LJUBICA UVODIĆ-VRANIĆ

Avantura osobne promjene

Priručnik za odrasle koji žele još rasti

avanturaosobne promjene

^J

Pozivamo vas na avanturu osobne promjene i nagovaramo da ne sabotirate vlastiti život zbog straha, srama ili nesigurnosti. Odakle početi? Od prvog poglavlja...

• Sreća kroz psihičko zdravlje ili djetelina s četiri lista » Ljubav je...

Druženje, osamljenost ili isključenost • Kako i zašto govoriti istinu • Kako doskočiti zlostavljačima

I ova nas knjiga, nastala na Petku, uči kako uvijek više znamo nego što to znamo reći i čini nas tihim i kompetentnim stručnjacima za vlastitu sreću, ali i aktivnim suodgovornicima svih pravdi i nepravdi koje nanosimo i koje nam se nanose. Katica Križić Čumandra

Autorica nesebično s čitateljima dijeli znanje stečeno tijekom više od 30 godina rada. Aleksandra Huić

Petak je život u malom, metafora za slobodu, toleranciju i različitost, gdje je dobrim ljudima sve dopušteno: prigovarati, slušati, oglušiti se, šuškati, pričati, smijati se, reći sve bez dlake na jeziku, otvoriti srce ili ga zatvoriti, kako kome dođe. Ivana Vulić

Autorica: Ljubica Uvodić Vranić Izdavač: Profil multimedija, dio grupe Profil International Za izdavača: Daniel Žderić Direktor izdavaštva: Krunoslav Krunić Glavni urednik: Drago Glamuzina Urednica: Sandra Pocrnić Mlakar Lektura: Ivan Blažević Korektura: Ina Rogošić Blagojević Grafičko oblikovanje: Renata Puki Oblikovanje ovitka: Studio 2M

© Za hrvatsko izdanje Profil multimedija

ISBN: 978-953-319-086-0

CIP-zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 741233.

1. izdanje, Zagreb, Hrvatska

Tisak Profil, lipanj 2010.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava.

>

Ljubica Uvodić-Vranić

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

Priručnik za odrasle koji žele još rasti

Teme radionica

PETKOM U P E T

PROFIL

SADRŽAJ

Posveta 7

Uvod 9

I. DIO

Sreća kroz psihičko zdravlje ili djetelina s četiri lista 11 1. Njegovanje samopouzdanja 13 2. E m o c i o n a l n o punjenje 17 3. G r a n i c e u međuljudskim odnosima 22 4. Aktivno življenje 26

II. D I O Ljubav je 29

1. Kako prepoznat i ljubav 30 2. Ljubav p r e m a sebi 34 3. Ljubav p r e m a p a r t n e r u 38 4. Tajne uspješnih brakova i veza 48 5. F o r m a l n a i neformalna zajednica 56 6. Bračni i prijateljski ugovor 59 7. Ljubav p r e m a prijatelju .". 63 8. Ljubav p r e m a djeci 66 9. Tinejdžeri i kako ih slušati 71

10. Roditelji i odrasla djeca 76 1 1 . Velika očekivanja roditelja 80 12. Ljubav p r e m a rodbini 84

III DIO Avantura osobne promjene 91 1. Aktivno slušanje 92 2. Povratna informacija 98 3. Druženje, osamljenost ili isključenost 102 4. G r a n i c e : in t imnost , distanciranost, rigidnost 104 5. Inat 108 6. Krivnja 113 7. Sram 121 8. Ponos i predrasude 125

9. Tolerancija i razumijevanje 133 10. Uporan ili naporan, nestabilan ili fleksibilan, stabilan ili

rigidan 137 1 1 . Obećanje ludom radovanje 141 12. Dar od srca 144 13. Treba li odustati 147 14. Ogovaranje 151 15. Biblioterapija 155 16. Sve je relativno ili kako se uzme 157 17. Vježbe suprotstavljanja , 164 18. Vježbe opuštanja - čudne riječi 166 19. Vježbe za one koji se ne usude suprotstaviti 172

IV D I O Kako i zašto 175

1. Kako i zašto govoriti istinu 176 2. Kako izbjeći zaduženja i sačuvati zdravlje 180 3. Kako je naše srce bilo osvojeno 183 4. Kako naći prijatelje ili Projekt susret 185 5. Kako oprostiti 190 6. Kako prežaliti gubitak 194 7. Kako reći „ n e " 197 8. Kako sačuvati važne odnose 201 9. Kako se kontrolirati kod provokacije 204

10. Kako se založiti za sebe 206 1 1 . Kako s onima koji su prema nama bezobrazni 209 12. Kako vidjeti što nam je bitno 213 13. Kako ne kasniti i ne odgađati 217 14. Zašto i kada idemo psihologu 219 15. Zašto volimo biti kod kuće 222 16. Zlostavljači 224

UVOD

Kako je ova knjiga dobila ime i zašto je donesena na svijet

Sigurno se pi tate odakle n e k o m e snaga, energija i motivacija da u n a t o č m n o g i m poslovima koje obavlja kao stalni poziv i svakodnevnu obvezu, napiše treću knjigu? Odgovor je jednostavan: treća knjiga je logičan nastavak prvih dviju. Udruga Petkom u pet i dalje radi , čak je proširila svoju djelatnost na Savjetovalište, a moj rad u Udruzi iz petka u petak piše sam od sebe nastavak.

Drugi je razlog što se na promociji druge knjige rodio naslov ove knjige. Publika je pozvana da svojim kri t ikama, pitanjima, k o m e n t a r i ­m a . .. p o m o g n e sebi i autorici u avanturi osobne promjene. Č im sam izrekla tu rečenicu, shvatila smo da je to odličan naslov za o n o što rad im i na što pozivam svoje klijente, koji mi polako postaju prijatelji, i svoje prijatelje, koji su m i , po vlastitom izboru, p o n e k a d i klijenti.

Ova knjiga neka ne služi n i k o m e kao oružje za n a p a d nego kao p o m o ć n o sredstvo za razumijevanje SEBE.

Ova je knjiga moja, ali namijenjena čitateljima koji će je gledati, kritizirati, primjenjivati, zavoljeti, posvajati. D o n o s e ć i knjigu na svijet - d o n o s i m o je za taj svijet. A ne za sebe. O n a će biti vlasništvo o n i h koji je b u d u znali koristiti . Sigurna sam da će p o m o ć i svakom čitatelju da bolje u p o z n a sebe. Važno je znati što n a m je b i t n o , kako bismo se posvetili avanturi promjene, a ne, srameći se, odustajući, postali sabo­teri vlastitog života i pustili da n a m kroz prste procur i životna prilika kao pijesak.

9

L DIO

SREĆA KROZ PSIHIČKO ZDRAVUE ILI DJETELINA S ČETIRI L I S T A Više od trideset godina razgovaram s ljudima. Sastavni dio gotovo svakog razgovora je pitanje formulirano na ovaj ili onaj n a č i n , ali vrlo gorljivo postavljeno: Jesam li ja psihički zdrav(a)? Na razne načine pokušavala sam i pokušavam se približiti t o m zanimljivom pitanju sve te godine. Željela sam odgovoriti na pitanje kra tko i razumljivo, z n a m da n i tko n e m a vremena čitati duge rečenice na m n o g o stranica. Htjela sam sažeti o n o za što mislim da bi moglo biti preduvjet psihičkog zdravlja. O n o do čega sam došla nalazi se na sljedećih desetak stranica i i lustr irano je djetelinom, simbolom sreće.

Četir i su osnovne pretpostavke psihičkog zdravlja: 1. njegovanje samopouzdanja, 2. e m o c i o n a l n o punjenje, 3. granice u međuljudskim odnos ima i njihovo čuvanje, 4. aktivno življenje. Ako svaki od ta četiri pojma stavimo u jedno „srce" djeteline, dobit

ćemo djetelinu s četiri lista, a svaki list-srce predstavljat će jednu važnu temu i pretpostavku psihičkog zdravlja pa će peteljka djeteline nositi taj naziv: psihičko zdravlje.

G r a n i c e omeđuju naš identitet i šalju važnu poruku zaštite te o m o ­gućavaju uređivanje odnosa p r e m a samome sebi i p r e m a drugima. G r a n i c e se učvršćuju prekoračivanjem. Upozorenje da je granica p r e k o ­račena podcrtava granicu.

LJUBICA UVODIC-VRANIC

Emocionalno punjenje su sve one pozitivne emocije koje doživlja­vamo zbog nečega što se događa u nama ili izvan nas, a nama je upuće­n o , tj. mi to znamo primiti.

Aktivno življenje je najlakše razumjeti iz sljedeće maksime: bolje je biti igrač nego navijač!

Njegovanje samopouzdanja je možda najvažniji zadatak. Samopouzdanje je osjećaj sigurnosti da će naše ponašanje uroditi dobrim ishodom ili da ćemo, ako ishod ne bude dobar, moći podnijeti posljedice svog ponašanja.

Sva se četiri zelena srca dodiruju u samoj srži i snaga iz jednog područja se prelijeva u druga područja pa djetelina funkcionira kao spojena posuda.

Drukčije rečeno: radeći na jednom području, indirektno radimo i na drugim područjima jer nam je lakše, na primjer, biti aktivan ako nje­gujemo samopouzdanje ili lakše nam je emocionalno puniti se ako smo aktivni.

Jedno srce ne može bez drugoga i jedno srce pomaže drugim srci­ma. Nijedna od ove četiri pretpostavke ne smije se zanemariti.

1. NJEGOVANJE SAMOPOUZDANJA

Što nam najbolje podiže samopouzdanje i dokad se ono može graditi i nadograđivati

Samopouzdanje je uvjerenje u dobar ishod neke aktivnosti. I/ili podnošenje rizika. I/ili podnošenje eventualne štete koju n a m loš ishod donese . S a m o p o u z d a n j e je d i o psihičkog zdravlja. Njegov pozitivni ekstre­

mni vid je naivnost i/ili neopreznos t . Njegov negativni ekstremni vid je blokiranje svakog ponašanja da

bi se izbjegao neuspjeh. Samopouzdanje u svojem optimalnom obliku - srž je psihičkog

zdravlja. Odgovor na jednostavno pitanje - Sto mislite o svojem izgledu? -

odat će vam brzu, ako ne i preciznu, mjeru vašeg samopouzdanja. Samopouzdanje pojačava motivaciju. Predviđanje da ćemo uspjeti u

o n o m e što rad imo - gotovo je pola uspjeha. N a s u p r o t t o m e , nedostatak samopouzdanja, osjećaj da ima m n o g o

razloga zbog kojih se ne može očekivati uspjeh, minira svako nastojanje i smanjuje svako post ignuće. Čak i ako uspije, nedovoljno samopouz­dana osoba neće uspjeh doživjeti kao uspjeh nego će t o m uspjehu, zbog brojnih izmišljenih ili pravih zamjerki, umanjiti sjaj.

G o t o v o da n e m a kreativnosti bez izvjesnoga, barem kratkotrajnog samopouzdanja. Nečija se kreativnost najbrže onemogući uz p o m o ć

LJUBICA UVODIC-VRANIC

shrabruje, pokazujući da on sam, sudac, n e m a vlastitog samopouzda­nja. Ne vjerujući drugima, često pokazujemo vlastito nesamopouzdanje. Svoje sumnje i strahove projiciramo na svoju okol inu. Ne vjerujemo da će drugi uspjeti jer ne vjerujemo u svoj uspjeh ili ne vjerujemo u uspjeh uopće.

Samopouzdanje ovisi o r a n o m iskustvu, o t o m e kako su u našem r a n o m djetinjstvu prihvaćali naše pos tupke . Prestrogo prosuđivanje naših postupaka smanjilo je naše samopouzdanje. Roditelji bez dovolj­no samopouzdanja - bilo da strogošću blokiraju dječju aktivnost ili je popustljivošću raspršuju - škode izgradnji samopouzdanja djeteta.

Nestrpljivost naših učitelja da im p o k a ž e m o uspjeh također je mogla umanjiti ga, o d n o s n o odgodit i . Samopouzdanje često ide ruku p o d ruku sa strpljivošću da se dočeka prvi uspjeh.

Kako graditi samopouzdanje? Samopouzdanje se, srećom, može graditi i nadograđivati cijelog

života. Žel imo li biti zdravi, m o r a m o raditi na svojem samopouzdanju. U razumijevanju i jačanju samopouzdanja važnu ulogu imaju širina

i dubina spoznaje. Širina spoznaje često djeluje dvostruko: s jedne strane daje n a m

osjećaj da poneš to z n a m o , s druge n a m strane omogućuje da uviđamo što sve ne z n a m o . D u b i n a uvida, t j . razumijevanje situacije, može n a m podići samopouzdanje.

M e đ u t i m , osim onih racionalnih k o m p o n e n a t a samopouzdanja, značajno je i e m o c i o n a l n o vrednovanje. Osjećaj prihvaćenosti u e m o ­cionalnom smislu izražen neverbalno kroz, primjerice, topl inu nečijeg osmijeha p o n e k a d podigne nečije samopouzdanje više od verbalnoga racionalnog uvjeravanja.

M o ž d a je najbolja i najvažnija značajka samopouzdanja to što se o n o prenosi iz jednog područja u d r u g o . Kao u sustavu spojenih posu­d a : uspjeh na jednom području podiže opće samopouzdanje, pa će osoba lakše ispunjavati obveze na n e k o m d r u g o m . Školski uspjeh, na primjer, može se b i tno popraviti pošto učenik doživi uspjeh na sport­skom planu. Ili učenik nade iskrenog prijatelja, što mu podigne samo­pouzdanje tako da p o č n e bolje i lakše učit i . Zaš to n a m naši prijatelji podižu samopouzdanje? Z a t o što n a m šalju poruku da smo vrijedni. Ako smo vrijedni svojem prijatelju, o n d a više vrijedimo i sebi. Stalne kritike koje n a m upućuju naši roditelji i naši učitelji smanjuju naše samopouzdanje. Umjesto da se n a k o n tih kritika popravimo - postaje-

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

mo još gori. Prestanemo vjerovati u sebe. Zato su pohvale bolji motivatori od kritika - podižu samopouzdanje. Naravno, i u hvaljenju treba biti realan i hvaliti ono što zbilja jest za pohva­lu.

Nerealna pohvala, kad je prozremo, može nas „pokopati".

Rekli smo da se samopouzdanje lako pre­nosi iz jedne aktivnosti u drugu. To vrijedi za realno, pozitivno i umjereno samopouzdanje, ali i za ono koje se temelji na nerealnoj pro­cjeni, koje nas gura u neoprezno, površno ili čak rizično ponašanje. Takvo samopouzdanje je izvor dodatne opasnosti.

Za samopouzdanje je veoma važno kako općenito sebe vidimo, tj. kakvu imamo sliku o sebi ili, kao što se često u literaturi navodi, kakav nam je - self-image.

Sliku o sebi stvaramo usporedbom sa sami­ma sobom: u sadašnjoj situaciji, u onoj kad smo bili uspješni, u situaciji kad smo griješili, ili se uspoređujemo sa sobom kakvi bismo htjeli biti. Uspoređujemo sebe sa svojim realnim ili nerealnim očekivanjima.

Pohvale koje dobivamo od drugih gode nam i podižu naše samo­pouzdanje, ali pretjerane, nerealne pohvale mogu nam nametnuti lažnu sliku o sebi koju onda, ma koliko se trudili, ne možemo postići. U tom slučaju ono što je trebalo podizati naše samopouzdanje postaje kočnica jer stavlja pred nas prevelika očekivanja.

Ima li tome lijeka? Ima. Hvalimo kod drugih i kod sebe uvijek samo - postignuća, a ne sposobnosti. Hvalimo tako da procijenimo je li postignuće maksimum, optimum ili minimum koji osoba može postići. Ako nas je prijatelj jedne večeri zabavljao, nemojmo ga sljede­će večeri upitno gledati ponovno očekujući zabavu. Naša pretjerana očekivanja neće našem prijatelju baš koristiti. Možda će vršiti na njega prevelik pritisak. J

Samopouzdanje se gradi p r e m a vlastitim očekivanjima. Ako s U / O Č e -kivanja prevelika, samopouzdanje se može smanjiti pa neće ispuniti ni minimalna očekivanja.

Od ljudi koje volimo i cijenimo ponekad tražimo da nam daju i

Nezadovoljni slikom o sebi, loše postupamo kada:

- smanjujemo ambicije, - svjesno ili nesvjesno

iskrivljujemo sliku o sebi,

- režemo sebi kri la, - ovisimo o drugima, - odustajemo, - tješimo se slabijim

rezultatima, - ljutimo se na druge, - podcjenjujemo druge

da bismo iz usporedbe izvukli korist za sebe nepromijenjene,

- izbjegavamo druge da nam ne bi pokvarili našu lažnu sliku o sebi.

LJUBICA UVODIĆ-VRANIĆ

više nego sto u pojedinom trenutku mogu. A onda se u njima javlja osjećaj duga, umora, iz kojega se ponekad izvlače i lažima. S vremenom ta obveza postane preteška i mi doživimo neugodnost.

Podijelimo s ljudima koje volimo i svoja ugodna i neugodna isku­stva kako bismo se mogli s njima usporedit, i na taj način korigirati svoja nerazumna očekivanja.

Slika o sebi najbolje se korigira uz pomoć grupe i njezinih krite­rija. Grupa nam kaže npr. da smo šarmantni, pametni, zanimljivi... Naravno, ako smo u pravoj grupi, u onoj čije kriterije uvažavamo i cijenimo.

Kako možemo sami povećati svoje samopouzdanje? Postavljanjem realnih, malih i dostižnih ciljeva. Bilježenjem svakog,

pa i najmanjeg, uspjeha. Druženjem s ljudima koji znaju dobronamjerno procijeniti naše postignuće. Prilagođavanjem svojih očekivanja objektiv­nim okolnostima. Ako ne možemo postići uspjeh na jednom području, priuštimo sebi mali uspjeh na nekom drugom, ohrabrimo se i nastavimo dalje.

Ne zaboravimo: nije samo postignuće uspjeh. Nastojanje je uspjeh. I zadovoljstvo. Lijepo je htjeti. Lijepo je željeti. Neki kažu da je čak i ljepše stremiti nego stići.

2. EMOCIONALNO PUNJENJE

Zašto se u poslu treba smijati, igrati, zabavljati, hvaliti, širiti pozitivne emocije koje stvaraju kreativnu atmosferu

E m o c i o n a l n o je punjenje sve o n o što doživljavamo izvana ili iznu­tra kao pozitivnu emociju. E m o c i o n a l n o nas puni pozitivna emocija koja je u p u ć e n a n a m a , pozitivna emocija koju mi upućujemo drugima i pozitivna emocija koju sami sebi upućujemo. Najbolje je, n a r a v n o , kad se taj proces odvija na više kolosijeka. O b o s t r a n o se m e đ u s o b n o p u n i m o kad razmjenjujemo s drugima pozitivne emocije, mi ih šaljemo drugima, a oni n a m a , n e p o s r e d n o i usklađeno. M o ž e pri tome biti riječ o dvjema osobama koje razmjenjuju pozitivne emocije ili o razmjeni pozitivnih emocija između pojedinca i grupe.

E, sad se vi pi tate kako? A ja ne odgovaram: Teško, ali se isplati. N e g o odgovaram: Lako. I vrijedi pokušati. Ako pokušate, svidjet će

vam se. Ako vam se svidi, možete se i naviknuti razmjenjivati pozitivne emocije.

N a r a v n o , pri t o m e je d o b r o znati što kod vas pobuđuje pozitivnu emociju. Što je to što vas veseli? Mnogi su ljudi, nažalost, potisnuli svoje želje pa se više i ne sjećaju što ih veseli i što bi ih ispunilo.

Cesto mi se dogodi, kad uspijem nekoga nasmijati, da mi taj kaže: Joj, da znate otkad se nisam ovako od srca nasmijao.

N e k i dan mi je pričala klijentica da se, otkako ne pije, počela smi­jati. G o d i n a m a je bila žalosna. N a k o n smrti muža nije plakala, samo je bila nekako t u p a , siva, ništa nije osjećala. Posegnula bi za čašom, zaspa­la, da se ničeg ne sjeća. A sutra, kad bi se probudi la, ničeg se nije sje-

LJUBICA UVODIĆ-VRANIĆ

ćala. Bila je opet siva i t u p a , a o n d a bi popila p o n o v n o . Veselje kojemu se nadala poslije čaše - nije dolazilo. Pa je uzela još i još. Sve dok više nije brojila. Nije mogla brojki: daljnje čaše su zvale jedna drugu. I tako je bila u začaranom krugu. Odlučila je da neće više pi t i . Kad je prestala tražiti veselje u a lkoholu, našla ga je u svakodnevnim situacijama koje trijezna d o b r o vidi i može im se smijati.

Između nas i naše okoline struje poruke koje nisu samo verbalne i koje nisu samo rac ionalne . Treba ih prvo zapaziti.

Ljudi n a m se smješkaju dok prolaz imo pokraj njih, pozdravljaju nas, čestitaju n a m , i to rade investirajući pozitivne emocije. Njihovo verbalno ponašanje, govor i neverbalno ponašanje inducira u n a m a pozitivnu emociju.

Pokušajte, jednostavno je. Ujutro kad d o đ e t e na posao svima se nasmiješite i veselo zaželite

d o b r o jutro ili dobar d a n . O d m a h ćete se osjećati bolje, a i svi oko vas. Umjesto da kažete: Uh, kakva vrućina / hladnoća I poskupljenje I nesa-na noć... recite: Danas će biti divan dan. M o ž e t e se sjetiti, p o m a l o se šaleći i ironizirajući, kako je Ervina D r a g m a n u zagrebačkoj predstavi Divni dani (Beckett) zakopana do pojasa u pijesku u prvom činu, a u drugom činu zakopana do vrata u pijesku, govorila i govorila... A kad bi njezin, u c r n o odjeven, p o t p u n o šutljivi par tner , koji je napola ležao, a napola sjedio u podnožju njezinog pješčanog brežuljka, m a k n u o samo malim p r s t o m , ona bi oduševljeno uzviknula: Ah, kako divan dan! Usprkos svemu!

Ne sugeriramo vam da dosadite sebi i svima oko sebe amerikani­ziranim kičastim izjavama t ipa: volim te, trebam te, već mi nedostaješ iako nisi još otišao. N e , zaista n e . N a g o v a r a m o vas da budete kreativni, slobodni i da riskirate pokazati svoju autent ičnu pozitivnu emociju bez obzira hoće li n e t k o na to i m a k n u t i malim prs tom. Sigurni smo da ćete se bolje osjećati i e m o c i o n a l n o n a p u n i t i .

Naravno da bi emocionalno punjenje moglo efikasno uslijediti kad bi n a m netko prišao i dao n a m dio svojih pozitivnih emocija, na ovaj ili na onaj način. Ali dok se to ne dogodi, što nas sprečava da mi to napravimo?

Umjesto da se jadate kako vam nitko ne piše, pošaljite nekome poru­ku, e-mail ili možda dobro staro pismo ili razglednicu. Ako se o d m a h naljutite, nakon što predvidite da neće biti odgovora, sami sebe dodat­no zezate. Napravite emocionalnu investiciju radi svoje zabave, da sebi pokažete kako možete , da ste kreativni, ma da ne kažem - da ste živi!

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

Ponekad krene p r e m a n a m a nečija pozitivna investicija. A što mi radimo? Ne vidimo je, ne prepoznajemo i ne z n a m o je prihvatiti . U d a h n u t i . Uživati u njoj. Cesto taj slobodni p r o t o k pozitivnih emocija sprečavamo. Že l imo spriječiti negativne emocije, predviđamo negativne emocije koje su tu , o d m a h iza ugla, pa o n d a spriječimo i negativne i pozitivne jer je gotovo nemoguće sebe zaštititi od negativnih emocija, a sačuvati p r o t o k samo pozitivnih emocija.

Neki spriječe protok pozitivnih emocija jer se boje emocija. Emocije nas dovode u stanje smanjene (racionalne) kontrole pa ljudi koji daju prednost kontrol i zakinu sebe i svoju okolinu za (pozitivne) emocije. Paradoksalno je da često ipak uspiju zadržati negativne emoci­je kojima vrše d o d a t n u k o n t r o l u .

Pozitivno e m o c i o n a l n o punjenje često je povezano sa spontanost i i neposrednost i , a negativno je povezano sa s t rahom i rezerviranosti.

Pozitivno e m o c i o n a l n o punjenje je vrsta otvorenost i prema sebi i drugima. Ta otvorenost nije bez rizika. N a r a v n o da n a m se može dogo­diti da na naše nasmiješeno lice i veseli ton n e t k o kaže: Sto je tebi? Sto me gnjaviš? Na čemu si ti da se tako blesavo smiješ? M o ž e se dogodit i , ali ne m o r a . Osim toga svojim ponašanjem „pišemo m o l b u " . Ako se molba ne prihvati, natječemo se na drugom mjestu.

Pozitivno e m o c i o n a l n o punjenje je često o n e m o g u ć e n o činjenicom da osoba „uživa" u o n o m e što je m o d e r n o ili što n e t k o drugi smatra da bi njoj trebalo predstavljati užitak. N a v i k n e m o se da je nešto „za nas d o b r o " , a tu je samoprijevaru često teško razotkrit i .

Cesto r a d i m o velike p r i p r e m e za uživanje pa se može dogoditi da p o t r o š i m o sve svoje vrijeme pripremajući se za uživanje, t j . za e m o c i o ­nalno punjenje.

„ Č i m ovo završim, p o m e t e m , p o s p r e m i m , usišem, počist im.. . o d m a h ću prileći i slušati glazbu", kaže u m o r n a domaćica. Ali kako prašine uvijek ima, kako uvijek ima nepospremljenih stvari, spremanje se protegne duboko u n o ć i više nema vremena za užitak, čak i ako ima prijateljicu ili nekoga od rodbine tko joj p o m a ž e , ili možda plaće­nu p o m o ć , s lobodno vrijeme koje zbog t u đ e p o m o ć i dobije utroši na to da, na primjer, pode na groblje jer dugo ondje nije bila ili obavi nešto

UUBICA UVODIC-VRANIC

Govori pozitivno

Jedan je muž nazvao svoju ženu i upitao je mazno: Sto mi radiš, lju­bavi, sama kod kuće? A ona je prvo pomislila da mu kaže: Mučim se kao idiot, pospremam tvoje čarape i odjeću, koja se nalazi po cijelom stanu i pri tome odgo­varam na pitanja tvoje dosadne majke itd... Ti bi zbilja mogao u povratku kupiti barem... Umjesto toga je rekla: Bila sam u dućanu da nam kupim nešto za ruč-kić, pa sam malo pospre­mala naše gnijezdo (ne sjećam se je li rekla lju­bavno ili je samo podra­zumijevala), malo sam se napričala s tvojom maj­kom, sad joj idem u apo­teku... Radim li dovoljno ili da još nešto izmislim? A kad smo već kod izmi-šljanja, izmisli neku salatu na povratku kući? Muž se nasmijao. A da mu je rekla ono prvo, počela bi jedna od nj i­hovih svađa, a sigurno ne bi bilo salate. Možda bi im i ručak prisjeo, sa salatom ili bez nje.

drugo što joj je obveza, a ne emocionalno punjenje.

Mnogi se tješe da će uživati za vikend, na godišnjem ili u mirovini. Ali kako se dnevnim navikama nisu naučili uživati, onda i vikendom pospremaju, na odmoru se dosađuju, a hoće li i u kakvom zdravlju dočekati mirovinu - pravo je pitanje.

Dakle, svaki dan, čak i dvaput dnevno možemo, jer jednostavno moramo ako želimo sačuvati svoje psihičko zdravlje, odvojiti pone­ku minutu za emocionalno punjenje. Čak i kad smo umorni, emocije će nas lijepo i umoriti i odmoriti. Čak i kad nas boli glava, čak i kad nam se ne da, moramo čuvati svoju NAVIKU emocionalnog punjenja.

Ako smo zaboravili što nas veseli i emocionalno puni, dužni smo to ponovno naći. Eksperimentirajte, pokušajte razne stvari koje dugo niste radili pa pronađite ponovno, ako ste zaboravili, ono što vas emocionalno puni.

Često nagovaram, ne samo klijente nego i prijatelje, da vježbaju neku od mojih vježbi opuštanja. Tako sam uspjela nagovoriti jednu osobu, došla je do mene sva nasmijana. Aha,

'pomaže? - Da, puno mi pomaže, deset dana vježbanja isto me digne kao tri minute tele­fonskog razgovora s dragom osobom. D o b r o je. Važno je da znamo omjer i da nemamo iluzija. Čim mi bude malo bolje, kako je

rekao onaj bolesnik, ići ću k liječniku. Možda se vježbanjem opustimo i pripremimo za emocionalno

punjenje. Neki su ljudi zaboravili pokazivati pozitivne emocije. Gutaju ih i

tako ubijaju. Neki ljudi misle da su šale samo za klaune ili za djecu. Periklo, nakon što je došao na vlast u Ateni, nikad se nije nasmijao.

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

Mislio je da radi previše ozbiljan posao da bi se mogao smijati. Danas znamo da ni jedan posao nije preozbiljan da se ne bismo smjeli smijati, igrati, zabavljati, hvaliti, širiti pozitivne emocije koje stvaraju kreativnu atmosferu. Posao je za infarkt ili je - kako kažu dvojica simpatičnih Šveđana - funkj business. A ako je posao funky, onda je pogoto­vo funky veći dio naših smiješnih dnevnih nezgoda. Pa znate da je Ephraim Kishon to detaljno opisao u knjizi Kod kuće je najgore i u dru­gim svojim knjigama. Možemo se zapjeniti od bijesa kad nam se pokva­ri telefon, a možemo se smijati čak i do suza kad se sjetimo Kishonova trikomata.

Možemo se ljutiti na susjedu koja lupa na svom balkonu, a možemo joj odnijeti kolače pa će prestati lupati barem dok jede.

Emocionalno punjenje predstavlja sve one pozitivne emocije koje doživljavamo zbog nečega što se događa u nama ili izvan nas, a nama je upućeno, tj. mi to znamo primiti. I recimo ono što nam sugerira i sama slika djeteline: sva su četiri zelena srca povezana i funkcioniraju prema principu spojenih posuda. Podignemo li samopouzdanje, lakše ćemo primiti i dati kompliment koji nas emocionalno puni. Budemo li aktiv­ni, imat ćemo više i prilika i volje za emocionalno punjenje. Stedimo li svoju energiju, pasivizirajući se, osiromašit ćemo svoj emocionalni život. Nemojmo škrtariti na srdačnom rukovanju ili prijateljskom zagr­ljaju. Umjesto toga pokažimo i glasom i kretnjom srdačnost - takvo će ponašanje i nama pomoći, emocionalno će nas puniti, podići nam samopouzdanje, učiniti nas aktivnima. Dajemo li, sebi govorimo da imamo i tako se punimo. Paradoksalno? Ne. Realno. Hodajmo nasmi­ješeni i svi će nam odgovoriti smiješkom. Dobro, ne svi, ali mnogi. A što je važnije, mi ćemo se uskoro bolje osjećati. Uskraćujemo li dati pozitivnu emociju, sebi govorimo da nemamo ili da nemamo dovolj­no, i tako imamo još manje. Ili kako je govorila jedna dobra i pametna majka: Kćeri moja, u životu ti je najvažnije da imaš što dati.

3. GRANICE U MEĐULJUDSKIM ODNOSIMA

Kako se može dogoditi da ne čuvamo granice vlastitog identiteta? Tko smo mi i dokle smo to mi, a gdje počinje druga osoba

Naše je raspoloženje i ponašanje različito. Unutar jedne osobe širok je raspon mogućnosti. U tom našem šarenilu mogućnosti postoje neki obrasci ponašanja, stavovi, vjerovanja, uvjerenja, interesi, želje, planovi i još mnogo toga što nas čini onim što jesmo. Iako se svaka osoba pomalo razlikuje od sebe same, tj. iz dana u dan se malo mijenjamo u raspolo­ženju, ponašanju i još mnogočemu, ako je osoba strukturirana, odrasla i zrela, ima svijest o tome što je ona i dokle u određenom trenutku ide.

Svaka osoba ponekad u životu prijeđe svoju granicu. Ali nakon što je prešla granicu, ima svijest o tome da je tu granicu prešla. Znači da granica postoji.

Formiranje granice Djeca su u početku jedno sa svojom majkom. Polako počinju upotre­

bljavati riječ ja i polako se formira nova, mlada ličnost. Dijete u početku zove sebe imenom, a tek kasnije nauči reći tu važnu riječ ja. Ja se razlikuje od ti, razlikuje se od mame i od drugih ljudi. To ja simbolizira naš identi­tet.

Dijete u početku, zbog toga što ne doživljava jasno svoju grani­cu, misli da njegov sugovornik dijeli s njim u zajedničkoj svijesti sve

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

podatke. Dijete nepoznatoj osobi kaže: Jučer me Marin udario, podrazumijevajući da odrasla osoba zna tko je Marin, isto onako kao što to ono zna.

Treba vremena i iskustva da doznamo kako drugi ljudi ne znaju što se s nama događa dok nismo s njima, pa im možemo, ako to želimo, naknadno reći.

Također treba vremena da naučimo kako postoji granica, katkad vrlo oštra između dobrog Perice i zločestog Marina i da tu grani­cu treba itekako čuvati ako se želi obraniti svoj psihički, pa i fizički identitet.

Učenje o granicama je sastavni dio odrasta­nja, pa i sazrijevanja.

Preskakanje granice Kad je i kako moguće da odrasla osoba

preskoči svoju granicu? Vrlo lako. Pod utjecajem emocija. Ako je

riječ o pozitivnim emocijama, granica s osobom koju volimo pomiče se, blijedi, u nekim trenuci­ma čak se i gubi. Osjećamo u nekim posebnim trenucima da nam je draga osoba toliko blizu da je smatramo dijelom sebe. To u ushitu i izgova­ramo pa kažemo:

Ti i ja smo jedno. Ili: Ti si dio mene. Ili: Ja sam dio tebe. Ili Ti si u mom srcu.

Ti uzvišeni trenuci su lijepi, ali vrlo nesta­bilni, odnosno kratkog trajanja. Možda je riječ o minutama. Nakon nekoliko minuta već osjećamo da nas, na primjer, nešto žulja, možda ruka onog drugog ili lakat, ili da, na primjer, nama nešto treba, a onoj drugoj osobi to ne treba pa dakle nismo jedno, nego smo dvoje.

To inzistiranje da budemo jedno i nakon što su trenuci velikog zbli­žavanja prošli može često predstavljati strah od građenja vlastitog iden­titeta, strah od toga da budemo sami sa sobom, sami odgovorni za sebe,

Želja za stapanjem

Sve te želje za stapa­njem s drugima mogu biti i jesu pozitivne ako ne prijeđu u parazitski i ovisnički odnos. Odrasla osoba, ma koliko volje­la nekoga i ma koliko se na tu drugu osobu oslanjala i s njom se sta­pala, ipak ne bi trebala ovisiti o drugoj osobi. Morala bi imati granicu s drugom osobom. A ta granica i nju i tu drugu osobu čuvala bi od loše intimnosti. Čuvala bi je od toga da u spajanju s drugim ne izgubi neki svoj vitalni d i o . Mi smo s drugom osobom i s drugim osobama t i m , skupina, partnerstvo, obi­tel j , brak... ali u svim t im odnosima čuvamo sebe kao važnu komponentu tog novog odnosa. Ako nas nema, ako je naš identitet slab, mi smo u tom dvojcu, tercetu, kvartetu ili u tom orkestru slaba karika. Orkestar zvuči dobro samo onda kad svaki glazbenik dobro svira svoju dionicu.

LJUBICA UVODIC-VRANIC

sami zaduženi za sebe. M o ž d a želimo da se spajanjem s nekim spoje i neke funkcije koje o n d a mi više n e ć e m o morat i obavljati jer će to raditi za nas ona ljepša ili ona jača polovina. Pa to kažemo i riječima:

To ćeš ti meni napraviti. To ćeš ti za mene učiniti. Ti si moja desna ruka, moja snaga, moja podrška... itd.

U slučaju da smo s nekim spojeni tako da n e m a m o svoje osnovne funkcije u sebi, što ćemo kad ona druga osoba otputuje na kratko ili čak na dugo? Ili zauvijek? M o r a m o ostati sa svojim ident i te tom i imati sve funkcije za preživljavanje. Mi smo o n d a dužni čuvati u s p o m e n u na tu osobu koja je, možda, otišla na kra tko, na dugo ili zauvijek, a to n e ć e m o moći ako smo se izgubili i ako ne m o ž e m o sami opstati .

Granice i uloge Granice ne odjeljuju samo nas kao posebnu osobu od drugih

osoba. Granice odjeljuju nas u našim različitim ulogama. Postoji uloga pojedinca u njegovoj obitelji koja je različita od nje­

gove uloge na poslu. On je kod kuće m o ž d a simpatični djedica, a na poslu kapetan b r o d a . I ako d o m a pokušava biti k a p e t a n , možda će spri­ječiti da se njegova obitelj d o b r o razvija, a možda će je čak i izgubiti jer će svojim ponašanjem preskakati njihove granice, t j . neće im omogućiti da oni njeguju svoje granice.

Mi smo, dakle, zaduženi za čuvanje svojih i t u đ i h granica, pa ako smo preskočili t u đ u granicu iz nehaja ili nasi lno, brkajući uloge, ne d o p u š t a m o da onaj drugi razvije svoj ident i tet , nego ga gazimo. Time škodimo o n o m e koga gazimo, ali, n a r a v n o , najviše škodimo sebi jer se p r o t e ž e m o na o n o područje na kojem n e m a m o dovoljno znanja ni kompetencija pa ć e m o vrlo vjerojatno pogriješiti ako pokušamo biti nadležni t a m o gdje nismo i ne m o ž e m o biti.

Postoje granice koje n a m n a m e ć u naše uloge. M o r a m o imati svijest o t o m e koju ulogu i m a m o u pojedinom odnosu i znati dopušta li n a m ta uloga o d r e đ e n o ponašanje. Ako prijeđemo granicu, ništa strašno, važno je da z n a m o da smo je prešli. Time smo je još učvrstili, pogotovo kad se ispričamo za prelazak bez putovnice . J

Granice čuvaju nas i one oko nas . Samo se na osobu s čvrstim gra­nicama m o ž e m o d o b r o osloniti. Samo osoba s dobr im granicama zna

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

što se smije i u kojem se pravcu stvari odvijaju. Osoba koja nema grani­ce ne zna za koji dio je ponašanja odgovorna, a koji dio je u nadležno­sti nekog drugog.

G r a n i c e nas čuvaju od povređivanja. Ako ih d o b r o u t v r d i m o , nitko ih ne može nekažnjeno prijeći. G r a n i c e su povezane s druga tri lista djeteline. Ako ne p o z n a m o svoje granice, ne m o ž e m o njego­vati svoje samopouzdanje. Ako ne p o z n a m o svoje granice, m o ž d a ne d o p u š t a m o da se nas e m o c i o n a l n o p u n i , m o ž d a d o p u š t a m o samo jed­nosmjerno punjenje - mi p u n i m o druge. Ako ne z n a m o svoje granice, možda živimo aktivno, ali na n e k o m t u đ e m teritoriju ostvarujući neke t u đ e ciljeve.

4. AKTIVNO ŽIVUENJE

Je li bolje biti igrač ili navijač i zašto?

U namjeri da damo osnovne pretpostavke psihičkog zdravlja prema svome iskustvu navodimo četiri cjeline: emocionalno punjenje, granice u međuljudskim odnosima i njihovo čuvanje, njegovanje samopouzda­nja i aktivno življenje.

Možda je aktivno življenje kao pojam najlakše razumjeti od sva četiri pojma, ali najteže ga je primijeniti. Posebno je to teško onima kojima je to najpotrebnije. Ako smo skloni pasivnom, previše mirnom i statičnom načinu življenja, nedostaje nam aktivnosti koja bi popravila naše raspoloženje, probudila naše emocije i osjete.

Aktivno življenje nije lako ni definirati! Ono se odnosi na fizičku aktivnost u granicama mogućnosti i dobi. Naravno da se, na primjer, za odraslu, mladu osobu aktivno življenje podrazumijeva, kroz bavljenje nekim rekreativnim Sportom tri puta tjedno, tj. da je zahtjev za aktivnosti puno veći nego ako je riječ, na primjer, o rekonvalescentu.

Djeca su obično aktivna dok su budna i ta im aktivnost daje priliku za učenje, zabavu, otkrivanje svijeta koji ih okružuje. Koliko je aktiv­no školsko dijete ovisi o tome ima li njegova škola možda dvoranu za tjelesni odgoj, je li član nekog sportskog društva, ima li kakve obveze u kući, dopuštaju li mu roditelji da čitav dan sjedi pred televizorom ili kompjutorom itd... Neki ljudi svoje navike rekreacije zadrže kroz gotovo cijeli svoj život i tako uspiju održavati kondiciju i čuvaju fizičko i psihičko zdravlje.

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

Neki ljudi kad odrastu i zaposle se na finom, laganom, a to znači m i r n o m poslu na kojemu se p u n o sjedi, a malo h o d a , promijene svoje navike kretanja. M n o g i ljudi žive tako da spavaju, ustanu i prošeću do prve stolice koja je udaljena nekoliko cent imetara ili nekoliko metara , sjednu, pa ustanu samo da promijene stolicu, iz dnevne sobe na stolac u kuhinju, iz kuhinje na sjedalo u automobi lu ili tramvaju, iz tramvaja na stolicu u uredu i tako dalje, dok se k o n a č n o ne prebace u krevet ili se prije kreveta malo o d m o r e na kauču.

Veoma je važna fizička aktivnost. Zapravo se radi o ps ihomotorno j aktivnosti, jer n e m a fizičke aktivnosti bez psihičke.

Psihička aktivnost je također povezana s fizičkom. Rješavamo li na primjer križaljku, bavimo se p r e t e ž n o psihičkom aktivnosti. Ipak, svejedno i m a m o o d r e đ e n u mišićnu napetost , i to ne samo u onoj ruci u kojoj drž imo kemij­sku olovku. Svaka psihička aktivnost podrazu­mijeva i fizičku. I o b r a t n o .

Kao što se mišići t reningom jačaju, tako se može i m o r a trenirati i pamćenje. Menta lna aktivnost također je stvar i sposobnosti i vježbe.

Aktivno življenje najbolje je i najlakše shva­titi kroz jednostavno pravilo:

Bolje je biti igrač nego navijač. Cesto r a d i m o tako da p r i m a m o zadatke koje je smislio n e t k o

drugi. Pod p u n o m aktivnosti u njenom najboljem izdanju s m a t r a m o KREATIVNU aktivnost u kojoj je osoba i inicijator i izvođač i k o n t r o ­lor.

B u d e m o li aktivni, izaberemo li m e đ u m n o š t v o m aktivnosti o n u koja n a m je draga, imat ć e m o priliku za ispunjavanje važne pretpostav ke psihičkog zdravlja.

Ustrajemo li u čuvanju dobr ih navika, čuvat ć e m o svoje zdravlje. Čovjek je m o ž d a čovjek rada (homo faber) ili čovjek koji se igra (homo ludens), ali sigurno nije čovjek koji sjedi.

Plešete li?

M o ž e m o se zabavljati tako da gledamo kako netko pleše, ali je puno bolja zabava - plesati. M o ž e m o se zabavljati tako da gledamo kako netko igra nogomet, ali je puno bolja zabava -igrati nogomet. Biti aktivan znači biti živ. Svaka aktivnost koju obavljamo ili nam daje moć ili nam daje osjećaj da smo odgovorni jer smo korisni ili nas raduje i zabavlja, t j . emocional­no puni. Ako prestanemo biti aktivni, onda ćemo, iako smo još živi, samo životariti, vegetirati. Aktivnim življenjem pro­dužujemo svoj život i ispunjavamo ga. Pri tome je važno da aktivni život ne shvaćamo kao muku, kao mrsku obvezu, nego kao samu srž života.

II. DIO

UUBAVJE...

Kad se jedna psihologinja upust i u najkompliciraniju t e m u , o n d a je, n a r a v n o , svjesna toga da su mnogi pjesnici i književnici tu t e m u ljepše i točnije d o t a k n u l i . D o t a k n u l i ? D a . O n a je ne i scrpna. Ne može se reći : opisali.

Važno je d o t a k n u t i ljubav, pojam ljubavi, m a k a r kroz razliku izme­đu tog prevažnog pojma i nekih srodnih s kojima često ljubav krivo pois tovj ećuj e m o :

volim te jer ne mogu bez tebe, volim te pa t i ne d a m da napraviš o n o što t i želiš, volim te pa te sputavam, volim te pa te m u č i m . M a n e , o n d a t e n e volim!

Ili prisjetimo se Preverta:

„...otišao sam na trg cvijeća i kupio cvijeće za tebe moja ljubavi... otišao sam na trg okova i kupio okove za tebe moja ljubavi...."

1. KAKO PREPOZNATI UUBAV

Zašto ima tako mnogo onih koji glume ljubav, šalju krive poruke, zavode, varaju i sebe i drugoga

U našem svijetu (ne)spretnih glumaca amatera koji u vlastitom živo­tu glume jedna od omiljenih je uloga gospodina Zaljubljenog ili gospode Zaljubljene. Neki glume možda lakšu, a možda i težu ulogu: JA TEBE VOLIM. U t o m teatru koji je m o n o d r a m a , drama BEZ T R E Ć E G , a naj­češće igrokaz za više glumaca i statista, drama se može preokrenuti u melodramu sa sretnim završetkom. A može biti drama, komedija, pa čak i tragedija. U tim „kazališnim predstavama" mladi ljudi, ali i oni koji nisu više mladi, ponekad osjećaju, slute i nadaju se da su našli idealnu osobu. Ta njihova lijepa iluzija traje neko vrijeme, a onda se izgubi ili čak pretvori u razočaranje.

Zaš to ima tako m n o g o glumaca? Zašto ima tako p u n o razočaranih u ljubavi? Pa jedno s drugim je p o v e z a n o . Ima m n o g o razočaranih jer ima m n o g o glumaca.

M n o g i odnos i započeli su t a k o što se n e t k o zaljubio u ljubav, što je poželio ljubav, pa je vidio ljubav i t a m o gdje je nije bilo.

Ali zašto ima tako m n o g o o n i h koji glume ljubav, koji šalju pogreš­ne ili dvosmislene p o r u k e , koji zavode, varaju sebe i drugoga? Jedan od sigurno t o č n i h razloga za takvo stanje je prevelika želja za ljubavi. Ljubav se tol iko želi, žudi se za njom, pa kako žedan u pustinji p o n e ­kad vidi m o d r u vodu t a m o gdje je žuti pijesak, tako i onaj koji je

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

žedan/željan ljubavi vidi ljubav t a m o gdje je n e m a . Kad shvati da nije uspio utažit i žeđ nego da je još žedniji nego što je bio prije, postaje zlo­voljan i za svoje loše raspoloženje okrivljuje o n o g drugog radije nego sebe. I a k o je u toj ljubavi bez ljubavi i sam sudjelovao.

K a k o p r e p o z n a t i ljubav? K a k o ne zamijeniti pravu ljubav s n e č i m što na ljubav sliči, ali ipak nije ljubav?

Evo nek ih karakter i s t ičnih situacija:

1. Draga Verice, volim Te toliko da bih umro bez Tebe. Volim Te toliko da je svaki trenutak bez Tebe najgora patnja. Vidimo se sutra u 7 na starom mjestu. Ako ne pada kiša. Najčešća je pogreška vidjeti ljubav u pret jeranoj , prevelikoj, golemoj lju­bavi. Onaj koji vas voli kisnut će s v a m a . S k i š o b r a n o m ili bez njega.

2. Dragi Pero, silno Te volim. Ne mogu živjeti bez Tebe. Ubit ću se ako odeš na more bez mene. - Zao mi je Verice, ali moram ići na more, roditelji su došli iz Njemačke i žele me vidjeti. N a k o n mjesec d a n a : Kak' Ti je bilo bez mene? Rekao mi je pri­jatelj da si svaku večer bila u disku na plesu?—A jesam, jesam, kad mi je bilo dosadno. O n a koja vas voli čekat će vas. A vi ne zaboravite pisat i !

3. Draga Verice, volim Te najviše na svijetu. Oženit ću se Tobom. Ti ćeš raditi, a ja ću završiti studij. N a k o n n e k o l i k o g o d i n a : Zao mi je, Verice, ja odlazim. Mi nemamo o čemu razgovarati. Tebe ništa ne zanima. Našao sam novu djevojku na fakultetu koja je zanimljiva i zabavna i s kojom imam puno zajedničkog. In teres i se m o g u mijenjati, ali prava ljubav zna k a k o za interes i ra t i i d rugu s t r a n u za n a p r e ­dak i p r o m j e n u .

4. Dragi Pero, volim Te najviše na svijetu. Želim s Tobom živjeti. Samo Te molim da se preselimo u drugi grad, želim da promije­niš posao, da obriješ brkove, skratiš kosu i da se u društvu više ne ponašaš kao prije. Stalno nešto govoriš, misliš da si zabavan ? Onaj koji nas voli, voli nas onakve kakvi j e smo. Ako se t raže brojne p r o m j e n e , pitanje je koga se tu voli, k o n k r e t n o g čovje­ka ili svoj novi k o n c e p t u koji bi se taj k o n k r e t n i čovjek t r e b a o u g u r a t i . Pa i si lom a k o ne ide m i l o m .

LJUBICA UVODIĆ-VRANIĆ

5. Ti znaš, Pero, da Te volim i da si Ti čovjek mog života, ali ja danas nemam ni sekunde vremena. Prvo idem u kupnju, pa kod frizera, pa kod mame, pa prijateljici na kavu i na „knap" dođem kući na seriju. Molim Te da me pustiš na miru dok gledam Villu Mariju. Onaj t k o nas voli i m a za nas v r e m e n a .

6. Draga, Ti si jedina ljubav mog života i želim s Tobom ostarjeti. Budući da su meni roditelji ostavili kućicu na Salati, prije vjen­čanja ćemo potpisati predbračni ugovor za svaki slučaj. Onaj t k o voli dijeli s n a m a o n o što i m a .

7. Mi jesmo muž i žena, i ja Tebe volim najviše na svijetu. Ali nema šanse da ove knjige koje Tebi smetaju stavim negdje drug­dje. Knjige će ostati tamo gdje su bile, ljubavi. Onaj t k o voli s p r e m a n je napravit i n e k e us tupke svojoj ljubavi.

8. Ja Tebe volim, ali ta Tvoja ideja u vezi s djetetom mi je nepodnošljiva. Što će biti od mog doktorata (slikanja, kom-poniranja, pravosudnog ispita, putovanja ili nečega drugoga) ako se u ovoj kući po cijelu noć bude deralo dijete? Meni je potreban san. M u š k a r a c voli dijete ž e n e koju voli. P o n e k a d je to dijete njegovo, a p o n e k a d i nije pa ga i s to vol i .

9. Razumijem Te do kraja, Ti si meni drag i blizak. Volim Te. Znaš da Te volim. Samo čuj, kako možeš ležati na kauču po cijeli dan, piti pivo i gledati sport? I to već godinama. Koga voli ova žena, o n o g mladog dečka za kojeg se udala ili u s p o m e n u na njega? U što se pretvor io onaj krasni mladić? M o ž e m o li ga i dalje voljeti i p o m o ć i mu da se digne s kauča? Ili m o r a m o odustati?

10. Ja znam da Ti mene u biti voliš. Znam da u dnu srca ima za mene Tvoje ljubavi. Ali ponekad, kad navečer dođeš kasno kući, dereš se i opališ mi šamarčinu, ja onda... Dobro, dobro, znam da si se bio iznervirao kad si vidio da je dijete prolilo gotovo punu žlicu mlijeka po podu, znam, ali... Voli li nas onaj t k o nas tuče? Voli l i on sebe? T k o je ta osoba? Z a š t o to opravdava­m o ? K a k o j e m o g u ć e d a t o p o d n o s i m o ?

Prava ljubav je: rea lna, stvarna, trajna, nesebična, t o p l a , o n a nije skrivena na d n u srca, o n a je o t v o r e n a , njoj ne smetaju s i tnice.

Prava ljubav je sjaj u oku i leptirići u želucu, ali o n a je i iskrena s p r e m n o s t da se napravi n e š t o d o b r o za osobu koju se voli. I da se dje­luje u interesu osobe koju se voli.

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

Prava zrela ljubav nije spremnost osobe da podržava onoga kojega voli u njegovu zlu ili sebičnosti. Ako Verica voli Peru, ona mu je spre­mna pokloniti i svoje vrijeme i svoj novac. Njoj nije teško mnogo toga uskladiti s njim. Njezina ljubav, ma kako velika bila, ne treba Peri opra­štati agresiju. Jer ako volimo čovjeka, volimo da on bude dobar čovjek, a ne potičemo ga da radi ono što ne valja. Ako Pero tuče Vericu, on u prvom redu sebi radi nešto što ne valja, a to Verica ne smije tolerirati. Njena ljubav ne treba štititi Peru u zlu. Dvoje ljudi koji se istinski vole podržavaju jedno kod drugoga pozitivne osjećaje i dobre osobine. Kada su dvoje ljudi u ljubavi, oboje napreduju. Ljubav nije ljubav ako neko­me škodi.

2. LJUBAV PREMA SEBI

Sto znači biti dobar prijatelj, partner ili roditelj i što je u tim odnosima najveća vrijednost

Mnogo je lakše ovu temu razumjeti kad se zna da je ona latica u jednom cvijetu u kojemu je sama sredina cvijeta ljubav, a u cvjetnom vjenčiću postoje još četiri latice koje predstavljaju četiri važne ljubavi: ljubav prema djeci, ljubav prema partneru, ljubav prema prijateljima i ljubav prema rodbini.

Kad smo govorili o ljubavi prema partneru, zapitali smo se: KAKO M O G U BITI NAJBOLJA PODRŠKA I P O M O Ć

PARTNERU, A DA NE IZDAM SEBE? - i time smo veoma istaknuli važnost odnosa prema sebi. Sebe ne izdati.

Isto tako možemo postaviti pitanje: KAKO M O G U BITI NAJBOLJA PODRŠKA I P O M O Ć DJETETU,

A DA NE IZDAM SEBE?

Evo primjera. Dolazi mi mlada, lijepa medicinska sestra. Pričam s njom, ali mi

ona jedva odgovara. Ne čujem je dobro jer govori kao iz bačve. Sto Vam je, sestro, s Vašim „dobrim glasom"?

A MEDICINSKA sestra odgovara: Ma ništa, ništa, to mi je poslje­dica viroze koju nisam odležala. Djeca su mi imala virozu, oboje je odležalo i sad su dobro. A ja nisam odležala i eto, sad imam kronični laringitis, promuklost, ali nije to ništa.

Mislim u sebi: Jest, to je mnogo, a ne ništa. Zašto niste voljeli svoju djecu dovoljno da zaštitite ne samo njih, nego i njihovu majku? Zašto

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

mislite da voljeti druge znači ne voditi (dovoljno) računa o sebi? Kakvu

ste poruku svojoj djeci poslali, možda: „Odrastite i budite žrtve svoje

djece?" Ili možda još goru: „Vaša majka i njezino zdravlje nisu važni?"

Ili: „Ne morate brinuti o svojoj majci i njezinu zdravlju - to ionako

nije važno." Ili: „Ako ne morate brinuti o svojoj majci, kako se tek tre­

bate odnositi prema ljudima koji su za vas stranci i koji vam ništa ne

znače?"

M n o g e su majke „ d o b r e " majke tako što brinu o djeci, a ne o sebi. Kakvog to smisla ima? Sigurno i vi znate neke majke koje „ n e vole" sladoled, čokoladu, kivi ili nešto drugo što njihova djeca veoma vole. Kad ta djeca odrastu i pos tanu mali sebičnjaci, majke se č u d e : Pa kako?

Sve sam mu dala, sve mu omogućila. U čemu sam pogriješila? Pa bila

sam mu dobra majka. Nije bila dobra majka. Bila je previše dobra majka. Nije sačuvala svoju granicu. Nije naučila svoju djecu da postoje i drugi ljudi, nije ih naučila da daju, umjesto da samo primaju.

Često se roditelji žale psihologu kako su sve dali svojoj djeci i žrtvovali se za njih. Trčali su oko kuće s tanjurom da bi djeca ipak nešto pojela jer nisu htjela jesti. Pisali su im zadaće, učili s njima teže p r e d m e t e , pral i , kuhali, prati l i , vozili, upisivali ih na tečajeve, plaćali p o d u k u . . . I ništa. Kako? Pa da, sve ste im dali, ali ih niste naučili radi­t i , niste ih naučili da vas poštuju, niste ih naučili da nije dovoljno imati želje koje n e t k o drugi m o r a ispunjavati.

N e k e želje mogu ostati neispunjene kako bi se čovjek p o t r u d i o da ih sam sebi ispuni. Vlastiti angažman i t rud daju n a m m o ć , koju n a m predobri roditelji nesvjesno oduzimaju. Drugim riječima: dajte priliku svojoj djeci da budu dobra p r e m a vama, dajte im priliku da i ona vjež­baju svoju d o b r o t u , nemojte samo vi vježbati svoju.

Evo primjera, koji tek sada d o b r o razumijem. G o d i n a m a sam gledala svoju pokojnu majku kako nedjeljom vadi

mali komadić govedine iz juhe, stavlja ga na tanjur i reže. Ocu veći komad jer on mora ,,poć' radi t ' " , a nama djeci po mali komadić. Njoj ne bi ostalo ništa pa bi ona uzela „ k a n t u n od kruva" tako da ipak zubi nešto rade. Tko zna, da se bolje hranila i općenito bolje brinula o sebi, a ne samo o n a m a , možda bi i danas bila sa m n o m i dijelila moja veselja: unuke, knjige, predavanja... Ali ona nije sasvim razumjela to što radi. Ona je čak sebe uvjerila da ona najviše voli „kantun od kruva". Naravno da je to samo detalj, kap u moru onoga što je ona godinama svakodnevno radila. Odričući se želja, negirajući svoje želje, pokušavala je živjeti naše

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

s p o n t a n o ponašanje pokazuje da su počeli vjerovati u o n o što su toliko puta čuli. Kao što l jubomoran m u ž stalno upozorava svoju ženu na to tko je i kako gleda pa se p o n e k a d dogodi da njegova, inače vjerna i na jednog čovjeka usmjerena žena, povjeruje svome m u ž u , p o č n e primje­ćivati t u đ e poglede, štoviše vjerovati da ih o n a sama provocira, a p o n e ­kad p o č n e na njih i odgovarati . E t o , tako l jubomorni muž sam p o t a k n e o n o čega se boji. Pa i osoba koja se boji za svoj status i stalno ga se odriče sugerira drugima da je zaista prestaju cijeniti. Ili ih, ako već ništa d r u g o , beskrajno gnjavi svojim jadikovkama i tako zapravo odbi­ja od sebe da ih, prije ili kasnije, uspije i otjerati. Kasnije se te osobe u p o r n o i n a p o r n o žale. Njihovo žaljenje pokazuje se k o n t r a p r o d u k t i v -nim, a to znači da postižu s u p r o t a n efekt od onoga koji žele postići. Takvi su ljudi saboteri vlastita života.

Volite sebe, volite druge, čuvajte svome prijatelju ne samo njegova leda nego i sebe, svoja leđa, tako ćete prijatelju sačuvati najveću vrijed­nost - njegova prijatelja, t j . sami sebe.

U svakoj ljubavi ima prave mjere, a to osobito važi za ljubav p r e m a sebi. Volite se, ali ostavite u svom srcu mjesta i za druge. Budite cvjetni vjenčić ljubavi, a ne o č e r u p a n a kokoš, o d n o s n o cvijet kojemu nedostaju latice.

\

3. UUBAV PREMA PARTNERU

Što je zaljubljenost, kako prestaje i zašto muškarci i žene različito doživljavaju partnerske odnose

Za velik broj ljudi partnerska je ljubav sinonim za ljubav. Kad se nekoga upi ta : Voliš li? Jesi li zaljubljen? - misli se pri t o m e na partner-sku ljubav.

Ništa nije kompliciranije nego odnos dvoje ljudi koji su u partner-skom odnosu i koji očekuju da budu voljeni. Ali važnije od toga da budu voljeni jest da oni vole. Većina partnerskih odnosa počinje zaljubljivanjem

Ali što je to partnerska ljubav? To je kad volimo drugoga tako i toliko jako da n a m je najveće veselje i sreća kada je njemu/njoj d o b r o . Volimo drugoga tako i toliko da u g a đ a m o sebi kad u g a đ a m o njemu/ njoj. Prava ljubav je bezuvjetna. Prava ljubav je rijetka.

Psiholozi ne znaju d o b r o opisati ljubav pa zovemo pjesnike u p o m o ć .

Shakespeare: Shall I compare tbee to a summer day?... (Da kažem da si poput

ljetnog dana?...)

Ili naš Šiško još m n o g o ranije nego veliki Shakespeare: .. Jur ni jedna na svit vila lipotom se već ne hvali jer je hvale sve skupila vila ka mi srce travi... I d e m o jedan naš , jedan strani, a kad je o ljubavi riječ, o n d a je tu i

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

It ivas tnany and many years ago, in a kingdom by the sea that a maiden live tvhom you may knoiv by the name of Annabel Lee.

(Prije mnogo i mnogo ljeta u zaljevu što ga more mi življaše djeva neznana svijetu po imenu Annabel Lee...)

A m o ž d a je još najbolji naš začudni A. B. Simić. Pjesnik koji je zai­sta „čuđenje u svijetu" kad kaže:

...Iz moga svijeta gdje si bila čudo ti zauvijek odlaziš -O zašto, moje čudo, rastat ćeš se sa mnom i biti drugom samo žena? Sto značiš ti u svijetu drugih ljudi zvijezdo moga neba?...

Što mi želimo, a što možemo dobiti? Partnerski su odnosi najkompliciraniji od svih odnosa . Očekivanja

su velika, a p o n u d a je često u usporedbi s očekivanjima - mala. Željeli bismo da naš par tner ima sve same dobre osobine. Cesto pri t o m e nismo ni svjesni koliko smo k o n t r a d i k t o r n i . Žel im da mi dade sigur­nost i p o t p u n u zaštitu, a želim imati s lobodu. Žel im da je poslovan čovjek koji zarađuje, dakle racionalan, a želim i da bude r o m a n t i č a n i nježan, dakle emociona lan . Žel im da zarađuje dovoljno novca, a želim da provodi m n o g o vremena sa m n o m . Žel im da me voli, a želim ga i stalno kritizirati i popravljati, t j . pomagat i m u , kako to ja vidim. Žel im da mi je vjeran, a znam da je još 1949. godine Kinsev ustanovio da dvije t rećine muškaraca koji su bili u braku - nisu bili vjerni. Današnji su podaci sigurno još povoljniji - u korist nevjerne većine.

Čak i ako postoji taj idealni par tner za Vericu m o ž d a on ne voli osobe kao što je Verica, m o ž d a je oženjen, m o ž d a želi ostati samac.. .

Jasper Juul u svojoj knjizi Obitelji s kronično bolesnom djecom kaže kako su i za te obitelji, koje imaju jednog posebnog člana - bolest - n a r a v n o , partnerski odnosi veoma važni. I spominje da je zaljublje­nost faza odnosa u kojoj d o m i n i r a usredotočenost na sebe, i to kod

LJUBICA UVODIC-VRANIC

Osamljenost i zaljubljenost

Neki zaborave drugi dio pitanja: a da ne izdam sebe, pa zbog toga postaju nesretni. Neki zaborave prvi dio pitanja pa ne izdaju sebe nego onoga k o g a , navodno, vole. Neki to pitanje potiskuju jer bi ih ono tjeralo da bolje upoznaju tu drugu osobu i obnove i prošire znanje o sebi. Dakle, recimo to još jed­n o m : druga faza odnosa počinje postavljanjem važnog pitanja: KAKO MOGU BITI NAJBOLJA PODRŠKA I POMOĆ PARTNERU, A DA NE IZDAM SEBE? Ako u tom poslu - postavljanju toga važnog pitanja - ne nalazimo smisao ili čak zadovoljstvo, ostaje nam osamljenost ili neupitni užici zaljubljenosti. Neki ljudi nakon zaljubljenosti ostaju sami, a neki trče ususret novoj zaljublje­nosti.

obiju strana. U ljubavi su partneri zaokupljeni jedno drugim. Zaljubljenost podrazumijeva da nam je osoba u koju smo zaljubljeni stalno na pameti, a važan je dio tog iskustva moj vlastiti osjećaj da me ta osoba vidi, prihvaća i usrećuje kada smo zajedno i da želim biti s njom što je više moguće. Ljude u koje se zaljubimo zbog toga, a i zbog hormona, idealiziramo. Utječe li zaljubljenost na hormone, a hormoni na zalju­bljenost? Sigurno udružuju snage. Nije, dakle, ljubav, nego zaljubljenost je slijepa. N a k o n zaljubljenosti može doći ljubav koja se poka­zuje kao zanimanje i briga za posebnost druge osobe, za njezine granice i potrebe, a tada se pojavljuje i egzistencijalna dilema koju zajedno dijelimo: Kako mogu biti najbolja podrška i pomoć partneru, a da ne izdam sebe?

U partnerskim odnosima važno je pomiriti različite uloge. Neki „zaglave" u jednoj ulozi pa za drugu nemaju ni dovoljno vremena ni snage. Neki se rasplinu u mnogo različitih uloga pa ni za jednu nemaju dovoljno vre­mena ni snage. Mali broj je onih koji uspiju ostvariti ravnotežu između više svojih uloga. Mali broj je onih koji roditeljstvo sačuvaju i kvalitetnim partnerskim odnosom. Mali broj je onih koji poslovnim angažmanom hrane, doslovno i u prenesenom smislu, partnerski odnos. Muškarci se često izgube u poslovnim

izazovima, a žene se iscrpe u roditeljskim obvezama i dvoje počne živjeti dva različita života. Ponekad dvoje zaglave u nekim drugim razli­čitim ulogama pa je jedno u ulozi sina ili kćeri svojih roditelja, a drugo u ulozi roditelja svoje djece, poslovnoj ulozi ili u sličnoj ulozi sina ili kćeri, ali svojih roditelja. Cesto su to i različiti hobiji koji dvoje ljudi odvuku u različitom pravcu ili različite religiozne, prijateljske ili neke druge uloge.

Ljudi te različite uloge biraju svjesno ili manje svjesno. Ili im se one jednostavno dogode, tj. oni pokušavaju zadovoljiti neke svoje potrebe i

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

potrebe drugih članova svoje uže i šire obitelji pa udu u ulogu koja nije pokrivena. Ili unaprijed udu u partnerski odnos s unaprijed o d r e đ e n i m stavovima o svojoj ulozi. Ili, što je još gore, druga strana im n a m e ć e , s više ili manje uspjeha, o d r e đ e n u ulogu iz nekih svojih uvjerenja i stavo­va ili iz pukih sebičnih razloga.

Ponekad se uloga roditelja, u većoj ili manjoj mjeri, prebaci na bake i djedove, dadilje i vrtiće, na kompjutore i mobite le, televizore i crtice ili neke druge „ s l o b o d n e " aktivnosti kojima su djeca zatrpana da imaju gdje biti dok roditelji vrše svoje druge uloge.

D a n a s , na primjer, m o ž e m o vidjeti roditelje, i to ne samo kod nas nego i vani, koji vuku svoju predškolsku djecu u dječjim kolicima. Misli la sam da su to djeca koja ne hodaju. N e . To su roditelji koji ne razmišljaju. Sto će biti s t im mal im stvorenjima koja se, bez ikakve komunikacije, samo voze kroz grad? Ta djeca imaju roditelje, ali su o n i , p r e o p t e r e ć e n i svojim ulogama, u odnosu na svoju djecu samo šutljivi vozači njihovih kolica. Da barem hodaju! Ali n e , ovako je brže i lakše! A što će biti s t im mal im kralježnicama koje se već sada krive zbog nefiziološkog položaja. S u b o t o m po kafićima sjede ti mali usamljenici u svojim kolicima. Njihovi roditelji piju kavicu i pričaju. Samo neka od te djece ipak se dignu. M o ž d a su već krenula u školu pa ih roditelji više ne voze u kolicima. Tada, n a r a v n o , jurcaju po kafi­ću. Roditelji ih obično ignoriraju ili p o v r e m e n o s ljubavlju pogledaju. Drugi gosti kafića smatraju se o m e t a n i m a . Z a š t o n e t k o ne odvede tu djecu na igralište u subotu ujutro? Z a t o što su roditelji u m o r n i . Ne stignu zadovoljiti sve svoje uloge. Subota je dan za pričanje s prijate­ljima u kafiću.

Sto je važno za održavanje neke veze

Obično se misli da su to neke važne i k o n k r e t n e stvari koje takav odnos čine različitim od prijateljstva. K t o m e treba dodat i i neke teme koje su sastavni dio i prijateljske veze. Posebna pitanja partnerskih odnosa su svakako: učestalost in t imnih odnosa, kakvoća int imnih odnosa, način odgoja djece. Dodaje se i drugo: trošenje novca, način provođenja s lobodnog i zajedničkog vremena. . . Razumijevajući emoci­onalnu inteligenciju kao najvažniji dio partnerskog odnosa, važniji od ovih k o n k r e t n i h stvari je način na koji par raspravlja o delikatnim ili čak bolnim t e m a m a .

UUBICA UVODIĆ-VRANIĆ

Pokazivanje prezira, kao k o m e n t a r na o n o što par tner govori, bitno utječe na njihovu emotivnu vezu, pa čak indirektno utječe i na zdravlje. Ž e n e čiji muškarci često pokazuju prezir prema o n o m e što o n e govore ili č ine, češće obolijevaju od prehlada, gripa, upala mjehura i gljivičnih oboljenja.

Ekvivalent za prezir koji pokazuju muškarci kod žena je obično gađenje. Ako supruga pokazuje gađenje, što je s rodno preziru, četiri ili više puta u 15 m i n u t a razgovora, par će se razvesti, p r e m a prosječnim statističkim podacima, u razdoblju od najdulje četiri godine. Ta rastava može biti stvarno fizičko odvajanje ili psihičko. Ima m n o g o brakova koji funkcioniraju samo na papiru. Dvoje su ljudi zajedno, a nisu. Oni žive paralelno i ne komuniciraju m e đ u s o b n o ni o čemu b i t n o m e ili uopće ne komuniciraju.

Poteškoće u partnerskim odnosima Verica k a ž e : Vrtim se u začaranom krugu. Došla sam k sestri koja

živi na rubu egzistencije: radi za 2500 kuna mjesečno, ima dvoje djece, a muž joj samo jede i spava, ne radi...

Eto jednog od mogućih problema u partnerskim o d n o s i m a : nejed­n a k o opterećenje. To sigurno nije d o b r o . Nije poš teno. Osim toga jedno nikad ne može vući dovoljno za oboje. Ta kola idu sporo ili u krug! Onaj tko vuče možda će se umori t i i osjetiti povrijeđenim pa će izgubiti volju i snagu! Moguće je. Ali za sada vuče barem jedno. Djeca imaju barem jednog roditelja koji im, osim kruha i mlijeka, daje pozi­tivan model za identifikaciju. Mi ne z n a m o t o č n o , nitko ne može znati t o č n o kakvi su odnosi t ih par tnera , t j . što taj muž daje toj ženi dok su oni sami i dok su u društvu s drugima. Kakvu podršku o n a crpi iz njegova verbalnog i neverbalnog ponašanja. Ne znamo koliko ona crpi snage iz njegove podrške. Ne z n a m o kakav je on otac . Ne z n a m o kakav je on ljubavnik. Koje su njegove dobre strane? M o ž d a se njoj sviđa da djeca imaju oba roditelja i zadovoljna je t im okolnostima koje, izvana gledano, ne izgledaju ni po čemu osobite. Pitanje je koje bi sve dobre osobine ona istaknula kod svog m u ž a : možda joj m n o g o znači njegova vjernost? M o ž d a je duhovit? Ili miran? O n o što drugi ljudi vide kao njegovu statičnost, inertnost , pa čak i lijenost, možda o n a , kroz svoje dobre naočale čita kao pouzdanost i stabilnost. S kim Verica uspoređu­je svoga muža? M o ž d a s mladićem s kojim je izlazila prije? Pitanje je

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

kako je izgledao njegov potencijalni prethodnik? M o ž d a je često izla­zio? M o ž d a je bio p o m o r a c pa ga nije viđala po šest mjeseci? M o ž d a je bio svadljiv? Depresivan? M o ž d a nije želio djecu? M o ž d a su njegova uvjerenja i stavovi bili nespojivi s njezinim pogledima? M o ž d a je h t io da oni žive poslije braka s njegovim roditeljima? M o ž d a je ht io da se presele u Australiju? Teško m o ž e m o sve karakteristike nabrojiti i sve prednost i p o d c r t a t i . M o ž d a je, jednostavno, njezin suprug njoj još uvi­jek neodoljivo privlačan? Ili m o ž d a tek m n o g o privlačniji nego onaj od prije s kojim je izlazila? A privlačnost, kao p o t p u n o iracionalnu stvar, teško je razumjeti.

S kim još Verica može usporedit i svoga supruga? O d n o s n o , zašto se on njoj čini dobar, manje dobar ili m n o g o bolji nego n a m a koji ga p r o ­m a t r a m o sa strane? O n a m o ž d a ima jedan sustav vrijednosti po kojemu je njezin suprug visoko na ljestvici po nekim, za nju, važnim osobina­ma.

M i , ovako sa s t rane, z n a m o za neke njegove vrlo u p a d n e i očite karakteristike. O n a zna i za neke koje dolaze do izražaja ili su došle do izražaja u vrijeme njihova druženja sa ili bez svjedoka.

Sto pokušavamo ovdje reći? U svakom par tnerskom odnosu ima nešto što jedan par tner vidi

dobro u drugome i poslije nekog vremena pojave se i neke osobine koje nisu baš poželjne. M o ž d a su i o n e prije bile t u , ali n a k o n nekog vremena postaju vidljive jer se zaslijepljenost zaljubljenosti smanjuje pa jedna strana manje krije svoje m a n e , a druga ih strana počinje bolje vidjeti. To što par tner i vide razlikuje se od onoga što m i , koji smo sa strane, v idimo.

Mi vidimo o n o što je u skladu s našim naočalama. I nama je Veričin partner, srećom, manje poželjan nego Verici. G l e d a m o ga hladnije glave. On nije otac našoj djeci. Tko zna kako on prolazi u usporedbi s našim bivšima? T k o zna kako on prolazi u usporedbi s našim sustavom vrijed­nosti?

Mladić demonstra t ivno izlazi iz restorana, djevojka trči za njim, tuče ga šakama po leđima vičući: Luđače! Idiote! Majmune! Vrati se i budi ljubazan prema meni! Ako vam se ta scena čini previše žesto­k o m , previše o t v o r e n o m , rec imo da se u mediteranskim krajevima zna naići na takve scene. Pa i teže. Iza zatvorenih vrata događaju se i prave drame partnerskih odnosa, teške svađe, tragedije, zločini i z louporabe tjelesne p r e m o ć i - češće kod muškaraca, i verbalne premoći - češće

LJUBICA UVODIĆ-VRANIĆ

kod žena. U ovoj priči dvoje se ljudi n a k o n svađe ponaša t ip ično za svoj spol: muškarac se povlači u osamu, a žena nastoji svoje uzbuđenje smanjiti govorom, sudjelovanjem. On želi otići, a ona bi da on ostane, jer oni rješavaju svoje p r o b l e m e , u skladu sa svojim spolom, na različite n a č i n e . Ovako, kako je sad, samo se povećava napetos t . Što on više želi otići - to o n a više želi da on ostane i nastoji ga zadržati neadekvatnim govorom jer sama sebi proturječi. Riječima ga zapravo i tjera i traži da os tane . Pr i tom on misli da su njezini zahtjevi n e r a z u m n i , a o n a se tuži da je on ravnodušan ili grub.

Zaš to se to događa? Promatrajući razvoj djece od treće do sedme godine primijećeno je

da se obično druže podjednako s istim i s drugim spolom. Od sedme godine pa do tinejdžerske dobi (od 13 do 19 godina) djeca se najčešće druže odvojeno s obzirom na spol. U t o m vremenu uče tipičan način postupanja u vezi s emocijama karakterističan za svoj spol. Do desete su godine podjednako agresivni, a kasnije dječaci postaju izravno agre­sivni, a djevojčice su profinjenije u iskazivanju svoje agresije pa koriste izopćavanje, z lobno ogovaranje i neizravnu osvetu.

U svojim istospolnim grupama djevojčice minimaliziraju neugodne emocije, dok dječaci u svojim grupama naglašavaju konkurenciju.

Tipično ponašanje prilikom ozljede također upućuje na snažne spolne razlike. Ozlijeđeni se dječak mora odmaknut i i prestati plakati ili još bolje uopće ne plakati, kako bi se igra ostalih dječaka nastavila. U skupini dje­vojčica zbog ozlijeđene se djevojčice igra prekida i sve je djevojčice dolaze tješiti, a ona pr i tom slobodno plače. Ozlijeđeni se dječak vjerojatno p o n o ­si svojom osamljenošću, a djevojčice sebe vide kao dio mreže. Djevojčica izražava svoje emocije i druge djevojčice vode brigu o t im emocijama. Tu zapravo počinje to različito ponašanje. Dječaci se navikavaju na svoju osa-mljenost. Ne biti sam kad si povrijeđen u doslovnom ili kasnije u životu u prenesenom smislu, značilo bi nemati prigodu da se smiriš. Dječaci se uče da čuvaju svoju neovisnost, a djevojčice da ne prekidaju veze. To što je naučeno u istospolnoj grupi kasnije predstavlja poteškoću u ostvarivanju jedne od najvažnijih komunikacija - partnerske veze s drugim spolom.

Kada muškarci žele razgovarati, njihove uobičajene teme su treće stvari. Žene žele emotivno povezivanje kroz razgovor o partnerskoj vezi. Već djevojčice uvježbavaju očitovanje emocionalnih signala, u izražavanju i prenošenju vlastitih osjećanja, a dječaci se vježbaju u minimaliziranju e m o ­cija koje imaju veze s ranjivošću, osjećajem krivnje, straha i povrijeđenosti.

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

Neka ispitivanja su pokazala da je lakše Karakteristični očitati emociju sa ženskog lica i da žene, od partnerski odnosi: osnovne škole pa nadalje, lakše izražavaju 1 . o d n o s u k o j e m u j e

emocije i lakše „čitaju" tuđe emocije. j e d a n p a r t n e r p a r a z i t ,

U ispitivanju 264 para utvrđeno je da je 2. simbioza u kojoj se ženama, za razliku od muškaraca, najvažniji o b a p a r t n e r a n a d o p u -

element zadovoljstva vezom osjećaj da među n j u j u ,

partnerima postoji dobra komunikacija. 3.

s

r a

a

v

z

n

a

o

je

p

d

ra

n

v

ič

a

k

n

i m

od

p

n

r

o

o

s

-

Ženama prisan odnos znači - razgovor, b l e m i m a , i n t e r e s i m a i

pogotovo o samoj vezi. Muškarac se pone- p l a n o v i m a ,

kad žali: Želim s njom raditi razne stvari, ali 4 . ravnopravan odnos s ona želi samo pričati! Smanjena sposobnost m a l o z a j e d n i č k o g ,

muškarca da shvati kakve emocije obuzimaju 5 . p a r a l e l n i , g o t o v o p o t -

njegovu ženu dovodi do toga da žena glumi p u n o o d v o j e n i ž i v o t i .

pojačanu emociju kako bi muškarac uopće shvatio da se s njom nešto događa.

U pogledu procjene vlastitoga partnerskog odnosa muškarci su češće slijepo optimistični, dok ženska strana obično pomno prati sve znakove problematičnih stanja pa ima realniju, ali zbog toga i teže nosivu sliku veze.

U razumijevanju bračnih svađa treba voditi računa o onome što se reklo i o onome što se pritom pomislilo.

Uzbuđenje koje prati svađu bitno utječe na kontrolu. Svađa u koju se može unijeti izvjesna količina kontrole manje je opasna za partnerski odnos.

I tu postoje značajne spolne razlike: muškarci se ne vole jako uzbu­đivati za vrijeme svađe, dok ženama to ne smeta ili čak to vole. Želja za uzbuđivanjem, pa makar i negativnim, može učiniti svađe češćima, a karakterističan način izmjenjivanja emocija tako prebaciti na negativnu sferu. Navika „pražnjenja" kroz negativne emocije može psihopatizirati odnos i odvući ga prema sadomazohističkom načinu funkcioniranja.

Koji je najbolji odnos? Onaj koji se sviđa partnerima ili onaj koji im najmanje smeta? Ljudi se razlikuju prema onome što očekuju od svojih odnosa. Ljudi koji više očekuju prekidaju i kvalitetnije odno­se. Oni koji manje očekuju zadovoljni su svojim odnosom. Partnerski odnos ne prekida se zato što je loš nego pretežno zato što su partneri, svjesno ili nesvjesno, odlučili da ga prekinu.

Odnos se mijenja kako se partneri mijenjaju, skladno ili suprotstav-ljeno. Ako pojedinac sazrijeva dok njegov partner stagnira ili čak naza-

LJUBICA UVODIC-VRANIC

duje, ugrožen je partnerski o d n o s . Početna faza zaljubljenosti maskira m e đ u s o b n e razlike. Ako im zaljubljenost prijeđe u zrelu ljubav koja ne podčinjava drugoga, o d n o s ima bolju prognozu.

Sve vježbe iz komunikacije, sva pravila o p a r t n e r s k o m o d n o s u , sva nastojanja da se odnosi poprave ili spase u najužoj su vezi s međusob­n i m izmjenjivanjem emocija. Slušanje je vještina koja održava svaku vezu: partnersku, prijateljsku, pa i vezu kli jent-terapeut.

Kriteriji izbora partnera Ima više kriterija, o d n o s n o modela p r e m a kojima b i ramo i bivamo

izabrani od svojih p a r t n e r a . 1. Biramo p r e m a vlastitim roditeljima što sličnije ili što različitije

od njih, ali p r e m a njima kao m o d e l u . 2. Biramo p r e m a p r e t h o d n o m p a r t n e r u : to su one lijepe priče o

t o m e kako je, na primjer, kuhala njegova pokojna prva žena koje novu ženu izluđuju, a muž ne zna zašto.

3. Biramo p r e m a n e k o m svom idealnom modelu koji smo stvorili iz svojih svjesnih ili nesvjesnih pot reba za sigurnosti, zaštitom, d o p u n o m . . .

4. Biramo p r e m a n e k o m liku iz književnosti, filma i s l ično.. . 5. Biramo tako da ne b i r a m o , t j . po principu negativnog izbora.

Z n a m što neću od p o n u đ e n o g pa o n o što os tane, a ne pr ipada grupi „nikako n e ć u " - uz imam.

6. Biraju drugi za nas . P a r t n e r i , roditelji, prijatelji... D o p u š t a m o da nas uvjere kako je n e t k o dobar za n a s . . . Ili žel imo ugodi­ti roditeljima, na primjer, i d o n e s e m o odluku koja se njima sviđa.

Cesto se događa da svjesno ili nesvjesno formiramo sliku svog ide­a lnog p a r t n e r a prema slici svoga oca ili majke. Ili j e d n a k o p r e m a slici oca/majke, ali suprotnoj slici. Že l imo da naš par tner bude sasvim druk­čiji od našeg oca/majke i mislimo pri t o m e da smo se oslobodili lošeg majčinog/očevog utjecaja, a upravo smo majku/oca prihvatili kao krite­rij, ali njihovu o b r n u t u sliku.

Uz nabrojeno, sigurno ima i drugih razloga zbog kojih se započinje neki o d n o s . Nažalost , odnosi ne traju o n a k o kako bismo mi željeli i pogotovo ne traju onol iko koliko mislimo da će trajati kad ih započi­njemo.

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

Kraj o d n o s a , k a o i svaki drug i kraj i m a p e t faza: negaciju, ljutnju, žaljenje, izvlačenje d o b r i h iskustava i sjećanje na lijepe t r e n u t k e .

A p o n e k a d ostaje nepreboljena tuga kao kod pre tužnih Džor inih stihova:

...Odiljam se, moja vilo, Bog da ti bude na službu

Oh, kako ja, moja vilo,

Odiljam se, a ne vijem kom' ostavljam lišće bilo...

Preša mi je putovati, oj gorka je moja srjeća,

Od svih tuga ma najveća...

4. TAJNE USPJEŠNIH VEZA I BRAKOVA

Što je najvažnije dijeliti u uspješnom partnerskom odnosu i kako se na taj način razvijamo

Ima li što važnije od nogometa? Sigurno mislite da je nogomet najvažnija stvar na svijetu, i spo­

redna i glavna. Pa kako tako i ne misliti kad se toliko emocija, vike, vremena i novca u njega ulaže? M o ž d a ste u pravu. Ipak, gledajući ne samo s aspekta ps ihoterapeuta koji dugo radi u praksi, nego i osobe s iskustvom razgovora s r o d b i n o m i prijateljima, uspješna partnerska veza za mnoge žene i muškarce visoko je na ljestvici pr ior i te ta, čak iznad n o g o m e t a . Prava je šteta što mnogi muškarci i žene ne znaju uskladiti te dvije velike ljubavi.

Razgovor o partnerskim odnos ima tema je mnogih druženja uz kavu, mnogih telefonskih, SMS i elektroničkih p o r u k a . Ljudi toliko priželjkuju i nadaju se partnerskim odnos ima, ali ih i kritiziraju i sabo­tiraju. Pod riječju ljubav često razumiju samo partnersku ljubav, zabo­ravljajući na sve o n e druge ljubavi koje nas prate u životu i pomažu n a m da preživimo sve, pa i neuspjelu partnersku ljubav.

Stoga je pravi izazov reći p o n e š t o o uspješnim vezama, t o m rijet­k o m blagu koje svatko želi za sebe, a da p r i t o m ne zna gdje je škrinja zakopana i još manje zna kako blago izvaditi iz škrinje i upotrijebiti ga. Ako i nadu blago, tada nemaju ključ za otvaranje škrinje, ili je otvore na brzinu pa potroše sve što je u njoj bilo. Potroše ili rasipaju, rijetko cijene, a katkad i ne prepoznaju što su pronašli i što imaju.

Kad je riječ o uspješnim partnerskim odnos ima, kad se p r o n a đ e „ z a k o p a n o blago", tek o n d a treba započeti strpljivo, kreat ivno i pozor-

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

no graditi o d n o s koji je za mnoge ljude izrazito važan, te bi se tako i trebali p r e m a njemu odnosi t i . O d n o s treba graditi i oblikovati s m n o g o truda, inspiracije, umješnosti i kreativnosti.

Banaliziramo li kad kažemo - graditi? Pa nije to posao za građevina­

re! I nije. To je m n o g o teži i složeniji posao od građevinskog. U t o m

poslu mi smo i arhitekti i izvođači i banka. Mnogi ljudi ne znaju koliko je velik posao izgradnje partnerskih

odnosa. Čak i kada budu u p o z o r e n i , odbijaju to prihvatiti . Ne žele shvatiti svoj partnerski o d n o s ni kao posao ni kao poziv. Više im odgo­vara da to bude dar koji su dobili i koji će vječno trajati, a ne nešto oko čega se treba angažirati, t rudi t i , o čemu treba promišljati i u što treba „investirati" emocije.

Postoji li uopće sretan brak? Ima ljudi koji žive u s r e t n o m braku dok njihov par tner živi u manje

sretnom braku. Katkad se jedna strana obrati za p o m o ć iako nije ni osvijestila činjenicu da zapravo živi u par tnerskom odnosu koji nju, zapravo, čini bolesnom.

Ima ljudi koji žive u s r e t n o m braku, a shvate da su živjeli u „sret­n o m " braku tek o n d a kad doznaju da ih par tner vara, t j . da još neka druga osoba živi s t im istim čovjekom, u „ s r e t n o m " braku. N a r a v n o , to su drastični primjeri. Ali koliko god da su drast ični, nisu rijetki. Ljudi krpaju partnersku vezu koja ih ne zadovoljava. Ne t rude se svoju trajnu partnersku vezu učiniti kvalitetnijom nego je kombiniraju s još j e d n o m ili više veza kako bi na drugoj strani dobili o n o što im nedostaje.

Tajna uspješne partnerske veze je investiranje partnerskih očekiva­nja i emocija na jednoj, zajedničkoj, strani.

To je njegovanje odnosa u koji smo ušli s l o b o d n o , svjesno i namjer­no i zbog emotivnih razloga. N a k o n što smo o d n o s započeli, donijeli smo i odluku da takav odnos održavamo najbolje što z n a m o . Osoba s kojom smo u uspješnoj partnerskoj vezi za nas je osoba od povjerenja. S takvom osobom i m a m o m e đ u s o b n o otvorene o d n o s e , verbalne i neverbalne kanale komunikacije.

Tajna uspješnoga partnerskog odnosa jest i u m e đ u s o b n o m dijelje­nu vrijednosti, u kvalitetnom provođenju zajedničkog vremena. Osobe koje su u uspješnoj vezi imaju neke zajedničke interese. Pr i tom je naj-

LJUBICA UVODIĆ-VRANIĆ

važnije da dijele međusobne emocije. Kad s nekim dijelimo emocije i o tvoreno razgovaramo, o n d a smo s

t o m osobom sretni, onoliko koliko smo sami po sebi ili sami sa sobom sretni. A svi z n a m o da nismo uvijek sretni sami sa sobom, pa o n d a ni s onim tko je s n a m a .

Kad s nekim dijelimo emocije, dijelimo i smijeh i suze. U t o m slu­čaju živimo u sretnoj vezi jer z n a m o da nismo sami i da se uvijek može­mo nekome obrat i t i . Kad dijelimo s drugima radost, radost se udvo­struči, kad s drugima dijelimo tugu, ona se raspolovi.

U partnerskom odnosu pružamo i dajemo emocije, pozitivne i negativne.

Dijeljenjem emocija razvijamo m e đ u s o b n o povjerenje i pokazujemo se odgovornima potpomažući jedni druge. Kad smo m e đ u s o b n o bliski, dijelimo najvažnije što n a m se događa.

Ako smo zadovoljni, uveća se naše zadovoljstvo. Ako smo zado­voljni samima sobom, o n d a taj dragocjeni osjećaj prenos imo i na onu drugu osobu, to više i to intenzivnije što smo bliskiji i što smo u m e đ u ­sobnom povjerenju.

Cesto smo u bliskim odnosima zadovoljni drugom osobom onoliko koliko smo zadovoljni samima sobom. Kad smo nesigurni, sumnjamo u sebe, a o n d a n a m se i odnosi s drugim ljudima čine manje dobrima. Kad smo skeptični p r e m a drugima, to često samo znači da ne vjeruje­mo dovoljno sami sebi. Kad smo okupirani t ime kako se drugi odnose prema n a m a , to često znači da ne pazimo dovoljno kako se mi odnosi­mo prema njima.

Nije težište kod stvaranja uspješnih partnerskih veza na tome da t ražimo od drugoga da nas učini ispunjenima i zadovoljnima nego je to o n o što mi dajemo toj drugoj osobi. A u t im drugima se upravo partnerski odnos najviše ističe i na t o m se odnosu najviše odražava sve o n o što se u n a m a događa. Kad p lačemo i pokazujemo o n o m e s kim smo bliski da smo žalosni, je li to sretna ili nesretna veza? Lijepo je što uopće s nekim dijelimo svoje emocije pa je to pozit ivno, ali o n o što dijelimo nije uvijek pozit ivno. Bliskost ne znači da m o r a m o s drugom osobom dijeliti baš sve. Bliskost nije ovisnost.

Ima ljudi kojima se stalno nešto loše događa ili to oni vide na taj način pa onda, dijeleći stalno te loše događaje s drugima, prenose dio svojih neprilika na druge, često svoje drage. Njihovi dragi slušaju žalo-pojke i u t o m e sudjeluju. Oni kojima se stalno nešto loše događa sretni

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

su što imaju svoje drage s kojima to dijele. Ali pitanje je - jesu li njihovi dragi toliko sretni, strpljivi i suosjećajni, odnosno koliko dugo to mogu biti.

Tajna uspješnih odnosa je u tome da dio podijelimo s partnerom, dio s prijateljicom, a pola bacimo u more. Moramo procijeniti nismo li u partnerskom odnosu mi ti koji možda previ­še opterećujemo onu drugu stranu. Ili premalo.

Tajna uspješnih partnerskih odnosa je umješnost dijeljenja i naslanjanja na drugoga, ali s puno obazrivosti i takta. U neuspješnim par-tnerskim odnosima ljudi ostaju hladni i udaljeni. Neki naprave neuspješnima svoje partnerske odnose jer se previše oslone jedni na druge pa jedno guši drugo. Ili se međusobno guše.

Dakle dijeljenje pozitivnih i negativnih emocija u uspješnim partnerskim vezama zahti­jeva izvjesnu umješnost koja je potrebna da se ne pretjera ni u jednom ni u drugom pogledu.

Dvoje su u uspješnom partnerskom odno­su kad su oni sami za sebe sigurni i stabilni pa onda u partnerskom odnosu dijele dosta toga, ali ne sve. Dvoje su u dobrom odnosu kad svatko od njih može biti sam. Važno je da imaju svoj cilj i svoj interes koji nije u sukobu s interesom onoga drugog i da se u postizanju toga cilja mogu donekle angažirati i sami.

U dobroj partnerskoj vezi postoji i zajed­nički cilj na kojemu oboje rade kad su zajedno, a kad su odvojeno, ono što rade sami ne smeta njihovu zajedničkom cilju. Tu je riječ o uskla-

Dodir puno govori

Za razumijevanje tajne partnerskih odnosa treba mnogo suosjećanja, smi­sla, takta, diplomacije, ali i iskrenosti i sponta­nosti. Partnerski odnos ima široku lepezu među­sobnih komunikacijskih kanala i treba ih sve umješno upotrijebiti. Ako se jedan komuni­kacijski kanal prekine, oni drugi kanali teško to nadoknade. Neverbalne poruke, tjelesni dodir, osmijeh i zagrljaj često su i lijek, i c i l j , i smisao, i svrha odnosa. Ako se verbal­nim nepodudaranjem spriječi mogućnost tako­voga neverbalnog komu­niciranja, izgubila se jedna važna i specifična karakteristika partnerskih odnosa.

Rečeno jednostavnim rije­čima i uz rizik da ćemo stvari previše pojedno­stavniti, recimo da je tajna uspješnog par-tnerskog odnosa u tome da se nikad riječima ne udaljite toliko da se ne biste mogli dodirnuti.

đenim karijerama kod kojih jedna ne potire drugu. Tako se uspješna veza sastoji od dvoje ljudi koji su jedno vani, drugo kod kuće ili oboje i vani i kod kuće. Ono najvažnije u tom sluča­ju jest da su kompromisom (dogovor u kojem svatko nešto gubi i nešto dobiva) uskladili svoje zajedničke i samostalne aktivnosti.

LJUBIUA UVUUIU-VHANIU

Podsjetimo se karakterističnih faza u partnerskim odnosima.

Faza zaljubljenosti, faza A gdje si ti}, faza malih svađa i faza velikih svađa. Faza krize i što n a k o n krize: razlaz ili faza usklađivanja.

U uspješnim par tnersk im vezama n a k o n svake faze ide se u fazu pri lagodbe. N a k o n faze zaljubljenosti gradi se zreli partnerski o d n o s u kojemu se prihvaća p a r t n e r a bez lažne krune i lažne ljepote, onakvim kakav jest, sa svim d o b r i m i lošim s t r a n a m a . N e k e se loše s trane mogu m a l o korigirati ako oboje imaju volje poradi t i na t o m e .

N a k o n faze A gdje si ti? u uspješnim vezama u fazi prilagodbe dogovaraju se zajedničke i odvojene aktivnosti, na primjer: dok je on na utakmici , o n a je kod svoje najdraže prijateljice.

N a k o n faze malih svađa u fazi prilagodbe uspostavljaju se granice i dogovara što su nerješivi prob lemi, a što su problemi koji su rješivi i koji će se, ako ne riješiti, a o n o ublažiti uzajamnim us tupc ima.

U dobrim partnerskim odnosima nikad ne dolazi do faze velikih svađa jer se problemi brzo riješe i ne dopušta se da vrijeme provedeno u svađi bude dugačko jer će d o d a t n o oštetiti vezu. Ako ipak d o đ e i do velikih svađa, pa čak i do krize, uspješni partner i će nakon krize početi s velikim iskustvom graditi još kvalitetnije odnose . Cesto kriza u takvim odnosima donese korist jer oboje uviđaju kako bi bilo da nemaju jedno drugo i što sve trebaju činiti kako ne bi ponovno došlo do kriza ili do definitivnog udaljavanja.

Kriza zna biti p raćena rizičnim ponašanjima od kojih je najrizič-niji preljub. Preljub može biti s n e k o m drugom o s o b o m , ali i preljub s poslom i hobijem ili može biti riječi o regresivnom ponašanju - vraća­nju majci p o d suknju, o d n o s n o jedno ili d rugo, ili oboje - vraćaju se, doslovno ili metaforički, obitelji iz koje su potekl i .

Katkad se kriza preboli laganije jer, na primjer, jedan od p a r t n e r a upiše neki tečaj ili se p o č n e intenzivnije baviti hobijem. Kriza zna biti vrlo teška ako se jedna strana posveti djeci na pretjeran i neodgovara­jući nač in, tražeći u djeci svoju jedinu utjehu. Djeca su ljubav, obveza i inspiracija, ali ne mogu biti utjeha u neuspješnim par tnersk im o d n o ­sima niti se može tražiti i očekivati da ljubav p r e m a djetetu n a d o k n a d i problemat ični ili nepostojeći o d n o s p r e m a p a r t n e r u .

Ti si sada jedini muškarac u kući - kaže majka svome maloljetnom sinu u razdoblju u kojem o n a i njegov otac prolaze kriznu situaciju.

52

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

N o , treba reći : Ti si moj sin i imaš oca, mi te oboje volimo i nastojat ćemo urediti naše odnose na novi način.

N a k o n svake faze može se ići i u pri lagodbu, sami ili uz p o m o ć rodbine, prijatelja ili uz p o m o ć stručnjaka. Rijetki su oni koji n a k o n faze zaljubljenosti idu u fazu pri lagodbe. N e k i shvate da se treba prila-godavati n a k o n faze manjih ili tek n a k o n faze većih svađa, a neki tek nakon krize. N a k o n uspješne faze prilagodbe ulazimo u zreli o d n o s koji traje onol iko koliko mi to želimo ili onol iko koliko ga njegujemo.

N a k o n neuspješne faze prilagodbe dolazi do razlaza. Većina ljudi ne nauči dovoljno iz razlaza ni o sebi ni o svojim (lošim) načinima komunikacije nego brže ili sporije ulazi u novi partnerski o d n o s u koje­mu o n d a ponavlja stare obrasce ponašanja.

U čemu najčešće griješimo? Ne poznajemo se dovoljno jer smo u fazi zaljubljenosti donijeli

važne odluke koje u sljedećoj fazi, kad se bolje u p o z n a m o , ne bismo donijeli.

Misl imo da je sretan brak stvar t r e n u t k a , emocija, a ne shvaćamo da je to vrlo ozbiljan zadatak. Sretan brak nije svadba, ni da koje izgo­varamo, nego velik i svakodnevan n a p o r koji n e t k o zna načinit i veselim i vrijednim, a n e t k o se zbog njega m u č i , pa i odustaje.

Nevjerojatna je razlika između onog što ljudi u braku očekuju od onoga drugog, a nisu svjesni koliko je o n o što oni daju nezanimljivo i m l a k o . Mnogi bi od nas dobili otkaz na poslu da ulažemo u posao onoliko koliko ulažemo u brak.

N e k i opet ulažu u svoj brak previše, zaposjednu cijeli pros tor svog partnera tako da on više ne može disati. Brak je poseban o d n o s , ali je važno ostaviti pros tor i za druge uloge koje čovjek ima u životu.

Ljudi u partnerskim odnos ima često vuku balast i uteg nerazjašnje­nih sukoba sa svojim roditeljima. Ako oboje d o đ u u zajednički život sa svojim kovčegom briga i nejasnih situacija iz obitelji iz koje potječu, stvar se još više komplicira. Obitelji u svojoj nezrelosti i sebičnosti umjesto da pomognu p o t o m c i m a ostvariti uspješnu partnersku vezu, često ih u t o m e koče i objašnjavaju kako je njihov sin/kći zlato, a kako su oni tamo luđa­ci, primitivni, zločesti, umišljeni, nepristupačni i tko zna još kakvi.

Tajna uspješnog partnerskog odnosa nije samo umješnost usklađiva­nja dvoje različitih ljudi. Tajna je i u t o m e da d o đ e do barem civiliziranih

53

LJUDIMA UVUUIU-VHANIU

odnosa dviju obitelji koje u žaru ljubavi prema svojoj djeci zaboravljaju kako oni nisu glavni likovi u tom filmu koji upravo igraju njihova djeca.

Padaju li žene na loše frajere?

Kvalitetne veze nas obvezuju i zahtijevaju mnogo od nas. Veze u kojima je druga strana inferiorna mnoge privlače. Zbog

cegar 1. Osjećaju se sigurnijima kad ispred sebe imaju nekoga tko nije

veoma kvalitetan pa neće tražiti ni od njih nešto osobito. 2. Ako je otac bio alkoholičar, djevojka se vezuje za alkoholičara.

Apsurd? Da, jest. Ali to je zlo na koje je u djetinjstvu navikla, to su poznati obrasci ponašanja koje je preuzela od majke. Žrtva je bila majka, a sad je i ona žrtva.

3. Slično je tako i s muškarcem koji je nevjeran. Cesto je to razumljiva poznata situacija iz vlastite kuće. I djevojka čiji je otac bio nevjeran nade nevjernog partnera.

4. Mladić koji ima nekih poteškoća i neke karakteristike za koje zna ili može pretpostaviti da nisu veoma poželjne, počinje odnos

s djevojkom s velikim trudom. On se nasto­ji dokazati i prikazati u dobrom svjetlu na početku jer mu se čini da je to jedini način da ostvari odnos. Takvo lažno predstavlja­nje ne traje dugo pa, prije ili kasnije, stvari izađu na vidjelo. Djevojka se često zaljubi u onog izmišljenog mladića na početku priče i ne želi vjerovati da je ovo drugo lice u koje se pretvorio onaj krasni mladić njegovo pravo lice.

5. Djevojka koja ima nisko samopouzdanje nesvjesno bira manje zahtjevnu vezu. Tek se poslije često ispostavi da to što je bilo manje zahtjevno ispadne itekako zahtjevno i naporno. Djevojka razmišlja: Ma tko će mene htjeti? Nitko. Vjerojatno neki luzer kao što sam i ja. Takvo razmišljanje je ponekad nesvjesno i tek se u terapijskom postupku ustanove pravi uzroci pogrešnog izbora.

54

Iluzija spasa

Cesto se djevojke vezuju za mladiće koji imaju nekih većih ili manjih poteškoća i počnu vje­rovati u to da će ih one svojom ljubavi spasiti. Ta iluzija spasa daje dje­vojkama neku osobitu inspiraciju i neodoljivo ih privlači. Ja ću njemu pomoći. On će se uz mene, smiriti, opametiti, prestati raditi loše stvari, kockati, na primjer. Cesto nije riječ samo o spaša­vanju dečka, supruga, nego im se tako čini da će nekako, ni same ne znaju kako, spasiti i oca s kojim su imale slične probleme.

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

6. Postoji poznata i veoma razrađena tehnika koju koriste D o n J u a n i , izučeni majstori svoga zanata koji znaju postupak. Stvarno zalju­bljeni mladić je nespretan i ne uspije često izreći sve o n o što mu je na srcu. Ali D o n Juan nije emocionalno preplavljen pa racionalno i precizno koristi svoje umijeće. On zna što reći jer je tu priču ispričao više p u t a . On stalno vježba svoju slatkorječivost.

7. Ž e n e su često veoma osjetljive na o n o što Č U J U . D o k su muš­karci p o b u đ e n i o n i m što vide, ženama je važnije o n o što čuju. Je li to što muškarci vide ist inito, pravo ili je to šminka, estetski zahvati stilista i vizažista...?

8. Je li to što žene čuju istina ili je to prepisano? Lijepi Kristijan je osvajao Roksandu stihovima koje je pisao C v r a n o . Kristijan je uspijevao ne samo svojim l ikom, nego i t u đ i m slatkim riječima. A na kraju su riječi pobijedile.

9. Bez obzira na to je li istina ili laž o n o što vidimo dok smo zalju­bljeni, kad napetost zaljubljenosti p r o đ e , bolje se vide sve m a n e . Djevojka uviđajući n a k n a d n o te m a n e misli kako je opet „ p a l a " na krivoga. Veliki je p r o b l e m znati tko je pravi i koliko će taj osjećaj da je pravi - trajati.

I na kraju recimo...

Partnerski je o d n o s , ne s retan, nego rec imo dobar ako ljudi mogu razmjenjivati emocije, imaju b a r e m neke zajedničke interese i stavove i m e đ u s o b n o se poštuju.

Partnerski o d n o s je vrlo dobar ako se osim o n o g a što ima u d o b r o m o d n o s u , sačuva još i i racionalna iskra ljubavne privlačnosti i racionalna spremnost na daljnje k o m p r o m i s e , usklađivanja i prilagod­be. Pitate se dokle? Pa čujte još j e d n o m : sve dok želite da partnerski odnos uspješno traje.

55

5. FORMALNA I NEFORMALNA ZAJEDNICA

Kako pravila formalne zajednice mogu obogatiti odnos, a na što se oslanja neformalna zajednica

Svi odnosi koje sklapamo s drugim ljudima imaju pravnu podlogu. Iako sa susjedom nismo sklopili nikakav poseban pravni ugovor, ipak postoji niz zakona koje u susjedskim odnosima moramo poštivati. Mnogi postanu svjesni tih zakona onda kad ih prekrše. Vozeći se autobusom kao putnik imamo niz zakona koji reguliraju odnos između nas i drugih put­nika, između nas i vozača te prometnog poduzeća u čijem se autobusu nalazimo. Odnosi koje sklapamo s drugim ljudima često su itekako pravno regulirani i formalni iako u trenutku stupanja u taj odnos nismo potpisali nikakav pravni ugovor.

Odnosi između dvoje ljudi koji žive zajedno, na primjer, također imaju svoju pravnu podlogu. Iako žive u neformalnoj zajednici, njihovi su odnosi donekle regulirani zakonskim propisima. Dvoje ljudi koji su ozakonili svoj odnos, kako to kažemo, unijeli su u svoj odnos još više reda. Osim pravila koji važe za druge ljude koji žive zajedno, bračna zajednica unosi još neka pravila i čini taj odnos jasnijim. Međusobna prava i obveze su veće.

Tako je i kod poslovanja jedne nevladine udruge. To poslovanje može biti neformalno i slobodno ili više regulirano i povezano čvršćim vezama s nekom mrežom ili savezom, poglavarstvom itd.

56

AVANTUHA OSUBNb HHUMJbNt

prednosti i nedostaci neformalne zajednice

Što je zajednica neformalnija, to u njezinom radu ima više slobode, a manje strogih formalnih obveza.

Neformalna zajednica se oslanja na znanje, sposobnosti i dobre strane pojedinca. Jedan dio njezine organizacije nije sadržan u zakonu i izvještaju nego je u glavi pojedinca, u njegovom odgovornom i kreativ­nom shvaćanju te zajednice. To što je u glavi pojedinca koji vodi neku neformalnu zajednicu ili je njezin sudionik drugi ljudi ne moraju znat i . I budući da ne znaju, ne odnose se često na onaj način na koji bi to sudionik neformalne veze h t i o .

Evo primjera. Pero i Verica žive zajedno. Oni znaju da njihova ljubav nije manja

jer nemaju „papir". Ipak, kad se dogodilo da je Peri umrla majka, Verica nije bila prva uz lijes. Ni njezini roditelji nisu bili na pogrebu. Kad je Pero preminuo iznenada od infarkta, Verica ga nije naslijedila iako je zajedno s njim uređivala kućicu u kojoj su provodili vikende.

U z m i m o primjer neformalno uređenog kluba koji se financira uz pomoć vrijednih donacija poduzeća u kojem radi jedan od sudionika. Takav način ne traži od članova kluba nikakve formulare ni izvještaje ni pisanje programa. Njihov rad je slobodniji. Ipak, specifični način funk­cioniranja i financiranja ovisi o pojedincu ili pojedincima koji na drugi način opskrbljuju klub. Sto se može dogoditi?

1. Pojedinac više ne radi u t o m poduzeću. 2. Odnosi se u poduzeću promijene. 3. Članovi kluba se promijene i tako dalje...

Sto god da se dogodi, dotadašnji način funkcioniranja, budući da je bio neformalan, ne može se naslijediti. Onaj o d n o s koji su imali članovi kluba, a koji je bio neformalan i nije išao preko papira, teže se prenosi na nekoga drugoga. U formalnim odnosima koji vežu i obvezuju pos to­je rokovi, adrese, papiri . Nije važno tko je sudionik nekog formalnog odnosa, formalni se odnos lako može nastaviti preko zamjenika. U potpisu novog izvještaja je nova osoba, ali o d n o s ostaje isti. Kad je riječ o neformalnom odnosu, gubitak jednog člana tog neformalnog odnosa Povlači za sobom i gubitak svih dogovora koje je taj neformalni odnos sadržavao.

Evo još jednog primjera.

J

Sigurnost ili sloboda

Neformalna zajednica može biti odlična dok su svi živi i zdravi, pošteni i odgovorni i dobro funk­cioniraju. Kad se stvari zbog neke više sile p r o ­mijene, može se d o g o d i t i da okol ina, nasljednici i nastavljači ne zadrže istu razinu funkcioniranja. Neformalna zajednica više leži na sudionicama od formalne. Formalna ima svoja pravila i u odnosu na sudionike i na njihovu obitelj i na nj iho­ve prijatelje i nastavljače. Neformalna zajedni­ca ima draž slobode. Formalna zajednica ima sigurnost.

Pero je vrlo dobro znao što za njega znači Verica, ali budući da to nije stavio na papir, njegova Verica gubitkom Pere izgubila je i taj njihov odnos i neka prava koja bi imala da je odnos bio formaliziran. Verica nije ni udovica ni snaha, a ni nasljednica. Gubitkom Pere, jer je samo on bio čuvar njihove neformalne zajed­nice, izgubilo se sve.

Papiri koji bi ostali iza Pere, kao i papiri koji ostaju u arhivi nekog registriranog kluba, omogućavaju nasljeđivanje ideje nekog kluba i materijalno nasljeđivanje je regulirano.

Druga važna prednost formalne zajednice sadržana je u tome što odnos u njoj više obve­zuje sve sudionike toga odnosa i njihove srod-* nike i prijatelje.

Osoba koja djeluje u neformalnoj zajednici može samo na osnovi svoje dane riječi i svoje spremnosti da se te riječi drži ispunjavati neke

obveze, ali to i ne mora. Osoba koja je u formalnoj zajednici mora funkcionirati po pravilima jer su ta pravila jasna i njoj i drugima.

Perini su mogli dati Verici da uživa u toj njihovoj zajedničkoj kućici, ali to ovisi samo o njihovoj dobroj volji, karakteru ili procjeni. Mogli su procijeniti da bi se Pero oženio njome da je htio da ga Verica naslije­di. Oni sada mogu naknadno tumačiti Perine postupke onako kako to njima odgovara. Mogu reći da Peri nije bilo stalo do formalnih odnosa, a mogu se pokušati izvući iz obveza prema Verici.

Tako i član nekog neregistriranog kluba može svojom dobrom voljom i karakterom opskrbiti klub, ali ne mora. U slučaju da on te ne napravi, nitko mu nema prava zamjeriti. Nitko ga ne može ni zami­jeniti i umjesto njega pitati ono što samo on može dobiti. Kad je član kluba podnio službeni formalni zahtjev, taj zahtjev ima dalje sudbinu koja ne ovisi o podnositelju zahtjeva. Bilo tko iz kluba može upitati što je s tim zahtjevom.

58

6. BRAČNI I PRIJATELJSKI UGOVOR

Zašto se ne treba bojati svađa i kako ih možemo iskoristiti za usklađivanje odnosa

Bračni ugovor? Prijateljski ugovor? Kakvo je to drveno željezo? Kakve veze ima ugovor - pravni pojam - s ljubavi u braku i prijatelj­skim poštovanjem? Nazvali smo ovo poglavlje tim grubim pravničkim izrazom ne bi li nas potaklo da razmislimo kako bolje urediti za nas važne odnose.

Predbračni ugovor Većina brakova nije sklopljena s onim što mi pravno zovemo pred-

bračnim ugovorom. To znači da se prije braka nije popisala imovina s kojom bračni partneri ulaze u brak kao svojom stečevinom prije braka. To danas neki bogati ženici i nevjeste rade da bi se zaštitili u slučajevi­ma sve češće rastave i razvoda braka kako bi nakon razvoda lakše zašti­tili svoju imovinu od partnera od kojeg se razvode.

Ipak, većina nas u svojoj glavi i u svom srcu ima neku sliku, pre­dodžbu, iluziju ili želju koju, da se pravno formulira, možemo zvati ugovorom. U toj slici je nacrtano kako mi zamišljamo svoju sreću. Šteta što nije običaj da tu sliku stvarno nacrtamo i poklonimo. Izbjegli bismo mnoge nesporazume u daljnjim fazama odnosa.

,

Bračni ugovor U braku se ljudi i teme oko kojih se vrte počnu slagati i ne slagati,

slika se mijenja i navikavamo se na neka nova pravila ili stavke ugovo­ra. Ako dođe do krize, to je obično zato što postoji isuviše velika razli­ka između onoga što smo mislili, željeli i osjećali od onoga što imamo u svakidašnjici. Ta razlika postoji često i s jedne i s druge strane. Rijetko se, ako nema svađa, pravila usklađuju. Zato se ne treba bojati svađa, treba ih samo znati dobro iskoristiti. Ako dođe do krize, treba pisati aneks ugovora ili čak novi ugovor. Čak i ako nismo pisali prvi ugovor, pisali smo ga na neki način u svojim predodžbama.

Prijateljski odnos U prijateljstvu koje se rađa, gradi i usklađuje također postoje neka

pravila, slika, predodžba ili iluzija o tome kako bi to prijateljstvo treba­lo izgledati. Postoji nepisani ugovor.

Prijatelj me iznevjerio - kažemo. Pod tim obično mislimo da je postupio drugačije od onoga što smo mi u svojoj glavi ili srcu imali kao (ne)pisani ugovor.

Ako prijateljski odnos zakazuje, ako dolazi do razmimoilaženja, pa i do svađa i prekida, vjerojatno nemamo istu sliku u glavi i istu pre­dodžbu.

U oba slučaja i u bračnom i u prijateljskom odnosu trebamo stvari posložiti.

Pokušajmo to napraviti uz pomoć ove križaljke.

Križaljka odnosa Uputa: Razmislite o ovim temama i ocijenite sebe i drugoga. Ako vam

neke informacije nedostaju, pokušajte ih prisjećanjem i razgovorom dopu­niti. Ako vam većina informacija nedostaje, ili ste na početku razvijanja odnosa ili ga ne razvijate dovoljno pomno i brižnim pristupom.

Ako je riječ o partnerskom odnosu, pokušajte odgovoriti na sva pitanja.

Ako je riječ o prijateljskom odnosu, rubrika o intimnim odnosima se izostavlja, a i neke druge, ovisno o karakteru odnosa.

Ocijenite ocjenama od 1 do S jer su to ocjene na koje smo navikli.

60

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

organizacija zajed­ničkog vremena

povjerenje prema drugome

intimni odnosi : 1. kvaliteta

2. učestalost

3. usklađenost

respekt prema sebi

respekt prema dru­gome

planiranje zajedničke budućnosti

odnos prema svojoj djeci

pokazivanje emocija 1. jasno 2. nedovoljno

ljubomora 1. opravdana 2. neopravdana 3. ir i tantna

usklađivanje obveza 1. davanje prednosti

odnosu 2. stavljanje odnosa

na manje važno mjesto

odnos prema djeci druge osobe

vlastite mane

mane druge osobe

vlastite prednosti

prednosti druge osobe

početak

ja drugi

najbolje razdoblje

ja drugi

)

sadašnje stanje

ja drugi

želje

ja drugi

61

oblik odnosa (patrijarhat, matr i­jarhat, filijarhat, reciprocitetna veza, slobodna veza...)

odnos prema svojoj imovini

odnos prema imovi­ni onoga drugoga

zajednička imovina

odnos prema svojoj karijeri

odnos prema karijeri onoga drugoga

zajednički poslovi

najveća prednost

najveći problem

način donošenja odluka 1. samostalno odvo­

jeno 2. podjela resora 3. dominacija 4. suradnja

zadovoljstvo fizičkim karakteristikama onoga drugoga

zadovoljstvo psihič­kim karakteristikama onoga drugoga

odnos prema braku, odnosno prijateljstvu

sposobnost razumije­vanja svojih osjećaja

sposobnost razu­mijevanja osjećaja drugog

osobni razvoj psihički

osobni razvoj emocionalni

• • *

-£•

62

B

7. UUBAV PREMA PRIJATEUU

Kakva je razlika između kolega, poznanika i prijatelja? Kako jedan odnos prelazi u drugi i što je loša intimnost

Svakog petka u udruzi Petkom u pet razgovaramo o nekoj t e m i : samopouzdanju, l jubomori, emocionalnoj inteligenciji. Naslov t e m e je naša o d a b r a n a t e m a . To je o n o o čemu verbalno k o m u n i c i r a m o , razmjenjujemo informacije. Ispod te teme nalazi se pravi razlog našeg susreta: naša grupa njeguje prijateljske o d n o s e .

Sto je prijateljstvo? J e d a n je pjesnik rekao da prijateljstvo traje dulje od ljubavi. N a r o d n a poslovica kaže: Brata ti rodi majka, a prijatelja moraš tra­

žiti sam. Čovjek kreće na životni p u t i na t o m putovanju mu je najvažnije

naći prijatelja. j Budi mi prijatelj - to se kaže brzo, kao što se brzo zasadi drvo, ali

prijateljstvo je voće koje sporo dozrijeva i traži veliku njegu. Prijatelj je onaj s kim ne trebaš ići na sud da bi tražio pravdu. Moj najbolji prijatelj je onaj tko mi želi d o b r o zbog m e n e . Na svijetu postoje samo dvije zaista velike vrijednosti: smijeh i pr i­

jateljstvo. Kolega nas cijeni zbog vrlina, a prijatelj nas voli onakve kakvi jesmo. Prijateljstvo je kao i n o v a c : lakše ga je steći nego sačuvati. Kad veselje dijeliš s prijateljem, o n o se povećava, a kad tugu dijeliš

s prijateljem, ona se smanjuje. Prijatelj je čarobnjak koji udvostručava ^oje veselje i prepolovi tvoju tugu.

63

Život se sastoji od dva dijela: jedan dio pravimo sami, a drugi dio prijatelji koje smo izabrali.

Svatko je na tvojoj strani kad si dobro. Kad nisi dobro, onda je uz tebe samo pravi prijatelj.

Prijateljstvo, kao i brak, ovisi o tome da se zaboravi i oprosti i ono što se nikada ne zaboravlja i ne oprašta.

Medu nama nema stranaca. Ima samo prijatelja koji se poznaju i prijatelja koji se još nisu sreli.

Poznanik, kolega, prijatelj, najbolji prijatelj

Što čini prijateljstvo?

Prijatelj je osoba koja nam je prije bila pozna­nik ili kolega. A onda smo se još bolje upoznali i razvilo se prijateljstvo koje uključuje: 1. pozitivne emocije, 2. zajednički provedeno

vrijeme, 3. barem jedan zajednič­

ki interes, 4. toleriranje mana, 5. odgovornost, 6. pomaganje, 7. poštovanje, 8. reciprocitet, 9. izbor, t j . svjesnu odlu­

ku.

Da bismo razumjeli što je to prijatelj, možda je taj pojam najbolje odrediti prema razlici u odnosu na srodne pojmove.

Poznanik je osoba o kojoj nešto znam, dobro i/ili loše. Može to biti tek ime, lik ili neki drugi podatak. Naravno da dobar pozna­nik uključuje još više poznatih podataka o nekoj osobi.

Kolega je obično osoba s kojom radimo ili imamo isto obrazovanje. Može biti i školski kolega. Kolega se razlikuje od poznanika po tome što je to posebno poznanstvo, vezano uz zajednički prostor ili profesiju. Kolega podra­zumijeva isti rang. Srodna riječ - poslovni pri­jatelj može uključivati isti ili različit rang. Ali i kolega i poslovni prijatelj imaju jednu distancu koju ozbiljnost zajedničkog ili sličnog posla podrazumijeva i zahtijeva.

U rodbinskim odnosima također ima elemenata prijateljskog odno­sa, samo, za razliku od prijateljstva, tu nema izbora nego je odnos naslijeđen ili dobiven udajom ili ženidbom.-

U partnerskim odnosima također ima prijateljskih elemenata. Za razliku od prijateljskog odnosa, tu postoji još i emocionalna privlačnost koja uključuje intimne odnose ili barem želju za posebnim tjelesnim dodirom.

Dok se u prijateljskom odnosu tek rukujemo, zagrlimo ili dajemo puse u obraz, u rodbinskim odnosima smo bliže ili dalje, ovisno o stup-

64

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

nju odnosa, d o b n i m razlikama i aspektu poštovanja ili zaštićivanja. Često jedan odnos prelazi u drugi. Prijatelj postaje poslovni prijatelj. Bivši par tner postaje prijatelj.

Prijatelj postaje par tner . Ti su prijelazi mogući jer svi odnosi imaju dosta zajedničkog. Uvijek je, n a i m e , riječ o ljudima koji su dobrovoljno zajedno, koji komuniciraju verbalno i neverbalno i koji imaju interes da podržavaju taj o d n o s .

Loša intimnost Zajedništvo s drugim ljudima ne dokida usamljenost. S drugima

možemo biti na pravi način tek o n d a ako m o ž e m o biti sami. S dru­gim ljudima m o ž e m o m n o g o toga dijeliti, ali nikada sve. Cesto slušam kako propadaju dugotrajni i kvalitetni odnosi jer jedno od njih ili često oboje požele m e đ u s o b n o dijeliti sve više i više. Ne čuvaju dovoljno dis­tancu pa d o đ u preblizu jedno drugome i tako pokvare o d n o s e . O d n o s postaje p r e n a p o r a n i zbog blizine se vidi previše loših stvari.

Loša int imnost počinje t a m o gdje zaboravljamo čuvati m e đ u s o b n e granice. Ili mislimo da ćemo granice moći nekažnjeno prijeći.

Prijateljstvo je jedan od najvažnijih ljudskih o d n o s a . Njegovanje prijateljstva vrlo je važan zadatak. Prijatelja ne zanemarujemo niti mu dosađujemo. M o r a m o pronać i pravu mjeru zbližavanja.

U prijateljskom odnosu čuvamo zajedničke i posebne interese.

65

8. UUBAV PREMA DJECI

Sto je srž roditeljskog odnosa i zašto roditelj djetetu ne treba dati previše

Odrasli ljudi često imaju zadatak da se brinu za mlade osobe. Svi smo stasali tako što su se neki odrasli brinuli za nas , prenosili n a m svoja znanja i iskustva.

Briga za mlade može biti roditeljski o d n o s , rodbinski o d n o s , može biti riječi o o d n o s u učitelj-učenik, t rener-spor taš , iskusni stručnjak-pri-pravnik, m e n t o r - m l a d i stručnjak i td.

U svim s p o m e n u t i m odnosima podrazumijeva se s jedne strane znanje, iskustvo i potreba da se to prenese na drugoga, a s druge strane respekt p r e m a autor i te tu i želja da se što više nauči .

Roditeljski nagon je vrlo snažan motiv i kod m n o g i h ljudi b i tno određuje ponašanje. N e k i taj neostvareni odnos zamijene nekim slič­nim.

M o ž e m o biti roditelji u doslovnom, biološkom smislu. Ima ljudi koji preuzimaju roditeljsku ulogu i usvajaju djecu - pomajke i poočimi . Ima ljudi koji funkcioniraju kao zamjena za roditelje ili n a d o p u n a roditeljima. Neki od tih zamjenskih roditelja su zapravo u rodbinskim odnosima. To mogu biti bake, te te , stričevi, ujaci... Ulaskom u brak supružnici postaju maćeha i očuh djeci svog bračnog druga ili družice. U obiteljima se p o n e ­kad stariji brat i sestra odnose prema mladoj braći i sestrama, djelomič­n o , i kao roditelji.

Odgajatelji, učitelji, t rener i , liječnici i medicinske sestre, psiholozi, socijalni radnici , voditelji klubova, m e n t o r i , profesori i šefovi često preuzimaju neke aspekte roditeljske uloge.

! 66

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

Dakle, roditeljstvo i roditeljska uloga nisu rezervirani samo za bio­loške roditelje nego i mnogi drugi odnosi u sebi imaju roditeljsku k o m ­ponentu u smislu:

- zaštite mlade osobe čiji im je razvoj povjeren, - emocionalnog odnosa p r e m a toj mladoj osobi, - autor i te ta starije osobe p r e m a mladoj, - poštovanje mlade osobe p r e m a starijoj.

Roditeljska uloga Za razumijevanje ovog odnosa b i tno je znati osnovni cilj roditeljske

uloge. Potaknuti mlađu osobu da stekne toliko znanja i vještina da se

osamostali - to je realni plan u slučaju zdrave osobe. Potaknuti mlađu osobu da stekne toliko znanja i vještina da nad­

maši svoje učitelje - to je a m b i c i o z n i p l a n . Kako se postižu ti ciljevi? M o ž d a ih je d o b r o , prije nekih praktičnih u p u t a , malo bolje obja­

sniti. Pr i roda roditeljske uloge nije u t o m e da o d n o s roditelj—dijete traje predugo na istoj razini. To je o d n o s koji se treba razvijati. U razvijanju odnosa mlada osoba zauzima sve aktivniju ulogu jer stječe sve više zna­nja, zrelosti i odgovornost i . Cilj je zapravo da se o d n o s roditelj-dijete promijeni u o d n o s dviju samostalnih, odraslih i ravnopravnih osoba. Promjena tog odnosa je njegov pravi cilj.

Kako se postiže taj pravi cilj osamostaljivanja? U slučaju biološ­kog roditelja, pojednostavnjeno, sin raste dok i sam ne postane otac . Naravno, u doslovnom, ali i u prenesenom smislu. O t a c se postaje dru­goj osobi. Što to znači? To je razumijevanje, nazovimo to t a k o , lanca života, o d n o s n o premještanje fokusa. Roditelju je u fokusu njegovo dije­te . A kad to dijete dovoljno odraste i samo postane roditelj, njemu je u fokusu njegovo dijete, a ne njegov roditelj, i tako se lanac nastavlja, a ne vraća se. To premještanje fokusa omogućuje da shvatimo važan aspekt roditeljske uloge: roditelj daje, uči, odgaja, podržava.. . i kad postigne cilj - ne dobiva povratno od svog djeteta istu toliku podršku i ljubav, nego to dobiva njegov unuk. Ili rečeno u sportskoj situaciji: t rener odga­ja nogometaša i kad se on osposobi, potpiše ugovor za drugi t im i trener ga gubi. Ponekad taj nogometaš i sam postane trener i skrbi o novom mlađem nogometašu. N a r a v n o , ostaje neka vrsta odnosa između bivšeg trenera i njegova nogometaša, ali se taj odnos b i tno promijenio.

67

Objasnimo to na još jedan n a č i n . Roditeljski o d n o s ne podrazumijeva reciprocitet u smislu u kojem

to podrazumijeva prijateljski ili partnerski o d n o s . Stavljajući se iznad nekoga, t j . imajući zahtjevniju ulogu osobe koja više zna i na kojoj je zbog toga veća odgovornost , ne dobivamo pravo da takvu vrstu odnosa produžu jemo. Ako nastojimo biti roditelji da bismo bili iznad nekoga, moćniji od nekoga i želimo zadržati takav o d n o s , promašil i smo bit roditeljske uloge.

Evo t ipičnih negativnih primjera i rečenica koje svakodnevno sluša­m o :

Ja ću uvijek biti tvoj otac i ti ćeš me uvijek morati slušati! Ja to bolje znam od tebe i uvijek ću bolje znati jer sam stariji, veći i

pametniji. Umjesto t ih rečenica, trebalo bi reći : Uvijek ću biti tvoj otac, ali ti ćeš uskoro narasti i donosit ćeš samo­

stalno odluke. Ja to sada bolje znam, ali ti ćeš uskoro odrasti i znati jednako dobro

kao i ja, a vjerojatno i bolje. Smisao roditeljskog odnosa je u odvajanju. To odvajanje ne m o r a

biti izvedeno dras t ično i ne m o r a novi o d n o s biti lišen poštovanja. M e đ u s o b n o poštovanje može ostat i , ali je karakter o d n o s a promijenjen jer su se uloge promijenile.

Smisao je par tnerskog i prijateljskog odnosa u njegovanju i pribli­žavanju. Z a t o se roditeljski o d n o s ob ično razumije kao altruističniji o d n o s od drugih o d n o s a . Njegova srž je davanje. N a r a v n o da onaj koji daje samim t ime m n o g o dobiva. I n a r a v n o da ne treba davati previ­še. Sto to znači previše? Previše dat i je dati o n o što bi inače ta osoba mogla i sama sebi priskrbiti. Drukčije r e č e n o : kad skrbimo o mladoj osobi tako da r a d i m o umjesto nje o n o što bi o n a već mogla raditi sama, kočimo njezin razvoj, a ne p o t i č e m o osamostaljivanje.

Jedna od najvažnijih stvari u o d n o s u p r e m a mladima je mnogost ru­kost tog o d n o s a . Rasvijetlimo za ovu prigodu samo dva važna aspekta - ljubav i zahtjevnost.

Ljubav i podrška koju dajemo m l a d i m a povećavaju njihovu kreativ­nost , sigurnost i pouzdanje.

Zahtjevnost koju upućujemo m l a d i m a razvija njihovu odgovornost i spremnost u rješavanju poteškoća.

Pretjerujući s ljubavi stvaramo nesretne parazite sklone ovisnostima.

68

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

Najčešće pogreške roditelja i djece

Odnos roditelj-dijete trajna je i veoma važna spona dvoje l judi. U takvome se odnosu gr i­ješi na razne načine, a ovdje ćemo nabrojiti nekoliko tipičnih pogre­šaka koje rade roditel j i .

Preveliko zaštićivanje Prevelika očekivanja Zanemarivanje Zlostavljanje Simbioza Pretjerana kontrola

Evo tipičnih pogrešaka koje rade djeca.

Pretjerujući u zahtjevnosti stvaramo nesi­gurne neurotične osobe.

Samo odmjerenom kombinacijom obaju aspekata stvaramo zdravu ličnost.

Kako njegovati i zahtijevati? Osim roditeljskog instinkta možemo i

nešto naučiti o tome kako biti što bolji roditelj - učitelj.

Jedna bi od prvih lekcija bila: Hvalite kod djece postignuća, a ne osobine! Nemojte, dakle, reći djetetu da ima velik

dar za crtanje. Radije recite da je tog medu jako lijepo nacrtalo. Ti imaš dara! - pohvala je za koju se pohvaljena osoba nije morala trudi­ti. Pohvaliti primjenu tog dara, rezultat koji je nastao kombinacijom dara i ponašanja, poticaj je da dijete i dalje koristi svoj dar i da ga kroz ponašanje oplemeni i ostvari.

Opće pohvale tipa: Ti si lijep ili: Ti si pametan mogu ili uspavati ili uplašiti, a rijet­ko podržavaju pravo ponašanje. Bolje je reći: Vježbanjem si uspio još bolje oblikovati svoje mišiće. Ili : U rješavanju ovog zadatka upotrije­bio si svoje sposobnosti na dobar način i posti­gao uspjeh.

Naravno da uvijek možemo reći: Volim Te i podržavam Te. Ali isto tako možemo reći: Posebno volim ovu tvoju formulaciju. Time dajemo podršku kroz izražavanje emocija, a izborom onoga što hvalimo još i usmjeravamo.

Osim biološkog roditeljstva možemo biti i roditelji u prenesenom smislu.

Stvaramo u tijelu ili u duhu. Možemo roditi neku ideju, napisati knjigu, sagraditi kuću. Možemo osnovati klub, pomoći nekome da se izvuče iz nevolje. Možemo biti roditelj na razne načine. Ljudi koji su stvorili besmrtna djela time su donijeli na svijet „djecu" koja neće umri­jeti. Svaki čovjek može zadovoljiti svoj roditeljski nagon stvaranjem i njegovanjem djece, svoje ili tuđe, stvaranjem i njegovanjem trajnijih Prijateljskih i ljudskih odnosa, a neki ljudi mogu stvoriti svoja znanstve­na ili umjetnička, još trajnija, pa čak i besmrtna djela.

Kad napravimo neko djelo - moramo se i prema tom djelu odnositi kao prema djetetu. Dijete nije (samo) naše. Naše djelo, kao i naše dije-

Nekritično divljenje Pretjerano kritiziranje Odbacivanje Pretjerano oslanjanje Zlostavljanje Simbioza

69

LJUBICA UVODIĆ-VRANIĆ

t e , ima svoj život. Mi ga vol imo, ali i drugi ljudi će ga gledati, kritizi­rat i , zavoljeti, posvajati. Donoseći djelo (ili dijete) na svijet - d o n o s i m o ga za taj svijet. A ne za sebe.

Kad je riječ o biološkim roditeljima ili o p o t p u n o m usvojenju, važno je znati da se radi o životnom projektu. O d n o s roditelja i nji­hove biološke ili usvojene djece je NERASKIDIVI O D N O S . U takvim o d n o s i m a n e m a predomišljanja ni rastava. Odreći se svoga djeteta ili svojih roditelja jednostavno nije m o g u ć e . Čak i kod nekih ljudi koji takvu strašnu stvar pokušavaju napraviti njihova e m o c i o n a l n a vezanost za srodnike kojih su se odrekli ostaje i n a k o n tog čina.

70

9. TINEJDŽERI I KAKO IH SLUŠATI

Zašto roditelji trebaju djeci omogućiti da u obitelji mogu slobodno izražavati emocije i kako to postići

Od naslova pa do kraja ovog malog teksta sve je malo izmijenjeno ili parafrazirano iz knjige Adele Faber & Elaine Mazlish: Kako govoriti da bi tinejdžeri slušali i slušati što tinejdžeri govore.

Naslov smo mijenjali skraćujući originalni, a ostalo smo po svom nahođenju ispričali nastojeći unijeti možda malo više preciznosti u raz­mišljanju o ovoj važnoj temi.

Roditeljima treba da budu potrebni svojim tinejdžerima. Tinejdžerima treba ne trebati svoje roditelje. Taj je konflikt stvaran: doživljavamo ga svakodnevno dok onima koje volimo pomažemo da postanu neovisni.

To su parafrazirane rečenice dr. Haima G. Ginotta iz knjige Između roditelja i tinejdžera iz 1969.

U objašnjavanju Sto i kako s osjećajima autorice u svojim radionicama polaze od introspektivnog uvida i pozivaju roditelje da se sjete kako je njima bilo u tinejdžerskoj dobi, što im je bilo dobro, a što baš i nije.

Roditelji kao prednosti tinejdžerskog razdoblja navode mnoge stva­ri.

Očevi: 1. bavljenje sportom, 2. druženje s prijateljima, 3. slobodno izlaženje iz kuće i vraćanje,

71

4. s a m o s t a l n o korištenje javnog prijevoza, 5. samosta lni izlasci u grad i na p lažu.

Majke: 1. nošenje visokih p o t p e t i c a , 2 . šminkanje, 3. pr iče i uzbuđenja u vezi s d e č k i m a , 4 . m o g u ć n o s t spavanja v i k e n d o m d o p o d n e , 5. nepostojanje brige o k o traženja posla, plaćanja s t a n a r i n e , uzdr­

žavanja obitelji i b u d u ć n o s t i , 6. m o g u ć n o s t oslanjanja na roditelje u svakom t r e n u t k u , 7. istraživanje vlastite osobnos t i , 8. sanjarenje o b u d u ć n o s t i , 9. maštanje.

Sjetili su se i negat ivnih stvari u vezi sa svojim tinejdžerskim godi­nama.

Majke: 1. Jedva sam čekala da odrastem. 2. Osjetila sam veliko olakšanje kad se to razdoblje mog života

završilo i kad sam prestala razmišljati o tome hoće li me oko­lina prihvatiti ako se prestanem smiješiti i truditi se da nekako budem simpatična. Zapravo se nikad nisam uklopila, uvijek sam se osjećala poput uljeza.

3. Osjećala sam se nelagodno i nesigurno. 4. Imala sam višak kilograma i mrzila sam vlastiti odraz u zrcalu. 5. Zapravo smo bile opsjednute mladićima, sviđali su nam se.

Započinjale smo veze i prekidale ih, gubile prijateljice zbog mla­dića, slabo učile jer smo razmišljale samo o mladićima.

6. Bila sam u zbrkanim nedoumicama: Tko sam, što zapravo volim? Jesam li dosljedna ili oponašam druge? Mogu li biti što jesam, a opet prihvaćena?

Očevi: 1. Prijatelji su me tjerali da radim stvari za koje sam znao da su

pogrešne ili opasne. Učinio sam hrpu gluposti.

Na r a d i o n i c a m a su se roditelji pokušal i sjetiti što su njima njihovi roditelji t ada dobro govorili.

72

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

Očevi: 1. Moraš se zauzimati za ono u što vjeruješ. 2. Nemoj se bojati pogriješiti jer u protivnom nećeš nikad postupiti

ispravno.

Majke: 1. Moji roditelji nikad pred mojim prijateljima nisu vikali na

mene. 2. Mene je majka uvijek tjerala da nešto popravim i poboljšam.

Otac me, međutim, smatrao savršenom pa su zajedno činili dobru kombinaciju.

3. Roditelji su me tjerali da učim razne stvari koje su mi nekad i smetale, ali se kasnije u životu pokazalo da su mi neke stvari, na primjer znanje španjolskog, omogućile da nađem posao.

4. Bilo mi je drago što majka ne radi pa joj se uvijek mogu obratiti kad dođem kući.

Sjećali su se i loših stvari koje su dobili od roditelja:

Očevi: 1. Otac mi je, uz mnogo pozitivnog, često govorio i stvari koje su

me boljele. Nikad nije bio sasvim zadovoljan mnome. 2. Meni su roditelji često nametali krivicu: „Ti si nam jedinac. Od

tebe očekujemo više, a ti ne koristiš sve svoje mogućnosti..."

Majke: 1. Meni majka nije davala potporu. Imala sam hrpu problema. Ali

ona je samo kao pokvarena ploča ponavljala: „Kad sam ja bila tvojih godina..." Nakon nekog vremena shvatila sam da je bolje da sve zadržim za sebe.

2. Potrebe mojih roditelja bile su važnije od mojih. Bila sam najsta­rija i morala sam kuhati i prati za petero mladih. Nisam imala vremena biti tinejdžerica.

3. Toliko su me štitili i tetošili da bez roditelja nisam mogla donije­ti ni jednu odluku. Trebale su mi godine psihoterapije da počnem stjecati samopouzdanje.

4. Moji su roditelji došli iz druge kulture. Kod nas je sve bilo zabra­njeno.

73

5. Moja je majka bila preblaga. Mogla sam doći i otići kad sam htjela i piti i uzimati kokain kod kuće. Uništila mi je mnoge godine života.

Evo nekih izjava koje potvrđuju da roditelji imaju velike poteškoće sa svojim tinejdžerima.

1. Moj je sin buntovan. Ne želi živjeti ni po čijim pravilima. Inzistira na pretjerivanju i traženju krajnjih granica.

2. Moja kći ima samo 12 godina, a njezin ego već žudi za priznava­njem - osobito od strane mladića. Bojim se da će se jednog dana naći u neugodnom položaju.

3. Moj sin ne uči. Ne znam je li previše zaglavio u sportu ili je lijen.

4. Moj se sin brine samo o prijateljima, za koje mislim da loše utje­ču na njega, i o izlascima.

5. Moja je kći vani slatka kao lutkica, a kod kuće grozna čim joj nešto zabranim.

6. Moja je kći užasna prema svojoj novoj maćehi. 7. Na njihovim tulumima dečki curama ubacuju drogu u piće. Na

običnim, izlascima dolazi do silovanja.

Ima li rješenja za te probleme?

N e m a brzih i jednostavnih odgovora, osobito kad je riječ o tinej­džerima. Ne možete ih zaštititi od svih opasnosti današnjeg svijeta, niti ih poštedjeti emocionalnih bura i oluja adolescentnih godina, niti se riješiti pop-kulture koja ih ponekad bombardira nezdravim porukama. Ali ako u vlastitom d o m u možete urediti klimu u kojoj će se vaša djeca osjećati slobodno da izraze osjećaje, velika je vjerojatnost da će:

- spremnije slušati vaše stavove, - htjeti razmisliti o vašem stajalištu, - biti više u stanju prihvatiti vaša ograničenja, - vaše će ih vrijednosti u takvom okruženju lakše zaštititi, a valja

imati na umu da nikad nije prekasno za poboljšanje odnosa s dje­tetom.

74

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

Prva vježba

Tinejdžerica: Ne znam želim li se upisati na faks. Roditelji daju odgovore koji će sto posto odbiti tinejdžericu: - Nemoj biti smiješna. Pa naravno da ideš na faks. - To je najgluplja stvar koju sam ikad čula. - Ne vjerujem da si to uopće mogla izgovoriti. Želiš baki i djedu

slomiti srce? Tinejdžer: Zašto uvijek ja moram ići baciti smeće? Roditelji (kao i gore) : - Jer u kući ionako ništa ne radiš, osim što tu jedeš i spavaš. - Zašto se uvijek moraš žaliti? - Kako to da mi tvoj brat nikad ne radi probleme kad ga nešto

zamolim?

Tinejdžer: Danas nam je policajac održao predavanje o drogi. Kakva budala! Samo nas je htio zaplašiti.

Roditelji (kao i gore) : - Zaplašiti vas? Pokušao vam je nešto utuviti u glavu. - Imat ćeš se čega bojati ako te ikad uhvatim da petljaš s drogom. - Danas je s vama djecom problem to što mislite da sve znate. E,

pa mogu ti reći da još puno toga morate naučiti.

E t o , tako mi roditelji govor imo jer potiskujemo osjećaje koji iza­zivaju bol ili uzrujanost. Teško n a m je slušati kako naši tinejdžeri izra­žavaju zbunjenost, ogorčenost, razočaranost ili obeshrabrenost. Ne želimo da b u d u nesretni . I t a k o s najboljim namjerama odbacujemo nji­hove osjećaje i n a m e ć e m o im svoju logiku odrasl ih. Ž e l i m o im pokazati „pravi" način na koji se trebaju osjećati.

Ipak, upravo im m i , ako ih saslušamo, m o ž e m o pružit i najveću utjehu. N a š e prihvaćanje njihova osjećaja nezadovoljstva djeci može olakšati hvatanje u koštac s t i m osjećajima.

Zaš to je važno da to z n a m o ? Ne samo zbog tinejdžera, adolescenata, nego i zbog nas odraslih

koji, t akođer prihvaćajući t u đ e osjećaje, m o ž e m o olakšati drugima da se s njima nose.

75

1 0 . RODITELJI I ODRASLA DJECA

Zašto roditelji griješe prema svojoj djeci i koliko je važan emocionalni odnos, povjerenje i iskrenost

Veliki broj roditelja razumije svoju osnovnu ulogu: odgojiti i podi­gnuti djecu da postanu samostalna, a onda ih pustiti da nose svoju odgo­vornost i uživaju u samostalnosti i slobodi, da oblikuju osobni, obiteljski i društveni život onako kako to njima najbolje odgovara i da iz uloge djece, kao odrasli, prijeđu u ulogu roditelja. Odrasla djeca postaju sami sebi roditelji, metaforički rečeno. Odrasla djeca formiraju prema svojoj djeci, nećacima, učenicima odnose u kojima su oni roditelji.

Sto je to roditelj? Roditelj je odrasla osoba koja mnoge stvari bolje zna od svojeg djeteta, koja se brine za svoje dijete, zaštićuje ga, pomaže mu financijski i emocionalno te ga priprema da postane samostalan. Roditelj poštuje svoje dijete, priprema ga i uči „ne na svoju sliku i pri­liku" nego tako da dijete razvija SVOJE sposobnosti, vještine i talente koji se u neku ruku razlikuju od sposobnosti, interesa i talenata rodite­lja.

Dok su djeca mala, roditelji moraju imati veliku kontrolu nad njima i bdjeti nad svakim njihovim korakom. Kako djeca rastu i stječu znanja i vještine, tako je roditeljska pomoć sve manja, a i kontrola je sve manje potrebna. Kad djeca postanu odrasla djeca, tj. odrasle osobe, potreba za kontrolom potpuno se gubi. Djeca u procesu odrastanja osvajaju jednu po jednu vještinu i biraju različite oblike ponašanja. Štoviše, djeca dobivaju s vremenom nove učitelje i nove izvore zna-

76

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

nja. Učitelji, t r e n e r i , knjige, televizija, vršnjaci... sve su to novi izvori spoznaje i novi ljudi s kojima se vježbaju i neke stvari koje roditelji ne znaju ili ne znaju tako d o b r o .

N e k i roditelji „previše vole" svoju djecu i ne daju im da se osa­mostale. Čitavog se života žele „ b r i n u t i " za svoju djecu i „ p o m a g a t i im" . Briga za odras lo dijete i p o m o ć odras lom djetetu po svom je karakteru veoma različita od o n e p o m o ć i koju dajemo m a l o m djete­tu . O d r a s t a o sin i kći imaju svoje razvijene navike, interese i želje pa im roditelji p o m a ž u o n a k o i o n o l i k o koliko to odrasla djeca od njih traže. N e m a smisla radit i za odraslu djecu o n o što oni mogu sami napraviti . Odras lu djecu u neku ruku poštujemo i vol imo kao i svoje prijatelje. U t o m o d n o s u , n a i m e , n i smo nametljivi i ne g u r a m o se kad n a m negdje nije mjesto. Roditelji koji imaju svoj život lakše d o p u s t e svojoj odrasloj djeci da i o n a imaju svoj.

N e k i roditelji žele „ p o m a g a t i " svojoj djeci i o n d a kad djeci ta p o m o ć (više) nije p o t r e b n a i t a k o ih zapravo kontro l i ra t i . Odrasla djeca ponekad n a đ u načina da izmaknu toj k o n t r o l i , a neka, nažalost, os tanu djeca i puštaju roditelje da im organiziraju život.

N e k i roditelji se toliko angažiraju oko rješavanja problema svoje djece da zapravo žive njihov život: određuju njihovu karijeru, biraju im sport, prijatelje, škole, putovanja, bračne p a r t n e r e . . . N e k i su u t o m e uspješni pa p r o n a đ u dobra rješenja. Teško se, n a r a v n o , dogodi da rodi­telji izvrše svoju ulogu velike p o m o ć i , a da pri t o m e ne osakate svoje odraslo dijete u donošenju odluka, pravu na izbor, učenju iz vlastitih pogrešaka.

Neki se roditelji p r e m a l o br inu o svojoj djeci pa ih p r e r a n o odva­jaju od sebe. Daju djecu bakama, t e t a m a , jaslicama, vrtiću, televiziji... Zašto? Z a t o što zbog objektivnih ili subjektivnih razloga ne uspijevaju namaknut i djeci o n o najnužnije - svoje vrijeme koje će provesti s dje­com. M n o g i rade duže da bi djeci kupili o n o što djeca žele ili o n o što oni misle da djeca žele.

A djeca, n a r a v n o , žele ne samo igračke i stvari koje se za novac mogu kupit i , nego i nazočnost svojih roditelja. M n o g i roditelji „otpla­ćuju" većim džeparcima osjećaj krivice što nisu dovoljno sa svojom dje­com. Ako u nekim važnim, formativnim godinama za našu djecu nismo bili dovoljno s njima i na pravi n a č i n , p o n e k a d to ne m o ž e m o kasnije nadoknadi t i . Iako bismo m o ž d a to i tekako željeli. Roditelji p o n e k a d vraćaju dug p r e m a svojoj djeci t a k o što provode više vremena s u n u c i -

11

ma. Kao umirovljenici, mnoge bake i djedovi provode vrijeme s unucima jer su u doba kad su njihova djeca rasla provodili vrijeme sa svo­jim šefovima i kolegama na poslu i na dodat­nim poslovima.

Zašto svi roditelji griješe prema svojoj djeci? Najčešće iz najboljih namjera. I svaki na svoj način. Neki „vise" na djeci, neki „vise" na poslu, neki „vise" na svojim ostarjelim roditeljima, boreći se i u poodmakloj dobi za njihovu ljubav i naklonost. Drugi je razlog tome da su roditelji neadekvatni prema svojoj djeci to što su sami previše ili premalo okupi­

rani vlastitim životom pa tu „rupu" nadopunjuju životom svoje djece ili ne stignu brinuti se dovoljno o djeci jer su previše zaokupljeni svojim poslom, svojim emocionalnim i drugim problemima.

Svi mi imamo različite uloge u karijeri, hobiju, roditeljstvu, među partnerima, braćom, sestrama, vlastitom djecom i prijateljima... i u tim se ulogama različito snalazimo i dajemo im različitu količinu svoga vre­mena.

Odnos roditelja i djece ima, naravno, mnogo aspekata. Važno je koliko smo blizu djece, prostorno blizu. Neki su roditelji uvijek uda­ljeni od djece, a neki su s djecom ne samo u istoj sobi, nego i u istom krevetu. Potreba za prostornom bliskosti s godinama se smanjuje. Današnja rodilišta imaju dijete i majku vrlo blizu, dok su do nedavno novorodenčad bila u drugoj prostoriji. Važno je koliko smo vremena s djecom. Neki su roditelji samo vikend-roditelji, neki samo za vrijeme godišnjeg odmora, a neki 24 sata svaki dan. Neki se roditelji mimoilaze sa svojom djecom i spavaju kad su oni budni i obratno.

Naravno da je važna kvaliteta tog zajedničkog vremena. Neki kažu da je čak važnija od dužine vremena pa je bolje biti sat vremena s dje­tetom intenzivno nego se cijeli dan s njim, na primjer, klatiti po zoo­loškom vrtu bez neke osobite komunikacije, tako da djetetu postane vidljivo da se roditelj dosađuje. Najvažnije od svega je to u kakvim smo emocionalnim odnosima s djecom. Emocije mogu nadjačati i udaljenost i nedostatak vremena. Ipak, tako je samo do neke mjere. Teško je odr­žavati i njegovati odnos s djetetom s kojim rijetko i na daleko komu-

Robovi djece

Odrasla djeca znaju isto loše „visjeti" na svojim roditeljima i sprečavati roditelje da ostvare neke svoje veze i odnose i odvoje vremena za svoje hobije i prijatelje. Ima nekih baka i djedova koji su doslovno robovi svoje unučadi koja ih maltretira, a njihova pre­zaposlena odrasla djeca ne stignu na to obratiti pozornost.

78

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

niciramo. I opet je tu važan faktor dob djeteta. Manje dijete traži više bliskosti i više vremena.

Svakako je važno i kakav je o d n o s s djetetom, pa je lakše sačuvati dobar o d n o s na daleko nego promijeniti loš o d n o s i pokušati odnjego­vati dobar u situaciji kad i prostor i vrijeme rade protiv nas .

Pretežno pozitivne emocije temelj su svakog odnosa, pa tako i o d n o ­sa s djecom. Kad su djeca odrasla, važno je da osim topline postoji i međusobni respekt i svojevrsna udaljenost (distanciranost), za razliku od loše, ljepljive int imnosti . Također je veoma važno koliko je bliskost s dje­com ugodna i n a m a i njima. Ako jedna strana, roditelj, više inzistira na bliskosti i učestalosti susreta kod odraslog djeteta, to za dijete može biti opterećenje.

Postoji li o n o najvažnije, a to je emocionalni o d n o s , povjerenje i iskrenost, lakše će se uskladiti i tolerirati razlike.

79

1 1 . VELIKA OČEKIVANJA RODITELJA

Kako razgovarati s roditeljima učenika i kako uskladiti sposobnost i zadatke djeteta

Za svakog učitelja, trenera, pedagoga, socijalnog pedagoga, psiho­loga... važno je uspostaviti dobar kontakt s roditeljem djeteta. Roditelj je glavni suradnik u poučavanju djeteta i radu s njim.

Ponekad roditelja treba pozvati u školu ili posebno s njim popričati u vrtiću ili nekoj drugoj ustanovi u koju dijete dolazi. Dobar kontakt treba ojačati još boljim uvodom prije nego što se priopći vijest za koju se očekuje da je roditelji neće dobro primiti jer će iznevjeriti njihova očeki­vanja.

U uvodu se može naglasiti ono što su roditelji već čuli na roditelj­skim sastancima i u prethodnim razgovorima, a to su ove česte činjeni­ce:

1. Roditeljska ljubav čini roditelja slabije osjetljivim na mane svog djeteta.

2. Roditelj vidi dijete kakvo je ono kod kuće, a ne pozna ga u školskoj situaciji ili u nekom drugom okruženju. Mnogi vrtići u Zagrebu imaju običaj da je svako malo neka „mama pomoćna teta". Tako ona vidi metode rada u vrtiću i upozna bolje svoje dijete i njegovo ponašanje u vrtiću.

3. Slika djeteta kod kuće nije JEDINA slika djeteta. 4. Dijete je cjelina i, slikovito rečeno, u svom albumu ima mnogo

različitih slika: na nekima je bolje, a na nekima lošije prikazan. 5. Roditelj, ako to želi, može prisustvovati jednom dijelu ispita,

80

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

nastave, igre, treninga ili sličnih aktivnosti kako bi se uvjerio u različitost ponašanja i imao mogućnost usporedbe s drugom djecom.

6. Prije nego što učitelj prenese roditelju najgoru vijest, mora ga verbalno i never­balno (tapšanjem na primjer) pripremiti i treba mu, na primjer, reći: Veoma vas poštujem. Vi ste pravi brižni roditelj našoj Verici, ali mogu li Vam sad, uz ispriku unaprijed, reći nešto što Vam neće biti drago? A tek kad vidimo kimanje i/ ili verbalnu dozvolu, idemo s najgorom rečenicom.

7. Ako razgovaramo s jednim roditeljem, on se često s nama više bori jer možda strepi da neće znati to prenijeti drugom roditelju i da će doma biti frka jer će posta­ti „glasnik kojega treba ubiti jer donosi lošu vijest". Drugim riječima, roditelj se boji reakcije neprisutnog roditelja. Zato je lakše ako razgovaramo s oba roditelja ili, na primjer, s majkom i ambicioznom bakom.

8. Ako očekujemo težak razgovor, možemo u pomoć pozvati još nekoga, kolegu ili kolegicu, koji dobro poznaju dijete. U dvoje smo jači i roditelj će shvatiti da naše mišljenje nije usamljeno. Dvoje učitelja će lakše uvjeriti roditelje.

9. Važno je reći roditeljima da nam je jasno da oni žele svom djete­tu sve najbolje.

10. U težim slučajevima nerazumijevanja između roditelja i učitelja možemo se pozvati na svoju stručnost i iskustvo.

11. Možemo predložiti roditelju da potraži dodatno mišljenje od nekog drugog stručnjaka pa da usporedi dva stručna mišlje­nja.

12. Također se stručnjak može ograditi ističući da njegova procje­na ima određeni datum, tj. može reći: Danas je tako i naša su predviđanja takva i takva, ali može se dogoditi da se, možda, za godinu dana nešto promijeni pa se onda mogu tražiti dodat­ne mogućnosti. Ili na primjer: Neka se dijete upiše u trogodiš­nju školu pa ako u toj školi bude veoma dobro, može nastaviti

Neobjektivni roditelji

Roditelj koji hvali svoje dijete čini to iz ljubavi i često ima mnogo manji broj druge djece s kojima uspoređuje svoje dijete od učitelja, profesora i drugih stručnjaka. Učitelj u školi ima cijeli razred i godine iskustva koje mu daju za pravo da izvuče neke zaključke koji imaju veću težinu jer su objektivniji od zaklju­čaka roditelja.

81

LJUDIUM UVUUlO-VMrtINIU

školovanje u četvrtom razredu. A ako ne bude, onda je u pravoj školi i neka u njoj ostane.

1 3 . Također je b i tno razumjeti da velika očekivanja roditelja kod djeteta koje ima neku poteškoću proizlaze p o n e k a d iz pogreš­nog uvjerenja da je dijete koje je zakinuto u j e d n o m osjetilu n u ž n o p o s e b n o n a d a r e n o u n e k o m drugom vidu.

14. Roditelji djeteta koje ima, na primjer, neku govornu m a n u ili smanjeni sluh često idu u jednu od dvije krajnosti : manje se b r i n u o djetetu koje ima n e k u p o t e š k o ć u ili se veoma mnogo brinu o takvom djetetu. Ako roditelj veoma m n o g o i m o ž d a čak pret jerano zaštićuje svoje dijete koje ima neku p o t e š k o ć u , on to svoje pretjerano zaštićivanje p o k a z u j e i kroz n e r e a l n a očekivanja. O takvim bi stvarima t reba lo češće govorit i , v išekratno ih ponavljati t a k o da ih roditelji čuju i razumiju i z a p a m t e pa po m o g u ć n o s t i primijene kod sebe.

15 . Važno je roditelju dati do znanja da je za dijete bolje da bude sretan (uspješni) mehaničar nego nesretan (neuspješni) gimna­zijalac.

16. Važna je uloga roditelja kada treba uskladiti sposobnosti i zadatke i ne navaliti na djetetova pleća prevelika očekivanja.

17. Teško ć e m o sve ovo što ovdje spominjemo izvesti u jednom razgovoru. Treba nekoliko puta porazgovarati i dati prilike roditelju da „probavi" o n o što mu se reklo.

1 8 . Također je z g o d n o unaprijed najaviti da će se u s k o r o obaviti važan razgovor, t a k o da se ne dogodi sve u k r a t k o m vreme­n u . Na p r i m j e r : Ispred nas su tri testa; ako riješi sva tri, to će značiti... ako riješi dva, to će značiti... ako riješi jedan... Na taj će n a č i n roditelj unapri jed čuti što bi se i u kojim o k o l n o s t i m a moglo dogodi t i pa ć e m o izbjeći njegovu iznena­đ e n o s t .

19. Ne treba nikad davati lažne nade. N i t i reći to je sto posto t a k o . Nema sto posto kad je riječ o ljudima. D o b r o je govoriti: vrlo vjerojatno da... ili: postoji velika mogućnost da... i l i : ne poznam ni jedan slučaj u kojem su ovakve sposobnosti omogu­ćile ovo što Vi želite.

2 0 . S t o je p r o g n o z a nepovoljnija, ton mora biti tiši i blaži i m o r a se izreći više realnih pohvala za o n o čime se dijete može pohvaliti.

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

2 1 . Svaki učitelj volio bi da njegov učenik postigne što veći uspjeh pa je njegovo davanje lošije ocjene t e š k o . Ljepše je učitelju dati peticu nego dvojku i to t r e b a reći roditel ju.

22. Uzbuđenje koje obuzme roditelja u razgovoru sa stručnjakom može se iskoristiti i preusmjeriti. Umjesto da se roditelj srdi zbog loše vijesti koje mu stručnjak donosi , treba preusmjeriti njegovu ljutnju i iskoristiti mobilizaciju veće energije za p o m o ć djetetu da prihvati nove informacije, da prihvati novu odluku i da je lakše podnese . M o ž e m o reći: Zao mi je što Vam je ova informa­cija pokazala da Vaša očekivanja nisu ispunjena. Pogledajmo što možemo napraviti da izvučemo najbolje u ovoj situaciji, kako pripremiti dijete za ovu informaciju i kako mu dalje pomagati.

2 3 . O načinu preusmjeravanja ljutnje u korisnu aktivnost e v o jed­nog filmskog primjera.

U p o z n a t o m filmu u kojem se govori o pobuni m o r n a r a protiv svo­jih časnika prikazano je što se dogodilo kad je p o b u n a skršena. N a k o n što su časnici na brodu p o n o v n o preuzeli vlast, a bila je riječ o r a t n o m brodu, vodu p o b u n e osudili su na smrt vješanjem. Posada je bila postro­jena na palubi i morala je gledati za njih taj strašan čin. Mnogi su, u n a t o č tome što su bili morski vukovi, plakali ili teško suzdržavali suze. N a k o n što je mladi lijepi mornar , voda p o b u n e , obješen, čula se informacija od dežurnog m o r n a r a : Približava nam se neprijateljski brod! To je značilo za sve na brodu brzu i ra tnu operaciju obrane. Motivacija m o r n a r a bila je niska zbog strašnih događaja na brodu koji su rezultirali p o b u n o m , pobjedom časnika, pa vješanjem vode pobunjenika kao vrhunac njiho­ve nesreće. Na glas o tome da dolazi neprijatelj jedan časnik je viknuo: Idemo, momci, kaznimo ih jer su došli prekasno! N a i m e , da je neprijatelj došao ranije, ne bi bilo vremena za vješanje, a vjerojatno bi se kazna ne samo odgodila, nego i izmijenila nakon ratnih okršaja. Na taj pametni poklik svi su pojurili na svoje ratne zadatke i motivacija se naglo p r o m i ­jenila. Žalost zbog pogibije kolege i cjelokupnog neuspjeha okrenula se u srdžbu prema neprijatelju.

N i s m o krivi mi koji smo se podredil i n e p r a v e d n o m kapetanu i nepravičnom zakonu nego su krivi ovi neprijatelji koji su došli preka­sno pa nisu uspjeli spriječiti da se naša zajednička kobna greška izvrši. Manipulacija? M o ž d a . Efikasna? Sigurno.

83

1 2 . UUBAV PREMA RODBINI

Zašto upravo biološki rođaci izazivaju duboke emocije i kakvu ulogu pritom ima borba za moć

Nakon što smo u našem cvjetnom vjenčiću ljubavi mirisali laticu koja se zove ljubav prema djeci, ljubav prema partneru, ljubav prema prijatelji­ma, došlo je vrijeme da se pozabavimo i četvrtom laticom - ljubavi prema rodbini.

Imamo dvije vrste rodbine: jednu dobivamo rođenjem, a onu drugu udajom ili ženidbom nas ili naših srodnika. Rodbina je u startu podijeljena na naše i na njegove ili njezine. Bezbroj je književnih djela napisano o tim složenim odnosima koji idu iz generacije u generaciju i koji nas ispunjavaju s mnogo emocija, pozitivnih i negativnih.

Cesto čujemo komentare i šale na račun tih odnosa:

Hoćemo li ovo podijeliti pošteno ili bratski? Volim svekrvu (ili snahu) ka' mater ludu kćer. Kako zoveš punicu? - Ne zovem je. Ali ona ipak dođe.

Svi znamo za priču da je riječ svekrva došla od riječi sve kriva. Svi osjećamo da u riječi jetrva ono trv podsjeća na trvenje.

Kad želimo reći da nam je netko veoma dobar prijatelj, kažemo: On je meni kao brat rođeni.

Svi znamo da se današnja obitelj veoma suzila i da se svela na dva ili tri člana.

Mnogi ljudi danas žive potpuno sami ili su s nekim u nekom odno-

84

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

su koji nije pravno reguliran i koji ima karakter kratko trajnosti i obve­ze više ili manje.

Ne želimo reći da je pravna regulacija jamstvo dobr ih odnosa nego samo tvrdimo da su ljudi u svojim odnosima fleksibilniji i promjenjiviji vise nego što su ikad bili.

Prije četrdeset godina svi su s tudent i kod nas živjeli s istospolnim cimerima, t j . s prijateljima i/ili kolegama. Postojao je samo jedan mali paviljon (u Zagrebu) u kojem su živjeli s tudenti koji su bili u braku. Danas velik broj s tudenata i drugih mladih ljudi adolescentne dobi živi u nevjenčanim zajednicama s p a r t n e r i m a , o d n o s n o par tner icama.

U n a t o č mnogim promjenama koje su se odrazile i na broj osoba s kojima živimo u zajedničkom kućanstvu, u n a t o č razlikama u formiranju kućnog budžeta, u n a t o č ublažavanju roditeljskog autoriteta i mnogim drugim stvarima... rodbinski odnosi ostaju i dalje za većinu nas veoma važni.

Onol iko koliko su pozitivni, ispunjavaju nas sigurnošću i zaštitom (Moj svekar odlično vozi). A kad su nabijeni negativnim emocijama, preplavljuju nas i zaokupljaju često velik dio naše p o z o r n o s t i (Mužev

stari je završio u zatvoru). Daju n a m sigurnost ili nas plaše, pomažu nam ili o d m a ž u . A nekad i škode. Rijetko smo u indiferentnim odnosi­ma. Emocije su često pr i sutne, pitanje je samo kojeg su predznaka .

Burne negativne emocije koje preplave ljude koji su bili u bliskim odnosima p o n e k a d zbune p r o m a t r a č e . N a k o n izljeva ljutnje i bijesa dolazi opet do pomirenja i bliskosti. Kako je to moguće? Upravo zato što emocije P O S T O J E , a njihov je predznak manje važan, t j . negativni predznak nije takva katastrofa kao što to može izgledati izvana. Taj se negativni predznak može pretvoriti u pozitivni predznak.

F. Sagan k a ž e : Roditelje dobivamo prekasno, kad ih više ne možemo

promijeniti.

To pogotovo važi za muževe/ženine roditelje ili drugu bližu i širu rodbinu.

Činjenica je, na primjer, da intelektualna ili spoznajna bliskost može povećati skladnost rodbinskih odnosa . Odsutnost takve bliskosti često ipak ne narušava emocionalne o d n o s e .

Evo primjera. Arsen Dedić je j ednom rekao da njegova majka više voli pjesme

Mise Kovača nego njegove. Pjesme svoga sina!?! Pitanje je, naravno, koliko ona razumije i osjeća pojedine stihove i melodije koje dolaze s

85

majka u novoj ulozi svekrve prvi put dala pri­mjedbu svojoj snahi. Slične su stvari i u slučaju „nesposobnog zeta" koji ni automobil ne zna oprati kako treba. Naviknutost na izvjesne jed­nostavne poslove u kojima smo postigli određe­nu brzinu, rutinu i uobičajeni način izvođenja ne daje nam pravo da se pred nekim koji nema naše iskustvo pravimo važni.

U rodbinskim odnosima, kao i u svim drugim odnosima, važi pravilo da ne valja davati savjete koje nitko od nas ne traži. I isto tako: NITKO ne voli kritike i primjedbe. Većina ljudi želi u svojoj užoj obitelji svoja pravila. Dvoje se ljudi teško slože oko tih pra­vila, a kad se broj onih koji se moraju složiti oko njih povećava, stvar se i teoretski i prak­tično komplicira.

Uzmimo primjer svojih unuka. Naša djeca postupaju prema njima onako kako mi nismo postupali prema svojoj djeci, ali naši su unuci djeca naše djece i roditelji imaju pravo postu­pati onako kako oni misle da je najbolje. Želimo li na to utjecati, moramo zaista imati

puno takta, strpljenja, suptilnosti. Nisu nam dovoljni samo dobri argumenti. Osim dobrih argumenata treba čitav niz pomoćnih meto­da kako da druge uvjerimo u svoje argumente. To što su naši argu­menti prema našem osjećaju ispravni, to je samo mali dio priče. Da bismo imali bilo kakav utjecaj na svoje srodnike, važno je da imamo autoritet, i to ne lažni nego pravi. Važno je izgraditi emocionalne odnose jer su to mostovi po kojima onda možemo slati čak i neke blage primjedbe, naravno, dobro zapakirane u „sendviču" s dvjema debelim kriškama pohvale i prihvaćanja.

Kod srodnika postoji jedna baza koja može olakšati odnose. Teško je zaustaviti nepoznatog čovjeka i obratiti mu se. Ako je riječ o rodbini, p u n o je lakše reći: Dobar dan, ja sam sestra Vaše jetrve; ujna Vaše stri­ne; pa čak i prva žena Vašeg muža... Ako je u komunikaciji problem, a problem jest prva rečenica, rodbinski odnos može tu prvu rečenicu omogućiti.

Najdublj i osjećaji

Velika ljubav prema vla­stitoj djeci ne smije nam biti alibi za loše ponaša­nje prema onima koje su nam naša djeca donijela u obitelj. Činjenica je da se spo­sobnost emocionalne investicije koju imamo prema svojim srodnici­ma obično ne da uspo­rediti s onim što osje­ćamo prema onima koji nam nisu rod. Ima izni­maka, naravno. Ima ljudi koji svoju ljubav mogu d a t i , e m o c i o n a l n o investi­rati i u neke druge odno­se, ali su često upravo krvni, biološki rođaci oni koji izazivaju najdublje emocije - najdublje pozi­tivne emocije i najdublje negativne emocije.

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

R o d b i n s k i o d n o s , k rvni ili s r o d n i č k i , o n a j koji s m o d o b i l i u d a j o m ili ž e n i d b o m , podrazumijeva svojevrsnu m o g u ć n o s t komunikaci je, koju

poznaničk i , a p o g o t o v o n e p o z n a t i o d n o s treba tek izgraditi .

K o l i k o s u k o d n a s važni r o d b i n s k i o d n o s i g o v o r i i ovaj p o p i s r o d ­

b insk ih , s r o d n i č k i h i s l ičnih n a z i v a koji v r lo p r e c i z n o o d r e đ u j u po

k o m e i k a k o j e n e t k o n e k o m e r o d .

Nazivi srodnika

broj 1 2 3 3 4 5 6 5 6 7 8 9

10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26

naziv majka, m a m a otac, tata roditelji baka, baba, n o n e djed, deda, dida, n o n o sin kći brat sestra stric strina ujak ujna tetka, teta tetak bratić sestrična svekrva svekar punica i tast, t j . punac mlada, mladenka mladoženja suprug, muž supruga, žena nevjesta, snaha zet unuk unuka svastika

objašnjenje žena koja je rodila dijete muškarac roditelj otac i majka majčina ili očeva majka majčin ili očev otac muški potomak ženski potomak sin roditelja kći roditelja očev brat stričeva supruga majčin brat ujakova žena očeva ili majčina sestra tetin suprug stričev, ujakov ili tetkin sin stričeva, ujakova ili tetkina kći muževljeva majka muževljev otac ženini roditelji djevojka koja se upravo udaje mladić koji se upravo ženi muškarac s kojim je žena u braku žena s kojom je muž u braku sinovljeva žena kćerin muž sin sina ili kćeri kći sina ili kćeri ženina sestra

89

27 28 29 30 3 1 32 33 34 35 36

djever zaova šurjak pašanac jetrva svak rođak rodica rođaci rodbina

mužev brat muževa sestra ženin brat svastikin m u ž žena muževa brata sestrin muž muškarac s kojim je netko u nekom srodstvu žena s kojom je netko u nekom srodstvu osobe s kojima je netko u n e k o m srodstvu rođaci

Prefiks pra dodaje se rodbinskim nazivima i on daje toj riječi zna­čenje istog rodbinskog odnosa, ali u prethodnoj generaciji, pa je tako pradjed djedov otac, praujak bakin brat itd...

Odnosi SLIČNI srodništvu:

broj

1

2

3

4

5

6

7

8

9

10

11

12

13

14

15

16

17

18

19

naziv

kum

kuma

kumić

pomajka

poočim

očuh

maćeha

pastorak

pastorka

posinak

pokćerka

usvojenik, posvojenik

usvojenica, posvojenica

pobratim

posestrima

skrbnik

skrbnica

štićenik

štićenica

objašnjenje

svjedok pri krštenju, krizmi, vjenčanju

svjedokinja pri krštenju, krizmi, vjenčanju

osoba kojoj je netko kum na krštenju ili krizmi

žena koja je usvojila dijete

muškarac koji je usvojio dijete

majčin muž djeci iz pre thodnog braka

očeva žena djeci iz pre thodnog braka

ženin ili mužev sin iz pre thodnog braka

ženina ili muževa kći iz pre thodnog braka

posinjeno muško dijete

posvojena kći

posinak

pokćerka

osoba koja je kao brat

osoba koja je kao sestra

osoba koja je dužna brinuti se o nekome kao da mu je otac

osoba koja je dužna brinuti se o nekome kao da mu je majka

osoba o kojoj se brine kao da je sin

osoba o kojoj se brine kao da je kći

90

III. DIO

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

Pozivamo vas na avanturu osobne promjene i nagovaramo da ne sabotirate vlastiti život zbog s t raha, srama ili nesigurnosti . Tvrd imo da je to avantura kako bismo naglasili uzbuđenje i zanimljivost onoga što slijedi. Čujemo vas kako govorite: Ma dobro, dobro, znam da moram raditi na sebi... samo ne znam odakle početi. M o ž d a od ovog prvog poglavlja koje slijedi.

91

1. AKTIVNO SLUŠANJE

Slušamo li svoje sugovornike i primjećujemo li kada oni slušaju nas

Razlog zbog kojeg imamo dva uha i samo jedna usta jest da bismo

mogli više slušati, a manje govoriti. (Lat inska poslovica) Lako je naći ljude koji će satima pričati o sebi i svojim t e m a m a , a

m n o g o je teže naći o n e koji su spremni, voljni ili imaju vremena satima vas slušati, pa čak i samo malo vremena da vas kratko čuju.

Ovo nas navodi na dva razmišljanja. Prvo: slušanje je rijetko pa je dragocjeno, te nije p a m e t n o iskušava­

ti strpljenje onoga tko vas sluša. Ako ne čuvamo onoga tko nas sluša, ne pazimo da se ne u m o r i slu­

šajući nas , m o ž d a nas drugi p u t neće biti spreman slušati. D r u g o : ako ste spremni druge slušati, dajete im rijetku vrijednost.

Umijeće slušanja podrazumijeva m n o g o toga što treba učinit i : suzdržati se od zijevanja kad vam se zijeva; ne osvrtati se n e p r e k i d n o oko sebe; trudit i se maksimalno da ne u p a d a t e u riječ, a ako se želite suprotstaviti, učinite to de l ikatno. Ne pretjerujte s kimanjem glavom kako biste pokazali da obraćate pažnju, ne ubacujte svaki čas izraze: Naravno! Imaš pravo! Tako je! jer je to dokaz da zapravo ne slušate sugovornika.

Većina ljudi smatra da je slušanje nešto što se samo po sebi p o d r a ­zumijeva. To je zbog toga što sposobnost komuniciranja vežu uz spo­sobnost govorenja.

Ljudi pobrkaju ta dva umijeća. Misle da onaj koji zna govoriti,

92

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

koji čuje, zna i slušati, ali to ne m o r a biti t a k o . Ima ljudi koji govore,

a ne komuniciraju. Za dobru komunikaciju podjednako je važno znati dobro slušati i d o b r o govoriti.

Što je važno kod slušanja? Postoje trenuci kada m o ž e m o slušati, a da zapravo ne čujemo što

nam se govori ili može n a m se dogoditi da čujemo o n o što sugovornik nije rekao. U takvim situacijama naša pozornost bila je usmjerena na nešto drugo.

Slušanje kao komunikacijska vještina uključuje usmjeravanje pozor­nosti, interpretiranje i pamćenje onoga što smo zaista čuli. Dakle dola­zimo do definicije aktivnog slušanja, što znači slušati u s r e d o t o č e n o , slušati s empatijom i prihvaćanjem druge osobe, te slušati odgovorno.

Gdje god se ljudi nadu zajedno, nastoje biti slušani, m e đ u t i m vrlo su rijetko slušani jer osoba koju nastoje pridobiti da ih sluša vrlo nestr­pljivo čeka šansu da - sama bude slušana. To su oni p o z n a t i : Da, da, ali samo da ja tebi nešto kažem...

Upute za aktivno slušanje Evo nekih pravila dobrog aktivnog slušanja.

1. Odlučite da ćete slušati! Na početku razgovora recite sami sebi: Sad ću slušati. Već sama ta nakana poboljšat će vašu sposobnost slušanja.

2. Gledajte sugovornika u oči ! Govor i te li ili slušate ne gledajući sugovornika u oči, najvjerojatnije će pomisliti da ste nezaintere­sirani, distancirani ili da nešto skrivate! Ljudi vas procjenjuju po vašim očima.

3. U razgovor unesite i neke neverbalne znakove p o p u t kimanja glavom ili govora tijela!

4. Pitajte! Razmišljajte o o n o m e što čujete i postavljajte pitanja. Tako možete razjasniti sebi neke stvari koje niste d o b r o razu­mjeli, a i dajete sugovorniku do znanja da ga stvarno slušate.

5. Parafrazirajte! Parafraziranje znači vlastitim riječima ponoviti o n o što ste čuli, na primjer: Ako sam vas dobro razumio, vi

93

kazete da... ili: Znači li to da...? To vam p o m a ž e da uvidite koli­ko ste p o z o r n o sugovornika slušali i razumjeli.

6. Nemoj te previše govoriti dok nastojite slušati! Većina ljudi radi­je govori nego sluša. Koliko p u t a ste se uhvatili da ne slušate nego razmišljate što ćete reći kada druga osoba pres tane govori­t i . Ako vam je cilj slušati, nemojte govoriti jer je to n e m o g u ć e u isto vrijeme.

7. Nemoj te prek idat i ! To se obično doživljava kao omalovaža­vanje, neuvažavanje i osobni n a p a d . A p o n e k a d je to rezultat nestrpljivosti ili (lažne) sigurnosti da unaprijed z n a m o što će n a m onaj drugi reći.

8. Iskoristite šutnju! Većina ljudi teško podnos i per iode šutnje i želi ih što prije p r e k i n u t i . Periodi šutnje nisu loši jer vam mogu p o m o ć i da razmislite ili da date drugoj osobi šansu da kaže nešto za što joj t reba vremena.

9. Izbjegavajte p o k r e t e koji ometaju! D o k slušate, ne gledajte na sat, ne listajte p a p i r e . Sve to govori da vam nije stalo do osobe i onoga što o n a govori, da vam je d o s a d n o i da najvjerojatnije nećete čuti sve što vam kaže.

10. Prat i te r i tam sugovornika! G o v o r i l i veoma sporo ili veoma t i h o , nemojte upasti s nekim prebrzim ili preglasnim pitanjem. Uklopi te se u sugovornikovu brzinu i glasnoću.

Teorije slušanja N e k i autori tvrde da je teško druge slušati jer smatraju da je to

zato što je t e m p o govorenja sporiji od t e m p a slušanja. P r e m a istraživa­njima, prosječna osoba govori t e m p o m od 100 do 140 riječi u m i n u t i , dok sluša t e m p o m od 600 riječi u m i n u t i . Tako slušatelju ostaje m n o g o vremena za vlastite misli. Dvoje sugovornika mogu biti veoma različiti i neusklađeni što se tiče njihove brzine govora i slušanja. Čini se da oni koje je teško slušati govore s p o r o , t i h o i o p š i r n o . N a r a v n o da je u svemu t o m e važan faktor zanimljivosti izlaganja i interesa za t e m u . Važan je i eventualni respekt p r e m a o n o m e koga slušamo. P r e m a l o res-pekta smanjuje kvalitetu slušanja. Previše respekta, pogotovo strah od onoga koga slušamo, također smanjuje kvalitetu slušanja.

N e k i smatraju da je stvar u vlastitoj procjeni pojedinca, vjeruje li da može čuti nešto korisno. Ako se n e k o m e o n o što sluša čini nezanimlji-

94

AVANI UHA OSOBNE PROMJENE

vo, dosadno i nerazumljivo, možda uopće neće ulagati napor da se usredotoči. Pojedinac može imati predrasudu prema starijoj ili mladoj osobi pa misliti: Sto ova stara baba pripovijeda - ne tiče me se. Ili: Ma dijete nešto blebeće - baš me briga što kaže kad ni ono samo ne zna što govo­ri. Ili može imati loše iskustvo: Oh, ovaj me je prošli put „udavio" - pa ne biti spreman ponov­no slušati, iako je taj prošli put bila (možda) iznimno dosadna tema.

Kako se slušanje može popraviti? 1. Vizualizacijom: Ono što slušate probajte

vizualizirati. To znači da trebate pokušati predočiti sebi slike.

Na primjer: Jedan je profesor imao razrađen sustav dosjećanja... 1 je udica, 2 je vješalica, 3 je češalj, 4 je stolac itd. Točno je znao ponoviti niz riječi...

2. Logičko slušanje: Pratite strukturu govora i pokušajte uvidjeti ako je nešto propušteno ili pogrešno rečeno.

3. Predviđanje: Pokušajte predvidjeti što će sugovornik reći, ali ne, naravno, glasno.

U svakodnevnom životu loše slušanje je češće pravilo nego izuze­tak. Ponekad mi loše slušamo druge ljude i rijetko to zapažamo, ali često uočavamo da druga osoba ne sluša nas. Upravo je smiješno koliko često više očekujemo od drugih nego što im dajemo.

Sto možemo učiniti ako zamijetimo da nas druga osoba ne sluša?

1. Možda nije zainteresirana za tu temu pa možemo promijeniti temu.

2. Možda govorimo presporo i monotono, pa možemo ubrzati ili dodati zanimljivu upadicu.

3. Sugovornik možda trenutačno ima važnijeg ili hitnijeg posla pa se možemo dogovoriti da ćemo drugi put imati „čašicu", a ne „lonac" razgovora.

Tehnike slušanja:

1. Empatija: To znači sta­viti se na mjesto druge osobe, ohrabriti je više kretnjama nego riječi­ma, kako bi vidjela da joj pružate potporu i shvaćate je.

2. Analiza: Koristite se pitanjima da biste izvukli što druga osoba doista misli i zašto to misli!

3. Sinteza: Jasno izrecite ono što mislite da vam druga osoba govor i . Ona potom može ili potvrditi ili preinačiti ono što ste rekli.

95

Kako prepoznati loše slušanje? N e ć e m o p u n o pogriješiti kažemo li da je loše slušanje pravilo, a

d o b r o slušanje iznimka. 1. Pseudoslušanje: Situacija u kojoj osjećamo da bismo trebali slu­

šati, ali nas o n o što druga osoba govori uopće ne zanima i ne slušamo je. Tada se pravimo da nas zanima, ali p o k r e t i m a tijela i prenaglašenom kretnjom otkr ivamo se i sugovornik postaje svje­stan da nije riječ o pravom slušanju.

2. Pasivno slušanje: Nije n a m do govorenja pa se prepuštamo sluša­nju. Zavalimo se u stolicu, pokrivamo usta da bismo sakrili povre­m e n o zijevanje, pogled n a m luta i rijetko gledamo sugovornika u oči.

3. Otimanje riječi: D o k druga osoba govori, nestrpljivi s m o , lupka­mo prstima ili se igramo nekim p r e d m e t o m jer želimo govoriti. Slušamo tek tol iko da bismo mogli ugrabiti priliku za vlastiti nastup.

4. Doslovno slušanje: Učinkovito slušati znači primati verbalne i neverbalne signale. Ako sugovornik kaže da, a pri t o m e mi ne vidi­mo da odmahuje glavom kao da kaže n e , propustili smo važan dio.

5. Slušanje iz zasjede: Riječ je o slušanju kojemu je cilj n a p a d na drugu osobu. Slušamo osobu, ali samo kako bismo uočili pogreške u izlaganju i napali je.

Prepreke koje stvara slušatelj Uključuje o n o što ne bismo trebali govoriti i što proces slušanja

ometa . 1. Usmjeravanje: Preuzimanje k o n t r o l e n a d o n i m o čemu bi sugo­

vornik mogao govoriti. 2. Procjenjivanje i vrednovanje: Sugovornik ne smije osjetiti da ga

procjenjujete. 3. Optuživanje: M o ž e t e reći kako ste se osjećali, ali nemojte za to

optuživati drugu osobu. 4. Agresivnost: Izbjegavajte rečenice kojima je cilj drugoj osobi

nanijeti bol ili je ponizi t i . 5. Moraliziranje: Nepožel jne su pokroviteljske izjave o t o m e kako

treba živjeti.

96

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

6. Savjetovanje i podučavanje: Ne d a m o sugovorniku dovoljno prostora i vremena da sam d o đ e do rješenja prob lema. Skloni smo ponašat i se kao da jedino mi z n a m o što je najbolje.

7. Neuvažavanje t u đ i h osjećaja: Ne nametat i o n o što bi sugovornik t rebao osjećati. Svatko ima pravo na svoje osjećaje, pa makar bili nepr ik ladni .

8. N e p r i k l a d n o pričanje o sebi: Izbjegnite govoriti o sebi. 9. Etiketiranje i postavljanje dijagnoze: Saslušajte sugovornika i

shvatite njegov način gledanja na problem. 10. Pretjerano interpretiranje: Vaše viđenje sugovornikova ponaša­

nja ne m o r a imati nikakve veze s onim što ta osoba sama misli. 1 1 . Skretanje pozornos t i : Skretanje razgovora s jedne teme na

drugu, najčešće kada ne slušamo sugovornika, kada n a m je tema dosadna i neprivlačna.

Ljudi se ne bi smjeli osjećati zaplašenima toliko da vam kažu samo o n o što vi želite čut i . Upotrebljavate li mnoge od gore navedenih nači­na ponašanja, velika je vjerojatnost da vas ljudi neće smatrati osobom kojoj mogu reći nešto o sebi.

I na kraju upitajmo se: Zaš to želimo da nas slušaju ljudi koje mi ne želimo slušati?

97

2. POVRATNA INFORMACIJA

Zašto izbjegavamo dati povratnu informaciju i što time propuštamo

Sigurno znate koji je moj veliki problem? Ne znate? Ne znate koji je problem psihoterapeuta? Ja slušam, slušam, slušam i malo pr ičam i o n d a klijent o d e . I to je kraj jednog susreta. N a š rad je poligon na kojemu mi uč imo voziti auto života i pokazati adekvatne emocije, stječemo uvide, klijent donosi odluke, pravi p lanove. . . . i o n d a d o đ e t renutak kad klijent ili klijentica nastavi voziti svoj a u t o života na otvo­renoj cesti, u tune lu, vijaduktu, preko mosta, blizu provalije... J e d n o m m o r a otići na otvorenu cestu. Uvijek postoji zadnji razgovor. Z n a m li ja nešto o t o m e kako teče ta vožnja poslije} U 99,99 posto slučajeva -ne z n a m ! Mogu slutiti, nadat i se, vjerovati... ali ne mogu znat i . Zašto? Z a t o što n e m a m povratne informacije. Uvijek se ras tanem s klijentom t a k o da k a ž e m : Javite se ponekad, pošaljite malu poruku „dobro sam". Ljudi se obično ne jave, osim u dva slučaja. I m a m jednu klijenticu od koje svako malo dobijem porukicu iako su već prošle godine. - To je prvi slučaj. Sasvim je u redu kada ne dobijem poruku, tješim sama sebe. Pogotovo kad je sve u redu. Vjerojatno je sve d o b r o pa n e m a razloga za vraćanje na stare teme i psihologa koji je t im starim stvarima bio, b a r e m , svjedok.

Drugi slučaj je kada dobijem poruku zato što se nešto dogodilo pa osoba želi doći p o n o v n o . U h , kako bi bilo lijepo da smo ostali u n e k o m , makar i veoma rijetkom, k o n t a k t u . Osoba obično rezonira: dolazim kad mi nešto treba. To je u r e d u . Ali tako ja dobivam samo dio povratne informacije.

I 98

Tako je to kod mene. A kako je kod vas? Ne bih ja pričala o sebi da ne mislim da smo i u ovom slučaju u istom čamcu. Kad ne dobije­mo povratnu informaciju, nismo sigurni što se događa.

Evo primjera: Pero kaže Verici: „Idemo za praznike kod

mojih." Ona kaže: „Dobro. Sljedeće praznike idemo

kod mojih." Ili: „Majka mi je teško bolesna. Idemo ove

praznike kod nje da je vidim, možda i zadnje praznike provedemo skupa."

Cesto Verica ne kaže ništa. Ne pruži povratnu informaciju. Ona u sebi misli: „Pa ove praznike idemo u Zagorje, druge ćemo mojima."

A Pero misli: „Kako je brzo pristala. I bila je vesela kod mojih. Baš fino. I druge praznike idemo k mojima."

Zašto ne damo povratnu informaciju?

Iz više razloga. Mislimo da se to samo po sebi razumije. Mislimo da smo rekli -jer smo rekli sebi. Bojimo se reći. Mislimo da će nas se krivo shva­tit i. Moguće je da nas se krivo shvati, ali ako ne kažemo, onda će nas se još vjerojatnije krivo shvatiti.

Ne kažemo i zbog toga što mislimo da je to nevažna sitnica. A onda kad vidimo da je iza te nevažne sitnice došla druga, pa treća, pa ,,kru-pnica"... Onda je teško reagirati jer je već uspo­stavljen određeni obrazac ponašanja.

Ne damo povratnu infor­maciju jer nismo napra­vili ono što smo se d o g o ­vorili pa prešućivanjem izbjegavamo neugodu suočavanja. Čak krije­mo i od samih sebe da nismo to napravil i.

A ja zaključujem: ako nema povratne informacije, nema dovoljno razumijevanja. Mi često ne kažemo nego mislimo. A ono što mislimo - to smo sebi rekli. Naša okolina ne čita naše misli i ne razumije nas. I mi polako dolazimo u nesporazum s drugima.

Pa zašto ne kažemo? Recimo još nešto o važnoj povratnoj infor­

maciji kroz ovaj primjer. Peru je zamolio prijatelj da nazove brata i pita ga može li ljetovati

kod njega ove godine deset dana u sedmom ili osmom mjesecu. Perin brat ima gužvu, ali ga je Pero zamolio i uspio. Odmah je zatim o svo­jem uspjehu izvijestio prijatelja.

Sredinom osmog mjeseca Pero je dobio još nekih sličnih upita. Nije znao što odgovoriti. Prijatelj mu se nije javio da kaže: „Da, dogovorio sam za sedmi." Ili za osmi. Znate kad ga je prijatelj ponovno nazvao? Pa lako je pogoditi - dogodine. Krajem šestog mjeseca.

99

Z n a m , m o ž e m o reći : pa nije važno, ili kako smo to mi na jednoj radionici stalno govorili: SVE JE N O R M A L N O .

D a , n o r m a l n o je da ne d a m o povratnu informaciju. N o r m a l n o je da pruž imo m i n i m u m informacija, samo onol iko koliko n a m a treba da ostvarimo svoj cilj, ali nije sve lijepo, a m o ž d a nije ni p r a k t i č n o . M o ž d a će dogodine Pero reći : A slušaj, stvarno ne bih zvao brata. Lani me nisi ni nazvao da mi kažeš kad ideš, što ste se na kraju dogovorili, kako ti je bilo... A ni Perin prijatelj nije dobio informaciju koju bi r a d o č u o , kao na primjer:

A vratili ste se? Da, da, rekao mi je brat da imaš krasnu ženu i divnu djecu.

I l i : A vratili ste se? Da, rekao mi je brat da ste dobrodošli gosti i dogodine, samo da kornjaču ostavite nekome u Zagrebu. Evo, mogu ti je ja paziti dok si na moru. I još nešto: brat ove godine sprema iznena­đenje za stare goste - popust. Eto, trebalo je biti iznenađenje, ali nisam odolio, a da ti to ne kažem.

Povratnu informaciju daju i digitalni aparat i svojim korisnicima. N a k o n svakog okidanja fotograf može vidjeti (malenu) verziju svoje snimljene slike pa kod sljedećeg snimanja ispraviti pogrešku.

Kod starih aparata povratna informacija je stigla tek n a k o n razvi­janja filma i pravljenja fotografija pa se pogreška mogla ispraviti s veli­kim zakašnjenjem.

Dakle i u ovom slučaju, kao i u mnogim drugim, važno je dati B R Z U povratnu informaciju. Kakve koristi da čujem za sto godina da nisam trebala. . .

Povratnu poruku dobijemo kroz rezultate, ali samo za izabranu opciju. Cesto nikad ne d o z n a m o što bi bilo da smo krenuli drugim p u t e m . A kako bi n a m samo koristilo da z n a m o kako bi izgledao scena­rij našeg života da smo na n e k o m životnom raskrižju krenuli u drugom smjeru. Ako n e t k o to zna, n e t k o tko je m o ž d a k r e n u o o n i m drugim p u t e m , stekao neko iskustvo, istina, vrlo o s o b n o , zar n a m ne bi bilo zanimljivo da n a m nešto o t o m e kaže?

Povratnu informaciju daju ljudi, aparati i instituti. Na primjer: 85% ljudi u Hrvatskoj nije ovisno o alkoholu. Ili: Od tri sklopljena braka dva se ne razvrgavaju. Ili:

100

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

98% ljudi koji su ušli u ovaj muzej nije ni pokušalo oštetiti ekspo­

nate.

Dakle, ako pruž imo povratnu informaciju, što radimo? 1. Njegujemo jasne o d n o s e . 2. Smanjujemo rizik zbog nesporazuma. 3. Dajemo sebi priliku da dobijemo povratnu informaciju n a k o n

povratne informacije koju smo n e k o m e dali. 4. Zahval imo se uz p o m o ć povratne informacije. 5. Pokažemo da smo se držali dogovora ili da se nismo držali pa

na taj način podsjećamo sami sebe na o n o što ć e m o možda napraviti .

6. P o m a ž e m o sugovorniku da bolje prosuđuje svoje pos tupke. 7. Pot ičemo pohvalom d o b r o ponašanje ili sprečavamo krit ikom

loše. 8. P o m a ž e m o sugovorniku da uči . Ljudi najbolje uče kad dobiju

povratnu informaciju. 9. U sportu dajemo povratnu informaciju sportašima mjereći rezul­

tate s toper icom, golovima, koševima i medaljama, tako im o m o ­gućavamo da postignu rezultate koje postižu.

10. Povremene povratne informacije pr idonose boljem razumijeva­nju onoga što smo napravili i onoga kako se to naše ponašanje odrazilo na drugoga.

Nažalost, često ne dajemo povratnu informaciju i b lokiramo proces promjene ili učvršćivanja dobrog postojećega stanja.

U k r a t k o , p o n a š a m o se kao da je SVE N O R M A L N O . Pa i jest, ali je možda sve postalo na taj način manje lijepo. Zapitajte se: Volim li ja dobiti povratnu informaciju? Povratna informacija je n a k o n prijateljske usluge često jedina „plaća" , t j . nekakva satisfakcija. Prijatelj nazove i kaže : Znaš, baš si imala dobru ideju. Ostvario sam tvoju ideju i sad sam bolje... I t ime je priča dobila svoj sretan kraj kroz feed back. Ili da ipak kažem: happj end?.

101

3. DRUŽENJE, OSAMUENOST ILI ISKUUČENOST

Kako loša komunikacija sa sobom vodi u loše odnose s drugima i gdje tražiti korijene izoliranosti

Još je Aristotel rekao da ni tko r a z u m a n ne bi odabrao život bez prijatelja. Čovjek je socijalna životinja, društvena životinja, što znači da se može prepoznat i u drugima. Kako su to stari Grc i govorili, čovjek je zoon politikon, t j . društveno biće ili polit ičko biće. Potreba pripadanja društvu jedna je od glavnih ljudskih pot reba .

Ipak, mnogi se boje druženja, a posljedica toga je osjećaj isklju-čenost i . Većina se ljudi p o n e k a d osjeća isključenima, ali ako to duže potraje, nastaje i psihički problem koji ugrožava privatni i poslovni život. Psiholozi smatraju da su u korijenu svih psihičkih problema kon­flikti u odnosima s drugima. Upravo su nerazjašnjeni konflikti glavni pokre tač stresa, pa i načini nošenja sa stresom predstavljaju razrješava­nje t ih konflikata, a ne bježanje i osamljivanje.

Primjer: Kad izađe s prijateljima, Verica uglavnom šuti. Na poslu joj se čini

da su kolege s njom oprezni te da je ne čuju. U obitelji joj se čini da je ne trebaju. Ona ima nisko samopoštovanje, tjeskobna je i depresivna, pati od glavobolje, nesanice i napadaja panike. Na psihoterapiji su joj rekli da je njezin glavni problem loša komunikacija.

D r . Ana K a n d a r e kaže da su najčešći razlozi loše komunikacije to što ne razumijemo sebe, svoje s t rahove, p r o b l e m e koje i m a m o u komunikacij i s drug ima, ne z n a m o govoriti o svojim osjećajima, ne

102

rtVrtiN i u n n UOUDINC rnuivuciNc

Dobar odnos znamo slušati, sami se ne želimo mijenjati, a ustrajemo na tome da se drugi promijene. Ako ne volimo sebe, obično ne volimo ni druge ljude, tražimo im mane ili ih idealizi­ramo (što je zapravo jedno te isto, neurot-ski ekstremni stavovi). Pri tome oba načina narušavaju naše odnose s drugima. Igramo igre umjesto da otvoreno i iskreno komunici­ramo. Zavaravamo sebe tako što izmišljamo razloge za vlastito loše ponašanje.

Loša komunikacija dovodi do osjećaja isključenosti. Oxfordski psihijatar Jeffrev E. Young smatra da socijalna isključenost ima više lica. To može biti osoba koju svi maltretiraju ili usamljenik i čudak. Može imati čak mnogo znanaca ili prijatelja, ali se iznutra osjeća usa­mljeno. Young također ističe da loša komu­nikacija sa samim sobom neizbježno vodi u teškoće s drugima. Korijene izoliranosti treba tražiti i u djetinjstvu. Ako se osoba kao dijete osjećala drukčijom od ostalih, moguće je da razvije vlastitu obrambenu strategiju u socijal­nim kontaktima.

Osjećaj isključenosti iz društva važan je simptom i ne smije ga se zanemarivati. Osoba koja se tako osjeća izbjegava situacije koje je do toga dovode, ali odgoda rješavanja problema neće nimalo pomoći.

Sto pomaže?

Prvo je važno imati dobar odnos sa samim s o b o m . Ne smijemo se zavarava-t i . Moramo se mijenjati, razvijati, biti bolj i. Važno je slušati druge s razumijevanjem. Važno je imati razumna očekiva­nja od d r u g i h . Nema te kritike koja neće oštetiti odnos. Treba biti zaista u veoma dobrim odnosima s nekim da bi taj odnos preživio i malo kritike. Pri izgradnji odnosa treba biti aktivan. Treba se brinuti za drugoga, a ne čekati da se on pobri­ne za nas. Kad imamo problema u odnosu, ne treba odustati nego se i dalje truditi i pokušati popraviti odnos.

1. 2.

3.

4.

Pogledajte sebe očima drugih! Prepoznajte prošlost u sebi! Sjetite se konkretnih situacija iz djetinjstva kad ste bili izolirani. Sto biste sad kao odrasla osoba rekli tom malom čovjeku, tj. sebi djetetu? Savjetujte ga. Budite aktivni! Postavite sebi cilj: što više kontakata s drugima. Pohađajte tečajeve za učenje socijalnih vještina, za javno govore­nje i slično. Naučit ćete neke vještine i družit ćete se sa sudioni­cima tih tečajeva. Otvorite se drugima! Dopustite da vas upoznaju onakvima kakvi zaista jeste!

103

4. GRANICE: INTIMNOST, DISTANCIRANOST, RIGIDNOST

Štiti li emocionalna barijera od neugodnih emocija i što dobivamo, a što gubimo odbacujući intimnost

Čuvanje granica smatramo jednom od pretpostavki psihičkog zdravlja. Sto to znači čuvati granicu? Odrasla osoba ima svijest o tome tko je, što je, kako se ponaša u sadašnjosti, što želi u budućnosti, na čemu radi i što namjerava. Prijedloge koje dobiva od drugih uzima kao informaciju i uvijek zadržava pravo da prijedlog prihvati ili odbaci bez osjećaja prisile ili krivnje sa strane. Osoba koja čuva granice u stanju je donositi samostalne odluke u skladu sa svojim vrijednostima, stavovima i interesima.

Većina ljudi ima poznanike i prijatelje. Medu prijateljima je jedna ili više osoba od povjerenja kojoj govore neke stvari koje smatraju povjerljivim i intimnim. Cesto se veliki ili najbolji prijatelj razlikuje od ostalih upravo po tome što s njim razmjenjujemo veću količinu inti­mnih podataka o kojima drugi ljudi ne znaju.

Ljudi se razlikuju po tome koliko su otvoreni, tj. koliko informacija o sebi kažu. Dok jedni neposredno govore o mnogim temama s ljudi­ma koje manje ili više poznaju, dotle drugi imaju mnoge tajne koje ne odaju ni najbližim prijateljima. Za svakoga od nas postoji neka dobra mjera razmjenjivanja koju osjećamo ugodnom. Mi slobodno ili s nekom nelagodom razmjenjujemo informacije. Slično je tako i s prostorom oko nas koji s više ili manje neugode ili lakoće dijelimo s drugima. Ima ljudi koji se veoma neugodno osjećaju u gužvama. Ima ljudi koji za

104

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

vrijeme razgovora trebaju o d r e đ e n u udaljenost od sugovornika da bi se osjećali u g o d n o . N e t k o tko sjedi, na primjer, može osjećati nelagodu

a k o razgovora s nekim tko u t o m t r e n u t k u stoji. N e u g o d a se zna pove­ćati ako osoba koja sjedi razgovora s osobom koja joj stoji iza leda. O čemu je riječ? Osim što je pitanje pristojnosti, običaja, navika... riječ je i o osjećaju gubitka k o n t r o l e , o d n o s n o neravnopravnost i .

Distanciranost je tendencija pojedinca da poveća udaljenost u doslovnom ili p r e n e s e n o m smislu p r e m a osobi s kojom komunicira .

Evo šaljivog primjera shvaćanja distanciranosti : „Tuče li Vas suprug, gospođo?" „Tak intimni pak nismo!"

Udaljenost omogućava veću kontro lu ili n a m se barem čini da imamo veću k o n t r o l u . Potreba za p o v e ć a n o m k o n t r o l o m proizlazi iz nesigurnosti, s traha, potrebe za d o d a t n o m zaštitom. Emociona lna bari­jera koju ljudi stavljaju između sebe i drugih omogućava im često da se zaštite od negativnih emocija, ali i pozitivne emocije se teže probijaju kroz barijeru.

Čuvajući se od loše int imnost i m o ž e m o otići predaleko i napraviti previsok zid. N a v o d n o je G r e t a G a r b o umrla sama i tužna čuvajući se godinama, uspješno, od prevelike popularnos t i . Lady D i a n a se nije uspjela obranit i od svojih paparaca. Oni su doprinijeli njezinoj popular­nosti, a neki kažu da ju je njihova nasilnost otjerala u smrt .

Sto je n e u g o d n a komunikacija, a što normalna? Kad i dokle je netko simpatični reporter , a kad postaje i r i tantni nasilnik? Gdje je gra­nica privatnosti?

Sto je pristojno, a čega se n e t k o stidi? Te se granice mijenjaju pa se nove generacije, na primjer, lakše svlače i pokazuju na plaži. U m o d i su sve oskudniji kupaći kostimi i drugi odjevni p r e d m e t i koji više sliče na kupaće kostime nego na odjeću za izlazak. Na kioscima su sve golišavi-je fotografije. M n o g i nastoje postati popularni tako da pokazuju svoju vanjštinu. M n o g e p o d u p i r u svoju karijeru pokazujući svoju tjelesnu lje­potu . Ali neki osim svojeg tijela pokazuju i svoju u t r o b u , vade je van i n u d e na prodaju, o d n o s n o žrtvuju je z latnom bogu popularnos t i .

Da nas n e t k o p r o m a t r a u stanu dok živimo, spavamo i tko zna što sve ne r a d i m o , ta je mogućnost još prije dvadesetak godina iskorište­na kao užasna znanstvenofantastična prijetnja, a danas je tek jedna od mnogih p o p u l a r n i h emisija u koju se mladi guraju i koju pra te i mladi

105

LJUBICA UVODIC-VRANIC

i stari. Književno djelo 1984. koje spominje Big Brothera - Velikog brata - rabi taj pojam u t o t a l n o negativnom svjetlu. Današnja TV emisija je prilika za prikazivanje i pokazivanje, za stjecanje iskustva i novca. To je svojevr­sna okrutna lutrija u kojoj gledatelji gledaju ne samo i n t i m n e situacije nekih ljudi koji su na to pristali, nego i t r e n u t k e u kojima se oni osjećaju kao gubitnici. D a p a č e , gubitnika je m n o g o , a pobjednik je samo jedan. I taj gladijatorski, ekshibicionistički užitak poka­zuje svu okrutnos t nas gledatelja i svu bijedu p r o m a t r a n i h koji su sebe stavili u neku vrstu ant ropovr ta . N e k i smatraju da je o k r u t n o gle­dati životinje u zoološkom vrtu, a Big Brother stavlja ljude u kavez da ih p r o m a t r a m o i da još glasujemo o njihovim sudbinama.

Koliko se oni b r a n e , koliko skrivaju svoju pravu pr irodu? Koliko se hvale oni i njihova obitelj da su baš takvi u svom životu kakve ih vidimo na ekranu? Sve je to nemilosrdan način zabave s jedne strane i instant pokušaj uspjeha s druge s t rane. I sve to b i tno mijenja kod velikog broja ljudi pojam o o n o m e što je pr ivatno, i n t i m n o .

Ranije smo razgovarali u telefonskim govornicama koje su bile smještene u zatvorene kabine. Kasnije su se telefonski aparat i počeli stavljati u otvorene polukabine koje nisu omogućavale veću od možda simbolične zaštite. D a n a s se većina nas kreće okolo s jednim, dva ili više mobitela i obavlja poslove i privatne razgovore u tramvaju, a u t o ­busu, u d u ć a n u , na cesti. Za vrijeme koncer ta ili kazališne predstave uvijek ostane neki mobitel uključen. U pojedinim dvoranama više nema signala za mobi te l . . . Svačemu smo se dosjetili, razmakli smo granice in t imnost i . Koliko smo zbog toga slobodniji ili sretniji, teško je reći.

M o ž e m o dakle živjeti u globalnom selu ili u više-manje izolira­noj zajednici na razini društvene zajednice. Na razini pojedinca osoba može biti u s ta lnom, d n e v n o m ili barem tjednu kontaktu s j ednom ili više osoba. Osoba može živjeti sama, ali bez obzira na to živi li sama ili u skupini, može ostati toliko distancirana i toliko kruta u toj svojoj udaljenosti da s drugima ne razmjenjuje ni n u ž n e informacije o sebi.

Amiši u SAD-u Zajednici Amiša u SAD-u postavljeno je pitanje: Koliko ste sretni i zado­voljni? Sto posto. Potpuna je sreća ljudi koji jedu ono što uzgoje i peru odjeću uz pomoć nekog ručnog stroja. Odjeća se u njemu cijedi tako da se provlači kroz dva valjka koji se pokreću ručno. U zajednici nema rastave braka ni predbračnog seksa. Nema mode ni anticelulitnih krema, nema televizije pa nema ni toliko reklama. Nema ni Big Brothera.

106

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

Život za nas ljude podrazumijeva neku vrstu suradnje i razmjene infor­macija. Kao što je činjenica da je osjećaj boli važna informacija za nas jer z n a m o da nešto m o r a m o poduzet i , tako su često i informacije koje dajemo drugima itekako važne. Ljudi se ponašaju u širokom rasponu - od prpošnih brbljavaca koji kao da nemaju tajni do zatvorenih mrgu-da kojima je teško p o m o ć i jer n a m oni to ne dopuštaju. M o ž e m o biti previše otvoreni ili, kako se to još kaže, ljepljivi, m o ž e m o n o r m a l n o komunicirat i s nekima distanciranije, a s nekima otvorenije. M o ž e m o također biti rigidni i zakočeni u svojoj komunikaciji i ne dopustit i dru­gima da nas upoznaju i približe n a m se.

Kako god postupali , od svojih postupaka i m a m o koristi i štete. Odbacujući in t imnost , odbacujemo mogućnost da nas n e t k o povrijedi, ali i mogućnost da nas n e t k o razveseli. Biramo li uspješno osobu od povjerenja, i m a m o veću šansu da će naši povjerljivi podaci biti d o b r o čuvani. M o ž d a je šutnja p o n e k a d zlato, ali je iskren govor često itekako dobar lijek.

107

5. INAT

Inatimo se kako bismo izazvali negativan učinak, iako posljedice mogu biti različite.

Nijedna od tri uobičajene engleske riječi za inat : spite, malice i grudge ne nalaze se u psihologijskom rječniku.

Evo i nekoliko primjera s interneta kako se u ovim našim krajevi­ma koristi ta riječ inat, inatiti se.

... Svakako, čuveni inat. Razumije se, inatiti se mogu samo živi koji na mitinzima nose transparente s natpisima: „Solana, stoko neslana!"... ... odbijanje suradnje s njim (misli se na Haaški sud) znači inatiti se s međunarodnom zajednicom ...

... suludo je istjerivati pravdu i inatiti se sa cijelim svijetom... ...Gdje je to inat fina stvar? Fuj, tko ga upotrebljava... I tu se gubim kao žrtva... nema šanse! čak i smiješno zvuči... inatiti se nekome... eeee nemojte to raditi! :-). Nemojte se inatiti. Već je negdje gore rečeno da iz klađenja treba eliminirati osjećaje... dišparati. žrebati, par-nepar. Dišpetjnat, prkos, dišpetiti, prkositi, inatiti se, dišpetoža, inadžija.

U dnevnim novinama 2 2 . kolovoza 2009. godine pisalo je: ... Zdravlje: Savjet d a n a : Nemojte se inatit i . Objasnimo inat uz p o m o ć primjera.

108

B AVfl|\| I UHA UbUtSNt PHUMJENE

Prvi primjer:

„Neću ići kod tvojih! Neću i neću!" kaže Pero. „Zašto nećeš, Perice?" pita ga Verica. „Pa neću zato što nemam vremena", neuvjerljivo će Pero. „Pa idemo za vikend, kad si ti slobodan", moljaka Verica. „Ma, neću iz principa!" ljuti se Pero. „Kojeg principa?" stišće Verica. „Ma kad si već zapela, reći ću ti: neću iz inata!" vrlo glasno i Ijutito

odgovara Pero.

Verica odmah zna zbog čega se to Pero inati. Prošli mjesec Veričin brat je slavio godišnjicu i nije pozvao Peru i Vericu. Pero je doznao za slavlje i sad se ljuti pa neće u posjet ni Veričinu bratu ni njezinim rodi­teljima jer oni žive zajedno.

Verici je, naravno, žao, ali ne zna kako udobrovoljiti Peru. Zbog Perina je inata na gubitku jer neće vidjeti roditelje, a ni grožđe koje ovih dana njezini trgaju.

A i Pero je na gubitku. I njemu će za vikend biti dosadno u stanu. Bolje bi mu bilo da malo popriča s rodbinom na svježem zraku, osladi se grožđem, a naposljetku i dozna zašto je Veričin brat tako postupio. To ga ionako grize.

Drugi primjer:

Verica i Pero su se nakon petnaest godina braka i njegova liječenja rastali. Nije išlo. Stalno su se svađali oko istih stvari.

Nakon rastave Verica je upisala višu ekonomsku školu. Prijateljica se čudila:

„Sto će ti sada u četrdesetim godinama viša škola? Imaš dobar posao, stan je pripao tebi, djeca su velika, osigurana si. Umjesto da malo uživaš, sebi si natrpala na glavu večernju školu!?"

„Želim mu pokazati da nisam glupača! Znaš kako je uvijek govorio: 'Moja Verica slabije shvaća. Znate, ona nije baš nikad imala volje za školu.' A lagao je. I znao je da laže. Imala sam ja, itekako sam imala volje, ali nisam stigla. Dok se on doškolovao, ja sam bila kod kuće s djecom. A nikad nije pokazao ni najmanje volje da pristane na neko

109

LUUDIVM uvvjn/iu-vnnmnj

Kamo s l jutnjom i negativnim emocijama?

Negativnu energiju pre­tvaramo u suze i depre­siju. Loše. U agresiju. Također loše jer nam se ta agresija opet vrati. Onaj prema kojemu smo agresivni to nam vraća. U fizičku i sportsku aktiv­nost? Dobro, jer energiju koja je nastala trošimo na koristan način. Inat nam također može pomoći da kanaliziramo i preusmjerimo agresiju. On može iskoristiti agre­siju, ljutnju, negativnu emociju, za nešto pozi­tivno.

Bolje od inata je asertiv-no ponašanje - mirna i odlučna borba za sebe bez negativnih emo­cija prema drugima. Uvježbajmo asertivnost.

moje napredovanje. Uvijek mi je govorio, još onda, dok smo bili u dobrim odnosima: 'Dok imaš mene, imaš sve!' Tad nisam shvaćala da me na taj način zapravo ograničavao i odvra­ćao od napredovanja i školovanja. A sada kad više 'nemam sve', a pogotovo kad više nemam njegove zabrane, sad ću baš iz inata prema njemu, njemu u prkos, završiti višu. Sad će Pero vidjeti kakvu je pametnu ženu izgubio. Ne dam se ja. I to ću polagati s boljim ocjenama nego on. Kad vidi moje petice... Zapravo, neće ih ni vidjeti, ali nije ni važno."

Nije toliko teška sama bolest koliko je teško to što se bolesnog čovjeka pokušava iskoristiti i izmanipulirati. Osoba koja je u potrebi slaba je i traži pomoć. I zato je još sra­motnije takvu slabost iskoristiti za postizanje vlastitog probitka ili koristi.

Savjetnik, psiholog, liječnik ili odvjetnik kad ima ispred sebe čovjeka koji je u takvoj poziciji da ga se može iskoristiti, čini grozan prekršaj iskorištavajući ga. Svi se užasavamo pedofila koji iskorištavaju malene koji to ne razumiju, koji ne znaju što im se događa i

nemaju snage ni znanja ni sposobnosti oduprijeti se. Isto važi i za odrasle koji su poput djece. Ljudi koji imaju nekih psihičkih smetnji ponekad su naivni, podložni, sugestibilni, tj. ponašaju se u nekom smislu kao djeca. Posebno je sramotno takve odrasle osobe iskorištavati jer su oni u fazi svoje poremećenosti naivni kao djeca. Iskorištavanje, na primjer, mental­no retardirane osobe kod svih ljudi izaziva posebno gnušanje.

Evo jednog takvog primjera:

Majka i brat odrasle osobe koja ima nekih poteškoća iskorištavaju tu svoju kćerku odnosno sestru tako što joj uskraćuju novac i informa­cije u vezi s nasljedstvom, a s druge strane koriste njezin dio imovine kao svoj, ne dajući joj za to nikakvu naknadu. Je li to samo zbog toga

110

AVANI UHA UHUbNfc HHUMJfcNE

što je to osoba koja je imala nekih poteškoća pa oni zaključuju da će se ona dati iskorištavati i da oni nisu dužni pomagati joj jer ona ne razu­mije dovoljno svoja prava? Ili je to samo zato što je ta osoba ženskog roda pa majka misli da je sin onaj koji treba sve naslijediti? Nije važno o kojoj je predrasudi riječ, predrasudi prema psihičkim smetnjama ili predrasudi prema ženskom spolu. Svejedno je li riječ o neznanju, zlo­čestoći ili o gramzivosti. Takvo je ponašanje za osudu. Jedan od načina na koji se osoba koja je ugrožena može izvući iz tog problema jest da ne troši svoju energiju na plač i suze, ljutnju na svoju obitelj ili bezuspješne pokušaje da ih namoli da joj nešto d a d n u . Umjesto toga ona može reći: Iz inata prema njima ću uspjeti. Pokazat ću im tko je neuspješan i tko ne razumije i s kime će oni manipulirati.

Inat je, kao što vidimo, e m o c i o n a l n o obojeno ponašanje. Osoba se ponaša na o d r e đ e n i način baš zato što zna da se to njeno ponašanje nekome neće dopast i . To je svjesno prkošenje. I baš kao i svako drugo ponašanje, tako i inat može imati pozitivan i negativan ishod. Namjera da se kod nekoga proizvede negativan učinak može imati različite posljedice. Pitanje je, n a i m e , jesmo li situaciju d o b r o shvatili i zaslužuje li taj drugi negativan učinak. Također je pitanje ima li osoba koja želi proizvesti negativan učinak kod drugoga sama koristi od toga. Također je u p i t n o hoće li onaj k o m e se i n a t i m o uopće ikada doznat i za naš inat . A ako dozna, hoće li mu to išta značiti i hoće li taj inat d o b r o p r o t u ­mačiti ili će ga m o ž d a shvatiti kao ničim izazvanu agresiju pa nastaviti sa svojim odgovorom - i n a t o m .

Ova tri primjera pokazuju različite strane inata . U prvom slučaju čini se da je riječ o osjećaju uvrijeđenosti koji nije razjašnjen. Zapravo ne z n a m o što se dogodi lo. Koji je motiv imao Veričin brat da tako postupi, o d n o s n o da izostane njegovo očekivano ponašanje - slanje ljubaznog poziva na godišnjicu. Ne znajući zašto se nešto dogodi lo, brzopleto je, da ne kažemo glupo, odgovarati i n a t o m na ponašanje koje nismo ispitali. Kasnije se, slučajno to znam jer mi je Verica ispriča­la, pokazalo da je brat podijelio svoju proslavu na dva dijela jer nemaju p u n o natkrivenog prostora, a već su kišni dani na p o m o l u . Prvo je pozvao kolege s posla i kumove. U drugom dijelu proslave pozvao je familiju. Tako su svi stali. A imali su i dvije fešte pa su lakše raspo­dijelili i posao i troškove. Roditelji su, naravno, bili prisutni na obje

111

proslave jer su u istoj kući. Zbog toga je i došlo do nesporazuma jer je Pero shvatio kad je č u o za proslavu, a znao je da su i roditelji t a m o , da je proslava i za obitelj i za prijatelje. Tek kad je dobio poziv za drugi dio proslave, zastidio se zbog svoje bezrazložne ljutnje i da ispravi cije­lu stvar, gotovo se posvađao s Vericom inzistirajući na t o m e da se kupi stvarno nešto lijepo, čitaj skupo, za dar. Sve se sretno završilo u t o m slučaju. N i t k o osim Verice nije ni znao za inat . J e d i n o se o n a bila uzru­jala, prvo zbog inata, a o n d a zbog preskupog p o k l o n a .

Drugi primjer inata je više pozitivan nego negativan. Emocije koje ima Verica n a k o n rastave, osjećaj odbačenost i , osjećaj manje vrijed­nost i , sjećanja na uvrede i aluzije na njene tobože niske sposobnosti i nedostatak ambicije, sve to ona pokušava razriješiti usmjeravajući svoju agresiju, transformirajući je zapravo u inat koji treba urodit i pozitivnim u č i n k o m . Njezin uspjeh će pokazati Peri da je bio u krivu, da je krivo procijenio svoju Vericu. N e p r a v d u koju je o n a trpjela zbog nepraved­no raspodijeljenog posla sad će ispraviti i n a d o k n a d i t i . H o ć e li to Pero ikada doznati? M o ž d a i n e ć e . Ali to je manje važno. Zbog inata Verica upisuje školu i završava je. A to je samo po sebi dobar način da se potroš i vrijeme, da se potroš i energija i ispuni praznina koja je nastala n a k o n razvoda.

Ako n e t k o radi nešto pozit ivno, pa makar za inat n e k o m e drugo­m e , m o ž e m o smatrati da je to pozitivno ponašanje.

Suprotstaviti se i n a t o m u t rećem slučaju također nije najgore rješe­nje.

112

6. KRIVNJA

Kako prosuđujemo svoje i tuđe postupke i što uči­niti kada nas krive drugi, a što kada krivimo sebe

Što je to krivnja? Vanjska prosudba, tuđa prosudba da smo napra­vili ili rekli, ili i napravili i rekli nešto što nismo trebali i time nekoga ili nešto oštetili pobuđuje u nama osjećaj krivnje. Ako oštetimo drugu osobu, oštetili smo i sami sebe. Tu važnu stvar mnogi ljudi ne razumiju pa pogrešno pomisle da oštećujući drugu osobu mogu ne samo ne ošte­titi sebe, nego čak i sebi nešto koristiti. Kad se tako nešto dogodi, da smo koristili sebi, a štetili drugome, često se prije ili kasnije javi osjećaj krivnje, kao subjektivan osjećaj. Krivi smo sami sebi, krivi smo pred sobom ako smo oštetili nekoga drugoga.

Kada nas druga osoba prosuđuje, subjektivno nas prosuđuje. Subjektivni stav nečije krivnje postaje donekle objektivniji ako mnoge druge osobe procjenjuju također neko ponašanje kao krivnju. Pravni sustavi sa svojim zakonima i praksom, od starih Rimljana pa do danas, napravljeni su na osnovi toga što su mnogi ljudi smatrali da je odre­đeno ponašanje krivo, pa su ga onda takvim i proglasili. Pojedinac je postao kriv pred svojom zajednicom, pred državom i država ga u ime svojih žitelja okrivljuje i kažnjava.

Prosuđujući nečiju krivnju, druge osobe mogu biti i neobjektivne, nerealne, stoga u procjeni nečije krivnje od subjektivne se pogreške bra­nimo povećavajući broj onih koji tu krivnju procjenjuju kako bismo toč­nije procijenili. Tužitelj optužuje. Odvjetnik brani optuženog. Porota pro­cjenjuje uvjerljivost i tužitelja i branitelja, a sudac nakon praćenja cijelog Postupka i izricanja mišljenja porote, te poznajući zakon, izriče presudu.

113

LJUBICA UVODIC-VRANIC

Mi svakodnevno ne živimo krivnje koje se sudski gone, odbacuju ili praštaju, presuđuju i izdržavaju, nego se svakodnevno susrećemo s malim krivnjama za koje nas gone oni koje smo oštetili i za koje nas goni naša savjest.

I na sudu je teško doći do objektivnosti pa su mnogi ljudi unatoč zakonima i složenom sudskom procesu pogrešno smatrani krivima i osuđeni, kao što su se mnogi krivci izvukli zbog nesavršenosti postup­ka, ljudske pogreške ili stjecaja okolnosti.

A što se sve tek događa slučajno ili namjerno, zlobno ili dobrona­mjerno u svakodnevnom, nestručnom postupku mjerenja vlastite i tuđe krivnje, ne možemo ni zamisliti.

U običnim dnevnim događajima krivnja koju netko baca na nas može biti subjektivno mišljenje izrečeno ili prešućeno. Bacanje krivnje može biti čin agresije, zlobe ili samoobrane koju i mi i drugi činimo zbog sebe, što se odražava i na nama i na onima oko nas.

Drugi nas krive otvoreno ili pritajeno, direktno ili indirektno. Z n a m o da nas netko za nešto počinje kriviti jer vidimo promjenu u njegovu ponašanju.

Krivnja koju vide drugi Pero je volio Vericu i svaki ju je dan Čekao pred školom, nosio

joj torbu, vozio je na biciklu. Jednog dana je došao malo ranije, a Verica toga dana nije imala zadnji sat. Čekala ga je pred školom, nije otišla kući sama. Kad ju je primijetio jedan drugi njezin školski kolega, ostao je i on ispred škole. Rekao je da čeka nekoga, a ustvari je mislio kako mu je to zgodna prilika da se druži s Vericom, da je zabavi i nasmije, da joj možda dade do znanja kako bi je on volio pratiti kući. I tako su se oni šalili i smijali i nisu ni primijetili kako im se Pero približava na svom legendarnom biciklu. Još nije zvo­nilo, nije prošao još jedan školski sat pa ga taj čas Verica još nije očekivala. Pero je malo uranio. Pojavio se iznenada. Još je izdaleka čuo Veričin smijeh, a kad je vidio s kim se ona to smije, produžio je pokraj njih bez zaustavljanja.

Time je pokazao da mu ne odgovara način na koji ga Verica čeka, nije provjerio što se dogodilo i zašto, nego je u svojoj glavi brzo odvrtio svoj scenarij, izvukao zaključak i donio odluku: hrabro pobjeći s bojnog polja.

\ 114

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

E t o , to je nepostojeća krivnja koju nitko nije ni izrekao, a pogoto­vo dokazao. Ali je netko postupio prema nekome kao da postoji kriv­nja.

Pero nije mogao čuti kako je Verica pričala svome kolegi iz razre­da nešto što kolega baš i nije volio čuti. Pričala mu je kako čeka Peru i kako joj je taj put od škole do kuće najvažniji dio dana. Pero nije mogao vidjeti kako ona svako malo pogledava na mobitel da vidi da nije stigla kakva porukica ili da provjeri koliko je još minuta dijeli od tog najdražeg dijela dana. Sve to Pero nije vidio ni čuo i zbog toga je reagirao na nepostojeću krivnju - krivim postupkom. Njegovo mu je ponašanje pribavilo reaktivnu krivnju za koju on još i ne zna kako će ga i kad snaći. Budući da je on projurio pokraj Verice koja ga čeka, a njoj je potpuno nejasno zašto je on to učinio, ona počinje vrtjeti svoj scenarij, počinje razmišljati o tome kamo se to Peri žuri. Ili misli da je Pero kad je nju vidio kako ga čeka s kolegom iz razreda, tko zna što pomislio. Nema povjerenja, možda joj je palo na pamet. „Pa što on misli, da sam se ja htjela družiti s kolegom, bili bismo otišli na neko drugo mjesto, a ne čekali tako dugo da se on pojavi." Ako Pero nazove ili joj se sutra javi ili je počeka poslije škole, može se dogoditi da ona reagira s puno ljutnje. Perina ljutnja je izazvala njezinu ljutnju. Pero se ljutio pa se nije ni zaustavio, a Verica se ljuti jer reagira na njego­vu ljutnju svojom ljutnjom. Ljuti se jer Pero nije razumio, ljuti se što im je pokvario taj lijepi zajednički odlazak od škole do kuće, ljuti se jer ga je dugo čekala, a nije otišla sat ranije jer je škola nepredviđeno završila. Ljuti se jer nije imao više povjerenja i strpljivosti prema svo­joj Verici.

Pitanje je hoće li Pero i Verica imati nekad kasnije dovoljno strplje­nja i ljubavi da objasne i razjasne obje krivnje: nepostojeću i onu drugu koja je nastala iz reakcije na nepostojeću krivnju.

Naravno da je susret u troje ispred škole mogao završiti i na drugi način.

Pero je mogao skočiti s bicikla još prije nego što je bicikl sasvim stao i okomiti se na svog rivala: „Sto je, što se ti praviš važan, misliš da si frajer dok zabavljaš tuđe cure?" Na to je napadnuti mogao reći: „Pa naravno da sam frajer, a ne nekakav bezveznjak koji lovi cure pomoću bicikla, nemajući k tome ni vozačku."

115

LJUBICA UVODIC-VRANIC

E kad se Peri spomene vozačka koju on ne može imati zbog visoke dioptrije, pada mu mrak na oči i on odmah kaže: ,,Oš se ti tuć'?!"

Dakle mrvicu zajedljiva primjedba plasirana na bolno mjesto također može provocirati ponašanje koje je podložno riječi kriv­nja. Mala verbalna uvreda procjenjuje se kao krivnja i na nju se ide žestokom reakcijom. A ta reakcija može čak postati prava krivnja, tj. krivnja i u krivičnom smislu te riječi. Batine koje su tu pale, raz­bijeno svjetlo na biciklu, Veričina vriska i obostrane uvrede privukle su pozornost još jednog učenika koji je također nekog čekao poslije škole, a kako je cura otišla jer su imali sat manje, pomalo ljut i bes­poslen, odlučio je zaigrati na kartu donositelja pravde. Jednostavno mu se ukazala prilika da svoju mladenačku energiju potroši na, kako se njemu činilo, pravednu stvar. Pomislio je naime: što ova mrga tuče ovog krhkog cvikeraša, i uskočio je u šoru, fight ili kako se to još kaže kad trojica mladića umjesto nogometnu loptu šutiraju jedan drugoga.

Kako je Verica imala stvarno prodoran vrisak, netko je sa susjednog prozora osmotrio situaciju i pozvao policiju.

T k o je kriv? T k o će u postaju, a t k o će ovaj p u t ipak o t p r a t i t i upla­k a n u Vericu? P r e p u š t a m to vašoj mašt i na volju i i d e m do sljedećeg primjera krivnje.

U žučnoj raspravi između Verice i njezina šefa ponestalo je argume­nata. Naime Verica je htjela na godišnji, a šef je znao da mu je direktor za vratom i da završni račun neće biti gotov ako se smanji broj izvrši­telja zbog godišnjih odmora. Pripeklo je, Veričin je muž dobio nekoliko slobodnih dana, djeci su ocjene zaključene i trebalo je samo još da ona sredi sa šefom pa da odu njezinoj majci na more. Baka će se radovati unucima, a i stara je. Svake godine Verica zapravo razmišlja: „Moram ići do mame, možda dogodine neću imati kod koga doći. Bolest i godi­ne, nažalost, učinit će svoje."

Eto, tu su sukobljena dva različita interesa. Oboje su u pravu. I Verica i njezin šef, koji je novi i želi se dokazati.

Verica krene s pogrešne strane: da što on misli, da ga je ona učila knjižiti kad je došao... On stane pričati kako mu je dosta nje i njezina telefoniranja i stvar se dobro zakuha. Verica krene u priču o majci da izazove sažaljenje. Zatitra na žicu: „Pa i vi imate majku u lijepim godi-

116

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

nama." Čim je zazvonio telefon, šef je potpuno izgubio busolu i rekao: „Pa nek' one obje, i moja i vaša majka, odu u..."

Verica je izjurila iz sobe. Na telefonu je bila šefova žena koja je cvr-kutala o sarmi. Otišao je kući ljutit i bez teka. „Ne treba mi ni sarma ni išta." Po toj nelogičnoj rečenici moglo se znati da je veoma ljutit i da je izgubio kontrolu. Samo ga svi gnjave. Imao je osjećaj da su mu svi oko njega nešto krivi, a zapravo je riječ o njegovoj krivici. Nije se znao nosi­ti sa situacijom, ponestalo mu je argumenata i rekao je rečenicu previše. Njegova krivnja nije nepremostiva. Ali je treba prvo sagledati, uvidjeti i ne maskirati je prebacujući svoju nemoć organiziranja posla u uredu na sve druge koji ga gnjave.

Za tu krivnju bi se bilo dovoljno ispričati se Verici. Umjesto dogovo­ra, ili umjesto isprike, on odlazi kući otrovan. I kod kuće, to već poga­đate, pravi nove krivnje.

Evo još jednog primjera.

Kad se Veričina sestra udavala, budući da je po struci modna diza-jnerica, kreirala je, pa čak i sama šivala, svoju vjenčanicu. To je bilo puno prije nego što se Verica udala. Verica je bila starija sestra, i svi su se pitali potiho ili čak glasno: „Sto čeka tako lijepa cura, što se ne udaje?" Takvo pitanje je Vericu dovodilo do očaja. Nije bila u stanju reći da to nije njezin izbor, da ne zna kako da to pospješi, da je i ona sama zabrinuta. Umjesto toga bila je bijesna i ništa joj nije bilo pravo. Čim je vidjela materijal koji je sestra kupila u inozemstvu, odmah se namrštila. „Kakav je to jeftini štos?" onako je pola na glas, a pola sebi u bradu dodala. A kad je haljina bila skoro gotova, rekla je zlobno: ,,A što će to biti, pidžama-party?"

Njezina sestra se uvrijedila. Kad se netko uvrijedi, možda je preo­sjetljiv, ali možda su ga stvarno uvrijedili. Epa ta - kako ju je Verica nazvala - pidžama bila je sestrina kreacija za vrlo važan dan u njezinu životu. Trebalo je brzo preuzeti krivnju na sebe, ispričati se, podsjetiti se da od malih nogu nikad nije imala smisla za odijevanje, da joj je sestra uvijek pomagala, i da je svoj nedostatak ukusa nespretno opravdava­la frazom: „Ma, ja sam više za klasične stvari." Nije trebalo pokvariti sestri radost što je kreirala vlastitu vjenčanicu.

117

LJUBICA UVODIĆ-VRANIĆ

Krivnja koju vidimo i osjećamo mi sami Krivnja je najteža i najviše zahtjevna kad je doživljavamo i osjećamo

kao svoju osobnu prosudbu da smo napravili ili rekli, ili i napravili i rekli, ili čak samo pomislili nešto čime smo neku stvar i neku osobu ošte­tili.

Krivi smo prema vlasniku predmeta koji smo oštetili. Krivi smo prema drugoj osobi koju smo oštetili.

Krivi smo i onda, osobito onda, kad sebi nismo omogućili nešto što smo htjeli i mogli, kad se nismo potrudili postići nešto što smo htjeli i mogli.

Krivi smo sami prema sebi kad smo sebi nešto uskratili, sebe povri­jedili, sebe zakinuli, sebe oštetili, ukratko: kad se ponašamo kao sabo­teri vlastita života.

U spomenutim moramo reći da se

Isprika i oprost

Treba razumjeti i okol­nosti i motive nekog čina i ispričati se. I ne samo t o , nego u nekom smi­slu platiti štetu, a onda oprostiti i sebi što smo to napravili i drugima koji su nas, možda, na to nagovorili. Naravno da je teško oprostiti tešku krivnju koju je napravio netko tko se nije ispričao ili tko se i dalje bahati i pri jet i.

Svakome tko se iskreno kaje i ispričava treba oprostiti. Opraštajući drugima, bolje razu­mijemo sebe i druge i prestajemo nositi težak teret koji se zove neo-proštena krivnja.

primjerima, iako je riječ o stvarnoj krivnji, ipak radio sitnici, o verbalnom deliktu. Mnoge ljude

peče mnogo veća muka jer su napravili, u ratu /ili miru, mnogo veći prekršaj, oštetivši drugu osobu, nanijevši joj bol, ozljedu ili čak uzima­jući joj život. Teška krivnja leži ponekad na nečijoj duši. Nama bi bilo teško i navesti neki primjer takve duboke krivnje pa smo zbog toga posegnuli za mnogo manjim stvarima. Ove male krivnje koje ovdje navodimo u svo­jim primjerima zapravo su česte, svakodnevne. Teške stvari su rijetke i ne stanu u ovakav čla­nak nego traže duboko promišljanje, razumi­jevanje konteksta i okolnosti, stjecanje uvida i proživljenu ispriku i kajanje koje ponekad traje i godinama da bi duboke rane zacijelile. A nekad osoba cijelog života nosi sa sobom svoju tešku krivnju i ne može je ni zaboraviti ni preboljeti.

Okolnosti pod kojima se nešto dogodilo mogu ići krivcu na ruku, pribaviti mu oprav­danje ili barem olakotne okolnosti: radilo se o maloj svoti koja mi je bila potrebna za život; dogodila se ozljeda koju nisam htio; bila

118

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

je samoobrana, ili ja ili on... Te i druge okolnosti opisuju kontekst u kojem se dogodila krivnja, ali ako čovjek po svojoj savjesti tu krivnju osjeća, ona je p o n e k a d veliki teret za njega. Za neke ljude i prevelik i oni se p o d t im t e r e t o m slamaju ili čak s lome. Noseći u sebi tajnu, čovjek ima breme koje ne može odložiti ni na čas. Svakodnevne stvari d o đ u i p r o đ u , ali neki stari događaj koji nije n i k o m e ispričan, koji nije razriješen, u kojemu se ne zna k a k o , zašto i gdje se neš to dogodi lo , za savjesnog i m o r a l n o g čovjeka m o ž e biti životna tragedija. Zaš to sam tako postupio? Iz s t raha, iz l jubomore, iz nesigurnosti, iz samoobra­n e . . . Možda sam postupio brže nego što sam trebao, pa nisam imao vremena razmotriti neke druge mogućnosti. Možda sam suzio svoj vidokrug i činilo mi se da nemam drugog rješenja. Bio sam preplavljen emocijama.

Izmišljena ili nerealna krivnja N e k i ljudi, nažalost, razviju kod sebe osjećaj krivnje a da pri t o m e

nije riječ ni o kakvoj stvarnoj krivnji. Ta im krivnja služi kao para­van za nečinjenje, kao isprika za nepoduzimanje nekih aktivnosti. Nedovoljno o t v o r e n o komuniciranje pr idonosi različitim nesporazumi­ma. N e s p o r a z u m je i neizrečeni osjećaj krivnje koji koči ili čak blokira našu spontanost i sprečava nas da uvidimo o kakvom je prob lemu zai­sta riječ.

Kriv(a) sam i ne želim o tome govoriti niti to razjasniti. Takav stav može biti slijepa ulica u kojoj zbog nesporazuma vlada strah od k o m u n i ­kacije. S negativnim emocijama i osjećajima teško je nositi se, ali bez suo­čavanja i razjašnjavanja, koje može biti i rizično i b o l n o , n e m a napretka.

N e k i se ljudi boje, na primjer, odlaska k liječniku jer se boje čuti dijagnozu od koje unaprijed s trepe. N e k i ljudi sebe proglase krivima jer im je to lakše nego da se u otvorenoj komunikaciji suoče s eventu­a lnom svojom krivnjom i vide koliko je taj njihov osjeća krivnje realan. N e k i m a je lakše biti n e o d r e đ e n o i nejasno „ m o ž d a kriv" nego jasno i o d r e đ e n o „stvarno kriv".

Osjećaj izmišljene krivnje služi nekima kao d imna zavjesa od koje se ne vidi njihova prava krivnja.

Bez suočavanja s pravom krivnjom, ako ona u konkre tno j situaci­ji u o p ć e i postoji, n e m a početka oporavka, n e m a procesa u kojem se nalaze svi njegovi neizostavni dijelovi:

- uvid,

119

UUBICA UVODIC-VRANIC

- isprika s jedne s t rane, a prihvaćanje isprike s druge, - n a k o n prihvaćene isprike - zacjeljivanje starih r a n a . U t o m teškom i zahtjevnom procesu p o n e k a d našoj savjesti treba

vjeran suputnik - osoba od povjerenja koja može biti rođak ili prija­telj, a u nekim slučajevima i empat ični stručnjak koji će n a m pažljivo dati ruku dok gradimo most preko provalije krivnje i prolazimo t im m o s t o m na sigurnu s t ranu.

120

7. SRAM

Kada je sram realna reakcija i kako nas sprečava da nešto učinimo

Sram je poseban osjećaj koji možemo definirati kao neugodnost zbog nečega što se dogodilo, nečega što se događa ili nečega što sluti­mo da bi se moglo dogoditi.

Sram može biti realna reakcija karakterne osobe. Osoba je pomisli­la na nešto, napravila nešto ili propustila napraviti nešto, a po svojim karakternim crtama smatra da je bila dužna: ne pomisliti, ne napraviti ili ne propustiti nešto napraviti.

Sram može biti realna reakcija, a može biti nerealna. Ponekad se sramimo nečega, na primjer ulaska u prostoriju gdje su nepoznati ljudi, a da je taj sram potpuno nerealan. Ne znamo unaprijed hoće li se u toj prostoriji možda dogoditi nešto čega bismo se mogli sramiti.

Ljudi se srame zbog sebe ili zbog nekoga bliskoga za čije se postupke smatraju odgovornima. Verica se može, dakle, sramiti zbog mnogo razloga:

- zbog sebe - što je pomislila nešto neukusno, nešto ružno, nešto zlobno, nešto negativno o nekome ili nečemu što nije bilo oprav­dano,

- zbog toga što je napravila nešto neukusno, nešto ružno, nešto zlobno, nešto negativno,

- zbog toga što je propustila napraviti nešto što smatra da je treba­la napraviti.

121

LJUBICA UVODIĆ-VRANIC

Verica se može sramiti zato što je negdje došla, n e k o m e se obratila, n e t k o je k njoj došao, n e t k o joj se o b r a t i o , jer ona podsvjesno očeku­je da će taj kontakt imati u sebi neke elemente zbog kojih će se ona m o r a t i sramiti. Takvo predviđanje je često n e r e a l n o , a u n e k o m smislu može biti i otkrivajuće za osobu. Zbog čega se Verica crveni kad joj pri­stupa, na primjer, neki muškarac? M o ž d a podsvjesno pomisli na nešto na što on uopće ne misli i što se m o ž d a neće ni dogodit i . Njezino crve­nilo je zapravo odaje. Odaje, n a i m e , njezinu podstvijest.

Zaš to se, na primjer, Verica crveni prije nego što u đ e u neku p r o ­storiju? Crveni se doslovno ili u p r e n e s e n o m smislu. Srami se, n e u ­g o d n o joj je. M o ž d a ona zna za razloge, a m o ž d a i ne zna. M o ž d a vodi unutarnji m o n o l o g : Da, da, znam ja kako to izgleda... Sad će me oni svi gledati i pitat će se tko je ova... Možda mi je suknja prekratka; frizura bez veze; imam bore, podočnjake... Ako me netko nešto upita, neću se snaći... ispast ću glupa... Nikoga ne poznajem pa ću stajati u nekom uglu...

M o ž d a ne vodi unutarnji m o n o l o g nego ga je vodila m n o g o puta dosada pa sad na temelju „iskustva", koje nije pravo iskustvo nego nje­zino zamišljeno iskustvo, samo kratko „zaključuje": Opet ona neugoda!

J e d a n primjer. Moja prijateljica ne ide n i k a m o sama. Zašto? Jer se srami. Još dok

smo išle u školu, imala je društvo za sva mjesta na koje je odlazila. U školu, iako je stanovala blizu škole, išla je sa susjedom, na plivanje - s kćerkom očeva prijatelja, kod zubara - s t e t k o m . . . Sada je to isto t a k o . N i k a d a ne putuje sama. Nikad ne ide u svoju vikendicu sama. Zašto? Pa to joj je nezamislivo.

Kakav je unutarnji monolog? Ako idem sama, a nešto mi se dogodi, neću imati nikoga da mi pomogne. Ako idem sama, drugi će me gledati i misliti o meni da sam čudna, da nisam uspjela naći društvo...

Kako je ostala bez m u ž a , n a k o n što je p r e m i n u o , ima nažalost previše prilike biti sama. O n a to ne voli i pronalazi nekoga t k o će biti s njom u stanu danju, ali n o ć u to ne uspijeva pa loše spava. Sama je u svojoj spavaćoj sobi, a to ne voli i cijelog života izbjegava biti sama. Nesanica? Pa zapravo n e , više strah da ne ostane sama. N e l a g o d a .

Pokažimo jedan drugi primjer srama.

122

U jednoj radnoj grupi govori se o načinu komunikacije, o pravilima dobre komunikacije, o poteškoćama, o problemima komunikacije između dviju radnih grupa koje moraju usko surađivati, a ne surađuju, dogovara se veliki zajednički sastanak na kojem će biti i glavni direktor da se pokuša riješiti problem. Na tom se sastanku diže sramežljiva osoba - inženjer Pero koji je nedavno došao u njihov kolektiv i kaže: Mi pričamo o komunikaciji, a ja ne razgo­varam s inženjerkom Vericom već tri mjeseca!

Je li njemu bilo neugodno da to kaže pred svima? Jest, veoma neugodno. Ali mu je bilo još neugodnije što njegov kolektiv priča o komunikaciji, a on i njegova šefica Verica nisu svladali ni prvu osnovnu stepenicu poslovne komu­nikacije: šef jednostavno mora komunicirati sa svojim suradnikom. I obratno.

Neki se ljudi srame zbog toga što je nešto napravio njihov sin ili kći. Neki se ljudi srame zbog onoga što je napravio njihov muž.

Postupci koje rade neki nama bliski ljudi kao da prelaze na nas. Moj sin griješi, na primjer, a ja osjećam da je to i moja odgovornost jer sam ga loše naučila, jer ta sramota kao da prelazi s osobe na njegovu obi­telj, njegovu rodbinu, čak i na grad i na državu.

Možda nam je sram najjednostavnije shvatiti kad razmotrimo suprotan pojam. Što je suprotno od srama? Ponos.

Pa kao što se ponosimo nekim svojim dobrim postupkom, pono­simo se i nečim dobrim što je napravio naš sin, naša susjeda ili naša sugrađanka. Hej, ljudi, ne zaboravite da je Blanka Splićanka i ja se njome ponosim. Imam li ja tu kakvih zasluga? Pa vi jako dobro znate da nemam. Ali ipak osjećam neki ponos. I u obratnom slučaju, da je moja Splićanka nešto loše napravila, osjećala bih neko žaljenje, neki sram zbog nečega što je zapravo napravio netko drugi.

Promatrajući suđenja na televiziji i u tisku, neki pripadnici naroda iz kojeg su okrivljenici osjećaju ljutnju što se sudi nekome njihovome. Drugi osjećaju sram što je netko njihov napravio nešto što nije trebao. U tom sramu zbog drugih ili ponosa zbog drugih možda smo opet malo zaboravili na granicu između nas i drugih. Možda smo svoje ja proširili na neke ljude koji su nam po nečemu bliski i dragi.

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

Strah od neugode

Što je u osnovi srama? - Strah, predviđanje nekog lošeg d o g a đ a j a . Bojimo se da ćemo se obrukati pred drugima, boj imo se da će nas drugi odbacit i, bojimo se da se nećemo snaći, pa onda ne ulazimo u t e , za nas, neugodne situacije i ne vježbamo naše snalaženje u neu­godnim situacijama.

123

LJUBICA UVODIC-VRANIĆ

Je li naš sram opravdan? Je li realan? Je li naš ponos opravdan? Je li realan? Sprečava li nas sram da napravimo nešto nekarakterno ili n e m o r a l n o ? N u k a li nas p o n o s da napravimo nešto što će n a m služiti na čast? Koliko je naše ponašanje podložno osudi ili pohvali i koliko mi zbog te osude ili pohvale radimo o n o što radimo ili izbjegavamo raditi nešto što bismo htjeli?

Sramimo li se pokazati što z n a m o , što smo napravili jer se to neće svidjeti drugima? Sramimo li se reći n e k o m e što osjećamo p r e m a njemu jer će naše emocije biti smiješne? Riskiramo li tako da i spadnemo smi­ješni ili ć e m o , srameći se, postati saboteri vlastitog života i pustiti da n a m kroz prste procuri životna prilika kao pijesak.

124

8. PONOS I PREDRASUDE

Kada možemo biti ponosni i koliko je pritom važan vlastiti trud, te zašto je predrasuda pogrešan stav

Što je to ponos? To je osjećaj suprotan sramu ili stidu. Ako je sram osjećaj neugode zbog nečega, ponos je osjećaj ugode zbog neke karak­teristike ili postignuća.

Mnogi su ljudi ponosni na svoje podrijetlo, domovinu, roditelje, imovinu i td . . .

To znači da imaju svijest o dobrim stranama nekog sadržaja i da sebe znaju dovesti u vezu s t im.

Ta veza između nas i onoga na što smo ponosni može isticati našu indirektnu ili direktnu zaslugu.

Ako sam ponosna što sam Splićanka, to znači da se ne sramim što sam Dalmošica. Ali čime sam ja zaslužila taj ponos? Baš ničim. Moj se otac zaljubio u jednu ženu i oni su se vjenčali, živjeli u Splitu i uz osta­lu djecu dobili i m e n e . U čemu je moja zasluga? Ni u čemu. Ali mi je, e t o , drago što je to bilo t a k o . Navikla sam se na te informacije i one u meni izazivaju pozitivna sjećanja i osjećanja iako nisam nimalo zaslužna za t o .

Ima to možda i svojih manje dobrih strana. Kažu da smo mi Dalmoši često preglasni, otvoreni, pa možda i bučni i nametljivi. Neki kažu da smo umišljeni i pomalo nepristojni jer ne z n a m o sačuvati tu, tako finu, zagrebačku distancu. G o v o r i m o otvarajući previše usta i ne z n a m o onako fino kroz stisnute zube izgovarati uljuđene i pomalo neu­tralne zagrebačke stavove.

125

Ako se zbog svega toga sramim, ako mi je n e u g o d n o što mi izgo­v a r a m o , na primjer, ime Ante izrazito dugouzlazno Aaaante, pa izgle­da kao da nas boli zub i kao da zavijamo, m o r a m se sjetiti da ni za to nisam nimalo zaslužna, pa ni kriva.

N e m a m pravog razloga za ponos ni za sram za sve o n e karakteristi­ke koje sam slučajno zatekla i dobila nasljeđem.

U t renutku kad se ispunila velika dvorana u Europskom d o m u p o v o d o m moje promocije, bila sam veoma p o n o s n a . Zašto? Pa čini­lo mi se da su ljudi koji su se odazvali pozivu na promociju pokazali samim dolaskom pozitivan odnos p r e m a meni i mojem izdavaču. Jesam li ja zaslužna za takav odnos? Pa sigurno u t o m odnosu ima i mojih zasluga. I ja se s pravom njima p o n o s i m . Da je na promociji izbio neki skandal, da se n e t k o od ljudi koje sam pozvala ponašao na neugodan nač in, sramila bik se. O p e t bih dijelom bila odgovorna i za takvo loše ponašanje jer sam ja tu osobu pozvala.

Evo primjera: Ako bih slučajno, bez namjere i bez želje da to napravim, naišla na

neku povoljnu informaciju, bih li trebala biti na to ponosna? Ne zapra­vo, jer ni u t o m e n e m a mojeg nastojanja ni pravog t ruda .

A što ako bih danima surfala po internetu i otkrila n e k o zanimlji­vo istraživanje? E, to je sad već druga stvar. M o g u biti p o n o s n a jer je postignuće napravljeno uz moj t r u d . Nasl ikam li nešto d o b r o pa poka­žem i t rud i ta lent, mogu biti p o n o s n a .

Ako u n a t o č ta lentu našaram neš to , mogu biti posramljena pred sobom i pred drugima jer se nisam potrudi la .

Kako je s osobom s invaliditetom?

Treba li takva osoba biti p o n o s n a ili posramljena? Ovisi o t o m e koliko je investirala u neku aktivnost. Ako je invaliditet slučajnost, viša sila, bolest, n e m a za njega srama. A gdje je mjesto ponosu? Ako sam, znajući da mi plivanje d o b r o čini, stvarno tri p u t a tjedno plivala i tako vodila brigu o svom zdravlju, mogu biti p o n o s n a .

Kad mi se n e t k o obrati na neadekvatan način, a ja se osjetim povri­j e đ e n o m i odgovorim mu na njegov bezobrazluk o n a k o kako mislim da je zaslužio, može me biti sram. Zašto? Z a t o što sam propusti la nekoli­ko stvari.

126

• AVANTURA OSOBNE PROMJENE

1. Bila je to m o ž d a prilika da drugu osobu pouč im o t o m e kako stoje stvari.

2. Žel im l i nekoga pouči t i , m o r a m to napraviti na simpatičan način. Ako poučavam uz ljutnju, možda će moj „učenik" zapam­titi samo to da sam bila na njega ljuta, a ne o n o što sam ga htje­la pouči t i .

3. Ako sam na neadekvatno ponašanje odgovorila neadekvatno, propustila sam priliku da budem bolja i strpljivija i već svojim n a č i n o m dam svojem sugovorniku lekciju iz emocionalne inteli­gencije.

Ako je neka osoba n a d a r e n a , ona na to može biti p o n o s n a , ali mislim da je to p o n o s koji nije u pravom smislu zaslužila. Osoba može biti p o n o s n a kad u skladu sa svojim d a r o m i svojom sposobnosti posti­gne neki uspjeh svojim t r u d o m .

Kako se postigne uspjeh? Teško. P o t r e b n o je imati sposobnosti, vježbati i imati CILJ. N i t k o ne bi dobio olimpijsku medalju kad bi neobvezno t rčao oko J a r u n a ili plivao po bazenu t a m o i natrag. O n o što daje medalju je određeni CILJ. Z n a se start i zna se CILJ. Da bi čovjek zaista bio p o n o s a n , m o r a znati da je postigao neki svoj CILJ svojim nastojanjem i t r u d o m . N a r a v n o da su mu pri t o m e pomogli i drugi ljudi, naravno da su mu pomogli i njegovi talenti i sposobno­sti. N a r a v n o da je njegova trka bila s nekakvim p r e p r e k a m a . Svako postizanje cilja ima svoje p r e p r e k e . Svladavanje prepreka ispunjava nas p o n o s o m .

Što je to predrasuda? Arthur S. Reber kaže: „Predrasuda je u doslovnom smislu te riječi

čin preuranjenog prosuđivanja, formiranje stava, pozitivnog ili negativ­nog, prije nego što smo dobili dovoljno informacija.

O n a može biti nečiji privatni stav, raširena pojava, a može se čak i zaogrnuti znanstvenom formom.

Uobičajeno je da se p r e d r a s u d o m zove negativni sud p r e m a poseb­noj grupi ljudi koji se osniva na negativnim crtama koje su tobože jed­nako raspoređene m e đ u svim pr ipadnicima te grupe.

Predrasuda je pogreška jer zanemaruje individualne razlike. Diskriminacija je agresivno ponašanje isključivanja pojedinaca zbog

127

LJUBICA UVODIC-VRANIC

predrasude o grupi kojoj pripadaju."

Ako imamo neki duboki pozitivni ili nega­tivni stav prema nečemu, a da za takav stav nemamo dovoljno dokaza, imamo predrasudu, a ne stav. Predrasuda zna biti formirana na osnovi malog broja podataka i zbog osjećaja uvrijeđenosti i pod velikim je utjecajem emo­cija.

Ako je moj prvi dečko bio Sinjanin i ako smo se divno slagali, možda ću zauvijek misliti da su Sinjani bolji.

Ako je moj susjed osoba s invaliditetom, a mrzovoljna je i neugodna osoba koja se stalno na nešto žali i kojoj stalno nešto smeta, razvit ću predrasudu prema osobama s invalidite­tom i neću se ni upoznati s dragim i blagim Brankom, na primjer, samo zato jer je to osoba s invaliditetom, a ja prema svima njima imam predrasudu.

Ako su me kao malu, budući da sam bila osoba s invaliditetom, razmazili i stalno mi govorili: „Ma, jadna ti, ne možeš ti to , daj da

ti ja to napravim", učvrstili su u meni predrasudu da sam jadna i da ne mogu mnogo toga napraviti i da mi treba pomagati i onda kad bih to mogla sama.

Osobe s invaliditetom kao i one bez invaliditeta mogu se razviti u lijene osobe koje očekuju da im drugi sve naprave, a mogu postati vri­jedne osobe koje se trude napraviti onoliko koliko mogu.

Svoje se lijenosti, bez obzira na to jesmo li ili nismo osobe s inva­liditetom, možemo sramiti. A ako smo marljivi i uporni i ako se kre­ćemo pravim putem i postižemo prave korake prema svojim ciljevima, možemo na takvo ponašanje biti ponosni. Važno je da su ciljevi naši i da su postignuća dobivena kombinacijom sposobnosti, talenta i upor­nosti. Nije važno koliko smo koraka napravili ili metara preplivali, važno je da radimo ono što možemo i da napredujemo. Na sve što možemo napraviti sami možemo biti ponosni, kao i na sve ono što radimo uz tuđu pomoć, ako surađujemo onoliko koliko možemo.

128

Najviše je predrasuda ondje gdje nema znanja

Ljudima koji su se kao mali uplašili psa kasnije treba više vremena da zavole svog kućnog l ju­bimca i razbiju tu predra­sudu. Ima ljudi koji bi pomogli osobi s invaliditetom, ali ne znaju kako pa su pri tome nespretni i njihovo nam se ponašanje čini apsurdnim. Ljudi brkaju fizičke i psihičke poteš­koće. Koliko ljudi zbilja zna što je to mentalna retardacija? Koliko ljudi zbilja zna što je to distro-fija? Razmislimo o svemu tome prije nego što ih osudimo i naljutimo se zbog njihova ponašanja

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

M e đ u zdravim osobama ima razmaženih ljudi koji očekuju t u đ u p o m o ć veću nego što im je p o t r e b n a .

M e d u osobama s invaliditetom ima onih koji su se navikli da dobi­vaju popust i o n d a kad ne bi trebali, bez obzira na to imaju li ili n e m a ­ju poteškoća sa svojim zdravljem.

Ako iz svoje bolesti, nezgode koje smo doživjeli, mirnodopske ili ratne t r a u m e želimo (ne)svjesno izvući korist - i m a m o r e n t n u n e u r o z u . To znači da smo osim t r a u m e ili nesreće nadogradili još jedno očekiva­nje koje nas čini stalno nezadovoljnima.

Poteškoća koju i m a m o od rođenja ili se razvila zbog nečega tijekom života, sama po sebi nije ni p o n o s ni sram, ni predrasuda koju i m a m o prema takvoj poteškoći .

N a š O D N O S p r e m a poteškoći može nas ispuniti p o n o s o m ili nas posramiti .

U ovaj smo svijet ušli i startali u njemu s različitim mogućnost ima, ali su naša prava da se u njemu b o r i m o za jednake mogućnost i . Ako se bor imo oboružani znanjem, strpljivošću i š a r m o m , p o n o s n i na svaki svoj mali uspjeh koji smo svojim t r u d o m postigli, ostvarit ć e m o bolje uspjehe nego ako se b o r i m o gnjevni, ojađeni i bez znanja, puni predra­suda, lažnih uvjerenja i pretjeranih očekivanja.

Predrasuda je pozitivan ili negativan stav koji i m a m o o n e č e m u ili n e k o m e , koji smo zauzeli bez racionalnih podataka ili unatoč racional­nim podac ima.

I m a m o o n e č e m u sud, pred ili prije nego što smo imali vremena i argumenata da d o n e s e m o pravi, a to znači istinit, racionalan sud.

Kako i zašto smo stekli taj „predsud"? Više je razloga za takav proces. Svi su ti razlozi p o d utjecajem naših emocija. Divili smo se, na primjer, majci dok smo bili mali . Obožavali smo majku jer n a m je ona davala sve što n a m je tada t reba lo : h r a n u , zaštitu, ljubav, samopouz­danje... Majka je bila Slavonka, D a l m a t i n k a , Zagorka, Čehinja... Ili je bila crnka s dugom kosom, crvenokosa sa zelenim očima, tihog glasa, oblog lica, pre težno odjevena u s m e đ e . . . T k o zna koje je još značajke naša majka imala, a mi smo jednom ili s više karakteristika obuhvatili sve njezine osobine. Uzeli smo je kao cjelinu i tek smo poslije puberteta ili n a k o n adolescencije uspjeli razlikovati njezine vrline od m a n a . Isto smo t a k o , jer je naša dobra i draga majka bila iz Sinja, Senja ili Sunje,

129

LJUBICA UVODIC-VRANIĆ

zaključili da su Sinjanke, žene iz Senja ili Sunje, dobre i drage. A m o ž d a je priča drukčija.

D o k smo bili mali, majka n a m je govorila: Ako budeš zločest, odni-jet će te Cigani, ili: Zvat ću policajca da te odvede u zatvor.

Sto smo ranije čuli takve pogrešne ili čak besmislene rečenice i što su o n e izazvale veći strah i bile izgovorene od osobe s kojom smo više e m o c i o n a l n o bili povezani, pa su imale većeg utjecaja na nas , to je veća vjerojatnost da su n a m se te rečenice „zabile" u glavu. D u ž e i trajnije p a m t i m o o n o što je došlo od osobe s kojom smo e m o c i o n a l n o poveza­n i . M o ž d a se danas ne sjećamo tih rečenica, ali je naša predrasuda pri­sutna i odražava se, na primjer, na izbor zanimanja (nikako uniforma) ili na izbor bračnog p a r t n e r a (nikako Rom).

Takve negativne rečenice često ne dolaze samo s jedne s t rane, nego smo zapravo u m o r u negativnih informacija. Bombardirani smo s više strana pa n a m ti brojni pritisci povećavaju uvjerljivost. Od viceva do naših najmilijih, od kuće do škole, na poslu i u sportskom klubu, svi kao da nas žele uvjeriti, na primjer, da su plavuše glupe. M o ž d a su i u pravu, ja bih kao plavuša iz vlastitog iskustva morala to pošteno priznati . A m o ž d a ipak ima toliko viceva o plavušama iz zavisti - tješimo se mi pla­vuše.

Strah od novog i n e p o z n a t o g također pogoduje stvaranju predrasu­da.

N a š nas sustav vrijednosti isto tako čini prijemčivima za jedne ili druge p r e d r a s u d e . Volimo ljevičare ili desničare. Volimo konzervativne ili l iberalne. I iz toga zaključujemo da n a m je blizak i sličan n e t k o tko voli isti sustav vrijednosti kao i m i , a m o ž d a nije.

Ako je moj susjed osoba s posebnim p o t r e b a m a , a moja se obitelj s njim parniči ili n a m je, na primjer, kad smo bili mal i , probuš io loptu s kojom smo ga (ne)hotice pogodil i , sve je to moglo utjecati na obliko­vanje naše predrasude p r e m a njemu, ali i p r e m a svim drugim osoba­ma s posebnim p o t r e b a m a . K a o što je naša majka bila iz Sinja pa smo mi počeli simpatizirati automatski sve Sinjane, tako smo počel i , zbog

130

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

jednog neugodnog iskustva s nekom osobom Obrana od novoga s posebnim potrebama, uopćavati to na sve U n a t o č m n o g i m i n f o r -

osobe s posebnim potrebama. macijama koje su dostu-pne, ljudi se opiru novim znanjima. Pogotovo kad su ta nova znanja u suprotnosti s njihovim krivim stavovima, t j . pre-

Naše predrasude proizlaze iz neznanja, emocija, sugestija, interesa i omogućavaju nam agresiju, osvetu, negativnu afirmaciju i pripad­nost. drasudama. Njihove im

predrasude služe kao

Imati predrasudu znači zaključivati logički pogrešno pars pro toto (dio za cjelinu), tj. uop­ćiti nešto bez dokaza i argumenata.

da su oni ispravni, jer su drugi loši, krivi, ma, ukratko, bez veze.

filtar, barijera za dobiva­nje novih znanja. I brana za „čuvanje" starih rana. Zahvaljujući predrasuda­ma ljudi imaju „pravo"

Ako smo čitali Nietzschea i sjećamo se da na osvetu i imaju lažni je on u svojoj knjizi Tako je govorio Zaratustra o s j e ć a j d a s u o n i d o b r o ,

rekao: Kad pođeš k ženama, ponesi bič - i ako smo to shvatili doslovno, a još nam je i impo­nirala filozofija, te nam je informacija došla u pravom času kao lijek na ranu od uvrede neke žene, zapamtili smo to, preuzeli kao svoje oruđe i pod tom zastavom izborili mnoge Pirove pobjede.

Jedan mi je svećenik, kad sam ga na jednoj svadbi pitala vjeruje li on zaista u Boga onako istinski i duboko, rekao: Vidite ovo dvoje mla­dih koji su se danas vjenčali? Ako se budu voljeli, onda će Boga biti.

Jedna mi je prijateljica rekla: Nemam ja nikakvih predrasuda, ali ne bih željela da se moja kći spetlja s nekim crncem.

Kako je moguće da uz toliko informacija koje dobivamo ljudi još uvijek ne znaju mnoge osnovne stvari? Kako je moguće da ljudi ne vje­ruju svojem zdravom razumu nego su žrtve predrasuda?

Kad je moja udruga Petkom, u pet imala za gosta Dorina Manzina, nakon njegova predavanja te razgovora i rasprave sa sudionicima udru­ge jedan član udruge prestao je dolaziti iz protesta prema perverzijama. On ima predrasudu i smatra da je homoseksualnost perverzija. Ponekad su naše predrasude zastarjela mišljenja. Prije 1974. godine u tadašnjoj Hrvatskoj i Sloveniji homoseksualno ponašanje dvoje odraslih ljudi nije

131

LJUBICA UVODIC-VRANIC

bilo kažnjivo djelo. U drugim republikama ondašnje države to je bilo kažnjivo djelo.

M n o g i su možda još iz t ih vremena izvukli neke zaključke. Predrasuda je p o n e k a d zastarjela tvrdnja. U našoj se udruzi stvar rije­šila. J e d n a članica udruge je doskočila t o m p r o b l e m u . Rekla je uzru­janom Peri : A što se baš ti, Pero, toliko bojiš Dorina? On je, n a r a v n o , tvrdio da se kao pravo muško ne boji. A o n a je tako aludirala na čestu pojavu da se ljudi koji su sami nesigurni, t j . nisu na ljestvici od h e t e r o -seksualnosti do homoseksualnosti svjesni svog stvarnog položaja, boje da je nepovoljan za njih pa ga žele prikriti često ekstremnim negativ­n im stavovima p r e m a homoseksualcima.

Pa kako se o n d a osloboditi predrasude kad je ona ukorijenjena d u b o k o , p o d u p r t a emocijama i o t p o r n a na znanja koja bi je izbacila iz sedla?

Teško. Od predrasuda i m a m o koristi. Stavljaju nas u jednu grupu, a u toj grupi se osjećamo zaštićeni. Omogućavaju n a m da s lobodno p o k a ž e m o svoju agresiju. Omogućavaju n a m da se osjećamo bolje zahvaljujući čistoj usporedbi . Štite nas od učenja i od promjena. Mnogi se ljudi boje novoga.

O b i č n o za oslobađanje od predrasuda m o r a m o doživjeti emoci­onalni šok. N e m a , n a i m e , promjene stavova bez emocionalnog šoka. M o r a m o se iznenadit i , duboko iznenaditi i suočiti s u r e d n i m i pošte­nim R o m o m , t i h o m i s k r o m n o m Splićankom ili s p a m e t n o m plavušom.

132

9. TOLERANCIJA I RAZUMIJEVANJE

Koliko je važna tolerancija u obitelji, u partnerstvu i u poslovnim odnosima

Tvrdim da su mnogi ljudi SABOTERI vlastitog života. Čudite se? Zašto? Kako je to uopće moguće? Pa da, stvarno je č u d n o da režemo granu na kojoj sjedimo, da k o p a m o sebi rupu u koju u p a d a m o , da n a m je stalo do nečega oko čega se ne t r u d i m o , nego radimo upravo s u p r o t n o .

Zaš to sebe sabotiramo? Zašto smo svoj neprijatelj broj 1? U velikoj je mjeri to povezano s ovom t e m o m - tolerancijom i

razumijevanjem. Kako? Evo, pokušat ćemo to objasniti što jednostavnije. Kad ih se pita za njihove NAJVEĆE vrijednosti, većina ljudi

navodi :

broj

1

2

3

4

5

6

7

8

9

10

vrijednosti

obitelj

zdravlje

zrela partnerska ljubav

unutarnji sklad

prijateljstvo

sigurna egzistencija

duhovne vrijednosti

posao

hobi

postignuće

označiti ocjenom od 1 do 10

133

LJUBICA UVODIC-VRANIC

Ako su to doista naše najveće vrijednosti, one se ne mogu ni na jedan način ostvariti bez tolerancije i razumijevanja.

T k o može ostvariti skladne, top le , brižne obiteljske odnose u koji­ma postoji zaštita, sigurnost i ljubav, a da pri t o m e n e m a ni tolerancije ni razumijevanja.

M o ž d a m o ž e m o postići mir u kući i dobre obiteljske odnose n e t o ­lerantnim, zapovjednim, grubim odnosima jedno o d r e đ e n o vrijeme. Na početku partnerskih odnosa jedna je strana možda netolerantna prema drugoj strani. Osoba koja u partnerskom odnosu trpi u početku nije svjesna da ima posla s n e t o l e r a n t n o m osobom. Zaljubljenost, neiskustvo i emocionalna nezrelost mogu pridonijeti da osoba ne primijeti u koga se zaljubila. N a k o n što d o đ e do uvida i rasvjetljavanja, može doći do prila-godavanja i navike, a može doći i do patnje, o t p o r a , svađa, pa i prekida takvog odnosa. ,

Ima također vrlo n e t o l e r a n t n i h roditelja. D o k je dijete m a l o , o n o ne shvaća problem, a i kad ga shvati, često je ovisno o svojim roditelji­ma i čini mu se da n e m a izbora. S v r e m e n o m dolazi do prilagodavanja i navikavanja, a može doći , kao i kod partnerskih odnosa, do patnje, o t p o r a , svađa, pa i prekida takvog odnosa . Najgore je, čini mi se, što se često događa da dijete p r e u z m e takav o d n o s od roditelja i kad odraste i postane roditelj, kopira takav način ponašanja.

Zaš to mislimo da je to najgore? Z a t o što se negativno i š te tno ponašanje prenosi iz jedne generacije u drugu, i tako d u b o k o usađeno od ranog djetinjstva, teško ga je promijeniti.

Osobe koje su same n e t o l e r a n t n e biraju često n e t o l e r a n t n e osobe kao svoje autor i tete pa se tako obiteljska situacija još više komplicira.

Osobe koje su n e t o l e r a n t n e nekad biraju vrlo p o k o r n e osobe ili im po pr incipu negativnog izbora jedino takve preostaju, pa na taj način također obiteljska situacija postaje komplicirana i dijete kao model ponašanja ima ili jednu ili drugu krajnost.

Zašto je važno za zdravlje da budemo tolerantni? Kad na iđu na suprotstavljanje, n e t o l e r a n t n e osobe postaju

u z b u đ e n e i nervozne, ne p o d n o s e suprotstavljanje, o n o im diže tlak, šećer, nervozu. . . Nj ihovo srce zbog ljutnje brže kuca. . . N o r m a l n o suprotstavljanje n e t o l e r a n t n a osoba doživljava kao n a p a d na sebe, kao bezobrazluk p r e m a sebi, kao nedovoljni respekt

134

MVftN I Ut lH UOUD1NC rMUlVUCNC

i zbog svega toga lakše se osjeća ugroženom i lakše je pod stresom od osobe koja tolerantno gleda na drukčije mišljenje, stavove i ponašanje.

Zašto je za zrelu partnersku ljubav važno biti tolerantan?

Mogli bismo reći da bez tolerancije nema zrele partnerske ljubavi. Naša zrelost bitno ovisi o našoj toleranciji. Zašto?

Zato što je nezrela osoba netolerantna jer ne može sebi dopustiti, ne može izdržati bilo kakav ustupak. Nezreloj osobi sve mora biti onako kako ona želi, a kad nije, a često nije, onda se srdi i nervira. Tko može podnijeti srditu osobu duže vrijeme? Mnogi, nažalost, to podnose, ali što onda imaju? Ružan odnos koji nije partnerska ljubav kakvu žele. To je više partnerski rat koji se podnosi s većom ili manjom mukom i koji se prije ili kasnije okonča šutnjom i životom na paralelni način ili razdvajanjem.

Mogli bismo, naravno, za svaku od nabrojenih ljudskih vrijednosti lagano pokazati kako je važno da budemo tolerantni ako želimo stvar­no postići tu vrijednost.

Umjesto toga pogledajmo što je to pretjerana tolerancija i razumije­vanje. Evo, kako to može izgledati. Ako je jedna osoba u bilo kakvom odnosu pretjerano tolerantna, ona šalje poruku: Gazi, gazi srce moje! Cesto se ona druga strana, navikla na tu toleranciju i razumijevanje, ohrabri da bude bahata i neugodna jer zna da će s druge strane naići na razumijevanje. Odnos se počinje razbolijevati kad jedna strana koja se ponaša onako kako ne bi trebala počne od svog zločestog ponašanja vući korist. Druga strana se razbolijeva na svoj način: osjeća se sve više krivom. Umjesto da netoleranciju nazove njezinim pravim imenom, ona uzrok netolerancije počne tražiti u sebi, počne sebe okrivljavati, misliti da je pogriješila i da je prijekor koji dobiva stvarno opravdan.

Vrlo je teško u ljudskom odnosu - obiteljskom, prijateljskom, poslovnom... pravedno razlučiti je li netko realno nezadovoljan ili netolerantan. Teško je koji put točno znati je li netko zaslužio prijekor

135

Sudionici netolerancije

Toleranciju moramo razumjeti kao dobrodošlo ponašanje prema tole­rantnima. Biti tolerantan prema netolerantnima je štetno. Ne treba podr­žavati druge u njihovoj netoleranciji jer smo na taj način sudionici te iste netolerancije.

UJUD1UM UVULHU-VnniNIO

ili bi ponašanje prema njemu trebalo biti t o l e r a n t n o . Ljudi su subjektiv­ni i nerealni pa svoju strogost doživljavaju kao poželjnu karakteristiku čak i o n d a kad ona postaje rigidna, teška, preteška i kad kvari odnose . Ljudi su često lijeni, n e m a r n i i nezainteresirani pa opravdane prijekore doživljavaju kao maltretiranje i netoleranciju.

Za procjenjivanje međusobnog ponašanja često je pot rebna p o m o ć neke treće objektivne, pa ponekad i stručne osobe.

N a r a v n o da r a d n a kultura i običaji u nekoj sredini b i tno određuju što je n o r m a l n a tolerancija, što je strogost i što je okrutnos t . Bullvng i mobbing pojmovi su koji pokušavaju obuhvatiti pretjerano neugodne vršnjačke i r a d n e o d n o s e , a njima se opisuje zlostavljanje, uznemirava-nje, šikaniranje. Obiteljsko maltretiranje također pr ipada ovoj t e m i : s jedne je strane nasilnik u obitelji, a s druge osoba koja dugo vremena ne prepoznaje nedostatak tolerancije i nasilništvo.

Svi smo mogli gledati i čitati o strašnim događajima u kojima su jednu mladu ženu ubili m u ž i svekrva. Vezivali su je i tukli, a posebno su je premlaćivali kad bi „ b e z o b r a z n o " tražila vode jer vezana je nije mogla sama doseći. N a r a v n o da je ona dugo godina bila t o l e r a n t n a i p u n a razumijevanja i tumačila postupke svoje nove obitelji kao oprav­danu kaznu za svoja nedjela, iako nije moglo biti tako strašnih nedjela da bi kazna bila tako zvjerska. O n a se, n a i m e , u t o m maltretiranju i sama razbolijevala.

136

1 0 . UPORAN ILI NAPORAN, NESTABILAN ILI FLEKSIBILAN, STABILAN ILI RIGIDAN?

Gdje je granica između brzine i brzopletosti, te kako pravilno donositi odluke o svojem ponašanju

U p o r a n ili n a p o r a n , nestabilan ili fleksibilan, stabilan ili r igidan.. . elokventan ili brbljav, brz ili brzoplet, bezbrižan ili lakomislen - ima veoma m n o g o korisnih pojmova koji govore o ljudskim značajkama. Da bismo te pojmove pravilno razumjeli, osim dobre definicije važno je znati i njihovu kar ikaturalnu formu.

U p o r n o s t je vrijedna i lijepa ljudska kvaliteta. Biti u p o r a n znači ne odustajati lako, pokušavati p o n o v n o i n a k o n neuspjeha, ali sve ima svoju mjeru, pa t a k o i u p o r n o s t .

Evo primjera: Nazove me neki dan Pero. Nije me dobio pa je ostavio poruku na

telefonskoj sekretarici. Sutradan ujutro je ostavio još dvije poruke. Iza toga me zvao kući, javila se moja kći i primila poruku, a onda je još poslao i dvije SMS porukice na moj mobitel, valjda za svaki slučaj. Osjećam se progonjenom. Pero, stani malo, polako. Nisam ti se sti­gla javiti. Javit ću se. Lijepo je biti uporan, ali nemoj biti naporan!!! Naravno da je pri ocjeni je li netko uporan ili naporan važno je li riječ o nekom hitnom slučaju, jesam li ja možda Peri nešto obećala, tj. treba razumjeti cijeli kontekst odnosa.

137

Starenjem postajemo g o r i

Neki kažu da čovjek s godinama svoje karak­teristike produbi, ukoči mehanizme promjene i postane sam sebi toliko sličan koliko je karikatura naša slična našoj foto­grafi j i. Starenjem dakle postajemo svoja karika­tura, a i naše ponašanje ponekad postaje karika-turalno.

Što to znači s obzirom na navedene riječi? Upravo s godinama polako skliznem od jednog do drugog zna­čenja, bio sam uporan i polako postajem naporan. Bio sam stabilan i polako to produbljujem do toga da postanem rigidan.

Uzmimo primjer Verice koja mi se žali jer ne razumije da svaki dan moramo pomalo promijeniti neke svoje odluke ili se prilagoditi nekoj novoj situaciji. Evo što se njoj dogodilo.

Primim rukom kvaku izlaznih vrata i u istom trenutku čujem da zvoni telefon. Razmišljam da li da se vratim ili da ipak izađem. Ako se vratim i čujem tko me zove, moram opet odlučiti da li da razgovor skratim ili da odustanem od izlaska na vrijeme tamo gdje sam se zaputila. Sve ovisi i o tome kamo idem, naravno, ali nisam krenula u opušte­nu šetnju nego kod zubara. Budući da idem zubaru, možda prihvatim ovaj telefonski poziv i sama pridonesem da se oduži, iz straha od zubara... A možda me to upravo zubar zove da mi kaže da mu se nešto ispriječilo pa da me ne može primiti... Zbunjena sam i ne znam što napraviti.

Dakle u raspolaganju svćjim vremenom moramo biti fleksibilni. Stvari se oko nas mijenjaju: Naši planovi su povezani s drugim ljudima. Nikad ne znamo posve točno hoćemo li danas doći do zubara ili n e . Nikad ne znamo tko nas to zove na telefon. Čak i ako naš telefon ima pokazatelj broja ili se radi o mobitelu na kojem broj i ostaje, ne znamo točno zašto nas zove i koliko će taj razgovor trajati.

Evo drugog primjera. Verica je dogovorila pregled u deset ujutro. Probudila se u deset i pet

i nazvala da će doći u 11 jer da je spriječena neodgodivim poslom. Tuš, kava i par telefonskih razgovora... Kako vrijeme brzo leti: već je 11 15. Nazvala je da malo kasni, ali da dolazi. Putem je srela prijateljicu. Išle su na kavu. Prijateljici se sinoć dogodilo nešto strašno... Došla je u ambu­lantu poslije 13. Nije više bilo doktorice, sestra ju je zapisala za drugi dan. Fleksibilno? Da sa strane sestre, ali sa strane Verice vrlo nestabilno i već pomalo neodgovorno. Ugađajući sebi, otežući s ustajanjem i ugađaju­ći prijateljici ne može se stići točno na dogovoreni pregled.

138

AVAN I UHA USUBNb KHUMJtNt

Evo još primjera: Petica je redovit u školi. Nikad nije izostao. Prvi ude i posljednji

izađe. Čim ude u razred, sjedne u klupu koju mu je učiteljica dodijelila prvog dana škole. Pod odmorom ostaje sjediti u klupi jer kad slučajno ustane, netko od dječaka sjedne u njegovu klupu, nasloni se laktom i pobrka mu redoslijed olovaka na klupi. On prvo poreda tri crne, pa dvije plave, pa jednu crvenu. Sedma je nenašiljena i sluzi za rezervu.

Uredan je i točan u pisanju. Knjige drži u torbi poslagane uvijek na isti način. Sve krasno. Vrlo je stabilan? Ne, on je rigidan. I to je posta­lo svima jasno kad ga je učitelj iz engleskog htio premjestiti. Učitelj ima svoj način rasporeda klupa u razredu i voli da svi učenici sjede u krug i da promatraju jedni druge, a to se na engleskom zove face-to-face. Perica nije dao da se dira njega i njegovu klupu. Plakao je i vikao: „Ja sam tu od prvog dana škole!"

Novi primjer: Veričin je tata pravi poliglot, govori više jezika podjednako dobro.

Veoma je načitan i nema te teme o kojoj on nije u stanju razvezati barem tri sata. Kad su došli Perini roditelji u goste, Veričin je tata dao sve od sebe. Prvih sat vremena je govorio i svi su se zabavljali i smijali. Drugi sat su se povremeno pogledavali ili bi uspjeli nakratko upasti: „Vrlo je elokventan tvoj otac, Verice!" Preči su sat bili već potpuno iscr­pljeni. .. Osjećali su glavobolju, gotovo su zijevali, prikrivajući problem rukom preko usta. Jedva su se nekako izvukli. Tobože su ostavili u kući psa, a nisu ga nahranili pa se moraju žuriti. Kad su ušli u automobil, odahnuli su i mahnuli. Veričin otac im je govorio da spuste prozorsko staklo da im još nešto kaže, ali oni su se sjetili da je nažalost pokvaren mehanizam za spuštanje stakla. Odjurili su. U glavi im je bila samo jedna riječ - brbljavac.

N a r a v n o da m o ž e m o biti i brz i , žustr i , flehtni ili k a k o se to još kaže na hrvatskom i dijalektima... A m o ž e m o brzopleto nešto napraviti, što znači da rad imo brže nego što smo razumjeli što i kako treba. Ta grani­ca i z m e đ u b r z i n e i b r z o p l e t o s t i m o ž e nas stajati glave.

J e d n a poznata pjesma kaže: Don't tvorrj, be happy, s to bi na h r v a t s k o m u s l o b o d n o m prijevo­

du b i l o : u d r i brigu na veselje.

139

UJUBIUA UVUUIU-VKANII,

Ako Verica treba ići na terapiju, a umjesto toga kaže: „ M a što će meni terapija, ja ću udarit i brigu na veselje", nije sigurno da je postupi­la r a z b o r i t o . Ako probleme koje ima može sama riješiti, njezin izbor je bio dobar ; ako ne m o ž e , postupila je lakomisleno.

O sebi i d rug ima m o ž e m o razmišljati k a o o opreznima ili ustrašeni-ma. M o ž e m o biti štedljivi i u p r e t j e r a n o m obliku škrti.

Naše ponašanje dobiva procjenu s obzirom na okolnosti i s obzi­r o m na to kako se mi i naša okolina osjećamo. Kad bi Perini roditelji odlučili ostati za vikend da se napričaju s Veričinim o c e m , odakle nama pravo da ga zovemo brbljavcem?

140

1 1 . OBEĆANJE LUDOM RADOVANJE

Kršeći obećanja gubimo samopouzdanje, osobni kredibilitet ili novac. Zašto onda kršimo obećanja?

Nije ova poslovica kojom smo naslovili ovu t e m u nastala slučajno. Vjerojatno se onaj koji ju je prvi uskliknuo d o b r a n o prevario vjerujući nekom obećanju.

Obećanje je obveza koju osoba daje sebi i/ili nekoj drugoj osobi, tj. nekim drugim osobama da će nešto U Č I N I T I ili da nešto N E Ć E UČINITI .

Takvo se obećanje daje u sadašnjosti za buduće vrijeme. Između sadašnjosti i budućeg vremena dogodit će se mnoštvo nepredviđenih i nepredvidljivih situacija koje će osobu spriječiti da ispuni svoje obećanje. Evo nekih tipičnih i p lanetarno raširenih načina da se osigura obećanje.

1. Zaruke - na talijanskom se oni koji su se zaručili zovu OBEĆANI S U P R U Ž N I C I . Dakle bračna obveza se u jednom t renutku obeća č inom zaruka, a svi z n a m o da se zaruke mogu razvrgnuti. I ne samo zaruke. Zlatni prsten treba podsjetiti zaručene na d a n o obe­ćanje, ali neki se ne daju baš tako lako podsjećati.

2. Brak je m e đ u s o b n o obećanje da ćemo se voljeti i poštovati u „sve dane života svojega". N e k i kažu kako to obećanje da ćemo se do smrti voljeti ne znači da ć e m o živjeti zajedno nego samo da ć e m o se do smrti voljeti i poštovati . M n o g i ne samo da tako kažu, nego tako i postupaju, t j , djelomično tako postupaju - ne žive više zajedno, a o voljenju i poštovanju moglo bi se m n o g o pričat i . I tu je prstenje da podsjeti. M o ž d a krug znači vječnost

141

LJUDIVjH UVUUIU-VMMNIO

jer n e m a početka ni kraja, a m o ž d a , kako govore cinici, te dvije alkice podsjećaju na okove. Bilo kako bi lo, m n o g i m a ih je teško nositi, a mnogima ni nošenje ne p o m a ž e da održe obećanje.

3. Vjernost se nekad obećava laganim postupcima kao što je na primjer ispijanje nekog pića da bismo se s nekim pobrat imil i . U jednoj priči Jacka L o n d o n a dvoje su se ljudi pobratimili dajući jedan drugome svoje i m e . To pobrat imstvo je bilo vjerno i o d a n o do smrti . Jednog su pojeli morski psi kad je h t io spasiti svog p o b r a t i m a . Vjernost se nekada želi jamčiti, potvrdit i ili zapečatiti bolnim postupcima, puštanjem krvi ili tetoviranjem.

4. Posudba - za sve što p o s u d i m o od nekoga podrazumijeva se da ćemo vratiti. Kako nije rijedak slučaj da posudbu b r k a m o s p o k l o n o m , postoje različiti načini da se podsjetimo na obeća­nje vraćanja. Iskaznica iz knjižnice, na primjer, toliko nas puta uza ludno podsjeća na obećanje. Ugovor sklopljen između nas i banke također služi da regulira obećanje vraćanja.

5. Obećana kupnja - potvrda o primitku kapare, t j . jamčevine, podsjeća nas da smo obećali nešto kupit i , o d n o s n o za drugu stranu to znači obećanu prodaju.

6. Predizborna obećanja - Koliko se vodovoda, pl inovoda, kana­lizacija i još koječega drugoga u materi jalnom ili financijskom smislu obeća u predizbornoj kampanji !

Kršeći obećanje gubimo osjećaj samopouzdanja, osobni kredibilitet ili novac . Plaćamo kaznu u obliku kamata , gubitka jamčevine ili zlatnog prs tena, troškova razvoda i td. Zaš to o n d a kršimo obećanja?

Kršeći obećanje zadovoljavamo neku svoju novonastalu p o t r e b u . S godinama se mijenjamo pa više n i smo o n a , na primjer, nesigur­

n a , usplahirena djevojčica koja je obećala vječnu ljubav bubuljičavom mladiću. Ni jedno ni drugo tada nisu znali ni tko su oni ni što je to ljubav koju su obećali . O n i su čak plitkost svog obećanja pokušali p rodubi t i zakletvom. A zakletva je stari način da se osigura obećanje.

Ako ne ispunim obećanje, dabogda se pretvorio u prah i pepeo. Ako Tebi krivo učinim, neka me pogodi Božja strijela.

Na davanje i kršenje obećanja dolazi iskustvo. A iskustvo kaže: Ne sekiraj se, i drugi su obećali pa nisu ispunili obećanje. Ili još k r a ć e : Ni prvi ni zadnji.

142

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

Kad Božja strijela ne opa l i , zaključimo da je m o g u ć e biti krivo-kletnik.

Bio jedan čovjek u Dalmat inskoj zagori koji se sporio sa svojim s r o d n i k o m . Parnica se vodila oko toga čija je zemlja. Čovjek bi u svoje čizme n a s u o zemlje sa svoje njive, a o n d a odšetao na njivu oko koje se parničio i pred svjedocima povikao: „ D a b o g d a mi oči ispale ako sada ne stojim na svojoj zemlji!" Takva strašna zakletva uvjerila je pr i sutne u istinitost njegovih riječi. On je mislio da postoji m o g u ć n o s t da se spasi jer ne laže sasvim. N a i m e , on misli na o n u šačicu zemlje koja ga žulja u njegovim č i z m a m a , a svi oko njega misle na zemlju na kojoj stoji, koja je p r e d m e t spora. Da to može p r o ć i , uvjerio se on ne samo j e d a n p u t u svojem d u g o m životu u kojemu je bio sve bogatiji, a oči su mu ostale u glavi.

Postoji pojam: politička laž. To je obećanje za koje se već iz njego­va imena zna kakvo će biti i kakvo jest.

Ljudi prije ili kasnije shvate da su obećanja t o č n o o n o što piše u naslovu ovoga poglavlja za golem broj ljudi i situacija.

Rijetki su oni koji misle da je obećanje svetinja. Varajući svoju djecu da ć e m o ih ne sad nego sutra voditi u zoološki

vrt, u č i m o ih kako se mogu nekažnjeno kršiti obećanja. Poslije se čudi­mo kad ta djeca odras tu i p o s t a n u pol i t ičari? !

1 2 . DAR OD SRCA

Darovi koje kupujemo ponekad odražavaju naše želje, a ponekad je to projekcija naše slike o sebi

U moj mali prenatrpani stan ne stanem više ni ja, a kamoli darovi. Ipak, dobri ljudi koji mi se žele zahvaliti za o n o što sam razgovarajući s njima ili držeći neko predavanje za njih učinila često mi poklone neku sitnicu.

I m a m više slamnatih kutija i košarica, dvadesetak raznih figurica, desetak malih vaza i tako dalje da ne nabrajam. Ž a o mi je baciti ih jer mi ih je neko darovao s respektom i na njima ima malo zlatne prašine zahvalnosti.

Zbog skučenog prostora, koji je postao skučen zbog drugih pred­meta u s tanu, ali i zbog svih tih velikih sitnica, često sanjam kako ih je vjetar o d n i o ili kako su ih lopovi pokrali i kako k o n a č n o u sobi ima više zraka. Cak i sama dolazim na ideju da stisnem oči i... ma ne usu­dim se ni reći, a kamoli što napraviti .

Ipak, neki dan sam držala predavanje u E u r o p s k o m d o m u i gotovo svi slušatelji su mi došli stisnuti ruku ili me još nešto upitati ili mi pru­žiti neki , ma znate već, sitni dar od srca. Bila sam i u m o r n a i d i r n u t a . Odjednom d o đ e jedna starija gospoda i pruži mi žutu kemijsku olovku i kaže m i : „Opljačkala sam banku pa evo i Vama d i o . " Nasmijala sam se i pomislila: „Ovaj dar ću sigurno sačuvati, čak i kad prestane pisati."

Taj poklončić me p o t a k n u o da p o č n e m razmišljati o darivanju. M o ž d a niste do sada pomislili koliko darovi koje dajete drugima

govore o vama? M o ž d a nikad niste o pok lonima koje p r i p r e m a t e , kupujete, birate ili pravite sami razmišljali kao o još jednoj prilici za bolje razumijevanje vlastite osobe. O m e n i govore moje sposobnosti, moje ponašanje, moja djela, ali i darovi koje poklanjam.

144

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

Poklanjamo ono što želimo imati Mnogo sam puta do sada susretala ljude koji biraju ono što će dalje

prodavati u svojem dućanu isključivo prema svojim afinitetima. Možda je to pitanje očuvanja vlastitog stila u svojem dućanu. Prodajem u dućanu stvari koje odgovaraju mome ukusu. Ili je to zapravo uživljavanje i svo­jevrsna projekcija. Predmeti koje prodajem u dućanu ne moraju se meni sviđati, oni nisu namijenjeni meni, nego drugim ljudima. Ipak imamo često sebe kao mjeru. Tako je i kad kupujemo dar. Prodavačica nam nešto nudi. Naša pratnja nam nešto sugerira. A mi protestiramo: Meni se to ne sviđa! Pa ne kupujemo mi to poklon sebi, nego nekome drugome! Trebalo bi misliti kako pronaći ono što će se drugome sviđati. N e , mi često kupujući dar zadovoljavamo svoju potrebu. Baš je to lijepo. Dobro. Ili praktično. To ću kupiti za poklon. I na taj način ću imati. Makar u tom kratkom vremenu, na pomalo simboličan način.

Poklanjamo ono što nam se čini da odgovara našem statusu ili našoj slici o sebi

Darovi koje kupujemo ponekad odražavaju naše želje, a ponekad je to projekcija naše slike o sebi. Želeći, na primjer, izgledati kao zalju­bljenik u umjetnost, kao poznavatelj slikarstva, kupujemo neku sliku na dar predstavljajući se tako u dobrom svjetlu.

Poklanjamo ono što se nama čini da odgovara drugoj osobi

Cesto je naš dar neka vrsta sugestije onome kome poklanjamo kako bi taj netko trebao izgledati i kakvi bi ga predmeti trebali okruživati.

Ako nekome tko živi, na primjer, u vrlo moderno uređenom stanu u kojem su predmeti napravljeni od recimo plastike, aluminija, stakla i skaja (umjetne kože) poklonimo neku starinsku petrolejku, možda ćemo poslati poruku koje prvi čas i nismo svjesni. Ta poruka možda glasi: Ne sviđaju mi se tvoji moderni ili čak pomodni predmeti kojima si okružen.

145

LJUBICA UVODIĆ-VRANIĆ

Darovanje sitnica Ponekad poklanjamo sitnicu kao znak pažnje. Pri tome nije važna

vrijednost te sitnice, važniji je sam čin poklanjanja. Netko se sjetio da nekome nešto pokloni. Naravno da u tome treba onda imati više duha, ukusa i šarma. Kod poklanjanja sitnica itekako dolazi u obzir korištenje vlastitih kreativnih sposobnosti. Sitnica ne može zadiviti onoga drugo­ga svojom vrijednošću, pa onda mora biti zanimljiva po svojoj original­nosti, ljepoti, načinu pakovanja, trenutku koji želi podcrtati itd...

Pokloni reda radi Kao što ponekad komuniciramo s drugima bez mašte i emocija,

reda radi, tako ponekad ljudi poklanjaju jedni drugima darove koji nemaju vrijednosti ni za one koji poklanjaju ni za one koji dobivaju takav dar. Takvi su predmeti po svojim karakteristikama često protivni samom činu darovanja. Ako ne znamo što bismo nekome poklonili, to znači da slabije poznajemo tu osobu pa možemo pokloniti poklon kako nam nalaže bonton. Ako naš dar nije bliski oblik komunikacije nego

forma, moramo ostati u toj formi. Kao što se u poslovnom svijetu pozdravljamo na jedan

A k o s e ž e l i m o n e k o m e način, a u privatnom životu na drugi, tako se i z a n e š t o z a h v a l i t i , o n d a naši darovi razlikuju. Želimo li prekinuti takvo

pravilo, moramo zato imati posebnog duha i dara pa je onda osobito važno što ćemo daro­vati i hoće li se dar svidjeti onome kome ga

Darovi koji to rtisu

mu ponekad, jer je tako zgodnije i jer ćemo izbjeći da se ta osoba uvrijedi, umjesto novca daje­mo - dar. Takav poklon poklanjamo. je praktična upotrebna potrošna roba pa na taj način direktno zamje­njuje novac, ili je takav predmet skup pa se može smatrati da je njegova vri-

Zaključak Sve što radimo nas odaje. Svaki dar koji

drugima dajemo govori o nama. Poklon je j e d n o s t p o n a j p r i j e u n j e - zahvalnost, udica i formalna stvar. On govori govoj cijeni. Zlatni pred- o tome koliko imamo duha i šarma i koliko

smo se potrudili da to i uz pomoć tog dara pokažemo.

met, na primjer, ne kupu­je se koji put kao lijepi predmet nego ponajprije kao zlato, dakle određena vrijednost.

! 146

1 3 . ODUSTAJANJE

Loše odustajanje prepoznajemo po pasivnim reče­nicama u kojima ima mnogo sudbine i više sile. Tek savladavanje prepreka čini uspjeh potpunim

Od čega smo sve odustali? Kad smo bili mali, netko nas je upisao na tenis. M o ž d a je reket bio

težak ili članarina u klubu visoka ili smo u međuvremenu dobili jedini­cu u školi pa smo odustali od tenisa.

U srednjoj smo školi počeli trenirati nogomet . Trener je rekao da sporo t rč imo pa smo odustali.

N a k o n srednje s m o išli u vojsku. Prvo neka se vojska riješi, a onda ćemo sve polako. N a k o n vojske smo se pokušali upisati na Ekonomski fakultet, nismo prošli na pri jemnom, pa smo odustali od ekonomije. Dogodine smo probali na pravu i upali na plaćanje. Platili smo prvu godinu, položili nekoliko ispita, nismo imali uvjete za upis druge godi­n e , pa smo ponavljali. Tri puta smo išli na rimsko pravo. Četvrti put je trebalo polagati pred komisijom. Odustali smo. Od polaganja rimskog prava. Od prava. I od fakulteta. Zaposlili smo se sa srednjom stručnom spremom. Vlasnik je tražio da z n a m o raditi na kompjutoru. Trebalo je ići na tečaj za kompjutore . Odustali smo. I tako dalje...

U pr ivatnom smo životu imali prijatelje s kojima smo išli na košar­ku. Jednog dana smo čuli kako netko govori: „Taj Pero zbilja nema veze s košarkom!" Odustali smo.

Cura iz razreda s kojom smo hodali prije vojske nije baš redovito pisala, a za vikend kad smo došli d o m a , ona je morala učiti. Odustali smo od cure .

147

LJUBICA UVODIC-VRANIC

Imali smo tetu koja nas je zvala k sebi. Radi vani i d o b r o zarađuje, n e m a vlastite djece. Otišli s m o na t r i mjeseca tur i s t ički . Shvatili s m o da oni rade od jutra do sutra. Vratili smo se d o m a . Odustali s m o .

Čini vam se neobična priča? Nije nažalost. Cesta je. Samo Pero koji p r iča tu p r i č u ne govori poslije svakog dijela pr iče da je o d u s t a o . Taj refren s a m ja d o d a l a . Č i m sam se sjetila refrena, uvidjela sam pravil­nost Perina ponašanja.

P e r o pr iča o v a k o : E, ja vam u životu nisam imao sreće. Prvo mi roditelji nisu htjeli plaćati za tenis, onda sam dobio nekog zaguljenog trenera na nogometu koji je mislio da smo mi atletičari, a ne buduće zvijezde nogometaši. Nisam se još ni oženio, razočarao sam se u ljubavi. A s fakultetom sam naletio na minu. Profesor iz rimskog prava me uzeo na zub. Poslije sam se htio zaposliti, ali nikako do pravog posla. I tako dalje...

Ili p r iča počinje o v a k o : Sad ćete čuti jednu zanimljivu biografiju! Sigurno takvo nešto zanimljivo još niste čuli! Ja sam stalno u životu težio nečem boljem, zanimljivijem. Kad sam se rastajao od djevojke s kojom sam hodao četiri godine i kojom sam se mislio ženiti, oboje smo plakali. Znao sam da će sljedeća biti ona prava, da ćemo zajedno čita­ti pjesme, zagrljeni... Kad sam dobio prvi posao, svi su mislili da sam dobio pravi zgoditak, ali ja sam znao da to nije za mene. Nisam želio trunuti u tom brodogradilištu. Jednog sam dana dao otkaz i otišao na studij. I tako dalje...

Ili priča ide ovako: Peri je liječnik rekao da mora smanjiti masnoću u krvi. Dobio je

lijekove i dijetu. Od te dijete mu nije bilo dobro. Osjećao se nekako malaksao i vratio se na stari režim prehrane. Kad je popio prvu bočicu lijekova, trebao je otići po drugu.

Ali je onda razmišljao: ,,A što reći doktorici u vezi s dijetom?! Bolje da ne idem."

Nije išao. Odustao je od brige za svoje zdravlje. Ali njegova pr iča ide drukči je: Isuse, da znaš kaj mi se dogodilo. Ta luda doktorica me stavila na

takvu dijetu da sam jedva hodao, a kamoli da bih mogao raditi. Volio bih ja nju vidjeti kako se penje na skelu, a u želucu samo malo posnog jogur­ta i pola dvopeka.

148

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

Zašto smo odustali?

Naišli smo na prepreku. Nismo se potru­dili da je svladamo. Ili smo čak prvu prepreku svladali, ali smo podlegli kad je naišla druga ili treća. Nismo bili svjesni toga da su oko nas stalne prepreke koje moramo svladavati. Oni koji su imali sreće u životu prepreke koje su im se ispriječile preskočili su, zaobišli, svladali sami ili uz pomoć drugih. Ako nisu imali baš nikakvu prepreku, možda su se nasmrt dosađivali, osje­ćali se loše i tonuli u depresiju i besmisao.

Možda smo odustajali jer smo bili nezado­voljni postignutim i jer smo se nadali da ćemo negdje na nekom drugom mjestu brže i lakše (čitaj: bez prepreka) postići ono što želimo.

Pa dobro, čujem vas kako se bunite: Zar se nikada ne smije odustati? Kad netko krene nešto raditi, mora

ostati na tome zadatku do kraja života? N e . Možemo odustati. Kako znamo da smo dobro odustali ili da nismo? Teško je to znati. Moramo nekoliko elemenata uzeti u obzir. Prvo

moramo imati svijest o svojim prioritetima, o tome što želimo postići. Drugo, moramo računati s preprekama. Također moramo u računicu uzeti i svoje sposobnosti i vještine, marljivost i spremnost na ulaganje napora. Ako u nečemu nismo uspjeli zbog toga što smo se premalo tru­dili, a govorimo da je taj posao ispod našeg nivoa, onda nismo realno i svjesno odustali nego smo pobjegli od nejasne situacije. Možda ona djevojka koja nam je u vojsku nedovoljno često pisala nije dobivala dovoljno pisama na koja će odgovoriti.

Možda nam je trener dobro govorio da treba brže trčati i možda smo trebali dolaziti svaki dan sat ranije na trening i trčati oko igrališta da nadoknadimo ono što nam je nedostajalo u brzini ili tehnici.

Jesmo li odustajanjem od jednog načina zadovoljenja svoje potre­be našli neki drugi način ili smo odustali od svoje potrebe, od sebe samih?

Loše odustajanje prepoznajem često po pasivnim rečenicama, po rečenicama u kojima ima mnogo sudbine i više sile, po rečenicama koje

Odustajanje kao rješenje

Katkad moramo i odu­stati, ali brzo moramo naći novi angažman, novu ljubav, novo mjesto ulaganja i svladavanja prepreka. Odustati od jednog liječnika možemo samo ako smo našli d r u ­goga u kojeg imamo više povjerenja. Ne možemo odustati od liječenja. Ne možemo odustati od posla. Ne može se o d u ­stati od života.

149

LJUBICA UVODIĆ-VRANIĆ

govore o t o m e da n e t k o nije imao drugog rješenja. Pero se na kraju zaposlio kod jednog privatnika. Pero je p a m e t a n , a privatnik je glup. Pero je zgodan, a privatnik ima zgodnu ženu. Pero uvijek kaže da nije zavidan ni jalan n i k o m e , ipak ne može da svako malo ne podvuče kako je to božja nepravda da ovaj volek ima sve, a on se muči za svoju crka­vicu. To nezadovoljstvo koje Peru grize govori n a m da je Pero negdje pogrešno p o s t u p i o . M o g a o je pisati više pisama, više t rčat i , ponovit i još j e d n o m rimsko pravo, prihvatiti tetkin poziv pa se vratiti n a k o n nekoliko godina i otvoriti vlastiti biznis. M o g a o je. I još uvijek može nešto p o d u z e t i . Sada barem zna da kad odus tane i poslije toga se osjeća gnjevno, šef mu ide na živce ili zdvojno ponavlja: tako je to u životu...

postupa pogrešno. A vjerojatno i već zna da bez prepreka n e m a uspje­h a . Sam posao po sebi je pjesma. Sto je na poslu teško, to su prepreke . Sam život po sebi je pjesma, ali postoje neke prepreke od kojih ne treba olako odustat i jer njihovo svladavanje čini uspjeh pravim i p o t p u ­nim.

150

1 4 . OGOVARANJE

Ogovarati nekoga znači izgovarati negativne sudove o nekome bez provjere i bez njegove prisutnosti, a pri tome je važna i naša namjera

Sto zapravo znači ta ružna riječ ogovaranje, koju u govornom jezi­ku zamjenjujemo još ružnijom rječju: trač?

Ogovarati nekoga znači bez provjere i bez njegove prisutnosti izgo­varati negativne sudove o nekome.

Pri tome je veoma važna i naša namjera. Koju namjeru, tj. koji razlog ili cilj može imati netko tko ogovara? Evo nekih tipičnih razloga za ogovaranje:

Puštanje probnog balona Osoba gaji neku neprovjerenu sumnju. Na primjer, Pero sumnja da

njegov susjed s gornjeg kata uzima drogu. U razgovoru s drugim susje­dom iz prizemlja, za kojega zna da je dosta informiran o prilikama u kući, kaže: Čuo sam da naš susjed s gornjeg kata uzima drogu. Ja imam malu djecu... pa me je strah.... Susjed iz prizemlja odgovara: Je, je. I ja sam čul. I nažalost vidil...

Informacija provjerena i potvrđena.

151

U i U D l U r t UVUUIL»-VriH!NIU

Što nije ogovaranje

Ogovaranje nije prenoše­nje negativnih, nedovolj­no provjerenih informaci­ja ako to radimo iz dobre namjere i u intimnom krugu povjerljivih l judi. Informaciju za koju nismo sigurni da je istinita možemo prenijeti samo uz nužnu napomenu o svojoj nesigurnosti. Delikatnu informaci­ju prenosimo samo onome tko je profesio­nalno dužan da je čuva ili onome s kime je ta osoba o kojoj je riječ dovoljno bliska da može čuti tu informaciju.

Što se još moglo dogoditi? Mogao je susjed iz prizemlja neoprezno, površno ili zlonamjerno uzeti tu „informaciju" zdravo za gotovo i širiti je dalje iako zapravo nije ni vidil ni čul.

Puštanje probnog balona može uspjeti, a može pridonijeti širenju dezinformacija.

1. Dosada, nagađanje, zabavljanje

Mnogim ljudima kojima je dosadno, a koji ne čitaju priče, postaje malo zabavnije kad stanu nagađati nešto o nekome. Nagađanje im daje dodatno veselje. Neoprezno zaključe kako su pametni kad su iz tako malo stvarnih poda­taka zaključili tako puno. Verica, na primjer, vidi susjedu kako priča sa susjedom i „brzo" i „pametno" zaključi kako taj razgovor „nije bez vraga". Divi se sebi kako je brzo uočila novu avanturu i sva ponosna nazove svoju prijateljicu

da joj ispriča rezultate svoje pameti i svoje pronicljivosti. Iz njenog „izvje­štaja" i „pametna" prijateljica još nešto dodatno „zaključi", na primjer: A zato sam je ja nedavno vidla kod frizera.. .Pa da, rihta se milostiva za novog frajera... Ako prijateljica, inače poznata po svojoj diskretnosti, to ispriča svojoj susjedi, koja je isto toliko pametna, ako ne i pametnija, naša priča ide dalje. Svatko je obogati za još jedan važan detalj i diskretno ispri­ča samo jednoj povjerljivoj osobi.

2. Zla namjera, želja da se nekome naškodi

Perin otac je očekivao promaknuće na poslu. Nije ga dobio i bio je žalostan. Tek poslije je doznao da je njegov uspješni takmac proširio o njemu trač. Pričao je, naime, na sva usta da se Perin otac u tim godina­ma (uvijek je važno još dodati neki detalj koji povećava uvjerljivost), dakle, zamislite, molim lijepo, u tim godinama, spanđao sa svojom taj­nicom. Zakonita je poludjela, sin Pero ga se odrekao, i kako će se sad, molim lijepo, Perin otac moći koncentrirati na taj novi složeni posao. Ma nema šanse, on je pun svojih kućnih problema, tu treba staviti, he, he, nekog ovako ozbiljnog, obiteljskog čovjeka.

152

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

3. Pokušaj da se s nekim ostvari intimniji odnos

Perin brat je usamljen. N e d a v n o je u p o z n a o nekog prijatelja na košarci. Išli su na kavu. Da mu se približi i pokaže mu kako je on prema njemu otvoren, stao mu je pričati o svom bratu Peri i njegovim problemima: Znaš, tebi to mogu reći, on se liječio, na tom i tom odjelu u toj i toj bolnici. Budući da je njegova izjava naišla na velik interes, Perin brat je nastavio, a kako nije imao dovoljno istinitih p ikantn ih detalja, stao je izmišljati: Ali da znaš, Peri ni sad nije najbolje. Rekao sam ja Verici da ga pusti na miru, ali ona stalno cekeće, a on onda, šta će, potegne ponovno ono što dobro zna da ne smije...

4. Davanje informacija o (ne)pisanim pravilima ponašanja

Kad se Pero doselio u novu zgradu, o d m a h mu je prvih d a n a u liftu prva susjeda na katu ispričala kako su bivši stanari bili „grozno zmaza-n i " i bacali smeće u d a n e kad se smeće nije odvozilo i u slabo vezanim plastičnim vrećicama, koje su se brzo probušile pa je smeća bilo svugdje i kako je. . . Tako je Pero o d m a h z n a o što mu je činit i . D o š a o je kući i objasnio Verici kako i kada m o r a nositi smeće.

5. Površnost

Verica nije d o b r o čula što joj je prijateljica pričala o svojoj svekrvi, ali, površna kakva je, prepričala je priču uz kavu svojoj majci, o n a k o kako je znala. U Veričinoj je priči najnovija scena između Veričine prija­teljice i svekrve ispala p u n o gora, ali to Vericu nije bilo briga. A i majka se zabavila. Pronašle su zgodnu t e m u .

6. Nesporazum

P o n e k a d ispričamo nešto o n e k o m e jer n i smo d o b r o razumjeli onoga koji je bio prvi izvor informacije.

7. Spašavanje sebe

Osoba koja se loše osjeća pokušava popraviti svoje raspoloženje u s p o r e d b o m s drugima. Ja nisam bogzna kakva majka, ali moja sestra,

153

LJUBIO« UVUUlO-VHftlMIU

kako se ta dere na one svoje siročiće. M o ž d a se sestra malo i d e r e , ali za pot rebe ljekovite usporedbe ta dernjava treba biti još veća.

I na kraju: Sto nije ogovaranje? Ako liječnik u povjerljivom razgovoru o svom pacijentu razgovora

s drugim liječnikom kako bi u dogovoru s njim preciznije o d r e d i o tera­piju, pa usput m o ž d a d o d a i neki indiskretni podatak da oslika stanje psihičkog zdravlja pacijenta - to nije ogovaranje. To je konzultacija.

Ako se neka grupa dogovara kako da p o m o g n e svom prijatelju, pa u traženju pravog načina p o m o ć i n e t k o od njih iznese i neki intimniji p o d a t a k , to nije ogovaranje, pogotovo ako su sudionici u t o m razgovo­ru odlučni da povjerljive informacije zadrže u svom krugu.

154

1 4 . BIBUOTERAPIJA

Pročišćenje koje osjećamo nakon što smo se uži-vjeli u veliku dramu ili tragediju čini nas bogatijim za sve ono što smo u toj katarzi i prije nje osjetili

Kad smo bili u p u b e r t e t u , svi smo se „liječili" pisanjem. Pisali smo pisma, dnevnike, pjesme... o n o što smo osjećali, a što nije stalo u t r e ­nutke kad smo te osjećaje doživljavali nego se prelijevalo... Trebalo je više vremena da se ti osjećaji prožive pa smo im davali to više vremena pišući o o n o m e što smo osjećali jučer, prekjučer, p r e k o ljeta. Tako smo se nosili sa svojim b u r n i m emocijama.

Drugi je način proživljavanja tih d r a m a t i č n i h emocija bio da veže­mo svoje osjećaje za rečenice koje je n e t k o drugi napisao. D o k smo ih čitali, slušali u kazalištu ili k inu, vezivali smo na njih svoje osjećaje i tako ih proživljavali u više navrata i čak u više situacija.

Svi z n a m o iz vlastitog iskustva što je biblioterapija. To je j edno­stavno povezivanje svojih osjećaja s o n i m što smo napisali mi ili n e t k o drugi i davanje svojim osjećajima više vremena i pros tora kako bismo ih p o n o v n i m i p o n o v n i m proživljavanjem mogli donekle razumjeti, obuhvatiti i dovesti barem do ugodne podnošljivosti.

Ima nekih finih osjećaja koji p r e t e k n u i n a k o n njihova p o n o v n o g proživljavanja (biblioterapije) jer ih nešto p o n o v o p o b u d i i p r o b u d i .

Ako sami nismo napravili svoju biblioterapiju uz pravi stih, svoj ili t u đ i , uz pravu pr iču, svoju ili t u đ u , m o ž e m o to napraviti uz sugestiju nekoga tko se razumije u biblioterapiju.

A taj n e t k o tko će n a m reći : „ N e p o s r e d n o pišite sve što vam prvo p a d n e na p a m e t ! Mjerite, zapisujte svoje misli i svoje tjelesne promje-

155

LJUBICA UVODIC-VRANIC

n e : kucanje srca, t e m p e r a t u r u , znojenje, strah, nemir ruku, nogu, zbr-kanost, nemogućnost koncentracije i td . . . Pretvorite se u pisca amatera kako biste lakše proživjeli svoje burne t renutke njihovim prenošenjem na papir."

156

15. SVE JE RELATIVNO ili KAKO SE UZME

Jesmo li sretni kad nabavimo novu stvar bez koje ne možemo živjeti? Ili naša sreća traje samo dok se ne pojavi još novija stvar

Albert Einstein je r e k a o : Kad čovjek sjedi jedan sat s lijepom dje­

vojkom, to mu se čini kao minuta, ali neka sjedi jednu minutu na vru­

ćoj peći, to mu izgleda duže od jednog sata.

Veliki je mislilac zaboravio reći da kad čovjek sjedi s a n t i p a t i č n o m osobom pet m i n u t a , to mu se čini kao godina.

U pr ipremi ove knjige koristim se materijalima koje dijelim sudio­nicima udruge Petkom u pet da im budu podsjetnik na naše radionice .

Tako je bilo i s materijalom koji je bio povezan s ovom t e m o m pa je radionica počela s primjerom.

„Sigurno mislite da ste dobili ove materijale jer sam ih ja za vas

pripremila. Ma ne. Brus. Nije moj trud bio dovoljan. Dobili ste ih jer je

jutros M. P. pobjegla Trojka. Bila je Ijutita. Ali sve je relativno, pa kad

je ušla u tramvaj u kojemu sam i ja bila, čula je kako i zašto ja danas

kasnim. Iskoristila sam taj slučajan susret i zamolila je da mi pomogne

isprintati dovoljan broj primjeraka za vas. Eto, tako ste vi dobili materi­

jale - zbog Trojke." Ma ukratko, koji put je dobro da ti pobjegne tramvaj.

Drugi primjer je priča koju mnogi znaju, a koja jasno pokazu­je koliko sreća i nesreća mogu biti relativne. Riječ je o jednom ocu, i z n e n a d n o m vlasniku konja. Ne znate tu priču? Pa d o b r o , evo kratkog sadržaja.

157

UUBIUA UVUUIU-VHAINIU

2 + 2 = 4 ? Možda vi pripadate onoj skupini ljudi kojima su dva i dva uvijek četiri. Ako je tako, za vas je napisana ova tema. Želimo vas razuvjeriti. Bit ćete zadovoljni kad osje­tite kako nam je teško razuvjeravati ili ćete biti zadovoljni kad vas razu­vjerimo, pa vam lakne. Ako znate da dva i dva gotovo nikad u životu nisu četiri, i za vas je napisana ova tema. Želimo vas podržati u tome. Bit će vam lakše kad čujete da ste u pravu.

Možda Stara kineska taoistićka priča govori o

seljaku koji je živio u vrlo siromašnom selu. Smatrali su ga dobrostojećim jer je imao konja za oranje i prijevoz. Jednog dana konj je pobje­gao. Svi susjedi rekli su mu kako je to zaista strašno, ali seljak je samo odgovorio:

„Možda." Nekoliko dana kasnije konj se vratio i

doveo dva divlja konja. Svi susjedi složili su se

pokušao je Konj ga je Seljaci su mu

velika nesreća,

da je to zaista velika sreća, ali seljak je samo rekao:

„Možda." Sljedećeg dana seljakov sin

jahati jednoga od divljih konja. zbacio i mladić je slomio nogu. izrazili žaljenje jer ga je snašla ali seljak je ponovno samo rekao:

„Možda." Idućeg tjedna provedena je mobilizacija. Svi mladići bili su mobili­

zirani osim seljakova sina jer je imao slomljenu nogu. Kada su mu selja­ci rekli kako je sretan, odgovorio je:

„Možda." Čuli ste sigurno priču o t o m e tko je ubio o n u mladu pravnicu? Da?

XnsAe li kako je žalosna obitelj to čula? Sef policije je p o k u c a o na nji­hova vrata i osobno ih o t o m e obavijestio. Jeste li razgovarali s pozna­nic ima, prijateljima, s članovima obitelji. I što kažu? M n o g i ne vjeruju? Zašto? Pa neki ne vjeruju zato što inače ne vjeruju ništa. N e k i kažu da im je priča, e to t a k o , neuvjerljiva. J e d a n kolumnist u svojoj k o l u m n i nekoliko p u t a ponavlja: ako. . .

Sjećate li se kako je toga d a n a policijski hel ikopter nadlijetao grad? U nov inama je pisalo da je neki mlađi čovjek t r č a o p r e m a Trgu, t j . u s u p r o t n o m smjeru od onoga kojim se, kažu sada, kre tao m n o g o sta­riji čovjek, sjećate li se? U nov inama piše da je otac ubijene površno poznavao optuženoga i da se nije s njim druž io . U istim nov inama piše da je otac ubijene p o n e k a d igrao šah s o p t u ž e n i m . To je p o m a l o k o n ­t r a d i k t o r n o , zar ne? Sto je od toga istina? M o ž e t e li zamisliti da n e k o ­me u prosincu prošle godine o d u z m u pištolj s kojim je izvršio ubojstvo,

158

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

a on o n d a ostane još dva mjeseca čekati da utvrde je li to taj pištolj? Ako su mu uzeli pištolj i pustili ga, zašto nije pobjegao? Je li pravi u b o ­jica, t j . naručitelj potplat io lažnog ubojicu i d a o mu pištolj?

M o ž d a razmišljate: ma to je tako samo kod nas . Podsjećam vas da se ne zna t o č n o kako i zašto su ubijeni, na primjer, gospodin J. F. Kennedv, (kojega, usput budi r e č e n o , često u nas spominju kao pred­sjednika Kennedvja, kao da je i n a m a bio predsjednik?!?). Ne zna se što se dogodilo s lijepom Marilvn M o n r o e , M i c h a e l o m Jacksonom i td . . . Krivice ljudi koje se povezuje s t im slučajevima su relativne i možda su „krivice".

Ali prijeđimo s ovih novijih događaja na jednu staru priču.

Car je došao u poznati budistički samostan kod starog, mudrog uči­telja. U samostanu je bilo više stotina redovnika. Car se htio uvjeriti da je taj samostan slavan i broj redovnika bio je jedan od razloga njegova posjeta.

„Koliko imaš učenika?" pitao je car učitelja. „Četiri ili pet", odgovorio je učitelj. Ne m o ž e m o ne zaključiti da je broj učenika relativan. Postoji broj

upisanih, broj nazočnih, broj malo zainteresiranih, broj vrlo zainteresi­ranih i jedan mali broj pravih učenika.

Koliko ima članova naše udruge? Koliko stvarno ima članova neki klub, udruga, društvo prijatelja?

Postoje vrlo vjerni članovi i oni koje teško, a neke i lagano, njihove obveze i interesi spriječe da d o đ u . Postoje članovi kometi : oni dođu i sagore u žaru divljenja i očaranosti. Postoje povremeni članovi. Rijetki čla­novi. Stari članovi koji se ponovno vrate.. . I kad bismo to pažljivo gledali, bilo bi n a m teško reći tko je član neke udruge: stari, vjerni, kometi, povre­meni, česti, rijetki, osnivači, promatrači , aktivni, pasivni, redoviti, novi.. . Je li broj dolazaka, angažman, aktivnost, posvećenost ili nešto drugo o n o što nekoga čini našim članom? Svi se veselimo novom članu. Svi poštuje­mo starog člana. Razlike su velike, ali n a m ne smetaju nego nas ujedinjuju. Ali te razlike čine da je teško, ma čak nemoguće, odrediti tko je član neke udruge, ni otprilike, a kamoli da to bude - dva i dva su četiri.

Svaki eventualni pokušaj da se unese neki red ili neka definicija oštetio bi tu skupinu, okljaštrio je i čak, m o ž d a , ugrozio. Ako je udruga

159

otvorena grupa, svako je određivanje njezina članstva može zatvara­t i . D o k postoji, udruga je živi organizam koji raste i razvija se. H o ć e li dobiti još ruku i nogu - vidjet ć e m o . N a d a m o se da hoće i da će te nove ruke i noge mijenjati definiciju č lana. . .

Pokušajmo neuhvatljivu i toliko željenu istinu pronaći u našoj svakidašnjici! Jeste li nekada žarko željeli kupiti i imati nešto do čega niste mogli doći? Bilo vam je preskupo? Nedohvatljivo? J e d n a je osoba 1997. došla raditi u d o m zdravlja u Zagrebu. Smještena je u jednu sobu gdje je postojao P C . Poslije nekoliko dana joj je rečeno da ne može koristiti taj uređaj jer ga je d o m zdravlja skupo plat io. Čak 10 000 eura, o d n o s n o dvostruko toliko njemačkih maraka . Ne zna se gdje je sad taj skupi uređaj, ali se njegova vrijednost z n a t n o smanjila. Danas se za 300-400 eura m o ž e kupiti novi PC koji je u usporedbi s o n i m iz 1997. pravo č u d o tehnike .

U z m i m o za primjer bilo koji m o d n i p r e d m e t za kojim n a m srce vene. Bez obzira na to jesmo li ga uspjeli kupiti ili n e , čak vjerojatno prije ako smo ga nabavili, nekad za samo godinu, dvije ili t r i , a danas već u sljedećoj sezoni p r e d m e t je s t a r o m o d a n i čini n a m se r u ž a n ! Market inški su nas maher i uvjerili da više nije IN i da svatko tko drži do sebe m o r a nabaviti nešto n o v o , najnovije. Lani su m o ž d a i žene nosile hlače s uskim nogavicama ili širokim, a prije pedeset godina uglavnom nismo nosile hlače. Sjećam se da se samo za izlet ili putova­nje m o r a l o imati hlače.

S t o , žene nose suknje, a muškarci hlače? N e . I sve je to danas razli­čito i kroz povijest je različito. Ima muškaraca u suknjama, ne samo kao dio tradicionalnog etničkog obilježja, nego i kao dio m o d e ili šale. Pa zar nije svaka m o d a p o m a l o šaljiva?

Sjećate li se kako smo u djetinjstvu imali vodu i sapun. M o ž d a dvije vrste sapuna. A što sad imamo? Stotine deterdženata , š a m p o n a , sapuna, gelova, omekšivača i bez svih tih stvari više ne m o ž e m o živjeti! Trebaju li n a m zaista sve te stvari? Kako smo preživjeli djetinjstvo bez njih?

Market inški maher i su nas uvjerili da ne m o ž e m o živjeti bez tih stvari. I mi smo sretni što je to t a k o . Jesmo li zaista ili je i naša sreća posjedovanja novog dezodoransa relativna? Traje li samo do onog t r e ­nutka kad dolazi novi, najnoviji dezodorans?

160

AVANTURA OSOBNE PROMou

Evo još jedne priče koja također govori da je sve relativno ili kako se uzme.

Ova priča govori o tome kako je jednom na pločniku sjedio slijep čovjek koji je uz noge postavio šešir i pored njega drvenu daščicu na kojoj je kredom bilo napisano:

Molim vas, pomozite, slijep sam.

Jedan kreativni publicist prolazio je pored njega, zaustavio se i ugle­dao ono malo sitniša što je bilo u šeširu. Samoinicijativno je uzeo dašči­cu i na drugu stranu napisao novu poruku, vratio je i postavio uz noge slijepom čovjeku.

Poslijepodne je publicist ponovno prolazio istom ulicom. Ugleda slije­pog čovjeka, približi mu se i vidi da je njegov šešir pun novčanica i kova­nica.

Slijepi je prepoznao njegov hod te ga upita je li on onaj koji je napi­sao novi natpis, te što je napisao.

Publicist je odgovorio: „Nisam napisao ništa što je neistinito, napi­sao sam ono što je već bilo napisano, samo drugim riječima." Osmjehu­jući se, nastavio je dalje ulicom. Slijepi čovjek nikad nije saznao da je sadržaj novog natpisa bio: „Danas je proljeće, a ja ga ne mogu vidjeti."

KAD NE USPIJE, PROMIJENIMO STRATEGIJU I MOŽDA ĆE NAM BOLJE USPJETI SLJEDEĆI PUT. Svaka promjena obnavlja naš život.

Evo još jednog primjera:

Ovih je dana isključena s aparata jedna mlada djevojka. Godinama je ležala u komi. Otac je mislio da je treba isključiti. Neki su mislili drukčije.

Mislite da znate kako treba?

Jedan talijanski časopis raspisao je natječaj za najbolji prikaz izvor­ne kvalitete života. Pobijedila je priča, odnosno model jednog čitatelja iz Genove. Prenosimo je da biste je mogli „kopirati" .

161

LJUBICA UVODIĆ-VRANIĆ

Njezin bolji dio je: Moj dan

Ustajem u 5,30 sati. Slijedi obvezna tjelovježba od najmanje 30 minuta. Doručak je dosta obilan. Radim od 7 do 13,30 sati, ne dulje. Sredina dana za mene je nešto posebno. Ručak je standardan, ni

prevelik ni premalen. Uvijek ima nešto jušno ili kašasto. Slijede kraća šetnja i odmor. Volim prileći, ali ni u tome ne pretjeru­

jem. Posla se ponovno hvatam od 16 sati, pa do 17 i 30. Pospremim

radno mjesto i napravim si plan za sutra. Uvijek znam kad ću početi i što ću raditi sutradan.

Predvečer ispunim nekom „svojom" aktivnošću, kako kada želim (sport ili brža šetnja). Može i neki hobi. Rado sam u vrtu. Volim priro­du, slobodu, svjež zrak.

Večera je svakako između 19 i 19,30. Odgovara mi laganiji obrok. Zatim se posvetim sebi, nekoj vrsti duhovnog razvoja; popričam s

nekim, pozitivno razmišljam, ponekad nešto pročitam. Ne volim blebeta­nja, mrzim ogovaranja („što je tko učinio", „tko je s kim u klapi" i si.).

Prije počinka - šetnja. Liježem u 22,30 sati (svjetlo gasim 15 minuta potom). Meni odgovara taj uredan ritam, a drugima možda ne. Živim kao

po nekom planu. S nadređenima dobro surađujem. Znam svoje „mjesto" i osjećam u

njemu neku sigurnost. Ne pijem, ne trošim novac na bilo što, ne seksam se, ne pušim...

Mateo

P.S. Ovdje sam dugo. Bude li sve po planu, nadam se nagradnom dopustu za Božić. Takva su zatvorska pravila. Ha, ha. Zakon.

Mnoge su stvari relativne. Ovo je lijepo, a ovo je ružno. Tko kaže? Gdje kaže? Kome kaže? Kada kaže?

Zašto sam mislila da je važno da vam ispričam o ovoj temi, da vas podsjetim?

162

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

Često vas čujem kako mi govorite da vam smeta nešto što je neko­me drugome drago. I ne samo t o , smeta vam ponekad i ono što vam je jučer bilo drago. Čini li sjećanje na jučer vaš osjećaj malo blažim?

Ja to nikada ne bih - tvrdite. I već u sljedećoj sekundi to napravite. Ni ja - kažem ja i već u sljedećoj sekundi to napravim. Kad smo u pravu? Jučer ili danas? Možemo li smanjiti svoju muku

kad se sjetimo da je sve relativno. Za nešto ste premladi, a za nešto prestari, za nešto smo spretni, a

u nečemu nespretni, nešto odmah razumijemo, a za nešto nam trebaju godine...

Pa kako da ne zaključim: Sve je relativno! Znam, znam, nije sve. Tada bi dva i dva bilo četiri. Čak nije sve ni

relativno. Nešto je ipak trajno, vrijedno, a na svima je nama da se upi­tamo: Što?

163

1 6 . VJEŽBE SUPROTSTAVUANJA

Su rotstavi ja nje može imati čak četrnaest razina, od blagog nerazumijevanja do prekida odnosa

Ako je u nekoj skupini sve d o p u š t e n o , skupina je permisivna, a to ne znači da se njezini članovi nikad m e đ u s o b n o ne suprotstavljaju.

Permisivnost uključuje i suprotstavljanje. Permisivnost znači: d o p u š t a m ti da kažeš o n o što želiš. Pa kad ja

tebi dopuš tam da kažeš o n o što imaš, o n d a i ti m e n i dopuštaš da se ja s j t im ne složim.

Kako se m o ž e m o suprotstaviti, t j . konfrontirati? I m a m o na raspo­laganju cijeli niz načina od blagog suprotstavljanja do rigidnog totalnog prekida svakog odnosa .

1. Najblaži oblik suprotstavljanja jest kad Pero ponovi o n o što je njemu Verica rekla.

2. Sljedeće je: pitati Vericu misli li ona zaista to što je upravo rekla. 3. Treće bi bilo izraziti sumnju: „Teško mi je povjerovati da tako

misliš." 4. Dalje: „ N e razumijem te dok mi tako govoriš. Pokušaj mi to

bolje objasniti." 5. M o g u se, ako je to p o t r e b n o , provjeriti emocije. „Jesi li ti

možda danas u m o r n a , ljuta, žalosna, uznemirena? Ima li tvoje raspoloženje veze s t o m tvojom izjavom?"

6. „Jesam li te d o b r o r a z u m i o , ti kažeš. . ." 7. „ N e znam t o č n o , ali čini mi se da ja na tu stvar gledam drukčije." 8. „Kad bolje promisl im, moje je stajalište... Čini li se to tebi bitno

164

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

drukčije od tvog stajališta." 9. „Siguran sam da mislimo različito. Za svoje stajalište i m a m slje­

deće a r g u m e n t e . " 10. „Nažalos t to što ti tvrdiš m e n i je, za sada, neprihvatljivo. Pričat

ć e m o o t o m e sljedeći p u t pa ć e m o vidjeti još j e d n o m u čemu se razlikujemo."

1 1 . „ N e slažem s e u o p ć e . " 12. „ N a š e su razlike tol iko velike da su nepomirljive." 1 3 . „Teško mi je kontakt i ra t i s osobom čiji se stavovi toliko razli­

kuju od mojih." 14. „ N a š e razlike su prevelike da bismo se dalje družil i ."

Kao što se vidi iz ovih 14 stepenica, prvo treba omogućit i sugovor­niku da još j e d n o m sebe čuje pa o n d a u d r u g o m pokušaju odus tane od svoje izjave ili da je p o t v r d i .

Također treba ostaviti m n o g o vremena i strpljenja da se provjeri jesmo li d o b r o razumjeli sugovornika.

Suprotstavljajući se, d o b r o je navesti a r g u m e n t e . Ako ih n e m a m o , m o ž e m o reći : „ N e m a m a r g u m e n a t a , ali sada se tako osjećam."

N e a d e k v a t n o je suprotstaviti se na 1 3 . ili čak 14. razini, a da nismo pokušali ove niže razine.

Naši stavovi i naša osjećanja karakteriziraju nas d a n a s , t j . čine nas onakvima kakvi jesmo sada. Stavovi kojima se suprotstavljamo m o ž d a su još do n e d a v n o bili i naši stavovi. K a o što smo se mi promijenili, moguće je da se promijeni i n e t k o drugi. Konfrontacija koja zatvara vrata za sobom ne daje mogućnost da d o đ e do promjene.

Također se može dogoditi da se i mi promi jenimo. Rizično je gledati na sebe kao završenu osobu koja do kraja svog

života ostaje na o n o m e što danas tvrdi.

U procjeni vrijednosti nekog suprotstavljanja m o r a m o razmišljati o tome što ć e m o t ime dobiti m i , a što sugovornik. Ako n a m suprotstav­ljanje neće koristiti nego štetiti, zašto se suprotstavljamo? Ako i m a m o krhkog sugovornika koji jedva stoji na nogama i za štaku ima neki svoj (glupi) stav, izbijanjem te štake m o ž d a ć e m o ga oborit i na p o d . H o ć e li on moći poslije toga ustati?

165

1 7 . VJEŽBA OPUSTANJA: ČUDNE RIJEČI

Još jedna vježba opuštanja, ispitana u primjeni. Stvarno pomaže!

Ima riječi koje se mogu čitati slijeva na desno i zdesna na lijevo. One traže malo veću koncentraciju na bezazleni sadržaj. A onda se ono na što smo inače koncentrirani i što nas zabrinjava odmiče od nas.

ADA ADA ADAM MADA ADUT TUDA AGA AGA AKO OKA AKT TKA AMALGAM MAGLAMA ANA ANA ANKA AKNA ANTE ETNA ARRA ARA ARA ARAP PARA ARENA ANERA AS S A

ASIM MtSA ATENA ANETA ATOM MOTA AVA AVA AZIL LIZA AZUR RUŽA BAR RAB BILO OLIB BOB BOB BOD DOB BOK KOB ĆIRIĆ ĆIRIĆ DAN N A D DAR RAD DIV VID

166

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

DUD DUD E N O ONE EVO OVE EZOP POZE HAD DAH IBAR RABI IĆI IĆI IDI IDI IGLA ALGI IMELA ALEMI I N I I N I IPAK KAPI IRIS SIRI JAD DAJ JADAN NADAJ JAK KAJ JOB BOJ JOJ JOJ KAJAK KAJAK KAL LAK KAP PAK KAPUT TUPAK KAPAK KAPAK KASAČ ČASAK KATA ATAK KISIK KISIK KIŠ ŠIK KIŠA AŠIK KIT TIK KOD DOK KOKS SKOK KORIŠ ŠIROK KOT TOK KOS SOK KOŠ ŠOK KRAJ JARK KRKEČ ČEKRK KRK KRK

KRT TRK KUM MUK LAGAN NAGAL LAK KAL LAŽ ŽAL LEDOM MODEL LETOM MOTEL LOG GOL LOM MOL MAR RAM MARS SRAM MASON NOSAM MEĆEM MEĆEM M E D O M M O D E M MEĐU UĐEM MELEM MELEM MELJEM MELJEM METEM METEM MIČEM MEČIM MIČU U Č I M MILIĆ ĆILIM MILIM MILIM MILOM MOLIM MIR RIM MIRIM MIRIM MIRIS SIRIM MIRIŠ ŠIRIM MISA ASIM M I T I M M I T I M MODAR RADOM MODEL LEDOM M O D E M M E D O M M O D O M M O D O M MODUL LUDOM MODUS SUDOM MOJOM MOJOM MOKAR RAKOM MOKRIM MIRKOM

167

LJUDIOft UVUUIO-VHAINIU

MOL LOM MOLIM M I L O M MOLIŠ ŠILOM MORAM MAROM MORAMO OMAROM MORAŠ ŠAROM M O R I M M I R O M MOSOR ROSOM M O T R I M M I R T O M M U U M MUŽAR RAZUM NAS SAN NADAN NADAN NADAREN NERADAN NADO ODAN NAKIT TIKAN NARIBAN NABIRAN NARUGAN NAGURAN NASIPAN NAPISAN NASUKAN NAKUSAN NEČUT TUČEN NEČUVAN NAVUČEN NEČUVEN NEVUČEN NEMA AMEN NEMAM MAMEN NEMIL LIMEN NERAVAN NAVAREN NESEN NESEN NEVEN NEVEN N I T T I N NOGA AGON O D D O ODAJJADO ODAR RADO O D E M M E D O O D U U D O OKAJJAKO OKO OKO

OKRAJ JARKO OLUK KULO ONA ANO ONAJ JANO O N I I N O O N O O N O ONIZAK KAZINO OPAK KAPO OVAJ JAVO OVI IVO OVO OVO PARKA AKRAP PISAN NASIP POKOP POKOP POP POP POTOP POTOP PUK KUP PUT TUP RADAR RADAR RADOM MODAR RAKAR RAKAR RANAR RANAR RASIP PISAR RATAR RATAR REPER REPER REVER REVER REVI IVER RIS SIR ROB BOR ROK KOR ROMOR ROMOR ROTOR ROTOR RUS SUR RUŽ ŽUR SILAN NALIS SIPO OPIS SIV VIS SIZIF FIZIS

168

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

SOB BOS SOKO OKOS SOPOT TOPOS SOROS SOROS SOS SOS SRMEN NEMRS SUKUS SUKUS ŠARAŠ ŠARAŠ ŠAŠ ŠAŠ ŠEĆEM MEĆEŠ ŠEĆEŠ ŠEĆEŠ ŠIRIŠ ŠIRIŠ ŠIROM MORIŠ ŠUT TUŠ TAPET TEPAT TEGET TEGET TERET TERET T I H H I T T I R R I T TOPOT TOPOT UDAJ JADU UDAR RADU UDAREN NERADU ULOG GOLU ULJEZ ZELJU

UMOR ROMU UMRI IRMU UMRO ORMU UMRU URMU URES SERU UROK KORU UTEG GETU UVOZ ZOVU UZOR ROZU UZROK KORZU UZUS SUZU UŽEŽU U Ž E Ž U U Ž I Ž U U Ž I Ž U VAL LAV VARAV VARAV VAS SAV VAŠ ŠAV VOL LOV VOLOV VOLOV VOZOV VOZOV ZALAZ ZALAZ ZARRAZ ZORO OROZ ZOV VOZ ŽAR RAŽ

Ovdje su izdvojene riječi koje čitane s obje strane znač Možete naći još takvih riječi za zahtjevniju vježbu.

JOŠ ČUDNIJE RIJEČI

ADA ADA AGA AGA ANA ANA ARA ARA AVA AVA BOB BOB

ĆIRIĆ ĆIRIĆ D U D D U D IĆI IĆI IDI IDI INI I N I JOJ JOJ

169 j

UJUDIL.A UVUUIU-VHAN1U

KAJAK KAJAK KAPAK KAPAK KISIK KISIK KRK KRK MEĆEM MEĆEM MELEM MELEM MELJEM MELJEM METEM METEM MILIM MILIM MIRIM M I R I M M I T I M M I T I M M O D O M M O D O M MOJOM M O J O M NADAN NADAM NESEN N E S E N ; NEVEN NEVEN OKO OKO O N O O N O OVO OVO POP POP POKOP POKOP POTOP POTOP RADAR RADAR

A evo dvije riječi.

DVITE Č U D N E RITECI U NAKANU U MARAMU M O R I M M I R O M

I rečenica u kojoj je značenje drukčije.

ČUDNE REČENICE

Rečenica u kojoj je značenje drukčije.

ANA GALOP ANA

170

RAKAR RAKAR RANAR RANAR RATAR RATAR REPER REPER REVER REVER ROMOR ROMOR ROTOR ROTOR SOS SOS SOROS SOROS SUKUS SUKUS ŠAŠ ŠAŠ ŠEĆEŠ ŠEĆEŠ ŠIRIŠ ŠIRIŠ TEGET TEGET TERET TERET TOPOT T O P O T UŽEŽU UŽEŽU UŽIŽU UŽIŽU VARAV VARAV VOLOV VOLOV VOZOV VOZOV ZALAZ ZALAZ

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

I rečenice u kojima je značenje isto!

JOŠ ĆUDNITE REČENICE

ANA M O R I PIROMANA

ANA VOLI MILOVANA PERICA REŽE RACI REP PERINA VANI REP UDOVICA BACI VODU UDAR U V A R A V U RADU IN G I R U M IMUS N O C T E ET C O N S U M I M U R I G N I (U krugu idemo noću i sagorijevamo vatrom) MADAM, FM ADAM (Gospođo, ja sam Adam)

1 8 . VJEŽBE ZA ONE KOJI SE NE USUDE SUPROTSTAVLJATI

Ako se ne suprotstavljamo drugima, jedemo sebe i živimo lažnim, neautentičnim životom

Da bismo se pokušali suprotstaviti, m o r a m o prvo p r e p o z n a t i zašto to do sada nismo radili . Zaš to se neki ljudi ne usude suprotstavljati? Evo nekih čestih razloga.

1. Još kao maloj djeci ogadilo im se suprotstavljanje na jedan od dva načina. Ili na oba. a) Kad su se kao djeca s p o n t a n o suprotstavili, usprotivili se, na

primjer, jer im je dijete koje je bilo kraj njih otelo igračku, doživjeli su emocionalni šok. Odrasla osoba ih je fizički ili psihički spriječila da b u d u s p o n t a n i i uspješno im objasnila da moraju biti dobr i , popustljivi, pristojni, darežljivi. I tako se to ponavljalo m n o g o p u t a dok se nije uspostavila navika ponašanja u kojemu n e m a suprotstavljanja.

b) Kad su se kao djeca s p o n t a n o suprotstavili, o n o drugo dijete ili odrasla osoba ih je žestoko porazila, pobijedila, posramila, kaznila tako da imaju iskustvo kako je grozno suprotstavljati se jer iza suprotstavljanja i u vezi s njim slijedi vrlo neugodna situacija...

2. O s o b a koja služi k a o model identifikacije je blaga, popustljiva i nikada se ne suprotstavlja. Kako je baš ta osoba postala m o d e l identifikacije? Preko jakih emocija koje je razvila.

172

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

3. Nevoljeno dijete, ili dijete koje se osjeća nevoljenim ili nedovoljno voljenim, nastoji nesuprotstavljanjem zadobiti roditeljsku ljubav. A kasnije po istom modelu nastoji zadobiti prijateljsku, partnersku ili neku drugu ljubav ili barem naklonost. Koji put nije riječ o nevolje-nosti nego o stjecaju okolnosti: dijete i roditelj su živjeli jedno vri­jeme udaljeno zbog dugotrajne bolesti, putovanja, zatvorske kazne, školovanja u drugom mjestu i slično... Ako je odvajanje bilo prera­n o , tj. prije nego što je osoba postala sigurnija i čvršća, vjerojatnije je da će se razviti trajno ponašanje koje nesuprotstavljanjem želi zaslužiti ljubav koju osoba nije dobila kad joj je to bilo najvažnije.

4. Nizak stupanj samopouzdanja ostavlja u iluziji ili gura osobu u iluziju da će nesuprotstavljanjem zadobiti simpatije za koje misli da ih na drugi način neće moći dobiti jer ih ne zaslužuje.

5. Tobožnjim slaganjem i nesuprotstavljanjem osoba želi dobi­ti neku povoljnu poziciju. Tu će povoljnu poziciju iskoristiti kasnije za zahtjev za tolerancijom neke svoje druge mane ili za pregovaračku prednost kad bude tražila nešto što je inače teško dobiti.

6. Osoba se ne suprotstavlja iz straha. Boji se, realno ili nerealno, da će njeno suprotstavljanje za nju proizvesti nepodnošljive posljedi­ce. Možda je strah i opravdan, ali ne suprotstavljati se dvadeset ili čak više godina jer će se nešto opasno dogoditi često je podnoše­nje puno većeg zla. Čak i ako bi se nečije suprotstavljanje opasno kaznilo, na primjer, gubitkom posla, prijateljstva itd... taj bi gubi­tak osoba prihvatila i riješila poslije puno kraćeg vremena nego što je dvadeset godina života u nezadovoljstvu i strahu od suprotstav­ljana.

7. Osoba koja se ne suprotstavlja zapravo ne postoji! Ako ne onome kome bi trebala, ona se suprotstavlja nekome drugome kome se usudi, a koji onda dobije i ono što nije zaslužio, ili se suprotstavlja samo sebi. Jede sebe, živi lažnim, neautentičnim životom.

Predrasude u vezi sa suprotstavljanjem: 1. Dobro je ne suprotstavljati se, tako ćeš biti više cijenjen. 2. Dobro je ne suprotstavljati se, tako ćeš biti više voljen. 3. Dobro je ne suprotstavljati se, tako će tebi biti lakše.

173

LJUblUA UVUUIU-VHANIU

4. D o b r o je ne suprotstavljati se, tako ćeš zadržati r a d n o mjesto. 5. D o b r o je ne suprotstavljati se, tako ćeš sačuvati brak, prijatelj­

stvo, poziciju u društvu.. .

Pravila u vezi sa suprotstavljanjem: 1. D o b r o je nekad suprotstaviti se, a nekad ne suprotstaviti se. Nije

d o b r o uvijek se suprotstavljati niti uvijek popuš ta t i . 2. Bolje je suprotstaviti se prvo blago pa o n d a jače. N e m a smisla

ići t o p o m na m u h u . 3. M o ž e m o se naučit i suprotstavljati ako to zaista žel imo, ali prvo

m o r a m o znati zašto do sada to n i smo činili. 4. Ako razumijemo svoje nesuprotstavljanje, m o ž e m o ga dugotraj­

nom vježbom promijeniti u p o v r e m e n o blago pa sve odlučnije suprotstavljanje. \

5. Ne smijemo se suprotstavljati u ime nekog drugog koji je p u n o ­ljetan i priseban, a koji nas nije za to ovlastio.

6. Cesto griješimo kad se suprotstavljamo u ime neke skupine. Teško je znati što ta skupina u cjelini misli.

Kako naučiti suprotstavljanje? Primijenite način koji vam je koristio kod učenja hodanja: pokušaji, padanje, dizanje, p o n o v n i pokušaji... Primijenite način koji vam je koristio kod svladavanja čitanja: slovkanje, vježbanje slogova, spajanje u riječi, vježbanje, spajanje u

rečenice. Osvijestite ciljeve koje želite postići : podići samopouzdanje, osloboditi se s t raha, p o m o ć i osobi koja je

na hijerarhijskoj ljestvici ispod vas, poduči t i nasilnika da ne može uvi­jek biti u pravu. . .

Razmislite gdje želite biti u rasponu od p o t p u n e p o k o r n o s t i i p o t ­p u n e dominacije.

Razmislite o ASERTIVNOSTI - m i r n o m nenas i lnom zauzimanju za sebe.

I V . DIO

KAKO I ZAŠTO

Upustili ste se u ovu avanturu osobnog razvoja i prolazite kroz jednu po jednu temu? Pročitali ste već dosta toga, ali vam je još ostalo mnogo pitanja? Ne uznemirujte se. Dobra su pitanja. Ponekad i bolja od odgovora. Pogotovo ona koja nas nagovaraju blago i potiču nježno, kao ova u sljedećim poglavljima: kako, pa čak i zašto.

175

1. KAKO I ZAŠTO GOVORITI ISTINU? 1

Emocije mogu biti plodotvorne, a ako ih poništimo nastaje emocionalna pustoš, u kojoj nema motiva za promjenu

Svi smo se susreli s laži. Prvi put kad smo bili mali.

Evo primjera:

Verica je došla u goste kod jedne šaljive tete. Teta je znala da Verica ne sluša baku pa je uzela klupko vune, stavila ga na uho i rekla: ,yerice, znaš li što mi priča ova mala maca? Kaže mi: 'Verica ne sluša baku.'"

A Verica uzme klupko vune i stavi ga na svoje uho i onda k'o iz topa:

,,A znaš što meni priča ova mala maca? Kaže mi da mi dadeš onu dunju s ormara. I čokoladu!"

Iz ove kratke priče možemo zaključiti da je Verica prozrela tetu, rekli bismo mi odrasli. U dječjem svijetu se vjerojatno radi o tome da je Verica naučila novu igru. Shvatila je da „mala maca" govori ono što teta hoće. Naučila je pravilo i iskoristila ga za svoju svrhu. Kako teta može „nagovoriti" malu macu i ubacivati svoj tekst, tako može i Verica.

Je li teta lagala? Je li Verica lagala? Jesu li govorile istinu? Je li to igra ili pedagogija kroz igru? Sve je relativno - rekli smo u jednoj od naših tema.

176

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

Evo još jednog primjera:

Kad je Verica narasla, pošla je na studij u drugi grad. Roditelji su je

stalno zivkali na telefon da pitaju kad će ispiti. Pošto su doznali kad će

ispiti, zivkali su je da joj kažu da uči. Kad su došli rokovi, pitali su je li

položila, pa kad su čuli da je položila, nagovarali su je da uči unaprijed

za sljedeće ispitne rokove.

Problem je u tome što Verica nije učila (dovoljno) i nije položila

ispite pa nije mogla učiti ni za sljedeće ispite unaprijed. Roditelji to nisu

znali. Točnije, neko vrijeme nisu znali, ali su prije ili kasnije doznali.

Sto je Verica postizala time što je govorila roditeljima da uči?

Ona je tješila roditelje. Sto je radila sebi? Zamjenjivala je jednu aktiv­

nost drugom. Govoreći da uči, tješila je i ušutkavala glas savjesti.

Zamjenjivala je UČENJE izjavama da uči.

Ne samo Verica, nego i mnogi drugi ljudi, kad govore da nešto r a d e , čini im se da im je tako lakše jer zamjenjuju RAD - GOVOROM

ORADU.

Još češće i lakše govore da ĆE NEŠTO RADITI, t j . obećavaju, a obećanje im služi da se umire i utišaju glas savjesti koji bi ih inače tje­rao na rad . IZJAVE, OBEĆANJA česti su oblici ponašanja. Zašto? Z a t o što su korisni o n o m e tko se njima služi. Postoji tu mali p r o b l e m : ta je korist kratkotrajna. Iako su ljudi kratkog pamćenja pa se više ne sjeća­ju što smo im obećali, ipak obećanje ne pruža toliko zadovoljstva kao post ignuće. Obećanje nas smiri kratkotra jno. To da . Ali kasnije i m a m o sve više prob lema. Sto ako roditelji zatraže indeks? ( Z n a m o Vericu koja je stvar zavlačila do d i p l o m e . Ali o n d a su se roditelji ipak pozvali na promociju. I stvar je pukla.) Sto kad se p o n o v n o savjest oglasi? Kako početi učiti n a k o n duuugog prekida?

Oni koji uče crpe iz učenja zadovoljstvo. Osjećaj m o ć i . Vlastitu kompetenciju. Imaju osjećaj da rade nešto korisno i da su korisni i važni. Oni koji ne uče ne crpe zadovoljstvo iz učenja. Nemaju osjećaj važnosti ni moći niti zadovoljstvo zbog tog osjećaja. Moraju traži­ti zadovoljstvo u nečemu d r u g o m e . Počnu se baviti nečim zamjen­skim i traže u t o m e zadovoljstvo ili, što je još gore, ne bave se ničim. Zapetljaju se u nove aktivnosti ili u novu (ne)aktivnost. D o s a d n o im je.

177

LJUBICA UVODIC-VRANIĆ

Ne laže se u oči

Profesor s Cornellskog sveučilišta nedavno je završio studiju u kojoj je brojio koliko često 30 njegovih studenata laže i ustanovio da to rade 26 posto svog vremena. Zanimljivo je da se naj­češće laže telefonski, 37 posto, 27 posto licem u lice, 21 posto porukom, a 14 posto e-mailom. Pouka je da je najlakše lagati onome tko nas ne gleda i onome tko neće moći imati dokaz našeg laganja.

Tu je riječ o laganju za koje lažac smatra da bi mu moglo koristiti i uopće se ne razmatra potencijal­na šteta od tog laganja. Druga pouka je: Ako ste roditelj i imate studen­t a , a kontaktirate s njim preko elektroničke pošte, možda ćete mu poslati više novca nego što mu je zbilja potrebno. I to -hitno.

Kad roditelji, birači, prijatelji... ili svi oni kojima smo nešto obećavali konačno doznaju da nismo ispunili obećanja, njihovi prijekori nas teško mogu ostaviti ravnodušnima. Često budemo negativno emocionalno raspoloženi. Emocionalnu bol koju naprave negativne emo­cije treba nečim prekinuti. Katkad ukinemo bol, smanjujemo negativne emocije i dolazimo do emocionalne pustoši. A da bi se ispunila pustoš koja se kao svaka pustinja povećava, treba mnogo truda. Treba naći nove korisne stvari ili, mnogo lakše, nove i brojne trivijalno-

s t i , zabave ili tko zna kakve sve aktivnosti da se ispuni ta pustoš.

Savjest nas sada progoni višestruko:

1. Zašto nismo učinili ono što smo obećali? 2. Kako da izađemo na kraj s onima koji­

ma smo obećali? 3. Kako se riješiti novih trivijalnosti koji­

ma smo ispunili svoj dan?

zakuhati i vratiti, ve za promjenu.

Ako to što se dogodilo izaziva u nama emocije, te emocije mogu biti plodotvorne i nagovoriti nas da nešto promijenimo. Ako smo i emocije zaravnali pretjeranim opušta-njem, pretjeranom hranom, predugim snom, alkoholom, drogom, lijekovima... teško je

ponovno obnoviti i uzburkati emocije te naći moti-

Je li Verica govorila istinu kad je rekla da uči? Je li od tog svog govora imala koristi? Jest. Kratkotrajno. Dugoročno je imala velike štete.

Je li onaj koji nam je obećao da će nešto napraviti od toga imao koristi? Kratkoročno, sigurno. A možda i dugoročno ako mu je to zadnji mandat, poslije kojega ide u povoljnu mirovinu, a mi se praznih obećanja možemo tada sjećati koliko god nas je volja.

178

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

Hajdemo na još jedan primjer:

Pero dolazi na psihoterapiju. Psihoterapeut ga pita kako se osjeća, koje smetnje ima. Pero ne govori o svojim smetnjama. Sve što osjeća ublažava, a ono što ga najviše muči i ne spominje. Srami se svojih simp­toma. Želi ih prikriti, sakriti i od terapeuta i od sebe.

Psihoterapija počiva na iskrenosti. Iskrenosti u psihoterapiji ima m a l o . Pogotovo u početku. Pero se boji izreći svoje smetnje. Strah ga je da će osuda koja će doći u obliku dijagnoze biti strašna. Mnogi ljudi ne idu uopće na psihoterapiju jer se boje što bi t a m o mogli doznat i o sebi, a ne žele se s t ime suočiti. Treba li uopće reći da problem s kojim se nismo u stanju ni suočiti nismo u stanju riješiti?

Evo još jednog primjera iz stare G r č k e .

jedan se Grk hvalio kako on na Rodosu, odakle potječe, može skoči­

ti u dalj veoma daleko. Mudri su mu Grci odmah odgovorili:

„Ovdje je Rodos - ovdje skoči!"

Ako se laž sastoji od isprazne hvalisavosti, lako joj je doskočiti .

Kako možete znati da netko laže - tu je knjigu napisala M a r t h a Brockenbrough i u njoj kaže:

...Mnogo glupih stvari ljudi rade, laganje stoji uz bok skupljanju

čipsa... Pretpostavljam da s p o m e n u t a aktivnost spada u moderne u zemlji odakle autorica dolazi.

Samo pogledajte vijesti bilo koju večer pa ćete vidjeti kako su razni dužnosnici uhvaćeni u laži. To ne sprečava ljude da i dalje lažu.

Ne spadam u grupu ljudi koja misli da su sve laži š tetne. Kad nas n e t k o pi ta : „Izgleda li mi u ovim hlačama donja strana leda velika?" bolje je reći : „ M e n i n e " nego istinu koja bi mogla izgledati ovako: „Pa iskreno, izgleda ti o g r o m n a . A što si mislila kad si ih oblačila?"

Budući da ne m o ž e m o nagovoriti druge ljude da n a m govore isti­n u , a osim toga mi je i ne želimo čuti , o n o što m o ž e m o napraviti jest pokušati procijeniti kad n a m n e t k o laže i odjenuti nešto što n a m stoji elegantnije.

179

2. KAKO IZBJEĆI ZADUŽENJA I SAČUVATI ZDRAVLJE

Treba znati i moći odgoditi zadovoljstvo jer nakon kupovine ono traje vrlo kratko

Percepcija financijskog stanja za mnoge je ljude nejasna, m u t n a , ira­cionalno optimist ična ili i racionalno pesimistična.

Koliko imate u džepu? N e , nemojte mi reći, samo provjerite. Jeste li znali koliko imate prije nego što ste provjerili? Koliko je još dana do plaće? Jeste li znali ili ste se iznenadili kad ste zbrojili dane?

Koliko ste danas potrošili u dućanu? Događa li vam se da ste došli kući, pogledali u novčanik i stali brojiti i računat i jer ne možete vje­rovati da ste toliko potrošili? U što sam potrošila sve što sam imala u novčaniku? Pa kupila sam same sitnice!?

Koliko ljudi dolazi u dućan sa spiskom u ruci? A koliko ih se nasuprot t o m u seta i bira i pušta da ga privuče nešto što ne samo da nije mislio kupit i , nego nije ni znao da postoji, a pogotovo nije p o n i o dovoljno novaca za t o . Pa nema veze, platit ću karticom.

Neki Europljanin na primjer kaže: Imam 5000 eura mjesečno. Za stan i hranu i sve ostalo mi treba 4500, gdje mi nestane onih 500 eura, ne znam ni sam.

Naš pak čovjek kaže: Imam 3500 kuna. Za stan, hranu i ono najnuž­nije mi treba 4000 kuna. Odakle mi onih 500 kuna, ne znam ni sam.

Ako n a m je t ih 500 kuna postao dug koji se sljedeći mjesec penje na 1000, brzo ć e m o doći do maksimalnog minusa i plaćati banci veliku kamatu za taj minus .

180

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

Koliko nas razumije da minus i postoji da bismo se stalno zaduživa­li i plaćali velike kamate na posuđeni novac dragim vlasnicima banaka?

Koliko nas troši više nego što zaradi radi ispunjavanja emocio­nalne praznine . Kupujemo previše stvari koje n a m zaista ne trebaju ili koje n a m čak štete. Na razne načine pokušavamo naći S R E Ć U T R O Š E N J E M . A sreća se na taj način ne nalazi.

Sreća je t renutak, rijetki t renutak . O n o čemu m o r a m o težiti je zadovoljstvo, i to realno zadovoljstvo u postignuću, a ne u potrošnji. Potrošiti treba onoliko koliko i m a m o , ili čak manje, da bismo imali rezervu ako nešto p o d e po zlu.

A stalno n a m najavljuju da će poći po zlu. Toliko nas straše t o m recesijom da smo od toga u golemom stresu. A taj stres mnogi poku­šavaju smanjiti, čime drugim nego - potrošnjom. To je kao da gasite požar benz inom. I pri t o m e sebi t epate :

Jadan sam, nikakav sam, u strahu sam pred otkazom pa mi je onda najbolje da se malo utješim šopingom.

Kupim nešto što ne mogu kupiti, pa kupim na dug na karticu, u pet ili 10 rata. I pri t o m e sebe tješim:

Svega se odričem, pa mogu valjda sebi priuštiti ovu sitnicu... A t i h se sitnica nakupi .

Ovo ću u četiri rate... A ovo u šest rata... I tih se rata nakupi . Ovo je jeftino, a ovo na rasprodaji... Pa zar zaista ne razumijemo zašto postoje kartice i čemu služe

rasprodaje? Mislite li da vam za vrijeme rasprodaje trgovci POKLANJAJU dio

svog novca da biste vi bili zadovoljni? Što predlažem? Uštedite mjesečno neki iznos za ra tu, pa ako nakon šest mjeseci

još uvijek budete željeli to kupiti i budete imali cijeli iznos jer ste svaki mjesec štedjeli za ratu, o n d a ćete imati taj novac. Banka neće na vama zarađivati, a vi ćete n a k o n šest mjeseci moći odlučiti što ćete s t o m ušteđevinom. N e ć e vam taj iznos mjesečno biti oduziman za neku stvar koju, kad je otplat i te, više nećete ni nositi jer je već izašla iz m o d e ili vam se više ne sviđa. M o ž d a zbog toga što ste vidjeli nešto novo na rasprodaji?

Treba znati i moći odgoditi zadovoljstvo. Stavite ruku na srce pa recite koliko u kući imate nepotrebnih

181

UUBIDA UVODIC-VRANIC

predmeta s kojima ne znate što ćete. Pa nemojte tu gomilu povećava­t i . Zadovoljstvo što ste nešto kupili traje veoma, veoma kra tko, kraće nego što treba vremena da se taj dug otplat i .

Ako su dugovi narasli, a primanja se iznenada smanjila, ako se dogodilo o n o o čemu su svi šuškali, vratite se na stari način plaćanja -gotovinom. Kartica n a m ne daje pravi uvid u to koliko smo potrošili, a kad plaćamo gotovinom, o n d a n a m je jasnije.

Zašto da se tako mučim? Z a t o da se ne mučite s dugovima nego da lijepo planirate svoje

izdatke i potrošite samo o n o što zbilja uštedite.

182

3. KAKO JE NAŠE SRCE BILO OSVOJENO?

...ili trikovi don Juana i done Juanite Ne znam jeste li čitali ili gledali Don Juana} Je li to za vas literarni

predložak ili gorko osobno iskustvo nekog amatera koji je oponašao velikog uzora? U svakom slučaju, nije na odmet vidjeti te osnovne obrasce ponašanja kojim se takvi majstori i majstorice služe.

1. Polazeći od pretpostavke da se emocije najviše osjećaju u kon­trastu, često se počinje s odbijanjem, malim sukobom ili malom uvredom. To može biti napadno ignoriranje.

2. Nakon što je pobuđen interes, ide se na prihvaćanje. To prihva­ćanje je to slađe jer je iznenađenje i kontrast u odnosu na prvu fazu. Udvaranje je obično vrlo romantično, sa svim pripadnim rekvizitima, cvijećem, porukicama, teškim izjavama.

3. Nakon prihvaćanja, dolaze „ludi", tj. vrlo uzbudljivi trenuci. U pravilu kratko traju. Tu se govori, ljubi i recitira - kao na filmu. Prelijepo da bi bilo istinito. U svakom slučaju takav intenzitet kratko traje.

4. Ponovno odbijanje, nestajanje, nedolaženje, u pravilu bez objaš­njenja.

Sve se može ponoviti: od 1 do 4, i to više puta, ili se samo ponav­ljaju 3. i 4. faza, s većim ili manjim razmacima. Ili se sve ponavlja, ali se glavna uloga daje nekom drugom.

183

LdUDIV^M UVUUlU-VliANIU

Samo uloga

Onaj zaljubljeni osvajač nije nestao. Njega nikad nije ni bilo. Mislim, nije postojao kao autentič­na osoba koju smo mi poznavali. Taj l ik, taj model ponašanja, zaista postoji, u njega ulaze mnogi l judi, sakriju se u toj ulozi i glume je dokle god ima publike.

Žrtva osvajača ili osvajačice obično ništa ne razumije. Stalno ponavlja: Ali nemoguće je da je onaj čovjek od jučer nestao? Kako se mogao tako promijeniti? Sto sam pogriješila? Žrtva nije ništa pogriješila. D o n Juan, kao i grof Miinchhausen, živi vječno. Samo se veli­kom grofu divimo i on nas nasmijava, inspiri­ra i oslobađa. Njegove kopije i oni koji posude njegov lik obično naprave štetu.

184

4. KAKO NAĆI PRIJATEUE

ILI PROJEKT SUSRET

Psihoterapija bez psihoterapeuta Kad je 1952. Maxwell uselio s grupom psihijatrijskih bolesnika u

jednu zgradu i odlučio s njima zajedno neko vrijeme živjeti, rekao im je: Zovite me Max. Tako se rodila terapijska zajednica.

Mogu li ljudi koji imaju manjih psihičkih problema pomoći jedni drugima?

Može li se rješavanje psihičkih problema potpuno, ili gotovo potpuno, osloniti na samopomoć? Koliko je pametno psihološke poteškoće depsihi-jatrizirati i depsihologizirati i staviti ih u više-manje realno okruženje? Je li moguća psihoterapija bez psihoterapeuta? Može li psihoterapeut biti još manje od katalizatora? Kako inače u životu rješavamo probleme mi koji ne idemo psihoterapeutima? Mučimo se sami ili nam pomažu prijatelji i rodbina. Može li se problem usamljenosti smanjiti tako da zajednički psi­hoterapeut izabere i formira „umjetnu" grupu koja će se dalje sama družiti i pronalaziti nove forme druženja? Hoće li ljudi koji idu psihoterapeutu i žale se, između ostaloga, na usamljenost, prihvatiti da se upoznaju s dru­gim psihoterapeutovim klijentima? Može li „umjetna" grupa prerasti u prirodnu?

Eto, htjeli smo odgovoriti na ta pitanja pa smo formirali NOVI OBLIK psihoterapijskog rada. Projekt smo nazvali SUSRET. Pripremili smo prvi susret tako što smo razgovarali s četiri klijentice. Rekla sam

185

LJUBICA UVODIC-VRANIC

im: „ I m a m ideju. Htjela bih vas upoznat i s nekim svojim klijenticama koje imaju neke vrlo dobre karakteristike, kao i vi. Razmišljala sam o t o m e kako je šteta što se ne poznajete m e đ u s o b n o i kako bi trebalo proći 300 godina da se slučajno sretnete, iako živite u istom gradu. Šteta je da se ne poznajete pa sam vas mislila s njima u p o z n a t i . Sto vam se č ini?"

Sve su četiri o d m a h oduševljeno pristale. Na to sam iznijela svoju malu rezervu. Rekla sam da sam pričala s nekim ljudima koji su mi rekli da to neće biti dobro jer da te osobe neće pristati na upoznavanje s dru­gim osobama koje idu kod istog psihoterapeuta kao i o n e . Sve su četiri odbacile takve razloge protiv i nisu smanjile svoje oduševljeno prihvaćanje.

Ubrzo n a k o n tih četiriju individualnih razgovora došao je poziv za prvi susret.

T k o su te osobe? Osoba A je u d a t a , ima jedno dijete. U svađi je ili u veoma hladnim

i neadekvatnim odnos ima s bližom r o d b i n o m . N e m a iskrenih ni bliskih odnosa ni na poslu ni u susjedstvu ni u prijateljskom krugu. Njezin je suprug zapravo njezino jedino društvo. Njihovi su odnosi dobr i , on je rijetko dobar čovjek, ali njoj se čini da on nije baš neki osobit sugovor­nik i ne razumije dovoljno njezine p r o b l e m e . N e m a m n o g o prijateljica i nije u dobr im odnos ima sa svojima, iako ima živog jednog roditelja (majku) i brata. O t a c je u m r o . Zaposlena je i još ima jedan manji obi­teljski poslić koji joj, za sada, ne donosi previše. Ima završen fakultet. Ima dva manja stana i automobi l .

Osoba B je n e u d a t a i živi sama. Njezini su daleko, udaljeni m n o g o ki lometara, i nije s njima u dobr im odnos ima. Ima majku, brata . Otac je u m r o . Radi niz poslova čišćenja, čuvanja starijih osoba, jer nije još našla posao u struci. Ima završen fakultet. Podstanar je.

Osoba C je rastavljena i ima sina koji ne živi s njom, ali je povre­m e n o posjećuje. S većinom članova svoje obitelji nije u dobr im o d n o ­sima, ali ima troje, oca, tetu i sina, s kojima komunic i ra . Sa s inom nije kontaktirala oko godinu i po l , a sad su u sklopu psihoterapijskog rada uspostavili k o n t a k t e . Ne razgovara ni s majkom ni s bivšom svekrvom i svekrom, pa ni s bivšim suprugom. Ima završen fakultet i unosan posao u s t ranom predstavništvu. Posjeduje stan i automobi l .

Osoba D je rastavljena i živi sama. I m a veoma dobre odnose sa svim članovima obitelji iz koje potječe, ali oni žive na dvije različite adrese daleko od Zagreba. Majka i o tac su u Njemačkoj, a sestra živi u

186

AVANI UHA USUBNt rHUMJCINC

njihovom r o d n o m gradu, udata je i ima nezaposlenog supruga i dvoje djece. Ima stan i automobi l . U stalnom je r a d n o m odnosu i još ima dva unosna h o n o r a r n a posla. N e d a v n o je završila fakultet uz rad.

Sve su inteligentne, sve rade i brinu se za vlastitu egzistenciju. Jedna je u d a n a , dvije rastavljene, a jedna n e u d a n a . Sve su više-manje ugodne vanjštine; jedna, dvije, a možda i t r i , ne znam t o č n o , čak su i iznadprosječnog izgleda. Sve četiri imaju skladnu figuru. Srednjih su godina, oko četrdeset, ali izgledaju mlađe.

Kako su u individualnom razgovoru sve četiri o d m a h pristale da se m e đ u s o b n o upoznaju, išli smo dalje na tehničke detalje: predlagale su da to bude subota ili nedjelja, bolje nedjelja. Sve su se složile, u dru­gom razgovoru, da to bude nedjelja u 17. N e k a nedjelja ne bude kao u onoj predratnoj i zabranjenoj pjesmi (jer je u nekim kavanama rezulti­rala suicidom): „Tužna je nedjelja..."

Prvi put su se našle u nedjelju u 17 sati, 26 . studenoga 2006., u kavani u najužem centru grada, tako da svima bude jednako blizu, i tad su bile sve četiri prisutne uz psihoterapeutkinju, koja je već u prvom kontaktu bila još manje od katalizatora. Došla ih je m e đ u s o b n o u p o ­znati i ostala s njima pola sata, a one su ostale duže.

Drugi put su se već našle same, u sljedeću nedjelju 3. prosinca, i bile su samo tr i . Osoba D nije došla niti se javila, ali je na SMS poruku psihoterapeutkinje odgovorila isprikom zbog posla

Treći put su se našle sljedeću nedjelju 10. prosinca opet na istom mjestu i opet sve t r i . Četvrta je poslala poruku psihologu da pozdravlja cure, ali da odustaje. Razlog koji je navela je posao koji ima u 18 pa joj termin ne odgovara. „Draga profesorice, hvala Vam na ideji za druže­nje. Na žalost vrijeme druženja mi ne odgovara jer radim od 6 pa mi je grozno stalno gledati na sat. Ne mogu se opustiti i osjećam se neugod­n o . . . Pozdravite djevojke i hvala Vam. Ispričajte me djevojkama."

Osoba C je nakon prvog susreta rekla psihoterapeutkinji da osoba D neće dolaziti jer je „šminkerica", a one su tri „ n o r m a l n e " .

Osoba B je svaki p u t slala SMS poruke n a k o n sastanka: 3. 12. 20:42 B: „Prof., tako n a m je dobro dijeliti t e m e , emocije zajedno. Sad

sam došla u stan. Divne su osobe. Hvala . . . " Psihoterapeut odgovara: „ D r a g o mi je da je ideja uspjela." B: „Više nego uspjela." B: „Zaključila sam večeras, a i osoba C se zapitala, što je to što

187

LJUblUA UVUDIC-VRANIC

imamo zajedničko? Osoba A se zahvalila na savjetima. D nije došla. Vidimo se opet u nedjelju..."

7. 12. B: „Prof., povjerenje se stvorilo medu nama i drago nam je da se u

nedjelju opet vidimo..." 10. 12. B: „Prof., našle smo se, baš nam je lipo zajedno družit se. Meni

osobno paše..."

Osoba A je u prvom razgovoru rekla: „A to bi bila zamjenska obi­telj!" i time postavila visok, možda i previsok cilj.

Osoba C nakon sastanka ide pješice jedan dio puta s osobom B, koju je komentirala: „To je posebna osoba. Mogu reći da se inače s takvim osobama ne družim, ali mi je ona zanimljiva."

Na drugom i trećem razgovoru su pričale o sebi i zaključile da sve tri imaju brata s kojim je majka u dobrim odnosima, a s njima nije.

Na četvrtom razgovoru su se našle 17. prosinca. Osoba C je poslala SMS: „Prof., nama je super druženje, kćer od A smo upoznale. Na sv.

Stjepana 26. 12. '06. ćemo se naći opet. Ja sam sve zadovoljnija, odgo­vornija... Pozdrav C."

27. 12. '06. Telefonski sam razgovarala s osobom C. Nisu se našle 26. 12. jer je osoba B otputovala, ali su osobe A i C bile skupa na božičnom koncertu u Ciboni 26. 12. '06. Dogovarale su se za plivanje i kako će nadoknaditi preskočeni susret.

27. 12. '06. Nazvala je A da mi kaže kako je krasna knjiga i kako ju je dirnula. Naime, posudila sam joj nezavršeni prijevod knjige Familv Estrangements Barbare LeBey. Pročitala je sve, a ne samo o otuđenjima nakon ostavinske parnice, a to je problem o kojemu je najčešće pričala s terapeutkinjom.

29. 12. '06. nazvala je osoba B da čestita Novu godinu. Rekla je da je projekt susret uspio. Da je najagilnija osoba Ar koja stalno nešto smišlja što bi još mogle skupa raditi. Ona i C su se našle jednom same na kavi.

Prednosti ove grupe su da one sve tri imaju toliko da mogu same platiti kavu ili sok na javnom mjestu.

3 1 . 12. '06. na Silvestrovo su se našle osoba A i njezina obitelj,

188

AVANTURA OSOBNE PROMJCINC

suprug i kći, i osoba C, na dočeku N o v e godine koji je organizirao TZ u crkvi.

7. 1. ' 0 7 . opet su se našle u kavani sve t r i : S M S : „ D i v n o . Mi ka' prave prijateljice iskreno o svemu p r i č a m o .

Sinoć sam pisala o čemu smo pričale u dnevnik. Pozdrav C . "

Š t o bismo mogli dalje?

Mogli bismo formirati još takvih grupa. Mogli bismo popularizirati takav rad. Mogli bismo održavati N E K E sastanke, NIKAKO NE SVE, u p r o ­

storijama udruge, kad bismo te prostorije imali i mogli plaćati, što bi za sudionike bilo jeftinije. M a d a je možda i bolje da idu na treće mjesto kao p r i r o d n a grupa, ako to sebi mogu priuštiti .

Mogli bismo p r o p a g a n d n i m djelovanjem pozvati ljude koji su zainteresirani da postanu članovi takvih grupa. Za sve n a m to ne t reba p u n o novca, ali ipak, d o b r o bi došlo kad ne bismo moral i investirati volonterski u taj posao .

M o ž d a bi za siromašnije članove neke nove grupe d o b r o došao pla­ćeni sok (kava ili čaj) na sastanku u zajedničkim prostorijama u d r u g e .

S t o ćemo sigurno napraviti vlastitim volonterskim radom?

Pratit ć e m o , d iskretno, rad ove prve grupe, a možda i priključiti nove članice.

Kakve je koristi imala terapeutkinja od projekta Susret}

Nikakve. U financijskom smislu te riječi. A inače, velike. Lijepo je raditi volonterski. Ni država ni u d r u g e

nemaju toliko novca koliko ljudi imaju potrebe za ovakvim r a d o m .

N a p o m e n a : O ovom je projektu autorica izvijestila na 4. kongresu medicine rada u Dubrovniku 2007. godine

189

5. KAKO OPROSTITI

Znati i moći oprostiti važan je dio psihičkog zdravlja. Možemo li naučiti oprostiti?

Pojmovi oprostiti i oprost važne su teme u svijetu vjernika. Obveza je vjernika da oprosti bližnjemu svome onako kako se njemu opraštaju njegovi grijesi.

Naravno, vjernik ponekad radi ono što je u skladu s njegovom vjerom, a ponekad ne uspijeva biti pravi vjernik pa ne može oprosti­ti. Onda se nađe netko kraj njega tko će njemu oprostiti to što on ne može oprostiti.

Pojmovi oprostiti i oprost veoma su važne i zanimljive psihološke teme. Bez obzira na to je li netko vjernik ili nije, one su zajedničke teme svih nas.

Sto se postiže opraštanjem ako se opraštanje uzima kao općenito pravilo međusobnog komuniciranja? Smanjuju se razlozi za osjećaj povrijeđenosti, ljutnje, nezadovoljstva, mržnje i drugih negativnih emo­cija. Smanjuju se razlozi za osvetu. Ako se oprosti - nema osvete. Ako se osvetimo - onda ona druga strana ima istu dilemu: oprostiti ili se osvetiti. Ako izabere osvetu, količina lošeg raspoloženja se povećava. I uskoro smo pred novom dilemom.

Cak i kad nije riječ o osveti nego samo o prikupljanju i čuvanju lošeg raspoloženja, sami sebi škodimo. Zdravo je biti dobro raspolo­žen. Zdravo je osloboditi se lošeg raspoloženja jer nas ono „truje".

Znati i moći oprostiti veoma je važan dio psihičkog zdravlja - zato je važno znati oprostiti.

190

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

A što ako ne znamo oprostiti? Možemo li naučiti oprostiti?

Što je to što moramo oprostiti? Gdje su granice? Ima li granica?

Da bismo bolje razumjeli taj problem, prvo moramo vidjeti što je ta uvrijeđenost koju osjećamo, odnosno moramo analizirati povredu koju smo zadobili od strane druge osobe. Je li ta povreda materijalne prirode? Je li riječ o šteti? Tko je sve suodgovoran za tu štetu? Cime smo sami pridonijeli da se to dogodi.

Cesto smo ljutiti na izvršitelja, a ne vidimo pravog krivca podstrekača.

Evo primjera:

Razlozi za oprost

Kako smo došli do raz­mišljanja o oprostu? Što uvijek prethodi oprostu? Prije oprašta, odnosno razloga za oprost, dogo­dilo se nešto ružno. Netko je nekoga uvrijedio. Netko nije ispunio svoje obe­ćanje. Netko je nekoga ozlijedio. Netko je nekome nešto ukrao. Netko se ubacio preko reda. Netko je nekome preoteo mjesto, ženu, stan, kuću, posjed, prijatelja. Netko je neko­me otrovao psa, zapalio šumu, probušio gumu... Netko je nekoga pobijedio u sportu, preoteo dobrog igrača, potplatio suca... Netko je nekome ugrozio život, oduzeo život neke drage osobe... Sto sve ljudi jedni drugima ne čine?! I što sve poslije toga moraju oprostiti?!

Pero je sin bolesnika od PTSP-a, majka mu je neliječena alkoholičarka. U njegovoj kući, ako se dogodi da ima kruha, nema mlijeka. Ako ima mlijeka, nema kruha. Ponekad ima i kruha i mlijeka, ali nikada nema ljubavi, mira i sklada. Perina sestra Verica stalno bježi od kuće. Nije ni čudo. Kamo god ode svuda je toplije i urednije nego doma.

Pero je odlučio uzeti stvar u svoje ruke i unijeti više kontrole u svoj život. Nedjeljom viče: „Gazi, gazi purgere!" Radnim danom je pri­padnik drugog klana. Ošišani su svi na nulu i hodaju po kvartovskom parku pa ako naiđe neki dečko koji je uredan i drži mobitel u ruci, pre­više im ide na živce i uvijek netko od njih vikne: „Gazi, gazi Šminkere!" To je ostalima okidač i navale svi na njega, otmu mu mobitel i raspara­ju jaknu...

Kad donese kući mobitel, stari mu kaže: „Samo pazi da TEBE nitko ne zaj... Ne daj se, dosta je bilo. Dosta su nas gazili..."

Tko je mladića uvrijedio? Tko ga je opljačkao? Koga on treba mrziti? Stvari nisu baš tako jednostavne.

Često smo uvrijeđeni zbog nečega što je netko napravio, ali možda

191

LJUBICA UVODIC-VRANIC

ne vidimo da je taj n e t k o ispružena ruka nekog zlog ili nesretnog lica koje ga je p o t a k l o da to napravi .

Ponekad treba, dakle, oprosti t i i razumjeti stjecaj okolnosti koji je doveo do toga da b u d e m o oštećeni.

N e k a d treba oprostit i jer je riječ o sitnici, koju smo i sami znali napraviti . Polazeći od principa reciprociteta - riješit ć e m o mnoge p r o ­bleme.

Ako smo se znali obrecnut i ili uvrijediti nes lanom šalom, odakle n a m obraz da isto takvo ponašanje ne pr ihvat imo kad je u p u ć e n o p r e m a n a m a .

Ima jedno ponašanje koje je uvijek lako razumjeti i oprost i t i . To je ponašanje koje n a k o n povrede uključuje ispriku.

Evo primjera:

Pero je trčao po hodniku škole. Sudario se s učiteljem koji je nosio pribor za matematiku, između ostalog i velik drveni trokut. U sudaru trokut je jednim svojim vrhom podignuo učiteljeve naočale i one su pale na pod i razbile se. Pero se zbunio i ostao bez teksta.

Sutradan je Pero došao s roditeljima u školu. Prvo se ispričao što je trčao hodnikom. Trčanje je dopušteno samo na školskom igralištu. A onda se ispričao i za štetu koja je slučajno nastala iz te njegove nesmo­trenosti.

Roditelji su se također ispričali učitelju. Riječ je o maloljetniku pa su roditelji tu da se dodatno ispričaju jer su oni odgovorni za sve što počini njihov sin.

Naravno, rekli su da će platiti nove naočale. Učitelj je bio ugodno iznenađen takvom pristojnom ponudom.

Prihvatio je Perinu ispriku i zahvalio se Perinim roditeljima. Rekao im je da su naočale ionako odslužile svoje pa da će preko zdravstvenog osigu­ranja zatražiti nove.

Eto, sve je prošlo bez ukora. . _

Isprika koja je brza, iskrena i kojom se nudi n a k n a d a štete m o r a se prihvatiti .

Nažalost i isprike mogu biti manipulat ivne i lažne.

Evo primjera:

i 192

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

Verica je doživjela prometnu nesreću. Vozač krivac se vrlo ljubazno ispričao. Objasnio je kako mu se jako žuri pa moli da ga se nazove na broj koji je dao, on će, kako i treba, preko svog prijatelja autolimara sve popraviti na Veričinu autu.

Verica je tek kad je stigla kući i kad se pribrala od šoka nazvala taj broj. Čula je poznati glas: „Birali ste broj koji se ne koristi!"

Sigurno i vi poznajete nekoga tko se stalno ispričava i stalno ponovno griješi. Prvih deset isprika ste uvažili, hoćete li i jedanaestu?

193

6. KAKO PREŽALITI GUBITAK?

Poricanje, uvid, srdžba, tugovanje, širi uvid, lijepa sjećanja - to su faze tugovanja koje svatko treba proći

I m a m o iskustvo gubitka - to je naša zajednička crta. Svatko je od nas imao nešto što mu je bilo veoma drago i što je

izgubio, a za gubitak je bio kriv n e t k o drugi, on sam ili stjecaj o k o l n o ­sti, viša sila...

Svatko je od nas i m a o nekoga tko mu je bio veoma drag i koga je izgubio, a za gubitak je bio kriv n e t k o drugi, on sam ili stjecaj o k o l n o ­sti, viša sila, n e s p o r a z u m . . .

Svatko je od nas očekivao neki događaj, imao neku n a d u ili okol­nosti koje su mu bile veoma važne pa je došlo do neke promjene i to što je imao je izgubio, a za gubitak je bio kriv n e t k o drugi, on sam ili stjecaj okolnost i , polit ika, društvena previranja...

Gubitak neke osobe, neke stvari, nekog očekivanja, neke n a d e , nekog društvenog okruženja... sve to i svaka stvar za sebe uobičajeno prouzro­kuje kod nas karakteristična osjećanja i karakteristična ponašanja:

1. poricanje 2. uvid 3. srdžbu 4. tugovanje 5. širi uvid 6. lijepa sjećanja

194

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

Sve te faze mogu se dogodit i n e p o s r e d n o n a k o n gubitka, t ra­jati o d r e đ e n o vrijeme i p r i r o d n o i s p o n t a n o se nastavljati. N a k o n poricanja dolazi do uvida pa se ide u srdžbu. N a k o n srdžbe prijeđe se u fazu pretežnog tugovanja, a n a k o n tugovanja dolazi do šireg uvida. Razmišljamo i anal iz iramo što se sve dogodi lo, kako i zašto. Imenujemo odgovorne, razumijemo svoju ulogu u toj priči . O p r o s t i m o ako m o ž e m o , sebi i drugima. I na kraju dolazi o n a lijepa faza - sjećanje na lijepe doživljaje povezane s o n i m što smo izgubili.

Nijednu od t ih faza ne može se preskočiti bez štetnih posljedica. Nijedna od tih faza ne može se previše produži t i bez štetnih posljedica. Preskakanjem ili produživanjem riskiramo o d g o đ e n o tugovanje.

O d g o đ e n o tugovanje je zakašnjeli psihički proces koji se dogodi kad se n e p o s r e d n o n a k o n gubitka ne u đ e u n o r m a l n i proces žalova-nja. Zalovanje se pot i sne, „ p r o g u t a " , preskoči. Osoba koja treba uvid n a k o n poricanja, srdžbu i tugu, razumijevanje svoje i t u đ e eventualne odgovornost i zbog nekih razloga ne u đ e u taj proces .

Koji bi to razlozi mogli biti?

Ne želi svojom t u g o m uznemiravati druge bliske članove obitelji. Ne želi pokazivati svoje osjećaje zbog s traha, srama (preljub,

zatvorska kazna, tajna), p o t r e b e da bude „jaka" i preživi to bez cmiz-drenja.

Spolne razlike tu znaju igrati veliku ulogu. Osoba p o n e k a d ne razumije vlastite osjećaje. Ponekad je n e t k o

samo ljutit jer je ljutnja nešto što on sebi može dopust i t i , a tuga n e . Današnji m o d e r a n zaposlen čovjek misli da n e m a vremena za tugo­

vanje. M n o g i misle da je pokazivanje tuge slabost. O d g o đ e n o tugovanje šteti zdravlju. O n o „ k u h a " i m o r a se kad-tad

odreagirat i . Često se dogodi da neka sitnica bude okidač i da osoba reagira

b u r n o , previše b u r n o , jer je njena reakcija zapravo zakašnjelo tugovanje.

Primjer:

Danas mi je nakon dužeg vremena došla Verica. Zapela je bila na nekom ispitu. Užasno se uplašila i svijet joj se okrenuo. U razgovoru

195

L,ui_»ui\jn u v u u i u - v n n i ' j i u

sam doznala da je nju i njezinu majku preminuvši napustio otac, odno­sno muž. A one su o tome šutjele. To je bila tabu tema. Bojale su se da će pokretanjem te teme povrijediti jedna drugu pa je svaka šutjela o tome što im se dogodilo. Tek kad su otvorile tu temu, vidjele su da im je lakše i poslije nekoliko bolnih razgovora s puno suza sada mogu pri­čati o dragim uspomenama.

Time su postale još bliže, iako su i prije bile bliske. Pao im je veli­ki kamen sa srca kad su čule da pričajući liječe jedna drugu. Izgubio se strah koje su imale da će jedna drugu povrijediti. Odtugovale su naknadno i sad im je lakše.

Ako smo neku od ovih obveznih faza u procesu žalovanja presko­čili, moramo se sami ili uz stručnu pomoć na nju vratiti i dovršiti je. Proces žalovanja mora završiti svoj tijek da bismo mogli dalje funkcio­nirati i nositi kroz život lijepe uspomene.

196

7. KAKO REĆI „NE"

Zbog straha od napuštanja, ponekad govorimo da i kad tako ne mislimo. Ako pak češće govorimo ne, možda smo usamljeniji nego što bismo trebali biti

Ima ljudi koji teško kažu ne. Ako se toga žele osloboditi, prvo moraju razumjeti zašto je to tako.

Reći ne za njih predstavlja rizik. Oni se boje da će njihovo ne prouzročiti odbijanje druge osobe. Boje se da će svojim odbijanjem prouzročiti preveliku ljutnju kod drugog i da će rezultat njihovog ne biti to da će ih osoba napustiti i trajno se emocionalno udaljiti od njih.

Mnogi se ljudi boje napuštanja, boje se da će ih drugi ljudi odbaci­ti. Boje se samoće koja će nakon tog odbacivanja doći.

Mi smo društvena bića i jedna od naših najvećih potreba je potreba da budemo s drugim ljudima i da nas ti drugi ljudi prihvaćaju.

Činjenica je da reći nekome ne može rezultirati odbacivanjem i da ima ljudi koji se ne žele izložiti tome riziku.

Ali što im se onda događa? Da ne bi bili sami i napušteni, oni napuštaju sebe. Pristaju na nešto na što inače ne bi pristali. Prihvaćaju nešto što inače ne bi prihvaćali. Varaju sebe, ali time varaju i onoga drugoga kojemu kažu da. Taj drugi, koji je dobio prihvaćanje umjesto odbijanja, možda ne prepozna pravi karakter toga prihvaćanja. Ne razumije da se radilo o strahu od napuštanja. Osim takvog nesporazu­ma, moguć je i nesporazum zbog porasta očekivanja.

197

LJUBICA UVODIC-VRANIC

Primjer:

Pero traži od Verice da provedu zajedno vikend. Ona od straha da će pokvariti s njim odnose ako ne pristane na taj vikend prihvati njegovu ponudu.

Pero može misliti da je ona prihvatila tu ponudu jer joj odgovara. Ona je tim prihvaćanjem poslala poruku koju on tumači na svoj način.

Njegova su očekivanja porasla. On je zove i na slijedeći vikend ili čak na godišnji odmor. Očekuje da će ona reći 'da'. Njena se nevolja poveća­va jer ona sad ide dalje u sljedeće faze, a nije bila spremna ni za onaj prvi vikend.

Ili drugi primjer: Veričina prijateljica želi posuditi novac od nje. Verica nema novca,

ali joj je neugodno odbiti prijateljicu. Boji se reći 'ne'. Posuđuje novac i prijateljica ide za novogodišnje praznike na Bahame, a Verica ostaje kod kuće i nema novca ni za francusku salatu. Slijedi nova posudba. Prijateljica očekuje od Verice da joj ponovno posudi jer ima. Ona je nje­zinu prvu posudbu shvatila ovako: „Verica mi je izbrojila toliki novac bez riječi. Ona očito ima. Da nema, ne bi mi dala. Pa kad već ima, zašto da mi ne posudi još. Meni treba, a ona ima." Očekivanja rastu, a rastu i Veričine nevolje. Ako sada odbije, morat će objašnjavati što se to dogodilo u međuvremenu, a nije se dogodilo ništa loše. Čak je dobila i lijep poklon s Bahama. Ono prvo 'ne' koje nije bilo rečeno prisililo je Vericu na niz drugih posudbi za koje nije spremna i vjerojatno će se dogoditi da uskoro bude prisiljena reći 'ne'. Hoće li taj 'ne' na kraju pri­jateljica shvatiti?

U partnerskim odnosima, osobito na njihovu početku, dok su emo­cije vrlo burne, ima mnogo izgovorenih da koji se kasnije ne mogu izdržati. Ali par tner i , na početku, pošalju jedno drugome veliko očeki­vanje. U početku prihvate nešto što ne bi inače prihvatili. Nešto čime se ne mogu nositi. Prije ili kasnije njihovo da postaje ne. To se obično događa uz buru emocija i uz silne nesporazume.

Pa tko si Ti? Ti nisi ona osoba kojom sam se oženio. Pa i nije. Jer je na početku govorila mnogo puta da onda kad je

morala reći ne. Time se pokazala onakvom kakva nije. Prevarila je sebe i onoga kojemu je popuštala. Ubrzo se našla u odnosu koji joj je težak.

198

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

Sada mora početi govoriti ne, a njen govor će se shvatiti kao izdaja, prijevara ili čuđenje. Pa Što jo je sad odjedanput? Pa ona je meni lagala!? Ili se pretvarala?!

Graditi zdrav odnos znači postaviti grani­cu. Poslati stvarnu poruku. U zdravom odnosu ne rade se ustupci koji će nam poslije doći glave.

Kako reći 'ne'

Što prije - to bolje. Ne dopustiti da nas strah od napuštanja gurne u napuštanje sebe. Onaj drugi ne želi imati kloniranog pojedinca koji pristaje na sve. Čovjek koji uvijek govori da brzo dosadi. Prvo zato što ne pridonosi svo­jim razlikama ništa zanimljivo, a drugo zato jer postaje nezadovoljan pa nesretan, pa očajan, pa možda agresivan ili depresivan. Nema osjećaja moći ni kompetencije, sve je slabiji, sve nepodnošljiviji i sve nezanimljiviji partner.

Tko želi nezadovoljnu depresivnu dobricu koja je sve popuštala, i sada bi i dalje popuštala, ali je izgubila snagu volju i životno veselje? Odjednom više ne može ništa. Čak ni ono što je prije mogla bez veli­kih ustupaka. Izgubila je sebe. Zaboravila je na svoje potrebe i postala nezanimljiva i dosadna.

Tko želi nervoznu agresivnu osobu koja „skače" na svaku sitnicu i stalno je spremna na svađu i agresiju? Dobrica je postao vuk.

Neki olako i stalno govore 'ne' Ako olako i stalno govorimo ne, pretjerujemo i upadamo u drugu

krajnost. Odbijanje svega što nam se nudi prije nego što smo i razumje­li o čemu je riječ također je rizično ponašanje koje nas vodi u život s mnogo manje doživljaja i iskustava nego što bismo imali da s vremena na vrijeme prihvatimo nešto od onoga što nam drugi predlažu.

Uljudno 'ne'

U pravilu se ne izreče­no na simpatičan i blag način lakše podnosi nego kad to kažemo osorno i Ijutito. Ovisno o situaciji i stupnju razumijevanja te o odnosu koji imamo s drugom osobom može­mo reći uljudno ne pa ako nas nisu „čul i " , t j . nisu htjeli čut i , možemo to svoje ne podcrtati tonom i glasnoćom. Nikad, pa ni kod govo­renja ne, ne treba topom na muhu. Trošimo previše energije, pokazujemo da ne razumijemo ili smo samo neuvjerljivi i smi­ješni.

199

LJUBICA UVODIĆ-VRANIĆ

Zaključak

Ako ne možete reći ne, vjerojatno imate ozbiljan problem nedostat­ka samopouzdanja.

Ako ste se navikli da svemu kažete ne bez razmišljanja, iz opreza, straha ili nedostatka samopouzdanja, vjerojatno ste usamljeniji nego što biste trebali biti. Razmislite o ta dva ekstrema.

Riješite se ekstremnih ponašanja uz p o m o ć prijatelja, osobe od povjerenja ili stručnjaka, kako biste se sačuvali od vrlo izvjesnih velikih nevolja u koje ćete upasti govoreći da o n d a kad m o r a t e reći ne i govo­reći ne onda kad biste trebali reći da.

200

8. KAKO SAČUVATI VAŽNE ODNOSE

U raspravi kojoj je cilj poboljšanje odnosa, obje bi strane trebale biti na dobitku

Čak je i Robinson preživio uz p o m o ć Petka. Sam ne bi m o g a o . Nije pogriješio Aristotel kad je rekao da je čovjek društvena životi­

nja ili politička životinja. N e m a civilizacije koja svoje članove nije kažnjavala izolacijom,

protjerivanjem, izopćenjem, zatvorom, slanjem u kut, n a r e d b o m : „Idi u svoju sobu!" . . . - sve su to načini kako se kažnjava pojedinac, a zajed­ničko im je - izdvajanje pojedinca od njegova društva.

Odnos i p r e m a drugim ljudima veoma su važni za čovjeka i oni su sastavni dio njegovih psihičkih pot reba . G o t o v o se sve psihičke potrebe zadovoljavaju u vezi s drugim ljudima. Čak i osnovne biološke potrebe čovjek zadovoljava isključivo u vezi s drugima i uz p o m o ć drugih.

Od početka pa do kraja i d e m o kroz život uz p o m o ć nečije ruke. Kad je t o m e t a k o , kad su n a m drugi ljudi toliko važni, kako je

moguće da smo s t im važnim drugima u tako lošim odnosima? Vjerojatno zato što je mnogim ljudima važnija kvaliteta odnosa , a

ne sam o d n o s . O d n o s koji ne zadovoljava o d r e đ e n e kriterije - postaje nepodnošljiv.

D a , ne m o ž e m o biti sami, ali neki od nas ne mogu biti ni bilo s kim. Sto zahtjevnija i kompliciranija osoba - to veća šansa da ostane

sama!

Svakodnevno sam svjedok raznih situacija u kojima je jasno da su ljudi izgubili kontakt s veoma važnim osobama u svom životu.

201

LJUBICA UVODIC-VRANIC

Rizično odbacivanje Dogodilo se zahlađivanje nekada toplih odno-K a k o n e z a t r p a t i k u ć u sa. Dragi ljudi koji su im mnogo značili u s u v i š n i m s t v a r i m a ? životu postali su veoma rijetki gosti ili je došlo Jednostavno: kad god do povremenog ili čak potpunog otuđivanja. n e š t o u n e s e t e u k u ć u , Sto se to dogodilo da su ljudi odlučili odu-A

n e

s

š t

o

o

d

m

n o

o

s

r

i

a

m

t e

a ?

i z n i j e t i . stati od tako važnih odnosa s drugim ljudima?

Ako nekoga odbacite, pogledajte dobro je li vam tko ostao prije odbacivanja? Drugim ri ječima, rizično je odba­citi dok niste odnjegovali

Evo nekih čestih razloga koje srećem u svojoj praksi:

barem jedan odnos koji ste zadržali. Ne može se biti zdrav bez osobe od povjerenja.

1. stare nerazriješene svađe „razriješe se" definitivnim odustajanjem od odnosa

n o v i o d n o s . R i z i č n o j e 2. želja za dominacijom razara odnos prekinuti jedan važan 3. želja za ljepljivim, tj. ovisničkim odno-o d n o s a k o n e m a t e som razara odnos

4. utjecaj bračnog partnera na odvajanje od roditelja, rodbine, prijatelja

5. utjecaj prijatelja na odvajanje od rodi­telja

6. radoholičarstvo 7. posvećivanje profesionalnom sportu 8. ovisnost o nekim štetnim tvarima „premješta" osobu iz jednog

društva u drugo 9. nerazriješeni ili neusklađeni prioriteti

10. predrasude (političke, nacionalne, vjerske, spolne orijentacije, profesionalne orijentacije...)

1 1 . poremećaji ličnosti, bolesti, invalidnosti... 12. razlika u ekonomskom statusu 13. s godinama se međusobne razlike povećavaju pa se više ne

mogu podnositi

Neko vrijeme se obiteljski ili drugi odnosi održavaju jer ekonom­ska ili emocionalna vezanost bude veća od razloga koje destruiraju taj odnos. Ako dođe do ekonomskog osamostaljivanja, razlozi protiv -postanu relativno veći i prevladaju.

Nekad je majka u Dalmaciji govorila svojoj kćeri: Ako te muž tira iz jednog kantuna kuće, ti biži u drugi kantun, ali uvik daleko od kuć­nih vrata i nikad nemoj pobić kroz vrata.

Danas kći „bježi" na posao. Ekonomski je samostalna i to utječe na njenu procjenu važnih odnosa.

202

MVMI\ i unn UOUDINC rnumjciNC

y Kako dakle zadržati važne odnose? Tako da se otvoreno, strpljivo, suptilno i optimist ično uhvatite u

koštac s međusobnim problemima i nesporazumima. D o b a r pristup je win-win, t j . nastojte da u raspravi kojoj je cilj

poboljšanje, čuvanje ili p o n o v n o uspostavljanje odnosa obje strane budu na dobitku. Ako pokušavamo popraviti neki o d n o s , teško ćemo ga popraviti iz pozicije moći . Raščistiti tako da n a đ e m o krivca? M o ž d a , ali se može lako dogoditi da tog krivca, nakon što je postao krivac -izgubimo.

U čuvanju važnih odnosa često smo prisiljeni napraviti (velike) ustupke.

203

9. KAKO SE KONTROLIRATI KAD SI ISPROVOCIRAN?

Lakše ćemo odoljeti provokaciji ako analiziramo prošle situacije u kojima smo dopustili da budemo isprovocirani

Kad Pero provocira Vericu, to znači da želi kod nje izazvati emoci­onalnu reakciju. I to negativnu emocionalnu reakciju. On je „pika", tj. „bocka" kako bi je (malo) naljutio. Riječ izaziva, koju često upotreblja­vamo da opišemo što Pero radi, najbolje nam opisuje njegovu namjeru. Pero želi izazvati Veričinu reakciju.

Na primjer:

Verica je bila kod frizera u subotu ujutro. Dugo se zadržala jer je subotom obično gužva. Pero razmišlja: „Te babe samo klafraju kod frize­ra umjesto da se požure kući i naprave ručak." Gladan je i pomalo lju­tit. Zna da Verica očekuje da kad se pojavi na vratima čuje komentar: „Kakva divna frizura! Jesi li joj dala još koju kunu? Stvarno je zaslužila. Divno ti stoji. Da vidim iz profila... Još bolje."

Takvu reakciju neće dobiti iako je i išla kod frizera da impresionira svoga Peru svojom kosom koja će doći do punog izražaja uz pomoć fri-zerkine spretnosti. Umjesto toga gladni Pero provocira. Glasno ili šutke.

Kako izgleda najjednostavnija provokacija? Šuti. Pravi se da ništa ne vidi. I ne gleda u Vericu kako ne bi morao dati neki kompliment. Pravi se da ne vidi. Ako Verica nestrpljivo pita: „Onda, što kažeš?" on ide dalje: „Sto što kažem? Ne znam na što misliš?" „Pogledaj me, primijećuješ li što?" E, sad Pero mijenja taktiku i prelazi u verbalnu i glasnu provokaci-

204

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

ju: „Ništa. Čekaj, čekaj da bolje pogledam. A, sad Tko nas provocira vidim: imaš mrlju na vesti!" Verica pravi „facu" R a z m i s l i m o o l j u d i m a I

nevjerice i razočaranja, a on ide dalje: „Šteta. To ti n a s l a k o i s p r o v o c i r a j u

se ne bu opralo. A znaš kak' su kemijske čistionice Z a š t o s m o i m d a l i t o l i k

skupe!" moć? Zloupotrebljavaji oni tu moć koju smo ir

Sad je uspio u svojoj namjeri da je isprovoci- mi dali. ra i Verica stane aktivno reagirati: vikati, plakati, Ili izbjegnimo provokai napadati ili je pasivno agresivna: zašuti, povuče i l i p r o v o k a t o r e . D r u ž i r r

se u sobu, ode prošetati. Provokator je uspio kad je izazvao reakciju.

se s onima koji u nami žele pobudit i pozitivne

Provokator nije uspio u svojoj namjeri kad nije emocije.

izazvao negativnu reakciju. Ako izostane Veričina p

K

r

a

o

ž

v

im

oc

o

ir

l j

a

u

ju

d i

d

m

a

a

i h

ko

ra

ji

z

n

u

e

-

negativna reakcija, ona je pobijedila, uspjela i m i j e m o i d a i h n e ž e l i r

spriječila daljnje reakcije koje slijede nakon njene s l u š a t i ni p o d r ž a v a t i u

reakcije. Ako Verica dođe kući i na Perinu provo- h o v i m l o š i m n a m j e r a n "

kaciju pokaže zube, ali zato što se smije, a ne zato što „reži", provokacija je sasječena u korijenu, tj. tu je njezin kraj. Ako se na provokaciju reagira, postoji rizik da Pero shvati njenu reakciju kao novu provokaciju, puno goru od svoje i odluči zadati novu provokaciju. Tome ponekad nema kraja. Tako počinje rat - između dvoje ljudi ili dvije države.

Da bismo spriječili da provokator uspije, moramo dakle reagirati tako da njegovu provokaciju proglasimo:

a) šalom, pa se nasmijemo (na primjer: Mi ćemo poslati dobrovolj­no vatrogasno društvo na našu granicu da vas malo ohlade!)

b) nejasnim ponašanjem, pa pričekamo dok se stvar ne razjasni (u našem slučaju Verica pita: A ti si sigurno gladan pa zato pokuša­vaš 'pikati'?)

c) neuspjelom provokacijom: Želiš me naljutiti, ali ti neće uspjeti! Ja sam dobre volje. Sad sam se natračala kod frizerke.

d) mijenjanjem teme: Joj da ti ispričam... e) povećavanjem praga tolerancije umanjivanjem djelovanja onih

činitelja koji ga povećavaju (glad, umor, bolest, nagomilani pro­blemi...)

f) analizom prošle situacije: lakše ćemo odoljeti provokaciji ako analiziramo naše prošle situacije u kojima smo dopustili da nas se isprovocira. Da, da, dopustili. NITKO TE NE M O Ž E ISPROVOCIRATI AKO MU TI SAM NE DOPUSTIŠ.

g) Moramo znati koji su to okidači, koje su to situacije u kojima se damo isprovocirati. Sjetimo se prošlih slučajeva pa ćemo ih otkriti.

205

1 0 . KAKO SE ZALOŽITI ZA S E B E ? j

Zauzeti se za sebe znači izboriti se za ispunjava­nje svojih potreba, a zatim naše potrebe trebaju postati naša prava

Založiti se za sebe znači postupiti asertivno. D u ž n i smo u prvom redu prema sebi da se bor imo za sebe. Kako? Ni agresivno ni „podvi­jena repa" . Evo nekih preduvjeta u našoj borbi za sebe. Ta borba uklju­čuje znanje i od lučno ponašanje.

1. Podsjetite se na sva svoja prava: pročitajte sve povelje o pravima čovjeka organizacije Ujedinjenih n a r o d a , pročitajte i potpisanu Deklaraciju o pravima osoba s invaliditetom ako se ta povelja odnosi na vas. Upoznajte se s Ustavom.

2. Procijenite odnos u kojem se treba d o d a t n o založiti za sebe i svr­stajte ga u neku kategoriju. Drugim riječima - locirajte problem. Evo nekih važnih odnosa u kojima se morate založiti za sebe: rodbinski o d n o s , partnerski odnos , prijateljski odnos , poslovni o d n o s , odnos u udruzi u kojoj ste član, odnos p r e m a institucijama, odnos p r e m a nepoznat ima.

Ti su odnosi svrstani prema kriteriju gdje m o ž e m o više očekivati i biti otvoreniji.

Recimo po koju riječ o svakom odnosu .

206

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

Rodbinski o d n o s n a m daje najviše slobode za otvorenu komunika­ciju i vježbanje komunikacije. Prema našim najbližima i m a m o najveće obveze i najveća očekivanja. Razgovarajmo otvoreno o o n o m e što želi­m o . Pregovarajmo. Predlaž imo. Pružajmo a r g u m e n t e . Obećavajmo da ć e m o uzvratiti milo za drago.

Partnerski odnos ima onakva pravila kakva mu dajemo i oko kojih smo se oboje složili. Postavljanje tih zajedničkih pravila jedan je od naj­važnijih zadataka u građenju partnerskog odnosa .

Prijateljski o d n o s je izabrani odnos koji se razvio v r e m e n o m od odnosa p r e m a poznaniku ili kolegi do odnosa prema prijatelju. Taj razvojni p u t ut r t je m e đ u s o b n i m uslugama koje smo dobili na poklon ili izravno za njih zamolili.

Pravo je prijateljstvo nježna biljka koju treba njegovati. Poslovni je o d n o s reguliran zakonskim propisima i m e đ u s o b n i m

dogovorima. Ako vam se čini da se vaša prava krše, prvo razgovarajte i nastojte se dogovoriti . Ako to ne uspijete, žalite se višoj instanci. Ako i to ne uspije, o n d a na sud. Sto možete kad drukčije nije išlo?

O d n o s u udruzi ima svoja pravila, pisana i nepisana. Upoznajte se s njima i tražite da se o n a poštuju. Ako vam se čini da n e t k o krši n e k o pravilo, razgovarajte m i r n o , lobirajte za svoj stav kod drugih i tražite da se glasuje o vašem prijedlogu.

O d n o s prema institucijama također je u r e đ e n z a k o n o m i m o ž e m o se s našim pravima u p o z n a t i , pa ako smo oštećeni, žaliti se sami ili p reko veće skupine istomišljenika ili p reko cijele udruge ako naš prijed­log bude usvojen.

O d n o s prema n e p o z n a t i m a Kao što mi ne z n a m o sva svoja prava, tako ni drugi ljudi vjerojatno

ne znaju ni svoja ni naša prava. Upoznajmo ih na asertivan nač in . Sto to znači asertivan? Bez agresije i bez „podvijanja repa" .

Zaš to se založiti za sebe? Z a t o što n a m je to dužnost . N i t k o drugi osim nas ne zna naše

potrebe i naše želje. Kad naše potrebe postanu naša prava, postigli smo jednu stepenicu. Druga je stepenica da se angažiramo da ta prava ne ostanu mrtvo slovo na papiru.

Ako se angažiramo na ant ipat ičan, agresivan način, t im svojim

207

LJUBICA UVODIĆ-VRANIĆ

n a č i n o m kršimo tuda prava. Ako se ne angažiramo nikako, o d u s t a n e m o jer n a m se čini da

„ n e m a smisla", ne da n a m se „gubiti za to vrijeme", a p r i t o m smo ogorčeni i uvrijeđeni, r a d i m o nekol iko loših stvari:

1. štetimo sebi i svojem zdravlju, 2. ne dajemo dobar primjer ljudima koji su u sličnoj situaciji, 3. ne družimo se s drugima na postizanju zajedničkih ciljeva.

1 1 . KAKO S ONIMA KOJI SU PREMA NAMA BEZOBRAZNI?

Bezobraznik je uspio samo ako mi primimo njegov bezobrazluk. Ako ne primimo bezobrazluk, bezobraznik nije uspio biti bezobrazan

Ova tema je sužena na bezobrazluk koji je verbalnog karaktera, a odnosi se i na upotrebu riječi, tona, izraza lica, mimike, kretnji i ponaša­nja bezobraznika, ali ovdje se NE govori o bezobrazluku koji bi uključi­vao fizičko nasilje. Fizičko nasilje je bezobrazluk u nadležnosti sudstva i tamo treba i ostati.

Kako se kaže: možemo pogriješiti prema našem sugovorniku mišlju, djelom i propustom. To znači da možemo o nekome misliti nešto što je bezobrazno, ali ako svoje misli sakrijemo, oštećujemo samo jednu osobu - sebe.

Možemo se ponašati bezobrazno. Pod tim mislimo vikati, govoriti prostote i uvredljive riječi, kesiti se, mrštiti, pokazivati izrazom lica gađenje, mržnju ili neku drugu negativnu emociju.

Možemo biti bezobrazni i tako da propustimo zahvaliti se, obratiti se, rukovati se, pogledati, zamoliti, posjetiti, pozdraviti...

U sva tri slučaja riječ je o bezobraznom ponašanju koje uključuje pogrešku, nepravdu, nanošenje neugode i sve to kao dio svjesnog, namjernog ponašanja, pa stoga pripada u široku lepezu agre­sivnosti.

209

LJUBICA UVODIC-VRANIC

Da bismo znali kako reagirati na bezobrazno ponašanje, m o r a ­mo prvo znat i , t j . provjeriti je li zaista riječ o namjernom ponašanju. M o r a m o izbjeći nesporazum da nečije ponašanje MI proglasimo bezo­braznim, a da to ponašanje u suštini nije bezobrazno nego se radi o n e s p o r a z u m u . Ako k a ž e m o , mislimo i osjećamo da je n e t k o bezobra­zan, a pri t o m e MI griješimo, može n a m se dogoditi da nas smatraju bezobraznima, umjesto da b u d e m o , o n o što jesmo - žrtve nesporazu­ma.

A zašto smo upali u nesporazum i kako smo pridonijeli tome da bude­mo u nesporazumu? Postupili smo prebrzo, zaključili površno. . . i pogrije­šili.

To znači da m o r a m o provjeriti viče li n e t k o jer je nagluh, jer je iz drugog podneblja i kulture gdje se glasniji govor smatra n o r m a l n i m ponašanjem ili viče zato da bude bezobrazan.

Ako dva mladića u pubertetu razgovaraju jedan s drugim i pri tome govore prostote i uvredljive riječi, to još ne m o r a značiti da oni žele biti bezobrazni jedan p r e m a d r u g o m e . To prije znači da se oni m e đ u ­sobno prave važni ili da im takav način komunikacije daje privid da su odrasli i opušteni nego što bi značilo da su bezobrazni. Mladići često govore: Čuj, ono, je... te, ili je... ga, a pr i t o m e zaista nisu svjesni koli­ko je to ne bezobrazno nego samo r u ž n o i nekreat ivno.

M o ž d a se n e k o kesi jer je krivo razumio što se priča, možda se mršti jer nešto razmišlja što nema veze s ak tua lnom t e m o m .

Jedan je budući zet pril ikom svečanog posjeta mladenkinim rodi­teljima zamolio za čašu vode jer je o ž e d n i o . Tih dana je u kući bilo m n o g o cvijeća jer su dolazili čestitari. Nije više bilo dovoljno vaza u kući pa se cvijeće meta lo i u čaše. Tako je na stolu bila i jedna čaša iz koje je bila upravo izvađena stara kitica cvijeća. Kraj nje je buduća punica spustila čašu svježe vode, a nesretni mladoženja je pr imio drugu čašu i brzo otpio jer je bio veoma žedan, što zbog žeđi, što zbog stresa zbog posebne prigode u kojoj je imao t r e m u . N a k o n gutljaja napravio je izraz gađenja na licu. Trebalo je malo vremena da se taj nesporazum rasvijetli i objasni da tu ni tko nije ht io biti bezobrazan.

A što ako je n e t k o ipak ht io biti bezobrazan? 1. M o ž e m o mu o d m a h vratiti milo za drago. Time nas je nagovorio

da i mi b u d e m o bezobrazni i n e m a m o se više što žaliti na njega. 2. M o ž e m o mu vratiti dvostruko. Sad smo mi bezobrazniji i od njega

210

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

i time smo ga možda potakli na sljedeći isti ili sad već četverostruki oblik bezobra-zluka. Tko zna gdje će nas takav uzlazni geometrijski trend odvesti? Spomenimo poznati Smojin primjer. Pitali su Smoju: „Kako ste se svađali s Lepom?" ,,A dogodilo se da je ona mene poslala u niku stvar. A ja nju odma u tri! Onda je ona mene poslala u deset!" ,,A što je onda bilo?" ,,A nikad nismo išli dalje od deset!" Možemo se praviti da nismo čuli pa zamoliti sugovornika da nam ponovi što je rekao. Time mu dajemo priliku da još jednom razmisli prije nego što ponovi. Možemo se praviti da ne razumijemo pa zamoliti da nam se objasni. Osim što se može dogoditi da zbilja nismo razumjeli, može nesuđeni bezobraznik odustati od svojeg bezobrazluka i time objašnjavaju­ći što je rekao ublažiti, pa i odustati od svoje prvobitne namjere. Možemo se začuditi tome što naš sugo­vornik nije kreativan, duhovit, čak ni zabavan, pa njegovu komunikaciju pro­glasiti trenutačnim napadom neduhovi-tosti i najaviti da očekujemo zanimljiviju komunikaciju, a u međuvremenu se na tu neduhovitu ili ne osvrćemo ili kažemo: Pravit ćemo se da nije ništa rečeno. Idemo iz početka... ili tražimo ispriku.

Prekid bez isprike

Na bezobrazluk možemo reagirati naglim preki­danjem komunikacije, momentalno ili trajno sa ili bez očekivanja isprike. To je dobar način ako smo pri tome svjesni činjenice tko je kriv za bezobraznu komunikaciju i ako je riječ o prekršaju u povratu, čak u mnogo povrata. Ako smo otišli mirno, ako smo prekinuli da ne slušamo ono što bi nas možda uvrijedilo, onda je taj prekid dobar. Ako smo otišli jadni , uvri­jeđeni, progutali tuđu agresiju i pretvorili je u autoagresiju, t j . depresi-j u , postupamo pogrešno. Bezobrazniku smo „dal i gusta" i dopustili da bude bezobrazan.

Najbolje je ako možemo odgovoriti nešto zgodno, duhovito, čemu je cilj pokazati da nismo ništa primili ni progutal i , da smo čuli, ali da smo lop­ticu brzo odvrati l i , samo smo na nju nalijepili nešto što je čini laganom i bezazlenom. U smislu: Da, znam, čujem vas, ali sam iznad toga!

Bezobraznu komunikaciju obezvrijedi­mo ignoriranjem jer bezobraznik je uspio samo ako mi primimo njegov bezobrazluk. Primiti bezobrazluk znači reagirati na bezo-brazluk negativnom emocijom, uzrujavanjem, bijesom, plačem... Ako ne primimo bezobrazluk i to pokažemo šutnjom, iznenađe­nim pogledom ili smijehom, bezobraznik nije uspio biti bezobra-

211

LJUBICA UVODIC-VRANIC

zan iako je pokušao. 7. Da stvari budu jasnije, m o ž e m o još i naglasiti da bezobrazluk

NE p r i m a m o , da ga s m a t r a m o proizvodom bezobraznika i da ga ostavljamo N J E M U da on vidi što će s t i m e . Pri t o m e m o r a ­mo biti zbilja uvjerljivi. Jer ako smo uvrijeđeni, a govorimo da n i smo, o n d a je on ipak uspio, a to ZADOVOLJSTVO mu ne smijemo priuštit i .

212

1 2 . KAKO VIDJETI STO NAM JE BITNO?

Dopuštamo li da nam naš danas skroji netko umjesto nas? Kako bi krojač mogao znati što nama danas treba, a ne znamo ni mi sami?!

Teško je znati što uistinu žel imo. Č e m u bismo posvetili zadnje t r e ­n u t k e svog života kad b i s m o znali da će u s k o r o p r o p a s t svijeta? K a d su u ljeto 1 9 2 2 . g o d i n e u u r e d n i š t v u j ednog francuskog časopisa postavili svojim čitatelj ima takvo p i tan je , dobil i su različite o d g o v o r e .

M n o g i su mislili da bi ljudi pohr l i l i u najbližu crkvu ili u najbližu spavaću s o b u . N e k i su tvrdili da bi odigrali svoju posljednju parti ju bridža, tenisa ili golfa. Marce l Proust je napisao:

Ja mislim da bi nam se život iznenada učinio divnim kad bi nam zaprijetila, kako vi kažete, smrtna opasnost. Pomislite samo koliko pla­nova, putovanja, ljubavnih veza, proučavanja on - život naš - krije od nas, koliko nam je toga nevidljivo zbog naše lijenosti koja, uvjerena u budućnost, neprestano sve to odgađa.

Kad bi nam zaprijetila opasnost da sve to bude nemoguće, kako bi nam opet bilo lijepo! Ah! ako bar ovaj put ne dođe do kataklizme, neće­mo propustiti da posjetimo nove dvorane u Louvreu, da se bacimo pod noge gđici X, da otputujemo u Indiju.

Do kataklizme ne dolazi pa ništa ne biva od svega toga, jer smo opet usred normalnog života u kojemu nehaj paralizira želju. Ipak, nije nam potrebna kataklizma da danas volimo život. Trebalo bi nam dosta-jati da mislimo da smo ljudi i da bi nas smrt mogla još večeras snaći.

213

w u u i v n \_»v^»uiw-vn/-\iiiv_<

Ono što nas može posebno zanimati jest što od toga što bismo učinili zadnji čas radi­mo inače, sada, jučer, sutra. Mi smo zapravo svaki dan možda u zadnjem danu svoga života i svaki dan možemo pomisliti: što ja to želim napraviti?

Iako smo možda nujni, sjetni ili neraspo-loženi, intenzivni osjećaj vezanosti za život i želje za životom osjećamo kad pomislimo na njegov kraj. Možda nismo izgubili volju za životom kad je možemo ponovno žarko osjeti­ti. Možda smo izgubili volju za svakidašnjicom

koja je daleko od naših pravih želja i mogućnosti. Možda naša svaki­dašnjica ne sliči na ono što bismo poželjeli napraviti kad bismo imali još samo malo vremena. Možda svaki dan trošimo ne razmišljajući o svojim prioritetima pa nam je odgovor na pitanje što bismo napravili kad bismo znali da imamo još malo vremena zapravo poticaj da raz­mislimo što bismo napravili danas. Danas imamo obvezu razmišljati o svojim prioritetima. Možda imamo još samo danas. Mnogi ljudi su toli­ko izgubili osjećaj za sebe i svoje želje da uopće i ne znaju što bi napra­vili danas pa puštaju da taj danas stvara netko umjesto njih. Puštaju da im netko drugi skroji danas. Naravno da onda postoji odlična moguć­nost da se srdimo na krojača. Ma kako bi krojač mogao znati što nama danas treba, a ne znamo ni mi sami?!

Razlika između izgovorenog i učinjenog Na pismeno ili usmeno pitanje dobijemo usmeni ili pismeni odgo­

vor. I što onda znamo? Ništa. Gotovo ništa. Znamo, naime, što bi čovjek htio napraviti ili mu se čini da bi htio. Zgodno mu je tako reći. Pretpostavlja da bi možda tako napravio. Još uvijek odgovara u iluziji sigurnosti da ima još vrlo mnogo dana u kojima može napraviti koješta, pa i promijeniti svoj iskaz.

A što nas zanima? Ako nas zanima što bi stvarno čovjek učinio, a ne tek izjavio, morali bismo napraviti opasniji eksperiment. Možda sli­čan onome u kojemu je u radioemisiji rečeno da su se vanzemaljci spu­stili na Zemlju. Informacija je bila dana na takav način da mnogi ljudi

214

Zaboravljene želje

Osjećaj dosade, izgublje­nosti, ispraznosti... može proizaći iz toga što smo zanemarili i zaboravili svoje prioritete. Možda od straha da nam se one neće ostvariti - zaborav­ljamo svoje želje. Možda od lijenosti jer se oko ispunjavanja želja mora­mo potruditi - negiramo svoje želje.

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

koji su slušali radio nisu znali da je riječ o r a d i o d r a m i , t j . nisu znali da je to nešto izgovoreno, a ne učinjeno. Njihovo ponašanje kao odgovor na događaj nije bilo samo na riječima. Radili su o n o što su mislili da moraju napraviti dok još imaju vremena.

M o ž d a bi pravi iskreni odgovor na ovo naše pitanje b i o : „ N e z n a m . Ne mogu to ni zamisliti, ali kad bih zamislio, a pogotovo doži­vio, m o ž d a bih samo bjesomučno u panici t r č a o , o n a k o kako su trčali ljudi koji su živjeli u Pompejima kad je s neba počelo padat i prvo nešto kao lagani šljunak, a o n d a i veći k o m a d i kamenja. M o ž d a bi u toj panic i , za razliku od čovjeka iz Pompeja, budući da su n a m na dohvat ruku m n o g o brža sredstva, došlo do opće p r o m e t n e gužve u kojoj n i tko ne bi stigao daleko nego bi se u kaosu ljudi m e đ u s o b n o gazili u n e m o g u ć n o s t i da se b a r e m na kra tko udalje od opasnost i . Vjerojatno bi razne glasine počele kružiti u smislu nekih p r o r o č k i h rješenja. Pretpostavljam da bi se n e t k o dosjetio da je važno približiti se m o r u ili da je m o ž d a spas u p l a n i n a m a . Kako bih proveo taj svoj zadnji dan? M o ž d a bih gazio u panici i t a k o dopus t io da b u d e m zga-žen u žurbi p r e m a m o r u ili p l a n i n a m a . M o ž d a bi strah neke ljude tako paral izirao da bi se ukočili i ne bi poduzel i ništa. Pa i sam Proust je više-manje 14 godina ležao u krevetu pokriven s m n o g o v u n e n i h pokrivača i pisao. Nije stigao ići ni do muzeja, a pogotovo ne do Indije, a da o gospođici X i ne govor imo."

M o ž e m o l i p o d p o s e b n i m o k o l n o s t i m a uz p o s e b n e informaci­je promijenit i naglo svoj nač in ponašanja i umjesto sive svakidaš­njice učini t i neš to što smo oduvijek željeli, na primjer, o t p u t o v a t i u Indiju. J e s m o li sigurni da smo to željeli kad se do sada n i s m o m a k n u l i ni do p r e d g r a đ a ili susjednog sela. M o ž d a naše velike želje i smjestimo u n e k o skupo okruženje da b ismo se mogli u miru dosa­đivati na k a u č u . Kakvo susjedno selo!? - čujem Vas kako se ljutite na m e n e :

„Pa ja želim u Indiju!" „A dobro, privlači li Vas putovanje ili baš ta zemlja Indija?" „Pa volim putovati!" „Onda možete putovati i negdje bliže ako Vam je do putovanja." A ako volite baš Indiju, m o ž e t e kupiti ili posudit i knjigu u knjiž­

nici i gledati slike svoje omiljene destinacije, a da ne velim da svaku drugu kavu m o ž e t e pretvori t i u ušteđevinu pa polako skupljati novac

215

U J U D l U r t UVUUlU-VrtrtlNIU

za pravo putovanje. Ali n e . Takva razmišljanja i potpitanja miniraju vrlog zaljubljenika u ležanje na kauču i davanje s impat ičnih izjava o uzvišenim željama.

A što se velikog Prousta t iče, u m r o je pišući knjigu koja je zapravo njegov odgovor na ovo naše pitanje. Nije se baš z a n i m a o za Indiju.

216

1 3 . KAKO NE KASNITI I NE ODGAĐATI?

Kasnimo iz raznih razloga, no najčešće kasnimo zato što okolina tolerira naše kašnjenje

Mnogi ljudi kasne. I mnogi koji ih čekaju zbog toga se uzrujavaju. Zašto neki ljudi redovito kasne?

1. Neki ne vole takozvane „rupe" u svom rasporedu. Ne vole doći na vrijeme pa onda čekati i imati rupu jer ništa ne počne onda kad piše da će početi pa kad dođeš na vrijeme, moraš čekati i imati „rupu". - Stvari ne počinju na vrijeme jer mnogi ljudi kasne. Medu onima koji kasne ima i mnogo mrzitelja „rupa".

2. Nesigurnost. Ljudi su nesigurni pa ne znaju kud će sa sobom ako negdje urane. Ispast će glupi ili neće znati kako da se pona­šaju. A kad dođu malo kasnije, lagano će se prišuljati i nitko ih neće primijetiti niti pokušati zapodjenuti razgovor s njima prije početka. - Takvi ljudi ne vježbaju dovoljno socijalne vještine, druženje s drugima, pa nemaju prilike ni smanjiti svoju nesigur­nost postižući iskustvo u druženju.

3. Možda bi psihoanalitičari rekli da onaj tko kasni zapravo ne želi ići, tj. doći tamo gdje će konačno stići, ali sa zakašnjenjem. On je nesvjestan te svoje neželje. Ali ga njegovo odgađanje i kašnje­nje razotkriva!

4. Psihoanalitičari bi vjerojatno za neke ljude zaključili da kasne kako bi dobili na važnosti. Onaj tko je glavni, njega treba čeka­ti. Važna osoba dolazi posljednja i tek kad ona dođe, možemo početi.

5. Neki kasne zbog fiksacije. Fiksacija je obrambeni mehanizam

217

LJUBICA UVODIC-VRANIC

u p o r n o g ponavljanja neadekvatnog, pogrešnog postupka koji dolazi n a k o n neugodnost i koju smo doživjeli. N e k a d smo zaka­snili i o n d a n a m je bilo tako n e u g o d n o , svi su nas pogledali, a voditelj te parade na koju smo zakasnili nas je i u k o r i o . I n a m a je bilo n e u g o d n o . Jako n e u g o d n o . Tako n e u g o d n o da smo iza toga m n o g o p u t a , zapravo svaki put kad smo negdje išli - zaka­snili. Zalijepili smo se jednostavno za to n e u g o d n o iskustvo i stali ga ponavljati umjesto da pobjegnemo od toga. Uvijek me takvo ponašanje podsjeća na grupu mladih iz filma David i Liza. To je bila grupa koja se liječila u bolnici za mlade osobe koje su imale psihičkih poteškoća. U bolnici je za njih bila organizirana i škola. Bolnica je bila na kraju nekog gradića. Jedne nedjelje su dobili izlaz i išli kolektivno u centar gradi­ća. G r u p a mladića, kad su vidjeli „ luđake iz us tanove" stali su im se z lobno rugati i vikati za njima: ,,Gru-pa lu-đa-ka kva-ri naš grad." Mladi ljudi su promijenili izraz lica, zgledali su se. Oči to su teško doživjeli taj n a p a d . I znate kako su reagirali? Fiksacijom. Stali su u jedan glas vikati tu istu rečenicu: ,,Gru-pa lu-da-ka kva-ri naš grad."

6. Ponekad kasnimo jer se bojimo onoga što nas čeka t a m o gdje i d e m o : strah od psihotesta za vozački, strah od zubara, strah od onoga što će se događati na sudu, na poslu itd.

O d g a đ a m o li neke stvari, č inimo to iz nekih od navedenih razloga zbog kojih i kasnimo.

Na primjer: o d g a đ a m o diplomirati jer se bojimo odrastanja, odgo­vornosti i svega onoga što nas čeka n a k o n diplome u svijetu odraslih.

Tolerancija ili netolerancija naše okoline također može utjecati na naše d o d a t n o kašnjenje. Osoba zakasni i o n d a traži u raspravi, ili čak o d m a h n a k o n što je ušla, da joj se ponovi o n o što nije čula ili za vrije­me rasprave ili n a k o n završetka rasprave traži da joj n e t k o od onih koji su došli na vrijeme n a d o k n a d i izgubljeno. Okolina svojom tolerancijom p r e m a o n o m e tko kasni šalje poruku da se kašnjenje događa bez kazne pa se na takav način učvrsti takvo ponašanje.

218

1 4 . ZAŠTO I KADA IDEMO PSIHOLOGU?

Psiholog nam može pomoći da postanemo, poduzetniji, opušteniji, stabilniji, efikasniji...

Psiholog nije glasnik kojega treba ubiti zato što donosi lošu vijest. Psiholog je stručnjak koji pomaže zdravim ljudima kad se n a d u u

dilemi. Njihova se dilema m o ž e , ali ne m o r a , zvati p r o b l e m o m . M o ž e se zvati izazovom, zadatkom, izborom, važnom o d l u k o m .

Kad se javlja dilema? Prije donošenja važne odluke: o izboru škole, zaposlenja, bračnog partnera, preseljenja u drugo mjesto, na drugi posao...

Kod nekih crta ličnosti koje želimo razviti ili korigirati tako da se bolje pr i lagodimo: kod usamljenosti, stidljivosti, zabrinutosti, nedostat­ka samo-pouzdanja...

Kod slučajeva kad je d o b r o svoje sposobnosti usporediti s drugi­m a : kod držanja oružja radi lova ili osobne sigurnosti, kod određivanja roda vojske, kod upisa u školu, na tečaj, fakultet..

Kod provjere radne sposobnosti zbog zapošljavanja na opasnijem r a d n o m mjestu: dizaličar, vozač, rad s otrovima, ionizirajuće zračenje...

Psiholog pomaže lovcima na talente ili je i sam lovac na talente o d n o s n o veoma sposobne (head h u n t e r ) .

Psiholozi rade kadrovske poslove koji se danas zovu ljudski p o t e n ­cijali {human resources).

Psiholozi pomažu kod želje za promjenom loših navika ili ovisno­sti: grickanje noktiju, pušenje cigareta, z loupotreba alkohola...

Ako je alkoholizam stil života, a ne bolest ovisnosti, educirani psi­holog je pravo zanimanje za rad s liječenim alkoholičarima u individu­alnoj i grupnoj terapiji.

219

LJUBICA UVODIC-VRANIC

Psiholozi rade u marketingu i istraživa­nju tržišta, gdje su često traženiji od drugih stručnjaka. Psiholog je po svojim interesima i sposobnostima negdje između umjetnosti i znanosti.

Nakon prometne nezgode možete doći psi­hologu da vidite je li doživljena trauma oštetila vaše zdravlje i treba li vam u tom smislu nalaz, savjet, psihoterapija ili grupna terapija.

Nakon proživljenog straha zbog toga što ste prisustvovali nekom strašnom događaju i trpjeli posljedice od njega - možete se obratiti psihologu.

U provjeri vaših sposobnosti kod pokreta­nja postupka za odlazak u invalidsku mirovinu korisno je imati i nalaz psihologa.

Imate li glavobolju koja nema uzrok u tjele­snim poteškoćama - možda u radu sa psiholo­gom možete lakše razriješiti unutarnji konflikt.

Ide li vam na živce netko iz vaše najbliže okoline, možete pokušati taj vanjski konflikt riješiti u kontaktu sa psihologom.

Grupni trening menadžera osmišljeni je psihološki program za pomoć najodgovornijim ljudima u nekom poduzeću.

Danas je izgradnja tima (team building) način kojim mnoge firme nastoje zakrpati,

poboljšati, unaprijediti i razviti svoju proizvodnju ili uslugu, kroz uskla­đivanje zaposlenih i njihovih odnosa.

Sve što je do sada rečeno ipak nije potpuni odgovor na pitanje kad se valja obratiti psihologu.

Evo nekih kriterija: 1. Ako ne udovoljavate ovim pretpostavkama psihičkog zdravlja:

njegovanje samopouzdanja, aktivno življenje, emocionalno punjenje, čuvanje granica.

220

Pomoć psihologa

Sto sve psiholozi znaju, kad znaju i mogu radit i , kad imaju znanje, spo­sobnosti i afinitet prema poslu - mnogima nije poznato. Psiholog postaje sve popularnije i važnije zanimanje pa mnogi ljudi ne znaju razliku između psihologa i psihijatra, psihologa i defektologa, psihologa i sociologa... Ne mali broj puta su mi klijenti koji su se došli savjetovati sa mnom rekli da su im neki stručnjaci čak znali reći : „To što vi trebate rade psiholozi, ali toga kod nas nema." -Ima. Ima psihologa koji pomažu u dijagnostici, koji pomažu oboljel ima, koji se bave individual­nim savjetovanjem, psi­hologa psihoterapeuta, psihologa koji rade u klu­bovima liječenih alkoholi­čara, školskih psihologa, psihologa koji se bave psihologijom rada, i td...

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

2. Ako ste vi i/ili vaša okolina primijetili da ste duže vremena neraspoloženi, napet i , uznemireni ili bezrazložno i pretjerano veseli i p o d u z e t n i , ako ne razumijete d o b r o razloge takvog (ne) raspoloženja niti znate kako da sebe učinite stabilnijim i efika­snijim...

3. Ako želite raditi na sebi i napredovat i . 4. Ako se želite okušati u psihologijskim testovima i tako provjeriti

sebe i usporedit i sebe s drugima. 5. Ako ste radoznali da vidite što vam može donijeti takav razgo­

vor u kojem će stručnjak biti spreman da vas sluša sat vremena i da „navija" za vas.

Kao što kirurg ima skalpel, a anesteziolog vas uspava kod opera­cija, psiholog ima svoju osobnost i vas kao suradnika u ispunjavanju vašeg zadatka.

U slučaju da vam je ipak p o t r e b a n i psihijatar, psiholog će vas savjetovati u t o m smislu i uput i t i vas i kod psihijatra. Psihijatru će koristiti nalaz koji donesete od psihologa. Psihijatar će, ako vam je p o t r e b n o , dati lijekove, pa i napraviti uputn icu za bolničko liječenje. Vaš kontakt sa psihologom može se nastaviti bez obzira na to jeste li u m e đ u v r e m e n u bili ili niste kod psihijatra. Stručnjaci koji vam p o m a ž u se nadopunjuju, a ne isključuju.

Psiholog će uvijek stavljati naglasak na (preostali) zdravi dio vaše osobnost i . Nastojat će ga osnažiti i p o m o ć i da što bolje funkcionira.

Psiholog je objektivni prijatelj koji će vas supti lno savjetovati i p o m o ć i da steknete uvid i uzmete kontro lu svoga života u svoje ruke. Psiholog će uvijek biti na vašoj strani i raditi s vama u vašem interesu. Kako je rekla jedna moja usamljena klijentica: „Psiholog je prijatelj kojega nisam imala u svom životu."

221

15. ZAŠTO VOLIMO BITI KOD KUĆE?

Volimo sjediti udobno, biti komotno odjeveni... Samo kod kuće možemo kontrolirati sve uvjete oko sebe

Evo 13 razloga:

1. introvertiranost, 2. izbjegavanje kretanja, 3. meteoropatija, 4. držanje stvari pod k o n t r o l o m , 5. udobnost , 6. paralelne radnje, 7. navika, 8. interesi, 9. situiranost (konačno dočekali i uredili SVOJ pros tor) , 10. štedljivost, 1 1 . sigurnost, 12. depresija, 1 3 . agorafobija.

Introvertirani vole biti sami ili u užem krugu i raditi poslove koji podrazumijevaju manje kontakata s drugima kao što su čitanje, razmi­šljanje, surfanje i n t e r n e t o m , slikanje, slaganje.

Ne volimo m n o g o kretanja, pa i kad izađemo vani, ostajemo u automobi lu ili brzo u đ e m o u neki „vanjski" zatvoreni prostor p o p u t kafića, restorana, kina. . .

222

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

Meteoropati smo, t j . preosjetljivi na vremenske promjene: zimi n a m je p r e h l a d n o , a ljeti prevruće, ne volimo kad je vjetrovito ili kišno, ili o b l a č n o , ili kad grmi, ili kad sniježi...

Volimo držati stvari pod kontrolom, zvukove na primjer. Vani n a m je p r e b u č n o , ili presvijetlo, ili previše u ž u r b a n o .

Volimo sjediti udobno. Volimo biti k o m o t n o odjeveni. Samo kod kuće m o ž e m o pojačati muziku na željenu glasnoću, sjesti na mekani udobni naslonjač. Samo kod kuće i m a m o mogućnost kontrol irat i sve uvjete. U svojim starim p a p u č a m a i kućnoj haljini sjedite u SVOM u d o b n o m naslonjaču.

Volimo radit i , na primjer, nekoliko stvari paralelno: kuhat i , slu­šati rad io , jesti... Zaš to je video popularan? J e d e t e , pijete, manikirate n o k t e , p letete, češljate se, sjedite, ležite.. . i tko zna što još radite i... gledate film. A u svakom t r e n u t k u možete prekinut i gledanje, telefoni­rat i , uzeti nešto iz druge prostorije i td . . .

Navikli smo biti kod kuće. N e m a m o naviku izlazaka pa nismo uvježbali ni vještine koje su povezane s izlascima, na primjer: sport, ples.. .

Zanimaju nas stvari koje se rade u n u t r a . Dugo smo čekali da m o ž e m o urediti svoj stambeni prostor o n a k o

kako mi to želimo pa n a k o n što n a m se želja ispunila, jedno vrijeme u t o m e uživamo.

Kod kuće je najjeftinije. Svaki izlazak je trošak. Ako ničeg drugog, o n d a cipela.

M o ž d a je dom kao uterus, kao gnijezdo, zaštićeno mjesto. Depresivni smo, a kod kuće to najlakše skrijemo. Agorafobični s m o . Bojimo se otvorenog prostora i najsigurniji smo

u n u t a r četiri zida.

M o ž d a nas neka kombinacija svih nabrojenih razloga drži kod kuće. N e k i ljudi dobiju glavobolju u n u t r a , a neki vani. Razlozi su brojni. Da spisateljica ovih redova ne voli biti kod kuće - danas ovo ne biste čitali.

223

1 6 . ZLOSTAVLJAČI

Kad žrtva uzvrati, samopouzdanje zlostavljača još se više smanjuje i on odgovara novim zlostavljanjem

Zlostavljač je kukavica. Zlostavljač je ovisničke p r i r o d e . Ovisi često o drugim osobama koje zlostavlja. Ovisi ponekad i o drugim stvarima (alkohol, nikot in, lijekovi, droga. . . ) . Ako zlostavljač tuče svoju ženu, on to zna, ali nastoji to umanjiti, opravdat i . . . Kaže: Ona me je iritira­

la. .. Nisam imao drugo rješenje... Nisam je udario jako... Izgubio sam

kontrolu, ali samo jednom... Dobro, zapravo dva puta, ali drugi put

sam joj se samo unio u lice, pa kako sam mahao rukama, slučajno sam

je dohvatio po nosu...

Zlostavljač koji se p o v r e m e n o opija, a još nije razvio ovisnost, tuče svoju ženu ne zato što je bio pijan nego je možda popio da bi imao opravdanje.

Zlostavljač koji je ovisan o alkoholu tuče svoju ženu u alkoholizira­n o m stanju jer je izgubio svaku k o n t r o l u . On se ne sjeća da ju je prošli p u t pijan t u k a o . Ako se on ne sjeća, možda ga je žena podsjetila. Ako ga nije ona podsjetila, ili djeca, podsjećaju ga ženine modr ice .

P r e t u č e n a žena, osim m o d r i c a , ima i ranjenu dušu, o n a je p laha, nesigurna, gubi samopouzdanje , zbunjena je. Teško se nečega pr imi jer se s talno boji da će pogriješiti. A za pogreške će biti kažnjena. P r e t u č e n a žena p o m a l o počinje vjerovati da je m u ž tuče jer je o n a nešto kriva. O n a postaje ovisna o njemu jer on najbolje zna što

224

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

treba i kako treba. Kako je ona sve više izgu­bljena, on je sve jači. Njezin strah i njezina nesigurnost njega uvjeravaju da je u pravu. Pa kako ne bi bio u pravu kad je on tako odlu­čan, a ona drhti i trese se i očito ne zna što bi počela. Iz usporedbe s njom on izvlači korist za sebe.

Pokazivanje negativnih emocija postaje zlostavljaču navika. Nakon galame i tuče on se osjeća kao svaki ovisnik - pada mu napetost i postaje miran, opušten. Ono negativno je izba­cio iz sebe. Njegova žrtva mu je pomogla da se osjeća oslobođen napetosti i on se za nju sve više vezuje. Napad bijesa je za neke kao heroin­ski „šut".

Kad se sljedeći put muž napije i istuče ženu, njegovo pijanstvo možemo uzeti kao ote­žavajuću okolnost: to je zločin s predumišlja­jem. To nije olakotna okolnost. Nije točno da je bio pijan pa nije znao što radi nego je, kad se išao napiti, znao da će pijanstvo smanjiti njegovu kontrolu.

Zlostavljač ima nisko samopouzdanje koje pokušava povećati kon­trolirajući drugu osobu. Postaje ovisan o osobi koju kontrolira jer mu ona služi za povećanje samopouzdanja. Njihov se odnos patologizira (razbolijeva, trune) jer se hrani negativnim emocijama. Postupno se dogodi da u afektu i ona njemu vrati ponekom primjedbom ili uvre­dom. Na taj način smanji još više njegovo samopouzdanje. Na to on odgovara novim zlostavljanjem jer ima dodatnu potrebu da poveća svoje samopouzdanje... i stvar se počne vrtjeti u krugu.

Kako bi racionalno, pred sobom i pred njom, opravdao svoje pona­šanje, pronalazi sve više mana kod svoje žene. Priopćavajući joj mane, optužujući je za njih, čini je sve slabijom i nesigurnijom. „Ti si glupa!" kaže joj. Na početku ona nije bila glupa, ali je nakon višegodišnjih uvre­da i zlostavljanja, fizičkih i psihičkih, postala nesigurna pa se ne usudi koristiti svoje sposobnosti. Ona, koja se ne usudi koristiti svoje sposob­nosti, ponaša se KAO da je glupa. I na kraju - on je još i u pravu!

225

Tajna zlostavljanja

Budući da zlostavljač obično zna da zlostavlja­nje nije normalno pona­šanje, on računa da će uplašena žena iz straha, ali i iz srama, čuvati nji­hovu ta jnu. Vrlo često se događa da žena dugo skriva ta jnu. Nitko zapra­vo ne zna sve jer i ako odluči nešto reći, ona to raspodijeli pa svatko dobije samo jedan d i o , t j . onoliko koliko se ona u određenom trenutku usudi i sebi priznati. Češće žena, ali ponekad i muž, nada se da će se uskoro stvar p o b o l j š a t i , smiriti.

Obećanja: Neću više nikad\ -- obično bivaju prekršena.

LJUBIOA UVUUIU-VHANIU

Zlostavljač, koji je i alkoholičar, počinje imati problema s potencijom. Alkoholizam djeluje tako da želje rastu, a sposobnosti su sve manje. On to rješava tako što za svoj nedo­statak optužuje ženu. Ona je kriva, pa zbog njenih mana on više ne može ono što je prije mogao.

Smanjivanje samopouzdanja djeluje i na ljubomoru. Onaj tko je nesiguran postaje sve više ljubomoran.

U braku u kojem ima zlostavljanja naru­šavaju se bračni odnosi, pa se i ta narušenost može odraziti na intimne odnose. Zlostavljača žena ponekad odbija zbog narušenih odnosa. Zlostavljača žena nekad u intimnim odnosima prihvaća, ali kako je zbunjena i u strahu, nji­hov intimni život nije kao prije. Nezadovolj­stvo tom promjenom u intimnim odnosima, odbijanjem ili smanjivanjem kvalitete intimnih odnosa zlostavljač pripisuje ženi... Sve više ima razloga za zlostavljanje, fizičko i psihič­

ko.. . -Jesu li to baš pravi razlozi? Kao i kod drugih ovisnosti, zlostavljač „krade", a ona druga strana,

zlostavljana žena, drži vreću ako ništa ne poduzima. Toleriranje zlo­stavljanja, kao i toleriranje alkoholizma je sudioništvo. Ono što možda počinje kao sudioništvo, postaje „subolest". Žena slabi i nema više snage da se suprotstavi. Ne vjeruje sebi, ne nada se dobrom ishodu. Osjeća se kriva, brani se, opravdava se. Taji, uljepšava, izmišlja, tješi se, nada se, ali i gubi nadu i postaje apatična, skrhana.

Žena ponekad pokušava vratiti milo za drago pa i sama postane zlostavljač (psihički češće nego fizički).

Žena se, živeći uz alkoholičara, uz zlostavljača, mijenja. Tješi se pa kaže: Nije bio tako strašno pijan (kao prošli put), ili kaže: Ja ga volim, oprostit ću mu tu ćušku. Pa i nije me baš jako udario! Snižava svoje kri­terije. Čini joj se da je vikend bio divan ako je prošao s malo zlostavlja­nja.

Žena alkoholičara ponekad postaje tolerantna prema alkoholu jer i sama počinje na vlastitoj koži učiti kako alkohol smanjuje brigu i bol.

226

Ljubavnica jača samopouzdanje

Nesigurna osoba niskog samopouzdanja može pokušati povećati samo­pouzdanje zavodeći drugu ženu. Također promjena partneri­ca (Coolidgeov efekt) povećava spolnu moć. Ljubavnica dakle podiže samopouzdanje jer vraća sigurnost. „Još me netko voli. Još sam nekome privlačan. Vrijedim." Tako razmišlja muž. „Ono što više ne mogu sa ženom mogu s ljubavnicom. Dakle moja žena je kriva: ja sam isti, pa kako s ljubavnicom m o g u , a sa ženom ne, zaista znači da je žena kriva."

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

Žena alkoholičara nekada se i sama propije, a onda postaje i ona i zlo­stavljana i zlostavljač.

Zlostavljanje postaje navika... i ovisnost. Bolest postaje obiteljska. Obolijevaju i zlostavljač i zlostavljana žena. O djeci da i ne govorimo. Toleriranje zlostavljača zbog djece - najveći je apsurd. Djeci ne može biti dobro u obitelji u kojoj postoji zlostavljanje. Djeca itekako uspi­jevaju otkriti roditeljsku tajnu i beskrajno pate zbog nje. Uostalom, zlostavljač je često sin zlostavljača, a zlostavljana osoba je često kći zlo­stavljane majke.

Gdje je izlaz? 1. Prvo treba stvari nazvati pravim imenom

I žrtva i zlostavljač moraju čuti jasnu i dosljednu poruku: Iako se čini da ima sve više razloga za zlostavljanje, istina je sasvim drugačija: NEMA NI J E D N O G J E D I N O G RAZLOGA ZA ZLOSTAVLJANJE. Zlostavljanje je kriminalno ponašanje i ono škodi i zlostavljaču i zlo­stavljanome i pomalo, ali sigurno, ubija ono pozitivno što je bilo izme­đu dvoje ljudi.

2. Treba podići samopouzdanje na zdrav način

Kako se podiže samopouzdanje na zdrav način? - Radom, uspješnim radom koji nam donosi zadovoljstvo i novac

ili samo novac. - Ljubavlju. Oni koji ljube, nekoga ili nešto, time podižu svoje

samopouzdanje ako uspiju vidjeti svoju ljubav kao svoju pred­nost.

- Hobijem. Ponekad nismo dovoljno dobro izabrali svoje glavno zanimanje. Hobi nam može biti prilika da dobijemo ono što u svojem zanimanju nemamo.

- Odgovornošću. Ponašati se odgovorno, ispunjavati svoje dužno­sti.

- Netoleriranjem onoga što nije za toleriranje. Ako toleriramo o n o što nije za toleriranje, potražimo pomoć. Otkrijmo tajnu.

- Postizanjem vlastitih uspjeha. Ne možemo podići svoje samo­pouzdanje participirajući na tuđem uspjehu. Ako je moj muž poslovno uspješan, to ipak nije moj uspjeh, čak i kad sam mu

227

svojim r a d o m z n a t n o pomogla i pridonijela. Treba imati neki vla­stiti uspjeh.

- Ne m o ž e m o podići svoje samopouzdanje smanjujući t u đ e samo­pouzdanje. Nisam ja dobra žena zato što je moj muž loš. Ako je moj muž loš, mi smo loš par.

228

RECENZIJE

„Klub pametnih dobrica" ili reflektor za osobnu sreću

Iako p r e m a jednoj sufijskoj priči izgubljene ključeve najčešće tra­žimo ispod lampe samo zato jer se t a m o bolje vidi, a ne zato jer smo ih t a m o i izgubili, svaki petak Ljubice Uvodić Vranić svjetlo je koje osvjetljava cijelu prostoriju, tako da smo poslije svakog susreta sigurni da ćemo te ključeve p r o n a ć i , ako ne o d m a h , svakako smo dobili dobar alat, kalauz da napravimo prvi korak.

Nazvan i „Klubom p a m e t n i h dobrica", udruga Petkom u pet postu­p n o uči kako je naše „biti p a m e t a n " više stvar naših karaktera, trajnih osobnih promjena nabolje nego inteligencije, zadane „ m a t e m a t i k e " .

I ova nas knjiga nastala na Petku uči kako uvijek više z n a m o , nego što to z n a m o reći, čini nas t ihim i k o m p e t e n t n i m stručnjacima za vla­stitu sreću, ali i aktivnim suodgovornicima svih pravdi i nepravdi koje n a n o s i m o i koje n a m se n a n o s e .

Stoga, svaka je tema izrečena ili napisana naša osobna „ k o n t r o l n a stanica" koja nas podsjeća na snagu i odgovornost nas samih p r e m a sebi i na spremnost za trajno mijenjanje, a u cilju izgradnje vlastite sreće i zadovoljstva kako ne bi ostali stalni podstanar i sami u sebi. Katica Križić Cumandra

229

LJUBICA UVODIC-VRANIĆ

Da znate Ljubicu, autor icu knjige, znali biste da se ona zove baš o n a k o kako živi. Ljubica je hodajuća ljubav. Ta iskra što je nosi u sebi upravo je to što opisuje u svojoj knjizi - da je ljubav p r e m a sebi, životu i drugima osnova za sreću. Ova vam knjiga neće reći kakvi biste trebali biti, jer ne postoje recepti koji su primjenjivi za svakoga, nego će vam dati za pravo da budete drugačiji, kako da se volite ovakvi kakvi jeste i da u postojećem svijetu i svojem okruženju p r o n a đ e t e ljepotu. Maja Vučić

Inspirat ivno, a u t e n t i č n o , slikovito! Autorica nesebično sa čitatelji­ma dijeli znanje stečeno tijekom više od 30 godina rada. Za sve one kojima je važno brinuti se za svoje zdravlje - ne samo fizičko, već i PSIHIČKO! Aleksandra Huić

Dragoj profesorici Ljubici Uvodić Vranić koja me naučila da život nije savršenstvo na duge staze, nego djelić ljepote koji hvatamo iz dana u dan u m o r u prepreka koje stvaraju tako željenu ljepotu.

Petak Književni je petak, većina prisutnih ima p u n naramak lijepe knji­

ževnosti, svojih ruku djelo. Mislila sam da ću se na zahtjev angažirati u istom smjeru. Ali, n e . Rekoh pisat ću što je meni mi lo . I tako pr i­premili basnu koja neće biti p roč i tana . Zašto? Zbog Petka. Pr ipremih pjesme koje će barem n e k o vrijeme ostati mrtvo slovo na papiru. Zašto? A, ljudi, opet zbog Petka. Sad će na kraju ispasti da sam knjiški prazna zbog Petka. N e , samo taj stil ne šmekam, rekli bi Zagrepčanci , ja ljubim esejistički, novinarski pr i s tup. Pa, dragi petkovci, ne ljutite se, jer t o m e ste me vi naučil i . Petak nije samo dan poslije četvrtka, lagodan početak vikenda. Petak je život u m a l o m , metafora za slobo­d u , toleranciju i različitost. D a n gdje je dobr im ljudima sve d o p u š t e n o : prigovarati, slušati, oglušiti se, šuškati, pr ičat i , smijati se, reći sve bez dlake na jeziku, otvoriti srce ili ga zatvoriti, kako kome d o đ e . D a n koji nadilazi komunikaciju, čarolija koja oplemenjuje i uči ljepoti življenja. Jer, život ima više lica, a Petak uvijek izabire najljepše. Ivana Vulić

230

AVANTURA OSOBNE PROMJENE

Zdrav život, obiteljski časopis o zdravlju, objavio je dijelove teksta iz ove knjige pod naslovima: Kako oprostiti, Krivnja, Roditelji i odrasla djeca, Sram, Tajna uspješnih veza i brakova, U kriznim vremenima prijatelji su naše blago

231