13. ANALIZA PRODUKTIVNOSTI, EKONOMINOSTI I RENTABILNOSTI 13.0. ANALIZA POJMOVA Analizirati produktivnost, ekonominost i rentabilnost znai analizirati tri oblika izdanosti, i to: tehniku izdanost ili produktivnost, koju saznajemo iz odnosa:

- ekonomsku izdanost ili ekonominost (ekonomnost), koju saznajemo iz odnosa: prihodi rashodi - financijsku izdanost ili rentabilnost, koju saznajemo iz odnosa: uspjeh sredstva Prema tome, analizirati produktivnost, ekonominost i rentabilnost znai analizirati izdanost prema njenim pojavnim oblicima, koji rezultiraju: - iz tehnike funkcije iz ekonomske funkcije i iz financijske funkcije poduzea u njegovoj aktivnosti. Upoznavi, dakle, oblike izdanosti prema njihovim funkcijama, saznali smo na taj nain da oni predstavljaju rezultate ili uinke, i to: - produktivnost stupanj tehnikog uinka - ekonominost stupanj ekonomskog uinka i - rentabilnost stupanj financijskog uinka. Sva ta tri oblika imaju neto zajedniko, ali se mnogo vie razlikuju. Zajedniko im je upravo to to predstavljaju najvanije principe poslovanja te oblike i izvore izdanosti ostvarene primjenom tih principa u poslovnim funkcijama poduzea. Razliitost se oituje najprije u razliitosti podruja i funkcija iz kojih pojedini oblik izdanosti proizlazi, a zatim i u nainu izraavanja brojanih veliina kojima se slue. Tako se - produktivnost izraava u naturalnim (koliinskim) jedinicama, a - ekonominost i rentabilnost u vrijednosnim jedinicama. Mellerowiczl ukazuje na razliitosti: a) u izboru brojanog izraavanja uinaka: dok, naime, rentabilnost zanima samo cjelokupno ukamaenje investiranog kapitala, za mjerenje ekonominosti slue elementi1

uinaka dovedeni u kauzalni odnos s elementima prihoda; b) u izboru odnosnih veliina: za prosuivanje stupnja financijskog uinka to je uspjeh (dohodak, renta) koji je uloenim sredstvima (kapitalom) postignut dok se, naprotiv, stupanj ekonomskog uinka prosuuje iz odnosa uloga (utroka) i rezultata (prihoda) uinaka. Izmeu spomenutih veliina postoje, dakle, odnosi, ali nipoto funkcionalna zavisnost. Visoku renditu moe kapitalistiko poduzee ostvariti i u poduzeu s neekonominim poslovanjem, npr. iz monopolnog poloaja na tritu. No moe biti i obratno, da je poduzee nerentabilno iako je ostvarilo visok stupanj ekonominosti, npr. u sluaju zastoja u proi, odnosno u nemogunosti realizacije proizvodnje. Ipak stupanj ekonominosti redovno utjee na stupanj rentabilnosti, analogno kao to stupanj proizvodnosti utjee na stupanj ekonominosti. Treba, meutim, istaknuti da iako proizvodnost redovno pozitivno utjee na ekonominost, ipak se ona u tom ne iscrpljuje, jer i u tehnikom pogledu povoljna proizvodnost postaje neekonominom ako ne postoji mogunost proe i realizacije proizvoda, dakle ako komercijalno poslovanje paralizira tehniko. Na temelju konstatacije da je proizvodnost ili produktivnost izdanost proizvodnje (u koliini i kvaliteti), koja zavisi od intenziteta ljudskog i stvarnog faktora, dakle rada i kapaciteta (sredstava), Mellerowicz primjeuje da nema smisla govoriti samo o produktivnosti rada i mjeriti proizvodnost samo na odnosu

Stovie sredstava (npr. strojeva) sudjeluje u proizvodnji - uz isti broj zaposlenih - to je rezultat rada bolji. Prema tome, treba uvaiti oba faktora, a govoriti o proizvodnosti pogona. Sa socijalistikog stanovita, naravno, ta primjedba nema opravdanja jer i sredstva predstavljaju rezultat rada, iako minulog rada, za razliku od ivog rada. Osim toga, ivi rad nije samo tvorac nego i racionalni pokreta minulog rada ili sredstava rada. Za razliku od proizvodnosti, koja ima ui i specifini karakter izdanosti, ekonominost ima ne samo openiti nego i relativni karakter. .Ekonominost je - istie Leitner - opa norma za put i nain kako treba vriti gospodarsku djelatnost Opi. karakter ekonominosti trai da se ona odnosi na svaku djelatnost u poduzeu: na dispozicije svih vrsta, na planiranje i organizaciju poslovnog procesa, na kalkulaciju i kontrolu. Ekonominost je opi gospodarski princip, koji dolazi do izraaja u ostvarivanju uinaka u svakom gospodarskom poretku. Ipak ekonominost ne moe biti sama sebi cilj, ve mora biti upravljena na neki odreeni cilj. Prema tome primjeuje Mellerowicz - nema ekonominosti same po sebi, ali postoji ekonominost nabavki, proizvodnje, prodaje, uprave, organizacije, ispitivanja itd., dakle ekonominost neke aktivnosti, neke funkcije. Taj relativni karakter ekonominosti dolazi do izraaja i na drugi nain. Tako npr. sasvim ispravno u tom smislu primjeuje Seischab da se ne radi o apsolutno pozitivnom uspjehu, tj. o pozitivnoj diferenciji izmeu veih prihoda i manjih rashoda. Ekonominim i uspjenim moraju se smatrati i sva ona djelovanja koja: a) smanjuju mogui gubitak, b) spreavaju vei gubitak, ili c) poboljavaju odnos prihoda i rashoda, uinaka i trokova u odnosu na prijanja djelovanja.2

Ispitujemo li koji faktori odreuju ekonominost, onda dozna-jemo da su to uglavnom tri faktora: rad, sredstva i organizacija. Radom se ekonominost ostvaruje: veim intenzitetom i svijeu o odgovornosti: za kvalitet, za visinu trokova i za odravanje rokova. Sredstva moraju biti poduzeu na raspolaganju u optimalnoj visini i u odgovarajuoj konstituciji, koju uvjetuje veliina poduzea i njegovo pripadanje odreenoj privrednoj grani. Organizacija s planiranjem i disponiranjem ima zadatak da smiljeno i planski koordinira sredstva i radu ostvarivanju gospodarskih uinaka. Iz dosadanjih izlaganja proizlazi da se pojam produktivnosti ne smije identificirati s pojmom ekonominosti, da je pojam proizvodnosti koliinski i kvalitetni pojam, a ne vrijednosni i trokovni. Prema tome, kada govorimo o proizvodnosti kao snienju trokova, onda pod proizvodnou razumijemo poveanje koliina u proizvodnji u istoj jedinici vremena, a to se pozitivno odrazuje vrijednosno jer uzrokuje snienje trokova. Za razliku od produktivnosti i ekonominosti, rentabilnost predstavlja mjerilo za odravanje i osiguranje financijskih sredstava te nam pokazuje visinu ostvarenog ukamaenja tih sredstava. Budui da su sredstva poduzeu potrebna, moraju se ona odrati, a budui da su izvrgnuta riziku i opasnosti od gubitka, moraju se i osigurati. Pokazatelj sigurnosti i odravanja sredstava predstavlja financijski rezultat (dohodak). Nije li mogue sredstva pomou ostvarenog financijskog rezultata odrati na potrebnoj visini, onda je nuno: ili sredstva smanjiti, ili pak ekonominost poveati. Prema tome, rentabilnost je pokazatelj poslovnosti OUR, dakle cijeloga njegova kolektiva, a prije svega njegova rukovodstva. Zato je pokazatelj rentabilnosti najvaniji skupni pokazatelj ne samo u kapitalistikom nego i u socijalistikom poduzeu. 13.1. METODIKA ANALIZE IZDANOSTI Kao to se stupanj tehnikog uinka (proizvodnosti) logiki nadove-zuje na stupanj ekonomskog uinka (ekonominost), a ovaj opet na stupanj financijskog uinka, tako bi se istim redom trebala odvijati i analiza. Meutim, ovaj red, odnosno gradaciju ne treba smatrati kao neku strogu zavisnost jednog stupnja od drugoga, premda je oito da prethodni stupanj uinka utjee na stupanj uinka koji mu slijedi time to ga pojaava, odnosno slabi. Taj logiki tok pojedinih oblika izdanosti dokazuje, dakle, njihovu kauzalnu povezanost, ali ne i jednostrani utjecaj, jer stupanj jednoga pozitivnog uinka moe biti paraliziran stupnjem drugoga negativnog uinka, kao to smo to ve spomenuli. Analiza izdanosti moe biti prethodna i naknadna, jednokratna i tekua, pri emu se podudaraju prethodna i j edno-kratna analiza te naknadna I tekua. Tekue analize su za poduzea vanije od jednokratnih ili prigodnih. Cilj takve analize morao bi se sastojati u tome da se analiza proizvodnosti, ekonominosti i rentabilnosti radi tekueg i sistematskog ispitivanja poslovnog toka ukljui u poriodiki obraun trokova i uspjeha. Prigodne analize izdanosti treba provoditi samo u osobitim sluajevima. Te su prethodne analize usmjerene na budunost, pa stoga i operiraju s procijenjenim buduim vrijednostima. Povod za ovakva prethodna ispitivanja mogu - prema Mellerowiczu - biti: 1. proirenja pogona, 2. usporedbe postupaka, 3. odluka o vlastitoj proizvodnji ili kupnji, 4. preispitivanje proizvodnog programa.3

Ad. 1. Pri donoenju odluke o proirenjupogona treba da bude odluan granini prihod, tj. odnos koristi prema trokovima novoga sloja. Proirenje treba izvriti ako je garnini sloj jo ekonomian, tj. ako donosi dohodak, i to po mogunosti vei od prosjenog dosadanjeg prihoda. Ad. 2. Usporedba postupka provodi se da bi se vidjele razlike i koristi koje iz pojedinog postupka proizlaze. Ispituje se, dakle, ekonominost pojedinih postupaka, i to tako da se stave u odnos trokovi prema prihodima. Ad. 3. Pri odluivanju o tome da li uvesti vlastitu proizvodnju ili kupnju nekog artikla, treba prije svega tono kalkulirati vlastitu proizvodnju, i to uz bolje mogunosti iskoritenja osnovnih sredstava s obzirom na dosada neiskoritene kapacitete i na mogunost da se tom proizvodnjom na tritu ostvari dohodak. Radi toga treba trokovima vlastite produkcije suprotstaviti trne cijene gotovih proizvoda. Odluni su, dakako, najmanji trokovi. Ad. 4. Preispitivanje proizvodnog programa. Postupak se sastoji u usporedbi rezultata pojedinih artikala, a svrha mu je izbjei pogrean sastav proizvodnog programa. Treba, dakle, proizvoditi artikle koji su najekonominiji i najrentabilniji. Pri anazili izdanosti treba strogo luiti tehniko i ekonomsko gledite (proizvodnost i ekonominost). To je vano zato, da ne bi dolo do pogrenih odluka i pogrenog investiranja, jer se neopravdane tehnike investicije nepovoljno ekonomski odrazuju. Tekoe pri utvrivanju stupnja ekonominosti vee su nego pri izraunavanju stupnja tehnikog uinka. Razlogom su nestabilne cijene na tritu. Analizi izdanosti treba stoga da prethodi promatranje i ispitivanje trita. Sama tehnika analize proizvodnosti ne predstavlja nikakav problem, jer je primjena osnovnih i specijalnih analitikih metoda analogna kao i kod drugih vrsta analize. U sutini se tehnika analize svodi prije svega na komparaciju: - planskih sa stvarnim pokazateljima - pokazatelja raznih vremenskih perioda - pokazatelja raznih pogona - pokazatelja raznih poduzea i - pokazatelja OUR s pokazateljima privredne grane, a sve to zato da se utvrde meusobna odstupanja. Pri tom se skupni pokazatelji sve vie ralanjuju i opet meusobno kompariraju, da bi se ispitali uzroci tih odstupanja i dolo do konanog saznanja da li je eliminiranjem negativnih faktora utjecaja mogue, i u kojoj mjeri, postii poveanje proizvodnosti. 13.2. ANALIZA PROIZVODNOSTI Izlaganja u vezi s ovom analizom obuhvatit e: - mjerenje proizvodnosti - pokazatelje proizvodnosti - faktore utjecaja na proizvodnost. Time bi bilo obuhvaeno ono najhitnije da se shvati problematika ove analize. 13.2.0. Mjerenje proizvodnosti

4

Budui da je pojam proizvodnosti kompleksan, namee nam se pri mjerenju proizvodnosti prije svega pitanje: koju proizvodnost treba mjeriti, dakle koji faktor proizvodnje, da li: - proizvodnost rada - proizvodnost materijala proizvodnost elektroenergije proizvodnost osnovnih sredstava - proizvodnost nekog pogona, ili pak - proizvodnost cijele OUR, jer sve su te pojedinane vrste proizvodnosti prema faktorima proizvodnje sadrane u skupnom pojmu proizvodnosti. Prema definiciji OEEC-a, objavljenoj u publikaciji Terminologie of Productivitv (Paris 1952), proizvodnost je: Kvocijent koji se dobija kada se proizvodni uinak podjeli s proizvodnim faktorima, tako da se moe govoriti o proizvodnosti kapitala, investicija, sirovina, ve prema tome da li se uinak odnosi na kapital, investicije ili na materijal. Na taj nain dolazi se, razmatrajui pojam proizvodnosti, do brojnih odnosnih veliina, za koje je karakteristino to da je pojam uinka (radni uinak, koliina proizvodnje i prodaje, promet, output) naveden u brojniku, a svaka pojedina komponenta uinka (proizvodni faktori, utroena koliina) u nazivniku. Prema tome postoje onda brojne mogunosti da svaki od navedenih pojmova varira u brojniku ili u nazivniku razlomka i da na taj nain saznamo o kakvoj se proizvodnosti radi. U stvari, pojam proizvodnosti, kao oblik izdanosti proizvodnje, ne predstavlja u sutini nita novo iako je proizvodnost nakon drugoga svjetskog rata pod amerikim utjecajem postala predmetom znanstvenog prouavanja u brojnim institutima najrazliitijih zemalja, analogno kao to je i racionalizacija bila predmetom prouavanja nakon prvog svjetskog rata, a jo je i danas. Sutinu proizvodnosti poznajemo ve iz stupnja uinka i stupnja iskoritenja (npr. materijala). Ve iz prijanjih izlaganja znamo da se proizvodni uinak naelno i u prvom redu mjeri koliinski (komadi, kg, m, 1, itd). To je, meutim, mogue samo onda ako je proizvodnja homoge-n a, ili ako se pomou tzv. ekvivalentnog rauna moe svesti na zajedniki nazivnik, kao npr. u ugljenicima, preradbi kalija, proizvodnji cementa, u valjaonicama i si. Proizvodni uinik je proizvedena koliina (izlaz, Ausbringung, output) u odreenom vremenu (sat, dan, mjesec, tromjeseje ili godina). Ako koliinsko mjerenje, dakle, nije mogue, moe se mjerenje vriti vrijednosno. Uvjet za to jest da je mjerilo vrijednosti koliinskog uinka proporcionalno. Kao novana vrijednost proizvodnog uinka uzima se najee prihod od prometa prodaje uvean ili umanjen zalihama poluproizvoda ili gotovih proizvoda. Prihod je zavisan od prodajne cijene i od naina utvrivanja neprodanih zaliha. Ako bismo, meutim, zbog toga uinak u brojniku kvocijenta proizvodnosti zamijenili prihodom, onda bismo dobili zavisni pokazatelj ekonominosti prihod trosak

5

ali ne nezavisni pokazatelj proizvodnosti. Koristan nadomjestak vrijednosnog mjerila za proizvedenu koliinu mogli bi biti - prema Schulz-Mehrinu - normalni trokovi proizvodnje, tj. trokovi koji nastaju pri normalnoj zaposlenosti te odgovaraju ustaljenom stanju cijena. Meutim, ako se proizvede uinak pomou samo jedne vrste utroka (npr. ljudskoga rada), onda se uinak moe mjeriti samo na tom jednom utroku (radnom vremenu). Uvjet je za takvo mjerenje da je za mjerilo uinka uzet normalni utroak, dakle kalkulirano ili planirano radno vrijeme, a ne ostvareno. Pri samoj analizi pak vrimo onda komparaciju izmeu uinka mjerenog po planiranom i uinka mjerenog po stvarnom utroku radnog vremena, da se na taj nain vidi odstupanje i ispituju uzroci. Daljnji je uvjet da je mjerilo utroka uvijek isto, a to znai da rad ne vri razliito plaena radna snaga, jer u protivnom sluaju bolje mjerilo utroka jesu normalni ili planirani trokovi rada izradbe (plae ili osobni dohoci izradbe). Ova mogunost mjerenja uinka postoji osobito u raznim radionicama ili na pojedinim radnim mjestima. Za djelomine uinke mogu, meutim, doi u obzir druga mjerila nego za uinke cijelog poduzea ili pogona. Ako npr. za mjerenje cjelokupnog uinka nekog poduzea upotrijebimo tone, za mjerenje djelominih uinaka ipak dolaze u obzir ova mjerila: za utroak vode: m3 vode, za utroak pare: t pare, za osobni auto: prevaljeni km, za teretni auto: tonski kilometri (tkm), za konjska vozila: sati, za eljeznicu: tkm, za laboratorij: broj analiza (ekspertiza). Pri kvantitativnoj komparativnoj analizi produktivnosti raznih OUR treba voditi rauna o tome da se sirovina ili materijal kao proizvodni faktor esto javlja u vrlo razliitom stanju preradbe, pa e stoga i uinak dobiven proizvodnjom tako razliitog materijala biti razliit. U tom sluaju treba takve proizvode i na strani uinaka i na strani utroka obraunati istim iznosima i tretirati ih kao prolazne stavke. Meu uincima treba, meutim, razlikovati tehnike uinke proizvodnje od komercijalnih uinaka proe ili prodaje. Ako se, naime, obje vrste tih uinaka izraze u vrijednosti, onda nije mogue tono utvrditi uinak posebno za proizvodnju, a posebno za prodaju. Cesto se, naime, postupa tako da se pri odmjeravanju premija za uinke vrijednost proizvodnog uinka izjednai s normalnim, dakle, planiranim trokovima, a kao vrijednost prodajnog uinka uzima razlika izmeu prihoda od prodaje i planiranih trokova. Pri takvu odmjerivanju ne dolazi, meutim, do izraaja da ostvareni prihodi prodaje nisu samo rezultat velike sposobnosti prodajnog osoblja, nego da su u velikoj mjeri zavisni i od konstrukcije, formiranja, naina i kvalitete proizvoda, dakle i od proizvodnog uinka. 13.2.1. Pokazatelji proizvodnosti

Ve smo u dosadanjim izlaganjima istakli da pokazatelje proizvodnosti predstavljaju kvocijenti koji izraavaju odnos izmeu nekog uloga (utroka) i uinka ostvarenog tim

6

ulogom. Budui da su veliine u tim kvocijentima vrlo brojne i razliite, postoji i velika mogunost formiranja raznovrsnih pokazatelja proizvodnosti. Mi emo se za potrebe nae analize ograniiti samo na ove: pokazatelje cjelokupne proizvodnosti, pokazatelje proizvodnosti rada, pokazatelje proizvodnosti materijala, pokazatelje proizvodnosti ostalih sredstava. Pokazatelje cjelokupne proizvodnosti predstavljaju kvocijenti koji izraavaju ove odnose:

Pokazatelje proizvodnosti rada (ljudskoga) predstavljaju kvocijenti koji izraavaju odnose proizvedenog uinka i broja zaposlenih ili njihovih radnih sati. Oba pokazatelja malo e nam, meutim, koristiti u modernoj industrijskoj proizvodnji. Oni imaju svoje znaenje samo individualno (npr. za zanatski rad bez strojeva), jer je rad ovjeka znatno vezan na bilo kakvu mehanizaciju. Osim toga sudjeluju esto u proizvodnji uinaka i usluga treih osoba. Prema tome, pokazatelj proizvodnosti rada dobit emo ako u kvocijentu izrazimo odnos:

Dovodei pomou kvocijenta u odnos uinak s brojem zaposlenih, moemo dobiti ove pokazatelje proizvodnosti:

7

To je mogue, dakako, uz pretpostavku da su uinci (proizvodi) istovrsni i koliinski usporedivi. U protivnom sluaju treba ih izraziti u novanoj vrijednosti (prometa od prodaje). Meutim, taj pokazatelj je nepouzdan s obzirom na oscilaciju cijena na tritu, kao i s obzirom na promjene na skladitu. Bolje je stoga formirati pokazatelje iz odnosa koliine uinaka po vremenu utroenom u njihovu proizvodnju, dakle:

I ovdje vrijedi ista napomena kao i za pokazatelje proizvodnosti po zaposlenima, naime, da e se pri raznovrsnim uincima morati koliinsko izraavanje zamijeniti vrijednosnim. U vezi s proizvodnou rada treba spomenuti i pokazatelj proizvodnosti preradbe, koji predstavlja ovaj kvocijent:

8

Pokazatelji proizvodnosti materijala jesu kvocijenti koji nam pokazuju odnos izmeu koliine utroenog materijala i sirovina te koliine uinaka, dakle

Osim toga, vaan je kvocijent koji nam pokazuje stupanj iskoritenja materijala iz odnosa:

Razliku izmeu brojnika i nazivnika u tom kvocijentu predstavljaju: otpaci, kvar, lom, isparivanje, isuenje i dr. Da to objasnimo: Ako je za neki proizvod utroeno 3 kg materijala, od ega je iskoriteno (ulo u supstanciju proizvoda) samo 2,70 kg, onda je

Komparacijom pokazatelja stupnja iskoritenja svih proizvoda saznat emo gradaciju s obzirom na iskoritenje materijala, pa e nas to ponukati na dvoje: 1. da ispitamo uzroke boljeg i loijed iskoritenja i donesemo odgo varajue mjere; 2. da neke proizvode izluimo iz proizvodnog programa, ako isko ritenje materijala nije mogue uiniti racionalnijim. Ta je analiza osobito korisna. OUR koja u strukturi cijene kotanja imaju velik udio trokova materijala (prehrambena, kemijska i dr.). Pokazatelji proizvodnosti ostalih sredstava imaju zadatak da nam predoe proizvodne uinke pojedinih strojeva, ureaja, visokih pei, dakle pojedinih proizvodnih sredstava. Pojedinano je mogue te uinke predoiti koliinski, ali skupno nije, pa nazivnik u kvocijentu toga skupnog pokazatelja proizvodnosti sredstava treba izraziti u novanoj vrijednosti, dakle:

Pri izraunavanju vrijednosti proizvodnih sredstava (procjene) moraju se iskljuiti utjecaji cijena, a ako se vri komparativna analiza proizvodnosti za razne pogone ili ak za razna OUR, onda je utoliko potrebnije vriti procjenu proizvodnih sredstava po istim principima. 13.2.2. Faktori utjecaja na proizvodnost

Faktore utjecaja korisno je uoiti pri svakoj analizi, da bi se, ako su negativni, mogli9

eliminirati, a ako su pozitivni, da bi se mogli potencirati. Pri analizi proizvodnosti oni su osobito vani zato jer je pokazatelj proizvodnosti jedan od najvanijih pokazatelja, pomou kojega se prosuuje zalaganje radnog kolektiva, a i svakog pojedinca. Viel9 je sve kauzalne faktore koji utjeu na proizvodnost podijelio na: eksogene faktore: priroda, drutvo, trite i endogene faktore: objektivni i subjektivni. Eksogeni faktori vre svoj utjecaj na proizvodnost 1. pomou prirode: a) klimatski (tropi i arktik nepovoljno, umjerena klima povoljno), b) meteoroloki (vjetrovi i kie nepovoljno), c) nacionalni karakter (razliito); 2. pomou drutva (drave, sindikata); 3. pomou trita (ciklusi: konjunkture i depresije). Endogeni faktori jesu oni koji se nalaze u samoj privrednoj organizaciji. Meu objektivne faktore treba ubrojiti u prvom redu organizaciju, jer ona utjelovljuje u sebi sve nedostatke, zatim ve-liinu OUR, jer vee OUR redovito raspolau i veom mehanizacijom sredstava, veim financijskim sredstvima, veim prometom, ali zato snose i vei rizik nego^ mala poduzea; nadalje utjee na proizvodnost i poloaj poduzea na tritu, jer ako je on monopolan, onda se poduzee ne trudi da povea proizvodnost i ekonominost, jer mu sam monopolni poloaj omoguuje rentabilnost. Meu subjektivne faktore koji utjeu na proizvodnost treba u prvom redu spomenuti one koji su zavisni direktno od ovjeka, jer proizvodnost nije samo tehniki nego i ljudski problem. Izdanost uinaka zavisi, naime, od dva daljnja faktora: od sposobnosti (prikladnost, struna sprema) 2a stvaranje uinaka i od volje za stvaranjem,, jer od nje zavisi radni intenzitet, tanost, interes i dr. S tim u vezi treba istaknuti i psiholoki faktor, a to je svijest pojedinca, od koje zavisi shvaanje odgovornosti i odnos prema radu. Ve je Marx svojevremeno utvrdio da proizvodnu snagu rada odreuju razne okolnosti, pored ostalog prosjeni stupanj vjetine radnika, stupanj razvitka nauke i njezine tehnike primjenljivosti, drutvena organizacija procesa proizvodnje, opseg i djelatnost sredstava za proizvodnju i prirodne okolnosti. Osim ovih, nazovimo ih opih faktora koji utjeu na proizvodnost, postoje jo i specifini faktori, koji se pojavljuju kao smetnje naroito u komparativnoj analizi, jer oteavaju - a esto i onemoguuju - komparaciju rezultata privrednih organizacija s obzirom na podizanje proizvodnosti rada. Razmotrimo stoga sa Stokiem neke probleme, koji se s tim u vezi javljaju. Ve smo spomenuli problem koji nastaje pri mjerenju proizvodnosti rada, kada su uzima samo ivi rad, a ne ukupan rad. Daljnji problem je i utvrivanje koliine proizvoda (uinaka), koja ulazi u brojnik kvocijenta. Tu se, naime, postavlja pitanje: koju koliinu proizvoda uzeti, tj. da li uzeti: - gotove proizvode - prodane proizvode - poluproizvode vlastite proizvodnje - nedovrenu proizvodnju - ukupan drutveni proizvod. Uzme li se, naime, drutveni proizvod, onda taj drutveni proizvod postaje samo grub izraz10

ukupne proizvodnje. Nacionalni dohodak, kao jedan dio te proizvodnje,, ne moe posluiti za izraunavanje produktivnosti rada - iako se primjenjuje u praksi - jer je on zbroj osobnih dohodaka i raznih oblika aukmulacije, pa bi se poveanje plaa i akumulacije odrazilo kao poveanje proizvodnosti rada. Problem mjerenja proizvodnosti javlja se i kod elemenata rada utroenog u neku proizvodnju, jer se postavlja pitanje koji rad uzeti u kvocijent: da li vrijeme ukupnog efektivnog rada, da li samo vrijeme efektivnog rada proizvodnih radnika, da li ukupno radno vrijeme, da li ukupno radno vrijeme samo proizvodnih radnika, da li ukupni ivi rad, da li ukupni rad, tj. ivi i minuli. Rezultat je te neodreenosti i razliitog tretiranja problema, koji s njima nastaju, formiranje i razliitih kvocijenata s razliitim odnosima, pomou kojih se mjeri proizvodnost. Kako utjee primjena razliitih pokazatelja, neka nam pokae ovaj primjer s primjenom vrijednosti proizvodnje po CK i po PC:

11

Iz navedene komparacije vidi se da je izraavanje proizvodnosti kvocijentom u kojem je jedna veliina prodajna cijena (P C) za OUR povoljnije - osobito za OUR B - nego izraavanje kvocijentom u kojem je jedna veliina cijena kotanja (C K). Ako je, dakle, izraeni stupanj proizvodnosti kriterij prosuivanja visine osobnih dohodaka, onda e poduzee koje je stupanj proizvodnosti izraunato na bazi prodajne cijene imati pravo na vee osobne dohotke od OUR koje je proizvodnost izraunalo na bazi cijene kotanja. Iz ovoga jednostavnog primjera vidimo do kakvih proizvoljnih pokazatelja proizvodnosti dolazi zbog raznih faktora koji uvjetuju i utjeu na visinu proizvodnosti. Po tome moemo zakljuiti da ni analiza nee biti bez tih utjecaja. Oito je, dakle, da bi te razne utjecaje, a i proizvoljna izraunavanja, trebalo eliminirati i ustanoviti zajednika i prokuana mjerila i pokazatelje proizvodnosti za sve OUR, kao i za pojedine privredne grane, kako bi proizvodnost13 bila doista pouzdano i stvarno mjerilo stupnja izdanosti proizvodnje. Sve dok to ne bude, zakljuak o zalaganju radnog kolektiva OUR, a i svakog pojedinca, bit e netoan, a isto takvi e biti i zakljuci o opravdanosti i visini premiranja i nagraivanja.

12

vrijednost proizvoda za 1 radni sat. 4. primjer: U nekom industrijskom poduzeu proizvedeni su ovi proizvodi: proizvod I 8 000 kom. po 10 d planske cijene proizvod II 3 000 m po 8 d planske cijene proizvod III 4 000 kg po 15 d planske cijene Vrijednost uinka po 1 zaposlenom planirana je sa 11 067 d. Planirana norma-sat iznosi 4,05 d. Za proizvod I utroena su 2 norma-sata po jedinici proizvoda Za proizvod II utroeno je 1,5 norma-sati po jedinici proizvoda Za proizvod III utroena su 4 norma-sata po jedinici proizvoda Prosjeno je zaposleno 14 proizvodnih radnika. Kako ocjenjujete razvoj proizvodnosti? Izradak Za ostvarenu proizvodnju izraunavamo ove vrijednosti:

Da bismo mogli prosuditi da li se promjena asortimana odrazila na plan, treba usporediti planiranu proizvodnu vrijednost po norma-satu sa stvarnom vrijednou po norma-satu.

13

Proizvodna vrijednost prema norma-satu je 164 000 d : 36 500 = 4,49 d, a planirana je 4,05 d. Dakle, promijenio se asortiman. Faktor utjecaja na asortiman je 4,05 : 4,49 = 0,902. Da bi se eliminirao ta] faktor utjecaja na asortiman, treba vrijednosni indeks proizvodnosti rada pomnoiti tim faktorima, pa e se dobiti ispravni indeks proizvodnosti rada = 105,8 X 0,902 = 95,4% na bazi koliine, a prema uinku u norma-satima za 1 radnika. 5. primjer: Odjel nekog industrijskog poduzea imao je u X mjesecu 1620 radnih sati, od ega otpada na 4 brigade: 15%, 10%, 20% i 55%. Izvrenje norme za te brigade bilo je: 112%, 118%, 106% i 120%. Kakav sud moemo stvoriti o izvrenju norme itavog odjela?

6. primjer: U nekom industrijskom poduzeu planirano je 1 000 tona nekog proizvoda, a stvarno je proizvedeno 1 200 tona. Broj planiranih radnih sati po 1 radniku premaen je prosjeno za 10%.. Indeks proizvodnosti rada, tj. uinak po 1 radnom satu, ostvaren je sa 115%. Prema planu trebalo je zaposliti 40 radnika. Koliko je radnika poduzee trebalo stvarno zaposliti uzimajui u ozbir ostvarenu proizvodnost?

14

VI. ANALIZA PROIZVODNOSTI RADA

Zadatak 1. Izraunajte (prema K. Fischeru) koliko je radnika poduzee A trebalo stvarno zaposliti, uzimajui u obzir ostvarenu proizvodnost, a na temelju ovih podataka:

U tu svrhu izraunajte: 1. indeks proizvodnje, 2. indeks sati po radniku, 3. indeks proizvodnosti rada, 4. indeks broja radnika. Na kraju donesite zakljuak s obrazloenjem.

15

Primjer 8. VI ANALIZA PROIZVODNOSTI Zadatak 2. Poznatim analitikim metodama treba izraunati za koliko postotaka radna organizacija Y ima veu proizvodnost od radne organizacije X i za koliko obje odstupaju od prosjeka grane kojoj pripadaju.

16

Ocjena odnosa vrijednosti je proizvoljna. Na temelju dobivenog rezultata donesite sintetiki i obrazloeni zakljuak.

17

13.3. ANALIZA EKONOMINOSTI Najee se ekonominost vidi iz kvocijenta koji predstavlja odnos: prihoda prema rashodima, pa se smatra da je ekonominost to vea to vie prihodi premauju rashode, dakle to je kvocijent vei od 1, Kad bi ovakvo shvatanje ekonominosti vrijedilo za sve OUR i u svim gospodarskim sistemima, onda bi se pod ekonominou moglo razumjeti maksimiranje dohotka ili izdanost dohotka, dakle isto to i pod renta-bilnou. Rentabilnost, naime, nije nita drugo nego upravo izdanost dohotka u odnosu na uloena sredstva. To bi znailo da su najekonominije one OUR koje ostvaruju najvei dohodak bez obzira na koji nain i na injenicu da li OUR zanemaruju ili ne svoju socijalnu funkciju, tj. da potroae opskrbljuju jeftinim i kvalitetnim proizvodima,, odnosno uslugama. Takvo shvaanje ekonominosti znailo bi zabaciti osnovni princip racionalnosti, koji vrijedi za svaki rad, a dolazi do izraaja u utedljivosti i u nastojanju da se s minimalnim ulozima ostvaruju najbolji uinci. Teite, dakle, treba da bude usmjereno na unutranji rad OUR, na njegove pogone, pa e prema tome onda i odnos prihodi-rashodi predstavljati samo pogonski koeficijent. Ekonominost e pak predstavljati stupanj tedljivosti i stupanj izdanosti pri proizvodnji uinaka. Cilj je analize ekonominosti utvrditi faktore koji utjeu na ekonomnost te proizvodnje uinaka. I ova je analiza poput ostalih kvalitativna i kvantitativna. Kao kvalitativna ona vri ralanjivanje pokazatelja ekonominosti na njihove elemente, a kao kvantitativna ona razmatra pojedine elemente po. njihovoj vrsti. U sutini ova analiza predstavlja mjerenje i analizu uinaka, a to u stvari znai obuhvatiti veliine i rezultate djelatnosti, prikupljati tone brojane podatke za prosuivanje ostvarenih zadaa i pojedinanih radnih uspjeha, da bi se pri tom saznalo koji elementi koe, a koji unapreuju rad.14 w Momburg, M., Leistungsmessung im Eetrieb, Berlin, 1939 (Prema Mellerow>iczu II, op, cit., str. 210). (Primjeri 46 izloeni su prema FischerU, r K., Betriebsanalyse in der "olkseigenen Industrie, Verlag Die Wirtsfliaft, Berlin, 2. izd., 1958, str. 279 i 509/510).

18

Prema tome, osnovni zadaci ovih izlaganja sastojat e se u tome da nas upoznaju: 1. s metodikom ove analize, 2. s mjerenjem ekonominosti, 3. s pokazateljima ekonominosti, 4. s problematikom analize prihoda i rashoda, a to znai s tehnikom i problematikom, koje predstavljaju komponente svake analize, pa tako i analize ekonominosti. 13.3.0. Metodika ove analize Analiza ekonominosti moe biti takoer prethodna i naknad-n a, jednokratna i tekua. I tu se kao i pri analizi proizvodnosti poklapaju prethodna s jednokratnom i naknadna s tekuom analizom. Jednokratna analiza je prigodna analiza ekonominosti i starija je od tekue pa se upotrebljava u OUR za najrazliitije gradacije. Vanost tekue analize sastoji se u njenu svojstvu da poslui kao kontrolni i upotrebljivi instrument u racionalnom ostvarivanju uinaka. Pri toni raunovodstvo OUR odlino slui, jer prerauje masu brojanih podataka, a s sve to sa svrhom da bi se saznao stupanj ekonominosti u ostvarivanju uinaka. Na taj nain moe se sa stanovita ekonominosti ispitati i prosuditi: kapacitet i njegovo iskoritenje, proizvodni program, organizacija proizvodnje, prodaje i uprave, unutranji transport i dr., jer svi ti faktori utjeu na ekonominost OUR i moraju stoga nai svoj optimalni oblik. Analiza ekonominosti vri se prema Mellerowiczu13 u dva stupnja: 1. obuhvaanjem i procjenjivanjem veliina objekata koje treba mjeriti, 2. iznalaenjem mjerila usporedivih veliina. Pri iznalaenju tih mjerila najmanje e nam posluiti apsolutni brojevi (npr. pri usporedbi brojeva prometa), a u znatno veoj mjeri relativni. Kao usporediva mjerila dolaze u obzir naelno tri veliine, i to: 1. ostvareni brojevi iz prolosti: a) vlastitih OUR, b) tuih OUR, 2. prosjeci iz ostvarenih brojeva iz prolosti: a) vlastitih OUR, b) tuih OUR, 3. objektivno utvrene znanstvene norme (standardni brojevi). Iz tih veliina izraunavaju se, dakle, mjerila kao odnosni brojevi koji predstavljaju mjerila ekonominosti. Kao kvantitativna analiza dolazi analiza ekonominosti do izraaja u komparaciji, i to: 1. u vlastitoj OUR, a) usporedbom raznih vremenskih perioda, b) usporedbom ostvarenog s predvienim; 2. usporedbom meu OUR. J5 Mellerowtcz, ir, op. cit., str. 212/213.

19

Kao kvalitativna analiza dolazi analiza ekonominosti do izraaja u ralanjivanju analitike materije u koliine i u novane vrijednosti. Tako se npr. trokovi i prihodi ralanjuju u koliinske i vrijednosne faktore, da bi se na taj nain upoznao i eliminirao utjecaj vrijednosti, a koliine se dalje ispituju u analizi proizvodnosti. Utvrivanjem i procjenom visine trokova i prihoda i njihova meusobnog odnosa elimo saznati njihovu zavisnost. Usporedbu rezultata periodikih analiza i tendencija njihova razvoja omoguuju nam pokazatelji izraeni u indeksnim brojevima. Ti pokazatelji u stvari ne predstavljaju apsolutna mjerila ekonominosti, ali nam pri usporedbi raznih indeksa slue da bismo prosudili njene primjerenosti. Koristei se indeksnim brojevima u analizi, treba, meutim, uz nesumnjive prednosti, koje oni imaju, misliti i na nedostatak, koji se sastoji u utjecaju izbora osnove, koja se zato uzima kao idealna ili normirana veliina. 13.3.1. Mjerenje ekonominosti Ve smo konstatirali da iz odnosa rashodi-prihodi saznajemo koeficijent pogona (OUR), ali nipoto stupanj ekonominosti, jer su u tom odnosu sadrani i vanjski utjecaji. Stupanj ekonominosti moemo saznati samo iz odnosa ostvarenih veliina s normiranim (planiranim), tako da ustanovimo: 1. kako se prema odreenom prihodu odnosi ostvareni rashod u uspo redbi s normiranim rashodom, jer time saznajemo stupanj tedlji vosti, ili 2. kako se prema odreenom rashodu odnosi ostvareni prihod u uspo redbi s normiranim prihodom, jer time saznajemo stupanj izda nosti. Mjerenje ekonominosti sastoji se, dakle, u dvostrukom postupku, jer se prvim postupkom odreuje odnos izmeu prihoda i rashoda a zatim drugim postupkom vri usporedba ovog odnosa s normiranim. Od tih veliina, odnosno od njihove vjerodostojnosti i tonosti, zavisi, dakle, utvrivanje stupnja tedljivosti i izdanosti, pa prema tome onda i stupanj ekonominosti. Mjerilo prosuivanja stupnja ekonominosti moe prema Vielu16 biti samo optimum prihoda prema odreenim rashodima ili rashoda prema odreenim prihodima. Ovaj optimum saznajemo iz odnosa normiranog prihoda (Pn) i ostvarenog rashoda (Ro), ili iz odnosa ostvarenog prihoda (Po) i normiranog rashoda (Rn), a to znai: optimalni prihod uz nastali rashod i optimalni rashod uz nastali prihod, dakle, izraeno formulom:

20

Ne moe se ispravno primjeuje Viel istovremeno postii norma i u prihodu i u rashodu, jer bi to znailo raditi s formulom sastavljenom od samih nepoznanica. Stupanj ekonominosti dobivamo usporedbom odnosa ostvarenih rashoda i prihoda s odnosom optimalnih rashoda i prihoda. Prosuujemo li ga prema formiranju prihoda,

Budui da odnos Po : Ro predstavlja pogonski koeficijent, a odnos Pn : Ro norma prihod, dobivamo

formula glasi: Prema tome, ta se formula reducira na jednadbu Po : Pn, koja odgovara stupnju izdanosti. Prosuujemo li pak stupanj ekonominosti prema formiranju rashoda, onda tome odgovara formula:

dakle, formula se reducira na Rn : Ro, a ta odgovara stupnju tedljivosti. Iz toga moemo zakljuiti da se stupanj ekonominosti sastoji od dvije komponente, od stupnja izdanosti i stupnja tedljivosti, pa se stoga u te obje komponente i izraava. Objasnimo, dakle, na konkretnom primjeru (prema Vielu) izraunavanje stupnja ekonominosti u spomenutim komponentama:

Mjerenje ekonominosti zasniva se, dakle, na usporeivanju, jer usporeivati znai mjeriti. Mjeri se jedna veliina, a to je objekt usporedbe, na nekoj drugoj veliini, a to je onda mjerilo usporedbe, da bi se time dolo do izraaja te usporedbe, a to je odnosni broj, koji postaje pokazateljem ako sadri odreenu spoznajnu vrijednost.

21

13.3.2. Pokazatelji ekonominosti U vezi s mjerenjem ekonominosti namee se pitanje: koje brojane veliine dolaze u obzir kao objekti usporedbe? Neemo pogrijeiti ako ustvrdimo da su to one veliine koje na racionalnost procesa u OUR utjeu povoljno ili nepovoljno, dakle ekonomino ili neekonomino. Viel17 nam daje sistematsku podjelu takvih veliina (po vrijednosti i koliini) koje dolaze u obzir kao objekti i kao mjerila za usporeivanje. U objekte usporeivanja svrstava: 1. rashode ili trokove a) po vrijednosti: pogonski rashodi, materijalni rashodi, plae, kamate, otpisi, rashodi za odravanje, vlastiti trokovi (c. k.), trokovi izradbe, trokovi proizvodnje; b) koliinski: utroak materijala, radni sati, proizvodni sati, sati zastoja, sati radnog mjesta; 2. prihode a) po vrijednosti: prihod, utrak od prodaje, promet od prodaje za gotovo, promet od prodaje na kredit; b) koliinski: ralanjivanje analogno po vrijednosti. Mjerila za usporeivanje svrstava spomenuti autor takoer u dvije skupine, i to u: 1. statika mjerila a) po vrijednosti: imovina poduzea, osnovna imovina, obrtna imovina stanje skladita, stanje dunika, stanje platenih sredstava, radni kapital, vlastiti kapital, tui kapital, stanje vjerovnika, stanje naloga; 17 Viel, op. Cit., str. 74/79.

22

b) koliinska: broj zaposlenih, broj pogonskih jedinica, koliina skladita; 2. dinamika mjerila a) po vrijednosti: rashod, prihod, utrak, svota kupnje; b) koliinska: koliina kupnje, koliina proizvodnje, koliina prodaje, sati rada i strojeva. Iz tih i drugih veliina, dovodei u odnos objekte s odgovarajuim mjerilima, dobivamo kvocijente koji izraavaju usporedbu u odnosu dovedenih veliina, a predstavljaju indikatore ili pokazatelje ekonominosti, kojima se koristimo pri analizi. Analogno koliinskom i vrijednosnom izraavanju veliina objekata i mjerila usporeivanja, moemo i iz njih dobivene pokazatelje izraziti koliinski i po vrijednosti. Mellerowicz18 je sve pokazatelje podijelio u ove tri skupine: 1. pokazatelji ekonominosti, 2. pokazatelji uinaka, 3. pokazatelji iskoritenja pogona. Ad 1. Pokazatelji ekonominosti (u uem smislu) jesu:

23

13.3.3. Prihodi i rashodi kao podloga za analizu ekonominosti Podloga za analizu ekonominosti je u kapitalistikim poduzeima iskaz rashoda i prihoda, odnosno iskaz gubitka i dobitka ili uspjena bilanca. Iako u formalnom pogledu ne postoji takav sastav u naim socijalistikim poduzeima, bit e prihodi i rashodi i kod nas podloga za analizu ekonominosti. U tu svrhu moe kao podloga za tu analizu korisno posluiti Obraun i raspodjela ukupnog prihoda, odnosno obraunska kalkulacija. Prihodi kao podloga za analizu. Nastojei da se utvrdi primj ere-nost visine prihoda, analiza e prije svega ispitati od kojih faktora je visina prihoda zavisna. Ve je Schmalenbach19 svojevremeno ustanovio da su ti faktori vrlo brojni i da ih je nemogue izolirano obuhvatiti, ali za to postoji vie izgleda ako se oni razlue na unutranje i vanjske. Usvajajui tu zamisao i analizirajui prihode, Viel20 vri sistematsku podjelu tih faktora koji utjeu na prihode i dolazi do ove sheme: I. unutranji faktori A. objektivni faktori: 1. smjetaj, 2. veliina poduzea i tehnika oprema (kapacitet), 3. organizacija poduzea, 4. kvaliteta uinka (bonitet i ostala svojstva da zadovolje po tranju); B. subjektivni faktori: 1. sposobnost vodstva i suradnika, 2. intenzitet uinaka koji zavise od psiholokih faktora; II. vanjski faktori A. faktori potreba: 1. broj preuzimatelja, 2. kupovna snaga, 3. stanovite prema objektu; i9 Schmalenbach,, E., Dynamische Bilanz, Koln-Opladen, 1953, 11. izd., str. 196. 0 Viel, op. cit-, str. 114/139.

24

B. konkurencija: 1. broj konkurenata, 2. pozicija na tritu i financijska snaga konkurencije, 3. poslovna politika konkurencije; C. ostali faktori: 1. prirodna zbivanja, 2. politiki i socioloki faktori. Naroito e se utjecaj tih faktora odraziti na koliini proe i na prodajnim cijenama. Zato su onda razvitak proe i prodajne cijene predmetom posebnoga analitikog ispitivanja. Razvitak proe treba ispitati zbog stalnih kolebanja, koja predstavljaju kauzalne faktore za visinu prihoda. Radi toga je potrebno luiti: osnovni smjer i tendenciju u razvitku kretanja (trend) ritmika kolebanja (konjunkturna i sezonska) neredovne promjene (rat, valutarne promjene, proirenje ili sma njenje kapaciteta i dr.). Isto tako treba u vezi s analizom faktora od kojih zavisi veliina prihoda ispitati i intenzitet prihoda, tj. odnos prihoda prema njegovim kauzalnim faktorima,, a to su: rashodi, jedinice kapaciteta, utroena i proizvedena koliina te uloena sredstva, pa e iz toga proizai ovi kvocijenti za analizu:

Zanimljivo e biti za analizu prihoda ispitati i promjene nastale u prihodima njihovim smanjenjem, odnosno utvrditi faktore koji te promjene uvjetuju. Viel smatra da su to ovi faktori: - promjene na cijenama koliinske promjene koje nastaju pod utjecajem: kapaciteta, stup nja zaposlenosti i intenziteta uinaka. Pri toj analizi promjena nastalih na prihodima primjenjuje se uspjeno metoda izolacije, tj. svaki pojedini kauzalni faktor utvruje se tako da se uzima kao varijabla, a ostali faktori kao konstante i ocjenjuje kakav bi bio rezultat da se jedan faktor izmijeni, a ostali ostanu isti. Na primjer, kako bi se formirao prihod: kad bi se promijenila cijena, a proizvedena koliina, kapacitet, stu panj zaposlenosti i intenzitet uinaka bi ostao isti kao u proloj godini ili kad bi se proirio kapacitet, a ostala bi nepromijenjena cijena, stupanj zaposslenosti i intenzitet uinaka, itd. Pri toj se analizi, meutim, pretpostavlja da su poznati faktori koji su utjecali na smanjenje prihoda. To opet trai stanovit smisao za povezanost, bez kojega tu analizu nije mogue ni zamisliti. Da bi pak mogao postaviti prognozu za budue prihode i planirati ih, Hendrikson21 vri, pripremajui brojani materijal za predvianje prihoda, ove radove: istraivanje tendencije cijena vremensko usporeivanje prometa obrazloenje prometnih kolebanja konkretizaciju prognoze prometa si Hendrikson, K. H., Die Teehnik der Kreditwtirigkeitsprufung, Wiesbaden, 1956, str. 79/103.25

postavljanje proizvodnog plana ocjenu ostalih prihoda. Nakon to je u istu svrhu obradio i pripremio i brojani materijal o rashodima, Hendrikson22 iznosi: utvreni prag rentabilnosti23 opaanja o mjerama racionalizacije i miljenje o stanju prihoda za dulji rok. Izlaganjem glavnih faktora koji utjeu na visinu prihoda ukazali smo samo na osnovnu problematiku koja se pojavljuje pri analizi ekonominosti, kada se ocjenjuje primjerenost visine prihoda kao sastavne komponente ekonominosti, ne pretendirajui pri tom da idemo dokraja, jer su mogunosti u tom pogledu vrlo velike. Mislimo, meutim, da smo i na taj nain pridonijeli svestranijem tretiranju problematike analize ekonominosti, jer se i u praksi i u teoriji kod nas najvei dio1 izlaganja posveuje sasvim jednostrano gotovo iskljuivo tretiranju problematike rashoda i trokova, dok se problematika prihoda, ta druga i vrlo vana komponenta ekonominosti, veinom zanemaruje. Rashodi kao podloga za analizu ekonominosti. Kako u naim izlaganjima na podruju primijenjene analize nastojimo prije svega uoiti problematiku, bit e nam to i pri analizi rashoda neposredni zadatak. Budui da su rashodi jedna od dviju komponenata ekonominosti, od koje u velikoj mjeri zavisi druga (prihodi), logino nam se najprije kao problem namee pitanje: kako ustanoviti primjerenost visine rashoda usporedivi s drugim veliinama i koja mjerila u tom prosuivanju dolaze u obzir. Najee se kao mjerila prosuivanja primjerenosti visine rashoda ili intenziteta rashoda uzimaju:24 prihod ili utrak koliina uinaka jedinica zaposlenosti jedinica kapaciteta i sredstva i izvori sredstava. Iako prihod ili utrak predstavlja primarno mjerilo prosuivanja intenziteta rashoda jer se u njemu odrazuju najrazliitiji utjecaji (kapacitet, stupanj zaposlenosti i dr.), ipak treba primijetiti da je to ujedno od najlabilnijih mjerila, to treba pri usporeivanju uvaiti i rashode pri prosuivanju svesti na odgovarajui stupanj zaposlenosti. Koliina uinaka moe posluiti kao mjerilo za prosuivanje visine rashoda jer se na nju mogu svesti svi elementi cijene kotanja, bili oni izraeni pojedinano ili sloeno, kao i koliinske veliine (materijal, radni sati). Mjeriti rashod po jedinici zaposlenosti znai mjeriti ga po radnom satu radnika ili stroja, jer zaposlenost predstavlja iskoriteni kapacitet. Zato trokovi po radnom satu odrazuju intenzitet rashoda i omoguuju sud o racionalnosti procesa u pogonu. Uzimajui jedinicu kapaciteta kao mjerilo za prosuivanje rashoda, treba voditi rauna o kakvoj se OUR radi (krevet u ugostiteljstvu, povrina kulture u poljoprivredi, tehnika jedinica u tvornicama).22 23 24

Hendrikson, op. cit., str. 121/136. Babi, S., Uvod u ekonomiku privrednih poduzea, Zagreb, 1959, str. 267/270. Viel, op. cit., str. 167/188.

26

Sredstva kao mjerilo za prosuivanje rashoda imaju svoje opravdanje jer su u tijesnoj uzronoj vezi s raznim rashodima, kao npr. osnovna sredstva s amortizacijom i kamatama te trokovima odravanja, obrtna sredstva s trokovima kamata, zalihe na skladitu s trokovima materijala, gotovi proizvodi s prodajnim trokovima i dr. Bitno je, meutim, za sva ta mjerila za prosuivanje primjerenosti ili intenziteta rashoda da se uzmu u obzir razni utjecaji koji pozitivno ili negativno djeluju na visinu rashoda. U strunoj literaturi se nailazi na razliita miljenja: da li treba govoriti o utjecajima (Viel), da li o faktorima utjecaja ili smetnji (Schott, Schnettler), ili pak o uvjetovanosti tih faktora (Schaier).25 Uvj etovanost visine rashoda postoji s obzirom na opseg i vrstu uinaka, zatim s obzirom na formiranje cijena i na poslovni tok operacija. Ta uvjetovanost visine rashoda raznim utjecajima dolazi do izraaja uglavnom na dva naina: a) u strukturi rashoda, i b) u promjenama na rashodima. Ad a) Struktura rashoda uvjetovana je najveim dijelom internim utjecajima dispozitivne naravi, i to u proizvodnji, pa se oni odra-zuju na uincima, dakle na proizvodima ili uslugama, odnosno na redovnim rashodima ili trokovima u cijeni kotanja tih uinaka. Stoga se pri analizi rashoda i postavlja teite na redovne rashode, a manje na izvanredne rashode, u kojima se odrazuju esto razni utjecaji uvjetovani tritem i konstitucijom poduzea. Prema tome, izvanredni rashodi predstavljaju u strukturi rashoda samo neku vrstu popratnih pojava, bez kojih nije mogue stvoriti konani sud o financijskom rezultatu poduzea, ali nisu odluni za ekonominost OUR kao to su to redovni rashodi trokovi. Analizirajui strukturu rashoda, moemo polaziti od raznih injenica koje mogu uvjetovati njihovu visinu, kao to su npr.: pripadnost OUR odreenoj privrednoj grani ili struci, veliina poduzea, fuzija poduzea, promjena proizvodnog programa, poveanje planskih zadataka, financiranje OUR i dr. Svaka za sebe od spomenutih injenica vrit e neki utjecaj ne samo na visinu nego i na strukturu rashoda. Pripadnost poduzea nekoj privrednoj grani uvjetuje ne samo odreenu strukturu sredstava, dakle jai ili slabiji organski sastav sredstava, nego i vee ih manje rashode, jer rashodi predstavljaju troenje sredstava. U poduzeima s jakim organskim sastavom sredstava bit e teite analize upravljeno u prvom redu na rashode u vezi s osnovnim sredstvima, dakle na amortizaciju, kamate za ta sredstva i trokove odravanja (pogonsku reiju). Zatim e biti vano saznati strukturu rashoda po njihovu znaenju, tj. odnos fiksnih prema varijabilnim rashodima, a takoer i uvjetovanost fiksnih sa stupnjem zaposlenosti, itd. U poduzeu koje je preteno orijentirano na veliko iskoritenje materijala predstavljat e teite analize trokovi materijala, ne samo zato jer e oni u strukturi cijene kotanja biti procentualno najbrojniji nego i zato jer se i najmanji postotak snienja tih trokova odrazuje na cijenu kotanja znatno bolje nego snienje bilo kojega drugog elementa. Prema tome, interes analize kod pojedinih rashoda ili trokova bit e razliit, ve prema tome kojoj privrednoj grani ili struci OUR pripada, odnosno kakvu strukturu imaju njegovi rashodi. 25 ScUti-fer, E., Die Unternehmung, Koln-Opladen, 1957.

27

Veliina OUR utjee na strukturu rashoda razliito. Tako se redovno s poveanjem opsega OUR poveava i njegova organizacija te uprava i kontrola, to neminovno utjee na poveanje upravno-proajnih trokova. Osim toga, zbog veeg kapaciteta nastaju u proizvodnji i vei fiksni trokovi, jer rad strojeva potiskuje runi rad, interni transport se poveava, kvarovi su vei ako nije dobro organizirana interna kontrola, a sve to poveava onda rashode, odnosno trokove, osobito ope trokovi izradbe ili pogonsku reiju. Prema tome, veliina OUR utjee na strukturu rashoda utoliko to stvara relativno vee ope, odnosno reijske trokove, a upravo oni su esto odluujui za poduzee, jer su preteno fiksnog karaktera te se njihov utjecaj moe smanjiti samo veom zaposlenou, odnosno poveanjem uinaka, dakle boljim iskoritenjem kapaciteta. Fuzija OUR, pa ve i sama kooperacij a, djeluju u suprotnom pravcu, tj. na snienje rashoda, jer je tim operacijama omogueno bolje savjetovanje i izmjena iskustva strunjaka, zatim bolje iskoritenje kapaciteta i specijalizacija pogona, a takoer i smanjenje upravnog aparata, prodajne organizacije itd., a sve se to napokon odrazu je u smanjenju rashoda tih OUR. Promjena proizvodnog programa uvjetovat e snienje rashoda ako ta promjena omogui bolje iskoritenje kapaciteta i veu zaposlenost OUR i ako je time omoguena vea proda artikala na tritu. Do izraaja e to snienje doi u prvom redu u pogonskoj i upravno-prodajnoj reiji, a to je vrlo vano jer su u njima sadrani fiksni trokovi OUR. Financiranje OUR utjecat e na snienje financijskih rashoda samo onda ako financiranje bude ekonomino1 i rentabilno, a to znai: ako financiranje investicija bude vreno na investicionom programu, koji bazira na prethodnoj realnoj ocjeni situacije na tritu da e apsorbirati poveane kapacitete, odnosno njihove uinke, zatim ako i planiranje proizvodnih zadataka bude realno, tj. ako bazira na realnoj ocjeni potreba potroaa, odnosno trita, jer e onda i financiranje biti realno. Poduzeu e tada normalno pritjecati likvidna sredstva, a isto e tako ostvariti i pozitivan financijski rezultat, to e mu u krajnjoj liniji omoguiti i vee vlastito financiranje (pomou raspodjele dohotka na fondove poduzea), a to onda snizuje i trokove za financiranje kamate. Od ostalih faktora koji uvjetuju visinu rashoda moemo spomenuti jo smjetaj OUR koji ako je OUR blizu jakih potroakih centara utjee na snienje transportnih trokova, u obratnom sluaju na njihovo poveanje. Isto tako utjee na osobne rashode OUR i obilje, odnosno nestaica radnesnage, kao i injenica da li je radna snaga kvalificirana, jer to utjee na proizvodnost rada. Napokon, na visinu tih rashoda utjee u velikoj mjeri i stimuliranost kadrova, jer u krajnjoj liniji sve zavisi od faktora koji predstavljaju ovjek sa svim svojim psiholokim predispozicijama i fizikim i umnim sposobnostima da svojim radom ostvari u to veoj mjeri racionalistiki princip, tj. to veu tedljivost i to veu izdanost, dakle to vei stupanj ekonominosti. Ad b) Promjena na rashodima moe biti poput promjene u strukturi rashoda takoer uvjetovana raznim utjecajima. Najei su meu njima ipak: promjena kapaciteta kolebanja zaposlenosti i promjena cijena.

28

Promjena kapaciteta nije odluna za visinu rashoda samo zbog veeg ili manjeg stupnja njegova iskoritenja s obzirom na porast, odnosno pad fiksnog dijela rashoda, nego i zbog toga to je s promjenom kapaciteta potencijalno iskoritenje kapaciteta poveano ili smanjeno. Ako, naime, kapaciteti, koji su potencijalno moda i vei od dosadanjih jer nabavljeni strojevi mogu postii vee proizvodne uinke, nisu u organizacionom pogledu dobro usklaeni, drugim rijeima: ako je tom promjenom nastalo usko grlo, vee investicije ostat e na taj nain paralizirane, odnosno poveani kapaciteti nedovoljno iskoriteni, jer je usko grlo u krajnjoj liniji uvijek odluno za potencijalno iskoritenje kapaciteta pa e, prema tome, fiksni trokovi po jedinici proizvoda ipak porasti. Kolebanja zaposlenosti, odnosno utjecaj promjene stupnja zaposlenosti na rashode ili odreenije fiksne trokove je ve toliko poznata injenica da je kao takvu ne treba jo dalje ponavljati. Pa ipak, uza svu zavisnost trokova od stupnja zaposlenosti pri analizi trokova se esto konstatira da oni uprkos uklanjanju svih faktora smetnji ne padaju onako kako bi se to teoretski oekivalo, ve da pojedine vrste trokova povremeno pokazuju razne skokovite promjene.215 Kada je tome, tako, onda je neopravdano govoriti da su ti trokovi samo od stupnja zaposlenosti. Stupanj zaposlenosti je, dakle, samo jedan od faktora koji utjeu na promjenu trokova. Kad on to ne bi bio, onda ne bi bilo ni skokovitih promjena, koje su odraz utjecaja drugih faktora koji pri tim promjenama suodluuju. U tom smislu izraava se i Schmalenbach, kada u izlaganjima o zavisnosti trokova od stupnja zaposlenosti govori i o drugim utjecajima na fiksne trokove, pa doslovce kae: Fiksni trokovi nisu isto to i vrsti trokovi, jer doista nisu vrsti, i to zbog toga jer postoje jo i drugi utjecaji osim onoga stupnja zaposlenosti koji djeluju na trokove.27 Pa ipak, ne moe se porei utjecaj koji upravo stupanj zaposlenosti vri na trokove, ali isto tako ni injenica da pojedine vrste trokova na kolebanja zaposlenosti razliito reaguju. Tako na primjer, ako neka OUR doe u situaciju da povea opseg proizvodnje zbog poveanih naloga (narudbi), to mu omoguuje vei stupanj zaposlenosti i nabavu materijala uz nie cijene, ali uvjetuje i prekovremeni rad, bit e zadatak analize prosuditi ove injenice: 1. zbog vee zaposlenosti snizit e se reijski trokovi po jedinici pro izvoda (fiksni); 2. trokovi materijala e porasti proporcionalno s porastom proiz vodnje; 3. trokovi rada (osobni dohoci) bit e po jedinici proizvoda vei od proporcionalnih (zbog prekovremenog rada); 4. nabavljeni materijal bit e jeftiniji od dosadanjeg (zbog veih ko liina). Pri tom prosuivanju uzet je u obzir samo utjecaj jednoga jedinog faktora, a to je stupanj zaposlenosti, dok se ostali mogui faktori nisu uzeli u obzir. Iz takva prosuivanja moe se onda stvoriti zakljuak: ako postoji samo utjecaj stupnja zaposlenosti, onda e pojedine vrste trokova: ili ostati nepromijenjene, ili e se proporcionalno mijenjati s opsegom proizvodnje, ili e pak biti progresivni, odnosno degresivni.28 so Henzel, F,, Kosten und Leislung, Buhl-Baen, 1941, str. 37. 27 Schmalenbach., E., Selbstkostenrechnung und Preispolitik, Leipzig, 1934, str. 29. 28 viel, op. cit., str. 153/153.

29

Ne smije se, dakle, generalizirati i utjecaj stupnja zaposlenosti na trokove identificirati sa svim ostalim utjecajima koji se uz ovaj utjecaj mogu pojaviti. Da i cijene predstavljaju faktor utjecaja na rashode, ne treba posebno dokazivati, kada znamo da je rashod produkt koliine i cijene i da je rastavljanje na ove dvije komponente esto vrlo vano za analizu rashoda, kada se elimo osvjedoiti da li npr. porast trokova materijala predstavlja i stvarno (koliinsko) poveanje utroka materijala, ili je nastao samo zbog poveanih cijena materijala. To isto vrijedi i kad prosuujemo snienje trokova materijala. Mogue je, dakako, samo uz pretpostavku da je utroak materijala po pojedinim vrstama mogue koliinski obuhvatiti. Analogno tako mogue je ispitivati i utjecaj tarifa na plae, odnosno osobne dohotke radnika, jer je troak rada produkt vremena i tarifne stope, odnosno rezultat poveanih uinaka, pa je zanimljivo utvrditi da li se porast trokova rada slae s veim utrokom radnog vremena i s veim uincima (proizvodima), ili je samo odraz poveanja tarifa. PRIMJER ZA VJE2BU VII. ANALIZA EKONOMINOSTI Zadatak 1. Izvrite komparativnu analizu ekonominosti poslovanja radne organizacije Z za tri godine koristei se pritom poznatim analitikim metodama i ovim podacima:

U tu svrhu izraunajte ove pokazatelje: 1. pogonski koeficijent, 2. stupanj izdanosti, 3. stupanj tedljivosti, 4. stupanj zaposlenosti, 5. stupanj iskoritenja kapaciteta. Stupanj izdanosti i stupanj tedljivosti izraunani po Vielu. Ocjenu odnosnih brojeva uzmite proizvoljno pa na temelju dobivenog rezultata donesite obrazloeni sintetiki zakljuak.

30

31

Iako je rentabilnost kao princip zajedniki i kapitalistikom i socijalistikom poretku, ipak su vrela i korisnici rentabilnosti razliiti. Dok je, naime, u socijalistikoj OUR rentabilnost preteno odraz ekonominosti, dakle redovnog poslovanja, koje je prethodno planirano, kapitalistiko poduzee nastoji rentabilnost ostvariti ne samo iz redovnog nego i iz izvanrednog poslovanja, ve prema tome kako mu se prui prilika da ostvari rentu na uloeni kapital. Upravo zato to kapitalistiko poduzee svojim kapitalom i u izvanrednom poslovanju, a esto i bez rada (participacijom, ulaganjem u vrijednosne papire te pekulacijom i monopolnim poloajem na tritu) ostvaruje rentu, primarni znaaj ima uloeni kapital, a ne rad, kao veliina i vrelo za mjerenje rentabilnosti. Socijalistika teorija je primat kapitala zabacila jer uloeni kapital (sredstva) nije jedino vrelo i kreativni faktor rentabilnosti u procesu proirene reprodukcije. Uloeni kapital bit e, naime, nerentabilan ako se radom ovjeka u procesu proirene reprodukcije ne privede svojoj svrsi i uinci toga rada ne nau svoju realizaciju na tritu. Prema tome, teite je postavljeno na proces proirene reprodukcije, dakle na rad u redovnom poslovanju. Stoga je upravo^ ekonominost toga poslovanja i rada OUR glavno da ne kaemo iskljuivo vrelo rentabilnosti socijalistikih OUR. Iz toga nuno zakljuujemo da za prosuivanje i mjerenje rentabil-

32

nosti nee biti zanimljiva samo uloena sredstva u OUR, dakle uloeni financijski kapital, nego i u procesu proirene reprodukcije utroena sredstva, dakle rad, kao i sredstva i predmeti rada. U kapitalistikom poretku korisnici su rente iskljuivo vlasnici, dakle glavniari ili kapitalisti, koji se rentom koriste prema svom linom nahoenju te prema tome nikome ne odgovaraju za nain upotrebe. U socijalistikom poretku sudjeluju u raspodjeli akumulacije ostvarene iz realizirane proizvodnje tri korisnika, i to: drutvena zajednica poduzee kao privredno-organizaciona jedinica i radnici i slubenici kao neposredni proizvoai. Prema tome. ostvarenu rentabilnost treba ispravno primjeuje Dohevi- mjeriti i kroz prizmu raznih interes a,29 odnosno kroz prizmu njenih korisnika. KOMPARACIJA POKAZATELJA

Problematika ove analize sastoji se, dakle, u tome da prema vrelima i korisnicima rentabilnosti utvrdi mjerenje i pokazatelje rentabilnosti. Pokazatelji rentabilnosti omoguit e primjenu uobiajene tehnike analize upotrebom njenih metoda, da bi se mogli ocijeniti ostvareni rezultati, odnosno prosuditi opravdanost odstupanja od planiranih rezultata. 2fl Dohevi, S., Mjerenje rentabilnosti proizvodnih poduzea prema obraunu za I polugodite 1958. (Knjigovodstvo, Beograd, 1958/10).

33

13.4.0. Mjerenje rentabilnosti Postupak mjerenja prethodi samoj analizi rentabilnosti. Da bi mjerenje bilo uope mogue, treba prije svega odabrati potrebne objekte mjerenja, a to su apsolutne brojane veliine, koje se dovode u meusobni odnos i na taj nain dobivaju u obliku kvocijenta pokazatelji za analizu. Brojane veliine pomou kojih se vri mjerenje rentabilnosti vrlo su razliite, ve prema tome da li se mjeri rentabilnost kapitalistikog ili socijalistikog poduzea, da li rentabilnost sredstava ili prometa, da li rentabilnost prema korisnicima, itd. Za svako od tih mjerenja rentabilnosti mogu se koristiti ne samo razne veliine nego i razne kombinacije odnosa tih veliina. a) Mjerenje rentabilnosti u kapitalistikom poduzeu polazi kako smo to ve ustanovili od objekta mjerenja, koji predstavlja kapital, odnosno imovina (sredstva) u koju je kapital uloen. Rentabilnost kapitala ili sredstava saznajemo na taj nain da ga dovedemo u odnos s drugom veliinom, koju predstavlja dobitak, pa nam kvocijent pomnoen sa 100 kazuje fu obliku postotka) koliko jedinica dobitka (rente) otpada na svakih 100 jedinica uloenih sredstava (kapitala). Obje veliine koje u kvocijentu dovodimo u meusobni odnos, dakle kapital i dobitak, moemo dalje ralaniti. Tako na primjer, ako se u odnos s dobitkom dovede sav kapital, onda nam kvocijent pokazuje rentabilnost cjelokupnog kapitala ili tzv. privrednu rentabilnost poduzea, a ako se dobitak dovede u odnos samo s vlastitim kapitalom, onda kvocijent predstavlja samo rentabilnost vlastitog kapitala. Analogno tako moe se ralaniti i druga veliina, dakle dobitak na svoje dvije osnovne komponente, na prihode i trokove iz kojih je dobitak kao razlika i proizaao. Dovodei svaku pojedinu od njih u odnos s kapitalom, odnosno sa sredstvima, dobit e se na taj nain i dva odgovarajua koeficijenta,30 i to:

Koeficijent obrtanja kapitala ili sredstava kazuje nam kako esto su se kapital ili sredstva u odreenom vremenu pretvarala u prihode; to je, naime, to obrtanje bilo ee, to je bio vei prihod, odno-sno to manji moe biti kapital ili sredstva kojima se eljeni prihod ostvaruje. Koeficijent trokova kazuje nam kako esto su se u odreenom vremenu kapital ili sredstva pretvarali u trokove time to su osnovna sredstva i materijal utroeni, plaeni osobni dohoci, porez i dr., jer tek na taj nain je nastala proizvodnja, koja je omoguila ostvariti prihode pomou realizacije. Da bi se iskljuio utjecaj izvanredne rentabilnosti, vri se mjerenje rentabilnosti pogona, dovodei u tu svrhu u odnos pogonski dobitak s pogonskim sredstvima. Tu se, meutim, javlja dvostruki problem: kako razgraniiti dobitak iz redovnog poslovanja po pogonima i kako odreso Schulz-Mehrin, op. cit., str. 13.

34

diti visinu pogonu potrebnih sredstava, dakle samo sredstava utroenih u rad pogona. Praktiki ta sredstva sadri stvarna cijena kotanja za svaki pojedini proizvod, pa e se sumiranjem svih cijena kotanja proizvoda koji se u nekom pogonu proizvode dobiti u pogonu utroena sredstva. Druga veliina koja kapitalistikom poduzeu slui za mjerenje rentabilnosti jest promet koji je poduzee ostvarilo u odreenom vremenskom razdoblju. Iako, naime, kapitalistiko poduzee daje primat kapitalu, ipak se, mjerei rentabilnost, ne ograniuje iskljuivo na tu veliinu, ve ga zanima i kolika renta otpada na svakih 100 ili 1000 jedinica prometa. To saznanje dovodei u odnos dobitak s prometom. Na taj nain saznaje se; dakle, rentabilnost prometa. Pri tom se kao promet uzima u novanoj vrijednosti izraena protuvrijednost prodanih uinaka (proizvoda ili usluga), dakle prihod koji je umanjen za razne odbitke, kao to su: babati, skonta, bonifikacije i porez na promet. Osim spomenutih mjerenja rentabilnosti, koja su najea u kapitalistikim poduzeima, vre se i druga mjerenja, kao npr. bruto-rentabilnosti te financijske rentabilnosti. Brutorentabilnost mjeri se prema Hesse-uai tako da se dovede u odnos isti dobitak, povean za kamate na dugoroni tui kapital, s obrtnim kapitalom, tj. s vlastitim kapitalom, poveanim za dugoroni tui kapital. Stoga isti autor rentabilnost vlastitog kapitala za razliku od bruto-rentabilnosti naziva neto--rentabilnost. Gerstner32 mjeri pravu ili tzv. financijsku rentabilnost tako da dovede u odnos dividendu s teajem koji ima odreeni vrijednosni papir. b) Mjerenje rentabilnosti socijalistikih OUR vri se pomou drugih veliina i drugih kombinacija odnosa tih veliina nego u kapitalistikim poduzeima. Negiranjem primata kapitala kapital prestaje biti glavna i jedina veliina koja treba da predstavlja objekt i vrelo rentabilnosti, odnosno mjerenja rentabilnosti. To, meutim, ne znai da se zato negira svaka vanost i sredstvima kao izvoru i objektu za mjerenje rentabilnosti. Za socijalistika OUR nije bitna za mjerenje rentabilnosti samo injenica koliko je sredstava u OUR uloeno nego i koliko ih je u proizvodnom procesu utroeno. Prema tome, pri mjerenju rentabilnosti treba operirati s dvije veliine sredstava: s uloenim i utroenim sredstvima. Budui da se dobitak kao kategorija iz godine u godinu po svom sadraju mijenja, on je kao veliina vremenski neusporediv i, prema tome, za komparativnu analizu neupotrebljiv. Osim toga, mjerenje rentabilnosti samo prema odnosu dobitka prema uloenim sredstvima ne prua tonu sliku potencijalnih sposobnosti socijalistike OUR da bi ostvarilo odreenu masu akumulacije. Kao odnosna veliina za mjerenje rentabilnosti uloenih sredstava nije prikladan ni dohodak, jer kategorija dohotka sadri u sebi i ukalkulirane osobne dohotke, a i zbog toga jer akumulacija obuhvaena dohotkom predstavlja ipak samo dio ukupne realizirane akumulacije. Ukupna realizirana akumulacija predstavlja opet samo dio ukupnog prihoda, tj. ukupan prihod umanjen za trokove materijala, amortizacije i osobnih dohodaka ukalkuliranih u realiziranoj proizvodnji, dok ukupan prihod predstavlja ostvareni promet. st Hesse, B-, Wie beurteilt man eine Bilanz? Hamburg, 1941, str. 17. 32 Gerstner, P., Bilanzanalyse, Berlin, 1933, str. 280.

35

Utvrdivi tako potrebne veliine za mjerenje rentabilnosti, socijalistika OUR moe mjeriti: rentabilnost uloenih sredstava dovodei u odnos ukupnu realiziranu akumulaciju s uloenim sredstvima, i rentabilnost prometa dovodei u odnos ukupnu realiziranu akumulaciju s ukupnim prihodom ili prometom. Da bi socijalistika OUR mogla mjeriti irentabilnost utroenih sredstava, treba da dovede u odnos utroena sredstva s realiziranim vikom proizvoda i usluga, dok realizirani viak proizvoda predstavlja prihode od realizacije gotovih proizvoda i usluga, umanjene za utroena sredstva tih proizvoda i usluga. Prema raspodjeli akumulacije, odnosno prema korisnicima, treba nadalje razlikovati: rentabilnost uloenih sredstava u korist drutva, koja se mjeri dovodei u odnos doprinos drutvenoj zajednici prema uloenim sredstvima; rentabilnost uloenih sredstava u korist OUR, koja se mjeri dovodei u odnos dio akumulacije za OUR (fondove OUR) s uloenim sredstvima; rentabilnost neposrednih proizvoaa (radnika i slubenika), koja se mjeri dovodei u odnos realizirani viak proizvoda s iznosom ukupnih ukalkuliranih osobnih dohodaka (ukljuivi socijalni doprinos). Mjerenje rentabilnosti ili financijske izdanosti (efikasnosti) vri se, dakle, sa svrhom da se sazna: a) izdanost uloenih sredstava, b) izdanost utroenih sredstava, c) izdanost ukupnog prometa, d) izdanost pojedinih korisnika prema njenoj raspodjeli. I u vezi s mjerenjem rentabilnosti treba, dakle, dovodei u odnos razne veliine, formirati odgovarajue pokazatelje, koje emo dalje izloiti. 13.4.1. Pokazatelji rentabilnosti Budui da smo ve pri mjerenju rentabilnosti ukazali na to koje veliine treba dovesti u meusobne odnose da bismo saznali pojedinu vrstu rentabilnosti, lako emo pomou tih odnosa formirati odgovarajue pokazatelje. Kako smo, naime, u odnosu uvijek povezali dvije veliine, imat e i ovi pokazatelji poput ostalih oblik kvocijenta, koji se redovno mnoi sa 100 da bi se saznao postotni iznos odnosne izdanosti. Prema upotrebi raznih veliina i kombinacija pri mjerenju rentabilnosti nastali su i razliiti pokazatelji ili mjerila rentabilnosti, pa i s obzirom na to moemo razlikovati pokazatelje rentabilnosti u kapitalistikom i u socijalistikom poduzeu. a) Pokazatelji rentabilnosti kapitalistikog poduzea jesu za:

36

Kao dopunski pokazatelji uz pokazatelje rentabilnosti spominju se dvije skupine: 1. pokazatelji obrtanja kapitala, 2. pokazatelji ugroenih kapitala. A 1. Pokazatelji obrtanja kapitala obuhvaaju:

pokazatelje udjela pojedinih obrtnih sredstava u obrtanju cjelokupnih sredstava, kao npr.

i dr., a sve radi toga da se sazna estoa (brzina) obrtanja (u danima), tako da se 360 podijeli kvocijentom obrtanja. Ad 2. Pokazatelji ugroenosti kapitala ukazuju na: izvore gubitaka i na rezerve za izvore gubitaka. Pokazatelji izvora gubitaka jesu na primjer:

33 Hertlein, A., Meissner, K., Abschluss und Frtifung der Unternehmungeti, Wiesbaden, 1953, str. 307.

37

Pokazatelji rezerve za izvore gubitaka predstavljaju: fond za obnovu strojeva specijalne rezerve rezerve za jamstva i dr. Ispitujui, dakle, rentabilnost uloenog kapitala, kapitalistiko poduzee eli znati kako je na ostvarenu rentabilnost utjecalo obrtanje kapitala i koji su gubici utjecali na smanjenje rentabilnosti,, da bi pomou tih saznanja moglo donijeti odgovarajue mjere za budunost. Iz prethodnih izlaganja proizlazi da se pokazatelji rentabilnosti kapitalistikih poduzea formiraju uglavnom iz tri veliine: dobitka, kapitala i prometa. Budui da, naime, i dobitak i kapital zavise od ostvarenog prometa odnosno od brzine obrtanja kapitala, bit e potrebno dobitak i kapital dovesti u vezu s prometom i prema tome proiriti temeljnu formulu rentabilnosti ovako:

pa je prema tome Rentabilnost = koeficijent uspjeha X koeficijent obrtaja kapitala Razmotrimo primjenu toga prema Vielu34 na konkretnom primjeru iz prakse. Analiza se odnosi na rentabilnost tekstilnih prodavaonica:

Iz navedenih pokazatelja razabiremo da se rentabilnost kree gotovo paralelno s koeficijentom uspjeha jer se kapital prosjeno samo jedanput obrnuo. Ako je obrtaj kapitala vei od 1, pokazatelj rentabilnosti vei je od koeficijenta uspjeha i obratno. Na temelju postojeih podataka moemo dati ovo obrazloenje: 1940: porast rentabilnosti prouzrokovana je ubrzanim obrtanjem kapitala i poveanim koeficijentom uspjeha 1941: ista pojava u pojaanoj mjeri 34 vtel, op. cit., str. 202/2fi4.

38

1942: smanjenje rentabilnosti prouzrokovano je smanjenjem oba koeficijenta 1943: neznatan porast rentabilnosti prouzrokovan je ubrzanim obrtajem kapitala unato neznatnom padu koeficijenta uspjeha. Razmotrimo sada jo koji udio ima promjena faktora koeficijenta uspjeha i obrtaja kapitala na promjenu rentabilnosti. Pri tom uzimamo najprije razliku koeficijenta uspjeha prema prethodnoj godini i mnoimo je koeficijentom obrtaja kapitala da ustanovimo utjecaj (promjene) koeficijenta uspjeha uz konstantan kvocijent obrtaja kapitala, a zatim postupamo obratno da ustanovimo utjecaj promjene koeficijenta obrtaja kapitala. Tako se npr. u g. 1943. koeficijent uspjeha smanjio od 7,93 za 0,31 na 7,62, a kvocijent obrtaja kapitala poveao od 1,02 za 0,07 na 1,09. Razlozi za poveanje rentabilnosti od 8,13 za 0,21 na 8,34 jesu ovi: utjecaj promjene koeficijenta uspjeha (ku) = 0,31 X 1,02 = 0,3 utjecaj promjene koeficijenta obrtaja kapitala (k0) = + 0,07 X 7,62 = + 0,5 promjena rentabilnosti = + 0,2

b) Pokazatelji rentabilnosti OUR jesu za

Rezultati za sve usporeene godine jesu: Analogno Vielu, koji je pokazatelj rentabilnosti uloenog kapitala doveo u vezu s prometom i dobio koeficijent uspjeha i koeficijent obrtaja kapitala postupa K. Fischer u Njemakoj DR.35 On, naime, dovodi obje veliine iz kojih formira rentabilnost uloenih sredstava, a to su isti prihod i uloena sredstva,, s prometom, koji izraava S5 Fischer, K., Kompleksna analiza rentabilnosti socijalistikih industrijskih poduzea (prijevod s njemakog, Knjigovodstvo*, Beograd, br. G/1965).

39

u cijeni kotanja i na taj nain dobiva takoer dva koeficijenta, kako slijedi:

Rentabilnost uloenih sredstava ili, kako ih autor naziva, fondova (a to znai zbroj osnovnih i obrtnih sredstava) dobiva se prema tome iz produkta oba gore spomenuta koeficijenta Rentabilnost = koeficijent utroka sredstava X koeficijent obrtaja sredstava Osim ove rentabilnosti, isti autor spominje i rentabilnost plaa, koja > i-,' /isti prihod\ . se dobiva iz odnosa istog prihoda prema fondu placs - -zr~ \, a nalazi to r L V fond placa / svoje opravdanje u injenici da se nacionalni dohodak stvara pomou produktivnog rada, pa se stoga i rentabilnost moe iz toga odnosa izraunati. Naravno da e i u socijalistikoj OUR biti koristi za analizu rentabilnosti analogno kao i za kapitalistiko poduzee razni dopunski pokazatelji, kao npr.

Nakon postupka mjerenja rentabilnosti pomou izloenih pokazatelja dolazi, dakle, ispitivanje ili analiza, koja e, primjenjujui svoje osnovne i specijalne metode, nastojati da utvrdi: koji su faktori i u kojoj mjeri utjecali na visinu rentabilnosti: da li ostvarena rentabilnost zadovoljava s obzirom na planiranu, s obzirom na rentabilnost prijanjih razdoblja i s obzirom na prosjenu rentabilnost privredne grane ili struke kojoj poduzee pripada. 13.4.2. Kompleksna komparativna analiza rentabilnosti U ovom poglavlju pokuat emo dati odgovor na postavljeno pitanje u prethodnom poglavlju, tj. da li ostvarena rentabilnost zadovoljava s obzirom na planiranu odnosno zato je vea ili manja od planirane. Drugim rijeima: u naoj komparativnoj analizi sluit emo se planskim mjerilom. To nee, dakako, biti zapreka ni za komparativnu analizu s prijanjim razdobljem, ni za komparativnu analizu rentabilnosti s privrednom granom ili strukom kojoj poduzee pripada. Metoda komparacije je uvijek ista samo joj objekti mogu biti razliiti.

40

Konkretno e to znaiti da emo pokuati dati odgovor na pitanje: zato je ostvarena rentabilnost manja od planirane; pritom emo poi od dvije pretpostavke: 1, pretpostavka: planirana rentabilnost je realna i pouzdana te moe posluiti kao sigurno mjerilo za analizu rentabilnosti, 2. pretpostavka: planirana rentabilnost (Rpl) vea je od ostvarene (Ro), dakle, Rpl > Ro ili Ro < Rpl. 1. problem: zato je planirana rentabilnost vea od ostvarene? Primjena postupka: Treba oba koeficijenta rentabilnosti usporediti da bismo saznali odstupanja. Rjeenje (odgovor): a) ili je planirani dobitak vei od ostvarenog, b) ili su planirana sredstva manja od stvarno uloenih, c) ili je jedno i drugo, tj. planirani dobitak vei, a planirana sredstva manja od ostvarenih. 2. problem: zato je planirani dobitak vei od ostvarenog? Primjena postupka: Treba dobitak ralaniti na njegove komponente (prihode i trokove) i potom ih usporediti. Rjeenje (odgovor): a) ili su planirani prihodi vei od ostvarenih, b) ili su planirani trokovi manji od ostvarenih, c) ili postoji jedno i drugo, tj, planirani prihodi su vei, a trokovi manji od ostvarenih. Napomena. Da bismo odgovorili na pitanje: Zato su ostvareni trokovi vei, a prihodi manji od planiranih, treba jedne i druge podvri analizi, a to znai: treba, prije svega, utvrditi odstupanje planiranih od stvarnih, zatim provjeriti koji faktori utjeu na njihovo poveanje odnosno smanjenje, pa nastojati pozitivne potencirati, a negativne eliminirati. 3. problem: zato su planirana sredstva manja od stvarno1 uloenih? Primjena postupka. Stvarno uloena sredstva treba najprije ralaniti na osnovna i obrtna, zatim ih pojedinano usporediti s planiranim osnovnim i obrtnim sredstvima. Rjeenje (odgovor): a) ili su planirana osnovna sredstva manja od stvarno uloenih, b) ili su planirana obrtna sredstva manja od stvarno uloenih,, c) ili postoji jedno i drugo, tj. planirana osnovna i obrtna sredstva manja su od stvarno uloenih. Napomena. Da bismo odgovorili na daljnje pitanje: zato su ostvarena (uloena) sredstva bila vea od planiranih, morali bismo ih podvri detaljnoj analizi pa bismo na taj nain saznali, npr. da ve sama struktura sredstava u OUR znatno odstupa od privredne grane kojoj OUR pripada, jer su osnovna sredstva bila od poetka prevelika, a obrtna premalena. Prema tome, postojali su slobodni kapaciteti koji su nerazmjerno poveali fiksne trokove po jedinici proizvoda; osim toga osnovna sredstva su bila nedo-

41

voljno iskoritena pa je i to povealo spomenute trokove. Analiza, pak, obrtnih sredstava ukazala bi nam na nedovoljnost zaliha ili prekomjernost zaliha, na predugo zadravanje zaliha na skladitu, a prema tome i na slabo obrtanje tih sredstava, to je sve povealo trokove. Prema tome, analiza sredstava u nazivniku pokazatelja rentabilnosti daje nam odgovor zato su dobitak odnosno njegove komponente trokovi i prihodi u broj-niku toga pokazatelja bili vei ili manji od planiranih. Ovom grubom retrogradnom i postepenom analizom svih veliina iz brojnika i nazivnika formule rentabilnosti dobili snK> odgovor na pitanja: a) zato je planirana rentabilnost vea od ostvarene, b) zato je planirani dobitak vei od ostvarenog i c) zato su planirana sredstva manja od stvarno uloenih. Odgovor na postavljena pitanja mogu nam dati samo detaljne analize, npr. trokova i prihoda te analize osnovnih i obrtnih sredstava. Analizirajui te veliine, koje proizlaze iz poslovanja, nuno emo doi do zakljuka da je potrebno analizirati i funkcije koje predouju zadatke OUR jer od njih zavisi vee ili manje angairanje i korienje sredstava te vea ili manja ulaganja (trokovi) kao i vei ili manji uinci (prihodi) od tih ulaganja u poslovni proces. Prema tome analiza poslovanja nuno e se povezati s analizom vrijednosti kojoj je osnovni zadatak ispitivanje funkcija, pa od uvjetovanosti trokova funkcijama polazi kada prosuuje njihovu opravdanost. Tako emo onda na temelju analize vrijednosti doi do zakljuka da je manja rentabilnost posljedica manje akumulacije,, a ova opet posljedica slabije realizacije, slabije ili nedovoljne proizvodnje, nabave i dr. Prema tome, te tri reprodukcione funkcije dat e nam odgovor na pitanje koje su funkcije odnosno aktivnosti poduzea bile u usporedbi s planiranim nedovoljne ili slabe da bi ostvarile planske zadatke, a s njima u vezi i planiranu akumulaciju i rentabilnost. U vezi s reprodukcionim funkcijama nuno emo analizirati i personalnu funkciju jer od strukture radnih kapaciteta ljudi, konano, sve zavisi. Isto tako e se logiki analizirati i financijska funkcija OUR jer je rentabilnost izraaj financijske izdanosti ili efikasnosti OUR. Smatramo da iz ovih izlaganja proizlazi ono to smo ve uvodno o rentabilnosti rekli, a to je da je ona kompleksan pojam i kao takav se i formulira u svom pokazatelju. Kato takva ona nam daje, prije svega, dobru podlogu za analizu, dok nam sama analiza rentabilnosti daje iscrpan odgovor o najvanijim pojavama odnosno1 veliinama koje oznauju rezultat poslovanja OUR. Prema tome, provjeravanje rezultata poslovanja pomou analize omoguuje ujedno unapreenje poslovanja. 13.5. ZAKLJUAK Dosadanja izlaganja o problematici analize produktivnosti, ekonominosti i rentabilnosti omoguuju nam da doemo do ovih opih i posebnih zakljuaka: 1. Analizirati izdanost ili efikasnost poslovanja (efficiencv, Ergiebigkeit) znai analizirati: produktivnost prema tehnikoj funkciji, ekonominost prema ekonomskoj funkciji, i rentabilnost prema financijskoj funkciji OUR.

42

Sva tri oblika izdanosti razlikuju se: a) u nainu i izboru brojanog izraavanja, b) u izboru odnosnih veliina za mjerenje. Analizi izdanosti prethodi njeno mjerenje, a slijedi donoenje suda. Tehnika analize dolazi do izraaja u primjeni metoda analize te nam omoguuje da saznajemo: a) primjerenost izdanosti, b) odstupanje od normirane izdanosti, i c) bonitet izdanosti u odnosu na druge OUR, odnosno na pri vrednu granu. Analiza izdanosti moe biti prethodna i naknadna, jednokratna i tekua. 2. Proizvodnost je izdanost proizvodnje (u koliini i kvaliteti) te je zavisna od intenziteta ljudskog rada i stvarnog faktora. Zadatak analize proizvodnosti sastoji se: a) u mjerenju proizvodnosti, b) u formiranju odgovarajuih pokazatelja, i c) u iznalaenju i prosuivanju faktora koji utjeu na proizvodnost. Mjerenje proizvodnosti vri se redovno u naturalnim pokazateljima, a odnosi se na sve faktore proizvodnje, pa tako govorimo npr. o proizvodnosti rada, materijala, pogona i OUR. Pokazatelji proizvodnosti su mjerila proizvodnosti izraena u obliku kvocijenta u kojima se izraava odnos uinka i uloga (utroka), potrebnog da se uinak proizvede. Faktori koji utjeu na proizvodnost, koje utvrujemo analizom, mogu biti negativni i pozitivni. Negativne nastojimo eliminirati, a pozitivne potencirati. 3. Ekonominost je stupanj tedljivosti i stu panj izdanosti proizvodnih uinaka. Cilj je ove analize da utvrdi sve faktore koji utjeu na ekonomnost proizvodnje uinaka, a sutina joj je u mjerenju i ispitivanju uinaka, pri emu nastoji utvrditi koji faktori koe, a koji unapreuju ekonominost rada poduzea. Mjerenje ekonominosti sastoji se u dvostrukom postupku; a) prvim postupkom ustanovljuje se odnos izmeu prihoda i rashoda; b) dugim postupkom vri se usporedba ostvarenog odnosa rashoda i prihoda s normiranim. Mjerilo za prosuivanje ekonominosti je optimum, prihoda prema odreenim rashodima, ili optimum rashoda prema odreenim prihodima. Pokazatelji ekonominosti dijele se u: a) pokazatelje ekonominosti u uem smislu,, koji se formiraju iz vri jednosnog odnosa rashoda i prihoda; b) pokazatelje ekonominosti uinaka, koji se formiraju iz odnosa prihoda prema koliini utroenog vremena; c) pokazatelje iskoritenja pogona, koje predstavljaju stupanj zapo slenosti i stupanj iskoritenja kapaciteta. Pri analizi ekonominosti podloga za analizu mogu biti posebno prihodi i posebno rashodi.

43

Analizirajui prihode, nastoje se utvrditi primj ere-n o s t visine prihoda, zatim njihov intenzitet, tj. prema drugim veliinama, i promjene nastale na prihodima. I analizom rashoda ocjenjuje se u prvom redu primj ere-n o s t visine rashoda u usporedbi s drugim veliinama, a zatim struktura, koja moe biti uvjetovana raznim faktorima (veliina poduzea i planskih zadataka, stupanj mehanizacije i automatizacije, fuzija, kooperacija i dr.), te promjene koje su uvjetovane promjenama zaposlenosti, kapaciteta i cijena. 4. Problematika analize rentabilnosti sastoji se u tome da se najprije utvrdi mjerenje i pokazatelji rentabil nosti prema vrelima i korisnicima, a zatim da se primjenom tehnike analize (metode) ocijeni visina rentabilnosti, odnosno s tim u vezi ispituju uzroci odstupanja od normirane (planirane) renta bilnosti i utvrdi odgovornost. I vrela i korisnici rentabilnosti razliiti su u kapitalistikom i u socijalistikom poduzeu, a prema tome onda i mjerila i pokazatelji rentabilnosti. Dok su, naime, u kapitalistikom poduzeu glavne veliine koje se mjerenjem dovode u odnos: kapital i dobitak, u socijalistikom poduzeu su to ne samo uloena ve i utroena sredstva, ukupna realizirana akumulacija i ukupan prihod. Nadalje: u kapitalistikom poduzeu korisnik je rentabilnosti samo vlasnik, a u socijalistikom: drutvena zajednica, OUR i radni kolektiv kao neposredni proizvoai. 5. Analizirajui izdanost poslovanja poduzea odnosno OUR prema najvanijim funkcijama, analizirali smo uistinu re zultate poslovanja, promatrane s tehnikog, ekonomskog i financijskog aspekta, rukovodei se pri tom vrhovnim postulatima i principima poslovanja, a to su: produktivnost, ekonominost i rentabil nost. PITANJA Iz glave 13. ANALIZA PROIZVODNOSTI, EKONOMINOSTI I RENTABILNOSTI 1. Kojom se metodikom, slui analiza izdanosti i to je najee povod za prethodna ispitivanja prema Mellerowiczu? 2. Kako se mjeri proizvodnost, kojim se mjerilima slui analiza te koja su i zato pouzdanija od drugih? 3. Kojim se pokazateljima analitiar najee slui i koje metode analize pri tome najee koristi? 4. Koje faktore utjecaja na proizvodnost poznajemo? 5. Da li svako poveanje proizvodnosti uvjetuje poveanje ekonominosti? 6. Na temelju koja dva stupnja i koja dva optimuma dolazi Viel do stupnja ekono minosti? 7. U koje je tri skupine Mellerowicz podijelio pokazatelje ekonominosti i koji su to pokazatelji? 8. Od kojih je faktora zavisna visina prihoda i s kojim se kauzalnim faktorima dovode u vezu prihodi da bi se saznao intenzitet prihoda? 9. Koja se mjerila najee uzimaju za prosuivanje primjerenosti visine rashoda? 10. Kako se mjeri rentabilnost u kapitalistikom, a kako u socijalistikom poduzeu (OUR}? 11. Koje pokazatelje rentabilnosti poznajete u kapitalistikom i u socijalistikom44

poduzeu, odnosno OUR?

45

12. Kako je Viel doao do koeficijenta uspjeha i koeficijenta obrtaja kapitala u kapi talistikom poduzeu, a kako je doao K. Fischer do koeficijenta utroka sredstava i koeficijenta obrtaja sredstava u socijalistikoj OUR? 13. Da li je svako poveanje rentabilnosti posljedica poveanja ekonominosti? 14. Izvrite retrogradnu komparativnu analizu rentabilnosti i ukaite na uzroke zato je ostvarena rentabilnost vea od planirane? PRIMJERI ZA VJEBU VIII. ANALIZA RENTABILNOSTI Analizirajte rentabilnost triju radnih organizacija A, B i C koristei se pritom poznatim analitikim metodama. U tu svrhu koristite se ovim podacima:

U tu svrhu izraunajte ove pokazatelje: 1. 2. 3. 4. 5. rentabilnost utroenih sredstava, rentabilnost uloenih sredstava, rentabilnost prometa, rentabilnost sredstava u korist radne organizacije, rentabilnost sredstava u korist drutva.

Ocjenu odnosnih brojeva uzmite proizvoljno i na temelju dobivenog rezultata donesite obrazloen sintetiki zakljuak.

Zakljuak

46

VIII. ANALIZA RENTABILNOSTI Analizirajte prema Vielu rentabilnost kapitalistikog poduzea X kroz tri godine (1970, 1971. i 1972) putem koeficijenta uspjeha i koeficijenta obrtaja kapitala na temelju ovih podataka:

47

U tu svrhu izraunajte: 1. koeficijent obrtaja kapitala, 2. koeficijent uspjeha, 3. rentabilnost. Na temelju dobivenih pokazatelja izraunajte koji udio ima promjenu faktora koeficijenta uspjeha i koeficijenta obrtaja kapitala na promjenu rentabilnosti. Sva izraunavanja treba vriti na dvije decimale. Na kraju donesite kratak zakljuak s obrazloenjem.