najzaslužnija osoba za dobar odabir položaja divizijski zapovjednik, general Buford. On je

okolicu Gettysburga pažljivo pregledao već uvečer 30. lipnja i znajući položaj neprijatelja

zaključio da je prijeko potrebno sačuvati tu poziciju, što je vidljivo iz depeše upućene Meadu

30. lipnja uvečer. Njegova borbena taktika za 1. srpnja bila je smišljena s obzirom na taj

strateški cilj, a pokazala se zdravom i u konačnici odlučujućom, jer da Buford nije shvatio

važnost tog položaja lako je moguće da bi primijenio sasvim drugi način borbe i dopustio

Konfederatima da brzo osvoje Gettysburg, a potom i Culp's, odnosno Cemetery Hill što bi

imalo pogubne posljedice za Vojsku Potomac.

General Longstreet je u nastaloj situaciji uočio izvanrednu priliku za odlučujuću pobjedu.

Kasno popodne predlaže Leeju odstupanje na jugoistok. Time bi se Virginijci postavili

između neprijatelja i Washingtona, pažljivo odabrali zemljište pogodno za obranu i porazili

neprijatelja u defenzivnoj borbi, kakvoj su uvijek težili. Na Longstreetovo zaprepaštenje Lee

odbija njegovu koncepciju i preuzima napadačku ulogu. „Bude li neprijatelj tu izjutra, mi

ćemo ga napasti.“, rekao je, na što je Longstreet otišao ubrzati svoj korpus čije su dvije

divizije pristigle na bojište rano 2. srpnja, dok je treća, Pickettova divizija, došla tek u

večernjim satima ne sudjelujući u borbi tijekom drugog dana. Stuartova se konjica još uvijek

nije pojavila, a ostatak snaga II. i III. korpusa došao je na bojište tijekom noći 1./2. srpnja.

Vojska Potomac je, također, najvećim dijelom pristigla prve noći: II., III., V., VI. i XII.

korpus, kao i glavni zapovjednik koji se u stožeru pojavio oko ponoći. Na obje su strane

vojnici i zapovjednici skupljali snagu za veliku bitku koja ih je čekala sutradan.

GETTYSBURG 2. SRPNJA: TRI BRDA

General Longstreet, zapovjednik I. korpusa ANV

ČETIRI MOGUĆNOSTI

Budući da je nakon sukoba 1. srpnja Vojska Potomac stavljena u defenzivni položaj treba

razmotriti mogućnosti strane koja je držala inicijativu – mogućnosti Vojske Sjeverne

Virginije:

1. ostati pasivan i čekati neprijateljev potez;

2. zaobići neprijatelja i postaviti se između njega i Washingtona;

3. povući se, ili bolje rečeno premjestiti se, na zapad prema Chambersburgu i obroncima

South Mountain (Južna planina);

4. preuzeti ulogu napadača i surovom snagom osvojiti trenutačni neprijateljev položaj.

Prva mogućnost to uopće nije ni bila, jer pasivnost Konfederata bi Unionistima ostavila

slobodne ruke za bilo koju i bilo kakvu akciju. Pasivnost bi u danoj situaciji značila strateški

poraz i kraj ofenzive, jer bi inicijativa bila prepuštena protivniku. Lee bi mogao odstupiti u

Virginiju taktički neporažen, ali izgubljenog rata, budući je Konfederaciji trebala odlučujuća

pobjeda na bojnom polju.

Druga mogućnost, za koju se Longstreet zalagao, bila je primamljiva, jer bi značila nastavak

strateške ofenzive i priliku za izbor bojišta na kojem bi Južnjaci mogli voditi obrambenu bitku

uživajući taktičku prednost takvog položaja (posjed uzvisina, zaklon, kompaktne vanjske i

kraće unutarnje linije itd.). Zapravo takav izbor ne bi bio sasvim bezopasan za Konfederate,

jer bi neprijatelju ostavio mogućnost blokiranja komunikacija sa zaleđem koja bi, iskoristi li

se pametno, značila potpunu propast Vojske Sjeverne Virginije, a posljedično i brzu

kapitulaciju Konfederalnih Američkih Država. Ipak, treba uzeti u obzir da Meade nije imao

jednaku slobodu djelovanja kao Lee koji je bio duboko u neprijateljskoj zemlji bez kontakata

sa svojom Vladom, a time i bez takve vrste pritiska. Meade se ne samo nalazio relativno blizu

Washingtona, već je bio i lako dostupan telegrafom. Političke odluke, na koje je neizostavno

utjecalo kolebljivo javno mnijenje, imale su ključni utjecaj na sve unionističke zapovjednike

prije, a i poslije Meadea. Nesumnjivo, Predsjednik bi tražio brzu i uspješnu ofenzivu

unionističkih snaga i tako natjerao Meadea da ispuni Longstreetovu želju.

Osim toga, Južnjacima je bilo važno odgovoriti i na pitanje kojim smjerom izvesti takav

pokret. Pri analizi ove odluke treba uzeti u obzir da Stuartova konjica još uvijek nije stigla na

bojno polje, nalazeći se sjeverno od Gettysburga u posljenjoj fazi kruženja oko Vojske

Potomac. To je utjecalo na Leejevu [ne]obaviještenost o točnom položaju unionističkih

korpusa i naravi zemljišta koje bi trebao preći, a ne spominjući kako bi bez konjičkog

„zastora“ Sjevernjaci lako mogli udariti u bok marširajuće vojske.

Specifičan problem južnog pravca, odluče li se za nj, bio je slabija prometna povezanost s

većinom glavnih putova pozicioniranih u inačicama ekspozicije sjever-jug, dok bi Konfederati

u prvom i najkritičnijem dijelu manevra morali nastupati po osi zapad-istok, što bi pogubno

utjecalo na brzinu kretanja topništva i komore.

Sjeverni je pravac uživao izvrsnu prometnu povezanost s pravom paukovom mrežom putova

raznih kategorija, ali problem je bio u tome što bi za, prekid kontakta s neprijateljem, prvo

trebalo krenuti na sjeveroistok, te bi Meade mogao svoju vojsku pomaknuti dovoljno brzo da

se ispriječi Južnjacima na putu za Washington. Opet, Stuartova konjica bi morala odigrati

ključnu ulogu usporavajući Unioniste, no Stuartove konjice nije bilo.

Odstupiti prema Chambersburgu? To bi u svakom slučaju bilo, i strateški i taktički gledano,

najbolje rješenje. Konfederati bi priredili položaj na obroncima South Mountain i vodili

obrambenu bitku kakvoj su i težili. Strateški, ostali bi u ofenzivi, duboko u protivničkom

teritoriju održavajući vojsku na neprijateljevim zalihama koje su bile iznimno velike. San

svakog zapovjednika! Već bi ta okolnost prisilila Meadea na ofenzivu, prisilila ga na ples uz

Leejevu melodiju, a da se politički pritisak i ne spominje. Povrh svega, nesretni bi se Stuart sa

svojom konjicom napokon priključio glavnini.

Zašto Lee to nije učinio može se samo nagađati. Razlog može biti strah da će vojnicima pasti

moral „povuku“ li se, ali ta se vojska već više puta povlačila bez ikakvog gubitka borbenog

duha, a pametna uporaba „službe rekla-kazala“ pomogla bi običnim vojnicima u shvaćanju

biti takvog manevra i time pobudila ponos na Leejevu lukavost kao na svoju vlastitu. Može li

razlog biti taj što je Lee precijenio mogućnosti svojih ljudi pod dojmom Fredericksburga,

Chancellorsvillea i okršaja 1. srpnja? Može li biti da se smatrao nepobjedivim ili mu možda

ego nije dopuštao jasno razmišljati?

General Longstreet je, što mu mnogi (Konfederati) zamjeraju, opisao Leeja kod Gettysburga

kao „vidno uzbuđenog i neuravnoteženog popodne prvoga“ (srpnja, op. a) nastavljajući kako

je zapovjednik „radio pod pritiskom takvog stanja sve dok nije proliveno dovoljno krvi da ga

smiri“.

Četvrta je mogućnost, zapravo, bila druga po kvaliteti. Neprijatelj je bio hametice potučen u

borbi iz susreta prvoga dana. Velik dio njegove vojske marširao je veći dio noći, vojnici su

bili umorni i već načetog morala zbog pretrpljenog poraza. Južnjaci su, također, morali dugo i

brzo marširati ne bi li se okupili za veliki okršaj 2. srpnja, no četiri su divizije imale dosta

vremena za oporavak od napora bitke, po jedna divizija iz II. i III. korpusa pristigle su još za

večeri 1. srpnja, a jedini korpus koji je bio izložen većem naporu bio je I., poznat po dugim i

teškim marševima na koje je ljudstvo uvijek bilo spremno. Longstreetovi su vojnici bili

poznati po brzini, jer su putovali lako opremljeni, bez komore, a svaki je čovjek nosio upravo

toliko hrane koliko mu je bilo potrebno za dan-dva forsiranog hoda.

Napad bi u svakom slučaju uklonio opasnosti kojima bi Konfederati bili izloženi prilikom

obilaska neprijatelja, a opasnosti proizišle iz navale su ionako prisutne u svakom okršaju i

naposljetku očekivane. Bez obzira na sve druge mogućnosti, ili upravo s obzirom na njih, Lee

je izabrao napad.

DISPOZICIJE I PLANOVI

Za razliku od prethodnog dana, bitka 2. srpnja zahtijevala je precizan plan djelovanja, a taj je

bio uvelike određen dispozicijom Unionista. Ujutro 2. srpnja Vojska Potomac je na bojištu

imala šest od svojih sedam korpusa pješaštva, uključujući i dva teško poražena prethodnog

dana. Meade je svoje korpuse rasporedio u obliku udice, duge oko pet kilometara, na

uzvisinama južno od Gettysburga kako slijedi:

• na krajnjem [sjevero]istoku unionistički je položaj počivao na Culp's Hill čiji su

istočni obronci završavali u potoku Rock Creek koji je pružao dodatno osiguranje od

obuhvata postava;

• sjeverozapadno od tog uporišta smjestio se položaj na Cemetery Hillu na čijim je

zapadnim obroncima linija skretala na jug;

• nastavljala se duž hrpta Cemetery Ridgea, a završavala je kod brdašca Little Round

Top (Mali okrugli vrh – napominjem da se južno od tog brdašca, a odvojen sedlom

nalazi nešto veći brijeg Round Top).

Južnjačka je linija ugrubo slijedila sjevernjačku, a rastegla se na oko osam kilometara. Tako

dugačka linija značila je manju koncentracju snaga i otežano manevriranje dok je neprijatelj

uživao blagodati kraćih unutarnjih linija i veće koncentracije vojske.

Očigledno, napad čitavom širinom fronta nije dolazio u obzir, a budući je Ewell odlučio ne

napasti Culp's Hill kasno popodne 1. srpnja, neprijatelj je na sjeveru imao već dovoljno

vremena kvalitetno se utvrditi. Logičan je izbor bio napad na južni dio neprijateljskog

postava. Ukline li se Južnjaci u neprijateljske linije na jugu i postave li tamo topove čitav bi

unionistički postav bio izložen razarajućoj uzdužnoj topovskoj paljbi i bočnom napadu

pješaštva. Savijanje južnog dijela unionističke linije prema sjeveru bi Konfederatima donijelo

kontrolu nad putovima kojima bi Meade mogao povući svoje korpuse, te bi moglo završiti i

potpunom kapitulacijom Vojske Potomac. Najbolji Leejev general, James Longstreet, trebao

je svojim korpusom osigurati veliku južnjačku pobjedu.

Dvije su Longstreetove divizije, ona generala Hooda i generala McLawsa bile na bojištu

ujutro drugi srpnja, izuzev jedne brigade iz Hoodove divizije koja je bila udaljena nekoliko

sati, ali Pickettova je divizija još uvijek bila daleko i očekivala se tek uvečer 2. srpnja.

Longstreet je smatrao da nema dovoljno snaga za takav pothvat i zatražio je pojačanja iz

drugih dvaju korpusa, no njihovi su zapovjednici prijedlog odbili iz niza, uglavnom nevažnih

razloga. Lee je mogao problem riješiti jasnom i nedvosmislenom zapovjedi, ali nije. Umjesto

da volju svojih pobočnika potčini svojoj, Lee kompromitira plan napada i modificira ga u

navalu na oba krila. Udarna snaga od samo dvije divizije na osnovnom (južnom) pravcu

napada bila je, kako god gledano, nedovoljna. Najbolje studije kampanje slažu se u tvrdnji da

je Lee mogao i morao skratiti svoju liniju istočno od grada i time oslobođene snage prebaciti

privremeno pod Longstreetovo zapovjedništvo bez obzira na protivljenja korpusnih

zapovjednika. Korpus od četiri ili pet divizija bi imao skoro pa siguran uspjeh ne samo brojem

i kvalitetom ljudstva, već i time što bi mogao započeti s navalom puno ranije negoli je

Longstreet stvarno i započeo, prisiljen čekati svoju posljednju brigadu (bez koje ne bi imao

niti dvije potpune divizije).

Izmijenjeni je plan donio i problem usklađivanja Longstreetovih i Ewellovih pokreta, a

konfiguracija zemljišta ga je dodatno otežavala, tako da bi napad na samo južnom dijelu

omogućio glavnom zapovjedniku stalno nadgledanje razvoja događaja, kao i veću

koncentraciju topništva. Zajednički problem svim inačicama navale bio je nedostatak konjice,

zbog čega su južnjački planovi za drugi dan bitke temeljeni na oskudnim podacima o

neprijateljskom rasporedu. Tim više je bilo potrebno Longstreetu dodijeliti još snaga, kako bi

imao dovoljno pričuve za savladavanje bilo kakvih iznenađenja.

Meade je, naprotiv, znao uglavnom sve o rasporedu i snazi Konfederata, ali mučio ga je stari

problem obrane – predviđanje mjesta i vremena udara. Budući da je na bojište stigao tek iza

ponoći mogao je samo potvrditi sve poduzete obrambene mjere i položaje korpusa. Raspored

sjevernjačke vojske od istoka prema zapadu bio je:

• XII. korpus (Slocum) zaposjeo je Culp's Hill;

• XI. korpus (Howard), tj. njegovi ostaci istočni dio Cemetery Hilla;

• korpus (Newton zamijenio Doubledaya), tj. njegovi ostaci zapadni dio Cemetery Hilla;

• korpus (Hancock) smjestio se duž sjevernog i centralnog dijela Cemetery Ridgea;

• korpus (Sickles) dobio je položaj duž južnog dijela Cemetery Ridgea, s lijevim krilom

na Little Round Topu;

• korpus (Sykes) se okupljao unutar linija, mnoge njegove postrojbe bile su još uvijek

udaljene sate oštrog hoda;

• dok Sedgewickov VI. korpus nije imao nikakve mogućnosti stići za dana jer se tog

jutra nalazio na oko 40 km južno od Gettysburga.

Bio je to, hirovima prirode oblikovan, snažan položaj kao namijenjen ovakvom događaju.

Culp's Hill i Cemetery Hill, kao i Cemetery Ridge bili su obrasli šumom koja je davala

izobilje građe za izradu obrambenih položaja, dok je Little Round Top, pored vegetacije, bio i

strmih litica.

General Sickles, odgovoran za južni dio linije, nije bio zadovoljan dodijeljenom mu

pozicijom. Brinula ga je oko 1.000 metara udaljena uzvisina u sklopu posjeda Sherfy, poznata

kao Peach Orchard (Voćnjak bresaka). Sjećao se bitke kod Chancellorsvillea u kojoj su

Konfederati žestoko izrešetali njegove brigade koristeći sličnu uzvisinu kao platformu za

topništvo. Sve češće su mu misli i pogled bili zaokupljeni Peach Orchardom, da bi

naposljetku oko 13:00 sati podlegao iskušenju i pomaknuo svoj korpus. Bila je to pogreška

ravna jučerašnjoj Barlowljevoj: III. korpus sa svoje dvije divizije nije mogao uspješno držati

novonastalu izduženu liniju koja se isturila na potezu Peach Orchard-Devil's Den (Đavolji

brlog – stjenovito područje na južnom dijelu malog grebena Houck's Ridge, oko 700 metara

jugozapadno od Little Round Topa) pružajući neprijatelju mogućnost napada iz više pravaca.

Saznavši za Sicklesov manevar Meade je otišao pregledati novu liniju i izgrdio Sicklesa. Ovaj

predlaže povlačenje na prvotni položaj, ali bilo je prekasno - Konfederati su započeli napad.

Općeniti prikaz položaja i pokreta popodne 2. srpnja 1863.

Sve je to bilo nepoznato Južnjacima čiji je plan, velikim dijelom zasnovan na pretpostavkama,

bio kako slijedi:

• Na jugu će Longstreet nastupati sa svoje dvije divizije prema istoku dok ne dosegne

put Emmetsburg-Gettysburg (dalje Emmetsburg Road), a zatim će zaokrenuti nekih

60º ulijevo, svoje bojne linije postaviti okomito na put, te nastaviti napad na toj

osovini. Lee je procijenio, a jutarnje borbeno izviđanje je to i potvrdilo, da

unionistička linija završava na južnom rubu Cemetery Ridgea. Opisanim manevrom,

smatrao je Lee, I. korpus će saviti pretpostavljenu sjevernjačku liniju s južnog boka

gurajući ga prema sjeveru i naposljetku osvojiti Cemetery Hill s juga. Bio mu je,

međutim, nepoznat Sicklesov pothvat koji je uvelike blokirao zamišljeni južnjački

manevar.

• Na lijevom krilu će Ewell, nakon što začuje kanonadu s juga, demonstrirati na

neprijateljevom desnom boku i tako spriječiti prebacivanje pojačanja protiv

Longstreeta, a po mogućnosti zauzeti Culp's Hill, te time Unionistima oteti oslonac na

tom krilu.

• Nakon što neprijatelj bude zaokupljen situacijom na bokovima III. korpus

(Andersonova divizija) napast će pretpostavljeni neprijateljski centar na Cemetery

Ridgeu.

Južnjački plan napada

LONGSTREETOV NAPAD

Longstreetove su dvije divizije došle na početnu poziciju tek oko 16:00 sati, da bi pred sobom

otkrile postrojbe sjevernjačkog III. korpusa koji je, zahvaljujući Sicklesovoj inicijativi,

formirao liniju uz sam Emmetsburg Road i dalje prema jugoistoku slijedeći tok Plum Runa.

Vidjevši novonastalu situaciju divizijski zapovjednik, general Hood, predlaže Longstreetu

izvođenje obuhvata južno od Round Topa i u neprijateljevu pozadinu. Ocijenivši da nema

dovoljno vremena za takav manevar Longstreet odbija prijedlog i šalje svoje divizije naprijed,

McLawsovu sjeverno – Hoodovu južno. Longstreetova topnička potpora od 9 bitnica (36

topova) otvorila je vatru u 16:00 sati. Uslijedilo je tridesetominutno bombardiranje koje je

bilo posebno teško za sjevernjačke pješake raspoređene u Peach Orchardu i bitnice na

Houck's Ridgeu.

General Hood, čija je divizija morala preći duži put prije zaokreta ulijevo, krenuo je prvi sa

dvije brigade u prvome redu: Robertsonovom na lijevom i Lawovom na desnom krilu.

Preostale dvije brigade bile su postavljene iza čelnih, Andersonova lijevo, a Benningova

desno. Bilo je 16:30 kad je Hood svojim vojnicima naredio: „Bajunet – stavi!“, a samo

nekoliko minuta kasnije pao je s konja ranjen u ruku i nije sudjelovao u ostatku operacije.

Divizija je ostala bez središnjeg zapovjedništva, ali general Law, Hoodov prvi zamjenik, to

još nije doznao. Posljedica je bilo odstupanje od zadanog smjera. Njegove pukovnije uputile

su se istočnije nego što je planirano, ravno prema Round Topu. Robertson je pratio Lawovo

kretanje što je bolje mogao, štiteći mu lijevi bok, ali težak teren je natjerao dvije pukovnije da

skrenu na jug, te su se pomiješale s pukovnijama generala Lawa. Našavši se u visini Devil's

Dena dvije su se Lawove pukovnije odvojile ne bi li napale to uporište s juga istovremeno kad

i Robertsonove dvije sa zapada. Preostale tri pukovnije Lawove brigade nastavile su nastupati

na Round Top zajedno s dvije „zalutale“ Robertsonove.

Inicijalni napad Hoodove divizije

General Sickles nije mogao parirati južnjačkim pokretima s postrojbama paraliziranim teškom

topničkom vatrom. Bilo je jasno da se njegov korpus mora boriti sam, jer slanje pojačanja za

sada nije dolazilo u obzir. To bi uzrokovalo daljnje slabljenje glavne linije, a vjerojatno bi

samo doprinijelo većim gubicima. Ono što je Meadea najviše zabrinulo je bio nastup

Hoodove divizije na Round Top. Zahvaljujući Sicklesovom pomaku linije Round Top je sada

bio skoro pa kilometar u sjevernjačkoj pozadini, a Little Round Top je bio nezaposjednut,

izuzmemo li malu jedinicu signalista. Meade šalje svog glavnog inženjera, generala Warrena,

da organizira obranu južno i iza Sicklesovog poluokruženog korpusa. Popevši se na Little

Round Top Warren shvaća opasnost situacije na lijevom krilu. Osvoje li Južnjaci Little Round

Top udarit će u otvoreno lijevo krilo Vojske Potomac i čitav će se položaj duž Cemetery

Ridgea brzo raspasti. Odmah šalje kurira generalu Sykesu moleći za pomoć V. korpusa. Sykes

odmah zapovijeda diviziji generala Barnesa da osigura položaj na Little Round Topu.

Unatoč žurbi, mala je šansa da bi Barnes stigao na vrijeme. Unionisti mogu biti zahvalni

inicijativi pukovnika Vincenta, zapovjednika 3. brigade Barnesove divizije, koji je svoje četiri

pukovnije pokrenuo prema Little Round Topu i prije Barnesovog odobrenja. Vincentova

brigada stiže u posljenji čas. Tek što su se pukovnije razvile začuli su „rebel yell“

nastupajućih Konfederata. Vincent ih je prestigao za samo 10 minuta! Tog je popodneva

velika odgovornost pala na profesora retorike, pukovnika Joshuu Chamberlaina i njegovu

pukovniju (20th Maine) – njih 385 bilo je na samom kraju sjevernjačke linije i tu su morali

ostati bez obzira na cijenu.

Law nastupa prema Little Round Top

Istovremeno, oko 700 metara jugozapadnije, razvila se oštra borba za posjed Devil's Dena.

Prve su napale dvije Robertsonove pukovnije direktno sa zapada. Južnjaci su nastupali brzo i

uskoro ušli u domet mušketa. Protivnici su počeli izmjenjivati plotune i trpiti obostrane

gubitke. Tada je uslijedio napad dviju Lawovih pukovnija s juga. Sjevernjački zapovjednik

brigade odgovoran za to područje, general Ward, postajao je sve zabrinutiji. Prebacio je svoju

krajnju desnu pukovniju na lijevo krilo u svrhu protunapada i obavijestio zapovjednika

divizije, generala Birneya, o razvoju situacije. Prebacivanje te pukovnije omogućilo je

protunapad koji je zaustavio Južnjake na odsječku fronta kod Devil's Dena, no time je stvoren

relativno širok prazan prostor između Wardove i de Trobiandove brigade na desnom krilu koji

je postao metom drugog vala južnjačkog napada. Tu je navaljivala Andersonova brigada koju

je de Trobiand uspio potisnuti nakon teške borbe s velikim obostranim gubicima.

Benning je obnovio napad na Devil's Den, a Birney, teško pritisnut na oba krila, nije bio u

stanju efektivno podržati Warda koji više nije mogao izdržati pritisak. Napokon je napustio

Devil's Den povukavši se na sjever, prema Wheatfield Roadu, prepustivši skupa s položajem

neprijatelju i tri topa. Padom uporišta Devil's Den linija Sicklesovog korpusa pratila je

prometnice Emmetsburg Road u smjeru sjever-jug, odnosno na njega okomit Wheatfield

Road u smjeru zapad-istok. Težište borbe premjestilo se sjevernije u Wheatfield (pšenično

polje) i Rose Woods (Ružina šuma), južno od Wheatfield Roada, što je značilo kako je došlo

vrijeme da Lafayette McLaws pođe u pomoć Hoodu.

McLaws se pridružuje napadu na Hoodovom lijevom krilu

Bilo je 17:00 sati kad je Longstreet naredio McLawsu da pokrene svoju diviziju i ovaj je to

bez oklijevanja učinio. Kao i Hood, McLaws je napadao u dva reda: u prvom Kershaw desno,

Barksdale lijevo, odnosno Semmes desno, a Wofford lijevo u drugom redu. Tridesetak minuta

kasnije Kershaw udara neprijatelja na položaju Stony Hill. Iako je izdržao prvi napad Barnes

povlači svoje tri raspoložive brigade (Vincentova je otišla na Little Round Top) oko 250

metara sjeverno, na novi položaj u blizini Wheatfield Roada. To je bila pogreška jer su

Južnjaci osvojili Stony Hill i nagrnuli u Wheatfield, prisiljavajući i Birneyevu diviziju na

povlačenje natkrilivši ju na desnom boku. Postojala je opasnost od pucanja unionističke linije

i samo je pravodobni dolazak Caldwellove divizije izuzete iz Hancockovog II. korpusa to

spriječio. Caldwell je potom krenuo u protunapad s tri brigade, ostavivši četvrtu u pričuvi,

otjerao neprijatelja iz Wheatfielda i ponovno zauzeo Stony Hill.

Caldwellov protunapad na McLawsa na potezu Wheatfield-Stony Hill

Istovremeno, lijevo krilo McLawsove divizije navaljivalo je ravno na Peach Orchard. Iako su

pružili žestok otpor, Unionisti iz Humphreysove divizije su bili prisiljeni na kontinuirano

polagano povlačenje tijekom idućih šezdesetak minuta, trpeći pritom ozbiljne gubitke.

Meadeov strah za održivost Sicklesovog položaja pokazao se opravdanim. Čak je i svježa,

upravo pristigla Ayresova divizija iz V. korpusa bila otjerana nekoliko minuta po ubacivanju

u liniju istovremenim direktnim i bočnim napadom. Ayres se povukao na Cemetery Ridge i

sjeverne obronke Little Round Topa. Time je Humphreysov položaj bio ugrožen sa zapada i

juga, a uskoro su se u borbu na sjevernom dijelu Peach Orcharda uključile i pukovnije

Andersonove divizije (III. korpus) koja je jurišala na centar sjevernjačke linije. Andersonov

napad na Cemetery Ridge bio je ubrzo zaustavljen, ali je položaj u Peach Orchardu napokon

kapitulirao pod napadom s tri strane. Oko 19:30 Južnjaci su u tom sektoru krenuli u konačni

napad približavajući se sjevernim obroncima Little Round Topa iz pravca Wheatfielda. Iako

odlučni u svojoj namjeri, Konfederati su bili iscrpljeni - satima su marširali i borili se na

srpanjskom suncu bez imalo odmora i to je zasigurno uzelo danak, a osim toga dugotrajna i

neprekidna bitka pomiješala je njihove linije. Unionisti su to iskoristili krenuvši u protunapad

koji je neprijatelja odbacio sve do Stony Hilla, a potom su se Sjevernjaci, shvativši da su opet

previše razvučeni, povukli na istočni rub Wheatfilda, čime je borba na tom sektoru završila.

Pad sjevernjačkog položaja Peach Orchard

Dinamika događaja na Sicklesovom desnom krilu prekinula je opis Lawovog juriša na Little

Round Top s juga, te mu se sad vraćamo. Dakle, stigavši na položaj samo desetak minuta prije

Južnjaka pukovnik Chamberlain razvija svoju pukovniju u oblik slova «L» izvrnutog ulijevo,

duž jugozapadnog i južnog grebena Little Round Topa, a satniju B smješta na izdvojeni

položaj iza kamenog zida oko 120 metara istočnije, s ciljem sprečavanja eventualnog

obuhvata s te strane. Tijekom idućih sat i pol Chamberlainova pukovnija je odbacila više

južnjačkih navala pretrpivši osjetne gubitke i potrošivši gotovo svo streljivo.

Odlučan u namjeri zauzimanja brda Law razvlači liniju 15th Alabama (pukovnije) više na

istok, nadajući se da će natkriliti branitelje s te strane. Iscrpljeni Konfederati urlajući kreću u

još jedan juriš na užas jednako iscrpljenih Unionista. Chamberlain brzo saziva časnike i

upoznaje ih s planom: kad zapovijedi, uvučeno lijevo krilo opalit će plotun i krenuti u juriš

nizbrdo zaokrećući ulijevo; u trenutku kad se poravnaju s desnim krilom ovo će, također,

opaliti plotun i jurišati ravno – tako će neprijatelja udariti istovremeno frontalno i bočno.

Odvojena satnija B, koja je još imala streljiva, podržat će protunapad vatrom u neprijateljev

desni bok. Tek što su se časnici vratili na svoja mjesta ugledali su Južnjake kako nastupaju

kroz šumu. Tad se začula Chamberlainova naredba koja je bila precizno izvršena. Iznenađeni

Konfederati pokušali su parirati protuudaru pojačanim napadom na desnom (istočnom) krilu,

ali upali su u zasjedu satnije B koja ih je pomela bočnom vatrom. Oko polovica preživjelih iz

15th Alabama pala je u zarobljeništvo, a napad na Chamberlainov dio linije je prestao. Unatoč

ovom obrambenom uspjehu bitka za brdo nije bila gotova, jer su četiri južnjačke pukovnije

udarale na 83. (Pennsylvania), 44. (New York) i 16. (Michigan) pukovniju, postavljene

sjevernije od Chamberlaina. Još jednom su pojačanja iz V. korpusa stigla u posljednji čas

spasivši sjevernjačku liniju od pucanja i odbacivši neprijatelja nizbrdo. Bio je to kraj

Longstreetovog napada na južni kraj neprijateljskog položaja.

Shema južnjačkih napada na Little Round Top

EWELLOVA DEMONSTRACIJA

Začuvši kanonadu Longstreetovih bitnica oko 16:00 sati, Ewell zapovijeda svojim topnicima

otvaranje vatre na Culp's Hill, ograničivši se na bombardiranje neprijatelja tijekom iduća tri

sata, čak i nakon što je vidio da se 3/4 efektiva sa Culp's Hilla prebacuje protiv Longstreeta –

sve to uz prešutno Leejevo odobrenje! Napad njegovog pješaštva započeo je tek u 19:00 sati.

Divizija generala Johnsona napala je Culp's Hill s istoka, pokušavši pronaći i smrviti krajnji

desni bok sjevernjačke linije. To im je zamalo i uspjelo, unatoč teškom terenu i herojskoj

obrani. Kako bi sačuvao desno krilo Slocum zapovijeda svom korpusu povlačenje u dubinu

položaja na Culp's Hillu. To je značilo Konfederatima prepustit skoro polovicu brda, ali

drugog izlaza nije bilo. Na sreću Unionista Johnsonov je napad tu zastao zbog problema

prouzrokovanih mrakom i zbog iscrpljenosti vojnika.

Early navaljuje na Cemetery Hill

Oko 19:30 Ewell započinje s navalom na Cemetery Hill. Dvije brigade iz Earlyjeve divizije

napale su brdo s istoka i sjeveroistoka, a podršku im je sa sjeverozapada trebala pružiti

Ramseurova brigada iz Rodesove divizije. Ni noć, niti strmi obronci, niti unionistička paljba

nisu mogli zaustaviti Earlyjeve ljude. Dvije su južnjačke pukovnije probile obranu i došle do

vrha brda, ušutkavši sjevernjačke binice, rastjeravši, ili pobivši njihovu posadu! Preostalih

šest se još borilo sa četiri sjevernjačke iza kamenog zida na obronku. Uspiju li Južnjaci dovući

još nekoliko pukovnija na vrh brda mogli bi ga osigurati od protunapada i ugroziti liniju Unije

kako južno na Cemetery Ridgeu i Little Round Topu, tako i istočno na Culp's Hillu. Svjestan

opasnosti Hancock trkom šalje Carrollovu brigadu iz svog II. korpusa u protunapad. Carroll

uspijeva nanovo osvojiti sjevernjačke topove i potjerati neprijatelja nizbrdo, isprativši ga s

nekoliko plotuna. Time je Earlyjeva navala završila, a Rodesova nije još niti započela!

Napokon se pokrenuvši, Ramseurova brigada dolazi pod tešku vatru te zapovjednik, svjestan

nedostatnosti snaga, prekida napad i povlači se na polazni položaj. Da je Ewell bolje

koordinirao demonstraciju II. korpusa možda bi uspio ostvariti i bolji rezultat od djelomično

osvojenih rovova na Culp's Hillu.

Oko 22:30 tišina se spustila na bojište. Unionisti su uspjeli zaustaviti južnjačke napade, ali

situacija je još uvijek bila opasna. Meade je te noći odlučio ostati na trenutačnim položajima,

bez obzira na teške udarce koje je njegova vojska pretrpjela, i čekati novi neprijateljev napad.

Ispravno je zaključio da će Lee, odluči li nastaviti napad, udariti na centar.

Na suprotnoj strani bojišta nije bilo previše razloga za zadovoljstvo. Vojska Sjeverne Virginie

nije uspjela osvojiti ciljane položaje i time je pretrpila ofenzivni neuspjeh, unatoč lokalnim

pobjedama protiv Sicklesovog i Slocumovog korpusa. Longstreet je još jednom pokušao

nagovoriti glavnog zapovjednika na strateški pokret oko sjevernjačkog lijevog krila, ali Lee

ga je odbio i odlučio nastaviti s navalom na neprijateljev centar i desno krilo idućeg dana. Do

trenutka završetka sastanaka zapovjedništava na bojište su stigli sjevernjački VI. korpus,

Longstreetova treća divizija (Pickett) i Stuartova konjica. Obje su se vojske pripremale za

neizbježni klimaks obračuna 3. srpnja. Gubici drugog dana bitke iznosili su oko 6.800

Konfederata i oko 10.000 Unionista.

Konfederati napreduju uz obronak Little Round Topa

(iz filma Gettysburg)

GETTYSBURG 3. SRPNJA: ODLUČUJUĆI JURIŠI

Općeniti prikaz borbi trećeg dana

DRUGA BITKA ZA CULP'S HILL

Tijekom noći 2./3. srpnja general Meade je održao sastanak s korpusnim zapovjednicima

Vojske Potomac na kojem su odlučili zadržati aktualni položaj usprkos teškim udarcima

pretrpljenim drugog dana okršaja. Iako se Meade odlučio na pasivnost, ipak je zapovjedio

ofenzivno-defenzivnu akciju na Culp's Hillu, s ciljem izbacivanja Južnjaka iz osvojenih

rovova. Osvojivši oslonac na spomenutom brdu Konfederati su se neugodno približili putu za

Baltimore i bilo je nužno otjerati ih s te, potencijalno opasne, pozicije. Po završetku

formalnog dijela sastanka Meade se obratio zapovjedniku II. korpusa, generalu Johnu

Gibbonu, i saopćio mu svoje mišljenje da će Lee, ukoliko napadne, udariti na njegov položaj

u centru budući da su juriši na oba sjevernjačka krila propali. Kako su događaji pokazali

Meade je donio ispravan zaključak. Naime, Lee je namjeravao primijeniti isti koncept kao i 2.

srpnja – istovremeni napad na sjevernjačko desno i lijevo krilo, ali zbog razvoja situacije ta je

zamisao propala, te je Meadovo predviđanje ispalo točno.

General Lee je imao sljedeći plan: Ewell (II. korpus) je trebao nastaviti napad na Culp's Hill i

osvojiti dio položaja koji je ostao u sjevernjačkom posjedu prethodne večeri, a Longstreet (I.

korpus) i Hill (III. korpus) su morali obnoviti navalu na Cemetery Ridge. Stuartova konjička

divizija, koja se napokon priključila glavnini 2. srpnja uvečer nakon devetodnevne odsutnosti,

dobila je zadatak napredovati oko pet kilometara istočno od Gettysburga, potom zaokrenuti na

jug i blokirati put Gettysburg-Baltimore, glavnu Meadovu odstupnicu u slučaju poraza.

Longstreet je još jednom pokušao privoliti zapovjednika na obilaženje sjevernjačkog lijevog

krila, sada olakšano dolaskom konjice, no Lee ga je još jednom odbio uvjeren da će svojim

planom nadigrati Unioniste. Ispravno uočivši slabu koordinaciju kao jedan od razloga

jučerašnjeg neuspjeha Lee je odlučio svoje korpusne zapovjednike držati na kratkoj uzici.

Ovog puta, inzistirao je, sva tri korpusa napast će istovremeno i prikovati neprijatelja na

danim položajima, te tako spriječiti žongliranje snagama iz neugroženih sektora koje je

prethodnog dana spasilo Sjevernjake. No bio je to račun bez krčmara. Unionisti nisu

Južnjacima dali vremena za provođenje zamišljene akcije, već su isprovocirali ranojutarnju

bitku protiv Ewella na Culp's Hillu.

Ranojutarnji okršaj na Culp's Hillu

Pet sjevernjačkih bitnica otvorilo je vatru na Johnsonovu diviziju već oko 04:00 izjutra,

satima prije nego što su Longstreet i Hill bili spremni za akciju. Štoviše, generalu Hillu se te

noći zdravstveno stanje pogoršalo (posljedice gonoreje kojom se zarazio kao kadet na West

Pointu) i uopće nije bio u stanju obavljati svoju dužnost! Ewell je ispravno protumačio

unionističku baražu kao uvod u pješački napad, pa je zapovjedio Johnsonu da povede diviziju

naprijed prije nego što neprijateljsko pješaštvo započne s navalom. Johnson je svoju diviziju,

ojačanu dijelovima triju brigada iz Rodesove divizije, brzo pripremio za navalu koju je

započeo čim je baraža prestala, preduhitrivši Sjevernjake za nekoliko minuta. Lee je pokušao

zadržati Ewella ne bi li koordinirao njegov i Longstreetov napad, ali bilo je prekasno.

Johnsonovi ljudi nastupili su odlučno i snažno. Izlaskom sunca shvatili su koliko su blizu puta

za Baltimore, duž kojeg se već širila panika u sjevernjačkoj pozadini, i nisu žalili krvi i znoja

ne bi li osvojili taj strateški cilj. Idućih šest sati trajala je krvava bitka na Culp's Hillu:

Unionisti su odbacili tri južnjačka juriša nanijevši napadačima ozbiljne gubitke. Brigada

generala Greena, postavljena u najugroženijem sektoru, pomela je nastupajuće Konfederate.

Green je svoje bojne rotirao na položaju iza kamenog zida, i dok su jedni pucali, drugi su

punili puške, a potom bi se zamijenili. Nakon odbijanja trećeg napada Sjevernjaci udaraju u

Johnsonov južni bok, ali bivaju odbijeni. Slamanjem sjevernjačkog protunapada Johnson je

dobio dovoljno vremena i prostora za uredno povlačenje, a uništavajuća vatra neprijateljevih

topova uvjerila ga je da mora napustiti osvojene položaje na Culp's Hillu. Njegova divizija i

pridodane joj brigade izgubile su oko 2.000 ljudi, ali niti neprijatelj nije prošao jeftino

izgubivši oko 1.000 vojnika! Nešto prije podneva prestala je pucnjava na krajnjem desnom

krilu Vojske Potomac. Puknu li sjevernjačke linije treći srpnja to se zasigurno neće dogoditi

na Culp's Hillu.

PICKETTOV JURIŠ

Pokreti južnjačkih postrojba za Pickettovog napada na sjevernjački centar

Jutarnji okršaj na Culp's Hillu prisilio je Leeja na izmjenu plana. Glavni zapovjednik je

izabrao izravni juriš protiv centra neprijateljeve linije na Cemetery Ridgeu, rezonirajući da su

jučerašnji okršaji na oba krila, kao i jutrošnji na Culp's Hillu, prisilili Meadea da oslabi centar

pojačavajući bokove. Napad će izvesti I. korpus (Pickettova divizija) pojačan sa 6 brigada III.

korpusa. Zbog bolesti general Hill nije izabirao postrojbe koje će sudjelovati u jurišu, pa se

dogodilo da su bile izabrane brigade koje su pretrpile velike napore tijekom prva dva dana,

dok su one koje su sudjelovale samo u završnici borbe 1. srpnja, a uopće ne u okršajima 2.

srpnja, ostale u pozadini! Prije nego što će izabrano pješaštvo započeti s navalom, topništvo

pod zapovjedništvom pukovnika Edwarda Alexandera trebalo je „smekšati“ ciljani dio

protivničke linije. Alexander je pokušao koncentrirati sve raspoložive cijevi za taj zadatak, ali

nije imao podršku svog zapovjednika, generala Pendletona, tako da unatoč trudu nije prikupio

dovoljan broj topova za uništavajuće bombardiranje unionističkog centra.

General George E. Pickett

Oko 13:00 sati započela je južnjačka kanonada i neprijateljski položaji uskoro su bili zastrti

dimom i prašinom. Južnjaci zbog toga nisu mogli pratiti učinak svojih projektila, većina kojih

je prebacila neprijateljevo pješaštvo ne nanijevši mu gubitke. Sjevernjačke bitnice pod

generalom Henry Huntom odgovorile su protuvatrom, što je prisililo Alexandera da povuče

kola sa streljivom van dohvata protivničkih topova, koji su ubrzo zašutjeli čuvajući streljivo

za očekivani pješački napad. Hunt je odbio obnoviti paljbu čak i na molbe generala Hancocka

i Gibbona koji su to smatrali nužnim zbog morala svojih vojnika. Pukovnik Alexander je

prestanak sjevernjačke paljbe protumačio uništenjem većine topova i nakon dvosatne

kanonade izvijestio Longstreeta kako je ta prijetnja najvećim dijelom otklonjena. Longstreet,

koji je slutio katastrofu, nije reagirao na Alexanderovu poruku. Napokon, Alexander ga

obavještava da se zalihe streljiva bliže kraju i kako ga neće imati dovoljno za potporu

pješačkog napada. To je za Longstreeta bila neočekivana informacija. Zatražio je objašnjenje

budući je pouzdano znao kako čak niti takva intenzivna baraža nije mogla iscrpsti kompletnu

zalihu granata. Alexandar je odgovorio kako je morao povući komoru zbog opasnosti od

neprijateljske protuvatre, a vraćanje kola na liniju i distribucija dodatnog streljiva odložili bi

napad za daljnjih sat-dva vremena, što je bilo neprihvatljivo. Napokon, na Pickettovo

navaljivanje, Longstreet izdaje naređenje za napad, iako neverbalno. Utučeni zapovjednik

korpusa je na Pickettov zahtjev za započinjanje napada samo potvrdno kimnuo glavom.

Bilo je oko 15:00 sati kad je 12.500 Južnjaka u bojnim linijama izišlo iz šume na Seminary

Ridgeu i započelo 1.200 metara dugačak put prema Cemetery Ridgeu, ispraćeno posljednjom

salvom Alexanderovih topova i klicanjem njihovih poslužitelja. Barutni dim i prašina koji su

zastirali vidik uskoro su se razišli i Sjevernjaci su jasno vidjeli kako se neprijatelj formira po

pukovnijama i brigadama u besprijekornom bojnom poretku i kreće naprijed uz kadencu

dobošara i desetke zastava vijorenih vrućim vjetrom. Huntova odluka o neuzvraćanju

topničke vatre se pokazala ispravnom i dalekovidnom. Zahvaljujući sačuvanom streljivu

Unionisti su tukli neprijatelje gotovo čitavim putem, uzrokujući ogromne gubitke: devet

južnjačkih brigada započelo je marš na oko 1.600 metara dugom frontu, a nekih 900 metara

kasnije napadačka je linija bila upola kraća! Napokon, dosegnuvši unionistički položaj

Konfederati su bili previše oslabljeni da bi ga probili. Njihova prethodnica je probila prve

linije i osvojila nekoliko topova, a tada su se u bitku uključila sjevernjačka pojačanja i

potisnula ih. Nakon kraće razmjene vatre preživjeli Južnjaci su se povukli na početni položaj,

mnogi šepajući i teturajući zbog rana, dok su stotine mrtvih i teško ranjenih ostale razasute

bojnim poljem. Čitav je napad trajao manje od sat vremena, ali bio je kolosalno krvoproliće.

Južnjaci su izgubili oko 6.500 ljudi (od toga oko 2.600 iz Pickettove divizije) nasuprot

Unionistima čiji su gubici iznosili oko 1.500 vojnika. Prema nepotvrđenoj legendi na Leejevo

naređenje da pripremi svoju diviziju za obranu od očekivanog protunapada Pickett je

odgovorio: «Generale Lee – ja nemam diviziju.». Bio je to kraj južnjačke ofenzive i gubitak

svake nade u okončanje rata odlučujućom pobjedom.

Pickettov juriš

POVLAČENJE: 4. – 14. SRPNJA 1863.

Povlačenje Vojske Sjeverne Virginije 4.-14. srpnja 1863.

Američki Dan nezavisnosti, zatekao je sukobljene vojske na starim položajima. Lee se nadao

Meadovom napadu, ali oprezni Meade se odlučio slijediti dotadašnji kurs djelovanja, a to je

značilo ne raditi ništa – zbog čega će kasnije, ispravno ili ne, biti naveliko kritiziran. Odbivši

južnjačke ponovljene napade 2. i 3. srpnja Vojska Potomac je imala povoljnu priliku za

ofenzivu, ali Lee je bio tučen, no ne i potučen i sad bi njegovi vojnici uživali blagodati

povišenog zemljišta i širokih polja vatre – upravo onu prednost koja se prethodnih dana

pokazala presudnom! Ipak, vjerojatno zbog čiste savjesti, Meade tijekom jutra odašilje

čarkaše koji ubrzo upadaju u žestoke okršaje, da bi se nešto prije podneva povukli na polazne

položaje. Ostatak dana obje su vojske iskoristile za lizanje rana i pokapanje (dijela) poginulih.

Nakon bitke u okolici Gettysburga zavladala je, osim neizdrživog smrada, opasnost izbijanja

bolesti zbog velikog broja raspadajućih ljudskih i konjskih leševa na vrućem srpanjskom

suncu. Većina poginulih pokopana je u masovne grobnice a konjske su strvine bačene na

lomače. Lee je poslao i parlamentarca s prijedlogom za razmjenu zarobljenika što je Meade,

očekivano, odbio. Vojska Sjeverne Virginije se te večeri spremila za put, a kišna zora 5.

srpnja zatekla ju je u užurbanom maršu prema Chambersburgu.

Saznavši za neprijateljevo povlačenje Meade, nominalno, izražava odlučnost za progonom

Konfederata, ali veći dio dana ne čini ništa čekajući izvještaje izviđača. Sedgewick je poveo

svoj VI. korpus za Južnjacima i naletio na njihovu zalaznicu tijekom popodneva i obavijestio

Meadea da se neprijatelj grupira za bitku u zoni Fairfielda, na strateški važnom putu za

prijevoj Monterey (South Mountain). Naravno, idućeg su jutra Južnjaci nastavili prema jugu,

ostavljajući zbunjenog Sedgewicka da ih, oklijevajući, slijedi. Lee 11. srpnja grupira Vojsku

Sjeverne Virginije južno od Hagerstowna i nalazi rijeku Potomac nabujalu od nedavnih

obilnih kiša, te se ukopava na uzvisinama uz rijeku nadajući se Meadovom napadu. Unionisti

se okupljaju tijekom 12. srpnja i Meade obećava svom neposredno pretpostavljenom, generalu

Hallecku, da će napasti sutradan ujutro, a zatim održava sastanak s korpusnim zapovjednicima

i donosi odluku napasti tek 14. srpnja zbog potrebe detaljnog izviđanja južnjačkih

fortifikacija. Ne mogavši više čekati Lee u noći 13./14. srpnja nastavlja odstupanje preko

pontonskog mosta. Iduće jutro Unionisti su našli prazne rovove i krenuli u zakašnjelu potjeru.

Jedino unionistička konjica uspijeva stupiti u kontakt s Hethovom divizijom u zalaznici i

nanijeti joj gubitke od oko 2.000 ljudi, ali taj čisto taktički uspjeh nije mogao umanjiti bijes

Washingtona zbog Meadove pasivnosti.

Iako je kampanja službeno završila 14. srpnja manevriranje i manji okršaji potrajali su još

petnaestak dana, da bi se vojske napokon smirile na starim pozicijama duž rijeke

Rappanahock. Vojska S. Virginije izgubila je kod Gettysburga oko 23.300 vojnika (od čega

oko 4.700 poginulih), a Vojska Potomac je zabilježila gubitke od oko 23.000 ljudi (od čega

oko 3.200 poginulih), tako da se ukupni gubici kreću oko 7.900 poginulih, 27.200 ranjenih i

oko 11.200 zarobljenih, a čitava je kampanja Konfederaciju koštala 27.000 dragocjenih

vojnika, dok je Uniju lišila oko 30.100 ljudi. Tako je završila kampanja koja je rezultirala

(uvjetno rečeno) odlučujućom unionističkom pobjedom – prekretnicom najkrvavijeg sukoba u

povijesti Sjedinjenih Država. Rat je završio tek dvadesetak mjeseci kasnije, Leejevom

predajom 9. travnja 1865., odnosno predajom posljednje južnjačke jedinice (brod CSS

Shenandoah) 6. studenog 1865. u engleskoj luci Liverpool.

IZVORI

• D'Orleans, Louis P. Comte de Paris, The Battle of Gettysburg, DSI Digital

Reproduction, 1999.

• Abner Doubleday, Chancellorsville and Gettysburg, DSI Digital Reproduction, 2004.

• Haskell, F.A., The Battle of Gettysburg, DSI Digital Reproduction, 2002.

• Lee, Robert E. Jr., Recollections and Letters of General Robert E. Lee, Project

Gutenberg, 2000.

• Longstreet,James & Piston, William Garrett, From Manassas to Appomattox:

Memoirs of the Civil War in America, Barnes & Noble Publishing, 2004

• The Times: Atlas svjetske povijesti, dopunjeno izdanje za Jugoslaviju, Ljubljana-

Zagreb, 1986., str. 222-223

• http://www.historyanimated.com/Gettysburgh.html

• http://www.gettysburg.com/

• http://www.army.mil/gettysburg/flash.html

• http://en.wikipedia.org/wiki/Battle_of_Gettysburg,_First_Day

• http://en.wikipedia.org/wiki/Battle_of_Gettysburg,_Second_Day

• http://en.wikipedia.org/wiki/Little_Round_Top

• http://en.wikipedia.org/wiki/Cemetery_Hill

• http://en.wikipedia.org/wiki/Battle_of_Gettysburg#Third_day_of_battle

• http://en.wikipedia.org/wiki/Culp%27s_Hill#Third_day

• http://en.wikipedia.org/wiki/Pickett%27s_Charge

• http://en.wikipedia.org/wiki/Battle_of_Gettysburg#The_Confederate_retreat

• http://en.wikipedia.org/wiki/Cemetery_Hill

• Gettysburg, film, Turner Classic Movies, 1993.

• Sid Meier's Gettysburg, PC igra, Firaxis Games, 1997.