ALICEHOFFMANALICEHOFFMANALICEHOFFMAN

Plavi dnevnikPlavi dnevnikPlavi dnevnikBlue Diary

Nebo je nebo Jahvino,Nebo je nebo Jahvino,Nebo je nebo Jahvino,a zemlju dade sinovima čovječjim.a zemlju dade sinovima čovječjim.a zemlju dade sinovima čovječjim.

Psalam 115Psalam 115Psalam 115

POSLJEDNJIJEPONEDJELJAKUMJESECU, SUROVOPREKRASNOju-tro preplavljeno plavetnilom i opojnim mirisom kozje krvi štoneobuzdano raste u šumi iza FrontStreeta, kad se Ethan Fordne pojavi na poslu. Toga divnoga dana blistavo nebo prekriva-ju gomile nepomičnih bijelih oblaka, runastih poputovaca, atako krotkih i lijenih da im ne treba ni pastira ni ograde. Li-panj je neusporedivo najljepši mjesec u Novoj Engleskoj, s du-gim danima blještave sunčeve svjetlosti i ruža u cvatu. To jeono godišnje doba kad će i najravnodušniji zastati i zamijetitisve pred njima izložeqno;žućkastobijeli cvijetvrtnoga sljeza iengleskih tratinčica, nebeske rojeve pčela što poputanđeoskogpjeva žamore u živicama oblijećući nad uredno po-košenim zelenim travnjacima, te se čini kao da se ruka svegaonoga što je božansko nagnula kako bi stvorila savršen kolažzelenognad zelenim, savršenstva nad savršenstvom.

Bilo kojegdrugogdana Ethan Ford bi većmarljivo radio, bu-dući da se u gradiću Monroeu, u državi Massachusetts, nijemoglo naći pouzdanijegod njega. Na lancu koji nosi ima klju-čeve mnogih kuća u mjestu, uključujući i kuću Howardovih uShenvood Streetu i obitelji Stark, ondje na Evergreenu. Većidio mjeseca Ethan preuređuje obje kuće;obnavlja kuhinju Ho-wardovih i postavlja drugu kupaonicu kod Starkovih, obiteljičije su tri kćeri poznate po kosi dugoj do struka, za što im tre-ba pola sata da nanesu šampon, tako da je neprestana gužva uhodniku, jeruvijek neka od Starkovih djevojaka čeka svoj redza tuširanje.

Ako Ethan obeća posao završiti na vrijeme, svi znaju da ćeon to i učiniti, jeron je čovjek od riječi, pouzdan koliko i ljuba-zan, tipčovjeka koji nikada ne nestane ostavivši za sobom de-setinu posla nedovršenu, pločice nezalijepljene ili, primjerice,vrata ormarića nepričvršćena. On je izvrstan stolar, izvrstan

čovjek u svakom pogledu, cijenjeni član Dobrovoljnogvatro-gasnogdruštva dobro poznatpo svojoj neustrašivosti, uvaženitrenerkoji nekoj djeci u mjestu pruža više ohrabrenja od njiho-vih roditelja. Većina onih koji ga poznaju ne bi ništa lošije mi-slila o njemu kad bi znala da Ethana togjutra nema na posluzato što je u krevetu sa svojom suprugom koju očajnički voli,čak i nakon trinaestgodina braka i da je jošuvijek smatra naj-ljepšom ženom u Commonvvealthu.

Jorie je stajala za sudoperom, prala suđe od doručka, zagle-dana kroz prozor, s onim sanjarskim izrazom lica, kad je Ethanušao po ključeve. Kratko ju je pogledao i odlučio ostati, ne ma-reći što će mu to poremetiti raspored i što će morati dužeostajati na poslu ostale dane u tjednu. Uostalom, čak i naj-pouzdaniji katkad posrne. Spotaknutće se o svoje vlastite ci-pele, zadržati zbogzastoja u prometu ili zbogokolnosti na ko-je nije računao, odbacitće okove opreza i zdravograzuma.Srećom je njihov sin, učenik šestograzreda, na putu za školuovogponedjeljka zadnjegtjedna nastave, jernije bilo ničegašto bi Ethana moglo odvojiti od Jorie toga dana, ne kad je osje-ćao to što osjeća. Prišao joj je s leđa i, grleći je, šaptao što ćejoj sve raditi kad je odvede natragu krevet, a Jorie se smijalaonim svojim dražesnim smijehom koji je okupio vrapce sa sta-bala, te su jedan za drugim slijetali na prozorsku dasku samoda bi slušali, samo da bi bili blizu.

Ne bismo to trebali raditi, rekla je Jorie. Počela je nizati raz-loge zbogkojih bi se trebali suzdržati, tolike ih obveze jošče-kaju ovognapornogradnogdana, ali dok je govorila, glas ju jeizdao. Većje bila dovučena u krevet, vođena svojom žudnjom,i nasmijala se kad je njezin suprugzaključao vrata.

Ljudi u gradiću ne bi bili iznenađeni da su znali kako se Et-han sagnuo i poljubio svoju suprugu, a ona uzvratila iskreno,baškao one noći kad su joj bile dvadesettri i kad je bila uvje-rena da se nikada neće zaljubiti, ne zapravo, ne na način nakoji se zaljubila, do ušiju, ludo i nepromišljeno, na sve ili ništa.Tako su se osjećali čak i sada, premda su imali kuću i hipoteku

i tintom išaran kalendarbrojnim obiteljskim obvezama, svimonim večerama iznenađenja i utakmicama Male lige1 i svim za-vrzlamama bračnoga života. Njihov je spoj bilo svojevrsno ču-do;zaljubili su se i ostali tako. Trinaestje godina prošlo otkadsu se sreli, a činilo se da je samo sat-dva proteklo kako je Jorieugledala Ethana u baru Safehousea jedne maglovite večeri ustudenom, samo nekoliko trenutaka nakon što su se ona i naj-bolja joj prijateljica Charlotte Kite okladile u desetdolara kojiće pripasti onoj koja te večeri pronađe dragoga.

Asada, ovoga vrućega lipanjskogjutra, dok je nebo tako bli-stavo plavo i gatalinke u vrtu krekeću kao da prizivaju ptice,Jorie očajnički želi Ethana, baškao one prve večeri kad ga jeugledala. Ostavila je prijateljicu Charlottu i ne pozdravivši se snjom, što bi bio red, a to nije bilo njoj svojstveno. Jorie je bilaisto toliko razborita koliko i dobra srca, te je to više njezinastarija sestra Ann, čim je stigla u Safehouse i vidjela svoju se-stru naivku kako odlazi s nepoznatim, potrčala za kamionomdajući im znak da uspore;no oni nisu obratili ni najmanju po-zornost, niti su slušali dok je za njima vikala da paze na zale-đenu cestu.

Jorie je Ethanu rekla kuda da vozi do njezina stana, tamo naHigh Street, gdje ga je odvela u krevetprije no što mu je znalapuno ime. Nedvojbeno, nikad u životu nije bila tako neo-prezna. Ona je uvijek radila sve kako treba, i Ann bi sespremno požalila svakome tko ju je htio saslušati da je Jorieoduvijek bila majčina ljubimica. Jorie je bila posljednja od kojese moglo očekivati da će nepromišljeno postupiti, pa ipak ju jepotaknulo nešto stoje nalikovalo groznici. Možda to objašnja-va zašto je odstupila od svoguobičajenog, pouzdanogponaša-nja i otključala vrata strancu te hladne noći u studenom. Et-han Ford bio je najprivlačniji muškarac kojega je ikad vidjela,ali to nije bio razlogzbogkojega se tako ludo zaljubila. Bilo jeto zbognačina na koji ju je gledao, kao da na svijetu ne postoji

1 Little League –"Mala liga"bejzbolskih momčadi, u kojoj igraju djeca odosam do dvanaestgodina.

nitko drugi, zbogtoga što je bio tako uvjeren kako su stvorenida budu zajedno, te ju je pridobio potpuno, i bez truda. Jošuvijek osjeća njegovu želju kad je pogleda, i svaki putkad toučini, ona je ista ona kao gromom pogođena zaljubljena dje-vojka kakva je bila kad su se sreli. Ništa se nije promijenila odone noći kad ju je prvi putpoljubio i kad se zaklinjao da je odu-vijek tražio samo nju.

Danas je Jorie jošjedanputostavila sirotu Charlottu na cje-dilu, da je čeka bez objašnjenja i isprike. Umjesto da se našla snjom i popričala o zadnjim tjednima Charlottina braka s JavomSmithom, koji je, blagoslovljeno bilo, napokon okončan, Jorietu ljubi svogsupruga. Umjesto da joj pruži utjehu i savjet, evoje tu s Ethanom, privlači ga bliže, dok bi vanjski svijeti cijelaMaple Street, cijeli Massachusetts mogli nestati, a svakaulična svjetiljka i stablo jabuke ispariti u vrućem, nepomuće-nom zraku. Neki ljudi su sretnici, a Jorie je uvijek bila međunjima, sa svojim blistavim osmijehom i tom plavom kosom kojapodsjeća na sunčevu svjetlost, čak i najhladnijegzimskogdana, dok vani zavija vjetar, a s neba padaju goleme snježnegrude.

Kad god se Jorie i Ethan drže za ruke, ljudi u gradu okrećuse i pilje:tako dobro izgledaju kad su zajedno, eto kako sustvoreni jedno za drugo. Onih dana kad Jorie u sumrak dođena igralište za bejzbol i donese termosice limunade i hladnevode, Ethan joj uvijek priđe i poljubi je, ne mareći za pogledecijeloga svijeta. Dužbočnih linija ljudi prekidaju posao –maj-ke ogovaranja kod tribina, očevi na parkiralištu raspravljanja otaktici koja bi mogla dovesti do pobjede na županijskom2pr-venstvu –i ne mogu skinuti pogleda s Jorie i Ethana koji su, zarazliku od većine parova koji su zašli u neugodno i teško raz-doblje braka, jošuvijek beskrajno odani i predani jedno dru-gom, čak i sada.

Ne iznenađuje stoga što ih ovoglipanjskogjutra zatekosmo

2County–grofovija, upravna jedinica u SAD-u koja otprilike odgovara hr-vatskoj županiji.

jedno drugom u naručju, u doba kad dužcesta i uličica cvatuprvi narančasti ljiljani. Vode ljubav polako i ne mare za podig-nute zastore. Sunčeva svjetlostšto se probija kroz otvoreniprozorje limunkasto žuta, blaga i ostavlja blistavu mrežu nabijelim plahtama i križaljku sjena na njihovim tijelima. Prvasusjeda, BettyGage, koja se bliži osamdesetoj, tako je gluhada više ne razaznaje pjev palčića koji se gnijezde u njezinojtrešnji, ni cvrkutanje gatalinki, ali ipak čuje stenjanje ljubavni-ka. Brzo se povlači u kuću trudeći se da hoda što žustrije, una-toč bolovima u koljenu, i ostavlja iza sebe plamence i tratinči-ce koje je počela skupljati u neurednoj hrpi latica na travnja-ku. Zapanjena silinom takvogžara jednogobičnogjutra,gospođa Gage pojača radio na najglasnije, ali čak ni to ne za-gluši one strasne uzvike, i ubrzo se Bettyprisjeti svoga dragogsupruga, koji nije među živima većgotovo četrdesetgodina, alikoji je jošuvijek mladiću njezinim snovima.

Poslije će se Jorie zapitati nije li zazvala tugu togbožanstvenogdana. Trebala je biti opreznija. Bila je pohlepna,odbacila sve obzire, zaboravila na sve druge osim na čovjekakojega je voljela. Što li si je umišljala, tko je ona da može zasebe zadržati to jutro i nježne sate provesti kako se njoj pro-htije?Bila je zaista nepromišljena, ali činilo se kao da im pče-le, rojeći se u vrtu, pjevaju serenadu, dok je sunčeva svjetlostbila poputblijedogpostojanogzlata. Kad bi samo ti prolaznitrenuci mogli beskrajno trajati. Da su samo toliko lukavi da za-robe vrijeme i omoguće da se ovaj dan nikada ne promijeni ida se zauvijek tu ulijeva stalna sunčeva svjetlosti samo njihdvoje, sami na svijetu.

Jorie obično nije umišljena, ali ne može a da se ne vidi su-prugovim očima. Zamišlja drevno pretpovijesno cvijeće dok jojon rukom prelazi preko trbuha, leđa i ramena. Iza njezinihvjeđa pojavljuju se cvjetovi, jedan po jedan:crveni ljiljan, šum-ski ljiljan, žutosmeđi ljiljan, ljiljan boje pastrve, svaki na svojnačin prekrasan. Ona osluškuje pčele koje se roje vani,u živici.Daje bilo koji muškarac u gradu, koji je mislio da je poznaje, ili

oni koje je znala od srednje škole, ili primjerice oni s kojima sesvaki dan susretala u pekarnici, ljekarni, ili u banci, mogao po-gledati kroz prozori ugledati je, vidio bi sasvim drukčiju ženuod one s kojom izmijeni pokoju riječ na uglu ulice ili do nje sje-di na tribinama tijekom bejzbolskih utakmica. Vidjeli bi Joriepreko koje se razlijeva sunčeva svjetlosti vrućinu koja isijava snjezina tijela. Svjedočili bi o tome što prava ljubav može učini-ti ženi.

Ti si mi sve, reče joj Ethan togjutra, i možda je taj izljevosjećaja bio predrzak i sebičan. Nedvojbeno su mislili samo nasebe, a ne na svogsina koji je bio na putu do škole, ni na za-store koje se nisu potrudili navući, a ni na susjedu na prozorukoja prisluškuje uzdahe njihove požude. Nisu ni najmanje ma-rili za prijatelje koje su pustili da ih čekaju:Charlotte Kite, ko-ja je većotišla iz pekarnice na dogovoreni sastanak s liječni-kom, ili Marka Derrvja, vodoinstalatera, jednogod Ethanovihbliskih prijatelja, koji čeka ispred kuće Starkovih, bez ključa,pa ne može započeti s poslom bez Ethana koji ga treba pustitiunutra. Telefon zvoni, sve duže i glasnije, no Ethan kaže Jorieda se ne javlja –ma to je sigurno Charlotte, a Jorie s njommože razgovarati bilo kada. Ili je njezina sestra Ann, a Jorie jepresretna kad god je može izbjeći.

Koliko nam se često pruža ovakva mogućnost?upita Ethan.Ljubi Jorie u vrati ramena, a ona mu se ne protivi, iako je većskoro desetsati. Kako mu to može uskratiti, pa i sebi, ako će-mo pravo. Ovakvu ljubav nije lako naći. Na kraju krajeva, kat-kad se Jorie upita kako to daje bašona bila sretnica koja gajeone noći upoznala. Studeni je u Massachusettsu odvratan i su-moran te je Charlotte trebala nagovarati Jorie da izađu na pi-će. Cijeli životmožeštako sjediti sama, ako bašto želiš, uvje-ravala ju je Charlotte, a Jorie je nevoljko pošla za njom. Nije sečak potrudila počešljati, ni staviti ružna usne. Bila je ondje ubaru, većnestrpljiva pred odlazak, kad je osjetila val energije,onako kako neki ljudi znaju reći da zrak počinje pucketati prijeno što se promijeni vrijeme ili kad se zvijezda sprema pasti s

neba. Zagledala se ulijevo, ugledala njega, i tad je znala da juje sudbina natjerala da se dovuče za Charlottom te vlažne, ma-glovite večeri. Sudbina ju je tu dovela.

Pri pomisli na ovo njihovo ukradeno jutro ona zatvori oči;idok pušta telefon da zvoni, opetpomisli na ljiljane kako svjet-lucaju na zelenim stapkama. Pomisli na obećanja koja su dalijedno drugom i na odanost. Ono što ona za njega osjeća jetako iskreno, do boli. Pretpostavlja daje to ono na što ljudi mi-sle kad spominju ljubavnu bol. Kao da tvoja unutarnja radostne može a da ti ne prouzroči i patnju. Bolno je kad je napuštatek da bi otišao u kuhinju gdje im pripravlja hladnu kavu izdjelice puni jagodama iz vrta. Doručak im stavlja na srebrniposlužavnik koji su kao vjenčani dardobili od Charlotte i dono-si to u krevetkako bi uživali. Jorie jošuvijek nije vidjela pri-vlačnijegmuškarca od Ethana. On ima tamnu kosu i joštamni-je oči. Nije odvjetnik zatvoren u uredu poputBarneyja Starka,čija se supruga žali da se udebljao ili pivopija poputMarkaDerryja koji većinu večeri provodi izvaljen u udobnom naslo-njaču. Ethan koristi svoje tijelo i to je očigledno. Kad skine ko-šulju na bejzbolskom igralištu, žene bulje u njega, a onda po-gledavaju jedna drugu kao da žele reći, To je ono što samželjela, ali ne i što sam dobila.

Svejedno, Ethan je od onih ljudi koji, čini se, nisu svjesnisvogdobrogizgleda. Njegovi odlasci u teretanu nisu potaknutitaštinom, većsu potrebni zbogposla koji obavlja kao član Do-brovoljnogvatrogasnogdruštva u Monroeu. Potrebne su musnaga i izdržljivost, što se pokazalo prošle jeseni kad se popeona krov kuće McConnellovih puno prije no što je većina njego-vih kolega uspjela izaći iz vatrogasnogvozila. Bašta vatra izbi-la je u tavici sa špekom, ali dok su prvi dobrovoljci stigli, gorje-lo je u cijeloj kući. Bio je to jedan od onih podmuklih, paklenihpožara koji se širi neočekivanom brzinom.

Bilo je toliko dima togdana da su bijele krizanteme ispredHannina kafića posivjele i takve ostale do kraja jeseni, a žabesu se u plićaku jezera počele ukopavati u blato, spremne za

zimski san, jersu od pepela koji je padao pomislile da padarani snijeg.

Kad je postalo jasno da obične ljestve neće dosegnuti pro-zorkćerkice McConnellovih, Ethan je uzeo stvaru svoje ruke.Suporišta na krovu nastavio je dalje, provukao se preko šindrei prebacio preko vrha, a onda ušao kroz prozor. Vani je gomilapromatrala kao začarana. Riječ se nije čula nakon što je Ethannestao kroz prozor, posebno nakon što ga je liznuo plamen, anjegovi se užareni krugovi uzdizali u zgusnuto sivo nebo. Et-han je pronašao djevojčicu skrivenu u ormaru, i sva sreća štoje bio tako okretan pri spuštanju s krova, jerbi se samo neko-liko trenutaka poslije djevojčica počela gušiti.

Kad ju je Ethan iznio iz kuće, okupilo se većpola grada natravnjaku pred kućom, zadržavajući dah, udišući dim i pokuša-vajući treptanjem ukloniti čađu iz očiju.

Ne čudi stoga što ljudi u Monroeu obožavaju Ethana Forda.Eto zašto se čak i Joriena sestra Ann, koja uglavnom nema lije-pe riječi ni za koga, pristojno ponaša u njegovoj nazočnosti.Zaista je rijetkost, kad Ethan Ford prošeće niz FrontStreet, ada neko dijete, koje je nekad trenirao, ne proviri kroz prozorautomobila kako bi ga zazvalo i mahnulo mu. Roditeljima jepodjednako drago vidjeti ga;trube i daju znak svjetlima kakobi pokazali koliko ga cijene. Warren Peck, pipničaru Safehou-seu, i sam odvažan vatrogasac, ne da Ethanu platiti piće, akako mu i ne bi bio zahvalan?Ethan je bio prvi na mjestudogađaja kad se ChrvslerLe Baron Warrenova nećaka Kylea,zapalio na parkiralištu Lantern Lakea i blagi, dobroćudni Kylebio bi prespavao na prednjem sjedištu i nedvojbeno živ izgorioda Ethan nije intervenirao. Udomu za starije, gdje Ethan sva-ke godine poslužuje ručak za Dan zahvalnosti3prije no štodođe kući blagdan provesti sa svojom obitelji, jošuvijek se u

3Thanksgiving–Danzahvalnosti,državni praznikkoji seuSAD-uobilježavačetvrto-gačetvrtkaustudenom. Zaručakseobičnoobjedujepuricasumakomodbrusnica(turkev withcranberrysauce).

društvenim prostorijama nalazi stijegna kojemu piše Triputhura za Ethana. Sto se njega tiče, on bi većuništio taj stijegdasama pomisao na to ne ledi krv u žilama nekih osoba, jeroni udomu bolje spavaju kad znaju da Ethan bdije nad njima.

Uistinu je zbogsvojih vrlina iznimna osoba, čak i u očimasvoje supruge. Jorie Ford zadivljeno gleda svogsupruga, kakobi se neka druga žena divila izlasku sunca, s jednakom dozombliskosti i strahopoštovanja. Željela je da njihov sin nalikuje naEthana, ali Collie Ford je svijetao i lijepih crta lica, na majku, splavim očima, plavom kosom, i blagom, opreznom naravi. Col-lie je staložen –a njegov otac vatren, bezbrižan –i s dvanaestgodina previsok za svoju dob. Pa ipak je sramežljiv, unatoč lju-bavi i potpori koju mu pružaju roditelji, i sklon dopustiti dru-gim dječacima da budu bolji od njega, u školi i na igralištu,iako je pametniji od njih, i s više darovitosti. No, bez obzira nato što je veći i jači, on je zadovoljan kad ostane po strani. Odli-čan je učenik koji je sretan kad dobije četvorku, vanjski obram-beni igrač u bejzbolu koji bi trebao biti bacač, predobar, kakose katkad čini, za obmane i smutnje onih koji se ističu u svije-tu.

Znašu čemu je njegov problem?reče Ethan dok leže u kre-vetu togjutra kad su zastori podignuti na prozorima, a pčeleoblijeću nad procvalim ružama i plamencima. Jorie jede jagodui usta su joj od nje crvena. Razmazila si ga.

Daj, molim te, nasmija se ona. Samo si ljubomoran. Hoćešda mazim tebe?

To je istina. Ethanova ruka sklizne među njezine noge i onaosjeti kako bolovi počinju. Mazi me, reče joj, primaknuvši seblizu da svaka riječ žari. Daj mi to što želim.

Jorie pomisli na đurđice, zumbule, betlehemsku zvijezdu.Pomisli na noćkad je začetCollie, na onu zvjezdanu večerukolovozu u vikendici Charlottine obitelji u Squam Lakeu. Jorieje uvjerena da je njezin sin bašondje začet, jerse veliki bijelimjesec podignuo na nebo, luč u toj tmini, a ona je plakala doksu vodili ljubav. Nakon toga je, dok je Ethan spavao, stajala na

trijemu i tragala za prvom ljetnom zvijezdom. Zaželjela je dase to među njima nikad ne promijeni.

Moram ići, reče Jorie, odgurnuvši ga. Osjeća se potpuno ne-odgovornom zato što je u ovo doba jošu krevetu.

Kasnim, Charlotte će me ubiti.Jorie ustane i uspravi se prema svjetlu dok joj se duga kosa

presijava iz zlatne u platinastu. Nikada nije živjela drugdjeosim u Monroeu, a ne bi ni htjela, iako u ovom gradu ima višestabala jabuka nego kuća. Nekad je vjerovala da točno možepredvidjeti u što će se njezin životpretvoriti, a onda je srelaEthana. Bilo je nekoliko mještana kojima se sviđala i zamišljalaje da će jednogdana popustiti i udati se za jednoga od njih.Jošuvijek joj je neugodno kad naleti na Ricka Moorea s kojimje izlazila tijekom studija. Ali što je bilo bilo je, a i Rick je sadoženjen i ima dva sina, predaje u srednjoj školi biologiju izdravstvenu njegu. Eto, Collie će najvjerojatnije biti njegovučenik iduće godine. Nema vrijeđanja, i kad se slučajno sretnuna FrontStreetu ili kod roštilja na kraju bejzbolske sezone,Rick i Jorie su uvijek ljubazni, zagrle se i pretvaraju da se nijedno od njih ne sjeća kako je Rick plakao kad je Jorie raskinu-la s njim.

Vrijeme je lijeno odmaknulo i Jorie se iznenadi shvativši ko-liko kasni. Neće se bašpuno toga napraviti danas kod Starko-vih, neće se postaviti cijevi, a ni uzeti mjera za novu kadu. Dotada se Mark Derryvećumorio od čekanja i odlučio ostaviti Et-hanu poruku na stražnjim vratima. Hej, pizdek, gdje si dovra-ga?–poruka je koju će dvanaestogodišnja Sophie Stark prona-ći pribijenu kad se vrati kući iz škole. Zapravo, Ethan se odije-va bašu trenutku kad Mark Derryzabija svoju poruku čavlomkoji je pronašao u prašini, ostavljenim ondje kako bi tlu dodaoželjezo i potaknuo hortenzije da postanu indigoplave. EthanFord nije od onih koji se žure, čak ni onda kad kasni. Ne žuri sei zna što hoće. Vjeruje da mu je dužnostživjeti na pravi način inikad ne gunđa kad žurni pozivi stižu u hladne, snježne večeri.Možda je i staromodan, ali takav je. Smatra da nešto duguje

susjedima. Nije nijedanputodbio prijatelja kad ga je pitao zapozajmicu. Obojica, Mark Derryi Warren Peck, iz osobnogiskustva znaju da Ethan ispiše ček i ne pitajući za što im trebaposuđeni novac. Druga je stvarto što se oni trude zahvaliti muza sve dobro koje čini. On je glatko odbio javnu svečanostna-kon što je spasio djevojčicu McConnellovih, što bi uvelike ra-dovalo gradonačelnika Eda Hilla, koji je uvijek tražio prigodupromovirati svoj najdraži slučaj, treći mandatu uredu. Ethanje poznatpo uvjerenju koje jedino blagoslovljen čovjek možeimati. Ašto bi on mogao poželjeti kad mu ništa ne manjka?Zašto bi se žurio kroz životkad je potpuno sretan i ima sve štomu treba?On provuče ruku kroz crnu kosu, sad dok se sprema,i ne trudi se pogledati u zrcalo. Uostalom, zna on tko je. Sre-tan, kako samo čovjek može biti, eto to je Ethan. Potpuno sre-tan.

Kroz prozorse vidi kako u zraku lepršaju posljednje bjeliča-ste latice s trešnje gospođe Gage, tkaju kroz plavu svjetlostismiruju se na krovovima i travnjacima. Jorie je otišla u kuhinjunapuniti termosicu limunadom, da bi se Ethan poslije imao ne-čim hladnim osvježiti, kad se sunce popne visoko i vrućina po-stane gotovo nepodnošljiva, dok bude iznosio stare ormariće izkuhinje Howardovih. Ona se nasmiješi onome što je većposta-lo sjećanje na to kako su neobuzdani bili jutros. Jorie je odonih žena koje nemaju potrebu pričati o svojoj intimi čak ni snajboljom prijateljicom. Nikad nije došla u kušnju da Charlottiprizna kako uvijek misli na ljiljane kad je s Ethanom u krevetu.Katkad, na vrhuncu strasti, ona otvori oči i začudi se kad vidibijele plahte i zidove umjesto slikovitih polja koje zamišlja, po-lja koja bliješte u narančastim i žutim tonovima, kao da jesama sunčeva svjetlostzarobljena iza njezinih vjeđa.

Jednom je netko rekao Jorie da su biljke za koje to najmanjeočekuješiz obitelji ljiljana, primjerice šparoge i crveni luk kojiona namjerava posaditi u svom vrtu na velikoj parceli, otragau dvorištu. Jorie se ne voli hvaliti, ali njezin je vrtmožda naj-bolji u gradu, rađa obiljem graha svake godine, plamenocrve-

nim rajčicama i povećim količinama borovnice koju Jorieobično daje susjedima da slobodno beru koliko hoće za pek-mez, džem ili pitu.

Jorie razmišlja o svom vrtu, kako će lijepo izgledati šparogeuz ogradu, kako će zahvalan biti luk kad se jednom primi;odjednom začuje nekoga na ulaznim vratima. Odmah pomislikako je nešto čudno. Vjerojatno je neki stranac navratio, jersvi znaju da Fordovi uvijek ulaze na kuhinjska vrata koja gleda-ju na prilaz i vrt. Bili Shannon, poštar, uvijek na ta vrata dono-si poštu, pa čak i KatWilliams, Colliejeva prijateljica iz ulice,zna da se ne ulazi na prednja vrata.

Ja ću, dušo, reče Ethan. On uđe u kuhinju i zgrabi svoj snopključeva, zastane samo da posegne u posudicu za čajne kolači-će gdje drži sitniškoji će mu trebati da poslije kod Hanne kupinešto za jelo. Izgleda sretno dok kreće prema hodniku. Joriega čuje kako otvara vrata, a onda više ne čuje ništa. Zavladaneprirodan muk. Za Jorie je to kao da je naglavce bačena uhladni zagrljaj mora, a voda joj puni uši. Preplašena, ispusti ša-licu kave koju se spremala ponovno natočiti, ne čuvši kako serazbila na tvrdom, drvenom podu. Ostavi je ondje, u krhoti-nama, i požuri niz hodnik. Kreće se kroz vodu, tone u zelenimvalovima. Ima ljudi koji tvrde da se, svaki putkad se jedna vra-ta zatvore, otvore druga, no to nije bašuvijek tako. Postojevrata koja su predodređena da ostanu zatvorena, ona koja vo-de do soba ispunjenih zmijama, odajama žalosti, soba od kojihćešoslijepjeti ako se samo usudišpodignuti pogled do ključa-nice, onako nevino, tek da vidiššto ima unutra.

Jorie ga ugleda kako stoji na vratima –svogsupruga, Et-hana, kojega ona voli najviše na svijetu. Ukočen je, i svatko bipomislio da je ustrijeljen. Ona baci pogled na druge ljude kojisu se okupili na trijemu i prepoznaje ih, mještane, sve do jed-nog. Poželi da se zaustavi vrijeme, tad i tamo. Prisjeti se jed-nogdrugogljetnogdana kad joj nije bilo više od osam godina;bilo je magličasto popodne, a ona se penjala na jabuku u voć-njaku koji se nalazio iza kuće njezine majke, u kojemu su bili

kilometri jabuka Baldwin, Mclntosh i slasne sorte Empires, po-znate po svojim nježnim, ružičastim cvjetovima. Pogledala je unebo, hipnotizirana gustim, lijenim, bijelim oblacima, i na tre-nutak istinski povjerovala da bi mogla ispružiti ruke i obuhva-titi rukama sve to stoje ugledala. Poželjela je nebo za sebe i bi-la istodobno pohlepna i puna nade, uvjerena da bi mogla imatisve što joj srce želi, samo kad bi posegnula za tim.

Kad je padala, pružala je ruke prema oblacima, ali izmeđunje i zemlje nije bilo ničega, osim blijedog, nemilogzraka. Slo-mila je nogu na dva mjesta, i jošuvijek se sjeća potpunogšokadok je padala na zemlju, onogodvratnogokusa krvi u ustimakad je progrizla usnicu. Bilo je to doba kad se narančasti lji-ljani javljaju u Monroeu, divlje, nasumce, u svakom jarku, po-svuda, baškao i sada. Sve ove godine nakon togpada, Jorie jošuvijek osjeća krv kad ljiljani cvatu, i tu u dovratku svojednevne sobe, ovoglijepogi krasnogdana ona shvaća zašto ni-kada nije odlučila uzgajati neke od tih ljiljana uz svoja vrata,bez obzira na njihovu ljepotu. Oni traju jedan jedini dan, aonda –ma što čovjek učinio da ih sačuva, jertakvu sudbinu imje odredio Bog, okolnosti, ili sama priroda –uvenu.

ISTINITOISTINITOISTINITO

PRVASTVARKOJUSAM ZAPAZILABILAJEDAJEMOGAOPROĆIpo-kraj zrcala, a da u njemu ne ostane odraz. Baka mi je uvijekgovorila da zrcalo može odraziti nečije nepoštenje, ali što zna-či kad čovjek uopće nema odraza?Nešto loše. Uto sam bilauvjerena. Nešto čega se ljudi trebaju kloniti. Tu sam spoznajunosila u sebi, sve dok je nisam počela osjećati poputšpranje uprstu, koja doista boli, a toliko je sitna da je jedva zamijetiš.Svaki putkad sam ušla u njihovu kuću izbjegavala sam dnevnusobu gdje se nalazilo veliko zrcalo u zlatnom okviru. Bašondje

sam ga vidjela kako se okreće i gleda u sebe. Činilo se da nijeiznenađen što ondje ne vidi ništa osim praznogstakla boje pr-ljava suda. Nije čak ni trepnuo.

Rekla sam Collieju da je dnevna soba, s onim njihovim lije-pim namještajem, previše luksuzna za moj ukus i da me sve štoje prelijepo čini nervoznom, zato što se bojim da ću nešto raz-biti. Collie mi je vjerovao jerje znao da sam nespretna;nije nipretpostavljao da iza leđa držim prste prekrižene. Lagala samnajboljem prijatelju –mom jedinom prijatelju, u lice;bio je totek početak moje zablude. Meni se, zapravo, sviđaju lijepestvari. Što ljepše to bolje, tako ja na to gledam. Želim odrasti ibiti bogata, tako da nitko neće smatrati daje bolji od mene, atako sada svi u školi misle. Pa ipak, imala sam neki čudan osje-ćaj svaki putkad bih ušla u tu kuću, iako smo se držali podaljeod dnevne sobe u kojoj se nalazilo zrcalo. Colliejeva je majkaprema meni uvijek bila ljubazna, čak bi odstupila od svogpo-našanja govoreći mi nešto što je očevidno bila laž, kako ću jed-noga dana biti lijepa, kad su svi mogli vidjeti i znati da se to ni-kada neće dogoditi.

Naravno, nastojala sam ne biti ondje kad je Colliejev otacbio u blizini. Točno sam znala kad će stići, baškao što neki lju-di mogu predosjetiti kišu. Bila sam poputpsa koji zna kad muse gospodarpribližava kući, samo što je ovaj putto bilo ob-ratno. Umjesto da sjedim kraj vrata i dašćem, činila sam su-protno, i brzo bježala s togmjesta. Obično bih izašla na bočnavrata i krenula preko travnjaka gospode Gage, koji razdvajamoju kuću od Colliejeve, i odbrzala pokraj trešnje i vrba. Kat-kad bih, za tmurna neba ili kad je zavijao vjetar, potrčala. Dame Collie pokušava zaustaviti, da kaže Daj, Kat, ostani, reklabih mu da me boli glava. Nitko ne može poricati glavobolju. Topouzdano znam zato što moja sestra Rosarie, koja je upravonavršila sedamnaestgodina, ima glavobolje i tad s njom uopćene možešrazgovarati. Ona tad u zamračenoj sobi leži na kre-vetu držeći hladan oblogpreko čela, a mi se moramo kretatina vrhovima prstiju, kao da je ona kraljica od Sabe. Moja maj-

ka joj donosi sok od naranče i Excedrin tablete, a kad je zaistajako boli, neku vrstu lijeka koji moja sestra ubrizga u ruku, odkojegčitava omlitavi poputkrpene lutke;tad spava i desetsatiu komadu, stoje, ako bašželite znati istinu, veliko olakšanje zasve nas.

Dok tako leži na krevetu u mraku i dok joj je crna kosa za-mršena na jastuku, moja sestra doista izgleda poputkraljice.Uvijek sam ljubomorna dok ondje stojim i promatram je, iakosam svjesna da mi je ona sestra i da bih joj trebala željeti svenajbolje. Htjela bih tako osjećati, ali ne osjećam. Tada dolazimu napastda joj odjeću polijem octom ili nju poškropim zaslađe-nom vodicom, tako da joj, kad se probudi, u zamršenoj kosibudu mravi, a ona da zaudara na gorčinu. Strašno je osjećatise tako. Moja ljubomora mora začepiti moje vene i jošviše meporužniti, što je, kako moja baka kaže, nesretna, ali zasluženasudbina svih zavidnih ljudi. Kad se to dogodi, onda se to moževidjeti na nečijem licu ako sa bolje zagledate;blijedo, otrovnozelenilo koje probija kroz kožu. To je zavist, kaže mi baka. Bu-di sigurna u to. To je cijena koju moraju platiti.

Zovem se Katya, i ime sam dobila po baki, ali oduvijek mezovu Kati oduvijek sam znatiželjna;možda i više nego što jedobro. Rosarie kaže da ne bih trebala toliko zapitkivati. Jošmikaže da će djevojčica koja ne radi svoj posao na kraju završitiokružena samo s neprijateljima, ali ja ne marim za to. Moja jesestra od mene petgodina starija i za to je vrijeme naučila svešto treba da bi dobila sve što želi. Sto je zločestija, to postajesve ljepša. Nije pošteno, ali je upravo tako. Sva sja kad lupi no-gama i zahtijeva da bude sve po njezinu. Blista kad me vuče zakosu ili glasno psuje.

Kad ležim na podu i gledam je kako se petkom navečersprema za izlazak, moram priznati da sam osupnuta njezinomljepotom. Uhvatim sebe kako poslušno radim sve što od menezahtijeva –trčim joj po maškaru, posuđujem svoje ukosnice,tražim po kuhinji izvorsku vodu da se, poputnas ostalih, ne bimorala umivati vodom iz vodovoda. Njezin sam rob, a zapravo

je ne volim. Mogu samo pretpostaviti što pomisli netko tko jene zna kad je prvi putugleda;savršeno je jasno kako taj brzopotpadne pod njezin utjecaj i kako ga lako može zavarati onošto je plitko i prolazno.

Rosarie se samo pretvara daje dobra kad to njoj odgovara.Dolazi kući u ponoć–to je njezin redarstveni sat–poljubi ma-mu i baku za laku noći odlazi na kat, kao da je zadnja osobana svijetu koja bi uopće pomislila na to da prekrši pravila. Aličim svi zaspe, ona se iskrade kroz prozori spusti poputkosa,konačno se oslobodi svih nas, i odleprša niz Maple Street, doknjezina duga kosa vijori za njom. Ona odlazi sa svojim deč-kima, jednako uživajući u slamanju njihovih srca koliko i uosvajanju. Svi znaju da se ona bez odjeće kupa u Lantern La-keu, i da krade ruže iz dugogodišnjih lijeha gospode Gage i ru-ževe iz ljekarne. Zadaje muku ostalim djevojkama u gradu jeruopće ne mari za ono što one misle o njoj. Ako bašhoćete, je-dino mišljenje koje njoj nešto znači je njezino vlastito.

Ujutro, kad se Rosarie konačno izvuče iz kreveta, češlja svo-ju kosu. Dok zijeva, ona i ne zapaža što joj sve ispada iz kose:krijesnice, latice, bijeli noćni leptiri i ljubavna bol. Kad nekinovi dečko doprati Rosarie kući, naša ga baka nikada ne pustida prekorači kućni prag. Ona otrese metlu na te nesretno za-ljubljene u dvorištu i kaže im da su premladi da bi venuli za ne-kim, a posebno ako je taj netko naša sebična Rosarie. Sto se ti-če moje bake, za nju su svi ti dečki obični moljci uhvaćeni upaukovu mrežu, ali ja suosjećam s njima. Donosim im Coca-Colu s ledom i slušam njihove tužne priče. Pružam im utjehu,uz čajne kolačiće i čips. Jednoga će me se dana rado sjetiti,one ružne mlađe sestre koja je kraj njih sjedila na travi;ili mese uopće neće sjećati, možda će se samo prisjećati slatkoga ga-ziranoga pića koje su pili gledajući u Rosarien prozor, u nadida će barem na trenutak ugledati njezino prelijepo lice. Moglibiste pomisliti da će se ono što se događa na neki način odrazi-ti na mojoj sestri, da će joj ten poružnjeti ili da će joj crne očiotupjeti, ili da će njezine crvene usne izblijedjeti i pretvoriti se

u ružni bijeli nabor–ali ništa od toga se ne događa. Sve tomožete vidjeti na mome licu, i zato se ljudi drže podalje odmene. Oni koji su preplašeni onim što vide, rugaju mi se izaleđa, i ja ih ne krivim. Cak bi i najveća budala mogla baciti po-gled na moj jadni ten i na tugom shrvane crte lica i zaključitida me treba izbjegavati. Čak i takav netko može vidjeti nesre-ću ispisanu na mojemu licu.

Neki bi mogli pomisliti da mi je Colliejev otac postao odbo-jan samo zato kako bih se mogla osvetiti svom ocu koji nas jeonako napustio, i da samo tražim nekoga koga ću povrijediti –ali to nije istina. Moj otac je to učinio zato stoje bio bolestan.Bilo je grozno to što gaje bašmoja sestra pronašla, dok smobaka i ja bile na tavanu i pregledavale neke njezine stvari kojeje donijela kad se doselila k nama. Da sam ja bila ta koja je ot-vorila garažna vrata, sve bi bilo puno lakše. Znala bih da nas jeon volio i tad i zauvijek, ali moja sestra to nije shvatila, a reak-cija moje majke bila je jošgora. Šesttjedana nakon očeve smr-ti nije ni s kim razgovarala, čak ni kad je Rosarie spalila njego-vu odjeću na stražnjem ulazu kuće. Rosarie je po svemu polilazapaljivu tekućinu i naložila tako veliku vatru daje zahvatilališće na stablima mimoza, te je Colliejev otac –koji je vatroga-sac dobrovoljac jednu od onih plavih kugli pričvrstio je na krovautomobila, što mu pomaže da brzo dojuri do mjesta požara –preskočio ogradu gospođe Gage i dotrčao kako bi spasio kućuda ne izgori do temelja.

Ove se godine lišće mimoza opetpojavilo crno, i crno je per-je visjelo s grana padajući na crijepi na naše bose noge, baškao da jato kosova živi iznad nas. Collie i ja svaku večersjedi-mo na ulazu i promatramo mimoze. Ne moramo razgovarati otome kako je umro moj otac;ne moramo razgovarati uopće.Ne bojimo se tišine. Možemo samo gledati jedno u drugogishvatiti da postoji bol na svijetu, čak i onih najljepših večeridok se sumrak spušta u naša stražnja dvorišta probijajući sekroz travu i živicu. Iznesemo van deke i gledamo kroz crne mi-moze;izvikujemo nazive zviježđa koja znamo, sve dok se ne

umorimo i dok nam se ne zavrti u glavi od gledanja uvis.Ja bih te večeri vjerojatno bila na ulazu zagledana u zvijez-

de da Collie nije obolio od vrućice. Ali on je bio kod kuće u kre-vetu i nije bašbilo zabavno biti ondje sam u mraku. Zapravo,bilo je jezivo –s onim kiselim crnim lišćem, s onoliko zvijezdada se nisi mogao ni ponadati da ćeših moći prebrojiti, čak nida ih brojištisuću godina. Moja je sestra imala novoga dečka,Brendana Derrvja, koji je, čini se, smatrao da Rosarie pripadasamo njemu i želio je s njom provoditi svaki svoj slobodni tre-nutak. Sirotom Brendanu nije bilo ni nakraj pameti da će vrlobrzo nestati:jošjedna mrlja u romantičnoj povijesti moje se-stre. Pa ipak, Rosarie se voljela dobro provoditi, čak i kad jenekome slamala srce, i znala sam da se neće vratiti satima.Slobodno sam mogla otići u njezinu sobu i uključiti televizorkoji je za Božićdobila od jednoga od svojih dečki, samo danprije nego što ga je nogirala. Nitko od nas mu se više i ne sjećaimena, ali televizorje radio sjajno.

Bacila sam se na njezin nepospremljeni krevet, ne marećišto nisam izula cipele. Rosarie je bila lijena sestra, ona je bilagruba sestra, ali je bila sestra koja je imala sve, a ja sam bilata koja je TVgledala sama. Sa sobom sam u njezinu sobu doni-jela zdjelicu kokica, premda sam znala da bi me Rosarie ubilada nade samo jednu ljuskicu u krevetu. Iskreno, uopće nisammarila hoće li se ljuskice nakupiti na plahtama. Na kraju kraje-va, i ja sam mogla biti zločesta. Mogla sam biti sebična i lako-mislena kad sam htjela, ili su barem ljudi oko mene tako govo-rili. Možda stoga što su na očevu pogrebu plakali svi osimmene. Kad tako nešto učinite, kad stojite tamo i isključite svi-jestsve dok ne začujete samo zujanje pčela, ljudi misle da ne-mate nimalo osjećaja. Misle daje ono što oni vide ono što viosjećate duboko u sebi.

Kad sam se tako izvalila u krevet, nemajući ništa drugo radi-ti nego jesti kokice i zavidjeti svojoj sestri, ušla je mamapoželjeti mi laku noć. Jošuvijek je bila lijepa i nije bila stara,ali nije više bila onakva kao nekad. Jedva daje i razgovarala.

Samo ono najnužnije. Samo Dodaj mi grašak, ili Imašdogovorkod zubara, ili Nemoj zaboraviti zatvoriti ulazna vrata kad iz-laziš.

Katkad bih je znala zateći da bulji preko dvorišta promatra-jući Colliejeve roditelje kako se smiju i zabavljaju dok rade usvom vrtu. Znala sam o čemu razmišlja. Bila je prevarena,zbogmogoca i svega toga. Imala je četrdesetšestgodina iživjela je sa svojom majkom i s dvije nezahvalne kćeri, i kakose to moglo dogoditi?Jednom, kad shvati, vjerojatno će moći otome razgovarati, ali za sada je to tako. Ona sjedne na rub Ro-sariena kreveta i rukom mi prođe kroz kosu, iako joj se prsti umojoj kosi zapletoše uz sami vrat. Ti zapletaji bole, ali prošloje jako dugo otkad me je netko dotaknuo, i nisam se žalila. Jaimam groznu kosu, koja strši bašgdje ne treba i to me čini jošružnijom. Kad vidim prekrasnu Rosarienu kosu, poželim jeiščupati, i svaki putkad osjetim tu ljubomoru, spoznam svojepravo ja. Unatoč svemu što Rosarie čini i koliko je sebična, ni-kad neće biti gora od one kakva sam ja.

Nakon što je majka otišla spavati, ostala sam u Rosarienojsobi jedući kokice i praveći nered. Mogla sam osjetiti kako sezgrušnjavam. Bila sam kiseli puding, prema receptu od zavisti iprezira, pozelenio na rubovima. Kad osjetim tu vrstu zločesto-će u sebi, spremna sam na sve. Doista jesam. Otvorila sam pro-zor, premda je kišilo. Namjerno sam to učinila, samo da vidimkako je nešto od onoga što pripada mojoj sestri uništeno. Pu-stila sam da kišne kapi padaju na Rosarien jastuk i bijeli pokri-vač, na njezin noćni ormarićgdje je držala kutiju s nakitom,onu koju joj je moj otac darovao za šesnaesti rođendan, darzakoji ona sad kaže da je obično smeće.

Televizorje bio uključen, a ja sam bila zauzeta pregledava-njem sestrina nakita:zapetljanih zlatnih ogrlica koje su joj za-ljubljeni dječaci poklonili, naušnica na kojima su nedostajalastakalca i kuglice, srebrnogprstenja koje je nosila na svim pr-stima. Kad se njegova slika pojavila, zapravo nisam ni slušala.Samo sam podignula pogled, i on je bio ondje, kao da se onaj

odraz koji se trebao pojaviti u zrcalu na neki način pojavio naekranu televizora koji je pripadao mojoj sestri. Prišla sam i po-jačala ton. Bila je to jedna od emisija o zločinima iz stvarnogaživota, i premda sam propustila većinu onoga što su o njemugovorili, čula sam njegovo ime, ali što je bilo najčudnije, to ni-je bilo Ethan Ford, bilo je to posve drukčije ime, ali lice je ne-dvojbeno bilo njegovo –ono bez odraza, te sam zapisala broj iodlučila nazvati.

Neko vrijeme sam tako sjedila na Rosarienu krevetu, a za-tim sam se kroz prozorspustila van. Ali tada je kiša prestalapadati i ulice su bile sjajne i mokre, kao da su se zvijezde pomi-ješale s asfaltom. Moj otac je učinio to što je učinio, zato štonas nije želio uvući u jošveću patnju, ali čini mi se da sam jajedina koja shvaća da je on to učinio iz ljubavi, za razliku odnašega obiteljskogliječnika doktora Abbota koji je rekao da sehrabrostizražava na različite načine, kakvi se uopće ne moguni zamisliti. Stajali smo na kolnom prilazu nakon očeva pogre-ba kad je doktorAbbotto rekao, ali mislim da ga nitko druginije čuo. Bili su potišteni i zaprepašteni svi u svojoj nevjerici,svi osim mene. Ja sam uvijek očekivala najgore. Takva sam ro-đena, i kad se to dogodilo s Colliejevim ocem, moram priznatida nisam bila iznenađena onako kako bi možda bio netko dru-gi kad bi saznao da Ethan Ford nije onaj za kojega se predstav-lja.

Otišla sam do Hannina kafića na uglu FrontStreeta i Lin-coln Avenue. Unutra sam ugledala Rosarie kako se, kao iobično, sjajno zabavlja s prijateljima. Brendan Derryje navaliona nju i izgledao je tako ponosan i zadovoljan samim sobom,ali to neće potrajati. Do sljedećegće tjedna većbiti blijed po-putkrede i pitati se što li je to zaboga učinio loše. Razmišljalasam o tome da o svemu porazgovaram s Rosarie i povjerim jojono što sam vidjela na TV-u, ali ona me uvijek natjera da seosjećam glupo, te sam nakon kraćega razmišljanja odlučila toučiniti sama. Otišla sam do javne govornice na parkiralištu inazvala. Kad sam se vratila kući, čekala me je baka. Sjedila je

u kuhinji s crnim svijećama koje je pronašla u mojoj sobi i osta-lim stvarčicama koje sam naručila, i nije joj bilo drago.

"Što bi ovo trebalo značiti?"upitala me, premda je znala.Proizvođač se u oglasu zaklinjao da bi ti artikli, ako seispravno koriste, mogli rastopiti onu zavjesu koja ovaj svijetrazdvaja od onoga, ali ja bašnisam bila u to sigurna. Pokuša-vala sam s ocem stupiti u kontaktgotovo godinu dana, i dosada u tome nisam uspjela.

"Ništa", odgovorila sam, što je zapravo bilo prilično točno."Ne možešpromijeniti ono što mora biti", rekla mi je baka.Baka je obično bila u pravu kad se radilo o takvim stvarima.

Sjela sam i popila s njom čaj, razmišljajući o njezinu savjetu.Ruke su mi se tresle otkad sam se vratila iz telefonske govorni-ce ispred kafića, ali čini mi se da baka to nije primijetila. Stra-hovala sam da sam onim telefonskim pozivom promijenila ne-što što je tako moralo biti, ili je možda to što sam vidjela Col-liejeva oca na TV-u i nazvala bilo dio onoga što je moralo bitiprije svega, te tako ja nikada neću saznati što je od toga onopravo. Nikada neću biti sigurna. Jednostavno ću morati živjetis tom sumnjom koja se nadvila nada mnom.

"Eto, primjerice, ti si", nastavila je baka, "trebala biti lije-pa."Nasmijala sam se. "Ja tako ne mislim."

Shvatila sam da ako puno ne očekuješ, nećešse ni jako raz-očarati. Vjerojatno mi se zato i sviđao Collie;on je bio moja či-sta suprotnost. Usvima je gledao onu ljepšu stranu. Kad samga pokušala navesti na to da u školi nekoga zamrzi, on bi samoodmahnuo rukom i nasmijao se, te nije bilo toga što bih moglaučiniti da ga natjeram da se razljuti i bude zloban onako kakvasam katkad bila ja.

"Ako o nekome saznašnešto loše, jesi li ga dužan prijaviti?"upitala sam baku dok je prilazila da sjedne kraj mene za stol.

"Katkad."Bio je to odgovorkakav je moja baka uvijek dava-la, koji ti ostavlja dosta prostora da se u njemu krećeš, ali ti nenudi spokoj;taj ti odgovorzada više razmišljanja, nego što tije u početku zadavalo samo pitanje. Znala je da postoje stvari

koje se nikako ne mogu objasniti i da svi ljudi na ovome svijetuimaju svoje obveze. Kad se moj otac razbolio, baka se k namadoselila iz Hartforda, iz države Connecticut, gdje je moralaostaviti svoju mačku koju je jako voljela, zato što je Rosarie bi-la alergična na mačju dlaku. Ostavila je gotovo sve da bi se bri-nula o nama, i pitala sam se koliko bi jošljudi bilo voljno takvošto učiniti.

Ako i imam ijednu dobru osobinu, pretpostavljam da je toodanost. Utome sam slična baki. Nikada nisam prijavila se-stru, bez obzira na to koliko je bilo loše nešto što bi ona učini-la. Nalazila sam mnogo dokaza u njezinoj sobi dok sam njuška-la naokolo i isprobavala njezinu odjeću. Otkrila bih marihuanui prezervative. Pregledala bih njezine kontracepcijske pilule isvežnjeve ljubavnih pisama koja bi bila puna podataka koje ni-sam razumjela, ali to nisam rekla nikome živom. Te noći samostala u Rosarienoj sobi samo da bih razmislila o svemu. Otišlasam tamo jermi se moja soba činila odvećdjetinjastom za onoo čemu sam trebala razmisliti. Pretpostavljam da sam bila bi-jesna na sestru i htjela sam joj se nekako osvetiti što sjedi ta-mo u Hanninu kafiću i dijeli tanjurpomfrita s dečkom koji je unju zaljubljen, i što se zabavlja dok ja moram donositi odlukukoja može uništiti nečije živote. Vjerojatno sam bila jako ljutajersam, prije nego što sam otišla spavati, zaključala prozorkad sam izlazila iz njezine sobe, te se ona kroz njega nije mo-gla ušuljati u kuću.

Kasnije, kad se vratila, Rosarie se morala popeti i ući krozprozorna kupaonici, i penjući se okliznula se u tuškadi i razbi-la bočicu svoje omiljene kupke. Umarširala je brzim korakom umoju sobu, mirišući na vaniliju i kipteći od bijesa. Povukla meza kosu i nazvala izdajicom, ali menije bilo svejedno. Što semene tiče, mogla mi je svu kosu počupati s glave, a da ja nebih ništa lošije izgledala. Vjerojatno bih bolje izgledala ćelavanego ovakva.

"Platitćešmi za ovo", rekla je Rosarie, a ja sam se uplašilada je u pravu.

Sljedećegsam tjedna imala grozan osjećaj i nisam išla doColliejeve kuće. Uporno sam govorila kako me boli glava,onako kako je govorila moja sestra i držala sam hladan oblogna čelu kad god bi on došao gledati TV. Umjesto da se usredo-točim na neki od programa koji bismo izabrali, ja sam uglav-nom promatrala Collieja, razmišljajući o njegovoj dobroti i otome kako on nikada nikoga ne bi povrijedio, i kako nikada nemisli ništa loše o drugima. Nakon nekoga vremena osjećalasam da je slika njegova oca koju sam vidjela na TV-u samo san,kao i ono spuštanje kroz prozorsestrine sobe prije no što samnazvala i prijavila ga, kao da se to dogodilo nekome drugome.Sve sam to počela zaboravljati. Čudno je kako sve možešizbr-isati, samo kad to uistinu pokušaš. Iako neke stvari ostaju, bezobzira na sve, i utječu na ono što činiš. Primjerice, moja mamaviše nije parkirala auto u garažu. Ne bi čak ni vrata otvorila.Mogle su se vjeverice tamo gnijezditi i krov urušavati, a da onani tada ne bi prišla blizu. Neke stvari nosišu sebi kao da su diotvoje krvi i mesa, i kad se to dogodi, ne možešučiniti ništa dazaboraviš.

Jednoga smo dana sišli sa školskoga autobusa na križanjuMaple i Shervvood Streeta i znala sam da se nešto strašno do-godilo, ovaj putCollieju. Bilo je vruće, te smo Collie i ja pisalizadaću u autobusu da bismo poslije bili slobodni. Bio je zadnjitjedan nastave i bila je paklena vrućina, poputone u kolovozukad je nebo blistavo plavo, a lišće poprima prašnjavosivu boju,onako kako je to na velikoj vrućini, mnogo raspjevanih ptica,te si od njihove pjesme jedva mogao čuti sebe kako razmišljaš.Znala sam da se dogodilo nešto loše, jersu ulazna vrata For-dovih bila otvorena, a oni nikada ne ulaze na ta vrata. Netkoje u takvoj žurbi otišao da se čak nije ni potrudio zatvoriti po-mična vrata.

Kad smo ušli, unutrašnjostkuće je izgledala kao jedna odonih koje vidišu filmovima strave i užasa, gdje je sve ostav-ljeno bašonako kao kad ih je nesreća zadesila. Zdjelica s jago-dama nalazila se na pultu, a krhotine šalice za kavu ostavljene

na podu. Iznad sudopera je otkucavao sat, činilo se presporoda bi pokazivao točno vrijeme. Kroz prozorsam vidjela trešnjugospode Gage, prošaranu posljednjim snježnobijelim cvjeti-ćima. Collie je prolazio iz sobe u sobu zazivajući majku, ali da-lo se zaključiti da kod kuće nema nikoga.

"Čudno", rekao je Collie kad se vratio u kuhinju. Izgledao jetako dobroćudno da me je izraz njegova lica tjerao na plač."Ona uvijek ostavi poruku kad nekamo ide."Netko drugi bimožda Collie ja nazvao maminom mazom, ali ja nisam donosi-la takve sudove. Kako bih i mogla kad sam ja bila prava tatinadjevojčica. Ja ne bih bila ničija ljubimica da nije bilo mojegocakoji je mario za pravo ja u ljudima, a ne kako su oni izgledaliniti koliko su se zlima doimali.

"Hm!Sigurno se jako žurila."Srce mi je udaralo kao ludo, ipomislila sam da sigurno tako mora tući srce zločinca svakiputkad izgovori lažili kad se ponaša da nije odgovoran za štosam dobro zna da je učinio.

Predložila sam da odemo do moje kuće gdje baka vjerojatnogleda svoju omiljenu sapunicu. Kad god smo s njom gledali,baka bi nam uvijek ispričala što se zbiva u seriji koju gleda većviše od dvadesetpetgodina, i njezino bi pripovijedanje uvijekbilo puno zanimljivije od onoga što se u seriji događalo. Zabav-ljali smo se pokušavajući pogoditi što će se dogoditi prije negošto to otkrijemo:tko će s kim pobjeći, tko će izgubiti pamće-nje, tko će pronaći iskrenu i vječnu ljubav –ali togsam sedana osjećala bolesnom većpri samom pogledu na televizor.Poželjela sam da ga nisam gledala ni one noći kad se na njemupojavila slika Ethana Forda. Zaželjela sam da živim u nekomdrugom gradu, na nekom mjestu gdje me nitko ne poznaje igdje ne osjećam nikakvu dužnostpostupiti ispravno.

Colliejeva majka je došla po njega kad je većgotovo bio paomrak. Snažno je pokucala na vrata, onako kako kucaju ljudikad su u žurbi, ili kad su prestrašeni, ili kad im se svijetupravosrušio. Kad je baka ustala da je pozove unutra, pogledala jeColliejevu majku i rekla:"Jorie, što se dogodilo?"

Jorie Ford je stajala na našem dovratku, i prema izrazu nje-zina lica moglo se vidjeti da se dogodilo nešto vrlo ružno. Kosajoj je bila zamršena, a odjeća zgužvana, i kad ju je baka blagoprigrlila, gospođa Ford je zaplakala, bašondje, jednom nogomu kući, a drugom vani. To se zbilo u trenu, a onda se ona jed-nako tako brzo pribrala. Jošuvijek je bila uzrujana, ali nije da-la suzama da teku. Ne pred Colliejem.

"Što je bilo?"upitala je baka.Collie i ja smo sjedili na podu u gostinskoj sobi i iz iste vre-

ćice jeli čips za koji nas je baka upozorila da će nam samo po-kvariti ručak. Collie se okrenuo prema meni želeći mi nešto re-ći, lice mu je bilo ozareno i činilo se kao da mi je namjeravaoreći nešto smiješno, uvijek je imao na desetke viceva –ali ni-kad nije izgovorio to što se spremao reći.

Kad je vidio da mu je majka stigla, Collie je ustao i prišaojoj. Čim ga je zagrlila, Jorie Ford se opetrasplakala. Moglo sevidjeti da to nije željela, pokušavala se svim silama suzdržati,ali to je ponekad nemoguće, ja to dobro znam iz osobnogisku-stva. Možešse pretvoriti u hladan led da bi se zaustavio, aonda, ako ti nešto i ispadne iz očiju, bitće to samo plavi smrz-nuti kristali, tvrdi i neslomljivi poputkamena.

Znala sam po načinu na koji je baka promatrala Collieja injegovu majku da je razmišljala o tome kako se stvari brzo mo-gu preokrenuti iz dobroga u loše. Kladila bih se daje samu se-be podsjećala na to kako je dragocjen svaki spokojni trenutak,a to mi je i rekla nakon očeve smrti. Rekla je da moramouživati u ono malo vremena što imamo na ovome svijetu i vje-rovati da čitavim svijetom u osnovi vlada svekoliko dobro, alija nikada nisam bila neki vjernik. Ako sam u nešto i vjerovala,onda sam vjerovala u to da stvari najprije postanu lošije, a tekonda bolje. Vjerovala sam da sam izgubila oca i uistinu nisammnogo marila za dobrotu na svijetu u kojemu nema njega. Ni-kada ništa od toga nisam rekla baki. Nikada to ne bih učinila.Ljudi koji vjeruju su sretni, tako da im ne želištu sreću pomu-titi. Ne želišsijati sumnju tamo gdje je nema. Morao si se

prema takvim pojedincima odnositi nježno, i nadati se da će senešto od onoga što oni osjećaju otrljati i od tebe.

Baka je upitala može li ona što pomoći. Uzevši u obzirto danam je Jorie donosila ručak puna dva tjedna prošlogljeta, sadje bilo vrijeme da i mi njoj vratimo uslugu, jerovaj je putonabila ta kojoj je trebalo pomoći. Ali Jorie je samo odmahnulaglavom;ne treba

ništa. Do tada je nebo postalo mutno, a modrina se prosipa-la uz rubove. Mogao se, joši tada, osjetiti miris vrućine i poko-šene trave. Sutra je otvaranje gradskogbazena te smo Collie ija planirali tamo otići rano, ali znala sam da nećemo ići. Bitćeondje utrka i natjecanja u ronjenju, onako kako uvijek bude naotvaranju, ali neće biti važno. Ne nama.

"Ne slušaj što ti drugi govore", rekla je Jorie Collieju. Zvuča-la je oštro dok mu se obraćala. "Jesi li me čuo?"

"Jesam, majko!"odgovorio je Collie. Neki bije drugi dječakpočeo zapitkivati, ali Collie nije bio takav. Bio je ozbiljan, i poizrazu njegova lica moglo se vidjeti da će postupiti upravoonako kako je majka od njega zahtijevala.

"Sve će biti u redu", uvjeravala ga je Jorie. Ali, po onomekako je stajala ondje, u dovratku, dok se spuštao mrak, bilo jejasno da ni ona sama u to nije bila sigurna;samo je pokušavalazvučati kao da u to vjeruje.

"Uđite barem na večeru", pokušavala je baka uvući Collieje-vu majku u kuću, ali Jorie je ustuknula. Nije željela da je itkodotakne i nije željela ničiju ljubaznost. Punila je sebe hladno-ćom, a kad netko počne tako činiti, onda svaki ljudski kontaktmože biti opasan.

"Htjeli bismo biti sami."Jorien je glas zvučao grubo, a usnesu joj izgledale kiselo. Ona je obično prema svakome bila lju-bazna. Donosila je baki povrće iz svoga vrta, naramke zelenesalate i mahuna bez konaca, tako svježih da smo se Rosarie ija uvijek prepirale koja će dobiti veću porciju. Čim je izgovorilate grube riječi, vidjelo se na njoj daje požalila. Koraknula jenaprijed i zagrlila baku. "Nisam tako mislila. Nisam ona pra-

va", obratila se objema, a mi smo kimnule kao da smo je shva-tile, a onda smo gledale za njima sve dok su ona i Collie prela-zili preko travnjaka gospođe Gage do svoje kuće, u kojoj su svasvjetla bila pogašena, i svi prozori otvoreni.

Baka i ja smo izišle na trijem i ondje stajale u mraku. Moglabih tvrditi da smo obje željele zaplakati, ali svaka iz svograzlo-ga. Jedno po jedno, upalila su se svjetla u Colliejevoj kući, alija sam većznala:njegova oca ondje nema. Došli su po njegadok smo mi bili u školi, i možda je tako bilo i najbolje. Moždaje bolje ne biti kod kuće kad se događaju takve stvari. Sklopioči i izbroji do desetkad god te tuga svlada, savjetuje moja ba-ka, premda je po mom mišljenju brojiti i do desettisuća malo.

Ali večeras baka nije dala ni jedan savjet. Samo me je ob-jema rukama zagrlila, čak mi nije rekla da se ne trebam bojatimraka, što obično kaže. Mogli smo čuti kako treperi lišće nastablima mimoza. Mogli smo čuti i gusjenice koje će se ubrzopretvoriti u bijele leptiriće. Uskoro će biti godinu dana otkakoje umro moj otac. One noći, prije no što se to dogodilo, stajaoje pod istim ovim nebom i rekao mi kako će me uvijek voljeti,bez obzira na sve. Rekao je da ćeš, ako te netko zaista voli,uvijek negdje u svojoj glavi čuti njegov glas.

"Sirota žena", rekla je baka, misleći pritom na Jorie. Više ihnismo mogle vidjeti. Njihova su vrata bila zatvorena i činilo sekao da nikada i nisu stajali tu s nama, i kao da smo cijelo tovrijeme bile same. Tako je to kad vas ljudi napuste. Pitašse je-su li tu ikada i bili. Pa ipak, bila je to lijepa noći baka je izišlana travnjak koji je od prošloga ljeta bio zapušten i zarastao ukorov. Ubrala je mahunu mlječike i puhala u nju sve dok sje-menke nisu poletjele u zrak. Uvijek mi je govorila da puhanjemmožešodagnati nesreću, i dok sam gledala mlječiku nošenuprema nebu, poželjela sam da jošuvijek vjerujem u takve pri-če. Poželjela sam da i ja mogu otpuhati naše nevolje.

MAĐIONIČARMAĐIONIČARMAĐIONIČAR

CHARLOTTEKITESMITHKOJASETOGDANANIJENAŠLASASVO-jom najboljom prijateljicom i –uskoro –bivšim –suprugom,pametna je žena, ona koja je potpuno svjesna da u životu po-stoje neki gubitci koje čovjek jednostavno mora prihvatiti. Vje-ruje da je nesreća poziv na otrežnjenje i da bi većini ljudi kori-stilo držati oči otvorene. Oni koji su bili sanjari često su zavr-šavali kao mjesečari, a Charlotte ne želi postati jedan od njih.Ona je praktična žena koja ne samo daje naučila obuzdati svo-ja razočaranja, većje uspjela i prilagoditi svoja nadanja što setiče budućnosti. Primjerice danas, tijekom pregleda, nije bilaiznenađena kad je liječnik predložio biopsiju za kvržicu koju jenapipala. Ništa se ne odvija prema njezinim očekivanjima, pazašto bi onda i s njezinim tijelom bilo drukčije?Mislila je da ćeu ovim godinama imati većšestero djece, a eto, zapravo živipotpuno sama u svojoj kući na Hilltopu. Svremenom je shvati-la da ne smije ni pomisliti kako je sve zlo što ju je trebalo za-desiti iza nje, iako je izgubila roditelje odmah nakon završetkasrednje škole, jednogza drugim, u razmaku od samo nekolikomjeseci, a u posljednje vrijeme prolazi kroz dugotrajni i kom-plicirani raskid s Javom. Za Charlottu patnja nije granica navanjskim rubovima nečijegživota, većsamo tkanje, elegantnopričvršćeno sjedne, te grubo i loše zašiveno s druge strane.

Ali tko se sad može prepustiti žalosnim mislima?Sigurno neCharlotte Kite. Prekrasna je večer, rijetko kad ovako lijepa ada bi ona gubila vrijeme sažalijevajući samu sebe. Kad pogledakroz prozorsvoje kuće, visoko gore na Hilltopu, pred sobom vi-di cijeli grad, mrežu tamnoplavih sjena i blještavih svjetala;kao da su dijamanti bačeni niz brežuljke iza stabala. Večerasse Charlotte kupa u hladnoj vodi da ispere miris čokolade iruma koji je od pečenja kolača prati cijeli dan. Navikla je samaprovoditi večeri, ali, možda je bašnjezina osamljenostrazlogzbogkojega tako odano radi u pekarnici, premda je sada jedna

od mnogih u brojnom lancu i vjerojatno bi pekarnicu mogle vo-diti računovođe i pekari koji znaju recepte i posao puno boljeod same Charlotte. Pa ipak, ona ne želi svoje dane i noći pro-voditi sama. Velika je to kuća u kojoj ona živi, izgrađena naprijelazu stoljeća kao vjenčani darElli Monroe čiji je otac ute-meljio grad i ostavio veliki krugstabala jabuka, otprilike dvakilometra širok, oko stare napuštene kuće gdje je nekad živio,ravno onuda do kraja KingGeorge's Roada, mjesta koje je u tovrijeme graničilo s divljinom, kad nije bilo nimalo neobično dase medvjedi dosita najedu u voćnjacima i da risovi pandžamagule koru s mladica.

Charlottina kuća je tako velika da ima soba u koje ona nijezašla mjesecima, gotovo cijeli treći katkoji je bio savršen zadječju sobu bio je zatvoren, i čak se ni čistačice ne usuđuju ićigore. Puno paukova, žale se. Slabo osvijetljeno. Mnogo djevo-jaka s kojima je Charlotte odrasla bilo je ljubomorno na njukad se s devetnaestgodina udala za Java Smitha, godinu dananakon što su joj roditelji umrli, ali te su djevojke sada odrasležene koje sebe smatraju sretnicama koje je Jayzaobišao. Činise da je on jedan od onih koji po svom karakteru ne moguostati vjerni, a Charlotte je, u cilju mirnoga raskida, odlučilada u njegovu slučaju na preljub ne treba gledati kao na nedo-statak karaktera, većkao na nasljedni defekt, tako očevidanna primjeru Javova oca koji u sedamdesetosmoj godini jošuvi-jek proganja dame, oženivši se četvrti put, samo nekoliko tje-dana prije nego što je otišao u starački dom.

Na Jaya se čak ne može računati da će doći i pokupiti preo-stale stvari po koje je trebao doći večeras. Charlotte se nadalakako bi napokon mogli večerati zajedno i proslaviti kraj njiho-va neplodnogzajedništva. Istina je da se katkad zapita ne bi lise njegova strastprema njoj mogla ponovno rasplamsati, alivjerojatnostje bila isto tolika kolika i da će medo zakucati nanjezina ulazna vrata i pitati je kako može doći do Hamiltona.Budući da se Jaynije pojavio, Charlotte se okupa, a zatim tele-fonski naruči pizzu iz Pizza Barna. Sad više ne treba ni reći

gdje stanuje. Prodavač je većprepoznaje, čak je pita hoće li jojstaviti više sira kao i obično. Kad je stigao raznosač, BrendanDerry, Charlotte mu dade napojnicu od dvadesetdolara. Učini-la je to ne iz prkosa Jayu koji je besramno škrt, većda bi vidje-la osmijeh na Brendanovu licu. Kako je divno kad se netkomože obradovati takvoj sitnici. Kako je lijepo znati da na ovo-me svijetu jošima ljudi koji uspijevaju biti sretni.

Charlotte jede pizzu iz kutije na podu svoje spavaće sobe.Zboggoleme kućerine voli se začahuriti u jednoj sobi u kojojse najudobnije osjeća;i eno je ondje, žvače hrskavu koricu isređuje neke papire –kad podigne pogled na vijesti u jedana-estsati i sazna da su supruga njezine najbolje prijateljice togistogjutra uhitili nz pragu njegove kuće. Charlottina trenu-tačna reakcija na vijesti potpomognuta je svim onim kriškamapizze koje je progutala, a kojih je bilo doista previše, isto kao isati, doista prekasno za nekoga tko se budi u petujutro. Aliono od čega je Charlotti doista pozlilo, bila je sama pomisaoda se, jedne sasvim obične večeri dok se hruštevi zalijeću uprozorska okna i dok cijeli svijetmiriše na kozju krv, ne možezaštititi od nesreće.

Što god da je razlog, Charlotte ode u kupaonicu, pridržiotraga svoju crvenu kosu i povrati, a onda se umije hladnomvodom. Vrativši se iz kupaonice, pretraži ormarićne bi li pro-našla zgužvanu kutiju cigareta koju čuva za takve prigode. Br-zo zapali, a potom zgrabi telefon i nazove Jorie, čiji broj znatako dobro da bi ga napametmogla izrecitirati u dubokomsnu. TVjošradi i po sobi baca treperavu svjetlost. Uključen je iu svim ostalim kućama po cijelome gradu, osvjetljavajućidnevne boravke i spavaće sobe u starome dijelu grada i tu gorena Hillcrestu. Čak i oni stanovnici koji obično idu rano spavatiostadoše budni te neobične, jedinstvene noći;bude svojebračne partnere govoreći Pogledaj ovo, uglavnom zato što nevjeruju sami sebi ni onome što vide, a što je zamagljeno plavi-castim slikama na njihovu televizoru, pitajući se, ne izdaje li ihto možda vid.

Ali ono što vide na ekranu je stvarno i ne može se poreći. Toje portretEthana Forda na jednoj staroj fotografiji kad je biopetnaestak godina mlađi, sličnostkoja klizi kroz zrak, kruži po-kraj stabala jabuka i telefonskih žica, nošena kroz grad poputsitne kiše koja sipi po krovovima. Taj zgodni, poznati čovjekdječjegizgleda, ali ipak prepoznatljiv, plaši ljude dok odlaze ukupaonice oprati zube, i zbognjega zaboravljaju obaviti naj-jednostavnije poslove. Nisu večeras iznijeli mačke niti su došliprovjeriti spavaju li djeca, supružnici nisu jedan drugoga polju-bili za laku noć.

Stanovnici Monroea osupnuti su činjenicom da je nešto mo-glo krenuti po zlu. To je sigurno mjesto, daleko od zločina uBostonu, no ipak, mnogi će večeras zaključati svoja vrata, nekii prvi putu životu. Koristitće zasun koji su ranije smatrali ne-potrebnim i provjeritće jesu li zatvorili sve prozore unatoč lije-pom vremenu. Nitko u gradu ne vjeruje onome što vidi na vije-stima. Otac Warrena Pecka, Ravmond, koji povremenoispomaže sinu u Safehouseu, za čiju je suprugu Margaretsrčani udarmogao biti koban da Ethan nije tako žurno stigaona mjesto događaja, zapljeskao je kad je Warren bacio vrč natelevizor, postavljen visoko iznad šanka tijekom emitiranja vi-jesti;tako su bili bijesni na ono što su očito bile čiste laži. Nistari Ravmond ni Warren, nisu uzeli u obzirda će se ekran ras-prsnuti na komadiće, ostavljajući gostima da sljedećih tjedanakrhotine pronalaze u svakoj zdjelici kikirikija i indijskih orašči-ća, postavljenima za vrijeme happyhoura.

Charlotte pušta da telefon zvoni, čak i kad joj je postalojasno da Jorie neće odgovoriti. Ona sjedi na podu tik uz kreveti puši jednu cigaretu za drugom, razmišljajući o onome kad suzadnji putoba para izašla zajedno u restoran DiGorina, u Ha-miltonu. Činilo se da se Ethan i Jorie nisu mogli odvojiti jedanod drugoga te večeri. Njihovo ponašanje nije bilo nimalo neo-bično za zaljubljene, nekoliko poljubaca, ruka na koljenu ono-ga drugoga, šaptom izgovorene šale koje nisu bile za tuđe uši,a zbogčinjenice da je ondje sjedila s Javom, Charlotti nije bilo

ništa lakše gledati ih. Sjeća se da je razmišljala kako je nepra-vedno da Jorie na kraju dobije sve. Obje su se nadale, zarne?Obje su zaslužile sreću, pa ipak im sudbine nisu jednako od-mjerene. Charlotte se jasno sjeća kako je moćna bila zavistko-ju je te noći osjetila, tako silni svi oni ubodi koji su joj prouzro-kovan'snažnu bol. Kad joj je telefon zazvonio, ona ga zgrabinadajući se da je s druge strane Jorie. Na njezino iznenađenje,zove Jay. Ispričava se što nije došao, ali on je uvijek dobarkadje riječ o isprikama.

"Načuo sam vijesti u Safehouseu", reče joj Jay."Bašsranje.""Ma to je sigurno pogreška.""Uhitili su pogrešnogčovjeka."Jedanputse u nečemu složiše. Za njih je to priličan šok, i

oboje se nasmijaše."Šteta što nismo mogli razgovarati dok smo bili u braku",

reče Jay.Charlotte čuje gužvu u Safehouseu. Može sklopiti oči i za-

misliti Jaya kako stoji pokraj telefona iza šanka, pognute glavekako bi mogao bolje čuti.

"Nikad nisi bio blizu kad smo bili u braku", podsjeti ga Char-lotte.

"To i je bio problem", prizna Jay. "Kako je Jorie?""Ne dižeslušalicu."

"Sirota mala", Jayu je Jorie oduvijek bila simpatična. Nikadje ne čujem da se žali, rekao bi on Charlotti više puta i ona seuvijek suzdržavala da mu bijesno ne uzvrati:Jasno da ne čuješ.Ona se nema na što požaliti. Charlotte zapali jošjednu cigare-tu i duboko uvuče dim.

"Pušišli ti to?"upita Jay."Što, da se ne brinešmožda?"Velika pogreška. Nikad ne po-

stavljaj pitanje na koje ne želiščuti odgovor. Inikada ne priop-ćavaj loše vijesti onome tko te je većnapustio. Spomenula jeodlazak liječniku zadnji putkad je Jaydošao uzeti kovčegepune odjeće, ali on se sigurno ne sjeća, a i zašto bi ona to od

njega očekivala?Većduže vrijeme oni su samo nešto više odonih koji dijele sobu.

"Moj životje moj problem, je 1'ti jasno?"reče Charlotte."Ako mi se puši, pušitću koliko hoću."

"Uredu, dušo", reče Jay, i za trenutak Charlotti nije jasnogovori li on to nekoj drugoj djevojci u Safehouseu, možda ne-koj ljubavnici koja čezne za ljubavlju i ne radi ništa drugo većtraži takve muškarce poputJaya. Charlotte se nasmija samojsebi, a i svakome tko je toliko glupda nasjedne na Jayov šarm.

"Žalim svaku koja se zaljubi u tebe.""Ija", veselo reče Jayprije nego što spusti slušalicu.Charlotte navuče traperice i majicu kratkih rukava pa uzme

cigarete iz noćnogormarića. Spusti se stubama kroz mračanhodnik u kuhinju koju je Ethan obnovio prije dvije godine.Sjajno je obavio posao, postavio granitne radne plohe i ormari-će od trešnjeva drveta koji se bešumno otvaraju, i pod mo-derno ukrašen terakota pločicama. Istina je zapravo da su tobili dani kad se Charlotte žurno odijevala, trčala niza stube urano jutro i pila s Ethanom kavu prije odlaska na posao. Dok jeslušala ptičice koje su se budile u stablima i stajala tako blizunjega, bojala se da bi on mogao čuti kako joj srce lupa. Tije-kom dana misli su joj se vraćale njemu i nije se mogla oslobo-diti onoga osjećaja koji je imala kad bi pomislila na njega –osjećaja koji je bio mješavina neopisivogzadovoljstva i krivnje.

Sto se Ethana tiče, izgledalo je kao da on nikada nije ni pri-mijetio koliko je privlači. Ponašao se prema njoj kao premanajboljoj prijateljici svoje supruge, što je ona uistinu i bila. Naneki način je osjetila olakšanje kad je on završio posao i nije sepotrudila ponovno ga pozvati kad se ispostavilo daje sudoperpogrešno postavljen, većje odmah telefonirala Marku Derrvju,vodoinstalateru, i pitala ga može li navratiti popraviti kvar. Ni-je željela u svojoj kuhinji ponovno vidjeti Ethana ni osjetitiubrzani puls u njegovoj blizini, i od tada ga je izbjegavala.Možda se bojala da će reći ili učiniti nešto neoprostivo, nema-jući pouzdanja u svoje sirove strasti koje su bile poputjata div-

ljih ptica puštenih na slobodu, onih koje nikada više ne možešuhvatiti kad ih jednom pustiš, čak i da ih slijedišdo najudalje-nijih dijelova Commonvvealtha.

Večeras, dok zaključava kuću, prije no što će krenuti do Jo-rie, Charlotte razmišlja o blagom tračku gorčine koji je osjetilakad se Jorie nije pojavila u pekarnici. Namjeravala joj je ispri-čati sve o kvržici koju je napipala, jerjoj je trebao zagrljaj opti-mistične osobe, a Jorie je u svakoj situaciji uspijevala vidjetionu ljepšu stranu. Sad je Charlotti jasno zašto se Jorie nije po-javila. Bila je u državnom uredu u KingGeorge's Roadu, uple-tena u gungulu nečega što je krenulo naopako, onako kakonitko u Monrou nije mogao ni zamisliti da će njen dan početi ikako će završiti.

Komentatorna vijestima je rekao da su Ethana zadržalizbogjednogubojstva koje se dogodilo prije petnaestgodina ida Ethan Ford nije njegovo pravo ime. To je bio samo identitetkoji je on kupio za dvjesto dolara. Pravi Ethan Ford, čijim se je-dinstvenim matičnim brojem taj čovjek koristio od kada je sti-gao u Novu Englesku, umro je u krevetcu prije dvadesetdevetgodina, jedne ljetne noći u Marylandu, i nije ni dočekao svojprvi rođendan. Itu, dok večerpostaje sve hladnija, Charlotteodlazi iz kuće preko travnjaka pod okriljem zvjezdanogsvoda iopće pomutnje. Ako vjeruje u ono što je na vijestima čula,onda je doista sve moguće. Ona može skrenuti u FrontStreetipasti naglavce u eter. Može učiniti samo jedan jedini korak ishvatiti da se zvijezde kovitlaju pod njezinim nogama, baškaoi iznad nje, na mračnom beskrajnom nebu.

Obično u većini kuća u to doba ne gore svjetla, ali večerassu ljudi u Monroeu ostali dokasno, čak i oni koji vjeruju u onuizreku:što ranije odešspavati, ranije ćešse ustati, piju kavunastojeći razriješiti enigmu. Uhvaćeni su u nešto za što oduvi-jek smatraju da se ne može dogoditi u njihovoj blizini, ne uMonroeu, gdje u policiji radi samo osmero ljudi i nitko ne pri-jeti djeci kad se nakon sumraka igraju vani. Oni koji Ethananajbolje poznaju –primjerice njegov prijatelj Mark Derry, ili

odvjetnik BarneyStark koji je s njim trenirao u Maloj ligi po-sljednjih šestgodina, ili odvažni članovi dobrovoljnogvatro-gasnogdruštva koji su mu bezbroj puta povjeravali svoježivote –osjećaju se kao da ih je netko snažno udario u trbuhte ne mogu udahnuti a da ne osjete bol.

BarneyStark misli da će se i on umiješati i prijaviti kao Et-hanov odvjetnik, što je učinio i prije dvije godine kad su Jef-friesovi iz Sherwood Streeta tužili Ethana kad im je izgorjelakuća. Točno je to da je Ethan obnavljao njihov podrum i stogasu Jeffriesovi brzo okrivili Ethana za požarna instalacijamakoje je postavio. To što je on pomogao Jeffriesovima ugasitipožari stavio svoj životna kocku, Rogeru Jeffriesu i njegovojsupruzi Dawn nije značilo ništa. Ostalo je samo nekoliko danado ročišta kad je osiguravajuća tvrtka pronašla da je požarpla-nuo u sobi njihova sina, tinejdžera. Slučaj je okončan kad jesam dječak, nespretan, samoživ šesnaestogodišnjak, konačnopriznao da je zaspao pušeći u krevetu.

Poputsvih koji su bili dobri s Fordovima, ni Barneynijeimao sreće stupiti u kontakts Jorie. Linija je bila zauzeta ot-kad su objavljene vijesti, jerje Joriena sestra Ann telefon na-mjestila na ponovno automatsko biranje, ali je nakon nekogvremena čak i nepokolebljiva i samoživa Ann shvatila da je Jo-rie odlučila ne odgovarati, i pomislila kako je najbolje pričeka-ti do jutra. No ipak, Barneyse nije tako lako predavao. On jeborac, dobari temeljitmuškarac, koji će radije sjesti u svoj au-to i odvesti se do Fordovih kako bi se uvjerio da ga doista netrebaju. Svjetla u kući su upaljena, ali zastori su navučeni, initko ne odgovara dok Barneykuca na vrata. Osjeća neki mi-ris, ali ne raspoznaje o čemu se radi. Možda kozja krv. Opojna,blaga ljetna noć. Prema onome što je on uspio shvatiti iz vije-sti, postoji neki dokaz koji Ethana tereti za ubojstvo u Mary-landu –on je bio u tom gradu kad se to dogodilo i ostavio on-dje svoj kamion, i to su vozilo, ali to je dokaz na temelju indici-ja, neka vrsta poluistine zbogkoje nedužne ljude osude za zlo-čin koji oni nisu u stanju ni zamisliti a kamoli počiniti.

"Hej", zavikne Barneypred kućom na kojoj su spuštene role-te. "Ima li koga doma?"

Samo jedno dvorište dalje, jedna od sestara Williams sjedina trijemu, ni petmetara udaljenom od mjesta gdje se njezinotac ubio prošloga srpnja. Kat"VVilliams stisnutih očiju pro-matra Barneyja Starka;rukama je obgrlila svoja kvrgava ko-ljena.

"Znašli ima li koga kod kuće?"Barneyjoj mahne kako bibio siguran da ga vidi, jerse s KatWilliams nikad ne zna. Onaje jedno od one djece koja Barneyja čine nervoznim, kao divlja-kuša za koju nikad ne znašhoće li postupiti kao dijete:katkadse ponaša kao da je puno starija, a katkad puno mlađa. Hvalabogu, Barneyjeve su kćeri mirne, prekrasne djevojčice, iako onbašnije oduševljen time što mu je najstarija kći Kelly, prijate-ljica s Katinom sestrom, koja je poznata po svom osornom po-našanju koliko i po svojoj ljepoti. Žao mu je što tako mora reći,ali on predosjeća samo nevolje kad je riječ o Rosarie Williams."Nitko ne odgovara na moje kucanje", viče Barneydjevojčicikoja ga promatra.

"To je zato što vas ne žele vidjeti", odvraća Katpreko trav-njaka gospođe Gage. Kathvata krijesnice i pokraj njezinih no-gu nalazi se staklenka za džem koja bliješti od svjetlosti. Veče-ras ima toliko krijesnica koje lepršaju nad travnjacima i međulišćem u živici da ih Katne treba niti loviti onako kako suobično ona i Collie znali, trčeći za njima. Samo je raširila dla-nove i one su joj ulijetale ravno u ruke.

"Bolje idite.""Zašto mislišda me ne žele vidjeti?"Barneyse osjećao

onako kako se osjećao nekad davno u školi kad bi zadnji do-znao da ga netko ismijava.

"Da su vas željeli vidjeti, otvorili bi vam vrata", reče raz-umno KatWilliams. "Zarnije tako?Ne bi vas ignorirali."

Katima flastere na obje noge i prstima prčka po njima;onanije lijepa, ni sportski tip, i ima mrzovoljan izraz lica, ali ne gri-ješi puno;a u ovom slučaju je potpuno u pravu. Prema Barney-

jevoj procjeni Katbi bila izvrsna odvjetnica. Pametnjakovićkaje ona, to je očevidno. Barneyje ponosan na sebe što zna pro-cijeniti ljude. Ako itko može prosuditi tko je iskren, onda je toBarneykojega njegove kćeri zovu detektorom laži. Starkovedjevojke znaju da ne mogu zatajiti ni najmanju lažu kući, čakni one najbezazlenije, nedužne laži, primjerice tko je ostavioprljavo posuđe u sudoperu ili tko je odgovoran za nepromiš-ljene međugradske pozive.

Na sudu Barneyodmah razlikuje tko govori istinu, a tkolaže. Ono što ljudi govore da te lažljivac ne gleda u oči, nijetočno. Lažljivac će se zagledati u tebe i reći daje polarni med-vjed ili francuski kralj, i zakletće se najdražom majkom da jenedužan. Ne, Barneyzna procijeniti kad se zataji istina, jer–ako pozorno gledaš–opazitćešda se oči lažljivca pokreću na-prijed-natrag, kao da za vrijeme dok ti govori većtraži putko-jim će pobjeći. Svi lažljivci spremni su otrgnuti se i pobjeći.Oni ne sjede na trijemovima buljeći u tebe, s kuglama krije-snica pokraj svojih stopala.

"Možda si i u pravu", poviče BarneyKatWilliams."Nema tu možda", Katine usne su stisnute, a ramena po-

grbljena. Njezina samouvjerenostpogodi Barneyja. On pomislina svoje kćeri, slatke djevojčice koje ni dana u životu nisu pro-patile. KatVVilliams i te kako zna što je tuga. Nema tometako dugo kad je Barneytu gledao Aarona Williamsa s njego-vom kosilicom, koji je često znao pokositi i travnjak BettyGa-ge, kad je kosio svoj, baškao i svaki dobarsusjed. Barneypret-postavlja da gospođa Gage sada mora nekoga unajmiti za to,najvjerojatnije jednogod onih dječaka koji se nastoje približitiRosarie, premda se čini da nitko u posljednje vrijeme ne kosi nitravnjak Williamsovih –to je kolažod korova i crnih kupina.

Vinova loza počela je rasti nad ukrasnim grmljem, uplićućinježne listove dunje i rododendrona. Ružine trske su crne i go-le, iako se kaže daje ove godine sezona bila vrlo uspješna.

Dok Barneyprocjenjuje zapušteno dvorište, baka –koja jeprvi putdošla živjeti s njima kad se Aaron Williams razbolio –

pozove KatWilliams u kuću. Gledajući kroz prozor, Katyaugleda stranca kako vreba na pločniku i ona pilji u Barneyjaonim blijedim, hladnim pogledom.

"Veče", pozdravi je Barney.Ali Katya ga ne prepoznaje, iako je često navraćao tijekom

zadnjih tjedana Aaronove bolesti. Ti su dani bili kao u magli inajbolje ih je bilo što prije zaboraviti, te je sve što Katya sadvidi samo jedan čovjek koji stoji ispred kuće Fordovih. Odmahga je zamijenila za onu vrstu njuškala koji se uzbuđuje pri po-gledu na ljudsku krv. Isami su to iskusili prošloga ljeta. Ljudisu se zaustavljali na pločniku i piljili u garažu, vozili bi polakopromatrajući kuću, onako kako bi drugi ljudi proučavali pri-rodne nepogode, orkan, primjerice, ili iznenadnu poplavu.

Duboko u noćbilo je i onih koji su bacali kamenje i prijetili,a onda –kukavice kakve su većbili –trčali skriti se u grmlječim bi se upalilo svjetlo na trijemu.

Ne čudi stoga što Katya odmahuje rukama prema Barneyjukao da rastjeruje muhe, bez pozdrava.

"Odlazite", reče mu. "Naučite se dobre ljude ostaviti na mi-ru."KatWilliams se namršti na odvjetnika prije nego što uđe ukuću, i Barneytočno zna što ona misli.

Što sam vam rekla?Nitko od nas vas ne želi u blizini.Nakon što se vrata Williamsovih zalupe, Barneyosjeti na-

gon da pođe za njima i objasni im da je samo želio pomoći. Onje dobrodušan čovjek koji ne voli kad se njegovi postupci po-grešno protumače, što mu se prečesto događa kod kuće sa su-prugom Danom. Što bi on sve dao da ima s kim razgovarati, daima nekoga kome bi uistinu mogao reći kako se u dubini dušeosjeća. On živi u kući s brbljavim djevojkama gdje nema ni tre-nutka mira dok svi ne zaspe. Samo u tim trenucima, dok njego-ve kćeri i supruga spavaju, on često shvati da cijeli dan nijeprogovorio ni riječi.

Gledajući niz Maple Street, s onoga mjesta ispred kuće For-dovih, Barneyuoči dvije mačke na cesti kako ljenčare na mje-sečini, kao da je sav taj noćni svijetnjihov, dva mačja kralja

koji mijauču jedan na drugoga dok vrebaju na ptičja gnijezda utrešnji gospođe Gage. Nema prometa, ali i prazna ulica možezavarati. Jošnema novinara, ali oni će uskoro stići. Netko sepribližava u mraku i Barneyprepozna Charlottu Kite. Charlot-tu možešuvijek uočiti zbognjezine crvene kose, i ona sada ra-svijetli taj mrak –koliko namjerno, toliko i iz nužde. Puši ciga-retu, iako se Barneyne sjeća da ju je prije vidio da puši. Čestoje viđa u pekarnici kad se ondje zaustavi na putu do svogureda. Gotovo je ovisnik o Danishesu4od cimeta, premda znada mu ne bi bilo loše izgubiti barem dvadesetak kila.

Iako je nekoliko godina stariji od Charlotte i Jorie, dobro ihse sjeća jošiz srednje škole. Ljepotice kod kojih nikada nijeimao šanse, čak i da su mogle predvidjeti budućnosti vidjetiga na Pravnom fakultetu na Hanvardu i znati da će živjeti ujednoj od onih velikih kuća u susjedstvu Charlotte Kite izaHorsetail Hilla. Ne bi ga dvaputpogledale ni daje imao milijundolara u džepu, ili daje kleknuo pred njih na koljena, moleći ihda na njega skrenu pozornost. Anjemu se posebno sviđalaCharlotte, i tu neugodnu činjenicu nikad nikome nije spome-nuo. Doista, on se nikada ne bi usudio izraziti tu svoju pate-tičnu želju, ni pomisliti da bi mu ona jednoga dana na to čakmogla odgovoriti. Možda je i bio u školskim danima gubitnik,ali nitko za njega ne može reći da je glup, ni onda –a ni sad.

"Hej ti tamo", povika Charlotte, prilazeći mu. Charlottin jepogled mutan kad ga ugleda;i ne zna se je li to od dima ciga-rete ili zbognejasne sumnje.

"BarneyStark", podsjeti je on."Aha,"reče Charlotte gledajući u njega i očekujući daljnje

pojašnjenje."Tu sam službeno. Samo provjeravam.""Želišreći da će im trebati odvjetnik", Charlotte se pri-

makne bliže, premda u blizini nije bilo nikoga tko bi ih mogaočuti.

"Inevinima trebaju odvjetnici", otkloni joj sumnju Barney.

4Danishes –vrsta slatkiša s voćem ili lješnjacima.

Charlotte se smiri. Isama je nedavno potrošila pravo malo bo-gatstvo na državne pristojbe, a jedini zločin koji je počinila bi-la je udaja za Java. Naravno da će im trebati odvjetnik. Char-lotte nikada nije obraćala pozornostna Barneyja Starka, ali to-ga trenutka, u mraku, stojeći na pločniku koji gleda na Jorienukuću, ona osjeća da je njihov razgovorneobično prisan.

"Potpuno si u pravu. Moratće se braniti protiv svih tih sulu-dih optužbi."

Ona Williamsova djevojčica ostavila je svoju staklenku s kri-jesnicama na stubama trijema. Žute kugle svjetlosti kovitlajuse uz staklo.

"Daj gledaj ovo", reče Barney. Priča previše i zna da punopriča, ali možda više neće imati priliku da ga Charlotte Kitesluša. Mora iskoristiti taj trenutak koji se sigurno više nikadaneće ponoviti.

"Vidi se tako da bi se moglo čitati uz svjetlosttih buba.""Hm, uginutće do jutra."

Charlotte se okrene i pogledom preleti preko Barneyja. Onživi dvije ulice dalje od nje, u jednoj od onih novih novcatihzgrada u pseudoviktorijanskom stilu na Evergreen Driveu, iz-građenoj prije stotinjak godina nakon stoje obitelj Monroebankrotirala i rasprodala parcele zemljišta, ali, iskreno rečeno,ona baši ne zna mnogo o njemu. Pa ipak, zamijetila je njegovLexus. Zaista iznenađujući odabirza jednogtako krupnog, jed-nostavnogčovjeka kakav je Barney, ali možda mu takvo štotreba da se pohvali onim što je postigao.

Charlotte se polako prisjeća svega;on je bio jedan od onedjece kojoj su se rugali u srednjoj školi. Bio je debeljko, nijebio nadaren, ali je bio uporan dečko i jako sramežljiv a da bibilo koju od djevojaka pozvao da izađu van. Sad je bogati imatri prelijepe kćeri, a Charlotte nema ništa.

"Kladim se da si jedan od onih skupih odvjetnika.""Pa do-bro, jesam,"prizna Barney, "ali sam i dobar."

"Sretna sam što mogu odvojiti nešto novca za Ethana i Jo-rie. Ako do toga dođe."

Charlotte baci cigaretu na pločnik i crvene se iskre vinuše uzrak. Ona možda zvuči malo grubo, ali uopće nije takva, i Bar-neyja ni najmanje ne iznenadi njezina ponuda.

"Siguran sam da će biti zahvalni zbogtoga."Barneypomisli na svoje tri kćeri, spokojne u krevetima, i

zna da on večeras neće moći zaspati. Na neki način pati od ne-sanice i često noći provodi u naslonjaču koji privuče do prozo-ra u dnevnom boravku. Svisine, gdje je njegova kuća na Ever-green Driveu, iza brežuljaka gdje nekada nije bilo ničega osimvoćnjaka, s istogtogmjesta gdje se nekoćdavno udala EllaMonroe, on se uvijek iznova iznenadi kad ugleda nekoliko svje-tala što trepere u Monroeu iza ponoći. Usvakoj ulici ima ne-sretnih ljudi koji, baškao i on, ne mogu zaspati, zarobljeni usvojim kućama poputkrijesnica.

"Čini mi se da vidim Jorie", Barneyopazi sjenu na gornjemprozoru. Zastorse miče na povjetarcu. Nekoliko bjeličastihcvjetova s trešnje leprša kroz opojni, mračni, medeni zrak, iBarneyduboko udahne.

Pomisli na trenutak kad je prvi putugledao Charlottu Kite,kad nije imala više od četrnaestgodina. Pomisli na to kako jojcrvena kosa sjaji na suncu ujutro dok stoji iza pulta u pekar-nici. On shvati da Charlotte miriše lijepo, mirisom jošopojni-jim od mirisa kozje krvi u noći, kao da nikada ne može spratimiris čokolade i zrnca šećera sa svoje kože.

O, kako bi želio da joj može reći sve o čemu sada razmišlja.Zna da izgleda glupo, s tim glupim ozarenim izrazom lica.

"Imam rezervni ključ,"izjavi Charlotte, "ući ću unutra."Kadse ona uputi stazicom, Barneykrene za njom, ali mu Charlottebrzo dade do znanja:"Ne trebam ničiju pomoć, ako si to mi-slio."

"O, ne, naravno, ne", Barneyse prisjeti da mu je neštoslično rekla jednom davno, davno prije, kad su jošišli u školu.Užurbi da što prije stigne do učionice Charlotti su ispale knji-ge, i on je kleknuo kako bi joj pomogao pokupiti papire koji supoispadali. Pogledala ga je ravno u oči i zapovjedila mu da ne

dira ništa. Osjećao se kao da ga je opekla tom jednom jedinomprimjedbom. Vrškovi prstiju su mu se nakon toga naborali i po-javili su se plikovi, te je morao sodom bikarbonom naprašiti ru-ku da bi ublažio bol, a večeras se opetosjeća tako. Ona gamože opeci jednom jedinom riječju. Joši sada.

"Poznajem Jorie bolje od ikoga", reče Charlotte. "Mogu tosama riješiti."Zapravo, uvijek je sama rješavala sve u životu.Charlotte nije, i nikada nije ni bila, osoba koja će reći molimčešće nego što će reći hvala, i ima vrlo malo samilosti za me-kušce i mlakonje. Pa ipak, večeras nekako čudno suosjeća sBarneyjem u tom njegovu skupocjenom odijelu koje mu lošestoji, i njegovu Lexusu parkiranom uz rub. Mjesečeva se svjet-lostrazlijeva preko travnjaka niz Maple Streeti ono što iz-gleda poputzvjezdica lebdi i prolijeće krajnje, val spora mlječi-ke, blistavih i tajanstvenih dok tako lepršaju kroz noć. Charlot-te osjeća da je na neki način povrijedila Barneyja Starka. On jeod onih koji ne mogu prikriti svoje osjećaje.

"Samo mislim da ne morašviše ovdje gubiti vrijeme. Ja ćuse za sve pobrinuti", i, ponovivši riječi koje je izgovorila KatWilliams, doda:"Pođi kući!"

Charlotte svojim ključem otključa vrata i klizne unutra. Ču-dan je to osjećaj stajati u hodniku kuće Fordovih. Charlotteuvijek ide na stražnji ulaz i sad joj se čini kao da je ušla u neči-ju nepoznatu kuću.

"Jorie?"Charlotte ne želi biti samo jedna od mnogih, jedna brižna

susjeda koju je to pogodilo –ona pokušava pomoći."Ima li koga?Ja sam, Charlotte."Ona ode u kuhinju i pronađe kutiju žitarica ostavljenu na

pultu i dvije neoprane zdjelice. Takav nered nije svojstven Jo-rie koja je uvijek tako ponosna na svoju kuću. Dok Charlotteide dalje, ne mora ni pogledati kroz prozor, jerzna da je Bar-neyStark jošuvijek ondje i da čeka dok se ne uvjeri da ganitko ne treba, prije nego što se uputi svojoj kući. Čovjek po-putnjega za Charlottu predstavlja zagonetku. Dakle, toliko je

zagonetan koliko i sfinga u pustinji. Ona ne može ni zamislitikako bi to izgledalo uvijek imati uza sebe nekoga tko bi te vo-lio onakvu kakva si.

Stube su mračne i ona se jednom rukom pridržava za zid ko-ji joj je vodilja. Dok se penje do Joriene i Ethanove spavaće so-be, osjeća se poputvoajera, tiho koračajući i lunjajući kućomnepozvana, čak i kad ta kuća pripada Jorie, s kojom je Charlot-te bliskija nego s vlastitom sestrom. Noćje tako neobična, iona ne može a da se ne zapita nisu li možda svi oni hipnotizi-rani. Bilo je slučajeva da su ljudi sanjali isti san i možda se bašto sad događa. Možda Charlotte, BarneyStark i Jorie spavaju,slobodno ulazeći jedan drugome u san, šećući istim zamišlje-nim praznim ulicama, gledajući iste nepostojeće vijesti, vodećirazgovore koje nikada ne bi vodili za blještave dnevne svjetlo-sti.

Ako se jedan od njih probudi, zasigurno će ga ostali slijediti,prodrmani iz dremuckanja i dašćući ne bi li došli do zraka,uplašeni činjenicom da su se približili katastrofi.

Ali, kad je Charlotte provirila u spavaću sobu, Joriena glavanije počivala na jastuku i ona je disala plitko, kao što diše onajkoji sanja i osjeća da je san stvaran kao svakidašnji život–sa-nja o kruhu i maslacu, životima koji su krenuli u pogrešnomsmjeru, o utihnulim kućama gdje parovi spavaju cijele noći. Aline, to nije san. Jorie sjedi na rubu kreveta, odjevena u istuodjeću koju je na sebi imala jutros, lice joj je ispijeno, a pre-krasna zlatna kosa visi poputslame. To Collie spava na veli-kom krevetu, ali svatko može zapaziti da spava na mahove, jerse okreće i navlači bliže pokrivač, a onda mrmlja onim usplahi-renim dječjim glasom koji Charlotte osjeća kao knedlu u grlu.

"To što si čula nije istina", Jorie govori tiho da ne probudisina, pa ipak je u njezinu glasu nešto što zvuči očajno.

"Jasno da nije", Charlotte obično od ljudi očekuje najgore,ali je više nego spremna načiniti iznimku kad se radi o Ethanu.Mora postojati netko kome se može vjerovati, zarne?Jedanmeđu njima kojemu bi čak i nevjerni Toma poputCharlotte

mogao povjerovati. "Cijela ta ideja je suluda. Jayme nazvao izSafehousea, i ondje su svi ogorčeni. Ne brini se za to što ljudimisle. Svi znaju da su priveli pogrešnogčovjeka."

"Misliš?Pa, naši prijatelji su došli po njega", reče Jorievidno ogorčena. "Hal Roderick. Adam Sorrell. Dave Mevers."

Ti su ljudi radili s Ethanom u brojnim prigodama:kad su sečlanovi Dobrovoljnogvatrogasnogdruštva udruživali s polici-jom kad god bi se dogodila nesreća na autocesti, ili kad bi sti-gla dojava da je netko doživio srčani udar, ili kad bi se zapaliokomad šume nakon snažne oluje praćene grmljavinom.

"Bašje Dave stajao tu ispred, na trijemu, i čitao Ethanu ko-ja sve prava ima. Kao da ih ima!"

Charlotte i Jorie poznaju Davea Meversa, sada šerifa gradi-ća Monroea, jošod mature, pa ga ni to nije moglo spriječiti dauhiti Ethana;Dave sigurno nije mogao pogledati Jorie u oči.

Žao mi je, promrmljao je, kao da joj je njegova isprika neštoznačila.

Govoreći o onome što se dogodilo togjutra, Jorie opasnopojačava ton i Charlotte dade znak glavom, pokazavši na Col-lieja koji je utonuo u san. Žene se vratiše do klupice kraj pro-zora, koju je Ethan napravio prošle godine od jedne stare hra-stove daske koju je donio sa srušene kuće, odavno napuštene upredgrađu Monroea.

Jorie odmakne zastore i s mjesta na kojemu sjede ugleda čo-vjeka na pločniku kako izvirujući gleda gore prema njima. Vanije jošuvijek vruće i taj čovjek koji stražari briše lice marami-com.

"Ne brini se. To je samo BarneyStark."Charlotte se laktovima nasloni na prozorsko krilo. Baškao

što je i pretpostavljala. Barneyse smjestio na stazi. Skinuo jeolabavljenu kravatu i ugurao je u džep, ali jošuvijek izgledanezgrapno, s previše odjeće na sebi, i zabrinuto. Charlottemahne, a Barneyjoj oprezno odmahne.

"Došao je vidjeti trebašli pomoć", reče Charlotte. "Podvrstakrupni tupan."

"Kako ćemo ga se riješiti?"Žene se pogledaše i nasmijašese.

"To je barem lako. Ja sam ga se uvijek mogla lako riješiti."Charlotte dade znak Barneyju da može ići.

"Dođi sutra", povika. "Do sutra će s Jorie biti sve u redu.""Reci joj da ću je pričekati u prihvatnoj postaji."Barneysi-

gurno nije želio izgovoriti riječ zatvor. On je ljubazan, lijepoodgojen muškarac čija je majka bila posebno ponosna na njegasve do svoje smrti.

"Udevet."Charlotte se okrene prema Jorie. "Zatvor, devetujutro. Iza-

pamti,"doda kad ugleda kako tjeskobni kovitlac prelijeće Jo-rienim licem, i opetje Charlotte zahvalna Bamevju Starku, "inevinima trebaju odvjetnici."

"Dobro."Jorie povlači svoju zamršenu kosu. Zastrašujuće jeblijeda, kao da joj se tijelo pretvorilo u riblje ljuske, a krv uvodu hladnu kao led.

"Kažu da je bio u istom gradu u kojemu je neka djevojkaubijena, ali kakve to ima veze?Koliko ljudi prođe kroz Monroesvakoga dana?Znači li to da su svi oni ubili nekoga?"

"Ne znači ništa", brzo se složi Charlotte.Collie je utonuo u dubok san;on se okrene i prebaci ruku

preko ruba kreveta. Budan, nalikuje tinejdžeru, ali po tomekako je mršav i dugonog, nazire se u kakvoga će muškarca iz-rasti. Čudno je kako djeca izgledaju puno mlađa dok spavaju;vjerojatno takav njihov izgled potiče odrasle, koji su uz njih,da daju sve od sebe da bi ih zaštitili od svakoga zla pod sun-cem.

"Pustila sam ga večeras da tu prespava. Jernisam htjela dase prestraši. Sad mi se čini da sam ja ta koja se bojala ostatisama."

Jorie je plakala u autu dok se vozila kući iz zatvora, želećiizbaciti iz sebe sve prije nego što pokupi Collieja. Aonda jeotišla tamo, i pukla na dovratku kod Williamsovih kao nekaobična glupača, jadnica koja je bila prepuštena na milosti ne-

milostonome što joj sudbina nosi.Potom se zaustavila, dovezla Collieja kući, posjela ga u ku-

hinju i priopćila mu da su mu oca odveli u policijsku postaju uKingGeorge's Road.

Nemaju se razloga brinuti, samo kratko ispitivanje o jed-nom zločinu koji je počinjen prije puno godina, tisuće kilome-tara daleko, i koji je sigurno počinio netko drugi. Životje kat-kad nepravedan, i to je bio jedan od takvih trenutaka. To će seriješiti, prije ili poslije, ali do tada moraju kroz to proći, mora-ju se čvrsto držati zajedno i čekati da Ethana oslobode svakeoptužbe. Ado tada, oni moraju biti uz njega.

Bio je to grozan dan za Jorie i ona je većinu dana provela uhodnicima policijske postaje. Pokušala je razgovarati s Da-veom Meyersom i Willom Derrickom u Državnom istražnomuredu, pokušala je doznati o čemu se zapravo radi, ali do-slovno nije stigla nikamo.

Kad je na kraju zahtijevala da vidi Ethana kojega su odveli ućeliju u podrumu, shvatila je da ne može disati. Osjećala je pa-niku, bio je to onaj osjećaj utapanja koji ju je obuzeo. To sestrah zapetljao u njezina pluća, ondje gdje je trebao biti samoobičan zrak.

Idi kući, rekao joj je Ethan kad je stala ispred ćelije. Nije juni pogledao, čak ni kad je posegnula prema njemu kroz rešet-ke.

Zarne čuješšto ti govorim ?Ne želim da me ovdje gledaš.Kako ne shvaćaš?

Onda je ponovno zaplakala, zapanjena njegovom odlučnoš-ću i krajnjom ozbiljnošću situacije. Ethan je napokon popustio;naslonio je glavu na metalne rešetke i Jorie je učinila isto i,kad je sklopila oči, mogla ih je zamisliti daleko od toggroznogmjesta na kojemu su stajali.

Riješitćemo to sutra, obećao joj je Ethan prije nego što jekrenula, i ona mu je povjerovala, ali sad –dok tu sjedi sa Char-lottom –čini joj se da ima previše toga, i da se to nikada nećemoći riješiti. Jorie se zagledala u usnulogCollieja, u njegovu

blijedu kožu i lijepe crte lica;sluša ga kako duboko diše, kaoda sanja. Bila je tako sigurna u svoj svakidašnji život:budišse,kuhaškavu, šalješone koje volišu školu ili na posao, nekadpada kiša, a nekad je sunčano, ili kasnišili stižešna vrijeme,ali bez obzira na sve to, oni koji te vole, voljetće te zauvijek,bez ispitivanja i bez vremenskih ograničenja i prisile.

Svakidašnji životje stvaran i nepromjenjiv poputdobro sa-građene kuće. Ali i kuće izgore, zapale se usred noći poputonekuće ondje u Shenvood Streetu, kad im je sin pušio u krevetu ikad je sve nestalo za tren. Nema pokućstva, nema obiteljskihfotografija, samo pepeo. Eto, taj pepeo sad kuša Jorie, pepeo usvojim ustima, na svojim rukama, pod svojim nogama. Požarjedošao, i prošao, a da ona toga nije bila ni svjesna. Samo je sta-jala ondje dok je on prohujao kroz vrata.

Jorie pođe u kupaonicu umiti se i počešljati kosu;Charlottekrene za njom. Noćje poputsvih drugih noći kad se dogodi ne-sreća, kad se svaki podatak preispituje kroz veo sumnje. Savrazumni svijetje potpuno iskočio iz svoje putanje i nema na-čina pronaći smjerili doznati što bi moglo uslijediti. Charlottese prisjeti razdoblja kad su išle u srednju školu i kad su njihovedvije prijateljice, Lindsav Maddoxi Jeannie Atkins, doživjelesudbonosni sudarna autocesti.

Svima je bilo teško povratiti se od šoka nakon nesreće, a po-sebno Jorie, koja je tad prestala jesti i nekoliko tjedana nijeišla u školu. Činilo se tako nepošteno da Lindsav i Jeannie ni-kada neće dati zadnju godinu, da nikada neće maturirati nitipoljubiti drugoga dečka, a niti ispuniti životna obećanja. Jošuvijek stoji oznaka na mjestu gdje se nesreća dogodila, i –pre-mda se Jeanniena obitelj preselila na Floridu i nikad se više ni-su vratili u Monroe –Lindsavna majka uvijek donosi cvjetne vi-jence, svakoga prvoga u mjesecu, vrpce od zimzelena, šipka iruža koje provuče kroz ogradu, ne mareći za to ima li u njimatrnja.

Svaki putkad se proveze pokraj togmjesta Charlotte pomi-sli na to kako je sretna. Trebala je i ona te večeri poći s njima,

ali joj mama nije dala izići iz kuće jerse oporavljala od gripe, aimala je i povišenu temperaturu. Charlotte o tome razmišljakad god je noću sama kod kuće. Otome razmišlja i sada. Kakose nešto dobro može pretvoriti u loše. Charlotte to pouzdanozna;zna da i najsretnijega od nas može sasvim slučajno nesta-ti:jedno pogrešno skretanje, neka metalna ograda, neki čovjekkoji vozi kroz grad jedne hladne, maglovite večeri.

Na jasnom svjetlu u kupaonici nemoguće je ne opaziti dajedanas došao red na Jorie. Pa ipak, čak i sad je lijepa. Charlottije jasno zašto se Ethan zaljubio čim ju je ugledao. Charlotte jetada sjedila tik do Jorie, ali jednako tako je mogla biti i nevid-ljiva. Jošuvijek se sjeća izraza Ethanova lica dok im je prilazio:na licu mu se vidjelo koliko je želio Jorie –to koliko ga je pri-vlačila bilo je toliko očito, koliko je očita i molitva utopljenikaza kopnom.

"Razmišljašli ikad kakav je tvoj životmogao biti da se onenoći nismo zaputile u Safehouse?"upita je Charlotte.

Uputiše se u kuhinju kako bi im Charlotte skuhala čaj."Mogle smo otići u kuglanu ili, primjerice, u kino."Samo

jedna promjena plana i cijeli tvoj životmogao je biti drukčiji."Nikad se to ne bi promijenilo", uvjerljivo je rekla Jorie. "Mi-

slišli da ti je bilo suđeno biti s njim?Bez obzira na sve?""Znam", Jorien glas sad većzvuči prepoznatljivo. Ona je uvi-

jek imala taj samouvjereni stav. To je bila jedna od stvari nakojoj joj je Charlotte zavidjela, jerjoj se činilo da Jorie nikadne razdire sumnja.

"On nije namjeravao ostati u Monroeu sve do one noći kadsmo se sreli. Jesi li ti to znala?Bio je na putu za NewHampshi-re, jermu je prijatelj radio u Portsmouthu i rekao mu da se on-dje lako može naći posao. Bio je u Monroeu samo tu jednunoć."

Nakon što je skuhala čaj, Charlotte odluči pripraviti prepe-čenac, točno procijenivši da Jorie nije namjeravala večerati.Ona predloži Jorie da ode u dnevni boravak i prilegne na kaučdok ona ne donese poslužavnik. Dok kruh poprima žućkastu

boju, Charlotte iskoristi trenutak da pospremi kuhinju. Dragojoj je što nije spomenula da liječnik inzistira na biopsiji;imaJorie sad o čemu razmišljati. Charlotte ne želi misliti o svojimproblemima dok pere zdjelice od žitarica i mete posljednjekrhotine razbijene šalice za kavu, a onda uzme srebrni poslu-žavnik koji im je dala kao vjenčani dar. Radije će misliti o ovojkući, o ovoj kuhinji. Ovdje je sve prvoklasno:ručno izrađeni or-marići, pećod nehrdajućegčelika koja bi bila dobra i za resto-ran, radne plohe od škriljevca koje bliješte srebrnom mikom.Sigurno je Ethan sve to dobro platio, ali svatko može zaključitida je tu kuhinju opremio za ženu koju voli. Tu su zavojiti svo-dovi iznad prozora, profinjeni ručni rad u drvetu za čiju su iz-radu potrošeni tjedni. Tu je i ugrađeni uzorak svijetlih i tamnihkvadrata na podu, postavljen tako pomno da se drvo čini bezšavova –crno-bijela kora izrasla tako na istom drvetu.

Kad malo bolje razmisli, Charlotte ništa ne zna o Ethanovojprošlosti prije te večeri kad gaje prvi putugledala u Safehou-seu. Pojavio se niotkud, bez prtljage, i bez priča za pričanje.Sve što je rekao o sebi one su mu spremno povjerovale, jerihtada prošlostbaši nije zanimala. Charlotte i Jorie su bile jošmlade, i jedino za što su marile bila je budućnost. Nisu do njemogle doprijeti dovoljno brzo, do togslatkogneistraženogcarstva njihovih snova. Azašto i ne bi bile okrenute budućno-sti?Sadašnjostim se nije doimala posebno zanimljivom. Char-lotte je radila u obiteljskoj pekarnici nakon stoje ostala bez ro-ditelja, i to je bilo posljednje što je namjeravala učiniti, a Jorieje bila učiteljica drugoga razreda Osnovne škole Ella Monroe.Tad su jošobje vjerovale da je ljubav pokretač mašte, iluzijastvorena od dima i zraka koja zapravo ne postoji, barem ne ugradiću Monroeu u državi Massachusetts gdje su dobro pozna-vale svakograspoloživogmuškarca, i bile više no svjesne svakenjegove mane i svakogudarca jošod vrtića.

Te noći u Safehouseu njihov je susretuistinu izgledao višenego sudbonosan;način na koji je Ethan gledao Jorie, način nakoji ju je pitao može li je ponuditi pićem, a onda pogodio da će

ona naručiti bijelo vino, kao da je većznao što joj se sviđa. Jo-rie nije bila djevojka koja bi bila spremna odvesti muškarca ku-ći većpri prvom susretu, čak i da ga je poznavala cijeli život,ali Ethana je odvela u svoj stan, i nikada nije požalila zbogteodluke koju bi mnogi smatrali nepromišljenom, a drugi o njojgovorili kao o najboljem nerazumnom potezu u njezinu životu.

Ievo je sad tu, nakon trinaestgodina, usnule na kauču dokCharlotte unosi poslužavnik s čajem i prepečencem.

Jorie je Ethanova supruga, bez obzira na sve te laži koje lju-di mogu govoriti. Njemu se obećala, tad i zauvijek, i ove večeriobasjane mjesečinom ona sanja o onim ljiljanima koje u cvje-carnici na FrontStreetu izlože uz pločnik za Uskrs, o cvijećukoje je prenježno da bi potrajalo, ali ako se brižno posadi u vr-tu, vraćatće se iz godine u godinu.

Neke se stvari vraćaju, bez obzira na sve, poputskupina zvi-jezda na ljetnom nebu, ili tugujućih golubica koje slijeću u gr-mlje i stabla u vrtovima svake godine u ovo doba, te su po-sljednji dani lipnja uvijek popraćeni gukanjem i šaptom:

Što se može dogoditi?Sto će se dogoditi?Što je suđeno?

VITEZREDAMAČEVAVITEZREDAMAČEVAVITEZREDAMAČEVA

UJUTROĆEMUŠKARCIUZATVORUPOKUŠATISPAVANJEM odag-nati vrijeme sanjajući o domu i sreći, odgađajući buđenje ko-liko god je moguće. Ono za čim oni žude je klupko nevidljivogkonca kojim bi zašili oči;ono što im treba više od svega su me-kani jastuci na kojima mogu počivati neuznemiravani, dok krajnjih prolazi vrijeme u beskrajnim valovima. Postoji pravi raz-logza tu želju za snom:san je uvijek realniji od onoga što bičovjek mogao zateći kad otvori oči. San je sve ono što je nekadimao i nerazumno odbacio. Ručak postavljen na stolu, mirisljeta, žena koja ga voli i čeka kod pomičnih vrata. Budan je izelenkasta se svjetlostuvlači poputriblje ljuske, zrak je zaguš-

ljiv, zasićen jakim umjetnim osvježivačem koji, bez obzira najačinu, ne uspijeva ukloniti miris straha. Strah se diže poputvrućine, uzdiže se do stropa, a kad se spušta, lije poputužarene strašne kiše. Čovjek se mora priviknuti na san u tak-vim uvjetima, jerje u protivnom svaka kapvatre iz prvogkru-ga pakla, vlažan pepeo u njegovim očima, srcu i plućima.

Aposebno se Ethan Ford ne može prilagoditi tom okruže-nju. On je čovjek koji voli svoj kreveti svoj sređeni život. Za-ključan, ne može spavati više od nekoliko minuta u komadu, istoga je lišen svojih snova. Osjeća težinu onoga što se dogodi-lo u grudima, one grozničave zavoje koji mu ovijaju rebra.Usta su mu uvijek suha, i tu suhoću ne može ublažiti ni vo-dom, ni ledom, ni snovima o plavom ribnjaku iz njegova dje-tinjstva, s onom izvorskom vodom, ugodno hladnom i tako bi-strom da bi mogao kleknuti i napiti se odmah tu na obali. Odonoga trenutka kad je otvorio ulazna vrata i ugledao DaveaMeversa i ostale ljude iz šerifova ureda kako ondje stoje, Et-han ne osjeća težinu, kao da je sve što ga je držalo vezanogzazemlju presječeno;preostale su samo bijele kosti i pokojakrpica koja ga može pokriti.

Besana noćmože potrajati cijelu vječnost, i stoga ima jakomnogo vremena da donese odluku. On se većodlučio do onogatrenutka kad se BarneyStark spremno zaputio u zatvor, točnou osam sati sljedećegjutra. Do tada je Ethan odlazio do paklai natrag, dok su njegovi susjedi spavali u udobnim krevetima.Satima nakon toga on jošuvijek gori. Dodirni ga, i gorjetćešzajedno s njim. Dotakni ga, i osjetitćešnjegovu bol.

Kad napokon začu nekoga u hodniku, Ethan izvi vratda viditko se to približava, nadajući se samo da nije njegova supruga.Ne želi da Jorie jošjedanputsvjedoči njegovoj sramoti u ovojćeliji. Sama pomisao na to u njemu izazove tjeskobu, i on ćeučiniti sve da to spriječi, ili barem, u najmanju ruku, odgodi.Razumije se, laknulo mu je kad je u posjetitelju prepoznaoBarneyja Starka.

"Hej", zazva Barneydok ga Dave Mevers vodi prema ćeliji.

Obično to radi Frankie Links ili neki drugi čuvar, ali danas jedošao Dave, iako ima slobodan dan, kako bi bio siguran da ćese prema Ethanu ispravno postupati. No ipak je to uvijek neu-godan trenutak kad se ljudi pokušavaju ponašati kao da se niš-ta neobično ne događa kad je jedan čovjek zatočen, a ostali naslobodi. "Donio sam nam doručak", Barneyšušti papirnatomvrećicom koju je donio sa sobom. Većse zaustavio kod Kiteinepekarnice gdje je uzeo dvije kave za van i vrećicu šećernih slat-kih uštipaka i njegove omiljene Danishese. Barneyje rekao Jo-rie da će se naći u devet, jertreba malo vremena provesti sams Ethanom kako bi pretresli neke pojedinosti kojih će Ethan si-gurno htjeti poštedjeti svoju suprugu. Koliko će ga, primjerice,suđenje iscrpiti i, ako do toga dođe, koliko će prokleto skupbi-ti taj pothvat, pogotovo ako istražitelje budu plaćali na sat,budu li trebali tragati za svjedocima koji su se u ovih posljed-njih petnaestgodina mogli nalaziti bilo gdje.

Barneyje pomislio kako bi nešto slatko moglo pomoći ubla-žiti ove informacje;stoga je donio slatkiše, ali to nije jedinirazlogzbogkojega se zaustavio kod pekarnice. Ponadao se daće ugledati Charlottu i, premda je bio razočaran kad nje nijebilo tamo, pomislio je:sigurno je noćprovela kod Jorie, prima-jući telefonske pozive i tjerajući nepoželjne poputnjega samo-ga. Svi znaju da je Charlotte takva prijateljica, i ako je Barneyišta poštovao, onda je to bila vjernost. Zbogodanosti je i onovdje, jerse u svom poslu ne bavi vođenjem takvih složenihzločina. Ethan i Barneymožda i nisu najbolji prijatelji, ali suzajedno trenirali bejzbol i dobro su se međusobno poznavali.Svaki je znao kako onaj drugi izlazi na kraj s porazima i kakopostupa s lažnim nadama i bezuvjetnim, prolaznim ushitompetnaestogodišnjaka koji udari lopticu preko ograde.

Vozeći se ovamo, Barneyje pojeo jedan Danishes koji je ku-pio kod Kite i tresao je mrvice sa sakoa dok se upisivao za po-sjet. On poznaje dežurne, odrastao je s većinom njih, i neosuđuje ih zbognjihova podmuklogizraza lica. Ethana Fordasu zaključali u prihvatnu ćeliju, a ne nekogpijanca koji je po-

pio čašicu previše tamo u Safehouseu i kojega su privremenopritvorili da bi ga zaštitili dok se spavanjem ne otrijezni.

"Ne sviđa mi se ovo", reče Barneyju Dave Mevers dok iduniz hodnik do prihvatnogodjela.

"Ne sviđa se nikome, Dave", složi se Barney. Kad se vrataćelije otključaše, Ethan usta da pozdravi Barneyja, ali nepokaže zanimanje za doručak.

"Samo kavu, hvala!"Barneyslegne ramenima i pruži Daveu vrećicu iz pekarni-

ce."Dokrajči se."Barneyzna da Daveu nikad nije dosta jela, paipak, ma koliko se to činilo nepošteno, mršav je koliko je sirotiBarneydebeo. Čim je Dave otišao i oni ostali sami, Barneyda-de Ethanu do znanja da, iako se on uglavnom bavi obiteljskim igrađanskim pravom, najmanje što može učiniti je zakotrljatiloptu. On ima pristupsudskim spisima, uključujući i zahtjev zaizručenjem iz Marylanda. Barneygovori o zamršenosti prava,predmetu koji on voli, navodeći korake koje će morati poduze-ti da bi spriječili njegovo prebacivanje na jug, kad primijeti daga Ethan ne sluša. Rastresen, Ethan čini se promatra sjene re-šetaka koje padaju po linoleumu. Ta nezainteresiranostkojupokazuje nije dobarznak. Ilije zbunjen, ili se predao, ili jošgo-re od toga –jednostavno ne mari za svoju sudbinu.

"Znam da je ovo previše za tebe", reče Barney. "Nadajmo seda će s vremenom mnogo toga postati jasnije."

Ethan je neobrijan, a crna mu se kosa doima plavom u sjeni.Prisjetivši se kave koju mu je Barneydonio, Ethan posegne zašalicom. Ruke mu se tresu dok skida poklopac. Svjestan je damu Barneypokušava pomoći, ali se trenutačno na to ne možeusredotočiti.

"Moratću najprije porazgovarati s Jorie.""Naravno", Bar-neyga razumije. "Ona će stići u devet."

"Morašmi nešto pomoći", Ethan pohlepno ispija kavu,onako vruću. Kakve to veze ima kad on ionako gori. Iponašase kao čovjek koji će učiniti po svom, barem kad se radi o ono-me, o čemu on želi porazgovarati.

"Ona me ne smije ovdje vidjeti.""Možemo te odvesti u šerifov ured da nesmetano razgovara-

te. Mislim da se Dave ne mora brinuti da ćešse popeti i pobje-ći kroz prozor."

Prvi putEthan pogleda Barneyja ravno u oči, baci samo kra-tak pogled, brz, ali to nije onaj izraz koji je Barneyočekivao.No on ipak potapše prijatelja po leđima.

"Hej, opusti se, ja sam to većsve prošao. Mislišda se po-greške ne prave cijelo vrijeme. Trebatće i vremena i novca itruda, ali na kraju ćemo stvari dovesti u red."

Do tada je Ethan ispio kavu i trga kartonsku šalicu u koma-diće. Čini to sustavno te su svi komadići iste veličine. Barneyjuse ni to ne sviđa. Neki ljudi postanu doista mirni kad ih se pri-tvori, dok drugi postaju uzrujani i možešvidjeti kako su napetii kako bi sve mogli napraviti samo da pobjegnu:šakom lupitipolicajca, odskočiti i pobjeći, zgrabiti starogprijatelja, stavitimu ruku oko vrata, prijeteći da će mu zavrnuti vratom samojednim zaokretom. Ispostavilo se da Ethan pripada onima kojisu napeti i –bio on nedužan ili ne –njegovo ponašanje ni nakoga neće ostaviti dobardojam.

Barneypozove Davea Meversa i objasni mu da bi Ethanželio nasamo porazgovarati s Jorie. To nije neki nerazuman za-htjev i šerifna to pristane. Dave ima dvoje djece:kćerHillarv,koja ide u sedmi razred, i sina Jessea, sportski građenogdječa-ka koji je upravo završio šesti razred i u istom je odjeljenju sEthanovim sinom i Barneyjevom kćerkom. Zapravo, Jesse Me-vers je u njihovoj maloligaškoj momčadi. On je dobardečko,ima snažan udarac i vjerojatno će se na njega jošviše oslanjatiove sezone. Bašje Ethan trenirao s Jesseom cijelu prošlu go-dinu i zato se Jesseovo bacanje znatno poboljšalo. Po Daveovupotištenom izrazu lica vidi se daje svjestan dodatnih naporakoje je Ethan uložio trenirajući njegova sina.

"Da se mene pitalo, ja to ne bih ovako učinio."Dave zna da to ne bi trebao govoriti, ali osjeća da Ethanu

najmanje duguje neku ispriku.

"Oni iz Marylanda nas pritišću, i ja ti kažem da su ti dečkiužasni gnjavatori."

"Znam", Ethan je spremno pomogao Daveu izvući se iz teneugodne situacije. Njih dvojica su često radili zajedno, uglav-nom onda kad su zvali policiju i vatrogasce da zajedno nadzirunezgodu na međudržavnoj cesti. Prošli su mjesec bili u ekipikoja je satima nastojala osloboditi vozača, tinejdžera, iz ka-miona od kojega je ostala samo izgorjela hrpa staroga željeza.Kad je dečko prevezen u bolnicu u Hamiltonu, njih su dvojicaotišli u Safehouse, brzo se složivši da ne samo što se imajupravo napiti, većim je to i dužnost.

"Polako", reče sad Dave Ethanu.Ode do prozora i podigne zastorda soba ne bi izgledala

tako mračna. Podižući ga, prisjeti se plikova na Ethanovim ru-kama one noći u Safehouseu kad su zajedno ispijali pića. Et-han je zgrabio užarena metalna vrata kamiona, a da na sebeuopće nije mislio tijekom spašavanja, i čak ni nekoliko sati po-slije nije opazio kakve je teške opekline zadobio.

"Ostani koliko hoćeš", reče mu Dave jer–iako pripada onojvrsti ljudi koja se voli držati pravila –sigurno se neće obaziratina ograničenje od dvadesetminuta koliko je određeno za po-sjet. Ne kad je riječ o Ethanu.

"Hvala", Ethan provuče ruku kroz kosu. On zatrepće kad sesunčeva svjetlostprobila i zapljusnula zapušteni ured. Jošuvi-jek je cijeli svijettamo iza ove granice koju čine zgradedržavne uprave, uključujući i staro polje opojnih livada iskri-žano trošnim zidićima. Svi mogu vidjeti koliko Ethan želi bititamo;kad bi samo mogao prošetati kroz onu zaraslu travu i nasuncu sačekati svoju suprugu. Utrinaestgodina gotovo da nijednu noćnisu proveli razdvojeni. Netko drugi bi čeznuo zaslobodom i odvojenošću ali ne i Ethan. On ne može ni zamislitikako će ikad moći spavati bez nje.

"Da sam ikako mogao, ja bih ovo bio spriječio", promrmljaDave Mevers prije nego što ga napusti. Kad čovjek pritisnutkrivnjom jedanputpočne govoriti, onda se čini da taj nikad ne-

će prestati, a to je slučaj s Daveom koji nikada nije bio bašpra-va osoba za ovaj posao. Pravila i propisi su jedno, a osobna bolje nešto sasvim drugo.

"Nadaju se da će ga do kraja tjedna prebaciti u Maryland",reče Dave Barneyju.

"Neće, ako se mene bude pitalo", odvrati Barney. "Poslatćupeticiju na sud za moguće ispitivanje, i barem će mi morati nanju odgovoriti. Ato se neće dogoditi do kraja tjedna."

Kad ostadoše sami, Ethan se obrati Barneyju. Nemoguće jenešto pročitati iz njegovih tamnih očiju. Lice mu je blijedo po-putkrede, ili je to možda zbogtogodvratnogsvjetla koje mubriše boju s kože.

"Mislišda ćešme spasiti?""Naravno", Barneyse osmjehne onim svojim velikim, širo-

kim osmijehom, pokazujući zube, osmijehom koji je, a da on tonije ni znao, glavni razlogzbogkojega su mu se djeca u školirugala i nazivala ga hijenom. Ali eto, on je tim osmijehom do-gurao do Evergreen Drivea i te svoje goleme kućerine, a sadasu ti isti klinci, koji su ga tako besramno izazivali, prvi kojiistogtrena telefoniraju Barneyju kad njihovu djecu udalje izškole zbogposjedovanja marihuane, ili im odrape kaznu zbogvožnje u pijanom stanju.

On je osoba kojoj se obraćaju kad je u pitanju neugodanrazvod ili ostavinska rasprava, ili kad jednostavno žele s nekimpovjerljivim porazgovarati.

"Ja živim od toga što spašavam ljudske živote. Time se ba-vim."

Jorien se auto zaustavi na parkiralištu, i čim je Ethan ugle-dao svoju suprugu, on više ne obraća pozornostna Barneyja.Zagura košulju u hlače i jednom rukom prijeđe preko svoje cr-ne narasle brade. On je zaljubljen čovjek, i želi najljepše izgle-dati. Želi ovih nekoliko trenutaka provesti nasamo s Jorie, pri-je no što se stvari pogoršaju.

"Evo ide,"reče, "poželi mi sreću."Barneyizađe na hodnik i mahne kad ugleda Jorie.

"Nemoj biti tako zabrinuta."On je zagrli. Jorieno je lice ispi-jeno, i vidi se da se nije potrudila počešljati.

"Je li Charlotte sinoćostala s tobom?"Jorie kimnu. "Izišla sam kroz stražnja vrata i ostavila Collie-

ja kod svoje mame. Charlotte je izišla na prednja, i bavila setamo novinarima. Odjednom su se tamo stvorili i ne žele otići.Imaju nekakav kamiončićparkiran u kolnom prilazu Gleasono-vih, prekoputa nas."

Barneyja obradova što Charlotte točno zna što treba činitida zaštiti Jorie. Pomisli na to kakav je idiotbio onaj JaySmithjoškad su išli u školu. Svi su u gradu znali da on šara naokolo,svi osim Charlotte, i nekoliko je puta Barneydošao u napastda joj napiše pisamce, nešto uviđavno, ali iskreno. Ali Barneynikada nije shvatio kako je to namjeravao učiniti zbogvlasti-toginteresa, i na kraju je odlučio ishod njihova braka ostavitiu rukama sudbine.

"Datću sve od sebe da Ethan ne završi u Marylandu i tražitću da ga se do rasprave pusti uz jamčevinu. Uz malo sreće, iz-vući ću ga i bitće doma za dvadesetčetiri sata."

"Dvadesetčetiri sata", Jorie izgleda jošsmušenija kad je ču-la što su za Barneyja dobre vijesti. Dvadesetčetiri sata razdvo-jenosti za Barneyja i njegovu suprugu Danu su sasvim nor-malna stvar. Ima trenutaka kad se sretnu u dnevnom boravku iBarneyshvati da nisu progovorili danima, a najgore od svegaje to što se čini da ni jedno od njih za to ne mari.

"Pođi!Čeka te. Iprestani se brinuti. To je moj posao."Jorie je zamišljala ovaj trenutak, i sad kad je kucnuo, ona

osjeti strah. Hodnik izgleda zlokobno, a udaljenostkoju moraprijeći iznenada joj se učini nepreglednom. Što li će zateći kadotvori vrata?Možda se Ethan promijenio preko noći, možda sumu narasli očnjaci, ili pandže?Zasigurno je njezin strah proiz-vod strašne noći, jerni ona, poputsvogsupruga, uopće nijespavala. Samo je na mahove, na trenutak-dva sklopila oči tečak i tada sanjala o sjenama, plavičastim oblacima koji se vukupo njezinom vrtu, spuštajući se nad nju i približavajući tako

blizu da im je mogla vidjeti oči, hladne, bezizražajne i tamne.Ona učini posljednji korak i otvori vrata Daveova ureda. Od-

mah osjeti daje sve u redu. On je jošuvijek onaj isti Ethan, nje-zin dragi suprug, ljubav njezina života. Jorie potrči do njega ibaci mu se u naručje, a Barneyzatvori vrata i omogući im inti-mu koju oni s pravom zaslužuju.

"Jorie", reče Ethan kad je osjeti u svom naručju. Riječ zazvu-či poputmolitve, i doista, samo mu je njezino ime pomoglopreživjeti ovu paklenu noć. Hodao je kroz vatru s njezinim ime-nom na usnama, opijao se njime, u njemu nalazio potporu, dokga na kraju nije odbacio na drugu obalu crne rijeke. Razmiš-ljao je o ovome trenutku, zamišljao ga uvijek iznova, i sad jetaj trenutak tu. Većju je počeo ljubiti, najprije polako inježno, a onda onim očajničkim poljupcima od kojih se sve tre-se, poljupcima zbogkojih ona zajeca. Dušo, reče joj, ne želimdaplačeš!Ali ona plače, i ne može si pomoći gledajući ga ovak-vog, lažno optuženog, ukradenogiz njihovih života.

Ethan dovede Jorie do staroga Daveova kožnogkauča i pri-vuče je sebi u krilo. Ne može je pustiti. Ali vrijeme bježi, nemogu ga zadržati, niti zaustaviti, niti se cjenkati za još. Piljejedno u drugo, njihova žudnja jednoga za drugim i za životomkakav su do tada vodili je bolna, i oni jedva mogu gledati jed-no u drugo. Jorie nasloni glavu na suprugove grudi i sluša ot-kucaje njegova srca. Kucanje je ubrzano, i njoj se oduvijek čini-lo da Ethanovo srce kuca brže od srca drugih muškaraca. Onima izdržljivosti za dvojicu, dobro izgleda za trojicu i ima srceza šestoricu. Katkad, kad bi ga tako gledala dok spava, Jorie jeosjećala da bi on mogao biti i anđeo kojega su na zemlju dove-le njezine sebične potrebe i želje. Možda ga je ona zarobila tukraj sebe, da spava u njezinu krevetu, jede ono što mu onaspremi za ručak i ide na posao, a zapravo mu je možda suđenobiti negdje drugdje. Na kraju krajeva, prava bi ljubav čovjekamogla i privezati ondje gdje on zapravo ne pripada. Mogla biga konopcima zavezati u čvorove koji se nikako ne daju razve-zati.

"Barneykaže da će te pustiti za dvadesetčetiri sata. Ja mi-slim da će i prije, kad sud shvati kako je sve ovo glupo."

"Nemojmo misliti na vrijeme."Ibašu tom trenu Jorie zapazi ono što raste odmah ispod

prozora Davea Meversa. Opazi red narančastih ljiljana i svi suokrenuti prema istoku, privučeni sunčevom snagom. Plameniljiljan, pomisli Jorie. Ona ustane i priđe prozoru, privučenaistom onom silom kojom sunce privlači ljiljane. Vani, desetciplavih sojki kljucaju u rosnoj travi. Ona pomisli na to kako seiznenadila kad joj je Collie rekao da perje sojki nema plavi pig-ment, i ona zatrepta od uskovitlane plavičaste mrlje kad pticeuzletješe. Polja divlje lavande prostiru se iza šerifove postaje,a ptice uvijek privlače ljubičasti cvjetovi.

To je ono doba godine kad su mladi ptići najdraži plijen ja-strebovima, ali svejedno se dolaze gostiti na polja. Jorieokrene leđa tom vanjskom svijetu, spusti zastorna prozoru ipozdravi tamu. Cijeli njezin svijetsadržan je u ovoj sobi. Vedronebo i plave sojke više je ne zanimaju. Sad više ne.

Ethan pomno promatra Jorie. Sa svakim njezinim pokretomon osjeća kako vrijeme promiče kraj njih, ljuljajući podove istropove, potresajući cijeli njihov svijet. On se nikako ne moženagledati Jorie, ne može je pustiti, pa ipak se boji da će baštomorati učiniti. Kad se Jorie okrenula prema Ethanu, u njego-vim očima ugleda nešto što ne prepoznaje, a onda odjednomshvati o čemu se radi. To je strah. To je jedino što ona ne želividjeti. Sve izgleda plavo u ovim trenucima:zidovi, Ethanovolice i sjene bačene na njih oboje, plave kao zumbuli, vječnekao nebo.

"Ljudi će o meni svašta govoriti", reče Ethan, kao da se tovećne događa. Tamo u Safehouseu, i u školskom dvorištu, i naulici, njegovo se ime tako često spominje da je većpostalo po-putizgovaranja magičnih riječi koje prizivaju pčele s polja, svedok se njihovo zujanje ne razlegne cijelim gradom, to potmulobrujanje koje poprati svaku glasno izgovorenu riječ.

Iako Jorie nije čula nikakva ogovaranja, zna da ljudi u ma-

lom gradiću imaju potrebu u sve se miješati, i ona se nasmijaonim svojim umilnim, zvonkim osmijehom.

"Dušo, zarti mislišda ja to ne znam?Ljudi će uvijek pričati.To je u ljudima."

Ethan razmišlja kako da joj kaže na pravi način. Razmišljaoje o tome godinama, ali sad je konačno došao pravi trenutak imoratće joj reći kako najbolje zna i umije.

"Mislim na zaista grozne stvari, Jorie. Stvari u koje nećešhtjeti povjerovati."

"Koliko to može biti grozno?"Jorie zvuči bezbrižno, ali setako ne osjeća u sebi. Strah je zarazan. Udvostruči se za tren istvori se ondje gdje nikad ranije nije bilo ni tračka sumnje.

"Hoćešli mi to reći da imašdrugu ženu tamo u Marylandu?Da želišrazvod?"

"Ne."Njegova ljubav prema njoj nije nešto s čim se može šaliti, i

on se osjeti pogođen njezinim peckanjem. Jorie ga i dalje na-stavi zadirkivati.

"Možda si za sobom ostavio obitelj. Troje dječice koja su titepala tatice prije nego što si došao ovamo i upoznao mene."

"Postojite samo ti i Collie. Iti to znaš."Od pomisli na sina,koji mora trpjeti sva ta zajedljiva bockanja do kojih će doći, Et-han problijedi jošviše. Najmanje od svega je želio svogsinadovesti u nezgodnu situaciju. Jorie zna o čemu on razmišlja, vi-di tu nejasnu krivnju, tu zabrinutost, taj izraz njegova lica kadje u takvom stanju, jeron je čovjek koji će uvijek prije pomis-liti na drugoga, nego na sebe.

"Ne brini se. Collie će biti dobro čim se ti vratišdoma."Ethan se zahvalno i tužno zagleda u svoju ženu. Ne želi je

nikad prestati promatrati. Jorie osjeća njegovu želju, na svomlicu i ramenima, u svojoj krvi i mesu;koliko li samo on žudi zanjom. Pa koliko se žena time može pohvaliti?Suđeno im je dabudu zajedno. Da nije tako, on ne bi ni bio u Novoj Engleskoj;bio bi čak dobrih četiri tisuće kilometara dalje. Iako, ako ćemopravo, on nije bio na putu za NewHampshire one noći kad je

nju upoznao, kako joj je tad rekao. Nije bilo nikakva prijatelja,a ni posla, ondje u Portsmouthu. Izmislio je sve to na licu mje-sta. Rekao je Jorie ono što je smatrao da ona želi čuti, ali to neznači da je bilo što od onoga što joj je rekao, bila istina. Zapra-vo, uputio se u Las Vegas one noći kad su se upoznali, jerje se-bi bio utuvio u glavu da čovjek ondje može početi životiznova.Bitće jedan od tisuća onih koji su pogriješili i koji se ipak uspi-jevaju motati gradom bez prošlosti, ne dokazujući nikome niš-ta.

Prilično dugo proveo je radeći u Capeu, dobro zarađujući, ikonačno je zaradio dosta novca da krene na zapad. Usvakomslučaju, to mu je bila namjera, ali je od same pomisli na pusti-nju ožednio i skrenuo s autoceste na izlazu iza znaka ograniče-nja brzine na pedesetkilometara, na kojemu se uvijek nalazivijenac pričvršćen uz ogradu, u spomen na Jeannie i Lindsav,dvije nesretne srednjoškolke koje su bile Joriene i Charlottinejako dobre prijateljice. On je zaobišao grad vijugavim, spored-nim uličicama, kružeći bez cilja, sve dok nije ugledao neonskereklame za Safehouse. Noćje bila sumorna, praćena solikom,a novi kamion, koji je kupio kad je okončao posao u Capeu,proklizavao je preko izbočina na KingGeorge's Roadu, ali onnije usporavao. Trebalo mu je piće, bašmu je jako trebalo, kaoda je sunce Nevade većprobijalo kroz prednje staklo, i moždaje zato bio tako užasno žedan.

Smatrao je da ga ta zadnja postaja u tom zabitnom Com-monwealthu neće ubiti. On je mrzio Massachusetts, zimskemjesece i te mrzovoljne, melankolične građane. Odrastao je naistočnoj obali Marylanda, gdje je izvorska voda bila desetputabolja, a zemlja blaga i zelena, i sve što je padalo s neba nijetežilo uništiti ni čovjeka ni životinju. Otvorio je prozori pustioda solika ulazi sa strane i poslao Massachusetts dovraga;otićiće do jutra, uputitće se tamo gdje je svjetlosti nada. Ipak gaje uhvatila ona nesnosna žeđte se zaustavio na parkiralištuSafehousea i ušao unutra, čak i prije nego što je doznao imegrada u koji je stigao. Dovukao se do šanka i naručio pivo i,

dok je čekao pipničara da pjenušavu čašu gurne prema njemu,okrenuo se desno i tad ugledao nju, njezinu zlatnu kosu kakosja, pravu sunčevu svjetlostu plavičastim sjenama gostionice.

Znao je, ako odmah ne ode i ne zaboravi na pivo i tu užasnužeđ, možda više nikada neće otići. Morao je odluku donijeti utrenu, ili je lako mogao zaglaviti u tom bezimenom gradu uMassachusettsu, gdje je studeni jedan od najogavnijih mjesecina planetu, s krpicama leda, olovnoplavim noćima i sumornomatmosferom koja se protezala do FrontStreeta, gdje je neko-liko ružičastih ruža koje je Ethan zapazio bilo pričvršćeno zaogradu, u spomen na dvije srednjoškolke koje su tu poginule.

Sjećanja nisu bila ono za čim je Ethan te večeri tragao, a niljubav nije bila ono što je tražio. Jošuvijek se sjeća kako je raz-mišljao o tome da bi se trebao uputiti prema vratima. Sam se-bi je to govorio, otvarajući patentni zatvarač na jakni dok jespuštao novac na šank, kad je zgrabio svoje pivo i prišao ravnok njoj.

Trebao bih biti na putu za NewHampshire, rekao joj je. Lažisu mu same dolazile, ali mu je zato istina predstavljala pro-blem.

Inajvjerojatnije ću i biti, ali evo me, stojim tu i gledam u te-be.

A, je li, stvarno?Zašto onda stojišako mislišda ima nekobolje mjesto gdje bi trebao biti?

Kad se nasmijala, stajao je ondje prepušten njoj na milostinemilost, i nije se niti mogao niti želio okrenuti i otići.

Imala je kosu boje meda, dugu, a oči su joj bile bistre, pro-dorno plave, i mogle su čovjeka skrenuti s njegova puta.

Ethan je vidio da i ona osjeća isto što i on, po tome kako gaje gledala i po rumenilu koje joj se pojavilo na obrazima. Onanije bila sramežljiva, ni cool, i nije se poigravala. Prijateljicakoja je bila s njom, Charlotte Kite, povukla ju je za rukav i po-kušala odvući do skupine starih školskih prijatelja koji su igralipikado, ali Jorie na nju nije obratila pozornost.

Idi ti bez mene, rekla je Charlotti i Ethan je u tom trenutku

shvatio da je Jorie ona prava.Cijeli svoj životbio je zatvoren, poputzaključanih vrata, po-

putpodruma, i eto ga napokon tu, na mjestu gdje je najmanjeočekivao pronaći ključ za sve što je ikada želio, sjajan i zlatan.Prava se ljubav pojavila pred njim, tu, u gostionici koja je nali-kovala desetcima onih pokraj kojih je upravo bio prošao. Utrenu je shvatio da će ostati u ovome gradu, ma kako se onzvao, ovo je njegova adresa –od danas pa nadalje.

Mislišda nećešpožaliti što si ostala stajati ovdje sa mnom?Nasmiješio joj se. Ne onim namještenim, nacerenim osmije-

hom za kojim je znao da žene lude, nego iskrenim, onim koji jepokazivao njegovu dušu.

Nećešli poslije sebi predbacivati što nisi ostala s prijate-ljima ?

Virio je kroz mnoštvo gostiju, stranaca do kojih mu nije biloni najmanje stalo. Gomila lica, eto što su za njega bili svi ti lju-di koje nikada nije namjeravao upoznati. Bacali su strjelice iuzvikivali, pa iako su svi bili tu negdje njegovih godina, njemusu se doimali smiješno mladi.

Možda je i izgledao dobro, onako privlačan, dobro građendvadesetogodišnjak, ali tu je noćimao sto godina, cipela izno-šenih od putovanja i sa zadnjim ostacima pepela koji su ostaliod duše. Zagledao se u tu prekrasnu, nedužnu djevojku predsobom, i bio potpuno svjestan siline kojom je želi. Pa ipak, daojoj je posljednju priliku da ode. Čini mi se da se tvoji prijateljidobro zabavljaju. Trebala bi im se i ti priključiti, rekao joj je,iako je osjećao bol pri svakoj glasno izgovorenoj riječi.

Jorie se nije ni osvrnula na mladiće i djevojke s kojima jeodrasla. Umjesto toga, susrela je njegov pogled. Ne zabavljajuse. Primaknula mu se, te se i on morao sagnuti bliže da bi u tojbuci mogao čuti što mu govori. Samo tako izgleda.

Trinaestgodina on većživi u Massachusettsu, u mjestu kojemrzi više od svih. Podnosi čeličnoplavo more koje je tako hlad-no u srpnju da se čovjeku ledi krv u žilama. Priviknuo se nasnježne oluje i led u prosincu, i tako topao i vlažan kolovoz da

psi zbogvlage traže zaklon obješenog, presušenogvrtnogslje-za, gdje dašću na vrućini. UMarylandu kozja krv traje sve dokasne jeseni, nebo je plavo sve do Božića, a kad snijegza-padne, mekan je i prhak, i prekrije živice i polja. Sve ove go-dine on svako jutro ustaje i odlazi na posao bez obzira na vrije-me ili okolnosti;popravlja ograde i krči stare hrastove u šumiiza srednje škole gdje će se izgraditi igralište. Donosi purice uDom za starije osobe za Dan zahvalnosti i prolazi kroz vatruspašavajući svoje susjede, ne mareći nimalo za svoju sigurnost,te je među ostalim dobrovoljcima u Vatrogasnom društvu po-znatpo svojoj iznimnoj neustrašivosti. Plakao je kad mu se ro-dio sin, zahvaljivao Bogu, derao potplate na cipelama lutajućisusjedstvom noću dok Jorie spava i živi u miru sa svijetom. Za-klinjao se u zvijezde i u životsvogdjeteta, ali ništa ne može iz-brisati prošlost, to on sad dobro zna. Prošlostostaje uz čovje-ka i lijepi mu se za pete poputljepila, nevidljiva, bolna i neiz-bježna, pruža niti prema budućnosti, baškao što je dan priši-ven za noć.

Kasnije, kad padne mrak i kad njegovi susjedi budu vani natrijemu zagledani u zvjezdano nebo, zahvalni za životkoji žive,on će biti u ćeliji veličine tri sa četiri metra. Sjeditće na rubutvrdogkreveta s onim gorkim okusom žaljenja koji osjeća u gr-lu. Većosjeća samoću, i dvaputviše boli sad dok svoju suprugudrži u naručju. On je osjećajan muškarac, ali nikada prije nijejoj pružio sve to u jednom poljupcu, potpuno i predano –svojesrce, svoj život, svoju dušu. Ašto se tiče Jorie, ona ga volionako kako nikada nije mogla ni zamisliti da se može voljeti.Kad bi joj bilo dopušteno, ona nikada ne bi vidjela golubice usvom vrtu, niti bi jedan jedini dan žličicom punila zdjelice sla-doledom, nikad više ne bi vidjela lice svogsina, samo kad bi topomoglo spasiti njezina supruga.

Dave Mevers otvori vrata da ih ljubazno podsjeti daje Etha-novo vrijeme isteklo. Ethan ga moli za samo jošpetminuta;Dave je obziran čovjek, i on popusti njegovu posljednjem za-htjevu.

Krajnje je vrijeme da Ethan iz sebe izbaci one riječi koje mupoputkosti stoje u grlu –a možda baši stoje. Iz godine u go-dinu sve ih je teže protisnuti, a riječi su se usukale u udicu ko-ja je tu bila da ga ušutka, i od koje istodobno krvari.

Jorie pogleda svogsupruga i boji se onoga što će se dogoditikad on dođe pred nju i klekne na koljena. Ona odjednom shva-ti da je to početak njihove tuge. Prekrasna joj je kosa zamr-šena, a lice blijedo. Ona se zaklinje da se ništa neće promijeni-ti ma što joj on rekao, ništa neće promijeniti njezine osjećaje.Ne treba joj ništa objašnjavati, ne treba ništa reći, ali Ethanmora izgovoriti te riječi ili će nasmrtiskrvariti. On joj rečeistinu, i to onako kako je on vidi, a istina je jednostavna:on vi-še nije isti čovjek. Istina je, ono je njegovo ime na potjernici izMarylanda, ono s kojim je rođen i s kojim je odrastao, ali da semogao provesti pokraj togsvogja iz mladih dana, pokraj mla-dića koji stopira uz cestu kraj polja crvene djeteline, prošao bipokraj njega bez zaustavljanja. Ne bi niti prepoznao togsebič-nogpojedinca koji je mislio da ima pravo na sve što poželi, kojije zviždukao dok je prolazio poljima zelene salate, soje i kuku-ruza one noći kad je ubio djevojku, zastavši samo da se presvu-če i uzme pregrštjagoda koje su bile tako zrele, i tako ukusne,da ga je svaki zalogaj podsjećao samo na to kako je lijepoživjeti.

KOSKOSKOS

NAGODIŠNJICUOČEVESMRTIOTIŠLASAM UGARAŽUNOSEĆITRIcrne svijeće, upaljač koji sam ukrala Rosarie i očevu fotografi-ju na kojoj je bio lijepi mlad, iz vremena kad jošnitko nije mo-gao ni slutiti kako će se sudbina s njim okrutno poigrati. Pro-šle je godine u ovo doba vrijeme bilo ružno, sparno i tmurno,ali večeras si mogao vidjeti svaku zvijezdu, mogao si ugledatiVeneru kako te promatra, poputrubina na nebu. Bila je to pre-krasna noć, i uhvatila sam sebe kako se nadam nečemu što se

nitko ne bi usudio tražiti. Sve od prošlogljeta imam jednu je-dinu želju, i ona je tinjala u meni sve dok nije postala jedinošto sam osjećala, znala ili željela.

Moj otac je bio zamjenik ravnatelja u Osnovnoj školi ElleMonroe, i stoga se ispred zgrade nalazi brončana spomen-plo-ča s njegovim imenom, što je razlogzbogkojega moja majkatamo više ne želi ići, čak nije otišla ni prošlogproljeća kad juje pozvao ondašnji zamjenik ravnatelja, gospodin Percy.

Imala sam problema s nekoliko djevojčica iz razreda koje suiznijele svoje mišljenje o tome kako je umro moj otac, i nisu bi-le zadovoljne mojom reakcijom. Znala sam biti prilično zla,kad sam morala, više nego što bi to mnogi od mene očekivali.Ali moja majka je odbila doći na sastanak, i na kraju gospodinPercynije imao drugoga izbora nego ju je sreo u Kiteinoj pe-karnici, gdje su popili kavu i u razgovoru nisu ni spomenuli mo-je društveno neprilagođeno ponašanje i to kako sam nekim po-jedincima bacila bilježnice u WC.

Mojoj majci gospodin Percynije želio servirati jošjednu po-rciju loših vijesti, ništa više no što bi želio ošamariti je. Nakontogsusreta s njim, on više nikad nije nazvao. Shvatio je da ćemoja majka učiniti sve, samo da zaobiđe školu i tu spomen-ploču s imenom mojega oca. Ona će kružiti do Hamiltona ivoziti se natragsporednom cestom, paralelnom s autocestom,samo da ne bi morala proći blizu. Jošnije naručila spomenik zaočev grob, i svi smo znali razlog. Nije mogla podnijeti vidjetinjegovo ime zapisano u kamenu. Neki ljudi vjeruju da ako neotvorišoči pred tugom i o njoj ne razgovaraš, možešse pretva-rati da se to nikada nije ni dogodilo. Možešse baviti svojim po-slom i čak i ne primijetiti da je prošla godina dana –dosta vre-mena da ne ostane ništa, osim boli i kosti.

Kad sam na godišnjicu očeve smrti ušla u garažu, nisam sepotrudila upaliti svjetlo. Nisam se bojala ničega, barem ničegau svijetu izvan ovoga našega. Prošloga ljeta otac mije pokazaosva zviježđa na ljetnom nebu, uključujući i Škorpiona u usponukoji je na svom putu bockao sve, i ljude i životinje. Pokazao mi-

je kako hrabrosti nije baštako jednostavna. Posljednje tjednesvogživota proveo je ležeći u krevetu, na kauču, ili u bolničkojsobi. Blijedio je i gubio se u bijelim plahtama i gomili jastuka.Iščezavao je pred našim očima. Nakon nekogvremena, bio jepola od onoga nekadašnjegčovjeka, ali ta me je polovica jošuvijek voljela. Pokušavala sam naučiti svirati blok-flautu i pro-vodila sate vježbajući uz njegov krevet. Oči su mu sjale kadgod bi me pogledao, iako sam bila grozna, i ubrzo sam odusta-la od flaute. Nisam je više željela pogledati, i baka je poslalapisamce učiteljici glazbenogda me ispriča što neću doći na na-stavu. Sjedila sam u kafiću dok su drugi vježbali, pokrila samuši i razmišljala o svom ocu, ali nisam se mogla vratiti natraguono vrijeme prije njegove bolesti. Teško sam se mogla prisjetitikakav je bio prije nego što se razbolio, niti sam mogla prizvatiu sjećanje kako je izgledao kad smo zajedno odlazili na kliza-nje;on bi me tad podignuo dok je padao snijeg, sve dok ne bi-smo bili prekriveni snježnim kristalićima, a našse dah pretva-rao u led kad god bismo se glasno nasmijali.

Večerje topla, zvjezdana i sjajna, vedra, kakva se samomože poželjeti. Većina ljudi u gradu sigurno će uključiti ra-shladne uređaje kako bi mogli normalno spavati, osim Rosarie,koja je vjerovala da je reciklirani zrak štetan za ten, i EthanaForda, koji je na posljednjem gradskom referendumu glasovaoprotiv uvođenja rashladnih uređaja u zatvor. Obično je taj tje-dan, u kojemu je 4. srpnja5, velika zabava u Monroeu;organizi-ra se vatrometna srednjoškolskom igralištu, a uz njega je ob-vezan piknik i šetnja dužFrontStreeta, a najbolje je kad vatro-gasna vozila upere svoja crijeva prema gomili i svakoga polije-vaju vodom. Ali ove godine je sve drukčije. Vatrogasci su odlu-čili ne sudjelovati na svečanosti iz poštovanja prema EthanuFordu, a ni Collie ni ja se nismo potrudili otići, stoje vjerojatnobila velika pogreška. Umjesto toga, uspjela sam ga nagovoritida posjeti oca. Kad sad o tome razmislim, znam da sam treba-

5 Četvrti srpnja je u SAD-u državni praznik, Dan nezavisnosti (IndependenceDay), kojim se obilježava potpisivanje Deklaracije o nezavisnosti iz 1776. godine.

la biti pametnija. Collie nije želio ići, i po izrazu njegova licavidjela sam da je bio prestrašen kad sam načela tu temu. Tre-bala sam ga pustiti, ali sam mislila da će mu se raspoloženjepopraviti i da će opetbiti onaj stari kad vidi svogoca. Ali Col-lie je jedva progovarao. Uočima je imao onaj čudni pogled,kao da ni u što nije vjerovao. Mogao si mu reći nešto sasvimobično, primjerice, Umirem od gladi ili Hajdemo na kupanje, aon bi blijedo gledao, kao da više ne govori istim jezikom. Je-danputsam ga vidjela da je bacio kamen na jednoga od novi-nara koji su se smjestili u kolnom prilazu CindyGleason, i pre-mda sam sebe mogla zamisliti da to činim, to je bilo nešto štoCollie ne bi učinio nikad, barem ne do ovoga ljeta.

Istina je, zapravo, da sam imala svoje sebične razloge zaštosam željela da Collie posjeti svogoca. Željela sam biti sigurnada nisam pogriješila kad sam prijavila Ethana Forda. Nedužnekažnjavaju iz dana u dan, i ja nisam željela biti uzrok zbogko-jega će netko ostatak života provesti u zatvoru samo zbogmo-je gluposti.

Dođi, rekla sam Collieju. Uvjerena sam da će ti on sve obja-sniti. Netko je vjerojatno nazvao i prijavio ga, a sad sigurnožali zbogtoga.

Ali nekoga tako dobrodušna poputCollieja nije lako uvjeri-ti. Ne znam. Mama mije obećala da će me povesti kad se stvarisrede. Ako se ikada srede.

Ispričao mi je kako mu se mama zaključava po noći u sobuda je on ne čuje kako plače, ali on je ipak čuje, i kako u zadnjevrijeme ne može zaspati sve dok se ne razdani. Kad sam čulakako su stvari loše, osjećala sam se kao najveći zločinac i lažlji-vac na ovome svijetu. Ono što sam učinila nije mi izgledaloništa teže nego povući ručicu na željezničkim tračnicama, i sadnitko neće znati kamo bi životodveo Fordove da gaja nisam tevečeri vidjela na TV-u i nazvala. Čekala sam da Collie kaže jošnešto, možda da opsuje onoga tko mu je prijavio oca, no on ni-je rekao ništa i, nakon nekogvremena, trenutak u kojemu sammogla priznati svoj udio u uhićenju njegova oca je prošao. Za

tren je ta prilika da priznam nestala u bunar, padajući brzo unedostižne vodene dubine. Razmišljala sam o tome kako jekad plivašpreko Lantern Lakea i pokušavašdozvati nekoga nadrugoj obali, kako ti se glas uzdiže i nestaje u krošnjama sta-bala i kako lako možešostati bez glasa.

Ako ništa drugo, barćešse bolje osjećati kad ga vidiš. Zartvojoj mami ne bi bilo drago da zna kako ti je on sve objasnio?Pravi ubojica se sad vjerojatno šeće po Marylandu i kuca lju-dima na ulazna vrata. Znaš, možda bismo i mi mogli nekakopomoći. Možda bismo mogli postaviti naše letke ili neštoslično. Mogli bismo nešto učiniti da ga izvučemo.

Pretpostavljam da sam zvučala prilično uvjerljivo, jerje na-kon nekogvremena Collie rekao Idemo, te smo uzeli bicikle iuputili se zaobilaznom cestom. Svi oni narančasti ljiljani sucvali, tisuće ljiljana visoko dužautoceste, poputjata ptica bojemandarina. Bilo je vruće i vrućina nas je šibala po licu, a Collieje dopustio da ja idem prva, kao i obično. Vozili smo brzo i na-porno, iznenada smo se žurili nekamo. Sdruge strane lančaneograde bio je putkoji je vodio u NewHampshire i Maine, a au-tomobili, koji su jurili, odbacivali su kamenčiće crnoga šljunkau zagušljivi zrak. Pomislila sam na sve te ljude koji su se neka-mo uputili, i da uvijek ima onih koji nikada ne stignu tamogdje žele. Poželjela sam da smo se otac i ja prošle godine od-vezli u Maine i da smo sjedili tamo na obali jezera i gledali zvi-jezde. Željela sam da smo samo jošjedan dan proveli zajedno.Ito je sve.

Kad smo stigli do zgrada Državnogureda, pri kraju KingGeorge's Roada, zaključali smo bicikle uz drvo, jersmo mislilida bi se, ako većima mnogo zločinaca u Monroeu, oni moglivrzmati tu negdje u blizini. Tu su ljudi dolazili kad bi dobilikaznu za prekoračenje brzine, ili kad bi ih uhvatili da posjedu-ju marihuanu, kao što su uhitili Brendana Derrvja prošle go-dine, ali tu se takođerdolazilo i kad je trebala dozvola za vjen-čanje ili dopuštenje da se proširi stražnje dvorište. Sve su zgra-de odavde izgledale iste:i zatvor, i sudnica i vijećnica. Stajali

smo ondje, zagledani u bijele betonske blokove uokvirene glo-gom, javorom i stablima lipa koje su pravile sjenu. Mogao sičuti odjeke parade, ako si pozorno slušao. Sva ona djeca s ko-jima sam pohađala satove glazbenoga svirala su flautu kaoluda i taj me je zvuk prisilio da poželim rukama pokriti uši.Collie je poprimio čudan izraz lica. Stavio je ruku iznad očiju ipromatrao nekoliko vrana koje su proletjele. Preplanuo je odsunca, a kosa mu je bila plava, gotovo bijela.

Što ne valja?upitala sam.Ne sviđa mi se ovdje, rekao je, a zapravo sam i ja osjetila je-

zu. Nebo je jošuvijek bilo plavo, ali dan je bio na izmaku i ne-što je šuškalo. To su se glogovi iznad nas tako čudno glasalizbognačina na koji je lišće na njima pucketalo na vrućini, kaoda je bilo od papira i kao da neće potrajati jošjedan dan. Po-mislila sam kako je ovaj posjetbila loša zamisao;sad sigurnonećemo stići na piknik kod srednje škole i najvjerojatnije neće-mo na vrijeme stići na igralište promatrati vatromet, ali bilo jeprekasno za povratak. Spuštao se sumrak, a nad autocestomse nadvijala ljubičasta izmaglica. Progutavši slinu, zaboljelome je u grlu, ali sam se ponašala kao da je najnormalnija stvarna svijetu to što Collie posjećuje svogoca u zatvoru.

Ja sam većbila tu unutra, nemašse čega bojati.Govorila sam istinu, baka i ja smo tu prošli mjesec dovele

Rosarie na polaganje vozačkogispita koji je ona većtreći putpala, iako instruktors nje nije mogao skinuti pogleda. To susamo glupe, službene zgrade, uvjerila sam Collieja.

Pa ipak, što smo se više približavali zgradama Državne upra-ve, to sam se lošije osjećala. Osjećala sam da ću se onesvijesti-ti, onako kako se osjeća Rosarie kad ima one svoje glavobolje.Kad smo ušli, slijedili smo znakove za Odjel s posebnim mje-rama sigurnosti, kako su nazivali zatvor. Ondje su bila dvojicačuvara koji su mi rekli da ne mogu unutra s Colliejem. Moralasam pričekati na klupici u hodniku. Collie je bio u panici, ali ni-je rekao ništa kad ga je jedan od službenika poveo do zatvora.Doimao se kao da bi se najradije okrenuo i pobjegao, ali nije,

jerCollie nije takav. To je za ovakve kao ja –ja bih za dva cen-ta trčala cijelim putem do kuće i vrtjelo bi mi se u glavi višenego ikad. Osjećala sam se kao da sam uništila mnogo ljudskihživota. Čak ih nisam mogla ni prebrojiti. Nisam mogla ni disati,jersam se osjećala kao da mi je nožzabijen u grudi.

Ja sam u hodniku držala glavu među koljenima, i kad ježena iz Odjela za motorna vozila provirila iz svogureda i upi-tala kako mi je, odgovorila sam da se ne osjećam dobro. Zamo-lila sam je papirnatu vrećicu u koju sam disala, jertako radiRosarie kad je u takvom stanju. Nažalost, jošsam se gore osje-ćala dišući u tu papirnatu vrećicu. Obično mi je neugodno, alitad bih se bila ispružila na pločice na podu –tako sam bila pa-ralizirana onim što činim da se nisam mogla pokrenuti;ako mese žele riješiti, moratće me iznijeti. Mislim da sam razmišljalao tome kako je moj otac čekao da prođe 4. srpnja da učini onošto je učinio. Čak je i onda dao sve od sebe da nas ne upropastijošviše. Ali istina je da je ovako bilo jošgore. Znala sam da jecijelo to vrijeme –dok sam prošle godine promatrala vatro-met, eksploziju za eksplozijom u vlažnom zraku –moj otacbrojio sate koji ga dijele od slobode.

Kad se vratio, Collie je jezivo izgledao. Izgledao je gore ne-go što sam se ja osjećala. Sišla sam s klupice i pošla za njimniz hodnik, bez riječi. Vani je gotovo pao mrak, ali je jošuvijekbilo jako vruće. Unatoč visokoj temperaturi Collie se doimaosmrznuto. Ruke je zagurao u džepove, a usne su mu bile po-modrjele i plave kao od studeni. Doimalo se kao daje cijelo tovrijeme bio zatvoren u zamrzivaču, dok sam ja sjedila na klu-pici u hodniku boreći se da dođem do daha. Morala sam sesuzdržati da ne pružim ruku prema njemu i ne dotaknem gakako bih provjerila je li uistinu tako hladan kako je izgledao.

Što ti je rekao otac?upitala sam.Collie je buljio u mene, a onda proizveo neki čudan glas u

grlu, što je trebalo zvučati smiješno, samo što nije izgledalotako. Nije bio nalik na sebe. Nimalo. Okrenuo se od mene ikrajičkom svoje košulje obrisao oči. Znala sam da sam jako po-

griješila nagovorivši ga da dođe ovamo, i da mi to možda ni-kada neće oprostiti. Sve one riječi koje sam imala u sebi i htje-la mu reći kako mi je uistinu žao, nestale su prije nego što subile izgovorene. To je ono kad zavlada potpuna šutnja izmeđudvoje ljudi –užarena, prazna i beznadna. Collie je skinuo la-nac sa svoga bicikla, i nije se čak ni pozdravio sa mnom, samoje jurnuo preko parkirališta, a onda počeo okretati pedale štoje brže mogao, ali nije vozio u smjeru naših kuća. Išao jeprema autocesti. Vozio je kao lud, i kad je stigao do ograde,nekako se zaletio u nju, a onda ustao i ostavio ondje svoj bi-cikl, te se popeo preko ograde. Skočio je u visoku travu i dvijesu se tugujuće golubice preplašile i izletjele iz trnja, dižući sesve više i više, a onda više nisam mogla vidjeti Collieja. Jedantrenutak je bio tu, a većsljedećegje nestao.

Na sebi sam imala crnu bluzu koju sam bila posudila od Ro-sarie, jersam mislila da u njoj izgledam starije i barem maloljepše, ali sad sam osjećala da me bocka poputiglica. Bockalami je kožu. Osjećala sam se kao da bi me trebalo spaliti na lo-mači, ili prognati, ili ispeći na vrućem ulju. Sve što sam učinilabilo je pogrešno, čak i kad sam pokušala činiti ono što jeispravno. Sjela sam na bicikl i otišla do sporedne ceste koja jepratila autocestu. Nije se čulo ništa osim automobila. Utomsu ti se zvuku gušile misli, i možda je tako bilo i najbolje. Po-gledala sam kroz ogradu, ali Collie je većbio nestao, i vidjelasam samo neprekidne kolone automobila i zelene travnate ru-bove sa svake strane asfalta.

Nogom sam ispravila uleknuća na Colliejevu biciklu, tek to-liko koliko je trebalo da bi se kotači okretali, a onda sam od-vezla oba bicikla kući, premda su me ruke od toga strašno bo-ljele. Do tada su rimske svijeće većbile postavljene otraga udvorištu i dužobale jezera, a odjeci slavlja prolamali su se ne-bom, ostavljajući tragove dima od eksplozije. Bilo je jako vru-će, a ja sam morala propješačiti cijeli grad te sam bila mokraod znoja kad sam konačno stigla kući. Stala sam pod vrtnu pr-skalicu koju je moja baka uključila za zalijevanje zapuštenog

višegodišnjegvrta, koji je moj otac zasadio prije nekoliko go-dina kad smo mislili da je pred nama sve vrijeme ovoga svijeta.Otkinula sam dva cvijeta koja su uspjela procvjetati i sačuvalaih za poslije. Penjući se voda je s mene kapala po stubama, ikad sam stigla u svoju sobu, skinula sam sa sebe odjeću. Začu-đeno sam gledala u zrcalo i nisam se uspjela u njemu prepo-znati. Ruke i noge su mi bile predugačke, a zbognačina na kojisu mi stršili bokovi vidjele su mi se kosti. Željela sam izgledationako kako sam izgledala kad je moj otac bio tu, ali ja više ni-sam bila ista osoba.

Ostavila sam Colliejev bicikl na travnjaku pred našom ku-ćom, ali on nije došao po njega. Držala sam ga na oku dok samručala ono što mi je baka pripravila, ali on se uopće nije poja-vio. Znala sam da Colliejev otac nije Collieju rekao ono što jeon želio čuti, i možda mi je trebalo biti drago što nisam prijavi-la nedužnogčovjeka, ali nije. Poželjela sam da svoju sestrumogu upitati za savjet, ali Rosarie je bila vani s BrendanomDerrvjem. Hvalila se kako Brendan radi prekovremeno da bimogao unajmiti čamac i odvesti je da s jezera promatraju va-tromet. Siroti se Brendan možda zabavlja bolje nego ikad uživotu, ali jedino što mi pada na pametje kako će on, kad muona kaže da je među njima gotovo, uvečerdoći ovamo i stajatina uglu Maple i Shenvood Streeta, zagledan u njezin prozor,nadajući se da će ugledati samo tračak nečega što više nikadneće imati, sve prije nego Rosarie.

Izašla sam u garažu kad je baka otišla spavati. Nisam se mo-rala brinuti da će mama opaziti kako se šuljam naokolo. Poče-la je opetraditi u prihvatilištu u bolnici Hamilton. Ljudi su zanju govorili da je najsmirenija osoba koju možešnaći, i dajestvorena za taj posao. Mogao si kročiti na traumatološki odjeli da ti krv lipti u potocima, mogle su ti kosti stršiti kroz meso,a moja bi te mama zatražila samo podatke tvogzdravstvenogosiguranja i pozvala dežurnu sestru. Prema nesreći se odnosilaonako kako se nečija druga mama ponaša kad reže pitu od ja-buka. Hillarv Mevers je to osjetila na svojoj koži kad je pala s

grede na satu tjelesnogprošle godine i jako razbila čeljust,tako da su joj poispadali zubi, i morala ih je pritisnuti ručni-kom da bi ih pohvatala. Rekla je da se moja mama ponašalaonako kako se ponašala kad sam ja išla u drugi, a ona u trećirazred, kad je dolazila k nama na ručak i kad smo ona i ja jošbile dobre prijateljice.

Pokušaj zadržati krv na ručniku, dušo, rekla joj je mojamama. Hillarv je tada prestala paničariti i zaključila je da po-vreda nije bašozbiljna kad je moja mama tako smirena, iako jenjezin otac, šerif, koji je naviknuo na sudare i razbojničke pre-pade, sjedio uz nju i plakao. Istoga, sve dok sljedećegdana ni-je ugledala svoje izobličeno lice u zrcalu, Hillarv nije shvatilakoliko je grozna bila njezina ozljeda. Mene mamina reakcijauopće nije iznenadila. Na kraju krajeva, doimala se potpunosmireno cijelo vrijeme dok je otac bio bolestan, vodila ga je naliječničke preglede, sjedila s njim tijekom beskrajnih kemote-rapija i nikad nije dala naslutiti koliko je loše. Vjerojatno je odsamoga početka znala da nema nade, ali nikada nije dala na-znake negativnoga i tu je vještinu vjerojatno usavršila na trau-matološkom odjelu.

Danas ćemo posjetiti naše prijatelje u bolnici, najavila bi,kao da će ići na tržnicu ili u cvjećarnicu, a istina je bila drukči-ja:moj otac više nije mogao disati, nije mogao jesti, ni razgo-varati s nama, pa čak ni otvoriti oči.

Ne pravite buku, tata spava!rekla bi mama, a mi smo vjero-vali da se otac odmara i skuplja snagu. Dugo sam mislila da ćestvari krenuti nabolje zbogmamine boje glasa. Beskrajno samjoj vjerovala, a onda sam jednoga dana otvorila vrata njezinesobe, kad je rekla da se otac odmara, i ugledala ga kako ležiotvorenih očiju, iscrpljen od boli, i znala sam da joj više nikadaništa neću povjerovati.

Mama i Rosarie su bile u trgovačkom centru u Hamiltonu iRosarie je bila ta koja je otvorila garažna vrata kad su se vrati-le kući. Mogao si biti bilo gdje, ali si morao čuti njezin krik. Ba-ka i ja smo vadile stvari iz kutija na tavanu i baka je porezala

vrh malogprsta oštrim nožićem za guljenje kojim je rezala za-štitnu traku. Collie mi je rekao da je on tada pomagao svojojmajci u vrtu, i začuvši Rosarien plač znao je da je netko umro.Stajao je uz grmove borovnice i nadao se da to nisam ja. Asada, i tako svake večeri, njegova mama stoji u vrtu. Vidim jesa svogprozora na drugom katu. Kad tako pogledam i vidim jeda plače, znam da sam pogriješila.

To što sam obavila onaj razgovorsamo je jedna u dugomnizu pogrešaka. Trebala sam znati da Collieja ne trebam nago-varati da posjeti oca. Trebala sam znati da moj otac umire. Nebiste čak ni pomislili da je netko zakopan ondje gdje leži mojotac, jernema nikakvoga znaka, samo dio neugažene trave iograda od ljiljana. Mama je zalijevala te ljiljane nakon očevesmrti, i to je bio jedan jedini putda sam je vidjela kako sesvađa s nepoznatom osobom. Objasnila je ljudima na grobljuda želi tu ogradu od ljiljana, bez obzira na cijenu. Ali to nije bi-lo bašlako izvesti. Savjetovali su nas da bi ostale obitelji, čijisu članovi pokopani u tom dijelu groblja, trebale dati svoj pri-stanak da se cvijeće posadi, i tu je moja mama pukla. Rekla jeravnatelju Pogrebnogzavoda da ide dovraga i da se nada kakoće jednoga dana nekome, do koga njemu bude stalo, uskratititu zadnju trunku poštovanja i da će onda znati što znači ostatibez ičega. Moja mama je sjela na zemlju, tamo gdje je poko-pan moj otac, i isplakala toliko suza da katkad pomislim da lji-ljani ondje rastu iz njezine tuge i da latice ne traju duže odjednoga dana, jeri one moraju otpasti, kao što su potekle injezine suze.

Donijela sam sa sobom sve što mi je trebalo za godišnjicuočeve smrti kad sam se spustila niz Rosarien prozor. Nebo jeprskalo od boja. Zemlja se zatresla svaki putkad je ispaljenaraketa na igralištu i crne su krpice prašine padale na krovove.Imala sam nekoliko pramenova kose, omotnicu punu odreza-nih noktiju i dva cvijeta koja sam prije ubrala, a koja je mojotac uzgajao. Pregledala sam kutije u ormaru mamine spavaćesobe, sve dok nisam pronašla tatinu četku za kosu i i fotografi-

ju snimljenu davno prije, kad otac nije bio puno stariji od Ro-sarie.

Bilo je tako vruće da su me bose noge pekle na betonskojstazi koja je vodila preko dvorišta, dok su hruštevi letjeli zra-kom. Duboko sam udahnula prije nego što sam se uvukla ugaražu. Nisam palila svjetlo i, nakon što sam za sobom zatvori-la vrata, zaputila sam se ravno do mjesta na kojemu se to do-godilo. Zapalila sam crnu svijeću i rasporedila one stvarčicekoje sam donijela sa sobom:vlasi očeve kose, koje sam prona-šla u njegovoj četki za kosu, te ih usukala s mojom, odrezanenokte, satkoji sam uzela iz ladice njegova noćnogormarića,fotografiju iz vremena kad je bio mlad. Nisam bila sigurna mo-gu li vratiti oca, ali sam mu barem mogla čuti glas. Zamišljalasam ga svom snagom. Mislila sam na nas, dok smo stajali natrijemu zagledani u zvijezde, i sjetila sam se kako je izgledaodok je spavao u krevetu, među plahtama, bijelim kao snijeg.Jošuvijek nisam željela povjerovati da se cijeli nečiji životmože promijeniti u trenutku, za samo onoliko vremena kolikoje potrebno da se ode do garaže.

Odjednom mi se učinilo da se nešto događa. Kao da sam za-čula neku škripu drveta kao kad se vrata zatvaraju. Nisam oče-kivala da ću uspjeti prije ponoći, kad četvrti srpnja postane pe-ti i kad godišnjica službeno počne, no to se događalo sada.Sklopila sam oči i pokušala se smiriti, ali mi je srce ubrzanokucalo. Jesi li tu?upitala sam. Glas mi je čudno zvučao. Bilo jetmurno i vruće, baškao i onoga dana kad je umro. Čula samkako mi se netko približava i nadala sam se samo da nisam po-remetila prirodni poredak stvari onako zazivajući oca, a ondasam shvatila da ne marim što ću poremetiti. Samo sam željelasvogoca natrag. Željela sam ga sad.

Kad sam otvorila oči, zavrtjelo mi se u glavi. Na neki neobi-čan način osjećala sam strepnju nadajući se, kao da sam pravivjernik. Željela sam svijetbez kraja, novi poredak stvari u koje-mu bi moj otac mogao ući kroz garažna vrata, iako sam znalada ga više nema. Željela sam da mi kaže kako je njegova bol

tek puko sjećanje, i kako je samo želio da ja budem sretna, alito nisam postigla. To je moja sestra ušla u garažu i sad je sta-jala tu, začuđeno gledajući u mene, kao da sam sišla s uma.

"Hej, budalo mala."Moja sestra je sjela na pod prekoputamene. Svjetlostsvijeće joj se odražavala na licu. "Zarti to po-kušavašzapaliti garažu?Ili samo želišpokazati da bi te treba-lo zatvoriti, za tvoje dobro?"Jošuvijek sam osjećala jezu, čak ikad mi je postalo jasno da se preda mnom nije pojavio otac.Gotovo sam mogla osjetiti njegovu blizinu. Gotovo sam čulanjegov glas. Svijeće su treperile, a ja sam osjetila snažnu bol ugrudima.

"Mislila sam da si s Brendanom na jezeru", izgovorila sam sosjećajem krivnje i bez daha, kao da me je zatekla da činim ne-što neoprostivo.

"Bila sam, dok se nisam počela nasmrtdosađivati. Odlučilasam da ću se radije utopiti, nego provesti jošjedan trenutak snjim."

Zamijetila sam da voda kaplje s moje sestre. Rekla mi je daje iskočila iz čamca i otplivala do obale, smijala se kad je Bren-dan vikao za njom, dozivajući je preko Lantern Lakea, ne ma-reći koliko se ponižava.

"Dobro je da sam se vratila."Rosarie je cijedila svoju crnukosu i zelenkaste su kapljice vode pale opasno blizu upaljenihsvijeća. Vatra je zasiktala i zamirisalo je na jezero kamo smootac i ja voljeli odlaziti na klizanje čim bi se uhvatio dosta de-beo led. Čekali bismo studeni, uživali u prosincu i čeznuli za si-ječnjem u toplim noćima poputove.

"Što ti zapravo želišpostići?"upitala me sestra."Ne tiče te se, a čak kad bih ti i rekla, ti me ne bi razumje-

la.""Siroto patetično stvorenje."Moja sestra je odmahnula gla-

vom. "Kako te ne bih razumjela?Obilježavašgodišnjicu samo-ubojstva svogoca. To je bolesno. Znašti to?To je jedna odnajtužnijh stvari koje sam ikad čula."

"Zašto ne odeši više se nikad ne vratiš?"osjećala sam kako

bol u grudima postaje sve jača, ali nisam marila za to. "Aondabi svi bili sretni."

Kad sam zaplakala, Rosarie nije rekla ništa. Sagnula samglavu, nadajući se da neće primijetiti, ali ramena su mi se tre-sla i znala je da plačem. Pa što onda ako me bude zadirkivalašto sam tako glupa.

Ono što sam željela, nisam mogla imati, i ubrzo nisam mari-la što me sestra promatra. Samo sam plakala.

"Jednom sam čitala o ženi koja je izgubila muškarca kojegaje voljela i pokušala ga je vratiti, povezavši mu kosti jednu zadrugu. Znašli gdje je završila?"rekla je Rosarie značajno. Caksu joj i obrve bile prekrasne, činile su luk i bile crne poputvrana. "Uludnici."

Pretpostavljala sam da misli na bolnicu za duševne bolestitamo iza jezera. Nikada zapravo nisam razmišljala o ljudimakoji su se ondje nalazili, zarobljeni iza kamenih zidina. Pitalasam se kako se oni osjećaju za vrućih ljetnih večeri poputove.Pitala sam se jesu li i oni koga izgubili?Prije nego što sam mo-gla bilo što pomisliti, Rosarie je iz torbice izvadila cigaretu ipripalila je. Otpuhnuvši oblačićdima, užarenu je šibicu prislo-nila uz kožu i pogledala me prkosno. Sdonje strane njezine ru-ke moglo se vidjeti niz opeklina, tamo gdje je koža bila naj-osjetljivija.

"Čudišse, zarne?"rekla mi je. "Ne boli me.""Možda si ti za ludnicu", usudila sam se reći. Tko jošpuši

nakon što mu je otac umro od raka?Tko jošprislanja užarenešibice uz tijelo i smije se kad mu kažešda je budala, osim mojesestre?

"Zašto si uopće došla ovamo?Mislila sam da je to tebi od-vratno."

"Nije tako loše."Rosarie je pogledala uokolo svojim krup-nim crnim očima. "Za smrtnu zamku."

Sve njezino je s vanjske strane bilo oštro. Njezini nokti, kojeje lakirala u crvenu boju trešnje, njezini savršeni bijeli zubi.

Uglavnom je bila neustrašiva, ali jedina stvarkoje se Rosariesvih ovih godina bojala, bila je garaža. Ako je nekome neštotrebalo:lak za pokućstvo, primjerice, ili odvijač za pričvrstitivrata, i ako su tražili da im to Rosarie donese, mogli su to od-mah zaboraviti. Imoja je mama bila takva. Cijele je zime autobio parkiran na kolnom prilazu i svaki putkad bi zapao snijegmorali smo ga otrpavati;ponekad bi to potrajalo satima, ali iz-gledalo je da majka i Rosarie za to ne mare. Nema te sile kojabi ih natjerala otvoriti garažna vrata. Činilo se kao da je Rosa-rie sad nadvladala svoj strah, i doimala se samodopadnije ne-go obično.

"Dovezao me kući s jezera neki novinar", rekla mi je. "Ondakad sam pobjegla od Brendana."Zadrhtala je spomenuvši muime.

"Možešli vjerovati da je Brendan zapravo mislio da ću po-bjeći i udati se za njega?"

"Povezla si se sa strancem?""Ispostavilo se da radi za Boston Globe. Pitao me je za miš-

ljenje u vezi s uhićenjem Ethana Forda. Sve što sam rekla, su-tra će izaći u novinama."

"Koga jošzanima što ti imašreći?""Pa, njega sigurno da. Ifotografirao me je... Rekao je da

fotku potražim na stranici s gradskim vijestima. Da mi baremkosa nije bila mokra."Ja sam oduvijek mislila kako moja sestrane razmišlja ni o čemu drugome, nego o onome što se tičesamo nje. Sigurno je samo zbogfotografije odlučila dati izjavuza novine, misleći samo na to kako će svi u gradu buljiti u nje-zino lice dok budu ispijali jutarnju kavicu.

"Rekla sam im da su zatvorili nedužnoga čovjeka i da ame-rički pravosudni sustav treba potpuno mijenjati."Zvučala jeozbiljno. "Ma ti nemašpojma o američkom pravosudnom su-stavu", podsjetila sam je. Bila bih se nasmijala da nisam pri-zvala u sjećanje kako je izgledao Collie nakon što je vidio svogoca. Bez povoda sam počela razmišljati o zrcalu kod Fordovih ikako je staklo bilo sivo, poputjezera bez dna, poputrijeke bez

obale."Radi se o tome da ću biti u novinama."Moja sestra nije

mogla biti zadovoljnija sobom. "Ato, znam li ili ne znam o če-mu govorim, uopće nije važno, zarne?"

Uvijek sam mislila kako imam pametnu sestru, ali sad ćumorati razmisliti o tome. "Sve ima veze."

"Ma nemoj!"Rosarie je otpuhnula dim cigarete u zrak, ugrede, i zrak je postao plavičast. Ugledala je ono što sam raši-rila po betonu. "Dobro, reci ti meni onda, s čim bi ovo sranjetrebalo imati veze?"

"Da ga prizove", priznala sam.Pomislila sam da će se Rosarie nasmijati i reći mi da sam

idioti da me treba zaključati i pustiti tek kad budem djelovalakao odrasla osoba, ali umjesto toga ona je samo rekla:"Gledajovo!"Stavila je ruku ponad jedne od svijeća i držala je ondjeduže nego što sam ikad mislila da je moguće. Plamen je pod-rhtavao i pucketao, a središte njezina dlana pretvorilo se učađavu boju ugljena, ali ona nije ni trepnula. Možda je bila upravu. Možda ona uopće nije osjećala bol.

"Imam novosti za tebe", izvijestila me je Rosarie, maknuvširuku s vatre. Svatko drugi na njezinu bi mjestu zaplakao itražio melem ili vjedro hladne vode. "On se nikad neće vratiti,Kat. Iti to znaš."

Pružila sam ruku i, premda su mi svijeće osmudile rukav,prije nego što sam se uspjela zaustaviti –ošamarila sam je. Ro-sarie se zgranula i stavila ruku na zacrvenjeli obraz. Čak ni janisam mogla povjerovati u to što sam učinila. Rosarie je podvi-la noge i sjela, previše šokirana da bi mi uzvratila.

"Zašto si to učinila?"Odmahnula sam glavom. Iskreno, ni sama nisam znala. Oče-

kivala sam da će me sestra povući za kosu, kako je obično čini-la kad me je željela povrijediti, ali ona je umjesto toga načinilakrugi sjela kraj mene, sve dok nisam prestala plakati. Aondaje pričekala, dok ja nisam pokupila svoje bezvrijedne stvarčicei sve ih bacila u smeće. Ugasila sam svijeće pa sam bacila i

njih. Povukle smo klizna vrata, koja nitko od nas nije koristiootkada je otac umro, i kad smo ih otvorile, nije se dogodilo niš-ta neobično. Bila su poputsvih ostalih garažnih vrata u gradu.Mogli smo osjetiti miris pokošene trave, premda nitko nije ko-sio naštravnjak cijelo ljeto. Mogle smo vidjeti i mjesec. Ondjena travnjaku bila su dva bicikla koja sam dogurala od zgradaDržavnogureda. Rosarie je pušila zadnju cigaretu dok samuvozila Colliejev bicikl u garažu, da budem sigurna da ga nitkoneće ukrasti. Ako jošjednu stvaru životu izgubim, najvjerojat-nije ću i sama nestati.

Prislonila sam Colliejev bicikl uza zid, a onda se vratila i sta-la uz Rosarie. Mislila sam na Collieja, na to koliko je on bio do-bar, na to kako su mu bile stisnute usne kad se od mene odve-zao prema autocesti, kao da me više ne želi vidjeti u životu.

"Zarti mislišda je itko ikada završio s prvom osobom u kojuse zaljubio?"upitala sam svoju sestru.

"Bolje da nije. Pogledaj samo mamu i tatu. Ljubav iz djetinj-stva."Rosarie je odmahnula glavom, a ja sam osjetila mirisdima i jezerske vode u njezinoj kosi.

"Kakva pogreška.""Oni su bili sretni.""Prava riječ?"Moja se sestra ljeskala u onoj mokroj odjeći,

a lice joj je bilo blijedo. "Bili.""Koliko si puta ti bila zaljubljena?"Nikad se prije ne bih usudila ništa slično upitati svoju se-

stru, ali večeras je Rosarie, kako se čini, zaboravila s kim raz-govara.

"Puno puta. Isvaki putsam se jako razočarala."Rosarie se doimala mekšom nego obično. Većje prekrižila

Brendana Derrvja sa svoje liste i, nakon što je pola noći proveosam u unajmljenom čamcu, zasigurno je i on sam shvatio dajeprošlost. Pa ipak, to što će joj fotografija izaći u novinama, ne-će zadovoljiti moju sestru. Čak ni to, što je bila prelijepa, nijejoj bilo dosta. "Nitko me ne voli onako, kako bih ja željela bitivoljena."Ali ja sam znala da nas je netko obje tako jako volioda nije želio da gledamo kako on pati. Volio nas je potpuno,

koliko jedan čovjek može voljeti –i što smo imale od toga?Ništa osim tuge, praznine, i boli.

Do tada je moja sestra potpuno zaboravila tko sam, jerjesvoju ruku prebacila oko mene. Stajale smo tako zagrljene,kao oni koji se ne mrze, zahvalne zbogtame. Obje smo propu-stile vatrometi sve ostalo, te smo pogledale u zviježđa kojimanas je otac naučio prije nekoliko ljeta kad se iznimno mogaovidjeti meteorski bljesak. Tad smo iznijeli deke na travu i osta-li nakon ponoći, i svatko od nas se trudio prvi ugledati antares,crveno srce Škorpiona.

"Zaželi nešto", rekla je Rosarie dok smo stajale tako zagle-dane u zvijezde, ali ja sam svoje većbila zaželjela, i nije mi seostvarilo.

"Neću, zaželi ti", rekla sam joj. Rosarie se obzirno nasmija-la. "Dobro", odgovorila je.

Ona je uistinu bila najljepša djevojka na kugli zemaljskoj,posebno noćas. Nikad ne bi mogao ni pomisliti da je imala sveone opekline na ruci, ili da se tako jako trudila osjetiti nešto.Sklopila je oči i zadržala dah, i rekla bih da je takođerpoželjela nešto što nikad neće imati;ma koliko bila lijepa, nijebila ništa drukčija od mene.

LABIRINTLABIRINTLABIRINT

COLLIEFORDJEMEĐUONOMALOLJUDIUGRADUKOJISUOD-LUČIli ignorirati srpanj unatoč brojnim kušnjama, lijepim ju-trima bez oblačka i lijenim obećavajućim popodnevima. Uvijekće biti onih tvrdoglavih stanovnika koji zaziru od lijepa vre-mena i uopće ne mare za žućkastu sunčevu svjetlost, ni za cvr-čke što se glasaju iz živica, ni za duge dane koji postaju sveplavlji i plavlji kad se dan pretvara u noć.

Primjerice Hannah Phillips, koja vodi kafić, alergična je nasunce i zato je u zatvorenom prostoru, čak i onda kad ima slo-bodno popodne, a kad se i usudi izaći van, uvijek se dobro za-

štiti kapom za bejzbol, ili obuče majicu dugih rukava, bez obzi-ra na visoku temperaturu. Gospođa Gage uređuje svoj vrtsamoujutro, jerjoj se opasno počinje vrtjeti u glavi po toj vrućini.Mark Derrycijeli mjesec nema ni trenutka slobodnogvre-mena, posebno nakon što je preuzeo završiti Ethanove poslovei uzeo majstora za sve po imenu Swift, tamo dole iz Hamil-tona, da završi stolariju.

Kao dječak, Mark je živio za ljeta. Bio je prvak u plivanju, alise u zadnje vrijeme ne može niti prisjetiti kako to izgleda roni-ti u hladnim vodama Lantern Lakea. Ljubomoran je na svogasina Brendana i ostale tinejdžere u gradu, koji spremno i radoizazivaju sudbinu skačući na glavu s vrha najviših litica, oglu-šujući se pritom na roditeljska upozorenja, kako se lako možeutopiti u tim vodama prije nego što netko čuje njihove paničnepozive upomoć.

Poštara Billa Shanona, koji se uvijek hvalio kako podnosisvakakvo vrijeme, od onogolujnogpa do paklenih vrućina, nje-gov je liječnik upozorio na veliku opasnostod dobivanja rakakože kojemu su poštari izvrgnuti, te se danas Bili skriva odpodnevnogsunca, zavalivši se udobno na nekoj od klupa pre-koputa kafića i čitajući novine, misleći kako će ljudi u gradumorati pričekati da malo zahladi da im on donese poštu.

Collie Ford je među onima koji tragaju za mračnim, osamlje-nim mjestima. Izbjegava ljude s onom istom žustrinom kojomvoluharice u vrtu njegove majke izbjegavaju zamke postav-ljene u jagodama. Mnogo vremena Collie provodi u knjižnicina Libertv Avenue. Utoj staroj zgradi, izgrađenoj od kamena icrvenkastih cigli, provesti lipanjsko popodne sklupčan u jed-nom od kožnih naslonjača u čitaonici ne razlikuje se od večeriu veljači praćenih solikom. Najčešće se Collie smjesti iza polices časopisima, gdje je knjižničarka Grace Henlev postavila gole-mi akvarij za izložbu. Dok Collie promatra kako se pokrećuškrge skalara, poželi da i on bude pod vodom, tako duboko daga nitko ne može pronaći. Poželi da je tisuću milja daleko odMonroea u Massachusettsu, od mjesta koje je brzo prezreo. Ne

bi mogao biti dovoljno daleko, kilometarpo kilometar, miljupo milju. Što bi sve dao da može sad hodati po mjesečini, trča-ti po Mjesečevoj blijedoj, nemilosrdnoj površini s kamenjem udžepovima i u cipelama, kamenoga srca, pluća i udova.

Collie ne želi ni s kim razgovarati, ali kad pogleda kroz pro-zor, visok i nadsvođen, s izbočenim zelenim staklom, učvršće-nim u klizno prozorsko krilo –on ugleda KatWilliams. On znada Katčeka njega;ona sjedi naslonjena na najstarije stablo ja-buke u mjestu, rijetke sorte Westfield Seek-No-Further, kojauvijek cvjeta nekoliko mjeseci nakon svih ostalih stabala ugradu, i na tom mjestu raste jošod tisuću devetsto sedamdese-te godine, a posađena je sto godina prije nego što je postav-ljen kamen temeljac za knjižnicu. Te jabuke imaju debelu korui dobre su samo za najlošiju pitu, te svakoga listopada gnjilejabuke poputkiše padaju na travnjak ispred knjižnice, na očajknjižničarke. Dječaci se nabacuju jedni na druge košticama iodgriscima, te su uslijed takvogdivljanja mnogi stari prozorirazbijeni, a zeleno staklo se raspada u tisuće sitnih krhotina.Grace Henlev uvijek izloži dokaz –ostatak pojedene jabuke –na svoj radni stol, uz vrčićza prikupljanje novca za novi pro-zor, zbogčega je svjetlostkoja pada na naslagane hrpe knjiganekih popodneva jasna i oštra, a nekih slaba i neprozirna, kaoda se voda ulijeva kroz prozore, dotječući s blatnjava dna Lan-tern Lakea.

Collie lista jedno staro izdanje The Boy's KingArthur6kojeje ilustrirao N. C. Wyeth, ali sad, ugledavši Katna travnjaku,njegovo je sanjarenje uzdrmano. Nema veze što je Katoduvi-jek bila njegova vjerna prijateljica. On više ne želi imati prija-telja, o tome se radi. On želi biti sam, i nositi tu samoću poputoklopa. Obično se ponosio svojim poštenjem, ali nešto se unjemu promijenilo. Umjesto da knjigu vrati na policu, Collie jezagura s prednje strane pod majicu poputkakvogobičnoglo-pova. Na svome tijelu osjeti hladnoću uveza. Stranice šapću

6Srednjovjekovne legende, priče o Kralju Arthuru i hrabrim vitezovimaOkruglogstola.

dok knjigu pritišće čvrsto uz grudi, sve do onoga mjesta gdjenajviše boli, do mjesta na kojem misli da se nekad nalazilo nje-govo srce.

Srećom je Collie ostavio bicikl uz stražnja vrata knjižnice tese može izvući neopaženo. On izjuri van, sjedne na bicikl i brzopoveze;valovi vrućine ga zapljuskuju, jaka sunčeva svjetlostgotovo ga zasljepljuje. Morao je jutros otići do Katine garaže,a to baši nije bilo lako. Zaustavio je dah, utrčao unutra, zgra-bio bicikl i istrčao van na svjetlost, ali ispostavilo se da je uniš-tio kotače i sad se bicikl nestabilno klati, a metalni zupčanicizabijaju u prednju gumu. Pa ipak, bicikl mu omogući da za-makne za ugao prije nego što je Katpodignula pogled –njoj suvidik zaklanjali zadnji ružičasti cvjetovi na stablu jabuke. Dokbrza niz Libertv Street, Collie pomisli na nešto strašno –posje-ći će tu jabuku. Ideja mu je sinula odjednom, i njemu se od-mah učini daje predodređen za taj jedinstveni rušilački čin. Usebi čuje kako se stablo ruši. On zamišlja kako će kora za-drhtati i kako će mu se trijeske zabadati u ruke. Iz nekograz-loga taj mu se pothvatčini isto toliko ispravnim koliko i po-grešnim. Osjeća kao da je to jedino što može raščistiti stvarikoje su mu napunile glavu, i riječi njegova oca koje ga neostavljaju na miru, ma koliko se on snažno trudio ne misliti nato.

Collie osjeća bol u grudima otkad mu je otac priznao, i te-žina koja se u njemu nastanila gori i tjera ga na bijegu nekozaleđeno, plavo mjesto, ali i da nešto posiječe, do korijena.Čak i da pokuša biti ista ona osoba kakav je bio prije nego štoje posjetio oca, to bi bilo nemoguće. Te osobe više nema. Idokse Collie tako kroz grad vozi na svom biciklu, ne razmišlja opecanju na jezeru ili igranju košarke sa svojom ekipom, onakokako bi razmišljao prije samo nekoliko tjedana. Razmišlja osvojoj majci, zaključanoj tamo u spavaćoj sobi, uvjerenoj da onne može čuti njezin plač. Razmišlja o onom novinaru koji ga jeprogonio jutros, nakon što je uzeo natragsvoj bicikl iz Katinekuće i uputio se u knjižnicu.

Želim samo razgovarati s tobom, vikao je novinardok je po-kušavao sustići Collieja. Hej, ti mali seronja, Collie ga je čuokako viče za njim, a on je vozio sve brže i brže. Uspori.

On od tada bježi, i danas je izbjegao KatWilliams i odjurioniz MayflowerStreet, ušavši u zavoj najvećom brzinom. Samoza tren Collie osjeti da je odlebdio uvis u opojno plavetnilo.Čuju se mukli udarci o asfalt, a zatim se okrene prema prašnja-vu puteljku što vodi iza srednje škole u smjeru KingGeorge'sRoada. Da se nije zaustavio pogledati na igralište, Katga ni-kad ne bi mogla sustići. Bicikl koji je vozila pripadao je Rosa-rie, sve dok Rosarie nije izjavila da joj je previše spori da seneće oko njega mučiti. Katje, za razliku od nje, uživala vozitibaštaj bicikl, možda i zato što je bila s ocem onda, kad ga jekupio. Trebalo mu je gotovo dva sata da se odluči kupiti nešto,za što je mislio da će se svidjeti Rosarie, ali ona bašnije bilazadovoljna njegovim izborom. Tri brzine?bio je njezin jedinikomentar.

AKatje upravo voljela način na koji se ovaj bicikl polaganoi škripeći kretao. Čovjek doista može vidjeti stvari, ako se nežuri kroz život. Kad skrenu za ugao ulice Mayflower, Katzami-jeti uresnicu u nekoliko dvorišta, visoke stapke ljubičastih cvje-tova u kojima su zujale pčele. Približavajući se srednjoj školi,ona ugleda nekogdječaka kako promatra utakmicu bejzbola.Kad pogleda malo bolje, prepozna Collieja, i od samogpogledana nj, Katosjeti da joj bubnja u ušima. Zaustavi se kraj Collie-ja i nagne naprijed, provukavši prste kroz rešetkastu ogradu.Ona zna daje on izbjegava, i stoga ne gleda u nj. Daje sve odsebe da ga ne prestraši. "Zarono nije tvoja momčad?"upitablago.

To su uistinu Plavi drozdovi na terenu, tamo dolje uz linijuu petom razdjelu. Katnije timski igrač. Jedini športkojim seikada bavila bilo je klizanje na ledu, a ove zime se ni na to nijemogla prisiliti. Svaki putkad se spustila do jezera pomislila jeda vidi svogoca ondje pokraj klupice, gdje su uvijek bili zobenikolačići i vruća čokolada, i gdje su očevi klečali uz svoju djecu,

pomažući im zavezati klizaljke.Ovogvrućeglipanjskogjutra nad ekipom Plavih drozdova

pokolj je napravila ekipa Hrabrih iz Hamiltona;oni nisu osvoji-li ni jedan bod. Čini se daje poraz bio neizbježan. Collie je uvi-jek bio najdosljedniji igrač u momčadi. Njegov je otac provodios njim tisuće sati na ovom istom igralištu, ako se nije pretje-rano isticao, bacajući niske ili zakrivljene loptice, ali ti satiiščezavaju u blještavim i neprepoznatljivim odsječcima vre-mena. Collie je većdonio odluku:nikada više neće zaigrati bej-zbol. Katprocjenjuje igru Plavih drozdova.

"Doista bi im dobro došao. Grozno igraju.""Bašme brigahoće li pobijediti ili neće."

"Jesi li vidio sliku moje sestre u novinama?"upita Kat. "Nerazumijem zašto bi nekoga zanimalo njezino mišljenje, ali iz-gledala je sjajno."

"Za to me briga jošmanje nego za bejzbol."Collie osjećasunce na svojoj glavi, svom vratu, svojim rukama. Osjeća miristrave i prodorni miris mokroga terena. Da njegov otac danastrenira, on i Collie bi razradili strategiju da preokrenu igru. Za-mahni nadesno, rekao bi mu otac, ili, Iznenadi ih kratkimudarcem. Collie pomisli na kralja Arthura i na to kako se onjako trudio biti dobarčovjek i kako su ga izdali, kako je na kra-ju doživio poraz u svemu što se trudio postignuti. Negdje du-boko u sebi Collie zna da je knjigu uzeo s police u knjižnicikako bi bio siguran da više nitko neće moći pročitati tu priču,nikoga više neće moći prevariti da povjeruje u onu vrstu častikoje nema, i koja nije postojala u to vrijeme, a danas defini-tivno ne postoji.

Katse okrenula Collieju da mu kaže kako nema izgleda daPlavi drozdovi pobijede, i tad ugleda da on plače.

"Ma bejzbol je ionako glupa igra!"Katino srce lupa, a onaosjeća težinu u ustima. "Sve je glupo, kad malo bolje razmisliš.Ljudi svaki dan ustaju i ponašaju se kao daje to što rade neštojako važno, ali svi će oni na kraju jednoga dana umrijeti, i niš-ta od svega toga nije bitno."

"Ušuti, Kat!"Collie zatrepće i pogleda na teren. On ima ši-roka ramena i umije stvarno brzo trčati;rođeni je sportaš, alisada se doima kao da se usukao u sebe. Dok KatWilliams takoproučava svogprijatelja, njezino se hladno srce slama za njim.Dobri ljudi su

ugroženi, eto to je zaključila. Zna da je Colliju tata rekaonešto prestrašno, o čemu on ne može niti razgovarati. Osjećada ljude koji učine ono što je učinio Ethan Ford šalju jako da-leko i drže jako dugo. Oni se ne vraćaju, sve dok ne budu mogliproći pokraj zrcala, i dok se njihov odraz ne bude ponovno mo-gao vidjeti u njemu.

"Hajdemo na kupanje!"Kattoliko želi od Collieja čuti potvr-dan odgovorda je boli u grlu. Ona bi se htjela vratiti u pro-šlost, u onaj satprije nego što je obavila onaj telefonski razgo-vor. Ona želi da oni i sada imaju jedanaestgodina ili, jošbolje,deset. Rosarie joj je rekla da joj Collie više neće biti najboljiprijatelj, sad kad završe sedmi razred. Ti si luda, rekla je Katsvojoj sestri, ali Rosarie se na to samo nasmijala, potpuno si-gurna u to što govori. Pričekaj pa ćešvidjeti. On će od tebe traži-ti nešto više.

Možda je razmišljanje o tome, što joj je tad Rosarie rekla,dalo Katideju kako bi mogla pridobiti Collieja. Ona teško pro-guta. Znala je, kad jednom to izusti, više neće biti povratka naono što su nekad bili.

"Možemo otići na bazen, ako želiš. Ili bismo mogli otići dojezera?"Azatim nešto tišim glasom, ali ne zbogtoga što bi ne-tko možda mogao čuti, doda:"Ući ću u vodu bez odjeće, ako iti uđeš."

Collie joj uputi bezizražajan pogled. Svaki bi drugi dječakna njegovu mjestu potrčao za Katdo jezera, tražio od nje daodrži obećanje i gledao iskolačenih očiju dok ona gola utrčavau vodu. Ali Collie nije bilo koji dječak, i Katvidi da ga nijeuspjela zapanjiti, pa čak ni zainteresirati. Na kraju nije uspjelaništa postići.

"Neću", Colliejevo lice sad izgleda nekako drukčije, starije iupalo, kao da gaje ona razočarala svojim prijedlogom, kao da-

je razočaranje jedini putkoji on poznaje. "Idem se provozati."Katshvati da on pritom misli sam. Zna ona kamo on odlazi

kad se vraća iz knjižnice;ona ga slijedi do kraja KingGeorge'sRoada, pokraj bolnice do one napuštene kuće koju mu je onasama pokazala jednogljeta prije nekoliko godina. Ljudi tamobaši ne dolaze, dijelom i zbogtoga jerje u blizini bolnica zaduševne bolesti. Ali svatko koga zanima povijestovoga mjestazna da je ta ruševna kuća nekad bila najveličanstvenija kuća udržavi, a zemlja kilometrima uokolo pripadala obitelji Monroe,s ralima jabuka sorte Christmas, slatkih Nonsuches ismežuranih Blue Permains, raneta za koje kažu da im je koraboje šljive. Ali to je bilo tako davno i više nema nikoga iz obite-lji Monroe, bez obzira na to koliko su rali zemlje imali;rakunisu se sad naselili u ruševinama, uz šumske miševe i voluharice.Nijedno od tih stvorenja nije prestrašilo i otjeralo Collieja. Tuon provodi sate i sate, zna to Kat, ono vrijeme koje više ne želiprovoditi s njom. Ne uspijeva ga više vidjeti, jeron skreneprema cesti. Umjesto toga, ona bulji ravno pred sebe, u pra-šinu koja se podiže kad je Jesse Mevers optrčao treću bazu, pr-vi među svojim prijateljima kojemu je to uspjelo. Povjetaraczaleprša i zašušti lišće na stablima lipa, a Katzadrhti i šćućurise uz ogradu. Neki kažu da možešrazgovarati s mrtvima kadpuše vjetar. Dobro slušaj, tako barkažu. Slušaj, i čutćešsvešto želišsaznati.

Collie je odjurio i ne primijetivši da mu je knjiga koju jeukrao iz knjižnice iskliznula ispod košulje i uz mukli udarac pa-la u travu. Katse sagne po nju. Gleda crteže, a onda okrenezadnju stranicu. Nije posuđivana više od tri mjeseca. Krađa ni-je svojstvena Colliju, to bi prije Katučinila;i ona ubaci knjiguu košaru pričvršćenu za svoj bicikl, košaru za koju joj se Rosa-rie uvijek rugala da je djetinjasta. Najmanje što može učiniti jena sebe preuzeti krivnju za tu sitnu krađu, iako zna da se ni-kada neće moći iskupiti za patnju koju mu je nanijela.

Vani je, na terenu, BarneyStark ugledao djecu kroz izmagli-cu zrakom nošene mlječike. Ugledavši Collieja kako se prove-

zao na biciklu, poželi potrčati za njim i reći mu da će na krajusve ispasti kako treba. Ali to nije ono obećanje koje Barneymože dati, i on ostade ondje, dajući upute na trećoj bazi, baškao što to čini svake subote posljednjih šestgodina. Ali ovopopodne je drukčije, jerBarneytrenira sam. Znao je da se ne-što neopozivo dogodilo onoga trenutka kad je Dave Mevers ot-vorio vrata njegova ureda, a s njim je bila i Jorie, sva uplakana,lica pokrivenogrukama, i njezin ih je plač pratio unutra, poputplime. Bilo je mračno u uredu, zastori navučeni, a zrak tmu-ran. Ethan Ford je pogledom preletio po prostoriji, lice mu jebilo sivo poputpepela i Barneyje odmah shvatio o čemu se ra-di. Tu, pred njim, stajao je krivac.

"Daj mi dvije minute", Barneyje zamolio Davea, a kad ih jeDave ostavio same, obratio se Ethanu.

"Nemoj ništa reći. Jesi li me čuo?"Ethan je odmahnuo glavom. Imao je ono vedro, bezbrižno

držanje čovjeka koji nije shvaćao razmjere svojih djela."Upravo sam rekao Jorie. Asad ću reći i tebi.""Epa, nemoj. Nemoj reći ni riječi dok nemašpravi savjet, i

ne želim biti na mjestu onoga koji će morati svjedočiti protivtebe."Barneyje pogledao Jorie koja je jošuvijek držala rukepreko očiju.

"Učini sam sebi uslugu", rekao je Barneysvom susjedu, čo-vjeku za kojega je poželio da ga nikada nije ni upoznao.

"Drži jezik za zubima."Ethan je obavljao najveći dio treninga i možda su stoga

Plavi drozdovi polako gubili otkad je on utamničen. On je biotaj koji je bio beskrajno strpljiv, čak i s onim igračima koji suse po svojoj konstituciji činili nemoćni uhvatiti loptu.

On bi sto puta ponovio ono najvažnije i nikad nije gubioživce poputnekih trenera, koje vidite da se mršte, zastrašujućijedanaestogodišnjake svaki putkad ispuste loptu. Sad, prepuš-teni sami sebi i pod Barneyjevim nadzorom, Plavi drozdovi gu-be. Uzraku se osjeća sumorno raspoloženje i neki igrači i nepokušavaju uhvatiti loptu, čak i kad je udarac upućen ravno

prema njima. Barneyjeva najmlađa kći Sophie trčeći sepribližava pred šestu izmjenu7. Sophie je optimistično dijete iBarneyjeva najveća radost, ali se danas doima zabrinutom, inije onako vedra kao inače. Zapravo, sva su djeca bila loše ras-položena, i na kraju utakmice, kad su izgubili, pozdraviše se sprotivničkom ekipom, jerBarneyna tome inzistira bez obzirana gorčinu poraza, te ih okupi na tribini.

"Većina vas je primijetila da danas s nama nema gospodinaForda", reče Barney. Bliži se vrijeme večere, a nebo je jošuvi-jek modro i temperatura visoka kao da je podne. Obično kadBarneyokupi momčad mora ih barem nekoliko puta smirivati,nekad čak i prijeti da će otkazati utakmicu sljedećegtjedna,ako ne bude miri tišina, ali ovaj putga oni nestrpljivo gledaju.Izgledaju tako mladi i zbunjeni, i Barneyse jedva može prisilitida nastavi s onim što je započeo. Većina ih je većčula neke ne-povezane glasine, koje baši ne mogu razumjeti, ali Barneybo-lje od ikoga zna da će te glasine postati jošpuno gore.

"Trenutačno gospodin Ford ima nekih problema sa zakonomzbogkojih vas više ne može trenirati."

Joe Shawpodigne ruku i, videći onaj čeznutljivi pogled nanjegovu licu, Barneyse poželi okrenuti i pobjeći do Safehou-sea, gdje bi se po svoj prilici prvi putu životu mogao dobro na-piti. Umjesto toga, on kimne dječaku.

"Reci, Joe.""Hoće li nas nastaviti trenirati kad izađe iz zatvora?"Barneyide onom tankom crtom između pripremanja djece

za istinu i štićenja od nje, pa makarsamo jošjedan dan. Višenema nikakve mogućnosti da Ethana Forda uz jamčevinu pustena slobodu, a da ne govorimo o povratku i o treniranju u Malojligi.

"Moratćemo pričekati i vidjeti. Umeđuvremenu ćemo igratinajbolje što možemo."

Taj odgovorne zadovolji nikoga, poglavito što je ta najboljaigra Plavih drozdova gotovo ravna katastrofi, ali Barneyraspu-

7Ubejzbolu ima devetizmjena, devetrazdjela igre (nine innings).

sti djecu, rekavši im da su igrali muški i pošteno, najviše što imje mogao reći.

"Svi znaju da je on u zatvoru zbogubojstva, tata", reče So-phie dok spremaj'u opremu u prtljažnik. "Većina ljudi misli daje nedužan, ali neki ljudi čekaju da čuju sve detalje prije negošto donesu odluku. Žele vidjeti kakva je njegova obrana i što jenjegov alibi."

"Kako to svi znaju?"Barneypromatra svoju kćer. Neće proćijošpuno vremena, a ona će početi izlaziti s dečkima i on će semorati brinuti o tome s kim je subotom uvečer, onako kako sebrine o Kellyi Josie. Njegove su se starije kćeri udaljile i više ihzanimaju prijatelji nego on, a on strahuje da će se to dogoditi isa Sophie, čim zađe u pubertet.

"Svi sve znaju, tata", uzdahne Sophie. Ona je nalik na maj-ku, posebno kad se razljuti, ali ima onu toplinu i suosjećanjekoju njezina majka nema, ili je ne pokazuje prema Barneyju.Sophie je jedna od onih djevojčica koja se doima starijom zasvoje godine. Njezina smeđa kosa spletena je u pletenicu kojajoj pada preko struka, a lice joj je ljupko i ozbiljno.

"To je kao i onda kad se ubio tata KatWilliams. Ti i mamaste mislili kako je to neka velika tajna, a svi su to znali. Čak ioni najmanji koje su najvjerojatnije štitili od groznih vijesti.Svi su znali."

"Imala djeca poputtebe?""Tata!""Oprosti!"Barneyotvori hladnjak koji uvijek nosi sa sobom

na utakmice i upeca dva zadnja bezalkoholna piva da ih popijudok gledaju kako nebo postaje ažurno, a onda boje šljive, i nakraju tintenoplavo.

"Starija sam nego što misliš", reče Sophie. "Trebašmi rećikad se takve stvari događaju onima koje poznajem."

Barneymozga o tome dok ispija svoje bezalkoholno pivo. Pi-ta se hoće li se ona osjećati iznevjerena jošviše kad dozna dajoj nije rekao cijelu istinu.

"Uredu. Pokušatću te ne držati u neznanju."

"Znači li to da ćešmi reći ako je kriv?"To je ono pitanje koje ona i sva druga djeca u momčadi žele

postaviti, ali Sophie je jedina koja za to ima snage. Barneyraz-mišlja o tome kako je izgledala kad se rodila, kako je bila si-ćušna i kako je bio zapanjen što je on sudjelovao u stvaranjunekogtako savršenog.

"To znaju samo odvjetnik i stranka."Na taj način joj nije la-gao, barem ne izravno. "Drugim riječima:ne tiče te se."

Ušli su u Lexus, što Sophie smatra razmetanjem, u taj auto-mobil kojemu Barneypridaje više pozornosti nego što bi tre-bao, posebno kad naleti na nekoga iz srednje škole na parkira-lištu ili iza sudnice.

"Kao što sam i rekla, ti mislišda sam ja mala beba."Sophieje ljuta i ne želi s njim razgovarati dok se voze kući;ali kad sti-goše do kuće, ona pomogne Barneyju istovariti opremu, i onise naganjaju dok idu prema vratima, dobacujući loptu tako štoje svaki pokušava baciti što više u zrak, ciljajući u grane stabladivlje jabuke, ispod kojega prolaze dok se približavaju kući.

Ostaci pizze i malo salate ostali su na kuhinjskom pultu.Barneyjede stojeći i naglo guta. Sve češće se osjeća kao uljezu vlastitoj kući i katkad ima osjećaj da je upao u pogrešnu ku-ću i da nikad nije ni trebao živjeti u tako otmjenom susjedstvuna Hillcrestu te da je njegov životzapravo samo nekakav po-kus.

Mark Derryjošuvijek radi u kupaonici i posvuda je tankisloj prašine od žbuke;sitnica, smatraju njegove kćeri koje inzi-stiraju na tome da im treba jošjedan tuši jedna kada;i ta pra-šina u kući i na slavinama ostavljenima pred kućom na travnja-ku podsjeti Barneyja na kuću u kojoj je odrastao, skučenu se-ljačku kućicu, srušenu prije nekoliko godina kad su izgrađenezgrade Državnoga ureda, na mjesto za kojim čezne više negošto je ikad mogao i pomisliti.

Dana Stark ušla je u kuhinju kad je čula buku, a Sophie uz-me neke vrčiće iz ormarića i zatim zalupi vratima hladnjaka,uzevši iz njega jednu bocu bezalkoholnogpiva i pola kile sla-

doleda od vanilije, kako bi napravila jedan od onih smećkastihcowfloats koje njezin otac obožava.

"Štoje to s Ethanom Fordom?"upita Dana. Ona i Barneysuse upoznali u upravnoj školi i ona je bila puno bolji studentodnjega. Barneyse iznenadio kad je ona prestala raditi odmah porođenju Kelly. Dana je po prirodi bila jako sumnjičava, što bijoj dalo onu posebnu oštrinu da se nastavila baviti odvjetniš-tvom.

Barneyglavom dade znak Sophie. "Zarne želišznati jesmoli dobili ovu utakmicu?"

Dana pogleda u lice svoje kćeri;samo taj jedan pogled joj jedovoljan da zna da su Plavi drozdovi izgubili.

"Više sreće drugi put, dijete.""Ona je vidovnjakinja", reče Sophie punim ustima. "Sve vidi,

sve zna.""Zvači dok jedeš", upozori je Dana, "jerću predvidjeti da

ćešse ugušiti.""Fred Hartdolazi sutra ujutro iz Bostona. On preuzima slu-

čaj", reče Barneysupruzi. Kad ih Sophie, odnijevši sude u su-doper, više nije mogla čuti, Dana reče:"Drago mi je da to ne-ćešbiti ti. Bitće to prava gužva, ako se ispostavi da je kriv."

"Čula sam te", reče Sophie. "Sve sam čula."Nakon ručka Barneyse vrati u auto i odluči nazvati Jorie.

Ali zapravo, ponada se da će opetnaletjeti na Charlottu Kite.Možda bi, kad bi nju vidio, mogao zaboraviti na sve ono štozna da je istina o Ethanu, barem nakratko. Baščudno kako če-sto viđa Charlotte u susjedstvu, i večeras se to ponovi. Char-lotte na rikverc izlazi iz svogdvorišta i Barneyuspori ispod do-puštene brzine, a onda pode za njom niz Hilltop, pokraj puto-kaza koji označavaju ulazak u susjedstvo, cijelim putem krozFrontStreet. Na znak zaustavljanja, na križanju ulica Maple iWesterly, Charlotte proviri kroz prozori dade Barneyju znakda parkira sa strane. Imala je pakleni dan, najprije ono s liječ-nikom, a onda sati i sati čekanja da joj daju injekciju u ruku potko zna koji putu predoperacijskom odjelu bolnice Hamilton.

Ima plave podočnjake, a kestenjastu je kosu nemarno sklonilas lica. Unatoč tome, BarneyStark se nasmije kad svoj auto za-ustavi pokraj njezina.

"Pratišli ti to mene?"upita ga Charlotte."Namjeravao sam otići do Jorie."Barneyje svjestan knedle

u grlu koju osjeća uvijek kad je Charlotte u blizini. Poznatje ucijelom Commonwealthu kao dobargovornik i može se upusti-ti u nadmetanje s najboljima, ali kad god ugleda Charlottu po-nestane mu riječi i nijem je poputmede koji šeće jabučnjakomu predgrađu i isto tako usmjeren prema samo jednom cilju.

"Hm!"Charlotte zaniječe glavom. "Idem posjetiti Jorie.""To samo dokazuje da smo nas dvoje jako slični."Barney

Stark se zagleda u nju i čini se da ni najmanje ne mari što jezaustavio promet, čak ni kad se iza njega pojavio auto. To jeWarren Peck, pipničariz Safehousea, onaj za kojega kažu da jebio isto toliko ljut, koliko i izvan sebe zbogEthanova uhićenja.Barneymahne i dade znak Warrenu da ga zaobiđe. "Imašdo-sta mjesta", povika Barney.

"Ašto ti mislišda je ovo?Prokleto parkiralište?"povikaWarren, a onda zatrubi i odveze se, trubeći tako, sve dok nenestade niz ulicu Westerly.

"Nimalo mi nismo slični", reče Charlotte kroz prozorsvogautomobila. Ona pomisli na ono kako je BarneyStark znao jur-cati po hodnicima u srednjoj školi. Pomisli na taj sanjarski iz-raz na njegovu licu. Oni su dva različita svijeta, to je točno, aoduvijek su i bili, pa ipak, kad god Charlotte vidi Barneyja, do-godi se nešto neobično:ona shvati da uvijek kaže ono što joj utom trenutku padne na pamet, ma koliko to osobno bilo. Osimonoga što se tiče njezina zdravlja. Otome uopće ne razgovara.

"Čujem da si odbio biti Ethanov odvjetnik. Mislila sam da simu prijatelj."

"Ne vodim slučajeve na toj razini. Ali Fred Hartiz Bostonaje izvrstan odvjetnik."

"Želišreći da Ethanu treba izvrstan odvjetnik?"Barneyprocjenjuje Charlottu i potpuno zapaža njenu oš-

troumnosti zdrav razum."Stvari će se razjasniti. Zato zakon i postoji.""Ja sam misli-

la da je zakon tu da kažnjava ljude."Jedan Volksvvagen luđački trubi iza njega i, pogledavši u re-

trovizor, Barneyugleda poznato lice Grace Henlev. Barneyknjižničarki dade znak da zaobiđe njegov automobil, ali Graceje tvrdoglava i ne želi prijeći preko žute crte. Umjesto daprođe, ona i dalje trubi. Barneyju ne preostane drugo negokrenuti dalje, dok Grace Henlev trubi za njim kao luda.

"Svejedno", reče mu Charlotte. "Ne možemo oboje posjetitiJorie, a da ona ne pomisli kako ćemo je napasti zajedno. Ovajputje red na mene i ja ću provjeriti kako stoje stvari."

"Uredu."Barneyse osjeća baškako se osjećao u srednjoj školi:kad

god bi ugledao Charlottu, na neki se čudan način osjećao za-neseno. Unjezinoj blizini bio je svjesniji svega oko sebe i jošuvijek je to ostalo isto. On opazi onu modru boju potamnjelogneba, ugleda krugove oko uličnih svjetiljki i tanku koricu mje-seca boje leda, koji je većizišao na nebo. "Upravu si", reče sonim čudnim izrazom lica, koji ostavi Charlottu zbunjenu jošdugo nakon što se odvezao.

"Pogodi tko me je pratio", Charlotte prođe kroz stražnjavrata k Jorie, kako to uvijek čini. "Nećeštisuću godina pogodititko."

Jorie trpa prljave tanjure i šalice od togdana u perilicu zasuđe i lakne joj kad shvati da netko s njom želi razgovarati onečem drugom, a ne samo o Ethanu. Mrsko bi joj bilo u oči la-gati Charlotti, ali nije spremna razgovarati o istini, čak ni sasvojom najboljom prijateljicom. Ona se okrene od sudopera iuspije se osmjehnuti:"BarneyStark."

"Stim čovjekom nešto nije u redu. On je poseban."Charlot-te danas ima nervozu želuca zato što umire od gladi, i ona sebaci na kutiju pšeničnih krekera ostavljenu na stolu. "Rekao jeda ide vidjeti kako si, ali mi se nekako učinilo da sam ja ta kojuon prati. Zašto bi on to činio?"

"BarneyStark te odavno prati, samo ti to nikad nisi primje-ćivala."

Jorie se ponovno okrene prema sudu. Ona i Charlotte su pri-jateljice jošod vrtića, i uvijek su bile dobre, ali stvari su se sadpromijenile. Počele su tajiti neke stvari jedna od druge, paiako u dubini duše imaju najbolje namjere, izbjegavajući istinupočele su praviti duboku, plavu udubinu tamo gdje je nekad bi-la samo iskrenost. Kad bi Jorie mogla progovoriti pojadala bise da se utapa na tisuće različitih načina:na suhom, u svojojvlastitoj kuhinji, žrtva tako prljave i duboke podvodne strujezbogkoje ne može ni pozvati upomoć. Za stolom joj je najboljaprijateljica, žena koja bolje od nje same zna sve njezine snove,ali noćna mora je nešto sasvim drugo –to je kutija crnih sjenai pakosnih crvenih zvjezdica, nešto što se drži dobro zatvorenood straha da se zemlja ne bi pod njom rascijepila na dva dijela.

"Ako je to točno, onda to samo pokazuje kolika je BarneyStark budala", reče Charlotte, jertko bi osim budale volioženu poputnje. Njezina sreća je na putu da se strašno preo-krene, ona je na rubu strašnogkraljevstva bolesti. Charlottinabiopsija će potvrditi ono na što njezin liječnik sumnja, dajekvržica na njezinim grudima zloćudna. Dok sjedi tu u Jorienojkuhinji, Charlotte to većzna;sigurna je u to onako kako nekiljudi u ovom dijelu zemlje sa sigurnošću znaju kad će pasti sni-jeg, samo po onoj mirnoći koju osjete u zraku ili po skupinamavrabaca na travnjaku, ili po onoj hladno plavoj kori jorgovana.Pa ipak, Charlotte ne otkriva svoju tajnu, tu bolnu žeravicu za-guranu duboko pod kožu.

"Kako je Collie?"upita. Collie je bio jedino dijete na ovomesvijetu čije postojanje nije prezirala dok je bezuspješno poku-šavala ostati trudna.

"Zaključao se u sobu te čak ni KatWilliams ne pušta unutra.Ona se tu vrzma i čeka ga. Na kraju sam joj morala reći da idekući. Najvjerojatnije me nije ni poslušala."Jorie ode do prozo-ra i podigne zastor. Zagleda se u redove graška u vrtu i cvijećekoje se povilo od vrućine. "Mislim da je jošutaborena tu u na-

šem dvorištu.""Akako si ti?"Charlotte priđe prijateljici i stane uz nju."Jesi li ti dobro?""A, ja?Moram biti, je li tako?"Jorie lakne, jerCharlotte ne postavlja više pitanja o Ethano-

voj nedužnosti, onako kako su je njezina majka i sestra ispiti-vale ranije togjutra, kad su joj došle pružiti potporu. Jorienamajka Ruthje obećala založiti svoju rodnu kuću u SmithfieldLaneu i sve u njoj, ako bude trebalo, kako bi platili pristojbe.Ann, koja je uvijek bila hladna i nezainteresirana, zagrlila jeJorie dajući joj do znanja daje u potpunosti na njezinoj strani.Jorie je zahvalila majci, poljubila sestru, i kad su izašle, proma-trala ih je dok su odlazile niz stazu i razmišljala kako ih dijelisamo udaljenostlažljivice. Nije se mogla prisiliti reći istinuobitelji, isto kao što nije mogla reći da je zemlja sad nebo i daće taj plavi svod nad njima zauvijek biti ono po čemu će sadhodati. Kako im može reći da je neispravno postalo ispravno ida se sve, u što su do sada vjerovali, mora nanizati na drugikonac –svi oni blještavi biseri sudbine, za koje se ispostaviloda nisu ništa drugo nego ogrlica od bezvrijednih kamenčića.

"Dobro sam"i večeras ponovi ispraćajući Charlotte, iako –kad zagrli prijateljicu na vratima –Jorie nije čvršća od zavež-ljaja suharaka. Slomitće se ako je zagrli čvršće, raspastće sekao trijeska, baštu na dovratku.

"Hoćešli me nazvati ako me zatrebaš?"upita Charlotte;alivrata se većzatvoriše za njom. Charlotte polako ide do svogaauta, poputžene koja gazi kroz snijegiako je vrijeme lijepo,zlaćano, dok se blijedo nebo sutona pretvara u noćnu tamu.Većje odavno prošlo vrijeme večere, i to je vrijeme kad suostali u gradu spokojni u svojim kućama, sretni što se nemajuni zbogčega ozbiljnijega brinuti, osim o sviscima u vrtu, miše-vima u podrumu ili pločicama koje se gule u hodniku.

Vani se na nebu javlja zvijezda harfa u Liri i diže se sve višei više –zvijezda vodilja u noći. Zrak odiše svježinom, ulice suprazne, i samo oni najusamljeniji sjede u baru Safehousea i na-

ručuju tonik, za koju većboljku misle da od nje boluju, uzaludse nadajući da će otkriti lijek za ono kako se osjećaju duboko usebi.

To je onaj satza kojim je Jorie nekad čeznula, onaj plavi satkad bi Ethan i ona stajali u kuhinji ugašenih svjetala i krali po-ljubac, prije nego što bi obavili poslove koje su te večeri imali.Isad je vrijeme kao i svako drugo;duge minute, dosadne se-kunde, ništa, samo jednolično vrijeme koje protječe naprijed,sviđalo se to tebi ili ne. Jorie je počela zaboravljati najobičnijestvari –ručak primjerice –i zato sad gore nosi poslužavnik.Pokuca na vrata spavaće sobe, a kad joj Collie ne odgovori,ona mu večeru ostavi u hodniku;ništa posebno, samo prženisendvič sa sirom i zdjelicu juhe od rajčice, dovoljno da se malookrijepi, ali bačeno uzalud, jerzna da on to neće pojesti.

Možda Collie želi sjediti u svojoj sobi sve dok se sadašnjostne otpuše nad njim, preko krovova i voćnjaka, sve dok ne ne-stane tamo daleko, tako da oni opetmogu otvoriti vrata i pro-zore. Ali Jorie zna da njezin siroti dječak može dovijeka čekati,može u zaključanoj sobi sjediti sve dok ne ostari, a da ono štoih je snašlo neće nestati. Tu se smjestilo;i tu će i ostati. Moglibi o ovome porazgovarati, ako bi uopće i mogli razgovarati;aliono što vrijedi za Charlottu, vrijedi i za Colieja:čuvaj opakutajnu i uskoro neće biti izbora. Uskoro će oni izgubiti i sposob-nostgovora.

Tamo u vatrogasnom domu u IVorthington and Vine dvana-esttužnih ljudi sjedi za stolom, a nedirnute čaše mineralnestoje pred njima. Jedno mjesto je prazno, a ostali odvraćajupogled od stolca na kojemu je sjedio Ethan Ford, kao da mu jeto mjesto bilo urođeno. Svaki, uključujući Marka Derrvja iWarrena Pecka, razmišlja o onim trenutcima kad je Ethan spa-sio ljudski život, kad je učinio nešto što se oni sami nisu usudi-li. Napola očekuju da će se pojaviti iz mraka i zauzeti svoje uo-bičajeno mjesto. Onako kako je po tko zna koji putizlazio izplamena, ali na vratima nema nikoga, a vjetrokaz tamo na vr-hu krova, divlji trkaći konj koji baca metalni plamen, nadzire

ulicu.Ašto se Jorie tiče, ona zna da se Ethan neće vratiti kući. Ne-

će skrenuti u Maple Street, umoran od večeri provedene s pri-jateljima nakon napornoga radnoga dana, spreman za njezinzagrljaj. Jorie je uvijek bila optimist, osoba koja uvijek traži inalazi najbolje u ljudima. Sad ona sebi predbacuje što je bilatako lakovjerna, i pita se nije li to u njezinoj prirodi, da je lakomogu prevariti. Kad su ona i Ann bile djeca, vjerovala je svemušto bi joj sestra rekla. Ann je tvrdila da u zemlji postoji rupakoja ide do druge strane Zemlje, i Jorie je bila tako naivna dajetu glupostsmatrala pravom i nepromjenjivom istinom. Čak ikad joj je Charlotte rekla da je to nemoguće, nije se dala poko-lebati.

Da netko propadne kroz tu rupu, šaptala je Jorie Charlotti,uh, putovao bi ravno kroz rastaljeno središte zemaljske kugle iizašao na drugu stranu, našavši se zarobljen u tuđoj zemlji ukojoj ne bi poznavao ni ljude ni običaje. Tako se Jorie i sadosjeća, baškao da se spustila u tu zemlju. Ona siđe niz stube,a onda otklipše u vrt, bosonoga, osjećajući toplinu sunčanogadana na zemlji, iako se većspustila noć. Svakoga su ljeta dosada tu bili uredni redovi i svaka vijugava loza grahorice pri-čvršćena uz drveni kolac, a sad je vrtsamo nekoliko dana za-nemaren i većje zarastao u korov, a japanske su se mušice pri-lijepile za stabljike i peteljke. Za samo nekoliko dana ne možega se prepoznati. Da su Jorie upitali gdje se nalazi sjever, agdje jug, ne bi im se usudila odgovoriti, iako je ona sama iskol-čavala svaki pedalj ovoga vrta svakogproljeća, čim bi zemljapostala dostatno mekana za obrađivanje. Ona ne zna odreditizemljopisni položaj ovoga mjesta na koje se spustila, samo znada svaki trenutak proveden ovdje boli. Samo udisanje zrakamože ti ozbiljnije naškoditi. Hodanje je poputkoračanja postaklu.

Nisam više isti čovjek, eto to joj je rekao Ethan, tu tajnuona čuva, od Charlotte i od svih drugih koje voli, te riječi kojesu otvorile vrata toga područja gdje je ispravno neispravno, a

svaki pločnik oštriji od kristala. Oči su mu bile crne, iste oneoči kojima ju je svake večeri dugo gledao dok se spremala naspavanje. Onaj koji je učinio te strašne stvari zaslužuje da gase kazni za njegove pogreške. Eto to joj je rekao. Ali, poslušajme, ja nisam taj.

Kao da je sjena bila pričvršćena za dušu čovjeka kojemu jesve to vrijeme bila supruga, žezlo prišiveno za njegova stopalai vrhove prstiju, crna prijetvorna mreža koja se samo pri odre-đenom svjetlu 'može vidjeti. Na jasnom dnevnom svjetlu kojese ulijevalo kroz prozorDavea Meversa, primjerice. Na mjese-čini u njezinu vrtu. Pogledaj u to svjetlo, i ne možešne vidjetiono što je pred tobom.

Dušo, samo me shvati. Ja sam sada sasvim druga osoba.Je li moguće, pita se Jorie ove obične ljetne večeri, da dobri

ljudi odjednom polude?Može li netko dobarizgubiti osjećaj zastvarnosti za ono što je dobro, isto onako kako se netko drugimože izgubiti u šumi?Može li oduzeti životdjevojci i nastavitihodati sa svakim korakom dugim poputmilje, i svakom miljomdugom kao život?Jerupravo to učinio je Ethan Ford. Odbacioje svoju prošlostkao da mu je to bila druga koža i ostavio jeodbačenu na cesti za Maryland, ostavljenu da se sasuši ondjena suncu, sve dok se ne pretvori u fini brašnasti prah koji ćeraznijeti vjetar, a potom ga nanijeti u močvare i polja dužpla-ve obale. Aonda ga je sudbina odvela u Massachusetts, takojoj je rekao. Dovela ga je u Commonwealth, namjerno, da po-čne iznova, da hoda kroz hladne dane u siječnju, da

razgrće lopatom snijeg, da podiže dijete, da prvi stigne namjesto događaja svaki putkad izbije požaru mjestu, da mu za-hvaljuju za živote koje je pomogao spasiti, da on zahvaljujeBogu za svaki novi dan, zahvalan zbogtoga što je daleko odMarylanda.

Jorie čučne u vrtu, a onda sjede na podvijene noge. Čini jojse kao da večeras cijeli svijetzaziva nekim glasom koji ona nitirazumije niti prepoznaje. Zrikavci zriču, a hrustevi zuje krozzrak, i čak joj se čini da se i mjesečina glasa poputčistogsta-

kla koje se trese pod pritiskom noći, vruće, mračne noći. Usko-ro će svi doznati istinu –pastće poputtuče i zdrobiti im život.Ali zasada, zrak je sparan i mirisan. Ljiljani boje pastrve i zum-buli cvjetaju dužstaze i njihov se opojni miris gotovo možeopipati u zraku. Jorie ispruži ruku da skine bube s povijuše tik-vica. Mjesečina se poputzavjesa spušta na gredice zelene sala-te i radića i na nježne biljke rajčice na kojima su gusti, zeleniplodovi koji ispuštaju miris sumpora kad god ih nešto dodirne.Tu je i razbacani grašak, prepušten sam sebi, i jagode koje suEthan i Collie jednom donijeli u povodu Majčina dana, gredicaza gredicom srcolikih biljaka. Jorie pravi pekmez svako ljeto, ikad god izabere dan za prokuhavanje voća, uvijek se ispostavidaje to najtopliji dan te godine. Na neki se način ta vrućinauvuče u te ture pekmeza što im daje posebnu slatkoću, tako dasvaka žličica togpekmeza namazana na pecivo ili prepečenacmože prizvati savršenstvo ljeta uz samo jedan zalogaj sjećanja.

Uz toliko mjesečine koja obasjava vrt, čovjek može zamijeti-ti sitnice koje bi bile nevidljive neke druge noći:kako je mekani ružičastpavitkoji se penje uz ogradu, kako voda u kamenu,gdje se kupaju ptičice, u ovo doba postaje srebrnkasta, kako sukrilca buba koje se lijepe za lozu sjajne i crnoplave, blještavihbalegara koji se trude najesti dosita prije no što se razdani. O,kako samo Jorie želi ispariti u tu mjesečinu, baškao što rosaispari pred blještavilom najjačega sunca. Iz noći u noćona spa-va sa sjenom, jednim varalicom od pepela koji je ležao uz njuna čistim, bijelim plahtama i ljubio je pod istim stablima jabu-ka ispod kojih je prolazila dok je bila dijete. Nikad nije mislilao onim zimskim večerima kada bi on odlutao sam, ili opazilakako bi se često zagledao iza sebe kao da je vrebala opasnost,čak i kad je skretao u najpoznatije ulice. Nikad ga nije pitalaza prošlost, u kojoj ne samo što nije bilo roditelja, nego ni uja-ka ni ujni, ni rođaka ni prijatelja.

Ali možda nitko ne bi zapazio takve stvari. Možda Jorie nijebila ni manje ni više oprezna od drugih. Iako je mračno, onaipak ugleda nešto bijelo, treperavo na rubu svogvrta. Čini se

kao da je jedan jedini ledeni cvijetnarastao u nekoliko posljed-njih sati, tek da bi je utješio. Jorie prođe kroz gredice povrća, aonda se sagne da vidi što je to ostalo. To je samo komadićzgužvanogpapira. Ono za što je ona pomislila da su latice, za-pravo su samo redovi plave tinte. Jorie posegne za papiromonako kako bi neka druga žena ubrala ružu. Prepozna rukopisi pomisli na KatWilliams kako stoji tu u vrtu i virka na Collie-jev prozor, dok je ona nije otjerala poputvrapca ili sojke.

Zao mije što sam nazvala kad sam ga ugledala u onoj emisijina TV-u. Nisam to trebala učiniti, ali sad znate, i nema načinada to promijenim. Željela bih da to nisam učinila, jersmatramda sam vam uništila život.

Jorie izravna papir, a onda sklopi oči i posluša hrušteve. Unjihovu zujanju čuje klepetanje svoje vlastite sudbine koja jeprati, sviđalo se to njoj ili ne. Eto kako se to dogodi:djevojčicapogleda emisiju na TV-u i sve se raspadne. Takve su posljedicejednogobičnogčina, ma što poželio učiniti nakon toga. Na-ravno, da su okolnosti bile drukčije, Jorie je mogla krenuti dru-gim putem, ali ovo je smjerkojim je krenuo njezin životi do-veo je do ovoga mjesta gdje se sad nalazi, do svijeta u kojemuti neki ljudi kažu previše, a drugi ti ne kažu ništa. Tu, u njezinuvrtu, japanske bube bliješte poputzvijezda, a nebo je nepre-gledno i crno. Neke je stvari nemoguće zaustaviti, primjericepljusak, ili ljubav na prvi pogled, ili spori, ali nepokolebljivi puttuge. Gotovo je s Jorienim životom, onakvim kakvim gaje onapoznavala. Večeras, u starom dijelu Monroea, u Massachusett-su, gdje ljudi nikada prije ovoga ljeta nisu zaključavali vrata, ugradiću gdje ima više stabala jabuka nego što ih se može pre-brojiti, i gdje djeca uvijek spavaju mirno, Jorie je potpunosvjesna onoga što se dogodilo. Ona može sklopiti oči i možesanjati stotinu godina, ali jedno je izvjesno –ona sad zna.

NERAZBORITČOVJEKNERAZBORITČOVJEKNERAZBORITČOVJEK

KADJESVOJOJ SUPRUZIREKAOISTINU, OSJEĆAOSEKAODAJEpričao nečiju tuđu priču. Tko je bio taj Brvon Bell, osim dječakkoji je nekad bio mjesečar?Tko je bio on, osim bića bez duše,ostavljen tamo u plitkom grobu u plodnoj zemlji Marylanda?Utom svom kratkom životu nije volio ništa više od bejzbola isamoga sebe, iako je s vremenom omrznuo i jedno i drugo. Bioje on beznačajna osoba, ali ipak velika zvjerka u tako skrom-nom gradiću kakav je bio Neptun, malom mjestašcu na najuda-ljenijem rubu Istočne obale, gdje rogoz izraste do visine čovje-ka, a vrane i kosovi što kruže nebom, spremni su ukrasti cijeliulov što ga ribartogdana može donijeti kući.

Isam je Brvon bio ribarev sin koji je mrzio more. Bio je tvr-doglav i tašt, ona vrsta dječaka koji ti se ljubazno smješkaju, aonda učine po svom, bez obzira na cijenu i posljedice. Otac muje umro mlad, nestao u oluji, i premda gaje majka jako voljela,uvijek je na sina gledala kao na stranca koji je nepozvan stigaosamo da bi ostao, i preuzeo kuću. To je bio dječak koji bi uniš-tavao sve čega bi se dohvatio;sve se u njegovoj blizini pretva-ralo u pepeo. Do svoje dvanaeste godine većje pretraživaomajci novčanik, uzimao novac i ostajao vani dugo u noć. Sašesnaestje napustio školu i moglo ga se naći tamo uz dokove –oportunisti strvinarkao što su bile vrane koje bi se glasale svi-soka, a kako je bivao sve stariji postajao je sve ljepši i ljepši, alii sve sebičniji. Nakon nekoga vremena dječaci, s kojima jeBrvon odrastao, odbijali su s njim igrati bejzbol na istom igra-lištu, jeron nije igrao samo da bi pobijedio, većda bi ozlijedioprotivnika. Govorilo se da Brvon nosi zrcalo u džepu Da se bo-lje vidi, eto tako se šaputalo, Da bolje zna tko je.

Kako su godine prolazile, djevojke u Neptunu počele su ganeobuzdano salijetati. Vozikale bi se kraj njegove kuće u sitnesate i danonoćno telefonirale, dok njegova sirota majka, kojazbognjih nije mogla spavati, nije spustila slušalicu pokraj apa-rata. Te su djevojke znale da su glupe, znale su da će Bryon injih povrijediti, kao što je povrijedio tolike prije njih, pa ipak,kad bi se on nasmiješio, čak bi i najpametnije djevojke u gradupovjerovale da će, bez obzira na to kako se ponašao u prošlo-

sti, ovaj putbiti iskren. Kupovale su mu odjeću i benzin za ka-mion, vodile s njim ljubav u svojim uskim krevetima, nakon štobi se on ušuljao kroz prozorposlije redarstvenogsata, ili suodlazile s njim u šumu gdje su borovi cviljeli u noći poputljudizatočenih u mraku, onih kojima je sudbina odredila da naistom mjestu ostanu vječno.

Do njegove sedamnaeste godine dvije su mještanke zbognjega pokušale počiniti samoubojstvo, i treća, negdje u Balti-moreu, u domu za samohrane majke. Ništa od toga Bella nijeni najmanje diralo, on je u tim djevojkama gledao samo slatkemale jebačice koje su tu da bi ih on iskoristio, bez srca, bez du-še i, sasvim sigurno, bez trunke odgovornosti. Svremenom suga djevojke u gradu proklele i zaželjele da i on jednoga danaspozna onakvu ljubav kakvu su one osjetile kad ih je prvi putpoljubio –onu okrutnu i očajnu patnju koja uvijek prati čežnjuza nekim koga morate izgubiti.

Cijelu svoju mladostBryon je obavljao neobične poslove,učeći za stolara, a znao je da je stvoren za nešto drugo, osimovoga grada gdje nema ni jednoga kina i gdje se morašvozika-ti dobrih pola sata dok nađešpristojan bar. Sanjao je o bejzbo-lu, o slavi i novcu, i njegovi su mu se snovi uvukli pod kožu,zbogčega je blistao, te su čak i odrasle žene, koje su trebalebiti upućenije, za njim okretale glavu dok je na ulici prolaziopokraj njih. Eto, čak ni prijateljice njegove majke nisu s njegamogle skinuti pogled kad bi dolazile k njima na kartanje. On ježiva nevolja, govorile bi, doslovno isplazivši jezik, bez obzirana to što je on bio samo nešto mladi od većine njihovih sinova.Žalim onu koja izvuče ovaj zgoditak, tako su žene upozoravalejedna drugu, i ispostavilo se da su bile u pravu.

Marie Bennettje bila ta s kojom se spetljao, lijepa četrdese-togodišnjakinja koja je trebala biti svega svjesna. Kad ga jevlastita majka izbacila, Bryon se doselio k Marie i nakon toga,u njezinoj kući koja gleda na obalu, ostao sljedeće dvije go-dine. Marie mu je davala previše novca i nije mu prigovaralazbognjegove sebičnosti, čak ni kad je saznala da se sastaje s

nekim mladim djevojkama ondje u pristaništu. Kupila mu jekožni kaput, lijepe čizme koje će trajati dok je živ i zlatni lan-čićkoji je on brzo unovčio u zalagaonici. Mogla mu je darovatisve što se novcem moglo kupiti, ali Marie je znala da joj on ni-kada neće biti vjeran.

Nikad mu nije rekla ni riječi kad se kući vraćao u dva-tri uju-tro, pa ni onda kad je prestao dolaziti, osim da nešto pojede ilise presvuče u čistu odjeću, ili zatraži pozajmnicu da ispliva izdugova. Bryon je kod Marie ostao dva tjedna nakon svogde-vetnaestogrođendana, i kad se više nije mogao prisiliti daopets njom ode u krevet, krivotvorio je njezin potpis, a ondaotišao do banke FirstNational i podignuo desettisuća dolara.Nakon što je nestao, Marie mjesecima nikome nije rekla što jeučinio, a kad je konačno priznala što se dogodilo i kako joj ježivotna ušteđevina nestala zajedno s Brvonom, druge su jojžene iz grada govorile da je sretna. Dobro da si se riješila sme-ća, govorile su. Bryon Bell je uzeo samo njezin novac, podsjeti-le su je, ali prema izrazu Mariena lica znale su da to nijetočno, i nitko nije bio iznenađen kad je doživjela nesreću uzCove Road. Do tada se propila i svojim je najprisnijim prijate-ljicama priznala da više nema zbogčega živjeti sad kad jeBryon Bell otišao iz grada, i svi su znali daje samo pitanje vre-mena kad će se Marie razbiti, na ovaj ili onaj način.

Snovcem Marie Bennettu svom džepu, Bryon je znao daima izgleda otići u neko mjesto bolje od Neptuna, te se odve-zao u Baltimore, nadajući se da će ga primiti u neku važniju li-gu. Otvorio je prozore svogkamiona i odahnuo što više ne mo-ra udisati miris mora i što će moći Marien novac potrošiti kakose njemu prohtije. Ali kad se pokušao prijaviti za probu, kape-tan momčadi mu se samo nasmijao. Tu su bili dečki s fakulte-ta, zvijezde svojih momčadi sa sveučilišta koji su trenirali i došestsati dnevno. Bilo je tu mladića koji su doputovali čak izDominikanske Republike ili Portorika, tako ozbiljnih i odlučnihosoba koje su mirno čekale svoj red da ih prozovu, a onda sulopticu za lopticom bacali izvan parka, te je plavo nebo iznad

njih bilo ispunjeno zasljepljujućim bijelim krugovima, sve doksve loptice nisu pale u travu, gdje su se sjajile, tinjajući poputzvijezda. Ispostavilo se da kapetan momčadi nije mario za onošto ljudi u Neptunu, tamo u Marylandu, misle o Brvonu

Bellu, ili za njegovo mišljenje o sebi. Bryon je bio nitko i'niš-ta u Baltimoreu, i nije imao nikakva izgleda. Slučajno ili na-mjerno, taj je stariji čovjek pljunuo na tlo dok je otpuštaoBrvona, a pljuvačka je pala u prašinu i na Brvonove čizme.Bryon ima nezgodnu narav kad se stvari urote protiv njega;na-učio je da sve ide glatko i mogao je istoga trenutka postati sas-vim zao, kad bi se i najmanja teškoća pojavila. To se dogodiloonda kad ga je djevojka, koja je s njim ostala u drugom stanju,molila da se oženi njome, a on ju je samo podignuo i izbaciokroz vrata –bila ona trudna ili ne, on sasvim sigurno nije za tomario. Utakvim trenucima ne bi se zaustavio i razmislio, adre-nalin bi prostrujao njime poputotrova zagrijanogna tempera-turu razjarenosti. Oči u oči s čovjekom koji ga je ismijao, kojiga je pretvorio u prašinu onako kako je on uvijek druge pretva-rao u pepeo, zgrabio je najbližu palicu koja mu se našla priruci i nasmrtpretukao kapetana momčadi koji je bio bogi ba-tina. Na zemlji je taj isti kapetan pljuvao krv kao i svi drugi. Injegova krv je bila isto onako crvena kao i tuđa, i premda je utom bilo određenogdivljačkogzadovoljstva, bila je i previsokacijena koju je platio.

Bryon Bell je u zatvoru odležao osamnaestmjeseci, dostavremena da očvrsne u takvoga čovjeka kojemu se nitko ne biželio naći na putu. Više i nije vidio lica kad je gledao u ljude.Razmišljao je o tome kako bi mu mogli poslužiti da zadovoljisvoje interese. Kad su ga pustili iz zatvora, više nije bio dječaknego potpuno odrastao, prkosom ispunjen čovjek, koji je biotako zgodan da su se golubice obrušavale s neba i slijetale nanjegova ramena, a žene ispuštale ključeve od ulaznih vratanjemu u krilo. Oči su mu bile tako crne da se žena mogla uto-piti u njima, mogla je upasti tako duboko i brzo, da nikad ne bini shvatila da se spotaknula, dok ne bi nestala.

Ašto se Brvona tiče, u njemu je bilo nešto neutaživo, nekapraznina, tako bezdana daje se nikad nije moglo popuniti. Dokje hodao svijetom, jedina riječ koju je mogao čuti bila je riječmoje. Bilo je mnogo toga što je želio, toliko toga što je htioimati. Bilo mu je teško ostati na jednom mjestu nakon što jegodinu i pol proveo u ćeliji, te se uputio vijugavim cestamaMarylanda. Uproljeće, kad voćke počinju cvasti, kad ima to-liko bresaka i dunja, badema i šljiva, i kad se zrak doima nami-risan parfemom, on je radio kao krovopokrivač. Zimi je čistiodimnjake i ralicom razgrtao snijeg. Tijekom godine javljao sepoduzetnicima i zapošljavao kao nadničar, sretan što može ru-šiti zidove ili zgrade sravnjivati sa zemljom, kao da mu je ne-što rušilačko bilo u krvi.

Itako su prolazile godine, a za to je vrijeme postao ogorčensvojim mjestom na svijetu da ni najmanje nije mario za ljudskurasu. Iz razonode bi seljacima podmetao požaru polju. Zapaliobi vatru u mišjem repku, travi koja je rasla uz rubove polja ku-kuruza;bacao bi zapaljene šibice na lišće slatkogkaučukovca imirte, pazeći da iza sebe ostavi crni tragpaljevine. Iako su muta besmislena djela pružala veliko zadovoljstvo, svakim je da-nom bivao nesretniji i nesretniji. Počeo je osjećati kao da se iz-nutra suši, onako kako se osjeća čovjek dok hoda pustinjom.Jednogljetnogdana stigao je u grad u kojemu nikada prije nijebio, i shvatio je da je žedan, toliko da je mislio kako će umrije-ti ako nešto ne popije, i tako je došao do velikogsupermarketagdje je kupio pakiranje od šestpiva i zapazio prelijepu djevoj-ku na blagajni. Dok je ona blokirala to što je on kupio, po na-činu na koji ga je promatrala znao je da je može imati ako ho-će, i blago se osmjehnuo onim svojim prelijepim osmijehom.

Bryon je radio većviše od mjesec dana, na otvorenom po-magao zidati ograde i terase u dvorištima i dobio brončanu bo-ju. Usred svegtogzlata nalazile su se tamne oči koje su te paž-ljivo promatrale i u kojima bi se mogao utopiti, ako ne pogle-dašu stranu. Djevojka na blagajni u njega je buljila otvorenosvojim lijepim, zelenim očima. Bryon je procijenio da ima oko

osamnaestgodina, domaća cura koja jošmnogo toga mora na-učiti. Imala je dugu, crvenu kosu koju je on želio dotaknutisvojim rukama. Nosila je kratke hlače i kratku majicu koju jeon odmah poželio poderati na njoj, te se jošviše osmjehnuoonim osmijehom za koji je znao da mu žene ne mogu odoljeti.Ne bašiskrenim, ali punim mogućnosti, obećanja i zadovolj-stva.

"Kad završavašs poslom?"upitao ju je. Procijenio je da ćeosmijeh na njegovu licu ispričati ostatak priče o svemu onomešto je tražio, a što je bio dobarprovod i nešto što će mu pomo-ći da zaboravi na žeđ.

"Ne prije devet", rekla je djevojka. "Tu sam zarobljena dokraja radnoga vremena."

"Kao da si u zatvoru. Onda nemam sreće."Bryon Bell je podignuo kutiju cigareta i odmotao celofan;

bio je zadovoljan što ga ona nije tražila da plati."Ali to ne znači da se sreća ne može promijeniti."Djevojka se nasmijala umilnim, zvonkim glasom. Bila je pre-

visoka i pjegava a da bi dječaci njezinih godina zapazili njezinuljepotu, ali Bryon Bell je imao oko za te stvari.

"Zbrišimo", rekao je. "Idemo se zabaviti.""Sad?"Djevojka se opetnasmijala. Imala je onaj nestrpljivi

pogled koji kao da je govorio, Moram otići odavde, pogled kojije omogućio Brvonu ocijeniti što će uslijediti. Znao je da će po-ći s njim prije nego što je ona sama toga postala svjesna.

"Sigurno tu ima neko mjesto gdje bismo se mogli otići oku-pati", rekao je. Bio je vedar, vrućdan i u trgovini nije bilo ra-shladnoguređaja. Jedan ventilatorje zujao na prozoru i rastje-rivao vrući zrak po prostoriji.

"Paklensko jezero", rekla je djevojka. Bryon se nasmijao;tomu se svidjelo. "Paklensko?"

"To je izvorsko vrelo –nešto poputtermalnogizvora, alikad je plima, voda je napola slana."

"Vani je prelijepdan a da bi ti tu ostala radeći."Bryon ju je pogledao, uzeo pakiranje od šestboca piva, koje

je zgrabio da bi utažio žed. Jošmalo gromoglasnogsmijeha, idobio ju je. Ona je gazdi ostavila poruku –Otišla sam se oku-pati, i zaključala trgovinu.

"Otpustitće me."Djevojka je oklijevala prije nego što jeušla u njegov kamion. Bio je početak kolovoza, i divlja se rižažutjela u cijelome gradu, lijepa poputsunčeve svjetlosti. "Ubitće me", rekla je.

"Zbogkupanja?Mislim da neće. Pa nije to savezni prijestup.Osvrni se oko sebe i pogledaj kakav je dan."Djevojka je pro-motrila praznu cestu, polja prosa i pšenice, kosove crvenih kri-la na telefonskim žicama. "Doista mislim da nećešimati bašmnogo kupaca danas", rekao joj je Bryon.

Itako je ušla u kamion, zatvorenih očiju, kao da je zaronilau hladnu vodu a ne upućivala stranca prema toploj, slankastojobali Paklenskogjezera. Obećao joj je da neće gledati dok ski-daju odjeću i zarone. Ali, naravno, gledao ju je, i bio je u pra-vu. Bila je prekrasna, onako vitka i blijeda postajala je zelenka-sta u mutnim vodama ribnjaka. Nažalost, svaki putkad joj sepokušao približiti, najviše što je uspio dobiti bio je poljubac.Kasnije se ona otrčala odjenuti iza borovih stabala, a onda sevratila popiti s njim pivo, noge su držali u vodi koja se doimalatoplijom od zraka. Tajanstvena ribica prišla im je grickati prstena nogama i Bryon je rekao svojoj sugovornici da on zna zašto;čak i riba osjeti kako je ona ukusna, toliko da bi je mogao poje-sti.

Dan je bio na izmaku, a Bryon jošuvijek nije dobio ono štoje htio, ali to ne znači da je odustao. Odvezao ju je kući u su-mrak, a neprozirni veo peludi lepršao je zrakom. Pokazala muje smjerkuda treba voziti, i čim je skrenuo s puta strasno ju jepoljubio, ostavivši je bez daha.

"Ovo mi nije dosta", rekao joj je. "Želio bih te joškoji putvi-djeti."

"Kakve to veze ima?"Djevojka je tužno odmahnula glavom."Ti ionako odlazišiz grada."

Lice joj je izgorjelo na suncu i bila je zajapurena od vrućine.

Djevojka se vjerojatno zaljubila u Brvona Bella onogtrenutkakad je prvi putušao u trgovinu, ako ne i prije. Ona je sanjarilao tajanstvenom strancu kad se oglasilo zvonce nad vratima, onekome s očima crnim poputperja kosa, ptica koje sad prelije-ću nebom.

"Možda ću otići", zadirkivao ju je Bryon. "Amožda i neću.Doći ću po tebe poslije, a onda ćemo se malo provozati okolopa ćemo vidjeti."

Djevojka je pogledala preko polja. Svjetla u njezinoj kući bi-la su upaljena. Bila je to bijela seljačka kuća, kilometrima uda-ljena od svega.

"Iza ponoći. Datću ti znak svjetlima, a ti izađi.""Ne mogu", rekla je djevojka, ali ga je jošjedanputpoljubi-

la."Nemoj me razočarati", rekao joj je nešto prije nego što je

istrčala iz kamiona i potrčala prema kući. Bryon se vratio pu-tem kojim je i došao. Možda je bio sedamdesetak kilometarazračne linije daleko od kuće, ali ljudi iz Neptuna nikada nika-mo ne odlaze, i bio je siguran da neće naletjeti ni na koga po-znatog. Kako se ispostavilo, gradiću kojemu se nalazio zvao seHolden, u njemu je bio pristojan barHolden's Corneri Bryonje ondje sjedio nekoliko sati, opijajući se i pokušavajući seosloboditi ljutnje koja je uvijek ključala u njemu, nadajući seda će nekako utažiti tu strašnu žed koju je osjećao u sebi. Na-kon toga vozikao se neko vrijeme zabačenim cestama, pomiš-ljajući da se uputi prema međudržavnoj i ode gore u Phillv,gdje će sigurno biti posla. Ali prilično je popio, i počeo je raz-mišljati o onoj crvenokosoj djevojci iz trgovine, te se ubrzo na-šao na prašnjavoj cesti koja vodi do seljačke kuće do koje ju jeprije dovezao. Umjesto da se uputi u Philadelphiju kako je i na-mjeravao, krenuo je ovamo, pokraj mračnih polja, voden svjet-lošću i svojim pijanim osjećajem za orijentaciju. Parkirao je ka-mion i ugasio motor. Dao je znak svjetlima, ali djevojka se nijepojavila. Ponovno je blicnuo, i tragbjeličaste svjetlosti osvijet-lio je niz močvarnih sekvoja kraj kuće, ali opetneuspješno. Izi-

šao je iz kamiona i većpočeo osjećati u sebi navalu bijesa. Par-kirao je u nekom polju jagoda, ali nije opazio da gazi prekonjih. Krenuo je, kad ugleda nekoga kako vreba između redovaboba, ali to je bilo samo strašilo, postavljeno tamo da rastjeru-je kosove. Zatim je prošao pokraj zelene salate i kukuruza, tekorita napunjenih vodom za one dvije ovce što su spavale uštali, a onda se zaputio do kuće. Pogledao je u prozore i pri-lično brzo pogodio koji je njezin –onaj sa zavjesama od čistogorgandija. Popeo se kroz prozor, samo tako, strašno pijan, i vi-še nego ogorčen.

Ona je ležala u krevetu, pod bijelim pokrivačem. Uvukao sek njoj, brzo, navukao pokrivač preko njih, ne mareći za blatošto će ga njegove čizme ostaviti na plahtama. Ona je gotovozavrištala, ali joj je on stavio ruku preko usta.

"Rekao sam ti da ću se vratiti", izustio je. Soba je bila nalikna dječju, s lutkama, plišanim životinjama i ružičastim tape-tama s uzorkom tratinčica. Bryon je pomislio kako neke ženenikad ne odrastu. Neke se žene vole ponašati kao malene dje-vojčice, kad im tako odgovara. Nedvojbeno, ova je djevojka bi-la prestrašena, čak i nakon što su cijeli dan proveli zajedno, iiz nekoga razloga Brvonu se to sviđalo. Možda je smatrala daje predobra za njega, ali kad s njom završi, ona će besciljno lu-tati žaleći za njim tjednima. Zaželjetće za svaku zvijezdu pojednu želju, da se on vrati, a do tada će on većbiti u Philadel-phiji, većće je zaboraviti i otići nekoj drugoj, a možda veći no-voj nakon te.

"Zašto nisi došla?"prošaptao je. "Trebala si izaći kad sam tidao znak svjetlima. To bašnije bilo lijepo od tebe."

Ona je bila odjevena u tanku pidžamu, i čim je pomaknuoruku da joj je stavi na grudi, ona se uspaničarila. Jošjedan do-diri počela se boriti s njim, izvijajući se i grebući noktima, kaoda nije cijelo popodne provela ljubeći se s njim na ribnjaku iplivajući bez ijedne krpice na sebi. Pokušavala je sve da seoslobodi, sve dok je on nije tresnuo o zid, a onda je pala una-tragna krevet, poputkrpene lutke. Duga crvena kosa prekrila

joj je lice i on je napokon učinio ono za čim je žudio cijeli dan.Bila je stisnuta, kao da je bila djevica, i lijepo je mirisala, na-kon svih onih djevojaka na koje se većbio priviknuo, djevojakakoje bi pokupio u baru i koje bi ga molile da ih otprati kući,onih koje bi plakale kad bi odlazio, napuštajući ih i ne doče-kavši jutro.

Nije ni znao daju je povrijedio, sve dok nije bilo gotovo. Pri-šapnuo joj je na uho:"Kladim se da sam ti prvi", što je zapravoi bila istina, jerje ona imala petnaest, a ne osamnaestgodinakako je on pretpostavljao, i čak se nije ni s kim poljubila prijetogpopodneva na ribnjaku. Doista je bila djevica, i možda jezato bio sav krvav.

"Hej, ti", rekao je. "Odgovori mi."Tek tad je ugledao krv na njezinu licu. On joj je glavom pre-

jako udario o zid i glava joj se raspukla, samo tako. Sklupčaose na koljena. Iz nekograzloga svaki dah gaje probadao poputnoža. Krv je bila na njegovim rukama, nogama i na penisu, i onje zgrabio plahtu i obrisao se. Bio je histeričan, ali znao je damora biti oprezan. Ako se ne smiri, bitće gotovo s njim. Dogo-dilo se nešto što ni u snu nije očekivao, ali eto, ipak se dogodi-lo.

Sranje, sranje, sranje, rekao je sam sebi, sve dok se riječi ni-su pretvorile u samo disanje. Uopće je nije upitao kako joj jeime, ali sad je ugledao plaketu na polici za knjige. Bila je plesa-čica i osvojila je prvu nagradu na natjecanju. Zvala se RachelMorris i upravo je završila deseti razred. Ugledao je njezindnevnik pokraj kreveta, i ključićkoji je bio privezan na plavojtraci. Sad je većčuo kako njezina krv kaplje na tepih. Spustiose na koljena, baštad i tamo, i, kleknuvši, osjetio je kako na-pušta svoje tijelo. Odgovornostza njegova djela spustila se nanjega poputplanine od ubojita kamenja, i on –prvi putu svomživotu –zaplače.

Kiša mu je pomogla da se razbistri;počela je lijevajući pada-ti u korita i lupala o prozore, natapajući polja i ceste. Bryon seprisilio pokrenuti, zgrabio je odjeću i ružičastim puloverom ko-

ji je pronašao na toaletnom stoliću obrisao otiske prstiju s pro-zorskogstakla i okvira. Izgubio se u noć, gol kao onogdanakad je rođen, držeći u rukama samo svoju krvavu odjeću i klju-čićdnevnika koji je pripadao Rachel Morris, a koji je on držaotako čvrsto da mu ne bi slučajno ispao. Zašao je u polje jagodagdje je ugledao strašilo, i brzo posegnuo za svim što je ondjemogao naći –bijelom košuljom, crnim hlačama, iznošenim ci-pelama –a ostavio je svoju odjeću:košulju, traperice i crnečizme, umrljane krvlju i užarene, ondje uz strašilo, pa ipak jejošuvijek imao okus krvi te je, da bi ga isprao, zgrabio pregrštjagoda. Dok je gutao to svježe voće, osjetio je da je živ. Njego-va usta, njegove oči, uši, sve je bilo živo te mračne noći natop-ljene kišom.

Osjećao je da je njegovo staro ja potonulo u polju dok je od-lazio, a osoba koja će postati on, podigla se tu i ušla u istu onukosti kožu. Ušao je u kamion i odvezao se do Paklenskogjeze-ra, mjesta na koje ga je odvela kad se svijetjoščinio divan ikad je bio siguran da može imati sve što poželi. Izašao je iz ka-miona, ali je motorostavio upaljen, bacio je kamen na ručicuza gas, a onda odskočio u stranu kad je kamion zateturao i ot-kotrljao se u vodu. Kiša se do tada većbila pretvorila u kišicu,sivu, okrutnu i hladnu. On je stajao tamo među redovima po-ntenderija i rogoza, uzdišući, a sve ono što je on ikada bio je –nestalo. Njegov novčanik i osobna bili su zagurani u pretinacza rukavice, i razmišljajući o tome kako je izgubio sebe, bio jeozbiljan kao nikada u životu.

Drhtao je, premda je noćni zrak postao blagi vlažan kao su-ze. Kamion je pljusnuo i nasukao se poputvelike ribe, a ondaga je prekrila voda. Bryon je sve to promatrao, ali ne predugo.Trebatće mu novi identitet–novo ime i nova prošlost, ali toneće biti problem. On je bio od onih koji su mogli u odvojenepretince posložiti različite dijelove svijesti, i onaj dio koji jedržao sve ono stoje sebično i okrutno, taj zločesti djelićplutaoje nad zelenom vodom. Pod okriljem noći oprao je ruke i molioza savjetda se zna postaviti prije nego što se uputi na svoj

put. Ašto se njega ticalo, Bryon Bell više nije postojao.

POŠTEN ILIPODMUKAOPOŠTEN ILIPODMUKAOPOŠTEN ILIPODMUKAO

ISPITIVANJEJEKRATKOODRŽANOJEDNOGAZAGUŠLJIVOGADANA,kad ljepljiva vrućina i kiša uspijevaju na razinu kipljenja dove-sti raspoloženje gotovo svih u Monroeu, pa čak i onihnajstaloženijih. Za četiri godine, kad ponovno dođe do refe-renduma za obnovu gradskogpoglavarstva i sudnice, ljudi ćese prisjetiti ovogzagušljivogdana, rashlađivatće se lepezom ipomisliti na to kako su čeznuli za rashladnim uređajem i spo-kojem. Nitko nije potpuno pripravan za ono što će se dogoditi,osim Jorie, koja pognute glave sjedi iza Ethana, i BarneyjaStarka koji je zauzeo mjesto pokraj Jorie, a na njegovu seozbiljnom licu ne da ništa zamijetiti, premda je u stanju pri-pravnosti, spreman pokupiti komadiće kad počnu ispadati. ICollie zna što će se dogoditi, ali ga nema nigdje;negdje je samsamcati promatra jednolični pljusak iz prostorije koja je ne-kad bila salon napuštene kuće, u kojoj se tako udobno osjeća,tamo na samom kraju KingGeorge'Road, samo tri miljezračne linije od stuba ispred sudnice, pa ipak svjetovima da-leko.

Mark Derrysjedi u zadnjem redu i promatra postupak. Zatu je prigodu odjenuo odijelo i kravatu i kupa se u znoju zbogsvojih problema. Jutros je telefonirao Dani Stark da je izvijestikako do kraja tjedna neće doći završiti njihovu novu kupaoni-cu. Očekivao je da ga ona pozove na red i bio je više nego spre-man u tom slučaju cijeli taj posao odbiti, a tada bi ona ostalabez ormarića ili sudopera. No Dana gaje iznenadila rekavši mukako nema razloga za žurbu. Mark je nešto drugo imao naumu. Svi su to mogli razumjeti. Ni obitelj Howard na Shen-vood Streetu nije pravila problema;većsu znali da im kuhinjaneće biti završena sve do duboko u jesen, unatoč naporima togmajstora za sve, Swifta, kojega je uzeo da mu pomogne posta-

viti ormariće i obložiti pod. Ima važnijih stvari s kojima se tre-ba pozabaviti, to je istina. Tu su neke okolnosti koje ne mogučekati, ne mogu se staviti na stranu i zaboraviti dok ne dođebolje vrijeme.

Togpopodneva nakon Ethanova uhićenja, Mark se sukobiou trgovini tehničkom opremom sa smušenim Steveom Messen-gerom koji se počeo razmetati kako će kuću Fordovih spalitido temelja. Morali su Marka i Stevea odvući u prolaz s bojamai priborom, ali Mark sad više nije siguran u svoju odanost. Doksjedi tu u sudnici i sluša kako se Ethanu obraćaju imenomBryon Bell, Mark nikako ne može povjerovati u to što sedogađa. Možda je sve to samo šala, prizorza neku TVemisiju;i možda će na kraju popodneva glumci –Ethan, sudac i svi tiodvjetnici –ustati, nakloniti se i zahvaliti gomili novinara teFordovim susjedima i prijateljima na dolasku.

Zarnisu njih dvojica, prijatelji većtrinaestgodina, bilispremni jedan drugome pomoći bez obzira na sve okolnosti?Nisu li zajedno plakali kad je umro Markov otac i radovali sekad se rodio Collie;bilo im je mučno od toliko viskija i cigara.Ethan je trenirao Markova sina Brendana dok je Brendan bio uLittle Leagueu i kumovao je Markovoj i Trishinoj kćeri April.To su činjenice, to se dogodilo, i ne može se poreći. No jesu lione jednako tako stvarne kao i onaj trenutak kad je Ethanustao govoriti u svoju obranu i objavio svoju krivnju s onimiskrenim, bezbrižnim izrazom na licu. Mark Derryosjeti kakoga prolazi jeza dok sjedi u sudnici. Prisjeti se mađioničara ko-jega je jedanputgledao, jošdok je bio dječak, i koji ga je pre-strašio vadeći maramice i ptice iz najneočekivanijih mjesta:izrukava košulje, s navrh glave skupljene kose majke one djevoj-čice koja je slavila rođendan. Nakon te opsjene otišao je kući,sakrio se pod krevetodbijajući izaći na večeru, te je mjesecimanakon te zabave napola očekivao da će pronaći golubice nasvom radnom stolu, da će se spotaknuti o svilene maramicekoje se zmijoliko izvijaju preko daščanogpoda u njegovoj sobi.

Mark sad pogleda prema Jorie koja sjedi pokraj Barneyja

Starka. Na njoj je tamnoplava haljina u kojoj se doima obični-jom i starijom. Marku naviru sjećanja na dane kad je s Etha-nom prije nekoliko godina radio na jednoj od velikih novih ku-ća koje se uspinju desno od srednje škole. Odlazili bi ručati upolje i –nakon što bi

podijelili hranu koju bi im Jorie tako brižno spremila i na-trpali u sebe tvrdo kuhana jaja i sendviče sa šunkom, jabuke,čokoladne kolačiće i hladne boce piva –izvalili bi se i buljili unebo.

Ja sam najsretniji čovjek na svijetu, prisjeća se Mark Etha-novih riječi. To su činjenice.

Mark se provuče kroz stražnja vrata, čim je Ethan iznio svo-ju obranu, i uputi se ravno u Safehouse gdje naruči piće kojeispija sam, za stolom pri dnu prostorije. Uvijek je mračno u Sa-fehouseu, ali kad kiša ovako lijeva, tmurnije je no obično, osje-ća se ustajali miris promašaja i alkohola. Jedne večeri, dok sutako ovdje sjedili, Ethan je rekao nešto što mu je, kad Marksad o tome razmisli, trebalo dati znak. Nikad nitko zapravo nepoznaje drugu osobu, izjavio je Ethan, dok je vjetarzavijaonad krovom Safehousea kad su zalepršale prve snježne pahu-lje. Popili su nekoliko čašica i Mark se sjeća daje rekao neštodok je naručivao. Sranje, ako ti mislišda te ja ne poznam, va-rašse, druškane. Kvragu, dao bih ruku u vatru za tebe.

Ethan je Marka potapšao po leđima, i dok mu je zahvaljivao,nekako se raznježio. Asada se Mark osjeća izigranim i pita senije li on bio naivno prevaren?On popije jošjedno pivo, aonda se uputi kući i prije nego što ga je Trisha uspjela spriječi-ti, izvuče hrpu albuma s fotografijama koje je ona marljivo sla-gala, i započne trgati stranice.

"Odmah prestani s tim", naredi Trisha kad je ušla iz kuhinjei ugledala isparane papiriće po podu i svogsupruga kako kleče-ći na koljenima traži škare u donjoj ladici komode koju su na-slijedili od njezine bake. Trisha mu istrgne album i za trenutakosjeti kako se trese. Tko li je ovaj čovjek za kojega se udala ikoji je većisparao desetak i više fotografija?Aonda Mark

učini nešto što se nikako nije moglo očekivati –zaplače. Trishasjedne pokraj njega na pod. Lice joj je zamrljano i crveno, osje-ća da neke stvari više nikada neće biti iste i da ih je poznan-stvo s Ethanom na neki način dovelo u veliku opasnost.

"On nas je sve prevario,"reče Trisha, "uključujući i svoju su-prugu. Nemašse ti zbogčega loše osjećati."

No ipak, Mark Derryzna da čovjek može imati pravi razlogda bi prevario svoju suprugu, ali ne i najboljegprijatelja. Markodluči da mu treba vremena da razmisli o ovome što sedogađa;mora srediti dojmove, i preostali dio tjedna on nastaviostajati dokasno u Safehouseu. Većinu večeri ostao bi do za-tvaranja i Warren Peck bi ga vozio kući, izbacivši ga na uglu daposrče onaj dio puta uz svoj kolni prilaz. Mark se više uopće nepojavljuje na poslu i tri Derrvjeva dečka –Sam, ChristopheriBrendan –jedva da i vide oca ovih dana. Čak i April, Derrvjevaosmogodišnja kćerkica, opaža promjenu i počinje se suprot-stavljati majci, odbijajući se okupati ili na vrijeme otići u kre-vet, dok je prije uvijek bila pravi anđeo.

Ne radi se o tome da Mark Derrynikada do sada nije popiopiće u životu –on se voli dobro zabaviti, kao i svatko drugi –ali sada se odao piću, kao da je upao u neku mekanu mrežu ko-ja ga je gutala cijelog. Svaki putkad pomisli na Ethana popijejošjedno piće, da mu razbistri um, ali postigne upravo su-protno, i bude jošsmeteniji i jošzbunjeniji. Do kraja lipnjaMark je izgubio petkilograma, a većje ionako bio mršav, i kadnije došao kući prije ponoći osam noći zaredom, Trisha Derryse uputi Katinoj baki po savjetkako bi mušičavogsupruga mo-gla vratiti kući. Katya bašne može biti prijateljica s tako mla-dom ženom kao što je Trisha, ali je Trisha izgubila svoju majkubašu osjetljivoj dobi i oduvijek je osjećala da joj nedostajemajčin savjet. Kad su Brendan i Rosarie počeli izlaziti, činilo seda Rosariena majka ni najmanje ne mari za sudbinu svogdje-teta, ali je Katya uvijek srdačno pozivala Trishu da ude na ka-vu kad god je dolazila tražiti Brendana. Isad Trisha odlazi Ka-tyi po dobarsavjet, onakav kakav bi joj njezina majka dala da

je barem duže poživjela.Ona pusti April da se igra u dvorištu Williamsovih, gdje ne

raste ništa drugo osim mimoza crnih poputperja, i promatrakroz prozorkako joj kćerka pravi kolačiće od korova.Iznenađujuće mirnim glasom Trisha ispriča Katyi kako joj je ubraku krenulo naopako. Nije tu dolazila sve otkada je RosarieBrendanu slomila srce, i možda bi joj i bilo neugodno ponovnonavratiti da Katya nije bila tako puna razumijevanja. Čovjekkoji pije je onaj koji se na neki način boji istine, i Katya smatrada Trisha mora saznati što je to čega se njezin suprugboji, aonda mu pomoći suočiti se s time, ma o čemu se radilo, alionda kad je trijezan.

Ali kako Trisha može pomoći Marku kad on gotovo više i nerazgovara s njom, kad se uvuče u kreveti svali pokraj nje s pr-vim jutarnjim svjetlom, zaudarajući na alkohol i zazirući odnjezina dodira?

"Kamo god on ide, idi i ti", reče Katya dok stoje kraj prozoragledajući kako April traži leptire u pustom dvorištu. "Samotako ćešsaznati od čega bježi."

Trisha odluči poći za Markom odmah sljedećegdana, istimputem kojim ide on i shvatiti zašto toliko bježi. Divno je jutro iona se u svojoj Hondi uputi za njim. Većje osam sati, dva satakasnije nego što je Mark obično odlazio od kuće, onda dok sujošvodili normalan život. Trisha zna da on mora dovršiti posaokod Barneyja Starka, a i Josh Howard je bojažljivo nazvao togjutra i obavijestio da je majstorSwiftnedavno nestao, ostaviv-ši kršu kuhinji Howardovih. Ali očito je da Mark ne misli naposao, jerse uputio do Kiteine pekarnice u FrontStreet.

Trisha sjedi u parkiranom automobilu i, dok motorradi, pro-matra kako njezin supruguzima crnu kavu koju je nedvojbenomogao popiti i kod kuće. Kroz prozormože vidjeti CharlottuKite koja se vratila na posao nakon operacije koju je, kako sepriča, imala u Hamiltonu. Charlottini su roditelji ni iz čega iz-gradili pekarnicu, zatim lanac pekarnica koji se protezao di-ljem Commonwealtha, i zacijelo je Charlotte tu pekarnicu osje-

ćala kao vlastiti dom, jerse neka druga žena ne bi tako brzovratila na posao. Trisha je načula da je riječ o nekoj vrsti raka iprije pardana joj je odnijela cvijeće, iako ona i Charlotte ni-kada nisu bile prijateljice. Charlotte je uzela cinije i ljiljaneubrane iz vrta Derrvjevih, ali nije pozvala Trishu da ude.Uporno je govorila da se osjeća sasvim dobro, i to isto je ra-dosno ponavljala svakome, pa i Jorie, koja jošuvijek nije znalakoliko je ozbiljno to od čega joj prijateljica boluje. Ali TrishuDerrynije bilo lako zavarati. Vidjela je kako je Charlotte mrša-va dok je stajala u dovratku svoje goleme kuće, odjevena ukućni frotirni ogrtač, s nekakvom glomaznom pumpicom pri-čvršćenom pod rukom. One su u srednjoj školi bile jednu go-dinu razlike, i Trisha je uvijek smatrala da je Charlotte bilaprefina za nju, jerje njezina obitelj bila među najbogatijima ugradu. Trisha je uvijek šuškala kako je Charlotte bila umišljenai puna sebe, prava hladna princeza. Pravila je šale na Charlot-tin račun, ali dok je sad izvirivala na Charlottu kroz rešetkastapomična vrata, Trisha pomisli da je možda ona ta koja je bilahladna, te da je to razlogzašto se nikada nisu sprijateljile.Možda je ona bila ta koja je odbacila Charlottu, zato što jeCharlotte živjela na Hillcrestu, baškao što je izbjegavala Joriezbognjezine ljepote, togposebnogdara koji joj se uvijek činionepoštenim. Bila je ljubomorna, a ljubomora uvijek ledi krv užilama. Trisha ne može a da se ne zapita plaća li ona to cijenuza nedostatno razumijevanje, i nije li to razlogzbogkojega senjezin odani, pouzdani suprugudaljava od nje.

Togjutra, dok ga ona slijedi, Mark napusti pekarnicu, uđe usvoj kamion i provoza se po gradu, čini se besciljno. Prateći gana sigurnoj udaljenosti, Trisha se ubrzo zbuni, premda je odra-sla u Monroeu i zna svako skretanje. Treba joj samo tren dashvati kako se on uputio prema Maple Streetu. Mark se zau-stavio prekoputa kuće Fordovih i sjedi tako dugo da se Trishazabrinula da nije možda zaspao ili se nenadano razbolio. Onaje parkirala ondje uz ogradu od ljiljana na križanju ulica Maplei Shenvood, na mjestu gdje visoko, tanko grmlje zaklanja od

pogleda, ali nakon što je prošlo skoro pola sata, Trisha po-stane vidno uznemirena. Pita se koliko li će dugo ovako čekati,kad Mark napokon otvori vrata svogkamiona, a Trisha iziđe izsvoje Honde. Hoda uz rub, dužljiljana, skrivena iza njihovihprašnjavih, srcolikih listova. Disanje joj je nepravilno i tako jevruće da se počinje znojiti. Da bi ostala neprimijećena, nemadrugoga izbora i mora proći kroz dvorište gospođe Gage, iakoje BettyGage, koja je uvijek fanatična zbogsvojih višegodiš-njih cvjetnih gredica, poznata po tome da tjera ljude sa svogposjeda, jošod vremena kad je Trisha bila dijete.

Iz stražnjegdijela vrta gospođe Gage Trisha može vidjetikroz ogradu. Jorie je vani, u svom vrtu i pokušava ga dovesti ured, kako joj je savjetovala Liz Howard, koja vodi Monroe Real-ty, agenciju za prodaju nekretnina, kad je došla procijenitiimanje. Dva su mjeseca kako Ethan ne radi i vrlo će teško Joriemoći otplaćivati hipoteku. Aza tri mjeseca bitće nemoguće. Ieno je tamo, juriša na visoke čuperke krasuljice QueenAnn\ču-pa glavice zelene salate koje su se pretvorile u sjemenke. Nasebi Jorie ima kratke hlače i Colliejevu majicu, te se izdalekačini isto onako lijepom kakva je bila i u srednjoj školi kad ju jeTrisha smatrala preoholom i odvećumišljenom da bi joj se mo-glo prići.

Iako obično izbjegava neovlašteno ulaziti u tuđe posjede,Trisha nastavlja kroz dvorište gospođe Gage do mjesta na koje-mu stoji njezin suprug, zagledan u vrtFordovih. Zbunjenogjeizraza lica, no ipak, ne čini se da je iznenađen što vidi Trishuda izlazi iz pomno

isplijevljenih cvjetnih gredica gospođe Gage, gdje plamenactako lijepo uspijeva:redovi ljubičastih, boje fuksije i bijelihcvjetova.

"Uvjeren sam da ću ja to dokučiti", reče Mark. "Samo ako seusredotočim, moram doći do nečegsmislenog."

Cijelo to jutro, i tamo u pekarnici i dok se vozikao gradom, idok sad tu stoji i promatra Jorie, broji koliko su puta on i Et-han zajedno odlazili na pecanje i broji piva u kojima su uživali,

sve one noći koje su proveli u Safehouseu igrajući biljar, kolikosu puta žurili iz vatrogasnogdoma javljajući se na žurne pozi-ve u nadi da u požaru, prema kojemu su hitali, nije ozlijeđennitko od njihovih najdražih. Mnogo je puta Mark povjerio Et-hanu kako ne zna je li ispravno postupio kad je oženio Trishu.Počeli su se zabavljati od petnaeste godine i ona je bila jedinažena s kojom je ikada bio, te je Mark imao onaj osjećaj da jepropustio nešto što je većina drugih probala u životu.

Prava se ljubav dogodi samo jedanputu životu, rekao mu jeEthan. Ito ako imašsreće.

Nalazili su se u vatrogasnom domu kad su zadnji putrazgo-varali o tome. Ostali su dečki bili u predvorju i gledali bejzbolna televizoru s velikim ekranom, što ga je donirao WarrenPeck. Dan je bio vruć, ali kad je Ethan započeo razgovoro lju-bavi, Mark je bio svjestan one hladnoće u grudima. Poželio jeda može biti tako siguran u sebe, kao što je to bio Ethan, i evoga sad, stoji tu i gotovo svaki dan promatra Ethanovu kuću,pokušavajući shvatiti što se dogodilo i razmišlja o svom životui smjeru kojim je on krenuo.

On ne ustukne kad se Trisha pojavila iz vrta gospođe Gage istala kraj njega. "Nema objašnjenja za sve", reče ona, mislećipritom na Charlottu Kite, djevojku na koju je oduvijek bilastrašno ljubomorna, i na to kako je jadno izgledala u svom fro-tirnom ogrtaču, naslanjajući se svom težinom na pomična vra-ta. Tko bi mogao i pomisliti da će od svih djevojaka u školi bašTrisha biti ta koja će pronaći pravu sreću?Ona se popne na pr-ste i nagne bliže svom suprugu. Onaj trpki miris zemlje u Jo-rienu vrtu osjeća se u zraku. "Tako sam sretna što te imam",šapne Trisha Marku.

Onoga dana kad su Mark i Ethan razgovarali o ljubavi, Markje zaplakao. Priznao je Ethanu da ima suprugu, tri sina i pre-krasnu kćer, a da jošuvijek ne zna što je to prava ljubav.

Ne razmišljaj o onome što nemaš, rekao mu je Ethan. Uživaju onome što sada imaš.

Od tada nije bilo dana, a da ta misao nije Marku Derrvju pa-

la na pamet. Te su mu riječi pružale utjehu onih dana kad jeosjećao da bi uskočio u svoj kamion i odvezao se na sjeveruzautocestu, u potrazi za drugim životom, onim na kojemu bisvoju suprugu volio onako kako je Ethan volio Jorie. Mark toshvaća tek ovogvrućeg, ljetnogpopodneva dok prati Trishukući. Opetje počeo pušiti, i u kabini njegova kamiona smrdi posumporu. Čovjek bi se mogao promijeniti, i on je to odlučiodok se voze niz Shenvood Street, MillerAvenue i FrontStreet.Sjeti se kad je imao petnaestgodina i kako se Trishi zakleo naljubav, kako je napravio životni plan onda kad jošnije znaoništa o životu. Da je sad tu s njim onaj dječak kakav je on ne-kada bio, rekao bi mu parriječi. Savjetovao bi mu da krene naputi proživi svoj život, prije nego što se obveze na sve ono štoće ga sputavati do starosti. Ljudi griješe, pomisli zaustavivši seiza auta svoje supruge, na kolnom prilazu, i tako odluči.

Te večeri Mark Derryje nazvao Kipa Louisa, predsjednikagradskogvijeća, te Hala Jordana, državnogpovjerenika Malelige, i Warrena Pecka, najstarijegčlana Dobrovoljnogvatro-gasnogdruštva. Itako započe projekto osiguravanju sredsta-va za financiranje Ethanove obrane, a zašto se ti dobri ljudi ine bi zauzeli za njega?On je njihov susjed, isti onaj čovjek ka-kav je bio i prošli mjesec kad su mu povjerili svoju djecu, kad jeu svom džepu nosio ključeve njihovih kuća, kojega su, svi dojednoga, smatrali najpoštenijim čovjekom u gradu. Mark je sa-tima sjedio u blagaovaonici one noći kad je pokrenutfond zaobranu i pred njim je sad otvoren telefonski imenik Monroea isve duža lista donacija. Trisha djeci daje večeru i stišava ih kadsu preglasni, šalje ih van igrati se u izmaglici plavičastoga su-mraka.

Idok se polako spušta mrak, Trisha stoji na kuhinjskom pra-gu i promatra svogsupruga. Katya je bila u pravu i Trisha jemudro poslušala njezin savjet. To stoje slijedila Marka pomo-glo joj je shvatiti na kojemu se putu on nalazi. Zapravo,iskreno je se dojmilo. Koliko ga ona poznaje, nije imala pojmada bi on mogao nizati toliko riječi, nikad ga nije čula da toliko

razgovara ili da se tako strasno zauzima za nešto. Tu su većplanovi za prosvjed i razgovori o obilasku gradskih poduzetni-ka zbogjamčevine. Mark je sam do sitnica razradio strategiju.Dok on radi, Trisha mu slaže sendvič –pečenu govedinu na ra-ženom kruhu, i stavlja ga na stol. Pripravlja ga onako kako onto voli, s umakom od hrena i kiselim krastavcima. Mark jojuputi smiješak i zahvalno kimne glavom, dok razgovara s nji-hovim svećenikom, doktorom Hardwickom, o nekom prigod-nom odlomku iz Biblije koji bi mogao poslužiti kao uvod do-stojnoj propovijedi za vjernike u crkvi sljedeće nedjelje, podsje-ćajući ga na činjenicu da Ethan nikada ne bi ostavio čovjeka unevolji.

"Vidiššto sve čovjek može učiniti kad se nečegprihvati", re-če Trisha Brendanu koji se besciljno vrzma po kuhinji, loše ras-položen otkad mu je Rosarie Williams dala nogu. "Odmahsjedni za kompjutori napravi letak za tatin prosvjed. Razmiš-ljaj o nečemu korisnom."

Osupnutmajčinom oštrom primjedbom o njegovim ljubav-nim jadima, Brendan ode gore u svoju sobu. Ostala djeca Derr-vjevih šutirala su loptu s Hovvardovom djecom tamo iza drugezgrade i Trisha ih čuje kroz otvoren prozor. Nebo je plavo s pri-mjesom ružičaste, a povjetarac ulazi nabirući zavjese. Sve jojse večeras čini drukčije, nekako s puno više nade. Trisha rečesebi da će se morati sjetiti dragoj Katyi odnijeti kolač od li-muna, maka i kave, njezin omiljeni kolač, i zahvaliti joj na do-ista izvrsnom savjetu. Na kraju ovogdugogdana, kad su se svadjeca okupala i otišla u krevet, Trisha zaviri u blagaovaonicu.Ukući je tiho, čuje se samo Brendanovo tipkanje za kompjuto-rom na katu i prigušeno Markovo mrmljanje dok naziva susje-de, jednogpo jednog.

"Jesi li za kavu?"Trisha ponudi svom suprugu u stanciizmeđu telefonskih poziva. Ponosna je na to što –umjesto daga vidi izvaljenogna kauču ili tamo u Safehouseu, utonulogutugu zbogsvega što se dogodilo –Mark ima snage učiniti ne-što korisno kako bi doveo u red zbrku u kojoj se Ethan našao.

Srce joj je prepuno ljubavi. "Ja ću to začas", reče ona, a on –pogledavši je i kimnuvši joj dok bira sljedeći broj sa svoje liste–zapita se nije li možda on zaista sretan čovjek, i nije li to sas-vim suprotno onome što on cijelo vrijeme misli.

Letci koje je Brendan Derrygore u svojoj sobi isprintao mo-ći će se vidjeti posvuda u nekoliko sljedećih dana, crni tisak nanarančastom papiru;lepršaju nad gradom poputnarančastihljiljana, postavljeni su na svjetiljkama i reklamnim pločamaispred trgovina, ubačeni u poštanske pretince i zataknuti zabrisače na automobilima.

Ovaj tjedan Jorie i Collie sele se u kuću njezine majke naSmithfield Laneu;otjerali su ih novinari smješteni na kolnomprilazu kuće Gleasonovih, tamo prekoputa. Uistom tomtjednu Charlottin liječnik je obavještava da će njezina terapijapotrajati punih desetmjeseci. Togdana Charlotte pronađesvežanj letaka ostavljenih pred vratima pekarnice, i uznemi-rena zbogEthanova priznanja, baci ih u smeće. Ali zato Rosa-rie Williams, ugledavši narančasti papirzaguran u poštanskisandučić, sjedne na trijem i pomno ga prouči. Nazove KellyStark i djevojčice se zaputiše prema vatrogasnom domu, onevečeri kad se prosvjednici okupiše prvi put. Ito je barem ne-što, a ondje će vjerojatno biti i novinari, zainteresirani da ihfotografiraju. Djevojčice stoje sa strane iznenađujuće velikogbroja okupljenih i slušaju kako Mark Derrygovori o oprostu isuosjećanju, i ubrzo se nađoše kličući među ostalom gomilom.

Očekuje se da će i Jorie biti tu, na neki način ona je počasnigostčija će nazočnostnedvojbeno izmamiti sućuti velike do-nacije, ali kad se Mark zaustavio kod kuće njezine majke kakobi je povezao, Jorie nije bila spremna krenuti. Petnaestje mi-nuta do osam i ljudi se većpočinju okupljati u FrontStreetu iJorie bi većtrebala sjediti na onom stolcu na sredini platfor-me, iza podija, ali nigdje ne može pronaći Collieja.

"Siguran sam da će se pojaviti", uvjerava je Mark, ali ga Jo-rie ne sluša. Nije Collieja vidjela skoro cijeli dan, i što je vrije-me više odmicalo, to je postajala sve tjeskobnija. Zapravo, ona

je poslala svoju nećakinju Gigi da ga negdje potraži, dapretraži igralište iza srednje škole i park, prijeko u CenterStreetu, ali neuspješno. Jorie nema pojma kamo bi njezin sinmogao otići, jernije svojstveno Collieju da tako nestane neostavivši poruku. On je pouzdan i brižan, ili je barem takav biodo sada. Dok je Mark Derrypožuruje da pođe s njim, Jorie na-pokon shvati. To je zbogprosvjeda. Collie ne želi znati za to,ni misliti o tome. On ne želi biti u tom istom svijetu u kojemuje njegov otac.

Jorie uvjeri Marka da će ubrzo stići do vatrogasnogdoma ion joj ne može reći ništa što bi je spriječilo da uskoči u Etha-nov kamion i krene u potragu za Colliejem. Ona vozi krozmirne ulice staroga dijela Monroea, zagledajući niz uličice ipovirujući u stražnja dvorišta, onako kako bi tražila izgublje-nogpsa. Nebo tone u mrak i Jorie osjeća kako joj hladni trnciprolaze rukom. Ona napravi krugoko Lantern Lakea, strahuju-ći da bi mogla ugledati kako nešto pluta u plićaku, koji je nasvu sreću bio prazan, zelenkasti ravan. Ona prijeđe autocestuu potrazi za samotnim autostoperom, ali ne vidi ništa osim tr-novitoggrmlja i reda za redom onih narančastih ljiljana kojenikada nije voljela. Zna da je rasvjeta postavljena ispred vatro-gasnogdoma, jervidi svjetlostkako šara nebom, ali na uli-cama Monroea nema žive duše. Ljudi su ili u kućama, ili naprosvjedu, ovisno o njihovu opredjeljenju.

Tek nakon devetJorie padne na pametotići do njihove ku-će, i dovezavši se na kolni prilaz shvati da je u međuvremenubio tamo. Garažna vrata su odškrinuta i kad Jorie malopretraži po stvarima, opazi daje netko dirao Ethanovu kutiju salatom. Odvijači i ključevi za matice razbacani su po podu, inedostaje jedna pila. Jorie nešto stegnu u grudima. Ona zatvo-ri i zaključa garažu, a onda se prečicom uputi preko travnjakagospođe Gage. Isad, dok kuca na vrata Williamsovih, jako jepotresena.

"Moram razgovarati s tvojom unukom", reče Katyi kad sevrata napokon otvoriše. "Odmah!"

Katstoji iza svoje bake. Narasla je ljetos i visoka je poputprave žene, premda je odjevena kao djevojčica. Kosa joj visi utankim pletenicama, a na sebi ima traperice i bijelu bluzu kojuje naslijedila od svoje sestre.

"Da se nije nešto loše dogodilo?"upita baka Katya."Samo je moram nešto pitati", odgovara Jorie djevojčičinoj

baki, dok zapravo gleda u Kat. Ona glavom dade znak i pozoveKatda izađe.

"Pa, kasno je", poče Katya. Ne sviđa joj se izraz Joriena lica.Očajna žena, eto kako Jorie izgleda. Kao ona koja nema bašpuno toga izgubiti.

"Uredu je", KatWilliams se provuče iza bake i zakorači natrijem. "Može", reče dok za sobom zatvara vrata.

"Gdje je Collie?"Pod svjetiljkom na trijemu Jorie zapazi daKatna usnama ima ruž. Zarnije premlada za to?Zarne bi tre-bala proći joškoja godina prije nego što se počne truditi izgle-dati starija nego što je sad?"Nemoj mi samo reći da ne znaš,jerpo tvojoj poruci čini mi se da si upućena u sve."

Katosjeti žaroptužbe i podigne bradu onako, kako to uvi-jek čini kad je stjerana u škripac.

"Pa rekla sam da mi je žao.""Dobro. Ito rješava sve."Jorie zvuči pakosnije nego što želi.

"Pa eto, prijavila si mojega supruga, pa mi onda učini uslugu iprijavi mi i sina. Gdje je on?"Katbulji u Jorie. Gotovo su istevisine, što ih obje iznenadi.

"Otkud bih ja to mogla znati?Sa mnom gotovo da i ne raz-govara."

Svjetla iz vatrogasnogdoma su poputzraka svjetlosti na ne-bu. Na drugoj strani grada, Mark Derryse obraća okupljenima,i klicanja –kao odgovorna njegove zamolbe –odbijaju se okrovove i dimnjake.

"Znaš", reče Jorie mirnim, ali oštrim glasom. "Reci mi.""Izađite lijevo na FrontStreet, a onda se uputite do King

George's Roada."Jorie se iznenadi. "Prema zatvoru?"

"Kad se prođe. Ali zapravo", upozori Kat, "nećete to mjestopronaći bez mene."

Itako se uputiše zajedno preko travnjaka gospođe Gage iuđoše u Ethanov kamion. Na putu kroz grad Jorie izbjegneWorthington Streeti prosvjedni skup, te zaobilaznim putemizađe na MillerAvenue. Kad su prošle Libertv Street, Katpo-stade jasno što je Collie naumio. Ispred knjižnice je srušenostablo jabuke, grane i kora su razbacane po travnjaku i pločni-ku. Od pogleda na to Katine se oči napuniše suzama, i ona semora truditi brzo treptati. Ne može vjerovati daje to učinio, ada njoj nije rekao.

One skrenuše u KingGeorge'Road i voze se iza zgradaDržavnogureda, prolaze pokraj sudnice i zatvora, sve dok secesta ne pretvori u seoski put, neosvijetljen uličnim svjetilj-kama i označen starim kamenim ogradama koje se urušavaju ipretvaraju u kameni prah. Noćje mračna i sanjiva. Dužcesteprotežu se gomile ljiljana i cvijeće izgleda poputptica što su seugnijezdile da prespavaju tu među lišćem.

"Baštu", oglasi se iznenada Kat. "Skrenite."Katzna da joj Collie možda neće oprostiti što mu je majku

dovela ovdje, ali zarje imala izbor?Dok sjedi na suvozačevumjestu, držeći se čvrsto dok Jorie pravi veliki luk i mahnitoskreće na blatnjavu cestu, Katje svjesna da će prema Colliejuuvijek osjećati ono što sada osjeća. Bez obzira na to što će sedogoditi:ako se i uda i bude imala desetero djece, čak i ako tonikad glasno ne izgovori. On će uvijek biti taj.

"Kako si znala za ovo mjesto?"začudi se Jorie kad joj se navidiku ukazala stara kuća obitelji Monroe. Ona i Ann su ovamodolazile nekoliko puta dok su bile djeca, ali ona to mjesto višenikada ne bi znala pronaći. Jorie ugasi svjetla i pusti kamionda se dokotrlja što bliže kući. Nešto zaleprša u stablima, pticaili šišmiš, teško je reći.

"On ovamo dolazi kad želi pobjeći od svih", reče Kat. "Pa iod mene."

Jorie pogleda u Kat, i sama za sebe pomisli, Asamo joj je

dvanaestgodina. Zapovjedi joj da se ne miče s mjesta, a onaizađe van, u toplu, mutnu noć. Dok Jorie prilazi kući, diše ote-žano. Uzraku se osjeća miris jabuka i pepela, a kad uđe krozono za što pretpostavi da su nekad bila bočna vrata, osjeti mi-ris drugogljudskogbića. Osjeti kako je netko promatra.

"Collie", zazva. Srce joj tuče ubrzano, možda zato što je ukući jošmračnije nego vani, gdje je sve zaraslo u grmlje. Nemaodgovora i Jorie zažali što nije sa sobom ponijela svjetiljku. Nemože sina prisiliti da joj priđe, ne može ga dovući na konopcuili na uzici. Ako otvoreno odbije vratiti se kući, Jorie ne zna štoće učiniti. Tad iz praznine začuje kako joj on odgovara:"Odla-zi!"Samo začuvši njegov glas, sve joj postade podnošljivije.Sad jasnije vidi kroz prašinu i vlagu ove stare kuće.

"Ne ljutim se, i neću ti držati bukvicu", reče Jorie. "Samosam te došla odvesti kući."Pod nogama joj nešto krčka, najvje-rojatnije sagnjili pod od dasaka, i ona pazi dok se opreznopribližava njegovu glasu, ispruženih ruku, kako bi samu sebemogla uhvatiti, ako počne padati. Nisu razgovarali o Ethanovupriznanju, izbjegavali su potpuno tu temu, a uspjeli su se bašusred toga zaglaviti.

"Zar?"reče Collie. "Agdje to?"On sjedi na jednoj gredi, u onome što je nekad bio salon –

prostrana, komforna soba gdje se jabukovača posluživala go-stima u svježe, prohladne dane. Ovdje je miris jabuka najjači.Možda je drveno ognjište izrezbareno od jednogod stotinestabala jabuka sorte Christmas, koje su nekada rasle na ima-nju. Jorie se uhvati da zamišlja kako je bilo živjeti u ovakvojkući i kakav je to osjećaj bio pogledati kroz prozori znati daposjeduješsve dokle ti pogled seže:stabla i zemlju, obronke ipolja.

"Aimam ja i drugo pitanje", Collie progovori oštrim glasom."Kako se ja zapravo zovem?"

Uresi na zidu oko stropa zadržali su neke od svojih zlatnihlistova, koji sad bliješte u tami, čak i na onim mjestima na ko-jima se žbuka gotovo pretvorila u prah.

"Ako naše pravo prezime nije Ford, a ja ne želim nositi pre-zime ubojice, tko sam zapravo ja?"

Jorie tad ugleda pilu, jednu od Ethanovih najboljih, uniš-tenu i uprljanu sokom od drveta, bačenu u mračni kut. Mirisjabukova stabla, što ga je Collie posjekao, prilijepio se za tu pi-lu, za njegove ruke i za njegovu odjeću. On uporno gleda umajku, očajnički tražeći odgovor. Jedva da i sliči sebi u onoj ta-mi, ali ona ga poznaje, možda bolje nego što poznaje bilo kogana ovome svijetu.

"Ti si i dalje ista osoba", Jorie se iznenadi, shvativši da ujednu osobu i dalje ima povjerenja. Idalje vjeruje u to tko jenjezin sin i tko će biti. "Čak ako on to i nije."

Collie razmišlja o tome dok, slijedeći je, izlaze iz te stare ku-će. Prođoše kroz ulazna vrata, ne mareći za Ethanovu pilu.Ostaviše je u salonu, gdje je drvo toliko gnjilo da bi onaj tkonaglije zakorači, mogao propasti ravno kroz njega.

"Neću se zvati njegovim imenom", reče Collie kad izađoševan.

"Možda ćešhtjeti malo razmisliti o svemu."Vani je toplo,ali Jorie se obujmi rukama kao da joj je hladno.

"Većsam razmislio."Collie zvuči poputodrasle osobe i Jorie se pita kako se to

tako iznenada dogodilo. Njezin dječak, pa gotovo odrastao čo-vjek koji ima svoje mišljenje. Ali možda bi se ova preobrazbaunatoč svemu dogodila;nedvojbeno se to događa i s KatWil-liams. Ona malena djevojčica iz susjedstva, koja je sad visokakao Jorie, sjedi na braniku kamiona i u ruci drži zapaljenu ciga-retu.

"Tako si me ti pronašla", Collie glavom pokaže na Kat. Ciga-reta koju puši je ona koju je drpila od Rosarie, a zapalila ju jepokušavajući smiriti živce. Ugledavši da joj se Jorie i Colliepribližavaju u mraku, Katbaci cigaretu i zgazi je svojom tenisi-com. Crvene iskre poletješe u zrak, a ona zgnječi i njih.

Sve od dana kad je Collie iz knjižnice uzeo knjigu Kralj Art-hur, Katkrade knjige. Uzme barem jednu dnevno, a nekih hra-

brih i ludih popodneva napuni čak čitav ruksak. Sad ima bio-grafije i romane pod madracem i u ladici u kojoj drži donji veš.Ane čita ni jednu. Nije ni korice otvorila. Ipak, te je knjigepodsjećaju na njezina oca. Posljednju godinu Aaron Williamsje često posuđivao dvadesetak i više knjiga odjednom, golemehrpe koje mu je Katpomagala nositi kući. Naravno, to je biloizričito protiv svih pravila –moglo se posuditi samo šestknjiga–ali svatko tko je pogledao Aarona Williamsa mogao je znatida čovjek umire. On je bio golem, snažan muškarac prije negošto se razbolio te, premda se brzo napuhnuo od steroida i ke-moterapije, bilo je jasno da je to samo vanjski izgled, ispod ko-jega je ruševina od čovjeka. Nije bilo problema. Daje želio po-suditi i stotinu knjiga, knjižničarka Grace Henlev bi izvuklatačke iz spremišta u vrtu i odvezla sva ta izdanja njihovoj kući.

"Posjekao si stablo", prošapće Katkad joj se Collie približio.Jorie ode na vozačevu stranu kamiona i za trenutak ih izgubi izvida.

"Ti si joj otkrila gdje sam", Collie je pogleda ravno u oči iKatosjeti kako joj se vrti u glavi, možda od one cigarete, pre-mda nije uvlačila dim. Možda joj to što je lakomislena omogu-ćuje da bude hrabra, ili možda spoznaja da ovakav trenutakmožda nikada više neće doći;što god bio razlog, kad se Collieodmaknuo kako bi je propustio da se popne u kamion, Katsesagnula prema njemu i poljubila ga. Učinila je to tako brzo dasu, dok su se vozili kući, oboje pomislili kako su sanjali da seto dogodilo i pretvarali se da slušaju radio dok je Jorie vozilaprema gradu.

Ujutro plave sojke sletješe na srušeno jabukovo stablo. De-blo je prepiljeno napola, grbava kora sasjeckana neravno-mjerno, ali temeljito, a zeleno lišće i latice razbacane posvuda–po pločnicima i travnjacima. Grace Henlev će to prva ugleda-ti. Ona stiže rano, probudila ju je sparina togjutra i njezinaurođena budilica navijena na peti petnaest, svako jutro u po-sljednjih desetgodina. Jošuvijek je mračno kad ona žustroskrene u FrontStreet. Grace oči varaju, i ona najprije pomisli

da vidi zmaja na travnjaku pred knjižnicom, smotanogi probo-denogmačem, da vidi blijede mirisne ljuske kako lebde nadtravom i slijeću na krovove, brišući prašinu s prozora, vrata ioluka.

Kad shvati što je to palo –ta mrska voćka što joj svake je-seni zagorčava životonim obiljem sagnjilih jabuka i dubokomhladovinom –zaključi da su neke molitve zaista uslišene,onako kako nitko nikad ne bi mogao ni zamisliti. Grace izujecipele i popne se –i eno je jošuvijek tamo, zadovoljna kao štoje i sama sojka –kad prvo dijete dođe vježbati za godišnji na-stupdarovitih koji se prema rasporedu trebao održati nakonvečere. Grace pusti djecu da se penju po stablu koliko im srceželi, ne mareći što će im ruke biti ljepljive od soka i što će imse komadići kore sigurno negdje zabosti pod kožu. Ona zahti-jeva da gradska ekipa pričeka na pločniku sa svojim pilama,unatoč svim njihovim oštrim upozorenjima da bi tako netkomogao slomiti nogu i gradsku službu optužiti za nemar. GraceHenleypušta djecu da se tu igraju, sve dok nisu otrgnuli svakulaticu i dok trava nije postala bijela poputsnijega.

Oni koji preziru Grace Henlev, smatrajući je knjiškim crvomkoji zahtijeva samo miri tišinu i dobru šalicu čaja, nisu u pra-vu i sami sebe zavaravaju. Knjige nikada ne treba suditi po ko-ricama, i Grace zapravo zna mnogo o ljudima u ovome gradu.Ona primjerice zna da je Collie taj koji je posjekao to stablo,ali ga ona ne bi odala. Bašsu prošloga ljeta izabrali EthanaForda da popravi rasklimane stube koje vode do polica na dru-gome katu i Collie mu je često dolazio pomagati. Grace jeuživala gledajući ih dok rade zajedno, i oduševila se shvativšida oni sjede i odmaraju se u podne pod jabukovim stablom, ane trče tamo do DairyQueen u vrijeme ručka, kao što bi to či-nili mnogi. Donosili su sa sobom termosice limunade, sendvičezamotane u foliju i debele kriške slasnoga anđeoskogkolača.

Grace Henlev se prisjeća kako je dječak čvrsto pridržavaodaske dok ih je Ethan pilio;kako je ozbiljno izgledao i koliko jeto njemu mnogo značilo da može biti od koristi svojemu ocu,

kojega je on nedvojbeno obožavao. Čuvši za Ethanovu pro-šlost, Grace se osjeti izdanom, ne zbognje same, većzbogdje-ce u gradu, a posebno zbogCollieja. Ne krivi ga ni najmanješto je osjetio potrebu nešto srušiti. Promatra njegov izraz licadok on sjedi u čitaonici, napola zaklonjen iza akvarija. Zapazi-la je na njegovu licu bol i nezadovoljstvo. Iako je Grace odbija-la raspravljati o krivnji ili nedužnosti Ethana Forda sa ženamakoje zalaze u knjižnicu, osjetila je zadovoljstvo kad je tijekomposljednjega gradskoga referenduma glasovala protivuvođenja rashladnih uređaja u zatvor. Ona pomisli kako je bašdobro da sad Ethan sjedi ondje u svojoj ćeliji i znoji se.

Grace Henlev nije jedina osoba koja je zadovoljna trenutač-nim razvojem događaja. Joriena sestra Ann Solomon Lyle do-nekle je iznenađena što se vratila kući u četrdesetoj, ali je jošviše začudi kad shvati da nije nesretna zbogtoga. Nakon višeod dvadesetgodina seljakanja od grada do grada, prateći svo-jega supruga gotovo po cijeloj Novoj Engleskoj i poloviciSouthwesta, napokon se smirila. Kako se ispostavilo, sve onood čega je bježala sada joj godi. Većina ljudi u Monroeu pret-postavlja da Ann sigurno smatra svojim neuspjehom to što sevratila kući, razvedena, bez muškarca na vidiku, vukući za so-bom Gigi, natragkući iz koje je jedva dočekala da može pobje-ći s Trentom, odmah nakon srednje škole –dvije zaljubljenebudale koje nisu imale pojma o pravom životu.

Bez obzira na mišljenje drugih i brižno zapitkivanje Kakosi?, s kojim je uvijek dočekuju na tržnici i u banci, Ann se za-pravo osjeća mnogo bolje, onako kako se većdugo nije osjeća-la. Istina je da zapravo nikad nije živjela gdje je ljetni zraktako opojan kao u Monroeu. Tek nedavno je dokučila da je raz-logtom posebnom mirisu taj što njezina majka u vrtu uzgajarascvjetali jasmin. Budući da jasmin ne podnosi zimu u Massa-chusettsu, Ruth uvijek unosi lončanice u kuću većna prvi znakhladnoće, i tako joj ostakljeni trijem uvijek miriše, ma kakvovani bilo vrijeme.

Urujnu će Annina kći Gigi krenuti u prvi razred srednje ško-

le, i srećom se ne druži s onima s kojima se druži Rosarie Wil-liams. To što je Ann uopće uspjela dobiti kćerpoputGigi dokazje da uistinu postoje čuda na zemlji. Ann je bila lijena i sebičnadok je bila tinejdžerica, a Gigi je marljiva i brižna:pomaže bakioko kuće i prošle godine dobila je pohvalnicu za postignuti od-lični uspjeh, u proljeće, iako su se usred godine preselili uMonroe, a trenutačno radi kao dragovoljni savjetnik uknjižnici tijekom ljeta. Večeras je Gigi zadužena za organizaci-ju Večeri darovitih. Pratitće je baka, jerAnn cijeli dan radi uZavičajnom klubu na Hillcrestu gdje se nedavno honorarno za-poslila kao domaćica u restoranu, i tu je dužnostizbjegla. No-ge je bole i nema strpljenja za hrpu djece koja pjevaju i skačunaokolo.

Ann na poslu mora biti ljubazna, ma koliko gostmože bitineugodan i možda je to razlogzbogkojega večeri voli provodi-ti sama. Mislila je da će joj Trentstrašno nedostajati, ali ispo-stavilo se da uživa u samoći. Voljela bi da je Trentbarem na-kratko može vidjeti. Da barem njezino sretno lice može u mje-hurićima izbiti u zdjelici feferona dok ruča, ili se otkriti u čašipiva, onako kako se sudbina javlja u kristalnoj kugli, samo dashvati kako je pogriješio. Na svu sreću, njoj je sasvim dobro ibez njega, hvala Bogu. Prvi putu životu osjeća se spokojno.

Jedino što se u posljednje vrijeme dogodilo, a stoje Ann za-smetalo, ma koliko god bio sebičan taj osjećaj, jestčinjenicada se Jorie vratila kući. Sasvim je logično da Ann žali svoju se-stru, ali su se prije Joriena dolaska smjestile i uspostavile takosavršenu kolotečinu, a sad je sve otišlo dovraga. Iako to Annnikome ne bi priznala, ona je ta koja je uživala biti u središtusvijeta svoje majke. Istina je da ona nikad nije imala nagonestarije sestre da zaštiti ili da uputi. Sve da je i pokušala, onane bi znala kako pomoći Jorie, ali na svu sreću nitko od nje i ni-je tražio pomoć.

Večeras je Ann sebi nalila čašu bijelogvina i zgrabila vreći-cu čipsa. Odlučila je jednu dokrajčiti sama. Proslavitće to štoje preživjela bez Trenta, koji joj uvijek prigovara da od svega

napravi problem i daje nedosljedna osoba. Ann se na travnjakuispružila u ležaljci, pokraj nje otvorena boca vina, blago zuja-nje upravo počinje, kad ugleda sestru kako dolazi niz ulicu. Jo-rie je morala nakratko otići svojoj kući, u Maple Street;jedno-stavno nije imala izbora. Bračni parkoji se selio iz Framing-hama dao je ponudu za kuću, i to poštenu, više nego veliko-dušnu s obzirom na adresu koja se uredno pojavljivala u novi-nama i koja je često odbijala kupce.

Liz Hovvard je telefonirala i obavijestila Jorie da se takveponude ne dobivaju svaki dan, posebno ne za kuću ubojice kojije priznao zločin. Liz je išla tako daleko da je došla po nju i po-kupila je, a Jorie, koja je upravo bila prilegla, samo je prebacilalagani kišni ogrtač preko pidžame. Stajala je u svom vlastitomdvorištu, dok su Liz i pariz Framinghtona pretresali sve nedo-statke i dobre strane kuće. Na kraju im je Jorie rekla kako mo-ra o svemu razmisliti ostavivši Liz u vrtu, i, uputila se natragdo majčine kuće.

Ann se preplaši ugledavši svoju sestru kako hoda posred ce-ste, slijedeći bijelu liniju koja sjaji u tami, na koju se usredoto-čila kao da hoda po gimnastičkoj gredi. Ann je pretpostavljalada će Jorie, koja je u svemu bila bolja, biti i bolja majka, i bilaje uvjerena, zato što je te večeri nije vidjela, da je otišla uknjižnicu na Večerdarovitih zajedno s Colliejem, Gigi i Ruth.Ali, umjesto toga, evo je tu, bosonoge, dok joj kosa srebrnka-sto sjaji.

"Hej", zazva je Ann. "Dođi nešto popiti. Imam bijelogvina."Jorie se približava stazicom u obliku riblje kosti, koju je Ethanu proljeće prošle godine postavio njezinoj majci. Oko cigalanalazi se nekoliko hirovitih ljiljana hosta, koji rašire svoje hva-taljke što uvijek za gležanj love neoprezne posjetitelje, i trebaih podrezati prije nego što se netko ozlijedi.

"Mislila sam da si na Večeri darovitih."Ann ponovno natočivino u čašu i pruži je sestri. Nakon dugo vremena zaključi da binešto mogla i podijeliti.

"Kvragu!Zaboravila sam.""Hej, pa i ti si samo ljudsko

biće."To je neka šala i Jorie se trgne. Zna ona što Ann misli o njoj,

da je previše smjerna i kreposna, daleko od ljudskog, premanjezinoj procjeni.

"Mislila sam da nisi primijetila", reče Jorie.Ann gleda Jorie dok se ova spušta u travu. Opazi da ispod

laganogogrtača Jorie na sebi ima pidžamu. "Znašli ti da se ni-si odjenula?"

Jorie uistinu sve više i više vremena provodi u krevetu. Da-nas je propustila otići u zatvorzato što je spavala, a onda jezanemarila nazočiti skupu kod kuće Marka Derrvja na kojemuće se raspravljati o smjernicama koje će fond za obranu podu-zeti. Nije spavala, dremuckala je, i nije se ni sjetila da je neštopogriješila, sve dok Mark nije nazvao, vidno zabrinut. Poslijese sjetila da se kao dijete bojala mraka. Morala je sva svjetlapo noći ostaviti upaljena, a posebno se bojala mjesta u ormarui ispod kreveta. Prije nego što ide spavati, ona jošjedanputsvjetiljkom provjeri sva ta mjesta, samo da bi sebe uvjerila dase nema čega bojati, barem za sada.

Neobično je što sestre tako sjede zajedno vani i što uopćerazgovaraju. Jorie i Ann su oduvijek bile čudne, natječući se ustjecanju majčine naklonosti;bile su se jako udaljile, te Joriečak nije ni znala da nešto nije u redu s Anninim brakom, svedok Ann i Gigi nisu u ožujku stigle s kovčezima. Čudno kakovečeras uživaju biti zajedno tu na travnjaku, ne moraju sejedna drugoj obraćati ako ne žele, ne moraju se pretvarati i bi-ti ljubazne. Ništa ne prolazi cestom. Ne čuje se lavežpasa udaljini, gdje su joši sad voćnjaci i polja.

"Charlotte je bolesna", reče Jorie."Čula sam. Loše se vijesti brzo šire.""Potreban mije netko s kim ću porazgovarati, a s njom ne

mogu. Ne mogu je jošja opterećivati sa svojim problemima,kad znam kroz što prolazi."

Ann se smijulji:"Znam, ali zato možešopteretiti mene."Ob-je sestre se nasmijaše, ali Jorien smijeh brzo prestade i ona ru-

kom pokrije usta, kako je uvijek činila, jošdok su bile djeca,kad se pokušavala suzdržati da ne zaplače.

"Ne čini to", upozori je Ann. "Ja sam ti grozno rame za pla-kanje. Znašli ti to?Ja sam najgora. Ni za koga nemam sućuti iuvijek kažem nešto pogrešno. Čak se i Gigi povjerava mami, ane meni."

"Moram odlučiti hoću li prodati kuću. Nikada takve odlukenisam donosila sama."

"Dobro došla u stvarnost."Ann ponovno uzme čašu Char-donnaya, podigne je i nazdravi. "Uovoj ti kući nitko ne možereći činišli ili ne činišpravu stvar. Ali, zapravo, meni se ta ku-ća nikada nije sviđala. Presavršena."

"Jesi li ikada pomislila da nešto s njim nije u redu?Jesi liznala nešto što ja nisam?"

"OEthanu?Ne, meni se činio sasvim normalan. Iskreno, bioje sjajan. Avidišza koga sam se ja udala. Znašli ti da je Trentvidio Gigi samo dva puta otkad smo se ovdje doselile, i da jenisam odvela u Boston, kad je tamo bio službeno, vjerojatno jene bi vidio ni ta dva puta."

"To nije zločin", podsjeti je Jorie."Pa, dobro, prema mom mišljenju to je zločin. Ali mislim da

si u pravu. Nije to isto. Ako ti to što znači, mama jošuvijek mi-sli sve najbolje o Ethanu. Ona će biti uz njega kako god daokreneš. Spremna ga je podržati bio on kriv ili ne bio;živi u za-bludi, sirota žena."

"Ne znam. Čini mi se boljom od svih nas."Jorie se protegneu vrućoj, mračnoj noći dok joj kosa počiva na travi. Pidžamajoj svjetluca, a kosa se bijeli poputsnijega. "Htjela bih se vrati-ti u prošlost, eto to bih htjela."

Obje sestre čuju komarce što ih oblijeću, kao i odjek vozila sautoceste. Četiri je godine razlike među njima i nikad nisu bilebliske. Ann je većbila otišla kad je Jorie bila srednjoškolka, iod tada su bile dobre poputstranaca. Asada zajedno proma-traju zvijezde. Jorie vidi Orion, jedino zviježđe koje prepoznaje–one tri sjajne, prekrasne zvijezde. Razmišlja o vjernosti, i iz-

daji, i o tome kako je bila mlada one noći kad ga je upoznala.Je li cijelo to vrijeme bila sretna ili se samo zavaravala?Ukućije Mister, pas njezine majke, počeo zavijati kad se oglasi alarmna drugoj strani grada, i od samogzvuka sirene Jorie se naježikoža na rukama. Poznatje njoj dobro taj signal što dugo i mu-klo poziva na okupsve vatrogasne dobrovoljce. Dođite. Javitese.

"Je li ti pokušao objasniti što se dogodilo?"upita Ann. "Mo-žešli razumjeti zašto?"

"Rekao mi je da to nije učinio namjerno. On nikada nikogane bi povrijedio."

"Ah!"Ann zagrabi nekoliko komadića čipsa iz vrećice. "Noipak je."

"Kaže da je molio za oprosti da ga je dobio onda kad jeshvatio da mora priznati što se dogodilo."

One gledaju jedna u drugu i Ann odmahne glavom. "Takolako?"

Toliko je zvijezda na nebu, ali ni jedna se sestra nikada nijepotrudila saznati kako se zovu. Večeras žale što im ne znajuimena. Jedan automobil skrene iza ugla i u mraku Jorie i Annprepoznaju majčinu Tovotu –desetgodina stari auto na koje-mu je prijeko potrebno promijeniti ulje, što Ann jako dobrozna, jerje auto otpuhivao i stenjao, uspinjući se uz HorsetailHill do Zavičajnogkluba, kad ga je ona posljednji putposudila.

"Mislišli da možeš?"upita Ann brzo, prije nego što se djecapribližiše.

"Što?"Ann pogleda sestru ravno u oči. "Oprostiti mu.""Ne znam", Jorie sklopi oči;jošuvijek vidi one sjajne bez-

imene zvijezde. "Mislim da sanjam."Kad se Tovota zaustavi, Collie izađe prvi. On ode s druge

strane i otvori Gigi vrata, jerona u krilu drži ostatke kolača sazabave koja je uslijedila nakon Večeri darovitih. On je kavalir,premda ima samo dvanaestgodina, i dok se cijeli njegov svijetruši, jošuvijek se sjeća onoga što su ga učili.

"Kako je bilo?"povika Ann."Trebala si biti ondje", priđe im i Ruth Solomon, lice joj je

nekako upalo, onako kako uvijek izgleda kad smatra da netkone obavlja svoju dužnost.

"Opetsam nešto pogriješila"reče Ann tiho.Collie bez riječi prođe pored njih, zbrisavši u kuću gdje ga

čeka pas. Nekad se Collie volio igrati s Misterom, jerbi mopsplesao na šapama kad bi mu se ponudili pereci ili čips, ali veče-ras se Collie odšulja u dnevni boravak i uključi TV. Ruth sesmjesti na ručku ležaljke. Sovoga mjesta vide sjene u dnevnojsobi i plavičastu treperavu svjetlost.

"Collie i KatWilliams su nestali usred predstave. Doista ne-pristojno. Nitko nije znao kamo su se izgubili."

Gigi pruži kolač Ann i sjedne u travu uz majku."Njam", reče Ann dok kupi razasute mrvice žutoga kolača."Troje djece je imalo strah od nastupa na pozornici i Noah

Peck je pričao neke viceve, koji su bili tako neumjesni da ga jenjegova baka odvukla s pozornice."Gigi uzdahne. Ona je naneki način perfekcionist, premda je većnaučila da savršenstvonije ništa lakše naći tu u Monroeu, nego u bilo kojem drugomgradu u kojemu su živjeli. "Collie jednostavno nije želio bitiondje. Ne radi se o tome da mu je netko nešto ružno rekao, alija mislim daje znao što svi ostali misle."

"Ašto to misle?"Jorie se okrene prema nećakinji. Gigi po-gleda u baku tražeći pomoć.

"Što?"Jorie zahtijeva odgovor."Misle da je njegov otac nekoga ubio, dušo", Ruth izuje ci-

pele koje je uvijek nažuljaju na prstima. "Ne mislim ja pritomosuđivati Ethana."

"Ni ja", brzo se složi Gigi. Gigi nije našminkana i lice joj nijelijepo, ali je svježe i umiljato.

"Postoje uvijek neke okolnosti koje nitko od nas ne razumi-je."Ruth sjedi ruku prekriženih u krilu. Potpuno je svjesna dasu ljudi večeras u knjižnici buljili u nju, i svaki putkad bi uhva-tila nečiji pogled, potrudila se nasmiješiti. "Samo morašvjero-

vati", rekla je blago.Ann se nasmija. "Ma daj, mama. On je priznao svoju krivnju.

Ušto bismo mi to trebali vjerovati?""On je isto tako rekao da se pokajao", podsjeti je majka.Dok idu prema kući, Jorie korača nestabilno. Možda je

omamljena od Chardonnava ili od neizvjesnih razgovora kojise vode.

"Što bi ti učinila?"šapne Jorie svojoj nećakinji kad stigošedo ulaznih stuba. Ona želi čuti mišljenje najnedužnijegmeđunjima, nekoga tko je tako mlad poputGigi, djevojčice koja bijošmogla vjerovati u nešto, u pravu ljubav i oprost.

"Pa, prije svega, ja vani ne bih nosila pidžamu", šaptom jojuzvrati Gigi dok prolaze kroz vrata. "Sad više nećešmoći uklo-niti sve te mrlje od trave."

Ukući Jorie zatekne Collieja kako u mraku gleda TV, dokMisterleži sklupčan na kauču pokraj njega. Zanimljivo je kakoje cijelo to vrijeme, dok su cure odrastale, Ruth odbijala naba-viti psa, ali otkada su se Ann i Jorie odselile imala je mnogomopsova od kojih je posljednji njezin omiljeni Mister, koji spa-va u njezinom krevetu i jede kuhanu piletinu i rižu nedjeljompopodne.

Jorie sjedne prekoputa Mistera i pas je pozdravi vrteći se ci-jelim tijelom. Collie se pravi da ne primjećuje da je ona ušla.Bulji ravno preda se i gleda crtice koji promiču.

"Ti i Katste zbrisali?"Njihov neposluh je po svoj prilici i nje-zina pogreška, jernije bila s njima. Nada se da nisu pušili vaniu grmlju ili se uvalili u jošveću nevolju od one u kojoj su bili.

Collie slegne ramenima. "Sve je bilo glupo. Nismo htjeli sje-diti ondje i gledati hrpe djece kako se glupiraju i prave budaleod sebe."

"Pogledaj Mistera –uistinu je lud za tobom."Pas je naslo-nio glavu na Colliejevo koljeno, ali čim mu je Jorie na to svrati-la pozornost, Collie je izvukao nogu. "Možda bismo i mi trebalinabaviti psa", predloži Jorie. Ona na rubu očaja želi biti rodi-telj koji hoće da njegovo dijete ponovno postane dijete.

"Možda bismo mogli potražiti nekoga psića jošovaj vikend?""Mi nigdje ne živimo, pa ne možemo imati ni psa", Collie je

postao razuman, realan, ciničan, i bilo ga je nemoguće pridobi-ti.

"Uskoro ćemo negdje živjeti. Kupitćemo nešto s dvoriš-tem."Čak i pri plavičastoj nijansi mračne sobe ona vidi kako jeCollie zakolutao očima. On više ničemu ne vjeruje. Da mu ovihdana kažešda pada kiša, nedvojbeno bi provirio glavu krozprozorne bi li sam osjetio kapi, prije nego što dopusti da ga uto uvjere.

"Adok se negdje ne smjestimo, živjetćemo ovdje. Misterbinam mogao pomoći dresirati psa kojegnabavimo", blebeće Jo-rie, ali prestane kad je opazila kako je Collie gleda. On želiznati istinu, i ne želi znati ništa. Zauzlan je u čvorove i ti čvo-rovi će biti sve čvršći i čvršći. Većga je to promijenilo;Jorie tovidi po njegovu držanju, po načinu na koji su mu ruke stisnuteu šaku i po maski na licu.

"Mogla si mi barreći da si kuću dala na prodaju. Doznaosam to od Kat."

"Upravu si", Jorie bi mogla zadaviti KatWilliams. "Trebalasam to tebi prvome reći."

"Katkaže da većina ljudi ne može otplaćivati hipoteku, akodva mjeseca nitko ne radi."Jorie dade sve od sebe da ga razu-vjeri. "Ne vidim razloga zašto ja ne bih ponovno počela raditikao učiteljica, tako da se ne moramo brinuti o novcu."Ta KatWilliams je prepametna za svoje godine, pomisli Jorie. Ona jeprava napast. "Kasno je. Idem ti razvući kauč."

Jorie ode do ormarića s posteljinom u predsoblju po deku iplahte i sretne se s majkom u prolazu. Ruth je upravo pospre-mila kuhinju i zastala da proviri u ono što je bila dnevna soba,dok se Collie u nju nije uselio. Ona odmahne glavom. "Nesviđa mi se to što se događa", reče. Collie je zaspao odjeven, aMisterležao pokraj njega.

"Dečko njegovih godina trebao bi imati zasebnu sobu.Možda si kuću prebrzo dala na prodaju. Jošuvijek ne znaščita-

vu istinu. Morašsamo strpljivo čekati."Pri slabom svjetlu Jorie zamijeti kako joj majka izgleda sta-

rije. IRuth Solomon kroz sve ovo prolazi –to njezin zetsjedi uzatvoru, ni četiri kilometra udaljen od njih. Svaki putkad seRuth uputi na tržnicu ili u pekarnicu, svaki putkad izađe uzetipoštu ili ode po svoje novine, redovito susretne nekoga od svo-jih susjeda koji je priupita što ona misli o optužbama protiv Et-hana. Eto, primjerice večeras, ondje u knjižnici, MargaretPeckse nagnula tijekom završnice –dok su mlađa djeca, a međunjima i njezin unuk Noah, pjevala "Ali You Need is Love8"–daupita Ruth je li čula da su počeli prikupljati novac za Ethanovuobranu. Za trenutak je Ruth osjetila olakšanje. Novac seobično prikuplja za obranu nedužnih, a onda je Margaretdo-dala, Bio kriv ili ne, nadam se da ćete biti uz njega. To nijeutješilo Ruth. Ne sudi, ako ne želišda ti se sudi, rekla je onaMargaret, ali tada su se većdjeca naklonila i MargaretPeck seokrenula od nje kako bi im pljeskala.

Pojedinosti o onome što se prije toliko godina dogodilo uMarylandu izašle su, ne samo u Globeu i Heraldu, veći u Mon-roe Gazette, tako da ih je svatko mogao pročitati. Ono čemuse Ruth može nadati je da Collie nije primijetio ništa od toga,posebno ne ono gdje piše da je djevojčica imala samo petnaestgodina. Tu činjenicu Ruth mora sebi brisati iz glave svakogdana iznova.

"Bitće lakše nego što mislišostati uz njega", Ruth stiša glastako da se on pretvori gotovo u disanje. Ona pomisli na svogsupruga, i kako se osjećala kad se vratio kući, bolestan, stidećise samoga sebe. "Učinitćeštako zato što moraš. UčinitćeštozbogCollieja."

Ali bašto je pravi razlogzbogkojega je Jorie tako ljuta idvoji –zbogCollieja. "Ja sam drukčija od tebe. Ne znam štoosjećam."

"Bolje bi ti bilo da se odlučiš,"reče joj Ruth i nakratko je uz-me za ruku, "inače ćeš, dušo, zaista potonuti."

8Istoimena pjesma grupe The Beatles iz 60-tih godina.

Jorie iznenađeno pogleda svoju majku, jerbašto osjeća –osjeća da je nešto vuče duboko u najhladnije i najdublje vode,bezdane i nepoznate, tisuću puta mračnije nego što je LanternLake ikada bio, čak i za onognajkraćeg, najgoregdana u go-dini.

Ruth ušutka Gigi i Ann koje prolaze na gornji kat. Jorie ma-lo pričeka, zatim ugasi svjetla kad svi odoše gore, a onda senasloni na zid. Ona zna svaki pedalj ove kuće, čak i u mraku.Stajala je u istom ovom prolazu kad je majci priopćila da jesrela čovjeka za kojega se namjerava udati. Baštu ju je njezinamajka zagrlila i poželjela joj samo sreću u budućem životu. Jo-rie neometano ode u dnevnu sobu;ne smeta joj mrak. Onaušuška Collieja i pokrije ga laganim pokrivačem. On je odlučiouzeti prezime Solomon, njezino djevojačko i, ako ćemo pravo,Jorie je razmišljala da bi učinila to isto, uzela ime one osobekoja je bila nekad, prije nego što je bila Jorie Ford.

Obično bi potjerala Mistera s kauča, ali večeras gaje pustilada ostane s Colliejem. Ona krene dalje, do ostakljenogtrijema,u kojemu je spavao njezin otac kad se razbolio nakon što sevratio kući podvijena repa. Ruth je razvukla poljski krevet, alinije imala vremena objesiti zavjese koje je sašila onda kad jetrijem posljednji putposlužio kao spavaća soba. Mjesečinapada u sobu i prosipa se preko daščanogpoda. Dan Solomon jeostavio Ruth zbogdruge žene, a na kraju se vratio natragitražio da ga primi, nakon što ga nije bilo više od desetgodina,i Ruth mu to nije mogla odbiti, premda su čak i njezine kćerismatrale da je luda.

On je bio moj suprug, rekla je Ruth i oko toga nije bilo pre-pirke. Njegovala ga je kad je obolio od raka kao da je nikadanije povrijedio, a ako je ikada požalila zbogtoga, to nikad nijeglasno izgovorila. No ipak, Jorie je bila mnogo opreznija kadjoj se otac vratio. Kad ga je prvi putvidjela nakon toliko go-dina razdvojenosti, pomislila je da bi ga mogla udariti, tolikoje bila bijesna zbogonoga što im je učinio. Ali on se bio pot-puno promijenio, zbogbolesti i pokajanja, da ga je umjesto to-

ga zagrlila, iako jošuvijek ne može odrediti ono što osjećaprema njemu.

Jorie sjedi prekriženih nogu na poljskom krevetu na kojemuje njezin otac spavao tijekom bolesti. Čini joj se kao da je cijeliživotprošao od trenutka kad je posljednji putživjela u ovoj ku-ći. Pomisli na Ethana koji sad leži na poljskom krevetu, zagle-dan u stropsvoje ćelije i neravnu žbuku oličenu u svijetloze-lenu. Uvijek joj je govorio kako ne bi mogao dobro spavati beznje, i u nekoliko onih prigoda kad su bili razdvojeni –njegovodlazak na pecanje i njezin trodnevni vikend u Portoriku kadje Charlottin brak većbio u zadnjoj fazi, na izdisaju –Ethan jojje rekao da je spavao na stolcu. Bez nje mu se nije išlo u kre-vet, baštako je rekao, i san je bio nešto strano kad nju nijemogao držati za ruku.

Eto, ni ona ne može zaspati, ali ne zbogtoga što su razdvo-jeni. Budna je zbogmjesečine, i možda je taj bljesak srebrna-ste svjetlosti natjerao Jorie da priđe onome što je nekad davnobila polica s knjigama koja je pripadala njezinome ocu. Ona spolice izvuče jedan atlas u kožnom uvezu i uspravi knjigu nastari očev stol, tamo gdje je on vjerno plaćao račune svaki mje-sec kad su ona i Ann bile djeca, prije nego što ih je napustio.Sad su tu lončanice s begonijama i usukanom paprati, ali jošima dosta prostora da otvori zemljopisnu kartu Marylanda ipotraži putkojim planira krenuti. Ona želi svojim očima vidjetikako mjesto zvano Holden može čovjeka prisiliti da skrene, tetako brzo i okrutno pobjegne i izgubi sebe na putu, dok koma-dići njegove prošlosti otpadaju poputlišća, sve dok nije tolikoogolio da je postao nov novcat, poputčovjeka bačenogna ze-mlju s najudaljenije točke na Mjesecu, dok mu srebrna svjet-lostteče kroz vene, tamo gdje bi trebala teći krv.

ZEMLJASNOVAZEMLJASNOVAZEMLJASNOVA

PRIJEPETNAESTGODINAPOLJAUOVOM DIJELUMARYLANDABIja-hu žuta, spaljena i izblijedjela zbograzdoblja strašno velikevrućine, ali sad su, prvoga tjedna u kolovozu, mirisna i zelena,prepuna kukuruza, soje i prosa. Tu, na Istočnoj obali, dva sataod Baltimorea i pola sata iza BayBridgea, stare su ceste tvrdei uleknute u ljetno doba. Predvečer, kad zahladi, čovjek moženamirisati plimu dok se približava močvarama iza Blackvvate-ra. Kad se Jorie zaustavila radi benzina, stane pokraj unajmlje-noga auta, dok dnevna svjetlostpolako iščezava, i pokuša seorijentirati. Na ovakav krajolik nije naviknuta, s tom prekras-nom vegetacijom koja proviruje čak i u onom uskom pojasuizmeđu asfalta i reklamnih panoa. Iza benzinske postaje, pri-mjerice, pruža se polje zlatne, divlje riže koja buntovno cvjetau vlažnoj, slankastoj zemlji.

Mogla bih se ovamo doseliti, i nitko ne bi znao tko sam, ništo sam ostavila iza sebe, pomisli Jorie u sebi dok plaća čovje-ku i uzima Pepsi iz automata. Prisloni mrzlu limenku na čelo izatrepće na jarkome svjetlu. Mogla bih ljudima reći što hoću, išto god bih im rekla, bila bi istina što se njih tiče. I, tko godbih rekla da sam, to bih onda doista i bila.

Jorie dobije upute i krene. Većdugo nigdje nije bila sama iniz leđa joj prođoše trnci, čineći je razdražljivom. Što bi se do-godilo da se više nikad ne vrati?Jedino Ann zna gdje se onanalazi, za slučaj da se nešto dogodi. Ali Ann je neorganiziranai možda je većizgubila onaj komadićpapira na koji joj je napi-sala sve bitne podatke –datum odlaska, datum povratka, na-ziv grada u koji se Jorie uputila. Bez supruga, i bez djeteta sasobom, Jorie se osjeća neobično lagano, kao da bi mogla odleb-djeti kroz otvorene prozore na autu;povjetarac joj zahvati pla-vu kosu koja se razleti posvuda i brzo zamrsi u čvorove. Ona snostalgijom pomisli na praznike koje su ona i Charlotte običnoprovodile na obali Rhode Islanda, ili u Maineu, na tjedne kadsu jele fastfood i ostajale budne cijele noći, ludirale se i superprovodile. Jorie se začudi pri pomisli na to kako su bile mlade,pune nade i slobodne. Čudno je kamo te sve životmože odve-

sti prije nego što toga postanešsvjestan. Jedan, dva, tri, i većsi na potpuno drukčijem putu od onoga na kojemu si oduvijeksmatrao da ćešbiti u toj fazi svojega života. Nema kompasakad se takve stvari dogode, nema pravila ni zemljovida da teusmjeravaju, i nikoga tko mari udara li ti sunce u oči, i topi lise asfaltpod tvojim gumama. Dok Jorie nastavlja put, boroviteda omeđuju cestu i bacaju sjenu kroz neprobojni zrak. Onauključi radio da joj pravi društvo, ali južnjački unjkavi govoriakordi tugaljive countrypjesmice samo jošviše pobudiše osje-ćaj osamljenosti. Na skretanju za Holden nalazi se pojas moč-varne trave, koja je gotovo dva i pol metra visoka, i Jorie čujecvrkutptica iz trske. Kako se približava gradu, ne može ne za-pitati se je li Ethan vozio istom ovom cestom prije petnaestgo-dina, i je li i on, prolazeći pokraj močvare, zamijetio divlju treš-nju i stabla slatkogkaučukovca?Premda iscrpljena od puta,Jorie je lako pronašla Black Horse Hotel. To je jedini hotel ugradu, i mnogo je mirniji od Econo Lodgea pokraj kojega seprovezla prije nego što se zaustavila natočiti benzin. Zgrada jeomeđena visokim bijelim stupovima, i tu je niz stuba od sivogakamena koje metu svakoga jutra. Unutra, u predvorju, hladnoje i bez rashladnoguređaja. Tu je i restoran koji pristojno iz-gleda i barkoji se zove Potkova. Žena na recepciji je lijepa iživahna, onaj tipžene s kojom bi se Ethan mogao sastajati daje ostao u ovom gradu, umjesto što je krenuo do Nove Engle-ske, umjesto što je bježao koliko su ga noge nosile.

"Čini se da vam noćas treba dobarodmor", reče veseloslužbenica na recepciji kad se Jorie prijavljivala u hotel.

Jorie se malo osjeća krivom što koristi Anninu kreditnu kar-ticu, ali sad –kad Ethan više ne radi i s toliko računa koje tre-ba platiti –novčano uistinu loše stoji.

Neočekivano velikodušno Ann joj je ugurala svoju Masterkarticu. Idi i uživaj, rekla joj je Ann dok je odlazila prema zrač-noj luci. Trentće biti taj koji će platiti račun, i zato, draga mo-ja, daj si oduška.

Smijale su se zamišljajući uzrujanogTrenta kad dobije ra-

čun koji treba platiti, ali dok se Jorie potpisuje sestrinim ime-nom na recepciji, pita se ne čini li ona neki kažnjivi prekršaj.Mogao bi se ovaj jednostavni čin smatrati krivotvorenjem, ilivelikom krađom, pa ipak, to je jedini način na koji ona možeplatiti račun, te je od sada pa nadalje njezino ime Ann Lyle.Zapravo, istina je da se udobnije osjeća pod plaštem sestrinaidentiteta. Kao daje sebe negdje odbacila između Baltimorea iBayBridgea, i postala onaj tipžene koja se koristi krivotvore-nom osobnom iskaznicom i sama provodi noći u hotelu, onažena čiji suprugsjedi u zatvoru stotinama milja daleko i nemapojma gdje se ona nalazi ni kad će se vratiti kući.

Soba joj je lijepa i uredna, prekrivač raširen po krevetu, aručno iskukičani tepih, na kojemu su krugovi s cvijećem, prekr-iva najveći dio širokogpoda od borovih dasaka. Prozirne zavje-se uokviruju pogled na gradsku vijećnicu na drugoj strani uli-ce, zgradu od cigle ispred koje se nalaze sjajne magnolije. Tugore radi klima, ali Jorie se s tim ne zamara. Ona otvori prozori duboko udahne;želi osjetiti kako je to ljeti biti u Holdenu.Miris vlage u noći koja se polako spušta, teški zrak u kolovozu,pjesma tisuća kosova crvenih krila koji slijeću na polja okograda da bi se najeli divlje riže i izborili za svoj teritorij.

Smjestivši se, Jorie naruči dostavu u sobu i izabere salatukuće s preljevom od octa, sendvič s odreskom i pomfrit. Kad jehrana stigla, ona shvati da umire od gladi. Akako je isto tolikoumorna, ubrzo nakon jela zaspi u krevetu, odjevena, s cipe-lama na nogama, žudeći za odmorom, iako se nebo jošuvijeksjaji u najudaljenijim kutovima i nema više od devetsati. Joriesanja da je Ethan s njom, tu pokraj nje, u ovom hotelskom kre-vetu, licem uz njezino. On je tako privlačan da je ona zaslijep-ljena i za trenutak ne može prepoznati crte svogsupruga. Onse nagne bliže i, premda ga zapravo ne može dobro vidjeti,ona osjeća njegov topli dah i grč u trbuhu dok želja za njim ra-ste, onako kako uvijek raste kad joj je on u blizini.

Što si mislila tko sam?šapće on Jorie u snu.On ustane iz kreveta i ode do prozora. Odmakne guste za-

vjese u stranu, a zatim se okrene i nasmiješi joj se. Ona gatako jako želi da je sva u grču, ali kad poželi progovoriti, shva-ti da ne može reći ni riječi, niti može ustati iz kreveta i prićimu bliže. Ona može samo gledati kako on zakorači iza zavjesei baci se kroz prozor, poputptice koja čezne za slobodom, takobrzo nestavši iz vida, i kad se

Jorie konačno uspjela osloboditi iz zapetljanih plahti i po-tražiti ga, ne ugleda ništa u vrućem, bezbojnom zraku. Sve štobi iza nekogčovjeka moglo ostati, stope ili otisci prstiju, nesta-de, a odjeća koju je imao na sebi razmrsi se u hrpu bijelogpa-mučnogkonca.

Sljedećegjutra Jorie se probudi sa strašnom glavoboljom.Bole je noge zbogspavanja u cipelama, usta su joj suha i usta-je iz kreveta dok je onaj san jošobavija magličastom aureolomkoja je muči. Ona se istušira, odjene, a zatim telefonira majči-noj kući, kao što je i obećala Ann, da provjeri kako je Collie.Collie je dobro, ili barem tako Ann kaže, i Jorie će morati po-vjerovati sestrinim riječima, jerCollie se ne želi javiti na tele-fon. Preumoran je, napola većspava, i nema ništa reći. Bez ob-zira na sva Annina nastojanja, ne može ga uvjeriti ni laska-njem privoljeti da razgovara s majkom, a to nije svojstvenoCollieju.

"Tako je ljutit", reče Jorie."Kao i svaki dvanaestogodišnjak", odgovori joj Ann. "Tvoj se

barem ljuti s razlogom. Prestani se brinuti o Collieju. Gigi ćenjega i onu njegovu čudnu malu prijateljicu odvesti do jezera.Rashladitće se i jesti ono što ću im spremiti da ponesu –ma-slac od kikirikija, kisele krastavce i ružičastu limunadu. Sjećašje se?Mislile smo da je to pravi lijek za sve."

Jorie se zaista prisjeti da su ona i Ann znale prirediti bašta-kav izlet, skoro svakogdana nakon što ih je otac napustio. Biloje to jedino ljeto kad su više vremena provodile zajedno;i sadse prisjeća kako su znale šetati do Lantern Lakea zaobilaznimputeljcima pokraj starih voćnjaka u kojima su rasle kiselkaste,crvenkastosmeđe, putraste jabuke Keepsake, uz one sorte

McIntoshes i Macouns. To je bio jedini putda su se osjećalebliske, žderući te odvratne jabuke koje nitko drugi ne bi ni po-mislio kušati, želeći samo ono što je bilo slano i slatko da imublaži bol.

Jorie zna da se Ann dobro brine o Collieju, pa ipak se moždavećtisućiti putpita nije li pogriješila što je ostavila svoje dije-te. Ne zna hoće li on razumjeti da ovaj izletnije bio njezin iz-bor. Kako je inače mogla biti sigurna da ovo mjesto postoji danije odletjela u Baltimore i unajmila ovaj osrednji auto i slijedi-la svoju zemljopisnu kartu Istočne obale?Morala je ovo učini-ti, baškao što je morala i spavati u ovom hotelskom krevetu iusniti onaj strašni san i probuditi se ovoga sunčanoga jutra uHoldenu, u Marylandu.

Većina ljudi zaviri u sebe da bi saznali što osjećaju, ali unu-tarJorie više ništa nije ostalo. Istine prema kojima je onaživjela svoj životiščezle su, ostavljajući u njoj prazninu, i osta-la je samo blijedo-plava kritika njezina skepticizma. Ona nikadnije bila osoba koja preispituje, a sada sumnja u sve. Istina je,ona gleda kroz prozoru gradsku vijećnicu dok ispija kavu kojujoj je posluga donijela u sobu, ali zartaj prizor–ta neravna si-va kamena zgrada, ta blistava stabla i klupice od kovanogželjeza –ne bi isto tako mogle biti Mjesečev krajolik?Magnoli-je ne rastu na Mjesecu i tamo ne lete kosovi crvenih krila, ilisu joj samo tako uvijek govorili. Ali kako bi to ona mogla pouz-dano znati?Gdje su dokumenti, fotografije, čvrsti i opipljividokazi?Za samo nekoliko tjedana Jorie je prestala vjerovatibašu sve, čak i u sebe samu. Ona, koja je ljudima vjerovala nariječ i uvijek se povodila za svojim instinktima, sad je žena ko-ja traži samo činjenice, crno na bijelom, i izvješće svjedoka.

Čim je satna noćnom ormariću pokazao točno devet, Jorieje napustila hotel i zaputila se preko ulice. Opetje vruće, i većse ugrijala kad je pronašla putdo arhive. Žena za radnim sto-lom ima posla oko neke pošte i, mrmljajući za sebe, ignoriraJorie sve dok je ova ne zatraži da vidi smrtni list. Službenica,mještanka NancyKerr, koja nikada nije živjela nigdje drugdje

osim u Holdenu i nikad nije ni poželjela iz njega otići, odjed-nom se zainteresira. Nancyje nekoliko godina mlađa od Jorie,ima tamnu kovrčavu kosu i iskrena je. Ona je osoba kojoj ljudiu Holden dolaze kad se žele na nešto požaliti, i nekoliko go-dina provedenih na ovom radnom mjestu otupilo je one osjeća-je koje je nekad imala.

"Ao čijoj se smrti zapravo radi?"Kad je Nancyčula ime Ra-chel Morris, odmahnula je glavom. "Sirotica", i za trenutakNancyse doima poputdjevojke kakva je bila davno prije, ranji-va, ona koju je lako povrijediti, onakva kakva je bila prije negošto se rastala i prihvatila ovaj posao da bi othranila svoju kćer.Ali to maštanje ne potraja dugo. Brzim pogledom ona odmjeriJorie od glave do pete i lice joj se smrkne. "Vi niste novinarka,zarne?"

"Samo me zanima taj slučaj. Pokušavam doznati što se do-godilo."

"Ja vam mogu točno reći što se dogodilo. Netko je prije pet-naestgodina ubio Rachel i sad su uhitili nekoga tamo gore uMassachusettsu. Možete o tome pročitati u dnevnom tisku."

"Pa, mislim da ću najprije krenuti s pregledavanjem dosjeakoje tu imate."

"Azašto bih vam ja to dopustila?""To je osobna stvar.""Doista?"

Idok se tako promatraju, Jorie zaključi da je NancyKerrsi-gurno išla u školu zajedno s Rachel Morris. Vjerojatno je snjom odrastala.

"Po govoru bih rekla da ste iz Massachusettsa, i pretpostav-ljam da je vraški osobno."Nancyje pametna, i ne boji se rećiono što misli, ali imala je naporan tjedan, jerjoj je kći bolesnai leži u krevetu zbogneke crijevne zaraze. No ipak, ona shvatida popušta kad vidi da su Joriene oči staklaste, što je siguranznak da je žena strankinja koja je loše spavala, baškao i ona.

NancyKerrode do ormarića s dosjeima i vrati se s fasci-klom.

"Eto, sad znam da sam luda. Samo se nadam da neću i zbog

ovoga zažaliti kao i zbogsvega drugoga u životu", reče dok jojpruža podatke.

Kad Jorie otvori dosje i ugleda smrtni list, osjeti ošamuće-nost, kao da je na neki način oslijepjeila. Mora sjesti i brzo sesklupča u jedan od onih čvrstih plastičnih stolaca, a za svakitakav stolac zgodno je pričvršćen stolić. Pred njom su papiri.Tu je i fotografija osobe koja čak ne nalikuje ljudskoj. Eto,sama je to tražila, zarne?Morala je saznati službeni razlogsmrti, morala je to vidjeti crno na bijelom, i sad u rukama držimrtvozornikovo izvješće. Prisili se pročitati kako je unutrašnjekrvarenje bilo prouzročeno traumom, kako je lubanja bila na-pukla, a djelići kostiju zabijeni u mozak. Ono što joj je najtežepročitati najobičniji su podaci:boja očiju umrle –zelena, i bojakose crvena poputruža, te bolan podatak koji vidi iz grube ski-ce madeža pri dnu djevojčinih leđa –plavičasta mrlja boje šlji-ve u obliku leptira.

Kad NencyKerrugleda kako je Jorie blijeda i kako joj sekoža pretvara u led ovogsunčanogdana, ona priđe i privučestolac. Nancynije imala namjeru pomoći, ali na spomen imenaRachel Morris otvorila je srce. Sjedeći tako blizu, ona zapazida Jorie zapisuje adresu imanja Morrisovih.

"On s vama neće htjeti razgovarati, ako ste to naumili",upozori je Nancy.

"On?"Jorie na svu sreću ima svoj vjerni zemljovid u autu, jernje-

zino odredište je seoska cesta koja prolazi istočno od grada, iz-van mjesta, pokraj brojnih uvalica i ribnjaka. Ona pomisli naleptire i madeže, i na tugu, toliko duboku da bi čovjek moraolopatom i štihačom kopati cijelu noćsamo da bi dosegnuo donjezinih izvanjskih rubova.

"Rachelin bratJames. Možete na to zaboraviti. Neće vashtjeti primiti, ako odete tamo do kuće. Mnogo se tu novinaramotalo naokolo kad se to dogodilo, i neki grozni ljudi sa svo-jim prioritetima, liječnici koji nisu imali pojma i slični. Svi sunastojali da im se ime pojavi u novinama. Prošlo je tek neko-

liko godina otkad su oboje, Joe i Irene, Rachelini roditelji, umr-li, jedan za drugim, onako kako umiru ljudi kad više nemajurazloga za život. Nakon toga James je prestao razgovarati sljudima, posebno s novinarima i odvjetnicima. Asad su se po-novno vratili, kao muhe. Pa čak i ako niste jedna od njih, si-gurno vas neće pustiti. Osim ako mi ne date jedan dobarraz-logda ga ja na to pokušam nagovoriti."

"Poznajem optuženog,"Jorie zabaci glavu kao daje napolaočekivala šamar, "tako da sam i ja upletena, sviđalo mi se to iline."

"Ine sviđa vam se.""Ne", Jorie zatvori dosje o djevojci Morris. Većje zapamtila

gotovo sve što ondje piše. "Nikako mi se ne sviđa."Neki ljudi za NancyKerrkažu da je premeka srca, uspijete li

prodrijeti kroz njezin grubi oklop. Doista, nije joj lako odbitinekoga u nevolji. Nancyoštro pogleda Jorie, a zatim se uputido telefona i okrene broj;nekoliko trenutaka govori tiho, aonda dade znak Jorie.

"To je James. Saslušatće što mu imate reći."Jorie uzme telefonsku slušalicu. Osjeća hladnoću stojeći

tako usred ovogneobičnogureda, u gradu za koji nikad prijenije ni znala da postoji.

"Hajde. Pristao je na razgovor", požuruje ju Nancy. "Halo",nesigurno progovori Jorie.

Sdruge strane žice muk. Jorie kao da osjeća koliko je zbu-njen James Morris i kako mu malo treba da joj spusti slušalicu.Zašto bi i vjerovao ovom pozivu?Tko to u ovom gradu, ili u bi-lo kojem drugom, može njega uvjeriti da su ljudi zaistazaslužili da na njih potroši i trenutak svogvremena?To je onodoba kad u gradskim uredima nastaje gužva. Na kraju hodnikanalazi se Odjel za motorna vozila i kupci su većstvorili red.Neki pozdravljaju Nancydok prolaze pokraj arhive.

"Znam da ne znate tko sam", prisili se Jorie nastaviti razgo-vor, "ali ja poznajem nekoga tko je upleten u slučaj vaše se-stre."

Ponovno muk, i nakon vremena koje se učini kao vječnost,muškarac progovori.

"Mislite li pritom na ubojicu?"James Morris odgovori osor-nim glasom, ali tako tiho da Jorie mora pritisnuti uho na sluša-licu da bi ga čula. "Mislite da bih trebao razgovarati s vamasamo zato što poznajete ubojicu moje sestre?Pustite me dapogađam –želite li mi reći kako je to dobarčovjek?Želite li mireći da bih trebao oprostiti ono što ne razumijem?Ali ja ovakona to gledam:ako sad pristanem saslušati vas, svi koji su gaikad poznavali u Massachusettsu pokucatće mi na vrata i tra-žiti da ih saslušam. Stoga, ja tako ne mislim."

"Neće svi, samo ja."Jorie čuje kako James Morris diše. "Onje moj suprug."

Eto, izgovorila je tu groznu rečenicu koje se tako bojala ikoja se, nakon što je izgovorila te riječi, topi se poputzelenka-stogleda u plićaku ribnjaka, poputkristalića koji iščezavaju uplamenu –uskoro će joj se na jeziku pojaviti plikovi, najvjero-jatnije cijena koju plaća za izgovorenu istinu –i moratće sezaustaviti kod vodoskoka u hodniku i dobro se napiti hladnevode.

"Vašsuprug?"reče James Morris. "Ivi želite doći ovamorazgovarati sa mnom?"

NancyKerrse pretvara da ima posla s nekim dosjeima, aliJorie zna da ona prisluškuje što Jorie govori. Kako bi i moglažena koja je odrasla u ovom gradu ne biti zainteresirana zarazvoj događaja?Kad zazvoni drugi telefon, Nancyse ne po-trudi odgovoriti. Umjesto toga, ona pusti da se uključi auto-matska sekretarica.

"Tako bih željela razgovarati s vama", reče mu Jorie. "Mo-lim vas."

Sva se preznojila razgovarajući s tim čovjekom, JamesomMorrisom, ali ne zato što u gradskoj vijećnici nema rashladnoguređaja. Na samom je rubu, spremna moliti za nešto za što za-pravo nije sigurna želi li. Ipak, zna jedno –zna da nikada nećebiti sigurna u ono što osjeća, ako sad propusti prigodu i ne ode

do imanja Morrisovih. Ako ne prošeće istim onim cestama, neudahne isti onaj zrak, kako će ikada moći shvatiti što se dogo-dilo te noći?

Prevalila je stotine kilometara, ne zato da bi našla načinopravdati Ethana ili ublažiti ono što je on učinio, nego dapronađe način živjeti s onim što se dogodilo.

"Neću vam oduzeti puno vremena. Obećavam."James Morris je iznenadi svojim odgovorom. "Dobro.

Možete doći ovamo."Možda je želi samo dobro pogledati,ženu koja je sve ove godine provela s čovjekom koji je ubio nje-govu sestru. Vjerojatno stoji blizu prozora ili vani na trijemudok tako razgovara s njom, jerJorie kroz slušalicu čuje cvrkutptica. To je hipnotizirajući znak, zbors neba, blagosts nebesa."Ali samo da znate, neće vam se svidjeti ono što ćete pronaći."

Jorie zapiše podatke i sva se trese dok telefon predaje Na-ncyKerr. "Hvala vam. Nikad me ne bi pristao primiti da ga viniste nazvali."

"Nemojte se žuriti sa zahvaljivanjem", upozori je Nancy. "Inemojte misliti da će zbogtoga što vas je pristao primiti biti iljubazan prema vama, jerJames Morris baši nije ljubazan. Vi-še nije. Aposebno neće biti s vama."

Jorie požuri do svogparkiranogunajmljenogauta, ostavlje-nogna suncu i na žezi i opeče prste dodirnuvši volan. Ona ot-vori prozor, a zatim se, prema naputcima koje je dobila od Ja-mesa Morrisa, uputi prema zapadu na Main Streetsve do skre-tanja za GreenwayRoad, a potom skrene lijevo na cestu brojdvanaest. Na putu iz grada prolazi pokraj trgovina, pa stambe-nih naselja i sela, uličica punih prekrasnih ciglenih kuća okru-ženih živicama azaleja. Dok se tako vozi, Jorie razmišlja o Ra-chel Morris i madežu na dnu leđa. Sigurno je Rachel prolazilaistom ovom cestom više od tisuću puta, i vozila svoj bicikl krozsjenu od lišća koju bacaju stabla slatkogkaučukovca, i ona za-stane samo da bi zagrabila pregrštizloženih divljih trešanjakoje ovdje rastu u izobilju. Zacijelo je kupovala šampon u lje-karni u Main Streetu i naručivala Coca-Colu od vanilije i po-

mfrits octom kod Duke's Dinera na GreenwayRoadu, tamogdje su šećerni uštipci svakoga jutra svježi i gdje se ponuda ni-je mijenjala posljednjih petnaestgodina.

Jorie opetima osjećaj da je pala s lica zemlje, onakve kakvuje poznavala, samo na površinu, u nekom drugom vremenu,kao da je ova napuštena cesta tunel koji vodi natragkroz vrije-me. Obuzela ju je vrućina i ošamućena je od nje. Uvijek je zasebe smatrala da suosjeća i da zna što je dobro a što zlo, kaošto poznaje samu sebe, ali sad nije baštako sigurna. Osobakakvom se ona smatrala, ne bi sama vozila ovom cestom u Ma-rylandu, prolazeći poputgolemih gnijezda orlova što se njišuna telefonskim stupovima, odlazeći dublje u prirodu, dok sedesetci vrana dižu visoko u nebo. Prošavši pored auto-otpada,tržnice i male pošte, ugleda skretanje o kojemu joj je govorioJames Morris, močvarno područjepontenderije i slankaste vo-de, gdje se nekad moglo kupati i gdje je bila izuzetno visokatemperatura. Asad su ti plićaci obrasli pastrnkom i sljezom, aneke ruže sljeza cvatu ružičaste i mirisne, uspješno se probija-jući kroz rogoz.

Većgodinama ovamo više nitko ne dolazi na kupanje. Uda-našnje se vrijeme ljudi boje bakterija i pijavica, uzimaju u obzirsve ono što na pametnije palo onima koji su ronili u tmastimdubinama toga prirodnoga bazena, gdje je bilo toliko vruće dase para dizala s površine vode i stvarali se oblaci samo neko-liko centimetara nad zemljom.

Jorie skrene i nastavi voziti dalje, sve dok ne dođe do ze-mljane ceste koja vodi do imanja. Prolazeći tako, zvuk njezinamotora preplaši malo jato šljuka u guštari sviba i u grmlju slat-ke paprike. Kad ptice odlepršaše u nebo cvrkućući, Jorie osjetikako je prođoše trnci, iako je temperatura iznad tridesetstup-njeva. Srce joj je poputneke od onih ptica, lako se prestraši,prebrzo za njezinu krv. Ugleda bijelu kuću, neoličenu više go-dina, s crnim roletama koje vise pod neobičnim kutovima. Onaželi pronaći i najmanju sitnicu koja bi joj pomogla da i daljevjeruje u svoga supruga. Upočetku je bila uvjerena daje Ethan

priznao samo da bi prikrio nečiji tuđi zločin. Možda je imaobrata u nekoj zločinačkoj bandi ili rođaka koji je krenuo po-grešnim putem, ili možda najboljegprijatelja kojemu se zakleoda će ga zaštititi od te davne kolovoske noći.

Isad, nakon što je on svjedočio i ispričao sve činjenice, kojenitko osim okrivljenognije mogao znati, ona jošuvijek vjerujeu to da postoji neki odgovor. Mora biti neko objašnjenje zaono što se dogodilo, neki neobičan spletokolnosti koje su gazavele. Možda droga, ili alkohol, ili strašna mjesečeva mijena,razdoblje obilježeno sušom, visoke temperature;bilo što odovoga je moglo utjecati. Možda je djevojka bila sama po sebinasilna. Možda mu je pljunula u lice, pokušala mu iskopati očipa on nije imao izbora. Takve se stvari događaju, zarne?Dobriljudi su upadali u zamke kad su to najmanje očekivali, dočeki-valo ih se u zasjedi i zaskakalo s krajnjim posljedicama koje niu snu nisu očekivali.

Postoji neki razlogzašto se to dogodilo, barem to mora po-stojati, i stoga je Jorie i došla ovamo, zbogtoga je i unajmilaauto, da bi se dovezla i zaustavila tu, na ovoj crvenoj zemlja-noj cesti, tisućama kilometara daleko od kuće. James Morris juje čekao na trijemu. Nije ustao kad je ona parkirala i izašla, ni-je ustao čak ni kad njegov pas, štrkljasti mješanac buldoga iovčara dotrča lajući i keseći zube. Za trenutak Jorie istinski po-misli da će se onesvijestiti. Ta vrućina, pa sunčeva svjetlost,pas koji reži, taj izraz lica Jamesa Morrisa i nekoliko zadnjihtjedana njenoga života proletješe joj kroz glavu poputfilmakoji je bila prisiljena nekoliko puta gledati, i Jorie se jednomrukom osloni na užarenu haubu da ne padne. Zrak je ovdjegusti slankastzbogmočvare koja okružuje imanje.

"Gospodine Morris", zazva.James Morris zazvižda i pas se odgega k njemu. Morris tad

ustade i pogladi psa, gledajući kako mu Jorie prilazi. Mlađi jenego što je Jorie očekivala i ona se iznenadi shvativši da je onRachelin mladi brat, koji nije imao puno više od desetgodinakad se sve to dogodilo. Ibio je tad Colliejevih godina.

"Sigurno vam je Nancyrekla da ne volim posjetitelje", rečeJames Morris. "Pa, što se toga tiče, potpuno je u pravu. Ne vo-lim.""Hvala vam što ste odvojili vremena za mene", Joriejednu ruku drži nad očima. Premda ne može dobro raspoznaticrte njegova lica, pred sobom vidi zgodnoga muškarca koji imadvadesetak godina, plavogi visokog, uskog, zamišljenoglica.Na sebi ima stare traperice i sivu majicu kratkih rukava s mr-ljama od znoja. Radio je vani kad je telefon zazvonio, kosio mi-šji repak koji uvijek izraste na njegovu polju. Jorie odjednomshvati zašto je čula ptičji pjev kroz telefonske žice, kad je na-zvala iz gradske vijećnice. Iako su obično vezani uz određenopodručje, stotine kosova crvenih krila čuči u čempresima, i joših stotine nadlijeće polja kukuruza iza kuće. James Morris jeprije toga kosio, i kad su se oblaci komaraca dignuli iz tek po-košene trave, brojna jata ptica sručila su se objedovati. Jošisad je nebo zastrto lepršavim, crnim krilima, ptice su uznemi-rene i pohlepno jedu jelo poputovoga koje je tu pred njima iz-loženo na ovom bjeličastom, usijanom, jutarnjem zraku.

"To vam baši nije pametno", James Morris ponovno proma-tra Jorie. Oči su mu svijetle, kao Colliejeve i, poputCollieja, nemože ga se lako pročitati. "Što ako poželim da taj čovjek kojije ubio Rachel osjeti što znači izgubiti nekoga?Sto ako vasustrijelim na licu mjesta?"

Morris siđe sa stuba na trijemu. Mogao je u tom trenutkuimati pištolj, ali Jorie se nije okrenula i ne pobježe. Ona mukratko uzvrati pogled. On je krupan čovjek. Iz blizine čak je iviši nego što se Jorie učinilo kad je izašla iz unajmljenogauta,možda metarosamdeset;ali one noći kad se to dogodilo, onvjerojatno ne bi bio dosegnuo ni do Jorienih ramena. Možda biga se i trebala bojati, ali ona se boji nečega drugoga. Boji sekako bi se mogla osjećati ako ne nađe željene odgovore.

"Mislim da me nećete upucati", reče smireno."O?"James Morris se gotovo nasmiješi. "Ali većznamo da

loše procjenjujete ljude. Pretpostavljam da niste znali što sedogodilo ovdje kad ste se udali za svogsupruga."

"Jošuvijek ne znam ono što trebam znati. Zato sam i došlapopričati s vama."

Pilje jedno u drugo kroz zapuhe vrućine što ih razdvajaju.James Morris od svoje desete godine više ne vjeruje nikome,ali Jorie to ne zna, i izgleda tako nedužno daje Morris poželiprodrmati i probuditi. Hajde, djevojko, poželi joj reći. Što toznači da vjeruješjednom potpunom strancu više nego čovjekuza kojega si se udala?

No umjesto toga on upita:"Želite li vidjeti gdje su pronašlikamion?Znate, da nije bilo togkamiona, mi nikada ne bismopronašli vašega supruga. Ostavio je osobnu iskaznicu u pretin-cu za rukavice i odlijepili su fotografiju s njegove dozvole. Želi-te li vidjeti to mjesto?"

Jorie kimne. Očekivala je kako će joj James Morris reći da segubi s njegova imanja, da podvije repi pobjegne natragu Mas-sachusetts što brže može. Sasvim suprotno od toga, on joj seotvara, i Jorie je većodlučila da će pristati pogledati sve što jojon želi pokazati, ma kamo bije to moglo odvesti. Ona slijedi Ja-mesa kroz kukuruzišta, a pred njima trčkara pas, probijajućiputićkroz zelene stabljike kukuruza. Mogla je biti bilo gdje naovom svijetu, izgubljena za one koji su je ikad poznavali, takodaleko od kuće da ne bi mogla pronaći puti vratiti se natrag.Tako je vruće vani iza sjena slatkogkaučukovca da čovjek lakomože pomiješati stvarnosti maštu, odbačen lebdećommrežicom usijanih valova i morem zelenila. Za trenutak Jorienije svjesna što se nalazi pred njezinim očima –crni anđeo iličovjek vezan za drvo –ali približavajući se ona shvati da je tosamo stari kolac koji se nekada koristio kao strašilo. Za kolacje pričvršćen metalni zvrk, postavljen da rastjeruje čvorke,vrapce u močvari i vrane. James se zaustavi, a sjena od motkepreleti njegovim licem i ostavi na njemu mračnu prečku. Nje-gov pas mu se prisloni uz nogu i pogleda u gospodara, nestr-pljivo očekujući da nastave put.

"Nakon te večeri, djeca u okolici su pričala daje to učinilostrašilo. Vjerovali su daje oživjelo usred noći, došetalo kroz

ova polja i popelo se kroz Rachelin prozor. Azatim počinilosve te grozote. Aznate zašto su tako mislili?"

Jorie odmahne glavom. Ne želi ga vidjeti, ali ipak se prisilipogledati ga u oči. On je iznimno naočitmuškarac, ona je tosad uočila, onaj koji nema svogživota o kojemu bi pričao. Ži-vio je ovdje s roditeljima dok nisu umrli, a nakon toga, nijedanjedini trenutak nije pomislio na to da bi mogao nekamo otići.

"Mislili su da je to učinilo strašilo, jernitko nije mogao po-vjerovati da bi ljudsko biće moglo počiniti sve one grozne stva-ri koje su učinjene Rachel."

Jamesa Morrisa životje mogao odnijeti bilo kamo, na nekomjesto gdje izvorska voda nema okus soli, u neki grad gdjenitko čak i ne zna kako izgleda ptica kos. Žene u Holdenu sudigle ruke od njega i samo zavrte glavom kad pomisle na onošto je moglo biti. Znale su mu donositi večeru, prepečenu šun-ku i grah, navraćale bi nedjeljom uvečer, donoseći domaće pitei pakiranja od šestpiva, ali –premda je James Morris uvijekbio ljubazan –bilo je očito da ga nije zanimala ni jedna odnjih. Njihov se životnastavljao, ali njegov se zaustavio davnoprije, u sivim sjenama, kao da je živio u blicu, zamrznutnamjestu. Nije zamjećivao čak ni kosove koji su nadlijetali nadnjima i jeli mu mrvice iz ruku, nosio ih je na ramenima, kljucalisu zrnca žita zapletena u šavovima njegove odjeće, a on, i una-toč tome, nije na njih obraćao pozornost.

James Morris je proveo godine trudeći se ne misliti na to, itako je uspijevao ustajati iz kreveta svaki dan. On se drži pod-alje od grada, osim kad ide u nabavu:jedanputmjesečno odla-zi u banku i na poštu, i to je više nego dosta, što se njega tiče.Prije nekoliko godina, u ljeto, prodao je parcelu zemlje jednomsusjedu i tako ima neku zalihu novca, a od svojih polja kukuru-za može platiti porez i komunalije. Ako ćemo pravo, nije bilopuno toga što mu je trebalo, osim povratka u prošlost. E, kadbi se samo mogao probuditi i ponovno biti desetogodišnjakjednogdivnogjutra u ljeto, da napokon zaroni u Paklensko je-zero s najviše grane visokogstabla kaučukovca koje je raslo na

obali, sve dok ga prije nekoliko godina nije pogodio grom i ras-cijepio golemo deblo na dva dijela.

James Morris se zagledao u daljinu, i po izrazu njegova licaJorie zamišlja dječaka kakav je on nekad bio. Držeći se podaljeod ljudi, kao što je to činio James Morris, zadržao je neku vr-stu čistoće duše, unatoč svemu što se te noći dogodilo.

"Postoji jošjedan razlogzbogkojega ljudi u okolici govoreda je to učinilo strašilo. Odjeća s njega je nestala. Naravno,netko ju je ukrao i ostavio svoju krvavu, ali nikoga u okolici seu to nije moglo uvjeriti. Dosta dugo. Većina onih koji su ovdjeodrasli nisu noću izlazili van, posebice oni koji su živjeli naimanjima. Otprilike tjedan dana nakon pogreba, moj otac jespalio strašilo. Polio gaje s dosta benzina tako daje skoro za-palio sva naša polja, ali nije za to mario."Nakon toga, povjerion Jorie, u blizini Holdena nije bilo imanja na kojemu su po-stavljali strašila u polja, i tako je ostalo i do danas. Petnaestjegodina prošlo od togdogađaja, a neki se ljudi jošuvijek zakli-nju da strašila mogu prohodati za vrućih, ljetnih večeri, i da semogu uvući u kuće dok ljudi spavaju, pričekati uz cestu da bi uzamku uhvatili djecu i pretvorili ih u kosove. Možda je to raz-logzbogkojega se ovo područje doima preplavljeno pticama;tamo, u daljini, Jorie promatra kako oblaci kosova čine mračniobzor, komešajući se amo-tamo kroz bjeličastu sparinu.

"Jošuvijek tu krvavu odjeću čuvaju u uredu državnogod-vjetništva", reče James Morris, "i nešto mi govori da DNKnećepripadati ni jednom strašilu kad završe s pokusima koje obav-ljaju. Ali u ono vrijeme dok sam jošbio dijete i sam sam u tovjerovao. Nisam mogao zaspati sve dok moj otac nije spalio toprokleto strašilo, a čak i nakon toga katkad sam sanjao o nje-mu. Svake noći se kretalo kroz polja i dolazilo po Rachel."Onse okrene prema Jorie, opreznogizraza lica kakvo je bilo i svihovih godina. "Je li to ono što ste došli čuti?Želite li iz prve ru-ke saznati kako su uništeni naši životi?Želite li čuti kako ju jeubio i silovao, a onda ostavio odjeću na zemlji da je nađe dese-togodišnji dječak?"

Jorie osjeća da joj je grlo suho, poputpapira ili pergamenta,i da žari od tuge i krivnje. James Morris je okrutan, želi je po-vrijediti, ali što onda?Ima pravo biti takav. On je bio prvi namjestu događaja sljedećegjutra;otišao je u polje sa svojimstarim psom Cobaltom koji je uginuo prije dvanaestgodina.Nije znao što je prekriveno hrpom odjeće sve dok nije zastaouzeti košulju, a tad je većbilo prekasno. Ruke su mu bile krva-ve i žarilo ga je kroz vrhove prstiju, kroz tijelo, i znao je da ih,ma što činio, nikada neće moći isprati.

Trebao je pozvati oca. Trebao je vrištati sve dok ga susjedi sdruge strane ceste broj dvanaestne bi čuli. No umjesto toga,on je potrčao u suprotnom smjeru, sjeo u šumu i plakao svedok ga Cobaltnije pronašao. Do tada su odnijeli Rachel. Zasamo nekoliko sati, jednogsavršenogljetnogdana, kuća u ko-joj su živjeli postala je potpuno prazna, premda je u njoj ostaloživjeti joštroje ljudi.

"Želim čuti sve što mi imate reći", reče Jorie Jamesu Morri-su. "Pokušavam razumjeti."

On se nasmije njezinoj primjedbi. Ne zato što joj ne vjeruje,nego zato što zna da je to što ona želi nemoguće. No ipak, od-vede je do mjesta gdje se nekad nalazilo Paklensko jezero,blatnjava uvalica koju je Jorie uočila dok se vozila ovamo. Tusu pronašli kamion kad su isušili vodu da spriječe najezde ko-maraca.

"Sigurno je parkirao tamo dolje, a tek onda odlučio kamionotkotrljati u ribnjak kako nitko ne bi mogao pronaći ni najma-nji trago njemu."

Jorie čučne. Plićak je zarastao u koprivu i igličasti sitak.Kraljevske vodene kokoške se tu gnijezde, kao i divlje patke ioni vrapci u močvari čiji cvrkutuvijek nalikuje ženskom plačukad se međusobno prizivaju. Hladno je u sjeni uz rub vode isve miriše na zemlju i sol. Zrak ima zelenkastu primjesu, ribiceplivaju u nekoliko preostalih barica i svaka se togdana ispara-va na vrućini i iščezava za tren.

"Ovo je bilo njezino omiljeno cvijeće", James Morris glavom

pokaže prema kolutu ružina sljeza, blistavogi ružičastoguslankastoj vodi. "Znala je obuti visoke očeve čizme, gacatikroz blato i donijeti punu košaru, pa bi nam kuća bila puna togcvijeća. Govorio sam joj da ondje ima rižinih štakora, ali je tonije sprječavalo. Ona je uvijek bila u svemu bolja od drugih:uplesu, u penjanju na stabla, čak i kad se koristila očevim pišto-ljem. Imala je besprijekoran vid. Mogla je vidjeti ono što druginisu mogli."

Na povratku šuteći hodaju ugaženom stazom. Jorie razmiš-lja o košarama sljeza. Razmišlja o djevojci koja navlači stare,zelene, očeve čizme. Sto više zamišlja, to više je boli glava,dok joj u njoj ne poče bubnjati. Na skretanju napustiše stazicukoja vodi kroz šumu i nastaviše kroz polje. Probijajući se krozvisoku travu, pas istjera šljuku iz trske i otrča lajući. Jameszazviždi kroza zube. "Hej, Fergus,"zazva, i pas se trčeći vratiisplažena jezika. James Morris se sagne i pogladi psa po glavi, iu tom trenutku Jorie ugleda čovjeka u svoj njegovoj osamljeno-sti. Ona tada shvati da hoda pokraj skrhane osobe koja nikadnije uspjela zaboraviti taj grozni dan. James Morris bi i sadmogao imati desetgodina prema onom što je postigao uživotu. Za trenutak, dok prolaze kroz kukuruzište, Jorie osjećada bi ga mogla uzeti za ruku.

"Razmišljam o tome da svom sinu nabavim psa", reče dok sepribližavaju kući. James Morris je oštro pogleda. "Imate s njimi sina?"

"Snjim sam u braku većtrinaestgodina. Imali smo običanživot. Baškao i svi drugi."

Uzraku pucketa vrućina, stoje siguran znak da će poslijepadati kiša. Ali trenutačno je nebo jošuvijek blistavo i modronad njima. "Imali ste životpoputdrugih, ali to je bilo prije ne-go što ste saznali tko je. Sad izgleda kao da niste imali ništa."Tako milom dječaku trebalo je vremena da se pretvori u zlo-ćudnog, ali to mu je gotovo i uspjelo. "Zarnije tako?"

Crvena prašina, što se dizala dok su pješačili kroz polje, spu-stila se na Jorienu kožu te ona izgleda kao daje dobila malo

boje. "Volim ga cijelo ovo vrijeme, i što bih sad trebala učiniti?Trebam li ga napustiti?Samo tako?Izbrisati svaki dan kojismo proveli zajedno kao jednu veliku laž?"

"Želite li vidjeti za koga ste se udali?"James Morris govoritiho, glasom čovjeka koji sve drži u sebi dok sve to ne prekipi utugu i bijes. "Jer, ako vi to želite, ja ću vam pokazati."

To je prijetnja i Jamesov glas se slomi, ali većto što joj do-pušta da uđe u kuću je dars njegove strane, Jorie to shvaća.Većsamo otvaranje pomičnih vrata je poziv za ulazak u njego-vu bol. Ne čini često čovjek koji je zatvoren poputJamesa Mor-risa takav ustupak, i Jorie kimne. Uzvrati mu pogled, zagledav-ši se izravno u prelijepo lice na kojemu su se urezale bore tugei naporna rada.

"Nemojte reći da vas nisam upozorio", reče James Morriskad zakoračiše u kuću. "Nemojte reći da vam nisam savjetovaoda uđete u svoj auto i odvezete se natrag."

On je uvede unutra, gdje su sve sobe prašnjave i hladne. Nakaminu se nalaze fotografije na kojima su Jamesovi roditelji izsretnijih dana, ujaci i ujne iz Annapolisa i Virginije, koje nijevidio više od desetgodina, stari pas Cobalt, i jošjedan pas, do-broćudni doberman kojega su greškom zamijenili za jelena iprije nekoliko godina ustrijelili. Usredini se nalaze fotografijena kojima je Rachel. Jorie se približi da bolje vidi, premda u ku-ći osjeća jošveću vrtoglavicu, nego na onim sparnim poljima.

"Smijem li?"upita Jorie, a kad James Morris slegne rame-nima, ona uzme fotografiju na kojoj je Rachel kad je imala petgodina, na kojoj nema prve zube, a crvena joj je kosa ravnoodrezana na čelu. Srebrni je okvirsablasno hladan u Jorienimrukama, poputkamenja u rijeci ili tuče iz oblaka. Ona vrati fo-tografiju na mjesto i okrene se prema drugoj. Na njoj je Rachelna konju, na licu divan osmijeh, onda jošjedna fotografija Ra-chel u svečanoj haljini, kosa joj pomno nakovrčana, a zatim fo-tografija za koju James reče da je snimljena dva tjedna prijenjezine smrti. Na njoj je Rachel s majkom na obali, zagrljenesu, a usta razvučena u široki osmijeh.

Rachel je bila lijepa, Jorie to zapaža čak i u ovom polumrakudnevne sobe. Ona je bila prava živahna djevojčica sa svim svo-jim nadama i snovima, ona koja je voljela plažu na Ocean Cit-vju i skupljala mačke lutalice kojih je desetak držala u štali.Ona je bila djevojka koja je gazila po močvari tragajući za ruži-nim sljezom, ona koja se jedanpututrkivala sa svojim konjemŠećerkom cijelim putem do ljekarne u središtu grada, gdje jezajodlala iz svegglasa, a onda odgalopirala kući kroz šumu –sve to za samo jedan dolaru koji se okladila sa svojim bratom.

"Nalikuje nekome tko bi mi se svidio", reče Jorie."O, da. Svi su je voljeli, čak i NencyKerrkoja je u to vrijeme

bila vrlo sramežljiva djevojka. Rachel je imala više najboljihprijatelja nego što mnogi imaju poznanika. Takva je bila Ra-chel."

Na Jamesov znak Jorie pođe za njim niz hodnik, prođe po-kraj kuhinje i njegove spavaće sobe, tamo do zatvorenih vrata.Jorie ponovno osjeti kako joj bubnja u glavi. Osjeća težinu unogama;da joj se nisu pretvorile u olovo, nedvojbeno bi po-trčala natragu onu blještavu svjetlostu polju, crvenu svjetlostceste i crno-plavu svjetlostsvoje hotelske sobe.

James Morris je dobro pogleda, želeći provjeriti nije li sepredomislila.

"Samo naprijed. Idemo", reče mu Jorie. Po to je došla ova-mo. Zna ona kome je pripadala ta soba.

James otvori vrata spavaće sobe jedne petnaestogodišnjaki-nje, gdje je sve ostalo isto –tu su njezine plišane životinjice,bijele zavjese i ružičaste tapete s cvjetnim uzorkom koji se je-dva nazire, jerje izblijedio zbogstalne izloženosti suncu. Tu jei toaletni stolićna kojemu se nalaze kopče za kosu i narukvice,bočice kolonjske vode koja je isparila pod staklenim zatvara-čima. Stol joj je pretrpan knjigama, a dužzida su lente s ko-njičkih natjecanja na kojima je sudjelovala i sve one nagrade izplesne škole.

Jorie ode do noćnogormarića i uzme četku za kosu. Tri vlasicrvene kose jošsu zapletene u njoj, usukane poputzlata. U

ovoj sobi je hladnije nego u ostalom dijelu kuće;zapravo, mr-zlo je, i zrak godinama isti –ustajali. Jorie se prisili pogledatitaj jedini krevetuza zid.

"Majka je provela dva tjedna ribajući krv i kasnije ga jeožbukala i prebojila, ali krv se nikako nije dala isprati. Moždaje vi više ne vidite, ali ja znam da je tu."

Jorie zaškilji i ugleda oblik sličan mrtvozornikovoj skici Ra-chelina madeža.

"To je leptir", reče Jorie."To je krv", objasni joj James Morris. "Nikako je se ne

možete riješiti."James otvori ormarići soba se odjednom ispuni ugodnim mi-

risom. Mirisna vrećica, pomisli Jorie, đurđice, isti onaj miriskoji je ona voljela dok je bila mlada. Jošuvijek su tu Rachelinehaljine, petnaestgodina većizišle iz mode, ali jošuvijek lijepe.Tu su i njezine bluze i cipele, njezine čizme za zimu s izlizanimvezicama. Tu su i njene rukavice i njezina zimska jakna, njenuskršnji kaputsa zlatnim pucetima. Tu su i njezine plave tra-perice uredno posložene na vješalici. Na onoj polici dužzidanaslagani su puloveri i donji veš;vireći kroz to nejasno svjetlo,Jorie opazi da su čarape znatno manje od onih koje nosi Collie.

James Morris jedva može govoriti. On više ne zalazi u ovusobu –eto zašto.

"Ovo smo izgubili", reče on Jorie.Jorie načini krugpo sobi. Želi zapamtiti kako sunčeva svjet-

lostprodire kroz tanke zavjese, koliko su široke borove daskena podu i kako su srebrne kopče za kosu na toaletnom stolićuostavljene u ružičastoj staklenoj posudi. Ona zastane isprednoćnogormarića. Tamo je neki dnevnik, blijedoplava imitacijakože urešena zlatnim.

"Ovo smo pronašli, ali je ključićnedostajao. Majka je sma-trala da je nepristojno čitati intimna Rachelina razmišljanjakoja više nije među živima, ali istražitelji su bili uporni. Silomsu ga otvorili, ali ja sam zahtijevao da ga ponovno zaključajuprije nego što nam ga vrate. Smatrao sam da treba poštovati

Rachel onakvu kakva je bila."Jorie uđe u hodnik i lice pokrije rukama. Nema pravo plaka-

ti, ali ipak plače. Ne može se zaustaviti. James se u sestrinojsobi zadrži malo duže. On zna da će žene kad plaču na krajuprestati, barem je to vrijedilo za njegovu majku. Čeka, jerznada će se Jorie pribrati čim on izađe i za sobom zatvori vrataRacheline sobe.

"Oprostite", reče ona. "Nisam to htjela.""Skuhatću kavu", velikodušno se iznenada ponudi James.Otprati je do kupaonice koja je zapanjujuće čista za muš-

karca koji živi sam, i Jorie se umije. Miris vode je odvratan,ustajao, s okusom soli, ali je voda hladna i Jorie osvježi podbu-hle oči. Ona zatim pronađe putdo kuhinje, i dok James Morrispripravlja kavu, Jorie stoji kod stražnjih vrata. Tako je spo-kojno ovdje gledati kako kosovi prelijeću nepreglednim ne-bom. Lakše joj je disati dok razmišlja o pticama.

"Hvala", reče Jorie kad joj James pruži šalicu vruće kave."Nemam ni mlijeka ni šećera."James Morris u svojoj kuhinji

nije ugostio nikoga od Božića prošle godine, pa čak i tada su tobili samo njegovi najbliži susjedi, oni kojima je prodao zemlju,dobri ljudi koji su inzistirali da mu donesu pladanj puretine, pi-re od krumpira i punjene kobasice za blagdane, iako im je re-kao da se ne moraju brinuti za njega. Ali čak ni susjedi nisu če-sto navraćali kroz ta stražnja vrata i on im nikad ništa nije nu-dio zauzvrat, čak ni čašu mutne vode.

"Crna kava mi odgovara", uvjeri ga Jorie. Ona pogleda nizprilaz i ugleda kako kamion prolazi cestom. To je ljubazni su-sjed koji ide na poštu svakoga jutra u isto vrijeme. To je netkotko vodi običan život, kakav je vodila Jorie jošsamo prije neko-liko tjedana.

"Moj suprugkaže da želi preuzeti odgovornost. Kaže da jesad drugi čovjek."

James Morris proučava Jorie i ulijeva sebi kavu. Pogled muje potpuno bezizražajan. Isto tako u posljednje vrijeme izgledaCollie, baškao daje tri divovska koraka ustuknuo u sebi.

"Bio je to strašan nesretan slučaj, eto što on kaže. Zna dajetrebao pozvati nadležne, ali mu se pomutio um. Bila je tostrašna greška, ali on se kune da više nije onaj isti čovjek."Jo-rie svoju kavu nije ni kušala. Zapravo, osjećala je mučninu.Vraćao joj se doručak koji je togjutra naručila da joj donesu usobu, samo malo čaja, prepečenac i džem. "Ne bih se bila uda-la za takvu osobu", reče.

Jorie ne zna zašto brani svogsupruga, umjesto da promatrakosove u stablima. Vidjela je sobu u kojoj se sve to dogodilo,vidjela je djevojčin dnevnik i četku za kosu, i prozorkroz kojise on popeo one kišne večeri kad je zrak odisao svježinom, abudućnostčekala pred njim samo da je uzme. Sve to je vidjela,i sad tu jošstoji i ispričava se. "Vidite tko sam. Ne bih se bilaudala za takvu osobu koja je ubila vašu sestru."

"Ali ste se udali", James Morris spusti svoju šalicu kave napult. To je dobarporculan, ali od siline kojom je on šalicomudario u pult, šalica je napuknuta:ubrzo će se rapuknuti nadva dijela. "Ja znam pravi razlogzbogkojega ste, zapravo, do-šli ovamo. Želite da vam kažem kako je sve u redu, ali ja to ne-ću učiniti. Jernije u redu, i nikada neće biti. Vašsuprugje do-šao ovamo i ubio moju sestru, i ona nikada neće imati prilikupostati drukčija žena na onaj način na koji on ima izgleda po-stati drukčiji čovjek. I, što kažete na to?Nikada neće ni posta-ti žena. Imala je petnaestgodina i to je sve što je imala. Za njunema druge prilike."

Ako je ikada postojao trenutak u kojemu se Jorie trebala bo-jati ovoga čovjeka, onda je to bilo sada. Prošlo je mnogo go-dina otkada je James s nekim razgovarao o Rachel, i riječi sa-me naviru:okrutne su i bolne, te ako su nekad i mogle oprosti-ti, sve te godinama neizgovorene riječi sad svaki slogpretvara-ju u pepeo. Njegov pas Fergus sjedi na stražnjem trijemu i cvi-li. Zabrinutje za svoga gospodara koji je inače sasvim tih i lju-bazan čovjek.

"Znam što mislite u sebi", James se rastrzano nasmije. "Onje drukčiji. On više nije isti. Ali on je satkan od iste krvi i mesa

kao i nakaza koja je upuzala unutra. Osjećam prema njemuisto što je i moja majka osjećala. Ona je bila žena koja ne bioprostila ni onome tko bi ustrijelio vjevericu. Govorila je dasvako stvorenje ima dušu, ali je promijenila mišljenje nakonovoga što se dogodilo. Otvoreno mi je rekla kako je imala po-grešno mišljenje. Nema svako stvorenje dušu. Eto to je rekla.Nema je onaj tko je ovo učinio."

On nastavi poputčovjeka koji je izgubio vlastnad sobom, tečak i vjerni Fergus drhturi vani na trijemu, onako kako to pasuvijek čini pred oluju. Jorie bi trebala biti prestrašena, trebalabi se zapitati hoće li se živa izvući s ovoga mjesta, ali ona je-dino može razmišljati o tome da pred sobom gleda odraslogmuškarca kako plače. Čini se da on to nije ni primijetio;on neprestaje vikati na nju, ali ona dobro zna tko je on:onaj isti dje-čak koji je jednoglijepogjutra otrčao u polje, misleći kako jecijeli svijetnjegov, sladak poputmladogkukuruza i mirisankakvo samo ljeto može biti.

"Znači, vašsuprugsad želi reći kako je sve to bila samojedna velika greška?Nitko ga nije prisilio da dođe na našpo-sjed. Nitko ga nije natjerao da se ušulja u našu kuću. Učinio jeto na svoju ruku. Kad ga dovedu ovamo na suđenje, sjeditću usudnici svaki dan, i kad ga osude, razmišljatću o svojoj majci io tome kako bi ona bila zadovoljna što će on konačno platitiza počinjeni zločin."

Pas grebe po pomičnim vratima, tiho cvileći u sebi. Jorie po-misli na Collieja kako spava na kauču uz majčinogpsa Mistera.Ona pomisli na to kako bi bilo provesti životbez Collieja, kakobi bilo da joj ga otrgne mjesečina, silom izvuče van i ostavi po-putljuske na kućnom pragu, i da ga ona takvogpronađe u vrtujednoga ljetnogdana među zasadima grahorice i jagoda.

"Ali što je vas briga za moje mišljenje?"James Morris se do-ima iscrpljeno. Poželi da nije odgovorio na onaj telefonski po-ziv niti dopustio Nancyda ga uvjeri da razgovara sa stranki-njom i otvori joj svoja vrata. On svojim krupnim šakama obrišeoči. "Ja vama ne značim ništa."

Jorie spusti svoju šalicu kave na pult. Nije popila ni gutljaj,pa ipak zna da je prejaka i da je zapravo ne može popiti. Stiglaje ovamo sa zagonetkom koja se ne može riješiti, tek sad joj jeto jasno. Ako je Ethan čovjek koji je ubio Rachel Morris, tko jeonda ona?Ako je on taj, kakav je onda životkoji su vodili?

Zureći kroz stražnja vrata i pitajući se zašto toliko mari zaono što James Morris misli, Jorie zapazi da je najveći čempresiza kuće prepun kosova crvenih krila. Eto, ima ih posvuda;naprvi pogled čovjek bi pomislio da crno cvijeće raste na drvetu ida je svaki cvijetprošaran grimiznim, kao da je razrezan i jošuvijek krvari.

"Kosovi su došli kad je Rachel umrla."IJames se zagleda uprirodu. "Upočetku je moj otac mislio daje to zato stoje spaliostrašilo. Mislio je da će ptice zavladati kukuruznim poljima, alinisu. Mogoca nema jedanaestgodina, i majke gotovo isto to-liko, ali za Rachel mi se čini da je jošjučerbila tu."

James prođe pokraj Jorie i izađe na trijem gdje ga čeka nje-gov pas. Sjedne na jedan od onih starih drvenih stolaca na tri-jemu, a onda pogladi Fergusa koji oduševljeno zadrhti što gaje primijetio, očito zahvalan što se onaj mirni čovjek, na koje-ga je navikao, onaj ljubazni, velikodušni gospodarvratio.

Jorie pođe za Jamesom i zaustavi se leđima okrenuta premaistim onim vratima kroz koja je Rachel svaki dan prolazila, od-lazeći u školu i vraćajući se iz nje, odlazeći na posao, u trgo-vinu, odlazeći onogposljednjegjutra u svom životu. Jamesovase tuga smjestila na njegova ramena, vidi se po načinu na kojipromatra močvarne sekvoje, kao da se odgovori nalaze u tometamnome lišću i kao da ih se može naći negdje između kosova igrana. Jorie osjeti nagon da svoju ruku spusti na njegovo ra-me, ali to ne učini.

"Jeste li ikada razmišljali o tome da bi za vas bilo bolje pro-dati ovo imanje i odseliti se?Početi negdje iznova?"

James Morris promrmlja nešto nalik na smijeh. "Ne dok samja živ. Ostajem ovdje zauvijek. Nisam spreman otići među lju-de u dalekom svijetu."

"Niste morali biti tako ljubazni prema meni", reče Jorie. "Aliste bili."

"Ne, nisam bio", odgovori joj James. "Samo sam bio iskren."On je isprati do unajmljenogauta i pozdravi se s njom, ali jojzadrži ruku. Opetnastupi njegova samoća i zaskoči ga iz zasje-de zbograzgovora koji je vodio. Puno mu je lakše kad uopćene vidi nikoga, ali to je znao puno prije nego što je Jorie stigla.

"Jeste li dobili ono što ste tražili?"upita je. Plave mu se očizasuziše. Nikome on odavno ne vjeruje pa neće povjerovati niJorie, ali ipak je radoznao.

"Ne osjećam se poputnekoga tko ima ono što želi."Jorieosjeća žuljeve na njegovim prstima, nastale od dugogodišnjegobrađivanja zemlje. Ona pomisli na kuću i nasmiješi se. "Osimsvogsina", ispravi se.

"No vidite, ipak nešto imate."James Morris joj pusti ruku."Shvaćam da niste znali. Ali to ne mijenja ono što se dogodilo.On je isti onaj čovjek koji je te noći došao ovamo. To jedinoznam."James pokaže glavom u smjeru s kojega je nekad davnopobjegao daleko odavde u šumu. "On je taj."

Jorie natragvozi istim onim putem kojim je i došla –pokrajpolja i ribnjaka gdje je voda u plićaku znala biti tako topla dase pretvarala u paru –i izađe na dvotračnu cestu koja će je od-vesti do Main Streeta. Kosovi je slijede do grada;nadlijećući icvrkućući nad njom bacaju sjenu na asfalt. Nakon što je parki-rala auto kraj hotela, Jorie odšeta do Duke's Dinera. Premda jevrijeme ručka većodavno prošlo, ona sjedne za šank i naručisendvič s pilećom salatom na prepečencu od integralnogbrašna i ledeni čaj. Umire od gladi, ali kad je sendvič stigne,ne može ga jesti. Jošuvijek razmišlja o četki za kosu ostavlje-noj na komodi i dnevniku bez ključića. Otpije gutljaj ledenogčaja i u tom trenutku spazi Nancy, službenicu iz gradske vije-ćnice kako uzima grčku salatu za van.

"Je li razgovarao s vama?"upita Nancy.Jorie kimne glavom i odgrize komadićsendviča kako bi dala

do znanja da ne želi razgovarati, ali takav potez neće pomrsiti

račune ženi poputNancyKerr, koja priđe i sjedne na stolac doJoriena.

"Pa to je iznenađenje!"Nancyzapali cigaretu i privuče pla-stičnu pepeljaru na šank.

"Mislila sam da neće progovoriti više od dvije riječi s vama."Neke žene zaista vole pričati, a Nancyje sasvim sigurno jednaod njih. "Izgubljen čovjek. Mogla bih osobno nabrojiti petženakoje bi skakale od sreće da im se pruži prilika da se smire uzJamesa Morrisa, i ja među njima, ali njega to ne zanima. Sto senjega tiče, njemu je to sve svježe kao da se jučerdogodilo, amožete i razumjeti zašto."Nancyno lice izgleda naborano dokgovori o prošlosti. "Znate, ja sam išla s Rachel u školu."

"Rekao je da ste joj bili jedna od najboljih prijateljica.""Toje rekao?"Nancyto obraduje. "Mnoge djevojke u gradu nisu uto vrijeme bile bašljubazne prema meni, ali Rachel nije bilatakva. Ona nije marila za to koliko novca imaši kakvu odjećunosiš."Konačno Nancymalo zastane. "Slučajno sam čula dagovorite o svom suprugu kad ste s njim razgovarali telefo-nom."

Ona baci pogled oko sebe po restoranu u kojemu baši nijebilo mnogo ljudi, osim dvojice policajaca koji su halapljivo jelikasni ručak, i stola za kojim su postarije žene naručile kavubez kofeina i pitu od bresaka. "Trebali biste to o njegovoj umi-ješanosti zadržati za sebe", savjetuje ju Nancy. "Ljudi su ovdjejošuvijek ogorčeni zbogonoga što se tad dogodilo."

"Bio je to nesretan slučaj. On to nije namjeravao učiniti.""Da, da."Nancyotpuhne oblak dima. "Možda je i silovanje biloslučajno. Čula sam to i prije. Njegov se pimpek popeo kroz pro-zorspavaće sobe i on nije imao drugoga izbora nego ga slijedi-ti."Pogođena, i više no smoždena, Jorie ostavi na šanku neštonovca brzo ustane s mjesta na kojemu je sjedila.

"Hvala što ste mi pomogli", reče ona Nancyprije nego štoode. Ono što Jorie jedino želi je doći do svoje hotelske sobe iuvući se u krevet, ali ne može pobjeći od službenice iz gradskevijećnice koja ide za njom, čvrsto u ruci držeći svoje naručeno

jelo i viče za Jorie daje pričeka."Nisam to trebala reći", ispričava se Nancy."Zašto?Čini se da ste uživali dok ste mi to govorili. Ja samo

pokušavam shvatiti što se dogodilo.""Dobro onda, ja vam mogu točno pokazati što se dogodilo."

Nancyin šef, Arnold Darbyvjerojatno će joj odbiti od plaće zaslobodno vrijeme koje će si uzeti, ali Nancyne mari bašprevi-še za to da se vrati na posao. Nikad pošteno ne odvoji vrijemeza pravi ručak i sad ima pravo na ovaj. "Dođite!"

Vruće je dok se penju uz brežuljak koji vodi do najstarijegdijela grada. Groblje je u ovom dijelu sela jošod tisuću sedam-sto devedesete godine ograđeno živicom od grmlja slatke pa-prike i sviba, čiji su cvjetovi ružičasti i bijeli u proljeće. RachelMorris je pokopana između svojih roditelja, s one stranebrežuljka, na sjenovitom mjestu dovoljno vlažnom da na nje-mu uspijeva ružin sljez koji je netko tu posadio.

"Eto to se dogodilo. Netko je umro", reče Nancystisnutihusana. Ona pod mišicom nosi svoju salatu, uvenulu i puno pri-je ovoga pohoda, dok papirnata vrećica šušti. Od stajanja natom mjestu steže je u grlu. Ona je bila jedna od onih djevojakakoja bi čekala Jamesa Morrisa zauvijek da ju je samo dvaputpogledao. Ona mu je mogla pomoći da zaboravi svoju bol,samo da joj je dopustio, da je samo pokušao, ali neke stvari ni-su suđene, ma koliko ih mi silno željeli, te je ona odustala iudala se za Lonnieja Lerra, koji je, premda su razvedeni, dobarčovjek i dobarotac, unatoč činjenici da on nije James Morris.

Iovdje ima kosova crvenih krila, i kako oni svoj teritorijbrane pjesmom, nebo je ispunjeno vibracijama glasnoga ćurli-kanja. Jorie ode do spomenika, a onda se sagne i prstimaprijeđe preko izrezbarenogmjesta. Ispod Rachelina imenaugravirana je poruka njezinih roditelja. Svaki si dan s nama.

Jorie osjeća kako je obuzima hladnoća i dođe do zaključkada joj na ovom humku svježi miris nedavno pokošene trave tje-ra suze na oči.

"Jedan vikend je prespavala kod mene, a većdrugi je bila

mrtva, i nije bilo ničega što bi čovjek mogao učiniti, niti bilokoje priče kojom bi se sebe moglo uvjeriti da tako mora biti."

Nancyse ne doima stranom. Čini se da je od one vrste ženakoja bi mogla biti dobra prijateljica. "Ponekad pomislim kakose u ovom gradu više nitko ne osjeća siguran, ne onako kakosmo nekad bili."

One jošneko vrijeme postajaše uz grob, a onda krenuše na-tragstazom kroz groblje do glavne ceste pod modrim nebom.To je bilo isto ono nebo koje je Rachel gledala svaki dan. Ovisu je kosovi svakoga jutra budili svojom pjesmom. To što sedogodilo čovjek ovdje osjeća tako stvarno –bilo da se to dogo-dilo jučer, ili prije petnaestgodina, ili jutros –i Joriena pro-šlostblijedi pred težinom tuge Morrisovih, raspadajući se nitpo nit, iz godine u godinu.

"Imam s njim sina."Prošle su kroz crne vratnice na groblju ikrenule prema gradu. "Dvanaestogodišnjaka."

"Onda primite moju sućut", Nancyje iskrena. "Ne zavidimvam."

Ulica kojom prolaze je sjenovita i u hladu, a u zraku se osje-ća blagi miris slatkogkaučukovca.

"Sigurno je lijepo živjeti ovdje. Tu se jošuvijek osjećaškaoda živišna selu."

"Nekad je bilo ljepše. Ljudi su se osjećali sigurnima, da suljeti znali spavati na travnjacima. Znali su vrata držati širomotvorena i automobile ostavljati upaljene, a ključ ostavljati uautu. Aonda smo se naglo opametili."

Kad prođoše pokraj kućice na čijem je prozoru znak Iznaj-mljuje se, Jorie se zaustavi pogledati kroz uokvirene prozorči-će. Tu kućicu treba samo oličiti i oko nje uredno podšišatiživicu.

"Čujem da je grijanje grozno", reče NancyKerr. "Onaj kojije tu zadnji stanovao gotovo se smrznuo prošle zime. Spakiraose i odvezao na jugdo North Caroline s ledenicama u bradi."Ona zaviri u vrećicu provjeriti jesu li joj tamo kod Dukea uz sa-latu stavili i pecivo koje je naručila, jerto obično zaborave. Ne-

ke stvari mnogo bolje izgledaju izdaleka, a takav je i ovaj gra-dić.

"Osjećate li se ikad kao da biste pobjegli odavde?"upita Jo-rie. Osjećaju da ih pritišće podnevna sparina i sad koračaju po-lako. Vjerojatno se više nikada neće sresti pa stoga moguiskreno razgovarati.

"Nemam ja od čega bježati, dušo. Utome se vi i ja razlikuje-mo."

Pozdraviše se kad stigoše do Black Horse Hotela. Udrukči-jim okolnostima vjerojatno bi se sprijateljile, ili bi se moždapotpuno mimoišle;a ovako će im zauvijek u sjećanju ostati za-jednička šetnja pod plavim nebom, tamo do onogdrugogbrežuljka gdje je pokopana Rachel Morris. Ušavši u svoju ho-telsku sobu, Jorie skine odjeću i legne na krevetmedu čisteplahte. Tu napokon može u miru plakati. Usobi se sve utišalood vrućine i kad se konačno isplakala, lice joj bijaše musavo, aoči crvene. Znala je zaplakati zbogsitnica, filmova i knjiga, na-tučenih prstiju na nogama, zbogpriča o djeci koju bi spasilenjihove majke, odjednom nadljudski jake kad su se suočile sopasnošću. Asad plače zbogsebe, i zapanjena je količinom teslane vode u sebi. Mogla bi napuniti kante tom slanom vodom,oprati u njoj svoju odjeću, skuhati čaj od suza koji bi ljubiteljučaja prouzrokovao tugu od samo jednoggutljaja. Ona ode ukupaonicu, gola, a onda stane pod tuši pusti hladnu vodu dateče po njoj, i dok mlazovi vode udaraju po njezinoj užarenoj,prašnjavoj koži, zahvalna je što joj to klepetanje slavine rastje-ruje misli, barem zasada.

No ipak, neke su stvari istinite, ma koliko se mi trudili isti-snuti ih, i lažuvijek ostaje laž, ma kako lijepo bila izrečena. Jo-rie razmišlja o spavaćoj sobi Rachel Morris –kad su jednom ot-vorena, neka se vrata više nikada ne daju zatvoriti, kao što se ijednom izgubljeno povjerenje više nikada ne može zadobiti. Jo-rie se posljednjih petnaestgodina čine nestvarnijima od ovadvadeseti četiri sata. Ona zaspi sanjajući kosove i ružin sljez,a kad se probudi, opazi nejasni crveni tragna jastuku, kao da

je tekla krv, a ne suze. To je prašina koja joj se prilijepila zakožu, zrnca koja ostaju, premda ih je dobro isprala.

Jorie je tako čvrsto spavala da nikoga nije čula u hodnikuBlack Horse Hotela. Ona pronađe paketićkoji joj je JamesMorris ostavio tek kad je sišla na doručak, prije odlaska uzračnu luku u Baltimoreu. Sad se Jorie većskoro odlučila;onanosaču dade da joj torbu ponese niza stube, a zatim se vrati isjedne na rub kreveta. Otvori smeđom špagom uredno prive-zanu omotnicu i izvadi Rachelin dnevnik. Jošuvijek je zaklju-čan. Rachelina je intima sačuvana jošod onogljeta kad jeumrla. Ona je tada trebala krenuti u prvi razred srednje školeda Bryon Bell nije svratio u ovaj grad, da je samo nastavio voz-iti prema sjeveru, da nije bio tako prokleto žedan i da nije bilote očajne vrućine... da barem nije vidio njezinu crvenu kosukroz onaj prozorna trgovini.

Jorie pogleda dno omotnice i pronađe ono što je James Mor-ris našvrljao na poleđini računa iz trgovine tehničkom robomdok je stajao u hodniku, a ona sanjala o kosovima. Uzmite ovosa sobom. To će vas podsjećati na nju.

James je paketićnježno prislonio uz vrata i Jorie nije ništačula. Ovog, svogzadnjegjutra u Marylandu, ona osjeća svunježnostove poruke, kao i njezinu snagu. Ljudi sažalijevaju Ja-mesa Morrisa, ali Jorie zaključi da ga ona cijeni. On točno znašto mu leži na srcu i ne želi se pretvarati da osjeća nešto dru-go. On joj je rekao istinu. Nikada se neće odseliti, i nikada ne-će oprostiti. On je pošten, jednostavno takav, i to je ona crtakoja se Jorie najviše dojmila.

Kad je izašla iz hotela, Jorie je zastala na parkiralištu dabaci posljednji pogled na Holden. Premda jošnema ni devetsati, većpostaje vruće i vrućina se isijava s asfalta u prozirnimvalovima, a Jorie osjeća kako je peče po leđima dok u svoj ko-včegstavlja Rachelin dnevnik, prije nego što se odveze natragu zračnu luku. Ona zagura kovčegsebi pod sjedište dok zrako-plov rula po pisti;u zrakoplovu za Massachusetts baši nemaputnika. Jorie nasloni glavu na naslonjač i sklopi oči dok uzlije-

ću. Kad se vinuše u mliječno plavetnilo okupano suncem i ob-lacima, ona više ne može razlikovati istok od zapada. Ali po-stoji jedan smjerza koji nema dvojbe, i jedna jedina stvarkojuona pouzdano zna, a to je da ona –neće zaboraviti.

NOĆNASJENANOĆNASJENANOĆNASJENA

MOJABAKAMIJEREKLADASUNADAN ROĐENJAMOJESESTREdva kosa sletjela na prozornjezine spavaće sobe i da ih ona ni-kako nije mogla otjerati, čak ni kad se Rosarie vratila kući izbolnice, umotana u deke, plačući kao pomahnitala. Neki ljudiptice smatraju znakom nečega dobrogili lošegšto se trebazbiti, nitko ne zna točno. Ali moj otac nije čekao da sazna;onje uzeo crijevo s vodom iz dvorišta i polio te kosove, sve dok imnije preostalo drugo nego odletjeti dok je voda kapala, a perjeletjelo niz našu ulicu.

Izvjesno je da je loša sreća zadesila Brendana Derrvja nakonnjegova druženja s Rosarie. On pokraj naše kuće prolazi svakidan, unatoč tome što mu je moja sestra jasno dala do znanjada joj više ne smeta. Brendan je kao lud radio na prikupljanjunovca za obranu Ethana Forda, ali svi su znali da on nije marioza gospodina Forda, većje to činio samo zato da bi bio u bli-zini moje sestre koja se vrzmala oko vatrogasnogdoma svakopopodne, ulažući letke u omotnice, prikupljajući novac i jedućibesplatnu pizzu kojom je Mark Derryčastio dragovoljce.

"Ne razumijem", povjerio mi se Brendan. "Ne znam što samto loše učinio."

Ništa, budalo, poželjela sam mu reći. Ona je samo nastavilasvojim putem, onako kako to obično čini. Nikada joj i nisi biovažan. Bio si samo trunčica prašine, u redu, prašine koja dobroizgleda, ali ipak samo prašine. Poželjela sam mu reći kako seona gotovo većsad ne sjeća kako je to poljubiti se s njim. Ža-rne vidiš, samo promatrajući je, da je postala bezosjećajna ?Zarnisi zapazio one ožiljke od opeklina svaki putkad sije čvr-

sto zagrlio?Ali dok on tako nesuvislo govori, ja samo kimamglavom i šutim kao zalivena. Čak mu dopuštam da me povededo pekarnice i kupi mi komad pite, i da me ispituje svašta omojoj sestri, ali to ne znači da mu ja uvijek kažem istinu. Si-gurno mu ne spominjem to da smo Collie i ja skinuli većinu le-taka koje je Brendan izvjesio po stablima. Skidali smo ih ondakad smo išli na izlets Gigi. Te smo letke trgali na komadiće inismo se vratili tamo gdje nas je Gigi čekala, sve dok nismopotpuno uništili cijeli Brendanov trud;zastajkivali smo samoda bismo vježbali ljubljenje, i ljubili smo se sve bolje. Sad većnismo mogli pogledati Gigi u oči, kao što nismo mogli ni gleda-ti jedno u drugo.

Ašto se tiče Rosarie, ona nikada nije ni primjećivala daBrendan luta obilazeći oko našega imanja;bila je previše za-okupljena prikupljanjem novca za Ethanovu obranu, a da biobratila pozornostna neko patetično stvorenje čije je srce ne-hajno slomila. Ali nametalo se pravo pitanje:otkuda odjednomtoliko zanimanje za Ethanov slučaj?Zašto je činila nešto štojoj se u dogledno vrijeme nije moglo vratiti?To nije bilo svoj-stveno onoj Rosarie koju sam poznavala, a ja sam je poznavalabolje od svih. Ona nikoga ne bi počešala po leđima, ako taj njune bi počešao dvaputjače i dvaputduže. Znala sam da tu imanešto kad je Rosarie počela izlaziti u dvorište svaki putkad bise ondje našao Collie. Obično smo mi za nju bili puno mlađi ada bi nas ona uopće pozdravila. Asad je ona Collieju iznijelačašu hladne limunade, a to nije svojstveno Rosarie –da sebrine o tuđim potrebama.

"Ameni?"rekla sam, ali od mene nije mogla dobiti ništa, teme je ignorirala i ostavila žednu. Vedro se smješkala Collieju ion je bio zapanjen što ona njemu obraća toliku pozornost.

"Mislim da je to što čine tvom ocu doista grozno", rekla muje Rosarie. Namrštila se tako da joj se na licu pojavila tankabora, bašizmeđu očiju. Doimalo se da Collie ne može skinutipogleda s te bore, ili s njezinih crnih očiju. Otvorio je usta, alinije izgovorio ništa. "Nakon svega što je on učinio za ovaj

grad, trebali bi ga smatrati junakom."Collie se konačno oslobodio njezina pogleda i buljio u

mene, uspaničen, poputribe na udici."Kasno je", rekla sam. Znala sam kako se on osjeća zbog

svogoca i željela sam samo da ga Rosarie ostavi na miru, aliona nije mislila tako pa sam gaja morala spašavati. "Tvoja ćese mama brinuti za tebe, ako se ubrzo ne vratiškući."

Collie je zahvalno kimnuo i uputio se bakinoj kući. Bilo jegrozno što on više ne živi u našoj ulici. Bilo mi je užasno gleda-ti kako trgovac nekretninama njegovu kuću pokazuje potenci-jalnim kupcima, a bio je tu jedan te isti parkoji se stalno vra-ćao. Poželjela sam da naše susjedstvo grozno izgleda i da ihotjera, te sam ja, kad je moja baka pozvala Kylea, nećaka War-rena Pecka da nam počisti dvorište, Kyleu rekla da si mi nemožemo priuštiti njegove usluge i poslala ga otkud je i došao,prije nego što je i mogao posjeći živicu od crnoga trnja na na-šoj međi koja je upadala u oči. Unašem dvorištu iza kuće rasloje jedno od prvih jabukovih stabala u gradu, sorte Baldwin, zakoju neki govore daju je posadio pukovnik Baldwin kad je pro-šao kroz grad tisuću sedamsto četrdeseti devete godine. Sva-ke bi jeseni moj otac od tih jabuka pravio nešto što se zove ja-bukovača-krtica, miješajući jabukovaču s jajima umućenima umlijeko, ali ovoga ljeta jabuka se sušila, a da ja za to uopće ni-sam marila. Nadala sam se samo da će ljudi, koji dođu pogle-dati Colliejevu kuću, poviriti preko ograde u dvorište gospođeGage i da će, kad ugledaju napola osušeno jabukovo stablo,živicu od trnja i crne mimoze, poželjeti stanovati negdje drug-dje.

Kad je Collie otišao kući, moja sestra mi se počela povjera-vati, što me je uistinu zateklo nespremnom. Nisam željela čutito o čemu mi je govorila, ali sam predugo čekala da mi se onapočne obraćati kao ljudskom biću i nisam joj rekla da pre-stane. Ispostavilo se da je ona dobro obavila posao oko skup-ljanja novca za obranu, punila omotnice letcima i išla od vratado vrata te provodila beskonačno mnogo vremena vodeći tele-

fonske razgovore, pa su je gospodin Hart, glavni odvjetnik za-dužen za Ethanov slučaj, i Mark Derry, koji je i pokrenuo cijelitaj projektprikupljanja novca, odveli da joj Ethan Ford osobnozahvali. Da je moja baka za to znala, ona bi nedvojbeno kazni-la Rosarie kućnim pritvorom ostatak ljeta, što ne znači da bi jeto opametilo. Nešto se u Rosarie promijenilo i nije se radilosamo o tome kako je izgledala. Ona osobno skupila je dvade-seti osam tisuća dolara za Ethanov slučaj. Kad je ona molilaza pomoć, ljudi joj jednostavno nisu mogli odoljeti, unatoč cr-noj odjeći koju je nosila i činjenici daje bila nenašminkana, daviše nije nosila kratke hlače ni ljepljivu maškaru, a ni crveniružna usnama.

Ali, ovako je bila jošljepša, s onom svojom crvenom kosomkoju bi zabacila kako bi joj srcoliko lice jošviše došlo doizražaja. Ljudi su ispisivali čekove, a onda joj zahvaljivali, kaoda su joj bili zahvalni zbognjezine same nazočnosti, njezinihsavjeta i dobrotvorstva.

No ipak, na neki način, ona je bila ona stara, dobra Rosariekoja jošuvijek misli samo na sebe. Došla je do onoga dijela ko-ji joj je bio najuzbudljiviji, onoga zbogčega se onesvijestila.Priznala mi je da se tada, kad je Ethana posjetila u zatvoru, onspustio na koljena i poljubio joj stopala, najprije jedno, a zatimdrugo. Ona je na sebi imala sandale i nokte nalakirane sedefa-stim, svijetloružičastim lakom, i gotovo se onesvijestila, samošto je taj zatvorski pod vjerojatno bio prljav te se prisilila osta-ti pri svijesti. To je željela svim srcem. Sva se tresla dok mi jepričala o tome što se dogodilo. Neobično je izgledala, onakokako izgledaju ljudi kad znaju da će se sručiti tornado, ali zbogodanosti ili gluposti ostaju samo tako stajati, oči u oči s olu-jom.

"Kakva to osoba ljubi nečije stopalo?"pitala sam se.Bilo je vrijeme za sastanak u svezi s prikupljanjem novca, ali

ja sam htjela čuti ostatak priče, te sam se vukla za njom dok jeona išla prema središtu grada. To je bilo jedino čime se Rosa-rie bavila i što ju je ovih dana zaokupljalo;nije posjećivala pi-

janke na jezeru niti odlazila u kupnju u trgovački centaru Ha-miltonu. Novac se može unosnije potrošiti, rekla mi je, a ne zakupnju odjeće koja će ionako izići iz mode prije nego što sedvaputokrenešoko sebe.

"Ne mogu vjerovati da si ti prestala ići u kupnju", rekla sam."Znam da voliškupovati".

"To samo pokazuje koliko me ti malo poznaješ", reče mi Ro-sarie kad skrenusmo u FrontStreet. Tu su se vidjeli redovi pu-pavica, na prostoru koji se pružao kroz gradsko središte, a li-pova stabla ispred poštanskogureda pokraj kojih smo prolazilimirisala su na pimen. Sve je bilo isto kao i svakogdrugogljeta.Samo je osjećaj bio drukčiji. Moja sestra je na sebi imala bijeluhaljinu i crna joj se kosa spuštala niz leđa, onako kako se noćrazaspe po dvorištima i travnjacima.

"Znam samo jedno", rekla sam joj. "On je ubojica."Rosarie je posegnula u džepi pružila mi porukicu. "Pročitaj

ovo. Možda će ti postati jasnije."Usvakom krivcu nalazi se i nedužan čovjek. Hvala ti od sveg

srca. Ethan Ford."To su gluposti."Vratila sam joj porukicu. Da budem

iskrena, nagonski poželjeh oprati ruke nakon što sam dotaknu-la nešto što je pripadalo njemu. "Ti znašda to zapravo i nijenjegovo pravo ime."

Onoga dana kad smo se skrivali od Gigi na jezeru, Collie mije priznao da je odlučio uzeti majčino djevojačko prezime –So-lomon. Islužbeno će ga promijeniti. Rekao mi je da više ne želini čuti za prezime Ford, i kad god ga čuje da osjeća mučninu.To više mi se činilo da nije pošteno što je Rosarie tako brzo bi-la spremna oprostiti Colliejevu ocu, kad je i sama bila bijesnana našega tatu što se razbolio i umro. Zapitala sam se je li onaonako pametna kako sam ja uvijek o njoj mislila, te sam se,tad i tamo, počela brinuti za nju, unatoč činjenici da mi se čaknikad nije sviđala.

Rosarie se trebala naći s KellyStark na uglu FrontStreeta iWorthington Avenue. Od svih Starkovih djevojaka Kellyje ima-

la najdužu kosu, tako dugu da je mogla sjediti na svojoj vlasti-toj pletenici. Oduvijek sam željela da mi je Kellysestra. Ona jebila izuzetno pametna i dobila je National Meritnagradu9. Ikatkad se pitam zašto se druži s Rosarie, umjesto da se druži sonim pametnim djevojkama poputGigi Lyle, koje su pohađaleljetne tečajeve da bi se pripremile za prijamni ispitna jesen.Pretpostavljam da je Kellybila na neki način buntovna, i da seodlazak na prosvjed može takvim smatrati, ili je možda bilapoputmene, ali jednostavno nije mogla odbiti Rosarie.

"Hej vas dvije", Kellyse osmjehnula ugledavši nas. Jednu jeruku provukla ispod Rosariene, a drugu ispod moje. KellyStark je bila mnogo snošljivija od Rosarie. Imala je dobro srce,što će je vjerojatno, za razliku od Rosarie i mene, uvaliti u ne-volju. Morala sam vjerovati da će nas to što smo obje bile zlo-česte spasiti, to je bila naša zaštita i naše oružje, ili je baremtako bilo sve dok Rosarie nije počela petljati s Ethanom For-dom.

"Oho!Evo i Brendana slomljena srca", prošaptala je Kellykad smo skrenule za ugao. Obje su se nasmijale kad su gaugledale kako mete oko vatrogasnogdoma, nadajući se da ćeugledati Rosarie.

"Meni to nije smiješno", rekla sam."On je jošpravo dijete."Iako je ismijavala Brendana, Rosarie je izgledala kao što iz-

gleda svaki putkad se zaljubi u nekoga. Lice joj je bilo ru-meno, a oči, crnje od tinte, bile su siguran znak njezine pri-vrženosti. Promatrala sam dok su Kellyi Rosarie prolazile po-kraj Brendana Derrvja i shvatila sam u koga se to moja sestrazaljubila. Želudac mi se okrenuo kad sam shvatila da ona o Et-hanu razmišlja na taj način, nakon svega onoga što je on uči-nio. Trebala sam znati da Rosarie ne bi posvetila toliko svogslobodnogvremena za neku javnu stvar. Kad je riječ o Rosarie,onda je tu uvijek njezin interes u pitanju, ono sebično kucanje

9Jedna od 6000stipendija koje se dodjeljuju nakon završene srednje školena osnovi ocjena, vladanja i uspjeha na državnom testu.

njezina hladnogsrca.Šerifi njegova dva pomoćnika pristali su dopustiti Ethanu

Fordu, ili kako je većon sebe zvao, da govori na večerašnjemskupu. Kad se pojavio, hodajući uz pločnik uz koji su stajali po-licajci, nitko nije morao reći što Rosarie tu radi i zbogčega nasebi ima svoju omiljenu haljinu. Vidjela sam ga kad je mahnuoRosarie i ugledala onaj izraz na njezinu licu kad mu je odmah-nula, te sam čak i ja mogla shvatiti da netko može pogriješiti ipomisliti da je zaljubljen u njega. Crna kosa gospodina Fordakratko je ošišana, i on je mršaviji, ali jošuvijek najprivlačnijimuškarac u gradu. Mogli ste samo gledajući ga shvatiti da jebio zatočen i da je želio svoju slobodu. Samo jedan pogled i bi-lo je očito da će uvijek biti žena koje će se istogtrenutka zalju-biti u njega. One bi povjerovale u njegovu nedužnost, jerje onsam u to vjerovao. On bi svojom vjerom ovladao tim ženama ione ne bi ni znale što ih je snašlo. Njegov bi ih smiješak takosigurno pregazio poputteretnogvlaka, i bez obzira na to što jeRosarie sebe smatrala pametnom, i ona bi mu vjerojatno dalasve što bi zatražio, samo da bude u njegovoj blizini.

Danima nakon toga pokušavala sam smisliti način na kojibih mogla Rosarie dati do znanja da čini veliku pogrešku. Ve-ćinu vremena provodila sam otraga u dvorištu, u svom kupa-ćem kostimu, i

polijevala se po glavi mlazom vode kad god bi mi postaloprevruće. Do tada sam većbila ukrala tridesetak knjiga izknjižnice, točnije trideseti osam, ako pribrojimo i onu koju jeuzeo Collie. Izgledalo je kao da sam ovisnik o krađi, ili o tomeda me ne uhvate, ili o nečem sličnom. Postajala sam u tomesve bolja i bolja, i mogla sam to učiniti u krcatoj prostoriji, ada nitko od nazočnih nikada ne sazna da sam povijestNila za-gurala pod košulju, a zbirku pjesama spustila u svoj ruksak. Iznekograzloga, zbogtih sam knjiga bila i nekako tužna.

Kad se Collie popeo u moju sobu i ugledao koliko sam knji-ga ukrala, izgledao je zabrinut. Tako je izgledao svaki putkadsmo sjedili blizu, zbogčega se doimao starijim nego što je ui-

stinu bio.Ne bih želio da ti se nešto ružno dogodi, rekao mi je kad je

ugledao hrpe ukradenih knjiga u mojoj sobi, i zbogsamogna-čina na koji je to izgovorio osjetila sam da ga nikad ne bih mo-gla pustiti da ode.

Pomislila sam kako ću morati zamoliti Rosarie da me saslu-ša, ali te subote ujutro moja je sestra obukla svoj kupaći ko-stim i došla se sa mnom izležavati na suncu. Popodne je išla uzatvorte je, pretpostavljam, željela dobro izgledati –kao danije izgledala sjajno, ma što od sebe činila.

"Iznenađuje me koliko si glupa", rekla sam joj. Čitala samknjigu ruskih bajki koju sam dan prije ukrala s dječjegodjela izaželjela sam da više nalikujem Babi Jagi, starici čija je kućicatrčkarala naokolo na pilećim nogama. Možete se kladiti da Ba-ba Jaga nije marila što ljudi o njoj misle. Možda je i bila zloče-sta, možda je i bila ogavna, ali nije noću plakala sve dok ne za-spi.

"Pa, netko mora biti glup, a netko ružan, a ja mislim da sambolje prošla", Rosarie je skupila kosu navrh glave. Bila je izvr-sno raspoložena dok je nanosila losion na većpotamnjelukožu. Bez obzira na to što mi je bila sestra, htjela sam je ubiti.

"Glupa kao mazga", rekla sam."Ružna kao mazga", uzvratila mi je Rosarie. Pružila mi je lo-

sion i savjetovala mi da se malo namažem. "Izgorjetćeš", reklaje.

Imala sam pjegice po koži koja lako izgori. Slegnula sam ra-menima i rekla Rosarie kako to nema smisla, ali čim je ona za-tvorila oči, uzela sam joj malo losiona. Mirisala sam na bom-bone od kokosa.

"Ethan Ford bi ti po godinama mogao biti otac", rekla sam."Da mi je on otac, bio bi mrtav", Rosarie je na sve imala od-

govor. Na licu joj je titrao smiješak."Ai oženjen je", podsjetila sam je."Stvarno?Pa eto, vidiš, njegova se supruga nije čak ni na

prosvjedu pojavila. Rijetko kad ga posjećuje u zatvoru."Rosa-

rie se zatim okrenula prema meni;mirisala je ljepše no obično,i zapitala sam se da li jošuvijek prislanja užarene šibice uzkožu pokušavajući nešto osjećati i nije li Ethan Ford nešto po-putšibice.

"Čovjeku u njegovoj situaciji treba netko tko će biti uz nje-ga i posjećivati ga bašsvaki dan."

"Omoj Bože, pa ti si veća glupača nego što sam mislila."Premda je sunce bilo jako, ruke i noge su mi se naježile. Prviputu životu sažalijevala sam svoju sestru.

"Nije ono što ti misliš."Rosarieni su obrazi bili rumeni odvrućine. "On me ne gleda kao ostali muškarci. On me poštuje."

Ako je Ethan Ford nije želio, onda je on bio jedini muškaracu gradu koji je nije želio, i možda je bašzbogtoga Rosarie i bi-la zainteresirana za njega.

"To je zato što ti je poljubio stopala. To te je izludilo.""Daj prestani,"rekla je Rosarie, ali uz smiješak. Razmišljala

je o mnogo čemu, ali sam potpuno sigurna kako nije razmišlja-la o tome da je Ethan Ford u Marylandu jednoj djevojci oduzeoživot.

"Kladim se da te je pritom i liznuo.""Prestani, rekla sam ti", Rosarie me povukla za kosu, ali to

nije opovrgla. "Mislišda si strašno pametna,"nastavila je, "aliti ništa ne shvaćaš. Mislišda je tata bio tako iznad svega i mo-ćan zato što se ubio, i navodno nas poštedio patnje, ali on jesamo izabrao lakši put. Ethan Ford je živio uzorno, zapravo jespašavao ljude i nije on jedini na ovome svijetu koji je pogrije-šio."

Pogledala sam svoju sestru i pomislila kako se morala osje-ćati one noći kad je pronašla oca. Molila je majku da je povedeu trgovački centaru Hamilton, bio je to njezin hir, ako bašželite znati, i tako je otac imao priliku ostati sam kad smo sebaka i ja popele na tavan raspakirati stvari. Pretpostavljam dase to može smatrati pogreskom, ako se gleda na taj način. Mo-gli biste pomisliti kako za takav previd morate plaćati cijeliživot.

Te.noći, kad su svi zaspali, otišla sam u garažu, zapalila svi-jeću i molila oca da oprosti Rosarie za ružne riječi. Ne zna štogovori, rekla sam mu. M što čini, ako ćemo pravo. Našje otacbio jedan od onih ljudi koji bi o svemu dobro razmislili i odvag-nuli riječi prije nego što bi ih izgovorili. Zacijelo je dane, kojisu mu preostali, odmjerio s tugom koju će nam prouzrokovatisvaki od njih. Nije uopće bilo važno što Rosarie o tome misli.Sve što je našotac učinio, učinio je iz ljubavi. Sigurna sam uto. Ine treba mi nitko reći da bi on pokazao pravu privrženostda se prisilio i dalje živjeti. To bi možda moglo vrijediti za ne-koga drugoga, ali ne i za njega.

Neke ljude treba spašavati, a ja sam počela sve više mislitida je i Rosarie jedna od njih. Te sam noći ostala budna razmiš-ljajući kako bih stvari mogla dovesti u red. Prije nego što samzaspala, zaklela sam se da ću učiniti tri dobra djela. Izabratćuone zadatke koji su mi najteži, onako kako to ljudi uvijek čineprije nego što se upuste u potragu. Ako je to nešto lako, ondanije ni vrijedno, čak sam i ja to znala. Meni je mnogo toga biloteško i mogla sam ispisati desetak stranica, ali svelo se na ovo:vratitću ukradene knjige u knjižnicu, pobrinutću se da ocupodignu spomenik i potruditću se zaštititi Rosarie, pa makarto značilo štititi je i od nje same.

Nije bilo pravila koje bi me spriječilo da se najprije suočim snajlakšim zadatkom, te sam iznijela knjige iz garaže, noseći ponekoliko odjednom, i natovarila ih u jedna stara kolica. Priče-kala sam da padne mrak, a onda se uputila do knjižnice vukućikolica za sobom. Bilo je to doba kolovoza kad zrikavci polude, iunatoč uključenim vrtnim prskalicama moglo se vidjeti da jeljetu kraj.

Počela sam razmišljati o stvarima koje smo Collie i ja činilizajedno, i kako sam u njegovoj blizini uvijek osjećala da mi netrebaju drugi prijatelji, a sjetila sam se i Rosarienih riječi kakoće se sve to promijeniti. Vjerojatno sam i ja to ubrzala te samadoprinijela toj promjeni poljubivši ga ispred one stare kuće.On me je sad drukčije gledao, kao da me pokušava shvatiti, ali

mu to nije polazilo za rukom.Dok sam tako išla kroz grad, brinula sam se kakvu ću ispri-

ku dati ako me netko zaustavi i upita nešto o kolicima punimknjiga, ali isto tako sam se mogla brinuti o tome hoće li pastibomba na mene, jernisam srela nikoga živog. Iako sam cijelisvoj životproživjela u Monroeu, počela sam razmišljati o tomeda se jednoga dana odselim tamo gdje će i poslije devetsati bi-ti ljudi na ulicama. Bilo je tako tiho da se moglo čuti kako uzraku šumi, a lišće šušti poputpapira.

Prošla sam pokraj Hannina kafića, a da me nitko nije niti vi-dio niti primijetio, čak ni Brendan Derrykoji je sjedio uz pro-zor, tužan ispijao kavu i pisao neke srceparajuće pjesme za Ro-sarie. Kiteina pekarnica se rano zatvarala tih dana i više nijebilo prosvjeda pred vatrogasnim domom, a trgovine u FrontStreetu su bile zatvorene tijekom noći. Pomislila sam kakoimam sreće. Osjećala sam se tako sigurno da sam počelazviždukati, ili sam to činila od straha –ne znam.

Znam samo da sam se sva počela tresti kad sam skrenula uLibertyStreeti ugledala knjižnicu. Možda sam pomislila naoca i na ljubaznu, dobru Grace Henlev koja mu je dopuštala dauzme više knjiga dok je bio bolestan, ili sam se možda prestra-šila mraka. Ostavila sam kolica iza povijuša kozje krvi, ali čimsam ponijela prvu hrpu knjiga gore do knjižnice, osjetila samda sam izvrgnuta pogledu, jerme više nije zaklanjalo staro sta-blo jabuke.

Svaku sam knjigu ubacila kroz prorez, čak i ono izdanje Kra-lja Arthura koje je bilo tako debelo da sam ga morala jače po-gurati, sve dok uz mukli udarac nije palo navrh drugih knjiga sone strane vrata. Tada sam podignula pogled i ugledalagospođicu Henlev kako gleda kroz prozor. Pogledale smo se iosjećala sam da ću zaplakati, jerse ona –umjesto da je otvori-la vrata i izderala se na mene –samo nasmiješila. Cijelo vrije-me je znala da kradem knjige, i nikad mi ništa nije rekla.

Okrenula sam se i pobjegla. Zgrabila sam kolica i vukla ihza sobom tako da su mi udarala u noge i ostavljala modrice.

Trčala sam tako brzo, bojeći se da mi pluća neće izdržati, alisam nastavila trčati i dugo nakon što sam odmaknula od FrontStreeta. Razmišljala sam o onim ljudima u svom životu koji subili dobri, ljudima koji ni najmanje nisu bili slični meni, onimakoji te nikada ni za što nisu optužili, čak ni onda kad su znalisve što si učinio. Načula sam kako Grace Henlev razgovara sMargaretPeck koja je dragovoljno pomagala u knjižnici, kad jegospoda Peck povela razgovoro knjigama koje, čini se, nestajus polica. Ispostavilo se da to Grace Henleynije nimalo zabri-njavalo. Čula sam je kako govori da iz iskustva zna da sve teknjige koje nestaju obično budu vraćene, katkad za nekolikotjedana ili nekoliko mjeseci, a katkad i nakon nekoliko godina;prije ili poslije, uvijek se vrate, kao da se vrate same od sebe iprivuku se knjižnici, baškao što se ovce privuku štali.

Kad sam došla kući, stajala sam vani pokušavajući doći dodaha. Uovo su doba svi koje sam voljela većspavali ili ih nijebilo. Stajala sam tako dugo i razmišljala o ocu i kako ću, magdje živjela i koliko daleko otišla, uvijek misliti na njega. Bitćemi teško večeras zaspati bez svih onih knjižurina skrivenih posobi, ali, mogu reći, neće biti nemoguće.

MILOSTMILOSTMILOST

POSUEDNJITJEDNIKOLOVOZAUVIJEKSUVRIJEMEZAOBITELJSKAokupljanja i pitu od borovnice, godišnje doba kad se zlatnicajavlja uz cestu i kad ljiljani što cvjetaju po danu gube svoje la-tice, koje traju samo dok se mjesečina ne prospe s neba. To seodvija tako brzo da do jutra ne ostane ništa od toga cvijeća,osim zelenih stabljika i žućkastih peteljki lišća, kao daje ljetuvećkraj. Idok većina ljudi mirno spava u svom krevetu, Char-lotte Kite ne može zaspati i zamjećuje sve što se s ljiljanimadogađa noću. Ona je žrtva svojih uskovitlanih misli, tognepre-kidno navirućegnasilja zbogkojega ne može zaspati u ovo ne-obično noćno doba, u dva i u četiri sata, te je budna i čuje lepr-

šanje vrapčića koji se prvi uskomešaju u grmlju i osluškuje tihogukanje golubica. Većje kod prozora kad prvi blistavi tračcisvjetlosti probijaju olovnoplavo nebo togjutra, i svjedočionom trenutku kad se latice ljiljana uvijaju u travi poputko-madića papira, pretanke i preosjetljive da bi potrajale.

Peti više godina, a da to nije ni znala, zloćudne stanice senastoje ugnijezditi u njezinu tijelu. Sad kad je tumorodstra-njen, uz jošnekoliko limfnih kvržica, liječenje će joj progutatisljedećih desetmjeseci života. Ona većzna –pobijedila, izgu-bila ili se povukla –više ništa neće biti isto. Pod rukom imaožiljak koji je boli i lijeva joj je dojka upola manja od desne, aliono zbogčega je budna je spoznaja da sve što ovoga trenutkaima veću sljedećem može biti izgubljeno. Ona ne želi drago-cjeno vrijeme gubiti na nešto tako obično kao što je san. Svakasekunda sada pripada njoj, i ona dobro zna da joj može biti iposljednja.

Bolesti sve te zavrzlame oko liječenja zapravo puno lakšepodnosi sad kad nema Jaya. Svi znaju da Jaynije onaj koji bi sebrinuo o nekome u nevolji, iako ima najbolje namjere. Nazvaoju je nekoliko puta, lijepo od njega, uvijek nesigurno pozdrav-ljajući, poputnekoga tko ne podnosi biti u blizini bolesnih.Charlotte se sjeća kako je Jayuvijek pronalazio ispriku da nemora posjetiti svogoca u staračkom domu i uvijek je glavuokretao od nesreće. On želi čuti samo dobre vijesti ili –nikak-ve. Ona ne može ni zamisliti Jaya kako prolazi kroz vrata bolni-ce u Hamiltonu, a da ne govorimo o tome daje čeka da se pro-budi iz narkoze ili da je drži za ruku tijekom bolničkogtret-mana.

Charlotte nije ni časka razmišljala kad je unajmila BarneyjaStarka da je zastupa u brakorazvodnoj parnici. Premda je bilaviše nego voljna pristati dati Jayu sve što on zatraži, Barneyjojje obzirno dao do znanja kako će trebati proći veći dio godineda privedu razvod kraju, s obzirom na složene financijske do-govore oko pekarnice. Ali to Charlotte uopće ne brine. Njezinoliječenje će isto toliko potrajati –sa zračenjem između onih

okrutnih tretmana kemoterapije –i ona će se moći jednakotako baciti i na brakorazvodnu parnicu, uza svu tu ostaluzbrku.

"Znam daje došlo u krivo vrijeme", reče joj Barneyprije ne-go što je napustila njegov ured. Očito nije u mjestu bilo živeduše koja većnije čula za njezinu bolest, a među njima i Bar-ney. Gledao ju je pogledom kojim kao da se ispričava, kao daje on bio taj koji ju je iznevjerio.

"Brak nije došao u pravo vrijeme", objasnila mu je Charlot-te. "Razvod je savršen. Čini se da je i u tebe slična situacija štose tiče braka", dodala je, i to prilično neobzirno. Ali kako onato ne bi znala?Ugradiću poputMonroea ljudi o svemu priča-ju, nemoguće je ma i jedan korak učiniti a da većsvi nisu oba-viješteni na koju se novu adresu čovjek seli, i prije nego što muse pokućstvo preveze. UBarnevjevu slučaju, njegova novaadresa bila je prostorija za sastanke u njegovu uredu, gdje jeon postavio poljski krevet, kuhalo na struju, i jedan od onihmalih rashladnih uređaja, koje djeca u studentskim sobamapune limenkama gaziranih pića i pivom.

"Trebalo se to jošmnogo prije dogoditi."Charlotte je ušla usvoj auto, a Barneyse sagnuo da bi s njom mogao razgovaratikroz otvoreni prozor. Čuo je kako mu srce ubrzano lupa, ili jeto možda bilo zbogvrućine koju je togdana teško podnosio, ite napetosti i napora oko spremanja stvari i odlaženja od kuće,bez obzira na to koliko je ispravnu odluku donio.

"Samo smo se pretvarali daje sve u redu."Odmaknuo se i mahnuo Charlotti dok je odlazila. Njegov

brak bi se raspao i, prije ili kasnije, on bi se odselio iz kuće, čaki da se Charlotte Kite nikada nije pojavila. Istina, možda bi pri-čekao jošneko vrijeme, ali ne bi učinio uslugu nikome tko je uto uvučen. Kad je do toga došlo, bilo mu je zapravo najteže odsvega to reći svojim kćerima. Bio je to pokazatelj koliko ga vo-le, jersu sve tri njegove kćeri pobjegle u svoje sobe i za sobomzalupile vratima, čak i Kelly, koja je obično bila mirne naravi ipuna razumijevanja. Barneyje sa svakom posebno porazgova-

rao, i uvjerio Kelly, a zatim Josie, i na kraju –što je bilonajteže –svoju dragu Sophie, da se njegova ljubav premanjima neće nimalo promijeniti. Iako mu nijedna kći nije ništarekla, zapravo su ga obožavale i učinile su mu uslugu time štosu ga saslušale, trudeći se da ne zaplaču.

Onoga dana kad je u auto natrpao svoje stvari, Barneyjepoljubio svoju suprugu i oprostio se od nje, zahvalivši joj zasve ono što su značili jedno drugom, a potom se uputio treni-rati maloligašku momčad, kao što je to uvijek činio subotom.Sophie jošuvijek nije razgovarala s njim, ali je prihvatila pozivna vožnju, tamo do terena iza srednje škole, ljutito kimnuvšiglavom. Dan je bio vedari nagovještavao je savršeno predve-čerje. Udaljini se sunce probijalo kroz nagomilane oblake, aprozori srednje škole ljeskali su se prošarani duginim bojama –sad plavo, sad ružičasto, sad blijedo ljubičasto. Barneyjevi ko-včezi i kutije glasno su kloparali otraga u autu, i Sophie seokrene te pogleda preko ramena.

"Pa i nisi to bašdobro spakirao", primijeti. "Neorganiziransi.""Možda bi mi ti to mogla pomoći poslije raspakirati."Zau-stavili su se uz rub igrališta i ondje parkirali. Barneyje u pretr-panom prtljažniku imao bejzbolsku opremu, i dok mu je So-phie pomagala istovariti palice, on je najblažim glasom rekao:"Bez obzira na sve promjene, ono što ja osjećam prema tebi ni-kada se neće promijeniti. Ti ćešuvijek biti moja kći i ja ću teuvijek voljeti."

Sophie se namrštila kao da je to većčula. "Mislila sam davoliši mamu."

"Pa, volim, ali ovo je nešto drugo.""Rekla nam je da je sigurno u pitanju neka druga žena i da

nas zato tako iznenada napuštaš."Roditelji koji su dovezli djecu trubili su u znak pozdrava,

igrala se utakmica protiv momčadi iz Essexa, njihovih najljućihprotivnika, i mnogi će roditelji ostati gledati. Iskreno, Plavidrozdovi nisu imali puno izgleda za pobjedu, posebno ne uovom trenutku kad je Collie Ford napustio momčad;on je

imao sjajan i jak udarac i uvijek ste se mogli na njega osloniti."Da budem iskren, postoji netko do koga mi je oduvijek bilo

stalo, ali ne znam primjećuje li ona da ja postojim, tako da njune možešračunati kao tu neku drugu ženu."

"Mladenačka ljubav", rekla je Sophie. "Eto što je to!""Osimšto ću ja uskoro imati četrdesetgodina, a jošuvijek se takoosjećam."

Sophie razmisli o tome. "Pa onda si stvarno glup."Ona bo-lje pogleda svogoca, poželjela ga je povrijediti, ali kad je toučinila, nije se osjećala onako dobro kako je mislila da će seosjećati. Sophie skrene pogled, ali uzme oca za ruku.

"Što misliš, možemo li pobijediti?"upita je Barneyneizreci-vo zahvalan što ga je uzela za ruku. Autobus iz Essexa zausta-vio se na parkiralištu i čuli su protivničku momčad kako pjeva ipriprema se za utakmicu.

"Ne", Sophie je bila slatka, iskrena djevojčica. Nije više ima-la onaj obrambeni stav, i stojeći tako uz svogoca doimala sepremladom da bi shvatila zašto je tako teško pronaći sreću."Mislišli da bih se i ja mogla odseliti s tobom?"

"Mislim da možešbiti kod mene kad god ti to majka dopu-sti."Izgubili su utakmicu protiv Essexa i te se večeri Sophievratila u Barneyjev ured gdje je zaspala na podu sobe za sa-stanke, zamotana u deku, sklupčana, dok joj je glava počivalana jastucima koje su uzeli s kauča iz čekaonice. Barneyje sišaou ured telefonirati doma. "Zaspala je i nemam je srca buditi",prošaptao je Dani. Dana će prva priznati da su se udaljili –eto,nisu spavali u istoj sobi više od godinu dana –ali sada je izgle-dalo kao da žali zbogtoga. "Ako se želišvratiti, nemam ništaprotiv. Zbogdjece", dodala je.

"Rekla si joj da je u pitanju neka druga žena.""Zarnije?Pri-znaj, detektoru laži, znaši sam daje."

Abaštu ženu nije zanimalo kako pronaći drugoga muš-karca, sad kad ju je Jaynapustio. Charlottu sigurno nije smeta-lo što živi sama, pogotovo sada kad joj Jorie svake večeri dono-si jelo. Jorie kuha za Charlottu otkad se vratila iz Marylanda, i

dan za danom donosi joj slatko vino od jabuka, lonce pune ju-he s rezancima i mnogobrojne posude s vegetarijanskim laza-njama, sve dok se onako veliki Charlottin hladnjak nije napu-nio. Kad ju je baka KatWilliams, Katya, došla pozvati na gulaši rižu, Charlotte joj je zahvalila, ali morala je odbiti jelo.

"Mislim da nisam normalna", reče Jorie, zagledana u golemizamrzivač, za posjeta Charlotti te večeri u kolovozu, iznosećipred nju joštoplo, pečeno pile. "Jesam li ja doista sve ovo spre-mila?"

"Ti stvarno nisi normalna."Charlotte je za pultom gdje pi-jucka zeleni čaj iz velike šalice iz koje se puši.

"Što sam ja mislila?""Nisi ništa mislila. Zato si toliko toga i spremila. Htjela si

zaboraviti. Događalo se to i meni u pekarnici. Pečem ona peci-va od maka i limuna, i prije nego što toga postanem svjesna, tapeciva postaju cijeli moj svijeti najveći mi je problem kako ihizvaditi iz pećnice prije nego što im rubovi postanu smedkasti.Kvragu i razvod i bolesti očaj. Daj mi savršeno pecivo od ma-ka i sa mnom će biti sve u redu."

"Jesam li to zbogtoga učinila?""Znaši sama da jesi. Zato da ne morašrazmišljati o onome

što si otkrila u Marylandu. Jesi li s Ethanom razgovarala o to-me kako ti je bilo?"

Jorie o Jamesu Morrisu razmišlja više nego što bi trebala,možda i zato što uvijek uza se nosi onaj plavi dnevnik. Sebi re-če da je to zato da Collie ne otkrije tu knjižicu, ali dnevnik jezaključan i Jorie bi ga mogla skriti negdje u podrumu majčinekuće, ili tamo u sjeniku u vrtu. Amožda ona sa sobom nosi tajdnevnik zato što je svaki pogled na taj plavi uvez vraća na onomjesto gdje su kosovi i nepregledna polja. Svaki putkad gaugleda, podsjeti se na to kako s nekim stvarima nikad nije go-tovo;one ostaju s tobom dok ne postanu dio tebe, svidjelo seto tebi ili ne.

Jorie je samo jedanputbila u zatvoru otkad se vratila, i nijespomenula svoj izletu Holden. Maryland je tajna i ona se lako

mogla odati da je naglas izgovorila ime svogodredišta. Ethanju je čvrsto zagrlio kad ga je došla posjetiti, tako čvrsto da jejedva mogla i disati i upitao je povrijeđeno:Gdje si bila?Onase nasmijala, odmaknula se i rekla da je samo nekoliko danaprošlo od njezina zadnjegposjeta. Zarne mora spremati kućuza prodaju, brinuti se o Collieju, pomagati majci?

Bašme briga za to, odgovorio je Ethan, i kad ga je pogleda-la, znala je da on tako i misli. Samo tebe želim, rekao joj je, izbogtih bi riječi ona nekoćbila zadovoljna, ali sada je one ni-su ni najmanje usrećile.

Sa sobom je ovaj putponijela i dnevnik;bio joj je tu, u tor-bici, i pitala se što bi Ethan učinio da ga ugleda. Sto ako sampotraži papire koje je ona donijela od njegova odvjetnikaFreda Harta umjesto da pričeka da mu ih ona uruči. Bi li prepo-znao plavu imitaciju kože i zlatnu kopču?Bi li ga ispustio kaoda je otrovan ili se možda ne bi ni sjetio kome je dnevnik pri-padao. Ali, Ethan je čekao i nije joj pretražio torbicu.

Sjedio je na rubu svogležaja, sve dok mu ona nije predalapapire, a onda ih je pomno pročitao, što Jorie nije učinila. Ontraži smještaj za tebe i za Collieja, rekao je Ethan. Jorie ga nijeshvatila. Ali mi smo kod moje majke, podsjetila gaje. UMary-landu, odgovorio joj je na to. Tako da možete biti uz mene tije-kom suđenja.

Jorie se zgrozi od same pomisli na Maryland, na onu napuš-tenu kućicu koju je vidjela, namještenu komadićima pokuć-stva, na šetnju cestom dok mještani podrugljivo dobacuju. Čaki sada, dok je Charlotte tu ispituje, nešto je žari na vršku jezi-ka. Je li ikada prije izgovorila laž?Misli da nije, ali to čini sada;šuti, zatajila je Ethanu odlazak u Holden, i to je dosta da jeučini prijetvornom poputsvakoglažljivca.

"Ne želim s njim razgovarati o Marylandu", Jorie se obratiCharlotti.

"Onda razgovaraj sa mnom.""Ni govora. Ne trebašni ti znati kako je ondje bilo."Charlotte se nasmiješi. "Meni je dosta samo da te pogledam

i da zaključim da je bilo loše.""Ti uvijek sve znaš", Jorien glas zvuči tužnije nego što je na-

mjeravala. "Što bih ja bez tebe?""Preživjela bi.""Kako je to grozno reći", Jorie zadrhte od same pomisli i

okrene se tako da Charlotte ne može vidjeti koliko strahuje odtoggubitka.

"Pa, preživjela bi", Charlotte je jednako toliko tvrdoglavakoliko i poštena. "Ljudi nastavljaju živjeti dalje."

"Bez tebe to više ne bi bilo isto. Ako nema tebe, meni dru-gih prijatelja ne treba."

"Ja sam uvijek bila ona s pravim idejama", složi se Charlot-te.

Jorie se nasmije i podsjeti je na ishode nekih njezinih pravihideja, uključujući i onu kad su za Halloween10obojile kosu ucrno, a jošnisu imale ni trinaestgodina. Tad su strašno uništi-le kosu. Nagovorile su Ruth Solomon da ih odvede u jedan fri-zerski salon u Bostonu, jersu znale da se frizerski salon Chan-tel u Hamiltonu ne bi prihvatio tako drastična zahvata. Djevoj-čice su se u grad vratile skandalozno kratko ošišane kose i zna-le su da će im se bašsvi rutgati, ali ispostavilo se da su im fri-zure bašdobro pristajale i otkrivale njihova svježa, mlada lica.Ali to je bilo prije više od dvadesetgodina, kad su dobro izgle-dale bez obzira na sve.

"Pa, opetće ona biti kratka", reče Charlotte. "Meni će si-gurno otpasti. Aako i ne otpadne, bitće rijetka. Rekli su mi daće pucati svaki putkad se počešljam."

Sunčeva svjetlostpada kroz prozor, ostavljajući ružičaste,zlatne, rešetkaste niti na Charlottinoj blijedoj koži. Kosa joj jetamna, tamnije crvena od onih niti u četki koja je pripadalaRachel Morris. Ta kosa je crvena poputkrvi, poputotkucaja sr-ca, slična grimiznoj koliko to prirodna kosa može biti.

"Učinimo to", reče Jorie. "Ošišajmo je sasvim kratko. Onako

10Noćvještica, 31. listopada, predvečerje Svih svetih kad se djeca odijeva-ju kao duhovi i vještice.

kakva je nekad bila.""Sad?"Pogledaše se, i svaka od njih zna kako ona druga ima svoj

razlogosjećati da je bašsad pravi trenutak, bašsad, tu, dok suzajedno. Čemu nešto čekati kad je svijettako izopačen i opa-san?Čemu sjediti tako i buljiti u zrcalo, bojati se onoga što bise moglo dogoditi ako se pokrenu?Jorie iz kuhinje uzme škari-ce i veliki ručnik koji će prebaciti preko Charlottinih ramena, ione se uputiše prema terasi u stražnjem dvorištu.

Ovo doba dana ispunjeno je ptičjim pjevom i Jorie se prisjetiMarylanda. Iako nitko u gradu ne zna gdje je bila, ljudi su i tekako svjesni koliko je dana prošlo otkad je zadnji putposjetilaEthana. Znaju da nije bila na skupovima potpore i da je odbilarazgovarati sa sve uviđavnijim novinarima, iako je Mark Derrypokušao dogovoriti nekoliko intervjua.

Novinari, koji su se jošuvijek motali po gradu, odustali suod Jorie kao važnogizvora informacija i usmjerili su svoju po-zornostdrugamo, smjestivši se pred sudnicom. Prijatelji i su-sjedi su oni koji nju promatraju. Zapravo se radi o nekoliko lju-di, onima koji se time zabavljaju i počinju većrano piti u Safe-houseu;to su oni koji su se počeli kladiti hoće li se ili nećebrak Fordovih održati. Jošsamo prije nekoliko tjedana gotovosu svi u gradu pretpostavljali da će Jorie ostati uz svogsupru-ga, ali trenutačno su izgledi šezdesetprema četrdeset, i tosamo pokazuje kako je sve neizvjesno. Ti ljudi ne bi shvatili dase Jorie većinu dana, otkad se vratila iz Marylanda, sprema po-sjetiti Ethana. Doista je namjeravala opettamo otići, ali je uvi-jek završavalo tako da je umjesto tamo, ona skretala cestomprema jezeru. Provodila je sate i sate promatrajući kako vilinikonjici nadlijeću nad vodom. Bacala je sive oblutke sve dok jeruke ne bi zaboljele. Sve te dane sa sobom je nosila dnevnikRachel Morris. Svaki putkad bi posegnula za ključevima svogauta ili za češljem, on bi bio tu, i podsjetio bi je na sve ono štoje vidjela kad ju je James pustio u kuću, na ono dok je hodaouz nju kroz polje i kad se rukama uhvatio za glavu i zaplakao.

Zato Jorie svake noći, kad svi zaspe, odlazi u majčinu kuhi-nju i stoji ondje u polutami nad loncima uzavrele vode, strplji-vo praveći umake i jela za čiju pripravu treba potrošiti sate isate, i ne odvaja se od pita s breskvama s onom hrskavom,ružičastom koricom. Charlotte je u pravu, Jorie nikada ne raz-mišlja dok radi, ali ne može cijeli životprovesti ispred peći, ikad god dopusti da joj misli odlutaju, ona pomisli na JamesaMorrisa, onoga Jamesa koji sam odbrojava dane svogživota.Kad god se to dogodi, Jorie iznenada osjeti hladnoću, osjeti bi-jes prema čovjeku koji mu je to učinio, koji mu je ukrao i bu-dućnosti prošlost;i zbogtoga što je taj čovjek njezin suprug,ona je zarobljena ovdje, u ovom čudnom području tuge, uovom najopasnijem mjestu, na kojemu nikada u životu nije mi-slila da će se naći.

"Hoćemo li to doista učiniti?"Charlotte je upita kad su većizašle van s ručnikom i škarama, imajući na umu šišanje na-kratko. Charlotte je oduvijek bila neustrašiva –ona koja je vu-kla Jorie na praznike ili je tjerala da pješaci kroz šumu, koja jeinzistirala da uče skijati i klizati, koja je reagirala naglo, kojaje bila smiona –ali danas Charlottin glas podrhtava. Nešto ra-nije togjutra oprala je kosu;šampon kojim se koristila mirisaoje na vaniliju i taj je miris rastuži. Nije ni znala daje toliko taš-ta zbognečega tako beznačajnogkao što je kosa. Nije očekiva-la da će joj to tako teško pasti.

Jorie rasklopi vrtni stolac i obriše sjedalo ručnikom. "Gospo-do,"reče Charlotti, "spustite svoju guzu."

Kozja krv je tu posađena u koritu i vrtni sljez je u punomcvatu, golemi cvjetovi poputtanjurića savijaju stapke. Čimvrapci što su sletjeli na drvenu ogradu opaziše kosu koja počepadati na ulaz, nakon što je Jorie počela zaozbiljno šišati, onidolepršaše blizu, cvrkućući i čekajući priliku da prilete jošbliže i ukradu čuperak-dva.

"Ako većšišamo, onda ćemo ošišati kako treba", reče Char-lotte kad joj je kosa većpočela padati. Na kraju krajeva, to jesamo kosa. Ne šišaju joj dušu niti joj vade srce, ni krv, ni kosti

ni bijele, ravne zube. "Skrati je.""Skraćujem.""Joškraće", zahtijeva Charlotte.Jorie se rukama osloni na bokove i nasmije se:"Tko je ovdje

glavni, ti ili ja?""Ja", jednostavno reče Charlotte, i Jorie zna da ona ne misli

na frizuru. Ona govori o tome kako će se krajem tjedna odve-sti u bolnicu u Hamiltonu, poći dizalom do drugoga kata i vo-diti uljudne razgovore dok joj sestra bude priključivala infuzi-ju, što će je ispuniti otrovom od kojega bi joj trebalo biti bolje.Ona govori o svom životu na kocki, s kosom ili bez kose, sa sre-ćom ili bez sreće, s nadom ili bez nade uopće.

Jorie spusti škare, klekne i zagrli prijateljicu. "Oprosti", re-če.

Vrapčići iskoristiše trenutak te kradomice sletješe na prilazdok Charlotte Kite plače prijateljici u naručju.

"O, Bože, nemoj!Oprosti."Charlotte nadlakticom obrišeoči. "Uh!Mrzim praviti scene."Charlotte nije od onih koje selako slome, i izgledi za oporavak su veliki. Pravi problem je štojoj se iz minute u minutu, iz dana u dan, raspada strategija ko-jom se prije probijala kroz život. Uvijek ju je poricanje dobroslužilo;pomoglo joj je preživjeti smrtroditelja i krajnje neu-spješan brak, ali ovdje, u njezinu dvorištu, veo je iznenadapodignut. Kao da Charlotte do tada ništa nije vidjela. Oči sujoj bile zavezane i sad joj sva ta slava i tuga pred njom zaslijepipogled. Ona treptanjem zadrži suze, ali joj to ništa ne po-mogne. Oči je jošuvijek peku.

"Većsam ti ošišala pola glave", reče Jorie. "Bolje me pustida završim."

Istina je da su Charlotte uvijek poistovjećivali s njezinomkestenjastom kosom, ali to baši nije bilo najbolje na njoj;naj-bolje su, zapravo, njezine crne, pametne oči. Bez pogovora je,ne žaleći se, podnijela operaciju, a sad Charlotte Kite –onakoja je uvijek bila ponosna na svoju izdržljivu, otpornu narav –evo plače dok je šišaju. "Samo nastavi", ustrajna je Charlotte

dok Jorie, oklijevajući, drži škare u zraku. "Ne obraćaj pozor-nostna mene."

Jorie završi, a zatim nježno ručnikom istrese posljednje dla-čice i mekanom četkom prođe kroz ono što je od kose ostalo.Tako kratku kosu ima i Collie, muška, simpatična frizura, aliuskoro će Charlotte možda uzeti britvu i riješiti se ostatka ko-se. Pri žutoj svjetlosti kolovoza Jorie shvati da obje izgledajumnogo starije. Ašto je ona mislila?Da će ostati mlade zauvi-jek?Da ih nikada nikakvo zlo neće zadesiti ako nastave ići pra-vim putem?

"Reci mi da nije sve gotovo", reče Charlotte prijateljici. Nadnjima su se skupili oblaci i nebo vrvi od komaraca i očajne vru-ćine. One su obje živjele dvaputduže od Rachel Morris i, s ob-zirom na to, mogu biti sretne.

"Nije gotovo."Riječi koje Jorie izgovara su slatke i imajuokus jabuka. "Inikad između mene i tebe neće biti gotovo."

Dok nebo tamni, a oblaci se počinju rumenjeti svijetloljubi-častim sjenama, Jorie ode po vrč tople vode i šampon. Vrativšise, opere Charlottinu kosu tamo na ulazu, pod ružičastim ne-bom, dok desetci vrabaca zahvalno namotavaju vlasi crvenekose u svoja gnijezda. Potom im Jorie pripremi ručak i iznesevan da mogu jesti na travi. Danas je donijela pečeno pile i slo-ženac od patlidžana koji je prije pardana donijela Trisha Der-ry. Kad jednom započne s terapijom, Charlotte neće moći jestiništa osim kruha, maslaca i kompota od jabuka, ali sad je pro-ždrljiva. Jede dok ne osjeti da će puknuti. Nema više na kogaostaviti dojam, čak ni na sebe samu. Većje odlučila da se nećegledati u zrcalo, barem neko vrijeme. Bude li živa i zdrava,sljedećegće si ljeta kupiti veliko zrcalo da visi u hodniku, ionda će u sebe danonoćno buljiti.

"Ma tko nam to dolazi", Jorie se nasmiješi, povirivši na ulicugdje se zaustavi auto. One završiše s ukusnim jelom, popiše ve-like čaše limunade zaslađene sokom od trešanja, bašonakokako su voljele kad su bile djeca. "Je li to BarneyStark?"

To je nedvojbeno Barneyjev Lexus;prozori na autu su spuš-

teni i Barneysjedi sam za upravljačem, zagledan u usijani, sta-klasti zrak.

"Čula sam da je otišao od kuće i da sad živi u svom uredu uFrontStreetu."

"Što je s tim čovjekom?"upita Charlotte. "Svaki putkad seokrenem, eto i njega."

Jorie se nasmija. "Je li ti ikad palo na pametda bi se mogaozanimati za tebe?"

"Ma daj, ne budi smiješna!Pa, pogledaj me!Ne čekaj, sadstvarno, možda je i bolje da me ne gledaš."

Charlotte ustane i krene prema ulaznim vratima. "Hej, Bar-ney,"mahne mu. "Nemoj tu sam sjediti. Dođi i večeraj snama."

Dok tako sjedi u parkiranpm autu, Barneyse doima prepla-šen. Za trenutak se učini da bi se mogao uplašiti i pobjeći,okrenuti ključem u bravi i odvesti se s Hillcresta što bržemože, natrag, u sigurnostsvogureda i izmaglicu neodlučnosti,u kojoj je živio proteklih godina. Umjesto toga, on iziđe iz autai priđe stazicom.

"Nisam ti htio smetati kad imašdruštvo", reče i pruži Char-lotti paketić–ružičastu kutijicu iz pekarnice koju ona odmahprepozna kao svoju. Čini mi se da je ovo kao nositi ugljen u Ne-wcastle."11

"Zarnije lijepo da te usporede s brdom ugljena?"uzvratiCharlotte, ali vidi se da je ganuta. Otkad ima pekarnicu, nitkojoj se nikad nije sjetio donijeti desert.

"Oho", reče kad otvori kutiju. "Slatko priznanje. Moj omi-ljeni kolač."

Charlotte pođe unutra, kako bi složila obrok za Barneyja:natanjurstavi piletine i povrća, ostavljajući Jorie i njega same.

"Reci joj neke lijepe vijesti", reče Charlotte Barneyju dok jeulazila unutra. "Većbi joj i dobro došle."

11 To lake coals to Newcastle (nositi ugljen u Newcaslle), izričaj je kojim seželi reći da je nešto jalov posao, nositi nešto na mjesto gdje ima obilje togistog.

Barneysjedne u travu;previše se znoji te skine jaknu, a za-tim olabavi kravatu. Nekako mu je neugodno kad je Jorie u bli-zini, ali jedan dio njega osjeća da je iznevjerio Fordove kad senije osobno prihvatio braniti Ethana.

Da bi joj rekao čak i ono što bi bilo najsličnije dobrim vije-stima, moratće joj lagati, a to Barneyne umije.

"Čini se da Fred Hartsjajno obavlja posao", reče, nadajućise da će njegovo mišljenje utješiti Jorie. "On misli da može do-kazati da se Ethan promijenio i ima uza se pola grada sprem-nogpotvrditi to;većsu prikupili pedesetak tisuća dolara i to jesiguran glas povjerenja."

"Ti nikad ne bi mogao voditi taj slučaj", čini se da je Jorieuvjerena u to. "Ti nikad ne bi mogao braniti nekoga tko jekriv."

Kad se Charlotte vratila s prepunim tanjurom piletine ipatlidžana te s desertom i priborom za jelo, Jorie iskoristi tre-nutak i oprosti se s njom. Reče im daje umorna i našali se danjezina majka, otkad se ona vratila kući, ostaje budna i čekakraj prozora dok nije sigurna da je Jorie za sobom zatvorilavrata, ali oboje znaju da je većiscrpljena od pretvaranja kakoje dobre volje. Prikrij tugu, a ona će te izjedati iznutra. Tjerate da bježišu mračne kutove i prazne sobe, potišten i nijem,bježeći od samoga sebe.

"Ne zna što će", reče Charlotte kad ih Jorie napusti. "Čak nezna ni što bi mislila o svemu."

"Zna, i to dobro. Utome je problem."Vrijeme je za deserti Barneyuzme veliki nožkoji je Charlot-

te donijela te odreže dvije velike kriške. Govori se daje kombi-nacija sastojaka u ovom kolaču tako ubitačna da bi mogla čo-vjeka prisiliti da prizna sve, ako se prejede togkolača. No Bar-neyse nikada nije bojao istine. Istina je njegov posao, i nećesad od nje pobjeći, bez obzira na sve. Dana se bašnije iznena-dila kad ju je uvjerio da ni ona ni djeca neće morati mijenjatiživotne navike, iako on više neće živjeti u kući na Evergreenu.Od tada on održava vezu s kćerima i provodi s njima koliko

god vremena može. Zadnja dva dana odlazio je kući na večeru;prošlo je bolje nego što je itko od njih očekivao i on točno znagdje su njegove kćeri večeras.

Kellyje otišla s Rosarie Williams na jedan od onih prosvjed-nih skupova za prikupljanje novca za Ethana, koji se u ovo do-ba održavaju u Hamiltonu. Josie je na satovima plesa, a So-phie, njegova miljenica, njegova malena Sophie je gore u svo-joj sobi, piše dnevnik i tako ublažava svoju ljutnju.

Itako sad Barneyrazmišlja o istini, sad kad ima i vremena imogućnosti. Drago mu je što je u Charlottinu dvorištu, to jetočno. Drago mu je promatrati kako se sumrak spušta međuiskrivljena stabla jabuka na obronku iza njezine kuće, dragomu je što je tu i jede čokoladni kolač uz jak miris kave i kozjekrvi u zraku.

Ašto Charlotte misli o ovom krupnom, mirnom čovjeku unjezinu dvorištu?Kad gleda u nju, jasno joj je da on ne primje-ćuje kako joj se kosa promijenila. On gleda nešto posve drugo.Gleda u njezinu nutrinu. Itad Charlotte shvati što je na stvari.Jorie je u pravu. Charlotte se iznenadi što joj je trebalo takodugo da otkrije zašto je BarneyStark uvijek negdje u njezinojblizini.

"Ja nisam u potrazi za dečkom, ako me zbogtoga slijediš",reče mu ona izravno, između dva zalogaja kolača. Za dvatjedna će joj biti zlo od čokolade, ali sad je se ne može najesti.Kaže se da čokolada može prouzrokovati nešto slično zaljublji-vanju. Od nje srce kuca jače i ona potiče najluđe ideje. "Ačakda sam i zainteresirana, znaš, ja ti imam rak."

"Čuo sam", zapravo Barneyzna dosta o njezinu zdravstve-nom stanju. Često je zvao bolnicu kad je Charlotte bila na ope-raciji te ga je veći dežurna sestra prepoznavala po glasu.

"Budimo iskreni", reče Charlotte, zbogčega je on jošviše ci-jeni. Oblik njezine glave večeras mu se čini savršen, čak i ljepšinego inače. "Možda ću umrijeti."

"Pa, svi mi od nečega umiremo, zarne?"vedro odgovoriBarney.

"To je točno, Barney, ali neki od nas će možda umrijeti pri-je."

Barneysebi odreže jošjedan komad kolača. Usvom je poslunaučio kako nema jamstva za određene ishode, a ni izvjesno-sti, dobrih, loših, ili neutralnih u koje bi se čovjek mogao pouz-dati. Kad je imao sedamnaestgodina, nije mogao ni zamislitida će sa Charlottom Kite jesti čokoladni kolač u njezinu dvo-rištu. Nije se usudio ni sanjati o tome. On sad stavi noge nastolac i zagleda se u nebo.

"Ono je Orion", reče.ICharlotte se zagleda u nebo. Ona osjeća bockanje zvjezda-

nogsjaja u svojim očima. Protrese glavom i zatrepće, a ondase ponovno usredotoči na dopola pojeden komad kolača, jerjoj se učini suludim razmišljati o onome što se upravo događa."Zna li tvoja žena gdje si?"upita.

"Više ne živimo zajedno, stoga je se ne tiče. Uostalom, onane zna ni tko sam."

Oboje se nasmijaše onome što sasvim sigurno nije šala, aonda im postane neugodno zbognenadane bliskosti međunjima i oni zašutješe.

"Mislim da Dana bašne mari mnogo gdje sam!"Barneyza-škilji, a oko zvijezda na nebu pojaviše se aureole. "Ona je do-bra osoba, nemoj me pogrešno shvatiti. Samo što nije ona kojuja želim."

"Ti si zasigurno sišao s uma ako mislišono što ja mislim.""Ašto to?"Barneyu mraku mladoliko izgleda."To, da pitašmene da izlazimo. Ili, kako se to većdanas

kaže?""Upravo to mislim. Iako zapravo i ne moramo izaći van.

Možemo i ovdje ostati sjediti."Charlotte se nasmije;dvaputje u istoj večeri nešto podsjeti

na prošlost."Je li to zbogtoga što nikad nisam htjela s tobom izaći van

dok smo bili u srednjoj školi?""Ako me pitašjesam li ovo isto osjećao prema tebi, moj od-

govorje da."Barneynije namjeravao biti tako izravan, i možda je Slatko

priznanje počelo djelovati. Svatko jednom shvati što želi najvi-še od svega, i to se dogodilo Barneyju. Možda su laži na kojimase temeljio brak Ethana Forda bacile svjetlo na Barneyjevu pri-jetvornost, kao da se pretvarao da bi mogao biti sretan s bilokojom ženom koja nije Charlotte. Bilo kako bilo, ako to sad mi-sli riješiti, onda je bolje ne odgađati. BarneyStark prestanebuljiti u zvijezde. Za njega je Charlotte Kite najljepša žena ko-ju je vidio, s kosom ili bez kose, i zato joj je –u ovom smiješ-nom i najgorem trenutku u životu –on to konačno i izjavio.

Pokazalo se da je Barneytaj koji će pokupiti Charlotte i od-vesti je na prvu dogovorenu kemoterapiju. Kad su većbili ubolnici u Hamiltonu, Charlotte se okrene prema njemu i reče:"Hvala što si me dovezao. Ti sad možešići kući", ali Barneyseponaša kao da ona nije ništa rekla. Čini se kao da ima sposob-nostzaviriti joj u dušu i reče joj ono što ona većsigurno i samazna, a to je da on neće otići nikamo. On čeka u hodniku dok seona ne prijavi, a onda je prati do onkološkogodjela gdje seona zavali u udobnu fotelju. Kad su pustili infuziju u Charlot-tine vene, Barneyprovjerava jesu li joj dali pravu kombinacijulijekova, uspoređujući ono što piše na vrećicama s infuzijom slijekovima koji su propisani na njezinu kartonu.

"Suprug?"obrati mu se sestra. Barneyi Charlotte razmijeni-še poglede. "Ja to odmah prepoznam"reče sestra.

"Kad čovjek tu tolike godine radi, onda odmah vidi što jetko kome."

"Nitko normalan se tu ne bi zadržavao."Charlotte je ii ddje uporna, i kad su joj dali lijek protiv mučnine i kad je zapravopočela infuzija. Ona osjeća prazninu u trbuhu i neku vrstumučnine i straha. "Bježi!"reče ona Barneyju. "Spašavaj se!"

Ali Barneyje privukao stolac, a pokraj sebe ima torbu zaspise koju otvori i izvadi časopis.

"Što ti je to?"Charlottino lice je blijedo, a oči sklopljene dane gleda pravu zbilju prostorije u kojoj se nalaze. Barney

Stark, koji ima sposobnostda gotovo svakoga može pročitati,ovdje prepoznaje strah, ali ponaša se kao da uopće nije ni naj-manje neobično što sasvim jasno pokazuje svoje namjere dokotrov puni Chalottine vene. On se ponaša kao da pred sobomimaju sve vrijeme ovoga svijeta.

"Mislio sam ti čitati."Charlottine su oči čvrsto sklopljene, ali kad je čula njegov

glas, onda vidi što je on to donio sa sobom. "Sportske novo-sti?"Ona se nasmije, a Barneyju se njezin smijeh učini najljep-šim zvukom koji je ikada čuo. Dužcijele prostorije ljudi su skri-veni iza navučenih zastora, svakoga boli nešto drugo, svatkoima svoju agoniju, a evo, oni se tu zaljubljuju.

Sestra donese medovinu i krekere što Charlotte zahvalnoprihvati. Ona primjećuje kako je Barneygleda, i nema pojmačime je to na svijetu zaslužila ovakvoga čovjeka, posebno sad,u ovom trenutku, kad je apsurdno i pomisliti da je takvo štomoguće. Barneyjoj se nasmiješi i Charlotte u tom osmijehu vi-di sve što on misli i osjeća. Barneyjevo najiskrenije ja otvara sepred njom, njegova prošlosti budućnosti ovaj trenutak. Cijelije životCharlotte trčala za onim što joj je bilo nedostižno.Unatoč svemu što je izgubila i svemu što će jošizgubiti, evo jedanas ovdje, u ovoj sunčanoj sobi jednogpopodneva u kolovo-zu, osjeća mučninu u trbuhu i strahuje za svoj život, ali želi,možda prvi putu životu, biti baštu gdje jest.

"Hajde, onda!"Charlotte zaklopi oči kako možda čini onajkoji roni skačući s najviše litice. Sad barem zna što znači imatinadu kad je sve drugo na ovom svijetu upitno, te bez daha ineoprezno, očajnički želeći još, reče:"Čitaj mi!"

LAKRDIJAŠLAKRDIJAŠLAKRDIJAŠ

LJUDISUTAJ TJEDAN PRISTIZALIIZSVIHDIJELOVAMASSACHU-settsa ne bi li ga vidjeli prije nego što ga prebace u Maryland,a kad im nisu dali ući u zgradu Okružnoga suda, smjestili su se

izvan nje, na travi i na cesti, slijećući poputptica pjevica kojeu ovo doba godine lete prema jugu diljem Commonwealtha.Bio je to posljednji tjedan u kojemu su cvjetali ljiljani;tanke,zelene stabljike zatitrale bi svaki putkad bi prošao auto, a lati-ce opadale poputlišća. Dvaputsu u proteklih nekoliko dana nasudnicu bacali jaja i dojavljeno je iz međunarodne govorniceda je postavljena bomba, ali gomila se i dalje okupljala podrža-ti Ethana Forda, i dok sjedi tamo sam u svojoj ćeliji, Ethan čujekako izvikuju njegovo ime i pronalazi utjehu gdje je najmanjeočekivao da će je pronaći, u glasovima onih koji mu vjeruju.

Rosarie Williams je na vrhu te liste. Ona je osobno odaslalatridesettisuća letaka presavijajući papir, sve dok joj prsti nisuprokrvarili, i ližući poštanske marke dok joj sve što bi pojela ni-je imalo okus ljepila. Mark Derryje prilagodio i pretvorio u so-bu radne skupine ono što je do sada koristio kao blagovaonicu,i ondje smješteni članovi vjerne skupine spremno uvjeravajujedni druge da svijetkakav poznaju nije tako pogibeljan u štobi ih mnogi željeli uvjeriti. Među tim ljudima prevladavaju do-bra djela. Telefaks su donirali prijatelji iz gradske vijećnice, adobrovoljci iz vatrogasnogdoma su radnoj skupini poklonili fo-tokopirni aparat. Većinu dana u tjednu Mark ima ekipu od petili više članova koja naokolo skuplja novac i osvješćuje ljude,ali Rosarie Williams je njegova desna ruka koja trčkara do za-tvora i natrag, koja je vrijedna u blagovaonici koja je pretvo-rena u ured, i koja daruje svoje dragocjeno vrijeme i energijučak i subotom uvečer, kad je većina djevojaka njezinih godinavani u potrazi za zabavom.

Mark Derryje toliko zavolio Rosarie da mu je iskreno žaošto je ona prekinula s njegovim sinom;ona bi mu bila omiljenasnaha da su okolnosti bile drukčije, nazočna za ručkom u vrije-me blagdana i na rođendanskim zabavama. Ali jasno je Markui to da je Rosarie odvećzrela za dječaka poputBrendana. Onaga i ne pogleda kad zlovoljno prođe pokraj nje u kuhinju na-praviti sendvič sa šunkom i sirom. Onih večeri kad se Brendanvrati s posla iz Pizza Barna i svima donese besplatne pizze, Ro-

sarie ni okom ne trepne. Zaokupljena je razmišljanjem kako juje Ethan pogledao kad je posljednji putbila kod njega u zatvo-ru, kako ju je privukao k sebi i rekao da bi bio izgubljen bez njei većbi odavno bio odustao da nema onih koji mu vjeruju.

Ašto se Brendana Derrvja tiče, on bi se u početku durio jerga je mučilo to što mu je Rosarie bila tako blizu, a ipak takodaleko, no ubrzo je počeo izbjegavati svoj dom. Udubini dušeosjećao se jadno svaki putkad bi ugledao Rosarie, onako kakose osjećaju ljudi kad im loše krene, potonulo, sa željom dabudu ludo odvažni, iz štosa. Prestao se pojavljivati na poslu ve-ćinu večeri i počeo brzo, besciljno tumarati gradom, težeći sa-mouništenju i izazivajući sudbinu svaki putkad bi za sobomzatvorio vrata i izašao iz kuće. Mogao je poginuti kad je udariou ono veliko kamenje tamo kod onognezgodnograskrižja naputu za Lantern Lake, da uz cestu nije stajao pokvareni LexusBarneyja Starka, jedne zvjezdane večeri.

Davanje znaka svjetlima upozorilo je Brendana Derrvja dauspori, i kad je usporio, ugledao je prizorkoji ga je naveo dazakoči. KellyStark i njezine sestre su u autu, uzdrhtale, blije-de, i u strahu da su uništile očevo najdragocjenije vlasništvo.Tri djevojke plaču kako ih je otac napustio, bez razloga se pre-selio u svoj ured, i znaju da će ih omrznuti kad čuje da je nje-gov omiljeni Lexus uništen. No radi se samo o gumi koja seprobušila na krhotinama stakla na cesti, što se lako može po-praviti. Zapravo, Sophie i Josie su dobile zadatak da ručnomdizalicom podignu automobil, a za to su vrijeme Brendan i Kel-lystajali sa strane uz mračnu cestu, slušali kreketanje žaba iotkrivali kako su jedno drugome zanimljiviji nego što su ikadamislili da bi mogli biti.

Nakon toga susreta, Kellynastoji izbjegavati Rosarie Wil-liams. Čula je iz prve ruke koliko Rosarie može biti okrutna, aosim toga, Kellyje počela ozbiljno sumnjati u njezino pomaga-nje Ethanu Fordu. Brendan smatra da Ethan nije ništa drugonego osude vrijedan ubojica koji se poputzmije uvukao u nji-hove živote. Itako sada, svaki putkad Rosarie nazove, Kelly

zapovjedi sestrama da kažu da je nema kod kuće. Ona ne pri-hvaća način na koji se Rosarie ponaša, a posebno to što se na-očigled baca u naručje čovjeku u zatvoru. Sve više razmišlja otome da supruga Ethana Forda ima pravo saznati pravu priču idolazi u napastda joj otkrije sve što se zbiva kad Rosarie odla-zi posjetiti Ethana. Riječ je o tako vatrenom flertu da se i za-tvorski čuvari uzbude na sam spomen Rosariena imena. Osjetegrozničavo uzbuđenje čim je vide, i popiju toliko hladne vodeiz rashlađivača da se račun za izvorsku vodu ovaj mjesec udvo-stručio.

Kellvn otac zastupa Jorie pri prodaji kuće, i jednoga popod-neva Kellyse susrela s Jorie u hodniku ispred njegova ureda.Dok su stajale ondje i uljudno razgovarale, Kellyje bilaspremna prošaptati, Pričuvajte se Rosarie, ali je odustala po-mno promotrivši Jorie. Bolna tjeskoba koju zapazi natjera je dauzmakne, te ona zatetura i udari o zid. Od same pomisli da bijoj mogla prouzrokovati jošveću bol, Kellyse naježiše ruke iona ne reče ništa, te ostade ondje gledaju ći za Jorie dok ovaodbrza do posredništva za prodaju nekretnina, držeći u rucipapire koje joj je BarneyStark priredio.

Kad se radi o prodaji kuće, Jorie zna da treba biti zahvalnamladom paru iz Framinghama koji ju je odlučio kupiti;istina jeda neki ljudi ne žele ni pogledati mjesto i kuću u kojoj je živiozločinac. Nikad se ne zna na što biste sve mogli naići kad bisteu vrtu htjeli postaviti ljuljačku. Ne znate što se skriva u onomdijelu tavana do kojega možete doći samo puzeći, ili što možebiti skriveno u garaži. Na svu sreću, ovi kupci nemaju zle pri-misli vezane za ovu kuću, posebice ako se uzme u obzirdobrapogodba:samo tisuću manje nego što se traži za bilo koju ku-ću u susjedstvu. Točno je da su fotografije izašle u obojima no-vinama koje izlaze u gradu, kao i u Monroe Gazette, ali ovihdana nitko na to ne obraća pozornost, automobili više neusporavaju dok prolaze i nema onih koji se vozikaju prepriča-vajući, dodajući, i u tančine razrađujući većsamu po sebitužnu priču. Povremeno neki novinarzaobiđe kuću Ruth Solo-

mon priđe s druge strane, iz Smithfield Roada, ali Joriena se-stra Ann je bila poznata po tome da crijevo okrene prema tak-vima i dobro ih polije vodom;to je njezina prkosna osveta ukojoj je jako uživala. Ona je na posjedu koji pripada njezinojobitelji, te je čak i Gigi, koja je obično nekako staromodnihsvjetonazora kad se radi o zločestom ponašanju, čestitalamajci na njezinim naporima da zadrže ono malo privatnostišto im je ostalo.

Ali većina ljudi ne treba više ni čitati novine da bi saznali či-njenice;do sada su se većopredijelili, pogotovo što se tiče nji-hova mišljenja o Jorie. Neki su je odlučili potpuno ignorirati,za takve ona više ne postoji. Na ulici i u trgovinama mnogi ko-je je Jorie cijeli svoj životpoznavala okreću od nje glavu kadprolazi, kao da nikada nije ni zakoračila u njihov svijet, kao danikada do njih nije sjedila u školi niti kupovala u velikoj trgo-vini u Hilltopu, prala automobile na školskim dobrotvornim za-bavama ili donosila domaća peciva s borovnicama za Danknjižnice. To su oni građani Monroea koji se pitaju kako Jorieima smjelosti pokazati se, i ni za živu glavu ne mogu shvatitikako ona uspijeva tako živjeti, sad kad zna daje tolike godinespavala uz čudovište i sanjala u njegovu naručju.

Kad bi ih se prisililo da priznaju, neki bi možda rekli da senisu u zadnje vrijeme okrenuli od Jorie;zapravo, mnogi su ima-li nešto protiv nje i mnogo prije nego što su Ethana priveli uzatvor. Uvijek su smatrali daje Jorie prelijepa i strašno umi-šljena i gledaju na nju ravnodušno, što je daleko od suzdržlji-vog. Tu je i priličan broj onih koji su uvijek zamjerali Ethanudrskostkojom je odbio svečanu dodjelu priznanja onda kad jeizgorjela kuća McConnelovih. Drugi pak nikad nisu odobravališto su se Ethan i Jorie ljubili na bejzbolskom terenu za vrijemetreninga, tako besramno i pred svima, tamo gdje su ih svadjeca mogla vidjeti.

Ponekad Jorie nosi sunčane naočale kad ide obavljati nekeposlove, oko glave zaveže maramu i nastoji se skriti. Ali kat-kad i ona uzvrati pogled i zagleda se, oči u oči, prkoseći drskim

pogledima koji su u nju upućeni iz drogerije ili iz banke. No, usvakom slučaju, oni koji je poznaju znaju da plače, oči su jojnatečene, čak i onih dana kad ni suzu ne pusti. Prelijepa kosaboje meda joj je zamršena, odjeća zgužvana, a lice izobličeno.Jošprije samo nekoliko tjedana Jorie je bila prelijepa žena, alis tim je sad gotovo. Ona izbjegava ljude, većinu vremena pro-vodeći u kući, iza zatvorenih vrata. Kad je sama, u ostakljenomtrijemu u rukama drži dnevnik, i skriva ga pod jastukom da gamajka ili sestra ne bi slučajno našle. Prestala je uređivati vrtiizvoditi majčina psa Mistera u šetnju. Asad, kad god se usudiizaći na sunce, Jorie se ospe, žalosne bubuljice pojave joj se narukama, nogama i po grudima, u crvenoj crti, uz samo srce.

Ima jošonih susjeda koji su brižni, poputGrace Henlev,knjižničarke, i gospođe Gage, njihove dugogodišnje prve susje-de, koje navrate upitati Ruth Solomon mogu li joj kako pomoćii uporo inzistiraju na tome da joj donesu složenac koji u hlad-njaku stoji nedirnut. To su oni ljudi s kojima joj se teško sresti,jerJorie zna da je oni sažalijevaju, što je jošviše tjera u očaj, izato navlači zastore usred dana i ne dopušta svom sinu da idena gradski bazen, premda je očajno vruće –temperature sekreću iznad tridesetstupnjeva –toliko da i trešnje prebrzo do-zrijevaju.

Naravno, Ethan ima gomile svojih pobornika, zagovornikakoji su se nemarno izvalili na travnjak pred sudnicom i koji sebave njegovim slučajem. Obitelj bi trebao umiriti toliki brojosoba koje Ethanu žele dobro, ali upravo te dobre ljude Collienavodi kao razlogzbogkojega ne posjećuje svogoca –gužva inovinari, prometi sav taj metežčine ga nervoznim, ili on samotako kaže. On radije ostaje tu, na kauču s Misterom i gleda TV.Ali, ima tu jošnešto zbogčega je Collie osamljen, i Jorie sesama uvjerila zašto on izbjegava ljude u gradu. Samo prije ne-koliko dana vozila se kraj srednje škole za vrijeme treningabejzbolske utakmice i vidjela dvojicu dječaka koji su na Collie-ja, dok je kraj njih prolazio, bacali loptice. Mislila je da se šale,sve dok nije opazila izraz Colliejeva lica. On je nastavio svojim

putem, uz pločnik, ignorirajući zajedljivostostalih dječaka injihova izazivanja, čak i kad ga je jedna od bačenih lopticasnažno udarila u lopaticu.

"Hej, dečki, prestanite s tim", čula je Jorie Barneyja Starka.On je dotrčao preko terena s treće baze i održao lekciju dječa-cima koji su vrijeđali Collieja, ali je šteta većbila učinjena.Collie je nastavio svojim putem dok mu se sunce zrcalilo uočima, a svjetlostkasnoga popodneva pretvarala mu kosu usvijetložutu;usne su mu se nesmiljeno i veoma odlučno steg-nule, a ramena stisnula kako bi izbjegao sljedeći napad. Jorieje tad shvatila da više ništa neće biti isto, ma koliko ga ona po-kušavala zaštititi. Na tren je pomislila na Jamesa Morrisa, dje-čaka poputnjezina, čiji se životpreokrenuo jednogobičnogljetnogjutra. Bila je ponosna na svogsina što nije popustiopred mučiteljima. Njima usprkos, nastavio je putem kojim jekrenuo;u sebi ih je pretvorio u prah i pepeo.

Upitavši ga želi li s njom poći na završni prosvjedni skupkod sudnice, nije se iznenadila kad joj je odgovorio da ne želi.On ima svoje planove, nalazi se s Kat, i oni na tome ostadoše;ne razgovaraju o tome da on ne želi prići krugu od kilometaripol oko sudnice, ni o tome koliko pati u sebi, više nego što jetoga i sam svjestan. Charlotte pristane praviti Jorie društvo iotpratiti je do gradskoga središta. Voze se do sudnice pogleda-ti završni prosvjedni skupove sparne kolovoske noći. Polagrada se okupilo na KingGeorge's Roadu, i oni koji su nazočniizvrsno su raspoloženi. Tu su i Ethanovi prijatelji vatrogasci,kao i većina stalnih gostiju iz Safehousea, a tu je i povjerenikMale lige i nekoliko ljudi iz školskogodbora. No, tu je okup-ljeno i mnoštvo došljaka;mnogi od njih izvjesili su na stablazastave svojih gradova:tu su predstavnici Everetta, kao i oni izCambridgea, Newtona i Essexa, uz veliku skupinu iz Hamil-tona, okupljenih ispod stabala lipa. Tu su i žene iz Bostona ko-je su Ethanovu fotografiju vidjele u Heraldu i koje, samo gle-dajući ga, vide da se pokajao. Tu su i muškarci iz NewHamp-shirea i Mainea koji su zgriješili u životu i dobro bi im došlo

nešto vlastitogoprosta. Netko prodaje zelene svjetleće štapićei noćse žari od blještava nefrita. Dužulice je nekoliko ka-miona u kojima se prodaje sladoled, hotdogi cvrče pržene le-pinje dok zrak prožima zagušljivi, slatkasti miris.

"Budite oprezne kad tamo krenete", savjetovao ih je BarneyStark kad je Jorie došla po Charlottu. "Ima raznih ljudi koji suu ovom trenutku u to upleteni i nedvojbeno pola njih ima svoječudne razloge zbogkojih su došli na ovaj prosvjed. Što god dase dogodi, ne dopustite im da vam priđu."

Barneyje jošuvijek živio u svom uredu, ali je sve više i viševremena provodio kod Charlotte. AJorie je osjećala da je zane-maruje –nije bila kod Charlotte otkada je odlučila obrijati gla-vu. Charlotte joj je objasnila da je potrošila mnogo snage boje-ći se gubitka kose i shvatila da će biti bolje da s tim odmah za-vrši, na brzinu, cvik, cvak. Jorie je poljubila prijateljicu u čelo.Nikad prije nije zapazila koliko je Charlotte uistinu lijepa, ikad je Charlotte posegnula za šeširom koji je počela nositi, Jo-rie joj je rekla da ga ne uzme. "Nemaššto skrivati", rekla je."Izgledašdivno."

"Strašno divno", nasmijala se Charlotte, ali nije stavila še-šir. "Nalikuješna sebe."

"O, Bože, to je jošstrasnije. Recimo da nalikujem na Mar-sovca i neka tako ostane."

Kad su došle do kamiona, Charlotte je pojurila natragu ku-ću i Jorie je najprije pomislila da se predomislila i odlučila po-kriti glavu, ali se Charlotte vratila samo da se oprosti s Barney-jem na kojega je zaboravila i ostavila na dovratku.

"Vidimo se, prijatelju."Charlotte se propela na prste i polju-bila ga, a zatim sretna i zadihana dotrčala do Jorie koja joj jepridržala otvorena vrata kamiona. "Ne volim otići a da se neoprostim", rekla je Charlotte kad su krenule. "Nikad ne znašhoćešli nekoga opetvidjeti."

"Vidjetćešti njega opet.""Zapravo, mislim da je BarneyStark tu stalan. Ti si ona koja

bi, bojim se, mogla nestati."

Jorie se osmjehne. "Obavijestitću te kad to nakanim.""Slatćemo jedna drugoj poruke s onoga svijeta."Jorie se na to na-smije. Sve je bilo u redu dok nije pogledala u Charlottu i pri-znala sebi da se taj gubitak čini grozno mogućim u ovom tre-nutku njihovih života. "Mislila sam samo na promjenu adrese."

"Znam što ćemo."Charlotte je izgledala mlado bez kose. Nasebi je imala puloverunatoč velikoj vrućini, jerjoj je u posljed-nje vrijeme uvijek bilo hladno. Ubolnici se tijekom liječenjatresla i pokušavala zamišljati plaže na Floridi i ljetovanje nakoje ju je Barneyobećao povesti kad bude dovoljno jaka zaput. "Moramo se zavjetovati da ćemo jedna drugoj slati lji-ljane, odemo li na drugu stranu. Ako to učinimo, znatćemo daje nešto ostalo."

"Dobro,"složi se Jorie, "ako te ikada napustim, nikada ui-stinu neću otići, i bilo bi bolje da to isto vrijedi i za tebe."

Zapečatile su obećanje zakvačivši mali prst, kao nekaddavno kad obećanja nisu toliko boljela.

Bilo je strašno prometno u gradu i trebalo im je gotovo polasata da dođu do KingGeorge's Roada, i morale su neko vrije-me kružiti prije nego što su našle parkirno mjesto. Sa svogamjesta u krcatoj ulici napokon su mogle vidjeti široke travnja-ke oko zgrada državnogureda. Ljudi se smiju čekajući da ot-počne prosvjed i dobro se zabavljaju. Neki su donijeli deke ikošare s hranom;djeca trčkaraju amo-tamo igrajući se lovicepri slabom svjetlu. Jorie i Charlotte sjede u kabini Ethanovakamiona. Na sjedištu između njih je termosica čaja s mlijekomi kutija uštipaka kupljenih u Kiteinoj pekarnici, punjenihdžemom i kremom, ali ni jedna ne jede. Charlottine usnice rea-giraju na zračenje i pojavile su se bolne ranice za koje je liječ-nik rekao da će uskoro nestati. Ona zato sebi priprema zobenepahuljice s vodom i uglavnom to jede, a, zapravo, to joj se po-čelo i sviđati, premda Barneyto ne prestaje nazivati zobenomkašom.

Ašto se tiče Jorie, njoj se želudac steže i ona ima strašneprobavne smetnje zbogživciranja. Promatrajući okupljenu go-

milu, ona osjeti bol zbogsvoje osamljenosti, kakvu je mogaoosjetiti svatko tko se noćas nije našao među odanima. Krozmrak, tamo na travnjaku, vide se Warren Peck i Hannah iz ka-fića, tu je i Hal Jordan, povjerenik Male lige, a uz pozornicukoju su podigli vatrogasci Jorie i Charlotte ugledaše RosarieWilliams, odjevenu kao da je pozvana na zabavu. Na njoj je svi-jetloplava haljina koju je najvjerojatnije posudila od majke ikoja više pristaje odrasloj osobi nego djevojčici njezinih go-dina. Rosarie je raspustila crnu kosu i lice joj blista obasjanosvjetlošću, bijelom poputdijamanata, koja struji iz onih šestdragulja koje su dječaci, mještani, postavili na travnjaku.

"Što Williamsova kći radi tu?"Charlotti se ne sviđa izrazsvetice na Rosarienu licu.

"Ona je pomoćnica Marka Derrvja."Jorie se dobro zagleda uCharlottu i opazi daje ova strašno sumnjičava. "Nije ono što timisliš. Ona samo pomaže."

"Ma pusti ti to, neke ljude privlači nevolja."Charlotte zna koliko je to točno, jošiz vremena dok je bila u

braku s Javom. "Neki ljudi vode samo one bitke u kojima mogupobijediti."

"Znam, znam. Ti misliš, ako si ti zaljubljena, da su i svi dru-gi."

"Nisam ja govorila o ljubavi. Samo ne vjerujem toj djevojci."Charlotte posegne za dekicom koju je donijela sa sobom. Noćje baršunasta, topla i raskošna, ali je ona promrzla do kostiju."Ipak, ljubav je nešto drugo od onoga što sam ja mislila da ćebiti."

Sve je drukčije:način na koji sjede u Ethanovu kamionujedne ljetne noći, nadajući se najboljem i strahujući od najgo-reg, i to kako su njihovi životi uzdrmani, kao da su kockice ikao da se njihova budućnostodlučuje jednim bacanjem.

Mark Derryizađe na pozornicu, i čim se on pojavi gomilapočne pljeskati. Ljudi iz mjesta i okolice znaju da Mark radi zaEthana, i poštuju ga;oni se ushitiše kad ih on pozva da iskažusvoju potporu, baštu, sada, tako glasno i tako snažno da ih

mogu čuti svi do Marylanda. Sirene trube dužKingGeorge'sRoada, nekoliko rimskih svijeća, preostalih jošod četvrtogasrpnja, pustiše u zrak i nebo se prošara tragovima grimizne iplavičaste svjetlosti.

Charlotte pruži ruku i u svoju uzme Jorienu dok tako sjede ipromatraju. Charlottina ruka je mala i hladna, ali stisak joj jejak, i ona je čvrsto drži. Jorie razmišlja o plavom nebu, poljima,i o tome kako dolazi kraj. Sjeti se svojih dviju prijateljica izsrednje škole, Lindsav i Jeannie, dviju ljupkih djevojaka koje suse jednoga jutra probudile a da nisu ni znale da im je to po-sljednji dan u životu, koje su se počešljale, telefonom dogovo-rile i izašle kroz ulazna vrata u modru noć, putujući cestom ko-ja se, skliska zbognevidljive kišice, pretvorila u led prije negošto je to itko zapazio.

Svi dobri ljudi griješe, izvikuje Mark Derrys podija, a kadzatraži od svojih susjeda donacije i obećanja, ruke su udžepovima i ispisuju'se čekovi. Ispostavilo se da uvijek tihi vo-doinstalaterzvuči uvjerljivo i ohrabrujuće. Trisha Derrygledasa strane;rukama je obgrlila svoju kćerkicu April i ima razlogaizgledati ponosno, a tako se i osjeća. Mark Derrygovori iz srcai vjeruje u ono što govori, ali –on nije bio u Marylandu, on nijeprošao kroz sparinu ni kroz ona vrata što vode u Rachelinu so-bu. Rachelin dnevnik je u Jorienoj torbici, ispod novčanika, po-pisa što sve treba kupiti i paketića papirnatih maramica Klee-nex, da je podsjeti na ono što se dogodilo tamo daleko. To jeknjiga nade koja nikada nije završena, popis snova ostavljennedovršen. Nije joj stoga nikakva utjeha što čuje veselo klica-nje kao odgovorna ono što Mark Derrygovori, ne za nekogatko nosi ovakav dnevnik.

Došao je red da se i Fred Hartpojavi na pozornici, i sasvimje jasno da odvjetnik iz Bostona privlači pozornost. On za-mahne rukama i ljudi se uzburkaše, a kad je počeo govoriti,glas mu je tako tih da prisili gomilu da se zbije bliže i sluša gapozorno. Hartnajavi da će se izabrati skupina građana iz Mon-roea koja će otputovati na jugs Ethanom i pomagati tijekom

suđenja. Ovu strategiju nitko nije spomenuo Jorie jer, da seFred Hartpotrudio s njom o tome razgovarati, ona bi odvjetni-ka uvjerila da je to taktička pogreška. Ona zamisli kakva bimogla biti reakcija mještana Holdena. Sumnja da će se svi mo-ći smjestiti u Black Horse Hotel i stoga će morati odsjesti u ho-telu Econo Lodge, izvan grada, na autocesti.

Ali što će ljudi u Duke's Dineru reći kad ovi stranci uđu i na-ruče sendviče s piletinom i salatom od jaja na prepečencu?Ho-će li im ti ljudi spomenuti daje groblje odmah gore pri brijegu idaje sljez koji tamo raste brižno njegovan?Hoće li im reći daje Rachel Morris navraćala do Dukea skoro svake subote i na-ručivala Coca-Colu od vanilije i pomfrits vinskim octom, kao ito da je bila najljepša djevojka u gradu?

"On je htio da Collie i ja pođemo s njim", reče Jorie Charlot-ti. "UMaryland?"zaprepasti se Charlotte. "Ion misli da bi tiuopće palo na pametda Collieja uvlačišu sve to?""Collie bimogao ostati s mojom mamom.""Kad bi ti to učinila?NećeštiCollieja nigdje ostaviti samoga, bez tebe."

Jorie se nasmiješi pri pomisli koliko je Charlotte dobro po-znaje, jerzapravo, kad bolje razmisli kako sjedi na drugojstrani sudnice nasuprotonom prolazu u kojemu je James Mor-ris, jednostavno sebe ne vidi tamo. Istina je da bi ona u Hol-denu bila nevidljiva žena. Dok bi hodala gradom, ne bi ostav-ljala tragove. Kad bi otvorila usta, ni glasa ne bi ispustila.

Val uzbuđenja pokrene svjetinu na travnjaku, val koji struje-ći vijuga kroz travu i zrak. Ljudi ustaju i, s mjesta gdje su par-kirane, Jorie i Charlotte vide kako se otvaraju vrata sudnice.Kovitlac zelenkaste svjetlosti razlije se travnjakom.

"Neće ga pustiti van, tu, među sve ovo?"upita Charlotte.Ali oni bašto učiniše. Četiri čovjeka se priključiše drugima napozornici:Dave Mevers, dvojica čuvara i s njima –Ethan Ford,a tada nastade razuzdano klicanje. Klicanje i neobuzdani po-klici prolomiše se u beskrajnoj noći iznad sudnice, ponad sta-bala lipa. Danas se malo odstupilo od pravila i dopustilo Et-hanu da se pojavi na prosvjednom skupu, ali to se moglo i oče-

kivati. To je Monroe, gradićkoji podržava Ethana;to su nje-govi prijatelji i susjedi, a neki će s njim otputovati i u Mary-land, ostaviti posao i obitelj, samo da bi njemu pomogli.

Uzvrativši za svu iskazanu potporu, Ethan okupljenima izra-zi beskrajnu zahvalnost, i ljudi ušutkaše jedni druge kad on po-če govoriti, kako bi ga bolje čuli. Prilaze sve bliže da ga boljevide.

"Želišli ići gore?"upita Charlotte.Jorie se Ethan doima neobično sitan u daljini. Netko mu je

za ovu prigodu donio čistu, bijelu košulju i on u njoj sjaji poputzvijezda, tako dalekih, da se čini da ni one nisu onakve kak-vima se doimaju. Mark Derrystoji s Ethanove lijeve, a FredHarts desne strane. Podigli su združene ruke u zrak, pobjedo-nosno i puni nade, i bili su tako daleko da su mogli biti i u dru-goj galaksiji. Jorie pomisli na onaj dan kad su im se životi raz-dvojili, kad se Ethanova prošlostizložila pred svima, poputne-ke nesreće na autocesti, ili komada voća, zlatnogizvana, a si-vogi nejestivogiznutra. Ona je mislila da ga poznaje. Prepo-znala bi ga bilo gdje samo po onomu njegovu divnom osmije-hu. Sve joj je bilo poznato –način na koji je hodao, zvuk koji biproizveo negdje duboko u grlu kad bi bio nezadovoljan, načinna koji bi podignutim palcem davao znak svakom dječaku izsvoje momčadi, bez obzira na to jesu li uspješno odigrali ili ne.Znala je kako bi je privukao sebi uvečeri kako se osjećala dokju je on tako privlačio.

"Ne, ne želim poći tamo", reče ona Charlotti.Razmišlja li da se većina stvari ne može skriti onako kako je

Ethan prikrio svoju prošlost?Zamišlja li da će, ako samo ko-rakne naprijed, onaj dnevnik u njezinoj torbici početi krvariti,kako je jedanputi počeo, i da će nastaviti sve dok travnjak okosudnice ne bude okupan krvlju, sve dok cipele svih okupljenihne budu okrvavljene, a krv bude tekla niz pločnik, niz ulice?

"Hajde onda, gubimo se odavde", predloži Charlotte, te onetako i učiniše. Dok gomila okupljenih plješće, a Ethan zahva-ljuje svim onim brižnim, odanim ljudima koji mu pružaju pot-

poru, Jorie i Charlotte se odvoze iz grada. Usvakom drugomdijelu Commonwealtha ovo je samo ugodna kolovoska večer.One uključiše radio, kako su to činile dok su bile jošdjeca. Iznavike, nađoše se na cesti za Hamilton, skrenuše na parkirališ-te kod Safehousea, ali ne uđoše unutra. Ionako je unutraprazno i ondje je samo otac Warrena Pecka, Ravmond, koji vo-di posao, i tek nekoliko gostiju koji su ili prestari ili previšezbunjeni svime, a da bi nazočili prosvjedu za Ethana.

"Nisam te one noći trebala prisiliti da pođešsa mnom", rečeCharlotte. "Možda ga nikad ne bi ni upoznala da nije bilomene."

Golemi mjesec visi na nebu, odmah nad krošnjama."Nemoj tako razmišljati", Jorie zatvori oči, ali jošuvijek vidi

mjesečinu. "Bez te noći ne bih imala Collieja."Isam Collie trenutno želi da je miljama daleko od Monroea,

bilo gdje, samo što dalje od Massachusettsa i svega što je ikadpoznavao. Prolazeći poznatim ulicama na koje je naviknut, svemu se čine preuske za njega, na onoj svjetlosti uličnih svjetilj-ki, i sjenovite;lipova stabla zastiru nebo te čak i u tom mrakuzauzimaju previše mjesta. Collie obično dočekuje Katna uglu,jerotkad se odselio u bakinu kuću ne može se prisiliti ponovnootići u Maple Street. Večeras se Katdovezla biciklom. Collie-jev bicikl je prilično uništen, gume se jako klimaju, a ramu jeiskrivio kad je udario o ogradu, te se sad oboje voze na Katinubiciklu do one napuštene kuće izvan mjesta. Collie sjedi izaKata rukama ju je obujmio oko struka. Tako su blizu da možečuti kako joj srce lupa, a čuje i svoje.

Oni gotovo svake večeri dolaze u tu staru kuću;nitko ih nenadzire i nitko ne zna gdje su. To mjesto je samo njihovo, ba-rem privremeno. Našli su jedan stari kauč koji su postavili udnevnu sobu i opskrbili se džepnim svjetiljkama i limenkamagaziranih pića –u toj ruševini punoj krhotina cigle i kamenja.Taje kuća tu postojala prije nego što je Monroe postao grad,kad su na tom mjestu bila samo polja i stabla jabuka sve dokleje pogled sezao, ali tako neće ostati dugo. Oboje, i Kati Collie,

imaju osjećaj da se sve urušava oko njih. Svaki putkad tu dođustrahuju da neće ništa zateći, samo cigle i daščice, i sve to pre-tvoreno u prašinu. Osjećaju da im je ostalo malo vremena.Ljeto je na izmaku i tone u zelenu izmaglicu. Za njih će ljetouvijek značiti bašto, čak i onda kad ostare. Ljeto će pamtiti potome kako su se glasali zrikavci, a oni stiskali jedno uz drugona prastarom kauču koji je bio napušten mnogo prije nego štosu se oni rodili, po tome kako nisu željeli zakoračiti u buduć-nost–jošne.

Rosarie je bila u pravu;sad je sve drukčije medu njima i oniviše na to ne mogu utjecati. Ne razgovaraju više onako veselo ibezbrižno kao prije. Sad je sve drukčije. Samo jedna riječ mo-gla im je srce slomiti u komadiće. Večeras kroz rupe na krovugledaju mjesec i oprezni su jedan prema drugom;ne spominjuprosvjed kod sudnice;ne razgovaraju uopće. Kad postanekasno i rakuni zavladaju kućom, oni odlaze, ali to čine sporo,vukući se polako. Uvijek je to najteži dio večeri –povratak ugrad.

Hodajući mračnim, mirnim ulicama pridržavaju Katin bicikl.Kasno je, te su čak i ljudi koji su nazočili skupu veću krevetu,vrata su zaključana, a prozori zasunom zatvoreni. Uzraku sekomešaju komarči i Katzapali jednu od cigareta koje je ukralaiz ladice Rosarieina noćnogormarića;zbuni je dim koji se pod-igao kroz mrak kad ga je otpuhnula. Komarči se raspršiše, aKatzakašlja od dima.

"Bolje ti je da prestanešs tim", namršti se Collie. "To ti jebašglupo."

Katmaše naokolo cigaretom kao da ne mari za Colliejevomišljenje. Među njima se podiže dimna zavjesa i odjednom seKatpreplaši, shvativši da će ovaj trenutak pamtiti dok su živi.Osjeti se nekako skrhanom, kao da je sve ono što bi sad reklaili učinila bilo pogrešno.

"Ne želim više biti ovdje", reče Collie. Strašno je čuti kad tito kaže najbolji prijatelj, ali Katmu ne odgovori. Molim te, po-misli, nemoj me nikada napustiti, ali ne reče ni riječi.

Čudno je to što se ona većosjeća kao da ju je napustio, ilimožda to sama sebi sad govori kako se ne bi osjećala loše kadse to uistinu dogodi.

Collie se zagledao uvis i promatra nebo osuto zvijezdama.Bijele, žute, ružičaste, neke koje nitko nikada nije vidio. IKatpogleda prema nebu. Rukama joj prođoše trnci. Ona je dalaoduška pokori i sad plaća cijenu. Samo je dvaputu životu ne-koga iskreno voljela, a sada ispašta i zbogtoga.

"Sve ću učiniti da te usrećim", reče Kati njezin glas joj seučini beznačajnim, čak i njoj samoj.

Collie joj okrene leđa i ona ne može vidjeti ono što on osje-ća prema njoj, ali bez obzira na to –zna. Da se više nikada i nevide, nije sigurna da bi mu nedostajala, ne onako pravo, neonako kako bi on nedostajao njoj. Odbacivši cigaretu na ploč-nik, ona nogom pritisne zažareni opušak, a iskrice poletješe uzrak. Ma koliko daleko on odlazio, ona ga se nikad neće odrećiu sebi.

Točno iznad njih jedna se zvijezda otkine sa svoga mjestana blistavom nebu.

"Zaželi nešto!"povika Kat. Tako je blještava da je zaboravi-la kako se zaklela da više neće vjerovati u takve stvari, ali –kad ponovno otvori oči i pogleda u Collieja –postade joj jasnoda on više ni u što ne može vjerovati. Gotovo je s njegovimželjama.

Collie je otprati kući, prije nego što se on uputi bakinoj, ta-mo u Smith Lane. Zrak je gusti usijan i to ih usporava;za sva-ki korak im treba snage, volje i hrabrosti. Kuća u kojoj je priježivio sljedećegće se tjedna prodati;kupci žele na pročelje sta-viti svoj pečat, kao uostalom i svi novi vlasnici. Collie se zau-stavi čim dođoše do ugla. Ne usuđuje se koraknuti dalje. Čujuzvuk vrtne prskalice gospode Gage. Čuju i nekoga psa u daljinikad je zalajao kroz noć.

Tad se Collie nagne i poljubi je. Poljupcem joj iskaže sveono što osjeća, a onda pobjege prema Smithfield Laneu, štodalje od nje. Katpretrči ostatak puta do kuće, prečacem preko

travnjaka koji je grozno neuredan ovoga ljeta, pun trnja i koro-va.

Ona preskače preko spartine i kamenja, u trku osjeća samonoge i tjeskobu, a srce joj lupa kao u košnici, bruji i većje pro-bada.

Sva su vrata, i prednja i stražnja, zaključana, te se Katpo-pne kroz Rosarien prozori probudi sestru kad se spusti na pod.Rosarie se prene i, kvrcnuvši utičnicu, upali svjetlo. "Kat?"re-če Rosarie, ugledavši sestru kako stoji u mraku. Rosarie neočekuje da će se Katbaciti na krevet, kao što ne bi mogla za-misliti da će se Katu ovo doba popeti kroz prozor, ali vrlo brzoshvati. Katse sklupčala i noge privukla grudima, pokušavajućizaustaviti sva svoja čuvstva.

"Da nisi možda mislila kako ćešse udati i živjeti sretno dokraja života, ha?Ta nisi toliko glupa, Kat?"Rosarie provučeruku kroz sestrinu kosu. Ona sama većsmiješno dugo ne vjeru-je u ljubav, a ima samo sedamnaestgodina, ali vjeruje da tre-ba težiti onome što te pokreće u životu.

"Prestani", poviče Kat."Natjeraj me", nasmije se Rosarie, a zatim lagano odgurne

sestru. Katse uvuče pod pokrivač. Strašno joj je hladno. Činise da je svemu kraj, a ona tu ništa ne može učiniti. "Kad li ćeje prestati boljeti?"Katprstom prijeđe preko opekline ne se-strinoj ruci. Njezina koža je lijepa, ali ožiljci neće otići.

"Mislila sam da si shvatila", nasmije se Rosarie. "Nikad."Nekako se deke na Rosarienu krevetu uvijek doimaju teže, a

jastuci mekši. Rosarie se protegne da ugasi svjetlo."Na spavanje", tjerala ju je. Glas joj je snen, kao daje po-

novno zaspala. "Smiri se."Mjesečina ulazi kroz prozorpretvarajući sve u srebrno i pla-

vo. Diže se vjetar, trnov grm udari u kuću, a Katpomno osluš-kuje taj zvuk. Kad te netko poljubi onako iskreno, onda na tojako dugo ne prestaješmisliti.

ICollie o tome razmišlja dok se vuče do bakine kuće dužFrontStreeta, pokraj onih zamračenih izloga gore u Worthing-

tonu, a onda prolazi kroz stare uličice nad kojima se nadvijajulipe i hrastovi, pokraj isprepletenih grana jabukovih stabalakoja su jošuvijek poredana uz cestu. Kasno je i mračno, aliCollie za to ne mari. Prolazeći pokraj knjižnice zastade, zagle-davši se u mjesto gdje je nekad rasla stara jabuka WestfieldSeek-No-Further. Zrak miriše na sumpori slatke jabuke. Collieosjeća kao da sve to vidi prvi put, kao da je tudinac u gradu.Gdje se to nalazi?Ne zna. Kamo ide?Ni u to nije siguran. Onzačuje zvuk sirene, a kad se okrene, ugleda očev kamion. Zatrenutak se prestraši da bi se mogao naći oči u oči s ocem, pre-mda zna da je to nemoguće. Ethan je u zatvoru, pa ipak je Col-liejev prvotni nagon pobjeći i odmagliti preko parkiralištaknjižnice. No umjesto toga, on stoji na mjestu. Pogleda tkovozi i osjeti olakšanje. To je samo njegova mama za upravlja-čem.

"Hoćešsa mnom?"pozva ga Jorie kroz otvoren prozor.Ostala je dokasno, zadržala se sa Charlottom i Barneyjem je-dan sat, a možda i više, pijuckajući Charlottin omiljeni zeleničaj koji ima neobičan naziv:cijepaj drvo nosi vodu. Čini se kaoda je prosvjed kod sudnice bio film koji su većodgledale, pred-stava koju jednostavno nisu mogle odgledati do kraja.

Collie uđe u kamion. Većje odavno prošao njegov redar-stveni sati on očekuje da će ga majka ispitivati gdje je bio, aliona i ne spomene to da bi on u ovo doba većtrebao biti u kre-vetu. Dok se voze, Jorie razmišlja o tome kako je Collie bio lije-po dijete kad je bio malen, s onom lijepom svijetlom kosicom, iu kakvoga je lijepoga dječaka izrastao. No ipak, promijenio seu zadnjih nekoliko tjedana, sad je nekako odlučniji, mirniji ipovučeniji. Nedvojbeno je narastao. Idok tako prolaze, on zurikroz prozorzagledan u mračno susjedstvo i potiho zvižduče.Mogao bi biti i tisućama milja daleko. "Jesi li dobro?"upita gaJorie, a kad je Collie pogleda krajičkom oka, ona osjeti svu onuljubav prema njemu, onako iskreno, snažno, i jače nego ikadaprije. Svjesna je da će on postati drukčiji čovjek od onoga ka-kav bi bio da se ništa od ovoga nije dogodilo. Bitće hirovitiji,

imatće manje strpljenja i znatno će više birati one kojima ćevjerovati. On je dječak čiji je otac nekoga ubio, eto to je on;onaj koji odbija razgovarati o onome što se dogodilo, onaj kojiizlazi iz sobe na sam spomen očeva imena, onaj za kojega ćeona učiniti sve, samo da ga poštedi.

"Što mislišo tome da se odselimo negdje daleko?"Jorie setrudi zvučati vedro. Pri tome ona ne misli na Maryland, većnaneko sasvim drugo mjesto. "Sto mislišo tome da se odselimo uneki grad, gdje bismo mogli biti i činiti ono što želimo?

Collie je pozorno sluša. "Aod čega bismo živjeli?""Moglabih se ja zaposliti kao učiteljica. Postoji agencija za zapošljava-nje koja pronalazi radna mjesta u svakoj državi. Ne bismo bilibogati. Naravno, ako odlučimo otići.""Bi li to bilo dalekoodavde?""Može biti, a i ne mora."

"Želio bih da bude."Collie bulji kroz prozordok prolaze po-kraj srednje škole i mračnih terena iza nje. "Ne želim ga ni-kada više vidjeti."

"Mogao bi se predomisliti. Moratćešpričekati i vidjeti."Trudi se da joj glas ostane miran i čudi se kako može govorititako. Osjećajući da govori nešto vrlo blizu laži, ne rekavši bašništa. Collie odmahne glavom. "Znam kako se osjećam."Ali Jo-rie je veoma svjesna toga da se to može i promijeniti. Ujed-nom trenutku možešnešto osjetiti –ljubav, primjerice –a veću sljedećem sve ono što si mislio da znaši osjećašmože bitiistreseno iz tebe, ostavljajući te praznogi slobodnogda možešosjećati nešto sasvim drugo, nešto što nikad nisi ni očekivao,nešto novo novcato. Tijekom sljedećegdana Jorie je razmatra-la što bi bilo najbolje za Collieja. Kuća joj je ispražnjena, po-kućstvo pospremljeno, a Ann i Gigi pomažu razvrstati stvarikoje će ostaviti u podrumu Ruth Solomon. One na hrpu slažurasparene zdjelice i motaju plahte, prskaju deke u kutijama ku-glicama naftalina i ono bolje posuđe stavljaju u zaštitni omotda se ne bi okrhnulo.

"Eto što se događa kad najednom mjestu ostaneštrinaestgodina", reče Ann. "Najprije ti vladašstvarima, a onda stvari

ovladaju tobom."IAnn se natragmajci doselila gotovo praznih ruku. Prije bi

bila ljubomorna na sve ono što je njezina sestra imala, ali sadajoj se sve te stvari čine samo teretom. Za razliku od nje, Gigi jeskupljačica. Ona se ponosi time što ima sedamnaestpari cipe-la i dvadesetšestpulovera, i očito joj se sviđa većina onih stva-ri koje pakira.

"Kad pođešna fakultet, moći ćešponijeti što želiš", reče jojJorie.

Gigi je osupnuta. "Zarih ti ne želiš?""Ona sebi uvijek može kupiti nešto novo", objasni Ann kće-

ri. Kad je Gigi otišla gore donijeti jošzaštitnogomota, Ann seokrene sestri. "Kad sam odlazila, nisam željela ništa uzeti. Nekažem da i ti trebaštako. Ja sam zadnja osoba kojoj se trebašobratiti za savjetali, ako se mene pita, onda ću ti reći kako mise čini da ne trebašpoželjeti ništa što je pripadalo tebi i Et-hanu.

"Možda se samo ne želim potpuno zatrpati stvarima.""Možda.""Ali ti ne mislištako."Nikada nisu razgovarale ovako i Jorie nikada nije držala do

sestrina mišljenja, ali sada ju je zanimalo. Ann je znala zaobićipretvaranje i reći u lice ono što misli, ali čak ni ona sad nijeznala reći što dalje.

"Jedino što sigurno znam", reče ona Jorie, "je da kasnim naposao i da ću te poduprijeti u svemu za što se odlučiš."

Toga popodneva, pomažući majci oko kuće, Jorie razmišlja otome kako se čovjeku u samo jednome trenutku može promije-niti život. Razmišlja o onom desetogodišnjem dječaku, koji jetrčao preko polja, suznih očiju, dok mu je krv žarila prste, i osvojem dragom sinu kojega je, dok se pri dnevnom svjetlu še-tao, u leđa udarila bejzbolska loptica. Ona pomisli na onaj tre-nutak neposredno prije nego što je automobil Jeannie Atkinsudario u ogradu, kako je sigurno svirao radio i kako su se vje-rojatno Jeannie i Linsdav smijale, onako kako se i ona smijala

onoga jutra prije nego što se začulo kucanje na njihovim vra-tima.

Negdje nakon večere, u sumrak, Jorie iznese telefon na tri-jem. Baščudno kako je zapamtila broj, kao da ga je zvala cijeliživot. Telefon je dugo zvonio prije nego što se James Morris ja-vio. "Halo", reče s prizvukom nevjerice u glasu. On ne primatelefonske pozive, a i ne želi ih. "Ja sam."

Jorie osjeća da bi joj on mogao spustiti slušalicu, no umje-sto toga James reče:"Ato ste vi."Kao da su stari dobri prijate-lji. Prepoznao joj je glas, a osim toga, ne zamjera joj što ga zo-ve. Pas zalaje, a Jorie se nasmije. "Fergus", reče. "Jedan je-dini."

"Je li tamo jošuvijek onako vruće?""Mislim da me ne zovete zato da biste sa mnom razgovarali

o vremenu."Glas Jamesa Morrisa uvijek tako zajedljivo zvučikad pomisli da je netko neiskren, a tako je i sada. "Sto se do-godilo?Je li sve u redu?"

"Je, u redu je."Jorie sjedi u majčinom ostakljenom trijemu;kuća joj je prodana, suprugu zatvoru, životuništen, ali nekakojoj James Morris podiže raspoloženje. Pomaže joj razmisliti oonome kroz što su sve ljudi na ovome svijetu spremni proći ikoliko sve hrabrosti čovjek može imati. "Mislim da ćupreživjeti."

"Ija tako mislim.""On želi da i ja s njim pođem u Maryland.""To me ne iznenađuje."Jorie začu kako se vrata zalupiše;to James pušta van psa

dok se mrak spušta nad poljima. On joj ne želi ništa loše. Onse ne bi okrenuo od nje ni kad bi je vidio u sudnici, ne bi je po-tjerao s ceste i da je vidi kako se vozi kroz grad.

"Jeste li pročitali dnevnik?"upita on znatiželjno. "Akako?Da ga silom otvorim?""Kladio bih se da je ključiću njega."

Večerse spušta, i tu i u Marylandu, tiha noću kolovozu osu-ta zvijezdama.

"I, što će se dogoditi kad ga pročitam?"

"Onda ćete znati što ćete", reče James Morris."A, tako", nasmije se Jorie. "Kao da me jako dobro poznaje-

te.""Sasvim dobro.""Ija sam mislila da njega dobro poznajem."Jorie čuje kosove, tamo vani u čempresima. Ona zna što želi

od Jamesa Morrisa, a to zna i on."To nije bila vaša greška", reče joj on.To je darkoji joj je on poklonio, i to trajan. Kasnije te veče-

ri, ona ode do zatvora, unatoč prijetećoj grmljavini i poneseEthanu večeru. Nebo sja, kao što uvijek sja pred kišu, a cesteizgledaju kao da su smrvljeni dijamanti postavljeni na asfalt.Jorie se vozi pokraj onih redova divljih ljiljana koji će najvišeza tjedan-dva procvjetati. Svaki putkad se onuda vozi, obuz-me je neopisiva želja da se okrene za sto osamdesetstupnjevai vrati otkuda je i došla. Riječi je počeše izdavati čim je skrenu-la u KingGeorge's Road. Putem do zgrada državnogureda pa-zi na kraljevske vodene kokoške koje se skrivaju u močvaramaMarylanda, pritajene i tihe, čak i kad im se približava opas-nost.

Jorie parkira iza zatvora i krene stazicom koja vodi do straž-njih vrata, izbjegavajući sve novinare i one koji bi je tu moglidočekati. Sinoćje zapuhao vjetari jošuvijek struji i stresa liš-će sa stabala. Samo se nekoliko ljudi okupilo na travnjakuispred zgrade;zadrti pobornici poputlijepe Rosarie Williams,Warrena Pecka i Marka Derrvja, koji razgovara s Daveom Me-versom, dok ljudi skupljaju smeće koje je jošod prethodne ve-čeri ostalo razbacano po travi. Jorie požuri i provuče se krozstražnja vrata prije nego što je oni opaziše. Mali je to grad, izato je većina zaposlenih u zatvoru uviđavna te dopuštaju Jo-rie da dođe u posjetkad god to njoj odgovara. Istina je da sepočelo govorkati kako baši ne dolazi redovito, a počelo se šuš-kati i o tome koliko često navraća Rosarie Williams.

Došlo je dotle da su ljudi koji su zaposleni u zatvoru počeličekati da se pojavi Rosarie, a neki su počeli i maštati o njoj.

Čak je i Dave Mevers, vjeran i pošten čovjek, sanjao da gaRosarie traži da pobjegne s njom, premda se, na svu sreću,probudio u svom krevetu, uza svoju suprugu, prije nego što je isaznao bi li ono njegovo ja iz sna prihvatilo Rosarienu ponudu.

Večeras su oba dežurna čuvara, Frankie Links i RogerLavv-son, razočarani shvativši da je to samo Jorie i da pred vratimane čeka Rosarie. No, ipak su vrlo ljubazni s njom kad je pustišeda ude. Frankie, koji je s njom išao u srednju školu, ali dva raz-reda iza, pretražuje joj torbicu i košaru s hranom u kojoj je Et-hanu donijela njegove omiljene poslastice:sendviče sa sala-tom od jaja, kolače natopljene limunom, salatu od ribanogku-pusa pomiješanu s mrkvom i domaću majonezu.

"Drekasto vrijeme vani", reče Frankie dok vodi Jorie do za-tvorske ćelije. Frankie je prilično uljudan, ali oduvijek ima onuzločestu crtu u sebi, pa se tako i sad naceri kad stigoše do Et-hanove ćelije. "Imate posjet, gospodine Bell", zazva ga Fran-kie, krajičkom oka pogledavajući u Jorie i očekujući njezinu re-akciju kad gaje nazvao pravim imenom.

Ali Jorie ne reagira, a i zašto bi?Njoj se sad većsve čini kaosan:način na koji ju je ljubio, način na koji ga je voljela. Po-mične rešetke koje se otvoriše doimaju se posve stvarno, kao iodjek Frankiejevih koraka u hodniku nakon što za njom zatvorivrata, a on se vrati u svoj ured.

"Ti i ne znaškoliko mi nedostaješ", reče joj Ethan. On jojpriđe, ali njoj se učini kao da čuje njegov glas iz velike daljine,s mjesta gdje se zelene polja i gdje je prašina tako crvena daostavlja tanak sloj na ovratniku i orukavlju, crvena poputnaj-crvenijih ruža. Kad je on krene zagrliti, Jorie se okrene od nje-ga. Košaru s hranom odloži na kreveti ostane tako leđimaokrenuta prema njemu. Dok stoji tamo, na trenutak pomisli dačuje ocean, ali to nešto huči u njoj.

"Nisam mogla unijeti termosicu zbogoštrih rubova. Pretpo-stavljam da misle kako bi je mogao razbiti i krhotinama si pre-rezati žile, ili ozlijediti nekoga;zato sam ti donijela samo sen-dviče. Čini mi se da sam ih previše napravila."

"Ne posjećuješme, Jorie."Glas mu je tugaljiv, onakav kakavnikad prije nije čula. "Sve rjeđe i rjeđe."

Jorie ga pogleda. Osjeti kako se u njoj sve uskovitlalo."Mark mi je rekao kako se ponudio da će dolaziti po tebe i

dovoziti te na prosvjede, ali da ti nisi htjela ići. Ne želišni raz-govarati o tome, ne želišme ni vidjeti, a toliko mi nedostaješ."

Jorie pomisli na kosove, na to koliko je moguće poznavatinekoga, pa ipak se potpuno iznenaditi onim što se pokazalo daje taj netko.

"Bila sam na posljednjem prosvjedu."Izgrizla je nokte svedok nisu prokrvarili, mali crveni polumjeseci koji je podsjećajuna to kako budna sjedi noćima i grize se. "Charlotte i ja smobile tamo."

"Bila si tamo, a nisi se popela na pozornicu?Nisi došla gorebiti uz mene?"

"Bila je strašna gužva."Zvuči to kao slaba isprika, čak i njojsamoj. Slično onome što Collie govori. "Bio si okružen lju-dima."

"Ali nitko od njih nije bio moja supruga."Jorie osjeća koliko je povrijeđen, ali shvaća da to nju nimalo

ne dira. Ona pomisli na Collieja u onoj staroj, napuštenoj kući,kako čuči u mraku. Pomisli na sve one godine koje su provelizajedno i obećanja koja su dali. Da je morala pretpostaviti ka-mo će je životodnijeti, nikad ovo ne bi mogla ni zamisliti. Alisad su tu, i nema izlaza dok ne završe s tim.

Ethan sjedi na krevetu, ruku spuštenih u krilu. Nije ljutnaJorie. Zapravo je potpuno smiren. Od okrivljenih se očekuje daće biti tjeskobni, ali Ethan je pronašao mir. Imao je i više negodosta vremena da o svemu razmisli. Punih petnaestgodina, za-pravo.

"Želišznati kako sam ti mogao lagati, pa eto, reći ću tiistinu –bilo je lako. Dugo nisam mogao razmišljati o tome, akad sam konačno uspio, činilo mi se da se sve to dogodilo ne-kom drugom. Kao da je to bila neka priča koju sam davno pro-čitao, tako davno da je se jedva mogu i sjetiti. Nije to nalikova-

lo na laži. Nisam se osjećao kao da poznajem čovjeka koji jesve to učinio, i ni sad se ne osjećam tako. Ja nikad ne bih uči-nio ono što je učinio on."

Jorie vadi večeru iz košare, ali Ethan joj uzme košaru s hra-nom iz ruke i odloži je na pod, samo da bi ona prestala tražitipo njoj. On želi da ga ona sasluša. Vidi se da mu je to po-trebno.

"Čovjek za kojega si se udala?Čovjek kojega poznaješ?Tosam ja. Eto, to sam ja."

Čudno je kako riječi odjekuju ćelijom kao da dolaze izdale-ka, sad kad su tu, pred tobom, tebi pred nosom.

"Čak i sad, kad se prisilim pomisliti na to, kao da se nikadanije ni dogodilo."

"Bila sam u Marylandu,"reče Jorie, "i ja ti mogu reći što sedogodilo."

Ethan je začuđeno pogleda kad ona to reče. "Bila si ondje?Inisi mi rekla?"

Jorie se nasmije, oporim smijehom, čak i za njezine uši. "Neradi se o tome što ja tebi nisam rekla."

"Ne znam više ni gdje se to mjesto nalazi. Ne bih ga mogaopronaći, sve i da hoću."

"Pa eto, ja sam ga pronašla", Jorie osjeća da će zaplakati pripomisli na to kako je slijedila Jamesa Morrisa kroz polje. Osjetida će zaplakati prisjetivši se kako se njegov pas vukao za njim,vjerno, bez obzira na to kamo vodio put. "Jošuvijek je tamo."

Jorie poželi da Frankie Links dođe po nju. On bi to učinio izprkosa, misleći kako će ih uzrujati ako im skrati posjet;on jezločesta osoba, ali ovaj putbi joj Frankie učinio uslugu.

"Jorie, možemo se sto puta vraćati na to, ali nas to neće ni-kamo odvesti. Nisam morao priznati. Htio sam. Trebao sam. Isad te molim da mi oprostiš."

Jorie ima onaj grozni osjećaj da će se ugušiti;možda će pot-puno prestati disati. "To je sve?Ito je sve što želiš?"

Ethan Ford se spusti na koljena, tamo u ćeliji u kojoj su ra-nije uglavnom zadržavali pijane vozače, na goli betonski pod.

Pogleda gore prema njoj, i to je on:čovjek za kojega se udala,onaj u kojega se zaljubila, zauvijek, rekla je. "Ne čini to", Jorieuzmakne korak.

"To je sve što tražim."Lice mu je poputanđela. Oči su mutako crne da ne možešpogleda skrenuti kad jedanputpopu-stiš. "Bašme briga što drugi misle, Jorie, ne marim ni za onošto čine za mene. Želim samo da mi ti oprostiš, dušo."

On je pogleda, a ona shvati da ga poznaje barem toliko do-bro da zna što on od nje očekuje. On želi da ona čučne i zagrliga, želi da ga poljubi i zakune se da će mu oprostiti sve njego-ve grijehe.

"Što je s Colliejem?Želišli da ti i on oprosti?""Svremenom će mi oprostiti", reče Ethan.Stojeći tako ispred njega, Jorie pomisli na njihova sina, na

to kako on nikoga nikad u životu ne bi povrijedio, kako je obi-lazio oko kuće i skupljao zamke za mrave koje je ona postavlja-la svakoga proljeća. Ona pomisli na one bijele cvjetiće koji sulepršali gradom nakon što je on posjekao jabuku. Pomisli naone narančaste ljiljane koji su je uvijek tako plašili i na svojuprijateljicu Charlotte Kite i njezinu prelijepu, ošišanu, crvenukosu. Ona je voljela svogsupruga tako iskreno da je i sama bi-la iznenađena, ali ona sada zna putza Maryland bolje negošto će ga on ikada znati. Ona shvaća da nije lako oprostiti i da-je bez oprosta medu njima samo velika praznina;jedan metarili stotinu milja ne mijenja ništa. To je ona udaljenostkoju jenemoguće prijeći.

"Nadam se da si u pravu što se toga tiče. Nadam se da će tion jednoga dana oprostiti."

"Ati, što je s tobom?"Ustao je i gleda je u oči. Oboje čuju kako Frankie otvara vra-

ta zatvorskoghodnika. Čuvarglasno zvižduče neku melodiju."Ja sam onaj koji mislišda jesam", reče Ethan. "Jošuvijek

sam onaj isti."Jorie se ne žuri vozeći se kući i prolazeći pokraj jezera, gdje

su se ona i Charlotte nekada davno kupale, kad jošnije bilo

gradskogbazena i kad nisu imale drugogizbora nego suočitise s opasnim slatkovodnim kornjačama, ako su se u to ljetnodoba željele rashladiti. Tinejdžeri iz grada i sad vole tu dolazitiunatoč kornjačama i blatu;u onim mračnim vodama imaju in-timu, i slobodu na onoj šumovitoj obali. Jorie se zaustavi nablatnjavu parkiralištu i izašavši van izuje cipele i ostavi ih izakamiona. Pođe svojom, nekad omiljenom stazicom do vode,oprezno koračajući, jerzna da na tom mjestu raste divlja kala izvjezdana trava, i daje lako zapeti, ako ne paziš. Na drugojstrani jezera čuje kako se neka djeca bučno

zabavljaju. To je vjerojatno Rosarie Williams i njezina klapakoji potajno piju pivo, ljube se užarenim, pohlepnim usnicamane mareći za ostali svijet, usredotočeni samo na jačinu svojihintimnih trenutaka:skakanje sa stijena i ronjenje, grljenje uplićacima i šaputanje u zavinute uši.

Trska je previsoka oko Lantern Lakea i ptičice se glasajusvojim pijukavim, drhtavim pjevom. Jorie i Charlotte su vjero-vale da će se voda pretvoriti u srebro ako se zvijezda padalicasruši u jezero, i da će taj žarosvijetliti cijeli grad. Jednom suza Noćvještica obojile lica u srebrno, zamotale se u stare šalo-ve protkane srebrnim nitima i došle ovamo plesati na mjese-čini. Ludirale su se plešući, sve dok se nisu srušile u srebrnuhrpu na obali, i tako su se glasno smijale daje njihov smijehodzvanjao i vraćao im se preko vode, poputzlatom obrubljenaoblaka.

Jorie zagazi u vodu. Ne haje što na sebi ima omiljenu bluzu išto joj se kamenje može nakupiti u džepovima i povući je nadno. Sviđa joj se osjećaj blata pod nožnim prstima, onako ljep-ljiv. Žapci se prestrašiše kad ona prođe kraj njih i jedan lotosjoj se približi –jedan otmjeni, žuti primjerak koji bliješti umraku prigušenim svjetlom poputvodene krijesnice. Zrikavcisu podivljali na vrućini i noćod njih podrhtava. Oluja koja jeprijetila premjestila se prema obali i prolazi sa samo malodrhtanja i stenjanja u pucketajućem zraku. Između oblaka Jo-rie vidi zvijezde. One najjasnije se zrcale u jezeru, kao da se

zvijezda padalica, koju su ona i Charlotte očekivale, napokonpojavila.

Kad joj je voda došla do struka, Jorie zaroni, zahvalna zbogosjećaja hladne vode na svojoj ljepljivoj koži. Ne razmišlja oljubavi i oprostu dok pluta mračnim vodama. Razmišlja o ja-buci u cvatu i o djevojčicama u srebrnoj odjeći;razmišlja o to-me kako je čudno da nikad prije nije zapazila daje Charlotte li-jepa, sve dok nije odrezala kosu. Jorie pluta sve dok nije počeladrhtati od hladnoće. Petak je, večer, i tinejdžeri na drugojstrani jezera puštaju vatrometi navijaju tu trešteću kutiju.Glazba se razliježe vodom, a žabe poskakuju u plićaku;noćjeblaga i topla. Mogao bi zaroniti i nitko ne bi znao, mogla bi testruja povući na dno, tako duboko da do tebe ni svjetlostzvi-jezda ne bi doprla, tako duboko da se nikada više ne bi vrationatrag.

Jorie izađe, iscijedi vodu s odjeće, a zatim se vrati do parki-rališta, uzme svoje cipele i uđe u kamion. Nitko tko bi je u tomtrenutku vidio ne bi mogao niti pretpostaviti da joj je kosa bo-je meda i da je nekad bila tako lijepa da su ostale djevojke bileljubomorne na nju. Nikad ne bi mogli ni zamisliti da je prijesamo nekoliko tjedana ona bila zaljubljena u svoga supruga ismatrala se najsretnijom ženom na svijetu. Odjeća joj je posi-vjela od vode, kosa joj pada u čupercima, zelenim poputkoro-va. Pa ipak, Jorie u sebi osjeća nekakvu svjetlost, kao daje do-ista plivala u vodi koju su osvijetlile zvijezde padalice.

Ostavila je otvorene prozore na kamionu dok se vozila kući,unatoč rojevima komaraca koji poputmalih tornada zuje kroznoć. Kad skrene na kolni prilaz, smiješno je što joj se njihovakuća tamo u Maple Streetu učini nestvarna. Ona shvati zaštoje Collie odbio doći ovamo i spakirati svoje stvari. Jorie je samamorala isprazniti kuću, i na kraju je većinu odjeće odnijela ucrkvu Svete Katarine u Hamilton na veliku rasprodaju, sadpred početak nastave, na kraju sezone. Večeras joj se čini kaoda tu nikada nisu ni živjeli, ali i to se može promijeniti. Kadprođu godine, a Jorie i Collie budu stajali na pločniku, prisjetit

će se možda stvari koje su sada zaboravili:kako je ljeti miristrave ulazio kroz prozore i kako je snijegnapadao na prilaz no-gostupu, kako ih je Ethan doista volio, unatoč svemu što jeučinio.

Jorie otvori garažna vrata i ude unutra. Ostalo je jošsamonekoliko kartonskih kutija, onih s Ethanovim stvarima. Njego-va kutija s alatom je na radnoj klupici, tamo uza svu onu evi-denciju o svakom poslu koji je obavljao dok je radio u Mon-roeu. Jorie otvara dosje za dosjeom. Jezerska voda kaplje s njena stranice i tinta se razlijeva, ali ne smeta, jerti papiri više ni-koga neće zanimati. Novi stanari će ih iznijeti uz rub pločnikaonoga dana kad se odvozi smeće i završitće na odlagalištusmeća na kraju Worthingtona, i to će biti to.

Ethanova osobna imovina bila je uredno složena na radnojklupici, ali on je uvijek bio takav, uredan i sustavan. Na metal-noj polici, iza staklenki s pomno razvrstanim čavlićima i vij-cima, nalaze se ključevi od svih kuća na kojima je radio, svaki sprivjeskom, za slučaj nužde. Recimo da se dogodi da je nekaobitelj na praznicima i da puknu cijevi, ili da rakuni uspiju pro-gristi zidnu ploču, ili da netko provali u kuću –Ethan je uvijekmogao srediti stvar.

Među ključevima na radnoj plohi samo jedan nema privje-ska. Srebrn je, manji od drugih i, posegnuvši za njim, Jorieshvati da je to onaj pravi. Cijelo vrijeme bio je tu. Ključićje pri-čvršćen za krpicu od izrezane svile koja se razmotava u niti. Jo-rie uzme ključići izađe u svoj vrtgdje je godinama uzgajalanajslađe jagode, najčvršću zelenu salatu i mnoštvo mahunabez konaca koje su bile tako ukusne da su i djeca tražila još.Ona pomisli na to koliko se razlikuje ispravno od neispravnog,i većje odlučila da će, ako ključićodgovara, pročitati Rachelindnevnik, pa makarto značilo da ga mora napustiti.

Taj ključićstoji u njihovoj garaži trinaestgodina;zahrđao jei loše je izrade, ali je ipak otključao bravicu. Udnevniku je lije-pim slovima ispisano Rachelino ime;papirjošuvijek miriše nakolonjsku vodu i Jorie misli da su to đurđice –taj cvjetni, mla-

denački miris, jednako pun nade koliko i opojan. Tu su stranicelijepog, krupnogrukopisa u nekoliko nijansi. Zacijelo je Rachelimala jedno od onih nalivpera u koje je moglo stati nekolikopunjenja, kakvo je jedne godine Collie dobio za rođendan, alizadnji je odlomak napisan plavim. To je odlomak na koji je Jo-rie okrenula i preletjela pogledom preko stranica na kojima jezabilježeno samo onih šestmjeseci koje je Rachel Morrisproživjela u svojoj petnaestoj godini. To je početak kolovoza,ali to je i kraj njezina života. Ona će počešljati kosu, nositćesvogmalogbrata na leđima, uputitće se pješice niz cestu dotrgovine gdje radi, jednogtako vrućegdana kad se asfalttopipod njezinim tenisicama, a koža joj od sunca poprima boju ma-relice, tako da je u tom kratkom trenutku, dok kosovi dolijećuiz daljine, ona najljepša djevojčica na svijetu.

Posljednji odlomak napisan je u žurbi, smušeni odlomak ukojemu je na svako slovo "i"stavljena točka u obliku savrše-nogsrca. Jorie osjeća kako joj srce udara;čini se da se nečijiživotizdiže s te stranice. Ona osjeća Racheline riječi u svojimustima, kako joj se tope, tamo na jeziku.

Upoznala sam danas najzgodnijegdečka na svijetu. Išli smona kupanje. Poljubio me je više puta nego što mogu prebrojiti.Napokon me je netko poljubio. Hura!

Pročitavši taj odlomak, Jorie se vrati na početak. Sjedi usvom vrtu i čita svaku riječ. Ubrzo saznaje o Rachel više negošto zna o svojoj sestri, i kad završi, shvati o čemu je govorio Ja-mes Morris. Ona sad točno zna što joj je činiti. Neka druga su-pruga pristala bi otići u Maryland, ali Jorie je većbila tamo.Ona zna kako kosovi pjevaju ujutro i kako ceste vode oko slan-kaste vode i stabala slatkogkaučukovca. Umjesto toga, uputitće se nekamo gdje jošnije bila, spakiratće sve njoj važne stva-ri, te će se ona i Collie odvesti tako daleko i voziti se onolikodugo koliko im se prohtije.

Kad se konačno umore, zaustavitće se u motelu gdje ihnitko neće poznati, gdje će moći biti tko žele, čak i oni sami,ako tako odluče. Neće misliti na Ethana dok se bude pakirala,

niti će razmišljati o svom gubitku dok bude brala stručak lji-ljana koji će ostaviti na Charlottinim vratima, mali znak paž-nje kojim će svojoj prijateljici dati do znanja da neke stvari za-uvijek ostaju iste –njihovo prijateljstvo, primjerice, koje će senastaviti i trajati, od sada pa zauvijek. Ethan će joj možda pa-sti na pametdok bude vozila niz FrontStreet, ali ta će bolnamisao brzo proći, i većkad skrene prema autocesti, Jorie će seusredotočiti na zemljovid koji će raširiti ispred sebe. Neće ma-riti je li Collie pojačao radio i neće je smetati povećana gužvau prometu, jerse ljudi vraćaju s ljetnih praznika. Možda bi ne-ka druga žena vozila za Maryland, ali Jorie to ne namjerava.Umjesto toga, zamišljatće sve ono što je pred njima:cestu,oblake i nebo, sve ono od čega se sastoji budućnost, ono štomorašrukom slagati, oprezno i polako, sve dok svijetponovnone bude tvoj.

ČISTASAVJESTČISTASAVJESTČISTASAVJEST

ČEKALASAM MAJKUNATRIJEMUISPREDKUĆE, KAKOBIHBILAsi-gurna da me ne može izbjeći. Kad se bude vraćala s posla, ne-će imati izbora i moratće proći pokraj mene, a onda će moratisaslušati ono što ću joj reći da moramo učiniti. Pretpostavljamdaje, nakon što se zaustavila na kolnom prilazu, osjetila da jeto neka zamka, jerse malo zadržala u autu prije nego što jeizašla. Razmislila je o svemu, a onda stazicom došla do trijemai sjela pokraj mene na stube. Zveckala je ključevima od autasve dok nisu zazvonili poputzvončića.

"Učemu je sad problem?"upitala je.Moja majka je lijepo mirisala na parfem kojim se uvijek kori-

stila, ali doimala se strašno umornom nakon što je cijeli danprovela na poslu, tako da skoro nisam rekla ni riječi. Pa ipak,nisam mogla zanemariti onaj drugi zadatak koji sam se zaklelaobaviti, premda bi to bilo mnogo lakše. Rekla sam joj da mora-

mo nešto raščistiti i da je bolje da to odmah riješimo."Mora li to biti bašdanas?"Mama je uzdahnula i bila

oprezna kao da sam ja samo jedna od tisuću onih koji od njenešto zahtijevaju, kao da je pred njom bio dugačak red za-htjevnih kćeri, koji se pružio od naše kuće do autoceste.

"Želim da me odvedešna jedno mjesto", rekla sam. Očekiva-la sam da će se majka usprotiviti, mislila sam da ću morati mo-liti i preklinjati da bude po mome, ali ona je odmah ustala ivratila se do auta. Sjela je za upravljač, zakrenuvši ključićemupalila motor, a ja sam se smjestila na suvozačevo mjesto tesmo krenule prema Hamiltonu. Klesarse nalazio odmah nakraju KingGeorge's Roada, iza kuće obitelji Monroe i onih uru-šenih kamenih zidina. Moja majka je ostala sjediti u autu kadsam ušla, ali meni to nije smetalo, jersam znala što hoću.Unutra su se nalazili komadi mramora i granita poredani dužstazice, u svim bojama –od svijetloružičaste do crne, ali kadsam ušla unutra rekla sam klesaru da želim nešto što će izgle-dati kao da je tamo oduvijek. Htjela sam sivu pločicu obrub-ljenu keramikom, i jedino što sam tražila da na njoj piše bilo jeočevo ime.

Bilo je prašnjavo u klesarovu uredu i zidovi su bili prekriveniuzorcima koji su se prije koristili za spomenike, porukama lju-bavi i duboke boli. Ustražnjem dijelu radionice nalazio seanđeo čije je krilo bilo slomljeno na dva dijela i koje je klesarupravo popravljao. Uzraku je jošbilo komadića granita, što suletjeli poputmušica, ali meni nisu smetali. Sklopila sam oči izaželjela jednu želju od toganđela, a zatim izašla do auta uze-ti od mame ček.

"Jesmo li uzele nešto skupo?"upitala me je. "Uzele smo onošto bi mu se svidjelo."

Mama se samo nasmijala na to. "Njemu bi se svidjelo bitisad tu s nama."

To je bilo više nego što smo razgovarale u posljednjih go-dinu dana i obje smo zvučale smiješno, poputljudi izgubljenihu pustinji, koje bi grlo zaboljelo svaki putkad bi progovorili.

Mama je počela prevrtati po torbi tražeći čekovnu knjižicu. Po-našala se kao da je pronaći čekovnu knjižicu bila najvažnijastvarna svijetu. Razmišljala sam kako želim svogoca vidjetijošjedanputi kako će on uvijek biti uz mene, bez obzira nasve.

Nakon što sam donijela ček, klesarje ispisao račun. Vjero-jatno je mislio da sam mlađa, čim me je pomilovao po glavi.

Bogte blagoslovio, povikao je za mnom, i zbognečega mi jenjegov blagoslov nešto značio. Ušavši u auto, nisam čekala damama krene, nego sam je obujmila rukama, a ona je pustila daje zagrlim. Nakon toga smo se trudile ponašati kao da se ništanije dogodilo, ali nešto ipak jest. Mama je nastavila voziti poKingGeorge's Roadu, a onda skrenula na cestu koja ne vodikući nego u Hamilton, i odvezle smo se na groblje. Točno smoznale gdje je to mjesto, ono mjesto gdje narančasti ljiljani ra-stu, čiji zadnji cvjetovi nalikuju sunčevoj svjetlosti, čak i kadpadnu u travu. Bilo mi je drago da se mama posvađala s vlasni-cima groblja i da je uporno zahtijevala ono što je željela posti-ći, barem taj put.

"Lijepo izgleda", rekla sam joj.Nismo izlazile iz auta, bilo bi to previše, toliko u tom tre-

nutku ne bismo mogle podnijeti, ali ocijenila sam da će spome-nik koji sam izabrala izgledati kao da tu i pripada. Znala samda sam ispravno postupila. Kući smo se vozile otvorenih prozo-ra i odjednom je mama izgledala mlađe. Zaustavile smo se kodDairyQueena i naručile banana split, a mama se smijala doksam grabila pune žličice sladoleda i šlaga i trpala ih u usta,tako da su mi obrazi bili napuhani poputhrčkovih. Provelesmo se kako nismo odavno, ali kad smo se dovezle kući, znalasam da je mome djetinjstvu kraj. Osjećala sam to onako kakoneki ljudi osjećaju promjenu vremena, duboko u kostima.

Te sam noći čekala da se Rosarie vrati sa sastanka u vezi sprikupljanjem novca za obranu. Znala sam što namjerava, ali otome nisam govorila ni riječi.

Gdje ti je sestra?upitala bi me baka za vrijeme večere i ne-

djeljom ujutro, a ja bih samo slegnula ramenima. Vjerojatno jes Kelly, uvjerila bih baku, ali to, naravno, nije bila istina, jerKellyviše ne razgovara s Rosarie.

"Ne mogu vjerovati da si tako povrijedila Brendana!Nikadane mislišna druge, nego samo na sebe", rekla je KellyRosariekad su se zadnji putsrele u Hanninu kafiću. Ja sam tada bilatamo sa svojom sestrom i htjela sam joj reći, Osvijesti se Kelly.Da Rosarie nije nogirala Brendana, on nikad ne bi bio tvoj. Biobi joj u šaci, plazio bi oko nje, ludo zaljubljen. Ali, naravno, ni-sam rekla ništa. Samo sam mahnula kad je, otpuhujući, otišla,kao da sam joj poželjela sreću.

"Imašpremalo prijatelja da bi si mogla dopustiti izgubitijednoga", savjetovala sam Rosarie. "Osim ako ne mislišdajeEthan Ford jedina osoba koja ti treba."

Moja me sestra pogleda. "Samo da znaš, njegova je suprugazbrisala i nitko ne zna kamo, ali da neće ići s njim u Maryland,to je izvjesno."

Tad sam shvatila. Netko je morao biti tamo s Ethanom For-dom, a Rosarie je odlučila da će to biti ona. Ona je postajalasve gora, ali to nije vidio nitko osim mene. Moja mama i bakasu mislile kako je sve u redu, jerse Rosarie više ne vucara pogradu sad s jednim, sad s drugim dečkom. Ponašala se uzornote, ako bi se bodovi davali za cjelokupno ponašanje, mogla bise usporediti čak s Gigi Lyle. Kad bi netko od dečki nazvao Ro-sarie, ona se ne bi javljala na telefon. Rekla je da ima punovažnijih stvari o kojima mora razmišljati. Izgledala je takoozbiljno ovih dana, sa smotanom dugom kosom i umivenim li-cem bez šminke, dok su joj crne oči gorjele kao daje nažeravici. Mama i baka nisu zamjećivale taj žaru njezinu po-gledu;nisu zapazile kovčegkoji je zagurala pod krevet. Ali jasam znala da je Rosarie podignula i zadnji novčićsa svogban-kovnogračuna. Počela mi se povjeravati te sam tako doznalada ona namjerava otići u Maryland i biti pomoćnica MarkuDerrvju, samo da bi mogla biti blizu Ethana. Pustila sam je dagovori i ponašala sam se kao da sam uz nju, ali ono obećanje

koje sam dala, da ću je zaštititi, osujetitće njezine planove. Nisama nisam znala kako ću to postići, sve dok nisam dobila pis-mo od Collieja.

Nitko nije očekivao da će se on javiti, barem ne još, ali on sejavio meni. Pisao mi je da mu mama pokušava naći posao uči-teljice u malome gradu u Michiganu, a pisao je i kako je zanim-ljivo to što u tome kraju ima mnogo voćnjaka. Iako oni imajudrukčije vrste od nas –Jonathan, Honeygold i Fireside –u zra-ku je mirisalo na jabuke i podsjećalo ga na kuću. Nije tako lo-še, barem ne kako je očekivao, a najbolje od svega je što je do-bio psa. Prije nego što su kupili hranu i raspakirali se, Collie injegova majka su otišli do ribnjaka i kupili štene, mješanca ko-jega su nazvali Žabac, jerga se nije dalo istjerati iz blatnjavihlokvica. Poslatće mi fotku, pisao je, i namjeravala sam je, kadstigne, držati na svom noćnom ormariću. Mislila sam kako ćuje gledati svaki dan.

Bilo mi je drago što se Collie, zbogsvega što se dogodilo, ni-je okrenuo protiv mene. Na samom je kraju pisma napisaokako je znao da sam ja bila ta koja je nazvala TVpostaju. Pisaoje da mi oprašta, i taj sam redak puno puta pročitala. Ali ja ni-sam mogla oprostiti sebi, sve dok nisam ispunila svoj treći za-datak;i tako sam čekala Rosarie one večeri prije nego što ćeEthana Forda otpremiti dalje. Na trenutak sam sklopila oči inisam je čula kad je došla, sve dok nije legla kraj mene.

"Tko ti je rekao da možešbiti u mojoj sobi?"prošaptala je,ali osjetila sam da joj to nije smetalo. Uzadnje joj se vrijemesviđalo da sam u blizini. Nekako se sada doimala osamljenom.

"Želim da umjesto mene napišešCollieju pismo."Neke jelaži lako izgovoriti, a ova je bila jedna od tih. "Morašmu napi-sati da ja s njim više ne želim imati nikakve veze. On je otišao,ja sam ostala, i neću ga čekati zauvijek."

"Napiši to sama", rekla mi je Rosarie, ali sam ja za to vrije-me većskoknula do njezine komode uzeti papiri olovku. "Zarništa ne možešsama učiniti?"žalila se Rosarie, ali jošuvijek jemalo uživala kad se radilo o slamanju nečijega srca pa se pri-

hvatila pisanja pisma."Reci mu da mi nikad nije bilo iskreno stalo do njega i da

me treba zaboraviti. Reci mu da ga mrzim i da bih bila najsret-nija da ga nikad nisam ni upoznala."

"Ti si zločestija nego što sam mislila."Rosarie se cerekaladok je pisala Collieju. "Evo ti."Pružila mi je pismo kad je zavr-šila s pisanjem. "Nemoj sad zbogovoga biti kmezava", dodalaje, "ali odlučila sam da možešzadržati moju sobu kad ja odemodavde."

"Odeš?"rekla sam, kao da nisam imala pojma o tome, a za-pravo sam samo ja bila kod kuće kad se togdana Mark Derryzaustavio i ostavio avionsku kartu za Rosarie. Obećala sam daću joj je predati, i da ću joj prenijeti poruku da se treba s Mar-kom i ostalom radnom skupinom idući dan naći u dva sata kodzatvora, ali čim je on otišao, ja sam avionsku kartu zagurala uladicu svognoćnogormarića. Bila je to povratna karta za Balti-more koju je platio fond za obranu, i ostavila sam tu kartugdje sam je i stavila, iako sam željela za sebe Rosarienu sobuzauvijek. Većsam prije bila odlučila da joj neću reći kamo setreba javiti da bi otišla na taj putu Maryland. "Otići zauvi-jek?"zvučala sam bezazleno, i nitko ne bi ni posumnjao dasam i ja imala svoje planove.

"Ti to ne bi shvatila", rekla mi je Rosarie. Ali ja sam shvati-la. Shvatila sam da će, ode li u Maryland prateći Ethana Forda,njezin životbiti uništen –i to bi bila moja greška, stoga samjoj i dala da napiše ono pismo za koje sam znala da ga nećupotpisati svojim imenom.

Te sam noći s bakom gledala vijesti. Govorilo se puno o to-me što se događalo kod zatvora, jersu sutradan popodne Et-hana Forda trebali prebaciti u Maryland. Ljudi su demonstrira-li, i za i protiv. Uglavnom za, što me nije iznenadilo, sudeći poonome kako je Rosarie reagirala. Ušla je i mama s nama pogle-dati TVi sjela na naslon kauča, onako kako je nama uvijek bra-nila.

"Zgodan je to muškarac", rekla je baka kad su pokazali Et-

hanovu fotografiju, onu koju sam vidjela i na početku ljeta."Neka to bude pouka. Ne možešsuditi knjigu po koricama."

"Što misliš, što znači kad se nečiji odraz ne pokazuje u zrca-lu?"Nadala sam se da će moje pitanje zvučati sasvim obično,ali sam zapazila da je mama značajno pogledala baku.

"Znači da nešto nije u redu sa zrcalom", rekla je baka, ali jasam znala da to zapravo znači da nešto nije u redu s čovjekom.

Izašla sam do garaže kad sam bila sigurna da su svi zaspali.Iskrala sam se kroz prozorsvoje spavaće sobe i dopuzala domjesta na kojemu je krov nadsvođivao dvorište, a zatim samskočila i otišla iza kuće. Zrikavci su se bez prestanka glasali,kako to uvijek čine u kolovozu, i zrak je bio uzavreo. Bilo jehladno i mračno kao u rogu. Tapkala sam tražeći puti sjela nabetonski pod gdje sam izvadila dvije zadnje svijeće i nekolikošibica. Mislila sam na oca dok sam palila svijeće. Tražila samod njega da pazi na Rosarie, iako je ona imala mnogo loših na-vika i znala biti jako gruba. Molila sam ga da mi pomogne za-štititi je i ne dopustiti joj da pobjegne s nekim čovjekom kojičak nema ni odraza u zrcalu, i obećala sam mu da, ako to učiniza mene, da neću više navraćati u garažu tako kasno. Prihvatitću ono što se dogodilo i ono što sam izgubila.

Kad sam se sljedeće jutro probudila, znala sam što moramučiniti. Uzela sam bicikl, prošla kroz grad i skrenula u KingGeorge's Road. Bilo je jošrano i stoga nije bilo prometa, a jasam pedale tako brzo okretala da sam doslovce letjela. Poku-šavala sam ne razmišljati previše i ne bojati se. Ušla sam ravnou zgradu Državnoga ureda i rekla šerifu Meversu da moram vi-djeti Ethana Forda. Rekla sam da sam mu cijeli životbila su-sjeda i najbolja prijateljica njegova sina te da sam se samopoželjela oprostiti s njim prije nego što ga odvedu u Maryland.Pogled mi je bio plačan i najvjerojatnije je to bio uvjerljiv raz-logkoji je šerifa naveo da me pusti posjetiti Ethana Forda, pre-mda je togpopodneva letio u Baltimore, gdje će ga dočekatišefgradske policije i odvesti do Istočne obale, do gradića u ko-jemu se sve to i dogodilo.

"On ima naporan dan, mlada damo, pa ću te pustiti da uđešsamo na tren", rekao mi je Dave Mevers, a ja sam mu se na-smiješila kao da nisam bila nasmrtprestrašena. "Jesi lispremna za sedmi razred?"upita šerifMevers, jernjegov sinJesse ide sa mnom u isti razred, a Jesse je vjerojatno uzbuđenzbogtako glupe stvari kao što je polazak u školu.

"O, da", rekla sam mu, kao da sam razmišljala o svemu dru-gom, osim o sljedećih nekoliko minuta. "Jedva čekam."

"Zarti nisi bila prijateljica s Hillarv?"upitao je, misleći pri-tom na svoju kćerkoja je bila takav snob da sa mnom nije htje-la ni razgovarati, posebno ne nakon onoga što sam o njoj napi-sala na zidiću pred školom.

"Mislim da ste me zamijenili s nekim", odgovorila sam mu.Šerifme je poveo niz hodnik. Pozdravio je čuvara FrenkiejaLinksa, a zatim otključao zatvorska vrata. Dave Mevers je ras-položeno zviždukao, ali mene nije mogao prevariti –ništa ve-selo se danas nije trebalo dogoditi. Nitko drugi nije bio uta-mničen, što je odavalo sliku gradića Monroea, ali ni prazninanije ostavljala dobardojam. Činjenica daje bilo čisto i da se tunalazio dugačak red upaljenih fluorescentnih svjetiljki nije mo-gla prikriti tamu, i od samogprolaska kroz taj hodnik ruke sumi se naježile.

Kad smo stigli do njegove ćelije, gospodin Ford nas je većčekao. Zasigurno je čuo naše korake, jerse po njemu vidjeloda očekuje društvo;iako očito nije očekivao mene. Izgledao jepoputsvih onih dječaka koji bi dolazili tražiti Rosarie, a završi-lo bi tako što su, umjesto s njom, morali razgovarati sa mnom,razočarani i iznevjereni;ali ovaj putsam zbogtogtračka raz-očaranja koji sam opazila bila sretna. Aonda sam se, isto takobrzo, opetprestrašila. Dave Mevers je otključavao zatvorskućeliju da bih mogla ući unutra, što je bilo posljednja stvarkojusam željela učiniti u životu.

"Mogu s njim i odavde razgovarati."Čak i ja sam mogla čutikako mi glas podrhtava. "Kroz rešetke."

"Samo ti uđi unutra", inzistirao je Dave Mevers. "Hajde,

uđi."Nisam imala izbora, nego ući i suočiti se s Ethanom For-dom, premda sam znala da on nema odraza u zrcalu i da gavjerojatno nikada neće ni imati. Prišla sam mu, kao da nisambila nervozna, kao da sam bašsvaki dan u životu dolazila u za-tvor. Ne biste ni pomislili da ću biti dobra lažljivica, ali jesam.Za trenutak sam pomislila kako je gospodin Ford u zatvoruzbogmene, ali sam tu misao odmah potisnula. Previše se ljud-skih života promijenilo zbogonoga što sam ja učinila, a da biho tome i dalje razmišljala. Itako sam prešla na stvar. Reklasam mu da me je Rosarie poslala k njemu, jerga nije željelaosobno razočarati. Ona neće poći na taj putu Maryland raditipri fondu za obranu i neće se danas naći s Markom Derrvjem iostalim članovima radne skupine;eto, to sam rekla i to onimodlučnim glasom kao da cijela naša obitelj zna da je bila pred-obra za njega. Kao daje on bio samo neki rad u dobrotvornesvrhe s kojim se Rosarie glupirala cijelo ovo ljeto.

"Možda niste znali, ali ona se zaljubila", rekoh.Ponovno ugledah onaj treptaj u njegovim očima kad spome-

nuh ljubav, te stoga nastavih. Izmislih neko lijepo ime, ime čo-vjeka koji bi mogao biti pošten i iskren, iako Rosarie nezaslužuje takvu odanost. "Michael Dove", rekoh otužnim gla-som kao da ga sažalijevam, kao da time što gubi Rosarie gubinešto strašno dragocjeno. Michael Dove ide na pravni fakultetu Californiju i Rosarie odlazi s njim. Ona je većtisuće milja da-leko odavde, i eto, ne može bašpomagati svakome tko je u ne-volji. Ako ćemo pravo, cijeli životje pred njom.

"Volio bih da mi to sama Rosarie kaže", reče Ethan Ford, izbognečega taj tren ja postadoh jošhrabrija –zbogizgovo-rena imena moje sestre. Zbogpomisli na onaj pogled u Collie-jevim očima kad smo došli ovamo i na ono kad je biciklom uda-rio u ogradu, kao da nije mogao biti povrijeđen više nego što jebio, ma koliko bi mogao krvariti i što bi mogao slomiti napola.

Pružila sam Ethanu Fordu pismo, što se ispostavilo dobrim,jersam vidjela da mi ne vjeruje, barem ne do tada. Možete unečijim očima vidjeti sumnju, ali ona je brzo iščeznula kad je

on pročitao pismo. Rosarie je smatrala daje ono što sam joj na-redila da napiše, tako bezdušno, jošonda kad je mislila da jepismo upućeno Collieju, i po izrazu Ethanova lica vidim dajebila u pravu. Da ga ne znam bolje, sažalijevala bih ga, ali ja ni-sam od onih koji sažalijevaju.

Bojala sam se da će mi se nasmijati i reći kako će on pisatiRosarie i kako će to nekako uspjeti srediti:da će joj slati redakza retkom slatkih riječi koje će nju na kraju dovesti u Mary-land. Ali mogu reći daje pismo koje sam je natjerala da napišebilo prilično dobro, vidjela sam da je prepoznao Rosarien ruko-pis, baškao što sam se i nadala, i moram priznati da sam oče-kivala da će mu slomiti srce, barem malo, premda sam znalada je to nemoguće kad je riječ o čovjeku poputnjega. Cijelovrijeme dok je molio svoju suprugu da ga prati u Maryland pra-vio je planove da i Rosarie bude ondje. Kladim se da će, kadjednom dođe tamo, naći neku drugu, neku koja će možda radi-ti na sudu, neku djevojku koja će biti duboko osamljena, baškao i Rosarie. Čak i ja sam mogla vidjeti da je on od onih ko-jima je potrebna žena koja će im vjerovati i da je to tko je ona,znatno manje važno od onoga koliko mu vjeruje.

Pomislila sam na Collieja i na onaj dan kad smo ušli u njego-vu kuću i nismo doma zatekli nikoga. To je bila bol, čista iiskrena, najgora od svih mogućih. Ako sam i ja bila razlogto-mu, neka bude. Nema okolišanja, želišli biti ljudsko biće. Sto-ga, onoga dana kad je Collie odlazio, nisam otrčala do kućenjegove bake. Nisam ni stajala na ulici, ni trčala za njim. Ni-sam čak ni zaplakala. Umjesto toga, ostala sam u svojoj spava-ćoj sobi i zaključala vrata, premda sam znala da se on sve višei više udaljava.

"Ašto je s Colliejem?"upitala sam. Usudila sam se, doistase nisam mogla zaustaviti. Nisam čak razmišljala ni o tome daje Dave Mevers negdje pri dnu hodnika, s druge strane vrata ida pregledava papire koje je poslao sud iz Marylanda, i da memožda uopće ne bi čuo da vrisnem. "Raspitujete se za Rosarie,a zarne želite znati čujem li se s Colliejem?Mislila sam da će

vas on malo više zanimati."Rekla sam to grubo i, premda suzatvorska vrata iza mene bila zaključana, nisam se bojala. "Je-si li se čula s njim?"

Po glasu Ethana Forda znala sam da je i nakon svega što sedogodilo, i nakon svega što je on učinio, duboko u srcu Colliejošuvijek njegov sin. Ali to me nikada nije diralo. Ja sam znalakakav će biti moj odgovor.

"Ne", odgovorila sam mu. Bila je to lažkoju sam sa zado-voljstvom izgovorila. "Ni riječi."

Nisam plakala kad je Collie otišao, ni onda kad mije umrootac, ali iz nekogneobjašnjivograzloga zaplakala sam pred Et-hanom Fordom. Rekla sam mu da mije žao, a on je kimnuo kaodaje shvatio, i na trenutak sam osjetila da sam mu bilaspremna povjerovati. Išto je jošgore od toga, da sam mu bilaspremna oprostiti, ali taj osjećaj nije potrajao. Bilo je joštakorano, ptičice su se budile u grmlju i moglo ih se čuti čak i uovoj zatvorskoj ćeliji, i to što sam čula njihov pjev pomoglo mije da se iz toga izvučem. Pomislila sam na Jorie Ford kako pla-če u svom vrtu, i tad sam shvatila daje Ethan Ford smutnja i daće nam svima biti bolje kad on ode. Pomislila sam na svoju se-stru koja je zbognjega bila spremna propustiti završni razredsrednje škole i tad se nisam osjećala loše što sam ga prijavila.Kad se jedna vrata zatvore, otvaraju se druga, i ja sam shvatilada je to točno.

Znala sam da sam predajući pismo Ethanu Fordu na sebenavukla vječni Rosarien jal, ali nisam marila. Sad –kad se rije-šim njega i uništenja do kojega je on mogao dovesti –životmoje sestre uvijek će biti sadržajniji od mojega, kad se radi onekim stvarima, ali doći će vrijeme kad ću ja znati više. Znatću da su ponekad oni koje najviše volišisti oni koji te ostave zasobom.

Kad me je šerifdošao izvesti iz zatvora, jedva sam dočekalada umaknem. Oprostila sam se, ali Ethan Ford me nije čuo ilimi se, možda, nije potrudio odgovoriti. Otišla sam do Hanninakafića i naručila si doručak. Uzela sam ono što najviše volim –

palačinke, prepečenac, čokoladni milk shake i komad pite odjabuka. Tamo je bila i KellyStark sa svojim sestrama, Sophie iJosie, i prišle su sjesti k meni, premda Kellyviše uopće nije raz-govarala s Rosarie. Bila je ludo zaljubljena u Brendana i s njimje provodila najviše vremena.

"Ti kao da nešto slaviš", rekla je Sophie. Ona je bila priličnopametna. Ito joj se mora priznati.

"Možda i slavim."Nisam se bašmorala povjeriti prvoj osobikoja mi se lijepo obratila, ali sam pomislila da bi, ako ikada topoželim učiniti, to mogla biti Sophie.

"Kako je Rosarie?"upitala je Kelly. Po glasu si joj mogao za-ključiti daje zabrinuta, ali ne i da će žrtvovati svoj životu imeprijateljstva. Sve su te Starkove djevojke bile pametne i sve suimale prekrasnu, divnu dugu kosu, ali sjedeći tako s njima,teško ti je mrziti ih, unatoč tomu koliko su bile sretne.

"Ne bašpredobro,"rekla sam za sestru, "ali ja mislim da ćese to srediti."

Togposlijepodneva, dok su Ethana Forda premještali u Ma-ryland, Rosarie nije znala da se treba u dva sata pojaviti i naćis Markom Derryjem. Umjesto toga, ona je čekala kraj telefonasa spremljenim putnim kovčegom pokraj sebe. Kad je paomrak, telefonirala je Derrvjevima da čuje kakav je plan, aliBrendan joj je spustio slušalicu. Morala je zvati, ponovno i po-novno, te kad je napokon uspjela dobiti vezu, zrakoplov je većbio odletio. Gospođa Derryje obavijestila Rosarie kako je dobi-la naputak da nikome ne daje Markov broj telefona u hotelu ukojemu je odsjeo, kako bi izbjegli reportere i ostala njuškala,te rekla Rosarie da bi se trebala više pozabaviti školom kojapočinje za nešto više od tjedan dana.

Nakon toga razgovora, Rosarie je svoj putni kovčegspremi-la pod krevet. Svaki dan je čekala da će joj se on javiti, ali japretpostavljam da se on spetljao s nekom drugom. Rosarie sejošuvijek nada, iako je ljeto većpri kraju i suđenje je otpočelo.Ljudi pričaju da će Ethana zadržati u zatvoru stotinu godina, ida nikada više neće izaći iz Marylanda, ali moja sestra i dalje

čeka, čak i onih dana kad pada kiša. Smjestila se vani na ploč-niku i čeka poštara. Lice joj je musavo od plača, te nekih danai ne nalikuje sebi. Ljudi prolaze kraj nje i trube, ali ona ne ha-je. Kosa joj se cijedi, mračna poputpepela. Možešjoj vidjetikroz odjeću, ali ona ni za to ne mari. Dečki koji su je nekad op-sjedali, sad je se boje, ali kad ona jednom dođe k sebi, zabora-vitće oni kako su znali prolaziti pokraj nje pretvarajući se daje ne poznaju.

Katkad joj nećak Warrena Pecka, Kyle, koji je tako tih i do-broćudan da ga Rosarie nikada ne bi ni primijetila, donese ki-šobran ili čašu vode dok ona tako stoji po žezi ili na kiši. Pona-dam se, kad god ga tako vidim, premda je niži od Rosarie i imaožiljak iznad jednogoka, i uvijek mu mahnem i pokušam gaohrabriti. Mojoj će sestri trebati jedan takav dečko, onaj kojinikada neće primijetiti ako se ona zagleda iza obzora, premajugu i autocesti, i životu kakav je mogla voditi da je ljudi ovdjenisu voljeli, i da ovo nije bio njezin dom.

Kad se smrači, baka me pošalje da dovedem Rosarie u kuću.Uposljednje vrijeme objedujemo zajedno, čak nam se i mamapriključi za stolom.

"Dođi", kažem. Povučem je za ruku i Rosarie pođe za mnom,ali dok me tako slijedi, ja vidim koliko je povrijeđena. Ona jesad ljudsko biće, sa suzama koje krvare. Kaže mi da ja nemampojma što je to prava ljubav. Ona kaže da je ljubav obećanjekoje se nikada ne može prekršiti, ali ja znam da ništa ne trajevječno. Dobro znam da ćemo Collie i ja, kad se sljedeći putvi-dimo, biti drukčiji ljudi, i moratćemo se dobro zagledati ispodpovršine da bismo vidjeli sebe onakvima kakvi smo nekada bilii ovakvima kakvi smo postali –a to nije lako. Neki, koji primje-rice sada promatraju Rosarie, mogu zapaziti samo njezinu boli patnju. Oni ne mogu imati pojma koliko je ona lijepa, ali jaznam. Baka mi je jednom davno rekla da kad izgubišnekoga,mislišda si izgubio cijeli svijet, ali na kraju se ispostavi sasvimdrukčije. Na kraju se pribereši pogledaškroz prozor, i učinišlitako, vidišda je vani sve ostalo isto onakvo kakvo je bilo i prije

nego što se srušio tvoj svijet. Tu su ista stabla jabuka, iste pti-ce pjevice, i nad našim glavama isto nebo koje sja poputraja,tako visoko iznad nas, da se ne možemo ni ponadati da ćemoikada dosegnuti te visine.

Kada se Ethan Ford, savršen muž, idealan susjed i čovjek na kogase svi u svako doba mogu osloniti ne pojavi na poslu jednog prelije-pog ljetnog jutra, nitko od njegovih bližnjih i ne sumnja da on većdeset godina bježi od prošlosti koja ga neumitno sustiže. Nitko i nepomišlja da je čovjek kojega poznaju duboko pohranio svoju pravunarav i svoj identitet. Kada čvrsto stegnute spone počnu popuštati,a istina polako curiti na površinu šokantna saznanja potrest će dotemelja gradić Monroe u Massachusettsu. Optužen za silovanje iubojstvo tinejdžerke od prije petnaest godina, Ethan priznaje zločin,braneći se da je sada potpuno "drugi čovjek". Ethanova obitelj i pri-jatelji morat će pronaći snage kako bi se suočili s nezamislivim, mo-rat će posegnuti najdublje u svoja srca kako bi pronašli dovoljno lju-bavi i oprosta kako bi oprostili neoprostivo.

Ovo je četvrti roman Alice Hoffman u izdanju Algoritma.