Aleksa Šantić

ALEKSA ŠANTIĆ

Kao pesnik Aleksa Šantić (27.05.1868 — 02.02.1924) formirao se na prelomu dva veka, devetnaestoga i dvadesetoga, i više nego i jedan drugi pripadnik svog pesničkog naraštaja povezao je u svom delu idejne i pesničke težnje jednog i drugog. Rođen u Mostaru, on se, posle završene trgovačke škole u Trstu i Ljubljani, vratio u rodni grad i u njemu ostao do kraja života. Prvu pesmu objavio je 1886. godine, a prvu zbirku pesama 1891. Osim pesama, pisao je i poetske drame, među kojima su najvažnije "Pod maglom" i "Hasanaginica" (poslednja je rađena po motivima iz poznate narodne pesme). U Šantićevu pesničkom formiranju, od domaćih pesnika, pored Vojislava, najveći udeo imao je Zmaj, a od stranih — Hajne i drugi njemački romantičari. Za razliku od većine pesnika svog doba, naročito Dučića i Rakića, koji su se sve više evropeizirali, Šantić je do kraja ostao veran nacionalnim i socijalnim idealima prošlog veka. On je pevao o slobodi, srpstvu, socijalnoj pravdi. Njegova muza bežala je "iz lude vreve" suvremenog života, tražila lica "bez laži i maske", u težnji da se sva posveti narodu koji joj je vazda najbliži srcu (vidi programske pesme "Hajdemo, muzo" i "Muza"). Ta njena "služba" izražena je često pomoću hrišćanskih simbola, koji čine važno obilježje Šantićeve rodoljubive i socijalne poezije.

Sav zaokupljen tom visokom ulogom koju je nameno poeziji, Šantić, naročito u početku, nije poklanjao veću pažnju pesničkoj formi, te su njegove pesme često nailazile na nepovoljan prijem kritike. B. Popović je primetio, povodom treće zbirke Šantićeve (1901.), da njegove pesme "pokazuju sve mane nekorektnog kitnjastog stila". Neugodno dirnut tom kritikom, Šantić je u daljem svom radu nastojao da piše što bolje, da mu stil bude što korektniji i što jednostavniji. Kao i drugi tadašnji pisci, rado se prihvatao stroge i koncizne forme soneta i u toj vrsti dao neke od svojih najboljih pesama. Punu stvaralačku zrelost dostigao je u razdoblju između 1905. i 1910. godine.

Poezija Alekse Šantića kreće se u celini između dva tradicionalna opredeljenja, između ličnih i kolektivnih osećanja, ljubavi i rodoljublja, idealne drage i napaćenog naroda.Kao ljubavni pesnik razvio se pod uticajem sevdalinki, muslimanskih narodnih pesama. U njegovim pesmama dočaran je orijentalni ambijent bašta, šedrvana, behara, šarenih leptira; devojka koja se u njima pojavljuje sva je okićena đerdanima, bujne, izazovne, ali ipak skrivene ljepote. U nekima su toliko pogođeni ton i duh sevdalinke da su i same ušle u narod i počele se pevati kao narodne pesme ("Emina", "Na izvoru"). Pesnik je zanesen tim raskošnim svetom, ali on nikada nije u njemu, već ga posmatra prikriven, s bojažljive udaljenosti. Čežnjivo, čulno raspoloženje prelazi u tugu zbog neostvarene ljubavi, promašenosti u ličnom životu i usamljenosti kao u pesmi "Jedna suza", za koju je rečeno da "spada među najdirljivije ljubavne pesme u nas, po tonu patrijahalne i čestite iskrenosti" (Pera Slijepčević).

Šantićeva pesnička intima prožeta je snažnim porodičnim osećanjem, nju obasjava plamen domaćeg ognjišta. U velikoj elegiji "Pretprazničko veče", olovnu težinu usamljenosti u opustelom domu olakšava sećanje na detinjstvo i na idilične večeri oko rasplamsale vatre na ognjištu kada je cela kuća bila ispunjena smehom, pesmom i pričom, ali i uteha koju mu donose pesme, i svoje, "i drugova sviju". Osećanje bratske ljubavi širi se u njegovim pesmama u sve većim i većim krugovima — na porodicu, na prijatelje i drugove, na žive i mrtve srpske književnike, kojima često posvećuje svoje pesme, na ceo srpski narod, na prirodu.

I njegova socijalna i patriotska poezija, u kojoj je postigao najveće umetničke domete, obasjana je svetlošću domaćeg ognjišta i prožeta njegovom toplinom. U sonetu "Moja otadžbina" pesnik otadžbinu poistovećuje sa narodom. Ona je svuda gde se njegov narod nalazi. Učestalost upotrebe oblika lične zamenice i pridevske zamenice u prvom licu otkriva intenzivnost pesnikovog poistovećenja s otadžbinom i narodom. Cela otadžbina je kao rodni dom, a svi pripadnici naroda kao rođene braća.

Vezanost za rodnu grudu i domaće ognjište duboka je i trajna; njeno kidanje izaziva bol u pesnikovoj duši. U nekima od svojih najpotresnijih pesama Šantić peva o patnji onih koji zauvek napuštaju svoju domovinu i odlaze u tuđ svet("Ostajte ovde", "Hljeb"). Više nego drugi pesnici on naglašava patnju i mučeništvo kao najvažnije momente u istorijskoj sudbini srpskog naroda. U pesmi "Mi znamo sudbu", za koju je rečeno da je "sonet naše istorije", tema mučeništva naroda prožeta je osećanjem njegove nepobedivosti: čak ni smrt ne predstavlja kraj borbe za slobodu nego samo njen nastavak ("I kad nam muške uzmete živote / grobovi naši boriće se s vama"). Ova pesma je zasnovana na njegoševskom shvatanju slobode i žrtvovanja za narod i u svom izrazu ima nečeg od Njegoševe visoke sentencioznosti i patosa.

U nizu pesama Šantić je iskazao patnju i veličinu radnog čoveka, seljaka i radnika. Među njima su neke od najboljih koje je napisao: "O klasje moje", "Moji očevi", "Kovač", "Pesma podzemna". Ova poslednja je posvećena radničkoj klasi, u njoj se oseća pobednički hod revolucije. U isti krug spada i najbolja Šantićeva pesma i jedna od najlepših u našoj poeziji "Veče na školju" (1904.). Zanimljiva je podjednako i spoljašnjim oblikom i tematski. Pesma se sastoji od četiri strofe, od kojih je poslednja delimično ponavljalje prve. Strofa nije tipska, već stvorena specijalno za ovu pesmu. Ona se sastoji od dve identične ritmičke jedinice. Svaku čini: jedan peterac+dvosložna rima+jedan šesterac. Rimovanje je aabccb, s tim što su b rime uvek muške, dok su ostale uvek ženske:

Pučina plavaSpava, Prohladni pada mrak.Vrh hridi crne Trne Zadnji rumeni zrak.

"Čitava ta ritmička struktura veoma impresivno prenosi ritam tihog talasanja mora pred zalazak sunca" (Dragiša Živković). Pesma je vanredno orkestrirana, a bogatim asonancama, aliteracijama i rimama. Doživljaj ukletosti sudbine siromašnih, koji je u njenom središtu, dat je na posredovan, moderan način, u višeznačnim simbolima.

Ova pesma naišla je na nepodeljene simpatije kritike. U celini, pak Šantić je, poput svog velikog uzora Zmaja, doživeo popularnost kod širih slojeva čitalaca i stekao laskav naziv narodnog pesnika, dok su njegove čisto umetničke vrednosti neretko osporavane kako u kritici njegovog doba, tako i u poznijoj kritici. Znanje

Sačuvana

Angelina

Administrator

Aleksa Šantić (1868—1924)

« Odgovor #1 poslato: Decembar 25, 2010, 06:30:29 pm »

http://riznicasrpska.net/knjizevnost/index.php?PHPSESSID=ihe6qh5n5qr4tic1qftsrdkuk1&topic=362.msg1977#msg1977

http://riznicasrpska.net/knjizevnost/index.php?PHPSESSID=ihe6qh5n5qr4tic1qftsrdkuk1&action=profile;u=4

http://www.znanje.org/lektire/i25/09/05iv09081531lekt/konacno/glavna%20str.htm#glavna


Van mreže

Poruke: 5680

*

ALEKSA ŠANTIĆ — BIBLIOGRAFIJA

Posebna izdanja za pesnikova života

01. Pjesme, Mostar, 1891

Pjesme Alekse R. Šantića. Knjiga I Mostar.

Štamparija Vladimira M. Radovića. 1891.


Pjesme Alekse R. Šantića. Knjiga II Mostar.

Štamparija Vladimira M. Radovića. 1895.


Izdavačka knjižarnica i štamparsko-umjetnički zavod Pahera i Kisića. 1901.

04. Pod maglom. Slika iz gornje Hercegovine. Beograd, 1907

Štampa Demokratska štamparija. 1907.


Štampa Štamparsko-umjetnički zavod Pahera i Kisića. 1908.

06. Pod maglom. Slika iz gornje Hercegovine. Mostar, 1908

Štampa Štamparsko-umjetnički zavod Pahera i Kisića. 1908.

Mala biblioteka, knjiga XXX, sv. 150.

07. Pjesme, Beograd, 1911

Štamparija Save Radenkovića i brata. 1911.

Srpska književna zadruga. knj. 135.

08. Hasanaginica, 1911

Dramska slika u stihovima s pjevanjem. Preštampano iz Letopisa

Matice srpske, br. 277. Štamparija "Natošević". 1911.

09. Na starim ognjistima, Mostar, 1913

Pjesme. Mostar. Knjižara Trifka Dudića. 1913.

10. Na starim ognjistima, Beograd, 1914

Pjesme. Drugo popunjeno izdanje. Beograd. Kolo srpskih sestara. 1914.

11. Pesme, Zagreb, 1918?

Pesme. (Predgovor napisao Vladimir Ćorović). Zagreb. "Književni jug".

(Bez godine, 1918?)

12. Hasanaginica, Beograd — Sarajevo 1919

Dramska slika s pevanjem. Drugo izdanje. Beograd - Sarajevo.

I. Đ. Đurđević. 1919. Mala biblioteka, knj. 211.

13. Na starim ognjistima, Sarajevo, 1920

Pesme. Treće popunjeno izdanje. Sarajevo. Prosveta. 1914.

14. Pod maglom, Beograd — Sarajevo 1920

Slika iz gornje Hercegovine. Beograd - Sarajevo. I. Đ. Đurđević. 1920.

Mala biblioteka, knjiga 150.

15. Pesme, Beograd 1924

Izdavačka knjižarnica Gece Kona. 1924.

Šantićev prevodilački rad

01. Lirski intermeco, Mostar, 1897

Pjesme Pjesme Hajnriha Hajnea. Preveo Aleksa Šantić. Mostar.

Knjižarnica Paher i Kisić 1897.

02. Liirski intermeco, Mostar, 1898

Pjesme Hajnriha Hajnea. Preveo Aleksa Šantić. Drugo popunjeno, popravljeno

i ilustrovano izdanje. Mostar. Izdanje knjižarnice Paher i Kisić 1898.

03. Iz njemacke lirike, Mostar, 1910

Štamparsko-umjetnički zavod Pahera i Kisića. Mostar. 1910. Mala biblioteka,

knj. XXXVI, sv. 178-185.

04. Lirski intermeco, Beograd - Sarajevo 1919

Preveo Aleksa Šantić. S predgovorom Marka Cara. Beograd — Sarajevo.

I. Đ. Đurđević. 1919. Mala biblioteka, knj. 199.

05. Pesme roba, Svatopluk Čeh, Sarajevo 1919

Prepevao Aleksa Šantić. Sarajevo. Uredništvo "Zvona". 1919.

06. VIiljem Tel. Beograd, 1922

Pozorišna igra u 5 činova. Johan Hristof Fridrih fon Šiler. S nemačkog preveo

Aleksa Šantić. Beograd. 1922. Srpska književna zadruga, knj. 167.

07. Iz Hajneove lirike, Mostar, 1923

Knjižarnica Trifka Dudića. 1923.

Aleksa Šantić

...Šantić je počeo pevati još vrlo mlad, 1887, dečjim pesmama u listu Golubu. Javljao

se vrlo često po gotovo svima književnim listovima. Zbirke stihova izišle su mu 1891,

1895, 1901, 1908, sve u Mostaru. Najbolje njegove pesme izdala je Srpska književna

zadruga 1911. Ratni događaji od 1912. i 1913. inspirisali su njegovu lepu zbirku

patriotskih stihova Na starim ognjištima (Mostar, 1913). Od njega ima nekoliko

dramata u stihu: Pod maglom (Beograd, 1907, [Mostar, 1908 g.]), Hasanaginica (Novi

Sad, 1911), Anđelija (1911). Sa nemačkog je preveoLirski intermeco Hajnriha Hajnea

(dva izdanja, Mostar, 1897. i 1898), i zbirku stihova nemačkih pesnika Iz nemačke

lirike (Beograd, 1910).

Jovan Skerlić

ALEKSA ŠANTIĆ — CELOKUPNA DJELA

www.aleksasantic.com

Sačuvana

Angelina

Administrator

Van mreže

Poruke: 5680



**

ALEKSA ŠANTIĆ

Među rodoljubivim našim pesnicima s kraja XIX i prvih decenija XX veka Aleksa Šantić,

nesumnjivo zauzima prvo mesto. Svojom iskrenošću, toplinom i neposrednošću izraza njegove



http://www.aleksasantic.com/


rodoljubive pesme su izražavale ne samo njegova lična osećanja no i osećanja celog

porobljenog naroda Bosne i Hercegovine.

Šantić je rođen u Mostaru 1868. godine u staroj, vrlo uglednoj trgovačkoj patrijarhalnoj

porodici. U Mostaru uči osnovnu školu, zatim ga otac šalje u Trst i u Ljubljanu; tamo uči

trgovačke nauke. Po povratku u Mostar Šantić se, u onom vremenu posle okupacije, sa još

nekoliko mladih ljudi sav predaje nacionalnom i političkom organizovanju Srba u Mostaru i

Hercegovini za otpor protiv novog okupatora. On je inicijator mnogih nacionalnih pothvata,

osnivač Srpskog pevačkog društva Gusle, koje je vršilo značajnu nacionalnu i kulturnu ulogu u

Mostaru, osnivač i član uredništva književnog časopisa Zore, koji je krajem XIX i početkom XX

veka bio jedan od najboljih naših časopisa; bio je i jedan od osnivača Male biblioteke u Mostaru

itd. U skoro svakom kulturnom i nacionalnom poslu osećalo se učešće Šantićevo. Za kulturno

uzdizanje i nacionalno-borbeno vaspitanje mladog naraštaja u Mostaru sve ove akcije su od

velikog značaja. Šantić je osim toga delovao i u književnom smislu na mladi naraštaj, svojom

poezijom i svojim književnim ugledom. Stekavši glas i ugled, on je uticao na mlade ljude da se

bave književnošću; ugledajući se na njega, počela su svoj književni rad i druga dva poznata

književnika u Mostaru: Jovan Dučić i Svetozar Ćorović, a i mnogi mlađi.

Šantić je ceo svoj život proveo u Mostaru. U patrijarhalnoj mostarskoj sredini, bez vipđih škola,

bez mogućnosti da stekne kakvo šire obrazovanje, on je bio ostavljen samom sebi. Ličnim

radom, najviše samoučki, stekao je izvesnu književnu kulturu, ali se samouštvo u njegovom

obrazovanju dugo osećalo. Otuda je on u svom poetskom radu dugo ostao uskih vidika,

jednolik u motivima, učeći se izražajnim sredstvima na izvorima narodne poezije. Tek docnije

će se razviti, obogatiti novim saznanjima i dati viši umetnički izraz svojim osećanjima.

Dva su događaja u našoj istoriji bila od presudnog značaja u životu i umetničkom stvaranju

Šantićevom: aneksija i srpske pobede u balkanskim ratovima. Iz ta dva doživljaja potekle su

najbolje Šantićeve rodoljubive i socijalne pesme.

Za vreme prvog svetskog rata Šantić je bio jedno vreme uzet za taoca. Kraj rata dočekao je

malaksao, bolestan, a poslednjih dana pred smrt patio je od teškog živčanog rastrojstva. Umro

je 1924. godine. Njegova smrt je pokazala koliko je to bio voljen pesnik, pravi narodni pesnik.

Retko je ko od naših književnika bio tako ožaljen kao on.

Šantić spada među veoma plodne pesnike. Počeo je pevati vrlo rano ugledajući se na narodnu

liriku i na tadašnje naše pesnike na glasu: Zmaja, Vojislava Ilića, i u tematici i u formi i izrazu.

Od 1901. godine Šantić se oslobađa toga uticaja i postaje svoj: mnogo realniji, bliži životu,

događajima, prilazi narodu da "sa njim strada", i njegova poezija postaje čovečanski topla i

uzbudljiva, socijalna, borbena i diskretno nostalgična zbog pesnikove lične sudbine. Šantić je

bio čovek koji je opštenacionalne ideale veoma često pretpostavljao ličnim, i njegove pesme o

porobljenom, ugnjetenom seljaku i radniku, o mržnji protiv porobljivača i ugnjetača nose u sebi

snažnu borbenost. Kao i Kočić, i on je borac protiv eksploatatora, ma ko oni bili. Svoj lični život,

svoja ljubavna i porodična osećanja Šantić je opevao u nekoliko pesama. Zajedno sa

rodoljubivim i socijalnim pesmama, to su najviša Šantićeva umetnička dostignuća.

Šantić se skoro isključivo bavio poezijom. Osim pesama, napisao je i nekoliko drama u stihu, od

kojih su mu poznate: Pod maglom iHasanaginica. Rad u prozi mu je neznatan. Ima i prevoda sa

nemačkog; od nemačkih pesnika prevodio je najviše Hajnea.

OBJAŠNJENJA:

Gusle — Srpsko pjevačko društvo "Gusle", osnovano 1883. u Mostaru; posle

okupacije Bosne i Hercegovine 1878. počeo se buditi nacionalni i politički otpor

Srba u Mostaru prema okupatoru; "Gusle" su bile središte toga otpora;

organizovalo je sastanke sa predavanjima, nacionalne i političke sadržine, i posela

na kojima su priređivani muzički koncerti i predstavljane razne drame. Zahvaljujući

"Guslama", Mostar je postao nacionalno i kulturno središte Srba u Bosni i

Hercegovini, sve do aneksije, kada se ta aktivnost prenela u Sarajevo.

Mala biblioteka — književna edicija u kojoj je objavljen niz književnih dela naših i

stranih pisaca;

Zora — književni časopis pokrenut u Mostaru 1896. Osnivači i urednici su mu

Aleksa Šantić, Jovan Dučić i Svetozar Ćorović. Krajem prošlog veka, sve do

pokretanja Srpskog književnog glasnika, bio naš najbolji časopis. Izlazio do 1901;

Ćorović — Ćorović Svetozar (1875—1919), pripovedač, romansijer i dramski pisac,

slikar života u Hercegovini, naročito u Mostaru, gde je i živeo; poznata zbirka

pripovedaka U časovima odmora, Crtice, Komšije; romani: Stojan Mutikaša, Među

svojima; vrlo aktivan u političkim i nacionalnim akcijama među Srbima u Mostaru

za vreme austrijske okupacije i posle za vreme aneksije;

nostalgičan — koji tuguje za nečim (za rodnim krajem, otadžbinom, za promašenim

životom;

diskretan — pun obzira, pouzdan, profinjen;

Hajne — Hajne Hajnrih (1797—1856), nemački revolucionarni pesnik, najveći

nemački lirski pesnik 19. veka Utpcao na književnost mlade Nemačke i svetske

poezije. Kod nas veoma mnogo prevođen. Zbirke pesama: Lirski intermeco,

Romancero. Pisao i političke satire, putopise i eseje.

Dimitrije Vučenov ■ Radmilo Dimitrijević

Iz Čitanke

Sačuvana

Angelina

Administrator

Van mreže

Poruke: 5680



**

O PESMAMA A. ŠANTIĆA




Pošto je ostavio knjigu iz ruku, moj prijatelj uze ovako govoriti:

— Nije istina, Šantićeve Pesme nisu dobit za naše pesništvo. Ono što u njima ima dobroga, nije

dovoljno da da naknade za ono što je u njima rđavo. One su naše pesništvo obogatile nekolikim

lepim pesmama i povećim brojem lepih stihova; dopuštam. Ali one u isto vreme nastavljaju

izvesne vrlo rđave navike koje su se u našem pesništvu počele odomaćivati, i od kojih nema

nesnosnijih, niti može biti štetnijih po naše pesništvo. I Šantić — tu je knjiga koja to dokazuje —

pripada onoj četici naših današnjih pesnika koji drže da je čoveku koji piše u stihu sve

dopušteno, da utvrđeni zakoni i pravila koja vezuju ceo svet, čak i druge pesnike, za njih ne

vrede, da oni mogu pisati kako niko ne piše, da mogu obrtati stvari naopako, da mogu prezirati

naše najopštije navike i mišljenja i govora. Ono što oni u svojim pesmama čine od logike i od

jezika, to je za ljude koji su poznali i jedno i drugo, i navikli da poštuju i jedno i drugo — razlog

večitom čuđenju, i u isto vreme skoro nepodnosno. Reći nešto nelogično, pridenuti nekoj stvari

osobinu u potpunoj opreci s njenom prirodom, vezati među sobom pojmove koji jedan prema

drugom stoje kao dva gladna psa pred neoglodanom košću, pustiti da kapi kiše "kanu" iz

vedrog neba, reći, kao Šantić, da mesec predmete "zlati", a sam da je "plav", a zrak da mu je

"bled":

Moj poznanik — mjesec plavi,

S blijedim se zrakom javi;

reći da je sunce "hladno":

Nebo hladno, sunce hladno,

i da, mesto da se penje plavim nebom, "silazi niz plava brda": — da se "tužni šumor granja gubi

u magli"; — da je "sjaj njegove drage spalio njegova krila"; — da se vetar "sakrio za listak"; —

da se "bistri potok gubi iz prisjenka na svjetlo"; — da vetar vrišti, da potok jezdi, da munjeriču;

— ili ređati reči bez veze kojima se jedva može uhvatiti smisao, ili takve iz kakvih se ne može

dobiti nikakav smisao, ni lud ni pametan:

Za suze i kletvu nije srca davo,

Nit' je slatki otrov sa bolom poznavo, —

to su stvari koje oni, kao što je poznato, čine svaki čas, kroza sve pesme svoje, i čine ih mirno,

kao nešto najobičnije na svetu, ne pokazujući nićim da osećaju kakvim čudnim besmislicama

pune svoje stihove, i kako takve pesme ne mogu imati ni za koga vrednosti.

"No to su, kao što pomenuh, isto toliko stvari logike ili stila, koliko i jezika; a svaki ima stil i

logiku kakve mu ih je Bog dao. Ostavimo to. Ali šta nije mogućno ostaviti, to je način kako se

još i danas, ili danas više no ikad, u pesništvu postupa čisto s jezikom, s ovim jezikom koji svi

znamo, koji je jednak za sve, i o kome ne može biti spora. Ono što ti pesnici čine s njim, čovek

ne zna kako da nazove. Nema slobode koju oni prema njemu ne uzimaju. Izgleda kao da su se

okomili na njega. Izgleda kao da svu oštroumnost koja nedostaje njihovim pesmama

upotrebljavaju na to da pronađu načine kako će mu više dosaditi. Oni mu menjaju sintaksu,

frazeologiju, gramatiku, spoljašnji oblik reči. Oni se ponašaju prema njemu kao da je on njihova

stvar, kao da on nije stvoren samo opštim pristankom, kao da reči, i njihov oblik, i njihovo

značenje, i njihove kombinacije nisu utvrđene, i u osnovi svojoj neprikosnovene. U blizu deset

miliona ljudi koji taj jezik poštuju i u pisanju, i u govoru, njih trojica-četvorica jedini su koji

uzimaju te slobode s njim: o tome oni ne vode računa. Njih se ne tiče što menjanje jezika, ma

kako bilo, boli; što je apurdno; što skoro treba biti zbunjen, pa bez potrebe, i protiv potrebe,

dirati u ono što je vekovima stvarano, i što i deca poštuju. Oni jezik doteruju po svojoj volji;

gužvaju ga, mese, muče, raspinju, čupaju klještima, meću u kvrge, kako im je kad potrebno, i

kako im kad nije potrebno! Bezbrojni su načini na koje mu oni dosađuju. Oni će — ja navodim

sve primere iz Šantića — izmeniti red rečima tako da čovek koji zna svoj jezik ima muke da

pogodi šta su hteli da kažu; oni će reći:

Ti večernje tiho zvono,

S tvojim zvukom, što sad bludi,

Moj duh, što je s jada klono,

Iz mojijeh nosi grudi; —

oni će množinu upotrebiti mesto jednine, jedan padež mesto drugoga, predlog mesto drugog

predloga; reći će: — "Vjetrić struji s dolje travne", — ili: "i put staze tajno slaze"; — upotrebiće

pridev, glagol, imenicu i svaku drugu reč mesto svake druge reči; prenosiće glagole iz jedne

vrste u drugu; svršene glagole upotrebiće mesto trajnih; neprelazne glagole upotrebljavaće

prelazno; drugih puta upotrebiće ih povratno, reći će:

Ja ću tajnu u grob leći —

Ili:

Potok se krivuda i sa šumom vala —

menjaće rečima rod, menjaće im oblike; reći će:

A kad stignu groblju, koji i Pravjekove davne broji;

ili:

Lako grede

Dva kostura — sjenke bl'jede;

ili:

Pa uzabra cv' jetak što suzice liva;

ili:

U njezinoj suzi nikad kletva nije,

Nego tvoja slika u kapljice sije;

govoreći jednim narečjem kojim nijedan Srbin ne govori, narečjem varvarskim u kome se ne

kaže ni "bled", ni "brid", ni "blijed", nego, kamčadalski, anamitski, "bl'jed"; a radi stiha i slika,

kako se obično misli, ustvari iz sasvim drugih razloga, izostaviće u reči što god hoćete i s koje

god strane hoćete, predmetak, nastavak, slovo, dva slova, slog, dva sloga, spreda, iz sredine, s

kraja; reći će:

I mladost će minut' i godine preće,

Al' tvoja je ruka zagrliti neće,

mesto "preći će" (upravo, mesto proći će; ali kod njih je "preći" i "proći" svejedno); skratiće

"izdahnulo" u "izdahlo":

Izdahlo si, srce moje;

skratiće "uzdrhta" u "drhtnu":

Al' što drhtnu srce njeno?

skratiće "trti" u "trt", i reći će:

Ta nevjera — crni gr'jesi

Trt' te neće, moja mila!

Trt' te neće, moja mila!...I sve to ne ovda-onda, slučajno, kađ se zaborave, ili kad treba obići

neku nesavladljivu teškocu, no kao s pravom, jedno za drugim:

I put staze

Tajno slaze,

Lako grede,

Dva kostura — sjenke bl'jede.

A kad stignu groblju, koji

Pravjekove davne broji...

Čovek da ne poveruje svojim očima, rad da pomisli da se sam prevario, da su to štamparske

pogreške, da bar ovo "groblju" stoji mesto "grobu". Ali nije; reč je baš o "groblju": dva mrtvaca

su ustala, svaki iz svoga groba, i otišla su u goru; odatle se vraćaju opet na groblje i ležu svaki

u svoj grob:

U to doba

Dvije ploče na dva groba

Otvore se...

A da "koji" nije štamparska pogreška, dokazuje "broji". Ne, nisu to štampaske pogreške ni

slučajne omaške, no oni tako pišu skoro stalno, bez prekida, katkad bolje, katkad gore, kroza

sve svoje pesme i knjige pesama. A kad tako na hartiju poređaju dovoljan broj ovih potkušenih,

rovašenih reči, kad svoje stihove nadenu ovim izmrcvarenim patrljcima, oni ih skupe u knjigu,

objave ih na što skupljoj hartiji, i oglase ih kao srpsko pesništvo.

"Čitalac, međutim, u nedoumioi, gleda začuđeno i pita se: kako usred naroda koji živi i koji još

zna svoj jezik može biti dopušteno ovako govoriti? Kako oni koji tako govore mogu imati glasa

kao pesnici svoga naroda? Kako ti pesnici, u svojim svetlim trenucima, ne opaze sami da to što

oni rade ne liči ni na što, da se jezik više poštuje i u onim divljim plemenima u kojima se jezik

menja sa svakim pojasom, tako da dedovi više ne razumeju svoje unuke? Zar ne uviđaju da s

takvim jezikom nema pesništva, da najdublja misao, najdirljiviji uzdah, i najživopisnija slika,

tako kazani, ne mogu biti ništa drugo do nakarade? Jesu li se kadgod zapitali da li bi tako u

prozi pisali, zašto se tako u prozi ne piše, i kako bi izgledalo kad bi se tako u prozi pisalo? Pa

misle li da je pre dopušteno tako pisati u pesništvu no u prozi, dar takvo pisanje u pesništvu

lepše izgleda? U pesništvu, kome je, ako ne jedini, ono prvi, bezuslovni, neophodni cilj lepota?

Kakva je logika tih ljudi? Kako, najzad, kao pesnici ne osećaju ono što moraju osećati kao

čitaoci? Kakvi su oni ljudi?

"Ako ih stih i slik nateraju da tako pišu, onda to prosto znači da za njih nije da pišu u stihu i

sliku. Stih i slik su izmišljeni da pesmu načine lepšom, a ne da je naruže; kad kod nekoga

ispada obratno, znak je da on ne ume da piše kako valja. A kad neko ne ume nešto da radi, on

onda to ne treba da radi dok ne nauči; to je bar prosto. Stih i slik ne smeju pesniku smetati,

apsurdno je da mu smetaju; to bi bilo tako kao kad bi jahaču smetao konj ili virtuozu na violini

njene četiri žice. Dobrim pesnicima stih i slik nikad i ne smetaju. Igo je napisao sto pedeset

hiljada slikovanih stihova — i to kakvih stihova, i kako slikovanih! — I ne vidi se nigde da su mu

stih i slik smetali; naprotiv! Dobri pesnici "jeziku bogova" ne čine nikakve ustupke na račun

ljudskog jezika; samo tako ljudski jezik i može postati "jezikom bogova".

"Ti dobri pesnici, međutim, u pogledu stiha i slika stavljaju sebi često daleko teže zadatke. Oni

se ne zadovoljavaju tim da im je i pored slika jezik uvek čist kao kristal (to se samo po sebf

razume), niti da im je stih tačan, i slik pravilan. Oni još u taj slik, na kraju stiha, neće metnuti

koju bilo reč iz rečenice, neće metnuti neznačajne reči, neće slikovati moj i tvoj, ili sebi i tebi.

Oni znaju da je svaka reč na kraju jednoga niza reči jače istaknuta, i da tu istaknutu reč slik još

jače podvlači; i zato neće nelogično isticati ono što nema važnosti. Oni će gledati da koliko je

god više moguće na najvažnije mesto dođu najvažnije reči. Otuda u mnogim njihovim

strofama, koji put i čitavim pesmama, gotovo sami slikovi, bez reči koje im prethode, dovoljni

su da stvore pojam o onom o čem se u strofi govori; uzmite kao kratak i poznat primer drugu

strofu Hajneove Lorelaj:

Die Luft ist kuhl, und es dunkelt,

Und ruhig fliesst der Rhein;

Der Gipfel des Berges funkelt

Im Abendsonnenschein.

Hvata se mrak Rajna — rumeni se — večernje sunce: skoro je izlišno čitati celu strofu... Kako

je, dalje, jezik značajan, izrazit, i svojim muzičkim osobinama, svojim zvukom i svojom

melodijom, oni niti ne smatraju da je svejedno uneti u stih ili slik reč kakvog bilo ritma ili zvuka.

Ritam i zvuk reči je kao neka muzička pratnja pesnikovim rečima, i ne može biti svejedno da li

će se pratnja slagati s pesmom koju prati ili ne. Uzmite ove stihove:

Čuješ kako vetar duva,

Čuješ lavež ljutih pasa,

Čuješ kako ponoć gluva

Potresa se od užasa?

Zar u njima puni slikovi, dužine, i mukli glasovi (sedam naglašenih u) ne pojačavaju na izredan

način smisao strofe? Kad u svom sonelu Žoze—Marija—de—Heredija opisuje japanskoga

ratnika, kako po suncem obasjanoj obali, u sjajnom oružju, korača na susret svojoj dragani, ona

bira reči i slikove sa a, jasne, zvonke, svečane slikove na va, na latte, na laque, na asque:

— riva, biva, Tokungaiva, — latte, plate, eclate, ecarlate, — laque, plaque — masque,

casque — koji, izgovoreni kako valja, zvone u francuskom neobično jasno, trešte svečano i

praznično kao trube, u punom skladu s radosnom temom koju prate, s ljubavlju, sa sjajnim

oružjem, sa suncem obasjanom obalom. A kad u drugom sonetu govori o sedom zlataru koji je

u svojoj radionici dosad rezao samo balčake i dimišćijisao mačeve, a sad, zabrinuvši se za

svoju dušu, uzima da reže putir, reči i slikovi koje pesnik traži sad su sa i, oštri, tanki slikovi

na ril, na rise, — te, po reči Lemetrovoj, izgledaju kao da klize i škripe kao alat kad klizi i škripi

po metalu. A na ritam, i na sklad između stiha, ritma, i sadržine, ti pesnici paze isto toliko

koliko i na slik; i još više, jer je ritam još važniji element stiha no slik.

"Pa ipak, ni to takvo brižljivo podešavanje stiha i slika nije nikad udilo apsolutnoj pravilnosti

njihova jezika. I Heredija, i Igo, i toliki drugi — ovo je upravo koješta navoditi imena i primere

onde gde se broje na stotine i na tisuće — pišu stalno jezikom čistim i sjajnim kao rosa; i bili bi

verovatno vrlo začuđeni kad bi im neko rekao da bi smeli pisati i drukčije. Oni znaju da je jezik

svetinja; oni ne čekaju da im to kažu kritičari; oni kritičarima idu sami na susret, oni sami kažu

da dobrog pesnika nema bez čistog jezika: Racine contient Vangelas, kaže Igo; što srpski, vrlo

tačno prevedeno, znači: u Branku je i Vuk; to jest, u Branku mora biti i Vuk. Pa kad "u Branku

mora biti i Vuk", kad i logika, i osećanje, i mišljenje svega sveta, i stvarni primeri dokazuju da

to i može i mora biti tako, kad stih i slik eto tome nisu smetnje, — kakvo je to jogunstvo, ili

zaslepljenost, ili podivljalost ukusa, ili teška tromost, koja nagoni naše pesnike da jezik tako

često kinje na ovaj neobjašnjiv način? Zar je to tako teško opaziti i tako teško odbaciti to

izvitopereno čapurje jezika, te pogrešne i sakate oblike koje ćudljiva mašta ili trenutno

zamoreno pamćenje ponudi u pisanju? Zašto ne potražite druge, prave i čitave, i tražiti ih dok

se ne nađu: što drugim rečima znači, naći ih uvek?

"Dokle će, najzad, trajati te nesnosne navike?

Stvari međutim, kao da idu sve nagore. Dok su tako pisale samo one parije stihotvorci, kojih u

svako doba ima u svakoj književnosti, dotle opasnost i šteta nisu bile velike. Ali danas su tako

počeli pisati i pisci koji su, pravedno ili nepravedno, to sad neću da ispitujem, stekli glasa, koje

kritika računa među prve današnje pisce toga roda, i među kojima neki zaista zaslužuju glas

koji uživaju. Danas, eto, tako piše Šantić koji je uz to, čudnom ironijom, iz onog srpskog kraja

gde se osećanje jezika očuvalo izvesno isto tako živo kao u ma kom drugom kraju Srpstva. Čak

Dučić, naš Dučić, koji ako nastavi kako je počeo ide pravce tome da bude veliki pesnik, čak ni

on ne poštuje uvek taj jezik koji mu, međutim, tako lepo služi, s pomoću kojega je on

napisao Zalazak sunca, i Zašto? i druge lepe, nežne, i mislene pesme svoje. Zašto da metne

ono nekorektno "sebi" u poslednju strofu Zalaska sunca:

Ah, ne recite mi nikad: nije tako!

Ni moja duša da to laže sebi,

kad zna da srpski to tako ne može da se kaže? I zašto da nastavi, ne vodeći računa o tome šta

znači "i":

Jer ja bih plak'o, ja bih vječno plak'o,

I nikad se utešio ne bi,

kada to "i" pravi nedopuštenu tautologiju sa rečju "vječno" iz prethodnog stiha, kad se samo po

sebi razume da se onaj koji bi večno plakao ne bi nikad utešio? Zašto da pokvari tu lepu

pesmu? Da je pokvari on koji ju je napisao? Pogreška izgleda malena, ali kao ona pega na dnu

skupocenoga suda o kojoj govori ne znam više koji romanopisac nemački, — tako će za

osetljivoga ćitaoca to "sebi" i to "i" kvariti tu, po zamisli, po osećaju, po ritmu izrednu strofu, u

kojoj kulminira lepa pesma Dučićeva. Jedna takva pogreška dovoljna je da pokvari najlepši stih;

preko stiha strofu; preko strofe čitavu pesmu. U umetnosti nema sitnica i prvi je uslov za

lepotu otkloniti ono što vređa. Skroz je, dakle, pogrešno misliti da jedna reč tačno ili pogrešno

upotrebljena, da jedno izostavljeno ili izmenjeno pismeno, ma samo ovda i onda, ne čini ništa.

Oni čine mnogo, i utoliko je pesma lepša, utoliko više; oni su slobode nedopuštene, slobode

koje nikad ne idu bez nasilja, i koje je mahnito zvati "pesničkim. Jezik je jedan; u vezanom

slogu i u nevezanom, on je isti, i ono što ne može da se kaže u prozi ne može da se kaže ni u

stihu. U Banvilovoj Poetici, u odeljku koji govori o pesničkim slobodama, ima samo jedan

paragraf, i taj glasi: "Nema ih". Taj paragraf bi naši pesnici trebali da nauče napamet..."

Moj prijatelj dodade:

"Što mi je čudno, to je da vi kritičari, kritičari koji ocenjuju dela po njihovoj estetičkoj vrednosti,

ustajete tako retko — ako uopšte — protiv tih "pesničkih sloboda1). Da li je moguće da je to

zato što vas one ne vređaju? Ili je to zato što držite da ne pomaže govoriti? Uvek pomaže

govoriti tačne stvari. One na kraju moraju biti primljene. Da sam kritičar, ja bih, čini mi se,

danas samo ovo radio: iz svake nove knjige pesama ja bih redovno ispisivao te njihove

onakažene stihove, i donosio ih u svojim kritikama; pa bismo videli kome bi se pre dosadilo, ili

njima tako pisati, ili nama ispisivati. Naročito bih prema boljim pesnicima — iz razloga lako

pojmljivog — bio nepopustljiv; kod njih je šteta kad tako pišu, jer oni imaju šta i da pokvare. Vi

kritičari međutim zadržavate svoje strele za poletarce, za one parije koje malopre pomenuh;

kad su Cvetko Jakovljević i D. Nikolić objavili svoje pesme, čovek nije mogao otvoriti novine, a

da ne naiđe na pokoji, i to dugi referat o njihovim rđavim stihovima. A kad Šantić, X. ili Y.

objave pesme, onda se njima za iste ili slične pogreške gleda kroz prste; tako da oni ozbiljno

misle da se to njih ne tiče, i smeju se s vama zajedno Nikoliću i Jakovljeviću... Da im ne gledate

zato kroz prste što su oni saradnici istih listova u kojima se i ocene donose? Monije je govorio

da posle trideset godina niko više ne može biti kritičar, jer je bio na ručku kod svega sveta;

hoće li kod nas postati pravilo da ne može biti kritike zato što je svaki pisac saradnik kritičarev?

Vi se spremate da pišete ocenu Santićevih Pesama; hoćete li smeti ili hteti kazati koliko su

rđave te navike o kojima govorimo?..."

— — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — —

Bogdan Popović

_________________

1 Pod "pesničkim slobodama" razumevaju se nekorekcije jezika u njegovom

spoljašnjem obliku, gramatičke nekorekcije. Samo pogrešno nazivaju se "pesničkim

slobodama" stilističke nepravilnosti ili smelosti pesnika.

Sačuvana

Angelina

Administrator

Van mreže

Poruke: 5680



**

ALEKSA ŠANTIĆ

...Šantić je dugo lutao ophrvan različitim uticajima, od narodne poezije, preko Branka

Radičevića do Vojislava Ilića. Sredina u kojoj je živeo i radio, isuviše lokalna,

patrijarhalna i zaostala, učinila je Šantića pesnikom skromne književne kulture i vrlo

skromnih pesničkih ambicija — svoje pesnikovanje on je shvatao isključivo kao

rodoljubivu misiju. Već u prvim pesničkim zbirkama ispoljile su se osnovne mane

Šantićevog pevanja, na koje je vrlo oštro, a povodom zbirke iz 1901. godine,

reagovao tada neprikosnoveni autoritet u pitanjima književne estetike Bogdan

Popović. On je argumentovano i dobronamerno ukazao na slabosti u obradi,

gramatičke nepravilnosti, nedoteranost izraza, neizbrušenost stiha, aljkavosti u stilu,

nedoteranost forme. Ovu kritiku Šantić je primio ozbiljno i razborito:




Čitajući ovu kritiku ja sam osetio svoju bedu, neznanje, nespremnost. Osetio sam da

sam šegrt i da mi još mnogo treba učiti dok postanem majstor, ako to uopšte mogu

postati.

Šantić se zamislio nad svojim pevanjem, počeo pažljivije da radi na pesmama,

uočavao je neskladnosti i nedoteranosti, sve više postajao svestan koliko je Popović

bio u pravu. Počeo je prilježnije da radi na svom književnom obrazovanju, da bdi nad

svakim stihom i izrazom, da formi posvećuje pažnju. Započeo je sopstvenu pesničku

stazu koju obeležavaju: iskrenost, neposrednost i osećajnost. Zato je Popović posle

sedamnaest godina mogao da napiše Šantiću:

Ono što ste ispevali, ja sam od vas očekivao, ali sam u svoje vreme morao ukazati na

vaše greške i nedostatke. Da niste ispevali nekoliko pesama kao što su Pretprazničko

veče i Veče na školju, pored mnogih koje ne bih mogao zameniti ni sa kakvim dru?

im, ja bih bio duševno siromašniji.

Aleksa Šantić je pesnik, dramski pisac, pripovedač, prevodilac. Najplodniji i

najuspešniji je kao lirski pesnik. Pod naslovom Pjesme objavio je sedam knjiga: 1891,

1895, 1901, 1908, 1911, 1918, 1919. Rodoljubive pesme, inspirisane balkanskim

ratovima, objavio je 1913. godine pod naslovom Na starim ognjištima. Napisao je i

pet dramekih dela od kojih je najpoznatija Hasanaginica (1911). Prevodio je sa

nemačkog: Hajneov Lirski intermeco (1907) i Iz njemačke lirike (1909).

U lirskom pevanju Alekse Šantića dominiraju socijalni i rodoljubivi motivi. To je i

razumljivo kada se ima na umu da je njegov rodni zavičaj bio "pod dva carstva" u

Šantićevom životnom veku: pod turskim i austrijskim. Težak život hercegovačkog

seljaka i radnika, iseljavanja, ustanci, ratovi za oslobođenje od Turaka, našli su svoje

mesto u lirici Šantićevoj. Ljubavno pesništvo Šantićevo je osobeno: to nije

neposredno iskazivanje ljubavi ili ljubavne čežnje nego je elegični uzdah zbog

neostvarene ljubavi; to nisu izjave upućene devojci, nego ženi koju je nekada voleo:

Ponoć je. Ležim, a sve mislim na te

U tvojoj bašti ja te vidjeh juče

Gdje bereš krupne raspukle granate.

Mila kao zlatno nebo poslje tuče,

U tihu hladu stare kruške one,

Sjede ti djeca i zadaću uče.

(Jedna suza)

Brojne elegije imaju porodično-intimni karakter: u njima je tuga za prošlim

vremenima patrijarhalnog života, bol za porodicom i porodičnom toplinom, osećanje

apsolutne usamljenosti. U elegijama i ljubavnim pesmama plastično je naslikan

lokalni mostarski kolorit: bašte, jorgovani, šeboji, šedrvani, sokaci, mahale,

ašikovanje, sevdah. Iz svakog tematskog ciklusa Šantićeve lirike može se izdvojiti

nekoliko najpoznatijih i najboljih pesama.

Rodoljubive pesme: Moja otadžbina, Ostajte ovdje, O klasje moje, Boka,

Mi znamo sudbu;

Socijalne pesme: Pesma jakih, Moji očevi, Pred kolibama, Težak, Ribari,

Ruke, Kovač, Kiridžije, Veče na školju;

Ljubavne pesme: Emina, Pahulje, Ne vjeruj, Sećanje, Jedna suza;

Elegične pesme: Moj otac, Naš stari dome, Pretprazničko veče.

Staniša Veličković

Interpretacije iz književnosti III

Sačuvana

Angelina

Administrator

Van mreže

Poruke: 5680



*

PJESME ALEKSE ŠANTIĆA

Prikaz je objavljen u Otadžbini, 1/1911, br. 23, takođe nepotpisan, ali je Kočić kao

Autor identifikovan na osnovu njegovog pisma A. Šantiću (vidi pismo br. 84 ovog

izdanja), pa ga je već Đuro Gavela 1961. godine uvrstio u Kočićeva Sabrana djela.

Aleksa Šantić, sa drugovima Dučićem i Ćorovićem, bio je jedan od prvih koji se javio

u književnosti iza okupacije naše zemlje. Davno je Šantić počeo pjevati, i danas on

uživa glas jednog od najboljih naših lirskih pjesnika koji mu ni mi ne mislimo

osporavati. Rođen i odrastao u porodici i gradu gdje se isuviše mnogo govori o

kamatama i procentima, gdje suvi račun i realno trezveno razmišljanje svakidašnjeg

života nemilosrdno potiskuje svako nježnije osjećanje i zanošenje umjetničkim

ljepotama, Aleksa Šantić je, pored svega toga, dao nekoliko pjesama neobične

ljepote i istinske topline i nekoliko krupnih akcenata iskrenog pjesničkog zanosa i

oduševljenja. Njegov nesumnjivi talenat nije ni ekspanzivan ni dovoljno borben. On

ne nosi sobom ni u sebi silne riječi rušenja i razoravanja. On je nježan, mek i bolećiv,

i Šantić nam u čitavoj svojoj poeziji izgleda kao ranjen gorski orao. On stalno žali i

proklinje. Čak i kad na borbu poziva i zvoni, iz njegovih poklika ne bije divlja i

neobuzdana sila i oduševljenje koje je gotovo na sva čuda i pokore. Pa ipak nam ti

rodoljubivi Šantićevi stihovi padaju kao melem na dušu u ovoj žalosnoj zemlji gdje se

tako azijski komotno robuje bez nacionalnog otpora i protesta, u ovoj blagoslovenoj

zemlji sinekura i orijentalskog ulagivanja za masan zalogaj, u ovoj pometenoj zemlji

gdje se kojekakve beskičmene šuše busaju u prsa, stavljajući se sa beskrajno




komičnom pozom na neko vrhovno nacionalno gledište, u nečasnoj namjeri da

obmanu sve i pod sobom i okolo sebe.

U polja naša Iskariot uđe,

I njive naše postadoše tuđe,

I na nas pade guba i rugoba.

Oni koji punim pogledom, i u širinu i u dubinu, vide sveopštu ukmećenost i

poraboćenost našu, s jezom u duši osjetiće svu tragičnu istinu i oporost ovih

Šantićevih stihova.

Pored čisto lirske, intimne poezije, Šantić je odvajkada bio u nas patriotski pjesnik.

Njegove ranije rodoljubive pjesme obične su i svakidašnje su sa opštim patriotskim

frazama i epitetima sumnjive vrijednosti. On je u svom daljem razvoju i izrađivanju

svoje pjesničke fizionomije pokazao sjajan napredak. Otresao se je i očistio se je od

svega što nije njegovo, i stvorio je svoju suverenu riječ i svoj stih. Sa nekom

svetiteljskom ljubavlju, koja je samo njemu svojstvena, prišao je bliže svojoj zemlji,

svojim golim krševima, svojim ubogim ljudima, opjevavajući njihov teški i mučni

suvremeni život. Iza fantastičnih lutanja i visokih patriotskih fraza koje ne znače

mnogo, njegova se blagorodna poezija socijalizuje i ispoljava se u živom protestu

protiv socijalne nepravde.

Socijalizovanje Šantićeve poezije nesumnjivo je, i ono je dobilo snažna izraza u nizu

krepkih pjesama "Topla ognjišta" i "Pod verigama". Kroz ove njegove stihove bije

svjež dah, živ i prijatan, odjekuje nova nota i ton, potpuno stran njegovoj dosadanjoj

poeziji. Među ovima je stihovima i ona jedinstveno bolna i jedinstveno očajna

tužbalica "Na njivi", koja je najprije izašla u banjolučkom "Razvitku" i, izazvavši malu

prijatnu senzanciju, odatle preštampana u mnoge naše političke i književne listove.

Ovdje je štampana pod nemalo poetičnim imenom "Muka", i izgleda da je pjesnik

neke izmjene učinio. Početni i završni stihovi, kao i sva topla sadržina ove pjesme,

nešto je novo i osobeno u poeziji Šantićevoj:

O, klasje moje ispod golih brda,

Moj crni hljebe, krvlju poštrapani,

Ko mi te štedi, ko li mi te brani,

Od gladnih ptica, moja muko tvrda?

Skoro će žetva. Jedro zrnje zrije.

U suncu trepti moje rodno selo...

No mutni oblak pritiska mi čelo,

I u dnu duše grom pada i bije

Sjutra, kad oštri zasvijetle srpi,

I snop do snopa kao zlato pane,

S nova će teći krv iz moje rane,

I s nova pati, seljače, i trpi.

Svu muku tvoju, napor crna roba

Poješće silni pri gozbi i piru,

A tebi samo, ko psu u sindžiru.

Baciće mrve... O, sram i grdoba!

I niko neće čuti jad i vapaj, —

Ne bole muke pijanu gospodu.

Seljače goli, ti si prah na podu,

Tegli i vuci, i u jarmu skapaj!

O, klasje moje ispod golih brda,


Ko mi te štedi, ko li mi te brani

Od gladnih ptica, moja muko tvrda?

Saopštismo čitavu pjesmu, iako smo mislili da damo samo prvu strofu koja je jednaka

sa pošljednjom. Obuzeti i zaneseni njenom intimnom ljepotom, mi smo je nesvjesno

do kraja cijelu ispisali. Ova očajno jetka tužbalica, sa svojim širokim socijalnim duhom

i sa svojim krepkim akcentima patnja onih koji bezmjerno stradaju pod današnjim

kolonijskim i feudalnim poretkom, daje nesumnjivo pjesniku puno obilježje i

suvremenosti i nacionalnosti, markirajući jedan vidan i značajan momenat u njegovoj

poeziji. Sa svojim najljepšim duhovnim moćima i simpatijama Šantić je sa onima i za

one koji trpe i stradaju, i to još više diže vrijednost njegovoj blagorodnoj i humanoj

poeziji.

Kao 135. knjiga Srpske književne zadruge (XX kolo) izašle su Pjesme Alekse Šantića u

nekoliko karakterističkih odjeljaka: "Prolog", "Pod verigama", "Pogašene zvijezde",

"Pod jedrima", "Sa mojih staza", "Humke", "Topla ognjišta", "Slike i vizije" i "Sa

Neretve". Rastko

Sačuvana

Angelina

Administrator

Van mreže

Poruke: 5680



**

ALEKSA ŠANTIĆ — PESNIK KOJI NAS VERNO VRAĆA SAMIMA SEBI



http://www.rastko.rs/rastko-bl/kocic/pkocic-clanci_l.html


Rodoljubiva poezija srpska bila je na svome vrhuncu šezdesetih godina prošloga

veka. Nacionalno osećanje, koje je kod Srba uvek bilo duboko i jako, razbuktalo se do

paroksizma u tim danima kada su dve velike nacije evropske, italijanska i nemačka,

izvodile delo svoga narodnog ujedinjenja, i kada je Turska izgledala na kraju svoga

života u Evropi. Velika nada zahvatala je bila srpsku zemlju, i u onom zanesenom

naraštaju nije bilo nikoga ko je sumnjao da je "izvesni čas" tu, i da je srpsko

oslobođenje i ujedinjenje pitanje ne nekoliko godina no nekoliko meseci.

U tim časovima najveće nacionalne egzaltacije koju smo ikada imali, u to doba

buktanja strasti i sagorevanja osećanjima, naša Mlada Srbadija podigla je patriotsku

poeziju više no što je ikada i pre i posle nje bila. Ta "frenetička poezija" proklamovala

je da su Srbi izabrani narod na zemlji, i da je bog na nebu srpski, "Dušanov bog". Ona

je pevala da je posle četirivekovne Golgote srpske došao čas iskupljenja i uskrsnća, a

da nestaje "ona duga, ona srpska noć". Ljubomir P. Nenadović je pozivao "Ustaj,

Marko!...", Ognjeslav Utješenović Ostrožinski klicao je:

Ora ... ora ... na noge junačke!...

a Đura Jakšić je tirtejski pevao:

Na oružje!

Srbin je junak, junak je grom,

smrskaće teme dušmanu svom!

Na oružje, na oružje!

I jedan list toga zapaljenoga vremena i te duševne groznice naše tačno je kazivao

opšte raspoloženje srpskih duhova: "U momentima kad je narod sam u kipećem

oduševljenju poletio u poeziju, ne treba mu još poezije ulivati kakvom pesmom u

kojoj će biti zračna osećanja, duboke tuge ili sjajne ideje; njemu je dosta ako mu se i

u pesmi kaže: Srb—Srbstvo—mač—boj—krv—Bosna— Vukalović".

Ali i u toj velikoj akciji morala se javiti reakcija. Tolika bujica osećanja počela je

opadati, napeto duševno stanje moralo se primirivati. Neizbežno je nastalo doba

otrežnjavanja od pijanstva reči, umor od sve te orgije osećanja. S jedne strane

Svetozar Marković sa svojom pozitivističkom i realističkom "novom naukom", sa

druge strače nedaće od 1876, Berlinski kongres, 1885. godina, opasne i krvave

unutrašnje borbe u Srbiji, sve je to hladilo, sušilo, uništavalo staru nacionalnu

romantiku i emfatičnu patriotsku poeziju. Laza K. Lazarević je omladinske ideje

nazivao "budalaštinama", Medo Pucić "bolešljivim maštanijama", a Vojislav J. Ilić

svirepo je ismejavao alkoholičarski zanos kosmatog omladinskog pesnika:

Lasko je podlo u pesmama rodu,

i ko besno pseto mrzeo je vodu.

I kako je neizbežno, u celokupnom našem i narodnom i u pojedinačnom životu, iz

jedne krajnosti palo se u drugu. Mesto onih nacionalnih mahnitosti od pre četrdeset

godina nastupila je jedna hladna čisto formalna, neplodno pesimistička, umetnički

neuzbudljiva, nehumana i anacionalna poezija, bez veze sa životom, čak sa izvesnom

mržnjom na život, ravnodušna prema svemu što nije suptilnost osećanja ili otmenost

reči i muzika fraze. Jovan Dučić, rođen u Hercegovini, počeo je, veštački, kao redak

cvet u staklenoj bašti, obdelavati poeziju "mirnu kao mramor", "hladnu kao sena",

objavljujući prezirno gomili profanih da je njegova muza "bledo, tiho devojče što

sneva", koja neće da peva po "nečistijem ulicama", i koju on uči:

Budi odveć lepa da se sviđaš svakom,

odveć gorda da bi živela za druge.

Budi odveć tužna sa sopstvenih jada

da bi išla ikad da tešiš ko strada,

a čedna da vodiš gomile št' nagle.

Koliko je naša mlada poezija odvojena od života i naroda, u kolikoj je meri nehumana

i nenacionalna, rečito pokazuje ovaj primer. G. Sima Pandurović, jedan od boljih

mlađih pesnika naših, bio je predsednik Nacionalističke omladine, omladine one

stranke koja je istorijski nastavak omladinskog i patriotskog liberalizma šezdesetih

godina, i koja danas pokazuje jasnu želju da se vrati svojim starim idealima. Ali i u G.

Panduroviću literator je bio jači od nacionalista, i on ne samo da nema patriotskih

pesama no prikazuje sebe i svoje pokolenje umorne, zatupljene, bez "stare, dobre

vere", prirode bolesne i tmurne", koje je život spljoštio i izmrcvario:

Ružne su nas već omanđale čini,

siti smo sveta, života i svega;

sumnja nam sad je oslonac jedini,

a mudrost glupa i prostačka šega

s ljudima drugim i samima sobom,

sa tužnim prahom starih ideala...

I u ove dane koje preživljujemo, naša mlada književna škola je ćutala, ili pevala

mrtve ruže i zaspale vode, i pisala "knjige za umorne ljude", dok su bolove i nade

današnjih naraštaja kazivali stihotvorci bez ičega nalik na talenat i "patrijote" po

zanatu bez ičega nalik na iskrenost, isto onako banalno i ružno kako se patriotizam

eksploatiše u našim političkim listovima. I to je jedan malo utešan, u svakom slučaju

nezdrav pojav koji treba zabeležiti: današnje književno pokolenje nije pokazalo

moralne i nacionalne solidarnosti, ono nije bilo zastavnik svojega doba, i ništa danas

nije našlo odjeka u njegovim olimpijski ravnodušnim i studeno ukočenim dušama.

To je ono što se uopšte može i treba kazati, ali isto tako valja i dodati da književni

egoizam nije tako opšta bolest onih koji danas pišu, da ima naših pisaca sa širim

duhovnim vidicima i sa plemenitijim osećanjima, i da se danas jasno mogu opaziti ne

samo tamni predznaci no jasni i lepi počeci obnove naše rodoljubive poezije, sa

osećanjem nacionalne solidarnosti, kako su hteli ljudi šezdesetih godina, sa

osećanjima čovečanskog bratstva i društvene pravde, kako su propovedali, ljudi

sedamdesetih godina.

* * *

I ništa nije bilo prirodnije i logičnije no da se znak za preporođaj da u Hercegovini, da

se saniranje naše poezije, da se vraćanje pesnika svome narodu veže za ime jednoga

Hercegovca, Alekse Šantića. Rođen u onom ponositom kraju gde se nalazi srž celoga

našeg naroda, u onoj zemlji krepkih ljudi i snažnih osećanja gde su nikle najbolje

narodne pesme naše, u kraju koji je bio rasadnik cele naše rase i iz koga smo

presađeni u severne i istočne krajeve, — Šantić je bio predodređen da učini ono što

sada čini.

U punom jeku praznoga verbalizma i uskog diletantizma u našoj poeziji on je ispevao

onu, danas već znamenitu pesmu Ostajte ovdje, koja je bila više no dobra pesma:

dobro delo, i koje se ne bi postideli ni Zmaj ni Jakšić. I novom zbirkom svojih pesama,

koja se ove godine javila u Mostaru, Šantić je produžio svoj korisni rad, dokazao da

iskreni patriotizam i prava poezija nisu nesaglasni, i da dobar Srbin može biti i dobar

pesnik.

Na prvom belom listu, kao epigraf celoj zbirci, nalazi se stih iz jednog blagonaklonog

pesnika Slobode, bolnoga Nadsona.—

I u prvoj pesmi pesnikovoj, koja je kao uvod, koja daje prvu i osnovnu notu, on kazuje

svoju krepku dušu slobodna čoveka, koja prkosno stoji i u buri čvršća:

Ne, bor zdravi nije pao —

ja i sada krepko stojim,

bog mi jako srce dao

da u času strašnih dana,

usred borbe i megdana

ne poniknem čelom svojim.

U nevolji i bedi, i u šemu i okolo njega, srce mu se širi, a duša ispunjuje bratskim

saučešćem prema onima što trpe oko njega. I Pred raspećem on se uči požrtvovanju i

radu za druge:

Hoću da živim životom Čovjeka

hoću da ljubim, da trpim i stradam,

u svojoj Vjeri da se Dobru nadam

štono će doć ko sveta rijeka.

----------------------------

Proročkim glasom budiću iz groba

istinu mrtvu i slobodu roba

što sputan sunca zavičajna žudi.

I krvlju svojom preliću sve pute,

idući tebi i vjerujuć u Te,

uskrsli Brate potištenih ljudi!

On uzima svoj pesnički posao onako kako ga je Viktor Igo shvatio: "posao pesnika

jeste tešiti". On duboko saoseća sa celom zemljom svojom:

Meme sve rame moga roda bole

i Moja duša s njim pati i grca...

On neće u sanjarijama i na cveću da proživi svoj vek, koji je nečem višem namenjen:

Ne odvrati lice! Pruži ruke svoje

onima u jarmu što nevoljno stoje,

i čekaju sunca kroz maglu i oluj.

Pomozi i spasi! Nevolju izliječi!

Izgrli, izljubi! Rane izliječi.

Il' ridaj i plači, i sa bratom boluj!

Ono što Šantića odlikuje od starijih i običnih patriotskih pesnika naših, to je što je

njegov patriotizam na realnom osnovu i pozitivne sadržine, što on ne voli narod-

naciju, kao apstrakciju, no narod-puk, žive ljude, seljake. U tome pogledu njegova

patriotoka poezija vezuje se za socijalno-nacionalnu poeziju Đure Jakšića iz

sedamdesetih godina, za Ratara i za Zemlju. Njegovo srce zatreperi ljubavlju za

narod ne kada peva Dušanove vojske koje polaze na Carigrad, no kada vidi nevoljne

težake da za hlebom idu u Ameriku. I to on kazuje u živopisnoj i uzbudljivoj viziji:

Parobrod spreman. More se koleba,

pošljednji plamen na zapadu trne:

suton se rađa i s jesenjeg neba

polako pada na hridine crne.

Paluba puna. Ruke uzdignute

pozdrave šalju i rupcima mašu;

u mnoštvu ovom vidim čeljad našu, —

naslonili se na pervaz pa ćute.

Ta velika ljubav prema seljaku, kao temelju cele naše rase i najvećem stradalniku

među svima nama, prelazi gotovo u izvestan kult, onakav kakav je bio u ruskih

narodnjaka pedesetih godina prema mužiku. I pesnik, u pesmi Pred kolibama, peva

čitavu himnu, tom "ubogom drugu dubrava i vrela", tvrdih, žuljevitih ruku, koji svojim

znojem zaleva zemlju i krvlju brani "ovu grudu našu". On se osvežava i preporađa u

dodiru sa ljudima iz naroda, koji ga uče radu, strpljenju i odanosti zemlji, i

u Ribarima on im se zavetuje:

Ja ću da vas tjeišm i da s vama stradam

i da kušam borbu sa morem i nebom!

Hoću da se s vama i molim i nadam,

hoću da se s vama istim hranim hljebom.

Izvesno je: to je drugačiji, razumljiviji, stvarniji, iskreniji, dublji i bolji patriotizam no

što je onaj prazni verbalizam, sva ona emfaza i retorika sa kojom smo se navikli

sretati u bezbrojnim patriotskim pesmama našim.

Jovan Skerlić

Iz članka Obnova naše rodoljubive poezije

Sačuvana

Angelina

Administrator

Van mreže

Poruke: 5680



**

ALEKSA ŠANTIĆ

POEZIJA LJUBAVI I RODOLJUBLJA

ALEKSA ŠANTIĆ je umnogome nastavljač Zmajeve rodoljubive lirike.— U mnogim

njegovim pesmama nalazimo simbole i primere iz narodne prošlosti. Podsticajima iz

srpske istorije označavao je put za ostvarenje nacionalnih želja — za oslobođenje

porobljenih oblasti i ujedinjenje naroda. Iako trideset pet godina mlađi od Zmaja,

Šantić još peva o borbi za slobodu, jer se i njegov Mostar, kao i Zmajev Novi Sad,

nalazio pod tuđinskom upravom, pod Austro-Ugarskom, sve do prvog svetskog rata.

U godinama koje su prethodile prvom svetskom ratu, pred odsudnu bitku za

oslobođenje i za vreme samih borbi srpske vojske sa Turskom i Austrijom zvonili su i

odjekivali Šantićevi stihovi iz pesme Mi znamo sudbu.

"Snaga je naša planinska rijeka,

Nju neće nigda ustaviti niko!

........................................

I kad nam muške uzmete živote,




Grobovi naši boriće se s vama!"

Taj borbeni prkos, koji je postao narodna lozinka u burnim vremenima, osnovno je

obeležje njegove rodoljubive poezije. Pesnik je nadahnut razbuktalim narodnim

raspoloženjem, a pesmom je davao podstrek za borbene napore. San i želja iz

Zmajeve poezije postaje java u Šantićevim stihovima — čežnja se pretvarala u

oduševljenje.

Rodoljubivost je prožimala i Šantićeve pesme socijalnog karaktera. Ta dva osećanja

često su se stapala i bila jedinstven izraz patnji koje su podnosili porobljeni i

osiromašeni ljudi pesnikovog kraja, ali ona su bila i zov i podstrek da se sačuva

ljudski i nacionalni ponos. Stihovi iz njegove pesme Ostajte ovdje bili su podrška

muslimanskom življu, koje je Austrija htela da iz Bosne i Hercegovine iseli u Aziju.

Njegove poetske reči zadržavale su i one Hercegovce koji su pod pritiskom nedaća

počeli da se sklanjaju sa svoga krša u Srbiju. Pesma Hljeb izražava najbolnije

rastrzanje čoveka između zavičaja, u kome nema mogućnosti za život, i odlaska u

pečalbarstvo, u neizvesnost, da bi zaradio koru hleba:

"A zar vam nije zavičaja žao?

— Žao je, brate ... bog mu sreću dao ...

No hljeba nema ... Zbogom! Hljeba ... Hljeba ..."

Mnogostruko je rodoljublje u Šantićevoj poeziji. Raspon njegovog patriotizma ide od

borbe za nacinalno oslobođenje pa do zahteva da se uspostavi društvena pravda. U

ovim njegovim pesmama izražena su kolektivna raspoloženja. Pesnik se saživeo sa

narodnim težnjama i otuda ubedljivo deluju njegove reči u stihu: "Mene sve rane

moga roda bole." Ovaj stih je postao sinonim poistovećenja pesnikovihosećanja i

ideala sa narodnim.

Dr Slobodan Marković, 1971

*

MOJA OTADŽBINA

"Jezgro Šantićevog nadahnuća je srce, natopljeno bolom, ozlojeđeno. Samo u ovoj

pesmi dva puta se na njega izrikom poziva... Šantić je iskazivao stvaralačko

poverenje iskrenosti. Verovao je u spremnost i sposobnost drugih da prihvate

njegovu iskrenost kao svoju istinu, te je svoju reč često lišavao figurativne, stilističke

sugestivnosti. Polazio je u avanturu ispovesti bez suptilnijeg posredništva, hrabro i

'goloruko'. (Zato mu je lična zamenica prvog lica i slovom i duhom bila tako bliska.) I

u pesmi Moja otadžbina on afirmiše iskrenost kao patriotsku odgovornost prema

svemu što oseća svojim."

Vladimir Jovičić

Sačuvana

Angelina

Administrator

Van mreže

Poruke: 5680



*

Stihovi Aleksa Šantić

MI ZNAMO SUDBU...

Stevanu Sremcu

Mi znamo sudbu i sve što nas čeka,

No strah nam neće zalediti grudi!

Volovi jaram trpe, a ne ljudi —

Bog je slobodu dao za čovjeka.

Snaga je naša planinska rijeka,

Nju neće nigda ustaviti niko!

Narod je ovi umirati sviko —

U svojoj smrti da nađe lijeka.

Mi put svoj znamo, put bogočovjeka,

I silni, kao planinska rijeka,

Svi ćemo poći preko oštra kama!

Sve tako dalje, tamo do Golgote,

I kad nam muške uzmete živote,

Grobovi naši boriće se s vama!

1907.

MOJA OTADŽBINA

Ne plačem samo s bolom svoga srca

Rad zemlje ove uboge i gole;

Mene sve rane moga roda bole,

I moja duša s njim pati i grca.

Ovdje, u bolu srca istrzana,

Ja nosim kletve svih patnji i muka,

I krv što kapa sa dušmanskih ruka




To je krv moja iz mojijeh rana.

U meni cvile duše miliona —

Moj svaki uzdah, svaka suza bona,

Njihovim bolom vapije i ište.

I svuda gdje je srpska duša koja,

Tamo je meni otadžbina moja,

Moj dom i moje rođeno ognjište.

1908.

O KLASJE MOJE...

O klasje moje ispod golih brda,



Od gladnih tica, moja muko tvrda?

Skoro će žetva... Jedro zrnje zrije...

U suncu trepti moje rodno selo.

No mutni oblak pritiska mi čelo,

I u dno duše grom pada i bije.

Sjutra, kad oštri zablistaju srpi

I snop do snopa kao zlato pane,

Snova će teći krv iz moje rane —

I snova pati, seljače, i trpi...

Svu muku tvoju, napor crnog roba,

Poješće silni pri gozbi i piru...

A tebi samo, kô psu u sindžiru...

Baciće mrve... O, sram i grdoba!...

I niko neće čuti jad ni vapaj —

Niti će ganuti bol pjanu gospodu...

Seljače, goljo, ti si prah na podu,

Tegli i vuci, i u jarmu skapaj!

O klasje moje ispod golih brda,



Od gladnih tica, moja muko tvrda?!

1910.

Sačuvana

Angelina

Administrator

Van mreže

Poruke: 5680

leksa Šantić (1868—1924)


**

MOJA OTADŽBINA

Pesma Moja otadžbina napisana je 1908. godine, iste godine kada je Austrougarska

anektirala Bosnu i Hercegovinu. Tako je dugoveko tursko ropstvo zamenjeno

austrougarskim, koje je nameravalo da potraje bar koliko i prethodno. U takvim

istorijskim okolnostima pesnik Aleksa Šantić je izrazio svoj pesnički protest zbog ove

lako obavljene smene porobljivača. Pesma je ispevana u tonu i stilu ostalih

Šantićevih rodoljubivih pesama: ima rodoljublja, ima snažnog ritma i jakih osećanja,

ali se na sve to nadnosi, ili iz njega izbija, istina. Pesnik ne ulepšava i nekiti, ne gradi

raskošne metafore - govori prosto ali jasno, jednostavno ali zanimljivo i sugestivno.

Ova sugestija, valja istaći, sadržana je u istini sadržine, u jednostavnosti izraza, u

iskrenosti oseđanja, u ispovednom tonu, u leksičkom izboru. Sve navedene

karakteristike zajedničke su ukupnom Šantićevom pevanju.

Početak pesme, njen prvi stih, deluje svojim sintaksičkim oblikom, leksičkom

strukturom i lirskom inercijom:

Ne plačem samo s bolom svoga srca

rad' zemlje ove uboge i gole;

mene sve rane moga roda bole,

i moja duša s njim pati i grca...

Lirska inercija se ogleda u tome što "ne plačem samo..." sugeriše da je nešto

prethodilo, da je plač činjenica, ali da on nije samo to nego i još nešto. I dalje: u srcu

je bol, u svome srcu, ali je to samo jedna rana - "mene sve rane moga roda bole".

Zemlja, "uboga i gola", izjednačena je sa rodom (narodom): zemlja i narod su isto, pa

zato ne samo da srce boli nego "i moja duša s njim pati i grca...". Lirski subjekt se

snažno oseća iz ovih stihova, bolje reći skoro iz svake reči: PLAČEM, SVOGA, MENE,

MOGA, MOJA. To probijanje subjektivnog, lirskog ja, prirodna je posledica snažnih

emocija i osećanja srođenosti i sjedinjenosti sa rodom i zemljom.

Prva strofa je nagovestila, ali snažnim rečima i konkretnim slikama, osnovna

raspoloženja, izvore i podsticaje takvih raspoloženja, odnose lirskog subjekta i




njegove zemlje (roda). Druga strofa dalje razvija misao o bolu i ljubavi jedinke i

njegove zemlje:

Ovdje u bolu srca istrzana

ja nosim kletve svih patnji i muka,

i krv što kapa sa dušmanskih ruka,

to je krv moja iz mojijeh rana...

Dok je u prethodnoj strofi bol srca bio samo jedna rana, ova strofa tu sliku još više

materijalizuje i usidrava u biće lirskog subjekta: "Ovdje u bolu srca istrzana" - sada je

srce ispunjeno kletvama "svih patnji i muka", ono je zbog prejakog bola istrzano. Nije

slučajno srce u prvim stihovima obe strofe - ono je najveći patnik zbog nedaće roda i

zemlje uboge, u njemu se pletu najrazličitija osećanja od tuge i bola, do patnje i

nesreće. Ali pesnikovo biće oseća i preživljava sve ono što preživljava ljudsko biće

bilo gde da se nalazi: i najteži bolovi drugih ("krv što kapa") to su bolovi lirskog

subjekta.

U katrenima su naznačeni osnovni motivi, raspoloženja i osećanja. U tercinama se sa

pojedinačnog prelazi na opšte. Jedinka i rod se izjednačavaju u bolu i patnji. Bol koji

izražava lirski subjekt nije individualni bol - to je bol "duša miliona", svaki pojedinačni

uzdah ili suza izražava "njihove" uzdahe i suze. Poslednja strofa, prirodno, ima

smireniji ton, leksika je manje opterećena emotivnim nabojem, oseća se razrešenje i

sagledava poenta pesme. Poenta je cela strofa:

I svuda gde je srpska duša koja,

tamo je meni otadžbina moja -

moj dom i moje rođeno ognjište...

Poruka je jasna: pesnikova otadžbina je svuda tamo "gdje je srpska duša koja" - gde

god je i jedan Srbin, tamo je pesnikov dom, ognjište i otadžbina. Prisustvo lirskog

subjekta je snažno: četiri puta se ponavljaju oblici lične ili prisvojne zamenice MENI,

MOJA, MOJ, MOJE. Time je istaknuta (naglašena) posesivnost — sve pripada lirskom

subjektu, on i otadžbina su jedno.

Pažnju privlači i jedna leksička osobenost ove pesme. Visoka je učestalost različitih

oblika lične zamenice prvoga lica ja i prisvojne zamenicemoj:

JA (1), MENE (1), MENI (2) = 4

MOJ (2), MOJA (3), MOGA (1), MOJE (1), MOJIJEH (1) = 8

Ako se ima u vidu da su tri oblika zamenice prvog lica upotrebljena u posesivnom

kontekstu, onda znači da su od 12 zameničkih jedinica 11 posesivne, a samo je

zamenica ja bez te osobine. To izražava snažnu posesivnost pesme, snažnu emotivnu

vezanost lirskog subjekta za otadžbinu.

Zamenički oblici ostvaruju umetničku funkciju ne samo velikom frekvencijom nego i

time što se koristi puni oblik zamenice a ne njena enklitika; drugo, posesivni karakter

ogromnog broja zameničkih jedinica; treće, zameničke jedinice nalaze se na

isturenim sintaksičkim položajima - na početku stiha, na kraju stiha, na cezuri.



Sačuvana

Angelina

Administrator

Van mreže

Poruke: 5680



**


VEČE NA ŠKOLJU

Pučina plava

Spava,

Prohladni pada mrak.

Vrh hridi crne

Trne

Zadnji rumeni zrak.

I jeca zvono

Bono,

Po kršu dršće zvuk;

S uzdahom tuge

Duge

Ubogi moli puk.

Kleče mršave

Glave

Pred likom boga svog —

Ištu. Al' tamo,

Samo

Ćuti raspeti Bog.

I san sve bliže

Stiže,

Prohladni pada mrak,

Vrh hridi crne




Trne

Zadnji rumeni zrak.

1904.

PRETPRAZNIČKO VEČE

Sjutra je praznik. Svoju svjetlost meku

Kandilo baca i sobu mi zari.

Sam sam. Iz kuta bije sahat stari,

I gluhi časi neosetno teku.

Na polju studen. Peć pucka i grije.

Ja ležim. Ruke pod glavom, pa ćutim,

I slušam kako granjem zamrznutim

U moja okna goli orah bije.

Tako na vrata sumornog mi srca

Sjećanje jedno udara i čeka

Ko drug i sabrat, kao duša neka

Što sa mnom plače i u bolu grca.

Negda u take noći, kada otka

Promrzlom granju zima pokrov ledan,

Ova je soba bila ko vrt jedan,

Gdje je ko potok tekla sreća krotka.

Kao i sada, pred ikonom sjaji

Kandila svjetlost. Iz ikonostasa

Suh bršljan viri. Lako se talasa

Izmirne pramen i blagoslov taji.

Sva okađena miriše nam soba.

Okolo žute lojane svijeće

Mi, djeca, sjeli k'o kakvo vijeće,

Radosni što je već grudanju doba.

Pod tankim velom plavkastoga dima

U peći vatra plamti punim žarom,

I sjajne pruge po ćilimu starom

Veselo baca i treperi njima.

U vrh, na meku šiljtu, otac sio,

Pružio čibuk, i dim se koluta;

Njegova mis'o nadaleko luta,

I pogled bludi sanjiv, blag, i mio.

Uza nj' tek malko na šiljtetu niže,

K'o simbol sreće, naša majka bdije;

Za skori Božić košulje nam šije,

I katkad na nas blage oči diže.

U to bi halka zakucala. — "Petar!"

— Usklikne otac: — "on je zacijelo!

On vazda voli govor i sijelo —

Otvorite mu!"... I mi svi, ko vjetar,

Trči i vrata prijevor izvuci.

I stari susjed, visok kao brijeg,

Tresući s ruha napanuli snijeg,

Javio bi se s fenjerom u ruci.

Svaki mu od nas u zagrljaj hita,

Majka ga krotko susreta i gleda,

A on se javlja, pa do oca sjeda,

I brišuć' čelo za zdravlje ga pita.

Sa novom srećom ograne nam soba!

Na svakom licu sveto, sjajno nešto —

Sučući brke, stari susjed vješto

poč'o bi priču iz dalekog doba.

I dokle prozor hladna drma ciča,

Mi svaku riječ gutamo nijemi;

Srca nam dršću u radosnoj tremi,

Sve dogod ne bi dovršio čiča...

Zatim bi otac, vedar k'o sjaj dana,

Uzeo gusle u žilave ruke,

I glasno poč'o, uz ganjive zvuke,

Lijepu pjesmu Strahinjića Bana...

Meni je bilo k'o da pjesme ove

Svaki stih posta pun behar u rosi,

Pa trepti, sjaje, i meni po kosi

Prosipa meke pahuljice nove...

O mili časi, kako ste daleko!

Vi draga lica, iščezla ste davno!

Pusta je soba... Moje srce tavno...

I bez vas više ja sreće ne steko'...

Kandilo i sad pred ikonom tinja,

I sad je pozno predbožičnje doba;

Al' gluha jama sad je moja soba,

A ja list sveo pod bjelinom inja.

Uzalud čekam... U nijemoj sjeni

Nikoga nema. Sam, ko kamen, ćutim.

Samo što orah granjem zamrznutim

U okna bije i javlja se meni...

No dok mi mutni boli srce kose,

Ko studen travku uvrh krša gola —

Iz mojih knjiga, sa prašljiva stola,

Ja čujem šušanj k'o viline kose.

Gle! Sad se redom rasklapaju same,

Sve knjige stare, snovi čežnje duge -

Miču se, trepte jedna pokraj druge,

I njihov sumor ko da pada na me...

Sanjam li? Il' bi ovo java bila?

Iz rastvorenih listova i strana

Prhnuše lake tice, ko sa grana,

I po sobi mi svud razviše krila...

Sve su svijetle!... Sve u bl'jesku stoje!...

Jedna okolo kandila se vije,

A neka bolno, k'o da suze lije,

Pred slikom dršće mrtve majke moje;

Neke bijele, kao ljiljan prvi,

Samo im zlatno meko perje grudi;

Neke sve plave, tek im grlo rudi,

Kao da kanu kap zorine krvi...

Neke mi pale tu na srce svelo,

Pa kril'ma trepte i šušte ko svila;

A jedna lako, vrhom svoga krila,

S cvrkutom toplim dodirnu mi čelo,

K'o da bi htjela zbrisati sjen tuge..

I slušaj! Redom zapjevaše one!...

I glasi dršću, tresu se, i zvone,

Mili i sjajni k'o luk mlade duge:

"Ne tuži! S bolom kuda ćeš i gdje bi?!

Mi pjesme tvoje, i drugova sviju,

Što svoje duše na zv'jezdama griju, —

Sveta smo živa porodica tebi!

"Mi kao rosa na samotne biljke

Padamo tiho na sva srca bona,

I u noć hladnu mnogih miliona

Snosimo tople božije svjetiljke.

"Mi združujemo duše ljudi svije'!

Mrtve sa živim vežu naše niti:

I s nama vazda uza te će biti

I oni koje davno trava krije!

"Prigrli ova jata blagodatna!...

I kada jednom dođe smrti doba,

Naša će suza na kam tvoga groba

Kanuti toplo k'o kap sunca zlatna..."

I akord zvoni... Sve u sjaju jačem

Kandilo trepti i sobu mi zari...

Iz kuta muklo bije sahat stari.

Ja sklapam oči i od sreće plačem...

Sačuvana

Angelina

Administrator

Van mreže

Poruke: 5680



**

PRETPRAZNIČKO VEČE

Aleksа Šаntić je bio slаvаn i cenjen, voljen i poštovаn, аli to nije moglo dа zаleči

duboku intimnu rаnu: već je zаmаkаo u pozne godine, kаd su mu pomrli svi člаnovi

porodice а on je, sticаjem mnogih okolnosti, ostаo neoženjen — živeo je usаmljen u

porodičnoj kući. Zаto će, često, u svojim elegijаmа izrаžаvаti tugu zа izumrlim




domom i žаl što je nestаlа stаrа, pаtrijаrhаlnа аtmosferа. Tа osećаnjа i rаspoloženjа

nаjpotpunije i nаjbolje je izrаzio u pesmi Pretprаzničko veče.

Trenutаk opevаnjа je dobro odаbrаn: dаn uoči prаznikа, veče kаo dobа

dаnа. Prаznik inicirа lepezu аsocijаcijа, duševno stаnje, аtmosferu — očekivаnje,

rаdovаnje, porodično okupljаnje, svečаrsko rаspoloženje, slutnje, tаjnovitost. Veče —

mir, tišinа, igrа svetlosti, spokojstvo, toplinа porodičnog gnezdа. Doživljаjni svet

lirskog subjektа sveden je nа intimu, nа lično sаdаšnje i prošlo, nа trаgiku

usаmljenog bićа.

U pesmi su središnjа tri motivа:

— motiv usаmljenosti i dubokog bolа zbog togа,

— motiv evokаcije prošlosti i topline porodičnog životа iz detinjstvа,

— motiv stvаrаlаštvа kаo nаdoknаde i utehe.

Pretprаzničko veče je dugа pesmа: to je lirskа pričа sа svojom fаbulom, dogаđаnjem

i junаkom — lirskim subjektom. Tа pričа imа svoj uvod (ekspoziciju), grаnаnje kroz

niz detаljа, rаzrešenje — poentu.

U strukturi pesme uočаvа se šest slikа /celinа.

1. Slikа usаmljenosti u аmbijentu porodične kuće (sobe).

2. Slikа porodične idile iz detinjstvа:

— roditelji,

— decа,

— sused.

3. Porodičnа sobа u predbožićno veče — dаlje rаzvijаnje prve slike novim detаljimа

аmbijentа i ličnih osećаnjа i rаspoloženjа.

4. Pesme su oživele i okružile usamljenog pesnika.

5. Pesme teše pesnika: one su mu nova porodica i uteha.

6. Poenta: pesnik je shvatio da je stvorio novu vrstu porodice, da nije sam.

U središtu prve slike su lirski subjekt i atmosfera — oni su u potpunom skladu.

Samoća je apsolutna: iskaz SAM SAM dvema po formi istim, ali po sadržini i funkciji

različitim rečima, snažno naglašava osećanje usamljenosti. Lirski subjekt je u

apsolutnom mirovanju: LEŽIM, ĆUTIM, SLUŠAM. Atmosferu karakterišu mir, tišina,

nedešavanje — GLUHI ČASI. Iz takvog osećanja i atmosfere proizilazi i raspoloženje:

sumornost i bol koji prerastaju u plač. Stanje lirskog subjekta i atmosfera dočarani su

leksičkim i sintaksičkim sredstvima. Izbor reči je karakterističan: KANDILO, SAM,

SAHAT STARI, GLUHI ČASI, LEŽIM, ĆUTIM, GOLI ORAH, SUMORNO SRCE, PLAČE,

GRCA, BOL. Prva i druga strofa sintaksički su razvijene: prva se sastoji iz pet

sintaksičkih celina (rečenica) a druga iz šest. To čini ritam sporim, kazivanje dobija

narativnu širinu.

Druga slika donosi kontrastnu promenu: oživelo je sećanje na daleku prošlost

detinjstva ("negda u take noći"), u ovoj istoj sobi, u isto pretprazničko veče.

Atmosfera je bila sasvim drukčija. Soba je "ko vrt jedan / gdje je k'o potok tekla sreća

krotka". Kandilo sjaji, miriše soba, vatra plamti punim žarom, sjajne pruge svetlosti

veselo poigravaju po ćilimu, sreća grije ukućane, otac i majka kao simboli sreće i

sigurnosti, sused kao simbol prijateljstva, priče i pesme o junačkoj prošlosti — idilična

slika sreće patrijarhalne porodice. Dok je prvi deo pesme, u skladu sa raspoloženjem

lirskog subjekta, ritmički spor, ispunjen mirom i tišinom, drugi deo pesme je ritmički

raznovrstan. Početak je statičan — naracija i opis atmosfere. U desetoj, jedanaestoj i

dvanaestoj strofi nastaje nagli ritmički obrt: glasovi, pokreti, kretanje. Ovoj dinamici

doprinose leksika i sintaksa. Velika je frekvencija reči koje označavaju pokret,

kretanje, dinamiku — USKLIKNE, OTVORITE, K'O VJETAR, TRČI, IZVUCI, TRESUĆI,

HITA, BRIŠUĆ. Manje je sintaksičkih celina, rečenice su složenije, opkoračenje

povezuje dve susedne strofe — manje je pauza, ritam je ubrzaniji. Treći segment

ovog dela pesme donosi smirivanje ritma — opet dominira narativni ton i tempo: u

sadržini je kazivanje priče iz dalekog doba i pesme o Strahiniću Banu.

Treća slika je buđenje, vraćanje iz sećanja u stvarnost pretprazničke večeri lirskog

subjekta. Sadašnjost iz prve slike i prošlost iz druge kao da izazivaju varnicu — silina

kontrasta pustoši i praznine na jednoj strani, svetlosti i sreće na drugoj, izaziva

snažan krik:

O mili časi, kako ste daleko!

Vi, draga lica, iščezla ste davno!...

Pusta je soba, moje srce tavno,

I bez vas više ja sreće ne steko!

Posle tog očajničkog krika i saznanja da je soba sada "gluha jama", dolazi smirivanje

— rečenice su kratke, pauze velike, reči se slažu kao udarac za udarcem:

Uzalud čekam... U nijemoj sjeni

Nikoga nema... Sam, k'o kamen, ćutim.

Leksički izbor potpuno je u skladu sa atmosferom, ooeća&ama v raspolo-ženjima

lirskog subjekta:

SAM TAVNO SVEO NEMA PUSTI

TINJA GOLI UZALUD GLUHA

MUTNI PRAŠNJAV NIJEME

IŠČEZLI KO KAMEN

ĆUTIM

Ne samo iskazi, nego i leksika koja te iskaze tvori, naglašavaju samoću, prazninu,

sivilo i nestajanje. U tom miru i tišini čuje se nežni šušanj "k'o viline kose", koji otvara

još jednu situaciju /sliku ispunjenu svetlošću i dinamikom govora i kretnji.

Četvrta slika je promena i osveženje: donosi damar postojanja, dah života, svetlost

nade. Ispunjena je kretnjama, svetlošću, bojama. pesmom. Glagoli kretanja (MIČU,

TREPTE, PRHNUŠE, RAZVIŠE, VIJE, LIJE, DODIRNU, DRŠĆU, TRESU) poništavaju mrtvilo

i učmalost prethodne slike; zvuci smenjuju grobnu tišinu da bi prerasli u zvonjavu

glasova i snažnu pesmu; tamne boje potisnute su živim bojama i svetlošću (SVIJETLE,

BLJESAK, BIJELE, ZLATNO, PLAVE, RUDI, KAP ZORINE KRVI, SJAJNI, DUGA) koji ozaruju

oči i dušu lirskog subjekta.

U petoj slici iskazana je poruka pesama/ptica:

Mi, pjesme tvoje i drugova sviju,

Što svoje duše na zv'jezdama griju,

Sveta smo živa porodica tebi!

Mi združujemo duše ljudi svije'!

Mrtve sa živim vežu naše niti:

I s nama vazda uza te će biti

I oni koje davno trava krije!

Naša će suza na kam tvoga groba

Kanuti toplo k'o kap sunca zlatna.

U iskazima je sadržana podrška, ukazivanje na osmišljenost življenja, uteha, ljubav.

Iako su iskazi ispunjeni pozitivnim nabojem koji nudi optimizam, u leksici su ostali

tragovi bola, samoće, hladnoće, smrti, suza, koji su opovrgnuti sadržinom kazivanja

okrenutog životu, svetlosti i trajanju.

U šestoj slici je katarza (pročišćenje). Nagomilani bol i tuga stalno su razdirali srce

lirskog subjekta/pesnika. To je za posledicu imalo rezignaciju i setu, osećanje

usamljenosti i praznine. Sada nastaje nagla promena — saznanje i olakšanje. Reči

pesama odzvanjaju u duši lirskog subjekta ("akord zvoni"). Svetlost kandila živo trepti

i ozaruje sobu. Smirivanje i olakšanje izraženo je rečima "ja sklapam oči": to je

trenutak kada se pesnikova duša oslobađa napetosti, strepnje, neizvesnosti —

negativnih osećanja i raspoloženja. Sklapanje očiju je znak opuštanja — pesnik je

odahnuo. U tom trenutku, kao izraz olakšanja, potekle su suze, ali ne suze bola nego

suze radosti i sreće ("i od sreće plačem") jer više nije sam i napušten, osetio je

"porodicu" kroz koju će i dalje da traje. Poenta je u saznanju da život nije bio

uzaludan, da je stvorio "porodicu" koja će ga nadživeti i pronositi njegovo

ime.



Sačuvana

Angelina

Administrator

Van mreže

Poruke: 5680



**


MRAZ

Vrhove brda sjaj jutarnji žari,

Srebrna magla diže se sa grma;

Visoko šume jablanovi stari

I potok teče kao čista srma.

Sve se veseli. Samo neko plače

Duboko negdje, u mrazu, u grobu,

Uzdiše, jeca, sve jače i jače —

Zove me da mu olakšam tegobu.

O srce moje, ti me nemoj zvati,

Utjehe tebi ja ne mogu dati...

Sudba je tvoja kao sudba noći

Što vječno luta da dostigne sunce:

Prelazi mora, pustare, vrhunce,

No suncu nigda, nigda neće doći.

LEGENDA

Hristos, u dnu sela, na domaku puta,

Na mestu gde "Sveto Vrelo" teći zače,

Sam, na krstu visi, i splet oštre drače

Obvija se grubo oko čela žuta.

Pozno, kad u granju samotnoga kuta

Mesečina bela zatreperi jače,

Žena, u crnome velu, duga skuta,

Pred Hristove noge sruši se i plače...

I gle, On se trza... A iz svake rane

Po kap jedna svetla kao rubin kane,

I sa bledih usna dršću čežnje glasi...




Vek za vekom teče, a još, noću, ista

Lepa gospa jeca, i kraj nogu Hrista

Lepršaju vetri njene zlatne vlasi...

XX

Što grakćete tako zlobno

Oko mene gladni vrani?

Traž'te tamo mjesto kobno,

Da vas lednom žrtvom hrani.

"Ne goni nas, ta mi znamo

Gdje se za nas gozba krije:

Daj nam srce, daj ga amo

Mrtvo ti je, mrtvo ti je!"

Pesme iz ciklusa "Sjenke"

možete pročitati na: wikisource

Sačuvana

Angelina

Administrator

Van mreže

Poruke: 5680



**

ALEKSA ŠANTIĆ

G. Aleksa Šantić nema "mrtvu dušu", i ono što peva nije ni "poezija truleži", ni

"poezija grča". On je duševno i duhovno zdrav čovek koji iskreno peva ono što oseća

i čiji stihovi su, što rekao jedan moderni pesnik, "lomni mostovi bačeni s jedne duše

na drugu".

G. Šantić se razvijao lagano i prošao kroz mnoge mene, ali on sada izlazi s jednom

definitivnom knjigom, koja čini čast njemu kao pesniku i Srpskoj književnoj zadruzi

kao izdavaču. Ta knjiga neće možda imati toliko kritičara kao izvesne zbirke stihova

koje su ciljale na "skandalski uspeh", ali će imati čitalaca, što ne znači malo u ovo

doba kad se naša poezija, van krugova onih koji pišu, gotovo više i ne čita. Ova

srdačna knjiga će imati nešto više i bolje od čitalaca koji će je prelistavati: nad njome

će zadrhtati mnogo srce i zasuziće mnogo oko. Jer to je iskrena knjiga jednog

iskrenog pesnika, jedna čestita i srpska knjiga jednog čestitog čoveka i dobrog

Srbina, jedna od onih knjiga kojih smo se davno zaželeli i kakve nam uvek trebaju.



http://sr.wikisource.org/sr/%D0%A1%D1%98%D0%B5%D0%BD%D0%BA%D0%B5


G. Šantić je jedan od retkih pesnika koji ne lažu. On ne peva iz mode i snobizma, ne

žonglira rečima i ne veze fraze; on ne teži da stihovima izrazi svoj grč ili svoju

grimasu, i da kombinacijama reči rešava probleme skulpture i muzike. On u stihove

meće otkucaje svoga srca, ne kao pesnik, no kao čovek. I pre no što je napisao svoju

knjigu, on ju je svu u celini osetio i proživeo. Nije potrebno tražiti biografska

objašnjenja, jer iz svakog reda bije iskrenost i toplota. Šantić voli svoju zemlju i svoj

narod dubokom i diskretnom ljubavlju kojom se voli porodica. On je najbolji

rodoljubivi pesnik naš, koji poniženu i gotovo zaboravljenu rodoljubivu poeziju podiže

do negdašnje njene visine iz doba Zmaja i Jakšića. On je Srbin razumnije, stvarnije,

modernije no što je nekad bilo u istorijskim funkcijama i u poetskoj magli, on voli

narod u sadašnjici i u stvarnosti, u njegovom radu, u njegovoj bedi, u njegovoj nadi i

veri u bolje dane.

Knjiga Alekse Šantića nije za navođenje: ona je za čitanje. Mi imamo danas pesnika

originalnijih i mislenijih, koji više kažu našem duhu, imamo ih živopisnijih,

melodičnijih i veštijih, koji zabavljaju naše oči i naš sluh, ali mi nemamo pesnika koji

više govore našem srcu. On ima magijsku sposobnost da živi ono što je duboko

zakopano u nama i što tajanstveno leži zapretano u našoj umornoj duši, koja se u

grubostima i studeni života kao večernji cvet zatvorila za ljude i svet; i naše čisto

detinjstvo, i našu svetu mater, i veseli sjaj domaćeg ognjišta, i toplotu davno

razorenog porodičnog gnezda, i žalost za mladošću koja se gubi u magli života, i one

moćne instinkte naše uporne i izdržljive hajdučke i uskočke rase, neutoljivu žeđ za

slobodom pobeđenih i stradalnika koji nikada nisu hteli da se pomire sa mišlju

ropstva, staru prkosnu srčanost, i neodoljivu energiju predaka koji su, kada "zeman

dođe, valja vojevati", golim rukama za sablje hvatali i trešnjevim topovima gradove

osvajali...

Pesme Alekse Šantića, koji je u tolikoj meri pesnik naše rase, našega doba i naše

duše, vrše nad nama čudesan, isceliteljski uticaj. U njima kupamo mi svoju klonulu,

ohladnelu i ukočenu dušu, one krave sa nje led sumnje, suvoće i podsmeha; i kao da

smo se napojili životvorne vode na studencu Večite Mladosti, u nama se budi ono što

je bilo zaspalo, i vaskrsava ono što je bilo umrlo, mi se verno vraćamo samima sebi, i

postanemo bolji, svetliji, čistiji i jači.

Jovan Skerlić

Iz članka Aleksa Šantić — napisanog povodom izdanja Šantićevih pesama 1911.

godine

Sačuvana

Angelina

Administrator

Van mreže



*




Poruke: 5680ALEKSA ŠANTIĆ

Neke velike škole koje će ga pripremiti za rad kojem će se posvetiti Šantić nije

završio. Rođen u uglednoj trgovačkoj porodici, on je, nakon osnovnog školovanja,

samo kratko vrijeme proveo u Trgovačkoj školi u Ljubljani i kod privatnog učitelja

Ljudevita Vuličevića u Trstu, a zatim se, 1883.god vratio u Mostar i stupio u

trgovačku radnju svoga oca, ispoljivši vrlo brzo i pravo polje svog interesovanja i

djelovanja: književni rad i kulturnu misiju.

U društvu "Gusle" njegovo sudjelovanje je mnogostrano i u njegovim redovima on je

među najviđenijim: recitator i glumac, pjevač i solista na violini, horovođa i

kompozitor, predsjednik. Plodnoj kulturno-umjetničkoj djelatnosti ovog društva Šantić

je posvetio niz svojih mladalačkih i zrelih godina i širok odjek i svijetla brazda koju su

"Gusle" ocrtale u svom vremenu dobrim dijelom su i Šantićevo djelo.

Jedan od najznačajnijih kulturno-književnih pothvata mostarske sredine bio je,

svakako, pokretanje književnog časopisa "Zora", a Šantić je u tom pothvatu i kao

pokretač i kao urednik učestvovao.

Pojava i izlaženje "Zore" bio je događaj od izvanrednog kulturnog i književnog

značaja ne samo za mostarsku i bosanskohercegovačku sredinu nego i za srpsku

književnost u cjelini.

Stekavši glas na književnom i kulturnom polju, Šantić biva uvučen i u politički život.

On je član političke grupacije oko lista "Narod", pokrenutog u Mostaru 1907.godine,

te u vrijeme aneksione krize 1909. godine, pred opasnošću od hapšenja, mora da

bježi sa S. Ćorovićem u Italiju. Nakon smirivanja aneksione krize on je opet u matici

političkog života: poslanik u Bosanskom saboru i, za vrijeme balkanskih ratova,

vatreni zagovornik oslobodilačkih ideja. U Prvom svjetskom ratu zatvaran je kao talac

i izvođen pred sud pod optužom za buntovništvo. Kraj tog četvorogodišnjeg svjetskog

klanja i ličnog i narodnog stradanja dočekuje oronulog zdravlja i u materijalnoj bijedi,

ali književni rad nastavlja do smrti.

Šantićev pjesnički opus vrlo je obiman i, u isti mah, veoma neujednačen. Prema

svjedočanstvu Vladimira Ćorovića, on je pisao brzo i lako i kako se, sa izuzetkom

nekoliko sasvim neuspjelih pripovjedačkih pokušaja u duhu zakašnjele romantike,

izražavao isključivo u stihu, broj njegovih pjesama penje se na stotine. Uputivši se u

književnost veoma mlad, bez ozbiljnijeg obrazovanja, bez razvijenijeg kritičkog čula i

literarnog ukusa, Šantić se sporo razvijao i njegovo pjevanje sve tamo do prvih

godina našeg stoljeća, osim u rijetkim izuzecima, ostalo je bez značajnijih poetskih

dometa, u znaku lutanja i raznovrsnih uticaja.

Presudan podsticaj usmjerenju mostarskog pjesnika u pravcu značajnijeg i dubljeg

stvaralačkog pothvata zbiva se 1901. godine, kada Bogdan Popović, u "Srpskom

književnom glasniku", daje kritičku analizu i ocjenu Šantićeve treće zbirke "Pjesama".

Popović je navodio brojne primjere Šantićevih ogrješenja stilskog i logičkog karaktera

koja su, po njemu, bila karakteristična i za Šantićevu pjesničku zbirku, a, dobrim

dijelom, i za srpsku poeziju toga doba uopšte. Ova Popovićeva kritika, ispunjena

pretežno nabrajanjem negativnih primjera, nije, međutim, ostala dužna ni u naznaci

prirode Šantićevog pjesničkog talenta i njegovog izraza "u obliku lijepih i zvučnih

stihova kakve lijepe slike", u "nježno probranim živopisnim pojedinostima", u "tihoj

emociji", u "muzici stiha i slika" pojedinih pjesama, kao i u dvije najbolje pjesme te

zbirke u cjelini: Ostajte ovdje i Moja komšinica.

Oštra u ocjeni Šantićevog dotadašnjeg pjevanja, kritika Bogdana Popovića, i pored

izvjesnih krutosti pa i nekih promašenih uopštavanja, u mnogome je "otvorila oči"

pjesniku i podstakla ga da još predanije traži svoj put, u skladu s prirodom i

mogućnostima svojih pjesničkih predispozicija. Ona ga je, istina, bolno pogodila i

začudila, ali nagnala da preispita samokritičnije ono što je dotad pisao i da, ponosan,

pokuša u poeziji dosegnuti dublje i više.

Veliki broj pjesama što ih je i kasnije pisao nosiće, istina, i dalje znake

neprodubljenog stihovanja, ali će, uglavnom između 1904. i 1912. godine, Šantić u

čitavom nizu pjesama izraziti osobenost svoga talenta i njima dostići jedno od

najistaknutijih mjesta u srpskoj poeziji tog doba. Godine 1908. Jovan Skerlić

proglasiće ga za jednog od obnovitelja rodoljubive lirike srpske, a Bogdan Popović u

svoju "Antologiju novije srpske lirike" (1911. godine) uvrstiće jedanaest, odnosno, u

drugo izdanje (1912. godine) dvanaest Šantićevih pjesama. Poslije toga vremena,

međutim, linija Šantićevog poetskog zamaha, osim u rijetkim proplamsajima,

pokazuje već vidne znakove opadanja. Opaka bolest uzima sve više maha (bolovao je

od tabesa – bolesti nervnog sistema), a stradanja u ratu njegovo opšte stanje

ubrzano pogoršavaju.

(V. Ćorović se sjeća: "Kad me, posle tri godine što se nismo videli, u jesen 1917,

posetio u zatvoru u Travniku, iznenadio sam se kako se bio izmenio. Onaj nekad

retko lepi Aleksa bio je sasvim grohn'o, imao lice ne samo izborano nego nego prosto

potamnelo... Kako se bio promenio! Govorio je teško, snebivljivo, sporo; već je brkao

imena, i ponekad se zaplitao u rečenicama. Kad sam posle bio s njim u Mostaru,

video sam kako se povlači od društva, kako voli da smo nasamo, kako se plaši

dodira. Imao je tada neka priviđenja. Uveravao me kako u našoj bašti, ograđenoj i

povučenoj iza kuće, tutnje neki konji, i čudio se što ih ja ne čujem...").

O tome da se Šantić u početnom periodu svoga pjevanja jako mnogo ugledao na

poeziju drugih: Branka Radičevića, poneđe Jakšića, a naročito na Zmaja i Vojislava

Ilića, saglasni su svi oni koji su se na te početke osvrtali. Isto tako su saglasni da je

na njegovo pjesništvo uticala i epska poezija, a donekle i Kranjčevićeva rodoljubiva

lirika.

V. Đurić je tačno primijetio da je Šantić u svojim pjesmama "zvao u boj, na žrtve, u

pohod protiv zla – zvao, sokolio i preklinjao tako uporno, strašno i lijepo kao narodni

pjevač u epskoj pjesmi i Njegoš u Gorskom vijencu" i da je znao da "voskresenje ne

biva bez smrti", kako je nekad govorio Njegoš, ali nije podvukao koliko je opšte

osjećanje života i poezije, izraženo u djelu crnogorskog vladike, kao vrhunski izraz

poimanja i etike našeg patrijahalnog života, ulazilo u osnove Šantićevog životnog

pogleda i prirodu njegove poezije. I to ne samo rodoljubove, u kojoj se osjećanje i

misao o "borbi neprestzanoj" i veličini smrti u borbi za slobodu izravno nadovezuju i

na Njegoševo shvatanje koliko i na narodnu epsku pjesmu, nego i u refleksivnoj noti

Šantićeve poezije o sudbini čovjeka i smislu života, uopšte.

Što se, pak, stranih poetskih uzora tiče, tu na prvom mjestu dolazi, svakako, Hajne,

čiju poeziju je Šantić prevodio gotovo u čitavom svom stvaralačkom vijeku. "Osetio

ga je", kako kaže P. Slijepčević, "vinuo mu se kao jednoj dalekoj neispunjenoj

mogućnosti samog sebe. Sentimentalnost zarobljena vinula se ka osećajnosti

oslobođenoj". Uticaj njemačkoj pjesnika primjetan je, međutim, najviše u poeziji

Šantićevog prvog perioda, dok je kasnije taj uticaj gotovo neprimjetan.

Skerlić je o Šantiću kao pjesniku rekao da ima "dva osnovna i jaka osjećanja: žarku

ljubav prema svome narodu i duboku setu za mladošću koja prolazi", i to je, bez

pogovora, tačno, ali se dijapazon motiva i oblika njegove lirike, ma kako bio odeđen

tim osnobnim osjećanjima, ipak ne može tematski svoditi u ova dva okvira. Isto tako,

čini se, ni Slijepčevićevoo određenje glavnih motiva Šantićeve poezije (a to su, po

njemu, pobožnost, patriotizam, ljubav i prolaznost mladosti) ne obuhvata svijet

Šantićeve poezije u njegovoj raznovrsnosti i njegovom jedinstvu. Čak i ako se,

dakako uslovno, prihvati zaključak da Šantićeva "evolucija nije mogla da izađe iz

jednog izvesnog kruga", njegov poetski svijet, gledan u svojim krajnjim razmacima,

ukazuje se, i u svojim ponavljanjima i u svom razvijanju, ne kao izraz dva osnovna

osjećanja ili četiri-pet glavnih motiva, nego kao poetski svijet u kojem se više

različitih osjećanja, više motiva i, reklo bi se, nekoliko sfera, međusobno prožimaju i,

proizlazeći jedni iz drugih, jedni druge nadopunjuju.

Svijet Šantićeve poezije širok je i raznovrstan i u isto vrijeme povezan bitnim crtama

Šantićevog pisanja. Mnogo je u tom svijetu slabih pjesama, ali i niz dobrih, i to

raznovrsnih. On je pjesnik nekoliko ponajboljih rodoljubivih i socijalnih pjesama, kao i

jedne od najtoplijih elegija naše poezije uopšte; on je duboko prisni poet mostarskog

ambijenta, pjesnik ljubavi i prirode, duševnosti i života.

Branko Milanović, iz eseja Šantićevo pregalaštvo

Sačuvana

Angelina

Administrator

Van mreže

Poruke: 5680



*


DUŠA

Ja vidim kad na te, topla i bijela,

Kroz tvoj pendžer mala mjesečina pada...

I šum svaki čujem tvoga odijela,

Na dušeke meke kada kloneš mlada...

Kao sjenka tvoja svake te minute

Moja duša prati i uza te dršće...

I ljubice svoje, čežnjama osute,

Prosipa na tvoju stazu i raskršće...

U baštama tvojim ono rosa nije-

To su suze sreće što ih ona lije,

Pri sjaju zvijezda u tihu pokoju...

U kandilu tvome kada žižak cepti,

Znaj, to duša moja prislužena trepti,

I prosipa na te zlatnu svjetlost svoju...

LJUBAV

O, da mi je nešto pa da budem reka,

Pa da tečem ispred tvoje kuće male;

Pevajući tebi da razbijem vale

O pragove gde ti staje noga meka.

Pa kad niz pragove siđeš sa ibrikom

Da zahvatiš vode, da ti zgrabim ruke,

Prigrlim te sebi u svoje klobuke,

I da tebe, draga, više ne dam nikom.

Na dušeku trava i mojih smaragda,

Kao nimfa moja, da počivaš svagda,

I da niko ne zna tvoje mesto gde je.




Samo moje oči da gledaju u te,

Samo moje sve dubine i sve kute

Da lepota tvoja osiplje i greje.

1923.

Sačuvana

Angelina

Administrator

Van mreže

Poruke: 5680



*


NE VJERUJ

Ne vjeruj u moje stihove i rime

Kad ti kažu, draga, da te silno volim,

U trenutku svakom da se za te molim

I da ti u stabla urezujem ime; —

Ne vjeruj! No kasno, kad se mjesec javi

I prelije srmom vrh modrijeh krša,

Tamo, gdje u grmu proljeće leprša

I gdje slatko spava naš jorgovan plavi,

Dođi, čekaću te! — U časima tijem,

Kad na grudi moje priljubiš se čvršće,

Osjetiš li, draga, da mi t'jelo dršće,

I da silno gorim ognjevima svijem,

Tada vjeruj meni, i ne pitaj više!

Jer istinska ljubav za riječi ne zna,

Ona samo plamti, silna, neoprezna,

Niti mari, draga, da stihove piše.

JESEN

Prošla je bura, stišale se strasti,

I ljubav s njima sve je bliže kraju;

Drukčije sada tvoje oči sjaju -

U njima nema ni sile ni vlasti.




Ja čujem: naša srca biju tiše,

Tvoj stisak ruke nije onaj prvi;

Hladan, bez duše, bez vatre i krvi,

Ko da mi zbori: nema ljeta više!

Za društvo nekad ne bješe nam stalo,

O sebi samo govorismo dugo;

No danas, draga, sve je, sve je drugo:

Sada smo mudri i zborimo malo...

Prošlo je ljeto! Mutna jesen vlada.

U srcu našem nijednog slavulja;

Tu hladan vjetar svele ruže ljulja,

I mrtvo lišće po humkama pada...

1908.

ELEGIJA

Zašto se meni javljaš tajno

Kada mi duša tiho sniva?

I zašto tvoje oko sjajno

Golemu tugu i jad skriva?

Zašto me kroz noć staneš zvati,

I šta ti jadno srce ište?

Ta ja ti nemam ništa dati,

O, ja sam pusto pepelište.

Sve što sam imo ja sam dao,

Nevjerno hladna ljubavi moje, —

Sve što sam svojim blagom zvao:

Mladost i oganj duše svoje.

Pa zašto meni stupaš snova,

Šta tražiš ovdje u mrtvaca?

Hladna je, hladna ruka ova

Što nekad na te ruže baca.

Pusti me! Pusti i ne mori!

Nek sam ovako trajem dane,

Sve dok mi srce ne izgori,

Sve dok mi duša ne izda'ne.

Sačuvana

Angelina

Administrator

Van mreže

Poruke: 5680



*


POGREB

Povija se žito. Mirno, u dnu sela,

Uskom starom stazom, što na groblje vodi,

Za ubogim odrom mala pratnja hodi -

Preplanula lica i snuždena čela.

Negdje ševa pjava pri zahodnom zraku,

I sijedi otac iguman, pun brige,

Polagano čita iz debele knjige

Opraštajna slova sirotu težaku.

I čuj! Zemlja pada... Vrh drvetâ rudi...

U polju se čuje dozivanje ljudi

I vide se stada mrljava i siva.

Prašina gdje leti... Tiho, u sutonu,

Vjetar selom nosi elegiju bonu,

I pokriven dračom grob ubogi sniva.

1908.

ČASOVI

Ovdje nikog nema. U mračnoj samoći

Sam stojim ko munjom opaljeno drvo;

I huk vjetra, što se maloprije rvô

S ogoljelim granjem, zaspô je u noći.

No ja dobro čujem hod, korake vječne

Nevidovnih snaga što ko straža bdiju,

Prodiru kroz kamen, zemlju, tmine riječne,

Plijene i nose i nište i biju;




I boga i nebo, život i sazdanje,

Sve u isto doba. I u mojoj krvi

Ovaj grdni povor ja ćutim gdje vrvi,

I od moga žića sve ostaje manje.

I njihovu kobnu pjesmu: tika-taka

Ja slušam, i srce sve udara tiše;

I ja vidim jasno: sve više i više

Da postajem samo crne zemlje šaka.

1908.

PUTNIK (a)

Ne mogu dalje! Ovdje ću stati,

Gora će meni pokoja dati.

Gora je vazda primala one

Što ljuto pate i što ih gone.

Noć je svijetla, meka i plava;

Miriše zemlja, miriše trava.

Popale sjenke, a kao srma

Planinski potok teče iz grma.

Preda mnom doli maleno selo

Pod tankim dimom u san se svelo.

Pred njim rijeka poljem krivuda,

I zrelo klasje njiha se svuda.

Ovdje pod jasen mirno ću leći

I san će tiho ko potok teći.

Miriši, goro, mirisom zdravim!

Pokri' me, nebo, pokrovom plavim!

1908.

Aleksa Šantić


Sačuvana

Angelina

Administrator

Van mreže

Poruke: 5680



*


MOJA SOBA

Jedan krevet, astal, knjige u ormaru,

U kutu bačene novine bez broja,

I lik majke moje visi o duvaru

Uz ikonu, — eto, to je soba moja.

Malena. No meni velika je bašta,

Gdje nad potocima tihim trepte jošte

Leptirice sjajne mojih snova, mašta,

Radosti i sreće, mira i milošte.

Ovdje mi je kao da sam gdje u strani

Visoko, pod svodom duga uzdrhtani'

U kojima rano proljeće se kupa...

Ovo je krletka topla duše moje

Kroz njen mali prozor ona leti, poje,

I sjaj zlatni pije iz nebeskih kupa.

1912.

PRIJATELJU

Prijatelju! Znadem da su ovi puti

Na našoj planeti trnje što nas bode,

Da je malo staza što u bašti vode

Gde bokori šume suncem ogrnuti.

No nijedna tvoja noć još nije bila

Bez zvezda, jer njih je samo oblak skrio,

Za oblakom trepti njihov blesak mio...

Poleti, i njima uzneće te krila!




Da, život je memla robijaške kuće,

I njegovo trnje sve te para ljuće,

I cvetova nema da se tebi jave...

No ti imaš ruke! Snagom ruka goli'

Ostruge razgrni i krvlju ih poli,

I naći ćeš tvoje ljubičice plave...

1913.

PROLETNJA BURA

Smrklo se. Kô vojske široke sa strana,

Sa hukom i besom silne bure stižu,

Sukobe se, krše. lome se i dižu,

I urlaju lišće kidajući s grana.

Ja strukom zavijen uvrh sela stojim;

Preda mnom se šiblje ogoljelo svija,

Kao da se snoplje posadilo zmija

Pa sikćući maše repovima svojim.

Evo pljuska. Sevnu. I porfira strele

Pokri i obasja vrh samotne jele,

I grom tuče. Jekom otpozdravljaju ga

Provale i ždrela, borovi i smrči.

Razbarušen neko bos niz polje trči.

I nad gorskim rtom eno izbi duga.

1924.

Aleksa Šantić

Sačuvana

Angelina

Administrator

Van mreže

Poruke: 5680



**

IDENTITET ŠANTIĆEVE INSPIRACIJE





Poezija stvarana anđeoskim riječima

Poezija Alekse Šantića nedvosmisleno pokazuje da zakone ovozemaljskog života

određuju zakoni ljubavi, jer kako drugačije objasniti pjesnikovu okrenutost zavičaju,

čovjeku i ljudima. U toj ljubavi je Šantićev način mišljenja i njegov stil života — da je

zavičajnost suština življenja, pa tek sve ostalo. Zakon ljubavi koji počiva na

zavičajnosti maksimalno razbistrava razum, pročišćava srce, proširuje vidokrug

čulnosti, izoštrava umnost, rasprostire i produbljuje duhovnost. Šantićevo ja nije

moglo bez svog hercegovačkog zavičaja, bez njegovog ti.

To zavičajno ti je pjesnikova neophodnost i uslovnost.

Ljudska hercegovačka riječ sjedinila se s tvoriteljnom pjesnikovom riječi. Tim

sjedinjenjem riječ je postala otkrovenje, postalaje sam život sa svim njegovim

moćima. Sve se izdogađalo u skladu s već rečenim zakonitostima ljubavi, jer

pjesnikova uzbuna čula posljedica je tvoriteljne hercegovačke svjetlosti i prozračnosti

podneblja. Paradoksalno ali je tako — težina i mukotrpnost hercegovačkog života

proizvodi ljubav prema njegovoj ljepoti u vrhunaravnoj i božanskoj datosti. Da nije

toga, događajnost života ne bi bila primjetna, ne bi bila pokretačka i tvoračka.

Svjetlost otkriva hercegovačku događajnost, svjetlost pjesnikove riječi, jer

tvoriteljnost obznanjuje istinitost čovjeka. Šantićeva pjesma je ta koja pokazuje da je

među ljudima dobra volja, da zakoni ljubavi daju osmišlenije života i vaskrsenije

svijeta, kao da riječ smrti nije ovdje posljednja riječ. Stoga se ima utisak da Šantićeve

pjesme govore anđeoskim riječima, onim istim riječima kojima je Tvorac osmišljavao

stvaranje svijeta, jer Šantić na hercegovačkom životnom diskursu stvara svoj lirski

čudesni svijet. U ovim pjesmama nastavljen je božanski glas i njega kao da održava

božanska energija. Šantić je nosio Boga u sebi, pa tu sadržajnost imaju i njegove

pjesme, jer kako drugačije objasniti tu pjesnikovu moć da zakone ljubavi u

zavičajnom hercegovačkom životu, očigledno, uvjerljivo i ubjedljivo približi i otkrije

kako svom vremenu, tako i budućim vremenima. Univerzalni jezik pjesme

preobražava se u iskustvu Šantićeve vjere, one vjere u Boga i u čovjeka. Čovjek (uz)

nosi Boga, a Bog održava čovjeka.

Šantićevo pjevanje je i slavljenje ljubavi, pa i onda kada zaobilaznim putem ipak stiže

do slavlja ljubavi, jer ljubav je bogosluženje životu. Pa otuda je Šantićevo pjesničko

bogosluženje divinizacija života u njegovim najrazličitijim pojavnostima. Sve je tu

prethodno duboko doživljeno i proživljeno, a tek onda stihom i pjesmom iskazano. Tu

je razlog zašto su Šantićeve pjesme uvijek aktuelne, jer one su zasnovane na etosu

vjere i snazi narodnog glasa (vox populi — vox dei). Po tome je Šantićeva poezija

stalno životna i stalno savremena, a po tome je čovjeku bliska u svakom vremenu.

Šantićeva pjesma je najprikladniji izraz čovjekovog bola, tuge, patnje, straha, užasa,

čuđenja, mržnje, vjere, nade, ljubavi, kad o tom uvijek direktno i ne govori. To je

strukturna složenost Šantićevog pjevanja i mišljenja. U njima je najautentičnija sila

hercegovačkog života i čovjeka u tom životu. Ta i takva Šantićeva riječ je u stanju da

sve patnje i užase obesnaži, ali i da osnaži i oživi duh, onaj duh koji hrabri i bodri koji

podržava stoičnost, jer njegova pjesma oživljava, preusmjerava i okrepljuje.

Šantićeva poezija je Biblija hercegovačkog života, a pjesme te poezije su "šifre" za

razumijevanje tog života, jer su te pjesme nadahnute hrišćanskom vjerom, i

hrišćanskim iskustvom. Istorija života i poezije bez te vjere i iskustva je nezamisliva u

aksiološkom smislu. Bez toga bi bile upitne ljubav, dobrota, pravda, istina i sloboda, a

sve su te antropološke odrednice i datosti sveprisutne u Šantićevoj poeziji na

implicitan i eksplicitan način, a to znači da je ova poezija "zdravlje" širokih narodnih

vjerovanja, nadanja i snoviđenja. Šantićeva poezija je jevanđelje čovjekovog

hercegovačkog života, a to znači da je ta poezija puna smisla, snage, ljubavi i moći

da prezentuje stvarnost i istu da preobražava. Zato je ona životna i životodajna,

otpor svakoj beživotnosti, sklerotičnosti, aristokratičnosti i sterilnosti. Ona svojom

tačnošću i životnošću usmjerava život i pokreće duh. To je poezija punog smisla i

značenja. Njena riječ nije otrovna ali jeste krik, nije porok, ali jeste dobro, ona je

strast za punoćom života. Mač protiv neljudskog života. Riječ ove poezije je bistra

rijeka života, u vrijeme kada se tehnika zločina usavršila, a patologija duha se

probudila. Ova poezija upozorava na "mulj" u koritu rijeke života, i da taj "mulj" izbija

na njenu površinu. Ovoj poeziji je strano svako duhovno zatočeništvo i stran joj je

svaki duhovni totalitarizam i uskogrudi ekskluzivitet. Ova poezija su prozori na

čovjekovoj kući, svjetlost u pećini, ospoljavanje čovjekovog unutrašnjeg svijeta, i

pounutrašnjavanje čovjekove bliže i dalje okoline i njene diskurzivnosti. U haosu i

bezdanu života ova poezija čovjeku traži izlaz, pobuđuje njegov duh i snaži ga na

dugotrajnost istrajavanja.

Individualnost Šantićeva u poeziji je toliko evidentna da je posebno i ne treba

dokazivati, jer individualizam je nešto od čega poezija kao umjetnost živi i opstojava.

Zahtjev za individualizmom je jedina "nedemokratičnost" u zahtjevima poezije. Tim

zahtjevom pjesnik je dosuđen poeziji i od nje ne može biti otuđen sve i kad bi htio. U

tom smislu pjesnik je od svega slobodan, samo nije od poezije. U toj neslobodi

poezija ga vodi u samo središte života i svijeta. Tako je bilo i sa Šantićem, njegov

individualizam postao mu je životna i sudbinska vodilja kroz život i poeziju. Tako se

dolazi do situacije da poezija nije dijalog, što na prvi pogled izgleda, već monolog

suptilnosti, manifestacija života u najrazličitijim refleksima. Šantić je svojim

pjesmama pokazao da se poezija ne može marginalizovati u odnosu na život, ali se

ne može ni autonomno posmatrati, jer poezija nije sama sebi svrha.

Šantićevo čovjekoljublje je isto što i bogoljublje

Poezija nije apologija životu bez obzira na to koliko je život uronio u njeno "tkivo", jer

ona je sama životnost, kako životnost mnoštva, tako i životnost jastva kao prvosti ili

kao drugosti, jer poezija je akcija i reakcija na bezbroj načina, sve do u beskonačje.

Zato je racionalna kontrola poezije nemoguća, pa i njeno usmjeravanje, jer ona nije

jednosmjerna već difuzna, ona je beskrajno vrtloženje a ne kretanje, ali kretanje

života je bogata podloga njenom vrtloženju. To pokazuju Šantićeve pjesme bez

obzira na to kakve su motivike i tematike. Individualizacija u poeziji se ogleda i u

tome da pjesnikov um i mentalni sklop budu "na nebesima u gledanju" (prema

pjesmi svetog Save "Slovo o umu").

Šantićeva poezija, u odnosu na druge srpske pjesnike, pokazuje ukorijenjenost

čovjeka u život i života u čovjeku, pokazuje jačinu i čvrstinu saveza između čovjeka i

života, jer malo je pjesnika u čijoj poeziji taj savez tako moćno dvosmjerno struji. Iz

tog saveza proističe vjera poezije kao sinteze vjere čovjeka i vjere svijeta. Nigdje se

životne suprotnosti ne prepliću i mire kao u poeziji, jer ta oksimoroničnost poezije

raskriljuje paradoksalnost života. Šantićeva poezija je u tom smislu molitveno

tihovanje, žuborenje života u detaljima po širini i dubini. Ova poezija od najrazličitijih

suprotnosti harmonizuje život, utkiva javu u san i san u javu, jer mističan i praktičan

život šumori u ovoj poeziji. Život je plodonosan jer je zasnovan na ljubavi i vjeri da se

loše može pretvoriti u dobro, jer takva pretvorba je u samoj osnovi čovjekovog

djelanja i nadanja. Zato je u ovoj poeziji prostor lijepog, dobrog i istinskog u stanju i

službi uzvišenosti života. U toj uzvišenosti ostvaruje se čovjekov život sa svim

njegovim uspjesima i padovima, s klicom pada u uspjehu i uspjeha u padu. Takva

poezija ne može biti kao lažni svjedok, jer ona baštini svjetovni (zemaljski) i duhovni

(nebeski) život, jer njena je amplituda, u stvari, peta strana svijeta, ona vertikala koja

proizlazi iz četiri zemaljske strane svijeta. To znači da je Šantićeva poezija nadahnuta

svakodnevnim čovjekovim životom, sa izazovima i biblijskog je karaktera, jer njegova

ljubav prema čovjeku neodvojiva je od ljubavi prema Bogu. Šantićevo čovjekoljublje

je istovremeno i bogoljublje i obrnuto. Od te dvosmjernosti živi životvornost vrela ove

poezije, i ona je doprinos do kog je stepena pjesnik Šantić stigao u svojoj

individualizaciji kao pjesničkoj prepoznatljivosti. Čovjekovo spasonosno stanje je u

ljubavi prema drugom. Stepen te ljubavi potpomaže Šantićeva poezija, potpomaže,

jer su istrošeni i život i ljubav, ljubav u životu i život u ljubavi. Identitet ove poezije

počiva na ortopraksiji života i ortodoksiji želja svakog pojedinca da mu život bude

ljepši. Ružan život poezija ovog tipa pojedincu čini snošljivim, jer život pojedinca i

život svijeta međusobno se dopunjavaju, kako u praktičnoj tako i snovnoj dimenziji.

Šantić je pjesnik koji je svjestan da je sve ono o čemu pjeva u svojim pjesmama

nerazdvojni dio cjeline. Ta i takva istinitost Šantićeve poezije dokazala se u potonjim

vremenima, pa i u ovom našem vremenu. Tu trajnost ova poezija treba da zahvali i

semantičkoj dimenziji koju posebno potpomaže njen misaoni sloj, ako strukturalistički

zavirimo u slojeve ove poezije. Ingarden prepoznaje pet slojeva u književnom djelu,

sa dominacijom nekog od njih. Šantićeva poezija je svojevrsni duhovni orijentir, jer je

glas o narodu hercegovačkog krša, koji je izrastao iz narodnog glasa (neke pjesme se

doimaju kao narodne lirske pjesme). I kad se govori o tegobnom čovjekovom životu

ova poezija zrači antropološkim optimizmom, jer život uvijek daje mogućnost

savladavanja zla, a to znači da ova poezija nudi mogućnosti i pomaže pojedincu da

dođe do sebe, ali i srpskom narodu da sazna svoju sudbinu, pogotovo danas u

vrijeme najveće globalizacije koju je svijet ikada vidio, potpomognutu internetom.

Šantićeva poezija kao da čovjeku prezentuje moguće stranputice, ali i puteve.

Usmjeravajući ona postaje smjernica, jer svoju pletenicu gradi od svjetovnog i

duhovnog, koji su u životu nerazdvojni kao čovjekova duša i čovjekovo tijelo. To

uplitanje podrazumijeva sliku vremena i ljudi, jer s tom "tačnom" i složenom slikom

može se ići u susret budućim vremenima. Po tome sa sigurnošću možemo ustvrditi

da je Šantićeva pjesma savremena i da je Šantić naš savremenik, naš savrsnik, jer

java i snovi njegove poezije su i naša java i naši snovi. Šantić je u samom srcu svog

vremena i svog hercegovačkog prostora i zato je u našem vremenu, jer kada bi se

simbolika motiva, kojima je pjesnik okrenut, složila po semantičkom rasporedu, dobili

bismo jednu pjesmu o hercegovačkom čovjeku koja do našeg vremena ne blijedi.

Šantić je svakim svojim stihom u fokusu čovjekovog bića, a time i u fokusu sredine i

vremena. To fokusiranje je izraz pjesnikovih prevrelih unutrašnjih stanja, pa se

počesto obznanjuju kao ispovijedna sugestivnost. Kod takvih pjesnika amplituda bića

lirskog subjekta kreće se od sanjarenja do opipljive životne gorkosti. U tom smislu

Šantićevim stihovima damara kreativna spoznaja da se stvaralačka energija bića ne

sme uludo potrošiti. U osnovi Šantićevih pjesama leži nepatvorena ljepota, a ta

ljepota temelji se na skladu, a sklad na muzici stihova, melodiji i ritmu.

Taj lančani slijed je šantićevski tematizam u najpozitivnijem smislu te riječi, jer u

pravilnom okviru pjesme (i opusa) nalaze se njeni pravilni dijelovi. Pravilnost okvira i

dijelova unutar njega uveliko je ovisan od simetričnosti ili asimetričnosti stiha, a onda

i strofe i njene ritmičke i melodijske istosti. U ustaljenim formama jasnoća njegovog

hercegovačkog svijeta biva i jasnija i svjetlija. Šantić ima prema tom svijetu urođeno

sređen odnos, jer je suvereno i nenametljivo u sklad pjesme utkivao i uplitao

melodiju, značenje i ritam.

Aleksa Šantić pjesnik ljubavi i svjetlosti

U pjesmi Alekse Šantića je sve semantoidno baš zato što je doživljajno. Šantića je

inspiracija uvijek vodila u osjećanje doživljenog, a potom u doživljaj osjećanja. Na toj

relaciji on se njihao i okretao kao list breze na povjetarcu. U tom smislu Šantić je sav

od svoga hercegovačkog svijeta: osjećajno zapitan i osjećajno upućen.

Biserno hercegovačko podneblje je atmosfera Šantićevih pjesama, u kojem iz radosti

izlazi tuga a iz tuge radost, a to su "uslovi" da Šantić bude pjesnik ljubavi i svjetlosti,

ukoliko shvatimo da je ljubav sama po sebi svjetlost (nauka govori da se u mozgu

pale bezbrojne lampice), a da je svjetlost ljubav data svijetu od njegovog Tvorca. Sve

su to datosti i pretpostavke za očiglednost ljudskosti, u Šantićevim pjesmama i po

tome se malo koji pjesnik može porediti s njim. Može se slobodno reći da Šantićeve

pjesme naseljava ljudskost, jer ta ljudskost podrazumijeva sveprisustvo čovjeka u

manifestacijama života i svijeta. Ljudskost, kao apstrakcija konkretne čovjekove

tjelesnosti, uvijek se otima uobličavanju i prezentaciji, ona je nevidljiva u vidljivom i

vidljiva u nevidljivom. Ona je bljesak i odbljesak istovremeno ako smo spremni da

nas "zateče" i "uvede" u budno stanje.

Sredina u kojoj biće egzistira puna je apsurda, kontroverzi i protivrječnosti, ali je

Šantićevo biće svjesno da je i apsurd klica života, jer je evidentno da je biće, kao

takvo, i pored ostalog, opsjednuto traganjem za srećom, nagonski je ka tom

usmjeren. Zato Šantić svakodnevno obično pretvara u uzvišeno, vršeći strogu

selekciju motiva i lirskih slika. U tom smislu vispreniji čitalac će "otkrivati" ono što je

pjesnik prećutao, da bi shvatio veličinu onoga šta je i kako je rekao, da li je to u

sonetnom pravilu (zakonu) teze, antiteze i sinteze, ili je u "usložnjavanju" tercinske

slikovitosti i neposrednosti ("Jedna suza", "Ej, konjicu"), jer Šantićev iskaz u cijelosti

je zasnovan na jakoj doživljajnoj osnovi i dubinskoj opservaciji životnih manifestacija.

Skoro sokolovskim okom on zapaža kretanje i stanja tog kretanja.

Šantić je svjestan da sve što se dešava u hercegovačkom podneblju, najčešće

paradoksalno, dešava se u biću i zato je ova poezija puna unutrašnjeg nagona, ali da

sve to pojačavaju i spoljašnji faktori, pogotovo istorijski, jer antropološki gledano biće

se ne može zamisliti bez sredine. Na "najobjektivniji" način (ako je poezija suština

istine) Šantićeva poezija supstancijalizuje hercegovačku dramu dešavanja. U

"predočenim" motivima to je skala najrazličitijih boja. Popunjavajući tu svoju skalu

boja i zavičajne uzavrelosti Šantić je izgrađivao i skalu svoje zapitanosti o svijetu i

životu, jer nema spoznaje bez upitanosti. Vrednosno je ta upitanost imenljiva, bilo da

se radi o pjesmama sa istorijskom, socijalnom ili misaonom podlogom, jer Šantićeva

opažanja, bez obzira na to o kojim je motivima riječ, uvijek su i široka i duboka, jer u

njegovoj simbolici i metaforici, stegnutim u slike, pulsira ta širina i dubina

"predočenog temata". Kod Šantića je pravilo da zanos stiha ublaži "priču" u njemu,

pa i tamo gdje nam se čini da se priča izmigoljila ("Ostajte ovdje", "O, klasje moje",

"Mi znamo sudbu"). Time upravlja moćni pjesnikov doživljaj, jer Šantić probrano vaja

"pojave" iz lavirinta svoga hercegovačkog zavičaja. U takvom lavirintu, punom

životnih nedaća, pjesnik je stvorio prepoznatljivu "ravnotežu" pjesnikovanja. Tu se,

prije svega, misli na tonirane doživljajne skale bića, ali i skale optimističkih i mračnih

i maglenih stanja u tadašnjem društvu. U tom smislu klatno ove poezije ima veliku

amplitudu. Fantazam Šantićeve poezije je životan i to je ono što plijeni i zaokuplja i

današnjeg čitaoca, u pitanju je životnost do duboke ukorijenjenosti u život bića i

sredine u kojoj je biće ("Proljeće", "Ne vjeruj", "Jesen" i dr.).

Svaki pjesnik se pobrine da svojim pjesmama pokaže koliki je nezasitnik životom pa i

Šantić. Ta nezasitost se ogleda u želji da uživa u ljepoti svijeta i žene. Ljepota je za

Šantića piće koje opija i rastvara pjesnika da govori "istinu" o svijetu, životu i biću

(Persijanci su imali svetkovine kada su se opijali da bi govorili istinu, kod Rimljana je

nastala izreka da je istina u vinu). Kod Šantića je istina u ljepoti i ljepotu treba

posjedovati, a nikako samo o njoj maštati magleno i neobuzdano ("Proljeće", "Ne

vjeruj"). Šantićeva ljubavna poezija je, u tom smislu, poziv na život, jer on svojoj

dragoj kaže: Dođi, čekaću te ("Ne vjeruj"). U tom pogledu, Šantić ne pokazuje

suzdržanost, on u ljepoti i s ljepotom hoće preživjeti ovozemaljski i iskušiteljski život,

jer čovjek je uvijek na gubitku sem ako nije našao utjehu u ljubavi (prema Meši

Selimoviću), a ljubav je najsavršenije otjelovljenje i oduhovljenje ljepote. Doduše, kad

je u pitanju ljepota i odnos prema njoj, Šantić ne dozvoljava da mu se strasti

uskovitlaju, on ih u stihu čini ljudskijim, a to znači smirenijim, on ne "luduje"

obješenjački. Žar vlastite vatre i vlastitog pakla Šantić je amalgamisao stihovnim

tihovanjem, prolazio je kroz svoja osjećanja i sa svojim osjećanjima kroz život kao

lahor kroz šumu, nježno i lepršavo. Šantić je pjesnik koji treperi na žicama svoje

osjetljive duše. On puno življenje ne ostvaruje na talasima erotičnih pomama. On ima

skoro viteški odnos prema ženi (primjer B. Strahinje je u tom smislu instruktivan, jer

kao vitez oprašta svojoj ljubi dvostruko nevjerstvo). Doduše, Šantić ženi ništa

direktno ne oprašta, ali i ne kaže da će se ljutiti ako njegova draga ne dođe u baštu.

Prigušujući svoje emocije, on joj predlaže da i ona uživa u ljepoti, kada se rodi mlado

proljeće i zamiriše jorgovan plavi. Kod Šantića se ono što se želi izjednačava s onim

što se može. Može se mnogo ako se posjeduje senzibilnost prema ljepoti, a dati život

je ljepota nad ljepotama i pjesma nad pjesmama.

Božanska dužnost poezije da beznađe pretvori u nadu

Kod Alekse Šantića je spajanje dva bića spajanje ljepota, dviju pjesama prirode i

života, jer biće je život prirode i priroda života. Šantićeva osjećanja se naprosto

razlivaju, ona nečujno i neosjetno osvajaju kao plima. Njegova osjećanja kao plima

potapaju njegove obale, i njegova pučina plava spava u ljepoti vlastitog doživljaja.

Šantićeva rakursika na tu temu bitno se razlikuje od Rakićevog gospodstvenog

odnosa prema ljepoti, ženi kao ovozemaljskoj inkarnaciji te ljepote, od Dučićevog

fikcionizma o ženi ljepšoj no sve žene (nestvarnost ljepote), od romantičarskog

idealizma o vazdušastoj ljepoti i njenoj božanskoj prirodi, dakle, nedostižnoj.

Šantić se zaputio stazama ovozemaljskih stremljenja, kojima hoda čovjek (biće) sa

svojim željama i snovima, ali sa sviješću da je ukorijenjen svevremeno i istorijski,

dakle prolazno. Moramo priznati, ipak, da se u Šantićevoj poeziji kovitlaju strasti na

način primjeren čovjeku (biću) kao ovozemaljskom djelatniku i tim je Šantićeva

poezija obezbijedila sebi trajnost, jer su životni problemi čovjeka uvijek stvarni, jer

proističu iz istoričnosti čovjekovog života. Šantićev zanos je razuman a to znači da je

pregalački, u službi prevladavanja antropoloških mijena.

Šantićev zanos je ona pomoć njegovim pjesmama da dobiju umjetničko

otjelotvorenje, a primjereno čovjekovom naporu da savlada svakodnevna iskušenja.

Sve što Šantić radi, radi sa osjećanjem snažnog osjećanja prema biću i sredini u kojoj

to biće prebiva. Taj uzavreli zanos je paradigma u koju staju sve duhovnomentalne

datosti njegovog lirskog subjekta, datosti koje se usložnjavanjem primjere datom

pojavnom obliku.

Šantić je traser takve vrste poezije, jer je Šantić snagom svoje imaginacije uspio da

otvori dveri kroz koje vodi put u ljepotu svakodnevnog bitisanja, sa uzletima i

padovima učesnika tog hercegovačkog bitisanja. On silno saosjeća sa sudbinom

brojnih bezimenih životnih pregalaca i podvižnika, jer su svi svjesni, a i sam pjesnik,

da se život pored svih ljepota, pretvorio u nedokučivi apsurd. Faktografija Šantićeve

poezije govori dovoljno o njegovom unutrašnjem naboju i nagonu, i o rasponu tog

unutrašnjeg "rasipanja". U tom smislu, Šantiću je dobro znano da se misao i

osjećanje najbolje otkriva kad prolazi (putuje) kroz autora, kroz sebe. To putovanje i

osjećanje i misao prizemljuje (kad srce zapišti misao je kriva). Šantićeve misli i

Šantićeva osjećanja ne lebde van života, jer su u svojoj neobičnosti duboko stvarni i

široko životni.

I nogama i glavom Šantić je bio na zemlji (nasuprot pjesnicima koji su glavom bili u

oblacima — Laza Kostić). Zato se za njegovu poeziju može reći da je put, život i

istina, da je jevanđeoski svetilnik bića. Šantićeva poezija osvjetljava, čisti dušu i

stvara jasnu predstavu o životu ("Na povratku", "Mi znamo sudbu", "Pobednik"), o

životu u kojem se bol uzdiže do radosti, ali i radost pada do bola. Iz Šantićevih

stihova izvire na sve strane, bez obzira na to kojom se temom pjesma bavila, odziv

pjesnika na nijemi glas njegovih sunarodnika, na tišinu ljudskog očajanja. U vremenu

svekolikog rasula, ugroženosti, kako nacije kojoj pripada, tako i čovjeka uopšte,

Šantić se podigao u moru svekolikog padanja da ispjeva svoju pobjednu pjesmu

("Sloboda", "Mi znamo sudbu", "Gdje je razmah snage"). Šantićeva jasna pjesma čuje

vapaje i uzvisuje nadu onih koji stradaju. Šantić se "sukobljava" s okamenjenošću

očajanja širokog puka ("Veče na školju").

Dužnost pjesnika po Šantiću je da oživotvori život, jer pobjede se dešavaju u

duhovnoj oblasti. Beznađe pretvoriti u nadu, to je čovječanska i božanska dužnost

poezije. Šantić je svojom poezijom i tješio i budio. Po tome je ova poezija i na

hrišćanskom putu, jer bezobličnom haosu osjećanja daje harmoničnu formu i misao,

odvaja svjetlost od tame, u tami vidi svjetlost, u tuposti materije zasija duh stvaranja

i uređivanja, uz svijest da bogato osjećanje mora da se "utamniči" slogovima,

riječima i stihovima koji to osjećanje javljaju (otuda je Šantić osjetio potrebu da tu

tjeskobu "razmrda" oblikom strofe, dužinom pjesme i rasporedom rime, da mu se

osjećanja ne rasprše), jer ova poezija djeluje katarzično, i kad je u pitanju individualni

i kolektivni lirski subjekt. Ta katarzičnost ostvaruje se čarima jezika, poznavanjem

duše i duha naroda srpskog, dobrim poznavanjem društvenih prilika date epohe na

prelazu stoljeća, a to znači da se umjetnički senzibilitet ovog pjesnika ne može

razlučiti od duha sredine (i vremena) u kojoj se formirao. Sintaksu pjesničkog jezika

Alekse Šantića oblikovao je čisti hercegovački jezik i životna dinamika hercegovačke

sredine. Najbolja svojstva tog jezika (njegova slikovitost i prirodnost) i te sredine

(čovjekova aktivnost) sublimirani su u Šantićevoj poeziji. Zadivljuje Šantićev osjećaj

za boju i miris zavičajnog ("Veče na školju", "O klasje moje"). Kao da se iz

palimpsesta sredine i vremena iznjedrila ova poezija, jer u njoj dominira "faktografija"

pjesnikove sredine. Recepcija ove poezije uvijek će polaziti od te "faktografije". Ako

bismo motive po njihovim simboličkim isijavanjima složili po "semantičkom"

redosljedu, formirali bismo jednu izuzetno složenu pjesmu, jer za Šantića je

umjetničko ekvivalent istinitog, a istinito ekvivalent umjetničkog; između te dvije

pjesnikove konstante znak je jednakosti. Šantić je "alhemičar" pjesničke discipline,

jer i umjetnost i istina podrazumijevaju takvu disciplinu. Šantić je apsolutni

"metafizičar" sa svojim "Zapisima o sredini, vremenu i ljudima". Šantić nije stanovnik

"kule od slonove kosti", jer je na suprotnoj strani od larpurlartizma. Šantić je

umjetnički angažovan u sredini i podneblju, kako prikladne, tako i primarne

odgovornosti, jer ovaj se pjesnik ne bavi životnim efemerijama (ako za poeziju tako

nešto postoji), zahvaljujući impresivnom poznavanju svoje sredine i svoga vremena.

Svojim pjesmama (jezikom i slikom) Šantić je "konzervirao" sredinu koja se

neminovno mijenja i vrijeme koje neumitno prolazi.

Svaka Šantićeva pjesma srećan trenutak nadahnuća

"Prirodni" pjesnički govor Alekse Šantića jeste slika s kojom nevidljivo postaje

vidljivo, detalj postaje važan i nezaobilazan. Tuga u ovim slikama ima katarzično

značenje, magija uzvišene i potresne ljepote pulsira u ovim poetskim slikama. U ovim

slikama je ljudski odsjaj vječnog čovjekovog iskupljenja zbog grijehova koje sam

pravi, jer premalo radi na sebi zbog egocentrizma u vlastitom svijetu.

Prema tome, u oblasti zemaljske riječi hercegovačkog podneblja, Šantićeva poezija

ljepotom pjesničke slike čini život snošljivijim, približava nebesku ljepotu zemaljskim

smrtnicima. Šantićeva poezija je po tome "obred" proizašao iz savremenog

poznavanja ljudskih duša. Iz znanja jezika i njegovih izražajnih čari. Svaka Šantićeva

pjesma je sretan trenutak pjesnikovog nadahnuća, kad se izazov pretvara u uzvišeno

(ali ne i patetično), orošen blagodatima zavičajnog "šarenila" (snaga zavičajnih

zvukova i boja). Sve je to na fonu otkrivanja božanske ljepote i istine, jer poezija

stvara, a stvaranjem čisti (pročišćava) i osvjetljava. U ovoj poeziji, putem slike i

zvuka, kao da se materija uzdiže do duha, materijalno postaje duhovno, a duhovno

postaje pristupačnije i opipljivije. U unutrašnjosti ove poezije delikatno (kao malo kod

kog pjesnika) pulsira sinestezija kada bol radosti prelazi u radost bola i zato će

recepcija ove poezije uvijek tražiti senzibilnijeg i istančanijeg recipijenta, jer pjesma

treba da vaskrsne u primaocu (slušalac, čitalac), ali i primalac da vaskrsne u pjesmi,

koja mu tim činom postaje duhovni diskurs i zavičaj. Ova poezija kao na dlanu

pokazuje i svjedoči koliko je raznovrsna i beskrajna čovjekova tuga i nostalgija, ali i u

kojim dimenzijama možemo očekivati dodir s obećanom božanskom ljepotom. U

načinu kako Šantić koristi boju, zvuk, semantiku riječi, leži značenje pjesme, i onaj

hrišćanski odnos prema "prikazanim" pojavama i predmetima. Kad Šantić pjeva

(piše) o tami svog vremena, on to čini da bi pridonio izgonu te tame, jer je poezija, po

svom biblijskom pozvanju, izgoniteljka mraka i tame.

Po tome je Šantić jevanđelski svetilnik, jer velika poezija, a Šantićeva to jeste, biva

čovjekov put, čovjekova istina i sam čovjekov život. Time poezija postaje čovjekov

putovođa kroz zamršene životne lavirinte, jer je ona kadra da vidi unaprijed i da vodi

u nedosegnuto. Iz dubine noći (poput biblijskog Jakova) Šantić pokazuje pravac

prema svjetlu. Svaka Šantićeva pjesma, bez obzira na osjećanje u njoj, jeste bljesak

odsjaja životne zore u hercegovačkim jutrima, danima i večerima. Šantić iz tame

života obnavlja radost svijeta. On podsjeća čovjeka da postoji voda i vatra života, na

siromaštvo beskrajno, ali i na bogatstvo siromašnih, jer su u čvrstoj vjeri, na

vrijednosti ljepote žrtvovanja, na utjehu u tugama, nedaćama i mukama, na slogu i

bratstvo poniženih i ožalošćenih, na silnu potrebu opštenja među ljudima, na moć

praštanja kao božanske vrline. Veliki se čini napor ovom poezijom da se božansko

pojavi u čovjekovom i čovječanskom, dakle, u jevanđeljski djelotvornom, jer čovjek

ne treba biti "tužni duh" (Aleksandar Blok: "Posle dvadeset godina"). Šantić pomaže

čovjeku u njegovom pjevanju i putovanju kroz bespuća života ka vlastitom proplanku

sreće i zadovoljstva.

Šantić nije dozvolio da mu se nacionalna usmjerenost izgubi u estetizmu i artizmu,

jer je za naše pjesnike s početka 20. vijeka bilo prihvatljivo da pod uticajem

evropskih kretanja, prije svega simbolizma i parnasovaca, budu udaljeni od narodnog

genija (Herder), kome su bili okrenuti romantičari. Šantićev modernizam nije odbacio

ono čemu su bili usmjereni romantičari — nacionalnu tradiciju. Zapravo, poezija

Alekse Šantića uvažava dvije egzistencije: ljudsku i pjesničku, tako da je sudbina

pjesnika i naroda neraskidiva i nedjeljiva. Elaborirajući tragične momente iz života

hercegovačkog življa, otkrivao je sudbinsku uslovljenost poezije životom, a ne života

poezijom, jer život se prelama u ponornim dubinama Šantićeve poezije i uslovljava tu

poeziju. Za Šantića je porijeklo nade egzistentno, a ne metafizičko, pa prema tome ni

pjesničko, jer je sam život sa svim ogoljelim datostima izvor i utočište nade i poezije.

Šantić nije tip pjesnika koji živi dok može da pjeva, već pjeva dok njegov narod, i on s

njim, može da živi i egzistira, jer ovaj pjesnik ne brani sebe pjesmom već pjesmu

sobom, svoj narod, on ne traži Euridiku (što su radili romantičari a posebno

simbolisti), već budnu svijest svoga naroda, njegovu vjekovnu patnju vaskrsava u

svjetlo i spoznaju. Drugim riječima, istinsko Šantićevo poetsko postojanje je

najtješnje vezano za sudbinu naroda, pa otuda je smisao njegovog pjevanja uslovljen

smislom postojanja, a to je potpuno suprotno od poetike simbolista.

Šantićev govor poezije (i u poeziji) je pjesnikova artikulacija životnog iskustva i

saznanja kako lične i kolektivne empirije, tako i samog jezika. Intenzitet tog govora

baziran je na "redoslijedu" poetskih slika i detalja koji grade te slike kao njihova

objektivna i misaona stvarnost. Poetske slike kao "govorni pojmovi" i njihov "sadržaj"

svojim "oprekama" doprinose dinamičnosti govora ove poezije (u slikarstvu se ta

opreka vidi na razlici svijetlo tamno). Poezija je rezultat nekog neuhvatljivog

mentalnog procesa u pjesniku, prethodnog čina koji daje "pečat" ne samo predmetu

pjesme putem govora, već i jeziku pjesme, koji znači više od toga da je pjesma

svojim semantičkim sadržavanjem obavijest ne samo o predmetu govorenja

(pjevanja), već i samo pjevanje (govorenje). Sve je to kod ove poezije tako

"stvarnosno" ispleteno i uvezano kao u paukovoj niti (kroz četiri rupice pauk "upreda"

oko četrdeset hiljada niti u jednu). "Činjenice" su da je pjesnik iz "sadašnjosti" viđeni

svijet organizovao u pjesmu, jer taj utisak ostavlja svaka pjesma bez obzira na to da

li zalazi u prošlost ("Pretprazničko veče") ili je stanje prezentnosti pjesnikovog

raspoloženja.

Documents

Aleksa Šantić