don Marin Mandić

ANTOLOGIJAANTOLOGIJAMALOG MISIONARAMALOG MISIONARA

don Marin Mandić, salezijanac

ANTOLOGIJA MALOG MISIONARA

“Kad sam kao svećenik sretan slavio, privatno u svom srcu, 25

godina svećeništava, promišljah: Bože, što si od mene učinio? 25 godina svećeništava, sretnog svećeništva! Tako sam sretan! Idem barem pet godina u daleke misije. Jesam slabašan. Koliko mogu iz zahvalnosti Bogu i don Bosku, idem biti misionar. Vrhovni

poglavar me poslao u južni Mexico na planine Sierra Mixes, gdje

žive siromašni starosjedioci, kažu naši - Indijanci, urođenici: Mixes,

Chinantecos i Zapotecos. Bio sam pet godina. Povremeno bi se

razbolio i došao kući, pa bi ozdravio, zatim bi se vraćao. Sve su

to putovi i staze ljubavi. Rekao sam prijateljima i braći: Isus se sa mnom igra. Ozdravio sam, ponovno idem…

Kad sam se razbolio od raka, doktor Meksikanac, zaplakao je

i rekao: Dva tumora, brzo treba rezati kako bi još malo poživio. Ali zaboravi na misije, idi u Domovinu i tamo se liječi. Ili gdje god želiš. Odlučio sam poći svojoj majci u Split, nek me tu naši

doktori, koji su najbolji u Europi, to je moje uvjerenje, nek me

operiraju. I od mame nek putujem, neka me ona otprati u vječnost.

To je bilo 1988.

Operirali su me. Predao sam se Isusu u ruke. Znam, On me ljubi.

S rakom ili bez raka. Rekao sam: Isuse ti si živio 33 godine, ja 63. Neka bude Tvoja volja. Daj mi zdravlje ako hoćeš. Ako ne, daj mi snagu podnijeti ovu tešku kalvariju. Nije tako teška kao tvoja. Naći ćemo se gore u nebu.

Kad je prva operacija završila, pitam mamu: Kako si majko? Dobro, kako ti sine? Ja odlično. Braća kažu, imaš rak. Ma pusti ti to, to su te prevarili… šalio sam se s njom… Majka je nastavila: Znam, znam, rekao mi je Krešo. Ali znaj što ću ti reći: Isus me uslišio, ti si zdrav… Tako je i bilo.“

Bogu hvala!

don M

arin M

andić

• A

NT

OLO

GIJ

A M

ALO

G M

ISIO

NA

RA

DON MARIN MANDIĆ

ANTOLOGIJA MALOG MISIONARA

DON MARIN MANDIĆ

ANTOLOGIJA

MALOG MISIONARA

u 83 godini života

65 godini redovničkih zavjeta

56 godini svećeništava

Zagreb, 2009.

Biblioteka: DON BOSKO

„Da mihi animas“

Knjiga 21

Naslov izvornika:

don Marin Mandić: ANTOLOGIJA

malog misionara

Priredio:

Marin Mandić, sdb

Lektura i korektura

prof. Katica Magaš

Uređuje, tiska i odgovara priređivač

H. Col. Militar 721

68050 Col. Reforma, Oaxaca, Oax. Mexico

Naručiti kod: don Marin Mandić

Vukovarska 62. 51000 Rijeka, - tel: 051 675-633

Tisak: DENONA - ZAGREB - HRVATSKA

Odobrio meksički provincijal P. Miguel A. Aguilar

ISBN-10 953-97263-3-7

don Marin Mandić

ANTOLOGIJA

MALOG MISIONARA

SIERRA MIXES - MEXICO

S A D R Ž A J

Sadržaj …………………………………..……………………. 7

Predgovor ……………………………..……………………… 9

1) Sveti Petar - papa

Apologetski spis ……………………………………………….. 15

2) Slomljeni cvjetovi - Dinko Šimunović

Studentski referat ……………………………………………... 59

3) Cankarova istina - Ivan Cankar

Studentski referat ……………………………………………....87

4) Apostolat Majke Terezije

Esej …………………………………………………………… 111

5) Odgajajmo s ljubavlju

don Marin Mandić ……………………………………………. 125

6) Radost - Marin Mandić

Meditacija …………………………………………………….. 135

7) Noć je zablistala - Silvio Riva

Drama …………………………………………...................... 147

8) Od đavla k Bogu - Ksenija Puškarić

Drama . ……………………………...................................... 168

Pogovor …………………………………………………….. 185

CIP - Katalogizacija u publikaciji

Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb

UDK 271.789

MANDIĆ, Marin

Antologija malog misionara

Bibliografija: str. 177-179.

ISBN-10 953-97263-3-7

ISBN-10 953-97263-3-7

PREDGOVOR

Sve na veću slavu Božju i za spas duša!

Prijatelji mi savjetovaše da barem sada, prije nego što

otprhnem u vječnost, istina nisam više tako mlad, ostavim u tisku

neke svoje vrijednije spise.

Tako sam konačno sada odlučio, s pomoću Božjom, predati

javnosti neke radove, za koje vjerujem - koristiti će mnogim

dušama. To su skromni spisi koji su me oduševljavali.

Nadam se, i druge će ohrabriti i spasonosno obradovati.

don Marin

SVETI PETAR - APOSTOL

SVETI PETAR - APOSTOL

Sveti Petar-Šimun, sin Jonin (Iv 1,42) iz Betsaide na

Tiberijadskom jezeru u Galileji, bio je mlađi brat svetog Andrije,

koji ga je doveo k Isusu (Iv 1,41-2). Bili su ribari (Lk 5,1-11).

Imao je kuću u gradiću Kafarnaumu. Bio je oženjen i čini se, žena

mu je rano umrla. U prvom susretu Krist ga je nazvao Kefa-Petar-

Stijena (Iv 1,42).

Po prirodi je bio sangvinik, eksplozivan, brz, živ i iskren.

Tako je skočio u vodu, kad je iz brodice prepoznao Isusa (Mt

14,28), u Getsemaniju je udario mačem Malha, slugu velikoga

svećenika (Iv 18,10). U popisu apostola na prvom je mjestu (Mt

10,2). S Ivanom i Jakovom sačinjava uži krug Isusovih

pouzdanika i kao takav, uz ostalo, svjedok je: uskrsnuća Jairove

kćeri (Mk 5,37), preobraženja na Taboru (Mt 17,17), smrtne muke

u Getsemanskom vrtu (Mt 26,37) i …

Krist mu najprije obećaje (Mt 16,16-19) i onda predaje

prvenstvo u Crkvi (Iv 21, 15-17). Krist je to učinio po svom

osobnom izboru. Drugi su bili stariji (Andrija), obrazovaniji

(Matej), skloniji mistici (Ivan)…

Nakon Uzašašća Petar nastupa kao vođa prve kršćanske

zajednice i predlaže izbor na ispražnjeno mjesto Jude (Dj

1,15,26), drži prvi javni govor na dan silaska Duha Svetoga

(2,14), obilazi nove kršćanske zajednice (Dj 9,32), nakon

Jakovljeve smrti Herod ga zatvara u tamnicu, iz koje je čudesno

izbavljen (Dj 12,1-19), učinkovito sudjeluje na Saboru u

Jeruzalemu (Dj 15,6-11). Boravi i u Antiohiji; vjerojatno je obišao

Malu Aziju i neke gradove u Grčkoj. Više je godina djelovao u

Rimu, gdje je za Neronova progonstva 29. lipnja 67. godine

zajedno s Pavlom podnio mučeništvo. Obješen je na križ, a molio

je nek to bude naglavice.

Među novozavjetnim knjigama nalaze se i dvije Petrove

poslanice upućene kršćanskim zajednicama u Maloj Aziji, pisane

nešto prije njegove smrti. Postoji i više apokrifa, koji mu se

pripisuju (Evanđelje, Otkrivenje, Djela i …). Ima više opisa

njegova mučeništva (pasije).

Nad grobom mu je Konstantin Veliki podigao divnu baziliku

(319.-350.), koja je kasnije preuređenjima i rekonstrukcijama

postala najveća i najljepša crkva na svijetu. Posvećene su mu

mnoge katedrale (u nas Đakovo i Mostar) i druge crkve. Kipari i

slikari Istoka i Zapada ovjekovječili su njegov lik svojim dlijetima

i kistovima.

Svetkovina mu je zajedno sa svetnim Pavlom 29. lipnja, na

dan mučeništva; katedra, blagdan Petrova prvenstva i jedinstva

Crkve, 22. veljače; posveta bazilike u Vatikanu 18. studenoga.

Bogoslužje svih tih dana ističe Petrovu vjernost, mučeništvo,

prvenstvo i jedinstvo Crkve.

1. SVETI PETAR

PAPA

U vremenu velike pomutnje među kršćanskim crkvama, dok

se mnogi trse dokazati je li ili nije Isus postavio Petra na čelo

svoje Crkve: glavom, temeljem, učiteljem, vođom i najvišim

pastirom, dobro je ovu istinu malo ozbiljnije razjasniti!

Ne treba ulaziti u beskorisne rasprave s nepoučenima i

zlonamjernima, nego samo donijeti činjenice iz Svetog pisma i

tako najmjerodavnijom riječi objasniti, Petar je doista: Glava,

Pastir i Učitelj svoje braće, to jest cijele Kristove CRKVE!

Listajući knjige svetih Evanđelja nalazimo četrdesetak mjesta

koja govore u prilog ovoj istini!

1. Isus je Petra postavio pastirom, prvakom, vođom, glavom,

temeljem, vrhovnim učiteljem u svojoj Crkvi!

Svaka će se tvrdnja moći provjeriti u navedenim citatima.

Isus: A ja tebi kažem: Ti si Petar - Stijena i na toj stijeni

sagradit ću crkvu svoju, i vrata je paklena neće nadvladati… (Mt

16,18)

Sljedeći navodi jasno nam govore o nedvojbenim Isusovim

nakanama:

2. Tebi ću (Petre) dati ključeve kraljevstva nebeskoga. (Mt

16,19)

3. Što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima, a što

god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima. (Mt 16,19)

4. Petar je PRVOZVANI učenik Isusov: Prolazeći uz

Galilejsko more, ugleda dva brata, Šimuna zvanog Petar… (Mt

4,18)

5. Ivan apostol svjedoči: Isus ga pogleda i reče: Ti si Šimun

sin Ivanov. Zvat ćeš se Kefa!, što znači Petar - Stijena . (Iv 1,42).

Zašto, zapravo, Isus Šimunu mijenja ime? To jasno pokazuje

biblijsku - božansku metodu po kojoj Bog mijenja ime onima

kojima povjerava velike zadaće! Tim činom Isus želi reći, Petar će

biti STIJENA, čvrsti temelj, pećina, planina, živi kamen, a ne

pijesak, na kojem kremenom temelju On hoće sagraditi SVOJU

CRKVU! On se, dakle, odsad zove PETAR - STIJENA!

6. Među učenicima zauzima PRVORAZREDNO MJESTO.

Prvi je na popisu apostola:

Prvi Šimun, zvani Petar. (Mt 10,2) Marko će reći ovako:

Ustanovi dakle dvanaestoricu: Šimuna, kojemu nadjenu ime

Petar, i Jakova… (Mk 3,16). Luka piše: …između njih izabra

dvanaestoricu, koje prozva apostolima. Šimuna, koga prozva

Petrom, i Andriju…. (Lk 6,13-14)

7. U skupini TROJICE POVLAŠTENIH na prvom je mjestu

Petar! (Mt 17,1; Mk 9,2)

8. U Kafarnaumu Isus obično odsjeda u Petrovoj kući. (Mk

1,29)

9. Petar govori u ime ostalih, u ime apostolskog zbora, i to

barem tri puta, kao glava, prvak. (Mt 16,18; 19,27; i Mk 10,28):

Evo, mi sve ostavismo... i Petar se prisjeti pa će Isusu: Učitelju,

pogledaj… Isus im odvrati…(Mk 11,21-22).

10. Osobito kad u svečanom trenutku priznaje Isusovo

mesijanstvo: (Mt 16,16). Reče stoga Isus dvanaestorici: Hoćete li

možda i vi otići? Odgovori mu Šimun Petar: Gospodine, kome

ćemo ići? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo:

ti si svetac Božji. (Iv 6,67-69). Kaže im: A vi, što vi kažete, tko

sam ja? (Mt 16,15). Šimun Petar prihvati i reče: Ti si Krist-

Pomazanik, sin Boga živoga (Mt l6,16). Na to Isus reče njemu:

Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego

Otac moj koji je na nebesima (Mt l6,17). A ja tebi kažem: Ti si

Petar - Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata

paklena neće je nadvladati (Mt 16,18). Tebi ću dati ključeve

kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano

na nebesima, a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na

nebesima (Mt16,19). A on im reče: A vi, što vi kažete, tko sam ja?

Petar prihvati i reče: Krist - Pomazanik Božji! (Lk 9,20).

11. Petar se posebno spominje u poruci što je anđeli o

uskrsnuću povjeravaju svetim ženama: Nego idite, recite njegovim

učenicima i Petru: On ide pred vama u Galileju! Ondje ćete ga

vidjeti kako vam reče! (Mk 16,7).

12. Ivan mu prepušta neka prvi uđe u grob… (Iv 20,1-10).

13. Uskrsli Krist se ukazuje Kefi - Petru prije nego se očituje

Dvanaestorici: Oni im rekoše: Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se

Šimunu! (Lk 24,34)). Ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici (1 Kor

15,5). Potom se ukaza braći, kojih bijaše više od pet stotina

zajedno, većina ih još i sada živi, a neki usnuše (1 Kor 15,6).

Zatim se ukaza Jakovu, onda svim apostolima (1 Kor 15,7)

Najposlije kao nedonoščetu, ukaza se i meni (1 Kor 15,8),

svjedoči sveti Pavao.

14. Svugdje u Novom zavjetu ističe se ta Petrova prednost,

posebice u najvažnijim Isusovim potezima: kod preobraženja na

Gori, kad iscjeljuje Jairovu kćer, u agoniji u Getsemaniju… kod

plaćanja dužnog (hramskog) poreza.

15. Petar u ime svih apostola, pita Učitelja za objašnjenje

Eshatološke besjede, govora o posljednjim vremenima: Dok je na

Maslinskoj gori sjedio sučelice Hramu, upitaju ga nasamo Petar,

Jakov, Ivan i Andrija: Reci nam kad će to biti i na koji se znak sve

to ima završiti? Tada im Isus poče govoriti: Pazite da vas tko ne

zavede (Mk 13,3-5).

16. Kod plaćanja hramskog poreza Isus odlikuje Petra: Kad

stigoše u Kafarnaum, pristupe Petru oni što ubiru dvodrahme pa

mu rekoše: Učitelj vaš ne plaća dvodrahme? Plaća!, odgovori. A

kad on uđe u kuću, pretekne ga Isus: Što ti se čini, Šimune?

Kraljevi zemaljski od koga ubiru carinu ili porez? Od svojih

sinova ili od tuđih? Kad on odgovori: Od tuđih!, reče mu Isus:

Sinovi su, dakle, oslobođeni. Ali, da ih ne sablaznimo, pođi k

moru, baci udicu i prvu ribu koja naiđe uzmi, otvori joj usta i naći

ćeš stater. Uzmi ga pa im ga podaj za me i za se! (Mt 17, 24-27)

Isus, dakle, plaća porez za sebe i za svoga namjesnika - Petra,

a druge je previdio.

PETROVO POSLANJE!

17. Petar ima posebno POSLANJE! (Mt 16,13-23; Lk 22,31-

32 i Dj) Isus mu najavljuje kako MORA UČVRSTITI SVOJU

BRAĆU.

Evo citata: Šimune, Šimune, evo Sotona zaiska da vas

prorešeta kao pšenicu. Ali ja sam molio za tebe da ne malakše

tvoja vjera. Pa kad sebi dođeš, učvrsti svoju braću (Lk 22,31-32).

18. Petrove vjere neće nestati zahvaljujući Kristovoj molitvi:

Ja sam za tebe molio da ne malakše tvoja vjera!

19. U Djelima Apostolskim - on je na čelu skupine sabrane u

dvorani Posljednje večere: ...Uspnu se u gornju sobu gdje su

boravili Petar i Ivan i Jakov… (Dj 1,13).

20. Petar predsjeda Matijinu izboru (Dj 1,15-26).

21. Petar sudi Ananiji i Safiri (Dj 5, 1-11).

22. U ime ostalih apostola proglašava mnoštvu sakupljenog

naroda mesijansko poslanje i proslavljenje uskrsloga Krista i

najavljuje dar Duha Svetoga (Dj 2,14-24).

23. On poziva sve ljude neka se obrate i krste (Dj 2,22-41).

24. Petar nadzire sve crkve (Dj 9,32).

25. U znak svoje vlasti nad životom, u ime Isusovo

OZDRAVLJA bolesne (Dj 3,1-26).

26. Petar uskrisuje mrtvaca (Tabitu) (Dj 9, 36-42).

27. On je primio poslanje NEPOGREŠIVO prenositi

PRAVILO VJERE (Gal 1,18).

28. On je čuvar obećanja života (Mt 16,18-19)

29. Uskrsli Krist, u svečanoj juridičkoj formi TRIPUT

ponavljajući pitanja, povjerava Petru BRIGU NAD STADOM

SVOJIM, nad janjcima i ovcama (Iv 21,15-19)… pročitati cijelu

scenu!

30. Krist, pretkazujući Petru njegovo buduće mučeništvo,

dodaje: Slijedi me!

31. Njemu je poći Učiteljevim stopama - ne samo dajući svoj

život, već i dijeleći vječni život svojim ovcama, kako nikad ne bi

propale (Iv 10,28).

32. Petar slijedi Krista - tj. umire poput Isusa - razapet na

križu, kao biskup grada Rima - središta tadašnjega svijeta!

33. On je STIJENA, KAMEN ŽIVI, temelj jedinstva i jamstvo

sigurnosti i čvrstoće vjere i zajednice, jedinstvene na cijelom

svijetu. (1 Pt 2,4)

34. Ne zaboravimo kako Isus rado iz Petrove lađe propovijeda

sakupljenom mnoštvu. Isus reče Šimunu: Ne boj se! Od sada ćeš

loviti ljude! (Lk 5,3-10)

35. Petar je PASTIR koji ima vlast primati u Crkvu, tj.

spašavati od smrti i priopćavati im božanski život. Time on

otpočinje vršiti zadaću ISTINSKOG KRISTOVA NAMJESNIKA. U

tome je njegovo poslanje i veličina, i naša sveta dužnost

poslušnosti i ljubavi prema Petru - kao nevidljivom glavaru i

Učitelju - Kristu!

36. Isus jasno govori: u Petru nam je postavio VODIČA I

PASTIRA. To se ne odnosi samo na Petrovu osobu, jer ona mora,

kao i svi drugi ljudi - umrijeti, a nastavlja se dužnost PASTI

STADO.

37. Stoga, govori se o Petru, ali i o Petrovu nasljedniku,

rimskom biskupu koji je Petra naslijedio na vodećoj, rimskoj,

Petrovoj biskupskoj stolici, a mi ga nazivamo PAPA!

38. To je bitno sadržano u ove tri snažne izreke: Šimune, sine

Ivanov, LJUBIŠ LI ME? Da, Gospodine, Ti znaš da te ljubim. Pasi

ovce moje (Iv 21,16). Tako izvještava Ivan. Dok u Cezareji

Filipovoj Petrov primat stoji povezan uz ispovijest VJERE: Ti si

Krist, Sin Božji! (Mt 16,16), ovdje je vezan uz ISPOVIJEST

LJUBAVI: Ti znaš da te ljubim!

Petar je osnovao rimsku crkvenu zajednicu u kojoj je živio,

kako tumače egzegeti, oko dvadeset i pet godina, i bio u njoj kao

njezin prvi biskup. Poslije njegove smrti na križu, cijela je Crkva

priznavala njegova nasljednika na rimskoj biskupskoj stolici kao

VRHOVNU GLAVU, iako je u to vrijeme još živio sveti Ivan

apostol. I tako je redom svaki rimski biskup=Papa, tj. Otac,

Poglavar, Pastir Kristove sveopće Crkve!

39. Petrova zadaća nije tek neki nalog, služba kao druge: to

je zastupstvo ili PREDSTAVNIŠTVO. On usred Crkve i za Crkvu

mora predstavljati nazočnoga Krista Uskrsloga koji je dao život za

ovce, koji je umro, ali sad živi. Stoga je Petar zbilja vicarius

AMORIS CHRISTI, Namjesnik Kristove ljubavi, onaj koji čini

vidljivom onu ljubav kojom je Krist ljubio svoju zaručnicu Crkvu.

Isus je nutarnji vodič Crkve koji ostaje s nama sve do konca

svijeta. Ovce su vlasništvo Isusovo: Pasi ovce moje! Isus je

središte jedinstva i žarište, a Petar predstavlja onoga koji živi te je

nazočan, makar nevidljiv! On je Kristov vidljivi znak i stožer

jedinstva svih karizmi i službi!

Hodimo odvažno s Petrom - Papom - Kristom - Ocu u puninu

ŽIVOTA radosnom poslušnošću!

S pravom reče jedan obraćenik (Rajko Bundalo, radio Velika

Gorica): Gdje je neposluh, nepokornost - ondje je sotona.

Neposluh je od moćnih, divnih nebeskih knezova - anđela,

stvorio sotone, vragove!

UBI PETRUS - IBI ECCLESIA

Gdje je PETAR - ondje je CRKVA KRISTOVA!

Listajući stranicama Evanđelja nailazimo na još neke sličice

koje pružaju šire objašnjenje. U Markovu evanđelju, a on je, kako

znamo, sakupio Petrove govore o Radosnoj vijesti, ima jedno

mjesto gdje se govori kako je Isus ušao u Šimunovu kuću i našao

Petrovu punicu u teškoj bolesti. Tada je on riješio problem na svoj

spasiteljski način: odmah ju je ozdravio!

I odmah, pošto iziđoše iz sinagoge, uđe s Jakovom i Ivanom u

kuću Šimunovu i Andrijinu. A punica Šimunova ležala u ognjici. I

odmah mu kažu za nju. On pristupi, prihvati je za ruku i podiže,

pusti je ognjica i posluživala im je (Mk 1,29-31).

Zar nije ta dobrota i nježna skrb Spasitelja Isusa dojmljiva?

Svom nasljedniku pokazuje posebnu dobrotu i ljubav!

40. I još jedna: Rano ujutro, još za mraka običavao bi Isus

povući se na samotna mjesta razgovarati sa svojim Ocem i primiti

snagu za daljnji, strpljivi, velikodušni, naporni apostolat. U

takvim zgodama, tko ga traži? Opet Šimun - Petar: Potražiše ga

Šimun i njegovi prijatelji. Kad ga nađoše, rekoše mu: Svi te traže!

Tako Petar vjerno i dosljedno vodi brigu za cijelu svoju

družinu apostola i u njihovo ime djeluje.

41. U Djelima Apostolskim... Petru u viđenju Bog objavljuje

po platnu sa životinjama: i pogani su pozvani na obraćenje i

ulazak u kraljevstvo Božje (Dj 11,1-18).

42. U Djelima Apostolskim: Petar u tamnici… čeka hoće li ga

Herod ubiti, a cijela Crkva za Petra moli! Bog zato šalje svog

anđela koji Petra izbavlja iz teških okova tamnice i vodi na

slobodu svome vjernom narodu i apostolima. Ta je zgoda posebno

dirljiva (Dj 12).

43. U Ivanovu evanđelju (Iv 13,1-30) čitamo kako Petar u ime

svih apostola pita Isusa: Tko je taj koji će ga izdati… Isus tada

prokazuje Judu …

Vidimo kako reagira Crkva, to jest Isusova vjerna zajednica

zalažući se za Petra: Kad on tamnuje, oko njega je vatra ljubavi.

Sva se Crkva pretvorila u suze, vapaj i prošnje za Petra, jer on je

KAMEN, STIJENA, TEMELJ na kojem Krist gradi svoju Crkvu!

Neki će primijetiti kako Petar i u drugim zgodama Isusa

propitkuje i zauzima se na poseban način za objavljivanje

tajnovitih i vidljivih problema… Pozornim čitanjem Evanđelja i

sami ćete otkriti njegov prisni pristup Isusu, svome Učitelju.

PETAR I PRIMAT Crkveni otac Heuschen - biskup Hasselta, biskupija Limburg (Belgija) ovako kaže:

1. Luka evanđelist povezuje poziv apostola s čudesnim

ribolovom. Petar je središnji lik toga prizora. On će ostati

najvažnija osoba u zboru Dvanaestorice.

2. Isusu je znano pitanje ljudi: tko je On? Isus želi čuti što

misle o njemu i sami njegovi pratitelji. Petar i u ovoj prigodi

istupa u njihovo ime: Ti si Krist, sin Boga živoga! Kristov je

odgovor jasan: TI SI STIJENA, I NA TOJ STIJENI SAGRADIT

ĆU SVOJU CRKVU!

3. Ali kad Isus nagovješćuje svoj odlazak u Jeruzalem gdje će

mnogo trpjeti i biti ubijen, Petar se usprotivi. Matej izvješćuje

ovako: Petar ga uze na stranu i poče odvraćati: Bože sačuvaj,

Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi! A Kristov je odgovor

jasan... oštar, jer to sad ne govori Petar, nego napasnik. Velika

vjera i ljudska slabost mogu ići ukorak.

4. Tu veličinu vjere Petar će potvrditi kad nakon govora o

kruhu života mnogi učenici napuste Isusa. Petar će, u ime

Dvanaestorice, ponovno ispovjediti njihovu vjeru: Gospodine,

kome ćemo ići? Ti imaš riječi života vječnoga! (Iv 6,68)

5. Tijekom Isusova uhićenja on će se u trenutku ljubavi i

nepromišljeno zaletjeti i to će platiti trostrukim zatajenjem. Ipak,

njemu je Isus navijestio: Pa kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću!

(Lk 22,32)

6. Upravo će u njemu Isusov trostruki upit: Ljubiš li me?, što

je iskupljivalo sramotno trostruko zatajenje, izazvati poniznu

izjavu privrženosti, koja će omogućiti novi poziv: Budi pastir

mojih ovaca! Slijedi me! (Iv 21)

7. I u toj obnovljenoj vjernosti, koja nije spriječila ni neke

krive korake (Usp. Gal 2,11-14), on će ustrajati, i u onaj dan, kad

će ga drugi opasivati i voditi kamo on ne bi htio. (Usp. Iv 21,18-

19) (J. M. Heuschen)

MISIONAR o. Josip Antolović govori o Petru, vrlo

nadahnuto, ovako: Ti si Petar- Stijena i na toj stijeni sazidat ću

Crkvu svoju! (Mt 16,18)

Ovim riječima ustanovio je Isus Krist papinstvo, dinastiju

kojoj stoji na čelu sv. Petar, koju danas predstavlja papa Benedikt

XVI., i koja će živjeti i vladati do konca svijeta. Slavna je to i

nepobjediva dinastija koje sjaj ne mogu potamniti nekolicina njih

koji je nisu dostojno predstavljali. Dinastija je to na koju su često

navaljivale i navaljuju paklene sile želeći je oboriti, pokopati i

uništiti. Tko bi mogao izbrojiti sve napadaje na papinstvo počevši

od progonstva u kojem su zaglavili brojni kršćani i prvi Papa,

razapet naglavce na križu, pa sve do Hochutova Stellvertrettera,

koji na nedostojan način nastoji baciti ljagu na neporočni sveti

život i lik pape Pija XII.

Dopuštam si slobodu ovdje iznijeti jednu anegdotu iz svog

vojničkog života: 31. svibnja 1954. u Kumanovu kod Skopja

(Makedonija), sukob teologa, vojnika M.M. i tadašnjeg oficira

majora Srdanovića. U ovom glasnom nadmetanju prisutno je oko

dvije tisuće vojnika na velikom, prostranom dvorištu, ispred nove

kasarne! Kako je sramotno izgubio bitku komunistički kosovac!

Sukob je planuo oko bijelog oca u Vatikanu, Pija XII., papa je

istoga dana proglasio jednog svog predšasnika - Pija X. svetim.

Na majorove napadaje protiv pape, teolog je povikao: Papa je moj

bijeli Otac kojeg ću uvijek ljubiti i braniti!... Tada je major

Srdanović bijesno tražio podršku drugova vojnika … ali nitko mu

je nije dao! Vojnici su izvikivali svoje osobne probleme... i

pitanje: Kada ćemo kući? Major je tada u bijesu raspustio zbor…

Nesretnik je, kako mi rekoše, kad je propao njegov

komunizam, revolverskim metkom u glavu dokrajčio svoj

nesretni, udbaški život.

Uvijek će neprijatelji Krista i njegove Crkve nastojati

napakostiti papinstvu te gušiti misao, ljubav i odanost prema papi.

Povijest pokazuje, često su u tome i uspjeli.

Odgovorimo si na pitanje: Tko je papa? - kako bismo zauvijek

i svagdje hrabro i neustrašivo, s ponosom i odvažnošću mogli

braniti ugled i ljubav prema Kristovom namjesniku.

Tko je Papa?

Papa je čovjek obučen u bijeli talar, bez vojske, bez ljudske

sile i moći, ali koji ipak jednom jedinom riječi zna potresti svijet.

A koji je uzrok tome? Isusove riječi: Ti si Petar-Stijena i na

toj stijeni sazidat ću Crkvu svoju! (Mt 16,18 ) i one: Pasi janjce

moje, pasi ovce moje! (Iv 21,15,17)

Papa je vidljivi namjesnik samoga Sina Božjega Isusa Krista.

On je vidljivi temelj, na kojem je sagrađeno Njegovo Kraljevstvo.

On je pastir biskupa, svećenika, vjernika cijeloga svijeta. On ima

puninu učiteljske, pastirske i svećeničke vlasti. On je neprevarljivi

Učitelj i čuvar Bogom objavljene istine. Eto, to je papa... u očima

Božjim, u očima vjere.

No, tko je papa govori nam i povijest svijeta.

Sve se ruši, sve nestaje: carstva i imperiji, prijestolja i krune,

vlade i dinastije, samo jedan ostaje, a to je papa!

Neki se pjesnik žalio: Zalaze zvijezde usred mora i gase se

pjesme u mome srcu!

Ima jedna jedina zvijezda koja ništa ne gubi od svoga sjaja i

koja ne zalazi, a to je papa.

Ima jedna jedina pjesma koja ništa ne gubi od svoga

fortissima, a to je: Tu eres Petrus - Ti si Petar!

Sveti Ivan Bosko imao je viđenje u kojem je vidio rat svijeta

protiv katoličke Crkve i Pape... Brodice male, i mnogo ih je, i

jedan veliki brod, katolička crkva… Padali su i pape, ali se odmah

čuo veseli usklik: Imamo novoga papu! Krik s neba: Veži brod za

ona dva stupa u moru! Na jednom je velika Hostija -

EUHARISTIJA, a na drugom kip Blažene DJEVICE MARIJE.

Kad je papa vezao brod Crkve uz ova dva stupa, neprijateljske su

se brodice počele međusobno tući i tonuti u dubinu mora…Tu je

zablistala sjajna ljepota i snaga papinstva!

Papa je onaj koji nas u Kristovo ime uči, vodi, upravlja

stazama Isusova Kraljevstva! Za njega poglavito važi Isusova

riječ: Učvršćuj, ohrabruj svoju braću! I ...tko vas sluša, mene

sluša, tko vas prezire, mene prezire! A svi sramni napadaji na

papinstvo bili su i bit će dim na vjetru!

Stoga stojmo čvrsto uz Papu i ne plašimo se nikoga! Uz njega

je najsigurnije, jer uz njega stoji Krist Gospodin koji je na

papinstvu sagradio Crkvu i koju vrata paklena neće nadvladati.

Sjetimo se oholog cara Napoleona! On je drsko povikao papi:

Zar misliš kako će zbog tvoje kletve mojim vojnicima ispadati

puške iz ruku? I doista su im ubrzo na ruskom ledenom frontu

ispadale puške iz ruku.

U Meksičkom građanskom ratu bezbožnici su ubijali katolike,

a oni su vikali prije strijeljanja: Živio Krist Isus, živio papa! To su

im bile zadnje, najsrdačnije riječi i poruke njihove srdačne

ljubavi!

Bismo li i mi u sličnoj prilici učinili isto?

Papa je živi Kristov ZAMJENIK, NAMJESNIK na zemlji, ili

kako ga je lijepo običavala nazivati sveta Katarina Sijenska: Dolce

Cristo nella terra - Slatki Krist na zemlji.

Danas, na blagdan prvoga pape svetog Petra, recimo skupa s

njim: Gospodine Isuse, Ti znaš da Te ljubim!

Da, Gospodine, ljubit ću Te u Tvojoj Crkvi, ljubit ću te u

Tvome namjesniku svetom Ocu Papi, ljubit ću Te u Tvojim

biskupima i svećenicima, koji su Tvoji zastupnici. Ljubit ću Te u

svojoj braći i sestrama, jer Ti želiš da se ljubimo međusobno i po

Tvojoj ljubavi raspoznajemo kao Tvoji vjerni učenici i

nasljednici!

Recimo uvijek sa svetim Ivanom Boskom: Papina želja nama

je zapovijed!

PETAR - PAPA

Povjesničar August Franzen piše čuveno djelo: Kleine

Kirchengeschichte, Herder - Freiburg, 1968., u prijevodu:

PREGLED POVIJESTI CRKVE, KS. Zgb., 1988.

Svoju povijest Crkve započinje osobom Isusa Krista, zatim

nastavlja pisati o Crkvi koju je Krist osnovao. Među ostalim piše:

Povijest osnutka Crkve od Isusa Krista jednako je od početka

novoga vijeka predmet mnogih sporova. Radi se prije svega o

pitanju je li Krist propovijedao samo općenito kršćanstvo ili je

objavljenoj vjeri dao također i čvrst organizacijski oblik u jednoj

institucionalnoj Crkvi, koju je htio kao isključivog izvršitelja kome

je povjerio navještenje Evanđelja i nastavak svoga spasiteljskog

djelovanja…

Spiritualističko poimanje Crkve ecclesia spiritualis s kraja

srednjeg vijeka dovelo je, u vrijeme reformacije, do odbacivanja

papinske Crkve i do žestoke borbe protiv nje. Nju su reformatori

okrivili kako je krivotvorila izvornu volju Isusa Krista.

Još uvijek i u suvremenim međukršćanskim raspravama i u

ekumenskom dijalogu pitanje osnutka Crkve zauzima središnje

mjesto. Zbog toga treba pobliže objasniti pitanje što Sveto pismo

kaže o osnutku Crkve i kako je pracrkva razumjela i ostvarila

Kristovu volju.

Evanđelje izvješćuje na svakoj svojoj stranici: sadržaj Isusove

propovijedi spasenja je RADOSNA PORUKA O BOŽJEM

KRALJEVSTVU koje se ostvaruje u dva stupnja:

1. faza ovostranog početka, koji je već počeo Isusovim

navještenjem (Lk 1,31)

2. faza konačnog ispunjenja na kraju vremena:

Biblijski izvještaji i slike koje je Isus upotrijebio kako bi

okarakterizirao svoju predodžbu Crkve pokazuje, Isus je imao

jasnu sliku o Crkvi i apostoli su ga jasno razumjeli.

Kad Isus uspoređuje svoju Crkvu s kućom (Mt 16,18; 21,42; 1

Kor 3,11; Dj 4,11) ili sa svojim stadom (Mt 26,31; Iv 10,16), on

potpuno jasno izražava: gradnja te kuće traži ČVRSTU STIJENU

ZA TEMELJ, a VODSTVU STADA POTREBAN JE

OVLAŠTENI PASTIR.

On je između svojih učenika izabrao dvanaestoricu kao

posebno odgovorne, a u Petrovoj osobi je svome stadu postavio

prvoovlaštenog pastira (Mk 3,14 i sl.; Mt 16,17 i sl.; Lk 22,31 i sl;

Iv 21,15 i sl.).

Tako je On sam uspostavio prve službe. Služba je više negoli

trenutna, prolazna zadaća. Upravo to službeno postavljanje daje

službi značaj trajnosti, znači nadindividualnu povezanost službene

funkcije sa stanovitom trajnom zadaćom koja postoji i nakon smrti

pojedinog nositelja i koja službeniku daje ovlaštenje govoriti i

raditi u ime i pod autoritetom onoga koji ga je postavio. Zbog toga

služba sa sobom donosi i nasljeđivanje. Svakako, u tom su smislu

apostoli smatrali svoju službu kao Bogom danu milost, službu

Isusa Krista ispuniti i sveto djelo Evanđelja izvršiti (Rim 15,16), i

u toj službi postavljali su sebi suradnike i nasljednike. Jednako je

mislila i pracrkva. Po toj je službi Crkva izgrađena.

Koliko god bilo ispravno da od Krista osnovana Crkva može

biti shvaćena samo u vjeri vjerujućih, ona je kao nadnaravna i

transcedentna veličina nužno duhovna i prema tome nevidljiva.

Ali, ona je postavljena u ovo vrijeme i utemeljena za ljude ovog

vidljivog svijeta. Isus je htio tu svoju Crkvu kao povijesnu i

vidljivu zajednicu. K tome je smjeralo i njegovo djelovanje. On

nije samo naučavao, već je i živio u zajednici sa svojim

učenicima. Njegovo mesijansko naučavanje nije težilo za

osnutkom neke škole, već za osnutkom prave životne zajednice

koja bi obuhvaćala cijelo biće zajednice u kojoj je on htio biti srce

i središte (Iv 11,25) i kojoj će on biti počelo života.

Pracrkva u apostolsko vrijeme

Nijedno razdoblje povijesti Crkve nema, s obzirom na njezin

povijesni razvoj, tako odlučan značaj kao vrijeme utemeljenja i

konstituiranja Crkve u prvo, apostolsko vrijeme.

Apostoli i prvi učenici su ti koji su svojim očima vidjeli i

svojim ušima čuli njegovo naviještanje, i sigurno su bolje tumačili

Isusovu volju negoli današnji učenici, nakon dvije tisuće godina.

Zacijelo samo Pismo (načelo: sola Scriptura) nije dostatno da

bi se događaji objasnili. Zajedno s Pismom mora se kao živi

čimbenik uzeti i prakršćanska apostolska tradicija (predaja). Krist

nije svoju volju priopćio u apstraktnim načelima i uputama, već ju

je očitovao svojim apostolima kao živu zadaću. I kad su oni

poslije uzašašća iznenada ostali bez svog učitelja i osjetili pred

sobom tešku zadaću - nastaviti Isusovo djelo, tada su sasvim

sigurno postupili kao autentični tumači Njegove volje dajući

životu svoje općine čvrsto uređenje i CRKVI HIJERARHIJSKU

STRUKTURU. Hijerarhija (sveto počelo, sveta vlada) znači: to je

uređenje svetog poslanja, jer ga je sam Krist dao svojoj Crkvi.

Apostoli se nisu mogli prevariti. Po vjerovanju Crkve,

dvanaestorica su i sami bili također i nositelji božanske objave,

koju su neposredno primili od Krista. Nadahnjivao ih je Duh Sveti

kad su u svom živom naviještanju vjere dalje predavali blago

objave koju im je Gospodin priopćio. Nisu to učinili samo

usmenom propovijedi i pisanom riječi - Svetim pismom - nego i

svojim raznovrsnim uputama na području kulta, discipline i

crkvenog uređenja.

Kako Krist nije ostavio niti jednog napisanog retka, to su nam

Dvanaestorica usmeno ili pismeno, osobno ili preko svojih

neposrednih učenika od Njega prenijeli, što je bitno za kršćanstvo.

To sve zajedno sadrži cjelovitost božanske objave ljudima, koja je

značajna za ekonomiju spasenja. Tome ništa nije dodano i ništa

novo se neće pridodati. Opća božanska objava spasenja sadržana

je, zaključena i ispunjena u APOSTOLSKOJ PREDAJI.

Tradicija (predaja) se javljala u nauci, kultu i životu pracrkve

upravo onako kao što se uprisutnila u nadahnutim spisima Novoga

zavjeta koji su nastali u apostolskom vremenu.

Praopćina u Jeruzalemu

Jeruzalemska matična Crkva imala je već od početka veliki

ugled. Ovdje su djelovali praapostoli, koji su zajednički, s Petrom

na čelu, vodili općinu kao živi svjedoci Gospodinovi.

Iako je unutrašnju izgradnju općine u prvo vrijeme određivao

zajednički kolegij dvanaestorice apostola, ipak se jasno razabire,

Petar je imao vodstvenu ulogu. Pored njega su još Pavao, Jakov i

Ivan kao stupovi općine (Gal 2,9). Tek nakon Petrova odlaska iz

Jeruzalema stupio je Jakov na njegovo mjesto. Predaja ga naziva

prvim jeruzalemskim biskupom.

Najstarija predaja rimske općine oduvijek je vezala osnutak te

općine s Petrom. Neprijeporna je istina, Petar živi u Rimu. To

svjedoči i 1. Petrova poslanica (pismo), koju je 63./64. sigurno

pisao u Rimu: Pozdravlja vas suizabranica u Babilonu i Marko,

sin moj (1 Pt 5,13), te njegova mučenička smrt za vrijeme

Neronova progona kršćana, vjerojatno u srpnju 64. godine. O

ovom posljednjem događaju, nakon najnovijih iskapanja ispod

bazilike svetog Petra u Rimu, ne može se sumnjati. Petar je baš na

tom mjestu pokopan. Činjenica njegovog mučeništva u Rimu je i

povijesno čvrsto dokazana. To isto prenijela je jasna tradicija koja

seže do u najstarija vremena.

Ta tradicija svjedoči neprekidnim nizom svjedoka:

- 1. Klementovo pismo (oko godine 96); biskup mučenik

Ignacije Antiohijski (poslanica Rimljanima); Irenej Lionski, koji

je prvi zapisao potpuni niz biskupa rimskog nasljedstva (Adv.

Haereses, III, 1,1-3,2); zatim Dionizije Korintski (Eusebius, KG

II, 25, 8); rimski prezbiter Caius (Eusebius, KG II,25,7);

Tertulijan (De praescriptione haereticorum, 32 Adv. Marcionem

IV, 5) i još mnogi drugi - ukazuju na Petra kao osnivača rimske

Crkve. Zajedno s Pavlom, koji je i sam podnio mučeničku smrt u

vrijeme Neronova progona, stoji Petar kao apostol - osnivač na

čelu svih popisa rimskih biskupa. Tom neposrednom apostolskom

podrijetlu zahvaljuju rimski biskupi, koji su to dobro znali, a

ostale Crkve uvijek priznavale svoj zasebni položaj i značenje u

cjelokupnoj Crkvi.

Na tom zasebnom položaju počiva i pouzdanost apostolske

tradicije u rimskoj Crkvi, koja je nizom nasljednika sv. Petra na

rimskoj biskupskoj stolici ostala očuvana i bila jamac za čistoću

kršćanskog nauka.

Za Petrom su slijedili Lino, Anaklet, Klement, Evarist,

Aleksandar, Siksto, Telesfor, Higin, Pio, Anicet, Soter, Eleuerije

itd. U tom slijedu je već Hegesip oko 160. godine došao u Rim da

bi, uznemiren gnostičkom zabludom, potražio istinu o čistoj i

pravoj nauci Krista i apostola.

I Irenej je utvrdio isti popis, kad je radi iste stvari došao oko

godine 180. u Rim tražeći najsigurnije jamstvo za kršćansku

istinu. Ni jedan ni drugi nisu pri tom imali neki povijesno -

kronološki interes za taj popis rimskih biskupa, već mnogo više

čisto dogmatski: tražili su pravu, nekrivotvorenu istinu. U vrijeme

iz kojeg je ostalo malo pisanih dokumenata, usmena predaje imala

je sigurno neprocjenjivo značenje.

Ako se netko mogao pozvati na SIGURAN IZVOR, pa se ta

predaja mogla slijediti neprekidno unazad sve do samog Učitelja,

to je bilo jamstvo ispravnosti nauka.

Tu težnju nalazimo i izvan kršćanstva. Tako na primjer kod

Židova (usp. starozavjetna rodoslovlja, (Gen 5,11,10 i sl, 1 Ljet

1,9), (s22), u grčkim filozofskim i islamskim teološkim školama.

Nije pri tom bilo značajno dodavati biografske podatke: sami

nizovi imena imali su u sebi dinamiku koja je jamčila sigurnost i

čvrstinu nauka.

Euzebije Cezarejski (+339), otac crkvene povijesti, pokušao je

u svojih deset knjiga crkvene povijesti početkom 4. stoljeća

sinkronizirati 28 imena papa s istovremenim imenima careva. U

njegovim spisima nalazimo prvi put i podatak - Petar je bio 25

godina rimski biskup. On je to zaključio po tome što je od Petrova

bijega iz Jeruzalema (42.) sve do njegove smrti u Rimu, koju

stavlja u godinu 67. bilo prošlo 25 godina. I podatci što nam ih

pružaju povijesno - kritička istraživanja vrijedna su našeg većeg

povjerenja.

Po tome bi najstariji popis bio ovakav: Petar (64.), Lino (64.-

79.), Anaklet (79.-90./92.), Klement I. (90./92.-101.), Evarist

(101.-107.), Aleksandar (107.-116.), Siksto (116.-135.), Telesfor

(125-138.), Higin (138.-142.), Pio I. (142.-154./55.?), Amicet

(154.-166.?), Soter (166.-174.), Eleuterije (174.-189.?), Viktor I.

(189.-198./199.?), Zefirin (199.-217.?).

Nakon toga vremena može se već datirati sa stanovitom

sigurnošću.

Na str. 28. u prvom duhovnom razvoju kršćanstva A. Francen

navodi uglednije pastire Crkve, koji su potvrđivali Petrov primat.

Evo detalja: Prema vjerodostojnom svjedočanstvu Ireneja,

Klement rimski je bio vjeran učenik Petra i Pavla, a to je bio

vjerojatno i Ignacije Antiohijski… Ignacije je ostavio sedam

autentičnih pisama koja je napisao na svom putu u mučeništvo, u

Rim. Napisao je u Smirni i Troasu zahvalnicu općinama u Efezu,

Magneziji i Tralesu, pisao je i crkvama u Filadelfiji i Smirni i

njihovu biskupu Polikarpu te kršćanskoj općini u Rimu koja

predsjeda u ljubavi. Ignacije opominje (na str. 29.): Slušajte svi

biskupa kao što je Isus Krist slušao Oca, a prezbiterij kao

apostole, đakone štujte kao Božje zapovijedi! Kad se radi o Crkvi,

neka nitko ništa ne uradi bez biskupa! Samo ona svetkovina

Euharistije vrijedi kao pouzdana, kojoj je na čelu biskup ili muž

kojeg je on ovlastio. Gdje je biskup, ondje neka je općina, kao što

je katolička Crkva ondje gdje je Isus Krist. (Poslanica

Smirnjanima 8,1).

On vidi utjelovljeno jedinstvo Crkve: Krist, biskup i Crkva su

jedno. U svojem pismu Rimljanima pridaje Ignacije rimskoj Crkvi

nesumnjivo već zaseban položaj. On ne hvali samo njeno

djelovanje u ljubavi, već i čvrstinu njezine vjere i nauka. U tome

se svakako nadovezuje na Klementovo pismo, tako da u njega već

jasno izbija naročit ugled i stvarno prvenstvo rimske općine.

(Altaner, 86)

Ovim podatcima povjesničar, kazuje i dokazuje kako je Petar

vječno živ u svojim nasljednicima i pase Božje stado koje mu je

Krist povjerio, a cijela ga Crkva priznaje, poštuje i sluša! Ta on

ima ključeve raja!

PETROV PRIMAT - LEON VELIKI

Petrov primat objašnjava LEON VELIKI, koji je živio u doba

velikih seoba i krvavih barbarskih ratova. Odvažno je branio

JEDINSTVO CRKVE, i koliko mu je bilo moguće, odbijao je ili

ublažio navale barbara, pa je s pravom dobio naziv - VELIKI. Bio

je slavni papa i crkveni naučitelj.

Čujmo njegove očinske riječi! (Časoslov, II. str. 1188-1189)

CRKVA SE KRISTOVA DIŽE NA ČVRSTOJ VJERI

PETROVOJ.

Iz cijeloga se svijeta izabire samo Petar kako bi se stavio na

čelo pozvanima iz svih naroda, svim apostolima i svim crkvenim

ocima: premda ima u Božjem narodu mnogo svećenika i mnogo

pastira, sve njih ipak vodi Petar, koje kao glava vodi Krist.

Bog se, predragi, udostojao tom čovjeku dati velik i čudesan

udio u svojoj moći, pa ako je htio neka i drugi glavari imaju s

njime što zajedničko, uvijek je samo po njemu dao što drugima

nije uskratio.

Gospodin upita sve apostole što ljudi misle o njemu, a riječ je

odgovora dotle bila obična dok se god kretala oko neizvjesnosti

ljudskog znanja.

Ali kad zapita što o njem misle učenici, prvi će u priznanju

Gospodina biti onaj koji je prvi u apostolskom dostojanstvu. I kad

reče: Ti si Krist, sin Boga živoga, Isus odgovori: Blago tebi,

Šimune, sine Jonin, jer ti toga ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj

koji je na nebesima; to jest zato si blažen jer te Otac moj poučio,

pa te ljudsko mišljenje ne zavede, nego te nebesko nadahnuće

utvrdi, i nije me tebi pokazalo ni tijelo ni krv, već onaj kojemu

sam jedinorođeni Sin.

I doda: A ja tebi kažem.... To znači, kao što ti je Otac očitovao

moje božanstvo, tako ti i ja očitujem tvoje dostojanstvo. Ti si

Petar - Stijena. To znači: Ja sam stanac kamen, zaglavni kamen

koji dvije strane spaja u jedno, i jedini temelj uz koji nitko ne

može postaviti drugoga, a i ti si kamen utvrđen mojom snagom,

tako da si po mom daru sudionik u mojoj vlasti koju ja kao Bog

imam. I na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i vrata paklena

neće je nadvladati. Znači, na toj litici sazidat ću vječni hram, i

veličina moje Crkve, koja treba sezati do neba, rasti će na čvrstom

temelju ove vjere.

Tu ispovijest paklena vrata neće oboriti, niti okovi smrti

sputati. To je, naime, glas života. I kao što svoje priznavatelje

vodi u nebo, tako i svoje poricatelje obara u pakao.

Zato govori blaženom Petru: Tebi ću dati ključeve kraljevstva

nebeskog. I što god svežeš na zemlji, bit će svezano i na

nebesima, a što god razriješiš na zemlji bit će razriješeno i na

nebesima.

Pravo sudjelovanja u toj vlasti prešlo je i na ostale apostole, i

na sve crkvene poglavare prispjela je moć te odredbe. Ali ne

predaje se uzalud jednom što se priopćuje svima. To je na poseban

način povjereno Petru, jer je svim crkvenim upraviteljima

stavljen na čelo Petar. (Govor 4. na godišnjicu izbora, 2-3; PL 54, 149-151)

Iz časoslova IV. Str. 1195-1196 (Govor 4, 1-2: PL 54, 14-149)

RJEČNIK BIBLIJSKE TEOLOGIJE

Jedan od najmjerodavnijih tumača biblijskih pojmova je

RJEČNIK BIBLIJSKE TEOLOGIJE. Autor je Xavier Leon

Dufour, u izdanju Kršćanske sadašnjosti, (Zgb. 1980).

Ovaj su rječnik sastavljali godinama najistaknutiji bibličari

francuskog jezičnog područja - 68 stručnjaka, raznih redova i

kongregacija.

Na str. 850.-852. pod naslovom Petar nalazi se sljedeće:

PETAR

1. Poziv. Unatoč svom klasičnom prijevodu, ime Kefa što

ga je Krist dao Šimunu (Mt 16,18; Iv 1,42; usp. Kor 1,2; 15,5; Gal

1,18), znači prije stijena nego kamen. Po milosti tog novog

imena - ono izriče zadaću što mu je odsad povjerena - Šimun-

Petar je dionik trajne čvrstine i nepokolebive vjernosti Gospodina

i njegovog Mesije. Na tome se temelji njegov izuzetan položaj.

Petar je izabran ne zbog svoje osobnosti, koliko god ona bila

privlačna, niti zbog neke zasluge (makar iz vremena prije njegove

zataje), već dar izabranja i veličina koja iz njega slijedi, počivaju

na poslanju što mu ga je Krist povjerio i što ga je on imao ispuniti

u vjernosti i ljubavi. (Iv 21,15...)

2. Prvenstvo. Šimun je bio jedan od prvih koje je Isus

pozvao neka ga slijede (Iv 1,35-42). Sinoptici nastoje Petrovo

prvenstvo čak vremenski transportirati i prikazati Petra kao

prvozvanog učenika (Mt 4,18-22). Bilo kako bilo, Petar među

učenicima zauzima prvorazredno mjesto, prvi je na popisu

apostola (Mt 10,2) ili u skupini trojice povlaštenih (npr. Mt 17,1).

U Kafarnaumu Isus obično odsjeda u Petrovoj kući (Mk 1,29);

Petar govori u ime ostalih (Mt 18,21;19,27), osobito u svečanom

trenutku kad priznaje Isusovo mesijanstvo (Mt 16,16; Iv 6,68);

Petar se posebno spominje u poruci što je anđeli o uskrsnuću

povjeravaju svetim ženama (Mk 16,7); Ivan mu prepušta neka

prvi uđe u grob (Iv 20,1-10); a napokon, što je najvažnije, uskrsli

se Krist ukazuje Kefi prije nego se očituje Dvanaestorici (Lk

24,34; 1 Kor 15,5). Ta Petrova prednost ističe se svugdje u

Novom zavjetu. Ali njome ipak nisu isključeni ni njegovo

mukotrpno istraživanje Božjeg nauma (usp. Dj 10-15 i Gal 2

gledom na univerzalizam), ni kolegijalna odgovornost apostola, ni

inicijative jednog Pavla. Premda je Pavao svjestan svog

izvanrednog poziva (Gal 1,15), on ipak poslije svog obraćenja

ulazi u Jeruzalem susresti se s Petrom (Gal 1,18); pa čak i onda

kada podsjeća na nesporazum u Antiohiji (Gal 2,11-14), gdje se

bojažljivi Petar oklijevalački ponio gledom na jedan praktični

slučaj. Pavao se obraća Petru kao onomu čiji se autoritet (ovlast)

proteže na cijelu Crkvu.

3. Poslanje. - Petrovo prvenstvo temelji se na njegovu

poslanju koje je izrijekom spomenuto u brojnim evanđeoskim

tekstova.

a) (Mt 16,13-23). - Taj novi Abraham, kamenolom iz kojega

se vadi živo kamenje (usp. Iz 51,1 sl; Mt 3,9), temelj na kojem

Krist gradi svoju eshatološku zajednicu, PETAR dobiva poslanje

koje ima biti na dobrobit svih naroda. Crkvi sagrađenoj na Petru

zajamčena je pobjeda nad silama zla, nad vlašću smrti. Tako je

Petru, koji je prepoznao u Isusu Sina Boga živoga, povjerena

vrhunska zadaća sabrati ljude u zajednicu u kojoj primaju sretan

i vječan život. Kao što ni u tijelu ne smije zastati neka životna

funkcija, tako je i u Crkvi, tom živom i životvornom organizmu,

potrebna Petrova stalna nazočnost koja će vjernicima neprekidno

priopćavati život Kristov.

b) (Lk 22,31 sl. i Dj). - Kad se Petar, pošto ga je zatajio,

vratio Učitelju, Isus mu, nesumnjivo smjerajući na ime, najavljuje

morat će učvrstiti svoju braću; njegove vjere neće nestati,

zahvaljujući Kristovoj molitvi. Doista, upravo je u tome Petrovo

poslanje, a opisao ga je Luka u Djelima: on je na čelu skupine

sabrane u dvorani Posljednje večere (Dj 13); on predsjeda

Matijinu izboru (1,15); sudi Ananiji i Safiri (5,1-11); u ime ostalih

apostola koji su s njime, proglašava mnoštvu mesijansko

proslavljenje uskrsloga Krista i najavljuje dar Duha Svetoga

(2,14-36), poziva sve ljude neka se krste (2,37-41), uključivši i

pogane (10,1-11,18) i nadzire sve Crkve (9,32). U znak svoje

vlasti nad životom, u Isusovo ime ozdravlja bolesne (3, 1-10) i

uskrisuje mrtvace (9,36-42). S druge strane, to što je Petar

obvezan opravdati svoj postupak kod Kornelijeva krštenja (11,1-

18), zatim odvijanje Jeruzalemskog sabora (15,1-35), kao i neke

Pavlove aluzije (Gal 1,18-2,14) pokazuju: velikim je dijelom u

kolegijalnoj upravi Jeruzalemske crkve Jakov zauzimao znatan

položaj i njegovo je služenje bilo od velike važnosti.

Ali te činjenice i njihovo iznošenje ne samo što nisu zapreka

Petrovu prvenstvu i poslanju, već one rasvjetljuju njihov duboki

smisao. Jakovljev autoritet nema niti iste korijene niti isti izraz

kao Petrov: Petar je zbog osobita razloga primio poslanje

nepogrešivo prenijeti pravilo vjere (usp. Gal 1,18), i zbog tog je

razloga i čuvar obećanja života (Mt 16, 18) .

c) (Iv 21) - Uskrsli Krist, u svečanoj, možda i juridičkoj

formi triput ponovljena pitanja, povjerava Petru brigu nad svim

stadom, nad janjcima i ovcama. To poslanje treba shvatiti u

svjetlu prispodobe o Dobrom pastiru (Iv 10,1-28). Dobri pastir

spašava svoje ovce, sabrane u jedno stado (Iv 10,16;11,52), a one

imaju život u izobilju; on žrtvuje svoj život: zato Krist,

pretskazujući Petru njegovo buduće mučeništvo, dodaje: Slijedi

me! Njemu je poći Učiteljevim stopama ne samo dajući svoj život,

već i dijeleći vječni život svojim ovcama kako nikad ne bi propale

(Iv 10,28).

Petar slijedi Krista, on je Stijena, Kamen živi (1 Pt 2,4), Pastir

koji ima vlast primati u Crkvu, to jest spašavati od smrti vjernike i

objavljivat im božanski život: time on otpočinje zadaću koja je za

Crkvu bitna, on je istinski Kristov namjesnik. U tome je njegovo

poslanje i njegova veličina.

(Tako Rječnik Biblijske Teologije)

APOSTOL PETAR

o. Josip Njavro, D.I.

Iskaznica

Zatražimo danas (29. lipnja) osobnu iskaznicu od muža koji je

u povijesti postigao najveću karijeru! Što u toj iskaznici čitamo?

Ime: Šimun. Otac: Jona. Rodno mjesto: Betsaida na

Tiberijadskom jezeru. Od braće mu znamo Andriju. Po zanimanju

ribar. Oženjen je. Naučio je pisati, ali osim ribarske prakse nema

drugih škola. Po vjeri je oduševljeni Izraelac. Po narodnosti Židov

od glave do pete. No, to je samo prva stranica Petrove iskaznice.

Tako se mogao predstaviti taj snažni galilejski ribar, sav izgorio

od sunca kad ga je jednog dana pogledao Prorok iz Nazareta.

SUDBONOSNI SUSRET

Kad je Isus ugledao Šimuna, kojega mu je doveo brat Andrija,

duboko je zavirio u tu dušu i rekao: Ti si Šimun, sin Jonin. Od

sada ćeš se zvati Kefa, tj. Stijena! Krist je u tom čovjeku našao

kapetana za svoj brod, a Petar je u Kristu našao svoju luku.

Onoga dana kad je Marijin sin Šimunu promijenio ime, osjetio

je Šimun po prvi put ispod pješčanih naslaga, u njemu se nešto

jače i upornije javlja. Što? Bila je to Stijena - Kefa - Petar! To je

bio početak duge preobrazbe, koja će od nestalne naravi stvoriti

hridinu na kojoj će Krist sagraditi svoju Crkvu.

Kad je jednog jutra Krist nakon noćne molitve sišao s brda i

prvi put službeno prozvao svoje izabrane, svoje apostole,

dvanaestoricu, Petrovo ime je odjeknulo prvo. I s tog časnog

prvog mjesta nikad se više neće maknuti.

U Kristovoj školi

Dolazi prvo oblikovanje uz Krista, odgoj srca uz srce. Kakve

se sve scene izmjenjuju u toj školi uma i srca, u tom novicijatu, u

toj blizini, na tom trogodišnjem pastoralnom tečaju! Petar je znao

loviti ribu, a Krist ga sad uči kako se love ljudi. Prvi zamah

mreže, koja se zove milost, morao je zgrabiti Petra samoga.

Nije to bilo lako. Karakter iskrenoga i žustroga Galilejca bio je

stalno napet i nervozan, nestalan i uzbudljiv poput površine jezera

na kojem je provodio najveći dio svoga života. Petar je prije svega

morao savladati vjetrovitu ćud i betonirati pjeskovito tlo.

Živi prizori govore rječito kako je Bog postupao s tim

zvanjem: Kuša mu vjeru kad ga u noći zove na nemirne valove.

Ali ga i upozorava na slabu vjeru kad u nevolji potpuno očajan

zatraži pomoć: Tonem!

Učitelj mu i hvali vjeru kad ga kod Cezareje Filipove, u

zanosu priznaje Božjim sinom: Blago tebi, Šimune, jer ti to nije

objavilo tijelo i krv, nego moj Nebeski Otac! Krist mu u tom trenu

obećava prvenstvo i otkriva tajnu očevih misli u njegovoj duši.

Kako nas zbunjuje Petrov karakter, pun kontrasta, tako nas

zbunjuje i Kristov postupak prema tom učeniku. Nakon obećanja

prvenstva među apostolima, naziva ga, onako kako nikoga nikada

nije nazvao, pa čak ni izdajicu Judu, sotonom: Odlazi, sotono, od

mene!

A zašto? Što je Petar učinio? Nije shvatio otajstvo križa,

Kristove muke, pa je pokušao Krista odgovoriti od trpljenja:

Daleko to bilo od tebe, Gospodine!

Kontrasti se rađaju u Petrovu životu jedan za drugim. U

Kafarnaumu predvodi vjerne koji ne napuštaju Krista nakon

njegova čuvenog obećanja: dat će im svoje tijelo za jelo i svoju

krv za piće. Za mnoge je taj Kristov govor bio tvrd i počeli su ga

ostavljati ...

Petar zaustavlja povorku bjegunaca od Učitelja i kaže:

Ostajemo uz tebe, jer ti imaš riječi vječnog života.

No u Jeruzalemu čini potpuno suprotno. Tu predvodi one koji

bježe od Krista, uhvaćenog i svezanog. Čudno! Malo prije toga

trgnuo je mač i nasrnuo na slugu velikoga vijećnika kome bi

odsjekao i glavu bez obzira… Evo, takav je Petar!

Petar nam je tako ljudski bliz i simpatičan u svim svojim

kontrastima: dok čezne zauvijek ostati u sjaju Tabora, dok gleda

čudo na Jairovoj kćeri, dok uznemiren Isusa nagovara, kod

ozdravljenja žene od krvarenja (Otpusti je!), i dok razgoni djecu

koja se okupljaju oko Isusa, a On mu originalno odgovara. On pita

Isusa: govori li to svima ili samo njima, apostolima? Koliko puta

smije oprostiti svome bratu koji ga je uvrijedio, kao da je teško

uvrijediti sangvinika, tako krvava pod kožom! Onda pita što će

dobiti kad je tako odlučno pošao za siromašnim Isusom... kad će

doći ta zanimljiva propast svijeta? On je doista kao jedan od nas:

pun znatiželje i naglosti!

VRHUNAC ODGOJA

Vrhunac Petrova oblikovanja - vrhunac je Isusova života.

Tada je Petar morao položiti ispit zrelosti, ispit vjernosti, ispit

jakosti. Pa, kako je Petar prošao? Odlično - ali s popravkom! Tri

puta je pao, koliko je dug i širok.

Učitelj ga šalje neka pripravi Pashu. Osobito je snažna pouka

dok mu pere noge, kako ga ne bi svladao sotona. Nad Petrom

izgovara svoj egzorcizam kako bi se utvrdila njegova vjera.

Kakav je bio učinak? Evo, u vrtu Petar najprije spava, a

neposredno prije se kleo i zaklinjao, s njim će i u smrt. Petrovo

spavanje rastužilo je Isusa: dok neprijatelji bdiju, prijatelji

spavaju. Zatim, pred ruljom nespretno brani Isusa, pa čak i krv

prolijeva...

Time je još jače ražalostio Učitelja, koji ga je pred svima

prekorio: Vrati svoj mač u korice, jer tko se mača laća, od mača

će i poginuti!

Petar iz jedne pogreške srlja u drugu, i to sve veću i veću.

Nespretno Isusa brani, neoprezno ga slijedi, sam ulazi u zamku i

(jao!) pred prijetvornom ispitnom komisijom hramskih slugu i

dvorskih sluškinja - pada na ispitu. Javno se odriče svoga odgoja,

svoga života, i više nego života - odriče se Isusova poznanstva i

blizine, njegova prijateljstva i vjernosti… Katastrofa! I pjev pijetla

podsjećat će ga na taj trenutak dok bude živ. I kad god pijetao

bude pjevao, Petar će ponovno plakati. Predaja svjedoči kako su

na Petrovu licu postojale urezane kao dvije brazde što su mu ih

suze izorale…

Juda je pao i nije popravio svoj grijeh, sâm to nije htio. Radije

je izabrao smrt - samoubojstvo. Petar je pao tri puta, ali ne odbija

popraviti se. Pripravljao se na nj tri strašna dana - do Uskrsa. Da

nije imao izvrsnu Učiteljicu, Mariju, Isusovu žalosnu majku, teško

bi Petar prošao na popravku. Gospa mu je davala prvoklasne

pouke. Nakon Gospe bile su žene prve koje su ga ohrabrile. One

su prije muškaraca saznale za Kristovo uskrsnuće. To su i

zaslužile, jer su se za vrijeme muke Isusove bolje ponijele nego

muškarci. Od njih je Petar prvi put čuo kako uskrsnuli Isus svima

sve oprašta. Idite, javite učenicima…. poglavito Petru!

Petar žuri do groba, i kasnije mu se nasamo ukazao Isus.

Ocjena je bila izvrsno i zauvijek ispravljena.

Prizor na Galilejskom jezeru bio je svjedokom prvog

izbora - pape. Na trostruko i javno pitanje: Šimune, ljubiš li me

više nego ostali? - pokraj Tiberijadske vode svojim suzama pere

on svu svoju slabost i muca potresen: Gospodine, ti znaš koliko te

ljubim.

Sad mu Isus može mirno otkriti buduće dane…. dane teškoga

života, velikog svjedočanstva, patnje i nasilne smrti na križu.

Trebalo je još samo dočekati žarke Duhove. Tada Petar

pokazuje svima u što ga je prekovao Božji sin i prekalio Božji

Duh. Petar započinje zastupati objavu neba pred nevjernim

svijetom. Prvi njegov papinski govor urbi et orbi vuče mrežom

Božje milosti u lađu Kristove Crkve ulov od tri tisuće duša.

Za Petra ne postoji više strah i bijeg. Doživjet će mnoge

protivštine ali se neće uplašiti. U ime Isusovo diže hromoga, ali za

to isto ime odmah ide u tamnicu. Dva puta govori pred nemoćnim

židovskim velikim vijećem: Bogu se više treba pokoravati nego

ljudima. Šibe ga neće ustrašiti, prijetnje ga ne mogu ušutkati.

Papinskom slobodom i čudesnim karizmama vodi svoje stado.

Dok mu sjena liječi bolesnike, on u isto vrijeme prema

nepisanom kanonskom pravu kažnjava smrću lažljivce Ananiju i

Safiru. Kamo god krene, prate ga obraćenja i čudesa.

Gospodin vodi njegove korake i prosvjetljuje njegov duh.

Viđenje na krovu jedne kuće u Cezareji odlučno zaokreće pramac

Petrove brodice. Petar shvaća, Crkva Kristova nije neka židovska

sekta, nego majka svih naroda. Otvara dvokrilna vrata: i za Židove

i za pogane, i ta vrata se više nikad neće zatvoriti.

Nakon Pavlove opomene u Antiohiji, još bolje shvaća, Bog je

iskazao pomilovanje svima. Njegov odnos prema Pavlu je divan

od trenutka kad si dadoše desnice, do trenutka, kad budu, u

carskom Rimu zajedno žrtvovali svoj život za Krista.

Na prvom saboru u Jeruzalemu Crkva postaje svjesna svoga

svjetskog poslanja, a Petar svog papinskog autoriteta. On predvodi

rasprave, on određuje glavne točke programa. On nadzire kako će

se sve izvesti.

Bog Petra ne samo što čudesno vodi, nego ga i štiti. Znamo

kako ga je anđeo izveo iz Herodova zatvora. Taj ga anđeo neće

napuštati sve do posljednjih minuta… Kad je Petar krenuo iz

Jeruzalema, svejedno kamo - u Samariju ili prema Italiji - nosio je

sa sobom Blagu Vijest Učiteljevu i ljubav prema svim ljudima.

Kuda je prolazio, na koga je sve naišao, koga je sve obratio, nije

nam poznato. I konačno, postalo je svima jasno i poznato, stigao

je u Rim, i u toj carskoj prijestolnici podigao je svoje prijestolje

za neumrlu dinastiju papa. Tu je i krvlju zapečatio svoju vjernost i

ljubav prema svom Učitelju, koji je prema njemu bio tako

velikodušan, milosrdan i dobar, te od njega, običnog galilejskog

ribara, učinio drugog Krista među ljudima…

Ovim opširnim i upravo stručnim prikazom Petrove osobnosti

i službe osjetili smo i mi toplinu srca i veličinu duše čudesnog

pastira nad pastirima u Božjem zemaljskom kraljevstvu, dragog

nam prvog pape, svetog Petra!

O. Josip Njavro nam je učvrstio stara saznanja o Petrovom

primatu među apostolima i važnosti njegove pastirske službe u

njegovim nasljednicima na rimskoj biskupskoj stolici, u PAPAMA ! Zato mu velika hvala i nagrada od Gospodina! Amen!

ISUS JEDINI DOBRI PASTIR

Isus je jedini pastir koji poznaje svoje ovce, dajući svoj

život, želi sabrati u svoje stado raspršenu djecu (Iv 10,14-16;

11,51).

Po njemu je jedinstvo obnovljeno na svim razinama:

- nutarnje jedinstvo čovjeka razdiranog strastima (Rim 7,14 sl; 8,

2-9);

- jedinstvo bračnog para kojemu je uzor jedinstvo Krista i Crkve

(Ef 5,25- 32);

- jedinstvo svih ljudi koje Duh čini djecom istoga Oca (Rim 8,14

sl; Ef 4,4 sl.), i koji jednim srcem i jednom dušom (Dj 4,32) i

jednim glasom hvale Oca (Rim 15, 5-6 sl.).

Treba, dakle, promicati to jedinstvo, koje, istina, razdiru

raskoli krivovjerja (1 Kor 1,10; 11,18-19), ali temelj mu je vjera u

jednoga Gospodina. (Ef 4,5-6, 13)

Znak jedine Crkve, povjerene Petrovoj ljubavi (Iv 21,15 sl.),

jest NJEZINO JEDINSTVO, taj plod što ga donose oni koji

ostanu u Kristovoj ljubavi i koji vjerno čuvaju njegovu jedinu

zapovijed: Kao što sam ja ljubio vas, ljubite i vi jedan drugog

(13,34 sl.); njihova vjernost i njihova plodnost mjere se njihovom

SJEDINJENOŠĆU s Kristom koja je nalik sjedinjenosti trsa i

mladica (15,5;10).

Jedinstvo kršćana prijeko je potrebno kako bi se u njima

očitovala svijetu ljubav Očeva koja se pokazala darivanjem

jedinorođenoga Sina; te kako bi svi ljudi bili jedno u Kristu (Ef 4,

13-16). Tada će se ostvariti najviša Kristova želja - Kao što si ti,

Oče, u meni i ja u tebi, tako neka i oni u nama budu JEDNO. (Iv

17,21)

Kako je čovjek sretan kad u pustinji naiđe na živo vrelo u

maloj oazi! On je spašen!

Kako je čovjek sretan kad u svojem krajnjem siromaštvu nađe

negdje, nenadano, u nekom kutiću zemlje jedan dragocjeni

biser…

Kako je sretan…. kad u ovom opakom svijetu naiđe na

nedužna, lijepa, čista, plemenita, anđeoska bića koja plamte

ljubavlju prema najbjednijima i za njih izgaraju danomice.

Tko je taj sretni čovjek? - To je katolik!

TRI BJELINE

Promislimo malo! U mnoštvu Crkava i crkvica, bezbrojnih

vjerskih udruga koje se diče kršćanskim imenom, a to su sva naša

odijeljena braća i sestre, sve kršćanske crkve koje ne žive u

zajedništvu s Rimskom stolicom, to jest s Petrom i njegovim

nasljednikom - papom, nalazimo kako su silno osiromašeni jer

nemaju tri čudesna životna vrela. Nemaju tri najdragocjenija

bisera, nedostaju im - barem u većini - nepregledne vojske nevinih

djevičanskih duša koje su najveća snaga Kristove Crkve…

nedostaju im TRI BJELINE, troja sjajna nebeska vrata na koja

nam teku prebogate rijeke nebeskih milosti, a to su:

BEZGREŠNA DJEVICA, BIJELA HOSTIJA I BIJELI PAPA.

O njima nadahnuto piše plodni duhovni pisac dr. Srećko

Bošnjak u glasniku sv. Josipa. (s.15., br. 1. 1990)

Tijekom dvadeset stoljeća ove tri bjeline napunjale su

kršćanska srca vjerom, nadom i ljubavlju.

Svijet je na te tri bjeline zaboravio pa je danas bez nade

podijeljen, opustošen mržnjom, samouništenjem.

Tijelo ne može živjeti bez duše koja mu daje život. Svijet ne

može živjeti bez Krista, darovatelja svakoga dobra, bez Marije -

naše majke, bez Crkve, kojom ravna Papa!

Naš svijet odan materijalizmu, postao je izvorište pobuna,

ratova, zločina, uz plač djece i jauk majki… uz zapomaganje

očajnih milijuna otkinutih od obiteljskog ognjišta, lišenih slobode

i mučenih u logorima, predanih u psihijatrijske bolnice…

1. BEZGREŠNA DJEVICA

Bila je u misli Božjoj prije nego svijet postade, prije pada

buntovnih anđela. Bila je svjetlo bez ikakve sjene, bila je sva

čista. Pod njezinim Srcem oblikovalo se Tijelo Kristovo

djelovanjem Duha Božjega. Kao Majka Kristova uz Krista je od

početka, uz Njegove prve korake, uz Njegove prve riječi. Uz

Krista je 33 godine. Uz Krista je na Kalvariji gdje je Krist imenuje

našom Majkom u redu milosti. Duhovno je zadužena nas rađati za

Kraljevstvo koje je Krist osnovao.

2. HOSTIJA

Krist je uzašao na nebo nakon uskrsnuća, odakle ima doći na

kraju svijeta suditi svijetu. Ali po svojoj svetoj Hostiji, kojoj se

klanjamo u svim svetohraništima svijeta, daruje se nama

velikodušno i željno - za duhovnu hranu i ostaje s nama kao vrelo

žive vode koja struji u život vječni. Crkva Isusovim riječima

dozivlje Krista u svetoj Euharistiji na oltare po svemu svijetu.

Crkva prikazuje žrtvu Kristovu i primjenjuje plodove s Kristova

križa na nas. Crkva nas bijelom Hostijom hrani - svakodnevno!

(Svakoga koji shvaća Božji zov ljubavi). Neshvatljiva tajna jest

sveta Hostija posvećena od svećenika! Po svetoj Hostiji Isus živi

među nama i za nas! Hostija je znak Kristove ljubavi i njegov

najveći dar svakome od nas i svima skupa. Ne samo znak! Hostija

je Krist među nama! Otkupljeni Kristovom Krvlju određeni smo

za vječni život s Njim…

3. PAPA

Nasljednik svetog Petra, primio je svu vlast od Krista, vječnog

Kralja, kako bi upravljao Crkvom i dijelio Božju milost svim

ljudskim stvorenjima. On je otac, naš otac, i u njemu je sva Crkva

s biskupima, sa svećenicima, sa svom Crkvom, sa svetima, s

mučenicima, s vjernicima svega kršćanstva, sa svima koji traže i

mole Božju pomoć. Duh Božji je nad njim i on po tom Duhu

ravna Crkvom… On je po Kristovoj zapovijedi naš UČITELJ,

PASTIR, VOĐA na putu u konačno Božje kraljevstvo u Nebu!

Neka naši pogledi budu stalno usmjereni na ove tri BJELINE

pa neće doći tama na ovaj svijet. Neće doći atomska katastrofa!

Neće doći propast svijeta i gubljenje vječnosti nego spas u svetosti

ovozemaljskog života i u proslavi u vječnom Jeruzalemu, u

neshvatljivoj bjelini! (Hvala dr. Srećku Bošnjaku)

KRALJICA DJEVICA ima svoje bezbrojne kćeri i sinove u

bijelim, djevičanskim odorama ZAVJETA ČISTOĆE! To su

svećenici, (redovnici) i redovnice svih rasa, boja i naziva. Samo

Katolička crkva ima preko četiri stotine tisuća svećenika, a

redovnica preko jedan milijun!

Nekatoličke, kršćanske Crkve imaju tek mrvice od toga blaga!

Kolika je snaga u dvije tisuće raznih kongregacija i redova

koji neumorno rade po svim meridijanima i paralelama diljem

svijeta, na korist i spas bezbrojnim narodima, razvijajući čudesni

apostolat na karitativnom, evangelizacijskom, katehetskom,

zdravstvenom i kulturno-prosvjetnom radu!

Milijuni živućih anđela u tijelu, kako mi reče u vojsci jedan

oficir, inače ateist, kad se vratio s bolovanja iz skopske bolnice

gdje je doživio neslućenu, anđeosku ljubav časnih sestara koje su

ga dvorile bolje nego njegova žena! (reče mi drug Ljubo). Ovi će

anđeli u tijelu pratiti Božjeg jaganjca u Nebeskom Jeruzalemu svu

vječnost pjevajući mu Novu pjesmu ljubavi koju nitko drugi ne

može pjevati, najavljuje sveti Ivan u knjizi Otkrivenja. Pjevat će

mu trajno svoj himan ljubavi, koji su već započeli po vrtićima,

bolnicama, školama, crkvama pokazujući divno Božansko lice

skrivenog Boga braći patnicima i nevoljnicima, djeci ove planete,

za koju je Isus prolio svoju božansku krv! Pjevat će svom

Zaručniku - Jaganjcu, ne na jednom slavnom i prolaznom

koncertu, nego u sve vjekove vječnog raja!

Odijeljene Crkve i crkvice, a vrve tisućama…, nemaju te sreće

nego imaju tek mrvice od tih triju bjelina: Bezgrešne Djevice,

djevičanskih duša (celibat je rijetka pojava), Hostije, nemaju ni

svećeništva ni žive Euharistije, ni celibata, a ni jedinstvenog Oca i

Učitelja i vođe, Namjesnika Kristova, svetog Oca Pape!

Siromašniji su, i životare kao prava SIROČAD bez Oca!

Svi oni koji 100% vjeruju Kristovom Evanđelju te prihvaćaju

Pastira i s ljubavlju se sjedinjuju s Glavom, lozom, čokotom

osjećaju kako njihovim životima struji božanska životna snaga...

Svi oni donose divne cvjetove i plodove velike svetosti i postaju s

Kristovom Katoličkom crkvom jedna velika, sveta Božja obitelj,

na blagoslov i spas cijeloga svijeta.

O PETROVU PRIMATU GOVORI NAM NAJVEĆI

KRŠĆANSKI FILOZOF I TEOLOG SV. AUGUSTIN (Govor 46, 29-30: CCL 41,555-557)

“... Krist te, dakle, pase pravedno, razlikujući svoje ovce od

onih koje nisu njegove. Moje ovce, veli, poznaju moj glas i idu za

mnom.

Odatle, evo, vidim: svi dobri pastiri su u jednome pastiru...

Ima dobrih pastira, ali svi su oni u JEDNOME. Mnogi su,

raspodijeljeni su. Ali, ističe se ovaj JEDAN, kako bi se ISTAKLO

JEDINSTVO. I nisu sada prešućeni drugi pastiri, a spomenut

jedan pastir, zato što Gospodin ne bi našao kome bi povjerio svoje

ovce. Ta, povjerio je onda kad je našao Petra. Ali i u samome

Petru istakao je jedinstvo. Mnogo bijaše apostola, A JEDNOME

SE VELI: PASI OVCE MOJE!

Nipošto sada nije tako da nema dobrih pastira. Sačuvaj Bože,

da nam ponestanu! To ne može dopustiti Njegovo milosrđe, da ih

ne rodi i ne postavi.

Dakako, ima li dobrih ovaca, ima i dobrih pastira, jer iz dobrih

ovaca postaju dobri pastiri. Ali, svi dobri pastiri u jednome su,

jedno su. Oni pasu, ali zapravo Krist pase. Ne govore oni,

prijatelji Zaručnikovi, svoje riječi, nego se raduju zbog riječi

Zaručnikove. Stoga upravo On pase kad oni pasu. I kaže: Ja

pasem, jer je u njima riječ Njegova, ljubav je Njegova u njima.

I kad je PETRU povjeravao svoje ovce kao svome drugome ja,

Petra je učinio JEDNO SA SOBOM pa mu je tako povjerio ovce

neka On bude glava, neka on izražava lik tijela, to jest Crkve, pa

da kao zaručnik i zaručnica budu dvoje u JEDNOME TIJELU.

Stoga, da bi mu povjerio ovce, što li mu prije reče, kako bi

bilo jasno da mu ih povjerava kao nekome drugome od sebe?

Petre, ljubiš li me? Odgovori mu: Ljubim! I opet: Ljubiš li me?

Odgovori: Ljubim!

I treći put: Ljubiš li me? I odgovori: Ljubim! Utvrđuje ljubav

kako bi učvrsti JEDINSTVO. On, dakle, jedan pase u svima, i oni

u njemu jednome.

Ništa se ne kaže o pastirima, a opet - kaže se. Hvale se pastiri.

Neka, dakle, svi pastiri budu u jednome pastiru, neka se iz njih

čuje njegova riječ, njegov glas koji će ovce čuti i ići za pastirom

svojim. I to ne za ovim ili onim, nego - za onim JEDNIM. I svi

neka u njemu istu riječ govore, neka im riječi ne budu drugačije.

Zaklinjem vas, braćo, SVI BUDITE JEDNE MISLI, neka ne bude

među vama razdora! I tu riječ, čistu od svakoga razdora, očišćenu

od svakoga krivovjerja, neka svi slušaju i idu za svojim pastirom

koji reče: Moje ovce poznaju moj glas i idu za mnom."

Tako veliki sveti Augustin! Hvala mu!

S RAZLOGOM

Dvije tužne činjenice potaknuše me na posao da pokušam

objasniti PETROV PRIMAT - PAPINSTVO!

Prva je: Dobio sam vijest, jedan mi je rođak tamo u dalekom

svijetu pronašao „pravu“ vjeru! Ulovili ga neki sektaši u svoje

mreže i on se sada trsi spasiti svoje rođake, jer papa rimski nema

nikakve vlasti nad Crkvom i slično!

Druga je: Prije koji mjesec, dobio sam u ruke dvije knjige

koje tumače APOKALIPSU. Autori su sigurno protestanti. U tim

knjižicama našao sam puno laži svake vrste kojima se pisci trude

oblatiti papinstvo i Petrov primat.

Tada rekoh u svojoj duši: Najprije u jednom pismu sakupi i

pošalji rođaku evanđeoske dokaze o Petrovu primatu kojeg mu je

tako bjelodano dao Isus Krist. A onda je iz te skromne želje da

napišem jednu stranicu, nastala mala rasprava... I nije mi žao!

Bože moj, zašto odijeljena braća ne žele priznati Papi

pastirsku, očinsku, vrhovnu vlast u Kristovoj Crkvi? Kako mogu

oni mirno spavati kad ih Novi zavjet u koji vjeruju - a u to i ne

sumnjam, tuče jakim i jasnim dokazima kako je PAPA - PETAR,

RIMSKI BISKUP, doista i stvarno KRISTOV NAMJESNIK NA

ZEMLJI!

Oni viču: Spasite se brzo, jer vrijeme je kratko! Papa vas

vara!

Stoga i ja želim, brzo, jer vrijeme je kratko, njemu i mnogim

drugima, doviknuti - kako se treba uistinu spasiti i svojoj braći

žurno, gorljivo i srdačno pomagati neka se svi spase!

Zašto se, dakle, braća protestanti žestoko obaraju na rimskog

PAPU a njegovu vjeru i Crkvu zovu papinska religija?

Čitajući i analizirajući pojedine tvrdnje zgražao sam se nad

neznanjem, nezgrapnošću izraza, svojevoljnim izmišljotinama

koje nemaju uporišta u Svetom pismu, lažima svake vrste, a to sve

iznose kao njima direktno od Boga objavljeno ili, kako reče

Swedenborg, autor knjige OBJAŠNJENJE APOKALIPSE, to su

mu sve objavili anđeli i drugi nebeski duhovi. I mi bismo sada

trebali u to vjerovati!

U tim knjigama, koje se šire svijetom, vrvi neupućenost,

površnost i zloba ovih autora.

Pogledajmo što oni naučavaju u knjizi OBJAŠNJENJE

APOKALIPSE, autor je Swedenborg, prijevod je s engleskog iz

1919., original je latinski iz 1759., tiskana je 1993. u Zagrebu.

U toj knjizi pisac - neteolog, jer bijaše u životu sve osim

teologa, kako se navodi u njegovu životopisu, tvrdi: ova je knjiga

PLOD OBJAVE koju je dobio od Gospoda Isusa Krista, a u

drugom dijelu knjige od samih anđela i nebeskih duhova i kako je

njemu otkriveno unutrašnje značenje svake riječi. Ova je slavna

knjiga prijevod tek prvog poglavlja (Otk ima 22 poglavlja).

Kompletno mu je djelo u šest velikih tomova!

Jao puku koji neupućen bude ronio tim mutnim vodama, tim

lažima, porugama i podvalama…!

Evo primjera: To je zato što Petar kao stijena (pietra),

označava Gospoda po istini iz dobra, to jest po vjeri iz milosrđa ...

a Petar znači vjeru, a Ivan znači dobro milosrđa. (s. 8)

Opet: Prvo, zašto je Gospod rekao Petru: Kažem ti da si ti

Petar, na toj stijeni sagradit ću svoju crkvu, i tebi ću dati ključeve

kraljevstva (Mt 16,18.19). Ovdje kaže pisac Swedenborg, izgleda

kao Petru je dana moć, ali zapravo nije mu dana nikakva moć,

nego mu je ovako rečeno zato što Petar označava istinu iz dobra

koje je od Gospoda, a to je ono što ima svu moć, budući da

Gospod ima svu moć iz dobra, a posredstvom istine.

Drugi misterij koji se može razumjeti ako se zna Petar znači

vjeru, u vezi je s tim što mu je Gospod rekao da će ga tri puta

zanijekati prije nego što pijetao zakukuriče, što se i dogodilo

(Matej 26,34...).

Str.9. (Iz ovih Swedenborgovih tvrdnji jasno se vidi - on je

propovjednik Jehovinih svjedoka, zapravo Antikrist!)

Počujmo ga ponovno: Značenje toga što je Isus tri puta pitao

Petra, voliš li me?, i što mu je Petar tri puta odgovorio, volim te,

pa mu je Isus rekao, pasi janjce moje i pasi ovce moje, je u

tome - oni koji su u vjeri iz ljubavi trebaju poučiti one koji su u

dobru ljubavi prema Gospodu i u dobru milosrđa prema

bližnjemu...

Str. 9. janjci znače one koji su u dobru nevinosti i u dobru

ljubavi prema Gospodu... ovce znače one koji su u dobru

milosrđa prema bližnjemu… napasati znači podučavati...

str.11. Apostoli (Evanđelje: Vi ćete sjediti na dvanaest

prijestolja i suditi dvanaest plemena Izraelovih. (Mt l9,28); (Lk

2-2,30:... i sjedite na prijestoljima... sudite dvanaest plemena

Izraelovih. Apostoli tu ne znače apostole, nego znače sve istine iz

dobra koje dolaze od Gospoda; pa tako ove riječi znače, svima će

suditi samo Gospod, i to po istinama iz dobra...

Str. 26. sedam duhova ne znače sedam duhova (kaže

Swedenborg), nego znače sve one koji su u nebu isto kao što u

sedam crkava ne znače sedam crkava, nego znače sve one koji

su u istinama iz dobra, a to su oni koji pripadaju Crkvi.

Str. 27. Gospod i Njegov Otac (Jehova) nisu dvije Osobe.

Jehova je Suština Gospodinova, a ne zasebna Osoba, različita od

Gospoda.

DUH je naziv za čovjeka koji je napustio materijalno tijelo.

Str. 28. Duh ima oči i sve drugo od čega se sastoji ljudsko

tijelo, ali njegovo tijelo nije materijalno, nego duhovno.

... To je Duh Sveti, koji se u svijetu smatra Božanskom

osobom, pored Oca i Sina; ali to nije treća osoba; sve troje je

jedna te ista osoba!

Str. 35. Stvaranje svijeta iz Knjige Postanka nema nikakve

veze sa stvaranjem svijeta... itd.

Kako vidite, nižu se same besmislice kojima se negiraju istine

naše svete vjere. Zato se i kaže za sekte Jehovinih svjedoka:

jedina je religija BEZ VJERE. U to se možete i sami uvjeriti iz

gore rečenog.

Stoga je potrebno svim žarom proučavati ISTINU, ljubiti

ISTINU i ŠIRITI ISTINU, a dobro znamo tko je to ISTINA, PUT

I ŽIVOT - ISUS KRIST - SPASITELJ! Stoga je On uzdahnuo iz

dna srca gledajući divna, bijela žitna polja: Žetva je velika a

radnika malo! Molite, dakle, Gospodara žetve neka pošalje

radnike u žetvu svoju! (Mt 9, 37-38)

Blago tebi, mili brate, i sestro, ako se posvetiš ovom Isusovom

APOSTOLATU!

ISUS VAPI: ...Oče… neka budu JEDNO!

Cijeli svijet jedan čovjek, jedno srce, jedna složna i draga

obitelj! Treba nam Petrov primat, Petrovo vodstvo, njegova

uprava... treba nam zajednički OTAC koji će sve sjedinjavati u

jednu Kristovu obitelj, treba nama PAPA!!!

Zbog tako važnog životnog jedinstva Crkve Kristove, za koje

je Krist molio uzdišući iz dna duše u svojoj svećeničkoj molitvi (Iv

17) u dvorani Posljednje večere - posljednje minute ... kada je

svim apostolima već narastao tlak kao i njihovom Učitelju... prije

ulaska u posljednju, sudbonosnu fazu svoga spasiteljskog života,

prije nego što se predao ljudima na volju, molio je ovako: (Iv

17,1-26) Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: NEKA

BUDU JEDNO kao i mi! (11 r.)

(20. r.) Ne molim samo za ove nego i za one koji će na njihovu

riječ vjerovati u mene NEKA SVI BUDU JEDNO kao što Ti, Oče,

u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da

si me Ti poslao.

(22. r.) I slavu... neka BUDU JEDNO kao što smo MI JEDNO

(23. r.) Ja u njima i Ti u meni, da tako budu SAVRŠENO

JEDNO neka svijet upozna kako si me Ti poslao i ljubio njih kao

što si mene ljubio... da ljubav kojom si Ti mene ljubio, bude u

njima - i ja u njima! Četiri puta u molitvi ponavlja KLJUČNU

RIJEČ - JEDNO!!!

Ovim riječima Isus se zaputi u svoju Muku i odlazak s ovoga

svijeta.

Vidimo kako je silno važno, bitno, bivstveno imati to

jedinstvo, živjeti to JEDINSTVO! A jedinstvo stvara VOĐA,

GLAVA, PASTIR, UČITELJ! Koliko je Isusu na srcu to jedinstvo

koje bezbrojne sekte neumorno paklenski razbijaju. Trenutno ima

na svijetu preko trideset tisuća raznih kršćanskih udruga. Stoga

pogani govore: Tko će vam vjerovati kad ste tako nesložni. Jedan

je vaš Učitelj, a vi ste mnogi i premnogi, međusobno posvađeni...

Ne možete nas uvjeriti jer nema ljubavi među vama! Ljubav je

čimbenik sjedinjenja i ujedinjenja. Složna obitelj je pravi RAJ!

Jedna me privatna objava doista grije:

Nakon svete pričesti, pripovijeda sestra Klelija: Dok sam se

toplo zahvaljivala Isusu na njegovoj neizrecivoj ljubavi kojom me

obasipa, ovako mi je rekao:

Figlia mia! Vivi momento, vivilo nell' amore, difondendo la

gioia! Unisci sempre, per carità, non disgiungere mai! - Kćeri

moja! Živi ovaj čas! Živi ga u ljubavi, šireći RADOST!

Sjedinjuj uvijek, za ljubav Božju, nikada nemoj razdvajati!

Eto kako Isus čezne za sjedinjujućom ljubavi! A Ljubav čini

JEDINSTVO, BRATSTVO, obitelj, KRALJEVSTVO BOŽJE!

Pogledajmo kako su rascjepkane kršćanske zajednice na tisuće

ogranaka i mjesnih crkava u kojima nema GLAVE, jer ih nitko ne

može sjediniti! One su osamostaljene, ili kako kažu autokefalne,

glave za sebe! Jadno izgleda to Kristovo stado, koje luta stazama

ovoga svijeta, kao ovce bez pastira, vojska bez generala, đaci bez

učitelja, mornari bez zapovjednika, zrakoplov bez pilota ...

Kako je lijepo vidjeti i doživjeti ljepotu i snagu našeg

katoličkog jedinstva kada nam progovori Kristov namjesnik na

zemlji Petar - Papa! Svi se radosno odazovemo i s ljubavlju ga

slušamo, znajući po Njemu nam govori i nalaže spasonosne riječi

sam Bog, Isus Krist. Petru je rekao: Pasi ovce moje… jaganjce

moje!

Danas više nitko ne sumnja, najveći duhovni autoritet je

rimski biskup - sveti Otac Papa! Kad putuje u daleke, misijske

zemlje, milijuni ga čekaju, primaju, pozdravljaju, ljube i sretni

slijede njegove spasonosne pouke! On je jedini i najjači branitelj

svih moralnih vrednota ljudskoga života.

Imao sam sreću doživjeti u Meksiku prvi (od pet) dolazak

Ivana Pavla II., kad su ga više od 20 milijuna vjernika danima i

noćima čekali i bez sna, i bez hrane po crkvama, cestama,

ulicama, trgovima... želeći ga samo vidjeti i primiti njegov

blagoslov! A sav je moj narod u planinama Sierra Mixes i svim

selima ... plamenom ljubavlju govorio samo o njemu i njegovoj

ljubavi! Tada smo se sjetili istinite riječi svete Katarine Sienske:

Dolce Cristo nella terra - Slatki Krist na zemlji - PAPA!

I tako redom slijede misijska putovanja najvećeg misionara

novih vremena, rimskog biskupa, Petrova nasljednika sv. oca

Ivana Pavla II.

Nakon zločinačkog atentata kad je zadobio šest teških rana, i

nakon molitava i suza cijeloga svijeta, bezbrojnih milijuna kršćana

i nekršćana koji su nebu vapili za njegovo ozdravljenje, on

ponovno kreće neumorno na sve strane svijeta učiti, savjetovati,

prosvjetljivati, upućivati, hrabriti i sokoliti kako bismo svi

koracali Isusovim sjajnim putovima čestitosti, pravednosti,

čistoće, svetosti i najveće humanosti, kao pravi Božji sinovi i

kćeri ...

O kako su čudesni ti susreti puni ljubavi i blagoslova za

bezbrojno mnoštvo naroda svih boja i rasa! Kako su presretni

vladari i najniži pučani kad ga mogu susresti i s njime se

pozdraviti, čuti njegove mudre i svete riječi, vjerujući kako ih uči i

vodi sam Krist Gospodin, čiji je on namjesnik!

Mi, katolici smo uistinu sretni što imamo - svetog Oca Papu!

DINKO ŠIMUNOVIĆ (1873. - 1933.)

DINKO ŠIMUNOVIĆ (1873. - 1933.)

Hrvatski književnik; tvorac impresionističke lirske novele.

Pisao je pripovijetke, romane, crtice i feljtone. Pojedine

Šimunovićeve novele vrhunska su ostvarenja u hrvatskoj

književnosti.

Idealnim spojem narodnoga i umjetnoga, za čim je gotovo

uzalud težila starija hrvatska pripovijetka, ostvario je osebujan tip

novele koji u najboljim primjercima čuva trajnu svježinu.

Dinko Šimunović rođen je 1873. godine u Kninu, u učiteljskoj

obitelji. Djetinjstvo je proveo po mjestima Dalmatinske zagore

(Koljani, Kijevo), gdje mu je otac službovao.

Učiteljsku školu završio je u Arbanasima (kod Zadra), a

službovao je, kao i njegov otac, po selima Dalmatinske zagore.

Život i rad, među siromašnim, ali ponosnim ljudima toga

kraja, odrazio se u njegovom književnom stvaranju.

1909. godine odlazi u Split, gdje kao profesor radi do

mirovine.

1929. godine preselio se u Zagreb gdje je i umro 03. kolovoza

1933. godine.

Najplodnije stvaralačko razdoblje Dinka Šimunovića je

između 1905. i 1914. godine.

Napisao je zbirke pripovjedaka: Mrkodol, S Krke i Cetine, te

romane Đerdan, Tuđinac, i Porodica Vinčić, te dvije

autobiografske proze: Mladi dani i Mladost.

Njegove se pripovijetke (Mrkodol, Alkar, Rudica, Muljika,

Duga, Kukavica, Pojila, U planinama, Đemo, Sirota) ubrajaju u

klasična djela hrvatske književnosti.

2. SLOMLJENI CVJETOVI Dinko Šimunović

Obradio Marin MANDIĆ

Slomljeni cvjetovi

(Lik žene u djelima Dinka Šimunovića)

Čulo se mnogo kritike, a i hvale, na račun našeg pisca

moderne - Dinka Šimunovića.

Kritika je različito ocjenjivala Šimunovićevo djelo, kako

pojedinačno tako i cijeli opus. U toj kritici bio je sudbonosan naš

veliki umjetnik - ćudljivi A. G. Matoš. Njegov negativan sud

skoro je dotukao Šimunovića.

No, unatoč slabostima i neujednačenoj vrijednosti njegovih

djela, Šimunović neodoljivo zanosi specifičnom poetičnošću

krajolika, likova i etosa malo poznate Dalmatinske zagore. Ne

samo u njihovoj stvarnoj živopisnosti, pri čemu se Šimunović

nadovezuje na tijekove našeg realizma u njegovoj regionalnoj

orijentaciji, već mnogo više kao melankolična, hipersenzibilna,

prigušena, osamljena osobnost koja se pretvorila u pjesmu. Ta

pjesma, ta poetičnost djeluje toliko sugestivno, čovjek joj se teško

otimlje i postavlja prema njoj kritički razumno.

Stoga nije teško shvatiti oduševljenje mnogih štovatelja ovoga

našeg pisca hrvatske moderne, koji, naoko opor i tužan, bijaše

zapravo mekan i nježan, radostan pjesnik svoga kraja i milih ljudi

svoje kršne Dalmatinske zagore.

Šimunovićevi putovi zaista nisu bili svijetli. Ali on pronalazi i

unosi mnogo svjetla u svoje životne staze, na stranice svojih djela,

u duše svojih junaka, te harmonije i sklada u svijet koji odzvanja

kao intimna pjesma njegove presenzibilne duše.

Već na početku pisanja, predstavio se kao zreo i potpuno

izgrađen pisac visokih umjetničkih kvaliteta. Ta njegova

izgrađenost sve većma je rasla u zavidne visine nadahnute

poezijom, humanošću i finom refleksijom u shvaćanju čovjeka

kao tragičnog bića koji u zaletu svojih bujnih želja ostaje konačno

razočaran, slomljen - sâm.

U cijelom njegovu opusu, krcatom raznorodnim

vrijednostima, istaći bih htio ono što ga veoma odlikuje, a to su

njegovi majstorski isklesani ženski likovi.

I.

LIKOVI ŽENA

Na stranicama svjetske književnosti lik žene ocrtan je u

bezbrojnim varijantama, naslikan u čitavoj gami boja... od

Praobjave, gdje je ocrtan lik prve žene Eve, tijekom stoljeća, do

Žene obučene u sunce - Marije. Tu nailazimo na mirijade

likova koji se šeću neizmjernim prostranstvima od dijabolički

gnusnih, zatim danteovskih rajskih vizija, do Žene Bogorodice.

Baš u okvirima svjetskih razmjera Šimunović se posebno

ističe, na svoj specifičan način.

Čudesno je kako on kao protagoniste, glavne junake, u svoja

djela stavlja baš ženske likove, ili lik koji po svojim kvalitetama

nosi nešto ženskog u sebi (Salko). Čudesno je pronašao tako

raznorodne likove: krepka, snažna, bujna bića (zor-djevojke) i

slabašna, eterična bića, koja se pretvaraju u simbole. Neobično je

kako jedan muškarac kreira ženski lik i baš tu doživljava takav

uspjeh! Jasno: prirodna srodnost duhovne plemenitosti idealnog i

predanog, bogat unutrašnji život, produhovljenost, humanost i

neizbježno tragična sudbina. Sudbina žene je utjelovljenje njegova

pogleda na svijet, emocionalno prožetog pesimističkim

uvjerenjem, a nosi poruku suvremenog humanizma - individualni

neizbježni poraz pojedinca, izuzetnog u svojoj prirodnosti i

osjećajnoj produhovljenosti.

U tom porazu našao je pisac duboku istinu: pobjedu

moralnog oplemenjivanja. U tom je izrazita srodnost između

Šimunovićeve Muljike i Kolarove Breze.

Šimunović je, po mojem sudu, u oblikovanju likova nadmašio

mnoge svjetske pisce velikog imena. Ovi su s mnogo truda

ocrtavali svoje likove: razlažući, objašnjavajući (poput Prousta),

umnažajući mnoga gledišta i zapažanja kako bi nas uveli u njihov

svijet, onaj vanjski, površinski, vidan, ili pak duboki život

njihovih lica. Trud im je očit kad nam žele otkriti sakrivenu

prirodu njihovih karaktera. No, kod Šimunovića to teče tako

skladno, lako, kao da kod njega nema ni traga ikakvoj borbi za

sklad. Spontano, samoniklo, prirodno i jasno je njegovo crtanje, a

istovremeno prodire iskonski duboko s neznatnim, rekao bih,

naporom.

U stvaranju lika Šimunović nije jednostran, kao što neki znadu

uveličavati jedna svojstva umanjujući druga, ili ograđujući se

samo na neka područja. On je kompleksan u svome radu. Uzima

čovjeka u cjelini. On daje, kako veli Matoš, puni, cjelokupni

dojam života. Njegovi opisi nisu suhoparne deskripcije pojedinih

svojstava ili crta pojedinog lika, kao kod portretiranja, već on

dubinski karakterizira svoje junake. Pod njegovim perom, kao pod

čarobnim štapićem, rađaju se likovi koji blistaju sjajem

savršenstva izvanjske ljepote i unutarnjeg sklada, ozareni

tajanstvenom toplinom. Osjeća se kako je svoju prozu ozario

toplom bojom svoga senzibilnog srca.

Likovi Šimunovićevih žena, ističu se ljepotom lica, skladnim

stasom i jasno prikazanim duševnim svojstvima, plemenitim

srčanim stremljenjima. To su uglavnom likovi žena-patnica, koje

u borbi s prirodom, društvom i usudom padaju kao slomljeni

pupoljci na udaru jakog vjetra.

Pokušat ću ući u analizu nekolicine njegovih ženskih likova.

Želim istaći napose opise izvanjske ljepote i sklada, te psihološku

stranu njegovih junakinja.

II.

VANJSKI LIK

Stvarajući lik Muljike (Boje), Šimunović se poslužio

postupkom stalnog upozoravanja na njenu kontrastnu izuzetnost u

vješto donesenoj slici kraja koji buja, vrije od snage, zdravlja,

poleta i ljubavi.

Evo opisa (str. 58.): “Boji je oko četrnaest godina, ne leži

nikad, hoda hitro, gleda blago ali bistro, pa možda i nije bolesna.

No nije ni crvena i jedra kao druge. Vitka je i bijela, tamnih

krupnih očiju, no namastirčani vele da je suha i žuta.

U drugih se oči ne vide od mesa, crvene se kao kukurijek,

potuku se s lugarom za uže ili sjekiru, a ona nije takva. Bit će,

dakle, da je bolesna. Zato su je i zvali Muljika.... I kosa je u nje

nekako čudnovata, valovita, smeđa, ne lašti se. A u drugih lijepo

namazana, čvrsto zategnuta i svjetlocrna."

U ovom izvanjskom opisu pisac naglašava ono što je razlikuje

od drugih. Ta upozorenja ritmičkim ponavljanjem otkrivaju nam u

pozadini piščevu lirsku angažiranost, iako se nastoji sakriti iza

karakteristično realističnog dokumentarnog navođenja tuđih riječi.

Lirizam mjestimično prevladava sve obzire i razlijeva se toplo

i nježno nad slikom suptilne djevojke. Tada samo deminutivom

može izraziti svoje unutrašnje ganuće. U savršenom lirskom

postupku pomaže mu romantična sredina, divni pejzaž koji

uokviruje uzbudljivi susret.

Navodim citat (str. 60.): “Ona je sjedila kod vrelašca s

poniknutom svojom mladom glavicom i zamišljeno gledala kako

srebrna voda zanosi nagnuto pruće rakite i moči njezino

dugo, sočno lišće... Zraci sunca na zalazu verali se kroz lisnato

grmlje i obasipalo treptavim arabeskama nježni struk Bojin, u

bijeloj košulji, širokih, otvorenih rukava, i u bijelom sadačiću

(pravi haljetak) gdjegdje nakićenom u trišcima crvene čoje.

Sjetno, duguljasto lišce bilo je mokro od vode s vrelašca,

no i smeđa, valovita kosa bila je mjestimice vlažna više čela

ovisoka i bijela kao latice zelenkade.«

Šimunović je u ovom opisu, poput vrsnih neoromantičara,

ostvario harmonizirani odnos čovjeka i prirode: blagost, nježnost,

krhkost i čistoća, te priroda u smiraju vedrog dana, sugerira skoro

utonuće... To sve zvuči upravo elegično!

I Srnu će Šimunović opisati dinamički živo, iako će to biti tek

skica više sugerirana doživljajima boja, svjetla, kretnji, ambijenta

negoli suhoparnim opisom. Tu upravo zrači topli lirizam, zanosna

poezija (str. 71.):

“I lijepa bijaše Srna, vitka i visoka, a kose do ramena kao

ugašeno zlato, pa vlažne i meke baš kao svila na kukuruzima u

Lugu. Pa kako je bila vitka, tako je hitro i skakala, da bi svak, čim

je vidi, pomislio na srnu ... Žarke joj oči tako su sjale te bi mislio

da su za sve prije nego za san."

Sada slijede još življe, reljefnije figure. Borbeni duh, junačko

srce cetinskog puka odrazit će se i u životu djevojaka i žena. Stoga

će i pisac upotrijebiti, u iznimnim okolnostima, posebnu tehniku.

Lik Marte. I ovdje će crtati više srcem nego razumom.

Pripovijeda stilom narodnog pripovjedača te nastavlja izuzetno

minucioznim portretiranjem (str. 99.):

“Bila je zor-cura ta Marta. Lijepa joj glava ovita crnom

kosom, a lice tamnorumenkasto s garavim obrvama i usnicama

crvenim kao skrlet. Velike tamne oči žarile čudno ... Malo nakita,

no sve čisto i prikladno, te pristajalo joj oko lijepa tijela, činilo se

kako je njezina odora sputna i lijepa zato što je na njoj."

Osobita pozornost i skrb u opisu ima svoje dublje razloge:

izuzetna minucioznost u portretiranju te isticanje njezinih

neobičnih odbljesaka služe boljem razumijevanju izuzetne nutrine

ovoga djevojačkog lika.

I vrlog momka Salka ubrojit ću među djevojačke likove jer

čitava njegova pojava i unutarnji njegov lik zrači nježnom

ženstvenošću. Evo dokaza (str. 94.):

“Salko je momak još djetinjeg lica, ali uzrasta tako jaka da bi

se drugi momci čim god izgovarali kad bi došlo do toga da se s

njim porvu. S obilnom i plavušastom kosom a bez brkova, sa

sjajnim velikim očima i dugim trepavicama, pak oblim rukama

prekriženim na bijelim izbočenim prsima - onako ležeći

nauznak - bijaše nalik na prkosnu djevojku što draži svoga

jarana."

Jasno se vidi kako čitav deskriptivni aparat ne odgovara

muškom, mladenačkom liku. No to će se još bolje vidjeti preko

unutarnjih odraza kroz tragični rasplet radnje.

U slikanju Rudice, u istoimenoj pripovijetci, može se

pozornim čitanjem otkriti Šimunićevo duboko poznavanje

djetinjstva. U prikazivanju ovog lika pisac je poput renesansnih

pjesnika, očaran bogatstvima ljepote svoga dragog kraja,

iznio tako vjerno svoje osobne doživljaje prirode i ljudi svoga

najdražeg životnog razdoblja. U liku pastirice oslikava pisac

Rudicu ovako (str. 148.):

“... vitka čobanica, u dugom crnom sadačiću, u bijeloj

košuljici i s crvenom kapicom na glavi, hitro prelazi ledinice ...

Ljepota i ljubav - osobiti čar - i sve radi tih čobanica ... tamno

žarko oko ..."

Zapažamo, pisac samim deminutivima i nježnim izrazima

ocrtava ljupke likove čobanica: sadačić, košuljica, kapica,

ledinice, ljepota, ljubav, čar, duge trepavice, rumene usne, gajići i

glas... “A najljepša među njima i najmilija Rudica. Zvali je tako

jer su joj garave kose bile rudaste, kao ni u koje druge u

selu. Mrki joj uvojci padali sad po čelu, a sad pokrivali vrat ili

titrali oko ušiju kad bi se smijala."

U ovom izvanjskom opisu djevojčice pisac otkriva brojne

nijanse unutarnjeg svijeta.

U liku Petrice pisac ne dostiže ranije likove u suptilnom

pristupu sličnim temama. Tu on izdvaja lik muškarače, žene

amazonke, gdje u ženskim grudima bije muško srce. Ono što je

izdvaja iz obične seoske sredine jest odmah očigledno: snažna,

amazonska ćud. Šimunović je ne slika, ne gleda okom portretista,

već okom etičko-psihološkog analizatora. Kaže ovako (govoreći o

Petrici zvanoj Sileša u pripovijetci Đemo, na str. 211.):

„A ta njegova cura ne samo što bijaše lijepa nego i snažna,

visoka...“ To je sve što može reći o njenoj vanjštini. U ovom

skiciranom liku nedostaju brojni čimbenici. Osjećaju se skokovi ...

primjećuju se nedorečenosti.

Dotaknimo se još jednom budnim okom vidnog svijeta

njegovih junaka.

Evo, u brdinama djevičanske prirode koju nije nagrizala

gradska civilizacija živi u brojnoj sretnoj obitelji nevjesta

Anđelija. Taj lik iz pripovijesti Sirotica ubraja se među sporedne,

epizodne likove, no smatram kako je vrijedan posebne pozornosti.

U posebnom, čarobnom svjetlu promišlja Šimunović ova,

njemu tako draga stvorenja. Malo riječi on troši kad ih slika u tom

bajnom seoskom patrijarhalnom, životu. Citiram (str. 235):

“Odoše, ali ostade ona lijepa nevjesta što je cijele večeri

stajala držeći baklju u ruci i ne prozborivši ni riječi. Dugo

tamnoputo lice bilo je u nje spokojno ... duge trepavice..."

Izvanjski opis mu je škrt, rekao bih - namjerno. Jer on hoće

istaknuti kako baš u toj seoskoj, patrijarhalnoj obitelji nemate što

pružiti za pašu svojim očima, ali je zato bogatija paša duši i srcu.

Škrt je taj izvanjski svijet vidljivih boja i obrisa, da većma

odskoči unutarnji bogati svijet ljubavi, čednosti i poštovanja,

očeličen vjernošću.

Nakon niza razmatranja o izvanjskom liku Šimunovićevih

junaka prijeđimo na bogatiji i ljepši, unutarnji lik.

III.

UNUTARNJI LIK

Doista je teško odijeliti unutrašnji od vanjskog svijeta ovih

junaka. Kod Šimunovića se to tako lijepo isprepliće. Ali taj

nutarnji svijet jasno se odražava u akcijama.

Počnimo s Muljikom - Bojom.

Muljika je gajila nježni unutarnji svijet: „...uživala je berući

šumsko cvijeće ... i gajeći tjeskobne svoje tužne misli... Pognutom

svojom mladom glavicom ... zamišljeno gledala kako srebrna voda

zanosi nagnuto pruće ..."

Tu radosti, zaista, nema ni traga. Pisac o tome ne govori

izričito, to bi pokvarilo cijelu sliku. On nam tek nagoviješta

osjećaje njezine duše. Slikama pognutom glavom - zamišljeno

gledala.

Kako je dugo muči ta životna dosada, svijest osobne nemoći,

nazire se iz konstatacije sjetno, duguljasto lišće bilo je mokro od

vode s vrelašca i kosa vlažna. Sjetna Bojina duša vidi se iz ovog

detalja: Dugačke i spuštene trepavice sakrivale (su) tamne velike

oči... duboko jezero... Iz ovog niza izabranih izraza pisac je

izvukao sve dubinske boje. Uspio je iznijeti dušu na vidjelo. Po

primjeru vrlih impresionista svemu daje snagu i moć: i svjetlu i

sjeni, i oblaku i vedrini, i cvijetu i travki, i tresu i drhtaju... Sve

kod njega korespondira. Poistovjećuje prirodu s njenim temeljnim

svojstvima, s duševnošću junaka. Savršen simbolizam! Kad je

tuga ili bol ili sjeta u srcu i duši - tada je vani, u prirodi tamno,

oblačno, crno, muklo ili duboko... A kad je u duši vedro, veselo,

eto ptičica, eto svijetlih sunčanih zraka, eto raspjevanog pjeva ...

veselog skakutanja, cike i klicanja ... Jer u duši nešto kliče, vrišti,

mora se to vidjeti i u prirodi koju upotpunjuju, osmišljavaju

njegovi junaci.

U ovoj krhkoj, boležljivoj djevojci Boji, ne možemo naći onog

hrabrog, junačkog, viteškog srca njegovih junaka koji vole život

snažan, borben, junačan. Jer je slabo njezino zdravlje, jer je sjetna

njezina duša, cijelim bićem vapi za svojim kontrastom.

Unutrašnje, duševne vrline nju rese: stidljivost i iskrena ljubav.

Evo stidljivosti (str. 61.):

... pogleda ga časkom, pa se diže na noge i stade mirna ...

vlažne oči gledale svejedno u potočić.

A iskrena ljubav u ovim riječima (ibidem):

Ma, jesi li ti to, Ilijica, brate?

Odvratno je djevojci što se momak prenemaže i pravi važan

bućkurišem tuđih fraza. Ona ga ne kori riječima, već uljudnim,

diskretnim svojim vladanjem (ib.):

„...ustavi blag ali u taj čas začuđen pogled na Iliji, a zatim se

odvrati i stade kidati glatko vrbovo lišće“. (str. 56.)

Ovaj je dijalog krajnje funkcionalan. Pauza je silnog značenja.

Ona ima dominantnu vrijednost. To je psihološko lirski ispit

savjesti, koji unutra ujeda i razbuđuje, promiče nešto tajanstveno u

čovjekovoj nutrini. To je zapravo tajac, tajanstven i drag u kojem

čovjek ponovno oživljuje neizrecive trenutke kad je, možda, u

nekom sretnom susretu vidio i doživio to što se ne da ni na

jednom platnu vidjeti ni doživjeti - djevojčicu ili dječaka - kako u

razgovoru zapne - i - tajac! Šutnja, muk, tišina, ali ne mrtvilo, već

tako uzbibana tišina, neka čudna tišina koja bogato buja i zbori

nešto čudesno, tajanstveno, dok gleda kako obrazi žare ozareni

neizrecivim svjetlom, dok stidljivo usteže dah a oborene oči

pričaju plahost i bogatstvo dubinskih, nutarnjih osjećaja. I taj tren,

taj muk ne da se izreći ... a on ipak neizrecivo rječito zbori.

Ta skladna slika krhke djevojke Boje-Muljike svojom etičkom

moći djeluje na Iliju, izaziva snažni unutarnji preobražaj,

promjenu, skoro eksploziju, koja ruši nadogradnju krive

civilizacije. Sada se u njemu rađa ljubav prema prirodnosti,

prirodnoj jednostavnosti domaćeg kraja, utjelovljenoj u Boji.

Pisac nastavlja svojstvenom tehnikom. Umjesto usklika: Pohiti

veselo kući! on kaže: Potjera veselo stado prema izlazu.

Kako je junak srastao s pejzažom, vidi se iz tvrdnje (str. 62):

(Iščezla je Boja.) A sada je ta livadica bila pusta i tužna, bez

sunca i bez arabeska.

Bolna njena patnička duša, trpeljiva, suzdržljiva, plemenita i

tiha izrečena je ovim riječima (str. 66):

No, Muljika samo obara suzama i sve sjedi u jednom kraju

mlina, a brašna, vele, napadalo po njoj za prst.

Slabašna Muljika, uza svu nježnost, ljepotu i draž unutarnjeg

svog bića, pomogla je autoru izraziti njegovu središnju misao:

Vrijedi tek zdrava, snažna priroda koja pobjeđuje sve krhko i

slabo. Ali i ona druga je očita i ne manje važna: Kolika je snaga u

ljubavi! Ljubav je velika kušnja za vrijednost čovjeka! I kako u

krhkom biću ta moralno etička moć dovodi do prelomnice u

naoko jakoj, zdravoj, prkosno - moćnoj naravi!

Ovoj Muljiki silno je nalik Kolarova Breza. Baš kao da su

sestre. Mnogo analognih svojstava. Slike krhkosti, suptilne i bolne

nježnosti u moru skrivenih suza .... omogućile su umjetnicima

ganutljivo se iskazati, snažno se izreći, poglavito u žarkom svjetlu

njihovih samrtnih svijeća.

Prijeđimo sada na razmatranje unutrašnjeg lika Duge,

Brunhilde, koju nazvaše Srna.

Šimunović će tu s mnogo pjesničkog zanosa i toplog lirizma

opisati, zapravo izgraditi lik nevinog djeteta, koji je pravi simbol

čežnje za prirodnom životnošću, slobodom, utjelovljenje čežnje za

životom ljubavi nesputanih prostora, čežnje koja je sputana

malograđanskom zaslijepljenošću i lažnim društvenim

predrasudama.

Pisac njezino duševno previranje opisuje ovako (str.71.):

„Kad su joj roditelji zaspali, digla se tiho i oprezno kao mačka

pa se naslonila na prozor gledati, mirisati i prisluškivati raskošno

ljeto. A iz te se ulice nije vidio ni Lug ni Glibuša sa svojim

pritocima... S čežnjom je slušala veseli žamor dječaka dolje u

Lugu među rakitom. Neka joj silna radost podiže prsa, a usta joj

se kao cvijet na suncu otvoriše da zapjeva, ali se obazre u sobu i

uzdahne. Znala je da mora ...“

Ti čeznutljivi pogledi i mirisi i prisluškivanje veselog žamora

dječaka i svijest gorke zarobljenosti nalik su tužnog čivkanja

ulovljene ptičice. Kako je težak i bolan taj - mora, jer sputava

njezin mladenački zamah, srce mlado, uskipjelo, koje i u toj

kobnoj krletki zna naći trenutke veselja.

Pisac kaže: „zatreptjela njezina zvonka pjesma. A pjesma je

njezina bila tako mila i slatka, glas bio taki da bi se napunio

uzduh zdravljem, mladošću i ljepotom od njezine pjesme. Pa bi se

i Srna obveselila svom glasu i zapjevala još slađe, a radost i sreća

rasla sve više u njoj i oko nje“ (str. 72.).

Toj raspjevanoj sretnoj duši kobno pada kruti: Ne smiješ!

Moraš! Nisi dječak! Ti si djevojčica!

Pišući lirski toplo i refleksivno, duboko ponirući u taj divni

svijet nevine, raspjevane mladosti, suprotstavlja mu stari svijet

zatucanih roditelja, zaslijepljenih predrasudama kako žensko nije

stvoreno za radost, svjetlost, slobodu, život, već je,

drugorazredno, kao prokleto biće! Pisac ga je pretvorio u simbol

čežnje, poleta, zamaha i konačnog sloma.

Onaj teški refren: Jer ti nijesi dječak! probadao je njezino

mlado srce. I ona je sve više čeznula postati dječakom.

Evo druge odlike njezine mlade duše: Unatoč groznom

okružju, ljubila je svoje roditelje. Pisac navodi:

I bijaše joj drago što se o njoj dobro misli (str.73). I nastavlja

isto tamo: Stajaše nepomično usred sobe, jer da je progovorila ili

se makla, bojala se da bi time roditelje rasrdila još više.

Što je zaokupljalo njezinu dušu? Livadice, pruće, djeca,

cvijeće, sunce, žuborenje bistre vode i veseli poklici. A njoj je to

sve bilo uskraćeno.

Šimunović veli: A Srna je i dalje ustima izgovarala svete riječi

glasom zvonkim jer drugog nije imala.

Nakon naoko mirnog pripovijedanja u skladnom ritmu

Šimunovićevih rečenica osjeća se zatomljen čitav svijet gnjeva,

boli, sukoba i unutarnjih krvavih suza. Naglasio je riječ: ustima!

Jer joj je srce i razum zaokupilo nešto drugo: život u slobodi,

radost u prirodi... poput dječaka njezina sela. Zato i želi postati

dječakom čim čuje i shvati pričanje nesretne žene Save. Njezina

želja prerasta u neodoljivi slijepi nagon koji je tjera - ispod

duge - u smrt.

Smrt je pokosila Muljiku, zagrlila Srnu, osjenit će i ostale

junake. A čemu? Jer će tek tako u njenom svjetlu zablistati

potpuni sjaj i ljepota unutarnjih skrivenih snaga, silnih osjećaja i

preteških misli. Smrt je neminovna pomoćnica svih velikih

umjetnika. Njome razotkrivaju lažne zastore izmišljenih veličina

te povlače najodrješitije poteze koji vode kulminaciji i raspletu

svih unutarnjih zapleta i sukoba.

Stravičan je opis Srnina davljenja u Mrtvom jezeru (str. 86.):

„Začu se u tišini prasak ševara, pa klokotanje vode i blata, te

samo jedan očajan doziv sred pustoga polja i Mrtvog jezera.

Isti čas crn, velik oblak, dotjeran hladnim jesenskim vjetrom,

poklopi sunce, i duge, one sjajne i lijepe duge, nestade ... oblak,

mrk i siv. A zatim stade sipiti i rijetka kiša, pak sve gušća i

gušća“.

Karakterističan primjer moderne! Priroda sama plače i umire

skupa sa Srnom-Brunhildom. Humanizirana priroda!

Ta smrt jedinice kćerke ubila je sreću njezinih roditelja, ali

otkrila je neslućene pojmove o pravoj sreći koja je mimo njih

prohujala, koju su oni proigrali! Stoga ih očaj obara u strašan

bezdan.

Srna je možda središnji lik u Šimunovićevoj galeriji žena:

žene patnice, žene čežnje, žene duhovne i fizičke ljepote, žene

koja pokušava preobraziti svoju sudbinu, makar i u okviru jedne

legende, i koja upravo zato završava tragično. Je li to možda vizija

bezizlaznosti? Kazna za otpor protiv sudbine?

Srna - simbol čežnje za prirodnom životnošću i slobodom,

čežnje, koja je sputana malograđanskom zaslijepljenošću

društvenih i moralnih predrasuda - to je zapravo pisac. On bi htio

kriknuti svoju unutarnju bol sukoba s transcendentnim svijetom.

Zato stvara ovu fabulu, koja treba raznježiti, rasplakati ili barem

ganuti na sućut kojom će uspješno, makar u naivno kreiranim

postavkama glupih predrasuda srušiti istinu o dobrom Bogu.

Lirski snažan i umješan, ovdje se pokazao vrlo nespretnim -

poput Davida u Saulovoj teškoj ratnoj spremi. Zato i djeluje

neuvjerljivo.

Slijedi osebujan lik Marte. Dok je Šimunović u izvanjskom opisu Marte bio doista izrazit

portretist, unutarnji svijet otkrit će finog psihologa. Odmah se

primjećuje: sav akcent i udarna snaga su na nutrini koju otkriva

već prvim riječima. Željna je ta junakinja sile, snage, hrabre,

krepke ruke, junačkog izazovnog glasa, a prezire nježnu

djevojačku blagost mladića Salka. Susreće junačinu Rašicu... Čim

joj je dušu okrznuo Rašičin silni glas što samo zapovijeda izdala

ju je njezina priroda: “Problijedila je Marta kao smrt, zacrvenila

se kao rascvali mak“.

Te riječi otkrivaju silna unutarnja čuvstva: nagla uzbuđenja

koja govore o nadolasku kobne sreće, to jest nesreće. Kobne,

velim, jer u Rašici nalazi što traži - pravog junaka, hrabrog borca

kojeg je očeličila borba i zdrava priroda. No, kobna joj je ta

sreća, jer će donijeti smrt dubokoj i nježnoj Salkinoj ljubavi. (str.

58.)

Stoga i veli pisac: “Te večeri nije pitala Marta što je Rašica

govorio o njoj, jer se bojala o tom hajdučkom harambaši i misliti

..." Bojala se strašne bitke između dviju velikih ljubavi. Blijedi i

crveni, jer voli jednog i drugog; i boji se, jer je plemenita, nauditi

bilo kome, a zna, netko mora stradati.

Stoga taj unutarnji boj. To je pisac lijepo istakao. Bojom lica

najsnažnije je izrazio unutarnju oluju; uspjelije nego širim opisom

ne znam kako nadahnutih riječi. U toj boji vjerno je oslikao

unutarnju dramsku uzbibanost i kobna zapljuskivanja. I nastavlja

humaniziranom prirodom, pejzažem, skoro klišeiziranim, ali u

njegovu sočnom rječniku tako dragim i uspjelim, ocrtavati ta

čudna talasanja u misterioznim dubinama (str. 108.):

“I sve se više talasalo u njihovim dušama baš kao zrelo klasje

kad večernji vjetar jača nad prostranim poljem. Rašica, Salko i

Marta prisluškivali su to talasanje u svojim dušama i kao da su

nehotice pogledali na veliko obzorje bliži li se oluja. No krajina se

činila mirna i pospana u žaru ljetnog sunca, i nije se vidjelo ni

oblačića na plavom i tihom nebu. A nakon kratkih rosnih noći bilo

je još mirnije i tiše“.

Kad se zapali oganj strasti, ustalasaju se i uzbibaju sve moći,

sve sile, uzdrmaju se temelji i potresu svodovi čudnog hrama -

ljudskog srca. Pa i kad naoko zavlada tišina i mir, i još postane

mirnije i tiše, to je tek nagovještaj strašne oluje koja neminovno

prijeti. Sudbonosno zatišje!!!

Taj kontrast povećava napetost i stiče veličinu udara koji

nadolazi. Jer uvijek je pred gromom strašna tišina.

Kod Marte je u tom kobnom trenutku hrabra djevojačka

diskrecija. Ona ne zbori. Zatomljuje more misli... Boj u duši...

samo kako ne bi rastužila Salka, kojeg je već osudila.

Pisac to opisuje ovako (ib):

“... a ona gledala milo i tužno i nijednu od tisuću misli nije mu

rekla, ne želeći ga rastužiti. Pa da je i htjela, nije bilo moguće naći

riječi kojima bi izrekla ono što je ćutjela.“

Tako je, ovim opisom, pisac dao snagu sve većem dramskom

usponu i nabitost konačnom raspletu. Spretnom analizom vanjskih

odraza unutarnjeg boja doveo je Šimunović do najveće mjere

dramatičnosti, do kulminacije tragičnosti scene: čudno-tužni

osmijeh, čudni bljesak u očima ... i bijesni krik: Odlazi!

Taj grom je bio strašan. Salko je poludio.

Piščeva imaginativna moć stvorila je uvjerljive scene: dramski

napete, bolne a i uz tragiku krajnje smiješne, tj. tragikomične.

Sjetimo se scene kad u Martinu domu majka Stana tješi Salka. To

je doista krvavo smiješna scena, ali potpuno uvjerljiva.

Upravo u tom tragičnom raspletu ušli smo u unutarnji svijet

Salkove tjeskobne psihe. Tu je pisac dao ženi Marti osobine

muškosti, a Salku nježno žensko srce. U scenama koje su jezivo

nabite tjeskobom i strahom, kad se lomi u životnoj radosti i očaju,

nema prave hrabre muškosti već se lomi i nemoćno pada jer je

zapleten osobnom nemuškosti. To se krvavo bolno doimlje.

To je vječita problematika svih junaka Dinka Šimunovića:

Lome se i padaju oni i njihove poletne želje kao ptice pogođene

u letu. U Salku i Marti dao je Šimunović bit, srčiku svoje umjetničke

poruke: Ovim zor-djevojkama godi hrabrost i snaga, a grste se nad

ženstvenošću mladića. Salka je pobijedila priroda. Ta pobjeda je

gorka, donosi jezu smrti.

Unutarnji lik Rudice pisac slika ovako (str. 149.): U njoj je treptjela neka vječna radost; za malu stvar sva se

tresla od smijeha. Momci je voljeli već u petnaestoj godini - a ona

se tuđila i bježala, ali tako ljupko i s radosnim smiješkom kao

ptičica što bježi cvrkućući s grane na granu, ali nikad daleko.

Unutrašnja blagost, djevojačka stidljivost, a i prpošna

razdraganost zdrave mlade duše bezazlenog djeteta odsijeva u

ovom prikazu.

Kod prvog susreta s onim tuđim gospodičićem, nije u strahu

uzmakla, već je spontano prihvatila razgovor. Tu je pokazala

svoju pronicavost i snalažljivost uočavajući razliku društvenog

položaja i svu distanciranost koja otud slijedi. Željna znanja, ona

začuđeno sluša i Pokušava otkriti neviđene svjetove željkovanih

ljepota. Kolike li bezazlene naivnosti u tim čestim sastancima!

Ona se udubljivala i obuhvaćala sve to nepoznato dok je nije

slomila kruta zbilja tužne društvene učmalosti zabitnog sela.

Kao pravi suptilni psihološki analitičar, pisac je živim

dijalogom otkrio svojstva lika. U živom dijalogu očituju se duše

sugovornika. Ovim dijalogom otkriva pravu dječju dušu, koja

lebdi u vjeri i nadi, koja plamti u čežnji za neviđenim ljepotama, i

sva je u ushitu, sva u djetinjem zanosu, sve do tragičnog sloma.

I sada pisac, u raskoraku između tih milih likova pastirica i

grube stvarnosti krškog života - osjeća, njegovim idealima nestaje

teren pod nogama. Stoga tone u tužnom, zagonetnom pitanju:

Kako nastavljaju svoj pastirski život i kako završavaju čeznutljivi

pogledi onih lijepih očiju ispod dugih trepavica?

Tu je snažan socijalni ton: vapaj za boljim uvjetima života.

Problemi zaostale Zagore njega vruće peku. Zato niže intimnu

dramu gašenja djetinjih svijetlih iluzija s neminovnom

perspektivom utonuća. Ali se i nazire jako osjećanje strahote

života koji se hrani mučeništvom pojedinaca (Rudica).

Sad su nam potrebni drugi dijalozi kao epilog čitavom

razmatranju. U njima ćemo shvatiti zašto i kako to divno cvijeće

brzo vene.

Dijalozi u krčmi napeti su i emocionalno nabiti. Oni su doveli

radnju do vrhunca tragike. U njima se okušava sva gorčina izdane

i pogažene plemenitosti, ljepote, ljubavi. U njima su oblikovana

sva duševna truljenja i zadnji proplamsaji zdrave seoske duše.

Citiram (str. 153.):

“Pije, gospodine, kao i mi, kad ima što, a on i kući nosi kad

ima, pa nagoni ženu i djecu piti. Nije loš čovjek ... Svaki čovjek

tuče ženu“.

Koliko alkohol poživinčuje taj narod te gazi i uništava cvijeće

sreće! Samo čudom ostane još koji trunak dobrote u toj kužnoj

mrkodolskoj atmosferi! Ne samo koji trunak, već obilje dobrote,

makar se nekome činila naivna i ropska, naći će bistro oko u tih

mučenica.

Evo primjera: Muž pijan traži ženu da je natuče. Sakrila se,

jasno! On uzalud traži ... i ona vidi kako je protrčao ... bilo joj žao

što se muči i traži uzalud, te stane vikati za njim: Evo me, Ivane,

evo mene, kuda ćeš tamo! ... Piscu se steglo nešto čudno oko srca!

Zaplakao bi nad tom bijedom!

Još jedan primjer: “Opet Rudica rodila, a muž pijan sve rasipa,

i ne haje što je ona doma sama u bolima“ ... Ona ga ipak željno

čeka ... Ta žena, ropski zlostavljana i zapuštena, još ima snage

radovati se povratku svoga muža.

Dječak veli: “Dobro je, smije se! Jasno, na vijest da joj se muž

vraća iz grada. I poručila je: Nemoj kasniti!"

Kakve koristi od propalice! Unatoč svemu, ona ga još voli.

Doista junačka žena onih starih zemana! Pisac niže slike jednu

crnju i tužniju od druge, i završava:

Rakije, gospodine! Samo suzu rakije uzmite! - zvao me Pričalo

i teturao s čašom k vratima ...

Ova groteskna figura Rudičina muža, primjer je ljudskog

neotklonjivog poraza mnogih malih ljudi.

Pozornim čitanjem mogu se otkriti mnoge psihološke

dosljednosti kojima je Šimunović izgrađivao svoje likove. Tu se

precizno, fino izražava, jer su mu jednako precizna i fina

zapažanja. Iznošenje svjesnih akcija govori o dobrom poznavanju

i podsvjesnog života njegovih junaka. Njegovo dosljedno

zanimanje za ljude i njihove životne okupacije, naučilo ga je

pomoću izvanjskih sitnica prodrijeti i u najmanje pojedinosti iz

njihove nutrine. Zato je tako istinski uvjerljiv.

Vratimo se malo onoj posljednjoj slici iz Rudičine tužne priče:

Rakije ... Sjećamo se njezine gnusobe! Šimunović to mora izraziti

i pejzažem. Priroda će o tome adekvatno progovoriti (ib):

“Stablo pred krčmom - gusjenice ... čudnije ... okolica pustija.

Tamo i amo glasovi noćni koji ni tada nijesu bili nimalo čarobni

već zloslutni i tužni. I zabugari tužno, kao starac na izmaku svog

dugog vijeka: Da, da, tako završavaju čeznutljivi pogledi ispod

dugih trepavica ...“

U krutom udesu siromašne zemlje i još bjednijeg neodgojenog

puka, u zagušljivoj atmosferi neukroćenih strasti, ugušit će se

mnogi plemeniti cvijet - poput ljupke djevojčice Rudice.

U nedorečenoj pripovijesti Đemo osebujan je lik Petrice.

U crtanju njezine unutrašnjosti piscu je bila potrebna poznata

tehnika noćnih scena. A čemu? Pomoću tih noćnih prizora teške

kušnje vodi do tragičnih dimenzija.

Pogledajmo kako otkriva njezin unutarnji lik! (str. 211.)

„...prkosila svakome i nije strepila pred momcima kao druge.

Ni maćehe ni oca nije se bojala niti kome umiljavala, a grstila se i

na momke kad bi opazila da im kroz oči viri strah. Zato se htjela

udati za junaka kao što je Đemo, i najedanput rekla mu je da će

poći za njega što je najsrčaniji i što joj dolazi sam samcat po

noći.“

Ova junakinja stavlja momka na tešku kušnju (str. 212.):

Pođi odmah (noćas) po kovčežić!

Tu je pisac vješto prikazao noćne smrtne vaje ovog junačkog

momka, koji je doista pokazao junaštvo prkoseći jezovitim svojim

tlapnjama.

A djevojci bi žao momka jer je vidjela u kakvo ga je zlo

natjerala. Stala se napokon bojati za njega ... te joj potekoše i

gorke suze ... i ne mogaše zaustaviti plač.

Tu se fino otkriva, ispod grube kore goropadne amazonke,

meko, nježno srce.

Snažna su ova mjesta puna nježne lirike, toplih opisa bujnih

neobuzdanih čuvstava ovih zor-djevojaka (i div-momaka), koje

nisu, a to pisac posebno ističe, poput drugih nježnih lutkica.

U ovima teče junačka krv slavnih njihovih predaka, zato i vole

nadasve junaštvo i hrabrost.

Petrica je doista snažno ocrtana kao izuzetna osobnost. To što

je izdvaja iz obične seoske sredine - jest njezino hajdučko srce.

Promotrimo još jedan dragi lik pripovijesti

Sirotica - Anđeliju.

Piščeva mašta kreira u najsvjetlijim bojama, skoro naivnim

idealizmom, ove ljude najidealnije seoske vrline i ljupkosti. Ta

njegova raspjevanost nalikuje upravo legendi. Zagrabivši iz

Anđelijina života, dao nam je nekoliko pramenova svjetla iz tihog

ali svijetlog izvora. Evo njegovih riječi (str. 236.):

... a nijedanput nije s tla digla očiju kako bi došljaka vidjela ...

netremice gledahu djeda kao da htjedoše zapamtiti svaku riječ.

Takvi govor bit će čuli mnogo puta, no ipak se trudili da im što ne

umakne.

Kolika ljubav u sretnome domu, u tim skromnim srcima,

ljubav puna poštovanja i nježne obazrivosti!

Sada pisac donosi ono bitno: silni kontrast ovoga života sa

životom gradskog gospodina doktora (ib):

Od jutros u Milinoj duši mnogo se toga nakupilo. Sve što je

tinjalo odavna, sad se je ražeglo: i djetinjsko sjećanje i kasnije

življenje u gradu kad u nijednom času nije mogao reći da ima

obitelj i kuću.

Pisac hoće zapljusnuti došljaka izuzetnom prijateljskom

toplinom kako bi istaknuo željeni kontrast te doveo do unutarnjeg

dramatičnog sukoba. Stoga navodi:

Imadem četiri sina i dvije kćeri, no svi se rastrkoše po svijetu

... a ja sam eto samcat, i sam ću umrijeti.

Tu njegovu zapuštenost shvatila je duša ovih divnih gorštaka, i

oni mu se smiluju te ga hoće prigrliti k sebi (str. 237.):

„A nevjesta prvi put dignu pokorno oborenu glavu i duge

trepavice, pa se zagleda u strana čovjeka.

Ostani, siroto, kod nas! - rekla je, no zatim prednula i u strahu

čekala što će djed. Siroto, ostani! - ponovi i Vukan nevjestine

riječi.“

Iz ovih riječi vidi se savršen sklad i suglasje srdaca u tom

toplom ognjištu. Svi su jedne misli i jednog srca. S malo riječi

tako mnogo kažu. Tu sja divni lik nevjeste u svojoj zdravoj

čednosti i ljubavi. A kako je siromah taj bogati liječnik iz

grada - u tom seoskom divnom nutarnjem bogatstvu tople

obiteljske sreće!

Taj trenutačni dodir gradskog čovjeka sa selom Šimunovićeve

pjesničke mašte, kojom je on umjetnički adekvatno iznio

jednostavnu prirodnu ljepotu i bogatstvo unutarnjeg, duševnog

žara i snage, izazvao je lom, potres i preporod njegova srca. Silno

svjetlo Anđelijina lika otkrilo je njegovu bijedu, upoznalo ga s

njegovim dosadašnjim gradskim siromaštvom.

Šimunović se poslužio kratkim dijalozima, više unutarnjim,

sakrivenim, kakvim znadu razgovarati priprosti, plemeniti ljudi

zdrave prirode, kako bi snažno ocrtao rajsku dobrotu ovih

gorštaka i unutarnju raskoš i sjaj ovih gorskih vila, kao što je

Anđelija. To je doista mogla zamisliti samo pjesnička mašta

prijatelja sela i prirode, a mrzitelja gradskog licemjerja.

Pisac očito nosi u sebi životni nesklad. Stoga snagom svoje

umjetničke mašte upisuje na stranicama svojih djela, po svojim

junacima, sklad željenog života. Uza svu nezgrapnost vanjštine

zna spretno otkriti neslućena vrela toplih osjećaja: nezgrapno

selo - toplina duše u njemu, moralni-etički uzvišeni likovi

nadvisuju onaj bolji svijet.

Ta njegova vizija ima duboko socijalno značenje!

ZAKLJUČAK

IV.

Prošetavši galerijom ženskih likova Dinka Šimunovića, čitatelj

se osjeća pomalo sretnim. Toliko je sugestivan, veže nas uz svijet

njegovih dojmova, teško se racionalno distancirati od teksta. Kao

da je i njemu bilo zlatno pravilo slavnog Verlainea: De la musique

avant toute chose! = Glazba prije svega! Tako skladno teče,

žubori i romoni ta njegova pjesma i djeluje kao opijum.

Umio je upravo znalački, umjetnički unijeti u svoj svijet

bogatstvo svoga srca. I kako se sjetio to provesti na najuspješniji

način, najfinijim pozicijama ljudske psihe, pomoću ženskih

srdaca, koja su najprikladnije oruđe za prijenos i rasipanje ljubavi,

odanosti i ljepote.

Hrvatski pisci moderne zadužili su nas svojim ne malim

zaslugama na nacionalnom i književno-kulturnom polju, a

poglavito u sve boljoj analizi ljudske psihe. Među njima odskače

Šimunović po svojoj ljubavi prema tradicionalnom, narodnom,

prirodnom, seoskom.

U svom dubokom psihologiziranju najsrodniji je slavenskoj

duši velikih ruskih pisaca: Puškina, Turgenjeva, Dostojevskog i

Tolstoja. Sam je u svojoj Tragikomičnoj autobiografiji zapisao:

Moju žeđ za dubinom misli i ljepotom osjećaja pojio sam na

stranicama Puškina, Turgenjeva, Dostojevskog ... i to me uznosilo

... Vjerojatno je od njih naučio u jednom malom ništa otkriti

mnogo - čitav svijet, bogati svijet unutarnjeg uzbibanog života.

Još u nečemu, Šimunović premašuje ostale pisce moderne.

Nadvisuje ih kristalno čistim jezikom, bogatim slikama, finim

psihološkim zapažanjima i toplim osjećajima za sve iskonsko,

nepatvoreno, domaće, zdravo i snažno. Izvanredan poznavatelj

djevojačke duše samim je djevojkama otkrio njihovo pravo lice. S

koliko duševne finoće iznosi unutarnja gibanja koja drugi nisu bili

kadri otkriti!

Čovjek velikog srca otkrio nam je bogatstvo hrvatskih mladih

srdaca koja kucaju pod siromašnim sadačićima i crvenim kapama

u tvrdom kršu Dinarskog gorja.

Već prvi susret otkriva nam vještog kreatora likova, ali ne

samo likova nego i bogatih osobnosti koje žive i djeluju puninom

svoga bujnog unutarnjeg života. Te je likove on jamačno dugo

nosio u svom srcu, kad nam ih je konačno uspio tako vjerno

isklesati. Ti likovi djeluju često ranjavajuće. Svojim lomom i

ranama, oni i nas nekako ranjavaju i lome. To su slomljeni

cvjetovi dragog mu kraja.

Likovi Muljike, Duge, Save, Marte, Petrice ... vape za sućuti i

oslobođenjem. No, gdje ih je našao taj brižni učitelj sirotinjskog

dalmatinskog krša?! Jamačno u svojoj nutrini, u svojoj

preosjećajnoj duši. One su odrazile skrovite treptaje fine duše

onoga koji ih je kreirao. One su vapaji za životom zdravlja, snage,

slobode - i - krik protiv nemoći, zapuštenosti, ropstva i smrti.

Ti slomljeni cvjetovi njemu su katarza, osobno očišćenje i

oplemenjenje. Jer dok je čovjek izdan u najdubljim čežnjama i

najljepšim nadama, dok je tmuran, snužden i tjeskoban, kad sve to

prorekne u tvorbi sanjanih likova - smiri se, obzorje se razvedri i u

duši se nastani spokoj.

Na početku spomenuti strogi Šimunovićev kritičar Matoš,

rekao je i ove lijepe riječi o našem piscu: Šimunović nam je otkrio

misterij duše najhrvatskijeg hrvatskog plemena, i taj

pripovjedački realizam djeluje poezijom narodne pjesme... Ni

jedan dalmatinski pripovjedač nema toga osjećaja za sve što je u

toj jakoj rasi silno, energično i zdravo.

Istaknuti suvremeni hrvatski pjesnik dr. Jure Kaštelan rekao

je u izlaganju: Šimunović je najlirskiji izraz Cetine. Njegovo je

djelo paradigma (uzor) mitske vilinske predaje.

Dr. Dragutin Rosandić je u pogovoru male zbirke

Šimunovićevih pripovijetki zapisao i ovo: Na tlu Cetinske krajine

Šimunović otkriva iskonske moralne vrijednosti, onaj nesavladani

životni optimizam i poeziju čistog, nesputanog života.

A završava ovom glorifikacijom (hvalospjevom): Svojom

poetičnošću, neposrednošću, ljepotom i profinjenošću izdvajaju se

(Muljika, Marta, Rudica, Petrica, Anđelija) kao najuspjeliji ženski

likovi u hrvatskoj novelistici.

Radosno navodim ove tvrdnje jer su našle jeku u mojoj

duši - Si parva licet componere magnis!

Taj naš samorodni talentirani umjetnik, cjelokupnim svojim

proznim opusom, a napose kreacijom tih i takvih ženskih likova,

zauzeo je u hrvatskoj modernoj doista istaknuto mjesto. Izdvojio

je iz seoske sredine likove koji se posebno ističu, poglavito

odskaču od svoje sredine - i on je, jadan, odskakao - ne toliko

izvanjskom ljepotom već psihičkim svojstvima, pregnućima i

tragikama. Oni su često iznimna bića, moralno-eterična bića koja

se pretvaraju u simbole nečega što nježni pisac nosi duboko u

svojoj duši.

Šimunović u plaču ženskih duša kliče i vapi za srećom,

snagom i životom. One su, treba iskreno reći, lamentacije

Šimunovićeva duha koji se ranjava na horizontali Dalmatinskog

krša, a ne vidi visokih vertikalnih uspona koji dižu u

transcendentni svijet istinske sreće, do vrela i oceana ljubavi, do

Boga!

Taj nedostatak mu jedino iskreno zamjeram. Tu leži sva

njegova tragika, ali i nepatvorena visoka umjetnička vrijednost.

LITERATURA

1. Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 70. Dinko Šimunović,

priredio Vice Zaninović, MH - Zora, Zagreb, 1965.

2. Dinko Šimunović: Pripovijetke, priredio Dragutin Rosandić,

MH, Zagreb, 1964.

3. Antun Polanšćak: Od povjerenja do sumnje, Naprijed,

Zagreb,1966.

4. Časopis Dubrovnik, MH - Dubrovnik, 1969.

5. Antun Barac: Dinko Šimunović, Knjiga eseja, Zagreb, 1924.

6. Krešimir Georgijević: Dinko Šimunović, Hrvatska revija,

Zagreb, br. 12-1937.

7. Midhat Begić: Umjetnik novela Dinko Šimunović, Izraz,

Sarajevo, br. 1 i 3-1961.

8. Miroslav Šicel, Predavanja u šk. g. 1969./70. Zagreb.

IVAN CANKAR (1876. - 1918.)

IVAN CANKAR (1876. - 1918.)

Ivan Cankar se rodio 10. svibnja 1876. g. u Vrhniki, pokraj

Ljubljane. Srednju školu je završio u Ljubljani, a zatim je otišao u

Beč učiti tehniku. Studije nije završio, ostao je književnik i živio

od književnog rada.

U domovinu se vratio 1909. g.

Za dvadeset godina rada napisao je tridesetak knjiga

objavljujući pjesme, pripovijetke, romane, drame, eseje i kritike.

Za poznavanje Ivana Cankara najvažnija je njegova proza.

Najpoznatije pripovijetke su mu: “Vinjete”, “Knjiga za

lakomisne ljude”, “Kuća Marije Pomoćnice”, “Sluga Jernej i

njegovo pravo”, “Grešnik Lenart”, “Moj život” i “Slike iz snova”

(Ogledalo i Kraj). Cankar je napisao i tri romana: “Tuđinci”, “Na

klancu” i “Martin Kačur”.

Cankar je u svojim djelima prikazivao ljude u borbi za malo

sreće u životu povezujući njihovu sudbinu u snažnu cijelinu.

Posebno poglavlje u djelu Ivana Cankara je

sjećanje na djetinjstvo. Uz likove djece svuda je i lik majke.

Ivan Cankar umro je 11. prosinca 1918. g.

3. CANKAROVA ISTINA Marin MANDIĆ

Zanimljivo je pratiti ljudsku misao… Kakvo neistraživo,

nedokučivo polje ljudskih psiha! S pravom su rekli stari: Quot

capita, tot sententiae. Koliko glava, toliko misli!

U toj svoj raznolikosti, mnoge spaja ista zajednička težnja:

dokučiti ISTINU.

ISTINA! Doista čarobna riječ koja čovjeka opaja. Ona je

uvijek privlačila, opajala i usrećivala.

Ta ljubav prema ISTINI potakla me o njoj napisati nekoliko

stranica, a pisat ću o Cankarovoj ISTINI.

Čitavo je Cankarovo životno djelo bilo hvalospjev ISTINI.

No, zaprepašćuje me što mnogi tu Cankarovu ISTINU

ne shvaćaju, ili ne žele shvatiti, te prikazuju siromaha u krivome

svjetlu. Dopuštam slobodu mišljenja, slobodu izraza i stila,

slobodu ukusa i životnog nazora, ali ne dopuštam nekome

iskrivljavati bjelodanu ISTINU.

Sam Cankar je zapisao:

Što vidjeh očima, srcem i razumom, ne zatajih, i ne bih zatajio

za same zlatne nebeske zvijezde.

Dakle, ni za koju cijenu zatajiti ISTINU.

A Cankarova istina glasi: Srce puno ljubavi prema

MAJCI - DOMOVINI - BOGU.

Cankarove tri ljubavi: MAJKA, DOMOVINA i

BOG - predmet su mojega kratkog razmatranja.

Polazište

Moji prvi susreti s Cankarom bili su, na sreću, susreti sa zrelim

Cankarom, koji je već blistavo jasno govorio o svojoj trostrukoj

ljubavi: o majci, domovini i o Bogu.

Kad sam s vremenom listao po njegovim mladenačkim

djelima, gledao sam ga u pravome svjetlu, shvaćao sam njegovu

pravednu bol i gorčinu, gnjev i bunt, jer sam bar donekle shvatio,

njegovo veliko, dobro, djetinje SRCE.

Mislim, kod nas nema đaka ni studenta, ni obrazovanog

čovjeka, koji ne bi poznavao i cijenio slovenskog pisca i pjesnika

Ivana Cankara.

No ujedno moram priznati, istini za volju, među brojnim

Cankarovim štovateljima ima malo onih koji bi doista dobro

poznavali Cankarovu ISTINU, tj. njegovu dijamantnu nit koja

teče i veže čitav opus u jedno divno trojstvo, u jedinstvenoj

ljubavi prema majci, domovini i Bogu.

A zašto? Možda zato što se mladim generacijama uopće ne

usuđujemo dati u ruke, npr. njegove dvije zlatne crtice iz

najzrelijeg djela, iz zbirke Podobe iz sanj (Slike iz snova), a to su

Ogledalo i Kraj.

Tvrdnju želim potkrijepiti: Potražite, molim, u Zagrebu (ja već

dugo vremena uzalud tražim) u knjižarama ili u školskim

knjižnicama ove dvije crtice! Jamačno, nećete ih naći.

Mladim generacijama serviramo Cankara rodoljuba i

domoljuba, a sakrili smo im Cankara bogoljuba. Pri tome, jasno,

drago nam je što te mlade generacije mogu obilno srkati, uz

gutljaje ljubavi, obilne mlazove gorčine, gnjeva i bunta protiv svih

društvenih nepravdi, koje mrzi i sam moj i Cankarov Bog.

Posežem za nedavno izišlom knjigom Borisa Merhara koja

nosi naslov Beseda Ivana Cankarja.

Divno je to djelo! Stručno je napisano, brižno sastavljeno i

otkriva nepriznate vrijednosti Cankarova opusa, u kojem se jasno

upoznaje kako je pisac (Cankar), stojeći po strani od bilo kakvih

dogmatskih stavova, zaokupljen svojom umjetničkom

senzibilnošću i nepotkupivom moralnom i stvaralačkom

odgovornošću, iz intelektualnih i duboko humanih pobuda, uspio

prodrijeti u bitne životne probleme srca, duše, ljubavi, Boga. To je

zapravo kratki izbor iz golemog Cankarovog opusa, ali također iz

njegove korespondencije, tj. iz 112 njegovih leposlovnih in drugih

spisov ter osemnajstih pisem. Tu Merhar želi razotkriti glavne i

najznačajnije crte Cankarove stvarateljske osobnosti.

I površni čitatelj lako će uočiti kako je gospodina Merhara u

pisanju vodila ideja: ostvariti Cankarovu ispovijed, kojom je

smisao svoga života i umjetničkog rada sažeo u trojstvo: MAJKA-

DOMOVINA-BOG.

Merhar to obrazlaže ovako:

Time je ispovjedio svoj temeljni, bivstveni, sveobuhvatni

životni etos: prvobitno osobni zavičajno-čuvstveni, socijalno-

kritički, domovinski, i konačno umjetnički.

Ovdje se Merhar (u najmanju ruku!) nespretno izrazio.

Prosudimo i sami:

… zadnji među onima koji bi mu bili 'u času suda'

'zagovornici pred pravednim sucem', Cankaru Bog znači toliko

koliko istina ili vjernost svojoj osobnoj istini i ujedno nadosobno

shvaćenoj, oćućenoj, univerzalnoj istini ('Božja istina u mojem

srcu') i ljepoti ('čudotvorna ruža', 'Božji plamen'). To znači pisac

se na tom posljednjem stupnju i u svoju konačnu obranu poziva na

svoj umjetnički etos.

Sad Merhar navodi naoko čudnu, ali duboku istinu, koju

vjerojatno ni sam nije shvatio:

U njemu je bila tako velika i duboka ljubav da je već slična

mržnji. I nastavlja:

U njemu je s vremenom zorio umjetnički credo s jakim

korijenjem u rodu i društvu i narodu. Taj credo diktirao mu je

kako je sva ljepota u kritici i optužbi, i zato umjetnički je jedini

poziv kritika i boj, ne samo s društvom i svijetom i svom velikom...

njegovom krivicom, već optužba, kritika - nadasve i u prvom

redu - unutarnja, svjedočenje o neskladu između ljudskog

spoznanja i ravnanja, između imperativa srca i savjesti.

Merhar je uočio bitnu značajku velikog umjetnika: ne mir,

nego mač, boj za istinu, pravdu i ljubav. To je bio Cankar za

života, to je i poslije smrti. On sve uznemiruje, potresa i rastjeruje

oblake neka zasja vedrina …

Slobodouman, antidogmatičan, pun skepse, pun čežnji koje ga

razapinju - Cankar čitavog života doživljava ružan san iz kojeg će

se konačno probuditi u djelu Slike iz snova (Podobe iz sanj). I baš

te slike nedostaju u prikazu Cankara u njegovoj punoj, blistavoj,

radosnoj ISTINI.

No, mislim i sam Merharov izbor (kamo sreće kad bi ga i kod

nas netko preveo!) potpuno će razjasniti postavljeni problem i

sretno ga riješiti.

Odlučio sam se za trodijelnu kompoziciju rada, jer je logični

odraz i odbljesak Cankarova unutarnjeg trojstva u jedinstvenoj

ljubavi.

Na to me ponukala i slika skupnog groba slovenske moderne

kod sv. Križa. Taj skupni grob, poput trolisnog bijelog cvijeta,

povezuje u stilu hrvatskog tropleta trojicu slovenskih velikana:

Ivana Cankara, Dragutina Kettea i Josipa Murna.

O trojstvu govori i O. Župančić u pjesmi Spomenik:

… in je kakor eden Treh Modrih Kraljev iz naših krajev.

Također Ivan Pregelj to isto potkrepljuje u djelu Podoba Ivana

Cankarja na str. 31. ovim riječima: Iz 'Slika iz snova' sve su

jasnije izdvojene one tri životvorne ideje koje su vrelo najljepšeg

optimizma: majka - domovina - Bog.

Radivoj Rehar potvrdit će to isto u spomenutom djelu (Podoba

Ivana Cankarja) i ustanoviti, taj je troplet permanentna piščeva

osobina. Čujmo ga: Cankar je bio protivnik svega zla, izviralo

ono bilo otkud i bilo od koga … vrhunac je u posljednjem djelu

'Slike iz snova'. Tu se Cankar uzdigao do tako jasnog krika:

'Majko - domovino - Bože!' da ga je nemoguće nadići. No ovaj

krik nije posljedica obraćenja na kraju u predslutnji

približavajuće smrti. Počela iz kojih se je vinuo bila su u piscu

uvijek nazočna.

O tom trojstvu svjedoče i izabrana poglavlja

I. Majka

Navodit ću njegovu živu riječ. Ona je dostatna.

Iz moje osamljene, gorke mladosti, sve pune poniženja, pune

gorčine, tiho se svijetle tvoje oči. Kad smo sjedili za stolom, ona

me je pogledala u oči i nasmiješila se. Taj osmijeh vidim još

danas, premda je prohujalo od tada mnogo godina, a toliko boli i

čežnje bijaše u njemu.

... Tako gorko i mučno mi bijaše, pri srcu da me je peklo u

očima. Majka me pogledala i ušutjela. Što sam ja znao, znala je i

ona: ta to su samo dječji snovi . . . Čovjek govori da povjerljivom

riječi utješi strah srca, da vjerom na jeziku objavi tihu odanost

duše …

Nakon blagdana majka je legla i ležala tri tjedna. Sjedio sam

uz njezinu postelju, brisao joj znojno lice i slušao njene bolne

sne... Koliko vas ima, ljudi Božji, koji ste doživjeli takve dane i

noći? Dotada nisam znao kako u najgorčem trpljenju nema ni

suza ni uzdaha.

Treći dan prije smrti nije me više poznavala, a zadnji dan me

je prepoznala. Polako je okrenula glavu prema meni i pogledala

me velikim, jasnim očima.

- Ti, Ivane ... a meni se čini da bismo opet mogli dobiti

krčevinu . . . Da li još znaš . . . Daj mi vode, žedna sam!

Te noći je umrla. Lijepo i mirno bijaše njezino lice, takvo

kakvo je još dan danas u mojem srcu - i u svim mojim mislima (15.

broj u Merharovoj knjizi).

Ako sam se obazreo na svoju mladost, učinilo mi se kao da

sam hodao poput slijepca, cijelo vrijeme gladan i žedan, kroz hrpe

kolača, uz potoke bistroga vina. Koliko je ljubavi bilo oko mene i

u meni, za koju nitko nije pitao, a koja je, neželjena i neuživana,

mučila srce u kojem je nikla. Kad bismo mjerili ljubav - izmjerili

bismo more same izgubljene ljubavi, izlivene na cestu poput

pomija …

Led mi je rezao srce kad god sam se sjetio svoje majke. Nigdje

više nisam vidio takvih očiju. Već u samim očima bilo je ljubavi za

toliku, toliku djecu...

Svi bismo bili imali prostora pod njezinim pogledom koji nas

je pokrivao poput toplog plašta. I sad sam upoznao: nitko nije

pitao za njezinu ljubav. Grabili smo surovo i grubo i stidjeli smo

se njezine ljubavi koja je krvarila te se prelijevala bez koristi, jer

nije bilo nikoga koji bi zahvalnim srcem željno posegnuo za tom

ljubavi i tako je probudio u stostruki život.

Sad sam upoznao zašto joj je lice bilo tako plaho i stidljivo,

zašto je katkada bilo oblito suzama - i zašto je u zadnjem času bilo

tako bolno i izmučeno. Tada sam tiho pristupio poljubiti joj ruku i

progovoriti onu ljubaznu riječ koju je čekalo njezino srce čitavog

života, cijeloga dugog mukotrpnog života, a koju nije dočekalo …

premda je srce vapilo i prosilo. Pristupio sam i prignuo se, ali

ruka je već bila hladna.

Čitava moja mladost: nepoznata, neokušana, zabačena ljubav.

I zato neokušan, zabačen život!

Vjernošću filmskog režisera iznosi sliku za slikom, i to baš

one najistaknutije.

Lojze je rupcem brisao majci znojno čelo …

Majko! - šaptao je i tresao se od straha i boli …

I on je umro, svi su umrli … Svi su, jedan za drugim odlazili,

svaki je odrezao komadić njezina srca … Krv su ispili iz njezinih

ruku, svjetlo su isisali iz njezinih očiju, srce su joj rasjekli da je

bilo jedna sama rana ...

Iz nepoznatih predjela svojih vrelih uspomena, koje je ozarila

životna dubinska zrelost, vadi Cankar svoje refleksivne bisere:

Njegova je mladost umrla upravo onoga sata kad i njegova

majka. Nije ni razlikovao u svojem sjećanju obadvije smrti. Kad

se sjetio svoje rane mladosti, ugledao je majčino lice, i to lice

bijaše blijedo i bolno, rijetko veselo, još u veselju plaho. Obuzela

ga groza kod svakog sjećanja na tu dvostruku smrt; ne groza pred

smrću, već pred samim sobom. Što se više majčina slika

udaljavala, bila je sve veća i sjajnija, a nadnaravno svjetlo ju je

obasjavalo. Što je bilo nekoć tako maleno i neznatno da je

smatrao da nije vrijedno ni pogleda ni pomisli, u daljini je

dobivalo svoje silno značenje, svoju nebesku ljepotu... Od sata do

sata bivala je u daljini sjajnija ljepota, od ure do ure gorča,

neisprosnija u srcu bol.

Imao sam u rukama puno cekina, takvo bogatstvo da mu nema

jednakog na svijetu, pa sam ga rasuo bez savjesti i pameti. Sada

stoji na cesti siromah, prozebao, i prosi milostinju i udara šakom

u svoje grešne grudi!...

Dostatno je samo nekoliko crtica kako bi lik njegove majke

zablistao u punom sjaju. Riječ mu je životna, jasna, sažeta, topla i

uvjerljiva. Piše više srcem nego umom. To se posebno vidi u

sljedećem odlomku:

Mnogo može podnijeti čovjek. To sam zna. Par konja ne bi

izvukao tereta što ga čovjek nosi na svojim plećima već kao dijete.

Ali da se može toliko trpjeti i tako dugo kao što je trpjela moja

majka, to bijaše čudo kojega ni danas ne mogu razjasniti. Žena je

devet puta jača od muža, a majka devet puta devedeset. Da sam

svojoj majci rekao da mi za pedalj odmakne Ljubljanski vrh zato

što previše pritište na Močilnik, ona bi ga doista odmaknula. Bog

daje majkama čudne zagonetke. Na primjer: Kako bi se spremio

ručak za osmero ljudi a da u kući nema ni prebite pare, a trgovac

ne da ni soli na veresiju? Ručak je na stolu. Život tajanstveno teče

dalje iz dana u dan - i ne zaustavlja se.

Strm i gadan je put, teška su kola, na kojima sjede djeca,

osmero ih je, jedu i piju, smiju se i viču, majka je upregnuta... Kad

bi se odmarala, kad bi koraknula presporo, ošinulo bi je preko

zgurenih pleća: 'Hej, potegni!' Tamo negdje pod visokim klancem

klone. Klone i umre. I umrijeti se još stidi... Čini joj se da je

učinila nepravdu onima koji su živjeli od njezina života.

Majčin lik u Cankarovu djelu blista poput veličanstvenih

srednjovjekovnih mozaika. Svako stakalce sja naročitim sjajem i

rječitom puninom. Već ona poznata Šalica kave velebni je

hvalospjev majčinoj ljubavi. Toj dakle umjetnini traži se

kongenijalni umjetnik koji će sve te dragocjene bisere probrati i

od njih stvoriti savršenu cjelinu.

Prijeđimo na drugu laticu njegove kraljice cvijeća, purpurne

vrtnice: LJUBAV PREMA DOMOVINI.

II. Domovina

Živeći u specifičnim prilikama slovenske moderne, Cankar je

uspio prodrijeti u jezgru slovenskih narodnih problema. Iako je

davno preminulo romantičarstvo, ostala je Austrijom porobljena

Slovenija u znaku tihih uzdisaja... Sloboda lijepe domovine! Jeku

tih uzdisaja nalazimo kod svih pisaca, a navlastito kod Cankara.

Sljedećih nekoliko ulomaka potvrda su tome.

Tamo, gle, stere se domovina, lijepa kao raj. Tihu pjesmu

pjevaju šume, pjevaju i lagano se klanjaju, bura se poigrava

silnim hrastima kao proljetni vjetar sa žitom na polju. Tamo, gle,

prostire se ravnica okupana u suncu, iz same zemlje raste sto

tisuća svjetlosti, tamo na stablima vise žarki cvjetovi, razlili se

preko široke ceste; užarena bijela rijeka vije se preko ravnice.

Tamo, gle, najednom se diglo od zemlje do neba, na rubu ravnice

naslonjene su silne ruke, uzrasla je trupina velikana - pogledala je

domovina sama sebi u lice i porumenjela od radosti.

Zar nisam ja gospodar toj ljepoti kojoj nema kraja? Bog ju je

stvorio radi mene. Sam je uživam, jer je nitko ne uživa kao ja.

Netko mi je nekoć rekao, u davno doba, možda u snu, da te ne

volim, o domovino! Tada sam klečao pred tobom, priklonio glavu

na tvoje grudi i plakao od stida i žalosti! Tada, kad sam

iznemoglom pesnicom udarao o tvoje grudi zato što sam te previše

volio... Tko mi je rekao da te ne volim, jer sam plakao zbog tebe...

zbog sebe, zbog slabašnih svojih ruku, jecajućim glasom? A ti,

tamo dolje, znala si kako te volim, ponudila si mi svoja prsa i

nadojila me mladom snagom!...

U hvalospjev domovini upliće svoj prigušeni krik za

slobodom:

Visoko se uzdiglo sunce, u galopnom trku vozilo se preko

neba... Žarko se zasvijetlilo tamo iznad šume; zapleo se pramen

zlatne grive u silne smreke Reskavca... To si ti, domovino!

To si ti, kojoj sam ja gospodar i rob, kojoj dugujem život

koliko ga imam. O slatka dužnosti, veselo trpljenje. Tamo se vozi

sveti Ilija na burno galopirajućim kolima, a ja sam sveti Ilija. Iz

svih mojih deset prstiju razlijeva se dolje zlatno bogatstvo u

širokim mlazovima! Ošini, vozaru, zamahni, potjeraj još dalje

preko svijetle ravnice, preko Reskavca, preko notranjskih krčevina

nad kameni Kras! Sipaj, sveti Ilija, tako da posvuda usklije iz te

lijepe zemlje, da posvuda zazori u rujnu bujno bogatstvo.

Domovinska ljubav je najjača.

... da te zagledaju moje čeznutljive oči, o sveto Trojstvo! Kada

ću čuti tvoju slatku pjesmu, o sveti Pavle, zaštitniče i čuvaru

Vrhnike?

Ni za majkom, ni za dragom nije plakao Amerikanac. Kad mu

je srce obuzela žalost, za tobom je zaplakao: O ti svetega Pavla

zvon, ki te slišal več ne, bom!

Kad pjeva hvalospjev Ljubljani, nigdje ne vidi sjene ni

gorčine. Sve se kupa u najljepšem suncu. Sve puno najljepših

slika i biranih simbola, a najljepši je ovaj:

Dolazi k tebi putnik opterećen s devet bremena. Pozdravi te. A

kad se rastaje s tobom, ti si mu oduzela čak osam bremena...

Hodočasnik se čudi i srce mu pjeva: lice do lica, nigdje gorčine,

nigdje ludih misli - riječ do riječi, pjesma do pjesme, sve su

obijesne. Tako hodočasnik gleda, sluša, te se čudi i srce mu je

utješeno.

U 75. slici upotrijebit će svečani biblijski ton:

O domovino, kad te je Bog stvorio, blagoslovio te objema

rukama i rekao: Tu će živjeti veseli ljudi!... Ostala je puna pregršt

ljepote, razasuo ju je na sve četiri strane, od štajerskih vinograda

do strme tršćanske obale, te od Triglava do Gorjanaca. Tada je

rekao: Veseli će ljudi tu živjeti; pjesma će biti njihov jezik, a

njihova pjesma kliktanje. Kao što reče, tako bi. Božja sjetva je

proklijala i urodila - uzraslo je nebo pod Triglavom. Koje oko to

gleda, zapanjeno je tim čudom Božjim, srce dršće od same slasti,

jer brda i doline navješćuju da je Bog stvorio raj za domovinu

veselom rodu, blagoslovljenom iznad svih drugih...! Čak i zvijezde

pjevaju, kada na svom svijetlom putu stanu te se obazru na tu

čudesnu zemlju ispod sebe. Vesela domovino, pozdravlja te veselo

srce!

U sljedećim odlomcima didaktički spretno uči pravom

rodoljublju.

Volio sam ovu lijepu domovinu... ova polja... ovu lijepu šumu,

svako stablo posebno i svaku biljku na livadi. I ljude, sve... poput

stidljive djevice obožavao sam nekoga slavnog rodoljuba, a danas

mu ne bih dao ni cipele da mi očisti. Ranjena ljubav, oskvrnjeno

povjerenje, to je trpljenje, drugoga nema.

U tišini se skrivaše stid čovjeka koji ne htjede govoriti o svojoj

najdubljoj ljubavi, ponos čovjeka koji ne mari za uličnu uvredu.

Doista, domovino, nisam te volio poput cmoljavog,

razmaženog djeteta koje se drži majčina krila. Nisam te volio ni

poput suzavog, licemjernog prenemagača koji ti kadi u lice slatke

miomirise da te peku jadne oči. Volio sam te spoznajno, svjesno;

vidio sam te čitavu u nevoljama i u grijesima, u sramoti i u

zabludama, u poniženju, u tuzi i u gorčini. Zato sam sa žalošću i

ljutinom u srcu volio tvoju okaljanu ljepotu, volio je stoput dublje

i stoput više nego svi tvoji trubaduri. Moje djelo je knjiga ljubavi!

Otvori je, domovino!

... Prava ljubav je stidljiva, tiha, obzirna; rado bi sakrila sama

sebi... U trenutačnoj uspomeni, u jednome trenu izmjeri i osjeti

čovjek svih tisuću stupnjeva ljubavi, od najstrašnije boli do

najslađe radosti. Tko ljubi svoju domovinu, samim jednim

zagrljajem svoje misli obuhvaća je svu; ne samo nju već sve što je

ikad volio i što će jednom voljeti...

Jer ljubav je jedna i nerazdjeljiva: u jednom samom kratkom

kucaju srca stislo se sve: majka - domovina - Bog.

III. Bog

Treća velika Cankarova ljubav, koja se jasno nazire u dvjema

prethodnim, krepko je izražena u njegovim zrelim spisima. Ta

ljubav je silno šarolika i bogata u svojoj raznovrsnosti. O Njemu,

o Bogu, govori kad razglaba o unutarnjim tihim porivima duše, o

jedva zamjetljivom a tako pekućem glasu savjesti, kada raspreda

svoje misli o grijehu, o sablazni, o sudu i konačnom obračunu... u

njega je ta ideja blistavo jasna i potresno istinita.

Čujmo Cankara:

... Nema više radosti medu ljudima ... ni nekadašnje kreposti.

Nekoć sam vukao (govori nečisti duh) u znoju lica svoga voz

sablazni. A sad mi ne treba ni odostraga gurati, i jedva ga

dostižem ovom šepavom nogom. Tako se obukla sablazan u

blagdansko ruho (ljepotu) i prevarila bi oči samoga Boga. Grijeh

je zaboravio stalež i zvanje, udomio se i oženio, odgaja djecu, ide

u crkvu... i doista misli da je krepost.

Dobro bi bilo kad bi ljudi bili malo više uznemireni. Mirna

voda zaudara.

Problem Boga, Božje dobrote i ljudske nepravde peče ga kao

ljuta rana:

... Jernej će poginuti na smetlištu. Tako je odredio civilni

zakon. A Božja zapovijed naređuje: Krivicu trpi, Jerneju, a kad te

susjed udari po desnom obrazu, pruži mu još lijevi, i ako ti otme

kaput, daj mu još košulju!

Lažeš! - klikne Jernej. - Bog nije zapovjedio krivicu!

Bog ga je utješio i jad je nestao i mirno je bilo njegovo srce.

A ja kažem, suče, niste rasudili ni po ljudskoj ni po Božjoj

pravdi. Zar je Bog naredio da se zavali nevaljalac na postelju

koju sam ja pripravio...? Niste vi sluge Božje riječi i zakona, već

sluge sotone i njegove krivice.

Zatim govori o tajanstvenom Božjem glasu u čovjekovoj duši.

Kad se čovjek baš do dna ponizio i baš do dna zablatio, tada

kaže da je upoznao život te pokazuje svijetu svoj blatni kaput.

Savjest je veoma tankoćutna. Učenjaci neće pronaći

značajnijeg instrumenta... ništa ne propušta i ne zaboravlja ništa;

pravednija je od samog ogledala. Mnoga se luda pamet trudi da

je zavara ili bar nagovori...

Savjest je nemilosrdna i jaka. O siromah! Kako si upoznao

život? Pogledaj se u ogledalo i oborit ćeš oči! ZATAJIO SI

LJEPOTU I ISTINU U SVOME SRCU, zato što si bio preslab i

prebojažljiv da bi po strmom putu dosegao tu ljepotu I ISTINU.

Ostao si u dubini jer se nisi usudio na goru.

Katkada, uvečer, dođe k meni čudan GOST... ništa ne

uljepšava, ništa ne prikriva, trenutak razvuče u vječnost, pedalj

mu je svemir.

Po njegovu mišljenju nije trenutak tek odraz i zov vječnosti,

već je vječnost sama. Trepneš i živio si život koji je bio u tebi od

vječnosti i koji će u tebi živjeti bez kraja, nezaboravljeno i

neoprošteno, život pun prijevara, bolesti i grijeha. Činilo ti se da

si se jednom bio okaljao samom mišlju, jednim samim pogledom,

kratkom riječi... Gost ti objašnjava, polako i po redu da si onom

prolaznom misli nagomilao grijehe do neba. Dršćući moliš milost:

'Bio je samo jedan pogled!'

On ti odgovara: 'Sabljom ubija junak, kukavica pogledom!'

Tren se prelijeva u tren, vječnost u vječnost... živio si

bezbrojne živote; za svaki posebno položi račun večernjem gostu,

pravednom sucu.

U 137. broju Boris Merhar vjerno navodi Cankarove riječi, ali

piscu čini golemu nepravdu kada jednim malim slovom skida

Duhu Svetom njegovu božansku osobnost, tj. ruši ga s prijestolja

božanstva. On naime piše: svetega duha. Time mu ne priznaje

njegovo vlastito ime te ga ubraja u opće imenice kao što su: duh,

dah, dašak ... Krivica je vjerojatno u nepoznavanju osnovnih istina

kršćanske vjere u kojoj je bio doma Ivan Cankar.

Cankar kaže ovako:

Često sam u svome životu nanio nepravdu čovjeku koga sam

volio. Takva je nepravda kao grijeh protiv Duha Svetoga, koji se

ne oprašta ni na ovom ni na drugom svijetu. Neizbrisiv je,

nezaboravan. Katkada počiva duge godine, kao da se ugasio u

srcu, izgubio, utopio u nemirnom životu... Iznenada, usred veselog

trenutka, ili noću kad se uplašen probudiš iz ružnih snova, dođe u

dušu teška uspomena, zaboli i zapeče s tolikom silom, kao da je

bio grijeh tek u ovom času učinjen. Svaku je drugu uspomenu lako

izbrisati kajanjem i blagom misli - a ovo je nemoguće izbrisati.

Crna ljaga je na srcu i ostaje vječno.

Cankarova psihoanaliza unutarnjih duševnih i duhovnih

potresa nije analiza moraliste i dogmatičara, već pravog

genijalnog vidioca. Teško je nešto slično naći i u najboljih

svjetskih pisaca - o tim najdubljim nijansama duše, srca, savjesti,

Boga!

Vidljivo je to i u 137. odlomku:

Čovjek bi rado lagao sam sebi u dušu: Ta nije bilo tako! Tek

tvoja nemirna misao iz prozirne je sjene napravila noć! Bila je

malenkost, svakidašnjica, poput sto i tisuću što se zbivaju od jutra

do mraka.

Utjeha je lažna, i čovjek osjeća sam i s gorčinom da je to laž.

Grijeh je grijeh, učinjen jednom, ili tisuću puta, bio svagdanji ili

nepoznat. Srce nije kazneni zakonik da bi razlikovalo pogrešku od

zločina, ubojstvo od usmrćenja. Srce zna 'podlac ubija pogledom,

a junak mačem'. Srce nije katekizam da bi razlikovalo male od

velikih grijeha... Srce je pravedan i nepogrešiv sudac. Sudi i

osuđuje grešnika nakon sakrivene, jedva primjetne kretnje, nakon

trenutnog pogleda koji nitko nije primijetio, nakon neizgovorene,

jedva na čelu zapisane misli; čak korak, kucaj na vrata, srkanje

čaja - ono sudi. Malo ima grijeha zapisanih u katekizmu, i to još

nisu glavni. Da je srce sudac - duga i strašna bi bila ispovijed!

Malen je grijeh koji možeš izreći, izbrisati pokorom. Težak i

pretežak je grijeh koji krvari do zadnje ure, koji je ostao samo u

srcu - uspomena bez riječi i bez oblika. Tek sam sebi čovjek ga

ispovijeda kada zuri u noć te mu je pokrivač na prsima teži od

kamena.

- Nisam krao niti ubijao, ni preljube činio: čista mi je savjest,

čista je moja duša!

- Lažac! Zar nisi gulio jabuku kad si prolazio mimo gladnoga

te si ga bestidno pogledao? Gore je bilo nego da si krao, ubijao i

bludničio!

- Pravedni sudac, srce, radije će oprostiti ubojici koji je idući

pod vješala pogladio dijete, nego tebi, 'čistome'!

Jer, srce ne pozna malenkosti a ni paragrafe...

U 138. odlomku još krepkijim izrazima slika glas

metafizičkog svijeta:

Katkada padne čovjeku mrko i teško na dušu tiha, nejasna

groza koja mu oduzme svu snagu, svu radost, sve zaufanje.

Gorčina svagdanjeg života najednom postane silna, nesnosna:

oglasi se savjest, udari na srce poput čekića i svi grijesi do

najmanjega, već zaboravljeni, planu crni pred oči. Čemu još

živjeti? Ta, sve, sve, sve je izgubljeno... I plašljiva ruka dršćući se

pruža za rukom posestrimom, bojažljivo oko obazire se i traži

prijazni odzdrav. Taj čas nije dosuđen samo čovjeku koji je već

prošao dugi put te sluti smrt i grob... U najljepšem jutru hladno

dahne na dušu da sve misli tresnu o tlo kao da su od kamena.

Pokuca željeznim prstom u veselo večer, u glasnom društvu...

Ruka što je držala čašu - klone, oči se rašire, smijeh se sledi na

usnama... I dijete katkada najednom usred tihe igre zaviče,

uzdršće i u nepoznatom strahu grčevito grli majku.

Grijeh jedne same nepravedne riječi... Razlivaj zakašnjelu

ljubav, prilivaj iz dana u dan po tri čabra suza! Daj more! I more

neće izbrisati niti popiti jednu samu nepravednu riječ.

Nešto ti moram reći, Anice.... Tražio sam po filozofima koji su

razmatrali čitavi svoj vijek o zadnjim uzrocima života, a na

najteža pitanja nije mi nijedan odgovorio. Sve se okreće, vrti u

krugu... Kad čovjek upozna, tj. misli dosta je upoznao, tada zapazi

da opet stoji tamo gdje je započeo svoj put. Stoga je naravno

svijet se tako grčevito hvata, grli Boga. Iz njega može sve

razjasniti i jasno mu je zašto živi. A kad počne tražiti, rastu mu

pitanja sve više i više, dok ne sustane i ne može naprijed. Tada u

svojoj umornosti prigrli obično tuđe, smušene nazore, ili se pak

vrati otkud je bio pošao ...

O poezijo majčinih molitava, vi moji mladi ideali!

I drugi su bili odložili svoje istrošene kapute i gore im je nego

meni... Nezadovoljni i sentimentalni tumaraju po cesti u svojim

modernim paučinama; na licima zrelost, nad-čovječnost u

pogledima, svi znaci najviše izobrazbe u kretnjama, a u srcu

spava ona čežnja, ona slatka sjetna čežnja za svetošću zastarjelih

nauka, za ljepotom zaprašenih ideala, za parfemom odloženih

kaputa...

U sljedećem, 160. odlomku Cankar očituje vjeru u jednu

čudesno lijepu istinu, koju su stari Nijemci ovako izrekli: Jeder

Mensch, auch der Geringste, ist so in Gottes Hand, als wäre er

Gottes einzige Sorge (Svaki je čovjek, pa i najneznatniji, tako

nježno smješten u Božjoj ruci, kao da bi mu bio jedina briga).

Oko tebe ima na tisuće života koje ti ne poznaješ i kojih tajne

nikada nećeš otkriti. Tek dijete ih sluti. Zato je ono plašljivo!

Neutješena je i neutješiva čežnja za spoznajom mušice koja ti

je sjela na ćelavu glavu i za spoznajom Boga koji te njiše na

dlanu...

U 180. odlomku iskazana je duboka vjera nježne mladosti:

… U lijepom nedjeljnom jutru, kad su zvona zapjevala preko

brežuljaka i humova, korak nam je bio lagan i gibak, lica su bila

svježa, oči su gledale jasno i veselo, na usnama je titrao

osmijeh.... I svakome je tada bilo srce očišćeno jutarnjom rosom

oprano, kao da smo dolazili od Ispovijedi i Pričesti. U tom

blagoslovljenom času nije bilo ništa zla ni tamna u nama: bili smo

vjerna djeca ove zemlje, svoje matere, vrijedni njezine ljepote; s

njom smo pjevali i klicali, s njome tugovali, razgovarali vjerno i

iskreno kao dijete s majkom svojom.

U 192. odlomku iznosi vrlo značajno svjedočanstvo o svome

prijatelju pjesniku Ketteu:

U onu veliku čežnju za istinom, za očišćenjem, slile su se sve

želje, slilo se sve njegovo ufanje i nada. Kette je na koncu osjetio

kako svaka pojedinačna čežnja ima bliže i određene ciljeve, samo

je vidna slika, neznatan dio onog velikog, sveobuhvatnog čeznuća

za neznanim i nedohvatnim. To je izrazio u ciklusu 'Moj Bog'.

...U najljepšim sonetima slovenske literature ja ne poznam

umjetničkog djela u kojem bi se s tako savršenom krasotom, s

tolikom jasnoćom izrazila ona čežnja za ljepotom, za vječnim, za

Bogom. Jer je čežnja za Bogom, konačno, glavni sadržaj svakog

djela koje stvara pravi umjetnik, ... pjesnik je slutio blizinu

završetka i približavanje istini raskriljenim rukama... Našao je

Njega, 'neizrečenoga i neizrecivoga', u mladosnim uspomenama,

u sjećanju na svoje najljepše trenutke NJEGA je našao!

4. ZAKLJUČAK

Čovjek je stvoren za istinu. Zanosnom ljubavi to stalno ističe

Ivan Cankar.

Čovjek je doista sretan kada tu istinu nađe. Kad je spozna

revno toj istini i služi. To je konačno i najveća čovjekova čast:

služiti istini i čovječanstvo voditi putovima istine. Cankarova je

istina trolisnata ruža: ljubav prema Majci, Domovini i Bogu.

Izrazio ju je neobično spretno, spontano, uvjerljivo, doista

nedostižno umjetnički ...

Cankar je u svom opusu dokazivao i dokazao: čovjek mora

imati zdrave oči, otvorene oči i čisto srce ako želi prihvatiti

ISTINU.

Mnogi to neće i ne žele, radije ljube svoj teški udes suhoga

lista, te daleko od ljubavi i istine, otrovani svojom žuči trunu i na

stazama života drugima podmeću, neka se pokliznu i padnu ...

Cankar ima snažnu, zdravu poruku: sreća je u istini, istina je u

ljubavi, a u ljubavi je oslobođenje. U toj je istini on našao svoje

očišćenje, svoju tihu sreću.

Tko ga srcem čita, taj doživljava isto, taj ga shvaća, a i slijedi

na istim putovima ...

Kad se malo distanciramo od njegova teksta, odmah

uočavamo kako bujna osjećajnost obavija njegov trud dahom

sublimirane poezije i daje mu ljudski toplu dimenziju.

Stil mu je jednostavan, ali pun boja i mekoće, melodioznosti i

nijansiranosti.

Jezik mu teče poput skladnog žuborenja što je očita crta, bitna

komponenta liričnosti.

Antun Barac je s pravom ustvrdio: slovenski je jezik u njemu

dobio umjetnika koji je otkrio njegove beskrajne mogućnosti

izraza i podigao ga u neslućenu visinu! To će lako osjetiti svaki

ljubitelj lijepe knjige.

Zašto u stilu dominira čisto lirski izričaj? Jamačno zato što je

Cankar bio uvijek pjesnik srca. Slike su mu lirski intonirane i

omogućuju spontani prodor u unutarnji čovjekov svijet. To on

postiže svojim kontemplativnim poniranjem u svoju osobnost, u

svoj život. Opisi su krajnje tankoćutno, psihoanalitički snažno

povezani s metafizikom, tj. s nadnaravnim svijetom, svijetom

najviših ideala.

Tu mu je novost i snaga. Njegov GOST, na primjer, igra

presudnu ulogu glavnog pokretača i redatelja tajanstvenih

dramatskih unutarnjih potresa i sukoba, koji od sitnica stvara

apokaliptičke grdosije i ulijeva strah pred grijesima srca. A sve

mu savršeno služi kako bi naglasio, istaknuo neprocjenjivu

vrijednost sveobuhvatne LJUBAVI.

Takvog bi Cankara trebao koji plemeniti sin Hrvatske objaviti

u svježem ruhu čiste hrvatske riječi svome hrvatskom narodu.

Mislim, nadam se i želim neka ovaj moj skromni rad tome

doista doprinese!

Slavni P. Thermier zapisao je biserne riječi kojima želim, jer

su one zapravo sukus čitave Cankarove životne poruke, zaključiti

ovo svoje dobrohotno ćaskanje, a glase ovako:

Pokušaj razumjeti, pokušaj upoznati, i u svakom slučaju ljubi.

Otvori oči ljepoti svijeta i svoju dušu tajni, i kada budeš shvatio,

objasni to svojoj braći!

LITERATURA

1. Boris Merhar: Beseda Ivana Cankarja

Mladinska knjiga - Ljubljana 1968.

2. Antun Barac: Jugoslavenska književnost

Matica hrvatska - Zagreb 1963.

3. Podoba Ivana Cankarja - Umetniški zbornik

Ljubljana 1945.

4. Antun Polanšćak: Od povjerenja do sumnje

Naprijed - Zagreb 1966.

Rijeka, Marija Pomoćnica

19. listopada 2003.

MAJKA TEREZIJA (1910. - 1997.)

MAJKA TEREZIJA (1910. - 1997.)

Rodila se 27. kolovoza 1910. u albanskoj obitelji Nikole i

Doroteje Bojaxhiu u Skopju i na krštenju dobila ime Agneza. U

obitelji je bilo još dvoje djece: Lazar i Agata. U 18 godini života

ostavlja Skoplje i 26. rujna 1928. putuje preko Zagreba u Irsku u

misionarsku redovničku zajednicu sestara iz Loreta. Već sljedeće

godine, 6. siječnja 1929., stupila je na indijsko, bengalsko tlo u

Kalkutu. Od 1929. do 1948. radi na sestarskoj školi u Kalkuti kao

nastavnica, a prije je radila kao bolničarka.

U vlaku na putu iz Kalkute u Darjeeling, 10. rujna 1946. "čula

sam poziv: slijediti Njega u potleušicama, i ondje mu služiti u

najsiromašnijima među siromasima. Znala sam, to je Njegova

volja i moram ga slijediti." U 38. godini, dopuštenjem poglavara,

6. kolovoza 1948. ostavlja službu "lorentinki". Oblači indijski sari

i počinje živjeti za najsiromašnije. Od tada je zovu "Majka". Prva

joj se pridružila bogata bengalska djevojka Shubashini Das, koja

uzima redovničko ime Agneza. Danas Družba misionarki ljubavi

broji oko 4.000 redovnica u 600 misijskih kuća na svih pet

kontinenata. U Zagrebu su sestre Majke Terezije od 1979. do

2000. godine djelovale u ulici Jurja Branjuga, a u godini Velikoga

jubileja 2000. preselile su u Jukićevu, gdje im je Zagrebačka

nadbiskupija uredila prikladnije prostorije.

U ožujku 1963. Majka Terezija je utemeljila i mušku granu

Družbe - "Braću misionare ljubavi".

Od 26. ožujka 1969. papa Pavao VI. potvrđuje Pravila

međunarodnog udruženja "Suradnika Majke Terezije", kojih

danas ima više od 100 tisuća.

U travnju 1962. primila je nagradu indijske vlade "Padmashri

Medal". Papa Pavao VI. uručio joj je 6. siječnja 1971.

međunarodnu nagradu za mir "Ivan XXIII.". U studenome 1972.

primila je novu nagradu indijske vlade "Jawaharlal Nehru" za

međunarodno razumijevanje.

Princ Filip predaje joj 25. travnja 1973. nagradu "Templeton"

za širenje vjere.

U Oslu je 10. prosinca 1979. primila Nobelovu nagradu za

mir.

Skupština grada Zagreba 19. srpnja 1990. proglasila ju je

počasnim građaninom grada Zagreba.

Umrla je 5. rujna 1997. u Kalkuti.

Samo šest godina nakon njezine smrti, 19. listopada 2003.

papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom na prepunom trgu

svetoga Petra u Rimu.

4. APOSTOLAT MAJKE TEREZIJE

Majka Terezija opominje: U našem radu ne smije postojati

ni oholost, ni ispraznost. Rad je djelo Božje, siromasi su

siromasi Božji. Predajmo se Isusovu nadahnuću da On može

našim duhom misliti i našim rukama raditi; jer mi sve

možemo, ako nam je njegova snaga na pomoći.

Pozvani smo širiti ljubav Božju, ali ne Boga mrtvih, već

živih.

Osnovala je Home of Dying - Dom za umiruće. Nazvala ga

je Nirmal Hriday = Mjesto čistog srca. Ondje vlada ravnomjerna,

spokojna, ugodna tišina. Umiruće više ne muči strah, samoća,

ponižavanje i napuštenost, već oni ovdje nalaze njegu, ljubav

i mir. Majci Tereziji najviše pritom leži na duši:

Ponajprije im želimo omogućiti nek osjete da su željeni.

Želimo im životno pokazati kako postoje i ljudi koji ih zaista ljube,

koji ih uistinu žele, makar u tih nekoliko sati koji su im preostali

do kraja života. Želimo nek upoznaju ljudsku i Božju ljubav, neka

spoznaju - djeca su Božja, nisu zaboravljeni, njih se ljubi, za

njih se brine i postoje mladi ljudi koji im stoje na usluzi.

Najveća bolest današnjice nije guba ili tuberkuloza, već

osjećaj nepoželjnosti, odbačenosti i napuštenosti od svih. Najveće

zlo je pomanjkanje ljubavi i ljubavi prema bližnjemu, užasna

ravnodušnost prema susjedu koji leži pokraj puta, kojega je snašlo

izrabljivanje, pokvarenost, siromaštvo i bolest. Mi siromasima

pomažemo umrijeti s Bogom. Pomažemo im Boga moliti za

oproštenje. To je odnos između njih svakoga ponaosob i samoga

Boga. Nitko nema pravo tu se uvući. Mi im samo pomažemo

pomiriti se s Bogom, jer najveća potreba je umrijeti u miru s

Bogom.

Mi živimo kako bi oni mogli umrijeti, ići k Ocu kao što je za

njih pisano, bili oni hindi, muslimani, budisti, kršćani ili bilo koje

druge vjere.

U počecima sam vjerovala - ja ih moram obraćati. U

međuvremenu sam naučila - moja je zadaća LJUBITI.

Na pitanje blagoslivlja li Bog i pripadnike drugih religija,

djeluje li i po njima, odgovorila je:

Bog ima svoja sredstva i putove kako djeluje u ljudskim

srcima i mi ne znamo koliko su mu ona blizu. Ali po

postupcima ćemo uvijek prepoznati služe li srcem Bogu ili ne.

Potpuno je svejedno jeste li musliman, hindus ili kršćanin. Vaš

način života pokazuje koliko pripadate Bogu.

Majka Tereza često moli ljude neka dođu umirućima u njezinu

kuću u Kalkuti. Želja joj je neka ljudi obiđu umiruće, neka im se

nasmiješe i neka budu s njima, jer to umirućima tako mnogo

znači.

… I o bogatima vodi brigu … i bogati su gladni ljubavi i

zaštićenosti. I njima bi morali primjerom pokazati ljubav. I njih bi

se moralo privesti Bogu, jer Bog je ljubav. Svi su ljudi gladni

ljubavi, bez obzira na izgled, odjeću, odgoj ili društveni položaj.

Majka Terezija smatra - glad za ljubavlju je u svima jednaka.

Najveći rušitelj mira u svijetu danas je krik nedužne, nerođene

djece!

Ona svjedoči: važno je otkloniti materijalno siromaštvo, no još

je važnije otklanjati duhovno siromaštvo čovjeka. Ne radi se o

tome koliko mi činimo, nego koliko ljubavi, koliko iskrenosti,

koliko vjere ulažemo u naš posao.

U obrazovanju sestara, za nju je najvažnije usvajanje duboke

unutarnje i osobne ljubavi prema Oltarskom Sakramentu. Tako će

u Euharistiji susretati Isusa, zatim odlaziti kuda god treba,

susretati Isusa u bližnjemu i tako mu u siromasima služiti.

Kad služe siromašnima, one služe Isusu. Njega njeguju i

njega hrane, njega odijevaju, njega tješe i posjećuju ga u

siromašnima, napuštenima, bolesnima, siročadi i umirućima. Sve

što čine, njihov rad, njihova patnja, njihova molitva, sve je za

Isusa.

Majka Tereza ovim riječima potiče svoje sestre: Budite

dobrog i milosrdnog srca. Ne dopustite nikome otići od vas, ako

po vama nije postao bolji i sretniji!

Pravilo Braće Misionara ljubavi kaže: Ne možeš biti misionar

ljubavi ako ti srce nije puno radosti! K tomu se pridružuje srdačno

gostoprimstvo! Bio sam tjedan dana kod njih najsrdačnije

ugošćen… Braća žrtvuju mnogo vremena za molitvu. Mladi

učitelj novaka, brat Jesusdas priča: Mnogima koji k nama dolaze

iz neciviliziranih naroda ili indijskih velikih obitelji, osobna

molitva je nepoznata. No, samo kad u tišini i meditativnoj

molitvi postanemo tankoćutni za način kako Krist govori svakom

pojedinom od nas, tek tada naša služba među najsiromašnijima

može trajno postati živi jezik, pravo naviještanje.

KRITIKA RADA MAJKE TEREZIJE

Jednom su Majku Tereziju za vrijeme TV intervjua žestoko

napali: Vi volite siromahe! I to je dobro. Ali kako stoji s

bogatstvom Vatikana i Crkve?

Njezina reakcija bijaše karakteristična. Ona je usmjerila

pogled sugovorniku i rekla: Gospodine, vi niste sretni, nešto vas

ljuti, vi nemate mira. Zatim je slijedila velika prenaraženost.

Nezbunjena je nastavila: Vi biste trebali imate vjere!

A kako ću dobiti vjeru? - upitao je taj.

Trebate moliti!

Ja ne znam moliti.

Onda ću ja to za vas učiniti. Ali pokušajte jednom svojim

bližnjima pokloniti koji osmijeh. Osmijeh je kao dodir. On u naš

život sa sobom unosi nešto od Božje 'stvarnosti'. Vjera je Božji

dar. Bez nje nema života. Ima premalo vjere jer ima previše

sebičnosti i gramzljivosti. Prava vjera mora biti dobrostiva.

Ljubav i vjera idu zajedno, nadopunjavaju se. Kad dotaknem

siromaha, dotičem Tijelo Kristovo….

Kad bijah gladan, dao si mi jesti… žedan... piti… beskućnik,

otvorio si mi vrata svoja. Kad bijah umoran, pomogao si mi naći

mir. Kad sam se strašio, ublažio si moj strah... u zatvoru, došao si

mi u ćeliju, bolestan, njegovao si me. U stranoj zemlji, poklonio si

mi domovinu. Besposlen, ti mi nađe posao. Kad sam žudio za

dobrotom, držao si mi ruku. Kad bijah star, poklonio si mi svoj

osmijeh, uznemiren, strpljivo si me slušao. Kad su me ismijavali,

stajao si na mojoj strani. Kad bijah sretan, dijelio si moju radost sa

mnom.

EUHARISTIJA I MOLITVA

Život Misionarki ljubavi neraskidivo je povezan sa svetom

Euharistijom i molitvom. Sveta misa je duhovna hrana koja ih drži

na životu i bez koje ne bi mogle izdržati ni jedan jedini dan, ni

jedan jedini sat.

U Euharistiji vide Krista u obliku kruha, u siromašnima vide

Krista u odjeći siromaha. Sveta Euharistija i siromasi, za njih su

jedna ljubav. Kako bi mogle ispunjavati svoje djelo, potrebno im

je duboko sjedinjenje s Kristom, duboka ljubav i molitva.

Sestre započinju svaki svoj dan sa Svetom misom, Pričešću i

razmatranjem i svaki dan imaju jedan sat klanjanja. Na tom

sjedinjenju sa svetom Euharistijom počiva jakost, radost i ljubav

misionara ljubavi prema bližnjemu.

Nemoguće je vršiti apostolat a ne biti čovjek molitve, ne

zaboravljati na samoga sebe i podvrći se volji Božjoj. Moramo

biti svjesni svoga jedinstva s Kristom, kao što je On svjestan

svoga jedinstva sa svojim Ocem. Naši postupci su zaista

apostolski samo ako Mu dopustimo nek u nama i po nama djeluje

svojom snagom, svojim zahtjevima i svojom ljubavi.

Majka Tereza često opominje svoje sestre: Molite rado -

trebate često preko dana osjetiti potrebu za molitvom i trudite se

moliti. Molitva otvara srce dok ne postane kadro primiti Boga koji

vam se daruje. Molite i tražite, i vaše srce će postati dostatno

veliko kako bi moglo primiti Njega i zadržati ga kao svoje

vlasništvo.

Život Majke Terezije je živa molitva. Povući se i biti zajedno s

Bogom je potreba koja njoj znači isto toliko kao i njezin rad.

Pogled upravljen Kristu često je najbolja molitva: Ja

pogledam Njega, On pogleda mene! To je najsavršenija molitva

svih molitava.

TIŠINA

Majka Terezija treba tišinu kako bi osjetila i čula Božji govor

u svom srcu: Bog je prijatelj tišine. Pogledajte kako priroda,

drveće, cvijeće, trava, raste u tišini; pogledajte zvijezde, mjesec i

sunce kako se u tišini kreću. Nije li nam dužnost siromasima dati

Boga? Ne mrtvoga Boga, već živoga Boga koji ljubi. Što više mi u

tihoj molitvi primamo, to više možemo dati za naš aktivni život.

Tišina nam je potrebna kako bismo mogli dotaći duše. Nije bitno

ono što mi kažemo, već ono što Bog nama i kroz nas govori. Sve

naše riječi postaju bezvrijedne ako ne dolaze iznutra. Riječi koje

ne daju svjetlo Kristovo, umnažaju tamu. Ljudi koji vole molitvu,

vole tišinu.

Nećemo se moći prenijeti u Boga, ako ne prihvatimo

unutrašnju i vanjsku tišinu. Stoga moramo naučiti tišinu duha,

tišinu očiju i tišinu jezika.

MILOSRĐE I DOBROTA

Biljeg njezinog rada uvijek je bilo poštivanje osobnosti

pojedinca, njegove vrijednosti i njegovoga dostojanstva.

Najomiljenije i najsiromašnije, napuštene, umiruće kao i odbačene

gubavce, sestre primaju s toplim milosrđem, bez oholosti i

podcjenjivanja, samo u duhu poštivanja Krista u svakom čovjeku.

Davati nešto od samoga sebe, jest to što prenosi pravu radost.

Tako najveći dar dobiva upravo onaj čovjek kojemu je priušteno

davati sebe.

PONIZNOST

Poniznost je za Majku Tereziju temeljni životni stav koji

omogućuje u poniznosti primiti Božji poziv.

Moramo biti ponizni. Doima me se Božja poniznost. On se

sam ponizio... On koji je posjedovao puninu božanstva, poprimio

je lice sluge. I danas je pokazao svoju poniznost služeći se slabim

oruđem, kao što smo mi, slabo, nedostatno i nesavršeno oruđe.

RADOSNO SLUŽENJE

Majka Terezija i njezine sestre gledaju na svoj posao kao na

dragu dužnost, ne kao na teret. One žele za Boga učiniti nešto

lijepo.

Mnogi posjetitelji su izvještavali o svojim prvim dojmovima

iz domova umiranja, u koje su dovodili ljude s ulica ili iz ustanova

za primanje gubavaca. Ti dojmovi potresu srce, ali ubrzo je

posjetitelj ushićen ozračjem svete ozbiljnosti i radosti koje sestre

šire oko sebe.

Nema sata ni dana koji je za sestre Majke Terezije u Kalkuti

izgubljen. Za njih su to sve sati i dani radosti. Tko u radu kod

bijednih ne može biti radostan, nema mjesta u svetom redu Majke

Terezije, jer VEDRINA JE OSNOVNA CRTA njezina života.

Radost je molitva, radost je jakost, radost je ljubav, radost je

mreža ljubavi kojom možemo loviti duše. Bog voli radosna

darivatelja. Najviše daje tko radosno daje. Najbolji način kako

ćemo Bogu i ljudima pokazati svoju zahvalnost jest - sve primati s

radošću. Radosno srce je u pravilu izraz srca koje gori od ljubavi.

Nikad se ne dajte toliko zaokupiti brigama da zaboravite radost

uskrslog Krista! NAJVIŠE DAJE TKO RADOSNO DAJE!

Svi mi čeznemo za nebom gdje je Bog, ali u našoj moći je već

sada biti zajedno s njim na nebu, upravo ovog trenutka zajedno s

njime.

Ali, s Njim sada biti sretan znači: LJUBITI KAKO ON LJUBI,

pomagati kako On pomaže, davati kako On daje, služiti kako On

služi, spašavati kako On spašava, dvadeset i četiri sata biti s Njim

zajedno, dotaknuti Ga u njegovoj bijedničkoj odjeći.

Takvoj radosti Majka Terezija pridaje najveće značenje jer

siromašni ne trebaju poslugu i predanje, već RADOST koja ide

zajedno s ljudskim življenjem.

Malcolma Mugeridgea duboko je dirnuo žar Misionarki

ljubavi. On kaže: Život sestara je sigurno težak i strog, ali ja

nikad nisam susreo tako vesele i sretne žene ili takvo radosno

ozračje kakvo one stvaraju.

LJUBAV

Raoul Follereau piše: Ona je više nego jedan primjer, ona je

simbol ljubavi bez koje ništa nije moguće, a po njoj je sve moguće.

Jer samo ćemo ljubavlju spasiti svijet.

Majka Terezija je imala uspjeha u premošćenju ponora koji

danas postoji između siromašnih i bogatih naroda. Most je

sagradio njezin nazor o dostojanstvu čovjeka: U dvadeset godina

moga rada među ljudima postalo mi je jasnije, najteža bolest

koja može snaći ljudsko biće je - biti neželjen. Najgora bolest

današnjice nije guba ili tuberkuloza, već upravo taj osjećaj

neželjenosti, odbačenosti i napuštenosti od svih. Ona kaže:

Siromašni moraju znati - mi ih ljubimo i poželjni su. Osim ljubavi,

oni sami nemaju ništa drugo za dati. Našim radom pokušavamo

svijetu donijeti mir. Današnji ljudi su gladni ljubavi, ljubavi pune

razumijevanja, koja je jedini odgovor na osamljenost i gorko

siromaštvo. Zato možemo odlaziti i u zemlje kao što su Engleska,

Amerika i Australija gdje nema gladi za kruhom. No, ljudi trpe od

strašne osamljenosti, očaja, mržnje, osjećaja neželjenosti,

bespomoćni i beznadni. Zaboravili su kako se smiješi, zaboravili

su kako je lijep ljudski dodir. Oni više ne znaju što znači ljudska

ljubav. Potreban im je netko tko ih razumije i poštuje.

Od njezinog rada, za Majku Tereziju još je važnija

RELIGIOZNOST, njezina ljubav prema Bogu. Ona tvrdi: S

Isusom je sve moguće, jer Bog je ljubav. A na drugom mjestu: Tek

ćemo u nebu znati što dugujemo siromašnima, jer smo zbog njih

bili kadri Boga još više ljubiti.

Ako ne ljubimo bližnjega, kako možemo ljubiti Boga? To je

jeka njihova života!

Tako ona sve čini za Isusa. Bez Njega njezin život ne bi imao

značenja. On je smisao i objašnjenje za njezin život. Njezin

životni plan glasi: ŽIVIMO ZA ISUSA!

Majka Terezija poziva ljude neka se konačno oslobode

siromaštva srca, te strašne bolesti i neka počnu zaista ljubiti!

Poznajemo li mi našeg susjeda? Poznajemo li mi siromahe u

našoj okolini?.. Lako je nama neprestano pričati o siromasima u

drugim zemljama, izvan naše kuće. Istovremeno su u našoj

neposrednoj blizini patnici, osamljeni, starci i neželjeni a mi ih

ne poznajemo jer nemamo vremena čak ni za jedan osmijeh za

njih. Nisu nam potrebne ni bombe ni puške kako bismo ostvarili

mir u svijetu, mi trebamo samo ljubav prema bližnjemu i milosrđe

za što dnevno molimo. Ljubav s razumijevanjem. To će donijeti

radost i mir… Zato vas molim: pokušajte vaše siromahe naći

ovdje ponajprije u vašem domu. Ne dopustite nikome osamljenost,

osjećaj neželjenosti i neljubljenosti, a poglavito neka to ne bude

vaš prvi susjed. Ako je slijep, priđite mu i pročitajte nekoliko

redaka iz novina na glas. Učinite nekomu potrebne poslove ili mu

počistite stan. Sve su to male stvari! Više nije potrebno.

Dakle, najprije kod kuće živimo za Isusa. Mi trebamo oko nas

graditi svijet radosti i mira.

Pomoć iz ljubavi mora boljeti. Istom onda je plodonosna!

Primjer Majke Terezije pokreće u mnogim ljudima divne

snage kršćanske ljubavi prema bližnjemu. Uz materijalnu pomoć

koja se radosno daje za siromašne, u našem materijalističkom

vremenu zacijelo su od osobite važnosti i duhovni impulsi.

Molitva kardinala Newmana (koju Majka Terezija rado moli

odgovara njezinoj duhovnosti):

''Dragi Isuse, pomozi mi kud god hodim uvijek širiti Tvoj

duh. Preplavi moju dušu svojim duhom i svojim životom. Prožmi

moje cijelo biće i uzmi me potpuno u posjed, kako bi čitav moj

život bio zraka Tvojeg života.

Zrači iz mene i budi posve u meni, kako bi svatko tko sa

mnom dođe u dodir osjetio Tvoju prisutnost u meni. Neka gledaju

prema gore, nek ne gledaju u mene, nego samo u Tebe!

Ostani sa mnom, pa ću ja početi svijetliti kako Ti svijetliš, i

tako postati svjetlo za druge. Svjetlo će, o Isuse, dolaziti samo od

Tebe, ništa od toga neće biti moje. Ti ćeš biti Onaj koji kroz mene

svijetli drugima. Daj da Te hvalim onako kako Ti to najviše voliš,

pomozi mi biti svjetlo za ljude oko sebe.

Daj da Te naviještam, ne govorom i riječima, već primjerom,

privlačnom moći onoga što činim, jasnom puninom ljubavi koju

moje srce za Tebe osjeća! Amen!

DON MARIN MANDIĆ - salezijanac

ZLATNA MISA

Zakučac (Omiš)

DON MARIN MANDIĆ

Don Marin Mandić rođen je u Zakučcu (Omiš) 12. kolovoza

1926. Maturirao je u Klasičnoj gimnaziji u Splitu 1947. U

Salezijansku družbu ulazi u Zagrebu, Knežija 1938. a novicijat i

prve redovničke zavjete položio je u Sloveniji (Škrljevo) 8. rujna

1944. Bogosloviju je studirao dvije godine u Ljubljani, a nastavio

i završio u Zagrebu. Za svećenika je zaređen u Zagrebu 28. lipnja

1953. Filozofski fakultet završio je u Zagrebu 1972. Službu

odgojitelja u Biskupskom sjemeništu u Zadru vrši 1957/58.

Trinaest godina bio je odgojitelj i profesor salezijanskih

sjemeništaraca u Križevcima i na Rijeci. Misionar u Meksiku u

plemenu Mixtes od 1978. i ponovno od 2001. do danas.

Pastoralno djeluje kao župnik i kapelan u raznim mjestima

naše Domovine te u Njemačkoj. Drži duhovne vježbe u Hrvatskoj,

Sloveniji, Bosni i Hercegovini, a svete Misije u Hrvatskoj i Srbiji.

Od 1991. godine bio je župnik i duhovnik sestara Klanjateljica

Krvi Kristove u Bosanskom Aleksandrovcu (Banja Luka).

Proživio je strahote rata i nakon vojno-redarstvene akcije Bljesak

čudesno ostaje živ nakon tri pokušaja atentata, granatama i

rafalima. Godine 1996. dolazi u Zadar i pomaže u pastoralu župe

Gospe Loretske (Arbanasi), neumorno posjećuje bolesnike i

ispovijeda. Piše, prevodi i tiska, a na molbu Zadarskog

nadbiskupa mons. Ivana Prenđe odlazi nedjeljom i blagdanima

pastoralno djelovati na Zadarske otoke: Dugi Otok, Olib,

Premudu, Ravu, Sestrunj, Silbu, Vrgadu… te Zadarske gradske

župe.

Iz Zadra je premješten 2000. godine u Rijeku, Vukovarska 62.,

gdje nastavlja revno tiskati i širiti pisanu riječ i radosno pomaže

župniku don Ivici Klancu u župi Svetog Ivana

Krstitelja - Škurinje.

Od 2001. godine ponovno je misionar u Meksiku: Oaxaca,

Puebla, Guadalajara, Jal., Tlahuitoltepec-Mixes.

Don Marin je po velikoj dobroti dragog Isusa, obolivši od

raka i iscijeljen po molitvi svoje majke Tone, mogao nastaviti

zauzeto pisati, prevoditi i tiskati. Bolešću izbačen iz stroja, postao

je otac brojnih knjižica - koje su doista apostoli, propovjednici,

iscjelitelji, spasitelji premnoge braće i sestara diljem svijeta.

U brojnim časopisima i glasilima objavljuje članke, osvrte i

rasprave.

Prebrojimo don Marinovu apostolsku dječicu u primjercima:

1. Cvijet s vrhunca - Bl. Laura Vicuña (2 izdanja) 2000

2. Don Boskov osmijeh 1000

3. Marijina šutnja (3 izdanja 6+5+5) 16000

4. Osmijeh - misionar ljubavi (2 izdanja) 1000

5. Ustani i hodi (4 izdanja 1+1+1+2) 5000

6. Ozdravljeni Duhom 1000

7. Ozdravljeni čovjek 1000

8. Božićne pjesme 1000

9. Božićna devetnica 1000

10. Iskre - g. Stanko Gašparec 500

11. Obiteljska slavlja (3 izdanja) 3000

12. Siete Meditaciones 3000

13. Pequeño Cantoral Salesiano 2000

14. Ponovno tiskano broširano 2000

15. Snoviđenja svetog Ivana Boska 2000

16. Sedam meditacija (4 izdanja) 6000

17. Kako ćemo se obogatiti - za Nebo? 1000

18. Antologija Malog misionara 2000

Ukupno 50.500 primjeraka, te brojne brošurice i sličice…

COR UNUM ET ANIMA UNA! JEDNO SRCE I JEDNA DUŠA!

VELIKA MI DJELA UČINI GOSPODIN!

5. ODGAJAJMO S LJUBAVLJU

Predgovor

Odgoj, to najteže i najplemenitije djelo, zahtijeva prije svega

LJUBAV.

LJUBAV najprije izgrađuje odgajatelja, a zatim mu pruža

najuspješnije sredstvo u oblikovanju ljudskih, mladenačkih,

umova i srdaca.

To su naglašavali svi teoretičari i praktičari odgoja tijekom

stoljeća, kao Platon, Komenski, Pestalozzi, Frobel, Makarenko i

drugi. Oni su teoretičari odgoja.

A praktičari odgoja, sveti Pavao, sveti Augustin i čitava

plejada svetaca, najboljih odgojitelja tijekom stoljeća do našeg

učitelja don Boska, naglašavali su isto: sve je u osobi odgojitelja

koji treba zračiti savršenošću ideja i navika, tj. teoretski i

praktično, on mora voditi, svijetliti i poticati na nasljedovanje.

Sveti Pavao piše: Kad bih sve ljudske i anđeoske jezike

govorio…znao... imao... žrtvovao... predao... a ljubavi ne bih

imao, bio bih ništa! Za njim slično ponavljaju svi teoretičari i

praktičari odgoja. Kažu, u tom uzvišenom, preteškom i prelijepom

poslu, najvažnija je LJUBAV.

Davorin Trestenjak piše: Bez ljubavi neka nitko ne ulazi u

hram prosvjete jer će biti nesretan i to nesretniji što više zna a

manje ljubi.

Suvremena pedagogija govori isto: „Odgoj se ostvaruje tek u

kontaktu, u osobnom dodiru s odgajanikom. U tom odnosu u

prvom redu važno je da nastavnik VOLI svoje učenike kao čovjek

i pedagog. Ta ljubav ne smije imati prejaku notu osjećajnosti... a

očituje se time što se nastavnik rado nalazi među svojim

učenicima, rado s njima razgovara, spreman je slušati ih i

odgovarati na njihova pitanja. Nastavnik nalazi vremena za

učenike i savjetuje ih kad mu se obrate svojim problemima, rado

se s njima poigra, smije se i raspoložen je u njihovoj sredini,

razumije njihovu šalu i sam se šali. Brine se za svoje učenike, za

njihov razvitak, želi ih obrazovati i odgajati. Ako učenici osjete

kako ih nastavnik zaista voli i zbog toga od njih mnogo zahtijeva,

sigurno će uspjeti u odgoju.“

Kad ljudi govore o humanosti, tj. čovječnosti, ljudskosti,

karakternosti, izgrađenosti - uvijek misle na ono bitno, a to je

LJUBAV. Stoga su i svetci često ponavljali: LJUBI I RADI ŠTO

HOĆEŠ!

Odgojitelj djeluje kao osobnost u onom što govori i što radi,

kako živi i kako se ponaša u školi, u domu i izvan njih. Njegovi

odgajanici (učenici) neprestano promatraju učiteljevo ponašanje i

njegov rad. Deseci dječjih očiju gledaju na njega… i nitko nije u

stanju tako uhvatiti sve nijanse kao dječje oko. (Gruzdjev,

Pedagogija, Beograd, 1950., str. 479.). Svaka pojedinost je

predmet njihovog zapažanja.

U jednoj anketi koja je obuhvaćala 3.725 učenika iz 66 škola,

učenici su imali zadaću navesti osobine zbog kojih su voljeli

nastavnika. Sve te osobine, koje posjeduje ili može posjedovati

nastavnik, a zbog kojih bi ga učenici mogli voljeti, svrstane su u

43 skupine. Kad su se učenici izjasnili, tj. označili one kvalitete

zbog kojih vole nastavnika (a pitanja su sakupljena prema broju

dobivenih odgovora), najveći broj učenika izjavio je kako voli

nastavnika zato što ''pomaže u radu, objašnjava lekcije i zadatke

jasno i iscrpno, služi se primjerima u nastavi.'' Za ta svojstva

izjasnilo se 1.950 učenika. Na drugom mjestu su svojstva

nastavnikove osobnosti, što je ''veseo, sretan, dobrodušan,

živahan, ima smisla za šalu, prihvaća šalu''. Za ova svojstva

izjasnilo se 1.429 učenika. (Robert Richy, Planing for teaching,

New York 1957, pp 35).

Kako bi se vidjela i druga strana ovog odnosa, učenici su

naveli osobine zbog kojih nisu voljeli nastavnika. Ta su pitanja

svrstana u 30 skupina. Prema dobivenim odgovorima, glavna

negativna svojstva (za koje se izjasnio najveći broj, tj. 1.708

učenika), jesu što je ''često ljut, mrzovoljan, nepristupačan, nikad

se ne smije, neprestano zanovijeta, sarkastičan je, gubi živce,

izlazi iz takta''. Na drugom mjestu nepoželjnih osobina jesu ''ne

pomaže u radu, ne ograničava gradivo i zadatke, nije jasan, ne

planira rad." Tako je napisalo 1.025 učenika. I u jednom i u

drugom slučaju došla su do izražaja dva osnovna svojstva: treba

biti STRUČNJAK I ČOVJEK.

Od odgojitelja se traži nastup sa sigurnošću i s uvjerljivošću u

ispravnost onoga što izlaže ili traži. Mladi, koji po svojoj prirodi

osjećaju potrebu za punim sudjelovanjem u životu, i koji s mnogo

više osjećaja doživljavaju svoju okolinu, ljude, događaje,

društvene i svoje osobne uspjehe i neuspjehe, lako i neposredno

osjećaju raspoloženje svojih nastavnika. Jednom nastavniku

odgojitelju lako prilaze, povjeravaju mu osobne probleme i tajne,

drugom prilaze teže, odnos je hladan i poslovan (služben).

Odgojitelj mora biti DOSLJEDAN. Učenici visoko cijene

slaganje nastavnikovih-odgojiteljevih sudova, stavova i

postupaka, ne samo u okviru njegove nastavničke uloge,

(djelovanja) nego i u privatnom životu. Važno je ne samo kako

nastavnik predaje, još je važnije kako živi i radi.

Odgojitelj mora zračiti OPTIMIZMOM. U njegovim

stavovima mora se odražavati vjera u stvaralačke snage čovjeka, u

veličinu ljudskog duha. Osobni neuspjeh u nekom poslu, neuspjeh

razreda ili pojedinca može ga zabrinuti, ali ga ne smije

obeshrabriti. Odgojitelj mora gajiti visoko povjerenje u svog

odgajanika.

Odgojiteljski poziv pretpostavlja visoku razinu

HUMANOSTI. On je sav okrenut čovjeku, njegovu dobru, sreći i

budućnosti. Zbog toga je veoma važno da se za ovaj poziv, više

nego za bilo koji drugi, opredjeljuju ljudi koji imaju sklonost za

njega, koji VOLE DJECU I MLADEŽ, LJUDE I ŽIVOT, koji

umiju otkrivati ljepote života i sposobni su sudjelovati u radostima

i nevoljama drugih ljudi. Učenici, a naročito oni mlađe dobi, znaju

pokazati veliku odanost i spremni su nastavnika - odgojitelja

slijediti u akcijama, duboko primati njegove ocjene, njegove

pohvale ili zamjerke, nasljedovati njegov način ponašanja,

njegove pokrete, izraze, šale, teže postati takvi kakav je on i to što

je on.

Humanost ne podrazumijeva pretjeranu sentimentalnost, stalne

ustupke i povlađivanja učeničkim željama. Naprotiv. U njihovu

životu i radu, a poglavito u kasnijim fazama razvoja ima i teških

trenutaka, osobnih nevolja, kad odgajanici osjete potrebu nekome

se povjeriti, na nekoga se osloniti i tako rasteretiti svoje breme. U

takvim trenutcima nisu im potrebni ljudi sentimentalnih, plačljivih

raspoloženja. Potrebna im je pomoć i ohrabrenje, potrebni su im

ljudi koji umiju suosjećati, ali i koji imaju snage potrebno izreći,

čak se i suprotstaviti ako je neophodno, ili barem ih potaknuti,

ohrabriti i podržati. Dakle, odgojitelj mora biti ČOVJEK, čovjek

koji voli, koji ima dostatno topline kad se radi o brizi za učenike-

odgajanike, ali koji također može imponirati odlučnošću kad se

radi o postavljanju zahtjeva, koji se odlikuje borbenošću kad su u

pitanju načela visokih društvenih ciljeva i zadaća.

PRIMJERI:

Kad poslužitelj donese jelo japanskom časniku, ovaj, prije

nego što počne jesti, ustane i nakloni mu se u znak poštovanja. Je

li taj postupak štetan za disciplinu i podložnost? Nipošto!

Naprotiv, onaj koji zahtijeva poslušnost pokazuje naklonom kako

poštuje dostojanstvo čovjeka koji ga sluša.

Pavao ima ružnu manu govoriti o sebi. Petar je hoće ukloniti i

stoga mu piše ovo pismo: ''Dragi Pavle! Već je vrijeme da se

oslobodiš svoje najružnije mane. I jučer si govorio samo o sebi…

Svi smo na te ljuti. Ako ustraješ tako, nećemo više doći u tvoju

kuću!“

Hoće li se Pavao popraviti? Ne samo što se neće popraviti, već

će mu odgovoriti približno ovako: Dragi Petre! Uzalud mi

propovijedaš. Ti sam imaš stotinu ružnijih mana od moje. Do

tvoga mi je prijateljstva koliko do lanjskog snijega! Petrove riječi

su živo pogodile Pavlovo sebeljublje, razdražile ga toliko da nije

mogao razmišljati o svojoj mani, niti se popraviti.

Potpuno bi drukčije bilo kad bi Petar u četiri oka rekao Pavlu:

''Dragi Pavle! Često se divim tvojoj razumnosti, tvojoj duhovitosti

i snazi tvoje volje. Čini mi se samo, katkada ne znaš dobro

upotrijebiti svoja dobra svojstva. Na primjer jučer...

Molim te, oprosti što sam na to upozorio. Ali, s neznatnim

naporom možeš se ne izvrgnuti osuđivanju prijatelja govoreći

tobože samo o sebi, i svi će te cijeniti po tvojoj vrijednosti''.

Kako bi mogao Pavao ostati neosjetljiv na takav dokaz

ljubavi? U Petrovim riječima osjeća, poput poslužnika u naklonu

svoga časnika, duboko poštovanje i ljubav prema svojoj osobi.

Napomena: Stari Rimljani su naglašavali „Maxima debetur

puero reverenti“ tj. Djetetu dugujemo najveće poštovanje.

POTICAJI POŠTOVANJA I LJUBAVI

a) Čovjek je slika Božja

b) Krštenik je dijete Božje

c) Kršćanin je ud otajstvenog tijela Kristova.

Sve što god učinimo bližnjemu, Isus prima kao da smo to

učinili njenu samome.

Djelujući uzrok i predmet koji prima djelovanje moraju biti

posredno ili neposredno u vezi ili doticaju.

Otuda načelo: Non datur actio distans = nema akcije u

rastojanju.

Veza ili doticaj među dušama djelo je ljubavi, tj. ona je tvori.

Najsavršeniji doticaj jest uzajamna ljubav, prijateljstvo. Uspješno

će odgajati samo prijatelj.

Kome nije znana "FILOTEJA" svetog Franje Saleškog?

Pročitaj, poštovani čitatelju, u Filoteji 17. poglavlje, III. dijela

kako bi shvatio duboko značenje don Boskovih riječi: Budimo

prijatelji!

Glede ukora kaže sveti Franjo Saleški: Ukori koji proizlaze iz

strasti nemaju toliko vrijednosti kao oni koji proističu iz razuma.

Razumna je duša po svojoj naravi podložna umu, a strasti se

podvrgava tek zbog tiranije.

(Fil. VIII pogl. III. dijela).

I na drugom mjestu:

Istina koja nije ljubazna, proizlazi iz ljubavi koja nije

prava... i takva istina nalikuje nezrelu voću koje više škodi, nego

koristi.

PUTOVI LJUBAVI

Don Bosko nam pokazuje putove ljubavi.

Zamišljeni Pavao u pismima jest istiniti Bartul Garelli.

Beštijo! - bijesno poviče sakristan. Ako ne znaš ministrirati,

zašto onda dolaziš u sakristiju! To izbaci, pograbi upaljivač, udari

po glavi Bartula i nastavi ga tući po plećima… Promislite, kakvu

volju bi morao imati jadan dječak da bi se vratio u crkvu i

sakristiju?

Ali don Bosko ga ljubazno pozove: - Jesi li već bio kod svete

Mise? - Nisam! - Pođi u Crkvu. Poslije svete Mise razgovarat

ćemo o nečem lijepom.

Nakon Svete mise nazvao ga je dragim prijateljem, pitao ga za

oca, majku, ispitivao o rodnom kraju, stanu, poslu itd. Kad je

otkrio Bartulovo veliko neznanje i zapuštenost, ponudio mu je

pouku u vjeri. Ozbiljan svećenik, a tako ljubazan, milo ga ispituje

o njegovim stvarima. Kakav je duhovni preobražaj doživio Garelli

s kojim se do tada samo grubo postupalo!

Još jedan primjer:

U Rimu je don Bosko, s kardinalom Tostijem, posjetio zavod

svetog Mihovila. Dok su pregledavali prostrane dvorane začulo se

s hodnika zviždanje i galama. Odjednom neki mladić dolazi po

stepenicama i nađe se na hodniku ispred kardinala, svog ravnatelja

i don Boska. Zar je to uspjeh opomena i nauka koje vam dajem? -

zaviče ravnatelj. Bezobrazniče! Pođi u radionicu i čekaj zasluženu

kaznu!

Don Bosko je klimao glavom i uljudno upozorio ravnatelja:

Mladić će trpjeti zbog opomene, u ogorčenju će mrziti ustanovu i

poglavare. Možda bi bilo dobro da ga posjetimo? Otišli su k

mladiću i don Bosko mu je rekao: Znaš, sve sam uredio, ali pod

uvjetom - od sada ćeš biti bolji i postati ćemo prijatelji. Uzmi ovu

medaljicu, a za plaću izmoliti ćeš za me Zdravomariju.

Mladić je očekivao posve drugo, a sad mu je sve oprošteno,

dobio je medaljicu, don Bosko mu je ponudio prijateljstvo i

zamolio neka se pomoli za njega.

U mladom srcu probudila se ljubav i čežnja za postati bolji.

Poljubio je don Bosku ruku, primio medaljicu i odgovorio: Stavit

ću je oko vrata i nositi vama na uspomenu.

DON MARINOV BISER LJUBAVI (primio iz Mexica, 21. veljače 2009.)

Dragi moj brate Ivane! Našao sam jedan biser o Ljubavi, uvrsti

ga u Antologiju, u poglavlje: Odgajamo s ljubavlju, a glasi:

El Amor: la única fuerza creativa - Ljubav, jedina

stvarateljska snaga.

“Sij ljubav na svakom tvojem koraku... i prije svega u svojem

domu. Daruj ljubav svojoj djeci, svome mužu ili ženi, svojem

susjedu... Nemoj dopustiti da netko tko ti dođe, ode od tebe

isti, već bolji i sretniji. Budi živi odraz Božje dobrote, dobrote na

licu, dobrote u tvojim očima, dobrote u tvojem osmijehu, dobrote

u tvojem toplom pozdravu“. (Majka Terezija)

UČITELJICA - DIVNA ODGOJITELJICA

Jedan sveučilišni profesor poslao je svoj razred socijologije u

posjet siromašnoj četvrti grada Baltimora neka provjere pretke

200 djece. Studentima je dao zadaću napisati analitičku provjeru,

pretkaz budućnosti svakog pojedinog djeteta.

U svakom odgovoru pisalo je: Nema nikakve nade!

Dvadeset i pet godina kasnije, drugi je profesor sociologije

slučajno otkrio prijašnji studij. Tada je odredio neka i njegovi

studenti istraže ovaj projekt te saznaju što se to dogodilo s tom

djecom.

Studenti su saznali kako su, osim 20 koji su se odselili

drugamo ili su umrli, 176 od 180 preostale djece, postigli veći

uspjeh u zvanju, kao advokati, doktori i ljudi trgovine.

Profesor ostade zapanjen ovim otkrićem. Odlučio je tada ići

dalje u svojem pothvatu. Srećom, svi su ovi ljudi boravili u istom

okrugu te je mogao pitati osobno svakoga od njih:

Kako ti tumačiš svoj uspjeh u životu? U svakom pojedinom

slučaju sugovornik je ganutljivo odgovorio:

Bila je jedna učiteljica.

Učiteljica je bila još u životu. Tada je potražio i zapitao ovu

ženu, staricu još bistrog razuma, koju je čarobnu metodu

upotrijebila kako bi podigla ovu djecu iz siromašnih četvrti i

dovela do ostvarenja divnih uspjeha?

Učiteljičine oči su zablistale i na njezinim usnama procvao je

ljubazni osmijeh ...

U stvari, to je tako jednostavno!, reče. Ja sam ovu djecu

voljela!

Eric Butterworth

ISUS ODGOJITELJ

(Iv 4)

Isus nije rekao Samarijanki: Bestidnice! Živiš u grijehu i još se

drzneš pokazati preda mnom. Zar ne znaš, osuđena si na vječnu

propast gdje te čekaju najteže muke?

O, ne! Isus ju zamoli govoreći: Daj mi piti!

Kao što je, kasnije, don Bosko molio siromašne dječake za

prijateljstvo, tako je Isus počeo svoj razgovor molbom za uslugu.

On treba Samarijanku i njezinu pomoć kako bi dobio gutljaj

vode koju je sam stvorio. I On, koji u svojoj slavi ne treba ništa i

nikoga, čezne za dušom ove grešnice. Znamo tko je kome uzor.

Učitelj se približi lošem đaku, povjeri mu zadaću s kojom

poput Isusa osvaja učenikovo povjerenje, a time i njegovo

sudjelovanje.

S kolikom ljubavlju i prijaznošću Isus pripravlja Samarijanku

na ukor zbog njezina grešnog života! Kako se žena začudi što on,

Židov, govori s njom, Samarijankom, te ište od nje malo vode!

Židovi i Samarijanci su, naime, živjeli u međusobnoj mržnji. On

je upozori na tajanstvenu vodu: Kad bi ti znala za dar Božji i tko

je onaj koji ti veli:Daj mi piti! ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao

vode žive. Odvrati mu žena: Gospodine, ta nemaš ni čime bi

zahvatio, a zdenac je dubok! Otkuda ti dakle voda živa?

Odgovori joj Isus: Tko god pije te vode, opet će ožednjeti, a

tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada.

Voda koju ću mu ja dati, postat će u njemu izvorom vode koja

struji u život vječni.

Kaže mu žena: Gospodine, daj mi te vode!

Želja za nečim boljim probudila se u njezinu srcu. Sad je čas

da izađe na vidjelo gorka istina, ali još uvijek Isus nastavlja: Idi i

pozovi svoga muža pa se vrati ovamo!

Odgovori mu žena: Nemam muža!

Lažeš! Mogao bi joj odvratiti Isus, ali on toga ne učini. U

njezinu odgovoru otkriva dobru stranu, doista nije imala muža.

Ostalo je prikrila iz prirodne sramežljivosti i tu dobru stranu

njezinog odgovora Isus je pohvalio: Dobro si rekla! Ostalo reče

Isus sam, skromno, bez svake samodopadnosti kod otkrivanja

istine njezine krivice, bez nadimaka koji ponizuju, bez osude.

Nakana Isusovog razgovora sa Samarijankom bijaše,

osloboditi je grijeha. Kratkovidnom čovjeku činilo bi se važnijim

predmetom razgovora, njezin grijeh i hitnost popravka. A nije bilo

tako. Spomenuo je njezinu krivicu tek koliko je bilo potrebno

kako bi se uskrisila istina. Inače, on samo budi povjerenje, nadu,

čežnju, dobru volju. Odgojitelj koristi to ugodno raspoloženje te

joj povjerava odlično poslanje: Žena nastupa apostolski u svome

gradu i dovodi sugrađane k Isusu.

Trudimo se i mi odgajati s ljubavlju, kao naš Spasitelj, kao

premnogi sveci, kao naš predragi Otac sveti Ivan Bosko! Amen!

6. RADOST

ŽIVJETI JE RADOST

Razborit čovjek trudi se uzeti vremena za sreću!

- Ima ljudi koji zrače SVJETLOST, a ima ih koji sve

zamračuju.

- A cvijeće stvara čuda. Jednostavno cvijeće: smiješak, dobra

riječ, malo pažnje. Najmanji cvijet pružen toplinom srca priča

lijepu priču. Jednostavnu, divnu bajku, o komadiću neba na

zemlji, gdje su ljudi anđeli, gdje svaki strah, bol i suze nalaze

utjehu, gdje ljudi cvatu jedni za druge kao cvijeće.

- Ljubav je kao sunce. Tko je ima, može mu nedostajati

mnogo toga, kome ona nedostaje, nedostaje mu sve.

- Znam, nije lako doći u nebo, ali znam i to nemoguće je

živjeti ako nebo ne dođe k meni. Nebo je ondje gdje su ljudi

prijatelji, i gdje se dobrota radosno prenosi od ruke do ruke.

- Naš svijet danas nasušno treba jednostavne, dobre, srdačne

ljude koji sa smiješkom poslužuju. Ne gube strpljivosti ne grme

kad pogriješite.

- Stoga budi oprezan kad govoriš. Riječi su snažno oružje koje

može nanijeti mnoge nesreće. Govori ljubazne riječi. Neka tvoje

riječi budu svjetlo, neka izmiruju, zbližavaju, stvaraju mir.

- MISLI NA NJIH. Postajemo neljudi kada u svom

zajedničkom ponašanju i tankoćutnosti ne kontroliramo svoje

riječi. Naši su osjećajni organi usahli, zakržljali. Svijet treba

toplinu, nježnost, dobrotu!

- UČINI NEŠTO ZA SVOJE LICE!... RADI DRUGIH!...

Najbolja njega lica nije trljanje kreme na koži, nego iznutra

stavi RADOST, u oči i svjetlo. Učini nešto za svoju nutrinu. Neka

ti oči budu vedre i sjajne, usta nasmijana, lice vedro.

Pokaži svoje najljepše, najbolje i najljubaznije lice, i neće

drugima biti teško voljeti te.

- Sa stvarima možeš postupati neljubazno... posjeći, raskrčiti,

razbiti, razlupati.

S ljudima se može baviti samo onaj tko ih voli. Ako ne možeš

ljudima iskazati ljubav, ostani u svom kutu i bavi se stvarima bez

života, a ljude pusti na miru.

- ZAŠTIĆEN + SIGURAN

Tko se ne osjeća zaštićenim, postaje nagrižen, nesretan čovjek,

ne osjeća se ugodno.

Temelj svake sigurnosti jest ljubav. Neljubaznost i sebičnost

razaraju svaku sigurnost i čovjeka čine bez korijena, bez doma,

čine ga nezadovoljnim.

- Tragedija je u tome što više ne možemo jedni drugima

ponuditi SIGURNOST. Više ne možemo jedni druge prihvatiti,

pružiti dom, oslonac. Zaboravili smo ljubiti. Budući da smo

napustili Boga, izvor svake ljubavi, ni sami više nismo zaštićeni.

- Nazivamo se kršćanima, a dižemo ruku kako bismo iz

kršćanstva otklonili nezanimljiv KRIŽ. Služiti, istrošiti se,

žrtvovati se, to nije naš slučaj.

- VJERUJEM U ČUDO kad će u svakoj kući, u svakoj ulici

govoriti jedni drugima: Volim te, čovječe! Želim iz svojih usta

izbaciti svaku zajedljivu riječ, srce ispuniti nježnošću, a ruke

darom prijateljstva. Volim te, čovječe! Prenesi to svima

RIJEČIMA I ŠUTKE. Reci to smiješkom, pomirljivom gestom,

stiskom ruke, riječju priznanja, zagrljajem, poljupcem, sjajem

očiju. Prenesi to s tisuću malih pažnji, svaki dan ponovno!!!

DUHOVNA RADOST

BOG JE RADOSTAN! BITNO RADOSTAN!

O životnoj radosti kršćanina

Bog je sama radost!

Kad je na koncu Prvog svjetskog rata nestalo kulturnog,

buržujskog optimizma, vjere u prirodnu dobrotu čovjeka koji se

od Boga emancipirao, kad su se u gorkim kušnjama rata,

bezobzirnog rušenja i barbarske krvoločnosti, koje bijaše pun I.

svjetski rat, počeli ušuljavati u duše strah i skepsa, razočaranje,

žalost, satrvenost i malodušnost, izašla je mala knjiga koja je

probudila veliku senzaciju: MEHR FREUDE! = Više veselja! To

je njezin naslov. Napisao ju je njemački katolički biskup Keppler,

visoki prelat, predstavnik Crkve koja bijaše cijelo XIX. stoljeće

klevetana i napadana od raznih filozofa i prosvjetitelja kao

neprijateljica životne radosti. Katolički biskup dovikuje

nevjernome svijetu: Mehr Freude! Više veselja! - to bijaše novost.

Danas, kad je duševna satrvenost još veća i dublja, kad duše

hvata prava tjeskoba, kad su životni obzori tako mračni, dani tako

teški, trenutci vedrine tako rijetki, danas je taj zov još suvremeniji

i još potrebniji.

Ali ne samo nevjernome svijetu, već i nama kršćanima,

poglavito nama, Bogu posvećenim osobama... zato jer smo i mi

djeca svoga vremena! Živimo u istom zračnom tlaku, u istoj

zagušljivoj duhovnoj atmosferi, mučeni od istih problema i

teškoća kao i druga djeca ovoga svijeta svoga vremena, s tom

razlikom što smo sposobniji duhovnu bijedu današnjega čovjeka

bolje upoznati i snažnije osjetiti, i jer se baš ta duhovna situacija

današnjega čovjeka mnogima čini neutješna i bezizlazna. Mnogi

su među nama kao vojnici koji brane izgubljenu i na poraz

osuđenu stvar. Osjećaj časti i ponosa im ne dopušta uzmaknuti.

Ali bore se bez ufanja u pobjedu, s nekakvom tupom

rezignacijom. Čini se, kršćani nisu više vojska koja se pod

zastavom svetoga Križa, puna vedrine i s pjesmom na usnama,

pobjedonosno približava zidinama vječnoga Jeruzalema. Takvi su

katkada slični žalobnom sprovodu, koji u grob polaže ljubljeni a

utopljeni svijet, i ne misle kako bi ga mogli uskrsnuti!

I za nas vrijedi zov: VIŠE RADOSTI I VESELJA!

Na to nas Bog ponovno poziva... već u Svetom pismu Staroga

zavjeta: Servite Domino in laetitia, Laetamini in Domino et

exultate iusti et gloriamini omnes recti corde. (Ps 64,11.) =

Radujte se u Gospodinu i kličite, pravednici, i slavite svi pravedna

srca. Čak cijelu prirodu poziva: Laetentur coeli et exultet terra

ante faciem Domini quoniam venit... I za svaki dan

pravednikova života vrijede riječi (iz Ezrine knjige 7): Ovaj dan

je posvećen Gospodinu Bogu našemu! Ne plačite i ne žalostite

se… veselite se - jer je Gospodnja RADOST NAŠA SNAGA!

Osnovni ton Svetog pisma Staroga zavjeta nije nipošto neka

tjeskoba, kriva žalost, satrvenost, već je sve prožeto duhom

radosti, ufanjem u Boga i veselom službom Bogu.

Još snažnije struji taj duh radosti i zov k veselju u Novom

zavjetu. Već je nad Spasiteljevom kolijevkom anđeoska pjesma

radosti: Slava Bogu na visini... mir ljudima na zemlji koji su

dobre volje!

Govor na gori nije ništa drugo nego veliki koraci prema

našem čeznuću za srećom i uputa kako ćemo je doseći. I na

Posljednjoj večeri: ... Sad se žalostite, ali opet ću vas vidjeti, i

veselit će se srce vaše, i vašeg veselja nitko neće uzeti od vas

(Iv 16,22) ... Molite i primit ćete kako bi vaše veselje bilo

potpuno... i to govorim na svijetu, kako biste imali moje

veselje u sebi savršeno (Iv 17,13).

Puni sunca i radosti su prizori nakon uskrsnuća. Jer, kao što

pod proljetnim suncem sve klija u Božjoj prirodi... tako i u

dušama pod blagom svjetlošću uskrsnulog Spasitelja buja novi

život, pun mira, sreće i radosti. Zato je i nauk koji pronose

apostoli u već iscrpljeni, umorni i djelomično gnjili poganski

svijet, BLAGA VIJEST OTKUPLJENJA, spasenja i konačne

pobjede! O smrti, gdje je tvoja pobjeda? Apostoli i tada kad su bili

išibani zbog naviještanja Isusova imena, odlaze radosni jer su

bili dostojni nešto pretrpjeti za Isusovo ime. Oni žive kao što veli

Sveto pismo: U mnogoj nevolji s radošću Duha Svetoga. Tako

svjedoči Apostol naroda: Superabundo gaudio in omnibus

tribulationibus meis... Ispunjen sam radošću u svim nevoljama

svojim, te snažno potiče prve kršćane: Gaudete = Radujte se,

ponovno vam kažem, radujte se, Bog je blizu! Uvijek im nanovo

želi: Bog nade ispunio vas svakom radosti i mirom u vjerovanju,

da obilujete nadom i u moći Duha Svetoga, Kristov mir koji

nadilazi svaku naravnu sreću... I hoće nek njegovi vjernici

velikodušno i radosnim srcem sve darivaju Gospodinu; Hilarem

datorem diligit Deus = Veseloga darovatelja ljubi Bog!

Isti duh prožima cijelu Crkvu. Već kod sakramenta Krštenja

Crkva je molila za nas: "Nek ovo dijete veselo služi u Tvojoj

Crkvi.'' I tako često: "Uvijek se radujete utjehom Duha Svetoga!"

I u Oficiju (brevijaru) zove vas svakog dana: "Dođite, kličimo

Gospodinu“!

Tako nas jednoglasno uči nepregledna povorka najvećih

njezinih sinova i najpouzdanijih učitelja duhovnog života: Za

svetog Bernarda su radost i veselje najočitiji znak kako u duši

stanuje Duh Sveti. Sveti Dominik, a posebno sveti Franjo Asiški

trajno pozivaju svoje sinove riječju i primjerom na RADOSNU

SLUŽBU BOGU. Sveti Ignacije Lojolski piše novaku koji se

bojao da se previše smije i veseli: "Ergo ridere, fili me, te volo

essere in Deo hilarem. Semper sit laetus et hilaris!" = „Smij se,

sine moj, jer želim, uvijek budi veseo u Bogu! Uvijek budi veseo i

radostan!“ Na drugom mjestu poučava svoje: "Dobar redovnik

nema nikakvog razloga za žalost! Obrnuto, brojni su razlozi za

veselje!" Isti ćemo nauk naći kod svetog Franje Saleškog: "Često

u sebi probudi DUH RADOSTI I SLATKOĆE, i budi čvrsto

uvjeren to je pravi DUH POBOŽNOSTI. I ako te katkada

napadne duh žalosti, izađi malo vani na šetnju. Zapjevaj koju

pobožnu pjesmu. To čini češće, to je najbolji čovjeka odmori, a

Bogu je na čast." Ili na drugome mjestu: "Nipošto se ne predaj

žalosti koja je neprijateljica pobožnosti. Zašto bi se žalostila duša

koja je vjerna Onome koji će zauvijek biti naše veselje?“ Uzmite

koju god stranicu njegova života, sve je prepuno veselja i radosti,

koju je tražio od svojih… Isto je ponavljao naš Otac don Bosko!

"Budite dobri i uvijek VESELI!" Reče: "To je najuspješnije

sredstvo odgoja“.

I mnogi drugi duhovni pisci govore o RADOSTI.

- Foch: "Samo jedan je stav i jedno ponašanje koje dolikuje

kršćaninu koji je u milosti: UNUTARNJI I VANJSKI MIR. I

samo jedan izraz lica: RADOST, VEDRINA".

W. Faber naglašava: "Melankolična duša nije za svetca.

Veselje je kao misionar koji stalno propovijeda o Bogu i čini sve

kako bi Ga uzljubio."

Isto nam potvrđuju moderni konvertiti. Renanov unuk Ernest

Psychary rekao je u trenutku svoga povratka u Crkvu: "Vidio sam

kuda idem. Išao sam tamo gdje je mir, gdje je veselje".

Svojem prijatelju Jakovu Rivieri piše Paul Claudel: ''Mislite

kako Vam drago! Ako se ne približite Bogu i Kristu koji su

izvor, nećete nikada naći pravo veselje!" Chersteton pak veli:

„Veselje je gigantska tajna kršćanina!"

Ako je dakle to tako jednodušan nauk Svetog pisma Staroga

zavjeta, Svete Crkve, svetaca i velikih naučitelja duhovnog života,

pitam vas: zašto je tako važno i potrebno to veselje? Koji je

njegov dublji razlog?

Najprije poradi nas samih i našega duhovnog napretka.

Moderna znanost sve jasnije otkriva ono što smo svi već davno

znali: VESELJE JE ZDRAVLJE, apetit, zdravi san, sreća. Dakle,

snažan je utjecaj koji ima na cjeloviti duševni život, kao što se

kaže: MENS SANA IN CORPORE SANO = Zdrava duša u

zdravom tijelu. Ne samo tijelo na dušu, već i duša na tijelo i

tjelesno raspoloženje i tjelesno zdravlje. Naše vegetativno i

respiratorno djelovanje i s njime i sav krvni tok ovisi od

VEDRINE ILI MRAČNOSTI našega duhovnog raspoloženja. Od

njega zavisi naša veća ili manja sposobnost rješavanja raznih

konkretnih dnevnih zadaća. Kao da su mišići gipkiji, prsti mekši,

ruke spretnije, a mi sami snalažljiviji KAD U NAMA VLADA

VEDRO RASPOLOŽENJE.

Mračno i teško raspoloženje naše duše sigurno se prenosi i na

naše tjelesne sile, koje nekako paralizira… U tom žalosnom

raspoloženju ništa nam ne ide od ruke. Na svakom koraku nešto

zapinje. Ako to vrijedi već na području našega tjelesnoga života, i

fizičke aktivnosti, u mnogo većem stupnju to vrijedi za naš

duhovni život, unutarnju aktivnost, na plodnost duhovnog života.

Ako u vidljivoj prirodi nedostaje sunca i topline, sve zaostaje, sve

zakržlja i postane neplodno.

Još je teže na njivi naše duše, ako joj ponestane sunca

RADOSTI i VEDRINE. Žalost se vuče po našoj nutrini kao siva

hladna magla koja mori svaki život, kao slana koja sve zeleno

popari i ubije. Zato veli poznati duhovni pisac: "Malodušnost i

žalost najopasnija su napast, koja potresa i uzdrma sve kreposti

najednom i u temelju, navlastito kad je prikrivena. Kod drugih

napasti obično lako spoznamo kako ne bi bilo pravo pristati na zla

prišaptavanja. A kod malodušnosti mislimo kako imamo

nepobitne dokaze te popuštamo osjećajima koje nikako ne

smatramo VRAŽJIM ZAMKAMA. Taj osjećaj malodušnosti

/žalosti/ i satrvenosti nagriza samu kralježnicu duhovnog

nastojanja, jer razara pouzdanje te predočuje izvršavanje kreposti

kao nešto nemoguće“.

Promislimo, što za ustrajnost u vršenju dobra znači pouzdanje,

nada u uspjeh? Uzmi čovjeku tu nadu, sve si mu uzeo! Uzeo si mu

volju za bilo koji pothvat i napor. Malodušnost oduzima duši

svaku radosnu svjetlost, svaku uviđavnost, sposobnost za mirno

razmišljanje i trijezno prosuđivanje. U prvom redu oduzima mu

volju za molitvom, koja je neophodno potrebno sredstvo spasenja.

Stoga veli Sveto pismo Staroga zavjeta: Što je moljac za odijelo i

crv za stablo, tako škodi žalost ljudskom srcu! Ili pak: ''Ne

prepuštaj srce svoje žalosti: odagnaj je i misli na svoj svršetak.''

(Sir 38,20).

Drugi priznati pisac duhovnog života (Lachen "Put k

unutarnjem miru, str. 173) piše: "Pobožnim dušama je nemoguće

dostatno naglasiti kako je za njih jako važno čuvati se

malodušnosti, nepouzdanja i žalosti, te u svakoj zgodi i času

ostati u svetom miru i u svetoj RADOSTI!"

Na drugom mjestu TO JE ZAHTJEV NAŠE LJUBAVI

PREMA BLIŽNJEMU i zahtjev NAŠEG APOSTOLATA. Žalost

i klonuće čovjeka usredotočuju u sebe samoga. VEDRINA I

RADOST otvaraju naše srce, čine nek na sebi osjeti istinitost

tvrdnje: "Bonum est difusivum sui = dobro se razdaje". Tada lako

shvatimo Isusove riječi: "Blaženije je davati nego primati!" Samo

radost i vedrina osposobljavaju nas lakšem pristupu bližnjemu

onom ljubavlju i dobrotom koja jedina osvaja srca… da s

nebeskom strpljivošću i blagošću podnosimo njegove mane,

slabosti, i poput majke priklanjamo se njegovoj bijedi... Da ne

ugasimo svjetiljke koja još malo tinja... i ne lomimo trstike koja se

i onako na svakom vjetriću njiše.

I konačno: Radost i veselje jesu hrana duše, hrana koju duše

najviše traže, najviše trebaju a najteže nađu.

Ljudsko srce instinktivno osjeća: GDJE JE ISTINA TAMO

MORA BITI I SREĆA. GDJE JE PRAVA SREĆA, ONDJE JE I

ISTINA!

Kada duše u nama prepoznaju vedre i vesele apostole, odmah

zaključuju kako je nauk kojeg donosimo ISTINA I PRAVI

ŽIVOT!

Zar nije zahtjev naše vjere: ''Servite Deo in laetitia = Služite

Bogu u veselju!?"; vjere koja je uzvišena tajna što ovija život i

unosi nam u srca dobrotu i ljubav. "Bog je ljubav!" I On nam

poručuje: "Moje su misli, misli MIRA, DOBROTE, MILOSRĐA

i LJUBAVI!“ Vjera u Njegovu premudru i čudesnu Providnost

poradi koje će pravednik ostati u najzamršenijim prilikama,

najnapetijim sukobima… ostati miran i vedar prema riječima

Izaije proroka: "Recite pravedniku, sve je dobro i u redu. Ništa

nema što bi prouzrokovalo strah i žalost ". Pravi izvor radosti je

u vjeri u Boga kojemu je ime "LJUBAV, u vjeri u njegovu

Providnost i dobrostivost.

Vjera i zaufanje u SRCE OČEVO, zaufanje s kojim gledom na

našu griješnu prošlost govorimo: "Felix culpa, quae talem et

tantum nobis meruit Redemptorem! = O sretnog li grijeha koji

nam je zaslužio takvog i tolikog Otkupitelja!“

Pogledom na sadašnjost usred svih teškoća i nesigurnosti

ponavljajmo Apostolovu: "Onima koji Boga ljube, sve doprinosi k

dobru!" A kod misli na budućnost, iz srca mu punog djetinjeg

zaufanja dolaze psalmistove riječi:

"Obradovah se kad mi rekoše: idemo u dom Gospodnji!"

Govorio je sveti Franjo Asiški: "Gospodine, kad smo u Tvojoj

službi, nikako se ne dolikuje da hodamo naokolo žalosnim licem i

kiselim izgledom!"

Recite mi, je li ocu na čast dijete koje je u kući uvijek žalosno

i smrknuto? Očito ne zna cijeniti očevu skrb i ljubav!

Ljubav prema Bogu zahtijeva od nas služenje radosnim i

veselim srcem, plemenito i velikodušno!

Naša radost koja je utemeljena na vjeri, ufanju i ljubavi - mora

slaviti nad svim kušnjama i biti jača od svega zla koje nas

okružuje. Moramo biti sposobni s Apostolom ponavljati:

"Preobilujem radošću u svim svojim nevoljama!" Kako bismo to

uzmogli, moramo biti dobri kršćani. Naša vjera, ufanje i ljubav

moraju biti vjera, ufanje i ljubav u RASPETOGA ISUSA, u

misterij njegova KRIŽA!

Zašto su apostoli nakon golgotske tragedije bili kao ovce bez

pastira: raspršeni, satrveni, klonuli, plašljivi i žalosni? Zašto su

tako žalosni učenici na putu u Emaus? "Kakvi su to vaši

razgovori… i zašto ste tako žalosni?" - pita ih vječna Istina. ''A mi

smo se nadali…“

Ova riječ otkriva izvor te žalosti. "A mi smo se nadali!… On

će otkupiti Izraela, a sad je već treći dan otkako je u grobu!'' To

bijaše kriza i kušnja koju su proživljavali svi apostoli s Tomom.

Nekoliko puta ih je Isus upozorio neka paze, neka se ne sablazne

kad dođe vrijeme kušnje, poniženja i križa! Pa ipak su se svi

sablaznili. Toma bijaše razočaran i u dnu srca osjeća se

prevarenim. Ta sve se srušilo! Sve se drukčije završilo, a on je

očekivao...! U dušu mu se uvukao mrak. Ništa više nije razumio,

niti je imao volje išta razumjeti. Iščezli su i nestali svi snovi,

rasplinuli su se i srušili svi ideali. Nevolja i klonulost su ga

potpuno obuzeli. Zatvorio se u sebe, odbijao je svaku pomoć.

Dostatno mu se bilo jednom razočarati i prevariti. Neće se

predavati drugim pustolovinama…!

MISTERIJ KRIŽA! Židovima sablazan, poganima ludost -

pomutio je i Isusove učenike te ih bacio u žalost i mrak, unatoč

tolikim opomenama. Misterij križa…

Često nas obuzme žalost jer previše očekujemo od života.

Kad bismo naučili biti zadovoljni s malim, otklonili bismo mnoge

izvore žalosti! Žalosni smo? Možda? Jer smo previše

usredotočeni na sebe i mislimo samo na svoje nevolje. A kad

bismo bar malo raširili svoj horizont, odmah bi bilo jasnije, naše

je trpljenje samo kapljica u moru ljudske bijede, ništa koliko trpe

drugi. Kad bismo već jednom više mislili na druge, a manje na

sebe, osobito ako bismo se više trudili ublažiti bijedu bližnjega i u

njegovu noć unijeti zraku svjetla, okusili bismo istinitost one

Keplerove: "Toliko više ćeš veselja imati sam, koliko više radosti

doneseš drugima!" I Verlaine je rekao: ''Allez: rien n'est meilleur

a l'âme, que de faire une âme moin triste. = Hrabro: Ništa bolje za

dušu nego drugom ublažiti žalost.“

To su naravna sredstva koja upotrebljava i nevjernik koji

uviđa kako je žalost nepotrebna, neplodna i ubitačna. Zato hoće

postati vedar i nasmijan čovjek. Ni kršćanin ne smije zanemariti

ova sredstva, jer kršćanin ne zaboravlja, životna je radost kao

svaka druga blagodat, dar odozgor, od Oca svjetlosti.

Često molimo s povjerenjem za dar radosti kao za dragocjenu

milost. Tako moli i sveta Majka Crkva za svakog krštenika kod

krštenja: „Neka ovo dijete radosno služi u tvojoj Crkvi“. Da bi se

njezina djeca uvijek radovala uz utjehu Duha Svetoga. Kršćanin

se trudi upiti životnu radost na najčišćim izvorima razmatranja,

uviđa kako je njegov poziv prebivati u naručju neizmjerne

LJUBAVI i DOBROTE OČEVE.

U tu DOBROTU vjeruje neograničeno, nepokolebljivo i kada

ga snađu razne kušnje i križevi. "Jer si bio mio Bogu, trebao te

kušati!"

Ovdje je suzna dolina... tu stalnog boravka nema… u duši je

neodoljiva čežnja za srećom… očekivanje je život cijeli: kad će se

ispuniti? Dok čeka, siguran je, ispunit će se GORE u domu

Očevu! Vjera mu jasno govori: “Oko nije vidjelo, uho nije

čulo, u ljudsko srce nije ušlo što je Bog pripravio onima koji Ga

ljube!"

"Blago vama kad vas budu radi mene sramotili i proganjali i

svako zlo govorili proti vama. Veselite se i radujte, jer je velika

vaša plaća na nebesima... U kući mojega Oca ima mnogo

stanova... idem pripraviti vam mjesto." "Evo, dobri i vjerni slugo,

u malenom si bio vjeran, postaviti ću te nad velikim! Uđi u veselje

Gospodara svoga!"

Ili one divne Apostolove: "Ako smo djeca, onda i baštinici,

baštinici Božji, subaštinici Kristovi. Ako s Njime trpimo, s Njim

ćemo biti i u slavi..." Nažalost, premalo mislimo kako nismo

rođeni za smrt, već za vječni život, i ne za trpljenje, već za radost,

ne za odricanje, već za posjedovanje svega. Na što misli

prognanik u svojem progonstvu, stranac u tuđini, putnik na putu?

Misli na cilj, na domovinu, na dom, na svoje koje će tamo naći,

na puninu i ljepotu života koje će s njima uživati. Kao što planinar

na strmom i napornom putu rado gleda na strme vrhunce koji ga

privlače, na krasne vidike koji se tamo otvaraju, na čisti zrak,

svježi povjetarac i milovanje planinskog, divnog sunca, tako bi i

nama … vrhunac naših težnji (NEBO), moralo neprestano

lebdjeti pred očima. U svim naporima i teškoćama morali bismo

misliti na onu Augustinovu: ''Tamo ćemo gledati, gledati u miru i

pokoju; ondje ćemo gledajući ljubiti, i tome neće biti ni konca ni

kraja!" Svi su naši napori i žrtve trenutačni, a tamo je vječnost! Ta

je misao dizala i hrabrila svece! U svakoj teškoći, u svakome

križu ponavljali su: "Opet jedan biser u kruni moje vječne slave!"

A hoću li postići tu sreću u Nebu? Nismo sami u naporu i

borbi! Moj Spasitelj je otišao tamo prije mene pripraviti mi

mjesto. Amen !

7. NOĆ JE ZABLISTALA

Silvio Riva - Roma, 1941. g.

Isus je često govorio u parabolama, u pričama ... Narod uvijek

rado slušao primjere, anegdote, događaje, i ne voli samo

doktriniranje. Zato s radošću iznosim ovu, istinitu priču, ovu

parabolu modernog ''izgubljenog sina" koji se sretno vratio u Očev

mili zagrljaj, te će sigurno oduševiti i ganuti mnoge čitatelje i u

njima probuditi još veću ljubav prema Istini, Životu, Putu sreće,

dragom Isusu.

Ovaj sam biser otkrio prije dvadesetak godina, a nikad nisam

smogao snage ni svjetla priopćiti ga. U mojoj je duši stalna jeka

Isusovih, riječi: „Što koristi čovjeku ako čitav svijet zadobije, a

naškodi svojoj duši?“ (Mt 16,26) Ili: „Što će čovjek dati u

zamjenu za život svoj?" Jeka Isusovih riječi glasi: ''Spasi dušu

svoju!" U ovoj istinitoj, potresnoj zgodi to se tako zorno vidi.

Stoga pročitaj je pozorno i obogaćen u duši predaj je u ruke

svojim prijateljima !

Pisac zapisa ovako!

Dijete ulice

Pišem ove uspomene iz poslušnosti.

Moj život je kao crna mrlja koju sam mogao izbrisati tek kad

sam je oprao u krvi Isusa Krista i poveo strahovitu, krvavu borbu

u sebi i oko sebe.

Bio sam dijete ulice. Otac mi je umro kad mi je bilo deset

godina, pohađao sam osnovnu školu. Za života bio je strog i

ozbiljan pa ga je trebalo slušati. Ja sam ga smatrao previše zlim, i

kad bi me kažnjavao, vikao bih: „Zločesti oče, baš si bez srca!"

Međutim, ja sam bio zločest! Ja sam bio dječak bez srca. Kad

se danas sjetim toga, mislim, bilo bi bolje da sam umro ja, a ne

moj dobri otac. Sjećam se kako je prije svoje smrti rekao majci:

"Pazi na ovo dijete i brini se za nj kako ne bi morala plakati

kad već bude kasno i kad se više ne bude moglo ništa popraviti !"

Odnijeli su ga na groblje. Plakao sam, jer je moja majka bila

potpuno očajna. Ali, ako kažem pravo, nisam osjećao ništa.

Nakon nekoliko dana opet sam bio isti kao i prije.

Majka mi je bila dobra, ali previše popustljiva. Kažem to zato

jer nikada nije ozbiljno, autoritativno ukorila moju zloću. Plakala

je nad mojim zlim životom, ali nije imala snage ošamariti me ili

na koji drugi primjeren način kazniti. Za nju nisam mnogo mario.

Znao sam, neće me kazniti, te sam mirno išao istim putem, baš

kao da provodim uzoran život. Sve što mogu reći je: Bio sam

dijete ulice. S deset godina započeo sam svoj pakleni put prema

ponoru.

Prvu godinu u školi išlo mi je sve dobro, otac mi je stajao za

petama i nije me puštao na miru. Ali u meni se već tada skrivao

pravi obješenjak. Možda ne bih bio tako duboko pao, da je moja

majka bila stroža. Ali ja sam izigravao njezinu slabost i mekoću.

Poznavao sam je i nisam se obazirao na njezine ukore.

Prvi veći lopovluk počinio sam u desetoj godini. Bilo je to

ovako: U školi sam se upoznao s jednim dječakom iz Napulja, čiji

roditelji su se doselili u Rim tražeći posla. Taj dječak svidio mi se

više od svih kolega jer je nastupao odrješito i govorio

karakterističnom južnjačkom slobodom. Sprijateljili smo se, i više

se nismo razdvajali. To je bila prva karika prokletog lanca koji me

sputao.

Išao sam u školu, ali ako ne bih tamo našao njega, činilo mi

se kao u zatvoru, kamo ne dopire ni jedna zraka sunca i gdje ne

mogu udahnuti niti malo svježeg zraka. Bez nazočnosti prijatelja

upravo sam se gušio.

Jednog dana u veljači 1931. čekali smo pred školom na glas

zvona. On mi reče: ''Slušaj, meni se danas ne ide u školu, gledaj

kako je krasan proljetni dan! Tim više, što je danas latinska

zadaća. Ja ću izostati! Ti hajde ako hoćeš! Ja, vjeruj mi, nisam

lud!“

Iako nisam bio previše pobožan, priznajem osjetio sam kako

me savjest opominje. Razumio sam, radi se o nečemu što se ne

smije učiniti. Za moju dob to nije bila bezazlena odluka.

A što će biti kasnije?

U mom pitanju odzvanjala je nesigurnost.

Prijatelj me prozreo i nastavi autoritativno, a u isto vrijeme i

prezirno, kao onaj koji zna što radi: „Znao sam da si pop! Idi,

idi..!“ Rekavši to odmahne rukom i okrene se kao da će otići. Bio

je siguran, neću ga ostaviti. Njegove riječi: „Znao sam da si pop!“

zaboljele su me u srce. Ja, pop! Nisam mogao zamisliti teže

uvrede. Odbacivši svako kolebanje, ugušio sam prvi glas savjesti

koji me poticao poći časnijim, kreposnijim putem.

Trkom sam stigao prijatelja, pribio se uza nj i uhvatio ga za

ruku. Htio sam ponovno steći njegovo poštovanje do kojeg sam

toliko držao. Rekoh mu: “Šalio sam se!"

On me pogledao u lice i nasmijao mi se: ''Bio sam siguran u

tebe“.

Kad pomišljam na ovaj prvi prekršaj, uvijek bih zaplakao!

Tada sam započeo svoje lutanje i duša mi je već bila usmjerena

sotoni. Ovaj prijatelj bio je kamen koji mi se objesio o vrat i

povući će me u pakleni ponor.

Što sam učinio toga dana? Vucarali smo se po poljima u

okolici grada, kao dva besposlenjaka koji dangube očekujući noć

kako bi izvršili dogovorenu krađu. Razgovarali smo više ili manje

kako već besposleni običavaju.

Dok smo prolazili putem među poljima, sjetio sam se priče o

vinogradarima, a tu sam priču slušao u crkvi kamo me otac bio

poveo. Učinilo mi se, ja sam upravo taj jedan od onih besposlenih

o kojima je govorio Isus, ali odmah sam odbacio ovu neprikladnu

misao.

Vraćao sam se kući u šest i pol kad su mi kolege izlazili iz

škole. Htio sam biti kod kuće u uobičajeno vrijeme. Razgovarajući

s mamom bio sam malo uznemiren. Činilo mi se, ona već sve

zna. Jasno je samo po sebi, morao sam se pokazati mirnijim i

poslušnijim nego obično. Majka je opazila moju slabost te

iskoristila priliku i ukorila me.

Progovorila mi je milim glasom kao kad moli. Shvatio sam

situaciju, odmah promijenio izraz i počeo galamiti.

Majka je prekinula svoj ukor, ali sjećam se njezinih

posljednjih riječi: “Sinko moj, loše ćeš proći na putu kojim si

pošao!"

Niz strminu

Sutradan smo pošli u školu s krivotvorenim ispričnicama.

Prijatelj i ja sjedili smo u istoj klupi, ali profesor književnosti

opazio je naše opako prijateljstvo i rastavio nas - jednoga u prvu,

drugoga u posljednju klupu. Tim činom za mene je propao čitav

svijet. Stalno sam se okretao i škiljio prema natrag. Bio sam sretan

kad bi nam se pogledi susreli. Nisam mogao biti bez njega.

Zašto, Gospodine, nisi podigao između nas bedem? Zašto nas

nisi rastavio, jednoga jednim a drugoga drugim putem dok sam

još bio na početku svoga lutanja? Bolje bi bilo da ga nikad nisam

ni upoznao, da nisam bio đak nego nadničar. Sada ne bih znao

latinski, ali ne bih imao tako grešnu prošlost. Možda si sve to

dopustio kako bih upoznao pravu svoju bijedu, odlučio činiti

pokoru i živjeti kreposno. Ako je tako, neka je

blagoslovljeno Tvoje milosrđe!

Te godine učestali su izostanci. Često sam bježao iz škole,

malo učio. Majka mi je govorila: "Ako propadneš, ovo ti je

posljednja godina. Ići ćeš za radnika“.

To nisam želio. Ipak je bilo bolje u školi sa svim đačkim

lopovlucima i sloboštinama.

Ne bijasmo bogati. Majka mi je bila namještenica, živjeli smo

od njezine plaće, male, ali sigurne. Nedjeljom me vodila na svetu

Misu. Išao sam. Bilo je to za promjenu, ali ništa me se to nije

dojmilo. Jednog dana upitao sam prijatelja: "Ideš li ti s majkom na

Misu?"

On me pogledao i prezirno rekao: "Nisam dijete da još idem

na Misu! Zar ti još ideš u crkvu?"

Zastidio sam se samoga sebe. Smogao sam snagu i slagao:

"Prije sam išao, ali od nekoga vremena više ne idem. Sada sam

velik!"

On mi je tada održao vrlo „mudar“ govor kako u crkvu idu

samo žene i djeca i kako je bolje nedjeljom ostati u krevetu.

Slušao sam ga s divljenjem, zavidio mu na njegovoj obitelji u

kojoj kako je govorio: ''Nitko više ne vjeruje u te stvari''.

Od tada sam počeo osjećati odbojnost prema majci i smatrati

je neznalicom i licemjernom bogomoljkom. Sljedeće sam nedjelje

ostao u krevetu do podne, sve dok nije prošla svaka pogibelj.

Rekao sam da me boli glava.

Tako sam činio tri ili četiri nedjelje. Majka je shvatila o čemu

se radi. Svaku nedjelju ujutro morao sam slušati njezinu

propovijed prije nego bih odlučio izvući se iz kreveta. Zatim bih,

umoran od te „glazbe“ ljutit ustao, obukao se, popio bijelu kavu

te sišao rekavši: "Sad idem na Misu." Međutim, pošao bih u kuću

svoga prijatelja i vratio se kući oko podne.

''Gdje si bio na Misi?'' upitala me je iznenada majka.

''U crkvi! Kamo sam trebao poći?''

''Nije moguće da bi Misa potrajala sve do sada!''

"Poslije Mise sam ostao i igrao se."

Jedne nedjelje pripazila je na mene. Pustila me otići, a zatim je

neprimjetno pošla za mnom. Našao sam je u kući prijatelja.

Uznemirio sam se kad su mi rekli: "Lino, ovdje ti je majka!''

Grubo sam se okomio na nju, a ona je sa mnom bila vrlo

ljubazna. Nije rekla da je išla za mnom, niti me je korila pred

drugima. Rekla mi je: "Došla sam po tebe jer moramo skupa na

Misu".

Moja majka je bila vrlo pobožna - prava svetica, ali prema

meni je bila previše popustljiva. Sjećam se, majka moga prijatelja

joj je govorila: "Oh! Pustite ga ovdje, gospođo! Ne čine nikakvo

zlo. Ja stalno pazim na njih. Moj dječak ne ide nikada na Misu.

Mladići su! Što biste htjeli od njih? Vidite, gospođo, ja mu još

nikad nisam rekla da ide u crkvu. Ako vjeruju, neka idu sami od

svoje volje. Ne smijemo ih siliti“.

Tada je moja majka samo odgovorila: ''Oh, ne, ja mislim

drugačije!'' I, kako nisam htio ići s njom, ostavila me je.

Od tada me više nije bilo na Misi. A da ni ne govorim o svetoj

Ispovijedi i Pričesti.

Te godine ispovjedio sam se za Uskrs i pričestio s majkom. I

to je bilo zadnje, sve dok mi nakon sedam godina nije ususret

došao Gospodin raširenih ruku da mi oprosti grijehe.

Moram priznati, moj put niz strminu prijestupa započeo je kad

sam zanemario svete sakramente.

Pljačkaši groblja

S trinaest godina počeo sam pohađati treći razred. Čitav moj

život kretao se oko prijatelja kojem sam se bezgranično divio i

žarko sam ga ljubio. Svaka njegova riječ bila je za mene

zapovijed. Bio sam spreman na svaku žrtvu, samo nek mi se on

nasmiješi i oda priznanje.

Bio sam dobrovoljni rob u njegovim rukama. Nisam mogao

živjeti daleko od njega. Niti sam bez njega znao išta učiniti. On

me prozreo i tiranizirao do nemogućnosti. Bio sam lud što sam

puštao da me vuče kamo hoće. Nikad mu se nisam usprotivio i

među nama nikad nije došlo do prepirke. Slušao sam ga, ljubio ga,

služio mu. To je sve što mogu reći.

I te godine su izostanci iz škole bili učestali. Događalo se,

izostajao bih po nekoliko dana za redom. Direktor je posumnjao i

pozvao moju majku. Tako se otkrila istina.

Majka je morala priznati kako ne zna za moje izostanke.

Poslužnik me pozvao iz razreda. Direktor me izgrdio pred

majkom i vidjevši kako ona plače, ošamario me tako snažno i

zvučno, oteturao sam do zida.

Ali, nisam dugo ostao u strahu. U razredu me je dočekao

upitan pogled prijatelja. Osjetio sam poniženje, ali samo u jednom

trenutku i odmah sam odgovorio smiješkom koji je značio: ''Ništa,

ništa!''…

Kod kuće nas je majka korila. Zurio sam u tanjur ne mareći za

njezine riječi. Blagovao sam tako ravnodušno i pomnjivo kao da

radim vrlo važan posao prema kome je sve drugo uzaludan

gubitak vremena.

Jednoga dana kad smo izostali iz škole, uputili smo se prema

groblju Murako. Dok smo prolazili uz grobove ukrašene svježim

cvijećem, reče mi prijatelj: ''Slušaj, imam plan! Zašto ne bismo

prodali ovo cvijeće?'' Prošli su me srsi, nisam odgovorio. Strašno

sam se bojao mrtvaca.

Moj ortak je pomislio da šuteći razmišljam kako ćemo izvesti

pothvat. Na koncu reče: "Uzet ćemo svježe cvijeće, ono koje je od

jutros i baciti ga preko zida u polje, a kasnije ćemo ga pokupiti..."

Pogledali smo unaokolo i uvjerili se, nitko nas ne vidi, a zatim

smo se dali na posao. Približavao sam se grobovima, gledao slike

utisnute u mramor, grabio cvijeće i zatim žurno k zidu. Radio sam

kao u groznici. Ruke su mi se tresle od straha pred mrtvacima.

Očekivao sam neprestano kako će me neki nevidljivi čelični prsti

pograbiti za ruku, na kojoj će ostati tragovi ognja. Oh, što ako koji

mrtvac gnjevno skoči i odvuče me u pakao!

Tražio sam oči svog prijatelja za ohrabrenje. On je radio

potpuno mirno, svjež kao ruža. Naredio mi je neka ne gledam

fotografije mrtvaca. No, čim bi se približio grobu, pogled bi mi

kliznuo mramornom pločom a slika mrtvaca otisnula bi se u moju

svijest.

Konačno mi prijatelj reče: ''Sad je dosta! Hajdemo!''

Čuvari groblja sigurno su mi s lica čitali grijeh jer su me

gledali vrlo sumnjičavo. Ali neusiljenost i mirno lice mog ortaka

odbijalo je svaku sumnju. Stvar je prošla glatko.

Imali smo krasan rukovet karanfila i ruža. Bilo je vrlo svježe i

kiticu po kiticu sve smo prodali. Prolaznici su rado kupovali od

dječaka. Utržak je iznosio dvadeset lira. Činilo mi se kako smo

Boga za bradu uhvatili. Dvadeset lira….!

Da naši kod kuće ništa ne opaze, brzo smo skočili na tramvaj i

vratili se kući. Ipak smo zakasnili.

Majka me upitala: ''Sada? U ovo vrijeme? Gdje si bio?''

''Zadržao sam se igrajući!''

Poslije podne smo proveli na sajmu kod đenoveških vrata.

Potrošili smo dvadeset lira na zabavu!

Spustila se noć. Ne znam zašto, ali ova večer pred mračnu noć

ulijevala mi je neizreciv strah. Bojao sam se leći u krevet.

Konačno sam se sakrio pod pokrivač, stisnuo se i zgurio što sam

više mogao, samo da budem sigurniji.

Premda sam bio umoran, nisam mogao zaspati. U glavi su mi

počele oživljavati one fotografije nepoznatih osoba. I najsmirenija

lica poprimala su srdit i osvetnički izgled. U očima tih mrtvaca

plamtjela je mržnja prema meni, svetogrdnom oskvrnitelju

grobova...

Vrpoljio sam se u krevetu gubeći svijest od straha. Nastojao

sam se rastresti misleći na nešto drugo, ali su me mrtvaci

nemilosrdno progonili. Vidio sam kako se zemlja raspukla kao

rana na grudima, a iz jame su se polagano pojavljivale prikaze

mrtvaca... Zadržao sam dah, a zatim potajno kriknuo kao da me te

strašne prikaze guše.

Dotrčala je majka. Našla me oblivenog hladnim znojem. Bio

sam u groznici. "Što se dogodilo..?'' "Ništa! Sanjao san o

mrtvacima!"

Sutradan sam ostao u krevetu. Ipak, jutarnje svjetlo smirilo je

moju maštu. Bio sam opet kao i prije, bezbrižan, neobuzdani

deran.

Svakoga dana išli smo u kino. Kako mi je majka davala, samo

za tramvaj, morao sam novac nabaviti drugdje. U školi se to lako

moglo izvesti. Pod satom sam molio da me puste vani. U hodniku

su visjeli kaputi i ogrtači u kojima su mnogi ostavljali dokumente

i tramvajske karte. Kratak pregled kroz hodnik i već sam imao

pola lire za kino. Ili bismo štedjeli novac od tramvaja te išli

pješice što mi nije bilo teško. Ali, kino nisam nikada propustio.

Moram priznati, to me potpuno pokvarilo.

S četrnaest godina započeo sam novi grešni život, sama

pomisao na njega izaziva mi silno gađenje. Valjao sam se u kalu

nečistoće. Prijatelj mi je bio učitelj pokvarenosti i grijeha. Došlo

je do toga sasvim logično, jer je naše prijateljstvo bilo intimno,

pretjerano.

Sreća što tih dana nisam umro, bio bih u paklenoj vatri već

dvije godine bez ikakve nade u spasenje.

Nikad ti neću dostatno zahvaliti, slatki Isuse, Spasitelju moj,

koji si raspet za moje grijehe, što si me tolike godine nježno

podnosio, a mogao si me strašno kazniti prema mojoj krivnji!

Moja žalosna majka promatrala je kako bijedno propadam.

Kad bi me vidjela u kući, nije mogla obuzdati suze. Ja,

pokvarenjak, kakav sam bio, govorio sam prljave riječi u njezinoj

nazočnosti, nisam se nimalo stidio. Psovao san bez prestanka.

Psovao sam promišljeno, govorio sam teške, svetogrdne i

sramotne riječi protiv Boga, Krista i Gospe. Psujući sam uživao.

Jednoga dana, moja majka umorna od sramotnog ponašanja,

obratila se nekom svetom svećeniku nek me on pokuša privesti na

pravi put.

Došao je jedne nedjelje poslije podne.

Ne znam kako je majci pošlo za rukom zadržati me kod kuće.

Mislim kako mi je kazala: "Ići ćemo zajedno u kino!" Teško sam

to povjerovao jer ona nije nikada išla u kino. Pomislio sam,

sigurno to čini radi mene i poslušao sam.

Kao da još vidim tog svećenika. Star, visok, mršav, stroga i

naborana lica. Iza naočala blistale su mladenačke oči pune života.

Kretao se i hodao mirno a govorio priprosto. Vidjelo se da je

ostario u povezanosti s Bogom, dok mu je svijet bio stran. Riječi

su mu izlazile iz duše.

Ušao je i zastao na vratima kao prikaza, kakvih se nalazi u

životopisima svetaca. Majka ga je pozvala neka uđe i ponudila mu

stolicu. Gledao sam ga znatiželjno i nastojao sam se domisliti

zašto je došao.

Poveo se razgovor o meni. Činio sam se gluh i pošao prema

prozoru kao da sam zaokupljen sasvim drugim mislima.

Svećenik, inteligentan i pronicav, ustane i priđe k meni, uze

me za ruku i progovori mi vatrenim riječima.

Ne sjećam se svega što mi je govorio. Zacijelo vrlo strašne

stvari: o boli što je zadajem majci, o žalosti pokojnog oca, o

zakonima, kaznama, Bogu, pravdi.

Priznajem, bio sam ganut. On me tada počeo ljubaznije

hrabriti. To je već bilo dovoljno da u meni nestane svako ganuće.

Čovjek Božji opazio je promjenu i ukorio me zbog moje

površnosti. Stajao sam pred njim hladan kao da me se ništa ne

tiče. Bio sam siguran u samoga sebe i nisam se bojao. Uopće mu

nisam odgovarao na pitanja, kao da sam od kamena. Sveti starac

uzalud se trudio.

Prije nego će otići reče majci: ''Molimo! Gospodin je znao

ganuti i tvrđa srca. Pouzdajmo se!'' I ode.

Koliko sam boli zadao mojoj siromašnoj majci, samo Bog to

zna! No, taj majčin plač trebao se pretvoriti u rosu milosti nad

mojom bijednom dušom koja je skapavala u grijehu nečistoće…

Dušu vragu

Prošlo je već pet godina od kako sam bio posljednji put na

misi i na svetim sakramentima. Kroz pet godina preko mojih

usana nije prešla ni jedna jedina riječ molitve. Ni jednom nisam

mislio na Boga. Samo kletve, psovke, proste riječi i nečisti

razgovori…

Živio sam kao živina ne misleći na dušu. Prijatelj je bio moja

propast. Nerazdruživa osoba mojih padova i grijeha.

Izgubio sam volju za učenje pa sam te godine u školi propao.

To me nije mnogo smetalo jer sam se i nadalje jednako vladao.

Osjećao sam da mi dušu vrag drži u rukama.

Nije potrebno opisivati podlost u koju sam zagazio tih dana. I

najteži prijestupi nisu za mene ništa značili. U školi sam

izrugivao kolege koji bi mi predbacivali moje mane. Nazivao sam

ih zatucanim, licemjernim pobožnjakovićima, častio sam ih

najgrđim riječima. Što više, rugao sam im se zato što bi

ponedjeljkom pričali o nogometnim utakmicama na igralištu

katoličkog doma, o dramama koje su ondje gledali, ili o

svećenikovim propovijedima.

Kad bi došao u razred vjeroučitelj, počinjalo je pravo

ludovanje. Namjerno sam stavljao prigovore. Danas vidim kako

su bili površni i glupi, ali, želio sam privući pozornost i natjerati

kolege u smijeh. Vikao sam, hodao po klupama, bacao knjige na

pod, bio sam potpuno poludio. Ponašao sam se kao opsjednut.

Sjećam se, o Uskrsu đaci i profesori su zajednički pristupili k

svetoj Pričesti u jednoj susjednoj crkvi. Iz našeg razreda

nedostajali smo samo nas dvojica.

Čekali smo ih pred vratima.

Nisam osjećao nikakve grižnje savjesti vidjevši profesore i

kolege kako pristupaju svetoj Pričesti te kako otvoreno priznaju

svoju vjeru. Bio sam već otišao tako daleko nisam više uopće

znao što je sveta Pričest. Duša mi je bila okorjela u grijehu, grijeh

mi je postao navikom, te ga nisam više ni zapažao.

Ne znam kamo bih bio došao tim putem i kako bih završio!

Gospodin je najprije šutio, ali je zatim progovorio vrlo snažno, s

takvom energijom kojoj se ništa nije moglo usprotiviti. Odlučio

me ponovno pozvati, makar bolnim postupkom snazi svoje

ljubavi. To je bio spasonosni utjecaj na moj život.

Smrt mi je održala snažnu lekciju. Pred strogom i

neumoljivom snagom ove pravedne i istinite sile kojoj nitko ne

može umaći, protrnulo je moje srce. Bio sam pobijeđen.

Tada Gospod uze moje srce u svoje ruke i stisnu ga bez

milosrđa. To me spasilo!

Križ na putu

Neočekivano se na putu mog života uzdigao križ koji je

zaustavio moju trku prema strmini ponora.

Bilo je to ovako:

Jednog dana moj prijatelj nije došao u školu. To me zabrinulo

i zbunilo. Poslije podne sam odmah pošao njegovoj kući. Rekli

su mi bolestan je. Htio sam ga vidjeti. Moj Bože, u kakvom stanju

je bio! Tresla ga je groznica, nije imao želje razgovarati. Vratio

sam se kući pun tjeskobe u srcu kao da sam izgubio jaki oslonac.

Bijedna li mene! Bijasmo obojica slijepci koji tapkaju putem

smrti.

Sljedećih dana bolest se pogoršala. Imao je žestoku upalu

pluća. Bulaznio je i nije više poznavao svojih ukućana. Strašno je

bilo pogledati ga. U osam dana potpuno se osušio.

Sjećam se njegovih zadnjih trenutaka. Gledao je u nas, dugo

nas promatrao želeći nam nešto reći. Stajao sam bez riječi, gotovo

sam zanijemio. Činilo mi se kako stojim uz pakao, jer je u meni

bila prava zbrka misli i osjećaja...

Zatim je klonuo. Oči su mu se zamutile. Nastupila je smrtna

borba, bez okrijepe vjere, bez riječi mira, bez Raspetoga, koji bi

mu olakšao posljednje trenutke i sretno ga poveo u vječnost.

Jedan rođak reče: ''Zovite popa, neka obavi svoj posao!''

Ali mu majka odgovori: ''Kakav pop! Pustite neka tako umre!

Neće ga valjda pop ozdraviti!''

Doista je umro na taj način, kao zvijer od hitca. Ni jedna zraka

svjetla i oproštenja nije ga otpratila do groba. Umro je bez

Popudbine.

Vidjeh ga na odru: nepokretan, blijed, hladan, lice je

poprimilo izraz potpune ravnodušnosti kao da se, prešavši granice

zemaljske bijede ne brine za one što su ostali ovdje.

Ostao sam uz prijatelja dva sata. Što sam radio? Mislio sam i

plakao nad taštinom svoga života, nad svim beskorisnim ljudskim

brigama koje moraju bijedno završiti u posljednjem, naglom

stisku očiju.

Mladić krupna, lijepa lica, odrješite i energične riječi, u kom je

kipjela snaga i život, evo ga tu, ne može ni okom trepnuti. Gdje

mu je sada ljepota, gdje je snaga, gdje njegov ponosni stav? Ništa

od svega toga… Tek hladno, nepokretno tijelo. Koliko smo

zajedno proživjeli na poljima u predgrađu? U tom trenutku došle

su mi u misli jedna po jedna, kao na filmskoj vrpci, sve prljavštine

koje smo počinjali, svi grijesi… Mislio sam, gdje je sada moj

prijatelj…? Zar je moguće? Sve je tako bijedno završilo? Gdje će

biti? Možda me čuje, možda me vidi! Ne znam zašto, ali sam se

tada sjetio riječi koje sam kao dijete čuo u crkvi: dobre duše idu u

raj, zle u pakao…

Sjetio sam se strogih riječi onog svećenika što mi ih je govorio

u kući, držeći me za ruku… Pakao, kazna, Bog, pravda, sud,

smrt… Sve te riječi bile su tu preda mnom utjelovljene u smrtnoj

ukočenosti.

Pao sam na koljena kao da me pritisnula neka tajanstvena sila.

Razmišljao sam. Suze su me čistile jer sam osjećao kako mojem

srcu prepunom boli biva sve lakše. Sprovod… lijep i sunčan

travanjski dan. Dva svećenika kao na sprovodu siromaha, a

mnoštvo buketa cvijeća kao na sprovodu bogataša. Taština ga je i

u grob otpratila!

Sjetih se krađe cvijeća na groblju. Ta me misao gušila.

Gledajući raskoš sunčeva sjaja i plavo nebo, mislio sam u sebi:

„Ti, prijatelju, nećeš više uživati ovaj život, ovo sunce. Sve je

završeno! Pa i za mene ćeš ostati tek davna uspomena. U tom

grobu tako malenom i tako tijesnom za tvoju živahnost provest

ćeš, tko zna koliko godina, napušten od svih, zaboravljen, sam i

tužan. Zima će te pokriti snijegom, prat će te jesenje kiše, proljeće

će se smijati i na tvom humku za tebe je sve prošlo. Malen ti je

bio grad, jer si imao neobuzdanu želju za seobičnim doživljajima.

Sada se moraš zadovoljiti s dva pedlja zemlje. S tobom je sad sve

završeno! Neću te više vidjeti!

Ovaj križ koji se uzdigao na putu mog života naglo me je

zaustavio u mojem srljanju u propast. Osjetio sam, moram se

sabrati i razmišljati o svojoj prošlosti. Bilo mi je nepunih šesnaest

godina.

Tada je iščezla moja lakoumnost i površnost. U mene je ušao

nemir. Počeo sam razmišljati. Nigdje nisam nalazio mira ni

počinka. Koliko besanih noći!

To se Gospodin postavio pred moju dušu i dao da mi omrzne

ono u čemu sam prije uživao, kako bi me pripravio na plemenitiji i

dostojniji užitak.

Srce na mukama

Nisam izlazio iz kuće. Postao sam šutljiv, nijem, žalostan.

Hranu sam uzimao rijetko, izgubio sam tek. U školu sam išao bez

volje, pa mi je jedan profesor rekao: ''S prijateljem si, čini se,

izgubio desnu ruku!''

Jedna nastavnica mi je kazala: „Pravo čudo! Sigurno te snašlo

veliko zlo!''

Nisam govorio. Sjedio sam, a duh mi je lutao kao netko koga

su doveli na silu a on se pomirio sa svojom sudbinom.

Zaboravio sam već i prijatelja. Nalikovao sam na zalutalog

putniku, ni sam nisam znao što želim, što tražim i što mislim.

Luđak - ni više ni manje!

Majka je sve pratila. I kao da joj je bilo drago što sam tako

smeten. Nije mi ništa govorila, samo je bila ljubaznija, nježnija.

Opažao sam, nije znala kako bi sa mnom postupila.

U tom stanju prošlo je nekoliko dana.

Počelo je pravo mučeništvo srca. Ne mogu opisati sve

osjećaje, tolike sumnje, navlastito neizrecivu odvratnost nad

prošlim životom.

Mislio sam: Što ću učiniti? Ako nastavim kao prije…

nemoguće! Sit sam već toga. Treba promijeniti život… Ali kako?

Što će drugi reći…? U glavi mi je šumjelo kao u mlinu. Na

mahove je bilo upravo užasno. Tada bih se pokušao odmoriti, ali

čim bi prilegao na ležaljku, napale bi me teške misli, a ja bih

potpuno očajan morao ustati. Sve sam to čuvao u sebi, u svojoj

nutrini, bio sam ljubomoran na svoju bol.

A to mi je zapravo samo otežavalo i povećavalo muku. Kad

bih je sam mogao povjerio nekoj dobroj duši, zacijelo bih se

odmah smirio. Trebao sam se povjeriti majci. No, stidio sam se

pred njom i pred samim sobom.

Jednog dana, kad sam se vraćao iz škole - bilo je poslije

podne, ušao sam u kapelicu sestara Benediktinki u Milanu. Kao da

me na to potaknula neka nevidljiva ruka. Ugodna polutama ovijala

je oltar i polulukove. Nije bilo nikoga. Iza rešetaka sestre su

pobožno pjevale.

Oh, oh! Kako je taj pjev lako i slatko prodirao do srca! Pao

sam na koljena, pokrio lice dlanovima i ostao sam tu nijem,

okamenjen, osjećajući nebesku slast koja mi je blažila bolno srce.

Od cijelog proživljenog pjevanja upamtio sam jedan stih kojeg

neću nikad zaboraviti, jer je u njemu sažeto cjelovito moje

obraćanje…

''Super aspidem et basiliscum ambulabis…“ Hodat ćeš po

zmiji i ljutici...“

Nisam molio, nisam ni mogao moliti - nisam znao kako bih

molio. Molitve iz djetinjstva sam bio zaboravio. Ali, u toj

osamljenosti i sabranosti osjećao sam se tako ugodno, zaželio sam

stalno tu ostati.

Osjećao sam Boga, i to je sve!

Susreo sam anđela

Bilo je to 1. svibanja 1938.

U školi me jedan profesor već dulje vremena ispitivački

promatrao, ali mi se nije približio. Dolazila mi je pomisao, zašto

mu se ne bi povjerio? O njemu svi pozitivno govore, pobožan je i

nadasve dobrog srca.

Mlad je, i lako biste ga zamijenili s kojim đakom. I on je

razborito promatrao moje ponašanje, želi je biti siguran u svoje

poteze. Jednog jutra, ušavši u razred svi smo primijetili njegovo

uzbuđenje. To se opažalo i u zraku. Ali mene nije ni pogledao.

Nakon izlaganja, uzeo je neku knjižicu i počeo čitati. Isusova

priča o rasipnu sinu. Čitao je polagano, s osjećajem. Svi su učenici

pozorno u tišini slušali.

“Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu: 'Oče, daj mi dio

dobara koji mi pripada.' I razdijeli im imanje. Nakon nekoliko

dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje

potrati svoja dobra živeći razvratno."

"Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče

oskudijevati. Ode i pribi se kod jednoga žitelja u onoj zemlji. On

ga posla na svoja polja pasti svinje. Želio se nasititi rogačima što

su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao."

"Došavši k sebi, reče: 'Koliki najamnici oca moga imaju kruha

napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i

reći mu: 'Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više

dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih

najamnika.'"

"Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac

ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će

mu: 'Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više

dostojan zvati se sinom tvojim.' A otac reče slugama: 'Brzo

iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i

obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se

pogostimo i proveselimo 24jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje,

izgubljen bijaše i nađe se!' I stadoše se veseliti." (Lk 15,11-24)

Ne mogu opisati kako je na mene djelovalo to čitanje. Zatim je

profesor tumačio praktičnim primjerom. Govorio je o dobroti

Božjoj, o nezahvalnosti onih koji ga ostavljaju, o duševnoj bijedi

rasipnika, o gladi i poniženju. U tim riječima prepoznao sam

stanje svoje duše.

Našao sam samoga sebe.

Zatim je profesor govorio o Isusovoj nježnosti: raširenim

rukama koje čekaju, božanskom srcu punom opraštanja i ljubavi.

Dok je to govorio, raširio je ruke i kao preobražen stajao u tom

stavu milosrđa i ljubavi. Činilo mi se, vidim Isusa.

Osjetio sam poziv i poticaj istrčati iz klupe i - kao

Isusu - baciti se u njegov zagrljaj.

No, đavao me zadržao u klupi.

Ožalošćen prvim neuspjehom, briznuo sam u neobuzdan plač.

Svi se okrenuše k meni, a ja sam sakrio glavu među ruke i plakao

kao malo dijete.

Ubrzo je zazvonilo - kraj nastave. Izišli smo. Profesor mi se

približi i reče: ''Pričekaj trenutak ovdje!'' Odveo je đake do izlaza i

začas je bio uza me na hodniku. Nježno me uhvati za ruku i reče

mi ljubaznim glasom: ''Mnogo trpiš, zar ne?''

Podigao sam oči i pogledao ga. Nisam znao odgovoriti i

ponovno sam briznuo u plač. On je već shvatio. Zacijelo mu je sve

bilo jasno jer mi je rekao: ''Hajde, hajde samo odvažno!'' Nebeski

te Otac čeka raskriljenih ruku. Nema druge, treba se vratiti!… Ja

ću ti pomoći…U školi sam nastavnik, izvan škole bit ću prijatelj

tvoje duše!''

Ne, nije to bio samo prijatelj moje duše, nego blagoslovljeni

anđeo što ga je Gospodin poslao u moj život kako bi postao bolji

ponovno našavši svoju nevinost.

Sve sam mu povjerio kao na ispovijedi. Šuteći me je saslušao.

Promatrao sam njegovo lice, poglede, pokrete trepavica, ne bih li

opazio kako se zgraža ili čudi. Ništa od svega toga. Bio je miran i

nije pokazivao čuđenja. Izgledao mi je kao mladić snažne volje

koji svoju dušu nosi u rukama, koji sve proživljava u Božjem

duhu i koji dobro poznaje ljudske duše.

Sjećam se i danas toga... Mislim kako je to bio uravnotežen

čovjek, koji mjeri svaku riječ, svaki pokret.

Kad sam ja završio, on je započeo. Nije me korio, samo je

mirno govorio, ispitivao je moj život kako bih mogao shvatiti što

sam učinio i koliko sam dobra izgubio. Zatim mi reče: ''Znaš li

moliti ?''

''Ne…!''

Spustio se na koljena. I ja sam kleknuo. Uzeo je moje ruke

među svoje i polako, polako, vrlo osjećajno izgovarali smo

Očenaš:

''Oče naš koji jesi na nebesima… Sveti se ime Tvoje… Dođi

kraljevstvo Tvoje… Budi volja Tvoja kako na nebu tako i na

zemlji... Kruh naš svagdanji... daj nam danas… i otpusti nam duge

naše... kako i mi otpuštamo dužnicima našim… i ne uvedi nas u

napast.... nego izbavi nas od Zla!"

Nakon šest godina prvi put sam molio. Ustao sam srcem

prepunim radosti.

Opran u krvi

Ispovjedio sam se nakon šest godina. Prijatelj moje duše

otpratio me do jednog svetog svećenika ispovjednika. Unaprijed

ga je obavijestio o jedinstvenom grešniku i on me je očekivao.

Prijatelj moje duše molio je u crkvi i tako mi pomagao u ovom

značajnom, svečanom i svetom činu. Svećenik mi reče: "Reci

svoje grijehe: U ime Oca... Proplakao sam i kroz suze ispovjedio

svoje grijehe.

Neću ni pokušati opisati što sam tada proživljavao, to nije

moguće opisati riječima. Sjećam se samo kako sam na koncu

prihvatio Raspelo što mi ga je svećenik pružio, pritisnuo na grudi

i uskliknuo riječima razmetnog sina: "Oče, sagriješio sam protiv

neba i protiv Tebe… nisam dostojan zvati se Tvojim sinom!"

Duša mi je bila uronjena u krv Kristovu te je iz te spasonosne

kupelji izišla lijepa i čista. Snažno sam stisnuo svoje srce da iz

njega istisnem sve zlo. Nikad nisam shvaćao težinu grijeha kao

toga dana.

"Idi u miru i ne griješi više!"

Pošao sam smiren s čvrstom odlukom - nikad više ne

sagriješiti. Ustao sam od sudišta pokore neopisivo sretan, i da

nisam bio u crkvi skakao bih od veselja. Sutradan ujutro primio

sam Isusa, na veliko čuđenje moje majke. Koliki mir i sreća! Za

sva carstva i bogatstva ovoga svijeta ne bih dao jednog tračka

svoje radosti. Prijatelj moje duše, vidjevši me tako sretna i vedra

reče: "Jesi li sada sretan?"

"Oh, da, nisam mogao ni zamisliti tolike radosti!"

"Dobro, nastoj nek ti duša uvijek bude tako lijepa i čista kao

sada, i uvjeravam te, uvijek ćeš biti sretan i zadovoljan.“

Od toga jutra svaki dan primam Isusa i obnavljam radost

svoga povratka. Unatoč tomu, vrlo brzo je nadošla prilika za

ponovnu borbu sa zlim nagnućima, koja su oživjela kao nikada

prije. Napasti su bile snažne i žive, i u toj strašnoj borbi dozivao

sam si u svijest povijest svoga obraćenja. Tu sam nalazio snagu za

borbu i pobjedu. Nisam mogao prepoznati samoga sebe, toliko

sam promijenio svoj život. U toj borbi najviše mi je pomagala

molitva i razmatranje. Svakog jutra sam se krijepio Euharistijom i

jačao svoje uvjerenje. Počeo sam pohađati katolički dom te sam

pod vodstvom prijatelja moje duše počeo ozbiljno i duboko

proučavati katolicizam da bih dublje shvatio baštinu Isusa Krista.

Nikad neću zaboraviti, o Gospodine, Tvoje neizmjerno i

božansko milosrđe prema meni malom izdajniku, tako okaljanom

i odvratnom. Kad bih sto godina činio najstrožu pokoru, ne bih

nikada dostojno uzvratio nježnost Tvog očinskog srca. O Isuse,

daj mi radije umrijeti, nego ikad više sagriješiti! Prikuj me uz

krevet da živ istrunem u najstrašnijoj bolesti, ali ne dopusti mi

ponovno pasti! Bolest bih uz Tvoju pomoć mogao podnijeti, ali

grijeh ne! To bi bila strašna, nepodnošljiva nezahvalnost.

Himna povratka

O, Gospodine, daj mi utonuti u Tvoje milosrđe koje je šire od

svih oceana i nježnije od majčinskog srca. Na svakom koraku

mojeg prošlog života prepoznajem Tvoju prisutnost. Ti si me

bijednog vodio. Dopustio si mi kušati gorčinu zla, kako bih se

umoran od grijeha približio Tebi, koji si sama svetost i čistoća.

Neka si blagoslovljen, Isuse, za veliku strpljivost kojom si me

privukao svome Presveto Srce kao razmetnog sina u očev zagrljaj!

Moj je prošli život bio pakao, a sad sam sretan kao u raju.

Duša mi je bila odvratno smetlište, danas mi je bijela kao oltarnik.

Uživao sam u nečistoći i trpio tešku grižnju savjesti. Sada kušam

slast čistoće i uživam svladavajući samoga sebe. Bio sam tvoj

neprijatelj, sada sam Tvoj prijatelj. Mogao si mi biti pravedan

sudac, a postao si mi najdraži otac. Ne smijem više nikad

sagriješiti, nikada Te ni najmanje ražalostiti. Jer sam Te prije

mrzio, zato ću Te ubuduće ljubiti. Bio sam grešnik, sada želim

postati svet. U budućnosti samo jedno želim: VRŠITI VOLJU

TVOJU. Molim Te, raspeti Gospodine, Tebe koji si okrvavljen i

izmrcvaren od mojih grijeha, čuvaj me uvijek na pravom putu što

vodi u Tvoje srce. Stavi kamen na moju prošlost i daj mi milost

kreposne budućnosti. Ako Ti koji poznaješ budućnost, predviđaš

da ću ponovno sagriješiti, molim Te i zaklinjem pošalji mi smrt.

Dosta sam griješio, više ne želim! Kad me vidiš u napasti, predoči

mi strahotu mojih grijeha pa će napasti proći. U Tvojoj ljubavi, u

Tvom srcu moja je nada. Uzmi moju dušu u svoje ruke i vodi me

do svetosti!

Čuješ li Isuse što Te molim? Želim biti svet, svet… Tko je

mnogo griješio, mora mnogo ljubiti! Ja sam mnogo, neizmjerno

mnogo griješio. Moram i mnogo, neizmjerno mnogo ljubiti. Tako

neka bude!

Prikazanje

Sada želim samo jedno: POSTATI SVET… i naviještati

Gospodinovo milosrđe. U posljednje vrijeme osjećam u svojem

srcu uporan i ljubazan glas koji me potiče na velike stvari. ...

Nisam dostojan, ne nisam dostojan!

Čekam… Navršio sam šesnaest godina, i ako doista upoznam,

da, to je moj put: FIAT, neka bude!

O meni se može reći kao o francuskom obraćeniku Retteu:

OD ĐAVLA K BOGU!

ZABLISTALA JE NOĆ… noć je zablistala!!!

Amen!

8. OD ĐAVLA K BOGU

Dijalog s Ksenijom, Chicago 2007.

(prema audio zapisu)

- Rekli ste… Vaša se prethodna potresna priča zove: Od đavla

k Bogu. To me podsjetilo, to je i moje životno iskustvo, moj put

obraćenja...

Nedavno ste me bili pitali što mi je to na ruci? Odgovorila sam

jednom ću Vam to prigodom ispričati. To je doista tužna priča, ali

hvala Bogu sve je lijepo završilo... na slavu Božju.

Kad sam imala šesnaest godina upala sam u loše društvo, gdje

se sluša „metal glazba“ i gdje je bilo nekih koji su prakticirali

sotonizam, neke rituale... U to vrijeme imala sam mnogobrojne

probleme doma, i s tatom i s mamom... Stalno sam bila vani... i to

društvo, to loše društvo postalo mi je jedino nekakvo utočište.

Oprosti, Ksenija! Hoćeš nam se predstaviti? Ili želiš ostati

anonimna?

- Evo, želim se predstaviti. Zovem se Ksenija Puškarić. Imam

28 godina. Rođena sam u Francuskoj. Veći dio života sam živjela

u Hrvatskoj. Diplomirala sam filozofiju, sada pripremam

doktorat... pri kraju sam i trenutno studiram u Americi tri mjeseca.

Sretna sam što mogu govoriti o svom iskustvu u kojem se uistinu

Gospodin proslavio.

Ja sam don Marin Mandić, salezijanac, misionar u Meksiku, i

sretan sam što mogu dobiti još jedno divno, potresno

svjedočanstvo kako neizmjerna Božja ljubav može čovjeka

dovesti iz tame u svjetlost, iz smrti u život; kako može čovjeka

podići, uskrisiti na novi, sveti život. Molim te, nastavi priču svoga

života.

- Ušla sam u nekakvo loše društvo koje mi je u tom trenutku

pružilo kakvu-takvu utjehu. Zapravo, trebala mi je ljubav!

Oni su mi pružali što su imali: društvo... zabavu... slušali smo

zajedno glazbu, tu se pilo... bilo je svega!... Pretjerivalo se u piću,

neki su se drogirali. Uz tu „metal glazbu“ veže se i sotonizam,

barem deklarativno. Govori se protiv Boga i tako dalje. Pošto sam

ja bila u tom društvu, oni su me nagovarali: „Pa zašto ne bi ti s

nama ovo i ono...!“ Međutim, nisam nikad osjećala posebnu

privlačnost toga zlu... u meni je bila misao: u tom sam društvu i

treba se prilagoditi... Moja najbolja prijateljica u to vrijeme bila je

osoba koja se bavila sotonizmom. Ne znam čime točno, ali znam

bili su to nekakvi čudni rituali. I ona me jednu večer uspjela

nagovoriti da pristupim njihovoj družbi, da učinim ritual koji se

zove KRIVOKRŠTENJE, što znači: ODRICANJE OD BOGA.

Ja sam tu večer popila previše alkohola i uzimala sam neke

tablete. Bila sam poprilično izvan sebe, no kako je prijateljica to

predložila, ja sam prihvatila. Rekla sam sebi: Pa dobro, to je fora,

to je imidž... ta glazba... Svi moji prijatelji su to učinili pa ću i ja!

Ne želim za njima zaostajati. Te večeri sa mnom je bila još jedna

cura koja je u isto vrijeme učinila krivokrštenje.

- Kako ste to učinile? Poliju vas vodom?

- Evo ovako: Na jedan tanak papir napiše se jedna molitva

sotoni, na jeziku koji je meni neopoznat. Mogla bih se sjetiti te

molitve... nekih detalja te molitve. Nisam uopće razumjela riječi

koje sam izgovorila... ali je sada ne bih htjela izgovoriti. Svojom

krvlju smo trebali napisati tu molitvu... onako, da ima nešto krvi...

To smo napisale. Onda se taj papirić stavi na ruku i zapali. To je

nešto neopisivo bolno! Ja ne znam kako sam mogla izdržati...

- Je li bilo bolno i u duši?

- Bolno u duši, i bolno u tijelu... Izdržala sam vjerojatno zato

što sam te večeri popila puno alkohola i uzela tablete. Nakon toga

stvarno sam se osjećala jako loše... Došla sam doma. I mama i tata

su vidjeli kako trpim, ali nisam im htjela priznati. Sve vrijeme

nakon toga rituala (kojeg sam učinila ne zato što sam vjerovala u

sotonu, nego tako iz neke fore, iz nekog imidža... jer su svi moji

prijatelji to učinili...) ja nisam pridavala nikakvu važnost tom činu.

Poslije toga nisam više ništa razmišljala... Ništa, kao da ništa nije

bilo. Godinama sam bila u tom društvu koje je sklono sotonizmu.

Tu i tamo sam znala piti jake likere, vino i svašta!

Onda sam počela studirati filozofiju. Privlačila me filozofija

religije, ali najviše me od svega privlačilo kritizirati kršćanstvo.

Srednju sam školu završila i napisala jedan rad koji je bio

Marksova i Nietzscheova kritika kršćanstva. Religija me privlačila

u tom smislu jer sam htjela pobiti kršćane... Nisam imala

pozitivan stav prema kršćanstvu. Kršćani su me iritirali (išli su mi

na živce)... Uvijek sam htjela argumentirati protiv njih. Nastavila

sam studirati i sve te godine provodila sam u nekakvom

ateističkom društvu. Poslije toga sam išla na doktorat, i još uvijek

sam bila u antikršćanskom rasploženju i ozračju. Na fakultetu sam

opet bila u sličnom društvu, gdje se pilo, gdje se drogiralo, gdje se

nije baš lijepo pričalo o Bogu.

- Na kojem si fakultetu studirala?

- Na fakultetu u Budimpešti, a sva predavanja su bila na

engleskom jeziku. U Budimpešti sam nastavila svoj studij za

doktorat. Sve to vrijeme moja životna kriza se jako produbljivala.

Bila sam depresivna, jako osamljena... Silno mi je nedostajala

ljubav! A, imala sam sve - karijeru, a sve mi je nedostajalo... I

nikako nisam bila sretna. Kao filozof sam bila jako uspješna.

Mogla sam imati dečka kojeg god sam htjela. Imala sam dovoljno

novaca...

- Jesi li imala zaručnika?

- Zaručnika? Imala sam zaručnika u vrijeme kad sam učinila

krivokrštenje. On je bio protivan mome koraku, iako kaže i on je

to učinio. Nisam sigurna, bio je protiv toga jer me htio sačuvati. A

ja sam bila tvrdoglava. Htjela sam i ja biti dionik tog

ceremonijala.

- Kakvi su bili tvoji roditelji? Ateistički usmjereni?

- Oni bi rekli da su kršćani. Kršteni jesu, ali nisu prakticirali

svoju vjeru. Išli su u Crkvu samo prigodno. Zbog toga su i meni

dali veliku slobodu. Mogla sam ići kamo god sam htjela... Na

fakultetu u Budimpešti, u jednom razdoblju prije svoga obraćenja,

doživjela sam veliku krizu. Osjećala sam se prazno. To je bilo

prije mog obraćenja. Imala sam karijeru, imala dečke i sve... ali

sve više sam se približavala dnu. Bila sam sve nesretnija, sve

tužnija. Moj život više nije imao smisla. Nedostajala mi je ljubav!

Na proljeće sam se vratila iz Budimpešte. Tada sam se razboljela.

Imala sam jake bolove u kralježnici. Liječnici nisu znali točno

procijeniti što se događa. U strahovitim bolovima ležala sam u

krevetu, tata mi je u postelju donosio juhu... Čak ni jaki lijekovi

protiv bolova nisu mi pomagali. Rekli su - uklještenje živca. Ali ja

sam se tada bavila sportom i nije se zbilo ništa što bi dovelo do

uklještenja živca.

- Koji je to bio sport?

- Aerobik. Bila sam tada u dobroj formi. Uklještenje se

događa onima koji puno sjede... Neki su mislili da je to bio

infarkt. Imala sam takve simptome... Ležala sam dva tjedna u

krevetu i tata me dvorio... Ne samo to. Kompletni imunološki

sustav se srušio. Nisam mogla jesti... došlo je do sveopće slabosti.

Nisam mogla više... toliko sam bila bolesna, tužna i nesretna,

često sam plakala...

- Jesi li se tada u velikim bolima molila Bogu za ozdravljenje?

- Ne! Ni pisnula... Nisam se uopće Boga sjetila. U takvoj

praznini... bilo mi je strašno. Bila sam tada potpuno jadna. Moja

se duša ispraznila od svega. Imala sam osjećaj kao da ću umrijeti

od tolike boli. Osjećala sam se kao da nestajem... I tada je Bog

došao u moj život.

- Kako je to bilo? Koliko si se tada mučila u tim strašnim

bolima?

- Oko mjesec dana sam bila u teškim bolovima, fizičkim i

duševnim, u teškoj emocionalnoj krizi... Bilo mi je za umrijeti!

Više nije bilo nade...

- A liječnici?

- Više nije bilo smisla ići k liječnicima. Nisam mogla shvatiti

da sve te stvari tako strašno bolno prodiru, šume i muče, znala

sam u tri sata ujutro ustati uloviti zraka... Bolovi u glavi, bolovi u

kralješnici, bolovi u prsima... Tada sam završila sa simptomima

infarkta. Lijeva mi je ruka kompletno utrnula i ja sam se počela

gušiti... kao da mi je na grudima pedeset kilograma. Zvala sam

Hitnu... Došli su, odvezli su me u bolnicu i spojili na sve moguće

aparate... Onda su mi rekli da nemam infarkt. Više nije imalo

smisla ići k doktorima... Više nisu znali otkuda svi ti bolovi. Više

nije bilo objašnjenja ni smisla u životu...

Bolovi su se nastavili otprilike mjesec dana. U to vrijeme,

kako sam ležala doma, dopisivala sam se e-mailom s jednim

kršćaninom. Na internetu smo se upoznali i on me pozvao - volio

bi da se nađemo negdje na kavi i malo popričamo.

Došao je. On mi je govorio o Bogu a ja sam tada sve to

odbijala. Više se ne sjećam razgovora... Nisam nikako htjela

razgovarati o tome. Ja sam vodila svoju borbu, iako sam bila u

kompletnoj agoniji.

Jedan dan smo se ponovno našli jer sam uspjela nekako izaći

iz svoje kuće... Imala sam bolove i dalje... Bila sam slaba kao

pero... Nisam mogla jesti od bolova, ipak sam ustala.

I taj dan kada sam se trebala s njime naći, bila sam jako

rastresena, nervozna... gušilo me u prsima te nisam mogla doći do

zraka... Nisam znala što je to. Ali nakon obraćenja postalo mi je

jasno: Trebala sam se približiti Bogu.

Tako sam se susretala s tim dečkom i s njim dugo, dugo

pričala, po čitave noći. On mi je pričao mnoge stvari iz svojeg

života, a ja sam samo slušala. Bilo mi je zanimljivo. Nisam znala

zašto. Meni su neke njegove teme ulazile u dušu. Znali bismo tako

pričati do tri ujutro. Ja sam samo upijala što mi je on govorio.

Meni su te njegove riječi prodirale u dušu... Postala sam

nekako otvorena prema onome što priča. Ja sam to slušala i

slušala. Ali i dalje sam bila protiv kršćanstva. U druženju, on mi je

jednom poklonio krunicu svetom Mihaelu da je stavim oko ruke.

Svidjela mi se. Nisam znala zašto. I nosila sam je sa sobom.

Dečko se molio za mene.... Molio se svetome Mihaelu za mene.

Malo po malo ja sam sve više upijala njegove riječi. Jedne večeri

smo bili na plaži i pričali... i moji su se bolovi malo po malo

stišavali.

Prijelomna točka bila je jedne večeri, 24. lipnja, na plaži...

Pričali smo, i on mi je u jednom času rekao: „Primi dah života!“ i

dahnuo je u mene. Ja sam taj dah udahnula, i u tom času osjetila

nešto živo ulazi u mene, kako neka sila ulazi u mene... Nešto sam

osjetila u svojoj duši. Nešto se zbilo u meni!

Sljedeće jutro probudila sam se s osjećam velike ljubavi,

ljubavi za sve ljude. Probudila sam se s neizmjernim osjećajem

sreće. Svi bolovi su prestali. Bila sam sretna osoba... Počela sam

jesti... Nisam znala što mi se događa.

- Jesu li tvoji primijetili promjene na tebi?

- Primijetili su u meni neku promjenu... nešto se događa u

mojem životu. Bili su sretni radi mene jer su vidjeli kako se

osjećam bolje. Toliko sam bila sretna... titrala sam od sreće, a

nisam znala zašto. Zanimalo me, kako i što se to dogodilo kad je

dečko udahnuo u mene. Udahnula sam novi život. Moja bolest je

nestala. Bila sam izliječena. Bila sam sretna. Počela sam čitati o

raznim religijama: o budizmu i hinduizmu, kunfucionizmu,

šintoizmu, i sve sam to čitala kao duhovno iskustvo... Nešto sam

čitala o jogi... o buđenju nekakve energije... Razmišljala sam, ali

nejasno mi je bilo mnogo toga. Pitala sam se: „Tko zna što je to

bilo, što je to bilo?... Sve sam to našla na internetu.

- Kako se zvao taj dečko koji te udahnuo?

- Taj dečko se zove Marin, Marin Katulah. Hvala mu! Tada

još nisam htjela prihvatiti Isusa Krista kao Boga. Tada sam imala

osjećaj da je jedina vrijednost ljubav. Ta ljubav je sve!

- Jesi li u to vrijeme otvarala i čitala Bibliju?

- Bibliju nisam otvorila nikad. Ali vjerovala sam kako postoji

nešto izvan ove stvarnosti, izvan ovoga svijeta kojeg možemo

vidjeti svojim očima. Počela sam vjerovati, postoji neki duhovni

svijet. Počela sam vjerovati, ljubav je smisao svega, sve je prožeto

ljubavlju i sve proizlazi iz ljubavi. Ali nisam prihvatila Isusa

Krista kao Boga i nisam marila za kršćanstvo.

Malo pomalo počela me privlačiti Crkva. Ušla bih nekada

crkvu, sjedila pet minuta i gledala Isusa na križu... Nisam znala

moliti. Samo bih sjedila u tišini...

- Jesi li tada posjećivala onu tvoju staru ekipu?

- Ne! Ne!

- Kako se zvala ona skupina?

- Metal-muzika.

Ja bih ušla u crkvu i sjedila... Baš mi je bilo lijepo! Ništa

nisam molila, jer tada nisam znala moliti. Nisam vjerovala da je

Isus Krist Bog, vjerovala sam, nešto tamo jest. Tako, malo po

malo... sve do dana kada je bio konačni dan mojega obraćenja - 2.

VIII. To je bila Gospa od Anđela.

Taj dan sam ujutro bila posebno uznemirena... Krenula sam

prema gradu, gdje sam trebala susresti svoga prijatelja i naći se s

njim na kavi. Na putu prema gradu sve su više rasli strahovi, i sve

više u duši nešto se kidalo i tiho sam u sebi pomislila: „Bože,

Bože, pomozi, Bože, dođi i pomozi!“

Prvi put sam molila, razgovarala s Bogom! Prvi put 2.

kolovoza na blagdan Gospe od Anđela. I tako hodam ja po

parkiralištu... tiho u sebi govorim... Bogu govorim... Pješice sam

hodala prema gradu. Dan je bio oblačan. U jednom času, dok sam

govorila: „Bože, pomozi!“ osjetila sam kao da me Otac nebeski

dotaknuo, na dlanove me svoje stavio te sam osjetila silinu

ljubavi! Osjetila sam tada... i tada sam znala, u tome času sam

znala: Isus Krist je Bog! Osjetila sam Njegovu slavu. Bilo je to

vrlo snažno iskustvo, htjela sam pasti na pod od siline spoznaje,

otkrio mi se Bog, Isus Krist koji je Istina, Put i Život! Na putu,

dok sam pješačila u grad. Na parkiralištu bio je trenutak gdje mi

se Bog otkrio... Isus Krist moj Život i moj Bog!

Taj isti dan... kao da sam hodala dva metra iznad zemlje...

lebdjela sam. I tada... taj isti dan, imala sam Bibliju koju mi je moj

prijatelj darovao. Tada sam prvi put otvorila Bibliju nakon ne

znam koliko godina. Ako sam je možda negdje otvorila, za mene

nije imala nikakvoga smisla. Prvi put otvaram Bibliju nakon svih

tih bolova i nakon svih razgovora s Marinom. Taj isti dan, na

Gospu od Anđela... počnem čitati Bibliju. Tada sam pročitala 224

stranice... Zatvorila sam se u svojoj sobi i čitala...

- Od kuda si počela čitati?

- Od Evanđelja. Već od prvih pročitanih riječi, počela sam

osjećati kako je ta Riječ doista Život!

- Jesi li čitala Bibliju jednu uru?

- Ma kakvu uru! Čitala sam je cijeli dan. Ostatak dana sam

provela čitajući Evanđelja.

- A što je mama rekla?

- Ja sam se zatvorila i nitko nije znao ništa... Čitala sam i

čitala, te imala osjećaj da je ta riječ živa. Ja sam te riječi upijala.

One su ulazile u mene kao struja - 224 stranice. I tada mi je bilo

jasno što je istina. Tada sam doživjela snagu nutarnjeg obraćenja -

Bog me dotaknuo svojom milošću i shvatila sam: On je Put, Istina

i Život, Bog je ljubav!

- Jesi li vidjela Marina nakon tvog obraćenja?

- Ne sjećam se točno... Tih dana kad me Bog dotaknuo bila

sam prožeta Božjom ljubavlju... plakala sam poradi svega što sam

u životu učinila. Jako sam plakala i od sreće! Bila sam sretna i

plakala sam. To je bilo jedno lijepo razdoblje mojeg života.

- Je si li tada krenula prema Crkvi potražiti Sakramente...

- Mislim, bilo je to tjedan dana nakon moga obraćenja. Ušla

sam na Misu, na Trsatu, kod Gospe Trsatske, jer sam taj dan

osjetila da moram i ja ići na Misu.

- Jesi li već bila primila Prvu Ispovijed i Pričest?

- Ne! Nisam bila ni krštena. Moji roditelji nisu bili praktični

kršćani i nisu marili za naš vjerski odgoj.

- A braća i sestre?

- Imam jednu sestru. Živi u Zagrebu. Za nju ne znam! Mislim

da ni ona nije krštena. Eto tako... nisam bila krštena, a bila sam

krivokrštena. Samo na vražjoj strani dok me Bog nije uzeo u svoje

ruke.

Kad sam prvi put došla na Misu na Trsatu, bila je nedjelja.

Ušla sam u crkvu punu ljudi. Čula sam marijansku pjesmu, a ne

znam koja je to bila pjesma... i počela sam plakati od sreće. Tada

sam osjećala: “Evo, konačno sam sada doma! Sada sam kod

kuće!“ Plakala sam... i cijelu Misu sam otplakala. To je bila moja

prva Misa. Iako se nisam još tada mogla pričestiti, nakon toga

počela sam često ići na Misu... i s Marinom. Njemu sam sve to

ispričala... On je bio jako sretan, i on je isto plakao radi mene.

Molili smo krunicu svetome Mihaelu. Ja sam izabrala svetoga

Mihaela Arkanđela za svojeg zaštitnika jer znam da me je on

iščupao iz ralja sotone. Počela sam se moliti s Marinom. To je bilo

blagoslovljeno razdoblje. On je osjećao nazočnost Duha Svetoga i

znao je da se na mene stvarno Duh Sveti spustio...

- Kuda je njegov životni put krenuo?

- On je još uvijek neoženjen, ima trideset i sedam godina,

radi... Posvećen je Bogu. Dosta vremena provede u samoći u

molitvi.

- Pripada li kojoj vjerskoj zajednici, skupini, pokretu fokolara i

slično...?

- Ne. Nije nigdje učlanjen. Voli samoću, voli molitvu.

- Kad si došla prvi put do svetih sakramenata: Krštenja...?

- Htjela sam se krstiti. Došla sam u crkvu na Pećinama. Rekla

sam samo župniku Luki: „Dobar dan! Ja bih se htjela krstiti!“

Tada tati još nisam ništa govorila. Mama mi je umrla kad sam

imala osamnaest godina.

- Nisi se obratila za mamina života?

- Ne! Mama mi je već bila umrla. Don Luka je bio iznenađen

jer sam došla kao iz vedra neba i rekla: “Ja se hoću krstiti!“ Rekao

je da moram poći na vjeronauk... Ali to nije bilo moguće u

Hrvatskoj budući da sam studirala u Budimpešti. Don Luka me

ohrabrio neka pođem na vjeronauk u Budimpešti.

Tamo sam upoznala jednog svećenika isusovca koji je znao

engleski i bio je župnik. Počela sam se nalaziti s njim svaki tjedan

i on mi je govorio o Bogu... pripremao me na sakramente,

Krštenje... U to vrijeme pripreme nekako sam se povezala s

franjevcima u Samoboru, s fra Zvjezdanom Linićem, kojemu sam

neizmjerno zahvalna što mi je pomogao u životu. Prvi put sam na

seminar u Tabor došla u desetom mjesecu.

- Je li te krstio fra Zvjezdan?

- Ne! Tada još nisam bila krštena. Fra Zvjezdan je puno molio

za mene. Na Taboru sam prvi put doživjela Božju veličinu, Božju

silu i Boga živoga. Tu sam imala duboko duhovno iskustvo koje

me stvarno obilježilo. Osjetila sam doista prisutnost Duha

Svetoga!

Poslije tog seminara u Taboru, nakon polaganja ruku i

molitava za oslobođenje i ozdravljenje, vratila sam se u

Budimpeštu. Molila sam devetnicu, dobila sam dar jezika i mjesec

dana provela u intenzivnoj molitvi. Molila bih se nekoliko sati

dnevno.

- Kad je, konačno, došlo tvoje Krštenje, duhovno

preporođenje?

- Krštenje je došlo u Vazmenom bdijenju, u svetoj Uskrsnoj

noći.

- Jesi li o Krštenju obavijestila svoga oca?

- Nisam htjela odmah govoriti o svojem obraćenju. Ali u

jednom času postalo je očito: Bog je duboko ušao u moj život, u

moje srce. On sam je primijetio promjene. Pitao je: „Kako to da si

sada tako sretna, tako mirna...? Sada si sasvim drugačija“. On je

osjećao kako se sa mnom nešto događa i pitao me: “Što se to

događa s tobom?“ Tada sam mu rekla: susrela sam Boga, Bog je

Istina, Bog je Ljubav! Tijekom mog obraćenja i otac se približio

Bogu... gledao je što sve Bog čini u mojem životu, i kako me vjera

usrećila. Bio je zadovoljan radi mog krštenja. Ali nije mogao doći

u Budimpeštu. I žao mi je što ni moj Marin nije mogao doći. U

Budimpešti sam primila sakrament svetoga Krštenja.

Moj svećenik isusovac izradio je mali bazenčić i napunio ga

vodom. Uronio je moje tijelo u krsni zdenac… Moj svećenik je

isto ušao sa mnom u taj bazenčić i zaronio me triput. Tada sam

iskočila... u bjelini! Svi vjernici su se sabrali oko nas, gledali su,

fotografirali i plakali od sreće. Imala sam na sebi dugu bijelu

albu... U svima je bila silna radost, svi ispunjeni velikim

emocijama snimali su... Ljudi su plakali, molili, pjevali...Litanije

su se pjevale oko tog bazenčića, i govorila sam: „Moj Bože,

predajem se u Tvoje svete ruke! Kad sam iskočila iz tog

bazenčića, sva sretna vikala sam: „Aleluja, Aleluja!“. Taj isti dan,

istu večer, primila sam Prvu svetu Pričest i svetu Krizmu! To je

bilo za mene posebno iskustvo. Bila sam najsretnija osoba na

svijetu! Nebo je bilo u mojoj duši!

- A tko te ranio na ruci, od kuda ta velika rupa, strašni veliki

ožiljak?

- Znate, cijela je ruka gorjela u vatri. Trebalo je dugo vremena,

nekih šest mjeseci da mi to zaraste i bilo je jako bolno. Taj papir

kod krivokrštenja smo stavili na ruku... a bilo mi je šesnaest

godina. Na taj papir se napiše krvlju molitva sotoni, taj papir se

zapali te mora izgorjeti na ruci i ruka izgara s tim papirom. To su

zahtijevali... Mene je palilo dok papir nije skroz izgorio. To je bio

ritual.

- Prijatelji su uživali dok su to gledali?

- Bila je tu jedna cura, moja prijateljica, i druga, koja je u isto

vrijeme izvršila taj obred krivokrštenja. Ništa posebno nije bilo,

samo sam se zgrčila od boli i govorila u sebi: „Izdrži, izdrži!“

Nekako sam izdržala jer sam htjela biti s tim ljudima, ustrajati u

tome jer sam bila „faca“! To je bilo svečano odricanje od Boga.

Zato je ostao taj veliki ožiljak na ruci!

Hajdemo dalje!

- Ali hvala Bogu, iščupao me iz ralja sotone i uzeo k sebi!

Nakon Krštenja, Pričesti i Krizme bilo je veliko veselje za mene!

Stvarno mogu reći, Bog je duboko ušao u moj život. Od tada često

idem na svetu Misu, nastojim učiniti ono što je volja Božja!

Sretna sam što Vam mogu ispričati moje životno iskustvo, don

Marine, prije mjesec dana osjetila sam Božji poziv da se

pridružim Crkvi i služim kraljevstvu Božjem te mu se potpuno

posvetim. Želim služiti bližnjima i predati se Bogu u punini!

- Kad je bilo tvoje obraćenje i Krštenje?

- Bilo je to prošle godine, 2006.

Sada, kad nakon takvog života živim preporođeno, osjetila

sam snažan, koji se ponovio u više navrata... osjećam kako Bog

želi da Njemu služim... i potpuno mu se predam.

- Susrećeš li svoje stare prijatelje iz skupine Metalne muzike?

- Tu i tamo. Nakon obraćenja susrela sam se s njima i nitko

nije mogao vjerovati da sam se ja obratila.

- Jesu li vidjeli promjenu na tebi?

- Vidjeli su. Rekli su kako sada potpuno drugačije zračim.

Rekla sam im kako sam se Bogu obratila i da idem u crkvu. Nisu

mogli vjerovati. Govorili su: Kako? Zar ti, Ksenija, ti da možeš

vjerovati?! Ti koja si bila u sotonizmu i učila tu filozofiju gdje si

branila ateističku, bezbožnu filozofiju?

Moji tadašnji prijatelji me i danas nekako čudno gledaju jer

nisu svjesni koliko je Bog duboko ušao u moj život. Ne znam

hoće li i oni ikada moći to shvatiti. I moji profesori u Budimpešti

bili su iznenađeni što sam bila krštena. Zanimalo ih je kako i što

se događalo. A, moj profesor i dobar prijatelj u Hrvatskoj mislio

je da je to bio moj nekakav hir koji će me proći. Slično je mislio i

moj tata.

Ali, Bog je duboko ušao u moj život. Ja se stvarno osjećam

sretna i želim se Gospodinu predati i Njemu potpuno služiti. Bog

mi je toliko toga dao! U godinu dana sam se oslobodila strahova i

depresija! Ja sam postala sretna osoba. U srcu imam mir! Ništa me

ne može uznemiriti kad se sjetim da je Isus kraj mene, u mojem

srcu. Ničega se više ne bojim. Znam da nisam sama. Kolike sam

noći u životu bila tužna i plakala... Sad znam, Bog je uvijek uza

me! To mi daje potpunu sigurnost, veliku radost u životu, i kad

sam tužna, radosna sam zato što je Isus u mojem životu. Toliko

sam sretna i Bogu zahvalna da ne znam kako ću mu se ikad moći

odužiti... Želim mu služiti životom i ljubavlju, samo da Njega

proslavim.

Nakon svoga obraćenja odlučila sam promijeniti temu

doktorata. Pisala sam o skepticizmu, o Nietzscheovoj filozofiji -

kako ništa ne znamo... u tom smislu. Odlučila sam baviti se

kršćanskom filozofijom. U početku sam naišla na neodobravanje

mojih profesora u Budimpešti. Ali, bila sam uporna i ustrajna.

Bogu sam se molila nek mi providi put, neka mi On kaže što

želi u mojem životu. Bila sam toliko uporna u tome što sam

pisala. Napisala sam jedan argument za Božje postojanje iz svojeg

osobnog iskustva. Imala sam priliku tri mjeseca studirati izvan

Mađarske. Pisala sam jednom profesoru, na sveučilište Notre-

Dame u Indijani, neka mi bude mentor. On je jedan od

najpoznatijih u svijetu, što se bave problematikom koja je tema

moga rada. Vidim, Bog je nadahnuo i blagoslovio moj rad.

Kad sam se obratila, doživjela sam samo velike uspjehe. Čak

sam dobila nagradu za najbolji doktorski rad u Budimpešti. Dobila

sam novčanu nagradu i više uspješnih međunarodnih premija. Bog

je nadahnuo moj intelekt i moj um. Želim Boga voljeti i bolje

spoznati u teologiji, želim se baviti apologetskom filozofijom.

Talent koji imam koristit ću u svojoj filozofiji i razmišljanju kako

bih mogla sve učiniti Bogu na slavu.

Argumentiram protiv ljudi kakva sam ja prije bila. Donosim

argumente za Boga. Svjedočim za Božje postojanje. Da,

svjedočim! Želim u svojem životu svjedočiti za Boga s onim

talentima koje imam, neka sve bude Njemu na slavu!

- Ksenija, jesi li studirala filozofiju svete Edite Stein?

- Čitala sam neke njezine knjige: biografiju... nadahnjivala

me... Bog je ušao u moje srce i moj intelekt. Sada u svemu vidim

Boga i činim ono što je Njemu milo. I gdje god bude trebalo ići ...

ne znam, u Meksiko ili Perù... ne znam. Tamo ću ići... gdje me

Bog šalje. Slobodna sam, On mi daje slobodu i ljubav!

- Veliko polje nas čeka, Ksenija!

- Kroz nas male i nesavršene ljude Bog se želi očitovati i traži

našu suradnju. Kako je divno surađivala s Bogom Majka

Terezija...! Svjedoči: I mi trebamo dati svoju malu kap ljubavi i

dobrote u more ljudske bijede, s malim stvarima, ali s velikom

ljubavlju, koja spašava. Razapetu ljubav!"

- Ksenija, reci još nešto kao poruku onima koji će čitati priču

Tvoga života, Tvoje sreće!

- Htjela bih reći: Bog je velik. Božja ljubav stiže daleko i

razbija sve naše granice, naše ljudskosti i nesavršenosti, Bog je

beskonačna ljubav i može djelovati u beskraj. Želim svima koji

budu čuli o mojem životu nek shvate kako nikada nije kasno... ne

postoji beznadni slučaj... nije kasno ni za koga. Ja sam bila u

sotonizmu, ali Bog me je i tada volio, i tada me čuvao, čekao i

dočekao. Doista nikad nije kasno! Važan trenutak je ovaj sada, da

se čovjek baš sada obrati. Svi se trebamo obraćati svaki dan. U

svakom novom danu, čim ustanemo iz kreveta, moramo se obratiti

Bogu i predati mu se potpuno... iz dana u dan. Eto, to je moja

poruka!

- Ksenija! Vjerujem za Tebe i tvoje obraćenje bio je presudni

susret s prijateljem Marinom koji je puno molio za tebe, koji je

udahnuo u Tebe svoga duha, Duha Svetoga... On je Božji čovjek.

- Da! Da! Tako je! Hvala Bogu na svim milostima! Hvala

Isusu za svu ljubav!

I ja sam zahvalan dragom Isusu koji mi je dao ovaj susret, ovu

lijepu ispovijest života za dobro bezbrojnih duša. Amen!

Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu…

Zlatna Misa Rijeka, 19. listopada 2003.

POGOVOR

U odabiru svojih djela za ovu antologiju don Marin slijedi put

pravog Kristovog svećenika, salezijanca, odgojitelja, misionara.

Niti kao pisac ne zaboravlja biti čovjek od Boga pozvan u svom

narodu i diljem svijeta naviještati Evanđelje i raditi na spasenju

duša.

On se ne predaje i ne miri sa situacijama u kojima sotona

preuzima glavnu riječ i mami ljude na svoju stranu. Glasno vrišti

na uzbunu kad se negiraju istine naše svete vjere, kad je osoba

zalutala ili odlutala, kad su cijele zajednice na nesretnom putu

zastranjenja. Stoga, knjiga će zasigurno mnoge potaknuti na

promišljanje o tijeku i smislu života, na barem mali korak u

smjeru Kristovog vapaja: Nek svi budu jedno, jedno srce djece

Božje i Kristove crkve, ma gdje bili.

Don Marinovo djelo zrači vapajem za Božjom i ljudskom

ljubavlju, za njezinim očitovanjem u svijetu, navlastito

najpotrebnijima. Od studentskih referata, preko eseja, meditacija i

drama, uvijek se bavi cjelovitim čovjekovim bićem, njegovom

vanjštinom i njegovim postupcima, a još više nutrinom i duševnim

svojstvima. Pri tom jasno ističe moralne vrijednosti, plemenitost,

milosrđe, odano i nježno srce, blagost i strpljivost, žrtvu iz ljubavi

za ljude i prije svega za vrelo ljubavi, za Boga.

Bog ljubav, Bog istina, Bog put i život, osnovna je misao

cijele antologije. Bog je svugdje prisutan, On povezuje i

usmjerava sav ljudski život - od svetoga Petra do papa današnjih

vremena, apostolat Majke Terezije, likove u književnim djelima

hrvatske i slovenske moderne (D. Šimunovića i I. Cankara), sve

do stvarnih izgubljenih sinova i kćeri iz Isusove parabole, koji su

ovdje oživjeli u dječaku Linu i obraćenici Kseniji.

Nema dvojbe, spasenje je u Križu, u Krvi koja pere ljagu

grijeha, u velikodušnoj i dobrostivoj Božjoj ljubavi, koju nam

daruje po našim bližnjima čista i radosna srca i nasmijana lica.

Kao što negdje drugdje zapisa don Marin: Hrabro koračajmo

stazama života trošeći se za dobro ljudi, svjedočiti nam je

Kraljevstvo Božje, od rodne grude sve do planina Sierra Mixes i

šire. Ova knjiga je sigurno vrijedan doprinos i snažan poticaj toj

zadaći!

Damir Magaš

MEXICO - MIXES

SPONZORI:

dr. Stjepan Babić

Josip Rožmarić

msgr. Ivan Prenđa

msgr. dr. Franjo Komarica

msgr. dr.Valentin Pozaić

msgr. dr. Marin Barišić

dr. Ksenija Vulić

Juraj Ćurković

Lidija Podgorčić

Miroslav Frgić

Blaž Topolovac

Edi Braiucca

Marisa Grbac

Patricia Venucci

I mnogi drugi plemeniti dobrotvori, kojima velika hvala i od Boga plaća!

MEXICO - MIXES