SVETI AUGUSTIN

Trojstvo

Biblioteka "Slube Boje" Knjiga 59.

Urednik: Anelko Domazet , O F M Naslovnu stranicu izradio: Ante Branko Peria, O F M

2

Sveti Augustin

T R O J S T V O

Preveo, napisao uvod i biljeke Marijan MANDAC, OFM

Split, 2009.

Preveo s latinskoga izvornika u A, 15 (1997.), 86-552; BA, 16 (1997.), 24-566 i NBA, IV. (2003.), 6-718.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUILINA KNJINICA U SPLITU

UDK 141.4 AUGUSTINUS, Aurelius

Trojstvo / Sveti Augustin ; preveo, napisao uvod i biljeke Marijan Mandac. - Split: Sluba Boja, 2009. - (Biblioteka Slube Boje ; knj. 59)

Izvornik na lat. jeziku. - Bibliografija. - Kazalo.

ISBN 978-953-6236-31-2

1. Mandac, Marijan

130313058

Izdava: "Sluba Boja" SPLIT - Trg Gaje Bulata 3 Tisak: Dalmacija papir, Split Naklada: 500 komada

4

P R E D G O V O R

"estiti umjetnici u samoi bez svjedoka piu ... ne pozivajui publiku na

suradnju ni na kumovanje djelu."

Tin Ujevi

Mi smo, eto, poslije duga i naporna rada najbolje kako smo mogli i umjeli priveli kraju posao posveen velikome djelu Augustina Velikoga. Tako i ne mislei nutarnjim nagibom Augustina nazvasmo Augustinom Velikim, iako prvi put i jedini. To nam nipoto nije ao ni krivo. alimo samo to Augustina tako nije oslovila povijest, uiteljica ivota i onda kada smo joj loi uenici, to smo pomalo uvijek i gotovo svi.

Od Augustinovih smo djela ovaj put preveli njegovo djelo De Trinitate. Tako ga nazivamo u cijelom spisu mada smo na samoj naslovnoj stranici sasvim jednostavno napisali Trojstvo. Glede samoga prevoenja posao je bio razliit. U onim dijelovima gdje Augustin u De Trinitate pie kao svetopisamski egzeget nismo bili u neprilici razumjeti stoje napisao niti to prevesti. Ali gdje Augustin u De Trinitate pie kao filozof i spekulativni teolog, to smo puno tee razumijevali i zato u prevoenju bili dosta nesigurni. Ponovljeno smo bili prisiljeni od Augustinovih reenica koje su esto bile duge oblikovati vei broj kraih reenica. Tako smo bez dvojbe stjecali bolju jasnou, ali smo osjetno gubili izrazitost i otrinu Augustinova izvornog izraavanja. Jasno je pak da se ne moe sve uvijek i zajedno imati.

5

Prijevodu smo napisali uvod od etiri poglavlja. Najprije smo prikazali tijek Augustinova ivota. To je sadraj prvoga poglavlja. Njime nipoto nismo zadovoljni. Augustin je bez sumnje zavrijedio i zasluio da se njegov ovozemni put prikae cjelovitije, temeljitije i neposrednije. Nama je to naalost bilo nemogue jer nismo imali pri ruci sve to je za to bilo potrebno. Uz pravo oklijevanje i prisilivi sami sebe ipak smo naznaili ono to je osnovno u Augustinovu ivotu. To smo nadasve stoga uinili da se itatelj knjige barem openito upozna s piscem prevedenoga djela.

U drugome uvodnom poglavlju govorimo Augustinovu spisu. To je De Trinitate. Djelo je znamenito, iznimno opseno, ogromnoga utjecaja. Mislimo da pripada meu najmonija djela to ih je ovjek openito govorei napisao Bogu. Bez dvojbe Augustin s djelom De Trinitate stoji na samome vrhuncu meu teolozima koji su igdje i ikada pisali Trojstvu. Uostalom ni Augustin nije djelo napisao preko noi ni jednim zamahom ruke. Izraivao ga je kojih dvadesetak godina. Pred teinom posla ak je pomiljao da odustane od rada. Spis je ipak na nau najveu sreu priveo kraju i objavio. Augustin je bio potpuno svjestan koliko je njegov spis De Trinitate teak za razumijevanje. ak je otvoreno napisao da e po njegovu sudu biti mali broj ljudi koji su sposobni shvatiti napisano i reeno u De Trinitate. Augustinu, vidi se, nije manjkalo iskrenosti, samokritinosti i poniznosti to i jest odlika velikoga ovjeka.

U treemu poglavlju u uvodu razjanjujemo Augustinovo pismo kartakome biskupu Aureliju. Augustin je traio da se ono objavi zajedno s De Trinitate, ali da se to ipak uini odvojeno. Pismo ne pripada samome spisu. Po sebi se razumije da smo tako postupili. Augustin inae u pismu spominje odreenu nepriliku vezanu uz objavljivanje njegova djela. To u poglavlju donekle razjanjujemo premda dogaaju nismo stekli punu jasnou.

Nae je etvrto uvodno poglavlje naroito dugo. To je razumljivo. U njemu smo na odreeni i vlastiti nain predstavili svaku od petnaest Augustinovih knjiga u De Trinitate. Nastojali smo De Trinitate smjestiti u razvoj drevne teologije i naroito patrologije.

6

Na razliite zabiljebe i zapise u poglavlju redovito bi nas potaknula neka Augustinova izrjeka ili biblijski navod u De Trinitate. esto smo napominjali i druga Augustinova djela jer smo sigurni da ona najbolje osvjetljuju, tumae i dopunjuju De Trinitate.

Spis De Trinitate ne ita se lako. Nije ni za kakvu zabavu ni za razonodu, pa ni teoloku. Ipak se ita s velikom koriu i pravom dobiti. Ako itatelj ustanovi da ne pripada malome broju onih koji razumiju cijelo djelo, uvidjet e daje u njemu ipak dobar dio shvatio. Neka mu je ao to nije razumio sve, ali neka se veseli stoje shvatio dio. Tako e mu radost odagnati tugu. Mi se barem u to iskreno nadamo i itatelju od srca elimo svako dobro.

Split, 5. svibnja 2008. M. Mandac

1

8

UVOD

P R V O P O G L A V L J E

PODATCI IZ IVOTA SV. AUGUSTINA

Uistinu nam je iskreno ao to ne moemo na puno zadovoljstvo prikazati kako dolikuje ivotni put sv. Augustina. Nedostaju nam i vrela i radovi nuni za to. Ipak smo se odluili barem donekle progovoriti osnovnim podatcima iz Augustinova bogatoga i sloenoga ivota. To inimo da itatelj pred oima ima makar ono to je od Augustinova ivotnoga puta postalo opa i poznata svojina jer se nalazi u redovitim djelima gdje se govori davnim kranskim piscima i teolozima. To je, dakako, par patrologija koje sreom posjedujemo.1 Dodat emo im jo nekoliko tekstova.2

Prikaz dijelimo na dva dijela. Najprije govorimo drevnim vrelima za poznavanje Augustinova ivota. Potom niemo glavne dogaaje Augustinova zemaljskoga vijeka. Nastojimo da nam prikaz bude jasan i po mogunosti cjelovit.

Osnovne podatke za Augustinov ivot i djela pruaju: J. A VIC - . . TEN-EK, Patrologija, 240-256; B. ALTANER - A. STUIBER, Patrologie, 413-435; A. TRAPE, S. Agostino, 323-382. - Pune naslove donosimo na kraju knjige u bibliografiji. To su: T. AGI-BUNI, Sinhronistiki uvid, XIII-XLI; A. FURST, Hie-ronymus, 157-161.

9

1. Vrela za poznavanje Augustinova ivota

Kada je Augustin naumio pristupiti krtenju, napustio je slubu profesora i povukao se u Cassiciacum. To je naziv dobra to gaje na ladanju posjedovao njegov prijatelj Verekund. Imanje se nalazilo u blizini Milana. Augustin je tu vodio prijateljske razgovore i razmatrao raznim duhovnim zbiljama. Od ena razgovorima je pribivala samo Monika, Augustinova majka. Jo su se razgovorima pridruili Augustinov sin Adeodat, njegov roeni brat, neki uenici i nekoliko posebnih prijatelja. Od njih po imenu spominjemo samo Alipija. Bio je Augustinov vjerni prijatelj cijeloga ivota. I on je potjecao iz Tagaste gdje je poslije postao biskup.3

Na temelju upravo naznaenih razgovora Augustin je sastavio nekoliko djela. Ovdje ih samo zato spominjemo jer je u njima napisao razne zabiljebe sebi i svome minulome ivotu. Osim toga tu je progovorio svome nutarnjemu i duhovnome ivotu prije krtenja. Stoga su ta djela izravan i vaan izvor za poznavanje Augustinova ivota i njegova djelovanja. Ta djela uz kratka pojanjenja navodimo po naslovima.

Najprije spominjemo djelo Contra academicos. To je prvi spis koji je napisao Augustin kao kranin. Djelo je osnovnoga znaenja. Augustin u njemu pobija skepticizam koji ui da ljudski um ne moe doprijeti do nijedne sigurne istine te da svemu mora sumnjati i dvojiti. Zasigurno je i Augustin bio u odreeno doba svoga ivota pod utjecajem toga smjera u filozofiji. Sada je to nadvladao. Tvrdi i dokazuje da ovjek umom i razmiljanjem moe doi do istine. Jasno je da tome zavisi sav Augustinov misaoni rad na podruju filozofije pa ak i teologije. Budui pak da ovjek moe doi do istine, ne smije se, sudi Augustin, zaustaviti na dvojbi niti zadovoljiti

3 Usp. A. TRAPE, S. Agostino, 326; B. ALTENER - A. STUIBER, Patrologie, 422; A. FURST, Hieronymus, 158, 152-153; . AGI-BUNI, Sinhronistiki uvid, XVII.

10

vjerojatnou. Augustin djelo Contra academicos spominje i u De Trinitate. Zato emo ga se opet prisjetiti.4

U djelu De beata vita5 Augustin postavlja i rjeava pitanje u emu se sastoji beata vita, ovjekov sretni i blaeni ivot. Srea je u traenju istine. Blaenstvo je u spoznaji i gledanju Boga. To treba ispuniti svaki ljudski ivot. Augustinu se filozofija ukazuje lukom kamo plovi brod ovjeanstva na moru to se zove ivot i povijest ovjeanstva. Luka se ne vidi jer je pred njom planina koja je opa ljudska oholost. Treba je otkloniti da laa doe u svoje pristanite. Augustin je beata vita probrano i veoma opirno raspravljao i u De Trinitate.

Trei spis kojega se prisjeamo i nastao je na temelju razgovora u Cassiciacum nosi naslov De ordine.6 I u tome djelu Augustin postavlja kljuno pitanje to izlazi pred umna i religiozna ovjeka. To je pitanje odakle potjee i to je pravi izvor zlu u svijetu kojim ravna boanska providnost i gdje vlada utvreni ordo, red. U istome je djelu Augustin nadiao maniheizam kojemu je i sam nekako pripadao i koji ui da zlo kao zasebno poelo neuklonjivo dolazi od tvari i tijela jer su u sebi zle zbilje.

Sada spominjemo glasovito Augustinovo djelo Confessiones. Prije svega treba kazati da latinska rije confessio ima vie znaenja. ak mislimo da je Augustin zato svoj spis naslovio Confessiones. Rije confessio poglavito znai priznanje. Ali ono moe imati najrazliitiji sadraj te se i na nj primjenjuje rije confessio. Priznanje se moe odnositi na vlastitu grjenost. Tada

4 Usp. A. TRAPE, S. Agostino, 338; B. ALTENER - A. STUIBER, Patrologie, 422; J. PAVI - . Z. TENEK, Patrologija, 242; T. AGI-BUNI, Sinhro-nistiki uvid, XVII.

5 Usp. A. TRAPE, S. Agostino, 338-339; B. ALTENER - A. STUIBER, Patrologie, 422; J. PAVI - . Z. TENEK, Patrologija, 243; T. AGI-BUNI, Sinhronistiki uvid, XVII.

6 Usp. T. AGI-BUNI, Sinhronistiki uvid, XVII; B. ALTENER - A. STUIBER, Patrologie, 422; J. PAVI - . Z. TENEK, Patrologija, 243; A. TRAPE, S. Agostino, 339.

11

je confessio ispovijedanje vlastitih grijeha. Jednako se confessio moe odnositi na priznavanje i oitovanje vjere te je u tome sluaju confessio vjeroispovijed. Za sadraj confessio moe imati izricanje hvale i zahvale.7 Pretpostavljamo, dakle, da je Augustin napisao Confessiones adi mnogo toga prizna i zato je djelo tako nazvao. On u Confessiones javno, trajno, neopozivo i pred svima ispovijeda i priznaje svoj prijanji grjeni ivot. U Confessiones jednako na oigled sviju ispovijeda svoju konano steenu vjeru. Tu Boga hvali te mu se od srca zahvaljuje. Augustinovo je djelo, sreom, prevedeno na hrvatski.8

Govorei Confessiones, moemo se jedino izraavati u superlativima bez straha i bojazni da u tome pretjerujemo. Osvjedoeni smo da su Confessiones najpoznatije od svih mnogobrojnih Augustinovih spisa. Jedva da se nekoga kranina koji ima odreenu izobrazbu smije zvati kranski izobraenim, ako nikada nije uo za Confessiones. To djelo jamano poznaju ljudi i izvan ogromne kranske obitelji.

Augustinove su Confessiones izvrile nepregledni i iroki utjecaj na kasnije najrazliitije pisce. Sigurni smo da su brojni i veliki ljudi pisali svoje dnevnike jer se taj pisani rod u knjievnosti dobrim dijelom uvrijeio i po Augustinovim Confessiones. Augustinove su Confessiones bez sumnje najknjievnije njegovo djelo. Ono je prava i ista knjievnost puna umjetnosti i pjesme. Moe se rei da Confessiones blistavo nadomjetaju to Augustin kao roeni umjetnik rijei nije knjievno napisao. Rijetka su knjievna djela dosegnula onaj umjetniki stupanj koliko Augustin u Confessoiones. U Confessiones Augustin je dobrim dijelom izrazio cijeloga sebe: svoju duu, svoju filozofiju i svu svoju teologiju. On je tu mistik, filozof, teolog, knjievnik. Tu je ostavio brojne podatke svome ljudskome putu i razvoju svoje duhovnosti. I upravo je to razlog to

Usp. E. BENOIST - H. GOELZER, Dictionnaire, 314; J. MAREVI, Rjenik, 559; M. DIVKOVI, Rjenik, 226. Usp. S. HOSU, Ispovijesti, Zagreb, 1973.

12

ovdje govorimo Confessiones. One su nepatvoreno Augustinovo autobiografsko djelo.

Augustin je Confessiones pisao od 4. travnja 397. do pod kraj 400. Neki su dvojili povjerljivosti kazanoga u Confessiones. Mislili su da nema povijesnu vrijednost. Istina je da Confessiones nisu suhoparna povijest, ali nisu ni pripovijest. Posve smo osvjedoeni daje Augustin u Confessiones kazao istinu. To je, dakako, njegova istina. itajui i prevodei De Trinitate, uvjerili smo se u veliku iskrenost i znanstveno Augustinovo potenje. On sebe ne tedi ako i kada ima sebi to spoitnuti i predbaciti.

Sam je Augustin svojim Confessiones ustvrdio da one Deum laudant, hvale Boga. Hvale Boga koji je iustus, pravedan. Takoer je bonus, dobar. Augustin u Confessiones Bogu iskazuje hvalu i zahvalu de malis et de bonis, za zla i dobra to su ga pratila kroz ivot. Augustinove su Confessiones ogromno ostvarenje ljudskoga duha.9

U popis Augustinovih autobiografskih vrela svakako i nezaobilazno treba ubrojiti i njegova dva govora. To je govor u izdanjima pod brojem 355 i pod brojem 356. Prvi je Augustin odrao pred Boi 425. Drugi potjee iz 426. neto poslije Bogojavljanja. U tim govorima Augustin izvjetava svome ivotu i radu nakon povratka u zaviaj do biskupskoga izbora. Takoer nas u njima upoznaje uspostavi i provedbi monakoga ivota u Hiponu. 1 0Kao odreenu dopunu dodajemo daje Augustin napisao i djela vezana uz monaki ivot. Naznaujemo da jedno u naslovu ima rije Regula11

to ve time upuuje na Redove koji e imati svoje pravilo, regula. Ogromnoga je utjecaja na buduu duhovnost meu redovnicima i na

9 Usp. A. TRAPE, S. Agostino, 326-327; B. ALTENER - A. STUIBER, Patrologie, 417-419; J. PAVI - . Z. TENEK, Patrologija, 242.

1 0 Usp. A. TRAPE, S. Agostino, 327. 1 1 Usp. A. TRAPE, S. Agostino, 355-356; B. ALTANER - A. STUIBER,

Patrologie, 434.

13

njihovo svagdanje djelovanje raspodijeljeno na molitvu i runi rad imalo Augustinovo djelo De opere monachorum}1

Za vrjednovanje, shvaanje i razumijevanje brojnih Augustinovih spisa nezaobilazno je imati na pameti i pred oima njegovo djelo Retractationes}3 Po sebi rije retractatio moe znaiti ponovno obraivanje, ispravljanje, prerada. Glede sadraja i radnoga postupka u Retractationes Augustin jednostavno kae retractabam opuscula mea. Tu je glagol retracto odakle i dolazi imenica retractatio. Glagol ima puno znaenja. Moe znaiti: iznova obraivati, pregledati, ispraviti, provjeriti, opozvati. 1 4 Sve je to sadrano u rijei retractatio koja je naslov djela. Augustin svoja ogromna djela i esto dugoga daha u poniznosti naziva opuscula, djelca. Za njih kae retracatabam: ponovno ih je pregledao i dotjerao. Ako mu se u "djelcima" uinilo neto nejasno, on je pojasnio. Kada je neto bilo netono, on je ispravio. Svakako je u Retractationes Augustin rekao svoju zadnju rije smislu i znaenju svojih djela. Zabiljeio je poticaje i nakane zastoje neko djelo pisao. Oznaio mu je vrijeme postanka i naslov. Sve je to od neprocjenjive vrijednosti i pomoi za one koji ozbiljno prouavaju Augustinove spise.

Augustin je kanio podvrgnuti posljednjoj prosudbi i staviti zadnju ruku na sva svoja djela. Ali u tome nije uspio. Sto od Retractationes posjedujemo Augustin je dovrio 427. To je pred samu smrt. Razumije se da nam je neizrecivo ao to Augustin nije imao vremena da okona svoj naum s Retractationes. Ali je Gospodnja odluka njegova.

Tako smo dosada nanizali ono najvanije to bi trebalo imati pred sobom i to potjee od Augustina da se moe utemeljeno i razborito govoriti Augustinovu ivotu i njegovim djelima. Na je sud da ni

1 2 Usp. A. TRAPE, S. Agostino, 356; J. PAVI - . Z. TENEK, Patrologija, 252.

1 3 Usp. A. TRAPE, S. Agostino, 327. 336-337; B. ALTANER - A. STUIBER, Patrologie, 419; J. PAVI - . Z. TENEK, Patrologija, 249.

1 4 Usp. J. MAREVI, Rjenik, 2735; E. BENOIST- H. GOELZER, Dictionnaire, 1316.

14

naznaeno nipoto nije sve. Za to imamo dokaz i u De Trinitate. U tome djelu Augustin spominje svoje spise Contra academicos i barem ih s nekoliko rijei pojanjuje. Sami spis De Trinitate esto tijekom rada saima. ak u zadnjoj knjizi istie smisao i bitni nauk svih prethodnih knjiga. Sve bi to morao imati pred oima tko govori De Trinitate. Pretpostavljamo da postoje i druga Augustinova djela koja pomau razumjeti sve stoje Augustin napisao. Ipak mislimo da prelazi mogunost bilo kojega pojedinca da sve prikupi i sve ugradi u uravnoteeni i cjeloviti prikaz kako je Augustin ivio i to je htio postii svojim djelima.

U ovome dijelu rada treba spomenuti biskupa Posidija. Postao je biskupom 397. u gradu zvanom Kalama u Numidiji. Mi njemu govorimo jer je napisao veoma vrijedan ivotopis sv. Augustina pod naslovom Vita s. Augustini.15 Djelo je nastalo najkasnije do 439. Prave je i pouzdane povijesne vrijednosti. Posidije je Augustinu pisao nepristrano, poteno i utemeljeno. Sam je kazao da je pisao kao oevidac i onaj koji je uo. To znai njegovo vidi, vidio sam, i audivi, uo sam. Posidije je opisao Augustinov ivot i djelovanje od sveenikoga reenja do smrti. 1 6

2. Slijed Augustinova ivota

Uobiajeno sv. Augustina jednostavno nazivamo Augustinom. Neki put se tome dodaje Aurelije. ini se pak da to nema sigurno povijesno uporite. 1 7 Znamo kada se Augustin tono rodio. To je bilo 13. studenoga 354. Augustin se rodio u Tagasti. To se mjesto dvojako pie: Tagasta i Tagaste.1 8 Mi emo rabiti oblik Tagasta. Tagasta je danas obino selo. Neko je bila grad. Nalazio se u Numidiji. To

1 3 Nalazi se u PL, 32, 33-66. 1 6 Usp. A. TRAPE, S. Agostino, 327-328, 337; B. ALTANER - A. STUIBER,

Patrologie, 419. u Usp. A. FURST, Hieronymus, 157. 1 8 Usp. J. AREVI, Rjenik, 3159.

15

je u vrijeme sv. Augustina Rimska pokrajina. Numidija je zalee grada Kartage. Vidi se daje to zapravo rubna pokrajina prostranoga Rimskoga carstva.

U Augustinovo je doba Tagasta bila biskupijsko sjedite. Ve smo naveli daj e u nj oj biskupom postao prisni i ivotni Augustinov prij atelj rodom iz Tagaste Alipije. On je 393. hodoastio u Svetu zemlju i tada posjetio Jeronima u Betlehemu. Njegovim posredovanjem Jeronim je doznao za Augustina. Izmijenili su vei broj veoma znaajnih poslanica. 1 9 Mi spominjemo Augustinovo djelo koje je i pismo i ima naslov Ad Hieronvmum presbyterum. Augustin sam kae da je Jeronima molio da mu rekne svoje miljenje de origine animae hominis, podriijetlu ljudske due, i de sententia Jacobi apostoli u Jak 2, 10. ini se da Jeronim nije nikada Augustinu uzvratio na zamolbu. 2 0

Donekle nam je poznata obitelj iz koje je Augustin ponikao. 2 1

Otac mu se zvao Patricije. Bio je inovnik, gradski vijenik i nije bio naroito bogat. Kranstvu je krtenjem pristupio pod konac ivota. Augustinova je majka Monika, istinska kranka i sveta ena, prava vjernica. Augustin je imao brata imenom Navigije. Imao je i sestru. Njezino nam ime nije poznato. Kada je postala udovicom, unila je u samostan i bila mu na elu.

Ne moe biti nikakve dvojbe da je Monika uloila najvei trud da u vjeru uputi Augustina ve od najmlae dobi. Ona je ivotno znala to je vjera i kranstvo. Kada je Augustin u mladoj dobi teko obolio, Monika gaje htjela odvesti na krtenje. Ali Augustin je ozdravio i krtenje je po obiaju vremena odgoeno za kasnije. Meutim Augustin je kao mlad napustio vjeru svoje majke. Neki ak predbacuju Moniki da nije sve uinila da u vjeri do pune mjere poui

Usp. A. FURST, Hieronymus, 159-159, . MANDAC, Sveti Jeronim, 90-106. Usp. A. TRAPE, S. Agostino, 367. Usp. A. FURST, Hieronymus, 157-158; A. TRAPE, S Agostino, 328; B. ALTANER - A. STUIBER, Patrologie, 412; J. PAVI - . Z. TENEK, Patrologija, 240; T. AGI-BUNI, Sinhronistiki uvid, XIII.

16

sina. Mi ne moemo dijeliti taj prijekor. Iako Monika nije u vjeri bila obina majka, nije ni Augustin bio uobiajeno ni redovito dijete. Monika i Augustin neto su zasebno i iznimno. 2 2

Augustin je stekao svekoliku svjetovnu naobrazbu 2 3 koju su mu mogle pruiti kole njegova vremena i u zaviaju gdje je ivio. Posjedovao je izvrsna znanja iz knjievnosti to je onda ujedno znailo poznavanje i filozofije. Augustin je zasigurno vrhunski ovladao latinskim jezikom. Grki koji je uio u koli nije tada zavolio. Augustin je svoje kolovanje obavio u rodnoj Tagasti, oblinjoj Madauri i u sjevernoafrikoj Kartagi. 2 4 Augustin je zasigurno izobrazbu proslijedio tijekom kasnijega ivota. Naroito se morao osobnim trudom uputiti u teologiju i teoloke pisce. tome izravno i ee govori i u De Trinitate.

Po zavretku studija Augustin se posveuje uiteljskome i profesorskome pozivu i zvanju. Najprije u rodnoj Tagasti 374. predaje gramatiku. Potom prelazi u veliku Kartagu gdje od 375. do 383. predaje retoriku. ini se daje tu imao odreenu nepriliku sa studentima. Augustinov glas nije bio naroito jak. Studenti su znali aputati i potiho mrmoriti. U tome je bila neprilika. Iz Kartage Augustin odlazi u Rim i tu 384. takoer predaje retoriku. Tu su mu, izgleda, donekle predbacivali sjevernoafriki izgovor latinskoga jezika. Zadnja Augustinova profesorska radna postaja bila je u Milanu. Tu je bio dravni profesor retorike od jeseni 384. do ljeta 386. Tada je prestao s pouavanjem.2 5

2 2 Usp. B. ALTANER - A. STUIBER, Patrologie, 412; A. TRAPE, S. Agostino, 328.

2 3 Usp. A. TRAPE, S. Agostino, 328; B. ALTANER - A. STUIBER, Patrologie, 412; J. PAVI - . Z. TENEK, Patrologija, 240.

2 4 Usp. M. MANDAC, Sv. Ciprijan, 10. 2 5 Usp. A. FURST, Hieronymus, 158; A. TRAPE, S. Agostino, 329; B.

A L T A N E R - A . STUIBER, Patrologie, 412-413; J. P A V I - . Z. TENEK, Patrologija, 240; T. AGI-BUNI, Sinhronistiki uvid, XIV-XVI.

17

Treba nam kazati rije Augustinovu konkubinatu.2 6 U ono je doba u Rimskome carstvu concubinatus bio valjani i priznat brani oblik. Ime Augustinove ene nije nam poznato. Iz njihova se concubinatus rodio sin. Dali su mu ime Adeodatus. Rodio se 372. i preminuo 390. Augustin je Adeodatu priznao ingenium, veliku uroenu umnu sposobnost. Kao odreenu nadopunu i dodatak spominjemo Augustinovo djelo De magistre. Spis je plod Augustinova razgovora sa sinom Adeodatom. U djelu Augustin razmilja tome to moe uitelj, magister, kod pouke. Udio uitelja ne zabacuje. Ipak dri da je pravi i istinski uitelj u dui i srcu samo Bog. Jedino on preobrazuje i s uinkom upuuje u pravo dobro i istu istinu.2 7

Naznaujemo daje Augustin nekako od 374. pa do 383. u nekoj mjeri pripadao maniheizmu. Bio je maniheistiki auditor uenik, ali ne i njihov electus, izabranik. Maniheizam se naziva po osnivau koji se zvao Mani, Manes ili Manihej. Preminuo je 276. Maniheizam se brzo proirio i na afrikome sjeveru. Manihej ci su u naelu i redovito bili iznimno dobro knjievno izobraeni, bogati i jako utjecajni u drutvu. Prikazivati maniheizam izlazi iz naih sadanjih okvira. Jednako izostavljamo potanko govoriti zato je Augustin pristupio maniheizmu i zato gaje napustio. Biljeimo samo daje Augustin napisao nekih devet spisa pobijajui maniheizam kada gaje napustio. Taje djela naroito knjievno dotjerao jer se u njima razraunavao s vrlo visoko naobraenim ljudima.

Augustin u svojim protumaniheistikim djelima raspravlja s poglavitim manihej cima kao to su bili: Fortunat, Adimant, Faust, Feliks, Sekundin.2 8 Izdvojeno spominjemo sa skraenim naslovom djelo Contra epistolam Manichaei. To inimo stoga to je taj spis

Usp. A. FURST, Hieronymus, 158; . ALTANER - A. STUIBER, Patrologie, 412; J. PAVI - . Z. TENEK, Patrologija, 240; T. AGI-BUNI, Sinhronistiki uvid, XIV. Usp. A. TRAPE, S. Agostino, 341-342; B. ALTANER - A. STUIBER, Patrologie, 423; J. PAVI - . Z. TENEK, Patrologija, 243. Usp. B. ALTANER - A. STUIBER, Patrologie, 427; J. PAVI - . Z. TENEK, Patrologija, 246; A. TRAPE, S. Agostino, 360-362.

18

neto kao maniheistiki katekizam. Augustin u svome djelu navodi i pobija Maniheja.2 9

Pomalo dolazimo do odlunoga dogaaja u Augustinovu ivotu. To je njegovo krtenje. Sam Augustin govori svome obraenju. I u De Trinitate u tu svrhu rabi rije conversio. Zasigurno je za Augustina krtenje bilo njegovo obraenje. Otada je krenuo putem kojim dotada nije stupao. Ipak s osobitim obzirom govorimo Augustinovu obraenju. Radije bismo s mjerom nevjernosti govorili povratku vjeri njegova djetinjstva i mlade dobi. Augustin zasigurno nije nikada bio bez Boga, ateist. Osvjedoeni smo da nikada nije zaboravio vjeru koju mu je u njegovu duu djeteta usadila Monika. Uvijek, dakako, nisu ivjeli u punoj slozi. To znamo. Znamo i to da se Augustin nije ba obazrivo i posve njeno izrazio sadraju vjere svoje majke. Uza sve to uvjereni smo da se u njemu iak vjere nije ugasio niti se nit prekinula. Ali ako ve Augustin osobno govori conversio, mi mu ne smijemo niti hoemo protusloviti.

esto se iznose razliiti poticaji i brojni razlozi za Augustinovo obraenje.3 0 Uinit emo isto i mi duboko svjesni da se tome ne mogu nai konani ljudski uzroci. Pravo je obraenje tajna milosti Boje i ljudske suradnje. Ali bi Augustin smjesta dodao da je suradnja ljudske slobodne volje, i to ba ona, milost Boje dobrote. Mi emo opet spomenuti Moniku. Njezin primjer kranske vjernice, njezina molitva i rije majke bez dvojbe je trajno morala pratiti Augustina i na nj iznutra djelovati. U to smo uvjereni mada se to ne moe pa ni ne treba niim dokazati.

I sam je Augustin duboki razlog vlastitoga povratka kranstvu. ini nam se da drukije nije ni moglo biti. Augustin je odve velik duh da ne bi bio kranin. Zasigurno je do zadnjih djelia poznavao drevnu misao i filozofiju. Vrhunski je ovladao i knjievnou koju drimo najviim izriajem ope ljudske duhovnosti. Augustin je

2 9 Usp. A. TRAPE, S. Agostino, 361. 3 0 Usp. A. TRAPE, S. Agostino, 329-330; B. ALTANER - A. STUIBER,

Patrologie, 413-414; J. PAVI - . Z. TENEK, Patrologija, 240-241.

19

bio i manihejac. Proavi svekoliki krug ljudskoga razmatranja, jamano je zakljuio da u ljudskoj misli uza sve njezino najiskrenije potivanje ne postoji konano i puno rjeenje za pitanje ivota i smrti. Prohodavi svime time po Bojoj providnosti za se i za mnoge druge koji e poslije itati njegove spise, Augustin se vratio kao jedinome pravome rjeenju vjeri svoga djetinjstva.

Meu nekako izvanjske utjecaje na Augustinovo obraenje na prvo mjesto stavljamo susret i prijateljstvo sa sv. Ambrozijem. Kada je Augustin 384. doao u Milano vriti profesorsku slubu, nuno je bilo da se upozna s biskupom grada, Ambrozijem. Moemo zamisliti susret tih dvaju iznimnih ljudi. Na jednoj je strani veliki katoliki biskup Ambrozije, na drugoj veliki profesor maniheistike sljedbe Augustin iz Tagaste. Neka je s poetka odnos izmeu Ambrozija i Augustina bio sluben, na odstojanju i donekle hladan, ali su obojica morali smjesta u dui znati tko se s kime susreo. U nastavku je Ambrozije zasigurno morao utjecati na Augustina svojim filozofskim i teolokim razmiljanjima.

Od velikoga je znaenja bilo Augustinovo upoznavanje s milanskim sveenikom Simplicijanom. Simplicijan je bio veoma izobraen filozofski i teoloki. Postao je Augustinov pravi prijatelj. Na biskupskoj je dunosti u Milanu naslijedio Ambrozija. Augustin mu je poslao i po njegovoj elji napisao djelo kojemu uz ostalo i u naslovu stoji AdSimplicianum?x

Simplicijan je Augustina upozorio na iznimnu dubinu i ogromno znaenje apostola Pavla. Takoer mu je svratio pozornost na obraenje Marija Viktorina. Marijo je bio rodom Afrikanac. Kao iznimno utjecajni i poznati profesor djelovao je u Rimu. Prevodio je grke filozofske spise i raspravljao s arijanizmom. Sve je to moglo korisno utjecati na Augustina. 3 2

Usp. A. TRAPE, S. Agostino, 349. Usp. B. ALTANER - A. STUIBER, Patrologie, 368-369; M. SIMONETTI, Mario Vittorino, 65-67.

20

Neki je drugi prijatelj Augustina upozorio na vrijednost isposnikoga i monakoga ivota sv. Antuna. Njegov je ivot blistavo i s puno dubine opisao Atanazije Veliki. I sam je Antun odreeni broj pisama ispunjenih pravim i nepatvorenim duhovnim sadrajem u batinu predao buduim kranskim pokoljenjima.33

Navedeno i nama posve skrovito i nepoznato ponukalo je i potaknulo Augustina da pristupi obraenju, to jest krnome inu. Ljeti 386. on naputa profesorsko mjesto i povlai se na ve spomenuto dobro Cassiciacum. U oujku 387. kao katekumen slijedi Ambrozijeva izlaganja kojima katekumene priprema za krtenje. Ambrozije je krstio Augustina na Vazmeno bdjenje s 24. na 25. travnja 387. Iste su noi krteni Adeodat i Alipije. Tako je Augustin postao u punome smislu kranin i vjernik. Sam je zabiljeio da je za nj krsnim inom minula sollicitudo vitae praeteritae, nemir i tjeskoba glede prologa ivota. 3 4

Augustin poslije krtenja tijekom kolovoza ostavlja Milano i kree u svoju domovinu. Putovanje prekida u Ostiji. Tu se Monika razboljela i preminula. Augustin kae da su on i njegova majka u razgovorima pred njezinu smrt dotaknuli aeternam sapientiam, vjenu mudrost. On i brat htjeli su Monikine posmrtne ostatke ponijeti u Afriku. Monika se tome usprotivila. Drala je da nije vano gdje tijelo poiva. eljela je da se za nju prikae oltarska rtva. 3 5

3 3 Usp. B. ALTANER - A. STUIBER, Patrologie, 261-262. 276; J. QUASTEN, Patrologia, II, 150-154.

3 4 Usp. J. PAVI - . Z. TENEK, Patrologija, 241; A. FURST, Hieronymus, 158; A. TRAPE, S. Agostino, 330-331; B. A L T A N E R - A . STUIBER414; T. AGI-BUNI, Sinhronistiki uvid, XVII.

3 5 Usp. A. TRAPE, S Agostino, 331; T. AGI-BUNI, Sinhronistiki uvid, XVII; B. ALTANER - A. STUIBER, Patrologie, 414; A. FURST, Hieronymus, 159; J. PAVI - . Z. TENEK, Patrologija, 241.

21

Sada Augustin ostaje u Rimu. 3 6 Zasigurno se tom prilikom blie upoznao s rimskim kranima. Vrijeme je iskoristio radei na nekim djelima. U Rimu boravi do polovice 388. Tada je napisao djelo De quantitate animae?1 Djelo je veoma vano. Augustin se cijeloga ivota naroito pomno i napregnuto zanimao za ljudsku duu. U De quantitate animae utvruje da dua nije satkana od tvari nego daje duhovna. Nama je to neto posve razumljivo. Ali Augustin i u De Trinitate navodi da su mnogi uistinu mislili da je dua u sebi ova ili ona tvar. U De quantitate animae Augustin pomno ui daje Bog stvoritelj due te je ona zato Boja slika. To e i te kako Augustin kao osnovno ugraditi u De Trinitate. On u De quantitate animae razgovijetno razglaba odnos izmeu due i tijela u ljudskome biu.

Uz spomenuti Augustinov rimski boravak vezan je takoer njegov spis De libero arbitrio?% Djelo je poeo pisati u Rimu, ali nije doveo do kraja. Sam naslov izravno pokazuje znaenje djela. Poslije e liberum arbitrium, slobodna volja, biti vrelo rasprave i razilaenja izmeu Augustina i Pelagijevih pristaa.

Augustin polovicom 388. naputa Rim i europsko tlo, da se vie nikada na nj ne vrati. Poao je u rodnu Tagastu.3 9 Tu je doao ujesen 388. Tu ivi tri godine. Steenim od prodaje naslijeene batine uspostavlja zajednicu u kojoj se ivi asketski. Augustin tada u osami i tiini pie svoja djela De muica i De magistro. Na to smo zadnje

3 6 Usp. T. AGI-BUNI, Sinhronistiki uvid, XVII; J. PAVI - . Z. TENEK, Patrologija, 241; A. TRAPE, S. Agostino, 331; B. ALTANER - A. STUIBER, Patrologie, 414.

3 7 Usp. A. TRAPE, S Agostino, 340; T. AGI-BUNI, Sinhronistiki uvid, XVII; B. ALTANER - A. STUIBER, Patrologie, 423; J. PAVI - . Z. TENEK, Patrologija, 243.

3 8 Usp. A. TRAPE, S Agostino, 340-341; J. PAVI - . Z. TENEK, Patrologija, 243.

3 9 Usp. A. TRAPE, S Agostino, 331; B. ALTANER - A. STUIBER, Patrologie, 414; J. PAVI - . Z. TENEK, Patrologija, 241; T. AGI-BUNI, Sinhronistiki uvid, XVII-XVIII.

22

djelo ve svratili pozornost. Oba pak imaju svoju vlastitu vrijednost meu Augustinovim djelima.4 0

Augustin postaje sveenik 391. Te je godine iz Tagaste putovao u Hipon. elio je uz suglasnost biskupa, koji se zvao Valerije, i u Hiponu zasnovati samostan. Ali je u Hiponu ve doao glas Augustinu kao veoma uenome i pobonome ovjeku. Inae Augustin po sebi nije kanio biti sveenik. Namjeravao je ivjeti samostanski i asketski. U Hiponu gaje zatekla i iznenadila elja biskupa i vjernika da postane sveenik. I on je na to pristao. Valerije gaje zaredio za sveenika. To je neobino i novo. Sveenika je onda redovito redio biskup mjesta gdje se rodio. Znamo da je u Tagasti prebivao biskup. 4 1 Meutim ve 395. ili 396. Augustin postaje biskup i Valeriju pomae voditi biskupiju. I to je novina. U ono doba biskup nije imao pomonika. Od kolovoza 397. po Valerijevoj smrti Augustin je znameniti biskup u Hiponu. To je Hippo Regius za razliku od Hippo Diarrhytos. Mi jednostavno reknemo Hipon. 4 2

Hipon se nalazi na obali Sredozemnoga mora s afrike strane. U Augustinovo je vrijeme brojio oko trideset tisua stanovnika. Inae je to drevni feniki grad. U gradu se govorilo latinski, grki i togod punski. Hipon je vjerski bio raznolik. U njemu su ivjeli katolici, donatisti, pogani i jaka idovska zajednica.

Augustin je umro 28. kolovoza 430.

4 0 Usp. A. TRAPE, S. Agostino, 341-342; B. ALTANER - A. STUIBER, Patrologie, 423; J. PAVI - . Z. TENEK, Patrologija, 243.

4 1 Usp. B. ALTANER - A. STUIBER, Patrologie, 414-415; A. FURST, Hieronymus, 158; A. TRAPE, S. Agostino, 331; M. MANDAC, Sv. Augustin, Govori, 1,9.

4 2 Usp. A. TRAPE, S. Agostino, 331; B. ALTANER - A. STUIBER, Patrologie, 415.

23

24

D R U G O P O G L A V L J E

AUGUSTINOV SPIS TROJSTVU

Velebno Augustinovo djelo Trojstvu De Trinitate - tako ga latinski u svrhu jednostavnijega izraavanja oslovljujemo - prolo je u Augustinovu ivotu udan i udesan put. ak je i u Augustinovu djelu viestruko iznimno. tome, kao i openito De Trinitate ovdje govorimo u nekoliko toaka.1

1. Postanak spisa

Premda u naelu za razumijevanje samoga djela nema vee i presudnije znaenje ako znamo kada je Augustin tijekom svoga ivota radio na svome spisu De Trinitate i posao priveo kraju, ljudi su od struke ipak s pravom poveli brigu i tome pitanju. Augustin je u tu svrhu ostavio u svojim drugim djelima podosta naznaka te su budni i marljivi njegovi itatelji na temelju tih pribiljebi uspjeli utvrditi vremenske okvire za nastanak djela kojemu govorimo.

Augustin je i u pismu biskupu Aureliju, emu poslije govorimo, naznaio daje De Trinitate poeo izraivati - on je rekao inchoavi

Usp. S. Augustin, Trinite, 15, 12-13, 557-566; S. Agostino, Trinita, XVI-XVI-II; B. ALTANER - A. STUIBER, Patrologie, 426; A. TRAPE, S. Agostino, 351.

25

- dok je bio iuvenis, mlad ovjek, i spis okonao - on je napisao edidi - kao senex, star ovjek. Uza svu rastezljivost pojmova iuvenis i senex,2 Augustin barem to kae da je De Trinitate izraivao dugo i ustrajno. U njegovu je ivotu puno vremena proteklo od inchoavi, poeo sam, do edidi, izdao sam.

Pomno i razborito odvagujui sve podatke koji su od koristi, strunjaci za pitanje dolaze do zakljuka daje Augustin s radom na djelu De Trinitate poeo tijekom 399. To prihvaaju svi koji se time bave. Ne slau se s godinom kojom je Augustin dovrio i obznanio svoje djelo u cjelini. Kao krajnja godina pojavljuje se 426. Ipak se obino kae daje to 421.

Nama je shvatljivo to je Augustinu trebalo nekih dvadesetak godina da okona svoj rad glede De Trinitate. Mi dodajemo koji su tome razlozi bili ili barem mogli biti. Prije svega imamo na umu glavni sadraj spisa. To je boansko Trojstvo. To je bit objavljene vjere i kranstva. Trojstvo je nesaglediva, neistraiva i najdublja tajna meu kranima. Po Trojstvu je kranstvo zasebna vjera u povijesti ljudskoga roda. Ljudski razum ne moe dokuiti Trojstvo. Stoga je i Augustinu bilo potrebno godinama neprestano iznova razmiljati Trojstvu i stei odreeni rjenik da izrazi to je u umu doumio. To nije posao dana i godine, nego cijeloga ljudskoga vijeka. Augustin je taj posao obavio u doba kada vie nije zapravo bio previe mlad niti jo posve star. To je, dakle, bilo u naponu muevne dobi i snage.

Augustin kao biskup nije naprosto mogao sjesti za stol i neprekinuto pisati svoje djelo ogromnoga raspona. Izrazili smo se slikovito i dananjim nainom govora. Augustin je zapravo rijei kazivao u pero pisarima i oni su pisali. Kao biskup imao je na pretek svakodnevnih i neodgodivih poslova. Redovito je i esto propovijedao. Odlazio je na biskupske sinode. Katekumenimaje kao pripravu za krtenje drao kateheze. Zasigurno je bilo puno i drugih poslova koji su od jutra do mraka stajali pred njim i neodgodivo traili da se ispune.

Usp. M. DIVKOVI, Rjenik, 37, 576, 967.

26

U doba kada Augustin pie De Trinitate, on se nuno i nezamjenjivo ukljuuje u teoloke rasprave vezane uz donatizam i pelagijanizam. Jedno je i drugo bilo istinska opasnost po vjeru i jedinstvo u kranskoj zajednici. Oboje je plamtjelo u Augustinovu srcu. Augustin je svom duom vodio brigu crkvenome jedinstvu i istoi vjere. Bez dvojbe je najvie pridonio da jo za njegova ivota ozdravi donatistika rana i otkloni doista pogubni pelagijanski nauk. Augustin je lako mogao razumjeti da su to donekle prjei poslovi nego rad na djelu Trojstvu. Spor s afrikim arijanizmom nije izravno utjecao na spis Trojstvu jer je Augustin po zavretku toga djela morao ui u raspravu s arijanskim predstavnicima u svojoj Africi. Ali je Augustin u De Trinitate itekako imao pred oima ope arijanizam, arijijanizam poslije Arija i njegov tei oblik kod Eunomija Cizikoga. U De Trinitate Augustin nije zaboravio ni drevnu Sabelijevu zabludu.

Moemo takoer kazati da je Augustin u vrijeme kada je pisao De Trinitate pobolijevao i morao radi oporavka napustiti naporni duhovni rad. U to je doba poduzeo i odreeno putovanje to ga je sprijeilo proslijediti s radom. Osobno drimo daje bilo dobro stoje Augustin dugo izraivao svoj spis. On je tako dozrijevao u njegovoj dui. Augustin je trajno poboljavao De Trinitate i meusobno usklaivao dijelove spisa. svemu tome imamo obilje napomena u De Trinitate. Djelo te dubine, opsega i sadraja nije plod jednoga zamaha, nego uspjeh dugoga truda pa i velike duhovne patnje. Mislimo da je spis De Trinitate Augustina stajao prolivena znoja i zato je to blistavo i sjajno djelo plod misli, molitve i neprestanoga naprezanja. Stoga je shvatljivo to Augustin nije bio nikada posve zadovoljan napisanim. Spis je trajno dotjerivao i ogluivao se na zamolbe svojih iskrenih prijatelja da djelo napokon objavi. I kada se on na to nije odvaio, oni su se pobojali da Augustin ne e uope pristati da se De Trinitate pojavi na dnevno svjetlo. Domogli su se dogotovljenoga i to bez njegova znanja obznanili. Na to smjeraju Augustinove primjedbe u pismu biskupu Aureliku. Pismo emo u cjelini prevesti.

27

2. Nacrt djela

Uobiajno je u uvodima za De Trinitate naznaiti nacrt kojega se Augustin drao piui to djelo. Mi to izostavljamo jer nam se ini gotovo nemoguim. Teko je jasno pokazati okosnicu pa i zbiljski put kojim je Augustin proao u pisanju djela. Tko to ipak ini, izvrgava se opasnosti da u prikazu puno vanoga izostavi i zaobie. U De Trinitate Augustin se uglavnom due ili krae izjasnio s obzirom na sadraj svojih razmiljanja. Jasno je da on zapravo jedini zna stoje i zato je dotino napisao u ovome ili onome dijelu u De Trinitate. Posebice je za to vaan i koristan pregled koji u De Trinitate Augustin prua u zadnjoj knjizi gdje se obazire na sve prethodne.3

3. Graenje djela

Augustin je za naa suvremena poimanja barem naoko i gledano izvana svoje djelo De Trinitate izraivao neobino i donekle udno. 4

U djelu je pisao veoma razliitim sadrajima. Ako po strani ostavimo njegova razmiljanja to pripadaju filozofiji, teoloka su razglabanja veoma raznovrsna. Moglo bi se kazati da su rijetki dijelovi dogmatske teologije koji se due ili krae ne pojavljuju u De Trinitate. Tu su i neke primjedbe koje se odnose na moralnu teologiju, nain kako treba pojanjavati Sveto pismo pa i odreene upute koje se odnose na opu stilistiku i latinski, odnosno grki jezik. Uz to Augustin pie reenice pune sadraja koji se moe odnositi na vei broj teolokih tvrdnja. Sve to, razumije se, oteava itanje djela. Ipak smo se uvjerili s naporom i trudom prevodei De Trinitate da je Augustin u svakome trenutku vladao graom kojom je oblikovao spis. Sve je uz opirnije silaske s ravne crte usmjeravao osnovnome cilju. To je nastojanje da vjeru u Trojstvo koliko se ljudski moe rasvijetli razumom i razumnim razjanjenjima.

3 Usp. S. Augustin, Trinite, 15, 17-21, 569-570. 4 Usp. S. Augustin, Trinite, 15, 568-569.

28

Augustin je suvereno vladao svojim spisom. Uvijek je znao to je i zato napisao u svakoj od petnaest knjiga svoga djela. Uostalom on od vremena do vremena i sam itatelja upuuje na uinjeno u toj ili onoj knjizi. Nerijetko potkraj jedne knjige najavljuje to e razjanjavati u knjizi koja slijedi. Znamo iz pisma Aureliju da gaje boljelo to su mu neki prijatelji iz najplemenitijih nakana ugrabili i objavili odreene dijelove iz De Trinitate dok ih jo nije kako je kanio u potpunosti izgladio.

Mi smo prethodno napisali iz dvaju razloga. Prije svega itatelj Augustinova djela treba znati da u ruke uzima spis koji doista nipoto nije lagan ni za itanje ni za razumijevanje i da je neuobiajeno sastavljen. Ali ako se odvai na pomno, ustrajno i marljivo itanje nagrada mu u izobilju ne e izostati. Obogatit e svoju vjeru i njezino poznavanje.

Prethodno smo istaknuli i zato to je doista veliki poznavalac Augustinovih djela Augustinu spoitnuo stilsku slabost i u De Trinitate. Smatrao je da je Augustin loe gradio svoje djelo jer je u njemu pisao najrazliitijim sadrajima. Istina je da je taj pravi strunjak poslije ublaio svoje miljenje.5 On je na svoj nain i do odreene mjere bio u pravu. Ipak u biti njegov sud ne moemo prihvatiti iz zapaanja steenih prevoenjem Augustinova De Trinitate. Kada se sabrano i bez hitnje razmilja, lako doemo do zakljuka da je Augustin u De Trinitate svu svoju grau i kada je pisana barem prividno razvueno umno i uzrono povezao s osnovnom nakanom svoga dugoga djela.

4. Utjecaj djela

Augustin je sam bio posve svjestan tekoe vezane uz shvaanje svoga djela De Trinitate. On to u vie navrata izravno i poteno naznauje svome itatelju. Ve je u pismu biskupu Aureliju napisao

Veliki poznavatelj sv. Augustina, koga spominjemo, zapravo je . I. Marrou: usp. S. Augustin, Trinite, 15, 568-569.

29

da je De Trinitate na svoj nain opus tarn labor iosum. Rije laboriosus oznauje6 neto to je muno, naporno, teko i to zamara. Iziskuje puno skrbi i naporne tegobe. Takav je njegov opus Trojstvu. To je cijelo djelo sa svih svojih petnaest knjiga.

Drugdje Augustin iskreno napominje7 da misli kako e biti "mali broj" onih koji e moi razumjeti spis De Trinitate. Unato tome djelo je rado prihvatio ne samo krug njegovih osobnih prijatelja nego i budue vrijeme. U tu svrhu najprije spominjemo poznatoga Genadija.8 On je inae bio pristaa teoklokoga smjera to se tek u esnaestome stoljeu poeo nazivati semipelagijanizam. Genadije, prema tome, nije u cjelini prihvatio Augustinov nauk milosti. Taj je Genadije oko 480. napisao djelo De viri illustribus. Proslijedio je i nadopunio veoma vrijednim dodatcima znameniti istoimeni Jeronimov spis.9 Genadije je u svoje djelo od svih Augustinovih iznimno brojnih spisa uvrstio samo Augustinovo djelo De Trinitate. Otuda se vidi koliko mu je bilo stalo do toga Augustinova spisa.

vdj e se takoer prisj eamo Kasiodora. 1 0 Od nj egovih dj ela za nas je vaan njegov spis Institutiones. To je najznaajnije Kasiodorovo djelo. On u njemu nastoji itatelju pruiti najraznovrsnija znanja. Kasiodor je kazao rije i Augustinovu djelu Trinitate. Naznaio je da je ono napisano "divnom dubinom" te da se njemu treba razmiljati curiosa intentione.u Rije curiosus znai briljiv, paljiv, poman, radoznao, revan. 1 2 Upravo takav mora biti onaj tko u ruke

Usp. E. BENOIST - H. GOELZER, Dictionnaire, 804-805; J. MAREVI, Rjenik, 1696; M. DIVKOVI, Rjenik, 578. Usp. S. Augustin, Trinite, 15, 13. Usp. J. QUASTEN, Patrologia, I, 2; B. ALTANER - A. STUIBER, Patrologie, 8, 474. Usp. M. MANDAC, Sveti Jeronim, 69-70. Usp. B. ALTANER - A. STUIBER, Patrologie, 486-488; J. PAVI - . Z. TENEK, Patrologija, 316-317. Usp. S. Augustin, Trinite, 15, 13. Usp. E. BENOIST - H. GOELZER, Dictionnaire, 374; M. DIVKOVI, Rjenik, 269; J. MAREVI, Rjenik, 658.

30

uzima De Trinitate. Jednaka mora biti njegova intentio: pregnue, revnost, pozornost, usmjerenje, marljivost.13

Ljudi su u srednjemu vijeku veoma rado itali spis De Trinitate. To se vidi i po broju rukopisa iz toga vremena. Ima ih oko dvjesto i trideset. ak je negdje oko 1300. Augustinovo djelo prevedeno na grki. Rukopisi su se ouvali, ali su ipak objavljeni jedino ulomci iz zadnje, petnaeste knjige.1 4

5. Na prijevod

Mi smo za svoj rad posjedovali dva izvrsna izdanja Augustinova spisa De Trinitate. Nekoliko rijei rei emo jednome i drugome. To je najprije izdanje u poznatoj Bibliotheque Augustinienne. Njezin 15. i 16. svezak sadri De Trinitate. Uz latinski izvornik postoji uz ostalo i prijevod na francuski. Mi smo se sluili izdanjem iz 1997. To su izdanje opremili ovi strunjaci: M. Mellet, Th. Camelot, H. Hendrickx, G. Madec, R Agaesse i J. Moingt. Ovdje to izdanje navodimo ovako: S. Augustin, Trinite, 15 odnosno 16 i potrebne stranice. Jasno je da brojevi 15 i 16 naznauju sveske u BA, Bibliotheque Augustinienne.

Pred oima smo imali i po potrebi se sluili takoer odlinim talijanskim izdanjem Augustinova De Trinitate. To je NBA, Nuova Biblioteca Agostiniana. U njoj je etvrti svezak spis De Trinitate. To su djelo s latinskim izvornikom, talijanskim prijevodom i ostalim izradili ovi strunjaci: A. Trape, M. F. Sciacca i G. Beschini. Mi smo imali izdanje iz 2003., Citta Nuova, Roma. To izdanje navodimo ovako: S. Agostino, Trinita.

Kada se usporedi francuski i talijanski prijevod s Augustinovim izvornim tekstom, odmah se i lako zapazi da su prijevodi esto podosta dui od izvornika. Otud se brzo zakljui da su prevoditelji

3 Usp. E. BENOIST - H. GOELZER, Dictionnaire, 702; J. MAREVI, Rjenik, 1582; M. DIVKOVI, Rjenik, 546.

4 Usp. S. Augustin, Trinite, 15, 13-14, 572-573.

31

pribjegavali parafrazi da steknu jasnou. Mi smo nastojali to izbjei, ali smo zato upadali u odreene nejasnoe. Jasno je da se sve ne moe jednako imati.

Pretpostavljamo daje Augustin osobno u De Trinitate oznaivao samo broj pojedine knjige. Polazei otuda sami smo postavili naslove i knjigama i ulomcima u njima. To je po sebi teak posao. Gotovo je nemogue sadrajno bogatstvo Augustinova spisa u pojedinoj knjizi i pojedinome ulomku saeti u krai naslov. Ali i tu se uinilo to se moglo i najbolje kako se dade.

U prijevodu smo po uzoru na druge uz broj knjige naznaivali brojeve poglavlja i ulomaka. U navoenju smo kod obrade u svrhu jednostavnosti i preglednosti izostavljali broj poglavlja. Smatramo da je dosta kada se navede broj knjige i njezina ulomka. Tada se eljeno mjesto lako i brzo nae. Osim toga nije rijetkost da se poneki ulomak pod jednim brojem pojavljuje razdiobom u dva poglavlja to ne pridonosi preglednosti. Stoga smo u vlastitim tekstovima De Trinitate navodili kako zabiljeismo.

32

T R E E P O G L A V L J E

AUGUSTINOVO PISMO BISKUPU AURELIJU IZ KARTAGE

Aurelije kojemu je Augustin najvjerojatnije sredinom 419. napisao upravo spomenuto pismo dosta nam je dobro poznat.1 Bio je biskup u Kartagi i kao takav Augustinov metropolit. Zna se pak kolikoga je znaenja bila Kartaga u Rimskome carstvu. Alije takoer bila veliko kransko sredite. Moe se razumno pretpostaviti da su krani u Kartagi nazoni ve u novozavjetno doba. Iz Kartage su potekli i u njoj djelovali veliki teoloki pisci. Od njih spominjemo barem znamenitoga Tertulijana2 i sv. Ciprijana, biskupa i muenika.3

Duhovni je voa meu kranima Kartage i u Africi bio Aurelije kome se Augustin obratio poslanicom koja je Ep 174.

Augustin u naslovu pisma Aurelija ne naziva samo uobiajenim kranskim nazivom "brat"4 nego takoer consacerdos i papa. Rije consacerdos neposredno znai susveenik.5 Razumije se daje Augustin koji je biskup jednako sveenik kao i Aurelije. Ipak rije consacerdos moe takoer neposredno znaiti subiskup jer je u ranim kranskim spisima rije sacerdos znaila i sveenik i biskup.

1 Usp. A. FURST, Hieronymus, 161 -162. 2 Usp. M. MANDAC, Tertulijan, 7-11. 3 Usp. M. MANDAC, Sv. Ciprijan, 9-18. 4 Usp. M. MANDAC, Sv.Ciprijan, 72-85. 5 Usp. E. BENOIST - H. GOELZER, Dictionnaire, 325; J. MAREVI, Rjenik,

572.

33

Augustin biskupa Aurelija takoer naziva papa. Ve su se pred njim jednako tom rijeju sluili Tertulijan i Ciprijan. astei biskupa, nazivali su ga papa.6 Po sebi rije papa i latinski i grki pripada rjeniku maloga djeteta koje se tako obraa vlastitome ocu i izraava punu odanost, cjelovito pouzdanje, djetinju privrenost i nevinu ljubav.7

Augustin u poslanici kao i poslije tijekom rada svoj spis redovito naziva opus i liber. Kada ima pred oima spis kao cjelinu, slui se rijeju opus. Ta rije ima mnogo znaenja.8 Uz ostalo naznauje umjetniko i knjievno djelo. Augustinov spis De Trinitate svakako je umjetniko, knjievno i teoloko djelo i zato s punim razlogom smije nositi naziv opus. Augustin pojedine dijelove svoga djela najee naziva liber, knjiga. Ima ih petnaest. Dodajemo da rije liber zapravo poglavito naznauje nutarnju koru stabljike na emu se pisalo. 9

Ve smo se prethodno govorei vremenu nastajanja Augustinova spisa De Trinitate pozvali na njegovo pismo biskupu Aureliju. Augustin je tu naznaio da je djelo poeo pisati u svojoj mladosti. Rekao je daje tada bio iuvenis. Glede dovretka djela veli daje to bilo kada je ve bio senex, star ovjek. Zapravo ree da ga je tada izdao. Augustin se u tu svrhu izrazio rijeju edidi. Tom je zabiljebom zapravo rekao da je djelo konano oblikovao kako je naumio i elio. Spis je dobio konani izgled.

Nain kako je djelo pisano Augustin naziva dictatio. Imenica oito dolazi od glagola die to koji znai kazivati to tajnik ili uenik biljei.1 0 Otuda se vidi daje Augustin govorio, a drugi pisali to im

6 Usp. E. BENOIST - H. GOELZER, Dictionnaire, 1048. 7 Usp. A. BAILLY, Dictionnaire, 1456; J. MAREVI, Rjenik, 2209. 8 Usp. E. BENOIST - H. GOELZER, Dictionnaire, 1028-1029; M. DIVKOVI,

Rjenik, 737; J. MAREVI, Rjenik, 2156-2158. 9 Usp. E. BENOIST - H. GOELZER, Dictionnaire, 836; J. MAREVI,

Rjenik,U60; M. DIVKOVI, Rjenik, 597. 1 0 Usp. E. BENOIST - H. GOELZER, Dictionnaire, 435-436.

34

je kazivao. Tako se redovito postupalo u ono vrijeme kod pisanja knjige.

I ranije smo istaknuli Augustinovu napomenu da su mu neki dijelovi iz De Trinitate oduzeti i doli u javnost bez njegova htijenja. Upravo to Augustin napominje u pismu Aureliju. U tu se svrhu posluio trima glagolima gotovo istoga smisla. Jedan je praeripio to znai oteti, odnijeti, otuiti.1 1 Drugi je surripio sa znaenjem kradom, potajno uzeti. 1 2 Trei glasi auferro i znai oduzeti. 1 3

Sigurno je da su Augustinu dotine knjige uzeli njegovi prijatelji. Oni su ih obznanili jer su se bojali da Augustin to ne e uiniti niti moda cijelo djelo privesti kraju. Drali su da tim objavljivanjem od unitenja spaavaju ono stoje ve napisano. Znali su da to ima pravu teoloku vrijednost mada nije konano izraeno. Augustin se ali na njihov postupak. Primjerci koji su izili najavu imaju nedostataka. Uz ostale nedostatke Augustin istie da su objavljeni dijelovi ostali sine prooemiis. Rije prooemium zapravo je grka. Izvorno znai ulazak i otuda poetak neke pjesme, govora, pisanoga djela.1 4

Augustin je svoje djelo De Trinitate poslao Aureliju u Kartagu po ovjeku koga oslovljava condiaconus carissimus. Rije condiaconus znai, dakako, su-akon. Rabio ju je i Jeronim. 1 5 Nai je rjenici kojima se sluimo nisu naveli. Znamo da latinski oblik diaconus dolazi od grke rijei istoga oblika. 1 6 Rije u osnovi oznauje posluitelja, slubenika, slugu. Augustin se u akonskome sluenju

1 1 Usp. E. BENOIST - H. GOELZER, Dictionnaire, 1165; J. MAREVI, Rjenik, 2432; M. DIVKOVI, Rjenik, 825.

1 2 Usp. E. BENOIST - H. GOELZER, Dictionnaire, 1538; J. MAREVI, Rjenik, 3130; H. DIVKOVI, Rjenik, 1041.

1 3 Usp. M. DIVKOVI, Rjenik, 130; E. BENOIST - H. GOELZER, Dictionnaire 157; J. MAREVI, Rjenik, 273.

1 4 Usp. A. BAILLY, Dictionnaire, 1641; E. BENOIST - H. GOELZER, Dictionnaire, 1202; M. DIVKOVI, Rjenik, 851; J. MAREVI, Rjenik, 2506.

1 5 Usp. E. BENOIST - H. GOELZER, Dictionnaire, 310. 1 6 Usp. E. BENOIST - H. GOELZER, Dictionnaire, 432.

35

pridruuje ovjeku koji mu je uinio uslugu i njegovo djelo ponio u Kartagu. Nama je drago istaknuti Augustinovu svijest sluenju. Augustin ne zaboravlja daje diaconus sve to je biskup. Uostalom od poetka je kranstva meu kranima uvrijeena akonska sluba s razliitim sluenjima i pruanjima usluga. tovie, s koriu moemo upozoriti na izvore kranskoga sluenja. Utjelovljenje je Sina Bojega u tome to je "uzeo lik sluge" (Fil 2, 7). Sam je Isus rekao daje doao "sluiti" (Mk 10, 45). Djevica Marija sebe naziva "Gospodnjom slubenicom" (Lk 1, 38). Ne zaboravljamo da Pavao takoer sebe naziva slugom, to pokazuje Rim 1,1.

Postoji odreena potekoa povezana uz rije carissimus iza rijei diaconus u Augustinovu pismu. Istina je da je redovita u rukopisima i kod izdavaa. Rije carus znai drag, mio. Ipak nije posve iskljueno da je Augustin s carissimus naznaio ime akona koji je iz Hipona njegovo djelo odnio u Kartagu. 1 7

Augustin kae da je svoje djelo ureivao adiuvante Domino, pripomognut Gospodinom. Ve ovdje svraamo pozornost na izriaj. Augustin ga na razliite naine ponavlja u De Trinitate. Lako se uoava da to za nj nije usputna ni ukrasna izrjeka. Augustin je iskreno osvjedoen i u dui uvjeren da djelo koje sam, vidjesmo, naziva opus tam laboriosum, tako naporno djelo, moe kako treba privesti sretnome kraju samo uz svesrdnu i trajnu Boju pomo. Zato u djelu veoma esto pogled s molitvom za pomo uzdie Bojoj milosrdnoj dobroti.

Augustin na kraju pisma moli Aurelija da se njegovo pismo priloi spisu De Trinitate. Ono e se staviti ad caput. Bit e kao "glava" iza koje dolazi i tijelo spisa. Ipak se pismo ne smije uvrstiti u spis nego staviti seorsum, izdvojeno. Tako emo i postupiti. Stavit emo ga pred prvu knjigu Augustinova De Trinitate. Pismo smo preveli s latinskoga kako se nalazi u Nuova biblioteca Agostiniana.18

Usp. S. Augustin, Trinite, 15, 8 (sa zvjezdicom) bilj. 2. Usp. S. Agostino, Trinita, 2.

36

E T V R T O P O G L A V L J E

RAZGLABANJA POTAKNUTA AUGUSTINOVIM SPISOM TROJSTVU

Cjelovito i potanko razjanjenje Augustinova djela De Trinitate nije valjda nikome mogue. U tu bi svrhu trebalo posjedovati umnost barem jednaku Augustinovoj. Uz to bi trebalo potpuno poznavati svekoliko Augustinovo uenje u filozofiji i teologiji. Dotini bi morao biti dobro upuen i u sve Augustinove spise gdje je on izrazio svoja znanja. Pretpostavljamo da nabrojeno nitko ne posjeduje. Zato velimo daje nemogue sa svih strana osvijetliti De Trinitate. Mi stoga u ovome poglavlju redamo odreene napomene i biljeke kojima pratimo svih petnaest knjiga u De Trinitate. Redovito kod toga, iako moda ne uvijek, polazimo od Augustinovih izriaja, ili njegovih biblijskih navoda.

PRVA KNJIGA

1. Opa napomena

Augustinova je prva knjiga u De Trinitate veoma duga i opsena. On je u njoj iznio velik dio nauka Trojstvu. Jedva daje ita izostavio emu se glede toga osnovnoga otajstva u kranskoj vjeri razglaba u znanstvenim i strunim obradama. Nama se ini skoro nemoguim

37

saeti sadraj Augustinove prve knjige u De Trinitate. Stoga to ni ne pokuavamo. Zasigurno bismo bili prisiljeni puno toga izostaviti.1

Ovdje se zadovoljavamo reenicom kojom je Augustin osobno u 15, 5 naznaio saetak svoje prve knjige.2 On tu izrijekom spominje vrelo svega svoga pisanja i razmiljanja. To su Scripturae sacrae. To su spisi Staroga i Novoga zavjeta, cijela Biblija. To pak trai odreeno razjanjenje.

Znamo da je boansko Trojstvo objavljeno u Novome zavjetu. Objavitelj je Trojstva Isus iz Nazareta. Bez njegova nastupa i propovijedi nema vjere u Trojstvo. U Starome zavjetu Trojstvo zapravo nije objavljeno. Stari zavjet objavljuje vjeru u jednoga Boga. To je monoteizam. I to je ogromna steevina u vjeri. U ono je vrijeme openito meu ljudima na snazi bio politeizam. Uostalom i prei su Izraela proli kroz politeizam. Novi je zavjet prigrlio starozavjetni monoteizam i u njegovu okviru objavio vjeru u Trojstvo.

Augustin u De Trinitate postupa kao i njegovi teoloki prethodnici. On Stari zavjet ita i tumai u svjetlu novozavjetne objave jednoga Boga koji je Trojstvo. Radi toga u Starome zavjetu trai i nalazi tajanstveni i otajstveni govor Trojstvu. U tome smo smislu razumjeli njegov puni i sveani izriaj secundum Scripturas sacras, po Svetim pismima.

Na temelju Pisma Augustin s obzirom na Trojstvo utvruje zbilju koja je unitas i aequalitas: jednost i jednakost. To se odnosi na esenciju u Trojstvu. Njoj je obiljeba jednost i jednakost. U Trojstvu je esencija jedna i jednaka. Augustin kae da to vrijedi glede "onoga Trojstva", Ma Trinitas. Slini se izriaji esto susretnu u De Trinitate. U poetku iznenauju i ude, jer redovito kada mi reknemo Trojstvo pred oima imamo boansko Trojstvo. Ali Augustin rije trinitas u djelu primjenjuje i na zbilje koje nisu boansko Trojstvo. Otuda uz Trinitas dodatak Ma.

sadraju prve knjige vidi: S. Agostino, Trinita, 4-5. Opet naznaujemo kako navodimo prevedeni spis: prvi se broj odnosi na broj knjige, a drugi na ulomak u knjizi. Broj poglavlja ne biljeimo.

38

2. Trojstvo

Ve u prvoj reenici svoga djela3 Augustin posve razumljivo posee za rijeju trinitas, trojstvo. Rije se trajno pojavljuje u njegovu spisu. Prije svega treba istaknuti da Augustin rije trinitas upotrebljava dvojako. Ona u njega esto naznauje razliita, stvorena trojstva. Jasno je pak da se na nain sasvim i potpuno uzvien Boje najvie otajstvo naziva Trinitas, Trojstvo.

Znamo da se rije trinitas ne nalazi kao naznaka za Boje otajstvo u Novome zavjetu mada je ono svekoliko proeto vjerom u Trojstvo. Spominjemo barem usput da se ve Tertulijan sluio teolokom rijeju trinitas.4 To je na grkome uinio Teofil Antiohijski. U svoj je spis uvrstio rije triaj, trojstvo.5 Od teologa koji su prije Augustina napisali djelo s naslovom De Trinitate spominjemo Novacijana6 i sv. Hilarija.7

3. Besmrtnost due

Augustin istie daje ljudska dua, anima, samo modo quodam, na neki nain, besmrtna, immoratlis} Njegova je tvrdnja veoma jasna i razumljiva. Oito je da je samo Bog u punome smislu besmrtan. On nema ni poetak ni kraj. Dua nije oduvijek. Ona je stvorena. Ima poetak. Besmrtna je jedino jer je stvorena za besmrtnost. Tim

3 Vidi 1,1. 4 Usp. B. ALTANER - A. STUIBER, Patrologie, 161; J. QUASTEN,

Patrologia, I, 527. 5 Usp. B. ALTANER - A. STUIBER, Patrologie, 76; J. QUASTEN, Patrologia,

1,211. 6 Usp. B. ALTANER - A. STUIBER, Patrologie, 171; J. QUASTEN,

Patrologia, I, 468. 7 Usp. B. ALTANER - A. STUIBER, Patrologie, 363; M. SIMONETTI, Ilario,

38-42. 8 Usp. 1,1.

39

se svojim naukom Augustin odvaja od filozofa koji su smatrali daje dua u sebi smrtna.

4. Milosno roenje

Kod Augustina u 1, 3 susreemo izriaj gratia renatis, milou preporoenima. Izriaj nije teko razjasniti. Odnosi se na krtene i zato u njemu imamo dio krsnoga nauka. Rije gratia znai milost. Glagol renascor znai opet se roditi, iznova postati, nanovo poeti. 9

Glagol nalazimo u I 3, 3 i I 3, 5. Isus na tim mjestima ui daje ulazak u Boje kraljevstvo time uvjetovano da se ovjek ponovno rodi, iznova postane i opet pone ivjeti. To se zbiva u krnome inu. Razumije se daje krtenje potpuna gratia, milost. ovjek krtenje s njegovim uinkom ne moe niim zasluiti. Roenje se u krstu zbiva po milosti.

Na ovome mjestu moemo navesti naznaku regeneratio iz Tit 3, 5. Rije regeneratio znai ponovno roenje, preporod, novoporod. 1 0

U Tit 3, 5 regeneratio izraava krsno djelo i krsni uinak. Stoga smo to mjesto i naveli. Sadrajem regeneratio naznauje isto to i prethodno naznaeni glagol renascor. U svojoj biti krtenjem se ovjek raa kao vjernik. U tome smislu ranije nije ni postojao.

5. Osnovna nakana

Augustin u 1, 4 najavljuje i jasno kae emu e "poloiti raun", reddere rationem. eli utvrditi daje Trojstvo u koje krani vjeruju Bog koji je unus, solus i verus. Trojstvo je Bog unus, jedan. Ono je

Usp. E. BENOIST - H. GOELZER, Dictionnaire, 1292; J. MAREVI, Rjenik, 2693; M. DIVKOVI, Rjenik, 914. Usp. E. BENOIST - H. GOELZER, Dictionnaire, 1279; J. MAREVI, Rjenik, 2668.

40

jedan "jedini" Bog. To znai solus: sam, sam samcat, jedini. 1 1 Trojstvo je takoer Bog koji je verus u smislu pravi, istinski, zbiljski.1 2 Nije kumir niti bilo to drugo od stvorenja.

Kranski Bog koji je samo jedan u sebi je Trojstvo: Otac, Sin i Duh Sveti. To je bit kranske vjere Bogu. To joj je vlastito. U tome drugi nitko nema udjela. Ako se vjera u jednoga Boga i nalazi u nekim drugim religijama, ona se stubokom razlikuje od novozavjetne vjere u jednoga Boga jer ona sadri vjeru u Trojstvo.

6. Jedna supstancija i esencija

Augustin u De Trinitate 1, 4 biljei daje boansko Trojstvo unius ejusdemque substantiae vel essentiae. Smjesta se vidi daje to ueni teoloki izraz. Zamjeujemo pri tome da Augustin poistovjeuje kljune pojmove substantia i essentia. Za nj su to istoznanice. Sadrajem je to tako. Barem se to redovito tako poima. Ipak su naznaene rijei meusobno korijenski posve razliite.

Rije substantia dolazi od glagola substare to znai stajati ispod. Mi zapravo nemamo rijei koja moe valjano prevesti imenicu substantia. Zato je i ne prevodimo. Imenica essentia oito dolazi od glagola esse to znai biti. 1 3 Oito je, dakle, da rijei substantia i essentia potjeu od posve razliitih glagola i tako im je korijenska vrijednost razliita. Po sebi se imenicu essentia dade kako treba prevesti rijeima bit, bitnost. Ali da izbjegnemo svaki nesporazum mije ne emo prevoditi, nego se naprosto sluiti rijeju esencija.

Augustin kae da se meu kranima recte, s pravom, "kae, vjeruje i shvaa" da su boanska Trojica unius ejusdemque

1 1 Usp. E. BENOIST - H. GOELZER, Dictionnaire, 1442; M. DIVKOVI, Rjenik, 992; J. MAREVI, Rjenik, 2970.

1 2 Usp. E. BENOIST - H. GOELZER, Dictionnaire, 1677; J. MAREVI, Rjenik, 3453; M. DIVKOVI, Rjenik, 1133.

1 3 Usp. J. MAREVI, Rjenik, 901; E. BENOIST - H. GOELZER, Dictionnaire, 519.

41

substantiae vel essentiae. To znai da su Otac, Sin i Duh Sveti "jedne te iste supstancije ili esencije". Ona supstancija ili esencija koja pripada jednome od Trojice, vlastita je i drugim dvjema Osobama. Jednako se moe rei daje svaka Osoba u Trojstvu ta "jedna te ista supstancija ili esencija".

7. Uloga Pisma

S kraim se tumaenjem i odreenim primjedbama zaustavljamo kod Augustinova izriaja takoer u 1, 4 auctoritas Scripturarum sanctarum, autoritet Svetih pisama. Rije auctoritas ostavljamo neprevedenu. Za nju ne poznamo pogodnu hrvatsku rije. Naznakom "autoritet svetih Pisama" Augustin zasigurno ima pred oima svekoliko Sveto pismo, Bibliju obaju Zavjeta. Augustin u punini i posve iskreno priznaje auctoritas Svetoga pisma. Ono je za nj u vjeri pravi zakon i istinsko mjerilo. Ako je u mladosti i odbacio kranstvo ne elei nad sobom imati nikakav autoritet doli um, obraeni se Augustin podvrgnuo duom i srcem autoritetu Svetoga pisma.

Augustin Bibliju poznaje do tanina i do savrenosti. To pokazuje i u djelu koje smo preveli. Tu Pismo izobila navodi izravno. Neki put navode prilagouje neposrednoj teolokoj potrebi ili se naprosto natuknicama na nj poziva. ak je Augustinov rjenik u De Trinitate dobrano proet i protkan biblijskim latinskim. Kada bi se upravo kazano strogo motrilo i sve iscrpno utvrdilo, rijetke bi bile reenice u mnogim dijelovima Augustinova djela gdje pred nama ne bi bljesnulo neko svetopisamsko mjesto. Augustinovo djelo De Trinitate kao da izranja iz Biblije i u njoj se kao u vlastitoj kolijevci ziba i kree.

Znamo da meu Augustinovim, tako rei, bezbrojnim djelima jedan pozamaniji dio pripada egzegetskim spisima. Augustin je protumaio mnoga biblijska djela.1 4 ak se potrudio da i teoretski

Usp. A. TRAPE, S. Agostino, 356-360, 374-377; B. ALTANER - A. STUIBER, 430-432.

42

progovori nainu kako treba pojanjavati biblijske knjige. To je uinio u spisu De doctrina christiana.15

Premda duboko i iskreno cijenimo Augustina i kao egzegeta, potenje trai dodati kako on ipak nije mogao biti pa nije ni bio dovreni egzeget. U tu mu je svrhu nedostajalo osnovno sredsto. To je poznavanje biblijskih jezika. Ako je Augustin do odreene mjere jednom i ovladao grkim, zasigurno mu je ostao nepoznat hebrejski i aramejski. Augustin je bez dvojbe te nedostatke nadomjetavao ustrajnim, svestranim i pomnim razmatranjem Svetoga pisma. U to je uloio svu svoju ljubav i marljivost. Ovdje, razumije se, u prijevodu slijedimo nain kako je on navodio Sveto pismo.

8. Blebetavi raunan

Augustin u De Trinitate 1,4 govori nekima kao garrulis ratiocinatoribus.16 Rije ratiocinator znai raunar, raunovoa.1 7

Rije garrulus znai brbljav, blebetav, jeziav. 1 8 Sebe smo zapitali koji su ti koje Augustin naziva "blebetavim raunarima". Stekli smo dojam da se Augustin tu izraava nekako podrugljivo i aljivo. Raunari bi mogli biti oni koji kranima predbacuju to ue da su boanska Trojica jedan Bog. Oito su dotini kranima spoitavali da ne znaju raun kada govore da su Trojica jedan Bog i da su tri Osobe jedan Bog. Tako je kranska raunica slaba i raun se ne slae. S tim "raunarima " koji su uz to "blebetavi" Augustin nadugo i nairoko obraunava u svome djelu i "polae raun" kranskoj vjeri Trojstvu koje je "Bog jedan, jedincati, pravi".

5 Usp. A. TRAPE, S. Agostino, 356-357; B. ALTANER - A. STUIBER, Patrologie, 430.

6 Usp. 1,4. 7 Usp. E. BENOIST - H. GOELZER, Dictionnaire, 1259; J. MAREVI,

Rjenik, 2630. 8 Usp. E. BENOIST - H. GOELZER, Dictionnaire, 625; M. DIVKOVI,

Rjenik, 444.

43

9. Sveta Crkva

U Augustinovu ulomku u 1,4 itamo lijepi i poznati izriaj sancta Ecclesia, sveta Crkva. Najprije istiemo da se nigdje u Novome zavjetu izrijekom ne kae za Crkvu daje sancta, sveta. U tu se svrhu moe jedino donekle navesti Pavlova izrjeka u Ef 5, 26. Apostol tu kae daje Isus Krist svojim djelom "posvetio" Crkvu. 1 9

U latinskome u Ef 5, 25 nalazi se glagol sanctificare, posvetiti. Oblikom je i sadrajem bliz pridjevu sanctus, svet. Inae izriaj "sveta Crkva" imamo u Carigradskome vjerovanju. Crkva je u biti sveta jer pripada jedino i iskljuivo Bogu. Duh Sveti posveuje Crkvu po sakramentima, koji su sveti. Jasno je da Crkvi svetost dolazi i od njezinih lanova koji su sveti. Njih ima u svim razdobljima Crkve. Oni su dokaz daje Crkva sveta. 2 0

Vezano uz rije ecclesia, crkva,2 1 istiemo da je Augustin rije stavio u naslov nekih svojih djela. Tako pred oima imamo njegov spis De moribus Ecclesiae catholicae et de moribus Manichaeorum.22

Rije mos ima vei broj znaenja. Znai obiaj, nain ponaanja, djelovanja i miljenja. Prvenstveno kada je u mnoini rije oznaava udorednost, moralnost.2 3 U svome djelu Augustin utvruje razliku u udoreu koje vlada u Katolikoj crkvi i meu manihej cima. Razlika je ogromna. Neusporediva je prednost na strani Katolike crkve. Augustin je za to osobno vjeran svjedok jer je neko makar i u omeenome opsegu bio manihej ac.

Ovdje takoer naznaujemo Augustinovo djelo De unitate Ecclesiae.24 Augustin je spis napisao u sporu s donatistima, koji su

1 9 nazivu sveta Crkva usp. M. MANDAC, Barnabina Poslanica, 69-70. 2 0 Usp. K. RAHNER, Ecrits, IV, 51 -69. 2 1 Openito rijei ecclesia vidi M. MANDAC, Sv. Ciprijan, 53-54; Barnabina

Poslanica, 59-62; H. KUNG, Eglise, I, 122-129. 2 2 Usp. A. TRAPE, S. Agostino, 360. 2 3 Usp. E. BENOIST - H. GOELZER, 940-941; J. MAREVI, Rjenik, 1970-

1971; M. DIVKOVI, Rjenik, 667-668. 2 4 Usp. A. TRAPE, S. Agostino, 363.

44

nazvani po njihovome voi i biskupu Donatu. Donatizam je zapravo afriki crkveni rascjep koji je duboko titio Augustina. Augustin je poduzeo najvei napor da se raskol dokraji. To mu je cjelovito polo za rukom.

10. Navoenje Psalama

Augustin u 1, 5 kao i drugdje u De Trinitate navodi po dio Psalama. To se lako razumije. On je iznimno dobro i u punome opsegu poznavao starozavjetnu knjigu Psalama. Jedva da u tome ima pravoga premca meu egzegetima i teolozima. Augustin nam je ostavio svoje tumaenje Psalama pod naslovom Enarrationes in Psalmos.25 Rije enarratio znai pojanjenje, tumaenje, potanko izlaganje.2 6 Augustinovo pojanjenje Psalama pripada meu najopirnija njegova djela. U Patrologia Latina pripadaju mu dva sveska, to je iznimno mnogo. Augustin je vjerojatno jedini teolog otakoga doba koji je sustavno pojasnio sve Psalme i iz njih izvukao veoma obilan i najrazliitiji nauk.

11. Pretee

Augustin na svoj nain naznauje2 7 kako je radio na svome djelu De Trinitate. Upozorava nas stoje itao od onoga to su Trojstvu napisali oni koji su tome otajstvu "pisali prije njega". On je itao "sve" pisce do ijih je knjiga mogao doi. Jasno je po sebi da u tome nije mogao biti posve iscrpan i potpun. Mislimo da se to prije svega odnosi na teologe koji su Trojstvu pisali grki. Svakako Augustinov ulomak pokazuje da je on bio uz ostalo i nadasve uen ovjek. itao

Usp. A. TRAPE, S. Agostino, 375-376. Usp. E. BENOIST - H. GOELZER, Dictionnaire, 506; J. MAREVI, Rjenik, 862. Usp. 1,7.

45

je, uvaavao, i cijenio prethodnike koji su pisali onome emu i sam pie. 2 8

Augustin biljei da je zapravo kao pripravu za svoj spis itao autore koje naziva catholici tractatores. Rije tractator openito oznauje nekoga tko neto obrauje. To je, dakle, obraiva. Dotini su obraivai obraivali "stare i nove boanske knjige". Bili su "tumai" cjelokupne Biblije. Prema tome, tractator je komentator.2 9

Ali Augustin je itao one tractatores koji su catholici. Rijei catholicus nema u Novome zavjetu. Ipak se rano uvrijeila i udomaila u drevnim kranskim spisima. Tu moe znaiti pravovjeran, sveopi i svakome upueni. Mislimo da Augustin spomenute biblijske tumae u svezi s Trojstvom naziva katolikima u smislu pravovjernima. Tako ih razlikuje od krivo vjernih egzegeta. Ne vidimo razlog zato u izriaju katoliki i na tome mjestu ne bismo zadrali i ostala dva naznaena smisla.

Za kratko saeti trojstveni nauk koji je izvukao iz "pravovjernih tumaa" Augustin kae da je "to i njegova vjera" jer je catholica fides. Mislimo da izriaj treba shvatiti u smislu "sveopa vjera". To je vjera koja je posvuda meu kranima proirena i prihvaena. Jasno je daje ona catholica i stoga to je pravovjerna i upravljena svakome ovjeku.3 0

12. Odbaeno trobotvo

Augustin u 1, 8 u De Trinitate naznauje kako kranin vjeruje daje "Otac Bog i Sin daje Bog i Duh Sveti daje Bog". Prema tome, kranin vjeruje u boansko Trojstvo: u Oca i Sina i Duha Svetoga. Ali za kranina je Trojstvo unus Deus, jedan Bog. Kranin odbacuje

2 8 Usp. S. Augustin, Trinite, 15, 566-568; S. Agostino, Trinita, IX-X. 2 9 Usp. E. BENOIST - H. GOELZER, Dictionnaire, 1597; J. MAREVI,

Rjenik, 3258. 3 0 znaenju rijei catholicus vidi: M. MANDAC, Sv. Ciprijan, 55-56;

Barnabina Poslanica, 71.

46

da postoje tres dii, tri boga. Jasno je da tome treba nai odreeni razumni i razumski odgovor iako je Trojstvo tajna i otajstvo i zato nadilazi mo razumijevanja. Augustin nije potekou zaobiao. On u De Trinitate nastoji daje po mogunosti razglobi. Moemo lako pretpostaviti da su i pogani iji su politeizam krani zabacili mogli isto primijetiti na raun kranske vjere da su i krani politeisti!

Ovdje kao neku nadopunu spominjemo Grgura iz Nise. Meu njegovim spisima nalazi se jedno koje ima naslov Quod non sint tres dii?x Grgur je djelo napisao po elji Albabija, koji je pripadao crkvenoj hijerarhiji. Pitao je Grgura zato se u kranstvu ne govori tri boga kada je Otac Bog, Sin Bog i Duh Sveti Bog. Grgur je odgovorio i pitanje tako rijeio to je ustvrdio da u naznaenome sluaju rije Bog zapravo oznauje narav ili bit u Trojstvu. Taje biti jedna i stoga su Otac, Sin i Duh Sveti jedan Bog.

13. Osoba

Augustin u 1,12 naznauje da su Otac i Sin i Duh Sveti tri razliite "osobe". On se posluio rijeju persona. Ona se i poslije uestalo pojavljuje u De Trinitate. Inae se osjea odreena nesigurnost u Augustinovoj uporabi rijei persona i pitanjima koja su s njome povezana u trojstvenoj teologiji. ini se da Augustin nije do kraja misaono razglobio pojam osobe,persona. Dodajemo daje Tertulijan prvi poeo rije persona upotrebljavati razmiljajui Trojstvu. On je i zaetnik latinskoga pojmovlja u teologiji.3 2

3 1 Usp. J. QUASTEN, Patrologia, II., 262; 289-290; M. MANDAC, Sveti Grgur iz Nise, Spis ajevianstvu, 25.

3 2 Usp. J. QUASTEN, Patrologia, I , 526; B. ALTANER - A. STUIBER, Patrologie, 161.

47

Reenim nam se prua prilika svratiti pozornost na Tertulijanovo djelo Adversus Praxean?3 Tertulijan je djelo sastavio oko 213. Teko je kazati tko je zapravo bio Praksea protiv koga je Tertulijan pisao. 3 4

Moda on i nije povijesna linost nego smiljeno ime koje zastupa nekoga koji je na Tertulijanovu teolokome nianu. Svakako Praksea je krivovjernik koji je zabludio u trojstvenoj teologiji. Praksea u biti zabacuje vjeru u kransko Trojstvo. Po njem postoji samo jedna boanska osoba. Augustin izrijekom u nastavku svoga djela spominje zaetnika naznaenoga krivovjerja. To je bio Sabelije. Praksea je bio sabelijevac.

14. Proprie

Naznaivi u De Trinitate 1, 12 navod iz Fil 2, 6 i 1 Kor 11,3 Augustin kae da Pavao na tim mjestima "Bogom navlastito naziva Oca". U izrjeci svraamo posebnu pozornost na rije "navlastito". Augustin se zapravo posluio rijeju proprie. Ona ima veliko znaenje u njegovu govoru Trojstvu i u njegovu se spisu kao vana iznimno esto ponavlja. Zato i istiemo proprie. Ta rije ima podosta znaenja.3 5 Tako moe znaiti: osobito, posebno, pojedinano, u pravome znaenju, u posebnome znaenju. Mi proprie obino prevodimo rijeju "navlastito" jer u njoj kao i u proprie imamo znaenje "vlastito" dok se donekle onim "na" vlastitost ograniuje i omeuje. Nama se ini daje Augustin uporabom rijei proprie u De Trinitate dobrim dijelom utro put teolokome pojmu appropriation koji inae nismo zamijetili u njegovu djelu.3 6

3 3 Usp. B. ALTANER - A. STUIBER, Patrologie, 161; J. QUASTEN, Patrologia, 1,526-528.561-564; J. PAVI - . Z. TENEK, Patrologija, 127.129.

3 4 U svezi s Prakseom vidi: M. MANDAC, Euzebije Cezarejski, 121. 3 5 Usp. E. BENOIST - H. GOELZER, Dictionnaire, 1206; M. DIVKOVI,

Rjenik, 854; J. MAREVI, Rjenik, 2513-2514. 3 6 Usp. K. RAHNER - H. VORGRIMLER, Dizionario, 43-44.

48

15. Prethodna djela Duhu Svetom

U De Trinitate 1,13 Augustin svjedoi da je itao teologe koji su "prije" njega raspravljali "o Duhu Svetome". Sluili su se svetopisamskim navodima koje i sam, veli, razglaba. Augustin nije spomenuo nijedno ime. Mi emo kratko naznaiti teoloke pisce koji su prethodili Augustinu u pneumatolokim razmiljanjima.

Red je najprije podsjetiti na Ambrozija Milanskoga. Dobro nam je poznata prisna i prijateljska povezanost izmeu Ambrozija i Augustina. Ambrozije je zasigurno dobrano i duboko utjecao na Augustina kao ovjeka, vjernika i teologa. Meu brojnim Ambrozijevim djelima3 7 nalazi se takoer spis De piritu Sancto. U djelu Ambrozije na temelju biblijskih izrjeka obrazlae i ukrjepljuje vjeru u puno boanstvo Duha Svetoga.3 8

Rado se prisjeamo i slijepoga teologa Didima. I on je napisao spis pod naslovom De piritu Sancto. Didim je kao aleksandrijski teolog izvorno svoje djelo napisao grki. Izvornik se na alost zagubio. Prava je srea to je sv. Jeronim, Didimov prijatelj i potovatelj, djelo preveo na latinski i barem na taj nain sauvao. 3 9 ini se da je Ambrozije upotrijebio Didimovo djelo piui svoje. Barem je tako prosudio sv. Jeronim. A Jeronim ak misli daje Ambrozije od Didima preuzeo vie nego je uobiajeno, to nije velika teta. Sretno je povezao istonu i zapadnu pneumatologiju. I to je velika korist.

U prikazu ne smijemo zaobii ni Origena, pravoga utemeljitelja Aleksandrijske teoloke kole. Ovdje ga spominjemo nadasve zbog njegova utjecajnoga i poznatoga djela De principiis. U tome spisu, kojim su se trajno sluili u svekolikoj dogmatskoj teologiji istoni Oci, postoji zasebni dio posveen Duhu Svetomu u onodobnome razmiljanju.40

3 7 Mi smo preveli dva djela pod naslovom Otajstva (De sacramentis) i Tajne (De mysteriis), Makarska, 1986.

3 8 Usp. M. G. MARA, Ambrogio, 159. 3 9 Usp. M. MANDAC, Sveti Jeronim, 149-151. 4 0 Usp. M. MANDAC, Origen, Poela, 177-185, 62-68.

49

Meu djelima Atanazija Velikoga postoje Epistolae ad Serapionem. Atanazije je ta pisma napisao na zamolbu biskupa Serapiona koji je vrio biskupsku slubu u egipatskome gradu Tmuisu. Budui da se u njegovoj biskupiji povela estoka rasprava Duhu Svetomu, Serapion je zamolio Atanazija da mu predstavi vlastitu pneumatologiju. Atanazije je to uinio u naznaenim pismima. Smijemo kazati da se u njima nalazi cjelovit, ozbiljan i vrijedan nauk osobi i djelu Duha Svetoga. Atanazijeva se pneumatologija ne zaboravlja.41

Sada nam je progovoriti ipak jednome od najblistavijih pneumatologa otakoga vremena ili ak svekolikoga kranskoga vremena do danas. To je veliki Bazilije Veliki. Njegov je osnovni spis De piritu Sancto. To je jamano jo uvijek najsjajnije i najpunije kransko djelo Duhu Svetome. Istinsko je vrelo i nepresuivi izvor pravovjerne i provjerene pneumatologije. Mislimo da Bazilijevo djelo Duhu Svetomu dosada nije nadmaeno ako se uope dade nadvisiti.4 2 njegovu djelu Advesus Eunomium govorimo poslije u drugome sklopu. Neko smo u zasebnoj raspravi pokuali utvrditi svezu izmeu Atanazijeve i Bazilijeve pneumatologije.4 3

Veliku je i zasluenu slavu u pneumatologiji takoer zavrijedio Grgur iz Nazijanza. To se meu njegovim Quaestiones Theologicae prvenstveno odnosi na peti govor. Tu se nalaze tvrdnje koje su vrhunac otake pneumatologije. Tako Grgur Nazijanski govori Duhu Svetomu ukoliko je Bog, istobitan Ocu i Sinu te ukoliko je izlaenje onaj otajstveni i nedokuivi nain postojanja Duha Svetoga. 4 4

Usp. M. MANDAC, Atanazije Veliki, 20-21, 78-84; Duh Sveti u Atanazijevim "Pismima Serapionu", BS, 51 (1981.), 451-472. Bazilijevo smo djelo preveli na hrvatski pod naslovom Duh Sveti, Makarska, 1978. Usp. M. MANDAC, Pisma Serapionu: vrelo Bazilijeve pneumatologije, BS, 51 (1981.), 451-472. Usp. M. MANDAC, Grgur Nazijanski, 120-128.

50

Ovdje ne zaboravljamo ni Grgura iz Nise. I on je ostavio ogromno djelo velikoga znaenja za trojstvenu teologiju. Djelo se nazive Adversus Eunomium i njemu govorimo kasnije kada je rije Eunomiju Cizikome. Od istoga Grgura spominjemo veoma znaajan govor pod naslovom Oratio de deitate Filii et Spiritus Sanctis Ve sam naslov jasno kae to je sadraj toga Grgurova govora. To je deitas Sina i Duha Svetoga, to su trajno osporavali arijevci i najrazliitiji pneumatomasi. Oito je da rije deitas dolazi od Deus, Bog. Za deitas nemamo pogodne hrvatske rijei. Svakako se njome eli kazati da su Sin i Duh Sveti Deus, Bog.

Grgur iz Nise ostavio nam je govor pod naslovom Sermo de piritu Sancto adversus pnumatomachos macedonianos.46 Vidi se da je Grgurov govor upravljen advesus pneumatomachos, protiv pneumatomaha. To su bili borci protiv vjere u boanstvo Duha Svetoga. Grgur pred oima meu pneumatomasima ima one koje naziva macedoniani, macedonijevci. Tako su se nazivali po negdanjem carigradskome biskupu Macedoniju kojemu se, iako je to nesigurno, predbacivala pneumatomaka zabluda i krivovjerje.47

Rekosmo da Augustin nije preutio svoje pretee u vlastitome pisanju i razmiljanju Duhu Svetomu. Nadamo se da smo u prikazu naznaili poglavite drevne pneumatologe. Nama nije mogue utvrditi koga je od navedenih Augustin uistinu itao te koliko je i to od koga preuzimao.

Augustin je s upravo navedenim teolozima bio u zajednitvu vjere kada u De Trinitate 1, 13 izrijekom i uporno tvrdi daje Duh Sveti verus Deus, pravi Bog. On to naglaava jer dobro zna da su neki drali da Duh Sveti nije ni Bog ni pravi Bog, nego da je jedino i iskljuivo creatura, stvorenje. Dotino su uili ve spomenuti pneumatomasi, macedonijevci i nadasve Eunomije Ciziki. Budui daje Augustin

4 5 Usp. J. QUASTEN, Patrologia, I I , 283-284. 4 6 Usp. M. MANDAC, Sveti Grgur iz Nise, Spis djevianstvu, 25-26; J.

QUASTEN, Patrologia, I I , 261-262. 4 7 Usp. J. N. D. KELLY, Doctrines, 259; . . RITTER, Konzil, 73.

51

u nastavku svoga spisa poimence spomenuo Eunomija, tada emo njemu rei nekoliko rijei.

Augustin na istome mjestu u De Trinitate kao neto posve jasno i ve ustaljeno tvrdi daje Duh Sveti "u jedinstvu Trojstva istobitan (consubstantialis) Ocu i Sinu". Ipak izriaj consubstantialis zasluuje posebno razmatranje jer se njime zapravo sve izrie Duhu Svetomu. Najprije naznaujemo da pridjev consubstantialis rjenici veu uz Tertulijana.48 To nas ne iznenauje kada znamo Tertulijanovu veliku elju da stvori latinske teoloke pojmove. Inae nije nam poznato u koje se svrhe taj afriki teolog iz Kartage sluio rijeju consubstantialis.

Primjeuje se otprve da je consubstantialis rije sastavljena od cum i substantialis. Jednako se uvia da pridjev substantialis potjee od imenice substantia, bit. Prema tome, consubstantialis zapravo znai su-bitan. Ipak ga redovito prevodimo rijeju istobitan. Primjenom consubstantalis na Duha Svetoga kae se da je Duh Sveti iste biti s Ocem i Sinom. S njima je subitan. On je ista bit koja je Otac i Sin. Tako na consubstantialis poiva svekolika vjera u Boga Duha Svetoga.

Inae je consubstantialis prava rijetkost u pneumatolokim vrelima. ak se ne nalazi ni u Carigradskome vjerovanju mada se Sabor od 381. odrao u svezi s naukom boanstvu Duha Svetoga. Razumije se da se consubstantialis u svezi s Duhom Svetim ne ita u Nicejskome vjerovanju. Ipak su neki teolozi i prije Augustina na Duha Svetoga primijenili consubstantialis. Barem su to uinili Atanazije Veliki4 9 i na posebno istaknuti nain Grgur Nazijanski.5 0 Lako je mogue daje Augustin izravno pod utjecajem Nicejskoga vjerovanja izriaj istobitan kao poznat primijenio i na Duha Svetoga.5 1

Usp. E. BENOIST - H. GOELZER, Dictionnaire, 336; J. MAREVI, Rjenik, 558. Usp. M. MANDAC, Atanazije Veliki, 116. Usp. M. MANDAC, Grgur Nazijanski, 128. Usp. S. Augustin, Trinite, 15, 104 bilj. 1.

52

16. Tri grke rijei

Augustin u De Trinitate 1,13 u svrhu tumaenja naznauje tri grke rijei. Prva je glagol . On doslovno znai robovati, biti rob i potom openito sluiti.5 2 Augustin je glagol istaknuo zbog njegova znaenja i uporabe u Gal 5,13. Tu se pomou izrie zapovijed da kranin jedan drugomu bude po ljubavi na usluzi. Kranin e kraninu sluiti vjerno, odano i pokorno kada je njegov rob i sluga.

Druga je grka rije u ulomku 1,13 iv. Taj glagol u opem grkom znai sluiti.5 3 Ali Augustin zapravo na taj glagol svraa pozornost da pomou njega novozavjetnim navodom iz Fil 3,3 pokae i dokae da Duh Sveti nije, kako neki tvrde, "stvorenje", nego daje, kako pravovjerje ui, "pravi Bog".

Augustin teoloko znaenje glagola Xonrpeueiv izvodi iz njegove nazonosti i primjene u Pnz 6,13 i Mt 4,10. Na oba se biblijska mjesta ovjeku nareuje da "slui samo Bogu". Dok je u latinskome tekstu servies, u grkome je upotrijebljen jo istaknutiji glagol. Tu pie, biljei Augustin, . U svakome sluaju Augustin misli da glagol iv treba vezati uz sluenje Bogu. Kada se utvruje odnos izmeu Boga i ovjeka, rabi se glagol iv, kao to , izraava odnos meu kranima.

U potvrdu vjere daje Duh Sveti Bog i da nije stvorenje Augustin navodi Fil 3, 3 gdje Pavao oznauje krane kao one "koji slue Bojemu Duhu". Boji Duh je Duh Sveti. Vjernici njemu slue. Na latinskome je servientes. Augustin upozorava daje na grkome . Tako je pred nama glagol . On je, istaknuo je Augustin, u Pnz 6,13 i Mt 4,10 gdje se njime izraava sluenje samo Bogu. Prema tome, kada Apostol u Fil 3,3 rabi vezano uz Duha Bojega, njime naznauje da Duha Svetoga poima Bogom.

5 2 Usp. A. BAILLY, Dictionnaire, 555. 5 3 Usp. A. BAILLY, Dictionnaire, 1173.

53

Augustin priznaje da postoji odreena potekoa u svezi s Fil 3, 3. On istie da "svi ili gotovo svi" grki rukopisi u Fil 3, 3 govore kranskome sluenju Duhu Svetome. Meutim, on dodaje da u nekim latinskim rukopisima pie piritu Deo servimus, duhom Bogu sluimo. U tome sluaju u Fil 3, 3 nije uope govor Duhu Svetomu. Prema Augustinovu sudu takvo je itanje Pavlova mjesta neznatnije i manje sigurno.

Trea je grka rije u De Trinitate 1,13 6. U redovnome grkome ona znai sluenje.5 4 U skladu s glagolom ^ imenica izrie i oznauje "sluenje kojim se samo Bogu slui".

17. Homo acceptus

Najprije treba kazati da izriaj homo acceptus itamo u De Trinitate 1,14 kao i poslije u istome djelu. Izriaj dolazi iz Fil 2, 7. Tu je Pavao napisao formama servi accipiens. Izraz se odnosi na Isusovo utjelovljenje.

Rije forma doista ima ogroman broj znaenja i primjenjuje se u mnogim prilikama i odnosi na najrazliitije zbilje.5 5 U osnovi rije forma izraava lik i oblik neega to se izvana vidi i zamjeuje. Latinska rije servus u prvome redu znai rob, ali takoer moe znaiti sluga. 5 6 Glagol accipere jednako ima punu pregrt znaenja.5 7

Mi od njih odabiremo znaenje uzeti. Prema tome cijeli izriaj formam servi accipiens znai "uzimljui oblik sluge".

Isus Krist se utjelovio "uzimljui oblik sluge". Jasno je da u izriaju "sluga" sadrajem znai ovjek. Sin Boji se utjelovio

Usp. A. BAILLY, Dictionnaire, 1173. Usp. E. BENOIST - H. GOELZER, Dictionnaire, 599; J. MAREVI, Rjenik, 1136-1138; M. DIVKOVI, Rjenik, 426. Usp. E. BENOIST - H. GOELZER, Dictionnaire, 1410; J. MAREVI, Rjenik, 2918; M. DIVKOVI, Rjenik, 976. Usp. E. BENOIST - H. GOELZER, Dictionnaire, 16-179; J. MAREVI, Rjenik, 2918; M. DIVKOVI, Rjenik, 976.

54

"uzimljui oblik ovjeka". To skraeno izraava u naslovu stavljeni izriaj homo acceptus, uzeti ovjek. To je "ovjek" koga je uzela Rije kada je postala "tijelo" (Iv 1, 14). Ali da ne bude nikakve zablude, rije "ovjek" oznauje konkretnu, odreenu i zbiljsku ljudsku narav koja se sastoji od tijela i due. Tu se rije "ovjek" nipoto ne uzima u smislu ljudske osobe. Tako se izbjegava krivovjerje. To u nastavku dodatno pojanjavamo.

Izriaj homo acceptus, uzeti ovjek, esto se susree u kristolokome razmiljanju crkvenih otaca koji su pisali latinski. Izriaj se ukorijenio i nije nailazio ni na kakvu prepreku ni osporavanje. Augustin ga esto pie u De Trinitate kao i u drugim svojim spisima.5 8 Od ostalih teologa latinskoga kranskoga dijela spominjemo samo papu Leona Velikoga.59 To inimo zato to on pripada meu najvanije i najistaknutije kristologe6 0 u svekolikoj crkvenoj povijesti. Sastavio je spis koji je moda uz Kalcedonsku kristoloku definiciju ono najblistavije to za kristologiju potjee iz otakoga razdoblja. Na pameti nam je znamenita Leonova Epistola. To se pismo esto naziva Tomus Leonis i Tomus ad Flavianum. Flavijan je carigradski patrijarh61 koji je osudio monofizitski nauk Eutiha, arhimandrita u Carigradu.6 2 Flavijan je svoju osudu Eutiha predstavio papi Leonu. I Leon je osudio Eutihovo krivovjerje. Inae se i Eutih bio utekao Leonovoj zatiti. Leon je svoju osudu Eutiha predstavio Flavijanu. To je uinio u pismu Epistola 28.

Usp. S. Augustin, Trinite, 15, 575-576. Preveli smo sve govore Leona Velikoga, Makarska, 1993. Usp. M. MANDAC, Leon Veliki, 99-108; J. LIEBAERT, Incarnation, 213-214; A. GRILLMEIER, Christ, 526-539; J. N. D. KELLY, Doctrines, 337-342. Usp. . MANDAC, Teodoret, 37-38. Usp. J. LIEBAERT, Incarnation, 210-213; A. GRILLMEIER, Christ, 323-526; J. N. D. KELLY, Doctrines, 331-334.

55

Leon u svome pismu zgusnuto i probrano govori otajstvu Gospodnjega utjelovljenja. To je pismo bilo veliki izvor 6 3 kada se uz naroite tekoe i naporno sastavljao Kalcedonski simbol, pravi vrhunac i potpuno zreli plod svekolike otake kristologije.6 4

Izriaj "uzeti ovjek" bio je predmet velikoga spora na kranskome Istoku. Antiohijski su ga kristolozi prihvatili i bez oklijevanja rabili. Dobro im je doao da utvrde punu zbilju Isusove ljudske neokrnjene i cjelovite naravi nasuprot svima koji su bilo to od toga odbacivali. Do sukoba s Nestorijem6 5 izriaj "uzeti ovjek" nije bio posve tu ni teolozima u Aleksandriji. ak se njime sluio i iril Aleksandrijski.6 6 Ali aleksandrijce je rasprava s nestorijanizmom ponukala da se usprotive izriaju "uzeti ovjek" i da ga zabace. Bojali su se da se n