of 94/94
August Šenoa: Prosjak Luka PRIPOMENAK ŠTIOCU Ne pišem rado pripomenka ili predgovora, ali mislim da nema toga pisca koji bi ga rado pisao. Kada si svoje djelce skinuo s duše i misli svoje stavio na papir, kad si dokraja iznio pred svijet plod koji je bud od sebe, bud od vanjskog dojma u tebi nikao, rastao i dozrio, odlanulo ti je srcu, i kao što čovjek težak od sebe baci motiku poslije danjeg posla, tako i pripovijedalac vrgne pero na stranu i veli: Hvala Bogu! To je dakako i posve naravski, jer nam se duša nekako priječi da dodamo svojoj pričici suh tumač, da pripovijedamo što smo htjeli i željeli. Nu nije hasne priječiti se, kadšto se mora tumačiti. Ja sam tu potrebu iskusio ne jadanput, jer ima kod nas svijeta koji na laku ruku čita, na laku ruku sudi, a katkad i sudi čega ni čitao nije. Kod nas zavladala je zbilja kriva vjera da beletristici ne treba nego pera, crnila i hartije, riječju, da je beletristika samo igrarija, i zato zbilja i svatko misli da ima pravo o takovu književnu plodu izreći svoj sud. Kad pako pisac napiše nešto neobična, ili da reknem, kad ne piše po šablonu, viknut će namah i ovaj i onaj: Ta toga nema, to nije moguće, to nije naravski! I eto ti kritike. Ne pita se tu za izvore, da l' je to ikada bilo il' se zbilo, da li takovih pojava ima i danas u našem gradu. Za sve to ne pita se, već se samo onako baci riječ na papir, i eto ti suda! Sad neka pisac, u čijoj se duši već nova slika razvija, sjedne, neka uzme nevjerovanog Tomu za ruku, neka ga povede u onaj arkiv il' u ono selo, neka mu otvori ovu ili onu kroniku! - Na razloge odgovara se, na fraze nikad! Pisci kod nas imaju predosta drugoga posla, pače im vele malo vremena ostaje i za pisanje. Naši su izvori malo poznati, naš narod vrlo malo proučen, navlaš se malo mari i misli za hrvatski jezik. Mnogo se doduše deklamuje i piskara o tom narodu, al' malo ljudi zavirilo mu je u dušu, ispitalo njegov značaj, razabiralo njegove rane - bome velike rane. Ljudi kod nas cijene da se naš puk tako ljubi, srdi, da tako misli u svojoj kolibici kao mi kaputaši u gradskom salonu i namjere li se na kakav slučaj, kojega njihova pamet odgonetnuti ne može, veli se samo bahato i ukratko: Naš seljak nije vrijedan života, on je marva! Kad se kod nas govori o narodnoj umjetnosti, o narodnoj glazbi, smiju se ljudi, budući toliko tuđinstvom skroz i skroz opojeni, da nisu ni jaki pomisliti da Hrvat nešta osebna, karakteristična imati može; zato i vide na našem puku samo mane, što mu ih je nevolja donijela, a ne vide vrlina kojih taj zanemareni hrvatski puk od prirode obilje ima, a što je karakteristički u narodu, čini se mnogim civilizovanim ljudima glupo i prosto, jer je seljačko. Često opisuju se naši seljaci u pripovijestima i pjesmama toli sentimentalno i nenaravski da se čovjek nehotice nasmiješiti mora ako je zavirio u seljačku kolibu. Mnogo puta moramo gledati i u našem kazalištu gdje se seljaci obično kao glupani, tupani i karikature prikazuju! Teško je, istinabog, proučiti puk. Sumnjičav je, mučaljiv, ne vjeruje gospodskom suknu, a nije ni čudo. Ta koliko muke se tomu narodu od vjekova naprćuje? Ali naš seljak ima srca, ima bome i koliko zdrave pameti: istina, dosta je divlji, neuk, al' poučljiv. U tim hrvatskim kolibama ima

August Šenoa: PRIPOMENAK ŠTIOCU vanjskog dojma u · PDF filenam se duša nekako prije

  • View
    258

  • Download
    5

Embed Size (px)

Text of August Šenoa: PRIPOMENAK ŠTIOCU vanjskog dojma u · PDF filenam se duša...

  • August enoa:

    Prosjak Luka

    PRIPOMENAK TIOCU

    Ne piem rado pripomenka ili predgovora, ali mislim da nema toga pisca kojibi ga rado pisao. Kada si svoje djelce skinuo s due i misli svoje stavio napapir, kad si dokraja iznio pred svijet plod koji je bud od sebe, bud odvanjskog dojma u tebi nikao, rastao i dozrio, odlanulo ti je srcu, i kao toovjek teak od sebe baci motiku poslije danjeg posla, tako i pripovijedalacvrgne pero na stranu i veli: Hvala Bogu! To je dakako i posve naravski, jernam se dua nekako prijei da dodamo svojoj priici suh tuma, dapripovijedamo to smo htjeli i eljeli.Nu nije hasne prijeiti se, kadto se mora tumaiti. Ja sam tu potrebuiskusio ne jadanput, jer ima kod nas svijeta koji na laku ruku ita, na lakuruku sudi, a katkad i sudi ega ni itao nije. Kod nas zavladala je zbilja krivavjera da beletristici ne treba nego pera, crnila i hartije, rijeju, da jebeletristika samo igrarija, i zato zbilja i svatko misli da ima pravo o takovuknjievnu plodu izrei svoj sud. Kad pako pisac napie neto neobina, ili dareknem, kad ne pie po ablonu, viknut e namah i ovaj i onaj: Ta toganema, to nije mogue, to nije naravski! I eto ti kritike. Ne pita se tu zaizvore, da l' je to ikada bilo il' se zbilo, da li takovih pojava ima i danas unaem gradu. Za sve to ne pita se, ve se samo onako baci rije na papir, ieto ti suda! Sad neka pisac, u ijoj se dui ve nova slika razvija, sjedne,neka uzme nevjerovanog Tomu za ruku, neka ga povede u onaj arkiv il' uono selo, neka mu otvori ovu ili onu kroniku! - Na razloge odgovara se, nafraze nikad! Pisci kod nas imaju predosta drugoga posla, pae im vele malovremena ostaje i za pisanje.Nai su izvori malo poznati, na narod vrlo malo prouen, navla se malomari i misli za hrvatski jezik. Mnogo se dodue deklamuje i piskara o tomnarodu, al' malo ljudi zavirilo mu je u duu, ispitalo njegov znaaj,razabiralo njegove rane - bome velike rane. Ljudi kod nas cijene da se napuk tako ljubi, srdi, da tako misli u svojoj kolibici kao mi kaputai ugradskom salonu i namjere li se na kakav sluaj, kojega njihova pametodgonetnuti ne moe, veli se samo bahato i ukratko: Na seljak nije vrijedanivota, on je marva!Kad se kod nas govori o narodnoj umjetnosti, o narodnoj glazbi, smiju seljudi, budui toliko tuinstvom skroz i skroz opojeni, da nisu ni jaki pomislitida Hrvat neta osebna, karakteristina imati moe; zato i vide na naempuku samo mane, to mu ih je nevolja donijela, a ne vide vrlina kojih tajzanemareni hrvatski puk od prirode obilje ima, a to je karakteristiki unarodu, ini se mnogim civilizovanim ljudima glupo i prosto, jer je seljako.esto opisuju se nai seljaci u pripovijestima i pjesmama toli sentimentalnoi nenaravski da se ovjek nehotice nasmijeiti mora ako je zavirio u seljakukolibu. Mnogo puta moramo gledati i u naem kazalitu gdje se seljaciobino kao glupani, tupani i karikature prikazuju!Teko je, istinabog, prouiti puk. Sumnjiav je, mualjiv, ne vjerujegospodskom suknu, a nije ni udo. Ta koliko muke se tomu narodu odvjekova napruje? Ali na seljak ima srca, ima bome i koliko zdrave pameti:istina, dosta je divlji, neuk, al' pouljiv. U tim hrvatskim kolibama ima

  • kadto vie traginih sukoba nego bi ovjek pomislio. Tko mi ne vjeruje,neka pomno ita rasprave karnih sudova. U tim kolibama ima mnogo izvornagradiva za domae noveliste, mnogo izvornih karaktera, ali na prvi mahnee ih nai. Ve kad si due vremena opio sa seljakom kad si sjedio zanjegovim stolom, kad si mu bio kod krtenja, svatova, pogreba, kad si s njimu kumstvu, razgali istom pred tobom svoju duu, otvori ti istom svoje misli,a muka isplatit e se, navla, ako ima srca za taj puk; koji je napokonjezgro hrvatskog naroda. Kuao sam iz pukog ivota izvaditi osobu,poneto udnu - prosjaka Luku sa cijelim njegovim selom. Ne mislite da seje rodio samo u mojoj fantaziji. Nije. Prosjak Luka bijae iv ovjek, kao godi onaj "barun Ivica", koga predoih pred nekoliko godina hrvatskoj publici.Upoznao sam se s tim prosjakom ima tomu po prilici osam godina, i imao jeuistinu punu torbu seljakih obligacija. Pripovijedao mi je kojeta iz svogaivota. Sad ga ve nema. Poznavao sam i seoskog nadripisara, poznavaopijanog starjeinu i druge osobe ove pripovijesti. Sve su to ivi ljudi bili.Spletoh sve te karaktere ujedno, i eto vam pokusa. To rekoh da mi tko nerekne da takvi karakteri mogui nisu u naem puku. italac pako neka sudi,je li vrijedno bilo pisati o prosjaku; ja mislim da jest. Ta i on je ovjek!

    Tiho tee Sava krajem. Uz nju bijeli se vrbinje. Voda bije o niske bregove,zajeda se u zemlju, umi grmljem, strue preko bijelih prudina. S one stranestere se nisko upavo grmlje borovice, nad koje se izvija gdjegdje ljeskovinaili islo nasaenih okresanih vrba, pod kojima su Cigani iviari razapelisvoje atore. S ove strane viri iza vrbinja ovdje ondje pokoja siva drvenjarapod aavim, slamnim klobukom. Selo je to, zove se Jelenje, rasijano je kaojato divljih golubova po polju. Jadno selo, Bog mu se smiluj! Tu stoji podraupanim kroviem na etiri stupa kruna ilova pe. Trbuina joj prepukla.Ondje sred dvorita slilo se blatno jezerce, po kojem plavuu guske i patke.Uz kaljune glibove vuku se pletene ograde. Na sto ih je mjesta marvaraskopala rogovima. Oko kua ispruila se rijetko gdjekoja krljava voka,gdje se pred ljeto goste gusjenice. Livade zamuljene, cjelina razgaena odstoke, uzrovana od krtice, polje rijetko, suho, prebrojit e mu strn. Jelenjeje blizu grada, Jelenjani zalaze esto u grad. Ondje im je oblast, ondje sud;no ne nose iz grada dobrote, ve sramotu. Na dobro slijepi, na zlo suotrovidi. Pravdai su, ljudi nemirne, zle krvi, za brazdicu poklala bi seroena braa. Lijeni su do Boga, svaka druga kua kupuje hljeb iz grada pazapije prirod; ne znam, ima li u selu pet tkalakih stanova, ve se skupnovac trati za kidljivu kramarsku tkaninu. Tee Sava, vrijeme ide, ide isvijest, al' Jelenje stoji ter stoji, kao to je stajalo pred sto ljeta, kadnoJelenjani kruto kmetovahu gradu. Samo da ne pogine, vie muke i ne treba.A to je sve zato jer selo nema due. Nit' se vije zvonik crkve nad vrbinje, nit'se bljeti kola iza grmlja. Al' ima krmu, ima tri krme, pa kad usfali vina, irakija je dobra mada i nije ljivovica. Ima tu, istina, neki starjeina, zovu gaJankom, rastrijeznio ga Bog, jo ga ne vidjeh trijezna. Gospoda ga dre nastarjeinstvu od milosti, bud ne naoe boljega u selu, bud se potenjak nedaje na taj posao. Prepoznat e ga po ljeskovai i po crvenom nosu;najbolje poznavaju ga Cigani iviari, jer Janko ne vidi, kad ne treba, a i utraljama ciganskim nae se groi dobre ruke. To je selu glava, oprosti,Boe, pa ta e kad riba od glave smrdi, a Janko smrdi uvijek od rakije.Zato se i Jelenje malo dii po kraju. Ukrade li togod, rei e gospoda prisudu: "Da nije Jelenjanin?" Seljaci iz drugih sela malo e kad o protenjusjesti za stol, gdje Jelenjani piju, a djevojka ne bi se pogotovo udala uJelenje.

  • Sad je upravo jesen, kasna jesen. Nebo se sivi od istoka do zapada. Kiapomalo sipi, sipi cijeli dan. Uz Savu vlai se bijela magla grmljem. Dalekostere se polje rumenkasto, crno. ivice, kue, vrbinje, sve se to mijea usumraku kao klupko, iz koga stri po koja tanka iba seoskog zdenca.Lagano, muno gazei, vraa se stoka od opinskog panjaka, udno kucazvonce prednjaka kroz pustinju, zgrbljeni tiskaju se bosonogi pastiri uzogradu pod mokrim gunjem. Na hipove raste i raste mrak. Gotovo ne vidi nikua, ni drvea, sve tone, gine vie i vie u tminu. Sad e zaspati mrka, tihano. Lie dre pod kapljicama, katkad zalaje koji pas, a jednakim mahomumi Sava. Sad planu daleko pod gorom kroz tminu sto i sto arkih iskrica.To ti je grad, gdje ljudi od noi prave dan.U to doba hoda pobre ovjek od Save uz selo. Vidi se, uri mu se. Hitropreskakuje jame, prevaljuje prijelaze, razgre grmlje. Otprva ide stazom,potlje udari kroz ivicu u polje. ovjek poznaje tu svaku jamicu, svakubrazdicu. Sad dospije do kue, koja nakraj sela meu grmljem o sebe stoji.Krma je to, da je dan, vidio bi nad vratima borovicu. Pred kuom savio sepas; ni uhom da makne, bit e da poznaje doljaka. ovjek unie u kuu, izkoje nisi uo ni glaska, kanda tu nema due; al' ima.U ovelikoj niskoj sobi sjede za dugim hrastovim stolom dva ovjeka. Negovore nita, bulje pred sebe u veliku bocu rujna vina, u malu uljenicu.Drhtavi joj plameak rei bi plaho mirka kroz taj sumrak na gole zidove, nadva-tri arena sveca, na grdnu zelenu pe, nad kojom visi povjesmo inekoliko struka kukuruze, kraj koje, zijevajui, prede vremena debelababa, i stoji stisnutih oiju ri maak - plameak igra udno na licu gostiju.Jedan je seljak, to kae oupana torba, otrcana oha. Laktima je poduproglavu. ukasto lice mu se podsmjehuje alostivo. Usko je, kratko,protisnuto. Sto se po njem crta kria i savija oko debelog crvenog nosa. Oddebelih usta odbijaju se ispod nosa kratki, maji brkovi, guste obrve sraslesu nad nosom, ela i ne vidi, pokriva ga upava kosa. as zatvara oi, as ihotvara, pokadto ine prema vratima. Seljak je to, starjeina Janko. Drugmu? Bijes bi znao! Ne moe ga pravo uhvatiti ni s kojeg kraja. Nekakvo jekratko, tankonogo evrdalo, da ga otpuhne. Seljak nije. Po izlizanomplavetnom kaputiu, koji se pri svakom avu bijeli, slutit e na varoanina.Glava mu je kao jabuka, crvena, glatka, na tjemenu utisnuta. Gola je kaodlan, samo iza klempastih uiju stre dvije crne upice, lice nabuhlo,papreno, kanda ima vrbanac. Male crne oi, vrte mu se kao tokovi, obrve sesamiu i razmiu, tanki, iljasti nos dre, iroka usta previjaju se s jednestrane na drugu. Vrti se, vrze, kao da ga tko bode, popravlja si crveniovratnjak, kaljuca i pljucka.- Hvaljen Bog, ljudi! - pozdravi promuklim glasom doljak stresav saklapastog eira kinicu. - Obojica lecnue se.- O ti, kume Luka! - odmuca Janko. - Poteno te oprala kia.- Bome poteno - potvrdi Luka.- Eto ba zadnje boce! Kasno je, rekoh, nee ga biti.- Nee ga biti! - nasmjehnu se Luka sjednuv za stol i baciv prokisli eir nazemlju. - Zar me ikad nije bilo, kad sam reko da e me biti? Ej, Jano, kumo!Vina! Luka! Sira! - rei e Luka eni - pojeo bih vuka.Lijeno se pridi