Bilbioteka ALEKSANDRIJA

Naslov originala

Adam Zagajewski POWROT Wydawnictwo Znak, Krakow 2003.

Prevod s poljskog Marina Trumić

Izdavač

Naklada ZORO, Sarajevo-Zagreb

Urednica

Ferida Duraković Računarska obrada i tisak TDP d.o.o, Sarajevo

Godina izdanja: 2006.

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo

821.162.1-1

ZAGAJEWSKI, Adam Povratak / Adam Zagajewski; s pojskog prevela

Marina Trumić. - Sarajevo : Zoro, 2006. - 55 str. ; 2 0 c m

Prijevod djela: Powrot. - Ο autoru: str. 55

ISBN 9958-589-32-Χ

COBISS.BH-ID 14943494

Zahvaljujemo se poljsko-bosanskoj tvornici za proizvodnju

poliuretanske pjene ORGANIKA BH na pomoći u objavlji­vanju ove knjige.

Adam Zagajewski

Povratak S poljskog prevela Marina Trumić

Naklada Zoro Sarajevo-Zagreb, 2006.

Navečer

Kasno navečer stižeš u svoj grad u mračne ulice, u crne mrlje prozora, u mračnu tišinu, mačkama što se skrivaju ispod automobila, snenim pticama na drveću, a ipak ne znaš je li grad odsutan, je li to grad kazne ili grad sjena, da se možda ne ljuti na tebe, ili je zapravo toliko ravnodušan da ne moraš postojati uopće. Nitko te ne pozdravlja, nitko ne zadržava, nitko ti ništa ne zabranjuje, ni za što ne moli, stražari su zaspali ili otišli kući, pouzdano cvjeta cvijeće, ali ga ne vidiš. Kraljice spavaju u sarkofazima, biskupi na portretima, izgubljene bitke u udžbenicima povijesti. Grad je otvoren, otvoren je vjetar, i kolebanje, sve što se dogodilo čeka na tebe, tvoji porazi nisu na tebe zaboravili, već je kasno, šutnja se vraća u šutnju, pokušaj zaspati.

5

Na putu

1. Bez prtljaga Putovati bez prtljaga, spavati u vlaku na tvrdoj drvenoj klupi, zaboraviti rodni kraj, izranjati iz malih postaja u zoru, kada ustaje sivo nebo i ribarice izlaze na more.

2. U Belgiji U Belgiji je padala veoma blaga kiša i rijeka je vijugala među brdima. Mislio sam - tako sam nesavršen. Stabla su sjedila na livadama poput svećenika u zelenim mantijama. Listopad se skrivao u korovima. Ne, oprostite, gospođo, rekao sam -Ovo je odjeljak za one koji ne razgovaraju.

3. jastreb kruži iznad auto-ceste Bit će razočaran - ako padne na lim, na benzin, na vrpce s jeftinom glazbom na naša tijesna srca.

4. Mont Blanc Sjaji se iz daljine, bijelo i oprezno, kano feral za sjenke.

6

5. Segesta Na livadi ogroman hram -divlja životinja otvorena prema nebu.

6. Ljeto

Ljeto je bilo divovsko, pobjedničko -a naš je mali auto izgledao izgubljen na stazi što vodi u Verdun.

7. Kolodvor u Bytomu U podzemnom tunelu rastu čikovi a ne tratinčice. Ovdje zaudara na samoću.

8. Umirovljenici na izletu Uče se hodati po zemlji.

9. Galebovi Vječnost ne putuje, vječnost čeka. U ribarskoj luci samo su galebovi brbljavi.

10. Kazalište u Taormini

Iz kazališta u Taormini vidi se snijeg na vrhu Etne i ljeskavo more. Tko je bolji glumac?

7

11. Crna mačka Crna mačka izlazi nam u susret kao da kaže: gledajte mene, a ne poštovanu romaničku crkvu. Ja sam živa.

12. Romanička crkva Na dnu doline počiva Romanička crkva: u toj bačvi je vino.

13. Svjetlo Svjetlo na zidovima starih kuća lipanj. Prolaznice, otvori oči.

14. Uzoru Materijalnost svijeta ujutro -i tankoćutnost duše.

8

Karmelićanska

Karmelićanska ulica, plavi tramvaji, sunce, rujan, prvi dan nakon raspusta, neki su se vratili s dalekih putovanja, oklopne divizije stižu u Poljsku, djeca idu u školu u lijepim odijelima, bijelim i modrim kao jedro i more, kao sjećanje i nadahnuće, i grožđe. Drveće se uspravlja s poštovanjem pred snagom mladoga uma, koji još uvijek nije spoznao plamen i san, ali zaželi li samo neće naići ni na kakvu zapreku (ne računajući nevidljive granice).

Drveće pozdravlja mladost s poštovanjem, ali ti - reci istinu - ljubomoran si na taj početak, na izlazak iz doma, iz djetinjstva, iz slatke tame što ima okus badema, grožđica i maka - spremaš se u dućan po kruh i onda se vraćaš doma, ne žureći, zviždiš i pjevušiš lakomisleno; tvoja škola još nije počela, učitelji su već otišli, majstori su ostali, tvoj san plovi nebom među oblacima dalek kao ljeto.

9

Sicilija

Vodila si me preko prostrane livade kroz trokutastu Błoniu*, koja je Sicilija toga grada, što ne pozna more, vodila si me u hladan poljubac Sirakuze i išli smo kroz beskrajni ocean trave kao osvajači čiste savjesti (budući smo osvojili samo sebe), navečer, pod prostranim nebom, pod oštrim zvijezdama, pod nebom, koje se pravedno proteže nad onim što još traje i nad lijenom rijekom uspomena.

* Krakowska Błonia - velika zelena površina, tu se često održavaju razne kulturne manifestacije na otvorenom.

10

Činovnička

Tiha ulica, ulica šutnje i ljubavi, koja nije mogla tada ništa obećati; tu je pjevao slavuj pa umuknuo, tamo je mucala papigica. Ulica, koja voli povezivati, ulica - crtica, ulica mišja činovnika u sivim odijelima i Tadeusza Kantora, koji je mislio jedino o smrti. Ovdje je živjela skromna gospođa M. koja je mislila jedino o zdravlju.

Ovdje si slušao glazbu i poeziju, tu si otkrio snagu nevidljivih stvari, eksploziju radosti i tugu nedjelja kišnih i mračnih, požudu i ništavilo, i prve pokušaje istinske molitve -ovuda prolaziš sada a nisi ganut, ili ti se tako čini.

11

Pilsudskijeva

Jedna od onih ulica koje mijenjaju imena, podložne kapricima diktatora -lijepe ulice, isto kao lijepe žene, i daroviti dječaci, prozivaju se na ploču i povjeravaju im odgovorne misije, daruju imenima sezone; bila je ulica Srpanjskog Manifesta, kada sam je upoznao, to jest ulica laži i licemjerja -ali i mjesto filozofije i čuđenja, i početak dugih izleta, svibanjskih šetnji, mjesto, gdje sam se sastajao s tobom, nasmijanom, tužnom ili pobjedničkom.

12

Genealogija

Nikad ih neću sresti, te starinske likove - bili su isti kao mi, a ipak sasvim drugačiji. Uobrazilja se neumorno bavi zagonetkom njihova postojanja, ne može čekati da se otvore tajni arhivi sjećanja.

Vidim ih u tijesnim razredima, u provincijskim gradićima tužnoga Habsburškog Carstva. Iza prozora grančice topole histerično se miču i kiša sa snijegom diktira vlastiti pravopis.

Bespomoćno stišću u šaci, među prstima umrljanim tintom, suvišni ostatak krede. Pokušavaju objasniti zagonetku svijeta gladnoj i bučnoj djeci, koja samo rastu i vrište.

Moji preci, učitelji, pokušavaju smiriti uzburkani ocean, poput onog ludog umjetnika što je stajao iznad morskih valova s krhkom dirigentskom palicom.

Zamišljam pustoš njihova umora, hipove ništavnosti

13

kroz koje se mogu zagledati u dubinu njihova života.

I mislim da tada, kada se i sam pretvaram u učitelja, oni gledaju u mene

i popravljaju moje jezične omaške, ispravljaju sve moje pogreške

s nepokolebljivom pouzdanošću mrtvih.

14

Postolarska

Ulica, u kojoj je ubijen nevin student, koji je mogao biti ti. Ulica, u kojoj je se slobodno moglo ubijati - nedaleko Planty* prolazio je nijemi marš bespomoćnih i možda još i dalje tuda prolazi, samo sada nevidljiv, prekriven jesenjim lišćem, silazi pod zemlju u tihom struganju cipela i šaptu potplata.

* Planty - zelena pluća Krakowa.

15

Prijatelji

Moji prijatelji čekaju na mene smiješeći se ironično, tužno.

Gdje su one nevidljive palače, koje smo trebali sagraditi -

govore njihova usta, njihova ostarjela usta.

Ne brinite, prijatelji, oni divni zmajevi

još se uzdižu u jesenji zrak i dalje nas vode

onamo, gdje počinje žetva prema blještavim danima -

onamo, gdje se otvara ožiljak pogleda.

16

Duga

Nezahvalna ulica - dućančići s pozamanterijom poput stražara promrzle Napoleonove armije; seljaci zagledani u izloge i odrazi njihovih lica zagledanih u prašnjave aute; Duga ulica, polako vodi k predgrađima, dok predgrađa smjeraju k središtu. Teški tramvaji žlijebe ovu ulicu, ukrašavaju je parfimerije bez mirisa, a nakon kiše blato namjesto manne; ulica patuljaka i divova, škripavih bicikla, ulica u kojoj mali gradovi, sabijeni u jednu sobu, spavaju poslije ručka s glavom na umrljanom stolnjaku, i seminarists zapletenih u duge mantije; najružnija ulica - ovdje u jesen raste ugljen, a u kolovozu dosada bijelih vrućina.

Ovdje si proveo prve godine u renesansnom, ponositom gradu, ovuda si trčao na predavanja i vojne vježbe u predugom vojničkom šinjelu -a sada dvojiš možeš li se vratiti zanosu onih godina, možeš li još toliko ništa ne znati i toliko žudjeti, i tako čekati, i zaspati lahko, i buditi se tako vješto, da ne preplašiš zadnji san usprkos tami prosinačke zore.

Ulica Duga kao strpljenje. Ulica duga kao bijeg od požara, kao maštarije, koje se ne okončavaju nikada.

17

Zora

Nedjeljno je jutro, vjetar je oprao misli, ulice su prazne kao pravila asketskoga reda. Mladež još spava u bijelim šatorima, samo su stari krenuli putom prema kapelici. Plamteći žutom vatrom jesenji ginko, što je sačuvao svoje lišće, objavljuje da je kucnuo čas. Nedjeljom ujutro iznad krovova zgrada i palača razgovaraju među sobom ozbiljna zvona i smiju se mali zvonici; dominikanci i norbertinke razmjenjuju brzojave. Spomenici na Plantama, izliveni u bronci, zacijelo bi željeli vratiti se u običnu kožu, u tijelo, u glavobolju - ali vječnost obvezuje.

Sjećaš se, na ovome smo se mjestu posvađali jednom i tražio sam te dugo u labirintu noći; ja s knjigom u džepu, ti u ljetnoj haljini (knjiga - nepročitana, zato se haljina otvarala poput korica neoplatonskoga traktata). Gleda u me brončani Boy, u njegovim očima zapisana je slika streljačkog voda, tog remek-djela pruske arhitekture. Vjetar je oprao ulice i misli, vjetar je oprao sunce. Stotinjak metara odatle umro je Georg Trakl, ubiše ga ekstaza ili očaj. A na onoj klupi sjedili smo nekoć u noći i nastojali čuti ocean. Bio je pun mjesec, tiho su trčale zvijezde.

Kucnuo je čas, kada se poslije dugih pregovora, prekidanih i ponovno započinjanih, i odbacivanih,

18

prošlost, mudra i suha kao kakav pergament, odlučila pomiriti s nevažnošću dana, s improvizacijom toga jutra, s njegovim vlažnim dahom, s vlagom mojih misli, s mojim nemirom, a izaslanstvo mrtvih - pjesnici, ali i noćni stražari, iskusni u istraživanju tame, i babice koje su vidjele kako se otvaraju tijela -složilo se da kucne odsudni čas, u tišini, u nedjeljno jutro, kada smireno plamti drveće, složilo se uvjetno, da oživim i shvatim kako je upravo pravi tren, pravi tren - i uskoro će proć.

19

Nepoznata

Nepoznata ulica ustremljuje se prema dolje nema je na karti tu nema hotela ni knjižnice čak ni uspomena ni planova Ova je ulica samo crtež samo skica što se ustremljuje prema dolje kao što se jastreb obrušava na miša Ponekad se javlja u snu i odmah nestaje ali vratit će se, sigurno, možda će se vratiti u neznano vrijeme na neznanome mjestu.

20

Duga

Vratio sam se ulici Duga s njezinom mračnom aureolom muzejske prljavštine - i Karmelićanskoj, gdje pijanci modrih lica čekaju kraj svijeta u delirijum tremensu, kao pustinjaci iz Antiohije, i gdje se električni tramvaju tresu od viška vremena, i svojoj mladosti, koja me nije htjela čekati i ugasila se, ubila se dugim postom i silnim bdijenjem, vratio sam se crnim uličicama, antikvarnicama, gdje su se okupile zaboravljene knjige, tajnovitosti, u kojoj su se krile srdačnost i izdaja, Ijenstvovanju, čitanju, dosadi, ništavilu, očaju, smrti, koja je uzela mnoge i nikoga nikada nije vratila, vratio sam se Kazimierzu,* kvartu-pustinji, gdje nema čak ni žalosti, gradu kiše, pacova i smeća, djetinjstvu, koje je isparilo kao bara obojena benzinskom dugom, sveučilištu, koje nevjesto pokušava zavesti sljedeći bezazleni naraštaj, gradu, koji sada prodaje svoje zidove, budući je već davno prodao čast i odanost, gradu koji volim sumnjivom ljubavlju, i kojemu ništa ne mogu ponuditi osim onog što sam zaboravio i čega se sjećam, osim pjesme, osim života.

* Kazimierz - dio Krakowa u kojem su prije Drugog svjetskog rata uglavnom živjeli Židovi.

21

Lastavice iz Oswięcima

U tišini baraka u šutnji srpanjske nedjelje, prodorni pisak lastavica.

Zar tako je malo ostalo od ljudskoga govora?

22

Tadeusz Kantor

Oblačio se u crno, kao činovnik osiguravajućeg zavoda, specijalist za beznadežna pitanja. Sretao sam ga na Činovničkoj -obično je žurio na tramvaj -i u Krzysztoforima,* gdje je uredovao dugo i predano, primajući za stolom druge u crno odjevene umjetnike. Mislio sam o njemu ravnodušno, gotovo s visine, kao netko tko još ništa nije napravio a ipak osuđuje nesavršenost postojećih stvari. Ali, jednoga dana, mnogo kasnije, vidio sam Mrtvi razred i druge predstave, i zanijemio sam od užasa i oduševljenja -vidio sam sustavno umiranje, odlazak, vidio sam kako radi kod nas vrijeme, vrijeme ušiveno u odjeću i rite, i u lica čije crte postaju sve blaže, kako radi plač i smijeh, i škrgutanja zubi, kako u nas rade dosada i čežnja, kako bi u nas mogla živjeti molitva kad bismo je znali primiti, što su uistinu drski vojnički marševi, što je ubijanje, što smijeh, i što su ratovi, vidljivi ili ne, zli ili ne, što znači biti Židov ili Nijemac, Poljak, možda naprosto čovjek, zbog čega su starci djeca, dok djeca stanuju u starim tijelima visoko na katu bez dizala i pokušavaju

* Krzystofori - Galerija i kavana u Krakowu gdje se okuplja umjetnički svijet.

23

nam nešto reći, obznaniti, ali zalud se trude, zalud lepršaju sivim rupčićem, vireći iz školske klupe isparane nožićem - već znaju da im ostaju samo neizbrojivi načini odlaženja, patos bespomoćnog smiješka, neizbrojivi načini opraštanja od svijeta, i čak ne čuju kako prljave kazališne dekoracije pjevaju zajedno s njima, bojažljivo pjevaju i bit će stupaju u nebo.

24

Stolarska

Nevelika gomila ispred američkog konzulata talasa se poput meduze na vodi. Pločnikom promiče mladi dominikanac i prolaznici mu se pobožno uklanjaju. Opet sam doma, šutljiv kao budist. Brojim dane sretne i dane brižne, dane očajničkog traženja tebe a nalazim tek sliku, metaforu, dane Koheleta i dane Psalmiste.

Pamtim vreli mirisa vrijeska i miris smole u šumi iznad mora, tamu bijele kapelice u Provansi, u kojoj je gorjelo samo sunce svijeće. Sjećam se sićušnih maslina u Grčkoj, blistavih željezničkih tračnica u Vestfaliji i dugoga puta na mamin ispraćaj, zrakoplovom, u kojem su prikazivali komediju i svi su se glasno smijali.

Vratio sam se u grad slatkih kolačića, gorke čokolade i lijepih pogreba (nekada je tu pokopano zrno snova), u grad uštirkanoga sjećanja -ali taj nemir što tjera lutalice i okreće kotače bicikla, mlinova i satova, neće me napustiti, zauvijek se skriva u mome srcu, kao gladan dezerter u odbačenim cirkuskim kolima.

25

Glazba u automobilu

Glazba koju sam slušao s tobom doma ili u autu ili čak u šetnji nije uvijek zvučala tako čisto, kako bi željeli klavir-štimeri -ponekad bi se u nju umiješali glasovi puni užasa, bola, i tada je glazba bila više od glazbe, bila je naš život i naše umiranje.

26

Kino "Snaga"

Ζa B. i W. Pszoniake

Neke su nedjelje bile bijele kao pijesak baltičke plaže. Jutrom su se čuli koraci malobrojnih prolaznika. Lišće našega drveća oprezno je šutjelo. Debeli se svećenik molio za one koji nisu mogli doći u crkvu. U kinima je omamljujuće zvrjao projektor, a prašina je ukoso putovala kroz svjetlo. Mršavi je svećenik, međutim, osuđivao epohu i pozivao na surove mistične vježbe. Neke su dame malo padale u nesvijest. Ekran u kinu "Snaga" spreman je bio prihvatiti svaki film i svaku sliku -Indijanci su se osjećali kao kod kuće, pa ni sovjetski junaci nisu se mogli potužiti. Po završenoj predstavi nastupila bi tišina, tako duboka da bi se policija uznemirila. Ali, popodne je grad spavao otvorenih usta, kao bebe u kolicima. Navečer bi ponekad puhnuo vjetar i u sumraku je bura treperila nestvarnim, ljubičastim sjajem. U ponoć se na umiveno nebo vraćao krhki mjesec. Izgleda da je nekih nedjelja Bog bio sasvim blizu.

27

Arheologija

Arheologija ovog hambara nadilazila je naša očekivanja.

Što je Mikena prema izblijedjelim pločicama i kopčama ovih iskopina, prema strasti ubijanja.

Što su egipatske piramide prema toj mržnji.

Sjedim u maloj sobi na katu drvene kuće na Sjevernom Bulevaru, skeptični učitelj creative writing.

Što mogu učiniti poslije toliko godina ja, vjernik sasvim druge vatre,

netko, tko vjeruje u snagu poezije, u energiju slika i ideja, u besmrtnu radost trenutka.

Mislim na bespomoćnost introvertnih, Sa svim njihovim satima neizbježna zanosa;

dežuraju u malim udobnim sobama, dok gore i svijet i drveni hambar, a rat putuje od zemlje do zemlje.

Što mogu učiniti - vjerujem u uobrazilju, u odsjaj poeme, koja bespomoćno

traži istinski red i pokušava pomoći pravdi.

28

Kasno popodne

Sunce se zaplelo u granama drveća, vrijeme je zastało u urarovoj vitrini. Duge sjenke zgrada i dimnjaka ležale su umorne na pločniku.

Ogromna tijela baroknih crkava poput blizanaca sličnih španjolskim jedrenjacima zastadoše na tren u zaljevu, premda nisu spustila sidro.

Lastavice se ukočiše visoko u nebesima Prolaznici zapeše u mjestu, ponešto nesigurni, poput putnika vlaka što zastade u polju. Oni, što su sjedili u foteljama od pruća,

ispijali su ljubičaste tekućine sporije nego obično, a konobari se ukočili u trku poput zaustavljenog nijemoga filma. Obamro je riđi mačak, koga su vodili na uzici.

I svi smo u delirijum tremensu gledali samo na jednu stranu -tamo, gdje je polako narastala planina noći, tamo, gdje je polako narastala naša propast.

29

Opisi slika

Obično zapažamo tek nekoliko pojedinosti grožđe iz XVII. stoljeća još blistavo i možda lijepu vilicu od slonovače, ili drvo križa i kaplje krvi, i mnogo pafnje, što se već osušila. Škripi blistavi parket. Nalazimo se u stranome gradu -gotovo uvijek u stranome gradu. Negdje stoji stražar i zijeva. Iza prozora ljuljaju se grane jasena. Opisi nepokretnih slika neobično su privlačni. Posvećuju im se učene rasprave. Ali mi smo živi, ispunjeni sjećanjem i razumom, i na trenutke osjećamo osobit ponos jer viče u nama budućnost i taj žamor čini nas ljudima.

30

Crkva božjeg tijela

Nalazimo se na rubu židovske četvrti, odatle su se uvis uzdizale ozbiljne molitve na drugome jeziku, na jeziku Davidovom, koji je kao orah i kao loza vinova.

Ta crkva nije lijepa, ali nije bez ozbiljnosti; stroj okomitih linija i prašine što drhturi pod sunčevim zrakama,

hram malih objava i usrdne šutnje, prostor čežnje za onima koji su otišli.

Ne znam hoću li biti primljen, hoće li će moja nesavršena molitva ući u treperavi crni zrak,

hoće li se moje beskrajno traganje zaustaviti u toj crkvi, nepokretnoj i prepunoj kao košnica.

31

Vlak od Krakowa do Warszawe

Vlak od Krakowa do Warszawe, početak rujna: gore vatre, iznad polja uzdiže se oblak gorkoga dima, koji u pluća ulazi poput narkotika.

Tražiš prosvjetljenje u planini, u Alpama i u crkvama, ali vidiš li ove pokorne vatre što se žare s večeri, pužući po zemlji - kao fitilji što će se ugasiti.

32

Kopernikova

Bolnice i uzdasi -taksiji čekaju na malo bolesne i nestrpljive; ovdje smo slušali predavanja Kępińskog, muškarca s licem pravednika. Pratili su ga tužni anđeli teške psihoze, ali trista metara dalje čekao je botanički vrt, gdje se svake godine ponavlja čudo beharanja drveća i tanahni ginko čuva ulaz u nevelik raj, koji smo napustili pognute glave, zahvaljujući tomu otkrivši kamenčiće i travu, i glinu od koje ti sada mijesiš nov život.

Lijena šetnja

Lijena šetnja; jesenji dan -padala je kiša nježna kao zvuk gitare a možda je to mekoća tople rosulje učinila, da se grad otvori preda mnom, kuće i parkovi pozdravljali su me i primali, malo uvrijeđeni, kao djeca poslije duga rastanka, primali su me ponovo poslije toliko godina, koreći me prijateljski, kao da govore: pa znaš valjda da mi ne možemo putovati, do koljena u zemlji, ovdje smo zauvijek, osuđeni na vjetar i snijeg, na rat, na Ruse i Nijemce -pričaj nam ο zemljama sretnim.

34

Crkve Francuske

Czesławu Miłoszu

Crkve Francuske, gostoljubivije od njezinih gostiona

i njezine poezije, stoje u vinovoj lozi poput velikih grozdova, ili na uzvisinama,

pitomo, ili utopljene u doline, na dnu zelena mora, u suhome

krajoliku, odbačene zgrade, napušteni hambari od siva kamena, među sivim kućama, sred sivih

zaselaka, ali unutra ružičaste ili bijele ili urešene suncem što je

prodrlo kroz vitraže. Male romaničke bogomolje dežmekastih obrisa, poput obrtnika

u trudu stvorenih, nevidljiva Paskalova crkva, zašivena u platno, i vitke katedrale kao čaplje iznad gradova, vidljive s auto-ceste;

najljepša je u Chartreu, gdje kamen guši požudu. Mlinovi cistercita, što okreću vodu u nedjeljnim curkovima,

i njihovi ribnjaci, sinagoge, starije sestre, toliko puta izdane i opustošene,

nenametljivo,

35

ruševine opatije u Normandiji, gdje se u grmlju malina grije

na žezi crna zmija, drvce izraslo na dimnjaku seoske crkvice, mladi jasen, koji će

postati redovnik, bazilika u Vezelayu, koja pripada Magdaleni, ružičasta kao usta

šumske jagode. Claudelova crkva, dežmekasta, skoro bez vrata, nadahnuta, nekada

ispunjena gnjevom, i crkva u Tournusu, zbog čijih lukova čak i Arapi moraju biti

ponosni; prekriveni mahovinom zidovi skromnih kapelica, koje su zaboravile svoja

imena, kao i utvrđena bazilika u Albi, remek-djelo vojne umjetnosti,

presvučena zmajevom kožom, a na trgu prodavci oraščića, svetih slika i kolačića

s anisom. Ali navečer prodavci nestaju i ostaju samo zidine i prozori

slijepi kao mačići, i sveobuhvatna noć, i mnogo šutnje, i ponekad eksplozija umiruće

komete. Romanički kapiteli na galerijama, kao da su ih isklesala genijalna

djeca. Livade, gdje se susreću ljubavnici. Kameni Jeremija u Moissacu, dobroga lica.

36

Mauriceova crkva, koja je naučila moj jezik i stanuje u

Warszawi, s najsiromašnijima. Crkve u Francuskoj, mračne posude, u kojima luta bojažljiv plamen

moćnoga svjetla.

37

Je li vrijedilo

Je li vrijedilo čekati po konzulatima na časak dobrog raspoloženja službenice i po kolodvorima iščekivati zakašnjeli vlak, vidjeti Etnu s njezinom japanskom kapuljačom i Pariz u praskozorje dok se iz tame pomaljaju konvencionalne karijatide Hausmana, ulaziti u jeftine restorane, u kojima pobjednički miriše češnjak, je li se vrijedilo voziti podzemnom željeznicom pod zemljom ne znam više kojega grada i razgledati sjene ne-mojih predaka, letjeti malim zrakoplovom iznad zemljotresa u Seattleu poput iskre iznad požara, a isto tako tijekom tri mjeseca gotovo ne disati, gotovo ne postojati, postavljajući mučna pitanja, zaboravljajući na nepojmljivo djelovanje milosti, čitati u novinama ο izdajstvu, ο ubojstvu, je li vrijedilo misliti i sjećati se, padati u najdublji san, u kojem su se protezali sivi hodnici, kupovati crne knjige u Sevilli koju nisam vidio, vrijedi li otići i vratiti se, vrijedi li -da ne da ne -ništa ne precrtati

38

Zvijezda

Vratio sam se nakon dugo vremena tebi, sivi i lijepi grade, grade, koji se ne mijenjaš, zaronjen u vode prošlosti.

Nisam više student filozofije, poezije i znatiželje, niti mlad pjesnik, koji je napisao previše pjesama

i lutao labirintom uskih ulica i tlapnji. Čelo mi je dotaknula ruka vladara satova i sjena,

ali me i dalje vodi zvijezda svjetlost i samo svjetlost može me uništiti ili spasiti.

39

Poezija je traganje za sjajem

Poezija je traganje za sjajem. Poezija je kraljevski put koji nas vodi najdalje. Tražimo sjaj u sivome času, u podne ili u dimnjacima zore, čak u autobusu, u studenome, dok tik kraj tebe drijema stari svećenik.

Konobar u kineskom restoranu brižne u plač i nitko se neće dosjetiti zbog čega. Tko zna, možda je i to traganje, slično trenutku na morskoj obali, kada se na obzorju pojavio gusarski brod i zaustavio se, ukipio se na dugo. Pa i trenuci duboke radosti

i bezbrojni trenuci nemira. Dozvoli mi da vidim, molim. Dozvoli mi da istrajem, kažem. Navečer pada studena kiša. Po ulicama i alejama moga grada bezglasno i revnosno radi tama. Poezija je traganje za sjajem.

40

Adam Zagajewski

PISATI NA POLJSKOM

Znanci me ponekad pitaju - zašto ne pišeš na en­gleskom? Ili - ako sam u Francuskoj - na francu­skom? Pretpostavljaju, očito, da bih samo dobio na toj zamjeni, da je bolje služiti se svjetskim nego provincijskim jezikom. U načelu, slažem se s nji­ma, svakako, možda bi najudobnije bilo pisati na većem jeziku (kada bih samo umio!). To me pod­sjeća na anegdotu o G. B. Shawu, koji je u pismu upućenom Henryku Sienkiewiczu izrazio čuđenje što Poljaci nisu prihvatili ruski jezik. Irci su, eto, prisvojili engleski i odlično su s tim prošli! Doi­sta!

Pisati na poljskom u XIX. stoljeću, u vrijeme dok je zemlja bila podijeljena* - predstavljalo je patriotski čin; poljski je jezik bio ozbiljno ugro­žen, prije svega pod ruskom okupacijom. Danas nitko ne postavlja to pitanje. Mladi pjesnik rođen u Gdanjsku, čak i ako ne zaboravlja na prošlost toga grada - a to je sjećanje danas u modi! - neće se kolebati na kojem će jeziku pisati. Jednostavno neće znati nijedan drugi. Tek onaj tko poput au­tora ovog teksta već godinama živi izvan Poljske, može se sresti s pitanjem - da li naivnim? - koji jezik izabrati.

* Misli se na razdoblje poljske povijesti između 1794. i 1918. - op. prev.

43

Pisati na poljskom znači također preuzeti na sebe kompliciranu baštinu poljske povijesti; onaj tko piše na francuskom s ironijom i elegancijom, i s malčice poezije, bit će, makar i nesvjesno, bašti-nik ne samo Montaignea i Pascala, nego i Louisa XIV., ako ništa ono barem atmosfere što je vladala na njegovu dvoru, podrugljive konverzacije, ubo­jitih dosjetki, nervoze moralizatora, sporenja revo­lucionarnih demagoga. Onaj tko piše na poljskom nosi u krvi i tinti drugačije gene; propast držav­noga sustava u XVIII, stoljeću, katastrofu podjela, katastrofu neuspjelih ustanaka i krhkost dugoga, teatralnog postojanja naše zemlje, koja je, budući nije postojala realno i trezveno, bila samo hime-ra, bivala je naizmjence predmetom divljenja (Po-lenlieder 30-ih godina XIX. stoljeća, oduševljenje Francuza) i prijezira (Bismark i njemački ili ruski nacionalisti). Poljska je vegetirala u uobrazilji Eu­rope pomalo poput onog lijepog Tadzia iz "Smrti u Veneciji" Thomasa Manna - lijepa, nedostižna, sablasna, djetinjasta. Ili, suprotno, kao zemlja zao­stala, prljava, pijana (npr. u Goetheovom izvješću poslije njegova kratkoga putovanja po Poljskoj, o kojemu je ostala svjedočiti spomen-ploča na trgu u Krakowu) - zemlja koju bi trebalo što prije osvo­jiti. Ili ljepotica ili zvijer - ništa između. Izgleda da još i danas Poljaci s nevjericom, ali i s najvećim zanimanjem, osluškuju mišljenja o sebi izrečena u velikim gradovima Zapada.

Sada je tomu priključen još jedan motiv - jesu li Poljaci heroji Drugoga svjetskog rata, lijepi ulani koji se tuku s tenkovima, neustrašivi piloti iznad Engleske, uzorni i strpljivi ilegalci, neustrašivi voj­nici u napadima na Monte Casino ili su, isto tako, primitivni antisemiti niskih čela, predstavljeni kao

44

svinje u poznatome američkom stripu? Ljepotica ili zvijer? Džentlmeni ili svinje? I napokon - jesu li kroz komunizam preplivali neuprljani, buneći se i sabotirajući sistem koji je nametala Moskva - tako barem vole vidjeti same sebe - ili su, također, po­slušno s njim surađivali, kao i svi ostali osvojeni narodi? Sami se Poljaci ne slažu ni danas u ocjeni toga čistilišta kroz koje su prošli; jedna je istaknu­ta povjesničarka objavila nedavno knjigu s naslo­vom Veliko stoljeće Poljaka, posvećenu upravo ovom razdoblju političkog nepostojanja, XIX. stoljeću, polazeći od pretpostavke da je intenzivno intelek­tualno djelovanje izbjeglica, pjesnika, mislilaca, povjesničara, političkih aktivista, razasutih širom Europe, s kamatama nadoknađivala nedostatak državnoga suvereniteta. Je li doista?

U desetinama memoarskih knjiga nastalim za vrijeme posljednjega rata i u prvim poslijeratnim godinama, poljski čitatelj traži ne samo skicu neči­je individualne sudbine, nego i odgovor na pitanje: tko smo mi? Taj nemir nameće se piscima, i to ne samo piscima memoara, nego i velikim književ­nim talentima; cjelokupno stvaralaštvo Witolda Gombrowicza vibrira - pored ostaloga - upravo tim nemirom.

Netko, tko iz zapadnoeuropske perspektive sve to gleda, teško može zamisliti provaliju ka­kvu je spoznala suvremena povijest Poljske. Na primjer, trenutak - što ga je ovjekovječio zacije­lo dobro uhranjeni snimatelj Wermachta - kada preživjelo stanovništvo Warszawe, stupajući po­lako u rezigniranoj, razbijenoj, beskrajnoj koloni u kojoj su žene, djeca, muškarci i starci, napušta srušeni grad poslije ugušenoga ustanka u jesen 1944. godine. On pripada odnekud bogatoj kolek-

45

čiji najstrašnijih slika minuloga stoljeća. Civilno stanovništvo, napuštajući pokorno vlastiti srušeni grad, prijestolnicu europske zemlje - može li biti što gore? Jedino logori i krematoriji, i užas još be-znadnijeg ustanka u tomu istom gradu, u židov­skom getu 1943. godine.

Ipak, taj je trenutak postao ključnom točkom u neviđenoj debati što su je zapodjenuli poljski pisci odmah nakon rata. Očevidno, oni nisu diskutirali onako kako su navikli polemizirati profesionalni historičari - nisu razglabali problem krivice i od­govornosti za Varšavski ustanak, nisu analizirali vojnu i političku situaciju - već je ova nulta točka književnosti - koliko bolnija od one u akadem­skom eseju Rolanda Barthesa - ništavilo kakvo je okusila Warszawa i s njome cijela Poljska, dugo je raspaljivalo maštu poljskih pisaca. Čak i više no raspaljivalo: trebalo je postati njezin trajni sasto­jak; mašta poljske književnosti prisvojila je sebi provaliju.

Zacijelo ne treba revno podsjećati na to da godine staljinizma nisu temeljno popravile situ­aciju; svakako, teror jeste znatno popustio - ako se usporedi s hitlerovskim terorom - i veliki dio stanovništva živio je u uvjerenju da je izgradnja zemlje, čak i pod brutalnim rukovodstvom komu­nističke partije, hvalevrijedno zanimanje, koje se ne može odgoditi za bolja vremena, ali malo tko nije osjećao duboku gorčinu. Groteskno rasipniš­tvo komunističke ekonomije i sveprisutna tajna policija nisu dopustili da se zaboravi kako se radi o poduhvatu koji je bliži teatru apsurda nego smi­slenoj državnoj djelatnosti.

Neumoljiva i oslobađajuća frivolnost vremena čini da je sadašnji mladi naraštaj - pošto se načitao

46

teoretičara postmodernizma i sve zna ο zamkama teksta - već zaboravio na tu strahotu; ipak, radi-kalnost poljske poslijeratne književnosti mnogo zahvaljuje energičnom odgovoru na taj trenutak, trenutak kada je stanovništvo Warszawę napušta­lo svoj srušeni grad. Današnji se debitanti više ni­čega i ne mogu sjećati, ali za mene i moje vršnjake, koji smo rođeni odmah poslije rata, kamene su ru­ševine obrasle travom još privlačne jednako onako kako su bili ostaci gotske opatije za prvu genera­ciju romantičara, što kriju u sebi blago i opasnost - bio je to prirodan i voljen krajolik djetinjstva, naše prvo nadahnuće.

Posljednjih 60 godina, u zemlji kao i u emi­graciji - to zna svaki osnovac u Krakowu - ta je književnost stvarana koliko u domovini toliko i u Parizu, Argentini ili Kaliforniji - pisanje je rijet­ko bio poziv akademski, intelektualan, beskrvan, marginalan, rijetko se svodio samo na individual­no traganje za Ljepotom, na flaubertovsku borbu s jezikom, na savjestan zapis pojedinačnog doživ­ljaja života. Uglavnom, bilo je kao kad u hučnoj, raspaljenoj keramičkoj peći, gdje na visokoj tem­peraturi i pred očima pohlepnih svjedoka, pred očima zaintrigiranih pripadnika polisa plamte posude poezije i proze. Pisanje je imalo ogromnu važnost, bilo je velika i ozbiljna debata, u kojoj su se egzistencijalne brige vezale s motivima koji se tiču cijele zajednice, cijeloga polisa. Pritom - para­doksalno - sudionici te debate, Witold Gombrowi­cz, Jerzy Stempowski, Czesław Miłosz, Aleksander Wat, Józef Czapski, Zbigniew Herbert, Gustaw Herling-Grudzinski, Jerzi Giedroyć, da spomene­mo samo nekoliko Divova - bunili su se protiv nje, uopće ju nisu htjeli, zaokupljale su ih velike, opće

47

teme i motivi, uključujući i metafizičke, ali su do njih mogli prodrijeti samo vrijedno presijecajući put kroz džunglu pitanja što izrastaju iz politič­kih, zajedničkih dubina. Ne moram, valjda, spo­minjati kako su svi oni izvrsno pisali, kako se tu ne radi ο skupini ideologa nego ο velikim piscima, čarobnicima riječi.

Poljsku književnost nemoguće je razumjeti bez te pozadine; razumije se, nije to više bila, kao u ranijim stoljećima, književnost plemenitaša koji sjede u svojim selima i čitaju Plutarha, Vergilija, a nakon bogate žetve predaju se užitku književ­nog rada. Naraštaj, koji je sazreo u trenutku velike krize, velikoga Ništavila, rasut po cijelome svijetu, borio se da pretraje u nečuveno teškim uvjetima, ekonomskim i duhovnim, uz omalovažavanje Pa­rižana, i ne samo ljevičara; uspio je u Poljskoj stvo­riti osnove suvremene književne osjećajnosti. On je znao stvoriti model književnosti koji će na opa­snosti odgovoriti na univerzalan, a ne provincija­lan način. Znao je, također, dotaknuti najdublju nadu, izbjegavajući lake utjehe.

Citat iz nedavno - posmrtno - objavljenog dnevnika Zygmunta Mycielskog, pisca i kompozi­tora, dobro ilustrira dilemu pisaca koji potječu iza Gvozdene zavjese: «Na Zapadu bih sigurno bio "crni" pisac, onaj koji puše u trubu pesimizma, nagovještava kraj Europe, svijeta, besmisao ljud­skoga puta i evolucije naše vrste. Ovdje - u odno­su na intelektualne i ekonomske ništarije - pušem u trubu morala i smisla našega postojanja.«

Pozornost zaokuplja značajan udio pjesnika u poslovima kojima se obično bave romanopisci,

* Dziennik, 1950 - 1959, str. 284.

48

ili čak filozofi; u Poljskoj, međutim, pjesnici se, ne obzirući se na asketske preporuke moderno­ga estetičkog katekizma, nisu povukli u rezervat hermetičkih metafora kako bi s najvećim entuzi­jazmom istraživali bolesti svijeta; sudeći barem po zainteresiranosti kojom se prati njihovo stvaralaš­tvo, učinili su zanimljiv izbor. Miloszev Moralni traktat studenti su čitali ispod klupa u najstrašni­jim vremenima staljinizma. Poema za odrasle Ada­ma Ważyka, objavljena 1955. godine, raspalila je općenarodnu diskusiju i doprinijela je uspjehu političkoga popuštanja, a Poruka gospodina Cogita Zbigniewa Herberta, poema što ju je napisao očaj­ni pjesnik koji ne očekuje nikakav prelom, koji ne vidi kraj despotizma, gotovo da je postala himna što su je recitirali oportunisti u 70-im i 80-im go­dinama. Pjesnici su uspjeli, pri tome, privući širo­ku publiku a da nisu snizili umjetničku razinu.

Uvjeren sam da bi danas bilo mnogo teže pisati na poljskom da nije bilo ove djelatnosti Generacije Divova - jedini je problem s njom, možda, činje­nica što su njezina veličina i plemenitost zapravo onemogućile nasljednicima da odigraju običnu edipovsku komediju, komediju borbe generacija - da spale očev portret. Kako je moguće buniti se protiv mučenika za istinu, protiv tako istaknutih svjedoka epohe koji tako dobro pišu.

Ali, postoji i drugi problem: on je posljedica toga što se, u izvjesnom smislu, taj naraštaj koji je pisao "iz ideje"; boreći se i sporeći se s ideologijom, očajnički braneći ugroženo čovječanstvo, morao usredotočiti na intelektualno sagledavanje svijeta, ignorirajući potencijalno neograničenu množinu ljudskih situacija, koje nisu posljedica izvanjskog,

4 9

neprijateljskog faktora nego neumoljive, imanen­tne hirovitosti svijeta.

I treći problem, napokon - oštra polemika s najnovijom historijom, učinila je da je poljska knji­ževnost bila prinuđena zanemariti, do izvjesnog stupnja, nešto što bismo mogli nazvati "čistom", prethistorijskom uobraziljom. Istina, pisci iz toga naraštaja, Aleksander Wat ili Czesław Miłosz, bili su svjesni te poteškoće, i ne jednom govorili su o potrebi dosezanja ontoloških slojeva ili, jednostav­nije rečeno, religijske (to jest načelne) problemati­ke, koja danas nije više moderna.

Pisati na poljskom, pred svakoga koji to poku­ša, postavlja nove opasnosti. Ta čuvena "normal-nost", koju je teško definirati, a o kojoj su maštali žitelji Istočne Europe, napokon je zavladala, pa i u književnosti; trivijalnost je dozvoljena, sada se može lako, trivijalno i dosta lijepo, pisati o sebi i o svemu ostalome (najviše o sebi); velika i pomalo slučajna pobjeda demokracije nad totalitarizmom može se javiti i kao trijumf običnosti koja je pobije­dila laž - laž je bila suština komunizma, demokra­cija pak nikoga neće sačuvati od vulgarnosti.

Poljski pisci srednje i najmlađe generacije, premda su uglavnom svjesni toga, još se uvijek kreću pod kišobranom koji su nad njima rastvo­rili Divovi. U književnosti, međutim, kišobran ne samo što štiti od kiše, nego i zaklanja zvjezdano nebo; ne znamo, dakle, koliko će dugo biti dovolj­na ta zaštita.

Pisati na poljskom? Nalazeći se na karti Evro­pe, između genijalnih - nekada - Rusa, i genijal­nih - nekada - Nijemaca? Možda i nije najgore imati nadarene susjede koji su, k tomu, postali

50

malo manje nadareni i jednovremeno mnogo ma­nje agresivni.

Pisati na poljskom - ali, na koncu, nije li sve­jedno na kojem jeziku pišemo? Zar nam svaki je­zik, samo ako je dobro upotrijebljen, ne otvara put prema poeziji, prema svijetu? Onaj koji piše obič­no je sam nad bijelim listom papira, ili blijedim ekranom kompjutera, koji ga gledaju s pažnjom i omalovažavanjem. Sam je, premda ne piše za sebe nego za druge. Nadahnut i, istodobno, pritisnut tradicijom, tim velikim brujom mrtvih glasova, nastoji pogledati u budućnost koja uvijek šuti. Mi­sli koje želi izraziti, čini se, ne pripadaju nijednom jeziku, huče u njemu poput još jednog elementa osim zraka, vode i vatre.

Sam je; iskazuje radost ili tugu. Svjedoci njego­vih traženja nisu ni pasoški uredi, ni sveučilišni specijalisti za gramatiku; samo sunce i smrt - dvi­je sile kojima, kako reče La Rochefoucauld, ne mo­žemo gledati u lice.

Iz knjige Adama Zagajezvskog Obrana gorljivosti / Obrona żarliwości/, Kraków, Wydawnictwo a 5, 2002, str. 177-183.

51

Pokušaj opjevati osakaćeni svijet

Pokušaj opjevati osakaćeni svijet. Ne zaboravi duge lipanjske dane i jagode, kapljice vina rose. I koprive što su sustavno obrastale napuštena imanja prognanih. Moraš opjevati osakaćeni svijet. Promatrao si elegantne jahte i brodove, jednome od njih predstojalo je dugo putovanje, a drugog je čekalo slano ništavilo. Vidio si izbjeglice, koje su išle nikamo, slušao si mučitelje, koji su radosno pjevali. Trebaš opjevati osakaćeni svijet. Sjeti se trenutaka kada ste bili skupa u bijeloj sobi i zavjesa se pomakla. Vrati se u mislima na koncert kad je šiknula glaz­ba. U jesen si skupljao žirove po parku a lišće se kovitlalo iznad zemljinih ožiljaka. Opjevaj osakaćeni svijet i sivo perce što ga izgubi drozd, i nježno svjetlo što luta i nestaje i vraća se.

Ova pjesma Adama Zagajevskog objavljena je prvi put u "Newyorkeru" nakon 11. rujna 2001. godine.

53

O autom

Adam Zagajewski - rodio se 1945. godine u Lavovu (Lwów); pjesnik, prozaist, književni kritičar i esejist. Poslije Drugoga svjetskog rata živio je u Gliwicama i Krakowu. Od 1982. bio je stalno nastanjen u Parizu, a godine 2002. vratio se u Kraków. Svake godine nekoli­ko mjeseci provede u SAD kao predavač na Universitv of Houston (Texas), u okviru programa kreativnoga pi­sanja. Jedan je od najprevođenijih suvremenih poljskih autora. Debitirao je 1967. na stranicama tjednika "Knji­ževni život ", jedan je od osnivača poznate pjesničke grupe "Sada", a zajedno s Julianom Kornhauserom au­tor je književnog manifesta Nepredstavljeni svijet (1974), u kojem je kritički analizirana suvremena poljska književnost. Najvažnije pjesničke zbirke Adama Zaga-jewskog su: Saopćenje (1972), Dućani s mesom (1975), Pi­smo. Oda mnoštvu (1982), Putovanje u Lavov (1985), Platno (1990), Ognjena zemlja (1994) i Žeđ (1999).

Povratak (Powrót) je poetski dokument što svjedoči o jednoj od prijelomnih odluka u životu autora: o po­vratku - poslije više od dvadeset godina emigracije - u Kraków, grad njegove mladosti i studija, prvih ljuba­vi i književnih početaka. Ove su pjesme vrlo osobne, pomno opisuju krakowske ulice, parkove, crkve, grade svojevrsnu poemu, sučeljavaju uspomene s izgledom istih mjesta poslije godina izbivanja, ispunjene su no­stalgijom, prigušenim emocijama i mudrošću povrat­ka, ali mudrošću koja je gorka i bez iluzija.

55

Sadržaj

Navečer (Wieczorem) 5 Na putu (Wdrodze) 6 Karmelićanska (Karmelicka) 9 Sicilija (Sycylia) 10 Činovnička (Urzędnicza) 11 Pilsudskijeva (Piłsudskiego) 12 Genealogija (Genealogia) 13 Postolarska (Szewska) 15 Prijatelji (Przyjaciele) 16 Duga (Długa) 17 Zora (Poranek) 18 Nepoznata (Nieznana) 20 Duga (Tęcza) 21 Lastavice u Oswięcimu (Jaskółki Oświęcimia) 22 Tadeusz Kantor 23 Stolarska (Stolarska) 25 Glazba u automobilu (Muzyka w samohodzie) 26 Kino "Snaga" (Kino "Potęga") 27 Arheologija (Archeologia) 28 Kasno popodne (Późne popołudnie) 29 Opisi slika (Opisy obrazów) 30 Crkva Božjeg tijela (Kościół Bożego Ciała) 31 Vlak od Krakowa do Varšave (Pociąg z Krakowa do Warszawy) 32 Koperniko va (Kopernika) 33 Lijena šetnja (Leniwy spacer) 34 Crkve Francuske (Kościoły Francji) 35 Je li vrijedilo (Czy warto) 38 Zvijezda (Gwiazda) 39 Poezija je traganje za sjajem (Poezja jest poszukiwaniem blasku) 41

Pisati na poljskom ( Pisać po polsku) 43 Pokušaj opjevati osakaćeni svijet (Spróbuj opiewać okaleczony świat) 53 O autoru 55

Nakladnici: Naklada Zoro, Sarajevo, Šenoina 14 Zoro, Zagreb, Iblerov trg 9

Za nakladnike: Samir Fazlić Zoran Filipović

© Naklada Zoro, Sarajevo-Zagreb 2006.