Edi Bokun

AD SE IPSUM

Srebrenik, 2012.

2

AD SE IPSUM

Autor: Edi Bokun

Izdavač:

PRINTAS d.o.o. Srebrenik

Za izdavača: Almir Selimović

Lektor:

Marko Matolić

Štampa: PRINTAS d.o.o. Srebrenik

Tiraž:

130 primjeraka

Srebrenik, 2012.

---------------------------------------------------------- CIP – Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 821.163.4 (497.6) – 1 821.163.4 (497.6) – 3 BOKUN, Edi

Ad se Ipsum / Edi Bokun. – Srebrenik : Printas, 2012. – 72 str. ; 12 cm ISBN 978 – 9958 – 1943 – 1 – 3 COBISS.BH-ID 19243014 ------------------------------------------------------------

ISBN: 978 – 9958 – 1943 – 1 – 3

3

4

Uvod

Sigurno najteţi zadatak koji sam samom sebi postavio,

zaista najveća prepreka koju sam sebi stavio na put je ovih

par sitnih uvodnih riječi, koje sam prije svega duţan sebi pa

onda svima ostalim koji će moţda nekada drţati ove moje

riječi u svojim rukama. Jer, kakav je to pisac koji piše za

ljude, narod i masu? Prije svega, kao i ove riječi koje sada

pišem upravo za sebe, za svoje snove, da pokušam da

zatvorim ovu zbirku, da je zaklopim, da je završim. Ne zato

da bi ona bila završena, da bi bila potpuna i kompletna, jer

ona to po meni i ne moţe biti. Nego zato da zaklopim istu,

kao dio mog bivstvovanja, kao pečat svoga Ja, kao odsjaj

onoga koji sam bio, i koji ću nekada biti. Pokušat ću da

budem iskren, kao što sam bio iskren (ili barem mislio da

jesam) dok sam pisao ove redove. Nisam nikada pisao zbog

ljudi, pisao sam prvenstveno zbog sebe, pa tek onda za

čovjeka, srodnu dušu, jer ja poznajem takve, i njih jedino i

cijenim, one koji vole pustinje, koji umiju da se povuku u

svoje pustinje. A jedno što sam shvatio je, da u pustinji rode

najslaĎi plodovi.

Mislim da je to jedini istinski put, da pisac piše sebi, jer

sve drugo bi bila laţ, a moţda i ne bi, jer za laţ prvo treba

postojati istina. Priznajem, nisam se trudio, da vama

čitaocima olakšam shvatanje i bit ovog djela, samim time

što bih ga moţda malo bolje presloţio i prepisao, ali mislim

da je i to jedini ispravan način. Jer šta je već bit bilo kojeg

djela, bilo koje pjesme, ako ne da ti, koji čitaš ovu knjigu

naĎeš svoj, unikatni smisao u istoj. To je umjetnost, i to je

poezija, i to je bit svake moje pisane riječi. Smatram, da

postoji jedna jako individualna linija koja se proteţe kroz

ovo djelo, koliko god tematike pjesama, a i samo

raspoloţenje istih nemaju neku odreĎenu liniju koju je lahko

pratiti, a prije svega i shvatiti. Ja sam priznajem, uvijek

volio simetriju, ali ako su pjesme ogledalo jedne duše, onda

5

sam shvatio da upravo čar i ljepota iste leţi u tome da ista

nikada nije simetrična. Moţda će neko pokušati da

protumači mene kroz moja djela. Moţda će neko od vas

vidjeti u nekim mojim riječima prezir prema ţivotu, riječi

čovjeka koji je mlad ostario. I ne, niste pogriješili, ali si

uzimam za pravo da kaţem da niste ni u pravu. Jer šta je već

ţivot, ako ne kontrast. Ţivot i smrt, crno i bijelo, sreća i

tuga, plač i smijeh, dobro djelo i “grijeh”. Jer upravo,

priroda, koju sam uvijek smatrao kao najveću učiteljicu

ţivota uţiva u istim, i ako čovjek vidi ljepotu u ţivotu i

svemu što ga karakteriše, onda mora da shvati da je i smrt,

kao dio istog lijepa.

Prepuštam svakom od vas privilegiju da iz ovog djela

shvati nešto subjektivno, nešto lično. Da ovo djelo

predstavlja jedan sitni pečat na njegovoj duši. Mala pisana

riječ koja će ga potencirati da spozna još više sebe, da

protumači ţivot kroz spektar svog bivstvovanja. Poklanjam

vam time, svoje najstarije pisane riječi, koje su protekle

kroz moje prste na ovu hartiju. One zaista, jesu dio mene,

koliko god da budem disao i promatrao ovaj čudni svijet.

Zato me i nije strah knjiţevničke kritike i čak i vas,

poštovani, koji čitate ovu knjigu. Jer zaista, spoznao sam

jedno, da je čovjekova jedina istina, ta koja ga oblikuje i

stvara, subjektivna. I da ne postoji sud koji moţe čovjeka

osuditi zbog toga što slijedi svoje istine.

6

O S N O V I M A

7

Zanimljivo je kako riječ moţe promjeniti čovjeka. Riječ sama po sebi malo toga predstavlja. Stoji tako usamljena u tokovima ljudskih ţivota. Ali njeţno i tiho izgovorena, prevazilazi sve metafizičke barijere bivstvovanja i prodire u srţ svakog ja. Ali za takve riječi moraju postojati posebna usta. Ko se već ne bi sloţio sa mnom kada kaţem da su sve riječi besmislene ukoliko ne dolaze od posebnih ljudi.

8

Jesen Jesenja kiša, na ţuto lišće pade, pokloni im svoje suze, zadnji dah im dade, Kako im pokloni ţivot, isprati ih i u smrt, u crno blato, u tamni zemljin vrt...

9

Tama Tamna noć, još tamniji dan, tako tmuran i beskrajan san, Tuga se spusti niz planine tamne, ona donese te proklete sumorne dane, Kao magla ona, od mlada stabla se lomi, zavijena u crno, uzima im moć da voli, Kao rosna kap koja se niz list slijeva, o ta prokleta duša kao pahuljica bijela, Ali i ona, u crno blato pade, ne ostade čista, o ţivote gade! Dokaza joj brzo što ţivjeti znači, u blatu ţivota ih izjednači, još jedna duša, još jedno ţivotno djelo, pod zemljom i lišćem, sve je svejedno...

10

Zaborav Čitav ţivot sadim tugu, gdje god da prođem, a sadili su je i oni prije mene, sada je ja prkosnim zamahom kosim, i zagrizam pohlepno u taj kiseli plod, I ta sudbina nikoga poštediti neće, ti koji misliš da imaš sve, niti onog koji je svjestan da nema ništa, Ja imam i sve i ništa, bitan kao kap kiše, u ljetnom pljusku, tuţno li je sjeme ljudsko, tako besmisleno i jadno. Ne plačite zbog mene kada umrem, ne sadite još više tog kiselog ploda, no, doći će i ta zima, koje me je najviše strah... Kada prekrije, sve što mi je milo, sve što jesam, i sve što sam bio, vječni zaborav...

11

Pitala Kada bi me pitala, što ţelim, što ja to hoću? Rekao bih zlo.. Kada bi me pitala, Ko sam i odakle dolazim? Rekao bih, iz zemlje gdje jesen caruje.. Kada bi me pitala, Koga volim? Rekao bih, sa kiselim osmijehom na licu Volim sudbinu, tu najljepšu, o tako svijetlog lica.. I kada bi me pitala za moj najdraţi poklon, poţelio bih tamu i tišinu, a tebi draga, bih poklonio da još jednom budeš dijete, pod svojom najdraţom krošnjom.

12

Putevi Nekada, kada se u tamnim kočijama, sa blijedim izmorenim licima, vraćam u svoj kraj, Sagledam te tamne siluete u mjesečinom obasjanoj noći, Sagledam taj ljudski plod, drugim očima, Putevi obasjani sumrakom, crne dimnjake i ta bezlična svjetla, tu bezimenu hrpu ljudskog bola, A i ta lica, bezlična, stoična, kao da je svjetlo davno, progutalo te ţivote. Moram da se pitam, jel vidim više ili manje, ali jedno znam, da me na putu uvijek hvata, taj bezimeni strah...

13

Sumrak Prostor, vrijeme, riječ, sjeme, Sve se gubi, sve to vene, Srebrna zima, zlatna jesen, proljetni pljusak, mladi kesten, Sve se gubi, sve to vene, Stoljeće, milenij, što to već znači, prostor, vrijeme, sve se gasi.. Plamen, koji se pretvara u led, ţivot kao med, sutra je već prah, što je ţivot? Jesi ikada bio mlad?

14

Sve se gubi, sve to vene, i taj ţivot, taj nektar, Znam... Mog imena, će se samo sjećati vjetar.

15

Snovi Čitave noći sjedio sam budan, blijedi papir na mome stolu, za tvojim glasom tako ţudan, pokušo sam da spjevam pjesmu ovu.. Da u riječi pretočim tu sumornu ljepotu, zapjevam o onome što mi snove krade, te neka svijet iskoristi ovu dobrotu, tu istinu koja veţe sve pjesnike mlade... Dok pletemo misli sumorne i tuţne, dok nam pogled u dubine tone, dok zurimo na ulice prljave i ruţne, sanjamo zlatokose ljepotice one... Te pjevao sam često o snovima tmurnim, o sudbini koja mi dušu tminom guši, ali nikad o potocima burnim, kraj kojih ona suze suši, Uzmi mi sve! Ţelio sam reći, Sve tajne i moga srca mrak, samo nemoj i kraj moje peći, da liješ suze koje mirišu na mak, Na kraju joj ništa rekao nisam, moţda sam kukavica te moţda i zvijer, čak o tebi draga, moram da priznam, ja ne znam ni jednu jedinu riječ,

16

Sudbina mi je da umrem u samoći, Te teška tuga mi na srce pade, golubice mila, to shvatih te noći, kada mi sudbina istinu dade, Ponekad se sjetim mirisa jesenjeg lišća, Te se i pjesnika rijetko sjetim pravih, Ali mila, shvatio sam jedno, tuţno je, postojiš samo u srcima, pjesnika mladih...

17

Moj dom Dal moj dom uopšte postoji, kad ja nisam tu, Um mi kaţe da postoji, al srce kaţe da više nije tu...

18

Ispovijest jednog bijednika Volim da zavodim u zabludu sebe, no istinu na svijetu svu, kad ravnodušnost na moja vrata grebe, rado kaţem da nisam tu, Na oltaru istine, čitav ţivot stojim, te joj plaćam danak baš svaki dan, a molim za laţ u snovima svojim, bar ostatak bio ko papir poderan, Te ipak u svemu ostajem pjesnik, u svojim istinama kao granitna stijena, no u ţivotu ću zauvijek ostati bijednik, to je ta sumorna pjesnička cijena.

19

... Sumorna ţuta svjetlost, kroz krošnje, te siluete u tami, nad nama, u nama vječnost, Sudbino! O divljina me mami, Ţelim da padam kao kiša, da me vjetar nosi, nosi sve do mora, neka se moj glas zauvijek utiša, samo da milujem obraze tih gorkih gora, Noć je – hladan vjetar – poţuda mi rosi, Noć je, šuma se smilovala, da me nosi, o da me nosi, Noć je, samo je još jedan san, Noć je, iščeznut ću kao i baš svaki dan, Dan je, ovo je samo pjesma jednog koji voli, Dan je, moje riječi – tišina – ţubori, o ţubori, Dan je, svjetlost, o svjetlost mi miluje dlan, Dan je, o dan je, a ja sam sumoran ... Ţelim da lutam, lutam kao nemili san, Da se slijevam i slijevam na truhlo lišće, svaki novi dan...

20

Čovjek sam Trepti gora, snijeg sa stijena pada, neka usamljena duša u ovoj noći vlada, luđački glas, hladan vjetar nosi, neko večeras, sve ljudsko u sebi kosi, Čovjek sam! Odjekuje crnom gorom, lanci pucaju, surovom smrtnikovom voljom, čovjek sam, razbjeţala se noć, glas strepnika koji zove upomoć, Što je ovaj svijet, no istina drugih, zašto da se lomim, da utočište nudim, nije ni mene, izrodila hladna stijena, zar nisam ni ja osoba, koja istine je vrijedna, Ko mi stavlja lance, dok izmoren se srušim, ko se to prikrade, dok smrtničke suze sušim, te neka bude tako, istina ne dolazi sama, ne moţete slomiti biće, čistog bola i srama, Te borit ću se tako, do zadnje kapi krvi, borit ću se, dok kosti mi ne smrvi, kleknuti ne smijem, nećeš doţivjeti tu sreću, Čovjek sam! Znaj, robovati neću!

21

Epitaf Muči me svaki ljudski pogled, koji je nestao u dubinama beskraja, muči me svaka iščezla iskra, nekada burnih paklenih poţara, Muči me svaki epitaf, svako hladno isklesano slovo, svaki broj, koji toliko ţivota znači, Zar je ţivot samo crta, između dvije hladne cifre, na koje će sutra ravnodušno, bacati pogled neki drugi ljudi, Suosjećam sa svakim slovom, beskraj zaista nije, mala stvar, o mrtvima samo najbolje, oduvijek, bijedne vrste stav, Nekada poslije mene, druga djeca će da pletu igre, na njivi koju domom zovem, druge ptice te i druge krošnje, će im pjevati do zore, Moţda me se neko i sjeti, moţda nisam ţivio uzalud, ali ko to već ţivi za nešto, kome je sjećanje nagrada, za njegov trud?

22

Tamnica U neprobojnim tminama, na pješčanim platnima ambisa, naslikane zvijezde, Pusta ledara, taj tihi eho prošlosti, na crnoj zemlji koja guta poglede, naslikane zvijezde, Srebro prekri zemlju, pogledi su još uvijek tamni, Zakoračih... svejedno, u zvijezdama smo ipak, naslikani mi sami...

23

Insomnia Opila se noć, tugom i tišinom, oblila svijet tom bezšumnom divljinom, Bar jednom me obiđi, na prstima prođi, jednu jedinu noć, drugom ti pođi, Ma nek on lošim vinom truje sebe, nek otrcanim stihom, vrata sudbine grebe, Što svijet misli, kad pjesnika izrodi? Dal je utjeha za ljude, to biće čiste boli, Utopite se nesrećnici! Vas ni hrđava zemlja neće, uljevate svoju tugu u izvorišta sreće, Muzo, ej ti ljepotice sumraka, zar nisi ti jedina, koja njiše perom rata, Dal svako od nas ipak, uzaludni rat vodi, neko protiv sebe, a pjesnik protiv boli...

24

Zavejane šume Krošnje danas nose, srebrno svijetle krune, pogledom me kose, tu mladost koja trune, Vrijeme danas stoji, il je to bilo juče, ti bijeli vrhovi koji, put kroz Had si krče, Jel ono neka, pitoma krošnja puče, koga to već briga, zar nije to već juče, Bijelo runo smrti, na samo vrijeme se spusti, koga to već briga, osim tebe jadniče pusti...

25

Monolog Nego, nisam čovjek od mnogo riječi, jer svijet je i sa istim već tmina, za onoga koji i u snovima kleči, riječ je suvišna teška glina, Jer onaj koji tišinu voli, u sebi obično buru krije, kao more koje mirno plovi, a u svojim dubinama otrove lije, Gdje se takve duše skrase, kakav korov im nad grobovima stoji, dal se ikada te bolesti spase, il ih vječito nemili izvor poji, ... Pitaš se kako ţivi on, koji sumorni otrov u sebe lije, pa dobro, častim te istinom tom, da neki pije, a neki se ubije.

26

Oda sumornom danu Ah ti kišni sati, kad se šutnja zlatom ne mjeri, kad svaka duša pati, iako kišu bi voljeti htjeli, Volim te sumorni dane, jer sreća tada od svakoga bjeţi, teške su i vesele grane, kao i kosti na kojima leţim, Trans koji na prozore kuca, dok mogla šumom lovi, po crijepu lupeta i kuca, teškim kapima zemlju tovi, Eh ti dani bez nade, kad svjetlo ne samo od pjesnika bjeţi, dan kada neki snove grade, a ja bih da zaspim i da zauvijek leţim.

27

Dal znaš Dal znaš šta to znači voljeti mene, ţeliš da vučes to suvišno breme, Dal znaš šta to znači kad pjesnik voli, najbliţa to tebe najviše boli, Dal znaš što to znači, kad odviše pije, čaše razbija i krv si lije, Dal znaš što to znači, kad volim te kaţe, pjesnik ko pjesnik, odviše laţe, Dal znaš što to znači voljeti mene, ljubiti tamno trnje, koje ne ţeli da ogrebe.

28

Smrt Grob su mi davno, iskopali svi ljudi, mjesec sija u tamnu jamu, koju srcem zovu, Kosti mi raznose zvijeri, očnjaci ih drobe i lome, trgaju krvave ostatke, pune crva bijelih, U srce mi uliše otrov, sad samo jezikom mrţnje zbori, moja krv snijeg ne topi, mrak na sve bijelo pade, Neka teče, ta nečista krv, preko usne plave, I neka mjesec obasja svu sablast, i smrad mog preklanog leša.

29

Zauvijek Kao da sam još jučer ubrao cvijet, kao da je jučer još, moj bio taj, svjetlucavi svijet, Kao da sam bos koračao kroz rosu, kao da sam osjetio taj miris,tebe, tu kosu... Kao da sam još milovao svaki zvuk, očima volio svako stablo, uzalud... Sve bi dao da još jednom vidim, mjesec dok se rađa, sunce kako gine, da pogledam u zvijezde, bijeli planinski vrh, ah, sav taj rajski vrt. Da osjetim kako potok ţubori, da osjetim ljubav, kakvu samo sunce umije da vodi... Da me iz sna probudi grom, da dočekam kako snijeg prekrije moj dom, Koliko sam samo puta gledao lišće dok pada, Zlatnu jesen, zreli dar... ma da, Shvatio nisam, svaki list nestati mora,

30

iza jezera, iza gora... Kao da je sve to bilo juče, Ljubavi! Draga! Što me muče?! Oko mene, tamna gora, sumorna, mirna noćna mora, Na kostima mi teţak kamen, duša, još blješti kao plamen, Legoh davno, i još mi je dugo ovdje biti... Ali, shvati mrijeti moraš, Od toga se ne moţes kriti, Ovaj kamen neka stoji, ne obrni ga, nećeš naći mene, moţda samo moj bol.. bijele kosti, teško breme... Pazi samo, da ti duša ne strepi, kao meni, dok si ţiv, pusti neka pjeni, kao more dok se od stijene lomi, pusti je, neka voli...zauvijek voli....

31

O snovima Ti okrutni snovi, tako surovi i gladni, gledam vam u tamne oči, crnu dušu koja strepi, dok kraj mene teku dani.. Ljudi kaţu da sve rijeke imaju izvore, i da se sve one slijevaju niz svoj put, no kaţu da i čovjek ima sudbinu, ma kakav mu u ţivotu bio put.. Ljudi kaţu da postoji pravda, i da se svako svom vrati.. ja je još upoznao nisam, Nit sam vidjeo taj svijetli obraz, koji mi ţivot znači.. No siguran sam da postoje snovi i nada, i ona je najgora od svih, jer tugu pretvara u sreću, a slijepcu poklanja vid.. Tako sam i ja vidio, kao toliko puta do sada, tu svjetlost, vidio taj dan i taj prelijepi izlazak sunca, koji mi pokloni vid, no, svaka svjetlost, baca sjenku,

32

i svaka ljubav sije tugu, I posljednji put pogledah u te oči, koje mi ţivot znače, i kiselo vratih taj slatki pozdrav, i tako se s ponosno vraćam, u taj tamni tok, koji znam, koji mrzim.. koji jesam Ja....

33

Noćne misli Kad bi noćne misli, nevino nostalgično tuţne, škrto čuvati znao, rado bi mila, jesenja nimfo, u zoru ih tebi na poklon dao, Sada ih pišem, dok sunce se skriva, i mjesec miluje svako mi slovo, zato mila, noć je prepredena, moţda ne dočekam jutarnje zvono *** Ti si ljubav, ponor u koji, rado sam pao...

34

Portret jedne noći Obliven jutarnjom sjenkom, dok me noć tišinom davi, hladna rosa poljubi mi obraz, na prozoru led je modro-plavi, Svijet je ostao bez glasa, čak vjetar je večeras škrt, u viru strahovitog transa, ne njiše se ni krošnja ni vrt, Gledaš me mila u oči, no crnina ti u pogledu mlada, zjenice ti šapću ponoć, kakva li misao večeras iza njih vlada...

35

Snjegovi Bolje da sam negdje daleko pao, tamo gdje odjekuju krv, ţeljezo i mračne more, da sve ono što sam ti dao, progutaju sive magle i usamljene gore, Bolje da me ni upoznala nisi, da ti ne šetam mislima sporo kao med, kad napolju mraz na pupoljcima visi, da moje kosti mrtve obgrli led, A šta i da si znala moje ime? Suze nad mojim grobom ti bi lila, godine bi prošle a i sjećanje time, sjetila bi me se moţda, kad bi zemlja rosu ţedno pila, Moţda bi tako bilo blaţe, da bez mene ruka ţivot ti takne, da te samo nekada sluh slaţe, kad ti jedne zime, snijeg sa grana moje ime šapne...

36

K O S A M J A ?

(novela)

37

I

Snijeg se presijavao kao istopljeno srebro, dok su koraci

nestrpljivih prolaznika narušavali decembarsku idilu svojim

vojničkim tempom. Hladan vjetar otvara prozor na staroj,

nevješto skovanoj drvenoj kolibi. Nekad neki prolaznik baci

nasumice pogled kroz portal u taj posve drugi svijet, na

grupu starih pijanaca. Oni sjede, zadubljeni u svoje misli i

čaše, a većina njih taj komad stakla posmatra s nekim

odreĎenim strahom, kao da baca pogled u sami ponor

egzistencije, ili rasječenu utrobu zemlje. Opet drugi,

nezainteresovano pogleda kroz prozor, na bezimene

prolaznike koji uţurbano prolaze kraj kafane, dok ispred

sebe tjeraju jutarnju maglu.

- Ustaj pijanduro - uzviknu stari brkati kelner, dok je

nogom njeţno pomilovao proćelavog starca. Ovaj se naglo

ispravi, te mu baci pogled kao kakav Cezar dok gleda u svog

Bruta i reče:

- Tako ti svom starom drugu, jel?

- Ma ustaj budalo stara, nije ti ovo hostel. Ako imaš para

pij nešto, ako nema letiš van - ljutito odvrati kelner.

Ovaj mu još jednom baci neki tuţan, iznevjeren pogled i

mrmljajući izaĎe iz kafane. Kelner se još uvijek ljutit vrati

za šank i nastavi da čisti masne čaše.

- Ja svakakvih budala - na to doda neki čovjek srednjih

godina, više da bilo što kaţe, nego da nekom nešto saopšti.

Kelner ga, na trenutak pogleda kroz masni red obješenih

krigli, i klimnu nekako mrzovoljno i sporo u znak

odobravanja. Moţe još jedno, pomisli mladić, dok je u polu

poderanom dţepu preturao posljedne novčiće.

- Daj još jednu konobar - ogorčeno mladić dobaci

konobaru.

38

Ovaj uze jednu od onih masnih krigla, te pusti pivo iz

prljave bačve u istu. Vrijeme dok je piva, kao krv iz friško

prerezane arterije tekla u masno, hladno staklo, kelner

iskoristi da malo bolje sagleda svog gosta. Neki dronjavi

koţni mantil je visio preko njegovog tijela. To je jedan od

onih koji prekriva čitavu figuru ljudskog bića, tako da je

nekada teško protumačiti jel to tamo hodi čovjek, ili neki

artikal za kampovanje koji je dočekao dane svoje slobode.

Ispod tog komada stare koţe se mogao nagovijestiti

poderani dţemper, nekada je izgleda bio bijel, dok su se

sada na njemu razigravale razno-razne boje koje je kroz

godine pokupio po raznim kafanskim stolovima. Plava

raščupana kosa mu je divlje leţala na glavi, kao neukroćeno

stepsko ţbunje koje usamljeno prkosi vječitoj ravnici. Lice

mu je bilo ljupko, no ipak nekako zapušteno i divlje, samo

su mu plave oči, koje su nekako čudno i nevino izvirale iz

sve te prljavštine nagovještavale da je još ţiv.

- Hvala - promrlja mladić, čim je masna krigla odzvonila

od stari drveni šank.

U kafani sam se uvijek osjećao nekako najviše, svoj na

svom. Pomisli mladić dok je gledao u tog debelog kelnera

koji se upravo bio nageo preko stare škripave stolice da

bolje sasluša utakmicu na radiu. Nekakav osmijeh mu se

pojavi na licu, dok je razmišljao kako se zgodno uklapa u taj

kliše pijanice, koji uvijek voli više kafanu nego i dom, ţenu

i dijete zajedno. Doduše, nije to baš mogao najbolje znati,

kad već nije imao ništa od navedenog, ako izuzmemo onaj

prašnjavi stan iznad stare mesnice kod glavnog trga.

Prinosio je svoje usne polahko krigli, kako to samo umiju

raditi pijanice koji sa nevoljom gledaju u svoje posljedne

piće tu noć. Nekad zbog nedostatka novca, previše ţena, ili

premalo sna, dok je ispod oka promatrao svog šankovskog

39

komšiju kojeg je sigurno volio više nego onog koji zaista

stanuje do njega. Vjerovatno baš zato što sa istim ne mora

razmjenjivati beznačajne pozdrave. Iz tog slatkog pijanskog

sanjarenja ga probudi zvuk stakla koje se razbilo od tupi

betonski pod. Taj zvuk je djelovao baš isto kao da je grom

udario meĎu goste. Tako je to uvijek sa pijanicama, ţestoko

zamjere svakom ko ih probudi iz kafanskog sna. Jer opće je

poznato, većina ljudi više pije zbog tog slatkog transa u koji

ih baca svaka prljava, zapuštena kafana, bez obzira na

količinu alkohola koji već teče njihovim venama. Kelner uz

masnu psovku poče sakupljati ostatke krigle koja mu je

ispala. Mladić još jednom pogleda u svoju čašu koju je u

meĎuvremenu već ispraznio, te uz pomisao da ovdje danas

više svakako nema šta traţiti ostavi pare na šank i

nesigurnim korakom izaĎe van.

Nije da je rijetko razmišljao o tome kako je njegova

samoća upravo i posljedica, ali najprije i uzrok svih

njegovih problema. Mislio je da samoća raĎa samo

depresiju i pretjeranu mizantropiju. Na kraju, tješio je sebe

nekim svojim istinama, a najveća od njih je bila da će se

ţivot već promjeniti na bolje, da gore u biti ne moţe. Već

dobro pripit, krenuo je ulicom prema svom stanu. Ulice su

bile poprilično prazne, a hladni vjetar se suprostavljao

slučajnim prolaznicama kao da ih je pokušavao vratiti u

vruće postlje, dok su se mučno probijali kroz svoju nesanicu

i jutarnju maglu. Na prvi pogled je kao i uvijek izgledao

ravnodušan, sa pogledom koji bi za prolaznike izgledao kao

da promatra neprimjetne daljine. Neke udaljene sfere koje

samo on umije dokučiti i protumačiti. Ali istina se, kao i

uvijek, nije tek tako mogla otkriti na prvi pogled. Ispod

njegove ravnodušnosti se krila bura svakodnevno istog

monologa. To je najgora vrsta razmišljanja, koja mnoge

sunovrati u nepovratne krugove ludila. Razgledao je oko

40

sebe, prvo je gledao u ljude, pa u zgrade, na kraju u sunce

koje je i samo teško prodiralo kroz jutarnju maglu. Traţio je,

neke odgovore, neke istine koje će mu olakšati daljnji put,

jer znao je da ovako više ne moţe.

Koračajući primjeti da mu se neki papir obmotao oko

noge, on se polahko spusti, te ga podiţe. Na prvi pogled

primjeti krasan rukopis, i potpis s ljubavlju tvoja, a list je bio

poderan na onom mjestu gdje je stojao potpis. Ravnodušnim

pogledom pomilova te redove, te se sav rasrdi na tog

čovjeka koji takve stvari tek tako baca po ulici. Ljutito

pismo baci u neku hrpu blatnjavog snijega i nastavi svojim

putem. Kada doĎe ispred svoje zgrade, ugleda starog mesara

kako polahko otvara vrata svoje radnje. On kao stidno dijete

nevino baci pogled unutra te se što brţe poče penjati uz

stepenice koje su bile s druge strane zgrade. Spustio je

pogled što niţe da bi izbjegao neki dosadni i besmisleni

razgovor sa tim čovjekom, i svu paţnju usmjerio na stare

crvima izjedene drvene stepenice. Što brţe izvadi zahrĎali

ključ iz dţepa otključa vrata i uĎe u svoj stan.

41

II

Dok je zaključavao vrata nije mogao a da ne primjeti da je u

njegovom stanu izgleda čak i hladnije nego vani. Na

škripavom starom prozoru je već dugo bilo razbijeno jedno

staklo. Trudio se da to što bolje popravi sam, ali bez novca

to svakako nije išlo. Vjetar je oduvao deku koju je bio

namjestio kao zaštitu, te je on ljutito diţe sa poda i nekako

namjesti preko polomljenog stakla. Na momenat je vidio

svoje bradato lice u odsjaju prozora te se tako sa čuĎenjem

promatrao. To je jedan od onih momenata kad vam i sam

ţivot igra dramski čin pred očima, kada samo vrijeme

prestaje da postoji i ţivite u refleksijama neke prošlosti, koja

je navodno nekada postojala. Umoran se srušio na stari

zeleni kauč, iz kojeg je ispadala ţuta spuţva. Razmišljao je o

tome kako je mlad ostario, pa šta je njemu tek dvadeset i

šesta, a već ţivi kao oronuli starac. Svakako nije bilo smisla

u tome da kuje svoju egzistenciju u zvijezde, da na sebe

gleda kao nekog koga je svijet prevario, nešto obećao pa

oduzeo. Imao je slične ţelje kao i svi mladi, patila ga je ţelja

za slavom i za ţenom, no u ova moderna vremena jedno je

često vezano uz drugo.

Ali ipak, pravednost je izgleda zauvijek apsurdni pojam

za kojim strijepe oni koji u svijetu ne vide načina da

zakorače. Jer kakva je to pravda, pitao je on samog sebe,

nekako čudno ljut, kada je danas pronašao neko ljubavno

pismo koje je neki sretnik bacio tek tako na ulicu. Neka

mlada djevojka mu je na istom vjerovatno istresla srce,

njega je čak bilo stid da ga isčita. A ovaj ga je pokvarenjak

tek tako bacio na hladnu ulicu. I takav svijet treba da je

pravedan. Ustao je i pogledao na mali pisaći sto pred sobom,

na njemu se nalazio pravi mali umjetnički nered. Polu

zguţvane hartije, na kojima su neke priče koje je nekada

42

počeo pisati, a koje vjerovatno za tri koljena ne bi završio.

Slomljene suhe olovke, koje su morale platiti u jednom od

onih momenata koje poznaje svaki pisac, kada se osjeća kao

da nikada više neće biti u stanju napisati slovo i sve

napisano izgleda banalno i bezvrijedno. IzmeĎu tog,

slobodno rečeno smeća, nalazio se mali plavi dnevnik u koji

je nekada pisao svoju poeziju. Inače, to je bio jedini komad

papira na kojem je češće nešto upisivao. On ga diţe sa stola

i primjeti da se na njemu nakupio sloj prašine, koji je

izgledao kao prvi snijeg. To je već dovoljno svjedočenje

koliko dugo ništa nije napisao. Razmišljao je o tome kako je

godinama sanjao da postane pisac, pjesnik. Čak šta više,

nekako skroman u svojim ţeljama nikad nije koristio epitet

slavan. Samo je ţelio pisati, i ako je ikako moguće ne misliti

o tome kako će nabaviti svoj svakidašnji hljeb. Nekada se

bodrio time da je glad bila inspiracija za neka najveća djela

svjetske knjiţevnosti. Ali kao i njegovi ostali snovi, i ovaj se

rasprsnuo od stijene realnosti koje tako nedodirivo stoje

iznad svakog ljudskog sna. One su jedina vječnost, mislio je,

koliko li se brodova punih snova nasukalo pred tim

obalama, a koliko ih je tek nemilosrdna oluja koju zovemo

sudbina bacila od ove čvrste svjedoke univerzalne

ravnodušnosti.

Otvorio je dnevnik i pročitao neke od svojih pjesama,

kakav šund šapnu samom sebi i nekako se očajno nasmija.

Prašina se širila po sobi, dok je dnevnik odletio negdje u

drugi kraj sobe. Na stolu primjeti još papir koji je, izgleda,

stojao ispod plavog dnevnika. Kauč je strašno škripao dok

se pomjerao naprijed da vidi što to piše na istom. Preko

cijelog lista je masnim crnim slovima bilo samo napisano

KO SAM JA? On začuĎeno uze papir te ga bolje pogleda, s

druge strane nije pisalo apsolutno ništa. Jao, opet neko

pijansko ludovanje pomisli, te leţe nazad na kauč i bez

43

nekog odreĎenog cilja poče premetati te riječi po glavi. Ko

sam ja, te riječi su mu odzvanjale lobanjom, leţale su teško

kao olovo u njegovoj utrobi. Zar to nije pitanje koje prije ili

kasnije poklopi svakog čovjeka. Jedina razlika leţi u tome

koliko ga ljudi tek tako uspije baciti u neke skrivene škrinje

svog bića, a koliko ga kao tamnu sjenku vuče za sobom.

Pokušavao je zaspati ali su te riječi jos uvijek plutale izmeĎu

zidova njegovog starog stana. Osjećao se kao potpuno sam

na svijetu, kao da mu je teret same egzistencije pao na

ramena. Ulična buka koja se širila kroz zidove zgrade ga

nije mogla izbaciti iz tog transa, gdje god bio i s kim god da

je pričao, stojao je ipak sam, napušten od svega što nikada

nije ni posjedovao. Leţao je tako dugo, razmišljajući o

riječima koje je sebi kao zamku tako spretno postavio.

Vidio je sobu, njeni zidovi su bili popločani prljavim

bijelim pločicama. Svijetlo iz koje je dijelom obasjavalo

sumrak bilo je okruţeno muhama koje su veselo letale oko

tog izvora svjetlosti, kao oko nekog malog sunca koje

obasjava svoj mali planetarni sistem. Postavljen na škripavoj

stolici bio je niko drugi nego on sam, a sa druge strane sobe

se šetao neki nizak čovjek. Nosao je neke prevelike naočale

koji su na prvi pogled izgledale smiješno, nervozno se šetao

tamo amo, a nekada bi bacio neki ispitivački pogled na

mladića na stolici. Nosio je policijsku uniformu koja mu je

očigledno bila prevelika, ali se trudio da izgleda što strašnije

i ozbiljnije. Dok su mu te slike tako prolazile pored

unutarnjeg oka nije bilo trenutka sumnje ili čuĎenja u

njegovim mislima. Bilo je kristalno jasno, da je to on, nije

bilo ni čudno što ga upravo ispituje neki komesar, a još

manje što nekako kao u kinu promatra samog sebe.

- Sve znamo, bolje ti je priznaj - u jednom momentu

ljutito promrmlja komesar dok se unosio mladiću u lice.

44

- Pričaj, ime i prezime, nemoj da se trudiš pa da pokušaš

da laţeš, sve znamo! - na to brzo doda komesar.

- A.. al.. ali ja ne znam ko sam, jel znate ko ste vi? -

Drhtavim glasom promuca mladić.

- Kakve ti to igre pokušavas prodati ovdje, jel

razbojniče? - galamio je Komesar, još ljući nego prije.

- Ne znam o čemu pričate dobri gospodine, ja zaista ne

znam ko sam, a i nisam ništa loše učinio - reče mladić,

očigledno prestrašen.

- Dobro, ako ţeliš da se igraš sa mnom, izvoli. Reci to

onoj djevojci koju si ubio, koju si rasporio i ostavio na pola

parka, ti si samo krvoločna zvijer! - te mu uz te teške riječi

sveza takav šamar, da mladić natopi postelju svojim znojom.

Ovaj se još više izgubi te tako spade sa stolice i povrijedi

glavu, leţao je tako na podu i bjesno galamio:

- Nisam, gospodine JA NISAM i ne znam ko sam kako

me ne ţelite shvatiti, nisam, nisam i nisam!

Kada je shvatio što se ustvari desilo već se nalazio na

podu svog stana, ispod starog škripavog stola, sav obliven

vlastitim znojen i počašćen spoznajom da se snovi ne

razbijaju tek tako samo o realnost, nego ponekad i od

prašnjavi pod nekog zapuštenog stana.

45

III

Noć je već progutala svo svijetlo, a snijeg koji još danas nije

mogao prekriti svu prljavštinu grada, vremenom se

pretvarao u blatnjavu smjesu. MeĎutim, taj bijeli pokrivač se

po noći, mirno milovan mjesečinom, širio ulicama te se

pretvarao u ljepotu koja je vrijedna usamljene figure

zvijezda nad svijetom u zimskom snu. Nije bilo previše

kasno, ali je zima već naplatila svoj dug koji je marljivo

prebirala u duge ljetne dane. Sada je došlo vrijeme plaćanja,

a zima je sunce otjerala duboko iza planina na horizontu. To

su one decembarske noći kada izgleda da sunce više nikada

neće izaći, i da će zima zauvijek ostaviti svijet u svom

zagrljaju, tom nemilosrdnom zlatnom kavezu. Ispred zgrade

je vladao led, a male utabane stazice u snijegu su izgledale

kao da su ih prokrčili mravi a ne ljudi. Ponekad ulicom

proĎe neka maskirana ličnost, koja obavijena u više slojeva

odjeće prkosi usamljenom zimskom sumraku.

Vrata su škripala dok ih je bjesomučno pokušavao

zaključati, još se i stari mantil, koji je uvijek bio na njemu

kada krene van, stalno postavljao u što nelagodnije pozicije

kako bi spriječio da bilo što u ţivotu bude jednostavno. Na

kraju tog besmislenog čina on izvuče ključ, te uz

nevjerovatnu spoznaju da i ne posjeduje ništa što bi vrijedilo

ukrasti stavi taj komad hrĎavog metala u dţep i ostavi vrata

otključana. Silazio je niz škripavo drveno stepenište dok je

vjetar šibao i nosio sa sobom snijeg kao bijeli pustinjski

pijesak. Čudno se zagledao u jedan takav minijaturni

univerzum, koji se polahko topio na njegovom dlanu. Ta

pahuljica, kao izgubljeni dio kristalne aristokratske ogrlice,

kao diamantna kuglica koja se izgubila sa nekog mramorno

bijelog djevojačkog vrata. Stojala je tako, i na prvi pogled

stoički podnosila toplinu mladog krvotoka, koji je grijao to

46

izgladnjelo tijelo. Da bi ipak, nakon par sekundi koje su u

mladiću odzvanjale kao jedna potpuna vječnost nestala,

pretvorila bi se u vodu, u čistu suzu koja se slijevala niz

njegov dlan kao niz rumeno lice djeteta koje gladno plače.

SiĎe na ulicu, koja je osloboĎena od jutarnje magle

izgledala nekako beskrajno sumračna. Bolje sagleda stare

kamenice koje su izvirale ispod asfalta ceste, to su svjedoci

nekih drugih vremena, jesu li bolja ili gora, tajna je tog

isklesanog kamena i grobova. Nije ni sam znao gdje ide, kao

i mnogi ljudi koji su na kraju sa samim sobom, i koji

pokušavaju svoditi neke račune koje nisu nikada ni platili.

Ulice su bile prazne, moţda je bilo oko deset sati navečer, a

ljudi su se već uvukli u svoje kućice, kao puţevi koji osjete

divov korak pored sebe. Svjetla su sijala iz starih, sivih

zgrada, napolju se tek mogao čuti neki tihi glas, koji

propovijeda nešto. Nije to bila jedna od onih razdraganih

ulica, to je bilo čisto oličje ljudsko, kao i svaki ravnodušno

zazidan blok koji mnogim obeća dobro, ali im na kraju,

samo donese sumrak, dosadu i ţivot bez nade. Ova ulica,

moţda prolazi tek periferijom grada, moţda je samo

besmislena krvna ţila, koja je tek tako pritoka neke mnogo

veće gradske arterije, ali za njega je bila mnogo više. To je

ulica koja se provlačila kroz njegov ţivot, koja je prolazila

kroz njegovu dušu sa svim cipelama i kopitama koje su

lupetale po tom asfaltu. To je bila njegova Via Dolorosa.

Lutao je tako bez ikakve orijentacije i cilja, zimska noć

ga je opčinila kao što to radi sa svim pjesnicima, sanjarima

ili naprosto sa ljudima koji su potlačeni svojom sudbinom.

Prolazio je kroz smrznuti gradski park, dok je svjetlo sa

ulice razbijalo bijelu monotoniju sijajući kroz osušene

krošnje. Taj vješti umjetnik je koristio snijeg kao platno, dok

su snopovi svjetlosti povlačili čudne figure na smrznutom

tlu, kao što su to davno radili majstori renesanse raščupanim

47

kistovima. Tu pored parka, stojao je renomirani gradski

hotel.

Ta zgrada, inače sagraĎena još za vrijeme Austrougarske

monarhije bila je izraĎena u onom ukusnom, ali ipak

simetričnom stilu tih prošlih vremena. Sami zidovi su bili

tako ukusno naslonjeni uz polovinu parka da su biljke, koje

su se penjale po vanjskoj, grubo zidanoj strani, izgledale kao

genijalna himna arhitekte boginjama šuma i gora naših

predaka. Dominirana velikim kristalnim lusterom, večernja

sala se prostirala pred mladićevim očima , bilo je očigledno

da se unutra odvija večera nekog otmjenijeg tipa. Mladić je

u sumraku stojao i promatrao ljude unutra, bila je to mahom

gospoda, obučena u skupa odjela uz pratnju nekih starijih, a

i mlaĎih dama u prekrasnim raskošnim haljinama. Stojali su

tako, okupljeni u malim grupicama oko velikog drvenog

stola koji je izgledao kao velika košnica oko koje neprestano

lete vrijedne pčele. Gospoda se očigledno jako dobro

zabavljala, naoruţana koktelima i laţnim osmijehom je

vodila vjerovatno, jako otmjene razgovore daleko od očiju

svakog puka, a i od svakog realnog ţivota. Neko ga uhvati

za ruku dok hladnu noć presječe bariton:

- Dobro veče, šta vi radite ovdje - reče glas.

Mladić se trznuo, kao da je uhvaćen dok nespretno

obavlja neko nedjelo. On se okrenu te pogleda u siluetu

čovjeka pred njim. Na prvi pogled je bilo očigledno da se

radi o čovjeku u uniformi. Ispod plave policijske kape krile

su se smeĎe oči, koje su jedva otvorene gledale u mladića. U

guste policijske brkove je bila zalutala jedna pahuljica

snijega, dok se neuredno očešljana kosa spuštala niz njegovo

čelo.

- Ništa, samo sam šetao - reče mladić

- Morate napustit park sada, gradonačelnik drţi večeru te

gospoda ţeli izaći i prošetati kroz park - odvrati policajac

48

- I ja zato moram ići? - pitao je mladić

- Molim vas gospodine, ja samo radim svoj posao, park

je oficijelno dio hotela, tako da nemam izbora no da vas

pošaljem nazad na ulicu - rezignirano reče policajac.

- Dobro, ako tako kaţete, dobro vam veče - reče ovaj, te

izaĎe iz parka.

Nazad na ulici se okrenuo prema hotelu, vidio je onog

istog policajca kako tjera par beskućnika sa klupa. Tako su ti

jadnici, ne već dovoljno napaćeni završili na hladnim

smrznutim ulicama, kako bi se gospoda mogla prošetati kroz

sumrak. U ovim modernim vremenima, gdje riječi

demokratija i humanizam odzvanjaju ulicama i glavama,

nije bilo mjesta za beskućnike. Ta ista gospoda je te sirotane

sklonila sa ulica u sumrak parkova i napuštenih ruševina. Jer

to je zaista oduvijek lijek ljudski, što je daleko od oka,

daleko je i od srca. Moderno doba je čovjeka naučilo jedno,

da ne ljubi bliţnjeg svoga i da si srce raskomada što prije

sam, dok ga ne raskomada svijet, jer oni sa srcem ne mogu

dugo da ţive, iskrvare nad oltarom siromaštva i gladi.

Lutao je dalje, nije mogao dalje promatrati dešavanja u

parku, svijet je već i bez toga bio dovoljno hrĎav. Spuštao se

niz ulicu dok je pred sobom osjetio svjeţi miris rijeke koja

je proticala kroz gradski centar. Srebrne ruke mjeseca su se

njeţno spuštale na površinu vode koja je plesala pod

svijetlim fenjerima firmamenta. Sjetio se svoje mladosti

nadomak ove rijeke, ali je tuţna istina duboko spavala u

njegovim njedrima. On nije više ono bezbriţno dijete tih

dana, kada su bijela dječija stopala koračala preko

zaobljenog kamenja i suhog pijeska. Nije ni rijeka više ona

ista, ta rijeka je davno protekla kroz njegovo srce i kraj

njegovog doma. Kao što je i on sam, samo sjenka nekog

bezbriţnog djeteta sretnijih dana i vremena, tako je i rijeka

samo sjenka onoga što je nekada poznavao. Istina je već

49

odavno otekla kao što i mladost oteče i prolazi kroz prste, u

onim danima kojih se i ne sjećamo i koje nikada ne brojimo.

Jer zaista, moţda je bolje što čovjek ne broji vrijeme, što ne

broji dane koji prijeĎu preko njegovog lica kada ţivot

podrazumijeva samo sjenku djetinstva. A kao tihi svjedoci

tih dana se naposlijetku pojave bore, koje pričaju naše

ţivotne priče za nas, ti oţiljci vremena kojeg nikada nismo

ni imali.

Koračao je malom stazom iznad koje se uzdizao red

voćki, ispod tih smrznutih silueta koje su još prije par

mjeseci bile zelene i po kojima su se djeca penjala do slatkih

plodova, poredane su snijegom pokrivene klupe. Noć je tiha,

jedini zvuk koji se probija kroz decembarsku tminu je tiho

ţuborenje rijeke. Na jednom se u taj noćni sonet ušunja tihi

ţenski plač. Kao i svaki jecaj mlade ţene i ovaj je bio tih i

sumoran, očajnički tiho se primicao kroz noć, bio je to zvuk

koji steţe svako srce. Mladić nastavi šetati kraj klupa, a jecaj

je postojao sve glasniji i glasniji. Naposlijetku se pred njim

pojavi tuţna silueta ţene. Sjedila je nekako sklupčano na

jednoj od klupa, u samom snijegu koji joj je tu noć izgleda,

bio jedini komšija. SmeĎa koţna torba leţala je otvoreno u

snijegu pored klupe, očigledno je da su iz nje ispale sve te

ţenske sitnice koje su leţale pored u snijegu. Tu je bio češalj

na kojem su se još uvijek mogle naslutiti kestenasto crvene

dlake, dok je pored njega leţala sitna boca ţenskog parfema,

kroz koji je snijeg ispod izgledao kao svijetlo zelena voda

čiste planinske rijeke. Ona okrenuta leĎima mladiću nekako

je sumorno promatrala rijeku ispod, a onda bi sva iscrpljena

spustila svoju lijepu glavu meĎu koljena te bi uzdisala teško

kroz plač, kao neko ko pokušava disati u gusto zadimljenoj

sobi.

- GospoĎice, što vam se desilo. Jel vam moţda potrebna

pomoć? - malo glasnije reče mladić, kako bi ga ona čula.

50

Ona odskoči sa klupe, kao polivena hladnom izvorskom

vodom, te se okrenu da vidi ko to sa njom razgovora. Njena

kestenasto crvena kosa se presijavala na mjesečini, bila je

dijelom mokra, te se tako njenim naglim okretom vijorila

kroz zimsku noć. SmeĎe su joj oči bile krupne i širom

otvorene, imale su izraz drhtavog straha srne koja je upravo

ugledala lovca pred sobom, te ga pokušava omamiti divljom

ljepotom prirode. Ispod tih očiju, koje su mamile grubo

oklesanim pogledom, nalazio se ljupki mali ţenski nos koji

je mahnito udisao decembarsku noćnu tamu. Usne su joj bile

ruţičasto modre, vrela je krv pulsirala kroz njih kao sočni

slatki sok prezrele jabuke. Put te otmjene ljepotice

dovršavala je tu savršenu skulpturu ţenske ljepote. Bijeli

mermer iz kojeg je bila isklesana bio je perfektni kontrast

tamno smeĎim očima, koje su odsjajem najskupljih

staklenih perli traţile svjetlost u noći. Bila je to jedna od

onih aristokratski lijepih ţena koje samo moţete vidjeti

jednom u ţivotu, jedna od onih otmjenih ljepotica za koju je

svaki opis, svaka riječ suvišna. I kao da to nije bilo već

dovoljno, kristalne suze su se slijevale niz njene modre

obraze, kao vodopad koji od ljetne ţege presuši te svoje

posljedne kapi štedi do zadnjeg momenta. Jedna joj kap

spade sa uţarenog lica, te mladić primjeti kako nestade u

okeanu snijega ispod njenih nogu.

On je pogleda tako duboko u suzne oči, a u glavi su mu

samo odzvanjali oni tuĎi stihovi:

...Budi mi lijepa i žalosna,

jer suza licu daje draži,

sa rijekom ljepši su pejzaži,

ruža je ljepša kad je rosna...

51

IV

- Gospodine.. j... ja vas molim, jel me moţete odvesti do

policijske stanice, moram tamo, moram jer desilo se nešto

strašno - reče ona drhtavim glasom dok joj se donja modra

usna tresla na uplakanom licu.

- No naravno, gospoĎice ne predstavlja to nikakav

problem, no što vam se desilo? Jeste dobro? - sav iznenaĎen

reče mladić, dok je ona kupila svoje stvarčice u koţnu torbu.

- Ma nije tako strašno gospodine, pokušali su me

opljačkati neki razbojnici, na moju sreću ništa se ozbiljnije

nije desilo. Pobjegli su kada sam počela vrištati, te im je

ispala moja torba koju su mi i pokušali ukrasti. IzmeĎu

ostalog, sigurno su i oni svjesni da je policijska stanica tu

blizu, nadomak starog gradskog mosta - reče ona dok su joj

se njeţne djevojačke ruke ukopavale u snijeg traţeći neke

ţenske sitnice. Te ruke, tako njeţne, no sada, modre i crvene

privukle su mladićevu čitavu paţnju. Još uvijek su vruće

djevojačke suze kapale po snijegu, dok su nokti grebali po

zaleĎenoj površini koja je ljubomorna prisvojila stvari iz

torbe, a koje je sada teškim naporima djevojka oslobaĎala od

leda i snijega. Pljačkaški napadi nisu bili ništa čudno u ovim

vremenima, ali se mladić ipak čudio reakciji mlade djevojke.

Mislio je da je mnogo pametnije, a prije svega i više

prirodno za takvu situaciju, da mlada djevojka počne bjeţati,

a ne da padne u onakav histeričan napad plača i agonije na

usamljenoj klupi. Naravno, nije mislio da je opravdano da

pita zašto je to tako, smatrao je da je samo previše

emocionalna. Moţda čak i nije iz grada, te nije još naučila

da su takve stvari tuţna svakodnevnica, i da sam čovjek ne

bi dugo opstao kad bi lio suze zbog takvih razbojnika. On se

sav trznu, shvativši da je njegova šutnja neumjesna, te da

vodi opet jedan od svojih nepotrebnih monologa.

52

- Izvolite djevojko, da poĎemo do policijske stanice.

Morate to prijaviti, zaista mi je ţao što vam se to desilo -

reče mladić. Ona diţe torbu te je prebaci preko ramena,

snijeg se na njenom kaputu već bio zaledio, te ga prihvati

ispod ruke. Mladiću se to u prvom momentu učini čudno, no

nije ništa rekao. Bila je kao drhtava ptica, koja je sva mokra,

te se trese kada njeţno spustite ruku na nju. Ţurili su prema

policijskoj stanici a ona je neprestano drhtala te govorila o

tome kako se to sve baš moglo njoj desiti, i kako to nije

zasluţila. To je bio jedan od onih čudnih momenata kada

vam se čini da je i samo vrijeme usporilo, da se i ono u ovoj

čudnoj noći kreće nekako tromo i lijeno. Nije je slušao,

samo je posmatrao njenu kestenastu kosu koja se divlje

rasčupala, i kao otmjena griva divljih konja vijorila pri

punom galopu. Smrznute suze su se drţale na anĎeoskom

licu kao svjedoci tuge i nevinosti. Ta ledena nimfa, muza

svih muških snova kretala se tako elegantno i prirodno, kao

da je sam zimski vjetar vodi, kao da se utopila u ledeni

brdski izvor koji je sada nosi svojom kristalno čistom

materijom. Bila je jedno sa snijegom, sa drvima, sa svime

što bi pogledala, bila je oličje prirodnosti i nevinosti,

aristokratska ljepotica bijelog mermera kojoj nisu bili

potrebni dragulji i skupe haljine. Srce mu je kucalo sve brţe

dok je tako promatrao, a njene usne su se kretale u simfoniji

djevojačkog glasa koji je odzvanjao u svakom kutu

mladićevog tijela. No opet nije ništa razumjevao, vrijeme je

stalo a sa njim i sve što je ljudsko, govor, riječ, sve je to bilo

besmisleno, samo je postojala ona i njen stakleni pogled koji

ga zove, opčinjava dok je mjesec sijao u njegovo blijedo

lice.

- Izvinite?! Čuo sam neke čudne zvukove ovdje, kao da

je neka djevojka vrištala? - reče mladi policajac koji se

pojavio ispred njih.

53

Vrijeme se opet vrati u svoje korito, te i mladić pribran stade

i pogleda u djevojku. Ona se kao mlada srna otrgnu od

njegove ruke te još jecavim glasom reče policajcu:

- Da, to sam bila ja gospodine. Molim vas, jel mogu poći

sa vama u stanicu da vam objasnim što se desilo.

- Naravno, naravno poĎimo odmah tamo - nekako

zabrinuto odvrati policajac.

- Samo momenat molim vas - reče ona te se uhvati za

staru koţnu torbu, iz nje izvadi neki stari komad papira i

olovku pa nešto brzo napisa, te se okrenu prema mladiću.

Njeno uplakano lice je sada krasio osmijeh, uz koji je

pruţala papir njemu. On pruţi svoju bijelu istančalu ruku

njoj, a ona je dohvati te njeţno spusti papir na njegov dlan.

Kroz taj dodir je osjetio vječnost, nešto što do tada nikada

nije vidio, niti smio zamisliti. SmeĎe oči su mu prodirale u

dušu, prosjecale su njegovo tijelo i traţile dom u zadnjoj

pori njegovog bića. Njeţne djevojačke ruke milovale su

oronuli grubi muški dlan, koji dugo nije osjetio ništa osim

dodira hladne kafanske čaše. Napustila ga je, prije no što je

shvatio što se zapravo dešava. U hladnom zimskom vjetru

ostao je samo miris njene kose, koju je još uvijek vidio,

kako se kao zastava na visokom dvoru vijori na stepeništu

ispred policijske stanice. On paţljivo uze papir te ga odmota

i pročita:

- Hvala na svemu. Ulica Majske garde, br. 22. Ţelim da

vam se oduţim svojim prijateljstvom. Katarina.

Vjetar je šibao oko njega i nanosio bijele smrznute

pahuljice snijega koje su se kroz noć vijorile kao osušeno

jesenje lišće, koje vjetar trga sa uspavanih krošnji. On

pogleda u zvijezde koje su veselo sijale iznad njegove glave,

te još jednom tiho i neprimjetno, kao razbojnik prošapta

njeno ime, Katarina.

54

V

Svanulo je mirno, sunčano decembarsko jutro. To je jedan

od onih dana kada zima izgleda primamljivo i romantično, te

se bijeli snjeţni pokrivač obasjan suncem prostire svijetom

kao skupocjeno svileno platno. Na starom znaku koji je

krivo, čak šta više rezignirano visio na kraju ulice pisalo je

„Ulica Majske Garde“. Mladić se, u ţaru simpatije, već

rano ujutro uputio na adresu koju mu je dala Katarina.

Jednostavno je nije mogao izbiti iz glave, te ga čitavu noć

mučio onaj slatko gorki osjećak koji poznaje svaki

zaljubljenik. Ispred njega je stojao park koji je bio okruţen

sa dvije jako promete ulice. To malo ostrvce prirode usred

gradskog haosa bilo je posvećeno vojnicima garde. Stari

kameni spomenik predstavljao je tri vojnika sa crvenim

petokrakim zvijezdama na kacigama koji pobjedonosno

stoje na proplanku, sa pogledima u neku bolju, nedefinisanu

budućnost.

Ovaj dio grada je inače bio otmjeniji i bogatiji, ljudi su

mahom prolazili pored njega, odsutni i zaneseni raznim

poslovima i ličnim problemima. Automobili koji su još

uvijek bili malo urbano čudo, nervozno su jurili u dva

pravca. Park se naslanjao na malo uţu ulicu koja je

očigledno bila rezervisana samo za pješake, zastićena od

glavnih ulica prvim novonastalim, urbanim soliterima. Tu su

se nalazile razne zanatske radnje, te poneka mala birtija.

Vidio je ljude kako opušteno sjede ispred tih novih oličja

mladalačke kulture, te kako opušteno piju turske kafe.

Smijeh se odbijao od solitere, te se kao morbidni eho vraćao

u samo malu uličicu. Ljudi su razdragani i zadovoljni,

udubljeni u svoje svakodnevne male uţitke i probleme. Kroz

mali prolaz koji izlazi na drugu stranu glavne ulice, vidi se

grupa malo starijih ljudi, stoje vojnički mirno okruţeni

55

crvenom trakom dok im neki čovjek u uniformi sa

oficirskim štapom nešto objašnjava. Na sebi imaju plava

radna odijela, koja su prekrivenama mrljama motornog ulja,

svaki oko desne ruke ima bijelu traku na kojoj crvenim

slovima piše „kazneno odjeljenje“. Mahom su neobrijani i

mršavi, prave karikature od ljudskih bića, oficir se odšeta

niz glavnu ulicu dok grupa ljudi ostade kraj ulice. Uhvatiše

se alata te počeše lupati po blijedom asfaltu. Udari su

proizvodili oštri teški zvuk, dok su se komadi te skamenjene

mase odbijali i letili u svim pravcima. Lica su im tmurna i

ozbiljna, neki od njih zgrbljen stoji te gleda kroz prolaz na

mali gradski trg. Tupi zvuk oruĎa ne dopire tamo, kao što ni

raspušteni mladalački smijeh ne stiţe na ulicu. Mladić se

probi kroz ljudske mase na trgu te poţuri kroz uski

natkriveni prolaz na glavnu ulicu. Zgrada dvadeset i dva se

nalazila neposredno iza te glavne arterije novonastalog

gradskog centra.

- Gospodine! Samo momenat molim vas - nervozno

dobaci jedan od radnika.

- Izvolite? - uljudno odgovori mladić.

Jel moţda imate cigaretu za mene, mnogo bi mi značilo.

- A evo, imam kutiju čak, izvolite ja svakako planiram

prestati svakim danom - s osmijehom odgovori mladić te mu

baci kutiju preko crvene trake koju on jako spretno uhvati.

- Hvala, puno vam hvala, ne znate šta mi ovo znači -

radosno odvrati radnik.

Mladić se kretao kraj trake te je namjeravao proći desno

kraj njih kako bi što brţe stigao do onog mjesta gdje je

predpostavljao Katarinin soliter. Već se sa trotoara popeo na

zeleni travnjak kada ga za rukav neko snaţno povuče.

- Šta to vama pada na pamet, što ste to učinili - reče neki

oštri arogantni glas.

56

Mladić se okrenu te pred sobom ugleda oficira srednjih

godina. Bio je niţeg rasta, sav napuhan u previše peglanoj

vojnoj uniformi. Na prsima mu se nalazi crvena zvijezda,

briţljivo polirana i izloţena medalja. Lice mu je bilo

smrknuto i ozbiljno, a mladiću se učini da sav izgleda

nekako tupav, te da mu pogled zrači glupošću.

- Šta sam ja to uradio, o čemu vi pričate? - Ljutito

odbrusi mladić.

- Vi ste upravo dali političkom zarobljeniku kutiju cigara,

KUTIJU CIGARA! Ta kutija cigara je produkt našeg

sistema, i kao takva sluţi samo odgovornim graĎanima a ne

ovom kontra revolucionarnom ološu! - ponosno proklamira

oficir.

- Da i šta sad, izvinite molim vas - sarkastično doda

mladić

Oficir, činovnik dušom i tijelom očigledno ne shvati ništa

iz tona glasa te naredi zarobljeniku da mladiću vrati cigare i

ovom, nervozno mašući oficirskim štapom pred nosom reče:

- Nemoj da vas više vidim da to radite, ovi ljudi su

neprijatelji drţave, samim time trebaju da budu sretni što su

uopće još ţivi!

Mladić ne reče ništa te ubrzanim korakom nastavi do

Katarinine zgrade.

57

VI

Narandţasta cigla se ponosno penjala u visine sunčanog

neba, dok je sivi beton izvirao ispod te, na prvi pogled

vesele boje. Ta siva masa, izvirala je trijezno kao osvještenje

nakon prvog euforičnog pogleda. Soliter dvadeset i dva je

ono što narod zove novom gradnjom, statusnim simbolom

sistema koji udara svoje temelje u visine gradskog pejzaţa.

Nema više veselih seoskih kuća, oko kojih trčkaraju bosa

djeca, nema više malog potoka preko kojeg će neki seljak da

prebaci dasku. Nema više obliţnjeg komšijinog sokaka iz

kojeg će djeca pohlepno krasti zrele, sočne trešnje, iako bi ih

dobili čak i lakše kada bi jednostavno pitali za dozvolu.

Nema više onog vrha, koji kao šumom pokriveni čuvar

nadgleda tok sela, i koji zauvijek svoj djeci izgleda kao

neosvojivi mistični vrt koji još valja otkriti. Barem ovdje,

takav svijet više ne postoji, postoji samo narandţasta cigla

koja igra urbano kolo u tokovima asfalta i betona.

Njegovi koraci su odzvanjali praznim stepeništim kao u

tamnoj pećini koja ljubomorno čuva svaki zvuk koji

slučajno zaluta u nju. Na trećem spratu, skroz desno ugleda

njena vrata. Na ţutoj pločici koja je očigledno trebala

izgledati otmjeno i aristokratksi pisalo je Katarina Sojić. On

paţljivo pokuca na drvena vrata, te se nekako nervozno poče

premetati u hodniku koji je grlio ulaz u njen stan. Čuo je i

tihe uţurbane korake iza vrata, zvuk je dolazio sad sa jedne

strane stana, pa sa druge, kao da ni ona sama ne zna da li baš

ţeli otvoriti i dočekati svog novog prijatelja. Napokon je čuo

ključ kako polahko klizi u svoj leţaj, i pokreće mehanizam

koji će mu otkriti ono što je zasigurno najviše sada ţelio

vidjeti. Vrata se otvoriše i Katarina njegov pogled dočeka uz

smiješak koji je čak postigao to da su se i njegove usne

razvukle u neki blesavi osmijeh.

58

- Pa dobro mi došao! - veselo reče Katarina

Bila je lijepa kao i onu noć kad je prvi put vidio, samo što je

sada njena kestenasta kosa bila sreĎena i počeščljana. Plava

haljina sa bijelim cvjetovima se po njenom tijelu razlila kao

vjetrom nošena, dok su crvene nakarminjene usne

jednostavno pozivale svakog ko bi pogledao u nju na grijeh.

- UĎi, slobodno, molim te osjećaj se kao kod kuće - na to

previše susretljivo i nervozno doda Katarina.

Svjetlost se ulijevala kroz otvorena balkonska vrata, dok

su male čestice prašine pod zimskim suncem plesale tamo

amo. Stan je bio mal, ali ukusno ureĎen, moglo bi se reći da

je odisao svime onim što je za ljude predstavljaju modernu i

napredak. U dnevnom boravku, koji je odvojen malim

šankom ujedno je bila i kuhinja, u kojoj je stojala nova

garnitura bijelih stolica. Stari masivni stol je stojao kao

opomena da je ipak i sama tradicija ostavila svoj trag u ova

mala četiri zida. Kuhinja je bila uredna, čak šta više moţda i

previše sreĎena, kako to obično izgleda kod djevojaka koje

su naučile na „ţenske“ poslove. Nije mogao a da ne

uporeĎuje ovaj dio grada sa njegovim, te i sam stan sa

stanom koji je on nasljedio od pokojnog djeda. Gledao je u

zavjese koje su veselo igrale pred svijetlo zelenim tapetama,

te je pomišljao kako svijet bez da pita ljude korača svojim

putem.

- Nego, jesi li za kafu, nešto mi mnogo šutiš? - reče

Katarina te mu uputi onaj vrlo poznati ţenski ispitavački

pogled.

- O, kafa naravno moţe. I izvini što šutim, nego kada si

se doselila ovdje? - reče mladić.

- Ma ja sam ovdje neka tri mjeseca, otac me je uputio

ovamo. IzmeĎu ostalog sam upisala studij prava, te sada

stanujem sama u ovom stanu - zaneseno reče Katarina dok je

stojala polu pokrivena teškim drvetom šanka. Čaše i šolje su

59

zveckale a voda i tihe riječi su tekle sobom kao šuškavi zvuk

lišća koje se raspada u toplim rukama djevojčice. Turska

kafa zamirisa u svakom kutku sobe, te se ona sa bijelom

keceljom oko struka došeta do stola. Ljubavlju za detalj,

kakvu samo moţe imati mlada ţena poče redati sve te male

sitnice koje za naš narod znače više nego sama kafa po stolu.

Brbljala je i brbljala dok su se bijele šoljice sa crvenim

cvijećem punile tamnom gustom kafom. Nije mu to smetalo,

čak šta više, svaki njen pokret odisao je seoskom

bezbriţnošću koja mu tako nedostaje. Izgledala je kao

rumena razdragana djevojčica, tek sada sišla sa obliţnje

jabuke, te se sada njeţno umiva i pohlepno pije kristalno

čistu izvorsku vodu koja izvire iz čvrstog kamenog masiva.

Vrijeme, kafa a i razgovor su tekli srazmjerno dok se

sunce sve više pribliţavalo svom poslije podnevnom zenitu.

Nije bilo potrebe da se riječi štede, ali su i one visile u tom

nedefinisanom vakumu koji se uvijek nalazi izmeĎu dvije,

još uvijek strane duše. Njene oči su ga opčinjavale i

razgovor je polahko otplovio u sporedne tokove trivijalnosti.

Ali tamo gdje riječi prestaje nastaje jedan sasvim novi svijet,

to je onaj tok podsvjesnih signala, oštrih pogleda i glatkih

pokreta tijela. To stanje koje je najlakše opisati kao trans,

kao slatki san kojim plovite u sitne sate, ali koji se neće tek

tako završiti nekim nemilim buĎenjem. Nad vrijeme se

nadvije led, te se tek u tim momentima shvata pravo

značenje riječi vječnosti, za njega se taj bezvremeni prostor

nalazio tu negdje, u dubinama njenih očiju. Tek se osvijestio

na njenom pragu, kada ga je zrak koji je prodirao kroz

otvorena vrata zagrlio kao hladna jutarnja magla.

- Bilo mi je lijepo sa tobom, pa onda, do sutra, baš će mi

biti drago da prošetamo malo kroz park - s osmijehom na

licu reče Katarina.

60

- Svakako, i meni je bilo lijepo, doviĎenja - reče mladić

te joj uze ruku i njeţno je poljubi. Katarina je brţe bolje

istrgnu, ali joj to ipak na rumeno lice izmami osmijeh. Još

jednom, nasmijano reče zbogom te zatvori vrata od svog

stana kao portal u neku magičnu realnost koji se zauvijek

zatvorio. Nije još sebi ţelio priznati što se sa njim dogaĎa, te

i nije mogao shvatiti da je osvanuo dan za koji on iskreno

moţe reći da je sretan.

61

VII

Mali putić koji je vodio kroz park se kao polu smrznuti

seoski potok pruţao kroz siluete ledenih grana. Krošnje su

svoje ruke pruţale preko puta te dodirujući susjedna drva

stvarale ledeni ambient. Neki komad drveta bi narušio tu

bijelu ravnodušnost tupim udarcem od hladni poplačani

beton puta. Još jedno hladno zimsko jutro, ali ovo, iako

tmurno za njega nije bilo tuţno i usamljeno. Nije to bilo još

jedno od onih jutarnjih buĎenja kada je svijet izgubljen, i

kada ne vrijedi otvarati oči pred jadom i čemerom koji ljudi

zovu svakodnevnicom. Dok se vrući zrak iz njegovih pluća

pretvarao u providnu vlaţnu maglu pred njim se pojavi

Katarina. Lijepa kao i uvijek, friško našminkana i posve

razdraţena djevojčica. Na momenat ga je bilo stid njene

ljepote. Ne zato što je on još uvijek nosio svoj stari dronjavi

kaput, ne zato što je bio nepočešljan i neobrijan. Samo zato

što je njena ljepota odisala nečim što do tada nije upoznao u

sivim ulicama koje zove domom. Ti zdravi, seoski rumeni

obrazi koji su ga mamili ruralnim crvenilom koje ni jedan

otmjeni ruţ ne moţe simulirati.

- Nadam se da me ne čekate dugo, malo sam kasnila - s

osmijehom na licu reče Katarina.

- Ma ne, samo sam uţivao u lijepom vremenu - odvrati

on.

- Da, zaista je lijepo. Ah kako je napolju friško i ugodno,

zar ne mislite da bi trebali sjesti ovdje na klupu, baš je divno

vrijeme - reče ona.

Sjeli su na klupu dok je jedini prolaznik koji se šunjao

pored njih bio hladni decembarski vjetar. Sunce je

obasjavalo njene crvene usne koje su opet tako otvoreno i

tečno pričale o nekim ne bitnim stvarima koje u tim

62

momentima zvuče kao oličje ozbiljnosti i kao stvari koje su

zaista razmišljanja vrijedne.

- A znate li, nešto sam vam zaboravila dati onu noć kad

smo se sreli - reče ona sa nekim tajanstvenim osmijehom.

- A šta to? - pomalo zbunjeno odvrati mladić.

Prije nego što je mogao reagovati, njene modre usne se

sliše na njegova usta. Vrijeme je stalo i sve se prestalo

micati, svaka pora njegovog tijela je ţivjela u tom momentu.

Zadnji jesenji list, koji je preţivio ledeno doba u svojoj

samoći boje meda pade u njegovo krilo. Ljubav je još

jednom pobjedila vrijeme, i razbila kameni ogrtač koje

svako usamljeno srce navuče preko sebe da ne bude

probodeno.

* * *

Masna psovka i oštri zvuk stakla koje se lomi od tvrde

betonske ploče ga trgnuše iz sna. On još pijan progleda, te

iznad sebe ugleda sunce koje je svojim ţarkim dodirima

peklo njegove oči kroz svijetlo zelene krošnje. Grupa

pijanica je stojala sa druge strane parka i u izljevima bijesa

razbijala tamno zelene pivske flaše. On jedva ustade te sa

sebe zbaci znojem natopljeni kaput.

Proljeće je pretvorilo park u mirisnu igru nadolazećeg

ţivota i burnih pjesama pčela i razdraţenih krošnji. Sunce je

izgleda, obasjalo sve duše i sve poglede. Ljudi su bili vedri i

nasmijani, kao da je proljetni povjetarac odnjeo svu sujetu i

mrak njenih pogleda. Kao da je sam zimski san ljubomore i

noći još jednom rekao doviĎenja njihovim dušama. Što je to

u ljudima što ih tjera da se raduju cvijeću sa pčelama? Da

svojim tamnim srcima još jednom obgrle ţivot koji duboko

u eteru svog bivstvovanja preklinju? Da li proljeće budi taj

63

primalni ljudski duh, onaj koji grli svaki cvijet i priliku, da li

budi ono dijete koje još uvijek spava u svim ljudima? Ono

dijete za koje iza svakog drveta i cvijeta stoji svijet skriven

svima nego njegovim očima, to je valjda onaj raj o kojem

pričaju sve svete knjige i kojem se tješe svi oni koji su

pokopali sve ono što su bili u male dječije kovčege. Prošlo

je tačno tri dana od kada je ostavio Katarinu, onu za koju je

mislio da ga spasila sve tame njegovog srca. Ali i ovo

iskustvo je morao platiti krvlju i znojem da bi se našao tamo

gdje se zakleo da se nikada neće više naći.

64

VIII

Miris hrĎavog metala je odzvanjao hodnikom dok je

otključavao stara škripava vrata svog stana. Polahko uĎe te

ugleda kako je proljetni majski vjetar odnjeo deku nad još

uvijek razbijenim staklom. Proljeće se uvuklo i u njegovu

jazbinu, te se proljetni vjetar prošetao njegovim stopama.

Nije bio tri dana kući, vrijeme sa Katarinom mu se činilo

kao neki drevni san iz kojeg ga je probudila grmljavina.

Nije si postavljao nikakva pitanja, glečer koji se širio nad

njegovim srcem je doţivio svoje ljeto u decembru ove

godine, ali ga je taj isti proljetni majski vjetar koji se sada

širi ulicom vratio u smrznute sfere koje domom zove. Sjede

na svoj stari škripavi kauč te ugleda bijeli papir ispred sebe,

iako je još uvijek bio pripit umio je primjetiti da to nije

njegov rukopis. Bilo je to pismo koje je blio adresirano na

njega, očigledno ga je pazikuća donjeo jučer dok se on pijan

skitao po gradu. On uze papir te ga brţe bolje isčita.

„Znam da se nismo dugo vidjeli, i vjeruj ne bih ti pisao

da nije nešto vaţno. Otac ti je preminuo prije dva dana,

sahrana je sutra (25.5.) na vašem porodičnom imanju. Moja

je duţnost da ti javim. Zbogom, M.“

Danas je dvadeset i šesti.

Mladić se sruši na zeleni kauč, svijet oko njega je

propadao. Vlagom oplemenjene tapete su se svlačile sa

zidova dok je potamnjeli malter prskao po njegovom licu.

Gorki ukus mu se raširi ispod jezika te ga obli hladan znoj

preko čitavog tijela.

Otac...

Te riječi ga sunovratiše u nepovratne kotlove tame i

hladnoće. Osjećao se kao da potpuno svučen stoji na

65

obroncima ledenog glečera koji nezaustavljivo tone u

vodopad tamno crvene boje. Sve je smrdilo na krv i

prolivenu ţuć, rijeke gnoja i tok unutrica koje se slijevaju

niz bijelu kaldrmu njegovog rodnog sela.

Pribra se te brţe bolje ustade, otvori svoj plavi rokovnik

te izvadi iz njega posljednu novčanicu koju je imao. Iz tog

prašnjavog polu poderanog skupa papira ispade ţuti list.

Stojao je tako na podu izmeĎu njegovih nogu, kao

obeščaćena kruna koja je spala sa kraljevskog čela. On ga

smota meĎu dva čista papira te ga zajedno sa novčanicom

stavi u kaput.

Što brţe izaĎe na ulicu i poĎe na obliţnju autobusnu

stanicu, njegov dom, ili barem ono što je uvijek smatrao

svojim nije bio daleko. Trebalo mu tek sat vremena da se

naĎe u čarobnom svijetu svoga djetinstva. Sivi autobus se

zaustavi ispred njegovih nogu te on brţe bolje ugura zelenu

novčanicu vozaču u ruke i sjede iza njega. Nije bio kući

otkad se posvaĎao sa njim. On je bio jedino što ga je još

vezalo za ono što je nekada bio. A sada je trebalo da vidi

njega, oca, pokopanog ispod teške glinovače ove proklete

zemlje. Na tu misao mu krv opet udari visoko u čelo, sve se

ispred pretvaralo u crni mulj.

- Halo momak! Tu smo! Izlazi vani - nervozno viče

vozač. Mladić se trznu ali ne reče ništa.

Očigledno vozač nije ni ţelio primjetiti da je njegov

pazaţir pao u nesvijest dok su se vozili, nego ga kao vreću

teškog krompira izbacio ispred usamljene seoske kuće. On

nesigurnim korakom izaĎe iz autobusa čije su gume stvarale

ogromnu buku dok su se pokušavale okrenuti na oštrom

kamenom putiću. Ispred njega je stojala usamljena kuća, sve

je bilo u zelenilu te je sa svoje desne čuo i stari potok kako

ţubori, kako protiče kao i samo vrijeme. Moţda je to još

bilo juče kada su njegovi bijeli, nevini dječiji članci koračali

66

tim vodama. A moţda se to nikada nije ni desilo, moţda

nikada i nije bio dijete te samo postoji ovaj momenat, kada

stoji ispred onog što je nekada bio i mora pogledati u

ogledalo i shvatiti što je postao.

67

IX

Kuća je prazna, pogled kroz zamagljeni prozor mu smrznu

srce zauvijek na tom mjestu. Drvena stolica koja je stojala

ispred šporeta je bila oborena, crveni trag suhe krvi se

pruţao poput platna na starom drvenom podu. Dţezva sa

kafom još uvijek stoji na šporetu, dok se suha krv izmješana

sa crnom mrljom kafenih zrnaca širila s druge strane sobe.

Neki nedefinisani bijes poče divljati njegovom dušom, on

pogleda pred sebe te brţe bolje zgrabi staru mahovinom

pokrivenu ciglu i baci je kroz prozor. Zvuk stakla je

nadglasao njegov jecaj te on poče gorko plakati. Suze su

tekle niz njegove obraze kao i onda, kad je pored iste te kuće

slomio ruku nakon što se sa prijateljem hrvao kraj kamene

ograde. On pogleda na to isto mjesto, koje veţe sve ono što

je bilo sa onim što je sada. Kamene ograde više nema, samo

se još vidi par grubo oklesanih komada stijene koji su

prekriveni zelenom travom. Prislonio je svoju krvavu ruku

uz drvo stare kuće dok je prolazio sa njene desne strane.

Znao je gdje da ga traţi.

Iza kuće je stojala stara polu slomljena jabuka, koja se

ponosno prostirala na malom proplanku. Ta radost njegovog

djetinstva. Sjetio se onih dana kada je brao slatke, prezrele

jabuke. On pogleda prema proplanku, jabuka je još uvijek

bila tu, ista kao što je se i sjećao, stara – ponosna. Njena

krošnja je bila svijetlo zelene boje, te se cvijeće pruţalo

ispod njenog korijena. Šarene fasete ljubičica i jagorčevine

su stvarale simfoniju boja i mirisa obasjanih suncem. A

ispred njih, bijeli drveni krst sa friškom gomilom mokre

ilovače. On hladan, u tom momentu čak i ravnodušan priĎe

gomili zemlje. Hrpa cvijeća je leţala na modroj zemlji, dok

su rosne kapi padale sa bijelog drvenog krsta na još uvijek

hladnu zemlju. On sjede ispred groba te još jednom pogleda

68

na sve oko sebe. Kuća je bila prazna, iz dimnjaka više nije

izlazila tamna čaĎ i crni zdravi dim. Potok je još uvijek

ţuborio ali je zvuk bio nepoznat, čak šta više krut i nasilan.

Jabuka se pruţala ispred njega ali ga njene grane više nisu

zvale kao prije, nisu ga primale u onaj ljetni zagrljaj koji je

volio. Nema ni brata, ni sestre, koji stoje ispod krošnje i

kupe plodove u svoje poderane majice. Majke već odavno

nema, kako rumena i ljuta sreĎuje štalu i tepa kozi. Te ljutito

pogleda na svoju mladunčad i osuĎuje pogledom što joj ne

ţele pomoći. Onda spusti lopatu te se zagleda u njihove

osmijehe, te joj to i samoj izmazi bijele zube na površinu

sunca, dok joj se lice rasteţe u milostivi majčinski odraz.

Izvadi iz kaputa jesenji list, te rukama otkopa do groba

malu rupu, poloţi ga unutra i prebaci hrpu zemlje na tog

svjedoka jeseni. Iz dţepa izvadi revolver koji je uvijek imao

sa sobom te ga sebi prisloni na sljepočnicu. Shvatio je,

ostavio je Katarinu zato što je jalov, zato što je sirovi sebični

nasilnik. Nije ga mogla odgonetnuti, nije mogla progutati

svu tamu njegovog srca, sve jesenje kiše koje su se

godinama slijevale u tu hrpu krvi i mesa. Nije se mogao

utopiti u njenim vodama, i kada je pokušao to nije radio da

bi se napio sa izvora ljubavi nego da bi zalječio vlastite rane.

Ovo je istina, ova tamna glina koja se sada previja iznad

kostiju njegovog oca. To je dvosjekli mač istine, ljubav i

smrt su nepovratno vezane pupčanom vrpcom i ništa drugo

nije bitno. Pokopao je sve što mu je značilo ovdje ispred

stare jabuke, ispod koje je prvi put ugledao zvijezde.

Ostalo je samo još jedno. Čvrsto rukom stisnu revolver te

zatvori oči. Još jednom ispred njegovih očiju proĎe

Katarinina i očeva slika. Usta mu se otvoriše u jecaju te on

dok mu se još jedna suza, lutalica slijevala niz obraze reče

- Ko sam ja?

Ptice u strahu odletiše sa grana jabuke...

69

AD SE IPSUM

(Pogovor)

Svaki čovjek ima moć percepcije i izraza, različitu samo u mogućnostima uvjetovanim sposobnostima duha. Što se percepcije

tiče, pjesnik boluje od jedne vrste autizma, sposobnosti da i u

najobičnijim detaljima primjećuje ljepotu, posebnost, koja u

svojim fantastičnim sferama je katkad toliko opasna da nije

jednog survala u ponor ludila (izbjeći ću klišeiziranje da

imenujem). Olakšanje bi predstavljalo prenijeti svoje dojmove

drugome ali kako premostiti ponor riječi koji dijeli um od uma?

Kako biti bezobrazan i u ovom ringišpilu vremena zahtijevati od

sugovornika strpljenje dok mu manirom ostarjelog slikara

pokušavate dočarati sliku crtajući je crticu po crticu? Čitalačka

publika se kao nekakvim srednjovjekovnim hokus-pokus

čudesima pretvorila u spisatelje, a meĎu ovima opet vlada nekakva

nepisana konvencija da je nepotrebno čitati, da je dovoljno sve

dogaĎaje filtrirati kroz svoja iskustva, emocije i ratio i istina će

zablistati u punom sjaju, zlatna (čitati: i dalje jednobojna), kao

nikada do sad. I kome se u takvome svijetu obratiti nego samome

sebi?

Ali zanemarimo sada sve te konstelacije koje blistaju čak i iznad Parnasa i pokušajmo se orijentirati na jednu od mnogih

perifernih zvjezdica na pjesničkom nebu. Pokušati kritikovati

misao izrečenu u zbirci Ad se ipsum bilo bi ravno ludilu rimskih

careva iz dinastije Julijevaca Klaudijevaca, jer samo megaloman

neviĎenih razmjera moţe sebi, i pokušavati drugima, utuviti u

glavu da razumije algoritme i kretanja jednog svemira. Mikro –

mikro. Stoga je se moţda najbolje odlučiti samo pokušati skromno

opisati stil kojim su pisane pjesme. Eventualno se moţe samo

napomenuti da je osnovna emocija vodilja kroz čitavu zbirku ipak

ljubav, unatoč mrţnji, preziru i ravnodušnosti koje se na (ţmireći

teško uočljive) bljeskove pojavljuju u pokojem stihu ili pjesmi a

koji su ipak samo vicinalni putevi ljubavi. Bez odgovora će dakle

ostati pitanje kakvim to očima, luĎačkim ili genijalnim, uspijeva

čovjek vidjeti ljepotu u ništa osim tamnim zidovima bunara ţivota

dok nezaustavljivo pada u njega.

70

Kada se metaforama pokušava prenijeti misao onda se ona

pakuje u subjektivne svjetove pjesnika pa čitatelj nerijetko ima

poteškoća da prodre u njih, da ne kaţem da razumije pjesmu. Ali

Edi je prvenstveno pjesnik emocija a njih nije potrebno omatati

svjetlucavim papirom ni ukrašavati ako su one lijepe i čiste same

od sebe. Zato su njegove metafore kada ih koristi tečne i jasne i

dopuštaju nam da zavirimo u njegove osjećaje puno dublje nego

da ih je pokušao mistificirati (eufemizam za „učiniti nejasnim“).

Takav romantičarski pristup je doista hvale vrijedan jer pjesnik se

ne boji prostrijeti svoju dušu pred nas uzvikujući malu cijenu,

cijenu posvećivanja paţnje. Osim u ovome pjesnikova spontana

simpatičnost se pojavljuje u još nečemu, što je više tehničke

prirode. Očigledno je da ne prati „pravila“ metrike (uzroke tome

neću ispitivati) ali ipak ostaje unutar ritma, unutar takta, famoznog

ta-tate ta-tate ta-tate ta. Ukoliko to radi intuitivno još više je za

pohvalu jer bih to (nepretenciozno) nazvao naznakama talenta

kojeg treba razvijati. Vremenu i Edijevom daljnjem stvaralaštvu

prepuštam da isprave moje eventualne zablude ili da mi opravdaju

intuiciju.

Iskorištavajući pruţenu mogućnost da publikuje svoje materija-

lizirane misli, Edi se u drugom dijelu knjige predstavlja i kao

prozaik i to tako da opet na nevjerovatno tečan način, toliko

jednostavan da sam u nedoumici da ga nazovem stilom, spaja

emocije i filozofiju. Epigonski slijedeći trag velikih majstora

realističnog pripovijedanja Edi pokazuje naznake historijske

akribije, provokativno i smjelo budeći duh vremena što je

karakteristična prepoznatljivost pripovijedačke Bosne.

Oţivljavajući ovakav način pripovijedanja, moţda preambiciozno

i sanjarski se nameće pitanje moţe li ova pripovijetka predstavljati

izazov i poziv na buĎenje iz dekadencije u koju je pisana

umjetnost XXI stoljeća zapala u svim svojim sferama, od

stvaralačkih do konzumentskih.

Marko Matolić

71

SADRŽAJ UVOD........................................................................................................4 O SNOVIMA............................................................................................6 Jesen............................................................................ ...........................8 Tama......................................................................................................9 Zaborav...............................................................................................10 Pitala...................................................................... ..............................11 Putevi..................................................................................................12 Sumrak................................................................................................13 Snovi...................................................................... ..............................15 Moj dom..............................................................................................16 Ispovijest jednog bijednika..............................................................18 Sumorna ţuta svijetlost.......................................................................19 Čovjek sam.........................................................................................20 Epitaf..................................................................... ..............................21 Tamnica..............................................................................................22 Insomnia.............................................................................................23 Zavejane šume........................................................................ ...........24 Monolog.............................................................................................25 Oda sumornom danu.......................................................................26 Dal znaš..............................................................................................27 Smrt.....................................................................................................28 Zauvijek..............................................................................................29 O snovima..........................................................................................31 Noćne misli.................................................................................... ....33

Portret jedne noći...............................................................................34 Snjegovi..............................................................................................35

KO SAM JA (novela)..............................................................................37 Ad se Ipsum (pogovor) – Marko Matolić...........................................70