IZABRANA    DJELA    JOŽE    HORVATA

Urednici ĐURĐA MAČKOV1Ć Akademik MIROSLAV Š1CEL

JOZA HORVAT

BESA

Brodski dnevnik

RENATI

Od sviju droga more je najopojnije!« Tko je to kazao, Ti ili ja? Ne sjećam se više, ali točno znam

mjesto gdje je ta misao prvi put izgovorena. Na zapadnoj obali Sumatre, jedne večeri kad smo

sjedili na palubi Bese i u zalazu sunca promatrali otočić Engano u beskrajnom preljevu bakrenih i

zlatnih boja. Tada! Možeš li mi reći od kada ta spoznaja živi u nama?

Nešto kao predgovor, ili: IZ DNEVNIKA LUCKASTE OBITEljl

TRAŽI SE NAJLJEPŠE MJESTO NA JADRANU.

Pula, 1959. Gospodin Franz Hessler živi na Rajni u Saveznoj Republici Njemačkoj a doputovao je

ovamo da vidi Skitnicu. Za njegov sam je dolazak malko dotjerao, kao što je red da se dotjera

udavača kad joj prosac dolazi u kuću. Nešto boje po oplati, nešto laka po jarbolu i eto je - blista

mladenka u svadbenom ruhu, usidrena u »Ribarskoj kolibi«.

Gospodinu Hessleru blizu je četrdeset. Ne pije, ne puši... Bezrazložno svaki čas skida naočale i

stavlja ih opet na lijep i pravilan nos. Pošto je temeljito razgledao brod, upita kao usput:

- Dužina...?

- Jedanaest, osamdeset. Širina: tri metra i deset.

- Građena?

- Pedeset treće na četvrtu. Oplata od slavonske hrastovine, paluba od crnogorske omorike. Motor

»Conventv Victor«, deset HP. Gazi dva metra i dvadeset.

- Kako jedri?

- Izvrsno! Maestral, jugo ili bura, na moru je kao patka! Nasmiješio se pomalo podrugljivo:

- Zašto je onda prodajete...? Odgovorio sam spremno:

- Živjeti u Zagrebu a imati brod na Jadranu, ne ide. Brod je kao i žena: nije li uza te, nije tvoja!

Gospodin Hessler lutao je pogledom. More - tamnoplava livada okružena zelenim brežuljcima. Tihi

žubor valova. Fićuk sirene.

- Pet milijuna.

Gospodin Hessler počeo je iznenada teško disati. Ipak se dočepao zraka:

- Pet milijuna...? To je mnogo, to je velik novac! Koliki je novac pet milijuna, znam i bez njega.

- A tri milijuna...? - upita iznenada i kradomice me pogleda ispod oka kao što mačka pogleda miša

prije skoka.

Odgovorio sam nevoljko:

- Ne gubite vrijeme, gospodine Hessler. Ja nisam trgovac... Dan se primicao kraju. S pučine su

pridolazile ribarice, čamci, jedrilice. Razmišljam: eto rijetke zgode da se riješim broda! Bilo bi mudro

makar malo spustiti cijenu, makar simbolično izići mu u susret. I baš kad sam to htio, javi se

Nijemac:

- Imam prijedlog: krenimo osam dana na krstarenje. Plaćam sve troškove, želim posve upoznati i

provjeriti brod.

Kupac na to ima pravo. Uzeo sam još jednog mornara i krenusmo. Cres, Lošinj, Rab, Krk... Meni se

pružila dobra prilika da još jednom razgledam obalu i da napokon odaberem mjesto gdje ću

sagraditi kuću kad prodam brod. Godinama krstarim i jedrim Jadranom, poznam ga izvrsno, zašto

ne bih sagradio kuću na najljepšem mjestu!

Nevjerojatno, ali je tako: na krstarenju s gospodinom Hessle-rom gotovo sam svaki dan otkrivao

jedno ili dva mjesta za koja sam u tom času vjerovao, i bio bih se spreman zakleti da je to najljepše

mjesto na Jadranu!

Po povratku brod smo ponovno usidrili u »Ribarskoj kolibi«. Spremili smo jedra i očistili palubu.

Popili smo kavu. Napokon se javi moj suputnik:

- Dajem pet milijuna, kupujem brod!

Bilo je to kao grom iz vedra neba! Eto, pristaje! Nasmiješio sam se i odgovorio mirno:

- Hvala, gospodine, ali... ja više ne prodajem brod! Nije vjerovao.

- Kako ste kazali...? Vi ne prodajete brod...?!

- Ne. Želio bih da me razumijete... U tih osam dana što smo bili na moru vi ste našli ono što ste

željeli: relativno jeftin, siguran i dobar iedrpniak. Ja sam za sebe tražio iedno jedino, ali divno

mjestance gdje bih sagradio kuću kad prodam brod.

Gospodin Hessler upita s nevjericom:

- Zar ga niste našli...?

- Jesam... kako da ne! Samo... na žalost... nisam našao jedno, nego sedam divnih mjestanca, a ipak,

priznat ćete, ne mogu imati sedam kuća na moru! Došao sam do spoznaje da najljepšeg mjesta na

Jadranu nema. Sagradim li kuću u Lošinju, žalit ću za Hvarom. Zadar, arhipelag Kornata, Lastovo,

Mljet... Ne, ne! Najljepše »mjesto« na Jadranu je brod, to jest kuća koja plovi, kuća koja seli iz jedne

uvale u drugu i onima koji u njoj žive omogućuje da neprestano otkrivaju »najljepše« mjesto. Zbog

toga Skitnica nije više na prodaju.

Gospodin je Hessler jučer napustio Pulu. Zajedno smo ručali u »Rivieri« i rastali se kao prijatelji.

Ostatak dana proveo sam u gradu, sretan i presretan što sam odolio napasti. Telefonirao sam

Renati u Zagreb da što prije dođe i dovede naše sinove, Miću i Marka.

Kad sam se navečer vratio na »Ribarsku kolibu« nisam mogao vjerovati svojim očima: Skitnica

samo što nije potonula! Iz neobjašnjivih razloga - a to je već drugi put u njezinoj povijesti - poželjela

je morske vode, otvorila negdje oplatu i napila se do mile volje! Sve je plivalo! Stigao sam u

posljednji čas da crpkom izbacujem vodu. Kad sam je ispraznio, prošla je ponoć. Legao sam

slomljen, iznemogao.

Možda sam ipak trebao prodati taj prokleti brod!

KAKO SMO DIVAN PROVELI DAN...!

Šumovita uvala Torkul na otoku Krku. Pustoš, nigdje nikoga osim Skitnice usidrene u dnu uvale.

Sinoć je Renata pripremila »brudet«. Dakako, sa žgancima. Bio sam dežurni u kuhinji i da uvečer ne

bih prao posuđe, pobacao sam sve u more: i tanjure, i čaše, i lonce, i poklopce. Naravno, uz obalu, u

plićak.

Jutros, u svitanje, skupljao sam posuđe. Najednom opazim mrkača (hobotnicu) kako se udobno

smjestio u loncu u kojem su se iučer kuhali žganci! Priđem oprezno da ne uznemirim gosta.

Podignem lonac s lovinom i odnesem ga slavodobitno u brodsku kuhinju, Renati... na daljnji

postupak.

Dan je prošao kao svaki drugi na našoj plovidbi, bez osobitih uzbuđenja. Nakon doručka, dok sam

čistio i sušio mreže, Renata je odšetala do razvalina neke kućice na rtu i tu se odmarala u borovoj

šumi punoj češera i cvrčaka. Odatle se pruža lijep vidik na Cres, Plavnik, Rab... Već smo odavna

zaključili da je to baš ono pravo mjesto na kojem bismo jednoga dana trebali sagraditi naš novi

dom...

Nešto prije objeda Marko je s podvodnom puškom pretraživao uvalu. Vratio se sa stručkom

ljubičasto obojenih bodlja morskog ježa u lijevom koljenu.

Mićo se nakon objeda htio okupati. Odlučio je skočiti s vrha kabine preko brodske ograde naglavce

u more. Izveo je to sjajno... samo je prije toga zaboravio provjeriti gdje se nalazi naš mali, pomoćni

čamac!

Potrošili smo sav jod i zavoje koje smo imali u brodskoj ljekarni. Na sreću, čamcu se ništa nije

dogodilo.

Uvečer su sinovi zapalili kriješ na starom, napuštenom molu.

VIDI, SINE, MIČU LI SE GRANE...?

Porozine, otok Cres. Na Skitnici uz nas je još Josip Bonifačić, nama dragi gost, brodograditelj koji je

također sudjelovao u gradnji našeg broda. Nizak, crnomanjast, temeljit i čvrst, Osip - kako smo ga

odmila zvali - volio je sve što pravi ljudi s mora vole: jedra, karte, vino, ribu i pjesmu. U ribarenju

proveli smo do podne, a nakon objeda udario neverin i odmah za njim, kao što je red, okrenula

bura, na radost Renati. Uvečer, kad legne, ona ponajviše voli kad joj iznad glave, na jarbolu, između

pripona vjetar izvodi preludij za harfu, fagot, tri oboe i sedam bofora.

U sumrak uplovila su u lučicu još dva ribarska broda, sklonivši se pred burom. Do ponoći smo pili,

do svitanja kunjali, u zoru trgnuli travaricu i popili kavu.

- Osip... hoćemo li?

Slegao je ramenima kao da veli: »A što bismo drugo!« Zadovoljio se upitom:

- U Cres.

Kimnuo je glavom i dao se na posao. Kao usput primijeti:

- Skratit ćemo jedra. Dvije ruke.

Videći da namjeravamo isploviti, ribari se skupe oko nas.

- Ma, jeste li ludi?! Zar ne vidite na vrhu brijega kako se miču grane? Bura forciva, što je vama,

ljudi...?!

Isplovili smo. Uskoro vjetar poduhvati Skitnicu, polegne je na desni bok. Po palubi zašumi voda. Na

pučini nigdje nikoga! Ne mari. Skratili smo jedra, ništa nam se ne može dogoditi...

Nismo dugo uživali. Najednom nas trgne oštar, reski prasak. U tren oka bude nam jasno: puknuo je

»patarac«, puknulo je čelično uže debljine deset milimetara koje učvršćuje jarbol. Uzbuna! Okreći

brod u vjetar dok se jarbol nije slomio, pali motor koji nikad ne možeš upaliti kad je to najpotrebnije,

potraži pogodne konope, drži, povuci, potegni...!

Jedva jedvice spojili smo ponovno dva kraja čeličnog užeta. Nastavili smo put. Muk. Da prekine

šutnju, javi se Osip:

- Sva je sreća što smo skratili jedra!

Sto smo dalje plovili, bura je postajala sve žešća. Kao bijesna kuja spuštala se niz padine Cresa,

zavijala, škljocala gubicom, bijelom pjenom pokrila pučinu. Kad smo otvorili Veliki Bok ispod

Predošćice, Mićo najednom pokaže rukom prema obali i poviče:

- Tata!

Svrnuli smo poglede. Priznajem, protrnuo sam. Dim: Nama u susret vjetar je nosio magličast oblak

vodene prašine. I dok sam, uznemiren, razmišljao kako će Skitnica podnijeti još i taj udar, Osip, koji

je u taj čas bio za kormilom, vikao je sam sebi:

- Poja...! Poja...!!

Popustio je Škotu da jedra pod što povoljnijim kutom prime udar vjetra. Sve je bilo uzaludno. Reful

je dohvatio Skitnicu, zdrmao je, potresao, polegao je dok je »dim« prekrio brod, rezak zvuk, kao

udar biča, raspori jedro u cijeloj širini. Komadići platna sablasno su se batrgali i tukli na vjetru koji je

neumoljivo uništavao ostatke jedra.

Izmučeni, prestrašeni, mokri i prozebli dovukli smo se ipak do sidrišta Cresa. Tri dana nakon toga

Renata je zakrpala jedra, hura ip nnnu^tila i rpfvrtnp dana osvanulo ie divno iutro.

Dižemo sidro, krećemo dalje. I dok Osip i Marko već slažu konope na palubi Skitnice, sjetim se

Porozine i velim Mići: - Vidi, sine, ne miču li se grane na vrhu brijega...?!

MOŽE LI »SKITNICA« POSTATI »S ITNICA«?

Jadran, 1960. Baš smo se lijepo ugnijezdili ispod borove šumice u slikovitoj lučici Osora. Popodne

prijeći ćemo prolaz koji dijeli Cres od Lošinja.

Stigli smo pred prolaz baš kad je pristao putnički brod. Iskrcalo se dosta putnika, kako to ljeti biva.

Među onima koji su se iskrcali prepoznao sam nekoliko svojih prijatelja. Kako su i oni namjeravali u

Nerezine, pozvao sam ih na Skitnicu. Prijatelji su zatim pozvali svoje prijatelje, a oni opet svoje

znance... Za nekoliko minuta skupilo se sedamnaest »putnika«, muškaraca, žena i djece. Kovčezi,

sanduci, bicikli, neki kavez u kojemu kokodaču kokoši, ni pedlja palube koji bi bio slobodan. Cirkus!

Ne mari. Od Osora do Nerezina svega su dvije milje!

Čekao sam povoljnu struju da uđem u prolaz. Prije negoli se otvori pokretni most poslao sam Miču

pitati čuvara kolika je visina dalekovoda koji na tom mjestu spaja oba otoka. Čuvar je odgovorio da

visina žice nije nikad ispod sedamnaest metara. U redu. Jarbol Skitnice, mjeren od vodene linije,

visok je oko petnaest metara.

Kad se most otvorio, krenusmo. Bio sam za kormilom. Dođos-mo do sredine prolaza, kadli

primijetim da me kormilo ne sluša. Krma Skitnice šetala je čas lijevo, čas desno, brod se zaustavio!

U prvi sam mah mislio da smo kobilicom »poljubili« dno. Netko me upozori da pogledam vrh jarbola.

Problijedio sam. Frcaju iskre. Čelična kapa na vrhu jarbola zapela je za električni dalekovod. Vitki

jarbol Skitnice svijao se sve više. Snažna struja potiskuje brod naprijed, dalekovod ne da. Nesreća je

neizbježiva: ili će puknuti dalekovod, ili će se jarbol slomiti. Panika. Netko već skače u more. Vika,

cika, dreka, metež. Sve je na rubu katastrofe.

Promatram jarbol. Sve više sagiba svoju ponosnu glavu, a žica, nabijena smrtonosnim naponom,

klizi polako prema vrhu. Sad je već savijen kao luk. Hoće li izdržati? Polako, polako klizi žica

dalekovoda, još jedan trzaj... i jarbol je slobodan! Za nekoliko minuta.

Sve to ipak nije prošlo bez oštećenja. Krma je broda dvaput udarila u betonski zid prolaza i tom

zgodom, slučajno, s napisa imena broda otrglo se slovo »K«. Tako smo u Nerezine uplovili kao S

ITNICA! Ne mari. To je uistinu sitnica prema katastrofi koja je bila na pomolu.

Većina »putnika« šutke i bez pozdrava napustila je brod...

PISMO.

Dubrovnik, 26. VII. 1961. Draga Renata, ležim na palubi »Skitnice« usidrene u jedriličarskom klubu

»Orsan« u Gružu. Ležim slomljen, fizički i nervno iscrpljen, s brojnim ranama i opekotinama na ruci,

do očajanja snužden i nesretan. Sve moje misli zaokuplja sada samo jedna misao: riješiti se što prije

toga prokletog broda ijednom zauvijek prekinuti sve niti koje me vežu uz more. Dođu časovi kada

bih najradije potopio »Skitnicu«, samo da je više ne vidim i ne brinem o njoj. Ako još koji dan

ostanem sam, ako uskoro ne dođete Ti i djeca, skupit ću svoje prnje, napustiti brod i darovati ga

prvom prolazniku koji ga bude htio uzeti.

Sto se dogodilo? Pitaj radije što se o p e t dogodilo? Zar smo i jedne godine plovili a da se n e š t o

nije dogodilo?

Slušaj: dok sam čekao Tebe tu na sidrištu, pristupe mi dva Amerikanca, jahtmena, i zamole da

nekoliko sati popodne jedrimo zajedno. Pristao sam. Bili smo kod otočića Bobare, pod punim

jedrom, kad mi je pukla transmisija kormila. Motor u kvaru. Uz goleme napore uspio sam da se brod

ne razbije u Bobaru. Nekako sam uredio kormilo i u sumrak se dovukao do Cavtata te bacio sidro.

Amerikanci su pokupili svoje torbice i zahvalili na »uzbudljivom« jedrenju. Uzeli su auto i pola sata

nakon toga već su bili u Dubrovniku pod tušem u svom hotelu.

Ostao sam sam. Prva mi je misao bila što solidnije popraviti kormilo, no nedostajale su mi »žabice« i

potreban alat. Sav iznemogao, legao sam oko 22 sata, bez večere. Niti sam imao volje, niti snage

da pripremim jelo.

Oko ponoći probudi me fijuk vjetra i šum uznemirena mora. Istrčao sam na palubu. Nevrijeme! Sa

sjeverozapada jurili su olujni oblaci. Motor ne mogu upaliti, kormilo mi je »ranjeno«, sam sam na

brodu. Eto još jedne zgode da izgubim brod! Na brzinu sam izvlačio konope i rezervno sidro. U

mračnoj i olujnoj noći, u našemi još vući za sobom konop! Kakve muke! Ipak sam uspio tridesetak

metara odvesti čamac od broda, a onda me poduhvatio jedan val -i to baš u času kad sam se

pripremao da izbacim sidro - okrenuo čamac i ja sam se našao kao štakor u vodi, zajedno sa sidrom

i konopom...! Znaš dobro kako ja plivam... Bio sam siguran da se neću izvući. Na sreću, čamac je

izronio posve blizu mene, dočepao sam se čamca, i to me spasilo. Malo zatim ležao sam na palubi

»Skitnice« mokar, uznemiren, iscrpljen, tužan i uplašen, kao izgubljen pas kad se zimi usred rijeke

nađe na santi leda!

Do jutra nisam oka sklopio čekajući hoće li sidro zaorati, hoće li vezovi popustiti, hoće li mi se Triton

napokon smilovati da skinem s vrata tu prokletu omču koja se zove: jedrilica, jedrenjak, jahta, brod!

Pred svitanje nevrijeme popusti, a ujutro je svanuo divan dan i, kako to obično biva, sve je izgledalo

kao da se ništa nije dogodilo! Cio sam dan izgubio da pronađem čovjeka koji bi mi mogao popraviti

motor. Napokon doznam gdje stanuje »mlad, ali nadasve vrstan brodski mehaničar«. Stigao je

uvečer. U ponoć je motor proradio! Pitam mehaničara što je bilo motoru, a on veli: - Mušice...! - i uz

tajanstven smiješak briše znoj s čela. Sretan, ponudio sam majstoru večeru, rakiju, vino, cigarete,

voće, i, dakako, platio mu više nego što je tražio. Za vrijeme jela, negdje oko jedan sat po ponoći,

upita: - Kad odlazite? - Rekao sam mu da idem rano ujutro, a on se odmah odluči i veli: - Ako me

primite, idem s vama. Baš moram u Dubrovnik!

Kako ga ne bih primio. Od srca!

Isplovili smo u svitanje. Motor je radio besprijekorno. Vjetar na pučini uskoro okrene na buru i ja

skratim jedro. Na sreću! Iz unutrašnjosti »Skitnice« najednom se pojavi plavičasta maglica... Dim!

Zamolio sam svoga suputnika da vidi što se to zbiva, no on se uskoro vrati i veli: - Ništa...! To još

nije posve izgorjelo ulje koje se jučer slijevalo po motoru.

Smirim se. Valjda »nadasve vrstan brodski mehaničar« zna što govori. I pustio sam neka to ulje

posve izgori, ali dima je bilo sve više. Pošaljem ga ponovno dolje. Sada se zadržao nešto dulje, a

kad se vratio, slavodobitno je otkrio: - Jedna mala daščica od poklopca motora počela je

nagorijevati. To sam uklonio i sad možemo ploviti

Bez briga nikad nisam plovio na svome brodu, pa neću ni sada. I zaista, tek što je »vrstan momak«

sjeo pokraj mene, iz unutrašnjosti broda sukne gust oblak dima takvom silinom da više nije moglo

biti nikakve sumnje: požar na brodu!

U trenu ugasim motor, ostavim kormilo i jurnem u kabinu. Gusti oblaci dima sukljali su iz krme.

Gušeći se, bacim se pokraj motora na lijevi krmeni krevet, razbacam posteljinu, dignem madrace i

drvene podloške. Hoću li izdržati da se ne ugušim? U dubini krme, u dimu, kao sunce u magli

opazim žarište. Golim rukama zgrabio sam nešto što je gorjelo i pojurio na palubu da to bacim u

more. Vratio sam se i ponovno iznio nešto goruće, a »nadasve vrstan momak« tek se tada sjeti da

napuni i da mi doda vedro... jedno, drugo, treće... i opasnosti više nije bilo.

Sto se dogodilo? Ja sam kriv. Kad mi je s Amerikancima pukla transmisija, požurio sam u potpalublje

da rukom ispravim sektor kormila. U žurbi sam neopazice bacio jastuk s krmenog ležaja na ispušnu

cijev motora, tu se zatim našao pojas za spašavanje, neka odbačena krpa natopljena uljem od

motora, sve se to zapalilo, dok na kraju plamen nije zahvatio i drvenu bočnu stranicu krmenog

ležaja.

Kao što znaš, naš brod nije osiguran. Odakle nam novac još i za to! Dakle, kad se sve smirilo, da

isperem grlo povukao sam rakiju, a moj je suputnik upalio motor i mi nastavili put. Tek kad sam sjeo

za kormilo osjetio sam opekotine i na ruci i primijetio rane. Čovjek je zaista neobičan stvor: toliko

sam puta poželio da izgubim brod, a kad taj isti brod dođe u opasnost, spašavam ga uz cijenu

vlastita života!

Kod otočića Dakse, pred ulazom u Mala vrata, pukla mi je opet transmisija. Nisam se više

uzbuđivao. Otupio sam. Jedan me motorni čamac dovukao do »Orsana« i tu sam bacio sidro. Vrstan

se momak iskrcao, ostao sam opet sam. Najednom me obuzela tolika tuga da sam gotovo zaplakao.

Čemu sve te patnje, čemu svi ti napori? Zar za ono malo sreće što čovjeku ponekad donesu jedra?

Ta je radost suviše skupa.

Ne, ja nisam čovjek mora, ja nisam za brod!

Dvije noći nisam oka sklopio. Nisam ni ušao u kabinu. Spustio sam se na palubu i potonuo u san.

Probudilo me nemilosrdno sunce. Sad promatram kako promiču

hrndmii i rn?miš.linm   T^nrrniclinnj n tnmp Hn nrndnm hmJ  Unlio Annas nego sutra. Zavolio sam

more, pokušao sam mu se predati, ali ne ide. Traži previše žrtava. Nije mi žao broda. Zao mi je što

prodajući brod lišavam sebe zauvijek jedne iluzije koja se zove: more! A brod ću prodati, moram ga

prodati! Požuri k meni. Pozdrav i poljubac,

Joža

DO VIĐENJA, U PAKLU ILI RAJU...! Dubrovnik, 2. VIII. 1961. Primio sam odgovor od Renate. Umjesto

pisma priložila mi je pjesmu Endrea Adyja. Evo toga »pisma«, evo te pjesme i na kraju nekoliko

njezinih riječi:

PRODAJE SE LAĐA...

Prodaje se lađa,

S poderanim jedrima na jarbolu svom I sa svakojakim, svakojakim zlom.

Prodaje se lađa,

Opet bi letjela kad bi se popravila Samo je svom slomljenom gazdi dojadila.

Prodaje se lađa,

U svoje vrijeme bila je to ljepota Odvesti je na more ni sad nije sramota.

Prodaje se lađa,

Poslije tisuću bura nije više nova Al vidjela je tisuću svjetova.

Prodaje se lađa,

Dostojan tko je si>ete propasti,

Nek u nju uskoči da potraži slasti.

Prodaje se lađa,

Traži novog gazdu, da bude veseliji, Put da je začaran i ljepši i smjeliji.

Prodaje se lađa,

Skupa je, nek dođe tko je smije slijediti,

P.S.

Umišljam sebi da sam smjela i doći ću. Dovest ću i sinove. Do viđenja, u paklu ili raju, kako god

hoćeš.

Voli te R.

JE LI TRENUTAK SREĆE DOVOLJAN DA ČOVJEK BUDE SRETAN...?

Rijeka, 5. I. 1963. Jučer sam potpisao ugovor s poduzećem »Brodomaterijal« iz Rijeke o prodaji

Skitnice. Kupac je neki Talijan iz Trsta, koga zapravo ni vidio nisam. U mojoj odsutnosti pregledao je

brod i pristao na cijenu. Platit ću proviziju čovjeku koji mi je našao kupca - i nije mi žao. Zao mi je

što ću također platiti određeni postotak drugovima u »Brodomaterijalu« koji također kupca vidjeli

nisu. Po našim zakonima, makar je brodić moj, nemam ga pravo izravno prodati strancu. To mora

učiniti neko poduzeće, u ovom slučaju »Brodomaterijal«, kako bi se izbjegle zloupotrebe. Kakve

zloupotrebe, čije... ne znam.

No to su sitnice. Bitna je činjenica da sam se zauvijek riješio Skitnice, toga »prokletog« broda. Sada,

kad je daleko od mene, kad više nije moj i na prodaju, otkrit ću neke njegove tajne: bio je to

zapravo čudan brod! Još u toku gradnje propalo je brodogradilište na čijem se navozu nalazio.

Stajao me tri puta više negoli su predračuni predviđali. Pri porinuću u more primio je toliko vode da

je to zaprepastilo čak i njegova konstruktora, inženjera brodogradnje, simpatičnoga i sjajnog

momka, Igora Rožanića. Na prvoj vožnji - a to je kao na svadbenom putovanju - izbio je prvi požar!

Na jednoj regati, čini mi se kvarnerskoj, iz tajanstvenih razloga napunio se vodom! Paluba je

prokišnjavala oduvijek, uporno i obilno! Sidreno vitlo i lanac živjeli su u trajnoj zavadi, vjerojatno

zbog toga što sam vitlo kupio u Trstu, a lanac »ispod ruke« u Rijeci. Brodski zahod bio je ispravan

samo onda dok ga nitko nije upotrebljavao. Motor je radio kad mu se prohtjelo. Transmisija na

kormilu pucala je u prosjeku svakih deset dana. Poslije sam izmijenio sistem, ugradio »puž« i

kormilo je bilo dobro. Nekom zgodom umalo nismo izgubili balast na kobilici, ostao je svega na

jednom svornjaku, ali to se uistinu samo jednom dogodilo. Brod smo nasukali tri puta. Akumulatori

su najčešće bili prazni, ali je zato čelično uže od brodske ograde bilo trajno nabijeno elektricitetom i

tko god bi ga dirnuo mokrom rukom, osjetio bi udar. Kad bi pod jedrima brod oštro plovio u vjetar,

na pramcu se na jednom mjestu otvarala oplata i more je u tanku mlazu prodiralo, šišteći kao

vodoskok. Bura nam je dvaput poderala jedra. Sve u svemu, Skitnica je bio dobar i pouzdan brod...

Možda je zaslužio boljeg gazdu od mene, gazdu - kako kaže Ady - koji bi bio veseliji (opaska

pjesniku: i bogatiji!), gazdu koji bi ga uistinu poveo na dalek put, začaran, ljepši i smjeliji. Ja to od

srca želim svojoj dragoj, staroj Skitnici. Prvi je brod kao i prva ljubav: redovno je ostavljaš, ali nikad

ne zaboravljaš!

Vele da je vlasnik broda dva puta sretan: kad brod porine u more i kad ga proda! Jučer sam

potpisao ugovor i zauvijek se riješio Skitnice. Jesam li se time zauvijek lišio želje da se skitam po

moru? Sumnjam...

BLAŽENA VREMENA...!

Opatija. U lučici sam otkrio Amazonku, jedrenjak iste dužine kao i Skitnica, vlasništvo moga starog

znanca s mora, Mihaila Grbica. Posjetio sam ga da čujem kuda je sve krstario ove godine i što je

doživio. S njim je na brodu bio inž. Života Pavlović, nastavnik brodograđevne škole u Puli. Uz kavu,

u jednom me času upita:

- Prodali ste Skitnicu? - i, ne čekajući odgovor, nastavi: - Ne žalite. U brodu od dvanaest metara ne

da se živjeti. Sagradite jedrenjak od petnaest metara, oplovite njime Afriku i lovite slonove!

Odmahnuo sam rukom. Sačuvaj Bože...! Nije se zbunio.

- Jest, petnaest metara i oplata od čelika. To je brod! Klavir u salonu. Chopin, etida u cis molu!

Nemate dovoljno novca? Eh... trebali ste takav brod graditi u ona blažena vremena kad smo u

svemu htjeli biti prvi, u doba kad je jedna lokomotiva vukla pet stotina vagona i o tome se pisalo na

naslovnim stranama naših novina! Za novac koji imate danas mogli ste tada sagraditi flotu! Pa

ipak... još bi se i danas mogao relativno jeftino sagraditi brod. Možda samo trup broda i okove, sve

ostalo u privatnoj režiji. Razmislite...! Adresa: Pula, Brodogradevnotehnička škola, Joakima Ra-kovoi

7.

MODEL STAROG JEDRENJAKA.

Kad je Mićo bio još posve malen, u predškolskoj dobi, zbog astme je morao prvi put na dulje vrijeme

ostaviti obiteljski dom i poći u oporavilište na otok Lošinj. Tom zgodom kupio sam mu poveći model

nekoga starog jedrenjaka...

Prošle su godine. Sagradili smo Skitnicu, i tko će pokraj pravog broda misliti na model! Stari

jedrenjak, pokriven prašinom, počivao je u dječjoj sobi. S vremenom, netko mu je polomio kosnik,

popustile su opute, pala su jedra...

Danas je u mojoj radnoj sobi osvanuo taj isti model, ali u punom sjaju. Mićo i Marko dugo su ga u

potaji dotjerivali, lijepili, krpali, promijenili mu snast, podigli jedra i podmetnuli ga jutros na knjige u

mojoj knjižnici. Kakva li iznenađenja kad sam ušao u sobu! Mićo se u tom trenutku našao pokraj

mene:

- Tata, primio sam ga od tebe prije petnaest godina. Sada, kad nemaš Skitnice, dopusti da ga

vratim, da ga sada ja tebi darujem...!

POUZDANO PODUZEĆE.

Održao sam književnu večer u Puli. Iskoristio sam tu iznenadnu zgodu, posjetio

Brodograđevnotehni-čku školu i razgovarao s direktorom škole.

- Da, da... možda bismo vam mogli sagraditi brod... kao ogledni primjerak, da đaci uče... Tu i tamo

moglo bi se naći nešto starih, otpadnih limova... Štogod opreme možda bi se moglo naći u ovdašnjoj

»furdi«, otpadnom skladištu ratne mornarice... Mi, doduše, nemamo dovoljno svojih kadrova. Možda

bi nam morali priskočiti u pomoć majstori iz brodogradilišta »Uljanik«, varioci, tra-seri... izvan svoga

radnog vremena. Mi se ne bismo mogli obvezati da ćemo vam sagraditi brod u cjelini, nego samo

trup, okove i cjevovode. Za ostalo morate se snaći sami. Da pokušamo...?

Razmišljam. Za učenike to bi bila, kako se kaže, zorna nastava. Ja bih poslužio kao bijeli kunić...

Direktor brodograđevne škole, Milan Mustač, rođen u Međimurju. Njegova desna ruka, tajnik škole

Maretić, rođen u Hrvatskom zagorju. Nastavnik Života Pav-lović, koji bi eventualno izradio nacrte

budućeg broda, rođen je u Srbiji i nije inženjer brodogradnje, nego strojarstva! Sve u svemu lijepo i

pouzdano poduzeće, kao stvoreno da sagradi brod s kojim će se neki bezveznjak otisnuti na debelo

more!

Renata, Mićo, Marko i ja. U uvodnoj riječi sumirao sam dosadašnji tok naših razgovora i ustvrdio

zapravo tri mogućnosti, i to kako slijedi:

Popraviti krov i pročelje kuće u kojoj stanujemo, jer je to naša kuća koja odavno očekuje da je se

netko sjeti. Pokraj kuće uredili bismo dvorište, vrt, sagradili garažu i kupili auto. Dakako, kupili

bismo u domaćinstvu sve ono što smo godinama zapustili, jer smo novac trošili na brod. Tako bismo

kupili: usisavač za prašinu, hladnjak, stroj za pranje rublja, televizor, ukratko, sve ono što normalni

ljudi već imaju. Osim toga u stanu bismo promijenili zavjese, presvlake i druge sitnice, upotpunili

bismo svakom garderobu, pa bih tako i ja napokon došao do zimskog kaputa i ne bih više trebao

nositi Mićin. Kompletirali bismo opremu za lov, ribolov i skijanje... Držim da je to mudra i razborita

koncepcija koja našoj obitelji osigurava da napokon odahne i stane na svoje noge. Nazovimo tu

varijantu: Zagreb.

Ako nakon osam godina skitnje po Jadranu smatrate da bez mora ne možete živjeti, predlažem da

sagradimo kuću u Torkulu, ili gdje drugdje, te da kupimo neki čamac za ribarenje. Posve je

razumljivo da bismo kupili obiteljski auto i sagradili garažu. Živjeli bismo stilom brojnih naših

građana koji imaju vikendkuće na moru. U proljeće i jesen Renata i ja čuvat ćemo tamo unučad,

vašu djecu - ako ih budete imali - a za ljetnog odmora bit ćemo svi zajedno.

Držim da je i to vrlo zanimljiva varijanta. Nazovimo je: Jadran.

Bilo da se odlučite za varijantu Zagreb ili za varijantu Jadran, trenutno imamo dosta novca da jednu

od njih ostvarimo i - što je vrlo važno - ne moramo se zadužiti!

Kao usput napominjem da se u posljednje vrijeme otvorila još jedna mogućnost, da nam

brodograđevna škola u Puli pod relativno povoljnim uvjetima sagradi brod od 15 metara, čelične

oplate. Bio sam tamo, razgovarao sam s direktorom škole... Taj bi brocumogao krenuti i na dulja

krstarenja izvan Jadrana. Kao što rekoh, brod bi bio nešto duži od Skitnice, no vi znate onu

primorsku: »Mala barka, mala briga, vela barka, vela briga!« Za gradnju broda nemamo dovoljno

novaca pa bi trebalo opet prodavati razne dragocjenosti iz kuće i ući u nove i velike dugove. Svi

dobro znate koliko smo toga žrtvovali za Skitnicu i čega se sve nismo odricali da bismo puni

vječnoga straha »uživali« i plovili jedan ili dva mjeseca na godinu. Vjerujem da niste zaboravili

koliko smo bili sretni kada bismo se nakon plovidbe konačno dočepali Zagreba! Da ne duljim: kakve

su sve »blagodati« jedrenjaka, znate i sami, pa vas molim da to ne smetnete s uma!

Budući da sam vam kazao sve što sam želio, prijeđimo na glasanje... Tko je za prvu varijantu... onu

koju sam nazvao mudrom i razboritom... To je varijanta Zagreb. Tko je za nju, neka digne ruku.

Tišina. Nitko ni da se makne! Pomislim: eh, jadna mi majka, opet ću ove zime nositi Mićin kaput!

Dobro... idemo dalje. Neka dignu ruke oni koji su za varijantu Jadran.

Tišina i muk! Mićo i Marko guraju se nešto laktima, lukavo se smješkaju, a Renata kao da je duhom

odsutna. Prekrižila je ruke i kroz prozor gleda u vrt...!

U prvi sam mah pomislio da me nisu dobro čuli ili razumjeli. Nešto povišenim glasom ponovim:

- Riječ je o kućici na moru, čamcu, automobilu... unucima! Marko me prekine:

- To smo već čuli!

To ste već čuli...?!? Zaprepašten ponavljam u sebi te riječi i ne mogu vjerovati. Ta, je li moguće da

idu..., da idu...?!!? Tiho upitam:

- Tko je za brod...?

U isti čas Renata, Mićo i Marko podigoše ruke, a blažen osmijeh ozari im lica.

Moj glas postao je suvišan. Sastanak je završen.

Ovime je sudbina naše obitelji bila unedogled određena.

POTPIS UGOVORA.

Pula. Jučer sam u brodograđevnoj školi potpisao ueovor o eradnii novoe broda, po nacrtima inž.

Živote Pavlovića. Oplata od čelika, gaz: dva metra i pedeset; širina: četiri metra i deset; dužina

petnaest metara. Dakako, bez klavira i Cho-pina... Na povratku razmišljao sam o tome kako je

čovjek sklon brzo zaboraviti tugaljivu prošlost. Još nedavno brod je za mene bio sinonim očaja i

patnje, a sada ponovno stavljam tu istu omču oko vrata. Omču koja je ovaj put neumitna i

sudbonosna!

LJUBAV ZA »RODNIM KRAJEM«.

Već dulje vrijeme pretražujem antikvarijate i knjižare gdje god stignem. Naša se knjižnica sve više

popunjava djelima napisanim o temi mora: romansirane biografije slavnih otkrivača, brodski

dnevnici, doživljaji starih kapetana, gusara, svjedočanstva osamljenih jedriličara moreplovaca,

putopisi, beletristika, poezija i proza natopljena morem, knjige iz povijesti pomorstva i ratova na

moru, znanstvena djela iz područja etnologije, geografije, oceanografije, biologije, djela o životu

ptica, riba... da ne govorim o hrpi stručnih engleskih, francuskih i njemačkih časopisa, čiji je sadržaj

isključivo posvećen životu brodova i moru.

Od svega što sam iz tog područja pročitao ništa me nije toliko uzbudilo kao otkriće da je kap ljudske

krvi po svom kemijskom sastavu gotovo istovjetna s kapi morske vode! Sol u našoj krvi nije ništa

drugo nego ostatak i svjedočanstvo onih milijuna godina što ih je čovjek proveo u moru prije svoga

izlaska na kopno.

Treba li nakon toga tražiti odgovor odakle u nama tolika čežnja za morem? Nije li to svojevrsna

ljubav i nostalgija za »rodnim krajem«?!

U ČEMU JE DRAŽ JUŽNIH MORA, U MUZICI RIJEČI ILI U KRNJEM TJEDNU?

Zagreb. Zavaljen u naslonjač promatram globus na svom radnom stolu. Arhipelag Tuamotu.

Društveni otoci. Otoci pod vjetrom... Renati koja zajedno sa mnom promatra globus, ka žem:

- Odavna me muči misao: kakvi moraju biti krajolici i ljudi onih tajanstvenih otoka kojih imena

odzvanjaju muzikom nestvarnog svijeta: RAROTONGA... HIVAOA... MANIHIKI... MOOREA... RATA2T.A 

HAAPAT    NIIKUHIVA... FAKARAVA...! Zar ne osiećaš kako svako od ovih imena nosi u sebi neki

čudan ritam? Nije li to ritam zaveslaja, ritam veslača polinezijskih piroga?

- Možda... Mene muči - veli Renata - jedna druga misao: kako to putnici, idući na zapad, kad prelaze

stotinu i osamdeseti meridijan, preskaču recimo iz srijede u petak! Izgube cijeli cjelcati dan! Očituje

li se u tome neka vrst kazne, neki oblik plaćanja geografske carine ili je to zaboravljivost kapetana i

posade?

Sad se i ja zamislih: - Imaš pravo... Zacijelo je to neka prijevara!

- Možda i nije prijevara, ali bi to svakako trebalo provjeriti. Otploviti na Fiji i vidjeti što se tamo

zbiva.

Čežnja za dalekim južnim morima nepovratno se ugnijezdila u nama.

ZA NAŠEGA TATU I NAŠU MAMU NA DALEKOM MORU...!

Napuštam svoju sobu, ušao sam u salon. Na sagu potrbuške leži Marko, pred njim knjiga, uči. Po

običaju pozdravim ga u prolazu: -Zdravo, sine...! - Već sam bio kod izlaznih vrata, kad me zadrži

pitanjem:

- Poznaješ li to?

Palcem desne ruke pokazuje na radio koji diskretno svira neku pjesmu o moru. Osluhnem i

odgovorim:

- Emisija za pomorce:

Još uvijek ne dižući glave, polako i razgovijetno nastavi: - I tako ćeš jednoga dana čuti: ... »Za našeg

tatu i našu mamu na dalekom moru... Mićo i Marko!«

Emisija za pomorce slušala se u našoj obitelji dugi niz godina i aluzija na poruku koju ćemo jednog

dana i mi primiti na dalekoj pučini ganula me. Možda sam upravo tog časa shvatio svu dale-

kosežnost odluke da Renata i ja krenemo novim brodom na višegodišnje krstarenje, a Mićo i Marko

da ostanu kod kuće.

Neko sam ga vrijeme promatrao kako leži i čita. Najednom se u meni rodi čudna ideja. Odlučim da

je odmah pokušam ostvariti.

- Sine... dođi u moju sobu!

Sklopio je knjigu i ustao bez riječi. Sad sjedimo u mom radnom kabinetu jedan nasuprot drugome

koji trenutak u šutnji. Upitam ga:

- Koliko ti je godina ... petnaest?

Promatram njegove blage, plave oči. Samo što ne zaplače.

- Slušaj me, sine... imao si sedam godina kad si se ukrcao na Skitnicu i pošao s nama na prvo

krstarenje. U osam godina što smo plovili svašta si doživio i svašta naučio. Postao si dobar i

pouzdan mornar. Ti znaš koliko bih želio da si kraj mene na novom brodu, ali ovaj put to nije

moguće. Takav je život... Strah me. U nevolji, u kakvom teškom nevremenu, bit će mi ipak lakše pri

pomisli da ste barem vi izvan opasnosti. Mislim da nemam pravo dovesti u pitanje vaše živote. Ali...

ostavimo sad to. Još si bio osnovac, u drugom ili trećem razredu osmogodišnje škole, kad si počeo

voditi svoje brodske bilješke. Svake godine jedno krstarenje, jedna mala knjižica. Tvoja majka i ja

navikli smo se i veselili se tvojim dnevnicima. Bili su pisani jednostavno, skromno i duhovito. Koliko

smo puta u Zagrebu, u zimske dane, prelistavali tvoje stranice i u sjećanju se vraćali na Skitnicu, na

more. I sad smo pri kraju... Malo prije u prolazu zaustavio si me primjedbom... I tako ćeš jednoga

dana čuti... za tatu i mamu na dalekom moru!... Čuj me: kad tvoja majka i ja isplovimo, otvorit ćeš

novu, veliku, debelu i čistu knjigu... a na naslovnoj stranici te knjige napisat ćeš: »Moji luckasti

roditelji na putu oko svijeta!« U tu ćeš knjigu bilježiti svoje misli, razgovore s Mićom, zapisat ćeš ono

što od drugih ljudi budeš čuo o nama ili pročitao u novinama. Jednako tako unosit ćeš pisma koja

ćeš s puta primati od nas, a isto tako stavljati prijepise onih pisama koja ćeš slati nama. Tako će se

rađati svojevrsna knjiga i, tko zna, kad se jednoga dana vratimo, možda će tvoj dnevnik biti

zanimljiviji od reportaža što ću ih ja objavljivati tijekom puta. Na taj ćeš način u mislima često biti s

nama, a ja ću imati još jedan razlog više da mudro vodim brod i da se veselim povratku. Sine, hoćeš

li učiniti tako...?

- Hoću...! A što će biti ako se vi ne vratite? Odgovorio sam brzo:

- Onda će tvoj dnevnik biti još vredniji! Ali... mi ćemo se vratiti, mi ćemo se sigurno vratiti živi!

NEŠTO OSTAVITE I ZA TREĆI BROD...!

Kupujem opremu. Iz bro-doeiadilišta pristižu računi... Novac koii smo primili za Skitnicu brzo

nestaje. Razmatram s Renatom što bismo mogli učiniti da prikupimo daljnja financijska sredstva.

Ja: Moj roman »Mačak pod šljemom«, koji je izašao u Zagrebu, objavljuje se istovremeno u Novom

Sadu. Taj ću roman uskoro pretvoriti u filmski scenarij, već sam potpisao ugovor s »Bosna filmom«

u Sarajevu. To će mi donijeti dva do tri milijuna dinara. Trenutno ne znam što bih još mogao stvoriti.

Morat ću u dugove...

Renata: Kad smo gradili Skitnicu, prodala sam koncertni klavir i dva gradilišta... Od našeg vrta

mogli bismo još odvojiti komad i prodati ga kao gradilište, dakako, ako moja majka pristane, jer je

ona još uvijek vlasnica kuće... Mogli bismo prodati Markov stan u prizemlju... Uz to imam neki nakit

koji bismo lako proglasili suvišnim...

Mićo, koji je posve slučajno prisustvovao tom razgovoru, primijeti:

- Baš sve ne morate prodati... Nešto ostavite i za treći brod!

LUCKASTA OBITELJ PONOVNO NA OKUPU.

Iz fonda za gradnju broda raspisana je nagrada: 30.000 dinara dobiva onaj tko nade ime našem

novom brodu. Uvjet: da ime bude kratko, lijepo, da nosi u sebi neku humanu poruku, i da u sebi

nema slova: ć, č, š, ž, lj, nj. Dakako, zbog stranaca.

Danas smo se okupili da odredimo ime. U uži izbor ušla su: Alka (Renatin prijedlog), Sagena (Mićo),

Timor (Marko), Mungos (prijedlog konstruktora našeg broda, inž. Zike Pavlovića) te Festina lente

(Joža).

Nijedno od tih imena nije dobilo sva četiri glasa, a već ranije smo se sporazumjeli da se ime mora

odrediti jednoglasno. Moj prijedlog odbijen je s obrazloženjem da danas rijetko tko uči latinski, pa će

prema tome vrlo malo biti onih koji će znati da »Festina lente!« znači: »Zuri polako!«

Predvidio sam takav ishod glasanja. Tada sam upitao cijenjeni skup kako mu se sviđa ime

Mhjorcma.

Nastao je tajac. Zatim su priznali da je lijepo, poetično... samo da zvuči malo tajanstveno.

Mićo: - To je neki tropski cvijet?

Renata: - Da li je to neka egzotična bolest...?

Pobjedonosno sam objasnio da su to početni slogovi naše obitelji: Mićo... JOža... REnata... MArko...

Mivorema!

Buran pljesak. Bravo, tata! Ocjena: lukavo, ali neprihvatljivo. Preusko značenje. Previše osobno,

obiteljsko.

Marko je lansirao svoje »tajno oružje«. Predložio je da se brod zove: Opća propast! - i odmah

dopunio: - Slušajte kako to lijepo zvuči: Opća propast uplovila u Boku kotorsku! Opća propast

zaustavila se pred Alžirom! Opća propast napustila Rio de Janeiro! Ili, Opća propast nasukala se na

ulazu u luku San Francisco...!

Svi smo se složili da je to najbolji prijedlog. Duhovit, originalan, sjajan!

Odbili smo ga jednoglasno. U sebi sadrži slovo »ć«.

Kako novih prijedloga nije bilo, sastanak je završen bez rezultata.

BRODOGRAĐEVNA ŠKOLA GRADI MI DVA BRODA! Pula. U brodogradilištu »Uljanik« posjetio sam

navoz u kojem se gradi naš novi brod. Jedan od varilaca primijeti:

- Ovaj će brod stajati mnogo novca!

Nisam ni dospio odgovoriti, kad drugi varilac dobaci:

- To je zbog toga jer mu brodograđevna škola gradi dva broda: prvi i posljednji!

TUROBNA RAZMIŠLJANJA.

Renata je prodala gradilište... Ja sam prodao dvije svoje lovačke puške.

'Čini se da na svijetu ima ljudi koji mogu živjeti bez doma, bez prijatelja, bez roditelja i braće, a ne

mogu živjeti bez broda i mora. Nisam uvjeren da se tim ljudima treba diviti. Naprotiv, mislim da ih

treba žaliti. U dubini duše ti ljudi moraju biti nesretni i oni će, danas ili sutra, uistinu biti nesretni.

More je prokleto: uzima sve, a ništa ne vraća. Od sviju lihvara ono je najveći: nudi snove, a

naplaćuje zbilju!

»SINE, ZA TVOJ DUG I SRETAN ŽIVOT...!«

Večer. U restoranu tiha, diskretna glazba. Za stolom nas troje: Renata, Mićo i ja. Konobar donosi

aperitiv. Mićo uzima čašu i pita:

-čemu imam zahvaliti ovai poziv?

Malo smo zatečeni. Renata i ja se gledamo... tko će započeti? Bit ću to ipak ja.

- Tek smo sjeli, a ti već navaljuješ s pitanjem...

- To je zato da mi poslije ne prisjedne večera... Dakle, čujmo! Ispio sam i ja svoju čašu...

- Sine, Mićo... znaš da odlazimo na put oko svijeta koji će trajati tri godine. U posljednje vrijeme

Renata i ja često smo razgovarali o vama, o tebi i Marku. Zaključili smo da će nam kroz tako dugo

vrijeme biti teško bez vas dvojice. Svi četvero ne možemo na put... Bojim se, ako se dogodi neka

nesreća... ipak je bolje da barem jedan ostane živ. Za sjeme! Eto tako... razmišljajući o svemu,

odlučili smo na kraju da tebi damo tu prednost. Stariji si, pomalo govoriš engleski, nadamo se da

ćeš biti dobar i pouzdan na moru.

Očekivao sam da će skočiti i zasjati od sreće. Umjesto toga - tišina i muk. Prije nego što će

odgovoriti, dugo je listao stranice jelovnika, grickao usnu, a onda se napokon javi:

- Već sam dugo očekivao taj razgovor. Mnogi strani ljudi o vašem putu znadu više nego ja. Sad

svejedno... Ja sam vam zahvalan, uistinu je lijepo što me pozivate da vas pratim... i to je red, ipak

sam ja vaš stariji sin... ali... ja, na žalost, moram to odbiti, ne mogu ići...!

Prenerazim se.

- Ne možeš ići...?

- Ne mogu. Ja sam na sveučilištu, doduše tek prvu godinu, ali... što će ostati od mog fakulteta nakon

tri godine izbivanja? Ne zaboravite da ne studiram povijest ni filozofiju, nego strojarstvo!

Prekrižio sam ruke i promatrao ga kao da ga prvi put vidim. Ta, je li to uistinu Mićo! Je li to onaj

dječak koji je prije nekoliko godina, stigavši na Skitnicu, od radosti pao ničice i poljubio palubu?!

Ipak, to je on! Samo to više nije dječak!

Konobar je donio jelo koje pred nama stoji nedirnuto. Nikako da se snađem. Roditelji nuđaju svom

sinu tri godine krstarenja, nuđaju mu put oko svijeta na vlastitoj jahti, a dijete to odbija zbog

studija!?! Ta, je li to moguće?!?

Mićo nas umiruje:

- Meni je žao ako sam vas iznevjerio... no, tu je Marko. Uzmite njega! On je tek u prvom razredu

gimnazije, lakše će nadoknaditi taj gubitak.

Polako se vraćam zbilji.

- Tako ti veliš...?! A mi smo bili duboko uvjereni da ćeš s radošću prihvatiti ovu rijetku i jedinstvenu

priliku. No, ako daješ prednost fakultetu, mi to moramo poštovati... Ipak... razmisli još jednom,

nećeš li se jednog dana pokajati zbog prebrze odluke? Neće li jednog dana pasti sjena između tebe i

Marka zbog tog puta?

Odgovorio je mirno:

- Budite bez brige... Marka volim kao sebe. Meni će biti drago, kad već ja ne mogu, da barem moj

brat plovi oko svijeta. Samo...

Tu je prekinuo misao. Upitao sam:

- Sto... samo?

- Samo... bliži se kraj školske godine. Premda je Marko vrlo dobar đak, bojim se, ako mu to sada

kažete, mogao bi od radosti izgubiti ravnotežu i to bi se moglo štetno odraziti na ocjene. Bilo bi

bolje da mu to saopćite kad svrši škola.

Renata zaključuje »službeni« dio razgovora:

- Mićo... kad si već toliko plemenit pa svoje mjesto na brodu ustupaš Marku, budi ti onaj koji će mu

to prvi saopćiti. Mi ćemo šutjeti do kraja škole. Vrijedi?

- Vrijedi! Podigli smo čaše.

Mićo: - Za vašu sretnu plovidbu! Renata: - Sine... za tvoj fakultet!

»DAJEM VAM PISMENO... UBIJTE ME!«

Evo me na Jadranu, tro-jarbolskom jedrenjaku, školskom brodu ratne mornarice. Pozvan sam na

vježbu... Uplovismo u Rogoznicu. Uskoro pristigne i Dubravka, jedrenjak jahtkluba »Mornar« iz

Splita. Gledajući Dubravku kako pod jedrima uplovljava i pod slabim vjetrom polako križa prema

sidrištu, jedan od oficira na Jadranu upozori me: - Kormilar Dubravke zove se Ante Botica, stariji

vodnik. To je

Dva-tri dana ostali smo u Rogoznici. Pružila mi se zgoda da posjetim i razgledam Dubravku. Lijep

brod... Botica i ja izađosmo na kopno. Sami.

- Čujem da se spremate na put oko svijeta. Da li bi na vašem brodu bilo mjesta i za mene? Rado bih

krenuo...

Nasmiješio sam se. - Vi ste vojno lice!

- Skinut ću uniformu!

Odgovorio je kao iz puške. Opazim mu prsten i opet se nasmiješim:

- Vi ste u braku...!

- Ne! Nisam oženjen. Samo sam zaručen. Raskinut ću!

Više se nisam smješkao. Nije lako razgovarati s takvim čovjekom. Neko sam vrijeme razmišljao

kako bi to izgledalo da smo nas dvojica na brodu... Pokušao sam izraziti sumnju:

- Kojekakvi nesporazumi mogu nastupiti... malo me strah... Bezbrižno je odmahnuo rukom i

prekinuo me:

- Znam što je brod i što je jedrenjak. Dajem vam pismeno, ubijte me ako ikada otkažem poslušnost!

Kad sam se vratio kući, pričao sam Renati i sinovima o tom neobičnom čovjeku. Sve'mi se čini da

nije posve normalan. Sjajno bi se uklopio u našu obitelj! Trebao bi nam pravi mornar - eto ga!

Na školskom brodu Jadran podučavali su me u terestričkoj navigaciji. Nisam siguran jesu li sekstant

imali na brodu? S pitom-cima i časnicima proveo sam desetak nezaboravnih dana.

DAJEM TI RIJEČ, DAJEM TI ČASNU RIJEČ...!

Split. Šećem uz more. Susretnem nekog znanca koji me zaustavi, uhvati ispod ruke i pod uho tiho i

konspirativno mi šapće: - Znam da si lud i da ćeš krenuti. Nadam se da si ipak toliko pametan pa

ćeš se vratiti prije Gibraltara!

- Neću se vratiti, dajem ti riječ, dajem ti časnu riječ...! Rastali smo se. Gledam brodove kako

promiču u luci, ali kao

da ih ne vidim. U meni još uvijek odzvanja: »Dajem ti riječ... dajem ti časnu riječ!«

Riječ... časna riječ...? Najednom mi padne na um - besa! Čvrsto zadana riječ! Eto imena našeg

broda! Otišao sam u prvu knjižaru, zamolio prodavačicu da mi načas ustupi prvi svezak Opće

enciklopedije. Želio sam provjeriti ima li štogod zabilježeno pod tim pojmom. Našao sam! Evo što

piše: »BESA. Arbanaška časna riječ, data gostu namjerniku ili bjeguncu da će ga domaćini štititi.

Daje je pojedinac, porodica, selo ili pleme. Besa se zove i vrsta primirja koja se zaključuje između

porodica ili rodova (plemena) krvno zavađenih. Prekrši li netko ovu vrstu bese, planut će mu kuća ili

će biti izvrgnut krvnoj osveti.«

»BESA«! Riječ kratka i lijepa. Po smislu sadržajna, duboko ljudska. Mislim da se taj običaj i pojam

bese proteže preko Albanije, Turske, Perzije sve do Indije. Izvorno to je stara ilirska riječ. Pravo ime

za naš brod. Besa!

Valjda će se oni u Zagrebu s time složiti.

TKO ĆE NA BRODU NOSITI UGLJEN...?

Zagreb. Danas sam posjetio roditelje. Otac koji ima osamdeset i četiri godine, nizak rastom, još

uvijek čvrst i živa duha, pita me:

- Je li gotov tvoj čon...?

Objasnio sam mu: - Stari moj, ja ne gradim čamac, nego jedrenjak, jedrilicu, jahtu, brod!

- Brod...?! - tobož se začudi. - Ako gradiš brod, zemi i mene na pot!

- Gle, molim te! A što ću s tobom na putu? Kakvu ću korist imati od tebe na moru?

Starac se zamisli, ali ubrzo odgovori: - Ja ti bom na brodu ce-pal drva i ugljen nosil!

Priznao sam da je to sjajna ideja! Potapšao sam ga po ramenu i obećao: - Uzimam te! Skupljaj

dokumente za matrikulu!

Majka se ne smješka. Kima glavom i opominje me: - Samo se ti s njime šali. Već sutra će me tjerati

da mu kupim mornarsku 'vreću!

SINE, NE ŠTEDIM SEBE PA NEĆU NI TEBE!

Posljednji dan škole. Danas za objedom Marko nam kaže da je svoj prvi razred gimnazije završio s

vrlo dobrim uspjehom. Čestitke. Mićo nam potajno daje znak da će sada izvesti... ono! Zove Marka u

susjednu sobu, a Renata i ja ostajemo kao gledatelji u teatru: zastor je dignut, scena ia Hndnšp inš

prazna, ali svaki čas ooiavit će se glumci.

I evo ih, ušli su! Marko plače. Od uzbuđenja i sreće ne može svladati suze. Već sam se unaprijed

spremio za taj trenutak. Zamolio sam Marka da me slijedi u moju sobu. Sjeli smo jedan nasuprot

drugome i neko se vrijeme promatrali bez riječi.

- Mićo ti je ustupio mjesto, no to još ne znači da ćemo isploviti zajedno. Da bi krenuo s nama, morat

ćeš učiniti mnogo toga...

Oborio je glavu, valjda da mu više ne gledam suze. Upitam

ga:

- Slušaš li ti mene, sine?

- Slušam.

- Dobro naćuli uši da ti slučajno štogod ne promakne! Dakle, ovako...

P r v o: do mature još imaš tri razreda. Mi isplovljujemo za dvije godine. Ti ćeš, dakle, u dvije godine

položiti tri razreda, uključujući i maturu.

Podigao je glavu i rastreseno me promatra. U tom času izgleda kao lutka: zacrvenjele su mu se uši i

prćast nosić. Da unesem nešto vedrine, nastavim:

- Ja sam u tvojim godinama išao pet godina u dva razreda, no to su bila druga vremena...! Ti ćeš me

sada osvetiti i za dvije godine položit ćeš drugi, treći i četvrti razred, te maturu.

D r u g o: do sada si učio njemački. To je važan jezik za Srednju Evropu, ali za put oko svijeta...?! Ja

pomalo govorim francuski, tvoja majka njemački, ti ćeš naučiti engleski... i predmet koji ćeš

polagati na maturi mora biti engleski, a ne njemački!

Treće: nemam novca da ukrcam i plaćam profesionalnog radiotelegrafista na brodu. Ti ćeš do

isplovljenja svladati radio-telegrafiju do te mjere da dobiješ dozvolu za svoju vlastitu radio-

amatersku stanicu, pored brodske, profesionalne... Kako ćeš sve to svladati, tvoja je stvar. Postoje

privatne škole gdje možeš, ako učiš, za jednu godinu položiti dva razreda. Postoje tečajevi za

ubrzano učenje stranih jezika. Pomoći će ti Narodna tehnika i Savez radio-amatera. Sve materijalne

izdatke u svezi s realizacijom projekta, u cjelini, snosim ja. Kupuj knjige, uzimaj instruktore, idi

kamo hoćeš, ali sine nemaj nikakvih iluzija: na brod se ukrcati nećeš ako ne ispuniš sve to. Ne

štedim sebe, pa neću ni tebe. Ja sam završio. Imaš li štogod primijetiti?

Odgovorio je tiho da sam ga jedva čuo:

- Pokušat ću...

»LIJEPI BRODE, DAJEM TI IME...!«

Pula, 22. VIII. 1964. U brodogradilištu »Uljanik« na navozu stoji naš novi brod, dovršen, okićen

zastavicama i cvijećem, spreman da uđe u more. Na navozu okupilo se desetak naših najvjernijih

prijatelja, nastavnici brodograđevne škole, radnici, đaci...

Sve je spremno. Održani su prigodni govori, čelična užad plovne dizalice opasala je trup snažnog

broda, koji čeka posljednji svečani čin...

Prilazi Renata... Netko joj dodaje bocu šampanjca, koju uz pramac veže jedva vidljiva nit. Kao u

polusnu izgovara riječi:

- LIJEPI BRODE, PLOVI NAŠIM JADRANOM, PLOVI DALEKIM MORIMA I OCEANIMA, ALI SE UVIJEK

SRETNO VRAĆAJ U DOMAĆE VODE. PRUŽI RADOST ONIMA KOJI ĆE KRENUTI S TOBOM. IZDRŽI BURE

I OLUJE, ČUVAJ ŽIVOTE MENI NAJMILIJIH, BUDI DOSTOJAN IMENA KOJE TI DAJEM –

»B E S A«!

Boca šampanjca poleti, udari u čeličnu oplatu broda - i ostane cijela! Zar Triton, bog mora, ne prima

žrtvu...?! Renata drhtavim rukama ponovno dohvaća bocu i takvom je žestinom lupi o brod da se

razbila u paramparčad, a pjenušavac poškropio ljude i brod.

NAPUSTITI JUGOSLAVIJU MOGU SAMO ILEGALNO?

Rijeka. Posjetio sam pravnog referenta u lučkoj kapetaniji. Razgovor je tekao po prilici ovako:

- Vama je vjerojatno poznato da s jedrenjakom Besa pripremam put oko svijeta. Želim na vrijeme

znati kakve sve »papire« moram imati da bez teškoća mogu isploviti.

Odgovor je bio kratak: - Po pozitivnim zakonima naše zem-ljeTT ne možete isploviti!

Naćulio sam uši... Što kaže, što kaže...?!?

- Niste kapetan duge plovidbe.

Odmah sam se umirio. Odmahnuo sam rukom. - Položit ću kapetanski ispit.

Moj sugovornik pogledao me sažalno... ^ Niste završili ni srednju pomorsku!

Nisam se dao zbuniti: - Pa što onda ako nisam završio srednju pomorsku?

Sačuvao je mir: - Osim pomorske škole vama još nedostaje staž u navigaciji. Svaki pomorac nakon

srednje pomorske škole mora ploviti najmanje dvije godine i tek tada stječe pravo na višu pomorsku

školu koja ga dovodi do zvanja kapetana duge plovidbe... Dakle, nemate ni škole, ni staža!

Odgovorio sam podjednako smireno: - Ako smijem primijetiti, neke škole imam, apsolvirao sam

filozofski fakultet, a što se tiče staža, plovim osam godina.

- Imadete li matrikulu?

- Nemam.

Ne priznaje se u staž plovidba na sportskim brodićima. Polako sam gubio živce.

- U tome i jest zabuna! Ja ne tražim zvanje pomorskog kapetana da vodim VAŠE tankere i trampere!

Ja tražim najobičniju dozvolu da svoj vlastiti brod vodim kuda ja hoću!

- Preko Atlantika?

- Preko Atlantika, Pacifika, Crvenog i Žutog mora!

- Ne možete! Žao mi je... ne možete! Naši propisi-jasno određuju uvjete pod kojima netko može

postati kapetan duge plovidbe i voditi brodove izvan obalnih voda! Nama nedostaje zakonodavstvo

koje bi sredilo pravnu materiju na području sportske navigacije. Kako sada stvari stoje, vi ne možete

legalno napustiti zemlju i krenuti na put.

Dvije godine neprekidnih briga, samoodricanja, neprospava-nih noći, i sada mi tu netko kaže...?!?

- Molim vas, još samo jedno pitanje, mogu li dobiti dozvolu da isplovim ilegalno?

Nije odgovorio. Već sam bio kod vrata, kad sam začuo: - Otiđite u Beograd, Sekretarijat za

pomorstvo i putove pri Izvršnom vijeću... Pokušajte...!

Spuštajući se niz stepenice razmišljao sam: zbog kakvih li sve razloga čovjek mora putovati u

Beograd!

PREPORUKA. Podnio sam molbu gradu Zagrebu da mi pomogne u opremi broda, a zauzvrat stavit

ću mu na raspolaganje za vrijeme našee outovania stan u kojem živimo i koji je naše vlasništvo.

Odgovorili su neka im podnesem molbu i napomenuli da bi bilo korisno kad bi Društvo književnika

Hrvatske preporučilo tu moju molbu. Zamolio sam, dakle, preporuku Društva književnika, čiji sam

član dvadeset godina. Upravni odbor Društva odbio je da stavi preporuku na molbu koju upućujem

gradu Zagrebu. Da bude ljepše, predsjednik Društva književnika je P. S., rođen na moru! O,

Ateno...!

NIJE NAJTEŽE... »

O, Ateno! Nije najteže poduzeti opasno putovanje ili sagraditi brzi, čvrsti brod - najteže je da te ljudi

shvate!« (Iz Pitejeva brodskog dnevnika.)

»VJESNIK U SRIJEDU« OTVARA SPORTSKU KLADIONICU!

Potpisao sam ugovor, prodao dušu... Ne samo ja, nego nitko od posade nema pravo objavljivati

napise o našem putu izvan novinske kuće »Vjesnik«. Na stranicama tjednika VUS, iz broja u broj,

redaju se reportaže, komentari, izjave, mišljenja, savjeti... Padaju oklade hoće li se Besa razbiti prije

Gibraltara ili će ipak stići do Herkulovih stupova. Sa svih strana u redakciju pristižu pisma. Evo

nekoliko »bisera«:

»Još jednu opomenu, najvažniju. Sliku Bogorodice ne zaboravite. Ako ona ne bi bila na Besi, ja s

Vama ne bi' ni do otoka Visa otiša...«

»Nije lako postati 'morski vuk'! Malo, vrlo malo je njih; a kad biste s jednim od njih razgovarali,

budite uvjereni da Vam on ne bi stiskao ruke poželivši Vam sretan put, nego bi Vas vrlo sažalno

pogledao, znajući da ne poznajete more!«

»Besa će isploviti s jednim književnikom i njegovom familijom i prijateljima na put oko svijeta. Ali

još nešto ima s njima - ima ona zastava na krmi... Nikome od nas koji ostajemo nije svejedno hoće li

se... blamirati! Po šturim podacima čini se da će brod imati loša maritimna svojstva...«

»Istinabog Besa je odlično građena i posjeduje sve zahti-itvaiuće pomorske atribute... ali ona traži

osoblie koie, ako nije majka rađala, 's nogama u moru i u pjeni morskoj' - nikako ne pristaje da

njome vlada. Ona ne trpi amatere...!«

»Renata Horvat i 17-godišnji njihov sin Marko nisu za taj podvig fizički spremni i apsolutno bi ih

trebalo brisati s popisa posade...«

»Vi ste 'burdižali' po kanalima našeg Jadrana sa Skitnicom, pa zar Vam nisu stari naši pomorci

pričali 'koliko ih je more pojelo'? I te kakvih mornara, od kojih nijedan nije čuo žabu kreketati!«

»Nemojte se uzrujavati zbog onih koji tvrde da vaš jedrenjak treba prodati. Oni bi vjerojatno

najvoljeli da se za te pare kupi 10.000 bureka, pa da se to pojede...!«

»VUS je aranžirao da sve izgleda kao na hipodromu: gledaoci, staza, zapreke. Čeka se samo da

njihovi džokeji izvedu trkaća grla. Kad tamo, na startu se pojavljuje samo jedan konj, i to neka

seoska raga! Zar će taj rudnjak preskakati zapreke?! Zar će žabari s jedrenjakom na put oko

svijeta?!«

Kod kuće čitamo ta pisma, ponekad se smijemo, ponekad smo tužni. Renata me tješi: - Pusti ih...

Žabe regeću, ždralovi lete...! Istina je, na sjeveru, gdje sam rođen, regeću žabe, ali ponekad

prelijeću ždralovi!

Evo još jednog bisera:

Molimo vas da prenesete savjete »kapetanu« Bese: »Kapetane, još Vam je vrijeme da svoju jedrilicu

iskoristite za ovogodišnje ljetovanje uzduž jadranske obale.«

Molimo redakciju VUSa da ovo objavi jer to nismo napisali da prestrašimo Jožu Horvata već je to

mišljenje ne samo nas nego svih pomoraca koji ne upoznavaju svoj poziv na brzinu i površno.

P.T., Đ.M., N.B. i M.Š. P/b Partizanka.

Momci! Šteta je što plovite na Partizanki. Nikad od vas partizani!

MUDRA ŠUTNJA.

Bio sam u Beogradu... Danas sam u Rijeci polagao ispit za »brodovođu«. Položio sam. Brevet

»brodovode« dopušta mi da uz obalu Jadrana vodim brodove od 50 brt. Stekao sam, dakle, novo

zvanje. Ako propadnem kao pisac, moći ću od sada bracerom prevoziti pijesak, vino i turiste... A što

je s Pacifikom, što je sa sekstantom i astronomskom navigacijom, o tome u lučkoj kapetaniji svi

mudro šute!

JE LI »BESA« RATNI BROD?

Na put krećemo Renata, Marko i ja. To smo troje. Četvrti je član ekipe inž. Pavlović, konstruktor

broda. Dugo sam se lomio da li da uzmem petog člana. U strahu da će me obveze koje sam primio

prema novinama previše zaokupiti, odlučio sam se ipak za petoga. VUS je to objavio, i mi smo

primili nekoliko stotina ponuda. U toj hrpi autobiografija, obećanja, molbi, zaklinjanja stiglo je i

pismo iz Pariza, potpisano »Ribar s plavog Jadrana«. Da mi pomogne u izboru, nepoznat ribar mi

piše:

»Peti član je druga kobilica Bese... Koji nije u stanju od morski stina napraviti juhu, taj nije za Vas.

Obotnicu na 56 metara mora da je rukama sa dna vadi vanka, jedno rečeno, živiti na jednom otoku

godinama bez kruha. Na 100 metara dubine triba da zna koja riba jede i kako se zove i koji je teren

ispod njega...«

Dakako, to je lijepo napisano, ali kako doći, kako otkriti pravoga? Odlučio sam da to svakako bude

čovjek s mora. Da kaos u izboru bude potpun, primio sam i takve ponude:

»Ja Vam se ne nudam za petog člana posade, nego za nešto drugo: PUTNIK EKSPERIMENTATOR,

USAVRŠITELJ JOGA VJEŠTINA I MUDROSTI! Ja bih Vas vrlo malo koštao jer bih najveći dio putovanja

PRESPAVAO na dasci u prirodnom ili umjetnom snu. Najviše bih trošio ZRAK...«

Odlučio sam da najprije pozovem jednoga od dvojice svojih prijatelja za koje sam znao da su

pouzdani i vrsni jedriličari. La-dislav Kaparbaić, rođen na otoku Krku, u Puntu, uz kojega je bila

vezana izgradnja Skitnice i moji prvi dani na moru. Odbio je, srna-

tra da nema snage za tako dalek i naporan put. Andro Knežević, instruktor u jedriličarskom klubu

»Orsan«. Primio sam brzojav: »Ne mogu. Oženio sam se. Vjerujem u uspjeh, Andro.« Dakako, sjetio

sam se i onoga odlučnog mornaričkog vodnika, Botice. Poslao sam mu pismo i dobio odgovor u

kojem mi javlja da se u međuvremenu i on oženio, ali da je još uvijek spreman krenuti sa mnom.

Usput mi otkriva da je Besa ratni brod! Evo što piše:

»Moji najvažniji zahtjevi: 1) Normalno napredovanje u službi kao i priznanje radnog staža. 2) Moje

prinadležnosti da budu kao na ratnom brodu u stranim vodama. 3) Da mi se dodijeli odgovarajući

stan u Splitu do kraja godine 1965.«

Vidi,  , kako se ljupki slavuj u tren oka prometne u nezajažljiva galeba! Još jučer je bio spreman

skinuti uniformu, raskinuti zaruke i dati pismenu izjavu o skidanju glave, a danas...! Odgovorio sam

mu skromno:

»Vaši su zahtjevi vjerojatno adekvatni Vašim sposobnostima, ali da bih te uvjete mogao ispuniti, ja

bih istovremeno morao biti predsjednik Skupštine grada Splita, sekretar za financije u Izvršnom

vijeću i komandant Ratne mornarice. Kao što znate, ja sam samo Joža Horvat, književnik i ništa

više!«

KOLIKO ĆE VAS JOŠ BITI ŽIVIH...?!

Trst, lipanj 1965. Sinoć sam održao predavanje u Slovenskom klubu o svom predstojećem putu oko

svijeta.

Danas smo na Besi primili posjet: ponajprije su predstavnice slovenskih žena u Trstu predale Renati

košaricu prekrasnih crvenih ruža i poželjele nam sretan put. Zatim su došli predstavnici Slovenskog

kluba, njih desetak na čelu s predsjednikom, meni toliko dragim čovjekom, doktorom Robertom

Hlavatvjem. Dakako, oni nisu donijeli cvijeće, nego sanduk butelja »merlota«. Uskoro zaredaše

zdravice prisutnih:

Prvi: - Dragi Joža..., Bog daj, da nam se živ vrneš in da borno slišali še eno. tvoje predavanje...!

Drugi: - Bogovi morja naj bi malo skozi prste pogledali, če česa ne znaš o navigaciji! Samo živi nam

se vrnite, ti in tvoja družina!...

I tako redom, treći, peti, sedmi...! Svi mole Boga da mi se smiluje i da se vratim živ. Na kraju mi je

to dozlogrdilo i počeo sam naglas prebrojavati prisutne. Nastane tišina. Robert me sumnjičavo

upita:

- Kaj je sad to...? Zakaj nas brojiš?

Odgovorio sam sa smiješkom: - Hoću da vidim koliko će vas još biti živih kad se vratim!

MENE BI TREBALO POSLATI U OSMOGODIŠNJU ŠKOLU...? Zagreb. Kapetan duge plovidbe, profesor

Antun Simović, podučava me u astronomskoj navigaciji. Pregledavajući danas kako sam izradio

zadatke, uzdahnuo je zabrinuto:

- Računi vam gotovo nikad nisu točni! Postupak i formule znate, a konačni je rezultat kriv! To je

najčešće zbog toga što brojke ispisujete neuredno i nečitko. Jednako tako s nepažnjom potpisujete

računske redove jedan ispod drugog i neprestano vam se potkradaju greške u množenju, zbrajanju,

odbijanju... Vas bi još jednom trebalo poslati u osmogodišnju školu.

MORNAR I ŽENA. Listam ponude, tražim petog člana...

»Mornar sam, tj. čovjek od mora, znam dobro što je jedro i manovra, po zvanju sam kapetan obalne

plovidbe. Rođen sam u Cavtatu od oca pomorca 21. XII. 1877. (moje godine neće Vam biti teško

izračunati), imam 50 godina čiste navigacije, i to pretežno s brodovima na jedra. Poznam svaku hrid

na našoj obali, a navigo sam i za Italiju i za Grčku. Navegam i danas jedrenjakom Jastreb, dužine

4,98 m, uzduž obale, sam! Bez obzira na svoje godine, mogu se brzo naći na vrhu jarbola...«

Idemo dalje.

»...Slijepo crijevo sam izvadio, pa mi se ta smetnja neće pojaviti ako me uzmete. Moja je želja bila

da na običnoj splavi

BESA  1.

na jedra prijeđem Atlanski ocean. Kad biste me poveli, želja bi mi se neočekivano ostvarila. Imajte

na umu da sam spreman na sve. Nisam gurman ni proždrljivac.«

Idemo dalje.

»Kadet sam na brodu Krka... Smatram da ste navigali, pa mi je nerazumljiva Vaša odluka da vodite

ženu na takvo putovanje, takvim brodom. To je sve. Ako me želite, pišite mi na adresu...«

Ne, prijatelju, neću ti pisati.

Na žućkastom papiru, kao da piše momak djevojci, neki sam dan primio pismo iz Sueza! S broda

Sutla javlja mi se prvi oficir palube, Božo Kalinić, rođen 1933. na otoku Braču. Plovio je gotovo po

svim morima svijeta, iskusan pomorac, a uz to strastven jedriličar, potomak drevne pomorske

obitelji čija tradicija doseže stoljeća. Sve što sam god želio od petog člana našao sam u njegovoj

ponudi. Na žalost, i on je oženjen i na put Besom mogao bi krenuti tek ako ga »Jadroslobodna«

zadrži na platnom popisu, kako bi mu tekao radni staž, a njegova žena imala od čega živjeti.

I Renata i sinovi smatrali su da pokušam sve što je u mojoj moći da toga čovjeka dovedem u sastav

ekipe.

Složio sam se. Požurio sam u Split. Kakve li radosti kad sam u »Jadroslobodnoj« naišao na ljude koji

su imali puno razumijevanje za moje teškoće. Pristali su da Božu Kalinića zadrže na platnom popisu

sve do našeg povratka. Rijetko sam kada, u tijeku priprema, bio toliko sretan, toliko smiren kao

toga dana. Bio sam uvjeren da sam riješio najteži problem. Na rastanku su mi kazali: Sutla

uplovljuje sutra oko 11 sati u Šibenik. Pričekajte Kalinića i možete ga odmah odvesti na Besu. Imat

ćete zaista sjajnog navigatora i pravog mornara. Ljudinu.

Drugog mi je dana Komanda mornarice stavila na raspolaganje auto i šofer me odvezao u Šibenik, u

carinsku zonu luke, upravo kad je Sutla pristajala. Upoznao sam Kalinića, svidio mi se. Nismo s

barbom popili još ni čašu vina, kad stiže žena...! Kalinić i ona povuku se u susjednu kabinu. Uskoro

se pojavi vitez tužnog lika:

Joža Horvat •  IZABRANA DJELA

- Ne pušta me...!

U istom trenutku napustio sam brod. Vraćajući se u Zagreb, razmišljao sam o koječemu. Sjetio sam

se anegdote: »Pitali mornara: gdje ti je žena? - Kod kuće. - A gdje ti je kuća? - U svakoj luci!« Da,

tako je nekoć bilo. Nekoć...!

Riješio sam čvrsto da nikoga više ne tražim. Isplovit ćemo učetvero. Nemam više ni vremena ni

snage da tražim petoga. Kad sam kod kuće ispričao što mi se dogodilo, Mićo mi reče:

- Ne žali, tata. Mornar koji ne može isploviti jer ga žena ne pušta nije vrijedan da stupi na Besu.

MARKO: »JA SAM TEK BLIJEDA SJENA...!« U dvije godine položio je sva tri razreda i maturu.

Maturalna ocjena: dovoljan! Tužio se da je nepravedno ocijenjen i da je zaslužio: dobar. Tješio sam

ga da to nije bitno. Završio je radiotelegrafski tečaj, sporazumijeva se na engleskom jeziku. Kako je

time ispunio sve zadatke koje sam mu postavio prije dvije godine, primio je od mene dar u obliku

ulaznice za Besu. Predao sam mu njegovu »matrikulu«, pomorsku knjižicu, službenu ispravu

profesionalnih mornara. Zagrlio me od radosti.

Danas smo primili njegovu razglednicu iz Aleksandrije. Zahvaljujući susretljivosti »Jugolinije«,

ukrcao se na brod Istra da uz tamošnjeg radiotelegrafista upotpuni svoje znanje. Piše: »Ja sam tek

blijeda sjena u usporedbi sa znanjem pravog radiotelegrafista: Unaprijed molim barbu Bese da to ne

smetne s uma kad bude od mene tražio meteorološke izvještaje ili mi postavljao druge zadatke

vezane uz radiotelegrafiju ili foniju.«

PRONAĐEN I PETI ČLAN EKIPE! Primio sam pismo iz Pule od konstruktora inž. Pavlovića. Zika mi

javlja da u brodogradilištu »Uljanik« radi neki mladić, imenom Vladimir Hrlić, koji sve svoje slobodno

vrijeme provodi radeći na Besi. Pomaže u svemu što stigne, a imade mnogo smisla za mehaniku i

brodogradnju. »Prvi je dojam da bi bio ozbiljan kandidat. Visok je i snažan, ne puši, a i ne pije,

simpatičan. Jedinac je, roditelji mu žive ovdje, u Puli. Među ponudama što ste ih primili preko VUSa

za petog člana posade^nalazi se i njegova...«

BESA  1.

Potražio sam tu ponudu.

»... Završio sam vojnopomorsku školu; dvije godine bio sam u školskom centru 'Divulje'... Na brodu

poznajem sve poslove, od pranja palube do krpanja jedara i rukovanja sna-šću (oprema za

jedrenje). U prekidima oko šest mjeseci proveo sam na školskom brodu Jadran. Tu sam položio

kormilarski tečaj i ujedno u praksi dopunjavao svoje teoretsko znanje... Nikakvo me more ne smeta,

podnosim ga dobro. Podvodni sam ronilac, meni to leži... Visok sam 195 cm, težak 85 kg. Zdravlje

izvrsno, punoljetan sam već dvije godine, rođen u Zagrebu... Ne volim komandirati i zato sam

napustio vojsku...«

Sto iz toga mogu zaključiti? Unaprijed znam da su na brodu najbitniji međuljudski odnosi, a oni opet

ovise o karakteru, naobrazbi, odgoju, sposobnosti prilagođavanja, općoj kulturi, život-' nim

nazorima, radnim navikama... Na osnovi jednog pisma i nekoliko šturih biografskih podataka kako

da otkrijem istinsku sliku toga čovjeka?

Stiglo je još jedno pismo, Zikino, puno pohvale za Hrlića. Pozvao sam Vladimira u Zagreb i zadržao

ga na objedu. Pristao i simpatičan momak. Najviše me privukla njegova mladost. Svega je godinu

dana stariji od Marka... Kada se ja u slobodno vrijeme budem družio sa Zikom, eto Marku prijatelja,

vršnjaka!

Uskoro sam posjetio njegove roditelje. Otac iz Hrvatskog zagorja, majka Srpkinja. Složili su se da im

sin krene na pučinu...

Tu je, već na Besi, vidio sam ga; v j e r u j e m da će biti dobar. Tek će pučina svakome od nas

otkriti pravo lice. Nemam vremena da ga pobliže upoznajem. Još tisuću kojekakvih niti moram

povezati da bismo mogli isploviti. U jednakoj žurbi i vremenskom tjesnacu nalazi se i Zika, koji

danonoćno radi na Besi.

Gdje je ono rođen Vladimir, u Zagrebu? Kakva slučajnost! Na put oko svijeta, prvi u našoj povijesti

kad je riječ o sportskom jedrenjaku, krenut će ljudi od kojih ni jedan nije rođen na moru! Je li to

važno? Jedan od najvećih kraljeva stare Španjolske, Karlo V, koji se potpisivao: »... po milosti božjoj,

rimski car, kralj Španjolske, Kastilije, Leona, Aragona, Navarre, Jeruzalema, Napulja itd.« - rođen je u

zahodu! Kada je slavni istraživač Peary osvajao

Joža Horvat •  IZABRANA DJELA

Sjeverni pol, jedan od četvorice njegovih pratilaca bio je crnac Hensen, sin žarkoga juga!

Najmoćnijom gusarskom flotom zapovijedala je žena, Kineskinja Cing. Genijalni moreplovac

Fernando Magellan rodio se u Portugalu, i to u onoj provinciji, jedinoj, iz koje se ne   more!

More je beskrajno, pristupačno je svima, a pripada onima koji plove!

STIGLA DOZVOLA I DRAGOCJENE UPUTE! Citiram:

M/j »Besa«, vlasništvo Jože Horvata, književnika iz Zagreba, izvršit će sa 5 članova posade put oko

svijeta.

Kako se u konkretnom slučaju radi o takvom plovnom objektu koji po svojoj veličini, konstrukciji,

uređajima i opremi, a napose po stručnosti posade, ne udovoljava svim uvjetima propisanim za

plovidbu u granicama duge plovidbe, a posebni propisi za plovidbu takvih objekata u toj kategoriji u

našoj zemlji ne postoje, to se ovime (iznimno) iznimno dopušta isplovljenje m/j »Bese« u pravcu

utvrđene rute obalnih mora stranih država i otvorenog mora, s time da se rukovodilac i ostali

članovi ove ekipe imaju u svemu pridržavati danih im navigacijskih uputa od strane lučke

kapetanije Rijeka.

Slijedi još nekoliko redaka, zatim pečat, datum i potpis direktora Uprave za pomorstvo. Sve u

svemu: nešto malo administracije, nešto malo dobre volje i podosta nepoznavanja činjenica. Budući

da je u dozvoli naglašeno da se moram držati navigacijskih uputa primljenih od lučke kapetanije u

Rijeci - a nikakvih uputa dosad nisam dobio, nazvao sam lučku kapetaniju u Rijeci. Kod telefona je

bio moj stari znanac Stanislav Župan. Kad sam mu objasnio o čemu je riječ, počeo se smijati i neko

ga vrijeme nisam mogao ni riječi razumjeti. Razabrao sam tek toliko da su i oni primili taj dopis.

Vičem u slušalicu:

- Stanislave... o kakvim je uputama riječ?

Sad viče i on. Dobro ga razumijem:

- Imaš li pri ruci olovku i papir...? Piši... »Lučka kapetanija u Rijeci... smatra... da bi zapovjednik

Bese... morao voditi računa... da ima uvijek ispod kobilice... barem pedalj mora!«

Zašutio je. Pitam ga: - Je li to sve? - Sve!

Spustio sam slušalicu. Moram priznati, upute nisu loše...!

SASTANAK JE DOVRŠEN; GDJE JE KLJUČ? Zagreb. Sa zidova našeg stana Renata skida posljednje

slike. Knjižnica, sagovi, pokućstvo, sve je već pohranjeno i uklonjeno. Pustoš... Prazne su sobe kao i

prazna srca: najprije se u njih useli tuga. Koliko smo godina proveli ovdje? Stanujemo u sjevernom

dijelu grada, okruženi zelenilom. Pod prozorima breze na kojima se gnijezde grlice. U vrtu kosovi... I

što sada, sve to ostavljamo? Nitko nas ne tjera, sami idemo. Stan prepuštamo drugim ljudima, mi

selimo na Besu. Mićo svojoj baki.

Zvono. To dolaze sinovi. Posljednji put prije našeg odlaska održavamo sastanak. Stola i stolica

nema, sjedamo na pod, sučelice, u krugu. Svako od nas četvero leđima je okrenuto jednoj strani

svijeta. Simbolika? Zuri nam se svima, započinjemo.

Ja: - Mićo, predajem ti popis vjerovnika. Kako su na popisu, tim ćeš ih redom isplaćivati. Krećemo s

dugovima, s njima ćemo se i vratiti. Izvoli popis... To je prvo. Drugo... kod našeg odvjetnika

deponirane su oporuke. Renatina, moja i Markova. Trebamo li štogod raspraviti u vezi sa sadržajem

tih oporuka?

Mićo: - Nije potrebno.

Ja: - U redu. Svoje sam iscrpio... Sljedeći!

Renata: - Slušaj me, Mićo... Bila sam u petom mjesecu trudnoće kad su fašisti razbili na Kalniku naš

partizanski odred. Nisam mogla trčati i sakrila sam se u kukuruz ispod sela Apatovec. Pretraživali su

kukuruze tražeći ranjene i sakrivene partizane. Slušala sam oko sebe glasove, znala sam, ako me

ulove, zaklat će me i rasporiti mi trbuh - jer su oni to i radili! - no ni tada, u tom strašnom času,

nisam požalila što sam otišla u partizane. Držala sam pištolj kod sljepoočice spremna da se ubijem

čim me primijete. Tebe sam nosila!... Zašto ti sada o tome govorim? Zato: ako se meni štogod

dogodi, mislim ono najgore... znaj, ni u onom tragičnom času kad se budu lomili jarboli i gubili

životi, ni tada - kao ni onda

Sjeverni pol, jedan od četvorice njegovih pratilaca bio je crnac Hensen, sin žarkoga juga!

Najmoćnijom gusarskom flotom zapovijedala je žena, Kineskinja Cing. Genijalni moreplovac

Fernando Magellan rodio se u Portugalu, i to u onoj provinciji, jedinoj, iz koje se ne   more!

More je beskrajno, pristupačno je svima, a pripada onima koji plove!

STIGLA DOZVOLA I DRAGOCJENE UPUTE! Citiram:

M/j »Besa«, vlasništvo Jože Horvata, književnika iz Zagreba, izvršit će sa 5 članova posade put oko

svijeta.

Kako se u konkretnom slučaju radi o takvom plovnom objektu koji po svojoj veličini, konstrukciji,

uređajima i opremi, a napose po stručnosti posade, ne udovoljava svim uvjetima propisanim za

plovidbu u granicama duge plovidbe, a posebni propisi za plovidbu takvih objekata u toj kategoriji u

našoj zemlji ne postoje, to se ovime (iznimno) iznimno dopušta isplovljenje m/j »Bese« u pravcu

utvrđene rute obalnih mora stranih država i otvorenog mora, s time da se rukovodilac i ostali

članovi ove ekipe imaju u svemu pridržavati danih im navigacijskih uputa od strane lučke

kapetanije Rijeka.

Slijedi još nekoliko redaka, zatim pečat, datum i potpis direktora Uprave za pomorstvo. Sve u

svemu: nešto malo administracije, nešto malo dobre volje i podosta nepoznavanja činjenica. Budući

da je u dozvoli naglašeno da se moram držati navigacijskih uputa primljenih od lučke kapetanije u

Rijeci - a nikakvih uputa dosad nisam dobio, nazvao sam lučku kapetaniju u Rijeci. Kod telefona je

bio moj stari znanac Stanislav Župan. Kad sam mu objasnio o čemu je riječ, počeo se smijati i neko

ga vrijeme nisam mogao ni riječi razumjeti. Razabrao sam tek toliko da su i oni primili taj dopis.

Vičem u slušalicu:

- Stanislave... o kakvim je uputama riječ?

Sad viče i on. Dobro ga razumijem:

- Imaš li pri ruci olovku i papir...? Piši... »Lučka kapetanija u Rijeci... smatra... da bi zapovjednik

Bese... morao voditi računa... da ima uvijek ispod kobilice... barem pedalj mora!«

Zašutio je. Pitam ga: - Je li to sve? - Sve!

Spustio sam slušalicu. Moram priznati, upute nisu loše...!

SASTANAK JE DOVRŠEN; GDJE JE KLJUČ? Zagreb. Sa zidova našeg stana Renata skida posljednje

slike. Knjižnica, sagovi, pokućstvo, sve je već pohranjeno i uklonjeno. Pustoš... Prazne su sobe kao i

prazna srca: najprije se u njih useli tuga. Koliko smo godina proveli ovdje? Stanujemo u sjevernom

dijelu grada, okruženi zelenilom. Pod prozorima breze na kojima se gnijezde grlice. U vrtu kosovi... I

što sada, sve to ostavljamo? Nitko nas ne tjera, sami idemo. Stan prepuštamo drugim ljudima, mi

selimo na Besu. Mićo svojoj baki.

Zvono. To dolaze sinovi. Posljednji put prije našeg odlaska održavamo sastanak. Stola i stolica

nema, sjedamo na pod, sučelice, u krugu. Svako od nas četvero leđima je okrenuto jednoj strani

svijeta. Simbolika? Zuri nam se svima, započinjemo.

Ja: - Mićo, predajem ti popis vjerovnika. Kako su na popisu, tim ćeš ih redom isplaćivati. Krećemo s

dugovima, s njima ćemo se i vratiti. Izvoli popis... To je prvo. Drugo... kod našeg odvjetnika

deponirane su oporuke. Renatina, moja i Markova. Trebamo li štogod raspraviti u vezi sa sadržajem

tih oporuka?

Mićo: - Nije potrebno.

Ja: - U redu. Svoje sam iscrpio... Sljedeći!

Renata: - Slušaj me, Mićo... Bila sam u petom mjesecu trudnoće kad su fašisti razbili na Kalniku naš

partizanski odred. Nisam mogla trčati i sakrila sam se u kukuruz ispod sela Apatovec. Pretraživali su

kukuruze tražeći ranjene i sakrivene partizane. Slušala sam oko sebe glasove, znala sam, ako me

ulove, zaklat će me i rasporiti mi trbuh - jer su oni to i radili! - no ni tada, u tom strašnom času,

nisam požalila što sam otišla u partizane. Držala sam pištolj kod sljepoočice spremna da se ubijem

čim me primijete. Tebe sam nosila!... Zašto ti sada o tome govorim? Zato: ako se meni štogod

dogodi, mislim ono najgore... znaj, ni u onom tragičnom času kad se budu lomili jarboli i gubili

životi, ni tada - kao ni onda

Joža Horvat •  IZABRANA DJELA

na Kalniku - neću požaliti što sam krenula. To je bila moja volja. Volim more i najsretnija sam kad

sam na brodu. Dobro je da to znaš, bit će lakše, bit će ti ljepše sjećanje na mene.

Turobnu tišinu prekinuo je Marko. Podigao je kažiprst desne ruke i vedrim se glasom obratio Mići:

Marko: - Ali... ali, kao što je prije dvije godine tata govorio meni: »Sine..., mi ćemo se vratiti, mi

ćemo se sigurno vratiti, živi!«

Mićo: - Ne sumnjam. Niste izginuli nakon svega što se posljednju godinu govorilo o vama i pisalo u

novinama, siguran sam da ćete prebroditi i druge oluje.

Šutnja. Upitam: - Je li sastanak završen?

Mićo: - Nije. Od mame još moram dobiti ključ za drvarnicu.

ŽIKA I POVIJEST. Pula. Posjetio sam Ziku na Besi. U salonu omara. Dok ja sređujem račune, Zika

priprema ručak i usput čita najnoviji članak o nama u »Vjesniku u srijedu«. Smješka se i pomalo

ironično, kao da govori sebi, primjećuje:

- I tako mi pomalo ulazimo u povijest...! Odgovorio sam bez ironije:

- Nije problem u tome, nego kako ćemo iz nje izići!

LIJEČNIČKI PREGLED. Pula. Osjećam bolove u predjelu srca. Brige, živci? Ili nešto gore? Tama u sobi.

Stojim pred rendgenskim aparatom. Liječnik:

- Bili ste sportaš?

- Tako je.

- Imate prošireno srce... prilično veliko.

- Zato mnogo u njega stane.

- Znam - doda liječnik - cijeli globus. Za putovanja vodite brigu...

»NEMOJ ME OSTAVITI, NEMOJ...!« Renatina majka, udovica, stanuje na katu iznad nas. Teško se

kreće, bole je noge, visok tlak, umor, vrtoglavica, glavobolja, zlo! Prošle je godine jedva preživjela

udar kapi. Neko joj je vrijeme bila oduzeta lijeva strana, no izvukla se nekako. Renata ju je danas

posjetila. Starica leži. Plakala je i

zakliniala-

- Nemoj me ostaviti, nemoj...! Prokleti brod! Ako odeš... nikad me više živu nećeš vidjeti. Nikad!

Nemoj otići, zaklinjem te, nemoj...!

GLASANJE DIVLJIH GUSAKA. Kotoriba. Moje djetinjstvo bilo je selo, dremljive kućice duž vijugava

druma, mutna i plava rijeka Mura, pašnjaci, polja, vrbici i iznad svega ptice! Mnoštvo ptica! Zebe,

sjenice, češljugari, svračci strnadice, palčići, vuge, pupavci, zlato-vrane - i tko će ih sve izbrojiti i

nadjenuti im imena! Laste ipak moram izdvojiti, laste iznad svega. Od pamtivijeka gnijezdile su u

našoj staji, na dnu dvorišta u sjeni starog oraha. Željno očekivane, dolazile bi u proljeće, a u jesen...

prije odlaska okupljale bi se na telegrafskim žicama duž druma i danima bi cvrkutale, kao da se

dogovaraju kojim će putovima krenuti, koje će zemlje posjetiti, gdje će se odmarati, gdje zadržati.

Još su mi i danas u živom sjećanju te jeseni! Vrtovi puni voća, na polju zlatna strništa, vozovi

bundeva, dozreli kukuruzi, suncokret, lan. Na rubu šumarka guguću divlji golubovi, i oni se

spremaju na put. Skupljaju se grlice. Nepregledno jato čvoraka premeće se u zraku, odlaze i oni,

sele... U otužnom, sivom i siromašnom kraju daleko na sjeveru ti odlasci ptica nagoviještali su nama

djeci da negdje daleko moraju postojati druge zemlje, nama nepoznat svijet. Onda bi posve

opustjela polja, stigle bi kiše, mrazevi - i guske! Iz mađarskih ravnica prelijetala su u sumrak

nepregledna jata divljih gusaka. Ponekad zbog magle, ponekad zbog mraka nismo ih vidjeli, ali

bismo dugo u noć slušali njihovo gakanje. Majka moga oca, slijepa starica, govorila bi: - Sele se...

Idu gdje im bu bolje... Idu prek morja vu zemlju gde je toplo kak vu krušnoj peći, a sonce velko kakti

mlinski kamen!

Umrla je moja baka, daleko je moje djetinjstvo. Prije pedeset godina rodio sam se u ovom selu,

napustio sam ga prije četrdeset. Kad bih ponekad bio držao predavanje, dolazili bi suseljani i

govorili: - To je naš Joža, sin starog Jandraša...

Poželio sam da ga još jednom vidim prije svoga odlaska. Sad prolazim drumom, kao nekoć prvi

pozdravljam seljane, ljudi mi odzdravljaju, ali nitko me ne poznaje... Mnogo se toga promijenilo.

Nema više kuća pokrivenih slamom, na dimniarima sp np

_Joža Horvat »  IZABRANA DJELA_

gnijezde rode. Ali u jesen - opet će se skupljati laste i seliti na jug. Skoro ću i ja otići da potražim

zemlju svojih dječačkih snova, zemlju »gdje je toplo kak vu krušnoj peći, a sonce veliko kakti mlinski

kamen!« Moram otići. Glasanje divljih gusaka još uvijek slušam u sebi.

U SUSRET PUČINI (Mediteran)

KOTOR, 30. KOLOVOZA 1965. U kabini Bese šturo svjetlo. S ležaja promatram Renatu kako pažljivo

sprema kameru, slaže kasete s filmovima, prebacuje rublje iz jedne ladice u drugu, posprema, redi.

Bilo bi mudro da legne i otpočine, kasno je, duboka je noć. Odnekuda izvlači vreću neke čudne boje,

priljubljuje tu vreću uza se kao da je mjeri, a onda stane pred moj krevet i pita:

- Poznaješ li je...? Voštana!

Vreća u koju se na otvorenoj pučini spuštaju u more mrtvi mornari... Grickam usnice, šutim.

- Bit će spremljena tu, u mom krevetu ispod madraca. Ako se putem kome od nas štogod dogodi...

nek se nađe! Ne bih željela da se goste morski psi...

- Renata, umoran sam, želim zaspati. Još nismo krenuli, još nas konopi vežu uz kraj, a ti već o smrti,

vrećama, psima...!

- Ma ne...! Takvi su rekviziti sastavni dio sanitetske opreme na brodu, a kako sam ja zadužena na

Besz' za sanitet, htjela sam ti pokazati da znaš...

Pažljivo je spremila vreću, legla i zaspala. Protječe noć, a ja se još uvijek gnijezdim, ne mogu sklopiti

oči. Sto me to muči? Tri sam godine što gradio brod, što vršio pripreme, bezbroj sam puta razmotrio

svaku mogućnost koja nas može zadesiti, sve sam predvidio, sve učinio što je trebalo, pa odakle

sada taj nemir?

Svuda oko nas tišina, tek po koji valić zapljusne brod. Sa zvonika otkucaji sata... Jučer, kad smo

razgledavali Pomorski muzej, reče mi don Niko Luković, plemenit čovjek i izvanredni znalac

pomorske povijesti ovog kraja: »Nekoć, u davna vremena, kada bi se na pučini pojavio brod za koji

su svi vjerovali da je već davno

Joža Horvat •  IZABRANA DJELA

izgubljen, zazvonila bi zvona...! Tako će, nadam se, duž Boke zvoniti zvona kad na povratku

opazimo Besu na pučini.«

Otkucaji sata, zvonjava zvona. Kome zvona zvone? Smiri se i spavaj! Ma kakva zvona! Dim, vatra,

bubnjevi, zvona, sva ta nekadašnja sredstva za vezu, sve je to luk i voda. Danas to obavljaju

teleprinteri, novine, radio... Radio! Jučer sam Marku naredio da mi pripremi meteorološki izvještaj, a

kad sam ga uvečer tražio, veli - nisam dospio! Dobro je počeo. Prvi brod torpediran u prošlom ratu

zvao se Royal - Sceptre, Englez. Potopila ga njemačka podmornica U 58. Dok su topovske granate s

podmornice razarale nadgrađe, dok su se spuštali čamci i spašavala posada, radiotele-grafist je

ostao na svom mjestu i neprestano otkucavao svoju poziciju i od koga je napadnut. Komandant

podmornice, koji ga je prisluškivao, od bijesa mu pošalje još jedan torpedo koji raspolovi brod i

dovrši dramu. Tako je prvi potopljeni brod imao i prvog heroja: radiotelegrafista koji je s rukom na

tasteru otišao na dno mora. Da, tako se obavlja dužnost...! Morat ću to sutra ispričati Marku... Pusti

sina! Kud si se u ovo doba noći zainatio za podmornice i radioprijemnike. Spavaj, odmori se...!

Sve je uzalud, niotkud sna.

Majka moja dala mi je život Na jednom kišnom oblaku I kako sada plačem kao kiša Ja kao oblak i

odlazim...

Što je sad, otkud opet to?! Stihovi iz poezije Indijanaca Južne Amerike... Kud si opet zalutao?! S

Besom ćeš doploviti i do Južne Amerike, pusti sada Indijance i njihovu poeziju. Spavaj... Spavaj!

Prikupi snage, sutra je veliki dan!

Noć se oteže, nikad joj kraja.

U svitanje nečujno sam se izvukao na palubu i pripalio cigaretu. Jednu od posljednjih. Kad danas

isplovim, prestat ću pušiti. Zbog novaca, zbog zdravlja i prljavštine na brodu. Sjedim na pramcu

Bese i promatram more, gradić, stare bedeme Kotora, planine. Jesen je na pragu. U šumama već

riču jeleni. Koliko sam noći proveo slušajući tu uzbudljivu pjesmu. Neću je slušati pune tri godine!

KOTOR, 31. KOLOVOZA. Podne. Besa pod jedrima napušta zaljev Boke. Njezin pramac rastvara

pjenušavu brazdu i krči joj put prema debelom moru. Velika odiseja je počela!

Stare, šutljive tvrđave na Mamuli i Oštrom rtu bdiju nad ulazom u zaljev. Pomalo dremljivo, pomalo

skeptički prate naš izlazak. Ostavljamo i njih i uskoro je Besa na pučini. Kurs: stotinu sedamdeset i

osam. Tišina. Na horizontu nikoga, more, Besa i mi.

Sad smo sami i - znam to dobro - gdje god pristajali u širokom svijetu, tko god nam dolazio na brod,

ipak ćemo biti u svojevrsnoj samoći pune tri godine, daleko od rodne zemlje, daleko od svojih. Još

prije dva sata bili smo okruženi znancima i prijateljima koji su se okupili na obali u Kotoru da s nama

podijele posljednje trenutke, da nas zagrle i na rastanku doviknu: »Dobro more i vjetar u krmu!«

Zika se već ranije oprostio s majkom, Vlado s ocem u Puli, s majkom u Splitu. Nije se lako

roditeljima oprostiti s jedincem sinom, niti se jedincu lako rastati s roditeljima... U Kotoru, u onom

metežu pred isplovljenje, bio je negdje i Mićo. Kad su predstavnici lučkih i carinskih vlasti već

napustili brod, Mićo je još dugo ostao u kabini s majkom. Nečija sirena pozdravljala je isplovljenje i

Besa se već otiskivala kad je Mićo dojurio na palubu i iskočio na obalu.

Stajao sam za kormilom i pokušavao da ga još jednom vidim. Nisam ga mogao otkriti. Šeširi,

rupčići... domahuju ljudi poznati i nepoznati, a sina ne vidim. Eno ga, ipak sam ga uočio! Trči kao

mahnit duž obale prateći Besu. Trči... trči... stigao je do kraja rive, dalje nije mogao. Spustio se na

bitvu, posljednju u nizu, i - ne znam je li od umora ili očajanja - kako je sjeo, tako ostao nepomičan.

Mi mu domahujemo, on to dobro  , ali ne uzvraća po-zrave. Ruku opuštenih kao da je uzet,

sjedi nepomično, zuri za jedrenjakom koji mu odnosi majku, oca i jedinog brata... Sve nas više

odvaja more, uskoro ću zaokrenuti prema Prčanju, a posljednje što sam još vidio bio je on, skutren

na crnoj željeznoj bitvi sam! Grčevito hvatam dalekozor. Da, još je tamo, nepomičan kao da tu želi

ostati do našeg povratka... Sine Mićo... zbogom! Jesam li pogriješio što i tebe nisam uzeo? Jesam li

pogriješio što ti odvodim majku i brata? Mićo... mi smo toliko puta razgovarali o tome, zar je

moguće da je nešto ostalo neizgovoreno?

Joža Horvat •  IZABRANA DJELA

Svi smo na palubi, nitko ne govori. Besa se polako ljuljuška u najsurovijoj, ali zato i najljepšoj zipci

Jadrana, u zaljevu Boke. Jedrilice koje nas ispraćuju polako zaostaju. Prčanj... Ovaj čas prolazimo

pokraj rodne kuće slavnog moreplovca Ivana Visina, dalekoga i davnog moga prethodnika, koji je

prvi s naših obala, još prije stotinu godina, jedrenjakom Splendido oplovio svijet. S prozora te kuće,

ukrašene u čast Bese sagovima i cvijećem, domahuju nam posljednji živi rođaci Visinovi. Po običaju

mornarskom, trostrukim zviždukom, sirena s Bese pozdravlja ovu kuću i ovaj kraj. Kotor, Prčanj,

Perast, Herceg Novi... Martinović, Zmajević, Zela-lić... Boka osamnaeste, Tivat četrdeset i prve...

Slava i legenda žive već stoljećima na tom malom prostoru, kadšto u žarištu, kadšto u sjeni

vremena koje prolazi, ali uvijek nazočni.

Dostiže nas svježi vjetar i Besa se naginje punih jedara. Vrhove okolnih planina prekrivaju oblaci i

sive magluštine vuku se niz padine. Počinje kiša. Prima pioggia di agosto raffredda mare e boscol...

Prva kiša u kolovozu rashladi more i šumu... A kiša koja pada posljednji dan u kolovozu, što

rashlađuje ona? Možda srce. Bilo bi dobro da je tako. Da me liši sentimentalnosti i vrati zbilji.

Kurs stotinu sedamdeset i osam! - eto, to je naša zbilja. Na pučini lagan vjetar s juga, more jedva

namreškano. Iza krme Bese, linijom sjeverozapad - jugoistok, gube se u daljini obrisi naše obale.

Naoblaka se sve više kida, a suri vrhovi planinskih masiva prate obalu i bdiju. Velebit, Mosor,

Biokovo, Orjen, Lovćen... kao nesavladiv bedem uzdižu se nad obalom i morem. Feničani, Grci,

Rimljani, Saraceni, Arapi, Goti, Bizantinci, Mlečani, Anžuvinci, Španjolci, Francuzi, Nijemci i tko sve

drugi! - s kakvim se sve brodovima nisu pojavljivali, kakve sve zastave nisu vijali?! Haračili su i

pljačkali, palili i žarili. Od prastarih prangija do brzometnih topova, od grčkih hipagoga, rimskih

trijera, od mletačkih galija do suvremenih čeličnih oklopnjača, sve se to zalijetalo u naše vode da

prijeti slobodi i otimlje kruh. Sve te lađe već davno trunu, počivaju na dnu mora kao i njihovi

zapovjednici i njihove zastave, a naše se barke još uvijek zibaju oko naših školja, dok planinski

visovi samuju i bdiju...

I posljednja, jedva vidljiva nit naše obale, nestala je, izgubila se u^aljini.

18 sati. Nebo vedro, nigdje oblaka, ali vjetar s juga osjetno je ojačao. Zar smo takve sreće da ćemo

morati po jugu »tući« Otrant? Daleko pred nama, na lijevoj strani, vuče se put sjeverozapada neka

zahrđala podrtina. Promatram kroz dalekozor: trupina olinjala, dušu daje za rezalište, jedino je

dimnjak, iz neobjašnjivih razloga, obojen svježom, žarkožutom bojom. Ne vidimo zastave sretne

zemlje kojoj pripada, ali da će Lloyd uskoro plaćati premiju osiguranja, u to ne sumnjam.

Pod jedrima Besa previše odstupa od rute i stoga skidamo jedra. Želimo li zaista tijekom sutrašnjeg

dana prijeći Otrantska vrata, nema nam druge nego u kurs i vjetar! Imamo mnogo razloga da se što

prije dočepamo Gibraltara i prije ekvinocija riješimo Sredozemlja.

18.30 sati. Sunce na zapadu. Vlado za kormilom, a ja sjedim na krmenoj kabini i promatram

»posteljicu« u koju ponire sunce; prljav pojas naoblake, magle i dima kao da je malo prije prošao

onuda parobrod iz prvih desetljeća našeg stoljeća. Takvu »posteljicu« mnogi pomorci smatraju

predznakom lošeg vremena. Nemam razloga da budem zabrinut: nebo vedro, barometar stoji

normalno, sve je u redu. Samo...zar zaista nemam razloga da budem zabrinut?

Kad je to bilo, prije koliko godina? Sedam... osam? Plovili smo iz Lošinja u pravcu Pule na mojoj

staroj Skitnici. Na nesreću pri-mijetismo da će nam uskoro nestati vina, a to se, naravno, nije smjelo

dopustiti. Na Jadranu brod bez vina, kao ribar bez mreža. Nezamislivo. Zato odlučismo skrenuti u

lučicu Unije na istoimenom otoku. Ali samo toliko da kupimo vino... Vino smo kupili, počeli piti i

ostali. More mirno, plaža divna, vino izvrsno, riba napretek, kamo da krenemo, zašto? Bio je tada na

Skitnici moj dobri prijatelj Ladislav Karabaić, iskusan mornar, vrstan jedriličar. Nas dvojica sjedili

smo te večeri na pramcu i bez riječi promatrali sunce kako tone u »caladu«, slično ovoj koju sada

promatram s Bese. Šutjeli smo obojica zaokupljeni istim mislima. Nešto nakon ponoći probudi nas

mlataranje valova o bok Skitnice. Poskočili smo s ležaja, požurili na palubu da vidimo što se to

zbiva. S jugozapada sijevaju munje i prijeteći oblaci valjaju se na nas. Pramac našeg broda bio je

doduše usmjeren na pučinu, ali je luka Unije u potpunosti otvorena baš na jugozapad. Prisjest će

nam vino i Unije. Na obali već se čulo dozivanje mještana koji su pod šturim svjetlom petrolejki

spašavali svoje čamce i brodiće. Nije prošlo ni desetak minuta, a prvi udarci vjetra potresli su

Skitnicu. Da isplovimo, da se domognemo pučine, bilo je prekasno. Jedino što smo mogli bilo je da

pojačamo vezove i da još nekoliko metara otpustimo sidreni lanac. Više od toga nismo mogli jer je

krma broda bila jedva još koji metar udaljena od kamenih stijena. Na Skitnici nas je bilo sedmero,

što muškaraca, što žena, a mornara samo dvojica, Ladislav i ja. Uskoro se na nas sručio pravi orkan.

Noć lomljava! Brod se propinjao, do očajanja tukao pramcem o valove, sve se treslo, fućkalo, urlalo,

na rubu bezumlja i katastrofe. Seljani su vikali i zaklinjali nas da napustimo brdd. Da ne duljim... te

noći, jedan po jedan, vezani uz konop, s^pojasima za spašavanje napuštali smo brod i prepustili ga

stihiji mora i milosti vjetra. Prije podneva more se smirilo. Skitnica, iako u očajnom stanju, ostala je

živa, zahvaljujući sidru koje nije »zaoralo« i lancu koji je izdržao. Te noći valovi su razbili i odnijeli u

more goleme blokove kamena na glavi lukobrana.

Odonda je prošlo mnogo godina, ali kad sam god na moru, pažljivo promatram zalazak sunca i kad

vidim prljavu i mutnu »posteljicu« sjetim se Unija i smrkne mi se pred očima... Gledam je i sada s

palube Bese. Barometar pada. Sto će nam donijeti noć? »Čuvaj se kišne bure i vedroga juga!« Sto

sad mogu, kako da se čuvam? Kurs: stotinu sedamdeset i osam. Plovi, barko, široko je more...!

22. sata. Ništa dobra. Mjesec je upravo zašao, nestalo je čarobne slike nemirna mora optočena

srebrom mjesečine. Besa juri ravno u valove, razbija ih i svaki put s jedne i druge strane pramca

šikne pjenušavo more. Mračna, olujna noć. O spavanju nema ni govora. Točno nad Renatinim

krevetom, pod silinom udara valova, voda se probija kroz vjetrolovku (koja zacijelo nije izvedena

kako treba) i neprestano polijeva krevet. Voda se također cijedi ispod »gljiva« koje također ne brtve

kako treba. Umjesto zraka, propuštaju more!

Brod se propinje, spušta u dolinu vala i diže ponovno. Motor neumorno tutnji, a brzinomjer pokazuje

kako se krećemo sve sporije. Od sedam čvorova kojima smo brazdili kad smo isplovili iz

Boke, sada smo pali na dva. Skoro će ponoć. Žika i Marko navlače kišne kabanice i pripremaju se za

smjenu straže. Po dvojica smo svakih šest sati; Vlado i ja, Žika i Marko. Još prije smjene određujem

približnu poziciju na osnovi kursa i prijeđenih milja. Nalazimo se usred Jadrana, šezdesetak milja

udaljeni od Boke.

Vlado i ja silazimo svaki u svoju kabinu: - Laku noć, barba...! - čujem kako mi veli u pola glasa, a ja

mu i ne odgovaram. Šutim umoran i zlovoljan. Ni ovu noć neću oka sklopiti. U salonu, na klupi uz

stol, skutrila se Renata. Krevet joj je sav mokar, preselila se ovamo. Sve što u kabinama nije dobro

utvrđeno leti s jedne na drugu stranu. Tek smo isplovili, brod je krcat svime i svačim! Otvaram bocu

konjaka, povučem gutljaj i zapalim cigaretu. Lijepu nam je dobrodošlicu pripremio Otrant. Jugo!

Hvala mu ko bratu...!

1. RUJNA. U šest sati Vlado i ja preuzeli smo stražu. Opet za kormilom. Kud pogledam, ganjaju se

Eolovi janjci. Vjetar otkida kri-jeste i bijela pjena pokriva more. Na horizontu nigdje nikoga. Valjda

imaju boljeg radiotelegrafista od mene i doznali su što ih čeka. Bilježim u dnevnik milje koje je

registrirao brzinomjer. Još smo u prijašnjem kursu, ali samo... u kursu. Jedva se mičemo. Pola milje,

milju? Oči su mi pune soli, kroz nos mi prodire slana voda u usta i grlo. Sve je na meni mokro, suhe

odjeće više nemam.

- Barba... dajte meni kormilo, popušite u miru cigaretu!

Vladi predajem kormilo. Dao sam riječ da neću pušiti čim isplovimo, a sad halapljivo uvlačim dim... i

promatram more. Da se razumijemo, nije to nikakvo osobito nevrijeme, pogibeljno možda za brod ili

naše živote. Brod kao što je Besa može izdržati vraga, ali mi smo ti koji mučimo sebe i jedrenjak.

Treba samo malo skrenuti, otići pod vjetar i sve će biti kako treba. Treba »pojati«. Plovidba za juga

uvijek je neugodna, a kad čovjek želi po svaku cijenu držati kurs ravno u vjetar, onda nema pravo

da se žali i kuka.

08 sati. Sunce, galebovi i burnice. Dva, tri dupina već pun sat prate Besu. Izvode kojekakve ludorije,

svaki čas iskoče ispred pramca ili na boku broda i onda pljusnu u more. Pažljivo ih promatram.

Najčešće, kad iskoče, u zraku se iskrenu na bok i onda kao cje-

panica udare u more, kao da im baš to predstavlja osobito zadovoljstvo. Dužina im je oko metar i

pol. Bez velike muke mogao bih kojega od njih harpunirati, ali da to izvedem morao bih najprije

ustati, uzeti harpunu, vezati konop, čekati... svašta bi trebalo, i zato se ne mičem.

Nasuprot meni na sjedalu u kokpitu leži Renata. Jugo valja, polijeva. Ponekad ostaci razbijenog vala

prijeđu preko Bese i sve nas zaliju. Više se i ne sklanjamo. Promatram Renatu: kapuljača joj

djelomice zaklanja lice, voda se slijeva po njoj, sva je mokra. Blijeda u licu, stisnula se, šuti... U

salonu više nije mogla podnijeti ustajali zrak zagađen dimom i smradom motora koji je tutnjio cijelu

noć. Drijema... Već vidim posprdan smiješak onih koji su mi savjetovali da ne vodim ženu. Jedan mi

je od njih govorio mudro: »Volim da je svatko na svom mjestu: pop u crkvi, mornar na kuverti, žena

na koperti!« Gdje je kome mjesto, vidjet ćemo.

Vlado za kormilom. Da bude stabilniji, izbacio je desnu nogu na rub kokpita, šuti, gleda u daljinu,

vodi brod. Pojavio se Žika. U radiokabini Marko hvata meteorološki izvještaj. Sto će mi sada - imam

ga pred očima. Zovem i njega na palubu.

- Momci, jedra gore! Dosta je toga, skrećemo!

Načas me promatraju kao da ne vjeruju. Žika okreće svoju kuštravu glavu put zapada i sumnjičavo

pita:

- Kapetane, jeste li sigurni kamo ćemo stići?

Odmahnuo sam rukom: - Brindisi, Bari... svejedno.

Lepršaju jedra. Momci ih stežu, ukroćuju. Vlado okreće kormilo, jedra prihvaćaju vjetar, nadimlju se.

Brod se nagne na desni bok i krene... Promatram brzinomjer: dvije, tri, četiri, pet, šest, sedam

milja...! Dok u kartu unosim vrijeme i novi kurs, razmišljam o tome kako sam tu odluku trebao

donijeti davno, davno prije!

22 sati. Kopno na vidiku! Nemam ni pomorskih karata ovog dijela Jadrana, ni Peljara... Neobjašnjivo

kako sam ostao bez tih pomagala. Iz Splita sam poslao u Zagreb cijelu hrpu karata koje se odnose

na našu obalu na Jadranu. Najvjerojatnije sam u toj hrpi poslao i one koje se odnose na zapadnu

obalu, kojoj sada plovimo u susret.

Joža Horvat .  IZABRANA DJELA

Promatram reljef. Neki nam se grad otkriva lijevo po pramcu. Brindisi? Na sreću, u Pomorskoj

enciklopediji nalazimo plan luke Brindisija i sliku grada. Jedan reaktivni avion, dakako talijanski,

nadlijeće nas, kruži, naginje se da bolje   zastavu na krmi Bese. Spuštamo jedra. Žika pažljivo

uspoređuje plan luke u enciklopediji s onim što   pred nama. Uskoro potvrđuje: Brindisi!

16 sati. Uplovljujemo oprezno. Na ulazu stara tvrđavasvjetionik, semafor i na semaforu dva cunja s

vrhom okrenutim prema dolje, jedan iznad drugoga. Svima onima koji isplovljuju iz luke ovi signali

govore da ih vani čeka »tempesta«, nevrijeme iz drugog kvadranta. Na izlasku iz Boke ostavili smo

za sobom tvrđave. Na drugoj strani Jadrana dočekuju nas tvrđave. »Dobrosusjedski odnosi«, u

porodici naroda koji žive na Mediteranu, traju stoljećima!

Na obali su se već postrojili predstavnici kapetanije, policije i carine. Njih šestorica. Tko ih je

obavijestio? Avion? Pokazuju nam gdje da pristanemo i čim smo vezali brod pitaju:

- Odakle dolazite?

Dokumente su brzo pregledali. Nešto su se dulje zadržali uz našu šljivovicu i cigarete^ Bili su

ljubazni i nisu predugo ostali. Ne zanimaju nas ni luka ni grad. Leći, zaspati...!

BRINDISI, 2. RUJNA. Nakon obilnog doručka napravili smo raspored poslova prema zaduženju: Žika -

strojarnica; Vlado - trup broda, paluba, konopi, sartige, jedra; Marko - unutarnja tehnika: elektrika,

radiostanica, petrolejski rešo, hladnjak, WC. Renata je na palubu iznijela svu mokru posteljinu,

rublje, kišne kabanice, sve što je prokislo. Dok sprema ručak, ja u kabini pišem svoj prvi članak

»Vjesniku u srijedu«. Grad ćemo razgledati sutra...

Razmišljam o tom našem prijelazu preko Jadrana. Mogli smo prije skrenuti... No, nije to bitno.

Svladali smo Jadran. S više iskustva ulazimo u Sredozemlje.

Izišao sam na palubu. Sve je zatrpano sanducima, alatom, na sve strane vijore plahte, vjetrovke,

hlače, kuhinjske krpe... kako to već biva na svim malim brodićima poslije duže plovidbe po ružnom

vremenu.

BRINDISI, 3. RUJNA. Gledam prema izlazu iz luke. Nema više čunjeva na semaforu. Viknuo sam

odmah ne misleći mnogo:

- Momci, pripremajte brod, isplovljujemo!

Bilo je devet sati. Vreva u luci, vreva na ulicama. Kroz tanki sloj naoblake prodiralo je sunce. Žika je

sjedio na palubi, u miru pušio cigaretu i dalekozorom razgledavao brodove u blizini Bese. Na moju

zapovijed podigao se nevoljko i stao preda me:

- Barba... kazali ste da ćemo danas razgledati grad!

- Tako je, to sam rekao, a sad kažem da pripremite brod i da ćemo isploviti... Molim vas, Žika,

nemojte me gledati tako smrknuto, vrijeme se stišalo, nama je svaka minuta dragocjena...

Bez riječi se okrenuo i nevoljko prihvatio posla. Vlado je šutio. Taj čas Renata nije bila na brodu.

Odnijela je na poštu moj članak i namjeravala usput kupiti nešto voća. Kad se vratila, motor je na

Besi tutnjao, sve je bilo spremno. Upita začuđeno:

- Odlazimo...?!

20.25 sati. Isplovljujemo. Niti nas tko ispraćuje, niti nam dovikuje - zbogom! Jedini podatak uzela je

lučka kapetanija postavivši pitanje: - Sljedeća luka?

- Palermo! Izgovorio sam to takvim tonom kao da Besa pod mojim zapovjedništvom već deset

godina drži rutu: Brindisi-Pa-lermo.

Svi smo na palubi. Ostavljamo grad koji nismo razgledali. Da se barem nečim iskupim, rekoh: »Ne

žalite previše... Brundisium za Rimljana, uporište gospode križara u srednjem vijeku, bio je čvrst

oslonac gusara sve do osamnaestog stoljeća. Pula, matična luka Bese, bila je svojedobno poznato

tržište robova. Za mnoge od tih naših siromaha Brindisi je bio tranzitna postaja. Saraceni su ga prvi

dobrano opljačkali i popalili naš Osor i mnoge druge gradove na Jadranu. No, to je prošlost...

Sadašnjost: naselje ribara, uske prljave uličice i nekoliko vrijednih spomenika srednjovjekovne

arhitekture. Jučer ste vidjeli: prva ulica na koju smo naišli je Via Montenegro. Dirljiva pažnja prema

Crnoj Gori i nama koji smo stigli iz te gorovite zemlje. Sve to pobliže ćemo razgledati na

povratku...«

Izostao je pljesak. Nisam ga ni očekivao. U kabini smo se uskoro našli Renata i ja, sami. Pita:

Joža Horvat .  IZABRANA DJELA

- Zašto smo isplovili...? Sjećaš li se naših krstarenja po Jadranu? Kada bismo našli kakvu lijepu

uvalu, vezali Skitnicu, smjestili se, okupali, jedva da smo prospavali jednu noć, već si vikao

sinovima: »Dižite sidro, idemo!« Misliš li ti sada tako nastaviti i ganjati nas bez predaha po cijelom

globusu?

Šutio sam. Izišao sam na palubu. Jugo još traje, ali znatno oslabljeno. Uz malo sreće noćas ćemo

prijeći Otrant i ući u Jonsko more.

Ugodno je ploviti uz obalu kad brodovođa zna što ga čeka iza ovog ili onog rta. U protivnom,

plovidba uz obalu može biti vrlo pogibeljna. Kako plovimo bez karata, cijela se posada Bese

pretvorila u kapetane i babe vračare.

23 sata. Pala je noć i obala se iskitila beskonačnim nizom svjetala. Po mojoj ocjeni uskoro bismo se

trebali naći na Otrantu. Nekoć grčka kolonija, Otrant je bio ključ Jadrana, dok ga Turci nisu temeljito

razorili. Sada je to skromno mjestance, trenutno za nas vrlo važno, jer odmah iza njega dolazi rt

Otrant. I jedno i drugo čekamo uzalud. Kao roj krijesnica, svjetla otkriju naselje. Kad smo se

napokon svi složili da to što vidimo pred sobom može biti jedino Otrant, pokazala su se nova svjetla,

dokaz da se obala i dalje pruža...

- Svjetionik! Petnaest stupnjeva po pramcu! - javlja Žika, koji je za kormilom. Provjeravam

karakteristiku i u popisu svjetionika nalazim da je to uistinu rt Otranta. Svjetionik visok šezdeset i

dva metra, bijeli blijesak svakih pet sekunda, vidljivost dvadeset milja. Da nismo bili odveć blizu

obale, primijetili bismo ga ranije. Prešli smo ga u 23.30 sati. Mijenjamo kurs u 190°. Definitivno

napuštamo Jadran. Renata primjećuje:

- Odsad, što više napredujemo, to smo bliže domu. Praktično, naš povratak započinje!

- Da... ali u krugu! - dobacuje Žika, koji kao da se pobojao da bismo se mogli vratiti odveć brzo,

nekom prečicom!

Promatram ga. Marko ga je zamijenio za kormilom i Žika sad sjedi u kokpitu, pritisnuo je uz uho

mali tranzistorski prijemnik i sluša glazbu... Od sviju nas na Besi on je najveći beskućnik. Kao

samac, neženja, namjestivši se u brodograđevnoj školi, dobio je

dvosobni stan. Uredio ga, dotjerao... a onda je shvatio da mu vrijeme ne dopušta istodobno

predavati i pripremati Besu za isplovljenje. Napustiti radno mjesto značilo bi otvoriti niz problema:

stan, socijalno osiguranje, staž... Pokušao sam ga najprije prijaviti kao čuvara na brodu. Pokazalo se

da - kako nisam obrtnik, a nemam ni svoje poduzeće - ne mogu imati čovjeka u radnom odnosu,

osim osobne sekretarice! Otkrilo se da mogu imati kućnu pomoćnicu! Bravo! Pitao sam Ziku, i on se

složio. Napravili smo ugovor, naveli uvjete, plaću, radno vrijeme... Sad je trebalo otići u sindikalnu

podružnicu, odsjek kućnih pomoćnica, da tamo pred svjedocima potpišemo ugovor. Došavši do

sindikata zastao sam časak pred ulazom i opomenuo Ziku: - Molim vas, nemojte slučajno ispod svog

potpisa staviti - inženjer!

Službenik u sindikatu promatrao nas je sumnjičavo. Obrati se

Žiki:

- Vi ste kućna pomoćnica...? Gdje ste do sada radili? Odgovorio sam brzo, umjesto Zike:

- U brodograđevnoj školi, bio je kuhar.

Službenik nešto promrmlja i pokaže gdje da stavimo potpise. Zatim smo požurili u Zavod za

socijalno osiguranje. Jedan šalter, drugi... Eto nas. Činovnica pogleda u ugovor, čita, šuti... Upitam je

oprezno:

- Nešto nije u redu?

- Ugovor je u redu... samo... po najnovijim propisima muškarac ne može u privatnom radnom

odnosu biti kućna pomoćnica!

Izašli smo na ulicu i smijali se obojica. Što je dalje bilo, ovaj čas nije važno. Bitno je: riješili smo

pitanje osiguranja. Žika je napustio namještenje, ispraznio stan, preselio se na Besu. Posljednjih

nekoliko mjeseci živio je jadno, jedva je dočekao da isplovimo -i sad mu netko govori o povratku!

»Samo u krugu... samo u krugu!«

4. RUJNA, 03 sata. Vlado za kormilom. Uskoro javlja: svjetionik! To je Santa Maria di Leuca.

Građevina visoka više od stotinu metara. Njegov sjajni bljesak vidljiv je na dvadeset i pet milja i

predstavlja jedan od najvažnijih svjetionika na Jonskom moru

Joža  Horvat •  IZABRANA DJELA

Straža od ponoći do šest ujutro dosta je naporna. Čovjek na brodu nikad ne spava kako treba, nikad

se valjano ne odmori i upravo su zbog toga prvi sati nakon ponoći najteži. Pospan sam... Pravo mi

budi! Mogao sam ostati u Brindisiju. Mogao...?

U krvi su mi dani skitnje,

i rastati se s kopnom želim,

a more zove, more mami,

studenom zimom i ljetom vrelim...! Možda je Renata ipak u pravu... Čiji su to bili stihovi? Ne znam.

Vedro je i brojne zvijezde bdiju nad nama.

- Lijevo po pramcu, brod na vidiku!

Uzimam dalekozor i provjeravam. Svaki susret na moru, posebice noću, ima svoju draž - i prijetnju.

Noću vidimo ponajprije neka neodređena svjetla. Svjetionik... kopno... brod...? Dalekozor nam brzo

otkriva: jarbolna svjetla, brod na pučini. Više ga ne puštamo iz vida. Sad što prije ustvrditi poziciona

svjetla... Eno crvenoga! Dakle ide lijevo s obzirom na naš kurs. Sretan mu put...! Onaj drugi

pokazuje zeleno? Neka plovi bez straha, ništa mu Besa neće učiniti... A što je s onim? Pokazuje

crveno i zeleno svjetlo? Oprez! Taj ide prema nama. Sad dobro otvori oči. Ne mijenjaj kurs. Ne

skreći ni lijevo ni desno, vjeruj da i on tebe  , a ne samo ti njega. I zaista, onaj plutajući

svjetionik uskoro zaklanja jedno od svojih svjetala, skreće, poprima obrise broda i nestaje u noći...

Sve je manje zvijezda. Primiču se tamni oblaci. U noći je svaka krava crna, a svaki oblak olujan!

Vlado javlja:

- Brod po krmi!

Ovaj uistinu ide pravo na nas... Sve nam je bliži... ! Još uvijek ide na Besu. Nastavi li ovako, bit će mi

tijesno. Sad mu već jasno razabirem komandni most i na njemu - ni žive duše! Za našom brazdom

grdosija raste. Ta je li moguće da nas nitko ne  ?! Kako i čime da ga upozorim da po morima

osim grdosija plove i mali brodići, jedrenjaci? Valovi me bacaju s jednog na drugi bok, poziciona

svjetla Bese ne dosižu ni dva metra iznad razine mora, možda me ne  . A radar...? Što radi,

trista mu kornjača, potopit će me. ubio ea Boe!

Ipak je skrenuo kučkin sin, nasukao se na prvom grebenu! Njegova crna trupina prolazi pored Bese

na pedesetak metara. Čim je prošao, pokušali smo okrenuti brod na njegove valove, jer udare li

Besu po boku, Renata, Žika i Marko izletjet će iz svojih ležaja!

Više puta nalazio sam u literaturi opisane te fatalne susrete malih brodića na otvorenoj pučini s

brodovima gigantima. Po propisima o izbjegavanju sudara na moru brod koji ide na jedra ima

prednost i u normalnim uvjetima dužan je o njemu voditi brigu svaki brod koji se kreće pomoću

motora. Brod na jedra dužan je u susretu s drugim brodom zadržati svoj kurs i brzinu... Da, to je

lijepo formulirano, ali... neka Besa bude što dalje od njih!

06 sati. Ipak neverin! Munje sijevaju. Vjetar sa sjevera. Svi smo budni, svi smo na palubi. Mijenjamo

jedra. Vlado veli da je to jutarnja gimnastika prije doručka...

Čaj od šipka, narezak, cigareta - spavanje.

Cijelo dopodne na vidiku nam je ne osobito zanimljiva obala jugoistočne Kalabrije. Pošto sam malo

prodrijemao, u 11.30 sati, pomoću smjerne ploče određujem poziciju broda. Nalazimo se desetak

milja jugoistočno od rta Rizzuto.

S Markom nešto nije u redu. Navikao sam čuti njegov glas, a sad obavlja posao i šuti. Vjerojatno ga

muče čirevi koji mu izbijaju na rukama, vratu, ispod koljena... Koliko se sjećam, već godinama kad

plovimo, zapravo jedva što se ukrcamo na brod, eto njegovih čireva. Je li to posljedica joda u moru,

fosfora ili ultra-ljubičastih zraka - tko zna. Zbog te njegove osjetljivosti Žika i Vlado zovu ga

»Svilenko«. Renata mu je malo prije izmjerila temperaturu: nešto više od 37 stupnjeva...

Podne. Marko sjedi u radiokabini, slušalice na ušima, kucka po tasteru i blaženo se smješka. Uhvatio

je vezu s Pulom! Mićo je u Puli pokraj primopredajnika. Tamo je sunce... i mnogo pozdrava! Nikakav

penicilin ni streptomicin ne mogu povoljnije djelovati na Markov organizam od veze koju uspostavi

sa svojim prijateljima radioamaterima u Zagrebu ili Puli.

5. RUJNA. Nešto nakon pola noći Besa se nalazi blizu svjetionika Soartivento, na krainioi

iueozaoadnoi točki Italiie. Dnpt <;mn

suviše blizu kraja. Obala rasvijetljena, na sve strane izvori raznobojnog svjetla. Gledamo automobile

kako jure, njihovi farovi ponekad nam zaslijepe oči. Sve je puno života: žarulje, zvijezde, muzika!

Probudila se Renata, izišla je na palubu. Slika ove obale noću zaista je neobična. Vlado me pita:

- Barba, osjećate li miris ružmarina...?

- Ma kakav ružmarin! Daj ti namiriši gdje je svjetionik Armi, njega ja trebam!

Sve sam više zabrinut. Kamo god pogledam, svuda se oko nas naslućuje čudna konfiguracija. Toliko

svjetla, a svjetionika koji tražim - nigdje! Počeo sam gubiti strpljenje. Okrećem brod. Sve sam

nesigurniji, kamo sam to došao, što je to pred nama? U kojem kursu je Žika noćas vodio brod? Da

ga budim? Da je promijenio kurs valjda bi zabilježio u dnevnik!? Nasukat ću brod! Koji nas je đavo

doveo tako blizu? Ne mislimo se valjda iskrcati i brati ružmarin! Velim Vladi da s Besom učini još

jedan krug. Uzalud. Gdje smo...?!? Na pučinu, samo što dalje na pučinu!

Ugledali smo Armi i sve je bilo u redu. Ali tako brzo neću zaboraviti Spartivento i trenutke nemira

koje sam tamo proživio. Dakako oouka: čemu ići tako blizu obale? Ista greška kao i kod Otran-

ta. Svjetionik ima svoj domet i dovoljno je da si u njegovoj sferi. Prije ćeš ga otkriti s pučine i mirnije

ćeš ploviti!

U svitanje Besa je polako uplovljavala u tjesnac Messine. Bili smo budni i nitko nije htio da mu taj

doživljaj promakne. Pripremali smo boce... cigarete, pisma. Po običaju, putnici u prolazu kroz

Mesinski tjesnac bacaju u more začepljene boce u koje su prethodno ugurali pismo i cigarete.

Ribari, kojih uvijek imade ovuda, pokupe boce, izvade sadržaj, cigarete zadrže, a pisma upute na

označene adrese, najčešće bez maraka. Tradicija i običaji. Možemo li se tome odhrvati? A zašto

bismo? Svi dakle pišemo pisma i pripremamo boce, svi osim Žike. - Ma hajde - veli on - moje će

pismo prije stići iz Palerma nego te vaše boce.

Kad smo ga upozorili da je dužan držati se običaja i zaprijetili da ćemo ga izručiti Haribdi, odlučio se

ipak, dohvatio je bocu i praznu je bacio u more...

Trajna prisutnost ribara u prolazu nije slučajna. More je ovdje izvanredno bogato planktonima,

prema tome i ribama. Oceanografski institut u Messini sakupio je do sada oko 140 vrsta riba

ulovljenih u tjesnacu. Neke nose tipična obilježja stanovnika dubina: zakržljale ili abnormalno velike

oči, tijelo osuto fosfornim organima. Razlika u temperaturi i slanoći između Tirenskoga i Jonskog

mora stvara u Mesinskom prolazu strujanje na površini mora koje teče od sjevera prema jugu, a

dubinska struja protivnog je smjera. Brzinu površinskih struja mogu pojačati vjetrovi. Kad nastupe

morske mijene nastaju vrtlozi, koji su nekoć bili vrlo opasni za ondašnje brodove, pa odatle potječu

antičke priče o Scili i Haribdi. Ponekad vrtlozi budu tako snažni da na obalu izbace čak i dubinske

ribe! Kamo sreće da štogod bace na Besu, jer do sada nismo ulovili ni giricu, a kamoli obrok za pet

članova posade.

Između rtova Capo di Peloro na obali Kalabrije i Capo Scaletta na Siciliji proteže se preko tjesnaca

dalekovod. Kad smo ga opazili bili smo još udaljeni nekoliko stotina metara. Nehotice sam pogledao

visinu našeg jarbola, sjetio sam se Osora i prolaska Skitnice... Ovaj put ne moram biti zabrinut niti

slati Marka da pita čuvara... Najmanja visina žice iznad razine mora iznosi sedamdeset metara!

Ribari su već odavna pokupili naše boce. Pred pramcem Bese sve je izrazitija bibavica, križno more i

najuži prolaz koji nema ni pune dvije milje. Dalje se otvara slobodna pučina i Tirensko more.

15 sati. RT MILAZZO. Tek što smo prošli Mesinski tjesnac, iznenadi nas svjež vjetar s jugoistoka.

More je začas potamnjelo, a bijeli vražići zajahali valove. Prvi put otkako smo krenuli iz Boke,

plovimo punim jedrima pod povoljnim vjetrom. Nažalost, naše je zadovoljstvo bilo kratka vijeka.

Vjetar uskoro opada i skreće. Prečka podrhtava, prebacuje se, jedra trepere. Šaljem Vladimira da

pritegne »Škotu«... a čas zatim nesreća je već bila gotova. Vlado je prišao jarbolu, prihvatio Škotu i

u tom času kao da se nekud zamislio. Nije, siromah, primijetio kako se prečka prebacuje. Nije ni

podigao ruku da se zaštiti. Primio je udarac punom snagom. Okov nosača prečke udario ga blizu

sljepoočnice. Kolika je snaga u tom momku! Primivši udarac, ni maknuo se nije! Objema rukama

pokrio je glavu i dok je teturao do kokpita, već mu je između prstiju nadirala krv, iznad i ispod oka.

Prošli su me srsi, osjećao sam bol kao da sam ja, a ne on primio udarac.

Sad leži na palubi i polako dolazi k sebi. Renata mu je očistila ranu, stavila zavoj i bdije nad njim.

Lista stranice knjige Prva pomoć da   što joj je činiti ako nastupe komplikacije. Još prije godinu

dana u Zagrebu je završila kratak medicinski tečaj. Osim kuhinje zadužena je da na Besi bdije nad

našim zdravljem. Pita me:

- Baš si vidio kad se to dogodilo? Je li udarac mogao biti toliko snažan... potres mozga?

- Ne vjerujem.

- Idem potražiti još neke lijekove. Ako Vlado povraća, hitno me zovi!

Koliko sam puta govorio momcima da se čuvaju udara deblja-ka. Zar je malo života izgubljeno od

njihova udara? Zar je malo mornara bačeno u more, pod vjetrom u krmu, kad je mogućnost

prelijetanja najčešća?! Evo, Vladimir je svoju nepažnju platio prvi. Možda će to biti pouka ostalima.

Uzeo sam knjigu Popis svjetionika i provjeravam i zapisujem karakteristike onih svjetionika koje

ćemo noćas susretati. Vjetar sve više skreće na zapad, more raste, Besa posrče. Još jedna otužna

noć pred nama, kao da se more i nebo udružilo da nas zaustavi, prestraši i vrati. Samo u krugu,

samo u krugu...!

6. RUJNA, 01 sat. Vladimir leži. Umjesto njega sa mnom je na straži Renata. Kiša neprestano pada,

tama, more šumi. Sve je mokro oko nas i na nama. Renata mi je skuhala pola litre crne kave, sad je

polako srcem, a kad vjetar načas rastjera maglu i oblake, promatramo obalu Sicilije između rta

Orlanda i Cefalua. Konfiguraciju naslućujemo jedino po svjetlima koja, ponekad uz obalu, ponekad

na planinskim visovima, otkrivaju naselja. Gdje god se pojavilo svjetlo na moru, uvijek je to podatak

toliko drag ljudima na pučini.

Kiša polako jenjava, dok munje neprestano sijevaju u pravcu sjevera, zapada i juga. Vjetar

pojačava, eto neverina! Iznenadni val zapljusne Besu i prelije se preko pramca. Morao bih otići na

pra-mac i vidjeti što je s konopom koji je složen oko tambuća. Pokraj mene na klupi kokpita drijema

Renata. Zao mi je buditi, zato načas napuštam kormilo. Valjamo se do očajanja, ne mogu hodati

uspravno, nego na koljenima i rukama bauljam na pramac. Bio sam u pravu, voda je izbacila konop

s ležišta.

U međuvremenu Renata se probudila. Ne vidjevši me za kormilom, pogledala je po palubi koliko joj

je to mrak dopuštao. Nije me vidjela. Zapalila je svjetlo u salonu, ni tamo me nije bilo. Požurila je u

našu kabinu. Mrak...! Sva izbezumljena potrčala je natrag na palubu i puna očajanja viknula u noć: -

Joža...! Tog sam časa izronio iz mraka. Jedva je smogla snage da mi kaže: - Gotovo sam umrla od

straha... Mislila sam da si nestao!

05 sati. Svi smo na palubi. Da se iskupi za odurnu noć, nebo nam je poklonilo ugodno, sunčano

jutro. Pred nama se otkriva slikovit zaljev Palerma. S istočne strane kršovit rt Mongerbina koji se

polako spušta i prelazi u zelenkastu lepezu ukrašenu brojnim vilama. Sve se to u blagom luku spaja

s masivom grada. Dizalice, tvornički dimnjaci, neboderi, crkve. Palermo broji 500.000 stanovnika.

Ovaj ćemo put zaista razgledati grad.

Na palubi pokraj nas je i Vlado. Ispod povoja na licu vide se natekline, modrice i nešto sukrvice.

Osjeća se dobro i ne boji se posljedica. Kakva radost za mene i Renatu!

Pred nama vrata lukobrana. Zeleni i crveni »feral«. Ulazimo u prostranu luku. Razgledavamo gdje

bismo pristali među mnoštvom brodova.

Joža  Horvat •  IZABRANA DJELA

- Eno jarbola, eno jedrilice! - vikne Renata i doda: - Hajdemo tamo!

Nismo ni slutili kakvo nas iznenađenje čeka. Taj je jarbol pripadao Pasatu, 7 metarskom sloopu

Cehoslovaka Františeka Špilara - Frante! Posljednji put bili smo zajedno ljetos u Splitu. Kao i mi,

spremao se i on na dalek put. Gibraltar. Atlantik... S još jednim našim jedriličarom isplovio je dan

prije nas. Dogovorili smo se da se čekamo u Las Palmasu na Kanarskim otocima, no eto

nepredviđena susreta. Franta već stoji na molu, smije se i viče da mu bacimo konop...!

PALERMO, 7. RUJNA. U luku je uplovio naš brod Crna Gora. Da bih ga mogao posjetiti morao sam

otići šefu ovdašnje policije i zamoliti dozvolu. U njegovu uredu na zidu visi samo jedna slika koja

prikazuje prvog časnika nebeske straže, arkanđela Gabrijela, kako s mačem u ruci stoji nad

aždajom, simbolom grijeha i zla. Dakako, slika je obješena točno iznad glave šefa policije.

Dozvolu sam dobio bez teškoća. Na povratku, već blizu Bese, potrese me snažna eksplozija. Sto se

dogodilo? Svrnem pogledom i opazim dvojicu »ribara« kako skupljaju ribe koje su plutale mrtve,

ubijene dinamitom. Prljava voda u luci dobrano zagađena naftom i desetak bijelih trbuha cipala...

Policajac koji se šetao u blizini, jadnik, niti je što čuo niti vidio. Sitne ribe u Palermu nemaju svog

arhanđela...!

Na tržnici prodaju se hrpe ubijenih ptica pjevica: drozdovi, šumarice, čvorci, kosovi, grlice... Deseci

tisuća ševa izgube živote svake jeseni na ovim prostorima. Ševe dolaze u jatima preko mora.

Umorne ptice još na pučini dočekuje cijela flotila čamaca i bez-dušnih lovaca.

Ni ptice pjevice u Palermu nemaju svog arkanđela!

Nemam ga ni ja! Krcao sam naftu. U slobodnoj prodaji stoji po kilogramu 60 lira, a u carinskoj zoni

svega 30 lira! Ipak sam lučkom agentu, koji mi je ponudio svoje usluge, morao na kraju platiti svaku

litru 48 lira! Videći moje zaprepaštenje, brzo mi je objasnio:

- Carina! Ponajprije sam morao platiti njihova službenika da skine plombu s cjevovoda. Zatim sam

platio drugog carinika koji je bi(M.iz Besu kad se pretakala nafta. Zatim lučke takse, policiju...

Tu sam ga prekinuo:

- Ma što govorite! Kakva posla ima policija s mojom naftom?!

- Eto, opet se varate! Policiji sam morao platiti upravo to: da nema nikakva posla s vašom naftom!

Shvaćate...? Zatim bilježi na molbu, tri puta sam gubio vrijeme u lučkoj kapetaniji, jednom riječju...

loše sam prošao. Možete li mi barem dati koju kutiju vaših cigareta?

Isplatio sam ga. Dok sam brojio lire, zavidio sam šefu policije. On barem ima svoga arkanđela!

PALERMO, 8. RUJNA. Napisao sam članak za novine o našem putu od Brindisija do Palerma. Zamolio

sam Ziku da ga pregleda i stavi primjedbe, ako štogod nade... Pročitavši ga, upita:

- Zašto ste napisali ono....: »Samo u krugu«

- Zato što ste vi to kazali.

- Znam... rekao sam, ali to svejedno niste trebali...

- Naravno da nisam trebao, ali o nečem moram pisati. Od toga živimo.

Ostavio mi je članak uz neku čudnu, neodređenu grimasu. Dok je odlazio osjetio sam nemir. Ta je li

moguće da će me taj čovjek iznevjeriti, da će se iskrcati prije kruga? Ne, takve misli moram

odbaciti, to nije moguće!

Navečer je Renata pripremila oproštajnu večeru za Frantu i njegova suputnika koji noćas napuštaju

luku. Čini mi se da je František Spilar rođen u Brnu, u Slovačkoj. Upoznao sam ga prije dvije godine

kad je s Pasatom uplovio u riječku luku nakon što je s još dvojicom svojih prijatelja uspješno proveo

svoj brod niz Dunav u Crno more, pa preko Bospora i Egejskog mora dojedrio do naših voda.

Trideset i sedam mu je godina, čvrsto građen, blagih plavih očiju, koje su upravo toliko vedre kao i

lijepe. Njegov brodić ne daje tu sliku. Izgleda star i slabo održavan. Prima vodu više nego što bi

smio, ali kad smo o tome razgovarali u Splitu, Franta je nehajno odmahnuo rukom. Brod koji ne

prima vodu izvor je dosade na pučini...! Pripone i okove Pasata nagrizlo je more. Franta je krenuo

na put s izvanredno skromnim sredstvima i, što je gore, bez najosnovnijih navigacijskih

instrumenata za Atlantik.

Joža Hon/at •  IZABRANA DJELA

Može li ljubav prema moru i čežnja za daljinom sve to nadoknaditi...?

Za večerom diskretno mi je otkrio da nije zadovoljan svojim suputnikom. Utješio sam ga: - Ni na

jednom brodu nitko ni s kim nije zadovoljan, pa ipak žive zajedno i plove.

Došao je čas rastanka. Svi smo se pozdravili. Prije negoli je stupio na Pasat okrenuo se još jednom k

meni, zagrlio me i tužno izustio: - Vi ćete proći... ja ne. Ne mogu!

Digao sam mu glavu: - Franta... ne budite malodušni. Svladali ste tolike teškoće, ne sumnjajte u

sebe, sve će biti dobro. Doviđenja u Las Palmasu!

Vlado i Marko odvezali su konope i otisnuli Pasat od obale. Pratili smo ih pogledom, dok ih nije

progutala noć... Ostao sam još dugo na obali i razmišljao o Franti. Mora da je strašan osjećaj

čovjeka koji, stavivši prethodno sve na kocku, najednom posumnja u se i u svoje snove. Ne čeka li

to isto mene u nekoj luci...?

PALERMO, 9. RUJNA. Vele da je grad mnogo stradao za rata. Nešto tragova još se uvijek  . Na

sreću ostala je nedirnuta katedrala, lijepa građevina iz XII. stoljeća. Upravo me ta katedrala

podsjetila na onoga zanimljivog Normana, mudra čovjeka i vladara, kralja Rogera II. Živio je baš u

XII. stoljeću, tu u Palermu, gdje mu je bila prijestolnica. Premda je bio kršćanin, Roger je oko sebe

okupljao znanstvenike, pjesnike, filozofe, ne pitajući ih ni koje su vjere ni odakle dolaze. Tako je

privukao k sebi i slavnoga arapskog putnika Ibn Edrisa. Dugo su njih dvojica raspravljali o slici

svijeta: dokle se protežu mora, kuda vijugaju rijeke, gdje kakvi narodi žive, kako se odijevaju, gdje

su granice oceana i ljudske spoznaje? U te razgovore Roger je unio sve znanje svojih otaca i

djedova sa sjevera, slavnih Vikinga. Ibn Edris pridodao je tome mudrost Arapa, i tako se rodila

plodna suradnja plavokosoga kršćanskog kralja i tamnoputoga sina islamskog princa. Petnaest

godina Edris je na dvoru Rogera tuckao dlijetom u srebru ploču i oštrim perom ucrtavao obrise tada

poznatog svijeta. Toj svojevrsnoj karti kralj je dodao opširan opis i tako su nastale Geografske

poslastice ili Rogerova knjiga. Stvoreno je znanstveno djelo u kojem se ogleda cjelokupno znanje

ondašnjega svijeta.

Bio bih radostan da sam negdje, makar u zabitnu dijelu grada, našao spomenik Rogeru II. Tražio

sam ga, ali nisam ga našao... Pedeset godina poslije, u tom istom XII. stoljeću, stupa na prijestolje u

Palermu ne manje velik i zanimljiv kralj Friedrich II. I njega je mučila slika svijeta, i on je tražio

odgovore na mnoga pitanja toga doba. Nije pokraj sebe imao čovjeka slična Ibn Edrisu, stoga se

pismom obratio najmudrijem latinistu svoje epohe, Mihailu Scotusu. Friedrich, izvanredno

obrazovan, lukav, superiorna duha, pun cinizma, pita u pismu Scotusa:

Izlozi mi osnove Zemlje i kako se ona održava nad ponorom i kako ponor stoji ispod Zemlje; i da li

osim zraka i vode ima nešto drugo što podržava zemlju; i stoji li ona čvrsto zbog svojih vlastitih

osobina; i koliko ima nebesa, tko ih podržava i tko uglavnom boravi u njima... U kojem se nebu

bitno nalazi Bog i na koji on način sjeda na nebesko prijestolje u društvu anđela i svetaca i što pred

Bogom čine stalno sveci i anđeli...!

I sve dalje u takvom stilu i tonu. Da nije bio kralj, bio bi spaljen. Crkva mu se ipak osvetila: ni on

spomenika u Palermu nema...! Zato se arkanđel Gabrijel još danas razmahuje sabljom na zidu u

kancelariji šefa policije!

U 21.30 sati Besa napušta luku dobrano zagađenu smećem, uljem i naftom te se kradomice šulja u

noć. U Peljaru piše da je ulaz i izlaz zabranjen noću svim brodovima koji nemaju posebnu dozvolu.

Posebne dozvole nemam. Tješim se jedino da Besa zapravo i nije brod o kojem pišu i vode brigu

Peljari. Pitam sina:

- Marko, kakav je vremenski izvještaj?

- Barba... ti najprije narediš da isplovimo, a tek onda pitaš za izvještaj. Vjetar sa zapada,

jugozapada, jačine... to nisam ulovio, nisam mogao razumjeti.

Topla je noć i zvijezde nad nama. Kamo plovimo? Idemo u Alžir da vidimo što je još tamo ostalo od

nekadašnjega gusarskog legla. Dok sam u Zagrebu razrađivao rutu Mediterana, namjeravao sam

nakon Palerma uploviti u Cagliari, gradić na jugu Sardinije, i tu pričekati povoljne prilike za prijelaz

onog dijela Mediterana koji je još uvijek pod utjecajem po zlu poznatoga Lionskog zatona. No da bih

se u Palermu mogao koristiti povlaštenom cijenom ku-

pujući naftu, morao sam potpisati izjavu da mi je Palermo posljednja luka koju dodirujem na obali

Italije.

Kako se udaljujemo od obale, dočekuje nas sve jače i jače jugo. Već se sada valjamo kao bundeve

na rijeci. Što će tek biti kad se nađemo subočice svjetioniku Vito, na krajnjem sjeverozapadu Sicilije.

Tko će oka sklopiti? Možda najveći problem s kojim smo se dosad suočili na to malo našega puta

jest - kako zaspati, kako sklopiti oči kad se brod valja s jednoga na drugi bok, kad se propinje na

vrhu vala, da se odmah zatim sruči u dolinu. Vezati se uz krevet? Drugačije je gotovo nemoguće

ostati u ležaju, a kamoli zaspati. I dokle će to trajati? Zar je moguće da se ljudski organizam

privikne i na takve uvjete?

Vjetar sve više skreće na jugozapad, a ubrzo zatim na zapad. Besu sada tuku valovi i vjetar ravno u

nos. Barometar se spušta, kiša već pljušti. Mračna, crna noć i tri skromna poziciona svjetla na

našem dragom jedrenjaku, koja bdiju jednako s nama. Pomalo zlobno govorim sebi: - E, moj

kapetane, svaka ti čast. Za lijepa i sunčana vremena lješkariš u luci, a čim munje sijevaju, eto tebe

na pučini, da mučiš sebe, ljude i brod.

10. RUJNA, 01 sat. Nema ni govora da bismo se tako lako mogli dočepati luke Alžir. Neka đavo nosi

naftu, carinarnike i moju pismenu izjavu. Prevarili su oni mene, mogu i ja njih: idem u Ca-gliari!

Čovjek na moru ne može baš uvijek kuda želi, ponekad

Joža Horvat •  IZABRANA DJELA

mora kuda može! Ako mi vrijeme dopusti, sutra ću provjeriti kakav svetac visi u sobi šefa policije u

Cagliariju...

02 sata. Pod silinom vjetra vučemo Besu sve više put sjevera. Dokle? Vlado, koji se posve oporavio,

sad ponovno sa mnom dijeli stražu. Stežemo Škote koliko god možemo, a onda iznenada vjetar

nestane. Tišina. Sto je sad opet? Vlado mi veli:

- To vještice kolo vode. Kad plešu, vjetar je, kad sustanu, tišina!

17 sati. Vrijeme promjenljivo. Ipak smo uspjeli uz pomoć motora voziti gotovo cijeli dan u kursu 270

stupnjeva. Noć nas sada sustiže po prilici stotinu milja jugoistočno od Cagliarija. Prošle noći nismo

oka sklopili. Sudeći po svemu, ova noć neće biti ništa bolja. Gdje je sada Franta, kako njegov Pasat?

Nikom nije do jela, a brod je krcat hranom! More je postalo sivkastozeleno, mutno, odurno! Nigdje

ptice ni broda!

11. RU]NA, 02 sata. U ponoć Vlado i ja preuzimamo smjenu. U prva dva sata straže imali smo tri

»nevere«. Posve je bespredmetno govoriti o utvrđenom kursu! Brod se valja do očajanja, svi smo

budni. Nakon »nevere« nastane kraći period apsolutne tišine. To koristimo i pomoću motora držimo

kurs na zapad. Vjetar opet pojačava. Fijuču pripone, valovi prelijevaju pramac, sve je mokro na

nama i oko nas, a onda... tišina i mir. Pitam Vladimira:

- Jučer si kazao da to vještice oko nas kolo vode. A što je danas?

- Barba... danas vode kolo stare i šepave vještice koje jučer nisu došle na red!

Vrtimo se s brodom na sve strane. Analiziram kartu i sa zebnjom pomišljam gdje će nas sutra zateći

jutro. Vodim brod bez dovoljno iskustva na otvorenom moru, prvi put napustio sam Jadran i odmah

krenuo na put oko svijeta, ali neka mi nitko ne govori da za takvog vremena može kontrolirati

stajnice i znati gdje se nalazi. Jedina mi je nada da će sutra granuti sunce i da ću s pomoću njega

odrediti poziciju.

08 sati. Besa na pučini, negdje na Mediteranu. Renata, čim je provirila pita me:

- Barba, gdje smo?

- Na moru, srce moje... Još smo uvijek na moru! I dokle god smo na moru, budi sretna!

Oko nas sivilo i sitna dosadna kiša. Horizont skučen, prikriven maglom i niskim oblacima. Svaka

straža bilježi kurs, brzinu broda, smjer vjetra, prijeđene milje na osnovi pokazatelja brzinomjera,

bilježi vrijeme prolaska pojedinih svjetionika, bilježi, jednom riječju, sve što je potrebno da se na

osnovi toga može odrediti naša takozvana zbrojevna pozicija. Ove smo noći toliko vrludali da je

zaista teško reći gdje smo.

11 sati. Kiša je prestala, vjetar opada. Još jedna neprospavana noć ostavila je tragove na nama.

Nismo doručkovali, niti osjećamo potrebu za jelom. Dalekozorom pretražujemo horizont ne bismo li

gdje ugledali kopno. Odjednom se javi Žika:

- Ma gdje bili, jesti moramo! Idem u kuhinju i spremit ću ručak, spremit ću takav ručak da ćete od

zadovoljstva fućkati na kopno i na more!

Znam da Žika jedini ima snage izvesti nešto slično. To da će me tako nahraniti da zaboravim svoje

brige, to se, dakako, vara, ali topla juhica... svaka mu čast!

Jedan dio salona Bese zaprema kuhinja. Žika napušta palubu, silazi niz stepenice i znam da neće

izići dok ne spremi topao obrok za sve nas. Promatram kako ulijeva špirit u petrolejsku pećnicu, pali

šibicu, regulira plamen na kuhalu, lijeva vodu... kad me najednom trgne Renatin poklik:

- Kopno!

Otkrila ga točno u pravcu sjeverozapada, gdje sam ga i očekivao. Međutim, je li to zaista kopno?

Koliko se puta čovjek prevario u moru, koliko je puta u niskim oblacima vidio obrise kopna samo

zato što je žudno iščekivao kopno. To što sada gledamo, je li to uistinu kopno, ili je pričin?

Slika se izgubila. Sve je pokrila magla i utopila u sivilo neba i obzorja. Jest, ništa više ne vidimo, ali

je svima ljepše, jer... nešto smo vidjeli! Sjetim se stihova Guida Gozzana:

Joža  Horvat •  IZABRANA- DJELA

A najljepši od sviju, otok jc Nenadeni,

Onaj što jednom, kralj ga zemalja španjolskih primi

Od kralja Portugalske poveljom s pečatom

I Rimskog pape bulom u gotskoj latinštini...

Otok nenadeni...!

Tko u životu nije tražio taj otok?! Zar naš put preko mora i oceana, zar to nije traganje u istom cilju?

A najljepši od sviju... Dakako, najljepši je jer je još neotkriven. U tome i jest zamka sviju snova.

- Kopno! - opet viče Renata - prekine mi razmišljanje i ja odmah svrnem pogledom put

sjeverozapada, no Renata me uhvati za ruku i pokazuje posve na drugu stranu. Ne vjerujem očima:

nama na istok, sjeveroistok, otkrilo se kopno, cijeli otok kao na pladnju stoji pred našim očima i tu

nema više nikakve sumnje, to nisu nikakvi oblaci, to je zemlja, kopno! Vrlo jasno vide se obrisi

obale, razvedenost, planinski masiv, koji se put sjevera gubi u magli. I dok su ostali uživali u

jedinstvenoj slici, mene je to otkriće porazilo. Otkuda nama kopno na istočnoj, sjeveroistočnoj

strani?! Zar na istok od Sardinije postoji neki otok? Apsolutno sam siguran da u blizini Sardinije ne

postoje otoci, koji je đavo onda, gdje smo, kamo smo to stigli? Silazim u kabinu, naginjem se nad

kartu... Ma kakav otok! Gluparije! Sardinija i ništa drugo! Sardinija...? A kako je moguće da se

Sardinija nama ukazuje istočnije? Idući na zapad, kada smo mogli prijeći tolike milje? Pa kako smo

mi to noćas vodili brod? Jesmo li pijani mi ili busola? Ili je sve to pred nama ipak pričin? Sve je to

glupo i apsurdno, porazno za mene koji vodim brod! Ne znam gdje sam, ne znam što je pred nama!

Takav navigator može biti svatko tko se sjeti da stane za kormilo i vodi brod...

Priđe mi Žika. Dovršio je ručak. Da mu ne otkrijem svoje misli, upitam:

- Po običaju, juhu ste napravili ni od čega?

- Tako je, kapetane, to je moj specijalitet. Ni od čega! Nešto /malo zelenila, vode, mirodija, dosta

ideja, to je u kuhinji naj-

/ važnije. Kad počnem, ja nikada ne znam što ću pripremiti, pogle-/    damjšto imam oko sebe, i ruke

već rade. Same!

Izašli smo zajedno na palubu. Primijetivši »otok« na sjeveroistoku, Žika se naivno začudi:

- Zar smo već prošli Sardiniju? To bolje... hajdemo na Baleare. Pogledam ga smrknuto. Nije se

zbunio. Slegne ramenima i

doda:

- Eto, vidite da nam je za leđima!

- Oprostite, Žika, ali je nemoguće da nam Sardinija bude istočno!

- Zašto bi bilo nemoguće? Zar smo malo plovili u kursu 270? Za moje straže satima smo jurili na

zapad da se sve pjenilo oko nas.

- A zašto to niste unijeli u navigacijski dnevnik?

- Kad sam predavao stražu rekao sam Marku... Načas me zbunio. Videći da se kolebam, opet

predloži:

- Hajdemo na Baleare! Uvijek sam sanjao da u Palma de Mal-lorci plešem tango. Prvoj djevojci koju

tamo sretnem ponudit ću brak!

Ne slušam ga. Još uvijek promatram »otok«. Začudo, nikakva magla ne pada da sakrije, da izbriše

tu nemoguću obalu. Stoji preda mnom usprkos svim mojim predračunima, stoji kao spomenik moje

navigacijske nesposobnosti. Razmišljam kamo da krenem. Pitam Vladimira:

- Kurs?

- Dvije stotine sedamdeset i pet!

- Polako okreći brod i uđi u kurs pedeset.

Tako, sad je i to odlučeno. Žika i nadalje kuka za Balearima, no ja se želim još za dana primaknuti

obali i skloniti brod u kakvu zaklonjenu uvalu ili luku. Čemu se i treću noć uzastopce valjati i bdjeti?

11.30 sati. Nismo plovili ni tridesetak minuta, kad Renata treći put u to dopodne najavi:

- Kopno!

Ovaj put otkrila je kopno na onoj strani gdje je i prvi put jutros opazila obrise tla, to jest u pravcu

sjeverozapada. Ali dok su jutros ti obrisi bili zamagljeni i pokriveni naslagom mutnih oblaka, sada je

vjetar pročistio obzorje, digao zavjesu i mi smo bez ikakva kolebanja mogli ustvrditi da je uistinu

kopno.

Sad ponovno stojim nad kartom i promatram Sardiniju. Je li moguće da vidim dva rta jednoga te

istog zaljeva? Krajnje točke uzdižu se kao »otoci« a njihova spojnica još se uvijek gubi u daljini i

magli. Zaton Cagliari omeđen je na istoku svjetionikom Carbo-nara, a na zapadu rtom, odnosno

svjetionikom Spartivento. Udaljenost između njih iznosi 36 nautičkih milja, više od 60 kilometara!

Još nešto: oba su rta gorovita, markantna, a njihova veza u sjevernom dijelu zatona sve niža i niža.

Zbog toga se meni, nedovoljno iskusnom, nametnula slika otoka, a time i sva apsurdnost naše

stajnice.

Sad više nema nikakve sumnje, pred nama je Cagliari.

18 sati. Pripremaju se bokobrani, konopi, sidro... Tu smo! Gradić je još uvijek djelomice prikriven

niskim oblacima i maglom, ali već se jasno razabiru zdanja i postrojenja.

Pod hladnim pljuskom i udarima vjetra Besa polako i smireno uplovljuje u luku, spušta sidro i veže

se točno pred zgradom lučke kapetanije. Uzimam torbu s dokumentima i napuštam brod. Na obali

stoji crnomanjast čovjek približno mojih godina, koji je za cijelo vrijeme našeg pristajanja pažljivo

pratio Besu i sve nas. Kad sam stupio na obalu, pružio mi je ruku i dosta čisto izgovorio našim

jezikom:

- Dobro došli u Cagliari...!

CAGLIARI, 12. RUJNA. Čovjek koji nas je jučer dočekao na rivi i poželio nam dobrodošlicu ovdašnji je

trgovac drvetom, gospodin Usai. Prosijede kose, zaobljena trbuščića, crven u licu, pažljivo odjeven,

djelovao je isto toliko otmjeno koliko i dobroćudno. Za rata proveo je pune dvije godine u Ljubljani -

dakako, kao talijanski vojnik - i, začudo, vrlo je dobro svladao slovenski jezik. Nakon rata, kako veli,

u nekoliko je navrata posjetio Ljubljanu, Kočevje i još neka druga mjesta, kupujući drvo. Potužio se:

- Nekoć ste imali odlično drvo, sad imate samo drugu i treću klasu.

- Možda... - rekao sam pomirljivo, ne želeći protusloviti prvom građaninu Cagliarija kojega sam sreo

i još k tome stručnjaku 3a cjepanice i daske. Pitam ga:

- Kada ste posljednji put bili u Sloveniji?

- Prošle godine. Idem avionom do Rima, a onda vlakom... U Ljubljani i danas imam mnogo svojih

prijatelja... starih... iz rata! Znate kako je bilo... česte racije... koliko sam puta u patroli naišao...

nemaju propusnice, a ja im dadem znak... bježi! Pune sam dvije godine pomagao taj narod koliko

sam mogao!

Primijetio sam skromno: - I ja. Četiri sam godine bio partizan!

Nasmijali smo se i rastali... Sipila je kišica no unatoč tomu bilo je ugodno, nakon tri dana valjanja na

moru, osjetiti čvrsto tlo pod nogama i prošetati nepoznatim gradom.

Cijelo dopodne sređivao sam bilješke i pisao članak za VUS. Najednom čujem Marka kako mi

dovikuje iz radiokabine:

- Barba... Mićo...!

- Imaš li Zagreb?

- Jest!

- Kako onaj moj bezveznjak?

Marko gleda svoje bilješke, na ušima mu slušalice, taster pod prstima... Smješka se ironično i veli:

Joža Horvat •  IZABRANA DJELA

- Onaj tvoj »bezveznjak« javlja da je primio od nakladnog poduzeća »Mladost« račun za neke knjige

u visini od sto šezdeset tisuća dinara, i sad me pita tko će to platiti? On...? Iz kojeg fonda?

Više mi nije do šale. Sto šezdeset tisuća...?!? Te »neke knjige«, to je tridesetak dragocjenih

navigacijskih knjiga na Besi, peljari i popisi svjetionika, koje je »Mladost« naručila za mene u Parizu.

Mjesecima sam čekao tu pošiljku i napokon je dočekao nekoliko sati prije isplovljenja. Dakako, sad

ih treba platiti, a taj račun posvema sam izgubio iz vida. Dajem Marku instrukcije što da poruči Mići,

a kad je završio vezu i skinuo slušalicu, prekorim ga zlobno:

- Kad trebaš za svog oca uloviti Maltu da primiš vremenski izvještaj, to ti rijetko kada uspije. Ali kad

trebaš za koga drugog, tamo u Zagrebu, uloviti svog oca usred Mediterana i povući ga za uho zbog

nekih dugova, zanimljivo, to ti odmah uspije! Divan si!

CAGLIARI, 13. RUJNA. Po lijepu i sunčanu vremenu napustili smo u podne grad koji, s obzirom na

svoju ljepotu i zaštićenu luku, zaslužuje nešto više pažnje i dulji boravak. Nestaju s vida parkovi i

pinije. Još samo tvrđava Sv. Mihaela na brijegu prati naš odlazak.

Nakon tri sata plovidbe stigli smo na rt Pula, petnaestak milja udaljen od Cagliarija. Baš Pula. Kako

je Besi matična luka Pula, morali smo na neki način proslaviti taj jedinstveni susret. Vjetar: sjever,

sjeveroistok, snage 4-5 bofora, koji nam je jutros najavio Marko, niotkud da se pojavi. Plutamo. Da

iskoristimo vrijeme, pripremamo i bacamo parangal. To baš nije tako jednostavno kad se stotinu

udica spušta direktno s jedrenjaka, ali ipak ide... Odlučili smo da dva sata ostavimo parangal u vodi,

a zatim da ga dignemo i pokupimo ribu... Taj sam parangal dobio na dar od lučkog povjereništva u

Puli i, eto, bilo mu je suđeno da ga prvi put topim kod rta Pula na Sardiniji!

Capo di Pula vrlo je slikovita točka na jugozapadnoj strani Ca-gliarijskog zatona, obilježena dvjema

kulama. Jedna služi kao svjetionik, druga kao radiofar. Te kule na otočnim grebenima s pozadinom

plavkastih visova podsjetile su me na sumorna platna starih^ nizozemskih majstora.

BESA  1.

Nisu još prošla dva sata, a Markov se vjetar pojavi iznenada i zaskoči nas nespremne. Uzbuna! Svi

na palubu...! Brže! Tko   »šuvare«? Hajde k njima, diži parangal, povuci, potegni, popusti, diži,

ne petljaj! U toj žurbi i uzbuđenju, nismo primijetili talijanski patrolni čamac koji je jurio pravo na

nas. Prokleti parangal! Otkad Slaveni žive na Jadranu, od davnih venecijanskih vremena pa sve do

naših dana, mi i Talijani neprestano se ganjamo oko tih riba. Naši stražari hvataju talijanske kočare,

plijene im mreže, oduzimaju ulov... a sada ću i ja dati svoj prilog toj veseloj ribarskoj zavrzlami.

- Vucite, momci... brže! - vičem uznemireno, ali što pomaže kad vjetar ne dopušta da se udice vade

iz mora kao krastavci iz sanduka. Patrolni čamac sve je bliže. Sve znam unaprijed. Pitat će me s

kojim pravom pod jugoslavenskom zastavom lovimo ribe u talijanskim vodama, i to još pri obali

Sardinije! Pogledam prema krmi gdje vijori naša zastava, kad tamo... zastave nema! Nestala je u

času, zahvalivši snalažljivim momcima, Vladimiru i Marku, koji tek u takvim zgodama otkrivaju sve

svoje vrline. I tako se Besa prometnula i uključila u domaću ribarsku flotu. Patrolac je prošao pokraj

nas na desetak metara, domahivanjem razmijenili smo pozdrave, a zatim smo nastavili: oni svojim

putem, a mi vadeći - parangal.

Od stotinu udica, koliko je bilo u moru, devedeset i devet bilo je praznih. Jedna se ipak iskupila. Na

njoj je visjela murina, dugačka metar. Jedva smo je skinuli s udice. Upozorio sam svoju ribarsku

brigadu da bude na oprezu: ugriz murine vrlo je opasan, a krv navodno otrovna!

19. sati. Večera... Na stolu boca vina u čast Pule i prve ribe koju smo ulovili na našem putu. Zaista

je odlična! U našim ribarnicama nije na osobitoj cijeni, ali Rimljani, poznati sladokusci, neobično su

je voljeli. Plinije pripovijeda da je rimski bogataš Hirije u svom ribnjaku imao toliko murina da je na

Cezarovoj svadbi ponudio gostima šest tisuća komada! Kako su vjerovali da je murina naj-tečnija

ako se hrani čovječjim mesom, u ribnjake bi bacali robove...

Je li se ta murina, koja sada pržena leži na našem stolu, ikada dočepala kakva utopljenika, ne znam

- ali meso joj je bilo uistinu izvanredno.

Pala je noć. Pod punim jedrima žurimo u susret Africi.

Joža Horvat •  IZABRANA DJELA

14. RUJNA, 01 sat. Vjetar sjeveroistočni, barometar 1009 milibara, temperatura osamnaest

stupnjeva. Vidljivost izvanredna. Nebo je tako krcato zvijezdama da je posve opravdana sumnja

nema li među zvijezdama skitnica koje se uvečer ponekad jave, ponekad ne jave na zbornom

mjestu.

Prvi dani zabrinutosti i nedovoljnoga poznavanja otvorenog mora već su za nama. Sad smo se već

toliko ohrabrili da stražu, čak i noćnu, drži svaki za sebe po tri sata. Moja je od ponoći do 03 i od

podneva do 15 sati. Dnevno šest sati za kormilom nije odveć naporno čak ni onda kad je loše

vrijeme, pod uvjetom da je čovjek odmoren, prije svega ispavan. Kad se mijenjaju jedra, ili u slučaju

kakve teškoće ili opasnosti, kormilar traži pojačanje. Kormilo od mene preuzima Vladimir, od njega

Marko, pa onda Žika. Svaki mjesec mijenjat ćemo raspored straže. Pa i onda kad nisam na straži,

danju ili noću, kazao sam da me kormilar uvijek pozove čim primijeti štogod nepredviđeno.

Sto smo bliže Gibraltaru sve češće susrećemo brodove. Obično su to tankeri koji prazni žure put

Bliskog istoka, a krcati se vuku na zapad. Da nečim ispunim vrijeme i noćnu stražu, spustio sam u

more »panulu«, jak konop od pletena najlona dugačak stotinu metara i na kraju čelična žica duga

deset metara. Na udici je pouzdan mamac - bijela krpa! Na palubi je učvršćen završetak panule za

kablić koji je dobro opterećen. Kad riba zagrize, kablić se sruši

1 klizi po palubi. Tada brzo okrenem brod prema onoj strani kamo vuče riba da mi ne podvuče

konop pod propelu. Zatim počne borba... popusti, nek ona vuče, onda pritegni, popusti, pritegni,

sve dok se ljepotica ne umori i ne okrene na trbuh! Tada je privuci do broda, ako je osobito velika,

treba pozvati još koga u pomoć, taj neka zgrabi »ganac«, neka je zakvači i onda zajedničkim

snagama... buć! Eto je na palubi! Tako... naš je posao obavljen, sada neka Renata odluči na koji će

je način pripremiti.

Tu tehniku, kako se lovi i svladava riba, znam odlično. Podučio sam članove posade da i oni to

znadu. Nedostaje jedino objekt, riba! Nema je ni za lijek!

02 sata. More, valovi i mjesečina. Pun mjesec savio je gnijezdo na vrhujsramčana jarbola. Ne

moram ni gledati busolu. Pravac - mje-

BESA  1.

sec! Šuštanje mora pod Besom - i to je sve. Ponekad se nagnem iz kokpita da bolje vidim nose li

jedra. Još malo pod vjetar, još malo...! Eto, nakon četrnaest dana plovidbe to je prvi put što osjećam

puno zadovoljstvo. U vedroj i vjetrovitoj noći, sam usred mora što iskri u srebrnom sjaju.

Odnesite me u jednom starom jedrenjaku -u nekom starom i dragom jedrenjaku -u drvu pramca ili,

ako hoćete, u pjeni -pa me ostavite daleko, daleko...

Bum...!

Sto je to?! Dok sam se ja prisjećao i zanosio Michauxovim stihovima, riba je zagrizla i povukla

takvom silinom da je kablić odletio na krmu! Žurno okrećem brod, hvatam panulu... ali ona je bez

života, smirena i mrtva u mojim rukama. Odnijela je udicu! Sve sam predvidio, teoretski razradio do

detalja što valja uraditi kad riba zagrize, ali... Tješim se: svladao sam teoriju, svladat ću i praksu. Još

je puta, tek smo krenuli!

Mediteran je zapravo siromašan ribom. Jadran posebice. Sla-noća, pomanjkanje planktona?

Vjerojatno. Dugo sam bio uvjeren da poznam ribe Jadrana. Uzmimo na primjer, ribu glavoč. Svi ga

znamo. Glavoč u moru, kao vrabac na krovu. Pa ipak, koliko je bilo moje iznenađenje kad sam u

nekoj stručnoj knjizi pročitao da postoji: glavoč bataglavčić, bijelčić, crnobor, crnotrus, četirpjegac,

dvopjegan, dvotočkić, garanac, kaljužar, kamenjarić, mlječasti, oštrogubić, pavčić, pljeskuljaš,

plosac, podvopjeg, popauk, pržinar, repaš, rđan, rjekuljaš, sedlan, sićušni, sivac, šarganić, šiljoglav,

ve-leljuskaš, prvoperac, trećoperac, vodenjak, zlatac, zuban i žutac!

Kad već nema riba, neka je napretek barem imena. Da mi je samo znati kako se zove riba koja mi je

malo prije očistila panulu?

09 sati. Jutro je osvanulo smireno, tiho. Nebo vedro, a na moru još uvijek dosta valova. Lijepo

vrijeme i bez Markova izvještaja. Da i podne bude dostojno jutra, Renata priprema za objed punjene

paprike, krumpir, voće... Kako se sunce uzdiže, tako se javlja i jača sjeveroistočni vjetar. Kao

naručen! Pogledam na brzinomjer: četiri čvora...

Joža Horvat •  IZABRANA DJELA

15. RUJNA, 01 sat. Vjetar sjever-sjeveroistok toliko je ojačao da smo u ponoć morali skinuti glavno

jedro. Žika me doduše uvjeravao da Besa i pod punim jedrima može još primiti vjetra, ali je već za

njegove straže bila prava majstorija upravljati brodom, toliko je svaki čas trebalo skretati kormilo

vratolomnom brzinom, čas na jednu, čas na drugu stranu. Ne vidim oblaka, a zvijezda sve manje.

Neka magličasta koprena oduzima sjaj zvijezdama i polako ih gasi. Jurimo put Afrike, već smo joj na

domet, a do današnjeg se dana nitko od nas nije nagrijao sunca. Fijuču pripone, ponekad me

zapljusne val, ali ni on mi ne može smanjiti zadovoljstvo što krotim more i vodim brod.

08 sati. Prvo što sam vidio kad sam se izvukao na palubu bila je - Afrika! Duž čitava obzorja od

istoka prema zapadu vukao se suri planinski masiv alžirskog gorja. Po običaju, Vlado me dočeka

pozdravom:

- Dobro jutro, barba...!

- Dobro jutro, Afriko! - odgovorio sam zaneseno ne mogavši skinuti pogled s dalekih planina.

Koliko sam puta kao dječak sanjario da jednom posjetim taj kontinent, da se spustim čamcem niz

tokove mutnih i sporih afričkih rijeka, da prodrem do mračnih šuma ispunjenih šarenim pticama i

tajanstvenim glasovima, da u savanama promatram krda divljih zvijeri, da noćujem pod šatorom ili

pod slamnatim nadstrešnicama domorodačkih koliba, da do punoće svim svojim osjetilima osjetim

ritam i srce velike, divne i otužne magije koja se zove Afrika. Evo je, sad mi je nadohvat ruke...

12 sati. Na engleskim pomorskim kartama ovaj je dio afričke obale upotpunjen crtežima

najmarkantnijih visova u planinskom lancu koji prati obalu. Nije nam stoga bilo teško odrediti

stajnicu. Našli smo se nešto istočnije negoli sam očekivao.

Sredozemno more, kao zatvoreno more, pripada redu onih mora koja su deficitna vodom. Zbog

isparavanja izgubi više nego što primi od rijeka. U pomoć mu priskače Atlantski ocean i nešto malo

Crno more. Kroz Gibraltarski tjesnac u svakoj sekundi protječe u Mediteran oko 1700 kubičnih

metara vode iz Atlantika. Ta

se voda kreće ponajviše uz obale Afrike, gdje stvara strujanja koja trajno vuku prema istoku.

Vjerojatno je i to uzrok našem zanošenju. Cio današnji dan plovit ćemo uz obalu i tek sutra ujutro

baciti sidro u luci Alžir.

16 sati. Hladno je. Zaista je smiješno: što više napredujemo put juga, sve više žalimo što smo

zimsku odjeću ostavili kod kuće.

Popodne smo ispunili čitanjem. U mojim rukama našao se Dobri vojnik Svejk. Marko čita

Hemingwaya, Vlado neki krimić, Renata uči francuski, a Žika pregledava nacrte Bese i razmišlja što

bi sve u njima trebalo promijeniti ako se nade još koji naručitelj. Na žalost, još su nam probne

vožnje na Jadranu otkrile da bi promijeniti trebalo dosta toga. Najvažnije: prvom zgodom trebat će

staviti kosnik i dodati još jedan flok.

16. RUJNA, 05 sati. U tri ujutro, kad je završila moja straža, nisam htio leći. Želio sam spreman

dočekati uplovljenje u Alžir. Dugo i pažljivo proučavao sam detaljni plan luke i pripremao brodske

dokumente. Noć je protekla ispunjena kraćim naletima kiše i dalekim sijevanjem munja.

Joža Horvat .  IZABRANA DJELA

Sviće. Iz svilenog tkiva jutra sve se jasnije otkrivaju obrisi još snenog grada. Polukružni vijenac

uvale, osvijetljen ne odveć brojnim žaruljama, koje uz to još gube sjaj u osvit dana. Budim Renatu

da joj ne promakne pristup Alžiru. Dospio sam se čak obrijati. Svi smo na palubi, sidro je spremno

za obaranje, bokoštitnici, konopi. Jedra su spuštena i složena i mi polako ulazimo u golemu i pustu

luku. Ne moram tražiti ulazni svjetionik. Ispred mene uplovljuje neki teretnjak, dok druga dva broda

pred lukom čekaju pilota.

Već smo u unutrašnjem dijelu luke. Na sjevernoj strani, posve na kraju, opažamo jarbole brojnih

jedrilica. Ne žuri nam se nikamo, polako se primičemo k njima. Jedva da je svanulo, a čuvar jaht-

kluba već je na nogama i rukom nam pokazuje gdje da pristanemo. Nismo trebali baciti sidro, Besa

bokom pristaje uz visoki gat. Opazivši crvenu zvijezdu na našoj zastavi, čuvar, visok i mršav

tamnoputi Alžirac, pita nas bunovno:

- Cehoslovaci?

- Jugoslaveni.

Kimnuo je glavom u znak da je shvatio i uvjerljivo ponovi:

- Cehoslovaci...!

ALŽIR, 17. RUJNA. Terasa jaht-kluba. Držim čašu i šutim. Preda mnom na sidrištu zibaju se jedrilice,

a iza njih uzdiže se grad. Uz more u prvom planu golemi blokovi kuća, arkade, bulevari. Djelić

Pariza, Toulona, Marseillea, djelić Francuske prenesen na tlo Afrike. Iza njih, ovjenčani minaretima,

bijele se niski četvrtasti krovovi Kazbe i kockaste kućice zbijene kao kutijice u naselju dječjih

igračaka. To je stari arapski dio grada, nekadašnja utvrđenja Berbera, gdje u slikovitim uskim

ulicama, u kojima se mogu kretati jedino pješaci i magarci, živi danas najsiromašniji i najponosniji

dio grada.

Pokraj mene, jednako s čašom u ruci sjedi predsjednik jaht-kluba, gospodin Bezza Messaud.

Dozlogrdila mu šutnja pa pita:

- Kako vam se sviđa luka...? - Ne čekajući odgovor nastavlja: - Španjolci su na ovom otočiću, tu

ispred luke, sagradili utvrdu Penon, odakle su topovima stalno prijetili Kazbi. Jednog dana to

dojadilo tadanjem gospodaru Alžira, Riđobradom Azoru...

- Riđobradi...? Nije li on bio neki gusar? - upitam bojažljivo.

- Naravno! Pljačkao je europske luke i okovane kršćane prodavao na tržištu robova kao grašak i luk.

To su isto s nama radili Španjolci i Portugalci. Francuzi su na Antilima lovili Karaibe, svi zajedno u

Africi crnce. Kažem, gusarski posli. Dakle, jednoga dana Riđobradi stavi na dnevni red tu španjolsku

utvrdu Penon. Ušuti topove, razori tvrđavu, pokolje posadu, a onda poduzme prve javne radove:

natjera pod bičem sedam tisuća kršćanskih robova da zatrpavaju more dok se ne spoji otočić s

kopnom. Tako je nastao prvi lukobran, tako se rodila alžirska luka. Nešto poslije španjolski kralj

Karlo V. unajmljuje genovljanskog gusara Andrea Doriju i s golemom flotom krenu pod Alžir. Iskrcaju

čete, opsjednu grad, ali prije negoli su uspjeli iz brodova izvući topove da tuku bedeme, digne se

strahovita oluja, koja uništi flotu i većinu časnih kršćana potopi kao štakore. U toj je bici sudjelovao i

onaj poznati španjolski gusar, zvani Cortes, koji je onako temeljito poklao i opljačkao Meksiko. Ovdje

nije imao toliko sreće. Jedva se živ dočepao karavele. Riđokosog je tada spasio »Alahov dah«, isto

tako kao što je mnogo prije »kamikadze«, božji vjetar, spasio Japance od invazije kineske flote.

Neko je vrijeme gospodin Messaud šutio. Okrijepio se sokom naranče, a zatim nastavio:

- Poslije, od vremena do vremena, doplovili bi pod Alžir flotni sastavi Engleza, Španjolaca,

Portugalaca, Francuza, Amerikanaca da kazne Kazbu zbog ovoga ili onog gusarskog pothvata,

grunuli bi desetak salvi... i produžili plovidbu. Godine 1827. pašadej Hu-sein opalio je šamar ne

odveć pristojnom francuskom poslaniku. Poskočilo je već spremnih 42.000 francuskih vitezova da

operu sramotu nanesenu prljavom rukom Arapina čistom obrazu Europljanina. Na prvi pucanj

Husein se predao i malo zatim s francuskim poslanikom popušio lulu mira. Kazba se borila. Desetak

je godina trebalo dok su Francuzi pokorili i slomili otpor u unutrašnjosti ber-berskih plemena... Dalje

vam je poznato: proširili su luku kako bi mogli što više svojih brodova smjestiti u njoj. Sagradili su

željeznicu i ceste kako bi mogli što brže izvlačiti poljoprivredna dobra, željeznu rudu, naftu...

Dakako, sagradili su ove lijepe kuće kako bi koloni mogli živjeti što udobnije. Pogledajte grad... zar

ne vidite kako Kazba nema ama baš nikakve veze s ovim tu dolje? I tako

je bilo do oslobođenja: jedni su živjeli u mržnji, drugi u strahu. Stotinu trideset godina neprestano su

padale glave, zbog jednog šamara! Da... gdje smo ono počeli...? Jest... niste mi odgovorili kako vam

se sviđa luka? Trebate li štogod? Tuševi, telefon, restoran... sve vam stoji na raspolaganju.

ALŽIR, 18. RUJNA. Jaht-klub su osnovali Francuzi, ali još danas, nakon njihova odlaska, broji oko tri

stotine članova s brojnom flo-tilom uglavnom malih jedrilica. Regate se održavaju često, ali u njima

ne sudjeluju brodići iz drugih alžirskih gradova. Klub je pod paskom trojice plaćenih čuvara. Članovi

se mogu poslužiti s pet dizalica od kojih jedna izvlači brodove do 25 tona. Godišnja članarina iznosi

blizu naših 40.000 - dinara. Ta svota im tek daje pravo pristupa u klub. Posebno se plaća klupski

ormarić, posebno sidrište. Članom može postati i onaj koji nema svog brodića. To su oni koji u svom

džepu imaju premalo novaca, a u svojim žilama još suviše krvi svojih pradjedova, slavnih gusara!

Klub ima lijep restoran s nekoliko terasa i most koji nadvisuje lukobran i veže jaht-klub s plažom na

otvorenom moru. Jedrilice su stalno u po-

kretu, dok luksuzni restoran kunja prazan. Ponekad uvečer skupi se društvo, zaposjednu dva-tri

stola. Uz svijeće lojanice, da bude što otmjenije, jedu se rakovi i piju birana pića, ali u polutami sale

kao da se još uvijek osjeća i posprdan smiješak onih kojih više nema. Jedna pobjeda i jedan poraz

rijetko gdje tako otkrivaju svoje lice kao tu, u jaht-klubu Alžira.

ALŽIR, 19. RUJNA. Susreli smo našeg zemljaka, liječnika doktora Ivu Borovečkog, strastvenog

prijatelja esperanta, knjiga i Afrike! Uz njegovu pomoć Renata je odvela Marka u bolnicu da se

utvrdi otkuda Marku toliki čirevi. Ja sam smatrao da dolaze otuda što se Marko previše pere pa voda

prenosi infekciju. Renata, naprotiv, smatra da se Marko premalo pere! Žika misli da Marku čirevi

dolaze jer premalo radi, a Vlado vjeruje da je to posve razumljivo kad je riječ o »Svi-lenku«. U

bolnici dali su mu neke lijekove i preporučili da se ipak nešto više - pere! Meni je to uistinu

neobjašnjivo, ta Marko se kupa kao patka, gdje stigne! Zašto onda ja nemam čireve?

Popodne Vlado je primijetio da se na vrhu glavnog jarbola zaglavila »gondolijera«. Na daščici

podignuo je Marka na vrh, gdje

Joža Horvat •  IZABRANA DJELA

se Marko opasao, podržavao nogama i uklanjao kvar. U jednom času upita ga Vlado: - Što je,

»Svilenko«, jesi li gotov? - Nije odgovorio. Kad se spustio, prošao je pokraj Vlade i napustio brod ne

kazavši ni riječ. Uvečer mi je dao objašnjenje: - Dok sam se grčio na jarbolu, stalno sam povređivao

čir koji mi je iskočio na koljenu. Svaki pokret izazivao je bol, a onaj dolje viče: - »Svilenko«...!

Ne pridajući svemu tome veliku važnost, rekao sam sinu:

- Razgovaraj s Vladom o tom... i zaboravi!

ALŽIR, 20. RUJNA. Jutros smo s Besom pristali uz bok našeg broda Bratstvo, koji je sinoć uplovio u

luku. U času su bačeni konopi i spuštene ljestve. Zapovjednik Bratstva kapetan Vjekoslav Bruketa i

cjelokupna posada broda radosno su nas dočekali. Fotografiranje, razmjena slika, potpisi. Dugo

nećemo zaboraviti taj srdačni i bratski susret s Bratstvom. Od kapetana i posade primili smo razne

poklone. Na žalost, njima se žurilo, u podne su isplovili put sjeverne Evrope, a mi smo se vratili na

sidrište. Na rastanku reče mi barba:

- Bilo bi mi milije da sam vas sreo na Atlantiku. Čuvajte se afričke obale. Najveće nevrijeme u svom

životu doživio sam tu, blizu Alžira. Držite se Španjolske, gdje je više luka i sidrišta. Sretno!

Pružio mi je ruku i tako se rastasmo.

ALŽIR, 22. RUJNA. Na obali nekoliko naših sugrađana, znanaca, te naš ambasador, Mile Vitorović,

kojega poznam već dugi niz godina. Tu je i predsjednik jaht-kluba, gospodin Messaud. Na rastanku

mi je rekao:

- Besa je bila prva jugoslavenska jedrilica koja je uplovila u Alžir. Bilo bi mi drago kad bih ja mogao

biti na prvoj alžirskoj jahti koja će posjetiti Jadran!

Zbogom...! Lepršaju maramice, Besa odlazi. Pjenušavi trag iza krme jedrenjaka ostaje kao

posljednja spojnica između onih koji ostaju na obali i nas koji žurimo na pučinu. Na glavi lukobrana

već žmirka signalno svjetlo. Zaobilazimo plutaču i okrećemo na otvoreno more. Iza lukobrana još se

vide vrhovi jarbola. K njima

smo usmjerili Besu kad smo ulazili u luku, oni su posljednji koji nas ispraćaju.

20. sati. Iza rta Caxine dočekuje nas jugo. Noć je još uvijek vedra, ali barometar jedva primjetljivo

pada. Plovimo u pravcu sjeverozapada, put Gibraltara.

Marko, koji se za boravka u luci ne smije koristiti brodskom radiostanicom, a svojom

radioamaterskom smije tek uz posebnu dozvolu, jedva je dočekao pučinu. Iz njegove kabine već

dopire:

»IPSILON, UZICE, DVOJKA, SARAJEVO, RIJEKA, HRVATSKA, POZIVA VAS UZICE, DVOJKA, RIJEKA,

CETINJE, AVALA, MOSTAR, MOSTAR... AKO ME ČUJETE DOĐITE! TA... Dl... DO...!«

Na žalost, ti njegovi susreti u eteru s prijateljima radio-amaterima u Zagrebu i Puli vrlo su rijetki.

Ponajčešće bi priznao otužnim glasom: »Oni mene vjerojatno čuju, a ja njih nikako!« Ponekad ipak

uspije. Tada zaboravi na čireve, od radosti iskesi zube, sav se unese u vezu. Naprotiv, Žika se

mrgodi. Zadužen za strojarnicu, misli na akumulatore i gunđa: »Samo troši struju...!«

23. RUJNA, 09 sati. Noć je protekla u miru. Bila je puna zvijezda. Onome koji je bio za kormilom

pružila je mogućnost da razmišlja. Pokušao sam ocijeniti naš dosadašnji put. Nesumnjivo, svladali

smo kojekakve zapreke, a jesmo li u jednakoj mjeri osjetili zadovoljstvo? Sumnjam. Možda je sve to

zbog toga što previše žurimo. Na Atlantiku bit će sve drukčije... Valja vjerovati, čvrsto u to vjerovati!

Sad je jutro. More smireno, nebo vedro, tek poneki žućkasti oblak na rubu horizonta. Od našeg

odlaska s Jadrana nismo doživjeli takvu »bonacu«. Ponekad, u odsjaju sunca, pučina se pričinja kao

neizmjerna zaleđena površina. Iz pramčane kabine izvlači se Marko. Svrne pogled po pučini pa

doda:

- Nije loše... nije loše! Ipak... kakva je to Afrika? Prehlađen sam, šmrcam, moram nositi flanelastu

košulju, pulover sa šalom oko vrata i zimsku kapu na glavi!

Na vrh jarbola doletjela je i smirila se neka ptičica. Eto nam prvog suputnika, prvog brodostopista.

Po veličini i boji slična je našem crvendaću, tek je nešto veća i imade dug i uzak rep. S vrha

Joža Horvat •  IZABRANA DJELA

jarbola spustila se na prvi križ, a zatim na brodsku ogradu. Motor tutnji, brod se jedva primjetljivo

ljulja. Ptičica je neko vrijeme nemirno okretala glavu, promatrala naše pokrete i kako joj se nitko

nije približavao, smirila se i počela drijemati. Očito je umorna. Doletjela je sa sjevera, iz pravca

Španjolske. Jesen je, vjerojatno seli u toplije krajeve kao i mi. Seli na jug, u Afriku...

Marko tvrdi da bi je sada dok drijema vrlo lako ulovio. Znam da je znalac kad je riječ o pticama i

životinjama. Od djetinjstva su mu džepovi bili puni skakavaca, hruštova, jelenjaka, guštera, često

smo u dvorištu ili vrtiću imali koju kornjaču, ježa, jazavca, vjevericu, u sobi akvarij s tropskim

ribicama i o svemu uglavnom je Marko vodio brigu. Bilo je to nedodirljivo njegovo carstvo. I sad, kad

nudi okladu da će je živu uloviti, ja mu vjerujem. Vlado je sumnjičavo zavrtio glavom, a Žika, koji je

uvijek spreman da se dočepa makar sitne zarade, pristaje na okladu. Tko zna kako bi svršilo da se

Renata nije pobunila. Odlučno je ustala protiv svakog pokušaja da se ptica uznemiruje. Vješto i

neprimjetno Marko je ptičici podmetnuo hranu. Ona uskoro sleti na palubu, kljucne po koju mrvicu,

pa se preseli na pramčanu ogradu i tu promatra obzorje okrećući glavu sad na jednu, sad na drugu

stranu.

Već dulje vrijeme promatram brod koji nam u pravcu jugoistoka siječe kurs. Sada, kad nam se

primaknuo, vidim da plovi pod grčkom zastavom, teretnjak, dobrano prljav. Naš pernati suputnik

neko je vrijeme promatrao brod, a onda poleti, a da se prije toga ni cvrkutom nije zahvalio! - Valjda

neće na »Grka«? - upitam glasno i uzmem dalekozor. Nisam ga ni trebao uzeti. Svi su vidjeli:

dostigavši brod, smirila se na sohi čamca za spašavanje. Ocijenila je da joj je za Afriku kurs »Grka«

povoljniji.

Nakon objeda Žika i Vlado skočili su u more i očistili četkom podvodni dio Bese, posebice propeler

brzinomjera na kojem se već nakupilo dosta algi.

24. RUJNA, 00 sati. Izašao sam na palubu i prestrašio se. Ništa nisam vidio! Zar je to magla oko nas,

ili sam još zaslijepljen svjetlom iz salona? Neka čudna sumaglica zasjenjuje horizont. Oči mi se ipak

privikavaju. Eno svjetla nekog broda... nije tako blizu, no to nije magla, koji je to davo...?!

Primjećujem kako vjetar naočigled jenjava, gubi snagu. Na pučini ima još nešto mrtva mora - i to je

sve. Tišina. U navigacijski dnevnik unosim kurs, prijeđene milje, barometarski tlak, vjetar.

Barometar još uvijek pada. Iz Alžira krenuli smo kad je kazaljka bila na 763. Sinoć je bilo 759, sada

pokazuje 758. Čudno je kako se unatoč tomu vjetar i more smiruju. Ili je to zatišje pred oluju?

Po mojoj ocjeni upravo sada, tridesetak minuta po ponoći, prelazimo meridijan Greenvvicha. Načas

napuštam kormilo, spuštam se u salon, izvlačim bocu s rakijom i trgnem našu mirisavu šljivovicu da

isperem svu prljavštinu i grijehe istočne hemisfere, da čist i dobre volje uđem na zapadnu stranu

naše drage Zemljice. Za dvije godine, ako sve bude sretno, vratit ćemo se opet u istočnu sferu,

negdje u blizini otočne skupine Fiji.

Pojavljuje se Renata. Priprema Marku lijek, a meni donosi u lončiću topli čaj, koji noćna straža imade

uvijek u termosboci. Odvodim je na pramac da  izvanrednu fosforescentnost mora. Besa

razbacuje plamteće valove i pred sobom suče srebrom okovani brk. Renata pita:

- Je li to iskrenje mora ovisi isključivo o planktonu?

- Svakako. Ali kako do njega dolazi, ne znam točno. Čini se da je to svjetlucanje uvjetovano

impulsima koje proizvode krijeste ili bregovi unutarnjih valova ili udarci vjetra. Za neke mornare to

je predznak lijepa vremena, za neke siguran znak oluje. Na francuskoj obali stari su ribari govorili da

na dnu oceana postoji pre-divan vrt, kamo dolaze utopljenici kojih je duša bez grijeha. Taj je vrt

ukrašen bezbrojnim dijamantima i raznim dragim kamenjem, koji kao svjetionici svjetlucaju samo u

onoj noći kada duša nekog mornara pravednika putuje prema dnu.

Ima ih koji vjeruju da u dubinama živi ogromna i strašna riba Vodeni vrag, koja uništava svoje

neprijatelje time što izbacuje strašne plamene jezike, od čega čak na površini svjetluca more.

Cijelo dopodne more je još uvijek mirno i bez valova. Ni daška vjetra. Barometar uporno pada.

Spustio se na 754 milibara! To ne sluti na dobro. Nalazimo se negdje na polovici puta između Alžira

i Gibraltara. Kamo krenuti, kamo se skloniti ako naiđe veće zlo? Plutati na zateznom sidru? Spustiti

se prema Africi? Zar me nije kapetan Bratstva upozorio da se klonim toga? Skrenuti put

obala Španjolske? Prije dvije godine jedan je moj prijatelj, koji sa svojim brodićem čartira na

francuskoj rivijeri, uplovio u neku španjolsku luku. Odmah je bio uhapšen i odveden u zatvor. Spasio

ga Englez koji je bio zajedno s njime na brodu. Tko će spašavati mene? Ne, u Španjolsku nikako.

Pojavio se Marko, kao naručen da nekog izgrdim.

- Izvještaj opet nisi primio! Slušam te kako dolje kucaš po tasteru. Žika je u pravu, bez koristi trošiš

struju!

Samo što nije zaplakao. Nemoćno je raširio ruke objašnjavajući mi tužnim glasom:

- Meteorološke izvještaje primam na takozvanoj normalnoj brodskoj stanici. To je stara trofejna

radiostanica, skinuta s američkog bombardera, koju je već odavno trebalo baciti u ropotarnicu.

Pokušaj jednom staviti slušalice na uši pa ćeš shvatiti kako je ponekad nemoguće razabrati bilo koju

riječ. Zar misliš da ja ne bih bio sretan da ti mogu kazati svaki dan što nas čeka? A to što na

radioamaterskoj stanici pozivam... zar se moram odreći i ono malo radosti što mi pruži poneka

veza?

- Trošiš struju koja nam u određenom času može biti dragocjena! Švedi svoje pozive na najmanju

mjeru.

Bespomoćno je slegao ramenima i otišao u svoju kabinu.

More se napokon namreškalo, stigao je vjetrić. Jugozapad. Snaga toga vjetra nije bila spomena

vrijedna. No, kao što se noćas vjetar brzo gubio, tako je sada brzo nadolazio. U 13 sati podigli smo

jedra, u 15 sati već smo skidali glavno jedro. Okrenuo je zapadnjak! Pun kojekakvih briga

promatram more i horizont.

18 sati. Barometar se spustio na 752 milibara. Vjetar fijuče, more gronda. Valovi sve viši, bijele

kreste na sve strane. Stežemo jedra koliko nam snage dopuštaju, idemo u vjetar koliko to brod

podnosi, ali opadamo! Naš kurs, koji je u podne bio 270, polako se okreće na 280... 290... 300

stupnjeva! Pred nama nemirna noć i Capo di Gata. Kad bismo barem njega mogli izboriti! Uvukli

bismo se u zaljev Almerije, tu bismo nekako prokunjali noć, a ujutro bismo vidjeli kamo i kuda.

Golem engleski petroljer približava se i siječe nam kurs po desnom boku. Čini se kao da ide ravno

na nas. Zar nam nije dosta

briga, zar nam nije dosta toga nemirnog mora, zar će nas sada još i on mučiti i uznemiravati?! Ne

mogu ocijeniti hoće li nam sjeći kurs ispred pramca ili po krmi, jer i mi jurimo da se sve pjeni. Crn i

mračan, izbečio je pramac na Besu, ljulja se, gega, primiče nam se sve bliže, diže se i spušta kao

kakva strašna, pretpotopna neman. Divim se Renati, smogla je još toliko snage da iz kabine donese

kameru i da ga snimi, dok se Besa valja kao pijana seoska bekrija.

19 sati. Svake četiri sekunde bljesne svjetionik s rta Capo di Gata. U času kad zasja čini se da nije

daleko. Prekriven mrakom u olujnoj noći, beskonačno je daleko. More sad oko nas šumi, jedan za

drugim nama u susret valjaju se valovi, potisnu pramac pod vodu, ali Besa ponovno izranja i bitka

se nastavlja. Čas je puštamo pod vjetar da dobije na brzini, a onda je okrećemo na zapad, put

svjetionika, u vjetar, u more. Fijuču pripone, sve drhti prenapregnuto u nama i oko nas. Kako smiriti

more kad se osili, pobjesni, izgubi mjeru, kad tutnji, prijeti i pjeni?! Stari su Kelti vjerovali da pjesma

druida smiruje valove. Po finskoj mitologiji, dok VVipunea pjeva, sunce zastane da je čuje, a olujni

valovi prestanu mlatarati. Gdie

Joža Horvat •  IZABRANA DJELA

su druidi, gdje je VVipunea? Na Siciliji za nevremena seljaci dođu na obalu, kleknu i pjevaju molitve

koje po prilici u prijevodu glase:

Ja te pozdravljam, veliko more Gospod me poslao ovamo Ti si dužno da mi daš svoja dobra Ja ću

tebi ostaviti svoje nevolje.

Na obalama Portugala, kad je nevrijeme a ribarski se brodovi približavaju obali, žene ribara zapale

uljanice i žure na obalu baciti ostatak ulja u more, vjerujući da će to smiriti valove. U Španjolskoj,

kad oluja iznenada zatekne ribare na pučini, roditelji, braća i prijatelji onih koji su u opasnosti na

moru skupe se na obali očekujući sa zebnjom povratak najmilijih. Da smire valove, bacaju u more

medaljone, krunice, svetačke sličice... Krunica ni svetačkih sličica na Besi nema. Ni na jednoj obali

nitko nas ne očekuje. Daleko su naši roditelji, daleko su braća i prijatelji...

Svjetionik Capo di Gata zasvijetli pa se gasi. Onda sijevne munja i načas obasja uznemirenu pučinu,

obasja Besu, a zatim sve proguta tama, samo se čuje vihor vjetra i tutnjava mora. Najednom nešto

na pramcu zvizne, pukne kao bič. Časak zatim prečka zaleprša i spušta se nemoćna kao smrtno

ranjena ptica. Žika i Vlado jurnu na pramac. Viču mi da je puknuo podigač prečke. Čelična pletena

žica od nehrđajućih struna, debljine pet milimetara, koju sam lani kupio u Trstu, pukla je kao

pamučni konac!

U kratkom blijesku munje vidim obojicu kako se očajnički muče da osposobe prečku. Rezervni

podigač zaglavio se na vrhu jarbola i ne mogu ga iskoristiti. Preostaje da skidaju »gondolijeru« i da

je prebace na prečku. Marko pali reflektor da im pomogne. Pod snopom svjetla slika na rubu strave.

Žika i Vlado čas su pod vodom, čas put neba na vrhu vala. Gube ravnotežu, lamataju rukama,

očajnički love pripone, ogradu, jarbol. Za desetak minuta kvar je ipak uklonjen, prečka podignuta i

jedro već hvata vjetar. Marko je za kormilom, njegova je straža. Dok smo bili bez prečke, brod je

odstupao i sad ga valja vratiti i usmjeriti u prijašnji kurs. Marko okreće kormilo, ali je snaga vjetra i

valova tolika da sve na Besi podrhtava i trese se kao u groznici. Valovi nas polijevaju ponekad po

pramcu, ponekad na boku, motor tutnji pa najednom

i on stane! Sad još i to! Žika žuri u strojarnicu i uskoro nas obavještava da se zbog golemog ljuljanja

broda nafta u dnevnim tankovima toliko uzmutila da je podigla sav talog s dna rezervoara i time

zabrtvila dovod goriva u motor. Brzo uklanja kvar i motor uskoro zatutnji ponovno.

Sve dublje gazimo u noć, vjetar sve više pojačava, nade da se probijemo do zatona Almerije sve su

manje. Svjetionik Capo di Gata svjetluca, žmirka kao da traži nas na pučini. Probio sam se na

pramac do košare, dižem se i spuštam s Besom, čekam blijesak groma, pokušavam ocijeniti koliko

smo još udaljeni od svjetionika i rta Capo di Gata. Niski oblaci, munje, fijuk vjetra i lom-njava mora.

Još jedna munja propara nebo... U jednoj stotinki sekunde vidio sam svjetionik, ali sam istog časa

shvatio da ove noći tu zapreku ne možemo svladati.

Kamo sada? Okrenuti brod put Afrike...?

21 sat. Ne možemo više, svi smo na kraju snaga. I brod i mi. Sve je na Besi isprevrtano, sve je

mokro i prekriveno morem. Marko za kormilom drhti od studeni i bori se ne bi li dosegnuo taj

prokleti Capo di Gata! Sve je uzalud... Obratim se Žiki koji pokraj mene sjedi u kokpitu:

- Sto ste ono htjeli...? Španjolski tango? Imat ćete zgodu...! -zatim se okrenem Marku i viknem da

nadjačam vjetar: - Sine, okreći brod! Nord...!

I dok Marko okreće kormilo i pod vjetar sklanja Besu, Renata sva zabrinuta pita:

- Španjolska?

- Jest. Idemo malo izbliže pogledati španjolsku obalu, luke, popove i policiju.

22 sata. S vjetrom u pola krme Besa se spušta niz mračnu i pustu obalu Andaluzije. Tu i tamo pod

blijeskom munje nasluti se kopno, u mraku zapaluca pokoje svjetlo. Kiša još uvijek pljušti. Kamo sad

vodim brod? Htio sam u Gibraltar, a gdje sam? Uvijek ima nešto tužno u povlačenju. Na kopnu i na

moru podjednako. To nije samo ispružena ruka i nedosegnuta jabuka. Ne, to nije to! Uzmak, to su

ožiljci, mrtvi i ranjeni, pokidani konopi, poderana jedra, gorčina u ustima, neiskaziv umor. Uzmak su

neprospavane noći,

Joža  Horvat •  IZABRANA DJELA

kostobolja, grižnja savjesti i mračna slutnja sutrašnjice. Svaka popuštena Škota napola je spuštena

zastava.

Znam... sve znam! Sila zakon mijenja... drž se plota... hvali more... sila Boga ne moli! i što sve nisu

ljudi izmislili da u miru žive i da im dobro bude na zemlji!

Sve smo bliže obali, sve smo bliže Španjolskoj... Sklapam oči. Otkuda ta zemlja živi u meni?

Gospode, uzeo si mi što sam najviše volio. Srce moje ponovo vapi, Bože, čuješ li gore? Tvoja je

volja, Gospode, protiv moje izvršena. Gospode, opet smo sami, moje srce i more.

Antonio Machado... da, to su njegovi stihovi. Barcelona pada u ruke fašista potkraj siječnja 1936.

Dan zatim bilježi grof Ciano u svoj dnevnik: »Pobjeda u Španjolskoj ima samo jedno ime, a to je -

Mussolini!« Slijedi slom. Sjena Filipa II. pada ponovno na Španjolsku. Pjesnik Garcia Lorca već je

strijeljan, a Antonio Machado umire u progonstvu nekoliko dana pošto je prešao Pirineje, zajedno s

ostacima armije republikanaca u povlačenju. Jedan očevidac opisuje tu posljednju noć pjesnika na

tlu Španjolske:

On ju je proveo pod kišom i pod prijetnjom fašista, idući s mnoštvom nesretnika... Gledao je krv, goli

skelet, bolesna tijela koja su dodirivala mokru odjeću svojih drugova. Bilo je djece u naručju majka,

bilo je staraca i među njima majka pjesnika Machada, koja nije nikad napuštala sina. Pjesnik, skoro

invalid, vukao se u sjeni ovog žalosnog korpusa. Podržavan svojom starom majkom, izlazio je iz

tadašnje agonije Španjolske, čija duhovna jačina i plodna vizija nisu posustale s njim.

Gospode, uzeo si mi što sam najviše volio... Što mene čeka u toj i takvoj Španjolskoj. Je li me strah?

Strah? Je li to prava riječ? U doba inkvizicije nastala je uzrečica: »Kad bi strah bio muzika, kakav bi

koncert bila Španjolska!« Zar se sada ne bi moglo reći: »...Kakav divan koncert u mom srcu!«

25. RUJNA, 01 sat. Cartagena je daleko, valja što prije naći zaklon u toj ludoj noći. Pred nama

skromna svjetla maloga ribarskog na-

BESA I.

selja La Garrucha. Prije dva sata prošli smo pokraj mjestanca Car-boniera, ali sudeći po onome što

piše u Peljaru za taj dio Španjolske, to mjesto nema pouzdanu luku. Besa se primiče još bliže obali.

Zeleno svjetlo na lukobranu La Garruche žmirka dremljivo, čas nestaje zbog valjanja mora, čas

zasja šturo, zasjenjeno plastom kiše.

Nama ulijevo vidimo osvijetljene jarbole usidrenih brodova. Luka je ondje gdje su jarboli. Kako onda

da je zeleno ulazno svjetlo još toliko pred nama? Mora da je između onih jarbola i nas neka

nevidljiva zapreka, grebeni, zid, lukobran...?

Valja donijeti odluku, uploviti ili ne? Rijetko tko zna kako je teško, kako je izvanredno mučno

uplovljavati noću po nemirnom moru u malu, nepoznatu luku! Što to znači kad pročitam u Peljaru

da je ta i ta luka pristupačna manjim brodovima? Besa gazi dva i pol metra! Nije riječ o veličini

broda, nego o tome koliko ore pod morem? Detaljne karte ove lučice kojoj se približavamo nemam.

Peljar mi mnogo ne pomaže. Ako i krenem, hoću li naći mjesta u luci? Nisam ja jedini koji ove noći

bježi s pučine!

Vidim zeleno svjetlo, a crvenoga još uvijek nigdje! Otkriva ga Vlado, iza zelenoga! Kako je to sada,

gdje je errda ulaz?! Trebam očito krenuti još bliže k obali. Imam li dubine pod kobilicom? Du-

binomjer nemaak, valjda ima još dovoljno mora? Sve se više razmiče crveno svjetlo od zelenog, sve

većma otvaramo ulaz. Uploviti...? Da...? Ne...?

- Dolje jedra!

Spuštaju se i batrču jedra. Žika i Vlado na brzinu ih vežu, ukroćuju, a zatim, i ne čekajući moju

zapovijed - čujem kako zve-keće čekrk vitla - pripremaju sidro, bokobrane, sve što je potrebno da

pristanemo pod kakvim god okolnostima. Diplomatskih veza sa Španjolskom nemamo, kako će nas

dočekati, što će reći? Ta valjda znadu da vani bjesni nevrijeme, valjda će shvatiti da tražimo zaklon!

Iz mraka se konačno pojavljuje lukobran, onaj nevidljivi koji nas je dijelio od brojnih osvijetljenih

jarbola... No što je ono ispred zelenog svjetionika...? Kamenje? Hridi? Požurim na pramac da bolje

vidim, i čas zatim vičem Žiki koji me je zamijenio kod kormila:

- Lijevo! Svom snagom lijevo! Još... još...!!!

Joža  Horvat •  IZABRANA DJELA

Eto, zamalo nisam nasukao brod! Kameni blokovi na kojima je podignut svjetionik na kraju

lukobrana ruše se postupno nekoliko metara u more i gube se pod vodom. Kako nam je malo

nedostajalo da nasučemo brod!

Tako to izgleda kad se noću, i još u nevremenu, uplovljuje u nepoznatu luku.

Iza crvenog ulaznog »ferala« brod smo skrenuli za 180 stupnjeva, tek se tada ukazala luka. Pred

nama se ljulja petnaestak ribarskih brodića natiskanih jedan do drugoga u maloj, uskoj i dobro

zaštićenoj lučici. Davno je prošla ponoć, no sve je osvijetljeno. Ribari slažu konope i mreže, u

pozadini između jarbola razabire-mo kako promiču neke sjene, neki ljudi trče, dozivaju se glasno,

život se odvija kao usred bijela dana! Eno karabinijera! Jedan... dva.... tri... četiri... pet! U crnim

kišnim kabanicama s kapuljačama stoje poredani uz molo.

U luci nigdje mjesta za Besu. Ne znamo dubine, bojimo se prilaziti kraju, stoga je najbolje krenuti

prema kočama, u njihovoj blizini baciti sidro pa vidjeti što će dalje biti. Sidreni lanac već zve-keće,

ribarima dobacujemo konop, koji oni vješto love, pritežu i Besa se napokon smiri. Htio sam se

izvaliti onako mokar na palubu, zapaliti cigaretu, zamoliti Renatu čašicu konjaka, ali s obale dopire

neko dozivanje, ribari nas upozoravaju da se to odnosi na nas. Viču karabinijeri, viču ribari, a nitko

od nas ne razumije ni riječi španjolski. Jedini Žika natuca po koju riječ. Pitam ga:

- Sto hoće...?

Karabinijeri dozivaju sve glasnije, mašu rukama, viču. Nas trojica, Žika Vlado i ja, pokušavamo na

brzinu osloboditi pomoćni čamac koji je vezan na kabini do glavnog jarbola. Ruke su nam

promrznute, konopi mokri, zategnuti... Koliko god željeli da što prije spustimo čamac... to se ipak

oteže. Ne mogavši nas dočekati, karabinijeri skaču preko ograde kočara, prelaze s jedne palube na

drugu, hvataju naš konop, pokušavaju privući Besu. Dakako, ne mogu je maknuti kad je sidreni

lanac zategnut. Viču, deru se, traže da im pridemo! Popuštam lanac i polako se primičemo. Velim

Renati: - Obećao sam ti luku, popove i policiju. Kao što vidiš, nedostaju fratri i opatice!

Prije dvadeset i osam godina želio sam krenuti u Španjolsku da se kao dobrovoljac borim u

redovima republikanaca. Nisam otišao. Eto me sada u Španjolskoj, kad to nisam želio. Od kara-

binijera generalisimusa Franca dijeli me još nekoliko metara. O, igre sudbine! Sad jednom od njih

pružam ruku i pomažem da se lakše prebaci na moj brod! Trojica drugih ostaju na koči... Kako je

stupio na Besu, diže ruke i pozdravlja: - Buena sera...!

Na palubi sve je zakrčeno konopima, jedrima koja još nisu do kraja složena, pomoćnim čamcem koji

smo tek napola oslobodili. Silazim u salon da pripremim dokumente. Drhtim. Drhtim od umora, od

iznemoglosti, od studeni, od brige, od nemira. U salonu kao i u kabinama sve je ispremetano,

razbacano, razvučeno. Marko se probudio, i on je tu. Karabinijer se oprezno spušta stepenicama i

počinje ispitivanje: tko smo, što smo, odakle smo stigli, kamo idemo? Jugoslaveni...? Naoko baš

ničim nije pokazao svoje čuđenje što se tu u njegovoj Garruchi pojavio jedrenjak pod crvenom

zvijezdom, kao da ih svaki dan  desetak! Na naše objašnjenje -mješavina

talijanskofrancuskošpanjolskonjemačkoengleskog jezika - da smo se u La Garruchu sklonili zbog

nevremena koje pustoši na pučini, on neodređeno kima glavom, zvjera i očima pretražuje brod.

Napokon se odvaži, otvara ladice, pipa, pregledava.

- Margarin...? Šutimo.

- Cigarete?

Otvaramo pretinac gdje držimo cigarete, on prekopava po kutijama, promatra natpise, šuti. Zatvara

pretinac.

- Margarin...?

Margarin? Što hoće s margarinom? Renata mu objašnjava da na brodu imamo svega dva paketa

margarina koje smo kupili u Alžiru. Na trenutak kao da se time zadovoljio, a onda nas nepovjerljivo

promatra jednoga po jednog od glave do pete i pita ponovno:

- Margarin... nou?

Ma koji mu đavo došao s tim margarinom! Svugdje u svijetu čim se dva policajca nađu zajedno,

jedan je od njih uvijek pametniji, drugi nešto gluplji. Ovaj je sam. Da je još s kime, bio bi valjda

»onaj drugi!« Margarin...!? Zar je u La Garruchi margarin kontra bandna roba, ili je to možda neka

krijumčarska lozinka na koju mi ne znamo odgovoriti? Karabinijer se načas zamislio, spustio pogled,

bio sam uvjeren da će početi pregled santina. Ništa od svega. Prekrižio je ruke, promatra nas, šuti...

Najednom mi sve to postane smiješno i glupo. Dobacim Renati da izvadi rakiju, a Marku na-mignem

da izvadi cigarete. Uskoro klokoće naša mirisava šljivovica i dimi se »Drina«. Pitam ga:

- Bueno...?

- Bueno! - priznaje, a Žika mu toči još jednu, pa još jednu. Karabinijer znalački otpušta goleme

kolutove dima kao da istovremeno puši desetak cigareta. Kimne glavom:

- Cigarete bueno...!

E, kad su mu i naše cigarete dobre, kažem sinu da mu dade još jednu kutiju. Uzima je bez ženiranja

i strpa u džep. Sad govori brzo i ništa ga ne razumijemo. Nešto ispituje, ali nikako da shvatimo o

čemu je riječ. Shvativši da ga ne razumijemo, odjnahnuo je rukom, pokupio naše matrikule, uzima

svoju kapu, sprema se napustiti brod. Valjda da smiri svoju karabinijersku savjest, pita još jednom:

- Margarin...? Nou...?

- Nou...! - odmahujem rukom i pitam da IT ujutro možemo napustiti brod i kupiti u gradiću što nam

je potrebno? On objašnjava, koliko smo mogli razumjeti, da to nije problem, ali je problem u tome

što on ima u džepu svega dvije kutije cigareta, a na obali ga čeka oficir i još dvojica karabinijera!

Shvatio sam. Izvukli smo kutije i u času podmirili brojno stanje. Karabinijer je navukao kapuljaču,

dignuo ruku na pozdrav i poželio nam laku noć. Ispratio sam ga do krme i pomogao da se iskrca.

Bilo je točno dva sata po ponoći kad je prvi predstavnik španjolske vlasti napustio Besu.

Jedina misao, jedina želja: leći, zaspati!

Bilo je oko sedam sati ujutro, kad me probudi Renata:

- Ustani... netko kuca, zovu nas!

Izlazim na palubu. Došao je predstavnik lučke kapetanije. Prati ga karabinijer, onaj naš noćašnji

gost. Vratio nam je matrikule i još jednom objasnio da se možemo slobodno kretati.

Vraćam se u krevet. Ne žuri mi se nikamo. Kiša je prestala, ali vjetar još fijuče i o napuštanju luke

nema ni govora. Pokušavam

zaspati, ali ne uspijevam jer sam svakog dana u to doba na nogama. Uzimam knjigu. Ni čitati ne

mogu. Dižem se. Morat ću promijeniti nešto novca, baš dobra zgoda da se iskrcam i vidim kamo

smo to stigli.

Izlazim na palubu. Prvo što sam primijetio bili su policajci. Na molu stoje dva karabinijera i

promatraju Besu. Jesu li slučajno ovdje, ili smo pod stražom?

Preko najbliže koče silazim na kraj. Prolazim pokraj karabinijera, ne zaustavljaju me, prema tome

smo slobodni. Na ulici zastanem da u svjetlu dana pogledam mjestance koje nam je pružilo zaklon.

La Garrucha, ne znam ni sam, selo ili gradić, može imati nekoliko tisuća stanovnika. Leži duž obale

iza koje se uzdižu obronci nenaseljeni i pusti. Kuće su mahom prizemne, bijele, ravnih krovova.

Između obale i prvih redova kuća proteže se glavna ulica prošarana nametljivim reklamama,

drvenim telegrafskim stupovima, natopljena siromaštvom i dosadom. Dvije minijaturne kavane,

pred kojima muškarci dangube. Nikako da se sjetim gdje sam već vidio tu ulicu. Najvjerojatnije u

nekom američkom filmu. Teksas. Nedostaju krivonogi kauboji i šerif sa zvijezdom.

Pristupim grupi mještana i pitam gdje bih mogao promijeniti dolare. Oni između sebe nešto šapuću,

a zatim se odvojio mladić koji dosta dobro govori francuski i vodi me. Sudeći po tome kako je

odjeven i njegovan, bit će da je student. Usput me pita:

- Stigli ste noćas?

Mislim: pita tek toliko da zametne razgovor i skrati dosadu, jer već svi u mjestu vjerojatno znadu tko

smo i kada smo stigli. Kimnuo sam glavom da mu na neki način odgovorim. On nastavi:

- Jeste li možda između rta Capo di Gata i La Garruche primijetili ribarske brodove?

Pokušam se dosjetiti. Ne... U onom nevremenu nikoga nismo zamijetili. Kažem mu to, a mladić

zabrinuto nastavi:

- Dva se broda nisu vratila!

- Sto...?!? - trgnem se uznemireno i zastanem. Dva se broda nisu vratila?! Vjerojatno je zbog toga

cijelu noć luka bila osvijetljena. Kao da pogađa moje misli, nastavlja:

- Ljudi su bili budni i čekali...

Sad se i ja prisjetih: nije li nas noćas karabinijer ispitivao o nekim brodovima, samo što ga mi nismo

razumjeli? Tako dakle...

Joža Horvat •  IZABRANA DJELA

ove su noći nestala dva ribarska broda... dvije se koče nisu vratile! Uvijek ista priča o temi čovjek i

more. Živjeti se ne mora, ploviti se mora! Isto toliko stara koliko i istina, ova će fraza još dugo

potvrđivati svoju suvremenost. Svoga pratioca pokušam utješiti:

- Možda će se još vratiti. Nevrijeme ipak nije bilo tako snažno.

- Tu ne, ali iza rta Capo di Gata...!

Nastavili smo put u šutnji. Uskoro zastade i pokaže:

- Ovdje možete kupiti kruh, tamo voće. Na pošti možete promijeniti novac... eno je ondje! - Pružio

mi je ruku, otužno se nasmiješio i dodao:

- Do viđenja!

Za dolar sam dobio pedeset i devet pezeta. Kilogram grožđa platio sam deset pezeta, litru odlična

vina petnaest. Kad sam se vratio na brod, dočekalo me malo iznenađenje: da ne bi morali stajati,

karabinijeri su donijeli klupicu, stavili je u hladovinu, sjede i bdiju nad Besom, koju su momci u

međuvremenu uvukli između dviju koča i sve do obale pritegli krmu broda. Od kočara s jedne i

druge strane dijele nas jedino bokoštitnici.

Nakon objeda prošetao sam se do brežuljka iznad La Garruche. Poda mnom u suncu prži se naselje,

preda mnom pučina ze-lenkastoplava, izbrazdana valovima, ukrašena krestama. Oko mene gorovit,

pust, tužan i siromašan pejzaž Andaluzije. Suro kamenje, sivo, smeđe i ponegdje pokriveno

žućkastim lišajem. Nigdje zelenila ni drveća! U doba kada je Kolumbo otkrio Ameriku i dao je na dar

svom milostivom kralju, Španjolska je imala približno pet do šest milijuna stanovnika. Od toga je

milijun isusovaca, klerika, popova i fratara iza debelih samostanskih zidova. Drugi milijun

beskućnika tumarao je drumovima, obilazio sela tražeći milostinju. Od dvadeset i pet tisuća sela, još

prije stotinu godina, više od polovice bilo je u vlasništvu feudalaca.

Što se odonda promijenilo? Mnogo, svakako mnogo toga u pozitivnom smislu. Jedno je ipak ostalo

nepromijenjeno: andaluzijskom seljaku nedostaje još danas voda, obradiva zemlja, a vjerojatno i

pravda. Jedna ovdašnja uzrečica veli: »U Španjolskoj se čak i debla u šumi dijele. Od krupnih prave

svece, od sitnih - ugljen!« Tu oko mene, kud mi oko dostiže, nema ni onoga sitnog drveća.

Bogatstvo možda leži u rudama pod zemljom ili u ribama u moru.

Dva se brodića noćas nisu vratila...

BESA I.

LA GARRUCHA, 26. RUJNA. Jučer smo do kasno u noć držali sastanak našeg malog kolektiva,

»brodskog vijeća«. Pretresli smo naš put od Alžira do La Garruche i odredili poslove koji se na Besi

moraju obaviti do isplovljenja. Na moje zadovoljstvo sastanak je prošao u radnoj atmosferi i nije bilo

trzavica.

Čim sam jutros stupio na palubu da po običaju popušim u miru svoju prvu cigaretu, ostao sam

zaprepašten: bakule! Čitave kolone one gamadi koju u nas narod zove »rusi« ili »Švabe«, kretale su

se u ešalonima po palubi, ugnijezdile se pod konopima, posakrivale gdje god su stigle. Uzbuna. Svi

na noge i u boj! Renata je bila očajna. Ona je jedina u tom času sagledavala neugodne i opasne

posljedice do kojih bi moglo doći ako se ta gamad posve ne istrijebi.

Otkuda je ta nečist u tolikom broju stigla, ne znam, ne mogu shvatiti. Bakule imaju krila, one

vjerojatno mogu i letjeti, ali nikada nisam čuo ni vidio da bi ta gamad letjela kao roj pčela i pala s

neba u tolikom broju na jedno mjesto. Zar je moguće da su preko konopa i bokoštitnika došle iz

susjednih koča? Tr nemaju valjda oni u santinama rasadište ili farmu bakula! Nepojmljivo! Nekoliko

njih otkrili smo čak u salonu...!

Popodne sam promatrao ribare kako pripremaju »parangale«. Nastavci na kojima su vezane udice

vrlo se lako oslobađaju i skidaju sa struka i u tome se razlikuju od naših s Jadrana. Riječ po riječ, uz

dodatak kutije naših cigareta, doznah jednu tajnu: kad love tunu na panulu, ne stavljaju ni varalicu,

»blinker«, ni kožu ranja, ni ribu iglu, ni crvene ili bijele krpice, nego komušinu! Ono suho lišće što

zaštićuje klip kukuruza! S nekoliko pera prikrije se udica te se na taj način dobiva mamac koji u

plovidbi izgleda kao lignja! Da ne bih po pustoj Andaluziji morao tražiti kukuruz, oni su me odmah

opskrbili s dovoljno komušine za cijeli put! Zahvalio sam ribarima, odnio komušinu na brod, ali

nisam posve uvjeren nisu li me nasamarili, tek toliko da se malo razonode...?

Ribari La Garruche neprestano su u pokretu. Brodovi su im u prosjeku veći nego naše ribarice, vrlo

su široki, opskrbljeni radiostanicama i snažnim motorima. Oplata broda sve do razme obojena je

podvodnom bojom, osim djelića pramca, što im daje posebnu slikovitost i draž. Na krmi nose brojne

»šuvare«, signalne plovke, iznad kojih se uzdiže dva do tri metra visoka bambusova trska i na

njezinu kraju zastavica. Sve zastavice jednog broda iste su boje. Brodovi izlaze neprestano, danju i

noćii, budu na pučini četiri do pet sati, bace mreže, parangale ili vuku koče pa se vraćaju u luku,

iskrcavaju ribu, peru brod, krpaju mreže i ponovno odlaze. Kad spavaju, ne znam. Iz Almerije

neprestano stižu kamioncini koji odnose ribu. Ponekad se ribari okupe blizu Bese, promatraju nas,

zastavu... i šute.

LA GARRUCHA, 27. rujna. Vjetar koji nas je pritisnuo uz ovo malo ribarsko gnijezdo nikako da

popusti. Nešto smo ipak otkrili: noću opada! Pred večer kao da zadrijema, kao da se preko dana

umorio, posustane, smiri se i počiva do svitanja, a onda se budi s izlaskom sunca, pa odmoren i

svjež puhne iznova. Do podne vije prašinu pustim ulicama La Garruche, nakon objeda svira otužne

pjesme na priponama Bese. Jose, moj imenjak, kojega intimno zovemo »naš«, jer je od karabinijera

prvi stupio na naš brod, navrati kadgod do nas, popije štogod (o margarinu više ne razgovaramo), ili

nas dvojica prošećemo do obližnje gostionice, koja se ovdje naziva »bar«. Teško se

sporazumijevamo. Nešto riječima, nešto mimikom. Vele da se ribe i mornari razumiju bez riječi.

Tome društvu ponekad treba pridodati i policajce! Eto, i sad smo nas dvojica u šetnji. Pita me kamo

ćemo otploviti iz La Garruche. Kad sam mu odgovorio da ćemo u Gibraltar, pa zatim u Las Palmas,

zastao je, dignuo desni kažiprst i značajno primijetio: - Canarv...?! O, tamo ima mnogo banana,

mnogo margarina!

Već sam namrštio čelo u strahu da će opet početi o margarinu, no on je odmah nastavio ispitivati

kamo ćemo nakon Kanarskog otočja. Odgovorio sam:

- Martinique... Amerika.

Čuvši riječ »Amerika«, malo se zbuni, gotovo snuždi, a onda, kao da se nečem dosjetio, ozari mu se

lice, raširi ruke i vikne.

- Znam... Sve znam! Adios...!

Sad sam se ja zabrinuo. Sto on to zna? Kakav »adios«? Pitam

ga:

- Kome »adios«? ^- Jugoslaviji!

Još uvijek ne razumijem. Vjerojatno sam krivo preveo neku njegovu riječ. Videći da sam u

nedoumici, Jose mi pomaže:

- Valjda niste toliko ludi da se vraćate u Jugoslaviju kad se jednom dočepate Amerike. Znadete li

koliko tamo ima margarina...?! Hola...! Adios...!

Smije se od svega srca. Smije se jer me »pročitao«, hihoće kao da vreću oraha prosiplje po staklu i

najednom i mene obuzme isto tako neobuzdan smijeh! On se sav trese, prstom pokazuje na mene,

pa mi tobože prijeti, a meni već suze idu na oči pri pomisli kako on »sve zna«! I tako se sve ori od

smijeha, ne možemo prestati. Dovoljno da on pogleda mene, ili ja njega, pa da se prospe cijela

lavina. Dugo je trebalo dok smo se smirili. Ušli smo u »bar«. Naručio je ekspres kavu za obojicu, ja

vino za obojicu. Digli smo čaše, pogledali se i ponovno udarili u smijeh...

LA GARRUCHA, 28. RUJNA. Karabinijeri koji se smjenjuju pred Besom stalno nas propitkuju kada

ćemo isploviti? Znam, htjeli bi se riješiti brige. Obećali smo da ćemo isploviti večeras, čim padne

vjetar. Ribari, koji su sa susjednog brodića slušali naš razgovor savjetuju nas da napustimo luku tek

dva do tri sata po ponoći, kad se smiri ne samo vjetar nego donekle i more, pa da požurimo do rta

Capo di Gata i tu ocijenimo: ako je vrijeme loše, da potražimo zaklon u zatonu Almerije, ako je

vrijeme povoljno, da nastavimo put Malage ili druge luke u pravcu Gibraltara.

22 sata. Naslonjen na ogradu Bese promatram kako žmirka zeleno svjetlo na glavi lukobrana.

Osluškujem šum i mlatarenje mrtvog mora. Barometar se ne miče, kao ni straža pred brodom.

Zeleni »feral« lukavo žmirka, kao da se smješka i zove... Isploviti! Kamo isploviti, kuda? Zar nije

bolje ostati ovdje još koji dan dok ne naiđe povoljan vjetar? Zeleni »feral« neumoljivo otkucava svoj

pozivni znak... Osjećam nemir. Ne mogu odoljeti. Često se pitam - što je to sa mnom? Kad sam na

pučini, jedva čekam da stignem u luku, kad sam u luci, nemam mira dok ne dignem sidro. Pred

kime to bježim, ili kome to tako silovito žurim u susret? Zovem Ziku:

- Sto mislite...? Kao da se sve smirilo... Da isplovimo?

- Kako želite. Motor je spreman... I ja bih isplovio. Ništa mi više nije trebalo. Vičem preko svake

potrebe:

- Momci, pripremajte brod... krećemo!

Sipila je kišica kad smo napuštali luku. Ribari koji su nas dočekali i prihvatili nam konope, i sad su

bili uz nas. Digli su ruke na pozdrav. Adios...!

U crnim kišnim kabanicama tri sjene. Tri karabinijera u šutnji promatraju kako dižemo sidro i

odlazimo. Nisu nam mahnuli... Možemo li se potužiti na njih? Nikako. Obavljali su svoju dužnost. Ako

se sada na odlasku ne možemo pohvaliti da smo u La Garruchi stekli prijatelja, još se manje imamo

pravo požaliti na bilo kakav neprijateljski postupak. Stražari su neprestano bili pred Besom, ali mi

smo imali punu slobodu kretanja i u cijelosti korektan postupak lučkih i policijskih organa. Tražili

smo zaklon u jednoj burnoj noći, i tu smo ga u La Garruchi našli. Zar je to malo? Nešto smo čak

dobili kao uspomenu na naš boravak u tom ribarskom gnijezdu: desetak preživjelih bakula, koje

sakrivene isplovljuju zajedno s nama...

29. RUJNA, 02 sata. Duboka je noć. Na pučini vjetar. Sjeverozapad u ovo godišnje doba, premda tu

na jugu Španjolske, hladan je i brije jednako oštro kao naša bura. Ponekad napuštam kormilo i trčim

po palubi da se malo ugrijem. Prsti su mi ukočeni od studeni. Kad bih barem imao rukavice!

Zimske!

Besa se polako probija prema rtu Capo di Gata. Mnogo je teže nego što sam mislio. Nebo je vedro,

puno zvijezda, ali i one su noćas nekako čudno blijede, kao da je cijelom nebeskom svodu mučno od

nemirnog mora.

Već dugo pratim kako mi se po krmi primiče neki brod. Sad kad mi se približio razabirem mu obrise:

ratni, patrolni brodić. Prelazi me po lijevom boku i kad mi je bio subočice, otvara svjetlosnu paljbu.

Dok me jedan reflektor osvjetljava, drugi daje neke znakove, točkice, crtice, točkice... Nešto traži,

nešto pita. Pozivni znak Bese? Zasljepljuje mi oči. Reflektor se gasi, ali onaj drugi neprestano

otkucava, poručuje, pita, traži... a ja ga ne razumijem. Marko, koji bi na Besi jedini mogao dešifrirati

te znakove, spava i meni nije ni na kraj pameti da ga budim i da moj sin u ove sitne sate

krati dosadu dežurnom vezistu na nepoznatom brodu. Za patrol-cem ostaje brazda i krmeno svjetlo.

Znam da ide put Capo di Gata, pa ga slijedim još dugo u noć.

Besa posrće sve više, valjamo se neprekidno. Pojavljuje se Renata, ne može spavati. Smije se...

Veli, sanjala sam da sam bila u nekoj čekaonici, ljudi sjede, neki na klupama, neki na stolicama,

neki stoje uza zid, a ja usred sobe hodam na glavi! Ljudi me gledaju, čude se, snebivaju. Čujem

kako neka žena šapće susjedi: »Ona hoće na put oko svijeta, a hoda na glavi...!«

Sad se i ja smijem. Zaista je ponekad teško zadržati tijelo u krevetu, a kamoli zaspati kad brod tako

snažno posrće. Ako san ipak svlada umorno tijelo, nije nikakvo čudo što u snu - hodaš na glavi!

09 sati. Evo ga, tu je... Capo di Gata! Bijeli, cilindrični toranj visok osamnaest metara na hridi, čiji

bljeskovi dosežu na pučini 30 milja. Stigli smo ga, dočepali smo se i njega! Sura i pusta obala Anda-

luzije na tom se mjestu duboko zarila u more. Zaista liči na golemu mačku koja se tu pritajila,

podvila šape i netremice vreba pučinu! Rt mačka... Capo di Gata! Koliko je već brodova privukla

svojim pandžama, koliko je mornara pod tim hridinama što se bijele kao jedra proklelo svoju

sudbinu! Nešto prije prošli smo pokraj uvale San Jose, gdje se - kako su nam kazali ribari u La

Garruchi - za vrijeme zapadnih vjetrova mogu skloniti brodići i tu pričekati dok vjetar popusti da

mogu produžiti put Almerije i Malage. U Peljaru ta se uvala ne spominje kao sidrište, no ovdašnji

ribari zacijelo znadu što govore. Uvala Sv. Marije na otoku Rabu služi za sličnu svrhu: za vrijeme

bure sklone se u nju trabakuli i bracere i tu čekaju dok vjetar popusti, pa da onda »tuku senjsku« i

produže prema Krku, Cresu, Istri... Ponekad zimi, kad bura dulje traje, na brodićima u uvali sklapaju

se oklade: hoće li dulje potrajati bura ili »baškoti« u brodskoj kuhinji...

16 sati. Prolazimo pokraj gradića Montrila. Sve češće uz obalu susrećemo ruševine i gradine starih

dvoraca. U pozadini se dižu visovi Sierre Nevade, pokriveni snijegom. Nigdje oblačka. Sunce tobože

sja i mi smo tobože na jugu... ali drhtimo od studeni! Hoće li nas igdje ogrijati sunce? Voda oko nas

postala je sivozelena, iz-

Joža Horvat •  IZABRANA DJELA

gubila je plavetnilo. Crni galebovi, koje do sada još nismo susretali, kruže oko nas. Makar su crni,

neka ih. Dokle god strvinari ne kruže nad nama, sve je dobro... Za krmom Bese prati nas desetak

dupina. Ne znam kako je pravilnije reći: jato dupina? Ta nisu dupini ptice! Krdo dupina. Ta nisu

jeleni! Možda plav, kao za sitnu plavu ribu?

22 sata. Ležim. U kabini pokraj uzglavlja ugrađena je pomoćna bu-sola, tako da i u krevetu mogu

svaki čas vidjeti u kojem smo kursu. Sudeći po udaranju valova o bok broda, na pučini ništa nova.

Htio bih zaspati. Ne mogu. Uzimam Gerbaultovu knjigu Tragom sunca. Listam, ni čitati ne mogu.

Umara me proza. Da pokušam s poezijom? Shellev... Tri genijalna pjesnika, Shellevja, Bvrona,

Keatsa, povezalo je sinje plavetnilo u tragičnom i mračnom valu sudbine. Mnogo zelenih otoka mora

biti - u dubokom širokom moru... Kad je Shellev pisao ove stihove zar je mogao slutiti da će i on biti

jedan od tih otoka? I Shellev i Byron podjednako su voljeli more i jedrenje. Byron je imao jedrilicu

Bolivar. Shelley je svoj brodić dao graditi u Genovi i unaprijed mu odredio ime Don Juan u čast svog

prijatelja Byrona. Još dok se brodić gradio, Shelley je zauvijek prekinuo prijateljstvo s Bvronom, ali

brodić mu je isporučen pod imenom kako je naručen, čak je i na jedrima pisalo Don Juan. Nije to

mogao podnijeti; naredio je da se jedra operu, a kad to nije pomoglo, naredio je da se s jedra izrežu

slova, toliko je zamrzio Byrona. Svom brodiću dao je ime Ariel, bog ili duh vjetra. Početkom srpnja

1822. krenuo je Shelley Arielom u Livorno zajedno sa svojim prijateljem kapetanom VVilliamsom i

jednim mornarom. Žena je uzalud očekivala da se vrati. Žena VVilliamsova također. Stanovale su

obje u istoj kući u blizini Specije i danima s terase, pune neizvjesnosti, promatrale pučinu i čekale...

Uskoro su kod Viareggia valovi izbacili tijelo nesretna pjesnika. Bilo ga je teško prepoznati jer su mu

ribe izjele sve dijelove koji nisu bili zaštićeni odjećom. Ipak su ga prepoznali... U džepu kaputa našli

su svezak Keatsovih pjesama, još otvoren, kao da ga je čas prije odložio. U buri koja se digla nakon

njihova odlaska iz Livorna potopljen je Ariel i svi koji su bili na njemu. Shellevjeva žena nastojala je

da pjesnik bude pokopan pokraj svoga sina na rimskom groblju, koje

se toliko svidjelo Shellevju, ali sanitarne vlasti nisu dopustile da se prevozi mrtvo tijelo koje su

izbacili valovi. Spaljen je na žalu u nazočnosti Bvrona, koji je na lomaču, po običaju starih Grka,

bacio tamjan, sol i vino...

Zatvaram knjigu. Još malo i morat ću ustati. U ponoć preuzimam kormilo. Mnogo zelenih otoka mora

biti u dubokom, širokom moru...!

30. RUJNA, 03 sata. Već sam trebao probuditi Vladimira da ustane i da me smijeni, ali se dvoumim.

Htio bih još nekoliko minuta ostati sam da se objasnim s tajanstvenim svjetionikom koji u daljini

svjetluca pred Besom. Noć je uglavnom protekla u miru, puhali su slabi, promjenljivi vjetrovi,

koristili smo čas jedra, čas motor i po mojoj procjeni, negdje oko dva sata po ponoći, dakle u mojoj

straži, morao sam opaziti svjetionikplutaču koja leži dvadesetak milja istočno od Gibraltara. Ta

plutača zapravo označava jugoistočni rub kvadranta koji je na karti označen kao prostor određen za

vježbu podmornica. Nije mi bilo jasno da li ta oznaka na kartama »Submarin Exercise Area« znači

da je ovuda u svako doba zabranjena plovidba drugim brodovima, ili su za vrijeme vježbi

podmornica istaknuti neki posebni znaci, kao što je to slučaj u talijanskim i grčkim vodama.

Svjetionik plutaču opazio sam oko dva sata po ponoći. Odmah sam tamo usmjerio Besu u namjeri

da od plutače krenem jugozapadno i tako odam priznanje suverenom podmorničkom prostoru. Išao

sam sve bliže, kad ispod blijeska svjetionika opazim neke konture. Trgnem se. Sto je ono,

podmornica?! Tama... Ta je li moguće da je podmornica?! Blijesak. Ne, nije podmornica! Tama... To

više naliči na ratni brod. Blijesak. Ne nije ratni brod. Tama. Sto bi to moglo biti? Blijesak. Kopno?

Tama. Kako može ovdje biti kopno? To je nemoguće. Blijesak. Kopno! Nikakve sumnje nema, preda

mnom je kopno! Grom i pakao, kamo smo opet zalutali?! Ili, zar je moguće da svjetionikplutača na

dvadesetak milja osvjetljava kopno? Apsurd! Uostalom, svjetionikplutača koji sam očekivao ima

drugačije karakteristike. To je, dakle, svjetionik. Koji? Estepona...? Gibraltar...? Zaustavio sam Besu i

u miru promatram svietionikfantom! Kroz dalekozor vidim jasno da to nema

Joža Horvat •  IZABRANA DJELA

veze s plutačom. Uzimam sat i mjerim svjetlosne udare. Dva blijeska svakih deset sekunda. Tražim

na karti svjetionik tih karakteristika, ali takva svjetionika nema. Možda je to ipak svjetionik

Estepona na španjolskoj obali, dvadesetak milja ispred Gibraltara? Možda je promijenio svoje

znakove? U knjizi popisa svjetionika u ispravcima zaista nalazim da je tom svjetioniku promijenjena

karakteristika, ali opet nema podudarnosti. Gdje smo?! Budim Vladimira. Neko smo vrijeme zajedno

analizirali kartu i promatrali svjetionik... Bit će uistinu glupo ako smo se ugnijezdili u podmorničkom

poligonu? Savjetujem Vladimiru da oprezno vodi brod u pravcu svjetionika, a ja se povlačim na

»zaslužen« odmor. Tješim se mišlju da nigdje u blizini nema podvodnih grebena, a kad svane, vidjet

ćemo gdje smo. U obalnoj navigaciji svjetlo je dana najbolji pilot!

08 sati. Svanulo je odavna, ali mi još uvijek ne znamo gdje smo. Oko nas u magli se naziru neke

planine, valjda smo pred Gibraltarom, ta gdje bismo drugdje mogli biti? Ove smo noći dobro prošli:

niti nas je torpedirala podmornica, niti smo mi, koliko je meni poznato, kobilicom Bese oštetili nečiji

periskop. Ne žuri nam se nikamo, cijeli je dan pred nama. Spustili smo jedro, plutamo, peremo brod,

brijemo se, pripremamo se kako bismo što svečanije uplovili u Jebel Tarik, arapski - Tarikovo brdo,

od čega se poslije razvilo ime: Gibraltar. Čekamo da se digne magla koja pokriva horizont...

14 sati. Nakon objeda po običaju sam legao. Kroz polusan slušam zvrndanje motora. Netko otvara

vrata kabine. Čujem Zikin glas:

- Hej... barba! Znadete li gdje smo? Profućkali smo Gibraltar, plovimo za Afriku! Onaj svjetionik koji

ste noću promatrali nije bio ni Estapona, ni Punta Europa, nego Punta Almina, dakle Ceuta!

Sve to izgovara užurbano, nadušak, gotovo viče, a ja sam bunovan, napola još spavam i ništa ne

razumijem. Zar se nešto strašno dogodilo? S naporom povezujem njegove riječi u neku smislenu

cjelinu i kad sam napokon shvatio o čemu je riječ, odgovorim smireno:

- I zbog toga vi mene budite?! Žika, vi ste pametan čovjek, akoj>lovimo za Afriku, okrenite brod za

stotinu i osamdeset stup-

njeva, valjda ćete negdje otkriti tu prokletu rupu na Mediteranu koja se zove Gibraltar!

Ustajem. Dok se odijevam padne mi na um: slavni portugalski pjesnik Luis Camoes u opsadi Ceute

izgubio je oko. Da nije bilo svjetionika, skromni hrvatski književnik bio bi možda noćas na tom istom

mjestu izgubio brod...!

22 sata. Sjeveroistočnjak puše žestoko. Započeo je u sumrak skromno, jedva da nam je jedra

napunio, a pola sata nakon toga sva je pučina bila bijela. Nagnuta na lijevi bok, Besa hita

Gibraltaru. Mnoštvo raznobojnih svjetala treperi pred nama. Oko nas u mraku vuku se brodovi

grdosije, izlaze, ulaze, fićukaju, tule, a mi šaramo među njihovim pozicionim svjetlima i krademo se

sve bliže luci. Razmišljanja i rasprave: kamo usmjeriti brod, gdje ući? Iz plana luke što sam ga našao

u Pomorskoj enciklopediji razabrao sam da tri lukobrana otvaraju dva prolaza. Nije se lako snaći u

onim brojnim svjetlima kojima sada noću plovimo u susret. Na sreću brige nas je riješila silueta

broda koji je pred nama upravo ulazio u luku. Mi za njim...

I evo na, uplovili smo, ali gdje i kako pristati kad je sva obala zauzeta nekim čudnim brodovima čije

konture jedva razabiremo u mraku. Na mahove vjetar i na sidrištu puše vrlo snažno. Nigdje ne

otkrivamo jarbole ni male brodiće. Vrtimo se u krugu, kad najednom začujemo fićuk sirene, a

svjetlosni znaci kao uznemireni roj krijesnica prekidaju tamu. Neki brzi brodić izronio je iz mraka i

juri na nas. Pilotina! Mornari s pilotine u kišnim kabanicama i s prslucima za spašavanje nešto nam

viču, objašnjavaju... Žika preko glasnogovornika uspostavlja vezu. Napokon doznamo: ušli smo

tamo gdje ne treba, u vojni dio luke! Baš smo genijalni! Prošle smo noći, ne znajući kada, preorali

podmornički poligon, ove noći evo nas između razarača i krstarica! Pilotina nam daje znak da je

slijedimo i mi to činimo bez pogovora, tihi, skromni i poslušni, kao što je red da budu ratni

zarobljenici! Za njezinom brazdom uskoro uplovljujemo u trgovački dio luke. Tišinu prekine Marko

povikom: - Eno Baške! - Odmah zatim Renata: - Eno Zelengorc! - Svi smo živnuli i odahnuli...

Joža Horvat •  IZABRANA DJELA

Uskoro smo bili vezani uz gat. Za koju minutu stigli su i predstavnici policije i lučkih vlasti. Za prva

četiri dana boravka plaćamo po funtu na dan. Za tjedan dana četiri funte.

- Vi ste prva jugoslavenska jahta koja je stigla u Gibraltar! -primjećuje sa zadovoljstvom jedan od tih

gentlemana. Odgovorio sam s nešto manje oduševljenja:

- A vi ste prva luka u Mediteranu koja za sportske brodiće naplaćuje boravišnu taksu!

Bila je ponoć kad smo legli. Sutrašnji program: uspostaviti vezu s našim brodovima, posjetiti grad i

majmune na tvrđavi. Vlado začuđeno pita:

- Zar tu ima majmuna?

Odgovorio sam poznatom, upravo toliko duhovitom koliko i zlobnom frazom:

- Dok je Engleza u Gibraltaru, bit će i majmuna!

GIBRALTAR, 1. LISTOPADA. U našoj se neposrednoj blizini nalazi aerodrom na kojem neprestano

uzlijeću ili se spuštaju avioni koji grme i tutnje takvom silinom da samo pijani mornari mogu u miru

spavati. Valovi koji prodiru s pučine tuku Besu o molo. Za nekoliko sati što smo ovdje znatno su

oštetili naše bokoštitnike. Kad sam jutros izašao na palubu, dva su me štakora iz prikrajka sa

zanimanjem promatrala. Vode pitke u blizini nema, gdje je WC, to nitko ne zna. Za sve te blagodati

plaćat ćemo lučkoj kapetaniji samo funtu na dan!

Pokraj Bese smješten je brodrodilište, dječji vrtić ili nešto tome slično. Riječ je o luksuznoj engleskoj

motornoj jahti, koja je vezana ni desetak metara od nas. Kabina te jahte sva je u zelenkastom

staklu, ukrašena čipkastim zavjesama. U salonu je pokraj bara smješten dječji krevet u elipsoidnom

obliku, ograđen mrežom od ružičaste svile. Na stolu dude, bočice s mlijekom, zvečke... Kormi-

larnica je puna plahti koje se suše. Na palubi ista slika. Umjesto kodeksa zastavica vijore pelene.

Prema krmi, kao na sporednom kolosijeku, počivaju dječja kolica. Druga, jednake veličine i oblika,

nalaze se pokraj broda na obali. Tri mornara muvaju se oko jahte, peru^oplatu. Gdje su sretne

majke i još sretnija djeca, tko zna...

BESA  1.

Da bi posada našeg broda mogla posjetiti grad bilo je potrebno da im na komadić papira otisnem

pečat »BESA« i svoj potpis. Taj komadić papira služi im kao dokaz da nisu svojevoljno napustili

brod, da nisu bjegunci! Renata se, dakako, ironično smješkala kad sam na njezinu propusnicu

stavljao potpis... Kapetan ne mora imati nikakve dokumente. Dovoljno je da na izlazu iz luke kaže

policajcu: »Kepten...!« i prolaz je za njega slobodan. Kad sam danas prvi put upotrijebio tu lozinku,

riječ »kepten« izgovorio sam tiho, sam sebi neuvjerljivo, no policajac je instinktivno osjetio da

pokraj njega prolazi rođeni navigator, genijalni pomorac...! Digao je ruku na pozdrav i ni trepnuo

nije!

Prvi dodir s gradom dosta je otužan. Ulice pretrpane bazarima koji su prepuni jeftine i neukusne

robe za mornare i turiste. Turistima je namijenjeno i groblje usred grada, gdje u sjeni starog drveća

počivaju kosti boraca iz Trafalgarske bitke; turistima je namijenjena i spilja u utrobi brda bogata

kamenim čipkama, gdje se ponekad održavaju koncerti; turistima je prije svega namijenjen djelić

tvrđave s najvećom atrakcijom grada - čoporom obijesnih majmuna koji tu žive u slobodi. Pokušate

li nastaviti šetnju, svakog će vas časa zaustaviti natpis: »Prolaz zabranjen«. Bodljikave žice,

topovska gnijezda, bunkeri, utvrde, vojska. Tu počinje ili tu prestaje Gibraltar. Sve ostalo je tabu:

baza njegova Veličanstva Britanskog Lava!

Sa stare tvrđave pruža se slikovit pogled na grad, usidrene brodove i preko pučine na rt Ceute i

djelić Afrike. Pogledom tražim Besu. Eno je...! Baške nema, isplovila je. Osamljena na udaljenom

lukobranu počiva Zelcngora.

GIBRALTAR, 2. LISTOPADA. Iza lukobrana na sjevernoj strani leži dobro zaklonjeno sidrište gdje

jedrilice i manji brodići ne plaćaju lučke takse. Tu je i ovdašnji jaht-klub. Dakako, pilotina nas nije

odvela onamo... Iza sidrišta proteže se aerodrom. Zbog pomanjkanja prostora na zapadnom dijelu,

pista se proteže daleko u more. Aerodrom presijeca cesta koja spaja Gibraltar sa Španjolskom. Za

slijetanja i uzlijetanja aviona spusti se brklja koja zaustavlja promet. Još se nije dogodilo, barem

tako vele, da bi avion preeazio pješaka, biciklista ili se sudario s motornim vozilom. Na-

Joža Horvat •  IZABRANA DJELA

suprot tomu, osobni automobili i kamioni već su više puta oštetili brklju...

GIBRALTAR, 4. LISTOPADA. Besa je proklet brod! Traži robove. Hrđa neprestano probija boju i u

svakoj luci posla napretek. Električne instalacije nisu izvedene kako treba, struja doduše ne napaja

brodsku ogradu kao na Skitnici, ali osigurači često izgore, a pronaći kvar vrlo je teško jer ne postoji

pregledna i točna shema. WC propušta more odozdo, vjetrolovke i zračnici odozgo. Lanac preskače

bubanj sidrenog vitla, okovi na jarbolima brzo korodiraju, smanjuju pokretljivost debljaka, posebice

krmenog jarbola, i prijete neugodnostima. Osovina kormila sve je nepokretljivija jer njezin izvod na

palubu nije kako treba; zaštitni prsten je od obična željeza, a osovina kormila, premda je od

nehrđajućeg čelika, blokira zbog korozije prstena. Pripone također hrđaju i uništavaju one dijelove

jedara koji se oslanjaju na njih, posebice kad jedrimo s vjetrom u krmu. Podigači jedara i

»gondolijera« često se zaglave između koloturnika na vrhu jarbola, što nam je već u nekoliko

mahova ogorčilo plovidbu. Zao duh stare Skitnice kao da se preselio na Besu. Izuzetak su bakule.

Njih na Skitnici ipak nije bilo. Koliko god ih uništavali, ima ih još uvijek. Ugnijezdile su se u krmenom

spremištu, u strojarnici, radiokabini i, dakako, u kuhinji koja je sastavni dio salona. Danju se kriju u

nama nedostupnim zaklonima, odmaraju se i drijemaju, a noću kad se utrnu svjetla izmile sa svih

strana, šeću pojedinačno ili u kolonama, grickaju polivinilske vrećice sa šećerom, rižom, brašnom...

Kad već plovimo zajedno, red je da i hranu dijelimo! Renata je jutros kupila u gradu neki engleski

preparat u obliku spreja koji je, navodno, toliko otrovan da bi mogao ubiti vola, a nekmoli žohara!

Vidjet ćemo i to čudo...

GIBRALTAR, 6. LISTOPADA. Žika se danas vratio sa šetnje duboko uznemiren i nesretan. Susreo je u

luci brod svojih snova. Plovi pod australskom zastavom, zove se Solo. To je keč od čelične oplate

dužine sedamnaest metara, nizak, uzak, finih linija, mora da sjajno jedri. Vodi ga jedan jedini

čovjek, njegov vlasnik, gospodin Mayer, koji ima blizu šezdeset godina. Prosijed, bijele kozje

bradice, čvrst i vitalan. Na kabini broda stajala je ploča s natpisom: »Traži se po-

sada.« Žika započne razgovor i na svoje veliko zadovoljstvo dozna da taj mudrac za posadu uzima

samo žene, i to mlade djevojke. Jednu, najviše dvije! Tako se plovi! Da bi imao što više vremena

pozabaviti se s »posadom«, i da bi što lakše upravljao brodom, vlasnik je ugradio elektronsko

automatsko kormilo i mehanizirao sve što je bilo moguće: na pritisak dugmeta dižu se ili spuštaju

jedra, zapali motor, spušta ili diže sidro. Gotovo u svakoj luci mijenja posadu! Valjda je zbog toga

toliko crven u licu. Krijepi ga mladost! Svijet namjerava oploviti za godinu dana. Sam! Solo! Brod je

sačuvan i čist kao da je danas spušten u more. Oplata je obojena nekom polivinilskom bojom koja

drži kao kost. Sva unutrašnjost premazana je spužvastom gumom koja štiti od svake korozije. U

času kad je Žika razgledavao brod, u kuhinji kroz staklena vratašca na pećnici vidio je kako cvrči

već napola pečena kokica na ražnju. Dakako, i ražanj se okretao sam...! Nekoliko udobnih ležaja,

cigare i viski s ledom! »Tako se živi!« uzdahne Žika na kraju svog izvještaja, beznadno odmahne

rukom, pa se bez riječi povuče u svoju kabinu.

Joža Horvat •  IZABRANA DJELA

Na sidrištu u jaht-klubu prvi put susrećemo brojne jedrilice čija luka pripadnosti potvrđuje da su

prošle tisuće milja. U odnosu na Besu njihova je posada u pravilu manja i raznolikija. Starci, žene,

djeca, psi, mačke, papagaji, majmuni - svega je vidjeti. Brodići su, da tako kažem, natopljeni

atmosferom doma, na njima ljudi ne samo što plove nego i žive svojim intimnim i raznolikim

životom. Za mene je to bilo vrijedno otkriće koje nisam do kraja mogao shvatiti. Suviše sam dugo

na Jadranu izgrađivao koncepciju našeg puta pod utjecajem i u sjeni konzervativne sredine, tako

siromašne iskustvima kad je riječ o dugotrajnom krstarenju sportskom jedrilicom. Tješio sam se: mi

smo tek na početku plovidbe.

Uvečer je gospodin Mayer posjetio Besu. Kad je čuo da namjeravamo oploviti svijet, a ne posjetiti

Australiju, toliko se iznenadio da je načas ostao otvorenih usta, a onda je prosuo čitavu bujicu, koja

bi se mogla sažeti u dvijetri rečenice: - Ta vi u našoj zemlji, Australiji, imate toliko zemljaka! Kad

napustite otočje Fiji, skrenite put juga na Novi Zeland, Auckland... I tamo ima vašeg svijeta, skrenite

svakako. Onda ravno za Sydney. Oluje? Tajfuni? Priče! Sve su to priče. Zatvorite brod, pijte pivo dok

oluja prođe. Izbjegnite siječanj i veljaču, a ostalo vrijeme - divota! Ja vas pozivam! Moj klub -

Crusing Yacht Club Sydney! Ne zaboravite -Solo, Mayer! Ostanite mjesec dana u klubu. Telefoni,

tuševi, sve vam je na raspolaganju, dođite svakako, do viđenja, do viđenja u Sydneyu!

GIBRALTAR, 8. LISTOPADA. Na palubi Zelengore. Blizu je ponoć. Kiši. Kroz maglenu koprenu trepere

žućkasta svjetla grada. Držim tunju i pecam. Od mene desno i lijevo to isto radi desetak drugih.

Posada Zelengore krati vrijeme. Motor je u kvaru, čekaju rezervne dijelove i još će dugo ostati u

luci. Do mene iz mraka dopire razgovor:

- Rum?

- Tako je. Kod nas kupiš rum... prodaš ga u Indiji. Rupije mijenjaš u Hongkongu i uzmeš jene. Za

jene u Japanu kupiš porculan i prodaš ga u Americi. Dolare strpaš u džep i sve što ti je potrebno za

kuću kupiš u Italiji... Ako ploviš u Rusiju, najbolje je u Palermu kupiti ženske čarape, gaćice i slične

stvari... Najlon! Sve

BESA I.

to u Odesi mijenjaš za kavijar, kavijar prodaš u Londonu, a za funte kupiš...

Skos na mojoj tunji! Vučem lignju i ne mogu dalje pratiti zanimljiv i vrlo poučan razgovor mornara.

Zapovjednik Zelengore, Slovenac, kapetan Roškar, ponudio mi je da pišem na njegovu brodu, gdje

ću zacijelo imati bolje uvjete nego na Besi. Vrlo sam rado prihvatio tu ljubaznu ponudu. Rano ujutro

čamcem se prebacim na Zelengoru, zatvorim se u radioka-binu i pišem članke za čitatelje »Vjesnika

u srijedu«. Zahvaljujući barbi i posadi Zelengore osjećam se kao kod kuće. S njima u podne ručam,

pa nastavljam rad, a kad padne mrak, s palube na boku broda spuštamo tunje. Dignemo po kojeg

arbuna, šaruna, kanjca, no najčešće se o »pescafondo« objesi lijena sipa ili lignja. Tako svake

večeri, uz nekoliko stranica čistopisa brodskog dnevnika, donesem na Besu i nešto ulova da

»prehranim« svoju posadu.

GIBRALTAR, 10. LISTOPADA. Valja imati sreće i susresti Gibraltar u jesen, kao što smo ga mi susreli,

kad opuste ulice, kad padne žega, kad miris naranča, ružmarina i bajama silazi do obale, natapa

luku, uzbuđuje mornare i ribare. Valja ga vidjeti u ove dane kad mu je vrh svaki čas u drugom

svjetlu, okružen oblacima, zastrt maglom ili odjenut zlatnim tkanjem u izlazu ili zalazu sunca. Valja

imati sreće i promatrati ga u miru, u odstojanju, kao što ga promatramo mi s palube Bese. I što

dulje gledaš taj »rock«, tu kamenu liticu, što se preko četiri stotine metara uzdiže nad morem, sve ti

je bliža, draža i ljepša. Neprimjetno se nameće pitanje: što je Gibraltar? Je li to poluotok, tvrđava,

stijena, luka, pećina, grad? Sve to i još nešto: djelić šape britanskog lava, koji bdije nad pučinom

tjesnaca i osigurava žilu kucavicu koja Engleski imperij veže sa Sredozemljem, Suezom, Indijom.

Uzbudljiv u svojoj ljepoti, ne manje uzbudljiv po događajima iz svoje prošlosti, Gibraltar je danas

otvoren i pristupačan podjednako pomorcima i turistima, na dohvatu je svima, samo ne Španjolcima

na čijem se teritoriju nalazi. Sa tri strane oplahuje ga more, a sa četvrte - mržnja! To je ona strana

gdje britanski aerodrom presijeca najuži dio poluotoka. Španjolci kažu: »Presijeca nam grlo...!«

Začudo, ti isti Španjolci zaboravljaju da oni na afričkoj obali drže Ceutu, drugi Herkulov

Joža Horvat •  IZABRANA DJELA

stup, i grčevito ga brane od Marokanaca, kojima, po pravdi i Alahu, pripada. Arapi u Ceuti zacijelo

ne kažu: »Presijecaju nam grlo...«, ali da o Španjolcima misle ono isto što Španjolci misle o

Englezima, to je izvan svake sumnje!

Isplovljujemo. Uzalud sam pokušavao jutros u lučkoj kapetaniji urediti formalnosti i podmiriti

obaveze. Nedjelja je i sva su vrata zaključana. Kako nemam svog brodskog agenta, ne svojom

krivnjom, ostat ću engleskoj kruni dužan sedam funti! Nadam se da njezin imperij zbog toga neće

propasti, a ja ću nastojati da joj dug vratim čim stignem u prvu luku pod engleskom zastavom.

Mislim da će to biti u zapadnom Pacifiku, na Novim Hebridima, od kojih me dijeli desetak tisuća

milja...

18 sati. Stojim na pramcu, naslonjen na ogradu, i promatram španjolsku obalu. Prešli smo

mjestance i rt Tarifa. Spušta se večer, prva na pučini Atlantika. More je mirno, puše lagan

sjeveroistočni vjetar. Oko nas promiču brodovi svih mogućih zastava.

Po nepisanom pravilu, novosagrađeni tankeri u Engleskoj, koji prvi put odlaze na Bliski istok po

naftu, napune tankove pitkom vodom, skrenu i daruju je Gibraltaru, koji oskudijeva vodom. Jedan

takav tanker, na kojem još sve miriše po svježim bojama, krcat do vodene linije, mimoilazi nas po

desnom boku u pravcu Gibraltara. Svuda naokolo mnoštvo ribarskih brodića, koji u ovo doba godine

u vodama tjesnaca hvataju sabljare. Po krmi nas sustiže ratni brod pod engleskom zastavom. U

velikom luku zaobilazi rt Tarifa i nastavlja put Trafalgara...

Trafalgar! Može li se ploviti ovim vodama, može li se izgovoriti ta riječ, a da istodobno u mislima ne

iskrsne lik Nelsona? Nekoliko dana prije sudbonosne bitke koja se zbila tu, na ovim prostorima,

posljednje velike bitke jedrenjaka u povijesti pomorstva, Nelson, predosjećajući smrt, piše oporuku:

... Molim Svevišnjeg, koga obožavam, da mi dade snage kako bih mogao ispuniti ono što moja

domovina očekuje od mene... Ako se svidi Providnosti da mi skrati ovozemaljske dane, ja sagibam

glavu u dubokoj poniznosti, uvjeren da će se zaštititi oni koji su mi najdraži i koje ostavljam za

sobom. Neka bude volja Božja. Amen, Amen, Amen!.

Na koga to misli Nelson kad piše »najdraži«? Je li to Fanny, njegova zakonita žena? Ne. Oni su se

razišli. Osim toga, Fanny je imala od čega živjeti. Nelson misli na svoju ljubav, na Lady Ha-milton i

malu Horatiju, njihovo zajedničko dijete. Nakon bitke kod Abukira, kad je uništio Napoleonovu flotu,

Nelson je u Napulju preoteo tu ženu tamošnjem engleskom poslaniku. Ludo zaljubljen u tu ljepoticu,

koja je već iza sebe imala burnu prošlost, Nelson svoje posljednje misli veže uz brigu da djetetu i toj

ženi koja mu je pružila tolike radosti, ženi koja ga je inspirirala u mnogim bitkama, da njoj i djetetu

osigura dostojan život nakon svoje smrti. Zato onog fatalnog jutra, kad je opazio na pučini združeni

sastav francuske i španjolske Flote, piše:

DODATAK TESTAMENTU LORDA NELSONA

Dvadeset i prvog listopada 1805. nadohvat španjolske i francuske flote, udaljene u ovom trenutku

oko deset milja... Britanska flota pod mojim zapovjedništvom ne bi se nikada mogla drugi put vratiti

u Egipat da utjecaj Lady Hamilton na kraljicu Napulja nije iskorišten i dan nalog guverneru Siracuse

kako bi se moja flota opskrbila svime potrebnim, bez obzira u koju luku uplovio... Mi smo uplovili u

Siracusu, popunili smo zalihe, ponovno smo se vratili u Egipat i uništili francusku flotu. Kad bi mi

bilo moguće da sam namirim njezine zasluge, ne bih se danas obraćao svojoj zemlji. Ali kako to nije

u mojoj moći, ja ostavljam Lady Hamilton svome Kralju i Domovini da joj osiguraju mirovinu

dostatnu za život koji njoj priliči... To je jedina molba koju podnosim svome Kralju i Domovini u času

kad započinjem bitku za njih. Nek Bog blagoslovi mog Kralja, moju Domovinu i sve one koji su mi

dragi...

Nelson

Nekoliko sati nakon toga neprijateljska flota bila je uništena, Engleska spašena, Nelson mrtav! Svaki

je dobio svoje: Nelson veličanstven sprovod, Engleska prevlast na moru punih stotinu godina. Lady

Hamilton dobila je... Lady Hamilton, jedina velika ljubav Nelsonova, nikad nije dobila ni jedan jedini

peni! Ne mo-

Joža Horvat •  IZABRANA DJELA

gavši podnijeti ponižavanja puritanske Engleske, preselila se u Pariz. Umrla je od iznemoglosti, od

gladi i studeni početkom 1815, dok je Horatija, Nelsonovo dijete prosjačila milostinju po zabitim

pariškim četvrtima...

Slavnu poruku koju je Nelson uputio floti uoči trafalgarske bitke: Engleska očekuje da svaki izvrši

svoju dužnost! - čuo je i posljednji mornar u potpalublju njegovih brodova. Gluha je ostala samo

Engleska!

ZAROBLJENICI SNOVA (Atlantik)

TANGER, 11. LISTOPADA. Nešto nakon ponoći. Već smo davno trebali uploviti i u miru spavati, ali

oko Tangera kao da je ratno stanje. Plutačasvjetionik, koja je na karti označena, ne postoji! Crveno i

zeleno svjetlo, koje bi nam otkrilo ulaz u luku, ne postoji! Da nam vedra noć i mjesec nisu pomogli,

tko zna kada bismo i kako uplovili u luku. Čim smo ušli vezali smo se uz trupinu nekoga starog,

napuštenog broda u namjeri da ujutro, u svjetlu dana, vidimo gdje nam je najpogodnije mjesto. Svi

smo još spavali, kad nas u svitanje probudi kucanje po oplati broda. Primijetivši da na Besi nije

istaknuta marokanska zastava, neki Arapin, pravi sin svoje zemlje, požurio je da nam poželi

dobrodošlicu i ponudi zastavu. Pitam ga za cijenu. - »Dva dolara... samo za vas!« Renata gunđa da

je to mnogo. Nudi mu dolar. Nasmiješio se, naklonio, pružio zastavicu i dodao ljubazno: - »Samo za

vas...!«

Izvjesili smo zastavu i ponovno legli. Ne za dugo. Ovaj put netko kuca i pita, ne baš gramatički

točno, ali milozvučnim našim jezikom: »Trebati čtogod, drugovi...?!« Pokraj Bese stoji Arapin, mlad

čovjek, suhonjav, živih ali zamagljenih očiju, skromno odjeven. Od časa kako je pokucao pa sve do

našeg odlaska nije se više dijelio od nas. Zaslužio je da ga predstavim: Muhamed Bid-jilali Amrani.

Sin siromašne i brojne obitelji. U dvadesetoj godini života osjetio je kako ga svrbe tabani... Njegov

daleki predšasnik, genijalni skitnica i mudrac, Ibn Batuta, prije šest stotina godina napustio je taj isti

Tanger, što pješice, što na magarcu, devi ili na brodu, prošarao je u dokolici čitav u ono vrijeme

poznati svijet, posjetio Kinesko Carstvo i preko Indijskog oceana, nakon dvadeset i četiri godine

potucanja, vratio se sretno u svoj rodni Tanger.

Muhamed Bidjilali Amrani nije volio pješačiti niti se klatariti na magarcu. Zato nije ni namjeravao ići

daleko. Poželio je samo... da vidi Ameriku! Jedne se noći potajice ukrcao na brod, sakrio se među

sanducima i isplovio... Danima je strepio da ga ne otkriju prije priželjkivana cilja. Drhtao je,

gladovao, trpio žeđ, dok brod napokon nije pristao u luci. Kad su ga izvukli iz skladišta doznao je da

se brod kojim je namjeravao pobjeći u Ameriku zove Hrvatska, a luka u kojoj se nalazi da se zove

Rijeka. Kao čistač cipela ostao je neko vrijeme, naučio naš jezik i vratio se u Maroko, te sada živi

uglavnom od naših brodova koji povremeno svrate u Tanger. Bude čuvar na palubi, jer su krađe

ovdje vrlo česte, ide s mornarima, savjetuje ih gdje bi što mogli kupiti, prati ih po radnjama,

pokazuje grad i s ponosom ističe da je član »Jugolinije«. Govori četiri jezika. Sanjari da još jednom

napusti Maroko, dakako ne na jugoslavenskom brodu. Mene smatra pravim kapetanom. Idući sa

mnom u grad pita:

- Barba, koju ti liniju držiš... Je li ploviš za Norvešku? Odgovaram mudro: - Ja držim samo južne

rute...! Razgovor se nastavlja, Muhamed pita:

- Koliko te plaća gazda?

- Koji gazda?

- Vlasnik jahte.

- Ah... gazda! To je škrtac! Malo plaća.

Muhamed tužno primjećuje: - Oni koji imati novac, oni uvijek slabo platiti one koji nemati novac.

Pokraj nas, pokrivena žarom, prođe žena krupnih tamnih očiju. Velim:

- Vi imate divne žene, prekrasne!

Muhamed se razveseli, smješka se i ponavlja: - Ah prekrasne žene... divlje!

- Ne divlje! Rekao sam: divne! - Nikako da shvati razliku između jedne i druge riječi. Kad smo

prolazili bulevarom Anee, Muhamed mi objasni da je bulevar dobio ime po Anteju, sinu Nep-tunovu,

koji je ovdje osnovao grad i dao mu ime Tingo, kako se zvala Antejeva žena. Poslije su došli

Kartažani, Rimljani, Vandali, Bizantinci, Vizigoti, Muslimani, Španjolci, Portugalci, Englezi... Nakon

prvoga svjetskog rata dobiva status internacionalne baze,

da i to izgubi pripojivši se Maroku. Sve to Muhamed zna! Na povratku u luku tuži se kako je Tanger

nakon toga propao. Ne dolaze brodovi, ni trgovci, ni turisti. Živi se siromašno, žalosno...

U luci primjećujem nekoliko motornih jahta. Pitam Muhameda kome pripadaju. Veli - švercu! Odmah

nastavlja pokazujući rukom na drugu stranu ne baš velike luke: - Vidiš ona dva patrolna čamca...?

Oni čuvaju »šverc«. Imaju mitraljeze!

Ne razumijem i pitam: - Sto znači... čuvaju? Tko koga čuva?

- Jedni druge! - odgovara Muhamed. - Kad šverc odlazi na more, stražari ostati u luci. Kad stražari

idu ploviti, šverc bojati brod!

Pitam ga da li se ponekad dogodi da se »šverc« i »mitraljezi« ipak sretnu na pučini? Muhamed

odgovara da se i to dogodi. Tada zaustave brodove, podijele novac, pa se opet rastanu.

Popodne napustili smo Tanger. Jedini čovjek koji nas je ispratio bio je Muhamed Bidjilali Amrani. Kad

mi je pružio ruku, pogled mu je bio tužan. I dok mu je Renata predavala darove, on je tiho izgovarao

svoje posljednje riječi:

- Sad ćeš otputovati i ne moraš se sakriti. Imaš ženu i jesti, a ja o tome morati misliti svaki dan.

Barba... ti si sretan čovjek! Koliko očajanja u ovih nekoliko riječi!

Otiskujemo se od obale i kako se udaljujemo, sve se više otkriva slikovitost grada. Jedan za drugim

pojavljuju se minareti. Napuštamo luku, a nismo prošetali sjenovitim parkom Mendjulia, niti

pričekali večer u staroj Medini, još uvijek vjernoj srednjem vijeku!

Na obali stoji Muhamed Bidjilali Amrani i podjednako maše, dok vjetar prihvaća Besu i nosi je na

pučinu...

NA PUCINI, 18 sati. Istočni vjetar, koji već dugo nije propuhao Gibraltarski tjesnac, žuri nadoknaditi

gubitak. Puše snažno, jednolično.

Smiraj dana. Lijevo pred nama proteže se rt i svjetionik Cap Spartel. Moja je straža. Da valovi po

krmi previše ne valjaju Besu spuštam je malo pod vjetar, ali uskoro primjećujem da blizu svjetionika

moram mijenjati stranu, jer ovako kako plovim neću izvući Cap Spartel. Zovem Marka da se

pripremi za prelet. Puštam da

vjetar dobro napuni jedra, onda snažno okrećem kormilo i vičem: - Sad...! I dok Marko trči na

pramac, još sam dospio viknuti: -Čuvaj se...! Došao je do jarbola, časkom je zastao, a mene u tom

trenu stisne nešto oko srca. Prokleta mračna slutnja! Već mi je bilo na jeziku da viknem: - Natrag...!

- ali niti sam želio promijeniti odluku, niti bih uspio. Vidio sam još kako je Marko dohvatio Škotu,

povukao je, skratio joj donekle hod, ali je kod preleta primio udarac. Zviznuo ga nosač prečke,

udario ga usred čela i Marko je zateturao, oblila ga krv. Ne mogu ispustiti kormilo, očajan sam. Znao

sam, tajanstvenim osjetilom ćutio sam do dna srca da će se dogoditi zlo, a bio sam nemoćan.

Renata i Vlado odvode ga u salon i tu mu Renata pruža pomoć i zavija ranu. Uskoro se Renata

vraća. Pitam je da li je rana duboka, ona veli da nije, odmahne rukom i doda: - Zalizat će...!

BESA I.

Tako smo uplovili u Atlantik. Kada je Besa spuštena u Jadransko more, po običaju o njezin je bok

razbijena boca pjenušca. Na Mediteranu razbijena je glava Vladimiru. Sad kad smo uplovili prvi put

u otvorene vode Atlantika, razbijena je Markova glava. Sto če tek biti kad uplovimo u Pacifik?!

12. LISTOPADA, 02 sata. Noć, mračna noć. Vjetar je davno opao, izgubio se na prostranstvima

oceana, zalutao negdje, tko zna gdje? S jugozapada nadolaze crni oblaci. Ne slute na dobro. Motor

srdito tutnji i ždere milje. Peljara ovog dijela Zapadne Afrike nemam, zbog toga držimo brod podalje

od obale. Sjedim neko vrijeme pokraj Zike, koji vodi brod, i razmišljam o svojim snovima. Već treći

ili četvrti put otkako smo napustili Kotor snivam luckasti san: vodim Besu, daleko sam na pučini, a

onda najednom na sve strane pojavljuju se grebeni, trudim se da izbjegnem hridi, ali njih imade sve

više - sve većma mi zatvaraju prolaz, nema mi spasa, razbit ću brod. Od muke se budim uznemiren,

znojan, iscrpljen. Ili, evo što me noćas probudilo: sanjao sam da vodim Besu po nekoj vrlo

prometnoj ulici meni nepoznata grada. Doslovce tako: Besa pod jedrima, ja za kormilom, a desno i

lijevo od nas jure automobili! Sve ih je više. Dostiže me neki kamion, ali me ne pretječe, nego sve

više stišće uz rub pločnika. Da izbjegnem nesreću okrećem kormilo, ali sad više nisam u gradu,

nego zajedno s Besom jurim niz neku padinu, oko mene šume i gudure, iznenadi me okuka koju ne

mogu svladati i pramac Bese udara nasumce, ruši neki hrast, okrećem se, strmoglavljujem se u

provaliju... i tu sam se probudio. Eto me sada pokraj Zike gdje razmišljam o tim snovima. Stid me

da o njima bilo kome pričam. Pomislit će da sam kukavica, mu-kotres, sitna riba, paničar i da su svi

ti snovi uvjetovani isključivo mojim strahom. Tko zna... možda su u pravu. Kad bi me netko pitao

koji je navigacijski instrument najpotrebniji, ja bih odgovorio: strah! Ako je strah izvor mudrosti,

kako kaže Biblija, za mene je nešto drugo. Strah je oblik poštovanja. Uvijek sam se bojao mora i

uvijek sam ga poštovao. Poštujem ga zbog neizmjernosti njegova prostora, zbog nesavladive siline i

beskrajne ljepote. Poštujem ga zbog bura i oluja, zbog mračnih dubina, zbog nemani koje u nje-

Joža Horvat •  IZABRANA DJELA

mu žive, zbog tajni koje u sebi krije. Ki more more da premore? -Niki! - kliču naši Primorci.

- Zašto ne legnete? - pita me Žika i nastavlja: - Nebo se vedri...

Podignem glavu... Stvarno, nebo se vedri. Nebo se vedri...

- Nebo se vedri, a što je s vama, Žika? Nekako ste snuždeni, tmurni. Problemi...?

- Imam teškoće s grlom. Neprestano osjećam krajnike. To je kod mene već kronična upala.

- Ako je samo to, neka vas ne zabrinjava. Kad se spustimo na jug, bit će bolje...

Šutio je. Poželim mu ugodnu noć, pa silazim niz stepenice i vraćam se u krevet. Ako uspijem

zaspati, nadam se da neću opet sanjati Besu.

15 sati. Plovimo uz obalu u smjeru jug, jugozapad. Obala je niska i mjestimice pokrivena s dosta

zelenila. More je postalo sivkasto-zeleno. Upravo smo bili subočice naselju Meheida, kad primije-

tismo na nebu kako kobac vitla pticu. Ptica se spašavala neobičnim vratolomijama. Prizor me

podsjetio na rat. Svi smo na palubi, svi promatramo tu nejednaku borbu kopca i žrtve. Najednom

ptica u sunovratnu letu usmjeri svoja krila put Bese. Takvom je silinom udarila o palubu na pramcu

da sam vjerovao: to je njezin kraj! Pala je negdje oko hrpe konopa i ne vidimo je. Kobac je nije

slijedio, odletio je prema obali po novi plijen. Ptica se ipak pojavila, na našu radost živa i zdrava.

Bila je to rođaka naše grlice. Skutrila se kod sidrenog vitla, okreće glavicu i plovi...! - Za juhu bila bi

dobra! - šali se Marko, a Žika duhovito primjećuje: - Ne može, dobila je besu...!

Od jutra barometar polako ali uporno pada. Na horizontu, pred našim pramcem, pojavljuje se i sve

više raste neobičan žućkast oblak, koji na mahove postaje crvenkast, na mahove prijeteće crn. Bilo

bi mudro prije mraka potražiti neko zaklonište, ali gdje? Napomenuo sam da Peljara ovog dijela

Afrike nemam. Na karti nalazim da je Rabat u našoj neposrednoj blizini. Na dalekozor već vidimo

njegova zdanja i minarete. Ima li luku? Je li dovoljno zaštićena? U našoj Pomorskoj enciklopediji

otkrio sam plan luke Rabata,

luke koja leži na ušću rijeke Bou Regreg. Najpliće mjesto označeno je sa dva metra i trideset. Besa

gazi dva i četrdeset. Ali sve oznake na kartama vezane su uz srednji ili najniži vodostaj, a u ovo

doba dana, sjećajući se Tangera, baš je plima, koja na ovim prostorima nije mala. Da ipak

pokušamo...? Žika, koji je za kormilom, predlaže: - Hajde da se okladimo da ću uvesti brod, a da

kobilica Bese neće zaorati! - Nismo se kladili, ali zastrašujući oblak već je pokrio pola neba i ja sam

odlučio da uplovimo.

Prilazimo. Voda mutna. Linija obale pjeni se pod udarima valova. Ušće rijeke... Negdje ćemo

vjerojatno sjesti na dno, ali to će zacijelo biti pijesak ili mulj, pa ćemo se nekako izvući. Sad već

jasno razabiremo ulaz. S lijeve strane crvene se zidine stare portugalske gusarske naseobine Sale.

S desne strane ušća uzdižu se utvrđenja Rabata, minareti, kule, kasba, grad. Blatnjava voda ne

dopušta da vidimo što je pod nama... Spustili smo jedra, idemo što laganije možemo, ali veliki

valovi s pučine sve nas više natiskuju u mišolovku koju smo sami izabrali. Ostavili smo za sobom

niski lukobran i pred nama je široko ušće rijeke koja teče sporo, jedva primjetljivo. Žika vodi Besu

sredinom toka, dok Vlado, Marko i ja promatramo na pramcu. Pojavljuje se oštar zavoj iza kojega se

ukazu plićaci. Na sprudovima ljenčare mnogobrojni galebovi. Ako se ovdje nasučemo, nikome ništa,

već smo daleko stigli i nevrijeme na pučini teško da bi nam moglo uništiti brod. No Žika i dalje

napreduje, već prema tome kako mu dovikujemo, desno ili lijevo. Tok rijeke naglo se suzuje. Nigdje

u blizini ne primjećujemo nikakve lučke uređaje, molo ili tragove pristaništa. Valjda je luka još više

uzvodno!

Na obali pecaju domoroci. Pokušavamo uspostaviti kontakt. Mi njima i oni nama dovikuju neke

nerazumljive riječi - jer se samo tako možemo sporazumjeti - i po svemu zaključujemo da moramo

još naprijed...! Opet okuka. Napokon ugledamo dva, tri jarbola, nekoliko čamaca, nekoliko napola

potopljenih brodića i bijedno dotrajali molo. Eto nas u luci glavnog grada Maroka! Zaustavljamo

Besu, spuštamo sidro... ali lanac ne izlazi! Kako je sidro palo u more, tako je odmah i zastalo,

zaglibilo se u mulju. Besa je napokon sjela... U pravi čas, na pravom mjestu! Dalje ionako ne bismo

mogli zbog mosta koji se tu prebacuje preko rijeke i spaja Sale s Rabatom. Veliki pomorskoriječni

desant Bese je završen. Pru-

Joža Horvat •  IZABRANA DJELA

žam ruku Žiki i čestitam mu. Premda se nismo kladili, ipak ću ga častiti.

Vrlo brzo nakon našeg dolaska, na Besu stiže gospodin Bre-tegnier, član ovdašnjeg jedriličarskog

društva. On je Francuz, inženjer rudarstva, zaposlen u tvornici fosfata. Zajedno s njim dolazi i

gospodin Tahar, predsjednik skromnog jaht-kluba. Pomogli su nam da brzo sredimo lučke

formalnosti, zaželjeli nam dobrodošlicu i stavili na raspolaganje klupske prostorije.

Onaj strašni oblak - ne znam gdje je završio. Ni kiše, a kamoli nekog nevremena nije bilo!

22 sata. Vani na obali stoji marokanski vojnik i čuva Besu. Njegovi prijatelji prekopali su tako

temeljito brod kao da su imali pouzdane podatke da prevozimo tovar hašiša ili stotinu karabina koje

ćemo u Rabatu isporučiti »prijateljima« kralja Hasana.

Stražar koji nas je čuvao u La Garruchi zvao se Jose. Kako se zove ovaj, još nismo doznali. Doznali

smo ipak neke zanimljive pojedinosti. Rijeka Bou Regreg donosi iz unutrašnjosti mnoštvo pijeska i

zbog toga je uvijek mutna. Njezin tok mijenja se, ovisno

0 plimi i oseci, četiri puta na dan. Sad je oseka. Besa je dobrano nagnuta na lijevi bok. Leži doslovce

nepomična. Možemo spavati u miru. Na obali stražar, pod nama kobilica ukopana u mulj... Sumnjam

da ćemo igdje na putu oko svijeta imati sigurnije sidrište

1 mirniju noć!

14. LISTOPADA, 07 sati. Svanulo je. Ispod nas protječe jednako lijena i mutna voda. Besa, živa i

zdrava, pluta kao patka na Dravi. Na desnoj obali zelene se travnjaci, na njima se mota nekoliko

krava, pasu, ulaze u rijeku, piju, muču... Negdje se oglasi pijetao: ku-kuriku... Još i on! Na

sprudovima oko nas galebovi čiste perje. Na obližnjem obronku deva i magarac zajedno upregnuti u

plug, oru! Idila...!

U prostorijama jaht-kluba izložena je velika fotokarta ušća rijeke snimljena iz aviona. Gospodin

Bretegnier molio me da mu pokažem kuda smo se probijali. Kad sam mu pokazao, uhvatio se za

glavu. Od odlaska Francuza iz Maroka, a tome je deset godina, bager nije čistio korito rijeke. Struje

neprestano nanose muli, mi-

jenjaju tok rijeke, tako da je i za članove ovdašnjeg jaht-kluba ponekad problem izaći na pučinu, ili

se vratiti na sidrište. Ući s brodom kao što je Besa, koji gazi blizu dva i pol metra, to je bila sreća,

nečuvena sreća! Nikada se ne bismo probili da u to doba nije plima bila izuzetno visoka, a vjetar je

s pučine još pripomogao potiskujući more u rijeku. Od odlaska Francuza brod veličine Bese nije

uplovio u ovo sidrište, a po mišljenju gospodina Bretegniera, koji nema visoko mišljenje o Arapima -

i neće!

Rabat je lijep grad, Rabat je - kako neki vele - bijeli grad sa tri cvijeta u boji okera: Hasanov toranj,

Chella i Oudaidas. Cet-verouglast Hasanov toranj uzdiže se blizu sidrišta, tako da nam je

neprestano pred očima. Okružen je rijetkim i teškim nedovršenim kamenim kolonadama. Nedovršen

je i toranj. Na njemu se danas gnijezde rode. Započet je u XII. stoljeću, zamišljen da bude najveća

džamija tadanjeg islamskog svijeta, djeluje danas pomalo tužno, kako svojom osamom tako i

spoznajom o neumitnoj prolaznosti. Na drugoj strani grada, okružena teškim bedemima, također u

boji okera, leži Chella, groblje prinčeva, gdje su grobovi ukrašeni slikovitim mozaicima. Oudaidas je

prije svega park, okružen starim zidinama, pun prekrasnih terasa, koje svojim zelenilom, potocima,

cvijećem i drvećem, cjelokupnom inscenacijom upućuju čovjeka na tišinu i mir, na trenutak samoće

i razmišljanja. Ovdje u sjeni dostojanstvenih zidina čovjek možda najbolje osjeti veličinu i duh

jednog svijeta, nama na žalost nedovoljno poznatog, svijeta Islama, njegove kulture, pune

ravnoteže i smirenja, tako potrebnog i tako nedostižnog suvremenoj kulturi Zapada.

RABAT, 15. LISTOPADA. Jučer nam je rekao gospodin Bretegnier: »Ako želite napustiti Rabat i rijeku

Bou Regreg, sutra, u petak, u 17 sati dignite sidro. Ako točno u to vrijeme ne isplovite, ne mogu

vam jamčiti hoćete li moći isploviti za sedam dana ili za sedam tjedana. Točno u 17 sati plima će

dosegnuti najvišu razinu koja vam osigurava izlaz na pučinu. Imajte povjerenja da mi ovdje znamo

na sate i minute hod plime i oseke. Dakle u 17 sati!«

Šesnaest je sati, na Besi je sve spremno. Oko nas kruži nekoliko lakih jedrilica koje će nas ispratiti

do ušća rijeke. Nekoliko članova jaht-kluba plovit će pred nama u motornom čamcu i ručnim

Joža Horvat •  IZABRANA DJELA

dubinomjerom ispitivati dno tražeći prolaz za Besu. Na molu se prikupilo nekoliko naših prijatelja

koje smo stekli u Rabatu. Motor već bruji, sidro je dignuto, pozdravi, domahivanje i zbogom!

Naš pilot, čamacvoditelj, napreduje polako i svaki čas netko iz čamca spušta visak, mjeri dubinu. I

baš kad sam mislio da više nema teškoća ni zapreka, oni u čamcu dadoše nam znak da zaustavimo

brod, a sami se sve više primiču desnoj obali, mjere dno, zastajkuju, razgovaraju, ponovno mjere.

Ta valjda ne misle da ću onuda proći? Tako je. Pokazuju nam da ih slijedimo! Teško je vjerovati, ali

je istina: tamo gdje smo prije tri dana ušli i vodili brod, sredinom rijeke, danas tu nema prolaza!

Sada Besa plovi onuda kuda se nikada ne bismo usudili povesti je. Posve uz obalu! Nad nama Sale,

to slavno gusarsko gnijezdo, koje na žalost nisam dospio pogledati. Vodiči su ponovno zaustavili

čamac, ovaj put da se oproste s nama. Sve su zapreke prebrođene, odatle do pučine dubine su

dostatne. Gospodin Bretegnier je obećao da će nas posjetiti u Casablanki. Srdačno mu

zahvaljujemo, kao i našim pilotima, na pomoći i pažnji. Posljednji pozdravi, muklo zavijanje sirene i

mi dižemo jedra na slobodnom moru. Još jednom se osvrnemo na rijeku Bou Regreg, Sale, Rabat...

Kakva divna mišolovka! Podsjeća na živo blato. Kao stvoreno da brod zauvijek istrune u njoj!

20. sati. Svjetla Casablanke obasjavaju u žućkastoj lepezi nebo. Boljeg svjetionika i s većim

dometom moreplovci ne trebaju, negoli što je grad na obali kad u njemu zasja desetak tisuća

žarulja. Noć je topla, vjetar umjeren sa zapada. Plovimo bezbrižno.

Nikako sebi ne mogu oprostiti što nisam pogledao Sale, ako ni zbog čega drugog, ono da vidim

plave oči... Tridesetih godina XVII. vijeka, Nizozemac Jan Jansz otkrio je iznenada da je veliki Alah

upravo za njega stvorio ušće rijeke Bou Regreg, odlično sklonište laganih i brzih gusarskih brodića.

Smjestio se tu i u Saleu utvrdio svoju gusarsku prijestolnicu. Punih dvadeset godina odatle je izlazio

na pučinu, haračio i pljačkao brodove svih mogućih zastava osim nizozemske, dovlačio u Sale

basnoslovni plijen, podigao brodogradilište, uredio palače, oženio se muslimankom, stavio turban

na glavu, proglasio se pašom i pod imenom Morad Reis godinama živio kao samostalni vladar.

Dovukao je ovamo još četiri

stotine svojih sunarodnjaka, danguba, kojima je zacijelo topla klima Afrike neiskazivo bolje prijala

od kostobolne Nizozemske. Tu u Saleu otvorili su krčme, gostili se, tukli, gusarili, ubijali, pjevali,

bančili i, dakako, milovali tamnopute muslimanke. Plave oči koje se još danas tu i tamo susreću kod

ovdašnjih domorodaca, nisu samo djelić prošlosti već i pokazatelj kako divna bića oblikuje priroda

kad se bradati gusari poigraju bogova i nanovo stvaraju svijet.

Moja razmišljanja odjednom prekine Marko: na radiostanici ulovio je vijest da je jučer negdje u

grčkim vodama u nevremenu potopljen naš brod Tisa. Od cjelokupne posade spasio se samo jedan

čovjek...

Prokleto more!

CASABLANCA, 16. LISTOPADA. Pred nama se proteže desetak kilometara osvijetljene obale,

mnoštvo svjetionika, blještavilo, sjaj. Kao i uvijek kad noću uplovljujemo, od svega je najuzbudljivije

otkriti lukobran i svjetionike na njemu. Polako se primičemo kao lovac u planini kad se šulja u susret

krdu divokoza. Oprez je ponekad majka mudrosti, ponekad neiskustva. Na rubu smo noći. Vjetar je

sustao. Valovi dižu i spuštaju Besu na mrtvom moru.

Ušli smo u luku. Četiri sata. U jaht-klubu Casablanke još su spavali dubokim snom kad smo spustili

sidro među brojnim jatom nama sličnih ptica, jedrilica.

CASABLANCA, 18. LISTOPADA. Puna je luka cipala. Marko, koji je već zalizao ranu, uzdiše: »Kad bih

samo imao lagane osti...!« U redu. Idem u grad, kupit ću mu lagane osti. Trgovinu koja prodaje

ribarski pribor nisam otkrio. Koga sam god pitao, uputio me na arapsku tržnicu. Navodno, tamo ću

naći sve što je Alah stvorio.

U vrevi arapske tržnice pronašao sam australski šešir kakav sam tražio prije trideset godina.

Pronašao sam zidni sat koji je od svega cjelokupnog mehanizma imao jedino - kazaljke! Pronašao

sam papigu koja je na francuskom i arapskom neprestano kriješta-la: »Još sam djevica...! Još sam

djevica...!« Pronašao sam odlikovanja Luja XIV, Kralja Sunca i Sulejmana Veličanstvenoga. Pronašao

Joža Horvat •  IZABRANA DJELA

sam starca koji je prodavao ribe, čak žive ciple, ali osti, lagane osti za ciple nisam pronašao.

CASABLANCA, 24. LISTOPADA. Pozvao me Žika da sjednemo u klub. Veli: »Hajde, da vas častim...!«

Sjeli smo. Ispili smo prve gutljaje i odložili čaše. Pogleda me u oči i ne trepnuvši mi veli:

- Želio bih vas obavijestiti... napuštam brod, prekidam put. Iskrcavam se tu, u Casablanki!

Vani sipi kišica. Na sidrištu zibaju se brodići kao dječje kolijevke. Odnekle dopire glazba. Koraci,

dozivanje. Nikako da shvatim gdje sam i što se to oko mene zbiva. Sto je to rekao Žika? On još

uvijek govori?...

- To nije zbog Renate, Vlade ili Marka. Naši nesporazumi nemaju toliku važnost... To je zbog stila!

Naprosto ne mogu podnijeti način na koji mi plovimo i kako živimo. Očaj! Čim stignemo u luku, vi

tražite neki skriveni kutak da pišete, Marko i Vlado su prezaposleni održavanjem broda, a ja lunjam

kojekuda, bez društva, bez novaca... Sve bih to podnio da sam vam potreban. Ali vi možete i bez

mene bezbrižno ploviti, osjećam da sam suvišan na brodu, osjećam da me sve to nikud ne vodi i da

sa svime treba prekinuti.

To meni govori čovjek s kojim sam stvarao Besu, čovjek s kojim sam bezbroj puta sanjario o jedrima

i pučini. Napušta me čovjek u koga sam se najviše pouzdao, čovjek bez koga ne mogu zamisliti naš

brod. Sto se dogodilo... što se takva moglo dogoditi?! Bilo mi je poznato da je od kuće ponio svoju

diplomu inženjera strojarstva i mnoštvo kojekakvih priručnika iz svoje struke; bilo mi je poznato da

je u Rabatu sklopio intimno prijateljstvo s nekom Francuskinjom koja živi i radi u Maroku; bilo mi je

poznato da se tu u Casablanki zanimao kolike su plaće inženjera... Možda je već našao posao, a sve

ono što mi govori o »stilu« samo je pokrivač i maska. I nije bitno. Ostavlja me Žika, i to je osnovno.

Pun sam nemira i crnih slutnja. S kime ću nastaviti put, s jednom ženom i s dva momka, gotovo još

dječaka?! Sto se dogodilo, zašto ide...!?

- Moram ostaviti Besu ili ću umrijeti od dosade... Želio sam putem pisati za »Politiku«, niste mi

dopustili...

Prekinuo sam ga: - Ne ja? Nije vam dopustio »Vjesnik u srijedu«! Znate dobro da sam na njihov

zahtjev potpisao ugovor o apsolutnom ekskluzivitetu. Kad sam razgovarao s »Politikom«, ona je to

isto tražila. Nuđali su mi više novca, ali nisu bili spremni da me plaćaju u devizama. Od moga

pisanja svi živimo, a ja drugih prihoda nemam. Novac koji biste vi zarađivali bio bi vaš osobni. U

tome je razlika. Još nešto... Iz brodske blagajne dobivate džeparac upravo toliki koliki i ja. A to što

lunjate... ja bih bio sretan da mogu bezbrižno šetati i promatrati svijet. Umjesto toga pišem i trajno

zabrinut vodim brigu o svemu. Da živimo skromno i siromašno, znam. Pa ipak, za razliku od Marka i

Vladimira, vi Žika plovite pod relativno najpovoljnijim okolnostima. Ni Marko ni Vlado nemaju

socijalno osiguranje, ne teče im radni staž kao vama. »Jugolinija« je bila toliko susretljiva i stavila

vas je na svoj platni popis, kao da plovite na njihovu brodu!

- Sitna para!

- Nije to baš sitna para! Da taj novac koji primate u domovini vaša braća pretvaraju u devize, da

vam ga šalju, i k tome ako pridodate ono što primate iz brodske blagajne, zar je to malo?

Odmahnuo je nehajno rukom:

- Nije ni mnogo! No kad sam donio odluku da napustim Besu, to nije toliko zbog novaca...!

- Ne razumijem o čemu onda govorite? Plovimo kao što plovi većina jedriličara, sportaša. Nismo

grofovi, ni bankari, ni vlasnici tvornica.

Opet je odmahnuo rukom kao da tjera dosadne muhe:

- Nije o tome riječ... Stil!

- Kakav stil...?! Ne razumijem. Zar bi vama većma odgovaralo da ponegdje iskrcavamo brodove, da

nosimo vreće, pa da zatim spiskamo pare i po krčmama ganjamo lučke kurve? Takvim stilom, ako

hoćete, možete ploviti vi, Vlado, Marko. Renata i ja nikako! To ste valjda znali i prije nego što ste se

ukrcali. Da objasnim vaš postupak, za mene postoje samo dvije mogućnosti: ili ste se razočarali u

svojim snovima i zbog prvih teškoća već dižete ruke uvis, ili koristite prvu pogodnu priliku da

napustite Besu i zemlju. Vaša stvar... Ja bih vas molio da ni u kojem slučaju ne prenaglite, tek smo

započeli put, a iskrcati se možete u bezbroj luka. Pred na-

_Joža Horvat »  IZABRANA DJELA_

ma je Atlantik. Pođite s nama, ostanite na Besi da barem doživite pod jedrom jedno veliko more,

ocean, da barem djelić svojih snova ostvarite na brodu u koji ste uložili toliki trud. Možda smo mi svi

zarobljenici tih snova, ali treba vjerovati, treba čvrsto vjerovati da ćemo doživjeti bolje i ljepše

dane... Ne žurite sa svojom odlukom, razmislite još jednom.

Šutio je. Puštao je kolutove dima i promatrao kako ih struja nosi prema otvorenom prozoru, put

sidrišta. Utrnuo je pažljivo opušak cigarete, iskapio čašu i ustao. Izustio je jedva čujno:

- Dobro... razmislit ću.

Vratili smo se na brod. Opazivši nas, Renata upita:

- Gdje ste bili?

Odgovorio sam kratko: - Častio me Žika...

CASABLANCA, 26. LISTOPADA. Gospodin Bretegnier pozvao nas je na večeru. Birana jela i pića.

Previše sam bio uznemiren da bih u njima mogao uživati. Nakon večere pružila mi se zgoda da na

trenutak razgovaram nasamo s domaćinom.

- Da, gospodin Pavlović molio me da ispitam mogućnosti njegova zaposlenja. Istina, Maroko treba

inženjere, ali ne iz socijalističkih zemalja. Ja sam mu savjetovao da nastavi put...

Nakon večere prošetao sam gradom. Postoji bitna razlika između Gibraltara i Casablanke. U

Gibraltaru, već prema tome koji su brodovi na sidrištu, lučka kapetanija kao da nekim tajnim cir-

kularnim pismom određuje koja će se jela servirati u restoranima, kakve će se pjesme svirati u

barovima, kojim će jezikom trgovci oslovljavati prolaznike na ulici i pozivati ih u trgovinu. Dok smo

bili u Gibraltaru, na sidrištu je bilo nekoliko brodova čiji su dimnjaci bili ukrašeni srpom i čekićem.

Puna luka sovjetskih mornara. U baru pod sentimentalnim nazivom »Izgubljeni cvijet«, muzika je do

očajanja razvlačila »Oči čarnaje...« Kavijar je mirisao na svakom koraku, a prodavači na ulici čak su

i američkim turistima dovikivali: »Tovariš... požalustja!« Casablanca pruža drugu sliku. Brodovi

dolaze i odlaze, ali grad ne mijenja svoje ruho, ni rječnik. On ostaje na svoj način lijep i ravnodušan.

Protegnut desetak kilometara uz obalu, pun izobilja, od obijesti milijunaša do očajanja bijednika,

Casablanca je grad sam sebi dostatan, sam sebi dosadan.

CASABLANCA, 28. LISTOPADA. Pedesetak jarbola pedesetak jedrilica ziba se na sidrištu ispred jaht-

kluba. To su domaće ptice u domaćim vodama. Njima se ovih dana priključilo još šest brodića, šest

selica iz dalekih krajeva. Svaka je druge boje, druge veličine, drugog imena. Zajednička im je samo

ljubav za daljine, jedra i more. Kao i svake godine, mnoge te selice navrate ovamo da se odmore i

dotjeraju svoje perje, prije nego što polete prema Kanar-skim i Kapverdskim otocima, na putu za

blještave prostore Kariba, ili još dalje, prema čeznutljivim ljepotama južnih mora. Nitko zasad ne

kreće. Na pučini pušu nepovoljni vjetrovi i meteorološki bilten, izložen na ulazu u klub, isti je iz dana

u dan: vjetar - zapad, jugozapad.

Kiši. Opustjelo sidrište. Najednom metež. Čamac pun pokisle ali vesele mladeži jedriličara

Casablanke obilazi brodove. U čamcu smijeh, žagor momaka i djevojaka. Idu od broda do broda,

tuku po oplati i viču: - Hej... vi! Svi koliko vas ima dođite u 17 sati na koktel-parti u klub. Uzmite i

pse i mačke. Svi!

Prostorije kluba. 17 sati. Na zidovima slike jedrilica, u vitrinama modeli starih jedrenjaka, pehari,

trofeji, plamenci... Zveket čaša. Upoznavanje. Žagor. Spomenknjiga kluba ide iz ruke u ruku. Po

običaju u nju se unose osnovni podaci o brodu, ime, nacionalnost, ruta. Poželjno je, ako se imade,

da se priloži i slika broda. Mnogo imena poznatih jedriličara svijeta našao sam u knjizi. Oglasi se

zvonce. Tišina. Predsjednik kluba podiže čašu, uzima riječ... »Gospodo, naš klub Societe Nautique

Casablanca, svake godine u jesen prima jahte, prima goste koji se spremaju prijeći Atlantik. Ali nisu

tako česte jeseni da se u našem klubu nade šest jedrilica, a da svaka pripada drugoj zemlji i da vije

drugu zastavu. Dopustite da ih predstavim i pozdravim onim redom kako su pristizale u naš klub...

Prije svega da pozdravim doajena... To je Snoris, Švicarska; pa redom: Besa, Jugoslavija; Haze,

Francuska; Merlin, Amerika; Reveri, Kanada i Hierro, Belgija... Meni je izvanredno zadovoljstvo što

mogu u ime kluba i u svoje ime pozdraviti naše goste i poželjeti im ugodan boravak u našoj sredini.

Običaji su svagdje u svijetu da ljudi mora otvorena srca susreću jedni druge...«

Riječi teku. Uobičajene, ali tople, iskrene. Promatram uzvanike. Tko su ti ljudi? Svakodnevno smo

zajedno, jedan drugome po-

suđujemo sitnice, znamo točno tko imade jedra od dakrona, a tko od egipatskog pamuka, znamo

tko imade kakav motor i kolike je snage, da li su mu leptir-flokovi izbačeni kod jarbola ili na

prednjem letu, ima li goniometar ili automatsko kormilo, kakvim se tablicama služi u astronomskoj

navigaciji - sve znamo, ali tko su zapravo ti ljudi i od čega žive, to ne znamo, jer to nikoga ne

zanima. Ni imena gotovo nemaju. Koliko puta u toku dana čujem: - »Halo... Snoris! Jeste li vidjeli

gospodina Hazea?« I nečiji odgovor: »Na žalost nisam, ali madame Besa i madame Hierro upravo su

kod Reverija. Možda je i gospodin Haze tamo...«

Primanje je prošlo. Posada Bese, ukrcana na pomoćni čamac, sprema se otisnuti od obale. Sa svog

brodića, na koji se upravo ukrcala, javlja se madame Hierro. Javlja se na hrvatskom jeziku, izgovara

riječi lagano, ali razgovijetno: »Gospodin Horvat... vi imate... jedan vrlo lijepi... brod!« Podigli smo

glave i zastali iznenađeni. Pitam je:

- Bili ste kod nas?

- Ne - odgovara francuski - u Belgiji imam dobre prijatelje, vaše zemljake.

Madame Hierro... Ona ipak zaslužuje da je izdvojim iz jata. Čim svane, ona već radi. Čas je u čamcu

i dok jednom rukom vješto vesla po krmi, drugom drži cigaretu i dimi kao parobrod! Kad treba roni,

čisti propelu, skida školjke s oplate, pere palubu, boji nadgrađe. Snažna, skladno razvijena, stekla je

spretnost i snagu mornara, a da ni u jednom času nije izgubila ljupkost i draž. Da je predstavim?

Zove se Annie Van de Wiele. Autorica poznate knjige Penelope etait du voyage, u kojoj je opisala

svoje doživljaje s puta oko svijeta jedrenjakom Omoo. Gdje je završio taj brod, ne znam. Sada Annie

plovi na Hierru, na keču od devet metara, koji po mnogim rješenjima podsjeća na Omoo, svoga

slavnog prethodnika. Prije dvanaest godina završila je putovanje oko svijeta zajedno sa svojim

mužem i prijateljem. Sada plovi samo s mužem u pravcu Malih Antila.

U ovdašnjim novinama, koje izlaze na francuskom jeziku, za našeg se boravka povremeno

pojavljuju reportaže o ponekom stranom brodu usidrenom u jaht-klubu Casablanke. Mahom su

prikazani oni gosti koji uskoro kreću preko Atlantika. Jučer je došao red na Besu. Gospodin

Aboulkatib, novinar, osim toga što je bio obaviješten da krećemo na put oko svijeta, doznao je da

sam književnik, da sam među ostalim napisao i neke humorističke tekstove. Cijeli me sat ispitivao o

hrvatskom humoru, a danas sam u novinama vidio svoju sliku i članak o Besi koji savršeno nikakve

veze nema ni s nama na Besi, ni s onim što smo razgovarali o našem humoru. Među ostalim sam

doznao da sam ideju o svom putu oko svijeta dobio od nekih Amerikanaca jahtmena, koje sam sreo

nigdje drugdje negoli - na Brijunima! Gospodin Aboulkatib - baš je pravi humorist!

CASABLANCA, 1. STUDENOGA. Isplovili smo u 20 sati. Do Ka-narskih otoka imamo oko pet stotina

milja. Vrijeme je zasad lijepo, valjda će izdržati još četiri, pet dana, koliko nam je potrebno da

stignemo do Las Palmasa. Na moje veliko zadovoljstvo Žika je odlučio da zajedno s nama nastavi

put do Martiniquea ili Paname. On ostaje čvrsto pri svojoj odluci da napusti Besu. Mnogo sam

razmišljao o tome što bih sve mogao učiniti da naše putovanje poprimi neki drugi »stil«. Koji?

Kakav? Za vrijeme plovidbe hranimo

Joža Horvat •  IZABRANA DJELA

se jednolično, u lukama bolje. Konzerve su nam osnova ishrane kao i mnogim drugim jedriličarima.

Održavanje Bese iziskuje trajne napore, novaca imademo premalo da bilo čime obogatimo život.

Noć izmjenjuje dan, luka pučinu, i tako to traje. Ako radosti nema u nama, kako da je darujemo

jedan drugome? Ili sam možda previše krut u ophođenju, odveć šutljiv, previše zabrinut, pa to

utječe na raspoloženje ostalih? Možda je draž plovidbe upravo u svladavanju zapreka što nam ih

pruža more i ljudska osjetljivost.

NA PUČINI, 2. STUDENOGA. Nešto nakon ponoći Renatu i mene budi Marko: - Hoćete li vidjeti

ždrijepce? Upregnuo sam četiri! Vuku Besu kao mahniti!

Izišli smo na palubu. Gotovo pun mjesec, zvjezdano nebo, noć topla, vjetar blag, sjeverozapadni.

Ispod pramca kovitlaju se četiri dupina, »vuku« naš brod. Besa pod jedrima plovi u tišini, šušti voda

ispred pramca, a dupini kao čistokrvni lipicaneri propinju se, pušu, iskaču, rone, izvrću se, vuku...

Stojimo naslonjeni na ogradu pod mjesečinom, dupini nas zacijelo vide iznad svojih glava, ali njih to

ne smeta. Marko primjećuje: - Već pola sata kako nas »vuku«...

Ovako ih nisam nikada promatrao. Iza njih ostaje u moru iskričav fosforescentni trag. Kad zarone, ta

blještava mliječna staza gubi se brzo u dubini, da se isto tako brzo pojavi i rasplamsa kad dupini

izranjavaju. Uzimam reflektor i snop svjetla zaskoči ih s pramca. Ni to ih ne smeta, ali sad ih još

bolje vidim. Dugi su oko dva metra, zaista su obijesni i luduju. Ili je to možda neki svadbeni pir?

Utrnuo sam reflektor. Kad su nam se oči ponovo navikle na tamu, dupina nije bilo!

Na nebu, oko blijedog mjeseca savio se izvanredno sjajan i širok prsten. Ne sjećam se da sam ikada

vidio tako snažnu konturu mjesečeva kruga. Ima li taj prsten neko značenje? Na obalama La

Manchea, za ribare i mornare, ova pojava predskazuje vjetar. Francuski ribari vjeruju da žućkasti

mjesec s krugom naviješta loše vrijeme, osobito ako je prsten oko mjeseca prekinut. Na Siciliji

mjesec s krugom obećava skori vjetar koji će puhati s one strane s koje je prsten oko mjeseca

slabije osvijetljen. Ribari s Bretagne govore

duhovito: »Nikada krug oko mjeseca nije slomio jarbol, ali ga je često uzdrmao!«

3. STUDENOGA, 06 sati. Žika mi je predao kormilo. Veli: »Sunce još nije izašlo, a na zapadu ništa

nova...!« Drugim riječima, sve je u redu. Plovimo još uvijek uz obalu. U blizini svjetionik. To je Cap

Sim. Pramac Bese usmjeren je ravno na rt. Da nismo odveć blizu? Mijenjam uzde i Besa se lagano

udaljuje od svjetionika, oko kojega se grebeni protežu daleko u more. Sad uzimamo kurs koji nas

vodi na Alegranzu, najsjeveroistočniji otok u skupini Kanara.

Sviće sporo. Dugo promatram bijeloga galeba kojega strpljivo prate dva tamnosiva. Onaj prvi -

ženka? - izvodi ludorije, svakog časa uzlijeće ili slijeće, križa horizont, no ona dva galeba uporno ga

prate. Je li to ljubavna igra? U nas sam nešto slično viđao kod ševa.

Barometar pada. Boja mora postaje tamnija. Vjetar je sustao. Palimo motor. Samo što brže naprijed.

14 sati. Žika je spremio takav »srpski pasulj« da smo se najeli preko svake mjere. Ugasili smo

motor, vjetra nema, Besa pluta. Mi smo se zavalili gdje koji, nitko nema snage da bilo što radi. Kao

udavi puna trbuha, ležmo i uživamo u slatkoj tromosti.

22. sata. Čini se da će nam prisjesti »srpski pasulj«! Gomilaju se oblaci. Nigdje zvijezda. Barometar i

dalje pada. Vjetar, koji se javio u zalazu sunca, skreće sve više na zapad. Nakon gromoglasna ručka

večera je prošla u tišini. Bojim se da noćas nećemo previše spavati...

24. sata. Valjamo se kao bundeva u nabujaloj rijeci. Da imamo papigu na brodu, sada bismo svašta

čuli. Skidamo glavno jedro. Nevrijeme počinje...!

4. STUDENOGA, 01 sat. Odurna mračna noć. Kiša. Fijuk vjetra, šum uznemirena mora. Sjetio sam se

mjeseca i onog prstena. Izvanrednom bogatstvu poslovica i uzrečica o temi čovjek i more mogao

bih sada dodati i svoj prilog. Recimo:

»Mjesečev krug, noć zvjezdana, vedra - pripremaj, sine, olujna jedra!«

5. STUDENOGA, 18 sati. More sve teže, valovi sve veći. Loše vrijeme već trideset sati. Umor. Puše

žestoki zapadnjak. Koliko god se naprezali, ne možemo držati kurs prema Kanarima. Vjetar nas

baca sve više put istoka, put Afrike. Na valovima bijele se kreste. Na Besi blijeda iscrpljena lica.

Spušta se noć. Još jedna bez spokoja, bez sna. Tko zna gdje će nas zateći jutro?

6. STUDENOGA, 01 sat. U moju kabinu upada Marko.

- Dođi da vidiš što je to pred nama? Požuri...!

Skačem s ležaja, posrćem, brod se valja, zabacuje me, padam pod stol u salonu... dižem se. Usput

pitam:

- Svjetionik nisi vidio?

- Nisam.

Eto me na palubi. Mrak, kiša, vjetar. Marko pokazuje rukom prema pramcu, nekamo u noć.

- Vidiš li onu tamnu crtu...? Sto je ono, struja, obala, granica vjetra? Bojim se ići bliže.

Zurim u tamu. Sad i ja primjećujem nejasan obris. Marko me

pita:

- Po tvojim računima, da li bi to mogla biti obala?

Šutim. Dva dana kovitla nas vjetar i more, niti sam mogao promatrati sunce, niti imam Peljara, niti

Popis svjetionika od Gibraltara do Kanara, i sada: neka »po svojim računima« znam gdje sam! Sva

je sreća što smo na moru, a ne na nekim grotama, a za sve drugo je lako! Pojavljuje se Žika. Na

brodu nitko ne spava. Donosimo odluku: ugasiti motor, spustiti jedra, umrtviti brod. Straže neka i

dalje ostanu, plutat ćemo do jutra...

08 sati. U neprekidnom lancu pred nama se proteže kopno, pješčana obala Afrike, nigdje traga

naselju. Kud oko doseže - ni trave, a kamoli drveta. Žućkastosivi pješčani humci Sahare, koja se

ovdje proteže do mora. Sablasna slika pustoši i smrti. Eto, kamo smo bačeni. I što sada? Vjetar je

okrenuo na jugozapad, tračka sunca niotkuda. Ili se Drobiiati prema Kanarima, ili okrenuti krmu pod

vie-

Joža Horvat •  IZABRANA DJELA

tar i tražiti zaklon i počinuti u prvoj afričkoj luci. Do Kanara je teško. Ne znamo stajnicu, pa ne mogu

točno odrediti kurs.

Ne mogu prežaliti: napustivši Casablanku trebao sam pratiti obalu sve do Agadira, pa tek onda

okrenuti na pučinu. Kad sam se već odlučio na tu traversadu, trebao sam zbog vjetra, a možda i

zbog struja, držati kurs većma u pravcu sjeveroistoka u toku nevremena, mogao sam prije umrtviti

brod, mogao sam... što sve nisam mogao! Mojom smo krivnjom četiri dana pod udarima oluje i sad

se vraćamo. Da, sad se vraćamo... Svi to na Besi znadu i svi o tome šute. Crv sumnje sve češće

kopka u mome srcu, jesam li uistinu dorastao tolikim teškoćama! Neću li danas ili sutra upropastiti

ljude i brod?

Čitav smo dan plovili uz pješčanu obalu. Nigdje, ama baš nigdje jednoga jedinog drveta, ni kuće, ni

čovjeka. Beskrajna pustoš! Spušta se još jedna noć...

22 sata. Napokon pred nama svjetionik i neki osvijetljeni gradić koji se smjestio na brežuljcima. Sve

to više naslućujemo negoli vidimo u blijesku svjetionika. Sudeći po rasvjeti, ipak je to prilično

naselje, valjda ima bolju luku od one u Rabatu. Odozgo, kao s neke tvrđave, bljesne reflektor, snop

svjetla kao da nekog traži na pučini. Nas? Sara blizu Bese, ali najednom se gasi. Marko brže iznosi

adis-lampu, daje mu znakove, pokušava uspostaviti vezu, ali onaj odozgo ne odgovara. Gdje smo?

Agadir ili Ifni? Neće biti Aga-dir, jer on, koliko sam mogao zaključiti iz Pomorske enciklopedije, samo

s jedne strane ima planinske visove. Ali kako god se zvao, toliki gradić mora imati luku. Pokušat

ćemo uploviti...

Stojim za kormilom i lagano prilazim svjetlima, prilazim obali. Svi se naprežemo ne bismo li opazili

lukobran, zeleno ili crveno ulazno svjetlo. Uzalud. Na Besi tišina. Buljim u noć. Uznemiruje me čudan

šum mora. Molim Marka da posvijetli reflektorom oko našeg broda i provjeri dubine. Ispred pramca

prljavožuta voda. Pred nama u neprekinutu lancu kovitlaju se valovi tipični za male dubine, kao na

žalu. Sume sve glasnije, šume prijeteći. Bjelina razbijenih valova sve se više zatvara oko nas.

Najednom me prođu žmarci: pijesak, plićaci, zamka! Natrag, što brže natrag! Okrećem kormilo

svom snagom, okrećem brod, samo što dalje od toga ukle-

Susret na moru. Ugodan doživljaj danju, a noću?!

Nakon prijelaza Atlantika, kao nagradu, barba od posade prima »kapetansku« kapu.

tog mjesta. Tu nema ni lukobrana, ni luke. Kakvo je to naselje i kamo smo to stigli? Odozgo bljesne

reflektor. Šara, šara...! Ni minute ne ostajemo ovdje. Pred nama je zacijelo Ifni, to prokleto gnijezdo

na pješčanoj obali Afrike, surovo, nepristupačno, gdje je čak i voda koja izvire na tlu potpuno slana!

Samo što dalje od ove pustoši, na pučinu, na more!

Zapalio sam cigaretu i Vladimiru predao kormilo da se malo odmorim i smirim. U posljednji čas

okrenuo sam brod! Svi smo svjesni opasnosti kojoj smo netom izmakli. Na Besi kao da je nešto

oživjelo. Vladimir je čak poveo pjesmu, što se na našem brodu već dugo nije čulo. Žika duhovito

primjećuje: - Majku im cigansku, podmetnuli reflektor umjesto svjetionika da nas namame!

7. STUDENOGA, 08 sati. Pojavilo se sunce. Vjetar je opao, ali more je još veliko. Stotinu galebova

prati ribarski brodić koji uplovljuje u luku Agadir! Tužan i nesretan grad koji je potres sravnio sa

zemljom prije nekoliko godina. U pozadini planinski masiv Anti Atlasa, čiji su vrhunci pokriveni

snijegom. Oko nas voda je kristalno plava. Pripremamo sidro. Zaobišli smo lukobran i okrećemo

pramac u unutrašnjost luke, gdje primjećujemo nekoliko jarbola jedrilica. S obale nam domahuju i

dovikuju da ne bacamo sidro, nego da se vežemo za plutaču koja se lagano ziba blizu povećeg

jedrenjaka. Primiče nam se čamac, čovjek u njemu dohvaća naš konop, uskoro smo vezani. Nakon

šest dana kojekakvih doživljaja opet smo u zaklonu. Jedina želja: leći i što prije zaspati! Čovjek koji

nam je prihvatio konop pristaje čamcem uz bok Bese i pruža nam ruku. Zove se Ostrovski, vlasnik je

lijepoga dvojarbolnog jedrenjaka od petnaest metara koji se ziba pored Bese. Zna da smo umorni

pa odbija da se popne na palubu i da s nama popije kavu. Došao je tek da nas pozdravi i poželi

dobrodošlicu. Veli: - Općenito za svijet, Agadir je mjesto nesreće i smrti. No ovdje se može živjeti i

vrlo lijepo. Odmorite se. Osjećajte se ugodno. Do viđenja...!

AGADIR, 7. STUDENOGA. Poslije ručka s palube Bese gospodin Ostrovski pokazuje rukom na

tvrđavu koja se na pustom brdašcu uzdiže nad lukom:

Joža Horvat •  IZABRANA DJELA

- One crvene zidine, to je Agadir. Na arapskom jeziku znači upravo to: tvrđava na brijegu! Između

zidina bila je kasba. Skup bijelih kućica, iznad njih vječito plavo nebo, oko njih crvene zidine

tvrđave. Kakva slikovitost! Devet stotina ljudi izgubilo je živote u kasbi. Sve je ostalo mrtvo. Zidine

su nanovo podignute, ali kasbe nema... Tu u podnožju, gdje vijuga cesta, bile su kuće, trgovine,

radionice. Malo udesno bila je četvrt vila, parkovi, igrališta za tenis. Kao što vidite, ni traga naselju.

Pustoš. Sve su poravnali buldožeri. Iza onoga zelenog brežuljka proteže se dolina. Bila je puna

arapskih naselja. Samo u toj dolini ostalo je oko deset tisuća mrtvih. Nije se ni pokušalo spašavati

slučajno preživjele, toliki je bio zadah i smrad kad je pomoć stigla. Već treći dan nakon potresa niz

dolinu su tutnjali buldožeri...

Pitam ga: - A gdje ste bili vi...?

- U svojoj tvornici... ribljih konzerva. Eto, ostao sam živ...

Zastao je, osjećao je valjda da mora objasniti zašto unatoč svemu što se zbilo ostaje ovdje, zašto se

ne seli? Nastavio je tiho, kao da sam sebi govori:

- Klima je ovdje blaga... tako blaga! Tri stotine šezdeset i pet dana na godinu sja sunce. Kupamo se

cijelu zimu... Gledajte koliko je ovdje zelenila! A zatim... nama Francuzima teško je iznijeti kapital...

Zahvaljujući međunarodnoj pomoći izgrađen je novi Agadir, nešto dalje od luke, na tlu za koje

stručnjaci tvrde da je sigurnije... Godine 1947. bilo je ovdje 1500 Europljana. Samo dvije godine

poslije bilo ih je već 8000! Sada nas možete izbrojiti na prste... Hoćete li da vas prevezem u Novi

Agadir. Auto mi je u luci, hajdemo!

Popodne posjetio je Besu još jedan jedriličar, gospodin Iovleff. Premda u kasnim godinama svoga

života, djeluje svježe, živo i vedro. Rođen je prije mnogo godina na Baltiku. Borio se na strani

»bijelih« i zadobio sedam rana. Nakon pobjede Oktobra našao je utočište u Francuskoj, a zatim se

smirio u Agadiru. Pitam ga:

- Osjećate li nostalgiju za sjeverom?

Dugo je šutio kao da traži, ili kao da odabire riječi. Objašnjava bezbojnim glasom, polako, smireno:

- Gdje god živio... čovjek ide u susret smrti. Svijet oko nas promiče, prate nas jedino prijatelji... Dva,

tri, to je najviše što mo-

žeš steći u sredini u kojoj živimo. Toliko sam ih stekao u Francuskoj, toliko ih imam i ovdje...

Dakako, danas o mnogočemu sudim drukčije... Život nas uzdiže i spušta...

Srknuo je kavu, prekinuo svoje misli. Pogled mu zastane na biblioteci, tu u salonu Bese. Neko

vrijeme promatra knjige, zatim otkrije Jesenjina, kojega imam u izvornom ruskom izdanju. Uzima ga

s police, lista... Dok ga promatram, meni se u sjećanju nameću stihovi pjesnika iz poeme Ana

Snjegina:

... Cesto se u luci nađem, pa se veselim i plašim kad gledam sovjetske lađe gdje crven im barjak

maše. Sad ondje sve buja i vrije, a meni je jasan moj kraj... No vi ste mi drag kao i prije, ko proljeće,

ko zavičaj...

Gospodin Iovleff drži knjigu u ruci, čita onu poznatu pjesmu Kačalovljevu psu. Bez glasa miču mu se

usne. U očima neodređen sjaj. Sjećanje na breze, davne ljubavi i rodni kraj. Odložio je Jesenjina,

kucka prstima po stolu, šuti...

Na odlasku je upisao u spomenknjigu Bese: »Je vous laisse le souvenir d'un 'debris d'un ancien

mond' avec le regret de ne pas poursuivre nos relations et entretiens.« Dakle: »Ostavljam vam

sjećanje na 'ostatak starog svijeta' sa žaljenjem što ne možemo nastaviti naše susrete.« Poslije sam

pogledao u rječnik. Imenica debris, koju je upotrijebio, znači: ostatak, otpadak, krhotina, ruševina,

podrti-na... prepuštajući valjda nama da odaberemo ono značenje za koje mislimo da najviše

odgovara.

Stojimo na palubi, opraštamo se. Dugo i srdačno stišće mi ruku. Još jednom prođe svojim pogledom

od postolja do vrha jarbola. Mjeri li visinu, ili promatra zastavu? Kao da nije do sada izgovorio sve

što je želio, šapće iz čamca: - Od osme godine živio sam na moru. Ne mogu bez njega...!

NA PUČINI, 8. STUDENOGA. Agadir smo napustili nešto nakon ponoći. U svitanje još su se vidjeli

obrisi kopna i vrhunci Anti At-

Joža  Horvat •  IZABRANA  DJELA

lasa. Iza brazde Bese blijedi i uskoro nestaje i ta slika. Kad bih u ovom času morao kazati što će mi

od svega što sam vidio i doživio u Maroku najdulje ostati u sjećanju, teško bih se odlučio. Slušao

sam glazbu i gledao autentične arapske plesove; na gozbi priređenoj u čast posade Bese kušao sam

izvorna jela i pića: gledao sam u Fezu jedinstvenu arhitekturu starog Maroka; susretao sam Berbere

koji još danas obrađuju svoja polja drvenim plugovima; vidio sam raskošne ljetnikovce i privatne

plaže Casablanke; vidio sam ljepote Rabata i moderna naselja Agadira; susretao sam diplomate,

trgovce, činovnike, lučke radnike... No, možda će mi od svega u najduljem sjećanju ostati tužne

riječi koje mi je Muhamed Bidjilali Amrani izgovorio na rastanku u Tangeru: »Sad ćeš otputovati i ne

moraš se sakriti. Imaš ženu i jesti, a ja o tome moram misliti svaki dan. Barba... ti si sretan čovjek!«

9. STUDENOGA. Prvi potpuno topao i sunčan »afrički« dan. Nebo i more razlikuju se jedino u

intenzitetu plave boje. Kao gušteri lješ-karimo i sunčamo se na palubi, dok Besa hita Kanarskim

otocima. Pokraj mene leži Žika. Prekrižio je ruke na golom trbuhu, zatvorio oči, povremeno zaspi i

hrče. Onda se svali na bok, podigne glavu, pogleda pučinu i nešto promrmlja. Nisam ga razumio i

pitam:

- Nešto ste kazali?

- Istrunut će!

- Tko će istrunuti?

- Oni u Agadiru... Rusi! To počinje s rukama. Tko god živi među Arapima ima prljave ruke. Onda mu

se usmrdi odjeća, koža, sve na njemu poprima zadah loja, dok napokon ne strune od is-pljuvaka

muha, krepanih riba i prljavštine kojoj ne može izbjeći. Tako će i ovi... dakako, ako ih prije toga ne

pomete potres.

Da se mogao zaposliti u Casablanki, vjerojatno tako ne bi govorio.

Pedesetak metara iza krme prati nas osamljen galeb.

10. STUDENOGA. Ako je obala Maroka od Agadira sve do Safija krcata tvornicama ribljih konzerva,

onda po nekoj logici u tim vodama mora biti riba kao pljeve! Gdje su? Za krmom uzalud vučem

panulu. Čim sam jutros preuzeo kormilo, odlučio sam da u toku dana provjerim zbog čega ne grizu.

Možda treba promijeniti ma-

mac? Dohvatim panulu... Bravo! Čim sam je taknuo, osjetio sam da plovimo bez udice. Za

noćne'straže netko je previše drijemao...

Nakon objeda poveo se razgovor o Františeku Spilaru. Da li je Franta već stigao u Las Palmas i što je

s njegovom mačkom koju je kupio u Palermu prije odlaska za dvije kutije cigareta?

- Krepala je! - veli Žika. Renata uznemireno pita:

- Zašto bi krepala?

- Od gladi! Franta i njegov »krmanoš« nisu imali dovoljno jela ni za sebe. Mačku su namjeravali

prehranjivati ribama...  ,  ,  !

Žika se tako slatko nasmijao da sam u tom smijehu osjetio djelić ironije i na našu »ribarsku

brigadu« koja je bila pod mojom komandom. Šutio sam. Bit će još dana...!

11. STUDENOGA. Iznad nas vedro nebo i jata galebova, iza nas gotovo četiri stotine prijeđenih milja,

pred nama jugozapadni rt Fuerteventure, prvi što nam je na vidiku iz arhipelaga Kanarskih otoka.

Siromašan zelenilom, a bogat preljevima boja. Tamne naslage vulkanskoga tla u stepenastim

terasama poprimaju čas crnu, čas smeđu, gotovo crvenkastu nijansu. Uz more sivkastozelenkasto

sti-jenje izloženo neprestano udarima mora. Na horizontu flotila ribarskih brodića češlja dubine

Atlantika. U daljini, među oblacima, naziru se visovi Grand Canarija. Negdje ispod njih leži Las

Palmas, i nešto dalje njegova luka La Luz, u koju želimo stići.

Vjetar je povoljan, plovimo punim jedrima u susret »Sretnim otocima«. Tako su ih nazivali Grci,

vjerujući da duše blaženih nakon smrti borave na tim otocima. Predodžba Rimljana o tim otocima

bila je nejasna. Povjesničar Plinije spominje da ih ima pet. Pouzdano se zna da su feničanske lađe

posjećivale otoke jer su za pravljenje tirkiskog purpura trebali sok zmajevca, gorostasnog drveta

koje raste na otocima ovog arhipelaga. U Srednjem vijeku pali su u zaborav. Početkom XIV. stoljeća

Kanarske otoke nazivali su Ničija zemlja. Mogao ih je uzeti tko je htio. Dakako, prije toga morao je

pobiti domoroce. Španjolci su to temeljito učinili u petnaestom stoljeću i do danas zadržali otoke

pod svojom zastavom.

Na panuli skos! Čegrće vitlo oko kojega je namotana najlonska struna. Uzbuna. Riba vuče u dubinu.

Privlačim je, popuštam, umaram je, dok je napokon ne dovučem blizu broda. Tuna! Kakav divan

komad! Vlado je zakvači kukom i izbaci na palubu. Ima u njoj dobrih deset kila. Uskoro visi obješena

na priponi, a ja sjedim blizu nje i smješkam se kao cigan bijelom kruhu. Izmjerio sam je: devedeset i

osam centimetara.

Nakon večere Žika je momcima održao duhovitu propovijed, kako on to zna kad je dobre volje.

Pozvao je k sebi Marka i Vladimira.

- Slušajte, vas dvojica... Za koji sat uplovit ćemo u Las Palmas, grad od trista tisuća stanovnika,

poznat međunarodni turistički centar... Ujutro ćete otkasati na poštu, pročitat ćete svako pismo

jednom, dva, tri... pet puta. Onda ću vam dati još četiri sata da prežvačete ono što ste pročitali.

Vaše su djevojke u Hrvatskoj, španjolski jezik ne razumijete, novaca nemate, nikakva smisla nema

da napuštate palubu. Na Besi posla imade napretek, brod treba spremiti za Atlantik. Ionako

ljenčarite već danima i bubrite od spavanja. Prije isplovljenja poslat ću vas još jednom u kino, i to je

sve!

- Vi i barba... hoćete li vi izlaziti? - lukavo pita Marko, a Žika mu spremno odgovara:

- Meni će doći moja »mucica« iz Rabata, a barba...? Nikad se više ne usuđuj postavljati takva

pitanja. Znadeš li tko je barba na brodu? Bog kome je sve dozvoljeno, čak i da griješi!

23 sata. Plovimo pokraj Las Palmasa. Do njegove luke La Luz još su četiri milje. Pred nama već

veselo žmirka svjetionik na glavi lukobrana dugog više od dva kilometra. Na dosadašnjem

putovanju to je peta luka u koju uplovljujemo noću! Puna je brodova, ponajviše ribarskih. U

unutarnjem dijelu luke otkrivamo sidrište jedrilica i umirujemo brod. Tu odmah pokraj nas drijema

Reveri, nešto dalje je Snoris, naši susjedi iz Casablanke. Marko i Vlado spustili su pomoćni čamac i

krenuli potražiti Frantu. Renata je obećala da će za to vrijeme pripremiti »carsku večeru« i počastiti

posadu Pasata. Održala je riječ, spržila je dva pladnja tune, ukrasila je stol bocom crnog vina, ali jeli

smo sami. Momci su se vratili, pretražili su cijelu luku, no Franta nije stigao...

LA LUZ, 12. STUDENOGA. Jutro. Sjedim na palubi Bese i dok čekam predstavnike lučkih vlasti

promatram usidrene brodiće. Petnaestak jedrilica, okrenute pramcem sve u istom smjeru. Kako

vjetar skreće i mijenja pravac, tako i brodići svoje kljunove; baš kao jato šarenih močvarica kad

uznemirene u istom času podignu glave. Većina tih brodića krenut će uskoro preko Atlantika kako bi

na Antile stigli prije sezone ciklona, koji na Karibima počinju potkraj travnja, početkom svibnja. Neki

su od tih brodića od drveta, neki od željeza, neki iz poliestera, različitih su oblika i boja, neki s

jednim, neki s dva jarbola, pod različitim zastavama plove, svi su slični, a ni jedan nije isti.

Ima li ljepšeg ukrasa nekom gradu na moru od njegova sidrišta sportskih jedrilica! Meni je posebna

draž promatrati ih u ove jutarnje sate, kad sidrište oživi i pretvori se u svojevrstan mravinjak. Eno,

pedesetak metara od Bese, jedan se »mrav« penje na jarbol. Oko pojasa učvrstio je alat i neku

posudicu, vjerojatno s lakom, uspeo se do vrha i već rašketom struže, struže... Drugi, u gumenom

čamcu boje okera, pere oplatu svog brodića zelene boje;

Joža  Horvat •  IZABRANA  DJELA

treći krpa stara oštećena jedra, četvrti slaže konope, peti na jedrilici, jedva dugoj sedam metara,

pere i suši rublje, šesti raspleće tu-nju. Promiču čamci. Svaki na svom brodu ima nešto što mu

nedostaje i nešto što mu je suvišno. Razmjenjuju se pozdravi, poruke, alat, boje, navigacijske karte,

iskustvo.

Marko i Vlado odrezali su nekoliko kilograma tune i sad se spuštaju u čamac. Posjetit će Reveri i

Snoris i ponuditi ih našim ulovom. Da mi je samo znati gdje je zaostao Franta? Nisu li se uistinu

obistinile njegove crne slutnje? Ne... ne vjerujem!

LA LUZ, 24. STUDENOGA. Već smo treći dan ovdje, a nitko od policije ne dolazi na brod. Odlučio

sam da ih potražim i da im se javim. Našao sam ih na kraju grada. Krupan, proćelav Španjolac

sjedio je u kancelariji, zatrpan hrpom papira. Na pitanje što želim - kazao sam mu da smo prije tri

dana stigli jahtom Besa i da smo... Prekinuo me i zatražio popis posade. Bacio je letimičan pogled

na naša imena, i odložio papir. Trenutak je razmišljao, pa ponovno dohvatio popis i upitao:

- Jugoslaveni...?

Potvrdio sam. Podigao je slušalicu telefona, i dok je odabirao brojeve, pomislio sam: - Eto, počinje...!

Pokušao sam mu objasniti da je policija u svim dosadašnjim lukama dolazila na brod odmah po

našem dolasku zajedno sa sanitarnim i lučkim vlastima. Nije me slušao. Iz razgovora koji je vodio

razabrao sam da nije riječ o Besi. Spustivši slušalicu, upita:

- Kada krećete?

- Za petnaestak dana.... Koliko vremena prije isplovljenja moramo najaviti odlazak?

Ustao je, prstima je prešao preko ostatka svoje kose, zatim mi priđe i pruži ruku:

- Nije potrebno... javit će mi kapetanija. Želim vam ugodan boravak u Las Palmasu i mnogo sreće na

Atlantiku!

Vraćajući se na Besu razmišljao sam o svojevrsnoj zakonitosti: fleksibilnost policije raste ili opada u

razmjeru s brojem turista u nekom mjestu.

Na Kanarskim otocima zimski su mjeseci prava i puna turistička sezona. Stara gospoda iz sjeverne

Evrope, posebice astma-

BESA  1.

tični i kostobolni Skandinavci, dolaze ovamo bježeći pred snijegom i maglom, da tu na »sretnim

otocima« skrate drhtavicu i ukradu životu još koji sunčani dan.

LA LUZ, 16. STUDENOGA. Žika mi je saopćio da će osam dana provesti izvan Bese u hotelu sa

svojom prijateljicom iz Maroka, koja sutra stiže avionom u Las Palmas. Prije našeg odlaska on će,

kako veli, urediti motor i cjelokupnu strojarnicu. Neka radi što hoće. On se sve više ponaša kao gost

na brodu i ja ga sve više tako doživljavam.

Stigla je cijela hrpa pisama iz zemlje. Stigle su i vijesti o Franti. One iste noći kad smo se mi s

nevremenom borili pod obalom Španjolske, one iste noći stradao je Pasat. Valovi su mu razbili

oplatu, polomili jarbol i pripone. Imao je havariju na motoru, jedva je spasio život. On i njegov

suputnik dovukli su se do obale i prekinuli plovidbu. U Barceloni su ukrcali Pasat na brod i prebacili

ga u Hrvatsku. Mićo mi je poslao članak, izvadak iz riječkog »Novog lista«, napisan u povodu

Frantina povratka. Pod naslovom: Pasat nije pa-sao i podnaslovom: Vratili se nesuđeni

»moreplovci«!, neki anonimni novinar (N. C.) proglasio je Frantu kukavicom i neznalicom, izvrgao ga

smijehu i ruglu. Zašto? One iste noći kad je stradao Pasat, u istom nevremenu potopljena su pod

obalom Španjolske dva ribarska brodića iz La Garruche! Pastiri gube ovce, mornari brodove. Dok

bude brodova, bit će i havarija, dok bude mora, bit će i nesreća. Tužno je to kako neki ljudi smatraju

pučinu svojom prćijom. Kakav primitivizam! Umjesto da se trude kako bi što više ljudi iz

unutrašnjosti privukli na Jadran, razvili im ljubav za more, osposobili ih da jedre i plove, umjesto da

u jedinstvu kopna i mora vide snagu cijele naše zemlje, oni s prezirom susreću »furešte«, »vla-he«,

»žabare« i ne mogu podnijeti da bi netko pored njih mogao ploviti i voditi brodove. Ti nazoviheroji

mora koji nikad do kraja nisu osjetili ni slast ni gorčinu mora, najčešće se tuku u prsa kako su im

djedovi bili morski vuci. Čast djedovima! Oni nisu krivi što su poneki unuci postali sitne male duše,

prstaci, crvotočci, dušogri-sci, bijednici koji iz svojih mišjih rupa bljuju otrov, puni zlobe, sretni kad

nekog hrabrijeg i vrednijeg od sebe izvrgnu sramu, smijehu i ruglu.

Joža Horvat •  IZABRANA DJELA

Mene uzbuđuje svaka nesreća na moru, dogodila se ona komu god i bilo gdje. Svima je

moreplovcima pučina i sudbina zajednička. U tome je osnova duboke solidarnosti mornara sviju

zastava. Žalim i poštujem Frantu, hrabrog Slovaka, Františeka Spi-lara, ni prvoga ni posljednjeg

čovjeka kojega je slomila silina mora.

LA LUZ, 17. STUDENOGA. Dočekao me Vlado na molu da me baj-botom prebaci na Besu. Tek što

sam sjeo na klupicu u čamcu, veli: - Barba, čeka vas »mačka«... Nisam ga odmah shvatio pa pitam:

- Kakva mačka?

- Vidjet ćete. Želi da s nama preplovi Atlantik. S njome je još jedan »miš«.

Kad smo stigli, »mačka« je sjedila u kokpitu i čavrljala zajedno s Renatom i Markom. Stasita,

pjegava u licu, veselih kestenjavih očiju, u istrošenim plavim mornarskim hlačama, sva preplanula

od sunca, bosa. Pružila mi je ruku i nonšalantno upitala: - Kepten...? Pored nje sjedio je »miš«,

dugokosi kuštravac, približno istih godina kao i djevojka, jedan od onih lutalica koji s mornarskom

vrećom obilazi sidrišta i brodove. Navodno su oboje studenti. Obišli su Europu i veći dio Amerike.

Osim skitnje, kako ona veli, ne veže ih ništa drugo. Sada traže brod koji bi ih besplatno prebacio

ponovno u Ameriku. Za cijelo vrijeme dok je govorila mladić je šutio, spustio je glavu i potpunoma

zaklonio lice svojom pepeljastosivom kuštravom kosom. »Miš«!

- Dakle, vi biste u Panamu...?

- Ako imade mjesta na vašem brodu.

- Na žalost, mi plovimo za Kubu!

Izvalio sam tu laž ne trepnuvši okom. Nije se zbunila, odmahnula je rukom i prihvatila spremno:

- Ne mari... idemo u Kubu!

Vidi vraga! Da je zbunim, odmah nadodam: - A što će biti ako umjesto Kube otplovimo u Rio de

Janeiro?

- Još bolje! U Riju imam ujaka, hajdemo u Rio!

Promatram je pažljivo. Uistinu je »mačka«. Vlado, Marko, Žika... Mogu zamisliti kako bi pokraj nje

izgledalo na Besi. Baš kao ona scena u Svetom pismu: »I baciše kocke za haljine njezine...!« Pitam

je da li je kadgod plovila na jedrenjaku?

- Naravno! Govorim francuski i engleski. Moj prijatelj govori njemački, engleski i španjolski, izgleda

malo priglup, ali je dobar mornar, zna kuhati i ako ga uzmete, bit će vam koristan. Ja sam plovila...

Prekinuo sam je upitom: - Znadete li štogod od poslova na brodu?

- Znam.

- Na primjer?

Načas se zamislila, a tada izlane: - Znam se... smijati!

Izgovorila je to tako jednostavno kao da je baš to osnovno zanimanje u njezinu životu. Za potvrdu

nasmiješila se i pogledala me lukavo ispod gustih i teških trepavica. Da ima lijepe zube, već sam

primijetio. Dok sam razmišljao kako bi uistinu bilo veselo imati takvu ptičicu na Besi, ona nadoda:

- Osim toga znam još koješta... Mogla bih pomagati u kuhinji. Ne sumnjam. Na žalost, još na

početku našeg puta odlučio

sam da na prvoj plovidbi Bese oko svijeta ne bude stranaca. Kad sam joj to objasnio, zacvrkutala je

O. K. i još neko vrijeme zajedno sa svojim pratiocem čavrljala s nama. Stil svoga života objasnila je

riječima: - Želim biti samostalna. Moji u Americi stalno se brinu, šalju mi novac da se vratim

avionom, ali zar ovako nije ljepše? Možda ću jednog dana napisati knjigu...

Hoće li ova ljepotica jednoga dana napisati knjigu, to ne znam, ali da je ovako »ljepše« dokle god joj

roditelji šalju novac, to je sigurno. Dok se ukrcavala u bajbot sjetio sam se gospodina Mavera. Gdje

je? Eto mu »mačke«, eto mu člana posade, kao stvorena za Solo.

LA LUZ, 18. STUDENOGA. Napustili smo sidrište i poveli Besu u sjeverni dio luke da krcamo vodu.

Nigdje slobodna mjesta. Priljubljujemo se uz bok španjolske ribarice i preko njihove palube

provodimo gumenu cijev do hidranta. Besa prima oko 2000 litara vode, grlo našeg cjevovoda je

usko, pa se javljaju razne teškoće s obzirom na tlak. Španjolski nam ribari pomažu koliko mogu.

Zabavljeni poslovima nismo ni primijetili da su nam na palubu Bese prebacili sedam, osam lijepih

oslića. Promatraju našu zastavu, šapuću, trude se odgonetati koje smo nacije. Kakve sve zemlje

nisu

Joža Horvat .  IZABRANA DJELA

izredali. Da im olakšamo, pokazujemo im zvijezdu na našoj zastavi, ali ni to nije pomoglo. Shvatili su

da smo neka socijalistička zemlja, čak su i Albaniju spomenuli, Bugarsku, Poljsku... Uzeo sam

nekoliko kutija naših cigareta i dao im s napomenom da će po njima otkriti tko smo.

- Jugoslavija! - napokon se dosjeti jedan od njih i kviz je bio završen.

Brodić pokraj kojega se nalazimo dug je oko dvadesetak metara, snažnije i bolje opremljen od onih

u La Garruchi. Odmah do njega je japanski tunolovac, čija je paluba puna peraja morskih pasa

nanizanih na konop, koje se suše da budu unosno prodane na azijskom tržištu, kao čaroban lijek za

obnemogle muškarce...

Gotovi smo, ukrcali smo vodu, oslobađamo se vezova. Renata, koja je na palubi ispirala rublje,

koristeći se nesvakodnevnim bogatstvom slatke vode, dobila je na rastanku od španjolskih ribara

nekoliko kutija deterdženta i u posljednji čas - dar svima nama: sić još živih škampa, koje su sasuli

na palubu Bese, domahnuvši nam veselo: - Adios...!

LA LUZ, 21. STUDENOGA. Krcali smo naftu. Tu sam upoznao čovjeka koji se živo zanimao za našu

rutu. Sudeći po odjeći i korektnom akcentu kojim je govorio francuski - pravi gentleman. Popodne

posjetio je Besu. Donio je bocu crnoga španjolskog vina, koju smo otvorili i uvjerili se da je odlično.

Dugo mi nije bilo jasno čime sam privukao pozornost toga čovjeka, zašto nas je posjetio i zašto sad

gubi vrijeme sa mnom. Uskoro otkrije namjeru:

- U Panami imam rođaka, kojemu bih vrlo rado poslao paketić... Nije ni velik... nekoliko kilograma...

Dat ću vam adresu... dakako, ako ćete biti tako ljubazni i susretljivi... Koliko mogu primijetiti, ne

živite odveć raskošno... Ja bih vas nagradio... bogato nagradio!

Iznenada mi pred oči dođe Infni i ona nemirna noć kad sam, privučen zamamljivim svjetlom, vodio

brod u susret sprudovima... Pogledam svog sugovornika i upitam ga otvoreno:

- Droge....? Hašiš...?

Nije mi odgovorio. Dosta je dugo razmišljao, a onda izjavio mirno:

- Mislim da bi vam dobro došlo nekoliko tisuća dolara... a posao je siguran.

Nekoliko tisuća dolara...? Da, takva svota sigurno bi nam dobro došla. Prokleti život...! Ustao sam,

ponudio ga još jednom našom cigaretom i završio:

- Vrijeme koje ste izgubili ovdje ne mogu vam nadoknaditi. Čak ni bocu našega vina nemam na

brodu da vam je darujem u zamjenu za vaše španjolsko. Bila mi je osobita čast, a vaš paketić

zadržite i pošaljite ga nekom drugom zgodom.

Sanjat ću ga dok sam živ! Još godine 1822. vidjela su se pred zamkom Dowera - tri obješena i

smolom premazana čovjeka. Od davnih vremena postojao je običaj da krijumčare vješaju na obali i

premazu smolom da što duže posluže kao memento. Ako je valjano premazivan od zgode do zgode,

takav bi »svjetionik« trajao godinama! Danas se to više ne radi, ali... još mi i sada odzvanja savjet

koji mi je dao jedan naš pomorac prije isplovljenja Bese, rekavši: - Sve se može krijumčariti ako je

zgoda. Sve, samo ne droga i oružje!

LA LUZ, 24. STUDENOGA. Priča mi Marko: - Jučer kad smo Vlado i ja krenuli autobusom na izlet u

Tejedu, posljednje pristupno mjestance u unutrašnjosti otoka, iznad kojega su još samo vulkanski

visovi, pokraj mene sjedio je neki dobroćudni čičica, Amerikanac. Čelav veseljak, obla trbuščića, sad

je u penziji pa putuje... Pričali smo o svemu. Kad smo stigli do cilja, naš vodič obrati se putnicima i

veli, pokazujući na restoran lijevo od nas: »Eto, gospodo, u ovom je restoranu španjolska kuhinja, a

u restoranu njemu nasuprot, talijanska i francuska. Izvolite po svom ukusu odabrati koji želite.«

Čičica Amerikanac pita me hoćemo li španjolsku ili talijansku kuhinju. Odgovorio sam da ja dajem

prednost domaćoj kuhinji jer u torbi imam nekoliko konzerva i odličnu Gavrilovićevu salamu. Iz

pristojnosti sam mu ponudio ako želi dijeliti s nama. Na moje iznenađenje odmah je pristao. Odijelili

smo se od ostalih, sjeli na mostobran uz cestu i počeli ljuštiti »hrvatsku kuhinju«. Naš novi znanac

bio je oduševljen. Odmah zatim pozvao nas je u restoran da nas časti. Naručili smo pivo. Digao sam

čašu i rekao: »Cher-rio«...

- Ne! - veli on. - To je engleska fraza. Mi Amerikanci kažemo mnogo ljepše: »Bottom up«... što

približno znači »dno gore!« I tako smo ugodno proveli dan. Ali na kraju čekalo nas je najveće

iznenađenje. Na rastanku pružio mi je ruku i rekao našim hrvatskim jezikom: »Kum kumu ruku

daje...« Bio sam zaprepašten. Nasmiješio se i objasnio nam da je podrijetlom Ceh, da poznaje

mnogo naših ljudi i na kraju mi dao svoju osobnu kartu.

Njegovo ime: Joseph Malton, Chicago.

LA LUZ, 26. STUDENOGA. Redakciji »Vjesnika u srijedu« poslao sam pismo u kojem sam sažeo naša

dosadašnja iskustva, s obzirom na cijene troškova života. S 1850 dolara godišnje za hranu, gorivo,

lučke takse, poštarinu, filmove, lijekove, havarije... mi ne možemo živjeti i zato predlažem redakciji

da naš put oko svijeta ne traje tri godine, nego dvije, s time da bi otpao predviđeni posjet Južnoj

Americi. Materijalna sredstva koja redakcija predviđa kao honorar za treću godinu, ako je to ikako

moguće, da se nadodaju prvoj i drugoj godini naše plovidbe i time stvore povoljniji uvjeti za naš

život. Ujedno sam ih izvijestio da Žika napušta Besu i zamolio da do daljnjega ništa o tome ne

objavljuju u novinama. Dakako da sam naveo razloge zbog kojih odlazi. Zamolio sam da mi odgovor

upute u Fort de France.

LA LUZ, 29. STUDENOGA. Na Besi posljednje pripreme. Još jednom momci pregledavaju jedrilje,

pripone, Škote, isprobavaju tan-gue i leptir-flokove, podmazuju škopce, tirante, peru oplatu, stru-žu

podvodni dio. Ukrcali smo hranu i voće, pitku vodu, naftu, motorno ulje. Preostaju kratke

formalnosti u lučkoj kapetaniji. Je li to sve? Sutra krećemo preko Atlantika za otok Martinique u luku

Fort de France.

Svaki dan nosi brod, svaki brod riječ nam da, blago tom što svaki put mirno gleda more, zna da je

riječ što brod je nosi ona koju hoće čut.

Koliko sam puta tu, u Las Palmasu, idući na poštu citirao ove stihove američkog pjesnika R. W.

Emersona. Promatrao sam avione kako se spuštaju, pratio brodove kako ulaze u luku - i mislio na

pisma. Čija? Od koga? To i nije najvažnije. Da budu iz naše zemlje, da pišu o prijateljima i znancima

- da iskupe djelić znatiželje, da isperu sjetu nostalgije.

Skoro odlazimo. Želio sam primiti pisma koja nisam dočekao. Dočekao sam pisma koja nisam želio.

I takav je ponekad život. Kako će biti divno kad me u Fort de Franceu dočeka cijela hrpa pisama,

upravo onih i onakvih kakva su nadahnula Emersona za pjesmu: Pisma.

LA LUZ, 1. PROSINCA. Pala je večer. Posljednja na tom sidrištu. Hierro i Reveri već su davno isplovili.

Snoris šije nova jedra i ostat će još koji dan. Haze je ostao u Arietti. Za druge ne znam gdje su.

Umjesto njih usidrene su oko nas druge jedrilice. Svaka čeka svoj čas. Naš je stigao: sutra dižemo

sidro, krećemo!

Skoro će ponoć! U Žikinoj kabini još je svjetlo. Ostali počivaju. Ležim na palubi i promatram

zvijezde. Za koji dan mnoge će nestati s obzorja. Ne mari... pojavit će se druge. Neke zvijezde, na

žalost, susrećemo samo jednom. Koja je moja? Svjetlo što treperi na vrhu pramčanog jarbola Bese -

je li to?

Na sidrištu sve manje svjetla. Uspavljuje se luka i grad. Odjednom u meni se budi tjeskoba i

neizvjesnost. Dakle, to je sutra, to... Atlantik!

Pojavljuje se Žika. Stoji neko vrijeme nada mnom, promatra me i, kao da čita moje misli, govori: -

Opet mučite sebe? Pogledajte po sidrištu, kakvi sve bezveznjaci plove i s kakvim sve po-drtinama! I

vi ste još neki humorist...?! Ajte, molim vas...!

LA LUZ, 2. PROSINCA. U ranu zoru isplovili smo i napustili sidrište. Tek što smo zaobišli lukobran,

kao bijesni psi nagrnuli na Besu valovi. More uznemireno i mi se valjamo kao stare taljige na

džombavu putu. Ne znam da li su ti valovi posljedica nekog nevremena na pučini, ili je to

svakidašnjica Atlantika na tim prostorima? Okrećemo brod i vraćamo se na sidrište. Pričekat ćemo

do sutra.

Zahvaljujući povratku, podigli smo na pošti još jedno Mićino pismo koje je upravo stiglo. Javlja nam

da je u Zagrebu snijeg... Uz pismo priložio je izrezak iz novina, pozdrav mojih prijatelja, književnika.

Taj pozdrav oni su uputili Besi preko »Vjesnika u srijedu«. Citiram u izvacima:

Razmišljam, dragi druže Joža, kako vaša Besa ovog trenutka zacrtava svoj argonautski trag negde u

mrežu jesenskih meridijana i paralela, na nekom otvorenom moru, pa se pri-sećam naših

ponavljanih razgovora - u ono vreme (zar to nije bilo juče?) kada je vaše putovanje bilo samo san

vaš svakodnevni, a Besa je bezimena još, ležala u brodogradilištu. Koliko metara, i kakvih jedara,

koji Peljari, kojim pravcem preko Pacifika (vadio sam s police nekakve leksikone) - i ona soba u

Savezu književnika zamirisala bi odjednom na so, na ružu ve-trova. Sad mislim: mora biti da ste

srećni i zadovoljni, u ovim danima i mesecima, u kojima jedna namera, jedna volja postaje

ispunjenje, svakidašnji život. Pa ako vas i vetrovi biju, znali ste ih i spremili se za njih, zar ne?

Svakako, želim vam što više dobrih vetrova, dobrog mora, spokojnih sazvežđa nad pučinom

(pozdravite mi Orion) - ukratko, što više zadovoljstva u elementu koji ste izabrali, u svakoj milji

putovanja, u svakoj prijateljskoj luci. I javite nam se!

Ivan. V. Lalić

Kod mene u Sremu ljudi kažu: »Crkva se gleda spolja, brdo s podnožja, more sa obale, a bircuz

iznutra.« Ti, iako si takođe kontinentalac, ipak si se odvažio u argonaute. E, pa neka tvoju posadu i

tebe prati dobro vreme i povoljan vetar.

A zlatno runo? Pa zapravo nikad nije bilo važno da ga čovek nađe, važno je da ga traži, jer su

njegove niti izatkane od zlatne pređe onoga što se zove - avantura. Dobru plovidbu i krepko

zdravlje želi ti

Boris Mihajlović - Mihiz

Dragi Joža, zajedno sa tvojim prijateljima i znancima u mislima pratim trag Bese, trag čoveka na

beskraju voda. I tako,

svi smo s tobom na tragu sunca. Želimo da tvoja Besa bude u volji mora, u volji dobrih vetrova i

vodenih pustinja. Želimo da ti se sve pokori i da te prijazno slušaju sile kojima si se bezazleno

poverio. Hteo bih da ova moja želja stekne snagu da na te sile utiče kako bi nam se vratio, Odiseju

naš, pobe-divši ono što je nepobedivo. Sva zla današnjeg sveta liče na stihiju sa kojom si se hrabro

upustio i zato mi tvoj put po krugu sunca liči na poemu o putu našeg sveta ka jasnijoj nadi.

Tvoj Radonja Vešović

Hvala vam, prijatelji. Vaše sam pismo primio u pravi čas. Ne brinite previše. Mačak pod šljemom

neće propasti pod jedrom!

LA LUZ, 3. PROSINCA. Devet i trideset. Sidro je podignuto, krećemo »Naprijed u zemlju gdje

životinje gaze po zlatu i gdje se sve što čovjek dodirne rukom pretvara u kruh!« To je bila krilatica

Kolumbova doba kad je glad za zlatom otiskivala na pučinu jedrenjake pune avanturista,

probisvijeta, zlikovaca, propovjednika, vitezova, alkoholičara, trgovaca - legiju bogobojaznih

kršćana koji su žurili na sidrišta Zapadne Indije, na pljačku i pokolj. Danas u tom istom pravcu kreće

Besa.

Ima li njezin put bilo kakvu vezu sa zlatom? Dakako da ima... U Puli, na moliću ispred »Ribarske

kolibe«, među ostalima, opraštao sam se i s majkom. Dugo smo ostali u zagrljaju. Plakala je i nikako

da se smiri. Najednom se trgne, s mukom skine svoj vjenčani prsten, krijući od drugih utisne mi ga

u ruku šapćući: - Uzmi ga, sine...! Pedeset i četiri godine bio je na mojoj ruci... neka te on prati kad

te ja ne mogu!

Ponekad na pučini uzmem i promatram prsten. Na donjem je rubu prekinut, izlizan radom. Pedeset i

četiri godine! Ali to nije jedino zlato koje imam na brodu. Dan prije nego što smo napustili Zagreb,

naš prijatelj, general Rade Bulat, pozvao je Renatu i mene na ručak. Na rastanku njegova žena,

Milka Kufrin, predala nam je vrlo ukusan i ne baš tako malen etui. Kad sam ga otvorio, preda mnom

se ukazao težak zlatnik s likom firentinskog kneza iz XV. stoljeća. - Nemam što drugo da vam dam...

Ne budite sentimentalni. Ako se nađete u nevolji, prodajte ga i ne trepnite okom!

»Ako se nađete u nevolji...!« Znam unaprijed, nevolja će biti... Prodati zlato nije problem, ali kako

da čovjek proda uspomenu?!

NA PUČINI, 4. PROSINCA. Besa pod jedrima. Za krmom već se odavno izgubiše obrisi Grand

Canarija. Cunjast vrh Tenerife uzdiže se dostojanstveno put nebesa, kao svojevrstan divotni hram

starosjedilaca ovih otoka, pradavnih Gvanča. Desno, po pramcu, proteže se Gomera, otok s kojega

se otisnuo Kolumbo. Pred nama Hierro, najzapadniji i gotovo najmanji u skupini Kanarskih otoka.

Nije li taj otok nadahnuo Annie Van de VViele da po njemu dade ime svom novom brodiću? Kako bi

bilo da ga posjetimo? Ionako smo zaboravili nabaviti po koju sitnicu u Las Palmasu, zar ne bi bilo

mudro povećati zalihe svježeg kruha i još jednu noć prospavati u miru?

Puše svježi sjeveroistočni vjetar. Prilazimo obali. I koliko god se trudili, ne možemo otkriti gdje se

nalazi luka. Opažamo neko naselje na obali i krećemo onamo. Ispod kuća strme klisure, lomljava

valova, nigdje lukobrana, a kamoli luke. Okrećemo brod u pravcu zapada i pratimo obalu. Još

jednom ispitujemo kartu. Luka bi se morala nalaziti jugoistočno od sela Valverde, koje se smjestilo

na vrhu brijega. Pretražujem dalekozorom svaki djelić obale, uzalud. Najednom mi pogled zapne za

krivudavi put koji se iz sela serpentinasto spušta prema moru. Bit će da taj put vodi u luku.

Usmjerimo Besu prema slikovitim crvenim klisurama i tu otkrijemo ulaz.

Tek što smo zaobišli lukobran, a pred nama se pruži nevelika, pusta, ali izvanredno slikovita uvala.

Desetak skromnih kućica sti-snulo se u zavjetrini kao maleno jato umornih ptica koje su tu pale i

zastale na dalekom putu. More u lučici boje plavomilja, čisto, kao suza u oku. Svud naokolo surovi

pejzaž bazaltnih stijena pokrivenih osamljenim kaktusima, kržljavim biljem. Na rivi nekoliko

željeznih bitva. Dubine pet do šest metara. Tek što smo se vezali, već Vlado i Marko naglavce skaču

u more. Osim Bese nijednog brodića!

HIERRO, 5. PROSINCA. U unutrašnjosti otoka, navodno, još se i danas mogu susresti posljednji

ostaci Gvanča, starosjedilaca Kana-

ra. Bili su to visoki i snažni gorštaci, koji su do zadnjeg daha pružali otpor španjolskim osvajačima.

Svoje su mrtve balzamirali i pokapali u pećine. Prva veća grobnica Gvanča otkrivena je tek u XVIII.

stoljeću! Posljednji ostaci Gvanča govore svojim posebnim jezikom. Sporazumijevaju se više

zviždukom negoli riječima. Gotovo šest stotina godina nakon osvajanja teško je naći Španjolca koji

bi potpuno razumio njihov jezik.

Povjesničarima i etnolozima preostaje da u budućnosti protumače još jednu tajnu vezanu uz

Gvanče: kako to da Gvanči, iako otočani, nisu bili ni ribari ni pomorci? Nisu poznavali ni čamac ni

upotrebu metala. Živjeli su isključivo od stočarstva. Kako to? Nisu li Kanarski otoci bili povezani s

kopnom, sastavni dio Afrike? Nisu li se Gvanči, nekadašnji pastiri, koji su živjeli na planinskim

pašnjacima, jedini spasili u času neke kataklizme?

Danas je nedjelja, u lučici oko Bese okupili se mještani. Jedan priča:

- Prije dvadesetak dana uplovila je k nama neka jahta i usidrila se baš tu gdje je vaš brod. Na toj

jahti bio je engleski general u penziji i njegova žena, sami! Jedan dan lovili su ribe, do izne-

moglosti. Drugi su dan pili viski, do iznemoglosti. Treći su dan lovili ribe, četvrti pili viski. Ništa

drugo nisu radili. I tako su lijepo živjeli dvadeset dana. Ostali bi i dulje, ali morali su isploviti,

ponestalo im je viskija.

Marko i Vlado izvukli su čudnovatu ribu, koju ovdašnji ljudi zovu »tamburin«. Velika je gotovo 40

cm, okrugla kao bačvica za rakiju, sva načičkana bodljama, boje sivo smeđe s crnim pjegama na

zelenkastim perajama. Kako su je izbacili na obalu, počela je na usta ispuštati vodu i naočigled

bivala sve manja i manja. Da prestraši svoje neprijatelje u moru, proguta mnogo vode, nabubri,

iskoče joj bodlje i bude uistinu »strašna«. Ta čudnovata riba ima debela mesnata usta, slična kresti

purana, a ispod toga jedva zamjetljiv, ali snažan kljun kojim može drobiti čak i školjke. Mještani nas

upozoravaju da joj je meso otrovno. Oni joj skinu kožu, prepariraju je i prodaju turistima.

Renata, Vlado i Marko posjetili su mjesto Valverde na visoravni planine, koje je trajno u oblacima i

magli. Tlo je vlažno, plodno, puno izvora, a stanovnici puni reume. A selo Tamadusta, koje se

smjestilo na obali, okruženo je surovim stijenama i neplodnom zemljom izgorjelom od sunca. Zato

stanovnici Valverdea često silaze svojim susjedima na obalu, svoje povrće i voće zamjenjuju za ribe,

prže se na suncu i liječe kostobolju.

HIERRO, 6. PROSINCA. Napustili smo lučicu nešto nakon 14 sati ispraćeni dobrim željama mještana,

koji su dugo i strpljivo čekali na moliću da nam na odlasku doviknu - zbogom! Dobili smo čak i dar.

Neki nam je seljak donio bocu vina i kotaricu suhih smokava. Dirljiva pažnja koja me podsjetila na

gostoljubivost naših otočana.

Neko vrijeme plovimo pokraj otoka i posljednji se put naslađujemo fantastičnim oblicima bregova i

nježno zelenožutim pokrovom čudnovatog raslinja koje se tu i tamo zapaža na zagasi-tosmeđoj

podlozi vulkanskog tla. Puše sve slabiji sjeveroistočni vjetar i Besa se polako valja na daleku pučinu.

Ako bih se još jednom vratio na Kanare, onda bih prije svega poželio vidjeti Hierro, to ljupko

gnijezdo tišine, gdje je tako profinjena usklađenost boja mora, kopna i neba.

U toku dana Renata je podijelila na pet jednakih dijelova kruh, naranče, limun, smokve i jabuke.

Tako je zaključilo brodsko vijeće na sastanku u Las Palmasu. Vjerujemo da će svaki od nas lakše

provjeravati i čuvati svoj dio, paziti da li se štogod kvari te na vrijeme trošiti i štedjeti. Danas još

jedemo »općinski« kruh, ali već sutra, uz redovan obrok, svaki će trošiti svoju zalihu kruha i voća.

Ne znam zbog čega je ta podjela hrane stvorila kod mene najednom neko tužno, turobno

raspoloženje. Valjda zbog toga što me podsjetila na rat, na partizanske dane, kad su pred

neprijateljsku ofenzivu borcima dijeljene zalihe kruha, slanine, cigareta...

Navečer još nas dugo ispraćuje u noć svjetionik na zapadnom rtu Hierra.

Nije ni čudo, domet mu je 27 milja! Njegovi su bljeskovi za nas posljednji otkucaji Staroga svijeta.

7. PROSINCA. Svanulo je sivo, natmureno jutro. Kiši. Napokon nigdje kopna. Atlantik. More koje ptice

ne mogu preletjeti u godinu dana, tako je prostrano i strašno! Ova slika starca Homera u potpunosti

odgovara predodžbi nekadašnjih Grka koji su vjerovali da je Ocean beskrajna rijeka što neprestano

teče oko ruba svijeta. Ta rijeka, puna monstruoznih čudovišta, kao kotač vrti se oko Zemlje, i tu je

kraj svega poznatog. Tko bi pokušao ploviti dalje, našao bi se u sve gušćem mraku i magli, dok na

kraju ne bi doplovio do kaotičnog mjesta gdje se miješa more i nebo, gdje su već vječne oluje i

vrtlozi koji bi ga odvukli u ždrijelo bezdana. Za Arape Atlantik je bio More tmine. Sve što je ondašnji

svijet znao o njemu pripadalo je carstvu priča i legenda. Jednu od tih legenda zabilježio je arapski

pisac Idris. Legenda priča o lutanju osmorice Akbuna (Lisabo-naca) po Atlantiku.

Jednoga dana ukrcali su se naši Akbunci na brod i zaplovili po Moru tmine. Nakon petnaest dana

plovidbe na jugozapad Akbunci su stigli do nekih kao trulež gustih voda. Tu nije bilo daška vjetra, ali

je zato u moru bilo dosta podvodnih stijena... Nakon daljnjih dvanaest dana lutanja brod se našao

kod jednog otoka s mnogobrojnim stadima ovaca. No njihovo oporo meso nije se moglo jesti. Od

poklanih ovaca Akbunci su uzeli samo kože i zaplovili dalje...

Pisac nije zabilježio jesu li Akbunci podijelili kože na osam jednakih dijelova, kao što je posada Bese

podijelila limune, naranče i druge »đakonije«.

Vjetar skreće sve više na zapad. Prošlu noć spavali smo malo. Ovu ćemo još manje.

8. PROSINCA. Ne mogu se oteti dojmu: u Atlantiku ima previše vode! Toliko je vode da se nema

gdje smjestiti, pa se valjda zbog toga neprestano uzdižu i spuštaju golemi valovi, gnijezde se,

premještaju, prelijevaju, zavaravaju jedan drugoga, nadmeću se i nikako da se smire. A kako da se

smire kad za sve njih nema mjesta!

Nikom nije do jela. Spavali smo loše. Besa se neprestano valja i treba imati snage to izdržati.

Perspektiva zapravo vrlo dobra: kad se organizam iscrpi, kad ga nesanica šatre, kad tijelo potpuno

klone, spavat će se, i te kako će se spavati!

U 17 sati uzbuna: ulovili smo prvu zlatoskušu. Naši je mornari zovu »lampuga« (Coryphena

hippunes). Još u moru, kad progoni ribe poletuše, ponekad zablista u zlatnim i srebrnim preljevima,

a njezina puna ljepota dosežna je oku tek na palubi. Leđna joj je peraja vrlo duga, započinje gotovo

od tupo zaobljene glave, dok joj je repna izdužena i rašljasta. Po tijelu, koje se prelijeva u duginim

bojama, posute su tamne pjege, slične onima što krase naše potočne pastrve. Zlatoskuša koju smo

ulovili duga je 68 cm i teži više od dva i pol kilograma. Neki moreplovci ne smatraju njezino meso

osobito ukusnim. Kakva neskromnost i zabluda! Najbolje je vino ono koje je trenutno na stolu;

najslađa je riba ona koju svojom rukom skineš s udice; najljepša je žena ona koja pored tebe leži u

krevetu. Bez milosti zlatoskuši smo otvorili trbuh i začas je cvr-čala na ulju.

Vjetar je sustao. Teški crni oblaci valjaju se sa svih strana, su-zuju vidokrug, opkoljuju Besu. Palimo

motor, što prije dočepati se južnih širina, vedra neba i čvrstih pasatnih vjetrova.

9. PROSINCA. Barometar više ne pada, ali nebo je još uvijek sivo i natmureno. Oko dvije stotine i

pedeset milja istočno proteže se afrička obala. Plovimo nekako paralelno s njome. Još početkom XV.

stoljeća taj je dio obale bio nedostižan evropskim lađama. Brodovi su plovili do rta Bojador, ali ne

dalje. Trebalo je imati smionosti, osloboditi se praznovjerja i povesti brod u nepoznate prostore.

Henrik, sin portugalskog kralja Joaoa, kojemu je povijest s puno prava dodijelila nadimak

Moreplovac, govorio je svojim kapetanima: Plovite prema rtu (Bojador), prema toj nesavladivoj

zapreci! Vi ga možda nećete proći. No vi ćete se odgajati na pučini, izvršit ćete druga otkrića. Onda

ćete opet doći, mi ćemo ponovno započeti dogovor, dokle god on ne bude savladan!

Otkako postoji, čovjek se bori s morem. Iz njegove je utrobe poniknuo, bez mora ne može. Kroz

duga stoljeća najbolji moreplovci otkrivali su kopna i mora, istraživali beskrajna prostranstva

oceana. To je - recimo - bilo jučer. Danas čovjek istražuje dubine, otkriva fenomenalna bogatstva

morske flore i faune. Sutra...? Neće li se jednog dana vratiti u prakolijevku svoju, u dubine mora?

Znanstvenici tvrde da ocean pruža sve preduvjete za održanje: toplinu, kisik, prostor, hranu, vodu.

Postoje još samo neke »tehničke pojedinosti« koje znanost treba riješiti, i čovjek može seliti! Vele

da se povijest ponavlja, ali samo kao farsa ili tragedija. U tom slučaju u obzir dolazi ono drugo,

tragedija kao posljedica atomske kataklizme, kad će čovjek poželjeti škrge da se vrati i spasi u

moru.

Sve se više kida naoblaka. Vjetar ponovno skreće na istok, sjeveroistok. Bezbrižna plovidba na

beskrajnoj pučini.

10. PROSINCA. Granulo je sunce. Od istoka prema zapadu valjaju se beskrajni lanci valova. Na vrhu

vala srebre se bijele kreste, dok ih vjetar ne slomi, pretvori u prašinu i kao sjeme raznese pučinom.

Nebo čisto, bez oblačka, nježne plave boje, a pučinom se nadmeću tamnoplavi, ponekad crni valovi.

Prvi put jutros podigli smo lep-tir-flokove. Vjetar svjež, snage 45 bofora, gura pred sobom naš brod

brzinom 6 čvorova. Leptir-flokovi još više uzdižu ionako već uzdignut pramac Bese, koja se

jednolično ljulja s jednoga na drugi bok. Za kormilara nikakva briga. Sjedi pa uživaj! U 11 sati trzaj

na udici. Evo još jedne zlatoskuše. Nešto je manja od one prve,

1

_Joža  Horvat «  IZABRANA DJELA_

ali joj to opraštamo jer je stigla na vrijeme da je spremimo za ručak.

Ručak je bio raskošan: juha od povrća, pržena zlatoskuša, krum-pirsalata i voće. Dakako, poželio

sam i vino. Htio sam otvoriti bocu koju smo dobili na dar u Hierru, ali Renata se usprotivila. Veli -

otvorit ćemo je kad prijeđemo Atlantik. Tako je to kad čovjek plovi na malom jedrenjaku. Kada je

Michelangelo prvi put sjekao pučinu Atlantika, kao sada Besa, ponio je: 12.000 litara vina u

cisternama, 10.000 litara u bocama, 3.500 litara šampanjca, 15.000 litara pive i 10.000 litara

voćnih sokova. Zlatoskuše nisu trebali loviti. Umjesto panule na krmi vukli su u utrobi broda 500 kg

zaleđene ribe. No kako imade cijenjenih putnika koji ne vole ribu, za svaki slučaj ukrcali su još

20.000 kg mesa, 70.000 jaja, 6000 kg peradi, 8000 kg tjestenine, 20.000 kg brašna, 20.000 kg

mlijeka u prahu, 4.000 kg raznih vrsta sira, 2.000 kg maslaca, 2.000 kg salame, 20.000 kg sv-ježeg

sira i 6.000 kg konzerviranog zelenja, 30.000 kg voća, 3.000 kg kave, 4000 kg šećera, 150 kg čaja,

15.000 kg marmelade, itd., itd.

Renata primjećuje: - Za smočnicu bih se mijenjala s njima, za brod nikako!

Na pučini vjetar. Refuli sve snažniji. Neka, neka... Dok je vjetra, bit će i jedrenja!

11. PROSINCA. Jutro. Najprije sam bacio pogled na brzinomjer da vidim koliko smo prevalili u toku

noći i kojom brzinom plovimo. U posljednja 24 sata prešli smo 134 milje. Nije loše. Loše je nešto

drugo. Žika, koji je za kormilom, priopćuje mi da su se noću, zbog snažna vjetra, iskrivili željezni

nosači Škota od leptir-flokova. Nosači zavareni na oplati broda, desno i lijevo na boku u visini

pomoćnog kormila. Zbog te deformacije isključena je mogućnost da brod plovi bez kormilara, što u

normalnim uvjetima omogućuju leptir-flokovi. Kvar možemo popraviti tek u Fort de Franceu.

- Šteta! - velim i slegnem ramenima, a Žika odmah uskače:

- Nije to nikakva šteta, ionako samo zijevamo! Kad još ni za kormilom nitko ne bi trebao biti,

istrunuli bismo od dosade i nerada!

BESA  1.

Nebo vedro, samo na dnu horizonta klupčaju se tamnosivi, kudeljasti oblaci. Na pramcu opazim

prekinut konop, podigač flo-ka. Pitam:

- Sto je to?

- Prekinuo se podigač, noću.

- Šteta.

- Nije to nikakva šteta - opet će Žika - Da je valjao, ne bi puknuo.

Sva je sreća što se jarbol nije slomio. Po Žikinoj logici morao bih vjerovati da je i to čista dobit za

nas.

Naša pozicija u 11 sati: 28° 13'W, 25° 57'N.

12. PROSINCA. Noću, za Markove straže, objesila se na udicu neka riba duga 98 cm. Donekle

podsjeća na našu »iglu«, ali je mnogo deblja i tamnija. Na gornjoj čeljusti ima tri izvanredno velika

zuba dugačka 1 cm. Sudeći po krupnim očima mora da je dubinska riba, koja vjerojatno samo noću

izlazi bliže površini. Na žalost, u priručnim knjigama koje imam na Besi nisam je mogao

identificirati. Najviše liči na Trihiurus lepturus, samo kod ove koju smo ulovili oblik repa nije

podudaran.

Pod večer ćemo prijeći sjevernu obratnicu. Marko predlaže da se u čast prelaska otvori boca vina.

On je za Atlantik sastavio čitav kalendar događaja uz koje - po njegovu mišljenju - valja ispiti bocu

vina. To su: prvi dan na pučini, prelazak obratnice, Mićin rođendan, prva polovica puta, svaki put

kad ulovimo ribu, kad brzinomjer registrira 5000 milja koje je prevalila Besa, kad prvi put ugledamo

kopno i napokon - kad stignemo u Fort de France.

Da mi nije sin i da mu ne poznam djeda, zaprepastio bih se odakle mu tolika ljubav za plemenito

piće. Pa i Vlado! Kad se ukrcao na Besu bio je gotovo antialkoholičar. Sad i on pije! Lijepo ja društvo

vodim po svijetu! Da je još Mićo na brodu, morao bih pregraditi tankove i jedan izdvojiti za vino!

13. PROSINCA. Uzeo sam lončić, decilitar i pol vode, ponio pribor za umivanje i popeo se na palubu.

Oprao sam usta, umio se, isprao četku i ostatak vode bacio u more. Ponekad zaboravim umiti se.

Ako to bude dva dana uzastopce, treći dan to sigurno primijetim

i onda se četvrti dan obvezno umijem. Posljednji put kupao sam se u Jadranu. Dosta! Nikad mi nije

bilo jasno što tjera ljude da se svaki čas kao sumanuti bacaju u more - neki čak naglavce! U vodi do

očajanja lamataju nogama i rukama, pa se naposljetku bez daha, već posve iscrpljeni, jedva dovuku

do obale. Onda drhte od studeni, krevelje se i skaču na jednoj nozi da istjeraju vodu iz ušiju, ili se

zakopavaju u vrući pijesak da se oznoje, pa opet jure u vodu da sa sebe speru prljavštinu i znoj!

Kakva je logika u tome? Tuširati se kod kuće, u tome uživam, ali kupati se u prljavoj rijeci ili ne

manje prljavu moru, ne, to ne razumijem. Bog je stvorio more za ribare i moreplovce, a ne za

kupače i bezveznjake. Uza sve nevolje još da vodim brigu o morskim psima! Na Besi nema kupanja,

za vrijeme plovidbe. Ako je kome vruće, eno mu sić, neka ode na krmu i neka se polijeva do mile

volje. Zapravo, plivanje u moru izmišljotina je novijeg datuma. Ni Grci ni Rimljani nisu se kupali na

otvorenoj pučini, a sretnici Srednjeg vijeka, još manje. Tek u XVI. stoljeću Englezi su na nagovor

svojih liječnika kao žabe poskakali u more. Francuzi mnogo kasnije. Još godine 1813. kraljica

Hortenzija uzalud je pozivala svoje građane na obalu Normandije. Tek kada se vojvoda od Berrvja

oženio nekom malom i ljupkom napuljskom princezom, koja nije mogla živjeti bez praćakanja u

moru, tek tada, njoj za ljubav, Francuzi su skinuli odijela, zagazili do pupka i bacili se u valove. Ako

se ne varam, tome je jedva stotinu i pedeset godina!

Ma kakvo kupanje! Plovi barko, široko je more...! Na horizontu ništa nova. Od jučer smo progutali

još 118 milja.

Navečer, kakvo uzbuđenje, kakva radost. Na nebeskom svodu otkrili smo blistave zvijezde iz

zviježđa Južnog križa! To najmanje, najdivnije i najljepše zviježđe u raskošnoj porodici Južnog neba

nama, moreplovcima pouzdano najavljuje skore ljepote tropa i blagodati južnih mora.

14. PROSINCA. Danas je Mićin rođendan. Renata je poželjela da na stolu bude ribe, jer je Mićo

neobično voli. Zainatio sam se, mijenjao sam redom udice i mamce, dok napokon nisam jednu

prevario. Na udicu se objesila neka vrsta tune, duga je 157 cm, teška oko 15 kilograma. U opsegu

ima 43 cm, što je vrlo malo kad je

BESA I.

riječ o tuni te dužine. Leđa su plavkastozelena, trbuh srebrnast. Meso je neobično bijelo. Ni tu ribu

nisam mogao identificirati. Pojeli smo je svejedno u slast i zalijevali vinom u Mićino zdravlje!

Nas troje - Renata, Marko i ja - sada smo na Atlantiku, on u Zagrebu, daleko, vrlo daleko! Citiram

nekoliko rečenica iz njegova posljednjeg pisma:

... Kad čitam vaša pisma ili tatin izvještaj, često se osjetim potpuno prisutan: osjećam očaj što ne

mogu dovoljno brzo doći do pramca da pripremim sidro, gledam strku na brodu kad prelazite

pličine, točno vidim konfiguraciju terena, tvrđavu na ulazu u Rabat, osjećam drhtanje palube kad

radi motor. Cesto mi je žao kao psu što nisam s vama...

Sine Mićo, svi mi na Besi želimo ti svako dobro, i nemoj odveć često žaliti što nisi s nama!

U brodskoj biblioteci ipak sam nešto otkrio: tunu koju smo danas ulovili i svečano pojeli Amerikanci

nazivaju VVahoo. Latinsko ime...?

Latinsko ime za VVahoo nisam pronašao, ali sam posve slučajno otkrio ime prve žene koja je sama

pod jedrom preplovila Atlantik. Bila je to Ann Davison, koja je u 7 metarskom jedrenjaku Felicity Ann

u 38. godini života krenula iz Plvmutha 1952. godine i sretno stigla u New York.

15. PROSINCA. Svakodnevno me muči misao - gdje smo i kako odrediti poziciju Bese? Dakako da

vodim tzv. zbrojevnu navigaciju, ali znam da to nije dovoljno.

Gospodin Reveri više je puta prelazio Atlantik. Zanimala su me njegova iskustva, s obzirom na rad

sa sekstantom i na metode koje upotrebljava za određivanje pozicije. Dakle ovako: zvijezde ne

snima nikad! Koristi se jedino suncem, i to isključivo u podne, da odredi geografsku širinu. Time je

njegova cjelokupna navigacijska literatura svedena na tanku bilježnicu. I ne samo to. Prvih deset

dana uopće ne mjeri sunce sa sekstantom. Ipak valja napomenuti da ima ugrađeno automatsko

kormilo, radiogoniometar i kojekakve druge »gurabije«, kako bi rekao Vlado.

Joža Horvat - IZABRANA DJELA

Moje su opservacije svakodnevne, kad god imam uvjeta, s obzirom na sunce i valove. Sve u svemu,

promatrati na malom brodu kao što je Bcsn, čija se paluba uzdiže iznad mora tek nešto preko

metra, na pučini koja je trajno uznemirena, u području pasata gdje su valovi Visine do četiri metra -

pod takvim uvjetima »skidati« sunce zaista nije lako, napose meni koji nemam previše iskustva.

Ponekad dobivam do očajanja krive račune. Najčešće se pokaže da sam štogod krivo zbrojio, odbio

ili ušao s netočnim podatkom u nautičke tablice.

Zabrinut sam, muči me misao - hoću li uistinu pronaći Fort de France? Baš mudro nisam postupio

što sam čak u štampi objavio da iz Las Palmasa idem u Fort de France! Sad nas tamo čeka pošta i

moram po svaku cijenu dovesti brod u tu luku. A da sam mudro šutio, sada bih bez brige plovio

Atlantikom. Negdje bih naletio na kopno, bilo na Antile, bilo na Sjevernu ili Južnu Ameriku. Ovako -

hajde, isprsi se, kapetane, i dovedi Besu u Fort de France! Kapetan fregate Ante Simović, koji me

podučavao u navigaciji, često mi je govorio: - Imajte povjerenja u se i u sekstant, vi ćete doći kamo

želite... Nisam baš previše uvjeren. Naša trenutna pozicija: - 34°W; f -17° 56'N. Na horizontu pustoš.

Ni ptice, ni broda, čak ni oblaka.

Samo je more oko nas i sa svih se ono strana spušta i diže! Dosta je vječitog trnja u srcu, dosta tih

dana što kaplju polako, Svuda more to vječno, što eto i do nas već stiže: Teško je s gutljajem prvim,

poslije ide već lakše.

Paul Claudel, autor ovih stihova, mogao bi osim poezije pisati i priručnik za brodove. Teško je s

gutljajem prvim, poslije ide već lakše... Pozlatile mu se riječi!

16. PROSINCA. Vjetar je nešto popustio. Naši leptirflokovi, oba zajedno, imaju svega 46 kvadratnih

metara. Na žalost, to je premalo za Besu u uvjetima uobičajene snage pasata. Djelomice smo tome

doskočili time što smo umjesto njih podigli na tangune dva normalna floka. S obzirom na težinu i

gaz, Besa bi mogla podnijeti

leptir-flokove do 80 kvadratnih metara. No i tih 46 metara jedri zadovoljavajuće.

Oko 11 sati primijetili smo brod. Pred našim pramcem udaljen oko 6 milja, vukao se naftaš u pravcu

sjevera. Dokle god nam nije nestao s horizonta, pratili smo ga pogledom. Je li nas uopće zapazio?

Nije bitno. Saznali smo da u toj vodenoj pustoši ipak nismo sami.

Na pučini iznad valova još sam vidio djelić jarbola. Ta slika osamljena broda iznenada me podsjeti

na slavnoga našeg pomorca Nikolu Primorca, koji je prvi u maloj jedrilici preplovio Atlantik s istoka

na zapad. Godine 1870, okladivši se za 1000 engleskih funti, zajedno sa svojim prijateljem

Amerikancem Buclevjem i vjernim svojim psom, ukrcao se na brodić City of Ragusa, dužine 6,10

metara i isplovio iz Liverpoola, te nakon 78 dana uzbudljive plovidbe sretno stigao u New York.

Dvadeset i pet godina nakon njega pojavljuje se na pučini Amerikanac Joshua Slocum, koji sa svojim

ne manje slavnim jedrenjakom Spray, dugim nešto više od 11 metara, prvi u povijesti pomorstva -

sam oplovljuje svijet, da bi nakon svoga sretnog povratka uskoro zauvijek nestao na drugom

putovanju. Početkom našeg stoljeća i Danac John Voss u nevelikom jedrenjaku Tilikum oplovio je

svijet. Slijedi veliki skitnica, Amerikanac Har-ry Pidgeon, koji je sam sagradio svoj brodić Islander

dužine 10,5 metara i šarao njime po oceanima kao djeca kredom po školskoj ploči. Jack London

krstari Pacifikom sa svojom ženom na jedrenjaku Snark. Knjiga koju je zatim napisao, Krstarenje

Snarka, očara mladoga francuskog avijatičara Alaina Gerbaulta, koji nakon prvoga svjetskog rata

kreće jedrilicom od 11 metara, FireCrest u čvrstoj namjeri da ostatak svog života provede na moru,

pod jedrom. Sedam je godina Alain Gerbault plovio sam, obišao je kuglu zemaljsku, a na drugom

putovanju, skrhan žutom groznicom, dovršio je život na otoku Timoru u Arafurskom moru. Bili su to

pioniri sportskog jedriličarstva koji su primjerom potvrdili da za velika putovanja na moru nisu

neophodni veliki brodovi, nego snažna volja, umijeće i veliko srce. Odonda su mnogi jedrenjaci,

bolje opremljeni, s više iskustva, kretali na put i s više ili manje sreće oplovili svijet. Za njihovom

brazdom sada kreće Besa...

17. PROSINCA. Svako jutro nađemo nekoliko mrtvih morskih lastavica, koje noću padnu i uginu na

palubi. Dvije, tri, četiri. Kad radi motor, ne nađemo ni jedne. Jutros smo ih našli devetnaest. Na

žalost, ove koje smo danas pokupili tek su nešto malo veće od naših srdelica.

Prve poletuše pale su na palubu Bese noć pred ulaskom u Palermo. Bile su duge sedam

centimetara. Ove na Atlantiku budu i do četrdeset centimetara. Najmanje koje smo našli na palubi

imale su svega nekoliko centimetara!

Po cijeli dan promatramo ih kako uzlijeću proganjane grabež-ljivcima. Ne prođe ni pet minuta a da

ne primijetimo po koju po-letušu. Neke lastavice, čim polete, kao puščano zrno zabiju se umah u

vodu. Druge poduže lete, pa se spuste na površinu ili, dodirnuvši vodu, odbiju se ponovno u let.

Treće lete izvanredno dugo i vješto stotinu i više metara. Kad se spuštaju, ponekad iskrenu krila,

naglo promijene smjer da time valjda zavaraju zlato-skuše, koje ih drže na oku čak i za njihova leta.

Zahvaljujući brojnim titrajima krila - sedamdeset u jednoj sekundi - let morskih lastavica dosta je

brz. Poletuše, ti vjesnici južnih širina, prava su radost moreplovaca. Bez njih bi pučina bila

siromašna i prazna. Kad morsku lastu stavite u lonac, dogodi se nešto neobično i tužno: čim je

uronite u kipuću vodu, ona još jednom makar mrtva, raširi svoja krila!

Vjetar sve više promjenljiv. Naoblaka. Barometar pada. Sada je na 758 milibara. Podnevno mjerenje

pokazalo mi je da smo sjevernije nego što sam očekivao. Veli mi Žika: - Ne čudite se, za moje straže

cijelo sam vrijeme držao nešto sjevernije! - I ja! - javlja se Marko. Više se ne čudim, jer sam i ja

držao sjevernije bojeći se da smo previše na jugu. Naravno, to im nisam priznao.

18. PROSINCA. Ležim. Vani daždi. Ponekad val udari takvom snagom o bok Bese kao da je netko

teškim batom udario po željeznom limu. Prozorčić pokraj moga uzglavlja, koji je ugrađen na oplati

ispod razine palube, svaki čas zaroni. Tek tada primijetim koliko je more oko nas zelenkasto i čisto.

Omara. Težak tlak. Nigdje dovoljno zraka. Listam stare francuske balade. Izdvajam jednu iz ciklusa

Ljubav mornara. Naslov: POLJUPCI.

Na rastanku ništa nismo kazali. I povjerovali smo da se mnogo volimo. Za vrijeme odlaska šutjeli

smo dugo. Bilo je to, kako se kaže - ravnodušnost.

Bili smo se tako toplo zagrlili, ipak, jučer i prije, rekla si: pet dana. Kazali smo - to ne traje dugo, pet

dana poljubaca, to je kao lijepo vrijeme.

Danas je more plavkasto, sutra će biti bure. Ne smije se previše tražiti od ljubavi. I mornari vidite,

putuju. Jedan je brod poljubio dno.

Kako su poljupci kratki!

Ponekad na pučini dvatri pročitana stiha mogu ispuniti ili preoteti zaboravu cijeli dan!

19. PROSINCA. Vjetar u krmu nadimlje leptir-flokove. Neprestano valjanje s jednoga na drugi bok,

bezbrižna plovidba u susret An-tilima.

Sto tko radi na Besi, kad ništa ne radi? Kad ništa ne radi, to znači kad nije za kormilom, kad nije

zabavljen poslom, jelom ili kad ne spava. Idimo redom:

Žika... On gradi brodove. Najprije postavi zadatak, odredi uvjete. Na primjer: hoću najveći brod

kojim još može upravljati jedan čovjek. Ili: koje dužine mora biti brod, uvijek je riječ o jedrilici s

pomoćnim motorom, koji bi bio najprikladniji za komercijalne svrhe? Ili: kakav unutarnji raspored

mora imati brod građen za dva bračna para koji idu na svadbeno putovanje! Izradio je nacrt svoga

budućeg broda: kupaonica, klavir, maksimalan radius kretanja te mogućnost smještaja za još tri

osobe, ukupno četiri ležaja. Dužina preko svega 9,70 metara. Bit će to keč s kosnikom i širokom

krmom, čelične oplate, motorni jedrenjak. Sagradit će ga svojim rukama i plovit će sam...

Vlado crta ladanjske kućice. Izrazite samo želju: dvije, tri, četiri sobe? S garažom ili bez nje? Kamin

obvezatan? Kad dovrši nacrt, svi se okupimo u kokpitu, stavimo primjedbe, te kao građevna

komisija primimo ili odbacimo projekt, i on započinje iznova.

Joža Horvat •  IZABRANA DJELA

Marko kompletira svoj »mehanizam« radiostanice, a ima ih tri: glavnu, amatersku i pomoćnu u

slučaju prisilnog iskrcavanja. Taj »mehanizam« iziskuje neprestane popravke, vijke, lemila, žarulji-

ce, sklopke, kablove, vezove... Kad se vrati, mogao bi otvoriti prodavaonicu elektromaterijala, toliko

je toga, kao hrčak, navukao u svoju rupu, radiokabinu.

Renata Iješkari. Cesto kontrolira i mjeri vlagu i toplinu u pojedinim odjelima Bese i neprekidno, kao

mačka mačiće prenosi svoje filmove na »pogodnije« mjesto. Sto dublje ulazimo u prostore tropa,

sve je više zabrinuta i sve češće mjeri...

Ja kratim vrijeme ribolovom. Slažem varalice i mamce, cijelu primijenjenu umjetnost razvio sam s

kojekakvim krpicama, slamom, komušinom, lišćem od banana, sve to slažem, aranžiram oko udice,

ne bih li prevario koju ljepoticu i osigurao posadi svježu hranu.

Sedamnaest je sati, trzaj na udici! Hop... eto još jedne! Izvlačimo tunu s prugama na trbuhu

(Katsuivonus polamys), dugu 68 centimetara, tešku više od 11 kg. Kad sam je mjerio, u jednom

času zbog iznenadnog vala izgubio sam ravnotežu, pao i dosta teško ozlijedio lijevu nogu u butu.

Marko, koji nije znao da sam ozlijeđen, videći me složena u kokpitu, zlobno je dobacio: - Bravo,

barba, bravo!

20. PROSINCA. Moja ozljeda nije baš tako nedužna kao što sam jučer mislio. Rana se inficirala i

Renata je opet morala otvoriti sanduk s lijekovima...

Sanduk s lijekovima! Leži u salonu ispod stepenica koje vode u kokpit na palubu i svaki dan vidim

ga bezbroj puta. Sivozelene boje i u sredini, u bijelom krugu, crveni križ. Dar Besi dr. Gojka Nikoliša.

S koliko su ljubavi i brižnosti u toj kutiji sređeni lijekovi i medicinski instrumenti! Uz svaki lijek dane

su upute kako se upotrebljava, posebno je sastavljen popis bolesti koje nas mogu zadesiti, dane su

upute za postavljanje dijagnoze i određeni lijekovi kojima se u danom slučaju moramo poslužiti.

Dakle, sve je tu. Osim toga, posada Bese dobila je posebne upute, tiskane u zasebnom svesku pod

naslovom: Opći higijenski savjeti! Tu su savjeti o održavanju fizičke kondicije, prehrani, režimu

vode, nepovredi-

vim rezervama, higijeni kože, epidemiološka anketa i na kraju savjeti o mentalnoj higijeni. Citiram

nekoliko rečenica iz tog odjeljka:

»... Čistoća i apsolutni poredak svih stvari na brodu je osnovni preduvjet dobrog duševnog stanja...

Svaki član posade ima dužnost da svoju duševnu krizu drži do maksimuma u sebi, da najprije

analizira uzroke koji postoje u njemu samom. Dobar san i okupacija bilo kakvim radom je najbolji

izlaz. Svak treba najprije da izbroji do tisuću prije nego što će reagirati na nešto što mu se ne

dopada... U slučaju teških duševnih kriza, stoje vam na raspolaganju i odgovarajući medikamenti,

iako je najbolji medikament - sam čovjek! Ne zaboravite da dobra riječ i dobar vic mogu postići

upravo čaroban učinak.«

Ove je upute sastavio osobno dr. Gojko Nikoliš. Na prvoj stranici napisao je svojom rukom: Hrabroj

posadi »BESE« želi povoljne vjetrove, najbolje raspoloženje, zdravlje i svaku sreću uopće - Gojko.

Teško je izraziti koliko nas je taj čovjek zadužio svojom ljubavlju i pažnjom.

Vjetar sjeveroistočni i danas puše jednolično i dosta snažno. Povremeno pada sitna kiša. Oko deset

sati ujutro naš je brzinomjer prestao raditi, točno nakon 5000 sveukupno prijeđenih milja. Pukla mu

je »sajla« koja ispod vodene linije spaja brzinomjer s kazaljkama instrumenata.

Uz oplatu broda prilijepilo se mnoštvo nekih životinjica, na-ljepnika, dužine centimetar i pol, debljine

oko pet milimetara. More stalno valovito i teško. Opća ocjena: naporno ali bezbrižno putovanje.

21. PROSINCA. Straža za kormilom traje tri sata. Uvečer, kad u 21 sat preuzimam kormilo od Žike,

zviježđe Orion bit će već na putanji iznad horizonta. Kad Orion stigne na vrh glavnog jarbola, ne

moram ni gledati sat, znam da je ponoć i vrijeme smjeni. Vlado isprati to zviježđe do prvog križa na

jarbolu, a Marku završava smjena kad se Orion spusti na pučinu. Nama po boku s desne strane sa

svog prijestolja iz dana u dan sve većma silazi zvijezda Sje-vernjača, dok se na suprotnoj strani

horizonta uzdiže slikovito zviježđe Južnoga križa.

#

_Joža Horvat »  IZABRANA DJELA_

Orion se izgubio. Kiši. Još od Mediterana muči me kostobolja u desnom ramenu. U Las Palmasu bol

se prenijela na cijelu desnu ruku. Ponekad bude toliko snažna da tom rukom ne mogu okretati kotač

kormila. Kadgod ni spavati ne mogu, toliko me boli. Ponekad mi Renata složi vrećicu ugrijanog

pijeska, koju kao oblog stavljam na bolna mjesta. Ziki su često inficirani krajnici. Marka još uvijek

napadaju čirevi. Renata ima povremeno teškoće sa žuči. Najotporniji je Vlado. Nekoliko dana mučila

ga zubobolja, ali Žika mu je u truli kutnjak nabio soli i rupu začepio gumenim kitom koji

upotrebljavamo za šuperenje palube. Bol mu je prestala i posve je zadovoljan uslugom

novootkrivenog zubara.

Na horizontu ništa nova. Po mojoj ocjeni prešli smo polovicu puta. Unatoč tomu što već dva dana

kiši, brometar još uvijek pada. Sada se spustio ispod 758 milibara. Večeras sam prvi put promatrao

kako sijevaju munje na Atlantiku. Blijesak bi osvijetlio brod i pučinu, a zatim bi potpuna tama pokrila

nebo i more. Taj apsolutni mrak traje samo čas dok se oko prilagodi, da već u sljedećem trenutku

registrira skromno treperenje zelenoga i crvenog bočnog ferala.

Blažene noćne straže, kad je čovjek okružen beskrajnim morem, sam za kormilom, nesmetan u

razmišljanju i sanjarenju!

22. PROSINCA. Za moje smjene, od 09 do 12 sati, premda je sipilo, ništa nije nagoviještalo

nevrijeme koje je nadolazilo. U 12 sati predao sam kormilo Vladi i povukao se u kabinu. Renata je

pripremala ručak. Desetak minuta nakon smjene vjetar je počeo naglo skretati na zapad, jugozapad

i Vlado je morao skidati leptir-flo-kove i stavljati normalna jedra. U 13 sati snažan vjetar i još

snažniji pljusak pretvorili su Atlantik u jedinstvenu sliku. I nebo i more stopilo se u bezbojno sivilo.

Metardva iznad površine sve je bilo u nekoj magli, samo su se visoki valovi svojim vrhovima uzdizali

iznad tog sivila, kao planinski visovi iznad maglenih dolina. Kad sam skočio s ležaja, Renata je već

napustila kuhinju i požurila na palubu da Marku i Vladi pomogne postaviti olujni flok. Do palube

nisam ni dospio jer su me u kuhinji zadržali lonci i zdjele što su letjeli s ograđene pećnice. Kroz

otvoreni prozorčić, koji u salonu imademo prema pramcu (vjetar do tada imali smo u krmu), val

je u jednoj sekundi ubacio toliko vode da sam ostao zaprepašten. Sve je plivalo. Na sreću,

nevrijeme je trajalo svega jedan sat. Žika se nije ni pojavljivao. Kad je sve prošlo, izišao je na

palubu, protegnuo se... Upitam ga:

- Spavali ste?

- Nisam spavao... drijemao sam.

- I tako ste čvrsto drijemali da niste čuli nevrijeme...?

- Čuo sam. Ali nisam želio izaći na palubu i pomoći vam. Htio sam da se uvjerite kako i u nevremenu

možete ploviti bez mene.

Mislim da je to bio prijelomni trenutak. Promatrao sam ga kao da ga prvi put vidim. Postao mi je tud

i dalek. Vrijeme je da se iskrca.

23. PROSINCA. Vrijeme se smirilo, ugodno je i svježe. Opet puše naš stari pasatni znanac:

istoksjeveroistok. Premda smo dobrano zagazili u područje tropa, ne bi se baš moglo reći da je

previše vruće. Onima koji žele poći za nama, brazdom Bese, toplo preporučujem da uzmu i zimsku

garderobu. Noću na straži ponekad bude tako hladno da kormilar nosi onu istu kabanicu koja nam

služi na Jadranu za vrijeme bure! Kako god to zvučalo nevjerojatno, nitko još od nas nije valjano

pocrnio. To je djelomice zbog toga što se čuvamo sunčanja, a donekle zato što nismo imali suviše

prilike da se valjano ispržimo na suncu. Do ekvatora valjda će biti i toga.

U 10 sati naša je pozicija bila: 14° 20'N - 51° 40'W. Od Hierra do Fort de Francea ima 2500 milja.

Preostaje nam, dakle, još nešto više od pet stotina milja da stignemo u Novi svijet. Kada su

Kolumbo, Amerigo Vespucci, Cortez i drugi kolonizatori stigli u Novi svijet, započela je pljačka, ali i

razmjena dobara. Europljani su Indijancima donijeli željezo, staklo, konje, glazbala sa strunama...

Oni su nama dali kukuruz, rajčice, kakao, krumpir... Čime ćemo mi usrećiti stanovnike Novog

svijeta? Nešto ipak nosimo i mi za njih: onu gamad iz Španjolske, bakule, koje još uvijek gospodare

na Besil Znam da su sve moguće vrste žohara već davno stigle onamo, prije nas, ali svježa pošiljka

možda će im dobro doći da obnove krv.

24. PROSINCA. Nebo je rijetko kada posve vedro. Vjetar stalan. Oko 10 sati posjetio nas je faeton,

ptica tropa i širokih pučina. Priđe nečujno, obleti dva-tri puta brod, pa se izgubi na dalekoj pučini.

Najčešće sam. U jatu nikad. Diskretan, osamljen putnik. U plavoj pustinji, videći ga kako kruži iznad

broda, čovjeka ispuni neka radost. Zajednički dijelimo osamu i pučinu. Faeton nije veći od osrednjeg

galeba. Potpuno bijel, ukrašen je grimizno crvenim kljunom i u repu s dva izrazito duga, tanka bijela

pera. Noge su mu također crvene, a odozgo na krilima ima dvije tamne pruge. Faeton se rijetko

kada susretne u blizini obale, a njegovo su perje nekadašnji stanovnici Kariba koristili kao ukras.

Druga ptica koja nas neprestano prati nešto je veća od naše laste, a pomalo na nju i sliči. To je

burnica. Mi na brodu zovemo je vražić, jer je smeđa, gotovo crna i vrlo nestašna. Rijetko kada leti

sama, a viđali smo cijela jata. Kad sjedne na val, treperi krilima kao da se boji da je val ne iskrene.

Leti brzo, dosta nisko iznad valova i vrlo vješto. Ponekad noću oblijeće oko jarbola. Tada bih se

zakleo da je to šišmiš koji nas prati. U nekim krajevima mornari vjeruju da svaka od tih ptičica nosi

u sebi dušu nekoga starog preminulog kapetana. Mnogi smatraju da njihova pojava navješćuje

nevrijeme, zato je i zovu - burnica!

Sto se tiče ptica koje smo susretali, želio bih još napomenuti da smo vrlo daleko od kopna zapažali

neku vrst ptice grabljivice, nalik na našeg kopca, koja je kružila nad pučinom uvijek u društvu još

kojeg člana svoje porodice.

Između afričke obale i Kanarskih otoka susretali smo mnogo velikih, crnih, sivih i bijelih galebova.

Te su ptice ponekad bile toliko prežderane da nisu mogle poletjeti. Dizale su se teško i odmah

ponovno padale u more. Iznad njih neprestano su kružili drugi galebovi kao da ih čuvaju i drže im

stražu. Isprva smo mislili da se radi o mladim pticama kojima perje još nije potpuno izraslo, ali

poslije smo se uvjerili da se uistinu radi o potpunoma odraslim galebovima. Jedne noći za vrijeme

vožnje Marko je, zahvaljujući mjesecu, opazio galeba u vodi. Uzeo je veliku baterijsku svjetiljku i kad

se brod približio, naglo je prema ptici uperio snažan snop svjetla. U istom trenu galeb je srdito

otvorio kljun i prijeteći se zaletio prema izvoru svjetla.

BESA  1.

Danas ili sutra moramo opaziti prve »američke« galebove.

Uvečer se na nebu pojavio mlad mjesec. Nježan, blijed u sjaju, vitak u pojasu, nije ostao dugo pred

našim očima. Kao maleno, još nedoraslo dijete brzo se spustio ispod horizonta u kolijevku...

25. PROSINCA. Jutros smo našli na udici još jednu »iglu«, približno iste dužine (metar) kao i prvu.

Bila je mrtva. Straža noću nije ni primijetila kad je zagrizla. Ponovno sam danas pokušao

identificirati tu ribu. Napokon sam uspio. Francuzi je zovu: lokarda-zmija. Znanstveno ime:

Gempulus. Čim sam pročitao to ime, sjetio sam se norveškog istraživača Heverdahla: Gempulus! To

je, dakle, ta riba za koju su kontikijevci vjerovali da su je prvi vidjeli živu. Kakva zabluda! To je već

druga koju smo ulovili u svega sedamnaest dana plovidbe po Atlantiku. Izvan svake je sumnje da su

tu ribu ulovili, pa prema tome i vidjeli, mnogi jedriličari i moreplovci koji su prije Kon-Tikija i nas

plovili Pacifikom i Atlantikom.

Kad smo otvorili trbuh toj našoj zmijolikoj skuši, našli smo u njemu samo jednu srdelicu!

Danas smo napokon dokrajčili banane. Prije nego što smo krenuli iz Las Palmasa ukrcali smo 20 kg

limuna, 40 kg naranča i 60 kg banana, koje su još bile zelene, odijeljene u četiri zamotka, svaki po

petnaest kila. Jedan zamotak smo otvorili i odmah objesili na palubu, da što prije dozrije. Svakog

smo ga dana čeznutljivo obilazili i promatrali kad će kora požutjeti. Taman su sazrele, kad je Marko

otkrio da neki crvi napadaju banane koje smo ostavili u kabini. Bio je to razlog više da navalimo na

njih.

Još nekoliko riječi o prehrani: svježi kruh imali smo desetak dana. Sad jedemo »prepečenac« koji

smo kupili u Las Palmasu. Vrlo je ukusan, dobro se drži, a cijena mu je ista kao i svježem kruhu. Od

voća najosjetljiviji su limuni i njih treba imati stalno pod paskom i na vrijeme trošiti. Od povrća to

vrijedi za rajčicu. Odlično se drži plavi patlidžan, krumpir, krastavci i mrkvica, ali povrće mora imati

dosta zraka. To osobito vrijedi za zelje u glavici. Ono se brzo kvari. U tropskim predjelima bez

hladnjaka teško je bilo što sačuvati na dulje vrijeme. U Las Palmasu kupili smo i desetak kila

»marona«, poznate vrste kestenja. Vrlo su hranjivi i ukusni, dobro izdrže toplinu i vlagu. U cjelini

naša je hrana na Atlantiku bila

dobra i raznolika. Kad još uzmemo u obzir ulov riba, i Gavrilo-vićeve proizvode koje smo ponijeli iz

Hrvatske, moramo biti više nego zadovoljni.

26. PROSINCA. Već nekoliko dana svi moji računi pokazuju da se nalazimo južnije od 14. paralele.

Taj podatak uzimam s rezervom, s obzirom na teške uvjete pod kojima snimam. Međutim, činjenica

da mi opservacije uzastopce pokazuju iste rezultate nuka me da razmislim o tome.

Kiši na mahove od ranoga jutra. Htio sam po svaku cijenu snimiti sunce u podne, ali malo je nade

da će se iskidati naoblaka. Ipak sam pripremio sekstant i kronometar da mogu svaki čas iskoristiti

makar trenutni i slučajni tračak sunca. Ulovio sam ga nekoliko minuta nakon 11 sati. Imao sam

osjećaj da sam dobro snimio. Povukao sam se u kabinu i započeo računati. Rezultat koji sam dobio

razlikovao se svega dvije m i 1 j e od predviđene pozicije. Rijetko sam kada na ovom putu osjećao

takvo zadovoljstvo. Najednom me ispunila smirenost. Uistinu sam povjerovao da mogu i da ću

sigurno dovesti brod do cilja, osim ako se ne dogodi štogod nepredviđeno što prelazi moju moć. Po

računu koji sam dobio nalazimo se 13° 50'N - 57° 40'W. To znači da postoji velika vjerojatnost da

ćemo tijekom noći ili sutra do podne uspostaviti vezu s kopnom. Uzeo sam knjigu - Popis svjetionika

- i zabilježio karakteristike onih svjetionika koji dolaze u obzir. Na sreću, moje su navigacijske knjige

sada ažurne. Od 14 svjetionika koje imade Martinique i St. Lucie, njih 6 podliježu raznim ispravcima!

Još sam jednom u Peljaru pročitao sve što se odnosi na pristup tim otocima, tako da sada mirno

očekujem noć i sutrašnji dan.

Prvi galebovi nadlijeću oko Bese...

Pala je noć. Još uvijek kiši. Nema mjeseca, vidljivost ispred pramca jednaka je nuli. Donosimo

odluku: skinuti jedra i umrtviti brod. Na pučini smo već dvadesetak dana, sidrili nekoliko sati prije ili

kasnije nije važno. Barem ćemo spavati u miru.

Skoro je ponoć. Besa pluta nošena strujom u susret sutrašnjici i kopnu. U daljini se pojavljuje

osamljeno, žućkasto svjetlo. Brod? Jest, uskoro se otkriva crveno i zeleno svjetlo. Plovi prema nama.

Mora da je to neki brodić jer mu razabiremo samo pozicijska svje-

tla. Zovem Marka i molim ga da pomoću adislampe pokuša uspostaviti vezu. Zanimala me njihova

pozicija. Uskoro reflektor prekida tamu, Marko upućuje pozivni znak. Brod je sve bliže. Marko

ponavlja poziv i usput mi veli: - Valjda mi njihov vezist neće takvom brzinom otkucavati da neću

moći dešifrirati poruku. - Nepoznati brod koji nam se približavao mogao je biti u tom času udaljen

najviše dvije stotine metara. Najednom se njihovo crveno svjetlo gubi, a uskoro zatim nestaje i

zeleno. Žućkasto svjetlo na krmi postaje sve slabije. Pitam Marka:

- Sine, to ti je prvi pokušaj da s nekim u noći uspostaviš vezu?

- Barba... pa oni su pobjegli! Vjerojatno misle da smo gusari!

- Čestitam... Dobro si ih prestrašio. Sad u miru možemo spavati!

27. PROSINCA. Jutro. Digli smo jedra i krenuli. Na pučini još neki jedrenjak. Keč kao i mi. Nije li to

noćašnja Markova žrtva? Njegova je ruta još južnije. Sretan mu put...!

Pomisao da ćemo danas opaziti kopno, začudo me ne uzbuđuje. Sada to smatram nečim posve

razumljivim, iako sam u početku puta drugačije osjećao i mislio o tome.

Raspisali smo nagradu: jedan dolar i bocu vina dobije onaj koji prvi ugleda kopno. Kada je Kolumbo

prelazio Atlantik, nagrada mornaru koji prvi ugleda kopno bila je: svileni prsluk i 10.000 zlatnika

kraljice Isabele. Kopno je opazio mornar Rodrigues de Triana, koji je svojim poklikom otvorio novu

epohu u razvoju ljudske civilizacije. Bilo je to 12. listopada 1492. Nagradu nikad nije dobio, jer ju je

po dolasku u Španjolsku Kolumbo strpao u svoj džep. Ljutit i uvrijeđen, Rodrigues de Triana otplovio

je u Alžir i priključio se tamošnjim gusarima da uz njihovu pomoć od Španjolaca naplati dug.

Na Besi se to dogodilo danas u 11 sati i 28 minuta. Mijenjali smo jedra. Vlado se popeo na prvi križ

pramčanog jarbola da učvrsti tangune. Kad se spustio, prišao je k meni i upitao:

- Dakle, barba... bocu vina i dolar?

- Tako je! - potvrdio sam znajući što slijedi.

- Onda uzmite dalekozor, ako su vam oči slabe, popnite se na ljestve do prvog križa, pa ćete

vidjeti...

63"                              62"                                                          60*W \   f*<;        Petite Terre

GUADELUPE f   )  ""»te-a-Pure   l«"N

0.    0> MARIE GALANTE Portsmouth p*-^1 MALI ANTILI  Ro9ea'U DOMINICA GUADELUPE - TRINIDAD

/~, MARTINIQUE St PierreS Fort de France^  X 10. ]AN         \ 28. DEC 1200 /                StLUClA^^.

KARIPSKO MORE     / /         Kingrtown<5StVINCENT /                 -j^   ,?«Mustique /                      <J   

-A i /                   ^     • Cannouan /        *f     \\ /                  St Georgejl/GRENADA   SJEVERNI

ATLANTSKI 15' OCEAN 14' lgetown^a^       13. BARBADOS 12T«!

^/        ... .                                                     TOBAGO *;OiTestigos                                   y*~}

„^Hscarborough ^vjEjr^                  ^^^^^ V:H:;-                                       /     ^JN^Usće rijeke

Orinoco   11' 10'

BESA  1.

- Čekaj! - prekinuo sam ga. - Ako vidiš kopno, onda to kopno mora biti po pramcu lijevo, to je

Barbados.

- Ne znam kako se zove, ali uistinu je po pramcu lijevo. Zadovoljno sam progundao:

- Tako je. Negdje pred nama nalazi se otok Sv. Lucije, a desno je Martinique.

Popeo sam se do prvog križa na jarbolu da provjerim. Bio je u pravu. Daleko na obzorju crnilo se

kopno. Barbados! Našli smo se nešto južnije nego što sam očekivao, no to ovaj put nije važno. Ne

bez zadovoljstva pomislio sam: Atlantik je iza nas! Preostala je još samo formalnost, uploviti u luku.

Dao sam Vladi dolar i bocu vina kako ne bi imao razloga da se kao Rodrigues de Triana iskrca i

priključi gusarima...

28. PROSINCA. Podne. Lijevo po krmi gube se u daljini zeleni, ču-njasti oblici otoka Sv. Lucije. Pod

sjajnim suncem pred nama bli-ješti Dijamantna stijena, koja se 175 metara okomito uzdiže iznad

mora, simbol Martiniquea. Iza nje krivuda linija zelenila, blage padine, zaselci, a iznad svega uzdiže

se slikovit i uvijek pokriven oblacima vulkan Mont Pelee, visok 1448 metara. Sada kad smo blizu

kopna dopire do nas miris zelenila, truleži, vlage, miris zemlje. Nema mornara, nema čovjeka na

pučini kojemu taj svojevrsni miris ne bi bio poznat i drag.

Vlado i Marko mole da brodom priđemo nešto bliže Dijamantnoj stijeni kako bismo je mogli što bolje

snimiti. Pristao sam i dodao: - Znadete li, momci, da je ta stijena nekoč bila brod? Brod njegova

veličanstva engleskog kralja? - Napeli su uši i gledali me sumnjičavo. Objasnio sam ukratko: - Za

napoleonskih ratova godine 1804. engleski je admiral Samuel Hood iskrcao na tu stijenu pet

artiljerijskih oruđa i posadu od stotinu dvadeset mornara. Godinu i pol dana tukli su odatle topovima

francuske i španjolske brodove koji bi se pojavili na pučini. U administrativnom smislu imali su

status fregate i u službenim knjigama engleskog admira-liteta vodili su se pod naslovom »Brod

njegova Veličanstva, Dijamantna stijena«. Tek u svibnju 1805. Francuzi su nakon trodnevnih juriša

uništili posadu. Odonda Dijamantna stijena služi isklju-

Joža  Horvat •  IZABRANA DJELA

čivo za ovo što vi sada želite: da turisti na nju ispucavaju i troše filmove...

16 sati. Uplovljujemo u zaljev u kojem je usidreno nekoliko golemih prekooceanskih putničkih

brodova i desetak jedrilica. Pred nama žive ulice, utvrđenja, parkovi, zdanja, šarenilo, ljepota i sjaj

Fort de Francea. Polako spuštamo jedra. Okružena sa desetak drugih jedrilica kojekakvih zastava,

Besa baca sidro i umiruje se nakon dvadesetak dana provedenih na nemirnoj pučini. Svi smo na

palubi. Prilazimo jedan drugome, razmjenjujemo čestitke. Renata mi predaje dar: »kapetansku«

kapu koju je za mene nabavila potajice još u Zagrebu. Kapu sam primio i, dakako, odmah je stavio -

u džep. U toj našoj skromnoj svečanosti Žika nije sudjelovao. Čim smo bacili sidro, povukao se u

kabinu da se presvuče...

Na obali, točno nama nasuprot i ne tako daleko, uzdiže se spomenik od mjedi sumnjiva viteza,

gospodina Belain D'Estam-buca. Taj sjajni moreplovac, koji je ovaj otok osvojio za Francusku,

podigao je ruku do očiju, gleda na pučinu i kao da baš nama dovikuje: - Hej, vi žabari...! Ne

uzbuđujte se toliko. Tri stotine i trideset godina stigao sam u ovaj zaljev prije vas!

FORT DE FRANCE, 29. PROSINCA. Kad smo jučer Renata i ja nakon dvadeset i tri dana valjanja po

Atlantiku, prvi put zakoračili na kopno, ljudi, drveće, ulice, sve se oko nas zibalo kao da je pijano.

Danas smo opet u gradu. Hodamo kao pravi ljudi. Valjda se grad otrijeznio!

Na prostoru ispred sidrišta postavljena je i okićena golema jelka. Uokolo debele crnkinje čudnom

mješavinom francuskodomo-rodačkog žargona dozivlju turiste s brodova i nude suvenire sa Ka-riba

- šareno i kričavo odjevene - crne lutke!

Na tržnici bogatstvo južnoga voća, riba, rakova, ali sve veoma skupo. Na mnogim mjestima

prodavači u šarenoj košulji oštrom mačetom sijeku vršak zelenog, nedozrelog kokosovog oraha i

nude sadržaj - pitku kokosovu vodu. Kušali smo. Sjajan osvježujući napitak.

Vraćamo se na brod s torbama voća i svježeg zelenila. Sunce žari. Mislim da u ovom gradu nema

čovjeka koji se ovog časa ne kupa u znoju.

FORT DE FRANCE, 30. PROSINCA. U pradavna vremena ova su područja naseljavali Indijanci

plemena Arawalis. Njih su pokorili i uništili Karaibi. Karaibe su pokorili i uništili bijelci. Bijelce su

pokorili i uništili...

Za Europljane je Martinique otkrio Kolumbo godine 1493, no prvi put se iskrcao na otok tek na svom

četvrtom putovanju godine 1502. Taj Don Cjuijote mora i nakon svoga četvrtog putovanja uporno je

uvjeravao sebe i druge da je otkrio Indiju! Španjolci su pokušali u dva navrata kolonizirati

Martinique, no oba su puta doživjeli neuspjeh jer su ih Karaibi dotukli i uništili. Za Francusku je ovaj

otok osvojio Belain D'Estambuc godine 1635, i odmah se dao na uništavanje Karaiba. Tek tada su

prvi kolonizatori mogli otpočeti kultiviranjem i eksploatacijom tla. Problem radne snage riješili su

lako: iz Afrike su dovedeni crnci, robovi. No, kolonizatorima je nešto veći problem bio doći do žena.

U XVII. stoljeću bijele su žene bile najvrednija roba koju su jedrenjaci mogli dovesti iz Europe. Tek

što bi brod pristao, započela je opsada. Čim bi koja ljepotica stupila na obalu, već je bila prodana ili

oteta. Neka ugledna gospođa u Parizu, Marie Maugendre, oko godine 1638. posvetila je sve svoje

snage rodoljubivom poslu: po cijeloj je Francuskoj prikupljala »mlade i poštene djevojke« i kao

ekspresnu, lako pokvarljivu robu, slala preko mora. U izvanrednoj mješavini krvi tadašnjih gusara,

zavodljivih Francuskinja, bjeloputih kolonizatora i dugonogih crnkinja stvoren je ovaj šareni svijet

današnjih naseljenika, pun kolorita i životne radosti, koji tako skladno nadopunjuje raskošnu ljepotu

prirode koja ih okružuje. Nije slučajno što je u tom vrtiću izrastao i onaj primamljivi cvijet zvan

Josephi-na, cvjetić koji je Napoleon ubrao da bi ga zatim u obliku supruge darovao cijelome svome

carstvu.

Današnje stanovništvo živi od proizvodnje banana, ananasa, šećera, ruma, nešto manje od šuma i u

posljednje vrijeme nešto više od turizma. Političkoadministrativno, Martinique je depar-tman, tj.

sastavni dio Francuske. Godine 1902. u erupciji vulkana

Joža Horvat •  IZABRANA DJELA

Mont Pelee stradao je gradić St. Pierre, nešto sjeverozapadnije od Fort de Francea, i pod užarenim

pepelom, kamenjem i lavom zauvijek je ostalo oko 30.000 žitelja tog gradića. Vulkan Mont Pelee još

je živ...!

FORT DE FRANCE, 31. PROSINCA. Stara je godina. Šećem sa Ži-kom obalom blatnjave rječice, čije

korito pruža zaklon mnoštvu vitkih ribarskih čamaca. Žika uzdiše:

- Ja bih nastavio s Besom kad bi moja primanja mogla biti veća... Znam da od vas to ne mogu

očekivati... ali »Torpedo«, zar možda ne bih od njih mogao dobiti neku nagradu zbog pažnje koju

posvećujem motoru? Za tvornicu brodskih motora kao što je »Torpedo« što bi značilo 30 do 50.000

mjesečno? Nemam računa ploviti ovako...!

Uvečer smo zajednički dočekali Novu godinu u ne baš veselu raspoloženju. Renata je svima

podijelila darove. Za mene je stiglo pismo »Vjesnika u srijedu« kao odgovor na moj upit iz Las Pal-

masa. Poručuju da se redakcija slaže da skratim put s tri na dvije godine, ali ni za jedan dolar ne

mogu mi povećati honorar... Lijepa čestitka za Novu godinu!

Da smo baš i htjeli otići u grad ispratiti staru i dočekati Novu godinu, ne bismo imali gdje. Ovdašnji

bijelci slave uglavnom Božić, a Novu godinu manje i tiho, najčešće kod kuće, u uskom obiteljskom

krugu. Crnci slave Novu godinu nešto bučnije po krčmama i svojim lokalima, a bijelcima nije

preporučljivo da se tada nadu u njihovoj sredini...!

FORT DE FRANCE, 1. SIJEČNJA 1966. U mom životu prva Nova godina bez snijega, bez okićene jelke,

bez braće, bez prijatelja, bez ikakva obilježja nekog izuzetnog ili svečanog dana. Renata ipak

priprema »svečani« ručak.

Karaibi, prastanovnici ovih područja, bili su ljudožderi. Citiram svjedočanstvo jednog starog

putopisca o ukusu Karaiba. S obzirom na Europljane, ranglista na njihovom svečanom ručku bila je

sljedeća: Ni jedno meso nije im se činilo tako slatkim i ukusnim kao meso Francuza. Za njima po

ukusu slijede Englezi. Meso Holanđana za njih je bilo bljutavo, a Španjolaca žilavo i posve nejestivo.

FORT DE FRANCE, 2. SIJEČNJA. Na sidrištu blizu nas, kao ukopan u more, leži golem nizozemski

putnički brod. Na njegovoj krmi od Božića blista visoka, raskošno okićena jelka. Svakih desetak

minuta od toga se broda otiskuje motorni čamac koji na kopno prevozi turiste. Kad prolazi pokraj

Bese, njegovi valovi neprestano uznemiruju naš brod. Putnici su mahom Amerikanci koji su pobjegli

od zime na krstarenje po toplom Karipskom moru. Da Renata ima nešto više vremena i smisla za

humor, snimila bi reportažu na temu: ženski šeširi. Nevjerojatno kakva sve gnijezda Amerikanke

nose na glavi.

Dojadilo nam ljuljanje, digli smo sidro i krenuli pet milja ju-gozapadnije od Fort de Francea, u dobro

zaštićenu uvalu, u namjeri da u tišini provedemo koji dan. Za nepun sat stigli smo do cilja. U dnu

uvale stisnulo se nekoliko domorodačkih koliba okruženih niskim zelenilom i mnoštvom visokih

kokosovih palma. Baš kad smo bacili sidro, domoroci crnci opasivali su čamcima dio uvale s

mrežom »potezačom«. Uskoro zatim, na oba kraja mreže, dvadesetak muškaraca i žena, nanizani

uz konop kao kesteni na čislu, izvlačili su mrežu uz skladne pokrete i prigodnu pjesmu.

Marko i Vlado s podvodnim puškama skočili su u more. Vratili su se nakon pola sata s bogatim

ulovom, ushićeni onim što su vidjeli. Evo Markova izvještaja:

- Pred nama se otvorilo neslućeno carstvo koralja i čudne faune, kao da smo se spustili u velik i

lijepo uređen akvarij. Mnoštvo riba, posebice malenih, koje su izvanredno šarene i svih mogućih

kričavih boja. Nikad nisam vidio takvih oblika! Njihovo tijelo nema baš nikakve veze s

funkcionalnošću. Jedne izgledaju kao malene četvrtaste kutije, druge kao plivajući barjaci, treće kao

vesela burad. Otkrili smo neobičnu vrst »igle«, ribe koja kao da je križanac naše jadranske igle,

slatkovodne štuke i morskog šila. Dužine je pola metra, izdužene njuške, a na leđima ima pruge

poput našeg kanjca. Niti je brza, niti strašljiva. Ustrijelili smo dvije. Dno je pokriveno velikim vršama

koje su lijanama vezane uz obalu. Pune su riba. Gotovo smo došli u napast da koju ispraznimo... Ali i

drugih je riba bilo toliko oko nas da smo ostali pošteni.

Još prije krenula je Renata s filmskom kamerom da snimi skupinu domorodaca ribara. Kad se vratila

veli: - Gotovo su me is-

Joža Horvat •  IZABRANA DJELA

tukli. Ne daju se snimati, samo ako im platim. No ni za novac ne dopuštaju snimati svoje žene!

Pregledao sam knjige. Po Markovu opisu »igla« koju su sreli može biti jedino Entelurus aequoreus.

Okus joj nije osobit. Uvečer smo se vratili na sidrište.

FORT DE FRANCE, 5. SIJEČNJA. Već smo sjedili u čamcu, ja u sredini, Marko na krmi, spremni da se

otisnemo od obale u pravcu našeg broda, kad rivom dotrči neka žena. Sudeći po odjeći i svračjem

gnijezdu na glavi mora da je Amerikanka. Stigao je još jedan njihov brod, pun je grad američkih

turista. Kad govori žena se unosi u vlastite riječi i neprestano se bori da zadrži cijelu hrpu paketića i

zamotaka koje drži u naručju. Marko kao da se prepire s njom. Pitam sina što želi ova žena.

- Veli da je odvezemo na onaj transatlantik... a gdje je on, na kraju sidrišta, u božjoj kapi!

- Pa što si joj rekao?

- Rekao sam da mi ne prevozimo turiste, a ona, da će nam platiti, čamac joj je otišao, velim, to je

daleko, kakvi novci, idemo mi svojim poslom, pa kamo idete, eno idemo na Besu, na naš brod, a

ona veli, baš dobro, nikada nisam bila na jedrenjaku, hajdemo k vama, popit ćemo viski, evo imam

dvije flaše, ionako moram čekati... i sad, barba, ja ne znam.

... Slegnuo je nemoćno ramenima, gleda me i čeka odgovor. »Mornar« koji nam nudi dvije boce

viskija nije ni tako loš. To je žena blizu trideset, Ijepuškasta brineta, možda malo previše nježna, što

kod žena uvijek ima stanovitu draž, možda malo previše plošna, ali, Bože moj... zato ima prćast

nosić, oble bokove i valjda još koješta drugo. Sa ženama je ponekad kao i sa sijenom; da provjeriš

kakvo je, treba ga razgrnuti... Dadem sinu znak da Amerikanku što pažljivije spusti u čamac.

Stisnula se pokraj mene, Marko zapali motor i dok »Seagull« jednolično zuji, mi se šutke primičemo

Besi. Tek mi na palubi ljepotica pruži ruku i doda: - Kepten, moje je ime Liz.

Na brodu nikog osim nas. Dok smo pregledavali unutrašnjost jedrenjaka i provlačili se kroz kabine i

uske prolaze od pramca do krm^.Liz je svakome od nas dobacila po koji zanosni pogled, po

koju ljupku riječ. Meni, valjda zato što sam kapetan, Marku, jer je mlađi a uz to još govori engleski.

Sad u salonu točimo viski, ona se smije, sve je bolje volje, i čeka... čeka da gusari podijele plijen.

Zamolim Marka da gošći objasni kako moram hitno odnijeti neko pismo na poštu... Nije me ni

pokušala zadržati. Nema što, pravi je »mornar« stigao na brod!

FORT DE FRANCE, 6. SIJEČNJA. Svako dopodne od 8 do 12 sati provedem u gradskoj čitaonici.

Pomiješam se među srednjoškolce i studente, sjednem za stol, izvadim svoje bilješke i u miru radim,

pišem. U predvorju grupice mladića i djevojaka šapću, puše... Kao da sam u Zagrebu, u Sveučilišnoj

biblioteci.

Kad sam se danas vratio iz knjižnice, na Besi me dočekao nesvakidašnji gost: policijski službenik u

civilu. Napravio je sa mnom svojevrstan intervju, ali ne za ovdašnju radiostanicu ili novine, nego za

centralni policijski arhiv. Pitanja su bila: - Što svaki dan radim u ovdašnjoj knjižnici? - Što pišem? -

Kome? - Jesam li novinar ili književnik? - Kakve knjige imam na brodu? - Za koje novine pišem u

Jugoslaviji? - A izvan Jugoslavije? - S kime sam se družio u Rabatu? - Koga sam sve upoznao u

Maroku? - Dopisu-

Joža Horvat •  IZABRANA DJELA

jem li se s kime iz Maroka? - S kime se družim u Fort de Franceu? - Dokle ću ostati? - Kada ću

isploviti?

I tako dalje. Taj ljubazni razgovor trajao je podulje. Kad je gospodin napustio naš brod, osjetio sam

potrebu da gutnem šljivovicu i alkoholom dezinficiram jezik.

FORT DE FRANCE, 7. SIJEČNJA. Još jedna šetnja uz obalu, još jedno objašnjenje sa Zikom. Novac,

novac, novac... Tisuću osam stotina i pedeset dolara dobivamo g o d i š n j e za život nas petoro,

uključujući u tu svotu održavanje broda! Pa otkuda mi novci?!?

Kad sam se vratio na brod bilo je četrnaest sati, a ručak još nije bio gotov. Izgubio sam živce i

posvadio se sa svima.

FORT DE FRANCE, 8. SIJEČNJA. Renata i ja spremamo se autobusom posjetiti Saint Pierre. U

ovdašnjoj biblioteci pronašao sam knjigu Camille Flammariona: »Les eruptions volcaniques«,

objavljenu prije pedesetak godina u Parizu. Najveći dio knjige opisuje događaje vezane uz propast

Saint Pierrea 8. svibnja 1902, kada je obližnji vulkan Pelee, u nekoliko trenutaka spalio i razorio

gradić i skoro sve njegove stanovnike. Iz te knjige navodim nekoliko svjedočanstava.

Fort de France, 8. svibnja, 9 sati 55 minuta

Vraćam se iz Saint Pierrea. Grad potpuno uništen golemom vatrom oko 8 sati ujutro. Pretpostavljam

da su svi stanovnici uništeni. Doveo sam nekoliko preživjelih, svega tridesetak. Svi brodovi na

sidrištu spaljeni i potopljeni. Erupcija vulkana se nastavlja. Krećem na Guadeloupe potražiti hranu.

(Brzojav komandanta broda Sucliet, ministru mornarice.)

Dvije trećine brodova na sidrištu, nakon strašne lomljave nad-građa u kojoj su jarboli i kabine bile u

trenu zbrisane i bačene u more, tonuli su brzo jedan za drugim, neki po pramcu, neki po krmi. Samo

su tri broda odoljela udaru vjetra i ognja, ali od njihove karbonizirane posade spasilo se čudom tek

nekoliko mornara.

(Drugi časnik s dvojarbolnjaka Gabriclle.)

Preostalo je svega 12 preživjelih u vojnoj bolnici Fort de France, dok je 30.000 leševa posuto po

ulicama Saint Pierrea. Još je prikupljeno 20 nesretnika sa smrtnim opekotinama: 16 od njih već je

mrtvo, a samo četiri možda će biti spašena.

Sidrište je zakrčeno brojnim olupinama potopljenih brodova, ostataka raznih građevina, drveća i

leševa. Dok iznad luke lete galebovi i motre s visine, u luci morski psi trgaju utopljenike i natežu se

oko leševa.

(Novinski izvještaj redakciji Journal.)

Od svega je najtužnija činjenica da je magistrat Saint Pierrea 7. svibnja, dakle neposredno uoči

katastrofe, pozvao građane, preplašene zbog podzemne tutnjave koja ih je uznemirivala već

nekoliko dana, da ne napuštaju svoje domove, jer je komisija zaduženih stručnjaka i znanstvenika

utvrdila 6. svibnja da od vulkana Pelee ne prijeti neposredna opasnost!!!

FORT DE FRANCE, 9. SIJEČNJA. Odlučio sam prije odlaska kupiti »popone«. Posjetio sam radnju koja

prodaje ribolovni pribor i doznao da gotovih mreža nema, ali uz obližnju rječicu ima dosta ribara koji

su vješti i spremni da uz skromnu naknadu »armižaju« mreže. Prodavač mi je preporučio da medu

ribarima potražim čovjeka kojega svi u Fort de Franceu poznaju pod nadimkom Stari Žeton.

Učinio sam tako. Otišao sam na desnu obalu rječice i uskoro sam stajao pred izvanredno visokim

starcem, mulatom, koji je unatoč dugim godinama svoga života sačuvao začuđujuću snagu. Pažljivo

me saslušao, cupkao rijetku sijedu bradicu, a kad sam ispričao sve što sam želio, on se nekud

zamislio i najednom me počeo ispitivati: tko sam, što sam, otkuda sam doplovio, kamo

namjeravam, kakva je to lađa kojom plovim, koliko nas ima, koliko ima-demo litara vode, hrane...

Meni se žurilo i zato sam ga prekinuo i upitao:

- Koliko ću vam platiti da mi uredite dvije mreže?

- Badava. Ali...!

Rukom mi je dao znak da ga slijedim. Ušli smo u malu po-drtinu uz rječicu, gdje se okupljaju ribari,

prže ribu i piju. Sjeli smo, iskapili pivo, odložili čaše - i sve to šutke. Tada se starac pri-makne bliže

mojoj stolici i počne šaptati:

- U Pacifiku iza Paname dolazi otočje Galapagos... i Cocos... Znam za mjesto gdje je skriveno blago.

Gusarsko...!

Zastao je načas i pažljivo me promatrao kao da želi ocijeniti učinak koji je na mene proizveo ovaj

nenadani obrat. Nisam ni okom trepnuo. Starac još neko vrijeme posuti, pa nastavi:

- Imam nacrte... Trebam samo brod i posadu... Pola na pola! Milijun zlatnika...! Trezor! Ničije, pa

naše! Dobro? He?

U prvi mah nisam znao što bih mu odgovorio. Bilo je odveć neočekivano i ličilo je na dobro

komponirani početak kakva gusarskoga ili kriminalističkog romana. Starac nije skidao pogleda s

mojih očiju. Tek toliko da nešto kažem, promucam:

- Za Galapagos treba specijalna dozvola ekvadorskih vlasti... Oko nas, tu i tamo, netko bi podignuo

glavu i promatrao nas

smiješeći se. Pojavio se neki dječak, crnac, i s vrata - na meni nepoznatu jeziku - počeo nešto vrlo

uzbudljivo dovikivati mom su-

govorniku. Starac mi dade znak da ga pričekam, ustane i bez žurbe izađe na ulicu. Tek što se

izgubio, pristupi mi »patron«, vlasnik butige, pokupi čaše i kao usput upita:

- Je li vam pričao o gusarskom blagu...? Četrdeset godina, koliko ja znam, priča tu istu priču. Ne

shvatite previše ozbiljno, odličan je ribar, ali u glavi mu ponekad svira džeztruba!

Uskoro se starac vratio. Čim je sjeo, upita me:

- Jesu li vam već dospjeli kazati da sam lud? Šutio sam.

- Sutra ću vam donijeti dokumente... nacrte. Ne sve. Tek toliko da vidite... Sve je označeno... sve!

Moj pradjed bio je gusar... On i VVilliam Read plovili su na Dear Mary. Je li to dovoljno? Sutra na

mostu u ovo isto doba. Vrijedi?

FORT DE FRANCE, 10. SIJEČNJA. »Sutra...« to je danas. Dižem sidro, napuštamo Martinique. Za

nama ostaje gradić okićen tropskim zelenilom. Negdje na obali ostaje Stari Žeton i pola milijuna m o

-j i h zlatnika. Kakva šteta! A dobro bi mi došli, časna riječ!

11. SIJEČNJA. Jutro nas je dočekalo na Karipskom moru. Vjetar umjeren sjeveroistočni. Plovimo s

leptir-flokovima u susret otoku Tortugi, koji nam leži na putu za Venezuelu.

Sve češće podsjeća me reuma na prošlost. Bolovi u desnom ramenu, križima, kuku... Tamo u La

Garruchi, gdje smo izgleda za vječnost ukrcali bakule, tamo gdje su mi španjolski ribari otkrili da je

komušina najbolji mamac za tune i zlatoskuše, upravo tamo od tih istih ribara naučio sam da nikuda

ne plovim bez vrećica s pijeskom! Dok je mora bit će i mornara, dok je mornara bit će reume, išijasa

i svih mogućih kostobolja. Još u La Garruchi, Renata je sašila vrećice i napunila ih pijeskom, na

pećnici žari pijesak i prije spavanja podmeće vrećice na bolna mjesta.

12. SIJEČNJA. Vedar dan, oko nas mnoštvo poletuša. Sad kad smo se definitivno oprostili od

Atlantika želim napomenuti još nekoliko riječi upućenih prije svega onima koji će jednog dana bez

dovoljno iskustva prvi put prelaziti Atlantik sjevernom ekvatorijalnom strujom od Kanarskih otoka

do Antila, kao što je to bio slučaj sa

Joža Horvat •  IZABRANA DJELA

mnom. Opće prilike na tim prostorima uistinu odgovaraju indikacijama što ih pruža Pilots Charts, tj.

vjetrovi su uvijek prihvatljivi, prema tome i povoljni, nisu pretjerano snažni, tišine su rijetke, kao i

neverini. Za dvadesetak dana plovidbe mi smo doživjeli samo jedan. Sjećam se dobro, pučina

Jadrana, ma i u najpovoljnijem dijelu godine, donosi jedriličarima mnogo više briga, prijetnja i

teškoća. Rutom kojom je prošla Besa čovjek bi mogao prijeći Atlantik u običnu čamcu, kad bi imao

osiguranu hranu i vodu. I vjetar, i struje, i valovi, sve to nezadrživo potiskuje brodić prema željenom

cilju. Jedina je teškoća podnijeti psihičke napore uvjetovane duljim boravkom posade na skučenu

prostoru. Ne manje teškoće predstavljaju i fizički napori koje donosi neprestano po-srtanje broda i

valjanje s jednog na drugi bok.

Cijelo popodne plovili smo pokraj slikovitog otoka Margarita, koji je dug četrdeset milja i ukrašen s

istočne i sa zapadne strane čunjastim visom od gotovo tisuću metara.

13. SIJEČNJA. Desno po pramcu Bese žmirka svjetionik na rtu otoka Tortuga. Svitalo je, rađalo se

jedno od onih jutara na Karipskom moru kad čovjek, omamljen tišinom i ljepotom, poželi da sunce

još dugo ne grane. Sve je bilo u sjajnom rumenilu s mnoštvom prijelaznih boja. Prišao sam Marku,

koji je bio za kormilom. Bili smo sami. Znao je što slijedi, načas je napustio stražu i stao preda me.

- Sine... želim da ti sva svitanja u životu budu tako čista i lijepa kao što je ovo!

Pružio sam mu ruku i zagrlio ga. Tako je počeo prvi dan njegova života u dvadesetoj godini. Da svoj

rođendan proslavi što ljepše, odlučili smo pristati u osamljenoj uvali na otoku Tortuga. Sad plovimo

uz jugozapadnu stranu otoka. Oko nas mnoštvo ptica. Teški i naoko nespretni pelikani neprestano

uzlijeću, vrebaju s visine, pa se onda jedan za drugim sunovraćaju kao »šturmovci«, nestaju pod

vodom, a čas zatim pojavljuju se s plijenom. Neko vrijeme miruju na vodi da progutaju ribu, zatim

odmah nanovo uzlijeću. Otok Tortuga je pust, nenaseljen, tlo je zagasitosmeđe, šupljikavo i puno

neobičnih rupa i niskih nevelikih pećina uz more. Samo uski rub uz obalu pokriven je zelenilom.

Voda je azur-

noplava i koraljni grebeni, koji otežavaju pristup obali, vide se u svakom djeliću kao da nisu pod

vodom.

Bacili smo sidro i podigli tendu da se zaštitimo od sunca. Dok smo Renata i ja ostali na brodu, Žika,

Vlado i Marko bacili su se u more s opremom za podvodni ribolov. Ribe ima u neizmjernim

količinama, nije plašljiva, dolazi čovjeku u neposrednu blizinu, možeš izabrati koju želiš i kakvu

hoćeš. Uskoro je na palubi Bese bio ulov dovoljan za doručak, ručak i večeru!

Sjedim u kokpitu i promatram čudnovat pejzaž otoka. Najednom se sjetim Starog Žetona. Tortuga,

tu gdje se sada nalazimo, kao i mnogi drugi osamljeni otoci na Karipskom moru, bio je nekoć

skrovište gusara. Stari Žeton spomenuo je VVilliama Reada. To mi je ime poznato. Taj se gusar

početkom XIX. stoljeća sa svojim škunerom Dear Mary, više bavio otkrivanjem zatrpanog blaga

svojih prethodnika nego pljačkom drugih brodova. Navodno je posjedovao mnogo dokumenata,

crteža i planova o sakrivenom gusarskom blagu. Danas postoji cijela biblioteka knjiga napisanih na

temu gusarskih trezora i blaga potopljenog u karavelama i galijama. U potrazi za tim blagom mnogi

su ljudi izgubili zdravlje i sav svoj imutak. Obogatili su se rijetki. Iznimku čini Amerikanac, VVilliams

Papps, sretnik koji je krajem XVII. stoljeća na Karipskom moru izvukao toliko zlata da je svakom

svom bratu i svakoj svojoj sestri mogao darovati tisuću kilograma, zadržavši uz to za sebe još pet

tisuća kilograma toga plemenitog metala. Otac mu je bio uzgajivač ovaca. Osim VVilliamsa imao je

još dvadesetero sinova i pet kćeri! VVilliams Papps izvukao je, dakle, trideset tisuća kilograma

zlata! Jesam li pogriješio što nisam došao na dogovoreni sastanak sa Starim Žetonom? Je li njegova

priča uistinu bez osnove?

Iz razmišljanja me trgnu poklici Vlade i Marka koji su se u čamcu ubrzano približavali Besi. Govorili

su istovremeno, uzbuđeni, tako da sam jedva razabrao što žele. Mole da im hitno dobacim konop!

Marko je opazio neku ribetinu kako nepomično leži između hridi na dnu mora. Glave joj nije vidio jer

je bila zaklonjena u nekoj rupi. Bez okolišanja odapeo je harpun, ali on se kao loptica odbio od

čvrste kože nepoznate ribe. Drugi harpun usmjerio je u tamu, u pravcu škrga i glave. Voda se

najednom zakovitlala, uzmutila, a pokraj Marka kao munja projuri morski pas otvorene gu-

f

_Joža Horvat » IZABRANA DJELA_

bice dug više od dva metra. Sav prestrašen, Marko je izronio, do-plivao do čamca i ispričao Vladi što

mu se dogodilo u prvom susretu s morskim psom. Vlado samo što nije zakukao od žalosti što se ta

jedinstvena prilika nije pružila njemu. Desetak minuta nakon toga Marko opet opazi psinu, iste ili

nešto manje dužine. Odmah izroni i saopći Vladi: - Eno ti ga dolje... izvoli! Vlado se nečujno spustio

u more i ubrzo otkrio psa. Odmah je prešao u napad i prvim ga harpunom smrtno ranio, premda je

psina taj isti čelični harpun slomila kao da je od drveta... Ranjeni pas uvukao se u neku rupu, samo

mu je rep virio nezaštićen. Eto, sad su dojurili na Besu, traže konop...

Nakon pola sata pas je svezan i napola živ prebačen u čamac. Kad su ga pokušali veslima dotući, u

onom lomatanju zgrabio je Vladimira za petu. Na svu sreću imao je gumene peraje, strelovito je

povukao nogu, ali peraja je ostala u gubici psa. Satima je visio obješen na Besi, ali peraju nije

ispuštao. Marko je u međuvremenu harpunom ulovio jastoga teškog nekoliko kilograma i donio na

brod.

Bio je mrak kad smo napuštali Tortugu. Na drveću uz obalu već su se skupljali pelikani da jedan uz

drugoga provedu noć. Kakav nezaboravan dan!

14. SIJEČNJA. Od ranog jutra promatramo obalu Venezuele. U neprekinutom lancu uzdižu se dvije do

tri tisuće metara visoke planine pokrivene zelenilom. Nakon doručka zastali smo na pučini i izrezali

morskog psa na komade i naješkali ga na parangal. Spustili smo parangal u more i nakon jednog

sata krenuli da vidimo što je na udicama. Valjda će ulov biti nešto bolji od onoga u Sredozemlju, na

rtu Pula, blizu Cagliarija.

Suvare smo brzo pronašli... ali to je ujedno bilo sve što je preostalo od našeg parangala. Ribetine su

ga iskidale, jednostavno raznijele. Ni debljina struka, ni veličina udica nije odgovarala Karipskom

moru!

LA GUAIRA. Stigli smo u luku u 18 sati. Hrpa lučkih danguba, činovnika, vojnika, stražara,

carinarnika natiskala se oko Bese. Svi se podjednako nerviraju pitajući nas gdje su brodski papiri?

Gdje

nam je dozvola da posjetimo Venezuelu i La Guairu, luku glavnog grada Caracasa? Sto god

pokazivali od naših brodskih papira, ništa ih nije zadovoljavalo. Prošli smo tolike luke, svagdje su

naši dokumenti bili dostatni, a tu...? Ne razumijem što žele, a sporazumijevanje je otežano zato što

nijedan od tih službenika, carinar-nika, vojnika i danguba koji nas maltretiraju ne govori, osim

španjolskoga, nijedan drugi jezik. Ne bez razloga sjetio sam se duhovite uzrečice: Luka je mjesto na

koje se mornari sklanjaju pred nevre-menom, da bi se izložili još gorem teroru lučkih vlasti!

Pomanjkanje nekih dokumenata, još ni danas ne znam kojih, djelomice je nadoknadila naša

šljivovica, i nekoliko kutija naših cigareta. Bila je duboka noć kad se prostor oko Bese očistio.

Predstavnici vlasti su otišli. Na rivi su započeli svoju šetnju štakori, koji su u ovoj luci izvanredno

brojni i ugojeni.

LA GUAIRA, 15. SIJEČNJA. Uz molo pokraj nas priljubljena je španjolska karavela Olatrane, sagrađena

po uzoru na brodove iz XVI. stoljeća. Na njoj je deset članova posade, svi manjeviše obrasli

bradama, žive kao mornari iz Kolumbovih vremena. Na brodu nemaju struje, ni motora, ni hrane u

konzervama, jelo pripremaju na štednjaku, lože drva, vino piju iz mješina, jedu drvenim žlicama.

Umjesto sekstanta služe se »Jakobovim štapom«, umjesto kronometra služi im pješčani sat! Osim

fotoaparata i filmskih kamera nema ničega što bi podsjećalo na XX. stoljeće. Kapetan je i vlasnik

karavele španjolski markiz Carlos Etayo. To je onaj isti Eta-yo koji je prije nekoliko godina izgradio

kopiju Kolumbove Nine i njome preplovio Atlantik. Ninu II, kako se zvala ta kopija karavele, prodao

je i zatim sagradio brod po uzoru na Magellanove karavele, želeći poći putovima toga slavnog

moreplovca. Zbog slabih manevarskih sposobnosti Olatrane nije uspjela doći do obale Brazila, a

kamoli dosegnuti Magellanov prolaz, jer su je struje i vjetrovi nabacili put Venezuele. Ni Magellanovi

plamenci, koje vije na sva tri jarbola, nisu joj pomogli. Markiz je morao promijeniti zamisao. Odlučio

je poći do Acapulca u Meksiku i posadu tu raspustiti, a brod prodati bogatim i naivnim

Amerikancima. Najstariji član posade ima 63 godine. Društvo na karaveli vrlo je šareno, sastavljeno

od Španjolaca, Francuza i Amerikanaca, dvojice bivših

Joža Horvat •  IZABRANA DJELA

robijaša, jednoga legionara, nekoliko probisvijeta i avanturista, dva intelektualca, i markiza. Sve se

to stisnulo na malom prostoru karavele, koja je nešto većih dimenzija od Bese. Da prijeđu Atlantik

trebalo im je 66 dana. Za plovidbe život je bio nesnosan. Satima za teškim kormilom, trajno

promatranje pučine, neprestano izbacivanje vode iz santina, nedovoljna i loša prehrana, sve je to

uvjetovalo da su međusobni odnosi postali neizdrživi. Jučer nam je jedan član karavele rekao: -

Vidite li onoga bradonju što se na ka-raveli klati kod jarbola? Zove se Juancho. Nemojte se začuditi

ako ga do Paname proguta more. Dojadio je svima, već je dvaput osjetio nož pod grlom...

S nekim članovima posade karavele uspostavili smo srdačne odnose i proveli zanimljive sate u

prljavoj i otužnoj luci La Guaira.

LA GUALRA, 16. SIJEČNJA. Zahvaljujući pažnji ambasadora Bašića u Venezueli, pružila nam se zgoda

da razgledamo Caracas. Malo imade gradova u svijetu koji su rasli takvim tempom kao taj grad.

Zahvaljujući izvorima nafte, ubrzo nakon Drugoga svjetskog rata doselilo se ovamo stotine tisuća

Španjolaca, Talijana i Portugalaca. Ondašnji diktator Perez Jimenez ponašao se kao pijani grof.

Sagradio je neopisivo raskošan Časnički dom, najljepše trkalište konja, svu silu igrališta za golf, a

kao krunu svemu, na dvije tisuće metara nadmorske visine, podigao je golemi »Hotel Humbolt«,

famozno arhitektonsko čudo. Taj luksuzni hotel, do kojega se može doći jedino uspinjačom, danas je

zatvoren, napušten, prazan. Nitko ipak nije toliko lud da trajno živi među oblacima. Dok stotine

tisuća ljudi životari u straćarama na prilazima gradu, ili u rupama u zemlji kao trogloditi, Caracas u

isto vrijeme imade nekoliko stotina dolarskih milijunaša i golemu zračnu flotu privatnih aviona.

Najpoznatiji noćni lokal u Caracasu zove se Moja krava i ja. Specijaliteti su jela od govedine,

konobari su odjeveni kao govedari, a točno u ponoć u lokal dovedu kravu i tele. Ponekad krava

nadoji tele, ponekad šef sale pomuze kravu i odmah servira mliječne koktele. Sve je to jedne večeri

dozlogrdilo nekom pijanom časniku koji je izvadio pištolj i naočigled sviju ustrijelio kravu i tele. Gosti

su ga nagradili pljeskom...

LA GUAIRA, 18. SIJEČNJA. U podne sam se vratio iz Caracasa i svečano objavio posadi: - Za tri dana

odlazim u lov na krokodile! Jedan od ovdašnjih naftnih milijunaša, lovac, ponudio mi je da lovim

krokodile na rijeci Orinoco 600 kilometara južnije od Caracasa. Na žalost, on me ne može pratiti, jer

se upravo vratio iz lova, ali stavit če mi na raspolaganje svoj vlastiti avion, benzin, pilota... sve!

Marko, izvadi puške, dobro ih očisti od masti... Renata, pripremi moju lovačku garderobu!

- Polako, polako... - prekine me žena. - To je sve lijepo i divno, samo... znaš li ti koliko će to stajati?

- Rekao sam, besplatno. Sve je besplatno! Avion, benzin, krokodili, sve! Taj gospodin, koji me

pozvao u lov, poslovni je prijatelj našega ambasadora.

Renata je sumnjičavo zavrtjela glavom: - Nisam baš posve uvjerena da će to sve biti badava. Kako

dugo ostaješ u lovištu?

- Četiri do pet dana.

- A hrana, hotel...?

Odmahnuo sam. - Kakav hotel, šator!

- Makar i šator... bilo bi mudro da još jednom provjeriš. Oko tebe će biti domoroci, možda neka

pratnja, napojnice, zar je sve to besplatno?

Priznajem, na te detalje nisam mislio. Popodne vratio sam se u Caracas i zamolio dežurnog

činovnika u ambasadi da još jednom nazove gentlemana i da se o svemu propita. Razgovor je

odmah obavljen. Sve je bilo točno: i avion, i benzin, i pilot, i lovište, i krokodili, i hrana - sve je

besplatno. Moji će troškovi biti samo napojnica nosačima, veslačima, pratiocima, zatim onima koji

će guliti krokodila, preparatom, možda nešto pića... sve u svemu sitnica, nekih tisuću dvjesto do

tisuću petsto dolara.

Zaprepastio sam se. Tisuću dvjesto do tisuću petsto dolara!? Pa toliko nemam na Besi: da je netko

okrene naopačke s jarbolima u more i da je drma koliko hoće, ne bi iz nje istresao tisuću dolara. Bez

trunka razmišljanja zamolio sam činovnika da tijekom sutrašnjeg dana otkaže lov. Moram hitno u

Panamu...

Upitao sam činovnika: - Hoće li se gentleman dosjetiti što je stvarni razlog...?

- Ni govora. Po njegovoj logici, ako netko svojom jahtom putuje oko svijeta, pa ako je kao gost

pozvan u lov, taj valjda ima dovoljno novaca da barem napojnicu plati.

Zaključak je logičan, samo je premisa kriva.

LA GUAIRA, 19. SIJEČNJA. Zauvijek zbogom, moji krokodili, Caracas i La Guaira! Olatrane je isplovila

za Panamu već ranije, sad se mi oslobađamo vezova i krećemo. Jedrimo prema Cristobalu. Naši

»mali« leptir-flokovi ipak su se iskupili. Snažan istočni vjetar gura pred sobom naš brodić ponekad i

brzinom većom od 7 čvorova. More plavo i puno kresta. Valovi visoki tri do četiri metra, dugi 20-70

metara. Kad noću za kormilom osluškujem šum valova, ponekad pomislim da čopor srditih pasa

proganja Besu. Laju, grizu, ali Besa nezadrživo produžuje plovidbu. Ponekad nas dostigne snažan

val po krmi, digne brod, pa ga onda na vrhu, kao na leđima, zakrene kadšto za 40 stupnjeva. Ako

odmah zatim naiđe drugi val, on kao batom lupi po oplati Bese i prelije palubu.

Na pučini susrećemo razmjerno malo brodova, s obzirom na to da nas od Panamskog kanala dijeli

samo nekoliko stotina milja.

Ribe kao da su se opametile. Jedva smo ulovili jednu tunu, i to ne osobito veliku. Oko nas

neprestano polijeću morske laste. Uvečer, u sumrak, dižu se visoko i do deset stopa! Jučer, kad smo

pripremali večeru, doletjela nam je jedna mala poletuša ravno u kuhinju! Bila je još živa, nije se

previše povrijedila. Vratili smo je u more.

CURACAO, 20 SIJEČNJA. Popodne smo se primaknuli otoku Cu-racao. Mnoštvo instalacija, tornjeva i

rezervoara potvrdilo je već poznatu činjenicu da se ovdje nalazi jedna od najmoćnijih i

najmodernijih rafinerija nafte na svijetu. Htjeli smo uploviti u VVil-lemstad, glavni grad nizozemske

kolonije Curacrao. Pokretni željezni most, iza kojega se nalazi duboko uvučena luka, zatvoren je.

Kada se i kako otvara, nema podataka. Zbog toga smo produžili providbu do uvale Bulle, koja se

nalazi 7 milja sjeverozapadnije od VVillemstada. Pošto smo usidrili brod, iskrcali smo se, uzeli taksi i

posjetili grad. Nismo požalili. To nije Curacao, ni Antili, ni Amerika. Pred nama se otkrio djelić

Nizozemske, gradić kao u nekoj priči prenesen čarobnim štapićem sa sjevera Evrope ravno na ovaj

otok usred Karipskog mora. U centru grada nema nijedne moderne kuće. Sve je izgrađeno u

klasičnom baroku Nizozemske XVII. stoljeća. Na žalost, sve je zagađeno mirisima nafte: zrak, lišće

drveća, voda u luci, brodići, ribe - čak i suveniri.

NA PUČINI 21. SIJEČNJA. Napokon sunce! Sve je toplije, sve je sparnije. U zraku sve više vlage.

Prijelaz je suviše brz da ga ne bismo zamijetili, znoj se cijedi s lica, dišemo sve teže. Prešavši zaton

Maracaibo oprostili smo se od obale Venezuele. Na tu činjenicu s puno ozbiljnosti upozorava nas i

planina Sierra Nevada de Santa Marta, koja se na tlu Kolumbije uzdiže više od 5.000 metara i ovog

časa je promatramo na dnu horizonta.

25. SIJEČNJA. Nakon nekoliko dana plovidbe, koji su protekli bez osobita uzbuđenja, jutros u svitanje

Besa se iznenada našla u neposrednoj blizini otočne skupine San Blas, na granici između Kolumbije

i Paname. Kakva ljepota! Cijeli arhipelag malih bisera, zaštićen koraljnim sprudovima. More čisto i

plavo. U pozadini natmureni visovi panamskih planina, a blizu nas, možda i preblizu, protežu se

pješčane plaže okićene visokim slikovitim palmama. Sve je puno zelenila i raskošnog blještavih

tropa. U tom raju živi jedan dio preostalih Indijanaca Paname, koji, na žalost, nepovratno izumiru.

Moram priznati da smo se tu našli posve nepredviđeno. Pred svitanje Marko je pod mjesečinom

opazio ispred pramca Bese tamne sjene, a uskoro zatim otkrio je da su to deseci malih otočića

ukrašeni palmama. Odmah je zaustavio brod i pozvao me na palubu. Pričekali smo svitanje i otkrili

da smo sa svih strana opkoljeni sprudovima i plićacima. Čudo je kako nismo nasukali brod. Voda

oko nas bila je izvanredno bistra i to nam je pomoglo da s mnogo napora i pažnje izvučemo Besu iz

labirinta podvodnih stijena. Našli smo se mnogo južnije nego što smo smjeli. Kako se to dogodilo, ne

znam. Nisu li struje zanijele brod? Najednom se sjetim Gibraltara. Zar se nismo i tamo našli južnije

od predviđene rute? Kanari, Barbados... ista priča! Ne vara li nas možda busola? Morat ću prvom

zgodom provjeriti njezinu devijaciju. Ili su možda noćas kormilari drijemali? Noću, na starim

jedrenjacima, svakih

pola sata udarilo bi zvono i čuo se glas kormilara: - Hej, vi tamo, ne drijemajte na pramcu! - Ali tko

da svakih pola sata vikne na Besi: - Hej, ti tamo... ne drijemaj za kormilom!

26. SIJEČNJA. Oko tri sata ujutro našli smo se pred ulazom u luku. Prvi put odlučili smo pričekati

svitanje i tek onda uploviti. Nešto na jedra, nešto na motor križamo pred lukom i uklanjamo se

brodovima koji neprestano ulaze i izlaze... Još je svitalo kad smo okrenuli put lukobrana. Svi smo bili

na nogama opraštajući se s Karipskim morem. Pred nama se u sumaglici ocrtavao gradić. Ponajprije

se kolebamo - koju zastavu da istaknemo, panamsku ili američku? Digli smo samo žutu, ona

označuje da je na brodu sve u redu i da tražimo slobodan prolaz.

Jedva smo prošli između dva lukobrana koji zaštićuju ulaz, kad je dojurila pilotina i iskrcala pilota.

Odmah se spustio u salon, otvorio torbu, izvukao papire i počeo... Nas su još prije upozorili da ćemo

kod Amerikanaca naići na izvanredne teškoće i da čitavu hrpu formulara treba ispuniti prije nego

što se dobije dozvola za iskrcavanje. Ništa od svega toga! Dakako, on je pregledao sve naše papire,

uključujući i potvrdu o deratizaciji, ali sve se to odvijalo brzo i u ugodnoj atmosferi. Na njegov

zahtjev istaknuli smo američku zastavu jer je luka Cristobal sastavni dio američke zone Panamskog

prolaza. Preko male tranzistorske stanice bio je u neposrednoj vezi sa svojim uredom. Završivši

pregled Bese javio je da je sve - O. K.

Bilo je osam sati ujutro kad smo bacili sidro. Blizu nas već je bila na sidrištu karavela Olatrane.

Veselo nas pozdravljaju i doma-huju... Je li Juancho još živ? Jest, eno ga! Po običaju, klati se oko

jarbola...

CRISTOBAL, 27. SIJEČNJA. Ostati na sidrištu u Cristobalu vrlo je teško, gotovo nemoguće. Do obale

je daleko, treba veslati protiv vjetra, zamorno je i gubi se mnogo vremena. Pokušavali smo smjestiti

Besu u ovdašnji jaht-klub, ali nismo uspjeli. Nemaju mjesta... U lučkoj kapetaniji susreli smo

simpatičnu i pažljivu gospođu Ruth Huldguist. Mnogo se trudila i namučila da bi stvorila pogodne

uvjete za naš boravak u Cristobalu. Nije uspjela. Onda je tele-

_Joža Horvat » IZABRANA DJELA_'

fonirala u Panamu da nas ondje prihvate. Na žalost, jaht-klub u Panami nema sidrišta, svaki put

nakon jedrenja vlasnici svoje brodiće izvlače na kraj. Telefonirala je u jaht-klub Balboa... i napokon

uspjela. Objasnila je:

- Tamo je mnogo ljepše! Čekat će vas bova... Želim vam ugodnu vožnju kroz kanal i dobro more na

putu...!

CRISTOBAL, 28. SIJEČNJA. Kad je Ferdinand de Lesseps, tvorac Sueskog kanala, započeo godine

1881, radove na prekapanju panamske prevlake, slavni francuski pisac Victor Hugo stisnuo mu je

ruku i poželio: Iznenadite svijet velikim djelima koja neće biti ratna! Pedesetak godina prije pisao je

Goethe, uzbuđen idejom o mogućnosti spajanja dvaju oceana: To je djelo namijenjeno potomstvu i

velikim stvaraocima duha. Ono će biti izvršeno, premda mene tada neće biti... Isplatilo bi se živjeti

još dva stoljeća da budem svjedok toga velebnog djela... Da je ostao živ, mnogo manje od dva

stoljeća, Goethe bi ponajprije doživio tužan završetak Lessepsov. Taj sjajni pobjednik Sueza skupio

je u Panami vojsku od 40.000 radnika, od kojih je 30.000 bilo crnaca, krenuo svom žestinom u

napad, ali je doživio potpunu propast. Radovi su bili neusporedivo teži i dugotrajniji nego što je

Lesseps predviđao. Malarija i žuta groznica kosile su graditelje, svaki dan u prosjeku je umiralo

četrdesetak radnika! Osim bolesti, graditelji su svakim danom nailazili na sve veće prirodne

zapreke, dok nije nastupio slom: novac je potrošen, radovi su stali. Lesseps je stavljen pred sud i

osuđen na pet godina... Tada na scenu stupaju Amerikanci. Pošto su od Panamaca otkupili potrebno

zemljište za vječna vremena, pristupaju radovima s mnogo više iskustva, tehnike i novca. Godine

1914. gotovo onoga istog dana kada je u Europi započeo Prvi svjetski rat, Panamski je kanal

dovršen i pušten u promet.

Tim kanalom proći ćemo sutra.

CRISTOBAL, 29. SIJEČNJA. U šest sati i trideset minuta ukrcao se pilot i saopćio nam da ćemo imati

sreću: bit ćemo priljubljeni uz neki remorker i nećemo se na ustavama morati mučiti s konopima da

pridržavamo Besu. Pilot je Amerikanac, kao i svi ostali piloti

Joža Hoivat • IZABRANA DJELA

u Panamskoj kompaniji. Srednjih je godina, vedar, duhovit. Donio je ručnu torbu i poveću termosicu.

Izvjesili smo zastavicu Pilot na brodu, podigli sidro i krenuli. Čim smo ušli u kanal označen

plutačama, odmah sam započeo provjeravati busolu. Kurs: 180° 15'. Na moje iznenađenje,

devijacija je minimalna. Znam da će mi se tijekom dana pružiti zgoda da je provjerim u raznim

pravcima, pa ću to mirnije uploviti u Pacifik. Prve ustave preko kojih se svladava visinska razlika

dočekuju nas nešto prije ulaska u jezero Gatun. Zbog snažnih struja, dok se ustava puni ili prazni,

potrebno je dosta pažnje da se malen brodić trajno održi na svom mjestu. Svaka ustava duga je

više od 300 metara i široka 33,50 metara. Da bi se veliki brodovi mogli brzo zaustaviti kad uđu u

bazen, postoji svojevrstan sigurnosni lanac, koji brod od 10.000 tona, ako se kretao brzinom 4 do 5

čvorova, zaustavi na 22 metra! Malene, ali snažne električne lokomotive, nalik na dječje igračke,

pritegnu čeličnim konopima velike brodove u »četverovez«, smire ih dok se pune ustave, a zatim ih

izvlače da produže plovidbu. Prolaz kroz ustave slikovit je i zanimljiv. Izvanredna mehanizacija, koja

osigurava u oba pravca brz i nesmetan prolazak, tišina u kojoj se odvija plovidba, sve to

impresionira svakoga tko prvi put ovuda prolazi.

Nakon ustava uplovili smo u jezero Gatun, drugo po veličini umjetno jezero na svijetu. Kad su radovi

na prokopavanju kanala bili gotovi i kanal se zatvorio, rječica Chagos počela je puniti jezero, i to je

trajalo nekoliko godina! Vode su rasle i poplavile površinu od 400 kvadratnih kilometara. Životinje

koje su tu obitavale doživljavale su tragične časove. Razina vode podigla se za punih trideset

metara. Osamljeni vrhunci, koji su stršili iznad jezera, bili su prepuni životinja, kao Noina barka.

Najviše ih se spasilo na velikom otoku Barro Colorado, pokraj kojega upravo plovimo. Pun je

gustoga tropskog zelenila. U toj džungli danas živi oko 70 vrsta sisavaca i oko 150 vrsta tropskih

ptica. Upravo zbog toga stavljen je Barro Colorado pod zaštitu, a tu se smjestio i Prirodoslovni

institut pod upravom Nacionalnog muzeja u VVashing-tonu. U jezeru ima podosta aligatora, koji -

kako kaže naš pilot - svake godine progutaju po kojeg crnca.

U podne je Renata servirala ručak: koka, ribe, krumpir, salata... Ponudili smo pilotu da nam se

priključi. Neko se vrijeme ko-

lebao kao da razmišlja što je bolje: ono što je ponio u termosici, ili ovo što   na stolu. Ipak nam

se priključio. Nakon objeda pita nas u koju ćemo luku uploviti. Odgovorio sam da će najvjerojatnije

biti Papeete, Tahiti. - U redu - veli on - ja ću to pribilježiti. Moja će vam kompanija poslati dva dolara

i refundirati ručak.

Slatko smo se nasmijali, no on se iznenadio što mi to ne shvaćamo ozbiljno. Postoje propisi

kompanije: svaki brod koji dade ručak pilotu dobiva u sljedećoj luci dva dolara!

Oko nas mnoštvo nekih ptica. Slijeću na Besu i plove s nama. Slične su našim kosovima, tek su

nešto veće, sa dvije bijele pjege na krilima. Proždrljive su kao galebovi, ne možeš ih nahraniti.

Zanimalo nas je ima li na ovim prostorima malarije? Pilot nas je uvjeravao da, zahvaljujući opsežnim

sanitarnim mjerama, malarija i žuta groznica praktički ne postoje. Propisi su vrlo oštri. Naveo je

primjer: ako sanitarni inspektor primijeti u nekom dvorištu ili vrtiću posudicu s vodom pozvat će

domaćina da ga upozori kako ta posudica s vodom privlači komarce, stoga neka je odmah ukloni.

Ako je nađe drugi dan, kazna je dvadeset dolara. Sljedeća: tri mjeseca zatvora!

Spuštao se sumrak kad smo prolazili ispod poznatoga i slikovitog mosta koji u elegantnom luku

spaja dva kontinenta: Sjevernu i Južnu Ameriku. Na sidrištu već nas očekuje čamac koji nas odvodi

do naše plutače. Iskrcao se pilot koji je s nama proveo punih dvanaest sati. Na rastanku upisao je u

spomen-knjigu Bese.

Bilo je to ugodno putovanje na lijepom brodu s ugodnom posadom...

S. Oster, Panama Canal Pilot.

Plutača na kojoj smo vezani svega je desetak metara udaljena od kanala kojim prolaze brodovi. Na

sidrištu nalazi se još desetak brodova. U jaht-klubu na obali upaljena su svjetla, svira glazba. Spušta

se noć, za sve nas prva na Tihom oceanu...

NA RUBU BESKRAJA (Pacifik 1)

BALBOA, 2. VELJAČE. Svaki dan kao po voznom redu, oko deset sati ujutro i oko četiri popodne,

prikupe se oblaci, udari kratkotrajan pljusak, pa se nebo ponovno razvedri, sja sunce, vjetar

niotkuda, vrućina, vlaga... tropi! Od luke Balboa do grada Paname svega su tri kilometra. Autobusi,

koji tu prometuju, uglavnom prevoze crnce. Bijeli ljudi voze se ili u svojim automobilima, ili uzmu

taksi. Mi smo se priključili crncima... Cijeli jučerašnji dan nisam vidio Ziku. Susreli smo se slučajno

danas na autobusnoj stanici, ja u namjeri da krenem u Panamu, on na povratku. Kad je sišao,

upitam ga:

- Sto ima nova?

Strpao je ruke u džepove svojih traperica, nasmiješio se, pogledao me nekako pobjedonosno i

izjavio kratko:

- Sve je O. K.!

Odmah sam znao o čemu je riječ.

- Našli ste zaposlenje?

- Tako nekako! - Zagledao se nekud i iznenada smrknuo.

- Majku im mangupsku, lijepo žive!

Svrnuo sam pogledom da vidim »mangupe«. U obližnjem parku nekoliko je bijelaca igralo kriket,

dok su crnci za njima nosili štapove i služili ih pićem.

Autobus kojim je došao Žika okrenuo se, spreman da se vrati u Panamu. Uskočio sam, i tako se

rastasmo. Uvečer me Žika dočeka na Besi s komadićem papira, konceptom izjave koju je pripremio

za čitatelje »Vjesnika u srijedu«.

Balboa, gradić na pacifičkoj obali Paname, posljednja je luka do koje sam doplovio s Besom. Put

sam morao prekinuti ne zato što je to bila moja želja, već iz zdravstvenih razloga. Naime, skoro za

cijelo vrijeme našeg dosadašnjeg putovanja kroz Mediteran i preko Atlantika imao sam gnojnu

upalu tonzila. Od ove kronične bolesti imao sam poteškoća zadnjih nekoliko godina i liječnici su mi

preporučili....

I tako dalje. Bacim pogled na kraj izjave:

Veoma žalim što ovaj put nemam sreće da doživim ispunjenje jednog životnog sna, ali me tješi

pomisao da sam još relativno mlad i da još nije kasno za bilo šta.

Ing. Života Pavlović, s.r.

Dok sam čitao, Žika se našao ponukan da dade objašnjenje: - To je tek toliko da se nešto kaže... Oni

u zemlji progutat će to, kao i sve ostalo. Nema veze...

Htio sam ga pitati što razumijeva pod time da će oni u zemlji progutati to kao i sve ostalo? I što

znači ono: Nema veze...? Da je izjava Žike Pa vio vica tek djelomice točna i da baš mnogo veze

nema sa stvarnim razlozima zbog kojih napušta brod, to jedino mi znamo. Ipak sam se složio da

tako napisanu izjavu pošaljem redakciji kako ne bih morao pred brojnim svojim čitateljima

raspredati o stvarnim razlozima i u javnosti prati naše prljavo rublje.

BALBOA, 4. VELJAČE. Ležim u kabini Bese bez trunke odjeće i znojim se kao u parnoj kupelji.

Temperatura se neprestano kreće oko 35 stupnjeva, sparno je, niotkuda daška svježeg zraka,

nesnosna vrućina i vlaga. Dišem teško, kuham se u svom vlastitom znoju/ prebacujem se s jednoga

na drugi bok... i razmišljam. Razmišljam o nama, o sudbini kojoj idemo u susret, tu na pragu Tihog

oceana, na pragu beskraja. Nemam dovoljno iskustva da ocijenim: možemo li se bez Žike nositi s

tolikim morem? Kad bi Besa bila jedrenjak kako treba, ne bih se plašio ni pučine ni oluja. No Besa je

svojevrsna varalica. Naoko ljepotica, ali... Za vrijeme gradnje uvjeravao me Žika da će taj brod imati

deplasman najviše 25 tona. Danas bih

se kladio da ima više od trideset! Dobronamjerni graditelji u strahu da se ne potopim zbog kojeg od

njih, svaki je u potajici malo pojačao ono što je ugrađivao u brod. Debljina oplate, paluba, rebrenice,

uglovnice, pregrade, namještaj, jarboli, snast, okovi... sve što dirneš na Besi, sve je jače nego što bi

trebalo, sve je teže nego što bi smjelo biti. Tako je nastala nepotopiva tvrđava, brod dorastao da na

pučini prihvati svako nevrijeme, ali slab i spor jedrenjak! Najneugodnije od svega je to što Besa

neće u vjetar! Pod slabijim vjetrom, bez pomoći motora gotovo je nemoguće okrenuti brod. Ležište

glavnog jarbola previše je povučeno prema krmi, zbog toga je poremećeno težište jedara, a to

otežava ne samo vođenje broda nego u cjelini opterećuje kormilarski uređaj. Ne napušta li Žika

Besu zato što je svjestan svih slabosti broda kojemu je on »otac«? Dok smo u području pasatnih

vjetrova, nema problema. S vjetrom u krmu plovi svako korito. No kad stignemo na prostore

nepovoljnih promjenljivih vjetrova, mi ćemo sve više ovisiti o motoru. Stane li motor... bit će zlo.

Kako je tužno imati jedrenjak koji ovisi o motoru! Zar sve to nisam znao prije puta, na Jadranu?

Nisam. Niti sam imao dovoljno vremena da u plovidbi provjeravam brod, niti sam imao dovoljno

iskustva da ga na brzinu ocijenim. Žika me uvjeravao da ćemo putem mnogo toga ukloniti, ispraviti,

dotjerati... Da, a sad odlazi. Iz zdravstvenih razloga... Neka ide, sretan mu put!

Kroz prozorčić pokraj uzglavlja promatram kako pristiže Olatrane. Remorker dovlači karavelu sve

bliže našem brodu. Eto nas još jednom u susjedstvu.

BALBOA, 5. VELJAČE. Žika uistinu ima sreću! Panamska kompanija upravo traži nekoliko mlađih

inženjera, i to baš strojara! Pala mu sjekira u med! Napisao je ponudu, priložio svoju biografiju i

diplomu, dakako obrijao je bradu, svakog časa očekuje da će ga pozvati i uručiti mu dekret.

Godišnja primanja bit će mu kao početniku 14.400 dolara. Naša na Besi ne dostižu ni 2000 dolara

godišnje! Kao da su mu ti dolari već u džepu, postao je zajedljiv i ciničan, posebice bahat prema

Renati i Marku. Kakvo podcjenjivanje, kakav prezir! Tu, na tlu Amerike, u osvit svoje sjajne karijere,

dopustio je sebi da kaže sve što misli o Jugoslaviji. Za njega

je to zemlja u kojoj vlast drže primitivci i nesposobnjaci, koji jedino vode brigu o tome da

maltretiraju pametnije od sebe. U Jugoslaviji nema dovoljno ni građanskih sloboda, ni pravne

sigurnosti i, što je najvažnije, sposoban čovjek nema nikakvih preduvjeta da razvije svoje snage i da

se obogati. Zato on ostaje, tu, u Americi...! Slušajući ga, prisjetio sam se Španjolske i onog našeg

bijednog stražara. Eto, Žika je napokon otkrio Margarin!

BALBOA, 7. VELJAČE. S dubokim nemirom promatram kako Žika sve više zaokuplja Vladimira.

Odvajaju se, šapću, rade sve manje, odlaze u grad, vraćaju se kasno u noć.

Na obzorju tamni oblaci. Sprema se nevrijeme! Kao što to obično bude na moru, oluja je započela

iznenada i mnogo prije nego što sam očekivao. Počela je danas nakon objeda. Svi smo još sjedili za

stolom kad sam spomenuo Vladimiru da bi se trebao nešto više zadržavati i raditi na brodu. Ako je

od Žike preuzeo strojarnicu, to još ne znači da ga se ne tiču drugi poslovi. Zajedno s Markom morat

će podnijeti brigu o palubi, jedrima, konopima i o svemu što predstavlja održavanje oplate i

nadgrađa, jer je Marko već otprije zadužen za održavanje unutarnjih instalacija. Rekao sam to

mirno, kao nešto što se samo po sebi razumije. Ali Vladimir, kao da me nije čuo, započe najednom

govoriti kako je on, Vladimir, razočaran dosadašnjim putem, kako je izgubio volju da radi, jer to

kako sada živi nije njegov stil, kako ne   nikakav smisao u takvom našem putovanju i tome

slično. Ne znam dokle bi govorio da ga nisam prekinuo upitom:

- O čemu to pričaš, Vladimire...? Ja tebi o poslovima, a ti meni o  s t i 1 u! To Žika govori iz tvojih

usta, zar ne?!

Tek što sam to izgovorio, Žika, kao da sam ga pogodio u srce, skoči sa sjedala, sav izbezumljen

zgrabi viljušku i, nagnuvši se preko stola, zatraži prijeteći:

- Povucite tu riječ!

Ostao sam zapanjen. Trenutak sam razmišljao, mučilo me pitanje: što se dogodilo, otkuda

najednom ta žestina i spremnost da fizički obračuna sa mnom? Ne pričekavši odgovor, Žika, drhteći

kao u groznici, ponovi histerično:

- Povucite tu riječ!

_Joža Horvat * IZABRANA DJELA_

Ni jednog se časa nisam dvoumio što ću mu odgovoriti. Želio sam da u trenutnom predahu prikupim

snage, da sredim misli kako ne bih ni u jednom času izgubio mjeru i prisebnost. Odgovorio sam

mirno:

- Žika... ja povlačim svoju riječ. Sve što je Vlado govorio, nije plod vašeg utjecaja, sve su to dakle

njegove vlastite i originalne misli. U redu: ali vi ćete sada, i to odmah, napustiti moj brod,

bezuvjetno i zauvijek!

U istom času ustao je Vlado:

- Ako Žika napušta brod, idem i ja!

Priznajem, takav niski udarac nisam očekivao. Sva je sreća što sam sjedio. Sad, kao suci kad izriču

osudu, stoje obojica meni i Renati nasuprot, dok Marko sjedi njima za leđima, na stepenicama koje s

palube vode u salon. Nema nikakve sumnje da su zajednički dogovorili prepad, smislili igru,

predvidjeli i povukli poteze. Na meni je da povučem svoj.

- Ti, Vladimire, ne žuri nikamo. Dajem ti pet dana da o svemu dobro razmisliš. Možeš jesti i spavati

na brodu, ne moraš za to vrijeme ništa raditi. Za pet dana pozvat ću te u klub da mi priopćiš odluku,

a vi Žika, spremite svoje stvari i napustite brod.

Povukao sam se u svoju kabinu i pozvao Renatu. Zamolio sam je da mi pripremi tablete za

smirenje, bacio sam se na ležaj i zatvorio oči. Mičem usnama. To sam sebi za utjehu citiram

Baudelairea:

Uvijek ćeš, Slobodni, nježno voljet more! U beskraj prostrtom njegovome valu Dušu svoju gledaš

kao u zrcalu, A duh tvoj još gorče sakriva ponore...

A duh tvoj još gorče sakriva ponore...

BALBOA, 8. VELJAČE. Dok je luka, bit će i kurvi, i štakora; dok je mornara, bit će psovki i tučnjava;

dok je brodova, bit će kapetana i pobuna. To je zbog toga što brod nije samo kuća na moru, ili

ploveći grad, on je i zatvor, svojevrstan zatvor koji ima sve nedaće kaznionice, a uz to se još i ljulja.

Između ćelije osuđenika i kabine mornara razlika je samo u tome što se u prvoj ispašta pro-

šlost, a u drugoj - sadašnjost. Veliki brodovi barem imaju prostranu palubu, koja po prilici odgovara

onom krugu unutar kaznionice gdje kažnjenici ponekad mogu šetati. Maleni brodići kao Besa ne

mogu ni tu raskoš priuštiti svojoj posadi. Za dulje krstarenje mnogo je važnija psihička kondicija od

fizičke. Nevrijeme na moru dođe i prođe, a živjeti uz nekoga moraš svaki dan. Na uskom,

nedovoljnom prostoru brodića niti se možeš gdje sakriti, niti u neraspoloženju nekamo povući.

Licem u lice, čovjek je dvadeset i četiri sata na dan s onim pokraj sebe, bez obzira na sklonosti, bez

obzira na ljubav ili mržnju. Fizička iscrpljenost produbljuje psihičke krize i obratno. Nije stoga čudo

da dolazi do trvenja među članovima posade. Bilo bi čudo da toga nema. Radost i gorčina su dio

broda kao pramac i krma.

Žika... Sumnjam da on može s bilo kime ploviti. Jedino sam! Zar je slučajno što ni na kopnu nije

mogao za dulje vrijeme sačuvati prijatelja ili prijateljicu? Možda će jednoga dana postati »morski

vuk«, ali osamljen, nikad u »čoporu«. Da živi s ljudima, njemu nedostaje smisao za poštovanje

zajedničkih interesa. Previše voli sebe.

Vladimir... Sušta suprotnost. On voli ljude i njemu su bližnji potrebni. Korijeni njegove otuđenosti,

izvori nesporazuma i nesreća leže u neizgrađenosti njegove ličnosti. Jedinac, koji je znatan dio

svoga života proveo izvan roditeljske kuće; vješt u radu, a ipak bez zanata; bistar, a ipak bez

dovršenih škola; strastven putnik, a ipak bez znanja bilo kojeg stranog jezika; ljubitelj mora i

brodova, a ipak je napustio mornaričku školu... Tako oblikovan i pun suprotnosti stvara teškoće sebi

i drugima. Sklon krajnostima, ponekad izgubi mjeru. Njegov životni interes ne može biti povezivanje

s čovjekom kao što je Žika. Na žalost, Vladimir to ne  , ne osjeća.

Činjenicama valja pogledati u oči. Sad sjedimo na palubi Bese Renata, Marko i ja i razmatramo

položaj u kojem se nalazimo. Žika i Vladimir nisu na brodu... Koliko mogu sagledati u ovom času,

pred nama su sljedeće mogućnosti: prvo, tu u Panami prodati Besu, poslati sve dođavola, ukrcati se

na putnički brod i vratiti u Zagreb. To, dakako, ne bi bilo slavno; drugo, preko Atlantika vratiti se

kući, obnoviti posadu i krenuti ponovno, ili se zauvijek lišiti

Joža Horvat •  IZABRANA DJELA

broda; treće, ostati na sidrištu i pisati redakciji »Vjesnika u srijedu« da nam pošalju jednoga od onih

koji su nam se nudili prije puta, pa kad stigne, krenut ćemo dalje; četvrto, mogli bismo tu uzeti

nekog od fremtera koji se povremeno nuđaju i s njime nastaviti put; peto, mogli bismo - ne tražeći

pomoć ni od koga - sami nas troje dignuti jedra, krenuti na Pacifik, pa što bude da bude!

Renata i Marko dugo su šutjeli kao da su odmjeravali svaku od tih mogućnosti. Prva se javi Renata:

- Još u Casablanki ja sam govorila Ziki, ako ga ja smetam, ako zbog mene napušta brod, da to ne

čini, radije ću se ja povući. Svjesna sam da je Žika kao član posade potrebniji na brodu. Sada, kada

je ponovno došlo do prepirke, ponavljam spremna sam napustiti brod ako on ostane. Ako on pak

neće da ide, idimo sami. Uzmi makar nekog fremtera, ako misliš da ne možemo bez Žike i Vlade. U

velikoj stisci ja ih ne mogu zamijeniti, no uskočit ću u dio njihove »gvarde«, da vas rasteretim za

kormilom. Sa mnom ili bez mene, ti moraš nastaviti put. Ti si dao ime brodu, dao si besu da ćeš

oploviti svijet, trebaš održati riječ.

Kad sam pitao Marka što misli, odgovorio je kratko:

- Pričekaj razgovor s Vladom...

Luckasta obitelj u krnjem sastavu završila je savjetovanje. Kao da je pogađao moje misli, Marko

uzdahne:

- Eh... da je tu Mićo!

PANAMA, 9. VELJAČE. Oko devet stotina i pedeset milja zapadnije od Paname, u Tihom oceanu, leži

otočna skupina Galapagos. Na putu za daleku Polineziju ovaj mali arhipelag kao da je stvoren da na

njemu jedriličari zastanu, odmore se, upotpune zalihe i krenu dalje. Otočje Galapagos pripada

državi Ekvador. Praćen jednim članom jaht-kluba Balboa posjetio sam konzula republike Ekvador da

ga zamolim za ulaznu vizu. Viza stoji više od dvadeset dolara! Neka. Za dvadeset dolara uživat

ćemo u ljepotama toga pustog arhipelaga, što ga je tako zanimljivo ocrtao Darwin u poznatoj svojoj

knjizi Putovanje jednog prirodoslovca oko svijeta. Gospodin konzul, vrlo pažljivo začešljan

gentleman, njegovanih brčića, čim je čuo da sam Jugoslaven, odmah je dignuo obje ruke, iskrenuo

dlanove i odlučno izjavio: - Nou! Pobojao sam se da on možda misli kako

mi nemamo novca da platimo vizu, no gospodin konzul ostao je uporno pri svojoj odluci: - Nou...

Nou! Umiješao se i moj pratilac. Konzul je postao nervozan, razmahao se rukama, nemirno šetao

goredolje po kabinetu, izvlačio neke spise i pokazivao ih mom pratiocu. Pocrvenio je kao kuhani

jastog. Svim komunističkim zemljama Ekvador je zabranio pristup u svoje luke, pa tako i na otoke

Galapagos. Pokušao sam ga uvjeriti da je Jugoslavija nezavisna i slobodna socijalistička zemlja, no

gospodin se konzul trese kao u groznici i neprekidno viče: - Nou...! Nou...! Jugoslavo, socialisto,

comunisto... Nou... nou..!

Molim ga za dozvolu da barem jednu noć prespavamo na Ga-lapagosu u nekoj uvali. - Nou...! Pitam

ga smijemo li pristati danju, opskrbiti se vodom i odmah nastaviti put - Nou...! Nou... Nou...! Nema

pristanka za brodove koji vijore zastave sa zvijezdom! Ni jednu jedinu noć, nijedan sat, nijednu

minutu! Nou...!

Ponovno se javlja moj pratilac. Na španjolskom jeziku objašnjava gospodinu konzulu kako je takav

odnos prema nama neodrživ. Tumači mu da je Besa prošla Panamski kanal, koji je pod američkom

kontrolom, objašnjava mu da se i sada naš brod nalazi u jaht-klubu u Fort Amadoru, koji je sastavni

dio američke zone... Ali sve to nije pomoglo. Evadorski vitez ostao je uporan. Neka Amerikanci rade

što hoće, ali republika Ekvador... Nou! Situacija je bila isto toliko smiješna, koliko i tužna. Eto tko se

najednom našao na čelu križarskog pohoda protiv socijalističkih zemalja. Nitko drugi nego Ekvador,

gdje se generalske klike smjenjuju na vlasti kao mjeseci u godini i gdje relativnu slobodu uživaju

jedino ptice u zraku i ribe u moru. E, pa... zbogom! Zbogom, moj konzule, zbogom Galapagos!

Dosta je lakrdije, zbogom!

BALBOA, 10. VELJAČE. Noćas, poslije ponoći, došlo je do gužve i tučnjave medu posadom Olatrane.

Petorica su se našla u vodi, među njima i kapetan, markiz Carlos Etayo, u kompletnom odijelu, s

kravatom! Jedan od njih završio je kod liječnika, iznakažena lica. Na glavi gospodina markiza

mornari su slomili veslo. Juancho nije bio medu onom petoricom. Doći će na red drugi put. Trojica se

iskrcavaju i napuštaju karavelu. Armando, Amerikanac španjolskog podrijetla, jedan od

najsimpatičnijih članova karavele, tako-

Joža Horvat •  IZABRANA DJELA

đer se iskrcava. Po zanimanju je profesor tjelesnog odgoja. Nekoliko minuta prije nego što će

napustiti Olatrane došao je k nama da se oprosti. U džepu mu je ostao još jedan jedini cent! Gladan!

Pun gorčine priča o tome kako već desetak dana gotovo ništa ne jedu, kapetan je ostao bez novca,

nisu mu stigli iz Španjolske... Svoju tužnu priču završava: - Pošao sam u Europu na mjesec dana.

Ostao sam dvije godine. Da bih mogao ponovno započeti, moram sve zaboraviti. Prestar sam da

plačem...! Da, i takav je život!

Ručao je s nama. Renata mu je na odlasku predala zamotak s hranom iz naših zaliha. Ako već nema

sloge, na Besi ima barem konzervi! Armando za koji sat kreće autostopom u San Francisco...!

Sretan mu put!

BALBOA, 11. VELJAČE. Između jaht-kluba na obali i usidrenih brodova neprestano vozi klupski

čamac, kojim upravlja snažan i veseo crnac. Nakon pet-šest dana čovjek, htio ili ne htio, upozna u

prolazu gotovo sva lica. Jutros me ipak dočekalo iznenađenje. Pristali smo čamcem uz bok

južnoafričke jahte Corsair II. Danima smo na tom lijepom keču od petnaestak metara viđali samo

vlasnika i njegova mornara. Jutros je iz toga istog brodića iskočila u čamac djevojka od kojih

dvadeset godina, svijetlih očiju, duge plave kose, vitka, dovoljno snažna da bude član posade i

dovoljno lijepa da bude ukras na bilo kojem brodu. Na povratku iz grada doznao sam u jaht-klubu

da je to kći vlasnika broda, zove se Patricija, govori više jezika, jučer je doputovala avionom iz

Durbana, putem je ostala bez kovčega sa svojom garderobom, tako da sad sirotica mora manjeviše

hodati u bikiniju, što joj, po svemu sudeći, ne pada odveć teško. Gdje god se pojavi, na trenutak

zastane razgovor. Mornari i vukovi imaju jednako gladne i pohlepne oči!

Od našega ovdašnjeg iseljenika doznao sam ne baš sretnu i veselu vijest: kao jugoslavenski

građanin, Žika ni u kojem slučaju ne može dočekati pozitivno rješenje svoje molbe u panamskoj

kompaniji.

Nove komplikacije na vidiku.

Već gotovo dva dana Vladimir ne izlazi s broda. U svojoj kabini j^iše pisma... Sutra ću doznati što je

odlučio. Mi ćemo nastaviti

put, s njim ili bez njega. A bilo bi mi drago da pođe s nama, ne samo zato što je vješt i sposoban

mornar nego i zbog njega. Jednom mora naći snage da svladava teškoće, a ne da od njih bježi.

BALBOA, 12. VELJAČE. Tek što je prošlo osam sati, pozvao sam Vladimira da napustimo Besu i

sjednemo u klub. Gosti se još nisu okupili, mjesta je bilo dovoljno. Sjeli smo. Upitam ga: - Sto ćeš...?

Kavu, sok?

Odbio je. Ne želi ništa. U redu. Započeo sam bez okolišanja: - Prije nego što mi priopćiš svoju

odluku, želio bih da čuješ nekoliko mojih riječi. Molim te da me ne prekidaš, kad završim imat ćeš

dovoljno vremena da kažeš sve što misliš... Tako, a sad počnimo. Gdje? S tvojom ponudom? Ne.

Znaš da sam te uzeo na Zikinu preporuku. Uskoro su novine objavile da je pronađen peti član

posade Bese. Počele su završne pripreme. Žika, ti i ja radili smo u to vrijeme zajedno u Puli, na

brodu. Radili smo od svitanja do kasno u noć. Najednom počeo si kliziti, izostajati s posla,

zabušavati. Žika bi te tada bio najradije ustrijelio! Svaki me dan huškao na tebe, dok nije došlo do

sloma. Želio si otići u grad, tobože zubaru. Znao sam da lažeš i da imaš zakazan sastanak s nekom

»mačkom«. Zabranio sam ti da napustiš brod. Ipak si otišao. Kad si se vratio, kazao sam ti da

pokupiš svoje stvari i da te više nikada ne vidim. Tko me jednom prevari, tko jednom pogazi moju

riječ, njemu mjesta na mome brodu nema. Skupio si svoj alat, stvari i otišao. Popustio sam. Popustio

sam zaklinjanju tvoje majke, koja je plakala i molila me da ti ne nanosim još tu sramotu pa da te

ostavim u zemlji nakon toga što su novine već objavile tvoju sliku kao petog člana naše posade.

Popustio sam, kažem, zbog tvoje majke, koju neobično cijenim, popustio sam i zbog toga što

ponekad u životu moramo oprostiti jedan drugome. Krenuli smo na put. Sada, pet mjeseci nakon

isplovljenja, napuštaš brod? Zašto? Zato što sam istjerao Žiku? Kakvi su razlozi da ti svoju sudbinu

povezuješ sa sudbinom čovjeka koji je već odavno odlučio da napusti Besu i da negdje ostane? On

je inženjer, čovjek određene profesije, sporazumijeva se na nekoliko jezika, radin i spretan se-

bičnjak, po svojoj duši sušta tvoja suprotnost, pa otkuda ti ideja da s njime nastavljaš »plovidbu«?!

Ti u stranom svijetu predsta-

Joža Horvat •  IZABRANA DJELA

vljaš sirovu fizičku snagu i ništa više. Sve što si dosad počeo nisi dovršio. Naišavši na prve, krupnije

teškoće, dignuo si ruke i pobjegao! Time što sam te ukrcao na Besu pružio sam ti mogućnost da me

pratiš i da pokraj mene jednom dovršiš posao i stigneš do kraja. Nikada ni tebi ni tvojim roditeljima

nisam govorio da će nam biti lako. Obećao sam ti samo to da ćemo zajednički dijeliti sudbinu. I što

se danas događa? Još nas sunce valjano opržilo nije, niti nas je more zalilo kako treba, a ti opet

bježiš! Uvrijeđen si? Zašto? Ja sam zapovjednik na brodu, trudio sam se, koliko je čovjeku dostupno,

da budem pravedan prema svima podjednako. Vikao sam na tebe? A na koga nisam vikao? U

raspodjeli poslova, u ophođenju, u podjeli džeparca, kaži mi u čemu nisi bio ravnopravan mom

rođenom sinu? I što sad... Bježiš? Razmisli što ćeš napisati svojim roditeljima, kako ćeš obrazložiti

još jedan bijeg u svome životu? Ja ću ti pomoći. Eto, napiši im ovako: »Dragi roditelji, dali ste me

gospodinu Horvatu da se uza nj očeličim, da barem jednom u životu ustrajem do kraja, ali ja sam

kolebljivac, beskičmenjak, bijednik bez ikakve duševne snage, ostavljam njega i brod...!« Tako im

napiši, da barem budeš iskren kad već nemaš snage da budeš dosljedan. I sad ću završiti: prije pet

dana kazao si da napuštaš brod. Molio sam te da još jednom razmisliš o svojoj odluci. Vrijeme koje

sam ti dao prošlo je. Kaži što si odlučio? Odgovorio je:

- Barba... idem s vama. To je on mene... Bio je plan da napustimo Besu i da vam iz jedne gostionice

pošaljemo pismo s uvjetom: Marko i Renata iz broda, mi natrag na brod...

Čekao sam neko vrijeme da nastavi. Uzalud sam čekao. Tada ga upitah:

- Zašto Renata i Marko? Zbog čega su vam toliko smetali? Je li zbog »stila«?

Šutio je. A onda sam jedva čuo kad je progovorio:

- Zao mi je...! Molim vas, barba, zaboravite to...!

Mnogo sam gorčine već nosio u sebi da bi me njegov odgovor jako obradovao. Ipak sam odgovorio:

- Dobro, Vladimire, nastojmo zaboraviti obojica.

BESA  1.

BALBOA, 13. VELJAČE. Još prije dva dana zajedno sa Žikom posjetio sam lučku kapetaniju da obavim

formalnosti za njegovo iskrca-nje. Uputili su nas u »Emigration Office«. Tamo smo ispunili neke

formulare i stavili potpise. Činilo se da je sve gotovo. Danas sam dobio poziv da se javim u taj isti

ured. Poveo sam Marka da mi bude tumač. U »Emigration Officeu« dočekuje nas isti činovnik.

Započinje ispitivanje: zašto se Žika iskrcava, kod koga sada no-ćuje, ima li novaca, čime se

namjerava baviti, od čega će živjeti, kakve ima isprave... Odgovarao sam koliko sam znao. Nije mi

bilo razumljivo zašto ispituje mene, a ne Žiku. Shvatio sam to kad mi je objasnio: - Vi ste kapetan

Bese, odgovorni ste za svoju posadu. Dok ne sredite pitanje njegova iskrcanja, ne možete isploviti.

Molim Marka da pita gospodina što bih ja još imao tu sređivati osim što prijavljujem da inž. Života

Pavlović svojevoljno napušta brod i prema tome brišem ga s popisa posade. Postoji li još neki

problem?

Doznajem da postoji: dužan sam položiti novac za povratak Žike Pavlovića u Evropu ili legalizirati

njegov boravak u Panami, a to znači da mornarsku knjižicu inž. Pavlovića moram zamijeniti

redovnom putovnicom, jer s pomorskom knjižicom ne može ući u avion, priskrbiti garantno pismo,

ishoditi ulaznu panamsku vizu i dozvolu boravka, o svemu tome donijeti potvrdu nadležnih

panamskih vlasti, i tek onda smijem napustiti luku! Kako ću ja to izvesti i kada, to se ovog

gospodina ne tiče...!

Nema što, u lijepu sam stupicu upao!

BALBOA, 15. VELJAČE. Posjetio me Žika. Više nije ni glasan ni bahat. Razmatramo što valja učiniti.

Predložio sam da se vrati jugoslavenskim brodom koji svakog mjeseca dodiruje Panamu. Odbio je.

Moli da mu svakako ishodim pasport jer bi neko vrijeme želio ostati u Americi, zaraditi koji dolar, pa

se tek onda vratiti kući. Da mu učinim i tu uslugu, pristao sam da ujutro pošaljem brzojav našoj

ambasadi u Venezueli s molbom da mu izdaju putovnicu, jer u Panami nema našeg konzularnog

predstavništva.

Bila je noć kada je napuštao Besu. Ukrcali smo se u pomoćni čamac i Vlado nas je prebacivao do

obale. Zaokupljen svojim brigama nisam pratio njihov razgovor, koji se pretvorio u prepirku.

Kad smo pristali uz molo, došlo je do koškanja i nije trebalo mnogo da ga Vladimir baci u more.

Jedva sam ga smirio. Na povratku pitam Vladimira što je bilo. Nije htio odgovoriti. Jednomjerno je

spuštao vesla u more, šutljiv i smrknut.

CERRO PUNTA, 20. VELJAČE. Čekajući odgovor na brzojav koji sam uputio u Venezuelu, iskoristili

smo vrijeme i posjetili selo Cer-ro Punta u provinciji Chiriqui. Selo je udaljeno oko 800 kilometara od

grada Paname, u blizini granice Kostarike, smješteno na padini ispod davno ugaslog vulkana, čija

visina prelazi 3000 metara. U selu živi dvadesetak naših obitelji, mahom s otoka Hvara ili s ušća

Neretve. Bave se uzgajanjem krumpira. Na toj nadmorskoj visini zemlja je vrlo pogodna za sadnju

krumpira i daje po tri uroda godišnje. Kraj je lijep i zdrav, podsjeća na naš Gorski kotar, kako po

klimi tako i po izgledu. Planinski su visovi pokriveni šumama, kroz selo žubori potok pun pastrva,

nedostaju jedino naše ptice, grmuše, sojke, svrake... Umjesto njih iznad sela ponekad preleti jato

svadljivih papiga. U Republici Panami naši su ljudi napredni poljoprivrednici, na primjer Joko Medak.

Osamdeset posto cjelo-

BESA  I.

kupne proizvodnje krumpira u Panami drže Hrvati u svojim rukama, zahvaljujući tome što su baš oni

prvi otkrili područja na kojima se krumpir može uzgajati unatoč tropskoj vrućini i vlazi.

Posjetio sam mnoge. Sjeme nabavljaju iz Nizozemske, upotrebljavaju umjetna gnojiva, služe se

mehanizacijom. Rade mnogo, netko zarađuje više, netko manje, no svi podjednako sanjare o

povratku u domovinu, ali iz godine u godinu produljuju svoj boravak... da još nešto zarade! Kad bi

među njima bilo više sloge, živjeli bi ljepše. Ali teško je govoriti o slozi, kad je riječ o dolaru. S

domorocima, Indijancima, slažu se kakotako. Dosad je samo jedan naš dobio indijanski nož u leđa...

U Cerro Punti proveli smo nekoliko ugodnih dana u kući gostoljubiva domaćina Milana Lučića, koji je

rođen u Zastražišću na otoku Hvaru.

BALBOA, 4. OŽUJKA. Danas sam pokušao krcati naftu. Namještenik kod pumpe odbio je napuniti

rezervoare Bese dok ne donesem potvrdu od »Emigration Officea« da sam podmirio obveze u vezi s

inž. Pavlovićem. Nema šta, obavještajna služba radi!

Vratili smo se i vezali na našu bovu baš u času kad je Corsair II ostavljao sidrište i kretao na Pacifik.

Na palubi bili su otac, Patricija i dva mornara. Kad su prolazili pokraj našeg broda domahnuli su nam

pozdrav. Sretno... sretno! Sumnjam da ću još ikada sresti taj lijepi brod.

BALBOA, 5. OŽUJKA. Pita me Vlado da li bi danas od 17 do 20 sati Besa mogla biti slobodna. Dolazi

mu... Odgovorio sam: - Nema problema, samo pazi, u lukama su žene kao voćke pod stablom,

svaka druga je trula. Nemoj da plaćam još i doktora...! - Ne brinite, barba, ako nosim pištolj, nosim i

navlaku za njega!

BALBOA, 6. OŽUJKA. Osamnaest je dana prošlo otkako sam uputio brzojav našoj ambasadi u

Venezueli, a odgovora nema. Ako ne želim zbog Zike posve izgubiti živce i istrunuti na tom sidrištu,

ne preostaje mi drugo nego - položiti novac. Učinio sam to danas. Osim putne karte do prve luke u

Europi (Genova), morao sam još položiti novac da bi Žika imao plaćen smještaj i hranu do dolaska

Joža Horvat •  IZABRANA DJELA

prvoga putničkog broda, koji stiže za desetak dana. Osiromašio sam brodsku blagajnu za 350

dolara. Žika me uvjerava: - Ako iskoristim kartu i otputujem, napisat ću vam pismo da znate... Ako u

međuvremenu stigne pozitivan odgovor iz Venezuele, ili mi uspije na bilo koji drugi način legalizirati

svoj boravak u Panami, novac koji ste dali za mene vratit ću vam, uputit ću ga poštom na Tahiti.

Promatrao sam ga sumnjičavo, kao da sam unaprijed znao da od toga čovjeka nikada neću primiti

pismo ni novac.

7. OŽUJKA. Ponekad se pitam: osim zastave, što još Panamci imaju a da nije u tuđim rukama? Pa i

zastava... što se sve pod njom krije! U lukama cijeloga svijeta susrećete brodove pod panamskom

zastavom, koji nikada nisu pripadali zemlji čiju zastavu viju. Panama nema ni jedne jedine valjane

luke. Panamsku flotu sačinjava desetak ribarskih brodića, to je sve. Banke u rukama Židova,

trgovina u rukama Kineza, režimi u rukama Amerikanaca. Što preostaje? Demonstracije? Trideset,

četrdeset što ranjenih što mrtvih u nedavnim borbama na prilazima američkim bazama u zoni

kanala, što je to? Besmisao? Za većinu to je ludost, mnogo je bolja ko-kakola s viskijem, konjske

utrke i nacionalna lutrija. Lutrija! Tko je ne igra u Panami?! Svi! Dva puta tjedno lutrija vam jamči da

ćete postati milijunaš, naravno ako pogodite broj! Lutrija se igra da se dobije, ali ne samo zato. Ona

prije svega olakšava da se štošta zaboravi. Sva je mudrost pronaći pravi broj. Nema ga u gradu

Panami? Telefonirajte u Colon. Nema ga ni tamo, uzmite taksi i požurite u David. Ta valjda ne

mislite ostati bez broja koji... Što mari što igra traje već desetljeća... Ništa nisi dobio? Kupi, sutra

ćeš dobiti, kupi! Ah, i opet nisi dobio? Hajdemo popiti jedan viski, usput ćemo razmisliti koji bi broj

mogao idući put izvući premiju!

Panamci su vedri i veseli ljudi, dobroćudni i ljubazni, dakako, kad su trijezni. Dovoljno je da se tri

dječaka nađu na ulici - jedan uzme odbačenu kutiju konzerve, drugi dohvati tanjur, treći dva štapića

- i eto orkestra. Kad bi se pomoću glazbe mogla riješiti američkog ropstva, Panama bi vjerojatno

bila najslobodnija zemlja na svijetu. Još da nema one vlage i vrućine, da su plaće nešto veće, da ima

nešto manje crnaca, da ima nešto manje bijelaca... ah, ah...

zaboravimo, hajdemo popiti jedan viski, kupimo lutriju, ali, još bolje, hajdemo na konjske utrke!

Sanjao sam svoga pradjeda... dakle ja, otac, djed, pradjed... četiri generacije, osnova je dakle brojka

četiri, kupit ću pedeset tiketa i sve ću staviti na konja koji će nositi broj četiri.

BALBOA, 8. OŽUJKA. Ukrcali smo vodu, naftu i hranu. Besa je spremna, sutra krećemo. Od Polinezije

dijeli nas više od tri i pol tisuće milja, što po prilici odgovara udaljenosti od Zagreba do granica Kine.

Računam: trideset do četrdeset dana neprestane plovidbe.

Gospodin i gospoda Garcia, koje smo upoznali posredstvom naših iseljenika, pozvali su nas da večer

prije isplovljenja provedemo u krugu njihove obitelji. Prije toga bili smo često kod njih i oni kod nas

na Besi. Stanuju u vlastitoj kući u blizini romantičnih ruševina stare Paname. Uz kuću je vrtić i nešto

zelenila. On je porijeklom Kubanac, koščat čovjek brzih pokreta, vlasnik servisne stanice za

automobile, koja mu donosi znatan prihod. Ona, gospođa Gladiš, dosta je lijepa, sitna i nježna,

smeđe puti kreolke, po-

malo kosih očiju. Ne radi, ima kućnu pomoćnicu, vozi kola, igra lutriju, pije sva žestoka pića i smatra

da joj je život strahovito dosadan unatoč tomu što ima dvoje djece koju neobično voli.

Nakon očajne žege spustila se relativno ugodna noć, natopljena vlagom i mirisima tropskog raslinja.

Večera je prošla, sad slušamo glazbu i rashlađujemo se kojekakvim pićem. Vlado i Marko

pregledavaju bogatu diskoteku, Renata je trenutno zaokupljena panamskim čipkastim vezom, a ja

sjedim u fotelji i promatram portret kćeri naših domaćina. Izvanredno dobra fotografija. Dječje

plemenito i vedro lice zrači ljepotom i ponosom. Ne mogu se nagledati te slike. Pokraj mene sjedi

gospođa Gladiš. Drži čašu, mješavinu ruma i kokte, zajedno sa mnom promatra portret, govori tiho,

gotovo šapće:

- Amperito ima sada devet godina... Nastojat ću da svrši najbolje škole, naučit ću je raditi, onda ću

je udati. Moja se majka borila da se uda za bijela čovjeka, ja sam se borila da dobijem bijela

čovjeka. Valjda primjećujete, moja djeca gotovo su posve bijela...! Budući muž moje kćeri mora biti

bijelac. Ponavljam: mora biti bijelac! Englez, Hrvat, Sjeverni Amerikanac ili Nijemac. Te narodnosti

cijenim. Samo jedan od njih može postati muž moje Amperito. Kad navrši šesnaest godina dovest

ću je u Zagreb da je   Marko. Novac nije važan... Ako on ne bude mogao uzdržavati nju,

uzdržavat će ona njega...

Slušam glazbu. Mantovani: Granada. Sto da kažem gospođi Gladiš na tu tužnu priču o »bijelu

čovjeku«? Kako da joj objasnim da teški problem rasne diskriminacije u Americi ne mogu riješiti

bijeli brakovi. Šutim. Misleći da je ne slušam, pita me:

- Sviđa vam se Mantovani?

- Vrlo.

- I Marku se sviđa. Marku i Vladi darovat ću po jednu ploču. Neka izaberu koju žele, kao uspomenu

na ovu večer.

Na rastanku je i Renata dobila dar: autentični ručni rad u tekstilu, djelo Indijanaca s otočne skupine

San Blas, gdje smo one noći gotovo nasukali naš brod!

BALBOA, 9. OŽUJKA. Odlazimo...! Kakvo zadovoljstvo! Bilo je ne-čegć^đavoljeg u vezi s Besom i

Panamom. Usidreni ni desetak me-

tara od plutača koje označavaju Panamski kanal, tjednima smo promatrali stotine i stotine brodova

kako dolaze i prolaze, a mi smo ostajali vezani na plutači. Preko mosta koji spaja obje Amerike,

nama naočigled, promicali su bezbrojni automobili žureči svom odredištu, a mi stojimo nepomični,

kao ukleti. Na obližnjem aerodromu tutnjili su mlažnjaci, gubili se u beskraju obzorja, a mi smo

trunuli u prljavim vodama i gledali kako se o bokove našega broda lijepe školjke i vise alge i trava.

No, sad krećemo, isplovljujemo. Želio sam u Panami ostati četiri dana, ostao sam protiv svoje volje

četrdeset! Koliko puta u tom razdoblju, izmučen vrućinom i vlagom, iznerviran Žikom i Vladom, pun

sumnja i nevje-rice, natmuren, ozlojeđen, prisjećao sam se Danteovih stihova:

O braćo, rekoh, što ste na zapad daleki kroz brojne stigli pogibli i jade, iskoristite još taj kratak vijek

vašijeh čula, što vam preostade da iduć za tragom sunčane putanje spoznate svijet gdje ljudi ne

imade.

Deset je sati. Oprostili smo se od prijatelja, motor već tutnji, otiskujemo se od bove i uskoro

napuštamo posljednje plutače koje omeđuju kanal. Ne mogu iskazati koliko sam sretan što nakon

toliko vremena ponovno slušam žubor mora, valove što se razbijaju o pramac Bese i što pred

sobom gledam slobodnu pučinu. Pozvao sam Renatu, Vladimira i Marka. Osjetio sam potrebu da im

kažem: - U ovom času ulazimo u Pacifik. Želim da nam plovidba po tom beskrajnom moru bude

ugodna. Pomognimo jedan drugome da tako bude. Pred nama su sada golema i pusta vodena

prostranstva koja nas dijele od zanimljivih krajeva i ljudi, a još dalje na zapadu čekaju nas naši

roditelji, znanci i prijatelji. Krenimo. Sto brže u susret jednima i drugima!

Ispili smo čaše i rukovali se. Vlado, koji je za kormilom, uskoro javlja: - Desno po pramcu brod na

vidiku!

Započinje stara, uzbudljiva igra.

Premda smo bili četrdeset dana usidreni u Balboi, tamo nije bilo moguće očistiti podvodni dio Bese.

Struje su vrlo snažne, a voda prljava i hladna. Da bismo valjano očistili brod, odlučili smo

Joža  Horvat •  IZABRANA DJELA

ostati dva dana u pustoj uvali u skupini Biserni otoci, koja je četrdeset milja udaljena od Paname, u

pravcu zapada. Tu skupinu sačinjava pedesetak malih otoka i otočića vrlo teško pristupačnih,

zaštićenih bezbrojnim plićacima, hridima i podvodnim grebenima. Po veličini izdvajaju se tek dva

otoka: Rey i San Jose. Bilo je osamnaest sati i spuštao se mrak kad smo na zapadnoj strani otoka

San Jose otkrili uvalu gdje bismo mogli sidriti i u miru provesti prvu noć.

SAN JOSE, 10. OŽUJKA. Jutro. Uvala u kojoj se nalazimo okružena je gustim tropskim zelenilom.

Sume su pune kojekakvih ptica koje se glasaju nama nepoznatim zvucima i pijevom. U dnu uvale,

nedaleko od Bese, praćaka se golemo jato proždrljivih pelikana. Na uskom pješčanom žalu

dostojanstveno šeću dvije osamljene ljepotice, dvije bijele čaplje. U nepreglednom lancu prelijeću

crni kor-morani, spuštaju se i bez vidljiva razloga ponovno uzlijeću. Nigdje traga ljudskom biću.

Kad smo jučer uplovili, bila je plima. Izmjerili smo dubine i sidrili. Kako se mjesec dizao, voda je

padala. Uskoro su oko Bese, na udaljenosti manjoj od deset metara, izronili čitavi mali arhipelazi

podvodnih stijena. U blijedom sjaju mjesečine slika je izgledala sablasno. Kao neke pretpotopne

životinje, stravične i čudovišne nemani, hridine su dizale glave i prijetile Besi. Ta je li moguće da

ćemo se nasukati već na prvom sidrištu u Tihom oceanu? Svakih petnaestak minuta mjerio sam

dubinu. Da skratim vrijeme, izvukao sam tunju, no nisam imao ješke. Pomoću varalice ulovio sam

neku ribicu dugu tridesetak centimetara i nju sam izrezao kao meku. Nije prošlo dvadesetak

minuta, ulovio sam kernju tešku šest do sedam kila. Moja lovina privukla je na palubu i Vladimira,

strasna ribiča, koji je također spustio u more svoju tunju. Ubrzo je izvukao dvije kernje približno iste

veličine. Blagoslovljena pustoš...!

Tek što je granulo sunce, momci se primiše posla. Radili su zdušno cijelo dopodne, čistili oplatu i

podvodni dio, podmazivali okove, provjeravali jedra... Popodne uzeli su malokalibarsku pušku,

sjekiru, nož, obuli su visoke cipele, spustili se u bajbot i iskrcali se na žalu, na rubu guste, mračne

šume. Tumarali su ko-

jekuda a da nigdje nisu susreli ni zmiju, ni čovjeka, ni bilo kakvu zvijer. Navečer su na obali naložili

vatru koja je žućkastim treperavim sjajem obasjavala Besu i pustu uvalu zaogrnutu tamom. Noć nas

je vratila u djetinjstvo. Plima nam je donijela spokoj i san.

SAN JOSE, 11. OŽUJKA. Uzimajući azimut nekoliko markantnih točaka, ponovno sam provjeravao

devijaciju kompasa i ponovno utvrdio da su odstupanja neznatna. Sredio sam navigacijske karte,

ucrtao kurs i spremio se za plovidbu. Renata je cijeli dan sređivala koješta na brodu, a momci su

nastavili posao započet još jučer -čišćenje podvodnog dijela broda. Rezultati su skromni jer je voda

još neobično hladna i jednako mutna kao u Panami. Bit će da je tomu uzrok mnoštvo rijeka koje se

tu s panamskog gorja slijevaju u more. Popodne održali smo kraći sastanak i odredili straže: muški,

danju po tri i pol sata za kormilom, noću po tri sata. Renata, danju dva i pol sata, noću dva.

Dežurstva u kuhinji trajat će po osam dana. Ja sam izuzet, nešto zbog svojih poslova, nešto i zbog

toga što moje kulinarske sposobnosti dosežu jedino do - pranja posuda!

Bilo je pet sati popodne kad smo dignuli sidro i napustili ljupku uvalu. Tko zna kada ćemo opet naći

zaklon i spavati u miru. Vjetar je slab, jedva je namreškao površinu. U Panamskom zaljevu poznate

su tišine. U stara vremena mnogi su jedrenjaci tu istrunuli ne dočekavši povoljan vjetar. Mudro je

dočepati se što prije otočja Galapagos i zone pasatnih vjetrova. Motor tutnji, siječemo zelenkastu

pučinu ostavljajući iza sebe pjenušavu brazdu. Od Galapa-gosa dijeli nas devet stotina milja, a onda

beskraj...! Neka. Jednom se živi, pa nek je duboko!

12. OŽUJKA. Nebo vedro, vjetar sjeveroistočni, jedva primjetljiv. Oko deset sati Marko je uhvatio

palamidu tešku nekoliko kilograma. Kad smo je otvorili, trbuh joj je bio pun lovine. Izbrojili smo

sedamnaest liganja, hobotnica, sipa i poletuša. Dakako, malenih. Unatoč punu trbuhu polakomila se

za našom varalicom, što je još jedan dokaz da grabežljive ribe refleksno dohvate ono što mimo njih

promiče. Sjećam se, prije petnaestak godina ulovio sam na rijeci Korani štuku kojoj je osim moje

varalice iz usta virio i podrhta-

vao šest do sedam centimetara dugački rep druge štuke, još uvijek žive, što ju je bila progutala

možda koju minutu prije moga blin-kera.

Za Renatine straže ulovili smo zlatoskušu dugu 135 centimetara. Nakon tog ulova Renata je složila

panulu, veli: što će u moru kad ribe imademo dovoljno. Dan se primicao kraju, došlo je vrijeme da

pripremimo večeru. Odlučili smo da najprije pripremimo zlatoskušu, a palamidu da ostavimo za

sutrašnji dan. Marko je otvorio zlatoskušu i otkrio da je njezina ponutrica puna nekih bijelih

nametnika, crva, dužine oko 1 centimetar. Zlatoskušu smo bacili preko ograde i dohvatili palamidu.

No i u njoj smo pronašli takve crve. I nju smo bacili preko ograde. Zatim smo spustili udice u more.

Uzalud. Te smo večeri ostali bez ribe.

13. OŽUJKA. Sunce. More sve bistrije, no još daleko od toga da bude čisto i plavo. Barometar: 756.

Danas se opraštamo od Sjever-njače. Još sam je jučer jedva razabirao u sumaglici obzorja, večeras

je više ne vidim. Čudan osjećaj. Cio život, od ranog djetinjstva, promatrao sam tu zvijezdu, a sad je

više nema. Osjećam tjeskobu, kao da sam izgubio dobroga i vjernog prijatelja. Znam, srest ćemo se

opet! Negdje na Indijskom oceanu ugledat ću je ponovo, i što ću biti bliže domu, blistat će sve

većim sjajem.

14. OŽUJKA. Ni daška vjetra. More kao ulje. Motor tutnji i Besa žuri na zapad. Spuštamo udice i

uskoro izvlačimo zlatoskušu dugu 164 centimetra. Kako je lijepa u preljevima svojih boja! Kao da

žuri prije smrti još jednom zablistati u punoj raskoši. Otvorili smo je da vidimo... Crvi! Renata kaže -

u more! A kako je ona sanitetski referent, odgovorna za naše zdravlje, slušamo je i bacamo

zlatoskušu u more, da se njome umjesto nas pogoste morski psi. Nisam oduševljen. Kažem Renati: -

Ako i sljedeća bude imala crve, jest ću je! - I ja! - viče Vlado s pramca. Ne sumnjam da bi se i Marko

pridružio pobunjenicima, no on se odmara nakon stražarenja i spava.

Nije prošlo ni pola sata, eto još jedne zlatoskuše. Veća je od one prve. Otvaramo trbuh. Crvi! Sto

sada? Dogovaram se s Vladom, izrežemo cijelu trbušnu šupljinu, ostavili smo joj samo glavu,

hrbat i rep. Tako »očišćenu« donijeli smo je Renati u kuhinju. Ona je pozorno pregledava, njuši,

okreće, sumnjičavo vrti glavom i na kraju u njoj pobijedi još jednom sanitetski referent.

- Ja to ne pripremam. Bacite to u more!

Pokunjeni, iznijeli smo lovinu na palubu i bacili je u more. Razmišljam: ili smijeniti sanitetskog

referenta, ili mu otkazati poslušnost. Nema druge. Dogovorili smo se da iduću zlatoskušu jedemo s

crvima. Spustili smo panulu i očekivali skos. Najednom primijetim na pučini neku crnu točku, kao

neku hrid. Ta ovdje nema hridi, kakva hrid? Sto bi ono moglo plutati? Okrenemo kormilo i

usmjerimo brod. Dohvatim dalekozor... Kornjača! Sad je već i Marko na palubi. Uzbuna! - Gdje je

malokalibarka...? Pripremi konop...! Daj osti...! Ne! Spustimo čamac...! Harpun, harpun ovamo...!

Gdje je podvodna puška...? Kornjača je za cijelo to vrijeme mirno plutala i čekala da se napokon

dogovorimo na koji ćemo joj način oduzeti život. Kako je svaki od nas i nadalje tražio drugo ubojito

oružje, kornjači napokon sve to dojadi, pljusne prednjim nogama, zaroni i nestane! Tako... pravo

nam budi! Kakav čamac, kakav konop! Zašto imademo puške na brodu. Zrno malokalibarke posve

je dostatno vuku, kamoli neće kornjači! A kako je bila divna...! Ni tri metra nije bila udaljena od

broda u času kad je zaronila. Bilo je u njoj dvadesetak kila... mesa!

Vratili smo brod u prethodni kurs. U roku od pola sata ostali smo bez zlatoskuše i kornjače. To ne

sluti na dobro.

- Hrid...! - vikne Renata otkrivši na pučini još jednu kornjaču. Ova je bila nešto lijevo po pramcu,

udaljena kojih tri stotine metara. U nekoliko trenutaka sve je bilo spremno. Smanjili smo brzinu i

polako se primicali plijenu. Stajao sam na pramcu s malo-kalibarkom u ruci. Zaustavili smo motor

na pedesetak metara i brod se nečujno primicao. Prvim hicem pogodio sam je u ključnu kost. I dok

se ranjena vrtila u krugu, drugi sam joj hitac smjestio u glavu. Smirila se. Kad smo je izvukli i bacili

na palubu, oživjela je, počela je šetati po palubi, vrtjeti glavom, pregledavati naše konope, kao da

se ništa nije dogodilo...!

Uvečer je Renata pripremila juhu. Tako slasne juhe nikada nisam jeo! Meso po izboru: bilo s

umakom i rižom, bilo s octom, lukom i uljem na salatu. Carska večera!

Joža Horvat .  IZABRANA DJELA

15. OŽUJKA. U pravcu zapada na čitavoj liniji obzorja sklupčali su se vunasti oblaci. Bez vjetra, bez

valova, more mirno. Motor tutnji. Za tri dana ugledat ćemo otoke Galapagosa, taj toliko privlačni

arhipelag, na kojem se, na žalost, nećemo smjeti zadržati zbog sitnih strasti, zbog ljudske gluposti.

Znam da će doći vrijeme, sigurno će doći vrijeme kada će društvo među osnovnim pravima čovjeka,

kao što je pravo na rad, na odmor, na slobodno izražavanje misli, morati uključiti i pravo čovjeka da

se kreće kud želi i da živi na onoj točki kugle zemaljske gdje se to njemu najviše svidi. Neke

životinje svoja područja omeđuju mirisom, neke izmetinama. Čovjek to čini betonskim stupovima,

minskim poljima i bodljikavom žicom. Izmetine i mirisi dostojni dvonošca!

Oko jedanaest sati opet smo izvukli zlatoskušu. Više je ne mjerim. Otvaramo je. Crvi! Zar te

proklete crve imaju sve ribe na Pacifiku? Stojim nad tim svojim ulovom i dvoumim se da li da

zlatoskušu bacim u more ili da je ispržimo, pojedemo, pa da napokon vidimo što će se dogoditi. Ta

nećemo se valjda kroz cijeli Pacifik odreći riba zbog nekakvih crva, koji nisu veći od nokta na malom

prstu! Pozovem Marka i dogovorim se s njime. Ribu smo temeljito očistili, izrezali trbušni dio,

ostatak sasjekli na djeliće, sve još jednom oprali, ocijedili, posolili i donijeli u kuhinju. Dok sam ja

tražio tavicu, a Marko se zabavio pripremajući pećnicu, Renata je kradomice dohvatila tanjur i naš

»ručak« bacila u more...

16. OŽUJKA. Sve je više naoblake. Vjetrić slab, barometar nepomičan, more sve čišće. Jutros smo na

palubi našli malu lignju. Otkuda je došla na Besu i kako? Lignje očito mogu letjeti, ili točnije,

dobrano iskočiti iz mora. Besa na najnižem mjestu ima preko metar iznad vodene linije. Ako je lignja

dužine desetak centimetara mogla dosegnuti palubu Bese, što možemo očekivati od gorostasne

lignje čija dužina iznosi 18 do 20 metara?! Ovu malecnu koju smo jutros našli na palubi nedirnutu i

neoštećenu, vjerojatno je ganjala neka riba pa je izletjela iz mora da se spasi. Na sreću, goleme

lignje žive u dubinama od 500 do 1000 metara i nema toga stanovnika mora, uključujući i kita

ubojicu, pred kojim bi gorostasna lignja, na našu sreću, morala bježati i u panici iskakivati iz mora.

Dan je prošao u ugodnoj plovidbi. Nakon objeda Vlado je opazio još jednu kornjaču, ubrzo smo stigli

do nje, okrenuli pramac, ona nama u tom istom času stražnji dio svoga tijela... i nepovratno nestala

u dubini. Nevjerojatno je kako kornjača, s onim svojim oklopom i nespretnim tijelom, može brzo i

vješto zaroniti.

Noću je Marko opazio satelit. Izgleda kao nešto krupnija zvijezda većeg sjaja. Bio je lako uočljiv,

kretao se iz jugozapada u pravcu sjeveroistoka. Zaista je smiješna pomisao na brzinu kojom se

kreće on, a kojom mi. Putanja kojom Besa brazdi po pučini jest, da tako kažem, ovozemaljska.

Putanja toga satelita, svemirska. Uskoro će čovjek krenuti za njim, stvorit će letjelice kojima će

savladati silu zemljine teže i vinuti se među zvijezde, ali još dugo, vrlo dugo neće svladati »silu

teže« one mračne prošlosti u nama kad smo, bosonogi i runjavi, s toljagom u ruci otimali bližnjemu

zalogaj iz usta, čuperak trave ili djelić hranjiva korijena. Krađe, prijetnje, tučnjave, ubojstva, ratovi

koje neprestano vodimo, sve su to dokazi da ta diluvijalna i po život čovjeka opasna prošlost još

uvijek nije svladana. Ali satelit koji u ovom času promatramo, to blistavo djelo ljudskog uma, nosi u

sebi i svoju suprotnost: ugrađene špijunske kamere u službi one »sile teže« koja nas trajno vraća u

daleku, mračnu i krvavu prošlost. U tome i jest suštinska razlika između njegove i naše putanje.

17. OŽUJKA. Jutro. Sve je na pučini kao jučer. Nešto je ipak novo: ploveći na zapad, prešli smo 83.

meridijan pa smo ušli u područje zonske razlike vremena od minus 6 sati s obzirom na Greenwich ili

7 sati s obzirom na Hrvatsku. Na Besi je sada 8 sati ujutro, u Zagrebu tek 1 sat po ponoći.

Brzinomjer koji je ugrađen na Besi registrira brzinu i prijeđene milje. Na trupu broda ispod vodene

linije ugrađen je malen propeler, a brzina kojom protječe voda određuje broj okretaja propelera, koji

to posebnom spojnicom prenosi na instrument i kazaljku. Bude li propeler više ili manje obrastao

algama, broj se njegovih okretaja smanjuje, instrument ne pokazuje stvarno stanje. Jednom je već

otkazao poslušnost, no osposobili smo ga u Fort de Franceu. Trenutno pokazuje da plovimo tri čvora

na sat. Sigurno netočno. Izradili smo ručni brzinomjer pomoću daščice i konopa,

Joža Horvat •  IZABRANA DJELA

izračunali koeficijent i ustvrdili da plovimo brzinom preko četiri čvora.

- Eno kita! - viče Marko.

Jest, eno ga, oko tri stotine metara pred pramcem Bese. Čitav trupac! Sad ga prvi put vidimo u

slobodnoj prirodi. Sukne vodoskok, trupac zaroni, pa se opet pojavi. Kakva gromada! Našu pažnju

iznenada zaokupi panula. Vuče! Eno zlatoskuše gdje iskače iz mora kao i uvijek čim osjeti da je

ulovljena. Marko je polako dovodi do krme, ne žuri da je izvuče, zna da i ona ima crva. U jednom

času zlatoskuša se oslobodi udice, ali kao da toga nije svjesna, i dalje na istoj dubini plovi za krmom

Bese. Smijemo se, pokušamo je rukom otjerati, vičemo joj da može kamo hoće, uzalud. Ona prati

brod. Prošlo je nekoliko minuta dok napokon nije zaronila i nestala. Na žalost, ni kita više nema. Sve

češće pojavljuju se kornjače. Nisu nam u kursu pa produžujemo plovidbu. Otočni arhipelag

Galapagos, kojemu plovimo u susret, dobio je ime po kornjačama, pa vjerujemo da će ih uskoro biti

svuda oko nas.

Otkako smo napustili San Jose, na brodu je zavladala lagodna atmosfera, kao da krstarimo

Jadranom na ljetnom odmoru, kao da ćemo svaki čas ugledati koji od naših blaženih otoka i uploviti

u luku.

18. OŽUJKA. Veliki broj raznovrsnih ptica i sve brojnije kornjače, što bezbrižno drijemaju na suncu,

najavljuju da smo blizu otoka. Točno u 9.40 Vlado javlja: - Desno po pramcu kopno na vidiku.

Usmjerujemo brod u pravcu otoka koji se jedva razabire u sunčanoj prašini u sivilu beskrajnog

obzorja. Šutnja. Koji je to otok? Čini se da smo izbili nešto sjevernije nego što sam očekivao. Dok

prilazimo, Marko je otkrio svoju žrtvu: ustrijelio je kornjaču koja se nalazila u blizini Bese. Izvukli

smo je na palubu i odmah počeli čistiti da je pripremimo za ručak. Ponutrica, koju bacamo u more,

privukla je stotine galebova, koji u neviđenom prizoru opsjedaju naš brodić, spuštaju se na križeve,

na vrhove jarbola, svađaju se i natežu između sebe, navlače ponutricu. I dok jedni odnose plijen,

nova jata dolijeću. Nikada Besa nije bila okićena tolikim perjem. Zauzet je svaki djelić križeva,

jarbola i pripona, naš

je brod sada bogata božična jelka, puna šarenih boja i nepoznatih kliktaja.

Eto i tuljana. Četvorica nam plivaju u susret i već u dolasku izvode žonglerske ludorije kao da nam

žele kazati: »Kakvi galebovi...?! Nas pogledajte, mi smo artisti i žongleri vrijedni pažnje! Uživajte s

nama u ovom vedrom danu, dobro došli u naše plave, tople i bistre vode!« Požurili smo po

fotoaparate, škljocaju kamere, a tuljani, kao da su već navikli na turiste, prebacuju se sad ovako,

sad onako, čas plivaju na leđima, čas preskaču jedan preko drugoga, a onda naglavačke zarone, pa

tobože nestanu, da najednom izrone posve uz bok našeg broda.

Tuljani su nestali, predstava je dovršena.

Otočić kojemu se sada približavamo jedan je od trinaest otočića koji sačinjavaju arhipelag

Galapagos. Ovaj pred nama pripada najmanjima, zove se Genovesa i svojim oblikom, gledan na

geografskoj karti, neobično naliči glavi kornjače. Čitav arhipelag predstavlja jedinstven prirodni

rezervat na kojem su se i danas sačuvali rijetki primjerci biljnoga i životinjskog svijeta. Otoci su

uglavnom nenaseljeni. Otkriveni su početkom XVI. stoljeća i dugo su bili skloništa gusara, a poslije

ribara i kitolovaca. Goleme kopnene kornjače teške 150-200 kilograma, po kojima su otoci dobili

ime (španjolski: galapago - kornjača) i čiji vijek bijaše 300-400 godina, danas su gotovo potpuno

nestale. One koje smo ulovili druge su vrste i jedva dosežu 20-30 kila. U doba kada su ovuda harali

gusari, gorostasne kornjače bile su bezdušno uništavane zbog mesa i zbog vode. Poneke od njih

ovisno o tome kad su se napile vode, sadrže u svom želucu do 30 litara pitke tekućine. Darwin, koji

je ovuda krstario godine 1835. na brodu Beagle, zabilježio je u svom dnevniku o tim kornjačama:

Meso te životinje upotrebljava se i svježe i osoljeno, a od masti se dobiva krasno bistro ulje. Kad

ulove kornjaču, zarezu joj kožu u blizini repa, da vide u utrobu je li salo ispod leđnog oklopa debelo.

Ako nije, puste je na slobodu; kažu da se brzo oporavi od te neobične operacije... Kornjača jako voli

vodu, mnogo je pije i valja se po blatu. Vrela se javljaju samo na većim otocima, i to samo u

središnjim dijelovima i u znatnim visinama. Kornjače koje žive u nižim predje-

lima prisiljene su stoga, kad ožedne, da putuju daleko. Zbog toga se široke i dobro izgažene staze

granaju u svim smjerovima od vrela prema morskoj obali. Španjolci su tako, idući tim stazama,

najprije otkrili ta vrela...

Evo još nekoliko redaka Ch. Damina o pticama na Galapa-gosu.

Dok sam jednog dana ležao, jedan je raznopojac sjeo na rub pehara, načinjena od kornjačina

oklopa, koji sam držao u ruci, te je počeo mirno piti vodu. Pustio je da ga dignem s tla dok je sjedio

na posudi. Cesto sam pokušavao a katkad sam i uspio, da te ptice ulovim za noge. Čini se da su te

ptice prije bile još pitomije negoli sada. Cowley (god. 1684) kaže da su »golubovi bili tako pitomi, te

su često sjedali na naše šešire i ruke, tako da smo ih mogli uhvatiti žive. Nisu se bojali čovjeka, dok

netko iz našeg društva ne bi pucao u njih...«

Otočić Genovesa oplovili smo s južne strane i uputili se u pravcu otoka Marchena, koji leži

dvadesetak milja zapadnije. More je još uvijek mirno, dokle oko dopire, na pučini se nešto zbiva:

iskaču pliskavice, valjuškaju se kornjače, prelijeću poletuše, kriješte galebovi, strmoglavljuju se

pelikani, pušu kitovi... Raj, pravi raj, dostupan svima, osim nama, socijalističkim griješnicima!

Otok Marchena okrugao je poput jabuke. Nekoliko kratera na njemu uzdiže se nametljivo kao da su

baš oni najljepši od dvije tisuće vulkana, koliko ih ima što živih, što mrtvih na svega trinaest otoka

Galapagosa. Obale su Marchene nepristupačne, strme, padine bez raslinja ili s rijetkim, blijedim

zelenilom, koje se tu i tamo u čupercima spušta do mora. U većem dijelu otok je pokriven

vulkanskom šljakom, bez zelenila i ikakva traga života. Krenuli smo dalje na zapad u pravcu

sjevernog rta otoka Isabela, najvećeg otoka u arhipelagu. Nismo dugo plovili. Kad je pala noć i

Renata najavila večeru, zagasili smo motor i zaustavili brod. Kad nam ekvadorske vlasti nisu

dopustile da barem jednu noć provedemo u miru u nekoj uvali, provest ćemo je, nadam se, ne

manje mirno među ovim otocima, na otvorenom moru.

Večera: odresci od kornjače, varivo od graška.

19. OŽUJKA. Tri su sata po ponoći. Ne mogu spavati pa sam izašao na palubu. More mirno, oko

mene mračna i hladna noć. Premda ti otoci leže baš na ekvatoru, temperature ni danju ni noću nisu

visoke, zahvaljujući Humboldtovoj struji koja, prihvaćajući hladne vode Antarktika, kreće pokraj

obale Čilea i Perua, da se zatim okrene put zapada, dodirne otoke Galapagosa i nastavi svoj daleki

put prema arhipelagu Tuamotu, Markizinim otocima i Društvenim otocima. To miješanje toplih i

hladnih vodenih masa uvjetuje izvanredno bogatstvo riba u vodama oko Galapagosa.

Eto i Vladimira. Ni on ne može spavati! U tišini noći osluškujemo tajanstvene šumove, koji nam se

brzo primiču. Oko Bese raste neki nemir, u onome mraku čuju se neki uzdisaji, prigušeni, teški kao

da netko nekoga davi. Sto bi to moglo biti?! Neke sjene oko nas bućkaju more. Palimo reflektor:

tuljani! Jest, to su oni. Njihovo disanje u neposrednoj blizini toliko je uzbudljivo u mraku da se u prvi

čas čovjek prestraši. Nije čudo. U davna vremena tu-

Joža Horvat •  IZABRANA DJELA

ljani i slične životinje morali su svojim disanjem zadavati noću vraški strah nekadašnjim

moreplovcima. Stare morske karte nisu slučajno pune crteža kojekakvih morskih čudovišta kojima iz

noz-drva suklja voda, vatra, para ili dim.

Sve se oko Bese smirilo. Pitam Vladimira: - Da legnemo i mi? - Barba... vi legnite, a ja bih, da je na

moje, zapalio motor i krenuo da nas jutro zateče blizu Isabele.

- Kreni!

Dobrano smo zagazili u dan kad smo zaobilazili grebenasti rt Albemarle, iznad kojega se visoko pod

nebo uzdiže vulkan pokriven naoblakom. Otok Isabela pun je čunjastih izraslina, vulkanskih grotla.

Najviši njegov krater doseže gotovo 2000 metara, vidljiv je nadaleko, mračan u svojoj pustoši,

dostojanstven u svojoj nepristupačnosti. Na pučini na sve strane plutaju kornjače, ali čim bismo se

kojoj približili na pedeset metara, naglo bi zaronila i ne bi se više pojavila. Kornjače s istočne strane

Galapagosa strpljivo su nas čekale gotovo nadohvat ruke. Bit će da ove tu mnogo češće susreću

ljude...!

Oko deset sati opazismo peraju morskog psa, ni stotinu metara od Bese, desno izvan našeg kursa.

Hajde da vidimo dokle će nas on pustiti, kad već kornjače bježe. Prišli smo mu na nekoliko metara i

u bistroj vodi jasno smo razabrali cijeli trup. Bio je to pas čekićar, dug oko dva i pol metra, koji je

lagano pratio Besu, plivajući nama uz bok, kao što ponekad na šetnji stari bundaš lijeno prati uz

nogu svoga gospodara. Na brzinu smo izvukli »mauzer«, u ležište ubacili metke i kad je čekićar bio

udaljen od nas najviše tri metra, ja sam okinuo karabin. »Tik...«, čula se udarna igla, ali metak nije

opalio. Ponovim. Isto! Obarač škljocne, metak zataji. Vlado se dosjeti da je to zbog toga što je

zatvarač pun masti kojom smo ga konzervirali, odmah ga izvuče, očisti, stavi metak u cijev, pruži mi

karabin i veli:

- Barba, sad ili nikad...!

Kroz nišane poravnam psa, koji još uvijek vrluda oko nas, i okinem. Dum...! Grune metak, digne

metar visok mlaz vode iznad njegove peraje, psina nestane, a uskoro se njegova peraja pojavi ni

desetak metara udaljena od Bese. Nigdje ne vidim krvi! Brže promijenim metak, nanišanim i

okinem, ponovno. Dum...! Opet

BESA  I.

visok mlaz iznad njegove peraje, krvi nigdje. Eto psa ni pet metara ispred našeg pramca! Potrčim

na pramac, naslonim se na ogradu, pas mi je još bliže, pliva ispod mene, premda se brod malo

ljulja, nije moguće da ga sad promašim... Dum! Čekam da se voda smiri, čekam da psina okrene

svoj bijeli trbuh, ta valjda sam ga dotukao, nije moguće da sam opet promašio. Zaustavili smo brod.

Gledamo, krvi nigdje!

- Eno psa! - vikne Renata, koja je u međuvremenu donijela filmsku kameru da za vječnost zabilježi

taj jedinstveni safari. Na njezin poklik okrenem glavu i ostanem zaprepašten. Pas uistinu pliva, eno

mu peraje! Ta je li moguće da sam promašio na svega nekoliko metara. Kako se to moglo dogoditi!

Povrijeđen u svojoj lovačkoj taštini, obeshrabren potpunoma, predao sam karabin Vladimiru.

Začudo, njemu se dogodilo to isto: hitac, vodoskok, i peraja čekićara desetak metara na drugoj

strani! Sad je Marko došao na red, nakon Marka ja, pa opet Vlado, pa opet Marko. Peraja morskog

psa bila je već potpunoma prorešetana, ali on je uporno plivao oko nas. Sablast! Nakon osamnaest

metaka prekinuli smo paljbu. To nije običan pas, to mora da se zao morski duh prometnuo u

čekićara s ciljem da nas izvrgne ruglu i smijehu, da nam pokvari dan i ogorči život. Okrenuli smo

brod. Nije pas napustio bojno polje, nego mi, mi smo pobjegli! Ta valjda neću na to čudovište

ispucati sve metke! Neka ga đavo nosi, nek ide...!

Zaobišli smo najsjeverniju točku otoka Isabela i u dvanaest sati i trideset minuta stigli na puntu

Essex, upravo na onu točku gdje ekvator dodiruje otok Isabelu. Rijetki su oni koji se mogu pohvaliti

da su gotovo u sekunde točnosti stigli na mjesto prijelaza ekvatora i da je kobilica njihova broda

strugala taj famozni krug. Pažljivo smo poravnali bok Bese s rtom Essex i kad sam viknuo: - Sad...! -

na palubi nastane kovitljanac, dostojan najuvježbanije vatrogasne ekipe. Svi smo mi prvi put

prelazili ekvator i polijevanju nikad kraja. Tek kad je netko morem zapljusnuo objektive na Renatinoj

kameri, tek tada smo se malo smirili, otvorili šljivovicu i proslavili ulazak Bese u južnu hemisferu.

Kurs 260°, pravac Markizini otoci.

20. OŽUJKA. Ujutro je sve bilo mokro na brodu kao da je noću lijevala kiša - tolika je vlaga! Zamolio

sam Vladimira i Marka da

Joža Horvat •  IZABRANA DJELA

provjere kako se drže rezervni dijelovi našeg motora. Uskoro mi kažu nalaz: konzervacija dobra, sve

u redu. Rijetko tko može zamisliti kako vlaga na tim prostorima uništava odjeću, kožu, instrumente,

okove, sve!

Šesnaest sati, naoblaka sve veća. Dobru milju udaljena od nas kreće se povorka kitova u pravcu

jug-sjever. Idu lagano, lijeno, štrcaju svoje vodoskoke, zarone, izrone... Negdje sam već vidio tu

sliku, ne mogu se prisjetiti gdje! Taj dostojanstveni hod... Slonovi! Jest, u nekom filmu gledao sam

krdo slonova kako sumorno prolaze pustim afričkim pašnjakom, jednako tako lijeno i

dostojanstveno kao i ovi kitovi. Vele da se slonovi, kad osjete skoru smrt, odijele od krda i odu u

neku zabit poznatu samo starim slonovima i tu, među kostima svojih predaka, zauvijek zatvore oči.

Imaju li i kitovi predosjećaj smrti?

21. OŽUJKA. Ležao sam u svojoj kabini i tko zna o čemu razmišljao, kad mi najednom padne na um -

metak! Jest, tako je, sad znam, sada sam se dosjetio zašto nismo ubili čekićara. Nikakva sablast,

nikakav pričin! U onoj uzbuđenosti zamijenio sam metke! Za karabin mauzer imam na brodu dvije

vrste municije: običnu, to jest vojnu, čije je zrno obavijeno čeličnom košuljicom. Da sam zgrabio te

metke, čekićar bi bio mrtav! Ja sam, na žalost, dohvatio metke kojima se služim u lovu, takozvane

»eksplozivne«, koji prsnu na stotinu djelića u dodiru s ciljem, bilo da se radi o ledini, divljoj svinji ili

vodi! Tako. Mora da se psina posve ugodno osjećala pod onim vodoskokom nakon eksplozije

metaka.

Zato je tako dugo i ostala s nama. Drugi put... da, drugi put ću paziti na metke, samo možda neću

naići na psa budalu, kao što je bio ovaj čekićarljudožder, koji se punih pedeset minuta ponašao kao

meta na strelištu!

Vjetra nigdje. Plovimo motorom u pravcu Markiza. Na nebu se skupljaju sve tamniji oblaci. Prve kapi

kiše pale su u času kad nas je Renata pozvala na objed.

Juha, odresci od kornjače, krumpirsalata, voće... Kad bi nam umjesto voća mogla servirati vjetar,

ručak bi bio ukusniji.

24. OŽUJKA. Kiši već dva dana. Dokle god oko dopire, u beskrajnom sivilu stopilo se more i nebo.

Pustoš. Tuga za nečim nejasnim, neodređenim. Nešto mi jutros nedostaje, a ne znam što. Možda tek

tračak sunca, možda djelić duge, neki akord, stih? Možda gutljaj ruma? Već četvrti dan vučemo se u

pravcu zapad-jugozapad. Nevjerojatno kakvo je ovdje siromaštvo pučine nakon svega što smo

vidjeli i doživjeli prošlih dana. Ni jednu jedinu kornjaču nismo susreli otkako smo napustili Isabelu i

otočnu skupinu Galapagos. Neki moreplovci pišu da su tisuću milja daleko od kopna susretali na

pučini kornjače. Blago njima!

Vjetar se povremeno javlja, najčešće promjenljiv. Dižemo jedra, a uskoro ih zatim skidamo.

Pljuskovi sve češći. Nisam dobre volje. Nikako da ulovim sunce kako bih provjerio našu stajnicu.

25. OŽUJKA. Što ja znam o ovom dijelu Pacifika? Tek toliko da istočni Pacifik pripada najmirnijim

morima. Rijetko naiđe nevrijeme ili zatutnji oluja. U ovo doba godine i na ovim prostorima kuda

sada plovimo bude desetak dana u mjesecu bez vjetra. Stalne, pasatne vjetrove susrest ćemo tek

na sedmoj ili osmoj paraleli južne širine. Najčešći su istočni i jugoistočni.

Već dulje vrijeme promatram niski crni oblak na dnu sivoga zamagljenog obzorja. Nekako se čudno

povija, svaki čas poprima drugi oblik. Možda to i nije oblak, nego jato crnih ptica. Gavranova? Ta

ovdje nema gavrana! Što je ono? Uzimam dalekozor. Pli-skavice! Golemo jato pliskavica! Koliko god

ih padalo u more, u istom času stotine i stotine drugih iskaču, crne se kao oblak nad pučinom.

Nezaboravna slika!

27. OŽUJKA. Dosta vjetra i mora. Podigli smo đenoveško jedro. Oko nas neizmjerna pustoš. U podne

neugodno otkriće: izgubili smo oko 20 litara petroleja! Kanistar koji se nalazio u spremištu sjedalice

kokpita iscurio je nepovratno. Da li zbog vrućine, ili zbog zibanja broda, čep je popustio i mi

ostasmo bez goriva. Petrolej rabimo prije svega za kuhanje, zatim ga upotrebljavamo kao rezervno

svjetlo u slučaju nestanka struje, a ponekad nam služi za hladnjak, i to samo u lukama, jer hladnjak

koji imamo ne radi čim isplovimo i počnemo se zibati. Ponekad i u lukama njegov plamen

više ugrijava salon nego što rashlađuje unutrašnjost hladnjaka. Gubitak dragocjene tekućine

ozbiljan je udarac, uskoro ćemo morati smanjiti tople obroke.

Popodne je Vladimir složio mrežu za planktone, spustio je u more i rekao: - Kontikijevci pišu da su

planktoni vrlo dobri za jelo, samo su malo bljutavi. Izgubili smo petrolej, dobro je da se što prije

priviknemo na svježu, prirodnu hranu.

Uvečer smo prvi put kušali »planktončeke« kako ih Vlado naziva. Nalazimo da su više bljutavi nego

što su hranjivi.

28. OŽUJKA. Ustao sam malo ranije i još iz salona pitam Marka, koji je za kormilom:

- Sine, kakav je vjetar?

- Odličan! Puše od vrha jarbola do prvih križeva!

- A brzina?

- Takva da planktoni mogu pobjeći videći Vladinu mrežu! Izmjenjuju se pljuskovi. Opet kiši. Jedan

djelić duge izvire iz

mora, svojim krasnim bojama kiti obzorje, baš kao što šojkina pera krase lovački šešir.

U podne spremno čekam sa sekstantom u ruci ne bi li se negdje među oblacima pojavilo sunce, da

ga snimim i odredim na kojoj se širini nalazimo. Imao sam sreću. Točno u podne sunce je provirilo

između oblaka kao da je htjelo pogledati što je to s nama i gdje se nalazimo. Uspio sam ga preko

ogledala sekstanta spustiti na horizont, zapisati mu visinu, a zatim sam se povukao u salon da

sredim račune. Dobio sam smiješan rezultat da se nalazimo na devetom stupnju južne širine. Znam

da je to nemoguće. Bit će da se greška potkrala dok sam snimao. Imao sam sunce u zrcalu samo na

tren, vjerojatno sam krivo snimio ili krivo pročitao brojke. Nije važno... Vodim zbrojevnu navigaciju,

manje-više točno znam gdje se nalazimo. Doduše, već nekoliko dana nebo je pokriveno oblacima i

nisam mogao snimati ni sunce ni zvijezde, ali bez obzira na to, znam pouzdano da se ne nalazimo

toliko na jugu. Možemo bezbrižno nastaviti put. Na tisuće milja pred nama nema ni grebena, ni

otoka.

29. OŽUJKA. Jedan za drugim redaju se pljuskovi. Vjetar snažan i povoljan. More pokriveno bijelim

krestama. Golemi dugi valovi u jednoličnom ritmu valjaju se pučinom. Na nebu neprestano gledamo

dvije do tri duge. Ni pedesetak metara od pramca našega broda spušta se u more spektar boja.

Vrebam sunce. Ponekad izviri ispod oblaka, ali prekratko da bih ga mogao snimiti. U podne se

pojavljuju dva faetona. Promatramo ih dalekozorom kako kruže iznad Bese. Imaju crven kljun i dva

duga crvena pera u repu. Uda-ljuju se, pa se ponovno vraćaju nad naše jarbole. Te lijepe ptice ipak

nisu tako nedužne. Gledao sam ih kako se s visine od stotinu metara obrušavaju u more i odnose

mlade poletuše. Kad se str-moglavljuju, neprestano drže svoju žrtvu na oku, zbog toga u padu

izvijaju rep i krila, vrše korekture, i vrlo rijetko ostanu bez plijena. A tako ljupko i nedužno izgledaju

kad kruže nebom...

30. OŽUJKA. Vjetar pogodan. Kiša. Nebo natmureno. Nikako da ulovimo zlatoskušu!

Doručak: zobene pahuljice s mlijekom (u prahu), zaslađene medom ili kakaom.

Ručak: kuhani grah, pomiješan s kukuruzom (konzerva), pola para kranjskih kobasica (konzerva),

pirjani krumpir.

Večera: kuhana riža, kompot od suhih šljiva i jabuka.

Uz ručak i večeru Renata servira obvezatan prilog: tableta C-vitamina ili multivitamina. Između

obroka, ako netko poželi, može dobiti poneki keks, ili otvorimo kokosov orah.

31. OŽUJKA. Pljuskovi sve rjeđi. Ribe ni za lijek. Promijenio sam varalicu, oko udice, duge desetak

centimetara i debele pola centimetra, složio sam lišće komušine, sve sam to ukrasio malim

komadićem crvene tkanine (tko će zadovoljiti svačiji ukus), obavio, zamotao, svezao i spustio u

more. Pola sata nakon toga - trzaj. Neka ribetina slomila mi je udicu kao čačkalicu. Bio sam

zadovoljan: nisam uzalud komponirao varalicu. Propadnem li kao navigator, mogu se javiti u

ribarsku brigadu kao modni kreator.

U podne sam snimio sunce. Rezultat koji sam dobio zaprepastio me. Je li moguće da smo na

desetom stupnju južne širine, a neprestano plovimo u pravcu zapad, jugozapad? Ne, to nije mo-

Joža Horvat .  IZABRANA DJELA

guće, to je apsurd! Markizini otoci, kamo smo usmjerili brod, leže između 8. i 11. paralele. Kad bi

pozicija koju sam dobio bila točna, odsad bismo morali jedriti samo na zapad. Nešto nije u redu. U

dva navrata dobio sam rezultat koji odskače od mojih proračuna. Je li moguće da sam oba puta

krivo snimao! Možda sam izveo računsku grešku? Povukao sam se u salon da sam još jedanput

provjerim brojke. Sve je točno. Postajem nemiran. Sto se to zbiva? U čemu je greška, tko je krivac?

Kronometar, sekstant, formula? Zamolio sam Marka da preko prijemnika provjeri stanje i hod kro-

nometra. Uskoro mi saopćuje da je kronometar ispravan, hod kontroliran i podaci koje mi pruža da

su točni! Uzmem u ruke sekstant, promatram ga i razamišljam. Možda se u njemu krije tajna moga

nesporazuma i neslaganja sa suncem? Izašao sam na palubu, pokušavam provjeriti ispravnost

horizontalnoga i vertikalnog ogledala. Mučim se kako znam, a to što znam nije mnogo. Učio sam

dosta, nešto sam upamtio, ali nešto i zaboravio. Sad nemam koga pitati, nitko mi ne može pomoći.

Vratio sam se u salon, tražim po knjigama sve što je napisano o sekstantu, uspoređujem slike,

dijelove, proučavam mehanizam, čitam, razmišljam, provjeravam... Čini mi se da veliko ogledalo na

sekstantu nije na svom mjestu. Da ga ispravim? A što onda ako je sekstant ispravan, a ja,

nestručnjak, počnem čeprkati po njemu? Tko će ga ikada sastaviti? Takve hrabrosti zasad nemam.

Valjda će se nebo razvedriti pa ću snimiti sunce izvan podneva, snimit ću nekoliko zvijezda i znat ću

gdje sam i što se to zbiva.

1. TRAVNJA. Naoblaka, kiša i vjetrovi promjenljive snage. Popodne dižemo leptir-flokove, plovimo u

kursu 260. Pri slaganju glavnog jedra Vladimir je ozlijedio prst na okovu ispod nosača buma. Bolovi

su jaki, no kost nije povrijeđena. Renata se tuži na probavu. Marka muče čirevi, mene glavobolja

(čitaj: pozicija!). Idemo dalje.

Dan je prošao a da nisam imao mogućnosti snimiti ni sunce ni zvijezde.

2. TRAVNJA. Sumorno nebo. Povremeno pljuskovi. Malo u šali, malo u zbilji, razmotrili smo gdje

bismo na Besi kad ostanemo bez petroleja, mogli naložiti vatru i kuhati na drvenim otpacima.

Ognjište bismo mogli složiti u krmenom spremištu, tamo bi, zaklo-

njeno od vjetra, bilo najpogodnije. Marko je dobio zadatak da ga očisti, sredi stvari i složi posteljicu

za žar. Vladimira sam zadužio da sastavi popis svega što bismo mogli žrtvovati od drvenarije i

spaliti. Pita me: - Barba... hoću li i jarbole staviti u popis? - Odgovorio sam u istom tonu: - Za sada

samo krmeni...!

Tek što smo sjeli za stol da ručamo, Marko podnosi izvještaj:

- U krmenom piku našao sam hrpu pokidanih konopa, dva koloturnika, koja već dugo tražim, dvije

prazne kante od petroleja, metlu, poderan padobran, koji je nekoć služio kao zatezno sidro, tri

četke, dva probušena slamnata šešira, kuhinjsku tavicu bez drške, klupko pletenog najlona, dva

oklopa od kornjače, kantu osušene podvodne boje, kolut zahrđala čelik-čela, kovčeg u kojem je rog

za maglu, čabar, mnoštvo trulih krpa, ostatke sagnjile tende, rifljaču za pranje rublja, pet stotina

bakula, od kojih sam potukao 148. Dalje mi se gadilo pa sam prestao.

Znao sam otprije da sve što nema svoje mjesto na brodu, a nade se na palubi, sve se to baca u

spremište na krmi, ili, kako to Marko zove, u »brodski podrum«. Pretpostavljao sam da se tamo

koješta nakupilo, ali nisam ni slutio da je tolika ropotarnica. Upitam sina:

- I što si učinio...?!

- Osigurao sam prostor za ognjište i vratio stvari na svoje mjesto.

- A što je bilo s bakulama?

- One su se vratile same! - odgovori Marko, podigne svoj tanjur, pogleda Renatu i doda: - Molim

juhu!

3. TRAVNJA. Vjetar je okrenuo s juga. Morali smo skinuti leptir-flokove i dignuti glavno jedro. Noću

smo ulovili veliku zmijoliku skušu. Nitko joj se od nas osobito ne raduje, prepuna je kostiju, meso

nije osobito ukusno. Ipak smo zadovoljni: izvađena je iz mora, a ne iz konzerve. Za crve više nitko

ne pita.

Pred večer je vjetar sustao. Marko veli da je »ishlapio«! Spustili smo jedra i otišli na spavanje, svi

osim mene. Dugo u noć prelistavao sam Pomorsku enciklopediju i Astronomsku navigaciju. Muči me

misao na sekstant i našu poziciju. Nešto nije u redu, a ja ne znam što. Prije spavanja želio sam

popiti čašu vode. Morao sam

dugo dizati i spuštati ručicu pumpe dok je potekla voda. Prije toga ispuštala je zrak kao hripac, što

obično bude kad je voda u tankovima blizu dna. Tko zna koliko je dana plovidbe još pred nama.

Ostati bez petroleja nije ugodno, ali ni tragično. Ostati bez vode... ne, to se ne usuđujem ni

pomisliti.

4. TRAVNJA. Jutro nas je dočekalo u plutanju. Zapalismo motor i nastavismo put. Sjedio sam u

salonu i osluškivao jednoličan hod klipova i tutnjavu ispušnih plinova. Mislio sam na posve druge

stvari, na sekstant i našu poziciju. Stoga nisam čuo da je hod motora postao nemirniji. Najednom

postanem toga svjestan. Zabrinuto pitam: - Gdje je Vladimir? - Renata mi odgovori da je u

strojarnici. Neobičan zvuk motora postajao je sve izrazitiji, vibracije sve veće, činilo se da motor nije

učvršćen na postolje, da poskakuje i da će se svaki čas nešto u njemu slomiti ili raspasti. Nije bilo

više nikakve sumnje, događa se neko zlo. Već sam htio jurnuti u strojarnicu da vidim što se to zbiva,

no u tom se trenutku motor zaustavi. Iz zadimljene strojarnice izađe Vladimir sav mokar od znoja.

Zlovoljan, stisnutih zubi procijedi:

- Motor je neupotrebljiv... Slomila se pumpa koja rashlađuje

ulje.

Pun zlih slutnja, bojažljivo upitam:

- Hoćeš li moći ukloniti kvar?

- Nisam siguran... - odgovori preko volje, obriše prljave ruke o stupu, pa ode na palubu da u vedru

dohvati morsku vodu i da se opere. Renata se povukla u kabinu. Ostao sam sam... s jednom brigom

više. Ni u kakve bogove, svece ni čudovišta već odavno ne vjerujem. Ali, eto, vjerujem u neke druge

stvari. Na primjer, vjerujem u biblijske krave! U onih sedam biblijskih krava koje, bilo mršave, bilo

debele, izmjenjuju jedne druge. Zlo nikad ne dolazi samo. Nigdje, pa ni na Besi. Biblijske serije!

Petrolej, pozicija, motor... Tri mršave krave. Negdje za njima vuku se još četiri! Da mi je znati što će

nam donijeti sutrašnji dan!

Mala vratašca, koja služe kao prolaz u nuždi između Markove pramčane kabine i naše, otvorena su i

otuda dopire neki kiselkast oduran zadah. Čujem kako Marko nešto prtlja i premeće. Pitam ga što se

to kod njega zbiva, otkuda taj smrad.

- Barba... to je vreća krumpira iz Paname. Bila je pod mojim ležajem... Od vlage i vrućine sva je

sagnjila. Moram je baciti u more!

5. TRAVNJA. Vlado neka zapali svijeću zahvalnicu bilo sv. Nikoli, bilo morskim dusima, sirenama,

vjetru, nebu, oblacima - kome hoće. Jutros je mogao ostati mrtav na palubi Bese.

Promijenio se vjetar, postavljali smo leptir-flokove. Marko je bio na glavnom jarbolu kod prvog križa,

Vlado i ja na pramcu, očekujući da Marko spusti »tangune«, nosače leptir-flokova, koji kad nisu u

upotrebi, stoje učvršćeni kod prvog križa. U času kad je Marko odriješio vez, puknuo je željezni

držač i teški »tangun« sručio se sa četiri metra visine na desetak centimetara od Vlade, zabivši se

svojim željeznim okovom duboko u tikovu palubu. Da mu je »tangun« pao na glavu, a radilo se o

centimetrima - ne bi ostao živ! Uzalud Renata i ja cvilimo svaki dan momcima da se čuvaju nesreće.

Tisuće smo kilometara udaljeni od kopna, svaka i najmanja povreda može biti sudbonosna. Noću,

kad ležim, često me muče zle slutnje: što je s onim za kormilom? Tri sata ostaje sam u onome

mraku, dok ostali spavaju, ponekad je dovoljan samo jedan nespretan korak, fatalan časak

neopreznosti ili trenutak mučnine... i čovjek je u moru. Tko će ga čuti u fijuku vjetra i mla-tarenju

valova?! U nekoliko sam navrata govorio i tražio da onaj koji drži noćnu stražu mora imati na sebi

prsluk za spašavanje, a kada je nemirno more mora biti vezan. Tko me sluša? Vlado i Marko

ponekad se vežu, više zbog mojih prigovora negoli zbog svijesti o realnoj opasnosti. Od svega je

najgore to što ponekad i oni mene ulove bez pojasa, bez sigurnosnog veza...

Enigmu o našoj stajnici još nisam riješio. Razmišljam ne bi li bilo najpametnije skinuti jedra i

zaustaviti brod dok se nebo ne razvedri, da mogu ustvrditi naš položaj! Možda bi to bilo mudro, ali

sada je vjetar tako povoljan i snažan da bi uistinu bila grehota ne nastaviti put.

6. TRAVNJA. Eto još jedne mršave biblijske krave: jutros, dok je generator punio akumulatore,

pregorio je »regler«. Rezervni nemamo. Svi Markovi napori da ga popravi ostali su bez uspjeha.

Joža Horvat •  IZABRANA DJELA

Crni dani za sve nas. Četiri akumulatora od 24 volta, namijenjena radiostanici i rasvjeti broda,

gotovo su potpuno ispražnjeni i praktički neupotrebljivi. Ostali smo, dakle, bez svjetla na brodu i

vjerojatno bez mogućnosti da u slučaju nesreće preko radiostanice zatražimo pomoć. Preostaju nam

još dva akumulatora od glavnog motora, koji su na 12 volti. Još u Panami upozorili su me jedriličari

da moramo osobito paziti na akumulatore, jer zbog vrućine i velike vlage brzo gube snagu i često ih

treba provjeravati i puniti. Sto sada? Dva preostala akumulatora mogu puniti jedino kad radi glavni

motor. Glavni motor nema ručno paljenje i mogu ga upaliti samo električnim starterom kad su

baterije ispravne i pune. Da bih održao baterije, morao bih svakih 4-5 dana zapaliti motor i voziti

nekoliko sati, a gorivo je pri kraju! Ono malo što ga još ima moram sačuvati za prilaz kopnu... Krug

je zatvoren: što će mi puni akumulatori ako nemam goriva za motor; što će mi gorivo za motor ako

nemam čime upaliti motor. Tu se ništa promijeniti ne može. Bez rasvjete i pomoći motora Besa ide

u susret teškim danima...

Vjetar je opet sustao. Kida se naoblaka. Kako bi divno bilo kad bih večeras mogao snimati zvijezde!

Predvečer iznenada zavlada potpuna tišina. More se smirilo začuđujuće brzo. Nigdje komadića

plavog neba. Plutamo. Promatram papir koji je Renata bacila u more. Struja ga nosi prema

jugozapadu. Čudno. Struje bi na ovom prostoru trebale vući u pravcu zapada, a ne jugozapada. Neki

zloćudni nemir sve više kopka u meni - gdje smo?!?

Blizu je ponoć. Mjesec ispod oblaka žućkastim sjajem obasjava uzak krug. Marko i ja sjedimo na

pramcu zaokupljeni svojim mislima, svojim brigama. Veli mi: - Barba... što je to s nama? Ne radi

nam motor, nema zvijezda, nema sunca, nema riba, nema kornjača, nema elektrike, nema

petroleja...

Šutim. Ni za mjesec, ni za kornjače nisam odgovoran... Ali za poziciju...?! I otkuda sada takva tišina?

Sa zebnjom očekujem sutrašnji dan. Barometar se diže, nebo se polako vedri, sutra ću valjda

dokončati sumnje.

7. TRAVNJA. Još jedan pljusak. Jedra klatare, Besa se ziblje na mrtvom moru. Kakav ono galeb leti

pučinom? Ta ono je primjerak

velikoga sivog galeba kakva susrećemo samo blizu obala. Gdje smo?! Zabrinut promatram tu pticu

koja me toliko obradovala kada mi je na Atlantiku nakon dvadeset dana plovidbe navijestila kopno.

Odakle je naišla? S Markizinih otoka? Galeb još neko vrijeme leti nad pučinom, a zatim nestaje u

oblaku.

Sjedim u kokpitu, držim sekstant i čekam, možda će se sunce ipak otkriti. Pokraj mene Marko s

kronometrom, bilježnicom i olovkom, jednako spreman. Tkivo naoblake postaje sve rjeđe, kao

cvjetovi plavomilja otkrivaju se među oblacima djelići čistog neba. Sunce još uvijek zasjenjeno, no

njegov sjaj postaje sve izrazitiji. Upozoravam sina da bude oprezan, da prati hod kronometra, jer će

se svaki čas pojaviti sunce. Evo ga...! Hvatam ga u okular, spuštam na rub horizonta i vičem Marku:

- Sad...! Očitavam visinu i dižem sekstant u namjeri da ponovim mjerenje, ali sunce je već uteklo,

nestalo iza oblaka. Neka, ipak sam ga ulovio.

Marko mi predaje podatke: vrijeme kad sam snimao, stanje kronometra i izmjerenu visinu. Kad

vjeverica u šumi nađe lješnjak, žuri u svoje duplje da ga tamo u miru pojede. I ja sad imam svoj

»lješnjak«, izmjerenu visinu sunca! Šest dana čekao sam da dođem do te brojke, sada kad je imam

brzo napuštam palubu, žurim u salon i sjedam za stol. Prije negoli započnem račun, još jednom

određujem približnu poziciju, uzimam navigacijski dnevnik od časa kad smo napustili otok Isabelu

na Galapagosu, bilježim promjene kursa, brzinu, prevaljene milje, uzimam u obzir ono što smo

plutali bez vjetra, zanošenje zbog struje... Na osnovi cjelokupnog svoga znanja i podataka koji su mi

u ovom času dostupni zaključujem da se nalazimo negdje oko 120° zapadne dužine i oko 10° južne

širine. S tim podacima i s visinom sunca, malo prije izmjerenom, započnem račun. Bilježim,

zbrajam, odbijam. Polako i pažljivo vadim podatke o deklinaciji i satnom kutu, ulazim u nautičke

tablice, prenosim i sređujem brojke. Uskoro izvodim rezultat... Gledam što sam to dobio, gledam,

treperim očima, ne shvaćam. Jesam li priseban? Rezultat koji stoji preda mnom vraća stajnicu Bese,

onu stajnicu koju sam smatrao vjerojatnom, vraća je u pravcu jugoistoka 400 milja! Da sam takav

rezultat dobio u Zagrebu, kad sam kod kuće izrađivao zadatke iz astronomske navigacije, nasmijao

bih se iz sveg srca. Ovdje, usred Pacifika, nije mi do smijeha.

Naravno, rezultat do kojeg sam došao do tog je stupnja netočan, glup i apsurdan da i ne

pokušavam ozbiljno razmišljati o njemu. No, rezultat potvrđuje da nešto nije u redu ili s mojim

računskim operacijama, ili s instrumentima kojima se služim: sekstantom i kronometrom.

Ponovno provjeravam račun, gledam brojku po brojku. Uspoređujem podatke, formule, izvod. Ne

nalazim grešku. Račun je točan, rezultat nemoguć! Kronometar je neki dan provjerio Marko, ostaje

dakle sekstant... Uzimam ga u ruke, okrećem, pregledavam, razmišljam nad njime. Je li moguće da

greška u položaju ogledala može dovesti do tolikog odstupanja? Sto uraditi? Da rastavim sekstant,

pomičem i slažem ogledalca tako dugo dok ne dobijem rezultat koji želim?

Kroz ulazni portel Marko proturi glavu i pita: - Hoćeš li snimiti prolaz...? To on misli na podnevni

prolaz sunca kroz naš meridijan. U određeni čas treba snimiti sunce, zatim se relativno lako i brzo

izračuna geografska širina na kojoj se nalazi brod u času kad sunce prelazi njegov meridijan. To je

za mene vrlo važan podatak, ali ja se dvoumim i razmišljam kakva smisla ima ponovno snimati

sekstantom koji nije upotrebljiv. Da ipak pokušam? Pomoću jednadžbe vremena na brzinu

izračunavam vrijeme u koje bih morao snimati. Bio je posljednji čas. Zurim na palubu i za koju

minutu snimam sunce u zenitu. Marko mi predaje brojke, rezultate mjerenja. Eto, sad imam još

jedan »lješnjak«, vjerojatno će i taj imati gorak okus. Spuštam se u salon, otvaram bilježnicu,

računam. Rezultat: Fm = 17° 03'!

Uvečer sam snimao zvijezde: Canopus, Capella, Aldebaran. Rezultat: 15° zapadne dužine, 17° južne

širine!

8. TRAVNJA. Ponoć je prošla. Uz svijeću lojanicu, nagnut nad kartom Pacifika, sjedim za stolom i

razmišljam, dok Renata u kabini spava. Bolje da spava... Ne znam po koji put se pitam: je li moguće,

ako je sekstant neispravan, a snimam tri zvijezde, da dobijem stajnicu unutar trokuta čije se

stranice kreću od pet do petnaest milja? Ne znam, ne mogu odgovoriti. Otok Isabelu u sastavu

Galapagosa, dakle ekvator, napustili smo 19. ožujka i usmjerili Besu u pravcu Markizinih otoka, koji

se nalaze oko 10. stupnja južne

širine. Opći kurs plovidbe bio je 260 stupnjeva. Ako točku u kojoj ekvator dodiruje Isabelu spojim s

točkom koju mi u vidu stajnice određuju računi dobiveni mjerenjem, dobivam pravac koji pokazuje

da danima nismo plovili u kursu 260, nego u kursu 235 stupnjeva. Je li moguće da naša busola ima

toliku devijaciju? Pomisao na busolu najednom promijeni tok mojih misli. Busola...! Kako to da ranije

nisam pomislio na nju!? Sto onda ako je sekstant ispravan, a busola lažna? Uzmem li Isabelu kao

ishodnu točku, razlika u kursu iznosi 25 stupnjeva! Je li vjerojatno da busola ima toliku devijaciju?

Provjeravao sam je u prolazu kroz Panamski kanal i na Bisernim otocima. Nakon devet stotina milja

plovidbe stigli smo na Galapagos s vrlo malim i neznatnim odstupanjem. Zašto bi najednom postala

do tog stupnja hirovita i luckasta? Odakle tolika devijacija? Prelazak ekvatora...? Prelazak

magnetskog ekvatora...? Moje znanje iz tog područja, na žalost, ne dopire tako daleko. Nastojim se

prisjetiti: kad se prvi put javio raskorak između predviđene i računske stajnice? Čini mi se da je to

bilo 28. ožujka. Račun mi je pokazivao da smo već tada bili na 9. stupnju južne širine, a ja sam se

smješkao misleći da sam loše snimao...!

Kroz prozorčić primjećujem da se razvedrilo i da sjaju zvijezde. Kad svane, pričekat ću izlazak sunca

i provjeriti busolu.

Pokušavam sagledati gdje se to zapravo nalazimo, ako smo uistinu na 17. paraleli? Da kažem

jezikom koji svi razumiju: punih sedamsto pedeset kilometara otišao sam u krivom pravcu! Ako je to

točno, od kopna je najbliži Uskrsni otok, koji leži oko 600 milja jugoistočnije. Nije li onaj sivi, veliki

galeb doletio odanle? Da krenemo i mi? Šest stotina milja nije velika udaljenost, ali što bismo tražili

na tom pustom otoku? Da gledamo kamene skulpture du-gouhih i da nakon tolikih mudraca

razbijamo i mi glavu jesu li prastanovnici Uskrsnog otoka stigli nošeni strujom s obale Južne

Amerike, ili su doplovili s Malajskog arhipelaga? Pustimo Uskrsni otok, njega ćemo pogledati

drugom zgodom... Od Markizinih otoka dijeli nas 1300 milja. Po prilici isto toliko do arhipelaga Tua-

motu, koji leži na putu za Tahiti.

Palim jednu cigaretu za drugom i bdim. Znam, ako i legnem, neću zaspati. Sa zebnjom očekujem

svitanje, tada ću znati da li me vara kompas ili sekstant. Ne znam što je gore.

Joža Horvat •  IZABRANA DJELA

Noć sporo protječe. Iz svojih skrovišta izmilile bakule. Žućkast i treperav sjaj svijeće, koja polako

dogorijeva ni najmanje ih ne smeta. Šeću u kolonama... nečuveno, koliko ih ima! Toplina i vlaga

Pacifika kao da im posebno prija. Na zacima ženke vuku zamotke, vrećice s jajima. Ubijamo ih kako

znamo i možemo, kupujemo sva moguća kemijska sredstva, ali uzalud. Ta se gamad množi jezivo!

Ništa pred njima ne možemo skloniti, svagdje se nađu, do svega dođu. Renata je neki dan otkrila

žiške u riži... Sva je sreća što nam je oplata broda od željeza.

Noć... tišina, čuje se mlatarenje mrtvog mora o oplatu broda, Besa pluta. U salonu, otužno svjetlo

lojanice, otužni barba i bakule! Istrunut ćemo! Na polici promatram knjige. Poželim štogod pročitati.

Prozu...? Ne, nikako prozu. Listam malu antologiju pjesama o temi mora koju sam prikupio prije

puta. Alfirević, Cesarić, Puš-kin, Michaux, Machado, Camus, Baudelaire, Semper, Gozzano, Ji-menez,

Alkman... Odabirem Rafaela Albertija: Juanu Antoniju Es-pinozi.

Na tvom brodu, zelenom ležištu za alge dubina, za mekušce, školjke, zvjezdanog smaragda žar, o,

kapetane vjetrova, lastavica i modrina udar mora ti bješe odlikovanje i dar.

Kad se svojim plugom pojaviš iz daljina,

obale zmijastih čela razvijaju pjevanja čar:

- Mornare, slobodni čovječe, što svijaš snagu pučina

svoje polarne zvijezde radiogram kaži nam bar...

Lako Antoniju Espinozi, zacijelo su mu akumulatori puni kad može slati radiogram i poziciju. Ja

nemam ni struje ni pozicije.

Sviće. Nešto nakon šest sati pojavit će se sunce. Budim Marka da mi se nade pri ruci. Diže se

bunovan, proteže se, zijeva, promatra pučinu u sivilu jutra, pa se uputi u salon da po običaju stavi u

usta žlicu meda i popije čašu vode. Videći na stolu dogorjelu svijeću i punu pepeljaru opušaka, bude

mu jasno kako sam proveo noć. Pogleda me sažalno. Da bi me ohrabrio, potapša me po ramenu i

reče:

BESA  1.

- Ponekad kad bi izmjerio poziciju mi bismo kao pilići piskali oko tebe i pitali: »Barba, gdje smo...?«

Ti bi najčešće odgovarao: »Budite sretni, još smo uvijek na moru!« Dopusti da jutros ja to tebi

kažem: - Barba... budi miran, još smo uvijek na moru!

Smjerna ploča već je postavljena na svoje postolje i ja sam pokraj nje da viziram sunce čim se

pojavi, dok je Marko kod bu-sole da očita kurs. U pravi čas stigao je i vjetar da nam pomogne. Sve

su predradnje izvršene. Objektiv na smjernoj ploči učvršćen je na 96. stupnju, u tom kursu mora se

pojaviti sunce. S Markom sam se dogovorio da vodi brod u suprotnom smjeru od izlaska sunca, da

polako šara desno, lijevo, sve dok mu ne viknem: »Sad!« U tom času neka očita kurs na busoli jer

sam na smjernoj ploči upravo poravnao okular, objektiv i sunce. Ustala je i Renata, stigla je na

palubu u času kad se na horizontu pojavilo sunce. Crvena ruža izdiže se iz dubine mora, raste

naočigled u sjaju i ljepoti. Nemam vremena uživati u slici. Viziram, poravnavam okular i objektiv.

Marko vozi odlično, uskoro vičem: - Oprez... Sad!

Odmah molim da ponovno okrene brod... Zatim još jednom - Oprez... Sad!

Gotovo. Marko mi predaje zabilješke, sjedam u kokpit, sređujem račune. To ide vrlo brzo jer sam iz

nautičkih tablica već izvukao sve potrebne podatke. U prvom mjerenju u kursu 276 naša busola ima

devijaciju od -23 stupnja, u drugom mjerenju -22 stupnja! Tako, sad znam. Kakva sreća što nisam

dirao sekstant! Ni Renati ni Marku ne priopćim rezultat. Povukao sam se u kabinu i bacio na ležaj.

Objema rukama pokrio sam lice i oči. Samo da ne zaplačem. U svakom djeliću svoga tijela osjećam

fizičku bol. Kako se to moglo dogoditi, kada?! Kriv sam, znam da sam kriv. Zar me kapetan Simović

nije upozoravao: »Pripazite na busolu. Neka vam ni jedan jedini dan ne prođe a da ne provjerite

devijaciju!« Kapetan Tijan, koji mi je prije puta kompenzirao busolu i izradio tablicu devijacije, zar

mi nije govorio: »Budite oprezni... Vaša je busola malena, magneti slabi, svuda oko nje snažne

magnetske silnice, imat ćete teškoća, pazite...!« Sve sam to podcijenio, zaboravio. Išlo je bez toga.

Stizao sam kamo sam želio, povjerovao sam da je sve na svom mjestu i to mi je smanjilo opreznost.

Sad znam, i to neću nikada zaboraviti: u svakoj busoli gnijezdi se i drijema poneka zmija. Moja se

probudila kad sam ja zadrijemao, palucnula je i ujela. Ne smrtonosno, jer je previše slobodnog mora

bilo oko nas, no moglo je biti fatalno! Ne mogu sebi objasniti zbog čega se to dogodilo! I zar se u

nekoliko dana magnetske silnice mogu u jednom željeznom brodu promijeniti do tog stupnja da

dođe do odstupanja, do devijacije preko dvadeset stupnjeva?! Ništa na Besi nismo promijenili, stvari

su ostale na svome mjestu, na Galapagos smo stigli čak nešto sjevernije nego što sam predviđao, a

desetak dana nakon toga... ne smijem se sjetiti! Magnetski ekvator...? Jutros sam provjerio našu

Fliesbergovu motku. Otvorio sam je, ispalo je nešto trunja i prašine...

Ušla je Renata i još s vrata tiho upitala:

- Sto se dogodilo?

- Skrenuli smo... Četiri stotine milja, sedam stotina kilometara otišli smo dođavola! Izdala me

busola, zalutali smo!

Renata, koja je oduvijek imala duboko povjerenje kako u moje odluke na kopnu tako i na moru, sad

stoji pokraj mene i šuti. Nas dvoje kao da je od davnine povezivao luk čarobne duge, čiji spektar

nikad nije bio pomučen nevjericom i sumnjom. Sto da smislim sada, kako i čime da zadržim to

povjerenje? Da je barem nečim utješim, dodam:

- Kazat ću Marku da, ako ikako može, preko svoje radioama-terske stanice uputi poziv... Prvom s

kim uspostavi vezu neka preda koordinate naše sadašnje pozicije, zatim neka ga zamoli da Mići u

Zagreb preda poruku: Tvoji na Pacifiku živi i zdravi! U svijetu ra-dioamatera postoji solidarnost,

posebice kad treba izvršiti humanu misiju. Ja sam uvjeren da će Mićo primiti poruku, preko Miće

doznat će Vladimirovi roditelji, pa ni oni neće biti zabrinuti...

Nakon objeda održali smo sastanak. Otkrio sam momcima situaciju. Dogovorili smo se da

napustimo ideju o Markizinim otocima jer sada leže odveć sjeverno. Preko arhipelaga Tuamotu

krenut ćemo ravno na Društvene otoke, Tahiti... Papeete. Renata je zahtijevala da se odmah otvore

rezervoari s vodom kako bi se vidjelo koliko nam zalihe još preostaju, jer sada, dok se ispumpava

voda, ponajprije dugo pisti zrak, što se obično događa kad su tankovi već gotovo prazni. S obzirom

na to što smo već mjesec dana na pučini, a preostaje nam još najmanje 20-30 dana plovidbe, nje-

BESA  1.

zin je zahtjev posvema umjestan. Mi, doduše, imademo u jednoj plastičnoj posudi spremljenih 25

litara vode, no to je dragocjena rezerva ako bismo u slučaju nesreće morali napustiti brod. Da bi se

otvorio glavni rezervoar, koji je na Besi sastavni dio dvodna, trebat će poklopcu s vijaka skinuti

stotine matica, no kako na Besi ne postoji drugi način da se provjere zalihe vode, izbora nema.

Vladimira sam zamolio da provjeri naftu. Želim znati koliko litara goriva još imamo. Marko treba da

osposobi poziciona svjetla i da za njih osigura struju. Osim do pozicionih svjetala, struju treba

dovesti i do busole, i to iz onih akumulatora koji služe za upućivanje glavnog motora. Sve ostale

potrebe podmirivati svijećom ili bate-rijskom svjetiljkom. Radi štednje petroleja topli će se obrok

pripremati svega dvaput dnevno. Nezavisno od toga koliko ćemo vode naći u rezervoarima,

potrebno je brižljivo prikupljati svaku kap kišnice. Kormilar koji je na straži dužan je budno motriti

jedra, iskorištavati i najmanji ćuh vjetra, ne šetati brodom desno, lijevo, paziti na kurs, boriti se za

svaku milju, ne žaliti truda ako ustreba na dan deset puta mijenjati jedra, jednom riječju, treba

učiniti sve moguće da se što prije izvučemo iz glupe situacije.

Za vrijeme sastanka Vlado i Marko nisu se oglasili, kolutali su očima tražeći po nebu faetone, čak su

se i gurkali kao da se sve to o čemu govorim njih ne tiče, kao da nisu s nama na istom brodu, kao

da ne dijelimo istu sudbinu. Tek što sam zaključio sastanak, javi se Vlado:

- Barba... sada kad znadete devijaciju lako ćete odrediti kurs. Kladim se, čim uđemo u pravi kurs bit

će opet vjetra, zvijezda, sunca, riba i kornjača...

Marko ga nadopuni:

- I točnih pozicija! Zalutali...? Pa što onda? I bez bakula imamo hrane napretek, a kad otvorimo

tankove, vidjet ćete da vode imade toliko da bismo na Besi mogli zalijevati cvijeće...

Momci se prihvatiše posla, započeše s poklopca rezervoara skidati matice i oslobađati vijke. Za to

vrijeme sjedio sam na palubi i razmišljao kako je glupo i neodgovorno što do današnjeg dana nitko

od nas ne zna sa sigurnošću koliku zapravo količinu pitke vode može ukrcati Besa? Tek na osnovi

zapremnine rezervoara naslućujemo da se ta brojka kreće oko 2000 litara. Provjeravali nismo

nikada. No, recimo da je tako. Mjesec dana smo na pučini.

Ako svaki od nas troši po pet litara vode na dan, što je puno! -još uvijek bi u našim spremištima

trebalo biti oko 1400 litara. Dosta! I previše! Isteći iz rezervoara nije mogla, Marko je u pravu, ona

mora biti na brodu! Tome što pisti zrak nije uzrok nestašica, nego neispravnost pumpe... Najednom

trgne me pomisao: a što će biti ako se kojim slučajem, dok smo krcali vodu u Panami, tankovi nisu

napunili do kraja? Sto će biti ako je pumpa ispravna, a rezervoari prazni? Podsjetim se: »Ako je

sekstant ispravan, a busola lažna?« Poznata igra, poznata briga. Sto će u tom slučaju biti, ne znam.

Znam samo to da je dr. Alain Bombard u gumenom čamcu Heretique prešao Atlantik, a da ni gutljaj

slatke vode nije popio iz svojih rezervi. Odlučio se na taj jedinstveni i plemeniti pothvat samo zato

da brodolomcima i nesretnicima na moru ulije vjeru da se mogu boriti za život i opstati čak i onda

kad osim udice i mrežice za plankton gotovo ništa drugo nemaju pokraj sebe. Šezdeset dana održao

se na životu uz nešto malo morske vode, nešto malo kišnice i, što je najvažnije, cijedio je meso

svježe ulovljene ribe i dobivao blagoslovljenu tekućinu, jednako spasonosnu brodolomcu kao

kokosov orah urođeniku na bezvodnim prstenima koralj-nih otoka. Mi na Besi valjda ipak nećemo

dotle dotjerati! Ipak, sa sve većim nemirom promatram koliko još treba skinuti matica da poklopac

na tanku bude slobodan... Eto, primiče se i taj dramatični čas. Pogledao sam na sat: jedanaest,

dvadeset i osam. Momci dižu željezni poklopac, lagano ga okreću i spuštaju na pod... Kakav

trenutak, kakva radost! Gotovo dvije trećine tankova pune su najdraže, najplemenitije i

najdragocjenije tekućine na moru - bistre, pitke vode! Sumnjam da bih ikada s većim

zadovoljstvom, s većom pohlepom promatrao hrpu zlata, dragulja, bilo čega. Dok je vode, jarbola i

jedara, ništa nam se sudbonosna ne može dogoditi. Promatram Renatu, samo što ne plače od

sreće. Zagrlila me, poljubila, šapće pod uho radosno: - To mi je najdragocjeniji dar što sam ga ikad

u životu dobila. Plovi kud hoćeš...!

Vlado i Marko otiru znojno lice, gledaju nas pobjedonosno i svojim prijekornim pogledom kao da

pitaju:

- Je li, vi stari... hoćete li se barem sada smiriti?!

Popodne javio se vjetrić. Podigli smo jedra. Uvečer je vjetar pojačao, pred noć ulovili smo

zlatoskušu. Dobrih osam kila bilo

BESA I.

je u njoj. Dok smo je izvlačili, Vlado se grohotom smijao, pokazivao na ribu i vikao kao sumanut: - U

kurs u...!

Sedam debelih biblijskih krava pristižu jedna za drugom...!

9. TRAVNJA. Knjige pišu da kišni period na ovim prostorima traje do kraja ožujka. Knjige svašta

pišu... Evo, dobrano smo ušli u travanj, a kiše nas peru kao da bi htjele isprati i predati zaboravu

sve što je bilo. prošlih dana.

Plovimo u pravcu sjeverozapada. Želim se ponovno dočepati četrnaeste paralele, jer koliko mi

analize pokazuju, na tim smo prostorima imali najsigurnije i najjače vjetrove. Osim toga, kad se

primaknemo arhipelagu Tuamotu, možemo očekivati - opet prema knjigama! - dosta snažne

vjetrove sa sjeveroistoka. Prema jugu skreće tamo i Humboldtova struja pa me sve to upućuje da se

držim nešto sjevernije.

Jedanaest je sati. Vjetar istočni, povoljan, ali slab. Još jedan pljusak. Hvatamo kišnicu. Renata je rabi

za pranje rublja, Marko je skuplja za akumulatore ako mu nestane destilirane vode.

Popodne Vlado je razastro plahtu u kokpit, donio alat i počeo popravljati pumpu za rashladivanje

ulja. Kad ju je rastavio, vidjelo se: savinula se osovina i puknula bakelitna lopatica. Već smo jednom

promijenili kompletnu pumpu, sada je trebalo od dviju neupotrebljivih sastaviti jednu dobru. Kad je

čekićem počeo udarati po osjetljivim dijelovima (izbijao je osovinu), nisam imao nerava da to

gledam, bio sam duboko uvjeren da smo ostali bez motora. Otišao sam u kabinu razmišljajući o

tome što nas očekuje. Pred nama je arhipelag Tuamotu, poznato stratište malih brodića. U spletu

koralj nih sprudova, podvodnih grebena, čestih neverina i moćnih struja, kako ćemo se nositi samo

pod jedrima kad znam da je Besi potreban ili snažan vjetar ili motor, ponekad i jedno i drugo!

Završit ćemo neslavno bačeni na kakav atol... Redakcija mojih novina jedva bi dočekala takvu

vijest, znajući da će slijediti nekoliko dramatičnih reportaža, no meni je milije da brod i ljude

dovedem žive i zdrave natrag, pa makar nam put protekao bez ikakvih uzbuđenja.

Joža Horvat .  IZABRANA DJELA

Ako svaki od nas troši po pet litara vode na dan, što je puno! -još uvijek bi u našim spremištima

trebalo biti oko 1400 litara. Dosta! I previše! Isteći iz rezervoara nije mogla, Marko je u pravu, ona

mora biti na brodu! Tome što pisti zrak nije uzrok nestašica, nego neispravnost pumpe... Najednom

trgne me pomisao: a što će biti ako se kojim slučajem, dok smo krcali vodu u Panami, tankovi nisu

napunili do kraja? Sto će biti ako je pumpa ispravna, a rezervoari prazni? Podsjetim se: »Ako je

sekstant ispravan, a busola lažna?« Poznata igra, poznata briga. Sto će u tom slučaju biti, ne znam.

Znam samo to da je dr. Alain Bombard u gumenom čamcu Heretiaue prešao Atlantik, a da ni gutljaj

slatke vode nije popio iz svojih rezervi. Odlučio se na taj jedinstveni i plemeniti pothvat samo zato

da brodolomcima i nesretnicima na moru ulije vjeru da se mogu boriti za život i opstati čak i onda

kad osim udice i mrežice za plankton gotovo ništa drugo nemaju pokraj sebe. Šezdeset dana održao

se na životu uz nešto malo morske vode, nešto malo kišnice i, što je najvažnije, cijedio je meso

svježe ulovljene ribe i dobivao blagoslovljenu tekućinu, jednako spasonosnu brodolomcu kao

kokosov orah urođeniku na bezvodnim prstenima koralj-nih otoka. Mi na Besi valjda ipak nećemo

dotle dotjerati! Ipak, sa sve većim nemirom promatram koliko još treba skinuti matica da poklopac

na tanku bude slobodan... Eto, primiče se i taj dramatični čas. Pogledao sam na sat: jedanaest,

dvadeset i osam. Momci dižu željezni poklopac, lagano ga okreću i spuštaju na pod... Kakav

trenutak, kakva radost! Gotovo dvije trećine tankova pune su najdraže, najplemenitije i

najdragocjenije tekućine na moru - bistre, pitke vode! Sumnjam da bih ikada s većim

zadovoljstvom, s većom pohlepom promatrao hrpu zlata, dragulja, bilo čega. Dok je vode, jarbola i

jedara, ništa nam se sudbonosna ne može dogoditi. Promatram Renatu, samo što ne plače od

sreće. Zagrlila me, poljubila, šapće pod uho radosno: - To mi je najdragocjeniji dar što sam ga ikad

u životu dobila. Plovi kud hoćeš...!

Vlado i Marko otiru znojno lice, gledaju nas pobjedonosno i svojim prijekornim pogledom kao da

pitaju:

- Je li, vi stari... hoćete li se barem sada smiriti?!

Popodne javio se vjetrić. Podigli smo jedra. Uvečer je vjetar pojačao, pred noć ulovili smo

zlatoskušu. Dobrih osam kila bilo

BESA  1.

je u njoj. Dok smo je izvlačili, Vlado se grohotom smijao, pokazivao na ribu i vikao kao sumanut: - U

kurs u...!

Sedam debelih biblijskih krava pristižu jedna za drugom...!

9. TRAVNJA. Knjige pišu da kišni period na ovim prostorima traje do kraja ožujka. Knjige svašta

pišu... Evo, dobrano smo ušli u travanj, a kiše nas peru kao da bi htjele isprati i predati zaboravu

sve što je bilo« prošlih dana.

Plovimo u pravcu sjeverozapada. Želim se ponovno dočepati četrnaeste paralele, jer koliko mi

analize pokazuju, na tim smo prostorima imali najsigurnije i najjače vjetrove. Osim toga, kad se

primaknemo arhipelagu Tuamotu, možemo očekivati - opet prema knjigama! - dosta snažne

vjetrove sa sjeveroistoka. Prema jugu skreće tamo i Humboldtova struja pa me sve to upućuje da se

držim nešto sjevernije.

Jedanaest je sati. Vjetar istočni, povoljan, ali slab. Još jedan pljusak. Hvatamo kišnicu. Renata je rabi

za pranje rublja, Marko je skuplja za akumulatore ako mu nestane destilirane vode.

Popodne Vlado je razastro plahtu u kokpit, donio alat i počeo popravljati pumpu za rashlađivanje

ulja. Kad ju je rastavio, vidjelo se: savinula se osovina i puknula bakelitna lopatica. Već smo jednom

promijenili kompletnu pumpu, sada je trebalo od dviju neupotrebljivih sastaviti jednu dobru. Kad je

čekićem počeo udarati po osjetljivim dijelovima (izbijao je osovinu), nisam imao nerava da to

gledam, bio sam duboko uvjeren da smo ostali bez motora. Otišao sam u kabinu razmišljajući o

tome što nas očekuje. Pred nama je arhipelag Tuamotu, poznato stratište malih brodića. U spletu

koraljnih sprudova, podvodnih grebena, čestih neverina i moćnih struja, kako ćemo se nositi samo

pod jedrima kad znam da je Besi potreban ili snažan vjetar ili motor, ponekad i jedno i drugo!

Završit ćemo neslavno bačeni na kakav atol... Redakcija mojih novina jedva bi dočekala takvu

vijest, znajući da će slijediti nekoliko dramatičnih reportaža, no meni je milije da brod i ljude

dovedem žive i zdrave natrag, pa makar nam put protekao bez ikakvih uzbuđenja.

_Joža  Horvat » IZABRANA DJELA

Radeći nekoliko sati, Vladimir je završio posao. Otišao je u strojarnicu i montirao pumpu. Kad je sve

bilo gotovo, pokušao je s Markom upaliti motor, no svi su pokušaji propali. U akumulatorima nema

dovoljno struje...

10. TRAVNJA. Nebo natmureno, vjetar jugoistočni, kakav samo poželjeti možemo. Besa se lijeno ziba

dobrano obrasla travom i algama. Od samog jutra Marko čeprka po električnim instalacijama, hoda

naokolo s kontrolnom svjetiljkom, spaja, provjerava, ispituje, traži... Nešto nakon devet sati, za moje

straže, sjeo je pokraj mene i kaže:

- Trenutna situacija: pregledao sam i pročitao sve što sam mogao da otkrijem što mi je raditi u

slučaju kad pregori regler. Na komandnoj ploči piše: »Ako pregori regler, spoji 31 i 50.« Kakve su to

šifre »31 i 50«, ne znam. Sto da spojim, gdje, kuda, čime... pojma nemam! U krmenoj kabini, gdje je

prije carevao Žika, našao sam planove električnih instalacija Bese. Tri plana, tri različita plana, no

sva tri podjednako išarana i precrtavana kojekakvim ispravama. U toj hrpi projekata, proračuna,

shema i nacrta našao sam zgužvan papirić s preglednom skicom naše mreže na kojoj je crvenom

olovkom krupnim slovima pisalo: »VRIJEDI!« Hvala Bogu, mislim, otkrio sam što sam tražio. Prema

toj skici, spojio sam vodove. I tek što sam to učinio, zadime se kleme, vrcnu iskre, pravi vatromet i

kratki spoj. Priznao sam: »VRIJEDI!« Pa ipak trud nije bio uzaludan. Dobio sam nešto bolji uvid u tu

našu električnu zavrzlamu. Otkrio sam da, kad uputim mali motor, premda generator zbog

neispravnog reglera ne može puniti baterije, on ipak može izravno davati struju cijeloj brodskoj

mreži. Znači, dok je mali motor u pokretu, mogu raditi s predajnikom radiostanice i, što je

najvažnije, mogu s njegovom energijom sudjelovati u paljenju glavnog motora... Eto, sad sam te

došao obavijestiti da ćemo Vlado i ja na taj način pokušati pokrenuti našu »konjicu«. S obzirom na

tvoje živce bilo bi najbolje za tebe, barba, da uzmeš prašak za smirenje, da se zavučeš u krevet i

pokriješ preko glave kako ne bi slušao zvrndanje i uzdisaje motora, koje ti para uši. Neka te mama

zamijeni za kormilom, a mi idemo u strojarnicu. Ako ču-

ješ prigušene eksplozije, ne budi previše zabrinut, to Vlado i ja provjeravamo što se još može spojiti

po onoj shemi: »VRIJEDI!«

Nisam otišao u krevet, niti sam uzeo prašak za smirenje. Ostao sam za kormilom, promatram

pučinu i razmišljam kako sam ja zapravo priglup čovjek. Zar je meni sve to trebalo? Zar nisam lijepo

živio na našem plavom Jadranu i koji me đavo gonio da odem desetak tisuća kilometara daleko i da

sada tu, usred Pacifika, strepim hoće li ili neće puhnuti vjetar, dopustio sam da mi sudbina ovisi o

podvodnim grebenima, kojih tu imade na tisuće, da drhtim nad nekom bezveznom žicom, da

razmišljam o nekim tajanstvenim brojkama »31-50«, da se uzbuđujem zbog neke bakelitne lopatice

u rashladnoj pumpi, pa pun straha očekujem hoće li se upaliti motor ili neće, jednom riječju - da kao

čovjek iz kamenog doba ovisim isključivo o višim i meni nepoznatim silama! Eh, da se meni još

jednom dočepati Jadrana, naših školja i uvala, da se meni još jednom odmetnuti s lovačkom puškom

u naše šume, nikada više ni stotine đavola ne bi me natjeralo da bogu za leđima tražim nešto što

nisam izgubio!

Promijenio se vjetar, batrča flok. Umjesto da gledam jedra i pazim što se oko mene zbiva, kao što

sam mudro govorio momcima, ja kojekuda lutam duhom, sanjarim, cvilim. Jožica poželio Jadran kao

malo dijete sisu!

Ispod mene u strojarnici oglasi se motor. Po zvuku poznajem da je to mali pomoćni motor, agregat.

Ako se ne varam, uskoro nastupa onaj čas kad bih se morao, kako mi Marko savjetuje, pokriti preko

glave. Da sam i želio, ne bih dospio. »Ddududu... du-dududu...! - zagrmi glavni motor takvom

silinom kao da je u utrobi Bese proradio vulkan.

Već dugo nisam uživao u tako skladnoj glazbi!

Debele biblijske krave vraćaju se s paše...!

11. TRAVNJA. Jutro je osvanulo vedro, ali kako je dan odmicao, skupljali su se oblaci. Tek što je

prošlo deset sati, s jugozapada krene nebom tmast i ružan oblak nošen snažnim vjetrom. Jedva smo

dospjeli zatvoriti portele i ukloniti s palube nepotrebne stvari, sustigne nas vjetar i odmah za njim

navali kiša. Potop! Teške i krupne kapi mlataraju po jedrima, šibaju po palubi, tuku po moru, dižu

Joža Horvat •  IZABRANA DJELA

mjehure oko Bese, koja se nagnula pod silinom vjetra kao da, sirota, i ona traži zaklon pred

stihijom. Sve se najednom smračilo kao da je smak svijeta. Besa plovi u vodenom oblaku, ovijena

sivom koprenom.

Uskoro prođe oblak, pljusak prestaje jednako brzo kao što je i naišao. Oko nas zatišje,

zelenkastoplavo more, a ni dvjesta metara pred pramcem - snijeg! Od silnih udara krupnih kapi

more je doslovce pobijeljelo, kao da je pokriveno injem ili tankim snježnim pokrivačem. U dolinama

između valova povijala se magla, a na nebu do polovice obzorja protegla se široka duga, izvanredno

žarkih i raskošnih boja. Vedra i nasmijana, kao da nam dovikuje: »Ne strepite! Kad god mene vidite,

nevrijeme će brzo proći!« Gledam niz pučinu. Nigdje ptica. Kamo nestanu? Zar predosjećaju oluju te

se na vrijeme sklone? Pokušavam se prisjetiti... Točno! Ni u jednom nevremenu, ni na Atlantiku, ni

tu na Pacifiku, nisam vidio pticu kad se uskomeša nebo i more. Očito neki radari, nama nepoznati, i

tu bdiju!

Popodne smo ulovili tunu tešku sedam kilograma.

12. TRAVNJA. More oko nas opet je zagasitoplavo i čisto. Kad plovimo s leptir-flokovima, to jest s

vjetrom u krmu, brod se bezbroj puta prebacuje s jednoga na drugi bok. Pramčana kabina, u kojoj

životari Marko, i kabina do salona, u kojoj spavamo Renata i ja, te dvije kabine imaju prozore na

oplati, na bokovima broda. Ponekad kad ležim u krevetu zabavljam se time što promatram kroz

okno svoga prozora kako zaronjujemo pod površinu, a odmah zatim kao podmornica izlazimo iz

mora. U toj igri uvijek me uzbuđuju preljevi boja, od tamnoplave na površini do svijetlozelene kad

se bok Bese vraća i prebacuje na drugu stranu. Koliko je bilo danas moje čuđenje kad sam u jednom

takvom poniranju umjesto prozirne boje mora doživio potpuno zamračenje. Neka ribetina ili raža,

koja nas prati, u potpunosti je pokrila okno na mom prozoru. Brod se zatim prebacio na desni bok i

uskoro opet na moju stranu, tu gdje je krevet. Opet isto! Kao da bi netko izvana pritisnuo crnu krpu

na staklo mog prozora. Hitro sam iskočio iz kreveta i požurio da vidim kakvo nas to čudo prati. Tek

što sam napustio stepenice koje vode u kokpit, potrčao sam palubom... i pokvario igru! Moji

BESA I.

koraci mora da su prestrašili neznana suputnika. Dospio sam tek vidjeti sjenu koja je strelovitom

brzinom nestala u dubini. Da sam se tiho prišuljao, možda bih je vidio.

Ovuda kuda mi sada plovimo, gotovo istim putem prije nas klatila se splav Kon-Tiki. Kad čitam

stranice Thora Heverdahla ne mogu se načuditi koliko su oni riba imali oko sebe, promatrali i lovili.

Evo što pišu:

Nije bilo dana a da oko nas i ispod splavi nije kružilo barem šest do sedam zlatoskuša. Za ružna

vremena mogle su biti samo dvije ili tri, ali već dan kasnije znalo ih je doći i po trideset ili četrdeset.

Kad bismo se zaželjeli svježe ribe, obično je bilo dovoljno obavijestiti kuhara svega dvadeset minuta

prije objeda...

Prva žrtva bijaše morski pas od tri metra. Ulovili smo ga na udicu i digli na palubu. Čim smo mu

izvukli udicu, progutao ju je drugi pas od četiri metra, pa smo i njega digli na splav. Kad smo i tu

udicu izvukli, ulovili smo psa od tri metra..., i tako dalje.

Zanimljivo je da Heverdahl ne spominje crve, koje smo mi nalazili u svakoj ribi ulovljenoj u tim istim

vodama. Crvi nas više ne muče. Ulovljenim ribama izrežemo crvljivu ponutricu, a ostatak jedemo

bez straha. Naš sanitetski referent također... Riba ni približno nema toliko oko nas koliko ih je bilo

oko splavi KonTiki. Sto da kaže francuski jedriličar Marcel Bardiaux, koji je nedavno plovio ovim

vodama svojim jedrenjakom i u osamnaest dana nije ulovio ni jedne jedine zlatoskuše ni tune!

13. TRAVNJA. Vjetar slab. Od rana jutra Vlado i Marko pokušavaju povećati površinu jedara. Izvukli

su »čađavku«, ali svi pokušaji da je postave ostali su bez uspjeha. Žika mi je dao nacrte za to jedro,

naručio sam ga i ponijeli smo ga na put. Na žalost, nisam ga upotrijebio. Da sam pokušao, tada bi

se vidjelo da je na Besi, uz postojeću snast, nemoguće postaviti i podignuti čađavku. Momci

svejedno nisu šuštali. Otkrili su da se to jedro može upotrijebiti kao »balon-flok«. Sad plovimo pod

»punim jedrima«. Da nas netko od stručnjaka   zastao bi zbunjen pitajući se: kakvo to čudo

brazdi pučinom?!

Joža Horvat •  IZABRANA DJELA

Tunu koju smo prije dva dana ulovili, pojeli smo nešto svježu, nešto spremili za crne dane. Na

osnovi dosadašnjeg iskustva, Renata je ustanovila da je najekonomičniji i najbolji način

konzerviranja tune onaj koji se u našem Primorju i Dalmaciji naziva spremanje tune za zimu. Dobrog

je okusa i dugo se drži. Eto, i večeras smo se častili njome, uz svjetlo lojanice, da bude što

otmjenije.

14. TRAVNJA. Naš vjenčani dan. Prije dvadeset i tri godine, za rata, na oslobođenom dijelu Kalnika

stajali smo jedno pokraj drugoga okruženi šumama i partizanskim borcima. Dan nakon toga naš su

odred napali fašisti i kao divljač ganjali nas zagorskim šumama. Otada su prošle godine. Danas

Renata i ja plovimo Pacifikom. Za moje dopodnevne straže sjela je pokraj mene u kokpitu, smješka

se i promatra pučinu. Smješkam se i ja. Pitam:

- Dakle... što ću ti darovati?

- Ako baš želiš... točnu poziciju!

Zamolio sam je da me zamijeni za kormilom, spustio sam se u salon, donio sekstant i kronometar.

Snimio sam sunce. Pohranio sam instrumente, otvorio knjige i uskoro predao dar:

- Nalazimo se na 120,40 stupnju zapadne dužine i 14,27 stupnju južne širine. Prije dvadeset i tri

godine svuda oko nas bili su neprijatelji. Sada nas okružuje more. Djelić slobodnog teritorija imali

smo i onda, imamo ga i sada. Tada se zvao Kalnik, sada se zove Besa.

15. TRAVNJA. Podnevna pozicija potvrdila je da smo na 14. paraleli. S kakvim sam zadovoljstvom

viknuo: - Momci, skidajte jedra, dižite leptir-flokove! Na zapad, sad samo na zapad!

Obećao sam pet dolara onome tko prvi ugleda kopno. Unaprijed znam da će Vlado odnijeti pare, jer

on kao da je na Besi zadužen da otkriva kopno. Premda je najbliži atol u arhipelagu Tuamotu

udaljen još tisuću milja, sve češće navraćamo razgovor na temu prvog susreta s potomcima

drevnog Tikija. Iz biblioteke na Besi izdvajam knjige pisane o Polineziji. U nekima od njih nalazim

priložen rječnik tahićanskog jezika. Odlučili smo da svaki dan naučimo desetak riječi. Moj je zadatak

da te riječi odaberem, izvučem iz knjiga i kao desert nakon ručka ponudim posadi. Danas smo

započeli. Eto tih riječi:

la ora na! - dobar dan Vahina - žena

Tane - muž, čovjek, gospodar Maitai? - kako si? Aita maitai - loše, ne ide Aita pea pea - nije važno

Nekadašnji moreplovci donijeli su i ostavili starosjediocima ovih otoka među prvim životinjama -

svinju. Domoroci su je nazvali »pua«. Tek mnogo poslije uvezeni su konji, goveda, koze... Imena tih

životinja Polinežani su riješili na jedinstven način. Za njih su sve te životinje svinje, samo konj je

svinja koja trči po zemlji, pa se zato zove »pua horofeuna«, koza je svinja koja nosi rogove, to jest

»puaniho«, i tako dalje.

Polinezijske su riječi vrlo bogate vokalima, a čitaju se kao što se pišu. Za razliku od Francuza, barem

u tome mi nemamo nikakvih problema.

16. TRAVNJA. Neki moreplovci koji su prolazili kroz Panamu tuže se kako u tom gradu nisu mogli

nabaviti pogodan kruh niti bilo kakvu vrstu dvopeka, ili nešto slično što bi se duže vrijeme moglo

održati na moru. Mi smo u Panami kupili kruh »Ideal« (američki kruh), koji se prodaje već razrezan u

najlonskim vrećicama. Posušili smo ga na suncu i još ga uvijek imamo. Drži se odlično, osim što

poneku vrećicu progrizu bakule...

Od hrane koju smo nabavili u Panami sve smo pojeli, ili bacili u more jer se pokvarila. Iznimka je

kruh i kokosovi orasi. Bez rashladnih uređaja nijedno voće ni povrće ne može u ovoj klimi izdržati na

brodu dulje od dvadesetak dana. Svježu hranu pruža nam jedino more: ribe i plankton. Budući da ni

jučer ni danas nismo ulovili ni tunu ni zlatoskušu, čak ni onu bijednu zmijoliku skušu, imali smo za:

doručak: mlijeko sa zobenim pahuljicama

ručak: teleći rižot i kiseli krastavci

večera: palačinke s pekmezom, po narudžbi Marko i Vlado po 20 komada, Renata 8, barba 6

komada.

More malo uznemireno, vjetar povoljan, ugodna plovidba.

4

_Joža Horvat »  IZABRANA DJELA_

27. TRAVNJA. Moglo je biti oko sedam sati kad sam za svoje jutarnje straže opazio, po prilici oko pet

stotina metara ispred Bese, čudno gibanje mora na području širokom četiri stotine metara. Boja

mora, koja je oko nas tamnoplava, na području pred Besom osjetno je svjetlija, gotovo

zelenkastosiva, kao što obično bude na plićacima. U prvi sam mah pomislio da je to sunce između

oblaka bacilo snop zraka i da je posrijedi igra svjetla. No, jedan pogled na nebo razuvjerio me, jer su

u tom času oblaci posvema pokrivali sunce. Sad sam protrnuo. Je li moguće da tu usred Pacifika,

gdje su prosječne dubine 4000 metara, da tu postoji neki nepoznati »ba-nk«? Lagano i lijeno Besa

se valjala u susret neizvjesnosti. Motor upaliti ne mogu, skinuti na brzinu leptir-flokove ne mogu.

Kroz dalekozor promatram pučinu. Zelenkasta boja već je posvuda vidljiva. Valovi na tom dijelu kao

da su zaustavljeni u uobičajenom ritmu, lome se, trepere i neka bibavica, kao kakva groznica,

potresa taj dio pučine. Plićaci...? Nemoguće! Baš ovuda nekoć su plovili toliki jedrenjaci idući iz San

Francisca za Novi Zeland, Australiju i obratno. Ne mogu biti plićaci. U posljednje vrijeme toliki

sportski jedrenjaci plovili su ovuda u susret Polineziji, ta netko bi valjda prije mene opazio taj

greben. Da se tu možda ne sukobljuju dvije suprotne struje? Koliko znam, tu postoji samo južna,

ekvatorijalna struja, nastavak Humboldtove struje. Struja suprotnog smjera prolazi sjeverno od

ekvatora, a ne ovuda. Ovdje postoji samo jedna struja, i to ona koja se kreće u pravcu zapada. Besa

je sada pedesetak metara udaljena od toga fenomena i nezadrživo mu se približava. Nije li možda

vulkanska erupcija promijenila dno? Sad sam na palubi. Koga da zovem? Duboko sam uvjeren da se

u neobičnoj boji mora ne krije opasnost. Nije li to neki meni nepoznati plankton? Smiješno mi je da

spuštam ručni dubinomjer. Eto me na metar od tih voda. Već brazdim! Ono što vidim i što je očito,

to je neuobičajeno gibanje mora, kao da se prelijeva na sve strane, kao da odozdo iz dubina suklja

neka voda, koja se tu na površini hvata u koštac s površinskom vodom. Znam da jedan dio

ekvatorijalne struje skreće na ovim prostorima u pravcu jugozapad, jug, jugoistok... Nije li prodor

hladne, svijetle dubinske vode uvjetovan time? Kako god bilo, želim ustvrditi gdje smo: 124,51

stupanj zapadne dužine, 24,07 južne širine.

Oko pola sata plovio sam tim područjem. Tada je voda polako postajala mirnija, tamnija, uskoro

potpuno plava. Premda sam pozorno promatrao oko sebe, nikakvih riba u tom pojasu nisam vidio. U

jednom času popeo sam se do prvog križa na krmenom jarbolu da još jednom pogledam svoj zeleni

»vrtić«. Ležao je za nama usred Pacifika kao smaragd obrubljen beskrajnim plavetnilom pučine.

18. TRAVNJA. Vjetar je donekle posustao, ali još uvijek dobrano nadimlje leptir-flokove. Polako ali

pouzdano primičemo se cilju. Nitko me više neće prevariti, provjeravam sunce, mjesec, zvijezde,

kronometar, busolu, sve! Nekad brže, nekad sporije, Besa nezadrživo jedri u susret otocima i

ljudima koji su svojom ljepotom očaravali putnike tolikih zemalja.

Pokraj mene sjede Vlado i Marko. Čitam im što su o Polineziji napisali pojedini pisci, moreplovci,

putnici. Izdvajam tekst slikara Henrija Matissea, što ga je napisao kad je plovio za Tuamotu.

Kći Tahitija baršunaste je kože, meke i kovrčave kose, bakrene boje lica, koja se raskošno spaja s

tamnim zelenilom otoka. Bogati mirisi cvjetova, dubok i jak pandanusa, koji podsjeća na miris finog

kruha izvađenog iz pekarske peći, i onaj gotovo zagušljiv miris tu-beroze i tiarea, cvijeta Tahitija,

javljaju putniku da se približava otoku nesvjesne lijenosti i zadovoljstva, od kojih se gubi pamćenje i

uda-Ijuje od briga što nosi budućnost...

Vlado kao da je jedva dočekao da dođem do kraja, primijeti:

- Eto vidite... taj vaš slikar veli da se gubi pamćenje! A što će biti ako podivljam čekajući te otoke?

- Neće se dogoditi ništa osobito. Iskrcat ću te tu usred pučine, dobit ćeš naš pomoćni čamac, nešto

konzervi, nekoliko litara vode...

- Hoćete li mi dati i jednu plahtu?

- Hoću.

- U redu, pristajem. Plahtu ću upotrijebiti kao jedro, razapet ću ga u bajbotu, a kad vi stignete na

Tuamotu, ja ću vas na obali dočekati u pareu i s domorocima plesati tamure!

Joža Horvat •  IZABRANA DJELA

Ne proturječim. Toliko sam već iskusan da znam: na moru je sve moguće, a ništa nije sigurno!

Skoro će ponoć. Moram probuditi Marka da me smijeni za kormilom. Teško se rastaje od sna.

Dignem portel pramčane kabine i zovem... Ponekad petšest puta izgovorim njegovo ime prije nego

što me čuje. Mali pospanac. Moram nešto smisliti...

- Marko...! Sine Marko...!

- Aa...?

- Ustaj, sine, da čuješ, kako dupini plaču! Još bunovan, pita uznemireno:

- Sto, što...? Tko plače, zašto...? Dupini plaču?

- Jesi li budan?

- Jesam.

- Onda ustani, vrijeme je straži!

19. TRAVNJA. Markova noćna straža traje od ponoći do tri ujutro. Zatim legne, dok Vlado ostaje za

kormilom. Probudi se oko devet. To je za mene važan trenutak, tada dobivam cigarete. Marko mi ih

daje i on određuje koliko ću cigareta taj dan popušiti. Taj ponižavajući položaj, da zapovjedniku

broda »mali od kuverte« dijeli cigarete, počeo je onoga tužnog dana kada sam napokon shvatio da

sam profućkao četiri stotine milja. Danima prije toga, uznemiren neobjašnjivom stajnicom, pušio

sam preko svake mjere. Zalihe mojih cigareta, koje su trebale dostajati do Markizinih otoka, brzo su

se smanjile. Onog dana kad sam naredio da se zbog štednje petroleja smanje topli obroci, toga

istog dana nestale su preostale kutije mojih cigareta. Uzalud sam ih tražio, shvatio sam brzo da ih je

netko sakrio. Bio sam ljut. Skupio sam posadu i upitao tko se to usudio. Javio se Marko. Promatrao

sam ga gnjevno, kao što je red da zapovjednik broda promatra mornara koji se drzne...

- Barba... budući da se naš put produžio preko očekivanja, uvedene su posebne mjere i mi više ne

kuhamo koliko smo prije, kako bi nam petrolej dostajao do cilja. To je mudro. Da bi naš barba

jednako tako mogao svakog dana popušiti po koju cigaretu dok ne stignemo do cilja, bilo je

potrebno poduzeti stanovite mjere. Na Besi osim tebe nitko ne puši, prema tome sve cigarete koje

su na brodu bit će tvoje. Ja ću ti ih davati svako jutro kad se pro-

budim. Na taj ćeš način svaki dan, makar u maloj mjeri, ali sigurno uživati u mirisu duhana.

Prvih sam dana dobivao po pet cigareta dnevno. Danas sam dobio svega dvije. Sutra ću dobiti opet

dvije, a preksutra svega jednu i pol. Kad mi je Marko jutros pružio cigarete, stavio sam ih na dlan,

neko sam ih vrijeme tužno promatrao, zatim sam mu rekao:

- Sine... želim da jednoga dana dijeliš moju sudbinu, želim da padneš na tu bijednu razinu da ti

djeca svakog dana odrežu komad kruha, ili da ti milostivo daruju dvije cigarete, kao ti meni!

- Barba... ako uskoro ne ugledamo kopno, dobivat ćeš pola cigarete dnevno! Nisam ja kriv za

devijaciju...!

Da, on je u pravu. Za devijaciju kompasa kriv sam ja. Da su cigarete do danas bile meni nadohvat,

više ih ne bi bilo. Znao sam to i zato sam pristao na »obroke«. Bolje i jedna na dan nego nijedna.

Ove dvije, koje sam jutros dobio, podijelit ću na četiri dijela: Prvu ću polovicu popušiti odmah, drugu

nakon objeda, treću nakon večere, a četvrtu po ponoći kad Marku predam stražu. To je još jedan

razlog više da ga na vrijeme probudim.

20. TRAVNJA. Ne prođe dan a da ne pitam: - Marko, koliko još litara petroleja imamo... Vlado, koliko

je još litara nafte u rezervoarima?

Sjedim u salonu zakopan u knjige. Preda mnom karta arhipelaga Tuamotu. Želim susresti kopno što

spremniji i zato bilježim svaki podatak koji nalazim u Peljaru i priručnim knjigama koje imam na

brodu. Vlado me neko vrijeme promatra iz kokpita, zatim pita:

- Barba, zašto ste toliko zabrinuti?

Promatram ga i šutim. Sve češće glasno sanjari o svom budućem brodu... Kažem mu:

- Jednoga dana sjetit ćeš se mene i mojih briga!

Zaista, čudan je taj odnos: čovjek i more. Vele da mornar i kad pije gleda u nebo kao kokoš. To nije

zato da prodaje zjake ili da prebrojava galebove, nego da promatra kojim pravcem i kojom brzinom

promiču oblaci, kako bi mogao, ako ustreba, na vrijeme doskočiti zlu. Malo je radosti čovjek

doživljavao na moru, a tek su beskrajne patnje i smrti karike u vjekovnom lancu koji

Joža Horvat •  IZABRANA DJELA

veže mornara uz pučinu. Vele da je u narodnim poslovicama sazdana mudrost mnogih pokoljenja.

Eto nekih:

Tko hoće mirno spavati, neka ide u crkvu. Tko se hoće naučiti Boga moliti, nek ide na more!

(Danska)

Mnogo je sigurnije zavjetovati se griješnicima na kopnu negoli svecima na moru! (Francuska)

Lov i more, donose bore! (Italija)

Više vrijedi jedan šiling na kopnu nego deset funta na moru! (Engleska)

Bolje se voziti starim kolima po traljavu putu negoli novim brodom po mirnom moru! (Nizozemska)

Hvali sjever, dri' se juga, hvali brda, dri.' se luga, hvali zimu, dri' se maja, hvali more, dri' se kraja!

(Portugal)

Mogao bih produžiti. Bezbrojne su uzrečice koje opominju čovjeka da se kloni mora. Pa ipak ima

ljudi koji ne mogu bez mora. Bit će ih uvijek. Za utjehu tih nesretnika postoji divna ruska poslovica:

More utapa mornare, a tuga one koji iive na kopnu!

Noć. Pusta, mračna i dosadna noć. Ni zvijezda, ni mjeseca da meni, siromahu, za kormilom bace

makar šturo svjetlo na pučinu. Na Besi sva svjetla ugašena. Jedino uz busolu žućkasto svjetlo

diskretne žarulje. Ponekad se otkrije po koja zvijezda, pa nestane zasjenjena naoblakom. Iz tmine,

ne znam ni sam da li iz mraka ili s pučine, glasa se galeb, slično našem vrapcu: »živ... živ... živ...!«

Mislim: vrlo važno što si ti živ, kad si tu rođen. Živ sam i ja, a gdje je moja Kotoriba?!

22. TRAVNJA. Ručak: govedina (konzerva) s graškom (konzerva), dinstana riža (Renata) i desert:

Te nounou nei au! - Imam želju za tobom!

Na fea faaipipo oel - Kad ćeš se oženiti?

Tamavaka - Doslovno: »dijete piroge«. Tim imenom nazivaju se na Tuamotu djeca koju su majke

rodile onako usput, na izletima s pirogom.

Teie te mao! - Eno morskog psa!

Ao - već prema naglasku može značiti: oblak, nebo, svijet, da, pupoljak, mast, savjet, obavijest,

tekućina, propovijed, mršav, raj, sreća, guska.

Smatrao sam da je to za desert dosta. Nakon objeda redovno operem posude. Tako je i danas. Na

sve strane tražio sam sudoper, nema ga, kao da ga netko progutao. Izgrdio sam sve odreda što ne

stavljaju stvari na svoje mjesto. Tako se ne može ploviti! Malo zatim čujem Vladimira kako gunđa u

svojoj kabini:

- Mislio sam da je kronometar pao u more, a ono barba plače za sudoperom!

22. TRAVNJA. Jutro. Povoljan i snažan vjetar. Prelazimo osamdeset do devedeset milja. Sa strujom

možda i stotinu.

Puka Puka, Fakahina, Fangatau, Takume, Raroia, Taenga, Ni-hiru, Makemo... To su nazivi atola

kojima krećemo u susret. Arhipelag Tuamotu proteže se oko tisuću milja u pravcu sjeveroza-pad-

jugoistok i stvara prirodnu ali tešku prepreku brodovima koji dolaze iz Južne ili Centralne Amerike, u

pravcu Društvenih otoka (Tahiti) i ostalih otočnih skupina centralnog Pacifika. Tu golemu otočnu

skupinu, od kojih stotinu atola, prvi su moreplovci nazvali »Arhipelag opasnosti«, zbog mnogih

podvodnih sprudova, promjenljivih vjetrova, snažnih struja, teškog pristupa koraljnom prstenu, ili

ponekad još težem uplovljenju u lagunu zbog snažnih izlaznih struja. Jedriličari ne vole taj arhipelag.

Nazivaju ga grobnica jahta. Imaju i razloga. Pored ne baš uvijek pouzdanih pomorskih karata, na

čitavom arhipelagu Tuamotu nalaze se svega četiri svjetionika, i to na atolima: Kauehi, Fakarava,

Makemo i Ni-au. Peti svjetionik nalazi se na atolu Makatea, no on se upali samo onda kad se

očekuje neki brodić koji je unaprijed najavljen. Negdje sam pročitao da ni ona četiri nisu baš uvijek

»budna«. Riječ tua motu na jeziku domorodaca znači - mnogo otoka. U svim turističkim

publikacijama arhipelag Tuamotu nazivaju Arhipelag ljubavi, Biserni otoci, Markizini otoci, Sretni

otoci... kako to gospodski, lijepo i svileno zvuči! Samo ja neiskazivo više volim Paklene otoke, Kurbu

malu, Kurbu velu, Babinu guzicu, Tovarnjak, Mrtvac, Vodeni puh... ona sadržajna, jednostavna ali

prava imena što ih je naš narod nadjenuo otocima na Jadranu.

Potkraj svoje noćne smjene budim Marka:

- Ustaj, sine... prolaze djevojke! Budan je. Odgovara mi otužno:

- Nek prolaze, moja proći neće...!

- Vrlo žalim... ali ti ipak ustani. Ponoć je!

23. TRAVNJA. Val za valom, dan za danom... Kad čovjek ostane na pučini četrdeset dana, kao mi

sada, onda mu je svejedno ostao četrdeset, pedeset ili stotinu dana. Za kormilom izmjenjuju se

straže, noć zamjenjuje dan, naoblaka plavetnilo, doručak večeru, tijesto rižu, zlatoskuša tunu,

faeton burnicu, tjedan tjedan, i tako se plovi. U suton obično netko uzdahne: »Ah... nasreću prošao

je još jedan dan!« Onima koji to čuju nikada nije jasno zašto »nasreću«, kad će sutrašnji dan biti

jednak današnjem, a ovaj je bio uistinu lijep! Razlika ipak postoji: svaki dan netko drugi uzdahne.

Taj svakodnevni ritam jutros je promijenio Vlado. Odmah nakon doručka najavio je iz svega grla: -

Brijački salon »Pacific express«, otvoren od 10 do 12 sati! Upozoravaju se mušterije da donesu

škare. Cijene nepromijenjene!

Prvi je došao na red Marko. Bez problema. Vlado ga ostrigao na brzinu kao šugavu ovcu. Tada je na

krmenu kabinu (u radnju) sjela Renata. Vlado se naklonio i upitao: - Kakvu frizuru želite?

- Mornarsku, majstore!

Promatrao sam ispod oka što se zbiva na krmi. Gusti pramenovi Renatine plave kose padali su kao

otkosi zrelog žita. Vlado je takvom žestinom škljocao škarama kao da je stigao čas konačnog

obračuna za sve one sitne čarke koje su se povremeno medu njima javljale. To je trajalo neko

vrijeme, a onda kao da se majstor umorio. Vlado je spustio ruke, malo se udaljio, kako to čini

skulptor kad iz ovoga ili onog kuta promatra i uspoređuje model i djelo. Zatim je produžio. Kako je

vrijeme odmicalo, Renatina frizura dobivala je sve određeniji oblik. Na kraju je to bila dosta dobra

sportska frizura, pomalo koketna, još jedan dokaz više da posada Bese može imati povjerenje u

brijački salon »Pacific express«.

24. TRAVNJA. Posljednjih dana mjerim uzastopce temperaturu mora na površini. Uspoređujemo je s

temperaturom zraka. Na pro-

storima kuda sada plovimo dobili smo da je u prosjeku temperatura zraka 26,7 stupnjeva a mora

26,9 stupnjeva. Dakle, voda je nešto toplija od zraka. Pa kako da se čovjek rashladi na Pacifiku!?

Primičemo se kopnu, sve je toplije. To se osobito osjeća noću. Zbog vlage, mora i soli utičnice od

aluminija, koje smo imali ponegdje ugrađene na palubi za električne vodove, doslovce se pretvaraju

u prašinu. Jednako tako i neke pumpe u unutrašnjosti Bese. More sve uzima, a ništa ne vraća...

Kad sam u Zagrebu prije isplovljenja još jednom posjetio liječnika da me pregleda, kako se to kaže,

od glave do pete, upozorio me da imam proširenje srca. Jutros oko deset sati sjedio sam za

kormilom i bezbrižno promatrao pučinu, kad me najednom uzdrma srce neobično snažnim ubrzanim

i neritmičkim udarcima. Spustio sam glavu i objema rukama grčevito stiskao majicu na prsima.

Trajalo je to doduše, samo nekoliko sekunda, dovoljno da problijedim i da se sjetim pregleda i

liječnikove opomene.

25. TRAVNJA.

Život je kratak, more je veliko. Vidiš, draga moja, nećemo se često viđati. Nisam loš mornar. Ima

potpunih tišina na moru. Mora ih se podnijeti.

Život je tako kratak, more tako veliko, to te plaši, zar ne? Ah, ti samo mene voliš. Kad bi samo malo

voljela more, ti bi rekla: Mora ga se podnijeti.

Morat će se i tako podnijeti smrt, isto tako i tvoju ljubav prema meni, draga moja. Život je tako

kratak, more tako veliko, vidiš draga moja, mora ih se podnijeti.

I buru, i potpune tišine, i zakašnjenja, i daljinu, i crnu stijenu, more koje se otvara, kamo će moj

brod tonuti, mora ih se podnijeti. I našu ljubav, i tvoje čekanje, i drugu ljubav koja će ti doći.

To je stara francuska balada iz ciklusa Ljubav mornara. Pročitao sam je danas, u noćnoj smjeni, za

puna mjeseca, kad je Besa u tišini brazdila pučinu, ispod vedra neba, krcata bezbrojnim zvijezdama.

Njezin je naslov: Pjesma sudbine. Kakvu će sudbinu nama otpjevati Pacifik, nek vrag zna!

26. TRAVNJA. Besi je najbliži atol Puka Puka, a nalazi se na 14,49 S-138,51 W. Udaljeni smo od njega

svega stotinu milja. Skrećemo na jug da izbjegnemo nepotreban susret. Puka Puka onaj je atol što

su ga prvog zapazili kontikijevci, približivši se arhipelagu Tuamotu. Naseljen je, ali nema ulaz u

lagunu.

Na prilazima otocima Malih Antila jednog nas je jutra dočekao čudan svat na Atlantiku: prvi kopneni

galeb. Spustio se dvadesetak metara ispred pramca Bese, sjedio na vodi nepomično sve dok ga

nismo prestigli i ostavili za krmom Bese. Onda je poletio, ponovno sjeo na vodu dvadesetak metara

ispred našeg pramca i čekao. Nije poletio u času kad smo ga obilazili, premda mu se bok našeg

broda bio približio na svega dva metra. Čim se našao iza krme, uzletio je ponovno i spustio se pred

Besu. Tko zna dokle bi trajala ta igra da se Marko nije dosjetio: ušli smo u njegove teritorijalne vode,

moramo to platiti! Počesmo ga hraniti. Kad se dobrano najeo, odletio je i nije se više vratio. Hoće li

nas na prilazima Tuamotu dočekati sličan svat?

Dan je prošao kao i prethodni. Poneki pljusak i bez posebnih uzbuđenja. Ali zato se iskupila noć...

Bilo je to oko 23 sata. Pun mjesec, vedro nebo. Moja straža. Renata je još budna. Uskoro me

upozorava da nas prati golemo jato dupina. Sve bliže, sve tješnje zatvaraju krug oko Bese. Najljepše

ih je promatrati s pramca gdje u neprekidnom valu iskaču iz mora, igraju se, love, pušu, vitlaju

jedan drugoga. I dok neki nestaju u dubini, drugi već iskaču ispred Bese i nastavljaju fantastičan

ples. Budimo Vladimira i Marka. Sad smo svi na pramcu. Dupini nas sigurno vide, jer kad iskoče,

mogli bismo ih pogladiti rukom po tamnim širokim leđima. Mjesečina. More fosforescira, tako da

pratimo njihove putanje bez poteškoća. Golemi su. Svaki od njih ima najmanje dva do tri metra. Svi

su jednake veličine, praćakaju se, bacaju s jednoga na drugi bok, a mi, kao na balkonu u kakvoj loži

u teatru, naslonjeni na ogradu pramca, stojimo uzbuđeni, radosni, sretni! Tek poneko šapne koju

riječ, i to je sve...

Što ljudi znaju o dupinima? Mnogo, i vrlo malo. Za ribare to su neiskazive štetočine. Za moreplovce i

dokone putnike dupini su rado viđeni, veseli svatovi. Za znanstvenike koji proučavaju život riba i

one koji pokušavaju prodrijeti u tajanstveno carstvo sporazumijevanja u životinjskom svijetu, dupini

su problem broj jedan! Koješta se o njima već zna. Otklonom glave, desno, lijevo do trideset

stupnjeva, oni svojim »radarima« kontroliraju pučinu i dubine, mnogo preciznije nego bilo kakav naš

instrument ugrađen na najmodernijem nosaču aviona. Apsolutno bezbojnu barijeru od pleksi-stakla

izbjegli su, što se veli - ne trepnuvši okom! Njihova inteligencija prelazi sva ostala živa bića, osim

čovjeka. U Americi postoje mnogi instituti koji proučavaju život dupina. Jedan od poznatih ihtiologa

izjavio je: Čim se jednom pozabavite dupinima, onda vam čimpanze, psi i slonovi izgledaju glupi kao

bijeli miševi! Prosječan odrastao čovjek (170 cm) ima mozak težak približno 1250 grama. Dupin

(250 cm) ima mozak težine približno 1700 grama. Magnetofonski snimci registrirali su bogatstvo

njihova jezika. U institutu u Puerto Ricu, uče ih engleskom jeziku. Novinari su postavili pitanje

jednom od najpoznatijih američkih delfinologa, Johnu Lillvju: ako su dupini toliko pametni, kako to

da dosad nisu pokušali naučiti naš jezik i stupiti u dodir s ljudima? John Lilly je odgovorio: - Oni su to

možda i pokušali, ali bili su obeshrabreni ograničenošću čovjeka! - Ako i nije točno, duhovito zvuči.

Pripitomljeni dupini mogli bi nam služiti kao čuvari naše djece na plaži, mogli bi vući čamce i

jedrilice... No sva ta igra poznatih i nepoznatih delfinologa nije ni tako naivna kao što se na prvi

pogled čini. U glavi nekog američkog admirala, kakve divne mogućnosti krije dupin za obavještajnu

službu, diverzije...! Priznajem, sada bi i meni dobrodošao. Poslao bih ga u izviđanje i zamolio da

pramac Bese usmjeri ravno u pravcu atola Fakahina. Na žalost, dupini koji su nam te noći podarili

jedinstven doživljaj - oko ponoći su napustili Besu i nestali.

27. TRAVNJA. Po mojim računima, sutra pred večer morali bismo opaziti kopno: atol Fakahima.

Jutros oko 10 sati opazio sam jato od petnaestak galebova, kakve prije nismo susretali. Među njima

ima nekoliko posve bijelih, veličine naših golubova. Bili su neko vrijeme na pučini i neprimjetno se

izgubili.

Već dulje vrijeme promatram Marka. Ugnijezdio se na križu krmenog jarbola i promatra pučinu. U

jednoličnom ritmu dižu se i spuštaju valovi ukrašeni krestama. Plavi se nebo, bijeli pamučni oblaci

počivaju na dnu obzorja. Silazi Marko, sjedne pokraj mene i gleda me upitno. Šuti. Dojadila mi ta

šutnja, a još većma taj pogled.

- Sine, samo mi nemoj reći da si vidio kopno!

- Ne, barba... Pola sata promatrao sam četiri psine kako nas prate u brazdi, dvije s lijeve, dvije s

desne strane Best'.

- I zašto bi to bilo neobično? - upitam začuđeno.

- Zašto nas ne prate tri psa? Tko je njima mogao otkriti da smo na Besi nas četvero?!

Pala je večer: još jedna na Pacifiku. Promatramo zalaz sunca. Beskrajni prijelazi boja: ljubičaste,

narančaste, zelene, sive, plave, na pamučnoj podlozi pasatnih oblaka. U jednom času Renata se

uznemiri. Okreće glavu, veli:

- Čudan miris mora! Neke trule alge... miris kopna, što li? Jednako takav miris osjetila sam

posljednje večeri na Atlantiku. Drugo jutro ugledali smo Barbados.

28. TRAVNJA. Svanulo je kao i svako drugo jutro. Vjetar lagan: istok, jugoistok. Nebo pokrito

jednoličnom naoblakom, koja se polako raskida. Pljuskovi, duge... Je li to stigao onaj, toliko

očekivani dan? Na obzorju nikakvih promjena. Izgubio se i onaj tajanstveni miris kopna, nema ni

ptica ni nekih posebnih skupina oblaka koji bi nagovještavali blizinu kopna. Čitao sam da se

ponekad u oblacima reflektira slika lagune i da po tome mnogi moreplovci znadu da su im koraljni

otoci u neposrednoj blizini. Ništa od svega toga. S obzirom na slab vjetar mogli bismo opaziti kopno

tek oko 16 sati jer mi je snimanje u 09 sati dalo rezultat da je atol Fakahina udaljen još trideset

milja.

Noću sam imao »utješan« san: sekstantom snimao sam zvijezde, i kako bih koju poravnao s

horizontom, zvijezda bi prsnula, eksplodirala bi kao granata i nestala. Lijepo, zar ne? Podnevno sni-

manje pokazalo mi je da se Besa nalazi na 16.03 stupnja južne širine, a Fakahina se nalazi točno na

16 stupnju.

Neprestano sebe mučim pitanjem: što mi je činiti ako do mraka ne opazim kopno? Umrtviti brod i

čekati jutro? Produžiti plovidbu u noćnu neizvjesnost? Kamo? Kuda? Dokle? Dok ne opazim ili dok ne

naletim na prvi atol? Kolika je vidljivost atola? Većina je s južne ili jugozapadne strane potpuno u

razini mora. Samo šum razbijenih valova i pjenušava linija mora upućuje na podvodne koraljne

sprudove. Poneki su atoli vidljivi danju i do deset milja, neki svega do tri milje, neki na žalost ni

toliko! Danju treba dobro otvoriti oči, a pogotovo noću!

Koliko smo dana na pučini? Osjećam da sam psihički iscrpljen i fizički vrlo oslabljen. Sudeći po

garderobi, izgubio sam deset kila što na Atlantiku, što na Pacifiku. Kad oko pasa stegnem hlače,

naboraju se kao harmonika. Renata je oslabjela također, ali ne toliko. Momke spašava što u

golemim količinama troše šećer, ulje, med. Spašava ih i mladost, i vedrina. Na žalost, ja ne osjećam

potrebu za jelom, a svjestan sam koliko je opasno previše oslabjeti. Hrđa izjeda brod, briga

mornare. Sad se mučim pitanjem: što da radim ako ne opazim atol? Nakon više od četiri tisuće milja

krstarenja po vodenoj pustoši opaziti i otkriti koralj ni greben, otočić koji u promjeru nema ni pet

milja, a visok je svega, zajedno s palmama, možda deset metara, naći dakle jednu takvu pribadaču

u plastu stijena nije baš jednostavno i posve sigurno, barem ne meni, koji sam se do sada već

nekoliko puta proslavio... Tješim se, ako promašim atol Fakahinu, valjda neću promašiti cijeli

arhipelag Tuamotu! Noću ćemo podvostručiti straže i ploviti oprezno te osluškivati mlatarenje mora,

danju će stalno netko visiti na križevima prednjeg jarbola, negdje ćemo valjda otkriti palmino lišće i

stabla kokosa.

Fakahina...! Ipak je to lijepo ime. Jedno od onih koja su nas svojom melodijom očaravala i pozivala

kad smo još bili daleko, daleko.

Petnaest sati i trideset minuta. Renata za kormilom, njezina je straža. Ja sjedim u kokpitu

zaokupljen svojim mislima. Vlado se popeo do prvog križa na pramčanom jarbolu i promatra pučinu.

Šuti. Zatim se spusti bez riječi, sjedne pokraj mene i veli:

- Barba, promijenite kurs!

Iznerviran koječime, trgnuo sam se, pitam uznemireno:

- Sto se dogodilo?

On, magarac, još neko vrijeme šuti, onda mirno nastavi:

- Razbit ćete atol...! Kopno, točno u našem kursu!

Skočio sam radosno, no nisam se trebao penjati na križeve. Već s pramca, bez dalekozora, na

vidokrugu se otkrivala isprekidana sivkasta nit, jedva nešto tamnija od ruba horizonta. Fakahina! I

dok se po Besi razlijegalo radosno klicanje, ja sam se naslonio na ogradu pramčane korpe i načas

zatvorio oči. Prenula me Renata, suze su joj u očima, grli me i čestita. Marko je već otvorio bocu

ruma. Vlado je donio čašice, jednom rukom pruža mi do vrha natočenu, drugom rukom pokazuje

atol:

- Barba... ma ste mu nabili šljivu na oko!

Skidam sa sebe mornarsku majicu. Još osmog travnja u času kad sam otkrio da smo zalutali, ni sam

ne znam zbog čega, zarekao sam se da je ne skidam sa sebe dok ne ugledam kopno. Bilo je

vrijeme, već se raspadala, puna rupa i znoja.

Atolu smo se približili pred sumrak. Sad to nije isprekidana nit, nego tusta šuma kokosovih palmi.

Prstenasti koraljni greben bijeli se na rubu atola, a oko svega toga kristalno čista voda, beskrajna

tišina i mir. Iza Fakahine upravo zalazi sunce i zlatnobakre-ni traci rastvorili su čarobnu lepezu iznad

osamljenog dragulja. S križa jarbola vidi se unutrašnjost atola: crvena boja lagune, kao safir

optočen zelenim rubom palmi u zatvorenom prstenu koralj-nog grebena. Voda u laguni mirna, blista

kao čarobno ogledalo. Znam da je atol naseljen, no nigdje ne vidimo kuća među palmama, ni

brodića, ni piroga na pučini. Zar su nas opazili? Ulaz u lagunu ne postoji jer je koraljni prsten

Fakahine zatvoren potpuno, no možda će ipak netko od domorodaca isploviti pred nas, ili nam bilo

čime dati znak. Ta baš tako često ne vide jedrenjake koji im dolaze s istočne strane. Cijelo popodne

primicali smo se k njima, vjerojatno nas je netko zapazio. Morali su nas vidjeti!

Spustila se noć. Ni jednu milju udaljeni od atola, obilazimo ga s južne strane. Eto nas i na zapadnoj

strani. Kakav je to sjaj tamo...? Izlazi mjesec...? Ne! Na rubu atola, na samom koraljnom grebenu

bukti golema vatra, upravo ondje gdje se nalazi pomoćno sidrište, kako piše u Peljaru. Učinili su,

dakle, što su mogli, zapalili su kriješ, bdiju i čekaju. Čekaju nas i pokazuju nam vatrom gdje da

priđemo... Nepoznati dragi prijatelji, hvala vam na pažnji, hvala na spremnosti da nas dočekate i

prihvatite, no mi nastavljamo put. Ma koliko bili željni kopna, mi nismo brodolomci!

Još dugo u noć pratili smo tu vatru, prastari simbol života na pragu tajanstvene i čarobne Polinezije.

29. TRAVNJA. Jak pljusak pred zoru oprao je pučinu i Besu. Vjetar istočni, slab. More sve više plavo.

Prve zrake sunca otkriše nam vrhove palmi atola Fangatau. Pružao se desetak milja sjeverozapadno

od našeg kursa. Mora da je koraljni greben tog atola dosta visok, ili su palme istegle vrat da vide

tko im dolazi u susret? Ni taj atol nema prolaz na koraljnom prstenu. Na zapadnoj strani smjestilo se

maleno selo Teana. Da pozdravimo njegove stanovnike? Bio bi red... Marko kao da je to prvi osjetio,

dignuo je ruku u pravcu atola i viknuo iz svega grla:

- Fangatau... ia ora na! Dobar dan, Fangatau!

E, pa dobro... Ia ora na, Fangatau! Ia ora na, Polinezijo! Pozdravljamo tvoje ljepote, lagune, koraljne

grebene, palmino lišće, kolibe, ribare, žene, ptice i ribe, pozdravljamo tvoje drevne bogove i toplo

se proporučujemo Tikiju da nas primi i štiti, barem tako dugo dok se nalazimo u njegovim

teritorijalnim vodama.

Nigdje ptica. Eto kako su pokazatelji o blizini kopna često nepouzdani. Čak ni skupina oblaka ni po

čemu ne otkriva prisutnost čitavog arhipelaga koji se proteže neposredno pred nama. U podne

vjetar jača i skreće na jug, jugozapad. Dragi Tiki, to te baš nismo molili...!

Cijeli dan plovimo u pravcu zapada praćeni čas plavim nebom i toplim suncem, čas naoblakom,

kišom i udarima vjetra. Pred sumrak ulovili smo zlatoskušu, još uvijek na vrijeme da je ispržimo za

večeru.

30. TRAVNJA. Vlado me budi u svitanje:

- Barba, ustanite, pred nama su sami atoli...!

Nije to morao ponoviti. Skočio sam s ležaja i požurio na palubu. Ni dvije milje pred nama, kao iz

magle, izvirivala su iz mora čudovišta čupave glave. Nisu to bili atoli, nego djelići koraljnog prstena

načičkani palmama. Dokle oko dopire u pravcu sjever-jug, pred nama se protezao jedinstven lanac,

a Besa pod leptir-floko-vima klizi im u susret. Dospio sam viknuti Vladimiru: - Pali motor, promijeni

jedra... - a zatim sam požurio do navigacijskog stola i nadvio se nad kartu. Letimičan pogled uvjerio

me da nas je jugoistočni vjetar ili neki odvojak struje bacio mnogo sjevernije nego što sam mislio da

ćemo se jutros naći. Lanac koraljnih sprudova i otočića koji se sada nalaze pred nama mora biti dio

atola Raroie. Nešto sjevernije je i atol Takume. Između njih postoji prolaz, širok deset milja, koji u

ovom času teško opažamo jer smo odveć blizu Raroie. U tom prolazu, kako piše Peljar, ponekad

bude vrlo teško more i snažne struje...

Iznio sam kartu na palubu da što sigurnije utvrdimo stajnicu. Atol Takume ima na jugoistočnoj strani

uzvisinu, što olakšava raspoznavanje, dok je koraljni prsten Raroie s istoka i jugoistoka samo

djelomice nad razinom vode, te na prvi pogled stvara lažnu predodžbu o nizu odijeljenih otočića

obraslih palmama.

Svi smo na palubi. U sivilu jutra slika koja se pruža pred nama isto je toliko čarobna i lijepa koliko i

zloslutna! Prisjetio sam se da se na jednom od tih »idiličnih« otočića razbila splav Thora

Heverdahla; tu je sretna u nesreći završila ekspedicija kontikije-vaca. Trebalo je odlučiti hoćemo li

nastaviti put u pravcu jugozapada pokraj Raroie i neprestano strepiti da nas vjetar i struje ne bace

na podvodne grebene, ili ćemo okrenuti Besu prema sjeveru, potražiti prolaz i proći između atola. S

obzirom na vjetar smatrao sam da je mnogo bolje što prije osloboditi se istočne strane Raroie.

U 07 sati pred nama se otvorio prolaz. Vlado i Marko naizmjence promatraju pučinu s prvoga križa

pramčanog jarbola. Bez ikakvih teškoća Besa krči put. Struje o kojima govori Peljar jedva osjećamo.

Vjetar je iznenada sustao. U sivilu jutra Besa plovi između atola Raroia i Takume. Kroz maglenu

zavjesu pojavljuju se čas na jednoj čas na drugoj strani čuperci palmi. Sat nakon toga pred nama se

otvorila slobodna pučina. Sad pratimo atol Raroia s njegove sjeverozapadne strane, gdje je koraljni

prsten - kao i kod većine atola - mnogo čvršći, viši, uglavnom pošumljen, te pruža vidljivu i

neprekinutu liniju.

BESA  1.

Raroia pripada većim atolima u arhipelagu Tuamotu. Dug je dvadeset i pet milja, širok oko deset

milja. Jugoistočna strana potpuno mu je otvorena, to jest koraljni greben uzdiže se tek do razine

mora. Ulaz u atol postoji na sjeverozapadnoj strani. Za dobar sat bit ćemo nasuprot ulazu.

Sve me više golica misao: zašto ne bismo ušli i smirili se u laguni Raroie nakon toliko dana i noći

provedenih na pučini. Zar ne bi bilo zanimljivo slušati od domorodaca što je ostalo u njihovu

sjećanju o boravku kontikijevaca, da li još živi stari poglavica Teka, koji je kontikijevce pozdravio

jednostavnim a divnim riječima: ... Dijelite uspomenu s nama da u duhu budemo uvijek zajedno, pa

i onda kad budete daleko od nas! Zar ne bi, dakle, bilo lijepo ući u taj atol i pod palmama dočekati

Prvi svibnja?! A tko nam brani da uđemo? Hajdemo!

Vjetar jugoistočni. Jedan za drugim redaju se »neverini« i pljuskovi. Plovimo dvije milje udaljeni od

obale. Nigdje piroge, nigdje ni traga životu! Uskoro se prekida zelena nit kokosove šume. Otvaraju

se prolazi... Tu smo! Čitao sam da se struje u prolazu redovno mijenjaju - ulazna, izlazna, već prema

plimi i oseki, no čitao sam isto tako da su ponekad izlazne struje toliko snažne da otežavaju prolaz

brodovima, osobito kad puše južni ili jugoistočni vjetar. Ti vjetrovi - osim kiša - nagomilaju vodu u

lagune i ona, na drugoj strani, kao bujica nadire kroz prolaz. Realnu predodžbu o svemu tome

nemam.

Upalili smo motor i kružimo pred prolazima. Na rubu sprudova, uz grmljavinu i tutnjavu, lome se

valovi. Zelenoplavu boju mora povremeno presijecaju bijeli jezici slomljenih valova. Igra boja i

strave. Detaljnu kartu ulaza u atol nemam. Promatram kroz dalekozor obalu. Je li to pred nama

prolaz? Tu i tamo iz mora izviruju neke motke, neke uspravne, neke napol povaljene. Sto označuju i

trebam li ploviti desno ili lijevo od njih - ne znam. Prolaz u lagunu širok je osamdeset metara, a

dubok sedam! Gdje je tih »osamdeset« metara, kad je to što ja vidim pred nama široko trista

metara! Valovi povremeno otkrivaju podvodne grebene, razbijaju se o njih i pjenušava bijela linija

odskače po plavoj podlozi.

Sve sam nemirniji. Nije li se baš na tom »najsigurnijem« prolazu nasukala škuna Maoae upravo onih

dana kad su tu boravili kontikijevci? A ta je škuna redovno plovila između atola i vodili su je ljudi koji

su poznavali svaki podvodni greben!

Promatram obalu, šutim i borim se sam sa sobom. Opet okrećemo brod, motamo se oko prolaza,

htio bih ući, a nemam snage. Bojim se. Nešto se u meni buni i govori mi: »Budi razborit, ne lu-duj!«

Momci opažaju moje kolebanje. Neko me vrijeme promatraju ispod oka, onda kažu:

- Sto je, barba...? Trebate li pomoć?

Marko predlaže da izbacimo dimnu raketu i tako upozorimo domoroce koji žive u selu, dvije milje

južnije od prolaza. Ideja možda nije loša, ali vjetar puše u suprotnom smjeru, odnijet će dim na

pučinu, a ne prema laguni. Vlado predlaže da spustimo čamac te da on i Marko odveslaju na obalu i

potraže nekog tko bi nam pomogao proći kroz prolaz u lagunu. Smatram da nije razborito da se pod

ovakvim uvjetima dijelimo. Odlučim još bliže prići obali. Dok prilazimo koraljnom prstenu i zelenom

zidu palminih krošanja, čitam ponovno Peljar:

RAROIA... obale atola su pošumljene drvećem palma, uglavnom na sjeveru i zapadu koraljnog

prstena. Prolaz NGARUE na zapadu omogućuje pristup u lagunu kroz tri kanala od kojih je sjeverni

širok 80 metara, dubok 7 metara, a ujedno je i najzdraviji. Srednji je kanal neupotrebljiv, dočim je

južni pristupačan samo malenim brodovima, koji nemaju gaz veći od 4 metra. Izlazna struja doseže

koji put do 8 čvorova.

Uputstva za ulaz: u sjeverni ulaz uplovljuje se u kursu 180 stupnjeva i, čim se pojavi sprud

TEHERATO, okrene se na jug, kako bi se sa zapadne strane zaobišao podvodni greben MAPIROPIRO,

označen motkom. Odmah zatim prolazi se između podvodnih stijena OTIKAIA i TAURAROA kako bi

se stiglo do otočića TAKETE... Sidri se na 27 metara na pješčanom i koraljnom dnu, tako da toranj

crkve sela GURU-MAOA bude u azimutu 270 a recif NEKETAUTAU u azimutu 360 stupnjeva...

Peljar lijepo piše i mudro upućuje pod kojim kursom treba ući i kako stići do sidrišta. No, da li se ja

uistinu mogu pouzdati u svoju »ranjenu« busolu? Može li čovjek svojim očima ocijeniti i razabrati

gdje su dovoljne dubine, a gdje podvodne stijene, plićaci

i grebeni? Vjerojatno da može, samo ja se ipak ne usuđujem tako voditi brod, jer se od vjerojatnosti

ne živi niti na slobodnoj pučini, a kamoli u laguni!

Iznenada se spustila takva kiša da nam je vodena zavjesa potpuno zamaglila pogled na zelenilo

koraljnog prstena. Iza onih palmi žive ljudi koji bi nas od srca primili, žive ljudi koje bih ja tako rado

susreo, ali...?! Vlado i Marko, koji su još malo prije sanjarili glasno: vahine, palme, bubnjevi, vatre...

sad su ušutjeli. Promatraju me sve tužnije, a ja nemam riječi i ne znam kako da im objasnim sve što

u ovom času mislim i osjećam.

- Momci... okrečite brod, gasite motor, idemo dalje! Pravac: Makemo!

Oborili su pogled, šutke izvršili naređenje i vjerojatno prvi put požalili što im brod vodi neodlučan,

plašljiv ili previše oprezan čovjek. A možda sam ja u tom istom času više žalio nego oni što nisam

imao hrabrosti da uđem. Propustio sam jedinstvenu zgodu da posjetim ljude koji su tako toplo

primili brodolomce s Kon-Ti-kija. I dok se Besa udaljuje od Raroie, osjećam, znam, da sam nešto

lijepo nepovratno izgubio...

Ostatak dana prošao je u sjeni toga neuspjeha. Da utješim sebe i njih, kažem:

- Proveli smo pedeset i dvije noći na pučini, pa možemo i još jednu.

Gotovo istodobno odgovaraju mi obojica:

- Nije riječ o noći... nego o vahinama!

Nadao sam se da ćemo još za dana opaziti atol Taenga, posljednji koji nam preprečuje put do

sidrišta u Makemu. Ali, kao što je poznato, i na kopnu nada je često tašta i varava. Spustio se već i

suton, a na obzorju nigdje ni atola ni palmi. Vjetar ovaj put s juga, praćen neprestanim pljuskovima i

grmljavinom, iskopao je dosta mora. Na Besi fijuču pripone, sve se više valjamo, sve dublje tonemo

u noć, tek bi po koji blijesak otkrio pustoš pučine i bijele kreste valova. Taenga je sigurno tu negdje

pred nama, ali... gdje?! Svjetionika taj atol nema, a mi na brodu nemamo ni du-binomjer, a kamoli

radar. Već je davno pala noć, i što sada? Pre-ostaje jedino umrtviti brod.

Spuštamo jedra, bacamo zatezno sidro. Časak između oblaka proviri mjesec, časak bljesne munja.

Dežurni kormilar ostaje na palubi. Osluškuje more i provjerava pučinu. Tako odmiče još jedna

nemirna, »bijela« noć.

1. SVIBNJA. Naposljetku je svanulo. Na pučini pustoš. Nigdje atola! E, pa... radni narode Bese, želim

ti sretan 1. svibnja! Sat nakon svitanja Vlado javlja: - U našem kursu palme na vidiku!

Napokon! Prilaz atolu Taenga bio je neobično zanimljiv i lijep. Kao da je vilenjak izvodio svoje

čarolije, čas bi pred našim očima izronio iz magle i oblaka djelić atola načičkan palmama i odmah bi

se zatim izgubio u kišnom oblaku. Onda bi izronio u cijeloj veličini, obasjan suncem, okićen

blistavom dugom, zatim bi iznenada nestao prikriven maglenom zavjesom.

Mijenjamo kurs, zaobilazimo Taengu. Uskoro opažamo Makemo. Uzbuna na brodu. Spustio sam se u

salon i ne znam po koji put se nadnio nad plan ulaza u atol. Tu kartu kupio sam u Panami i ne

sluteći koliko će mi dobro doći. Naoko, ulaz u Makemo i nije tako kompliciran. Kao i kod drugih

atola, treba pod određenim kursom ući u prolaz Arikitamiro, širok 75 metara i nakon ulaska u

lagunu u dva navrata mijenjati kurs, da se izbjegnu koraljni grebeni Rikiriki i Oparari, koji preprečuju

put do sidrišta. A sidrište se nalazi nasuprot selu Puheva, nedaleko od prolaza.

U 14 sati otkrivamo kulu svjetionika na ulazu, a sat nakon toga stižemo pred ulaz. Spuštamo jedra.

Dalekozorom promatramo svaki detalj. Koraljni greben i s jedne i s druge strane ulaza dobro je

vidljiv po valovima koji se tamo razbijaju. Ali ta bijela linija nigdje da prestane? Pa gdje je ulaz?

Prilazimo bliže. Ja sam za kormilom, a Vlado pomoću dalekozora promatra prolaz i priopćuje: -

Barba, ono što se u sredini bijeli, to nije greben, nego kreste valova od struje!

Sa zebnjom promatram taj prizor. Zar je moguće da struja toliko zapjenuša more? Prepustio sam

kormilo Vladimiru i uzeo dalekozor. Desno od ulaza u šumi kokosovih palmi tu i tamo primjećuju se

kolibe i u pozadini crkveni toranj. Nigdje nikoga. Ni piroga ni ljudi. Na lijevoj strani prolaza zeleni se

šuma, a crvenkast koraljni greben zatvara prsten pred ulazom u lagunu. Još smo da-

leko od te linije, a struja već zanosi Besu i mota virove oko nas. Sto da radimo? Ako tu ne uđemo,

kuda ćemo ući!? Da pričekam dok se promijeni tok struje? Dugo bih čekao. Dok ovako kiši i pušu

južni ili jugoistočni vjetrovi, suprotna struja na ulazu traje danima! Izbora nema. Zovem Vladimira.

- Do posljednje kapi nafte pokupi sve po kanticama, gdje god imaš, i nalij u rezervoar. Slušaj me

dobro...! Motor nipošto ne smije stati!

- Barba, budite bez brige... ali za naftu ne odgovaram. Dok je nafte, motor će raditi!

Raspoređujem: Marko na pramac, da promatra grebene. Renata u sredini broda, da prenosi

komande. Vladimir pokraj mene kod kormila... Polako okrećem brod da uđem u određeni kurs.

Najednom busola kao da je pomahnitala, počela se strelovito okretati na sve strane. Vlado i ja

gledamo se preneraženi. Sto je s buso-lom?!? Predajem kormilo Vladimiru i žurim po rezervni ručni

kompas. I eto nas uskoro u kursu, u matici. Dadem znak Vladimiru: - Svom snagom naprijed!

Vlado iz ergele pušta cjelokupnu svoju konjicu. Dududu... du-dudu... dududu...! Besa podrhtava i

siječe valove. Pod palmama prikupljaju se domoroci. Još nas dvije stotine metara dijele od najuže

linije prolaza, a moćna hirovita rijeka sve više smanjuje našu brzinu. Pramac Bese šeće zanesen

maticom sad na jednu, sad na drugu stranu. Dugim i snažnim ručetinama Vladimir do iznemoglosti

okreće kormilo i održava kurs. Sto se više primičemo ulazu, to više raste tutnjava valova koji se

razbijaju o koraljne grebene. Sad oko nas to više nije more, nego prava zvijer, podivljala neman koja

se baca na Besu i prijeti da nas proguta i šatre. Nikad u životu nešto slično nisam vidio, niti sam

slutio da struja na moru može dosegnuti tu žestinu i snagu. Ako samo za tren zataji motor, ili

Vladimir izgubi vlast nad kormilom, ako nas bujica okrene, nema nam spasa. Besu će samljeti virovi

na koraljnim grebenima!

Pod palmama sve više ljudi. U šutnji promatraju našu dramu. Pa zar nema nikoga tko bi se usudio

izaći i pomoći nam barem savjetom?

Blizu smo ulaza. More doslovce kipi, tutnji matica, tutnji motor, na grebenima blizu nas uz tutnjavu

razbijaju se valovi. Oni s obale nešto nam dovikuju, ali tko će ih čuti i razumjeti? Uzimam dalekozor

da barem vidim što to mašu rukama. Pokazuju nam da idemo što dalje od njih. Kamo? Na grebene?!

Pramac Bese poravnao je s desne strane kulu svjetionika, a s lijeve strane koraljni rt. Tu je najuže,

tu ulazimo u ždrijelo! Jedna grupa domorodaca trči na obalu, neki već gaze u vodu, neprestano

nešto viču, domahuju, ali nemam vremena da ih promatram. S pramca zove me Marko i priopćuje:

»Brod stoji...! Ispod nas se kovitlaju valovi, ali mi ne napredujemo!« Nekoliko trenutaka

promatramo se bez riječi. Ako je Besa zaustavljena, to je početak kraja! Sto da radimo? Bacim

pogled na domoroce. Svi mi pokazuju da skrenem s matice još više ulijevo! Prenosim to Vladimiru i

on pokušava izvući Besu, i uspio je, ali Marko s pramca već traži da se opet vratimo desno, jer su

pred nama grebeni! Promatram kulu svjetionika. Ipak se mičemo! Centimetar po centimetar, ali

napredujemo! I onda... piroga!!! Pojavila se iza rta, s unutarnje strane lagune. U njoj tri veslača.

Grabe nevjerojatnom brzinom, sijeku maticu, žure Besi u pomoć. Znali smo da ne mogu povećati

snagu našeg motora, niti smanjiti silinu bujice, ali kad smo ih opazili nešto se ipak bitno promijenilo.

Umjesto strepnje u nama je raslo ohrabrenje, buknula je radost. Prilaze po krmi. Renata im

dobacuje konop i uskoro su na palubi. - Ia ora na! Stišćemo jedni drugima ruke. Najstariji od njih,

čovjek već pro-sijede kose, smeđe puti, izbrazdana lica, žuri se na pramac i pita me na meni

nepoznatom jeziku - koliki nam je gaz? Shvatio sam to po pokretima njegovih ruku i odgovorio mu

pomoću prstiju: - Dva i pol metra! Kimnuo je glavom, naslonio se na pramčanu ogradu i dignuo

ruku: desno... lijevo... još lijevo, desno, još više desno, svom snagom lijevo, još lijevo... Nije se

uzbuđivao. Suvereno je vodio Besu, ta poznavao je taj prolaz bolje nego ribar svoju mrežu. Sve brže

i brže probijamo se uz maticu i polako ulazimo u lagunu. Još jednom... desno!... i još jednom...

desno! I eto nas u zaklonu kojih stotinjak metara od prvih kuća. Sidro je već spremno. Starac rukom

daje znak: - Sad... Cegrće lanac... tu smo! Nakon pedeset i dva dana pučine i samoće eto nas u

zaklonu, među ljudima! Prošli smo gotovo 4500 milja, ali posljednjih stotinjak metara bilo je najteže.

Pogledao sam na sat: trebalo nam je dva sata

i deset minuta da svladamo oko pet stotina metara na ulazu u Makemo.

Naše sidro još nije dodirnulo dno, a legija malih Polinežana - što plivajući, što u pirogama - žurila je

k nama. Invazija! Za desetak minuta Besa je bila »zauzeta«! Od pramca do krme sve vrvi od

dječaka i djevojčica divnih crnih očiju, tamnosmeđe puti. Renata ih dariva slatkišima, koje oni

spremno uzimaju, vesele se, smiju, navlače konope, penju se uz pripone, okreću kormilo...

gospodare brodom!

Mi stariji sjedimo u kokpitu i krijepimo se pićem. »Naš kormilar« rijetko prozbori riječ. Kao da se

ništa nije dogodilo! Jedan od njih pomalo govori francuski. Objašnjava: - Najprije su vas opazila

djeca. Dok su došli muškarci i ocijenili vašu snagu, dok su se požurili u selo, spustili pirogu i stigli do

vas... prošlo je vrijeme. Mali brodovi ne ulaze u lagunu dok je izlazna struja tako jaka. Ona sada

teče brzinom od devet čvorova na sat!

Pala je tama, ali nakon toliko neprospavanih noći, nakon toliko briga i nemira nitko na Besi ne misli

na spavanje. Eto još jedne piroge, pristižu novi gosti. I dok se u kokpitu toči sve što smo još na Besi

našli, već bruji gitara u rukama mladića čija je kosa okićena bijelim cvijetom - razliježe se pjesma

tužna koliko i strasna. Neki mladići iz svojih piroga izvukli su udice i s palube Bese love ribu. Ima je

napretek. Cvrči tava i miris svježe pržene ribe draška nosnice. Oko nas šumi more. Mjesec. Poneko

svjetlo promakne na rubu kokosove šume... Polinezijo - ia ora na!

MAKEMO, 2. SVIBNJA. Jugoistočni vjetar puše neprestano, natis-kuje more u lagunu, tutnje razbijeni

valovi o koraljni prsten atola, nebom se valjaju tmurni kišni oblaci. Kad na trenutak zasja sunce, sve

se najednom preobrazi: voda u laguni postane čudesno blistava u bezbrojnim preljevima zelene,

plave i žute boje. Čak i oblaci na nebu kao da poprime boju lagune, i to je čas kad došljak zastane

uzbuđen, gotovo ošamućen ljepotom, zaslijepljen bojama i svjetlom što ga od snažnog sunca kao u

ogledalu reflektira laguna.

Sjedim na palubi Bese i promatram kako se od obale otiskuje piroga. Muškarac i žena, sami. Podigli

su jedra i sijeku pučinu. Odlaze na drugu stranu atola, vjerojatno skupljaju kokosove orahe.

Nasuprot nama između stabala, pod gustim krošnjama palmi, odzvanja lavež pasa i žamor djece.

Jedna skupina domorodaca sjedi na obali i promatra lagunu...

Zabačen u beskrajnim prostorima istočnog dijela južnog Pacifika, narod Polinezije živio je stoljećima

u slobodi, u osami, sam sa svojim legendama i bogatstvom prirode, milovan vjetrom i blagim

podnebljem. Obdan u ribarenju i skupljanju plodina, uvečer u pjesmi i ljubavi. Valjda nigdje na

svijetu odnos muškarca i žena nije bio toliko slobodan i toliko čist kao u Polineziji, a život toliko

prirodan i bezbrižan. A onda....

9. TRAVNJA 1595. Avaro Mendana de Ueira primio je od Don Garcie Hnrtado de Mendoza, potkralja

Perua, u ime njegova Veličanstva nalog da pode na otkrivanje novih zemalja, u kojima bi se moglo

nastaviti pljačkanje i ubijanje već uspješno završeno u carstvu Inka.

Četiri stotine pustolova obaju spolova ukrcalo se pod vodstvom Fernandcza na »San Hieronimo«,

»Almirante«, »Santa Isabelu«, »GalestSan Filipe« i fregatu »Santa Catalina«. 21. lipnja 1595. ti

brodovi lijepih imena pristadoše na Fata Hivu, prvi od otoka u otočju.

Odjeveni u najljepše haljine, okićeni sa petnaest stoljeća kršćanske civilizacije, ti su ljudi donijeli

prvu poruku našeg svijeta: smrt!

Tih nekoliko redaka citirao sam iz knjige poznatoga francuskog pisca i arheologa Francisa Maziera

Tikijevo otočje. Riječ je o Markizinim otocima, koji zajedno s arhipelagom Tuamotu, Društvenim

otocima i »Otocima pod vjetrom« sačinjavaju glavninu francuske Polinezije.

Nakon Mendane slijede drugi brodovi, kitolovci, misionari, dangube i probisvijeti. God. 1842.

Francuska prisvaja otoke, a dvadeset godina poslije povjerava upravu urođeničkih poslova

gospodinu Dordillonu, koji narodu Polinezije proglasi: ... Neraskidivost braka. Obvezu da se djeca

šalju u misionarsku školu. Zabranu da se bubnja na poganski način... da se pjevaju poganske i

nepristojne pjesme... da se tetovira... da se ide gol ili kupa gol. Sva poganska sveta mjesta postat

će svjetovna. Zabranjeno je raditi nedjeljom i u blagdane...

Zabranjeno... zabranjeno... zabranjeno! Vjekovni kontinuitet jednog života surovo je prekinut.

Od gospodina Dordillona dijeli nas nešto više od stotinu godina. Danas sve turističke agencije

svijeta pozivaju dokone i bogate turiste da posjete Polineziju, gdje ih očekuju divne podatljive žene,

bubnjevi, vatre, gitare, kokosi, piroge, lagune, raj!

Eto, stigli smo i mi... Vrijeme je da nakon pedeset i dva dana siđem s Bese i stupim na čvrsto tlo.

Začudo, kao da mi se nikamo ne žuri. Vlado i Marko već su u vodi i u blizini Bese love podvodnim

puškama. Riba ima napretek. Morskih pasa, koliko ti srce želi. Udaljiti se izvan lagune bilo bi odviše

opasno. Valjda zbog topline mora, meso ovdašnjih riba vrlo je mekano, nekako brašnas-to i

uglavnom neukusno. Ulovljena se riba brzo kvari. Jučer su nas domoroci upozorili na neobičnu ribu

koju ne valja ostavljati preko noći izloženu mjesečini. Još uvečer dobra za jelo, ujutro je već otrovna!

U laguni morskih pasa ima za izvoz! Sreća je u tome što su ti psi rijetko kada duži od metar i pol do

dva. Neke od njih domoroci hvataju i jedu. Poznati francuski podvodni ribolovac Marcel Isy Schwart,

koji je na arhipelagu Tuamotu boravio i lovio prije deset godina, u svojoj knjizi »La route de coraile«

piše da svi morski psi nisu ljudožderi, ali su svi oni sposobni da ubiju ili teško rane čovjeka. Pa i oni

morski psi koji imaju reputaciju da su dobroćudni i bezopasni, u određenim situacijama mijenjaju

svoju ćud i mogu biti neugodni i agresivni. Čak i psi, od dužine smo jedan metar mogu usmrtiti

čovjeka, osobito kad je riječ o nadasve krvoločnoj vrsti pasa koju ovdašnji ljudi zovu »Raira«.

Zanimljiv je način na koji ovdašnji ribari osiguravaju »ješku«. Hobotnicu zakopaju u pijesak

neposredno uz more. Kad se odluče da ribare, svaki otvori svoje spremište, odreže djelić kraka, a

hobotnicu opet pokrije pijeskom. Izum! Marko je to vidio jučer kad je našim čamcem prebacio

nekoliko domorodaca na obalu do njihovih »hladnjaka«.

Iskrcali smo se u deset sati ujutro. Blizu neuglednoga drvenog i jedva zamjetljivog pristaništa nalazi

se policijska ispostava i radiostanica. Pošto smo obavili nužne formalnosti, krenuli smo u obilazak

atola. Ponajprije smo potražili jučerašnje znance, one koji su nam pomogli uploviti. Onaj stari i

prosijedi kormilar zove se Tematohotoa, a njegovi pomoćnici Mariteragi i Tematua. Uvečer, kad smo

se vratili na Besu, znali smo manje-više sve.

Makemo je nekoć imao dva sela, danas postoji samo jedno, ovo nasuprot sidrištu. Zove se Puheva.

Selo broji 284 stanovnika, 345 pasa, 1 kozu, 17 svinja, nekoliko mačaka, podosta kokošiju i štakora.

Po vjeroispovijesti stanovnici su katolici, protestanti i nešto mormoni. Kuće su građene od kamena

ili drveta, neke su daš-čare pokrivene otpadnim limom, no ima i solidnih građevina, u pravom

smislu evropskih zdanja. Rijetkost je pronaći klasičnu polinezijsku kolibu pokrivenu palminim lišćem.

Selo ima četiri učitelja Francuza, dvije crkve (jedna je nedovršena), svjetionik, koji je najčešće u

kvaru, radiotelegrafsku stanicu, koja je ujedno i pošta, te jednu trgovinu mješovitom robom, koju

suvereno vodi -Kineskinja, žena snažnoga i vrlo lijepo razvijenog domoroca. Muškarci nose košulje i

hlače, žene haljine, a svi zajedno obavezno na nogama plastične japanke. Vrlo se rijetko vidi pareo,

platneni ogrtač koji je nekoć bio jedini odjevni predmet. Desetak motocikla i jedan kamion brenče

ulicama. Gotovo iz svake kuće trešti tranzi-storski radioprijemnik. Osnovu života predstavlja kopra,

osušena kokosova jezgra, od koje se pravi ulje, a služi i kao važan dodatak nekim kozmetičkim

proizvodima. Izvozi se u Francusku. Za kilogram kopre mogu dobiti oko 9 franaka (1 US dolar - 87

polinezijskih franaka). Prosječno domaćinstvo dobije od kopre godišnje 200-300 dolara, a tim

novcem oni u najvećoj mjeri pokrivaju svoje potrebe. Dva puta mjesečno selo ima vezu s ostalim

svijetom. Uplovi škuna, bude dan-dva na sidrištu, iskrca robu, ukrca kopru, pa isplovi. Osim kopre

bogatstvo otoka predstavljaju ribe, no one podmiruju samo potrebe domaćinstava. Love se

harpunima, udicama, mrežama i, dakako, podvodnim puškama! Svake četvrte godine berba je

bisera. Lovci bisera ne upotrebljavaju boce s kisikom, kako bogatiji ne bi još većma produbljivali

socijalnu nejednakost. Povrća nema, a voća vrlo malo. Zmija nema. Ptica tek pokoja vrsta,

najbrojniji je kos, koji je po boji sličan velikom svračku, a po osobinama našem vrapcu. Pokoja čaplja

i kornjača. Bezbroj kokosovih rakova, izvanrednih štetočina, koji udobno i bezbrižno žive u rupama

iskopanim u pijesku ili koraljnom šljunku uz more. Većina je piroga od lesonita. Prava je rijetkost

vidjeti staru klasičnu pirogu

izdubljenu u deblu. Na krmi mnogih piroga zvrnda izvanbrodski benzinski motor. Kad padne mrak,

selo utone u san. Samo kod trgovca okupe se mladići i igraju - biljar! Sto je ostalo od drevne

Polinezije?

Godine 1838. kapetan bojnog broda Abel Dupetit Thouras, govoreći o urođenicima Polinezije, rekao

je: Stvarajući u njima potrebe, postat ćemo im nužni. Taj bezdušni cinik, ne manje sposoban

trgovac, bio je u pravu. Darovali smo im bezvrijedne sitnice, a zarobili dušu.

I to je, dakle, raj...? Ne valja odveć brzo stvarati zaključke. Tek smo na pragu Polinezije, recimo da

smo tek u predvorju raja. Uostalom, tako uvijek biva: nema pakla bez mirisa tamjana, ni blaženstva

raja bez zadaha sumpora.

MAKEMO, 3. SVIBNJA. Punu slobodu kretanja u selu Puheva imaju djeca, svinje i psi. Nigdje na

svijetu nisam vidio toliko pasa, toliko jadnih pasa. Koga oni čuvaju? Njih čuvaju! Otočani ih...! Te-

matohotoa, koga sam pun čuđenja upitao: - Zar vi jedete pse? -odgovorio mi je ne manje začuđeno:

- Zar ih vi ne jedete?

Posjetili smo učitelja, upravitelja škole. Doznali smo da mu je žena bolesna, pa smo htjeli vidjeti da

li joj bilo čime možemo pomoći. Našli smo je u krevetu. Svi predznaci govore o žutici. Običnoj ili

infektivnoj, tko zna? Još prije četiri dana poslali su brzojav u Papeete, označili su simptome i čekali

odgovor liječnika. Stigao je nakon četiri dana. Lijekove koji su navedeni u brzojavu ovdašnja

ambulanta nema. Na žalost ni Besa.

Učitelj je vrlo ljubazan mlad čovjek, rođen negdje na sjeveru Francuske. Upravo dovršava izgradnju

nove škole. Pozvao nas je da je razgledamo. Učionice, blagovaonica, spavaonice, tuševi, školska

kuhinja... Lijepa i moderna građevina, koju bi poželjelo svako mjestance u Evropi. Pitam ga:

- Čemu služe one spavaonice?

Odgovorio je: - Školu ne možemo sagraditi na svakom atolu. Zato s obližnjih atola prikupimo

školsku djecu na jedno mjesto, kao, recimo, tu u Makemu, i ta djeca imaju kompletan smještaj:

nastavu, hranu i stan. Za te usluge ne plaćaju ništa, ili gotovo ništa.

- Odakle vam voda?

- Tko zna koliko su stoljeća ovi otočani živjeli i ovisili isključivo o »vodi« koju su nalazili u kokosovu

orahu. Mi smo im sagradili bunar, cisternu, možda ste je zapazili usred sela!

Pitam ga: - Vi ste već dvije godine ovdje. Jeste li naučili jezik ovdašnjih ljudi?

Nasmiješio se i lukavo odgovorio: - Mene su ovamo poslali da njih učim francuski...

U blizini škole podignuta je moderna ambulanta sa desetak ležaja. Zasad je prazna. Čekaju

liječnika. Iskreno sam mu priznao da nisam očekivao arhipelag Tuamotu u takvu izdanju.

Još jednom se nasmiješio, ovaj put da mi otkrije: - To rijetko tko zna... Polinezija je najskuplja vahina

(žena) Francuske! Svojim prirodnim bogatstvom pokriva jedva tridesetak posto svoga budžeta.

Ostalo dotira Metropola. Vidite i sami kakvo je ovdje siromaštvo.

Oko nas igraju se mali čupavci.

Neko smo vrijeme šutjeli, svaki sa svojim mislima.

- Potpisao sam ugovor na tri godine. Još godinu... pa ću se vratiti. - Odmahnuo je rukom kao da želi

otjerati vlastite misli, a onda upita:

- Jeste li popodne slobodni? Oko pet sati da se nađemo na čašici viskija kod mene, svi!

Na žalu, gdje smo se ukrcavali u pomoćni čamac, sačeka nas grupica domorodaca. Jedan od njih

kako-tako natucao je francuski. Uz njegovu pomoć zaredaše pitanja... Hrvati...? Ma, gdje je to? Je li

to Afrika, Europa, Amerika...? Koje smo vjere? Sto znači ona zvijezda na zastavi...? Nisam ni dospio

odgovoriti na sva ta pitanja, kad me jedan od njih, debeljuškasti i bosonogi sugovornik, zaskoči:

- Koje su vaše kolonije?

Kad sam odgovorio da mi nemamo kolonije, svi su se nekako pokunjili i ražalostili. Neki su čak

prezirno odmahnuli rukom i razočarani pošli svojim putem. U izrazu njihova lica kao da sam čitao: -

Jebeš bijelca koji nema kolonije!

MAKEMO, 4. SVIBNJA. Naš boravak u Makemu primiče se kraju. Htjeli smo za put kupiti par pilića ili

kokoš. Jedva jedvice uspjeli

smo nabaviti izvanredno velikoga, ali starog i žilavog pijetla, pla-tivši dva dolara. Uvečer smo dugo

razgovarali s grupom domorodaca. Poneki govore francuski, no većina natuca tek pokoju riječ.

Razgovor se zametnuo o cijenama, skupoći i životu uopće. Neki žustri mladić izvukao je iz džepa

novčanicu od 100 polinezijskih franaka.

- Na ovoj strani banknote prikazano je bogatstvo Polinezije: kokos, vanilija, ribe i biser. A kad

okrenete novčanice... evo, gledajte... na drugoj je strani slika žene, Francuska! Još nešto: pazite što

tu piše... Tko izdaje naš novac? Banka Indokine! Možete li vi nama objasniti zašto banka Indokine

tiska naš novac?

Šutio sam. Drugi nastavi:

- Možete li nam objasniti zašto nemamo knjiga na svome jeziku?

Šutio sam. Javio se treći:

- Oni se tuže da je Polinezija najskuplja vahina Francuske. Ako ih toliko stojimo, zašto ne odu?!

Zašto nas ne puste u miru da živimo kao što su živjeli naši pradjedovi?

Zašto njihove novčanice izdaje anonimna banka Indokine, to ne znam. Zašto domoroci arhipelaga

Tuamotu nemaju knjiga na svom jeziku, to naslućujem. Ali zašto Francuzi ne idu, to pouzdano

znam. Ne pričekavši moje riječi, mladić nastavi:

- Pitali su smiju li na atolima sagraditi vojne baze. Kokosa nema mnogo. Time otočanima smanjuju

životni prostor. Mi smo kazali ne! Oni su ipak sagradili, i još uvijek grade. Sada grade atomsku bazu.

U arhipelag Tuamotu, u naše gnijezdo, stavit će najstrašnije jaje: atomsku bombu!

Nastane tajac. Tada starac izgovori ove riječi:

- Ribe lagune ne podnose debelo more, a mi, ljudi lagune, moramo podnositi svašta.

Kako lijepa i otužna misao!

Na nebu ni zvijezda ni mjeseca. Oko nas noć, mlataranje mora i šum lišća u krošnjama palmi.

MAKEMO, 5. SVIBNJA. Zahvaljujući jučerašnjem razgovoru s domorocima, uspjeli smo posve

privatno nabaviti dvije stotine litara nafte. Za koji sat napuštamo sidrište i krećemo dalje. Ovdje

smo proveli četiri dana, isto toliko zanimljiva koliko i nemirna. Južna i jugoistočna strana atola u

razini je mora. Unatoč tome što su bila spuštena dva sidra, Besa se neprestano propinjala i borila s

valovima koji su je nemilice tukli. Ni deset metara od nas leži potopljen brodić. Paluba mu se

otvorila, pa se vidi unutrašnjost, zahrđali motor, oko kojega dostojanstveno kruže ribe, čudnih

oblika i boja.

Još jedan pljusak. Petnaest je sati. S obale se otiskuje nekoliko piroga. To nama dolaze gosti,

domoroci, da se oproste. Jedan za drugim pristaju uz bok našeg broda, mi ih prihvaćamo i na krmi

Bese, kao u konvoju, vežemo i redamo piroge. Posljednji put pijemo kavu, pričamo o životu,

vremenu, no nitko ne govori o rastanku. Tek kad sam Marku i Vladimiru rekao da podignu sidra,

otočani su ustali i ponudili nam darove koje su donijeli. Dvije žene s cvijetom u kosi darivaju nas po

drevnom običaju Polinežana -bisernim školjkama i ogrlicama od školjaka, grle nas i iskazuju dobre

želje za daleki put. Za to vrijeme neki iz košarica ispletenih od palmina lišća vade kokosove orahe,

limun, uru (plod krušnog drveta), kruh... sve to predaju Renati, da nam se nađe na pučini. Već su

htjeli napustiti palubu, kad me jedan upita bi li njihov pastor smio izmoliti molitvu za našu sretnu

plovidbu? Pastor...? Zar je i on na brodu? Jest, pokazuju mi rukom na krupna čovjeka u kožnom

kaputu, nabreklih i krvlju podlivenih crvenih očiju, kakve ovdje imaju svi lovci bisera. Načas sam bio

zbunjen, no slegnuo sam ramenima. Ako on želi... Svi su spustili ruke i pognuli pogled. U tišini čule

su se nerazumljive riječi jezika Tuamotu na kojem je pastor izgovarao molitvu. Moje misli najednom

odlutaju, daleko daleko... Split: dan uoči isplovljenja za Kotor. »Besa« na sidrištu u jed-riličarskom

klubu »Labud«. Nervozan sam. Iz Zagreba čekam neke pošiljke, koje ne stižu, tisuću me briga muči,

svaki čas napuštam »Besu«, žurim na telefon, pa se opet vraćam. U toj stisci najednom mi pristupi

nepoznata žena, građanka Splita, bujne, ali prosijede kose, u crnoj laganoj svili... - Vi ste gospodin

Horvat? - Ja sam... Izvolite, gospođo? - Oprostite... sutra kad budete isplovljavali bit će ovdje mnogo

svijeta i teško bih se probila do vas... a želja mi je da vas vidim, da vas pozdravim i da vam poželim

sve najbolje. Znate... ja ništa nemam što bih vam korisna mogla darovati, ali nemojte to krivo

shvatiti, nemojte se uvrijediti... molit ću Boga da se svi živi vratite!... - Pružila mi je ruku, duboko

uzbuđena.

Ne znam hoće li plemenita Splićanka ikada pročitati ove retke. Bilo bi mi drago da zna kako mi je

njezin lik bio pred očima dok sam slušao molitvu na palubi Bese, beskrajno daleko od nje, u laguni

atola Makemo.

Pastor je dovršio i ušutio. Preostalo je da si pružimo ruke i da se oprostimo. Piroge odlaze jedna za

drugom. Podigli smo sidra. Ona ista trojica koja su uvela Besu i pomogla nam svladati struju žele

ostati s nama i izvesti brod na slobodnu pučinu. Premda sam znao da bez teškoća mogu napustiti

lagunu, smatrao sam da u toj ponudi valja prije svega vidjeti još jednu potvrdu njihove plemenitosti,

izuzetne i profinjene kulture koja im nalaže da kao domaćini budu do posljednjeg časa na usluzi

gostima, što je nepisan ali vječan zakon ljudi koji žive na rubu lagune, na uskom prostoru

siromašnoga i čarobno lijepog koraljnog prstena.

Napuštamo sidrište. Za kormilom je opet prosijed, smiren i šutljiv Tematohotoa, pokraj njega nizak i

snažan Mariteragi, a na pramcu lovac bisera Tematua. Njihovu pirogu vučemo za krmom Bese. Na

obali stoje stanovnici Puheve i domahuju nam - zbogom.

Evo nas u prolazu. Struja je još uvijek izlazna i podjednako moćna. Jurimo u susret virovima, u

susret najužem dijelu, tamo gdje smo prije nekoliko dana proživljavali najteže časove. I opet šumi

more, tutnje valovi i sve se pjeni, ali nitko nije uznemiren. Pred nama je slobodna pučina. Uskoro

stari Tematohotoa podiže ruku, daje znak da ga smijenim za kormilom... Zaustavljamo brod. Vlado i

Marko oslobađaju pirogu. Još jednom pružamo ruke, još jedan topao, ljudski zagrljaj, i onda -

zbogom! Uskočili su u svoju pirogu i čine ono što još jedino mogu: skinuli su šešire i mašu, mašu...

dok se Besa sve većma udaljava. Snažan nalet kiše preoteo nam je pirogu, tamnozelenu liniju

kokosovih palma, izbrisano je Makemo. Ali to je privid. U nama će trajno živjeti sjećanje na ovaj atol,

na ljude i dane koje smo proveli s njima. Vidjeli su nas prvi i posljednji put u svom životu, a bili su

plemeniti, bili su pravi stanovnici arhipelaga Tuamotu.

Noć i tama. Nigdje traga bilo kakvom izvoru svjetlosti. Kiša, mračna nemirna noć. Oko nas šum

mora. To Besa pramcem siječe pučinu i žuri u susret tajanstvenim visovima Tahitija i Mooreje.

NA PUČINI, 6. SVIBNJA. Za krmom Bese zamakla je ponoć. Nebo je pokriveno oblacima, a oko broda

zgusnula se tama, dok vjetar fijuče između pripona, nadimlje jedra i naginje brod. Zrak je pun vlage

i neke tople, neodređene blagosti, kao stvoren za šetače, noćobdije i astmatičare. Malo prije

probudio sam Marka i on sada baulja po palubi. Uskočivši u kokpit, još bunovan, pita - Gdje smo...?

Odgovaram: - Nama subočice, tu negdje lijevo u tami, mora da se nalazi atol Katiu. Plovimo po

prilici pet do sedam milja udaljeni od njegova prstena. Katiu nema svjetionika niti bilo što drugo

čime bi noću upozorio kormilara da se primiče grebenu. Zato dobro naćuli uši i otvori oči. Ako samo

vrškom kobilice zaoreš u koraljni prsten, Besa će zauvijek ostati u ovome raju, koji ipak nije toliko

lijep da bi to zaslužio.

Zatim je objema rukama podbočio glavu, bulji nekud u svoje bose noge i šuti. Trebalo je dosta dugo

dok sam čuo njegov glas:

- Barba... kako to da u Makemu nismo vidjeli ni jednu jedinu mladu djevojku?

Odgovorio sam nehajno: - Sto ja znam... Navodno su otišle na drugu obalu sakupljati kokosove

orahe.

- I ti vjeruješ u tu priču?

Odmaknuo sam se od kormila i upozorio ga:

- Sine, prije svega zauzmi svoje mjesto za kormilom, jer već od ponoći teče tvoja »gvarda«. Kada

budeš u tri sata izjutra predavao kormilo Vladimiru, upozori ga da bi potkraj svoje straže mogao

naletjeti na atol Raraka. Ni taj atol nema svjetionika i noću je opasno približiti se njegovim obalama,

barem tako piše u Peljaru.

Predao sam mu kormilo i sjeo da u miru zapalim još jednu cigaretu prije spavanja. Sad opet pušim

bez ograničenja. U Makemu sam kupio neke ogavne, petorazredne francuske kolonijalne cigarete,

jake kao đavo, a smrdljive kao da su načinjene od kuhinjskih krpa i pljesniva sijena. Dok se tako

trujem i otpuštam dimove, tumačim sinu:

- Kad ujutro sustignemo Raraku, okrenut ćemo brod u pravcu jugozapada i usmjeriti ga u prolaz koji

dijeli atol Fakaravu od atola Faaite. Taj prolaz moramo po svaku cijenu proći još za dana, noću bih

se osjećao kao da plovim između magnetskih mina.

Marko kao da me ne sluša. Zagledao se u busolu, neko vrijeme šuti, okreće kormilo pa se oglasi:

- Nije mi jasno...

- Sto ti nije jasno? Kurs?

- To, s djevojkama...

Ponekad nas po boku zapljusne val. Škripe koloturnici, protječe noć.

Oko svjetiljke na vrhu pramčanog jarbola prhuće neka crna ptica, tek nešto veća od lastavice,

izvanredno širokih krila. Burnica? Marko promatra na busoli ružu vjetrova, ne diže glavu. Polako i

tiho izgovara riječi kao da ih ne upućuje meni, nego tko zna kome u noć:

- Negdje sam čitao da u Polineziji postoji organizacija koja s udaljenih otoka i atola prikuplja mlade

djevojke i dovodi ih u škunama u Papeete da bi popunile plesne družine...

Odbacio sam opušak i prekinuo razgovor: - Sine, ovako bismo mogli do svitanja... ja tebi o atolima,

ti meni o djevojkama! - Ustao sam i spustio se u salon. Zapalio sam džepnu baterijsku svjetiljku da

prije spavanja izvršim smotru bakula. Ne uzbuđuje ih svjetlo. Posve bezbrižno šeću starim stazama.

Brojno stanje nepromijenjeno.

Koliko sam spavao, ne znam. Kroz polusan čujem Vladimira kako me budi i govori: - Barba... dan je,

atola nema na horizontu. Ne znam gdje bih tražio tu Raraku i u kojem bih kursu plovio.

Ustao sam zle volje, dremljiv, neispavan i dok sam navlačio još vlažne hlače razmišljao sam o tome

kako je zapravo tužan i jadan život takvih kapetana kao što sam ja. Nikad pouzdano ne znaš gdje je

kopno kojem ideš u susret, ni koje su točne koordinate broda kojim zapovijedaš. Ove sam noći

strepio da u svitanje ne naletimo na atol Raraka, a sad kad je svanulo ljut sam što na horizontu

nema te iste Rarake! Izišao sam na palubu i izgubljenim pogledom zaokružio pučinu. Sivilo i pustoš.

Pokazujem na križ glavnog jarbola i pitam Vladimira:

- Jesi li...?

- Već sam se tri puta popeo do vrha, ali nigdje ni traga palmama.

Spustio sam se u salon bez riječi, da pripremim tursku kavu s kojom po običaju započinjem dan. Za

to vrijeme razmišljam gdje bismo, do vraga, mogli biti?

Joža Hoivat •  IZABRANA DJELA

Nakon dva sata nježno zelenkastosiva nit atola Raraka.

Popodne vrijeme se još većma pokvarilo i snažan jugoistočni vjetar sve je više skretao na jug. More

je postalo pjenušavo i bijelo. Besa se valja kao da je stotine ždrijebaca razvlači na sve strane.

Fakaravi, kojoj sada plovimo u susret, nigdje traga. Načas se dvoumim, što da učinim, da spustim

jedra i umrtvim brod, da pričekam jutro i da u miru nastavim plovidbu, ali pomisao da bih još jednu

noć proveo u ovoj mišolovci tu među atolima, nuka me da nastavim plovidbu, premda slutim da ću

teško još za dana stići do Fakarave i proći kroz prolaz na otvoreno more.

Potkraj dana opazili smo istočni rt Fakarave, Hirifa. Izvršili smo korekturu u kursu i pramac Bese

usmjerili prema čupercima pokrivenim palmama. Noć je, na žalost, pala brzo, gotovo neprimjetno.

Oko nas potpuna tama. Vjetar i valovi sve većma tuku pramac našeg broda koji se mukotrpno

probija prema jugu. Još nije kasno da zaustavimo brod. Dovoljno je da spustimo jedra, do svitanja će

nas vjetar udaljavati od Fakarave, ni bdjeti ne moramo. A kad svane, bezbrižno ćemo nastaviti

plovidbu. Da, to bi bilo mudro, ali kako i čime objasniti poneke postupke kad sve razborito u čovjeku

govori jedno, a on uporno i bezobzirno provodi drugo! Taj inat razumu, ta gluhoća za logiku, ta

sklonost fatalizmu i mentalitetu kockara nije uvijek podjednako prisutna u čovjeku, no vjerojatno

svakome od nas dođu trenuci kad mu se prekida nit razložnosti, kad se prepušta slučajnosti i

zatvorenih očiju srlja u ždrijelo neumitnosti. Tu hazardnu crtu svoje ličnosti poznam odavna.

Zapazio sam je još kao dječak kad bih se penjao na visoko drveće da pregledam gnijezda

zlatovrana, škanjaca i jastrebova, pa poslije u stilu igre karata, zatim u načinu lova divljih svinja i

medvjeda. Ta ista crta, koliko se sjećam, bila je nazočna i u ponekim mojim odlukama za rata, kada

bih s partizanskim borcima na kojekakve drske prevare obmanuo i iznenadio neprijatelja. Uvijek

uspješno i uvijek sretno! Znam: vrč ide na bunar dok se ne razbije, glupi imaju sreću, Bog čuva

djecu i pijance, sveti Nikola čuva mornare, a ja nisam ni dijete ni pijanica, pa se još jedino mogu

pouzdati u neko svoje tajanstveno čulo koje me do sada uvijek izvuklo iz beznadnih situacija, kud

me moja luda glava dovela.

19 sati. Noć. Odvratna nemirna, zloslutna noć. Desno od Bese u pravcu jugoistoka proteže se

koraljni prsten Fakarave. Taj prsten s nešto humusa i palma od rta Hirifa brzo se gubi i koraljni

sprudovi tek u razini mora dijele lagunu od pučine. Lijevo nas prati koraljni prsten atola Faaite. Na

najužem mjestu prolaz je širok deset milja, po pet milja sa svake strane broda. Devijacija busole: 22

stupnja, minus. Varijacija: 13 stupnjeva, plus. Kompasni kurs 230 stupnjeva. Pred nama su tri ili

možda četiri sata plovidbe do slobodne pučine. Uzmemo li u obzir zanošenje broda od struja, vjetra

i valova, zatim apsolutnu tamu i moju nepouzdanu busolu, dobit će se predodžba o punoj

neizvjesnosti u koju srljamo.

Nama za leđima na Fakaravi, negdje na rtu Hirifa, bljesne svjetlo. Nestaje, pa se opet javlja. Kao da

nam netko domahuje snažnom baterijskom svjetiljkom. Odakle najednom to svjetlo? Tu nema ni

sela, ni prolaza u lagunu. Svjetionik Fakarave nalazi se u rtu Rotoara, posve na drugoj strani lagune,

i njegov blijesak ne može doprijeti do nas jer mu je domet svega osam milja, a udaljen je od nas

trideset! Tko nam, dakle, daje te svjetlosne znakove? I što hoće? Traži li pomoć, ili nas želi upozoriti

na opasnost? Da okrenem brod? Ali zašto da ga okrenem i što ću na rtu? Dok o svemu tome

razmišljam, svjetlo najednom nestaje. Vjetar i tama caruju pučinom. Još dugo promatramo horizont

za krmom broda, no nikakva se svjetlost ne javlja. Tako je. Neka svatko ide svojoj sudbini u susret.

Na Besi tišina. Samo oči koje zure u tamu, samo uši koje osluškuju mlataranje mora, dok motor

tutnji i krči put. Renata i Marko su na pramcu, Vlado pokraj mene. Izjedaju me sumnje, muči me

misao: jesam li u pravome kursu?

20 sati. Popio bih nešto ljuto, ali na Besi osim petroleja i nafte nema valjane tekućine. Vjerojatno

Besu svrbi kobilica, kao mene u ovom času tabani. To nije dobro. Nekako tako, ili još gluplje, mora

da su se osjećali mornari za rata ploveći noću u konvoju, očekujući svaki čas torpedo s

neprijateljske podmornice. Čovjek je bespomoćan. Svaki se brod ponekad pretvara u mrtvački

sanduk, i što se tu može? Dakako, sad nije rat, ali zar je malo brodova »torpediranih« na tim

prostorima, razbijenih na podvodnim grebenima atola? Ja o svemu tome nemam potpune podatke,

ali znam:

Jedan od najljepših brodića koji je imao Papeete, zvao se Tereora (»Sretno putovanje«), nestao je na

jednom »sretnom putovanju« za lijepa vremena između atola Raiatea i Tahitija. Usprkos svom

imenu nestao je tako solidno da se nikad ni jedna jedina daska njegova nije našla. Godine 1963.

pod punim jedrima naletio je na atol škuner Wanderer od stotinu tona. Godine 1964. razbila se

poznata jahta Yankee. Godine 1965. potapa se Valrosa, škuner od trideset metara. Tko je na redu

ove, 1966. godine? Besa?

21 sat. Vjetar južni, jugoistočni. Valovi tuku Besu ravno u nos. Jedva primjetljivo nagnuta na desni

bok, ona se ziba, propinje, valja. Poneki val prelije pramac i voda se slijeva niz palubu kao gorska

bujica niz padinu. Noć protječe sporo. Ako nas brzinomjer ne vara, uskoro ćemo se primaknuti

najužem dijelu prolaza. Kad bih imao dubinomjer, sada bi zlata vrijedio. Još bi mi vredniji bio

mjesec. Da barem nešto vidim oko sebe, da u njegovu sjaju na vrijeme otkrijem podmuklu zmiju:

bijelu vijugavu crtu koraljnog spruda na kojem se neprekidno lome i razbijaju valovi.

Jedna polinežanska legenda govori o tome kako je nekoć na nebu postojao mnogo veći, ljepši i

sjajniji mjesec. Ali bogovi su se zabavljali time da ga razbijaju iz dana u dan. Djelići mjeseca padali

su u more i pretvarali se u atole. Tako je nastao arhipelag Tuamotu!

Prvotno ime za ovu otočnu skupinu bilo je Pomotu, to jest »O-toci noći«. Kraljica Pomare izmijenila

je ime tog arhipelaga u Tuamotu, što na jeziku Maora znači »Udaljeni otoci«. Sudeći po svemu što

nas ove mračne noći okružuje, prvobitno ime bilo je pravo!

22 sata. Tutnjava motora i mrak. Bespomoćno stojim za kormilom i čekam, čekam onaj zloslutni čas

kad će se Besa sa svojih trideset tona zaletjeti u sprud Faaite ili Fakarave, u nepovratan zagrljaj

smrti. Kakvi su izgledi da čovjek preživi takvu nesreću? Koraljni je sprud kao hobotnica; brod koji

jednom padne u njegov zagrljaj, neka ne gaji nade da će se izvući. Sve ga više privlači, sve ga više

steže, dok ga ne razbije i proguta. Sad tek vidim koliko sam bio nepromišljen i lud! Pravo mi budi,

mogao sam se bezbrižno ljuljati na valovima sjevernije od Fakarave i u miru spavati, čitati ili igrati

remi, mogao sam... - Mjesec! Eno mjeseca! - viknuo sam iz sveg

grla, dok je čarobna zlatnomodra svjetlost iznenada obasjala pučinu. Kakva divna njuška među

oblacima! Punu milju desno i lijevo po boku broda nesmetano promatramo pučinu. Kakvo olakšanje!

Srebrne kreste valova trepere u bakrenoj pustoši. Nigdje palmi ni one zlokobne neprekinute

pjenušave linije koraljnog spruda. Sve je više zvijezda na nebu, sve je više vjere u nama. Puna su mi

usta medenog kolača, puno mi je srce mjeseca. Spašeni smo! Besa i mi. Koliko već plovimo uz

prsten Fakarave? Tri i pol sata? Zar to nije dovoljno za dvanaest milja? Nije! Neka tutnji motor, nek

protječu milje i noć. Samo naprijed u istom pravcu dok mjesec sja i Neptun bdije nad nama!

23 sata. Prije petnaest minuta promijenili smo kurs. Arhipelag Tuamotu, sve nedaće i ljepote

istočnog Pacifika zauvijek ostaju iza nas. Sklapaju mi se oči. Tek sada osjećam koliko sam umoran,

koliko me iscrpila ova noć. Jedva držim kormilo. Šutim o tome. Do smjene moram izdržati još jedan

sat.

7. SVIBNJA. Mnogo je pouzdanije vjerovati prevrtljivoj ženi nego moru. Jučer: koraljni sprudovi Faaite

i Fakarave, fijuk vjetra, mračna noć. Kuda voditi brod? Nemir, crne slutnje. U kormilu neizvjesnost, u

grlu psovka, muk. I gdje je mjesec, oca mu i majku, njemu i Neptunu, i svetom Nikoli, i loži Horvatu,

i svima onim idiotima koji svoj život svode na puku slučajnost, hoće li ili neće imati pod kobilicom

broda pedalj odurnoga, slanog mora!

Danas: na plavoj smirenoj pučini kao cvijet bijelo jedro. Na modrom nebu dva faetona i toplo,

moćno sunce. Oko Bese svadbeni pir dupina. Miris joda i alge, blagost tropa. Na palubi, kao spektar

boja, visi o priponu obješena, još živa, netom ulovljena zla-toskuša. Kolut dima. Knjige, pisma,

drijemež. Opojna i slatka ne-radica...

8. SVIBNJA. Bezbrižna plovidba. Drijemež, knjige, pisma. Opojna i slatka neradica...

Mornar je čovjek koji se ukrca na brod, a na pučini žali za kopnom. Mornar je čovjek koji se iskrca u

luci, a na kopnu žali za morem. Gdje leže u jednom te istom biću mostovi koji spajaju tolike

suprotnosti?

Joža Horvat •  IZABRANA DJELA

Ja moram opet k moru poć, u slobodu čergara, Gdje leti galeb, plovi kit, gdje vjetar ko nož para; Tek

priču hoću, uza smijeh, skitnice, svog druga, I miran san i slatki drijem, kad varka još je duga.

John Masefield: Groznica mora Plovi, Beso, pred nama još je duga, duga varka...!

KRAJ PRVOG DIJELA