»

A N T O G A R D A Š

D U H U M O Č V A R I

B I B L I O T E K A V J E V E R I C A

Anto Gardaš

DUH U MOČVARI

Copyright © 1989. Anto Gardaš

IlustriraoVLADIMIR DŽANKO

UrednikVERA BARIĆ

Recenzenti ANA KULUŠIĆ

prof. dr..IVO ZALAR

Prm izdanje

A N T O G A R D A Š

IZDAVAČKA RADNA ORGANIZACIJA

n i l u d o s tZAGREB 1989

Zahvaljujem Josipu Vujeviću i lstvanu Pozsaru na pomoći koju su mi pružili prilikom prikupljanja građe za ovu knjigu.

A. GARDAŠ

Koszdndm Vujević Josip es Pozsar Istvan segitseget, amelyet e konyv anyaganakgyujtottak.

A. GARDAŠ

Sinu Miri i kćerki Meliti

PRVO POGLAVLJE

Pahuljice ljupko lepršaju i svjetlucaju u ranojutarnjem sumračju. Melita se probudi i ugleda ih kroz prozorsko staklo. Odmah čvrsto stisne palčeve, navijajući svom dušom za sirote pahuljice. I, gle, isplatilo se! Pahuljice se naočigled počeše pretvarati u pahulje, posta­jući sve krupnije i gušće. Uskoro su lepršale i pahuljale da je milina. Kao da ih netko odozgo istresa iz vreće. Takva snijega Melita još nije vidjela. Osim u filmovima. Ali onaj u filmovima se ne računa, jer nije pravi. Zaspala je držeći palčeve za snijeg, a ovaj je padao i padao, kao da cijelog dana ne misli prestati.

I nije prestao.Profesor Leopold se toga dana sa svojom obitelji dovezao u Tre-

skavac, u svoju kuću za odmor, pošto je odlučio da ovajput Novu godinu dočekaju u selu. Jedva su se probili kroz snježne nanose na cesti. Miron i Melita, pa čak i majka, nekoliko su puta morali izlaziti i gurati kola.

Treskavački su se krovovi izgubili pod debelim snježnim pokriva­čem. Tek tu i tamo izvirivao bi pokoji dimnjak s duboko navučenom bijelom šubarom. Ogoljele su grane procvjetale krupnim snježnim kitinama, pa se pod bijelim teretom duboko prignule k zemlji. Rječica, što krivuda prostranim treskavačkim livadama, još uporno žubori, boreći se protiv najezde snijega i leda što je s obala zagrizaju hladnim zubima, sve više joj sužavajući tok, tako da sada izgleda tanjušna poput mrka konca na bijelu platnu.

Majka i Melita su završile s kićenjem novogodišnjeg drvca i prešle u kuhinju. Tu ih je čekalo još mnogo posla. Kad su raznobojne žaruljice

5

na okićenom drvcu toplo zažmirkale i soba zablistala punim sjajem, svima je postalo jasno da je još samo pitanje sati i minuta kad će Nova godina pokucati na vrata.

Miron sjedi na sagu kraj drvca i razgleda svoju zbirku srebrnjaka s likovima starorimskih careva od Vespazijana do Gordijana III. U ovom je mjesecu navršio trinaest godina i sada je u četrnaestoj, zamislite! Činilo se daje odjednom, odmah sutradan nakon rođendana, postao mnogo ozbiljniji i odrasliji. Ali onaj čuperak na vrhu tjemena i sad mu nestašno strši i on ga svaki čas pokušava ukrotiti i prisiliti da se prikloni većini.

Eno i profesora Leopolda, sjedi u naslonjaču. Umotan je u tople pokrivače, jer je baš ovih dana uhvatio nazeb. Maramicu jedva da skida s nosa. To mu ipak ne smeta da svojski vuče dimove iz lule napunjene suhim cvijetom kamilice. Pokraj naslonjača je hrpa novina. Lagano ih prebire i izdvaja one koje u toku godine nije dospio pregledati. Jer profesor Leopold ima’ četiri slobodna dana! Majci je obećao da u ta četiri dana neće ni misliti o poslu niti o bilo čemu što je u vezi sa sveučilištem i Institutom u kojemu je zaposlen. Samo će se odmarati. Pa neka, zaslužio je to. Prije nekoliko dana vratio se iz Italije, gdje je primio diplomu počasnog doktora jednog tamošnjeg sveučilišta.

— Oho! — gotovo poskoči u naslonjaču i čvršće stisne novine. — Ma slušaj ovo! Američki su znanstvenici upravo otkrili...

— Molim te, Leo — zaustavi ga majčin glas — ne želim slušati o američkim znanstvenicima, a ni o bilo kojim drugima! Niti o atomima i gravitacijama, ni o... o... što ti ja sve znam... o tim svjetlosnim godinama! Prosto naprosto, ne želim, shvati to! Barem ova četiri dana! Želim samo da se čestito odmoriš!

— Dobro, dobro — brzo se povuče tata Leo, primijetivši da je majka sve rečenice izgovorila s uskličnicima.

U kuhinji je bilo uključeno sve što se moglo uključiti — kuhinjski grijač, električni štednjak, miješalica, mlin za šećer...

Miron odloži album sa srebrnjacima i uzme šah.

6

— Seko, hajdemo u našu sobu! — pozove Melitu, koja je upravo samljela šećer i trenutno nije imala nikakva posla.

Pošla je za bratom. Partija nije trajala dugo. Miron je pogriješio i Melita je ubrzo pobijedila.

— Čestitam! — Miron joj pruži ruku.Melita primi bratovu ruku uklonivši uvojak kose s čela. Reče:— Donesi ovamo čestitke da ih razgledamo, hoćeš li?Iz svoga su gradskog stana sa sobom donijeli sve čestitke koje su im

do toga dana bile stigle. Sada ih je Melita poželjela malo bolje razgledati.

Miron je pošao u dnevnu sobu da ih donese. Bile su rasute pod drvcem. Majka je vješala svježe oprane zastore na prozore.

Razgledajući čestitke, Melita je primijetila da se u dnu one koju im je poslao njihov prijatelj Eukaliptus nalaze još dvije riječi, naknadno dopisane, koje prilikom prvog letimičnog čitanja nisu zapazili. Tu je običnom olovkom bilo dopisano: »Pismo slijedi«.

— Pogledaj, Mirone, Liptus će nam poslati i pismo. Zbilja, gdje je on? Nisam ga odavno vidjela.

— Odselili su u Kopačevo, rekao mi je Trostruki Joja. Tamo se upisao i u školu.

— Zašto su odselili?— Ne znam.Uskoro je poštar pozvonio i donio poštu koja im je toga dana stigla

na osječku adresu. Tata Leo gaje jučer zamolio da tako učini. Majka je preuzela svežanj, letimično ga pogledala i spustila pod drvce. Miron je odmah svu poštu prenio u dječju sobu.

Među čestitkama bilo je i najavljeno Eukaliptusovo pismo. Miron ga je čitao naglas.

Dragi Mirone,Mi smo odselili zato što su tata i mama dobili posao u restoranu »Kormoran«. Tata je sada konobar, a mama radi u kuhinji. Kupili smo veliku kuću u Kopačevu. To ti je jako stara kuća. Iz 1873. godine. Pa je sada preuređujemo. Broj 121 u Ribarskoj ulici. Lako

7

ćeš je naći. Gleda prema Kopačkom ritu (može se reći i Kopačevski rit). Čim izađeš iz autobusa kod ZOO-muzeja, vidjet ćeš stari bunar ograđen balvanima, s đermom. Na vrhu đerma je rodino gnijezdo. Otuda pođeš desno, u Ribarsku ulicu. Kad prođeš kraj gostionice »Zlatna udica«, još malo i stigao si. Kuću ćeš prepoznati po lijepim šarama na pročelju. Ovo ti opisujem zato što bih volio da preko zimskih praznika dođeš k nama u Kopačevo. Makar na nekoliko dana. I Melita i Bakreni Petar. Svakako! Autobusom se stiže za jedno dvadeset ili dvadeset i pet minuta. Ima oko dvanaest kilome­tara.Kad smo lani sa školom bili u Kopačkom ritu, malo smo ti mi toga vidjeli. Jer smo plovili samo do Kopačkog jezera. A ono je tek jedan mali dio Kopačkog rita. Ja sam se ovdje upoznao s nekim ribarima. Plovio sam s njima čamcem i tamo gdje izletnici ne mogu ni priviriti. Jer u te vode ne može uploviti ni »Vodomar«, a kamoli »Liska«. E, da ti to vidiš! Imam ti svašta pričati. I kako mi je jedan stari ribar, zove se Farkas lstvdn (Farkaš Ištvan), rekao da se uvijek mogu poslužiti njegovim čamcem.Taj mi je Farkas lstvdn rekao da će ova zima biti jako jaka, jer je baš prekjučer, u pol bijela dana, jedan jelen došao u selo. Ja sam bio u školi, pa ga nisam vidio. Ali ga je vidio taj Farkas svojim rođenim očima.A neki dan se jedan mladić izgubio u Kopačkom ritu. Svi smo ga išli tražiti. Ugledali su njegov čamac u Sarvaškoj bari. Bio je privezan za vrbu. Onda su našli i toga mladića. Umalo se nije smrznuo. Još je i sada u bolnici i stalno priča o bijelom duhu. Zamisli to, a! Svakako dođite! Svakako!!! Pozdravljam vas

Var ga Zoltan.

— Pa to nas Liptus poziva u goste! —reče Melita. — Baš lijepo od njega!

— Liptus je drug!Pohitaše u dnevnu sobu.Tata Leo je i sada sjedio u naslonjaču umotan u tople pokrivače. U

jednoj je ruci držao šalicu čaja, u drugoj maramicu.Majka je postavljala tanjure na stol prekriven svečanim bijelim

stolnjakom s cvjetnim uzorkom, a kraj tanjura srebrni pribor za jelo i uškrobljene bijele ubruse savijene u tuljak. Oko vrata je stavila tešku

8

zlatnu ogrlicu, vjenčani poklon profesora Leopolda. Odjenula je tamnu haljinu s ušivenim biserima oko vratnog izreza. Sva je sjala i blistala. I majka i haljina. Tata Leo je, kao i uvijek, bio zadivljen majčinim izgle­dom. Samo ju je pratio pogledom dok je postavljala stol.

Pod blještavim novogodišnjim drvcem sada stoji gomila neotvore­nih kutija s poklonima i čeka dvanaest ponoćnih otkucaja.

Tata Leo se tako zagledao u majku, da nije ni osjetio kako mu se čaj izlijeva u krilo. Majka to ugleda.

— Leo! — reče malo oštrije, našto se Leo trgne i još mu se više čaja izlije na pokrivač. No, kad je majka shvatila da se tata Leo bio zagledao u nju, lice joj zasja osmijehom. Pogleda ga toplim pogledom i pomiluje još toplijim riječima: — Čekaj, mili, odmah ću ti donijeti suhi pokrivač!

Eto, u taj čas dok je majka zamjenjivala pokrivač koji se napio čaja, Miron je započeo razgovor.

— Tata. poznaješ li ti Eukaliptusa?

— Ono drvo, misliš? — šmrcne tata Leo.— Ma kakvo drvo, tata! To je jedan moj prijatelj, zove se Varga

Zoltan. Eukaliptus mu je nadimak. Poznaješ li ga?— Nije li to onaj visoki dječak s kojim si jednom bio kod mene u

Institutu? — zapita tata Leo brišući nos.— Jest, to je taj.— Pričao si mi da njegov otac radi u... pći-ha!... u... pći-ha!...

u...— U »Lovačkom rogu«, jest, tamo je radio prije, ali sada je

konobar u »Kormoranu«, u Baranji.— U »Kormoranu«? Je li to onaj restoran gdje prave dobar riblji

pap... pći-ha!... papri... pći-ha!... paprikaš?— Jest. I Liptusova mama .. .— Čija mama?— Eukaliptusova, a Liptus mu je skraćeni nadimak, znaš. I njego­

va mama radi u istom restoranu, u kuhinji. Sada ona pravi taj poznati paprikaš. Preselili su jesenas u Kopačevo. Tamo su kupili dobru staru kuću. Iz 1873. godine, zamisli!

— Iz 1873?— Da.— Čekaj malo. — Tata Leo stavi maramicu na nos i zagleda se u

Mirona. — Zašto mi sve to pričaš?— Danas smo među čestitkama dobili i Liptusovo pismo.— Da?— Da. Poziva nas na nekoliko dana u goste. U Kopačevo.— Koga?— Seku i mene. I Bakrenog Petra.— No, znaš da Bakreni Petar ne može...— Znam, tata — reče Miron s prizvukom tuge u glasu. — Ali seka

i ja bismo mogli, ako ti nemaš ništa protiv toga.Tata Leo srkne gutljaj čaja i počne češkati bradu. Deset sekundi...

dvadeset sekundi... jednu minutu... tri minute ...— Tata, pa reci nešto — ponuka ga Miron.

10

— Molim? — Misli su mu zacijelo opet bile kod američkih znan­stvenika i njihova otkrića.

— Smijemo li seka i ja otići Eukaliptusu?— A tko će umjesto vas u školu?— Nitko, tada će biti praznici.— A, tako.— Da, tako. A, što misliš?— Pa, možda bi se nekako... pći-ha!... možda bi se nekako

moglo... pći-ha!... pći-ha!...— Nazdravlje, tata! Baš te zgrabilo, uh! Hajde, reci što si mislio.— Sine — umiješa se majka stavljajući predjelo na stol — nemoj

sada gnjaviti tatu, zar ne vidiš da je prehlađen!— Vidim, pa tko ne bi vidio! Hajde, tata, reci! — Znao je da mora

izmamiti obećanje prije nego što mama preuzme stvar u svoje ruke. — A, što misliš?

— Pći-ha!... pći-ha!...— No, no. Hajde, samo kimni glavom, gore-dolje! Da ili ne?— Da!— Hvala, tata!— Pći-ha!...Posjedaše za stol.

Miron

DRUGO POGLAVLJE

Iskrcali su se kod ZOO-muzeja u Kopačevu. Vrlo su toplo odjeveni. Na nogama su im vunene čarape i duboke cipele, na glavi kapa. Mironova je kožnata, s krznom iznutra, Melitina od debele vune. A između kape i cipela tople ski-hlače, debeli pulover i toplo podstavljena jakna.

Rodino gnijezdo na vrhu đerma seoskog bunara, o kojemu im je pisao Eukaliptus, bilo je puno snijega, pa je, gledano odozdo, izgledalo poput divovskog kolača sa šlagom.

Snijeg pada kao da ga netko prosijava kroz rijetko sito. Krupne pahulje, slične čupercima vate, vjetar im šiba u lice, pa oni, uzdignuta ramena, napreduju nekako postrance, probijajući se kroz vjetar i snijeg.

Iz restorana »Zlatna udica« do njih kroz mećavu dopriješe zvuci harmonike i riječi neke starogradske pjesme.

Uskoro ugledaše pročelje kuće ukrašene ornamentima. I plavu emajliranu pločicu s brojem 121.

Tek što je Miron podigao ruku da zalupa na dvorišna vrata, ona se otvoriše. Pred njima je stajao visok, koštunjav, plavokos dječak. U ruci je držao drvenu lopatu za razgrtanje snijega.

— Zdravo, Liptuse! — pozdraviše ono dvoje.— No, konačno! — zabrza visoki dječak radosno. — Zdravo!

Čekam vas već od... pa škola je završila prije tri dana. Zašto niste došli prekjučer?

— Bili smo na rođendanu kod tajanstvenog Ivana — odgovori Miron. — I tebe smo tamo spominjali. Dečki te pozdravljaju,

12

— Dobro, hvala. Gdje je Bakreni Petar? — pitao je Eukaliptus istežući vrat da vidi neće li se još netko pojaviti. — Zar doista nije došao s vama?

— Nije.— Ma šališ se. — Još nije zatvarao vrata.— Nije, Liptuse, došli smo samo nas dvoje.Napokon je zatvorio dvorišna vrata i brazdom razgrnuta snijega

poveo goste u kuću.— A zašto nije došao i on?— Otputovao je.— Kamo?— U posjet svojoj rodbini, tako mi je rekao tata.— Gdje živi njegova rodbina?— Ne, znam, Liptuse — slegne Miron ramenima. — Tata se drži

nekako zatvoreno čim ga počnem zapitkivati o Bakrenom. Samo je rekao da će se možda jednoga dana vratiti.

Pred kućnim su vratima otresli snijeg s odjeće i cipela i ušli u dobro zagrijanu kuhinju. Bila je to veoma prostrana kuhinja, ispunjena mirisima hrane i začina. Na sredini je stajao masivan stol sa četiri stolice. Cijeli je jedan zid pokrivao ormar pun posuđa. Na ormaru su bile uredno poredane porculanske posudice, na kojima je kićenim slovima pisalo: šećer, sol, paprika, papar, cimet, orašćići. Iznad šted­njaka, u kojemu je pucketala vatra, zid je bio ukrašen bijelom krpom s izvezenom porukom »Kuharice, manje zbori, da ti ručak ne zagori«. Iznad ormara na zidu je bio pričvršćen veliki porculanski sat.

Odložili su prtljagu i kapute.— Gdje su ti roditelji, Liptuse? — pitala je Melita.— U »Zlatnoj udici«. To je onaj restoran pokraj kojega ste prošli

idući s autobusne stanice. Lovci danas imaju godišnju skupštinu i svečani ručak, pa su tata i mama došli iz »Kormorana« da ovdje malo pomognu. I mi ćemo večeras tamo večerati, ako se slažete.

— Kako da ne! — Miron se odmah složi.

13

Melita je zadivljeno promatrala kolonu porculanskih posudica na ormaru.

— Tvoja mama je kuharica, Liptuse?— Da, a tata konobar. Oboje rade u »Kormoranu« i svako jutro

putuju na posao. Ima oko šest kilometara. Ali, kad odu sutra, sigurno će tamo ostati nekoliko dana, možda i jedan ili dva tjedna. Sve dok ceste ne postanu prohodne. Poslije dočeka Nove godine nisu mogli doći kući punih sedam dana.

— I ti si bio sžm?— Da.

- Pa, čovječe, što si jeo? Korijenje i bobice, ili što?— No, Melita, kakva su to pitanja! — Miron je gurne koljenom

ispod stola.— Tata je dogovorio s vlasnikom »Zlatne udice« da se tamo mogu

hraniti kad god njih nema kod kuće. Dok budete kod mene, to se odnosi i na vas.

Stavio je na stol čaše za sok, bajaderu, štapiće i slane kikirikije.Kuća u kojoj je društvo ugodno ćaskalo bijaše velika seljačka pri­

zemnica, sagrađena u obliku slova L, ili »na ključ«, kako bi rekli Kopačevčani. Imala je pet prostorija, ne računajući ostavu i druge pomoćne prostorije. Hodnik s dvorišne strane pružao se unutrašnjom stranom dužeg kraka slova L, u dubinu dvorišta, sve tamo do štaglja, svinjaca i kokošinjaca. Pomoćne gospodarske zgrade za sada još bijahu prazne i tek su za dvije-tri godine mogle očekivati svoje stanare, ako konobar Varga dotle otplati ili barem smanji dugove i kredite koje je podigao zbog kupnje kuće. Dvorište bijaše ravno i veoma prostrano i, kao što se vidjelo na mjestima s kojih je snijeg bio razgrnut, popločano širokim opekama, između kojih su virili čuperci suhe trave.

Društvo se nakon izvjesnog vremena premjestilo u sobu do ulice, u kojoj je Eukaliptus još prije podne naložio vatru u kaljevoj peći i održavao je preko cijelog dana. Otvorio je prozor i u sobu pustio val svježeg zraka. Kroz prozor su se mogli vidjeti rukovet ledenih vrba u močvari, koja je odavde bila udaljena svega dvadesetak metara.

14

Zimi je život u močvari znatno siromašniji nego ljeti, jer mnoge ptice, koje daju glavno obilježje Kopačkom ritu, krajem ljeta ili početkom jeseni napuštaju močvaru i sele na jug. Za neke od njih ove su močvare privremeno boravište, ili možda tek kratko odmorište, a nekima je tu stalno stanište. Neke opet dolaze ovamo samo da prezime, jer je i najjača zima u Kopačkom ritu mnogo blaža od one osrednje u Sibiru.

U različitim razdobljima godine ovdje možete vidjeti svu šarolikost i raskoš ptičjeg svijeta: gnjurca ćubastog, meka, svilenkasta perja, što brižno vlažnom travom pokriva svoja jaja da bi ih zaštitio od pogleda grabljiva orla, a svoje prugasto-šarene mlade u početku hrani perjem; i tankovrato-tamnoprstu bijelu čaplju koja, slična gomili perja na dvije trske, nepomično stoji u trščaku i vreba neiskusna mlađahna linjaka, ili

15

njezinu rođaku, nježnu bijelu čapljicu, žutoprstu barsku ljepoticu kojoj, kada doraste za svadbu, na glavi izraste nekoliko dugačkih pera; razdraganu vodenu koku što nestašno lepeće krilima i naoko bezraz­ložno trči površinom vode; troprstu kratkokljunu droplju sivomrka perja što ljubomorno krilima pokriva svojih nekoliko jaja, očekujući da joj potomci pokucaju i prokljucaju s unutrašnje strane ljuske; i sokola golubara i crvenookog gaka kvakavca i obitelj bjelokljunih crnih liski što u koloni po jedan poput sjena promiču glatkom površinom ispod nisko spuštenih vrbovih grana, a onda odjednom — hop! — bez ikakva vidljiva razloga uranjaju i nestaju pod vodom, da bi desetak metara dalje opet izronile; čaplju dangubu, koja je dobila ime po tome, što je u stanju cijeli dan prestajati najednom mjestu očekujući zalogaj; snažnog dugovratog oštrokljunog ždrala s raskošnom perjanicom što mu pada preko repa; kratkovratu divlju patku žličarku plosnate glave i lopatasta kljuna; škanjca mišara i škanjca ritskog; plahog fazana metalna krika i živih boja perja, rđastosive jarebice s bijelim šarama i tankokljune barske šljuke riđekestenjasta perja s crnim mrljama; tajanstvenu plavu vranu u zelenilu barske vrbe i veselu, raspjevanu žunu i čudnu pticu duga kljuna mrkocrna perja zelenkastoga odsjaja, koju zovu ražanj; i raspjevanog drozda trstenjaka i crnoglavog galeba žutih nogu i žuta kljuna što gnijezdo gradi od trščanog lišća; vitku bijelu rodu i njezinu posestrimu crnu rodu i šarenog pupavca oštra kljuna i prelijepe pernate krune; i zamišljenog plavokrilog vodomara s ribom u kljunu; masivnog velikog vranca ili kormorana, pravog utamanitelja ribe, što se u sumračje javlja dubokim grlenim graktajem; i orla klokotaša; i ritskog bjelorepog orla štekavca, neokrunjenog vladara zračnih prostora nad Kopačkim ritom, što gnijezdo svija u visokim granatim krošnjama topola u hulovskoj prašumi.

Osim ptica, među ritskim su raslinjem svoje stanište našli i vitorogi jeleni obični i jeleni lopatari, plahi srnjaci, živahne glatkodlake sjajne plivačice vidre, lasice i plamenožute lisice, divlje svinje, srebrnastosivi puhovi kitnjasta repa i nezgrapni kratkovrati jazavci, okorjeli daltoni­sti (ne razlikuju boje) i vječita gunđala, pa tvorovi koji u selu kradu jaja

16

kako bi im se uoči svadbenog slavlja dlaka blistala i svadbeno ruho izgledalo što ljepše, zerdavi, koje još nazivaju hermelinima ili samuri- ma, čiji prenježni izgled nije nimalo u skladu sa smradom što ga ispuštaju i šire oko sebe (oni mijenjaju boju, pa im je ljeti dlaka na leđima smeđa, od kestenjaste do boje cimeta, a na trbuhu žutobijela, dok u jesen postaju bijeli s crnim vrhom repa), i kune bjelice ili srebrnjaci, a u bujnim krošnjama vrba, topola i hrastova prebivaju divlje mačke.

Pogledate li ljeti Sakadaški kanal, kad se na nj spuste tisuće bijelih čaplji i žličarki, tamo kod pristaništa Szakadas (Sakadaš), učinit će vam se da se bara pretvorila u vodeni sag posut krupnim bijelim cvjetovima.

No sada je močvara jedva disala pod debelim naslagama snijega na svojim otocima, otočićima, trščacima i gustim krošnjama drveća što je raslo na svakom mjestu gdje je moglo pustiti korijenje. Ali život je i sada u njoj tekao svojim tokom — u vodi, na zemlji i drveću, u zraku.

Kopački rit je omeđen s južne strane rijekom Dravom, sa istočne Dunavom u koji Drava utječe kod Aljmaša, a sa sjeverozapadne strane djelomično ga zatvara nasip i djelomično blago uzdignuto zemljište oko tikveških šuma. Kad dođe do velikih poplava, najčešće u proljeće, močvara se pretvara u veliko jezero, iz kojega izviruju krošnje topola, vrba, joha i hrastova, načičkane životom —divljim mačkama, kunama zlaticama i kunama bjelicama, tvorovima i zerdavima, netopirima i sovama, i pticama žarkih boja, od mrkosmeđe boje orla štekavca do razigranoveselih crvenih, plavih i sjajnozelenih boja vodomara, divlje patke, gaka kvakavca i oštrokljunog kukmastog pupavca šarenih krila i bogata repa. Duplja tada napuštaju i sitne ptice pjevice — djetlići, žune, čvorci...

A kad se vode povuku u široka korita rijeka, močvara opet počne disati svojim dahom, živjeti svojim životom, punim, lijepim i nesuzdr- žanim. Iz vode tada izrone stoljetna stabla ritskih šuma, trščaci, bare i kanali, a u tim barama i kanalima opet zaživi, zgusne se i razbuja riblji svijet, svijet tamnozelenih, oštrozubih pjegastih štuka, zlaćanih i masli-

17

nastozelenih linjaka što vonjaju po mulju i barskoj travi, srebrnasto- svjetlucavih krupnookih deverika, teških brkatih somova, hitrih grge­ča, šarana, smuđeva, jezova, i tromih kornjača, i raznovrsnih žaba što s proljeća i ljeti neprekidno krekeću svoju tugaljivu, uvijek istu melodiju.

Mjesto gdje sada živi sav taj šaroliki životinjski svijet nekada je činilo najdublje dno davno iščezlog Panonskog mora.

U proljeće se bare okite plovećim bijelim cvjetovima lopoča i lokvanja, ljeti se vodene površine ospu zlatnožutim plavunom i vode­nim orašcem.

No, dobro, ne smijemo zaboraviti da se mi još nalazimo u Kopače- vu, u Ribarskoj ulici, u sobi do ulice. To je veoma udobna prostorija s mnoštvom goblena i tapiserija po zidovima i s podom od širokih smeđe obojenih jelovih dasaka. Osim ormara, stola i stolica, te kaljeve peći na drva, u njoj se nalaze i dva ležaja, i još jedan manji, pomoćni, koji su Eukaliptus i njegov otac prije nekoliko dana pripremili za Melitu.

U međuvremenu se smračilo i prozor je sada zatvoren. U peći plamsa vatra i stvara šare po sagu.

— Melita — reče Eukaliptus susretljivo kad se poveo razgovor gdje će tko spavati — ako želiš, možeš spavati u mojoj sobi, a ja ću ovdje, s Mironom.

— A ako ne želim?— Onda, ovaj... ti si djevojka, mislim... — počne zamuckivati

Eukaliptus — mislim...— Reci što misliš, no? — zasmijucne se Melita.— Pa, mislim, znaš ... tata i ja smo, istina, za svaki slučaj, mislim,

napravili ovaj paravan, zaslon, pogledaj ga, ovaj, mislim... ako ti poželiš spavati u ovoj sobi. ..

— Kakav zaslon?— Evo ovaj, vidiš...Zastor je bio skrojen od teške tkanine, nabran i privučen uza zid,

tako da se u prvi mah nije zamjećivao. Sada ga Eukaliptus razvuče i njime potpuno sakrije pomoćni ležaj namijenjen Meliti.

18

— O, Liptuse, to je vrlo lijepo od tvoga tate, mislim, to što je misliona mene.

— Pa, Melita, mislio sam i ja, nemoj biti takva. Rekao sam da smo tata i ja zajedno pravili zaslon. Ako baš hoćeš, meni je to sve i palo na pamet.

— U tom slučaju i od tebe je lijepo što ti je tako nešto palo u tintaru. Mogu ti reći da ću rado spavati ovdje, u ovoj sobi. No, ako budete hrkali...

— Ja ne hrčem — požuri Eukaliptus, no kad vidje cerek na Melitinu licu, zastade i reče: — Baš si blesava, pa tko je još čuo da dječaci od trinaest godina hrču!

Upališe se ulične svjetiljke. Oko njih odmah zaplesaše rojevi krup­nih pahulja poput bijelih leptirova.

— Mogli bismo poći na večeru — predloži Eukaliptus. — Tamo nas tata i mama sigurno već očekuju. Rekao sam im da je gotovo sigurno da ćete danas stići.

— Hajdemo — reče Miron.

TREĆE POGLAVLJE

Konobar Varga Jozsef (Jožef), Eukaliptusov otac, pozdravio se s Mironom i Melitom i poveo ih k stolu na kojemu je stajao kartončić s natpisom REZERVIRANO. Melita se kriomice osvrne da vidi gleda li ih tko. Ta svi bi morali znati da se stol na ovako lijepom i istaknutom mjestu rezervira samo za osobite goste. Nije baš bila zadovoljna onim što je vidjela. Nitko ih nije ni pogledao.

— Ja govorim moj sin Zoltan da mnogo lepo kad on ima puno prijatelj — govorio je konobar Varga. — Kako vi putovali? Dobro?

— Hvala, dobro — odgovoriše mu.— Snijeg ne zatrpao vas? — pitao je smiješeći se. Imao je prorije­

đenu kosu zaglađenu uz tjeme, tanke plave brčiće i guste obrve. S lica mu nije silazio dobroćudan smiješak.

— Nije — odgovori Miron uvlačeći se između klupe i stola i dometne: — Ali smo zato putovali jedan sat umjesto dvadeset minuta. Na cesti ima mnogo snježnih nanosa.

— O, da, kažu da sutra saobraćaj biti prekinut. Puno pada sneg, već napadalo jako ... jako ... Zoltan, sine — okrene se Eukaliptusu — ti pomogla meni, kako reći magas (magaš) na hrvatska reč?

— Visoko — prevede Eukaliptus.— Da, magas, visoko napadalo sneg. Tu, Melita, tu sedila. A bude

još mnogo hladno nego danas, kaže radio. Jadna životinja u rezervat, bude smrznula i umrla.

— Tata je Mađar — upozna ih Eukaliptus — i još se bori s hrvatskim jezikom, iako je iz Mađarske doselio prije dvadeset godina.

— O, ne, sin Zoltan, ne se tata bori s hrvatski jezik, ne, nikako. To

20

mnogo dobra jezik, zbiljam, jako, jako lepa jezik. Ali teška za svaki Mađar. Ja ni ne pravo pišem ni ne pravo govorim lepa hrvatska reč, lepa jezik.

— Glavno da se razumijemo — reče Miron. — Zahvaljujemo što ste nam rezervirali...

— Rezervat, da, u rezervat, tamo mnogo hladno za životinja. Puno plašimo za njih. Ne moći doći do hrana. Sneg magas, visoko, ne ići njušak kroz nj. Samo sitno gric-gric drvo... no, Zoltan, sine, kako reći hej... koža od drvo... hej, no?

— Kora.— E, tako, hej, kora od drvo, samo gric-gric kora od drvo, a to ne

dosta za jadna divljač. A što vi za večeru? Imamo kuhani debelo noga od mlado srna i zec na umak. I još fiš paprikaš i šaran napunjena sa slanina, i puding od riba sa majonez, razumeš mene? Ja preporučila vama kuhani debelo noga od mlado srna sa slanina, dobro?

21

— Mirone — šapne Melita gurnuvši brata ispod stola — što je to kuhana debela noga od srne?

— Ne znam — šapne Miron i gurne Eukaliptusa. — Liptuse, što je to kuhana debela noga od srne?

— Odmah ćemo vidjeti —reče Eukaliptus rasklapajući jelovnik. — To je kuhani srneći but nadjeven slaninom. Samo što moj tata to izgovara na poseban način.

Naručili su kuhani srneći but nadjeven slaninom.— Tri puta kuhani debelo noga od mlado srna — mrmljao je

konobar Varga i upisivao narudžbu u svoj notes. — I tri puta fina puding od riba sa majonez.

Ovlaš je zamahnuo ubrusom i sa stola otresao nekoliko samo njemu vidljivih mrvica, nasmiješio se djeci, opet prebacio ubrus preko ruke i udaljio se u pravcu prozorčića između blagovaonice i kuhinje.

Blagovaonica bijaše namještena duguljastim hrastovim stolovima postavljenim uza zid, s masivnim klupama sa svake strane stola. Klupe su imale visoke naslone, koji su istovremeno služili i kao pregrade između stolova. Na zidovima je bilo mnoštvo slika s motivima iz lova i ribolova. Sa stropa je visio masivan svijećnjak od isprepletena jelen­skog rogovlja, kovana željeza i bakra, jedna ribarska mreža i nekoliko vrški. Po zidovima, na mjestima gdje nije bilo slika, bile su razapete sivkaste jelenske kože i mrkodlake kože divljih svinja, između kojih su stršili roščići srnjaka i preparirane riblje glave razjapljenih usta s nazubljenim čeljustima. Na postoljima su stajale punjene ptice i sitnije životinje, a sa čelnog je zida, kao glavni ukras dvorane, raskošno rogovlje jelena lopatara natkrivljavalo gotovo polovicu postolja od dasaka, na kojemu je upravo sada jedan od lovaca junački razvlačio harmoniku. No zacijelo je on više imao smisla za riku jelena nego za glazbu. Bio je to u svakom slučaju jedan izrazito lovačko-ribolovački restoran.

Godišnja skupština Lovačkog društva i svečani ručak već su odavno završeni, ali je u restoranu bilo još mnogo gostiju, uglavnom lovaca. Većinom su bili odjeveni u zelena odijela s ukrasnim pucetima

22

izrađenim od jelenskog roga. Ali sada im kaputi bijahu raskopčani, košulje razdrljene, lica rumena od vrućine i pića. Onaj s harmonikom već je zaslužio kolajnu za izdržljivost. Kad je Eukaliptus sa svojim društvom ušao u restoran, svirao je »Kad sam bio mlađ’an lovac ja«, a zatim »Milkina kuća na kraju«, onda još jednom »Kad sam bio ...«, pa još jednom. I, evo, upravo je opet započinje.

Konobar Varga je na stol spustio veliki pladanj. Miron je, pogle­davši raskošno aranžirani srneći but, požalio što nije ponio svoj foto­aparat da ga slika. Slika bi zacijelo bila ljepša od onih kojima se reklamiraju visoki kulinarski dometi najboljih ugostiteljskih radnji i hotela. I ta bi mu slika uvijek mogla izazvati tek, jer je »kuhani debelo noga od mlado srna« bila takva da bi je čovjek očima jeo, tečna, sočna i mirisna. Melita je pojela čak i slaninu kojom je meso bilo nadjeveno. A to je samo po sebi već mnogo govorilo. Jer je ona kod kuće i iz čajne kobasice izdvajala i odbacivala one sitne, jedva vidljive trunčice ma­snoće.

Kad su pojeli i puding od ribe s majonezom, prišla im je Eukalip- tusova majka. Bila je to plavokosa žena, odjevena u bijelu haljinu s bijelom pregačom i uškrobljenom bijelom kuharskom maramom na glavi. Kad je Melita vidjela njihovu kuhinju i one porculanske posude za začine i mirodije, već je tada pomišljala kako li izgleda žena koja kuhinju održava u onako savršenom redu. Pa, zamišljala ju je upravo ovakvu kakva izgleda gospođa Varga — tiha, blaga i stalno nasmije­šena.

Eukaliptusova majka se pozdravila s Melitom i Mironom i njima se učinilo da je oduvijek poznaju. Kad ih je zapitala kako im je prijalo, Miron se jedva suzdržao da glasno ne othukne od zadovoljstva. Samo je rekao:

— Bilo je izvrsno, hvala!Melita stidljivo pogleda svoj prazan tanjur. Ta zar je moguće daje

ona sama pojela sve što je bilo na njemu!— To mi je drago — iskreno se radovala gospođa Varga, kao što

se raduje svaka domaćica kada pohvalite njezino kuharsko umijeće. —

23

Srneći but mora odležati barem tri dana u rasolu, zatim ga narežete i nadjenete suhom slaninom i sve to stavite u... no, to vas sigurno ne zanima. — Pogleda Eukaliptusa. — Jeste li napravili raspored za spavanje?

— Jesmo, mama. Spavat ćemo u onoj sobi do ulice.— Dobro. Voljela bih da se ovdje hranite dok mi budemo odsutni.

Tata i ja ćemo otići rano ujutro i vjerojatno ostati nekoliko dana. Nemojte propuštati obroke.

— Nećemo. Ali, molim te, nemojmo sada o tome. I kod kuće ima hrane, pa ako nam se koji put ne bude dalo ići...

— Za večeru možete nešto narezati, ali svakako ovdje objedujte. Barem jedanput dnevno morate jesti nešto kuhano. I juhu, svakako.

Priđe im konobar Varga.— Bilo dobro? —pitao je skupljajući posuđe. Kad mu potvrdiše da

je bilo dobro, on odnese posuđe i ubrzo se vrati s coca-colama. Opet je malo mahnuo ubrusom iznad stolnjaka, kako bi poplašio mrvice. — Zoltan, sine, čuj, mama i ja raditi ovdje do pola večer, hoću kažem, do pola noć, a onda odmah ići u »Kormoran«. Nema autobus, ne vozi na magas... ovaj, hoću kažem, visoko sneg. Zato ići sa svoja noga. Ti dobro naložiti peć kod kuće. Radio kaže dolazi još jedan veliki, veliki, veliki... Zoltan, sine, kako kaže hullam, no?

— Val, talas — odmah prevede Eukaliptus.— O, bravo, dolazi jedno veliko hullam, hoću kažem valtalas, sa

sever dolazi taj valtalas.Oko harmonikaša su se lovci zagrlili, pomalo se supijano ljuljali

lijevo-desno i pjevali:

Zec, lisica, jarebica, divlja patka, prepelica ...

Pjesma odjednom zamre. U tišini koja je nastala, čuli su se oštri glasovi od trećeg stola.

Miron istegne vrat preko naslona klupe ne bi li otkrio što se tamo događa. Vidio je krupna čovjeka rumena lica, žute kose i stršećih žutih

24

brkova. Prepirao se s nekim čovuljkom od jedva šezdesetak kilograma. Bio je tako sitan te se činilo da je sav utonuo u zelenu čohu svoga lovačkog odijela. Prema žutokosom je izgledao kao David prema Golijatu.

Golijat je bio pijan. Šepurio se kao da će zgromiti kukavnog Davida. No sitni mu se vrlo odlučno suprotstavljao, ne odstupajući ni koraka.

Neki prastari čovjek u lovačkom odijelu (kasnije su saznali da se zove Milan Jovović) progurao se u blizinu zavađenih, stavio dlanove iza usnih školjki i pokušavao »uloviti« koju riječ. Očito je u dobroj mjeri bio nagluh.

Tko zna dokle bi potrajalo natezanje i svađa da zavađenima nije prišao čovjek srednjih godina i vrlo autoritativna držanja.

— To je Vučević, predsjednik Lovačkog društva u Kopačevu — reče Eukaliptus.

Vučević je nešto govorio onoj ljudini žuta brka. Promatrači se počeše razilaziti. Harmonikaš zasvira »Kad sam bio...« i nekoliko lovaca odmah prihvatiše pjesmu.

Golijat pođe prema izlazu zanoseći se u hodu.Eukaliptusovu majku pozvaše u kuhinju.— O, o, mnogo ne dobra čovek taj krupni gospodin Levay sa žuta

brk, mnogo ne dobra — govorio je konobar Varga nakon što se raspitao o čemu se radi. — Za taj stol sedila jedna mlada čovek, vaša godina, i mirno jela svoja druga porcija, razumeš mene? A vrlo debela taj mlada čovek, istina to. On prijatelj od druga mlada čovek koji sedi s njim, ali taj druga vrlo, vrlo tanka, tako (pokazivao je savijen kažiprst), tako... tako jako... Zoltan, sine... jako sovany (šovanj)... sova- ny...

— Mršav.— Da, da, jako sovany, kao suhi grančica, jako mršava. A stric od

on, od taj sovany mlada čovek, on lovočuvar, razumeš mene? On gospodin Kovačević, vrlo poštovana čovek u Kopačevo. A gospodin Levay, uh, jako prgava čovek, to svi zna. Pa izaziva njega, izaziva

25

mlada debela čovek što on mnogo, mnogo jela, druga porcija, ali lovočuvar brani mlada debela čovek, ipak on njemu ne moći ništa, jer gospodin Levay velika snaga. Onda doći gospodin predsednik Vučević i zamoliti gospodin Levay da, da ... hoću kažem... tavozni... Zoltan, sine, no?

— Udalji.— Tako, da, ali gospodin Levay ne tavozni, ne udalji, onda

gospodin Vučević zamoliti malo jače i gospodin Levay odmah tavoz­n i . . . odmah udalji.

Netko je zvao radi narudžbe i gospodin Varga ode u dno dvorane.Malo kasnije Eukaliptus je otišao k stolu predsjednika Vučevića, jer

mu je ovaj dao znak da bi mu želio nešto reći.Kad se vratio, reče:— Sutra moram s još nekoliko dječaka dijeliti letke po selu.— Kakve letke? — zapita Miron.— Lovačko društvo traži od mještana hranivo za životinje u rezer­

vatu i dobrovoljce koji će ga razvoziti po hranilištima u močvari, pa to oglašavaju putem letaka. Tako uvijek čine kad je za vrijeme jake zime i visoka snijega potrebno dohranjivati životinje.

— Možemo li i mi s tobom?— Naravno da možete, to sam vas upravo htio zamoliti.Neki su gosti otišli i dvorana je malo odahnula. Konobar Varga, ne

imajući trenutno posla, sjeo je na rub klupe kraj Eukaliptusa.— Ona mlada debela čovek zaglavila u klupa. Zoltan, sine, ne

gledati tamo, no!Miron se lupi dlanom po čelu.— To je Slanina, pazite što vam kažem! Nitko drugi do Slanina!

Mladi debeli čovjek, druga porcija, to je on! A onaj mršavi kao grančica, to može biti samo Bakalar!

— Ti poznaš on? — pogleda ga konobar Varga.— O, da, vrlo dobro! Obojica idu sa mnom u razred. I Liptus...

ovaj, Zoltan ih također poznaje.

26

Požurili su k stolu kraj kojega se maloprije vodila prepirka. Miron je imao pravo. Ukliješten između klupe i stola, Slanina je bespomoćno gledao svoga mršavog prijatelja, Bakalara, koji se svim silama trudio da ga izvuče iz toga nada sve škakljivog položaja.

— Bačvo debela — stenjao je — zašto si natrpao u sebe više nego što možeš podnijeti!

— Hajde, Baki, budi drug, povuci jače, neće ti ta krilca od ruku otpasti. Ali nemoj praviti cirkus od mene, molim te!

Onaj sitni čovjek, David, sjedio je za istim stolom. Pokušavao je razmaknuti stol i klupu, ali su i stol i klupa bili pričvršćeni za pod.

Slanina je imao osamdeset sedam kilograma, a Bakalar četrdeset šest. Bili su nerazdvojni prijatelji, iako su koristili svaku priliku da se jedan drugome narugaju na račun debljine, odnosno mršavosti.

— Gledaj, Baki, tko nam to dolazi! — usklikne Slanina izvalivši se između stola i klupe. — Miron i Liptus, tako m i . . . ! Pa čak i ova mala štrkljonoga... jao!

— Evo ti! — odmah je rekla mala štrkljonoga i udarila ga u cjevanicu.

— Otkud vi ovdje? — pitao je Bakalar.— Ja od jesenas stanujem u Kopačevu —odgovori Eukaliptus —a

Melita i Miron su mi došli u goste. A vas dvojica?— Ja sam u gostima kod strica — pokaže Bakalar na lovočuvara

Kovačevića — a ova se debela bačva dokoturala za mnom.Pozdravili su Bakalareva strica.— Vaša kćerka Aranka ide sa mnom u razred — reče Eukaliptus

lovočuvaru.— Mirone, koliko ostajete? — pitao je Bakalar.— Možda jedan tjedan, vidjet ćemo još. A vi?— Do kraja praznika. Je li tako, Debeli?— Može, Baki, kako ti kažeš.Konobar Varga je nešto razgovarao s lovočuvarom.— Dođite koji put k nama — pozove Eukaliptus Bakalara i

Slaninu. — Ribarska 121, nije daleko odavde.

27

— Svakako, svakako — podrži Varga svoga sina. — Imamo fino kulen, na mađarski način.

Slanina gurne Eukaliptusa u rebra i šapne:— Imate li puno toga kulena, Liptuse? Hajde, reci!— Zaveži, vrećo bez dna! — skreše mu Miron čuvši ga.Konobar Varga se pozdravljao s lovočuvarom, koji je morao žuriti

kući. Radio je u jutarnjoj smjeni, pa mu je valjalo rano ustati. Čim je izašao, Bakalar i Slanina požuriše za njim.

— O, mnogo dobra čovek gospodin Kovačević, mnogo dobra! Ali on uvek j a k o . . . j a k o . . . Zoltan, sine, kako hrvatska reč za haragos (haragoš)?

— Ljutit.— Da, on uvek jako haragos, ljutit, na gospodin Levay. Ja ne znati

da on stric od onaj momak, no, kako se ono zvati mršava momak? Sad mi bilo na jezik, pa pobeglo... Haringa, ne?

ČETVRTO POGLAVLJE

Postoje tri opasnosti koje prijete životinjama u močvarama Kopač- kog rita. To su poplava, jaka zima sa snijegom i lovokradice.

Poslije velikih poplava, kad se vode smire i povuku u korita Drave i Dunava, tužno je pogledati pustoš koja iza njih ostaje. U močvarskom mulju, u šumama i trščacima, može se tada naići na strvinu jelena, robustne divlje svinje ili lisice kitnjasta repa, kojoj ni njezina poslovična mudrost nije pomogla pred najezdom divlje vode. Ili vitkog zerdava krhka tijela, stiješnjena među muljem obloženim granama, koji se pred vodenom stihijom povlačio naviše, a tu ga onda stigla voda i ugasila mu nježni životni plamičak.

Jaka snježna zima možda je još i strašnija od poplave, jer se tada na životinje obrušava dvostruko zlo — glad i hladnoća. Studen sama po sebi i ne bi predstavljala veliku opasnost, jer je životinja prilagođena podneblju u kojem živi. No za vrijeme zime s mnogo snijega i leda životinje ne mogu doći do hrane, pa izgladnjele studen pogađa dvostru­ko jače. Zato im je u takvim prilikama najvažnije što prije doturiti hranu — sijeno, silažu, djetelinu, stočnu repu, kukuruz, zob i drugu zrnastu hranu.

Treća nevolja koja snalazi životinje u rezervatu su lovokradice i krivolovci. Oni su stalno aktivni, ali najživlju aktivnost pokazuju baš u vrijeme poplava i jakih zima. Tada su životinje bespomoćnije nego ikad. Bilo da su u panici pred vodenom stihijom ili promrzle i zaslijep­ljene glađu, kod njih popušta oprez i dolazi do slabljenja obrambenog sistema, pa lako upadaju u sve zamke koje im postavljaju lovokradice.

Pružanje pomoći životinjama mještani Kopačeva oduvijek su sma-

29

trali svojom dužnošću. Lovačkom društvu, koje rukovodi akcijom prihranjivanja i spašavanja faune u rezervatu, stavljali su na raspolaga­nje sve stoje potrebno da se otkloni ili barem umanji opasnost. Tako je bilo i one daleke, po zlu zapamćene 1957. godine, kad je zbog strašne hladnoće i duboka snijega bijela smrt u rezervatu napravila tešku poharu. I tada su se javljali dobrovoljci, prikupljali hranivo za životinje

i čamcima ga razvozili po brojnim otocima i otočićima u ritu — Rudini, Koleshatu (Kelešhat), Pavlovoj Gredi, Akti, Crnoj Gredi, Poljani i drugima. No u to vrijeme po hranilištima još nisu bile postavljene hraniljke, a i od onih koje su na brzinu sagrađene nije bilo mnogo koristi, jer životinje nisu bile navikle na njih. Hrana je razbaci­vana po zemlji raščišćenoj od snijega, a to je opet bila prilika za

30

lovokradice i krivolovce da u zasjedi dočekuju izgladnjelu divljač ili joj na utrtim prolazima i prilazima postavljaju zamke.

1 ovih zimskih dana živa se u termometru spustila znatno ispod ništice. A prema vijestima iz hidrometeorološke službe, prijetilo je još jače zahlađenje i padavine.

Nakon događaja u restoranu »Zlatna udica«, djeca su se ubrzo zaputila kući. Bakalar i Slanina pošli su s Bakalarevim stricem Kova- čevićem u ulicu Petofl Sandora (Petefi Šandor), a Melita i Miron s Eukaliptusom u Ribarsku ulicu, gdje ih je dočekala ugodno topla soba.

U toku noći snijeg je prestao padati. Potpuno se izvedrilo i osvanulo je hladno i bistro zimsko jutro. Na sjajnomodrom nebu mogao se vidjeti samo pokoji bijeli oblak, što je, poput divovskog lopoča, raširio latice nad močvarom.

Mraz se uvlačio u nosnice i ledio dah, a snijeg, blješteći poput zrcala okrenuta suncu, škripao pod nogama. Pod debelim naslagama gotovo se moglo čuti stenjanje i uzdisanje drveća u ritu. Tu i tamo s vrbe bi se, uz potmuli tutanj, obrušila gomila snijega i s pljuskom pala u vodu, ili bi prasnula krta grana topole, ne mogavši izdržati težinu snježnog pokrivača.

Jutros su provukli ralicu kroz sve tri kopačevačke ulice i razgrnuli snijeg koji je napadao u toku noći.

Miron, Melita i Eukaliptus žure Ribarskom ulicom. Pri svakoj im se izgovorenoj riječi pred ustima raširi lepeza pare. 1 oni će pomoći u spašavanju životinja u rezervatu, što ih je ispunjavalo ponosom. Još danas prije podne podijelit će letke u Ribarskoj ulici.

Jutros su obilato doručkovali prženu šunku s jajima. Taj divan doručak, mirisan i još topao, dočekao ih je na stolu u kuhinji, što znači da je Eukaliptusova majka pred zoru, dok su oni još spavali, navraćala u kuću i pripremila im doručak.

U ulici Petofi Sandora zaustavili su se pred Domom Lovačkog društva. Dok su pred ulazom otresali snijeg s cipela, ugledali su Bakalara i Slaninu kako nailaze odozgo, iz sjevernog dijela ulice. Pozdravili su se i zajedno ušli u Dom. Tu su zatekli predsjednika

31

Vučevića i nekoliko lovaca. Sjedili su i pili kavu. S njima je, šutljiv i smrknut, sjedio i žutokosi Levay.

Uskoro je pristiglo još nekoliko dječaka, koje je Vučević također bio pozvao. Eukaliptus ih je upoznao s Mironom i Melitom. To su bili Halasz Andras (Halas Andraš), Ivica Horvat, Pozsar Gyorgy (Požar Đerđ) i Ljubo Adamović. Kad su popili čaj, Vučević ih je pozvao u svoj ured i podijelio im letke, koje je trebalo dostaviti u svaku kuću u Kopačevu. I to odmah, po mogućnosti još prije podne.

Na jednom od letaka je pisalo:

Mještani Kopačeva!Već gotovo mjesec dana divljač u rezervatu ne može doći do hrane. Prema prognozama meteorološke službe ovih bi dana moglo doći do još većeg zahlađenja i novih snježnih padavina. Životinje su svakoga dana sve ugroženije, a posebno jelenska i srneća divljač. Lovačko društvo je potrošilo sve zalihe hraniva koje je čuvalo za ovakve prilike.Mještani Kopačeva! Pomozite u akciji spašavanja Jaune Kopačkog rita!Odvojite dio zaliha iz vaših štagalja i ambara i stavite ih na raspolaganje Lovačkom društvu!Sijeno, djetelinu i silažu možete predati svakoga dana u pristaništu nedaleko spomenika, a zrnastu hranu i stočnu repu primat ćemo u prostorijama našega Društva.Nemojte oklijevati u predaji hraniva, jer bi to moglo imati katastro- jalne posljedice po život u rezervatu!Mještani Kopačeva! Pokažite još jednom na djelu svoju solidarnost, kao što ste to činili i u drugim prilikama kad je životinjama zaprijetila opasnost!

Melita se gotovo rasplakala čitajući letak. U mašti je već vidjela promrzle, izgladnjele životinje kako bezuspješno pokušavaju razgrnuti snijeg i doći barem do kakve suhe travke ili mahovine, vidjela je njihove tužne, molećive oči što očekuju rukovet ili šaku kukuruza iz njezine ruke. Ta zar da dopusti da neka srna, možda baš kao ona što se nalazi u Zoološkom vrtu, odmah desno od ulaza, zar da dopusti da

32

neka jadna srna ugine od gladi (kradom obriše suzu izdajnicu što joj se uhvatila na trepavici), a ona se tako najela pržene šunke s jajima da jedva može i pomisliti da neko stvorenje na tom svijetu još može biti gladno.

Na drugom je letku pisalo:

Omladino Kopačeva!Zbog velike hladnoće životinje su u rezervatu svakim danom sve ugroženije. Uključite se zato u akciju prihranjivanja, kao što su to učinili omladinci našega sela svake godine kad je pomoć bila potrebna! Kao što su to činili vaši očevi i vaši djedovi!Lovačko društvo prikupilo je određene količine hraniva, koje se može podići u pristaništu nedaleko spomenika (sijeno i silaža) i u prostorijama Lovačkog društva u Domu (zrnasta i ostala hraniva). U akciji koristite vlastite čamce, ako ih imate (odnosno saonice, ako se voda u močvari zaledi). Oni koji ne posjeduju čamce odnosno saonice, a žele se uključiti u akciju, neka se prijave Lovačkom društvu, kako bi im se ta prijevozna sredstva osigurala.U Domu će svaki omladinac biti upoznat s područjem i hranilištem koje će opskrbljivati hranivom.Omladino Kopačeva! Pokažite i vi svoju spremnost i želju da pomognete ovome Društvu!

Na drugoj stranici svakoga letka isti je tekst bio napisan i na mađarskom jeziku.

Tu samo pozivaju omladinu, pomisli Melita, a nitko ne zove nas, pionire. To baš nije pravedno, sigurno nije. Ali ona će se nekako provući uz Mirona i Liptusa, iako ni njih dvojica zapravo još nisu omladinci. Ali Miron je tako krupan, a Liptus visok poput telegrafskog stupa, da bi svatko pomislio da su stariji nego što jesu.

Eukaliptus je s Mironom i Melitom oko devet sati pošao u Ribarsku ulicu, a Bakalar i Slanina s još nekoliko dječaka iz Kopačeva uputili su se u ulicu Petofi Sandora. U treću kopačevačku ulicu, ulicu Kis Ferencza (Kiš Ferenc) letke su odnijeli drugi dječaci.

Do jedanaest sati leci u Ribarskoj ulici bili su podijeljeni.

33

Melita nije znala da baba Etelka, Eukaliptusova prva susjeda, sama živi u kući, pa je, vidjevši je na prozoru, tutnula i njoj u ruke letak namijenjen omladini Kopačeva. Usput je rekla:

— Molim, uključite se u akciju, kao što su to činili vaši očevi i očevi vaših otaca!

I u drugim su ulicama leci bili podijeljeni u toku prijepodneva.Farkas Istvan je Eukaliptusu i Mironu posudio svoj čamac za sve

vrijeme dok bude trajala akcija prihranjivanja. Danas poslije podne i on će poći s njima da im pokaže hranilišta na otocima Crna Greda i Poljana, jer će, prema rasporedu koji je dao predsjednik Vučević, njih dvojica opskrbljivati hranilišta na ta dva otoka. Više od starca nisu mogli očekivati. Ove su ga zime opet počele boljeti noge i samo je čekao da se digne snijeg, pa da ode u bolnicu na liječenje.

Starac im je dao i nepropusne gumene ribarske čizme, a također i sjekirice i lopatice za razgrtanje snijega.

Dogovorili su se da će dječaci utovariti hranivo u čamac, a potom će se, oko jedan sat, naći u pristaništu s Farkasem i zaploviti prema svojim otocima.

Oko podne su pošli u »Zlatnu udicu« na ručak. Na ulici su sreli nekoliko seljana koji su se, sa saonicama natovarenim sijenom i vrećama, kretali prema kopačevačkom pristaništu i Domu Lovačkog društva.

Melita

PETO POGLAVLJE

Čamac nečujno promiče ispod vrba nagnutih nad vodu. Pokatkad bi se s preopterećene grane strusio snijeg i, osipajući se preko nižih grana, pokrenuo čitavu lavinu, koja bi se uz pljusak sručila u vodu. Vrbaci i topolici u močvari — i oni što do koljena kleče u vodi i oni čije se korijenje drži čvrsta tla — pretvorili su se u bijelu, ledenu šumu.

Stari Farkas vesla kao da pri tome ne osjeća ama baš nikakav napor. Jednostavno i lagano zabada veslo u vodu, izvlači ga i ponovno uranja. Kraj njega sjedi Miron. Skinuo je rukavice da mu ne smetaju. 1 on junački poteže veslom. Ulaže mnogo truda, ali mu veslanje danas ne polazi za rukom. Jednom bi veslo gurnuo suviše duboko i tada bi se neizbježno u vodi našao i dobar dio rukava, koji se već smočio do lakta i neugodno mu rashlađivao podlakticu. Drugi put bi opet zabrazdio sasvim plitko. Samo bi poplašio vodu i ona bi prsnula, razbježala se u dva mlaza, pa ni od takva zaveslaja ne bi bilo nikakve koristi.

U sredini čamca sjede Melita i Eukaliptus. Djevojčica na sebi ima odjeću u kojoj je doputovala, ali je oko vrata, preko svoga, zamotala i jedan Eukaliptusov vuneni šal. Eukaliptus je, isto kao i Miron, na nogama imao gumene ribarske čizme koje su mu sezale visoko iznad koljena, a za pojasom sjekiricu i lopaticu.

Više od polovice hraniva ostavili su u hranilištima na Crnoj Gredi. Sada se približavaju otoku zvanom Poljana. Na oba je otoka bilo mnogo krupne divljači, uglavnom jelenske i smeće, ali i divljih svinja, zečeva i fazana. Da bi koliko-toliko mogli popuniti hranilišta na tim otocima, morali su dupke napuniti čamac.

Farkas povuče nekoliko dimova iz lule.

35

— Životinje su tada bile desetkovane — nastavljao je priču o strašnoj zimi 1957. godine. — Čak i ptice. Nalazili smo ih, smrznute i ukočene, u snijegu ili zaleđene na površini močvare.

— Zašto ptice nisu odletjele u toplije krajeve? — pitala je Melita kroz šal.

— To su bile ptice koje i zimi ostaju ovdje — reče Farkas kuckajući lulom o stranicu čamca da istrese pepeo. — A selice su bile odletjele na jug, naravno. Neke samo do Ohridskog jezera, a neke i mnogo dalje, u Afriku.

Uplovili su u trščak. Trske su se šuškajući ugibale pred čamcem, nestajale pod vodom i opet se uspravljale kad bi čamac kliznuo preko njih.

— Mi smo učili da rode i lastavice sele... —započe Melita, a onda ugledaše nešto u najgušćem dijelu trščaka. — Gle, što je ono tamo?

— Trska — odgovori Eukaliptus.— Znam što je trska. Pitam za one loptice što vise na trskama.— Ono su ptičja gnijezda — pokaže Farkas veslom. — Ona dva

pripadaju drozdu trstenjaku, a ono malo dalje, ono sivo što se ljulja na grančici poput jajeta, to je vugino gnijezdo.

Melita je poželjela da priđu bliže i pogledaju malo bolje. Zaustavili su čamac i stali razgledati jedno od dva drozdova gnijezda. Spleteno je od trave i pričvršćeno za nekoliko stabljika trski, iznutra uredno oblijepljeno glinom. Bilo je znatno izdignuto iznad vodene površine, pa nije postojala opasnost da valovi okupaju njegove stanare. Unekoliko je sličilo »čardaku ni na nebu ni na zemlji«, odnosno ni na vodi. Vugino gnijezdo, po izgledu dosta slično drozdovom, visilo je na grančici vrbe što se nadnijela nad vodu. Bilo je izrađeno od nježnih pahuljica što u proljeće otpadaju s topola. Djelovalo je tako toplo i mekano, kao da je spleteno od najfinije vune.

Sva su gnijezda sada bila prazna.— Zašto je drozd svoje gnijezdo privezao za tri trske? — pitala je

Melita . — Tako je lagašno da bi ga mogla držati i samo jedna stabljika.— Kad bi bilo na jednoj stabljici — objašnjavao je Farkas — malo

jači vjetar savio bi stabljiku i jaja bi se istresla iz gnijezda. Ali, kad je pričvršćeno za tri ili četiri stabljike, svaka od njih ima i ulogu potpor­nog stupca i za vrijeme vjetra gnijezdo se ne ljulja.

— A kako to drozdovi znadu? Mislim, kako znadu da bi im vjetar naškodio i kako znadu da treba upotrijebiti više stabljika?

— Vjerojatno im je stotinama tisuća godina, možda i milijunima godina, vjetar doista istresao iz gnijezda jaja ili mladunče, sve dok se u njima nije razvio nekakav nagon da nešto poduzmu za spas svoje vrste. I tada su počeli graditi gnijezda na način kako to čine i danas.

— Pogledajte, vugino gnijezdo visi na samo jednoj grančici. Iz njega bi se jaja lako mogla istresti. Zašto se i kod vuge nije razvio onaj... kako ste ono rekli?

— Misliš, nagon?— Da, zašto se i kod nje nije razvio nagon da mora nešto poduzeti

za spas svojih ptića?Farkas držaljem vesla privuče grančicu s vuginim gnijezdom sasvim

blizu.

37

— Nije bilo potrebe, jer njezina jaja i mladi nisu bili ugroženi — reče pokazujući Meliti gnijezdo. — Pogledaj ga dobro. Na njemu vidiš samo jednu rupu, koja služi kao ulaz. Ono gornjim dijelom nije otvoreno kao drozdovo. Kako god zaljuljaš grančicu, iz njega se ne može ništa istresti. U najgorem slučaju može se mladim vugicama malo zavrtjeti u glavici od ljuljanja.

Farkas lagano zavesla.— Još sam vas nešto htjela pitati...— Pitaj sve što te zanima — osmjehne se starac.— Zašto se onaj otok na kojemu smo bili maloprije zove Crna

Greda?— Tko bi to znao! Postoji nekakva priča da su davno, davno, na

tome otoku pronašli uglačan mramorni stup na čijoj su površini bili ucrtani nekakvi znakovi i slova. Otkrili su ga, navodno, pod korijenjem stoljetna hrasta koji je iščupao vjetar za vrijeme jake oluje. Kasnije ga je netko odvukao i više se nikada nije čulo za nj. Stup je bio od crna mramora, pa su, kaže ta priča, od tada otok prozvali Crnom Gredom. U sve to može se vjerovati, a i ne mora.

— Jesu li odgonetnuli što su značili oni znakovi i slova? — gorljivo zapita Miron.

— Nisu. Znakovi su bili nerazumljivi, a slova nisu bila ni slična našima. Neki su bili mišljenja daje stup ostatak neke davne civilizacije, a neki su čak pomišljali da se radi o poruci koju su ostavili posjetioci s drugog planeta.

— Uh, što bih volio vidjeti taj stup!Uplovili su u duboku vodu u blizini otoka Poljana. Na ovoj strani

je bilo nezgodno pristati čamcem, pa su se kretali oko otoka tražeći najpristupačnije mjesto.

— Rekli ste da su i životinje stradale — vrati Eukaliptus razgovor na početak.

— Da, bijela smrt ni njih nije mimoišla. Vidite li onu vrbu na obali?— Vidimo.— Jedne sam večeri sjedio u čamcu pod tom vrbom i razmišljao da

38

li da zabacim mrežu. Te godine štuke je bilo u izobilju. Ali voda se s večeri počela smrzavati, pa sam se bojao da će mi led zarobiti mrežu. Odjednom me iz misli trgne prskanje vode. Pogledam onamo i vidim jato divljih gusaka. Mlatile su krilima po vodi, plivale amo-tamo, gnjurale se...

— Zar im je po takvoj hladnoći bilo do igre? — zapita Miron.— Za njih to nije bila nikakva hladnoća. To su bile guske koje mi

zovemo sjevernjače. Dolaze odozgo, sa sjevera, da ovdje prezime, jer je naša najjača zima za njih još uvijek blaga u odnosu na zime u Sibiru. No to lepetanje uopće nije značilo igru.

y f— Nego?— Borile su se za goli život.— Kako to?— I one su, kao i ja, primijetile da se na vodi počela hvatati ledena

pokorica. Nikako nisu smjele dopustiti da led ojača, jer bi u tom slučaju ostale bez svog jedinog izvora hrane, ribe. Zato, čim primijete da se voda počne smrzavati, uvode danonoćno dežurstvo i neprestanim kretanjem na određenoj površini sprečavaju smrzavanje vode i stvara­nje leda. Tada se iznenada čitavo jato diglo i odletjelo.

39

— Nešto ih je uplašilo?— Da, točno. U početku ni ja nisam znao što bi to moglo biti. No

uskoro sam ugledao kako se tamo od Rudine tome mjestu približava nekakva grana. Pogledam bolje i vidim —nije to grana, nego jelensko rogovlje. Ubrzo sam ugledao i glavu jelena lopatara. Prekrasan pri­mjerak! Bio je veoma iznemogao, jedva se držao na površini, a glava mu je svaki čas nestajala pod vodom. Vjerojatno je htio preplivati do Poljane u potrazi za hranom. Posljednjom je snagom doplivao u blizinu moga čamca i, ne obazirući se na mene, izvukao se na obalu. Bilo je predvečerje, kao i sada. Već sam rekao da se uz obalu bila napravila tanka ledena pokorica, pa je životinja prilikom izlaska ozlijedila noge na ledu oštrom poput razbijena stakla, no na to se uopće nije obazirala. Kažem, bio je to primjerak kakva ni prije ni poslije nisam vidio. Bio je krupan, ali mršav, širokog, snažnog rogovlja. Stajao je na obali i drhturio. Po oblačićima pare što su mu u nepravilnim razmacima sukljali iz nozdrva, zaključio sam da diše s velikim naporom. Nije to ustvari ni bilo disanje, nego dahtanje, gotovo hropac. Nesigurno je stajao i promatrao me, ne pokazujući nikakva straha. Osjetio je valjda da sam i ja živo stvorenje i očekivao moju pomoć.

— I? — dahne Melita. — Jeste li mu nekako pomogli?Farkas izvuče veslo iz vode i stavi ga preko koljena, pustivši da

čamac miruje na vodi. Isto je učinio i Miron.— Nisam znao što da poduzmem ni kako da mu pomognem —

nastavi. — U čamcu je bilo nešto rasuta kukuruzna zrnja. Nakupio sam jednu pregršt i izišao na obalu. Jelen je pratio svaki moj pokret. Polako sam mu prilazio, korak po korak, kako se jadna životinja ne bi uplašila. Približio sam mu se na deset koraka, na pet, na dva... Lijepo sam vidio kako mu iz ozlijeđenih nogu teče krv, slijeva se niz dlaku i rumeno boji snijeg. Ispružio sam ruke s kukuruzom. On istegne vrat, ali se, očito, nije mogao pomaknuti. Priđem mu još jedan korak. On odjednom poklekne na prednja koljena i duboko zastenje. Nekoliko se puta zadnjim krajem zanese lijevo-desno, a onda se sruši, no još je klečao na prednjim koljenima. Pokušavao je njuškom uroniti u moje

40

šake s kukuruzom. Čak je i dohvatio nekoliko zrna. A onda se izvrne ustranu, ispruži vrat, zastenje i širom otvori oči. Ono zrnevlje mu ispadne iz gubice. Bio je to do suza tužan prizor. Tu, pred mojim očima, on se rastajao sa životom, a ja mu ni na koji način nisam mogao pomoći. Još jednom se stresao i u grču ispružio noge. Potom mu se mišići opustiše. Prišao sam mu i opipao žilu na vratu. Nije više kucala. Jadnik, bio je mrtav.

Svi su u čamcu šutjeli. Farkas napuni lulu i pripali je, zatim zavesla. Za upaljač, kojim je pripalio lulu, bio je privezan komad pluta, poput privjeska. Takvi su »privjesci« veoma praktični za one koji su često na vodi, jer, ako bi im predmet o koji su vezani ispao, pluto bi ga zadržalo na vodi. Ribari ga često vežu za upaljače, ključeve i džepne nožiće. Mironu je to jednom ispričao njegov stric, koji je također bio ribar, ali na Savi.

Melita nije mogla ništa pitati. Nešto ju je stezalo u grlu. Osjećala je da bi zaplakala čim bi otvorila usta.

— To mi nikada niste pričali — reče Eukaliptus. — A što ste učinili poslije?

— Obavijestio sam Lovačko društvo. Doveli su veterinara i on je utvrdio da je jelen uginuo od iscrpljenosti prouzrokovane glađu i hladnoćom. Vjerojatno je prethodno zapao u šok, nakon čega je uslijedila trenutna smrt. Rogovlje mu je i sada u ZOO-muzeju u Kopačevu. Kad god ga vidim, sjetim se toga žalosnog događaja. — Farkas uzdahne, nekoliko trenutaka zadrža veslo iznad vode, zatim opet zavesla i reče: — Te zime više nisam išao u ribolov. Već sutradan voda se bila zaledila i čamci se nisu mogli koristiti.

Zaobišli su istureni plićak obrastao gustom trskom i našli se na istočnoj strani otoka. Sjene su se već uvukle u osniježene krošnje i suton je lagano obavijao močvaru.

— Moramo malo požuriti — reče Farkas —jer će uskoro mrak.Uz obalu ugledaše jato krupnih crnih ptica. Iznenada su se podigle i

počele lepršati nad vodom, uranjati, udarati kljunom i krilima mlatiti po površini vode. Kad je naišao čamac, ptice uzletješe i spustiše se na

41

grane obližnjeg drveća, pokrenuvši lavinu snijega s krošanja. Ponosno su uzdigle kljunate glave i zažvrgoljile.

— Gle — pokaže Miron — jesu li to sjevernjače? Baš kao da se plaše da će se voda smrznuti.

— Ne, nisu to sjevernjače. To su veliki vranci, koje ovdje nazivamo kormoranima. Ne rade oni to što se boje smrzavanja, nije baš tako hladno. Upravo su se spremali za gozbu.

— Kakvu gozbu? Samo su lepršali nad vodom i ronili.— E, da, ali su na taj način obavljali veoma važan posao. Neki su

od njih bili pod vodom, to si dobro vidio. Oni su imali zadatak da na površinu istjeraju sitne ribe. Kad bi se prestrašeni sitnež našao na površini, tu bi ga oštrim kljunovima i snažnim krilima dočekivao drugi dio jata, kljucao i ošamućivao, a nerijetko i usmrćivao.

— Nije pošteno prema onima koji su ronili i istjerivali ribu.— Zašto?— Zato što su se oni gore gostili, a oni dolje ostajali gladni, iako su

obavljali teži dio posla.— Neće biti tako — zaniječe Farkas. — Ni jedna ptica, bilo da je

pod vodom ili nad vodom, ne pojede ništa dok za sve ne bude dovoljno ošamućene ribe koja pluta površinom. Tek tada prestaje lov i započinje gozba.

Stigli su u onaj dio bare u kojemu su kormorani pripremali gozbu. Na površini je doista plutala sva sila ošamućene ribe. Ribice su se ljeskale poput srebrnkastih listića. Neki bi od tih »listića« iznenada zatreperio slabašnom perajom i hitro šmugnuo u dubinu.

— Večeras će kormorani ostati gladni, čini mi se — reče Melita. — Mi smo ih preplašili. Ribice su uzalud stradale.

— Bez brige, neće oni ostati gladni — umiri je Farkas. — Čim se mi udaljimo, oni će lijepo sletjeti i prionuti jelu. Kormorani mnogo jedu, pravi su proždrljivci. I vrlo su dobri ribolovci. Jedan odrastao kormoran može dnevno požderati i po nekoliko kilograma ribe. U Kini ih koriste za ribolov.

— Kako?

42

— Uhvate pticu i svežu joj konopčić za nogu, a oko vrata joj stave željeznu alkicu poput prstena. Tako će ona moći kljunom uhvatiti ribu, ali je zbog onog prstena, koji joj steže vrat, ne može progutati. Ribar se s jednim krajem konopčića u ruci zavuče u šaš ili grmlje na obali, a kormorana pusti u baru. Kad ovaj ugleda ribu — ključ! — i eto mu je u kljunu. A onda se nađe u čudu. Pokušava je progutati, ali ne ide, zbog onog prstena. Lukavi ga Kinez tada privuče k obali, ili dogazi do njega, uzme mu lovinu iz kljuna i opet pusti u baru da čeka.

— Dosta nezgodan sistem za kormorana — primijeti Miron. — Dobije li i on štogod?

— Ne brini, ne ostane on gladan. Kad ulovi dovoljno za Kineza, ovaj mu jednostavno skine alkicu i dopusti mu da učini nešto i za sebe.

Pritjerali su čamac obali i odložili vesla. Eukaliptus iskoči iz čamca i priveže ga za korijenje topole što je visilo nad vodom. Zatim iz čamca iznesoše hranivo.

Na Poljani su bila dva hranilišta.Snijeg je uz obalu bio prilično dubok, ali je u unutrašnjosti otoka

ležao znatno tanji sloj, jer se mnogo snijega zadržalo na krošnjama. Na otoku je rasla prava šuma, većinom vrbe i topole.

U snijegu su se izukrštavali tragovi papaka krupne divljači, a na samoj površini snijega mogli su se zamijetiti i otisci šapica sitnih životinja i prstasti tragovi ptica.

Dječaci su konopom zavezali sijeno u dvije bale i uprtili ih na leđa. Odnijeli su ih do hranilišta, pa se vratili po ostalo hranivo.

Prvo se hranilište nalazilo pod razgranatim hrastom. Tu je, pod krošnjom, bila postavljena hraniljka. To su bila dva kolca pobodena u zemlju i prekrižena u obliku slova X, a malo dalje još dva, također u obliku slova X, koja su s onim prvima bila povezana letvama među­sobno razmaknutim po petnaestak centimetara. Sve je to bilo natkri­veno krovom od pruća. U hraniljku, u gornji dio slova X, natrpali su sijeno. Životinje će ga moći čupkati između onih letava.

Kraj hraniljke se nalazilo drveno korito pričvršćeno na četiri stupčića oko pola metra iznad zemlje. Iz korita su očistili snijeg i trulo lišće i napunili ga silažom, kukuruzom, stočnom repom i mrkvom.

— Pazite — upozorio ih je Farkas — ako se repa noćas smrzne, sutra je svakako izvadite i bacite u baru.

— Zašto?— Jer bi životinje pojele i smrznutu repu, a ona kod njih može

izazvati ozbiljne probavne smetnje. — Starac je provjerio popunjenost hraniljke i korita, klimnuo glavom i rekao: — Dobro, to je uglavnom za papkare preživače. Ali zečevi bi se ljutili kad i za njih ne bismo nešto ostavili.

— Imaju mrkve — reče Miron — a mogu jesti i sijeno.— Ne mogu ga dohvatiti u hraniljci, previsoko je za njih. Sigurno

se neće zaskakivati da ga dosegnu. Vidite li onu mladu vrbu? — pokazao je rukom na rub proplanka.

-— Vidimo — odgovoriše dječaci.— Razgrnite snijeg oko nje, a onda oko debla stavite sijeno i

stegnite ga konopčićem.— Zašto?

44

— Da ga vjetar ne raznese. Ne, ne tako, to je previsoko. Spustite ga do zemlje. Tako, sada je dobro, zečevi će vam biti zahvalni.

Ono zrnaste hrane što im je preostalo, razasuli su po mjestima na kojima su raščistili snijeg. To će biti za fazane i jarebice.

Farkas je iz čamca ponio i plastičnu vrećicu u kojoj je bila sol pomiješana s ilovačom. Sadržaj je istresao u izdubljeni panj.

— Ni životinje ne vole neslanu hranu — rekao je — pa, kad se najedu sijena, ovaj će im kolač dobro doći.

Melita se zagledala u nešto na rubu proplanka nedaleko hrasta pod kojim su se nalazili.

— Što je ono? — zapita pokazujući rukom u pravcu proplanka. Pogledaše u tom pravcu. Tamo je lagašni plamičak treperio iznad

snijega.— Pssst... — šapne Farkas. — To je lisica.— Zar je propala u snijeg?— O, nije, nije. Razgrnula je snijeg i sada kopa zemlju.

45

— Što traži?— Miša, po svoj prilici.— Ali lisice jedu kokoši, ne? I patke, i tako.— Točno, ali kad ne može doći do kokošiju i pataka, tada i miš

predstavlja dobar zalogaj. Jer glad očiju nema, kako se to kaže. Za vrijeme jake zime, kad na drugi način ne može doći do hrane, lisica često raskopava snijeg i njuška ne bi li pod zemljom otkrila miša. A kad ga nanjuši, nije joj teško da razgrne zemlju i ščepa ga, ako zemlja nije smrznuta, naravno. Često je to za nju slastan zalogaj, a ponekad i jedini kojega se može dokopati.

Onaj barjačić odjednom prestane mahati. Iz snježne rupe iskoči lisica i poput narančasta plamička odskakuta u šumu.

Dječaci su ponijeli hranivo u drugo hranilište na Poljani, a Farkas Melitu povede prema čamcu, jer je primijetio da je djevojčica počela cvokotati od hladnoće.

Suton je postajao sve gušći. Pod krošnjama se već uhvatio prvi mrak, ali je na čistini bjelina snijega još stvarala privid kao da je dan.

Dječaci su napunili hraniljku i korito u drugom hranilištu i ostavili sijeno za zečeve, a zatim pošli prema čamcu.

Iznenada počne padati gust snijeg, kao da je iznad otoka netko rasparao ogroman jastuk ispunjen perjem.

Melita ih je dozivala iz čamca.Kad su na povratku prolazili kraj prvog hranilišta, vidjeli su kraj

hraniljke dvije košute i jelena kako čupkaju sijeno.Šumom se odjednom razliježe rika. Na trenutak zastadoše u nedou­

mici. Kad su nastavili put, rika se ponovi na drugom kraju otoka. Kao da riče divlja zvijer.

Jelen i košute su grickali sijeno ne obazirući se na riku.Dječaci ubrzaše korak i stigoše do čamca. Zadahtalo se smandrljaše

u nj.— To je bio bukavac — reče Farkas smiješeći se, primijetivši da su

uplašeni. — Dosta je skromna izgleda, sličan čaplji, ali mu je glasina kao u vola. Ovaj je vjerojatno ozlijeđen, pa nije s ostalima mogao na

46

put. Bukavci inače sele na jug krajem listopada, zapravo čim se na vodi uhvati ledena pokorica. Znadete li onu priču o pastiru i bukavcu?

— Ne znamo.— Jednom je, kažu, pastir izgubio bika. Cijelu ga je noć tražio.

Čuo ga je kako riče, sad ovdje, sad ondje, pa lijevo, pa desno. A kad god bi došao do mjesta s kojega je čuo riku, tu ne bi bilo njegova bika, a rika bi se čula sa sasvim drugog mjesta. Kad je svanulo, bika još nije našao. Tada je s jednog mjesta uzletio bukavac. Rika se više nije čula. Pastir je cijelu noć slijedio glas bukavca, koji je sličan glasanju bika. Bukavac se uglavnom javlja samo s večeri i noću. No, hajdemo sada, dosta smo okasnili.

Bio je već mrak. U daljini su žmirkala svjetla Kopačeva. Otisnuše se od obale i zaveslaše.

ŠESTO POGLAVLJE

Iz emisije lokalne radiostanice:

Ovih je dana Lovačko društvo iz Kopačeva organiziralo prihranji­vanje divljači u rezervatu Kopački rit. Osim kopačevačkog Lovač­kog društva i mještana Kopačeva, u prikupljanju hraniva za životinje sudjeluju i lovci iz još nekih baranjskih mjesta. Za pomoć u razvoženju hraniva po ritskim otocima prijavilo se mnogo dobrovo­ljaca, pretežno omladinaca i učenika iz kopačevačke osnovne škole. U priobalnom pojasu močvare hranivo će se razvoziti čamcima na vesla, a na udaljene otoke motornim čamcima.Kako je najavljeno, za nekoliko bi dana moglo doći do pogoršanja vremenskih prilika i pada temperature, što znači da bi se močvara mogla ubrzo zalediti. U tom će se slučaju hranivo razvoziti saoni­cama. U najudaljenije dijelove rita — močvare između Dunava i Veljmanskog Dunavca, Menteš i Petreš, šume oko Kopačkog i Bijelog jezera, Sarvaške i Isenj bare, sve tamo do hulovskih prašuma i dravske obale — hranivo će se razvoziti helikopterima.Tako će ovih dana iz kopačevačkog pristaništa svakodnevno isplov- Ijavati deseci čamaca s posadama. Njihov će zadatak biti da prihrane oko šest tisuća jelena, stotinjak mujlona, petsto jelena lopatara, blizu dvije tisuće divljih svinja, nekoliko stotina srnjaka, ali također i sitnu divljač. Kao što je poznato, u toku godine se u ritu, stalno ili privremeno, zadržava preko dvjesta pedeset vrsta ptica s po nekoliko desetaka tisuća primjeraka. Od onih koje i preko zime ostaju u ritu mnoge su ugrožene zbog nedostatka hrane. To su u prvom redu veliki vranci ili kormorani i gnjurci, ali i druge ptice koje se hrane ribom i koje, kad se voda zaledi, ostaju bez glavnog izvora hrane, No u opasnosti su i jarebice, Jazani, šljuke i druge ptice.

48

Molimo žitelje svih mjesta oko Kopačkog rita da se pridruže ovoj plemenitoj akciji, koju i ove godine vodi Lovačko društvo iz Kopa­čeva.«

* * *

Sinoć su Miron, Melita i Eukaliptus, rastavši se s Farkasem, požurili kući, u Ribarsku ulicu. Čamac nisu vozili u Farkasevo malo pristanište, već su ga ostavili u kopačevačkom glavnom pristaništu, jer će im i sutradan, a i narednih dana, također biti potreban. Samo što oni sutradan niti narednih dana uza se neće imati Farkasa, jer će starac, po svoj prilici morati otići u bolnicu da liječi bolesnu nogu. Posao što su ga preuzeli, morat će obavljati sami.

Eukaliptus je naložio peć u sobi do ulice i predložio da odu u »Zlatnu udicu« na večeru.

Sutradan su odmah poslije doručka pohitali u Dom Lovačkog društva. Tu su zatekli Bakalara i Slaninu.

— Imamo i mi čamac! — dočeka ih debeli dječak razvukavši usta od uha do uha. — Mršavko i ja se uključujemo u akciju! Neće više biti gladi u močvari. Živjele životinje!

— Kako ste nabavili čamac? — zapita Eukaliptus.— Pa ... snašli smo se nekako — započne Slanina nastojeći svome

glasu dati prizvuk tajanstvenosti, ali ga Bakalar ugasi rekavši:— Stričev je susjed otputovao u Sloveniju na zimovanje, a nama je

dopustio da uzmemo njegov čamac.— Ali vi ne znate veslati, ne?— Tko ja? — grakne Slanina. — Brini ti svoju brigu, dugački,

veslam bolje od tebe.— U redu, ako je tako. Koji ste otok dobili?— Kako se ono zove naš otok, Baki?— Rudina.— Da, dobili smo Rudinu. S nama će odmah poći onaj žutokosi

Andras, ali samo da nam pokaže gdje je taj otok. A poslije podne idemo sami.

49

— Pripazite na ravnotežu — upozori Miron i pogleda Bakalara, pa Slaninu. — Bakalar, zar se ne bojiš... znaš li plivati?

— Znam na što misliš — nasmije se Bakalar. — Ne brini, znam plivati. Ako se ova debela bačva izvali iz čamca.. .

Slanina ga uhvati za vrat.— Samo reci, čačkalice, hajde, da čujem!— ... u močvari će nastati plima — zakmeči Bakalar, a onda se

istrgne iz zagrljaja svoga debelog prijatelja — ali on neće potonuti, bez brige, jer mu je tintara praznija od moga džepa.

— Uhvatit ću te ja, mršavi štakore! — zaprijeti Slanina, pa se primakne Mironu i Eukaliptusu i reče povjerljivo: — Priča se da u močvari ima lovokradica, jeste li čuli za to?

— To nije nikakva novost — reče Eukaliptus. — Ima ih svake godine.

— Ovi su neki opasni, pričao nam je mršavkov stric. A on je lovočuvar i sve zna. Ako mene pitate, ja mislim da bismo mi nekoga od njih mogli ukebati, a, što mislite?

— Na koji način?— Ha, ima stotinu načina! Jedan od njih je... Baki, stari moj, da

im otkrijemo svoj plan?— To je tvoj plan, radi s njim što te volja.— Ništa, dečki — Slanina odmahne rukom nakon kraćeg oklije­

vanja — neka svatko mućne svojom glavom... ako nešto ima u njoj.— Čuo si da je predsjednik Vučević rekao — podsjeti ga Bakalar

— da su opasni i da neće prezati ni od čega. Upozorio nas je da njemu prijavimo ako zapazimo nešto sumnjivo, ali da ništa ne poduzimamo na svoju ruku.

— Opet se plašiš, mršavije li? —svisoka će Slanina. —Ako mene pitate — pogleda Mirona i Eukaliptusa — ja mislim da njih treba zgrabiti kako god se bude moglo! Nego... — spusti glas do šapata, ali tada pogleda Melitu i obrecne se na nju: — Čuj, ti, mala krejo, briši odavde, što si se prikrpila uz nas!

Melita mu isplazi jezik i ostane uz njih.

50

— Dobro — slegne Slanina krupnim ramenima — prisluškuj, ako ti je po volji. Ali nemoj mene kriviti ako noćas budeš sanjala nešto ružno.

— Hajde, debeli, ne klepeći koješta! — reče Miron. — Što si htio reći?

— U močvari su se pojavili duhovi! — bubne debeljko.— Gluposti! — odmahne Miron i nasmije se.Eukaliptus je šutio.— Ha, gluposti, to ti misliš — priklopi Slanina. — Ali mnogi ne

misle tako. Pitaj one koji su ga vidjeli!— Jesi li ga ti vidio?— Nisam, a ne bih ni želio. Ali o tome se priča. Vi u to možete

vjerovati, a i ne morate.— Gdje su ga vidjeli? — zapita Eukaliptus.— Na Koleshatu, Akti i još nekim otocima. No, zar niste čuli za

onog momka što su ga pronašli u Sarvaškoj bari? Dok je bio u bolnici, sav izgreban i ranjen na nekoliko mjesta, u bunilu je stalno trabunjao o bijelom duhu. A otkad se vratio iz bolnice, zašutio je kao zaliven. A znadete li zašto? Zato što se boji osvete bijelog duha, eto! Pripazite se malo, to vam je moj savjet.

S tim se riječima udalji.Bakalar pogleda Mirona i Eukaliptusa, slegne ramenima i pođe za

prijateljem.— Ta mortadela samo traži neprilike — reče Miron gledajući za

njima.Eukaliptus na to ne reče ništa.Preuzeli su zrnastu hranu i nešto stočne repe i mrkve i odnijeli u

čamac, a s hrpe u pristaništu uzeli djetelinu i sijeno. Odlučili su da danas prije podne ne idu u močvaru, jer su »svoje« životinje nahranili sinoć. Ići će tek poslije podne.

Poslije ručka Eukaliptus je predložio da danas samo on i Miron isplove u močvaru, a da Melita ostane kod kuće i pripremi im pravu domaću večeru. Ustvari, on je ocijenio da bi za Melitu bilo bolje da

51

ostane kod kuće jer je, nakon što je snijeg noćas prestao padati, iz časa u čas postajalo sve hladnije. Melita se u početku malo durila ali, kad ju je i Miron počeo uvjeravati da je za djevojčice bolje da se malo više okrenu domaćinskim poslovima, pristala je i odmah počela razmišljati što će momcima pripremiti za večeru.

Dječaci su isplovili oko jedan sat poslije podne i zaveslali u pravcu Crne Grede.

Melita je voljela praviti frizure, o, da, u tome je doista bila spretna, a nije izbjegavala ni kućanske poslove i često je pomagala majci. Ali kuhanje joj za sada još nije polazilo za rukom.

Kad su jučer doručkovali, u kuhinjskom je ormaru zapazila veliku knjigu, Kuharicu. 1 oni su kod kuće imali nekoliko sličnih knjiga i Melita ih je često prelistavala i gledala one fine slike od kojih voda pođe na usta. Tako je po knjizi naučila praviti tijesto za palačinke. Moglo bi se čak reći da je u tome bila prilično dobra. Već je bila tako vješta da je mogla prevrnuti tijesto za palačinku bacivši ga tavom u zrak i dočekujući ga ponovno na tavu. A, osim toga, znala se služiti kuhinjskom vagom, miješalicama i drugim kuhinjskim potrepštinama.

Sada će pogledati što o palačinkama piše u ovoj knjizi. Evo, našla je! Tu je uputstvo kako se pravi tijesto za palačinke. No, dobro, to ona znade otprije. A što ću zaviti u tijesto, razmišljala je, čime ću ih nadjenuti? Sirom ili gljivama? Ili, možda, orasima? Marmeladom?

Morala je odmah zaviriti u ostavu da vidi čime raspolaže.Ostava je bila odlično snabdjevena. Vidjelo se da o njoj brine dobra

domaćica. Škrinja za duboko smrzavanje bila je dupke puna, na kukama je visilo osušeno meso i kobasice, jaja su uredno poslagana u kutijama na polici. Tu je i čokolada za kuhanje, orasi, grožđice, više vrsta brašna, suhi sir, mirodije i prašci, a na donjoj polici bijeli i crveni luk, suhe šljive, jabuke, kolone boca s kiselim povrćem i slatkim od voća i ukuhanom rajčicom, sve kao u nekoj dobro opskrbljenoj trgovini živežnim namirnicama. U drvenom sanduku s pijeskom bila je mrkva i peršin. I kuhinjski je hladnjak bio pun. U donjoj su pregradi još kruh i mlijeko koje je Eukaliptus donio iz samoposluge.

52

Uzela je Kuharicu i pronašla stranicu na kojoj je pisalo kako se spravljaju palačinke s orasima. Za njih je trebalo i malo ruma, ali u ostavi nije pronašla rum. No, pomislila je, palačinke će biti dobre i bez ruma.

Već se radovala kako će se momci iznenaditi kad dođu onako prozebli i izgladnjeli, a ona im na stol iznese tople palačinke. Ali, opet, mislila je, palačinke bi trebalo nečim preliti. Na trenutak je ostavila mlin i opet počela listati Kuharicu. Ubrzo je pronašla uputstvo o spravljanju čokoladnog preliva.

Opet taj rum, mislila je, i tu ga treba. Ili da napravi palačinke bez preliva, pa i to bi se moglo, ne? Tada se sjeti da pogleda u priručni bife. Tu je, među ostalim bocama, ugledala i manju bocu ruma.

Sada ima sve što joj je potrebno za palačinke. Ali palačinke se služe poslije glavnog jela. Nešto bi se svakako moralo pojesti prije palačinki. U ostavi je vidjela načetu šunku, a ovdje, u Kuharici, zapazila je naslov... ha, evo ga! Prepečenac sa šunkom! To bi bilo pravo.

Odlučila je da napravi prepečenac sa šunkom. Tu piše da se poslužuje vruće. Ali moći će se poslužiti i hladno, pomisli. Ili podgri­jano. A ima li mrvica? Ima, ima, tamo su, pokraj konzervi graška.

Najprije će napraviti palačinke. Na stol je poslagala sve što će joj biti potrebno, zatim uzme posudu ...

Eukaliptus

SEDMO POGLAVLJE

Crna Greda je jedan od većih otoka u ovom dijelu rita. To je otok vrba, topola i razgranatih hrastova, obrastao niskim vrbovim šibljem od kojega mještani Kopačeva pletu košare.

Na proplancima Crne Grede, s proljeća i ljeti, razraste se bujna trava prošarana poljskim i šumskim cvijećem. Na površini močvarskih voda oko otoka zabijele se lopoči i lokvanji, a malo dalje, na dubljoj vodi, ljupko se zaljuljaju otočići vodenog orašca.

Ali sada je duboka zima, na proplancima visok snijeg iz kojega izviruju suhe stabljike trske i šaša. Za koji dan ledom će biti okovan podvodni svijet riba i bilja.

Tlo se blago spušta i neprimjetno prelazi u širok pojas plićaka s busenjem vodenih biljki. U tim je plićacima obitavalište svilenkastome- kih, zlaćanomrkih linjaka, kojima je močvarski mulj velika slabost. A za tu njihovu slabost znadu kormorani i gnjurci, pa se i oni veoma često zadržavaju u priobalnim plićacima. Ovdje se često može vidjeti i plavkasti vodomar zagledan u vodu i čaplja danguba kako stoji u vodi kraj busena trske očekujući slastan zalogaj.

Životinje su na Crnoj Gredi očito bile naviknute na hranilišta, jer su pojele gotovo sve što su im jučer ostavili. Oko svake je hraniljke snijeg bio ugažen šapama i papcima, a po cijelom se hranilištu izukrštavalo mnoštvo različitih tragova, koji su se granali u svim pravcima. U drugom hranilištu Mironu i Eukaliptusu dobrodošlicu je poželio jedan zeko. Zatekli su ga kako gricka djetelinu što su je jučer svezali oko drveta. Čim ih je ugledao, uspravio se i sjeo. Opustio je prednje noge

54

niz tijelo i promatrao ih nekoliko trenutaka, a potom se mudro poklopio ušima i odskakutao.

Natrpali su sijeno u poljske jasle i pošli k čamcu po ostalo hranivo.-— Pogledaj, Liptuse, što je ono? — Miron je ispružio ruku u

pravcu grma na rubu proplanka.Tamo je stajala koliba slična indijanskom vigvamu. Stožasta i sva

pokrivena snijegom, bila je teško zamjetljiva u ovoj bjelini. Djelovala je ljupko, poput bijele kapice s vunenom lopticom na vrhu.

— To je sklonište za slučaj kiše — odgovori Eukaliptus. — Ovdje ih se često može vidjeti po poljima. Građevni materijal za njih je veoma jeftin, zapravo besplatan.

55

— Hajdemo pogledati!Bila je napravljena od snopa trske, razvučene i razrijeđene u obliku

stošca, dok mu je gornji dio bio skupljen i povezan vrbovim šibljem.Unutra je bio rasprostrt naramak slame, sada zgnječene i ugažene,

što je navodilo na zaključak da je koliba često puta pružala sklonište namjernicima. Zacijelo je i nedavno imala posjetioca. Na slami su se vidjele grudice još svježeg snijega otpale s nečije cipele ili čizme. Na jednoj je ostao otisak pete i nekoliko režnjeva s potplata.

— Netko je bio ovdje — reče Miron pokazujući grudicu snijega s otiskom.

— Pa neka je, svatko ima pravo daje koristi. Koliba nije ničija, a to onda znači da je svačija. Možda je tu zanoćio neki ribar čekajući jutro da pregleda vrške.

— Zar se u Kopačkom ritu smije loviti riba?— Ne smije, ali je ima mnogo. A svugdje gdje ima ribe, ima i

ribokradica.— A što rade pravi ribari, kao što je naš Farkas?— Prije su lovili ribu, sada pokušavaju uloviti mirovinu. Ipak,

ponekad se organizira izlov ribe, pa tada ribari dobro dođu. Hajdemo sada, Mirone, moramo još donijeti vreću s kukuruzom, a onda još stići i na Poljanu.

— Dobro, hajdemo.U svojim su toplim jaknama, dubokim ribarskim čizmama i ka­

pama navučenim preko ušiju, s lopaticama o pojasu, podsjećali na astronaute prilikom izlaska na Mjesec.

Zaputili su se prema obali. Nakon desetak koraka Eukaliptus se sagne i nešto iščeprka iz snijega.

— Što si to našao?— Čahuru lovačkog naboja. Valjda je ispala nekom lovcu. Još je

garava od baruta.Miron je uzme i malo omiriše.— Je li bila duboko u snijegu?

56

— Jedan pedalj, možda. U rupi koju je sama napravila propadajući kroz snijeg.

— Nekome je ispala baš danas — zaključi Miron. — Možda upravo prije nego što smo se mi iskrcali. '

— Po čemu to zaključuješ?— Snijeg je jutros prestao padati. Daje ispala noćas, ili jučer, bila

bi zatrpana.— Tako je — Eukaliptus se složi. — Samo, možda nije ispala,

moguće je da ju je netko jednostavno odbacio.— A, ne — uzvrati Miron — lovci ne odbacuju upotrijebljene

čahure. Moj djed je lovac, znam ja ponešto o tome. Čuvaju ih i ponovno pune sačmom, čak i po nekoliko puta. — Još jednom pomiriše čahuru. — Iz ove je danas izletjela sačma, pazi što sam rekao!

— Miriše li po barutu?— Da, pomiriši.— Istina je. Ali, čuj, možda je neki lovac naprosto kod sebe imao

praznu čahuru koja mu je tu ispala. Može biti da je iz nje pucano prije nekoliko dana, a miris baruta se još zadržao u njoj.

— To ne može biti. Lovci ne nose od kuće prazne čahure, već napunjene. A s praznima se vraćaju.

— Dobro, neka se vraćaju s praznima ili punima, menije svejedno. Hajdemo mi sada za svojim poslom.

— Stići ćemo, ne brini. Prošvrljajmo malo okolo. — Miron je prenosio pogled sa one kolibe na hranilište i obratno. Nešto mu pade na pamet. — Liptuse, daj pogledaj malo bolje kolibu i hranilište. Vidiš li ih?

— Naravno da vidim. Zašto?— Zar ne dolaziš do kakva zaključka? O čemu sada razmišljaš?— O Meliti.— Molim?— O Meliti, no. Valjda će nam nešto spremiti za večeru.— Ne zafrkavaj, dugački! Pogledaj dobro, od kolibe do hranilišta

nema više od pedeset metara, slažeš se?

57

— Ne nalazim nikakva razloga da se protivim.— I osrednji bi lovac mogao iz kolibe mimo nanišaniti i skinuti

vrapca s hraniljke. Pogotovo može pogoditi svaku životinju koja se približi hraniljci, shvaćaš? Lovac to, naravno, ne bi učinio, ali lovokra- dica bi i te kako iskoristio priliku. Pomišljam da su lovokradice i krivolovci podigli onu kolibu u blizini hranilišta. Sada zbroji dva i dva i... zaključak je jednostavan. Danas je netko iz kolibe pucao na životinje koje su bile u hranilištu.

— Oho! — Eukaliptus zvizne. — To bi doista moglo biti.Nastavili su slijediti trag koji ih je doveo do čahure. Tako su stigli

do hranilišta. Tu je snijeg bio ugažen i trag koji su slijedili nije se razaznavao, pa su počeli obilaziti oko hranilišta u sve širim krugovima ne bi li ga ponovno pronašli.

Najednom su mjestu naišli na rumeno obojen snijeg. Kao da su na nj kapnule dvije-tri kapi krvi.

Neko su vrijeme zurili u okrvavljeni snijeg.Napokon reče Miron:— Čudno... samo nekoliko kapi krvi, a onda opet nigdje ništa.

Ali, čekaj malo! Sjetio sam se nečega.Otresao je snijeg s jednog grma i usjekao dvije grane. Jednu je dao

Eukaliptusu.— Čeprkaj malo ovom grančicom po snijegu, onako, kao da

meteš. I ja ću.— Zašto?— Po mome mišljenju tu bismo negdje morali pronaći još tragova

krvi. Netko ih je zatrpao snijegom... evo ih, pogledaj!Razgrćući granom snijeg naišao je, u dubljem sloju, na krvavu

grudu. Nekoliko koraka dalje opet su pronašli krv u snijegu, pa opet, tako da su sada već mogli utvrditi smjer u kojemu se ranjenik kretao. A bilo je vrlo vjerojatno da se radilo o ranjeniku, jer su pokraj okrvavlje­nog snijega bili i otisci čizama s potplatom čiji su otisak vidjeli na grudi snijega u kolibi. No ranjenik je nastojao prikriti tragove krvi, a također i tragove čizama, pa je na njih nabacao snijeg. Izdaljega se to nije

58

moglo zamijetiti, ali izbližega, pogotovo ako se traži, vidjelo se sasvim dobro.

— Netko je tu bio ranjen — šapne Eukaliptus osvrnuvši se kao da će odmah ugledati ranjenika.

— Da — potvrdi Miron — i bilo mu je veoma stalo da to sakrije.— Dođi, Liptuse, idemo dalje za ovim tragom.Slijedeći trag ubrzo su prispjeli do humka u snijegu. S remenčića su

odvezali lopatice i počeli razgrtati snijeg.Eukaliptusova lopatica udari o nešto tvrdo.U snijegu ugledaše nogu ustrijeljena srnjaka. Uskoro su razgrnuli

cijeli humak, sve dok nisu otkrili tijelo životinje, mrtvo i ukočeno.Sačma je jadniku smrskala kičmu.— Hm — glasno je razmišljao Miron — pitam se zašto ga nije

odnio kad ga je već ustrijelio.— Pogledaj, Mirone, trag čizama vodi dalje, prema obali!— Da, vidim.— Čuj, hajdemo mi u naš čamac — šapne Eukaliptus. — Reći

ćemo Vučeviću što smo otkrili, a on će već znati što treba činiti.— Zar se bojiš, Liptuse?— Ne, ne bojim se. Ali i sam znaš da su rekli da ne poduzimamo

ništa na svoju ruku. Na kraju, kako hoćeš. Ti znaš da se ne bojim.— Znam, Liptuse. Sad baš nešto mislim... možda je taj čovjek,

lovokradica, bio ovdje kad smo se mi iskrcali, pa smo ga iznenadili, a? Zbacio je srnjaka s leđa — krv je sigurno curila iz srnjakove rane dok ga je nosio — zatim ga zatrpao snijegom, prikrio tragove krvi i odmaglio. A po ulov će se vratiti kasnije. No zacijelo će požuriti, jer mora misliti na to hoće li ga preteći lisica ili koji drugi mesožder.

— A ja opet mislim — reče Eukaliptus — da ga mi nismo iznenadili. Jer, da je odmaglio neposredno prije nego što smo mi naišli, morali bismo čuti pucanj kojim je srnjak ubijen. Osim toga, za tako kratko vrijeme srnjak se ne bi mogao ukočiti. On je vjerojatno ubijen danas prije podne, kad je prišao hraniljci.

— Slažem se, imaš pravo — klimne Miron. — Bit će vjerojatnije da

59

ga se po danu nije usudio dopremiti u selo jer bi ga sigurno netko vidio, pa ga je tu zatrpao i doći će po njega noću. Samo što ga ovdje više neće naći.

— Kako to misliš?— Lijepo. Mi ćemo srnjaka odnijeti i predati Lovačkom društvu.

U tom će slučaju sigurno nama dati rogove, takav je običaj. A onda neka lovci noćas ovdje organiziraju zasjedu, ako hoće.

— Zašto bismo ga mi uopće nosili? Kada noćas uhvate lovokradi- cu, neka pokupe i srnjaka.

— Znam, moglo bi i tako, ali tada bi sigurno netko drugi uzeo rogove. A ja bih svakako želio da ih imam... ako ih ti ne uzmeš.

— Možeš slobodno računati na njih, što se mene tiče — velikodu­šno reče Eukaliptus. — Mi ih u kući imamo nekoliko.

— Hvala, Liptuse, pravi si drug.Uzeli su srnjaka, jedan za prednje a drugi za stražnje noge, i podigli

ga iz snijega.— Gle, što je ono? — pokaže Miron u snijegu nekakav predmet.Bilo je to dugme izrađeno od jelenskog roga, ovalna oblika, glatko i

sjajno. U njemu su bili urezani žlijebovi u liku četverokuta s napuknu­tim dijagonalno suprotnim uglovima, kao da ih je netko odgrizao, evo ovako:

Razgledali su pažljivo ne nalazi li se u blizini još koje dugme, ali nisu našli više ni jedno.

— Nekome je otpalo s kaputa — zaključi Eukaliptus.

60

Miron strpa puce u džep.— Hajdemo — reče.Ponovno su podigli smjaka i ponijeli ga prema obali. Tu su ga

spustili, raširili malo sijena u dnu čamca i položili ga na tu prostirku.Eukaliptus je svukao rukavice i dahom grijao prozeble prste.— Mirone — govorio je drhtureći — bilo bi najbolje da sve

preostalo hranivo iznesemo i ostavimo na ovom otoku. Brzo će se smračiti, pa nećemo imati vremena da se zaustavljamo na Poljani. A sutra ćemo doći ranije i nahraniti najprije životinje koje su danas ostale gladne.

— U redu — složi se Miron.Uprtio je sijeno na leđa i izašao iz čamca. Eukaliptus je iz košare u

limenu kantu pretresao stočnu repu, a zatim, s limenkom u ruci i vrećom na leđima, pošao za prijateljem.

Kad su prilazili prvom hranilištu, ugledali su jelena. Stajao je kod hraniljke i čupkao sijeno između letava. Osjetivši ih gdje prilaze, ponosno je prema njima okenuo glavu okrunjenu teškim, razgranatim rogovljem, pogledao ih i nekoliko puta savio vitki vrat, klimajući glavom i snažnim rogovljem. Kao da je htio reći: »Samo izvolite, istovarite to ovdje, ja ću se maknuti i kasnije opet doći!« Dostojanstve­no se udaljio nekoliko koraka. Miron je zastao razmišljajući da li da priđe ili da zaobiđe. Znao je da jelen nije zvijer i da ne napada čovjeka, ustvari ne napada nikoga, ali su oni rogovi ipak djelovali zastrašujuće. Nastavili su put do hraniljke i tu ostavili jedan dio tereta. Kad su pošli prema drugom hranilištu, onaj se jelen vratio k hraniljci i nastavio se sladiti sijenom.

Hranivo koje im je još bilo preostalo ostavili su u drugom hranili­štu. Treće je bilo u središtu otoka, tamo među topolama, gdje se mrak već bio zgusnuo.

Kako je dan odmicao, postajalo je sve hladnije. Snijeg im je škripao pod nogama, u nosnicama se lijepilo.

— Čuj, Mirone — govorio je Eukaliptus na povratku — nešto mi je ovog časa palo na pamet. Možda se onaj još nalazi ovdje, na otoku.

61

Možda nas je cijelo vrijeme promatrao... i onda kad smo njegova srnjaka unosili u svoj čamac...

— Ne vjerujem — reče Miron, ali i nehotice ubrza korak. — Da je tako, morali bismo već primijetiti njegov čamac.

— Mogao ga je ostaviti na drugoj strani otoka.— Sad, kako bilo da bilo, mi ćemo zbrisati. Melita će se zabrinuti,

znam ja nju. Očekivala nas je prije mraka. Sada već sigurno visi na prozoru i gleda... ej, k vragu, pa gdje je naš čamac!

Stadoše kao skamenjeni.Čamca doista nije bilo.Onaj bukavac s Poljane opet se javi. Jeka se izgubi u visokim

krošnjama topola.Večer se brzo pretvarala u noć, gustu, duboku i hladnu.

62

OSMO POGLAVLJE

U prvi mah nisu mogli doći k sebi od zaprepaštenja.U plitkoj vodi vidjelo se muljevito dno koje je čamac, naliježući na

nj podnim daskama, bio zaravnio, što je bio nesumnjiv dokaz da se on do maloprije nalazio na tome mjestu.

Eukaliptus pokuša progutati pljuvačku. Grlo mu bijaše suho.— Kao da je u zemlju propao — napokon nekako prodahne.Osim trske, u plićaku oko otoka bilo je mnogo vrba. Zagazile su do

pojasa u močvaru. Ovješene su im najniže grane dodirivale površinu vode. Tu se čovjek sa čamcem mogao lako sakriti. Bilo je dovoljno da odvesla pedesetak metara od otoka, pa ga se kroz trsku i nisko vrbovo granje više ne bi moglo zamijetiti.

— Meni je najviše zbog Melite — tjeskobno progovori Miron. — Brinut će se za nas, znam ja kakva je ona.

— A ja se baš pouzdajem u nju. — U Eukaliptusovu glasu osjetio se tračak nade.

— Kako to misliš? — pogleda ga Miron.— Melita je bistra djevojka. Sjećaš li se kad smo se nas dvojica

potukli s onim Ukikancima, s Dingom i Motorkom?— Kako da ne! — osmjehne se Miron.— Ti si dotrčao da mi pomogneš. A tko ti je donio poruku?— Melita. Dotrčala je i javila mi da te ona dvojica drže u šahu pod

mostom.— Da, bili su me dobro prikliještili. Zavrtali mi ruku i prisiljavali

da im odam našu lozinku. Samo, pazi, Melita nije vidjela da me oni muče. A što je tebi rekla?

63

— Da ti požurim u pomoć, jer da ćeš inače morati odati lozinku Ukikancima.

— Eto, vidiš! A ja joj uopće nisam rekao da te pošalje pod most. Da sam rekao, ona bi me dvojica odvukli na drugo mjesto. O lozinci joj pogotovo nisam ništa govorio. Rekao sam joj nešto dvosmisleno, zapravo trosmisleno, što Dingo i Motorka nisu mogli razumjeti. A ona je shvatila i odnijela ti poruku. Ti si se vrlo brzo pojavio.

—- Nalemali smo ih, sjećam se. Pa jest, pametna je moja sestra. A zašto se sada pouzdaješ u nju? ... Aha, znam! Možda će javiti Vučeviću da se nismo vratili!

— Na to sam mislio, da — klimne Eukaliptus.— Pa, sigurno će javiti. Samo ne znam kako je čamac mogao samo

tako nestati. Jesi li ga dobro privezao?— Jesam — sa sigurnošću reče Eukaliptus.— Možda ga je onaj. lovokradica... — započne Miron i zastade.— Toga se i ja bojim.—- Sad ne možemo iz ove kože — reče Miron. — Hajdemo do

hraniljke.— Zašto?— Izvući ćemo naramak sijena i nasjeći suhih grana za vatru.

Hladno je. A, osim toga, oni koji pođu u potragu za nama najprije će ugledati vatru i zaključiti da smo je mi zapalili.

— Važi, toga si se dobro sjetio! — Eukaliptus smjesta pođe za Mironom. A čime ćemo je zapaliti?

— Imam šibicu.Dok je Eukaliptus iz hraniljke čupao sijeno, Miron je otresao snijeg

s osušena grma i nasjekao granja. Grane nisu bile vlažne jer je snijeg na njima bio suh i sipak. Vratili su se na mjesto iskrcavanja na obali, razgrnuli snijeg i tu stavili sijeno. Na sijeno su naslagali granje. Kad su potpalili, najprije je suknuo gusti dim, a potom plamen. Vatra se brzo razbuktala. Malo su sijena raširili pokraj vatre i na nj prostrli vreću.

— Sjedit ćemo i čekati, ništa nam drugo ne preostaje — reče Miron sjedajući. Pogleda na ručni sat. — Prošlo je pet sati. Onaj s našim

64

čamcem već je do sada mogao stići u Kopačevo. Sigurno je već zbrisao sa srnjakom i čamac ostavio u pristaništu.

— Možda Melita već razgovara s predsjednikom — napomene Eukaliptus.

— Ako ne dođu po nas do jedno deset sati — poče Miron oklijevajući — onda ćemo... — Tu malo zastade.

— Što ćemo onda?— Premjestit ćemo se u onu kolibu. Ova će noć biti veoma hladna.— Ja sam uvjeren da će doći po nas prije deset. No, ako i ne dođu,

nisam za to da idemo u kolibu. Čekat ćemo ovdje i vatrom davati signal. Do jutra će svakako netko doći. U kolibi nas ne bi pronašli.

— Imaš pravo — složi se Miron.Ipak je bio zabrinut. I nije bio tako siguran kao njegov prijatelj.

Kad se dobro promisli, sada sve ovisi o Meliti. Ako ona digne uzbunu, u redu, ali u protivnom, nitko ih zacijelo neće poći tražiti ove noći. A Melita je mogla, čekajući ih, lijepo zaspati i spavati sve do jutra. Toga se Miron najviše plašio. Ali o svojim strepnjama nije ništa govorio prijatelju.

Vatra ih je grijala sprijeda, ali su im leđa ozebla. Zato su se počeli s vremena na vrijeme okretati, kako bi svaku stranu tijela ravnomjerno izlagali vatri.

Sa svoda je nekoliko krupnih zvijezda prijateljski žmirkalo na dvije prilike zgurene na vreći.

Bukavac na Poljani opet se javi.— Rado bih umlatio tu ptičurinu! — reče Eukaliptus.Miron je zadrijemao.U unutrašnjosti otoka začuje se roktanje, zatim lom, pa tutanj.— Koji je to vrag? — trgne se Miron.— Nešto je preplašilo jelena.— Više me brine ono roktanje.— To je divlja svinja, ne boj se — reče Eukaliptus osluškujući, ali

se, za svaki slučaj, još malo primakne vatri. — One ne napadaju ljude, uglavnom. Osim toga, mi smo kraj vatre i potpuno smo sigurni.

65

Odjednom, tamo u daljini, mlaz svjetla probuši gusti mrak. Nekoli­ko puta prošara iznad močvare, padne na krošnje vrba, zatreperi u trstiku. Prizor bijaše kao iz bajke — grane pretovarene snijegom, mačevi trske što strše iz stakla vode, iskrenje snježnih kristalića, bljeskanje svjetla što se odbija s površine vode.

Dječaci gledahu otvorenih usta. Nisu znali da li da zaviču od veselja ili bi bilo bolje da odmah ugase vatru i sakriju se u grmlju na otoku. Jer, to su mogli biti njihovi spasioci, ali isto tako i lovokradice koje dolaze po svoga smjaka.

— Mirone! Liptuse!— Melita! Tu smo! — dreknuše ona dvojica uglas.Ubrzo je čamac zagrebao muljevito dno. Iz njega iskoči Melita, a za

njom i predsjednik Vučević.— Pa gdje ste već! — Melita odmah prijeđe u napad. — Palačinke

su se sasvim ohladile, da znate!Miron je u njezinu glasu osjetio suze olakšanja, a ovaj ih je njezin

napad trebao samo prikriti.

66

— Tu smo, seko — reče joj nježnim glasom. — Morali smo čekati da dođete po nas.

— Ali, znali smo da ćete doći — dometne Eukaliptus.— Kako ste znali?— Eukaliptus je rekao da ćeš ti dići uzbunu i doći po nas, jer da si,

hm... bistra djevojka.— Pa i jesam, ne? No, sada je dobro. Čekala sam vas cijelo

poslijepodne. Napravila sam vam palačinke s orasima i prepečenac sa šunkom.

— Melita — reče Eukaliptus — jedva čekam da nešto pojedem, gladan sam kao tetrijeb. To su sigurno odlične palačinke. Mogu se podgrijati, a?

— Mogu. A dobre su i hladne. Ipak ćemo ih još jednom podgrijati, i tako sam ih podgrijavala već sedam puta.

— Dečki, da uđemo u čamac? — javi se Vučević, koji je u međuvremenu u čamac ubacio vreću i limenu kantu i sjeo na dasku za veslača. — Usput ćemo razgovarati.

Otisnuše se veslom i usmjeriše na otvorenu vodu, u pravcu Kopa­čeva.

— Ej, k vragu, pa ovo je naš čamac! Farkasev! — uzvikne Eukaliptus.

— Jest — potvrdi Vučević.— Kako ste došli do njega?— Hm, on je došao do nas — osmjehne se Vučević. — Reći ću

vam, pod uvjetom da ne pravite nikakvu gužvu poslije toga.— Kakvu gužvu? — zinuše ona dvojica.— Samo vi obećajte, može?— Dobro, obećavamo.Melita je dlanom pokrila usta da priguši smijeh, ali on joj je ipak

prštao između prstiju.— Zašto se smiješ? — zapita Miron.— Sada ćeš čuti — zapijuče Melita i opet prsne u smijeh.

67

— Dakle, ovako — započe predsjednik. — Sinoć sam bio u Domu, kadli se onamo poput vihora stušti onaj vaš mršavi prijatelj.

— Bakalar?— Čuo sam da ga tako zovete. No, taj put s njim nije bio onaj

njegov nerazdvojni...— Slanina!— Da, onaj debeljuškasti — potvrdi predsjednik i nastavi: —»Što je, dečko?«, zapitam toga Bakalara.»Uhvatili smo krivolovca!«, ispali on kao iz topa. »Eno vam ga na

tanjuru!«»Smiri se, mladiću, saberi se malo«, pokušao sam ga umiriti. »Tko

je uhvatio krivolovca?«»Debeli i ja! Nas dvojica! Moj prijatelj Slanina je ... ma, eno vam

ga na tanjuru!«»Čekaj malo, dečko! Da nam daš slaninu na tanjuru...«»Ne Slaninu, nego krivolovca! Samo otiđite tamo i pokupite ga!«,

govorio je uzbuđenim glasom.»Ali nitko ne može samo tako...«, započeo sam.»Nitko, osim mene i Slanine, da!«, derao se mali. »Mi možemo! Mi

smo ga uhvatili!«»Hajde, saberi se. Ispričaj mi sve po redu, hoćeš? Gdje je krivolo-

vac?«»Tamo je, na otoku. Ne znam kako se taj otok zove. Vi ga samo

pokupite.« Opisao je otok i ja sam zaključio da se radi o Crnoj Gredi. Nastavio je: »Naišli smo predvečer čamcem odozgo, s Rudine, i ukebali ga. Upravo je bio ubio srnjaka i dovukao ga u čamac. Pa je otišao po druge srnjake i jelene i razne životinje koje je potamanio. Dok ih je skupljao po otoku, taj moj prijatelj Slanina i ja smo mu drpnuli čamac sa srnjakom i požurili ovamo. Takva je naša taktika! A sada vi idite i pokupite ga!«

»Srnjak je u čamcu, je li?«»Da.«»A gdje je čamac?«

68

»Eto ga dolje, u pristaništu.«»Pođi i ti s nama!«, pozvao sam ga.»Nemam vremena. Moj prijatelj Slanina pao je u vodu, moram ga

ići njegovati. Sve je to bila njegova ideja.«»Što je bila njegova ideja?«»Da maznemo čamac od krivolovca.«»Gdje ti je sada prijatelj?«»Otrčao je kući, stanujemo kod moga strica Kovačevića, lovočuva-

ra. Moram svome prijatelju ići skuhati čaj da ne bi dobio upalu pluća!« Potrčao je iz Doma, ali se onda vratio i zapitao: »Čujte, mislite li da će o tome pisati u novinama?«

»Moguće je da će pisati«, odgovorio sam, »mislim da hoće.«»1 trebalo bi, neka pišu. I neka napisu daje ideju dao moj prijatelj.

Ali smo ga zajedno ukebali, toga krivolovca. Eno vam ga sada tamo na onom otoku. Siguran sam da ćete ga pronaći, jer on nema čamca, a bilo bi mu naporno plivati do Kopačeva.«

— Silan je taj momak, taj suhonjavi! — nasmije se predsjednik Vučević. — Šteta što će na kraju biti razočaran.

— Iz Doma je dotrčao k meni — nastavi Melita. — Derao se kao vrag. Pitao je gdje ste vas dvojica, ti i Liptus, da vam kaže kako su on i debeli ukebali krivolovca i kako će se o tome pisati u novinama. I meni je rekao da se Slanina izvalio u vodu i da ga mora ići njegovati. Zatim je odjurio. Govorio je kako su njih dvojica svima pokazali što znači imati dobru ideju i... kako se ono kaže... taktiku, da, i sve tako neke gluposti.

— Nazdravlje! — reče Miron kiselo.— U pristaništu je doista bio čamac s ustrijeljenim srnjakom —

reče Vučević. — Prepoznao sam Farkasev čamac i to me dovelo u nedoumicu. Znao sam da ste vas dvojica tim čamcem odvezli hranivo na Crnu Gredu i Poljanu, pa mi nije bilo teško zaključiti da morate biti na jednom od ta dva otoka.

— Nismo stigli na Poljanu — ubaci Eukaliptus. — Tamo ćemo poći sutra.

69

— Dobro. Onda je Melita došla u pristanište. Rekla je da je zabrinuta za vas. Odmah smo sjeli u čamac i pošli. Ona je malo i...

— No, recite slobodno, malko sam i plakala, jer sam čula o tom bijelom duhu, i sve to.

— Jesam li ti rekao, a? — gurne Eukaliptus Mirona laktom.— Što si mu rekao, Liptus? — htjela je znati Melita.— Rekao je da se pouzdaje u tebe, jer da si ti tobože bistra

djevojčica...— No, pa i jesam valjda — neskromno reče Melita, kao i maločas.— Naravno da jesi — potvrdi Vučević i malo je štipne za obraz. —

Ali vas dvojica ste ipak dužni da mi objasnite otkud u vašem čamcu ustrijeljeni srnjak.

Ispričali su mu potanko kako su i gdje našli srnjaka. Dali su mu i onu čahuru. Na kraju Miron reče:

— Iz svega toga proizlazi da su ona dva kretena još i sada u uvjerenju kako su zarobili čamac nekoga krivolovca! Smlavit ću ih!

— E, nismo se tako dogovorili — podsjeti ga predsjednik. —

70

Obećali ste da neće biti nikakve gužve. Oni su to učinili u najboljoj namjeri.

— Dobro, neka za sada ostane na tome — složi se Miron. — Što ćete sada učiniti? Onoga je srnjaka ipak ustrijelio lovokradica.

— Da, po svoj prilici — potvrdi Vučević. — O tome ćemo voditi računa i poduzeti odgovarajuće mjere. Obavijestili su me da su i na drugim područjima pronađeni tragovi lovokrađe. Po svemu sudeći, ne radi se samo o jednom čovjeku... nego, onaj srnjak ima lijepe rogove. Treba da pripadnu jednome od vas dvojice.

— Mironu ih dajte — odmah reče Eukaliptus.— Hvala — zahvali Miron prijatelju.

71

DEVETO POGLAVLJE

— Popij ovo, debeli!— Neću! Bljutavo je!— Moraš! Hajde, progutaj to!Bakalar primakne prijateljevim ustima čašu s mrkozelenkastom

tekućinom. Tek što je ovlažio usne, Slanina otkloni čašu i s gađenjem obrisa usta.

— Ne mogu, Baki. Ubij me, ali ne mogu.— Hajde, moraš! To je čaj od ljekovitih trava, po strininom

receptu. Zamisli da je voćni koktel.— Ne, ne, ne mogu!— Popit ćeš ovo, vraže debeli, makar ti silom morao otvoriti

gubicu!— I jest se našla sila koja će mi je otvoriti! — prkosio je Slanina.— Gutaj!— Smiluj se, Baki! Progutat ću deset andola, samo to nosi dalje od

mene. Gorko je i bljutavo.— Evo ti slamka. Gurni je duboko u grlo i vuci. Tako nećeš osjetiti

okus.S velikim je naporom Slanina progutao nekoliko tankih gutljaja.— A sada ispruži noge da ti zamijenim obloge!— Ne! Samo ih pusti da ostanu takvi kakvi jesu! Ne razmotavaj ih!

I tako već pola ulice smrdi po bijelom luku.— Bijeli luk snižava temperaturu, debeli. Daj ovamo tabane!— Ne dam! Dalje od mene!— Klepnut ću te da si tisuću puta bolestan! Ispruži!

72

— Dobro — malo popusti Slanina — ali mi usput ispričaj kako je bilo kad si u Domu tresnuo onu vijest o krivolovcu.

— Cijelo prijepodne sam ti pričao o tome.— Pričaj još jednom. Od toga mi bude bolje.— Dobro, daj ovamo tabane! — Kad je Slanina ispružio noge

preko donje daske kreveta, Bakalar počne: —Ušao sam u Dom i rekao Vučeviću da odu pokupiti svoga krivolovca. Da im ga mi izručujemo na tanjuru.

— Silno, Baki! Baš si tako rekao, je li? Na tanjuru, to je bogovski rečeno! I? Je li još netko bio u taj čas u prostoriji?

— Kako da ne! Bilo ih je jedno deset ili dvadeset. Možda i trideset, nisam brojao.

— I svi su čuli?— Naravno, ako nisu bili gluhi.— Kako su se ponašali, kad su čuli, Baki?— Možeš misliti. Bili su zabezeknuti, gotovo bih rekao uplašeni.

Kao da je grom udario među njih.

— Ej, pazi malo, to me škaklja! A predsjednik, je li rekao što?— Rekao mi je da se smirim i da mu ispričam sve po redu. No, bio

sam malo uzbuđen, priznajem.— Pa razumljivo, morao si biti, a tko ne bi! Dalje!— Rekao sam im da je u pristaništu podno spomenika krivolovčev

čamac s ustrijeljenom životinjom, a ja da moram ići njegovati svoga prijatelja, to jest tebe... hej, nemoj se ritati!

— Jesi li im rekao cijelu istinu, Baki? Jesi li im rekao da smo to zajedno izveli?

— Jasno da sam rekao.— A ... ovaj... jesi li im rekao čija je to bila ideja, mislim, kome je

palo na pamet da maznemo krivolovčev čamac? Reci istinu, Baki!— Mislim da sam rekao.— Promisli dobro, vraže mršavi! Meni je to važno. Jesi li siguran

da si im rekao?— Rekao sam, siguran sam. Lijepo sam ih uputio da odu u ono

pristanište i pokupe životinju, a onda neka odveslaju do otoka i smotaju onoga krivolovca. Ja moram ići za svojim prijateljem, koji će sigurno dobiti visoku temperaturu, tako sam im rekao.

— Zar si im rekao da sam ispao iz čamca?— Pa, morao sam reći, inače ne bih imao razloga da žurim za

tobom. Vučević je htio da pođem s njima na otok.— Dobro, slažem se. Ali, zar nisi mogao smisliti nešto prikladnije?— Što, na primjer?— Mogao si reći da sam se prehladio, to se svakome može

dogoditi. Da sam osjetljiv na krajnike, tako nešto. Ovako će to čuti Miron i od toga će napraviti čitavu sprdnju, vidjet ćeš. Baš si me uvalio!

— Nisam se u taj mah mogao sjetiti neke dobre laži, pa sam rekao istinu.

— Svaka je laž dobra, ali u svakoj glavi nema pameti.Bakalar je svježe nasjeckani češnjak stavio na zavoje i omotavao ih

oko prijateljevih tabana.

74

— Ispruži sada drugu nogu!— Jesmo li sami u kući, Baki?— Jesmo.— A gdje su tvoji?— Stric je jutros otišao na posao, a strina i seka Aranka su kod

susjede.— Nije ona tvoja seka.— Nije mi rođena sestra, nego sestra po stricu, rođaka. Oduvijek je

zovem sekom.— Mogu ti reći da je dobar komad, ta tvoja seka po stricu. Nego,

čuj, rekao si da Miron i Liptus sinoć nisu bili kod kuće, je li?— Da, još se nisu bili vratili iz močvare. Melita je bila sama.— Pa si onda i njoj izbrbljao da sam ispao iz čamca?— Rekao sam joj.— Da si barem pred njom držao zavezan jezik! — uzdahne

Slanina. — Ona će sve izblebetati onoj dvojici i onda nikad kraja zafrkanciji.

— Svakome se može dogoditi da ispadne iz čamca... — Bakalar malo zastane, smijucne se i dometne: — ... a naročito nekima.

— Samo se cerekaj, oskorušo. Mogao si i ti ispasti.— Mogao sam, ali nisam.— A kad je Vučević rekao da će o tome pisati u novinama, reci mi

pravo, jesi li stekao dojam da je mislio ozbiljno?— Siguran sam da je mislio ozbiljno.Slanina je zašutio i sklopio oči. Bakalar gaje zabrinuto pogledavao.

Poželio je da govori bilo što, neka melje gluposti, neka mu prigovara, neka mu sve, samo neka ne šuti. Jer obrazi su mu postajali sve crveniji, upravo su plamtjeli. A i tabani su mu vreli.

— Baki —javi se opet Slanina, kao da je pročitao prijateljeve misli — ti si uvijek bio nekako nesnalažljiv i uopće dosta slabe pameti, slažeš se?

— Dobro, slažem se.— I, oprosti mi na izrazu, uvijek si ispadao budalast.

75

— Možda — klimne mršavi dječak stežući zavoj. — A zašto misliš da sam u ovom slučaju ispao budalast?

— Nisi Vučeviću rekao naša imena, eto! Tko je omogućio hvatanje krivolovca, tko mu je oduzeo čamac i smjaka? Jedan mršavi klipan i jedan ... no, jedan koji nije tako mršav. Po tvome, tako bi moglo pisati u novinama. I tko će u tome prepoznati nas dvojicu? Čovjek ne dođe često u priliku da o njemu pišu novine, pa kad mu se već takva zgoda ukaže, treba to što bolje iskoristiti. A ti? Bilo ti je važnije da kažeš kako sam se okupao, nego da ga upoznaš s našim imenima. Ma, molim te, kad u školi pod odmorom budemo pokazivali te novine, hajde, pitam te tko će nam povjerovati da se tu radi o nama dvojici, da smo mi dva dječaka koja su sudjelovala u hvatanju krivolovca?

— Nisam mogao na sve to misliti u onom trenutku. Morao sam žuriti za tobom.

Slanina je sve češće sklapao oči, koje su mu postajale sjajnije i upalije. Često se trzao i zbacivao pokrivač sa sebe. Sada već dugo leži mirno, sklopljenih očiju, što je Bakalara počelo zabrinjavati. Malo ga uštine za nogu, ali Slanina ostade miran.

Požuri zatim u kuhinju da ponovno pristavi vodu za čaj. Kad se vratio k prijatelju, ovaj je spavao. Disao je brzo i isprekidano, otvorenih usta. Iznenada otvori oči. Pogled mu bijaše nekako staklast. Buljio je u Bakalara kao da ga ne poznaje. Zatim svrne pogled prema prozoru i ostade tako nekoliko trenutaka.

Odjednom zbaci pokrivač, pokaže rukom na prozor i zavrišti:— Eno ih, Baki! Eno ih!— Koga vraga? — Bakalar pogleda za njegovom ispruženom rukom.— Dingo i Glupavi Štef! U onom grmlju! Bježmo!— Ma, daj, smiri se, što ti je! —umirivao gaje Bakalar pritiskujući

ga u postelji. — Kamo si pošao?— Bježmo! Pazi! Pazi! Ne daj im Dioklecijana, ne daj! Mi smo ga

našli, on je naš!— Dobro, ne dam ga — Bakalar je pokušavao govoriti mirnim

glasom — ali sada se smiri. Nema nikoga. Ono je grm u vrtu.

76

— Eno i Sfinge! Čuvaj me, Baki, ne daj me! Baki! Baki!Trgnuo je nogom i zahvatio Bakalara po nosu i ustima. Ovome iz

nosa poteče krv. Dječak stavi maramicu na nos i usta i zapanjeno pogleda prijatelja. Slanina je sada navlačio pokrivač preko glave, kao da se želi sakriti.

— Hajde, druže, sve je u redu — govorio je mršavi dječak kroz maramicu. — Nema ovdje Dinga, ni Glupavog Štefa, ni Sfinge, kad ti kažem. Samo smo nas dvojica u kući. A ono pod prozorom je grm magnolije pokriven snijegom.

— Evo ih — dahtao je Slanina — idu... idu...— Nema nikoga osim nas, kažem ti.— Idu ... idu...Glas mu je postajao sve tiši. Tonuo je u san. Bakalar se nagne nad

njim i s čela mu nježno ukloni kosu slijepljenu znojem. Zatim uzme čašu s mrkozelenkastom tekućinom i stavi u nju andol. Jednom rukom podigne prijateljevu glavu s jastuka, a drugom mu izlije tekućinu u usta. Dohvati pokrivač i s drugog kreveta i pokrije ga sve do vrata. Prinese stolicu do prijateljeva uzglavlja i tu je pažljivo spusti, pazeći da ga ne probudi. Sjedne i položi dlan na bolesnikovo čelo. Uzdahne. Oči su mu bile pune suza.

— Debeli, debeli — šaptao je brišući nadlanicom suze — samo ti meni ozdravi i onda će opet sve biti dobro, ne brini. I, da znaš, uopće se ne ljutim što si mi rekao da sam budalast. Pa znam ja tebe, ti se voliš šaliti na moj račun, ali to mene ne smeta, kažem ti...

Netko pokuca na vrata.Bakalar hitro ustade da otvori kako onaj pred vratima opetovanim

kucanjem ne bi probudio njegova prijatelja. Prije nego što je otvorio maramicom je posušio suze.

Tu su stajali Miron, Melita i Eukaliptus.— Uđite! — pozove ih šapatom. — Otkud vi ovdje?— Došli smo da vidimo što rade slavni detektivi — reče Miron

ulazeći. — I da im čestitamo.Bakalar nije osjetio podrugljiv ton u Mironovu glasu.

77

— A, to, nije to ništa — reče skromno i odmahne rukom. — Što, zar se već pročulo? Hajde, sjednite, ali pazite da ne probudite debelog. Bolestan je, ima visoku temperaturu.

— Čuli smo da se uvalio u vodu — reče Eukaliptus.— Da. Kad smo doteglili čamac onoga krivolovca u pristanište,

pokušao je jadnik s našega čamca prijeći u krivolovčev i iznijeti srnjaka. Onda se pokliznuo i bućnuo.

Približili su se bolesnikovoj postelji i nekoliko ga trenutaka proma­trali. Lice mu je bilo crveno, disanje teško i isprekidano.

Vratiše se i posjedaše oko stola.— Jeste li nabavili današnje novine? — zapita Bakalar.— Zašto pitaš?— Pa... mislim... ne znam da li što piše o tome...— Već nekoliko dana u Kopačevo ne stižu nikakve novine jer

autobusi ne voze — reče Eukaliptus, a Miron se nasmije i dometne:— Čuj, Bakalar, jesi li ti zaista blesav ili se samo praviš blesavim?— Što ti je? — pogleda ga mršavi dječak.— Zar ti doista vjeruješ da ste vas dvojica oteli čamac od krivo­

lovca?— Naravno. U njemu je bio ustrijeljeni smjak.— To je bio naš čamac, čuješ li, Liptusov i moj! Shvaćaš li? Mi smo

našli onoga srnjaka i odnijeli ga u čamac. Dok smo otišli sa sijenom na otok, vas dvojica ste nam drmnuli i čamac i srnjaka. Možeš li to shvatiti?

— Drmnuli? — Bakalar ga je gledao otvorenih usta ništa ne shvaćajući. — Drmnuli čamac? Čiji čamac?

— Liptusov i moj, čovječe! Ustvari Farkasev.Mršavi dječak je samo treptao i gledao ih.— A onaj smjak? Otkuda on u čamcu? Niste ga valjda vas dvojica

ustrijelili?— Nismo, rekao sam ti da smo ga našli na otoku. Htjeli smo ga

prevesti u Kopačevo. Onda je, na našu nesreću, do našeg Čamca

78

/

doplutala ona debela bačva — Miron pokaže glavom na usnulog Slaninu — i ti s njom.

Ispričali su mu sve o srnjaku. Bakalar bijaše potpuno zbunjen. Melita se smijuckala.

— Takva je vaša taktika, a? — nije mogla a da ne kaže. Slanina se oglasi s kreveta nekakvim mrmljanjem. No ubrzo se

umiri i počne duboko disati.— Već sam i ja pomislio da tu nešto nije u redu — reče Bakalar

snuždeno, nakon kraćeg razmišljanja. — Sve je nekako išlo suviše lako. A Slanina je upravo bio opsjednut idejom da uhvatimo krivolovca. Želio je svakako pokazati koliko vrijedi.. .

— On najviše vrijedi kada ništa ne radi — ubaci Eukaliptus. — Ali dobro, pustimo sada to.

Bakalar je zakuhao čaj. Pladanj sa šalicama stavio je na stol.— I ja sam kriv — reče nalijevajući čaj. — Nemojte sve svaljivati

na njega. Zbilja sam pomislio da bi ono mogao biti čamac nekoga krivolovca. Sve je ukazivalo na to.

Djelovao je nesretno i izgubljeno. Melita se sažalila na nj.— Važno je da je sve dobro završilo — pokuša zaključiti razgovor.

— Daješ li debelom kakav lijek?— Maloprije je buncao. Dao sam mu andol i nekakav čaj po

strininom receptu. — Kad Eukaliptus pogleda u šalicu pred sobom, on dometne: — Ne boj se, Liptuse, taj nije po strininom receptu, to je indijski čaj.

Miron još jednom priđe Slanini, opipa mu čelo i bolje ga pokrije. Vrati se i šutke sjedne za stol.

— Nešto bih vas zamolio... — započe Bakalar nesigurno.— Da? — ono troje ga upitno pogledaše.— Pa, ovaj... — zamuckivao je mršavi dječak — kad se debeli

probudi... ovaj... nemojte mu ništa pričati o tome ... mislim, o toj zabuni... ja ću mu sve kazati kad malo prizdravi...

— Dobro, Bakalar, važi! — reče Miron u ime svih i nasmije se. — Ne brini!

79

Opet se začuje kucanje na vratima. Bakalar otvori.Na vratima je stajala Aranka, Bakalareva sestrična.— Mama je nabavila nekakve lijekove za tvoga prijatelja, sad smo

ih donijeli — reče, a zatim pozdravi društvo za stolom: — Zdravo, Liptuse! Zdravo svima!

— Uđi, seko, sjedni s nama!Čim ju je ugledao, Miron je zaboravio gdje se nalazi i kako se zove,

sve, sve je zaboravio. Samo ju je gledao. I neprestano je pokušavao zagladiti čuperak kose koji mu je stršio navrh tjemena.

Sjajna crna kosa padala joj je niz leđa sve do pojasa, a krupne oči, tople i vlažne pod širokim naočalama, bile su valjda najljepše oči koje je Miron ikada vidio. I učinilo mu se da su se te oči — o, divna li osjećaja! — najduže zadržale baš na njemu, na njegovu licu, ponešto glupavom od zbunjenosti.

Bakalar je iz kuhinje donio stolicu za svoju lijepu rođakinju i postavio je pokraj Mironove stolice. Miron mu je na tome bio beskrajno zahvalan.

Ne, ne, nikako nije mogao odvojiti pogled od njezine crne kose, od vlažnih, sjajnih očiju i prelijepa lica.

— Blesane, saberi se! — šapne Melita i mune ga koljenom. — Što si se zabuljio, kao da nikada nisi vidio tako lijepe naočale!

Aranka

DESETO POGLAVLJE

U Kopačevu postoji samo jedan telefon, onaj u mjesnom uredu. Njime se služe svi mještani, ali samo u slučaju hitne potrebe.

Kad su se vraćali od Bakalara i Slanine, Miron se baš sjetio jedne takve hitne potrebe. Obećali su majci da će joj se javiti čim stignu u Kopačevo, a na to su zaboravili. Zato je rekao sestri da svrati u Mjesni ured i da je nazove.

— Ali pazi kako govoriš! — doviknuo je za njom.Melita je znala što joj je time htio reći.Tako su Miron i Eukaliptus produžili kući, u Ribarsku ulicu, a

Melita je ušla u telefonsku kabinu.Otprve je dobila vezu. Javila se mama. Jedva ju je uspjela pozdravi­

ti, a ona započe:— O, zdravo, dušo, pa zar si to ti! Ja sam ovdje u sto briga, mislim

ovo, pa mislim ono, ne znam jeste li stigli, ni kako ste putovali, ništa, ništa mi niste javili i ja sam, prosto naprosto, eto... no, jeste li toplo odjeveni, nadam se da jeste, valjda grijete sobu u kojoj spavate, no, kako vam je tamo?

Budući da je majka uglavnom sama odgovarala na svoja pitanja, Melita je na ovo posljednje uspjela ubaciti odgovor i reći joj da ju je nazvala kako bi joj rekla da im je ovdje super.

— A gdje je Miron, zašto se i on ne javi?— S Liptusom je kod njegove kuće, a ja sam u mjesnom uredu, jer

ovdje imaju samo jedan telefon...

81

— Dobro, dobro, sunce mamino. Je li vam tamo dosadno, sanjkate li se, ili, što?

— Malo se sanjkamo, tako...— Nije mi drago što se sanjkate po ovoj hladnoći i snijegu, znaš,

dušo...— Dobro, mama, ali po čemu ćemo se sanjkati ako ne po snijegu?— ... i nemojte više izlaziti iz kuće, molim te, jako te molim, to bi

mi bilo najdraže.— Samo smo se nekoliko puta prosanjkali.. .— Ne, ne, nemojte više. Malo igrajte šah, to je prava igra za zimske

dane, ili ono, čovječe, nemoj se ljutiti, tako nekako, pa ima toliko lijepih igara osim sanjkanja, zar ne?

— Da, mama, ima. Smijemo li malo čitati priče?— E, to, to, čitajte samo priče. A kada ćete kući?— Ne znamo. Cesta je zatrpana snijegom i autobusi ne voze, o

tome si valjda čula na radiju...— Jesam, čula sam, to me i brine jer ne mogu ni ja k vama, a tako

bih željela.— Nemoj ni pokušavati, mama, kažem ti. Ti i tata ništa ne brinite

za nas. A sada bismo morali prekinuti...— Dobro, još sam samo htjela reći...— Mama, zaista, sada bismo...— ... samo pazite, one tople...Krc! Veza se prekide. Melita je prekidaču malo pomogla kažipr­

stom.Izašla je iz mjesnog ureda i požurila u Ribarsku ulicu. Tamo je

zatekla Mirona i Eukaliptusa. S njima je bio i Halasz Andras. O nečemu su pričali, ali čim je Melita otvorila vrata, prekinuli su razgovor.

* * *

Halasz Andras je došao odmah iza Mirona i Eukaliptusa, dok je Melita bila u mjesnom uredu.

82

— Jeste li čuli novosti? — zavikao je s vrata.— Kakve novosti? — zapita Mir on.— O duhu, čovječe!— O kakvom duhu?— U močvari! Vidjeli su ga Horvat i Adamović!— Ma, hajde! Jesu li razgovarali s njim?— Samo se ti rugaj, ali oni su ga vidjeli, kažem vam!— Kako je izgledao? Čuo sam da se duhovi vole ogrnuti bijelom

plahtom. Ta im je navika, kažu neki, u njihovoj duhovskoj krvi.— Horvat se zakleo majkom, a on se tako lako ne zaklinje.— Gdje su ga vidjeli? — zapita Eukaliptus. Bio je ozbiljan i napeto

je slušao ono što je pričao Andras.— Na Koleshatu. Nosili su hranu u hranilište, a onda su ga

ugledali. Baš kod hranilišta. Bio je velik i bijel, vjetar je oko njega lamatao i vijorio skutove ogrtača. Znaš već kakvi su duhovi. Oni su pobacali sve što su nosili i pobjegli. Do kuće su veslali kao ludi.

U taj se čas na kućnim vratima pojavila Melita, pa je Miron Andrasu dao znak da prestane pričati o duhu. Melita je zatim ispričala Mironu o svom razgovoru s majkom, prenijela mu sve njezine poruke i upoznala ga da je malo pomogla prekidaču da prekine vezu.

Što se tiče priče o duhovima, valja reći da Miron ni najmanje nije povjerovao u nju. To se ne bi moglo reći i za Eukaliptusa.Njega je vijest o duhu prilično uzdrmala.

— Čuj — reče Mironu kad su ostali nasamu — i prošle se godine pričalo o duhu, to mi je rekao Farkas. Vidjeli su ga neki ribari. A pojavljivao se i prijašnjih godina. Ne moraš meni vjerovati, možeš pitati svakoga u Kopačevu, svi će ti to reći.

— To bi onda morao biti neki vrlo star duh, s dugom sijedom bradom.

— Ja ti ozbiljno govorim, a ti kako hoćeš. Najčešće su ga viđali zimi, ali se pojavljivao i u druga godišnja doba. Uopće se tome ne moraš podsmjehivati, kažem ti.

Kad su prestali pričati o duhu, Miron je na njega i zaboravio.

83

Ručali su u »Zlatnoj udici«. I toga je dana bilo vrlo hladno, pa je Miron pomislio da bi bilo bolje kad bi Melita i danas ostala kod kuće. Zato joj je rekao:

— Znaš, seko, ručak je u »Zlatnoj udici« bio odličan, ali ja ipak stalno mislim na one tvoje palačinke i prepečenac sa šunkom.

— 1 ja — odmah se priključi Eukaliptus. — Onakve palačinke još nikada nisam jeo.

Melita se sva zajapurila od pohvale. Pristala je da i danas ostane kod kuće i da bude domaćica.

Natovarili su čamac hranivom i zaveslali prema Poljani. Na tom otoku jučer nisu bili i životinje su sigurno izgladnjele. I zaista. Sve su hraniljke bile prazne. U jednom su hranilištu zatekli jelena i četiri košute. Kad su se približili s naramcima sijena, životinje su se povukle samo nekoliko koraka, a zatim, kad su hraniljke bile napunjene, vratile se i navalile na sijeno, ne čekajući čak ni da se dječaci udalje.

Zaveslali su prema Crnoj Gredi.Voda je bila mirna i bistra. Vidjelo se dno obraslo blijedozelenom

travom, mjestimično pokriveno komadima trula drveta i kamenjem s naslagama mulja. Tu i tamo bljesnula bi riba i hitro šmugnula među trsku ili se izgubila pod kladom, u mulju. Uz jednu mrku kladu Miron je zamijetio prilično veliku štuku. Mirno je lebdjela u vodi, tek malo trepereći perajom. Očekivala je plijen. U tom okolišu njezina su se smeđastozelenkasta leđa jedva razaznavala. Miron lagano uroni ve­slom u vodu, ali oprezna grabljivica na vrijeme osjeti njegov pokret i poput munje zavijuga tijelom i nestade pod kladom.

Eukaliptus je prestao veslati i promatrao što Miron radi. Kad je štuka pobjegla, on reče:

— Ima jedan zanimljiv i jednostavan način kako se štuka može loviti zimi, kad se voda zaledi.

— Koji je to način?— One se često zadržavaju između leda i nezaleđene vode pod

njim, tu valjda ima najviše kisika. Pod ledom se može lako zamijetiti, kao u akvariju. Potrebno se samo prišuljati tome mjestu i ušicom

84

sjekire lagano udariti po ledu. Od pritiska koji nastane štuka se ošamuti, pa možeš raditi s njom što god hoćeš.

— Ali ona je pod ledom, rekao si. Kako ćeš je izvući odatle?— Jednostavno razbiješ led i pokupiš je.— Je li takav lov dopušten?— Mislim da nije. Ali štuka je grabljivica, pa se na to baš i ne pazi.

Mnogi ih tako love zimi, i to mi je pričao stari Farkas. Meso im je veoma ukusno.

— To znam, jeo sam ga više puta.Već se počeo hvatati mrak kad su završili s punjenjem hraniljki na

tome otoku. Prenoseći naramke sijena od obale do hranilišta već su bili utabali stazu u snijegu i mogli su se dosta brzo kretati. Pošli su prema čamcu.

A onda grune puška. Sasvim blizu.Stali su kao ukopani.— Jesi li čuo, Liptuse?— Kako ne bih čuo, čovječe! — šapne Eukaliptus. — Još mi

bubnjići podrhtavaju.— Bilo je sasvim blizu, čini mi se.— Da, iza onog grmlja.— Hajdemo pogledati!Kad su pošli prema grmlju iza kojega se čuo pucanj, otuda izađe

čovjek i pođe prema njima. Prepoznali su ga. Bio je to Levay. Svukao je rukavice i desnom rukom pokušavao zavezati dva kraja maramice oko lijevog zapešća i šake.

Ruke su mu bile krvave, lice upalo i blijedo.Pritrčali su mu koliko su brže mogli.— Jeste li ranjeni? — zapita Miron prilično glupavo, jer se lijepo

vidjelo kako čovjeku s prstiju kaplje krv.— Da — proštenje Levay. — Imate li maramicu?— Evo, odmah! — dječaci mu ponude svoje maramice.— Mirone, zaveži preko ove moje — reče Levay.

85

Eukaliptus je okrenuo glavu ustranu da ne gleda, a Miron je morao gledati jer je vezivao maramicu, iako je i on osjećao da mu je loše. Pokušao je najprije da skine Levayevu maramicu i da mu je bolje zaveže, ali Levay iskrivi lice od bola i zastenje.

— Samo je ostavi tako kako jest! Sveži svoju preko moje, kako sam ti rekao. I nemoj jako stezati.

Rekao je to ljutitim glasom, pa to Mironu nije bilo pravo. Pomislio je da nije u redu da se Levay tako ponaša prema njemu, jer mu on želi pomoći. Ipak je šutio i činio onako kako mu je rekao. Učinilo mu se da se Levay malo pokajao zbog svoje grubosti.

— Oprosti, dečko — reče osmjehnuvši se — malo sam nervozan, boli me.

— U redu je — nato će Miron. Dok je krajeve maramice vezivao u čvor, dometne: — Taj koji je pucao sigurno vas nije vidio.

— Hm, možda — promrmlja Levay i reče još nešto, ali ga Miron nije razumio.

— A jeste li vi vidjeli njega? — zapita. — Jeste li ga možda prepoznali?

Levay je nekoliko trenutaka šutio. Kad je Miron dovršio s veziva­njem, on još malo krajeve maramice pritegne zubima i desnom rukom.

— Mislim da me vidio — reče napokon. — A vidio sam i ja njega. Ali ga nisam prepoznao, ne, nisam. Pucanj je došao iza onog drveta, vidite li ga? Bilo mi je ostalo još malo sijena, pa sam se zaustavio kod ovog otoka da ga ostavim u hranilištu. Bilo bi smiješno da ga vozim natrag u Kopačevo. Evo, vidite, ovuda sam pošao dolje, k svom čamcu. Tada je zapucao.

Dok je to govorio, pokazivao je prtinu u snijegu.— Taj koji je pucao još je na otoku — reče Miron i nehotice se

osvrne. Nije mu baš bilo ugodno to saznanje. — Ja ipak vjerujem da vas nije namjerno, što mislite?

— Ne znam. Ali sve nekako mislim da je bilo namjerno.— Da ga potražimo? — ohrabri se Miron. — Ipak bi mu valjalo

pokazati što je učinio.

86

— Ne! — brzo odbije Levay.— Zašto?— Zato što on ima pušku, a mi nemamo.Dječaci se naježiše. I na Levayu se vidjelo da bi se najradije što prije

udaljio s toga mjesta. Neprestano je pogledavao u pravcu onoga drveta iza kojega je vidio napadača.

— Najbolje da mi idemo kući — javi se Eukaliptus. — Već je mrak. A i vama sigurno treba bolje previti ranu.

— Da, imaš pravo —prihvati Levay. —Nemamo ovdje što tražiti.— Biste li ga ipak po nečemu mogli prepoznati? — još jednom

zapita Miron. — Po odjeći, ili tako nešto?— Ne, ne znam, zaista.— Jer — nastavljao je Miron — ako je namjerno pucao u vas,

onda je to krivično djelo, ne? Morali bismo ga prijaviti.— Dakako da je krivično djelo. Ali... ne, ne bih ga mogao

prepoznati, to nikako. Bio je tamo, iza drveta. Samo sam vidio.. . ah, ništa — odmahne rukom.

— Recite samo — dahne Eukaliptus.On ne reče ništa. I dalje je gledao u ono drvo.— Sto ste vidjeli? — potakne ga Miron.— Pa... učinilo mi se da je onuda, vidite li, između ona dva grma,

promaklo nešto bijelo, poput oblačka bijele magle, ili... plahte — reče napokon Levay. Upiljio je pogled ujedan od ona dva grma i Eukalip­tus se strese pri pomisli da bi ovoga časa otuda doista mogao izaći netko ili nešto poput oblačka bijele maglice ili plahte. — Promaklo je poput sjene između onoga grmlja, sunulo prema drvetu i jednostavno nestalo.

— Nestalo, isparilo? — priupita Miron.— Da, tako nekako. Ili je zamaklo za drvo, ne znam. Nisam u tom

trenutku mogao obratiti punu pažnju, ta bio sam ranjen. A čuli ste i za sve one priče ...

— Bijelo, kažete? — prošapće Eukaliptus.— Lepršavo i bijelo, tako bih ga opisao.

87

Eukaliptus značajno pogleda Mirona, kao daje htio reći: »Jesam li ti rekao, a, što sad kažeš?« Usne su mu bile blijede i suhe, poluotvorene.

Pohitali su k obali. Levayev čamac bio je skriven u trsci, uz jedno trulo drvo dopola izvaljeno u vodi, pa ga zbog toga nisu primijetili kad su pristajali uz obalu.

Miron je sjeo s Levayem, a Eukaliptus ih je slijedio njihovim čamcem. Veslali su punom snagom i uskoro ugledali svjetlo u prista­ništu.

Pomogli su Levayu da izađe, privezali čamce u pristaništu i zaputili se kući. Nakon nekog vremena, kod kuće, Eukaliptus reče da bi bilo dobro da o svemu tome obavijeste predsjednika Vučevića.

Odmah su krenuli u Dom, očekujući da će ga tamo najprije naći.Tako je i bilo. Saslušao ih je veoma pažljivo, postavljajući s

vremena na vrijeme pokoje pitanje. Kad su završili s pripovijedanjem, pozvao ih je da s njim pođu k Levayu. On je s nekim svojim rođakom živio na kraju ulice Kis Ferencza. Eukaliptus je usput rekao Mironu da je taj rođak sin Levayeva brata, ili tako nekako.

U blizini Levayeve kuće osjetili su nepodnošljiv smrad koji je dolazio od svinjaca. Vučević ih upozna da se Levay bavi uzgojem svinja i stoke i da je jedan od najbogatijih ljudi u selu.

Predsjednik pokuca na vrata. Otvorio im je taj Levayev rođak. Bio je to snažan momak od jedno dvadeset i pet godina, raščupane kose i širokih, lopatastih šaka. Stalno je držao poluotvorena usta, a oči su mu malo bježale ustranu.

On im reče daje njegov stric otišao saonicama u grad da mu previju ruku.

88

JEDANAESTO POGLAVLJE

Zimska noć, studena poput komada leda, obavila je Kopačevo. Na svodu blješti mjesec i rasipa sjaj po osniježenim poljima, obasjava snijegom pokrivene šumarke i krovove kopačevačkih kuća.

Usnulo je Kopačevo, zamro svaki zvuk u »Zlatnoj udici«. U dnu sela lavežom se javi pas, tek toliko da da glas od sebe, a potom se odmah uvuče u daščanu kućicu i skutri u slami.

Duboki muk vlada u močvari.U kopačevačkom pristaništu miruju čamci. U nekom se još vidi

zaostala rukovet sijena ili rasuta pregršt kukuruzna zrnja.Mjesec zaviri u sobu u potkrovlju visoke prizemnice u sredini sela.

Soba je namještena teškim hrastovim namještajem i ukrašena lovačkim trofejima. Za stolom sjedi predsjednik Vučević. Pred njim je raskloplje- na bilježnica, kraj nje stolna svjetiljka. Već devet godina Vučević u svoj »Lovački dnevnik« upisuje sve događaje koji imaju stanovito značenje za Lovačko društvo. U tih je devet godina svojim finim uspravnim rukopisom ispisao četiri podebele bilježnice. Ova pred njim je peta. Uzme je sa stola i nasumce rasklopi. Tamo je pisalo:

Danas smo imali dobrovoljnu radnu akciju. Odazvao se velik broj članova Lovačkog društva. Uređivali smo dvorište i unutrašnjost našega Doma. Na sastanku Upravnog odbora Društva zaključeno je da ćemo u iduću subotu okrečiti pročelje Doma.Odstrijelili dva srnjaka: jednog nerazvijenog, s kvržuljcima umjesto rogova, i jednog prestarjelog, također zakržljalih rogova.Na A taru našli uginulu divlju krmaču. Nije imala tragova ranjava­nja, pa se može zaključiti da se ovdje radi o bolesti ili trovanju.

89

Pozvali veterinara, koji je uzeo uzorke i poslao u laboratorij na ispitivanje.Treći dan uzastopno pada kiša. Drava naglo raste. I u močvari se razina vode od jučer počela podizati. Poduzimamo mjere radi premještaja divljači na mjesta osigurana od poplava.

Prelistao je nekoliko listova i zaustavio se kod onih na koje je upisivao događaje koji su se zbili ove godine. S obzirom da je bio tek prvi mjesec, u dnevniku nije bilo mnogo toga napisano.

Danas su roditelji Slavka Rupnika prijavili da se njihov sin od prekjučer nije pojavio u kući. Neki su ga vidjeli da je otplovio u rit, pa je potraga usmjerena na močvaru. Pronađen je na otočiću u Sarvaškoj bari i odmah prebačen u bolnicu zbog smrzotina. U bunilu je govorio o bijelom duhu.

90

Održali smo godišnju skupštinu Društva, a poslije smo imali zaku­sku u »Zlatnoj udici«. Navečer je naš član Laszlo Levay, u pripitom stanju, izazvao izgred.Opet su počele kružiti priče o duhu u močvari, kao što se to pričalo i prijašnjih godina. Neki tvrde da su ga i vidjeli, ali ga ne mogu opisati niti reći bilo što određenije.Zbog duboka snijega i zahlađenja Upravni odbor je odlučio da se počne s prihranjivanjem životinja u ritu. Javilo se mnogo dobrovolja­ca, većinom omladine, a prikupljene su i znatne količine hraniva. Zoltan Varga sa svojim je prijateljem danas na Crnoj Gredi prona­šao ustrijeljena srnjaka. Bio je pokriven snijegom u neposrednoj blizini hranilišta broj 2, nedaleko trščane kolibe. Srnjak je ubijen sačmom. To je po svoj prilici djelo lovokradice.Na Pereš Feldu pronašao je Tibor Blašković glavu jelena lopatara, bez rogova, koji su bili nasilno odstranjeni. Trup životinje nije pronađen, a niti bilo kakvi tragovi po kojima bi se do njega moglo doći.

Odložio je bilježnicu i zamislio se. On nije vjerovao u bijelog duha, a, opet, nije se mogao oglušiti na sve te priče koje o njemu kruže po Kopačevu i okolnim selima. Neki su ga vidjeli. Opisuju ga kao visoku ljudsku priliku, svu u bijelom. Pojavljuje se iznenada i kreće se veoma brzo, bešumno, i kao da lebdi iznad zemlje. Pobliži opis nitko nije mogao dati, jer bi ta čudna pojava trenutno nestajala, kao da se u trenu raspline.

Vučević uzdahne, uzme olovku i počne pisati:

Kopačevo, 20. siječnja

Danas su Zoltan Varga i njegov prijatelj Miron, raznoseći hranivo na Crnoj Gredi, čuli pucanj. Kad su pošli prema mjestu s kojega je pucanj dopro, ugledali su Laszla Levaya, člana Upravnog odbora našega Društva. Bio je ranjen u lijevu ruku. Prema iskazu dvojice dječaka, Levav im je rekao da je pucanj došao iz pravca neke bijele pojave, koju je u taj mah ugledao kako se kreće iznad snijega. 0 svemu sam iste večeri telefonom obavijestio miliciju. Na mjestu događaja nisu pronađeni nikakvi...

91

Tu je zastao. Odložio je olovku i odgurnuo bilježnicu. »To sam ih zaboravio pitati«, mrmljao je. »A to bih svakako morao znati zbog potpunosti izvještaja...«

* * *

Mjesec je zavirio kroz prozor i u Ribarskoj ulici 121. Tu je, nedaleko prozora, osvijetlio dva kreveta, a u svakome po jednog usnulog dječaka.

Miron spava junački, diše duboko i pravilno.Mada je Eukaliptus prije nekoliko dana rekao Meliti da dječaci od

trinaest godina ne hrču, on, bogme, ipak, s vremena na vrijeme, malo zahrče.

U dnu sobe, nedaleko kaljeve peći, u krevetu iza paravana leži Melita. Večeras joj san dugo ne dolazi na oči. Razmišlja o svemu i svačemu. Najviše o svojim lutkama.

Već je u petom razredu, a još se... hm, još se igra lutkama. Ni sa­ma ne zna je li to normalno. Ili bi ih, možda, trebala odbaciti? Kao ona djevojčica u jednoj knjizi, koja je, kad je malo odrasla, nožicama rasporila svoju lutku. Ma kako je to samo mogla, pitala se Melita. Tako nešto Melita nipošto ne bi mogla učiniti. Ona i sada voli sve svoje lutke i nikada ni jednu nije odbacila. Još ima i svoju Ilonkicu i Hildicu i ... ma, sve! Neke su već prilično stare. Zapravo, sve su već prilično stare, jer joj otprije dvije-tri godine za rođendan više ne poklanjuju lutke. Misle da je već odrasla.

San je ipak malčice dotakne svojim paučinastim prstima. Kao da joj se nekakva plavkasta maglica provukla ispod sklopljenih očiju i pomilovala je po vjeđama i trepavicama. A onda odmah, poslije jednog časka, maglica se razrijedi i ona ugleda samo mrak. Otvori oči i razaznade okvir prozora. Stakla su blistala pod mjesečinom.

Eukaliptus opet malo zahrče... uhhhrrr... uhhhrrr... Melita se istiha nasmije. Dječak se pomakne i hrkanje odmah prestade.

Mjesec se sasvim lijepo vidi kroz prozor; njegovi tamni i sjajni dijelovi. Nekada su joj pričali daje ono na Mjesecu lovac što kleči na jednom koljenu i nišani iz puške. Kad se dobro zagleda, učini joj se da

92

bi ono baš i mogao biti lovac. Ali je ipak teško u to povjerovati, ta što bi lovac radio na Mjesecu! U što bi on nišanio, kad su na televiziji lijepo rekli da na Mjesecu nitko ne živi. Ona isto tako u kupaonici, kad se zagleda u keramičku pločicu, onako kroz trepavice, može na toj jednoj jedinoj pločici vidjeti mnoge likove — i princezu s dugom zlatnom kosom, i djedicu bijelih brkova, i konja u propnju, i zečića kako gricka list salate. I još mnoge druge likove. Što god ona poželi vidjeti, to se odmah stvori na keramičkoj pločici. A čim malo izoštri pogled ili bolje otvori oči, svih tih likova u mahu nestane.

Sad je san malo ozbiljnije dotakne. Lutke postadoše prozirno plave. I princeza, i starac bijelih brkova, i zečić s listom salate, i konj u propnju, sve se te slike odjednom pojaviše pred njezinim očima, pa se onda nekako razvodniše i omekšaše. Učini joj se da u daljini čuje škripanje snijega... ali, ne, to zečić lupka šapicom o šapicu da se ugrije.

Ne, nije to zečić, trgne se Melita. To neko kuca na njihov prozor.Otvori oči i pogleda kroz prozor. Mjesec je još bio na svome mjestu

i lovac je klečao na jednom koljenu i nišanio. Ali još netko je pod prozorom. Mjesec baš kao da mu se ugnijezdio na šubari. Posjetilac je kucao o staklo.

Dječaci su čvrsto spavali.Melita se iskobelja ispod pokrivača i dotapka do Mironova kreve­

ta. Malo ga prodrma za rame.— Mirone, probudi se! — šapne.Ništa.— Hajde, Mirone, probudi se! — Povuče pokrivač s njega, ali

Miron ga zgrabi i ponovno navuče preko glave. A onda, kao da se predomislio, naglo ustade i sjede u postelji.

— Zašto ne spavaš, seko?— Neko kuca na prozor, pogledaj!Miron pogleda kroz prozor. Onaj čovjek je i sada stajao tamo i

kucao, a mjesec mu se, poput žutog balona, sa šubare skotrljao na rame.

93

— Probudit ćemo Liptusa — reče Miron i priđe prijateljevu kreve­tu. — Liptuse! Liptuse! — pozove ga.

Dječak se brzo probudio. Miron mu pokaže na prozor. On odmah prepoznade posjetioca.

— To je predsjednik Vučević — reče.Ustade i otvori prozor. Tamo je doista stajao predsjednik Lovač­

kog društva.— Odmah ću vam otvoriti vrata!— Ne, ne treba — odbije Vučević. — Samo bih vam htio postaviti

jedno pitanje, radi izvještaja koji sastavljam.— Izvolite!— Kad ste na Crnoj Gredi čuli pucanj i ugledali ranjenog Levaya,

da li je imao pušku?— Tko, Levay?— Da.— Nije — reče Eukaliptus.— Je li odmah pošao s vama u čamac?— Jest — odgovori Miron — čim sam mu zavio ruku. Ja sam

veslao, jer on nije mogao zbog ranjene ruke. Za nama je veslao Liptus u našem čamcu.

— Dobro. A tamo, kad ste ga ugledali, da li je bilo još kakvih tragova, osim njegovih i vaših?

— Čini mi se da nije — reče Eukaliptus nakon kratkog razmišlja­nja, a Miron dometne:

— Nije bilo ljudskih tragova, mislim, ali je bilo mnogo životinj­skih, jer je to mjesto dosta blizu hranilišta. To se može i sutra provjeriti.

Vučević je zamišljeno lupkao prstima po okviru prozora.— Ne može — napokon odmahne. — Do sutra se mogu napraviti

novi tragovi, a mogu se i stari izbrisati. Zato sam vas i došao pitati da li ste onda vidjeli još čije tragove osim njegovih.

— Ne, ne, nije ih bilo — i dalje je govorio Miron. — Ali ipak nebih dao ruku u vatru za to. Među mnogobrojnim životinjskim tragovi­

94

ma, moguće je da je i bio još koji trag čovjeka, ali mi na to nismo obraćali pažnju.

— Da, da, sasvim razumljivo — odobravao je Vučević.— Ako su bili samo Levayevi tragovi — tiho će Eukaliptus, kako

ga Melita ne bi čula — onda, mislite, možda je bio d u h . . . jer on ne ostavlja tragove.

Predsjednik kao da je prečuo te njegove riječi. Samo je rekao:— Oprostite što sam vas probudio. Hoćete li sutra na otoke?— Hoćemo — odgovoriše dječaci uglas, a Melita brzo dometne:— I ja ću s njima!— Samo više nipošto nemojte zanoćiti u močvari — opomene ih

Vučević pomilovavši Melitu po kosi. — Svakako se vratite kući prije mraka.

Pozdravili su se i Vučević je otišao. Škripanje snijega pod njegovim koracima postajalo je sve udaljenije i na kraju se više nije čulo.

Zatvorili su prozor i svatko je pošao u svoju postelju. Eukaliptus je usput ubacio nekoliko komada drveta u peć, iz koje izletje snop varnica i začuje se veselo pucketanje.

To su mali, domaći, pomislila je Melita penjući se u svoj krevet.* * *

Mjesec je zastao u krošnji vrbe na Crnoj Gredi. Sjajno srebrnasto lice naslonio je na snijegom pokrivenu granu i zagledao se pod vrbu.

Dolje je lisac upravo učinio nekoliko nespretnih skokova kroz dubok snijeg i doskočio k stablu, gdje je snježni pokrivač bio najtanji. Sjeverac je hladnim dahom dahnuo s močvare, pa se mudrijaš, drhture- ći, stisnuo uza stablo, zaklanjajući se od bockavih ledenih iglica. Sjedne na kitnjasti rep i glavu podigne prema mjesecu. Gubica mu se nabra i on istiha zareži, kao da je u blizini nanjušio žrtvu. Bljesnuše bijeli očnjaci.

Neki zamaman vonj dopre odozdo, iz grmlja. Lisac napregne njuh ne bi li uhvatio još koji dašak što donosi blaženstvo mirisa i razbuktava nadu u slastan zalogaj, ali je vjetar malaksao.

95

I p a k . . . i p a k . . . Opet ga zagolica u nozdrvama. Napravi nekoliko skokova u pravcu iz kojega je vjetar donosio taj neodoljivi vonj. Osjetio ga je sada malo jače. Imao ga je u njušci, u svakoj nozdrvi. Neće ga sada više ispustiti ni po koju cijenu. Prigne glavu do snijega, polegne njušku sasvim uz hladnu površinu, pa iznenada odskoči. Tu je, napokon. Krvava mrlja u snijegu. Samo kap krvi, ali vonj koji se širio okolo bio je nepojmljivo jak, prodirao u svaku žilicu, potresao svaki živac, tjerao slinu niz gubicu.

Halapljivo zagrize okrvavljeni snijeg i proguta — vodu. Strašna mu glad razdire utrobu. Kad mu hladni gutljaj prostruji ždrijelom, sve se u njemu pobuni. Podigne glavu prema mjesecu i zalaje, zapauče — pau! pau! pau! — isprekidano i bijesno, a u tom se lavežu osjećao sav očaj što ga je ispunjavao, strašno prokletstvo gladi koje ga je potresalo posljednjih dana. Prekjučer je progutao sitnog poljskog miša i to je bilo sve, ni izdaleka dostatno da smiri neizdržive grčeve u želucu.

Opet prilegne uz snijeg i skoči. I opet ulovi onaj divni vonj. Nepogrešivo doskoči do nove krvave mrlje i u jednom zalogaju prožde­re snijeg obojen krvlju.

Učini mu se da vonj koji sada osjeća ne dopire samo od te krvave mrlje. Evo, opet prodire u nj to slatko blaženstvo, taj snažni vonj, mada je polizao i mjesto u snijegu na kojemu se nalazila krvava mrlja.

Povjetarac je sada umjereno pirkao od grmlja. Lisac je po svome nagonu osjećao d a j e izvorište toga vonja u grmlju. Ne obazirući se više na nekoliko krvavih tragova, koje je po jakoj mjesečini čak mogao i vidjeti u snijegu, počne skakati prema grmlju, nakostriješene hrptenjače i raširenih nozdrva, ostavljajući iza sebe trag sline što mu se cjedila iz gubice.

Tamo, pod grmljem, bijaše snijegom pokriven humak. U jednom se skoku nađe na njemu i šapama poče divlje raskopavati snijeg. I već je oštrim pandžama zagrebao po dlakavoj, smrznutoj koži, a odmah zatim njuškom uroni u otvoreno meso, dublje, još dublje, osjećajući kako mu se naslada i nezamislivo blaženstvo razlijevaju utrobom.

96

Konačno, u dubini trupla, gdje se još zadržalo malo životne topline, zagrize meko, ukusno meso.

Trgao je i gutao, ne stižući sažvakati otkinute komade. Prednjim je šapama razgrtao rastrgano mišićje, tražeći ono što je najukusnije, najmekše.

Odjednom podiže glavu. Kroz plimu mirisa što gaje preplavljivala i grijala mu utrobu, do njegova istančana njuha doprije nešto strašno, nešto od čega treba bježati, bježati, bježati. Prestao je žvakati. Iz čeljusti mu je visio iščupani komad jetre. Tada ga ipak proguta i osvrne se u pravcu vjetra.

Ugledao ga je.Stajao je tamo, na svoje dvije noge, visok i grozan pod mjesečinom.

On, najmudriji od mudrih, najstrašniji od strašnih, najkrvoločniji od krvoločnih!

Lisac divlje istrgne još jedan zalogaj, iščupa ga bijesnim trzajem, pa podvije rep i odskoči s trupla, dok mu se krv cijedila niz gubicu. Napravi još dva-tri skoka, pa zastane; zareži. No onaj je sigurnim korakom nezaustavljivo kročio prema njemu. Životinja se iskesi i zalaje. Ali, kad vidje da onaj skida pušku s ramena, lisac dugim skokovima, koliko je to snijeg dopuštao, zagrabi prema šumi i ubrzo nestade iz njegova vidokruga. Tu se skloni u grmlje i počne oblizivati okrvavljene čeljusti. Žudnim je očima pogledavao u pravcu grmlja, gdje mu je tako nasilno prekinuta gozba. U pogledu mu je titrao plamen bijesa.

Onaj dođe do trupla. Nekoliko je trenutaka stajao nad njim kao da o nečemu razmišlja.

Zatim klekne na jedno koljeno.Na mjesečini bljesne oštrica noža.

97

DVANAESTO POGLAVLJE

Kad je sutradan poslije doručka Mir on rekao da će poći vidjeti je li Slanina ozdravio, Melita ga samo značajno pogleda i zaklima glavom. Na bratovu je licu vidjela malo rumenila i zbunjenosti, pa je iz toga zaključila da zanimanje za prijateljevo zdravlje nije jedini razlog njegove iznenadne želje za posjetom. Poznaje ona njega dobro i sada je točno znala što se zbiva u njegovoj glavi.

— Ja sam jučer vidjela Bakalara i pitala ga kako je debelom — reče. — Rekao mi je da je sa Slaninom sve u redu, ali će još danas ležati, više zato da bi se pravio važan pred onom Bakalarevom rođakinjom.

Baš to je bocnulo Mirona u pravo mjesto. Da »ori i gori«, sada bi on morao poći.

— Ipak ću skoknuti da ga pogledam, seko. Vidjet ću treba li mu što, pa znaš da je on iz naše družine. I znaš da smo se zarekli da ćemo jedan drugome pomagati, pa, znaš, i ti si polagala zakletvu kad smo te primali u družinu.

— Znam, znam.Dogovorili su se da Miron pođe sam, a Eukaliptus će za to vrijeme

napuniti čamac hranivom, kako bi odmah poslije ručka mogli krenuti u močvaru. Poslije toga će skoknuti u mjesni ured i nazvati roditelje u »Kormoranu« i obavijestiti ih da je kod kuće sve u najboljem redu.

Dok njih dvojica budu izbivali, Melita će pripremiti sendviče.Tako se Miron zaputio u ulicu Petofi Sandora. U njemu je prije

nekoliko dana proplamsala tiha vatrica. I sada je njezinu ugodnu toplinu osjećao negdje duboko u sebi. A tu su vatricu zapalila ona dva

98

sjajna oka iza naočala, koja je neke večeri sreo u kući lovočuvaraKovačevića.

Prošle je noći puhao povjetarac, koji se s vremena na vrijeme pretvarao u vjetar. Dolazio je odozgo, sa sjevera, iz pravca tikveških šuma. Jutros je čak i ojačao. Tu i tamo srušio bi snijeg s grane i grana bi se uspravila odahnuvši, ili bi zazviždao u rodinom gnijezdu prkosno savijenom na vrhu đerma seoskog bunara. Miron je navukao kapu preko ušiju i podigao ovratnik, stegnuvši ga izvana šalom.

Nije osjećao studen niti je čuo zviždanje hladnog sjeverca.Mislio je samo na trenutak kad će opet ugledati one oči.Kad su se malo pred njim otvorila vrata i on ih doista ugledao, ona

se vatrica u njemu naglo rasplamsa, razbukti, a nekoliko njezinih plamenova lizne mu obraze i oni se pošteno zažariše.

— Zdravo! — pozdravi ga Aranka i osmjehne se kako bi ga malo ohrabrila. Jer, na Mironovu licu se zbunjenost vidjela tako jasno kao da je nacrtana.

Uz osmijeh išle su i dvije ljupke jamice na licu, a prema tome je Miron oduvijek bio slab.

— Ovaj... zdravo ... — jedva je uspio sfrfljati.— Ovaj... kako si... — oponašala ga je djevojčica držeći otvore­

na vrata.Miron je tu stajao i izgledao prilično glupavo. Samo je gledao to

divno čudo pred sobom.— Kako je Slanina?... — napokon promuca.— Molim? — Aranka ga nestašno pogleda i smijucne se. — Zar

nisi doručkovao?— Nisam... ovaj... jesam...— No, uđi. A što se tiče slanine...— To je moj nadimak, što se praviš blesava! — reče Slanina koji se

u taj čas s Bakalarom pojavi u predsoblju. Bio je još u pidžami. On se u ovoj kući sasvim udomaćio. — I nemoj zafrkavati toga jadnog dečka, jesi li me čula!

99

Miron je kaput, šal i kapu objesio na vješalicu u predsoblju. Debeloga bi najradije zgromio. Ponaša se kao njegov zaštitnik, ma molim te! Miron nikada nije bio niti želio biti u ulozi nečijeg štićenika, ta uloga više pristaje djevojčicama. On se i sam zna zaštititi kada to zatreba. A ova napuhana bačva tako se nadmeno i samouvjereno postavlja prema njemu kao da je on neki klinac kojega treba braniti, kojemu treba pomoći, kojega treba primiti za ručicu i priprijetiti odraslim dječacima da ga ne zadirkuju. A time je samo želio sebe uzdići u Arankinim očima, znao je to Miron vrlo dobro.

— Ozdravio si, debeli? — reče nastojeći prikriti bijes.— Sasvim! Kao da nikada i nisam bio bolestan. Ovdje su me dobro

njegovali, mogu ti reći. Pa zato zahvaljujem, molim lijepo!Razvukao je usta od uha do uha i pogledao Aranku, našto mu ona

isplazi jezik i reče:— Suviše dobro misliš o sebi. I za svaku drugu bijedu učinili bismo

isto.Slanina prijeđe preko njezinih riječi.— Tako da ćemo već sutra u nove akcije — reče. — Ovaj mršavi

momak i ja. Jer mi smo sada prilično poznati u ovom selu i okolici, to ti je valjda poznato.

Iz tih je riječi Miron zaključio da mu Bakalar još nije ispričao pravu istinu o njihovu »pothvatu«, pa debeli i sada lijepo živi u uvjerenju kako je postao junak, no, lijepo! On će mu sada pljusnuti pravu istinu u lice, ovdje, pred Arankom, pa neka se onda junači i kočoperi! Taman zausti da mu to kaže, kadli primijeti kako mu mršavi Bakalar daje znakove da šuti.

Dugo se Miron zadržao u kući lovočuvara Kovačevića. Slanina se cijelo vrijeme držao nadmeno i neprestano se hvastao.

Napokon Miron reče:— E, pa, ja bih morao ići.— Moram i ja u samoposlugu po grožđice — spremno dočeka

Aranka i ustade. — Idemo zajedno.Mironu srce poskoči od radosti.

100

— Čekaj, Aranka, i ja ću s tobom — odmah se pokuša utrpati Slanina.

Mirona preplavi val ljutnje, ali se u trenu razgali kad začu kako djevojčica govori:

— Nećeš. Ti si još u pidžami, a ja moram poći ovog trenutka. Samoposluga se danas zatvara u jedanaest sati, još za deset minuta.

— Ma, brzo ću ja — užurbao se debeli.— Hajdemo, Mirone! — pozove Aranka i uhvati ga za ruku (oh!).

— Moram mami donijeti grožđice za kolače.I tako izađoše u svijetli zimski dan. Sjeverac je još puhao, ali se sada

Mironu činilo da nema hladnoće u njegovim naletima, već da, štoviše, njegovo lice zapljuskuju valovi topline. No, tek prava ga vrućina obuze kad Aranka reče:

— Znaš, Mirone, ne trebaju mi nikakve grožđice. To sam rekla samo onako, razumiješ?

Ma razumije, kako da ne! Razumije tako dobro da se upravo plaši i povjerovati u to.

Rastali su se pred ZOO-muzejem.

Eukaliptus je već bio utovario hranivo u čamac. I Melita je pripremila sendviče. Umotala ih je u papirnate ubruse i spremila ispod sjedala u čamcu. Oboje su ga nestrpljivo očekivali.

— Kako je Slanini? — zapita Melita kad su pošli prema »Zlatnoj udici« na ručak.

— Dobro — trgne se Miron iz slatkih misli. — Ozdravio je.— Je li, molim te! Baš lijepo od njega. Trebalo ti je dosta vremena

da to vidiš. Od devet do pola dvanaest.— Malo sam Aranku poučavao nepravilne glagole — osmjehne se

Miron. — Ona je inače odlična učenica, samo joj nepravilni glagoli ne idu najbolje.

— Ma, nemoj —zasmijulji se Eukaliptus. —A krajem polugodišta baš je iz nepravilnih glagola dobila odličnu ocjenu. Eh, kako se ta gramatika brzo zaboravlja!

101

Miron skrene razgovor na nešto drugo.U »Zlatnoj udici« su zatekli Levaya. Sjedio je za stolom u kutu i

ručao. Služio se samo desnom rukom. Lijeva mu je bila umotana do lakta i visjela na zavoju oko vrata. Pitali su ga kako mu je, je li ozljeda ozbiljna i kada će ozdraviti.

— Kost na sreću nije slomljena, ali će liječenje ipak potrajati neko vrijeme — rekao je Levay.

Poslije ručka su otišli kući da se preodjenu i navuku ribarske čizme. Nakon toga su se spustili u pristanište, k čamcu.

Kad su se veslom otisnuli od obale, praskavo je zapucketala tanka ledena pokorica što se uhvatila u priobalnom plićaku oko čamca.

Voda je uz obalu bila potpuno mirna, ali se na otvorenom blago mreškala od oslabjelog povjetarca, koji bi još pokoji put slabašno dahnuo sa sjevernih strana. Moglo se očekivati da će se, čim se i taj povjetarac ugasi, i na otvorenoj, dubljoj vodi, početi hvatati led.

Odlučili su da prije odu na Poljanu i popune tamošnja hranilišta, a zatim na Crnu Gredu. Tamo će se morati zadržati duže, jer ima više hranilišta.

Koji put bi s visine stidljivo prosinulo sunce, čija se toplina gotovo i nije osjećala.

Dok su na Poljani raznosili hranivo, Melita se bila malo udaljila od njih. Uskoro su je čuli kako doziva:

— Mirone! Liptuse! Dođite ovamo!Pobacali su sijeno koje su u tom trenutku imali u naramcima i

pohitali u pravcu njezina glasa. Zatekli su je pod nagnutom krošnjom, još više iskrivljenom zbog težine snijega na granama, okruženu nekim krupnim šarenim pticama.

— Gledajte ove ptice — pokazivala je oduševljeno oko sebe. — Ništa se ne boje. Ma, gledajte samo, mogu ih dotaknuti.

Ptice su se ponašale kao najpitomije domaće kokoši. U svojoj pitomosti gotovo su gurale djevojčicu, pri čemu su izgledale neopisivo smiješno. Zabacile bi glavu iznad leđa i pokušavale je kljucnuti, aliništa nisu pogađale kljunom, a zatim, kao da ih glava preteže, zanjihale

102

bi se, zanijele, a počesto i prevaljivale u snijeg. Onda bi opet bilo mnogo muke dok bi se ponovno osovile na klecave noge i uhvatile ravnotežu.

Bilo je ukupno devet ptica, tri fazana i šest fazanki. Fazani su imali prekrasno blještavosjajno perje i dug rep, a sve se to prelijevalo u sjajnim zelenim, plavim i žarkocrvenim bojama. Fazanke su bile nešto sivlje i neuglednije i znatno sitnije od mužjaka, ali su se i one ponašale isto tako neobično i nenametljivo kao i fazani.

Dječaci im priđoše, ne znajući da li bi Meliti trebalo pomoći ili se zajedno s njom smijati ovim veselim pticama i nada sve smiješnom prizoru. Fazani se odmah okupiše oko njih. Čak se malo i nakostriješi- še i počeše zadizati krila, kao da se, poput domaćih pijetlova, spremaju na dvoboj. No svaki bi se čas neki od njih nespretno izvalio u snijeg', pa zatim još nespretnije ustajao, zanoseći se i posrćući. Usput su svejedna­ko kriještali prodornim, metalnim krikovima.

— Nešto s njima nije kako treba — reče Eukaliptus.— Možda su bolesni — razmišljao je Miron glasno — ili se tako

ponašaju zbog hladnoće.— Meni se ne čini da im je hladno. Da je tako, valjda bi barem

malo drhturili, kako to već rade kokoši. A ovi šire krila i razbacuju se kao usred ljeta. Šepure se i kočopere kao da su pijani.

— Da uhvatimo jednoga! — predloži Melita.— Ne — odbije Miron — to ne smijemo.— Nisam mislila da ga ubijemo, Mirone. Samo da ga ponesemo

kući i da se malo igramo, a poslije da ga pustimo.— Ne. Bit će najbolje da ih rastjeramo, jer ako naiđe kakav

lovokradica, taj neće imati obzira prema njima, u to možeš biti sigurna. Iskoristit će njihovo dobro raspoloženje, pohvatati ih i strpati u lonac.

Počeli su rastjerivati ptice. No one se počeše ponašati još jogunasti- je. Pokušali su ih zaplašiti pljeskanjem i mahanjem, no to kao da je ptice još više uveseljavalo, pa počeše kriještati i gurati dječake, odupira- ti im se i postavljati se prema njima otvoreno izazivački.

Ipak su ih nekako uspjeli rastjerati.

103

Kad su završili posao na Poljani, zaplovili su prema Crnoj Gredi. Tu se nije dogodilo ništa posebno. Napunili su hraniljke i rasuli dosta zrnja oko njih. Privezali su i sijeno uz podnožje nekolicine stabala, za zečeve. U udubljeni su panj stavili nekoliko šaka soli s ilovačom. Kad su zaveslali prema Kopačevu, s Poljane im se rikom opet javi onaj bukavac. Htio im je, valjda, staviti na znanje da je još tu i da junački prkosi i odolijeva hladnoći i samoći.

U slast su pojeli sendviče.— Večeras bismo mogli posjetiti Farkasa — iznenada reče Melita.Dječaci se pogledaše. I malo se postidješe. Kako da to ni jednome

od njih nije palo na pamet! Čak ne znaju ni da li je Farkas otišao u bolnicu zbog noge ili je još kod kuće.

— Dakako — prihvati Miron. — Ti, Melita, ponekad moraš misliti i za nas dvojicu.

Kod kuće su svukli ribarske čizme i u kaljevu peć natrpali drva. Zatim su se uputili prema kraju sela, tamo gdje se Ribarska ulica spaja s livadama i šumarcima, s nepreglednom bjelinom što se gubila u sumračju zimskog predvečerja. Tamo je, na kraju ulice, živio Farkas sa svojom ženom.

Oboje su bili kod kuće. I oboje su se obradovali posjetu. Farkasa su zatekli kako drvenom ribarskom iglom krpa mrežu. Rekao im je da mu je, što se tiče bolesne noge, sada bolje nego prije nekoliko dana, pa, ako tako ostane, neće ni biti potrebe da prije proljeća ide u bolnicu.

Poželjeli su mu da tako ostane i da se još i poboljša, pa da nikako i ne mora u bolnicu.

Teta Jolika, Farkaseva žena, skuhala im je čaj i iznijela slatke kolačiće. Krčkali su ih s uživanjem i zalijevali čajem. Bio je to zaista odličan čaj, veoma ugodna mirisa i okusa. Kad je Melita zapitala od čega je spravljen, teta Jolika joj je nabrojila nekoliko vrsta trava koje rastu »tu, okolo«. Sama ih je nabrala, osušila i usitnila za čaj.

Noć je lagano odmicala. Voljeli su slušati ribarske priče koje im je pričao Farkas, ali je i on želio doznati novosti koje su se u Kopačevu zbile u posljednjih nekoliko dana, otkako on nije izlazio iz kuće.

104

Ispričali su mu kako su pronašli ustrijeljena srnjaka i kako su njihovi prijatelji, Slanina i Bakalar, pokupili i srnjaka i čamac, čemu se Farkas od srca nasmijao. Upoznali su ga i s događajem na Crnoj Gredi i Levayevim ranjavanjem, te s pričama koje kruže o duhu u močvari.

Kad je Melita spomenula pijane fazane, Farkas je zamolio da mu potanko ispričaju sve o tim fazanima — gdje su ih pronašli, kako su se ptice ponašale i koliko ih je bilo.

— Zoltane — reče stari ribar kad je do kraja pažljivo saslušao priču — idi odmah k predsjedniku Vučeviću i sve mu to ispričaj.

— To o fazanima?— Da.— Zar je tako važno?— Vrlo je važno.— Hoćete li nam reći jesu li ti fazani bili bolesni ili promrzli? —

priupita Miron.— Po svemu sudeći nisu bili ni bolesni ni promrzli — odgovori

Farkas nakon kratke šutnje, nekako zamišljeno. — Oni su bili pijani u pravom smislu te riječi.

Pogledaše ga začuđeno.— Vi se šalite — reče Miron. — Baš pijani?— Da, baš pijani. To je djelo lovokradica.— Ali kako su ih opili? I zašto?— Nasuli su zrnje kukuruza u alkohol i ostavili da se dobro natopi

i nabubri, a zatim ga prosuli tamo gdje su pretpostavljali da će se pojaviti fazani. Ptice su sada gladne i ne biraju mnogo. Kad su se nazobale alkoholom natopljena zmja, jednostavno su se opile.

— I? Što će poslije biti s njima, mislim, kad se otrijezne?— Vjerojatno se neće nikada otrijezniti. Čeka ih prilično žalosna

sudbina. Dok su pod alkoholom, doći će lovokradice i pokupiti ih kao bundeve. To je veoma nehuman oblik lovokrađe. Idi, Zoltane, požuri i obavijesti Vučevića. Možda te jadne ptice još nisu zaglavile. Ako lovci požure, večeras bi mogli uhvatiti lovokradice na djelu.

105

Zahvalili su Farkasu i teti Joliki na čaju i kolačima i požurili u Dom.

Tamo su zatekli predsjednika Vučevića u razgovoru s dvojicom milicionara. Ispričali su im sve o pijanim fazanima.

Nekoliko je lovaca odmah otišlo po puške, a zatim su, s onom dvojicom milicionara, uskočili u čamac i zaveslali prema Poljani.

Nisu pronašli lovokradice.A ni fazane.

TRINAESTO POGLAVLJE

— Liptuse! — tiho zazove Miron.— Molim? — Eukaliptus zastade.— Samo hodaj, nemoj se zaustavljati. Neka Melita ide tako kako

ide. Ne bih htio da i ona čuje ovo što ću ti kazati.— Dobro, pričaj — reče Eukaliptus i pođe prtinom.Melita je koračala ispred dvojice dječaka. Pod rukom je nosila

košaru punu mrkve i zobi pomiješane s kukuruzom. O ramenu joj je visila Eukaliptusova izviđačka naprtnjača natrpana stočnom repom isječenom na komade.

Za njom je išao Eukaliptus. Na leđa je natovario veliku balu sijena, pa je, pritisnut tim teretom, izgledao poput mrava koji vuče leptirovo krilo. Odmah iza njega stenjao je Miron pod vrećom punom kukuruza u klipu.

— Kad smo neki dan bili ovdje — započne u pol glasa —ja sam malo prošvrljao po otoku. Tamo, dublje u unutrašnjosti, naišao sam na nekakvo uzvišenje. Na tom je brežuljku hrpa granja.

— Misliš da je to nešto neobično, ta hrpa granja?— Sama hrpa granja nije neobična, nisam to mislio. A ipak mi je tu

nešto bilo neobično.— Što?— Posvuda je okolo bilo snijega, a na toj hrpi nije. To mi se učinilo

neobičnim. Ako snijeg pada svuda naokolo, zašto ga ne bi bilo i na granju?

— Snijeg već nekoliko dana nije padao. Možda je netko odbacio

107

granje nakon što je snijeg prestao padati, pa ga zato na toj hrpi nije bilo.

— Ma, čekaj! To je bilo nekakvo staro granje. Da je bilo tek usječeno, hajde-de, ali staro granje... ne znam.

— Ne znam ni ja.Eukaliptusa je ono sijeno na leđima zanijelo ustranu, pa je morao

zagaziti u cjelac. Uspio se održati na nogama i vratiti u prtinu.— Na granju je ipak bilo nešto snijega, ali samo na podnožju hrpe.

Ali gore, na njenom vrhu, tamo ga nije bilo. Ma, ni pahuljice, kažem ti.Neko su vrijeme hodali šuteći, a tada Eukaliptus reče:— Možda su na vrhu hrpe sjedili kormorani ili neke druge ptice i

tako otresli snijeg.— Možda su sjedili, ne znam.— Dobro, a što bi sada htio?— Još ništa nisam smislio.— Da odemo pogledati ono granje?— To bismo mogli. Ali odmah bi se i Melita utrpala da ide s nama,

znaš ti nju. Čim namiriše nešto tajanstveno... ma, znam, sigurno bi se utrpala. A do tamo bome ima gaziti dosta snijega.

— Kako si rekao? — Eukaliptus zastane i okrene se. — Tajan­stveno?

— Pa da.— Čekaj malo, pa što bi tu moglo biti tajanstveno?— Ne znam ni sam, možda nešto ima. Trebalo bi to ispitati. Ako se

slažeš, ja ću to obaviti. Ti i Melita dotle rasporedite hranivo po hranilištima, važi?

— Dobro, važi. — Eukaliptus se malo nasmije, onako istiha, pa doda: — Samo pazi da te neka grana ne mlatne po glavi.

— Samo se ti šali, ali vidjet ćeš. Kažem ti da s tim granjem nešto nije u redu.

Sada je i Melita zastala i pogledala ih ispod oka.— Što to vas dvojica šapućete? — zapita ih prijekorno. — Nešto

skrivate od mene, znam.

108

— Ma, kakvi, seko, uopće ne šapućemo — reče Miron. — Samo ti idi i nosi, danas nam baš dobro pomažeš.

Melita slegne ramenima i nastavi put govoreći za sebe: — Braco, braco, a zašto su ti tako slatke riječi? — Zatim iskrivi lice i izreče promijenjenim, dubljim glasom: — Zato da te bolje prevarim!

Ona dvojica nisu mogli vidjeti njezino lice niti čuti taj čudni glas. A da ju je netko u tom trenutku promatrao, a posebno da ju je čuo, doista bi se mogao zapitati je li s tom malom sve u redu.

Stigli su do prvog hranilišta. Tu su zatekli nekoliko jelena i košuta i dvije srne. Divlja svinja je zaroktala u guštiku i odjurila. Iza nje se čulo praskanje grančica i dizali se oblaci snježne prašine što je nastala uslijed obrušavanja snijega. Susreti sa životinjama u hranilištima pona­vljali su se iz dana u dan. I djeca i životinje su se u početku plašili, ali sada kao da su se međusobno dobro upoznali, kao da su postali znanci

109

i prijatelji. Srne su bile plahovitije i još su bježale, ali bi jeleni i košute samo malo zamahali glavom i nevoljko se udaljili od hranilišta, a onda bi stali i strpljivo čekali da im se napune hraniljke. To je već postala uobičajena slika.

Počeli su trpati sijeno u drvene pregratke, a na raščišćeni prostor raspoređivati zrnastu hranu, repu i mrkvu. Radili su svi troje. Miron odjednom zastade kao da se nečega sjetio.

— Ej — reče — ja tu gore imam nekog posla, moram otići. Vi samo nastavite. Kad ovdje završite, prijeđite u drugo hranilište. Ja ću vas već naći, ništa ne brinite.

— Dobro, samo ti idi — brzo će Eukaliptus, želeći predusresti moguće Melitino zapitkivanje.

Uzvišenje o kojemu je Miron pričao bilo je dosta duboko u unutrašnjosti otoka. Na vrhu uzvišenja bila je hrpa granja, u podnožju pokrivena snijegom, ali na samom vrhu hrpe, kao što je Miron rekao, nije bilo ama baš ni malo snijega. Kao da se samo na tome mjestu otopio. Moguće je, pomisli Miron, da su zaista na granju sjedile ptice i nogama orunile snijeg. Vjerojatno će tako i biti, zaključio je na kraju, udaljujući se od hranilišta u kojemu su Melita i Eukaliptus vrijedno radili, ali ja ću ipak još jednom pogledati.

Gazio je snijeg cjelac na površini kojega se ledila kora i bilo je zato dosta neugodno hodati po njemu. Na tren bi se učinilo da će ledena kora izdržati težinu, a onda bi se začulo pucketanje i čizme bi propale u sipki snijeg pod korom. Elodao je tako oko pola sata, a tada je ugledao ono uzvišenje.

Kao što je Miron rekao, granje se nalazilo na brežuljku, koji bijaše nekoliko metara izdignut iznad razine otoka i obrastao grmljem i drvećem. Od drveća je ustvari na brežuljku raslo samo nekoliko johinih stabala ijedna razgranata vrba. Južna strana uzvišenja bila je odronje- na, a na mjestu odrona također je bilo usječenog granja, kroz koje je proraslo i živo grmlje. Gore, na samom rubu odrona, rasla je joha i snažne žile puštala niz odron. Iz zemlje su ustvari izbijala dva stabla, od kojih je jedno raslo u visinu, a drugo se nagnulo nad odron i raslo

110

gotovo vodoravno, tako da su mu grane padale po onom usječenom granju što se nalazilo odmah ispod odrona. Kako je joha rasla i posta jala teža, tako se sve više prigibala k zemlji, dočekujući se na svoje grane.

Miron je ugledao svoj trag od prije nekoliko dana. Osim njegova traga bilo je tu još mnogo životinjskih tragova, ali i tragova čizama, što nije neobično, jer su na otok dolazili lovci i poneki turist kojemu bi ribari iz Kopačeva iznajmili čamac.

Popeo se na uzvišenje. Bilo je točno onako kako se vidjelo s podnožja brežuljka.

Ipak su to ptice otresle snijeg, pomisli Miron. Već se htio vratiti, a onda, u posljednjem trenutku, predomisli se i zakorači na granje. Ono se pod njegovom težinom uvilo, nekoliko je grančica zapucketalo, a onda mu noga propadne kroz granje i on pod nogom osjeti čvrsto tlo. Naslaga granja nije bila deblja od pola metra.

Nagne se i plašljivo zagleda kroz granje.Dolje je ugledao nekakav otvor. Priđe još jedan korak i nagne se još

malo dublje. Jest, točno. Iz zemlje je stršila limena cijev promjera desetak centimetara, a odmah do nje još jedna. Provuče ruku kroz granje i opipa ih. Nije bilo sumnje, to su bile limene cijevi. Čvrsto su usađene u zemlju pod granjem.

Čudna misao padne mu na pamet i malo ga potrese.Zaustavi disanje i lagano, pazeći da ne prasne koja grančica, počne

se povlačiti natraške. Jedan, dva, tri koraka. Oprezno je sišao s hrpe i počeo se spuštati niz brežuljak. Kad stiže do podnožja, odahne i počne slobodnije disati. Čelo mu bijaše malo orošeno znojem.

Ona misao koja mu je maloprije pala na pamet i onako ga uzdrmala, sada se uobličavala i postajala sve jasnijom. Barem jedna od onih dviju cijevi, kvrckala ga je ta misao, mora da je limeni dimovod, dimnjak. To opet znači da je dolje, pod zemljom, zemunica ili već nekakva šupljina u kojoj se loži. A čim se loži, znači da iz dimovoda mora izlaziti dim, još topao, koji na granju, koje se nalazi neposredno iznad izvoda cijevi, otapa snijeg.

111

I time bi se moglo objasniti zašto na onoj hrpi granja nema snijega.U prvi mah htjede zabrzati prema hranilištu, ali se tada u njemu

probudi još jedna misao: ako je dolje prostorija, negdje bi morao biti i ulaz u nju. Još jednom dobro promotri uzvišenje. Tamo, na mjestu na kojemu se ona joha nagnula nad odron, tamo bi mogao biti ulaz, dobro sakriven granjem ispred odrona, ali također i živim granama nagnute johe i žiljem što se okomito spuštalo niz odronjenu stranu.

Odlučio je da sada ne gubi vrijeme u pronalaženju ulaza, jer ga je i tako već dosta potrošio i sada se plašio da bi ga ono dvoje mogli poći tražiti. Najbolje će biti, razmišljao je, da Eukaliptusa upozna sa svojim otkrićem, a onda će se dogovoriti što im je dalje činiti.

Pretpostavio je da su Melita i Eukaliptus već u drugom hranilištu, možda i u trećem, pa je požurio u tom pravcu. Oni su, međutim, već bili završili posao i pošli da ga traže.

— Pa gdje si tako dugo, Mirone? — ljutila se Melita.— Evo me, seko, gledao sam čopor divljih svinja. Mislim da bi bilo

najbolje da se mi čistimo odavde.Dok je to govorio, Eukaliptusu je dao znak da se okrene i pođe

natrag.U tom trenutku začuše nekakvo dahtanje. Dopiralo je odozdo, s

njihove lijeve strane, gdje se nalazila gusta šikara.— Netko je dolje u nevolji — šapne Melita prestravljeno.— To je neka životinja, ne boj se — umiri je Eukaliptus. — Da je

potražimo?— A ako je divlja svinja?— Nije. To je neka manja životinja, možda lisica ili srna.Spustili su se do šikare. Tu nisu pronašli nikakvu životinju, ali se

dahtanje i sada čulo, no ovaj put iz pravca golemog hrasta. Krošnja mu je bila tako gusta da pod njom gotovo i nije bilo snijega. Tu se prostirao sag od mrkosmeđa lišća, šuškav i debeo, u koji su propadale noge do gležanja. U potrazi za žirom divlje su svinje nemilice razrovale zemlju, pa je lisnati sag izgledao razderan i unakažen. Bilo je ugodno umjesto snijega pod nogama osjetiti mekoću lišća i zemlje.

112

Uza samo stablo, u udubljenju između dvije snažne žile gorostasnog hrasta, ležala je srna. Prilazili su joj veoma oprezno, kako je ne bi preplašili,- no u jednom trenutku sirota se životinja od straha sva strese i pokuša ustati. Uspjela je podići samo glavu što joj je do tada klonulo ležala na gruboj, hrapavoj kori hrastove žile. Gledala ih je krupnim, lijepim očima, a na vitkom vratu ubrzano joj je kucala žila kucavica.

Stražnja lijeva noga bila joj je slomljena ispod koljena, ali kost nije probila kožu. I krzno joj je na nekoliko mjesta bilo okrvavljeno, mada se nigdje nije mogla vidjeti rana.

Srna ih je gledala bespomoćno. Još jednom pokuša ustati. Uzalud, nije uspjela. Samo joj mišići zadrhtaše u vitkom tijelu.

Lišće je oko nje bilo okrvavljeno. Vjerojatno se zbog jakih bolova batrgala pod hrastom, ostavljajući krvav trag.

— Što da radimo? — zapita Melita očiju punih suza.Dječaci su stajali u nedoumici. Eukaliptus je preko ramena imao

prebačenu praznu vreću. Pogledao je Mirona i ovaj je odmah shvatio njegovu namjeru. Prišli su još bliže ranjenoj životinji i kraj nje raspro- strli vreću.

— Ja ću je primiti ovdje — govorio je Eukaliptus — a ti, Mirone, ispod plećki. Melita, ako ne možeš gledati, okreni se ustranu.

— Što ćete joj uraditi?— Stavit ćemo je na ovu vreću i odnijeti u čamac.— Mogu gledati. Čekajte da vam pomognem — reče skidajući

svoju toplu vestu. — Podmjestit ću joj vestu pod glavu.— Nemoj ništa pomagati, samo gledaj.Premjestili su srnu s lišća na rasprostrtu vreću. Čvrsto su prihvatili

uglove vreće i počeli je podizati.— Samo polako, pazi da ti ne klizne s vreće — govorio je

Eukaliptus. — Uh, baš se sad morala... zar to nije mogla učiniti prije!— To je od bolova i od straha — reče Miron. — Čekaj, ja ću

očistiti.Spustili su vreću sa srnom na zemlju. Miron je uzeo šaku lišća i

obrisao nečist s vreće. Opet su je podigli.

113

Lagano su pošli prema obali, k čamcu. Melita je trčkarala čas ispred njih, čas iza njih, čas je priskakala vreći i govorila životinji neke utješne riječi, čas opet nudila svoju pomoć dječacima.

— Kako ćemo je zvati, Mirone? — zapitkivala je.— Daj, šuti, molim te! Eno, ispala ti je vesta, bolje je obuci i malo

pripazi na svoje stvari.Spustili su vreću sa srnom na obalu i čamac izvukli dopola na

snijeg. U njemu su napravili mjesta za ranjenu životinju. Onda su je pažljivo unijeli u čamac. Melita je čučnula uz nju i pokrila je ponjavom što je stajala kao podmjestak na dasci. Po čamcu je nakupila malo sijena i ponudila ga životinji.

Dječaci su veslali.Kad su pristali podno spomenika, bio je već gusti mrak. Srnu su

prenijeli u Eukaliptusov štagalj. Bilo je vrijeme večere, pa nikoga nisu sreli na putu do kuće.

114

Eukaliptus je namjeravao uzgajati kuniće i u štaglju je za njih pregradio jedan dio. Kuniće još nije nabavio. Prostor namijenjen njima sada je mogao poslužiti kao bolesnička postelja za ranjenu srnu.

Dok su životinju spuštali na slamu, Melita je načupala naramak djeteline namijenjene kunićima i stavila pred srnu. Donijela joj je i nasjeckane repe. Pomilovala ju je po vratu, nježno i meko, osjećajući pod dlanom svilenkastu mekoću smina sivog krzna, ali također i ubrzano udaranje njezina bila i podrhtavanje kože.

Ušli su u kuću i oprali ruke.— Seko — reče Miron i značajno pogleda prijatelja — Liptus i ja

idemo potražiti Vučevića. Moramo mu javiti o srni i zamoliti ga da je dođe pregledati. Ti ostani ovdje i loži vatru u peći. Brzo ćemo se vratiti.

— Važi — odmah prihvati Melita. — Skuhat ću vam dotle čaj. Još ću se brinuti i o srni. A vi požurite.

— Dobro.Čim su izašli, Miron je počeo Eukaliptusu pričati o dimnjaku

skrivenom pod hrpom granja.

115

ČETRNAESTO POGLAVLJE

— To je dobar plan — reče Eukaliptus. Miron mu je bio ispričao o dimnjaku koji je pronašao pod granjem na onom uzvišenju i predložio da se sutra zapute u močvaru bez Melite. — Misliš da će ona pristati da ostane kod kuće?

— Ništa ne brini. To ću ja srediti s njom.Vučevića nisu našli u Domu. Bilo je tu mnogo drugih lovaca. Neki

su kartali, neki igrali šah, a neki samo sjedili i razgovarali; ta imali su lovačkih priča napretek i one su se uvijek mogle prepričavati. S njima je bio i stari Jovović, živa legenda kopačevačkog Lovačkog društva. Više od pola stoljeća bio je lovac, a sada je počasni član Lovačkog društva. Ima preko osamdeset godina. Ni sada ne propušta ni jedan sastanak lovaca i prvi se pojavljuje na otvaranju svake lovne sezone. Oči ga baš ne služe najbolje pa ne nosi pušku, ali se u njegovoj lovačkoj naprtnjači uvijek može pronaći slanina, sol, kruh i luk, uobičajena lovačka hrana. Za vrijeme odmora u toku lova on bi na otvorenoj vatri, u šumi ili u polju, pekao slaninu, čiji bi miris ugodno draškao nosnice i ubrzo privukao lovce da posjedaju oko vatre i zaslade se ukusnim zalogajem, uz pokoji gutljaj šljivovice. Jovović je član Upravnog odbora Društva, a danas su se upravo dogovorili o predstojećem sastanku toga odbora, na kojemu će razmatrati probleme u vezi s prihranjivanjem životinja u rezervatu i sve učestalijom pojavom bezobzirnih lovokrađa.

I u svojim poodmaklim godinama Jovović izrađuje kojekakve sitnice od jelenskog roga, najčešće dugmad za lovačku odjeću i drške za noževe. U tome mu nema ravna u okolici. Dosta je nagluh. Kad je s nekim u društvu, on tobože pažljivo sluša svaku riječ, a ustvari samo

116

prati usne onoga koji govori i s njih nastoji »pročitati« izgovorene riječi.

Dječaci ga zapitaju da li je večeras vidio Vučevića. On ih upozna da je predsjednik do maloprije bio tu i da je sada vjerojatno kod kuće.

Zahvalili su mu i zaputili se Vučevićevoj kući.— Možda će se predsjednik ljutiti ako njemu ne budemo odmah

ispričali o tome dimnjaku — napomene Eukaliptus.— Pa reći ćemo mu, Liptuse, ali ne danas. Sve ćemo mu ispričati

sutra kad se vratimo s otoka. Ili prekosutra. Ja mislim da mi imamo pravo da prvi istražimo zemunicu, jer smo je mi i otkrili, zar nije tako?

— Dobro.Vučevića su zatekli za stolom, upravo je večerao. Rekli su mu kako

su i gdje pronašli ranjenu srnu i zamolili da je dođe pregledati. Odmah je ustao i uzeo kaput i šubaru.

Mironu se nije svidjelo kad je vidio da Vučević uzima pušku i prebacuje je preko ramena.

— Puška vam neće biti potrebna — reče. — Srna leži u štaglju kod Liptusa i ne može uopće ustati.

— Znam — osmjehne se Vučević — ali lovac nikamo ne ide bezpuške.

Melita je već bila skuhala čaj. U šalicu koju je stavila pred Vučevića dolila je ruma. No on sada nije želio piti čaj. Htio je da odmah pogleda ranjenu životinju.

I Melita je pošla s njima u štagalj. Miron je pokuša odvratiti od toga.

— Seko — reče — ti ostani u kući. Sigurno nećeš moći gledati kako se srni namješta slomljena kost.

— Gledat ću i gotovo. Ti ništa ne brini.— Nemoj biti takva, bolje se vrati u kuhinju.— Neću, idem s vama. Srni će biti lakše kad vidi da ja stojim

pokraj nje.I Eukaliptus ju je počeo nagovarati da ostane u kući. No ona je

uporno ostajala pri svome, tvrdeći da će srni biti lakše podnijeti bolove

117

ako ona bude uz nju. Kad ju je i Vučević počeo odvraćati od toga, djevojčici se oči napuniše suzama.

— Dobro — reče — idem u kuću, ali hoću da sa sobom ponesem i vašu pušku.

Vučević je iznenađeno pogleda, a Miron reče:— Baš si nekakva, seko! Pa ti i tako ne znaš pucati, što će ti puška!

Nije to za djevojčice.— Ja i neću pucati. Samo hoću da puška bude kod mene.— Zašto?— Znadeš ti dobro zašto — zašmrca Melita.Vučević je pogladi po kosi.— Ti si pametna djevojčica — reče joj.— Znam, zato i molim da mi predate pušku.Osmjehnuvši se, Vučević skide pušku s ramena, izvuče iz nje naboje

i predade je Meliti. Poslije toga ona, držeći u naručju pušku poput cjepanice, ode u kuhinju, a ona trojica produžiše prema štaglju.

Kad su se vratili u kuhinju, Melita nije ništa pitala. Odmah je vidjela da su dječaci potišteni, a i Vučević bijaše šutljiv. Sjeo je za stol i posegnuo za šalicom čaja.

— Ne to, ova je za vas —reče Melita i stavi preda nj šalicu s čajem u koju je dolila ruma.

Vučević skrne čaj i osmjehne se.— Odličan čaj! — oda joj priznanje.U drugoj prilici takvo bi priznanje Meliti godilo. Ali sada je šutjela.

Znala je da nešto nije pošlo kako treba. To se vidjelo po zabrinutim licima dječaka. Oni nisu ni okusili čaj.

Vučević odloži šalicu i privuče Melitu k sebi. Zagrli je, onako kako je to često činio tata Leo.

— Slušaj me dobro, djevojko moja — reče ozbiljnim glasom. — Za onu srnu će biti bolje da joj skratimo muke.

— Molim? Kako?— Moramo je ustrijeliti.— Ne!

Pokušala se istrgnuti iz Vučevićeva zagrljaja. On ju je čvrsto držao.— Čekaj malo, molim te. Dobro me slušaj i nemoj se na mene

ljutiti. Ja sam svoje lovačko krštenje doživio prije nego što si se ti rodila, a već devet godina sam tajnik Lovačkog društva ovdje u Kopačevu. Nikada nisam ubio životinju radi samog ubijanja ili radi trofeja, kako to neki, nažalost, rade. Mi, lovci, imamo svoja pravila. Ubijamo samo one životinje i u ono vrijeme kako to propisuju naša pravila. U tim pravilima, među ostalim, piše da moramo ubiti bolesnu ili ranjenu životinju za koju ocijenimo da joj nema spasa. Time joj samo prekraćujemo muke. Možeš li to shvatiti?

— Mogu, ali...— Pazi dobro. Gotovo je sigurno da ona srna neće preživjeti. Vidio

sam mnogo takvih slučajeva. Bilo da se radi o srni ili smjaku, jelenu ili košuti, divljoj svinji, zecu ili nekoj drugoj životinji, prijelom kosti često puta znači sigurnu smrt. 1 to najčešće polaganu smrt, umiranje u mukama. Zato je u takvom slučaju svaki lovac dužan da životinji skrati muke. Zar bi ti voljela da ova srna umire polagano, da se muči, ili daje rastrgaju druge životinje, zar bi...

— Ne!To više Melita nije mogla slušati. Suze su joj curile niz lice i bradu.— Slušaj me...— Ja ću je paziti i liječiti — govorila je kroz plač, šmrcajući. —

Ona je moja, ja sam je prva ugledala. Reci, Mirone, reci, Liptuse, zar je nisam ja prva ugledala?

Dječaci su skretali pogled ustranu. Nisu znali što bi joj rekli u toj prilici. Ta i njima je bilo teško, i oni su bili utučeni i žalosni. Melita ih je bespomoćno gledala.

Vučević uzdahne i zaklima glavom.— Nekad smo u Kopačevu imali veterinara — reče — no sada ga

više nemamo. Putevi su zatrpani, pa ne možemo ni otići po njega.— Otići ćemo Miron i ja! — živne Melita. — Hoćemo li, braco?Miron slegne ramenima. Znao je da je sve to besmisleno i da srninema spasa. Bilo mu je žao sestre, ali joj nikako nije mogao pomoći.

119

Otišao bi on kamo god treba, samo kad bi od toga bilo nekakve koristi.

— Melita — nastavi Vučević — ne vrijedi to. Ne može se otići nikamo, autobusi ne voze. Kad bismo nekako i otišli po njega, sumnjam da bi on zbog jedne srne htio doći u Kopačevo. Eto, vidiš, sve je to učinio jedan zao čovjek, lovokradica, koji ne preza ni pred čim samo da bi došao do koristi za sebe ili zadovoljio svoju lovačku strast. Takvi ljudi ubijaju svaku životinju od koje mogu imati nekakve koristi, bilo u mesu, krznu ili rogovlju. Cesto ubijaju samo iz obijesti. Ubijaju u svako vrijeme, ne obazirući se na propise o zabrani lova određenih vrsta divljači u određenom razdoblju. I ubijaju svačim. Puškom i nožem. I otrovom. Najplemenitiju životinju oni će zatući čak i sjekirom ili maljem, samo ako im se za to ukaže prilika. Hvataju ih i na druge, vrlo nehumane načine. Vidjeli ste one pijane fazane. I to je bilo djelo lovokradica. Tih fazana više nema, skuhani su u nečijem loncu. S lovokradicama čovjek uvijek treba biti oprezan, čak ih se kadšto i kloniti, jer su najokorjeliji od njih u stanju pucati i u onoga tko ih otkrije u nečasnu poslu. Vidiš, sada još traje lovostaj za srne, a lovokradica je ipak pucao u ovu srnu. I to nije pucao nabojem s jednom olovnom kuglom, od kojega životinja odmah ugiba, nego sačmom, nabojem u kojemu ima mnogo sitnih kugli. Takvim se nabojem sigurnije pogađa, ali njime se ni u vrijeme otvorenog lova ne smije pucati u krupniju divljač, pa ni u srne, jer postoji velika mogućnost da životinja bude samo ranjena, poslije čega ima još toliko snage da pobjegne i sakrije se u grmlju i tu onda umire dugo i mučno, baš kao što je slučaj s ovom našom srnom. Zato moraš shvatiti da nam ne preostaje ništa drugo...

— Ne!Poslije ovog trećeg odbijanja bilo je očito da je svako daljnje

obrazlaganje i uvjeravanje izlišno.Vučević je ušutio. I dječaci su šutjeli. Samo je Melita plakala.

Odmakla se od Vučevića i stala kraj puške.

120

— Dobro — napokon reče Vučević — pa što onda da činimo s njom?

— Ja ću je paziti. Davat ću joj sijena i djeteline i mlijeka i svega. Stalno ću biti uz nju. Mogu i spavati u štaglju s njom.

— Ali ona od toga neće ozdraviti, seko — javi se Miron utučena glasa.

— Hoće. Sigurna sam da hoće. Jer ja nju volim.Opet zaplače.Vučević je kuckao cipelom o nogu stola i o nečemu razmišljao.

Podiže glavu i reče:— Zoltane, otiđi po starog Farkasa. Zamoli ga da dođe ovamo.

Pokušat ćemo joj namjestiti nogu, pa kako bude. Farkas se u to razumije bolje od mene.

Na Melitinom suzama umrljanom licu zasja smiješak. Priđe čajni- ku, uzme ga i stane pred Vučevića.

— Hoćete li još malo čaja? —zapita, a onaj sretni smiješak nije joj silazio s lica.

— Da, vrlo rado! — osmjehne se Vučević.Melita je nalila u njegovu šalicu čaj i sav rum koji joj je bio

preostao u boci.A Eukaliptus, eh! Skočio je poput srnjaka, izjurio iz kuće i zatrčao

se prema Farkasevoj kući. Jednom se bio okliznuo i zaorao nosom po snijegu, brzo se ustao i osvrnuo da vidi je li tko primijetio njegovu nezgodu, pa nastavio trk.

Malo kasnije, oslanjajući se o štap, u kuću je hramajući ušao Farkas, a za njim Eukaliptus. Dječak mu je usput već bio ispričao sve o srni.

Farkas ih je pozdravio i s Vučevićem odmah pošao u štagalj. I dječaci su se uputili za njima.

Melita je bila uznemirena. Dok je pristavljala vodu za kavu, pred očima joj je stalno bila srna. Što li sada rade s njom? Kako to samo mora boljeti, mislila je. Prskanje vode po štednjaku upozorilo ju je da mora usuti kavu.

121

Farkas i Vučević su se dugo zadržali u štaglju. Kava se već bila ohladila kad ih je čula kako otresaju snijeg s cipela pred vratima. Za njima su šutke ušli i dječaci. Posjedali su za stol. Melita se nije usudila ništa pitati.

A onda više nije mogla izdržati. Istrčala je iz kuhinje i odjurila k srni.

Ležala je na slami. Uz ranjeni dio noge sada su joj bile pričvršćene dvije daščice i stegnute zavojem. Životinja je ispružila vrat na uzglavlju koje joj je Melita još prije namjestila.

Melita čučne kraj nje, pomiluje je po vratu. Srna podiže glavu i pogleda je lijepim krupnim očima. U pogledu joj bijaše puno patnje. Ispod očiju su joj se vidjeli tragovi suza, još vlažni, što su se slijevale niz sivkastu dlaku krzna. Djevojčica je pokrije ponjavom, a pred gubicu joj primakne djetelinu.

— Sada je sve dobro, smiče — šaptala je. — Vidjet ćeš da će sve to brzo proći i da ćeš ozdraviti.

Zagnjufi lice u srnin vrat i zajeca.

122

PETNAESTO POGLAVLJE

Melita je te noći imala nemiran san. Samo se prevrtala u postelji iza paravana, uzdisala i sve nešto šaputala. Kad je bila budna, mislila je o srni, a čim bi usnula, sanjala je o njoj.

Ustala je iz postelje još za mraka. Na porculanskom satu stoje visio na zidu u kuhinji bilo je šest sati. Dječaci su još spavali.

Ogrnula se kućnom haljinom Eukaliptusove majke i u papučama istapkala na hodnik. Tu je pritisnula prekidač i u štaglju se upalilo svjetlo. Pošla je stazom kroz razgrnuti snijeg i ušla u štagalj.

Potajno se nadala da će svoju srnu zateći na nogama. Ali nada joj je bila uzaludna. Jer tamo, u kutu na slami, srna je ležala u istom položaju u kojemu je sinoć ostala. Ponjava kojom ju je bila pokrila još je bila na njoj, što je bio znak da se u toku noći nije ni pomakla. Vrat joj i sada bio ispružen na slami, oči širom otvorene, krupne i žalosne. Da nije tih očiju, Melita bi pomislila da je jadna životinja mrtva.

Klekne pokraj nje i na vrat joj položi svoj topli dlan. Pod prstima je osjetila bilo. Ali veoma ju je rastužilo što srna ni na koji način nije pokazivala da joj se raduje.

Milovala ju je po hladnoj njušci, lagašno, nježno klizila dlanom po vitkom vratu i leđima, nadajući se da će životinji od toga biti bolje. Kad god bi je pogladila po njušci, srna bi malo zatreperila nozdrvama, a Melita je pri tome pod dlanom osjećala lagano dahtanje, isprekidano i nepravilno.

Noćas nije ni okusila djetelinu i to je Melitu silno ražalostilo. I sada joj je ponudila rukovet iz svoje ruke, ali srna nije ni otvorila usta.

Zadigla je ponjavu da vidi kako je sa srninom bolesnom nogom.

123

Daščice su i sada bile stegnute i omotane zavojima.— Ozdravi, srnice draga — molećivo je šaputala djevojčica —

molim te, svakako ozdravi. Ja ć'.' te stalno njegovati.Životinja je teško disala. Tijelom su joj prolazili drhtaji kao da joj je

hladno. Melita je pokrije ponjavom, još je nekoliko puta pomiluje i zamoli da ozdravi. Zatim je poljubi u vrat i vrati se u kuću.

Dječaci su još spavali.Ona će im odmah pripremiti doručak. Skuhat će mlijeko koje je

Eukaliptus jučer donio iz samoposluge, pa će malo odvojiti i za srnu.I dječaci su, čim su ustali, pohitali u štagalj da vide kako je srni. Ni

oni nisu bili zadovoljni njezinim stanjem.— Seko — reče Miron poslije doručka — hoćeš li ti danas s nama

u močvaru, ili ćeš ostati sa srnom da je njeguješ i paziš na nju?— Što ti misliš, kako bi bilo bolje?— Pa, kako hoćeš — oprezno će Miron. — Ali, ako baš mene

pitaš, ja mislim da srnu ne bi trebalo ostavljati samu.— I ja tako mislim. Bit ću s njom, to će joj sigurno pomoći da

ozdravi. Odnijet ću joj malo mlijeka.— Dobro, učini tako. Siguran sam da će joj to pomoći. Ti baš

misliš na sve.— A kada ćete vas dvojica poći?— Čim natovarimo hranivo u čamac.— Dobro, ali vratite se što prije, znaš da ne volim biti sama u kući.— Znam, seko, ali s tobom će biti srna. Nemaš se čega plašiti.— Ipak se vi vratite što prije.— Kako budemo mogli, znaš. Ne možemo ti ništa obećati. Danas

ćemo možda morati dvaput voziti hranivo, sva su nam hranilišta prazna. Nemoj se brinuti ako malo zakasnimo.

Ispod okaje pogledao Eukaliptusa, koji je u svoju naprtnjaču trpao stvari za koje je mislio da će im biti potrebne. Ovaj mu je uzvratio pogled i klimnuo glavom.

— Dobro, ako je baš tako. Idite i natovarite čamac, pa se vratite, ja ću vam dotle spremiti sendviče. —Nečega se sjeti i doda: —Otići ću:

124

kasnije po Aranku i zamoliti je da mi pravi društvo dok se vi ne vratite i da sa mnom malo njeguje smiču.

Mironu se ta zamisao veoma dopala. Ali on bi više volio da Aranka dođe prije nego što se oni otisnu čamcem, kako bi je barem vidio prije polaska. Zato reče:

— Čuj, seko, a zašto ti ne bi odmah otišla po nju, dok smo nas dvojica još ovdje? Znaš, ako mene pitaš, ja mislim da srnu ni trenutka ne bi trebalo ostavljati samu. A ako odmah odeš po Aranku, nas dvojica ćemo je paziti...

— Koga ćemo paziti — zacereka se Eukaliptus — Aranku ili srnu.— Mislim na srnu, Liptuse, nemoj zafrkavati. Pazit ćemo je dok.se

njih dvije ne vrate, pa to moramo, ne?— Moramo — potvrdi Eukaliptus ne dižući glave — naravno da

moramo.— Idem odmah po nju. — Melita ustade.— Ali požuri, nemoj se sada tamo zapričati.— Dobro. Kad nas dvije dođemo, vi ćete otići puniti čamac.

Aranka i ja ćemo vam pripremiti sendviče i smici odnijeti mlijeko.Melita se odjenula i izašla.Suprotno prognozama koje su davali meteorolozi, do znatnijeg

zahlađenja nije došlo. Istina, snijeg je ovih dana često padao, slijegao se sloj na sloj, ali nije bilo hladnije nego prije nekoliko dana. Ni voda se u ritu još nije bila zaledila, tek bi se pokoji put uhvatila tanka ledena pokorica, što nije ometalo plovidbu čamcem.

Melita je išla Ribarskom ulicom. Bila je vesela što će Aranka biti s njom dok dječaci budu u močvari. Počela je lagano pjevušiti.

Možda ju je to veselje i previše obuzelo. Evo je, upravo je svukla rukavice i usput počela praviti grude od snijega i njima gađati telegraf­ske stupove. Nijednom nije pogodila i to ju je pomalo počelo ljutiti. U tom je trenutku prema njoj nailazio neki čovjek u šeširu. Hodao je pažljivo po uglačanom snijegu, oborene glave, birajući mjesta na koja će staviti nogu.

I baš tada Melita postigne pun pogodak.

125

Kad je čovjek podigao šešir i obrisao snijeg s lica, pred sobom je ugledao Melitu. Djevojčica je bila zbunjena, rumen joj je oblila obraze.

— No, takva djevojčica! — ljutito je govorio onaj čovjek. — Zar nemaš drugog posla nego da na ulici gađaš ljude, je li?

— Oh, oprostite... — promuca Melita na rubu plača — gađala sam telegrafski stup...

— Pa ti se učinilo da sam ja taj stup, a? — priupita čovjek malo blažim glasom, jer mu se sažalilo gledajući djevojčicu svu jadnu i rumenu od stida. — Hajde, dobro je, nemoj sada plakati.

— Neću, oprostite. .. dok sam bacala malo sam se pokliznula...Čovjek je pomiluje po kosi, nasmiješi se i reče:— Dobro je za ovaj put, ipak si nešto pogodila. Drugi put ipak

gađaj bolje.

126

— Hoću —izletje Meliti, a onda brzo dometne: —Neću, oprostite, više uopće neću gađati.

Navukla je rukavice na prozeble ruke, pristojno pozdravila svoju slučajnu metu, te nastavila put.

U kući lovočuvara Kovačevića u to su vrijeme sjedili Bakalar i Slanina u društvu lijepe lovočuvareve kćerke. Kovačević je bio na dužnosti u lovno-šumskom gospodarstvu, a njegova je žena u kuhinji pripremala ručak. Ubrzo je i Aranka prešla k majci, pa su dvojica prijatelja ostali sami u sobi.

Dok je s njima bila Aranka, dječaci su razgovarali o školi. Čim je dugokosa ljepotica izašla, Slanina nastavi tamo gdje je stao prije njezina ulaska.

— Svatko se mogao zabuniti kad u čamcu nađe ustrijeljena srnjaka — govorio je, iz čega se moglo zaključiti da mu je prijatelj saopćio pravo stanje stvari u vezi s njihovim »podvigom«. —Taj čamac je baš i mogao pripadati lovokradici o kojemu kruže sve te priče. Pa svatko bi najprije pomislio baš na to, zar ne bi? Reci, Baki, pa i ti si mislio da je to lovokradičin čamac.

Istina je, i ja sam mislio tako. Ali sam te upozorio da ga ne diramo, nego da o tome obavijestimo Vučevića. Rekao sam ti odmah da se ne bi trebalo junačiti.

— E, nemoj ti sada tako! Čamac sa srnjakom uzeli smo zajedno, zar nismo, Baki?

— Jesmo.— A ispalo je da smo se zabunili, pa što onda! Ali večeras ne smije

biti zabune. Motrit ćemo da li će one dvije ptičice pred večer opet otploviti u rit. Ali pazi, o tome nikome ne smiješ zucnuti ni riječi!

— Ma, dobro, neću ništa reći, ali...— Ne smiješ, nipošto! Jer onda bi se netko drugi domogao krupne

lovine. I slave. Sve mi nešto govori da bi neki mogli puknuti od zavisti, ali neka. Tko umije, njemu dvije, znaš kako se ono kaže.

Slanina je bio ozdravio. Jučer su on i njegov mršavi prijatelj

127

razvozili hranivo, a i danas će, poslije ručka. A Slanina je već, kako se to dalo razabrati iz njegovih riječi, imao u planu neke krupne poslove.

— Zanima me kako misliš da bismo ih danas mogli savladati.— Tko govori o tome, čovječe! Nećemo se mi s njima hvatati

ukoštac niti upuštati u bilo što. Samo ćemo ih malo uhoditi i to je sve. Nema nikakva rizika, pa ni za tako plašljiva momka kao što si ti. A, zamisli, kada se vratimo i u Domu tresnemo vijest da odmah prikupe sve raspoložive snage i odu pokupiti te lopovske istrebljivače životinja!

— Mi bismo ih tako izručili, misliš...— Upravo tako, izručili, to je prava riječ!— Na tanjuru?— Da, kao na tanjuru! Samo se ti podsmjehuj!— Hvala lijepa! —još se odupirao Bakalar. —Neki dan smo nešto

slično pokušali i ispali skroz-naskroz budalasti. Drugi dječaci nam se smiju, i to s razlogom. I danas me stid izaći pred Vučevića.

— Ne brini, Baki, stari druže! Ovaj put će biti drukčije. Sasvim drukčije, mogu ti reći. Samo sve prepusti meni.

— I zadnji put sam sve prepustio tebi, pa je ispalo dozlaboga guravo.

— Ovaj put neće, vidjet ćeš. Bit ćeš ponosan što si sa mnom ušao u ovaj posao.

Na vratima se začuje kucanje. Bakalar otvori.Ušla je Melita.— Čekaj malo — reče Bakalar nakon što su otpozdravili. —

Odakle ti srna?— Našli smo je na otoku, na Crnoj Gredi. Alije ranjena. Slomljena

joj je noga i neće ništa da jede. Vučević i Farkas su joj namjestili nogu i možda će ozdraviti. Sigurno će ozdraviti. A gdje je Aranka?

— Zašto pitaš?— Ako hoće može poći sa mnom da joj pokažem srnu i da je

zajedno njegujemo. Gdje je?— Mislim da je u kuhinji.Bakalar zovne Aranku i ona se odmah pojavi.

128

— Zdravo, Melita!.— Zdravo! Čuj, ja imam bolesnu srnu. Hoćeš li poći sa mnom da ti

je pokažem i da je malo zajedno njegujemo?— Hoću — prihvati Aranka.— Možete i vas dvojica doći da je pogledate, ako hoćete — Melita

velikodušno pozove i dječake.Oni se značajno pogledaše.— Doći ćemo drugi put — reče Slanina. — Danas imamo jedan

važan posao.— Tko je ranio srnu? — pitao je Bakalar.— Ne znam. Bila je pod jednim drvetom. Ja sam je prva ugledala.

Oko jedanaest sati Miron i Eukaliptus koračali su prema pristani­štu, gdje ih je čekao natovaren čamac. Bilo je krajnje vrijeme da pođu, jer su se bili dogovorili da toga dana požure s raznošenjem hrane, kako bi im poslije još ostalo vremena za istraživanje zemunice.

Ali, kad je Melita bila dovela Aranku, u Mironu je iznenada splasnuo žar za istraživanjem. U njemu se odmah, čim ju je ugledao, razbuktala ona vatrica koja je stidljivo proplamsala prije nekoliko dana, kad ju je prvi put ugledao. Zato bi on sada što duže volio ostati kod kuće, s Arankom, tek tako, da je gleda, da s njom razgovara, da se s njom smije. No, moralo se poći. Navukao je gumene čizme, za pojas prikvačio lopaticu i bio spreman da pođe. U vrećici su ponijeli sendviče koje su im djevojčice pripremile dok su oni preuzimali hranivo.

— Čuvajte se — opomene ih Aranka kad su polazili — da vam se ne izvrne čamac ili tako nešto.

— Eh — reče Miron ozbiljno, skrivajući radost zbog Arankine brige — posao je posao. A u poslu se može svašta dogoditi, moramo biti spremni na sve.

Melita se samo smijuckala. Ta znala je ona svoga brata kao staru paru.

— Maloprije — reče — dok ste vas dvojica bili u pristaništu, srna je pojela nekoliko zalogaja sijena. Mislim da je i Aranku zavoljela.

129

Pa tko je ne bi zavolio, pomisli Miron.I evo ih sada, upravo se spuštaju u pristanište podno spomenika. Snježni su se oblaci počeli skupljati nad ritom. Gore, sa sjeverne

strane, iz velike kolonije kormorana, dopiralo je njihovo glasanje. Grane drveća na kojemu je jato imalo gnjezdište bile su potpuno ogoljele, tako da se čak ni snijeg nije mogao zadržati u krošnjama. One će ostati gole i u proljeće i u ljeto. Jer drveće koje ove ptice odaberu za svoje stanište osuđeno je na lagano umiranje, na propast. U izmetu kormorana ima nekih sastojaka koji uništavaju lišće i mlade izdanke na

granama. Najprije se grane a zatim i cijelo stablo uslijed toga počinju

130

sušiti, sve dok drvo ne ostane potpuno golo i beživotno. Tako cijela šuma na čijim granama odsjedaju kormorani postaje ustvari mrtva šuma, grupa stabala bez kore i lišća, čija se bjelina vidi izdaleka. Kad se na takvu beživotnu šumu spuste tisuće kormorana, učini se da su grane iznenada prolistale krupnim crnim lišćem. I biva tako sve dotle dok se grane ne počnu lomiti a stabla trunuti i izvaljivati se u šaš i močvaru. Tada ptice nađu drugo stanište i sve opet počne ispočetka.

Golemo drveće, što je raslo po ritskim otocima ili iz same vode, zatrpano snijegom, poput ledenih stražara čuvalo je tišinu i spokojstvo močvare. S vremena na vrijeme iz hladne, čeličnosive vode, iskočila bi riba, praćaknula se i hitro zaronila u vodu, zavukla se u mulj, među korijenje drveća i stabljike trske.

Počele su lepršati krupne pahulje snijega.Još je mnogo čamaca bilo u pristaništu. U neke su tovarili hranivo,

neki su se otiskivali i usmjeravali svaki u svom pravcu. U pristaništu se stvorila gužva. Čamci su većinom bili pretovareni, a veslači, pretežno omladinci i učenici viših razreda kopačevačke osnovne škole, još dosta neiskusni u baratanju plovilima. S pretovarenog čamca kojim je upravljao Ljubo Adamović upravo se prevmulo sijeno i sada se, poput plovećih zelenih otočića, ljuljuškalo na površini vode. Dječak je te otočiće privlačio veslom k čamcu, izvlačio iz vode i ubacivao u čamac. Ruke su mu bile crvene i promrzle. Miron i Eukaliptus, čiji je čamac bio spreman za isplovljavanje, imali su visoke nepropusne čizme. Zagazili su u plitku vodu i pomogli Adamoviću skupiti sijeno. Kad su s tim završili, otisnuli su se od obale i zaveslali prema Crnoj Gredi. Iza njih je ostalo pristanište i sva ona gužva, dovikivanja, smijeh i poneka psovka. Valjalo im je požuriti, jer je snijeg naočigled postajao sve gušći.

Veslali su svojski, istiha razgovarajući o svojim planovima za današnji dan. Oko njih je vladala posvemašnja tišina, tek se još iz daljine čulo glasanje kormorana.

Pahulje su se lagano spuštale na glatku površinu vode. Tu i tamo zadrhtala bi vršica trske kada bi je tusti, zlatasti šaran ili oštrozuba štuka, dolje pod vodom, dotakla svojim tijelom.

131

ŠESNAESTO POGLAVLJE

Na pedesetak metara pred sobom zapazili su čamac nakrcan sijenom, kao i njihov. Kroz gustu snježnu zavjesu nisu mogli prepozna­ti posadu u njemu. Iza čamca je ostajala dvostruka ovalna brazda s valićima što su se lepezasto širili po površini vode. Čamac je lagano skretao ulijevo, prema sjevernim otocima.

U hranilištima na Poljani lopaticama su raščistili snijeg, popunili hraniljke, ostavili nešto kukuruza i stočne repe, a također i sol pomiješanu s ilovačom, a zatim požurili u pravcu Crne Grede.

Ovaj put ih tu nije dočekao ni jedan jelen, košuta ili srna, što se inače događalo gotovo redovito. Samo je u drugom hranilištu na Crnoj Gredi nekoliko divljih svinja prerovavalo snijeg i zemlju u potrazi za starim žirom ili zrnevljem kukuruza. Čim su ih životinje primijetile, u trku su se, bijesno rokćući, udaljile od hranilišta.

I na Crnoj Gredi su najprije oko hranilišta očistili snijeg, iako je od toga bilo malo koristi, jer je novi snijeg naočigled pokrivao raščišćeni prostor. Radili su užurbano, kako bi im što više vremena ostalo za posjet zemunici.

Kad su završili posao, prazne vreće i košare odnijeli su u čamac. Potom su se zaputili prema brežuljku pod kojim se nalazila zemunica. Usput su uslast pojeli sendviče koje su im pripremile djevojčice.

Približili su se ulazu u zemunicu maskiranom onom nagnutom johom i nabacanim granjem. Novi je snijeg već gotovo sasvim pokrio tragove oko brežuljka, koje je Miron zamijetio dan prije.

Ulazna vrata na zemunici, sklepana od debelih dasaka, bila su

132

zatvorena, ali ne i zakračunata. Samo je zaporanj lokota bio utaknut u željeznu kuku pričvršćenu u stupu na dovratku.

Dan se bližio kraju i večernja se tama lagano uvlačila pod krošnje drveća, koje su izgledale poput visećih gomila snijega. No svjetlucanje gustih pahulja stvaralo je privid neke čudne, zamagljene bjeline.

— Hoćemo li ući? — zapita Eukaliptus tihim glasom.— Zato smo došli, ne?— Ne znam... — skanjivao se Eukaliptus.— Što ne znaš?

— Ništa nećemo pronaći u toj rupetini.Miron ništa ne odgovori. S lakoćom izvuče zaporanj lokota iz kuke

i otvori vrata. Nepodmazane šarke škripnuše, što nekako šuplje odjek­ne u podzemnoj prostoriji.

Zapahne ih nepodnošljiv smrad. Obojica istovremeno stisnuše prsti­ma nos i počeše disati na usta.

-— Unutra je valjda neka uginula životinja — reče Eukaliptus. — Rekao sam ti...

— Samo ćemo malo zaviriti.

133

Prekoračili su prag i napravili nekoliko nesigurnih koraka. Mironse vrati i pritvori vrata.

— Zašto ih zatvaraš? — zapita Eukaliptus.Tek što je to izgovorio, jekne i skljoka se na zemlju.— Što ti je, Liptuse? — Miron priskoči i čučne uza nj.— Udario sam glavom o nešto.— Boli te?— Ne. Bilo je nešto mekano.— Zaboravio sam džepnu svjetiljku — reče Miron prekopavajući

po džepovima. — Jesi li ti ponio svoju?— Jesam, u naprtnjači je.Još uvijek sjedeći na podu otpustio je remenčić na naprtnjači i

ubrzo pronašao baterijsku svjetiljku. Predao ju je Mironu i oprezno ustao.

— Pazi, Mirone, svjetlo bi nas moglo odati — šapne.— Ne brini.Miron dlanom zakloni mlaz svjetla i osvijetli strop iznad Eukaliptu-

sove glave. Tu je, o kuki na stropnoj gredi, visio svježi but neke životinje s kojega je bila oguljena koža.

— O ovo si drmnuo glavom — pokaže Miron.Sada počne malo slobodnije osvjetljavati prostoriju. Bila je niska,

ne viša od dva metra, tako da joj je Eukaliptus, koji je bio nešto viši od Mirona, rukom mogao dodirnuti strop. Zidovi i strop bili su obloženi daskama. Pod stropnim su daskama bile poprijeko uglavljene debele grede podbočene potpornim stupovima.

Uz lijevi je zid čučala visoka limena peć na drva, čiji je dimnjak prolazio kroz rupu u stropu. Budući da je strop bio nizak, dimovodna je cijev bila kratka, pa bi još vrući dim odvodila iz peći, upravo pod onu hrpu granja na brežuljku iznad zemunice. Na tome se granju zbog toga snijeg otapao. Kraj izvoda dimovoda u stropu je bio još jedan otvor i u njega uglavljen komad limene cijevi. Moglo se pretpostaviti da je ta cijev služila za dovod svježeg zraka onima koji bi se u zemunici zadržavali dulje vrijeme.

134

Na zidu, nedaleko peći, bila su pobodena dva čavla i o njima su visili fenjeri.

Prostorija bijaše duguljasta oblika, šest-sedam metara u dužinu, široka možda tri do četiri metra.

Kraj limene peći nalazila su se dva tronošca, a oko njih, na utabanoj zemlji, sva sila opušaka. Ali ono što je najviše upadalo u oči bile su hrpe koža i krzna, pretežno svježih. Čitav jedan kut zauzimala je hrpa jelenskog rogovlja. Bilo je tu i nekoliko pari obrađenih jelenskih rogova s lubanjom, očišćenih i uređenih, tako da su se kosti lubanja sablasno bjelasale pri svjetlosti džepne svjetiljke.

Nedaleko ulaznih vrata ugledali su gužvu konopaca, a kraj nje nekakve željezne naprave, koje su, kako su dječaci pretpostavljali, služile kao pribor za lovokrađu. Dolje, u najudaljenijem kutu, na željeznim je nogarima stajao veliki kotao, a ispod njega hrpa pepela i nagorjela granja.

— Znadeš li ti, Liptuse, što bi ovo moglo biti? — zapita Miron tihim glasom.

— Nije teško pogoditi. To je skrovište lovokradica.Već su se donekle privikli na smrad i počeli malo slobodnije disati.— I ja tako mislim. Ubijali su životinje po otocima, dovlačili ih

ovamo i prerađivali.— Zanima me što su radili s tolikim mesom. Ovdje su samo kože i

rogovi. A kad je ovoliko koža, zamisli koliko je tu bilo mesa.— Možda su ga zakopavali negdje u močvari.— Hm — razmišljao je Eukaliptus — meso je ipak mnogo vrednije

od ovih kožurina. Bilo bi mnogo shvatljivije da su uništavali ove smrdljive kože, a meso iskorištavali.

— I meni se čini — prihvati Miron. — Najposlije, moguće je da su i meso iskorištavali.

— Previše je tu bilo mesa, Mirone.— Mogli su ga prodavati.— Mogli su, ali ne zadugo. Čim bi se doznalo da netko prodaje

tolike količine mesa, to bi izazvalo sumnju, pa bi se onaj tko ga prodaje brzo našao tamo gdje bi mu i bilo mjesto.

135

— Slažem se — potvrdi Miron. — O ovome ćemo obavijestiti Vučevića, još večeras. Mislim da će to za njega biti pravo iznenađenje.

— Uvjeren sam da hoće. Poznato je da se svake godine, pogotovo zimi, kad su životinje najbespomoćnije, u močvari pobije mnoštvo divljači, a još nikada nisu uhvatili ni jednog lovokradicu.

— Zaista?— Da. Poneka'd ulove kojeg jadnog ribiča što po cijeli dan čuči u

šašu da bi upecao kilogram-dva ribe, ali im lovokradice uvijek iz­maknu.

— Nadam se da im ovaj put neće izmaći.— Nemoj biti posve siguran u to. Pazi, mi još nikoga nismo vidjeli.

Ne znamo ni tko je ni gdje je onaj koji koristi ovu jazbinu kao klaonicu.

— Da, pravo kažeš... — započe Miron, ali odjednom zašuti i stegne prijatelja za mišicu. — Pssst...

U isti tren ugasi džepnu svjetiljku.— Jesi li nešto čuo? — zapita Eukaliptus šapatom.— Mislim da netko dolazi... učinilo mi se da sam čuo korake...Jest, izvana se doista čulo škripanje snijega pod nečijim koracima.

Koraci su postajali sve razgovjetniji.— Brišimo! — šapne Eukaliptus, jedva progutavši pljuvačku.— Ne, sada je kasno. Moramo se ovdje sakriti.Miron na tren upali džepnu svjetiljku, prethodno je dobro zakloniv­

ši dlanom. Brzo se obazru okolo. Već su ranije zamijetili da se uz desni zid nalazi nizak, masivan stol. Preko njega je bila prebačena svježa jelenska koža i djelomično ga pokrivala, poput stolnjaka navučenog samo na pola stola. Krajevi kože visili su gotovo do zemlje.

— Ovamo, pod stol! — Eukaliptus povuče Mirona.Miron ugasi džepnu svjetiljku. Podvuku se pod stol, tu se skupe i

zaustave dah. Ona je koža užasno zaudarala, ali ih je štitila od pogleda onoga koji će uskoro ući u zemunicu. Eukaliptus je stisnuo nos i kratkim udisajima disao na usta.

Koraci se zaustaviše pred vratima. Odmah potom zacvilješe šarke.

136

Miron sasvim malo zadigne kožu pod kojom su bili sakriveni, ne bi li ugledao i možda prepoznao onoga koji je ušao.

I ugledao ga je.Osjetio je kako mu se kosa podiže.Jer tamo, u okviru vrata, stajao je — bijeli duh...Zurio je u bijelu pojavu otvorenih usta, suha grla. Čvrsto zažmiri,

pa opet otvori oči. Ne, nije mu se pričinilo. Bijela pojava i sada je stajala u okviru vrata.

— Tko je to, Mirone? — zašuška mu Eukaliptus na uho.— Ne znam, ne vidim dobro — s naporom protisne Miron. Znao

je da njegov prijatelj vjeruje u duhove, pa kad bi mu on sada rekao da na vratima doista stoji bijeli duh, prijatelj bi mu se mogao onesvijestiti od straha.

Odjednom Eukaliptus šapne slabašnim glasom:— Moram povraćati. Ne mogu podnijeti ovaj smrad.

— Ne smiješ, zaboga! Gutaj stalno pljuvačku i lagano diši i malo dlanom pritisni želudac.

Ona bijela pojava stajala je trenutak-dva na vratima. Zatim uđe u zemunicu. Nije napravila ni dva koraka i već je zastala. Mironu se srce stisnulo, zazujalo mu u ušima. Zar je bijeli pridošlica nešto posumnjao? Oh! Srce mu sada počne burno udarati. Sjetio se da je zaporanj lokota bio utaknut u željeznu kuku na dovratku kada su oni došli, a sada nije, jer su za sobom samo pritvorili vrata... A odmah zatim pomisli na još nešto; pa taj duh ipak ne lebdi iznad zemlje, kao što su pričali, nego korača i stoji kao svaki čovjek. U tom se času ona bijela pojava sagne nad hrpom konopaca što su je zamijetili u kutu kraj ulaznih vrata. Bijeli se posjetilac očito dobro snalazio u mraku i znao gdje što stoji. Nešto je uzeo s one hrpe, uspravio se i izašao, zalupivši za sobom vrata.

— Je li izašao? — zastenje Eukaliptus držeći dlan na ustima.— Jest.— Jesi li siguran?— Ma, naravno, čuješ li mu korake!— Ne mogu više izdržati ovdje...— Strpi se još malo, diši na usta. Pričekat ćemo dok se udalji.Ali jadni se dječak više nije mogao suzdržavati i počne povraćati.Prigušeno škripanje snijega pod koracima onoga koji je izašao

postajalo je sve tiše. Uskoro se više nije čulo.— Bježmo sada! — protisne Eukaliptus svejednako se naprežući da

iz želuca izbaci posljednje ostatke onih divnih sendviča.— Sad! — reče Miron i povuče prijatelja ispod stola.— Ne mogu još...— Zašto?— Jako mi se tresu koljena.— Ma neka se tresu, pusti sada to. Možda poslije nećemo imati

ovakvu priliku.— Kako to misliš? — sa strahom će Eukaliptus i koljena mu počnu

još jače drhtati.Miron je šutio. Ipak on hoda, a ne lebdi, nastavio je svoju misao od

138

maloprije. Koraci su se čuli sasvim jasno, a i noge su mu sve do zemlje, vidjelo se to dok .je stajao u okviru vrata.

— Je li, Mirone, kako to misliš?— Što? — prene se Mir on iz razmišljanja.— To da kasnije nećemo imati ovakve prilike. Onaj je otišao, zar

nije?— Jest, otišao je, ali bi se mogao vratiti.— Zar ga nisi baš ni malčice vidio? Dok si čučao, bio si okrenut

prema vratima. Mogao si malo zadignuti ovu kožetinu i proviriti.— Zadigao sam je i provirio, ali je bilo mračno pa ga nisam mogao

vidjeti — lagao je Miron. — Samo sam vidio obrise nekog čovjeka na ulazu, ali ga nisam prepoznao.

U međuvremenu su se izvukli ispod stola i one smrdljive kože. Eukaliptus je još držao ruku na ustima i nosu i stiskao želudac, bojeći se da bi svakog časa opet mogao početi povraćati. Budući daje Miron čuo da je onaj zalupio vratima, sada oprezno upali džepnu svjetiljku kako bi se mogli sigurnije kretati prema izlazu. Ipak je mlaz svjetla i sada dobro zaklonio dlanom, bojeći se da mu koja zraka svjetla ne bi pobjegla i probila se kroz pukotinu na vratima.

Uz dovratak, s unutrašnje strane, sada su bile prislonjene dvije puške.

— Mirone ...— Molim?— One puške nisu bile tamo kad smo ušli.— I ja mislim da nisu. No, hajdemo sada!Eukaliptus se malo pribrao. Želudac mu se donekle smirio čim su se

udaljili od stola prekrivena onim odvratnim kožnato-mesnatim stolnja- kom. Sada su zapazili da se na stolu pod kojim su bili sakriveni, na onom dijelu koji nije bio prekriven kožom, nalaze dva duga mesarska noža i jedna sjekirica. Uza zid kraj stola bila je prislonjena i jedna veća sjekira.

— Da ponesemo one puške? — šapatom predloži Eukaliptus. — Po njima bi se moglo otkriti kome pripadaju, jer puške imaju brojeve

139

koji moraju biti negdje zabilježeni. A možda će ih Vučević i ovako prepoznati, jer lovci otprilike znadu kakvu tko ima pušku.

— Te puške ne pripadaju nama, nemamo ih pravo uzeti — odvrati Miron nakon kratkog razmišljanja. — A, osim toga, dosta su teške, pa bi nam ih bilo nezgodno vući po ovom snijegu. Neka Vučević dalje istražuje. A u Kopačevu su i ona dva milicionara, vidio sam ih pred Domom kad smo odlazili iz pristaništa. Ja mislim da se oni u Kopačevu baš i zadržavaju zbog lovokradica.

I pored svega toga Miron bi rado ponio one puške, jer bi one zacijelo mogle poslužiti kao dokaz. U tome je Eukaliptus imao pravo. Alije nekako predosjećao da bi noćas još moglo biti jurnjave po otoku, pri čemu bi im puške veoma otežavale kretanje.

— Dobro, hajdemo onda! —složi se Eukaliptus pritežući remenči- će naprtnjače.

Miron ugasi džepnu svjetiljku i gurne vrata.Vrata se nisu otvorila. Pokuša još jednom. Ne, ne ide. Obojica se

odupriješe i gumuše, ali vrata i ovaj put ostadoše kao prikovana.— Zakračunata su izvana onim lokotom — šapne Eukaliptus

prestravljeno.Stajali su u zemunici skamenjeni od straha. Bili su u grdnoj klopci.

140

SEDAMNAESTO POGLAVLJE

Stajali su pred vratima zaprepašteni, ne mogavši izustiti ni jedne jedine riječi. Tako je proteklo nekoliko mučnih trenutaka.

— ... A lokot je s vanjske strane — reče Miron kao da nastavlja glasno neku započetu misao.

— Možda nije zaključan — prošapće Eukaliptus.— Zaključan ili nezaključan, svejedno je kad je s vanjske strane.— Čuj, Mirone, hajdemo uzeti ove puške i pucati u lokot!— Glupost, to se samo radi u kriminalističkim filmovima. U

najboljem slučaju mogli bismo izbušiti rupe na vratima, ali to bi bilo sve.

Opet su zanijemjeli. Malo se toga moglo smisliti u rupetini koju pritišću stotine tona zemlje. I pred vratima od debelih dasaka.

— Da smo barem jurnuli na onoga što je ulazio — govorio je Eukaliptus. — Da smo ga pograbili za noge i oborili! Dok bi se on snašao, mogli smo mu dosta izmaći.

Miron pomisli kako bi se njegov prijatelj sledio od straha da je samo vidio onu bijelu priliku na ulazu, ali o tome ne reče ništa. Samo promrmlja:

— Eh, da je bilo znati! Lako je biti general poslije...— Pssst... — Eukaliptus ga grčevito zgrabi za mišicu.Izvana se opet čulo škripanje snijega. Netko je prilazio zemunici.

Ali to nisu bili koraci samo jednog čovjeka. Moralo ih je biti najmanje dvojica.

Miron je grozničavo razmišljao što bi trebalo poduzeti ako ovi

141

otključaju vrata, kadli Eukaliptus, obuzet nekom iznenadnom hrabroš- ću, reče:

— Uzmi ti jednu pušku, a ja ću drugu. Kad otvore vrata, uperit ćemo puške u njih i narediti im da dignu ruke. Hajde, Mirone, sada ne smijemo oklijevati! Moramo nešto poduzeti.

Posegnuo je za puškom.— Ostavi, Liptuse, ne smijemo to činiti. Ovo je suviše ozbiljno. A

moguće je da puške nisu nabijene i da oni to znadu. U tom bi nam slučaju jednostavno mogli oteti puške kao da su štapovi i raditi s nama što ih bude volja.

— Imaš pravo — priznade Eukaliptus snuždeno i dodade s očaja­njem u glasu: — Ali što da radimo, oni će za koji trenutak biti tu!

— Hajdemo u naše skrovište, nemamo izbora. Vrebat ćemo povolj­nu priliku i strugnuti kad oni uđu.

— Ne, samo ne pod onu kožu! — naježi se Eukaliptus.— Moramo, Liptuse!Povuče prijatelja pod stol, pod onu smrdljivu kožu. Čučnuli su u

istom položaju u kojemu su bili i maloprije. Eukaliptus se poklizne i doslovno sjede u ono što je ispraznio iz želuca. Ali sada nije obraćao pažnju na to. Ponovno je čučnuo i naslonio se na Mirona. Visoke gumene čizme otežavale su im i tako veoma neugodan zgrčeni položaj pod stolom. Mislili su da će im popucati koljena.

Koraci se više nisu čuli. Netko je izvlačio zaporanj lokota iz kuke na dovratku.

Miron opet malo zadigne kraj kože i proviri, kako bi mogao pratiti kretanje došljaka po zemunici i ocijeniti kad nastupi najpovoljniji trenutak za bijeg.

— Kad ja kažem, onda ćemo jurnuti — usnama je utiskivao riječi prijatelju u uho. — Opet ću viriti i vidjet ću ih kada budu ušli.

I vidio je. Na ulazu se pojavio čovjek u bijelom, jer je bilo očito da se radi o čovjeku a ne o duhu. U jednoj je ruci držao džepnu svjetiljku i osvjetljavao prostor ispred sebe. Bio je ogrnut bijelom kabanicom koja mu je sezala gotovo do peta, a na glavi je imao bijelu kapuljaču. Lice

142

mu bijaše u sjeni. Drugom je rukom, na ramenu, držao jedan kraj kolca. Iza njega je ulazio još jedan čovjek, također u bijeloj kabanici i kapuljači, držeći na ramenu drugi kraj kolca.

O kolcu između njih visila je mrtva košuta, nogama privezana za kolac. Glava joj se beživotno klatila i vukla po zemlji.

— Ne, ne — govorio je onaj drugi —nikada više nemoj po danu. I onaj srnjak što si ga neki dan upucao mogao nam je prouzročiti grdne nevolje. Da su ona dva klipana došla nekoliko sati prije, mogli su te zateći kako ga zatrpavaš snijegom. I tada bi se sve otkrilo.

Prvi nešto promrmlja, pa reče promuklim glasom, polušapatom:— Spustimo je na onaj stol.— Skloni najprije tu kožetinu.Eukaliptus je čvrsto uhvatio Mirona za ruku. Ovaj je osjetio kako

mu prijatelj dršće.— Ne mogu, imam svjetiljku u ruci. Tamo ćemo je, kraj onog

rogovlja u kutu.Nestali su iz Mironova vidokruga. On pomisli da će sada nastupiti

trenutak za bijeg.Začu se tup udarac. Ona dvojica su zbacili kolac s košutom na

zemlju.— Uh, teška je, boga mi!— Vučević i njegovi dobrovoljci u posljednje ih vrijeme dobro

hrane — šuplje se nasmije drugi. — A i ti si im se priključio, to je najbolje od svega, ha-ha-ha-ha!

— Ne cerekaj se, upali fenjere. Odmah ćemo je oguliti i isjeći u komade.

— Daj mi šibicu.Dok je prvi tražio šibicu po džepovima, ugasio je džepnu svjetiljku.Miron se sav napeo, u njemu je treperio svaki mišić, svaka žilica,

svaki živac. Sada je nastupio pravi trenutak. Osjećao je kako se Eukaliptusu tresu koljena. Čvrsto ga stegne za mišicu i šapne:

— Sad!Iskočili su ispod stola, ali im se ona nesretna kožetina privjesi preko

143

glava i ramena poput mokre ponjave. No nakon dva skoka spuznula je i pala na zemlju.

Miron je računao na trenutak iznenađenja. I dobro je računao. Kresne šibica i odmah se ugasi. Ipak ih, na samom izlazu, dostiže mlaz svjetla džepne svjetiljke.

Prvi je iz zemunice iskočio Eukaliptus, ustopice za njim Miron. Čim su se probili kroz johino granje i grmlje što je raslo pred ulazom, zapadoše u snijeg. Mironu u taj čas sijevne jedna misao. I to prava misao, sjajna misao!

Hitro se okrene i priskoči k vratima, snažno ih zalupi i pritisne zaporanj lokota.

Škljocnulo je i njemu se učinilo da je to najljepši zvuk koji je ikada čuo. Ona dvojica zabubnjaše iznutra po vratima, žestoko psujući. Miron se zadovoljno osmjehne i junački zagrabi za prijateljem.

— Liptuse — zovne ga — stani malo, kud si zapeo!— Što ti je? — Eukaliptus se osvrne preko ramena.— Ništa, samo sam...— Da nisi uganuo nogu?— Ma kakvi! Zaključao sam onu dvojicu.Visoki dječak se zaustavi i dočeka prijatelja. Zurio je u njega kao da

ne može povjerovati da mu je tako sjajna ideja pala na pamet. Othukne iz petnih žila i nasmije se.

— Čovječe! Pa to je sjajno! — reče. — Kako si se samo toga sjetio?— Eto, u posljednjem trenutku.— Ali, čuj — Eukaliptus se uznemiri — možda njih ima još na

otoku. Tamo gdje su dvojica, moglo bi ih biti i više.— Točno. — Miron je odmah shvatio prijateljevu bojazan. — Bit

će najbolje da se čistimo odavde. Samo nemoj toliko juriti, ne mogu slijediti tvoje kilometarske korake.

Nije se tu ustvari moglo ni govoriti o nekoj jurnjavi. Snijeg je bio dubok, gotovo do koljena, tako da su jedva izvlačili noge iz njega.

Daščući su se probijali prema mjestu na kojemu su ostavili čamac. Snijeg je prestao padati i svod se osuo zvijezdama, pa su se ipak

144

nekako mogli snalaziti. Mironu se učinilo da Eukaliptus trči u pogre­šnom pravcu.

— Liptuse, skreni više ulijevo! Ne ideš u dobrom pravcu.Eukaliptus ga posluša i malo zavije ulijevo.Svako je drvo bilo slično jedno drugome, svaki proplanak na koji bi

izbili, činio se potpuno istim kao i onaj koji su upravo ostavili iza sebe. Već su se pošteno umorili, znoj im je curio niz lice i vrat. Malo usporiše da dođu do daha.

A tada, na svoje golemo zaprepaštenje, začuše još nečije korake i dahtanje. Odmah potom ugledaše dvije prilike kako jedna za drugom skaču nespretnim skokovima.

— Vraga si ih zaključao! — šapne Eukaliptus zaustavivši se. — Barem da smo uzeli one puške... brzo, sakrijmo se!

— Ne! Kidaj prema našem čamcu! Još nas nisu primijetili, vidiš da trče sasvim nasumce.

Nastavili su trk. Miron se obazre. Sada nije mogao vidjeti onu

145

dvojicu, jer ih je zaklanjalo grmlje. No ubrzo ih ugleda. Izbili su na čistinu i zaustavili se uz jedno osamljeno stablo, kao da su se sljubili s njim.

— Još više ulijevo, Liptuse! — opomene Miron.One se dvije prilike odlijepiše od drveta i ponovno potrčaše. Jedna

od njih počela je zaostajati. A onda jednostavno nestade, kao da je propala u snijeg.

— Baki, prijatelju, ne mogu više! Pomozi mi da se iskobeljam.— Nesrećo debela, zar se baš u svakoj kaljuži moraš okaljužati!— Bakalar! Slanina!Mršavi je dječak pomagao da se onaj drugi izvuče iz snježnog

nanosa. Kad su prepoznali glas svojih prijatelja, radosno im pohrle ususret.

— Otkud vas dvojica ovdje? — pitao je Bakalar.— Popunjavali smo hranilišta, pa smo malo zakasnili — reče

"Miron nastojeći glasu dati bezbrižan ton.— Nešto ste previše žurili -— nasmije se Slanina.— A ni ti za svoje kilograme nisi bio spor — uzvrati Eukaliptus. —

Pravo bi pitanje glasilo: što ste vas dvojica tražili na našem otoku?— Tek tako smo malo svratili — reče Slanina brzo, kako bi

onemogućio Bakalara da odgovori na Eukaliptusovo pitanje. —Nismo zapravo imali nikakva posla ovdje. Zbilja, zašto ste onako žurili? Zar vas je netko gonio?

— Tko bi nas gonio? —uzvrati Miron pitanjem. —A zašto ste vas dvojica onako čvrsto zagrlili ono stablo kad ste nas čuli? Kao da imate nečistu savjest. Ili ste se od nekoga skrivali?

— Pa... čuli smo vas, a nismo znali tko je. Znaš i sam da se priča o lovokradicama, pa smo mislili... no, znaš već...

— Znam, znam, dobro. No, hajdemo sada. Gdje vam je čamac?— Tu, dolje.— I naš bi morao biti u blizini.Nije bio u blizini. Bakalarev i Slaninin čamac brzo su pronašli. Sva

četvorica su ušli u nj i počeli lagano veslati uz obalu u potrazi za

146

drugim čamcem. Ugledali su ga stotinjak metara dalje, na mjestu na kojemu su ga i ostavili. Miron i Eukaliptus su se premjestili u nj.

— A sada istinu na sunce! — reče Miron kad su zaveslali prema Kopačevu. — Što ste tražili na Crnoj Gredi? Uvjeren sam da niste svratili »tek tako«.

— Da im kažemo, Baki?— Naravno, od njih nemamo što kriti.— Evo, ovako — započne Slanina. — S prozora Kovačevićeve

kuće može se vidjeti jedan dio obale obrasle trskom i vrbama. Primije­tili smo da već nekoliko večeri nekakva dva tipa s toga mjesta isplovljavaju u močvaru. Kao da im je bilo stalo da ih nitko ne vidi. To nam se učinilo sumnjivim. Što bi noću tražili u ritu? I zašto ne polaze iz pristaništa kao i svi ostali? Takva smo pitanja sebi postavljali...

— Skrati priču, debeli, nemoj se napuhavati! — upozori ga Ba- kalar.

— E, pa, moramo im ispričati sve, Baki, to je rezultat našega razmišljanja — svisoka će Slanina. — Dakle, pretpostavljali smo da tu nisu čisti poslovi. I onda —ideja! To su sigurno krivolovci! Što velite dečki, a? Tako smo odlučili da ih večeras slijedimo. Kad su ona dva tipa odmakli iz svoje skrovite baze, nas dvojica smo se stuštili u pristanište, sjeli u ovu našu deregliju, uhvatili povoljan vjetar i punim jedrima natisnuli za njima. Već se spuštao mrak, a i snijeg je padao, pa je vidljivost bila dosta slaba. Nadali smo se da nas neće primijetiti. I mi smo njih jedva držali na oku. Kad su krenuli prema ovom otoku, mi smo, da bismo ih zavarali ako su nas slučajno primijetili, nastavili veslati ne obazirući se na njih. Kad su se oni iskrcali, vratili smo se i spustili sidro uz vaš otok.

— Prilično hrabro od vas — primijeti Eukaliptus.— Pa, ne da se hvalim, ali slažem se s tobom, Liptuse. I ja mislim

da je bilo hrabro. Pronašli smo njihov čamac privezan uz obalu, zaturen u trsku kraj izvaljenog trulog drveta, kako ga nitko ne bi mogao primijetiti. Sjedili smo neko vrijeme u čamcu i smišljali plan. Tada smo čuli prigušen pucanj. Brzo smo napustili čamac i izašli na

147

obalu. E-he, tu smo, dakle! A ovaj moj Baki je htio da se vratimo, zamislite! Ma kako ćeš se vratiti kad ti je nadomak tako krupna lovina! Jer sada smo bili sigurni da se radi o lovokradicama. Pođemo mi tako prema mjestu odakle je dopro pucanj, kadli Baki odjednom krikne. No, stari moj, reci čega si se uplašio, zašto si onako jeknuo?

— Ugledao sam dva bijela duha, eto zato.* — A kako da ih ja nisam vidio, Baki?

— Otkud da to znam? Ali ja sam ih vidio. Ne baš dobro, ali sam ih vidio. Dva.

— U redu, ako je tako. Ja sam bio siguran da su to lovokradice, a ne duhovi. Predložio sam da im oduzmemo čamac, ali Baki se tome usprotivio, nije htio ni čuti za to. Reče da sa mnom ne želi nikome oduzimati čamac. Iz principa. Zbog onoga od neki dan, znate. No, dobro. Baki me nagovarao da se vratimo. Cvokotao je zubima od straha.

— Od hladnoće, a ne od straha — ispravi ga Bakalar.— Dobro, ali cvokotao si, dobro sam čuo. Dakle, nagovorio me da

se vratimo i tako smo pošli natrag, k našem čamcu. No, malo smo zalutali, nismo odmah mogli pronaći mjesto gdje smo sidrili. Tada smo začuli da netko dašće nedaleko nas. To ste bili vas dvojica. Što kažete na to, a?

— Kažemo — reče Miron — da ste obojica u pravu. Ona dvojica su doista bile lovokradice u bijelim kabanicama. U tim su kabanicama bili slični duhovima, onakvima kakvi se opisuju u pričama.

Na ove riječi Bakalar poče brže zabadati veslo u vodu. Ako je i Miron vidio one bijele prilike, mislio je, značilo je to da ga vid nije prevario i daje bolje biti što dalje od njih. Možda su pod kabanicama i bile lovokradice, a možda... brrr...

Pa još brže zavesla.— Mirone — reče tiho Eukaliptus kako ga druga dvojica ne bi čuli

— meni uopće nisi rekao da su u zemunicu ulazili duhovi.— Nisam. Znao sam da ti vjeruješ u duhove o kojima se priča, a ja

nisam želio da još i time tareš sebi glavu. Odmah sam znao da su ono

148

ljudi, lovokradice u bijelim kabanicama. — Tada nastavi glasnije: — Ali sada se, Baki, više ne moraš plašiti duhova. Zaključani su u zemunici na otoku.

— Molim? — zinuše ona dvojica i prestadoše veslati.Ukratko ispričaju Bakalaru i Slanini o svemu što su doživjeli te

večeri.— Čuj, Mirone, slažeš li se da smo i nas dvojica imali dobar nos?

— reče Slanina malo se skanjujući. — Slijedili smo ih, jer smo bili uvjereni da se radi o lovokradicama.

— Slažem se, imali ste nos.— Možemo li onda... mislim, kada lovokradice budu pohvatane u

toj zemunici, možemo li, ovaj... čitavu tu stvar prikazati kao zajednič­ku akciju nas četvorice?

— Možemo.— Drugovi ste, svaka čast! — oduševi se Slanina.Približili su se pristaništu. Prije nego što su se iskrcali, Eukaliptus

pozove Bakalara i Slaninu na čaj.— A poslije ćemo sva četvorica otići u Dom —dometne Miron — i

Vučeviću ispričati cijelu priču— Važi! — prihvatiše ona dvojica, a Slanina podsjeti: — Svojevre­

meno si, dugački, obećavao mnogo više od čaja.— Molim? — pogleda ga Eukaliptus.— Ništa, ništa — odmahne Slanina. — Ako se dobro sjećam, bilo

je nekad riječi o nekom kulenu... na mađarski način.— A, to misliš! — nasmije se Eukaliptus. — Kulen je u smočnici,

samo vi dođite!U Ribarskoj ulici 121 zatekli su Melitu i Aranku. Dok su djevojčice

pripremale čaj i narezivale kulen, Miron i Eukaliptus su se preodjenuli i s prijateljima otišli u štagalj da im pokažu srnu. Melita ih je već bila obavijestila da je srna danas pojela djeteline i da je kod njih poslije podne bio Farkas i rekao da ima dobrih izgleda da srna preživi.

Miron je gorio od želje da sestri i Aranki ispriča večerašnje

149

doživljaje, ali je odustao od toga, računajući da će biti najbolje da o svemu što prije obavijeste Vučevića.

Dok ste vas dvojica izbivali — reče Melita — Ar&nka i ja smo otišle u mjesni ured. Nazvala sam mamu.

— Što je rekla mama?— Možeš misliti. Rekla je da ona, prosto naprosto, ne može

shvatiti kako možemo tako dugo biti odsutni od kuće, da ona svaki božji dan misli na nas, daje bila uvjerena da ćemo stići u nedjelju, pa je za ručak napravila musaku s kiselim kupusom koju ti voliš i da je u zadnjih sedam dana tri puta pravila to jelo sve misleći da ćemo stići, da bi napokon jednom ipak morali doći ako nismo zaboravili gdje nam je kuća i da bi već jednom bilo dosta sanjkanja, prosto naprosto...

— Dobro, seko, znam otprilike. Kasnije ćeš mi ispričati ostalo. Sada nas četvorica moramo otići u Dom i naći se s Vučevićem.

— Zar to ne bismo mogli odložiti za sutra? — reče Slanina punih usta.

— Ti ostani, ako hoćeš — pogleda ga Miron.— Ne, dogovorili smo se da idemo zajedno, sva četvorica. —

Obrisao je usta i brzo čežnjivim pogledom obuhvatio poveliku gomilu narezanog kulena na pladnju. Posegne za još jednim nareskom i ubaci ga u usta, pa reče Bakalaru: —-Ja mislim, Baki, da bi tvoja rođakinja mogla s nama do Doma, a dalje može i sama produžiti kući.

— Mogla bi, ali neće — odbije Aranka. — Bit ću s Melitom dok se Miron i Liptus vrate, a onda ću sama doći kući. Samo, ako me bude jako strah...

Tu zastade i malo se zasmijucka. Mironu se učini da ga je malo poglednula i srce mu zaigra od radosti.

— Ne brini, mogu te ja otpratiti — reče brzo. — Mislim, ako te bude jako strah.

— Tako je najbolje — složi se Bakalar, a Slanina samo nešto progunđa. Ubaci još jedan narezak kulena u usta.

Sva četvorica se zaputiše prema Domu Lovačkog društva.

150

OSAMNAESTO POGLAVLJE

Društvena prostorija u Domu bila je te večeri gotovo puna. Osim lovaca, kojih je bilo najviše, bilo je tu i mještana Kopačeva. Jedni su gledali televiziju, drugi igrali šah ili kartali, treći sjedili uz osvježavajuće napitke.

Za jednim su stolom sjedili Vučević i Levay, kojemu je ruka još bila u zavoju. S njima su u društvu i ona dva milicionara. Stol do njihova bio je slobodan i dječaci posjedaše oko njega. Eukaliptus je prišao Vučeviću i nešto mu rekao.

— Oho! — iznenadi se predsjednik i privuče stolicu k njihovu stolu. — Pričajte sve po redu, ali požurite!

-— Pričaj ti, Liptuse! — reče Miron prijatelju.— Tvoja je zasluga veća — uzvrati ovaj nesebično — pa je pravo

da ti ispričaš.— Ako se može govoriti o zasluzi, ja se tu ništa ne izdvajam. To

smo izveli zajedno —reče Miron, pa otpoče: —Tamo, na Crnoj Gredi, ima jedan brežuljak i na njemu hrpa granja. Učinilo nam se neobičnim što na tome granju nema snijega.

Miron je nastavio priču. Govorio je dosta brzo, a Eukaliptus bi tu i tamo ubacio pokoju riječ ili rečenicu i podsjetio ga na ovu ili onu pojedinost.

Televizor brzo bijaše isključen. Ljudi su prestajali s kartanjem i šahom i privlačili stolice bliže njihovu stolu. Stari Jovović se progurao i sjeo uz dječake, osjetivši da se priča o nečemu važnom. Okrenuo je uho prema Mironu i podmjestio dlan iza njega, a oči upiljio u Mironove usne.

151

Milicionari su s posebnom pažnjom slušali cijelu priču i nešto bilježili u svoje blokove.

Slanina je jedva čekao da se Miron sjeti njega i Bakalara. Pobojao se da će ovaj izostaviti njihov udio u svemu tome, pa, kada je Miron malo zastao da predahne, brzo je iskoristio priliku i ubacio:

— Ovaj moj prijatelj i ja primijetili smo da se već nekoliko večeri jedan čamac s dvojicom ljudi u crnim kabanicama otiskuje u močvaru. — Kad je Slanina, spomenuvši svoga prijatelja, rukom pokazao na Bakalara, mršavi dječak uvuče glavu među ramena i obori pogled. Još se stidio zbog one nesretne zabune od prije nekoliko dana. Slanina je, međutim, nastavio čvrstim glasom, uživajući u svim onim pogledima uperenim u njega: — Ta su nam dva tipa odmah postali sumnjivi. Mogli smo ih vidjeti s našeg prozora, znate, nas dvojica stanujemo kod lovočuvara Kovačevića. Što bi oni mogli tražiti noću u močvari, odmah smo se zapitali. Tako smo odlučili da ih večeras slijedimo. To smo i učinili. Kasnije ih je ovaj moj drug ugledao na otoku, mislim, ta dva tipa. Ali tada su bili u bijelim kabanicama i on se uplašio da su to duhovi. Tja, duhovi! To su priče za malu djecu! Ipak me uspio nagovoriti da se vratimo, pa smo tako , na povratku, nabasali na Mirona i Liptusa. No, Mirone, pričaj ti dalje.

Miron pogleda na sat. Bilo je već osam sati. Skratio je priču i završio time kako su ih zaključali u zemunici.

— Miron se sjetio da ih zaključa — ubaci Eukaliptus.— Boga mi, lijepo! — Vučević im oda priznanje. — Znači, sada su

te dvije ptičice što mijenjaju perje dobro zatvorene u toj zemunici.— Da — potvrdi Miron.— Samo — zamišljeno će Vučević —ja se nikako ne mogu sjetiti

da na Crnoj Gredi postoji nekakva zemunica.— Ima, ima, tamo je, mi smo je pronašli.— Odmah ćemo doznati — reče Vučević i okrene se starom

Jovoviću. — Jovoviću, postoji li na Crnoj Gredi kakva zemunica?— Kakva junica? — Jovović nagne glavu prema Vučeviću.— Ze-mu-ni-ca! Ima li na Crnoj Gredi nekakva ze-mu-ni-ca?

152

— A-ha! Zemunica! Ne, nema. Ali ima bunker.— Točno, sada se i ja sjećam —jedan se lovac lupi dlanom po čelu.

— To ti je onaj bunker, ili sklonište, ostalo je iza rata. Tko zna da li je ikada i poslužio svojoj namjeni. Sav je zarastao u grmlje i korov. To će biti to.

— Ulaz mu je prekriven granjem — reče Eukaliptus — a uz to se nad ulaz nagnula jedna joha, čije ga grane gotovo sasvim skrivaju.

— Sjećam se i ja te johe — reče Vučević — ali nisam mogao ni naslutiti da se baš pod njezinim granama nalazi nekakav ulaz. I, kažete, imaju puške?

— Da.Milicionari su već ustali. Poravnali su uniformu, pritegli opasače i

provjerili jesu li im pištolji na mjestu. I nekoliko je lovaca već bilo spremno da pođu po svoje puške.

— Poći ćemo odmah na Crnu Gredu! — reče Vučević i ustade. — Hvala vam, momci!

— Možemo li i mi s vama? — zapita Eukaliptus.— Naravno, ako želite. Uostalom, pokazat ćete nam najkraći put

do bunkera.— A nas dvojica? — brzo se utrpa Slanina. — I mi smo...— Nemam ništa protiv. Možda ćemo ih ovaj put zaista dobiti na

tanjuru — naglasi Vučević posljednje riječi i namigne Bakalaru.Spustili su se do pristaništa, ukrcali u čamce i krenuli u pravcu Crne

Grede.Na otoku su se iskrcali i dječaci su ih poveli prema zemunici.

Približavali su se što su tiše mogli. Nitko nije razgovarao, tek tu i tamo čuo se pokoji šapat. Lovci su držali puške u pripravnosti. Kad su se sasvim približili brežuljku, i milicionari su otkopčali navlake u kojima su im bili pištolji.

Nedaleko ulaza čitava je skupina zastala da se još o nečemu dogovore. Dječaci su se povukli ustranu. Vučević im priđe i reče:

— Momci, predlažem da se vas četvorica sklonite iza onog drveća. Lovokrađa je ozbiljna stvar i strogo se kažnjava, pa su lovokradice

153

spremne na sve. Nije isključeno da dođe i do puškaranja, ali vi se ništa ne plašite.

Dječaci su se sklonili iza skupine drveća koju im je pokazao Vučević. Lovci su se rasporedili oko brežuljka, a Vučević se s Levayem i milicionarima oprezno primicao ulazu. Uskoro su nestali u grmlju pred ulazom.

Dječaci su se vrpoljili iza onog drveća. Samo se Bakalar stisnuo u se i zaustavio dah. I oni bi rado prisustvovali završnom činu hvatanja lovokradica. Miron se sjeti tužnog pogleda one ranjene srne, sjeti se ustrijeljenog srnjaka i mrtve košute vezane za kolac. I onih divnih, plemenitih jelena, što su svakog dana očekivali hranu iz njihovih ruku i gotovo se sprijateljili s njima. I nije mu bilo ni najmanje krivo što će napokon ti ljudi biti pohvatani.

154

Začuje se Vučevićev ljutit uzvik:Dovraga, vrata su provaljena!Nekoliko trenutaka tišine. A onda odjednom svi počnu govoriti.

Pred ulazom su se sada okupili i lovci koji su bili raspoređeni oko brežuljka. Jedan od milicionara reče:

— Sigurno su razbijena onim sjekirama o kojima su dječaci govorili.

I dječaci se shrpiše pred ulazom.Vrata su bila razbijena, daske slupane i polomljene.Ptičice su odletjele iz kaveza —reče Levay popravljajući svoj zavoj

na ruci. — A samo je malo trebalo pa da. ..Miron i Eukaliptus stajali su opuštenih ramena i ne vjerujući zurili

u razvaljena vrata zemunice.— Znaš, Mirone — šapne Eukaliptus približivši mu se — nečega

sam se sjetio.— Čega to?— Trebali smo onda, kad je onaj izašao i zatvorio nas u zemunici,

trebali smo barem zapisati brojeve pušaka.— Eh, Liptuse, kasno si se toga sjetio.Vučević je s milicionarima ušao u zemunicu, a za njima i ostali.

Osvijetlili su je s više džepnih svjetiljki. A tu su imali što i vidjeti! Mrtva košuta, koju su večeras lovokradice unijele u zemunicu, još je bila privezana o kolac i ležala kraj hrpe jelenskog rogovlja, a but o koji je Eukaliptus udario glavom visio je o stropnoj gredi.

Sve je bilo tu onako kako su dječaci ostavili iza sebe.Samo nije bilo pušaka. Ni »duhova«.

* * *

Te su se večeri Miron i Eukaliptus kasno vratili kući. Bilo je već prošlo deset sati. Aranka je još bila s Melitom.

Sada su djevojčicama potanko ispričali sve večerašnje događaje, što je njih najprije zapanjilo, zatim prestravilo, sve dok nisu odahnule saznavši da su duhovi ipak bili samo ljudi od krvi i mesa. No, kad su

155

čule da su lovokradice uspjele umaknuti, uplašile su se da će oni opet početi divljati po otocima i ubijati jadne životinje.

— Jedan je od njih sigurno pucao i u našu srnu — rekla je u jednom trenutku Melita.

A onda ih je Aranka podsjetila da je već kasno i da mora poći kući.— Vani je mrak, neka te jedan od ove dvojice muškaraca otprati —

reče Melita.Miron je odmah posegnuo za svojom jaknom, kadli ga Aranka

ohladi riječima:— Mogu ja i sama, ne plašim se ničega. Pogotovo sada kad znam

da u Kopačevu nema duhova.— Ali ima oštrih pasa —brzo ubaci Miron -— a i veoma je klisko.

Hajde da te ipak otpratim.Aranka se osmjehne i reče:— Dobro.Izašli su u hladnu zimsku noć. I novi je snijeg na nogostupu već bio

ugažen i uglačan. Poslije nekoliko koraka djevojčica se malo poklizne i

156

uhvati se za Mironovu ruku. I ne znajući kako, njezina se ruka nađe pod njegovom mišicom. On se ponosno isprsi i junački zakorači.

A samo malo dalje čekalo ga je jedno jedva zamjetljivo oblo ispupčenje na nogostupu. Onoga trenutka kad je stao na nj, on pade kao pokošen, kao daje netko jednostavno izbio noge ispod njega. A da nevolja bude veća, Aranka ga htjede zadržati u padu, pa se i ona začas nađe s njim u snijegu.

Mironu se činilo da od srama propada sve dublje u tvrdi snježni pokrivač na nogostupu.

A onda se Aranka počne smijati i sve to odjednom ne bijaše ni upola tako strašno, nije zapravo uopće bilo strašno, štoviše, postalo je veselo i zabavno. Pa se i Miron počne smijati. A zatim, nakon nekoliko uzaludnih pokušaja, ustadoše, otresoše snijeg jedno s drugoga i, ruku pod ruku, nastaviše put.

A noć, iako bez mjesečine, bijaše svijetla, puna zvijezda. Kao da se čitav svod osuo draguljima i kapljicama zlata i srebra, što su ljupko treperile, žmirkale i prelijevale se u zelenim, žutim i bijelim tonovima.

Prošli su cijelu Ribarsku ulicu i kod ZOO-muzeja produžili u ulicu Petofi Sandora prema kući lovočuvara Kovačevića. Miron je silno poželio da put potraje što duže, da se ulica Petofi Sandora produži sve tamo do nekadašnjeg pristaništa, i dalje, još dalje...

Bakalar

DEVETNAESTO POGLAVLJE

Danas prije podne u Domu Lovačkog društva u Kopačevu održava se sjednica Upravnog odbora Društva. Lovci će na toj sjednici rasprav­ljati o dva veoma važna problema: o prihranjivanju plemenite divljači u rezervatu i o lovokrađi i načinu njezina suzbijanja.

Osim članova Upravnog odbora sjednici prisustvuju i mještani Kopačeva, koji su proteklih dana pomagali Društvu u prihranjivanju divljači.

Stolovi u društvenoj prostoriji poslagani su u redove i uz njih postavljene stolice. Skupio se tu lijep broj ljudi. Vijest o noćašnjem pokušaju hvatanja lovokradica već je bila prostrujila selom, pa su mnogi mještani došli da malo potanje saznaju o tom događaju i o neobičnom pronalasku skrovišta lovokradica na Crnoj Gredi.

U prvom su redu sjedili članovi Upravnog odbora. Među njima je bio i stari Jovović. Smjestio se u sredini reda, blizu predsjedničkog stola, upiljivši pogled u predsjednika, kako bi mogao barem pokoju riječ čuti ili je »pročitati« s predsjednikovih usana. U dnu dvorane stajali su Miron, Eukaliptus, Bakalar i Slanina.

Sjednici su prisustvovala i ona dva milicionara.Vučević se lijepim riječima zahvalio lovcima i mještanima Kopače­

va na podršci i pomoći koju su pružili u akciji prihranjivanja životinja u Kopačkom ritu. Posebno je istakao omladince, koji su iz dana u dan, ne mareći za hladnoću i druge vremenske neprilike, isplovljavali čamcima i razvozili hranivo po ritskim otocima. Zamolio je mještane i omladince da pruže pomoć i u nastavku akcije, jer su životinje, zbog hladnoće i duboka snijega, još uvijek ugrožene.

158

Prisutni su jednoglasno podržali akciju i predsjednikov prijedlog da se ona nastavi.

Potom je Vučević iznio problem lovokrađe. Istakao je da lovokradi- ce ovih dana haraju po močvarskim otocima i okolici Kopačkog rita, nemilice uništavajući plemenitu divljač, ne prezajući ni od najgrubljih i najnehumanijih načina lovokrađe.

— I tako, dok se naše Društvo zalaže da u ovim teškim vremen­skim uvjetima očuva faunu Kopačkog rita, pojedinci je nemilosrdno uništavaju — govorio je Vučević. — Vjerojatno ste već čuli da smo sinoć ipak, zahvaljujući dvojici savjesnih dječaka, učinili značajan korak u onemogućavanju te prljave rabote. Nažalost, njezini su nam vinovnici izmakli u posljednjem trenutku, no nadamo se da im to neće uspjeti i slijedeći put...

U prostoriju uđe Levay. Vučević malo zastade dok ovaj nađe mjesto. Levay je, kao član Upravnog odbora, trebao sjesti u prvi red, no kad vidje da su tu sva mjesta zauzeta, uputi se u dno dvorane i sjede na slobodnu stolicu nedaleko dječaka. Slanina se, kao slučajno, malo odmakne od njega, sjetivši se njihova prvog susreta u »Zlatnoj udici«.

U nastavku je Vučević opisao na koji je način pronađeno skrovište lovokradica, te istakao da su taj pothvat učinila dva dječaka, Zoltan Varga i njegov prijatelj Miron, našto se sve glave okrenuše prema njima. Iako im je pohvala laskala, dječaci su se osjećali prilično neugodno, čak su se malo i zacrvenjeli.

Vučević je potanko opisivao što je sve pronađeno u zapuštenom bunkeru. Prisutni su se zgražali i javno negodovali, zahtijevajući da se poduzmu još opsežnije mjere protiv lovokradica, kako bi ih stigla zaslužena kazna.

Kad je osjetio da mu je rumenilo iščezlo iz obraza i ušiju, Miron se osvrne po dvorani.

I tada se odjednom zgrozi.Srce mu poče tući poput čekića. Dah mu postade isprekidan, usta

suha od uzbuđenja.Dok je Vučević nabrajao broj pronađenih koža i krzna ove ili one

159

divljači i iznosio procjenu štete, Miron se približi Eukaliptusu i počne mu nešto brzo šaputati.

A zatim, osjećajući na sebi poglede svih prisutnih, dvojica dječaka hrabro zakročiše prema predsjedničkom stolu. Vučević zastade smje­škajući se, pomislivši da se dječaci žele pokazati svima u dvorani. No oni mu priđoše i rekoše nešto tihim glasom, što je samo on mogao čuti.

Zatim se vratiše na svoja mjesta u dnu dvorane.Vučević je nastavio izlaganje. Lice mu sada bijaše blijedo, glas

uzbuđen. Nije se mogao sabrati, pa je ubrzo, završivši kako-tako svoje izlaganje, sklopio dnevnik i objavio pauzu od pola sata. Istovremeno je pozvao članove Upravnog odbora da prijeđu u susjednu prostoriju. Zamolio je i milicionare da pođu s njima, a potom dao dječacima znak da se poziv odnosi i na njih.

— Ova dvojica dječaka — reče kad su prešli u susjednu prostoriju — upravo su mi saopćili nešto od velike važnosti. Sada vas želim upoznati s tim.

Među članovima Upravnog odbora nastade žamor.Levay ustade i reče da zbog nekog neodložnog posla mora izaći na

pola sata, no Vučević ga zamoli da ostane, budući da je i on član Upravnog odbora.

— Izvolite, vas dvojica! — obrati se Mironu i Eukaliptusu. — Iznesite ovdje ono što ste mi maloprije rekli.

Miron i Eukaliptus se pogledaše.— Govori ti, Mirone — reče Eukaliptus — kod tebe je ono. ..— Dobro — prihvati Miron, pa se okrene lovcima koji su sada

napeto očekivali njegove riječi. — Ovaj moj prijatelj, Lipt... Zoltan Varga i ja smo prije sedam-osam dana, raspoređujući hranivo na Crnoj Gredi, pronašli ustrijeljena srnjaka zatrpana snijegom. Kad smo ga podigli, pod njim smo ugledali ovo.

Iz džepa je iščeprkao dugme od jelenskog roga i držao ga u visoko podignutoj ruci.

Sve se oči uperiše u predmet što ga je držao među dva prsta. Neki su razaznali da se radi o dugmetu od jelenskog roga, kakva lovci često

160

nose na lovačkoj odjeći. Nekolicina ih slegne ramenima, pitajući se vjerojatno kakvu bi to posebnu važnost moglo imati jedno takvo dugme.

U dugme se posebno pažljivo zagledao stari Jovović. Kad je razaznao o čemu se radi, osmjehne se i kimne glavom, kao da mu je sve postalo jasno. On je izradio na stotine takve dugmadi, ta u tom poslu nije mu nadaleko bilo premca.

Dugme pođe od ruke do ruke. Nitko nije pokazivao posebno uzbuđenje zbog takve sitnice. Jer, tko bi mogao znati kome ono pripada!

— Jovoviću — okrene se Vučević starcu predajući mu dugme — jeste li vi ovo izradili?

— Molim? — Starac uzme dugme i nagne glavu prema Vučeviću, stavivši dlan iza usne školjke.

— Jeste li vi izradili to dugme? — ponovi Vučević glasnije.Starac je prevrtao dugme među prstima i pažljivo ga razgledao.— Da — klimne glavom — ja sam ga izradio.— Jeste li sigurni u to?— Molim?— Jeste li sigurni da ste ga vi izradili?— Da, potpuno siguran.— A za koga ste ga izradili?— Molim?— Za koga ste napravili to dugme?— Pa za Levaya, ne? Prije nekoliko godina.Levay se trgne, žuti mu se brkovi nakostriješiše. Gledao je starca

neprijateljskim pogledom.— Levay, je li to tvoje dugme? — zapita Vučević. — Dobro ga

pogledaj!— Ne, to nije moje dugme niti je ikada bilo! — ustvrdi Levay i ne

pogledavši dugme koje mu je pružao Vučević.— Pogledaj ga, ipak.— Neću, zašto bih ga gledao! Nije moje.Vučević opet priđe starcu.

161

— Jovoviću, Levay kaže da to nije njegovo dugme.— Neka on kaže što hoće. Ja ne mogu znati čije je sada, ali on je

kod mene naručio da mu napravim takvu dugmad. I napravio sam. Osam velikih i četiri manja.

— Kako se stari može sjećati daje ovo dugme izradio baš za mene? — procijedi Levay. — Napravio je bezbroj takvih, a sada je sav ishlapio. Može tvrditi što hoće, to nije moje dugme.

— Molim? — starac se okrene Vučeviću. — Što je rekao?— Rekao je da se vi ne možete sjećati da ste baš to dugme izradili

za njega, jer da vas sjećanje ne može tako dobro služiti.— O, služi mene sjećanje dobro, bez brige! Za njega sam ga izradio!

Unutra sam urezao početna slova njegova imena i prezimena, evo, pogledajte dobro. Zar ovo nije LL, to je od Laszlo Levay!

Sada je i Mironu sinulo, i Eukaliptusu, i svima. Onaj četverokut s napuklim dijagonalno suprotnim uglovima, koji su izgledali kao odgri­žem, ustvari predstavlja dva velika slova L okrenuta unutrašnjom stranom, naopačke, jedno prema drugome.

— Moja su sva dugmad na broju — ustade Levay i pokaže niz dugmeta na zelenom lovačkom kaputu. — Pogledajte!

Svi su sada gledali Levaya i prebrojavali dugmad na njegovu kaputu. Bilo ih je osam.

— Mirone —Vučević se opet obrati dječaku —kako si ti'došao na pomisao da to dugme pripada Levayu?

— Kad je danas lovac Levay ušao u dvoranu, zapazio sam da na kaputu ima lijepu dugmad od jelenskog roga. Tada sam se sjetio da i ja u džepu imam jedno slično dugme, a sjetio sam se i gdje sam ga pronašao. Ali sam bio zaboravio na njega. A onda sam primijetio... — zastane zbunjeno, neodlučno.

— Reci slobodno što si primijetio — potakne ga Vučević.— Primijetio sam da na kaputu lovca Levaya nedostaje jedno

upravo takvo dugme ...— Ma gdje to? — skoči Levay. — Ovdje je svih osam, brojite još

jednom!

162

— Na kraju lijevog rukava, s donje strane — gotovo stidljivo reče Miron. — Na desnom rukavu imate dva, a na lijevom samo jedno.

Levay se vidno trgne i neprimjetno opipa kraj lijevog rukava, što mu je bio navučen preko zavoja. Tu je doista nedostajalo jedno dugme, to se više nije moglo sakriti.

— Dobro — malo popusti, jer više nije imao kud — meni je to dugme moglo ispasti u snijeg...

— ... i zavući se pod ustrijeljenog srnjaka — ubaci netko i nasmijese.

Levay bijesno pogleda u pravcu iz kojega je dopro smijeh, pa nastavi:

— Ako je i pronađeno u blizini toga srnjaka, to ne mora značiti da sam ga ja ustrijelio. Na kraju, ova dvojica — pokaže na Mirona i Eukaliptusa —mogu posvjedočiti da sam bio ranjen, oni su mi i previli ranu. Da sam ubio srnjaka i da sam lovokradica, onda sigurno ne bih zadobio ranu, jer je sigurno daje u mene pucao lovokradica. Vjerojat­no sam ga iznenadio i on se uplašio, pa je okrenuo pušku prema meni. Srećom, samo me ranio.

— Pa, što se toga tiče — reče Vučević — iste su me večeri ovi dječaci obavijestili da si ranjen na Crnoj Gredi. Pošao sam s njima tvojoj kući da s tobom malo porazgovaram kako se to dogodilo. Tvoj nam je rođak rekao da si saonicama otišao na previjanje.

— Tako je i bilo! — nabusito će Levay.— Ne bih rekao. Te sam večeri također obavijestio miliciju o

tvome ranjavanju. O tome će sada reći koju riječ ovi drugovi, koje smo pozvali u Kopačevo da nam na licu mjesta pomognu u traganju za lovokradicama. Izvolite, drugovi!

Jedan od milicionara ustade, poravna kaput uniforme malo ga potegnuvši za krajeve, opipa opasač, ovlaš prijeđe rukom po navlaci za pištolj, pa izvadi notes iz unutrašnjeg džepa. Pogleda nešto u njemu i reče:

— Dakle, ovako. Kada smo obaviješteni, odmah smo stupili u akciju. Drug Vučević nas je nazvao navečer, a zatim i sutradan, i

163

zamolio da pokušamo saznati da li se ovdje prisutni drug Levay prijavio radi previjanja ruke u nekoj od zdravstvenih ustanova u gradu. Mi smo sve ispitali i utvrdili da se ovdje prisutni drug Levay ni u jednoj od zdravstvenih ustanova nije prijavio radi previjanja lijeve ruke. Toliko.

Sklopi notes i vrati ga u unutrašnji džep, prinese ruku kapi i sjedne.— Ako i nisam —frkne Levay —to opet ništa ne znači. Baš ništa!

Rana je bila laka i na putu sam se predomislio. Nisam ni otišao na previjanje, to je točno. Zadržao sam se u Bilju kod rodbine i vratio se kući u zoru.

— Reći ću iskreno što mislim — dočeka Vučević. — Mislim da ti one noći nisi bio ni u zdravstvenoj stanici ni kod rodbine u Bilju. Ja mislim —tu Vučević povisi glas —ja mislim da si ti one noći ponovno otišao na Crnu Gredu, sam ili sa svojim rođakom, kako bi divljač koju si ustrijelio odvukao u bunker.

— S ranjenom rukom? — Levay opet plane i skoči. — Na što sada ciljaš? I o kakvoj to divljači govoriš?

— O onoj koju si te večeri ustrijelio — mirno odgovori Vučević.— Ma, kojoj? Pazi šta govoriš, tužit ću te radi klevete!— Ja sam spreman odgovarati ako se pokaže da nije istina ovo što

govorim. Malo kasnije ću potanje obrazložiti svoju tvrdnju, samo dok postavim dva-tri pitanja ovim vrijednim dječacima. — Okrene se Mironu i Eukaliptusu. — Zoltane, jeste li vas dvojica vidjeli ranu na Levayevoj ruci?

— Ruka mu je bila krvava, to sam dobro vidio — odgovori Eukaliptus. — A onda mi je bilo loše i nisam više mogao gledati. Miron je bolje vidio, on ga je previjao našim maramicama.

— Mirone, jesi li ti vidio ranu kad si mu previjao ruku?— Da, vidio sam. Cijela mu je šaka i zapešće krvarilo i krv je curila

niz prste.— Čekaj malo. Meni si rekao da je Levay već bio omotao ranu

svojom maramicom. Je li bilo tako?— Da, bio ju je omotao svojom maramicom. I maramica je bila sva

164

krvava. Ja sam mu je htio skinuti i staviti svoju, a preko svoje Lipt... Zoltanovu, ali on je rekao da ostavim kako jest i da samo svoju maramicu omotam preko njegove.

— E, a sada dobro promisli i odgovori na pitanje koje sam ti maloprije postavio. Jesi li vidio ranu? Pazi, samo te to pitam. Nemoj sada govoriti o okrvavljenoj ruci i maramici i prstima.

— Pa... ranu nisam vidio. Ne, ne, nisam. Mislio sam, kad je toliko krvi, sigurno je ispod maramice bila rana.

Svi su s velikom pažnjom slušali ovaj razgovor, iako još nisu znali do čega Vučević želi dovesti svojim pitanjima.

— Nije sigurno da je ispod maramice bila rana — kruto nastavi Vučević. — Moje je mišljenje, naime, da Levay one večeri nije ni bio ranjen.

Opet nastade žagor. Lovci su bili zbunjeni i više nisu znali u što da vjeruju. Svima je bilo jasno da se događa nešto nesvakidašnje.

—- Objasni, hajde, objasni to! — vikne Levay i udari lijevom rukom po stolu, a odmah zatim iskrivi lice u bolnu grimasu.

— Objasnit ću, samo polako. — Vučevićev glas bio je sada tvrd. Govorio je polako, obraćajući se svima prisutnima. — Kad su dječaci čuli pucanj, pošli su u pravcu odakle je on dopro. Ti si se nalazio iza grmlja i ugledao ih kako ti se približuju. Bio si u svojoj bijeloj kabanici, ili crnoj, jer ta je kabanica crna, ali je podstavljena bijelom svilom. Ovo možemo povezati da se s jednog skrovitog mjesta na obali rita, tamo ispod Kovačićeve kuće, svake večeri dva čovjeka u crnim kabanicama otiskuju u močvaru. I ta su dva dječaka sada među nama.

Vučević pokaže na Bakalara i Slaninu. Ovaj posljednji se isprsi u punoj veličini, a njegov se mršavi prijatelj stisne uza nj.

— Da — nastavi Vučević — odlazili ste u crnim kabanicama, a kad biste stigli na otok, izvrtali ste ih naopako, pa su to onda postajale bijele kabanice. To ste činili iz dva razloga. Prvi je taj što se, s obzirom na bjelinu snijega, bijela kabanica teško zapaža, a ako je netko i zapazi — ovo je drugi razlog — odmah će pomisliti na priče o duhovima, koje ste vjerojatno ti i tvoj rođak-pomagač i pustili da kolaju po Kopačevu.

165

I tom si prilikom rekao dječacima da si vidio nekakvu bijelu utvaru, kakva glupost! Htio si ih samo odvući od mjesta događaja.

— Ma kakvog događaja? O čemu to pričaš?— O svojoj malopređašnjoj tvrdnji da si ti one večeri ustrijelio

neku životinju. Kad su dječaci čuli pucanj, pošli su prema tebi i sigurno bi te zatekli pokraj nje. Zato si brzo skinuo kabanicu, smotao je i zaturio u grmlje. Potom si umočio ruku u svježu životinjsku krv i omotao je maramicom, kako se ne bi vidjelo da na ruci nema nikakve rane. Tek tada si se uputio ususret dječacima, predusreo ih i ispričao priču kako si vidio nešto bijelo, nekakvu bijelu pojavu poput sjene, što je zamakla iza grmlja. Time si ih želio zaplašiti i odvratiti od namjere da dalje istražuju, jer bi u tom slučaju mogli naići na ustrijeljenu životinju.

— To su uvrede i klevete, tužit ću te sudu! — žestio se Levay.— O, pa, samo izvoli! — nasmije se Vučević. — Ali sve nekako

mislim da nećeš. Kad su mi to dječaci ispričali, ja sam posumnjao u tvoju priču o ranjavanju, pa sam ih iste večeri zapitao da li su osim tvoga traga u blizini primijetili još nečiji. To mi nisu mogli reći sa sigurnošću. Pretpostavljao sam, naime, da se tu mogao vidjeti samo tvoj trag. Zato sam sutradan pošao na ono mjesto da malo bolje razgledam tragove i grmlje iza kojega si se ti pojavio pred dječacima. Naišao sam na krvav trag lisice u blizini grmlja, koja se tu vjerojatno pogostila ubijenom divljači prije nego što si ti naišao i noću svoju lovinu odvukao u skrovište. I, što je najzanimljivije, u grmlju sam pronašao i smotanu crnu kabanicu s bijelom podstavom. Tada su mi mnoge stvari postale jasnije. Bijeli duh, no, baš lijepo! Kabanicu nisi mogao ponijeti sa sobom jer su te dječaci prevezli u svom čamcu, a noću, kad si dolazio da se riješiš ubijene životinje, vjerojatno si je zaboravio uzeti. Ako i sada još tvrdiš da je to laž i kleveta, molim te da ovdje, pred svima nama, skineš taj zavoj s ruke. Ako pod zavojem budeš imao ranu, to će mnogo toga promijeniti. Ja tvrdim daje nemaš. Dakle?

— Neću! — odbrusi Levay. — Nitko me na to ne može prisiliti!

166

— Dobro, ne može. Ali već i to tvoje odbijanje samo po sebi dosta govori. Ako skineš zavoj i pokažeš da je pod njim rana, ja ću povući sve svoje optužbe. Hajde, učini to! Još jednom te pozivam. Tako se možeš na najjednostavniji način opravdati.

Levay nije pokazivao namjere da ga posluša. Pokušavao se malo smiriti, ali kad je progovorio, glas mu je još podrhtavao od jarosti.

— Hajde, neka mi netko kaže kamo bih ja s tolikim mesom! — reče zaokruživši pogledom po prisutnima i usiljeno se nasmijavši. — Svi znadete da se bavim svinjogojstvom, a imam i desetak junica. Nemam nikakve potrebe da meso pribavljam lovokrađom.

— Upravo su ti te tvoje svinje i junice i služile kao pokriće. Nikome nije moglo biti čudno što prodaješ tako velike količine mesa za kobasice privatnim mesarima. Na tone. Mogli bi to potvrditi mnogi mesari, a vjerujem da će oni to i učiniti kada za to dođe vrijeme. Ti si toga mesa prodavao daleko više nego što si ga mogao dobiti od svojih svinja i junica.

— Čekaj malo — opet se Levay nasmiješi, ali to bijaše nekakav pakostan smiješak. — Tu dvojicu lovokradica o kojima stalno pričaš, dječaci su bili zaključali u onom bunkeru. Po tvome ispada da smo to bili moj rođak i ja. A dobro se sjećaš, a sjećaju se i ovi drugovi pokaže na milicionare — da sam upravo s vama trojicom sjedio u Domu kad su dječaci donijeli vijest da su u onom bunkeru zaključali lovokradice.

— To je istina — reče Vučević sa sigurnošću u glasu. — Živa istina! Samo pitanje je da li su nam dječaci odmah donijeli tu vijest. — Opet se okrene Mironu i Eukaliptusu. — Jeste li sinoć odmah pohitali u Dom čim ste se vratili s Crne Grede? Proteklih sam dana zamijetio da ste u močvaru uvijek odlazili u ribarskim čizmama, s lopaticom i sjekiricom za pojasom. Sinoć, kada ste došli u Dom, niste ih imali uza se. Znači li to da ste najprije išli kući da se preodjenete?

— Da — odmah reče Miron — išli smo kući. Tamo smo se preodjenuli i nešto prezalogajili.

— Koliko je to moglo potrajati?

167

— Sigurno pola sata, možda i više.— A tamo, na otoku, niste odmah mogli pronaći svoj čamac, tako

ste rekli. I tu ste izgubili nešto vremena, zar ne?— Jesmo, najmanje dvadeset minuta.— To ukupno čini gotovo jedan sat, tako sam i mislio. — Opet

pogleda Levaya. — Ti i tvoj rođak ste, dakle, imali dovoljno vremena da razvalite vrata, ukrcate se u čamac i da ti stigneš u Dom prije dječaka. I da dođeš baš u naše društvo, za naš stol, kako bi se kasnije mogao pozvati na vjerodostojne svjedoke. Ali ja se sjećam vrlo dobro, a i drugovi milicionari će se zacijelo prisjetiti, da si ti sjeo za naš stol svega desetak minuta prije nego što su se pojavili dječaci.

Bilo je očito da je Levay pritjeran uza zid. Izgubio je volju da se brani. Samo je odmahivao rukom, sjedio oborene glave i smješkao se. Spoznao je da je bitka izgubljena.

— Tako — zaključi Vučević. — Dalje će ovo preuzeti i nastaviti nadležni organi. Jer, Laszlo Levayu, Lovačko će te društvo optužiti za lovokrađu. A sada, molim sve prisutne, da prijeđemo u veliku dvoranu, jer je pola sata pauze isteklo.

Laszlo Levay nije ni prelazio u susjednu dvoranu na nastavak sjednice. Izašao je na ulicu i zaputio se prema svojoj kući.

— Vražji derani! — mrmljao je gazeći nogostupom. — Prokleti klipani, tko vas je posijao tamo gdje vam nije bilo mjesto!

168

DVADESETO POGLAVLJE

Po završetku sjednice Vučević je pozvao dječake u svoj ured.-— Mnogo ste nam pomogli — rekao im je — i najzaslužniji ste što

smo stali na kraj barem dvojici lovokradica, koji su se, po svemu sudeći, već godinama bavili tim nedopuštenim poslom.

— Mi smo u prvom redu pomogli zato što i sami volimo te životinje — reče Miron.

— Uvjeren sam u to. I drago mi je što si to rekao. Životinje su i zavrijedile da ih se voli. Kopačevo ne bi bilo Kopačevo bez svoga Kopačkog rita i sve te bogate faune u njemu.

— A što se tiče one zemunice — skromno dometne Miron — do njezina smo otkrića došli sasvim slučajno.

— Znam, znam, ali vi ste u svemu tome ispoljili veliku dovitljivost i hrabrost. Vidite, baš ono dugme koje ste pronašli i sačuvali, ukazalo nam je na pravi trag i postalo najopipljiviji dokaz. A zatim i taj stari bunker. Mnogi su od nas znali da on postoji, ali smo zaboravili na nj. A tko bi i mogao pomisliti za kakvu je namjenu poslužio u posljednje vrijeme.

— I nas dvojica smo svake večeri s prozora motrili one ljude u kabanicama — reče Slanina, pobojavši se da bi njegov i Bakalarov udio u svemu tome mogao ostati nezapažen.

— Znam, naravno — klimne Vučević.U ured unesoše osvježavajuće napitke.— Izvolite, poslužite se — ponudi ih Vučević i nastavi: — Mi,

nažalost, nemamo predviđene nagrade za takve slučajeve, pa vam...— A mi i ne očekujemo nikakve nagrade — upade Eukaliptus. —

169

Sve što smo učinili, učinili smo jer smo osjećali da možemo barem malo pomoći, zar ne, Mirone?

— Tako je.— Znam. Ipak ćemo vam pokloniti nešto simbolično. Ovdje ima­

mo srebrne medalje, koje poklanjamo našim najsavjesnijim članovima. — Vučević iz ladice svoga radnog stola izvadi pet kutijica u kojima su bile medalje Lovačkog društva, veličine džepnog sata. Na medaljama je bio ugraviran lik jelena podignute glave s razgranatim rogovljem. — Jovović je noćas cijelu noć radio na njima, pogledajte na poleđini.

Na poleđini svake medalje bilo je urezano ime i prezime svakog dječaka, a također i Melitino ime i prezime, a ispod toga tekst »Za pomoć u prihranjivanju divljači u rezervatu Kopački rit«.

Svakom je dječaku stisnuo ruku i uručio medalju.— A ovu ponesi Meliti — reče i predade Mironu petu kutijicu —

jer je i ona bila u vašoj ekipi. Tebi, Mirone, još i ovo.Iz druge je ladice izvadio lijepo izrađene rogove srnjaka pričvršćene

na srcoliko izrezbarenoj jasenovoj dasci s urezanim hrastovim lišćem i datumom kada je ustrijeljen srnjak s kojega su skinuti rogovi. A to je bio upravo onaj datum kada su Miron i Eukaliptus na Crnoj Gredi pronašli srnjaka zatrpana snijegom.

Dječaci zahvališe i ustadoše.— Mirone — reče Vučević — je li profesor Leopold tvoj otac?— Jest. Zar ga vi poznajete?— Da. Predavao mi je fiziku. Puno ga pozdravi.— Hvala, hoću. Sigurno će mu biti drago.Oprostili su se s predsjednikom Vučevićem i izašli iz Doma. Bilo je

vrlo hladno. Dugo najavljivani val hladnoće napokon je stigao.— Mirone — reče Bakalar kad su se našli na ulici — znaš li da od

jučer autobusi opet redovito voze?— Ne znam.— E, pa, tako je. Kada ti i Melita mislite poći kući?— Još nisam o tome razmišljao. Kada nam počinje škola?-— Preksutra.

170

— Potpuno sam zaboravio na školu. No, ako je tako, sutra bismo morali poći.

— Da, i ja mislim. Ima jedan autobus u četiri sata poslije podne. Debeli i ja ćemo tim autobusom. Hoćete li i vi?

— Moramo, drugo nam ne preostaje. Naći ćemo se sutra na autobusnoj stanici prije polaska tog autobusa.

— Dobro.Miron se približi Bakalaru i reče tiho:— Čuj, Bakalar, pozdravi Aranku, hoćeš?— Naravno da hoću, to se zna — obeća mršavi dječak. — I ona je

tebe pozdravila kad smo jutros odlazili od kuće, ali sam ti zaboravio reći.

— Hvala, Bakalar, pravi si drug!Bilo je prošlo podne. Rastali su se i pošli svatko u pravcu svoje

kuće. Žureći Ribarskom ulicom, Miron i Eukaliptus ubrzo sustigoše starog Farkasa, koji je, oprezno i oslanjajući se na štap, išao u istom pravcu.

Sada je upravo bio zastao i zagledao se nekamo iznad močvare. Dječaci ga pozdraviše i pogledaše u istom pravcu.

Gore, pod snježnim oblacima, orao je vijao sićušnu pticu, jedva vidljivu pokretnu živu točkicu. Ptica već bijaše posustala i bilo je očito da neće još dugo moći izdržati ovu neravnopravnu trku na život i smrt. Spuštali su se sve niže. Grabežljivi ju je progonitelj naočigled sustizao. Ispružio je noge naprijed, spreman da svakog trenutka ščepa žrtvu. Tada ptica izvede jedno lukavstvo. Strelovito se sunovrati u dubinu. Zbog svoga glomazna tijela orao je nije mogao slijediti u tom vrato­lomnom obrtu, pa je još neko vrijeme nastavio pravolinijski let. Tada se obruši i on, no progonjena ptica bijaše već izmakla za nekoliko desetina metara. Orao je opet počne sustizati i iznemogla se ptica ponovno nađe u opasnosti. I ponovno izvede svoje prokušano lukav­stvo. Gotovo pod pravim kutom skrene prema šumarku na otoku. Dok je grabljivica uspjela promijeniti smjer, ptica se već bijaše izgubila u osniježenoj krošnji. Orao je napravio nekoliko krugova oko krošnje.

171

No ubrzo je napustio potjeru, jer ni svojim oštrim pogledom nije mogao otkriti u krošnji sakriven svoj nesuđeni plijen.

— Spasila se — gotovo odahne Farkas, a zatim, kad su pošli, reče: — Čuo sam, momci, za vaš podvig. Svaka vam čast, čestitam!

— Hvala. — Miron zapita Eukaliptusa: — Liptuse, hoćemo li danas poslije podne još jednom nahraniti životinje na Crnoj Gredi?

— D, i na Poljani.— Mislim da nećete — umiješa se Farkas. — Zar niste vidjeli

močvaru?Dječaci su jutros žurili pa nisu ni obratili pažnju na močvaru. Sada

je pogledaše i iznenadiše se. U toku noći i prijepodneva voda se u močvari zaledila. Led još nije bio dovoljno čvrst, ali se čamcem više nije moglo ploviti.

Sva trojica su zastali i promatrali močvaru. Kroz snježne oblake što su se počeli nagomilavati, sunce je propuštalo pokoju zraku, koja bi se, rumeno bliješteći, odbijala od zaleđene površine.

— Kako je sve ovo lijepo! — zaneseno će Miron. — Ta močvara i sve unaokolo.

— Da — uzdahne Farkas sjetno. — Može se zavoljeti. I močvara i sve što je u njoj. Ja sam se rodio u Kopačevu i volim je već sedamdeset godina. I Eugen Savojski ju je zavolio.

— Je li to onaj vojskovođa što je pobijedio Turke?— Jest. Kada su ga na Bečkom dvoru zapitali što želi kao nagradu

za pobjedu nad Turcima, odgovorio je da bi želio posjed u Baranji poznat pod imenom Kopački rit. I dobio gaje. Tu nedaleko sagradio je dvorac, moći ćete ga vidjeti iz autobusa.

Tamo, na obali najbližeg otoka, ispod krošnje pokrivene snijegom, izroni rogovlje jelena lopatara. Životinja je podigla glavu i gledala prema selu, kao da otuda očekuje pomoć.

Miron je znao da se mora rastati s močvarom, s njezinim šumama i trščacima, sa svim tim dragim stvorenjima što ih je upoznao u ovih nekoliko dana. I osjeća se tužnim zbog toga. Skrene pogled prema koloniji kormorana. Na ogoljelim bijelim granama ptice su istiha

172

žvrgoljile. Kao da se opraštaju sa mnom, pomisli, ali ne brinite, doći ću ja opet.

Pogleda Farkasa. I on je gledao u nepreglednu bjelinu, oči mu zasuzile. Voli je već sedamdeset godina, sjeti se Miron starčevih riječi. Kako li je to lijepo! U njegovim staračkim očima kao da se ogleda sva ta ljubav.

— Kako će se sada prevoziti hranivo na otoke? — zapita Miron zabrinuto. — Životinje su gladne, danas ih još nismo nahranili.

— Danas više i nećete — odgovori starac malo kasnije. — Ali ne brinite, životinje će preživjeti nekoliko dana i bez prihrane. A kad led očvrsne, hranivo će se razvoziti saonicama.

-— Zar konji neće propadati kroz led?— Saonice će vući ljudska zaprega, da tako kažemo. — Još je

zamišljeno promatrao močvaru, zatim podigne pogled prema oblacima što su se brzo kretali i spajali, stvarajući gustu, sivkastu masu. Obriše inje s brkova i nastavi: — No, nevolja će biti u nečemu drugome.

173

Mnoge će životinje, pogotovo one teže, zbog zaleđenosti ipak stradati od ozljeda. One će, u potrazi za hranom, prelaziti po ledu s otoka na otok. Posebno je to pogibeljno za krupniju divljač, papkare — to se prvenstveno odnosi na jelensku i srneću divljač i divlje svinje —jer će padati na kliskoj površini, lomiti noge, propadati pod led, mrznuti se. Ali tu se ništa ne može. Tako to biva svake godine za jačih zima.

Nastaviše put i uskoro stigoše do Eukaliptusove kuće. Tu zastadoše da se pozdrave.

— Drago mi je što smo se upoznali, Mirone — reče Farkas pružajući mu ruku.

— Hvala, i meni. Mnogo lijepoga ste nam ispričali kad smo neki dan s vama plovili močvarom. Mislim da ćemo doći i dogodine u ovo doba, a možda još i prije — reče Miron, pa pogleda Eukaliptusa i doda: — Ako nas ti pozoveš, Liptuse.

— Osjećajte se već pozvanima — spremno prihvati Eukaliptus.— Dobro, hvala — reče Miron, pa se opet okrene Farkasu. —

Liptus će vam vratiti čizme, lopatice i sjekirice koje ste nam posudili. 1 hvala vam na svemu. Pozdravite tetu Joliku!

Rastadoše se!U dvorištu osjetiše da se za ručak sprema nešto posebno.Kad uđoše u kuhinju, tu ih, osim Melite, dočekaše i Eukaliptusovi

roditelji. Srdačno se pozdraviše.Eukaliptusova majka upravo je završavala s pripremanjem ručka.

Na stol je iznijela prvoklasan sakadaški riblji paprikaš.— Zoltan, sine — odmah će gospodin Varga — što to meni kazala

Melita! Vas dvojica na Crnu Greda zarobila kradolovice!Ispričaše mu sve o pronalaženju zemunice, a također i sve ono što

se događalo na sjednici Upravnog odbora.— Levay? — čudio se gospodin Varga. — Zar ona? Pa ona još uz

to isto lovac i još u Upravni odbor!— Da, Levay i njegov rođak.— Ja uvek kažem da ima svakakvi čovek. Tko bi to rekla za Levay,

174

tko bi to rekla! A ona ima... Zoltan, sine... sok disznoja es tehene van (šok dišnoja es tehene van)... kako kažem?

— Puno svinja i stoke — prevede Eukaliptus.— Da, ima toliko ... sok disznoja es tehene van ... puno svinja i

stoke, pa zar je morala... no, no, no!Poslije izvrsnog ručka Miron i Melita zahvališe Eukaliptusovoj

majci, našto se ona blago osmjehne. Ona se uvijek samo osmjehivala. Melita je prije podne od nje prepisala svu silu kuharskih recepata.

Prijeđoše u sobu do ulice. U kaljevoj peći veselo je pucketala vatra. Eukaliptusova majka je ostala u kuhinji da se pobrine za večeru, a njezin muž je sjeo u stari kožnati naslonjač i čitao novine.

Miron je rekao Meliti da će sutra u četiri poslije podne poći kući.— Hajdemo još malo pogledati srnu — pozove Melita dječake.Srna je i sada ležala u slami. Pogled joj više nije bio onako zamućen

i tužan. Grickala je sijeno i djetelinu.— Danas prije podne pokušala je ustati — reče Melita. — Htjela je

stati na tri noge, ali je ubrzo opet legla. Bilo joj je suviše naporno.— Još je prerano da ustane — reče Eukaliptus. — Ali ozdravit će,

ne brini. Tata i ja ćemo je morati vezati, kako više ne bi mogla ustati sve dok joj slomljena kost ne sraste i očvrsne.

— Liptuse — reče nakon toga djevojčica — ostavljam je tebi na brigu. Moraš je njegovati umjesto mene. Neka stalno pred njom bude sijena i djeteline, a svako jutro joj odnesi i malo mlijeka. To nemoj zaboraviti, naučila sam je na to. Neka ti i Aranka pomogne.

Pri spomenu Arankina imena Miron se uznemiri. On je sinoć dobro zapamtio broj njezine kuće, a znao je i naziv ulice, pa je odlučio da će joj pisati čim stigne kući. Ali i pored toga, tako bi je još jednom prije poslaska volio vidjeti...

— Kažem ti da ništa ne brineš za nju — reče Eukaliptus Meliti.— Molim? — trgne se Miron iz razmišljanja, a lice mu se ozari.— Govorim Meliti da ne mora brinuti za srnu — reče Eukaliptus i

nastavi: — Ali, kad sasvim ozdravi, morat ću je prevesti na otok i vratiti joj slobodu, to neka ti bude jasno. Ona je ipak divlja životinja.

175

— Znam — reče Melita s malo tuge u glasu — iako mislim da smo je već prilično pripitomili. Ostavi je na istom mjestu na kojemu smo je pronašli, pod onim hrastom. I stavi joj neku ogrlicu ili tako nešto, daje poslije možemo prepoznati.

— Hoću.— Što misliš, ako dođemo još koji put, da li će ona mene

prepoznati.— Prvo, nemoj govoriti »ako dođemo«, jer vi ćete sigurno doći,

Miron i ja smo se o tome već dogovorili. Naravno, bit će mi drago da dođete što prije, na proljeće, onda je ovdje najljepše. A, drugo, mislim da će te prepoznati, iako se to kod divljih životinja nikada pouzdano ne može znati.

— Ja ipak mislim da će me prepoznati. Pa stalno sam je hranila i njegovala i tako smo se lijepo sprijateljile. U početku je izmicala glavu kad sam je htjela pogladiti, a sada više ne izmiče i čini mi se da joj svaki put bude drago kad je pogladim.

Predvečer su počeli spremati svoje putne torbe. Miron je pažljivo umotao srnjakove rogove u svoju košulju i spremio ih na dno torbe.

Navečer su dugo sjedili i razgovarali s Eukaliptusom i njegovim roditeljima.

Sutradan je bilo još hladnije. Led je bio mnogo čvršći nego prethodnog dana, ali saonicama se još nije moglo preko njega. Svi su čamci u pristaništu bili izvučeni na snijeg, kako ih močvara ne bi zarobila ledom.

I sutradan se Eukaliptusova majka iskazala svojim kuharskim umijećem. Pripremila im je »šarana u rašljama«, što je bio poznati specijalitet restorana »Kormoran«.

Poslije ručka su se pozdravili i pošli na autobusnu stanicu. Eukalip­tus ih je pratio i nosio Melitinu putnu torbu. Bilo je još dobrih pola sata do polaska autobusa. Miron se vrpoljio, uzdisao i stalno šetuckao pred ZOO-muzejom, sve češće pogledajući u ulicu Petofi Sandora. Onda više nije mogao izdržati.

176

— Brine me što još nema one dvojice — reče. — Moram otići po njih, bojim se da će zakasniti.

— Ima još pola sata do polaska, Mirone — reče Eukaliptus pogledavši na svoj ručni sat. — Stići će.

— Znam... ali ipak se bojim... — uzmuca se Miron, a zatim zašuti.

— Ma, pusti ga, Liptuse, samo neka ide po njih — smijucne se Melita. — Idi ti, Mirone, samo idi, možda su oni zaboravili put do autobusne stanice.

Miron se odmah okrene da pođe, ali baš tada ugleda kako se ulicom Petofi Sandora približavaju Bakalar i Slanina. Kad je među njima prepoznao Aranku, srce mu zaigra od radosti.

Do dolaska autobusa Melita je stajala s trojicom dječaka, a Miron je s Arankom stajao malo po strani, ispred samoposluge. Samo su šutjeli i gledali jedno drugo, ne nalazeći pravu riječ kojom bi se oprostili. Tek tu i tamo ipak bi kapnula pokoja riječ, krhka i stidljiva.

— Miron sigurno tvojoj rođakinji objašnjava nepravilne glagole — reče Eukaliptus i nasmije se.

I Bakalar se nasmije. Slanina se uzobiljio i pravio kao da nije čuo što je rekao Eukaliptus.

Oblaci su sakrili sunce. Iz gnjezdilišta kormorana dopiralo je glasanje tih močvarskih gusara. Iznad močvare je u širokom luku prelijetao orao štekavac.

Iz oblaka se počeše otkidati krupne pahulje. Lepršavo i krivudavo, poput bijelih leptirova, počeše se spuštati na zaleđenu površinu.

— Aranka, pisat ću ti čim dođem kući, važi? — napokon Miron prevali preko usana. — Hoćeš li se ljutiti ako ti budem pisao?

Djevojčica je na dlanu imala dvije-tri pahulje. Čekala je da se otope. Ubrzo su se pahulje pretvorile u biserne kapljice. Tada se osmjehne i pogleda Mirona u oči.

— Neću se ljutiti, naravno. Bit će mi drago ako mi budeš pisao.— Oh, pisat ću ti svakako. To će mi biti prvo što ću napraviti kad

dođem kući.

177

I, ne znajući kako, odjednom je osjetio Arankinu ruku u svojoj. Bila je još vlažna od istopljenih pahulja, ali topla i meka.

Melita, Eukaliptus i Bakalar su ih gledali. Slanina se zabuljio u ploču s natpisom ZOO-muzeja, kao daje na njoj otkrio nešto izuzetno zanimljivo.

S početka ulice Kis Ferencza, u oblaku snježne prašine, nailazio je autobus.

Dvije se ruke lagano razdvojiše.Oni koji su odlazili, počeše se pozdravljati s onima koji ostaju, s

obećanjima da će se ovdje naći i iduće godine u isto doba.Mironovo je lice zračilo radošću. Gledao je Aranku sve dok se

njezin lik nije izgubio u vrtlogu sve gušćih pahulja.

178

BILJEŠKA O PISCU

Anto Gardaš rođenje 1938. godine u Agićima kod Dervente. Gimna­ziju je završio u Našicama, diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Sada živi i radi u Osijeku.

Piše poeziju i prozu. Objavljuje u mnogim književnim listovima i

časopisima. Sudjelovao je na brojnim književnim susretima kod nas i u inozemstvu, ponajčešće s učenicima osnovnih škola.

Za djecu je do sada objavio knjige: Jež i zlatni potok (priče), Tajna zelene pećine (roman), Ljubičasti planet (roman), Zaboravljena torba (priče), Bakreni Petar (roman), Izum profesora Leopolda (roman), Zvijez­da u travi (priče), Uvijek netko nekog voli (pjesme), Prvi suncokreti (pjesme), Pigulica (roman) i Duh u močvari (roman).

Romani Ljubičasti planet, Bakreni Petar i Izum profesora Leopolda međusobno su povezani utoliko što sva tri spadaju u područje znanstvene fantastike i isti su im glavni junaci, iako se svaki može čitati kao zasebna cjelina.

Za knjigu Ljubičasti planet dodijeljenja mu je 1981. godine republička nagrada »Grigor Vitez«.

BILJEŠKA O ILUSTRATORU

Vladimir Džanko rođen je 1932. godine u Glamoču. Završio je Akademiju primenjenih umetnosti u Beogradu. Živi i radi u Osijeku. Svoje radove izlaže u zemlji i inozemstvu. Kao slikar očaran je nizinom Slavonije, Dravom i Dunavom pa su to najčešći motivi njegovih akvarela

i pastela.

179

DO S A D A I Z A Š L O U B I B L I O T E C I V J E V E R I C A

Anton Ingolič Dječak sa dva imenaAnđelka Martić PirgoHerminia zur Miihlen Šta pričaju Petrovi prijatelji Fran Levstik Najdihojca N. Veretennikov Volođa Uljanov Johanna Spyri HeidiAngel Karalijčev U svijetu pričaErich Kastner Don Quichotte Nathaniel Hawthorne Čudesna knjiga Kornej Čukovski Doktor Jojboli Vladimir Colin BajkeKornej Čukovski BajkeMarija Majerova RobinzonkaMakedonski pisci djeciJosip Vandot Kekec nad samotnim ponoromCharles Perrault BajkeMato Lov rak Devetorica hrabrih Krišan Čandar Preokrenuto drvo Mihail Zoščenko Priče za djecu William Saroyan Tata, ti si lud

William Saroyan Mama, volim tePerzijske bajkeBraća Grimm BajkeMilan Šega Čarobni ključić Vesna Parun Tuga i radost šume Knjiga radosti I Danko Oblak Modri prozori Josip Vandot Kekec na vučjem traguErich Kastner Emil i detektiviLewis Carroll Alica u Zemlji čudesa Gabro Vidović Kurir sa Psunja Miroslav Hirtz Priče iz prirode Vojin JelićPsiću, a kako je tebi imeGrigor Vitez Kad bi drveće hodaloErich Kastner Tonček i Točkica Ivana Brlić-Mažuranić Priče iz davnine Gianni Rodari Čipolino Anđelka Martić Dječak i šumaKnjiga radosti II

Ivana Brlić-Mažuranić Čudnovate zgode šegrta Hlapića Astrid Lindgren Razmo u skitnji

Milivoj Matošec Tiki traži Neznanca Gianni Rodari Putovanje Plave strijele Mato Lovrak Zeleni otok Vjekoslav Majer Žuna na telefonu Nusret Idrizović Mrav i aždaja France Bevk Mali buntovnik Braća Grimm PričeFelix Salten BambiH. C. Andersen PričeH. C. Andersen BajkeLewis CarrollAlica s onu stranu ogledalaJens SigsgaardRobin HudVladimir NazorKurir LodaFerenc MolnarJunaci Pavlove uliceStevan BulajićNebeski mornarAleksa MikićPriče o malim borcimaOton ŽupančičCicibanAleksandar Popović Tvrdoglave priče Mato Lovrak Vlak u snijegu Ezopove basneKarei Čapek Bajke

Branka Jurca Kućica kraj mora Gabro Vidović Trojica iz Male ulice Marcel Ayme Priče mačke na graniPavel Bažov Kameni cvijet Arkadij Gajdar Timur i njegova četaMilivoj Matošec Admiralov otok C. Collodi Pinokio Gianni Rodari Đelsomino u Zemlji lažljivacaA. VolkovČarobnjak iz OzaSlavko KolarNa leđima delfinaW. M. ThackerayRuža i prstenDesanka MaksimovićPtice na česmiFrance BevkCrna braćaJ. BroszkievviczVelika, veća i najvećaPalma KatalinićDjetinjstvo VjetrakapetanaA. R. van derLoeff-BasenauLavine bjesneAleksej TolstojZlatni ključićGabro VidovićZatočenici Pernatog otokaErich Kastner 35. maj Tone Seliškar Družina Sinjega galeba Fran Levstik Pjesme za djecu Ernest Thompson Seton Vinipeški vuk

Ivan Cankar Moj život Grigor Vitez Gdje priče rastu Branko Copić Sin Brkate ćete Vojin Jelić Hrabriji nego igračka Ivan Kušan Domaća zadaćaMarcel AymeDruge priče mačke na graniIvan KušanUzbuna na Zelenom VrhuGustav Krklec Majmun i naočale Ela Peroci Djeco, laku noć Gianni Rodari Telefonske pričeGrigor Vitez Igra se nastavlja Ratko Zvrko Grga Čvarak Erich Kastner ČovječuljakG. Parca—M. Argilli Čavlićevi doživljaji Felix Salten Bambijeva djecaMato Lovrak Družba Pere Kvržice Stanislav Femenić Puž na ljetovanjuMilivoj Matošec Strah u Ulici Lipa Eva Maria Aab Vjetropirka Eva Nada Iveljić Konjić sa zlatnim sedlom Višnja Stahuljak Začarani putoviPjesme četiri vjetra(Izbor i prijevod Grigor Vitez)Hans Peterson Matija i vjeverica

Henry Winterfeld Djevojčica iz svemira Palma Katalinić Pričanje Cvrčka moreplovcaZdenka Jušić-Seunik Vode su pjevale Stjepan Jakševac Vesela godinaErich Kastner Emil i tri blizancaErich Kastner Čovječuljak i Malena Erich Kastner Blizanke Jagoda Truhelka Zlatni danci Zvonimir Balog Nevidljiva Iva Dragan Lukić Neboder C-17M. Bjažić—Z. Furtinger Ništa bez BoženeSunčana Škrinjarić Kaktus bajke Ivan Kušan Koko i duhovi Blanka Dovjak-Matković Neobična ulica Gianni Rodari Planeta ispunjenih željaMladen Kušec Dobar dan!Viola Wahlstedt Aslak dječak sa SjeveraAnđelka Martić Vuk na Voćinskoj cesti Mato Lovrak Neprijatelj br. 1 H. C. Andersen Bajke i pričeDubravka Ugrešić Mali plamen Zlata Kolarić-Kišur Moja Zlatna dolina Ivan Kušan Koko u Parizu

Milivoj Matošec Veliki skitač Zdenka Jušić-Seunik Kupi mi vilovita konjaAntoine de Saint-Exupery Mali princ Vlatko Šarić MiškoSunčana Škrinjarić Dva smijehaGabro Vidović BjelkanAstrid Lindgren Pipi Duga ČarapaZvonimir Balog Ja magarac Gernet-Jagdfeljd Katja i krokodilStanislav FemenićKrijesniceMladen KušecVolim teBožena LoborecČetiri dječaka i jedan pasBlanka Dovjak-Matković Priče iz DubraveLuko PaljetakMiševi i mačke naglavačkeDrago IvaniševićMali, ne malineIvan KušanLažeš, MelitaSunčana ŠkrinjarićZmaj od staklaMladen KušecPlavi kaputićJosip BarkovićZeleni dječakDanko OblakZelena patrolaVišnja StahuljakKućica sa crvenim šeširomNada IveljićDobro liceGianni RodariTorta na nebu

Milivoj Matošec Dječak sa Sutle Zvonimir Milčec Zvižduk s Bukovca Iris Supek Trepavice Skitalice Nikola Pulić Dolina zečeva Dubravka Ugrešić Filip i Srećica Branko Hribar Adam Vučjak Ivan Kušan Tajanstveni dječak Pajo Kanižaj ŠarabaraEdmondo de Amicis SrceDanko Oblak Na tragu Kazimir Klarić Mrnjau, grizu me Sunčana Škrinjarić Svaštara Anđelka Martić Djedica pričalo i čarobni vrutakZvonimir Golob Čemu služe roditelji Frank L. Baum Čarobnjak iz Oza Miroslav Antić Prva ljubav Gligor Popovski Mornar Nep Leopold Suhodolčan Sakriveni dnevnikDragan Lukić Tri gusketaraMarino ZuriMama, kome on to pričaBoro Pavlović LipaMilivoj Matošec Pustolovina u dimnjaku Pero Zlatar Otključani globus

Anton Ingolič Potopljena galijaNada Iveljić Zvijezda na krovuToma Podrug Od Solina do SolinaJames Thurber Trinaest satova i čudesno ADobrica Erić Slavuj i sunceMiroslav Antić Garavi sokakDragan BožićKad se pojavi crveni konjAnđelka Martić Šašavi danDanko Oblak JežekMiloš Macourek 6000 budilica Slavko Pregl Velika pustolovina Zvonimir Balog Zlatna nit Stanislav Femenić Tikva s nosom Dušan Radović Igre i igračke Branko Ćopić Orlovi rano leteHrvoje Hitrec Eko EkoZlatko Krilić Prvi sudar E. B. White Paukova mrežaGrozdana Olujić Sedef na ruža Jevrem Brković Bašta starca RadosavaMira Alečković Ne mogu bez snova Arsen Diklić Ne okreći se sineSvetlana Makarovič,Mišica spava

Zlatko Krilić Čudnovata istina Klara Feher Imat ću svoj otok Indijančev vrt Josip Pavićić Poletarći Zvonimir Milčec Posljednji zviždukOta Hofman Sat plavih slonovaJovan Jovanović-Zmaj Ala je lep ovaj svetDubravko Horvatić Stanari u slonuDragan Lukić t Od kuće do školeMilovan Danojlić Srećan život Amo Gardaš Ljubičasti planetPero ZlatarMedvjed u zelenoj bundiDubravko Horvatić Junačina Mijat TomićDragutin Horkić Čađave zgode Ivan Kušan Strašni kauboj Nenad Brixy Bijela loptica Rosa Petković Kapetan valova Zdenka Čop Dva dječakaTone Seliškar Mazge i češljugariArsen Diklić Salaš u Malom Ritu Roberto Piumini Mladić koji je ušao u palačuVesna ParunHoću ljutić, neću makIrena LukšićZrcalo

Ahmet Hromadžić Okamenjeni vukoviJoža Horvat VVaitapuZlatko Krilić Veliki zavodnikDesanka Maksimović Priča starog kamena Pavao Pavličić Trojica u TrnjuHrvoje Hilrec Kratki ljudiGrozdana Olujić Nebeska reka Nada Iveljić Dođi da ti pričam Anto Gardaš Bakreni Petar Eva Janikovszky Malinovac i slamčica Astrid Lindgren Hrabra Kajsa Anđelka Martić Mali konjovodac Dobriša Cesarić Srebrna zrnca u pijeskuArthur Haulot Crvenko na MjesecuNikola Pulić Ključić oko vrataRanko Pavlović Čistač obuće Vlatko Šarić Rogan

NarodnepripovijetkeA. S. Puškin BajkePalma Katalinić Anja voli PetraPero Čimbur Automobilom kroz oblakeAnto GardašIzum profesora LeopoldaA. A. MilneMedo Winnie zvani Pooh

Pajo Kanižaj Zeleni brkoviMilovan Vitezović Kako podići neboStjepan Jakševac Zlatna ptica sunca Sunčana Škrinjarić Kuća od slova Blanka Dovjak Matković Zagrebačka pričaDubravko Horvatić Grički topJadranko Bitenc Lana — godina mačkeMaja Gluščević Bundaš iz petog beRudyard Kipling Knjiga o džungliIvan Kušan Ljubav ili smrtStjepan TomašDobar dan, tataZlatko KrilićZagonetno pismoP. C. Asbjbrnsen i J. MoeNorveške bajke i pričeRaspe — BiirgerPustolovine barunaMinhauzenaAnto GardašPigulicaDamir MilošBijeli klaunJadranko Bitenc Twist na bazenuLjerka Car Matutinović MAiLLZvonimir Balog Bosonogi general Michel Tournier Petko ili divlji život Nikola Pulić Sablja Vuka MandušićaIvana Brlić-Mažuranić Jaša Dalmatin

Izdavačka radna organizacija Mladost

Zagreb, Ilica 30

Generalni direktorBranko Vuković

Likovni urednici Irislav Meštrović Branko Vujanović

Tehnički urednik Zlatko Klinger

Korektori Marija Molnar

Sefija Ibrahimpašić

CIP — Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb

UDK 886.2(02.053.2)-31

GARDAŠ, AntoDuh u močvari / Anto Gardaš ; [ilustrirao Vladimir

Džanko]. — [1. izd.]. — Zagreb : Mladost, 1989. — 179 str. : ilustr. : 21 cm. — (Biblioteka Vjeverica)

ISBN 86-05-00392-8Naklada: 5000 primjeraka

Tisak: Štamparski zavod »Ognjen Priča«, Zagreb — 1989.