P O R U K A

M I R A

HAZRAT MIRZA GHULAM AHMADObećani Mesija i Mehdi a. s.

Title

Poruka MiraBosnian TranslationPaigham-e-Sulah (A Message of Peace)

Author

Hadhrat Mirza Ghulam AhmadThe Founder of theAhmadiyya Muslim Jamaat

Translator

Fahrija AvdićPublished by :

Verlag Der Islam, Frankfurt am Main© Verlag Der Islam

1st Edition March 2001 5.000

ISBN : 3-932244-08-7

Printed by:

KHAN OFFSETDRUCK, KÖLN

O knjizi

“Poruka Mira” je posljednja knjiga koju je Obećani Mesiah napisao kao posljednju poruku ne samo svojim sunarodnicima nego ona važi i za sve ostale ljude na ovoj planeti pogotovu ondje gdje žive kao komšije i sunarodnici s ljudima drugih vjera i ubjeđenja. Obećani Mesiah je bio Hazrat Mirza Ghulam Ahmad a.s. koji je osnivač Ahmadija Muslimanskog Džemata, najdinamičnije sile unutar golemog islamskog svijeta. On je živio u Indiji i ova poruka je prvo upućena njegovom narodu. Ta zemlja je poznata kao mjesto gdje žive mnogi narodi i mnoge religije. Ti narodi vijekovima tu žive zajedno i dijele istu sudbinu koja zadesi njihovu zajedničku domovinu. Tako da je ova poruka od životne važnosti za sve narode, prije svega tamo gdje žive više naroda i gdje se isprepliće više vjera.

Svaka religija uči svoje sljedbenike da čuvaju mir i da imaju ljubav prema drugima ali je na njenim sljedbenicima da slijede ta učenja.

Bosna i Hercegovina je takođe zemlja sa više naroda koji ispovijedaju više vjera i ubjeđenja i ova poruka je od životne važnosti za njen narod. Čitajući ovu knjigu osjetit ćete poziv ljubavi za mir i miran život sa ljudima s kojima dijelite komad zemlje, sunca i neba. Poziv je upućen iz dubine srca onog koji je od Svemogućeg bio poslan s porukom ljubavi i Koji je neizmjernu ljubav usadio u njegovo srce da je kao zrake sunca prenese na sve nas.

Nadam se da će čitaoci ove knjige otvoriti svoje srce i primiti ovu poruku mira i prenijeti je u praksu u svojim životima i da će je prenijeti drugima oko sebe. Neka ova poruka bude

sjeme koje će, gdje god dođe zasaditi svoju plemenitu poruku u srca ljudi i neka njene dobrohotne mladice klijaju do izdanaka koji će dosezati do svakog komadića zemlje gdje god ljudi žive da ubiru njene plodove mira.

Nadamo se i molimo Boga da nam pomogne da ovu zemlju napravimo mjestom mira, mjestom odakle će njeni narodi širiti ovu plemenitu poruku ljubavi.Amin

Wasim Ahmad Misionar Ahmadiyya Muslimanskog Džemata u Bosni i Hercegovini

Napomena izdavačaPaigham-e-Sulah (Poruka Mira) je posljednje pisano djelo

hazreti Mirze Ghulam Ahmad-a, Obećanog Mesije a.s. Završeno je 25. maja 1908., samo jedan dan prije njegove smrti. Stanovnici Lahora su bili prva publika za ovo predavanje; međutim, sadržaj djela ni u kom slučaju nije ograničen samo na žitelje Lahora, nego je od životnog značaja za sve stanovnike Indijskog pod-kontinenta. Kao takvo, ono je takođe od velike koristi i za sve zemlje koje udomljavaju mnogobrojne religije.

Hazreti Ahmad je umro 26.maja 1908. Ovaj govor je pročitan u njegovo ime na konferenciji održanoj 21. juna 1908. na Univerzitetu Punjab, u Lahoru, za koju je i bilo pripremljeno.

Engleski prevod ovog govora napravila je grupa prevodilaca pod nadzorom i okriljem Hazreti Mirze Tahira Ahmada, sadašnjeg poglavara u svijetu raširene Ahmadija muslimanske zajednice. Članice organizacije Lajna koje su bile uključene u grupu prevodilaca su: Sheila Ahmad Malik, Farina Qureshi, Safia Safi, Farzana Javed, Farhana Sadiq, Fauzia Bajwa, Naweda Shahid i Fauzia Shah.

Neka im Allah dž.š. dadne najbolju nadoknadu za ovo. Amin.

Izdavači Sa englskog prevela: London V.B.August 1996. Fahrija Avdić

O a u t o r u

Rodjen 1835. godine u Qadianu, Indija, hazreti Mirza Ghulam Ahmed, je sve svoje vrijeme posvetio proučavanju Časnog Kur'ana i životu u molitvi i predanosti. Uviđajući da je Islam napadnut sa svih strana, blagostanje muslimana na niskim granama, da vjera uzmiče sumnjama, a da je religija samo površna, on je poduzeo odbranu i tumačenje Islama, prvo u svom epohalnom djelu "Braheen-e -Ahmadija", koje je kasnije prošireno u preko četiri toma. On je rekao da je Islam živa religija, da čovjek koji je slijedi može uspostaviti kontakt sa svojim Stvaraocem i ući u zajedništvo s Njim. Učenja sadržana u Časnom Kur'anu i Zakonu nastalom iz Islama imaju za cilj podići čovjeka do moralnog, intelektualnog i duhovnog savršenstva. On je zatim objavio da ga je Bog odredio za Mesiah-a, kako je i spomenuto u proročanstvima Biblije i Časnog Kur'ana. U 1889. godini počeo je primati prve pristalice u svoju Zajednicu, koja je sada uspostavljena u više od stotinu pedeset zemalja i džamija širom svijeta. Napisao je preko 80 knjiga od kojih je većina na urdu, dok su neke napisane na arapskom i perziskom jeziku.

Poslije njegove smrti, 1908.godine, Obećanog Mesiah-a je naslijedio hazreti Maulvi Noor-ud-Deen, Khalifa-tul-Massih I. Nakon smrti Hazreti Maulvi Noor-ud-Deen-a 1914.godine, kalifa je postao hazreti Mirza Bashiruddin Mahmud Ahmad, koji je bio i "Obećani sin" Obećanog Mesiah-a. Hazreti Mirza Bashiruddin Mahmud Ahmad je ostao na ovoj dužnosti skoro pedeset dvije godine. Umro je 1965. godine, a naslijedio ga je Hazreti Mirza Nasir Ahmad, unuk osnivača. Poslije sedamnaest godina časnog služenja umro je 1982.godine. Njegov nasljednik kao Kalifa-tul-Massih IV je hazreti Mirza Tahir Ahmad (Allah mu bio u pomoći), koji takođe uživa čast unuka Osnivača.

HAZRAT MIRZA GHULAM AHMADObećani Mesija i Mahdi a. s.

1835-1908

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Mi hvalimo Njega i šaljemo blagoslove na Njegovog uzvišenog

Poslanika.

O' moj Svemogući Bože, moj Voljeni Vodiču. Pokaži nam put koji vodi pravednosti i odanosti Tebi i sačuvaj nas od stupanja na put koji vodi tjelesnim užicima, zlobi, pakosti i ovo svjetskim preokupacijama.

Pošto sam ovo obavio, želim usmjeriti vašu pažnju na sljedeće. Uprkos stotinama razlika između nas, Muslimani i Hindusi imaju jednu zajedničku stvar, a to je da mi svi vjerujemo u Boga, Stvaraoca i Gospodara svemira. Takođe, mi pripadamo Božijem prostoru istog imena i postojimo kao ljudska stvorenja. Štaviše kao stanovnici iste zemlje mi smo susjedi jedni drugima. Ovo zahtijeva da se ponašamo kao prijatelji jedni prema drugima, čistoga srca i s iskrenim namjerama. Treba da pokazujemo ljubaznost jedni drugima i da se uzajamno pomažemo. Što se tiče vjerskih i ovozemaljskih razlika, trebamo i u tom smislu pokazivati razumijevanje jedni prema drugima kao dvije ruke na istom tijelu.

Moji zemljaci! Religija koja ne usađuje univerzalno saosjećanje uopće i nije religija. Slično tome, ljudsko stvorenje bez mogućnosti saosjećanja i nije ljudsko biće.

Naš Bog nikada nije pravio razliku između pojedinih naroda. Ovo je ilustrovano činjenicom da svi potencijali koji su bili poklonjeni Arijevskoj rasi, dati su i rasama koje nastanjuju

Arabiju, Perziju, Siriju, Kinu, Japan, Evropu i Ameriku. Zemlja, stvorena od Boga, omogućava zajedničko tlo svim ljudima, i Njegovo sunce i mjesec i mnoge zvijezde jednako sijaju svima; oni imaju i mnoge druge blagodati.

Isto tako, svi ljudi se koriste elementima koje je On stvorio, kao što su voda, vatra, zemlja i mnogi drugi proizvodi kao što su žito, voće, ljekovite materije itd. Ova Božija svojstva uče nas da i mi treba da se ponašamo velikodušno i ljubazno prema drugim ljudskim bićima, i da ne treba da budemo stegnuta srca i nedarežljivi.

Prijatelji! Budite sigurni da ako se bilo koja od naše dvije nacije ne odnosi s poštovnjem prema Božijim svojstvima i ako ne oblikuje svoje ponašanje u skladu s Božijim ponašanjem, onda će ta nacija biti uklonjena sa lica zemlje. Ne samo da će uništiti sebe nego će ugroziti budućnost i generacija koje dolaze. Pravednost svih doba je svjedok da slijedjenje Božijih puteva djeluje kao eliksir (izvor života) za ljude. Štaviše, život ljudskih stvorenja kako fizički tako i duhovni, zavisi od iste vječne istine da čovjek treba da slijedi besprijekorne Božije atribute Koji je Glavno vrelo svega što je neophodno za preživljavanje.

Allah dž.š. započinje Časni Kur'an sljedećim riječima iz Sure Al-Fatiha:

"Sva hvala pripada samo Allahu, Gospodaru svih Svijetova."(Sure Al-Fatiha 2)

Riječ Aalam znači svjetovi. To obuhvata različite narode, različita doba i različite zemlje. Nadalje, početak Časnog Kur'ana sa ovim riječima je s namjerom protiv pogleda onih ljudi koji su pokušali da zadrže Božiju neograničenu milost samo za svoj vlastiti narod i da isključe sve druge, kao da je Bog druge narode, pošto ih je stvorio, označio kao nevažne, ili kao da su prepušteni Božijem zaboravu, ili kao da ih (Bože sačuvaj) On nije stvorio.

Da bih ovo dalje ilustrirao, pozvat ću se na još uvijek zadržani stav Jevreja i Krišćana, da su svi Božiji Poslanici i

Vjerovjesnici pripadali jedino Kući Izraela i da je Bog potpuno zanemario religije i duhovne potrebe drugih naroda, kao da s njima nije bio zadovoljan, i da nije pokazao ni najmanju zabrinutost za njihovu duhovnu dobrobit uprkos tome što je uvidio njihove greške i neznanje. U Jevandjelju je takodje napisano da je Isa (Isus Krist) napomenuo:

"Ja sam poslan samo izgubljenim stadima Izraela."(Matt.15:24)

Nemoguće kako stvari stoje, ali tek radi činjenice pretpostavimo da je Isus tvrdio da je Bog. U tom slučaju, ograničavanjem svoje dobrotvornosti na ovako mali krug kao što je Kuća Izraela nije prikazao Božiju velikodušnost. Da je on bio Bog, je li onda bio Bog samo za Kuću Izraela, a da je isključio sve druge narode?. Poznato je da je Isus rekao da njegova briga nisu oni koji ne pripadaju kući Izraela. Ovako ograničeni pogled zahtijeva njegove misije je očito uključen u vjerovanja Jevreja i Kršćana. U drugu ruku, u odnosu na kršćanska vjerovanja, institucija objave i zajedništva s Bogom završena je sa Isusom Kristom (Isa a.s.), kao da je udaren pečat na instituciju Božijeg proročanstva.

Nažalost Hindusi Arya sekte takođe imaju slično vjerovanje. Kao i Jevreji i Kršćani, koji ograničavaju instituciju Poslanstva i Božije objave izuzetno samo za svoje narode, oni ne priznaju da su i drugi narodi primaoci objave. Oni također vjeruju da blagodat Božanskog komuniciranja nije nikada bio poslan bilo kojem narodu izvan domena Arya rase. Tako je, prema njima, jedino Indija dobila isključivi Božiji blagoslov za izbor četiri Rišis sa svog tla. Jedino je Sanskrit, jezik Vedasa, uvijek bio medij za uputstva odabrana od Boga.

Iz ovoga se može sigurno zaključiti da oba ova naroda praktično odbijaju univerzalnost Opskrbljivača, Gospodara svih svjetova. Da to nije bilo tako, nebi mogli vidjeti razlog zašto bi Bog sebe sputao samo odredjenom narodu. Uprkos ovome, On je ipak poslao objavu da je Gospodar cjelog univerzuma, a ne samo Izraelićana ili Arya. Šta više, ovo čudno Božije ponašanje, kako ga oni predstavljaju, daje predstavu o Bogu kao tako

pristrasnom, da ne mari za ostale koje je stvorio. Zato, da bi se odbili ti pogrešni stavovi, Bog počinje Časni Kur’an riječima:

"Sva hvala pripada samo Allahu, Gospodaru svih Svjetova."(Sura Al Fatiha 2)

Bog također pojašnjava, na nekoliko mjesta u Časnom Kur'anu, da su se Njegovi Vjerovjesnici pojavljivali u različitim zemljama svuda širom svijeta. Zapravo, On nije zanemario ni jedan narod, niti jednu zemlju. Časni Kur'an objašnjava, kroz različite primjere, da kao što se Bog brine za dobrobit i fizički razvoj ljudi u svakoj zemlji, slično tome On duhovnim uzdizanjem blagosilja svaku zemlju i svaki narod. Allah dž.š kaže u Časnom Kur'anu:

"I nema nijednog naroda kome nije poslat Opomenjivač."(Sura Al - Fatir 25)

Zato nema sumnje da je On istinski i savršen Bog; vjerovati u Njega je neophodno za svaku osobu. On je Gospodar svih Svjetova. Povrh toga, Njegovo opskrbljivanje nije ograničeno na bilo koji poseban narod, doba ili zemlju. Zapravo On je Gospodar svih naroda, Gospodar vremena i prostora i On je Vrhovnik svih zemalja. I On je opet Glavni izvor svih dobrobiti i Izvor svake fizičke i duhovne snage. On čini da sve što postoji traje-održava se. On je taj koji podržava sve što je stvoreno. To je univerzalna Božija dobrobit koja obuhvata sve narode, sve zemlje i sve vijekove. To se upravo tako i dogodilo da niko ne bi imao razloga da se požali: "Bog je poklonio svoju milost tim i takvim narodima, a ne nama.” Ili bi se neko mogao žaliti: "Ti i ti su primili Knjigu da bi ih vodila, a mi nismo."

Isto tako, neko bi mogao reći: "U takvom i takvom dobu On se javio putem poruka, komunikacija i čuda, ali u naše vrijeme On je odabrao da ostane skriven".

Pokazujući Svoju univerzalnu dobrotvornost, Bog nije ostavio opravdanja za ovakve moguće optužbe. On je pokazao

Svoje neograničeno djelovanje tako da nijedan narod nije ostao lišen Njegovih darežljivosti, fizičkih i duhovnih. Isto tako On nije uskratio Svojih blagoslova ni jedno određeno doba, kao da je osuđeno. Onda, kada su takve vrline našega Gospodara, na nama je da ih i sami želimo imati. Zato, O moji sunarodnjaci! Ovaj kratki tekst koji se zove “Poruka mira" daje vam se sa svim dužnim poštovanjima. I želja mi je, iz svega srca da vas Svemogući Bog inspiriše i ispuni vaša srca povjerenjem u našu iskrenost da ne biste pogrešno shvatili ovaj prijateljski gest i pomislili da je to pokušaj da se izvuče korist za neke skrivene motive.

Dragi sugrađani! Pitanje drugog svijeta je vrlo često zamršeno za obične ljude. Njegove tajne su znane samo nekolicini prosvijetljenih, koji su u zagrljaju neke vrste smrti (u ime svoga Gospodara) prije nego što zapravo umru. Dobrota ovog svijeta s druge strane, lahko je shvatljiva za svakog čovjeka s vizijom i mudrosti. Zajedničko je iskustvo da nesreće, koje se ne mogu otkloniti običnim mjerama i problemi koji izgledaju nesavladivi, veoma često popuste pred snagom jednodušnosti. Zato bi bilo suprotno propisima mudrosti ne koristiti se tim blagoslovom jednodušnosti.

Hindusi i Muslimani su dva velika naroda koji žive u ovoj zemlji. Pogrešno je vjerovati da će jedan od njih, na primjer Hindusi, jednog dana postići prevlast nad Muslimanima i potpuno ih izbaciti iz ove zemlje. Isto tako, nije moguće da Muslimani istjeraju Hinduse iz njihove domovine. Treba uvijek imati na umu da su Hindusi i Muslimani nerazdvojno vezani u ovoj zemlji. Ako jednog zadesi nesreća, drugi će to neizbježno dijeliti. Ako bilo koja strana zaželi da ponizi drugu, bilo zbog sebičnog ponosa ili samoljublja, ni ona samo neće moći izbjeći posljedice poniženja. I ako jedan od ovih naroda ne pokaže brigu za svog susjeda, tada će i on trpjeti teške posljedice svojih radnji. Bilo ko među vama ko razmišlja da uništi drugoga je poput onog ko siječe granu na kojoj sjedi. Uz Božiju pomoć, vi ste postigli jedan nivo obrazovanja; zato vam doliči da se uzdržite osvete i da širite uzajamnu ljubav.

Slično tome, pravilo mudrosti traži da napustite put bezosjećajnosti i prihvatate saosjećanje i razumijevanje. Teškoća

ovog života je poput putovanja kroz pustinju usred toplog, ljetnog, sunčanog dana. Suludo bi bilo da krenete na ovo naporno putovanje bez hladne vode. Ta hladna voda je uzajamna ljubav koju vi tako željno trebate.

U nesigurnim vremenima ko što su ova, pisac ovih redova vas poziva na primirje, jer je pomirenje prijeko potrebno. Mnoge nedaće su zadesile svijet; tu su zemljotresi i glad. Više i povrh(iznad i više) od zemljotresa i gladi nas i dalje muči žljezdana kuga. Uostalom Božanske objave dalje potvrđuju da, ako ljudi ne promijne svoje izopačene puteve i prakse i ne pokaju se za svoje grijehe, svijet će dalje pogadjati razne druge nedaće. Nevolje će slijediti jedna drugu. Ljudi će doći do kraja snage i pitaće se šta im se to dešava, i šta je sljedeće u oluji koja ih čeka. Bit će gurnuti do ruba izdržljivosti nesrećama koje će dolaziti jedna za drugom.

Pa, uzmite to u obzir, moji zemljaci, prije nego što se suočite s takvim teškim danima. Bitno je da se Hindusi i Muslimani sporazume međusobno, i ako je jedna od ovih strana kriva za ometanje stvaranja mira, bolje bi joj bilo da odustane od tog pravca. U suprotnom će sva krivica za grijeh uzajamnog neprijateljstva pasti na stranu koja griješi. Ako neko sumnja u mogućnost postizanja pomirenja dok religijske razlike igraju tako negativnu ulogu, razdvajajući srca, tada će moj odgovor biti slijedeće:

Ja bih rekao da razlike u vjeri mogu igrati negativnu ulogu samo onda kad se ne poštuju pravda, mudrost i dobro provjerene ljudske vrijednosti. Ova opasnost će se izbjeći time što će čovjek biti naoružan jasnim smislom za pravednost i mudrost. On uvijek treba da probija put za sebe koji nikada neće skretati s puta pravde i zdravog razuma. U drugu ruku to ne treba da povrijedi oubičajeno poznate osjetljivosti. Treba uvijek imati na umu i to da svakodnevne male razlike ne mogu smetati putu pomirenja. Proces pomirenja mogu razoriti jedino one razlike koje rezultiraju uvredljivim i bogohulnim stavom jednih prema visoko cijenjenim svetim licima drugih.

Dobra vijest u svemu ovom je da je Kur'ansko učenje u potpunosti podržano dijelovima Veda učenja. Na primjer, mada nova sekta Vedik vjere, koja se zove Arya Samaj, uči da je poslije objavljivanja Vedasa, komunikacija od Boga čovjeku zapečačena; veliki sveti likovi radjani u Hindu vjeri s vremena na vrijeme, a koji imaju milione sljedbenika u ovoj zemlji, bez sumnje su raskinuli taj pečat tvrdnjom da su primali Božije objave. Najuzvišeniji među njima, Božiji predstavnik u Indiji čije ime je Sri Krishna, tvrdio je da je bio primalac Božije Riječi, i njegovi sljedbenici ne samo da mu vjeruju da je bio Vjerovjesnik nego ga neki smatraju personifikacijom Boga. Nema sumnje, da je Sri Krishna bio Božiji Poslanik i Božiji Zastupnik u to vrijeme, i da je Bog komunicirao s njim.

Isto tako, među Hindu narodom kasnijeg doba bio je jedan po imenu Baba Nanak, čija je svetost u ovoj zemlji postala popularna. Njegovih Sikh sljedbenika ima više od 2 miliona. Baba Sahib je otvoreno tvrdio da je primao Božiju objavu, kako je navedeno u njegovoj autobigrafiji i u Granth-u (Sveta knjiga Sikha). U jednoj od svojih autobiografija on tvrdi da je primio objavu od Boga svjedočeći istinitost Islama. Na osnovu, ovoga on je obavio hadž (hodočašće u Meku) i u cjelosti slijedio Islamske propise. Ustanovljeno je, bez dvojbe, da je on pokazao uzvišena čuda i znakove. Nema sumnje da je Baba Nanak bio sveti i pobožni čovjek. On je bio jedan od onih kome je Bog dželešanuhu (Uzvišeni,Zanosni) napravio maštrafu pića svoje ljubavi. Bilo mu je suđeno da se rodi među Hindusima, da bude jedan od njih i da svjedoči o Božijem Jedinstvu.

Nakon pregleda ostavština Baba Nanak-a sačuvanih u Dera Baba Nanak-u, i nakon što su pročitne zabilješke na njegovom prsluku poznatom kao Chola Baba Nanak, ko može sumnjati u to da je njemu objavljena tajna Božijeg Jedinstva koja je ostala skrivena velikim autoritetima prije njega, a koji su imali jedino površnu viziju dok su čitali Vedase. To nije bio slučaj s velikanom Sikh guru, Hazhrat Baba Nanak. Na njegovom

ogrtaču se još uvijek nalazi upisana temeljna zapovijed Muslimanske vjere:

"Nema drugog Boga osim Allaha, i Muhamed je Njegov Sluga i Poslanik."

Isti se zaključak može izvući proučavanjem ostavština ostalih od velikog guru-a iz Guru Har Sahai, mjesta blizu Ferozepur. Među ovim ostavštinama može se vidjeti primjerak Časnog Kur'ana koji je Hazrati Baba Nanak nosio u maloj torbi, prilikom svojih putovanja iz mjesta u mjesto. (Ovaj mali primjerak se zove "Hamajlija" što znači “pri ruci” jer su ih mnogi Božiji ljudi nosili obješene preko ramena).

Guru Baba Nanak je takođe tvrdio da je primao objavu od Boga i da uživa Božiji blagoslov pokazivanja mnogih čuda. Tako je u potpunosti opovrgao pogrešne tvrdnje da se Bog nakon Vedasa nikome nije javljao svojim objavama. U ovoj ulozi Baba Nanak je bio zaista veliki blagoslov za pristalice Hinduizma. Vi ga možete smatrati, ako hoćete, posljednjim Božijim poslanikom Hinduizma koji je nastojao ukloniti mržnju koju su Hindusi imali prema Islamu. Ali tragično je za ovu zemlju da Hindusi nisu naučili mnogo iz učenja ovog Božijeg blagoslova, koji je došao u ličnosti Babe Nanak. Naprotiv, učenjaci su mu zadali mnogo bola prekoravajući ga da uzdiže Islam gdje god ide. U stvari, njegova misija je bila da dovede Hinduizam i Islam u stanje uzajamnog mira. Žalosno je, međutim, da niko nije poklonio pažnju njegovim plemenitim naporima. Da je njemu i njegovom pobožnom učenju ukazano poštovanje, Hindusi i Muslimani bi do sada bili ujedinjeni. O kakve li tuge da je tako pravedan čovjek došao na ovaj svijet, ostao s nama i umro, a nerazumni nisu postigli nikakvu dobrobit od njegovog svjetla!

Ipak, on je dokazao bez tračka sumnje da institusija objave i sjedinjenja s Bogom nikada neće prestati, i da se Božiji znaci nastavljaju pokazivati preko njegovih izabranih ljudi. Časni Baba

Nanak je potvrdio činjenicu da je neprijateljstvo prema Islamu neprijateljstvo prema Istini i Svjetlu.

I ja sam svjedok istog. Na snazi vlastitog iskustva, izjavljujem da naše sadašnje doba nije lišeno blagoslova objave i Božije Riječi. Da, On govori danas kao što je govorio i u prošlim danima, i On čuje kao što je uvijek čuo. Pogrešno je smatrati da bi bilo koja od Njegovih vječnih osobina mogla ikada biti otkazana.

Ja sam bio blagoslovljen dijalogom i komunikacijom s Njim oko triteset godina, i On je na moje ruke izložio stotine znakova u koje su se osvjedočili hiljade ljudi. Ovi znaci su opširno objavljeni u knjigama i časopisima. Bez izuzetka, ljudi svih određenja su se osvjedočili u jedan znak ili drugi.

U svjetlu ovako obimne evidencije, kako neko može da se složi sa Arya Samaj kada oni pogrešno pripisuju Vedasu učenje koje je suprotno ovom dobro potvrđenom duhovnom iskustvu? Ovaj Arya stav se svodi na vjerovanje da ništa drugo nije ostalo od čovjekove vjere osim priča i legendi. Posljedica ove dogme je da oni poriču sve Božije knjige, koje su došle poslije Veda kao čiste ljudske proizvode. Oni ovo rade uprkos činjenici što date Božije knjige posjeduju veće i snažnije dokaze da su Božijeg porijekla nego Veda. Ruka Božije potpore i pomoći je iza njih, a izuzetni znakovi od Boga svjedoče njihovu istinitost. Kakvom logikom su onda Vedas odredjeni kao "Riječ Božija", dok ove druge Knjige nisu? Božiji atributi su bezgranično duboki, i On leži skriven iza nebrojenih zaklona. Odatle, razboritost zahtijeva da On za svoju manifestaciju nema potrebe da se oslanja na samo jednu knjigu. Upravo, Njemu više pristaje da odabire Svoje poslanike iz čitavog svijeta i u raznim zemljama odražavajući Svoju uzvišenost kroz njih darujući im blagoslov Svojim objavama i poklanjajući im dar komuniciranja. Ovo je ovako zbog toga da čovjek, slab i lakomislen po prirodi, ne bude lišen mogućnosti da odgovori na Njegov poziv.

Čisti zdrav razum ne može prihvatiti izjavu da bi Bog, Gospodar svemira koji radijacijom Svojim zrakama sunca

jednako osvjetljava Istok i Zapad, koji zadovoljava žeđ svake zemlje univerzalnom darežljivošću Svoje kiše, bio tako škrt (Bože sačuvaj!) prema duhovnim potrebama nekih ljudi i postao pristrasan prema samo jednoj zemlji, jednom narodu i jednom jeziku. Ne mogu da razumijem kakva je to logika i razumnost da Bog Svemogući sluša čovjekove molitve i molbe i razumije ga na svakom jeziku, i da nije nezadovoljan njime, no da se gnuša spustiti Svoju Riječ prema srcima na bilo kojem drugom jeziku osim na Sanskritu, jeziku Vedasa. Ova filozofija se jedino nalazi u Veda kao dobro prikrivena zagonetka koju, do sada, niko nije bio u stanju riješiti.

Lično smatram da Vedas nikada nisu pokazale takvu filozofiju ni na jednoj svojoj strani, jer to ne samo da je protiv zdravog razuma nego je bogohuljenje i pripisivanje Bogu optužbi zbog tako bijednog i škrtog ponašanja. Stvarnost je zapravo da, jednom kad već prođe dugo vremena poslije objave Božanske knjige, sljedbenici te knjige se, bilo zbog pukog neznanja ili kao rezultat nekih daljnjih motiva, greškom ili namjerno, osjećaju slobodnim da stavljaju opaske na Božija učenja. Zbog ovih tumačenja različitih pogleda tokom vremena su stotine dominacija rodjene iz jedne.

Čudno je i to da je, kako vjeruju Arya, objava bila ograničena samo na Arya potomke i rod, i Arya vjeru, i da je Sanskrit bio jedini jezik koji je Bog koristio kao Svoj vlastiti; tako i Jevreji imaju slične poglede u vezi s odabranim potomcima Izraela i njihovoj Knjizi. Oni vjeruju da je jedini jezik Boga hebrejski i da je odatle institucija objave ograničena samo za kuću Izraela i njenu zemlju; prema njima, svako ko se izjasni da je poslanik od Boga, a ne pripada njihovoj kući i ne govori njihov jezik, mora da je lažac.

Zar onda nije čudna podudarnost da su oba ova naroda slijedila put svojih dogmatskih tvrdnji. Isto tako, sljedbenici mnogih drugih religija ističu sličan monopol na Boga. Parsees (narod) idu čak dalje i tvrde da je njihova religija potekla bilione godina prije objave Veda. Iz ovog se pokazuje da je težnja

zadržavanja isključivog prava na Boga, ili isto tako izjava jedne religije da je najstarija, zasnovana na pukim predrasudama i neznanju. Ovo je bilo dalje podpomognuto činjenicom da u mračnim dobima prošlosti ljudi nisu imali pristupa informaciji o ljudima i zemljama izvan granica njihove domovine. Ovaj njihov nedostatak znanja doveo ih je do pogrešnih zaključivanja. Oni su tvrdili da im je Bog poslao Božije učenje u formi Knjige, i oni su znali ta su Božiji Poslanici bili izabirani između njih; otuda njihov pogrešni dojam da su oni jedini narod koji je od Boga tretiran s naklonošću,dok je preostali dio svijeta bio onaj nesretni dio, lišen Njegovog blagoslova.

Ovaj pogrešan pogled nanio je mnogo štete svijetu, i djelovao je kao sjeme uzajamnog neprijateljstva i zlobe koje nastavlja da raste. Dogodilo se da su dugo vremena ljudi ostali sakriveni jedni od drugih, i jedna je zemlja ostala prikrivena i odvojena od druge, do tolike mjere da su učenjaci Arya vjere vjerovali da iza Himalaja nema stanovnika.

Kada je Bog podigao taj veo, za njih je bilo suviše kasno da se mijenjaju. U to vrijeme oni su već bili čvrsto okorjeli u svojim predrasudama. Sva izrazito lažna odličja koja su ljudi pripisavali svojim objavljenim knjigama, Božanstvu i Božijim Poslanicima, postala su duboko ukorijenjena u njihovim srcima, i trajno usadjena kao uklesana na kamenu. Svaki narod je imao istu pogrešnu koncepciju, kao da je Božije sjedište bilo smješteno u njihovoj zemlji. Divlje ponašanje prevladavalo je među većinom ljudi tog doba. Dakle, sablja je za njih bila prirodan instrument za sređivanje računa s onima koji su se usuđivali suprotstaviti se starom poretku. Ko bi se onda mogao usuditi hladiti žar vlastite uzdignutosti da bi stvorio atmosferu koja vodi uzajamnom miru?

Gautam Buda je bio čovjek dovoljno hrabar da ustane ka postizanju ovog cilja. On se nije slagao sa pogrešnim stavom da su Veda sve i da nema ništa osim njih, niti je vjerovao da su bilo koji narod, zemlja ili pleme bili izuzetni. Drugim riječima, on se nije slagao da Veda uživaju monopol i da su samo ta vjera, taj jezik, ta zemlja i Brahmani bili ti koji su trajno i iznimno upisani

u Božiju evidenciju. On je zbog toga mnogo trpio, i optužen je da je bio ateist ili agnostik.Slično tome, učenjaci i istraživači modernog doba ne mogu prihvatiti Isusa Krista kao Boga. Njihova srca odbijaju vjerovanje da Bog može biti razapet. Kršćanski sveštenici ih zato smatraju ateistima. Isto tako je i Buda bio proglašen ateistom. Budući da je rutinski posao propagatora nereda koji podstiču na mržnju obične ljude, i on je postao metom mnogih lažnih optužbi. Zbog toga je protjeran sa tla gdje je rođen i odrastao, iz zemlje koja je bila njegova domovina.

Čak sada Hindusi gledaju na Budizam sa prezirom i zavide njegovim uspjesima. Kako je rekao Isa a.s. (Isus Krist): "Poslanik nije bez poštovanja, osim u vlastitoj zemlji." Buda je emigrirao u drugu zemlju, i tamo je postigao veliki uspjeh. Kaže se da je danas jedna trećina svijeta nastanjena njegovim sljedbenicima. Što se tiče broja sljedbenika, pravi centri su u Kini i Japanu, a njegova poruka je pak dospjela do Južne Rusije i Amerike.

Sada se vraćamo početnom predmetu diskusije: dobu kada jedna religija nije bila svjesna postojanja druge. U tome općem stanju neznanja, normalno je bilo da svaki narod smatra svoju religiju, i svoju Knjigu, jedinom na svijetu.

Kada su konačno zemlje postale povezane jedna s drugom širenjem znanja, ova težnja prisvajanja Božijih blagoslova samo za sebe rezultirala je stvaranjem druge zapreke na putu uzajamnog razumijevanja. Ljudi su počeli očekivati da će se religije u svakoj drugoj zemlji složiti s njihovim, ili su bivale odbačenim. Nije bio lagan zadatak osloboditi se poetičkog pretjerivanja ugrađivanog stoljećima u tim religijama. Tako su se sljedbenici svake religije objedinjavali u žestokom protivljenju drugim.

Tako su i sljedbenici Zoroaster podigli zastavu s tvrdnjom “Mi sigurno nismo kao bilo ko drugi",i prisvojili su instituciju Božijeg poslanstva za svoju vlastitu familiju. Oni su se pozivali na dugu istoriju svoje religije, tako da su čak oni koji su se prethodno hvalili dugovječnošću Vedas istorije, bili osramoćeni.

Sa svoje strane, Hebreji su prešli svaku granicu tvrdeći da je Sirija bila vječno sjedište Božijeg suvereniteta i da će se jedino pobožni među njima smatrati vrijednim da budu poslani da reformišu svijet. Zapravo, posao reformacije je ostao ograničen jedino za kuću Izraela, i Božija je objava postala privilegija jedino njihove kuće pod Božijim pečatom. Svi drugi koji su ustali sa drugačijom tvrdnjom smatrani su lažovima i varalicama.

Nadalje, Aryas su bili skloni pogledima sličnim ovim koji su bili široko rašireni medju Izraelićanima. Prema njihovom vjerovanju Bog je Kralj jedino Arya; tip kralja koji je potpuno nesvjesan postojanja drugih. I bez ikakvog smisla ili razloga, vjeruju da je Bog zauvijek prilagodio svoje srce Arya klimi. Malo On mari da povremeno posjeti druge zemlje, da se raspituje o stanju tamošnjih jadnih ljudi koje je nekoć stvorio samo da bi ih zakopao u jamu zaborava.

Dragi prijatelji! Ja apelujem na vas u ime Boga da razmotrite da li ljudska priroda može stvarno zagovarati ovakve poglede. Ili može li bilo koja svijest, unutar svojih granica, pronaći prostora za njih! Ja nisam u stanju da razumijem koja je to vrsta logike da je, s jedne strane Bog zamišljen kao Gospodar cijelog univerzuma, a da se s druge strane za Njega tvrdi da je prestao da se stara za veliki dio svijeta, i da je Njegov uporni pogled ostao čvrsto prikovan na određeni narod i na samo jedan dio zemlje. O, vi koji posjedujete mudrost! Molim vas odlučite pravedno da li u čitavom kraljevstvu fizičkih zakona koje je Bog stvorio ima ijedan dokaz u prilog ovome. Zašto bi onda Njegovi duhovni zakoni bili bazirani na takvim štetnim stavovima? Ako bilo ko koristi svoje mogućnosti zdravog rasudjivanja, dobro ili zlo iz bilo čega postaje pokazano plodovima koje donosi. Nepotrebno je da diskutujem o posljedicama vrijeđanja i ismijavanja časnog Božijeg Poslanika koji je bio ugledan i prihvaćen od stotina i miliona ljudi. Kakvom gorkom plodu bi to konačno vodilo, budući da teško da postoji narod koji se nije osvjedočio o rezultatima takve prakse.

Dragi prijatelji! Vjekovno iskustvo i ponovljena ispitivanja su, bez sumnje, dokazala da je vrijeđanje i grđenje Poslanika i Vjerovjesnika drugih zemalja i naroda smrtni otrov koji ne samo da uništava tijelo, nego takođe ubija dušu, pri čemu razara svjetske vidike isto kao i duhovne. Zemlja čiji stanovnici uvijek pronalaze greške kod lidera drugih zemalja i stalno napadaju njihove karaktere, ne mogu nikada naći mira za sebe. Ovakvi ljudi nikada ne mogu postići istinsko zajedništvo koji, jednostrano ili uzajamno, sa zlobom ili ružnim riječima govore o poslanicima ili svetinjama ili božanstvima drugih. Ko ne bi bio bijesan na uvrede upućene njihovim poslanicima i liderima? Posebno su muslimani takvi ljudi koji, mada ne vjeruju da je njihov Poslanik Bog ili Sin Božji, ipak ga smatraju najviše poštovanim od svih svetih ljudi koje je majka rodila. Sklopiti mir s iskrenim muslimanom nije moguće ukoliko se njihov Časni Poslanik ne spominje s poštovanjem i biranim rječima.

Što se tiče nas (muslimana) mi nikada ne upotrebljavamo nepristojan jezik za Poslanike drugih naroda. Mnogi Poslanici su došli različitim narodima svijeta, bili prihvaćeni od miliona ljudi u svim dijelovima svijeta, i čvrsto je zasnovana ljubav prema njima i njihvoj veličini. Ovo stanje odanosti i ljubavi prema njima izdržalo je ispit vremena, i ovo je dovoljan dokaz njihove istinitosti. Da oni nisu bili od Boga, oni ne bi mogli biti prihvaćeni u ovako širokoj razmjeri od miliona srca. Bog ne šalje ovakvu čast onima koje On ne podržava. Ako neki varalica zaželi da zauzme njihovo mjesto on brzo propada.

Slijedeći ovu logiku, mi vjerujemo da su Veda božanskog porijekla, i mi njihove svece smatramo časnim i svetim. Mi to činimo uprkos našem viđenju da Vedik učenje nije uspjelo, niti će ikada uspjeti preobratiti bilo koji dio svojih sljedbenika u istinske Božije vjernike (uz sve dužno poštovanje). Ljudi u ovoj zemlji koji obožavaju idole, vatru, sunce, Gang ili hiljade božanstava, ili oni koji slijede Jajanisam ili Shakat vjeru, svi tvrde da njihova religija vodi porijeklo od Veda. Veda su tako nejasni da odobravaju svim sektama da izvode zaključke kako

god oni žele. Međutim, u skladu s onim što nas je Bog učio, mi vjerujemo da izvorni Vedas po porijeklu nisu ljudski proizvod. Ljudskom proizvodu nedostaje moć da uspostavi trajni red.

Iako u Vedas-u ne nalazimo pomena o obožavanju kamena, bez dvojbe, učenje Vedasa je puno navoda o obožavanju vatre, zraka, mjeseca, sunca, i tako dalje. Nema izreka koje zabranjuju obožavanje ovih objekata. Ko je taj ko može reći da su starije sekte Hindusa bile lažne, a da su nove sekte Aryas istinite? Pozivajući se na Veda, ljudi koji obožavaju ove predmete naoružani su snažnim argumentima da tamo postoje jasni navodi ovakvog obožavanja i da ne postoji nikakva zabrana. Reći da su ovo Božija imena je još dosada neozbiljna tvrdnja koja nije jasno utvrđena. Da je to bilo utvrđeno, koji bi bio razlog za učene uglednike u Benares i drugim gradovima da odbace vjerovanja Arya-a? Uprkos naporima u toku prošlih trideset do trideset pet godina, vrlo malo Hindusa je prihvatilo Arya vjeru, i u poređenju sa Sanatan vjerom i drugim Hindu sektama, sljedbenika Arya vjere je tako malo da su beznačajni i nemaju nikakva utjecaj na ostale Hindu sekte.

Slično tome, učenje "nyog", koje se pripisuje Vedama, kosi se s ljudskim dostojanstvom i ljudskim osjećajem časti. Kao što sam već rekao, mi ne možemo prihvatiti da je to istinsko Veda učenje. Zapravo, naše dobronamjerne misli čine nas veoma sklonim vjerovanju da su ta učenja uvedena kasnije iz senzualnih motiva. Pošto se doba Veda proteže u rasponu od hiljada godina moguće je da su im, u različitim vremenima neki pisari nešto dodavali ili ih skraćivali. Za nas je dovoljan dokaz da Arya vjera hiljadama godina ima milione sljedbenika koji su to držali kao Božiju Riječ. Nije moguće da djelo lažljivca može uživati takvu čast.

Tako kada, uprkos ovim preprekama, jednostavno iz straha od Boga prihvatimo Veda kao Božansko otkrivenje po svom porijeklu i pretpostavimo da su ta sva lažna učenja djelo pisara, kakvo onda opravdanje postoji za brutalne napade kojima je cilj Časni Kur'an.? On je pun opomena od korica do korica, govoreći jedino o klanjanju jednom Bogu, i nigdje ne traži od

čovjeka da se klanja suncu, mjesecu, itd. Ustvari, postoji jasna tvrtnja koja se tome protivi:

Ne padajte na seđdu suncu ni mjesecu, nego činite seđdu Bogu koji je (i) njih stvorio.

(Sura Ha Mim Sedžda 38)Drugim riječima, nemojte se klanjati suncu, mjesecu ili bilo

kojem djelu stvaranja, nego obožavajte samo Njega koji vas je stvorio.Osim ovoga, sam Časni Kur'an je svjedočenje o Bogu kroz Njegove stare i nove znakove. To je ogledalo koje pokazuje Božije postojanje. Zašto bi on trebao buti ciljem divljačkih napada? Zašto mi nismo tretirani u istom duhu kako mi tretiramo Arya? I zašto je sjeme neprijateljstva i mržnje zasijano u tlu ove zemlje? Da li oni zaista očekuju da će rezultat ovakvog ponašanja biti dobar? Je li pristojno baciti kamenje na nekoga ko nudi cvijeće, ili prosuti mokraću na onoga ko nudi mlijeko? Ako su Hindusi i oni koji pripadaju Arya vjeri spremni da naprave potpuno primirje i pri tome prihvate našeg Poslanika (s.a.v.) kao istinskog Božijeg Poslanika, i da prihvate da će se ubuduće uzdržavati od prezira i kleveta, onda sam ja spreman da potpišem sljedeći sporazum:

Ja i Ahmadija muslimanska zajednica svjedočit ćemo istinitost porijekla Veda i govorit ćemo o Veda i njihovim Rišis (Hindu svecima) s poštovanjem i ljubavlju, te ćemo, ako ne ispoštujemo dogovoreno, biti spremni platiti Hindu zajednici globu od najmanje tri stotine hiljada rupija.

Ako Hindusi iskreno žele da naprave kompromis, oni takođe treba da napišu deklaraciju i potpišu je. Predmet deklaracije treba da bude sljedeće:

Mi vjerujemo u Hazreti Muhammad Mustafu (s.a.v.s.), i njegovu Božansku poruku i njegovo poslanstvo, i smatramo ga istinskim Poslanikom i Vjerovjesnikom, i od sada ćemo ga spominjati s uvažavanjem i poštovanjem kako dolikuje vjerniku.

Ako se ovoga ne budemo pridržavali, platićemo Ahmedijama najmanje tri stotine hiljada rupija.

Treba napomenuti da sada Ahmadija zajednica broji najmanje četiri stotine hiljada članova. Zato prikupljanje tri stotine hiljada rupija ne treba da se smatra previše velikim zadatkom za tako važan razlog. Najveći broj ljudi koji su izvan okrilja Ahmedija razjedinjeni su u svojim pogledima, i različiti su po svojoj prirodi. Oni ne slijede poslušno vođu kojem duguju poslušnost. Zbog toga ne mogu ništa garanirati u njihove ime. Za sada, oni mene smatraju prevarantom i nevjernikom. Onda, kada se napravi sporazum između Hindusa i mene, siguran sam da će muslimani poštovati duh tog sporazuma. Ako Hindusi pokazuju velikodušnost obećavajući da neće vrijedjati ime Časnog Poslanika(s.a.v), onda je nemoguće za druge muslimane da, nasuprot ovog plemenitog gesta, napadaju njihove Rišis. Učiniti tako nešto značilo bi poziv na uvrede časnog Osnivača Islama kroz uzvraćenu osvetu. Onda će s pravom, za ovakve uvrede biti okrivljeni oni koji su se ponašali neodgovorno. Pošto je takvo djelovanje suprotno umjerenom i kreposnom ponašanju, očekujem da nakon ovog sporazuma neće dopustiti svojim jezicima da mlataraju.

Da bi se ovaj ugovor učinioio obavezujućim, trebalo bi postaviti uslov da ga potpiše deset hiljada potpisnika, predstavnika obiju strana. Moji dragi zemljaci, nema ničeg ravnom miru i kompromisu. Hajde da se ujedinimo blagoslovom ovog sporazuma i da budemo jedna nacija. Vi znate vrlo dobro da nas je negiranje svetih ljudi, s obe strane, razdvojilo i da naša zemlja strašno trpi. Zamislite kako se blagoslovljenim može pokazati uzajamno potvrđivanje istinitosti jednih prema drugima. Hajde, pokušajmo to sada. Ovo je najbolji način za postizanje mira. Slijeđenje bilo kakvog drugog puta izgledalo bi poput ignorisanja opasnog otoka koji izgleda čist i sjajan, dok isti u biti sadržava trulež i gnjilost, i svaku vrstu opasne nečistoće.

Ne smatram da bi trebao opširno izlagati o rastućem uzajamnom licemjernom stavu i sve većem razdoru između

Hindusa i Muslimana. Ovo ne polazi samo iz vjerske razlike, već sadrži druge uzroke kojima su osnove ovosvjetske ambicije. Na primjer, Hindusi su uvijek pokazivali svoju želju da više odlučuju o poslovima vlade i zemlje. Oni traže da ih se uvijek pita o tim poslovima, i da vlada uvijek treba posvetiti posebnu pažnju njihovim zahtjevima. Oni takođe žele da budu zaposleni na višim funkcijama, na kojima su Britanci. Muslimani su napravili grešku ne učestvujući u ovoj kampanji Hindusa zbog straha što su bili malobrojniji. Oni su se bojali da bilo kakva korist koja bi mogla proizići iz ovih kampanja može biti jedino izvučena od Hindu-Zajednice, koja je bila u većini, ali ne i od muslimanske. Tako da su oni, ne samo ostali uzdržani od udruživanja u toj kampanji, nego su otvorenim suprostavljanjem ometali napore Hindusa. Tako se uzajamno neprijateljstvo povećalo.

Ja priznajem da su ovakve činjenice doprinijele unapređivanju neprijateljstva koje je već postojalo. Ali ja ih ne mogu prihvatiti kao realne razloge; ja ostajem kod toga da su stvarni razlozi religijski. Ja vas molim da me ne poistovjećujete s onima koji vjeruju da religiozne suprotnosti nisu u korijenu hindu-muslimanskih sporova. Politički i ekonomski sporovi nose izvjesnu odgovornost za ovo tužno činjenično stanje. Svako može lahko razumjeti zašto Muslimani nisu skloni da udruže snage s Hindusima u traženju njihovih opravdanih zahtjeva, i zašto su odbili da uđu u Kongres i zašto su opet, pošto su shvatili ispravnost Hindu strategije krenuli istim putem, korak po korak, zadržavajući pri tome različit i odvojeni entitet, vodeći uveliko računa da ne budu poistovjećeni s njima. Umjesto toga, oni su stvorili sličnu ali odvojenu muslimansku organizaciju nazvanu Muslimanska Liga.

Moji dragi zemljaci! Ja tvrdim da je upravo religija taj faktor iz pozadine odgovoran za ovo ponašanje. Ako bi danas isti Hindusi prigrlili Muslimane dok izgovaraju stav svoje vjere:

“Nema drugog Boga osim Allaha i Muhammed je Njegov Sluga i Poslanik”,

tada bi muslimani smjesta prestali da im se suprostavljaju. I obratno, ako bi muslimani prihvatili Hinduizam i počeli obožavati vatru, u skladu sa (iskrivljenim) Veda odredbama, onda bi te razlike za koje kažu da su političke, iznenada nestale kao da nikada nisu ni postojale.

Očigledno je da skriveni činilac za sva ova neprijateljstva i zamjeranja leži u vjerskim razlikama. To su takve vjerske razlike koje, od pamtivjeka, dostižu vrhunac i onda neizostavno otvaraju put velikim krvoprolićima.

Sada vraćajući se muslimanima, ja kažem: "Ako Hindusi nas tretiraju kao različitu naciju samo zbog religijskih razlika i ako vi njima odgovorite na isti način, stvar se neće na tome završiti. Kako možete postići dobar, zdrav odnos ukoliko vi ne poduzimate odgovarajuće zdrave mjere protiv korijena ovog procesa? Moguće je da možda privremeno uživate prijateljstvo, ali samo površno. Ta krajnja iskrenost namjere (bitna za zdrav trajni odnos) može jedino biti postignuta ako vi iskreno promijenite svoj stav prema Veda-ima i Veda Rišis-ima prihvatajući ih da su od Boga. Isto tako, mir će doći kada i Hindusi promijene svoj neprijateljski stav potvrđujući istinu našeg voljenog Časnog Poslanika (s.a.v.s.). Zapamtite, i dobro zapamtite, da je ovo jedini princip koji može uspostaviti iskreni mir između vas i Hindusa, i ovo je jedina voda koja može oprati sve zlobe koje su zagorčavale vaš odnos. Ako za ove dvije nacije, koje su tako dugo vremena razdvojene, konačno došao sudjeni čas da se ujedine, onda će Bog otvoriti njihova srca ka ovom cilju, kako je već otvorio naša srca ka istom.

Neophodno je, međutim, da vi tretirate Hinduse s iskrenošću i ljubaznošću, i da dopustite pristojnom ponašanju da bude vaša druga priroda. Uzdržite se svih onih mjera koje im mogu izazvati bol, izuzev onih koje su prema našoj vjeri obavezne. Isto tako, ako Hindusi iskreno prihvate prijedlog da potvrde istinitost našeg Časnog Poslanika (s.a.v.) i imaju vjeru u

njegovu istinu, onda ono što ostaje u vezi razdvajanja po pitanju krava može biti ostavljeno u stranu. Zapamtite, ako nam je odobreno da jedemo nešto, ne znači da mi moramo to da jedemo. Sve odobreno nije obavezno. Postoje mnoge stvari za koje znamo da su zakonite ali nije neophodno da ih praktikujemo. Tretirati Hinduse sa pristojnošću i ljubaznošću jedan je od važnijih Islamskih naredbi. Nije naredba koristiti svako pravo koje nam je dato. Ako radi postizanja viših ciljeva čovjek ne zahtijeva svoje pravo, to neće biti protivno duhu Božijeg zakona. Smatrati nešto zakonitim je jedno, a to isto koristiti je nešto drugo. Duh pobožnosti zahtijeva da se uzdržite od svega što je Bog zabranio. To zapravo zagovara put ka postizanju Njegove naklonosti i korištenje onoga što je On stvorio u srcu, i da tretiramo druge sa dobrotom i simpatijom, i da poštujemo sve Časne Poslanike i Vjerovjesnike od Boga, i da ih prihvatamo kao reformatore i ne pravimo razlikovanja među njima, i da služimo cijelom čovječanstvu bez obzira na vrstu; ovo je suština naše vjere. Kako mi ikada možemo biti u miru s ljudima koji, bez opravdanja i bez obzira na strah od Allaha, govore o našem Časnom Poslaniku Hadzreti Muhammedu (s.a.v.) s nepoštovanjem, i vrijeđaju ga i ne uzdržavaju se od upotrebe ružnog rječnika? Kako možemo imati mir s njima? Uistinu, ja izjavljujem da je moguće za da sklopimo mir sa zmijama hranjenim na otrovnome tlu, i vukovima iz divljine, ali ne s onima koji vrše divlje napade na našeg Časnog Poslanika koji nam je draži od naših života, naših majki i očeva. Neka nam Allah dž.š. dadne da umremo kao Muslimani. Mi ne želimo uraditi ništa na štetu naše vjere.

Ovdje, ja ne želim da osudjujem bilo koji određeni narod, niti namjeravam da povrijedim bilo čija osjećanja. Ali, s dubokim osjećanjem jada držim da Islam, budući da je religija mira, nikada nije napadao nijednog osnivača bilo koje religije. Časni Kur'an je objavljena knjiga koja postavlja temelje mira među narodima i objelodanjuje istinu svih Poslanika koji su pripadali različitim nacijama. Časni Kur'an je taj koji uživa posebno

svojstvo da nas uči da u odnosu prema Poslanicima cijelog svijeta:

Mi ne pravimo razliku ni između jednog od njih, i Njemu se

mi pokoravamo. (Sura Al-i Imran 85)

Ovo traži od svih Muslimana da izjave: Mi vjerujemo u sve Božije Poslanike koji su pripadali ovom svijetu i mi ne pravimo razlike među njima tako da odbacimo jednog, a prihvatamo druge.

Navedite jednu knjigu kao što je Časni Kur'an koja je tako posvećena procesu mira. Univerzalna korist poslana od Boga nije bila Kuranom ograničena bilo kojoj kući posebno. On priznaje Poslanike kuće Izraela, jednog i sve, bili oni Jakub, Isak, Musa, David ili Isa (Božiji rahmet na sve od njih). I on priznaje Poslanike drugih naroda, bez obzira da li su boravili u Indiji ili Perziji. Nijedan od njih nije označen kao bezbožnik ili varalica. Dapače, Kur’an jasno proklamuje da su se vjerovjesnici pojavili u svakom narodu i u svakom gradu, i postavili temelje mira među svim ljudima. Uzalud, ovaj Vjerovjesnik mira vredjan je i tretiran s prezirom od svih!

O moji dragi zemljaci! Ja nisam iznio ovaj stav da vas uvrijedim ili da na bilo koji način povrijedim vaša osjećanja. Sve što želim predložiti, u svoj poniznosti, je da oni koji su ružan govor o Poslanicima drugih vjera učinili svojom drugom prirodom, koji čak smatraju da je to sastavni dio njihove vjere (bez ikakvog opravdanja), vrše čin nedozvoljenog mješanja u tuđe poslove. Oni ne samo da griješe protiv Boga, nego su takođe krivi za sijanje sjemena nereda i neprijateljstva među ljudima. Sada mi odgovorite s rukom na srcu: ako neko vrijedja nečijeg oca, ili optuži nečiju majku za nečasni čin, neće li ovo biti jednako napadanju časti njegovog vlastitog oca? Ako bilo ko uzvrati sa sličnim uvredama, neće li biti prikladno reći da

zapravo optužba leži na osobi koja je to započela? U tom slučaju, on će lično biti napadač časti svojih roditelja.

Bog je, kroz Časni Kur'an, razvio uzvišeni i poštovani način ponašanja u zajednici. On savjetuje:

I nemojte grditi one koje oni pozivaju mimo Allaha, da ne

bi oni, iz neprijateljstva, grdili Allaha u neznanju. (Sure Al-An'am 109)

Sada uzmite u obzir da je ovo Kur'ansko učenje uprkos činjenici da on tretira idole kao predmete bez značaja. Ipak, Bog uči muslimane da se čak uzdrže od vrijeđanja idola i opominje ih da, umjesto toga, zauzmu stav blagog ubjeđivanja da ne bi oni (idolopoklonici) bili isprovocirani da zauzvrat, vrijedjaju Boga. Tada bi muslimani bili odgovorni za to vrijedjanje. Kakvo je to ponašanje ljudi koji vrijedjaju ime Časnog Poslanika Islama i govore o njemu s krajnjim nepoštovanjem, brutalno napadaju njegovu čast i potamnjuju njegov karakter bez mrlje. On je visoko poštovani Poslanik čije ime je čuvano s takvim strahopoštovanjem da kad se spomene visoki muslimanski kraljevi ustanu sa svojih prijestolja i naklone glave njegovim komandama. Oni smatraju čašću da se ubrajaju među najponiznije od njegovih sluga. Zar poštovanje koje on naredjuje nije Božija darežljivost? Oni koji se usuđuju vrijeđati onog koji je primio ovakav časni posao, zapravo se svađaju sa samim Bogom. Časni Poslanik Muhamed (s.a.v.) drži tako visoki status kod Boga da je Bog pokazao svijetu mnoga čuda kako bi dokazao njegovu istinitost. Nije li ovo djelo Njegove moćne ruke koja je pognula glave 200 miliona ljudi pred Muhamedovim pragom? Odobravamo da je svaki Poslanik imao mnoge nebeske znakove u svoju potporu ali bez premca znakovi pokazani u podršku Muhamedu nadjačavaju ih sve. Oni se i danas pojavljaju kao što su se pojavljivali u prošlosti.

Avaj, vi ne možete razumjeti jednostavni argumenat kao ovaj: kada je zemlja puna grijeha i kada postaje surova, i kada zloba, raskalašenost i neumjesnost teže na Božijoj skali više nego ispravna djela, onda Božija milost traži od Njega da pošalje jednoga od Svojih sluga da bi ispravio taj nered. Bolesti i zaraze traže izlječitelja. Od svih ljudi vi biste trebali biti u stanju da ovo razumijete bolje nego drugi. Vi smatrate da Veda nisu bili objavljeni u vrijeme kad je okean grijeha bio u bujici, nego da su umjesto toga objavljeni kada je spokoj bezgriješnosti prevladavao nad zemljom i morem. Da li vi onda smatrate neprihvatljivim da Poslanik treba da se pojavi kada poplava grijeha bjesni i naglo preplavlja svaku zemlju svijeta?

Nadam se da vi niste takve neznalice o činjenicama iz historije. Kada je Časni Poslanik (s.a.v.) svojim dolaskom dobio čast službe poslanstva, to doba je bilo zaronilo u apsolutni mrak, i nijedna ljudska radnja nije bila oslobođena mrlja grijeha i lažnih vjerovanja. Uglednik Dyanand piše u svojoj knjizi, Satyarath Parkash, da je čak u Arya-ismu, koji se ponosi svojim monoteističkim vjerovanjima, idolopoklonstvo zamijenilo klanjanje Bogu, a da je Vedik vjera postala krajnje iskrivljena.

Uzoriti Pfender, bijeli Evropski svećenik, takođe potvrđuje ove tvrdnje u svojoj knjizi Mizan-ul-Haq. On opaža da je u vrijeme nastanka Islama kršćanstvo postalo najiskrivljenija religija među svim drugim religijama. Raskalašeno i razuzuzdano ponašanje kršćana tog vremena su bili izvor srama i besčasti. Časni Kur'an, opravdavajući svoju objavu govori o istom u sljedećim ajetima:

Pokvarenost se proširila na zemlji i na moru.Sura Al-Rum (30:42)

Ovaj ajet podrazumijeva da nijedna nacija, bez obzira da li je u stanju neznanja ili sebe smatra mudrom, nije bila oslobođena pokvarenosti.

Na osnovu svih svjedočanstava ustanovljeno je da je čitavo čovječanstvo bilo zapalo u moralnu bijedu u doba Poslanika Muhammeda (s.a.v.), bilo da su potekli s istoka ili sa zapada, bilo oni koji pripadaju zemlji Arya ili oni koji su se zadržali u Arapskoj pustinji ili oni koji su nastanjivali ostrva. Nije bilo ni jednog među njima čiji je odnos prema Bogu bio bez mrlja. Zla djela zatrovala su cijelu zemlju. Zašto ne bi onda čovjek razboritog uma razumio ovu jednostavnu stvar zdravog razuma: da je to bilo pravo vrijeme i pravo doba, s aluzijom koju ljudski razum može prihvatiti, da je morao biti uzdignut izuzetno istaknuti Poslanik.

Što se tiče pitanja preobražaja koju je ovaj Poslanik donio svojim dolaskom, niko ne može odgovoriti kao što to može musliman, pozivajući se na dokaze velike reforme koju je donio Časni Poslanik Islama. Izvan je dometa Jevreja, Kršćana ili Aryan da odgovore na ovo pitanje s takvom preciznošću i uz takve neopozive dokaze.

Prvu fazu reformacije Časni Poslanik je započeo sa samim Arapima. Arapski poluotok je bio u tako beznadežnom stanju da je bilo teško njegove stanovnike nazvati ljudskim bićima. Recite neko zlo koje oni nisu provodili. Recite neki oblik idolopoklonstva koji nisu upražnjavali. Ukrasti i oteti bilo je svakodnevno, a bezrazložno ubistvo je bilo kao stati stopalom na mrava. Oni su ubijali nevinu djecu i otimali sve što im je pripadalo. Nije bila rijetkost za njih da svoje kćeri žive sahranjuju u zemlju. Oni su se ponosili svojim vanbračnim odnosima i hvalisali su se o tome u svojim pjesmama. Opijanje je među njima bilo tako normalno da nije bilo kuće bez podruma vina. Predvodili su cijeli svijet u kockanju. Zvjeri bi se postidile ako bi se poredile s njima, a zmije i vukovi bi bili poniženi ako bi se nazvali Arapima.

Kada je naš Poslanik (s.a.v.) ustao s rješenošću da ih promijeni i kad je odlučio da očisti njihova srca svom svojom duhovnom usredsredjenošću, oni su u kratkom vremenu pokazali nagle promjene prelaska iz zvijeri u ljudska bića, a onda iz

običnih ljudskih bića u kulturne ljude, a iz kulturnih ljudi postali su pobožnim i potpuno utonulim u ljubav prema Bogu. U ime te ljubavi podnosili su svaku moguću torturu kao da je njihov osjećaj za bol bio paralisan. Oni su bili izloženi izuzetnim patnjama različitih vrsta zlostavljanja, i bili su nemilosrdno bičevani. Bili su lišeni hrane i vode dok ne bi došli do ruba smrti, ali, u svakom iskušenju, oni su nastavljali ići naprijed. Mnogim od njih djeca su ubijana pred njihovim očima, a mnogi od njih su razapeti pred njihovom vlastitom djecom.

Jedinstvena odanost s kojom su oni polagali svoje živote bila je takva da sama pomisao na njih tjera suze na oči. Ako to nije Božija komanda i snaga duhovne uljudnosti Časnog Poslanika (s.a.v.) koji su djelovali kao magija čudo na njihova srca, šta bi drugo moglo biti to što ih je tako neodoljivo privuklo Islamu? Koja ih je magija transformisala i učinila da se naklone na pragu poniznog čovjeka koji je koračao ulicama Meke bez prijatelja, bez imetka, i bez moći? To je morala biti duhovna ruka koja ih je uzdigla iz tako velikih dubina do ovako vrtoglavih visina. Čak još više iznenađuje činjenica da su mnogi od njih bili oni koji su u prethodnom stanju odbijanja bili zakleti neprijatelji Časnog Poslanika (s.a.v.) i žedni njegove krvi. Ja ne vidim većeg čuda od ovoga da je neko tako bespomoćan, siromašan i bez pare kao on, mogao oprati njihova srca od svih mrlja neprijateljstva i mržnje, i privući ih sebi. Tako jako da su dobrovoljno odbacivali kraljevska odijela u Božije ime i u svojoj poniznosti prihvatali da budu oblačeni u dronjke.

Neki u svom neznanju optužuju Islam zbog izazivanja ratova radi širenja svoje poruke i sticanja pristalica po cijenu sablje. Oni izjavljuju da su ove pristalice bile prisiljene promijeniti svoju religiju pod prijetnjom sablje. Jao njima hiljadu puta! Oni su prešli svaku granicu u svojoj nepravednosti i svojim naporima da sakriju istinu. O, štete! Šta je to pogrešno u njima pa da se svojevoljno okreću od stvarnosti. Naš Časni Poslanik (s.a.v.) nije se pojavio u Arabiji kao monarh. Ne može se smatrati

da je on imao kraljevsku krv i moć, i da su se ljudi skupljali pod njegovom zastavom iz straha za svoje živote.

Pred nama je jednostavno ovo pitanje: kada je on krenuo u jedinstvenu duhovnu borbu za proglas Božijeg Jedinstva i utemeljenje istine svoje službe u stanju krajnje bespomoćnosti i siromaštva, gdje je bio taj mač koji je sijao strah u njihovim srcima i prisilio krotkog na pokornost? I da su oni odbili da vjeruju, ili da su ustrajali odbijati ga; od kojeg je kralja molio da mu za pomoć pošalje kontingent armije tako da su oni bili prisiljeni da ustupe?

O vi koji tražite istinu! Budite uvjereni da su sve ove laži proizvodi onih koji su zakleti neprijatelji Islama. Pogledajte historiju. Muhammed (s.a.v.) je bio isto ono siroče čiji je otac umro malo prije njegovog rođenja i čija je majka umrla ostavljajući njega iza sebe kao dijete od svega nekoliko godina. Dijete na koje je Bog spustio svoju ruku potpore i koje je bilo odhranjeno uz Njegovu brigu, bez bilo kakve druge zaštite. U toku ovih teških vremena, dok je bio siroče, čuvao je koze koje su pripadale drugima. Niko nije bio njegov pokrovitelj osim Boga. I čak do njegove dvadeset i pete godine niko od njegovih amidža nije bio voljan ponuditi mu ruku svoje kćerke za ženu jer je izgledalo da neće biti u stanju podmiriti čak ni osnovne kućne troškove. Štaviše, on je bio nepismen i nije bio obučen za neki zanat ili profesiju. Kad se približavao svojoj četrdesetoj godini, gle! Punim srcem se predao svome Gospodaru, Allahu dž.š.. Nekoliko kilometara od Meke postojala je pećina pod imenom Hira. To je bilo mjesto gdje se povlačio i skrivao od očiju ljudi, i uranjao u sjećanje na Boga. Jednoga dana, u toj istoj pećini, dok se molio u osamljenju, Bog mu je rekao: “Ljudi su okrenuli leđa Allahovom putu i zemlja je uprljana grijehom, pa Ja, Bog Svemogući imenujem tebe za Mog Poslanika i šaljem te Svijetu da opominješ ljude da se vrate svome Gospodaru prije nego što ih stigne Njegova kazna!”

Budući da je bio nepismen, časni Poslanik (s.a.v.) se uplašio od ove naredbe i zaklinjao Boga: “Ja ne znam kako se čita i piše.”

Onda je Bog ispunio njegove grudi sa svim sposobnostima i duhovnim znanjem, i osvijetlio njegovo srce. Uz blagoslov Njegove moći pročišćenja, ponizni i slabi su počeli ulaziti među one koji su ga slijedili. No, moćne vođe su sakupljale sve svoje snage da mu se svim sredstvima suprotstave. Oni su otišli čak dotle da su se urotili kako bi ga ubili. Mnogi muškarci i mnoge žene su iskusili bolnu smrt. Kao posljednja mjera koju su poduzeli bilo je da su opkolili kuću Časnog Poslanika (s.a.v.) s namjerom da ga ubiju. Ali, ko može da dotakne onog koga Bog štiti? Bog mu je objavio: “Odmah napusti ovaj grad, a Ja ću ostati s tobom na svakom koraku.”

U skladu s tim, on je napustio Meku i poveo Ebu Bekra (neka je mir Božiji s njima), i ostali su skriveni tri dana i tri noći u pećini Thaur. Neprijatelji su pokrenuli potjeru za njima i uz pomoć tragača došli su do pećine. Tragači su išli za njihovim stopama do ulaza u pećinu i rekli im: “Ovdje se trag završava, tražite ga u ovoj pećini. Ako ne bude ovdje nađen, onda mora da ga je nebo progutalo.”

Ko može ograničiti bezbrojna čuda Božijeg stvaranja? U jednoj noći Bog je pokazao svoju snagu da je pauk napravio svoju mrežu na ulazu u pećinu s kraja na kraj, a golub izgradio svoje gnijezdo na ulazu u pećinu, i čak izlegao jaja u njemu. Kada je tragač tražio od Mekanaca da uđu u pećinu, jedan stari čovjek ovako je odgovorio: “Ovaj tragač mora da je lud. Ja gledam ovu mrežu na ulazu pećine od vremena dok Muhammed nije još bio ni rođen.” Na ovo su se ljudi počeli razilaziti, i napustili su ideju da istražuju pećinu.

Poslije ovoga, Časni Poslanik (s.a.v.) je mirno otputovao i stigao u Medinu. Najveći broj stanovnika Medine ga je prihvatio, izazivajući kod ljudi iz Meke izljeve bijesa i jadikovki:” Naš plijen nam je izmakao iz ruku.”

Oni su onda postali preokupirani urotom da ubiju Časnog Poslanika (s.a.v.). Mala grupa među Mekancima koji su prihvatili Muhammeda (s.a.v.) takođe je napustila Meku, i migrirala u različite zemlje. Neki su našli sklonište kod Abesinijskog Kralja (Etopija). Neki su, međutim, ostali u Meki pošto nisu imali odgovarajućih sredstava za taj put; oni su bili mučeni do krajnosti. U Časnom Kur'anu se spominje kako su dan i noć jadikovali i oplakivali Bogu.

Okrutnost bezbožnika iz redova Kurejš prešla je sve granice. Počeli su ubijajti bespomoćne, siromašne žene i siročad. Otišli su tako daleko da su neke žene ubijali s takvom okrutnošću da su vezivali njihove noge za različite kamile i onda su tjerali kamile u suprotnim pravcima. Tako su ove umirale rastrgnute na dvoje.

Kada su zlodjela ovih nemilosrdnih bezbožnika dostigla ovaj stepen, Bog, koji se okrenuo svojim slugama sa milošću, objavio je Svome Vjerovjesniku: “Preklinjanje ožalošćenih je stiglo do Mene. Zato im danas dozvoljavam da ustanu protiv svojih progonitelja i zapamtite da će ljudi koji svoju sablju podižu protiv nedužnih uništiti sebe tom sabljom. Zato ne činite zlodjela jer Bog ne voli one koji čine zlodjela.”

Ovo je duh i suština Islamskog džihada koji je bio tako zlobno i pogrešno predstavljen. Bog je zaista strpljiv, ali kada zlodjela ljudi pređu svaku granicu, On ne dozvoljava da zločinci prođu nekažnjeno. Tada On Lično stvara uslove koji rezultiraju njihovim uništenjem. Ja ne znam kako i odakle su naši protivnici čuli da se Islam širio snagom sablje. Bog u Časnom Kur'anu objavljuje da nema prisile u Islamu:

Nema prisile u vjeri. Sura Al-Bakara (2:257)

Ko je komandovao upotrebom sile, i koja vrsta prisile je bila njima dostupna? I u drugu ruku, ovakvi ljudi koji su prisiljeni da promjene vjeru ne pokazuju posvećenost i kvalitet vjerovanja, da su se bez finansijske nadoknade i uprkos tome što ih je bilo jedva nekoliko stotina usudili suprotstaviti mnogo

brojnijoj armiji. Kada je istih nekoliko stotina dostiglo broj od hiljadu oni su nekako stekli snagu da pobijede neprijatelje koji su brojali stotine hiljada. Oni su spremno nudili svoje živote za odbranu svoje vjere, da budu zaklani kao ovce ili koze. Oni su svojom vlastitom krvlju ovjerili svjedočenje istinitosti Islama. Povrh toga, postali su tako privrženi zadatku širenja Božijeg Jedinstva da su dobrovoljno prihvatali sve vrste tegoba, poput asketa su prelazili pustinje Afrike da bi proširili poruku Islama, i da bi njihovo blagoslovljeno učenje urodilo plodovima istine. Ovako su uspjeli preobratiti desetine miliona Kineza na Islam. Onda su ušli u Indiju u stilu derviša, obučeni u galabije, i uspjeli su mnoge iz Arya vjere preobratiti na Islam. Čak su dostigli do granica Evrope i donijeli glasnu i jasnu poruku: “Niko osim Allaha nije vrjedan da mu se klanjamo!”

Možete li onda posve iskreno tvrditi da su ovo zaista bili plodovi sablje Islama, da su im srca ostala nevjernička dok su samo jezikom propovjedali vjeru. Ne! To je djelo onih čija su srca bila ispunjena svjetlošću vjere. Ništa osim Boga nije bilo u njihovim srcima.

Sada ćemo skrenuti vašu pažnju proučavanju islamskog učenja i njegove prave prirode. Treba imati jasno na umu da je predominantni cilj Islamskog učenja uspostavljanje Jedinstva i veličine Boga na zemlji, da se potpuno izbriše idolopoklonstvo, i da se sve vrste razbacanih vjera okupe oko jednog kruga vjere i okrenu se u jedan narod.

Religije koje su se pojavile prije Islama bile su ograničene na reformaciju njihovih vlastitih naroda; šta god su oni činili za moralno uzdizanje bilo je usmjereno samo za dobrobit njihovog vlastitog naroda. Ovo je razlog zašto je Isa a.s. nedvosmisleno priznao da je njegovo učenje bilo samo za Kuću Israela. Zabilježeno je da kada je neka žena, koja nije pripadala Izraelcima ponizno preklinjala Isusa da joj pokaže "put", on je odbio njenu molbu. Nesretna je žena otišla čak dotle da je cvilila kao pas ne bi li izazvala sažaljenje, moleći uputu. On je ponovo odbio njenu molbu na temelju toga da je on bio poslat samo za stada Kuće Izraela. Konačno je bila ušutkana. Ali naš Poslanik (s.a.v.) nigdje nije nagovijestio da je on poslat samo za Arape. Suprotno tome Časni Kur'an mu je zapovjedio da:

“Reci: "O ljudi! Uistinu sam ja Vjerovjesnik od Allaha svima vama.” Sure Al-A'raf (7:159)

Treba da zapamtite da nije bila greška Isa-ova (a.s.) što je dao onako odsječen odgovor onoj ženi. Tada još nije bilo došlo vrijeme za univerzalno učenje. Ovo je bilo učenje koje je Bog povjerio Isa-u (a.s.): ” Ti si posebno poslan za Kuću Izraela. Tebe se ne tiču drugi.”

Dakle, kao što sam već napomenuo, Isa-ovo (Isusovo) učenje je bilo upućeno samo za Židove. U Tevratu je naglašeno:

oko za oko, zub za zub (Deut.19:21)Jedini razlog ovog učenja bilo je da se medju Jevrejima

uspostavi osjećaj pravde i da ih se spriječi da ne vrše zlodjela ili pretjerivanja. Ovo je bilo neophodno jer nakon 400 godina provedenih u ropstvu, okrutnost i bezobzir su postali njihova druga priroda. Dakle, duboka mudrost Božija tako je planirala kako bi se suzbila prenaglašenost njihove prirode okrutnosti i osvete, te je zato ovo učenje oprosta i ljubavi bilo visoko naglašeno do istog stepena. Zato je moralno učenje koje stoji u Jevanđelju posebno naglašeno za Jevreje, a ne za čitav svijet pošto se Isus-a nisu ticali drugi narodi.

Učenje koje je Isa (a.s.) donio nije samo imalo taj nedostatak što se nije odnosilo na cijelo čovječanstvo, nego je imalo i drugi nedostatak. Pošto Tevrat pretjerano naglašava osvetu gotovo do krajnosti, Jevanđenje je, u drugu ruku, otišlo u drugu krajnost, što se tiče učenja oprosta. Obje ove knjige nisu u stanju da u središte stave sve moguće grane ljudske prirode. Što se tiče Tevrata, on ostaje koncentrisan na jednu granu dok se Jevanđenje isključivo pridržava druge. Oba učenja nemaju uravnoteženosti. Jasno je da kažnjavanje nije prikladno u svakoj prilici niti je u skladu s principima pravde. Isto tako, opraštati i zažmiriti na greške protivno je duhu ljudskog uzdizanja. U pogledu ovoga, Časni Kur'an se ne slaže u potpunosti ni s jednim nego, umjesto toga, predlaže sljedeće:

“Na nepravdu se može uzvratiti istom mjerom, a one koji oproste i njihov oprost dovede do reforme, njihova nagrada je

kod Allaha.” (Sure Al – Shura 41)Tako, neka uvreda može jedino biti osvećena do mjere u

kojoj je primljena. Ali ko više voli da oprašta, prema učenje Jevanđelija, onda je to opraštanje jedino dozvoljeno kada se očekuje od osobe kojoj je oprošteno da se mijenja tako da krajnji rezultat bude pozitivan i uspješan, a da se čitav događaj završi dobro. U suprotnom, uobičajeno učenje ostaje isto kao u Tevratu.

Poruka Mira

“Poruka Mira” je posljednja knjiga koju je Obećani Mesiah napisao kao posljednju poruku ne samo svojim sunarodnicima nego ona važi i za sve ostale ljude na ovoj planeti pogotovu ondje gdje žive kao komšije i sunarodnici s ljudima drugih vjera i ubjeđenja. Obećani Mesiah je bio Hazrat Mirza Ghulam Ahmad a.s. koji je osnivač Ahmadija Muslimanskog Džemata, najdinamičnije sile unutar golemog islamskog svijeta. On je živio u Indiji i ova poruka je prvo upućena njegovom narodu. Ta zemlja je poznata kao mjesto gdje žive mnogi narodi i mnoge religije. Ti narodi vijekovima tu žive zajedno i dijele istu sudbinu koja zadesi njihovu zajedničku domovinu. Tako da je ova poruka od životne važnosti za sve narode, prije svega tamo gdje žive više naroda i gdje se isprepliće više vjera.

Message of Peace(Paigham-e-Sulah)

Bosnian translation

Message of peace is the last written work of Hadhrat Mirza Ghulam Ahmad, Promised Messiah a.s. It was completed on 25th

May 1908 – just a day before his demise. The citizens of Lahore were the primary audience for this address; however its subject matter is in no way confined to the people of Lahore alone but is of vital importance to the entire population of the Indian sub-continent. As such it is also beneficial for all countries which host multiple religions.

ISSBN 3-932244-08-7 1 11 3