ISSN 2303-4157

BOSANSKO LINGVISTIKO DRUTVO

Meunarodni znanstveni lingvistiki skup

Z B O R N I K R A D O V ATuzla. Grad na zrnu soli

Tuzla, od 14. do 16. septembra/rujna 2007/2013.

Zbornik radova Tuzla. Grad na zrnu soli

Meunarodnoga znanstvenoga lingvistikog skupa odranoga u Tuzli od 14. do 16. septembra/rujna 2007.

Izdava: JU Zavod za zatitu i koritenje kulturno-historijskog i prirodnog nasljea Tuzlanskog kantona

Za izdavaa: Benjamin Bajrektarevi

Urednitvo: Bernes Aljuki, Izet Beirovi, Tanja Kutovi, Alisa Mahmutovi Rakovac, Sead Nazibegovi, Marijana Nikoli, Marica Petrovi, Indira abi, Amira Turbi-Hadagi Urednica: Amira Turbi-Hadagi

Tajnica urednitva: Alisa Mahmutovi Rakovac

Recenzenti: Josip Sili Ljiljana Koleni

Jezika redakcija: autorska

tampa: OFF-SET Tuzla

ISSN 2303-4157

9Lada Badurina, Mihaela Matei

POTAPALICE POD POVEALOM:o jednoj posebnoj vrsti diskursnih oznaka

Prof. dr. sc. Lada Badurina, doc. dr. sc. Mihaela Matei, Filozofski fakultet u Rijeci, izvorni znanstveni rad

Nasuprot tradicijskoj jezinoj pedagogiji, koja je, pretpostavljajui govorenome diskursu pisani tekst, tretirala neestetskima neke pojave tipine za govoreni diskurs, i zahvaljujui kojoj su se i potapalice nale izvan znanstvenoga interesa, diskursne studije zanimaju svi dijelovi diskursa, neovisno o estetskim ili kojim drugim kriterijima. U radu se dakle propituje komunikacijska vrijednost izraza koje su tradicijski pristupi jezinome opisu i propisu proglaavali komunikacijskim balastom.

S druge pak strane upravo na komunikacijski aspekt jezine djelatnosti usmjeruju se diskursni studiji. Diskurs, drugim rijeima, ne ukljuuje samo poruku, tj. tekst nego i poiljaoca i primaoca te situacijski kontekst. Nadalje, u strukturi se diskursa raspoznaju elementi kojima se uspostavlja odnos meu njegovim sastavnicama, ali i odnos sa irim kontekstom rije je o tzv. diskursnim oznakama ili graninim oznakama, elementima diskursa koji anaforiki ili kataforiki povezuju dijelove diskursa (oznaavajui npr. poetak nove teme ili modifikaciju/promjenu smjera u kojem je dotad tekao (raz)govor o temi). Utoliko se u dijelovima diskursa (koji se mogu sastojati od jedne rijei, skupa rijei ili itave reenice), koje tradicijska gramatika semantiki odreuje kao desemantizirane (uz izostanak resemantizacije) i funkcionalno stoga nepotrebne i nesvrhovite u reenici, i mogu prepoznavati diskursne oznake. U tom e se smislu ovdje propitivati funkcionalnost i tih dijelova diskursne strukture u jezinoj komunikaciji.

Kljune rijei: diskurs, znanstveni diskurs, diskursne oznake, potapalice

Potapalice u jezikoslovnoj (normativistikoj) literaturi rijetko i tek uzgredno spominjane (razumljivo: jer prepoznavane su istom kao injenica jezine realizacije/govora, i tom u smislu strukturalizmom zacrtane dihotomije langue ~ parole, a k tome su jo smatrane pojavama, dodue nepoeljnima, zastupljenima u prvome redu, ili ak iskljuivo, u manje formalnim jezinim registrima, konkretnije, u razgovornome funkcionalnom stilu) zasluuju, smatramo, novu priliku, i to s novih jezikoslovnih teorijsko-metodolokih motrita.

10

Nakana nam je stari problem s potapalicama1 temeljito preispitati, i to i s obzirom na njihovu (eventualnu) funkcionalnost, i s obzirom na njihovu (opet eventualnu) pojavnost u razliitim tipovima govorene i pisane komunikacije. Uporite e nam za nov pogled na te jezine injenice biti novi pristupi jeziku i, napose, jezinoj djelatnosti, upravo oni kakve nam omoguuju teorija i analiza diskursa. Uvodno emo se stoga pozabaviti kljunim rijeima a to su: diskurs i diskursna oznaka sve da bismo ocrtali nove, dovoljno elastine teorijske okvire koji e i u rubnim pojavnostima iz jezine prakse znati prepoznati komunikacijski relevantne, pa onda i znanstvene pozornosti vrijedne injenice.

U potrazi za dobrim definicijama: diskurs i diskursne oznake Jedan se od esto rabljenih termina diskurs nerijetko javlja u razliitim kontekstima i s (dijelom) razliitim znaenjima. U iroku luku od upuivanja na konkretne govorne aktivnosti u sasvim odreenim kontekstima (discourse-as-process), preko pomalo umrtvljene, no analizama podatnije slike zapisana diskursa (discourse/text-as-product),2 do zamisli o specifinim tipovima ili drutvenim domenama uporabe jezika3 (npr. akademski, politiki ili administrativni diskurs) kao bitna se zajednika znaajka diskursnih studija uvijek istie usmjerenost na komunikacijski aspekt jezika/jezine djelatnosti, na jezik u akciji. Stoga diskurs u najrasprostranjenijem tumaenju pojma ne ukljuuje samo poruku ili tekst ve i poiljaoca i primaoca te neposredni situacijski kontekst (usp. Wales, 2001: 114).Po svoj se prilici ovdje namee potreba uspostavljanja relacije izmeu dvaju bliskih, a ipak i razliitih pojmova: teksta i diskursa. Rjenikim i leksikonskim definicijama s jedne strane praktino odijeljeni tekst ne ukljuuje kontekst, a diskurs je, naprotiv, tekst u kontekstu, odnosno, moglo bi se rei, kontekstualno ukljuen tekst s druge

1 Mislimo ovdje na tradicionalno gledanje na potapalice kao na suvian, optereujui, nefunkcionalan balast u (usmenoj) jezinoj komunikaciji, na to su najee upozoravali jezini pedagozi i to je, samim time, bila esta, upravo neiscrpna tema mnogih jezinih savjeta.

2 Pristupi su to predstavljeni u odreenju diskursa kao kontinuiranoga odlomka (osobito govornog) jezika, odnosno kao sprege iskaza koji konstituiraju prepoznatljiv govorni in (usp. D. Crystal, 1997a: 118), a oituju su ponajprije u analizama diskursa kao procesa: razmatraju se rijei, sintagme reenice koje se prenose tekstualnim zapisom diskursa kao dokaz poiljaoeve namjere da prenese poruku primaocu; pokazuje se zanimanje i za nain na koji primalac razumije poiljaoevu poruku ovisno o konkretnoj situaciji te kako zahtjevi konkretnih primalaca u zadanim okolnostima utjeu na nain na koji poiljalac oblikuje diskurs (usp. BrownYule, 1983: 24).

Razliiti se aspekti diskursa i diskursnih studija oditavaju ve i iz naslova dvaju zbornika Discourse as Structure and Process te Discourse As Social Interaction (v. Van Dijk, 1997b i Van Dijk, 1997a).

Napokon, i ne manje bitno, valja spomenuti da se i u okrilju analize diskursa prepoznaju dvije paradigme: formalna (ili strukturalna), koja se usmjerava na jezinu/gramatiku strukturu diskursa kao nadreenine jezine razine, i funkcionalna, zaokupljena pitanjima strukture govora (govornoga ina ili dogaaja), odnosno naina govorenja (usp. Schiffrin, 1994: 2043 i d.).

3 Usp. T. A. van Dijk, The Study of Discourse, u: Van Dijk, 1997b: 134, navedeno sa str. 4. Dubravko kiljan, pozivajui se na De Beaugrandea i Dresslera, upozorava da se u suvremenoj lingvistici teksta diskurs moe definirati i kao jedinica jo vie razine nego to je sam tekst, dakle kao skup meusobno povezanih tekstova koji su na izvjestan nain upueni jedni na druge (usp. kiljan, 1997: 9).

11

su strane u praksi teko odjeljivi, pa isti izvori nerijetko dopisuju i tu injenicu samo na prvi pogled jasnim i odjelitim definicijama.4 I dok su netom navedena razgranienja proistekla iz teorijskog koncepta koji su inaugurirali diskursni studiji, pa su upravo diskursnocentrina, novije su teorije teksta ponudile nove perspektive koje e ozbiljne nagristi takva, po naemu sudu neodrivo simplificirana tumaenja (usp. Badurina, 2005; Badurina, 2008). Nadalje, suvremeni se diskursni studiji, nakon prvotne opinjenosti govorenim jezikom, sve ee usmjeravaju i pisanome tekstu: usmena se i pismena komunikacija prepoznaju kao dva vida jezine djelatnosti, pa stoga i moe biti rijei o govorenom i pisanom diskursu.5 Ovdje tek najavljujui mogunost (i potrebu) prouavanja strukture obaju planova jezine realizacije dakle i onoga govorenog i onoga pisanog usmjeravamo se na drugu kljunu rije diskursne oznake.

******* Ni pojam diskursnih oznaka (engl. discourse markers) u literaturi nee uvijek biti jednoznano odreen. Najopenitije reeno, izrazi poput dobro, ali, oh i zna ine skup jezinih injenica koje djeluju u spoznajnoj/kognitivnoj, ekspresivnoj, drutvenoj i tekstualnoj domeni.6 Konkretnije pak, u njima e se prepoznavati svojevrsni konektori, odnosno vezna sredstva, koja su ujedno i signali odnosa meu odlomcima teksta. Takvi e se izrazi nadalje smatrati evidentnim dokazom kohezivnih veza meu sastavnicama diskursa (i teksta), odnosno smatrat e se potvrdom koherencije diskursa, te e se stoga s tim pojmovima kohezijom i koherencijom i dovoditi u tijesne veze (usp. npr. Malmjkr, 1998: 42437; Schiffrin, 1987: 21 i d. i dr.).

4 Usp. npr. Crystal, 1997b: 116: diskurs i tekst mogu se upotrebljavati u irem smislu te ukljuiti sve jezine jedinice s odreenom komunikativnom funkcijom, i govorene i pisane neki znanstvenici govore o govorenom i pisanom diskursu, drugi o govorenom i pisanom tekstu; Wales, 2001: 114115: diskurs sadri tekst, meutim dva se termina nee uvijek jasno razlikovati i esto se smatraju sinonimnima neki lingvisti ograniavaju diskurs na govorenu komunikaciju, dok tekst uvaju za pisanu, drugi u diskursu vide proces, a u tekstu proizvod; Hoey, 1991: 196197. Usp. i u Badurina, 2008.

5 Usp. npr. T. A. van Dijk, The Study of Discourse, u: Van Dijk, 1997b: 134, navedeno na str. 23 (Text and Talk); BrownYule, 1983: 419 (Spoken and written language); Wales, 2001: 114; KovaeviBadurina, 2001: 3992 (Raslojavanje polja diskursa na jezine planove razgovorni diskurs i pisani diskurs).

6 Usp. D. Schiffrin, Discourse Markers: Language, Meaning, and Context; u SchiffrinTannenHamilton, 2001: 5475, navedeno sa str. 54. D. Schiffrin upozorava na to da se o istim jezinim jedinicama govori i kao o pragmatikim esticama (engl. pragmatic particles), diskursnim esticama (engl. discourse particles), upuivakim izrazima (engl. cue phrases) (usp. nav. dj., biljeka 1 na str. 67). U samim se nazivima, dakako, oditavaju i dijelom razliiti pristupi tim jezinim sredstvima. Dodajmo i naziv pragmatike oznake (engl. pragmatic markers), iji se sadraj dobrim dijelom poklapa sa sadrajem naziva diskursne oznake (usp. Fraser, 2006; vie i u nastavku).

7 Drugim rijeima, upravo je spoznaja kohezivnosti teksta i/ili koherentnosti diskursa rasvijetlila ulogu veznih jedinica. K. Malmjkr, razmatrajui razliite teorijske pristupe uspostavljanju i opaanju veza izmeu jezinih odsjeaka koji ine tekst/diskurs, potom i tumaenju uloge veznih jedinica u tome, polazi od HallidayHasanova (M. A. K. Halliday R. Hasan, Cohesion in English, 1976) odreenja kohezivnih odnosa kao semantikih odnosa koji povezuju elemente

12

No vratimo se (dijelom) razliitim odreenjima pojma diskursnih oznaka! Deborah Schiffrin u sintetskoj e studiji (usp. D. Schiffrin, Discourse Markers: Language, Meaning, and Context, u SchiffrinTannenHamilton, 2001: 5475) izdvojiti tri razliite u literaturi zastupljene perspektive pri odreivanju i analiziranju tih (veznih) jedinica. 1) Prema semantikome pogledu na koheziju (ishodita takva pristupa D. Schiffrin nalazi u studiji Cohesion in English M. A. K. Hallidaya i R. Hasana) vezna sredstva (tj. veznici; engl. conjunction) kao jedno od kohezivnih sredstava pomau u kreiranju teksta, i to otkrivajui skrivene semantike odnose u temeljnoj strukturi predodaba ili, drugim rijeima, vezne jedinice izraavaju odreena znaenja8 koja pretpostavljaju postojanje drugih komponenata u diskursu (HallidayHasan; parafrazirano prema D. Schiffrin, Discourse Markers: Language, Meaning, and Context, u: SchiffrinTannenHamilton, 2001: 5475, navedeno sa str. 55), odnosno, rekli bismo, one su ujedno i signali kontekstualne ukljuenosti reenice (usp. i odgovarajue poglavlje u Badurina, 2008). 2) Diskursni pristup (autorica mu se i sama priklanja) omoguuje da se o diskursnim oznakama govori kao o elementima koji, sekvencijski uvjetovani, kataforikim i anaforikim vezama, bilo na inicijalnim bilo na finalnim pozicijama zdruuju jedinice govora, prije no reenice, tvrdnje/propozicije, govorne inove, intonacijske jedinice (usp. Schiffrin, 1987: 31. i d.)9 ili, moe se to rei i ovako:

teksta; vezna su sredstva (connective) pritom signali uzajamnih odnosa koje proizvoa teksta nastoji uspostaviti meu dijelovima teksta, a koja e istovremeno recipijenta teksta upuivati u specifinost tih odnosa. Naprotiv, E. O. Winter (Connection in science material: A proposition about the semantics of clause relations, 1971) naglasak stavlja na spoznajne (kognitivne) procese pomou kojih se interpretiraju znaenja dijelova teksta s obzirom na diskurs koji ih okruuje. U tom su pak pristupu vezna sredstva signali govornikova spoznavanja odnos meu dijelovima teksta, a recipijentu teksta pokazatelj naina na koji ga valja interpretirati. Naposljetku K. Malmjkr podsjea na R. de Beaugrandea i W. Dresslera i njihove viedisciplinarnim pogledima osvjeene prinose istraivanjima teksta: ipak, vezna e sredstva (junctions) oni smatrati povrinskim signalima za odnose meu dogaajima ili situacijama u tekstualnom svijetu (De BeaugrandeDressler, 1981: 49).

8 Relativno je otvoren popis znaenja koje prenose vezne jedinice: dopunsko, suprotno, uzrono i vremensko (usp. i M. A. K. Halliday, Text as semantic choice in social contexts, 1977, u: Halliday, 2002: 2381, o znaenjima veznih jedinica str. 40). I ne samo to! U okviru se tih opih znaenja mogu izdvojiti i specifini podtipovi, primjerice uzroni odnosi ukljuuju opu uzronost i specifinu uzronost (koja opet moe imati svoje podtipove razlog, posljedicu i namjeru). Pritom pojedine vezne jedinice mogu, ovisno o situaciji, uspostavljati razliite tipove veznih odnosa, recimo then (onda) se moe javiti i u vremenskom, i u uzronom, i u pogodbenom znaenju. Usp. D. Schiffrin, Discourse Markers: Language, Meaning, and Context, u SchiffrinTannenHamilton, 2001: 5475, navedeno na str. 5556. O znaenjima veznika i konektora usp. i u SiliPranjkovi, 2005: 322326, 336355, 361363. Spomenimo da se na slian nain mogu razmatrati i nedimenzionalna znaenja prijedlonih izraza (usp. I. Pranjkovi, Nedimenzionalni prijedlozi, u: Pranjkovi, 2001: 1829, o razliitim tipovima uzronih odnosa na 2223; SiliPranjkovi, 2005: 248250).

9 Evo i kratka obrazloenja glavnih postavki navedenoga odreenja. Diskursne se oznake dovode u vezu s jedinicama govora jer, iako prethode reenicama, odnosno sintaktikim ustrojstvima nezavisnih klauza/sureenica te i svim zavisnim klauzama/sureenicama, one ne

13

rije je o neobvezatnim jedinicama na poetku iskaza, a ija je uloga uspostavljanje odnosa u tekuem govoru ili tekstu (D. Schiffrin, Discourse Markers: Language, Meaning, and Context, u: SchiffrinTannenHamilton, 2001: 5475, navedeno sa str. 57). O diskursnim e se oznakama moi tako govoriti kao o heterogenu skupu jezinih izraza koji e objediniti i veznike (npr. i, ili, ali), i uzvike (npr. ah ili uh), i priloge (npr. sada, tada), i leksikalizirane izraze (npr. ti zna, mislim, u redu i sl.), dakle potencijalno e u nj ulaziti rijei razliitih kategorija. Njima e se pritom moi uspostavljati razliiti odnosi, pa tako i odnosi na razliitim planovima diskursa (npr. povezivanje misli, odnosno djelovanja, uvoenje novih misli, uspostavljanje odnosa meu sugovornicima i njihovim stavovima, izmjena uloga u komunikacijskome procesu, ostvarenje djelovanja itd.), ali i oni lokalni (izmeu susjednih iskaza) i/ili globalni (kojima se premouju iri rasponi diskursa/diskursne strukture).10 Svakako je zanimljivo i promiljanje D. Schiffrin o tome kako razliite diskursne oznake nee u istoj mjeri pridonositi znaenju diskursa u kojemu se javljaju: dok e, primjerice, oh obavijest oznaiti novom i/ili neoekivanom za recipijenta, nii e stupanj semantike vrijednosti imati ali kada prati semantiki transparentno suprotno znaenje11; neke e se pak diskursne oznake moi pozicionirati izmeu tih dviju krajnosti (usp. D. Schiffrin, Discourse Markers: Language, Meaning, and Context, u: SchiffrinTannenHamilton, 2001: 5475, navedeno na str. 58). Autorica k tome propituje i popisuje uvjete pod kojima se izrazi mogu upotrijebiti kao diskursne oznake: u svakom sluaju vana je injenica njihova sintaktika odjeljivost od reenice; uglavnom e se javljati na inicijalnim poloajima u iskazu; pratit e ih odreena prozodijska obiljeja (naglaenost, odijeljenost stankom, fonoloke redukcije); moi e djelovati i na lokalnoj i na globalnoj razini diskursa, kao i na razliitim planovima diskursa (usp. Schiffrin, 1987: 328). U konanici e Deborah Schiffrin promiljati i o viefunkcionalnosti diskursnih oznaka: naime uz njihove primarne funkcije javljaju se i druge, na razliitim planovima diskursa, to pomae povezivanju razliitih simultanih procesa na kojima poiva izgradnja diskursa, stoga i omoguuje ostvarenje koherencije kao njegova bitna svojstva.

ovise o reeninoj strukturi. Naime njihovo uklanjanje s poetne reenine pozicije nee otetiti reeninu strukturu, a neke se oznake (npr. zna, mislim, kao i sl.) prilino slobodno mogu javljati na razliitim mjestima u reenici, to je teko opisati sintaktiki (rekli bismo: takvi izrazi ne pripadaju reeninoj strukturi uz koju se javljaju; usp. i odgovarajue poglavlje u Badurina, 2008. Sekvencijska uvjetovanost diskursnih oznaka proistjee iz injenice da one djeluju na diskursnoj razini (utoliko ne ovise o manjim jedinicama govora koje sainjavaju diskurs), pa se dakle ni uporaba estica, priloga i konektora ne moe objasniti iskljuivo na temelju sintaktikih znaajki reenice koja slijedi; reenina sintaksa ne moe izii nakraj s veznicima oni imaju sekvencijsku funkciju uspostavljanja veza meu sintaktikim jedinicama te njihova postavljanja u tekstni i diskursni kontekst; elementi poput u redu, tono, zna i sl. nee biti sintaktiki predvidivi, premda e omoguiti pretkazivanje nekih diskursnih sadraja.

10 U pojedinim e komunikacijskim situacijama istom diskursnom oznakom biti uspostavljen i lokalni i globalni odnos (usp. D. Schiffrin, na istome mjestu).

11 U prilog tome moe ii i injenica (su)postojanja sindetskih i asindetskih reenica, primjerice: Uio je, ali ispit nije poloio / Uio je, ispit nije poloio. Dakako, o sindetskom bi se i asindetskom povezivanju moglo govoriti i na nadreeninoj razini: Uio je. Meutim ispit nije poloio / Uio je. Ispit nije poloio. O tekstnim konektorima i/ili diskursnim oznakama vie u nastavku.

14

(3) Drukije e se, pragmatiko poimanje veznih jedinica (diskursnih/pragmatikih oznaka) razviti u pragmalingvistikom (pragmatikom) konceptu (D. Schiffrin e takav pristup u najveoj mjeri prepoznati u radovima B. Frasera; usp. D. Schiffrin, Discourse Markers: Language, Meaning, and Context, u: SchiffrinTannenHamilton, 2001: 5475, navedeno na str. 5859). Naime uz pragmalingvistiku e se teorijsku okosnicu prema kojoj e se jasno luiti semantika i pragmatika, odnosno sadrajno znaenje (content meaning), koje odgovara referencijalnom znaenju, i ono pragmatiko, koje se odnosi na govornikovu komunikacijsku intenciju uspostaviti i nov pogled na tzv. pragmatike oznake. Tim e se jedinicama pripisivati svojstva povezivanja poruke iskazane jednom reenicom s porukom prethodne reenice. S obzirom na razliite tipove pragmatikih znaenja moi e potom biti rijei i o razliitim tipovima pragmatikih oznaka. Fraser e izdvojiti do etiri tipa pragmatikih oznaka (usp. u Badurina, 2008), pri emu samo jedne naziva diskursnima (te stoga nuno suava opseg inae iroko zacrtana pojma diskursnih oznaka): to su, po Fraseru, one oznake koje su signali odnosa izmeu diskursnog odsjeka koji ih ugouje i prethodnoga diskursnog odsjeka (npr. tako, dakle, u svakom sluaju, ipak, meutim, premda, kako god i sl.; usp. Fraser, 2006: 2). Ipak, spomenimo, uvid nas u razliita pojmovno-teorijska odreenja razmatranog pojma, ne bi trebao obeshrabriti! Sreom, razliiti se pristupi pa tako i ovaj pragmalingvistikoga predznaka u veoj mjeri podudaraju u prepoznavanju, a potom se donekle slau i u definiranju jezinih jedinica o kojima je ovdje rije. Meutim upravo je pragmalingvistiko gledite koje je, ne sluajno, ponudilo istananiju podjelu pragmatikih oznaka kao istaknuti, kljuni kriterij pri odreivanju i prouavanju tih jedinica postavilo jezinu komunikaciju (pragmu).Konano, kao to smo diskurs (u nastojanjima da ga to potpunije definiramo) supostavljali tekstu, tako se sada namee potreba usporedbe pojmova tekstni konektori i diskursne oznake. Takvu e metodolokome postupku svakako ii u prilog i injenica da su i tekstni konektori, kao, naveli smo, i diskursne oznake, elementi jezine strukture s (napokon) prepoznatom izrazitom pragmatikom ulogom (vie o tekstnim konektorima usp. u BadurinaMatei, 2006; takoer u Badurina, 2008).Ukratko bismo mogli rei i time najaviti bit razlikovanja dvaju pojmova u odnosu se izmeu tekstnih konektora i diskursnih oznaka zrcali isti onaj odnos koji se uspostavlja i izmeu drugih dvaju, nadreenih im pojmova: pojma teksta i pojma diskursa! Naime i tekstnim e se konektorima i diskursnim oznakama praktino istim jedinicama jezine strukture, koje se, dakako, prepoznaju na nadreeninoj, tekstnoj i/ili diskursnoj razini pridavati razliite uloge: od pukoga ocrtavanja jezine/gramatike strukture i svjedoenja o njoj (rije je o tzv. signalima kontekstualne ukljuenosti reenice/iskaza) do ostvarivanja i izraavanja znatno kompleksnijih odnosa meu iskazima, tj. sastavnicama (odsjecima/segmentima) teksta/diskursa koje povezuju. Meutim pojednostavljeno bi se tumaenje ono prema kojemu se u odreenju tekstnih konektora naglaava iskljuivo njihova vezna uloga u strukturi teksta, a tek je u pojmu diskursnih oznaka, barem naelno, sadrano uspostavljanje mnogostruko sloenijih odnosa meu iskazima i/ili diskursnim segmentima njima

15

povezanima ipak znatno udaljavalo od pravoga stanja stvari. Mnogo bi blie istini bilo ustvrditi da su raspon razliitih pristupa tim jezinim jedinicama, pa i razliite pokuaje njihova definiranja zabiljeile i teorija teksta i teorija diskursa (vie o tome usp. u Badurina, 2008).

Prilozi za rehabilitaciju potapalica U teorijama koje na jezik gledaju u prvome redu kao na dinamian fenomen a vidi se to u injenici da u prvi plan zanimanja (pragma)lingvista, i ne samo njih12, isplivava upravo jezina djelatnost, tj. komunikacija jezikom nalazimo i snane poticaje i iskoristive metodoloke modele za reviziju pristupa potapalicama.13

Moda pomalo neoekivano, u naemu e se vidokrugu nai potapalice ne vie samo kao injenica leernoga, neobaveznog i spontanog (raz)govornog stila, nego, naprotiv, pokuat emo ih prepoznati i ondje gdje bi se one najmanje oekivale u znanstvenoj komunikaciji.14 Takoer, naelno, za pristup potapalicama neemo smatrati nuno relevantnom opreku govor ~ pismo: potapalice se, dokazat emo, mogu javljati kao strukturni elementi i govorenoga i pisanoga diskursa. Drugim rijeima, bitka se za ili protiv uporabe potapalica vodi i u samome govorniku kad se prebacuje bilo iz registra u registar (primjerice, iz privatne, leerne komunikacije u onu formalniju, recimo, znanstvenu ili akademsku) bilo iz situacije govorenja u situaciju pisanja. Pritom se, dakako, sasvim (ili bar dijelom15) drugi inventar potapalica oekuje u pisanome u odnosu na govoreni diskurs. I ne samo to! Isto se tako pretpostavlja da e pisani izraz biti naelno stroi, pa utoliko i odmjereniji i spram odabira takvih sredstava i spram njihove frekventnosti (o govorenom i pisanom diskursu vie u BadurinaMatei, 2007; takoer u Badurina, 2008).

12 Naime u diskursnim e se studijima iroko zacrtanim pojmom diskursa svaka sa svojih polazita ravnopravno baviti filozofija, kognitivna znanost, psihologija, (pragma)lingvistika, antropologija, sociologija itd. Ukratko, jezik u uporabi postao je poprite mnogih novih viedisciplinarnih i/ili interdisciplinarnih istraivanja (usp. i u Badurina, 2005; Badurina, 2008).

13 Ovdje tek uzgred spominjemo da vidimo jake razloge za preispitivanje termina/naziva potapalice. Poiva on naime na uvjerenju (tradicionalne) lingvistike u nepotrebnost, suvinost, naposljetku i neestetinost izraza u kojima ona upravo zbog svojih strukturalistikih zadanosti i/ili ogranienja nije bila sposobna prepoznati funkcionalne (komunikacijske) vrijednosti.

14 Mogli bismo jednostavno rei: u znanstvenome funkcionalnom stilu. Ipak, s novouspostavljenih emo se metodolokih polazita prikloniti dinaminijem pojmu znanstvenoga diskursa, pri emu e, dakako, jezine znaajke znanstvenoga funkcionalnog stila ostati poeljne i oekivane u (u prvome redu pisanim) vidovima znanstvene komunikacije (o tome vie usp. u KovaeviBadurina, 2001; Badurina, 2007; Badurina, 2008).

15 To e u prvome redu ovisiti o tipu potapalica koje se rabe u govorenom diskursu: neke e (npr. ovaj, zna, je l, pa onda i mnogi vulgarizmi koji se mogu rabiti i kao potapalice) biti primjerene prvenstveno (ili ak iskljuivo) govorenoj komunikaciji, druge e se vie-manje ravnopravno javljati u obama planovima jezine realizacije (recimo: dakle, ustvari, zaista, drugim rijeima, u skladu s tim, s obzirom na (to), naime, na primjer, zapravo i sl.). Pritom, dakako, ima mjesta za propitivanja moguih interferencija, i to ne samo izmeu dvaju planova jezine realizacije nego i izmeu razliitih jezinih registara (primjerice, sluajevi kada se potapalice iz pisane znanstvene komunikacije preuzmu u leerne privatne razgovore).

O moguim kriterijima za prepoznavanje potapalica vie u nastavku.

16

No da bismo mogli propitivati zastupljenost, frekventnost i uope inventar potapalica u pojedinim tipovima jezine komunikacije, vano je utvrditi kriterije na temelju kojih emo ih prepoznavati. Kao to je ve reeno, u normativnim se prirunicima hrvatskoga standardnog jezika potapalice spominju tek uzgredno, pa nerijetko izostaje njihovo potpunije odreenje. Pokuamo li stoga oditati kriterije na temelju kojih se neto proglaava potapalicom, utvrdit emo da se u obzir uzima:

1. semantiki kriterij: semantiko pranjenje upotrijebljene rijei, koje moe ii i do potpuna pranjenja, desemantizacije: npr. kae se da su to rijei koje neki govore bez ikakve veze s njihovim smislom (Bari i sur., 1997: 282), koje logiki nisu povezane s reenicom (Simeon, 1969: 114);

2. sintaktiki kriterij: sintaktika samostalnost, npr. sintaktiki nisu povezane s reenicom (Simeon, 1969: 114), koja je vidljiva iz analize reenine (sintaktike) strukture, pa, posljedino, i iz pravopisnoga postupka odvajanja potapalica zarezima, to je evidentno u primjerima kojima gramatike prikazuju nain uporabe potapalica: To je, kako da kaem, neprihvatljivo (SiliPranjkovi, 2005: 389), Ja, znate, gospodine, ne znam to da Vam o tome kaem (Ragu, 1997: 277), Bio sam tamo, pa, ovaj, nisam vidio nita () (Bari i sur., 1997: 282);

3. fizioloko-psiholoki kriterij16 rije je o spontanoj primjeni potapalica u govornoj djelatnosti: potapalice su rijei koje neki govore () obino kad u govoru ele dobiti vremena da nau potrebne rijei za ono to ele rei (Bari i sur., 1997: 282), uobiajeni izraz izvan sadraja to ga lo govornik rabi kad mu nedostaje rije (onje, 2000: 903), potapalice popunjavaju stanku u govoru, vrijeme potrebno za razmiljanje (FraniHudeekMihaljevi, 2006: 240). Ta bi se primjena potapalica mogla opisati (i) kao situacija u kojoj govornik trai takve rijei koje e, prema njegovu miljenju, najbolje prenijeti poruku sluatelju;

4. modalno-ekspresivni kriterij: rije je o modalnoj i/ili ekspresivnoj vrijednosti potapalica (dodajemo ovdje da je rije o onoj neintencionalnoj, koju iitava sugovornik, za razliku od namjerne, planirane, koju govornik svjesno iskoritava da bi odaslao poruku, o emu e biti rijei u nastavku ovoga rada): potapalice ipak esto izraavaju afektivno raspoloenje ili subjektivni odnos govornika prema predmetu te prema tome imaju stanovitu stilistiku vrijednost (Simeon, 1969: 114), pokazuju (prikrivaju) zbunjenost ili prestraenost govornika (FraniHudeekMihaljevi, 2006: 240). U takvim govornim situacijama potapalice nose i dodatnu vrijednost jer signaliziraju neto o samome govornikovu stavu prema sudionicima u komunikaciji, sadraju o kojem se komunicira ili pak o govornikovu emocionalnom stanju;

16 U pokuaju imenovanja toga kriterija (i potrazi za primjerenijim nazivom) ovdje se tek uvjetno odluujemo za upotrijebljeni termin.

17

5. estetski kriterij, pri emu se potapalicama dodjeljuje minus-vrijednost: spominje se da se potapalicama slui lo govornik (onje, 2000: 903), da se javljaju bez potrebe (Ani, 2003: 1120), da su suvine (Simeon, 1969: 114).

Vjerojatno bismo empirijski, oslanjajui se samo na svoj dojam bilo o vlastitu govoru bilo o govoru drugih, najee bili spremni definirati potapalice prema jo jednom, dodatnom, estom kriteriju, kao rijei/strukture/jedinice govora koje se (pre)esto ponavljaju. To se pri odreenju potapalica izrijekom spominje u tek rijetkim prirunicima: Ani (2003: 1120) navodi da je potapalica rije kojom se tko esto slui u govoru bez potrebe [istakle L. B. i M. M.], a u Rjeniku hrvatskoga jezika Leksikografskoga zavoda (onje, 2000: 903) stoji da je to uobiajeni izraz izvan sadraja [istakle L. B. i M. M.]. U prilog e tome dodatnom kriteriju ii i neki od primjera koje donose gramatike: Ti si dakle postupio tako, je li, jer nisi znao, je li, postupit drukije (SiliPranjkovi, 2005: 389)17 i Bio sam tamo, pa, ovaj, nisam vidio nita, ali, ovaj, uo se, ovaj, neki potmuo glas (Bari i sur., 1997: 282). Miljenja smo stoga da je bitno obiljeje potapalice upravo njezino ponavljanje, ne samo unutar reenice, kao to bi se to dalo zakljuiti iz, dodue oskudnih, primjera u normativnoprirunikoj literaturi ve i, kao to e biti nadalje prikazano, na suprasintaktikoj/tekstnoj/diskursnoj razini. Dakako, na oekivano pitanje o broju ponavljanja koja su potrebna da bismo neku jedinicu mogli poeti smatrati potapalicom nee se moi ponuditi jednoznaan odgovor umjesto kakvih omjera i statistike za to (to jest za odreenje/poimanje tih jedinica kao potapalica) vaan je zapravo samo dojam o zasienosti govora takvim jedinica. U itavu nizu raznorodnih kriterija (a to su, kao to je pokazano, semantiki, sintaktiki, fizioloko-psiholoki, modalni i ekspresivni, estetski te estotni) metodolokome zahtjevu (ili potrebi) da se izdvoje oni kriteriji na temelju kojih e se to pouzdanije i to obuhvatnije moi utvrditi korpus potapalica po svoj prilici nee biti mogue udovoljiti. Stoga nas i ne bi trebala uditi raznolikost pristup u netom razmatranim definicijama. Naime ispunjavanje prvoga meu kriterijima ostvarivanje semantikog pranjenja upotrijebljene rijei lako je dokazati kad su upotrijebljene punoznane rijei (npr. kui, znate, kako da kaem i sl.), meutim mnogo je to tee dokazivo ako se kao potapalice pojave nepunoznane rijei, npr.: je li, ovaj, pa, meutim, i sl. Ni sintaktika samostalnost, iako je doista nedvojbena znaajka potapalica, takoer se nee pokazati dovoljno vrstim kriterijem. Konkretnije, nepripadanje e se reeninoj strukturi nasuprot tome, njihova (kon)tekstualna ukljuenost moi utvrditi za jo neke jedinice (tekstne konektore, modalne rijei i izraze, uzvike), koje, dakako, nisu (ili ne moraju nuno biti!) potapalice. Funkcionalnost je tih ne-lanova

17 Usputno moemo upozoriti na jo jednu injenicu: u primjerima uporabe potapalica koje u svojoj Gramatici biljee J. Sili i I. Pranjkovi razgovornost je potvrena i jednom od dominantnih i ujedno najproirenijih znaajki neformalnoga govora apokopiranim infinitivom (nisi znao postupit drukije). Drugim rijeima, za potapalicama se traga i one se pronalaze upravo u razgovornome funkcionalnom stilu.

18

reeninoga ustrojstva, dakako, ta o kojoj e u svakom konkretnom sluaju trebati povesti rauna (o tome vie u BadurinaMatei, 2006; takoer i u Badurina, 2008). Nadalje ni kriterij spontanosti uporabe takvih elemenata nee obuhvatiti sve primjere (a mogao bi, naprotiv, obuhvatiti i one koji nisu potapalice, primjerice uzvike) jer je mogue svakako i nespontano sluenje potapalicama, o emu vie rijei u nastavku rada. Ne zanemarujui injenicu da estetski kriterij moe imati snaan utjecaj na sudionike u komunikacijskom inu, ipak ni taj kriterij neemo moi smatrati relevantnim. Drugim rijeima, kvalifikacije poput nepotrebno, suvino i loe nisu apsolutne rezultat su subjektivnih procjena, ovise o odabranome jezinome registru, tj. tipu komunikacijske situacije, a naposljetku i o planu jezine realizacije.Iz svega se reenog moe zakljuiti da e jedino kriterij (estog) ponavljanja biti dovoljno openit da bi obuhvatio sve to se moe smatrati potapalicom. Ocjenjujui taj kriterij univerzalnim, njemu emo se ne kao jedinome, ali kao dominantnome ovdje i prikloniti. Upravo emo se s obzirom na kriterij ponavljanja/estotnosti/frekventnosti kao kljuan za uoavanje potapalice (a mogli bismo onda rei i za ulazak u kategoriju potapalica), kritiki osvrnuti na neke primjere koje navode normativni prirunici. Recimo, u Hrvatskoj gramatici (Bari i sur., 1997: 282) bez zadrke su navedeni primjeri potapalica ovaj, onaj, uj, kae, vele, dragi moj, i to upravo kao izolirane rijei ili skupovi rijei, iako tako dekontekstualizirani doista ne mogu posvjedoiti da je rije o potapalicama. ak ni njihovo uvrtavanje u reenicu nee biti znak da su uistinu potapalice da bi, primjerice, rije uj postala potapalicom, nije dovoljno da se pojavi kao semantiki oslabljena ili sintaktiki samostalna (drugaije, uostalom, i ne moe biti jer je rije o imperativu) potapalicom e naime postati tek zbog ponavljanja bilo unutar reenice bilo jo izglednije unutar diskursa. injenica pak da smo izolirane primjere potapalica skloni bez oklijevanja ovjeriti kao potapalice po svoj se prilici moe pripisati naem jezinom/govornom iskustvu, u kojem ulogu potapalica doista vrlo esto igraju netom navedeni primjeri rijei. Prepoznajui dakle takve (i sline) primjere potapalica kao kolektivno rasprostranjene, ne odriemo, dakako, ni mogunost individualiziranih postupaka, primjera zastupljenih samo u govoru pojedinca.18 Odreenje potapalica kao jedinica o kojima sluatelj (a ponekad i govornik) ima dojam da je diskurs njima (pre)zasien pomoi e nam da ih uoimo i u diskursnome tipu u kojem se one naelno nee oekivati rije je o znanstvenome diskursu: potrait emo ih najprije u njegovu govorenom obliku (npr. sveuilina predavanja, razgovor znanstvenika sa studentima i svojim kolegama i sl.) te potom

18 Iako je doista mogue, na temelju iskustva u komunikaciji unutar odreene jezine zajednice, lako utvrditi da su u ulozi potapalica osobito proirene ili uobiajeno birane upravo neke rijei i izrazi (uostalom, na to se iskustvo, kao to je pokazano, referiraju i gramatike kad pri pokuaju definiranja potapalica ele dati i koji primjer za njih), to nam isto iskustvo, u pravilu, pokazuje da postoje i takvi primjeri potapalica koji se nisu proirili, nisu postali kolektivna svojina, tj. nisu zarazili itavu govornu zajednicu, nego da u uporabi potapalica moe postojati i stanovita individualnost: naime neki govornici u naoj okolini upravo su, svjesno ili nesvjesno, inventivni u tome smislu, drugim rijeima, imaju svoju potapalicu, po kojoj nerijetko postaju i prepoznatljivi/obiljeeni u svojoj komunikacijskoj zajednici.

19

i u pisanu obliku (znanstveni lanci). Kako to dakle da se u diskursnome tipu kojem je svojstveno potovanje svih gramatikih normi, odnosno koji karakterizira tradicionalna normativnost (usp. Sili, 2006: 194), kojemu su primjerene ekonominost, discipliniranost i jasnoa u strukturi i znaenju, ipak pojavljuju i jedinice koje su ponajee opisivane kao one koje ne pridonose postizanju upravo navedenih znaajki teksta/diskursa?Kao to pokazuje ovaj primjer ulomka sa sveuilinoga predavanja:

NASTAVNIK: Morfonem je fonem, ali promatran u morfemu. Mi smo, drugim rijeima, analizirajui ga i je li uoavajui ga, svjesni da je on dio vee jedinice, je li. Drugim rijeima, izdvajamo ga uzimajui u obzir i sve one varijante, je li, koje su u vezi s njim ili koje su na njegovu mjestu, drugim rijeima, u alomorfima. Ili, drugim rijeima, morat emo, da bismo izdvojili morfonem, je l, usporediti sve alomorfe promatranog morfema. Evo, dat emo jo jedan primjer da biste to mogli, je li da to to smo rekli bude objanjeno kako treba.

u govorenom obliku znanstvenoga diskursa mogu se pojavljivati potapalice koje su uobiajene u razgovornome diskursu openito: ovdje je to potapalica je li i njezina varijanta je l, i takve e se potapalice, dakako, morati eliminirati pri svakom pokuaju pretakanja govorenog teksta u pisani, odnosno njegova biljeenja/zapisivanja. Meutim potapalica drugim rijeima, upotrijebljena takoer u ovome primjeru, u pisanome e se tekstu moi pojaviti kao posve legitiman element jer je znana kao vezno sredstvo na razini teksta tekstni konektor nastojat e se tek drati pod kontrolom frekventnost njezina pojavljivanja.No vratimo se askom jo prvoj potapalici je li (je l). U navedenome primjeru kako razabiremo slui ona nastavniku za (najmanje) tri svrhe:

dobivanju na vremenu pri traenju prikladna izraza kojim bi svoju misao to preciznije izrazio npr. analizirajui ga i je li uoavajui ga;

udovoljavanju potrebi za provjerom je li komunikacijska veza meu sudionicima uspjena19 nakon to je pronaao izraz za koji mu se ini da je studentima najjasniji, nastavnik kao da oekuje ili podrazumijeva (barem neverbalnu) potvrdu studenata da im je taj pojam doista poznat i izreena misao stoga jasna izdvajamo ga uzimajui u obzir i sve one varijante, je li;

da bi prekinuo iskaz koji je zaustio, radi ublaavanja poruke kako njome ne bi nikoga povrijedio (odnosno nastavnik ne eli da se pomisli kako se primjer daje zbog nesposobnosti studenata da razumiju ono to je reeno, ve istie da e tek navoenjem primjera njegovo izlaganje biti korektno izvedeno) Evo, dat emo jo jedan primjer da biste to mogli, je li da to to smo rekli bude objanjeno kako treba.20

19 Tu bismo funkciju, dakako, mogli nazvati fatikom (usp. Jakobson, 2008: 111112).20 Slinu je funkciju potapalica, smatramo, mogue iitati i u primjerima navedenima u Gramatici

20

Takvim potanjim zagledanjem u razloge upotrebe potapalica uoava se njihova mogua i slojevita funkcionalnost. I ne samo to: (znanstvena) komunikacija poiva na sloenim kognitivnim procesima, koji se odvijaju i u svijesti govornika i u svijesti sugovornika (odatle, da bi se naime ti procesi olakali, proizlazi potreba za obrazlaganjem, za najavljivanjem nove teme, za digresijama, za povratkom na prethodnu misao, za raznovrsnim sadrajnim povezivanjem vie misli iznesenih samostalno, za izvoenjem privremenih ili konanih zakljuaka i sl.). Ako se dakle vie puta tijekom izlaganja ponovi nadalje, drugim rijeima, stoga i sl., moe po jednome kriteriju doista biti rijei o potapalicama, meutim takve jedinice nee nuno biti komunikacijski teret, i to upravo zbog mnogovrsnih uloga koje one (potencijalno) obnaaju u meuljudskom jezinom sporazumijevanju. tovie, zahvaljujui injenici da potapalice sloenu znanstvenu komunikaciju mogu uiniti lagodnijom, nai emo razloga da promiljamo ne samo o spontanoj nego i o posve intencionalnoj upotrebi potapalica.

Umjesto zakljuka: nekoliko misli na kraju Iz svega reenog evidentno je da potreba za potapalicama postoji ak i u znanstvenom diskursu koji je inae najpodloniji jezinonormativnim zahtjevima. Zanimljivo je pritom da su jedinice koje se u njemu najee ponavljaju upravo tekstni konektori i modalni izrazi. Te e se jedinice pritom pokazati i kao najpodesnije za preuzimanje opisane uloge (ili: opisanih uloga) potapalica, i to po ovim svojim znaajkama: sintaktiki su samostalne, zatim nepunoznane (npr. no, osim toga, nakon toga, prema tome, usto itd.) ili uvelike desemantizirane (posebno ako je rije o skupovima rijei, npr. s obzirom na, u tom smislu, u svakom sluaju, s jedne strane, s druge strane, u prvom redu i sl.). S druge pak strane te su jedinice ne samo posve oekivan inventar u tome tipu diskursa ve su i njegovo bitno (ili dominantno, pa i razlikovno) obiljeje u odnosu na druge diskursne tipove. I jo neto! Takve rijei i izrazi, ak i kad smo ih zbog njihova uestala ponavljanja skloni proglasiti potapalicama, nastavljaju vriti svoju (primarnu) veznu/konektivnu i/ili modalnu funkciju. Naime razloge za pojavu potapalica u znanstvenome diskursu (ponajprije govorenome, ali svakako i pisanome) vidimo prije svega u sloenosti znanstvene komunikacije, pri emu u oblikovanju teksta u takvoj komunikaciji vanu funkciju igraju, uvjetno reeno, rubni elementi jezine strukture konektori, modalni izrazi, pa i potapalice rijeju, diskursne oznake, koje kataforikim i anaforikim vezama zdruuju jedinice govora ili teksta. Zakljuujemo stoga zajedno s De Beaugrandeom i Dresslerom kad, govorei o tekstnim konektorima, istiu njihovu komunikacijsku vrijednost da su ti elementi diskursa, iako gramatiki neobvezatni, svojevrsni znakovi uljudnosti koji pospjeuju recepciju teksta (R. de Beaugrande W. Dressler, 1981: 75). Uporaba e tih sredstava komunikaciju nesumnjivo recipijentima

hrvatskoga jezika autora J. Silia i I. Pranjkovia (2005: 389): Ti si dakle postupio tako, je li, jer nisi znao, je li, postupit drukije; Rei e mu da, ovaj, da se tako ne smije ponaat; To je, kako da kaem, neprihvatljivo. Istaknute potapalice u tim primjerima po svoj prilici ublaavaju strogost koju bi ti iskazi imali kad bi se one izostavile.

21

uiniti lagodnijom: primjerice konektor/modalni izraz naime primatelju e poruke signalizirati da misao koja slijedi poblie objanjava ili razrauje prethodnu misao, nadalje primatelju kazuje da pozornost valja usmjeriti na novu misao, tvrdnju i sl., a drugim rijeima najavljuje ponavljanje ve izreenoga na drugaiji nain, radi boljeg shvaanja, preciznijeg objanjavanja ili tek dobivanja na vremenu, ime se primatelja poruke oslobaa od eventualna razoaranja zbog neispunjena oekivanja da tekst (odnosno koji njegov dio) donosi novu informaciju. Usto, iako e se u pisanom tekstu nastojati izbjei preesto ponavljanje odreenoga leksema, ipak e se dogaati da zbog ograniena popisa tekstnih konektora i modalnih izraza autorima i ne ostaje dovoljno mogunosti za variranje izraza: u hrvatskome jeziku tako, primjerice, dakako i naravno, k tome i usto, sigurno i jamano mogu funkcionirati kao logine zamjene jedan drugome, dok e se za nadalje, dakle, openito, naime i dr. teko moi pronai odgovarajue nadomjeske, pa e i to neminovno dovoditi do eeg pojavljivanja (i ponavljanja) takvih jedinica.21

******* Odmaknuvi se od strogih gledita normativne gramatike, koja je uspostavila pojam (a zapravo diskvalifikaciju) potapalica, opredijelile smo se za drugi pogled. Iste smo jedinice nastojale nasuprot motriti s aspekta jezine pragme: i upravo na taj nain, mijenjajui perspektivu, uoavajui viestruke i raznovrsne uloge potapalica u komunikaciji, pokuale smo pridonijeti njihovoj rehabilitaciji. No, dodajmo, zakljuci do kojih nas je dovelo razmatranje potapalica u znanstvenome diskursu trebali bi se moi ovjeriti i u drugim tipovima jezine i govorene i pisane komunikacije. Vjerujemo da je to mogue.

21 Uzgred, pokuaje iscrpnijih popisa inventara takvih jedinica pronalazimo u pravopisnim prirunicima hrvatskoga jezika AniSilievu (1986, 2001) te Hrvatskome pravopisu Matice hrvatske kojem su autori BadurinaMarkoviMianovi (2007, 2008). Takvi postupci, dodajmo, i ne bi trebali iznenaivati budui da su upravo zbog svoje sintaktike/reenine samostalnosti tekstni konektori i modalni izrazi i pravopisno obiljeeni.

22

LITERATURA

Ani, Vladimir Sili, Josip, 1986, Pravopisni prirunik hrvatskoga ili srpskoga jezika, Sveuilina naklada Liber kolska knjiga, Zagreb.

Ani, Vladimir, 2003, Veliki rjenik hrvatskoga jezika, Novi Liber, Zagreb. Badurina, Lada Markovi, Ivan Mianovi, Kreimir, 2007, Hrvatski

pravopis, Matica hrvatska, Zagreb. Badurina, Lada Matei, Mihaela, 2006, O tekstnim konektorima, Rijeki

filoloki dani, Zbornik radova 6 (radovi s Meunarodnoga znanstvenog skupa RFD odranoga u Rijeci 1820. studenoga 2004), Rijeka, str. 205222.

Badurina, Lada Matei, Mihaela, 2007, Govor na kunji Istraivanja govorenog diskursa: zamke i izazovi, 2007, U slubi jezika, Zbornik u ast Ivi Lukei, uredila Silvana Vrani, Biblioteka asopisa Fluminensia, Rijeka, str. 267289.

Badurina, Lada, 2005, Od teksta prema diskursu, Od fonetike do etike, zbornik o sedamdesetogodinjici prof. dr. Josipa Silia, ur. Ivo Pranjkovi, Disput, Zagreb, str. 363371.

Badurina, Lada, 2007, Jezino raslojavanje i tipovi diskursa, Jezik knjievnosti i knjievni ideologemi, zbornik radova 35. seminara Zagrebake slavistike kole, ur. Kreimir Bagi, Zagrebaka slavistika kola, Zagreb, str. 1120.

Badurina, Lada, 2008, Izmeu redaka : studije o tekstu i diskursu, Hrvatska sveuilina naklada, Zagreb.

Bari i sur., 1997: Bari, Eugenija Lonari, Mijo Mali, Dragica Pavei, Slavko Peti, Mirko Zeevi, Vesna Znika, Marija, 1997, Hrvatska gramatika, kolska knjiga, Zagreb.

Brown, Gillian Yule, George, 1983, Discourse Analysis, Cambridge University Press, Cambridge, UK New York, USA Melbourne, Australia.

Crystal, David, 1997a, A Dictionary of Linguistics and Phonetics, 4th edition, updated and enlarged, Blackwell Publishers, Oxford, Massachusetts, USA.

Crystal, David, 1997b, The Cambridge Encyclopedia of Language, second edition, Cambridge University Press, Cambridge, Cambridge, UK New York, USA Melbourne, Australia.

De Beaugrande, Robert-Alain Dressler, Wolfgang, 1981, Introduction to Text Linguistics, Longman, London UK New York USA (takoer i na internetskoj adresi http://www.beaugrande.com/introduction_to_text_linguistics.htm, posjet 29. veljae 2008).

Frani, Anela Hudeek, Lana Mihaljevi, Milica, 2006, Normativnost i viefunkcionalnost u hrvatskome standardnom jeziku, Hrvatska sveuilina naklada, Zagreb.

Fraser, Bruce, 2006, Towards a Theory of Discourse Markers, u: Kerstin Fischer (ur.), Approaches to Discourse Particles. Elsevier; http://efolio.bu.edu/portfolio/renderView.do?shareId=432, posjet 10. sijenja 2008.

23

Halliday, 2002, Linguistic Studies of Text and Discourse, edited by Jonathan J. Webster, Volume 2 in the Collected Works of M. A. K. Halliday, Continuum, London New York.

Halliday, M. A. K. Hasan, Ruqaiya, 1976, Cohesion in English, Longman, Pearson Education Limited, Edinburgh Gate, Harlow, UK.

Hoey, Michael, 1991, Patterns of Lexis in Text, Oxford University Press, Oxford, UK.

Jakobson, Roman, 2008, O jeziku, priredile Linda R. Waugh i Monique Monville-Burston, preveo Damjan Lalovi, Disput, Zagreb.

Kovaevi, Marina Badurina, Lada, 2001, Raslojavanje jezine stvarnosti, Izdavaki centar Rijeka, Rijeka.

Malmkjr, Kristen Williams, John (ur.), 1998, Context in Language Learning and Language Understanding, Cambridge University Press, Cambridge, UK.

Pranjkovi, Ivo, 2001, Druga hrvatska skladnja: Sintaktike rasprave, Hrvatska sveuilina naklada, Zagreb.

Ragu, Dragutin, 1997, Praktina hrvatska gramatika, Medicinska naklada, Zagreb.

Schiffrin, Deborah Tannen, Deborah Hamilton, Heidi E. (ur.), 2001, The Handbook of Discourse Analysis, Blackwell Publishing.

Schiffrin, Deborah, 1987, Discourse Markers, Cambridge University Press, Cambridge, UK New York, USA Melbourne, Australia.

Schiffrin, Deborah, 1994, Approaches to Discourse, Blackwell, Oxford, UK Cambridge, USA.

Sili, Josip Pranjkovi, Ivo, 2005, Gramatika hrvatskoga jezika: za gimnazije i visoka uilita, kolska knjiga, Zagreb.

Sili, Josip, 2006, Funkcionalni stilovi hrvatskoga jezika, Disput, Zagreb. Simeon, Rikard, 1969, Enciklopedijski rjenik lingvistikih naziva, III,

Matica hrvatska, Zagreb. kiljan, Dubravko, 1997, Granice teksta, u zborniku Tekst i diskurs, ur.

M. Andrijaevi i L. Zergollern-Mileti, Hrvatsko drutvo za primijenjenu lingvistiku, Zagreb, str. 915.

onje, Jure (ur.), 2000, Rjenik hrvatskoga jezika, Leksikografski zavod Miroslav Krlea kolska knjiga, Zagreb.

Van Dijk, Teun A. (ur.), 1997a, Discourse as Social Interaction Discourse Studies 2, SAGE Publications, London Thousand Oaks New Delhi.

Van Dijk, Teun A. (ur.), 1997b, Discourse as Structure and Process Discourse Studies 1, SAGE Publications, London Thousand Oaks New Delhi.

Wales, Katie, 2001, A Dictionary of Stylistics, 2nd edition, Longman, London, UK New York, USA.

24

ABSTRACT

Lada Badurina i Mihaela Matei

PROP-WORDS UNDER A MAGNIFYING GLASS: ON A SPECIAL TYPE OF DISCOURSE MARKERS

Contrary to traditional linguistic pedagogy that saw spoken discourse as subordinate to written text and treated some phenomena typical of spoken discourse as non-aesthetic, by virtue of which prop-words were left outside the scope of scientific interest, discourse studies are concerned with all parts of discourse, regardless of aesthetic or other criteria. We will therefore focus on the communicative value of expressions that the traditional approaches to linguistic description and prescription have proclaimed to be communicative ballast.

The numerous and various definitions of the term discourse in contemporary linguistics are congruent to a degree: discourse studies focus on the communicative aspect of language. In other words, discourse not only includes the message, i.e. the text, but also the sender and receiver as well as the situational context. Furthermore, the elements that establish relationships between the constituent parts of discourse, in addition to the relationship with the wider context, can be recognized in the structure of discourse. These are the so-called discourse markers, elements of discourse that anaphorically or cataphorically connect parts of a discourse (e.g. by marking the beginning of a new topic or a modification/shift in the direction of the conversation). As a result of this, discourse markers can be recognized in parts of the discourse (i.e. this may consist of one word, a group of words or entire sentence/s) that the traditional grammar defines as desemantised (accompanied by no re-semantisation) and, therefore, functionally unnecessary and pointless in a sentence. It is our aim to question the functionality of those segments of discoursive structure in linguistic communication along these lines.

Key words: discourse, scientific discourse, discourse markers, prop-words