ABDOMINALNA KIRURGIJA KONJA · VASKULARIZACIJA PROBAVNOG SUSTAVA Probavni sustav konja krvlju opskrbljuju grane aorta abdominalis, a to su a. coeliaca i a. mesenterica cranialis

izv. prof. dr. sc. B. Radišić – Kolike u konja – kirurško liječenje

1

izv. prof. dr. sc. Berislav Radišić

KOLEGIJ Bolesti i liječenje konja

web predavanje za studente

ABDOMINALNA KIRURGIJA KONJA

1. UVODNO O SINDROMU KOLIKE

Pojam “kolika” općenito opisuje bol u trbuhu konja. Kolika se ne odnosi na

određenu dijagnozu ili bolest, nego je riječ o sindromu, tj. o skupu simptoma kojima se

očituje bol u abdomenu. Tijekom godina taj je pojam poprimio šire značenje obuhvativši

različita stanja u konja koja prate abdominalni bol. Jednako tako klinički znakovi kolike su

različiti ovisno o uzroku, ali i osobnosti pojedine životinje. Tako konji ne moraju očitovati

bol ili je on različitog intenziteta: blagi, umjereni, izraziti. Kod najjačeg intenziteta

bolnosti konj može očitovati depresiju.

Velika većina konja s kolikom pozitivno reagira na početnu konzervativnu terapiju ili

se oporavi spontano; manji postotak će pokazati poboljšanje u kliničkoj slici nakon intenzivne

i višednevne konzervativne terapije, dok će u najmanjem postotku kirurško liječenje biti

najbolji ili jedini izbor u liječenju životinja. Rano prepoznavanje takvih pacijenata i promptno

donošenje odluke o nastavku liječenja kirurškim pristupom nužno je kako bi se takvim

pacijentima osiguralo preživljavanje i povoljna prognoza za daljnje korištenje.

S obzirom na etiologiju i lokalizaciju uzroka razlikuju se prava i lažna kolika. Prava

kolika je uzrokovana poremećajima u probavnom sustavu, za razliku od lažne koju


2

uzrokuju poremećaji u drugim organskim sustavima trbušne, ali i grudne šupljine.

Za razumijevanje etiologije, dijagnostike i pravovremene prikladne metode liječenja

veterinar treba poznavati osnove i specifičnosti anatomije probavnog sustava konja, kao i

fiziološke procese uključene u probavu te kretanje sadržaja i tekućine kroz probavni sustav.

Pritom treba imati na umu da su konji izrazito osjetljivi na endotoksine bakterija

normalno prisutnih u lumenu crijeva.

2. OSNOVE ANATOMIJE I FIZIOLOGIJE PROBAVNOG SUSTAVA U KONJA

Konj je biljojed. Probava biljne hrane započinje žvakanjem u ustima. Zbog toga je

posebno važno posvetiti pozornost redovitim preventivnim pregledima i pravovremenoj

korekciji oštrog zubala.

Konj je monogastrična životinja, s relativno malim želucem (zapremnine 8 - 15 l),

smještenim na lijevoj strani abdomena odmah ispod luka rebara (slika 2). Na spoju

distalnog dijela jednjaka i kardije nalazi se mišićni sfinkter koji propušta plin i tekućinu u

želudac, ali ne i natrag. Zbog toga konj teško povraća i ne može regurgitirati. Posljedično

tomu, stanja koja ometaju normalan protok plinova i tekućine kroz tanko crijevo uzrokuju

dilataciju i rupturu želuca. Sluznica želuca sastoji se od dva funkcionalno različita dijela:

pločastog i žljezdanog dijela koji se spajaju na rubu zvanom margo plicatus. Pločasti epitel ne

sadrži žljezdane stanice pa ne luči želučanu kiseline ni probavne enzime. Žljezdani dio

sluznice luči želučanu kiselinu i pepsin. U želucu se stoga odvija samo mali dio probave hrane

proteinskog podrijetla i ne dolazi do resorpcije hranjivih sastojaka. Dijagnostika svake

patologije u želucu pomoću rendgenološke ili ultrazvučne pretrage je otežana zbog

topografskog položaja želuca. Kontrastnu rendgenološku pretragu moguće je primijeniti za

promatranje pražnjenja želuca u ždrjebadi kod koje je zbog veličine olakšan pristup

trbušnoj šupljini.

Tanko crijevo čine duodenum, jejunum i ileum (slika 1 i 2). Dužine je oko 22 m. U

tankom crijevu odvija se probava hranjivih tvari, a djelovanjem enzima gušterače razgrađuju

se i apsorbiraju šećer i škrob, proteini čija je probava započela u želucu, te masti. U tankom

crijevu se apsorbiraju i vitamini topljivi u mastima (A, D, E i K vitamin), kalcij i fosfor.

Duodenum je dug oko jedan metar, smješten dorzalno s desne strane abdomena gdje visi s

dorzalne stijenke na kratkom mezenteriju (3 – 5 cm) pa je promjena položaja gotovo

nemoguća. Svega 12 - 15 cm od pilorusnog sfinktera otvaraju se u lumen crijeva žučovodi i


3

izvodni kanali gušterače. Duodenum zakreće medijalno kod baze cekuma i razdvaja

mezenterijalne korijene. U području desne paralumbalne jame moguće ga je rektalno palpirati

ako je ispunjen plinom ili tekućinom (npr. kod proksimalnog enteritisa).

Slika 1 Probavni sustav konja, desna strana.

(http://www.merckmanuals.com/vet/digestive_system/colic_in_horses/overview_of_colic_in_horses.h

tml )

Slika 2 Probavni sustav konja, lijeva strana.


tml )

U dorzalnoj medijalnoj liniji duodenum prelazi u jejunum. Specifično dug

mezenterij omogućava mirovanje zavoja jejunuma na ventralnoj stijenci abdomena. Jejunum

je dug oko 20 m, s isto toliko dugim mezenterijem, što pogoduje nastanku volvulusa i

inkarceracije. Na kraju jejunuma lumen se sužava, mišićnica je deblja i pojavljuje se

dodatni kaudalni mezenterijalni korijen. Ileum je dug oko jedan metar i spaja se s cekumom na

njegovu dorzomedijalnom rubu, a spoj je moguće odrediti po ileocekalnom naboru koji se

proteže od ileuma prema dorzalnom kraju cekuma. Taj nabor predstavlja smjernicu za

lokalizaciju ileuma tijekom operacije. U tankom crijevu sadržaj se ne zadržava dugo, stoga on

nema značajan volumen.


4

Iz ileuma sadržaj dospijeva u cekum kroz ileocekalni otvor koji se nalazi 5 cm od

cekokoličnog otvora. Od ileuma do analnog otvora debelo crijevo konja dugačko je 7,5 do 8

m. Cekum se proteže duž desne strane abdomena, od paralumbalne jame ventralno prema

ksifoidnoj hrskavici (slika 3). Cekum je dug 1,2 - 1,5 m i predstavlja veliku slijepu vreću za

fermentaciju 27 - 30 l tekućeg ili krutog sadržaja. Tu se nalazi veliki broj celulolitičkih

bakterija i protozoa koje se djelovanjem cekalne muskulature miješaju sa sadržajem,

razgrađuju se biljne tvari iz hrane do hlapljivih masnih kiselina koje organizam koristi kao

energetski izvor. Sadržaj potom dospijeva kroz cekokolični otvor u desni ventralni kolon.

Široka veza cekuma s dorzalnom trbušnom stijenkom onemogućuje njegovo okretanje oko

vlastite osi i promjenu položaja.

Veliki kolon je od cekokoličnog otvora do početka poprečnog kolona dugačak 3 - 3,7

m. Desni ventralni kolon (promjera 25 – 30 cm) podijeljen je haustrama i tenijama u

više vrećastih dijelova, gdje se miješaju i zadržavaju biljna vlakna sve dok ne budu

probavljena (slika 3). Leži na ventralnoj stijenci protežući se od slabina do luka rebara. Kod

rebara ventralni kolon skreće u lijevo tvoreći sternalnu fleksuru kojom se nastavlja u lijevi

ventralni kolon (slika 4). Lijevi ventralni kolon je također velik i vrećast te usmjeren

kaudodorzalno prema lijevom slabinskom području. Blizu zdjelice promjer kolona se

značajno smanjuje, a kolon se preklapa i okreće kraniodorzalno tvoreći zdjeličnu fleksuru, tj.

početni dio lijevog dorzalnog kolona. Zbog naglog smanjenja promjera spoj ventralnog

kolona i zdjelične fleksure je mjesto nastanka opstipacije uzrokovane pojačanim pritiskom.

Promjer lijevog dorzalnog kolona najveći je ili kod dijafragmatske fleksure (50 cm) ili kod

prijelaza u desni dorzalni kolon. Desni dorzalni kolon je tijesno pričvršćen interkoličnim

naborom za desni ventralni kolon, a čvrsti list mezenterija veže desni dio kolona zajedno s

bazom cekuma za trbušnu stijenku. Predispozicija za pojavu kolike temelji se na činjenici da

ni lijevi ventralni ni lijevi dorzalni kolon nisu izravno pričvršćeni za trbušnu stijenku, što

omogućava promjenu položaja i zakretanje tog dijela kolona.


5

Slika 3 Lijevi medijalni pogled na cekum i desni kolon konja. Ilustracija dr. Gheorghe Constantinescu.


tml )

Sadržaj prolazi kroz široki desni dorzalni kolon (promjera 30 - 38 cm) u kratki

poprečni kolon (promjera oko 10 cm), koji je čvrsto pričvršćen za najdorzalniji dio

trbušne stijenke kratkim čvrstim fibroznim mezenterijem (slika 4). Naglo smanjenje

promjera crijeva uzrok je pojavi opstipacije u transverznom kolonu. Transverzni kolon je

smješten kranijalno od kranijalne mezenterijalne arterije. Sadržaj potom dospijeva u vrećasti

mali kolon (colon descendens), koji je dug 3 - 3,5 m i promjera 7,5 - 10 cm, te na kraju

završava u rektumu, koji je dug oko 30 cm i na kraju kojeg je analni otvor.

Slika 4 Debelo crijevo konja. Ilustracija dr. Gheorghe Constantinescu.


tml )


6

2.1. VASKULARIZACIJA PROBAVNOG SUSTAVA

Probavni sustav konja krvlju opskrbljuju grane aorta abdominalis, a to su a.

coeliaca i a. mesenterica cranialis. Arterijska opskrba želuca, gušterače, jetre, slezene i

početnog dijela duodenuma ide preko a. coeliaca, a a. mesenterica cranialis opskrbljuje

preostali dio duodenuma, jejunum, ileum, cecum te veliki, transverzni i početni dio

malog kolona. Krv kojom a. mesenterica cranialis opskrbljuje čitav kolon mora proći

cijelom njegovom dužinom jer se veliki kolon veže za trbušnu stijenku samo u neposrednoj

blizini a. mesenterica cranialis. Zdjeličnu fleksuru opskrbljuju dvije grane a. mesenterica

cranialis: jedna grana opskrbljuje desni dorzalni i lijevi dorzalni kolon prije njegovog

prijelaza u zdjeličnu fleksuru, dok druga grana opskrbljuje lijevi ventralni kolon prije zdjelične

fleksure.

Čitavo crijevo visi na mezenteriju i hrani se preko krvnih žila smještenih unutar

mezenterija. Svaki poremećaj, zakretanje, promjena položaja, oteklina, infekcija ili

ozljeda bilo kojeg dijela crijeva mogu uzrokovati smetnje u njegovoj prokrvljenosti koje

se očituju znakovima kolike. Volvulus velikog kolona i cekuma zaustavlja protok krvi u

cijelom lijevom kolonu. Ako se u što kraćem roku položaj crijeva ne ispravi, a krvna

opskrba ponovno n e uspostavi, zbog prekida prokrvljenosti stijenka crijeva će brzo

nekrotizirati.

Glavne grane a. mesenterica cranialis mogu biti oštećene migracijom larvi parazita

Strongylus vulgaris. Na hrapavoj površini može doći do taloženja trombocita i fibrinskih

vlakana, nastanka tromba i prekida protoka krvi, a time i krvne opskrbe crijevne

stijenke. Larva migrira i sazrijeva u a. mesenterica cranialis. Stijenka arterije zadeblja,

formiraju se plakovi upaljenog tkiva koji potiču koagulaciju i nastanak tromba zbog kojeg se

smanjuje protok krvi kroz arteriju. Posljedično se može javiti tromboembolija. Istodobno je

smanjena krvna opskrba crijeva što rezultira promjenom motiliteta crijeva, smanjenom

apsorpcijom hranjivih tvari iz crijeva ili odumiranjem enterocita. Zato tromboembolija može

izazvati epizode kolike i gubitak tjelesne mase.

2.2. PRIRODNI OTVORI ABDOMENA

Nekoliko prirodnih otvora ili prostora unutar trbušne šupljine mogu sudjelovati u

nastanku kolike. Kroz ingvinalni kanal može proći crijevo i tu se ukliještiti (ingvinalna


7

hernija). Te su hernije česte u ždrjebadi, no rijetko uzrokuju kliničke probleme, za razliku od

pastuha kod kojih je situacija bitno ozbiljnija. Slično tomu, ako se trbušna stijenka

nepotpuno zatvori, u području pupka može zaostati otvor koji predstavlja potencijalnu

opasnost za nastanak umbilikalne hernije koja za posljedicu ima koliku.

Foramen epiploicum je prirodni otvor između v. portae, v. cava caudalis i kaudalnog

režnja jetre. Taj prostor može biti mjesto crijevne inkarceracije, osobito u konja starijih od 7

godina. Konačno, renolienalni ligament (ligamentum renolienale), građen od jakih vlakana

koja povezuju dorzomedijalni dio slezene s fibroznom kapsulom bubrega, omeđuje prostor

dorzalno i između slezene i lijevog bubrega. Lijevi kolon se preko ligamenta može ukliještiti u

taj prostor.

Slika 5 Nefrosplenični ligament i foramen epiploicum. Ilustracija dr. Gheorghe Constantinescu.


tml )

2.3. ILEUS

Glavni uzroci prekida prohodnosti crijeva i zastoja sadržaja u probavnom sustavu su

mehanička i strangulacijska opstrukcija te nestrangulacijska infarkcija crijeva. Mehanička

opstrukcija nastaje zbog začepa lumena crijevnim sadržajem, stranim tijelom, enterolitom

ili zbog pritiska izvana (tumori, adhezije, apscesi). Strangulacijsku opstrukciju uzrokuje

anatomska promjena položaja crijeva kod volvulusa, inkarceracije, torzije ili invaginacije.

Razlikuju se dva tipa strangulacijske opstrukcije: hemoragična strangulacijska

opstrukcija (HSO) i ishemična strangulacijska opstrukcija (ISO). Ishod strangulacijske


8

opstrukcije su degenerativni procesi u crijevnoj stijenci (kongestija, krvarenje, edem), a

stijenka je tamnocrvene do ljubičaste boje. Ako proces potraje, stijenka nekrotizira, a kroz

nekrotičnu stijenku prodiru endotoksini iz lumena crijeva. Nastupa endotoksinemija i

hipovolemija.

Nestrangulacijska infarkcija crijeva je funkcionalna opstrukcija nastala kao

posljedica ishemije (tromboembolija), bez anatomske promjene položaja. Najčešće se javlja

kod opstrukcije a. mesenterica cranialis larvama S. vulgaris.

Atonija crijeva zbog strangulacijske opstrukcije i/ili nestrangulacijske infarkcije

crijeva, smanjena resorpcija vode i povećana sekrecija tekućine iz krvožilja uzrokuju

nakupljanje velike količine tekućine u lumenu crijeva što rezultira hipovolemičkim i

endotoksemičnim šokom.

3. ETIOLOGIJA KOLIKE I MEHANIZAM NASTANKA

Kolika se najčešća javlja zbog:

1. izrazite napetosti stijenke crijeva zbog rastezanja uzrokovanog plinom, tekućinom ili

sadržajem, čime se podražuju živčani završetci u stijenci crijeva, a impuls boli prenosi

se do mozga

2. nastanka bola zbog velike napetosti mezenterija

3. razvoja ishemije kao posljedice inkarceracije ili jakog zapetljaja crijeva

4. upale svih dijelova crijeva (enteritis ili colitis) ili potrbušnice (peritonitis) – u tom

slučaju medijatori upale u crijevnoj stijenci stimuliraju bol.

Primarni uzrok bola u trbuhu je distenzija (rastezanje) želuca ili crijeva, smanjena

prokrvljenost crijevne stijenke, ali bol nastaje i uslijed rastezanja potrbušnice tijekom napada

kolike.

Tri glavna uzroka kolike (enteralgija, začep i distenzija crijeva) p o vezana su s

hranidbom i držanjem. Suvišak energetski bogate hrane ili nagli prijelaz na mladu travu

najčešći su uzrok distenzije ili enteralgije crijeva. Začepi se javljaju u konja koji su predugo

ili isključivo držani u staji pa jedu stelju. Najteže je međutim predvidjeti vrijeme nastupa

zapetljaja crijeva (torzija ili volvulus). On se javlja iznenada, bez očitog razloga.

Abnormalna pokretljivost crijeva najčešći je uzrok pojave grčeva u crijevima

(enteralgia catarrhalis), koji rezultiraju spazmom mišićnice crijeva ili patološkim


9

kontrakcijama koje postaju bolne. Takva s e kolika najčešće javlja nakon naglih promjena

u hranidbi ili držanju te kod konja u treningu, a neke su i m pasmine i podložne.

Zbog smanjene opskrbe krvlju peristaltika crijeva je smanjena, a posljedično se javlja

distenzija crijeva zbog zastoja sadržaja, smanjene resorpcije vode i hranjivih tvari iz

lumena. Izostanak pasaže sadržaja uzrokuje porast pritiska u crijevima, a kao refleksna

reakcija nastupa spazam susjedne crijevne stijenke. Distenzija crijeva i smanjena

prokrvljenost stijenke mogu nastati zbog nakupljanja plina, tekućine ili sadržaja, zatim

poremećaja u probavi, začepa crijeva, unutrašnjih parazita ili poremećaja u položaju crijeva

(torzija ili volvulus). Nakupljanje plina prvenstveno je posljedica hranidbe lakoprobavljivim

krmivima poput mlade trave ili peletiranog koncentrata. Kronična distenzija crijeva javlja se

u konja sklonih gutanju zraka (aerofagija).

Prvi odgovor organizma na distenziju crijeva je pojačano lučenje probavnih sokova,

što povećava tlak u crijevima, uzrokuje navlačenje tekućine u crijevo pa posljedično nastaje

dehidracija i poremećaj homeostaze. Ako takvo stanje potraje, može rezultirati šokom, a ako

se ne liječi, životinja može uginuti. Paraliza crijeva uzrokuje istjecanje toksičnih tvari

kroz rastegnutu stijenku iz lumena crijeva u trbušnu šupljinu te se tako konj može otrovati

vlastitim crijevnim sadržajem.

Začep crijeva može biti uzrokovan nakupljanjem pijeska, zadržavanjem mekonija

k o d ždrjebadi, stranim tijelima ili sijenom loše kvalitete. Konji koji se drže na pjeskovitom

tlu i pasu na pašnjacima s takvog tla, skloni su konzumiranju pijeska i nastanku

pješčanih začepa. Progutana strana tijela mogu poslužiti kao jezgra iz koje taloženjem

minerala nastaje enterolit. Zrelo, izrazito vlaknato sijeno doprinijet će nastanku začepa, kao i

ustajala, topla voda ili uskraćivanje pitke vode.

Unutrašnji paraziti, osobito larve Strongylus vulgaris teško oštećuju stijenke arterija, pa

dolazi do blokade ili smanjene prokrvljenosti dijela crijeva. Također treba imati na umu da

su svi dijelovi probavnog sustava povezani pa blokada ili začep na spoju tankog i

debelog crijeva može nastati zbog smanjene prokrvljenosti uzrokovane migracijom larvi

Strongylusa ili zastojem pijeska. Ascaridi mogu prouzročiti začep tankog crijeva u mladih

konja. Zbog navedenog, konje treba redovito dehelmintizirati, a program prilagoditi svakom

konju individualno.

Zapletaj crijeva je stanje kod kojeg se dio tankog ili debelog crijeva djelomično ili

potpuno zakreće oko svoje osi. Nakupljanje plina u distendiranom crijevu može prouzročiti

njegovu torziju. Većina teških oblika kolike je posljedica zapletaja crijeva ili drugog oblika


10

promjene položaja crijeva koja uzrokuje prekid prokrvljenosti stijenke crijeva. Kada se

prekine dotok krvi, zahvaćeni segment crijeva brzo odumre ako se položaj crijeva ne ispravi

u što kraćem roku i uspostavi protok krvi. Zato je konja potrebno hitno operirati. Uspjeh

operacije kao i prognoza ovisi o vremenu proteklom od nastupa kolike do operacije.

Probavni sustav konja je anatomski prilagođen za probavu hrane bogate

vlakninom. Istraživanja su pokazala smanjenu pojavnost kolike u konja kojima je

dopušteno pasti bez ograničenja. Bujna, sočna proljetna paša predstavlja predisponirajući

čimbenik za nastanak kolike. Kolika uzrokovana konzumiranjem velike količine sočne

trave siromašne vlakninom prestaje ako se konjima istodobno s pašom ponudi i sijeno.

Dodatak koncentrata od žitarica također predstavlja potencijalan rizik za nastanak kolike.

Koncentrat od žitarica sadrži velike količine škroba koji se resorbira u tankom crijevu.

Neprobavljeni škrob u debelom crijevu podliježe bakterijskoj fermentaciji, a kao jedan od

krajnjih produkata fermentacije nakuplja se mliječna kiselina. Mliječna kiselina iritira

stijenku crijeva i snižava pH u crijevima (metabolička acidoza). Porast kiselosti uzrokuje

smrt bakterija i otpuštanje endotoksina koji može uzrokovati trovanje i uginuće. Za

sprječavanje kolike uzrokovane hranidbom ugljikohidratnim koncentratom preporuča se

primjenjivati toplinski obrađene sjemenke ili pelete, ograničiti davanje koncentrata na

jedan obrok dnevno i dodavati mast kao izvor energije kako bi se smanjila potrebna

količina ugljikohidrata.

Probavna kolika može se javiti zbog prejedanja, gutanja zraka ili aerofagije, nagle

promjene u hranidbi, konzumacije pljesnjive krme, paše na mokrim pašnjacima u rano proljeće

(mlada, mokra trava), teškog obroka prije vježbanja ili fizičkog rada, hranidbe ili napajanja

prije nego li se životinja dovoljno odmorila od treninga. Koliku je najlakše spriječiti

hranidbom bogatom vlakninom, poput trave i sijena, ali treba biti oprezan s mladom, sočnom

travom. Konju treba omogućiti dovoljno kretanja izvan staje kako bi se spriječilo

konzumiranje stelje.

Puno je mogućih uzroka kolike pa je prije svega potrebno odrediti najvjerojatniji oblik

bolesti, započeti odgovarajuće liječenje i tek onda postaviti dijagnozu.

Opći oblik bolesti može izazvati:

1. pojačano nakupljanje plina u lumenu crijeva (flatulentna kolika)

2. jednostavan začep crijevnog lumena

3. opstrukcija lumena crijeva i krvne žile koja opskrbljuje crijevo krvlju (strangulacijska

opstrukcija)


11

4. smetnje u opskrbi crijeva krvlju (nestrangulirajući infarkt)

5. upala crijeva (enteritis/colitis)

6. upala potrbušnice (peritonitis)

7. erozije (ulceracije)

8. “neobjašnjiva kolika”.

4. PREDISPONIRAJUĆI ČIMBENICI ZA NASTANAK KOLIKE

Za razvoj kolike bitna je dob životinje. Mogući uzrok kolike kod ždrjebadi su atresia

coli, retencija mekonija, uroperitoneum, čir želuca ili dvanaestnika, hernije. Invazija askarida

može izazvati koliku u jednogodišnjaka. Intususcepcija tankog crijeva, nestrongulirajući

infarkt i opstrukcija stranim tijelom moguć su uzrok kolike u mlađih konja. Životinje srednje

životne dobi sklone su uklještenju crijeva u foramen epiploicum, impakciji cekuma,

enterolitima, volvulusu velikog kolona, dok su u starih životinja pendulirajući lipom te

mezokolična ruptura glavni uzrok kolike.

Iako nije nađena jasna pasminska predispozicija, arapske pasmine su sklonije

kolikama. Začep malog kolona češći je u patuljastih pasmina. Punokrvnjaci su podložni

razvoju skrotalne ili ingvinalne hernije. Kobile su nakon poroda sklone zapetljaju kolona.

Također, konj koji je već imao napade kolike, ima veću mogućnost ponovne pojave kolike.

Hranidba i držanje također predstavljaju predisponirajuće čimbenike. Obilna

hranidba žitaricama i prijelaz s hranidbe sijenom na pašu mlade sočne trave povećavaju rizik

za nastanak kolike. Za prevenciju kolike svježa voda mora biti uvijek dostupna. Promjene u

načinu držanja (u staji ili na ispaši) ili razini treninga mogu utjecati na razvoj kolike.

Preventivni zahvati mogu smanjiti mogućnost pojave kolike. U tom smislu bitno je

jednom godišnje konja podvrgnuti detaljnom kliničkom pregledu koji uključuje i pregled

zubala. Također je važno prilagoditi program dehelmentizacije lokalnim uvijetima i svakoj

pojedinoj životinji te ga redovito provoditi.

5. KLINIČKI PREGLED I DIJAGNOSTIČKI POSTUPCI

Prije započinjanja kliničkog pregleda potrebno je identificirati životinju i uzeti

potpune anamnestičke podatke od vlasnika ili držatelja životinje.

Opći anamnestički podaci uključuju:

1. držanje životinje (tip stelje)


12

2. profil okoliša (pijesak, otrovno bilje)

3. režim hranidbe (timpanija)

4. stanje zubala

5. program dehelmentizacije

6. program cijepljenja

7. prijašnji zdravstveni problemi (Streptpcoccus equi, aerofagija)

8. nuspojave medikamentozne terapije

9. upotreba konja

10. vrijednost konja.

Pitanja koja je potrebno postaviti vlasniku ili držatelju životinje su sljedeća:

1. Kada je vlasnik primijetio početak količnih bolova?

2. Je li konj ikada prije imao koliku?

3. Jesu li količni bolovi zamijećeni i u drugih konja u štali?

4. Balega li konj uredno i kakav je izgled fecesa?

5. Kakav je izgled i karakter urina?

6. Je li vlasnik nedavno promijenio način hranidbe ili vrstu krmiva?

7. Ako je riječ o kobili, u kojoj je fazi spolnog ciklusa, tj. je li gravidna?

8. Pokazuje li konj znakove aerofagije ili griženja jasli?

9. Kada je konj zadnji put tretiran antiparaziticima i kojim preparatom?

10. Kakva se stelja koristi?

11. Je li vlasnik primijetio promjene u ponašanju konja?

12. Je li uočljivo proširenje abdomena?

13. Znoji li se konj?

S kolikom se povezuju brojni klinički znakovi. Simptomi blage do umjerene kolike su

kopanje prednjom nogom, znojenje, pogledavanje prema trbuhu, nemir, manjak apetita,

gaženje stražnjih nogu, ležanje i dr. Simptomi jake kolike su nasilno kopanje, profuzno

znojenje, zauzimanje stava za mokrenje bez samog mokrenja, učestalo ustajanje i lijeganje,

valjanje ili ležanje postrance, sjedenje poput psa, temperatura povišena ili ispod normalne

(šok), ubrzano disanje, ubrzan puls te slaba ili nečujna peristaltika. Životinja s kolikom rijetko

pokazuje sve te znakove. Navedeni simptomi su pouzdan pokazatelj abdominalnog bola. No,

ne postoje patognomonični znakovi prema kojima je moguće odrediti koji dio probavnog


13

sustava je zahvaćen, niti hoće li biti potreban kirurški zahvat. Dijagnostički postupci moraju

biti detaljni i sistematični.

Kliničkim promatranjem životinje potrebno je procijeniti fizički i mentalni status,

razinu distenzije abdomena i facijalne ekspresije.

Svrha kliničkog pregleda je:

1. odrediti zahvaćenost probavnog sustava

2. odrediti tip abdominalnog problema (opstrukcija, strangulacija, upala)

3. odrediti lokalizaciju zahvaćenog dijela probavnog sustava, odnosno crijeva

4. odrediti težinu bolesti

5. odrediti metabolički status životinje (acidoza).

Općenito, konji s jednostavnom ili strangulirajućom opstrukcijom zahtijevaju hitan kirurški

zahvat, dok je konje s drugim oblicima kolike moguće liječiti medikamentozno.

5.1. PROCJENA BOLA

Prema prije spomenutim kliničkim znakovima, količne bolove možemo subjektivno

kategorizirati kao blage, umjerene ili jake. Kad je konj u jakim bolovima, ne može ga se

obuzdati i predstavlja opasnost za sebe i ljude u neposrednoj blizini. Pritom ne reagira na

vanjske podražaje te je primjena rutinskih analgetika bez učinka ili kratkotrajnog djelovanja

(samo 3 - 5 minuta). Umjerena bolnost se očituje ponavljajućim obrascima ponašanja i oni se

mogu prekinuti vanjskim podražajima na različito duge periode te konji reagiraju na primjenu

analgetika kroz 2 - 4 sata. U konja s blagom bolnošću učinak analgetika izražen je kroz 8 - 12

sati.

U procjeni pacijenta s kolikom neophodno je odrediti trijas, prvenstveno temperaturu,

frekvenciju i kvalitete bila. Porast tjelesne temperature potrebno je detaljno istražiti i objasniti

jer kirurške lezije probavnog trakta rijetko uzrokuju vrućicu. Porast temperature iznad 39˚C

najčešće ukazuje na zarazni ili upalni uzrok bola u abdomenu. Temperaturu treba izmjeriti

prije rektalnog pregleda.

Porast frekvencije bila odražava stupanj bolnosti i težinu problema. Kod odraslog

konja u mirovanju fiziološke vrijednosti bila su u rasponu od 28 do 40 udaraca u minuti.

Blagi začep može povećati frekvanciju bila na 50 - 60 udaraca u minuti, a strangulacijska

opstrukcija na 80 - 90 udaraca u minuti. Frekvencija bila raste zbog bola, hemokoncentracije i


14

hipotenzije. Visoke frekvencije bila ukazuju na teške poremećaje zbog promjene položaja

crijeva, ali slučajevi za hitan kirurški zahvat nisu uvijek praćeni visokom frekvencijom bila.

Frekvencija disanja može biti povećana zbog povišene temperature, bola, acidoze

ili primarnog respiratornog problema. Dijafragmatska hernija također je moguć uzrok

kolike.

Varijacije u frekvenciji bila prvenstveno ukazuju na stanje kardiovaskularnog sustava,

a manje na razinu bola u pacijenta. Kvalitete bila, boja i perfuzija mukoznih membrana

također su pokazatelji stanja kardiovaskularnog sustava. Na sluznici usta treba procijeniti

boju, vlažnost i vrijeme kapilarnog punjenja (CRT). Sluznice mogu biti cijanotične ili blijede

zbog kardiovaskularnog poremećaja, ili pak hiperemične ili prljave zbog periferne

vazodilatacije koja se kasnije razvije i prelazi u šok. Vrijeme kapilarnog punjenja (CRT =

normalno ~1,5 s) u početku može biti skraćeno, ali je obično zbog venske staze produženo.

Suhoća sluznica, kao i smanjen turgor kože, ukazuju na dehidraciju.

5.2. AUSKULTACIJA ABDOMENA

Auskultacija abdomena daje kliničaru korisne informacije u dijagnostici jer odsutnost

peristaltičkih zvukova upućuje na poremećaj funkcije probavnih organa. Peristaltički zvukovi

određuju se auskultacijom tijekom minimalno 5 minuta jer između kontrakcija kolona može

proteći pauza od nekoliko minuta. Pojedina patološka stanja karakteriziraju specifični

peristaltički zvukovi. Simultana auskultacija i perkusija korisne su pri determinaciji područja

crijevne timpanije, posebice velikog kolona i cekuma u desnoj paralumbalnoj jami. Perkusija

timpaničnih područja s obje strane abdomena ukazuje na značajnu distenziju i meteorizam

crijeva pa često osigurava informaciju o kranijalnim segmentima crijeva koji su nedostupni

rektalnoj palpaciji.

Abdomen se auskultira na nekoliko mjesta: cekum na desnoj strani, tanko crijevo

visoko lijevo, kolon malo niže lijevo. Intestinalni šum čujan u vrijeme napada kolike

upućuje na opstrukciju lumena crijeva (npr. impakcija, enteritis). Zvuk plina ukazuje na

ileus ili povećanu napetost visceralnih organa. Zvuk tekućine ukazuje na dijareju povezanu s

kolitisom. Na adinamični ileus ili ishemiju upućuje izostanak crijevnih šumova. Nedostatak

peristaltike povezan je s težinom abdominalnog poremećaja. Inspekcijom ventralne medijalne

linije može se utvrditi postojanje ingvinalne ili ventralne hernije i distenzija abdomena.

Perkusijom možemo utvrditi izrazito povećanje pojedinih segmenata crijeva (cekum - desno,


15

kolon - lijevo).

5.3. REKTALNA PRETRAGA

Rektalna pretraga je neizostavni dio kliničkog pregleda kod stanja akutnog abdomena

u konja. Identifikacija abnormalnosti na abdominalnim organima jedan je od najvažnijih

dijagnostičkih pokazatelja za kiruršku intervenciju kolike. Rektalna palpacija kaudalnog

abdomena pruža informacije o količini intraabdominalne distenzije i identifikaciju

distendiranog debelog ili tankog crijeva. Sigurna dijagnoza rektalnom palpacijom može se

postaviti kod stanja poput enterolita u poprečnom ili malom kolonu, lijeve dorzalne

dislokacije velikog kolona, hernije ingvinalnog prstena, masa u abdomenu (apscesi

mezenterija, neoplazije, hematoma širokog materničnog ligamenta) i prisutnosti slobodnog

crijevnog sadržaja na peritonealnim površinama prilikom rupture crijeva.

Rektalnom palpacijom treba ustanoviti fiziološke i patološke odnose u trbušnoj

šupljini. Veterinar rektalno treba palpirati: aortu, a. mesenterica cranialis, bazu cekuma,

duodenum, mokraćni mjehur, peritonealnu površinu, ingvinalni prsten u pastuha, ovarije i

uterus u kobila, zdjeličnu fleksuru, slezenu i lijevi bubreg. Palpiranjem crijeva treba

odrediti količinu i konzistenciju sadržaja (plin, tekućina ili djelomično probavljena hrana),

napetost, edematoznost stijenke i bolnost na palpaciju.

5.4. NAZOGASTRIČNO SONDIRANJE

Nazogastrično sondiranje omogućuje procjenu količine i kvalitete želučanog sadržaja.

Često je među prvim od dijagnostičkih i terapijskih zahvata kod konja s akutnim

abdominalnim bolom. Konji ne mogu regurgitirati niti povraćati zbog čega adinamični ileus,

opstrukcija u tankom crijevu te dilatacija crijeva nastala zbog nakupljanja plina ili tekućine

mogu izazvati rupturu želuca. Sondiranje može životinji spasiti život jer omogućava

ispuštanje plina ili tekućine. Koristi se sonda s unutarnjim promjerom lumena od 1,25 cm i

vanjskim promjerom 1,8 cm za konja mase od 450 kg. Preporučuje se sonda s jednim otvorom

na kraju cijevi jer u sondi s više otvora sa strane veća je mogućnost začepljenja sadržajem te

se ispiranjem ne može u potpunosti očistiti. Sondiranje omogućuje ispiranje želuca i tako

sprječava fermentaciju hrane u želucu koja se razvija zbog staze sadržaja u crijevima.

Endoskopska i ultrazvučna pretraga mogu se koristiti za procjenu brzine pražnjenja želuca.


16

Ako će životinja biti podvrgnuta kirurškom zahvatu, prazan želudac sprječava

gastroezofagealni refluks i smanjuje se pritisak na ošit prilikom dorzalne rekumbencije i

anestezije. Kod obilnog refluksa preporuča se konja prevesti na kliniku s postavljenom sondom.

5.5. LABORATORIJSKE PRETRAGE

Prije operacije od velike je važnosti procjena potpune krvne slike s hematološkim i

biokemijskim pokazateljima (vrijednosti hematokrita, pH krvi, broj leukocita i

diferencijalna krvna slika), kako bi se utvrdila razina hidracije životinje. Procjena

acidobaznog statusa i elektrolita ocjenjuje se mjerenjem razine plinova u krvi i elektrolita kako

bi se na vrijeme korigirali eventualni poremećaji i smanjio anesteziološki rizik za životinju. Uz

to se preporučuje učiniti i analizu urina (nalaz glukoze ukazuje na stres) i peritonealne

tekućine. U postoperativnom periodu važno je pratiti stanje bubrega prema pokazateljima iz

krvi, ureje i kreatinina.

5.6. ABDOMINOCENTEZA

Peritonealna tekućina vlaži površinu trbušnih organa pa tako i organa probavnog

sustava. Oštećenja i promjene u funkciji trbušnih organa odražavaju se na sastav peritonealne

tekućine. Zato su podaci dobiveni analizom peritonealne tekućine vrijedan alat u dobivanju

dijagnoze. U svih konja koji ne reagiraju na konzervativnu terapiju preporučuje se učiniti

abdominocentezu. Kod konja koji pokazuju izraziti bol i izabran je kirurški pristup liječenju,

taj zahvat nije potrebno izvoditi.

Peritonealna tekućina uzima se aseptično, punkcijom na najventralnijem dijelu

abdomena nekoliko centimetara desno od medijalne linije (abdominocenteza). Nakon

pripreme i dezinfekcije odabranog mjesta na koži, potkožno se infiltrira lokalni anestetik.

Punkcija se obavlja odgovarajućom iglom ili urinarnim kateterom za ženke (6,5 cm). Ako ne

možemo dobiti punktat, potrebno je retrogradno aplicirati malu količinu zraka u peritonealnu

šupljinu kako bi se osigurao protok u slučaju začepljenja igle ili katetera te kako bi se smanjio

negativni tlak unutar abdomena. Za izvođenje tog zahvata preporučuje se konja sedirati i

obuzdati uporabom nosne brunde. Kod konja s pijeskom u crijevima ili visoko gravidnih

kobila treba biti svjestan rizika od neželjene enterocenteze ili amniocenteze.

Dobivenom punktatu treba odrediti boju, broj stanica (eritrociti, leukociti i


17

eventualno bakterije), diferencirati ih te odrediti ukupnu količinu proteina. Peritonealna

tekućina je fiziološki prozirna, blijedožućkasta tekućina, bez eritrocita, koja sadrži manje od

5000 bijelih krvnih stanica/µl, o d k o j i h s u većina mononukleari, te manje od 2,5 g

proteina/dl. Ukupan broj svih stanica u fiziološkom punktatu odraslih konja kreće se od 5000

do 10000/µl, a u ždrjebadi manje od 1500/µl. Patološki promijenjen punktat je

serohemoragičan, crvene boje, sadrži eritrocite, povećan broj leukocita, više od 3 g

proteina/dl, bakterije, i ponekad dijelove biljnih vlakana. Nalaz biljnih vlakana upućuje na

rupturu želuca ili crijeva.

5.7. POMOĆNE DIJAGNOSTIČKE METODE

Kada nije moguće donijeti konačnu dijagnozu na temelju dosad navedenih

dijagnostičkih postupaka i kliničkog pregleda, kad pacijent ne reagira na terapiju, a odluka o

kirurškom postupku nije postignuta, preporučuje se da se u skladu s mogućnostima provedu

neke od dodatnih dijagnostičkih metoda.

5.7.1. RENDGENOLOŠKA PRETRAGA

Rendgenološka pretraga abdomena je od značenja kod ždrjebadi i ponija. Omogućuje

prikaz položaja i stupnja akumulacije plinova u crijevima. U ždrjebadi, aplikacija kontrastnih

sredstava peroralno ili putem klizme, može ukazati na opstrukciju kranijalnih ili kaudalnih

segmenata crijeva. Kao kontrastno sredstvo koristi se barij sulfat u dozi od 5 ml/kg kao 30%

otopina i aplicira se nazogastričnom sondom ili Foleyevim kateterom. Na taj je način moguće

dijagnosticirati poremećaje pražnjenja želuca, intususcepciju crijeva i ileus te impakcije,

poglavito malog kolona. Kontrastna pretraga putem klizme je korisna u dijagnosticiranju

opstrukcije malog ili poprečnog kolona. U konja tjelesne mase do 140 kg koji nisu hitni

kandidati za kirurški zahvat, preporučuje se učiniti rendgenološku pretragu abdomena. U

odraslih konja je rendgenološko snimanje ograničenog značaja, ali povremeno može pomoći u

detekciji akumulacije pijeska i enterolita u crijevima.


18

5.7.2. ENDOSKOPIJA

Endosposka pretraga može se provesti na najkranijalnijim i kaudalnim dijelovima

probavnog sustava. Koristi se za procjenu stanja želuca u konja kod kojih su prisutne

ulceracije želučane sluznice i karcinomi pločastih stanica te u slučaju impakcije želuca.

5.7.3. ULTRAZVUČNA PRETRAGA

Korištenje ultrazvuka kod konja s kolikom postaje rutinska metoda. Značaj pretrage je

izrazit kod prikaza pupčanih struktura i mokraćnog mjehura u ždrjebadi, intraabdominalnih

masa, intususcepcije tankog crijeva, dislokacije velikog kolona u procijepima renospleničnog

ligamenta i kamenaca u žučovodima odraslih konja. Ultrazvučna pretraga sve se više koristi u

dijagnostici dijafragmatske hernije, ingvinalne hernije, ileocekalne, cekokolične i cekocekalne

intususcepcije, peritonitisa, peritonealne efuzije te strangulacijske opstrukcije tankog crijeva.

Strangulacijske lezije tankog crijeva promatraju se ultrazvučno u području lijevog boka i

ventralnog abdomena gdje će se zahvaćeni dijelovi tankog crijeva činiti distendirani,

edematozni (debljina stijenke veća od 3 mm) i bez peristaltičkih kretnji. Ultrazvučna pretraga

nema primjenu kod detekcije akumulacija pijeska ili elektrolita.

5.7.4. DIJAGNOSTIČKA LAPAROSKOPIJA

Laparoskopija je dijagnostička metoda s najvećom primjenom u pacijenata s blagom

ili kroničnom kolikom i tijekom postoperativnog razdoblja. Glavni ograničavajući faktori

uključuju značajno prošireni abdomen pri čemu unutarnji organi i strukture ostavljaju malo

mjesta za vizualnu eksploraciju.

Dorzalni dio abdominalne šupljine pretražuje se dok konj stoji. Ventralni abdomen

može se pregledati u općoj anesteziji i dorzalnoj rekumbenciji. Pritom se pomicanjem

kirurškog stola uzduž sagitalne ravnine životinje gore ili dolje osigurava pregled kranijalnih i

kaudalnih dijelova abdomena. No, tim postupkom nije moguće pregledati sve serozne

površine organa i struktura u abdomenu.

Laparoskopija se koristi postoperativno kod konja sa znakovima ponovne kolike, pri

čemu se sumnja na priraslice, dislokaciju velikog kolona i traumatsko oštećenje slezene.

Jedna od indikacija za laparoskopiju su i vizualna kontrola tijekom biopsije jetre ili aspiracije


19

apscesa. Također se može koristiti u terapijske svrhe pri lavaži peritonealne šupljine.

Laparoskopija u području boka dok konj stoji može se obaviti s minimalnim rizikom ugroze

mjesta zašivene rane na abdomenu ako se intraabdominalni tlakovi održavaju ispod 8 - 10 mm

Hg.

6. DIJAGNOZA I PROGNOZA

Za postavljanje dijagnoze bitne su sljedeće informacije:

1) trijas - temperatura, bilo i disanje

2) boja vidljivih sluznica i vrijeme kapilarnog punjenja (CRT) - ispituje se na način da se

prstom pritisnu desni, pa se otpusti i broje sekunde do povratka boje

3) promjene ponašanja - kopanje, udaranje, valjanje, depresija

4) prisutnost ili izostanak abdominalnih i crijevnih šumova

5) pasaža i boja, konzistencija i učestalost defekacije

6) promjene u držanju, hranidbi, treningu

7) povijest bolesti, uključujući antiparazitski program i prijašnje epizode kolike

8) uzgojni program i graviditet u kobila te nedavno opasivanje kod pastuha.

Različiti s u uzroci kolike, a budući da se prognoza i odabir metode liječenja

uvelike razlikuju s obzirom na uzrok, izuzetno je važno što prije i što točnije odrediti uzrok

i tip kolike. Rektalni pregled i procjena sadržaja crijeva i njihovog položaja mogu sugerirati

postojanje ili odsutnost pasaže, kao i mjesto začepa ili impakcije. Sondiranje pruža dodatne

informacije o ozbiljnosti problema: nalazu plina ili tekućine. Nadalje, veterinar pažnju

usmjerava na vitalne znakove: bilo, temperaturu, peristaltiku. Za povoljnu prognozu bilo ne

smije prelaziti 80. Kada je bol posljedica pojačane crijevne aktivnosti, prognoza je

povoljna. Prognoza je dobra kod bola izazvanog začepom, a izuzetno loša kod

intususcepcije ili zapetljaja crijeva ako se odmah ne pristupi kirurškom zahvatu.

7. LIJEČENJE KOLIKE

Gotovo svi konji s kolikom trebaju medikamentoznu ili kiruršku terapiju (samo

oni s mehaničkom opstrukcijom). Srećom, broj životinja kod kojih je potrebno obaviti


20

kirurški zahvat je mali u odnosu na broj oboljelih (10 % svih kolika).

Cilj liječenja je olakšati bolnost, obnoviti prohodnost crijeva i uspostaviti homeostazu

tekućine u orgnizmu te po potrebi liječiti i spriječiti endotoksinemiju. Konje kod kojih

znakovi kolike perzistiraju ili se čak pogoršaju nakon primjene lijekova treba nastaviti

l i j e č i t i kirurškim putem.

7.1. MEDIKAMENTOZNO LIJEČENJE

Medikamentozna terapija ovisi o uzroku kolike i žestini bolesti. Kod konja s

bolom srednjeg intenziteta i očuvanom funkcijom kardiovaskularnog sustava, životinju se

prvo liječi medikamentozno, nakon čega se procijeni reakcija na terapiju.

Pri rektalno utvrđenoj opstrukciji crijeva suhim sadržajem prva pomoć je odstraniti

sadržaj crijeva i dati dovoljno tekućine. Kod životinje koja očituje bol i kliničke znakove

gubitka tekućine iz krvnih žila (visoka frekvencija bila, produljeni CRT i blijede sluznice)

treba prvo smanjiti bol, uspostaviti tkivnu perfuziju te normalizirati sastav krvi i tjelesnih

tekućina. Kod sumnje na oštećenje stijenke crijeva (zbog upale, strangulacijske opstrukcije)

treba prevenirati bolesti uzrokovane bakterijskim endotoksinima koji izlaze iz crijeva i ulaze

u krvne žile. Potrebno je eliminirati parazite kao uzrok kolike.

7.2. SUZBIJANJE BOLA

Kod većine kolika bol je blaži pa je potrebna samo analgezija. Uzrok kolike su spazam

crijevne muskulature ili obilno nakupljanje plina u crijevima. Ako je uzrok bola potpuna

opstrukcija crijeva, potrebni su jači analgetici, što mijenja kliničku sliku i može otežati

postavljanje dijagnoze. Zbog toga je prije davanja lijekova životinju potrebno temeljito

pregledati. Konjima koji očituju jake bolove, pa postoji opasnost da ozlijede sami sebe ili

ljude u svojoj okolini, potrebno je najprije dati analgetik. Onim konjima koji ne očituju vrlo

žestoki bol daju se analgetici samo do pojave učinka drugih primijenjenih lijekova. U

terapiji treba izbjegavati analgetike s više nuspojava.

Za ublažavanje abdominalnog bola najčešće se koriste nesteroidni protuupalni lijekovi

(fluniksin meglumin, dipiron, ketoprofen, fenilbutazon), inhibitori su ciklooksigenaze koji

umanjuju produkciju prostanglandina te rijetko očituju nefrotoksične i druge toksične učinke

u probavnom sustavu. Fluniksin može prikriti teška stanja koja zahtijevaju kiruršku


21

intervenciju i zato ga treba vrlo oprezno koristiti u terapiji. Nadalje, kumulativni učinak

NSPUL-a u dehidriranih konja može izazvati želučano-crijevne ulkuse i oštećenje bubrežnih

tubula.

Sedativni analgetik izbora za konje s kolikom je ksilazin hidroklorid, α-2 –

agonist kratkotrajnog učinka. Nekoliko minuta nakon aplikacije konj stoji tromo i slabo

reagira na bol. Primjenjuje se kod umjerene do jake kolike. Detomidin se koristi u istim

slučajevima kao i ksilazin, ali je deset puta jači α-2 agonist od ksilazina i dužeg je

djelovanja. Nuspojava mu je prikrivanje bola povezanog s teškim oštećenjem crijeva pa ga

treba oprezno koristiti. Također, ponovna pojava znakova kolike unutar jednog sata od

primjene detomidina je indikacija za hitan kirurški zahvat. Agonisti α2 – adrenergičnih

receptora usporavaju već smanjenu peristaltiku i smanjuju količinu krvi istisnute iz srca, te

tako reduciraju protok krvi kroz tkiva (tkivnu perfuziju). Zbog navedenog se trebaju oprezno

koristiti u terapiji kolike.

Od opijatnih analgetika najčešće se koristi butorfanol. Butorfanol, uz analgeziju,

ispoljava najmanje neželjenih učinaka na probavni sustav i srce, a u kombinaciji s

ksilazinom produžava trajanje analgezije. No, apliciran u velikim dozama može izazvati

ekscitaciju i životinju učiniti nestabilnom. Iz iste skupine još se koristi i metadon.

Iako analgetici smanjuju bol, postoje i drugi načini kojima se postiže isti učinak. Na

primjer, sondiranje nazogastričnom sondom može ukloniti nakupljenu tekućinu ili plin iz

želuca koji mogu uzrokovati bol i rupturu želuca.

7.3. TERAPIJA TEKUĆINOM

Dobrobit terapije tekućinom je u tomu što sprječava dehidraciju i omogućava

normalan rad bubrega i prokrvljenost vitalnih organa. Tekućinu možemo dati kroz

nazogastričnu sondu ili intravenozno, ovisno o zdravstvenom problemu. Kod

strangulacijske opstrukcije i enteritisa tekućina se aplicira intravenozno zbog smanjene

resorptivne sposobnosti crijeva. Kasnije može doći do nakupljanja tekućine u želucu, koju

treba ispustiti nazogastričnom sondom. Nakupljanje i slijevanje tjelesnih tekućina u crijevo

pridonosi razvoju hipovolemije i cirkulatornog šoka koji prethodi smrti.

Većina tekućine se resorbira iz crijevnog sadržaja u cekumu i kolonu. U stvari,

~95 % tekućine iz crijevnog sadržaja se vrati u krvotok, zbog čega konjima s interstinalnom


22

opstrukcijom blizu zdjelične fleksure treba dati malu količinu tekućine i. v., dok konji s

opstrukcijom tankog crijeva trebaju obilne količine tekućine. Volumen i kvalitetu tekućine

treba odrediti ovisno o prirodi problema. Ključno je odrediti stupanj hemokoncentracije i

koncentraciju elektrolita pa onda tomu prilagoditi terapiju. Ravnoteža tjelesnih tekućina može

se ponovno uspostaviti i. v. davanjem deficitarnih elektrolita. U većini slučajeva potrebno

je terapiju tekućinom započeti prije rezultata laboratorijskih pretraga, osobito u slučaju

cirkulatornog kolapsa.

Životinjama koje očituju slabe do umjerene kliničke znakove daje se 8 – 10 l sterilne

tekućine s koncentracijom elektrolita istom k a o i onom u krvi, intravenozno tijekom 1 –

2 sata te nakon toga procijeniti potrebu daljnje nadoknade tekućine. Konji koji očituju

znakove cirkulatornog kolapsa trebaju dobiti do 20 l tekućine i. v. što je prije moguće (u

roku 1 sata), kako bi se uspostavila tkivna perfuzija (tablica 1).

Tablica 1 Postavke terapije tekućinom

Opće postavke potreba za terapiju tekućinom u dehidriranog konja

Odlučujući faktor Formula Izračun količine tekućine za konja od 500 kg

Deficit tekućine % dehidracije × tjelesna masa

(kg)

4 % – 10 % × 500 = 20 – 50 l

Održavanje 50 ml/kg/24 hr 50 × 500 = 25 l/24 hr

Gubitak tekućine procijeniti volumen refluksa

ili proljeva

Brzina primjene

tekućine

50 % u 1 – 2 sata; 50 % kroz

ostatak dana

20 – 35 l u prvih 1 – 2 sata; ostatak kroz sljedeća 23 sata

Ovisno o uzroku kolike, ponekad je potrebno tekućinu i. v. nadoknađivati i po

nekoliko dana, sve dok se ne povrati funkcija crijeva, uravnoteže elektroliti i dok

životinja sama može peroralnim uzimanjem podmiriti potrebe za tekućinom. U takvim

slučajevima dnevni i. v. unos tekućine može biti od 30 do 100 litara.

Tekućina se ponekad daje kroz nazogastričnu sondu u okviru terapije kolona. Isti

učinak moguće je postići davanjem tekućine i. v. jer prejaka dehidracija može potaknuti

crijevo na lučenje tekućine u lumen. Ako životinja ne želi sama piti, a nema opstrukcije


23

tankog crijeva, dehidracija se može spriječiti davanjem tekućine putem sonde. No, tekućinu

i/ili lijekove ne smije se davati nazogastričnom sondom kod postojanja povrata sadržaja iz

želuca (gastrični refluks) koji nam ukazuje da tanko crijevo i želudac nisu ispražnjeni.

7.4. ZAŠTITA OD BAKTERIJSKIH ENDOTOKSINA

Endotoksin je dio vanjske ovojnice gram-negativnih bakterija koji se otpušta nakon

smrti bakterija ili nakon što se one počnu vrlo naglo razmnožavati. Endotoksin je normalan

nalaz u lumenu crijeva, ali kod oštećenja sluznice uzrokovanih ishemijom endotoksini prelaze

u peritonealnu šupljinu ili u krvne žile. U krvi reagiraju endotoksini i mononukleari te

postaju okidači upale uzrokujući groznicu, depresiju, hipotenziju, poremećaje koagulacije i

moguću smrt.

Kod zdravih konja sluznica gastrointestinalnog trakta ograničava prolazak crijevnih

bakterija i njihovih strukturnih komponenti (endotoksina, lipoproteina, nukleinske kiseline,

flagelina) iz lumena crijeva. Te bakterijske komponente postoje u visokim koncentracijama u

lumenu crijeva jer se oslobađaju propadanjem bakterijskih stanica ili u slučajevima kada se

bakterije brzo množe. Istraživanjem je utvrđeno da su konjski leukociti najosjetljiviji na

endotoksine, no mogu snažno odgovoriti i na druge bakterijske komponente, od kojih su

najpoznatiji flagelini. Pretpostavlja se da su endotoksini ipak primarni okidač sustavnih upalnih

reakcija koje se događaju u mnogih konja s bolestima probavnog sustava.

Najznačajniji dio terapije kolike je spriječiti upalu uzrokovanu endotoksinima.

Odgovor na endotoksinemiju je produkcija prostanglandina, medijatora upale koji uzrokuju

pojavu prvih znakova upale. Fluniksin–meglumin smanjuje staničnu proizvodnju

prostanglandina te sprječava neke njihove učinke. Fluniksin i u dozama manjima od

propisanih štiti od endotoksinemije (propisana doza = 1,1 mg/kg, “zaštitna doza’’ = 0,25

mg/kg). “Zaštitna doza’’ neće prikriti simptome u slučajevima gdje je potrebna operacija.

Postoje oprečna mišljenja o djelotvornosti plazme ili seruma s neutralizacijskim

protutijelima za endotoksine jer su ta protutijela usmjerena samo protiv pojedinih

komponenti endotoksina podrijetlom od različitih gram–negativnih bakterija. Kliničke

studije djelovanja protutijela daju oprečne rezultate; u jednima su ta protutijela dala

pozitivne rezultate, u drugima negativne. Endotoksini sami stimuliraju proizvodnju upalnih

supstanci odgovornih za patofiziološke učinke, stoga je neutralizacijska protutijela potrebno

primijeniti što je prije moguće.


24

Moguća je i primjena polimiksina B kao alternativnog pristupa jer sprječava interakciju

endotoksina i upalnih stanica konja. Polimiksin B je nefrotoksičan, no koncentracije koje su

potrebne za vezanje endotoksina su značajno ispod onih koje uzrokuju toksični učinak. Na

temelju kliničkih studija kod konja s endotoksinemijom, polimiksin B koristi se u dozi 1000 -

5000 U/kg BID – TID. Potrebno ga je primijeniti što prije u kliničkom tijeku bolesti. U

dehidriranih konja neophodna je i terapija tekućinom te praćenje vrijednosti serumskog

kreatinina. To je posebno važno kod azotemične neonatalne ždrjebadi koja je podložna

nefrotoksičnim učincima polimiksina B.

7.5. INTESTINALNI LAKSATIVI I LUBRIKANTI

Čest uzrok kolike u konja je jednostavna opstrukcija debelog crijeva sasušenim

sadržajem, ponekad pomiješanim s pijeskom. Takav začep se najčešće javlja blizu zdjelične

fleksure ili u desnom dorzalnom kolonu, ali može biti zahvaćen bilo koji dio velikog

kolona, descendentnog kolona ili cekuma. Za razmekšavanje sasušenog sadržaja mogu se

nazogastričnom sondom dati ulja i laksativi. Uz taj oblik terapije potrebno je i. v. dati još

tekućine. Nakon davanja laksativa konju je potrebno staviti brnjicu kako ne bi uzimao hranu

i time spriječio djelovanje laksativa.

Mineralna ulja oblažu sluznicu crijeva te tako omogućuju lakši prolaz suhog sadržaja.

Koriste se u terapiji začepa velikog kolona (aplicira se 4 l nazogastričnom sondom, 2 x/dan).

Mineralna ulja su sigurna, ali ne i visoko djelotvorna u liječenju okorjelih začepa jer mogu

jednostavno proći pokraj sadržaja, a da ga ne razmekšaju.

Jaki laksativi koji potiču kontrakcije crijeva rijetko se koriste u terapiji začepa jer

mogu samo pogoršati problem. Konji s izrazito jakim začepom mogu ponekad biti tretirani s

magnezij–sulfatom (gorka sol) koji navlači tjelesnu tekućinu u probavni sustav, a nuspojave

su dehidracija i povećan rizik od proljeva.

U terapiji kolike i začepa kolona vrlo bitna je terapija tekućinom primijenjena i. v. ili

pomoću nazogastrične sonde. Ako životinja za 3 - 5 dana ne izbaci stvrdnuti sadržaj,

potrebno ga je kirurški odstraniti i uspostaviti normalan motilitet crijeva.


25

7.6. LARVICIDNI ANTIPARAZITICI

Migracija larvi Strongylus vulgaris kroz velike krvne žile može utjecati na razvoj

kolike. Larva migrira i oštećuje stijenku arterije, uzrokuje upalu i posljedično

tromboemboliju. Smanjena je krvna opskrba crijeva, što rezultira promjenom motiliteta

crijeva i smanjenom apsorpcijom hranjivih tvari, a očituje se kolikom i gubitkom tjelesne

mase.

Većina antiparazitika u propisanoj dozi ne ubije S. vulgaris, izuzetak je

ivermektin. Fenbendazol ubija larve Strongylusa u migraciji ako se primijeni dvostruka

propisana doza kroz 5 dana ili 10 puta dnevno propisana doza kroz 3 dana. Tim se

preparatima uspješno terapiraju konji s kroničnom intermitentnom kolikom uzrokovanom

tromboembolijom ili migrirajućim larvama.

Kada se uklone paraziti, treba spriječiti reinvaziju. Najbolji način prevencije je zaštita

konja od parazitarne invazije, odnosno zaštita pašnjaka od kontaminacije jajašcima

parazita putem fecesa u vrijeme antiparazitske terapije. Najučinkovitijim se pokazalo

rutinsko davanje antiparazitika konjima koji se napasuju: ivermektin svakih 8 tjedana ili

drugi antiparazitici koji ubijaju strongilide (npr. fenbendazol, pirantel, oksibendazol) svaka

4 tjedna. Jedan konj može izlučivanjem jajašaca uzrokovati invaziju parazita kod drugih

konja pa je zato potrebno istodobno terapirati sve konje. Novopridošle konje pri uvođenju

u stado treba odmah tretirati antiparaziticima te ih držati u staji odvojeno od ostalih konja

sljedećih 48 sati. Kobile se tretiraju odmah po ždrijebljenju kako bi se spriječila invazija

parazita na novorođenu ždrjebad. Ždrjebad stara 1 – 2 mjeseca tretira se antiparaziticima po

istom principu kao i odrasli konji.

8. KIRURŠKO LIJEČENE KOLIKE

Kolika se kirurški liječi u slučajevima kada medikamentozna terapija nije učinkovita,

kod mehaničke opstrukcije crijeva ili opstrukcije koja ometa opskrbu crijeva krvlju.

U tim slučajevima potrebno je hitno obaviti kirurški zahvat jer bi životinja mogla

uginuti. Povremeno je indicirana eksplorativna dijagnostička operacija u konja s

kroničnom kolikom koji nije reagirao na medikamentoznu terapiju. Kirurški zahvat

može biti dijagnostički (eksplorativna laparotomija) ili terapeutski (enterotomija,

resekcija i anastomoza ili repozicija).


26

Prije operacije životinju treba anestezirati i staviti u leđni položaj. Rez se radi

ventralno u medijanoj liniji. Nakon otvaranja peritonealne šupljine, treba obaviti inspekciju

crijeva zbog utvrđivanja uzroka kolike. Korekcija može obuhvatiti vraćanje dislociranog

crijeva u fiziološki položaj, odstranjivanje sadržaja koji je uzrokovao začep ili resekciju

avitalnog dijela crijeva. Kod uklanjanja avitalnog dijela crijeva u postoperacijskom postupku

treba davati antibiotike, infuziju, tekućine i nesteroidne protuupalne lijekove za prevenciju

endotoksinemije. Ako se dislocirani dio crijeva vraća u fiziološki položaj bez resekcije,

postoperativna njega nije intenzivna. Svaka životinja mora biti držana individualno, a terapija

se temelji na prevenciji postoperacijskih komplikacija.

8.1. INDIKACIJE I KONTRAINDIKACIJE ZA KIRURŠKO LIJEČENJE

Hitna operacija nužna je kod konja koji pokazuju izrazitu bolnost abdomena, a ne

reagiraju na terapiju analgeticima, što ukazuje na potpuno začepljen lumen crijeva, npr.

kod strangulirajuće opstrukcije. Slično je i u slučaju nalaza prevelike napetosti crijeva

rektalnim pregledom, i ako peritonealna tekućina sadrži previše proteina, a broj eritrocita je

povećan, što ukazuje na strangulirajuću leziju koja zahtijeva kirurški zahvat. Neke od

indikacija su i izrazito znojenje, intermitentni gastrični refluks, metabolička acidoza, jer je

većina konja s kolikom fiziološkog metaboličkog statusa ili blago alkaličnog. Povišena

tjelesna temperatura nije apsolutna kontraindikacija za kirurški zahvat. Navedeni znakovi

nisu uvijek prisutni. Važno je znati prepoznati da porast rektalne temperature može ukazivati

na kolitis, enteritis tankih crijeva, pleuritis ili peritonitis, koji ne zahtijevaju kirurško liječenje.

Konji s blagom kolikom mogu biti podvrgnuti operaciji, a odluka za to temelji se na

detaljnom kliničkom pregledu životinje. Prognoza preživljavanja ovisi o predoperativnom

statusu životinje, a operirati treba što prije.

Za uspjeh kirurškog zahvata kod kolike ključno je pravovremeno djelovanje, stoga je

važno konja uputiti na kliniku gdje se može obaviti i kirurški zahvat ako je potrebno.

Najvažnije indikacije i kontraindikacije za kirurško liječenje kolike u konja prikazane

su u tablici 2.


27

Tablica 2 Indikacije i kontraindikacije za kirurško liječenje kolike

INDIKACIJE KONTRAINDIKACIJE

1. nepodnošljiv bol i bol koji ne

prestaje nakon primjene analgetika

2. refluks tekućine iz želuca (više od 4 l) 3. odsutnost peristaltike (auskultacijom

abdomena)

4. peritonealna tekućina s povećanim sadržajem proteina, eritrocita i neutrofila

5. napeto crijevo (rektalno) 6. dislociran kolon 7. enterolit ili strano tijelo koje se može

rektalno palpirati

1. temperatura (39°C i više) – ukazuje na sepsu ili infekciju

2. jaka leukopenija ( 2.0*109 /L i manje)

3. jaki pad hematokrita (15 % i manje) 4. odsutnost negativnog tlaka pri

rektalnoj palpaciji 5. nalaz bakterija i/ili dijelova biljne

hrane u peritonealnoj tekućini

Potrebno je detaljnije razmotriti sljedeće slučajeve:

1) konji koji trenutno reagiraju na terapiju analgeticima, ali ih treba ponovno aplicirati za

nekoliko sati

2) konji i dalje pokazuju znakove bola unatoč aplikaciji analgetika

3) životinje koje očituju bol, a sastav peritonealne tekućine je fiziološki

4) konji kod kojih se rektalno palpira napeto tanko crijevo, ali nema refluksa tekućine

5) konji kojima je izvađena veća količina tekućine iz želuca, ali se napeto tanko crijevo

rektalno ne palpira.

8.2. PRIPREMA KONJA ZA OPERATIVNI ZAHVAT

U konja s izrazitom bolnošću koji ne reagira na primjenu analgetika potrebno je što

prije inducirati anesteziju i brzo pripremiti operacijsko polje. Kod većine konja međutim

predoperativna priprema uključuje brijanje dlake i pranje abdominalne stijenke na mjestu

dogovorenog kirurškog reza, ispiranje želuca nazogastričnom sondom, ispiranje usne šupljine

i otvaranje venskog puta. Konj treba primiti intravensku terapiju, predoperativne antibiotike te

ga je potrebno okupati i očistiti operacijsko polje prije ulaska u prostoriju namijenjenu za

indukciju anestezije.


28

8.2. KONTROLA BOLA

Za suzbijanje bola prije operacije najčešće se koristi fluniksin meglumin (0,5 - 1,1

mg/kg tj. mase, i. v.). Fluniksin smanjuje učinke endotoksinemije i slabi količinu bola, ali

treba izbjegavati n j e g o v o dodatno davanje jer može prikriti bol koji uzrokuje ishemija,

što je indikacija za operaciju.

Ksilazin (0,2 - 0,4 mg/kg tj. mase, i. v.) se koristi kod konja s umjerenom do

žestokom kolikom. Kontrolira abdominalni bol i kratko djeluje, što omogućava procjenu

jačine bola uz malu mogućnost prikrivanja kirurške lezije. No, ima štetan učinak na motilitet

gastrointestinalnog trakta i kardiovaskularne funkcije. Ako je životinji apliciran ksilazin,

moguće je napraviti osnovnu dijagnostiku. Ako je nužno produljiti analgeziju, daje se

butorfanol (0,011 – 0,022 mg /kg, i. v.).

8.4. KIRURŠKI PRISTUPI U ABDOMEN

8.4.1. VENTRALNI MEDIJALNI PRISTUP

Ventralni medijalni pristup kroz linea alba je najčešći pristup u abdomen konja jer se

tako može izvaditi oko 75 % probavnog trakta. Ne mogu se izvaditi želudac, duodenum,

proksimalni ileum, dorzalni dio cekuma, distalni dio dorzalnog kolona, transverzalni kolon i

terminalni descendentni kolon. Krvarenje je minimalno i lako se zaustavlja. Linea alba

građena je od medijanih fibroznih nakupina aponeurozi m. obliquus abdominis ext., m.

obliquus abdominis int. i m. transversus abdominis, koje se pružaju od ksifoidne hrskavice

do prepubične regije. Histološki, se sastoji od gustog veziva kojeg čine niti kolagena i

fibroblasti. Niti se međusobno križaju i mehanički su čvrste. U kranijalnom dijelu debljina

linea alba iznosi 0,3 mm, a u kaudalnom dijelu 1 cm. Takva građa olakšava zatvaranje

abdomena.

Rez mora biti toliko dug da omogući potpun pregled abdomena. Prosječna dužina

reza kod konja teškog 450 kg iznosi 30 cm. Kožni rez mora kranijalno i kaudalno biti nešto

duži, a sam rez se prema potrebi može još produžiti. Rez se započinje u području pupka gdje

je linea alba najtanja i nastavlja se kranijalno kroz bijelu liniju izbjegavajući m. rectus

abdominis.

Tehnika zatvaranja reza je različita. Za zatvaranje reza najčešće se koriste

jednostavni produžni šav, pojedinačni čvorasti šav, križni šav i šav osmice, a od šivaćeg


29

materijala polyglactin 910 br. 2 ili 3 (Vicryl®). Optimalna udaljenost rubova rane je 1,2 do

1,5 cm. Prečvrsti šav rezultira mikroskopskim nekrozama, što je najčešća pogreška u

zatvaranju bijele linije.

8.4.2. VENTRALNI PARAMEDIJALNI PRISTUP

Ventralni paramedijalni pristup je drugi po učestalosti kod operacija kolike. Rez se

radi 8 - 10 cm lateralno (lijevo ili desno) od medijalne linije. Rez ide kroz m. rectus

abdominis, koji čini tanku granicu pa gotovo nema ograničenja pristupu trbušnim organima.

Postupak treba biti uvježban kako bi se izbjeglo oštećenje površinskih i dubokih epigastričnih

krvnih žila. Iz reza krvari više nego kod reza u bijeloj liniji, ali sama rana dobro

zaraštava. Zbog incizijske hernije neki kirurzi daju prednost paramedijalnom pristupu

premda se čini da je zaraštavanje otežano. Ako je potrebna reoperacija, pristup se bazira

na osobnom iskustvu kirurga. Ventralni medijalni rez može prejako oteknuti ili cijediti se,

što treba izbjeći u postoperacijskom tijeku.

Pri zatvaranju paramedijalnog reza šiva se u dva sloja (m. rectus abdominis i fasciju).

Čvrstoću i sigurnost šavu daje m. rectus abdominis, a ne fascija.

8.4.3. INGVINALNI MEDIJALNI PRISTUP

Ingvinalni pristup se nadovezuje na ventralni medijalni rez u pastuha kod operacije

ingvinalne ili skrotalne hernije. Ako se primjenjuje sam, ingvinalni pristup nije dovoljan za

dekompresiju crijeva izvan hernije.

Kombinira se s jednostranom kastracijom. Većina hernija je indirektna, a tunica

vaginalis je očuvana. Nakon ispravljanja crijevne lezije radi se herniorafija za sprječavanje

ponovnog prolapsa crijeva. Vanjski ingvinalni prsten se zatvara jednostavnim produžnim ili

jednostavnim čvorastim šavom, polyglactinom 910 br. 2 ili 3 (Vicryl®). Šavovi su

međusobno udaljeni 1,5 - 2 cm. Koža i potkožje se šivaju u odvojenim slojevima.


30

8.4.4. PRISTUP U SLABINAMA

Pristup u slabini se radi u stojećem položaju. Najlakše ga je izvesti, ali je teže

ispraviti problem u abdomenu. Ovaj pristup najbolje je koristiti kada se žele spriječiti lezije

kod začepa malog kolona, enterolita i kolostomije. Pokazao se najboljim za pristup malom

kolonu.

Ako nije povećan, veliki kolon se može izvući van kroz inciziju, što nije slučaj kada

je pun sadržaja ili otečen. U slučaju torzije uterusa pristup se radi u slabini. U desnoj slabini

se rez radi kod torzije u smjeru kazaljke na satu, i obrnuto. Pregled je ograničen zbog

ograničenog pristupa.

9. POSTOPERATIVNA NJEGA

Glavni cilj postoperativne skrbi je povratiti i održavati homeostazu tjelesnih

tekućina, fiziološku razinu serumskih bjelančevina i elektrolita te uspostaviti peristaltiku.

Istodobno, važno je smanjiti bolnost te primjenom antibiotika spriječiti pojavu

postoperativnih komplikacija.

Skrb nakon operacije se razlikuje ovisno o uzroku kolike, ali u većini slučajeva

primjenjuje se intenzivna skrb i monitoring odmah poslije operacije. Tijekom oporavka

postupno se uvodi hranidba i lagano šetanje. Konci ili stapleri se uklanjaju 10 do 14 dana

nakon operacije. Konji koji se oporavljaju bez komplikacija mirovanjem u staji ili na paši,

mogu se vratiti u trening za 2 do 3 mjeseca.

9.1. HRANIDBA KOD NEKOMPLICIRANIH SLUČAJEVA KOLIKE

Nakon operacije potrebno je što prije početi s uvođenjem obroka. U ranoj

postoperativnoj fazi potrebe konja za energijom, proteinima, vitaminima B skupine i

vitaminom C su izrazito visoke. Ako nema opasnosti od gastričnog refluksa ili dehiscijencije,

konju treba ponuditi manje količine kvalitetnog obroka, sastavljenog od lucerne ili mješavine

lucerne s travom ili sijenom u količini 0,25 - 0,5 g/kg, svakih 1 - 2 sata nakon oporavka od

anestezije. Ako konj dobro podnese takav režim hranidbe, sijeno se može ponuditi ad libitum i

koncentrat se može postupno uvesti kroz 24 sata. Koncentrat sa 14 – 16 % proteina koristi se

prvih 1 - 2 tjedna nakon operativnog zahvata uz B vitamin (10 - 20 ml otopine vitamin B/ dan)

te vitamin C (0,02 g/kg bid) koji se dodaju u obrok tijekom prvih 4 - 5 dana. Mekinje se često


31

koriste, ali nisu neophodne. Mekinje ne djeluju laksativno, ali su dobar izvor vlaknine i sadrže

16 % proteina i više od 1 % fosfora. Dulja svakodnevna hranidba mekinjama, više od 1 - 2

tjedna, je kontraindicirana posebno ako konj nije hranjen krmivom na bazi mahunarki s

dostatnom količinom kalcija koja bi uravnotežila visoku razinu fosfora.

9.2. HRANIDBA KOD LAKŠIH POSTOPERATIVNIH KOMPLIKACIJA

Konji s inapetencijom puštaju se na ispašu što prije ili im se daje svježa trava. Konji

koji i tada odbijaju jesti kandidati su za oralnu hranidbu. Mrkve, jabuke i slatka krmiva

(žitarice pomiješane s melasom) koriste se za poticanje apetita u takvih pacijenata.

U slučaju pojačane opasnosti od dehiscencije šavova nakon resekcije crijeva, u hranidbi

se koristi manja količina sijena ili peletirana hrana namijenjena kao balansirani obrok bez

potrebe dodavanja sijena, 0,25 - 0,5 g/kg te se može namočiti kako bi činila gustu smjesu. Taj

se obrok životinji ponudi svaka 2 - 3 sata ili se daje pomoću nazogastrične sonde.

Kod konja s postoperativnim ileusom preporučuju se manji obroci hranjivih otopina, u

količini 10 - 20 ml, poput tekućih obroka ili gušćih smjesa koje se daju peroralno. Ako ileus

perzistira dulje od dan-dva, preporučuje se parenteralna hranidba.

Ako zbog gastričnog refluksa ili drugih razloga nije moguć unos hrane kroz 48 i više

sati, prelazi se na parenteralnu hranidbu. Intravenska primjena čiste 5% dekstroze se ne

preporučava jer ne osigurava dostatnu količinu kalorija i stimulira oslobađanje inzulina što

inhibira lipolizu te na taj način stimulira kataboličke procese. Za intravensku primjenu

dostupne su otopine 50% dekstroze, aminokiselina i lipida, a preporučuje ih se koristiti kada

nije moguća oralna ili intragastrična primjena. Otopine kompleksa B vitamina (10 - 20 ml/dan)

dodaju se hranidbenim otopinama. Te se otopine apliciraju isključivo intravenski, a na iste

intravenske kanile ne trebaju se aplicirati lijekovi niti uzorkovati krv.

9.3. DUGOROČNA SKRB

9.3.1. RESEKCIJA CEKUMA I MANJE RESEKCIJE

Ne postoje posebni zahtjevi u hranidbi ako je uklonjen samo cekum ili manje od 50 %

duodenuma ili jejunuma, ili ako resekcija nije bila potrebna. Konj se može vratiti na normalnu

balansiranu hranidbu u skladu s dobi i aktivnosti u roku 2 - 3 tjedna od zahvata.


32

9.3.2. ZNAČAJNA RESEKCIJA VELIKOG KOLONA

Ako su uklonjeni i lijevi i desni kolon, konj će imati znatno veće potrebe za

proteinima i fosforom od potreba održavanja, snižene potrebe za vlaknima te povišene potrebe

za B vitaminima. Krmiva izbora su lucerna, visoko kvalitetne mahunarke u smjesi s travom i

sijenom. Koncentrat se može koristiti da se održi tjelesna masa, ali ne u količini većoj od 0,4

g/kg po obroku. Masti i ulja mogu se dodavati u obrok (< 1 ml/kg) kako bi se povećao unos

kalorija, ali moraju se postupno uvoditi u obrok. Ako se hrane samo smjesom trave i sijena,

neophodni su dodaci proteina.

9.3.3. ZNAČAJNA RESEKCIJA TANKOG CRIJEVA

Ako se ukloni više od 60 % tankog crijeva, u obroku je potrebno izbjegavati velike

količine žitarica ili koncentrata. Najviše 0,2 g/kg može se ponuditi po obroku kako bi se

izbjegao pritisak na ograničeni kapacitet crijevne probave i apsorpcije u preostalom tankom

crijevu. Kod hranidbe takvih konja preporučuju se potpuni obroci temeljeni na repinoj pulpi.

Idealno bi 50 % ili više obroka trebale biti visoko kvalitetne mahunarke u obliku sijena ili

ispaše. Kod intaktnog ileuma, jestivim biljnim uljima može se povećati unos kalorija, dnevno

do 1 ml/kg.

9.3.4. RESEKCIJA ILEUMA

Uklanjanje ileuma povećava potrebe za vitaminima topljivima u masti, a to su vitamini

A i E. Međutim, znaci deficita tih vitamina pojavljuju se tek 1 - 2 godine nakon operativnog

zahvata. Nije poznato je li oralna nadoknada visokim količinama vitamina (60 000 IU retinil

palmitat, 1000 IU alfa tokoferol dnevno) dovoljna za prevenciju. Parenteralna primjena je

potrebna ako se pojave klinički znaci deficita. Može se javiti i povećana potreba za kalcijem

te smanjena tolerancija na masti. Obrok treba sadržavati najmanje 0,8 % kalcija, a jestiva ulja

se ne smiju koristiti kao dodatak.


33

9.4. POSTOOPERATIVNI ŠOK I ZATAJENJE ORGANA

Istraživanje koje je obuhvatilo 259 slučajeva kirurške kolike otkriva da se više od 50

% smrtnosti javlja postoperativno, a 70 % od toga kao posljedica šoka i postoperativnog

ileusa. Četiri su glavne primarne kategorije šoka na temelju etiologije i karaktera cirkulatornih

poremećaja:

• kardiogeni šok

• opstruktivni šok

• hipovolemični šok (hemoragični)

• distributivni šok (septični i endotoksemični).

Kod kardiogenog i opstruktivnog šoka javlja se disfunkcija srčanog mišića te posljedično

smanjen srčani udarni volumen u sistoli. Ta dva oblika šoka nisu općenito povezana s

postoperativnim komplikacijama kod kirurških zahvata na probavnom sustavu.

Kod hipovolemičnog šoka dolazi do gubitka pune krvi kao posljedice krvarenja te

gubitka intravaskularnog volumena. Može doći do gubitka plazme kod eksudacije u lumen

cjevastih organa ili tjelesne šupljine ili gubitka niskoproteinske tekućine zbog proljeva.

Smanjenjem intravaskularnog volumena smanjuje se srčano punjenje u dijastoli i udarni

volumen, arterijski protok i krvni tlak.

Distributivni šok javlja se kao rezultat povećanja intravaskularnog prostora kod

lokalnog ili generaliziranog gubitka krvožilnog otpora. To je najčešći oblik šoka kod kirurških

zahvata na probavnom sustavu i često je uzrokovan septikemijom i/ili endotoksinemijom.

Drugi uzroci mogu biti anesteziološke pogreške, ozljede produžene moždine ili anafilaktični

šok. Posljedice ovog oblika šoka slične su onima kod hipovolemičnog jer dolazi do smanjenja

intravaskularnog volumena i udarnog srčanog volumena. Također nastaje poremećaj lokalnih

kontrolnih mehanizama odgovornih za odgovarajuću kapilarnu opskrbu krvlju u skladu s

potrebama tkiva. Premda je u početnoj fazi šoka povećan srčani udarni volumen, protok krvi u

lokalnim parenhimskim tkivima je smanjen, što rezultira hipoksijom tkiva i disfunkcijom.

U konja sa strangulacijom tankog crijeva javlja se hipovolemični šok kao posljedica

gubitka tekućine iz crijeva te gubitka tekućine dehidracijom i znojenjem. Ovom obliku šoka

priključuje se gubitak kontrolnih mehanizama (distributivni šok) te zbog nastale sepse

napreduje do stanja progresivnog šoka. Kod konja u kojih je sepsa početni faktor u nastanku

šoka, uz poremećaj regulacije krvožilnog tonusa, dolazi do povećane kapilarne i venozne

permeabilnosti, gubitka tekućine i hipovolemije.


34

Konji u hipovolemičnom šoku koji je posljedica krvarenja imaju povišenu srčanu

frekvenciju, blijede vidljive sluznice, produljeno kapilarno punjenje (CRT) i hladne

ekstremitete. Ako se krvarenje nastavi, može nastupiti kolaps. Rektalna temperatura može biti

normalna ili snižena. Laboratorijski pokazatelji krvi često nisu značajni, ali mogu pokazati

metaboličku acidozu, povišenje mliječne kiseline, ureje i dušika u krvi. Hematokrit je obično

nepromijenjen u akutnoj fazi krvarenja, no postupno se smanjuje kako šok napreduje,

pogotovo ako su primijenjene kristaloidne otopine.

Konji u početnoj fazi distributivnog šoka zbog sepse ili endotoksinemije imaju

kliničke znakove poput vrućice s temperiranim ekstremitetima, depresije, tahikardije,

ubrzanog disanja, zažarene vidljive sluznice te leukopenije ili leukocitoze. U početku se javlja

smanjen arterijski tlak, povećan udarni srčani volumen i smanjena periferna vaskularna

rezistencija. Kako šok napreduje, srčani volumen se smanjuje u skladu sa smanjenjem

arterijskog pritiska. Konji u akutnoj abdominalnoj krizi s ishemijom unutarnjih organa,

očituju znojenje, tahikardiju, slab puls i cijanozu vidljivih membrana. Laboratorijski nalazi

ukazuju na hemokoncentraciju, leukopeniju, poremećaje koagulacije, metaboličku acidozu i

porast razine ureje i kreatinina.

Kod liječenja hipovolemijskog šoka prvotni cilj je djelomična obnova cirkulacijskog

volumena krvi, održavanje dostave kisika do tkiva i potpora u procesima zgrušavanja i

stvaranja tromba kada je šok posljedica krvarenja. Potporna terapija kod hipovolemičnog šoka

ne završava kada se krvarenje zaustavi jer se u suprotnom nastavljaju patološki procesi u

organizmu i slijedi oštećenje organskih sustava poput probavnog i dišnog. Posljedično može

doći do ishemijsko-reperfuzijskih ozljeda i edema pluća.

Kako bi se u što kraćem roku nadoknadio cirkulacijski volumen, postavlja se

intravenski kateter i primjenjuje se terapija tekućinom kristaloidnim otopinama u

odgovarajućim dozama. Mogu se koristiti fiziološka otopina, Ringerov laktat, plazmalyte

otopine i hipertonična fiziološka otopina. Volumen nadoknade se računa u skladu s ukupnim

gubitkom i potrebnim volumenom održavanja. Kristaloidne otopine se slobodno kreću u

intersticijskom prostoru, a oko 20 % intravaskularno primijenjene količine tih otopina ostaje u

krvi. Za održavanje i povećanje intravaskularnog volumena koriste se koloidne otopine, poput

hetastarcha, plazme, dekstrana i 5-postotne otopine albumina. Koloidi sadrže velike molekule

koje omogućuju povećanje volumena plazme i posljedično porast srčanog udarnog volumena.

Volumen kristaloidnih otopina morao bi biti tri puta veći od koloidnih kako bi u jednakoj

mjeri poboljšao funkciju srca. Hetastarch se koristi u dozi 6 ml/kg. Kod upotrebe hetastarcha i


35

hipertonične fiziološke otopine u pacijenata kod kojih krvarenje nije pod kontrolom, postoji

opasnost zbog naglog povećanja intravaskularnog volumena pri čemu se nastali ugrušak na

mjestu krvarenja odvoji pod pritiskom povećanog volumena krvi te se krvarenje nastavlja.

Kako bi se povećao prijenos kisika kod konja s hipovolemičnim šokom, potrebno je

primijeniti punu krv. Procjena potrebnog volumena krvi računa se prema tjelesnoj masi,

procjenjenoj količini gubitka krvi, postojećem hematokritu i ukupnim proteinima. Hematokrit

ispod 20 % i vrijednosti ukupnih proteina ispod 3,5 g/dl zahtijevaju primjenu pune krvi.

Zamjena 20 – 40 % od ukupno izgubljene krvi dovoljna je za održavanje prijenosa dostatne

količine kisika do tkiva. Prije transfuzije potrebno je određivanje podudarnosti krvnih grupa.

Ako se želi poboljšati formiranje i održavanje nastalog krvnog ugruška, primjenjuju se

antifibrinolitički lijekovi poput aminokaproične kiseline, transeksamske kiseline i

konjugiranih estrogena. Najčešće se koristi aminokaproična kiselina u dozi 20 g/500 ml

fiziološke otopine za konja od 450 kg, zatim se povećava na 10 g, 2 - 3 puta dnevno.

Niska doza fluniksin meglumina (0,25 mg/kg i. v. tid) koristi se za smanjenje upalne

kaskade kao posljedice ishemije zbog oštećenja crijevne stijenke, hipoksičnih staničnih

oštećenja i reakcija na strane leukocite kod transfuzije krvi. Kod sumnje na bakterijsku

translokaciju koriste se antimikrobni lijekovi, pri čemu prilikom doziranja treba uzeti u obzir

status hidracije pacijenta.

Distributivni šok postoperativno se povezuje s akutnim i obilnim oštećenjem stijenke

probavnog sustava. To je drugi najčešći razlog postoperativne smrtnosti te najčešće liječeni

sindrom u konja nakon kirurškog zahvata. Ako se na vrijeme ne prepozna i ne pristupi

liječenju, progresija šoka rezultira smrtonosnim komplikacijama, npr. multiplo zatajenje

organa. Kod konja sa septičnom i visceralnom ishemijom potrebna je nadoknada tekućine

primjenom izotoničnih kristaloidnih otopina. S obzirom na to da uzrok šoka nije krvarenje,

uputno je koristiti i hipertoničnu fiziološku otopinu. Hipertonična otopina zajedno s

koloidnim otopinama omogućuje privremeni prijelaz intersticijske i ekstravaskularne tekućine

u intravaskularni prostor, povećavajući na taj način kontraktilnost miokarda kao posljedicu

kratkotrajnog povećanja količine natrijevih i kalijevih iona u krvi. Nakon ove metode brzog

povećanja intravaskularnog volumena treba odmah uslijediti primjena izotoničnih

kristaloidnih otopina. Dodatna prednost administracije hipertonične fiziološke otopine je

njezin učinak na neutrofile kod konja sa sepsom/endotoksinemijom. Hipertoničnost se

povezuje s uklanjanjem receptora na leukocitima koji su odgovorni za interakciju s

lipopolisaharidima bakterija te se na taj način smanjuje oštećenje endotela.


36

Acidobazna ravnoteža također je ključna u liječenju distributivnog šoka. U početnoj

fazi sepse može biti izražena respiratorna alkaloza. Kako šok napreduje, dolazi do

metaboličke acidoze zbog anaerobnog metabolizma u tkivima i bubrežne hipoperfuzije. Blagi

slučajevi metaboličke acidoze često se spontano razriješe bez primjene bikarbonata ako je

aplicirana dovoljna količina tekućine. Ako je izrazita metabolička acidoza (pH < 7,1) ili

terapija tekućinom nije korigirala poremećaj, potrebno je primijeniti bikarbonate.

Terapija antibioticima je potrebna kod distributivnog šoka uzrokovanog sepsom.

Koriste se kombinacije antibiotika poput penicilina G i aminoglikozida zbog širokog spektra

djelovanja.

10. PROGNOZA NAKON OPERATIVNOG ZAHVATA

Prognoza ishoda operacije konja s kolikom ovisi o samom uzroku kolike. Tako

nestrangulirajuće lezije imaju povoljnije izglede od strangulirajućih lezija. Danas se uspjeh

operacije, tj. stopa preživljavanja povećala zahvaljujući ranom upućivanju konja u kirurške

klinike i pravovremenim operacijama.

Pri procjeni šansi za preživljavanje konja s kolikom treba uzeti u obzir različite

čimbenike: jačinu bola, boju sluznice crijeva i funkciju kardiovaskularnog sustava.

Prognoza je loša za konje sa žestokim bolom, u kojih se palpira distenzija crijeva, a

auskultacijom se ne čuje crijevna peristaltika.

Crvena boja sluznice i produžen CRT povezuju se s bakterijskom

endotoksinemijom, koja smanjuje šanse za preživljavanje. Funkcija kardiovaskularnog

sustava povezana je sa stupnjem šoka, a samim tim je bitna za stupanj preživljavanja:

konji s niskim krvnim tlakom ili visokom frekvencijom bila imaju manje šanse za

preživljavanje.

Laboratorijske analize mogu pomoći u postavljanju dijagnoze. Nalaz izrazito

povišenog hematokrita, razine laktata u krvi i smanjene količine serumskih bjelančevina

ukazuju na slab ishod. Krvni laktat je pokazatelj tkivne perfuzije: povećanje

koncentracije laktata u krvi smanjuje tkivnu perfuziju. Nadalje, prognoza je lošija što je

koncentracija proteina u peritonealnom punktatu veća.


37

11. BOLESTI POVEZANE S KOLIKOM - po anatomskom smještaju i uzrocima

11.1. ŽELUDAC

11.1.1. Dilatacija i rupture želuca

Najčešći uzrok dilatacije želuca je nakupljanje plina ili opstrukcija crijeva. Dilatacija

želuca može biti povezana s prejedanjem hranom koja fermentira (npr. žitarice, sirova trava,

repina kaša). Pretpostavlja se da u tom procesu nastale lakohlapljive masne kiseline

sprječavaju pražnjenje želuca. Ako se ne liječi, dilatacija želuca zbog prejedanja može izazvati

rupturu. Također, do nakupljanja tekućine u želucu i nastanka dilatacije koja uzrokuje

refluks kroz nazogastričnu sondu dolazi zbog opstrukcije tankog crijeva. Dilatacija želuca

može se povezati i s dislokacijom kolona, prije svega desnog dorzalnog kolona oko cekuma.

Pretpostavlja se da dislokacija kolona opstruira izlaz iz duodenuma. Dilatacija želuca zbog

nakupljanja tekućine karakteristična je za proksimalni enteritis – jejunitis.

Ruptura želuca je fatalna komplikacija dilatacije želuca. Razderotina nastaje duž velike

krivine. Oko 2/3 ruptura želuca javljaju se sekundarno zbog mehaničke opstrukcije, ileusa

i traume, a 1/3 ih nastaje zbog prenatrpavanja želuca ili idiopatskih uzroka.

Klinički znakovi dilatacije želuca su abdominalna bol, tahikardija i podražaj na

povraćanje. Sluznice su blijede. Ove akutne znakove zamjenjuju olakšanje, depresija i

toksemija nakon rupture želuca. Prognoza je vrlo povoljna kod dilatacije, a infaustna kod

rupture želuca.

11.1.2.Impakcija želuca

Impakcija želuca je vrlo rijetko uzrok kolike. Najčešće je povezana s određenom

vrstom hrane (repina kaša, peletirana hrana, slama, ječam). Patogenezi pridonose sljedeća

stanja: bolesti zuba, smanjen unos vode i halapljivo jedenje. Pojavnost tih čimbenika je mala

pa je teško odrediti koji je od njih najznačajniji. Najočitiji klinički znak je abdominalni bol.

Zbog nedostatka karakterističnih kliničkih znakova, dijagnoza se često postavlja kirurški, a

odluka za kirurški zahvat donosi se na temelju nepodnošljivog bola.

Terapija se provodi davanjem tekućine intragastrično kroz iglu. Kada je tekućina

injicirana u želudac, stvrdnuti sadržaj se razmekša. Ako je tijekom operacije postavljena

nazogastrična sonda, u želudac se može upumpavati voda koja će razmekšati sadržaj. Nakon

operacije želudac se nastavlja ispirati vodom kako bi se odstranio stvrdnuti sadržaj. Prognoza

je povoljna ako se na vrijeme izvede kirurški zahvat. Tijekom zahvata stvrdnuti sadržaj se

može izvaditi rukom.


38

11.2. TANKO CRIJEVO

Klinički znakovi kolike mogu se razviti zahvaljujući opstrukciji, upali i strangulaciji

tankog crijeva. U prognozi treba biti oprezan jer treba brzo dijagnosticirati i započeti s

liječenjem.

11.2.1. Začep ileuma

Najčešće stanje koje uzrokuje jednostavnu opstrukciju je začep ileuma. U

patogenezi bitnu ulogu ima sijeno zbog sadržaja obilja vlaknatih tvari, međutim ta hipoteza

još nije potvrđena. Nadalje, smatra se da se začep javlja sekundarno (nakon spazma

muskulature ileuma = paralitički ileus).

Klinički znakovi uključuju blagi do jaki bol u abdomenu, smanjen broj kontrakcija

crijeva, javlja se refluks i povećava se frekvencija bila. Ako se na vrijeme napravi rektalna

pretraga, visoko u desnom kaudalnom kvadratu može se naći začep ileuma. No,

posljedično zadebljao jejunum otežava dijagnostiku ili je potpuno onemogućuje.

Diferencijalno- dijagnostički treba isključiti proksimalni jejunitis. Na početku bolesti opće

stanje može biti stabilno, uz prisutan blagi stupanj bolnosti. U takvom slučaju većina konja

se ne operira, a to stanje može trajati više od 18 sati. Koncentracija proteina u

peritonealnoj tekućini poraste perzistiranjem začepa.

Metoda izbora je kirurški zahvat. Međutim, i pravovremena primjena tekućina i

mineralnih ulja u ranoj fazi bolesti daje pozitivne rezultate. Kod operacije se stvrdnuta

masa može pomiješati s fiziološkom otopinom ili karboksimetil–celulozom te se

masiranjem sadržaj potiskuje u cekum ili se radi enterotomija na distalnom jejunumu, a kroz

rez se ukloni sadržaj. Nakon operacije moguća je pojava ileusa. Ovisno o stupnju oštećenja

serozne površine tankog crijeva tijekom operacije, moguće su postoperativne komplikacije

uzrokovane intraabdominalnim adhezijama nastalih nekoliko tjedana nakon zahvata. Zbog

navedenog, vlasnik mora biti upoznat s mogućim rizikom i drugim mogućnostima terapije

prije izvođenja operativnog zahvata.

11.3. ADHEZIJE

Intraabdominalne adhezije najčešće zahvaćaju tanko crijevo i uzrokuju opstrukciju

i strangulacije. Javljaju se kao odgovor na peritonealnu ozljedu, a još češće su

posljedica operacije na tankom crijevu, otečenja stijenke tankog crijeva, peritonitisa ili


39

migriranja larvi parazita. Tkivo reagira na ishemiju, grubo palpiranje, strani materijal,

krvarenja ili dehidraciju formiranjem fibrinskih adhezija. Klinički problem se javlja ako

nastupi zapletaj, kompresija ili striktura crijeva.

Abdominalni bol mogu izazvati adhezije nastale pri prethodnoj abdominalnoj

operaciji. Klinički znakovi kod intraabdominalnih adhezija variraju od blagih grčeva do

žestokih bolova. Intraabdominalne adhezije uzrokuju kliničke probleme unutar 90 dana od

operacije.

Kirurški tretman uključuje resekciju adhezije i zahvaćenog crijeva tako da se učini

anastomoza kako bi prolaz sadržaja crijeva bio moguć. Nakon toga indicirana je terapija

lijekovima koji sprječavaju nastanak adhezije: antimikrobni lijekovi, nesteroidni protuupalni

lijekovi, heparin (40 µg/kg i. v. tijekom operacije i 2 x dnevno s. c. u sljedećih 48 sati) uz

davanje sterilne karboksimetil–celuloze u abdomen tijekom zatvaranja. Vlasnika treba

upozoriti da se adhezije mogu ponovno pojaviti i da je u tom slučaju prognoza nepovoljna.

11.4. ZAČEP CRIJEVA ASKARIDIMA

Mladi konji mogu oboljeti od askaridoze, stoga se preporuča davanje antihelmintika,

posebno onih koji djeluju na Parascaris equorum. Najbolji antihelmintici su ivermektin,

piperazin i organofosforni preparati koji paraliziraju askaride, no rezultat je nakupljanje

askarida u tankom crijevu. Kada se askaridi zabuše u stijenku crijeva, izlučuju antigenu

tekućinu koja inhibira aktivnost mišićnice crijeva, a cijeli proces završava opstrukcijom

crijeva.

Klinički znakovi mogu se kretati od blagih do vrlo jakih bolova u abdomenu, može se javiti

toksemija i refluks želučanog sadržaja u kojem se nalaze i askaridi. Na začep askaridima treba

posumnjati u tek odbijene ždrjebadi, ždrjebadi držane u lošim uvjetima i nedavno

dehelmintizirane ždrjebadi. U nekim slučajevima sluzava ulja i tekućina mogu biti djelotvorni

u otklanjanju začepa, dok je u drugim potrebno kirurški ukloniti nakupine askarida na više

mjesta (radi se multipla enterotomija). Vlasniku treba savjetovati da mlade konje tretira

antihelminticima manje djelotvornima protiv askarida: npr. tijabendazol (44 mg/kg) ili

fenbendazol (5 mg/kg), uz napomenu da je riječ o inicijalnoj terapiji koja se može nastaviti

djelotvornijim sredstvima.


40

11.5. PROKSIMALNI DUODENITIS - JEJUNITIS

Ta slabo poznata bolest zahvaća proksimalni dio tankog crijeva i ima različite

nazive: proksimalni enteritis- jejunitis, enteritis anterior, duodenitis-jejunitis. Po

zahvaćenom crijevu nađu se lezije koje variraju od hiperemije do nekroze sluznice i

infiltracije submukoze upalnim stanicama. Uvijek su prisutni edem i krvarenja u različitim

slojevima crijevne stijenke.

Karakterističan je različit stupanj abdominalnog bola (od blagog do vrlo jakog) i

izrazito obilan želučani refluks. Kolika prelazi u depresiju. Rektalno se može palpirati

umjereno do jako otečeno tanko crijevo. Otečeni duodenum može se palpirati u različitim

slučajevima. Sadržaj proteina u peritonealnoj tekućini je povišen (> 3 g/dl), a broj leukocita

je fiziološki, pa na temelju ta dva pokazatelja ne možemo razlučiti ovu bolest od drugih

bolesti tankog crijeva.

Terapija može biti medikamentozna ili kirurška. Medikamentozna terapija treba

postići dekompresiju (dok se refluks ne smanji), a uključuje još i i. v. aplikaciju tekućine i

analgetike. Mnogi kliničari propisuju penicilin, fluniksin–meglumin u niskim dozama, a

neki još propisuju neostigmin ili metoklopramid za stimulaciju peristaltike. Potrebno je

pregledati i noge zbog akutnog laminitisa kao česte komplikacije (javlja se kod 25 %

konja s proksimalnim enteritisom). Proksimalni enteritis preboli 44 % konja.

11.6. INVAGINACIJA (INTUSSUSCEPTIO)

Kod konja su najčešće jejuno–jejunalna, ileo–ilealna i ileo–cekalna invaginacija.

Dužina crijeva koje je invaginirano (intussusceptum) u distalni segment crijeva

(intussuscipiens) može iznositi od nekoliko centimetara do preko metra. Slikovito se

invaginacija crijeva može opisati kao uvlačenje dijelova jednogleda, jedan u drugi. Pouzdani

uzrok invaginacije još nije poznat, a mogući su promjena peristaltike zbog enteritisa, kirurška

trauma, parazitarna oštećenja, antihelmintici i invazija trakavice Anaplocephala perfoliata.

Najčešće se javlja kod konja mlađih od 3 godine.

Abdominalni bol može biti akutan (zbog potpune opstrukcije crijevnog lumena) ili

kroničan (zbog parcijalne okluzije lumena). Kod akutnog bola i potpunog začepa javlja se

i gastrični refluks, a zadebljali i otečeni zavoji crijeva, kao i sama invaginacija mogu se

rektalno palpirati. Intussusceptum smješten unutar intussuscipiensa nema utjecaja na broj


41

bijelih krvnih stanica u peritonealnoj tekućini pa taj podatak ne može govoriti o stupnju

oštećenja crijeva.

Kirurški zahvat čini ispravljanje invaginacije, ako je moguće, ili resekciju crijeva i

anastomozu. Zbog edema i krvarenja stijenke zahvaćenog crijeva teško je procijeniti njegovu

vitalnost. Na intussusceptumu se mogu razviti adhezije. Ako je zahvaćen jejunum, potrebno je

učiniti jejuno–jejunalnu anastomozu, a ako je zahvaćen samo ileum, zahvaćeni dio treba

resecirati i napraviti jejuno–cekalnu anastomozu. Kod pravovremene operacije prognoza je

dobra. Prognoza je prilično loša ako se razviju peritonitis, ileus, adhezije ili apsces.

11.7. VOLVULUS

Volvulus tankog crijeva nastaje zakretanjem crijeva za više od 180° oko osi

mezenterija, a s povećanjem stupnja rotacije smanjuje se opskrba crijeva krvlju. Zbog

povezanosti s cekumom, volvulus može distalno zahvatiti ileum.

Konji s volvulusom tankog crijeva očituju bol, tahikardiju, produženi CRT i želučani

refluks. Zbog gubitka tekućine iz crijeva i želuca životinja dehidrira, javlja se

hemokoncentracija i porast proteina u plazmi. Stanje se može naglo pogoršati zbog

hipovolemije i endotoksinemije. Rektalnim pregledom može se palpirati otečeno crijevo

(zavoji tankog crijeva). Peritonealna tekućina sadrži povećan broj bijelih krvnih stanica.

Kirurški zahvat volvulusa počinje rezom u ventralnoj medijanoj liniji (laparotomija).

Avitalno crijevo je potrebno resecirati i učiniti anastomozu. Preživi oko 30 % konja. U

slučajevima gdje je potrebno odstraniti više od 50 % tankog crijeva, preporuča se eutanazija.

Međutim, pokusi na ponijima pokazali su da se ne javlja malapsorpcija ako im se odstrani do

70 % tankog crijeva, s tim da su hranjeni peletiranom hranom raspoređenom u 8 manjih

obroka dnevno.

11.8. PENDULIRAJUĆI LIPOM

Kolika uzrokovana pendulirajućim lipomom javlja se kod konja starijih od 10 godina.

Lipom visi na peteljci od mezenterija i omota se oko segmenta crijeva, zatvarajući lumen

crijeva i onemogućavajući opskrbu krvlju. Često formira čvor s peteljkom.

Klinički znakovi kreću se u rasponu od depresije do jakog abdominalnog bola, a

javlja se želučani refluks i naglo pogoršanje metaboličkog stanja. Rektalnim pregledom


42

mogu se palpirati otečene vijuge crijeva, a u pojedinim slučajevima i sam lipom. Peritonealna

tekućina sadrži povećan broj bijelih krvnih stanica, eritrocita i bjelančevina.

Kirurška terapija obuhvaća odstranjenje peteljke i prema potrebi resekciju avitalnog

dijela crijeva. Prognoza ovisi o vremenu proteklom od prvih kliničkih simptoma do operacije.

Ako je kirurški zahvat izveden na vrijeme, prognoza je dobra. Slaba do loša je u slučaju

ako životinja nije operirana do pojave kardiovaskularnih poremećaja.

11.9. CRIJEVNA INKARCERACIJA

Najčešća mjesta inkarceracije su procijepi u mezenteriju i foramen epiploicum.

Procijepi u mezenteriju nastaju nakon traume. Kolika se javlja kada se dio tankog crijeva

provuče kroz nastali procijep. Crijevo se napuni tekućinom i krvlju te se na tom segmentu

crijeva vrlo često javi volvulus. Procijepi mezenterija javljaju se u svih dobnih skupina.

Foramen epiploicum prirodni je otvor između kaudalnog režnja jetre, v. portae i

v. cava caudalis. Kroz foramen epiploicum najčešće inkarcerira ileum. Općenito, crijevo

prelazi s desna na lijevo, ulazi u bursa omentalis, ali može proći i u suprotnom smjeru

gurajući omentum ispred sebe. Najčešće obolijevaju konji stariji od 7 godina.

Klinički znakovi su nejasni, slični onima kod proksimalnog enteritisa i pendulirajućeg

lipoma. Dijagnoza se postavlja kirurški. Zbog položaja ukliještenog crijeva unutar

omentuma dostupna peritonealna tekućina u analizi pokazuje fiziološki sastav.

Terapija je kirurška. Potrebno je izvući zahvaćeni segment crijeva iz omentuma,

procijeniti njegovu vitalnost i ako je potrebno učiniti resekciju i anastomozu. Prognoza ovisi o

vremenu proteklom od pojave simptoma do operacije. S obzirom na nejasnu kliničku

sliku, kirurški zahvat može biti izveden prekasno, što pogoršava prognozu.

11.10. INGVINALNA HERNIJA

Ingvinalna hernija javlja se kod pastuha nakon opasivanja kobile, traume ili

napornog rada. Hernija u većini slučajeva uzrokuje akutnu koliku. Crijevo se spusti kroz

ingvinalni prsten i leži pokraj testisa i epididimisa. Pregledom se utvrdi otečeni testis,

hladan i tvrd na dodir. Nakon nastanka hernije, unutar prvog sata crijevo se može palpirati u

ingvinalnom kanalu i u tom slučaju ponekad je moguće reducirati herniju tako da se testisi

povuku prema dolje, a crijevo potisne prema gore kroz ingvinalni kanal. Jednom


43

inkarcerirano crijevo, najčešće ileum, postaje edematozno, pa nije moguće takvu herniju

manualno ispraviti. Rektalnom pretragom nađu se zadebljali zavoji crijeva u ingvinalnom

kanalu. Javlja se refluks, a opće stanje se naglo pogoršava. U peritonealnoj tekućini očituje se

stupanj ishemije.

Slika 6 Ingvinalna hernija u konja. Ilustracija dr. Gheorghe Constantinescu.


tml )

Kirurški zahvat počinje rezom u ventralnoj medijanoj liniji. Uvijek je potrebno

odstraniti i testis na strani hernije te resecirati zahvaćeni segment crijeva. Prognoza ovisi o

pasmini.

11.11. CEKUM I DEBELO CRIJEVO

11.11.1.Začep

Najčešća mjesta začepa su zdjelična fleksura kolona, spoj desnog dorzalnog kolona s

transverzalnim kolonom i baza cekuma. Zdjelična fleksura i transverzalni kolon su zbog

nagle promjene promjera anatomski predisponirana mjesta za zastoj sadržaja. Razlozi za

začep cekuma nisu poznati, ali se pretpostavlja da je razlog abnormalna aktivnost mišićnice

cekuma. Druge predisponirajuće čimbenike čine gruba hrana, bolesti zubi i nedovoljan unos

vode. Začep se može javiti sekundarno, nakon drugih bolesti crijeva ili zbog produžene

hospitalizacije. Kod drugih crijevnih bolesti treba rutinski poticati defeciranje.


44

Konji sa začepom cekuma ili velikog kolona pokazuju blagu intermitirajuću koliku,

dok je opće stanje minimalno promijenjeno, osim kod dugotrajnog začepa. Frekvencija bila

blago je povećana, auskultacijom su čujni crijevni šumovi. Sastav peritonealne tekućine je

u fiziološkim granicama premda se kod dugotrajnih začepa sadržaj proteina može povisiti.

Dijagnoza se postavlja na temelju rektalne pretrage. Najčešće mjesto začepa je

zdjelična fleksura velikog kolona, a krut sadržaj ispunjava dio lijevog ventralnog kolona.

Tvrda masa može se palpirati kranijalno u abdomenu, a zahvaćeni segment crijeva palpira se

kao longitudinalna traka na površini ventralnog kolona. Začep cekuma je lako utvrditi

jer se sadržaj smješta u desnoj paralumbalnoj regiji. Cekum se palpacijom identificira

pomoću zategnute, ventralne cekalne tenije te masnog tkiva i žila koje prelaze preko

medijalne cekalne tenije.

Začep cekuma je glavni uzrok kolike u konja starijih od 8 godina. Moguća je pojava

začepa u konja stacioniranih zbog drugih razloga. Kolika se uvijek pojavljuje kod

iznenadne rupture cekuma. Posljedično tomu, postoje suprotnosti u principima liječenja. Po

kliničkim studijama, medikamentozno liječenje je neuspješno u 50 % slučajeva i tada se

preporuča kirurško liječenje kojim treba odstraniti stvrdnutu masu, tj. uzrok začepa, a

po potrebi napraviti i anastomozu cekum–kolon ili ileum–kolon. Ipak, agresivna

medikamentozna terapija može dati i dobre rezultate u slučaju kolike nastale zbog začepa

cekuma.

Medikamentozna terapija začepa cekuma ili velikog kolona uključuje analgetike

prema potrebi (nesteroidni protuupalni lijekovi, kloralhidrat, pentazocin), obilne količine

izbalansirane tekućine i. v. te intragastrično mineralna ulja i vodu. Hranu treba uskratiti sve

dok se ne riješi začep. Takvu terapiju tekućinama mnogi veterinari smatraju agresivnom, ali i

osnovnom terapijom.

Uravnotežene otopine elektrolita daju se zbog sprječavanja dehidracije i poticanja

kretanja tekućine iz krvne plazme u lumen crijeva. U tu svrhu se konju od 450 kg daje

više od 50 l tekućine dnevno, sve dok se ne riješi začep.

Ako se začep velikog kolona ne može riješiti medikamentoznom terapijom,

potreban je kirurški zahvat. Kirurški pristup u slabini omogućava manipulaciju

začepljenim crijevom unutar abdomena te se dio zdjelične fleksure može pomaknuti na rezu.

Masu koja čini začep potrebno je razmekšati obilnom količinom fiziološke otopine. Ako se

pristup radi u ventralnoj medijalnoj liniji, zahvaćeni dio kolona se izvlači i postavlja se

sterilna kompresija i plitica. Enterotomija se radi u zdjeličnoj fleksuri i odstrani se sadržaj


45

kolona.

Za kirurške zahvate laparotomije u ventralnoj medijanoj liniji, izolaciju cekuma od

mjesta začepa i odstranjivanje sadržaja cekuma potrebna je opća anestezija. Ako se i

nakon uklanjanja sadržaja začep ponovno pojavi, radi se enterotomija i anastomoza cekum–

desni ventralni kolon ili anastomoza ileum–kolon, kojom se potpuno zaobilazi cekum.

Ako je riječ o začepu samo velikog kolona, prognoza je povoljna, a preživljava više od 95 %

životinja. U usporedbi s tim, samo 50 – 55 % životinja preživi začep cekuma. Objašnjenje

za tako mali postotak preživljavanja cekalnog začepa je u činjenici da se on najčešće javlja

u klinički stacioniranih konja.

U nekim geografskim područjima začep se javlja učestalije, osobito kod životinja

koje pasu na pjeskovitom području uz oskudan biljni pokrov. Intermitirajuća kolika javlja se

ovisno o količini pijeska u crijevima (pijesak se nakuplja u desnom dorzalnom i

transverzalnom kolonu). Kada se začepi lumen transverzalnog kolona, znakovi kolike su

žestoki. Pod istim okolnostima nastaje začep proksimalnog kolona, zbog rastezanja stijenke

uslijed nakupljanja plina, na koji životinja reagira bolom, različitog raspona. Teško je

razlikovati takvo stanje od dislokacije crijeva ili volvulusa. Pijesak je moguće utvrditi u

fecesu miješanjem fekalnog materijala s vodom.

Terapija začepa u z r o k o v a n o g pijeskom je medikamentozna ili kirurška.

Medikamentozna terapija uključuje Psyllium (500g/450 kg tjelesne težine kroz 2 – 3 dana),

kako bi se istisnuo pijesak iz crijeva. U svrhu dobivanja sluzave otopine, 2 tablete Psylliuma

se otope u 8 l tople vode, a tekućina se sondom ulije u želudac. Terapija se nadopunjuje i. v.

davanjem tekućine za poticanje motiliteta crijeva i prolaza tekućine iz krvne plazme u lumen

crijeva, a po potrebi se daje i analgetik. Kod potpunog začepa transverzalnog kolona radi se

pristup u ventralnoj medijanoj liniji, lijevi kolon je pritom potrebno izvaditi na sterilni

tampon, a pijesak izvaditi kroz rez. Prognoza je povoljna.

Tijekom operacije su moguće komplikacije zbog oštećenja kolona uzrokovanih

količinom pijeska i problemima kod odstranjivanja pijeska.

11.11.2. ENTEROLITIJAZA (ENTEROLITHIASIS)

Enteroliti su nakupine nastale nakupljanjem kristala magnezij-amonij-fosfata oko

jezgre (npr. žica, kamen, čavao). Enteroliti se mogu javiti pojedinačno ili u skupinama.

Najčešće ih nalazimo u arapskih konja. Rijetko ih nalazimo u konja mlađih od 4 godine, ali


46

se često javljaju u konja starijih od 10 godina. Smatra se da enteroliti nastaju zbog

visokog sadržaja magnezija u vodi, ali to još nije potvrđeno.

Većina anamnezi pokazala je da se u konja javljaju opetovane kolike zbog

dijelomičnog ili potpunog začepa kolona enterolitima. Ako se enterolit smjesti na početku

transverzalnog kolona, proksimalni kolon se puni plinom što uzrokuje jaki bol, a može se

pojaviti i napetost abdomena. Povećana je frekvencija bila i disanja, vidljive sluznice su

blijede ili ružičaste. Rektalno se palpira zadebljanje kolona i cekuma, ali se masa rijetko

palpira jer je transverzalni kolon kranijalnije. Sastav peritonealne tekućine je u fiziološkim

granicama, a promijenjen je kod ishemije kolona nastale zbog pritiska enterolita.

Kirurški zahvat uključuje laparotomiju u ventralnoj medijanoj liniji, a kolon i

cekum se dekomprimiraju odstranjivanjem pijeska. Lijevi dio velikog kolona se izvuče na

sterilni tampon, a zatim se kroz rez odstrani sadržaj. Ako kamen ima glatku površinu ili je

oblika poliedra, treba temeljito pregledati crijeva kako ne bi zaostao još koji kamen u

velikom i malom kolonu. Prognoza je povoljna, preživljavanje je oko 95 %.

11.11.3. LIJEVA DORZALNA DISLOKACIJA

Lijeva dorzalna dislokacija kolona nastaje kada se zdjelična fleksura ili cijeli lijevi

kolon dislocira preko renolienalnog ligamenta. Renolienalni ligament nije pričvršćen za

najdorzalniji dio slezene zbog čega postoji prirodni otvor između slezene i lijevog bubrega.

Jednakomjerno su zastupljene sve dobne i spolne skupine, ali je dislokacija ipak češća u

mladih konja.

Dislokacija lijevog dorzalnog kolona uzrokuje opstrukciju kolona na mjestu gdje visi

preko ligamenta. Javlja se umjeren abdominalni bol ili produžene intermitentne epizode

kolike. Sluznice izgledaju normalno, frekvencija bila je neznatno povećana. Rektalno je

moguće dijagnosticirati dislokaciju (palpira se zdjelična fleksura koja visi preko ligamenta

i lijevi dorzalni kolon usmjeren dorzokranijalno od lijevog bubrega).

Dijagnoza se može postaviti i ultrazvučno. Ako je dislocirana slezena, dolazi do

nakupljanja krvi u gušterači.

Koriste se 3 načina terapije:

1. uskrata hrane, da se utvrdi omogućuje li pražnjenje crijeva povratak kolona u fiziološki

položaj

2. valjanje konja, dok kolon ne izađe iz ligamenta


47

3. kirurško ispravljanje kolona u fiziološki položaj.

Kod valjanja životinje potrebno je primijeniti kratkotrajnu anesteziju (ksilazin ili

detomidin i ketamin), podizati stražnje ekstremitete te okretati životinju za 360° (180°).

Laparotomija se radi u ventralnoj medijanoj liniji. Prednost kirurškog liječenja je što se može

procijeniti vitalnost kolona. Prognoza je povoljna, preživljava više od 80 % životinja.

11.11.4. DESNA DORZALNA DISLOKACIJA

Lijevi kolon pomaknut lateralno oko baze cekuma leži između cekuma i desne

trbušne stijenke, a pritom se zdjelična fleksura pomiče kranijalno oko baze cekuma,

kaudalno do zdjelice te medijalno i kranijalno blizu dijafragme. Komplikacije nastaju kad se

kolon zarotira oko baze cekuma, čime je otežana venozna cirkulacija u kolonu, dok arterijska

cirkulacija ostaje intaktna.

Konji s desnom dorzalnom dislokacijom pokazuju blagi stupanj bola, a opće stanje

se polako pogoršava. U nekim slučajevima bol je žestok. Rektalno se palpira tenija kolona

usmjerena transverzalno do zdjelice, a može se palpirati i ventralni cekalni nabor.

Kirurški zahvat se radi u području zdjelične fleksure. Treba obaviti dekompresiju

lijevog dijela kolona i vratiti kolon u fiziološki položaj rotirajući ga oko baze cekuma u

suprotnom smjeru. Moguća je identifikacija i korekcija zavrtanja kolona. Prognoza je dobra,

uz uvjet da stijenka kolona nije oštećena.

11.11.5. VOLVULUS VELIKOG KOLONA

Pojam “torzija” godinama je značio rotaciju kolona oko svoje osi, a ako je uključen i

mezenterij između dorzalnog i ventralnog kolona, onda se to stanje naziva volvulus.

Najčešće mjesto volvulusa je spoj između desnog ventralnog kolona i cekuma, a rotacija je

najčešće u smjeru kazaljke na satu; cekum može, ali ne mora biti uključen. Ako je volvulus

manji od 270°, nastaje opstrukcija bez ishemije.

Kod volvulusa većeg od 360° nastaje strangulacijska opstrukcija cijelog lijevog kolona.

Kolika se pojavi iznenada, bol može biti blag do umjeren ako volvulus uzrokuje samo

opstrukciju crijevnog lumena. Ako je rotacija jača, bol je žešći, a životinja ne mora reagirati

na analgetike. Kolon je izrazito povećan, a mezenterij između dorzalnog i ventralnog kolona

je edematozan, što se može rektalno palpirati. Bilo je ubrzano, opće stanje se naglo pogoršava,


48

periferna perfuzija je slaba. Može se primijetiti napetost abdomena. Promjene u sastavu

peritonealne tekućine nisu proporcionalne stupnju volvulusa kolona.

Uzroci volvulusa kolona nisu poznati. Pretpostavlja se da nastaje zbog

neproporcionalne količine plina u kolonu. Na farmi s kobilama to je stanje povezano s

blizinom poroda, hranidbom travom ili hranom koja izaziva jako vrenje. Dodatni čimbenik

rizika je nedavno ždrijebljenje i boravak ždrijebeta uz kobilu. Najčešće se javlja u kobila

starijih od 8 godina.

Kirurški zahvat je potreban da se ispravi volvulus i prema potrebi odstrani avitalni dio

crijeva. Uklanjanje 90 % kolona nema posljedica za zdravlje, ali ako je kolon otečen,

prognoza je znatno lošija. U 20 % slučajeva volvulus se može ponovno javiti. U rasplodnih

kobila može se učiniti kolonopleksija. Preživi 27 % životinja.

11.11.6. ZAČEP I OPSTRUKCIJA STRANIM TIJELOM U DESCENDENTNOM

KOLONU

Abnormalnosti u descendentnom kolonu vrlo su rijeke i u manje od 5 % slučajeva

uzrokuju koliku. Najčešći uzroci su zaostajanje mekonija, začep i začep stranim tijelom.

Zaostajanje mekonija javlja se u novorođene muške ždrjebadi u prva 24 sata života.

Bolesna ždrjebad maše repom, pokušava defecirati i valja se. Dijagnoza se postavlja

digitalnim pregledom, a liječi se toplom vodenom klizmom sapuna.

Začep descendentnog kolona najčešći je u ponija, minijaturnih konja i odraslih

konja s ograničenim pristupom vodi ili zbog drugih intestinalnih staza. Moguć uzrok je

nedavno preboljenje salmoneloze, ali to nije dokazano. Kod potpune opstrukcije bol je

jak. Sekundarno se može javiti timpanija kolona i ileus. U odraslih konja dijagnoza se

postavlja na temelju rektalne pretrage kod koje se može palpirati začep. U descendentnom

kolonu uzrok opstrukcije može biti strano tijelo – najčešće se javlja u konja mlađih od 3

godine. Strano tijelo mogu biti guma, najlonske niti od opreme ili različite vrećice.

Začep se može liječiti medikamentozno analgeticima, tekućinama i. v. i klizmama.

Ovisno o jačini bola i punjenosti plinom moguće je kirurški ukloniti sadržaj. Prognoza

začepa kolona je povoljna, osim u prisustvu drugih komplikacija (npr. kolitis). Prognoza

začepa uzrokovanog stranim tijelom također je povoljna.


49

12. PRISTUP KONJU S KOLIKOM – PO KORACIMA

Postupak kod prvog posjeta konju s kolikom:

� uzeti anamnezu od vlasnika

• upotreba konja

• stelja

• proširenje abdomena prema zapažanju vlasnika

• količina fecesa

• boja urina

• znojenje i ostali znakovi

• podaci o antiparazitskom tretiranju

• cijepljenja

• gravidnost

• vrućica

• dob konja

� obaviti klinički pregled

• frekvencija bila i disanja

• rektalna temperatura

• procjena vidljivih sluznica

• turgor kože

• temperatura na ekstremitetima

• abdominalni zvukovi

• abdominalna tenzija (sumnja na peritonitis)

• makroskopska pretraga fecesa (krv, pijesak, paraziti, jajašca)

� početak liječenja (kolika s niskim stupnjem boli, bilo < 60/min)

• aplikacija 2 l mineralnih ulja nazogastričnom sondom – preporučljivo

• dodatna intravenska aplikacija jednog od sljedećih lijekova:

a) fluniksin meglumin (NSPUL) 1,1 mg/kg, trajanje učinka 1 - 8 h

b) ketoprofen (NSPUL) 2,2 mg/kg, trajanje učinka 1 - 8 h

c) dipiron (NSPUL) 10 mg/kg, trajanje učinka 1h

d) fenilbutazon (NSPUL) 2,2 - 4,4 mg/kg, trajanje učinka 3 - 5 h

i/ ili


50

e) hiozin-N-butilbromid (spazmolitik) 0,2 mg/kg, trajanje učinka

0,5 h.

Postupak kod drugog posjeta konju s kolikom:

� unutar dva sata od prvog posjeta

� nazogastrično sondiranje (bez obzira na bilo < 40/min)

� aplikacija lijekova intravenski:

a) pentazocin laktat (opioid) 1,1 mg/kg, trajanje učinka 0,5 - 4 h

b) detomidin hidroklorid (sedativ) 20 - 40 mg/kg, trajanje učinka 0,5 - 2 h

c) butorfanol tartrat (opioid) 0,05 - 0,2 mg/kg, trajanje učinka 0,25 - 4 h

d) ksilazin hidroklorid (sedativ) 0,2 - 0,5 mg/kg, trajanje učinka 0,5 - 1 h

� rektalna pretraga

• impakcija lijevog ventralnog kolona je jedina indikacija za primjenu natrijevog

sulfata peroralno u dozi 1 - 1,5 g/kg

� ovisno o kliničkom nalazu

• abdominocenteza

• kirurški zahvat.

Diferencijalna dijagnoza kod proširenih tankih crijeva (rektalnom palpacijom):

� ingvinalna hernija

� opstrukcija ileuma

� proksimalni enteritis (abdominocentezom nema eksudata ili je tekućina žućkasta)

� strangulacija jejunuma (abdominocentezom narančasti ili crveni eksudat).

Diferencijalna dijagnoza kod kronične intermitirajuće kolike:

� impakcija lijevog ventralnog kolona

• aplikacija 2 l mineralnog ulja ili 1 - 1,5 g/kg natrijevog sulfata peroralno

� impakcija desnog dorzalnog kolona

• aplikacija 2 l mineralnog ulja peroralno

� akumulacija pijeska u desnom dorzalnom kolonu ili cekumu

• aplikacija 2 l mineralnog ulja peroralno kroz nekoliko dana

� kronične adhezije

� aneurizma kranijalne mezenterijalne arterije


51

� dislokacija velikog kolona (desna dorzalna dislokacija, retroflexio coli, intususcepcija

cekuma, dislokacija u renosplenični prostor)

� neoplasme ovarija (granuloza tumori)

� enteroliti

� granulomatozni enterokolitis.

Diferencijalna dijagnoza kod povećanih limfnih čvorova priliježećih uz kranijalnu

mezenterijalnu arteriju:

� L4 larvalni oblici Strongylus vulgaris

� ždrebećak (Streptococcus equi)

� granulomatozni enterokolitis

� crijevni limfosarkom

� lokalna upala jejunuma, cekuma, ascendentnog kolona, poprečnog kolona ili

kranijalnog dijela descendentnog kolona.

Diferencijalna dijagnoza kod distendiranog velikog kolona:

� meteorizam velikog kolona

� dislokacija ascendentnog kolona preko renospleničnog ligamenta

� torzija kolona

� desna dorzalna dislokacija.

Paraziti povezani s kolikom:

� Strongylus vulgaris – prepatentni period oko 6 mjeseci

� Cyathostome – prepatentni period oko 6 tjedana

� Parascaris equorum – prepatentni period oko 10 tjedana

� Anoplocephala spp. – povezuje se s intususcepcijom cekuma.

Antiparazitski tretman:

� pirantel – interval 6 tjedana; zabilježen učinak protiv Anoplocephala spp. dvostrukim

doziranjem

� ivermektin – interval 8 tjedana; nije učinkovit protiv trematode, Anoplocephala spp. i

odraslog oblika Onchocerca spp.

� moksidektin – interval 16 tjedana; ne davati ždrjebadi mlađoj od 4 mjeseca.


52

13. LITERATURA

1) Auer, J. A., J. A. Stick (1992.): Equine Surgery: Alimentary system – The Acute Abdomen:

Diagnosis, Preoperative Management and Surgical Approaches. Second edition, W. B.

Saunders Company, USA, 216 - 223.

2) Barton, M. H., J. F. Peroni (2012.): The Systemic Inflammatory Response. Equine Surgery.

Elsevier Sounders, St. Louis, 13 - 24.

3) Bassage, L. H. (2009.): Stabilizing the horse with surgical colic for referral. Curent therapy

in equine medicine. Sounders, St. Louis, 377 - 381.

4) Bentz, B. G. (2004.): Understanding Equine Colic: Your Guide to Health Care and

Management. Blood – Horse Publications, USA, March 2004.

5) Colahan, I., T. Patrick (1999.): Surgical therapy for gastrointestinal diseases. Equine

medicine and surgery, Vol. 1, Mosby, St. Louis, 620 - 623.

6) Darta, D., Hodgson, J. Snyder (1997.): Ceacal disease in equids. Arst. Vet. J., 75, 552.

7) Doherty, T., A. Valverde (2006.): Manual of equine anesthesia and amalgesia. Management

of sedation and anesthesia. Blackwell publishing, 229 - 233.

8) Kolk, H. (2001.): Colic in the horse. Seminar o boleznih konj. Zbornik referatov. Lipica,

novembra 2001, 22 - 31.

9) Mair, T. (2002.): Analysis of peritoneal fluid. Manual of equine gastroenterology. Elsevier

Saunders, London

10) Marshall, J. F., A. T. Blikslager (2012.): Colic: Diagnosis, surgical decision and

preoperative management. Equine surgery. Elsevier Sounders, St. Louis, 402 - 407.

11) Ragle, A. C. (2004.): Equine surgery. The acute abdomen: diagnosis, preoperative

management and surgical approaches. Sounders, St. Louis, 224 - 233.

12) The Merck Veterinary Manual (2011.) Overview of equine colic. Tenth Edition, dostupno

na

http://www.merckmanuals.com/vet/digestive_system/colic_in_horses/overview_of_colic_in_h

orses.html

Documents

ABDOMINALNA KIRURGIJA KONJA · VASKULARIZACIJA PROBAVNOG SUSTAVA Probavni sustav konja krvlju opskrbljuju grane aorta abdominalis, a to su a. coeliaca i a. mesenterica cranialis