RafaelaR

1 Anna

RafaelaR

2

Zarobljenica Ljubavi

Grof ju je ispitivački pogledao pa rekao: “Želim da mi moja žena potpuno pripada. Da bude zauvijek samo moja!” Zastao je, pa nastavio vrlo tiho: “Sorilda, mislim da sam je i našao.”

A tada, kao u nekom čudesnom snu, nagnuo se i nježno potražio njene usne. Bio je to nježan poljubac, gotovo poput dodira cvijeta. “Volim te!” poželjela je povikati. Ponovno ju je ispitivački pogledao.

“Peter je rekao da si ti uspavana ljepotica”, rekao je dubokim glasom. “Draga, obećavam ti da sam ja čovjek koji će te probuditi.”

Dok je govorio, njegove su usne našle njene. No sada ju je poljubio divlje, strastveno, željno. Odjednom se u njoj probudio plamen. Širio se njenim grudima sve do usana.

“Nauči me”, šapnula je. “Nauči me kako da te volim.”

Anna

RafaelaR

3

Barbara Cartland

ZAROBLJENICA LJUBAVI

Anna

RafaelaR

4

Prvo poglavlje

1851.

Vojvoda Nuneaton prelistavao je The Morning Post pa rekao iznerviranim glasom: “Winsfordu su dali Gartera, Bog zna što je učinio da to zasluži!” Dok je govorio, odložio je novine na srebrni stalak na stolu. Poslužio se pecivom, a

pokret njegove ruke odao je ženama koje su uz njega sjedile za stolom da je iznimno nervozan.

“Grof će zacijelo opravdati odličje!”, rekla je vojvotkinja. Namjerno je govorila umirujućim tonom, ali njen ju je muž oštro pogledao i rekao: “Naravno, ti se zalažeš za njega! Na Državnom plesu prošlog tjedna je bilo jasno što o

njemu misliš!” Vojvotkinja je podigla obrve i odgovorila dječjim glasom: “Edmunde, dragi, kako to misliš? Sigurna sam da bi ti htio da budem pristojna s našim

susjedom.” Vojvoda je nešto promrmljao ispod glasa i nastavio doručkovati. Slušajući ih, Sorilda je pomislila da je njen ujak ljubomoran, a to ju nije iznenadilo. Kao i

svi ostali, i ona je bila šokirana kad je vojvoda tri mjeseca ranije najavio svoje vjenčanje. Tjedan prije bio je navršio šezdeset godina, a oženio se mladom udovicom koja je bila trideset pet godina mlađa od njega. Sorilda je isprva mislila da će biti zabavno imati u kući nekoga svojih godina i da će ona i njena potetka biti prijateljice.

Brzo se razuvjerila. Iris nije marila za žene, posebno za one koje bi joj mogle biti suparnice. Sorildi nikad nije palo na pamet da je ona tako doživljava. Bila je spremna svesrdno se diviti ljepoti nove vojvotkinje dok nije shvatila da je ta ljepota samo površna. Pola godine nakon što se njen ujak oženio, Sorilda se suočila s činjenicom da se njen dom promijenio. Sada je to bilo tmurno i nesretno mjesto u kojem se grozila svakog novog dana.

Vojvoda, koji je bio potpuno opčinjen svojom mladom ženom, nije opažao ništa drugo osim njenih zavodničkih draži. Nije imao pojma da su je drugi ljudi u dvorcu doživljavali kao zmaja koji riga vatru i za sobom ostavlja samo nesreću i suze. Sorilda se uvijek čudila kako je Iris izvana izgledala poput anđela, a iznutra je bila oličenje đavla. Sorilda je bila neobično inteligentna zbog toga što je mnogo vremena provela s ocem koji je bio briljantan čovjek. Bio je vođa studentskog kluba na Etonu, bio je student laureat na Oxfordu, a kad je ušao u Parlament istaknuo se kao najbolji mladi političar svoje generacije. Cijela nacija je smatrala tragedijom kad su lord

Lionel Eaton i njegova žena poginuli u željezničkoj nesreći u Francuskoj dok su putovali na političku konferenciju.

Anna

RafaelaR

5

Sorildin se život neočekivano srušio. Iako je njen ujak pokušao biti ljubazan i primio je u svoj dvorac u Northamptonshireu, dugo nije mogla preboljeti smrt svojih voljenih roditelja. Njen dom je uvijek bio mjesto svjetla i smijeha, a znala je da je glavni razlog za to bilo ozračje ljubavi kojega u dvorcu nije bilo.

Njen ujak je deset godina bio udovac. Sinovi su mu odrasli i oženili se, a najstariji je bio istaknuti kolonijalni diplomat koji je vladao Indijom.

Vojvoda je vodio iznimno zaposlen život. Ne samo da je neprestano posjećivao kraljicu u Buckinghamskoj palači, već je bio i upravitelj Northamptonshirea i član mnogih javnih službi u pokrajini.

Nitko nikad nije pomislio, pa ni sama Sorilda, da je on zapravo bio vrlo usamljen čovjek i da je žudio za užicima mladosti prije nego što previše ostari da u njima uživa. To je savršeno odgovaralo gospođi Iris Handley koja je tražila muža na visokom položaju. Naravno, imala je mnogo obožavatelja, no većina je bila oženjena i nisu joj mogli pružiti ono za čim je žudjela - zlatni vjenčani prsten.

Srela je vojvodu na večernjoj zabavi na kojoj je, igrom sudbine, sjela pored njega. Postarija i ugledna vojvodina pratilja se u zadnji čas razboljela, a domaćica je na njeno mjesto smjestila Iris Handley. Vojvoda je to smatrao ugodnim iznenađenjem jer je sjedio kraj jedne od najljepših žena koje je ikad vidio.

Muškarci bi bili opčinjeni njome od trenutka kad bi je prvi put ugledali. Njene blijedoplave oči, plava kosa i ružičastobijeli ten su predstavljali ideal ženskog izgleda, posebno kad je kraljica dovela u modu sve što je bilo maleno, slatko i ženstveno.

Vojvoda te večeri nije bio svjestan da je od jednog pogleda u njene plave oči postao izgubljen. Sorilda je bila prva koja je primijetila da izgled njene nove tetke ne odražava njenu nutrinu. Iris i vojvoda su se tako brzo vjenčali da nije imala vremena posjetiti dvorac Nuneaton prije no što je postala vojvotkinja. Kad je Iris istupila iz kočije u najširoj krinolini što ju je Sorilda ikad vidjela i šeširiću obrubljenom nojevim perjem, Sorilda je zinula od divljenja. Tada je spontano pojurila pozdraviti ujaka. Zagrlila ga je i rekla:

“Čestitam, ujače Edmund! Nadam se da ćeš biti vrlo, vrlo sretan! Svi jedva čekamo da upoznamo tvoju nevjestu!”

“Tada je moraš upoznati, draga”, odgovorio je vojvoda raspoloženo. Okrenuo se prema ženi i rekao: “Ovo je Sorilda, moja nećakinja koja živi sa mnom. Siguran sam da ćete biti dobre

prijateljice.” “Živi s tobom?” Pitanje je bilo postavljeno tonom koji je natjerao Sorildu da se trgne. Pomislila je da joj

je ujak morao reći da i ona živi u dvorcu. “Da, da”, odgovorio je vojvoda. “Sorildini su roditelji umrli u tragičnim okolnostima.

Nisam ti još imao vremena pričati o tome, najdraža.” Kad je Sorilda ugledala izraz u vojvotkinjnim očima, učinilo joj se da joj oko ramena

struji hladan vjetar. Pošto je vojvoda bio zaokupljen svojom vla- stitom srećom, nije ništa primijetio. Uzeo je vojvotkinjinu ruku i poveo je stepenicama u hodnik, gdje je poredana posluga čekala da je pozdravi. Izgledala je vrlo ljupko primajući čestitke i dobre želje sa smiješkom na licu koji bi, pomislila je Soriida kasnije, zavarao sve osim onih koji su je

Anna

RafaelaR

6

dobro poznavali. Nevjerojatno je kako jedna žena može potpuno promijeniti atmosferu u dvorcu nakon samo nekoliko tjedana što tamo živi. Iris je učinila baš to, ne samo riječima, već i načinom na koji je iskazivala svoju novostečenu moć. Pohlepa fanatično ambiciozne žene bila je očita. Nitko i ništa joj nije smjelo stajati na putu. Sve je bilo točno onako kako je ona htjela da bude. Dvorac je uvijek bio tmuran i sve se u njemu odvijalo polako, kao da je vrijeme izgubilo važnost. Odjednom je zaživio novim životom. Iako su neke od inovacija bile dobre, način na koji su objavljene i gospodaričini zahtjevi za poslušnošću bili su revolucionarni. Nekoliko starijih slugu bilo je otpravljeno tako brzo da nisu imali vremena shvatiti što se događa. To je izazvalo nelagodu među drugom poslugom. Sorilda je to osjetila kad je gledala kako se kreću brzo, ali nervozno. Imala je osjećaj da im je sigurnost ukradena kad su to najmanje očekivali.

Iris je vrlo brzo pokazala Sorildi da nema nikakvu namjeru biti ljubazna prema njoj. Sorilda nije bila ni najmanje uobražena, ali morala bi biti glupa da ne shvati da je uzrok vojvotkinjine netrepeljivosti bila njena ljepota.

Njena majka je imala u sebi austrijske krvi i od nje je Sorilda naslijedila tamnocrvenu kosu koja je bila karakteristična za bečke ljepotice. Oči su joj bile izrazito zelene, a njena koža je bila meka poput latice magnolije. Tijekom tri godine nakon smrti njenih roditelja, kad je došla živjeti u dvorac, Sorilda je od petnaestogodišnjeg djeteta izrasla u ljepoticu. Vojvoda nije pomislio na to da je predstavi društvu jer se činilo da je zadovoljna u dvorcu. Podsvjesno je znao da će je prije ili kasnije morati predstaviti kraljici u Buckinghamskoj palači i da će morati naći jednog od manje odbojnih rođaka da je prati. Vojvodi su uvijek dosađivali mladi plemenitaši koji su mu laskali kad bi ga susreli i koji su ga bombardirali pismima koja je rijetko čitao. Za razliku od svog oca, nikad se nije smatrao glavom obitelji, očinskom figurom za sve koji su trebali njegovu pomoć. Više se volio družiti s nekoliko izabranih prijatelja, a sve druge držati na odstojanju. To je značilo da su njegovi gosti najčešće bili njegovi vršnjaci, a pošto se nije potrudio Sorildu predstaviti ikomu drugome, rijetko su je pozivali na zabave u pokrajini. Drugi razlog za to je bio taj što se većina ljudi bojala njenog ujaka.

Bio je vrlo zadivljujuća ličnost. Kad je bio mlad, bio je iznimno zgodan, a godine ga nisu mnogo promijenile. Smatrao se superiornim nad ljudima koje je sretao i nije želio zabavljati ljude koji ga nisu zanimali. To je dodatno ograničilo broj ljudi koji su dolazili u dvorac. Sorilda bi bila iznimno usamljena da njen život nije ispunjavalo obrazovanje. Voljela je svoju guvernantu, a imala je i učitelje koji su dolazili iz raznih dijelova pokrajine. Sorilda je izabrala predmete koji su je najviše zanimali, a njeno se obrazo- vanje moglo više usporediti s muškim nego sa ženskim.

Prije godinu dana, kad je navršila sedamnaest godina, njena joj je guvernanta rekla da smatra da je došlo vrijeme da ode jer će inače biti prestara da nađe drugo radno mjesto. Sorilda je nakon njenog odlaska mnogo vremena provodila sama, ali još uvijek je imala satove glazbe, učitelja jezika i učitelja koji ju je podučavao klasicima. Pomislila je da bi trebala ujaku ukazati na to da je odrasla i da ne može više živjeti u učionici. Tada je stigla Iris i Sorildi nije trebalo dugo da shvati da više nije živjela u učionici, već u pozadini. Poput većine lijepih žena, i Iris je bila nepotrebno ljubomorna na žensku konkurenciju. U svakom trenutku je ona morala biti u centru pažnje. Svaku ženu koja nije bila stara ili ružna doživljavala je kao moguću konkurenciju. Čim je stigla u dvorac, bila je šokirana Sorildinim izgledom.

Anna

RafaelaR

7

Kad je vojvoda odgovorio na ženinu primjedbu, Sorilda je rekla želeći ga udobrovoljiti: “Mislim da su grofu Winsfordu dali Gartera zato što je otpočetka podržavao planove

princa Alberta za Kristalnu palaču.” “Kako bi ti to mogla znati?” upitala je vojvotkinja. Prije no što je Sorilda uspjela

odgovoriti, vojvoda ju je prekinuo: “Ona je u pravu, a to je bila prokleto glupa ideja od samog početka! Samo luđak bi se

sjetio izgraditi palaču od stakla, a takvo nagrđivanje parka Hyde je najveća prijevara ikad nametnuta ljudima ove zemlje!”

Vojvoda je govorio ljutitim glasom, no Sorilda se sjetila da je jedan od članova Parlamenta u svom govoru upotrijebio gotovo iste izraze. Usprkos otporu mnogih uglednika i novina, gradnja Kristalne palače se nastavila.

“Upamti moje riječi”, govorio je vojvoda povišenim tonom, “cijela će stvar slavno propasti, a ne bi me iznenadilo da se cijela zgrada sruši kad Njegovo Visočanstvo otvori vrata!”

Zagunđao je pa dodao: “Što se može i očekivati od vrtlarovog sina kojem su dopustili da se naziva

arhitektom?” Sorilda je znala da se to odnosilo na Josepha Paxtona, kojeg su smatrali jednim od

najbriljantnijih ljudi stoljeća. Doista je započeo život kao vrtlarov sin, ali vojvoda od Devonshirea ga je kasnije uzeo u zaštitu. Bez arhitektontskih kvalifikacija, postao je poznat kao graditelj velikog Konzervatorija u Chatsworthu.

Novine su prezirno prenijele da je Paxton za princa Alberta izradio nacrt za staklenu palaču, koja je zapravo bila staklenik neslućene visine. Vojvoda nije bio jedini koji je prorekao katastrofu. Sorilda je pažljivo čitala novine i pronašla bezbrojne članke, pisma i izvještaje koji su prognozirali da će se zgrada srušiti i da će ljudski koraci izazavati vibracije koje će je potresti i srušiti.

Pukovnik Charles Sibthorp, član Parlamenta i zakleti torijevac, izjavio je da je njegova najveća želja “da se zgrada nazvana Kristalna palača raspadne u komadiće.”

Ostali su bili uvjereni da će jača oluja izazvati napukline, da će je grom raznijeti, a kiša potopiti. No, gradnja Kristalne palače se nastavljala i Sorilda je pročitala da se bliži kraj gradnje. Kraljica je trebala službeno otvoriti Kristalnu palaču l. svibnja, za samo dva tjedna.

Od samog početka, vojvoda je bio jedan od zagriženih protivnika zamisli princa Alberta, iako je Sorilda bila sigurna da taj svoj stav nije izražavao kad bi posjetio Buckinghamsku palaču. Isto tako je bila sigurna da ga zapravo nije nervirala palača, već činjenica da je bio ljubomoran na grofa Winsforda. Mogla je naslutiti što drugi ljudi osjećaju i bila je svjesna da njena potetka nije uvijek skrivala svoje osjećaje. Naslućivala je da za Iris grof nije bio samo susjed. Kad bi njegovo ime bilo spomenuto, a to se događalo često, u njenim blijedoplavim očima bi se pojavio izraz koji je bio drukčiji od uobičajenog. Ne bi je iznenadilo da sazna da je vojvotkinja bila zaljubljena u grofa Winsforda. Otkad je počela živjeti u dvorcu, Sorilda je čula da se o njemu neprestano pričalo. O njemu nisu pričali samo njen ujak i njegovi gosti, već i posluga, farmeri na imanju, lovci, šumari i svi ostali u susjedstvu.

Anna

RafaelaR

8

Kada je prvi put ugledala grofa na Lovačkom susretu koji se jednom godišnje održavao u dvorcu, Sorilda je shvatila zašto ga je okruživalo toliko glasina. Ne samo da je bio iznimno zgodan, nego je i jahao bolje od ijednog drugog muškarca. Sorilda je saznala da su i njegovi konji isto tako posebni kao i njihov vlasnik. Prošle godine je grof osvojio Kup u Ascotu, a očekivalo se da će ga osvojiti i ove godine.

Vojvoda je prije ženidbe tolerirao grofa, a onda se susjed s kojim je dotad živio u miru preko noći pretvorio u neprijatelja.

“Reći ću ti samo jednu stvar”, nastavio je vojvoda povišenim tonom koji je odavao da je ljut, “bit ću zaista iznenađen ako nas na otvaranju te smiješne zgrade sve ne ubije slomljeno staklo!”

Vojvotkinja se nasmijala. “Edmunde, ja se ne bojim, a ni ti se nemaš razloga uzrujavati zbog opasnosti.” “Nije to samo opasno, to je ludo!”, odvratio je vojvoda. “Kad sam prije dva dana bio u

Londonu, pričali su mi o najnovijoj gluposti u vezi s tom nakaradnom zgradom.” “O čemu?” upitala je Sorilda znatiželjno. Žarko je željela sama pogledati Kristalnu palaču, ali kada je predložila da i ona ode u

London, njena potetka joj je odlučno zapovijedila da mora ostati na selu i zabranila joj odlazak u grad. Sorilda je pomislila da je to strašno nepravedno jer su se svi ostali stanovnici Northamptona spremali otići u London na otvaranje. No to je zapravo nije iznenadilo jer je znala da je iz dana u dan njena potetka sve više mrzi.

“Ispričaj mi što se događa, ujače Edmund”, zamolila je. Bila je tako znatiželjna da je zanemarila okomitu boru koja se pojavila na čelu njene

potetke. Vojvotkinja je smatrala da se pokušava nametnuti. Kao da mu je bilo drago što mu je pružena prilika za daljnje kritiziranje otvaranja, vojvoda je rekao:

“Otkrili su da se na tri velika brijesta u središtu palače gnijezdi toliko vrabaca da bi mogli uništiti sve vrijedne izloške.”

“Zašto se toga nisu sjetili prije nego što su ostavili to drveće u palači?” upitala je Sorilda.

“Dobro pitanje”, odgovorio je vojvoda. “Cijeli koncept građevine je sramotan! Kad pomislim da je na tom katastrofalnom projektu radilo dvije tisuće radnika, zapitam se je li ova nacija normalna!”

“Što su učinili s vrapcima, ujače Edmund?” upitala je Sorilda brzo jer nije željela da vojvoda skrene s teme.

“Kraljica je predložila da pošalju po lorda Johna Russella”, odgovorio je vojvoda, “a lord John je preporučio da se u zgradu pošalje vojnike da ubiju vrapce.”

“Ali to bi zacijelo razbilo staklo?” “To je i princ naglasio”, odgovorio je vojvoda ljutito jer mu se nije svidjelo što je Sorilda

pogodila što namjerava reći. “Što su onda učinili?” “Netko je, ne znam tko je to bio, predložio da se pozove vojvoda Wellington”, odgovorio

je vojvoda. “A što je on predložio?”

Anna

RafaelaR

9

“Izjavio je da on nije lovac na ptice, ali na kraljičinu se zapovijed ipak pojavio u Buckinghamskoj palači.”

Sorilda se jedva uspjela suzdržati da ga ne prekine, ali po tonu ujakova glasa je znala da se ipak bliži poanti priče. Vojvoda je malo zastao, pogledao ženu da se uvjeri da ga sluša, pa rekao:

“Koliko ja znam, Wellington je izgovorio samo nekoliko riječi: 'Gospođo, pokušajte s orlovima.'“ Sorilda je pljesnula rukama. “O, to je bilo vrlo, vrlo pametno od njega!”

“I što se dogodilo?” upitala je vojvotkinja znajući da vojvoda od nje očekuje da ga nešto upita. Očito nije bila osobito zainteresirana za razgovor. Zapravo, zanimali su je jedino razgovori koji su uključivali nju.

Vojvoda se kratko nasmijao. “Izvijestili su da su vrapci u jatu izletjeli iz Kristalne palače i više ih nitko nije vidio!” Sorilda se smijala, a pošto se i njen ujak smijao, pomislila je da je sad bolje volje. Uvijek

je uživao u pričanju priča. Na trenutak je zaboravio grofa Winsforda. Vojvotkinja je ustala. “Sorilda, sigurna sam da imaš pametnijeg posla od sjedenja za stolom”, rekla je

zlovoljno. “Čeka te nekoliko zadataka u mom budoaru. Dođi, pokazat ću ti.” Sorilda nije do kraja popila kavu, ali nije željela odugovlačiti pa je poslušno pošla za

vojvotkinjom iz blagovaonice. Primijetila je kako vojvotkinjina krinolina savršeno pada s njenog tankog struka. Uvijek joj je žestoko zamjerala što nije dozvoljavala da okvir Sorildine krinoline bude širi od dvije stope. Vrlo nepovoljna okolnost za Sorildu je bila ta što je Iris stigla u dvorac baš u vrijeme kad je prerasla staru odjeću i trebala novu. Namjeravala je kupiti moderne haljine i šeširiće u Londonu. Tada se vojvoda oženio i kupovina je bila zaboravljena. Kad je u dvorcu započela vojvotkinjina vladavina, Sorilda nije smjela kupiti ništa što vojvotkinja nije prethodno odobrila.

“Uvijek sam sama birala odjeću”, prosvjedovala je. “Ja znam što je najbolje za tebe”, odgovorila je Iris čvrsto. Sorilda je ubrzo otkrila da je ono “najbolje” za nju uvijek skrivalo njene prednosti.

Uskoro je postala svjesna da je vojvotkinja namjeravala poduzeti što god je bilo moguće da prikrije njen izgled. Po njenoj naredbi, sve Sorildine haljine su bile žutosmeđe ili tmurne sive boje, tako da je u njima izgledala poput duha. Kad se pokušala požaliti vojvodi, od toga nije bilo koristi jer je vojvoda bio potpuno pod ženinim utjecajem. Kad bi mu se nasmiješila i mamila ga svojim dražima, pristao bi na sve što je ona htjela.

Vojvotkinja nije samo odjećom pokušala promijeniti Sorildin izgled. Sorilda je bila zaprepaštena kad je jednog dana u njenu sobu ušla sobarica njene potetke, tmurna i neugodna žena koja je sve događaje redovno dojavljivala gospodarici.

“Dobra večer, Harriet!” uzviknula je Sorilda čekajući da čuje razlog njenog dolaska. “Njena Milost me zamolila da Vam drukčije uredim kosu, gospođice.” “Zadovoljna sam ovom frizurom”, odgovorila je Sorilda. Harriet joj se čak nije ni potrudila odgovoriti i Sorilda je znala da to nije molba, već

naredba. Sjela je za toaletni stolić. Harriet je pripremila kinesku posudicu koju je Sorilda začuđeno pogledala.

Anna

RafaelaR

10

“Njena Milost smatra da Vaša kosa izgleda suho, gospođice”, objasnila je Harriet, Otvorila je posudicu i počela na Sorildinu kosu nanositi neku crnu smjesu. Uskoro je

postalo očito da je ta smjesa Sorildinoj kosi oduzela sjaj i ostavila je masnom i mlitavom. Tada joj je Harriet napravila čvrstu pundžu na potiljku, a samo dva kratka pramena je ostavila spuštena i zagladila ih iza uha. Sorilda nije ništa rekla, ali znala je što je njena potetka namjeravala i nije bila sigurna što bi mogla učiniti. Tek kad je razmislila o cijeloj situaciji, shvatila je da je potpuno isključena iz društva. Mogla je zamisliti ostatak svog života koji će provesti zarobljena u dvorcu. Kad su primali goste, Iris je nalazila izgovore zašto Sorilda nije sišla na večeru.

“Nedostaje nam jedan muškarac i nisam mogla naći nijednog da upotpuni mjesto”, rekla bi pred vojvodom. “Drago dijete, znam da ćeš razumjeti i večerati sama, samo ovaj put.”

Isti slučaj bi se dogodio i na popodnevnim zabavama. Iako je Sorilda željela prosvjedovati i reći da se to stalno događa, znala je da će na svaku njenu izjavu njena potetka imati odgovor, a da će je vojvoda podržati. Počela je osjećati kao da se nalazi u klopci, a dvorac je bio zatvor u kojem je morala odslužiti doživotnu kaznu. Kad bi vojvotkinja bila posebno neugodna, običavala je otići do prozora svoje sobe, gledati zelenilo parka i daleke horizonte i u tom trenutku se osjećala kao da je iza rešetaka. U sebi bi pomislila da su se zacijelo tako osjećali kraljevski zatvorenici kad bi ih odveli u neki izolirani dvorac iz kojeg je bilo nemoguće pobjeći.

“Kako ću to izdržati? Kako ću ostati ovdje zauvijek kad se prema meni tako ponašaju?” pitala se.

Ma koliko god se trudila, nije mogla pronaći izlaz ili način prelaženja nevidljivih prepreka koje su stajale između nje i slobode. Za sve je bila biva vojvotkinja, ali Sorilda je krivila sebe što nije popričala s ujakom o svojoj budućnosti prije njegove ženidbe. Ni u najluđim snovima nije pomislila da bi on u svojim godinama tražio novu ženu. Sorildi je bilo sasvim jasno zašto se Iris udala za vojvodu. Uočavala je Irisine napore da zadrži vojvodinu pažnju i zarobi ga svojom ljepotom. Ponekad bi maska pala s Irisinog lica, a Sorilda je u tim trenucima znala da se dosađivala i da je bila nestrpljiva u blizini svog starijeg muža. Čak ni položaj vojvotkinje joj nije mogao nadoknaditi krug obožavatelja koji ju je okruživao u prošlosti. Sorilda nije bila sigurna kad je prvi put primijetila da vojvotkinju zanima grof Winsford. Možda onda kad je začula toplu notu u vojvotkinjinom glasu i ugledala sjaj u njenim očima kad se jednom prilikom povela riječ o grofu. Što god da je to bilo, Iris bi postala humanija kad bi se spomenulo grofovo ime. Dok je slijedila vojvotkinju niz prolaz, Sorilda je upitala: “Hoćeš li pisati grofu i čestitati mu što je primio Gartera?”

Nije mogla vidjeti vojvotkinjino lice, ali je naslućivala da joj se ideja sviđa. Nakon kratke pauze, vojvotkinja je odgovorila:

“Sigurna sam da bi to trebalo učiniti. Pitam se je li ko d kuće ili u Londonu.” “Ovdje je, u kući Winsford.” “Kako znaš?” Pitanje je bilo oštro. “Konjušari su jučer pričali o njemu i rekli da je doveo nove konje koje je kupio kod

Tattersall'sa.”

Anna

RafaelaR

11

Dok je govorila, Sorilda je znala da vojvotkinja zna gdje se grof nalazi. Nije si mogla objasniti kako je to znala, bilo je to kao da joj je mogla pročitati misli.

“Tada ga moramo pozvati na večeru”, uzviknula je vojvotkinja. “Mala zabava bi bila divna! Samo se nadam da tvoj ujak neće brbljati o Kristalnoj palači.”

Popele su se stubištem i grofica je krenula u budoar koji se nastavljao na sobu u kojoj je spavala. U budoaru se osjećao miris cvijeća i egzotičnog francuskog parfema koji je vojvotkinja uvijek nosila.

“Da vidimo ... “, rekla je vojvotkinja dok je prilazila svom secretaireu pokraj prozora, “sumnjam da će gospodin dugo ostati na selu, tako da ću mu radije pozivnicu poslati po konjušaru. Napisat ću je sad, a ti je možeš odnijeti u staju i reći Huxley ju da je odmah odnese u kuću Winsford.”

Sorilda je čekala, znajući da vojvotkinja njoj daje pismo da vojvoda ne bi saznao za zabavu prije nego što bude prekasno da je otkaže. Dok je vojvotkinja pisala, Sorilda je promatrala budoar i primijetila da je Iris u toj prostoriji skupila najbolje i najskuplje predmete u dvorcu. Bile su tu minijature obitelji Nuneaton koja je sezala sve do vremena Tudora, dijamantne burmutice koje je princ regent darovao prošlom vojvodi i pozlaćeni sat od oniksa. Mnogo drugih stvari je sada krasilo vojvotkinjin budoar. Sve te stvari su prije bile raspoređene u različitim prostorijama dvorca.

Sorilda je pomislila da je to prikladna pozadina za njenu ljepotu. No pritom je pomislila, kao i mnogo puta prije, kako to da netko tko je blagoslovljen tako lijepim licem i savršenim tijelom nema i takvo srce i dušu. Ona nije bila jedina u dvorcu koja je patila zbog svog izgleda i Irisine pohlepe za moći.

Služavke kojima je jedina mana bila njihova privlačnost su bile odmah otpuštene bez preporuka, a Sorilda je znala da bi to i ona doživjela da nije vojvodina nećakinja.

Vojvotkinja je završila pismo, stavila ga u omotnicu i zapečatila. “Sada požuri u staju, Sorilda” , rekla je oštro, “ i kada Huxley ju budeš dala poruku, ne

gubi vrijeme s konjima, nego se odmah vrati.” Sorilda nije odgovorila. Uzela je pismo i krenula prema vratima. Dok je izlazila,

pogledala je vojvotkinju, a izraz u njenim očima ju je natjerao da se strese. “Zašto me tako mrzi?”, upitala se dok je silazila stubištem. Vidjela je svoj odraz u

jednom od ogledala i pomislila je da je žalostan u usporedbi s elegantno odjevenom, prekrasnom vojvotkinjom. Zbog masne kose i sive haljine koju je nosila preko jadne imitacije krinoline izgledala je poput siročeta ili prodavačeve pomoćnice.

Jedino što Iris nije mogla promijeniti bile su Sorildine oči. Bile su vrlo velike i činilo se kao da vladaju njenim srcolikim licem. Na blijedom proljetnom suncu sjale su intenzivnim zelenim sjajem. No, negdje u dubini tih očiju nazirali su se očaj i tama jer se bojala.

“Jednog dana”, rekla je svom odrazu dok je prolazila kraj ogledala, “postat ću tako nevažna da ću jednostavno prestati postojati.”

Ta misao se u njoj širila poput bola. Iako je pokušavala ne misliti o tome, neugodan osjećaj joj se stalno vraćao. Kad je stigla do staje, predala je pismo Huxleyju, glavnom konjušaru.

“Njena Milost zahtijeva da ovo odmah odneseš u kuću Winsford”, rekla je Sorilda.

Anna

RafaelaR

12

“Konji baš neće biti voljni, gospođice Sorilda; ne vole konkurenciju koja je uvijek tamo”, rekao je konjušar šaljivim tonom.

Sorilda je znala da je to bio ponešto prisan način govora. Sluge u dvorcu su je tretirale poput djeteta kakvo je bila kad je tek došla u dvorac.

“Željela bih da mogu vidjeti grofove nove konje”, rekla je. “Sljedeći put kada odete jahati, gospođice Sorilda”, odgovorio je Huxley, “pogledajte

preko granice kod Burnt Oaka.” “Znači, grof jaše na Long Gallopu?” “Gotovo svaki dan kad je na selu.” “Ako budem imala priliku, sigurno ću ga dobro pogledati”, rekla je Sorilda nasmiješivši

se. “On je izvrstan jahač.” “Najbolji kojeg sam ikad vidio!” složio se Huxley. “Svi se kladimo da će on osvojiti Zlatni

kup, zapravo su svi izgledi na njegovoj strani.” “Budite oprezni da u posljednjem trenutku neki 'uljez' ne prijeđe ciljnu liniju prije

njega”, zadirkivala je Sorilda. Znala je da je Huxley nepopravljivi kockar. Često je s njim raspravljala o njegovim

okladama i bilo joj je drago kad bi pobijedio. “Nemojte me plašiti, gospođice Sorilda!” prosvjedovao je Huxley. “Šteta što nećete

prisustvovati utrci u Ascotu ove godine.” Sorilda se sjetila da su o tome pričali prošle godine. Uvjereno je rekla Huxley ju da će je

otac sigurno pustiti na utrke u Ascotu kad bude navršila osamnaest godina. Uvijek je željela prisustvovati utrkama, ali sada je znala da je vjerojatnost da će otići u Ascot jednaka vjerojatnosti da će otputovati na Sjeverni pol.

Huxley je na njenom licu primijetio tužan izraz, pa rekao: “Želite li jahati na Kingfisheru? Ozdravio je, ali treba s njim blago postupati. Ne želim

da ga momci jašu dok se ne vrati u formu.” To je bio Huxleyjev taktični način razgovora i Sorilda je to znala. Uvijek je običavala

jahati Kingfishera dok nije ozlijedio nogu. “Bit ću spremna za njega sutra ujutro u šest sati”, rekla je. “Čekat će Vas, gospođice Sorilda”, odgovorio je Huxley. “Dobro će mu doći malo

vježbe.” Huxley je dobro znao zašto Sorilda nekoliko dana nije jahala. Vojvotkinja joj je

zabranila jahanje i tjerala je da joj obavlja sitne poslove koji su se činili poput kazne. U šest ujutro će vjerojatno moći izići iz kuće neopažena. Bojala se samo da će je Harriet vidjeti i dojaviti gospodarici. Sorilda se sjetila da se nije smjela zadržavati kod staje.

“U šest, Huxley”, rekla je nasmiješivši se, “i puno ti hvala.” Zahvalila mu je ne samo na obećanju da će jahati Kingfishera, već i na mnogim drugim

stvarima. Dok je odlazila ne osvrćući se, stari konjušar je zabrinuto gledao za njom.

***

Anna

RafaelaR

13

Sorilda se vratila u dvorac. Kad je stigla u hodnik, čula je kako je potetka zove s vrha stubišta: “Dođi ovamo!”

Vojvotkinjina je zapovijed bila nepobitna i Sorilda je brzo potrčala uz stepenice. Čvrsto je uhvativši za podlakticu, vojvotkinja je upitala:

“Jesi li rekla Huxleyju da pričeka odgovor?” “N-ne”, odgovorila je Sorilda. “Nisi mi rekla,” “Naravno da je trebao čekati, mala budalo!” rekla je vojvotkinja. “Potrči dolje i reci mu

da donese odgovor, i reci konjušaru da ga donese tebi, a ne meni. Razumiješ li?” Na trenutak su se Sorildine oči raširile, a tada se bez riječi okrenula i potrčala natrag

prema staji. Sada je znala da su njene sumnje o vojvotkinjinoj naklonosti prema grofu bile opravdane. Bila je sigurna da su se poznavali prije nego što se Iris udala za vojvodu.

Kad je stigla u staju, vidjela je da je jedan konj već osedlan, a jedan od konjušara je čekao da krene prema kući Winsford. Huxley mu je davao upute. Kad se Sorilda pojavila, iznenađeno se okrenuo.

“Zaboravila sam ti reći”, rekla je tiho, “da bi konjušar trebao pričekati odgovor i donijeti ga meni.”

Osjećala se neugodno dok je govorila, znajući da će Huxley shvatiti da ona ne poznaje grofa. Bilo je prilično očito komu je odgovor bio namijenjen. Huxley je cijelog života služio u privatnim kućama i znao je da sluge ne smiju komentirati ponašanje aristokracije, čak i ako je čudno. Jednostavno je odgovono:

“Dobro. gospođice. Mislim da će se vratiti za otprilike sat vremena.” “Da sve bude jednostavnije”, odgovorila je Sorilda, “vratit ću se ovamo za sat vremena.” “Učinite to, gospođice”, odgovorio je Huxley, znajući da joj je to dobar izgovor da bude

uz konje. Dao je upute konjušaru. Jim je izveo konja iz staje i uzjahao. “I požuri natrag!” naredio je Huxley. “Znam točno koliko ti treba da stigneš do kuće

Winsford!” Konjušar je kimnuo glavom, dotaknuo kapu u znak pozdrava Sorildi i odjahao. “Kad sam već tu, pogledat ću Kingfishera”, predložila je Soriida. Huxley ju je odveo do konja i Sorilda mu je pregledala zamotanu nogu. Tepala mu je, a

konj je zadovoljno rzao. “Sutra ujutro u šest”, rekla je Kingfisheru i osjetila gotovo kao da ju je razumio.

*** Sorilda je uzjahala Kingfishera i napustila staju kroz sporedni izlaz, za slučaj da je

netko gledao s prozora dvorca. Bila je uzbuđena što može jahati. Kad je tog jutra stigla u staju, konj je već bio spreman za nju. Obukla je jahače odijelo, ali nije stavila kapu jer je znala da je tako rano nitko neće vidjeti. Uredila je kosu na stari način, puštajući da joj kovrče padaju sa strane lica. Znala je da joj kosa više nije toliko kovrčava i lijepa kakva je bila prije nego što joj je Harriet nanijela onu smjesu. No znala je da je ionako nitko neće vidjeti osim Huxleyja i Kingfishera, a znala je da je oni ne vole zbog izgleda, već zbog njenih

Anna

RafaelaR

14

osjećaja prema njima, koji su dolazili iz srca. Znala je da mora vrlo nježno postupati s Kingfisherom pa mu mje dopuštala da prijeđe u galop.

Ispod drveća nazirala se maglica koja je lebdjela iznad trave. Sunovrati su bili u cvatu, a na drveću su se nazirali prvi zeleni pupovi. Zima je bila oštra i proljeće je stiglo kasnije nego obično. Sorilda je voljela proljeće. Uvijek bi joj ponovno probudilo nadu i vjeru u svijet iznad granica svakidašnjeg svijeta. Proljeće je također budilo uvjerenje da ne umire ništa što se ne bi moglo ponovno roditi.

'Možda će to biti i moje proljeće', pomislila je. Sjetila se kako je prošle godine osjećala da ispred nje stoje novi vidici i horizonti, bez

obzira na to što su joj nedostajali roditelji. Pokazalo se da je taj optimizam bio potpuno neopravdan. Sada je osjećala da umjesto unaprijed, ide unatrag. Prošlog ju je tjedna pogodila Irisina odluka koja i nije bila neočekivana. Vojvotkinja je izjavila da njeni učitelji i školovanje predstavljaju čisti gubitak novca.

“Prestara si za školovanje”, rekla joj je. “Uostalom, čemu toliko učenje?” “Toliko bih toga još željela naučiti”, odgovorila je Sorilda. “Molim te, dopusti mi da

nastavim bar sa satovima glazbe.” “Misliš li da će te netko htjeti slušati?” odgovorila je Iris oštro. “Osim toga, tvoj ujak si

to ne može priuštiti.” To nije bila istina, ali Sorilda je znala da je Iris željela da on svoj novac troši samo na

nju. Nikad nije mogla ni zamisliti da bi jedna žena u tako kratko vrijeme mogla skupiti toliko odjeće i nakita. Neki komadi nakita su već generacijama bili nasljeđe obitelji Nuneaton, a Iris je nagovorila vojvodu da joj ih preda. On joj nije mogao ništa odbiti. Sorilda je pomislila da je nevjerojatno da bi netko tko je imao toliko skupih stvari mogao lišiti svoju nećakinju prilike da zadobije bogatstvo uma.

“Molim te... molim te... “, preklinjala je, “dopusti mi da nastavim s glazbom, barem do kraja ljeta.”

“Ne!” Vojvotkinjine su se usne skupile u ravnu crtu. “Moraš naučiti slušati”, rekla je, “i biti zahvalna što imaš krov nad glavom. Imaš rođake

koji su spremni prihvatiti te u svoju kuću.” “O tome moraš porazgovarati s ujakom Edmundom”, odgovorila je Sorilda. Znala je da ujak neće prihvatiti Irisine nagovore da je otpravi jer on nije volio svoju

rodbinu. Nakon tog razgovora, Sorilda je pomislila da bi bilo bolje da ode, možda čak i starijoj rođaci koja je nije željela. Ništa nije bilo gore od ostanka u dvorcu i muke koju je sad podnosila. No tada je shvatila da joj je čak i taj izlaz zatvoren. Vojvoda je prezirao svoje rođake i ne bi htio čak ni pričati s njima o njoj. Njegov ponos bi bio povrijeđen kad bi im morao reći da ona više ne može živjeti u dvorcu. Jedina prilika za bijeg bilo je jahanje. Jedino tada je bila sama i nije morala slušati Irisine naloge.

Jahala je sve dalje. Sjetila se da joj je Huxley rekao da grof jaše na Long Gallopu blizu spaljenog hrasta. Taj hrast je prije mnogo godina pogodila munja, ali dio debla je još bio tamo. Nakon pola sata jahanja stigla je do ograde koja je razdvajala grofov i vojvodin posjed. Vojvodino se imanje protezalo daleko na istok i jug. Jedino sa zapadne strane je graničilo s Winsfordovim imanjem. Odmah iza ograde protezalo se dugo, ravno zemljište koje je bilo poznato pod imenom “Long Gallop”. Prethodni grof ga je koristio za

Anna

RafaelaR

15

uvježbavanje svojih trkaćih konja. Sorilda je čula da sadašnji grof gradi trkalište na drugoj strani imanja. Iz razgovora konjušara saznala je da još nije dovršeno i zato nije bila iznenađena kad je ugledala da netko velikom brzinom jaše na Long Gallopu. Muškarac je od nje bio dosta udaljen i sa zanimanjem ga je gledala kako se približava. Pomislila je da je prošla gotovo godina dana otkako je zadnji put vidjela grofa i pomislila da je zacijelo najzgodniji muškarac kojeg je ikad vidjela. Projurio je kraj nje i ona je imala dojam da su konj i jahač postali jedno.

“Pitam se je li to jedan od njegovih novih konja”, pomislila je Sorilda. Tada je grof zaustavio konja i okrenuo se da ponovno prođe kraj nje. Sada se mnogo

sporije kretao i Sorilda je imala priliku jasnije vidjeti konja. Bio je to veličanstven vranac duge grive i repa, a na njemu se isticao svaki mišić. Bilo je očito da je bio čistokrvan i u punoj formi. Kad je proučila konja, Sorilda se sakrila ispod razgranatog drveća da pogleda jahača. Sada ga je vidjela u novom svjetlu, možda zato što je bio stariji. a možda i zato što je u međuvremenu o njemu mnogo čula.

“Privlačan je”, rekla je u sebi, “tako privlačan da bi mogao biti opasan za svaku ženu koja mu pokloni srce!”

Anna

RafaelaR

16

Drugo poglavlje

Prethodnog dana, Jim je stigao do kuće Winsford još prije nego što je to Huxley bio predvidio. Kad je ugledao tu ogromnu kuću, pomislio je da je to jedna od najimpresivnijih građevina koje je ikad vidio. Znao je i da grofove staje nadmašuju vojvodine. Jahao je prilazom, prešao mostić preko jezera i skrenuo desno prema strani kuće gdje su se nalazile prostorije za poslugu. Pošto je dobro poznavao kuću Winsford, Jim je znao gdje će privezati konja, a nakon što je to učinio, ušao je u kuhinju. Tražio je nekoga komu bi mogao predati pismo. Tada je ugledao poznatu siluetu i uzviknuo:

“Betsy!” Ona se okrenula, a izraz na njenom licu je odavao da joj je drago što ga vidi. “Jime! Nisam te danas očekivala!” “Ni ja nisam mislio da ću doći”, odgovorio je Jim. “Kako si?” “Dobro”, odgovorila je Betsy. “Ali nije to isto kao kad sam bila u dvorcu i znala da si ti u

staji.” “I ti meni nedostaješ”, rekao je Jim tiho. “Kad te otjerala, bojao sam se da ćeš morati

dalje otići.” “Bilo je lijepo od kuharice da me uzme u službu”, rekla je Betsy. “Rekla mi je da će mi

dati priliku zato što je u djetinjstvu poznavala mog oca.” Jimove usne su se stisnule. Kao i sva druga posluga u dvorcu, i on je bio zapanjen kad je

nova vojvotkinja izbacila Betsy, ženu čija je obitelj u dvorcu služila tri generacije. Otpustila ju je bez preporuka, a nitko nije mogao dokučiti razlog.

Kao da ju je uznemirio izraz njegova lica, Betsy je rekla: “U redu je, Jime. Sretna sam ovdje, a ponekad te uspijem i vidjeti.”

“Ako se mene pita, često ćeš me viđati”, obećao je Jim. “Rad u kuhinji nije isti kao rad u kući, ali sretna sam da su me uopće zaposlili.” Betsy nije mogla obuzdati ljutnju koja joj se odražavala u glasu. Sva posluga je znala da

su preporuke izuzetno važne za uspješnu službu. Vojvotkinja je one koji joj se nisu sviđali otpuštala bez objašnjenja i preporuka.

“Huxley kaže da te je otpustila zato što si previše lijepa, a riješila bi se i gospođice Sorilde, samo da dobije priliku!”

“Znam”, uzviknula je Betsy. “Čula sam kako priča s njom, smučilo mi se. Gospođica Sorilda je uvijek ljubazna prema svima.”

“Tako je”, složio se Jim. “Moja mama kaže da je njena majka bila isto takva.” Betsy je duboko uzdahnula.

“To dokazuje onu izreku: 'Muškarac treba paziti s kim će se oženiti.'“ “Ja i jesam oprezan”, rekao je Jim. “Zato ću se oženiti tobom!” “O, Jime, proći će godine dok uspiješ uštedjeti dovoljno za vjenčanje. Osim toga, ako

nastaviš raditi u dvorcu, ne vjerujem da će ti Njena Milost dopustiti da se vjenčaš sa mnom.”

Anna

RafaelaR

17

“Onda ću otići raditi negdje drugdje”, odgovorio je Jim. “Nitko neće spriječiti naše vjenčanje, to ti obećavam!”

Dok je govorio, zagrlio je Betsy, a kad se nagnuo da je poljubi, ona je uplašeno pogledala preko ramena.

“Ne ovdje!” rekla je. “Molim te, Jime, ne ovdje!” “Onda gdje? I kada?” “Sutra navečer. Otići ću poslije večere. Naći ćemo se na kraju ulice.” “Čekat ću te. Nemoj kasniti kao prošli put.” Nasmiješila mu se, a tada se odmakla jer je začula korake. “Skoro sam zaboravio zašto sam ovdje!” uzviknuo je Jim. “Nisi me ni pitala zašto sam

došao.” Spustio je ruku u džep i izvukao iz njega pismo. “Za gospodina od Njene Milosti!” rekao

je. “Moram čekati odgovor.” Betsy je uzela pismo. “Odnijet ću ga. Radije pričekaj u prostoriji za poslugu”, rekla je. “Vrati se što brže”, rekao je Jim tiho. Kad je Betsy požurila niz prolaz, polako je krenuo u prostoriju za poslugu. Betsy je

hodala prema blagovaonici. Pogledala je pismo i pomislila da je vojvotkinja ista kao i sve druge žene. I ona je trčala za grofom zato što je bio zgodan.

“Lijepe se za njega kao pčele na med”, pomislila je prijekorno. No, morala je priznati da je grof dovoljno zgodan da privuče bilo koju ženu. Pošto se

divila svom poslodavcu, bilo joj je žao kad je pomislila da će se spetljati s vojvotkinjom Nuneaton. Betsy je bila dobroćudna, razumna djevojka, no još se nije bila oporavila od nepravde koja ju je pogodila. Ne samo da je izgubila posao, već je imala osjećaj da je iznevjerila svoje roditelje koji su bili ponosni na nju. Osjećala se osramoćeno. Bila je ponosna što radi kod vojvode i hvalila se time pred drugim djevojkama jer su djeca stalne posluge tradicionalno imala prednost pred drugima. Gospođa Bellows, domaćica, ju je upravo bila pohvalila kad ju je vojvotkinja iznenada bezrazložno otpustila.

“Mrzim je!” mislila je Betsy, gledajući vojvotkinjin kićeni rukopis. Kad je okrenula omotnicu, vidjela je da je pečat koji je zatvarao pismo slomljen. Pomislila je da se zacijelo slomio u Jimovu džepu. Nadala se da neće upasti u nevolju zbog toga što je pismo bilo otvoreno. Odjednom joj je sinula ideja. Na trenutak je pomislila da je presmjela i da ne bi trebala ni misliti o tome, ali tada ju je obuzela instinktivna znatiželja. Izišla je iz prolaza i ušla u prostoriju s cvijećem. Bila je prazna. Betsy je zatvorila vrata i na trenutak zurila u omotnicu. Znajući da čini nešto zabranjeno, zadržala je dah i iz omotnice izvukla pismo. Betsy je znala čitati jer je vojvoda svojoj posluzi omogućavao školovanje. Pomalo se naprežući, počela je čitati:

Sutra navečer će biti odsutan. Dođi u devet sati na vrata zapadnog tornja. Ostavit ću ih otvorena. Žarko te želim vidjeti i čekanje mi teško pada. Želim čuti tvoj glas i biti u tvom zagrljaju.

Nije bilo potpisa. Kad je Betsy pročitala do kraja, glasno je uzdahnula.

Anna

RafaelaR

18

“Zaista!”, rekla je u sebi. “Kad bi Njegova Milost znao što se događa, iznenadio bi se kad bi shvatio kakva je zapravo ta divna nova žena!”

Vratila je pismo u omotnicu, navlažila prst i čvrsto pritisnula pečat nadajući se da nitko neće primijetiti da je bio slomljen. Tada se vratila u prolaz i nastavila hodati prema blagovaonici. Kad se vraćala prema prostoriji za poslugu gdje ju je čekao Jim, pala joj je na pamet tako nevjerojatna ideja da je pomislila da je luda što je na to uopće pomislila. Otvorila je vrata i pomislila da je Jim otišao bez odgovora. Tada je iskočio pred nju iz skrovišta iza vrata, zagrlio je i strasno poljubio.

“Budi pristojan, Jime Tavele”, viknula je malo zadihanim glasom. “Zbog tebe ću dobiti otkaz. Zamisli da netko dođe i vidi nas?”

“Ali nikoga nema, a ja ne mogu čekati do petka”, rekao je Jim. Glas mu je bio tako nježan da se Betsy nasmiješila. Znala je koliko je voli. Kad joj se ponovno približio, rekla je:

“ Čula sam da Njegova Milost sutra putuje.” “Prvi put za to čujem”, rekao je Jim. “Kako znaš?” “Putuje li u London?” “Mislim da da. Koliko sam čuo, Njeno Visočanstvo ne može bez njega.” “Mislila sam da ima princa Alberta.” “I ima ga!” odgovorio je Jim. “Ali kao i sve žene, i ona se voli igrati muškarcima.” Govorio je nehajno, a tada divlje dodao: “Ja bih ubio svakoga tko bi ti se pokušao približiti, upamti to dobro!” “Ne moraš biti ljubomoran”, rekla je Betsy. “Hoće li Njegova Milost odsjesti u kući

Nuneaton?” “Gdje drugdje?” upitao je Jim. “Rekao sam ti, kuća je vrlo lijepa, iako mislim da bi u staji

trebalo biti više mjesta.” Betsy nije odgovorila. Razmišljala je o svojoj ideji.

*** Jašući prema dvorcu, Sorilda je pomislila da će joj biti žao ukoliko se grof ipak ne pojavi

na večeri. Pretpostavila je da je u omotnici bila pozivnica. Kad joj je Jim donio odgovor, odnijela ga je vojvotkinji. Iris je pričekala da ona izađe pa je otvorila omotnicu.

“Neće mi dozvoliti da prisustvujem večeri”, rekla je u sebi Sorilda. No, pomislila je da će ipak proviriti dolje s vrha stubišta ili galerije iznad blagovaonice.

Sorilda je iz iskustva znala da s galerije može promatrati goste, a istodobno ostati neprimjećena. Pomislila je da će biti zanimljivo vidjeti grofa izbliza. No, da je mogla birati, radije bi gledala njegove konje. Dok je večerala s ujakom i potetkom, vojvoda je rekao:

“Pošto putujem u London, uzet ću onu ogrlicu koju želiš da ti poprave. Nećeš je morati naknadno slati.”

“Putuješ u London, ujače Lionel?” upitala je Sorilda.

Anna

RafaelaR

19

“Da, moram posjetiti Njeno Visočanstvo”, odgovorio je. “To je gnjavaža jer sam prošlog tjedna bio u Buckinghamskoj palači. Ali jučer sam dobio pismo u kojem me Njeno Visočanstvo obavještava da od mene očekuje da je poduprem na sastanku za Društvo za unapređivanje položaja radnika.”

Dok je njen ujak govorio, Sorilda je pomislila da je vojvotkinja znala da on putuje u London prije nego što je poslala poruku grofu. Činilo se čudnim, ali morala je znati. Pisma su stizala rano ujutro i odmah su im bila isporučena. Ako je Iris unaprijed znala da će joj suprug biti odsutan, zašto je pozivala grofa na večeru? Nije bilo vjerojatno da će sama prirediti zabavu. Tada ju je odjednom pogodila spoznaja da je Iris pozvala grofa na večeru upravo zato što je znala da nikoga neće biti. To je bilo nemoguće! Sorilda je znala da će posluga o tome pričati, ne samo među sobom, već i u selu. Glasina da su vojvotkinja i grof večerali nasamo će se proširiti pokrajinom poput požara. Ne, njena potetka ne bi bila toliko indiskretna. Morala je znati da bi to izazvalo skandal.

Ali zašto je onda slala pismo? Razmišljala je o tome prije spavanja. Čula je kako je Iris svojim najslađim glasom rekla

vojvodi kako će joj očajno nedostajati i da se požuri natrag što prije. “Najdraži, sad kad si oženjen, kraljica bi trebala shvatiti da ne može više toliko ovisiti o

tebi.” “Slažem se”, odgovorio je vojvoda. “Uvjeravam te da te ne želim ostaviti i biti u

Londonu bez tebe.” Na pamet mu je pala iznenadna misao. Rekao je: “Zašto ne pođeš sa mnom? Mogli bi ostati još jedan dan i ići u Operu.”

“To bi bilo divno”, odgovorila je vojvotkinja, “ali ne mogu se tako brzo spremiti za put. Nisam tako brza kao ti, a osim toga, uskoro ćemo ići u London na izložbu.”

Vojvoda se namrštio. “Naravno, ta obaveza nam visi nad glavom”, rekao je, “ne bih mogao gledati kako se

toliki novac uludo potrošio da nisi sa mnom.” “Naravno da ću biti s tobom, najdraži mužu”, odgovorila je vojvotkinja. Vojvoda joj je ganuto poljubio ruku. Drugog jutra je rano otišao. Sorilda se čudila što ga vojvotkinja nije htjela pratiti. Otkad

su stigli na selo, neprestano se žalila što nisu u Londonu jer je žarko željela prisustvovati zabavama i balovima. Kad je postala vojvotkinja, Iris su se otvorila sva vrata koja su prije za nju bila zatvorena. Njen društveni položaj je bio učvršćen, pošto je njen muž bio jedan od najuglednijih ljudi u Velikoj Britaniji. Sorilda je znala da je frustrira što su se njenim lijepim haljinama mogli diviti samo muž i njegova nećakinja, dok bi u Londonu mogla slušati aplauz mnoštva svaki put kad bi ušla u plesnu dvoranu.

Tijekom dana, Sorilda je za nju obavila mnoge poslove. Kasno popodne ju je Iris obavijestila:

“Večeras ćemo večerati u sedam jer želim rano ići na spavanje. Pomalo sam iscrpljena jer sam u zadnje vrijeme prilično zauzeta.”

Sorilda je pomislila da ne izgleda umorno. Izgledala je divno s novom frizurom koju je Harriet vidjela u The Ladies' Journalu. Večerale su u manjoj blagovaonici. Kad bi ona i Sorilda ostale same, vojvotkinja bi obično kritizirala hranu i sve ostalo što bi primijetila, ali ovog se puta činilo kao da je zaokupljena svojim mislima. Sorilda se bojala progovoriti da

Anna

RafaelaR

20

ne skrene neželjenu pažnju na sebe. Čim je večera bila gotova, vojvotkinja je krenula prema svom budoaru, naredivši da se ugase svjetla. Sorilda je znala da to znači da će se lakaji povući u svoje sobe i da će u dvorcu ostati samo dva noćna čuvara koji su obilazili prostorije svakih sat vremena. Vojvotkinjine odaje su bile u zapadnom krilu dvorca blizu jednog od dva stara tornja. Bile su vrlo raskošne i uvijek obasjane suncem. Sorildina se soba nalazila iznad prednjih vrata i imala je pogled na park. Pošto je bila okrenuta prema sjeveru, u nju gotovo nikad nije ulazilo sunce. Sorilda bi često pomislila da bi se rado preselila u neku drugu sobu, čak i ako bi morala ići na drugi kat. No onda bi odustala od te pomisli jer je znala da bi je vojvotkinja vjerojatno preselila u prostorije za poslugu ili u sobu koja bi bila još hladnija od ove. S olakšanjem je pomislila da je noć dovoljno topla da ostavi prozor otvorenim i nastavi čitati knjigu. Iako su njeni učitelji bili otpušteni, Sorilda je imala na raspolaganju mnogo knjiga. Knjige joj je iz Londona redovito slao vojvodin upravitelj, gospodin Burnham, s kojim se Sorilda često dopisivala. Pomislila je da je on razumio njene patnje otkako se ujak oženio. Pošto se upravitelj brinuo o vojvodinim poslovima, zacijelo je pomislio da je čudno što tako često mijenjaju poslugu jer je u starim danima bio običaj zapošljavati mlade ljude koji bi ostali u dvorcu do kraja života.

Sorilda se razodjenula i obukla kućnu haljinu pa otvorila knjigu. Nije imala namjeru ići spavati jer joj je bilo udobnije sjediti u fotelji i čitati na svjetlosti svijeća. Vojvoda je uveo plinsku rasvjetu u neke od prostorija, ali to su isključivo bile njegove i vojvotkinjine odaje. Sorilda nije imala tu privilegiju. To joj nije smetalo. Zapravo je više voljela svijeće jer su pružale romantičnu atmosferu kakva se u dvorcu rijetko viđala. Počela je čitati knjigu, ali misli su joj lutale. Pogledala je kroz prozor i vidjela da sunce upravo zalazi na grimiznozlatnom nebu.

“Sutra će biti lijep dan”, rekla je u sebi. To je značilo da će moći jahati. Pomislila je da će još jednom otići do spaljenog hrasta i gledati grofa kako jaše. Sorilda je od malih nogu voljela jahati, a pošto je njen otac volio lov, staja je bila prepuna konja. Sorildu je veselilo jahanje s ocem, a kad je malo porasla, često su išli na duge izlete. Dok bi se polako vraćali kući, od oca bi naučila više nego od svih učitelja i knjiga.

“Tata bi se divio grofovim konjima”, rekla je Sorilda u sebi. Poželjela je saznati više o njima. Na primjer, voljela bi znati kakav je rodoslov konja kojega je grof prošlog jutra jahao i koliko je za njega platio. Bila je uvjerena da bi joj Huxley znao odgovoriti na to pitanje. Uvijek je znao sve što se događalo u stajama širom pokrajine.

“Siguran sam da i njega najviše zanimaju grofovi konji zato što je ljubomoran kao i moj ujak.”

Ta pomisao ju je zabavljala. Pogledala je prema sjenovitom dijelu parka i vidjela da netko jaše prema dvorcu. Pomislila je da je to možda konjušar koji nosi neko pismo, ali za to je već bilo kasno. Vidjela je kako se jahač vješto provlači između drveća i pomislila da su joj i konj i jahač nekako poznati. Nastavila je gledati, uspravivši se u fotelji da bolje vidi. Tko god to bio, nije jahao prema glavnom ulazu, već je skrenuo u stranu. Pošto je bila znatiželjna, Sorilda je ustala i nagnula se kroz prozor. Sada je mnogo jasnije vidjela i primijetila je da jahač dvorcu prilazi sa zapadne strane.

“Kako čudno!” mislila je Sorilda. “Zašto sa zapadne strane? Staja je na istoku.” Kad se jahač malo približio, prepoznala ga je.

Anna

RafaelaR

21

“To je nemoguće! Glupa sam!” rekla je u sebi. “Na svijetu ima toliko muškaraca, zašto mislim da je to on?''

No, tada se potpuno uvjerila da je jahač zaista grof Winsford. Tada je shvatila da su njene slutnje o Irisinom pismu bile točne. Sada kad je vojvoda otišao, grof je došao posjetiti Iris! Na trenutak se ta pomisao Sorildi učinila potpuno nemogućom. Posumnjala je da je to samo plod njene mašte. No shvatila je da to nije mašta, već da se stvarno događa. Njena potetka je znala da vojvoda putuje pa je pozvala grofa u posjet pod izlikom da ga poziva na večeru. Odgovor koji je Jim donio je bio potvrdan. Iako se to činilo nevjerojatnim, došao ju je posjetiti u devet sati navečer. Ali kako bi to mogao izvesti bez znanja posluge? Sorilda je odmah shvatila odgovor na to pitanje. Kad je prvi put stigla u dvorac, bila je očarana starim normanskim tornjevima. Zavojita stubišta, sićušne prostorije i mali prozori su je mnogo puta namamili u te tornjeve. Podsjećali su je na minula romantična vremena. Na kraju stubišta u zapadnom tornju bila je soba koja je bila povezana s vojvotkinjinom spavaćom sobom. Iako su vrata bila zaključana, jednom joj je ujak bio rekao nasmijavši se:

“Kad bih poželio otići iz dvorca neopažen, mogao bih se spustiti ovim stubištem.” “To bi bilo zaista korisno da si rojalist koji bježi od Cromwellove vojske”, primijetila je

Sorilda, “Mislim da se tako nešto doista i dogodilo tijekom povijesti”, odgovorio je vojvoda.

“Morat ćeš pitati gospodina Burnhama da ti da popis knjiga u knjižnici.” Sorilda je proučavala povijest svoje obitelji, ali nije našla nijednog Eatona koji je bio

progonjen. U povijesti su se oko dvorca održale mnoge bitke, a opsada je jednom prilikom stanovnike dovela na rub gladi. Pošto je to bio dio njene vlastite povijesti, Sorilda je pokušala voljeti dvorac i biti ponosna na ulogu koju je odigrao u bitkama.

No, otkako se njena potetka uselila u njega, to joj je postalo jako teško. Sorildu je šokirala pomisao da bi žena koja nosi ime Nuneaton mogla prevariti svog muža na takav način. Znala je da bi njena majka to ponašanje oštro osudila. “Ujak Edmund je voli”, pomislila je Sorilda. “Nakon samo šest mjeseci braka pogazila je bračne zavjete i izdala ne samo njega, već i cijelu obitelj!”

Jahač joj se izgubio iz vida, ali znala je da upravo prolazi kroz grmlje zasađeno kod zapadnog dijela zgrade. Zacijelo mu je Iris ostavila otvorena vrata tornja i vojvodine spavaće sobe.

“On se ponaša sramotno!” uzviknula je Sorilda. “Džentlmen je, a i susjed nam je. Iako ga ujak Edmund ne voli, ne bi se smio ponašati tako nisko.”

Na neki način ju je razočarao. Sjetila se da je često slušala kako Huxley i drugi konjušari pričaju o njemu, a u tim razgovorima često bi se pojavila riječ “ženskar”. Tada nije na to obraćala pažnju. Dakako, pazili su što pričaju pred njom jer su je još uvijek smatrali djetetom. Sjetila se da su su o njemu slično pričali i ujakovi gosti.

“Čujem da je Winsford već stekao reputaciju u Londonu”, sjetila se kako je jedan stariji gospodin rekao za večerom.

“Kakvu reputaciju?” upitao je njen ujak pomalo hladnim tonom. “Privlače ga i konji i lijepe žene”, rekao je gospodin prilično glasno, pošto je bio nagluh. Vojvoda je spustio pogled, a dame za stolom su pocrvenjele.

Anna

RafaelaR

22

“Ne pretvaraj se da si iznenađen”, rekao je gospodin. “I ti si bio pomalo razuzdan u mladosti!”

Činilo se kao da je ujaku ta izjava godila. “To nije iznenađujuće, dragi vojvodo”, rekla je gospodinova žena tapšući ga po ruci

lepezom. “Uvijek si bio najprivlačniji muškarac na Lovačkom plesu, a sjećam se da su se sve djevojke molile da dobiju priliku zaplesati s tobom.”

“A to isto čine i današnje djevojke”, rekao je gospodin, “samo što se sad mole da ih mladi Winsford primijeti. Čujem da su mnogima molitve i uslišane!”

Smijao se svojoj vlastitoj šali dok se nije zagrcnuo, a tada je razgovor skrenuo na drugu temu. Sorilda je bila pomislila da grof doživljava uspjehe s ženama kao i s konjima. No, nije očekivala da će salijetati ujakovu ženu.

“To je sramotno!” ponovila je Sorilda i odlučno otvorila knjigu.

*** Grof Winsford je bio iznenađen kad je primio vojvotkinjino pismo. Upravo je htio poći

na jahanje oko imanja s prijateljem, Peterom Lansdownom. Pošto nije volio da konji čekaju, nestrpljivo je otvorio pismo ne obraćajući pažnju na rukopis. Kad je pročitao pismo, na trenutak je zastao, kao da ga je iznenadilo i zaintrigiralo.

“Što je, Sholto?” upitao je Peter Lansdown. “Ako budeš otkazao jahanje, naljutit ću se! Ovo je moja posljednja prilika da iskušam tvoje izvrsne konje jer sutra moram krenuti rano ujutro.”

“To znači da ću ostati sam”, rekao je grof. “Siguran sam da ti je mnogo ljudi spremno raditi društvo ako to želiš”, odgovorio je

njegov prijatelj veselo. Činilo se kao da ga grof ne sluša. Izgledao je kao da pokušava nešto odlučiti. Tada je s

nestašnim osmijehom rekao: “Odjaši ispred mene, Peter. Neću se dugo zadržati, ali moram odgovoriti na pozivnicu.” Požurio je iz dvorane, na brzinu napisao odgovor i predao ga svom majordomu. “Pošalji ovo u dvorac Nuneaton.” “Konjušar koji je donio pismo čeka odgovor, gospodine.” “Onda ga predaj njemu.” Grof je izišao ispred zgrade i uzjahao svog konja. Ubrzo je dostigao svog prijatelja. “Jesi li odlučio?” upitao ga je Peter Lansdown. Bili su dugogodišnji prijatelji, služili su u istoj regimenti i obojica su svesrdno

podupirali ideju princa Alberta da ujedini umjetnost s trgovinom i priredi kulturnu izložbu koja će zadiviti cijelu zemlju. Peter Lansdown je bio član Parlamenta i njegov je glas uvijek podržavao prinčeve zamisli.

“Upravo sam primio pozivnicu koja me iznenadila”, priznao je grof dok su jahali.

Anna

RafaelaR

23

“Mislio sam da si preiskusan da te iznenadi išta što bi neka žena mogla predložiti”, odgovorio je Peter Lansdown smijući se.

“Kako znaš da je u pitanju žena?” upitao je grof. “Bilo je to očito iz izraza na tvom licu”, odgovorio je Pe ter. “A bio bih se spreman kladiti da si prihvatio poziv.”

“Za to si ti kriv.” “Zašto?” “Zato što me ostavljaš samog, a poput većine Engleza, ne volim jesti sam.” “Već sam ti rekao da je to nemoguće kad si ti u pitanju. Ali, ako ti se to zaista ne sviđa,

postoji jednostavno rješenje.” “Koje?” upitao je grof. Samo je napola slušao prijatelja i bilo je očito da su mu misli bile

negdje drugdje. “Mogao bi se oženiti!” “Zaboga, pa nisam melankoličan!” uzviknuo je grof. “A ženiti se neću, ni sada ni

kasnije!” “Ne misliš to ozbiljno?” “Vrlo sam ozbiljan. Dragi moj Petere, brak nije za mene. Rođeni sam neženja! Koliko god da je žena privlačna, pomisao da moram biti vezan za

nju bi mi se činila poput tamnice iz koje ne mogu pobjeći!” Peter Lansdown se nasmijao. Tada je rekao: “Nisam imao pojma da tako misliš o braku, iako znam kako si uspješno odbijao taj mamac sve od osamnaeste godine.”

Stigli su do kraja prilaza, a kad su krenuli prema Long Gallopu, Peter Lansdown je zastao i pogledao kuću. Okruživalo ju je zelenilo i na proljetnom je suncu izgledala predivno.

“Diviš se mom posjedu?” upitao je grof. “Razmišljao sam o tome da ćeš prije ili kasnije ipak morati promijeniti mišljenje i dobiti

nasljednika”, odgovorio je Peter. “Znaš dobro kao i ja da tvoj rođak Hubert nije dostojan tvoje titule.”

Obojica su se nasmijali, grof pomalo nevoljko. Njegov sadašnji nasljednik bio je mladić bez ikakve društvene odgovornosti koji je većinu vremena provodio u Parizu. Slikao je nevjerojatno loše slike i neobuzdano se zabavljao s noćnim damama francuskog glavnog grada. Pustio je bradu, nosio je umjetnički baršunasti kaput, ogromnu razdrljenu kravatu i nakrivljenu beretku.

“Jednostavno ne mogu Huberta zamisliti u Winsfordu”, rekao je Peter Lansdown. “Prema tome, Sholto, prestani pričati gluposti i u sljedećih deset godina donesi odluku o braku, barem zbog svoje obitelji.”

“Neka sam proklet ako to učinim!” odvratio je grof. “Uživam u ovakvom životu, a svaka žena koju bih morao oženiti bi mi uskoro postala tako dosadna da bih je morao ubiti!”

“Prvo si osiguraj nasljednika!” rekao je Peter Lansdown. “Tada je možeš utopiti u jezeru ili je gurnuti s krova.”

Grof je zabacio glavu i nasmijao se. “Peter, nevjerojatan si! Da te slušam, ne bih postao samo kriminalac, već i ubojica, a to

zacijelo ne bi dobro izgledalo u rodoslovu!”

Anna

RafaelaR

24

“Sjeti se da sam voljan pomoći ti”, rekao je Peter. “U međuvremenu, uživaj!” “Upravo to i namjeravam”, odgovorio je grof. “Zašto bih rekao ne zrelom voću koje

jedva čeka da mi padne u krilo?” Dok je govorio, pomislio je da je to vrlo dobar opis za Iris. Bila je meka i rascvjetana

poput voćke, a posjedovala je poseban čar koji je nedostajao drugim ženama. Grof je sam sebi priznao da je bio razočaran kad je ona prihvatila vojvodinu ruku nedugo nakon što su se upoznali. Želio ju je imati po drugi put.

Upoznali su se na kućnoj zabavi u Yorkshireu. U trenutku kad je grof ušao u salon i ugledao Iris, znao je da se duga vožnja iz Londona isplatila. Druge večeri grof se uputio u Irisinu spavaću sobu. Imao je ogromno iskustvo s ženama i pratio ga je glas najboljeg ljubavnika u Londonu. Osjetio je da se ispod

Irisine anđeoske vanjštine krije gorući plamen strastvene žene. Nije se razočarao. Kad se u zoru vratio u svoju sobu, zadovoljno je zaključio da je to bila predvidljiva, ali uzbudljiva noć. Sljedećeg dana je otišao nakon utrke. Nadao se da će Iris ponovno sresti u Londonu, ali kad je tog dana otvorio The Times, otkrio je da se ona već udala za vojvodu Nuneatona. Imao je osjećaj da priča tu ipak ne završava, a kad je s njom plesao na Državnom plesu, otkrio je da brak nije ugasio njenu vatru. Istodobno je oklijevao jer nije želio susjedovu ženu nagovarati na nevjeru. Grof je imao principe i nikad nije vodio ljubav sa ženom u kući njenog muža, posebno kad mu je muž bio prijatelj. No, na selu je bilo nemoguće da Iris dođe k njemu bez znanja posluge. Znao je da je mogao birati između toga da je odbije i svojih principa. Sjetio se da ga vojvoda nikad nije volio i da ga je često nastojao poniziti u pokrajinskim službama. Osim toga, zamjerao je vojvodi na njegovom stavu prema gradnji Kristalne palače. Za grofa je to bila stvar odanosti Buckinghamskoj palači i od kraljičinih se pouzdanika očekivalo da podupru prinčevu zamisao. Smatrao je da će ta zamisao donijeti mnogo dobra cijeloj zemlji i poboljšati odnose s ostatkom svijeta. Možda je to bio najveći razlog za grofovu odluku. Pomislio je da si je grof sam kriv što ne zna čuvati vlastitu ženu. Veselio se ponovnom susretu s Iris. Uživao je u vatri koja je divlje gorjela na usnama koje su izgledale tako nevino kao da iz njih nikad nije izašlo ništa osim molitve ili psalma. Tek kad je krenuo prema dvorcu, grof se upitao čini li budalu od sebe. Riskirao je svoju čast zbog žene u čijim je uslugama već uživao. Kad je stigao do granice koja je dijelila dva imanja, gotovo se odlučio vratiti natrag. Imao je neugodan osjećaj da priziva opasnost, iako nije znao zašto to o sjeća.

“Zacijelo starim. Teško mi je upustiti se u avanturu bez preispitivanja savjesti”, rekao je sam sebi prijekorno. “Premlad sam da usamljeno sjedim i slušam savjest!”

Prešao je na vojvodino imanje i pomislio da bi prije deset godina smatrao da to uzbuđenje ne smije propustiti. Dok je jahao, nadao se da će se Iris ipak pokazati vrijednom svih tih napora. U svojim je ljubavnim vezama grof često otkrivao da prvi susret daleko nadmašuje sve sljedeće. Iz iskustva je znao da ne treba oživljavati ljubavnu vezu koja je jednom završila. No, to se nije moglo odnositi na Iris jer jedna noć nije predstavljala vezu. Pomislio je da bi ipak bilo bolje da je ostavi na miru jer nije želio naljutiti vojvodu. Znao je da bi on pobjesnio kad bi znao što se događa. Tada je u sebi rekao da će Iris znati što može očekivati. Vrlo joj je jasno objasnio, kao i svim ostalim ženama, da je on ljubavnik, a ne muž i da su njegove namjere nečasne. To nitko nije mogao promijeniti.

Anna

RafaelaR

25

'Dovoljno je zrela da se sama brine za sebe', izgovarao se grof. 'Nema razloga da joj ja izigravam dadilju.'

Stigao je do zapadnog tornja i sjahao. Ugledao je pritvorena vrata. Grof je pogledao uvis i primijetio male prozore. Pomislio je da bi u ranija vremena sada sigurno ležao na tlu sa strelicom u grudima. Tada se nasmijao svojoj vlastitoj mašti i počeo se uspinjati zavojitim stubištem.

Anna

RafaelaR

26

Treće poglavlje

Sorilda je osjetila da joj je hladno. Zapalila je svijeće i navukla zavjese, ali je ostavila otvoren prozor. Noćni je povjetarac ulazio u sobu i strujao kroz njenu tanku spavaćicu. Iako se pokušavala koncentrirati na knjigu, u podsvijesti je neprestano mislila na vojvotkinju i grofa. U sebi je rekla da je smiješno što je bila toliko šokirana, a ipak je znala da ju je njihovo ponašanje vrijeđalo. Neprestano ju je iznenađivalo što je njena lijepa potetka imala tako ružan karakter, ali nikad nije pomislila da je bila nemoralna.

“Neću razmišljati o tome”, rekla je Sorilda odlučno. Prišla je toaletnom stoliću i počela skidati ukosnice. Kosa joj je bila duga, ali masna.

Znala je da je to od smjese kojom joj je Harriet namazala kosu po Irisinoj naredbi. Sorilda je jednom tjedno prala kosu koja joj je padala niz leđa u zlatnocrvenim valovima. Uvijek ju je podsjećala na kosu svoje majke i pomislila bi kako bi joj majka bila zgrožena da vidi kako je njena nekad lijepa kosa sada izgledala. Čvrsto ju je četkala dok nije osjetila da postaje bujnija. Nakon nekog vremena, prosula se njenim ramenima poput crvenog oblaka. Još uvijek je pri vrhu bila masna i mlitava, ali Sorilda ju je brisala ručnikom sve dok nije otklonila većinu masti. Dok je promatrala svoj odraz u ogledalu, Sorilda je pomislila da će Harriet doći ujutro s onom smjesom i da će joj kosu ponovno stegnuti u onu pundžu koja je bila tako čvrsta da ju je boljelo tjeme. Odustala je od prosvjeda jer je znala da će to samo izazvati Irisin bijes i da će se ponovno osjetiti poniženom jer je bila bespomoćna. Kad je pomislila kako se sramotno vojvotkinja ponašala, Sorilda je imala osjećaj da će to promijeniti atmosferu u dvorcu. Tada se uvjerila da pretjeruje. Dvorac je preživio bez obzira na razne zločine i neprilike. U prošlosti je zacijelo bilo još vojvotkinja koje su se ponašale poput Iris, ako ne i gore. Ako su takve i postojale, nije bilo pisanog dokumenta o njima, možda zato što su to uspješno prikrile, kao što će to vjerojatno učiniti i Iris.

Sorilda je skinula kućnu haljinu i spremala se leći kad je odjednom začula buku. Na trenutak nije mogla zamisli ti što bi to moglo biti. Prišla je prozoru, odmaknula zavjese i pogledala van. Na svoje zaprepaštenje, u daljini je ugledala svjetla kočije. Nakon nekoliko trenutaka vidjela je muškarca na konju kako se odvaja od kočije i počinje jahati u smjeru zapadnog tornja. Sorilda je znala da je to kočija u kojoj je ujak otputovao u London praćen dvojicom jahača koji su jahali usporedo s kočijom. Na trenutak je pomislila da sigurno griješi. Otišao je tek jutros, a u tom bi se slučaju morao vratiti čim je stigao do kuće Nuneaton. Pomislila je da je možda zaboravio nešto važno i poslao natrag kočiju. U tom slučaju, jedan od slugu će to morati naći.

Kočija se približila i Sorilda je shvatila da nije pogriješila. Ugledala je starijeg kočijaša Rowlandsona, a kraj njega je bio James, lakaj njenog ujaka. Kad se kočija zaustavila, James je skočio s kočije i otvorio vrata. Iz nje je izišao njen ujak.

Vratio se! Sorilda je s osjećajem užasa pomislila što će naći kad uđe u dvorac. Na trenutak je pomislila da je njena potetka to i zaslužila i da mora biti kažnjena za svoje ponašanje. Tada se sjetila kakav će to udarac biti za njenog ujaka. Volio je svoju novu ženu svim srcem, a znala je da je već bio iznimno ljubomoran. Bez obzira na Iris, ujak se prema njoj nikada nije ponašao loše i znala je da on ne smije saznati za Irisinu nevjeru. Dolje se začulo kucanje i Sorilda je znala da će noćni čuvar požuriti u hodnik. Potrčala je preko sobe,

Anna

RafaelaR

27

otvorila vrata i požurila hodnikom. Vrata vojvotkinjine sobe bila su na drugoj strani. Kad je pokucala, začula je prigušene glasove. Tada je nastala tišina i Sorilda je opet pokucala. Znala je da se njena potetka pretvara da spava pa je glasno rekla:

“Ujak Edmund se vratio!” Pomislila je da je učinila sve što je mogla. Nije željela da je ujak vidi u hodniku i zato je

požurila natrag u sobu. Zatvorila je vrata i ušla u krevet. Naslonila se na jastuke i ukočeno osluškivala. Čula je glasove noćnih čuvara i korake njenog ujaka koji su se približavali. Pošto je bio krupan čovjek, koraci su mu bili teški i nije bilo sumnje da se uputio na kat. Dok je slušala, vrata njene sobe su se otvorila i netko je zakoračio unutra. Na trenutak je pomislila da joj se priviđa, ali dok je čovjek zatvarao vrata, shvatila je da je to ipak grof. Bio je u košulji i dugim uskim hlačama, a u ruci je držao kaput i crnu kravatu. Grof se okrenuo, iznenađeno pogledao Sorildu i zastao. Zurili su jedno u drugo dok Sorilda nije rekla ispod glasa:

“Niste smjeli... doći ovamo! Morate otići u zapadni toranj!” “Pokušao sam”, rekao je grof šapćući, “ali se netko uspinjao stepenicama.” Sorilda se sjetila da je vidjela kako se jedan od jahača uputio prema tornju. Zacijelo je

našao grofova konja i počeo se penjati prema sobi. “Ispričavam se što sam ovako upao”, rekao je grof tiho, “ali vidio sam svjetlo ispod

Vaših vrata, a nisam imao vremena pogledati drugdje.” Sorilda je pomislila da zbog te sretne okolnosti vojvoda nije vidio grofa. Dok je mislila o

tome, ujakovi su koraci prošli pokraj njenih vrata i za trenutak se začulo otvaranje drugih vrata. Čuo se glasni vojvotkinjin glas:

“Edmunde! Kakvo iznenađenje! Zašto si se vratio?” “Gdje je on?” Vojvoda je bijesno vikao i nije bilo sumnje da je vrlo ljut. “Gdje je - tko?” “Vrlo dobro znaš o kome pričam!” zagrmio je vojvoda. “A kad ga nađem, oboje ću vas

izbaciti iz kuće, ako vas prije toga ne ubijem!” Vojvotkinja je uplašeno uzviknula, a tada je rekla: “O čemu to pričaš? Kako to misliš? Ne razumijem!” Vojvoda nije odgovorio, ali začula se buka otvaranja i zatvaranja ormara. Tada se

začulo udaljavanje koraka i Sorilda je pomislila da je zacijelo krenuo u budoar i prema svojoj spavaćoj sobi. Pogledala je grofa razrogačenih očiju i primijetila je da se u međuvremenu obukao i da izgleda vrlo elegantno. Sorilda je pomislila da je vrlo zgodan i da je Iris zacijelo bila privučena time. Izgledao je mnogo ljepše od njenog starog muža. Tada je u sebi ponovila da ih oboje prezire i da je njihovo ponašanje šokira i ljuti. Skrenula je pogled i ponovno osluhnula udaljene glasove.

''Konjušar koji je krenuo u zapadni toranj je zacijelo Vidio Vašeg konja”, rekla je tiho. “Svjestan sam toga”, odgovorio je grof. Sorilda je osjetila da je ignorira i pomislila da bi ga vojvoda našao u Irisinoj sobi da nije

bilo nje. “Kako ću izaći?” upitao je grof. Opet je zazvučao nezahvalno.

Anna

RafaelaR

28

“Ako pogledate kroz prozor”, rekla je, “vidjet ćete da je kočija otišla. Ako izbjegnete noćne čuvare, mogli biste izaći na prednja vrata.”

“Ne vjerujem da će to biti moguće.” Dok je govorio, grof je otišao do prozora i odmaknuo zavjesu da pogleda van. U tom

trenutku su se vrata Sorildine sobe otvorila i na njima se pojavio vojvoda. Činilo se da upija svaki detalj: Sorildu kako sjedi u krevetu u spavaćici, grofa kako stoji pokraj prozora lica okrenutog prema vratima.

“Dakle, tu si!” Vojvodin glas je zagrmio ostavljajući grofa bez riječi, a Sorilda je zadržala dah. Tada se

začuo oštar uzvik i vojvotkinja je ušla u sobu u lijepoj kućnoj ha- ljini od plavog baršuna. Na trenutak se razrogačenih očiju zagledala u grofa i Sorildu, a onda je u nevjerici podigla ruke i povikala:

“Sorilda! Kako si mogla! Pokvarena djevojko! Kako sam mogla pomisliti - kako sam mogla znati - da ćeš se ponijeti ovako nečuveno!”

Na trenutak Soriida nije razumjela. Tada je shvatila da svi gledaju u nju. Prije nego što je mogla progovoriti, vojvotkinja je rekla mužu:

“Zaprepaštena sam, Edmunde! Apsolutno me zaprepastilo ovo što se dogodilo! I to baš kad si otputovao! Čak i sada dok ih gledam, ne mogu vjerovati svojim očima!”

Vojvodin ljutiti pogled je sumnjičavo prelazio s vojvotkinje na grofa. Polako, kao da je birao riječi, rekao je:

“Ne mogu vjerovati da Vas je moja nećakinja pozvala ovamo, gospodine. Ako me pamćenje ne vara, niste je imali priliku upoznati.”

“Sigurno si pogriješio, Edmunde”, rekla je vojvotkinja brzo. “Sad sam se sjetila da mi je netko od posluge - mislim da je to bila Harriet - rekao da je Sorilda jučer poslala pismo grofu Winsfordu i očekivala odgovor.”

Vojvoda je otvorio usta s namjerom da nešto kaže, ali prije nego što je to uspio, vojvotkinja je nastavila:

“Zacijelo su tako ugovorili sastanak.” Pogledala je grofa pa rekla: “Gospodine, sigurna sam da možete uvjeriti mog muža da u posljednjih četrdeset osam

sati niste primili moje pismo.” Grofove su se usne stisnule kad je progovorio. “To je istina.” Sorilda je odmah pomislila da laže. Tada ju je pogodila misao da je pismo možda bilo

nepotpisano, a u tom slučaju će biti teže dokazati da je ona nevina. Sjetila se da je ona odnijela pismo u staju i primila odgovor, a to će biti još jedan dokaz da su Irisine optužbe točne. Jedva se prisilila izustiti:

“Ujače Edmund... htjela bih ti reći...” Prije no što je mogla nastaviti, vojvotkinja je povišenim g lasom rekla: “Nećemo slušati tvoje laži! Nećeš još više pokvariti situaciju! Sramim te se, gorko te se

sramim! Pobrinut ću se da te ujak kazni kako i zaslužuješ!”

Anna

RafaelaR

29

Njen glas je bio osvetoljubiv, ali i oprezan. Tada je u svjetlosti svijeća Sorilda ugledala Irisino lice. Zaista se bojala. Borila se za svoj opstanak svim mogućim oružjem.

Grof je prišao vojvodi i rekao: “Gospodine, moram Vas zamoliti da primite moju ispriku zbog ove neugodne scene.

Možda bih Vas mogao posjetiti sutra kad Vam bude odgovaralo i spreman sam ponuditi Vam moje daljnje isprike.”

“A ti misliš da će me to zadovoljiti?” upitao je vojvoda. “Mogu se samo nadati”, odgovorio je grof. Činilo se kao da odmjeravaju snage, svjesni težine i posljedica situacije. “Mislim da me tvoje isprike neće smiriti, Winsforde”, rekao je vojvoda nakon trenutka

šutnje. “Obavijestili su me da u mom odsustvu posjećuješ moju ženu.” “Tko je takvo što mogao reći? Tko me mogao optužiti na tako zloban način?” ubacila se

vojvotkinja. “Je li to bilo anonimno pismo? Ako je tako, kako si mu mogao povjerovati? Volim te, Edmunde! Za mene predstavljaš cijeli svijet! Kako možeš pomisliti da bih te mogla prevariti s drugim muškarcem?”

“Moj doušnik je bio vrlo precizan”, rekao je vojvoda hladno. “Rekao mi je da će grof ući u dvorac kroz zapadni toranj, a to je i učinio, i da će ga njegov konj čekati tamo. Štoviše, rekao mi je i to da ćeš ga ti željno čekati!”

Njegov glas je postao oštriji i Sorildi se učinilo da je njena potetka još više problijedila. Znala je da je ujak nekako saznao za pismo.

“Reci mi”, nastavio je vojvoda, “da sam pogrešno obaviješten. Dok sam ušao u kuću i popeo se stubištem, grof je izišao iz tvoje sobe i ušao u sobu moje nećakinje. “

Dok je govorio, pogledao je prema prozoru. Grof je bio povukao zavjesu i vidjelo se da je prozor bio otvoren.

“Winsforde, čudno je da nisi primijetio moj dolazak, pošto ova soba gleda na prilaz. Imao si vremena da pronađeš neko drugo mjesto za skrivanje”, rekao je vojvoda.

Sorilda je osjećala kako napetost u njoj popušta. Njen ujak nije povjerovao Irisinoj optužbi i neće je kriviti. Osjetila je olakšanje i naslonila se na jastuke. Tada je vojvoda polako nastavio, kao da je birao riječi:

“Ako je ono što je moja žena izjavila istina, onda nemam izbora. Moram obraniti čast svoje nećakinje jer sam, nakon smrti njenih roditelja, ja njen zakoniti skrbnik.”

Sorilda se ponovno uspravila u krevetu. Upitala se kakve to veze ima. “Prema tome”, nastavio je vojvoda, “moram te zamoliti da se iskupiš na jedini mogući

način.” Sorilda je primijetila da se grof ukočio, a vojvotkinja je upitala: “O čemu to pričaš? Što govoriš, Edmunde?” “Jasno je”, nastavio je vojvoda čeličnim glasom, “da pod ovim okolnostima grof

Winsford mora mojoj nećakinji ponuditi brak. To je jedini časni način da se iskupi.” “Brak?” povikala je vojvotkinja. “Ne možeš to očekivati!”

Anna

RafaelaR

30

“Zašto ne?” upitao je vojvoda. “Draga, zacijelo možeš shvatiti koliko su duboki njegovi osjećaji za moju nećakinju. Prešao je sav taj put do našeg dvorca noću, ušao potajice u njenu sobu, a ona leži u krevetu samo u spavaćici.”

Vojvodin ton je bio zajedljiv. Sorilda je uzviknula: “Molim te ... ujače Edmund ... moraš me saslušati!” Svi su se okrenuli prema njoj. Tri para očiju su čekala što će reći: dva su je gledala

oprezno, a jedan sumnjičavo. 'Reći ću istinu', pomislila je Sorilda. No, tada je shvatila da je ovo bio izlaz koji je tražila. Umjesto dugogodišnjeg

zatočeništva u kući u kojoj ju je potetka vrijeđala i zlostavljala je, odjednom joj se pružila prilika za drukčiji život. Udaja za muškarca kojeg je prezirala i koji je nije želio mogla bi biti zastrašujuća i ponižavajuća. No sve je bilo bolje od zanemarivanja i zaborava koji je mogla očekivati živeći uz Iris. U samo šest mjeseci potpuno je nametnula svoju volju, a Sorilda je znala da joj se ne može oduprijeti.

Ovo je bila njena prilika, iako je stigla u čudnoj i očajnoj situaciji. Možda će biti zastrašujuća, ali u ovom trenutku Sorildi ništa nije bilo važno osim bijega od vojvotkinje. Šest očiju ju je gledalo. Troje ljudi je čekalo što će reći. Napokon je, pomalo nesigurno, rekla:

“Žao mi je ... ujače Edmund ... užasno mi je žao. Mogu te samo moliti... da mi oprostiš.” Samo na trenutak, u vojvodinim se očima pojavio zbunjen izraz. Tada je brzo pogledao

ženu i na njenom licu ugledao izraz olakšanja koji nije uspjela sakriti. Na njegovom licu se odražavao cinizam kad se ponovno okrenuo prema grofu.

“Još uvijek čekam, Winsforde.” Grof se uspravio, gotovo poput vojnika koji maršira prema sigurnoj smrti, a zatim

rekao: “Molim Vaše dopuštenje da zaprosim Vašu nećakinju.” “Ne samo da ti to dopuštam”, odgovorio je vojvoda, “već predlažem da se vjenčanje

održi čim dobiješ posebnu dozvolu. Tako ću biti siguran da ćeš od nje učiniti poštenu ženu.” Nakon kratke pauze, dodao je: “Dobit ćeš dozvolu za otprilike četrdeset osam sati. Danas je srijeda. Predlažem da se

vjenčanje održi ovdje u dvorcu u petak u podne.” “To je smiješno!” uzviknula je vojvotkinja. “Zašto nepotrebno žuriti? Bilo bi bolje

razmisliti o svemu tome i ne pretjerivati.” “Naravno, mislim na Sorildu”, odgovorio je vojvoda. Na stavio je sarkastičnim tonom: “Ova tajna veza bi mogla imati neželjenih posljedica, a to bi moglo izazavati još tajnih

sastanaka. Draga moja, zacijelo raz umiješ da je bolje da se što prije vjenčaju!” Sorilda je primijetila da je grof htio nešto reći, ali prije no što je uspio otvoriti usta,

vojvoda mu je širom otvorio vrata. “Laku noć, gospodine!” rekao je. “Sastat ću se s kapelanom i pripremiti obred, a

očekujem da ćete se ovdje s dozvolom pojaviti u petak, nekoliko minuta prije podneva.”

Anna

RafaelaR

31

Grof se kratko naklonio. Kao da nije vjerovao vlastitom glasu, šutke je izišao iz sobe i krenuo prema stubištu. Vojvotkinji je trebalo nekoliko trenutaka da uspije progovoriti. Napokon je rekla bijesnim tonom:

“Zaista, Edmunde! Mislim da postupaš nerazumno. Priznajem da je Sorilda bila iznimno indiskretna, ali možda se ne želi udati za grofa, kao što on možda ne želi nju oženiti.”

“U tom slučaju”, odgovorio je vojvoda, “situacija je još gora. Nisu trebali ugovarati sastanak u njenoj sobi. “

Vojvotkinja je očajno uzviknula, a vojvoda je nastavio: “Ne mogu dopustiti svojoj nećakinji da se ponaša poput prostitutke, a ne mogu

dopustiti ni grofu da ulazi i izlazi iz dvorca kao da je ovo bordel. Pobrinut ću se da se to više nikad ne dogodi!”

Njegov pogled je uvjerio Sorildu da je vojvotkinji želio prenijeti jasnu poruku. Na trenutak je pomislila da će mu Iris proturječiti, ali vojvoda je nastavio:

“Naravno, postoji još jedna mogućnost - da Sorildu izbacim iz kuće bez ičega i napustim je. Neki ljudi bi pomislili da je to pravedna kazna za njeno ponašanje, da ne kažem zločin. Ali mislim da bi prvenstveno ti željela da budem milostiv.”

Sada je vojvotkinja jasno shvatila da joj se prijeti, a Sorildi se učinilo kao da se za vrijeme njegova govora smanjila.

“Ne bih željela da budeš okrutan, Edmunde”, rekla je. Glas joj je podrhtavao. “To sam i mislio”, odgovorio je vojvoda, “a sada idemo na spavanje. Umoran sam nakon

toliko putovanja, a vrlo je lijepo znati da je tebi tako drago što sam kod kuće!” Sarkazam u vojvodinom glasu je bio vrlo očit. Vojvotkinja se okrenula, malo zajecala i

izišla iz sobe. Vojvoda ju je slijedio. Kad je stigao do vrata, na trenutak se okrenuo i pogledao Sorildu. Primijetio je kako njena crvena kosa sjaji na svjetlu i strah u njenim velikim očima. Tada je tiho rekao, kao da nije želio da ga žena čuje:

“Kad je u pitanju muž, grof Winsford i nije tako loša partija.” Zatvorio je vrata i Sorilda je prekrila lice rukama. Što je učinila? Što se dogodilo? Činilo joj se nemogućim da se toliko toga dogodilo u samo desetak minuta. U tih

nekoliko minuta joj se promijenio cijeli život. Pitala se što bi mogla reći, a da ne uništi vojvotkinju do kraja. Nije bilo sumnje da je njen ujak znao istinu. Nije ga zavarala vojvotkinjina gluma niti činjenica da je našao grofa u Sorildinoj sobi. Bio je dovoljno mudar da shvati da je ona dala grofu vremena da se sakrije u njenu sobu. Tko god mu je rekao za pismo koje je vojvotkinja poslala grofu, također mu je rekao da će ući u dvorac kroz zapadni toranj. Vojvoda je nesumnjivo znao sve i znala je da bi, usprkos njenim prosvjedima, krajnja odluka ostala ista.

“Kad je u pitanju muž, grof Winsford i nije tako loša partija.” Posljednja ujakova izjava još joj je zvonila u ušima. Upitala se kako se može udati za

muškarca kojeg je prezirala, iako je bio privlačan i izvanredan jahač. Bez obzira na sve što je pročitala, Sorilda je još uvijek bila vrlo naivna i nije imala iskustva s ljudima. Dok su joj roditelji bili živi, u kući se rijetko pričalo o skandalima. Zato Sorilda nije mogla znati da je u

Anna

RafaelaR

32

društvu uobičajeno da muškarci poput grofa imaju mnogo ljubavnih avantura. Preljub se nije smatrao nemoralnim sve dok nije bio otkriven. Kraljica Viktorija je predstavljala dobar primjer za narod jer je bila premlada da bude nemoralna. Kad je trebala postati kraljicom, izjavila je: “Bit ću dobra!”

Princ Albert je bio njena sušta suprotnost. U jedanaestoj je godini zapisao u svoj dnevnik: “Namjeravam naučiti biti dobar i marljiv čovjek.”

Buckinghamska palača je promovirala puritansku politiku, a to je odvraćalo pažnju od nemoralnog po- našanja Viktorijinih ujaka. Sorildu su odgojili da vjeruje da bi žene trebale pružati primjer dobrog ponašanja i biti izvor nadahnuća za muža i djecu. Čitala je romane Waltera Scotta, u kojima je dobro uvijek pobjeđivalo zlo, i Jane Austen, u kojima su dame i gospoda uvijek vodili uzorne živote. Sorilda je vjerovala da će se udati za muškarca kojeg će voljeti i koji će voljeti nju. Smatrala je da nije dovoljno utjecajna za ugovoreni brak koji je bio uobičajen u aristokratskim obiteljima. Ponekad je zamišljala svog budućeg muža. U njenoj mašti on je uvijek bio pametan, šarmantan i zaljubljen poput njenog oca. No, kad je u dvorac stigla Iris, nagrdila njen izgled i izolirala je od ljudi, Sorilda je počela vjerovati da će ostati neudata do kraja života. Da je njena potetka bila istih godina kao i njen ujak, postojala bi mogućnost da će umrijeti, ali Iris je imala samo 25 godina, sedam više od Sorilde.

“Mama, što ću učiniti?” često se pitala kad bi nastupila tama. U hladnoći svoje sobe, slušajući vjetar koji je fijukao oko tornjeva, imala bi osjećaj da ju

je majka zaboravila i da odgovora nema. Iznenada, vrata njene tamnice su se otvorila i mogla je otići. Doduše, ne onako kako je željela, ali sada je ipak imala izlaz.

Sorilda se pokušala moliti, ali riječi nisu dolazile. Osjećala je samo paralizirajući strah i neugodnu spoznaju da će se sutra morati suočiti sa Iris.

'Ona neće htjeti da se udam za grofa', pomislila je. No, znala je da Iris tu odluku ne može promijeniti i pritom osjetila tračak zadovoljstva.

*** “Nije ti potrebna vjenčanica”, rekla je vojvotkinja otrovnim glasom. Sorilda nije mogla znati što se dogodilo između vojvotkinje i vojvode kad su se povukli

na spavanje. No, nije bilo sumnje da je vojvotkinjina ljepota bila zasjenjena kad je sišla, malo prije podneva. Ispod očiju je imala tamne podočnjake i Sorilda je pomislila da je zacijelo spavala sama. Vojvoda je rano ujutro otišao jahati. Sorilda je to očekivala i zato nije ujutro otišla do staje. Ostala je u krevetu dok je nisu pozvali da siđe. Činilo joj se da je prošle noći proživjela noćnu moru i da se sve to nije moglo dogoditi. No, čim je vojvotkinja progovorila, shvatila je da se njena noćna mora zaista dogodila. Iris je kiptila od bijesa na pomisao da će se Sorilda udati za grofa.

“Ako neću imati vjenčanicu, a očito nema vremena da je nabavim”, rekla je Sorilda, “što ću onda obući?”

“Bilo što! Ne misliš valjda da će te grof dvaput pogledati!” Vojvotkinja je to rekla inatljivim tonom, a tada je preko ramena pogledala prema

vratima, kao da se bojala da ju je netko mogao čuti. Bile su same u salonu. Kad se vratio s

Anna

RafaelaR

33

jahanja, vojvoda se sastao sa svojim tajnikom. U London je poslao pismo u kojem se ispričao kraljici što nije mogao prisustvovati sastanku.

“Ne znam zašto nisi rekla ujaku da se ne želiš vjenčati”, nastavila je vojvotkinja. “Misliš li da bi me slušao?”

“Mislila sam... '', nastavila je vojvotkinja kao da Sorilda nije ništa rekla, “da bi mu mogla reći da ti tvoja vjerska uvjerenja priječe da se udaš za nekoga poput grofa.”

Zastala je pa dodala: “A mogla bi spomenuti i da se namjeravaš povući u samostan. Zašto ne?” “Jer to ne bi bila istina.” Sorilda se našla licem u lice s vojvotkinjom i odjednom shvatila da se više ne boji. Do

tog trenutka, uvijek kad bi joj se Iris obratila, osjećala se nevažnom i zastrašenom. No sada je njen strah nestao i znala je da je to zato što je uspjela pobjeći.

“Apsolutno odbijam udati se u nekoj od onih odvratnih haljina koje si me tjerala nositi sve otkako si stigla ovamo”, rekla je Sorilda odlučno.

Vojvotkinja je bila zaprepaštena. “Kako se usuđuješ tako pričati sa mnom!” rekla je ljutito. “Ići ćeš ujaku i reći mu upravo

ono što sam ti rekla da kažeš. To bi moglo spriječiti taj katastrofalni brak.” “Čak i ako se ne udam za grofa”, odgovorila je Sorilda, “bit će ti teško ponovno se s njim

naći.” Vojvotkinja je bijesno uzviknula i snažno pljusnula Sorildu. Sorilda to nije očekivala i

zateturala je od udarca. Tada je rekla vrlo tiho: “Učiniš li to opet, ići ću ujaku i reći mu istinu.” “Neće ti vjerovati.” “Već je shvatio zašto je grof bio u mojoj sobi”, odgovorila je Sorilda, “a sigurno zna i to

da sam te ja upozorila da se vratio.” Vojvotkinja je nervozno zagrizla donju usnu. Tada je potpuno izgubila kontrolu i

udarila nogom o pod. “Onda se udaj za njega, ako ti je toliko stalo do titule! Ali zapamti, on će te unesrećiti! A

ja ću uživati - da, uživat ću!” Žurno je izišla iz salona i zalupila za sobom vrata. Iako joj je srce još uvijek ubrzano

kucalo, Sorilda se nasmijala. Još uvijek ju je bolio obraz od vojvotkinjinog udarca. No, istodobno je bila svjesna da je dobila bitku, a to je bila velika utjeha nakon toliko mjeseci ugnjetavanja. Sama je sebi obećala da se neće udati u ružnoj haljini, masne kose. Znala je da nema vremena za kupovinu. Na trenutak je razmišljala o tome da zamoli ujaka da malo odgodi vjenčanje, a tada pomislila da on to vjerojatno neće htjeti učiniti. Osim toga, do tada bi Iris mogla pronaći neki razlog zbog kojeg se vjenčanje ne bi smjelo održati. Sorilda je znala da je vojvotkinja divlje ljubomorna što će ona postati grofova žena. Osim toga, bojala se za svoju sigurnost jer se vojvodina ponašanje prema njoj promijenilo. Po prvi put nakon vjenčanja spremno je ugađala vojvodi, gledala ga umilno u oči i pričala glasićem djeteta koje su nepravedno kaznili. Vojvoda je prema njoj bio sarkastičan i hladan, a to je očito vojvotkinju šokiralo.

Anna

RafaelaR

34

Sorilda se nije htjela zabrinjavati zbog njihove situacije, već se odlučila usredotočiti na sebe. Otišla je u svoju sobu i pogledala haljine koje su visile u ormaru. Pomislila je da je jedna ružnija od druge. Tada je očajno krenula na tavan gdje su se nalazili sanduci u kojima su bile stvari njenih roditelja. Otvorila je jedan i u njemu pronašla očevu odjeću. Kad ju je pogledala, suze su joj navrle na oči i shvatila da joj roditelji očajnički nedostaju. Zatvorila je taj sanduk i otvorila drugi, koji je pripadao njenoj majci.

Imala je samo petnaest godina kad joj je majka umrla. Većinu njene odjeće su podijelili siromasima.

'Neću ovdje naći ništa za sebe', pomislila je Sorilda tužno. Tada je pronašla okvir za krinolinu koji je njena majka kupila kratko prije smrti. U to

doba su krinoline tek dolazile u modu, a njena je majka uvijek pratila trendove. Sorilda se sjetila da je to kupila jer se žalila na crninu koju je morala nositi zbog smrti daljnje rođakinje.

“Zašto bih morala nositi crninu zbog rođakinje Adelaide?” pitala je muža. “Bila je zamorna, svađalica i mrzila te je, a to joj ne mogu oprostiti.”

“Britanci su ovisni o žalovanju”, našalio se njen suprug. “Srećom, crnina tebi pristaje bolje nego većini drugih žena.”

“Zapravo”, nastavio je zagrlivši je, “uz tvoju crvenu kosu i bijelu kožu, crnina na tebi izgleda nevjerojatno zavodljivo!”

Njena majka se bila nasmijala. Ispod okvira za krinolinu, Sorilda je našla i haljinu o kojoj je bila riječ. Iako je bila crna, izgledala je upravo poput vjenčanice. Pasica je bila vrlo čvrsta, a meki šifon je bio proziran na leđima. Sorilda je pomislila da nije čudno što je njen otac njenu majku smatrao neodoljivom. Crna haljina je izgledala divno na bjelini njene kože, a isticala je i njenu crvenu kosu i oči koje su blistale poput smaragda. Sjetila se kako se njena majka nasmiješila svom odrazu u ogledalu prije nego što je krenula na sprovod.

“Tatini prijatelji s Eatona će biti užasnuti mojim izgledom”, uzviknula je, “ali što bi drugo i mogli misliti? Nosim potpunu crninu.”

Sjetila se da je njena majka oko sebe naprosto širila boje. Sjajile su se u njenim očima i blistale u njenoj crvenoj kosi. Sve što su zajedno činile je bilo zabavno, a u njihovom je domu vladala radost kakve nikad nije bilo u dvorcu. Tu radost je stvorila ljubav koja je činila život čarobnim.

Sjedeći na sanduku i držeći majčinu haljinu u rukama, Sorilda se odjednom osjetila posramljeno.

'Mama ne bi tako lako odustala', pomislila je. 'Borila bi se s Ir is na svoj način i na kraju bi je pobijedila.'

Sjetila se kako je njena majka usrećivala sve oko sebe. Svi su joj povjeravali svoje probleme, ona bi ih saslušala i nekim čudom uvijek nalazila rješenje. Uvjeravala je ljude da uvijek imaju nešto na čemu mogu biti zahvalni, bez obzira na trenutne poteškoće. Svi su od nje uvijek odlazili utješeni.

'Kako sam bila glupa, mama', prošaptala je Sorilda. Iako je znala je da je mlada, neiskusna i sama, osjećala se kao da je izdala majčinu

uspomenu.

Anna

RafaelaR

35

“Borit ću se za ono što želim i što je pravedno”, zaklela se. “Počet ću ispočetka, ovaj put drukčije, ali, mama, morat ćeš mi pomoći. Ne mogu sama.”

Osjetila je kako su joj suze pojurile obrazima. Ali to nisu bile iste suze koje je lila proteklih nekoliko mjeseci. To su bile suze odluke - suze koje su donosile novu hrabrost i nadu u budućnost.

“Pomozi mi, pomozi mi, mama!” opet je zamolila. Tada se sagnula i poljubila crnu haljinu. Znala je da će se u njoj udati.

Anna

RafaelaR

36

Četvrto poglavlje

Začulo se kucanje na vratima. Sorilda je okrenula glavu prema vratima. “Tko je?” “Harriet, gospođice Sorilda. Njena Milost mi je naredila da Vam napravim frizuru i

pomognem pri oblačenju.” “Hvala, Harriet, mogu i sama.” “Ali Njena Milost... “ prigovorila je služavka. Tada je zašutjela i očito krenula dojaviti gospodarici da je Sorilda nije pustila u sobu.

Sorilda se malo nasmiješila jer je znala kako će to razljutiti njenu potetku. Tada je u ogledalu primijetila odlučan izraz u svojim zelenim očima i ponosno podigla bradu. Nije se morala bojati; napuštala je dvorac i nije bilo razloga da bude uplašena i ponizna. Ponovno se pogledala i shvatila da joj izgled daje hrabrost koju nikad prije nije imala. Bogata majčina krinolina je lijepo padala naglašavajući njen tanki struk, a crnina je naglašavala bjelinu njene kože i crvenu kosu. Tog jutra ju je oprala i nije imala nikakvu namjeru dopustiti Harriet da je uništi svojom smjesom. Nije samo izgledala lijepo, već i potpuno drukčije nego inače. U crnini je izgledala profinjeno i elegantno. Kad je stavila majčin šeširić i upotpunila dojam, izgledala je kao da je sišla s naslovnice modnog časopisa. Znala je da bi svaki muškarac bio zaprepašten idejom da mlada nosi crninu, a pretpostavila je da će tako reagirati i njen ujak i budući muž. “Nemam izbora”, rekla je u sebi.

Tada je pomislila da je sretna i na neki način ponosna što nosi haljinu koja je pripadala njenoj majci. Osjetila je blagi miris ljubičica koji je bio sastavni dio svega što je njena majka nosila. Taj se parfem vrlo razlikovao od egzotičnog parfema koji je koristila Iris.

“Pomozi mi, mama”, rekla je glasno. U tom trenutku je netko zatresao kvakom. Sorilda je zaključala vrata. Začuo se oštri i hladni vojvotkinjin glas:

“Otvori vrata, Sorilda! Zašto si se zaključala?” “Želim biti sama.” “Sama?” uzviknula je vojvotkinja. Nije mogla povjerovati da je Sorilda to izgovorila i nastavila je povišenim glasom: “Ne pričaj gluposti! Želim razgovarati s tobom i vidjeti jesi li prikladno odjevena.” “Želim biti sama”, odgovorila je Sorilda, “dok ne budem morala sići dolje.” Mogla je zamisliti bijes na vojvotkinjinom licu. Iris je uzviknula: “Kakva drskost! Odmah otvori vrata! To je naredba!” Sorilda je pogledala na sat. “Za deset minuta”, rekla je tiho, “više neću morati slušati tvoje naredbe, a dotad želim

razmisliti o svojoj budućnosti. “ Znala je da je taj odgovor zaprepastio vojvotkinju i da je ostala bez riječi. Tada je

Sorilda začula kako je bijesno uzviknula i udaljila se. Iako je zvučala hrabro, Sorilda je ispustila uzdah olakšanja. Bilo je teško oduprijeti se nakon toliko mjeseci pokornosti. Više neće morati slušati vojvotkinju, već muškarca koji se nije želio ženiti i koji je u ovom trenutku bio zacijelo jednako zabrinut kao i ona. Sorilda se prisjetila da je grof njena prilika

Anna

RafaelaR

37

za bijeg i da je to jedino važno. Prišla je prozoru i promatrala park. Sjetila se da je sebe smatrala zarobljenicom. Noćnoj je mori došao kraj. Sada se jedino bojala da će iz jednog zatvora možda stići u drugi. Nesvjesno se počela moliti svojoj majci i Bogu za pomoć, iako je posljednjih mjeseci često znala pomisliti da ju je napustio. Sada je znala da je nije ostavio i da nije izgubljena, već da je čuva i da će uvijek biti uz nju. Sorilda se izgubila u svojim mislima i poskočila je kada je začula kucaj na vratima.

“Tko je?” “Gospođice Sorilda, gospodin me zamolio da Vam kažem da je ovdje.” Sorilda je

udahnula. “Recite gospodinu da ću odmah sići.” “U redu, gospođice.” Sorilda se maknula od prozora i pogledala po sobi. Sve je bilo spremno. Iz svog je

kovčega izvukla sve ružne sive haljine što je Iris izabrala za nju. Također se riješila većine spavaćica i rublja koje je bila nosila dok se još nije smatrala odraslom. U majčinom sanduku pronašla je meke i fine spavaćice od batista ukrašene čipkom, svilene podsuknje koje su šuštale pri hodu i mnogo druge prekrasne odjeće od koje je Sorildi zastao dah. Bila je na nju već zaboravila, a prije nije ni pregledavala majčinu ostavštinu jer je mislila da će je to rasplakati. Nikada joj nije palo na pamet da bi mogla nositi majčinu odjeću, no sada je znala da će joj ona dati hrabrost.

“Prvo što ću učiniti”, obećala si je Sorilda, “je kupovina nove odjeće po svom izboru.” Bacila je svežanj stare odjeće na dno ormara, zatvorila vrata i zaključala ih. Zatim je

remenom opasala kovčeg znajući da sa sobom nosi samo ono što joj se sviđa. Preko stolice je bio prebačen svileni šal s dugim resicama koji je pristajao uz haljinu. Bio je tu i par skupocjenih crnih rukavica od antilopa i torbica od istog svilenog materijala kao i steznik. U drugi kovčeg je Sorilda stavila samo male predmete koji su joj bili dragi jer su nekada pripadali njenoj majci: kutija za ručni rad, sličica njena oca i kožom ukoričene knjige koje je njena majka pomno čuvala.

“Gdje god bila”, rekla je u sebi, “zbog njih ću se osjećati kao kod kuće jer su pripadale mami.”

Polako i bez žurbe navukla je duge rukavice. Tada je uzela šal i torbicu, otključala vrata i krenula prema stubištu. Iako je bila napeta, bila je i uzbuđena jer je znala da u ovoj krinolini može konkurirati svojoj lijepoj potetki. Kad je stigla do stubišta, Sorilda je primijetila da je ujak dolje čeka sam. Iris je bila otišla do kapelice i Sorilda je podrugljivo pomislila da vojvotkinja jedva čeka popričati s grofom, pa makar i na samo nekoliko trenutaka.

“Oboje su podli i mrzim ih!” rekla je Sorilda i još više podigla glavu dok je polako silazila niz stepenice. Kad se spustila u hodnik, primijetila je da je ujak začuđeno gleda. Prišla mu je, a on je uzviknuo:

“Crno! Kako možeš na svojem vjenčanju nositi crninu?” “Mislila sam da bi baš bilo prikladno, ujače Edmund!” odgovorila je Sorilda. “Zapravo,

samo se u ovoj haljini ne osjećam kao da dolazim iz sirotišta!” Vojvoda ju je zbunjeno gledao pa mu je objasnila: “U zadnje vrijeme nisam smjela sama birati haljine, ali ova je moj izbor i smatram da na

njega imam puno pravo!”

Anna

RafaelaR

38

“U svakom slučaju, prekasno je za presvlačenje”, rekao je vojvoda. Ponudio joj je svoju ruku i krenuli su prema kapelici.

Kasnije se Sorilda nije mogla potpuno sjetiti obreda i svega što je rekla i učinila. Sjećala se da je stajala pored grofa i da je osjetila valove njegove ljutnje. Smatrala bi to nepravednim da nije pomalo suosjećala s njim.

“Koliko god da je pogrešno bilo njegovo ponašanje, ipak ga je Iris pozvala u dvorac”, rekla je u sebi.

Pošto je bio neženja, mogao je tražiti zabavu gdje god je htio. Trčanje za susjedovom ženom je bio grijeh i trebao se pokajati, ali je Sorilda osjećala da je za sve zapravo kriva Iris.

Nakon svečanosti, primijetila je da se vojvotkinja potrudila izgledati još ljepše nego inače. Njena plava haljina, iste boje kao i njene oči, izgledala bi spektakularno u Buckinghamskoj palači, a zbog dijamanata na ušima i vratu blistala je poput božićnog drvca. Kad je Sorilda pogledala vojvotkinju, primijetila je izraz njenih očiju koji je jasno govorio da ona još uvijek želi grofa.

'Ujak Edmund se zaista potrudio da kazna odgovara zločinu', pomislila je Sorilda. Odmah se zapitala hoće li grof biti bijesan na nju kada ostanu sami. Nije bilo srdačnih pozdrava za novopečene mladence. Vojvoda nije čestitao grofu niti je

poljubio svoju nećakinju. Samo je mrko gledao dok je sluga stavljao Sorildi šal oko ramena. Batler je grofu pružio šešir i rukavice pa su sišli niz stepenice. Vani ih je već čekala kočija. Lakaj joj je pomogao ući u kočiju, grof je uzeo uzde, a konjušar se popeo na stražnji dio kočije. Krenuli su. Sorildu je zanimalo gledaju li ujak i potetka za njima pa se okrenula. Vidjela je samo majordoma i poslugu. Odvezli su se niz prilaz i osjetila je da u njoj popušta napetost koja ju je držala od ulaska u kapelicu.

Udala se! Još nije mogla povjerovati da zaista napušta dvorac i da je vojvotkinja više neće

ponižavati. Kao da je pratilo njene misli, sunce je zasjalo iza oblaka i propustilo svoje zlatne niti kroz grane drveća. Kada su stigli do sela, grof je, umjesto da nastavi lijevo prema parku Winsford, skrenuo desno. Sorilda ga je zbunjeno pogledala.

“Idemo u London”, rekao je. Sorilda je u njegovom glasu osjetila ljutnju. Nije na to ništa rekla, ali je pomislila da ga

razumije. Nije se mogao suočiti s iznenađenjem i pitanjima svoje posluge kad bi se ovako iznenada vratio sa suprugom. Pomislila je da će u njegovom londonskom domu sve biti manje osobno i da posluga neće tražiti objašnjenja.

Sorilda je ogladnjela pa je grof stao u dvorište ispred gostionice Coaching. U dvorištu je bilo mnogo kočija i Sorilda je osjetila olakšanje što će unutra biti mnogo ljudi pa neće ostati sami. Sluga ju je čekao da je otprati do sobe. Grof je već bio tamo. Pomislila je kako je elegantan i zgodan. Donekle je shvatila vojvotkinjinu strast.

“Želiš li čašu madere?” Znala je da je to jedva izgovorio i da je namjerno nije pogledao. “Hvala”, odgovorila je Sorilda. “Ali samo malo. Baš i ne volim maderu.” “Onda moraš piti ono što voliš”, rekao je grof. “Mislim da šampanjac odgovara ovakvoj

prilici.”

Anna

RafaelaR

39

Zvučao je sarkastično, no Sorilda mu je ljubazno odgovorila: “To bi bilo lijepo. Tata je govorio da je na dugim putovanjima radije pio šampanjac

nego išta drugo.” Grof je silovito zatresao zvonce. Pojavio se sluga i grof je naručio šampanjac. Sorildi se

učinilo kao da joj želi nešto reći, ali tad je ušao gazda sa dvije služavke koje su nosile jelo. Hrana je bila jednostavna, no dobro pripremljena. Sorilda nije mogla ništa do- ručkovati i bila je popila samo šalicu kave. Sada nije mogla jesti jer joj je grofovo prisustvo izazivalo napetost u grudima. Šampanjac joj je pomogao da malo pojede. Bez mnogo riječi su opet krenuli na put. Sorilda je primijetila da grof tjera konje kao da se utrkuje. Nakon dugo vremena, stigli su pred kuću Winsford u Park Laneu. Sorilda je sišla s kočije i slijedila grofa u veliko predvorje.

“Nadam se da je Vaša Milost dobro putovala?” pitao je postariji batler. “Primili ste moje upute?” oštro je upitao grof. “Konjušar je stigao prije dva sata,

gospodine. Sve je spremno.” Grof je prišao Sorildi. “Moja domaćica, gospođa Dawson, će te dopratiti do tvoje sobe”, rekao je naglo.

“Pretpostavljam da si se htjela odmoriti. Večera je u osam sati.” Kratko se naklonio ne gledajući u nju. Nije mu stigla ni odgovoriti. Na trenutak je

gledala za njim osjećajući se pomalo nesigurnom, a tada joj je batler rekao: “Slijedite me, gospođo.”

Iz načina njegova oslovljavanja, Sorilda je shvatila da je grof već obavijestio kućanstvo o njihovom vjenčanju. Slijedila je batlera uz stepenice. Gore ju je dočekala domaćica, žena ljubazna lica i srednjih godina, koja joj se lagano naklonila i povela je niz hodnik do velike, lijepo uređene sobe.

“Želite li se odmoriti na krevetu, gospođo”, upitala je domaćica, “ili na divanu?” “Još ima vremena do večere pa ću radije leći na krevet”, odgovorila je Sorilda. “Sobarice će Vam raspremiti prtljagu čim bude donesena gore.” “Hvala”, rekla je Sorilda nasmiješivši se. Kao da je njen smiješak razvedrio domaćicu. “O, gospođo!” uzviknula je. “Znam da gospodin nije želio čestitke, ali moram Vam reći

da nam je svima drago što se oženio tako dražesnom osobom!” “Hvala!” odgovorila je Sorilda. “Godinama smo se nadali da će se gospodin oženiti. Kada je konjušar stigao s vijestima,

skoro sam se onesvijestila!” “Moralo je to biti iznenađenje”, promrmljala je Sorilda. “Naravno! Ali vrlo ugodno iznenađenje! Želim Vam svu sreću!” “Hvala!” odgovorila je Sorilda misleći da će to biti teško ako se grofovo ponašanje

nastavi. No, pomislila je da ništa nije bitno jer se oslobodila dvorca i svoje potetke! Kad se presvukla u jednu od majčinih lijepih spavaćica, legla je u veliki udobni krevet

razmišljajući da barem posluga nije znala razlog naglom vjenčanju. Ipak, osjećala je da će na selu pretpostaviti da postoji skriveni motiv za ovakvu promjenu u grofovu životu. Konjušari će saznati da je pretprošle noći uzeo konja, a zacijelo su znali i za vojvotkinjino pismo.

Anna

RafaelaR

40

'Zbrojit će dva i dva', pomislila je Sorilda. Shvaćala je da se grof ne bi mogao suočiti s poslugom koja je dugo godina služila ne samo njemu, već i njegovu ocu.

Neko vrijeme je spavala, a tada joj je služavka došla javiti da je kupka spremna. Kad se presvukla u dugu crnu majčinu haljinu, znala je da su služavka i domaćica iznenađene njenom tamnom odjećom na dan vjenčanja, Ali nije im željela objašnjavati, nadajući se da će pretpostaviti da je u dubokoj žalosti. Dok je silazila, rekla je:

“Sutra bih otišla u kupovinu, a pošto sam uvjerena da to gospodina ne bi zanimalo, možda biste mi Vi, gospođo Dawson, mogli praviti društvo.”

“Bit će mi vrlo drago, gospođo”, odgovorila je domaćica, vidljivo počaščena pozivom. Zastala je pa dodala oklijevajući, kao da se boji da će izgledati nametljiva: “Vrlo ste lijepi i crno Vam nedvojbeno dobro pristaje. Ipak, željela bih Vas vidjeti i kao

mladenku u bijelome.” “Sutra ću kupiti bijelu haljinu”, obećala je Sorilda. “Laku noć, i hvala što se brinete za

mene.” “Elsie će biti budna pa pozvonite kada dođete gore. Možda biste radije da Vas čeka u

sobi?” “Ne treba, pozvonit ću”, odgovorila je Sorilda. “Hvala Vam”, rekla je gospođa Dawson naklonivši se. Sorilda je izišla u hodnik. Dok je hodala, mogla je vidjeti svoj odraz u ogledalima koja

su krasila zidove. Izgledala je poput svoje majke i bila je ushićena svojim izgledom. Dugačka haljina lagano joj je pokrivala gola ramena. U salonu su svijeće već gorjele i Sorilda je znala da će od njih zasjati i njena kosa, kao i dijamantna ogrlica oko vrata. Ogrlica je pripadala njenoj majci. Služavka je u njenu sobu bila donijela njenu kutijicu za nakit.

“Gospodin Vas pozdravlja. Mislio je da će Vam ovo zatrebati.” Sorilda je gotovo zaboravila na nakit. Dragulje su joj oduzeli čim je Iris stupila u dvorac

i više se nikad nije usudila pitati za njih. Kad je otvorila kutijicu, u njoj je pronašla dijamantnu ogrlicu, naušnice i dvije dijamantne zvijezde koje je njena majka običavala nositi u kosi. Ništa od toga nije bilo suviše vrijedno, no kad je pogledala te predmete, oči su joj se napunile suzama jer su joj mnogo značili. Dok je stavljala majčinu ogrlicu oko vrata, osjetila je da joj daje snagu da pobijedi neprijatelja u liku njenog muža.

Čula je kako njena podsuknja šušti dok mu je prilazila. Stajao je ispred kamina. U dnevnoj je odjeći izgledao lijepo i elegantno, no u večernjoj je izgledao naprosto veličanstveno. Smeteno je zurila u njega. Tada je primijetila mrgodan izraz njegova lica i zaboravila je sve osim osjećaja sramežljivosti koji ju je obuzeo.

“Čašu šampanjca?” upitao je grof. “Mislio sam da će ti prijati.” Uzela je čašu i prinijela je usnama. Grof je iz džepa izvadio sat i uspoređivao ga s onim

na kaminu. “Ako se ne varam”, rekao je glasno, “večera kasni.” Tada se na vratima pojavio batler. “Večera je poslužena”, rekao je. Sorilda je čekala da joj grof ponudi svoju ruku, ali on to nije učinio i izmaknula se kad je

krenuo prema vratima. Blagovaonica je bila jednako impresivna kao i ostatak kuće. Na zidovima je visilo bezbroj portreta, a bili su izloženi i zlatni ukrasi za koje je bila sigurna da

Anna

RafaelaR

41

su obiteljsko nasljeđe. Na stolu je bio ukras od bijeloga cvijeća. Sorilda je znala da ga nije naručio grof, već posluga, u želji da ukrase stol za svadbenu večeru. Pošto je sa strane stajao batler, Sorilda je pomislila da bi izgledalo smiješno da sjede u mrtvoj tišini pa je rekla:

“Danas si sigurno oborio rekord u brzini kojom smo stigli u London. Put je uvijek trajao mnogo dulje.”

Na trenutak je grof izgledao iznenađeno, kao da se čudio što je progovorila. Onda je odgovorio:

“Obično mi odavde do sela trebaju dva i pol sata. Priznajem, danas smo bili brži.” “Konji su vrlo dobri.” “Slažem se.” Nastupila je tišina. Sorilda je pomislila kako on otežava situaciju. No, ipak su dobro

igrali svoje uloge pred poslugom. Hrana je bila izvrsna, iako je Sorilda pomislila da ima previše jela. Tada joj je sinulo da se posluga trudi što bolje proslaviti vjenčanje, a mladoženja je samo kvario situaciju!

“Što planiraš za sutra ujutro?” upitala je Sorilda. “Sutra ujutro?” ponovio je grof. “Željela bih otići u kupovinu.”

“Da, da, naravno. Kočija će ti biti na raspolaganju.” “Hvala.” Opet je nastupila tišina i Sorilda se počela ljutiti. Mogao je barem sačuvati privid i biti

pristojan, čak i ako je bio ljutit. Pretpostavila je da je razmažen zbog svog dobrog izgleda. Žene poput Iris su ga smatrale neodoljivim i mogao je raditi što je htio otkad je naslijedio titulu. Sjetila se kako mu je Huxley zavidio jer je pobijedio u utrci. Ovo je vjerojatno bio prvi put u grofovom životu da se našao u nepovoljnom položaju iz kojega se nije mogao izvući.

Večera je napokon završila, sluge su se povukle, i Sorilda je rekla: “Želiš li da te ostavim nasamo s portom ili konjakom?” Na trenutak je grof šutio, pa rekao: “Mislim da bismo trebali razgovarati.” “To bi sigurno bilo bolje od sjedenja u neugodnoj tišini!” Nije htjela biti napadna, ali ju

je ljutilo što se on uopće nije trudio. Grof je začuđeno podigao obrve. Zatim je rekao: “Teško mi je čavrljati s potpunim strancem.” “To mogu razumjeti”, odgovorila je Sorilda. “No, mislim da ne bismo trebali biti

nepristojni jedno prema drugome pred poslugom.” Grof je izgledao još više začuđeno. Rekao je: “Vjerojatno sumnjaš u moje manire, možda i s pravom, ali ne možeš očekivati da smireno prihvatim ovu situaciju.”

“ Čini se, gospodine, da zaboravljate da sam i ja u istoj situaciji!” odgovorila je Sorilda. “Možda bih trebala požaliti što sam se umiješala umjesto da dopustim ujaku da vas nađe.”

Grof ju je pogledao, ustao i rekao: “Idemo negdje gdje nas ne mogu čuti.” Dok je govorio, napunio si je čašu konjakom i

otvorio Sorildi vrata. Prošla je uz njega bez riječi, no bila je svjesna da joj srce divlje lupa u grudima.

Anna

RafaelaR

42

'Bitka je počela', pomislila je, 'i pitam se kako će završiti i tko će pobijediti.' Ušla je u salon. Bila je svjesna da teško diše i da joj ruke drhte. Sjela je na stolicu pokraj

kamina i primijetila da joj se haljina lijepo zalepršala i da miris ljubičica smiruje njeno drhtanje.

“Mama, pomozi mi”, tiho je zamolila, “pomozi mi!” Čekala je da grof progovori. Stajao je ispred kamina uzdignute brade i tamnih očiju.

“Cijela je situacija nesnošljiva”, oštro je počeo. “Da si rekla da se ne želiš udati za mene, tvoj te ujak na to ne bi silio.”

Sad je Sorilda shvatila zašto se tako ljutio na nju. Smatrao je da je ona nekako mogla spriječiti vjenčanje. Kratko je razmislila pa rekla:

“Možda bi me poslušao, iako sumnjam. No, ja sam se htjela udati za tebe.” Grof ju je zapanjeno pogledao. “Htjela si se udati za mene?” polako je ponovio. “Iako me nikada nisi srela i iako si znala

da me zanima tvoja potetka? Očekuješ da u to povjerujem?” ''To je istina”, polako je rekla Sorilda, “i, da odmah nadodam, ne zbog zaljubljenosti, već

zato što si mi pružio izlaz iz neizdržive situacije.” “Ne razumijem.” “Jednostavno je. Vojvotkinja me mrzi i od mog života je napravila pakao.” “Teško mi je u to povjerovati!” prosvjedovao je grof. “Vjerovao ili ne, to je činjenica”, rekla je Sorilda. “A kako mi nisu dopuštali nikoga

upoznati, najmanje muškarca, mislila sam da ću morati živjeti u dvorcu do smrti.” U glasu joj se osjetila iskrenost i grof se iznenada nasmijao. “Zato si mi toliko željela pomoći.” “To nije bio glavni razlog”, odgovorila je. “Upozorila sam te kad je došao ujak Edmund

jer sam mislila na njegovu dobrobit. Na svoj način je bio dobar prema meni i nisam htjela da bude povrijeđen kad sazna istinu, a saznao ju je.”

“Kako znaš?” zanimalo je grofa. “Dovoljno je pametan da shvati da me ne bi tako posjećivao niti da bih te ja pozvala!”

Sorilda si nije mogla pomoći; morala je dodati zadnje riječi. Grofovo se lice smračilo. Rekao je:

“Mislim da protuoptužbe neće pomoći u ovim okolnostima. Moramo raspraviti našu budućnost.”

Sorilda nije odgovorila. Sjedila je i gledala ga. “Razmišljao sam”, nastavio je. “Čini se da postoje dvije mogućnosti.” “Koje?” “Prva je da živimo odvojeno. Posjedujem mnogo kuća u različitim dijelovima zemlje i

mogu ti dati jednu na raspolaganje.” Zastao je i nakon nekoliko trenutaka je Sorilda tiho upitala: “Koja je ... druga mogućnost?”

Anna

RafaelaR

43

Dok je govorio, mislila je kako je zastrašujuće živjeti posve sam. Čak i kad bi živjela u jednoj od grofovih kuća i trošila njegov novac, nije mogla zamisliti usamljen život, bez ikoga da joj pomogne i da joj radi društvo.

“Druga je mogućnost”, nastavio je grof, “prilagoditi se situaciji. Uvijek su mi govorili da ću se prije ili kasnije morati smiriti i dobiti nasljednika. Sviđa mi se biti samac i želio bih to i ostati, ali sada je to nemoguće.”

Opet je zavladala tišina i onda je Sorilda oklijevajući rekla: “Shvaćam... što želiš reći... ali znam što osjećaš za moju potetku... i ne možeš od mene

očekivati... “ “Ne, naravno! Nisam na to mislio! Moramo se pokušati upoznati i imati probno

razdoblje prije no što postanemo -intimniji.” “To bih i ja željela”, brzo je odgovorila. “Mislim da bi sve drugo moglo dovesti do

skandala i tračeva koji bi ti naškodili.” Grof je opet podigao obrve pa je Sorilda objasnila: “Nedavno si primio Red Gartera.” “Razumijem. Vjerojatno bih ti trebao biti zahvalan.” Rekao je to preko volje i Sorilda se nasmiješila. “Samo sam htjela objasniti zašto sam ti zahvalna. Radije bih bila ovdje, ma koliko teška

osoba ti ... “ Zastala je osjećajući da bi mogla zvučati nepristojno, a on j e odmah ubacio: “U redu, težak sam i ne pretvaram se da se jutros nisam morao vraški potruditi da

dođem u dvorac.” “Razumijem”, rekla je Sorilda, “ali možda stvari neće biti tako loše... kao što očekuješ

ako upotrijebimo malo... zdravog razuma.” Grof se nasmijao, vedrije nego maloprije. “Znači, ti to tako nazivaš”, rekao je. “Meni padaju na pamet drugi, prikladniji opisi, ali

nije bitno. Smijem li te nešto pitati?” “Naravno.” “Zašto si odjenula crnu vjenčanicu?” “Odgovor je jednostavan”, rekla je Sorilda. “Doslovno nisam imala ništa drugo osim

ružnih haljina koje mi je nabavila potetka s ciljem da izgledam što ružnije.” Dok je govorila, učinilo joj se kao da ju je grof prvi put primijetio. Njegove oči su upijale

njenu crvenu kosu, zelene oči i bjelinu njene kože. Nakon što ju je pažljivo promotrio, rekao je:

“Pretpostavljam da je ljubomorna. Mogao sam i lošije proći; sretan sam što nisi neugledna.”

“To sam i ja pomislila!” odgovorila je Sorilda, Nasmiješio se. “Pokušat ću prema tebi biti uljudniji nego što sam bio danas. Bit će zanimljivo

upoznavati te.” “A ja bih htjela mnogo toga saznati o tvojim posjedima, posebno o konjima.”

Anna

RafaelaR

44

“Zanimaju te konji?” “Prije tri dana sam te gledala kako jašeš predivnog konja na Long Gallopu.” “Gledala si me!” “ Čula sam da si kupio dva iznimna grla kod Tattersall'sa.” “Gdje si to mogla čuti?” upitao je grof, pa dodao: “Glupo pitanje. Sve što se događa u

mojoj staji se prepričava u svim drugim stajama u pokrajini.” “A pošto ih zanimaju tvoji konji, možeš pretpostaviti da mnoge ljude zanimaš... i ti.” “Jesam li i tebe zanimao?” Pitanje ju je iznenadilo i iskreno je odgovorila: “Ne kao muškarac, već kao pobjednik Zlatnog kupa u Ascotu i Oaksu.” Grof je zabacio glavu i nasmijao se. Ovaj put se osjetilo da j e smijeh bio iskren. “Ovo je bila gruba istina”, rekao je. “Ne poznajem nijednu drugu ženu koja bi bila tako

iskrena.” “Žao mi je ako sam bila... neugodna.” “Ne, ne, ni najmanje”, brzo je rekao. “Mislim da je istina temelj zdravog braka koji

namjeravamo izgraditi.” “Slažem se. No, možda ti se neće uvijek svidjeti ono što ću reći... ili učiniti!” “Onda ću i ja biti iskren i reći ti to.” “To će olakšati stvari ... a moram ti postaviti još jedno pitanje.” “Koje?” “Koliko novca ... smijem potrošiti?” Grof ju je iznenađeno pogledao i požurila je objasniti: “Trenutno imam samo dvije haljine koje su pripadale mojoj majci. Jednu si vidio na

vjenčanju, a druga je ova koju sada nosim. Mislim da to predstavlja prilično ograničenu garderobu kakva ne priliči grofici.”

“Naravno”, rekao je grof. “Potroši koliko hoćeš. Imam osjećaj da me nećeš dovesti do bankrota.”

“Imam nešto svog novca... “, započela je Sorilda. “Zaboravi!” rekao je grof. “Tvoj ujak je to jutros spomenuo, ali sam mu rekao da o tome

popriča s mojim odvjetnicima. To nije važno, osim ako želiš biti neovisna.” “Ne kad je novac u pitanju”, odgovorila je Sorilda, “ali znam da nemam dovoljno... za

sve što sam namjeravala kupiti.” Grof se ponovno nasmijao. “Počinješ me plašiti.” “Ne želim to... ali nadam se da ću dorasti svom položaju ... grofice Winsford.” Grof ju je pogledao, a onda polako rekao: “Siguran sam da hoćeš, ali nisam siguran da će to uvijek biti u mom interesu.”

Anna

RafaelaR

45

Peto poglavlje

Sorilda je upravo htjela odgovoriti kad su se vrata iznenada naglo otvorila. Batler je pomalo nesigurnim glasom najavio:

“Lady Alison Fane, gospodine!” Žena o kojoj je bila riječ je naglo upala u sobu i potrčala prema grofu. Sorilda je

primijetila da je iznimno privlačna. Imala je lijepu plavu kosu i velike plave oči koje su sada bile tamne od ljutnje.

“Sholto!” povikala je stigavši do grofa. “Nije istina! Reci da nije istina!” Vikala je tako glasno da je Sorilda pomislila da bi se kristalni luster mogao razbiti od

siline njena glasa. Pošto grof nije uspio naći riječi, lady Alison se okrenula prema Sorildi. “Je li to ona? Kako si me mogao tako podlo, tako okrutno izdati?” Više nije vrištala: sada se u njenom glasu mogao nazrijeti jecaj. Napokon se grof uspio

sabrati. “Žao mi je što si se tako uzrujala, Alison”, rekao je. “Namjeravao sam te posjetiti sutra

ujutro.” “Da mi priopčiš da si se oženio?” upitala je lady Alison, ponovno bijesna. “Čula sam

prije nekoliko minuta na plesu kod lady Shrewsbury i nisam mogla povjerovati svojim ušima!”

“Kako je lady Shrewsbury saznala?” upitao je grof znatiželjno. “Očito je jedan od tvojih slugu rekao njenom batleru'', odgovorila je lady Alison, “ali da

imaš imalo samilosti, saznala bih od tebe da se namjeravaš oženiti!” Sorilda je znala da je grof teško mogao objasniti. Prije nego što je uspio progovoriti,

lady Alison je nastavila: “Nakon svega što smo značili jedno drugomu, nakon sve ljubavi koju sam ti dala, nakon

sreće koju smo si podarili, kako se ovo moglo dogoditi? Ako si se želio vjenčati, zašto se nisi vjenčao sa mnom?”

“Nije bilo baš tako, Alison”, započeo je grof oklijevajući, ali lady Alison nije dovršila misao. Opet je pogledala Sorildu.

“Što ti ova žena može dati, a ja ne mogu? Čime te je natjerala u brak? Uvijek si se kleo da ćeš ostati neženja!”

Vrisnula je i dramatično podigla ruke. “Kako si mi to mogao učiniti? Kako možeš dopustiti da ovako patim? Volim te, Sholto.

Da, volim te svim srcem, a ti si me napustio. Svi će mi se prijatelji smijati!” Lady Alison je gotovo ispljunula te riječi, a onda prišla Sorildi. “Prezirem te”, rekla je, “a ako ikada dobijem priliku da te povrijedim na bilo koji način,

budi sigurna da ću to i učiniti! Ako misliš da u svojim kandžama možeš zadržati najnedohvatljivijeg muškarca u Londonu, varaš se. Izdat će te, kao što je izdao i svaku ženu koja mu je poklonila srce!”

Anna

RafaelaR

46

Govorila je tako divljim glasom da je Sorilda u jednom trenutku pomislila da će je udariti. Oprezno se odmaknula. Kao da je i grof to isto pomislio, čvrsto je uhvatio lady Alison za podlakticu i rekao:

“Žao mi je što si ovako iznenada čula za moj brak, Alison. Sutra ću te posjetiti i pričat ćemo o tome što se dogodilo.”

“A hoće li ti tvoja nova supruga dopustiti da se viđaš sa bivšim ljubavnicama?” upitala je lady Alison inatljivo. “Možda si joj već objasnio da lepršaš od cvijeta do cvijeta, uzimajući sve što ti žena može dati, a onda je ostaviš slomljena srca, kao što ćeš ostaviti i nju!”

“Dosta!” rekao je grof ozbiljno. “Otpratit ću te do kočije, siguran sam da sada želiš ići kući.”

“Ne očekuješ valjda da ću se vratiti na ples”, rekla je lady Alison gorko, “svi će mi se smijati, pošto sam sada jedna od tvojih mnogobrojnih odbačenih ljubavnica!”

Glas joj se ponovno slomio. Krenula je prema vratima. Grof je požurio za njom i Sorilda je mogla čuti njihove glasove u hodniku. Prošlo je nekoliko minuta prije nego što je uspjela ustati. Ono što se odigralo ju je potreslo i uzrujalo. Nikada prije nije vidjela ženu koja je potpuno izgubila kontrolu nad sobom, kao što je to upravo lady Alison učinila. Ljutnja i žestina u njenom glasu su Sorildu podsjećale na govor neke vulgarne žene s ulice. Osjetila joj kako joj srce ubrza- no lupa i pomislila je da ne bi izdržala još jednu ovakvu situaciju. Tada je u sebi rekla da je za sve bio kriv grof. Kako je mogao voditi ljubav s tolikim ženama? Lady Alison, njenom potetkom... tko zna koliko ih je bilo. Doveo ih je do takvog očaja da su se zbog njega ponašale nedolično i prosto.

'Ako je to ljubav', pomislila je Sorilda, 'onda se samo mogu moliti da je nikad ne doživim.'

Tada se sjetila koliko je njena majka voljela oca i kako je sve bilo drukčije. Bili su tako bliski da su gotovo bili jedno biće. Razmišljala je o tome i došla do zaključka da ljubav njene potetke i drugih žena prema grofu nije bila duhovna, već samo fizička i posesivna. Sorilda je bila vrlo nevina; nije znala što se između muškarca i žene događa u krevetu. Samim razmišljanjem o tome se osjećala nečisto i neugodno. U tom je trenutku shvatila da nikad neće biti grofovom ženom u punom smislu riječi; bit će mu žena samo na papiru.

“Kad poželi biti intiman sa mnom”, rekla je u sebi, “i kad poželi nasljednika, otići ću!” Nije znala kako će to izvesti, no znala je da će s grofom živjeti bar neko vrijeme dok ne

uspije razmisliti o budućnosti. Pomislila je da je lady Alison zacijelo otišla i odlučila da će otići spavati. U tom trenutku je u sobu ušao grof i zatvorio vrata za sobom.

“Sorilda, ispričavam se”, rekao je, “zbog ove nepotrebne i dramatične scene. Lady Alison je silom ušla u ovu kuću. Da ju je batler uspio zaustaviti, to se ne bi dogodilo.”

Sorilda ga je hladno pogledala. “Pretpostavljam da bi patila bez obzira na to vidi li te ili ne.” “Ti je žališ?” upitao je grof. Nešto u njegovu glasu i izraz njegovih očiju su naljutili Sorildu. “Ja neću biti dramatična”, rekla je ledeno, “samo ću iskreno reći da žalim svaku ženu

koja se s tobom družila!”

Anna

RafaelaR

47

Nije čekala da joj odgovori. Otvorila je vrata i izišla u hodnik. Tada se uplašila da će je slijediti i požurila je u svoju sobu. Zaključala je vrata i sjela na stolicu pokušavajući se smiriti.

* * * Sorilda je ušla u hodnik. Pratila su je dva lakaja noseći kutije. Bila je u Londonu više od

tjedan dana i provela većinu vremena u kupovini. Nikada prije nije osjetila radost kupnje elegantnih haljina. U njima je osjećala novo samopouzdanje. Komplimenti krojačica i grofovih prijatelja su je opijali poput šampanjca. Grof je neprestano pozivao goste, kao da nije htio ostati sam s njom. Sorilda je znala da je većina dolazila zbog radoznalosti. Ručala je sama, a grofov tajnik bi je obavijestio da je grof na sastanku s princom Albertom ili na sjednici Parlamenta. Da Sorilda nije tako tvrdoglavo odlučila prezirati grofa, bila bi fascinirana njegovim članstvom u mnogim odborima koji su se bavili projektima koje je i ona podržavala. No, kad bi se spomenulo njegovo ime osjetila bi stezanje u prsima, a kad bi pričala s njim, u njenom glasu se osjećala ledena hladnoća, iako se trudila da bude pristojna. Ipak, kad bi ga vidjela kako sjedi na čelu stola okružen lijepim damama, morala se diviti njegovoj ljepoti i eleganciji.

“Čovjek se može diviti i konju”, rekla je Sorilda u sebi, “a ipak ga smatrati teškom i nepredvidivom životinjom!”

Grof je nesumnjivo imao obje te karakteristike. Razgovori između njega i njegovih prijatelja koje je načula su joj potvrdili da je cijelo londonsko društvo bilo zaprepašteno što se oženio tako nepoznatom i mladom djevojkom. Sorilda je ubrzo shvatila da se grof bio upuštao u veze samo s udatim ženama ili udovicama. Prezirno je zaključila da je bio poput Casanove i da vjerojatno ne može ni izbrojiti žene s kojima je bio. Na zabavama bi načula djeliće razgovora među damama i gospodom:

“Slomio je srce Charlotti ...” “Adelaide je bila sigurna da se nikad neće oženiti ... “ “Georgina je rekla da nikad neće

ugostiti novu groficu, bez obzira ... “ Kad bi shvatili da ih Sorilda sluša, naglo bi prekinuli razgovor. No, čula je dovoljno i u

tim prilikama bi prezirno pogledala grofa. Nakon prve večeri, on se ponašao vrlo pristojno i više nije bilo neugodnih scena poput onih s lady Alison. No, Sorilda je bila svjesna da su na svakoj zabavi bile brojne žene koje su je gledale s mržnjom i koje bi joj bile spremne zabiti nož u leđa. Nakon dvije ili tri zabave, sa zadovoljstvom je primijetila da je prati dobar glas. Tome su doprinijele i lijepe nove haljine i grofovi obiteljski dragulji. Sorilda nikad nije mogla ni zamisliti da takav nakit postoji, osim, možda, u Aladinovoj pećini. Mogla je izabrati tijare, kopče za cipele, niske bisera, pozlaćene ručke za suncobran i prtljagu. Osjećala se kao dijete u prodavaonici slatkiša dok je birala nakit koji će odgovarati njenoj toaleti. Nakon skromnog života koji je vodila u dvorcu, ovo je bila nevjerojatna promjena. Ponekad bi se uplašila da će se odjednom probuditi u dvorcu i shvatiti da je sve to bio samo san. Više nije bila uplašena, već se bila spremna boriti za ono što je htjela. Pomalo ju je razočaralo što nikada nije imala priliku nasamo razgovarati s grofom. Uvijek bi dolazio kući kad bi se ona

Anna

RafaelaR

48

već povukla na spavanje ili bi došao s nekim prijateljem, najčešće Peterom Lansdownom. Sorilda je bila uvjerena da je Peter jedini znao cijelu istinu.

Kad se uredila i sišla na doručak, iznenađeno je shvatila da je Peter u blagovaonici. “Gospodine Lansdown!” uzviknula je iznenađeno. “Zar Vam Sholto nije rekao da ću doći?” upitao je. Odmahnula je glavom. “Sholto i ja ćemo danas ovdje ručati”, objasnio je Peter Lansdown, “jer u dva moramo

biti u Kristalnoj palači. Praktičnije je da ručamo ovdje.” “Naravno, razumijem”, rekla je Sorilda nasmiješivši se. “Drago mi je što Vas vidim.” Peter Lansdown joj se sviđao i podsvjesno je znala da joj se divio, kao i sada kad ju je

ugledao u njenoj lijepoj novoj haljini. Bila je boje zlata i Sorilda je pomislila da je to jedna od najljepših dnevnih haljina koje je ikad vidjela.

“Vrlo ste pametni”, rekao je Peter Lansdown, “a, ako to smijem napomenuti, i vrlo lijepi!”

“Hvala!” rekla je Sorilda nasmiješivši se. Nije se više sramila komplimenata, već su u njoj izazivali zadovoljstvo jer tako dugo

nije primila nijedan. “Imam osjećaj”, nastavio je Peter, “da ćete na izložbi zasjeniti sve ostale dame, pa i

samu kraljicu.” “Nadam se da neću”, odgovorila je Sorilda. “Divim se kraljici i tako sam sretna da je

palača gotovo dovršena i da se nije srušila!” Peter Lansdown se nasmijao. “Usprkos svim tmurnim predviđanjima! Uvjeravam Vas da je princ Albert zahvalan

svima koji su ga podržali u ovim teškim vremenima.” Sorilda je čitala novine i znala je da prosvjedi protiv Kristalne palače nisu prestali, već

ojačali. Činjenica da je Velika izložba promovirala slobodnu trgovinu je ljutila protekcioniste, snobove i lovce na bogatstvo. Predvodio ih je pukovnik Sibthorp koji se žestoko protivio gradnji palače. Strani učesnici u izložbi su bili proglašeni političkim protivnicima i kriminalcima. Sorilda je čula da je netko od grofovih gostiju na večeri izjavio da Engleska “priziva zmije u svoja njedra”. Pročitala je i da su strani vladari odlučno odbijali ući u Kristalnu palaču, vjerujući da ona predstavlja “siguran put u vječnost”.

Peter Lansdown je pogledao na sat i rekao: “Sholto kasni, a znam i zašto!” “Zašto?” upitala je Sorilda, znajući da se od nje očekuje da pita. ''Lord John Russell je jutros objavio da se protivi pozdravnoj topovskoj paljbi kod

Serpentine jer misli da će njihova silina razbiti palaču.” “O, ne!” uzviknula je Sorilda. “Želi da paljba bude u parku St. James jer je udaljeniji, ali Sholto misli da je to glupost, a

ja se slažem s njim”, rekao je Peter. Dok je govorio, otvorila su se vrata i ušao je grof. “Dobro jutro, Sorilda”, rekao je dok im je prilazio. “Peter, riješio sam stvar!”

Anna

RafaelaR

49

“Kako?” upitao je Peter Lansdown. “Rekao sam lordu Johnu da buka neće razbiti staklo i da sam svaki slomljeni komadić

spreman platiti iz vlastitog džepa!” Sorilda je tiho uzviknula. “Ali ako cijela zgrada bude oštećena, morat ćeš potrošiti cijelo bogatstvo!” “Neću morati platiti ni penija!” rekao je grof čvrsto. Pošto je to bio njen prvi zajednički

ručak s grofom otkako su stigli u London, Sorilda je u njemu iznimno uživala. Slušala je kako grof i Peter zadirkuju jedan drugoga, nadopunjuju šale i kako se strastveno svađaju oko Kristalne palače. U tim trenucima je zaboravljala koliko prezire grofa, ali se onda sjetila da on vjerojatno i sada nalazi vremena za mnogobrojne ljubavnice.

Kad je ručak bio gotov i kad su grof i Peter požurili u Hyde Park, žarko je poželjela da je mogla otići s njima. Željela je vidjeti izložbu koja je izazvala toliko kontroverzija. Usprkos svim predviđanjima da palača nikad neće biti završena, bila je gotovo spremna i Sorilda je znala da to mora biti impozantna građevina.

'Voljela bih da su me poveli sa sobom', pomalo tužno je pomislila dok se vraćala u sobu. Tada se sjetila da mora ići u kupovinu. Znala je da će je gospođa Dawson čekati kod

kočije i već samo to je u njoj izazvalo uzbuđenje. Sljedećeg dana je kišilo. Ponovno je kod njih bila velika zabava i grof je bio iznimno

dobro raspoložen. Citirao je gostima stihove iz Thackerayeve Svibanjske ode koji su se odnosili na gradnju Kristalne palače.

“Je li zaista dovršena?” upitala je Sorilda. “Potpuno dovršena”, odgovorio je grof, “a sutra ćeš vidjeti da je prinčev plan o gradnji staklene palače bio dobar.”

Kad su i zadnji gosti otišli, grof je upitao: “Veseliš li se sutrašnjem danu?” “I više nego što mogu izraziti”, odgovorila je Sorilda. “Toliko sam toga čula o palači!

Htjela sam ići s tobom i prije.” “Nikad nisam pomislio da si htjela ići sa mnom”, rekao je grof iznenađeno, “mogao sam

te povesti da si mi rekla da želiš ići.” Ona nije odgovorila, pa je nastavio: “Siguran sam da nećeš biti razočarana. Ne samo da je koncepcija palače briljantna, već

je i izložba zaista posebna.” Sorilda se nasmiješila i rekla: “Mislim da bi ti zaista želio da uspije, ne samo zato što si cijelo vrijeme podržavao

princa, već i zato što misliš da bi palača mogla pomoći zemlji.” “Tako je”, rekao je grof. “Mislim da je važno da Engleska pokaže svijetu za što je sve

sposobna. Si- guran sam da će Francuzi i svi ostali biti strašno ljubomorni!” Sorilda je prišla stubištu, a onda shvatila da je grof nije slijedio, već da uzima šešir od

lakaja. “Izlaziš'?” upitala je iznenađeno. “Pomislit ćeš da sam sentimentalan i pretjerano oprezan”, rekao je, “ali idem do

Kristalne palače da se uvjerim da još stoji i da su čuvari budni.” Nasmiješio se dok je govorio, gotovo kao da se sam sebi ruga, a tada je krenuo prema

kočiji.

Anna

RafaelaR

50

Sorilda je krenula prema svojoj sobi. “Zašto nisam mogla ići s njim'?” upitala se. Tada se pitala hoće li na putu do Palače pokupiti neku od svojih ljubavnica. Tiho je

uzdahnula. “Da mi to smeta, bila bi agonija živjeti s njim”, rekla je u sebi pa legla u krevet. Kad je zatvorila oči, namjerno se usredotočila na haljinu koju će sutra obući.

* * * “Gospođo, izišlo je sunce!” uzviknula je Sorildina služavka kad ju je došla probuditi.

Sorilda se uspravila u krevetu. “O, drago mi je!” rekla je. “Bilo bi razočaravajuće kad bi kišilo. Kraljica bi se morala

dovesti na izložbu u zatvorenoj kočiji.” Kad je sišla, malo prije deset sati, čula je zvonjavu zvona svih londonskih crkvi. Grofov

tajnik joj je došao reći da je on čeka u hodniku. Kad je Sorilda sišla, grof je pomislio da se mora diviti njenom izgledu. Njena haljina je bila poezija ljepote. Imala je veliku krinolinu od zelene svile i šeširić obrubljen nojevim perjem i finom čipkom. Sorilda je upitno pogledala grofa, znajući da čak i on mora primijetiti kako je lijepo bila obučena za ovu veliku prigodu. No, on nije ništa rekao dok nisu sjeli u otvorenu kočiju. Čim su stigli u park, Sorilda je primijetila da se skupilo gotovo pola milijuna ljudi, a kad je uzbuđeno pogledala oko sebe, grof je rekao:

“Vidim da nosiš smaragde koji su pripadali mojoj majci.” Brzo ga je pogledala i primijetila da on gleda njen nakit - smaragdnu ogrlicu, naušnice i

narukvicu. “Smeta li ti to?” upitala je. “Pristaju ti”, odgovorio je. Pomislila je da je to prvi kompliment koji joj je udijelio. Već su mogli vidjeti zastave svih nacija koje su vijorile na vjetriću. Pridružili su se

povorci drugih kočija koje su vozile prema Kristalnoj palači. The Times je objavio da je preko trideset tisuća gostiju željelo pozdraviti kraljicu. Sorilda je napokon ugledala ogromnu građevinu koja je zasljepljujuće blistala na suncu. Iako su uranili, unutrašnjost palače je već vrvila diplomatima, vojnim dužnosnicima i drugim dvorskim uglednicima. Sorildu je taj veličanstveni prizor potpuno zadivio. Uskoro su svoja mjesta zauzeli vojnici u paradnim uniformama i trubači.

“Stigli su”, rekao je grof tiho. Ispred palače su se poredali kraljičini stražari, a trubači su najavili njen dolazak. Sada

je Sorilda prvi put imala priliku vidjeti mladu kraljicu kojoj se tako dugo divila. Kraljica je nosila haljinu od ružičastog satena, imala je srebrni i dijamantni nakit, a na glavi joj je blistala dijamantna tijara ukrašena perjem. Izgledala je vrlo sitno, a ipak impresivno dok je koračala pored princa Alberta koji je nosio počasnu uniformu. Pratili su ih mladi princ od Walesa i princeza u bijeloj haljini i s ružama u kosi.

Anna

RafaelaR

51

Začulo se zaglušujuće skandiranje, a onda su se začuli prvi tonovi državne himne. Tada su započeli govori i molitve, a onda je kraljica primila one koji su bili najzaslužniji za izložbu; među njima je bio i grof. Sorilda se predstavila kraljici i začula je kako princ Albert govori grofu:

“Ovo je Vaš trijumf, kao i moj, gospodine. Uvijek ste bili sigurni da ćemo uspjeti.” “I uspjeli smo, gospodine”, rekao je grof. “Dragi, moraš čestitati grofu na vjenčanju”, rekla je kraljica princu Albertu. “Već jesam”, odgovorio je princ Albert, “ali želim čestitati i grofici.” Dok je govorio, nasmiješio se Sorildi, a kad ga je pogledala, primijetila je da je gleda s

odobravanjem. “Prvom prilikom morate dovesti suprugu u Buckinghamsku palaču”, rekla je kraljica.

“Imat ćemo mnogo više vremena za upoznavanje.” “Vrlo ste ljubazni, gospođo”, odgovorio je grof. Tada su krenuli dalje jer su već prilazili drugi koji su htjeli biti predstavljeni

kraljevskom paru. Sorilda je osjetila da je netko promatra. Kad se okrenula, s neočekivanim je užasom shvatila da je to njena po- tetka. Vojvotkinja je izgledala ljupko u plavoj haljini, a nosila je i raskošan dijamantni nakit. No, čelični izraz na njenom licu je natjerao Sorildu da se strese. Nikada prije nije vidjela toliku mržnju u ženinim očima. Jedva se suzdržala da se grčevito ne uhvati za grofovu ruku, kao da ga moli da je spasi.

No, kad su krenuli pogledati izložbu, Sorilda je zaboravila sve drugo i prepustila se divoti koja ju je okruživala. Vidjela je ogroman komad ugljena koji je težio dvadeset četiri tone. Potjecao je iz rudnika vojvode od Devonshirea. Tu je bila i Lazarova figura od umjetnog kamena i austrijske fontane. Svakoj je naciji bilo dopušteno da slobodno predstavi svoje izloške. Bilo je tu i indijskih i američkih izložaka. Grofa je fascinirao sportski nož s osamdeset sječiva, a ruska porculanska vaza je ostavila bez daha cijelu grupu posjetitelja. Sorilda je bila oduševljena francuskom svilom i satenom, Gobelinskom tapiserijom i ogromnim krevetom koji je kupila kraljica.

“Nemoguće je srediti dojmove”, rekla je grofu uzbuđeno. “Morat ću dolaziti svaki dan do zatvaranja izložbe da budem sigurna da nešto nisam propustila.”

Dok je govorila, činilo joj se da je njemu drag njen entuzijazam i pomislila je da je teško ponašati se hladno kad se osjećala kao dijete koje su prvi put poveli u cirkus.

Tako su daleko odmakli i toliko toga vidjeli da je gotovo zaboravila na kraljicu. Grof je požurio prema izlazu da isprati kraljevsku povorku. Na Sorildino iznenađenje, kraljica je zastala da popriča s njom.

“Nadam se da ste uživali u izložbi, lady Winsford.” “Zaista mi je oduzela dah, gospođo.” “Ovo je jedan od najvećih i najslavnijih dana u mom životu”, rekla je kraljica

nasmiješivši se. Nije bilo sumnje da je bila iskrena. Kad su grof i Sorilda krenuli prema kočiji, pridružio im se Peter Lansdown. “Šepiriš se kao puran, Sholto”, zadirkivao je. “A nikad nisam vidio da je princ tako

zadovoljan sobom.”

Anna

RafaelaR

52

“Na to ima pravo, a i ja!” odgovorio je grof. “Mučili smo se poput robova da radovi završe na vrijeme.”

“I ja ti moram čestitati”, rekao je Sorildi dobro poznat glas. Njena potetka je prišla grofu.

“Hvala”, odgovorio je grof namrgođeno. “Uvijek je lijepo vidjeti da je nečija najveća želja ispunjena”, rekla je vojvotkinja toplo. Sorilda je bila svjesna da je to bilo dvosmisleno rečeno, a pošto je mislila da je način na

koji je Iris prišla grofu nepriličan, namjerno se udaljila. U daljini je ugledala ujaka koji je bio udubljen u razgovor s lordom Aberdeenom.

“Upravo sam rekao Njenom Visočanstvu”, govorio je lord vojvodi, “da se ne sjećam ničega što je zadovoljilo tolike ljude kao što je to učinila ova izložba.”

Pošto se ta izjava nije slagala s vojvodinim stavovima, Sorilda se upitala što će vojvoda odgovoriti, no prije nego što je bio prisiljen odgovoriti, ugledao ju je.

“Sorilda!” uzviknuo je. “Vidio sam da je kraljica pričala s tobom. Bilo je to vrlo velikodušno od Njenog Visočanstva. Siguran sam da si počaščena.”

“Naravno da jesam, ujače Edmund. Bila sam tako sretna što je mogu vidjeti. Bojala sam se da nikad neću imati priliku za to.”

Vojvoda je izgledao kao da mu je neugodno. “Trebala si joj biti predstavljena ove godine”, rekao je zlovoljno, “ali nije važno. Siguran

sam da će te sada neprestano pozivati u Buckinghamsku palaču.” Sorilda se pitala treba li ga podsjetiti da bi njena sudbina vjerojatno bila drukčija da je

ostala u dvorcu, ali pomislila je da bi to bilo grubo. Umjesto toga je rekla: “Mislim da je ovdje sve prekrasno i nadam se da ću imati vremena pogledati sve,

posebno poljoprivredne strojeve. Znam da su te oni vjerojatno najviše zanimali!” Zapravo to Sorildu uopće nije zanimalo, ali je osjećala da mora dovoljno zaokupiti

ujaka da on ne primijeti kako mu se žena ponaša. “Da, imaš pravo”, rekao je vojvoda. “I ja namjeravam ponovno doći u London i

pogledati ih. Namjeravamo se vratiti u dvorac sutra ujutro.” “Možda bismo mogli doći zajedno, ujače Edmund?” rekla je Sorilda. Vojvoda se

nasmiješio i znala je da mu se njen prijedlog sviđa. Tada im se vojvotkinja pridružila. “Čekala sam da me odvezeš kući”, rekla je oštro. Vojvoda ju je hladno pogledao. “Ići ćemo kući kad budem spreman”, odgovorio je. Sorilda je primijetila kako je vojvotkinja stisnula usne. Znala je da se teško suzdržava

da ne prasne. Pogledala je Sorildu, a u očima joj je još uvijek titrao bijes. “Mislim da si prekičasto odjevena”, rekla je pakosno, “a i previše si se nakitila; to ne

pristaje mladoj djevojci!” “Zaboravljaš”, odgovorila je Sorilda, “da sam sada udata žena i da moj muž od mene

očekuje da se odjenem u skladu s prigodom.” Vidjela je da je bijes u vojvotkinjinim očima planuo poput vatre. Okrenula se i krenula

prema grofu i Peteru Lansdownu. Pitala se što je grof rekao vojvotkinji, ali je znala da to ne

Anna

RafaelaR

53

smije pitati i krotko je pošla prema kočiji. Peter Lansdown se vozio s njima. Kad su stigli do kuće, grof je rekao:

“Moram sutra otići na selo. Ostat ću nekoliko dana, hoćeš li poći sa mnom?” “Da, naravno”, odgovorila je brzo Sorilda. Nije željela ostati sama u Londonu, a pomislila je da bi se u društvu proširile glasine

kad bi se pročulo da tako kratko nakon vjenčanja žive odvojeno. “Peter ide s nama”, nastavio je grof. “Želim da me savjetuje o radovima na staji.” “Razmišljaš li o kupnji novih konja?” upitala je Sorilda. “Kupio sam četiri ovog tjedna”, odgovorio je grof, “a želim ih prikladno smjestiti. Hoćeš

li biti spremna do jedanaest sati?” “Naravno”, odgovorila je Sorilda. Kad su stigli kući, Sorilda je očekivala da će joj se on i Peter pridružiti u blagovaonici,

no umjesto toga, otišli su u knjižnicu. Bila je to posebna grofova soba i znala je da mu tamo ne smije smetati. Kad je došla u svoju sobu da se presvuče, shvatila je da razmišlja o izložbi. Nadala se da će se brzo vratiti u London da je stigne ponovno vidjeti. Tada se odjednom sjetila da joj je ujak rekao da se on i Iris također sutra vraćaju na selo. Po prvi put ju je pogodila spoznaja da je možda to razlog što je i grof odlučio otići na selo.

“Zacijelo ne namjerava nastaviti svoju vezu s Iris sada kad smo vjenčani?” upitala se. To se činilo nevjerojatnim. A opet, Iris ga je namjerno potražila na izložbi. Možda mu je

rekla da se vraća na selo s namjerom da se i on odluči vratiti. “Kako se usuđuje to učiniti! Kako se Iris usuđuje i dalje biti nevjerna ujaku Edmundu!” Sorildi se to činilo odvratnim i ponižavajućim. “Neću ići! Ostat ću ovdje i pustiti da čine

što ih volja!” uzviknula je. Ali onda je shvatila da bi bila pogreška ostati sama u Londonu. Jedino društvo bi joj bila

vlastita ljutnja. Osim toga, njena pretpostavka bi se mogla pokazati potpuno pogrešnom. Nije bilo vjerojatno da bi grof riskirao svoju čast drugi put kad je već jednom bio uhvaćen s vojvotkinjom. 'To je zacijelo slučajnost', pomislila je Sorilda. No, još uvijek je podsvjesno sumnjala. Za večerom se jedva suzdržala da ga ne upita je li u pravu. Znala je da bi to bilo glupo i da bi je moglo poniziti. Što bi odgovorila kad bi on rekao da toliko voli Iris da ne može od nje odustati? Kako je mogao voljeti nekoga tako plitkog i neugodnog kao što je to bila vojvotkinja? No, Sorilda je znala da je, bez obzira na karakter, Iris prelijepo izgledala na izložbi. Kako je grof mogao znati da ona nije tako šarmantna i slatka kako izgleda i da se ispod njene ljupke vanjštine krije okrutnost i pakost?

'Da mu kažem, ne bi mi vjerovao', pomislila je bespomoćno Sorilda. Tada je Peter Lansdown rekao nešto što ju je nasmijalo i na trenutak je zaboravila na

svoje dvojbe.

Anna

RafaelaR

54

Šesto poglavlje

“Ostavit ću vas da uživate u portu.” Sorilda je ustala, nasmiješila se grofu i Peteru Lansdownu i krenula prema vratima.

Ispod stola se začulo grebanje, a trenutak kasnije je za njom pojurio smeđe-bijeli španijel. Kad su oboje izišli, Peter je rekao grofu:

“Primijetio sam da Drake svuda slijedi tvoju ženu!” “Kao što je nekad slijedio mene!” odgovorio je grof. “Toliko o vjernosti 'čovjekovog

najboljeg prijatelja' !” “Postao je vjerni obožavatelj tvoje žene!”, rekao je Peter smiješeći se. “A on nije jedini!” Grof ga je oštro pogledao. “Što želiš reći?” “Samo to da si pomoću svoje uobičajene sreće pronašao iznimnu suprugu u

najčudnijim okolnostima.” Grof nije odgovorio i Peter je nastavio: “Sorilda je prekrasna, vrlo inteligentna, izvrsno jaše, svi zaposlenici na tvojem imanju

joj već jedu iz ruke, a ni tvoj pas se ne odvaja od nje!” Grof si je natočio još jednu čašu porta i nakon trenutka razmišljanja rekao: “Priznajem da je moglo ispasti i gore.” “Bože mili! To se zove potcjenjivanje!” uzviknuo je Peter. “Ušao si u bitku, dobio rat,

donio kući neprocjenjiv trofej, a ti kažeš da je moglo biti i gore!” Nasmijao se pa nastavio: “Već sam te upozorio da Drake nije jedini Sorildin obožavatelj. Predosjećam da ćeš se

morati bolje brinuti o svom blagu, jer bi inače moglo pasti u ruke nekoga tko će to znati cijeniti!”

“Na primjer, tebi!” rekao je grof zajedljivim tonom. “Razmišljao sam o tome”, odgovorio je Peter, “ali nisam ništa pokušao samo zato što si

mi prijatelj i što mi je naše prijateljstvo važno.” Grof je nekoliko trenutaka zaprepašteno zurio u njega, a tada ljutito rekao: “Prokletstvo! Nemaš pravo tako razgovarati sa mnom! Znaš okolnosti u kojima sam se

oženio i to ne mogu tek tako zaboraviti!” “Za to Sorilda nije bila kriva. Zapravo, da te nije tako velikodušno spasila, našao bi se u

još neugodnijoj situaciji. Znaš da kraljica visoko cijeni vojvodu.” Grof nije odgovorio i Peter je nastavio: “Mislim da ti progonstvo ne bi bilo ugodno, a oduzeli bi ti i odlikovanja.” “Zaboga, zašuti već jednom!” odvratio je grof. “Dosta mi je te teme. Ja ... “ Htio je još nešto reći, ali u sobu je ušao sluga. Na srebrnom poslužavniku koji je pružio

grofu ležalo je pismo. Grof ga je pogledao i ukočio se.

Anna

RafaelaR

55

“Konjušar čeka, gospodine.” “Neće biti odgovora!” Sluga se poklonio i napustio sobu. Grof je sjedio i zurio u pismo. Nije se potrudio

otvoriti ga. “Vojvotkinja?” upitao je Peter Lansdown. “Tko drugi!” odgovorio je grof divlje. “Dovraga, što da radim s tom ženom? Ne pušta me

na miru!” “Jadni Sholto”, rekao je Peter Lansdown rugajući se. “Moram te žaliti. Napustiš London

da izbjegneš Alison Fane, a nemoralna vojvotkinja te čeka na selu!” Grof je uzeo pismo i pridržao ga nad plamenom svijeće. Kad se zapalilo, spustio ga je na

poslužavnik i pustio da izgori dok od njega nije ostao samo pepeo. “Počinjem shvaćati”, rekao je polako, “da je vojvotkinja jedna od onih žena koje se

objese na čovjeka poput pijavice. Uvijek sam prezirao takva stvorenja.” “Zaista te žalim”, rekao je Peter drukčijim tonom. “No, nemoj predugo zanemarivati

Sorildu, a to ti iskreno savjetujem.” “Što mi pokušavaš reći?” upitao je grof iznervirano. Peter se naslonio i zamišljeno rekao: “Ona je poput uspavane ljepotice - mlada, slatka i nevina. Pitam se tko će je prvi

probuditi.” “Ako pokušaš zavesti moju ženu, izazvat ću te na dvoboj!” prasnuo je grof. “Pucam gotovo isto tako dobro kao i ti”, odgovorio je Peter, “a možda bi ona bila i

vrijedna toga!” “Mislim da si poludio!” razbjesnio se grof. “A da te podsjetim, Sorilda je udana za

mene!” “Da, na papiru!” Nastala je tišina, a onda je Peter Lansdown dodao: “Prije nego što smo napustili London, Wrothan mi je rekao da je ona jedna od

najšarmantnijih osoba koje je ikad upoznao. Siguran sam da jedva čeka da se vrati pa da joj to i kaže!”

Grofove su se usne stisnule. Peter ga je brzo pogledao pa nastavio: “Imam osjećaj da i Chester trči za njom. Plesao je s njom tri puta na Richmondovom

plesu. Možda joj se sviđa.” Grof je ustao. “Prestani! Ne želim ni sa kim raspravljati o mojoj ženi, čak ni s tobom. Pošto je večer

topla, predlažem da se prošetamo do staje. Roxana se oždrijebila, a nisam još vidio mlado.” “Siguran sam da će Sorilda razumjeti zašto nas mora čekati”, rekao je Peter

sarkastično. Bio je svjestan da se grof mršti dok su hodali prema vratima. Vragolasto se nasmiješio,

znajući da je lukavo postigao ono što je htio.

Anna

RafaelaR

56

* * * Kad je napustila blagovaonicu, Sorilda je u hodniku ugledala lakaja koji je vodio još tri

španijela na uzici. “Pretpostavljam da čekaš Drakea, Henry.” “Da, gospođo.” “Nisam primijetila da je ušao u blagovaonicu za mnom. To je bilo zločesto od njega,

pošto zna da je vrijeme za njegovu večernju šetnju.” “Ne voli biti daleko od Vas, gospođo!” “Zna da ga volim”, rekla je Sorilda i nasmiješila se. Neizmjerno ju je veselilo što ima vlastitog psa. Njen ujak nikad ne bi dopustio da pas

bude u dvorcu, a svi njegovi lovački psi su bili zatvoreni u kućicama. Iako ih je Sorilda redovito posjećivala, to nije bilo isto kao sada kad je imala psa koji ju je svuda slijedio i spavao kraj njenog kreveta. Drake je bio uz nju od trenutka kad su stigli na imanje, a to je iznenadilo grofa. Sorilda je ponekad mislila da mu je krivo što ga je vlastiti pas tako očito napustio. Kad je grof bio zauzet ili kad bi otišao nekamo s Peterom, Sorilda se nije osjećala usamljeno jer je Drake bio uz nju. Sagnula se i potapšala ga.

“Idi šetati s Henryjem”, rekla je, “i drugi se put nemoj igrati skrivača!” Smijala se dok je govorila. Henry je zazviždio i krenuo prema vratima, a četiri španijela

su ga slijedila mašući repovima. Sorilda je ušla u blagovaonicu i pomislila kako je u zadnjih tjedan dana bila sretnija nego ikad. Imanje je bilo prekrasno; kuća, pokućstvo, okolica... no ništa nije moglo nadmašiti radost koju je osjećala dok je jahala nekog od grofovih konja. Tog jutra se utrkivala s njim i Peterom na Long Gallopu i gotovo ih pobijedila. Sjetila se kako je nedavno na tom istom mjestu virila iz granja i promatrala grofa kako jaše. Ni u najluđim snovima ne bi pomislila da će postati njegova žena. S uzdahom je pomislila da će uskoro morati napustiti imanje. Grof je imao obveza u Parlamentu, a i princ Albert ga je očekivao u Kristalnoj palači.

Znala je da će u Londonu svake večeri morati prisustvovati zabavama, balovima i primanjima i da će biti nemoguće pričati s grofom kao sada. Iako se uvjeravala da ga još uvijek prezire i iako je njegovo ponašanje smatrala nemoralnim, bilo je nemoguće zadržati ledeni stav kad je s njim dijelila tolike uzbudljive teme. Imala je priliku mnogo toga naučiti o političkoj situaciji i strahu od moguće francuske agresije. Grof joj je rekao da se o tome tajno raspravlja u Kabinetu. Sorilda je politiku oduvijek smatrala fascinantnom. Zasipala je grofa pitanjima, a imala je dojam da je njemu drago što svoje stavove može izložiti tako pozornoj publici. Također joj je bilo drago što je Peter Lansdown odsjeo na imanju. Smatrala je da njegova prisutnost čini grofa pristupačnijim i bližim običnim smrtnicima. Peter ga je često zadirkivao i nasmijavao ga.

“Vrlo je ljubazan i prema meni”, rekla je Sorilda u sebi. Ubrzo je shvatila da se sve čini lakšim i sretnijim kad je on u blizini. Vrijeme je bilo sve toplije i svi su se slagali da je taj svibanj poseban. Sorilda je pročitala u Timesovim društvenim kolumnama da je društveni život u Londonu na vrhuncu. Zahvaljujući izložbi, bilo je priređeno mnogo više zabava i plesova nego obično. Pomislila je da je čudno što je grof odlučio ostati na selu iako je svakodnevno primao pozivnice. Pitala se ima li to veze s njenom potetkom, ali je grof nikad nije spominjao i nije bilo vidljive komunikacije između Winsford Parka i dvorca.

Anna

RafaelaR

57

“Hvala Bogu!” rekla je Sorilda kad je ostala sama. Nije zaboravila izraz vojvotkinjinih očiju na otvaranju izložbe. Pretpostavila je da Iris sjedi u dvorcu mrzeći je zato što je bila udana za muškarca u kojeg je ona bila zaljubljena.

'Pretpostavljam da bih je trebala žaliti', mislila je Sorilda, 'ali je ne žalim! Udala se za ujaka Edmunda i trebala bi pokušati biti sretna s njim. On je obožava, zapravo, obožavao ju je dok se ovo nije dogodilo!'

Pitala se kakav je to osjećaj kad te muž obožava. Ponekad, kad bi dopustila da joj misli polete, pitala se što je grof govorio njenoj potetki dok su vodili ljubav. Također se pitala zašto je lady Alison bila tako opčinjena njime.

“Nijedan muškarac ne bi smio biti tako zgodan”, promrmljala je. “Nije fer prema glupim ženama koje tako lako daruju svoje srce!”

Prišla je prozoru i pogledala vrt koji je nalikovao vrtu ispred palače u Versaillesu. Sunce je već bilo zašlo, ali njegov sjaj je još bio vidljiv na nebu. Zadnje svjetlo dana je nestajalo, a na nebu su se počele pojavljivati prve zvijezde. Sorildi se uvijek činilo da u sumrak njeno srce iskoči iz tijela u svijet koji je mogla osjetiti, ali ne i vidjeti. Svijet u kojem je njena majka bila vrlo blizu. Izišla je na terasu, osjećajući da ljepota okolice postaje dio nje. Tada je iznenada začula zvuk koji je dolazio odozdo. Pogledala je preko ograde i ugledala dječaka.

“Jeste li Vi grofica?” upitao je. “Jesam”, odgovorila je Sorilda, “a tko si ti i što radiš ovdje?” “Rekli su mi da morate odmah doći!” “Ali zašto?” “Vaš pas je ozlijeđen.” “Drake? Imao je nesreću?” uzviknula je Sorilda. “Gdje je?” “Odvest ću Vas k njemu.” Potrčala je dolje, a dječak ju je čekao. “Požurite, gospođo!” Sorilda je potrčala za dječakom. Bio je tako brz da ga je bilo teško pratiti. Protrčao je

kroz vrt i nastavio trčati tratinom. Sorilda ga je zadihano slijedila pitajući se što se moglo dogoditi. Moralo je biti nešto ozbiljno ako je Henry poslao dječaka po nju. Već su odmakli prilično daleko kad je pomislila da je trebala zamoliti grofa da pođe s njom. Ako je Drake bio ozlijeđen, bila je sigurna da bi grof znao što treba učiniti. Sjetila se kako joj je Huxley davno rekao:

“Grof posjeduje konje, ali ih i razumije, a to se ne može reći za svakog pobjednika u utrkama!”

Sorilda je znala da je to velika pohvala. Sada kad je bila udana za grofa, shvatila je da poznaje svaki detalj na svojim konjima i da u staji ništa nije promicalo njegovom kritičkom oku.

'Drake je ozlijeđen, a on će ga znati izliječiti', pomislila je i pitala se koliko će još dugo trčati. Polako se spuštao mrak i Sorilda je u daljini ugledala obrise ruševina stare crkve iz petnaestog stoljeća. Krov crkve je bio srušen, ali zidovi su još stajali, a kad je grof Sorildi pokazao ruševine dok su jahali, pomislila je da su vrlo romantične.

Anna

RafaelaR

58

“To je vrlo lijepo mjesto”, rekao je nasmiješivši se, “koje privlači mnoge posjetitelje, a to ljuti moje lovočuvare i vrtlare.”

“Razumijem zašto ljudi dolaze ovamo”, odgovorila je Sorilda. “Vrlo je lijepo, a izgleda kao utočište.”

“Sorilda je u pravu. Sholto”, rekao je Peter Lansdown, “a da si vjernik kao što bi trebao biti, obnovio bi je i dopustio da se ljudi ovdje mole kao što su običavali.”

“Nemam namjeru to učiniti”, odgovorio je grof čvrsto. “Osim toga, znaš da žene obožavaju ruševine. Obično ih užasno loše slikaju vodenim bojama.”

Pričao je tako posprdnim tonom da su se Peter Lansdown i Sorilda nasmijali. “Obećavam ti”, rekla je Sorilda, “da neću slikati ruševine, a vodene boje ne volim!” “Trebao bi biti zahvalan što nećeš morati uokviriti Sorildine umjetničke pokušaje!”

rekao je Peter grofu. “Na mom imanju nema mjesta za vodene boje!” izjavio je grof uvjereno, a Peter mu se

smijao i zadirkivao ga da je staromodan. Kad su napokon stigli do ruševina, Sorilda je ostala bez daha. “Gdje je... Drake? Gdje je?” upitala je isprekidanim glasom. Nije se vidjelo ništa osim napuklih zidova. “Ovdje je!” odgovorio je dječak, pokazujući na tlo. Sorilda mu se iznenađeno primakla i

primijetila da pokazuje na trošne stepenice koje su vodile ravno pod zemlju. Na trenutak je stajala u nevjerici, a onda je shvatila. To je bila stara grobnica u sklopu crkve, a Drake je zacijelo iz nekog neobjašnjivog razloga upao u nju. Pogledala je u mračnu rupu i primijetila slabo svjetlo na dnu.

“Je li Drake dolje?” upitala je. “Gdje je Henry? Gdje su ostali psi?” Dječak nije odgovorio, već je samo uperio prstom dolje. Sorilda je shvatila da joj ništa

više neće reći. Počela je nesigurno silaziti niz stepenice. Bilo joj je teško silaziti jer je njena krinolina

bila vrlo duga, a stepenice su bile trošne i nejednake. Sorilda je oprezno napipavala put i napokon se našla na dnu. Pogledala je gore i ugledala obris dječakove glave. Tada se okrenula i ponovno ugledala svjetlo. Dolazilo je iz unutrašnjosti grobnice i krenula je prema njemu. Pretpostavila je da je Drake pao niz stepenice i da ga je Henry odnio na proširenje gdje ga je mogao poleći i utvrditi je li teško ozlijeđen.

“Možda je slomio nogu, a ako je tako, sigurno ga jako boli”, rekla je u sebi. Pod grobnice je bio pokriven ravnim kamenjem i sada se mogla brže kretati. Iza hrpe kamenja je ugledala svijeću. Bila je pričvršćena za pod, ali u osvjetljenom se prostoru ništa nije vidjelo! Sorilda se iznenađeno osvrtala oko sebe. Nije bilo ni Drakea ni Henryja, niti drugih pasa.

“Henry, gdje si?” Njen glas je glasno i jezivo odzvanjao praznom grobnicom i vraćao joj se u obliku

sablasne jeke. “Henry! Drake!” Odjednom je pomislila da bi Drake odgovorio na zvuk njenog glasa da je živ i pri

svijesti.

Anna

RafaelaR

59

“Drake! Drake!” zvala je, no odgovorila joj je samo tišina. Zazvala je druge pse: “Nelson! Roger! Royal!” Bilo je zastrašujuće čuti jeku vlastitog glasa. Odjednom je shvatila da je sama u

grobnici. Pretpostavila je da je Henry uspio odnijeti Drakea na površinu nakon što je poslao dječaka po nju. Zacijelo se vratio kući i mimoišli su se. Bilo je frustrirajuće zamišljati što se zaista dogodilo, ali je pretpostavila da se Henry uspaničio kad se nesreća dogodila. Vjerojatno je kasnije shvatio da se može i sam snaći.

'Naći ću Drakea kod kuće', mislila je Sorilda, 'a što prije se vratim, to bolje!' Stigla je do dna stepenica i pogledala gore, očekujući da će ugledati dječakovu glavu. No

onda je shvatila da više iznad sebe ne vidi nebo, već nešto tamno i čvrsto. Trebalo joj je nekoliko sekundi da shvati da je grobnica zatvorena željeznim vratima koja su ranije bila otvorena.

“Kako čudno”, pomislila je. “Otvori vrata!” povikala je. “Dolazim gore!” Nije bilo odgovora. Počela se uspinjati stepenicama. “Otvori ta vrata!” naredila je i ispružila ruku da ih gurne prema gore. Metal je bio

hladan i vrlo čvrst. Počela je jače gurati, a onda je shvatila da je sav njen trud uzaludan. Vrata grobnice su bila zatvorena, a znala je da ih izvana podupire čvrst zasun. Nekoliko sekundi je Sorilda stajala na mjestu, a onda se polako vratila dolje.

Što se događalo? Zašto su je ovamo doveli? Gdje je bio Drake? Tada je odjednom shvatila. Nije bilo nesreće, a sada je bila zatočena u grobnici! Moglo

bi proći dugo vremena prije nego što je netko nađe! Ta pomisao ju je užasavala. Prišla je svijeći i oprezno je pogledala. Bila je to mala svijeća i već je prilično dugo gorjela. Kad dogori, naći će se u mraku!

Užasnuta, Sorilda je panično povikala: “Upomoć! Upomoć!” No mogla je čuti samo jeku koja se odbijala od zidova. “Upomoć! Upomoć!” 'Ne smijem paničariti', pomislila je. 'Moram hladno razmisliti što mogu učiniti i kako da

pobjegnem!' Sjetila se kako je očajnički željela pobjeći iz dvorca. Sada je bila zatočena u grobnici

ruševne crkve! “Netko će me naći”, rekla je u sebi, “ali kada?” Grof je rekao da su ruševine često posjećene. Još je uvijek bilo rano za izletnike i imala

je neugodan osjećaj da posjetitelji ovamo dolaze samo dva-tri puta na mjesec. Zadržala je dah. Ako ovdje bude dugo ostala, mogla bi umrijeti od hladnoće, bez hrane i svjetla. Stresla se na tu pomisao. Toliko je željela naći Drakea da joj nije palo na pamet kako je u grobnici bilo hladno. Sada je počela osjećati hladnoću. Činilo se kao da sva toplina iz nje polako nestaje. “Upomoć! Upomoć!”

Anna

RafaelaR

60

U nekontroliranoj panici je požurila do stepenica, popela se do vrha i počela svom snagom gurati vrata. Bilo je beznadno, potpuno beznadno! Sada je počela osjećati divlji strah koji joj se širio grudima poput zmije otrovnice.

“Nitko me neće naći i umrijet ću ovdje sama! O, Sholto, spasi me!” Zazivala je grofa glasom malo jačim od šapta, znajući zašto je zatočena. Vojvotkinja ju

je toliko mrzila da ju je dovela ovdje da umre! Vojvotkinja je htjela da je se grof riješi i smislila taj pakleni plan da ostvari svoje planove i želje!

Sorilda je sjela na vrh stepenica i prekrila lice rukama. “Što da radim?” upitala se. “O, Bože, pomozi mi! Što da radim?”

* * * Grof je ušao u hodnik, a Peter Lansdown ga je pratio. Obojica su izgledali iscrpljeno.

Kad je batler požurio prema njima, grof je rekao: “Donesi nam odmah nešto za jelo i reci konjušarima da za pola sata pripreme svježe

konje!” “Da, gospodine. Hoćete li nešto popiti u knjižnici?” “Konjak!” odgovorio je grof. “Spreman je, gospodine!” Batler je požurio otvoriti vrata knjižnice. Grof je ušao i bacio se na stolicu pored

kamina. Peter Lansdown se srušio na stolicu kraj njega. Uzeli su konjak koji je batler donio. “Hoćete li se presvući, gospodine?” “Ne, večerat ću u ovoj odjeći”, odgovorio je grof. Kad je batler napustio prostoriju, grof je rekao: “Gdje bismo je još mogli potražiti? Jučer i danas smo pročešljali cijelo imanje.” “Još uvijek misliš da nije pobjegla?” “Nije uzela ništa sa sobom.” “Već smo o svemu ovome raspravljali”, rekao je Peter Lansdown. “Nije bila nesretna. Za

večerom se činilo kao da se zabavljala i nije nikako drukčije mogla otići nego pješice.” Grof je popio malo konjaka pa rekao: “Smijat ćeš mi se, ali imam osjećaj da se nešto užasno -nešto zlo - dogodilo. Ne mogu

objasniti taj osjećaj, ali stalno je prisutan.” Peter Lansdown ga je iznenađeno pogledao. “Što se moglo dogoditi?” upitao je. “Ne znam! Da znam, učinio bih nešto, ali jednostavno ne znam. Moramo pronaći

Sorildu, i to brzo!” Peter je napravio bespomoćnu gestu. Prethodnog su dana on i grof jahali pašnjacima,

šumom, bili su na svakoj farmi i u svakoj kućici na ogromnom imanju. Lovočuvari i šumari su također bili uključeni u potragu kad je grof objavio da je grofica nestala. Kad su se grof i Peter vratili iz staje u blagovaonicu, grof je pomislio da je Sorilda otišla u krevet. Mnogo

Anna

RafaelaR

61

kasnije te večeri je čuo kako pas grebe po vratima i cvili i upitao se zašto. Isprva je mislio da je to jedan od njegovih pasa, ali je tada shvatio da buka ne dolazi iz njegove sobe, već Sorildine. Znao je da je Drake s njom i čudio se što ga nije pokušala smiriti. Grof je slušao još neko vrijeme, a pošto buka nije prestajala, zaključio je da nešto nije u redu. Osjećao se pomalo neugodno dok je prilazio Sorildinim vratima. Pomislio je da će ona pomisliti da joj smeta. Pokucao je na vrata i lavež je naglo prestao.

“Sorilda, jesi li budna?” Nije bilo odgovora. Drake je počeo još glasnije lajati. Grof je pokušao otvoriti vrata koja

su povezivala njegovu sobu sa Sorildinom, ali su bila zaključana. Tada je otišao do vanjskih vrata, otvorio ih i ušao. Pas je pojurio prema njemu i oduševljeno skočio na njega.

“Što je, mali?” upitao je grof. “Što te je naljutilo?” Pogledao je prema krevetu. Svijeće su bile upaljene i vidio je da je krevet bio netaknut, a Sorildina spavaćica je bila prebačena preko stolice. Grof je bio zaprepašten i nije odmah shvatio što se dogodilo. Uskoro je od posluge saznao da Sorilda nije pozvala sobaricu da joj pomogne pri svlačenju. Nitko je nije vidio otkako je večera završila. Grof je pretražio cijelu kuću, a u zoru je probudio Petera.

“Francuski prozor u blagovaonici je otvoren”, rekao je grof. “Pretpostavljam da je otišla u vrt prošetati i doživjela nesreću. Pokrenut ćemo potragu i reći ću konjušaru da probudi vrtlara.”

Iako su cijeli taj dan proveli tražeći je, nisu je našli. Isto se dogodilo i danas. Nakon ručka su bili potpuno iscrpljeni, ali nisu razmišljali o odustajanju.

“Gdje bi, dovraga, mogla biti?” upitao je grof. “Da na imanju ima živog pijeska, pretpostavio bih da je upala u njega, ali tu nema ničega sličnog, a jezero je preplitko da se netko utopi.”

“Sorilda mi je rekla da zna plivati. Ima li tu opasnih izvora?” upitao je Peter. “Ako ima, nikad nisam čuo za tako nešto”, odgovorio je. “Izvor koji koristimo za

kućanstvo je priključen na pumpu i bilo bi nemoguće da se netko utopi, a da ne pokrene mehanizam.”

“Onda što... ?” započeo je Peter umorno, a onda su se vrata otvorila i ušao je batler. “Oprostite, gospodine. Ali Betsy je pitala smije li Vas vidjeti.” “Betsy?” upitao je grof. “Ona radi u kuhinji, gospodine. Kaže da Vam nešto mora osobno reći, a mislim da to

ima veze s gospođom.” “Pošalji je unutra”, rekao je grof brzo. “Da, gospodine.” Batler se povukao i Peter je polako ustao. “Idem se umiti”, rekao je. “Bolje da djevojku saslušaš sam. Moglo bi joj biti neugodno

ako i ja budem prisutan.” “Ne mogu zamisliti što bi mi mogla reći”, odgovorio je grof. “Koristit će nam bilo kakav trag”, rekao je Peter dok je prilazio vratima. Za nekoliko minuta, batler je najavio: “Betsy, gospodine.”

Anna

RafaelaR

62

Grof je promatrao Betsy dok je ulazila u sobu. Bila je to privlačna djevojka od sedamnaest-osamnaest godina. Pošto se bojala, bila je vrlo blijeda i nervozno je gužvala svoju pregaču. Naklonila se.

“Zoveš se Betsy?” upitao je grof tiho. “Da, gospodine.” “Čujem da mi moraš nešto reći.” “Možda ne bude pomoglo, gospodine, ali mislim da bih Vam to trebala reći.” “Bit ću zahvalan za svaku pomoć u potrazi. Znaš da je grofica misteriozno nestala i

mislim da je doživjela neku nesreću.” “Da, gospodine, to se priča i u kuhinji.” Nastala je tišina. Betsy je očito tražila prave riječi. Grof je rekao ohrabrujućim tonom: “Reci mi sve čega se sjećaš. Nikad se ne zna kakva sitnica može pomoći.” “Da, gospodine. One noći kad je gospođa nestala, Jim je donio pismo za Vas iz

vojvodinog dvorca,” “Tko je Jim?” upitao je grof. “On je konjušar u dvorcu, gospodine, i poznajem ga cijeli život - volimo se.” To je rekla opreznim glasom i grof je primijetio da ga uplašeno gleda. “Razumijem, Betsy. Vrlo si lijepa djevojka i Jim očito ima dobar ukus.” Betsy se sramežljivo nasmiješila. Grof je rekao: “Nastavi.” “Kad su Jimu rekli da nema odgovora, prošetala sam s njim do prilaza”, rekla je Betsy. Ponovno je počela gužvati pregaču. “Dugo smo šetali, gospodine. Namjeravamo se vjenčati kad budemo imali novca.” “Pričat ćemo o tome drugi put”, rekao je grof. “Možda ću ti moći pomoći. Sad mi reci što

se dogodilo.” “Došli smo do klupice, gospodine, i tamo smo sjedili kad smo ugledali da neko jaše

prema nama.” Betsyn je glas malo zadrhtao kad je rekla: “Znam da ne bih smjela tako kasno biti vani. Nismo htjeli da nas itko vidi pa smo se

sakrili iza rododendrona. “ “Siguran sam da je to bilo pametno”, rekao je grof. “Tko je bio na konju?” “To sam Vam htjela reći, gospodine. Prošao je pokraj nas i ujahao na imanje.” Grof je

čekao, pažljivo promatrajući Betsyno lice. “Kad je otišao, rekla sam Jimu da je to Len! Jim je rekao da je to zaista Len, i to na

jednome od vojvo- dinih konja”, rekla je Betsy. “Tko je Len?” upitao je grof, kao da nije mogao dočekati da Betsy nastavi priču. “On je novi konjušar u dvorcu kojeg nitko ne voli, gospodine.” “Bila si zaposlena u dvorcu prije no što si stigla ovamo?”

Anna

RafaelaR

63

“Da, gospodine, ali vojvotkinja me otpustila bez preporuka. Bilo je to okrutno i gotovo je slomilo srce mojim roditeljima!”

“Pričaj mi o Lenu”, rekao je grof. “Len je stigao u dvorac s novom vojvotkinjom. U staji ga mrze jer misle da špijunira. On

prenosi priče gospođici Harriet koja ih onda prenese gospođi.” “Mislim da razumijem što mi želiš reći”, rekao je grof polako. “Len odgovara izravno

vojvotkinji.” “Da, gospodine. A znajući koliko vojvotkinja mrzi gospođicu Sorildu, čudno je što se on

motao ovuda upravo u vrijeme kad je nestala.” Betsy je govorila inatljivim tonom i grof ju je zaprepašteno pogledao. ''Ti misliš da je Len imao veze s gospođinim nestankom?” upitao je. “Ne bih bila iznenađena”, odgovorila je Betsy. “Što je tu radio na konju kojeg nije smio

izvesti iz staje?” “Mislim da razumijem tvoje razmišljanje”, rekao je grof. “Iz kojeg je pravca Len jahao

kad si ga vidjela?” “Jahao je preko polja iz pravca stare crkve.” “Stare crkve!” ponovio je grof. “Bila sam tamo, gospodine, jezivo je! A kad sam ušla u grobnicu, činilo mi se kao da sam

u vlastitom grobu.” “Grobnica!” Grof je uzbuđeno skočio na noge, ''Tamo nismo tražili!” uzviknuo je, Dok je užurbano

koračao prema vratima, okrenuo se i rekao: “Hvala ti, Betsy. Ako pronađem groficu, obećavam ti da možeš početi planirati svoje

vjenčanje!”

Anna

RafaelaR

64

Sedmo poglavlje

Sorilda se naglo probudila i shvatila da je zadrijemala. Sjela je blizu svijeće u nadi da će je ona malo zagrijati. No, ubrzo joj se učinilo kao da se pretvorila u santu leda. Zubi su joj počeli cvokotati. Podigla je svoju bogatu krinolinu i pokrila gola ramena. Meka svila ju je malo ugtijala. Primijetila je da se svijeća smanjila i znala je da će se za nekoliko minuta ugasiti.

Tada će ostati sama u mraku! Pogledala je oprezno oko sebe, znajući da se među sjenama skrivaju prastari lijesovi

redovnika. “Neće me ozlijediti”, rekla je tješeći se, “sveti su i zaštitit će me od zla.” No, nisu je mogli zaštititi od spoznaje da je zarobljena u grobnici na vojvotkinjinu

zapovijed. Nitko je neće naći i polako će umirati od gladi i hladnoće. Mnogo godina kasnije naći će samo njene kosti u svilenoj haljini. Na tu pomisao htjela je zavrištati. Tada je u sebi ponovila da se mora moliti i vjerovati da će joj molitve biti uslišane. Počela je moliti i osjetila da cijelo njeno biće očajnički zaziva grofa. Bio je tako jak, tako atletski građen. Znala je da je samo on može spasiti. Grozničavo je pomislila da joj nije važno koliko je žena držao u naručju. Jedina na što je mogla misliti je bila želja da bude blizu njega i da je on izbavi iz tog hladnog, mračnog zatvora.

“Suđeno mi je da budem zarobljenica cijeloga života”, zajecala je Sorilda. “Prvo sam bila zarobljena u dvorcu, a sada sam zarobljena u ruševnoj grobnici gdje me nitko neće ni pomisliti tražiti.”

Tada je odjednom shvatila da se nalazi u još jednom zatvoru! Sama pomisao na to ju je nagnala da se ukoči. To nije mogla biti istina! Te misli su zacijelo proizlazile iz njenog straha i ničega drugog! No, što se više bunila, to je bila sigurnija da je ono što je mislila bila istina!

Voljela je grofa! To se činilo nevjerojatnim. Prema njemu je osjećala samo prezir, ali sada je znala zašto

je bila tako sretna kad su jahali zajedno, kad ga je slušala kako joj priča o događajima u Parlamentu i kad ga je slušala kako se smije s Peterom Lansdownom.

Voljela ga je! Tada si je bespomoćno rekla da je to bilo neizbježno. Nije ništa znala o muškarcima. U

dvorcu je bila izolirana, a viđala je samo ujakove vršnjake. “Bila bih nenormalna da sam uspjela odoljeti najprivlačnijem muškarcu na svijetu”,

rekla je u sebi. ''A sada sam zaljubljena zatvorenica!” Pokušala se nasmijati, ali osjetila je samo bol za grofom, ne samo zato što je željela da

je spasi, već i zato što ga je željela kao muškarca. Ponovila je u sebi da ga žele i mnoge druge žene, ali je ipak žudjela za njegovim zagrljajem i usnama.

'Možda bi bilo bolje da umrem', pomislila je. Bila bi veća agonija živjeti pored njega, znajući da ga želi poput vojvotkinje, lady Alison i mnogih drugih. No, njen instinkt ju je

Anna

RafaelaR

65

tjerao da živi! Željela je ponovno vidjeti grofa, čuti njegov glas, vidjeti sjaj u njegovim očima kad ga nešto zabavi, čuti njegov dječački smijeh.

“Ja sam njegova žena! Njegova žena!” rekla je Sorilda u sebi. No, očajno je pomislila da mu je žena samo na papiru. Bio je tako ljut što je mora

oženiti. Sjećala se da je uopće nije gledao dok su bili u Londonu i da nikada nisu bili sami. “Možda sada... drugačije misli o meni”, pomislila je. No, uskoro će se vratiti u London i on će pričati s drugim ljudima, plesati s drugim

ženama i nikada neće ostati nasamo. Znala je da će se osjećati potpuno sama čak i u prostoriji punoj ljudi.

“Volim ga! Volim ga!” naglas je povikala, cvokoćući zubima. Pomislila je da bi trebala ustati i prošetati. Upravo u tom trenutku se svijeća ugasila.

Sada je tama postala prijeteća, a duhovi redovnika su je počeli progoniti. Pomislila je kako se vojvotkinja u dvorcu smije jer je tako lako uletjela u njenu klopku.

“Kako sam mogla biti tako glupa?” upitala se Sorilda. Opet je poželjela da je potrčala u blagovaonicu i podijelila svoje brige s grofom.

'Prekasno je!' pomislila je. Umrijet će ovdje u hladnoći, on je nikada neće naći i nikada neće saznati koliko ga voli. “Želim te! Želim te!” uzviknula je. Pomislila je da bi umrla sretna da ju je samo jednom zagrlio i poljubio. Tada se u njoj

probudila hrabrost koja joj je govorila da se mora boriti protiv smrti, bila sretna ili nesretna. Prisilila se da ustane i protegne noge, nesigurno se držeći za stup. Tada je ponovno sjela i pokušala se moliti...

* * * Mnogo, mnogo kasnije, Sorilda je nesigurno našla put do stepenica. Pogledala je gore i

ugledala tračak svjetla koje je prodiralo kroz tanki prorez kod vrata. Svanulo je. Pažljivo je osluhnula nadajući se da će čuti glasove, ali je čula samo udaljeni pjev ptica.

'Ako ptice pjevaju, to znači da u blizini nema nikoga tko bi ih mogao uplašiti', pomislila je Sorilda znajući da bi bilo beskorisno da zove upomoć .

Odjednom je začula kišu kako bubnja na željezna vrata. Učinilo joj se da je zbog kiše još hladnije. Nije bila gladna, samo je osjećala veliku prazninu u sebi, no, kako su sati prolazili, počela je osjećati žeđ. Pomislila je da bi mogla piti i kišnicu, ali do nje nije mogla doći.

Vrijeme je sporo odmicalo. Sorilda je u iznenadnom užasu počela zvati upomoć, ali glas joj se samo odbijao od zidova grobnice. Vratila se do stupa i sjela naslonivši se leđima na njega. Pokušala je izračunati koliko joj je vremena preostalo, ali umjesto toga je počela razmišljati o grofu.

'Zašto je, od svih muškaraca, baš on morao ući u moj život?', pitala se. Sada se sjetila kako je iznenađeno izgledao kad je ušao u njenu sobu u dvorcu. Srce joj

je poskočilo kad se sjetila njegove ljutnje na njihovom vjenčanju i hladnog odnosa u Londonu.

Anna

RafaelaR

66

'Trebala sam biti mudra', pomislila je Sorilda, 'i prihvatiti njegovu ponudu da živimo odvojeno. Onda se ne bih ovako zaljubila u njega.'

Boljelo ju je misliti o njemu, željeti ga, a znati da on to nikada neće saznati. Upitala se što on sad radi. Traži li je ili misli da je jednostavno pobjegla? Možda se tomu smije s Peterom Lansdownom i možda mu je drago što se tako brzo oslobodio žene.

'Htio je ostati neženja', pomislila je Sorilda, 'ali jednoga dana će morati misliti na sina... koji će naslijedi titulu.'

Po prvi puta je osjetila kako joj suze dolaze na oči. Pomislila je da bi bili bliskiji da imaju dijete. Barem na jedan trenutak bi si potpuno pripadali. Suze nisu potekle, kao da je već umrla. Bilo joj je sve hladnije i hladnije. Kiša je prestala i njeno bubnjanje se više nije čulo, ali se u grobnicu uvukla vlaga i Sorilda se osjećala kao da je paralizirana.

“Vojvotkinja je pobijedila”, rekla je u sebi. “Umrijet ću noćas ili sutra, a nitko to neće znati!”

Zatvorila je oči i sve je više tonula u tamu. Više nije mogla misliti, već samo osjećati da već leži u hladnom grobu...

* * * Grof je rekao lakaju: “Požuri gore i reci gospodinu Lansdownu da odmah dođe ovamo. I naredi konjušarima

da odmah pripreme konje!” Kad je lakaj otišao, grof je iznenada rekao: “Gdje je Drake?” “Mislim da je u gospođinoj sobi, gospodine”, odgovorio je batler. “Stalno odlazi tamo,

kao da je traži.” “Idi po njega!” Peter je sišao, a Drake ga je pratio. “Što je'?” upitao je kad je prišao grofu. “Idemo do stare crkve”, odgovorio je grof. “Nije daleko.” Konji su već bili ispred kuće. Uzjahali su i bez mnogo riječi krenuli. Nisu jahali

uobičajenim putem, već preko polja kroz grmlje. Bili su prisiljeni jahati polako jer je put bio krivudav. Za nekoliko minuta su stigli do prastare crkve. Peter je već imao priliku vidjeti ruševine i pitao se zašto je grof pomislio da je Sorilda otišla tamo. Iako slikovito, bilo je to pomalo jezivo mjesto čak i na sunčan dan.

Sunce je zalazilo i približavao se sumrak. Sve je izgledalo tmurno i prijeteće. Peter se nadao da Sorilda nije doživjela nesreću. Grof je dojahao do glavnog oltara, a onda sišao s konja. Peter ga je pratio.

“Što tražiš?” upitao je. “Grobnicu”, odgovorio je grof. “Tu je negdje.” “Misliš da je Sorilda slučajno upala u nju?” upitao je Peter oklijevajući. “Ali zašto? I što

bi ovdje radila?” Grof nije odgovorio. Tražio je nešto među grmljem i odjednom glasno uzviknuo.

Anna

RafaelaR

67

“Ovdje je grobnica”, rekao je. “Ali vrata su zaključana i zasun je spušten, tako da ne može biti ovdje.”

Okrenuo se i Peter je u njegovim očima ugledao razočaranje. “Krivo mu je! Zaista mu je krivo što je nije našao!” pomislio je. Tijekom proteklih dana je posumnjao da su se grofovi osjećaji prema Sorildi

promijenili. Nije ju tražio zbog dužnosti muža da pronađe nestalu ženu, već zato što mu je bilo stalo.

'Nadao sam se da će se to dogoditi', pomislio je Peter, iako se bojao da je sada bilo prekasno.

“Što ćeš sad učiniti?” upitao je naglas. “Pogledat ćemo okolo kad smo već tu”, rekao je grof tmurnim glasom. Tada je Peter uzviknuo: “Pogledaj Drakea!” Grof se okrenuo prema grobnici. Drake je divlje kopao zemlju oko željeznih vrata.

Muškarci su se pogledali. Tada je grof podigao zasun. Pomaknuo se iznenađujuće lako, kao da je nedavno bio nauljen, a onda je grof otvorio vrata. Drake je uzbuđeno zalajao i pojurio u tamu. Grof ga je slijedio. Čuo je sretni lavež i znao je da su napokon našli ono što su tražili.

* * * “Popijte još malo, gospođo, dobro će Vam činiti”, rekla je gospođa Dawson, ali je Sorilda

odmahnula glavom. Topla juha je bila odlična i otjerala je hladnoću koja je strujala njenim tijelom. Dok ju je grof vodio kući, bila je polusvjesna, ali je osjećala da je u njegovim rukama i znala je da ništa drugo nije važno . Nejasno je čula kako naređuje slugama da donesu konjak, vruće cigle i toplu vodu. Služavke su se vrtjele oko nje, ali ona nije ni na što obraćala pažnju. Samo je osjećala kako valovi topline otapaju hladnoću. Polako, vrlo polako, vraćala se u život. Sada je bila u krevetu, tijelo joj je bilo toplo i osjećala je da više ne može gutati.

“Ne ... hvala... gospođo Dawson”, rekla je slabim glasom. “Gospodin će biti razočaran, a to će Vam i reći za nekoliko minuta.” “Dolazi me... vidjeti?” upitala je iznenađeno Sorilda. “Gospodin je rekao da će Vas posjetiti odmah nakon večere. Sigurno je iscrpljen; jahao

je jučer cijeli dan, probdio je cijelu noć i ponovno je krenuo u potragu danas u zoru. Stvarno ste nas uplašili!”

Sorilda je znala da gospođa Dawson puca od znatiželje da sazna što se dogodilo, ali u tom trenutku nije željela razgovarati o tome. Samo je, s neizrecivom radošću, bila svjesna da je živa i da ju je grof spasio. Odgovorio je na njene molitve i odnio je na sigurno prije nego što je umrla od hladnoće. Pogledala je oko sebe i pomislila da je njena soba najljepše mjesto na svijetu .

“Jeste li sigurni da Vam je dovoljno toplo?” upitala je gospođa Dawson strogo. “Ova toplina je... prekrasna”, odgovorila je Sorilda.

Anna

RafaelaR

68

Zatvorila je oči i ponovno ju je preplavila spoznaja da se više ne mora bojati. Bila je kod kuće! To su bile prave riječi - kod kuće! A grof ju je doveo ovamo!

Začuo se kucaj na vratima i srce joj je poskočilo. Gospođa Dawson je otvorila vrata. “Uđite, gospodine”, rekla je. “Gospođa kaže da se osjeća bolje.” “To je dobro”, odgovorio je grof. Ušao je u sobu, a gospođa Dawson je izišla u hodnik i zatvorila vrata za sobom. Grof je na trenutak promatrao Sorildu kako leži na mekim jastucima. Crvena kosa joj je

padala na ramena, a njene zelene oči su se činile ogromne na blijedom licu. Krenuo je prema njoj, a ona je instinktivno ispružila ruke prema njemu.

“Spasio... si me!” rekla je. “Molila sam se da... dođeš ... ali sam mislila... da me nećeš čuti.” Grof je sjeo na rub kreveta držeći njene ruke u svojima. “Mislim da sam te čuo”, rekao je, “i znao sam da ti se dogodilo nešto ružno. Osjećao sam

to gotovo od trenutka kad se to dogodilo.” “Mislila sam da ću umrijeti... i da nikad nećeš saznati gdje sam”, rekla je Sorilda tiho. Osjetila je kako su se njegovi prsti stisnuli oko njenih. “To se nije smjelo dogoditi”, rekao je. “Osjećaš li se dovoljno dobro da mi kažeš kako si

završila na tom prokletom mjestu?” “Dječak me odveo tamo.” Grof je izgledao zbunjeno. “Koji dječak?” “Ne znam. Bila sam na terasi... i rekao mi je da odmah odem do Drakea... mislila sam da

je doživio... nesreću.” “Zašto mi nisi rekla?” “Ne možeš ni zamisliti... koliko sam se puta to upitala”, odgovorila je Sorilda. “Ali...

slijedila sam dječaka do grobnice... i pomislila sam da je Drake upao unutra... i ozlijedio se.” Po izrazu na grofovom licu je znala da je ljut i rekla je: “Bilo je to... vrlo glupo od mene.” “Kako si mogla znati da će te neki zlikovac tamo zaključati?” rekao je grof. Primijetio je izraz Sorildina lica i znao je da je ona shvatila tko je isplanirao njeno

umorstvo. “Zaboravi to”, rekao je brzo. “Oboje to moramo zaboraviti, inače nećemo imati ni mira

ni sreće.” Nasmiješila se, a taj smiješak je ozario njeno lice. “Najbolje ću te zaštititi tako da te zadržim kraj sebe zauvijek, danju i noću.” Sorilda ga je pogledala s iznenadnim sjajem u očima. Tada je rekla pomalo

nerazumljivo: “Možda ću ti... dosaditi.” Učinilo joj se kao da mu se nešto vrti po glavi. Nakon nekoliko trenutaka ju je upitao: “Rekla si mi da si me spominjala u svojim molitvama. Jesi li zaista željela da te baš ja

spasim ili bi bila zadovoljna s bilo kime?”

Anna

RafaelaR

69

Nešto u njegovu glasu je navelo Sorildu da se posrami. Oči su joj zablistale i nije ga mogla pogledati.

“Želim da mi odgovoriš na to pitanje, Sorilda.” Možda zbog slabosti ili zbog činjenice da ga je očajnički željela, Sorilda je rekla istinu: “Željela sam... da ti dođeš.” “Jesi li se molila za to?” “Da... cijelo vrijeme.” “Hoćeš li mi reći zašto?” Nastala je tišina i grof je rekao: “Reci mi, Sorilda. Važno je, a ja želim čuti istinu.” “Željela sam... biti s tobom. Tako sam sretna... otkako smo došli na selo.” “U srećio sam te?” Njene oči su bile vrlo velike kad su susrele njegove. Činilo se kao da riječi nisu

potrebne. Morao je znati što je osjećala, morao je biti svjestan njene ljubavi prema njemu. “Želim ti nešto reći, Sorilda”, rekao je grof polako. Glas mu je bio dubok. “Što?” “Kad sam te izgubio, postao sam svjestan koliko mi značiš. Znao sam da te moram naći

i reći ti to.” Sorildine oči su odražavale svjetlost tisuću svijeća. “Govoriš li mi ... da ti se ... pomalo sviđam?” “Govorim ti da te volim”, odgovorio je grof,” i to kako nikada prije nisam nijednu volio.” Nestrpljivo je nastavio: “Znam da ti je teško u to povjerovati. Znam da sam te šokirao, da si me prezirala i da

imaš pravo na to. Ali ono što osjećam za tebe je potpuno drukčije, a to nije banalna izjava koju svaki

muškarac prije ili kasnije upotrijebi. To je istina i želim da mi vjeruješ.” “Želim to! Želim to... i čak ako ti dosadim... ako me ostaviš kako si ostavio sve druge... i

to kratko vrijeme s tobom... bit će pravi blagoslov.” “Ne radi se o kratkom vremenu”, rekao je grof nježno. “Volim te, Sorilda, a to nisam

rekao nijednoj drugoj.” Pogledao ju je kao da misli da mu nije povjerovala pa brzo dodao: “Žene su me privlačile, želio sam ih. Ne moram ti to objašnjavati, ali uvijek sam znao da

im ne dajem ljubav, ne onu pravu ljubav kojoj sam se nadao. Mislio sam da nikad neću naći pravu ljubav.”

“Je li to razlog... što se nikada nisi ženio?” “Upravo tako!” odgovorio je grof. “Davno sam se zakleo da ću ostati samac ako ne

pronađem suprugu s kojom će moj brak biti drukčiji od drugih brakova.” Pogledao ju je ispitivački, kao da joj je htio zaviriti u dušu, pa rekao: “Želim ženu koja će mi potpuno pripadati, zauvijek. Želim da mi bude vjerna. Da bude

samo moja!”

Anna

RafaelaR

70

Zastao je, pa rekao vrlo tiho: “A mislim da sam je i našao.” Kao u nekom čudesnom snu, nagnuo se prema njoj i nježno potražio njene usne. Bio je to nježan poljubac, gotovo poput dodira latica cvijeta. Sorildi se učinilo kao da se

soba osvijetilila svjetlom koje je dolazilo iz njih, a koje je potjecalo od samog Boga. Osjetila je da joj je grof svojim poljupcem dao sve za čim je oduvijek žudjela. Bio je to poljubac rođen u ljepoti koja je u njoj uvijek živjela i pjevala u njenom srcu.

“Volim te! Volim te!” poželjela je povikati. Osjetila je da drhti, a onda su grofove usne postale posesivnije, zahtjevnije. Činilo joj se kao da je odvojio dušu od njenog tijela i učinio je svojom. “Volim te!” povikala je Sorilda. “Volim te! Volim te!”

“I ja tebe volim, draga.” “Je li to zaista istina... je li istina da me voliš?” “Volim te”, odgovorio je grof, “i sada se više ne moraš bojati jer ću paziti na tebe i štititi

te. Nikada te više neću izgubiti.” Glas mu je bio ganut, a to je natjeralo suze na njene oči. Pogledala ga je sjajnim očima. “Tako je prekrasno... tako savršeno”, šapnula je. “Možda sam ipak mrtva... i nalazim se u

raju!” Dok je govorila, glas joj se slomio i suze su joj poletjele obrazima. Grof ju je zagrlio i

privukao sebi. “Moja dragocjena, neodoljiva, lijepa ženo! Ne smiješ plakati! Bila si tako nevjerojatno

hrabra usprkos svemu što si prošla. Sada želim da budeš sretna i zaboraviš to.” Poljubio joj je čelo i rekao: “Nećeš umrijeti, živjet ćeš sa mnom i živjet ćemo uzbudljivim životom.” “Jesi li siguran... da me želiš? Neću ti... dosađivati ?” “Siguran sam da nećeš”, rekao je grof. “Peter mi je neprestano ponavljao kako si

pametna, kao da to i sam nisam shvatio!” “Želim biti pametna za tebe”, rekla je Sorilda jednostavno, “a možda... “ “Što si htjela

reći?” “Možda bih ti ponekad mogla pomoći... u poslovima kojima se baviš. Kad si mi pričao o

njima, bila sam fascinirana.” “Želim da mi pomogneš”, rekao je grof. “Zapravo, želim da ubuduće sve radimo

zajednički.” Glavom joj je proletjela misao da onda on neće imati vremena tražiti druge žene. Kao

da joj je pročitao misli, nasmijao se i rekao: “Sve je to prošlost - zaboravi to, zaboravi sve što se dogodilo do ovog čarobnog

trenutka. Odsada će samo jedna žena ispunjavati moje srce i moj život.” “To je previše lijepo ... previše savršeno.” Grof je izvukao rupčić iz džepa i obrisao joj suze. “Obožavam tvoje iskrene zelene oči, tvoju plamenu kosu i bijelu kožu. Želim te ljubiti

po cijelom tijelu.”

Anna

RafaelaR

71

Nastavio je tihim glasom, kao da se pokušava obuzdati: “Mislim da je bolje da sada odeš spavati, ljepotice moja. Razgovarat ćemo i planirati

sutra. Moramo odlučiti gdje ćemo provesti medeni mjesec. Mislim da na njega imamo pravo nakon svega što smo prošli!”

“Medeni mjesec s tobom ... bi bio božanstven!” šapnula je Sorilda. Tada je sakrila lice na njegovo rame i rekla jedva čujnim glasom: “Samo se bojim... da ćeš me smatrati neukom i dosadnom ... nakon... “ Grof joj je prstom

podigao bradu. “Ne smiješ tako govoriti i misliti”, rekao je. Gledao ju je nježno kao nikad prije. “Peter je rekao da si ti uspavana ljepotica”, rekao je dubokim glasom. “Draga,

obećavam ti da sam ja čovjek koji će te probuditi. Bit će to najuzbudljivije iskustvo u mom životu.”

Dok je govorio, njegove su usne našle njene i poljubio ju je drukčije nego prije. Sada je poljubac bio zahtjevan i strastven i cijelo njeno biće je na njega odgovaralo. U njoj se probudio plamen koji se neobuzdano širio njenim grudima. To nikad prije nije osjetila. Kad ju je grof pogledao, šapnula je:

“Nauči me... nauči me kako da te volim... ne želim te razočarati.” “Naučit ću te, ljubavi”, rekao je grof drhtavim glasom. “Probudit ću svoju uspavanu

ljepoticu onako kako je ona u meni probudila ljubav kakvu nikad prije nisam osjetio.” “To i želim!” “Želja će ti se ispuniti, najdraža moja”, odgovorio je, “ali sada se moraš odmoriti jer si

sigurno iscrpljena.” Sorilda je nešto nejasno promrmljala, ponovno sakrila glavu na njegovo rame i jedva

čujno šapnula: “Ne želim... da odeš.” Osjetila je kako se ukočio i zastao. Rekao je: “Zaista to misliš, draga?” Tiho je

promrmljala: “Kad sam bila u grobnici ... zamišljala sam da me grliš... i osjećala sigurnost.” “Uvijek ćeš uz mene biti sigurna. Što si još osjetila?'' “Uzbuđenje... ali ne tako predivno kao sada s tobom.” Njegove su je ruke stisnule tako

snažno da je jedva disala. “Molim te... ostani sa mnom.” To je izgovorila vrlo tiho, no grof ju je čuo i u očima mu se iznenada pojavio plamen. “Želim te! Bože, kako te želim!” rekao je. “Ali mislim na tebe.” Malo se nasmiješio pa dodao: “Ni to nisam nikada prije radio.” “Želim ti biti... blizu.” Sorilda je znala da ga ne bi mogla pustiti i izgubiti njegovu bliskost i ljubav. Nije više

bila umorna; bila je ekstatično živa. Grof je u njoj pobudio neobične osjećaje, a njegovi poljupci kao da su je uzdizali u nebo. Privukao ju je sebi i njegove su usne potražile njene.

Anna

RafaelaR

72

“Volim te, dragocjena moja ženice, i želim te!” rekao je. “Nećeš mi pobjeći ni večeras niti ikad više.”

Te su se riječi činile poput zavjeta. Sorilda je u tom trenutku shvatila da je ponovno u zatvoru, ali ovog puta su zatvor činile grofove ruke i usne - zatvor ljubavi.

Anna