Apulej - Zlatni magarac

  • View
    119

  • Download
    13

Embed Size (px)

Text of Apulej - Zlatni magarac

  • Apulej-Zlatni magarac

    U dva se pojma moda ne mogu iscrpsti temeljne komponente psiholoke i kompoziciono-stilske Apulejevih Metamorfoza (Zlatnog magarca). Nema ipak sumnje da radoznalost jest movens glavnog junaka Lucija, neutaiva radoznalost kojom otvorenih oiju i uiju, kao magarac s ljudskim razumom, prati zbivanja i promatra ljude medu koje ga je sudbina u grotesknom kovitlacu bacila. Nema takoer sumnje da matovitost jest ona stilska odrednica kojoj su podloeni tok i ritam radnje u romanu. O toj radoznalosti, o neizmjernoj elji da upozna sve to je rijetko i udno, govori i sam Lucije, na primjer u knjizi II, pogl. 6 (At ego curiosus alioquin ... Ali ja sam po naravi bio znatieljan...), govori Lucije-magarac u IX 42 (Qua con-tentione et clamoso strepitu cognito curiosus alioquin et in-quieti procacitate praeditus asinus ... Sluajui tu suau i viku, ja po svojoj uroenoj znatielji i drzovitosti koja mi nije davala mira...), govori u posljednjoj, XI knjizi romana, sveenik Luciju od magarca ponovno pretvorenom u ovjeka V (... curiositatis inprosperae sinistrum praemium reportasti... pa te tvoja nesretna znatielja skupo kotala). Oko tog motiva radoznalosti i radosti prijetvorbe neka mi je doputena ova digresija izgradio je prije vie od deset godina H. J. Mette zanimljivu paralelu izmeu Apulejeva Lucija i Felixa Krulla u istoimenom romanu Thomasa Manna. Naziv Zlatni magarac (Asinus aureus) nalazimo ve od 4. st. n. e., kad su ga upotrijebili Augustin i Fulgen-cije, a izvorni je Apulejev naslov Metamorphoseon libri XI, (Prijetvorbe, 11 knjiga). Svu radnju romana pripovijeda u prvom licu glavni junak Lucije, Grk iz Korinta, koji se nije mogao sustegnuti da ne okua djelovanje arolija: nauivi se ljubavnih slasti s Fotidom, slukinjom svoje domaice Pamfile u tesalskom gradu Hipati, nagovori draganu da mu otkrije neto iz radionice svoje gospodarice arob-nice. Fotida mu je zabunom iz krinje dala

  • krivu boicu, pa se Lucije, kad se namazao arobnom mau, umjesto u pticu pretvorio u magarca (fcnj. III, pogl. 2426). Nije se mogao dokopati rua, a samo bi mu one pomogle da vrati svoj ljudski lik; provalile uto razbojnici u kuu, ugrabile i Lucija-magarca, odvedoe ga u peinu, gdje je sluao i bajku o Amoru i Psihi, koju je starica, slukinja razbojnika, za utjehu pripovijedala ugrabljenoj djevojci. Sve do VII knjige bio je magarac u vlasti razbojnika, no kad je spaen od njih, morao je teko raditi na selu; pobjegne, uhvate ga; bi prodan nekom sveenikom zboru Kibelinom, s kojima je kojeta doivio i promatrao njihov razvratni ivot. Zatim ga kupi mlinar (IX), pa vrtlar, vojnik, slastiar iji je gospodar magarca vodio uokolo, pokazivao i iznajmljivao razvratnoj dami (X 19). Magarac pobjegne i iz Korinta, gdje su ga upravo htjeli prikazati na javnoj predstavi, stigne u grad Kenhreju na Saronskom zaljevu, legne na morskoj obali i zaspi. U XI knjizi, koje u Apulejevu grkom uzoru nije bilo, opisuje magarac kako mu se u snu javila boica Izia i dala mu upute za spasenje. Posluavi boicu, sutradan ujutro magarac pristupi sveanom ophodu, odranom u ast Iziinu, zgrabi iz sveenikovih ruku vijenac rua, prodere ih i zadobije ponovno svoj ljudski lik (XI 13). Nakon toga Lucije se sav preda u slubu Iziinu, bi posveen u njezine i, zatim u Rimu, u Ozirisove misterije te napokon i primljen u vrhovni sveeniki kolegij. Spomenuo sam Apulejev grki uzor. Metamorfoze (Zlatni magarac) u bitnim se crtama naime slau s pripoviVI jetkom Luk i j e ili magarac (Lukios e nos) koju su u starini krivo smatrali djelom Lukijana, grkog satiriara iz Samosate i suvremenika Apulejeva. ini se ipak da je i jednom i drugom piscu bio uzorom neki zajedniki predloak. A dalji poticaji, u stilskim postupcima i brojnim motivima, svakako potjeu iz najznamenitijeg, nesauvanog djela helenistike ljubavne knjievnosti, iz Aristidovih Miletskih pria (Milesiaka, ofco god. 100. prije n. e.), koje e nizanjem pustolovnih i ljubavnih epizoda ostaviti traga i u Petronijevim Satirama (1. st. n. e.) i u kasnogrkom ljubavnom romanu (npr. Longov Dafnis i Hloja iz 3/2 st. n. e.), i time biti izvoritem evropskoga romana u poetnom razvojnom stadiju. Upravo to to je Apulej, najvjerojatnije mimo sve svoje uzore, dodao XI knjigu u kojoj se glavni junak jasno identificira s autorom djela, Apulejem govori donekle i o autobiografskoj i alegorijsko-mistikoj namjeni romana. Pjesnik i filozof, uenjak, retor i mag, Apulej (roen oko 125. n. e. u sjevernoafrikom gradu Madauru) upio je duh koji je vladao irokim prostranstvima Rimskog carstva za vladavine Anto-nina. Ugaao je ujedno svojoj publici. Ne samo u Africi, ve i u Rimu, uz tradicionalnu olimpsku religiju isprepletali su se utjecaji orijentalnih kultova Mitre, Izie i Ozirisa, idovstva, kranstva. Domai misteriji i orfika religija proimali su se s novopitagorovskim uenjem i platonskim spiritualiz-mom. Apulej se ponosio poasnim nazivom philosophus Platonicus. A za mistiare, osobito za platoniare, magarac predstavlja najnie strasti, on je slika ovjeka ispunjenog pohotom. Patnje Lucijeve oznaavale bi put samog autora do spasenja u Izidinoj misterijskoj religiji. Dakle: pravu sreu nee ovjek nai u strastima, simboliziranima magarcem, nego u religiji, misteriju, snu. Inae, prvih deset knjiga Metamorfoza posvema je lieno alegorijske interpretacije: one su doista u cjelini usmjerene na to da itaoca zaokupe raznolikou zbivanja, napetim situacijama, raznovrsnim prikazom ljudi i dogaaja, sjajnim opisima ljubavi, strasti i opscenosti usmjerene su iskljuivo na zabavu. Meu brojnim umetnutim priama to ih sadre Metamorfoze, najvea je i najljepa bajka O Amoru i Psihi, koja je kao uokvirena pripovijest smjetena u sredinu romana i obuhvaa treinu njegova teksta (od IV 28 do VI 24). Amo r VII

  • na latinskom znai ljubav (eSe se u ovoj bajci, prevodei, uzima to ime boga ljubavi, umjesto C upi d o ljubavna elja, ljubav, kako je u izvornom Apulejevu tekstu), a Psiha (grki psykh) znai d u sa. U bajci Psiha, nagovo-rena od zavidnih sestara, pokua ubiti dragoga kojega nije smjela vidjeti; kad ga je po noi, dok je spavao, ugledala u caru mladenake i boanske ljepote, srh vjene ljubavi prome je svu, ali se on probudi od vrele kapi ulja iz Psihine svjetiljke i gnjevan pobjegne. Neizmjerne patnje morala je trudna Psiha podnijeti, izvriti nekoliko pretekih zadataka po nalogu ljubomorne Amorove majke Venere, dok po zagovoru Jupi-terovu nije primljena medu boanstva i vjenanjem se okrunila njezina i Amorova ljubav. Dijete koje je rodila nazvano je Voluptas (Naslada). Oit je paralelizam alegorijskog znaenja prie o Luciju i prie o Psihi, kakau posebno istiu i nali autori Budimir i Flaar: Psiha, ljudska dua, nakon sagreenja, patnji i lutanja nalazi Amora, boansku ljubav, i postaje besmrtna. I Lucije, kad ga prema XI knjizi alegorijski tumaimo, proao je slian put do otkrivanja prave istine. I jo neto: Psihu je takoer neutaiva radoznalost navela da prekri zabranu i da svojim oima vidi mua, Amora. Bez obzira na alegorijska tumaenje, kojeg zaetke nalazimo ve u antici, treba napomenuti da je ova udesno lijepa bajka ivjela, i prije Apuleja, u grkoj narodnoj predaji, da ona u svojoj motivskoj jezgri ivi u narodnoj knjievnosti modernih naroda, pa i naih, kako je poznato. Neobino su bogati odjeci te bajke u umjetnikoj evropskoj knjievnosti, od renesanse kad je Boiardo na talijanski preveo cijeli Apu-lejev roman, pa u obradbama La Fontaineovim i po njemu ruskim, zatim Moliereovim i Corneilleovim, doprijevi prijevodom Molireoue P s y c h. e, iz pera Dubrovanina Franatice Sorkoevia, i u stariju hrvatsku knjievnost. Utjecaj na likovne umjetnosti, spomenimo samo Rafaela i Rubensa, Canovu, Thorvaldsena i Rodina, i u glazbi, npr. Lully, nisu nita manje znaajni. Vjena ovjekova tenja za sreom ivi u ovoj bajci kao zajedniko dobro evropskih naroda. U Apuleja je rimski jezik od ozbiljne, asne matrone postao javna bludnica. Sto znai ta Nordenova tvrdnja, izreena prije osamdesetak godina? VIII Ona se, u prvom redu, ne tie podjednako svih Apule-jevih djela. Ve su humanisti naime zapazili da je na pisac u svakom, spisu umio pisati drugim stilom, dakle se umjeno sluio tradicijom retorikog oblikovanja, tj. prilagoivanja stila obraenom predmetu. Od humanista, uostalom, potjee ironiki naziv Africitas, tumor Africus (afrikan-stvo, afrika osobitost, odnosno afrika nabujalost) kao temeljna znaajka stila 2. i djelomice kasnijih stoljea n. e., stila kojemu je najvaniji zastupnik Apulej. Kao to su u 1. stoljeu n. e. Hispanci, tako su u 2. i iduima pretenu ulogu u rimskoj knjievnosti imali Afri-kanci. No, pridavati prvenstvenu ili ak iskljuivu vanost Apulejevu stilskom afrikanizmu nije opravdano. Mnoga svojstva njegova izraza vuku korijene iz daleke retorike prolosti, ak od majstora govornitva iz 5. st. prije n. e. Gorgije, Hipije i dr., koja se tradicija uporno odravala, ne samo u literaturi po namjeni retorikoj, nego i poslije u Rimu osobito 2. stoljea doivljavala je puni cvat. Helenistika struja u to doba tzv. druge sofistike bila je neobino snana u irim razmjerima oko Sredozemnog mora, tako da i najstarija tradicija i suvremena grka nalaze znatnih odjeka u strukturi Apule-jeva izraza. Ne samo sklonost prema govornikim figurama, osobito npr. antitezama, igrama rijei i jednakim lanovima reenice sa srokom, nego nabujalost i neka afektirana drazest osobine su stila Apulejeva doba i Apuleja samog. Potpuno proimanje proznoga i pjesnikog izraza kojemu prve zaetke nalazimo u Rimu npr. u poeziji pri samom koncu. 1. stoljea prije n. e. (Ovidije), a u jaem zamahu u 1. st. nae ere, (Seneka) standardna je znaajka proze tog doba. Uporno se unose kovanice u jezik, s povremenim primjesama arhaj-skih rijei. Udio narodnog izraza takoer ima nemalu ulogu u stilu Apulejevih Metamorfoza gdje je u velikoj mjeri sadran jezini fond koji se u narodu upotrebljavao, i to ne samo u Africi ve u cijelom Carstvu. Pripovjedaka umijee Apuleja, toga najvirtuoznijeg onglera rijeima to ga je ikad bilo (Norden), ostvaru