Alma LazarevskaSMRT U MUZEJU MODERNE

UMJETNOSTI 

Tebi i dječaku 

DAFNA PEHFOGL PRELAZI MOST IZMEĐU TAMO I OVDJE  

Prelazak je najzad dogovoren. Momak koji joj je donio dobru vijest nije grubo lupao na vrata. Nju, sitnu i mršavu, nije kao svi oni prije njega, osiono odgurnuo i ne skidajući vojničke čizme upao u stan. Imao je stidljive oči koje je prepoznala, i naklonio se prije nego je potvrdila da shvata kad i kako će obaviti prelazak. Zaustila je da ga ponudi čašom vode i ušećerenom ružom, ali njega već nije bilo pred vratima.

– Karo žandar, prošaputala je. Sve treba da se obavi tiho i sa što manje svjedoka. Ovakvi su prelasci

zabranjeni. Mjeseci su prošli u iščekivanju od dana kad su prestale raditi telefonske veze

između ove i one strane. Mostom između dviju obala prođe tek poneka zalutala mačka ili pas lutalica. Ali ona je znala da će njeni s druge strane sve poduzeti da je prevedu sebi. Neka su blagosloveni. Evo i sad, noć prije prelaska, kad pomisli na njih i desnom rukom napipa domali prst na lijevoj, bude postiđena. Samo da i ovaj put ona ne bude za nešto kriva. Samo to ne! Makar zauvijek ostala na ovoj strani.

U mraku, sa zida, otkucava starinski sat. Uzvraćaju mu tek otkucaji staračkog srca. Da svijeća koja tinja nije ovako tanka, i da Dafnu oči bolje služe, bacila bi karte i u njima vidjela sutrašnji dan.

Njena je pokojna mater za duga života često znala reći:– Kad se Dafna rađala izgorjelo je posljednje pola kile kafe u kući. Velika se gospođa porađala dugo i bolno. Susprežući vrisak jakim je zagrizom

iskrivila lijevi sjekutić. Od tada je on u njenom lijepom ženskom smijehu čiji je zvuk krasio svetlu kuću, djelovao kao zalutali znak. Kao Dafna u toj mnogočlanoj i zadovoljnoj porodici sa dobrom srećom, dovoljnom za bar još tri pokoljenja.

Sluškinja koja je tog jutra pržila kafu uplašila se kad su iz velike sobe do nje počeli dopirati sve žešći krici porodilje, njene lijepe gospođe. Zaboravila se i tupo zagledala u bespomoćne ruke. Kad ju je dozvao miris prepržene kafe, već je bilo kasno. Znajući da je lijepa gospođa osjetljiva na zao znak, neko je pokušao naći povoljnije objašnjenje. Mada je u danu kada je najmlađa kći svijetu pokazala svoje velike oči kao prevučene mutnom mrenom, u gospodskoj kući izgorjelo posljednje pola kile kafe, dobar je znak prevagnuo u zvuku rijetke ptice koja se tri puta oglasila sa rane višnje, iz porodičnog dvorišta.

Poslije podne, kao svakog dana, iz čaršije je stigao veliki gospodin. Prije njega je dotrčao momak sa zembiljima punim ponuda i čak dva kilograma sirove kafe. Gospodinu su javili da je rođena djevojčica. Voleći ljepotu svoje žene, on je unaprijed volio ljepotu ženskih potomaka. Muških je glava već bilo dovoljno.

Pa ipak, desilo se! Iako je sve neko vrijeme zaboravljeno i onaj zao znak od sebe nije davao znaka.

Lijepa je gospođa naprasno primjetila da je Dafna ružna. Već joj je, birajući ime, učinila osvetu. Primijetivši dan poslije poroda, kad su joj u krevet prinijeli srebreno ogledalo (prvi se dan ne pristoji i nije za dobru sreću), iskrivljeni sjekutić ispod punašne gornje usne, znala je. Rodila je baksuza. Iz zle joj je volje dala ime. Dafna! I bila ozarena zadovoljenom zloćom dok su ukućani zblanuti osluškivali sudar dva glasa u čudnom imenu kojeg nema ni u jednom kalendaru.

Kad se Dafni desio prvi maler a potom uslijedili sve češći i veći, uglavnom oglašeni zvukom skupocjenog porodičnog porculana, čudno je ime dobilo i svoje obaška prezime. U knjigu rođenih upisana je Dafna pod porodičnim prezimenom, dugim, zvučnim i sa ić na kraju. Ovo prezime pamti ponosne dane. Izgovara se za dugim porodičnim stolom, uz zveckanje porodičnog srebra i porculana sa zlatnim žigom Alt Wien.

Kad je prsnuo prvi komad, kad je ciknuo po samoj sredini zlatnog žiga, tetak lijepe gospođe, ne iz zle volje, više po nadahnuću preostalom iz dana kad je momkovao po Pešti i Beču, rekao je kratko:

– Pehfogl!Tako je Dafna dobila svoje obaška prezime. Ime joj je darivano riječju koju je

naočiti tetak, jedinu i kratku, za dana kada je još imao bujan mladićki zuluf i vatricu u očima, izgovarao kao statista u posljednjem činu neke bečke predstave. Na sceni je bilo već petoro mrtvih kada bi on ulazio sa helebardom u desnoj ruci i gromko izgovarao:

– Pehfogl! Ovaj put bez helebarde, bez bujnog zulufa i vatrice u očima, ali jednako

gromkog glasa, rekao je zagledan u Dafnu koja je zbunjena žmirkala nad upropaštenim Alt Wien komadom:

– Pehfogl!Svi prisutni pogledaše u Dafnu. Kao u svečanoj tišini, kad svećenik izgovara

ime djetetu. I vidješe da je sa velikih očiju, doduše, nestala mutna mrena, ali su one same ostale plošne i bez dubine. Nelijepe. Bezvrijedni, okrugli žetoni preostali iza izgubljene igre.

Da li zbog očiju ili nečeg drugog, ostala je Dafna neudata. Njeno se obaška prezime pročulo i izvan velike kuće.

Nije da nije imala momaka. Ali su oni uvijek bili ispod mjere ove kuće. Nedorasli prezimenu koje se izgovara sa čak dva uzdaha. Kad je Dafna zašla u godine stare cure, prešutno je velika kuća odlučila spustiti svoju mjeru. Makar dok se Dafna uda. U međuvremenu je vrijeme, ne samo Dafnin baksuzluk, iz nje odnijelo mnoge znake bivšeg blagostanja. Ostao je dugi stol i teške stolice uz njega. Ali je nestao i poslijednji komad Alt Wien-a, ovaj put ne zbog dviju lijevih ruku sirote Dafne.

Trebalo se, dakle, desiti da se Dafna uda. Da momak dođe u kuću, predstavi se i posjedi. Sve bi išlo bez buke koja ne priliči ovoj kući, još manje kad se iz nje udaje stara cura.

Bilo već uveliko proljeće i već je rana višnja u dvorištu donijela lijepa ploda. Ali se taj dan zadesio hladan, vlažan. Po zloj volji zalutao u kalendaru.

Sjede ukućani, sjedi Dafna, sjedi i onaj momak, niži bankovni činovnik. Ako je porijeklom i prezimenom nedostojan ove kuće, makar mu je čelo visoko i blijedo. Oči mu baš po mjeri stidljive. Prsti tanki i dugi.

Otmjeno prihvata šoljicu sa kafom, mada ona ne nosi onaj slavni žig. Uljudno klima glavom niži bankovni činovnik. Lijepo kaže Da, hvala! Lijepo kaže i Ne, hvala! Ne puše u vrelu kafu. Ne srče. Otpija baš po mjeri gutljaj. Kad spusti šoljicu na tacnu pred sobom zvecne baš kao u vrijeme kad je u ovoj kući zveckao Alt Wien. Smjerno uzima ušećerenu ružu i ne oblizuje srebrenu kašičicu. Pravi lijep luk rukom prije nego kašičicu spusti u kristalnu čašu odakle je odpio gutljaj vode. Poslije toga tiho i otmjeno uzdahne.

Zagledali se zadovoljni ukućani u srebrenu kašičicu kao u luksuznu ribicu u akvarijumu. Još samo dva-tri uzdaha i na ovu će scenu biti stavljena jedna lijepa, kuće dostojna tačka. Ali, baš tada u sobu ulazi Dafnina najstarija sestra, najizdašnije darivana majčinom ljepotom. Evo neuvježbanog statiste koji je pobrkao raspored slika i scena i u zao čas vitla helebardom.

Voda je u čaši postala mutna, a srebrena kašičica izgubila sjaj. Ulazi sestra sa mrzovoljom bivše ljepotice. Gleda negdje iznad blijedog čela i samo što pozdravi, pita.

– Čiji je ono drajfirtl na čiviluku?Kraj! Niti je Dafna više htjela da vidi nižeg bankovnog činovnika niti je na silna

nagovaranja i pitanja ukućana znala odgovoriti zašto. Samo joj je u uhu

odzvanjalo drajfirtl. A niži bankovni činovnik joj pred unutrašnje oko izlazio u mantilu koji doseže tek tri četvrtine mjere. Kako vrijeme prolazi, sve je sigurnija da je onog zlog dana sestra-ljepotica u desnoj ruci imala helebardu a niz ružičasti joj se obraz spuštao crveni zuluf, doduše ne bujan. Kad je Dafna počela bacati karte, ljepotica-sestra joj se ukazivala kao herc-žandar. Zaboravila Dafna davno umrlog tetka koji je nekoć, zarađujući džeparac ili ljubav hirovite glumice, statirao u posljednjem činu pozorišne predstave.

Tako se nad djevojaštvom Dafne Pehfogl sklopila skromna knjiga iščekivanja a na stolu se otvorio špil karata stare cure. Dafna naučila čitati znake u kartama i po njima otkrivati buduće dana. Već joj je niknula tamna nausnica. Bilo već kasno za bračna pregovaranja. Na dno kristalne čaše onog je dana srebrena kašičica pala kao zaludo bačeno sidro. Kad je otišao niži bankovni činovnik i za njim se, smanjenim u drajfirtl mantilu, zatvorila teška ulazna vrata, Dafna je ispila umlačen i bljutav ostatak vode iz kristalne čaše. Poslije je čašu u nespretnosti razbila. Preostala joj je srebrena kašičica. Od onog dana, kao nemušta tajna počiva među Dafninim djevojačkim sitnicama.

Maleri su joj se i dalje dešavali, ovakvi i onakvi. Čak i onda kad je iz ponosne kuće iščilio zvuk imena Alt Wien. Najgori je bio onaj sa električnim mlinom za kafu. Evo i sad, noć prije prelaska na onu stranu, kad na to pomisli, Dafna desnom rukom brže-bolje stisne lijevu.

Usnula je pred zoru. Prenuli su je isprekidani otkucaji starinskog sata. Kad je između ove i one strane ustanovljena čvrsta granica, i od sve porodice

ovdje ostala samo Dafna, porodica je zabrinuto vijećala. Bivša ljepotica mrzovoljno je rekla:

– Od svih nas baš njoj da se desi.Drugi su šutjeli, neko je uzdahnuo i prošaptao:– Jah, Pehfogl!Ali se nad scenom nije spustila plišana zavjesa. Sve su poslije učinili da Dafnu

prebace na svoju stranu.U šest i trideset, dva momka sa oružjem i uniformama dovode Dafnu Pehfogl

do mosta. Jedan je visok, ušiljenog nosa sa kojeg visi kapljica. Kad momak šmrcne kapljica padne ali je ubrzo zamijeni nova i veća.

– ’Em ti jesen, psuje visoki. Drugi šuti. Sitan je i taman. Kad mu se obratila, tek toliko da iskuša sreću,

pogledao ju je poprijeko. I njen kišni mantil i staromodni šeširić i plošne oči. Tri metra do mosta Dafna osjeća neprijatelja i zao znak. Otvorio joj se herc-žandar, premda ovaj u ruci ima tek pušku.

Doveli su je do mosta i izmakli se. Onaj što kiše gurnuo ju je i prosiktao:– Hajde sada, žuri!Zakoračila je Dafna kao u velikoj sobi pred zimske praznike kad su djeca pravila

žive slike. Uvijek je najviše vježbala i uvijek bi šmrcanjem, kašljanjem ili saplitanjem, baš ona pokvarila živu sliku. Po mostu između tamo i ovdje. Čvrsto steže svoju torbicu.

Korača krepko i odlučno. Oslobođena tuđih pogleda i dugih uzdaha. Lake su joj noge na pustom mostu između tamo i ovdje. Već se približava sredini mosta i bliska joj se čini druga obala.

Ali, vrijeme žive slike još nije isteklo a ona osjeća golicanje u nozdrvama. Treba što prije da se pokloni, da napravi ljupko kniks i izmami pohvalu ukućana.

Srce joj otkucava isprekidano, iako više ne uzvraća zvuku starinskog sata. U nosnicama joj je miris prepržene kafe. Da dolazi iza nje, požurila bi i izmakla mu. Ali on stiže sa obale kojoj se približava. Tamo su i bljesak krivog sjekutića ispod punašne usne, zlatni žig raspolućen po sredini, zlokobno zveckanje davnog porculana. Ako požuri, možda preduprijedi pucanje lijepog znaka. Možda izmakne pogledu onog što je, sa helebardom u ruci, gleda u leđa.

Okrenut će se i napraviti kniks. Mahnut će mu. Na pola je puta i pokušat će umilostiviti sreću. Možda više ne bude Pehfogl. Maler – to je stvar djelića sekunde a onda ispaštati godinama.

Okrenula se. Digla lijevu ruku. (Od svih nas baš da ona jedina bude ljevoruka, znala je reći sestra-ljepotica). Onaj što ju je prijeko pogledao, sinoć je izgubio na

kartama, ljut je kao gladna zvijer i njuši kako bi namirio lošu sreću. Još se Dafna nije uspjela nasmiještiti. I još sa nosa onog što kiše nije kliznula nova kapljica. A on se mašio pištolja.

– Što ubi staru, životinjo? Pita viši i počinje bez prekida da kiše.– Jesi vidio što nam je pokazala, nesreća stara!Dafna Pehfogl je ovaj put u nesreći imala sreće. Metak je stigao do samog srca.

Možda je izdahnula u uvjerenju da je pred njom tek kratak zastoj, mala pauza potrebna da se njen život sa maleroznog prebaci na sretniji kolosijek. U velikoj sobi djeca prekidaju jednu živu sliku i brzo se prestrojavaju u drugu.

Na sredini mosta leži Dafna Pehfogl. Stražarima koji je gledaju s obje obale, djeluje kao velika, čudna ptica koju je pogodio zalutali metak i nema lovca da je pokupi.

Prenijeli su je nakon duge i mučne procedure. Žena koja ju je ritualno kupala, na trenutak je ustuknula. Prelazeći mokrim sunđerom preko sparušenog staračkog tijela, stigla je do domalog prsta na lijevoj ruci, skaradno iskrivljenog i ukočenog. Onako kako obično rade muškarci kad rukom hoće nešto uvrijedljivo da kažu.

– Svašta, prošaputala je žena koja kupa mrtve i nastavila obavljati svoj posao.Na ovaj prst nikad nije stigao vjerenički prsten. Ali je on, domali prst na lijevoj

ruci Dafne Pehfogl, stigao u električni mlin za kafu. Onog dana kad se u velikoj kući udavala jedna od njenih lijepih sestrični, želeći biti od koristi, a izbjegavajući staklo i porculan, Dafna se ponudila da melje kafu. Dok je u desnoj ruci držala električni mlin i palcem pritiskala crveno dugme, zagledala se u šaru na porculanskoj tacni koju je neko odložio na kuhinjski stol. Lijevom je rukom odsutno skinula poklopac sa mlina i u trenu se u žrvnju, sa polusamljevenim zrnima kafe, našao i domali prst. U ambulantu su je poluonesviješćenu odvezli kolima za mladence.

Svadba je već nekako okončana. Mladenci su putovali skromnije ukrašenim kolima. Sestrična se nakon dvije godine lošeg braka razvela. Sestra-ljepotica je rekla:

– Opet je Dafna bila pehfogl.Dafna je od onog dana imala skaredno povijen domali prst na lijevoj ruci. Kada

bi slagala karte, on je djelovao kao čudna zlokobna udica. Sahranili su je u danu koji je, začudo, bio miran. Nisu stizali pucnji sa druge

obale. Bila je jesen, a dan u njemu svijetao i topal, zalutao u kalendaru. Nad sveže iskopanom rakom plakali su članovi porodice. Žene su uzdisale i rupčićima otirale nos i oči. Tek na povratku sa groblja, neko je primijetio da je na osmrtnici sa koje gledaju velike plošne oči, uz prezime sa dva uzdaha, umjesto Dafna pisalo Danfa.

– Hoćeš da ljudi u ovoj zbrci od vremena ne pogriješe kod takvog čudnog imena, odgovorio je neko.

Posjedili su u velikoj sobi porodične kuće. Pili čaj umjesto kafe koje već odavno, od kada je grad podijeljen na tamo i ovdje, nema. Kad su otpili prvi gutljaj u istom trenutku su šoljice spustili na tacne. Zvecnulo je na davni, već zaboravljeni način. I nastupila je posebna, svečana šutnja. Da je neko ušao pomislio bi da je to pred njim živa slika. Onda su se oglasila dva-tri duga uzdaha.

– Sirota Pehfogl!Sestra ljepotica je pogledala u torbicu koja počiva u kutu. U njoj je juče

pronašla srebrnu kašičicu, sidro preostalo iza davnog, potopljenog broda. Bilo je kao u posljednjem činu pred scenu kad treba da utrči statista sa helebardom i bujnim zulufom. Nad glavama visi plišana zavjesa.

I šutjelo se u velikoj sobi još dugo. Kao u zebnji i zlom predosjećanju. U koga će sada pogledati statista kad gromko vikne Pehfogl? Nakon što je izdahnula nesretna ptica Dafna, na mostu između tamo i ovdje? 

POZDRAV IZ OPKOLJENOG GRADA Trinaest za deset!

Da je od one večeri prošlo dvadeset, a ne dvije godine, još uvijek bih bila sigurna da je pjevuckao baš ovakvu ponudu. Imao je lice koje nadahnjuje naslove kao što su Dječak u plavom, Dječak sa suzom u oku, Dječak s ružom... Pred takvim licem je teško odoljeti sentimentu.

Ali nas dvoje zaziremo od takvih osjećaja. Dobro nam je poznata nelagoda koja uslijedi kad oni naglo splasnu. Čak i na ljetnoj plaži mi čitamo ozbiljne knjige. Kad Sunčeva zvijezda oboji nebo u narančasto, purpurno, ljubičasto, crveno, neko od nas dvoje (čini mi se da se izmjenjujemo iz večeri u večer, kao savjesni redari) kaže suho:

– E, je li bilo dosta Pozdrava sa Jadrana?Mislimo na razglednice sa zalascima sunca i natpisom Pozdrav sa Jadrana.

Uveče ih turisti kupuju kod uličnih prodavača i šalju na kontinent, u gradove gdje vrelina ljeta topi asfalt te u njega bespomoćno upadaju tanke ženske potpetice.

Mi ne kupujemo takve razglednice, čak ni po cijenu da se, u nedostatku drugačijih, ne javimo prijateljima i rodbini. Nismo podlegli sve do one večeri kad smo ih, te grozne razglednice, ugledali u rukama dječaka koji je stajao na ulazu u Dubrovnik, kod Onofrijeve česme. Trinaest razglednica, sve i jednu rasporedio je u dvije nejednake lepeze. Većom je hladio zajapureno lice, drugu je ispružio svom dužinom tanke ruke, kao nevažeći saobraćajni znak. Bio je Dječak sa razglednicama! Dječak kod Onofrijeve česme. Dječak na ulazu u Dubrovnik. Dječak koji dovodi u prvo iskušenje!

Doduše, bilo je već sličnih iskušenja. Kao ono kojem sam nekoliko mjeseci prije ovoga, neslavno podlegla. Naš dječak je u to vrijeme već odlično raspoznavao slova ali je uporno odbijao da sam čita. Pripije se uz mene, tutne mi u ruke željenu knjigu, promrsi:

– Čitaj!Predano šuti. Dok ja čitam naglas i suše mi se usta, on mirno gleda u jednu

tačku i ne skreće pogled ka knjizi.Čitala sam mu tog proljeća pred Dubrovnik (bilo je nezdravo i bolećivo proljeće

koje umjesto da mami pupove iz starih stabala u razumnim ljudima budi sentiment!) knjižicu Paul-Jacques Bonzona Seviljska lepeza, preostalu još iz vremena moje dječije biblioteke. Originalni naslov joj je L’eventail de Seville. Bile su to prve strane riječi koje sam zapamtila ne uspijevajući prije toga nikako ponoviti češke pjesmice koje je, brijući se, pjevušio moj otac. Tako je svakodnevno obnavljao jezik svog četvorogodišnjeg momkovanja u zemlji s najljupkijim glasom c. Zapamtila sam francuski naslov Bonzonove knjige jer bi mi, dok sam je čitala, prilazila moja mlađa tetka, romantična i već rođena kao stara cura, te svaki put izražavajući pokretom obrva prijatno iznenađenje, pitala:

– Ah, da li to moja plava djevojčica čita L’eventail de Seville? Plave djevojčice treba da čitaju L’eventail de Seville. L’eventail de Seville...

Nadnosila se nad moju glavu i odjednom bi me zapahnuo miris lavande i vrijeska. Sklopila bih oči i kako god bi tetka ponovila L’eventail de Seville, ja bih obrazima i trepavicama osjećala milovanje svježeg vazduha, kao kad kratko i brzo ispred lica mahneš lepezom. Od tada, kad je zagušljivo i tjeskobno (kad to osjećam više sluzokožom nego kožom) ja u polušapatu dva-tri puta ponovim:

– L’eventail de Seville. O, Bože, hoću li uspjeti pred konačno i neodložno... pred onaj čas u kojem ne

važi moć niti jednog zemaljskog jezika!? Onda kad se nepovratno sklope sve lepeze?

Ali, ovo pitanje nema veze sa danom u kojem sam svom sinu čitala Seviljsku lepezu. Ako ima, ona će se već ispostaviti i bez riječi. Dakle, desilo se da je već odrasla, bivša plava djevojčica svom sinu čitala knjigu čiji se glavni junak zove Pablo. Siroti dječarac prodaje orćitu, neku vrstu boze, dakle špansku bozu, a zaljubi se dječački nevino u Juanitu koja prodaje lepeze... I tako dalje, i tako dalje... Pablo na kraju pogine. Dešava se! Kako u životu tako i u knjigama. Ali je nezgodno da to pročitaš dječaku koji dok te sluša, anđeoski suspreže dah i gleda u jednu tačku, još uvijek vjerujući tuđem pogledu koji prelazi po ispisanim stranicama knjige. Ali, ne piše li u nekom značajnom pedagoškom štivu da knjige djecu, između ostalog, navikavaju na činjenicu smrti. Poduka blijedi kad se

ispostavi da se na dječije navikavanje na smrt jednako bolno mora navići i njegov roditelj. Jednom su se roditelji našeg dječaka (da izbjegnem sentimentalno mi!) uveliko upustili u ovu vrstu spekulacije te je jedan od njih skratio raspravu (žureći da pogleda snimak fudbalske utakmice na TV!):

– Bit će najbolje da mu damo da čita knjigu Smrt Vladimira Jankelevicha. I to obavezno na francuskom. U originalu.

Tako će se, prije nego se navikne na smrt, navići na francuski jezik. Poslije sve ide k’o mlijeko...

Ovo k’o mlijeko nije neki strani izraz i otac našeg djeteta ga obično upotrebljava kad je iznerviran i kad hoće reći da sve već ide kako treba i da ne treba huliti. A ono sa knjigom Smrt i Vladimirom Jankelevichem... to je dug činjenici da je majka našeg djeteta studirala svjetsku književnost i da još od tih dana ima golem spisak literature čiji naslovi u sebi sadrže riječ smrt. Jankelevichev je naslov podvučen crvenom olovkom. To znači da knjiga još nije prevedena na naš jezik. Pisana je na francuskom a ja, avaj, poslije onog L’eventail de Seville nisam uspjela naučiti više od dvjesto francuskih riječi. Pisci se, na žalost, još uvijek nisu navikli da pišu u tako oskudnom okviru. Zbog toga je Jankelevicheva knjiga na mom spisku još uvijek dragocjena tačka nepotrošenog iščekivanja.

Na sreću (ili ne!), Seviljska lepeza je već odavno prevedena na naš jezik. Ali, šta ta olakšica u navikavanju djeteta na smrt znači pred činjenicom da se približavaš stranici na kojoj gine glavni junak, a pri tome tijelom osjećaš neponovljivu toplinu svog djeteta.

Da ne duljim i da ne lažem... priznajem da sam taj put podlegla. U trenutku sam odlučila da promijenim kraj knjige. Bez prethodnih priprema! Trebalo je dosta prisebnosti (mislim da se ovo ne uči na studiju svjetske književnosti) da dječak ne primijeti promjenu u tempu čitanja i nesigurnost u glasu koja je više posljedica nenaviknutosti na laganje nego na improvizaciju.

I tako je Pablo uspio da ne pogine na što se, ipak, nije navikao. Jer, kad sam odahnula i odložila sklopljenu knjigu, on je u njenim ispisanim redovima ostao mrtav. Dok sam napamet izgovarala rečenice kojih nije bilo u knjizi, učinilo mi se da je naš dječak, prvi put od kada znam za naše čitalačke seanse, skrenuo pogled sa svoje tačke. Pogledao je sumnjičavo u knjigu pa u moje lice. Pedagoško bi štivo reklo da se počeo navikavati na činjenicu da roditelji lažu. Ili, da se navikavaju na sentiment!

Ja sam odahnula na način priličniji osobi kojoj se čini nepravda nego osobi koja je zbog nečega griješna. Prvi sam put sa razumijevanjem pomislila na Otiliju T., crvenokosu, inteligentnu i maštovitu, ali sa tragom nezdrave vatrice u očima. Prošlo je od našeg upoznavanja dobrih godina. Poznavale smo se kratko, bile smo zajedno na prvoj godini studija i tek polovini druge. Ipak je se sjećam življe nego ijedne osobe sa zajedničke fotografije pred dodjelu diploma. Otilijino napuštanje studija svjetske književnosti, ako mi je dato da sudim, bilo je sudbinski podstaknuto događajem koji se desio na drugoj godini, tokom januarskog ispita, u kabinetu visokog, sjedokosog profesora. Ovaj je tokom predavanja volio da osluškuje svoj glas priličan teatarskim daskama. Gledao je uvijek iznad naših glava kao da provjerava da li mu glas suviše izmiče. Napravio bi malu pauzu, iskašljao bi se kao da sjedi na grčkom Olimpu još u vrijeme kad su tamo stanovali naprasiti bogovi. I opet bi govorio teatralno ali tako da ne rasipa dragocjeni glas.

Bilo nas je onog dana petoro u njegovom kabinetu. Vani je kišilo i o prozorska stakla uporno i dosadno je, pod naletom vjetra, udarala neka suha grana koju vrtlar nije uspijevao odsjeći u vrijeme proljetnog kresanja. Bila je suviše visoko.

Odgovarala je Otilija T. Ona je bila nekako naročito drugačija. Kao pahulja u ljetni dan, rekao bi onaj veliki austrijski pisac čije su knjige odlično oružje u borbi protiv plitkog sentimenta. Otilija je bila neka posebna pahulja. Krupna, crvenokosa. Ali, ipak, baš pahulja u ljetni dan, crvena pahulja u ljetni dan. Dakle, nije tog dana bila šesta. Bila je jedna. Prosto – jedna. Bila je neobična Otilija T. koju smo od prvog dana zvali Otikica. I upravo je završavala svoj odlični odgovor. Odjednom je profesor iz samozaljubljene visine pao u plićak jetke netrpeljivosti. Kasnije sam shvatila da se to s njim dešavalo kad bi osjetio da pred sobom ima

nekog ko bi jednom mogao iskazivati mnogo više znanstvenog žara nego ga je godinama rasipao njegov hladni glas, tek tu i tamo jalovo pero.

Upitao je profesor, baš u trenutku kad je ona suha grana opet počela lupkati o staklo:

– I šta ono, djevojko, bi na kraju sa Anom Karenjinom? Možete nam reći?Tad još nismo znali da je u ovom pitanju sažeta njegova jalovost i slabost. No, i

da smo znali, time onog dana nismo mogli utještiti Otiliju T. Ona je odjednom postala malo ostrvo do kojeg je teško doplivati sa drugog kopna. Ten i kosa su joj se izjednačili u boji. Ali izvor te boje nije bila kosa već ona nezdrava vatrica u očima. Kosa je bila sasvim nedužna, ma šta mislili teoretičari koji boju ženske kose dovode u vezu sa karakterom i temperamentom. Da li bi moja tetka koja je Seviljsku lepezu preporučavala čitalačkoj pažnji plave djevojčice jednako rekla:

– ...Ah, i crvene djevojčice trebaju da čitaju L’eventail de Seville. Do Otilije T. ionako nije mogla stići nikakva preporuka. Bila je baklja, a u baklju

ne možeš da duvaš. Glasom kakav nismo poznavali, sa žarom koji ispoljavaju nesretni likovi koji hoće da mijenjaju svijet, sami i usamljeni, rekla je:

– Udala se za Vronskog. Da sam ja pisac, svaka bi knjiga imala srećan kraj!Pisac, čak ni poslije ove izjave, nije postala. Prepisala se ubrzo na drugi studij,

smješten u zgradu o čija prozorska stakla ne udaraju suhe grane. Odlično je okončala novi studij i srećno se zaposlila. Knjige su i dalje imale

krajeve takve kakve imaju. Uglavnom nesrećne, kad bi se pitalo Otiliju T.Srećno se, doduše, zaposlila. Ali, to još uvijek nije bio kraj. Neko sam je vrijeme

izgubila iz vida a onda saznala da je rodila. Za razliku od Ane Karenjine za čije se dijete, mada rođeno mimo braka, zna da je blagoslovljeno ljubavlju i tijelom Vronskog, za dijete Otilije T. niko nije znao reći ko mu je otac. A Otilija T. je šutjela. Samo po sebi, to sa djetetom i ocem, ne mora biti preporuka za nesrećan kraj. Ali mi je Otilija T., kad sam je, najzad, slučajno srela na ulici dok je gurala velika dječja kolica, djelovala baš tako. Kao nesrećna heroina koja gura svoje breme ka posljednjoj stranici knjige.

Tamo, kod Onofrijeve česme, opet sam pomislila na Otiliju T. Ona bi rado primila razglednicu Pozdrav sa Jadrana. Ne zato što je ispoljavala raznježenost nad zalascima sunca. Prosto zato što je na razglednici bilo obilje crvene boje koju je Otilija T. rado birala za boju odjeće. Boja kose joj je bila prirodom data, ali nije presuđivala u biranju odjeće. Uz crvenu kosu i ten kakav je imala Otilija T., tvrde ženski časopisi, ljepše idu boje vode i mahovine... Izborima Otilije T. već je uveliko rukovodila ona oslobođena vatrica u očima.

Razglednice, naravno, nismo kupili. Kad smo se udaljili od Dječaka sa razglednicama, naprasno smo poželjeli sladoled.

– Najbolji su tamo kod Onofrija!Ovo je rekao otac našeg dječaka. Majka se složila klimanjem glave. Dječak je

jurio onemoćalog goluba oko Orlandovog stupa. Već je bio zaboravio Onofrija. Kad se otac vratio sa tri sladoleda, majka je zaustila da upita da li je onaj dječak još tamo. Ali je odustala sjetivši se razložno da će se ionako vratiti istim putem. Zbog pet minuta neutažene radoznalosti ne vrijedi otkriti probuđeni sentiment.

Dječak je sjedio uz česmu. Sad je bio Dječak sa sladoledom. I izgledao je zadovoljan kao svaki dječak koji liže sladoled. Dječak sa sladoledom – to je jedan rijetko upečatljiv iskaz bezazlene samozadovoljnosti. I sve je uopće, bilo lijepo i plemenito, tamo na potezu od Orlanda do Onofrija.

Samo je Otilija T., gurajući tamo na kontinentu kolica pred sobom, ostavljala tužan trag. Uz trag kolica koji se utiskuje po rastopljenom asfaltu, ide trag njenih potpetica. Trag kolica podsjeća na napuštene tračnice. Uz njih jedna potpetica ostavlja dublji, druga plići trag. Otilija T. je koračala baš tako. Jednom nogom jače, u nadahnuću podstaknutom vatricom očiju. Drugom nogom – kao da se u međuvremenu predomislila.

Na jesen, kad su pale prve sive kiše i izblijedila naša ljetna osunčanost, saznala sam da je vatrica u očima Otilije T. dobila svoju dijagnozu. Otišla je po nju, odveli su je naime, poslije nečega strašnog što se desilo s njom i djetetom.

Smještena je u bolnicu na kraju grada, a mene put baš nikako nije do tamo vodio. Tek kad grad postane opkoljeni grad stekneš žarku želju da stigneš do

njegovih krajeva. Tada te vuče silna želja da prekoračiš obruč koji ti nameće sila. Tad shvatiš da uvijek postoje neki obruči, makar nevidljivi i ne uvijek zlom nametnuti. Presijecaš ih i sasvim običnim putovanjima čiji je cilj ljetovanje ili daljina koja se može doseći prostom kupovinom putnih karata. Pri tome te zanima samo onaj kraj grada od kojeg takvi putevi vode. Nikako onaj na kom su kao u ćorsokaku smještene tužne bolnice.

U proljeće je Otilija T. opet bila sa svojim dječakom. Već ga je vodila za ruku. Kad sam je prvi put tako srela, pozdravila sam je, ali mi je ona odgovorila suho, ne kao onaj sjedokosi profesor, već kao automatska telefonska sekretarica:

– Hoćete li me podsjetiti? S kim imam čast?Zbunjeno sam gledala za njom dok se udaljavala, ne osvrćući se. Uporno je

vukla dječaka, jednako crvenokosog kao što je i ona. Čak je i na njemu odjeća bila crvena. On je u jednoj ruci – onoj koju nije stezala ruka sa noktima premazanim žarkocrvenim lakom, držao kraj konopčića na čijem je drugom kraju lebdio prenapuhani ružičasti balon. Mora da ga je napuhala Otilija T. Svom silinom daha. Činilo se da svaki čas treba pući. Možda sam upravo zato još neko vrijeme stajala i gledala za Otilijom T. Neke prizore naprosto moraš vidjeti. Ponekad je i nesreća zavodljiva, ne samo prizor koji prijatno raznježuje.

Balon ipak nije pukao. Bar ne tamo dokle je mogao doseći moj pogled. Dosezao je do daljine dovoljne da onaj tužni prizor postane idilična sličica. Daljina je iz mog pogleda izmakla iskrzane ivice laka na noktima Otilije T. I musavost svojstvenu dječacima o kojima nema ko da brine. I skramicu na uglovima usana kakvu obično imaju pacijenti bolnice sa kraja grada. Kad su nestali ovi detalji i više nije bilo jasno da li je ono dijete u daljini dječak ili djevojčica (priliči li mu crvena boja, dakle?), daljina mi je podarila lijep prizor. Kao preporučen za srećan kraj. Dvije crvenokose glave, ružičasti balon... Jedna glava onu drugu predstavlja kao materinski skrbničku. Ova nju, opet, kao svoj dugoročni produžetak na beskonačnoj stazi roditeljskog umnožavanja. Ne, baš nikako nije nedostajala još jedna glava. Očeva. I ovako je djelovalo lijepo. Majka i Dijete sa ružičastim balonom. Lijep naslov! Još nisu bile nastupile nesnosne ljetne vrućine, asfalt se nije topio i iza Otilije T. i njenog djeteta nije ostao tužan trag.

Uskoro sam je opet zaboravila. Onoliko koliko se išta zaboravlja. Godinu dana poslije grad je opkoljen i izvan obruča kojim je nemilosrdno

stegnut, ostalo je nekoliko njegovih krajeva, u jednom od njih i ona bolnica čiji je pacijent bila Otilija T. Nikad nisam saznala gdje se zatekla u presudnom trenutku. Budući je imala dijagnozu koja od života čini izmjenu boravka tamo i ovdje, mogla sam tek predpostavljati. Moglo je biti i jedno i drugo, jer ritam smjenjivanja nije predvidljiv i pravilan. Najbolje bi, uostalo, bilo da se Otilija T. najzad našla izvan svake priče o ovdje i tamo. Negdje izvan prostora njihovog bolnog preplitanja. Negdje gdje se život odvija kao laka i ljupka smjena motiva, kao jednostavni kadril: Dječak s ružom, Majka i dječak sa ružičastim balonom, Djevojčica u plavom, Djevojčica u crvenom... I tako bez kraja. Kadril nema kraj. Ni srećan ni nesrećan.

Ali, mimo pustih želja, grad je bio opkoljen i to, samo po sebi, nije slutilo srećan kraj. Po gradu su padale usijane kugle. Od njih se ljudska tijela za tren pretvore u krvavu hrpicu mesa. Najstrašnije, ali nažalost ne i najrjeđe, je kad nad takvom hrpicom majka krikom doziva dijete. Tad poželiš da je svijet knjiga čiji kraj piše Otilija T. Ako je Otilija T. u opkoljenom gradu, onda je ona ostrvo u ostrvu. Kad stekneš glas automatske sekretarice, od tebe više niko ne očekuje da se navikavaš na činjenicu da živo dijete u trenu postaje krvava hrpica. Ne navikavaš se ni na činjenicu smrti, obične ako je ima, niti na stanicu na kojoj se Ana Karenjina baca pod voz. Ako se to zove ludilo, onda zavidim Otiliji T. Ona je svoje ludilo na vrijeme smirila. Udomila! Ne čekajući da ga potaknu krvave hrpice dječijeg mesa. Otilija T. je na vrijeme otputovala u ludilo.

A mi? Mi smo ostali. Premda smo koji mjesec nakon što je grad opkoljen pakovali naša dva velika kofera. Ne zato da bismo izašli iz grada nego da bismo ono nešto neophodnih stvari prenijeli u podrum, za slučaj da vatra zahvati stan. U opkoljenom gradu često gore kuće, sprat po sprat, najčešće od krova. S onu stranu obruča stižu fosforni meci. Možda oni koji ih ispaljuju žele posmatrati

ogromnu baklju? Kao što neko voli vidjeti zalazak sunca? U baklji ponekad nestane čitava porodica i sve manje-više tričave uspomene. Možda i poneka razglednica Pozdrav sa Jadrana.

Od zalaska sunca ne strada čak ni riba koja pliva ispod tačke gdje sunce tone u more. Tamo, iza obruča kojim je stegnut opkoljeni grad, stoji čovjek sa očima u čijoj boji bi mogle da se kote zle žabe. Gleda u daleku baklju, hladi cijev iz koje je prethodno ispalio fosforni metak, i kaže onome do sebe (on nema oči, ima dvije zmije koje proviruju iz uskih rupa):

– E, je li bilo dosta paljevine?Skinuli smo naše kofere sa ormara u spavaćoj sobi. Njegov i moj kofer. Moj je

stariji. Kupila sam ga u Londonu gdje sam na nekoj stanici prethodno izgubila staru torbu. Ne znam tačno u kojem dijelu grada sam ga kupila, ali se sjećam da sam u jednom trenutku s njim stajala na Piccadily Circusu i gledala u lice momka koji mi je govorio:

– Imate krasnu kosu? Putujete li za Irsku?Bio je pjegav a engleske riječi koje je izgovarao bile su lake, metalne. U

engleskom jeziku nema ti i Vi te nisam bila sigurna da li je drzak ili ne. Ono s kosom nisam shvatila kao laskanje. Sve djevojke koje su tog časa prolazile pored mene, imale su masnu i ravnu kosu. Moja je bila svježe oprana griva.

Da li je samo zbog toga vrijedilo putovati u Irsku, ne znam. Ali mi ponekad bude žao što nikad nisam bila u toj zemlji-ostrvu.

Već su četiri slova sa metalne pločice na mom koferu izbrisana. Kosa mi je još uvijek svježe oprana griva, premda je teško doći do vode u opkoljenom gradu. Dok sam predodžbe o životu skupljala iz knjiga, slika nesreće utisnula mi se u svijest kao slika podsjecanja duge ženske kose. Nesreća se desila, a moja je kosa još uvijek duga. Ipak, poneke predodžbe zadržiš kao ljupke sličice djevojačkog herbarijuma. Opkoljeni je grad ostrvo i to ne priliči herbarijumu. Sad je Irska sve dalji dio jedinstvenog kontinenta do kojeg ne plovi lađa. Možda na Piccadily Circusu opet stoji neka djevojka sa novim koferom i sa grivom kose. Prilazi joj neko čiji glas oblikuje riječi kao lake metalne novčiće i pita:

– Imate krasnu kosu. Putujete li u Opkoljeni Grad?Sa mog su kofera od onda spala tri točkića. Dječak ga vuče za remen i viče:– Mrdni konjiću! Mrdni kljusino!U svom koferu držim stvari koje više nemaju svakodnevnu svrhu. Dječakovu

okraćalu odjeću, stare igračke... tričarije od kojih mi se teško rastati. Kad putujem, ispraznim kofer, gledam hrpu koja ispada iz njega i sama sebe korim:

– Zar ovim starudijama nije mjesto u podrumu?Njegov je kofer moderniji, očuvaniji. Češće putuje, te mora uvijek biti spreman.

U njega ne odlažemo starudije. Samo on zna da ga otvori i zatvori. Dječak i ja volimo da ga tada posmatramo. Stane nad kofer i gleda mimo njega. Raširi ruke, pa srednjim prstima pritisne plastične kvačice sa obje strane kofera. Kvačice škljocnu, te on ključićem koji drži u maloj futroli otključa bravice na vrhu. Jednu pa drugu. Ključ okrene četvrtinu kruga. Dva puta škljocne. Opet raširi ruke i palčevima povuče plastične pločice pored bravica. Kofer postaje velika otvorena školjka. Koliko god posmatrala kako to čini, nikako nisam uspijevala ponoviti iste pokrete. Jednom sam, kad je trebao putovati daleko, na sjever, htjela u kofer tajno staviti nešto što će mu se otkriti kad stigne u pustu hotelsku sobu. Nešto što će ga podsjećati na dječaka i mene. Nisam uspjela. Uostalom, neuspjeh me je samo poštedio jedne, u suštini, sentimentalne geste.

Petnaest dana poslije toga, stigla je razgledni–ca sa finskim pejzažem i s porukom:

– Daljina je čudo. Nedostajete mi. Koferi koji su trebali putovati u podrum (osim što postoji put na sjever, jug,

istok, zapad, postoji i put u podrum), zadržali su naše stare navike. Moj je ostao pun onoga što i inače, to–kom godine čuva. Dodata je samo knjižica Seviljska lepeza. Na policama su ostale naše ozbiljne i značajne knjige. Mnogo knjiga o smrti. Nedostaje Smrt Vladimira Jankelevicha koja, da bi te navikla na činjenicu smrti još uvijek zahti–jeva savršeno poznavanje francuskog jezika.

U njegov smo kofer spakovali neophodnu odjeću, naše diplome, fotoalbum i dokumenta. Oba smo kofera stavili u hodnik i danima iš–čekivali. Hoće li stići požar s onu stranu obru–ča.

Uskoro su nam koferi, tamo u hodniku po–čeli smetati. A iz njegovog nam je kofera ubrzo zatrebala jedna, pa druga, pa treća neophodna sitnica. I uvijek je zbog toga trebalo ponavljati složenu operaciju otvaranja i zatvaranja kožne školjke. Odlučili smo da ga ispraznimo, da stvari vratimo na staro mjesto, a oba kofera (moj i dalje pun starudija) na ormar u spavaćoj sobi. Dobra strana ovog poduhvata je bila što je Seviljska lepeza najzad dospjela van domašaja dječakovih ruku. Već je uveliko počeo da sam čita knjige. Lako je mogao saznati za prevaru sa krajem priče o dječaku Pablu. Čini mi se da bi Pablo, samo da se dječaku knjiga nađe pod rukom, iskočio iz nje, papirnat i izrezan kao silueta. Pogledao bi našeg dječaka i rekao:

– Tvoja majka bezočno laže. Ja sam ovdje beznadežno mrtav!Premda živiš u opkoljenom gradu u kojem na dan zna poginuti i na desetine

ljudi od udara jedne vatrene kugle, još uvijek se teško odlučuješ da svog dječaka počneš navikavati na činjenicu smrti. Koju literaturu pri tome koristiti? Premda, kad sravniš dva plana, postaje besmisleno. Naš dječak zna da mu je prije nekoliko mjeseci poginuo drug. Komadić usijanog metala koji se oslobodi kad se vatrena kugla rasprsne, prošao mu je kroz samo središte mozga. Prosut je dječiji mozak po asfaltu, a da se u njemu još uvijek nije nastanila navika na činjenicu smrti. A mi, eto, dječaka još uvijek štedimo od činjenice da je junak knjige poginuo.

Ali ima, evo, činjenica koje govore o izvjesnom napretku. Uspjela sam, naime, otvoriti njegov kofer. Htjela sam ga isprazniti, ne čekajući da se on vrati u stan. Dugo izbiva te neću da ga opterećujem sitnicama koje u međuvremenu mogu sama riješiti. Tek kad sam otvorila kofer sjetila sam se:

– Ja ga ne znam otvoriti!Ali, bilo je kasno. Već je bio otvorena školjka. Krcata školjka iz čije je pregrade

(on tamo kad putuje stavlja dokumenta i čarape) ispala velika koverta i u njoj dvanaest razglednica Pozdrav sa Jadrana.

Dječak sa razglednicama, potonji Dječak sa sladoledom, ako se ne varam (nikako se ne varam!) nudio ih je trinaest za deset. Trinaest razglednica za deset dinara. On se one večeri vratio po sladoled da bi kupio razglednice.

Ali gdje je trinaesta razglednica? Trinaesti Pozdrav sa Jadrana. On je, dakle, nekome, a da ja to nisam znala, tu razglednicu onda poslao iz Dubrovnika. Karenjina i Vronski! Ovaj put obratnog spola! A to ne sluti dobar kraj.

U opkoljenom gradu sve je neobično a sve je ipak svakodnevno. Dok bjesomučno ginu ljudi ja sam zahvaćena frivolnim zapletom. Baš kao stvoreno za petparački roman. Na meni je da ga obuzdam, taj nenadani zaplet. Pokazat ću mu razglednice i suho upitati:

– Bilo ih je trinaest, ako se ne varam?Tako se i desilo. Ali je njegova reakcija bila nenadana. Čak nije ispoljio

začuđenost: otkud razglednice koje su dvije godine počivale skrovite u koferu odjednom u mojim rukama.

– Jeste, bilo ih je trinaest.– Pa gdje je trinaesta?– Poslao sam je onda. – Kome?– Mojim roditeljima. Ljeti im to nešto znači. A ne smeta im ako je na razglednici

zalazak sunca. Oni nisu studirali svjetsku književnost. Počivaju naši koferi na vrhu ormara. Ne odlazi se na ljetovanje iz opkoljenog

grada i ne stižu u njega šarene razglednice. Po asfaltu i dalje ostaju tragovi. Ne samo kad prži sunce. I kad je ciča hladnoća, a padne usijana kugla koju s tamnog brda šalje čovek sa žabokrečinom umjesto očiju, u asfaltu ostane čudan otisak. Zovu ga ružom. Opkoljeni je grad jezivi ružičnjak u čijim ružama, kad procvjetaju, nerijetko bude i krvava lokva. Jednom smo na jednu takvu svježu ružu naišli dječak i ja. Upitao me je sasvim mirno:

– Mama, je li ovoliko krvi isteklo i kad je Pablo poginuo?– Koji Pablo?

– Pablo... Juanitin. Onaj iz Seviljske lepeze. Baš tako je pitao. Neke rečenice pamtim mjesecima, godinama. Kao one

izgovorene u kabinetu o čiji je prozor udarala suha, previsoka grana. Kao ponudu kod Onofrijeve česme. Kao rečenice koje sam čula na Piccadily Circusu i od tada u meni kljuca želja da odem u Irsku. Kao rečenice koje su bile pune uzdaha i mirisale na lavandu i vrijesak. Kao priznanje da je daljina čudo. Kao strašno pitanje:

– Hoćete li me podsjetiti? S kim imam čast?Vrijeme je da ih sve, rasute po godinama i različitim mjestima, složim u jednu

priču. Razlog se ispostavio u snu. Sanjala sam sinoć svoju mlađu tetku. Bilo je hladno, ja sam joj uporno pokušavala prići, ona me je odgurivala i kad sam zaplakala, najzad me je pogledala (imala je sasvim drugačije oči nego one u javi i nije mirisala na lavandu i vrijesak) i rekla prijekorno:

– Može li plava djevojčica nečim da se zabavi. Tetka prevodi Smrt Vladimira Jankelevicha.

Uzdahnula je tužno, a onda pogledala na ručni sat (nikad nije nosila ručni sat, nego uvijek okrugli sat-medaljon na lančiću oko vrata!) i nastavila buljiti u prazan stol pred sobom.

Probudila sam se s osjećajem da se gušim i nisam ovaj put prošaputala L’eventail de Seville. Otvorila sam prozor i disala ubrzano.

Negdje oko podne potražila sam svoje stare sveske i papire i među njima onaj spisak naslova koji u sebi sadrže riječ smrt. Crvena linija kojom obilježavam knjige neprevedene na naš jezik, izblijedila je ispod Smrt, Vladimir Jankelevich.

Ostala je tek crvena crtica ispod Jan i crvena tačka ispod h.Da možeš naručiti san, ja bih naručila onaj od sinoć. Neka se ponovi. Tada bih

uključila telefonsku sekretaricu u svom glasu i rekla tetki: – Hoćete me podsjetiti. S kojim to naslovom, s kojom temom imam čast?Žurim da ispričam priču. Ona mora imati srećan kraj. Otilija T. je to zaslužila. Samo, kad bih ja znala šta je srećan kraj! Jesam li znala pa zaboravila? Kao Ana

Karenjina kojoj je Tolstoj najzad dopustio da ne skoči pod voz. I sad ona stoji na peronu... stoji, stoji, stoji... i šta?

Sunčano je poslijepodne. Prizvat ću, kao u spiritualističkoj seansi, sličicu Majka i Dječak sa ružičastim balonom. Dvije crvenokose glave, ružičasti balon, ruka u ruci... ali šta dalje. Šta dalje!

TAJNA KASPARA HAUSERA Ona je strana ipak došla po ovu. Rastale su se još onog dana kad je čovječuljak sa očima kao sastavljenim iz

uskih koncentričnih krugova, stajao kod prozora u vrhu prazne sobe, lupkao metrom po dlanu i gledajući u neodređenom pravcu rekao:

– Spavaća soba ide na sjevernu stranu!Poslali su ga iz arhitektonskog biroa koji nam je preporučen zbog renoviranja

stana. Ne sjećam se da je rekao išta osim ove rečenice. Čak ne znam da li se predstavio kad smo se sreli. Ponekad mi se učini da sam ga onog dana zatekla kako već stoji tamo pored prozora. U nepoznatom prostoru, naročito kad je pun tragova bivšeg tuđeg boravka, teško je odrediti strane svijeta. Važnijom ti se čini želja da sa zidova ukloniš tapete sa dugim poderotinama i nepravilnim klobucima. Po popucalom, požutjelom laku vrata utisnuti su tragovi tuđih dodira. Kao sićušne zvijezde davno zgasnule galaksije na prozorskim staklima su preostali upljuvci muva od prošlog ili ko zna kojeg bivšeg ljeta. U slivniku kade su vlasi tuđe kose. U umivaoniku rastočen opušak sa tragovima ljubičastog ruža za usne. Djeluje kao ispljuvak grudobolnog bolesnika. Crvotočni parket škripi kao pod tuđim koracima. U kupatilu, pored klozetske šolje, leže zgužvane novine sa starim datumom. Velika žuta mrlja razlivena je po naslovu Proradio karipski vulkan.

Ali, prije nego sam navukla gumene rukavice i pokupila vlasi kose, opušak i stare novine, saznala sam da spavaća soba treba biti na sjevernoj strani. To je

neko ustaljeno pravilo do kojeg arhitekti drže? Premda mi je ovaj više ličio na starog klovna koji stoji na pozornici iznad ispražnjenog gledališta i lupkanjem o dlan zalud doziva aplauz. Više se nije pojavio. Nestao je nakon što je u sićušnu svesku nešto pomno zapisivao i zavirio u svaki kutak stana. Već mi se učinilo da nešto traži u crvotočinama a on se lako naklonio i krenuo ka ulaznim vratima. Umalo mu nisam uzvratila pljeskanjem. Sjurio je niz stepenice kako ne priliči ni starom klovnu, nekamoli arhitekti koji je stigao na preporuku uglednog biroa.

Nisam ga uspjela ponuditi kafom iz termos-boce. Popila sam je sama. Tri plastične čaše pune sasvim gorke kafe. Staklenka sa šećerom se prevrnula. Ispijala sam kratke gutljaje vrele tečnosti i zurila u hrpicu kristala šećera prosutog po podu sobe koja je od tog trenutka postala spavaća. Soba s pogledom na sjever. Prvi put sam osjetila umor u našem novom stanu.

Opet smo nazvali ured i opet je ženski glas odsječno i u žurbi pitao za našu adresu, izdiktirao datum i sat kad možemo očekivati arhitektu.

Ovaj put je bio visok, s očima sivim i neprozirnim, presavijen u pojasu kao zbog neke trajne stomačne boli. Nije pominjao sjever niti bilo koju drugu stranu svijeta. Govorio je o površini, kubaturi, zidanju u kant, pregradnom zidu, lamelnom parketu, podnim lajsnama. Ove su riječi djelovale kao antiseptično sredstvo u prostoru punom bezimenih crvotočina. Kao da ga zamara ono što govori ili je i sam iznenađen dejstvom svojih riječi, otpuhivao je glasno. Od toga mu se dizao tanki čuperak sa oznojenog čela.

Poslije su kroz stan prošli mnogi majstori te se u njega najzad uselile naše stvari i na stolu prvi put osvanuo stoljnjak. Ispostavilo se da je spavaća soba baš ona u kojoj je čovječuljak s koncentričnim krugovima umjesto očiju, lupkao metrom o dlan. Htjedoh to reći za doručkom ali sam osjetila strepnju da bi se dok budem govorila, ispod bijelih, svježih namaza mogla početi pojavljivati stara crvotočina.

Osim što gledaju ka sjeveru, prozori naše spavaće sobe gledaju i u bolnicu. Od nje nas dijeli širina ulice, dva uska trotoara i bolnički park ograđen niskom zelenom ogradom. U parku je uredno podšišana trava, bokori ruža koje cvjetaju mjesečno i rijetka egzotična stabla čije raskošne cvjetove sredinom ljeta zamijene plodovi još raskošnijeg izgleda. Nejestivi su, možda čak i otrovni. Ponakad privuku čeznutljivi pogled šutljivog djeteta. Kažu da neke bolesti kao egzotični plodovi, u skrovitim bolničkim smočnicama plivaju u staklenkama sa formalinom.

Zagledam se ponekad jutrom u bolička stabla. Četkam kosu uz prozor spavaće sobe. Jednim je pokretom ruke zabacim ka leđima i ona sklizne niz ramena. Stabla se opet blagotvorno udalje.

Dijeli nas mir ulice. Njom prolaze samo stanovnici ovog kvarta. Ponekad zaluta namjernik koji se ne snalazi u gradu. Osvrće se i zastajkuje. Nedeljom, u podnevni čas, pred bolničkom kapijom se okupe šutljivi posjetioci sa ponudama za bolesnike. Kad se kapija otvori i posjetioci nestanu iza nje, pomislim da sam bila svjedokom nestanka. Jednako bespomoćna kao nestali. Ipak se vrate, u manjim grupicama ili pojedinačno. Poneko od njih se osvrne i mahne u pravcu bolničkih prozora. Iza spuštenih žaluzina promakne sjena.

Ulicom povremeno projure bolnička kola. Njihova sirena zapara tišinu. Prodorni zvuk utihne i ona se opet sklopi kao voda nad utopljenikom.

Za sunačnih dana ulica podsjeća na prozirne morske plićake u kojima bljesne hrbat vitke ribe, kao srebreni uskličnik.

Paralelno sa ovom, stotinjak metara udaljena, teče glavna gradska ulica. Jure automobili, zvone električni tramvaji. Žure i galame stanovnici grada. Dok pređe iznad sjenovitih dvorišta i starinskih fasada, buka se pretvori u zvukove akvarijuma.

Na prozorima naše spavaće sobe nema zavjesa. U sobi po cijeli dan vlada hladovina sjeverne strane. Oči nam ujutro ne vrijeđa oštra svjetlost sunca na izlasku. Ne brinemo da nas neko iz bolnice, uveče, dok se krećemo po sobi pri svjetlosti električne lampe, gleda. Tamo su spuštene žaluzine. Uostalom, bolesnici imaju svoje unutrašnje prozore i nad njih se nadnose kao nad svoje bolesti.

Ponekad se pred san, sjetim čovječuljka, kao što se sjetiš neznanca koji je zakucao na tvoja vrata i zamolio te da mu neko vrijeme čuvaš neku sitnicu. Obećao je da će doći po nju. Vrijeme prolazi a njega nema.

To što je ostavio ne zauzima mnogo mjesta niti zahtijeva pažnju. Ali, kako vrijeme prolazi, u njemu se gnijezdi klica tuđe tajne. Svaki čas može nepovratno počinuti na tvom umoru.

Da mu ispričam ono sa čovječuljkom, spavaćom sobom i sjeverom, djelovalo bi kao neprilična ispovijed. Tim prije što bih se pozivala na nekoga ko je djelovao kao neuspješni klovn. Mada, kad su klovnovi u pitanju, ja uvažavam i razloge tuge. Ali čemu ovi razlozi za jutarnjim objedom?

On bi me pogledao upitno i strogo. I rekao bi da naknadne priče treba baciti sa jutarnjim smećem.

Uveče spakujem otpatke koji se nakupe tokom dana. Složim ih u crnu kesu i odložim pred ulazna vrata. On ujutro ranije odlazi. Sjuri s kesom niz stepenice. Prethodno je i ne pogleda. Kesu s otpacima, opet je ne pogledavši, snažnim zamahom ruke prebaci u metalni kontejner. Pogleda ka našem prozoru i mahne mi rukom. Pređe zatim na ovu stranu, ne znam da li iz istih razloga kao i ja. Ja onu stranu izbjegavam od dana našeg useljenja u novi stan.

Na ovoj strani, tačno preko puta bolničke kapije je prodavnica voća i povrća. U velikom izlogu su kutije sa narančama i limunom. Nikad nema sezonskog voća. Kupci navraćaju samo nedjeljom kad posjećuju bolesnike i nose im ponude. Tad ih poslužuje djevojka sa uskim zelenim očima. Kad nema kupaca ona sjedi i čita. Desilo se da me pogledala dok sam prolazila sa kesama punim sočnih plodova kupljenih na šarenoj pijaci. Sklopila je knjigu, pogledala u moje kese i u moje lice. Gledala me je kao neprijatelja. Računi i razlozi tek su trebali da se ispostave.

Ali, život je još uvijek bio red bez osipanja. Počivao je u ladicama sa složenim, bijelim rubljem i vrećicama suhe lavande. Još je bio iz jednog dijela, makar ga ponekad jutrom prekidao neprijatni zvuk budilnika. U jedno takvo jutro soba s pogledom na sjever je stekla novu tajnu. Probudila sam se prije svitanja da bih popila neki antibiotik. Odlažući bočicu iz koje sam prethodno na dlan istresla crveno-žutu tabletu ugledala sam lelujavu, svijetlu mrlju kakvu ranije u ovoj sobi nisam vidjela. Treperila je po hrbatu velike knjige koju sam čitala prethodne večeri. Tako sam saznala da se u sobu s pogledom na sjever, u rani jutarnji čas uspije probiti tračak sunčeve svjetlosti.

Ni o ovome mu, kad se probudio, nisam pričala. Lijekovi ponekad gube blagotvorno svojstvo, kad im izgovoriš ime.

Mi se budimo suviše kasno ili se onaj rijedak sunčev tračak u našu sobu probija suviše rano. A ja sam onog dana, navlačeći gumene rukavice, povjerovala da je dovoljno ukloniti sve tuđe tragove iz našeg novog stana i da ničim više nećeš biti zatečen.

Ipak je, za doručkom, nešto neobično primjetio na mom licu. Površinom noža je poravnavao namaz maslaca po prepečenoj kriški kruha i pitao:

– Nešto se desilo? Staklena doza sa šećerom za kojom sam bila posegnula, prevrnula se u tom

času. Ali, to mi se dešava redovno, gotovo svakog jutra. Šećer koji se prospe po stolnjaku stresem na dlan, pažljivo i strpljivo, do posljednjeg sićušnog kristrala. Istresem ga u sudoper, odvrnem slavinu i gledam dok mlaz hladne vode spira preostale kristale sa mog dlana. Rastvoren u vodi, šećer nestane u slivniku.

– Opet sladiš riječni sliv?Svaki put kad ovo radim, on me tako upita. Ne odgovorim mu. Pijem

nezaslađen čaj. U toploj tečnosti tako jače osjećam aromu čaja. Na savršenom namazu maslaca pred njim, već su otisnuti tragovi njegovih zuba. Kad završimo s doručkom, žurim da uklonim tragove sa stola. Istresem krušne mrvice. Uvijek ih više bude pred njim. Operem porculanske šalice, kašike i noževe. Jednom smo bili u posjeti kod K-ća. Na papiru istrgnutom iz dječakove sveske, po povratku sam zapisala:

»Šta je bilo na stolu kod K-ća? Pet šalica za kafu. Skoreni smeđi tragovi u njima. Tri velike čaše sa različitom šarom na rubu. U jednoj skoreni tragovi jogurta.

Plavo-bijela kutija Gingavil-C, biološki gel za masažu desni, Galenika, 15g. Otvoreno malo pakovanje štapića za čišćenje ušiju. Jedan štapić izvan pakovanja. Neupotrebljen. Novine. Naslov »Dvostruka dilema«. Ukrštene riječi djelimično ispunjene. Plavom olovkom. Riječ pikado upisana zelenom. Mačka.«

Papir je dugo ležao uz telefon gdje ostavljamo ceduljice sa porukama. Olovkom druge boje, ali čini mi se istim rukopisom, dopisano je dužinom lista: Tajna Kaspara Hausera.

Možda me je on ovim htio podsjetiti da se prikazuje film istog naslova. Tada obično uz naslov zapiše i termin prikazivanja te tri uskličnika. Ali, iza riječi Tajna Kaspara Hausera nema čak ni tačke. Tek sićušna, razlivena, narančasta mrlja. Možda bi ovaj papir još dugo ležao uz telefon da ga on jedno poslijepodne nije primijetio dok je uporno, a bezuspešno pokušavao nazvati neki važan broj. Između dva pokušaja ovlaš je pogledao papir i upitao:

– Je li ovo spisak za namirnice? Kupljene?Zgužvao ga je i bacio u pepeljaru. Papir je sa opušcima nesto u crnoj kesi za

smeće. On je sljedećeg jutra sjurio niz stepenice, i bilo je već kasno da ga zamolim. Gladala sam ga sa prozora kako baca kesu u kontejner. I povukla se prije nego je on uspio pogledati u mom pravcu.

Koji mjesec poslije, kolegica u redakciji je, ispunjavajući uz jutarnju kafu, ukrštene riječi, pitala:

– Ko ono bijaše Kaspar Hauser?– Hauser se 1828. pojavio u Nürnbergu, govoreći jedva nekoliko riječi, kadar da

napiše jedino svoje ime, a od hrane je uzimao samo hljeb i pio samo vodu. Na početku je prihvaćen kao skitnica, a potom bačen u tamnicu i postao atrakcija učenjaka...

– De, ohladi ti se kafa... Da nisi jutros doručkovala enciklopediju? A kako se ono zvaše zeleni plod koji...

Nisam joj odgovorila. Kao što onog jutra nisam odgovorila na pitanje:– Nešto se desilo?Upitnik sa njegovog pitanja je iščilio dok sam obavljala svoj svakodnevni

postupak sa prosutim šećerom. Kad sam se vratila za sto, on je već bio nadnesen nad zdjelu sa kuhanim jajima. Izabrao je najmanje i po njegovom tjemenu lupkao srebrenom kašičicom. Kad ovo radi ne vidi me i ne čuje. Možda od onog dana kad nas je dječak pitao:

– Je li u kuhanom jajetu kuhano pile?Grad je opkoljen i počele su čiliti stvari, dragocjena rekvizita naših jutara.

Ostala je srebrena kašičica ali su nestala jaja i fino pakovane vrećice sa čajem. Ponekad, na mjestu gdje je nakad bila šarena pijaca, nabavim dva-tri jajeta. Platim mnogo, onoliko koliko košta svih dvanaest srebrenih kašičica. Jaja čuvam za dječaka. Prije nego ih skuhana pojede, po jedno svaki treći dan, on po tjemenu jajeta šara vrškom obojene olovke. Ne pominje pile ali i dalje, dok jede jaje, ima sažaljiv izraz lica.

Ostala je staklena doza, ali u njoj nema šećera. – Sad bi nam dobro došao onaj zašećereni sliv na kojem si tako vrijedno radila

mjesecima. Nema ni vode u česmi. Po vodu odlazimo u drugi dio grada i donosimo je u

plastičnim posudama. Kad presahne tamo, tražimo novu česmu u nekom drugom dijelu grada. Vrata prodavnice u kojoj je sjedila djevojka sa uskim zelenim očima, polupana su i njihov se okvir klati kad duva vjetar ili padaju granate. Unutra je praznina u koju zalaze psi lutalice ili ulične mačke.

Dječak sada rijetko izlazi. U opkoljenom gradu djecu vreba hiljadu i jedna opasnost. Stane uz prozor spavaće sobe i čeznutljivo gleda bolnički park. Još u njemu cvjetaju i ploda donose egzotična stabla. Da ih zagrizeš, osvojili bi ti krvotok. Možda se onda smanjiš i možeš stati u staklenku sa formalinom. U opkoljenom gradu nije loše počinuti u skrovitoj hladovini bolničke smočnice. Kad se probudiš postaješ tajna, zagonetka, atrakcija učenjaka.

U bolnicu dovoze ranjenike. Ponekad su to samo krvava trupla bez ruku i nogu. Pa ipak se sve još uvijek čini daleko. Bolno, ali daleko.

A onda je ona strana došla po ovu. On je ranjen negdje u glavnoj ulici. Odvezli su ga u bolnicu, očistili i previli ranu. Stigao je u predvečerje. Tamo u bolnici su mu rekli da je rana pet centimetara udaljena od mjesta čije bi ranjavanje bilo kobno. Mora da je, dok mu je to govorio, neko cvikerom lupkao o dlan. Mora uzimati antibiotike ali ih u opkoljenom gradu nema ni za teže ranjenike.

Zaspao je ležeći na boku. Tako je štitio ranjeno mjesto. Muklo je i tužno ječao. Ja sam uspjela zaspati tek pred svitanje. Probudila sam se nakon pola sata spavanja i ugledala ga kako leži na leđima, tako da pritiska ranu. Ne samo da nije ječao nego se činilo da više i ne diše. Lice mu je bilo mirno i daleko kao u odlasku u kojem nema mjesta ni za koga osim za njega. A bio je toliko blizu da sam mu doticala bok.

Ako pogledam u suprotnom pravcu, možda odložim njegov odlazak, pomislila sam. Tamo je bila zelena knjiga, a na njenom hrbatu sa srebrenim slovima ona jednom viđena lelujava svijetla mrlja. Ako budem brza i tiha, možda je uhvatim.

Znam, svjetlost nije osjetljiva na dodir niti zvuk. Ipak sam joj se primicala kao živom leptiru. Moj dlan se spustio na hrbat zelene knjige i sad je mrlja, kao proziran, asimetričan leptir treperila na nadlanici. S dlanom okrenutim prema gore vratila sam se do kreveta. Kleknula sam jednom nogom, a drugom se oduprla tako da u rukama imam više snage. Slobodnom rukom sam ga pogurala i kad se na njegovoj pidžami ukazalo mjesto ispod kojeg je rana, pažljivo sam mu prinijela dlan kojim sam dotakla svjetlost. Pogurala sam ga snažno i uspjela prevrnuti na bok. Probudio se.

– Šta to, zaboga radiš?– Gledam da li te boli?– I... boli li me?Doručkovali smo tog jutra tanke kriške kruha premazane skoro neprimjetnim

slojem margarina. Pili smo, ovaj put oboje, nezaslađen čaj, naime mlaku vodu u koju smo prethodno spustili već nekoliko puta upotrijebljenu čajnu kesicu. Kad se ovakav čaj prospe po stoljnjaku na njemu ne ostaje obojen trag. Tek mokrina koja se brzo osuši.

– Dok su mi juče čistili i previjali ranu gledao sam u prozore naše spavaće sobe. Tačno preko puta... Vidio sam te kako dva puta ulaziš i izlaziš iz sobe. Otvarala si ormar. Činilo mi se da ti je hladno, jako hladno... Nečim si se ogrtala.

– I... je li mi bilo hladno?Gledamo se preko stola. Laktovima se naslanjamo na njegovu površinu,

šakama sklopljenim u pehare pridržavamo porculanske šalice u visini usta. Sad ću, baš sad ću reći zašto naša spavaća soba gleda na sjever. Reći ću mu i za tračak svjetlosti koji me je jutros poštedio nekoliko desetina sekundi njegovog odlaska.

– Znaš zašto naša spavaća soba gleda na sjever?Srebrnom kašičicom lupkam po dlanu i u njegovoj šalici koju je odložio na sto

vidim koncentrične krugove koji podsjećaju na nečije oko. – Zar gleda?Zaranja kašičicu u čaj. U bezbojnoj tečnosti bez ijednog šećernog kristala, ona

djeluje kao beznadežno zabačena udica. Daleko negdje mora da postoji onaj moćni sliv u koji su dospijeli svi sićušni kristali s mog dlana.

I sama odlažem šalicu. Sad je i u njoj srebrena udica. Kad se opet pogledamo preko stola, već će iščiliti upitnici sa naših pitanja. Prije nego se dječak probudi uklonit ću mrvice sa stoljnjaka i stresti ih na prozorski pleh na koji sleću ptice. Uklonit ću i šalice, kašičice. Ostat će tek bijeli stoljnjak koji svako jutro prostrem po stolu i poslije doručka ljubomorno uklonim. Na njemu ovaj put neće biti čak ni tragova prosutog čaja. Kad bismo nas dvoje nestali ovog trenutka, kad bi naišao pa se povukao veliki val, kad bi se nenadano izlio vulkan kojeg i ne slutimo, te jednom, sto godina poslije, neko ispod njegovog ohlađenog nanosa otkrio tragove bivšeg života, ništa ne bi bilo zapisano na papir. Ništa se ne bi moglo nabrojati pod ispisano pitanje: Šta je bilo na stolu kod K-ća?

Ipak, i na prazan papir, uvijek i bilo kakvom olovkom, možeš dopisati, bez uskličnika, bez upitnika ili tačke:

Tajna Kaspara Hausera

 U Nürnbergu je zapisničar Velikog vijeća iza ovih riječi stavio dvije tačke. Jednu

iznad druge, kao onda kad se očekuje nabrajanje. Zapisničar je potom digao pero od hartije. Svečano je držao pero u visini prsa, spreman da ga odmah i brzo spusti. Čekao je. Čekao! Čekao je da uvažena gospoda, sa skalpelima u rukama, dovrše važan posao. Tražili su odgovor u otvorenoj lobanji Kaspara Hausera, prethodno mučki ubijenog.

Mozak pred njima je izgledao kao krvlju zaliveni karfiol. Ili ogromna orahova jezgra u malinovom soku. Ili... baš kao svaki mozak koji su do tada imali pod rukama i skalpelima.

Ali oni su u ovom tražili odgovor. Tražili su nešto drugačije, naročito. Nešto što bi bilo objašnjenje. Nešto što bi objasnilo tajnu koja ih je mučila.

Zapisničar je već osjetio kako mu trne ruka u zraku. Ali je, svečan i savjestan, još uvijek pripravno stezao pero i osluškivao šta će velika gospoda reći.

A veliki su najzad odložili okrvavljene skalpele. Brisali su ruke lanenim krpama. Jednom se učinilo da je krv na njegovim rukama nekako posebno masna.

Zapisničar je još bio pripravan a one tri riječi spremne da prihvate nabrajanje. Ali ozbiljni su članovi Velikog vijeća samo zamišljeno klimali glavom. Utrnula

zapisničareva ruka već je bila poduprta drugom.

ŽEĐ NA BROJU DEVET – Hristos se rodi!Znala sam! Slutila sam ovo. Kao što sam danima, mjesecima, prolazeći pored

ovih ubogih sivih vrata osjećala da iza njih živi lice sa plavim očima.Nikad na njih nisam pokucala. Niti na bilo koja vrata u ovom ulazu, osim na ona

u suterenu. Na njima je velika plastična pločica i kitnjasto ispisana riječ: KUĆEPAZITELJ.

U njihovom okviru, kao da zauvijek i oduvijek tu stoje: kućepazitelj i troje djece. S lijeve očeve strane je jedno. S desne dvoje. Da se otac izmakne i djeca približe, bila bi jedno drugom do uha ili obrve.

Ono najmanje, s lijeve strane, jednom rukom se pridržava za očeve pantalone. U drugoj ruci ima komad suhog kolača. Neobično je velik, zlokobno velik. Dok sam pozdravljala kućepazitelja i bojažljivo mu se predstavljala, sićušno lice iza velikog komada kolača se već grčilo u bolnu masku.

– Ako sam dobro shvatio...Nisam uspjela do kraja čuti kućepaziteljevo pitanje, već sasvim obuzeta

strepnjom. Dijete bi se moglo ugušiti? Ono je brzo spustilo preostali komad kolača, tužno uzdahnulo i počelo da štuca. Kako god zaustim da nešto kažem, ono štucne. Grlo mi je suho. Kao da su se odjednom i nepovratno u njemu izravnali svi fini, sićušni nabori sluzokože koja se pretvorila u bolnu, zategnutu opnu. Ako potraje, mogla bi da iskoči. Napeti, prozirni mjehur koji se pojavi kad rasječeš svježu ribu. Ali ja nemam peraja. Tek bespomoćno opuštene ruke i u jednoj od njih, u zgrčenoj oznojenoj šaci, komad papira koji trebam predati kućepazitelju. Papir potvrđuje da su u ulaz broj devet doselili novi stanari: nosilac stanarskog prava su dva člana domaćinstva. Ispod sedam kratkih, mašinom otkucanih rečenica, plave se dva potpisa i pečat. Ali, kućepazitelj je temeljit i spor. Pomno zagleda obavijest, a onda, kao da nešto sravnjuje: moje lice, ruke, noge. Svečano progovara i najmanje dijete se još jače pripija uz njegove pantalone.

Za to vrijeme drugo dijete ravnodušno grize preostali komad kolača. Opet bolni grč i opet štucanje. I najstarije je dijete došlo na red. Guta mirno i ravnodušno. Zvuk koji se javlja iz dubine njegovih prsa je najjači u novonastalom troglasu. Najmlađe me dijete strogo gleda. Nešto od mene očekuje? A ja sam sasvim nespremna zakucala na ova vrata!

Otac im se nakašljava. Jednako svečano kao što je i progovorio. U jednoj ruci drži moj papir, u drugoj sivu dvolisnicu. Govori mi da je neobično lijepo (...i krasno se poklopilo...) to što je doseljenje novih stanara palo u vrijeme donošenja važne odluke na broju devet. Zbor stanara broj devet je odlučio da energično reagira na

učestale, neželjene posjete nepoznatih i neodgovornih noćnih prolaznika. Oni navrate često u ovaj ulaz (kućepazitelj se dok ovo govori bolno nakašljava i povjerljivo naginje ka meni te vidim kako mu rumenilo obliva suhe obraze) da se (kućepazitelj sada šapuće) da se pomokre. On lično je predložio da se kupi nova brava i ključ za svakog stanara. Ulaz broj devet bi se noću zaključavao. Prijedlog je već izglasan i novim stanarima predstoji da se pridruže...ili... možda ne?! Zajapureni obrazi predlagača postaju blijedi a njegova usta se grče. Glas odaje razočarenje.

– Na vama je da odlučite da li ćete uzeti učešća u realizaciji jednoglasne odluke stanara broj devet!

Nema više kolača. Sva tri djeteta bulje u mene a njihov otac mi svečano predaje olovku i papir položen na komad čvrstog kartona. Potpisujem se ispod teksta odluke stanara broj devet. Samo da što prije izmaknem sve zaraznijem troglasu! Baš ni mrva nije preostala od onog zlokobnog kolača. U dubini prsa osjećam slabu bol. Ne mogu da se sjetim: od kada i od kuda poznatu?

Dok sam dugim koracima grabila uz stepenice, preskačući ih sve po dvije, sjetila sam se da suhe kolače djeci ne treba davati bez gutljaja mlijeka. To negdje piše. Ako pronađam taj papir, možda isječak iz nedjeljnog dodatka novinama, pokucat ću na ona vrata i ukoriti nemarnog oca. Hoće li se opet pojaviti sa sva tri djeteta?!

Ah, ta nova lica koja se pomaljaju iza nepoznatih vrata. Moj čudni tetak koji je rado gladio vrh lijevog brka (desni brk nije ni imao) znao je reći:

– Nova su lica lažni mamci. Niti ih gledati. Niti ne gledati. Onô iz tebe ionako izroni! Plop!

Zadihana sam se uspela do posljednjeg sprata, u žurbi otključala vrata, ubrzo pod bosim nogama osjetila prijatnu hladnoću podnih pločica u kuhinji. Povukla sam vrata na hladnjaku, ali me dočekala tek poluispražnjena plastična boca ulja. Makar vode ima na česmi, mogla sam se sjetiti da je ovo bila sasvim obična žeđ. Ali, ja sam u hladnjaku tražila tetrapak mlijeka. Plavo-bijeli tetrapak sa utisnutim datumom roka upotrebe. Ovaj put ne bih zahtjevno pogledala u datum. Da li bi mi ruka znala napraviti onaj kratak, precizan rez nožem po jednom od gornjih ćoškova tetrapaka?

– Žeđ je viši oblik gladi, govorio je moj ljevobrki tetak.Žurila sam u bijelu unutrašnjost hladnjaka osvijetljenu sićušnom blještavom

sijalicom i znala da će mi porodični čudak na um padati bezmalo svaki dan.– Na koga prvog pomisliš u novom stanu, s njim ti je u mislima vjekovati!I ovo je on rekao. I sukao je pri tome lijevi brk.Opet on!Ipak, uslijedili su mirni dani i mjeseci. I nije bilo novih lica. Niti lažnih mamaca.

Niti sam više kucala na nepoznata vrata. Smirio se u mom sjećanju lik ljevobrkog tetka. I žeđ je bila sasvim obična.

U skladu sa jednoglasnom odlukom stanara broj devet, imali smo ključiće za bravu na ulaznim vratima. Počeli smo se navikavati na novi stan, hladnjak je bio pun, a u ulazu broj devet zavladao je dug period bez donošenja novih, važnih odluka.

Navikli smo se na raspored raznobojnih vrata, na mirise i zvukove po kojima smo i žmireći raspoznavali spratove. Obznanili su se oskudni znaci života stanara ulaza broj devet. Zaboravila sam troglas štucanja. Iza vrata u suterenu tek ponekad, u prolazu, čula bih dječije glasove i smijeh. I očevo nakašljavanje! Mora da kućepazitelj na broju devet smišlja novu, važnu odluku.

Ulaz broj devet je postao obična navika. Kao kratka vježba razgibavanja pred ulazak u stan sa mirisom mentola. Pauze koje traju između dva zvuka ili mirisa zavise od umora i brzine koračanja.

Na prvom je spratu zvuk šivaće mašine. Neumorno radi metalna pčela. Preko puta su vrata iza kojih se čuje muzika. Nečija ruka klizi po radio-skali. Na drugom spratu je mesingana pločica sa velikim debelim klobucima na slovu B. Pričvršćena je na vrata iza kojih se čuju ženski i muški glas. Njen je glas jak i po nekoliko puta ponavlja istu rečenicu. Kad utihne ponavljanje, oglasi se muški glas.

– Ne viči. Čujem te. I zatvori vrata. Propuh je. Bože dragi, ima li ikoga u ovoj kući da me čuje?

Preko puta su vrata sa zvucima kuhinje. Začudo, nema njenih mirisa. Tek zveckanje emajla, porculana, escajga...

Na trećem spratu nema zvukova. Iza desnih vrata stiže miris svježeg kruha, ponekad cimeta i vanile. Preko puta su vrata koja kriju nešto što zaudara na bolnicu. Ponekad namjerno skrenem bliže njima. Osjetim vrelo probadanje u potiljku i ubrzam uz stepenice koje slijede. Žurno uđem u naš stan ali u potiljku još neko vrijeme osjećam lako peckanje.

Na četvrtom spratu nešto struže po vratima. Cvili, laje. Kad se vrata otvore pojave se dječak i pas. Sustiže dječak psa niz stepenice. Osvrne se tek na sljedećem odmorištu i u žurbi promrsi:

– ’Bar dan!Preko puta je tišina. Najtiša vrata u ulazu broj devet. Bez mirisa koje bih

prepoznala. Ovo nije tišina praznog stana. Niti ona koja vlada u stanovima pretrpanim teškim, starim namještajem. Ja moram da je prepoznam! Tu naročitu, pritajenu tišinu!

Možda bi na ovakva vrata trebalo spustiti uho. Ili metalni krug stetoskopa. Može li se stan osluškivati kao što se osluškuje dubina ljudskih prsa?

Ali, nisam to učinila! Kao što sam se uvijek bojala ruku zavući u utrobu očišćene peradi i odatle, jednim pokretom, naglim i kratkim, iščupati preostalo, modro srce.

Ubrzo su se uboga vrata počela oglašavati bojom. Pojavila se u stakalcu kroz koje se viri iznutra. Kao laka, plava sjena. I bilo je tako dan za danom. Baš tako da pomislim kako me iznutra, skriven i pritajen, neko plavook posmatra. Gleda me dok se uspinjem do posljednjeg sprata i u prsima osjećam uzbrzane otkucaje srca.

Nije dijete. Odalo bi se već smijehom ili šumom. A plavooka su vrata i dalje bila savršeno tiha. Uz njih je, s unutrašnje strane, priljubljen neko navikao da dugo i strpljivo čeka. Neko ko više ne mjeri vrijeme.

Starac? Starica? Usamljene stare žene često ovako vire. Na njihova vrata rijeto ko zakuca.

Počela je moja igra s plavim. Zastanem kod vrata i dignem ruku kao da hoću nekoga pozdraviti. Onda je naglo spustim ka kosi i popravim frizuru. Plavo bešumno nestane.

Ili se osmjehnem. Gledam u plavo. Onako kako se ponekad nasmiješim starcima koji sjede na klupama u parku. Plavo tad ostane uokvireno u krugu stakalca. Ne odaje se čak ni slabim šumom.

Dešava mi se da koračam odsutno, naročito jutrom kad je dan hladna voda u koju treba zagaziti. Prođem tad pored plavookih vrata, ali se brzo sjetim, zastanem. Poželim da se vratim. Čini mi se da je bez plavog moj dan uskraćen za početak.

– Dan bez početka, dan bez kraja!Govorio je, ah, opet, moj ljevobrki tetak.A ja volim kraj dana. Volim senoviti mir posljednjeg sprata i miris mentola. Pred

veče je jači i blagotvorno miluje suhe nosnice. Bilo bi strašno da dan nema kraja a u grudima, iz dubine, nešto nepoznato i razapinjuće narasta.

Ponekad pomislim: možda je nestalo ono plavo. I odahnem: tu je!A šta ako se vrata otvore? Na to nisam računala. Ipak se desilo. Prije nego se plavo obznanilo u dva sitna oka s rijetkim, svijetlim trepavicama i

zarobljenom suzom, osoba koja me je mjesecima, tiho i postojano posmatrala, oglasila je svoje neobično, rusko ime i prezime.

Ruskinja na broju devet.Zvuk njenog imena stigao je prožet troglasom štucanja. U jedan glas su tri

kućepaziteljeva djeteta rekla:– Tata ljubazno pozdravlja nove stanare. Ljubazno moli da potpišete ovdje.

Zbor stanara odlučuje o kupovini nove kante i metle za čišćenje stubišta.– Žute kante!Prvo se odvaja glas srednjeg djeteta. Slijedi ono najmlađe:

– Stara kanta se raspala! I metla!Najstarije dijete se bolno nakašljava. Stoje jedno drugom do uha. Gledaju u

mene i ja osjećam bol u dubini prsa. Počinje poznati troglas. Ali nema kolača. Mora da su ga, kucajući od vrata do

vrata, već pojeli. I mora da je to komad uvijek istog kolača. Suhi se kolači dugo održe i teže ih zahvati plijesan. Do posljednjeg sprata su tri kućepaziteljeva djeteta, glasnici važne odluke stanara broj devet, pojela i zadnju mrvu odlomljenog komada. Preostao je tek grozni troglas.

– Iza tetke Galine, reklo je najstarije dijete pružajući mi olovku, papir i komad čvrstog kartona pod njim.

– Tetka Galine Nikolajevne, dodaje srednje dijete a najmlađe uslužno klima glavom.

I tako sam se potpisala ispod dugog i nečitkog potpisa Nikolajevne Galine. Pri tome sam osjećala sve jaču bol u prsima i pomislila da bi djeci trebalo dati po gutljaj mlijeka. Barem pet plavo bijelih tetrapaka sa svježe utisnutim datumom bilo je u hladnjaku. Ali, kako tuđoj djeci ponuditi mlijeko? Ispičali bi to ocu. Bilo bi sumnjivo, uvrijedljivo.

Otišla su, štucajući, tri kućepaziteljeva djeteta. Ocu će javiti da je odluka jednoglasno potpisana. On će ovo ispisati svečanim rukopisom. Papir će priljepiti na oglasnu ploču kod ulaznih vrata. A ime Galine Nikolajevne preostalo je u našem stanu zajedno sa zvukom štucanja. Kao lice viđeno u smrskanu ogledalu. Prevedeno u zvuk pokvarenog muzičkog automata.

– Kad useliš u kuću u kojoj živi Ruskinja, tu ti je dočekati starost. Govorio je moj čudni tetak. Preostale su poslije njegove smrti dvije debele

sveske ispisane sve ovakvim besmislicama. I baš mi one na um padaju od kada smo doselili u ulaz broj devet. U porodici se šaputalo da mu je jedna Ruskinja pojela desni brk, zagrcnula se i umrla. I da je tetak poslije toga odustao od pravila da se u kući s Ruskinjom dočekuje starost. Starost i smrt (nju nije rado pominjao ljevobrki tetak) dočekao je u kući bez Ruskinje. U kući u kojoj nikad nije živjela niti se od pohlepe za muškim desnim brkom zagrcnula niti jedna Ruskinja.

Oni koji su ga pred smrt posjećivali uglavnom su šutjeli i slušali njegov neumorni glas i čudne besmislice. Ipak je bilo zanimljivo slušati ljevobrkog tetka.

Neko je, doduše, tvrdio da je tetak desni brk svaki dan izbrijavao. Desnom rukom je činio važne pokrete. Nije mu preostajalo vremena za besmislice kao što je zavrtanje brka. Lijeva ruka i lijevi brk – to je već išlo!

U ulazu broj devet još nisam dočakala starost (tetak nije rado pominjao smrt) ali sam dočekala prvi veliki prasak koji je pao na grad i ovaj ubrzo postao opkoljen.

Sva su se vrata skoro u istom trenu otvorila i stanari sjurili u podrum. Strašni zvukovi čovjeka tjeraju u dubinu, makar ona bila smrdljiva i vlažna kao podrum u ulazu broj devet.

Pod jedinom sijalicom u podrumu, slabom i treperavom, ugledala sam dva sitna plava oka i znala: To mora da je ona! Galina Nikolajevna!

Jedno je oko sitnije. Smanjilo se od povirivanja kroz sićušni stakleni krug? Iz drugog oka treba svaki čas da krene zarobljena suza. Od dugog se čekanja pretvorila u mutnu, gustu kap, nepriličnu plavom oku, makar ono bilo i staračko. Preda mnom je sitna, mršava, neugledna starica, neslična privlačnom zvuku svoga imena. U satenskoj je kućnoj haljini po čijoj su smeđoj podlozi otisnute modre i zelene ruže. Pod podrumskom sijalicom koja podrhtava od snažnog praska, oči Galine Nikolajevne djeluju kao dva iskrzana, sintetička smaragda. Tužna, anilinska imitacija. To nikako ne mogu biti oči tajanstvenih Ruskinja, onih iz dugih, romantičnih romana koje čitaju djevojke uz dnevnu svijetlost, kod odškrinutog prozora.

Preko haljine je ogrnula ružni sivi prsluk. Galina Nikolajevna!? Moja prva Ruskinja. Ovakve sigurno nemaju skupocjenog kovčega u kojem iz daleke Rusije nose krasnu balsku haljinu sa dugim, predugim šlepom, dostatnim da se od njega iz godine u godinu šiju sve nove raskošne haljine. Kad se istroši šlep, u dubokoj starosti umre Ruskinja. Preostane balska haljina donijeta iz Rusije. U njoj pokopaju Ruskinju.

Ali, sve je to neka luda bajka ili, opet, neka od besmislica mog čudnog tetka. Ne, ovo nikada nije rekao ili zapisao niti u jednu od one dvije sveske. Ali je rekao baš toliko i baš tako da ja, evo, u vlažnom i mračnom podrumu tragam za praznim listom u nevidljivoj svesci. Je li tetak izmišljao? Lijevi mu je brk bio sasvim stvaran!

Lijepa pitanja u noći u kojoj po opkoljenom gradu padaju usijane kugle. Grlo mi je suho. Čujem dječiji vrisak. Dječak kaže:

– Mama, ja sam žedan.To je, dakle, to. To što treba da bude! Spustiš se u podrum, osjetiš silnu žeđ a

gore, iznad tebe, u hladnjaku, nedokučivo, mnogo je tetrapaka punih mlijeka. Mnogo je boca sa sokovima. U ovom je podrumu tek strašna žeđ i ružna satenska haljina.

Nikad se uspeti do mentola i plavo-bijelog tetrapaka. Iz mračnog ugla cvili pseto. Ruskinja stoji ispod jedne žarulje i šapuće:

– A što to... što to...Glas joj kao da je tek stigla iz Rusije. A već je potrošila dugi šlep! Čak i haljinu!Poslije deset dana je pokucala na naša vrata. U međuvremenu su u opkoljenom

gradu prestali raditi telefoni. Svi osim onih sa kombinacijom cifara kakvu je imao naš broj. Galina Nikolajevna je nekako saznala da u ulazu broj devet radi telefon novih stanara. Zvala je sina koji živi u drugom dijelu grada.

– Kolja, Kolja...Dugo i meko je ponavljala to ime, a onda bespomoćno sputila slušalicu.

Zahvalila nam se a dječaku u ruku tutnula kržljavu jabuku koju je izvadila iz džepa na onoj groznoj satenskoj haljini.

I počela je navraćati. Povremeno i nakratko. Uvijek telefon i »Kolja... Kolja...« I uvijek bi prije odlaska i »Hvala velika« (čini mi se da je jednom rekla „Spasiba“) tutnula dječaku nešto u ruku. Bombon, gumu za žvakanje, komadić čokolade... Jednom je u dječakovoj ruci nakon »Kolja, Kolja...« preostao sjajni ukras kojim se kiti novogodišnje i božićno drvce. A bilo je ljeto, prvo ljeto u opkoljenom gradu. Jednako vruće kao i vatrene kugle koje su padale po gradu. Dječak je neko vrijeme ukras koristio ogledajući lice u njegovoj sjajnoj površini, a onda ga je jednom, ne htijući, nagazio. Ukras se pretvorio u stotine sićušnih, sjajnih krhotina. Pokupio ih je dječijom lopaticom i rekao:

– Nova Godina neće stići! Gotovo!Uskoro je presahnuo ubogi džep Galine Nikolajevne. U njega je po navici

zavukla ruku i odatle je izvukla praznu. Bespomoćno je pogledala u mene i rekla: – A... a znate da sam ja tamo u Rusiji imala dvije tetke, obje Agdofje?Galina Nikolajevna nam je tog dana kao žeton kojim se plaćaju telefonski

razgovori ostavila pričicu o dvije sestre, obje Agdofje. Donijela tamo, daleko i davno, u Rusiji, žena na svijet djevojčicu. Pa djevojčicu

odnijeli u crkvu na krštenje. Sveštenik stao uz još uvijek bezimenu, nadnio se nad njeno sićušno lice, zanjihao kosmatom glavom i gromko zapjevao:

– Imenujem te Agdofjom!Za koju godinu ista majka donijela na svijet opet žensko dijete. Pa i njega

odnijeli u istu crkvicu. I nad ovo se lišce, zbrčkano i ružičasto, nadnijela ista kosmata glava i zapjevao glas:

– Imenujem te Agdofjom!Neko se od ukućana bojažljivo nakašljao i došapnuo u uho na kosmatnoj glavi:– Imamo već jednu kod kuće!Ne zbunjujući se i ne uzvraćajući pogleda, glava se gromko oglasila:– Neka bude još jedna!Nekako u vrijeme kad nam je ostavila pričicu o dvije Agdofje, prestala je Galina

Nikolajevna kucati na naša vrata. Na mom radnom stolu je danima ležao neki stari račun na čijoj je poleđini pisalo: Dvije Agdofje.

Nastupila je prva strašna zima u opkoljenom gradu. Stigla je već u vrijeme jesenjih mjeseci. Smetovi snijega su bili visoki i moćni kao oni koje je Galina Nikolajevna zapamtila kao djevojčica. A nije bilo struje ni ogrijeva. Ložio se u gradu i u ulazu broj devet parket. Ložio se stari papir. Namještaj. Knjige. Neko je čak izložio jedino stablo iz dvorišta a da za to nije tražio jednoglasnu odluku

stanara broj devet. Uostalom, kućepazitelj je već bio napustio opkoljeni grad, sa sva tri svoja djeteta. Bilo je to u vrijeme dok se iz opkoljenog grada još moglo otići. Ubrzo je oko njega stegnut strašan, neprobojan obruč koji su jedva uspijevali svladati odrasli, nekmoli djeca, nekmoli ona kojih, jedno drugom do uha, ima troje. Nestale su sa oglasne ploče u ulazu broj devet sve važne i jednoglasne odluke. Nestao je miris vanile i cimeta. Preostao je miris ambulante. Iza vrata sa debelim klobucima na slovu B, čuje se samo muški glas:

– Nešto si rekla?Njenog glasa nema. Nema ni psa, ni dječaka. Preostali se stanari sretnu u žurbi. Žive svoju prvu

strašnu zimu u opkoljenom gradu. Griju se uz mlake peći. U jednoj takvoj peći, u našem stanu, izgorio je i stari račun »Dvije Agdofje«. U opkoljenom gradu prestaju važiti stari računi. Vrijednost mu ne daju čak ni znakovi čudnih pričica, ispisani po poleđini. Ipak, dok su gorjele »Dvije Agdofje« učinilo mi se da plamen liže po nečemu sličnom jednoj od one dvije sveske ljevobrkog tetka. Ali sam uskoro prestala misliti na njega. Niti jedna od njegovih čudnih i blesavih rečenica nije našla povoda u strašnim danima koje smo živjeli u opkoljenom gradu. Preostala je bol u prsima i pomisao da bi svaki šlep, ma kako dug i raskošan bio, već davno sagorio u peći Galine Nikolajevne koja se bezuspješno nosila sa ovom zlom zimom. Uostalom, Galina Nikolajevna iz Rusije nije donijela balsku haljinu sa dugim šlepom. Sve je na njoj bilo tako obično, čak ubogo. Osim glasa i zarobljene suze.

Opet je počela dolaziti. Obično u predvečerje. Bez razloga. Posjedi koji minut, šuti, trlja promrzle ruke i povjerljivo se nagne prema meni.

– A telefoni... ne rade?Ruke više ne zavlači u džepove. Niti ostavlja pričice slične onoj o dvije Agdofje.

Počela je da pita. Tiho zapitkuje. – A znate li šta se približava... šta nam se ubogima približava?Suza joj je još uvijek zarobljena i čini mi se da iznutra izjeda plavetnilo oka. Kao

da jedno oko Galine Nikolajevne više nije plavo! U njemu je nešto mutno i razliveno. Nešto tužno, neizrecivo tužno. Da klizne ona zarobljena suza niz starački obraz, čini mi se da bi Galina Nikolajevna opet bila tiha i razložna.

Ali ne klizi suza. A Galina pita. Pita besmislice. – Imate li mlijeka?Gleda odsutno, u neodređenom pravcu, i šapuće:– Čuvajte, ubogi, mlijeko! Uskoro će zatrebati!Mlijeka, onog tečnog, nema. Nestao je već odavno zadnji tetrapak. Ponekad

nabavimo mliječni prah. Ljubomorno ga čuvam za dječaka. Za čašu mlijeka na dan. I zašto baš za mlijeko da me pita? Uvijek isto! Uvijek to mlijeko! I ta besmislena opomena u glasu.

Sad stoji preda mnom u hladno jutro. Čula je moje korake i izašla da me susretne. Opet je u onoj satenskoj haljini. Ogrnula je tanko sivo ćebe. Drhturi, žmirka i šapuće pred odškrinutim vratima.

– Hristos se rodi? I vama? Gledam je bespomoćno. Osjećam opet bol u prsima. Kao učestalo, oštro

probadanje. Nešto kreće iz dubine prema površini, tragom uboda. Sad, najzad, prepoznajem ovu bol. Prvi sam je put osjetila prije osam godina kad sam sićušnim usnama svog tek rođenog dječaka prinijela dojku.

Galina Nikolajevna ne zna da sam prethodnu noć sanjala zvuke. Kao kad sleđene ptice padaju iz gnijezda. I kakve to veze ima s njenim Hristom koji se, evo, rodio u nevrijeme? Baš sad se rodi?

Gleda me tužno Galina Nikolajevna. Davno je nestala luckasta igra sa plavim. Ovo je nešto ozbiljno i teško. Gledam u staricu Galinu, pa u svoje ruke i prsa. Kao nevoljna primalja, nespremna da primi tek porođeno dijete. Čime da ga nahranim?

– Rodi se, rodi... tetka Galina...Trčim niz stepenice u strahu da bi me mogla dostići zarobljena suza. Učinilo mi

se kako popušta Galinino oko i suza najzad počinje da klizi. Trčim ulicom. Bez predaha i ne osjećajući umor. Trčim sve do redakcije. Već s vrata kolegi koji je ovdje proveo noć, govorim:

 – Hristos se rodi!Htjela bih ga osloviti, tog promrzlog, pospanog čovjeka, ali se ne mogu sjetiti

kako se zove. On trlja ukočene ruke, gleda u osmrtnice rasute po stolu, i ne osvrćući se odgovara:

– Zar je jutros nekom do rađanja?Ulazi drugi. Stiže iz susjedne sobe u kojoj tinja vatra u limenoj peći. Smijem se i

kažem:– Hristos se rodi!On me gleda umorno. Rukom mi pokazuje papire koji su tokom noći stigli na

redakcijski stol, i u poluglasu odgovora:– Baš se rodi?Onda sve troje šutimo. Onaj kojem se još ne mogu sjetiti imena, lupka olovkom

po jednoj osmrtnici. Drugi trlja koljena, gleda nas i kaže:– Niski ili visoki start? Niski ili visoki?Izlazi iz sobe i ne sačekavši odgovor na pitanje koje ionako nisam shvatila. Ni

onaj se drugi, sudeći po izrazu njegovog lica, ne sprema da odgovori. Uporno lupka olovkom.

Listam papire sa stola, a iz prstiju mi čili toplota koja se u tijelu nakupila dok sam trčala od kuće. Trljam ruke, jedu od drugu. Na papiru koji uzimam, piše:

– Juče je u Parizu umro slavni baletan Rudolf Nurejev, u pedeset četvrtoj godini. – Umro Nurejev!– Zar je nekome do umiranja?Osvrćem se da vidim ima li nekoga drugog u sobi. Samo ovaj kojem se ne

mogu sjetiti imena! U prolazu do malog redakcijskog toaleta vidim oglasnu ploču i na njoj ceduljicu koju je neko ostavio prije nekoliko dana.

– Molimo građane ili medicinske ustanove koje imaju lijek UDANFEN za epilepsiju da ga hitno dostave na portirnicu RTV doma za S. Dugarića.

Preko lijevog gornjeg ćoška ogledala u toaletu, neko je od juče zalijepio sličicu junaka animiranog filma. Velike ružičaste uši i isplažen ljubičasti jezik. Ovakve su se sličice u vrijeme dok grad nije bio opkoljen, pakovele i prodavale sa žvakaćom gumom. Djeca su ih sakupljala i lijepila u albume. Ispunjen album se slao u tvornicu slatkiša, i odatle bi, nakon petnaestak dana, stizao paket pun čokolada, bombona i žvakaćih guma. Dječaku je čini mi se, nedostajala baš ova sličica da bi sasvim ispunio album. Sličica broj dvadeset devet. Još se sjećam. Kad bih uspjela sličicu sa ogledala donekle odlijepiti, na poleđini bih našla broj. Ispod kreature sa ružičastim ušima i ljubičastim jezikom neko je cijelom širinom ogledala, plavim flomasterom ispisao: zanimacija! U redakciji nema žena koje imaju običaj pisati ružem za usne po ogledalu. Ali ima momak iz sportske rubrike, s velikom bradavicom pored desnog oka, koji povremeno ostavlja ovakve znakove na ogledalu u toaletu. Prekjuče je u kulturnoj rubrici objavljen tekst u kom piše da u opkoljenom gradu živimo sušti postdiznijevski svijet. Završne rečenice su prije odlaska u štampariju glasile. Završni potez je milost granate, tog krajnje radikalnog oruđa u dekomponiranju svijeta. Nakon njenog dejstva ni poslovično svemoćna animacija ne uspijeva rastavljeno sastaviti. Neko je u štampariji riječi animacija dodao slovo z te je potpisnica ovog teksta, kad je otvorila novine, tamo zatekla poslovično svemoćnu zanimaciju. Vijest je prošla kroz redakciju kao katastrofalni požar. Kao greška od čijeg ispravljanja zavisi sudbina opkoljenog grada. Vrhunac je nastupio nakon što je momak iz sportske, iskoristivši trenutak kad je uzrujana autorica sudbinskog teksta bila prisutna u prostoriji, kolegu do sebe najozbiljnije upitao:

– Kako se zvaše junak onog zanimiranog filma...Prisutni tvrde da su se kulturnjakinji od bijesa rasplakale ogromne naočale,

znak njene »poslovično svemoćne hladnokrvnosti«.Ružičasti junak mi i dalje plazi svoj ljubičasti jezik. Gledam ga uporno. Zahvalna

sam ruci koja ga je tu zalijepila. I onom zločestom momku iz sportske. Njegova slova mi titraju pred očima. Ljubičasti jezik njihovoj boji daje dodatnu snagu. Pomažu mi da izdržim ne spuštajući pogled.

Neću ga spustiti. Čak ni do visine mog lika koji je tu negdje, izvan domašaja direktnog pogleda. Osjećam bol u prsima. Struja koja je krenula iz dubine grudi, najzad stiže ka površini, ka dvjema vrelim tačkama iz kojih svaki čas treba da procure tanki, mlaki mlazovi.

Neću spustiti pogled. Niti ću dlanovima iskušati da li je tkanina na mojoj odjeći, tamo u visini prsa zaista vlažna. Ponekad, zbog velikih a neizrecivih razloga, moraš vjerovati svojoj utrobi, ne samo očima.

KAKO SMO UBILI MORNARA 1. Ako ga upozorim, reći će da je to sitničavost koja me je nedostojna. Zažmirit će

i reći, kao da govori o nekom ko nije u sobi:– Evo, brojat ću do tri da zaboravim. Kao da ništa nije rekla. Jedan, dva, tri.

Zaboravljeno!Učinio je ovako kad sam ga opomenula da po kriškama kruha maže suviše

debeo sloj margarina; kad sam glasno primijetila da je razdijelio skoro cijeli sadržaj paketa kakve u ograničenom broju, povremeno dobijaju stanovnici opkoljenog grada. Nama je ostavio samo kesicu zelenih mentol-bombona. One me, rekla sam mu jednom, podsjećaju na moju davno umrlu nanu, plavooku i nikad gladnu majku moje majke. Preostala nam je, doduše, kartonska ambalaža paketa. Mada dobro gori, nećemo je izložiti. Natpis na njoj i popis sadržaja možda jednom nahrani neku buduću priču.

Zažmirio je i brojao do tri kad je primjetio da... ali ovo neću reći. Možda time, kad mine stid, nahranim neku oporu priču. Za sada, neka je zaboravljeno.

Soba je izgubila oblik kutije. Svjetlost tanke svijeće ne dopire do njenih uglova. Stvorila je mutan, nepravilan oval koji se lijeno pomjera kad nenadana struja vazduha odnekud dodirne sićušni fitilj. Nad nama je prozirna, drhtureća opna. Ovi malobrojni predmeti preliveni mutnom svjetlošću, i nas dvoje, činimo unutrašnjost džinovskog paramecijuma. Njegovi smo organi koji ujednačeno pulsiraju, ali se ne dotiču. Je li paramecijum ona jednoćelijska životinjica prozirne opne koju smo gledali pod školskim mikroskopom? Vrškom igle dotakneš kap u kojoj lebdi i ona se lijeno povija. Sad u opkoljenom gradu, u kom noćas ne padaju vatrene kugle i ne oglašava se fijuk metaka ispaljenih s onu stranu obruča, lebdi hiljadu ovakvih opni. Ljudi u njima šute. Uplašeni, umorni ili ravnodušni – šute. I osluškuju. Nadaju se snu. Treba da ih svlada i poštedi gluhog bdijenja.

On je večeras zapalio pet cigareta i svaki put kresnuo novo palidrvce. Ugašeno palidrvce odloži u tanjurić sa svijećom. U pepeljari su opušci i tanka crvena vrpca skinuta sa kutije sa cigaretama.

– Zašto to radiš?Slutim da san još dugo neće stići. Ali, dok izgovaram ovo pitanje i samoj mi se

čini nedostojnim. Ne odgovara. Sad već imam razloga za ljutnju i za riječi. – Zašto to radiš?Svejedno mi je šta je dostojno, a šta nedostojno. On me gleda i čini pokret

rukom, kao da skida nevidljive slušalice sa ušiju. Na trenutak će ih odložiti i meni, nestrpljivoj, pokloniti pažnju.

– Šta... radim?– Pripaljuješ cigarete šibicama!– A čime bih?Sad je već spreman da sasvim odloži nevidljive slušalice. Zainteresiran je da

sazna nešto novo, nečuveno. Očekuje da mu kažem gdje sunce može izlaziti osim na istoku. Da putem kojim prolazi svaki dan, dnevno pogine jedan čovjek – to već zna.

– Svijećom! Znaš i sam da nemamo dovoljno šibica. Teško ih je nabaviti. Kad već gori svijeća, pripaljuj njom cigarete.

Već je previše riječi u našoj gluhoj opni. Ovako složene i izgovorene, sve su nedostojne. Bez njih, bili bismo dva organa koja ujednačeno pulsiraju dok ih, nijeme, ne savlada san.

On me gleda kao da je stao pred blesavo dijete koje ništa ne shvata i sve mu treba potanko objašnjavati.

– Ne mogu!– Šta... ne možeš?– Pripaljivati cigaretu svijećom!– Zašto?– Svaki put kad to neko uradi, negdje u svijetu umre neki čovjek. Da je ovo izgovorio pri dnevnoj svijetlosti, ili da u sobi svijetli sijalica, nasmijala

bih se. Volim kad je soba osvijetljena kao operaciona sala. Tada bih se čak sjetila i nekih filmskih slika u kojima On svijećom koja obasjava večeru za dvoje pripaljuje cigaretu. Prvo Njoj, zatim sebi. Sve vrijeme gleda Nju u oči i publika iz mraka uzdahne jednoglasno i duboko.

Uostalom, ma šta radio, svakog sekunda u svijetu umre bar jedan čovjek. Postoji i neka hladna statistika koja govori o tome. Tamo je, u knjigama do kojih ne dopire svjetlost svijeće. To je razlog što me njegov odgovor odjednom i nenadano počinje obavezivati kao sveto pravilo izgovoreno nevoljnom iskušeniku na uho.

  2. Možda mu jednom prospem na dlan sva ova palidrvca i kažem:– Evo koliko si ljudi poštedio umiranja!Tada neće padati usijane kugle po opkoljenom gradu i ljudi u njemu neće ginuti

sa sićušnim komadima vrelog željeza u tijelu. Umirat će opet od bolesti i starosti. Svijetlit će opet sijalice i niko neće biti primoran da cigarete pripaljuje svijećom. Bit će toga još samo u filmskim slikama.

Već tri dana skupljam posvećena palidrvca. Odlažem ih u ispražnjenu kutiju Solea kreme. Na njoj piše: Vsebina 250 ccm. A i da ne piše, mogu po njenoj veličini pretpostaviti da može primiti još stotinjak palidrvcadi. Poneko promakne i u pepeljaru. Iščeprkam ga ujutro ispod opušaka. Jagodice kažiprsta i palca mi poslije toga cijeli dan zaudaraju pa se dječak mršti kad mu dotaknem vrh nosa.

Palidrvca koja odloži uz tanjirić sa svijećom ne smrde. Čak prija blago razdražujući miris fosforne glavice, preostao i nakon što je sagorila. Kad skinem poklopac sa limene kutije i brojim palidrvca, osjećam samo preostali miris kreme. Slatkast je, kao dezodorisana ljetna ženska pazuha. U njima, šćućurene, počivaju spašene duše. Za sada ih je dvadeset i pet. Kad zatvorim kutiju, ožive. Osluškujem im šumove dok mi kutija počiva na dlanu. Dvadeset i pet spašenih duša počiva mi na dlanu. Danas je u opkoljenom gradu od jedne vatrene kugle (stigla je sa tamnog brda na koja su se ispeli zli ljudi) poginulo petnaest ljudi. Njih niko nije htio da spase. Sutra ću im lica vidjeti u novinskim osmrtnicama. A ove spašene duše, na mom dlanu? Koliko su one stare? Kakva lica imaju? Koliko je dobra u njima? Znaju li da negdje na svijetu postoji opkoljeni grad i u njemu čuvari njihovih života?

 3. Saznala sam otkud mu ovo sa svijećom i cigaretom. Jutro je bilo mirno ali kao

ukleto. Tada nasumice posežem za knjigama na polici. Otvaram ih, ovlaš listam, odlažem... Iz jedne je knjige ispao neki stari račun. Na stranici s koje je skliznuo, u posljednjem redu, piše da svaki put kad cigaretu pripališ svijećom, negdje u svijetu umre mornar. Ovo je knjiga Darija Dž., našeg bivšeg susjeda. Pušio je mnogo i cigaretu pripaljivao jednu na drugu. Sada je Dario Dž. negdje u svijetu. A mornari su u nekoj luci, negdje na moru, na nekom brodu, u nekoj lučkoj krčmi, u nekom naplaćenom zagrljaju neke lučke dame... Ima li ih tamo gdje danas živi

Dario Dž.? Uostalom, da danas piscu poturiš njegovu davno objavljenu rečenicu, možda se ne bi ni sjetio da je njegova.

Kao u onom filmu... zvao se Noć? Žena i muškarac izlaze iz kuće nakon duge i puste noći koja ih je učinila strancima. Sjede na travnjaku. Sviće. Ona iz torbice vadi neko staro pismo. Čita ga glasno. Naglašava svaku rečenicu. Ljubavne izjave, riječi nježnosti, predane zakletve, prizivanje vječnosti... Kad sklopi pismo, vrati ga u torbicu i pogleda upitno muškarca. On pita:

– Ko ti je to pisao?– Ti!Darijevo »negdje u svijetu« je sad Amerika. Svako ima svoju muku, makar i nije

u opkoljenom gradu. Ali, ne mora misliti o šibicama i svijećama. Može uključiti deset sijalica i od sobe načiniti blještavu operacionu salu bez mutnih uglova koji nagrizaju prostor i u njima se gnijezde mučna pitanja. Cigarete pripaljuje upaljačem. Prvu jutanju upaljačem, a onda tokom dana cigaretu od cigaretu. Kad potroši upaljač ili ga izgubi, kupi drugi. Može svaki put izabrati novu boju i oznaku. A nama je ostavio sve mornarske duše. Svu njihovu težinu je svalio na naše umorne duše koje više ne štedi ni san.

– Znaš li Darijevu adresu u Americi?– Kojeg Darija?– Pisca Darija, Darija pisca.– Pisca? Ne znam. Što će ti?– Onako.  4.  Jutros sam u limenu kutiju odložila samo tri palidrvca. Sva tri smrde na opuške.

U kutiji ima još slobodnog prostora. Kad je prebacujem iz ruke u ruku, iz nje dopiru vedri zvuci, zvuci sićušnih duša koje se kližu i lako sudaraju. Uživaju u gubitku težine. Dječak je, kad me je juče vidio kako se igram kutijom, rekao:

– Sad si ti dijete. Imaš zvečku. Baš ružnu zvečku imaš. Sad moram imati i drugu kutiju. Dok ne nađem bolju, poslužit će ispražnjena

kutija u kojoj su nekad bila duga, debela palidrvca sa žutim fosfornim glavicama. Piše: Budapest. Bila sam jednom u tom gradu ali se građevine sa slike ne sjećam. Nije ružna. Ali zbog nje ne bi vrijedilo ponovo putovati u taj grad.

Ova će se kutija uskoro raspasti. Već je iskrzana po ivicama. Za sada, u njoj počiva parafinska kuglica.

On ih, dok sjedimo uz svijeću, napravi po tri ili četiri tokom jedne večeri. Prstima prihvati parafin koji curi. Mora da mu tada prija vreli dodir, nedovoljan da opeče, a sasvim dovoljan da prohladnu sobu učini prisnijom. Dio parafina sklizne na tanjirić. Od onog što preostane između prstiju, on jagodicama palca i kažiprsta oblikuje kuglicu. Napola oblikovanu je spusti na dlan i valja kažiprstom druge ruke. Uzme moju ruku, prihvati je u zglobu, na dlan mi spusti kuglicu, već sasvim ohlađenu i glatku. U njoj nije preostala čak ni kratkotrajno primljena toplina njegovog dlana.

Kuglicu na mom dlanu opet dodiruje kažiprstom. Osim lakog golicanja parafinske kuglice, sad osjećam i dodir jagodice njegovog prsta. Ujutro pokupim parafinske kuglice sa stolića i odložim ih u teglu na čijoj naljepnici piše Kompot švetsky. Ispod prve riječi su nacrtane dvije modre šljive. Kad skupim mnogo kuglica, pretopim ih u usku svijeću.

Jutros sam, međutim, parafinsku kuglicu, jednu, odložila u onu kutiju na kojoj piše Budapest. Desilo se!

Ništa naročito nije prethodilo. Dan nije bio naročit. On je stigao kasno. Bez znakova naročitog umora. Već je ona gluha opna bila u sobi. Oko ponoći je uzeo cigaretu iz poluprazne kutije, prinio je ustima i prije nego je usne odvojio jednu od druge, učinio je grimasu koju ljudi prave kad ih svrbi nos, a ruke su im zauzete. Donju vilicu pokrenu ka gore i usne krenu ka vršku nosa. Gornja usna, smiješno napućena, dodirne nos. Ništa naročito.

Ne sjećam se niti jedne filmske slike sa glumcem koji to radi prije nego nekoga ubije.

Desnom je rukom posegnuo za svijećom. Podigao ju je zajedno sa tanjirićem za koji je prionula širokom parafinskom stopom. Na tanjiriću je slika rokoko dame, u tri boje. Sivo, ljubičasto, zlatno. Dama sjedi u ljuljački i dugi je luk dijeli od kavalira koji ju je, valjda, odgurnuo pa sad čeka da mu se vrati. Parafinska stopa krije dio slike. Ne nazire se dio daminog lica. Vidi se perika, komično ukovrčana. I damine noge. Obojene su u ljubičasto i sivo. Stopala su odmaknuta jedno od drugog i na njima se kočopere uske cipelice. Zlatne cipelice rokoko dame. Kad je slika sasvim otkrivena i u sobu dopire dnevna svijetlost sve djeluje nekako drukčije. Lišeno boje i događaja.

Svijeća u njegovoj ruci je prinesena vršku cigarete. Niz tanko stablo slio se parafinski mlaz iz udubljenja koje okružuje fitilj. Pokrio je daminu lijevu nogu. Neko se vrijeme ispod prozirne parafinske barice nazirala, sve dok se ona nije ohladila, ukrutila i postala neprozirna zakrpa. Zabavljena daminom nogom zaboravila sam mornara koji je stajao na palubi broda na putu sa jednog na drugi kontinent. Širokim je palcem natiskivao duhan u lulu. Okrenuo je leđa vjetru. Kresnuo šibicu? Prinio ju je luli. I pao. Kao pokošen. Kao kad igrač pionom kvrcne drugog igrača i ovaj mu više ne stoji na putu.

  5.  On puši. Tri dana i dvije noći je bio odsutan. U opkoljenom gradu muškarci

imaju obaveza zbog kojih mnogo izbivaju iz kuće. Da li da mu kažem da je noć prije posljednjeg izbivanja ubio jednog mornara? Reći ću mu. Sutradan ću mu reći:

– Ispruži ruke. Dlanovima prema gore. Spustit ću mu na lijevi dlan limenu kutiju, na desni kutiju u kojoj su nekad bila

duga palidrvca. Odmaknut ću se i reći:– To su duše koje si poštedio i jedna koju nisi. Hoće li osjetiti njihovu različitu težinu?Bože, kako u ovim džinovskim paramecijumima, u njihovim gluhim opnama,

riječi i igre stiču težinu koju jutrom treba zaboraviti. – Daj mi cigaretu!– Od kada pušiš?– Od večeras... eto.Lako potresa kutiju i iz nje klizi jedna cigareta. Prihvatam je prstima desne

ruke, lijevom podižem svijeću i tanjurić. Parafinski mlaz curi niz usko stablo i u trenu nestaje i druga noga rokoko dame. Viri tek vrh jedne cipelice, ne veći od uboda iglom.

Dama je sasvim zagušena parafinskom stopom. Uostalom, i njen smiješni klavalir koji je čeka da mu se u luku, na ljuljački vrati... Evo je nestao. Njihova koketna igra pritisnuta je sada krutom parafinskom stopom.

Sad smo spokojni. Bar koji trenutak. Nevješto udišem duhanski dim i kašljucam. Nema više mornara čiji životi i duše zavise od naših sitnih postupaka i odluka, umora i zaborava. Nema kavalira i dama čija je igra u našim rukama. Nas dvoje sami, iščekujemo san. Danas su opet ginuli ljudi u opkoljenom gradu. Možda njihova imena i slike u osmrtnicama, jednom nahrane neku buduću priču. Kao parafin koji oblikuješ u kuglicu pa je ohlađenu spustiš na nečiji otkriveni dlan.

Neću bacati one dvije kutije. Neću ih isprazniti. Ostavit ću ih negdje, u nekom od mračnih kutova koji nagrizaju četvrtasti oblik sobe. Hoću li jednom, kad sve opet bude blještavo osvijetljeno, na njih naići?

Hoću li upitati:– Ko je ovo ovdje ostavio?Hoću li znati reći:– Ja!

SMRT U MUZEJU MODERNE UMJETNOSTI

 – Kako biste željeli umrijeti?– Šta... kako bih?– Piše: how would you like to die?– Umrijeti?!Pod papir na koji zapisuje moje odgovore podmetnuo je Timesov Atlas svjetske

povijesti. Ovako ga koristimo kad pišemo noću. Dječak ga lista kad padaju granate.

Čeka moj odgovor i gleda moju ruku koja počiva na krilu. Podsjeća ga, rekao mi je juče, na sićušnu bebu. Previjena je, presvučena, i spokojna. Na stoliću između nas leži moja fotografija. Snimljena je ispred ruševina stare bolnice. Fotoreporteri koji stižu u opkoljeni grad rado snimaju ruševine. Ruka kojom pišem mi je još uvijek bila neozlijeđena ali sam je duboko zavukla u džep. Uvukla sam vrat i uzdigla ramena, kao da mi je hladno ili neugodno. Čini se da izlazim iz fotografije. Ili se to kaže: silazim?

– Dakle, kako bi željela umrijeti? Kako biste željeli umrijeti?Požuruje me tuđim pitanjem, kao konobar ili prodavač koji opslužuje neodlučnu

mušteriju. Nedostaje još obraćanje sa gospođo. Pitanja su mi dostavljena prije petnaest dana. Odlagala sam da odgovorim na njih, dan za danom. U međuvremenu mi se desilo ovo sa rukom. Tako on sada mora da zapisuje moje odgovore. Svoje je predao još prije dvanaest dana.

Ovakve je upitnike dobilo još devedeset osam stanovnika opkoljenog grada. Prije nego stignu do pitanja kako biste željeli umrijeti? odgovaraju šta je sreća, čega se boje, gdje bi željeli živjeti...

Ovo podsjeća na ispovjednike-sveščice u koje se upisuju djevojčice i dječaci, a svrha im je da upitane ohrabre, ne bi li priznali u koga su zaljubljeni. Ali, ovdje ne pitaju u koga si zaljubljen nego – kako bi željeli... voljeli... umrijeti.

Odgovori će se, ilustrirani našim fotografijama, štampati u luksuznom časopisu sa sjajnim koricama. Dio tiraža bit će pohranjen u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku.

Šta hoće od nas? Nešto kao oni ljekari koji izliju dvije-tri kapi mastila po papiru i pitaju pacijenta:

– Na šta liči ova mrlja? Šta vidiš pred sobom?– Ništa!– Šta... ništa?!– Ništa ne vidim!– Ne pita te se šta vidiš i šta ne vidiš, nego kako bi željela umrijeti... ili, voljela

umrijeti. Evo ti, pa sama prevedi kako hoćeš!Zna za moju nelagodu pred prodavačicama i sad namjerno podražava njihov

glas ne bi li me požurio. U ormaru leži par cipela koje nikad nisam obula, osim onda kad sam ih isprobavala u prodavnici, prije četiri godine. Dok sam stajala pred ogledalom, uhvatila sam u njemu pogled prodavačice koji me je unaprijedio u osobu od čije odluke zavisi sudbina pitomaca Doma za siročad. Imala je velike naočale, visoko podignute, do samog korijena nosa. Stakla u njima nisu djelovala kao ona sa dioptrijom, već kao dva prozorska okna, netom oprana. Iza njih su izvirivale mrzovoljne bliznakinje.

– Dakle, gospođo, jesmo li se odlučili? Čekaju me druge mušterije!– Kod Kristine Verček!– Koje Kristine?Muškarci nisu čitali rubriku koja je godinama, svakog utorka, izlazila u lokalnim

novinama. Gospođa Kristina Verček, diplomirani kozmetičar, vanredni predavač Više kozmetičarske škole, bila je omiljeno štivo mojih redakcijskih kolegica. Ja sam rubriku Biseri moje kozmetike čitala rijetko i nezainteresirano, sve dok u tri uzastopna teksta nisam primijetila rečenicu koja se ponavlja.

– Opće je poznato da svi želimo dugo živjeti, niko stariti. Lektorka je riječ opće jednom izmijenila u opšte. Ali, četvrti sam tekst željno

iščekivala iz sasvim drugih razloga. Iščekivana je rečenica ovaj put bila između obraćanja Drage moje čitateljke i

savjeta Jedna kašika zobenih pahuljica, prethodno samljevena u ručnom mlinu za

kafu... Da li je u onoj jedinoj važnoj rečenici, riječ opće postala opšte, nisam primijetila. Ne sjećam se da sam primijetila. Ja sam tad, naime, očekivala i, eto, dobila poziv!

U petak sam učinila sve da me u redakciji odrede kao dežurnu za ponedjeljak, dan kada portir donosi ružičasti koverat i u njemu tekst Kristine Verček. Zapravo se i nisam morala truditi oko te dežure jer je kolegica spremno prihvatila zamjenu. Namjeravala je tako produžiti vikend odakle će mi (coknula je usnama dok mi se zahvaljivala) donijeti nešto slattttko ...ccc... slatttko! Odgristi prste!

U ponedjeljak sam sjedila u pustoj redakciji i odazivala se pozivu koji je bio samo meni upućen. Riječ stariti sam premazala korekturom. Otvoreni ružičasti koverat je ležao na redakcijskom stolu i mirisao na opore tinkture kakve sam kao dijete voljela posmatrati dotičući staklenke u kojima su bile pohranjene; tamo u vještačkim svetlom osvetljenoj laboratoriji, prostoriji bez ijednog prozora, kamo me je nakon dugih i upornih moljakanja, odvodio moj otac. Kako je samo njegova strogost i hladan izraz lica tamo postajao nešto sasvim drugo. Radna maska čarobnjaka. Ali, moj otac nije pravio kozmetičarske tinkture; nadgledao je smjese i boje u proizvodnji porculana. Ipak se nisam dala zbuniti mirisom ružičaste koverte. Namaz korektorom je već bio suh i ja sam po sloju ispod kojeg je počivala riječ stariti crnom olovkom ispisivala riječ umrijeti. Nisam se osjećala kao lektor koji opće prevodi u opšte ali ni kao lopov sa čudnim predmetom interesa. U polušapatu sam ponavljala umrijeti, onako kako je moj otac, nadnesen nad tinkture, šaputao formule pohranjene u knjige čudnog, oporog mirisa.

Iz dubine, iza betonskih pregrada i zidova, odgovarao mi je tek postojani huk štamparije. Nije se ovaj put miješao sa žamorom glasova iz susjednih soba. Trajao je u mom uhu čak i onda kada je kroz naglo otvorena vrata svom silinom svog krupnog tijela hrupio redakcijski veseljak i gromkim glasom upitao:

– Pišeš nešto za... odgristi prste? Nešto slatttko...ccc?Sutradan je telefon u redakciji zvonio već u 8 i 30. Tad su tamo oni koji

pokušavaju izbjeći neku kućnu mukicu (izraz krupnog veseljaka) ili oni, koji kao ja ovaj put, očekuju važan poziv.

Na liniji je, naravno, bio glas gospođe diplomiranog kozmetičara, vanrednog predavača Više kozmetičarske škole i uvažene saradnice lokalnog lista s tradicijom njegovanja kozmetičarske tematike – sve u glasu gospođe Kristine Verček. Odmah sam se izvinila u ime redakcije i objasnila da se greška, vjerovatno, potkrala, u štampariji. Ali, ona kao da je zvala zbog drugih razloga. Sopranom mi je izdiktirala kakav tip kože imam; upozorila me, zrelim ženskim altom, na podočnjake; i, najzad, nesumnjivim baritonom, završila:

– Onda gospođo, očekujem vas sutra. Tačno u osamnaest časova. Zapamtili ste adresu? Pazite, na četvrtom sam katu, a stubišna rasvijeta ne radi!

Moje da nije uspjelo preteći metalno klik u slušalici.Do vrata na kojima svetluca fluorescentna pločica sa natpisom dipl.

kozmetičar, K. Verček stižem kroz dugo i mračno stubište, u dva navrata pokolebana i spremna da odustanem, ne odazvavši se pozivu. Osoba koja mi otvara vrata ima jaku, tamnu nausnicu.

Ne tako davno je čitateljkama poklonila čak tri savjeta kako se depilira maljavo žensko lice. Ali, brčići vanrednog predavača više kozmetičarske škole me se nisu dojmili kao obućareve poderane cipele. Podsjetili su me, ti fini brčići, na nečije ženske likove (moj prijatelj pisac koji kaže da ne vidi već sluša lica, tvrdi da likovi uopće i ne postoje). Mislim, čini mi se, na likove M. Pavića. Često imaju brkove i ponosno ih nose, ponekad čak i u svečane kike spliću.

Ali, ovo je bila scena iz mog života (možda ni život pa ni moj ne postoji?) i na nju je bilo teško primijeniti razloge literature.

Ali, šta je – tu je, stala sam ispred osobe, nesumnjivo gospođe, koja je imala jače izraženu nausnicu. Ponosno ju je nosila, kako kad se ukazala iza zatvorenih vrata, gdje onoga ko je ugleda iz stubišta zaslijepi jaka unutrašnja svijetlost, tako i u sobi, improviziranom kozmetičarskom salonu, gdje u punoj svjetlosti oko razabire najsitniji detalj.

Ponosno mi je ponudila i svoju brošuru Biseri moje kozmetike. Ne čekajući da se osmijeh ispod ponosne nausnice hladno ugasi, kako to biva kod razbuđenih

čarobnjaka, odmah sam počela kopati po torbici i novčaniku. Ali je Kristina Verček naglo sklopila svoj osmijeh, kao laku lepezu. Jer, vrijeme neumitno teče u ovom salonu kamo dolaze one koje hoće dugo živjeti ali ne stariti... umrijeti?

– No, poslije ćemo o knjizi. Prvo kompletan tretman!– Bojiš li se ti smrti?– Ne bojim! On lupka olovkom po poluispisanom papiru i Atlasu svjetske povijesti pod njim.

Tješi me ili požuruje?Ali, ja se ne bojim. Ipak, htjela bih mu reći za onaj strašan osjećaj da kasnim...

da sam pretečena i gubim osjećaj prisutnosti. Ni tamo si, ni ovamo. S nogama koje se klate. Kao onog davnog dana, dok sam čekala majku. Kroz mračno stubište smo stigle do vrata sa mesinganom pločicom. Na njoj je, valjda, trebalo biti izgravirano Dentista... Visoki muškarac u bijelom mantilu je otvorio vrata i širokim pokretom ruke pokazao majci u pravcu gdje je ona nakon samo dva-tri koraka nestala. On je ušao za njom i druga su se vrata za razliku od onih teških, bešumno zatvorila. Ja sam ostala u čekaonici, stiješnjenoj između dvoja vrata. Sjela sam na plastičnu stolicu i neko vrijeme uzalud pokušavala da ne klizim niz njenu površinu. Oslonila sam se svom težinom i najzad uspjela. Prelistavala sam ilustrirani časopis koji je majka kupila na dolasku ovamo. Bio je pun fotografija djevojaka sa bujnom kosom, začešljanom od lica. Sklopila sam ga, rukama počela dodirivati kosu i onda naglo savila gornji dio tijela ka koljenima. Ispod koljena sam nazirala noge. Klatile su se ne dotičući žute vinas-pločice. Na stopalima – uske cipelice sa modrim satenskim mašnicama. Odjednom je na svijetu postojao samo njihov jednostavni, uporni pokret. Lijeva mašnica, pa desna mašnica, lijeva, pa desna... dvostruko klatno.

Ka stolici, od stolice, ka stolici, od stolice. Začuo se prodoran ženski vrisak.Nisam željela pobjeći. Niti sam osjećala sažaljenje. Čak ni onaj sebični osjećaj

koji dijeli srećne od nesrećnih, zdrave od bolesnih, žive od mrtvih. To se ne dešava meni, pomislimo kad se vraćamo sa pogreba. Blatnjave cipele otiremo o travu, vrat uvučemo između ramena, šake skupimo u pesnice i porinemo duboko u džepove.

Ništa od svega toga! Osjećala sam tek užas bića koje još nije savladalo tešku i konačnu obavezu. Da kažem: kao učenik koji bulji u složen zadatak a svi su ostali ispisali zadaćnice i napustili učionicu... bilo bi nedovoljno i mlako. Nedoraslo užasu djevojčice čije se noge klate.

– Onda djeco, ko će prvi primiti vakcinu. Hajde da vas vidim. Nasmijana, lijepa mlada žena sa bijelom kapicom uglavljenom u krutu frizuru

koja se zlatasto presijava, gleda iznad naših glava. – Ja!Ne znam da li sam već tada bila prerasla one uske cipelice, ali se sjećam da

sam, prelazeći kao lunatik cijelu dužinu prostorije, jednom rukom zavrtala rukav na drugoj.

Pred iglu sam stala sa tankom, golom mišicom čija je blijeda koža bila lako naježena. Odlična je ali nekako odsutna... čula sam jednom kako majka prenosi ocu ono što joj je o meni rekla učiteljica. Neka u tome bude razlog što sam, javljajući se da prva primim vakcinu, prešutala da je majka, pethodno obaviještena, poručila učiteljici (sve je pisalo na ceduljici koja je bila skrivena u mom džepu) da vakcinu ne smijem primati jer sam godinu dana mlađa od ostalih u razredu, i imam alergiju...

Tako sam pretekla užas iz čekaonice sa žutim vinas-pločicama. Sutradan sam imala ruku čija je mišica podsjećala na unutrašnjom vatrom napuhan duguljasti balon. Koliko me je boljelo, koliko je sve to trajalo, i koliko sam prijekora u vrućici čula... više nije važno, niti se sjećam. Samo znam da sam nakon dužeg izbivanja, u učionicu ušla ponosna. Prisutna! Čak i ne tražeći potvrdu ovom osjećaju u pogledu učiteljice čiju boju očiju ne pamtim, ali pamtim guste crne šiške nad njima.

– E sad moje dame, koja će prva?

Gospođa Kristina Verček stala je između dva ležaja. Na lijevom sam ja, na desnom mlada žena koja je stigla dva-tri minuta poslije mene i unijela u sobu miris nepoznatog parfema.

Vlasnica ponosne nausnice stoji između nas dvije. U desnoj ruci drži vlažnu kozmetičarsku masku, i čeka da odlučimo na čije će je lice prvo spustiti.

– Ja!Žena s druge strane nije mogla znati da je ovo prisvajanje prvenstva više

posljedica jednog davnog događaja, nego žurbe. Ipak mi je, kad sam se osvrnula, uzvratila izrazom savršenog razumijevanja.

Gledamo se onako kako se gledaju svijetla i tamna žena, svjetlokosa i tamnokosa, kako se nikada ne gledaju žene koje su jedna drugoj podvarijanta i podvrsta. Gledamo se kao žene u porodiljskoj sali, svaka sa svojim čedom u sebi.

Iz salona Kristine Verček sam izašla u prohladno, ljubičasto veče, ali mi je koža bila zažarena zbog kompletnog tretmana. U salonu je ostala maska i pod njom lice tamne žene. Tijelo joj je bilo ispruženo kao ležeća figura na sarkofagu.

Opet sam postala neredovan čitalac rubrike Biseri moje kozmetike. Brošuru koja je krunisala kompletan tretman i utrostručila cijenu boravka u salonu autorice, nisam čitala. Poklonila sam je koleginici koja se sa produženog vikenda vratila kao leptirica, ali bez obećanog poklona. Kad je grad opkoljen, protjerali su je iz njenog stana, s onu stranu obruča. Stigla je bez ičega u rukama i džepovima. Od cipela, imala je samo desnu. Preko noći je ostarila. Više nije leptirica.

Lice tamne žene sam srela još jednom.– Zar ona ne leži još uvijek tamo, pod maskom, pomislila sam, ugledavši je na

aerodromu, u trenutku kad je glas spikera najavljivao moj let. Sjedila je sa trojicom muškaraca koji su nešto živo raspravljali i sve vrijeme

gledali u njenom pravcu. Čak su se preko stola naginjali prema njoj ali ona nije uzvraćala onom tipično ženskom gestom uzmicanja. Između kažiprsta i srednjeg prsta je imala nepripaljenu cigaretu. Jagodicom palca je dodirivala gornju usnu. Podbradak joj je bio priljubljen uz vrat. Kao da je iskušavala koliko može saviti glavu, mirujući pri tome tijelom. I smješkala se. Onako kako rade žene kad puste da muškarci govore, govore, govore. Onda samo uzdahnu i kažu Molim. Spuste ruke s nepripaljenom cigaretom i jagodica palca mazno sklizne sa ovlažene gornje usne.

Prolazim kroz dugi ostakljeni tunel. Stežem torbicu. Osvrćem se. Opet se gledaju tamna i svijetla žena. Jedna žuri. Druga sjedi i smješka se. Ima li iza ovog, Molim i uzdah.

Fotografiju ovog lica, uslikanog kao za pasoš ili liču kartu, vidjela sam u osmrtnici, godinu dana nakon što je grad opkoljen.

Gledamo se. Sad: odsutna i prisutna dama!Osmrtnica je obavještavala da je mlada žena preminula u Rimu, nakon teške i

kratke bolesti. Pod ožalošćeni su bila upisana tri imena. Kao kad umre neko iz onih rijetkih, gradskih porodica koje se godinam tanje i čekaju da se konačno okupe s onu stranu i da se više niko ne potpisuje kao ožalošćeni.

Tri mjeseca poslije, opet isto lice u osmrtnici. Ovaj put fotografija slična onima što se vade iz porodičnog albuma. Na jednom ramenu se vidi nečija ruka. Lik je mekši i blaži nego na prvoj osmrtnici. Kao da se osvrće u pravcu ruke koja joj je obgrlila rame.

Osmjehivala se kao ono veče kad su nam se pogledi sreli a između nas je stajala ruka sa pripremljenom maskom.

Osmrtnica je ovaj put obavještavala da su njeni kremirani ostaci, preveženi iz Rima, položeni u grobnicu na gradskom groblju Lav. Kao ožalošćeni oglašavala su se dva imena. Još samo dva i konačno će se okupiti.

On ponekad putuje iz opkoljenog grada. Za to trebaju specijalne propusnice. Putuje avionom-transporterom koji leti za Anconu odakle se iz svih krajeva dalekog svijeta u opkoljeni grad šalje hrana i medicinska pomoć. Uz hranu i pomoć stižu fotoreporteri, i upitnici – slični onom koji pita How would you like to die?

Na aerodromu u Anconi, mora satima čekati na mjesto u avionu. Ali, dok čeka, on može mnogo toga da vidi. Vidi ljude koji dolaze, njihove razloge i nemanje razloga.

Čovjeka koji je sve vrijeme čekanja sjedio između dvije torbe, a na krilu stezao kutiju neobičnog oblika, vidio je onaj dan kad je na let u opkoljeni grad čekao deset sati.

Kad je glas spikera, najzad, objavio let i imena deset od stotinjak prijavljenih putnika, one su dvije torbe među prvima stigle do vojnika koji provjerava propusnice i mjeri težinu prtljaga. U opkoljeni grad, osim težine svog tijela, putnik smije unijeti još trideset kilograma prtljaga. Dvije torbe nisu bile teže od trideset kilograma, ali je vojnik koji ih je mjerio, očito mrzovoljan, tražio da se uz njih na vagu priloži neobična kutija. Počela je tiha ali žustra rasprava, vojnik je bio sve uporniji i mrzovoljniji te je nastao zastoj zbog kojeg se mrzovolja počela prenositi i na ostalih devet putnika u redu. Neko se pažljivo zagledao u onu kutiju, a onda je zbunjeno nešto došapnuo prvom putniku do sebe. Uskoro je tihi šapat prošao redom i okončao se čudnom šutnjom. Samo je vojnik istrajavao u prvobitnom raspoloženju te se ona kutija ubrzo našla na vagi, stiješnjena između dvije torbe. S njom je ukupan prtljag težio nešto više od trideset kilograma. Prije nego je slavodobivi izraz vojnikova lica prešao u glasnu objavu, ruka koja je deset sati čekanja počivala na čudnoj kutiji je već otvorila prvu torbu i odatle nasumice izvukla veliku limenku kompota sa ananasom i veliko pakovanje cigareta koje sadrži deset kutija. Težina je najzad bila manja od dozvoljene. Možda su cigarete bile nepotrebno izdvojene. Ali putnik više nije gledao vagu i vojnika. Zgrabio je svoje dvije torbe. U jednu od njih ubacio je onu kutiju.

Čudna kutija putuje ostaklenim tunelom koji vodi do aviona. Prah mlade žene koja je jednom ležala sa moje desne strene, u kozmetičarskom salonu gospođe Kristine Verček, putuje za opkoljeni grad. Na uštrb velike limenke kompota od ananasa! Ili na uštrb deset kutija cigareta.

– Bilo bi dobro ovako i zaspati, rekao je onaj dan, u kozmetičarskom salonu ženski glas. Moj ili glas one žene? Svijetle ili tamne dame? Glas Kristine Verček sigurno nije bio. On je iz soprana već bio prešao fazu zrelog ženskog alta i postao bariton. Ali, ne može biti ni da je bio moj. Jer, već mi je na licu bila vlažna maska i usne pod njom čvrsto stisnute.

Ali, kad jednom zađeš u prostoriji bez prozora, a punu tajanstvenih tinktura pohranjenih u staklenku lijepih oblika, kad jednom oslušneš pustu prostoriju i postojani huk iza dalekih pregrada, kad osjetiš laku jezu koja se spušta iz potiljka niz kičmu dok se suši namaz korektora po već ispisanoj riječi... tad ipak može biti. Može biti da je onaj glas ipak stigao iza stisnutih usana i da nije rekao zaspati nego umrijeti.

– Onda? – Moram li?– Šta... umrijeti?– Ne... moram li odgovoriti na ovo pitanje?– Ne moraš. Ali, već si na tri pitanja odgovorila kao i da nisi. Ne znam, ne mogu

reći, ne razumijem pitanje... evo ti pa sama pogledaj. – Znam, znam... neka onda bude kako sam već rekla: kod gospođe Kristine

Verček.– Ovo je namijenjeno ljudima vani. Oni će ovo čitati. Bojim se da ni ovdje niko,

ili rijetko ko zna ko ti je ta gospođa... reče li...Verček? Ali, hajde da vidimo šta se iz toga da napraviti... kako to izgleda... Šta to znači...

– Ne znam tačno. Unutra si i vani si. I pokriven i otkriven. I ne vidiš nikoga i tebe vide ali ti to ne smeta... nekako...

– Da ti napišem: u snu?– Može. Kako si ti odgovorio?– U snu...Ponavlja moje pitanje kao eho ili mi potvrđuje da je upravo tako i on odgovorio?– Dobro, neka bude – u snu.– Nemoj – neka bude. Poslije se predomisliš a odgovor je već u štampariji i to

daleko, gdje ne možeš zanovijetati i moljakati... onda ću ti ja biti kriv.

– Ne, baš sam to htjela reći... u snu... Ali, zar nisu mogli pitati kad želiš a ne kako želiš umrijeti?

– Mogli su da su tebe pitali. Ali nisu! Hajde dosta, već je kasno. Piše odgovor pored odštampanog pitanja. Sklapa papir i njime obuhvata moju

fotografiju koja je ležala na stoliću između nas. Fotografija i odgovori su najzad u ružičastoj koverti. On je zatvorenu, ovlaš rukom poravnava, kao da joj provjerava debljinu. Ostavlja je uz olovku i upaljenu svijeću.

– Da gasimo? Skoro će ponoć.– Idi ti. Ja ću brzo. Samo da...On je već u spavaćoj sobi. Odnio je i Timesov Atlas svjetske povijesti. Možda mi

je, požurujući me, iznudio neželjen odgovor? Koverat je već zatvoren.Naginjem se glavom ka koljenima i gledam niz noge na čijim stopalima, ovaj

put spuštenim na tle nema modrih satenskih mašnica. Tek tople krznene papuče koje mi je donio iz Ancone nakon one prve strašne zime u opkoljenom gradu. Sutra, čim on ode iz stana, potražit ću u ormaru nenošene cipele, kupljene prije četiri godine.

*** Nekako u vrijeme kad smo dobili dva primjerka časopisa sa fotografijama i

odgovorima stotinu stanovnika opkoljenog grada (moja preko noći ostarjela kolegica-leptirica je časopis nazvala za prste odgristi... ccc poduhvatom sezone u opkoljenom gradu) srela sam Kristinu Verček. Nije me prepoznala. Ja nju, dakle, jesam.

Mimoišle smo se a ja sam se iznanađena osvrtala. Na žalost, po nečijim leđima ne možeš suditi ni da li lice s onu stranu, ima obične brkove, nekmoli ponosnu nausnicu. Ali, dok mi je nekadašnja vlasnica ponosne nausnice išla u susret, u djeliću sekunde mi se učinilo: nema je. Moji su podočnjaci od one večeri preostali. Ako je ovo doista bila Kristina Verček, izgleda da joj je mnogo mjeseci života u opkoljenom gradu podarilo ubrzanu starost a oduzelo: gordu nausnicu. Da li se njen glas još uvijek onako trostruko prelijeva, nisam mogla znati gledajući joj u odlazeća leđa.

Nisam taj dan na nogama imala cipele kupljene iz nelagode pred prodavačicom. Ali sam ih već bila počela obuvati.

U opkoljenom gradu se gazi po srči i krhotini. Cipele se brzo troše. Dobro dođu i one nevoljno kupljene.

Prodavačicu sa strogim bliznakinjama iza velikih naočala, nisam srela. Ili je nisam prepoznala. Ali sam jednom, u redu za vodu (voda se ovdje čeka u dugim redovima) čula kratak razgovor dviju žena:

– Radiš li?– Ne radim. Prodavnica nam je zatvorena. Na čekanju sam. Rijetko koja prodavnica radi u opkoljenom gradu. Uglavnom one sa kruhom i s

ponekom besmislicom preostalom, iz vremena kad grad nije bio opkoljen. Tužno bi, ipak, bilo da je na čekanju ona osoba koja je onomad tako nestrpljivo rekla:

– Dakle, gospođo, jesmo li se odlučili? Čekaju me druge mušterije?Prelistam ponekad časopis u koji sam uložila svoje odgovore. Kad pogledam

svoju fotografiju učini mi se da upravo sa nje silazim. Utisak se može provjeriti u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku. Kolega, redakcijski veseljak, je nekako dospio do Atlante. Ponekad nazove, kad telefonske veze sa opkoljnim gradom rade. Vidio je onaj časopis, mada i dalje ne posjećuje muzeje. Po nekoliko desetina primjeraka otputovalo je u sve značajne svjetske novinske agencije. Pitala sam ga kako izgledam na fotografiji.

– K’o osoba s mukicom, k’o u osam i trideset... a i sako ti ima mukicu...On ne zna da sam ja, pitajući ga kako izgledam na onoj fotografiji, htjela znati

ima li me uopće na njoj. Zato ne zna ni zašto se ovaj put nisam lecnula na njegovu opasku o sakou u čiji je džep, dok smo radili u istoj redakciji, znao često ostavljati papirić sa porukom:

– Tri broja veći? Jesam li pogodio!?

Za odgovore ga nisam pitala. Ne moram provjeravati u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku. Tamo i ovdje, uz pitanje Kako želite umrijeti konačno leži moj odgovor:

U snu.Na isto pitanje ruka koja je zapisivala moj odgovor, kao svoj je zapisala: Ne

znam.Umrla je već jedna osoba od stotinu ispitanih stanovnika opkoljenog grada.

Umrla je od teške bolesti. U opkoljenom se gradu teške bolesti brže razviju. Kao da je naš život gramofonska ploča uključena na neodgovarajući, brži, broj okretaja. Kao traka koju neko, nestrpljiv, odvija na quick motion.

Provjerila sam u časopisu. Tamo piše da je hteja umrijeti bez dugog bolovanja i sa lijepim sjećanjima. Možda je teška bolest trajala kratko. Premda, teško je u teškoj bolesti i u opkoljenom gradu, odrediti šta je kratko a šta dugo. Nadati se da je bar sa lijepim sjećanjima umrla. Još uvijek joj je lik na fotografiji, uz odgovore. Ne djeluje kao osoba koja ima namjeru sići. Simpatična starija dama, ponosno nasmijana, tijela sapetog u gordu bundu.

Moj prijatelj pisac koji kaže da likovi ne postoje, i lektorima objašnjava da svako lako nije lahko, na pitanje Kako biste voljeli umrijeti odgovorio je: lahko. Ali, Amerikancu je svako lako lahko (ili obrnuto), jer mu je i jedno i drugo easily. Zato posjetilac Muzeja moderne umjetnosti može pročitati da moj prijatelj pisac želi umrijeti easily. Čitalac to razumije, ali ne razumije pisac. Ta riječ unosi smutnju u piščev odgovor. Mogu li se želje ove vrste iskazivati tuđim jezikom, naročito onim koji ne razlikuje lako i lahko?

Možda više ne treba odgovarati na slične upitnike, čak ni uz obećanje privlačne mogućnosti da nam lik, fotografisan, bude izložen pogledima velikog, dalekog svijeta. Ne ohrabruju te da priznaš koga voliš, nemaju lijepi učinak dječijih ispovjednika, a poslije ti odgovori leže kao nevoljno kupljene cipele u ormaru.

Grad je još uvijek opkoljen. Noći su često duge i puste. Tad imam nesanice i podočnjaci su mi duboki. On kaže da mu se čini da se ja otimam snu a ne san meni. U naročito pustim i gluhim noćima, pričini mi se maska ispod koje se pojavljuje lijepo lice tamne žene. Osmehuje se. Ne govori ništa. Ali ja sam već naučila poziv čitati između redova. Hoću da je upitam čiji je glas one večeri rekao da bi bilo dobro zaspati.

Maska se pretvara u premaz korektorom. Ispod njega se pomalja prebrisana riječ... Preplavi me užas djevojčice čije se noge klate iznad žutih vinas-pločica, pred vratima iza kojih dopire strašan vrisak. Vrisak bude prebrisan tišinom i užas u meni još je jači.

Jedno sam ga jutro, poslije takve noći, pitala:– Koliko bi težio pepeo kad bi se moje tijelo kremiralo?– Imaš li lakše pitanje?Uštinuo me ja za resicu uha, poljubio u usta i ostavio bez odgovora ali s

vrelinom, u resici, i s oporom aromom paste za zube, u ustima. Uostalom, ruka kojom pišem je zacijelila. Ako ikada stignu nova pitanja, sama

ću pisati svoje odgovore. I ovo što pišem, sve ovo, pišem svojom rukom. Pod listove papira podmećem Timesov Atlas svjetske povijesti. Noć je. U Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku noćas bdije moj iznuđeni odgovor.

 Sarajevo 1995. 

BILJEŠKA O AUTORKI Alma Lazarevska živi i radi u Sarajevu. Objavila je knjigu eseja Sarajevski pasijans i roman U znaku Ruže. Knjiga Smrt

u muzeju moderne umjetnosti je 1996. nagrađena godišnjom nagradom Udruženja BiH pisaca kao najbolja knjiga.

Sadržaj:  DAFNA PEHFOGL PRELAZI MOST IZMEĐU TAMO I OVDE POZDRAV IZ OKLOPLJENOG GRADA TAJNA KASPARA HAUSERA ŽEĐ NA BROJU DEVET KAKO SMO UBILA MORNARA SMRT U MUZEJU MODERNE UMJETNOSTI BILJEŠKA O PISCU