Berdjajevo egzistencijalno-eshatološko gledanje čovjeka i svijeta 1.dio

8/13/2019 Berdjajevo egzistencijalno-eshatoloko gledanje ovjeka i svijeta 1.dio

1/9

BERDJAJEVO EGZISTENCIJALNO-ESHATOLOKO

GLEDANJE OVJEKA I SVIJETA*

J o s i p K r i b l

Definicija ovjeka

Grka je filozofija fenomenalno-iskustvenim promatranjem ovjeka dolado njegova odreenja: animal rationale razumna ivotinja. Egzistencijalna filozofija ne kae da to nije istinito, ve tvrdi, da to nije potpunoi da tom definicijom ovjek nije dovoljno dinamiki odreen. Statiki

prilaz ovjeku ima neto vrijedno, ali to nije sve. Ontoloke obraivanjeovjeka ima veliko znaenje, ali nije dovoljno izraen ovjekov dina-mizam. Stoga je potrebno prii ovjeku dinamizmom etikog gledanjau okviru dinamiko-egzistencijalnog shvaanja, bolje rei doivljavanjaovjeka. Tako zahtijeva i Nikolaj Aleksandrovi Berdjajev1. No, u tom jesmislu teko odrediti osobu. Filozofsko prouavanje ovjeka mora bitiprije svega prouavanje njegove osobnosti. U tom smislu antropologija,veli Berdjajev, mora biti personalistika, tj. antropologija osobe i osobnosti. On tu misao naglaava zbog toga to gleda na cjelovitost ovjekai u toj cjelovitosti razlikuje osobno i individualno, tj. razlikuje indivi-

dualistiki i personalistiki pristup filozofiranja o ovjeku, koji je zapravo egzistencijalni domaaj duha, vjeno ponavljani egzistencijalni dina-mizam koji ostvaruje osobu.

to je individuum, a to osoba?

elimo li odgovoriti na to pitanje, moramo najprije rei da je individuumnaravno-biologijska kategorija, a osoba religiozno-duhovna kategorija.Individuum je dio vrste, no moe joj se suprotstaviti. Individuum je plod

* Ovaj sastav je u stvari predavanje koje je autor odrao 30. svibnja 1972. uPamploni (panjolska) na fakultetu za urnalistiku Facultad de cienciasde la information Sveuilita u Navarri.1 Nikolaj Aleksandrovi Berdjajev rodio se 1874. g. u Obuhovu (Kijev). Soci

jalni uitelj njegove mladosti bio je Marx, kojega ubrzo naputa, jer se neosjea, kako sam kae, ni istim marksistom ni ateistom. 1898. bio je uhieni 1900. prognan u Sibir. Poslije progonstva slua u Heidebergu Windelbanda.Drui se s Bulgakovom, Simonom Frankom, Vladimirom Solovjevom.U svom filozofskom gledanju Berdjajev najprije nastoji spojiti marksizam iidealizam. Poslije toga usvaja kransko-religioznu misao i na tom podrujurazvija svoje filozofiranje. On se vraa filozofiji duha i slobode. S Bulka-

kovom osniva petrogradsku reviju Pitanja ivota. Izdaje zbirku lanaka Subspecie aeternitatis; osniva u Moskvi Slobodnu Akademiju za duhovnu kulturu, u kojoj je predavao. Po odlasku iz Rusije, najprije se zadrava u Berlinu,gdje je osnovao Akademiju za religioznu filozofiju, koju je 1924. g. prenio uPariz. U Parizu osniva reviju Put za filozofsko-religiozna pitanja i predajekao profesor na Ruskom pravoslavnom institutu. Zatim zbog svojega shvaanja slobode i kranstva dolazi u sukob sa slubenim stajalitem Ruske pravoslavne Crkve u Parizu.Berdjajev je izdao mnogo djela temeljenih na slobodi i personalistiko-egzisten-cijalnim koncepcijama. U Parizu je suraivao s najpoznatijim francuskimmisliocima. Umro je na Clamartu (Pariz) 1958. g.

18


2/9

biologijskog procesa roda i moemo kazati da se on raa i umire. Osobase ne raa, nju stvara Bog. Ona je Boja zamisao, Boj'a ideja, koja jeniknula u njemu u vjenosti. Osoba je u relaciji, u odnosu prema prirodnom individuumu ili je za nj zadatak koji mora shvatiti i dosegnuti

upravo zato to je osoba aksiologijska, vrijednosna kategorija. Osoba jecjelovitost i jedinstvo, koje ima apsolutnu i vjenu vrijednost,2 dok jeindividuum neto rastrgano, bez jedinstva i cjelovitosti. Osoba je slikaBoja i zbog toga se moe uzdii u natprirodni ivot. Osoba je duhovna,najvia vrijednost u svijetu.

U odnosu prema drutvu, tvrdi Berdjajev, osoba nije dio drultva; onanije funkcija ni roda ni drutva; nije produkt biologijskog ili drutvenogprocesa i ne moemo je zamisliti biologijski, psihologijski ili sociologijski;ona je, valja naglasiti, duhovna i pretpostavlja postojanje duhovnog svi

jeta. To je Berdjajevo izraavanje strogo u okviru njegove egzistencijalne,personalistike filozofije.

Govoriti o virijednosti osobe znai govoriti o najveoj hijerarhijskoj vri-jednosti u svijetu, tj. o vrijednosti duhovnog poretka. Ali, govoriti o vrijednosti osobe znai takoer govoriti o nadosobnim vrijednostima, koje1tvore vrijednost osobe. Osoba je nosilac nadosobnih vrijednosti, koje jeispunjavaju i daju joj jedan vii vrijednosni smisao. Ne bismo smjelizakljuiti da osoba nije vrijednost po sebi. Ona to jest, ali ona postaje tovrednija to se vie ispunja nadosobnim vrijednostima. Tim nas mislima

Berdjajev eli upozoriti na transcendentalnu zbilju, koju osoba pretpostavlja. Ako ne postoji Bog kao izvor nadosobnih vrednota, onda nepostoji ni vrijednost osobe; onda postoji samo individuum, koji je podloan prirodnom razvoju i ivotu roda.3 Osoba je, njezino jedinstvo i cjelovitost, mogua samo po duhovnom naelu. Duh je onaj koji tvori osobu,koji unosi prosvjetljenje i preobraenje biologijskog individuuma i takoosobu ini nezavisnom od prirodnoga reda strogo prirodnih zakonitosti.Naglasimo odmah da osoba ne moe biti nikakva apstraktna ideja ili norma koja gui i zarobljava ivo, individualno, konkretno bie, jerosoba je konkretna -punina ivota. Duhovno naelo duh nikako nesmijemo zamisliti prema Berdjajevim mislima kao neki apstraktni,beskrvni spiritualizam. Duhovno naelo je po sebi ivotno, ono uvijekukljuuje u svom dinamizmu jedno uzrastanje i samoodreenje. U tomsmislu e Berdjajev pohvaliti uenje Maxa Schelera o osobi ili, bolje, oovjeku, kao biu, koje se uzvisuje iznad sama sebe i iznad cijeloga ivota.Ali sasvim odbacuje Schelerovu misao da osoba ne pretpostavlja nitaizvan sebe.

Osoba je svojom istaknutom naglaenou udoredno poelo (moralniprincip). Iz toga se poela promatra svaka vrijednost. Osoba je vea vri

jednost od drave, nacije, ovjejeg roda i njegove prirode. Ona uopeadekvatno ne ulazi u to odreenje. Sloenost je ovjeka u tome to onkalo^ tadividamim, pripada rodu, nastaje i nestaje, a kao osoba pripadabesmrtnosti duhovnog bia. Stoga moramo promatrati ovjeka persona-listiki, egzistencijalno, a ne individualistiki, jer ,to su posve razliitipojmovi u filozofiji Nikolaj'a Berdjajeva. Pa e i dinamizam individuuma

2 Nikolaj Berdjajev, O naznaenii eloveka, Pariz, 1931, str. 61.3 Nav. dj. str. 61.

19


3/9

(ovjeka), koji se bori za prvenstvo svojega roda, biti neto sasvim dmgcod dinamizma osobe, koji po svojoj biti mora biti duhovan.

Ako tako promatramo osobu u odnosu na drutvo, koje ima znaaj kolek

tiva, a ne zajednice, ona nuno ulazi u borbu protiv drutva, ali tu borbune osvjetljava dobro, veli Berdjajev, ni singularni individualizam nisocijalni univerzalizam.

Osoba, drutvo, zajednica

Sasvim je kriva Schelerova misao da ovjek kao osoba ne pretpostavljanita izvan sebe. To je prije svega krivo to i Boja osoba pretpostavljadrugu osobu. Boja je osoba Bog uvijek nadvrijednost za ljudskuosobu. U drutvenom smislu ili u smislu zbliavanja ljudska osoba uvijek

pretpostavlja drugu ljudsku osobu. A li pretposta vi janje druge osobe nesmijemo shvatiti u drutvenom smislu. To je za egzistencijalnu filozofijuposve krivo, veli Berdjajev. Netko u drutvenom smislu je ^ne ja, aosoba uvijek pretpostavlja drugi ja ili t i.

Porazno je da se ovjek 19. i 20. stoljea dade uvjeriti, da je toliko podutjecajem drutva (ine zajednice), da je svako razlikovanje dobra i zla,tj. svoj udoredni ivot primio samo od drutva. ovjek je tako u odgojupostao odgurnut od onog bitnog, duhovnog, to ga jedino moe uinitiosobom, ime postaje osoba, koja trai drugog u svom dmamizmu po

stojanja.Taj odnos pretposta vijanja drugoga tem eljni je metafiziki problem osobeu egzistencijalnoj filozofiji. Ne smijemo tu govoriti o drutvu ve o zajednici. Drutvo ima zakonsko, a zajednica personalistiko znaenje. Drutvopromatra sociolokog individuuma pod prizmom zakona, a zajednicaodnose izmeu ja i ti. Zajednica je podruje subjekta koji vodi rauna0 ovjeku i ovjenosti, o njegovu duhu i slobodi. U filozofiji, naglaavaBerdjajev, nije se dovoljno vodilo rauna o tome. Ja, t i , m i to susubjekti, osobe, koje se uklapaju u personalistiko-egzistencijalnu filozo

fiju. Zajednica tih subjekata duhovna je zajednica, u kojoj se spoznajuosobni kvaliteti. To je temeljno pitanje filozofije. Osoba je u zajednici ususretu s osobom, gdje je mogua manifestacija duhovnog subjekta. Stoga1 m i u zajednici moramo shvatiti kao jedinstvenu ideju osobe, a ne kaoneto bezosobno. M i je zapravo dio osobe u saobraajnom planu, adoivljavanje toga m i je mogue samo u dinamizmu otkrivanja, uostvarenju osobe gledajui u okviru egzistencijalne filozofije, koja nastojisauvati osobnost u sipiritualnom redu s pravim ovjekovim likom/1

Osoba se ne moe ostvariti samo autonomijom. Ona u svom ostvarenju,u svom dinamizmu, trai druge, jer se uzlbiljuje kao osoba po ljubavi irtvi. Ako nema drugih, ona se u smislu rtve i ljubavi i ne moe uzbi-ljiti. Problem susetaja i povezanosti egzistencijalno doivljavajuih subjekata mora se promatrati u zbiljskoj zajednici u kojoj se subjekti posveotkrivaju, suosjeaju i saopuju. Tu se odigrava uzbiljenje duhovnogjaibjekta, osobe. To se oito razlikuje od drutva, koje ovjeka odreujepo svojim zakonima.

'' Nav. dj. str. 81-2; N. Berdjajev, Ja i mir objektov, Paris, 1933, str. 90165;De lesprit bourgeois,Paris, 1948, 9295.

20


4/9

Osnovno stajalite filozofiranja sloboda

Ako bismo, u okviru povijesno-filozofskog gledanja, htjeli rei to je ilikoje je osnovno stajalite filozofiranja N. Berdjajeva utvrivanje osobe

onda moramo istaknuti njegovu misao, da sve njegovo filozofiranjeproizlazi iz slobode. To nije obian voluntarizam; to je sloboda, koju onovako prikazuje: Sloboda nije temeljena u biu razumne naravi; ona jeprije toga bia. Stoga e on, odreujui egzistencijalno, gledati sebe kaoonoga koji je nastao iz slobode: Ja sam proizaao iz slobode. Ona jemoja roditeljica. Sloboda je za mene prvotno bie.5 Te misli nikako neulaze u okvir tradicionalnog uenja o slobodi volje. On je ovdje vie podutjecajem Dostojevskoga i Bhmea.

Prikaimo sada njegove misli, koje su uvijek izazivale odreenu zabunu

kod drugih filozofa.6 Sloboda nije neto stvoreno od Boga; ona je netonestvoreno. Ona postoji prije bia; ona je vlastito bie. Nije tako kao da

je ona proizvela Boga, ali nije ni Bog nju proizveo, stvorio. Ona je za sebei ne postoji ni zbog ega. Sloboda se ne moe determinirati, odrediti zajedno. Ako hoemo promatrati slobodu u okviru dobra, onda nam se pojavljuje zlo, koje drugaije tumai egzistenciju slobode. No ovdje se neradio dualizmu: dobro-zlo (koje proizlazi iz slobode u ontolokom smislu);kad gledamo na slobodu, moramo je gledati kao intuitivno opisivanjetajne, koja se otkr iva u opstojanju.7

Ta tajna slobode ne moe se odrediti biem, koje ima slobodu. Sloboda kaozasebno bie ne trpi odreenja. Zbog toga ona postoji u prapoelu beztemelja, u Ungrunu, a taj Ungrund, to bestemeljno prapoelo jestNita. U tami tog Nita s velikim slovom zap al juje se i nie sloboda.Sloboda tako prema Berdjajevu nije temeljena u Boanstvu, ve je neovisna u odnosu na Boanstvo. To nije racionalno obrazlaganje stvari; to jevizija.8

Sigurno je jedno: Bog je slobodno bie s puninom pozitivne slobode; noostaje pri tome neprotumaeno i neshvatljivo neto drugo: Je li Bog tako

apsolutno bie o kojemu ovisi sve, pa i sloboda ili on to nije? To pitanje ne uzbuuje Berdjajeva, jer veli: ja ne doputam nauavanje u smisluperzijsko-manihejskog dualizma dobrog i zlog Boga niti nauavanjegrke filozofije o formi i materiji, ve slobodu gledam kao iracionalno,izvanbivstveno naelo, na koje nije mogue primijeniti nikakvo racionalno shvaanje. Sloboda se ne smije shvatiti kao izbor izmeu dobra izla, ni kao razlika izmeu zla i dobra. Takvo shvaanje jest rezultat, posljedica pada; ono ukljuuje krivnju. Bog sigurno ne snosi nikakvu odgovornost za ovjekov pad, no Berdjajev veli da nije shvatljivo, kako bise sloboda dobra pripisivala samo Bogu, a sloboda zla opet samo ovjeku.

Da bi ovjeka donekle oslobodio odgovornosti, a da Boga s njom ne biopteretio, Berdjajev govori o do-bivstvenoj slobodi, slobodi koja je prijebia, a to je onda sloboda dobra i zla.9

5 Isti, Samopoznanie,Paris, 1949, str. 58.0 Nav. dj., str. 239.7 Isti, Duh i realnost,Paris,, 1937, str. 3234, 100101.8 Isti, Opyt eshatologieskoj metafiziki,Paris, 1947, str. 98100.9 Put 48, str. 67-8; Naziranje Dostojevskoga na svijet, str. 63.

21


5/9

Iz do-bivstvene slobode sve se raa, stvara ...

Iz takva poimanja slobode Berdjajev obrazlae raanje i stvaranje. Najprije se raa Presv. Trojstvo iz bestemeljnog prapoela, Ungrunda. Za

tim slijedi stvaranje svijeta kao drugotni in Boji. Slobodno Boje opredjeljenje u pogledu stvaranja istodobno je i pristanak praslobode, koja jeukorijenjena u bestemeljnom prapoelu, u Ungrundu, u velikom Nita.Taj je pristanak pozitivan. Bog stvara i ovjeka, ali mu ne daje svojepozitivne slobode, ve je ovjek dobiva od praslobode, koja je kao dobiv-stvena pristala na postojanje, na egzistenciju bivstva. Ona kao neodreeno Nita pristaje na postojanje neega odreenog. Zbog toga u slobodnom ovjekovu djelovanju koje je opredijeljeno za zlo kao zlo, Bognema odgovornosti. Zato se u slobodnom, ovjekovu djelovanju odigravajedna dijalektika: Bog' poziva ovjeka na djelovanje, ali ga ne poziva uodnosu na njegovo slobodno odluivanje s obzirom na ono to je primiood Boga, ve s obzirom na ono to je primio od Nita, od onoga to jeneodreeno, te je upravo zbog svoje neodreenosti prije Boga.

Stradanje Boga i ovjeka postoji zbog toga to postoji sloboda, koja jegranica, a koja nije ni z)bog ega. Stradanje Boga nije odziv Boga na svojvlastiti poziv, nego zbog odziva slobode na Boji poziv, i to potpune slobode (i onog zlog njezina dijela da se tako izrazimo).

Kako valja shvatiti tu dijalektiku ovjekove slobode s obzirom na Boga

i zlo ?Bog cijeni ovjekovu slobodu kao i svoju. No Bog ne moe imati slobodeza zlo, jer je on punina svih vrednota. Bog ne moe unititi slobodu, jer

je ljubi. Drugaije je s ovjekom. ovjek je stvoren u granicama nevinosti. U tom stanju nije bilo razlikovanja dobra i zla, ali ni potpune upotrebe slobode dobivene iz Ungrunda, iz Nita. Do toga su vremena zaovjeka ivot i znanje bili ogranieni, ali cjeloviti u dobru i u harmoniji.Jednom se prohtjelo ovjeku poi do punine slobode, i to je uinio. Tadaje poeo poznavati dobro i zlo. Sama spoznaja nije nita negativno; negativan je in, kojim je ovjek doao do te spoznaje, kojom je sruio do

tadanju rajsku nevinost i cjelovitost dobra, harmoniju svojega ivota.To je istoni grijeh, veli Berdjajev.

U razvoju slobode prema Berdjajevu moemo razlikovati tri stadija: prvo,posjedovanje i neupotreba slobode koju je ovjek dobio iz Nita; drugo,upotreba te slobode i s tim povezan grijeh odnosno razlikovanje dobrai zla; tree, cjelovitost i punina poslije upotrebljene slobode. Ta se cjelovitost mora izraziti u nadsvijesti, koja iskljuivo tei za dobrom. Samasloboda zla dobro je utoliko, ukoliko je ovjek preko te slobode upoznaomo svoje slobode.10 Poslije kusanja slobode ovjek je stalno praen slo

bodom zla. Stoga je potrebno ovjeku doi do nadsvijesti, koja e unatoslobodi zla htjeti samo slobodu dobra.

Bog pomae ovjeku doi do nadsvijesti

U toj tragediji ili na tom svom putu ovjek nije zaboravljen od Boga;Bog prihvaa svoju tragediju iz ljuibavi prema ovjeku. Stoga se Bog irazapinje na kriu, stradava. Sve je to odgovor na tajnu slobode koja je

10 Isti, Duh i realnost,str. 100-101 ;

22


6/9


7/9

Nije mogue racionalizirati duh. Nije mogue dati pojam o duhu, nosigurno je duh sloboda u Bogu i sloboda od Boga.1'1 Lake je rei kojesu znaajke duha. To su: sloboda, misao, stvaralaka aktivnost, cjelovitost, ljubav, vrednota, obraenje najviem boanskom svijetu i zdruivanje s njim.15 Duh je zbilja, realnost, ali ne objektivna i objektivirana,kao to je to priroda i sve ono to se nalazi u socijaliziranom objektivnom svijetu. Duh je subjektivna zbilja, subjektivna realnost bilo dapomiljamo na duh Boji ili ovjeji. U ovjekovu je subjektu duh kojistvara objektiviranu stvarnost, objekte koji su zbilja, ali drugoga reda.Duh je prije svega dinamian, egzistencijalan, osoban, personalistian.On je realnija zbilja od objektivnog upravo zato to je subjektivno, osobno realnije od objektivnog.

Ovakvo gledanje na duh prije svega pripada mistici i obrauje se u mistinoj literaturi. Duh je dinamika i ne moemo ga shvatiti statiki kaoto shvaamo objektivnu stvarnost. Subjektivna, duhovna stvarnost punaje dinamizma i prelazi svaku statiku. A li u odnosu na tijelo i duu nijeduh neto protivno tome; on je snaga i due i tijela; duh transformira iduu i tijelo tako da oboje pripadaju cjelovitom subjektu. Moemo reida je duh za tijelo i duu imanentna, djelotvorna, dinamika stvarnost.Duh je za njih via kvaliteta, milosna mo, neto to je zbiljski, aktivnoi stvaralako u ovjeku. On je natprirodni elemenat u ovjeku. To sene smije shvatiti u dogmatskom smislu nego u znaenju, koje nam otkri

va da je priroda proizvod duha i da je podvrgnuta duhu. Duh je nad-svijet, koji ravna svim stvaralakim i zbiljskim potezima u ovjeku. Duhje sila i snaga, koja upravlja svijetom. Duh je usko spojen sa svijetom ineto veoma konkretno za svijet. Duh je djelotvorna energija u svijetui u tom smislu pogonska energija svega zbivanja ili jedna via zbiljaod realnosti, od zbilje u svijetu. On je istina i smisao bivstva, on jecjelovit um i vii oblik postojanja. Ukratko: duh je sloboda i stvaralakaaktivnost.16

Djelovanje Bojega duha na ovjeji duh

Postoji djelovanje Bojega duha na ovjeji duh, ali ne kao djelovanjeuniverzalnog na objektivno. Bog je osoba i prema tome subjekt; jednakoje tako osoba i ovjek, pa bi to djelovanje bilo u odnosu subjekata, osoba. Zbog toga ne moemo govoriti o djelovanju duha u drutvenom smislu, ve u smislu zajednice, koja je susret subjekata, osba povezanih sasubjektivnou duha. Unutar toga uzajamnog djelovanja osobnih duhova,osobnih sloboda, moemo govoriti o saibomosti, ekumenicitetu. A'ko seelimo pravilno izraavati o djelovanju duha, moramo misliti, da se radio djelovanju subjektivnog, a ne nikako o djelovanju objektivnog duha.

Usporeujui to Berdjajevo shvaanje s Kantovom terminologijom koju Berdjajev smatra netonom i zbrkanom reklo bi se da je duhDing an sich, stvar u sebi, a socijalizacija i objektivacija ivota feno

men. Prema Berdjajevu je tonije rei, da je duh sloboda, a priroda

14 Isti, Duh i realnost,str. 33.15 Nav. dj., str. 32.16 Isti, Flozofa svobodnago duha, I, str. 3553.

24


8/9

objektivacija i socijalizacija, zakonitost i determiniranost. Sva je tragedija duhovne djelatnosti upravo u tome, to ona dolazi u svijet koji djelatnost stavlja u okvire zakonomjernosti i odreenosti. Stoga dolazimo doobratnog promatranja stvari: gledamo fenomene, simbole realnosti kaorealnost realnosti, a ne kao realnost simbola, fenomena. To se moe dogoditi osobito u religiji, koja je svojim egzistencijskim znaenjem povezana s paralelnostima, a opet podvrgnuta objektivaciji, u kojoj moemozapaati samo simbole te paralelnosti.17

Kako valja shvatiti slobodu duha?

Sudbina ovjeka i svijeta ovisi o slobodi; Bog je htio da je ovjek ima,da bi se njom sluio, da bi njom realizirao sebe. Moemo rei: da je

sloboda sredinji izvor svega zbivanja. Odatle je proizala tragedijasvijeta, to smo ve i spomenuli. Bog je prisutan u svijetu kroz djelovanje svoje slobode, a slobodnim djelovanjem ovjeka jednako je naglaena ta Boja prisutnost u svijetu, u kojoj je ili kroz ije se slobodnodje lovanje ovjek uzbiljuje. S njom kod ovjeka sve poinje i svesvrava. Cilj ovjeka moe biti u povezanosti ovjekova ivota s Bojimivotom; to je u stvari posveenje pojedinca i svijeta kojemu pripada;no sve se to mora ostvariti kroz slobodu. Ako gledamo na kranski ivot, on je prije svega ivot slobode koji se moe ostvariti samo krozegzistencijalnu slobodu. Ta egzistencijalna sloboda proizlazi iznutra i

samo njezinim zauzimanjem ovjek moe valjano uskladiti odnos s Bogom.

Kranstvo moe biti valjano prakticirano samo preko neovisnog djelovanja slobode, koja proizlazi iznutra, iz dubine ljudskog bia. Neovisnostslobode od bilo ega izvana moe oitovati ispravno djelovanje te slobode.

Tekoe, stradanja i rtve, koje se nameu ili susreu angairanjemslobode zbog toga da se ostvari u pojedinom ovjeku prava, egzistencijalna osoba, od velikog su znaaja. Stoga Berdja jev otvoreno kae da senije lako sluiti slobodom, koja je proboj iznutra, iz dubine ovjekova

bia i koja tako trai svoje uzbiljenje. Mnogi uzmiu pred tim i nedoputaju svjetlu slobode da se pojavi u jasnim obrisima. Oni se odriuonoga to sloboda trai svojim zahtjevom. Mnogi uzmiu pred tekoama, koje nanosi sloboda. Sloboda nije laka, kao to dre njezini protivnici, dok je klevetaju; ona je teka, ona je breme koje pritie.18S tim se bremenom mora ostvariti vrijednost ovjekova ivota upravotako da ga se ushtjedne nositi. U tom se pokazuje sloboda jedne osobeu kransko-egzistencijalnom smislu. Sloboda koja je vezana na duhegzistencijalna je sloboda i u Berdjajeva je religiozno obojena.

Nunost egzistencijalne slobode

Berdjajev naglaava nunost egzistencijalne slobode, njezino mora-nje u pojedinanom sluaju izbora ili, bolje, egzistencijalnog djelovanja.Pa kad on u tom smislu govori o slobodi njegove savjesti, kae: ja nedoputam nikakvih sporazumijevajuih pitanja. Zato? Zato to sloboda

17 Isti, Duh i realnost,str. 4363;13 Isti, Samopoznanie,str. 59.

25


9/9

u kranskoj religiji nije nikakav formalni princip, kao to je to sluaju politikom liberalizmu. Egzistencijalna sloboda unutar kranskog doivljavanja nije ravnoduna, besadrajna sloboda. Psiholoki bismo, veliBerdjajev, formalnu slobodu mogli izraziti formulom: ja hou da bi tobilo, to ja hou; materijalnu slobodu: ja hou da to bude. U formalnojslobodi volja nema izabrani predmet i usmjerenost. U materijalnoj slobodi postoji takav predmet i takva usmjerenost. Za kranstvo nemaravnodunosti religioznog sadraja. Kranstvo visoko cijeni sadrajnuslobodu (a ta nije formalna, ve je ispunjena sadrajem ljubavi). Ta sekranska sloboda ne moe poistovjetiti s proizvoljnou, nego mora bitiodreena sadrajem kranske religije, kad je i onako kranstvo religijaslobode.19

U tom se smislu Berdjajev zalae za nunost slobode, ali, dakako, ne

izvana nametnute, ve iznutra doivljene slobode, i to subjektivno doivljene. Taj smisao imaju Berdjajeve rijei: Slobodu je nuno slijeditiu njezinoj unutarnjoj sudbini, u njezinoj traginoj dijalektici, u njezi-niz razliitim duhovnim usponima i prelatima k vlastitoj suprotnosti. . .sloboda je unutarnja dinamika duha. Sloboda je iracionalna tajna bia,tajna ivota i sudbine.20

Krist rjeava egzistencijalni poziv i odaziv slobode

ovjek je duan Bogu poi ususret. To Bog hoe. Boja je potreba daovjek ispuni volju Boju, ali volja Boja jo u tome, da bi ovjek sasvojim duhom ostao slobodan. Sloboda nije ovjekovo pravo, ve obvezaprema Bogu.21

U tom je smislu potrebno pogledati na Krista, koji je u svojoj slobodipokazao nunost. Postao je ovjekom da nam pokae kako djeluje sloboda duha. Kristu smo duni slobodno prii, k njemu nas mora privestisloboda duha, slobodno duhovno djelovanje. Kristu je potrebna naasloboda, da ga primimo. On je sve slobodno postavljao, pa trai i odovjeka da jednako djeluje. Bog oekuje ovjekovu ljubav, ali i ovjek

se nada da e ga osloboditi Boja istina, koju je pokazao Krist.

U tom zajednikom djelovanju ovjeka i Boga pokazala bi se nunostBoje slobode kojoj je potreban ovjekov slobodni odaziv, ali jednakotako i nunost ovjekove slobode, koja se po Kristovu primjeru moranai u sjedinjenju s Bogom.22

Tako bi Berdja jev naelno postavio i rijeio pitanja nunosti svojeslobode u unutarnjem, duhovnom, egzistencijalnom smislu.

(Nastavak slijedi)

10 Isti, Filozofia svobodi,Moskva, 1911, str. 214.2,1 Isti, Filozofia svobodnago duha, I, str. 179.21 Isti, Filozofia svobodnago duha, I, str. 189; Existenzielle Dialektik drGtlichen und Meschlichen,Mnchen, 1951, str. 107.22 Nav. dj. str. 186-7.

26

Documents

Berdjajevo egzistencijalno-eshatološko gledanje čovjeka i svijeta 1.dio