Albaneški, albansko - dalmatinski, bosanski, ili srpski mačevi? - mali prilog rješavanju jedne dileme

395

Albaneški, albansko-dalmatinski, bosanski ili srpski mačevi? – mali prilog rješavanju jedne dileme

Mirsad SijarićZemaljski muzej BiH BA, 71000 Sarajevo Zmaja od Bosne 3 [email protected]

UDK: 904 : 623.444.2 (4-191.2) „14“ Primljeno: 27. 1. 2012. Izvorni znanstveni rad

Na osnovu istraživanja pisane izvorne arhivske građe iz drugog desetljeća 15. st. u kojoj se spominju narudžbe relativno precizno definiranih sječiva za mačeve, usporedbom tih podataka sa stvarnim nalazima mačeva iz šire regije, kao i njihovim prikazima u likovnim izvorima, autor se nastoji približiti odgovoru na pitanje kako su zaista, ili nisu, izgledali tzv. albanski, dalmatinski, bosanski ili srpski mačevi. Podacima iz arhivske građe također se rasvjetljava i potvrđuje pretpostavljeno odvojeno djelovanje kovača i mačara, te ukazuje na određene tipološke detalje koji dopuštaju preciznije kronološko determiniranje pojedinih tipova sječiva, a time i mačeva, iz 15. stoljeća.

Ključne riječi: kasni srednji vijek, oružje, mačevi, bosanski, srpski, albanski mač

396

Dani Stjepana Gunjače

U regionalnoj stručnoj literaturi koja se bavila pi-tanjem srednjovjekovnog oružja, a posebno mačeva iz perioda razvijenog i kasnog srednjeg vijeka, pojedine mačeve nastojalo se determinirati kao bosanske, srpske, albanske/albaneške, odnosno albansko-dalmatinske. Takve kvalifikacije uglavnom nisu bile praćene uvjer-ljivom arheološkom argumentacijom, kao ni onom pro-isteklom iz pisanih povijesnih izvora. S obzirom na to da mačevi iz navedenog perioda u pravilu predstavljaju slučajne nalaze, a da pisani izvori u kojima se spominju u različitim kontekstima – kao sredstvo za pljačku ili nanošenje povreda, predmet pljačke, trgovine, dobra iz oporuke ili jednostavno proizvodnje –uglavnom ne daju informacije o njihovoj morfologiji, svaki napredak po pitanju navedene identifikacije vrlo je otežan. Dubro-vački pisani izvori, kao onaj iz 1391. g. koji navodi doe spade schiavonesche,1 odnosno izvori iz 1419. i 1427. g. koji spominju spada I bona de Bosna,2 te duos enses Bossinenses,3 ukazuju na činjenicu da su u Dubrovniku razlikovali neke vrste mačeva iz njihova zaleđa, ali ne govore o tome je li neki mač determiniran kao bosanski, schiavonski/sklavonski, ili bilo kakav drugi, zbog oblika svoje jabučice, nakrsnice, sječiva, ili svih tih tipološ-kih elemenata zajedno. Bez obzira na navedeno, prvi pokušaj identificiranja jedne zasebne grupe mačeva na ovim prostorima, koliko mi je poznato, ponudio je još Ćiro Truhelka, koji je među ostalim mačevima iz zbirke Zemaljskog muzeja BiH izdvojio četiri primjerka s na-krsnicama povijenima u obliku potkove, pretpostavivši da oni predstavljaju lokalnu bosansku vrst sredovječnih mačeva, ali i da su isti u 15. i 16. st. bili rasprostranjeni na području Albanije te da su zbog toga nazivani i alba-neškima.4 Takve tvrdnje prenosi poslije i Vejsil Ćurčić, dok se s njima, u dijelu koji se odnosi na albaneške mačeve, nije složio Gavro A. Škrivanić, koji navodi da se dio Srbije u 15. st. nazivao Albanijom, te da su sporni mačevi bili jednako rasprostranjeni po srednjovjekovnoj

1 Državni arhiv u Dubrovniku (dalje DAD), Testamenta notariae VIII, fol. 2; prema: Petrović 1976, 25, bilj. 43.

2 “Vice de Tripe ablate fuerint res infrascripte: Sella I cum brena fulcita, par I calcarium, spata I bona de Bosna, par I guantoris de ferro, celata una, cultella una, cintura una hungaresca, marsupium unum cum grossos XXVIIII, unus gladius turcheschus, cappellus unus de paleis, par I bisaciarum, tobalea I ad caput, duo fazoleti et pecten de ligno” (24. 7. 1419.), DAD Lamenta de foris IV, fol. 35v. Također: Petrović 1973, 74 (vidi bilj. 60); Petrović 1976, 26; Kovačević-Kojić 1978, 209, i dr.

3 “Res sunt iste, videlicet petie III pannorum ... unum balista ad tornium, duo balista ad molinellum, tres molinelli, unus crochus cum maneta, duos enses Bossinenses” (14. 3. 1427.), Lam. de foris, VII, 156v. Za pomoć pri nalasku, prijevodu i analizi ovog dokumenta, kao i drugih niže citiranih, veliku zahvalnost dugujem dr. Esadu Kurtoviću s Filozofskog fakulteta u Sarajevu.

4 Truhelka 1914, 242, T. I, 4 i 6, sl. 49.

Bosni i Srbiji.5 Stav o albanskoj ili albansko-dalmatin-skoj provenijenciji sličnih mačeva, premda za to nema arheološke potvrde,6 povremeno se javlja i u radovima novijeg datuma.7

Navedene doe spade schiavonesche iz testamenta mačara Dobrika Bunis(l)alića iz 1391. g. poslužile su Đurđici Petrović da u njima, zbog stava Mihaila Dinića da se pod Sklavonijom u Dubrovniku uvijek podra-zumijevala Srbija,8 prepozna srpske mačeve koji su ujedno poslužili kao razvojna osnova za kasnije, dobro poznate mačeve schiavone.9 Iako navedeni podatak iz 1391. g.,nije dao nikakve naznake o morfološkim ili dru-gim specifičnostima dva spomenuta mača, Đ. Petrović je,pokušala jabučicama mačeva koje niko nije vidio, pa ni opisao, naći relevantne paralele. Autorica je naime na osnovu nekoliko nalaza mačeva s kvadratnim jabučica-ma (Oakeshottov tip Z) s prostora sjeverne i centralne Srbije pokušala rekonstruirati “evolutivni lanac” koji je od ovalnih jabučica iz polovine 14. st., postupno, “pod utjecajem gotike” doveo, krajem 14. i početkom 15. st., do jabučica sa zaravnjenim gornjim i donjim stranama, a potom, sredinom 15. st., napokon, i do jabučica sa svim ravnim stranama izuzev, ipak, njihove gornje linije koja je ostala blago izvijena.10 Prema istoj autorici, ukratko opisani proces svoj je epilog dobio u mačevima koji se pod imenom spade sciavonesche (“srpski mač”), šire dobrim dijelom Europe, a prvenstveno Ugarskom.11

Navedeno mišljenje Đ. Petrović imalo je dubok odjek u studiji mlađeg srbijanskog autora Marka Aleksića, koji je isti podatak iz pisanih izvora, uz znatno detaljnije ela-boriranje o dostupnim mačevima s prostora jugoistočne Europe, iskoristio za iznošenje u bitnim elementima jed-nake hipoteze, ali i za pokušaj preciznijeg determiniranja samog oblika dvije spade schiavonesche iz navedenog dubrovačkog dokumenta. Aleksić naglasak stavlja na mačeve s poput slova S povijenom nakrsnicom, pozna-tom kao Oakeshottov stil 12,12 koja se obično nalazi na mačevima s jabučicama tipa Z13 i sječivima Głosekovog

5 Ćurčić 1944, 89; Škrivanić 1957, 55, bilj. 226.6 U literaturi koja se bavila ovim pitanjem spominje se svega jedan

sličan, nepubliciran mač s pretpostavljenim datiranjem u drugu polovinu 16. i prvu polovinu 17. st. – vidi: Aleksić 2007, 9.

7 Kovač 2003, 91, kat.115. Mač tipoloških karakteristika sličnih ranije navedenim primjercima iz zbirke Zemaljskog muzeja BiH tu je okarakteriziran kao “albansko-dalmatinski” te datiran u vrijeme nakon 1600. godine.

8 Dinić 1966, 27.9 Petrović 1976, 25-27.10 Petrović 1976, 27, 211, sl. 4a-d.11 Petrović, Vučinić 2001, 277-280, 283. Za detaljan kritički osvrt

na stavove Đ. Petrović vidi: Sijarić 2004, 67-69.12 Oakeshott 1994, 118.13 Oakeshott 1994, 110-111, bilj. 49.

397

Mirsad Sijarić Albaneški, albansko-dalmatinski, bosanski ili srpski mačevi?...

tipa XXI, što je kombinacija kakva se u literaturi u pra-vilu datira u 15., i sasvim iznimno u 16. stoljeće.14 (sl. 1) Srbijanski autor potom je pokušao izvesti detaljniju podjelu navedenih tipoloških elemenata tako što je na-krsnice stila 12 podijelio u tri (12a-c),15 a jabučice tipa Z u čak osam varijanti: Z, Z1, Z2, Z2a-c, Z3 i Z4,16 dok je Głosekova sječiva tipa XXI preimenovao u svoj tip XXb (sl.2). 17

Daljnjom analizom srodnih mačeva s prostora cen-tralne i jugoistočne Europe Aleksić je zaključio da se primjerci tipološke kombinacije XXb/Z/12b, koje datira u prve tri četvrtine 15. st., gotovo isključivo mogu naći na prostoru srednjovjekovne Mađarske, odnosno da ih nema južnije od linija koju ocrtavaju rijeke Sava i Dunav.18 Nasuprot njima, prema istom autoru, deset

14 Głosek 1984, 30, kat. 2, 97, 106, 203, 394, 439, 483-487, T. XXXVI, 1-4. Svi navedeni, u 15. st. datirani mačevi, imaju duga sječiva s niskim stupnjem sužavanja oštrica na kojima višestruki kanali zauzimaju nešto više od polovine dužine sječiva.

15 Aleksić 2007, 31-32. Između 18 i 20 cm duge nakrsnice blago izvijenih krakova izdvojene su kao 12a; između 16 i 17 cm duge nakrsnice snažnije izvijenih krakova izdvojene su kao 12b, dok su kratke (12 – 15 cm) nakrsnice snažno povijenih krakova izdvojene kao varijanta 12c.

16 Oakeshottovom tipu Z dvije varijante dodao je još Głosek: prvu sa srezanim rubovima i drugu s rubovima koji se spajaju pod pravim kutom (sve jednako označene slovom Z) – vidi: Głosek 1984, 26, sl. 3. M. Aleksić pokušava napraviti distinkciju između četvrtastih jabučica blago srezanih rubova s centralnim ispupčenjem u sredini koje može biti perforirano, te čija širina varira između 5,5 i 6, a visina između 4 i 5 cm (Z1), i kvadratnih jabučica izraženije srezanih vrhova (Z2) koje mogu biti ravne (Z2a), s obično perforiranim ispupčenjem (Z2b) ili plitkim kružnim udubljenjem (Z2c), te visinom i širinom između 3,5 i 6 cm. Obično šire (5,5 – 6) nego više (4 – 5,5 cm) jabučice s gornjim rubom u obliku vitičaste zagrade autor označava kao Z3, dok je na kraju, zbog potpuno srezanih uglova, što ih čini izrazito oktogonalnim, izdvojena varijanta Z4 čiji su primjerci ukrašeni i često napravljeni od bronze. Tako detaljna podjela ne čini mi se opravdanom jer, prema Aleksiću tip Z, na primjer, opet može biti više ili manje četvrtast, tj. kvadratan, sa srezanim uglovima pa, na kraju, i s kružnim ispupčenjem i bez njega itd. – Aleksić 2007, 24-25.

17 Aleksić 2007, 27.18 Autor te mačeve determinira kao svoju Family N – Aleksić

2007, 105-109. Za kartu rasprostiranja i popis od 30 mačeva uvrštenih u navedenu grupu Aleksić 2007, 106, Map 10, 107, T. 17. Uniformnost te grupe prvenstveno se ogleda u umjereno povijenoj nakrsnici poput slova S, dok forme jabučica i,

mačeva s blaže povijenim nakrsnicama (12a) nađeno je na teritoriju današnje Srbije i Crne Gore te je time i pretpostavljena njihova provenijencija.19 Ti mačevi, ipak, zbog svojih sječiva Oakeshottovih tipova XIIIa, XV, XVIa i XVIIIb, jabučica tipova I1, T2 ili 4, te svih Alek-sićevih varijanti tipa Z, izuzev Z4, toliko su raznoliki da je teško zamisliti da baš svi potječu s istog prostora i iz približno istog vremena. Neki od njih, zapravo, eviden-tno imaju ugarsko,20 njemačko21 ili, općenito govoreći, zapadnoeuropsko porijeklo.22 Bez obzira na navedeno,

posebice, sječiva pokazuju veću varijabilnost. Od autorovih brojnih varijanti jabučice Z tu se, prema njemu, jedino ne javlja varijanta Z4, dok su od sječiva zastupljena i ona Oakeshottovih tipova XIIIa, XVIa i XVII.

19 Aleksić 2007, 97-103, Map 8; kat. 264, 265, 266, 268, 270, 271, 273, 275, 293 i 294. Iste nakrsnice zapravo imaju i dva mača iz zbirke Hrvatskog povijesnog muzeja u Zagrebu, prvi u kombinaciji sa sječivom XIIIa (vjerovatnije XVIa) i jabučicom Z3, nađen u potoku Česma kod sela Narte u središnjoj Hrvatskoj; Bošković 2009, 136-139 (nakrsnicu tog mača Aleksić je determinirao kao svoju varijantu 12b: Aleksić 2007, 72, T 13, kat. 337), i drugi s nepoznatog nalazišta: Bošković 2009, 168-170 (Aleksić istu determinira tek kao tip 12: Aleksić 2007, kat. 341, jer u starijoj literaturi (Šercer 1976, 48), nije dana njegova fotografija ni crtež). Identične nakrsnice zapažaju se, naravno, i na mnogim drugim, geografski udaljenijim nalazima mačeva – vidi: Oakeshott 1991, 182, XVIII.11, 185, XVIII.14, 191, XVIIIa.5 i dr. Većina tih mačeva datirana je u sam kraj 15. stoljeća.

20 Milutinović 2005, 114-115, T. 3; Aleksić 2007, 169, kat. 266, s ostalom literaturom. Taj mač sa sječivom tipa XIIIa na trnu ima utisnut znak u obliku križa sv. Andrije, što ga gotovo sigurno čini produktom s prostora srednjovjekovne Mađarske. Taj znak ipak nije od velike pomoći za datiranje, nalazi ga se naime na mačevima datiranima i u 14. i u 15. st.: Głosek 1984, 45; Sijarić 2004, 55-56. Nakrsnica tog mača zapravo je prava i nalikuje Oakeshottovom stilu 6, ali Aleksić za nju, jednako kao i za nakrsnicu mača izvađenog iz Dunava kod Novog Sada (Aleksić 2007, 169, kat. 265), pretpostavlja da je nekada bila svinuta, da bi iz nekog razloga naknadno bila ispravljena u sačuvani oblik.

21 U pitanju je mač sa sječivom XVIIIb, jabučicom T4/2 i nakrsnicom 12a: Aleksić 2007, 170, kat. 271. Za sječiva tipa XVIIIIb, kakva se obično datiraju u vrijeme između 1450. i 1520. g., i kojima se zbog brojnosti nalaza i direktnih analogija iz likovnih izvora može pripisati njemačka provenijancija – vidi: Oakeshott 1994, 70-71.

22 Mač nađen u Užicu (zapadna Srbija), osim nakrsnice 12a ima sječivo tipa XVa te jabučicu tipa I1: Aleksić 2007, 170, kat. 270, sa starijom literaturom. Sječiva tog tipa na ovim su prostorima

Sl. 1. Jabučice Oakeshottovog tipa Z i nakrsnice stila 12 (pre-ma: Oakeshott 1994, 110 i 118) Sl. 2. Varijante jabučica tipa Z i nakrsnica tipa 12 (prema:

Aleksić 2007, 25, fig. 1 i 30, fig. 4)

398


autor u tih deset mačeva, a čini se posebno među onima koji imaju sječiva tipa XVIa, u kombinaciji s jabučicama njegove varijante Z2c, želi vidjeti prethodnike mačeva s kombinacijom tipoloških elemenata XXb/Z2b, 12b, koji su u velikom broju zastupljeni na prostoru srednjovje-kovne Mađarske. Datiranjem u kraj 14. i prvu polovinu 15. st.23 autor sugerira, po vremenskoj liniji, njihovu po-vezanost sa spominjanim spade schiavonesche iz 1391. godine. Takav stav podupire činjenicom da je prostor srednjovjekovne Srbije krajem 14. st. izložen napadima osmanskih trupa, te pretpostavkom da se iz praktičnog iskustva sudara mača i sablje baš na tom prostoru može naći S nakrsnica (njezina varijanta 12a), u kombinaciji s kvadratnim jabučicama tipa Z.24 Ti su mačevi potom s izbjeglim srpskim stanovništvom dospjeli u Mađarsku, gdje je to isto stanovništvo aktivno branilo južne granice nove domovine, jednako kao što je od istih neprijatelja branilo i područja sjeverne Dalmacije. Ubrzo, nakon što lokalne radionice preuzimaju proizvodnju “srpskih mačeva”, oni se, neznatno modificirani, sada obično sa sječivima tipa XXb, šire i ostatkom kontinenta.25

U toj ovdje ukratko iznesenoj, vrlo smjeloj hipotezi, ipak, može se zapaziti par “slabih” točaka. Sječiva Oa-keshottovog tipa XVIa, koje karakterizira relativno širok gornji i ojačani, u presjeku šesterokutni donji dio, tj. vr-šak, nalaze se, vjerojatno početkom 14. st., kao odgovor na uvođenje ojačanih kombiniranih, odnosno ranih punih oklopa.26 Sudeći prema broju sačuvanih primjeraka – na srednjoeuropskim prostorima 131,27 a samo na prostoru jugoistočne Europe oko 70 primjeraka,28 riječ je bila o vrlo popularnom tipu sječiva koji se na osnovu grobnih nalaza, ali prije svega na osnovu likovnih izvora zapadne provenijencije u pravilu datira u prvu polovinu 14. st.,29 iako oni, naravno, mogu biti i mlađi. Najraniji primjerak jabučice tipa Z, također, evidentiran je na jednom maču sa sječivom tipa XIIIa iz vremena oko 1300. g., ali prema

izuzetno malobrojna, za razliku od zapadne Europe: Oakeshott 1994, 59-60.

23 Aleksić 2007, kat. 264, 265, 270 i 273.24 Tome u prilog ide činjenica da se termin spade schiavonesche u

talijanskim izvorima ne javlja prije polovine 15. stoljeća: Aleksić 2007, 102, bilj. 313.

25 Aleksić 2007, 102-103.26 Oakeshott 1994, 63; Oakeshott 1991, 147.27 Głosek 1984, 29. Od navedenog broja čak su 63 primjerka

nađena u Poljskoj.28 Aleksić 2007, 89.29 Oakeshott 1991, 152, XVIa. 1 (također: Oakeshott 1994, T.

28A), 153, XVIa. 2, 154, XVIa. 3; (također: Oakeshott 1994, T. 47), 155, XVIa. 4 (također: Oakeshott 1994, T. 28B), 156, XVIa. 5. Najranije datiran mač sa sječivom tipa XVIa primjerak je iz groba Alberta I (+ 1308.) od Austrije: Oakeshott 1994, 63, fig. 34. Za likovne izvore: Oakeshott 1994, 64-65, fig. 36-37, fig. 38.

Oakeshottu takve jabučice postaju uobičajenima tek na-kon 1430. godine.30 Aleksić pretpostavlja da su primjerci njegovih varijanti Z3 i Z4 nešto mlađi od varijante Z1 i Z231, ali čini se da se kao pouzdano mlađa među njima može izdvojiti tek zbog svojih srezanih uglova oktogo-nalna, obično ukrašena i pravljena od bronce, jabučica njegove varijante Z4.32 Jabučice varijante Z3, kao što to pokazuje mač iz muzeja Askeri u Istanbulu na čijem se sječivu nalazi natpis na arapskom, iz kojeg se može zaključiti da je isti mač zaveden u aleksandrijski inven-tar 1367/8. g.,33 bile su poznate već polovinom 14. st., zasigurno paralelno s varijantama Z1 i Z2 čiji se brojni primjerci34 uglavnom kombiniraju sa sječivima tipova XVIa i XIIIa,35 te se barem jedan njihov dio može vezati i uz vrijeme prije ili oko polovine 14. stoljeća (sl. 3).

Kako su jabučice tipa Z, u svojim raznim varijan-tama, brojnije nego drugdje, zastupljene na mačevima nađenima na teritoriju Italije, Mađarske, Slovenije, Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine, različiti autori, uglavnom zbog brojnih primjeraka koji se i danas čuvaju u arsenalu Duždeve palače, u njihovu obliku prepoznaju tzv. “venecijanski stil”, tj. pripisuju im venecijansko,36 rjeđe ugarsko37 ili, kao što je navedeno, srpsko porije-

30 Oakeshott 1994, 110. Za spominjani mač tipa XIIIa, čija mi je fotografija nedostupna, vidi bilj. 49.

31 Vidi gore bilj. 16.32 U arsenalu duždeve palače nalazi se, navodno, preko 300

mačeva s takvim jabučicama. U pitanju je uniformna grupa koja datira u drugu polovinu ili kraj 15. st. i za koju se veže naziv “protoschiavone” ili “spade schiavonesche” iz talijanskih izvora: Kovač 2003, 33. Te mačeve, obično sa sječivima tipa XIXa i nakrsnicama tipa 12c, Aleksić je izdvojio kao Family O: Aleksić 2007, 109-110.

33 Alexander 1985, 111, (47). Mač ima pljosnatu jabučicu čije se stranice spajaju pod pravim kutom, s gornjim dijelom izvijenih rubova, te kružnim ispupčenjem u sredini. Autor tu navodi da se mač može povezati s Venecijom, ali da ne treba isključiti i moguće porijeklo s prostora jugoistočne Europe.

34 Na prostoru jugoistočne Europe Aleksić je evidentirao 65 mačeva s nekom od varijanti jabučica tipa Z: Aleksić 2007, 72, T. 13. Njima se može pridodati i mač iz Dvorova kod Bijeljine, jedan primjerak nedavno nađen u koritu rijeke Neretve kod Čapljine, kao i dva primjerka iz zbirke Hrvatskog povijesnog muzeja, prvi sa sječivom tipa XIIIa, jabučicom Z2 i nakrsnicom 12b, datiran u vrijeme između 1475. i 1520. g., te drugi, jednako datirani primjerak, sa sličnom kombinacijom tipoloških elemenata: XIIIa / 12c / Z3: Bošković 2009, 128-131, 140-143.

35 Mnoga od tih sječiva na sebi zapravo imaju znak vuka u trku, oznaku passauske kovačke radionice, što ih prije veže za prostor Njemačke ili možda Mađarske: Sijarić 2004, 47.

36 Npr.: Oakeshott 1994, 111; Demo 1984, 232 i dr. Ovdje treba napomenuti da Venecija nikada nije bila poznata po proizvodnji oružja, pogotovo ne u usporedbi s Milanom, Bellunom, Brescijom i Genovom, te da većina sječiva iz duždevog arsenala na sebi zapravo ima oznaku kovačkih radionica iz Passaua: vuka u trku: Kovač 2003, 33, sa starijom literaturom.

37 Blair 1967, A Schiavona Rapier, Journal of the Arms and Armour Society, V, 12, London 1967, 454. Članak mi nije dostupan pa se ovdje pozivam na navode: Petrović, Vučinić 2001, 282, bilj. 119.

399


klo.38 Neosporna veza s tzv. mačevima schiavonesche i schiavona dopuštala je također da se njihovo porijeklo traži i na istočnoj jadranskoj obali, iako za to konkret-nih pokazatelja nema.39 Činjenica je tek da se mačevi s jabučicama tipa Z, često u kombinaciji s nakrsnicama tipa 12, zaista mogu vidjeti na nadgrobnim pločama na relativno uskom prostoru Makarskog primorja u Hrvat-skoj: npr. na grobljima kod crkve sv. Stjepana u Brelima (1), kod Gospine crkve u Bastu (2), kod Gospine crkve u Tučepima (3), kod crkve sv. Tekla u Podgori (4), te kod crkve sv. Jurja u Drašnicama (5),40 tj. na stećcima s prostora BiH: Bihovu kod Trebinja (6), Fatnici kod Bi-leće (7), Hodovu kod Stoca (8), Jugovićima kod Gacka (9), odnosno Srbije: stećak s lokaliteta Dokmir (10),41 ali

38 Također: Petrović, Vučinić 2001. Za jedan kritički osvrt na tu tezu vidi: Sijarić 2004, 67-69.

39 Pod mačevima schiavone (spadae schiavonae) isključivo se podrazumijevaju mačevi s ravnim i dugim sječivom niskog stupnja sužavanja, čiji balčak karakterizira jabučica tipa Z, poput slova S vodoravno svijena nakrsnica te specifična mrežasta ili rebrasta košarica u funkciji zaštite za šaku. Mačevi tih karakteristika javljaju se od početka 16. st. Na u literaturi uvriježeno mišljenje (Seitz 1965, 170-171; Šercer 1972, 95; Petrović 1976, 26; Demo 1984, 231-232 i dr.) da su schiavone bile oružje duždeve garde sastavljene od Dalmatinaca kritički se osvrnuo M. Kovač i čini se logično pretpostavljajući da je ista garda sastavljana od lokalnih snaga (Kovač 2003, 33). Prema istom autoru svega devet schiavonea nalazi se u arsenalu duždeve palače, dok se ranijih mačeva s jabučicom tipa Z i poput slova S, vrlo snažno povijenom, kratkom nakrsnicom (“protoschiavone” ili “spade schiavonesche” bez košarice, datirani u kraj 15. st.), tu nalazi preko 300; Kovač 2003, 33.

40 Tomasović 2007, 25, 84, kat. 5 i 6 (1); 28, 90, kat. 11, T. IV, 2 (2); 39, 93, kat. 3, sa starijom literaturom, T. IX, 1 (3); 42, 95, kat. 3, sa starijom literaturom, T. XI, 3. (4) Ta nadgrobna ploča datirana je u 15. st., a na njoj je vidljiv naknadno uklesan natpis na kojem se navodi 1710. g.; 45, 97, kat. 4, sa starijom literaturom, T. XIII, 1 (5).

41 Wenzel 1965, 239, T. LX, 4; Wenzel 1966, 104, T. VII, x (6); Wenzel 1965, 235, T. LVIII, 28 (7); Wenzel 1965, 238, T. LX, 2; Wenzel 1966, 104, T. VII, d (8); Wenzel 1965, 247, T. LXIV, 20 (9); Wenzel 1966, 108, T. XI, d (10).

njih sve zajedno povezuje relativno pouzdano datiranje u 15. st., s naglaskom na posljednja desetljeća istog. Dakle, od pojave prvih jabučica tipa Z pa do vremena njihove velike popularnosti u navedenim krajevima proteklo je stotinjak godina.

Cijelo pitanje hipoteze koja se ovdje analizira do-datno se zakomplicira ako se zna da ne postoji nijedan siguran dokaz da su nakrsnice Aleksićeve varijante12a prethodile onima varijante 12b. Jedini mač s nakrsnicom 12a koji je moguće relativno sigurno datirati, vjerojatno u početak 15. st., na svom sječivu ima natpis na arap-skom jeziku u kojem se navodi period između 1422. i 1428. godine (sl.4).42 Približno isto vrijeme uvođenja u upotrebu blago, poput slova S povijenih nakrsnica su-geriraju i ikonografski izvori s prostora srednjovjekovne Mađarske43 (sl.5), dok se na prostoru današnje Srbije, Bosne i Hercegovine te Hrvatske vjerojatno pojavljuju tek neznatno poslije. Naime, prikazi takvih nakrsnica,

42 Mač se nekada nalazio u aleksandrijskom arsenalu, a trenutačno se čuva u muzeju Royal Ontario u Torontu – vidi: Aleksić 2007, 70, sl. 23, kat. 393. Zbog njegove sličnosti, u pogledu sječiva i jabučice, s primjercima iz Mađarske – koji imaju nakrsnice snažnije povijenih krajeva (12b) – autor zaključuje da mogu potjecati iz istih radionica te da im je, u skladu s evolucijskom teorijom morfološkog razvoja, nakrsnica primjerka iz Toronta mogla prethoditi.

43 U pitanju su dva prikaza Sigismunda Luksemburškog koji na prvom, iz 1424. g., ima kratak, zakrivljen bodež, ili sablju s nakrsnicom 12a, dok na drugom prikazu iz 1427. g. ima klasičan mač s navedenom nakrsnicom – vidi: Sigismundus Rex et Imperator 2006, 453 (5,19), 581 (7,19). Iz približno istog vremena (1420. – 1440.) potječe i prikaz s jednog luksuzno ukrašenog sedla koje se sada nalazi u zbirci Nacionalnog muzeja u Budimpešti: Sigismundus Rex et Imperator 2006, 275 (9), 356-357 (4,65). Za jedan prikaz iz 1467. g.: Varga, Lővei 1992, 138, fig. 32.

Sl. 3. Balčak mača iz muzeja Askeri u Istanbulu s jabučicom varijante Z3 i natpisom iz 1367./68. godine (prema: Alexander 1985, 111, fig. 47) Sl. 4. Mač iz zbirke muzeja Royal Ontario u Torontu, s nat-

pisom na arapskom nastalom između 1422. i 1428. godine (prema: Aleksić 2007, 70, fig. 23)

400


Gradovi: 1. Gacko 2. Dubrovnik 3. Sarajevo 4. Split 5. Beograd

Lokaliteti nalaza mačeva sa sječivima tipa XXc: 21. Velebit kod Počitelja 22. Čapljina 23. Dvorovi kod Bijeljine 24. Prizren 25. Beograd (smještaj –nepoznato nalazište).

Lokaliteti s prikazima nakrsnica tipa 12 na stećcima i nadgrobnim pločama: 6. Nisko kod Splita 7. Brela (2 primjerka) 8. Bast (4 primjerka) 9. Makarska 10. Tučepi 11. Podgora 12. Drašnice 13. Ledinac kod Širokog Brijega 14. Vukovsko na Kupresu 15. Prapratnica u Popovom polju 16. Žakovo kod Trebinja 17. Srđevići kod Gacka 18. Gornje bare kod Kalinovika 19. Bobovo kod Valjeva 20. Ravno (Ravanjska vrata) na Kupresu;

brojni na stećcima s prostora današnje Hercegovine,44 te posebno stećcima i nadgrobnim pločama s Makarskog primorja,45 gotovo su sigurno nastajali u drugoj polovini

44 Žakovo kod Trebinja (Wenzel 1965, T. LIX, 9 i 15; dva primjerka), Gornje Bare kod Kalinovika (Wenzel 1965, T. LX, 33), Ledinac kod Širokog Brijega (Wenzel 1965, T. LVIII, 24), Prapratnica u Popovom polju (Wenzel 1966, T. IVe), Vukovsko na Kupresu (Wenzel 1965, T. LXXVIII, 8), Ravno (Ravanjska vrata) na Kupresu (Wenzel 1965, T. CIV, 6), te možda Srđevići kod Gacka (Wenzel 1965, T. LVIII, 17). Prema Aleksiću navedenima bi se trebao dodati i prikaz s nekropole Ključ u blizini Gacka: Aleksić 2007, 103, Map 9, ali u dostupnoj literaturi nisam našao potvrde za takvu tvrdnju.

45 Na prostoru Makarskog primorja prema rezultatima posljednjih istraživanja zabilježeno je 13 mačeva s nakrsnicama horizontalno

15. st. (stećak s lokaliteta Nisko u Dalmatinskoj zagori na sebi ima uklesanu 1460. godinu46), što ih evidentno čini mlađima u odnosu na slične prikaze iz Mađarske. Nasuprot tome, na teritoriju Srbije među obiljem likov-nih izvora zabilježen je svega jedan prikaz poput slova

povijenima kao slovo S: Tomasović 2007, 68. Svi mačevi nalaze se na nadgrobnim pločama: po četiri primjerka u Bastu (Aleksić 2007, T. IV, 2-5) i Podgori (Aleksić 2007, T. XI, 1-3, 42, kat. 5), dva primjerka u Brelima (isti 2007, T. II, 1, kat. 2, 28, kat. 12), te po jedan primjerak u Makarskoj (Aleksić 2007, T. VIII, 2), Tučepima (Aleksić 2007, T. IX, 1) i Drašnicama (Aleksić 2007, T. XIII, 1).

46 Wenzel 1965, T. LXII, 14.

401


S horizontalno povijene, kratke nakrsnice (ako se to ozbiljno može uzeti u razmatranje – najbliži varijanti 12c), i to na stećku iz Bobova kod Valjeva.47 Poput slova S blago horizontalno povijene nakrsnice mogu se vidjeti i na nekoliko izvora zapadnoeuropske provenijencije od kojih je najraniji, koliko mi je poznato, iz vremena oko 1425. – 30. g.,48 a povremeno se pojavljuju i krajem istog, odnosno početkom sljedećeg stoljeća.49 (sl.6) Sve navedeno jasno sugerira da se nakrsnice Aleksićeve varijante 12a na likovnim izvorima ne pojavljuju prije trećeg desetljeća 15. st., i to istovremeno na prostoru centralne, zapadne, te nešto kasnije i jugoistočne Europe. Kako se i spominjani mač iz zbirke muzeja u Torontu, koji objedinjuje nakrsnicu 12a i jabučicu tipa Z, također treba datirati u početak 15. st., jasno je da još uvijek nema opravdanja mačeve s tim tipološkim elementima, a to se prije svega odnosi na nakrsnicu determiniranu kao 12a, smještati u zadnja desetljeća 14. stoljeća.

U pitanje se, uostalom, treba dovesti polazište tvrdnje Đ. Petrović i M. Aleksića, jer ono nije dobra osnova za iznesene zaključke. U dubrovačkoj arhivskoj građi s kraja 14. i iz 15. st. pod terminom Sclauonia zaista se podrazumijeva Srbija, tj. krajevi preko Drine, kako je

47 Wenzel 1965, T. LVI, 12.48 Oakeshott 1994, 126-127, fig. 106, bilj. 37.49 Oakeshott 1994, 126, fig. 107, 127, fig. 108.

to pokazao M. Dinić, i za što ima velik broj primjera i dokaza.50 Isto tako, krajevi zapadno od Drine, tj. Bosna, u ovom se periodu ne nazivaju Sklavonijom i Dubrov-čani jasno razdvajaju prostor Bosne i Sklavonije.51 U isto vrijeme u dubrovačkoj građi tog vremena sclavus, sclavicus, sclavonescus označava domaćeg čovjeka i domaći proizvod slavenske provenijencije u dubrovač-kom zaleđu u odnosu na dubrovačko područje. Riječ je i o pripadniku i pripadnosti Sclavonii, ali ne o isklju-čivoj pripadnosti području Sclavonie,tj. Srbije. Više je primjera koji pokazuju tu domaću, slavensku definiciju u odnosu na dubrovačko područje,52 kao i dubrovačko

50 Dinić 1966, 27. Vidi: “defuncti in partibus Sclauonie siue Seruie” (16. 8. 1449.), DAD, Diversa Notariae, XXXIII, 183. Nasuprot dubrovačkim, u mletačkim se izvorima pod istim pojmom podrazumijeva ukupno dubrovačko zaleđe. Za neke primjere vidi: Sijarić 2004, 67, bilj. 311.

51 “ire per Bosnam per viam Drignauie usque ad locum vocatum Archilia in Morauiza partium Sclauonie” (17. 7. 1405.), DAD, Div. Canc., XXXV, 202v; “bene et fideliter seruire in Sclauonia, Bosna et alibi” (22. 4. 1429.), DAD, Div. Canc.,, XLV, 211v; “per viam Bosne in Sclauoniam … in villa Comorane” (1. 12. 1433.), Diversa Notariae, XVIII, 134-134v.

52 “tria brachia panni sclaui” (3. 12. 1421.), DAD. Lam. de foris, IV, 363v; “duos capellos sclabonicos” (1. 10. 1415.), DAD, Div. Canc., XL, 224; “unum capellum sclauum” (1. 5. 1434.), Div. Not., XVIII, 248v; “unam thunicam panni sclaui” (17. 12. 1416.), Div. Canc., XLI, 57v; “unum par cercellorum sclauorum de argento” (3. 9. 1419.), Lam. de foris, IV, 73; “I par cercellorum sclauicorum de argento” (29. 7. 1426.), Lam. de foris, VII, 41; “supra Radiuoy Sopaç de Uscopia. Eo quia sibi accepit unam

Sl. 5. Prikazi mačeva Sigismunda Luksemburškog: (a) iz 1424. g.; (b) iz 1427. g.; (c) prikaz balčaka mača sa sedla iz vremena između 1420. i 1440. godine (prema: Sigismundus Rex et Imperator 2006, 453 (5.19), 581 (7.19))

a b c

402


poimanje domaćeg u očitim bosanskim slučajevima.53 U tom periodu, kroz prizmu dubrovačkih izvora jedino bi proizvod označen de Sclavonia bio isključivo proizvod koji označava pripadnost području istočno od Drine, tj. Srbiji, i u njemu bi se mogla prepoznati isključivo srpska osobitost.

Svim ranije citiranim autorima, uključujući i autora ovog rada, koji su raspravljali o identificiranju mačeva iz navedenih izvora, ili o mačevima s ovih prostora uopće, promakao je jedan s više aspekata vrlo značajan podatak koji je još 1951. g. istaknuo Dragan Roller. Taj je autor u svojoj studiji o dubrovačkim zanatima u 15. i 16. st. naveo da jedan kovač sklapa ugovor sa majstorom za mačeve, u kome se obavezuje da će mu u roku od tri godine isporučiti 200 komada oštrica za mačeve s tri kanala uz cijenu od 450 perpera.54 Navedeni kovač, kako

pecudam ad zarinam sclauam valoris yperperorum duorum” (23. 12. 1429.), Lam. de foris, VIII, 308v.

53 “Milos Radoslauich homo domini domini Tuertchi militi bani Bossine presentauit nobilli et potenti viro domino Nicolao Barbadico honor comiti Ragusii et suo minori consilio unum instrumentum cum una litera sclauonescha pro parte dicti domini bani, scriptum dictum instrumentum manu Bernabay Thome clerici Bosinensi dictis publici imperiali auctori notati cum bulla anuli dicti domini bani in ipso instrumento impressa et cum duabus bullis pendentibus cum syricho çaloi una, videlicet, fratris Pellegrini episcopi Bossine at alia capituli sui ...” (20. 9. 1355.), DAD, Div. Canc., XVIII, 86v-87; “Prochura de Iuan fiol de Tuertcho Borouinich de Bossna schrita in schiauonescho e reçistrata qui” (11. 3. 1447.), Procura de Notaria, II, 32; “citadin nostro Ragusino Radouan Cristich in Soto Creseuo salute ... lo re et altri valiosi suoi Bosignani, non obstante che voi et esso Andrusco seti nostri Ragusei, la qual cosa e contra le usanze et ordeni nostri e de la quale ne pigliamo maraueglia pero per la presente nostra vi scriuemo et comandiamo che omnino debiate essare per tal casone ad andare ne dimandare ne usare vostra rason auanti lo re ne valiosi Schiaui ne alla raxon schiaua” (11. 10. 1436.), Lettere di Levante, XII, 45.

54 Roller 1951, 94.

se iz dokumenta može vidjeti,55 jest Dragojević Ostoja iz Gacka čije se aktivnosti u pisanim izvorima mogu pratiti od 1403. do 1414. godine. U najranijem spomenu iz 1403. g. Ostoja Dragojević navodi se kao jamac svome bratu Utješenu koji je ugovorio petogodišnju službu i šegrtovanje kod jednog postolara u Dubrovniku.56 Šest godina poslije, u prosincu 1409. g., kovač Nenko podi-gnuo je optužnicu protiv kovača Ostoje iz Gacka i mača-ra – spatariusa Tosoja Jurjevića zbog napada na njega i njegovu ženu.57 Točno tri godine poslije (prosinac 1412. g.), Ostoja Dragojević obvezao se da će za istog mačara Tosoju napraviti 25 mačeva (viginti quinque enses) s tri i četiri kanala dobro raspoređena i od dobrog željeza (bene compositarum de bono fero)58, da bi se potom (30.

55 “Hostoya Dragoyeuich faber facit manifestum quod ipse promistit et se obligat Tossoye spathario dare ducentas spatas nutus cum tribus canalibus bene et suficientem temperatum sine elzo et pomo usque ad tres annos proxime futuros, dando singulo anno terciam partem pro yperperis quandringentis quinquaginta soluando per ratione ut recipiat spatas. De quibus idem Hostoya fuit contentus et confessus recepisse pro parte dicti precii yperperos centum. Hoc fuit aditum per pactum quod dictus Hostoya non possit laborare per se vel alios in anno ultra spatas decem de quibus decem spatis possit facere voluntatem suam. Et si ultra dictis decem spatas faceret dictus Hostoya possit illas accipere sine solutione. Renuntiando” (30. 11. 1414.), Div. Canc., XL, 87.

56 “Ego Utiessen Dragoeuich de Gheçcha confiteor quod cum de mea bona voluntate et ex certa sciencia et cum consensu et voluntate Hostoye fabri fratris mei loco me et opera mea Petro Nicolai de Segnis cerdoni presenti et recipienti me ad standum cum eo ad dictam artem calligarie capescendam et ipse seruiendum et laborandum usque ad quinque annos proxime futuros, promittens et me obligans stare cum eo usque ad dictum terminum et eidem fideliter et legaliter seruire et eius mandatis hobedire et facere quemcquam possibillia michi facienda committet et eius res et bona fideliter saluare etc. Et non aufugere etc. Et ego Hostoya faber suprascriptus constituo me plegium pro dicto frater meo dicto Petro quod si dictus frater meus aufugeret a dicto Hostoya et faceret ei aliquod dampnum vel furtum dictum fratrem meum dabo ipsi Petro in manibus aut in carzeribus ad eius petitionem detentem quem si non darem ut premittitur quod super me et super omnia bona mea tenear ipsi Petro reficere omnia dampna que eidem fecisse. Et hoc quia ex altera parte dictus Petrus promixit et se obligat dicto Utiesseno facere expensas victus et vestitus condecentes tam infirmo quam sano existenti et eum docere fideliter artem meam callegarie usque ad dictum terminum et in fine termini dare ei cpita dicte artis secundum Ragusiiensis. Ser Paulus de Gondulla judex et Ruschus magistri Christofori testis” (21. 1. 1403.), DAD, Div. Not., XI, 33v.

57 “Nencho faber coram domino Nicolao de Goze Rectoris conqueritur supra Tossoe Gurgeuich spatarium et Hostoyam fabrum de Gazcha. Eo quia dictus Hostoya decapilauit ipsum Nencho et dictus Tossoe percussit Bognam uxorem dicti Nenchi cum una curtellessa super capite cum effusione sanguinis. Et hoc fuit heri de sero apud domum habitantis dicti Nenchi. [Testes:] Ser Johannes Lampre de Zrieua, famuli magistri Francischi pauesarii, Michoç famulus Nalischi sartoris, Radoslauus Michagleuich tabernarius” (14. 12. 1409.), Liber maleficiorum, II, 254.

58 “Hostoia Dragoyeuich facit manifestum quod ipsi promitit et se obligat Tossoye spatario viginti quinque enses medietatem trium canallium et medietatem quatuor canallium bene compositarum de bono fero in tribus terminis, videlicet, octo enses usque ad unum mense et postea ad alium mense octo et reliquos octo ad alium mensis. Renuntiando” (21. 12. 1412.), DAD, Div. Canc., XXXIX, 193.

Sl. 6. “The Hours of Elizabeth the Queen”, 1430. g. (prema: Oakeshott 1994, 126-127, fig. 106, bilj. 37)

403


11. 1414. g.), očigledno nakon što je ispunio obveze iz prethodnog ugovora, obvezao i da će u sljedeće tri go-dine isporučiti još dvjesto spatas s isključivo tri kanala (ducentas spatas nutus cum tribus canalibus).59 Dok se u prvom dokumentu, iz prosinca 1412. g., ne daju druge morfološke pojedinosti osim da mačevi (enses) trebaju imati tri i četiri dobro raspoređena kanala, u dokumentu iz studenog 1414. g. izričito se navodi da su predmet narudžbe spatas bez nakrsnice i jabučice (sine elzo et pomo), dakle, u današnjoj terminologiji – sječiva. U stručnoj je literaturi i prije zaključeno da su termini spata (spada) i ensis sinonimi,60 a iz navedenih primjera može se zaključiti da je isti termin obuhvaćao i sama sječiva, bez ostalih dijelova koji čine kompletan mač. Može se pretpostaviti da je mačar Tosoje Jurjević na mačevima koje mu je isporučio kovač Ostoja obavljao određene radove, sigurno njihova kompletiranja nakrsnicama i jabučicama, te vrlo vjerojatno koricama i drškama od kojih su potonje osim estetskih trebale zadovoljavati i anatomske potrebe novog vlasnika, dok se na kraju ne treba isključiti mogućnost da su neki od tih primjeraka u Dubrovniku bili naknadno ukrašeni i srebrom.61

Dakle, citirani dokument iz 1414. g. potvrđuje u stranoj literaturi odavno utvrđenu činjenicu o odvojenom djelovanju kovača i mačara,62 te pruža i jasne parametre za usporedbu cijene rada kovača, tj. cijene njegovih proizvoda s procijenjenim cijenama gotovih mačeva. Bez obzira na to što mačar Tosoje od Ostoje Dragojevića naručuje velik broj sječiva za mačeve (200), kovač je po jednom komadu dobivao 2,25 perpera (1 zlatni dukat = 3 perpera = 36 dubrovačkih dinara), što je s obzirom na količinu, a i činjenicu da je riječ samo o sječivu, dobra cijena koja posredno govori o relativno visokoj kvaliteti Ostojinog proizvoda.63

59 Vidi gore bilj. 55.60 Za navedeno je vrlo ilustrativan primjer iz jedne tužbe iz 1349.

g., prema kojoj je navedeno da je udarac učinjen “cum ensem super faciem”, što je svjedok potvrdio izjavivši da se to dogodilo “cum una spata in manum... super visum” – prema Petrović 1976, 19-20, bilj. 6.

61 U veljači 1384. g. dubrovačka vlada odlučuje da kralju Tvrtku I. daruje srebrom ukrašen mač: Petrović 1976, 23, bilj. 28. Srebrom ukrašene mačeve posjedovali su i Pribislav Vukotić, komornik hercega Stjepana Vukčića Kosače, te kralj Stjepan Tomaš (“unum ensem ornatum argento”) čiji mač kraljica Katarina, 26. listopada 1463. g. zavjetuje svome sinu Sigismundu, tada zapravo već Ishaku, pod uvjetom da se povrati u krilo kršćanstva. U Katarininoj oporuci 1478. g. spominje se i drugi srebrom ukrašen mač koji je Katarina namijenila upravniku svog dvora Radiću Klešiću. Za sve relevantne izvore i literaturu o ovom pitanju vidi: Tošić 1997; Sijarić 2004, bilj. 22 i 23. Za druge primjere u kojima se također govori o ukrašavanju mačeva: Petrović 1976, 23-24, bilj. 27, 29-30.

62 Davidson 1994, 51-52, 81-82; Głosek 1984, 44-50 i dr.63 U dubrovačkim dokumentima postoji izuzetno velik broj

navoda o mačevima čija se vrijednost procjenjuje od 1. (“unum

Za temu koja se ovdje analizira, ipak, najvažnija je činjenica da je kovač Ostoja Dragojević za svog dubrovač-kog, poslovnog, a kako smo prije vidjeli, i partnera u rad-njama narušavanja opće sigurnosti, izrađivao sječiva s tri i četiri kanala, i to u izuzetno veliku broju.64 Zahvaljujući

ensem valoris perperis uni” – vidi: DAD, Lam. de foris, III, 15v; 29. 9. 1412.) 3 (“spatam unam valloris yperperorum trium” – vidi: Lam. de foris, V, 227; 7. 11. 1423.), 5 (“unum ensem valoris yperperos 5” – vidi: Lam. de foris, IV, 131v; 11. 1. 1420.), više njih u vrijednosti od 6 (“ensem unum valoris perperos” VI – vidi: Lam. de foris, IV, 39; 6. 8. 1419; Lam. de foris, I, 82v; 18. 10. 1372.), i 8 (“unum ensem valoris perperorum” VIII – vidi: Lam. de foris, X, 168v; 19. 4. 1434.; “unum ensem precii yperperis octo” – vidi: Lam. de foris, XXI, 214v; 31. 10. 1447.), kao i 12 perpera (“ensem unum valloris yperperorum duodecim” – vidi: Lam. de foris, V, 152; 14. 4. 1423.), odnosno 12 perpera i 18 groša (“unum ensem valoris ipeperos XII et grossos XVIII” – vidi: Lam. de foris, X, 111; 29. 11. 1433.). Pojedini primjerci imaju vrijednosti izražene u dukatima: 2 (“unam spatam valoris ducatorum duorum” – vidi: Lam. de foris, XXII, 204; 19. 9. 1449. g; “unum ensem valoris duorum ducatorum” – vidi: Lam. de foris, XXXVII, 312; 14. 4. 1466.), 4 (“duas spatas valoris ducatus 8” – vidi: Lam. de foris, XXI, 292v; 13. 2. 1448.; “Et ensis unus vallorem ducatorum IIII” – vidi: Lam. de foris, VII, 238; 22. 10. 1427.), pa i cijelih 8 dukata (“unus ensem valoris octo ducatorum” – vidi: Lam. de foris, XXXVII, 207; (30. 12. 1465.), i mnogi drugi. Ovdje su izostavljeni dokumenti u kojima se daju zbirne vrijednosti za više predmeta, uključujući i mačeve.

64 Taj broj, sasvim uzgred, približno odgovara, ili je tek neznatno manji, od ukupnog broja trenutačno poznatih mačeva iz razvijenog i kasnog srednjega vijeka s prostora današnjih država Slovenije, Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine te Crne Gore, što dovoljno govori o razmjerima našeg stvarnog (ne)poznavanja ove problematike.

Sl. 7. Grb Hrvoja Vukčića Hrvatinića – detalj (prema: Hrvat-skoglagoljski misal Hrvoja Vukčića Hrvatinića 1973.)

404


tim podacima prvi se put na osnovu pisanih izvora sa si-gurnošću može utvrditi barem jedna od karakteristika ma-čeva koji su se proizvodili u neposrednom dubrovačkom zaleđu početkom 15. st., te da se na osnovu istih pristupi njihovu koliko-toliko utemeljenom identificiranju.

Kako je Dubrovnik, bez ikakve dileme, igrao glavnu ulogu u snabdijevanju ovih prostora oružjem, logično bi bilo pretpostaviti da su neki od Ostojinih i Tasojevih ma-čeva završili na istima. Prije sačuvanih, ovdje je potrebno ukazati na jedan poznat primjerak iz likovnog izvora, mač sa sječivom s tri jasno uočljiva kanala iz iluminiranoga Hrvojevog glagoljskog misala, koji je nastao početkom 15. st. po narudžbi Hrvoja Vukčića Hrvatnića.65 (sl.7) Sječivo tog mača relativno je kratko, a osim polja s trostrukim kanalom, karakterizira ga i izuzetno visok stupanj sužava-nja, izrazito zašiljen vršak,66 jabučica tipa I, te nakrsnice

65 Vidi: Hrvatskoglagoljski misal Hrvoja Vukčića Hrvatinića, Zagreb, Ljubljana, Graz 1973.

66 U okviru Oakeshottove klasifikacije takvo sječivo bilo bi najbliže tipu XIV, čiji su primjerci na osnovu brojnih prikaza

Tablica I. 1. Dvorovi kod Bijeljine 2. Velebit kod Počitelja

Oakeshottova stila 3. S navedenim bi se, barem kada je u pitanju sječivo, vrlo bliska paralela mogla vidjeti u prije nepubliciranom, prilikom eksploatacije šljunčare u mjestu Dvorovi kod Bijeljine (T. I, 1)67 nađenom maču s jabučicom tipa Z, i u obliku potkove, snažno prema sječivu povijenu nakrsnicom tipa 13.68 Sječivo tog mača, dugo 79,7, i pri nakrsnici široko 4,0 cm, naime, ima izuzetno visok stupanj sužavanja, te polje s četiri uska, fino profilirana kanala koje zauzima 42,6 % njegove dužine, što bi ga, možda, moglo determinirati kao Oakeshottov tip XIV. Mačevi sa sječi-vima opisanih karakteristika u pravilu se datiraju u prvu

s prostora Engleske, Francuske i Njemačke, pogotovo oblasti Alzasa i Poranja, uglavnom datirani u period između 1300. i 1340. g. – vidi: Oakeshott 1994, 51-53; Oakeshott 1991, 115.

67 Mač se pod inv. br. I-3340 čuva u Muzeju Semberije u Bijeljini. Iskrenu zahvalnost za dopuštenje da publiciram ovaj mač dugujem upravi Muzeja Semberije i kolegici Snježani Antić koja je izradila crtež mača.

68 Ovaj oblik nije posebno izdvojen unutar Oakeshottove klasifikacije, ali ga M. Aleksić determinira kao tip 13, što se ovdje prihvaća: Aleksić 2007, 32.

405


polovinu 14. st.,69 ali jasna paralela iz Hrvojeva misala, kao i gore citirani dokument koji pokazuje da su se sječiva s četiri kanala proizvodila na prostoru Gacka 1412. g., ne dopuštaju da se po tom pitanju zauzme isključiv stav. U osnovi četvrtasta jabučica s kratko srezanim rubovima i konveksno ispupčenim i duboko perforiranim centralnim plohama, približno odgovara Aleksićevom tipu Z2b koji se može naći na velikom broju mačeva datiranih, približno, od polovine 14. do polovine 15. st., i za precizno datiranje potonjeg mača ne predstavlja posebno bitan kronološki čimbenik. Njegovoj prema sječivu snažno povijenoj nakr-snici, s približno polukružnim i bradavičastim profilacijama okončanim krakovima u presjeku, paralele se mogu zapaziti kroz čitav period razvijenog i kasnog srednjeg vijeka,70 ali ipak, najbliže analogije, kao što će se vidjeti niže u tekstu, zapažaju se na, dosad barem, mačevima datiranima u drugu polovinu 15. st. s teritorija Bosne i Hercegovine i Srbije. Među njima, kako u pogledu nakrsnice, tako i zbog sječiva s višestrukim, ovdje trostrukim kanalom, a što bi ga even-tualno moglo povezati sa sječivima koje je kovao Ostoja Dragojević, posebno valja izdvojiti više puta publicirani,71 navodno kao “znak jednog groba” na Velebitu kod Počitelja (T. I, 2) nađeni mač koji se nalazi u zbirci ZMBiH.72 Njega karakterizira jabučica tipa Z, nakrsnica tipa 13, te 85,4 cm dugo i kod nakrsnice 4,5 cm široko sječivo niske vrijednosti sužavanja, s tri slabo profilirana, relativno plitka kanala formirana u polju koje zauzima nešto manje od 1/3 širine i 28,1% dužine sječiva. Na jednoj strani sječiva, 25 cm ispod nakrsnice, nalazi se nevješto izveden zoomorfni prikaz koji je teško definirati, osim kao neuspješan pokušaj oponašanja

69 Najbliža analogija može se vidjeti kod mača datirana u vrijeme između 1270. i 1320. g., s 73,7 cm dugim sječivom s četverostrukim kanalom, jabučicom tipa K i povijenom nakrsnicom stila 1. Mač potječe s nepoznatog nalazišta: Oakeshott 1991, 123, XIV. 7, sa starijom literaturom. Sječiva tog tipa izuzetno su rijetka izvan zapadne Europe: jedan primjerak nađen je kod mjesta Trenčín u Slovačkoj – vidi: Ruttkay 1975, 147, Abb. 5 (6), 169, Abb. 14 (3), 208; isti 1976, 279, Abb. 29 (5a-b); Głosek 1984, 139-140, kat. 29; Aleksić 2007, 145, kat. 17; dok se jedan, nepublicirani primjerak čuva u zbirci Muzeja Republike Srpske u Banja Luci.

70 Gotovo identične nakrsnice, tu doduše s kružnim presjekom i neprofiliranim, ali ipak zadebljanim rubovima, posjeduje npr. mač s lokaliteta Korsoygaden (Norveška), kao i mač izvađen iz rijeke Ouse (Velika Britanija) – oba klasificirana kao tip XII, te na osnovu karakteristika natpisa datirani u vrijeme oko 1100. g. (± 25), odnosno u prvu polovinu 12. st. – vidi: Oakeshott 1991, 76, XII. 10; 79, XII. 11; za detaljnu analizu natpisa usporedi isti 1991, 253-260. Identično oblikovana nakrsnica prepoznatljiva je na minijaturi rukopisa knjige psalma iz biblioteke Vojvode od Rutlanda – vidi: Oakeshott 1994, 113, fig. 91, dok se osnovni oblik prepoznaje i na brojnim drugim mačevima koji imaju povijene nakrsnice Oakeshottovog stila 1, odnosno kasnijih stilova 9 i 11.

71 Truhelka 1914, 242, T. I, 4, sl. 49; Sijarić 2004, 81-85, T. XIV, sl. 14-14d; Aleksić 2007, 174, kat. 310.

72 U pitanju je jedan od mačeva iz grupe onih koje je Ć. Truhelka identificirao kao bosanske, odnosno albaneške.

znaka vuka kovačkih radionica iz Passaa. Na drugoj strani sječiva nalaze se dva znaka: 24,3 cm ispod nakrsnice plit-ko urezana rozeta (dim. 1,1 x 1 cm), dok se na istoj strani sječiva, ali 2,7 cm ispod nakrsnice, nalazi nedefinirani znak (dim. 0,6 x 0,4 cm), u suštini jednak znakovima sa sječiva dviju schiavona koje se nalaze u zbirci Povijesnog muzeja u Zagrebu.73 U tipološkom smislu sječivo ovog mača može se promatrati kao jednoručna i nešto umanjena varijanta spominjanih sječiva Głosekovog tipa XXI, tj. Aleksićevog XXb,74 koju je potonji izdvojio kao novu varijantu: XXc,75 odnosno prelazni oblik između Oakeshottovih tipova XIX i XX.76 Način izvedbe njegovih kanala, kao i opće metro-loške vrijednosti, izuzev manjeg stupnja sužavanja, čine ga izuzetno bliskim spominjanom sječivu mača iz Dvorova kod Bijeljine. Prilikom prve detaljnije obrade tog mača ukazao sam također na mačeve iz Foče, Blagaja,77 Ka-dijskog Krsta (Knjaževac, Srbija)78 te primjerak iz zbirke Etnografskog muzeja u Beogradu (nepoznato nalazište)79 kao njemu, u pogledu dužine sječiva i karakteristika bal-čaka, jako srodne primjerke.80 Navedenim mačevima M. Aleksić pridružio je još četiri srodna primjerka nađena na teritoriju Srbije, te ih sve zajedno svrstao u svoju Family P.81 Toj po svim tipološkim karakteristikama povezanoj grupi sada se može pridružiti i mač koji je nedavno nađen u koritu rijeke Neretve u Čapljini, ali koji, nažalost, nisam bio u prilici osobno pregledati i izmjeriti,82 jedan primjerak s nepoznatog nalazišta iz zbirke ZMBiH-a, te uvjetno i gore analizirani mač iz Dvorova kod Bijeljine.

73 Šercer 1976, 36, kat. 202, 101-102, kat. 202. Mač nađen u Islamu Grčkom datiran je u 17. st., a autorica ostavlja mogućnost da je proizveden u Italiji. Za drugi primjerak: Šercer 1976, 37, kat. 210, 104, kat. 210. Mač s nepoznatog nalazišta datiran je u 17./18. stoljeće.

74 Ta često s jabučicama tipa Z i nakrsnicama tipa 12b kombinirana sječiva nalaze se na brojnim mačevima (Aleksićeva: Family N) nađenima na prostoru srednjovjekovne Ugarske. Zbog svoje dužine, relativno niskog stupnja sužavanja, te dijelom zbog karakteristika balčaka, navedena sječiva mogu se promatrati kao finalna faza razvoja sječiva XIIIa. Jedna je od bitnih karakteristika ovih sječiva i višestruki kanal, kakav se nalazi na sječivu ovdje analiziranog mača.

75 Aleksić 2007, 27, fig. 3, 92.76 Oakeshott 1991, 197 i 207.77 Mačevi iz Foče i Blagaja nalaze se u zbirci Odjeljenja za

etnologiju ZMBiH, jer je odavno procijenjeno da u pitanju nisu srednjovjekovni predmeti. Ovdje ipak dajem njihove dimenzije – vidi T. 1.

78 Jovanović 1991, 81-83, sl. 1; Aleksić 2007, 170, kat. 278.79 Škrivanić 1957, 53, sl. 19/1; Birtašević 1968, 91, T. IV, 3;

Aleksić 2007, 171, kat. 281.80 Sijarić 2004, 84.81 Aleksić 2007, 110-112, T. 19.82 Na osnovu fotografija tog mača koje sam dobio na uvid, a koje

pokazuju ravno, nažalost prelomljeno sječivo niskog stupnja sužavanja, nakrsnicu stila 13 i uzak i kratak trn – bez sačuvane jabučice, čini se da bi primjerak vjerojatno odgovarao ostalima iz ove skupine.

406


Osim jednakih nakrsnica i približno jednakih jabu-čica, mačevi ove grupe imaju u pogledu morfoloških vrijednosti gotovo identična, jednoručna sječiva koja se obično, ali ne isključivo, razlikuju po broju kanala. Tako tip XIXa ima jedan a, tip XXc tri kanala.

U literaturi je dosad bilo prihvaćeno da se takva sječi-va, uvijek posrednim dokazima (obliku jabučica, radionič-kim znakovima i sl.), trebaju datirati u drugu polovinu 15. st.84 te da su se proizvodila veoma dugo, u najmanju ruku sljedećih dvjesto godina.85 Zbog podataka iz gore citiranih ugovora kovača Ostoje Dragojevića i mačara Tosoje, iz 1412. i 1414. g. navedeno datiranje još se jedanput treba preispitati. Naime, s obzirom na morfološku i metrološku uniformnost,86 njihovu brojnost na relativno malom pro-storu, te činjenicu da na istom prostoru, zasad barem, nisu nalaženi drugi tipovi sječiva s tri kanala, stariji primjerci iz priložene Tablice II jedini predstavljaju ozbiljne kandidate za mačeve koji su bili predmetom navedenih ugovora. Nji-ma je, zbog istih, morfoloških razloga, kao i zbog činjenice da se u dokumentu iz 1412. g. spominju i mačevi s četiri kanala, pridružen i primjerak iz Dvorova kod Bijeljine, iako se navedena dilema oko tipološkog determiniranja sječiva tog mača ne može u potpunosti zanemariti.

83 Podaci i tipološko determiniranje mačeva 1-2, 5-8, prema: Aleksić 2007, 111, T. 19.

84 Vidi: Sijarić 2004, 85; Aleksić 2007, 111 i dr.85 Na takav stav naime ukazuju morfološke osobine sječiva brojnih

schiavone mačeva s rebrastim i mrežastim košaricama koje bi se moglo datirati u različite periode 16. i 17. st., a koje imaju gotovo identična sječiva. Ilustracije radi, u depoima ZMBiH-a nalazi se desetak takvih primjeraka. Njihova dužina u odnosu na primjerke navedene u T. 1 ne varira više od 2 cm, dok su im širina te stupanj sužavanja gotovo identični. Dobar dio njih dijeli i zajedničku oznaku – vuka u trku, koji je u pravilu većih dimenzija te tauširan bliže nakrsnici nego što je to bio slučaj kod mačeva iz ranijeg vremena.

86 Minimalna odstupanja, zapravo, trebaju podsjetiti na često zanemarivanu činjenicu da je bila riječ o predmetima ručne, a ne strojne izrade.

Lokalitet / smještaj Jabučica Sječivo NakrsnicaDužina sječiva

Najveća širina sječiva

Dužina nakrsnice

Ukupna dužina

1. ? / VMB Z2b XXc 13 71,5* ? ? 86*

2. Prizren / NMV83 Z4 XXc 13 86,0 5,0 10,0 98,5

3. Počitelj / ZMBiH Z2b XXc 13 85,4 4,5 10,3 98,5

4. Dvorovi / MS Z2b XIV / XXc 13 79,7 4,0 10,9 92,2

5. Kadijski Krst / NMK Z2b XIXa 13 85,0 ? ?* 98,0

6. ? / VMB Z2 XIXa 13 82,5 ? ? 94,5

7. ? / EMB Z4 XIXa? 13 89,5 4,5 ?* 103,0

8. ? / VMB Z4 XIX 13 (ravna) 89,5 4,5 18 102,0

9. Foča / ZMBiH Z4 XIXa 13 86,0 5,0 10,0 98,5

10. Blagaj / ZMBiH Z4 XXa 13 87,0 4,1 8,0 101,6

11. ? / ZMBiH Z4 XIXa 13 85,5 4,0 9,7 98,0

12. Čapljina / ? ? XXc 13 ? * ? ? ?*

Tablica II. Tipološke i metrološke vrijednosti mačeva porodice P83

S obzirom na to da su, kao što je već dovoljno nagla-šeno, nakrsnice tipa 13 u svom osnovnom obliku poznate već od prve polovine 12. st., da su jabučice tipa Z, i sve njezine varijante izuzev Aleksićeve varijante Z4,87 također dobro poznate barem od polovine 14. st., te s obzirom na to da nema pouzdanih arheoloških dokaza za precizno datiranje sječiva tipa XXc/XIXa, navedeni pisani izvori odsad bi trebali imati prioritet pri krono-loškom determiniranju u sam početak 15. stoljeća.88 Preciznije kronološko razlikovanje unutar uniformne grupe mačeva navedenih tipoloških karakteristika, zasad barem, moguće je tek na osnovu karakteristika njihovih jabučica, i to samo kod kasnih primjeraka varijante Z4, koje treba svrstavati u sam kraj 15. st., ili nakon toga. Takva hipoteza rezultat je trenutačnog stanja istraženosti cijelog pitanja pa potvrdu, ili opovrgavanje, treba dobiti daljnjim arheološkim i arhivskim istraživanjima.

Logičnim slijedom zaključivanja koje sugeriraju pi-sani izvori, mačevi s kombinacijom tipoloških elemenata XXc- XIXa/Z/13, u slučaju da se prihvate, vjerujem do-voljno obrazložene indicije o datiranju primjeraka iz oko-line Počitelja, Dvorova kod Bijeljine, kao i drugih njima bliskih, prilikom identificiranja “lokalnih” formi mačeva trebali bi imati prednost nad mačevima s povijenim S

87 Vjerojatno sredinom 15. st., jabučice tipa Z postupno se reduciraju u voluminoznosti, dobivaju radikalnije srezane rubove, katkad ukrašenu centralnu plohu, te se sve češće izrađuju od bronze. Takav oblik (Z4), od posljednjih desetljeća 15. st. pa kroz period upotrebe mačeva schiavone (16. – 18. st.) pokazuje tendenciju trapezoidnom oblikovanju stranica pri kojem se može zapaziti, zbog naglašene dekorativne funkcije sasvim logična, velika varijabilnost osnovne forme.

88 Mačevi s opisanim sječivima, nakrsnicama tipa 13, te malim, brončanim, nekada ukrašenim jabučicama tipa Z4, kao što su primjerci iz Foče i Blagaja, zasigurno pripadaju kasnijem vremenu, zadnjim desetljećima 15. ili početku 16. stoljeća. Za te mačeve vidi: Birtašević 1968, T. IV, 2-2a; Truhelka 1914, sl. 49, T. I, 6.

407


nakrsnicama (12) i jabučicama tipa Z. Potonje, naime, ne karakteriziraju uniformna sječiva, a posebno ne ona s tri ili četiri kanala, te se njihova provenijencija, bez boljih dokaza, ne može ni približno fiksirati za jedan geografski skučen teritorij. Poput slova S povijene nakrsnice, u svim svojim varijantama, javljaju se na širokom srednjoeurop-skom prostoru, najranije krajem drugog desetljeća 15. st., i zasad nema izravnih dokaza da su se na ovim prostorima pojavile prije tog vremena. Njihova blago povijena vari-janta, ako bi se sudilo po likovnim izvorima, upravo nije karakteristična za prostor srednjovjekovne Srbije, već naprotiv, za prostor današnje Dalmacije i Hercegovine.89 Treba se primijetiti da na potonjim prostorima, gdje se u velikom broju mogu naći prikazi mačeva s povijenim nakrsnicama, zapravo dosad nisu nalaženi takvi mačevi, dok ih se, recimo, upravo suprotno, nalazilo na prostoru Srbije gdje takvih prikaza, izuzev sa stećka iz Bobova kod Valjeva, nema.90 Mačevi su naime, čini se, bili lakše prenosivi od nadgrobnih ploča i stećaka.

Na kraju treba primijetiti da su ugovori o pravlje-nju velikog broja mačeva, odnosno sječiva s tri i četiri kanala, sklopljeni 1412. i 1414. g., dakle neposredno prije dva spomena bosanskih mačeva u dubrovačkim izvorima, prvog iz 1419. (spada I bona de Bosna ) i drugog iz 1427. g. (duos enses Bossinenses).91 Takva podudarnost mogla bi sugerirati da su upravo mačevi koje je u Gacku počeo kovati Ostoja Dragojević oni isti koji se, kompletirani i možda ukrašeni, u Dubrovniku, nešto poslije, nazivaju bosanskima. Kao što je detaljno obrazloženo, zasad su jedini ozbiljni kandidati za njihovo identificiranje primjerci s dugim, ravnim, jednoručnim sječivima koje karakteriziraju polja s trostrukim i četve-rostrukim kanalima, jabučicama tipa Z, te prema sječivu snažno povijenim nakrsnicama tipa 13. Kako citirani pisani izvori ne govore ništa o obliku nakrsnica i jabu-čica, te se ne zna je li spatarius Tosoje upotrebljavao, kao ni koliko dugo, jedan, dva ili više njihovih tipova, treba dopustiti da eventualni arheološki nalazi ili novi pisani izvori u budućnosti korigiraju takvu mogućnost.

Čak i u slučaju da su nas brojne slučajnosti dovele do identifikacije bosanskog mača, a time i do potvrde Truhel-kinog, ne zna se na čemu zasnovanog mišljenja, isti nam podaci govore da oni nisu bilo isključivo bosanski jer im je završni dodir, notu, ili neku i dalje skrivenu karakteristiku potpune prepoznatljivosti, sasvim u skladu s današnjim “tržišno-ekonomsko-globalističkim” obrascima, ipak davao naručilac, u ovom slučaju dubrovački spatarius.

89 Vidi gore bilj. 44-46.90 Vidi gore bilj. 47.91 Vidi gore bilj. 2 i 3.

SKRAĆENICE

EMB Etnografski muzej u Beogradu, Srbija

MS Muzej Semberije; Bijeljina, Bosna i Hercegovina

NMK Narodni muzej u Knjaževcu, Srbija

NMV Narodni muzej u Vranju, Srbija

VMB Vojni muzej u Beogradu, Srbija

ZMBiH Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo, Bosna i Hercegovina

ActaHaHung Acta Historiae Artium Academiae Sci-entarum Hungaricae, Budapest

GHDM Glasnik hrvatskog državnog muzeja u Sarajevu. Sarajevo

GSAD Glasnik srpskog arheološkog društva, Beograd

GZM Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, Sarajevo

SA Slovenská archeológia, Bratislava

VAMZ Vjesnik arheološkog muzeja u Zagrebu, Zagreb

VVM Vesnik vojnog muzeja, Beograd

ZfGesWK Zietschrift der Geselschaft für historis-che Waffen- und Kostümkunde, Berlin.

LITERATURA

Aleksić 2007

M. Aleksić, Mediaeval Swords from Southeastern Eu-rope: Material from 12th to 15th Century, Beograd 2007.

Alexander 1985

D. G. Alexander, European Swords in the Collections of Istanbul. Part 1, Swords from the Arsenal of Alexandria. ZfGesWK 27, Heft 2 Berlin 1985, 81-118.

Birtašević 1968

M. Birtašević, Mačevi “vukovci” u jugoslovenskim zbirkama VVM 13-14, Beograd 1968, 81-104.

Bošković, Doračić 2009

D.Bošković, D. Doračić, Mačevi viteškog doba u Hr-vatskoj – mačevi razvijenog i kasnog srednjeg vijeka u zbirci oružja Hrvatskog povijesnog muzeja u Zagrebu, Zagreb 2009.

408


Ćurčić 1944

V. Ćurčić, Starinsko oružje u Bosni i Hercegovini, GHDM, G. LV. Sarajevo 1943, 21-225, T. I – XXIV.

Davidson 1994

H. E. Davidson, The Sword in Anglo-Saxon England. Woodbridge 1994, f. p. Oxford 1962.

Demo 1984

Ž. Demo, Srednjovjekovni mačevi u muzeju grada Ko-privnice. VAMZ, 3. serija, vol. XVI-XVII (1983./1984), Zageb 1984, 211-238, T. 1-7.

Dinić 1966

M. Dinić, O nazivima srednjovekovne srpske države. Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, 32, 1-2, Beograd 1966, 26-35.

Głosek 1973

M. Głosek, Znaki i napisy na mieczach średnowiecznych w Polsce, Wrocław – Warszawa – Kraków – Gdańsk 1973.

Głosek 1984

M. Głosek, Miecze środkowoeuropejskie z X – XV w, Warszawa 1984.

Jovanović 1991

S. Jovanović, Srednjovekovni mač sa Kadijskog krsta u Knjaževcu. GSAD 7, Beograd 1991, 81-84.

Kovač 2003

M. Kovač, Ubojite oštrice: hladno oružje na području Hr-vatske od IX do kraja XVIII stoljeća, Gornja Stubica 2003.

Kovačević-Kojić 1978

D. Kovačević-Kojić, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države, Sarajevo 1978.

Milovanović 1986

D. Milovanović, Umetnička obrada neplemenitih metala na tlu Srbije, Beograd 1986.

Müller, Kölling 1981

H. Müller, H. Kölling, Europäische Hieb-und Stichwaffen, Berlin 1981.

Oakeshott 1991

R. E. Oakeshott, Records of the Medieval Sword. Wo-odbridge 1991.

Oakeshott 1994

R. E. Oakeshott, The Sword in the Age of Chivalry. Woodbridge 1994, f. p. 1964.

Oakeshott 1996

R. E. Oakeshott, The Archaeology of Weapons – Arms and Armour from Prehistory to the Age of Chivalry. Mineola, New York 1996., f. p. 1960.

Petrović 1973

Đ. Petrović, Uloga Dubrovnika u snadbevanju srednjo-vekovne Bosne oružjem u XIV – XV veku. Radovi Zenica 1973, Zenica 1973, 68-77.

Petrović 1976

Đ. Petrović, Dubrovačko oružje u XIV veku. Beograd 1976.

Petrović, Vučinić 2001

Đ. Petrović, S. Vučinić, Zbirka srednjovjekovnih mačeva pronađenih u rijeci Zeti. Istorijski zapisi LXXIV, 2001/1-2, Cetinje 2001, 255-294.

Roller 1951

D. Roller, Dubrovački zanati u XV. i XVI. stoljeću, Građa za gospodarsku povijest Hrvatske, Knjiga 2, Zagreb 1951.

Ruttkay 1975

A. Ruttkay, Waffen und Reiterausrüstung des 9. bis zur erste Hälfte des 14. Jahrhunderts in der Slowakei, I, SA XXIII 1, Bratislava 1975, 119-217.

Ruttkay 1976

A. Ruttkay, Waffen und Reiterausrüstung des 9. bis zur ersten Hälfte des 14. Jahrhunderts in der Slowakei, II, SA XXIV 2, Bratislava 1976, 245-395.

Seitz 1965

H. Seitz, Blankenwaffen I, Geschichte und Type-nentwicklung im eurpäischen Kulturbereich Von der prähistorischen Zeit bis zum Ende des 16. Jahrhunderts. Bibliothek für Kunst und Antiquitätenfreude, Bd. IV,

Braunschweig 1965.

Sigismundus Rex et Imperator 2006

Sigismundus Rex et Imperator, Kunst und Kultur zur Zeit Sigismunds von Luxembrug 1387 – 1437, Budapest – Luxemburg 2006.

Sijarić 2004

M. Sijarić, Mačevi 10. – 15. stoljeća iz Bosne i Herce-govine, Sarajevo 2004.

409


Šercer 1976

M. Šercer, Mačevi, bodeži, noževi, Katalog muzejskih zbirki XIV, Zagreb 1976.

Tošić 1997

Đ. Tošić, Bosanska Kraljica Katarina (1425 – 1478) u: Zbornik za istoriju BiH, 2, Beograd 1997, 73-112.

Truhelka 1914

Ć. Truhelka, Osvrt na sredovječne kulturne spomenike Bosne. GZM XXVI, Sarajevo 1914, 222-252.

Varga, Lővei 1992.

L Varga, P.Lővei, Funerary Art in Medieval Hungary, ActaHaHung, Tomus 35 (1990. – 1992.), Budapest 1992, 115-167.

Wenzel 1965

M. Wenzel, Ukrasni motivi na stećcima, Sarajevo 1965.

Wenzel 1966

M. Wenzel, Štitovi i grbovi na stećcima, VVM, 11-12, Beograd 1966, 89-109.

410


Summary

Albanian-Dalmatian, Bosnian or Serbian swords? – a small contribution to solving a dilemma

Key words: late Middle Ages, weapons, swords, Bosnian, Serbian, Albanian sword

On the basis of investigations of written sources from archive material from the second decade of the 15th century, where orders for relatively precisely defined blades for swords are mentioned in several places, and by comparing this data with actual finds of swords from the wider region and their depictions in artistic sources, the author here attempts to come close to an answer to the question of what these so-called

Albanian, Dalmatian, Bosnian or Serbian swords ac-tually did or did not look like. Data from the archive material also sheds light on and confirms the assumed separate activities of blacksmiths and sword makers, and points to certain typological details which allow a more precise chronological determination of certain types of blades, and thus swords as well, from the 15th century.

Documents

Albaneški, albansko - dalmatinski, bosanski, ili srpski mačevi? - mali prilog rješavanju jedne dileme