M. DELLY

ZMIJSKA KUA

PREVEO NEVEN BUDAK

NAKLADNI ZAVOD MATICE HRVATSKE ZAGREB, 1989.

PUKA KNJINICA UREDNIK BRANIMIR DONAT NASLOV ORIGINALA LA VILLA DES SERPENTS ISBN 86-401-0019-5 Tisak: NIRO Prosvjeta Bjelovar, Vladimira Nazora 25

I Hoel je otvorio teka vrata s ostakljenim malim etverokutima i spustio se niz tri izlizane granitne stube u poploeno dvorite pred vrtom. Iza njega se uzdizalo staro proelje zamka Lesve-lec. Granit, neko svjetosiv, postao je taman. Potje-cao je iz susjednog kamenoloma. Oko prozora s malim zelenkastim staklenim oknima ovio se vijenac kamenih koljki, koji se iznad svakog prozora spajao u dvije zmije. Dvorite je bilo dobro odravano. Meu izlizanim kamenim ploama na tlu nije bilo trave. Nadesno, uz visoki zid cvale su divne ruiaste i bijele kamelije. Ali vrt je bio zaputen. Drvee je raslo po svojoj volji tako da je sjena guila neko mnogobrojno i dobro njegovano cvijee. Aleje, koje su se istile od trave dva puta godinje, ponovo su bile pokrivene zelenim sagom. U gustom granju ptice su nale udoban dom, a njihov je pjev ispunjao sjenovit put kojim se pribliavao Hoel de Penandour. Taj mravi, tamnokosi mladi bio je potomak stare bretanjske obitelji. Imao je fine crte lica, s crne kovrice naslijedio je od majke, roene Rosnoan iz Tregaz-en-Leona. Od Penandourovih pak naslijedio je oi boje oceana. Oni su bili mornari ili poljoprivrednici, a esto jedno i drugo istovremeno. Od majke, njene Anne, umrle pri njegovu porodu, batinio je ljubav prema umjetnosti i nauci. Hoel je, nosei u ruci tanku knjigu, zamiljeno etao alejom uokvirenom neobrezanim grmljem. Li-panjsko jutro, koje je isprva bilo pomalo zamagljeno, poelo se razvedravati. Ali sunane zrake nisu prodirale kroz gusto granje. Sjena je postajala sve gua dok se Hoel pribliavao vrtnoj ogradi. Napokon je stigao do neke istine uokvirene starim kestenovima. U sredini se uzdizao vodoskok: na crnom granitnom postolju bila je postavljena nace-rena glava, a iz njenih je usta tekao tanak mlaz vode i slijevao se u kamenu vazu, pozelenjelu od starosti. inilo se kao da je sjena ispod gustog lisnatog svoda bila ovdje nekako svjeija i primamljivija. Blago je svjetlo kupalo travnjak koji se sterao i dalje iza reetkaste ograde na kraju posjeda Penandourovih. Ta je ograda uokvirivala cijeli posjed. Bilo je to pravo remek-djelo u eljezu. Kao eljezna ipka pru-ala se izmeu dva posjeda. Ranije su mala vrata u toj ogradi povezivala stanovnike Lesveleca s onima prijeko iz Zmijske kue. Ali ta su vrata ve dugo ostajala zatvorena. Jednog dana, dok je jo bio dijete, Hoel je zapitao tetku Jeanne zato ih nikada ne otvaraju. Ona je odmahnula i tuno odgovorila: - Kua pripada vrlo zlim ljudima. Nemoj nikada o tome govoriti pred bakom. Od tog je vremena mali djeak poeo zamiljati da u tom zaaranom vrtu ive neka zla bia. U isto vrijeme ga je taj vrt privlaio svojim svjeim travnjacima, divnim cvijeem i malim mramornim vodoskocima uokvirenim grmovima rua. Nedaleko ograde uzdizao se mali esterokutni paviljon od bijelog mramora, prekriven u ovo doba godine malim utim ruama. S paviljona sputale su se tri stube prema travnatom polukrugu okruenom vitkim stupovima od ruiastog mramora, usred kojeg je na postolju stajao neki kip iz mitologije. Iako je Zmijska kua bila nenastanjena, vrt je uvijek bio pomno odravan. Ujak Gisquel, manje ta-janstven od tetke Jeanne, ispriao je Hoelu prije nekoliko mjeseci ono to se zbilo izmeu te dvije obitelji. Bar dio te prie, jer Hoel je osjeao da mu ni ujak nije kazao sve. Poetkom XIX. stoljea u zamku Lesvelec ivjela su dva brata, Alain i Xavier. Stariji je ostao na ima-nju, a mlai, pomorski oficir, dao je ostavku na svojoj slubi i nastanio se u Meksiku. Tamo je provodio ivot pustolova. Obogatio se pronaavi nalazite zlata. Oenio se kerkom nekog vlasnika hacijende i vratio se u Bretanju kad mu je bilo oko etrdeset godina. Otkupio je od brata zemljite kraj vrta starog zamka Lesvelec i na njemu sagradio Zmijsku kuu. elio je da se ona u svemu razlikuje od drugih kua u tom kraju. Stoga za njezinu gradnju i nije htio upotrijebiti uobiajeni granit, ve je, uz velike trokove, dao dopremiti bijeli kamen. U kuu se ulazilo kroz nadsvoena vrata. Sa svake strane ulaza stajale su dvije ogromne kamene zmije uzdiui svoje ogavne spljotene glave. Xavier ih je donio iz Meksika gdje ih je bio pronaao u nekom astekom hramu. Zmije su se nalazile i na grobu obitelji Penandour za koju su tvrdili da potjee od vile Melusine. Stanovnici tog kraja govorili su da predstavlja nesreu staviti svoju kuu pod zatitu tog avoljeg olienja. Nepovjerljivo su promatrali lijepu Meksikanku ije su se haljine ivih boja bile i odvie razlikovale od jednostavnih tog kraja. Obitelji Penandoura ivjele su u prijateljskim odnosima. esto su se sretale, a lijepa Concepcion bila je kuma jednog od malih Penandoura iz starije loze. Umrla je u proljee 1842. pri porodu kerke Josseli-ne. Josseline se u dvadesetoj godini udala za baruna Brehansa. Srdane veze izmeu tih dviju kua trajale su i dalje sve do 1872. godine. U to je doba gospodar Lesveleca bio Job Penandour. Njegova ena

Haude, roena Rosnoan, rodila mu je sina i kerku. U Zmijskoj kui stanovao je ljeti Amaury Brehans, kome je ve bila umrla ena Josseline, a on je kao udovac boravio tu sa svojom kerkom. U to je vrijeme dolo do raskida izmeu dviju kua. Zato? To gospodin Gisquel nije kazao. Hoel je saznao samo to da u Zmijskoj kui ve trideset godina nitko ne stanuje.

II

Prije dva mjeseca saznali su od vrtlara Zmijske kue da e barunica uskoro stii. Doli su radnici i iz-veli potrebne popravke. Pojavila se i posluga, zatim koije i konji. Ali Hoel nije znao je li vlasnica ve stigla. Uostalom, to ga nije ni zanimalo. Volio se sam prepustiti uicima tog skladnog vrta. Prisustvo bilo koje druge osobe samo bi mu pokvarilo to zadovoljstvo. Ovog trenutka u vrtu nije bilo nikoga. Ipak su jedna vrata od paviljona bila otvorena. Na prvoj stubi leao je bijeli ruski hrt. Hoel je sjeo na kamenu klupu jednako tako staru kao to je to bio i vodoskok. Otvorio je knjigu i po-eo itati. Nakon nekog vremena podignuo je pogled i primijetio na pragu otvorenih vrata paviljona neku mladu enu. Silazila je stubama laganim korakom. Njezina prozrana haljina bila je zelene boje mladog lia. ena je bila plavokosa. U desnoj je ruci drala kiobran s dugom drkom. Pribliavala se polako, gotovo plesnim korakom, u pratnji svog lijepog psa. Koraknula je prema istini okruenoj mramornim stupovima, zastala i dozvala: - Kyra! Eva! Iz paviljona su izile dvije djevojice i pridruile joj se. Obje su bile plavokose. Ona, koja se inila starijom i bila odjevena u ruiastu haljinu, imala je duge srebrenkaste pletenice. Kosa druge djevojice bila je tople zlaane boje, a lice ruiasto poput rue. - Vratimo se, male moje! Odrat emo sat baleta, a zatim emo izjaiti prije objeda. - Umorna sam, draga bako! Neu moi plesati. Djevojica s dugim pletenicama pristupila je eni, uhvatila je za ruku i poljubila je. Hoel je pomislio da je krivo uo ovo bako. - Ti si lijena, Kyra! Iako si nadarena, morat e mnogo vjebati eli li postii savrenstvo. Kako ugodan glas! Njean i milujui s jedva primjetnim stranim naglaskom. Djevojica je odgovorila: - Neu morati raditi kao Eva! Ja ne moram zaraivati. Okrenula se prema drugoj djevojici i prezrivo se nasmijeila. Eva je spustila pogled i poela milovati psa. Mlada se ena toplo nasmijala. - To je istina! Ali unuka slavne plesaice Volonef mora znati dobro plesati. Uhvatila je Kyru za ruku i krenula s njom prema kui. Eva ih je pratila zajedno s psom, ije je bijelo krzno bilo iste boje kao i njezina haljina. Uskoro su ne-stali iza nekog grma. Hoel je jo neko vrijeme stajao nepomino, razmiljajui o onom to je vidio. Je li ta lijepa mlada ena bila barunica Brehans? To nije mogla biti udovica Amauryja Brehansa, u to je bio uvjeren. Nakon nekog vremena Hoel je ponovo otvorio svoju knjigu i pokuavao dalje itati. Ali stihovi bre-tonskog pjesnika, kojeg je inae toliko volio, nisu ga mogli zaokupiti. Napokon je zaklopio knjigu i pristupio ogradi. Pod toplim suncem pruao se lijepi, i sada naputeni vrt. Sve je bilo puno nasada rua i drugog cvijea. U daljini se uzdizala kua polusakrivena iza egzotinog drvea koje je tako dobro uspijevalo pod bre-tonskim nebom. Hoel je iznenada zauo svirku violonela. Mladi je sluao nekoliko trenutaka te tople, tune zvukove, da bi se zatim okrenuo i uao pod gustu sjenu kestenova. Poao je kui alejama obraslim travom. U dvoritu, kraj vodoskoka, neka stara sluavka prala je povre. - Gospoa vas trai, gospodine Hoel! - ree. Popeo se izlizanim stubama i naao se u irokom, kamenom poploenom hodniku koji je dijelio kuu na dva dijela. Otvorio je teka, ulatena vrata od hra-stovine, te uao u prostoriju zvanu dvorana. Bila je duga i obloena hrastovinom. S grede na visoku stropu visio je ogromni starinski svijenjak od bakra. Kroz dva prozora s malim oknima dopiralo je dovoljno svjetla, ali ni sunane zrake nisu mogle dati veseliji ugoaj toj prostoriji. Namjetaj, pocrnio zbog starosti, bio je izraen od izrezbarene hrastovi -ne. Ranije, kad je Haude Penandour jo bila mlada ena, ukraavala bi sobu cvijeem. Ali Hoel to vie nije doivio. Uvijek bi ulazio s osjeajem nelagode u tu sumornu prostoriju u kojoj je kraj

prozora sijedjela gospoa Penandour u izrezbarenom naslonjau. Tu bi plela, krpala i sastavljala kune obraune. Danje svjetlo osvjetljavalo je njezine uvele obraze, utu prozirnu kou i gustu sijedu kosu. Neko je to bila lijepa ena. Od ljepote preostale su jo samo divne modre oi, iako su joj kapci bili uvenuli i sme-urani. Nosila je jednostavnu, ali vrlo urednu haljinu. Jedini ukras na njoj bio je mali zlatni kri ovjeen o vratu na crnoj vrpci. Hoel se nije sjeao toga da bi se njegova baka ikada smijala. Otkad je se sjeao, njezino je lice uvijek bilo jednako hladno, a bore oko usana davale su mu izraz gorine. Onako hladna i mirna priinjala se kao da neprestano razmilja o svojoj tunoj prolosti. Znao je da je postala udovica s trideset godina. Zar je doista sve te godine ostala neutjeiva? - Bako, Josephine mi je kazala da ste me traili? - Da! Odmah nakon objeda poi e ujaku Effa-mu. Mora otii u Quimper biljeniku. Dat e mu ovo... Iz stolia s brojnim ladicama izvukla je smotak papira i pruila ga Hoelu. - Povedi Yolandu sa sobom! Potrebna joj je etnja. Pogledala je unuka koji je stajao pred njom pun potovanja, i na trenutak je njezin pogled odavao ve-liku uznemirenost.

III Sat je odzvonio dvanaest i trideset kad je Hoel iziao na hodnik u pratnji svoje sestre. Krenuli su u dio nepoploena dvorita. Tu su se nalazile staje i spremite za koiju. S lijeve strane, u zidu prekrivenom crvenim kamelijama, nalazila su se vrata to su vodila na gospodarski dio imanja. Odatle se kroz otvor u drvenoj ogradi stizalo do ceste za Sarzeau. Cesta je bila dobra, ali prazna osim u sajmene dane. Uz nju su rasli stari brestovi. Prolazila je kraj Zmijske kue. Kroz lijepu ogradu od kovanog eljeza vidjelo se njezino kameno proelje boje meda, vitka kolonada i loa ukraena sagovima toplih boja koji su padali niz ogradu. Sve je to nalikovalo na prizore sa renesansnih slika. Pred kuom stajao je vodoskok a voda se s njega slijevala u pravokutni bazen. - Netko stanuje u kui - primijeti Yolanda. Poela je polaganije hodati elei bolje osmotriti kuu. - Mislim da su stigli juer. Kad sam tetu Jeanne zapitala tko su oni, odgovorila mi je: Ne obraajmo panju na te ljude! Tako se udno ponaala... Hoel joj nije nita odgovorio, pa je Yolanda zau-tjela. Bila je naviknuta na njegovu utnju, na koju je sigurno utjecala i mrana atmosfera njihove kue. I na nju je ona poela djelovati otkad je prije dvije godine zbog tednje morala napustiti kolu samostana Quimper. Sad ju je obuavala njezina tetka Jeanne Penandour. To je ujedno bila i jedina zabava te visoke esnaestogodinje djevojice. Imala je smee kose poput Hoela, i izraajne crte lica. Njezine su oi bile jo tamnije od njegovih i ponekad bi u njima zasjala neka udna vatra. Efflam Gisquel je stanovao u starom stanu u sreditu mjesta, nasuprot crkvi. Taj je neenja bio mlai brati Joba Penandoura, Hoelova djeda. Posjedovao je mali imetak pa se mogao posvetiti arheologiji i vrtlarstvu. Bio je to poten i usluan ovjek koji bi obavljao poslove za gospou Penandour kad bi ga ona to zamolila. Prouivi papire koje mu je Hoel donio, promrmljao je neto po svom obiaju: - Dakle, morat u poi ak do Quimpera! Izgubljeni dan a samo zato da bih vidio riblje oi tog go-spodina Braisa. A to e uboga ena dobiti time? Upozorio sam je, ali ta tvoja baka je vrlo tvrdoglava, mali moj! Sjedjeli su u blagovaonici namjetenoj tekim pokustvom od mahagonija. Kroz otvorene prozore Hoel je vidio mali trg i crkvu s isklesanim proeljem, djelo nekog strpljivog majstora iz davne prolosti. Obasjavalo ju je sunce koje se sada napola sakrilo meu oblacima... Ispred portala zaustavila se neka jahaica i njezin pratilac. Hoel je odmah prepoznao mladu enu koju je vidio tog jutra. Njezin pratilac bijae vrlo mad ovjek, takoer plavokos. Pomogao joj je sjaiti, ogledao se i priao nekom ovjeku koji je stajao na pragu crkve... Vratio se s njim, predao mu uzde konja, a zatim uao u pratnji one ene u crkvu. Hoel se okrenuo prema svom ujaku koji je takoer promatrao to dvoje stranih ljudi. - Stanuju u Zmijskoj kui. - Da - ravnoduno je odgovorio gospodin Efflam. Preao je rukom preko brade kojom je zavravalo njegovo okruglo lice svijetle boje koe. Reklo bi se

da je neka sjena prela njegovim inae tako dobrodunim licem. - Tko je ta gospoa? - Udovica Amauryja Brehansa. Gospodin Gisquel je to kazao takvim glasom kao da mu se gadi spominjanje tog imena. - Udovica Amauryja? Nemogue? Premlada je. Ujak Efflam se gorko nasmijao. - Bit e istih godina kao i tvoja baka. Ali takva bia uvaju tajnu vjene mladosti. - Kakva je to ena? - Jedna od onih koje siju oko sebe nesreu i propast. Ali zato te to zanima? Ne brini se za te ljude, i nemoj ih spominjati pred bakom! Glas gospodina Gisquela bio je neuobiajeno grub. Hoel je zautio, iznenaen i sam to su ga te osobe toliko zanimale. Yolanda se pojavila nekoliko trenutaka kasnije donosei trenje ubrane u vrtu. Njezin brat i ona oprostili su se od gospodina Efflama i napustili kuu. Stigavi na trg, Yolanda je zapitala brata pogledavi prema crkvi: - Ne bismo li trenutak uli? - Dakako - odgovori Hoel. Proli su kroz portal na kome je neki naivni slikar naslikao Posljednji sud. U crkvenoj su se lai, izme-u stupova od tamnog kamena, redale hrastove klupe. Yolanda i Hoel poli su do one Penandourovih a ta se nalazila u prvom redu. Oni stranci razgovarali su blizu njih dosta glasno. Hoel je uo kako spominju da stari drveni rtvenik nalikuje na ipku. Divili su se i prozorima s crvenim, modrim i smaragdno zelenim staklima kroz koje je u ovo doba dana sjalo sunce. Gospoa Brehans je kazala: - Pogledaj, Youri, one draesne likove svetaca... I tu haljinu tako divne ljubiaste boje. - Da, ima mnogo zanimljivih stvari u toj maloj crkvi... Pogledaj oltar, bako! Kako udna glava s ro-govima! Doista, sad je bilo posve sigurno! Ova lijepa mlada plavokosa ena bila je suvremenica gospoe Penandour. Hoel je promatrao njezin vitki lik i uzani struk koji se isticao u tamnozelenoj haljini za jahanje. Na srebrenasto plavu kosu stavila je mali eiri ukraen bijelim perom. Rumene usne isticale su se na njezinu blijedom licu. Mladi je imao istu boju kose i vitak stas. Bio je vrlo pokretan. Odjenuo je otmjeno jahae odijelo i obuo skupocjene izme. Od prvog se trenutka nije sviao Hoelu. Ali nije imao vremena shvatiti zato. Gospoa Brehans je uhvatila svog unuka pod ruku. - Nemojmo se dulje zadravati - rekla je. Zatim su oboje napustili crkvu. - Hoemo li poi? - zapitala je Yolanda, primjetivi da njezin brat ne ustaje. Krenuo je za njom. Amazonka i njezin kavalir ve su bili nestali. - Tko su ti ljudi? - zapitala je Yolanda. Bez sumnje neki stranci. - To su vlasnici Zmijske kue. - Tko ti je to kazao? - Ujak Efflam. Ova je gospoa udovica djedovog bratia Amauryja Brehansa. - A izgleda tako mlado! Njezin pratilac zove je bakom... ula sam ga. - Da! Ujak kae da je ona istih godina kao i naa baka. - Nemogue, Hoel! Ujak se sigurno vara. - Ne vjerujem - kratko odgovori Hoel. urili su se cestom osjenjenom lijepim brijestovima, iza kojih se pruala ivica dudova. Istoni je vje-tar donosio sa sobom miris mora, jer je Ocean bio blizu. Pruao se iza polja zobi i prostranog zemljita obraslog uticom i vrijesom. Prolazili su kraj livada na kojima su pasla stada Penandoura. Stoka je predstavljala i jedini izvor prihoda tog imanja. Prolazei kraj Zmijske kue, primijetili su kako one dvije djevojice igraju kroket u jednoj od aleja. Pas je stajao kraj ograde i promatrao Hoela i Yolandu. - Kadva divna ivotinja! - uzviknula je Yolanda. Hoel se okrenuo i dugo promatrao proelje kue boje meda, kamene zmije i dvije djevojice u svije-tlim haljinama, utonule u igru u sjeni tog lijepog vrta.

IV

Nedaleko imanja Penandour nalazio se samostan, a u njemu kola koju su svi lanovi te obitelji poha-ali ve vie od jednog stoljea. Hoel je bio jedan od najboljih uenika. Direktor je govorio da mu je jedina mana to previe sanjari. Mladi je svakog jutra polazio u kolu, vraao se na objed, a zatim

boravio u koli sve do est sati. Iduih je dana ee susretao lijepu jahaicu i njezinog pratioca. Ili bi pak kraj njega prolazila lagana koija u koju je bio upregnut ivahan konj .Gospoa Brehans je upravljala njome, a vozila bi sa sobom obje djevojice. Skroman uenik u iznoenom odijelu nije mogao privui panju tih otmjenih ljudi. Ali on bi ih uvijek promatrao sa zanimanjem, a mogunost susreta s njima unosila je neto ivosti u njegov inae tako jednolian ivot. Imao je drugove koje je vie ili manje volio, ali nije imao pravog prijatelja. Njegova se priroda jiije lako otvarala ni pred kime. Nije se ni kod kue povjeravao nikome. Njegova je baka uvijek bila suzdrana, a tetka Jeanne ivjela je u svijetu svojih snova, pa nije mogla shvatiti mladia kakav je bio Hoel. Bio je stoga poprilino osamljen. Tim vie, to se nije nikome lako povjeravao. Hoel ima zatvorenu duu, govorio je jedan od njegovih profesora koji ga je poznavao od njegove devete godine. Jedne veeri, nakon kole, mladi je navratio do gospodina Gisquela da bi zatim u smiraj dana krenuo kui. Pred Zmijskom kuom usporio je korak. Uvijek ga je naime iznova privlailo neto tajanstveno to nije osjeao ranije kad je kua bila nenastanjena. Te je veeri zauo iza sebe brzi kas. Okrenuvi se, primijetio je konja. Jurio je poput vjetra. Mala dje-vojica sva prestraena drala se grevito za uzde, a rasputena joj je kosa vijorila zrakom. Hoel je osjetio opasnost i skoio prema konju objesivi se o njegove nozdrve. Bio je snaan, usprkos svojoj mravosti, ali konj ga je odbacio. Ipak je usporio svoj kas i zaustavio se nekoliko koraka dalje druih nogu. Mladi, koga je gospoda Brehans zvala Youri, dojurio je tog trenutka na drugom konju. Skoio je s konja, potrao prema djevojici i skinuo je s konja. Bila je vrlo blijeda, pletenice su joj se rasplele i izgledala je kao da e se svakog trenutka onesvijestiti. - Doi, Kyra, vratimo se brzo! Konji e poi za nama. Moram poslati ljude da odnesu mladia u kuu. ini mi se da se onesvijestio. Kyra je zateturala prema Hoelu. - Krvari! - ree, pokazujui mladievo elo. - Da, ali moda to i nije opasno. Deset minuta kasnije, Hoel je, jo uvijek u nesvijesti, leao na divanu u nekom malom salonu. Neki postariji sluga drao mu je pod nosom miriljivu sol. Ubrzo se osvijestio i iznenaeno pogledao oko sebe. - Gdje sam? - zapita. ~ Ve vam je bolje! Povezat u vam ranu i za trenutak e sve opet biti u redu - ree sluga. ovjek u smeoj livreji sa zelenim ukrasima spretno mu je oprao ranu i povezao je. Zatim je Hoelu pruio au dobrog vina. - Je li djevojica spaena? Hoel se iznenada sjetio to se dogodilo. - Gospoica Kyra je iva i zdrava. Vama zahvaljuje to joj se nita nije dogodilo, sudei po onom to nam je gospodin Youri ispriao. - Da, vi ste spasili moju ljubljenu unuku! U sobu je ula gospoa Brehans odjevena u dugu kunu haljinu od lagane bijele svile. Pristupila je i nagnula se nad Hoela. Oigledno se iznenadila kad ga je bolje pogledala. - Kyra mi je kazala kakvom ste hrabrou zaustavili konja. Hvala vam! Promucao je nekoliko rijei. Ni sam nije znao to je kazao. Primijetio je kako ga gospoa Brehans to-plo promatra. - Kako se osjeate? - Ve mnogo bolje. Okruio ga je oblak finog parfema. Meka mu je ruka pogladila elo. - Niste li i vi jedan Penandour? - Da, ja sam Hoel Penandour. - Niste li sluajno unuk Joba Penandoura? Kimnuo je. - Dobro sam poznavala vaeg djeda. Bio je to vrlo drag ovjek. Imate njegove lijepe oi tako rijetke boje. Polagano je i mazno izgovarala te rijei. Hoel je promatrao svoju sugovornicu i divio se njezinom mladenakom izgledu, barunastoj koi i draesnom smijeku koji je jedva otvarao njezine ruiaste

usne. - Morat ete me opet posjetiti, Hoel Penandour! - Ne vjerujem da u moi... Nasmijala se onim toplim smijekom koga je ve prije bio uo. - Vaa baka to nee dopustiti, zar ne? Pa nemojte joj nita rei. U davna se vremena bila uvrijedila zbog nekih sitnica. Ali vas nita ne prisiljava dijeliti te njezine osjeaje. Dovoljno ste odrasli da po-sjeujete koga elite. Za to vam nije potrebna njezina dozvola. Dakle, obeajte mi da ete doi... re-cimo u nedjelju u etiri sata. Tad ete sresti i Kyru koja eli zahvaliti za svoj spas. Obeajte mi to! vrsto je stisnula mladievu ruku. Njezine oi boje tirkiza smijeile su se njeno. Hoel vie nije oklijevao. - Obeavam vam, gospoo! - Dobro! A sada vam vraam slobodu. Mislim da vas je Germain izlijeio. Dakle, do nedjelje! Lagano ga je udarila po ramenu i izila iz sobe. U sobu se ponovo vratio onaj isti sluga i odveo Hoela do vrtne ograde. Ovaj je, jo uvijek pomalo oamuen, krenuo prema kui, inilo mu se kao da sanja, pa nije mislio na to kako e drugima objasniti gdje i kako je ozlijeen. Kad je uao u predvorje, upravo je tetka Jeanne izlazila iz kuhinje, svezavi modru pregau preko stare haljine koju je obiavla nositi u kui. Uzviknula je. - to ti se dogodifo? Jesi li ranjen? - Nije mi nita, tetko Jeanne! Pao sam u kolskom dvoritu za vrijeme odmora. Vjerujte mi, to nije nita. On, koji nikada nije lagao, izrekao je tu la ne oklijevajui ni trenutak. A pri tom nije osjeao grinje savjesti.

V

- Dragi moj, evo male Kyre koja e vam se sama zahvaliti. Hoel se nalazio u velikom salonu iji su zidovi bili oslikani freskama, na kojima su se neke udne ptice odmarale izmeu ne manje egzotinog drvea i biljaka. Salon je bio pun divana prekrivenih arenom svilom, dubokih naslonjaa i dragocjenih malih stolia. Na jednom od divana leala je gospoa Brehans u zelenoj svilenoj kunoj haljini izatkanoj srebrom. U kosi joj je sjao zlatan obru ukraen smaragdima. Hoel je sjedio nasuprot nje na niskoj stolici prekrive-noj perzijskim sagom. Obje su djevojice ule kroz jedna od triju staklenih vrata koja su vodila u vrt. Kyra je prila Hoelu i on je ustao. Pruila mu je obje ruke govorei: - Hvala vam, to ste me spasili! Bit u vam zahvalna cijelog ivota, gospodine Penandour! I ona je, poput bake, imala ugodan glas, nalik milovanju. Nalikovala je i inae gospoi Brehans, samo to crte njezina lica nisu bile tako pravilne. Ali boja kose im je bila ista, jednako kao i neobino privlane tirkizne oi. - Pa to je bilo razumljivo samo po^sebi! - promucao je Hoel, lagano porumenjevi. - Da, za jednog Penandoura! - dodala je gospoa Brehans. Nasmijeila se. Kakav sladak, zavodniki smijeak! - Evo moje druge unuke, Eve Berry. Hoel je stisnuo finu ruku koju mu je djevojica pruila. Ugledao je oi ljubiaste boje koje su ga za-miljeno promatrale. Eva se zatim odmaknula i sjela u duboki naslonja u kome se izgubilo njezino sitno tijelo u bijeloj haljinici. - Narui aj, Kyra! - naredi gospoda Brehans. - Hoe li Youri doi? - Mislim da hoe, bako! - Rekao mi je da e svirati u paviljonu. Ovo je rekla Eva, koja je jo i dodala: - Ne znam hoe li doi na aj. - Vidjet emo... Moj je unuk umjetnika priroda. Obratila se Hoelu. - To je naslijedio od mene. Jeste li ikada uli za Dariju Volonef? Smijeak joj je sad postao pomalo ironian. - Nisam, gospoo! - Bila sam sigurna u to. Gospoa Penandour vam sigurno nije...

Ironija je na trenutak postala okrutna. ... U ovaj naputeni kraj sigurno ne dopiru odjeci kazalinog ivota. Dakle, mladi redovnice, Daria Vo-lonef je najslavnija plesaica naeg vremena. Kao udovica grofa Kaminea udala se u drugom braku za baruna Brehansa, bratia vaeg djeda. I evo je sada tu pred vama. Hoel ju je zaueno promatrao. Zar je ona bila plesaica? Gospoa Brehans se tiho nasmijeila. - Pretpostavljam da su vam o plesaicama govorili kao o izdanku pakla? Kad me budete bolje upo-znali, shvatit ete da to nije istina i da mi plesaice moemo biti najbolje ene na svijetu... - Evo, draga moja, pazi kako se dri! Na taj e nain iskriviti kimu, a to bi bila velika teta. -Brino se obratila Evi. Ponovo se okrenula Hoelu. - Uim unuice plesati. Evi e to biti zanimanje. Mislim da e uspjeti u tome, iako e uvijek ostati samo osrednja plesaica. Kyra ima mnogo vie dara, ali ne voli raditi. A bez truda nema uspjeha. Plesna je umjetnost vrlo traena. Kyra je sjela kraj Hoela i promatrala ga sa strane. Pri tom se smijeila tako da je mogao opaziti njezine sjajne zube. Sluga Germain je donio aj. Eva ga je posluila u kristalnim aama s drkama od pozlaenog srebra. Njezine su kretnje bile njene i polagane. Crte njezina lica bile su lijepe, a usta su odavala vrstou i ozbiljnost. Nije govorila, a kad je zavrila s posluivanjem ponovo je sjela u naslonja gledajui pred sebe zamiljeno i pomalo tuno. Kyra je, pak, govorila i smijala se. Priala je zabavne dogodovtine, oamutivi pri tom pomalo Hoela nenaviknuta na takve brbljarije, iako su ga zanimale. - Djevojice, mogle biste poi po naeg glazbenika - ree gospoa Brehans. - Povedite i svog no- vog prijatelja. Pokazat ete mu-i na vrt. - To je izvrsna zamisao, bako! Kyra je uhvatila Hoela za ruku i povukla ga kroz vrata u vrt. Eva je krenula za njima. Poli su sjeno vi-rim alejama, proli kroz cvjetnjak i stigli do paviljona. Do njih je dopirao zvuk violonela. - to to Youri svira, Eva? - zapita Kyra. - Ne poznajem tu skladbu. - To je djelo nekog panjolca. - Eva naime oboava glazbu, a moj je brat poduava - objasnila je Kyra Hoelu. - Kako vam se svia na vrt? - Krasan je. A jedan dio ve poznajem. Pokazao je ogradu koja je dijelila njihove posjede. - To je istina! Kad nas budete ponovo posjetili, moi ete proi kroz ta vrata. - Ve su dugo zatvorena, i brava se vjerojatno vie ne moe otkljuati. Osim toga, neu vie moi dolaziti... - A zato ne? Kyra je zastala i pogledala ga njeno. - Jer bi se moja baka vrlo ljutila kad bi to saznala. - Nee saznati, ako joj to sami ne kaete. Hoel je oklijevao: - To ne bi imalo smisla... Kyra se nasmijala, a njezin je smijeh podsjeao na onaj njezine bake. - Ne bi imalo smisla? Zato? Jer se gospoa Pe-nandour naljutila u davna vremena na moju baku... Baka mi je kazala da je to bilo zbog neega to se esto dogaa. Stoga bi bilo glupo od vas da vie ne dolaite ovamo, osobito ako vam to priinja zadovoljstvo. Uhvatila ga je pod ruku i nastavila: - Baka e vas ve uvjeriti u to. Doite, posjetimo mog brata! Bijeli pas, koji je leao na pragu paviljona, ustao je i priao im, Kyra ga je pogladila u prolazu. - Kaliane, lijepi moj psu! Paviljon je iznutra bio ukraen mitolokim freskama, pomalo oteenim vlagom. Tragovi vlage vidjeli su se i na etiri visoka, uska ogledala. Od pokustva tu su stajale samo dvije male sofe prekrivene modrim damastom i mali crni lakirani stoli. - Ah, evo naeg mladog spasitelja! Youri je pruio Hoelu vrlo njegovanu ruku dugih prstiju. Jednim je pogledom opazio skromno odijelo mladog Penandoura. - Uspjelo vam je pobjei baki, tom zmaju? Hoel je pocrvenio osjetivi kako srdba raste u

njemu. Koliko je prezira i podrugljivosti odavalo to lice i taj glas. U njemu se probudio ponos Penandou-rovih. - Moja baka nije zmaj - ree suho. - Sigurno ima dobrih razloga zato se ljuti na gospou Brehans. Nisam smio doi ovamo bez njezina odobrenja. Kyra je poloila svoju ruku na njegovu i lagano ga pomilovala. - Ne ljutite se! Youri se voli rugati drugima. Za kaznu e nam sada neto odsvirati... Ples vila,You-ri! To je tako lijepo. Ponudila je Hoelu mjesto kraj sebe. Eva je ostala vani i sjela na jednu od stepenica. - Doi, Eva, ima mjesta i za tebe! - pozvao ju je Youri. - Ne, hvala, meni je i ovdje dobro. Youri je nestrpljivo odmahnuo. Zatim je prihvatio svoje gudalo i zapoeo svirati. Hoelu se nije svialo to lice, te tanke usne i blijede oi nalik na ustajalu vodu. Ali obuzeo ga je ar svirke. inilo mu se kao da vile pleu u gaju i na travnjaku obasjanom mjeseinom. - Kako je to bilo divno! - uzviknuo je posve iskreno na kraju svirke. - Zar ne? - zapita Kyra. - Morate ga ponovo doi sluati. Youri, nee li popiti aj? Mi smo ga ve ispili i baka nas je poslala po tebe. Youri je ustao i poloio svoj instrument na sofu. Nemarnom kretnjom proao je rukom kroz plavu, dosta dugaku, kosu. Nije bio visok, ali je bio skladno graen, pomalo majih pokreta, kao i Kyra. Prstupio je vratima i uhvatio Evinu ruku. - Mala moja Eva, jednog e dana i ti svirati tu skladbu. - Nasmijeio se uhvativi djevojicu pod ruku. Svi su se zajedno poeli vraati kui. Gospoa Brehans vie nije bila u salonu ptica, kako su nazivali onu sobu u kojoj su primili Hoela. Nali su je u susjednom salonu u kome su zidovi bili obloeni kineskom svilom a pokustvo ukraeno crvenim lakom. Kad se mladi poeo opratati od nje, rekla mu je: Vratite se! Glas je u isto vrijeme zapovijedao i njeno molio. Pruila mu je ruku ukraenu dragocjenim prstenjem, a on se sagnuo da je poljubi. Tad je ona kazala smijeei se na onaj svoj ljupki nain: - Bila bi prava teta, Hoel, kad biste se zakopali u ovom osamljenom kraju. Stvoreni ste za drugo. Tako ste slini svom djedu! Kad se te veeri Hoel naao nasuprot bake u dvorani Lesveleca, osjetio je duboku nelagodu primije-tivi njezin tuan i hladan pogled. Nekoliko je trenutaka usporeivao lijepu plesaicu s tom ostarjelom enom u jeftinoj haljini. Neto nalik na grinju savjesti rodilo se u njegovom srcu. Nikada vie neu otii onamo, pomislio je. To nije dobro. Neu vie ii onamo.

VI

Zapara je pritiskivala kraj kojim je Hoel prolazio. Mahovina na tlu bila je jo vlana od noanje kie. Divlji karanfili nicali su po toj neplodnoj zemlji. Vjetar je mirisao po moru i udarao mu u lice. More je bilo blizu. Bilo je sivo i uzburkano udarajui o stijene nekog dugog poumljenog otoka na kome su se uzdizale ruevine starog dvorca. Hoel je sjeo na stijenu. Volio je promatrati ocean kojim su plovili mnogi od njegovih predaka. I njegov djed, Job Penandour bio je pomorski oficir. On nije osjeao sklonost za taj posao. Gospoa Penandour, njegova baka, odluila je da nakon zavretka kole preuzme upravljanje imanjem to je ona zasad obavljala. Da, bit e poljoprivrednik, a uz to i pisac, jer jedno nije smetalo drugome. Potajno je pisao pjesme i eseje o staroj Bretanji, o ljepotama tog kraja. Time je tjerao i dosadu koja ga je u posljednje vrijeme esto muila. Otkad je upoznao stanovnike Zmijske kue, Hoelu se priinilo da se pred njim razotkrila neka za- vjea i pokazuje mu aroban svijet pun divnih vilinskih bia koja su se zavodljivo smijeila. A on je uivao u mranom ugoaju Lesveleca, uz baku ogorenu zbog onog to se u prolosti dogodilo, i uz tetku ija je jedina briga bila kuanstvo. Tako je njemu preostalo samo da sanjari. Ipak nije prekrio svoju odluku. Ve deset dana nije poao u posjete gospoi Brehans. ak je izbje-

gavao i prolaziti kraj njezine kue. I on je, poput svoje bake, uvijek iao zaobilaznim putem kad bi od-lazio u gradi. Plaio se da e jednog dana ipak sresti nekog od stanovnika Zmijske kue. No moda se u sebi i nije ba toliko toga plaio. - Nevaljali Hoel koji nas se odrekao! Netko je poloio ruku na njegovo rame. On se trgnuo i skoio. Kyra je stajala kraj njega i smijala se. Plave su joj pletenice padale niz ramena. - Okladila sam se s Yourijem i Evom da u doi posve blizu vas, a da me vi neete primijetiti. Nisam uzalud vjebala uljanje. Njezin brat i Eva pribliili su im se. Pratio ih je pas. Youri je bio odjeven u svijetlo odijelo i nosio je u ruci lagani tap. Podrugljivo je promatrao Hoela, koji je oigledno osjeao nelagodu. - Uhvatili smo vas u klopku, mladi gospodine Pe-nandour! Sad nam neete moi pobjei. Na ste za-robljenik. U Hoelu se rodio osjeaj prezira. - Neu to biti, ukoliko to sam ne budem elio -odgovorio im je ponosno. - Ali vi ete to biti, jer vas ja molim za to! Kyra ga je promatrala njeno se smijeei. Osjeao je da e popustiti. - Ne mogu... - Moete! Jer ja to elim,.. Doite, vraamo se kui. Baka ima iznenaenje za vas. Dopustio je da ga povedu sa sobom. I ponovo ga je obuzelo lagano pijanstvo. Ubrzo se naao u Salonu ptica i ugledao Dariju u haljini boice. - Neete nam samo tako pobjei, mali moj Hoel. - uo je topli glas koji mu je govorio. - Uvijek sam dobila ono to sam eljela. Draga mala Kyra. takoer. Dakle, vi ste na zarobljenik... dakako do-brovoljni. Smijeak njezinih lijepih ruiastih usana bio je-pomalo podrugljiv. - Priredila sam neto za vas - nastavila je. -Kyra, daj mi klju! Kyra je izvukla iz ladice malog pisaeg stola poveliki klju i pruila ga baki. - Uzmite ga, Hoel! Tako ete moi prolaziti kroz vrata u ogradi to dijele va posjed od naega. Brava je nauljena, pa je se moe lagano otkljuati. I tako su se poeli stezati slatki lanci oko Hoela. Vie nije imao dovoljno snage boriti se protiv njih. Od tada je dolazio gotovo svakog dana, i to kad se vraao iz kole. Ili pak ujutro. - Bit emo kod kue tad i tad - govorila bi mu Kyra. Igrao je kriket s djevojicama, a Youri bi im se ponekad pridruio. Sluao bi mladia kako svira vio-lonelo, a jednog je dana prisustvovao i satu plesanja kojeg je gospoa Brehans davala svojim unukama. Bile su odjevene kao balerine u kratke suknjice od tila. Eva je plesala draesno i lagano poput silfide. Ali Kyra je bila trenutak leptir, pa cvijet ili divlji plamen. Gospoa Brehans je govorila: - Izvrsno! Savreno! Zatim je i ona zaplesala kako bi Hoel vidio bar jednom slavnu Dariju Volonef. Tako je sveano iz-javila. To je jutro odjenula tuniku od bijelog krepa ukraenu dugim srebrnim resama koje su se pomicale pri svakom pokretu. Noge u srebrenim sandalama klizile su po podu neopisivom lakoom. Jo je uvijek bila ona slavna Darija zbog koje su toliki ludovali. Hoel se tog dana vratio kui nekako zbunjen, a to se ocrtavalo i na njegovu licu. - to ti je, dijete moje? - zapitala ga je gospoa Penandour. - Jesi li umoran ili se moda loe osjea? - Ne, bako! Osjetio je da mu je rumenilo oblilo lice. - Nije mi nita... ili bar ne neto ozbiljno - promucao je nastojei se smiriti. - Malko me boli glava. - A nisi nita ni pojeo - dodala je tetka Jeanne. - Skuhat u ti ljekoviti aj. Yolanda je paljivo promatrala brata. Reklo bi se da se i ona pitala: - to mu je? Idueg je jutra Hoel krenuo u vrt u deset sati, jer su kolski praznici ve bili zapoeli. Ponio je sa so-bom teku u koju je zapisivao svoje pjesme. Nije kanio poi u Zmijsku kuu. Gospoa Brehans i njezini unuci namjeravali su naime izjahati. Stoga se zaudio kad je, stigavi do vodoskoka, primijetio Evu gdje stoji naslonjena na ogradu. Pristupio joj je. - Mislio sam da ste izjahali.

- Ne, gospoa Brehans me morala kazniti i nije me povela sa sobom. Njezin je glas zvuio nekako udno i prezirno. - Promatrala sam taj vodoskok. Mogu li ga pogledati izbliza? - Dakako! Otvorio je vrata u ogradi. Eva je prila vodoskoku. Promatrala je crni granit i pruila ruku pod vodeni mlaz. Hoel se divio istoi njezina profila, i toploj boji kose. Pogledala ga je svojim divnim, zamiljenim, ljubiastim oima u kojima su se odraavale zrake sunca. - Vodoskok je vrlo star, zar ne? - Potjee iz esnaestog stoljea. - Zar su ve tada ovdje ivjeli Penandourovi? - Da! Ali nakon nekog poara zamak je djelomino ponovno sagraen u sedamnaestom stoljeu. - Lijepo je kad ovjek ima toliko predaka za sobom. Ja ne znam nita o svojima. Poznajete li povijest Brehansovih? - Da, neto mi je ispriao ujak Gisquel koji se bavi genealogijom. Brehansovi su stara obitelj iz Vannetaisa. U rodu su s Penandourovima. Moja u-kuntetka se naime udala za jednog Brehansa. To je zasigurno poznato i vama. Eva je potvrdila kimanjem glave. - Da, to znam. Ja sam unuka Amauryja Brehansa, kerka Cecilije Brehans, koja se udala za slikara Oliviera Berlyja. Sjela je na klupu dok mu je to priala i rastreseno promatrala vodoskok. - Ja sam dakle vaa sestrina - apnula je. - Gospoa Brehans nije vaa baka? - Nije! Eva se iznenada trgnula. - Ona eli da je tako zovem, ali ja joj nisam nita - ivahno je nastavila. - Ona je bila druga ena mog djeda, i to je sve. Crta gorine pojavila se oko njezinih lijepih usana. - Nemate vie roditelja? - Moj je otac umro. A majka je bolesna. Ona je u bolnici za ivane bolesti. Spustila je pogled. - Nisam je vidjela ve devet godina - nastavila je tunim glasom. Tada sam jo bila posve mala. Sje-am se da je majka bila smeokosa i vrlo blijeda. Cesto je bila tuna. Jedne veeri ula je u moju spavaonicu, zagrlila me i vrsto stisnula. Kad me ponovo poloila na postelju, neto joj je teko palo iz ruke na pod. Kriknula je, sagnula se i brzo spremila taj predmet natrag u torbicu. Zatim me pokrila i izila iz sobe. Nikad je vie nisam vidjela. - Uboga Eva! Hoel je bio duboko dirnut. Uhvatio je drue prste djevojice i vrsto ih stisnuo. Pogledala ga je tunim pogledom. - Priam vam to stoga to ste dobri. Osjeam to. A tamo... Pokazala je prstom prema Zmijskoj kui... ...tamo nitko nije dobar. Hoel ju je pogledao iznenaeno. - Rekao bih da se gospoda Brehans brine za vas i za svoje unuke. Gorak se smijeak pojavio na Evinim usnama. - Ne znam zato se gospoa Brehans uope brine za mene. Kae da ne posjedujem nikakav imetak i da ona snosi sve moje trokove. Prisiljava me da uim plesati, jer u kasnije time zaraivati za ivot. Ne vjerujem da bi to mojoj majci bilo drago. Moj je otac bio nadareni slikar. Umro je s trideset i dvije godine. Gospoa Brehans govori da nalikujem na njega i da bi on bio oduevljen, kad bi jo ivio, to u se posvetiti plesu. - Mogli biste postati slavni poput nje. Slegnula je ramenima kao da mu je eljela dati na znanje da joj nije do toga. - Ne vjerujem, a niti to elim. Ples me ne zanima. Vie volim glazbu. Ustala je, pogladila svoju jednostavnu modru haljinicu. - Do vienja, bratiu Hoel! Hoete li nas posjetiti poslijepodne?

- Vjerojatno hou. - Dakle, do skorog vienja! Krenula je prema ogradi, a nakon nekoliko koraka opet zastala. Na njezinu se licu pojavio neki oklijevajui izraz. - Zar se ne plaite da bi vaa baka mogla opaziti... ono to radite, i da bi joj to moglo zadati bol? Hoel je osjetio duboku nelagodu. - Ne vjerujem da bi to ona mogla opaziti. Ne znam zato se toliko ljuti na gospou Brehans. Ponovo je vidio da Eva oklijeva prije no to mu je odgovorila. Trenutak je utjela. - uvajte ih se - ree tiho. - Daria Volonef je uinila mnogo zla u svom ivotu... I jo to uvijek ini... Reenica je ostala visiti u zraku. Eva se tuno nasmijeila Hoelu i krenula prema vratima. Promatrao ju je dok je nestajala iza nekog grma. Priinila mu se malom tajanstvenom vilom.

VII

Yolandini su prsti prelazili rastreseno preko utih tipki starog glasovira za koga je ugada govorio da ga se vie ne moe ugoditi. Ali nije postojala mogunost da ga zamijene, pa ni da ga poprave. Gospoa Penandour nije ak doputala ni nabavku novih nota, pa se Yolanda morala zadovoljiti s nekoliko starih sonata Hay dna i Mozarta, uz neke pjesme koje su bile u modi u vrijeme mladosti njezine majke i bake. Strastveno je voljela glazbu. U koli je nauila neke osnove glazbe, ali sad joj nitko vie nije pomagao, a nije se smjela ni nadati da bi gospoa Penan-dour odvojila neto od prihoda za satove glazbe svoje unuke. Jedino ega se mogla odrei, govorila je baka, bio je novac potreban za Hoelovo kolovanje. Ma koliko voljela svog brata, Yolanda bi ponekad osjetila neku gorinu. Zato on, a ne ona koja je toliko eljela uiti? I tako se u toploj Yolandinoj dui rodilo zrnce gorine. Iznenada je zatvorila glasovir i ustala. Salon, u kojem se osjeao miris rijetko prozraenih prostori- ja, bio je polutaman zbog navuenih zavjesa. - Ta je kua prava grobnica - apnula je Yolan-da. Pristupila je prozoru i razgrnula zavjesu. Pred njom se prualo poploeno dvorite. Yolanda je pri-mijetila brata koji je odlazio prema zidu obraslom kamelijama. U rukama je drao dva cvijeta oi-gledno nastojei sakriti ih. Bilo je to crveno cvijee iz prednjeg vrta. Uz pomo noa odrezao je zatim jo dvije kamelije, a zatim krenuo prema vrtu. Yolanda nije znala to to znai. Zato je ubrao to cvijee? I zato se nastojao sakriti dok je to radio? Izila je iz salona i oklijevala trenutak. Zatim je krenula u dvorite. Tamo vie nije bilo Hoela. Izgubio se u vrtu. Yolanda je takoer pola onamo. Kad je stigla do vodoskoka, pojavila se ograda a iza nje vrt kojem se ona tako esto divila zamiljajui da u njemu pleu vile. Na stubama paviljona sjedjela je neka djevojica s dugim plavim pletenicama odjevena u ruiastu haljinu. Kraj nje je stajao Hoel i pruao joj dvije crvene kamelije. Uzela ih je i privrstila u kosi, s obje strane glave. Zatim je pruila ruku prema ruama, koje je Hoel jo drao u ruci. Yolanda je po micanju njezinih usana mogla zakljuiti da djevojica neto govori. Djevojica se nasmijala, a Yolanda je zaula kako vragolasto govori: - Neu da ih dadnete Evi! To cvijee pripada meni. Hoel je bez sumnje oklijevao, a zatim je cvijee pruio plavokosoj djevojici koja ga je brzo dohvatila. Sjeo je kraj nje a ona mu je poloila glavu na rame. Tog se trenutka iz paviljona zaula svirka violon-ela. Yolanda je sluala. ist i lagan zvuk treperio je u tiini suncem obasjanog vrta. Yolanda je zadrhtala od sree. Umalo to nije zaboravila svoje udno otkrie, tu tajanstvenu vezu Hoela i te male strankinje. Svojim malim prstima djevojica je trgala latice s cvijea. Razbacala je latice oko sebe, ponovo se na-smijala, a zatim promrmljala nekoliko rijei koje Yolanda nije razumjela. Svirka violonela je prestala. Na pragu paviljona pojavio se mladi koga je Yolanda vidjela u drutvu gospoe Brehans i koga je nazivala Youri. Pobojala se da e je primijetiti, pa se povukla iza grmlja. Zatim je polagano krenula prema kui. Bila je potresena onim to je vidjela. Kako je Hoel upoznao stanovnike te vile? Kako se usudio po-sjeivati ih potajno? to je sve to znailo? Ponovo je vidjela pred sobom svog brata s tako udnim izrazom lica kakvog kod njega nije poznavala. A ona mala djevojica s dugim pletenicama oigledno ga je osvojila. A tek onaj privlaan mladi,

duge plave kose, koji je tako divno svirao... Kad bi to baka znala! pomislila je. Jednog dana, kad je jo bila posve mala, zapitala je tetku Jeanne: - Kome pripada ta divna kua? A tetka je odgovorila: - To te se ne tie. Nemoj nikada pred bakom spominjati tu kuu. Kasnije je Yolanda od brata saznala sve to je on znao o nekadanjim vlasnicima vile. Sada je kua vjerojatno pripadala gospoi Brehans. Ona je udajom dola u srodstvo s Penandourovima. Ali i nadalje se pred gospoom Penandour kua nije smjela spominjati. to bi baka kazala kad bi saznala da Hoel posjeuje te ljude?, pitala se Yolanda. U dubini due rodila se u njoj potajna ljubomora. Krajikom oka vidjela je taj divan ivot prema kojem joj se njezin priinjao jo samo tunijim. Saznanjem Hoelove tajne bila je i pomalo iznenaena. Je li trebalo da zataji ono to je vidjela? Nije eljela izdati brata, ali je nejasno osjeala da se Hoel nalazi u opasnosti. Kad se vratila u zamak, tetka Jeanne se pojavila na vratima dvorane. - Mala moja, otii e poslijepodne s Josephinom u grad i zamoliti ujaka Efflama da mi posudi svoju knjigu o pobunama za vrijeme republike. Ujak Efflam! Sad se dosjetila. Njemu e se povjeriti. On e znati treba li baku upozoriti ili ne. Kad je Yolanda tog poslijepodneva stigla, nala je ujaka Efflama u blagovaonici kako pui lulu. Izru-ila je ono to joj je naredila tetka Jeanne, a zatim je poela govoriti o onome to ju je muilo. - Ujae Efflame, moram razgovarati s vama. Moram vam neto kazati. - Zastala je trenutak a zatim nastavila. - Radi se o Hoelu. - to se dogodilo? to je uinio tvoj brat? - zapita ljubazno ujak Efflam. - On je... Zao mi je to vas time muim, ali mislim da to moram uiniti... Na licu gospodina Gisquela pojavio se traak nemira. Izvukao je lulu iz usta. - Govori! Sto se dogodilo? - kazao je nestrpljivo. - On posjeuje stanovnike Zmijske kue. Gospodin Gisquel je brzo ustao. - to to govori? - zaviknuo je. - Je li to istina? Posjeuje ih? Kako si to saznala? Bio je silno uzbuen. Zbunjena zbog toga to su njezine rijei tako snano djelovale na njega, Yo-landa mu je ispriala sve to je vidjela. Ujak Efflam ju je sasluao, naslonivi elo na ruke. Kad je zau-tjela, promrmljao je: - I on! ...I on! Podignuvi glavu ree druim glasom: - Dobro si uinila to si me upozorila. Hoel je u velikoj opasnosti. Morat u razgovarati s tvojom ba-kom, ma kako to teko bilo. Jer treba smjesta prekinuti rabotu tog izdanka pakla. Te je rijei progovorio s najveim moguim prezirom. - Poi, dijete moje, vrati se kui! Sutra u doi u Lesvelec. Reci to baki, ukoliko sluajno namjerava nekamo izii.

VIII

Kad je gospodin Gisquel uao u dvoranu zamka, gospoa Penandour je sjedjela kraj prozora i krpala Hoelovo odijelo. Pruila mu je ruku i kratko ga pozdravila kako je to uvijek obiavala. Sjeo je nasuprot nje i zamiljeno je pogledao. - ao mije, Haude, ali morat u te uznemiriti. Moram ti otkriti neto to e ti zadati bol. - to to? Pogledala je prestraeno svo'g bratia poloivi u krilo mrave ruke proarane jakim ilama. - Radi se o Hoelu. ini se da posjeuje one ljude u susjedstvu. Gospoa Penandour se trgnula. Uas se ocrtavao na njezinu licu. - Posjeuje... tu... - jedva je promucala te rijei. - Da, Yolanda ga je vidjela. Ponovio je ono to mu je ispriala djevojica. Gospoa Penandour ga je sluala napola sklopivi oi. Bila je tako blijeda da se gospodin Gisquel pobojao da e pasti u nesvijest. - Haude! Podignula je pogled i on je u njezinim oima primijetio onu uasnu patnju. Takvo njezino lice on je ve jednom prije vidio, kad je sjedjela kraj postelje Jacoba Penandoura koji si je metkom prosvirao

slje-pooicu. - Efflam, moram spasiti to dijete... Ona mi se eli osvetiti. Nakon mog mua i sina... sad je na redu Hoel. Moramo ga odmah udaljiti odavde. Nakon nekoliko trenutaka utnje, smirila se i opet postala ona ista odluna ena koju je tako dobro poznavao otada kad je kao posve mlada udovica stigla u zamak Lesvelec. Ta ena strastvena srca, koje je skrivala pod hladnom vanjtinom, nije poznavala polumjere, ni oklijevanje. To je dokazala onog dana kad je sasipala uasne uvrede u lice onoj koja joj je oduzela mua. - Ve sam razmiljao o tome - ree gospodin Gisquel. - Moramo ga poslati u Quimper u kolu. Tamo e se moja sestra moi brinuti za njega. - Ali sad su upravo praznici. - Za to e vrijeme moi stanovati kod nje. Sam u ga otpratiti onamo kako bih ga mogao priuvati, dok Armelle ne stigne kui. To je bila velikoduna ponuda, jer, iako su se voljeli, ipak se gospodin Gisquel nije najbolje slagao sa svojom sestrom Armellom. - Nema druge mogunosti. Morat emo upozoriti upravu kole da pripazi s kim se Hoel dopisuje. - Da! A sad ga moramo obavijestiti o naoj odluci. Kako emo mu to objasniti? - Ne moramo mu nita kazati - suho je primijetila gospoa Penandour. - Draga Haude, ne zaboravi, njemu je petnaest godina. On je ve vrlo ozbiljan mladi. Ne znam ne bi li bilo bolje kazati mu neto o svemu tome? Crvenilo je iznenada oblilo blijede obraze stare gospoe, a oi su joj zasjale od uzbuenja i negodo-vanja. - Kazati mu da je... kako je njegov djed umro! Nikada! - Ne, ne... ali trebalo bi mu kazati tko je ta ena. Rei mu da ona oko sebe sije nesreu. Prezir i uas bit e najbolja sredstva da se izvue iz njezinih mrea. Gospoa Penandour prinijela je ruku glavi kretnjom neizmjernog umora. - Da, moda treba doista tako postupiti. - To e ti biti teko, Haude? - Zar je to vano? Moram ga poto-poto spasiti. - Bih li ja govorio s njime kako bih ti pritedio to uzbuenje? - Bila bih ti zahvalna za to. Teko mi je govoriti o njoj koju sam sve te godine pokuavala zaboravi-ti. Glas joj je zapeo u grlu. I ponovno je njezino lice odavalo silno uzbuenje pa se gospodin Gisquel uz-nemirio. - Haude, bit e najbolje da se do objeda odmori. - Da se odmorim? Ne! Ba naprotiv, moram neto raditi. Uostalom, Hoelu e biti potrebno ovo odi-jelo. Gospodin Gisquel je ustao i zaueno je pogledao. Pitao se je li uope tuna zbog odlaska svog unuka. Pa taj je djeak toliko nalikovao na onog dragog Joba koga je tako arko ljubila. Ipak nikad nije Hoelu ukazivala nita vie do osjeaja koji su proizlazili iz njezine dunosti. - Gdje ga mogu nai? - zapitao je gospodin Gis-quel. - Vjerojatno je u dvoritu ili u vrtu. - Dobro! Uskoro u te obavijestiti o tome kako je protekao na razgovor. Brzo je iziao iz kue i primijetio da je dvorite prazno. Zastao je trenutak i zapalio lulu. Zadatak kojeg je preuzeo nije mu ba bio ugodan. Ali nikada se nije izvlaio kad je trebalo uiniti neku uslugu toj roakinji koju je sudbina tako snano udarala i koja mu je ukazivala veliko povjerenje. Nebo je bilo pokriveno oblacima. Spremala se oluja. Zrak je bio vlaan i teak. Gospodin Gisquel je ispod stabala polagano krenuo prema vodoskoku. Kad je stigao do istine, primijetio je Hoela kako sjedi na kamenoj klupi. Mladi je sjedio nasuprot ogradi. U rukama je drao knjigu, ali nije itao. Promatrao je susjedni vrt i paviljon obrastao ruama. Zauo je korake pa se okrenuo i brzo ustao. - Vi, ujae! - Da, moram razgovarati s tobom... Sjednimo, sine moj! U mladievim oima pojavio se nemir, koji je zamijenio iznenaenje. Vrtei uzbueno knjigu u ruka-ma, sjeo je kraj ujaka ekajui to e mu kazati.

Gospodin Gisquel je povukao dim iz lule prije no to je progovorio. - Razgovarao sam s tvojom bakom. Ona zna da posjeuje te ljude. Pruio je ruku prema susjednom vrtu. Hoel je pocrvenio. Nije nita kazao, pa je gospodin Gisquel nastavio. - To je vrlo runo od tebe, Hoel! Znao si da su prekinute sve veze izmeu vaih dviju obitelji, to nisi smio... Hoel se okrenuo prema svom ujaku i poeo se estoko braniti. - Zato su prekinute? Rekao bih zbog neke sitnice. Ti su ljudi lanovi nae obitelji... - Zbog neke sitnice? To ti je kazala ta prokleta plesaica? Za nju to doista nita ne znai. Oduzela je Joba Penandoura njegovoj eni! Sitnica je, znai, i to to je kriva za smrt tvoje majke. Umrla je pri porodu saznavi da je tvoj otac pao u klopku Darije. A oni nisu bili jedini. Ti nesretnici! Hoel je problijedio. Njegovo je lice odavalo neizmjerno iznenaenje i uas, ali nije izustio ni rijei. - Ta je ena izdanak pakla! - nastavio je gospodin Gisquel. - Treba je izbjegavati kao to ovjek izbjegava samog avla. Jesi li razumio? - Jesam! - odgovori Hoel promuklim glasom. - Pokuala te privui, jer mrzi tvoju baku koja je u svoje vrijeme postupala s njom onako kako je to zavrijedila. Mora odmah napustiti Lesvelec. Za vrijeme kolskih praznika boravit e kod tetke Armelle u Quimperu, a zatim e poi tamo u internat. Hoel isprva nije nita odgovorio. Sagnuo je glavu i inilo se da razmilja. - Oni odlaze za mjesec dana - napokon je rekao. - Tad bih se mogao vratiti. - Mislim da e za tebe biti bolje neko vrijeme ne dolaziti ovamo i sanjariti. Pokazao je na vrt. - Osim toga, kola u Quimperu je mnogo bolja od ovdanje. Ionako si druge godine trebao poi ona- mo. Samo smo to malko ubrzali. - To je istina - odgovori Hoel istim promuklim glasom. - Jo u danas poslati brzojav svojoj sestri. Krenut emo prekosutra... Ali mora mi obeati da vie nee odlaziti toj osobi. Mladi je zadrhtao, a rumenilo je ponovo oblilo njegove obraze. - Sigurno neu! ...Ne, ujae, ne bojte se! Njegovo mladenako lice odavalo je veliku odlunost. Ujak Efflam je duboko dirnuto pomislio: Taj mladi ve ima srce mukarca. U pravi trenutak je stigla pomo. Kad je Hoel prekosutra odlazio, gospoa Penan-dour ga je hladno poljubila u elo. - Izvri svoju dunost - rekla je vrstim glasom. Zastala je kraj prozora dvorane dok je odlazio u pratnji Yolande koja je trebala poi s njim do kue gospodina Gisquela. Kad je iziao iz dvorita, sjela je i naslonila glavu na ruke. Ovako je ostala dugo sje-djeti kao netko koga je skrila bol.

IX

Yolanda je ula u staru kuu. Vrata joj je otvorila odana sluavka Josephine. Popela se stubama od granita izglaanim koracima Penandourovih narataja. Na dugom hodniku, tako mranom u smiraj dana, doekala ju je tetka Jeanne i plaui je zagrlila. - Draga moja! ...Uboga majka! To se tako naglo dogodilo. - Zar se tih posljednjih dana loije osjeala? - Nije! Ali tvoj je brat mislio da loe izgleda pa je htio pozvati doktora Le Brana. Ona je to odbila go-vorei da je njezin ivot zavrio i da joj niti jedan lijenik na svijetu vie ne moe pomoi. - I nali ste je mrtvu? - Jo je disala, pa je ak mogla i izgovoriti nekoliko rijei kad je doao sveenik. Govorila je i o djedu kad se obratila Hoelu... Hoe li poi do nje, mala moja? Tvoj je brat kraj nje. Yolanda je pola za njom u veliku sumranu sobu. Svijee koje su gorjele kraj kreveta osvjetljavale su tijelo poloeno na postelju pokrivenu finom ponjavom. Haude Rosnoan izvezla ju je nekad za svoju branu postelju. U sklopljenim lijepim, ali sad jako mravim rukama, drala je raspelo. Njega je Job Pe-nandour poklonio svojoj zarunici. Oko postelje bilo je mnogo jesenskog cvijea. Smrt je pomladila inae tako strogo lice Haude Penandour, iako su na njemu patnje proteklih godina ostavile neizbrisiv biljeg. Netko tko je sjedio kraj kreveta ustao je. Bio je to vitak mladi crne kose s laganim kovricama. Pru-

io je ruke prema Yolandi, a djevojka mu se bacila u zagrljaj. - Hoel! - Da, sve je gotovo - ree mladi. Spustio je ruke kao da je klonuo. - To se tako naglo dogodilo - dodao je neto izmijenjenim glasom. - Tetka Jeanne mi je kazala... da te ona jo prepoznala. Potvrdio je to kimnuvi glavom. Yolanda je pristupila postelji i poljubila ledeno elo. Zatim je kleknula na klecalo i pomolila se. Hoel je ponovo sjeo kraj odra. Brat i sestra nalazili su se zajedno uz odar bake koja se tako paljivo brinula za njih, ne pokazujui im nikada svoje osjeaje. Njezina hladnoa i strogost pritiskivale su dje-tinjstvo i mladost to dvoje mladih. Patili su stoga to nikada nisu osjetili majinsku ljubav. Ali ipak su osjeali da baka skriva svoju ljubav prema njima pod oklopom tako tvrdim kao to je bio kamen njihova rodnog kraja. U nekim bi trenucima svog ivota ipak osjetili da ih baka voli. Jedne veeri, kad se Yolanda razboljela od upale plua i bila u ivotnoj opasnosti, primijetila je kako je baka promatra uasno uplaeno... To se dogodilo i onog dana kad je Hoel pao s neke visoke stijene u more. Ribari su ga onesvijetenog izvukli. A kad je otvorio oi, ugledao je iznad sebe blijedo, unezvjereno bakino lice. Da, ona ih je bez sumnje voljela na svoj nain. Oni su osjeali prema njoj potovanje pomijeano sa strahom, ali i neku obiteljsku povezanost koja je u ovom trenutku jo samo jae dolazila do izraaja. Ve se nekoliko godina nije dobro osjeala. Nikada se nije alila, a tekom bi mukom pristajala da se lijei. Sve do onog trenutka kad se Hoel, zavrivi kolovanje, vratio u Lesvelec, ona se brinula za imanje uz pomo upravitelja. Kad se unuk vratio, predala mu je upravu nad imanjem. Dvije godine ranije umro je i njezin brat, grof Rosnoan, uinivi Hoela svojim nasljednikom. Svi su vjerovali da je on siromaan stoga to je ivio skromno na svom imanju Tregaz. Na veliko udo sviju njih, pronali su u ladici pisaeg stola oko ezdeset tisua franaka u gotovom i u zlatu. Hoel je naredio da se izvre neki popravci u zamku Lesveleca. Gospoa Penandour nije bila odu-evljena time. - Uini to eli, dijete moje - odgovorila je unuku kad ju je zapitao za njezino miljenje. - Za mene ionako vie nita nije vano. Yolanda je ostvarila svoj san. Njezin je brat proveo praznike u Quimperu u pratnji ujaka Efflama, a njegova sestra, gospoda Coutry, poeljela je upoznati kume svog brata. Poao je po Yolandu i doveo je sestri. Ovoj se priinilo da Yolanda slii njezinoj pokojnoj kerki, pa je odmah zavoljela tu mladu roakinju. Gospoa Armelle Coutry je bila plemenita i dobra ena, ali i vrlo odluna. Njezin je mu radio sve to je ona htjela. Odmah se dobro sporazumjela s Yolandom, iako je ta mlada djevojka bila poprilino tvrdoglava. Povezivala ih je ljubav prema glazbi. Tetka Armelle je bila odlina pijanistica. Primijetila je koliko je Yolanda nadarena, pa joj je poela davati satove glasovira. Gospoa Penandour je pristala na to, pa je Yolanda u proteklih osam godina provodila vrijeme veinom kod Coutryjevih. Ovi su dobro ivjeli i sretali se s najotmjenijim obiteljima. Yolanda je odlazila u drutva, nastojala nadoknaditi obrazovanje zapostavljeno zbog nedostatka sredstava. Pohaala je sada satove glasovira kod nekog dosta poznatog uitelja. Voljela je ivjeti u Quimperu i tamo se dobro zabavljala. Ipak se rado vraala u stari zamak, gdje bi se sretala s tetkom Jeanne i Hoelom. Ali je ovog puta uzrok njezina povratka bio tuan. Idueg dana otpratili su gospou Penandour do grobnice u kojoj su ve poivali njezin mu i sin. Iza toga su u zamku priredili objed za pristigle lanove obitelji i prijatelje. Kad su svi otili, a gospodin Gisquel se vratio kui, u zamku je zavladao ponovo mir. Gospoica Jeanne je uz pomo Yolande i sluavke Josephine odmah poela spremati. Hoel je ostao u dvorani. Stajao je kraj prozora i promatrao stari bakin naslonja, stol na kojem je jo leao njezin runi rad i na kome je sastavljala obraune imanja. Vidio ju je pred sobom u njezinoj crnoj, iznoe-noj haljini i kapici od tila ukraenoj izblijedjelom crnom vrpcom. Da, njezin je ivot bio skroman i bez radosti. Ali zato se odrekla i obiteljske ljubavi? Je li njezino razoaranje kao ene uguilo u njoj sposobnost da gaji tople osjeaje? Kako je sve to moralo biti strano i okrutno kad je moglo tako obiljeiti duu te ene! - Dijete... moli se za njega... sjeti se... Tako su glasile njezine posljednje rijei koje je jedva ujno izgovorila, dok se unuk primakao njezinim usnama kako bi je mogao uti.

U posljednji je trenutak dakle mislila na svog mua. Na njega zbog koga je toliko propatila. Bez svake sumnje, ona mu je oprostila. - Moli se za njega - rekla je u posljednjem trenutku ivota. Zato samo za njega? Zato ne i za Bertranda, njezina sina, Hoelovog oca? Mladi se prvi puta sjetio da nije znao kako je njegov otac umro. Gospodin Gisquel rekao mu je da je njegov otac, koji je bio pomorski oficir, umro za vrijeme krstarenja u Kineskom moru. Umro je raz-boljevi se od ute groznice. Ali o Jobu J^enandouru nije kazao niti jednu jedinu rije. Je li i on umro na moru, ili pak negdje ovdje? Morat u to jednog dana priupitati ujaka Effla-ma, pomislio je. Napustivi dvoranu, poao je u knjinicu. Knjinica je gledala na dvorite. Imala je tri visoka prozora, pa nije bila tako tamna kao one druge. Penandourovi, koji su voljeli knjievnost, sakupili su ovdje djela svih najpoznatijih knjievnika. Njima je Hoel dodao knjige koje je sam nabavio. Tu je stajao i njegov pisai stol. Na tvrdoj hrastovoj ploi leali su rukopisi njegovih djela. Jer on je postao dobar i originalan knjievnik. U koli u Quimperu njegovi su ga profesori hrabrili u tim nastojanjima. Njegov je kolski drug bio Yves Baranquin, iji je ujak bio glavni urednik nekog vrlo cijenjenog asopisa. Ta dva mladia dobro su se sprijateljila, pa je Yves natjerao Hoela da jedan od svojih eseja poalje Edmondu Ba-ranquinu. Ovaj ga je pohvalio i objavio taj esej. I nakon njega jo mnogo drugih. Hoel je napisao i roman. Opisao je njenu enu smjetenu u okvir njegove ljubljene Bretanje koju je znao tako majstorski opisati. Gospodin Baranquin je obeao da e nai izdavaa i odmah objaviti roman. Ali savjetovao je Hoelu neka nekoliko mjeseci provede u Parizu kako bi upoznao neke knjievnike i razgledao muzeje u kojima bi mogao nai poticaj za svoje budue romane. - Jer vi ste pravi pisac - dodao je. - U vaim se djelima ocrtava pravi ivot. Mislim da vam kao knji-evniku mogu obeati lijepu budunost. To je pismo stiglo dan uoi smrti njegove bake. Sad ga je ponovo proitao. Napokon, zato ne? Nje-gova su mu sredstva doputala to putovanje. Tim vie to je od knjievne revije dobio prilinu svotu novaca. Da, Baranquin je bio u pravu, morat e upoznati Pariz i njegov intelektualni ivot. Morat e se izvui iz provincije, pa ma koliko je volio.

X

Idueg jutra Hoel je poao u Sarazeau u posjet svom ujaku, gospodinu Gisquelu. Taj je, puei svoju neizbjenu lulu, pregledavao neke raune svog upravitelja. Odgurnuo je teku i srdano pruio ruku neaku. - Dobar dan, dragi moj! Makni Minouche, i sjedni u naslonja! Lijepa trigrasta maka podignula je glavu i pogledala ga, da bi se odmah zatim ponovo sklupala. - Ostavimo Minouche na miru. Sjest u na stolicu. Gospodin Gisquel je zadovoljno pogledao mladia ispred sebe. Kako je drag mladi bio taj Hoel! Fin i otmjen... Njegovo je lice bilo odista lijepo, a pri tom ipak muevno... Moda su njegove oi gledale malko odvie sanjarski. Bile su to oi njegova djeda i oca. Ali ova dvojica nisu bila tako odluna kao Hoel. - Doao sam posjetiti bakin grob. Yolanda e mi se malko kasnije pridruiti. Ali htio sam prvo razgo-varati s vama o svojim planovima. - Kakve su tvoje namjere, dragi moj? - Provest u nekoliko mjeseci u Parizu. - To si se tako iznenada sjetio? - Ne, ve sam prije razmiljao o tome. Ali ovo pismo... Gospodin Gisquel ga je preletio. - Razumijem... da... doista... - promrmljao je. Poloio je pismo natrag na stol, i ponovo gurnuo lulu meu usne. Na elu mu se pojavila duboka bora. - Doista, bilo bi teko to ne prihvatiti, ukoliko eli nastaviti pisanjem. - Ne namjeravam se toga odrei. Ba naprotiv! Gospodin Gisquel je neko vrijeme utio da bi zatim zapitao: - Jesi li svojoj pokojnoj baki spomenuo mogunost putovanja u Pariz?

- Da, jednog dana. Prestraeno me pogledala. Ti bi htio otii u Pariz?... U Pariz. Njezine su ruke drhtale i nije mogla nastaviti. Odmah sam kazao: To je jo posve nesiguran plan, bako! Skrenula je pogled s mene i nije vie nita kazala. inilo se kao da je i gospodin Gisquel iznenada zanijemio. Promatrao je Hoela kroz polusklopljene kapke i puio svoju lulu. - Je li moj djed umro na moru kao i moj otac, ujae Efflam? Starac se trgnuo zauvi to iznenadno pitanje. - Ne! Umro je... u Parizu. - Stoga se dakle baka tako prestraila? - Bez svake sumnje... Nije voljela taj grad. Plaila ga se. - Kako je umro? inilo se kao da se gospodin Gisquel gui od dima, jer je zakaljao. - Ne znam tono... ne sjeam se... - govorio je izmeu dva napada kalja. Hoel ga je iznenaeno pogledao. - Ne sjeate se kako je umro va brati? - To se dogodilo ve tako davno. Opet je zakaljao. - Mislim da je to bilo od neke upale. - Od upale plua? - Ne... ini mi se od upale mozga. Hoel je trenutak zautio. Neizmjerno zaueno promatrao je svog ujaka. - U ono je vrijeme stanovao u Parizu? - Da, radio je u ministarstvu pomorstva. - A baka je bila s njim? - Dakako! - Nisam nikad slutio da je ona bilo kada boravila u Pariz - To je uvijek bilo iz tog istog razloga. Zbog onog to je ona prepatila u tom gradu... - Tamo je upoznao... onu... Ono prokleto ime nije moglo prei preko Hoelo-vih usana. Iznenada je zadrhtao. Gospodin Gisquel je i.o potvrdio kimanjem glave. Nastavio je puiti, promatrajui pri tom zabrinuto svog neaka. Hoel ga nita vie nije pitao. Ustao je, pristupio prozoru i pogledao na trg gdje se tog jutra odravao sajam. Zatim se vratio svom ujaku. - Moram otii u Pariz, ujae Efflam! Ali tad u se s velikom radou vratiti u svoj stari Lesvelec. - To ti elim od sveg srca, dragi moj... A Yolan-da, hoe li se ona vratiti u Quimper? - Vjerojatno. Nismo jo razgovarali o tome. Gospodin Gisquel je zaronio u svoj naslonja oigledno razmiljajui. - Zato je ne bi poveo sa sobom? - ree napokon. - Mogli biste iznajmiti stan, pa bi se Yolanda mogla brinuti za vae malo kuanstvo. To mi se ini mnogo zgodnijim nego da boravi u hotelu. Bit e ti udobnije i jeftinije. - To je prava istina! Izvanredna zamisao, ujae! Siguran sam da e i Yolanda biti oduevljena. - Dakako, bit e neizmjerno sretna! Sigurno e ti mnogo pomoi. Pametna je i marljiva. Tako nee bar biti usamljen usred tog nepoznatog grada. - Divna ideja! - ponovio je Hoel. - A sad vas moram napustiti, ujae Efflam! Dogovorio sam se s Yolandom pred crkvom. Do skorog vienja! - Jednog od ovih dana navratit u k vama. Posjedujem jo neke papire tvoje uboge bake koje mi je povjerila dok sam obavljao poslove za nju. etvrt sata kasnije brat i sestra su se vraali u svoj zamak, poto su posjetili obiteljsku grobnicu. Neko su vrijeme utjeli razmiljajui o svojoj pokojnoj baki. Nebo se naoblailo, a magla se poela sputati naglaavajui tuni ugoaj jesenskih polja i uma. Zatim je Hoel progovorio. Ispriao je Yolandi svoje namjere to se tie putovanja u Pariz i ono to je predloio gospodin Gisquel. Yolanda je kriknula od radosti. - Dakako da u te pratiti! Moj je san posjetiti Pariz. Kad emo otputovati? - Poetkom studenog. Tetka Jeanna e se brinuti za imanje, a ujak Efflam e joj u tome pomoi. - Sjajno! Nita nas nee sprijeiti u tome da u Parizu proboravimo nekoliko mjeseci - rekla je ushi-eno.

Ponovo je zautjela. Hodala je kraj Hoela svojim laganim otmjenim korakom. Bila je neto via od svog brata, ali vrlo skladno graena. Sve je na njoj odavalo veliku odlunost, a crte lica su joj moda bile neto odvie naglaene. Ali boja lica bila je svjea, a crne oi ivahne i sjajne. Usta su bila dosta velika i lijepo oblikovana. A iza njih skrivah su se prekrasni bijeli zubi. - Sluaj, Hoel... Zastala je, poloivi ruku u rukavicama na nadlakticu svog brata. - Jednog dana, nakon smrti ujaka Rosnoana, rekao si mi da e mi dio naslijeenog novca dati kao miraz. Odgovorila sam ti onda da je to nepotrebno, jer se nemam namjeru udavati... - Gluposti! Budui da ne eli postati asna sestra, ve e jednog dana nai nekoga po svom ukusu. Tek ti je dvadeset i etiri godine, pa se ne moe zakleti na celibat. Yolanda je odmahnula. - Nije mi do braka. Ostat u kraj tebe, pa u pomagati tvojoj eni i djeci... - Mojoj eni? - zapita Hoel. Njegov zamiljen pogled lutao je vlanim poljima koja su se prostirala pod gustom maglom. - Da! Ne eli valjda da rod Penandourovih izumre? Ali vratimo se onom o emu smo govorili. Evo to sam te namjeravala zamoliti. Omogui mi satove kod vrlo dobrog profesora glasovira. Nita me ne bi moglo vie obradovati... Htjela bih poi i na koncerte... - Ti si uistinu zaljubljena u glazbu! - lagano se nasmijeio Hoel. - Dakako, bit u sretan to ti mogu pruiti to zadovoljstvo. Zamolit emo gospodina Baranguina za savjet. Yolandine su oi zasjale od sree. Toplo se zahvalila bratu. Tog su trenutka stigli pred Zmijsku kuu. Ve osam godina bila je kua zatvorena. Ali vrtlar je neprekidno ureivao park, kao da oekuje svoju gospodaricu koja bi se svakog trenutka mogla vratiti. Hoel bi, prolazei kraj te kue, uvijek odvratio pogled. To ga je zdanje podsjealo na dogodovtinu iz njegove mladosti zbog koje je jo uvijek osjeao grinju savjesti. Nikada otada vie nije navraao u onaj dio vrta koji je graniio s Zmijskom kuom. Nikad vie nije otiao do starog vodoskoka i kroz ipkastu eljeznu ogradu promatrao mramorni paviljon obrastao ruama, niti vilinski vrt u kome su se ukazale plesaica Daria Volonef i njezine dvije unuke, Kyra i Eva - Kyra nalik leptiru, cvijetu i vatri, Eva, divnih crta lica, ozbiljnih i njenih ljubiastih oiju, uvijek pomalo tuna. Jednog jutra, u studenom, gospodin Gisquel je otpratio neaka i neakinju na susjedni kolodvor. Dobra tetka Jeanna ostala je u Lesvelecu i plakala. Na kolodvoru je starac zagrlio Hoela i Yolandu. Po-kuavao je prikriti svoje uzbuenje, ali mu to nije uspijevalo. Yolanda je u isto vrijeme bila i tuna i radosna. Stisnula je njegovu veliku ruku u svojoj. - Zato nas ne biste posjetili u Parizu, ujae Ef-flam? - zapitala ga je. - Tako biste se podsjetili na svoju mladost. - Toliko je vremena prolo otkad sam boravio u Parizu kao gost svog ujaka Cornouilleta! Sigurno se sve izmijenilo. - Posve sigurno. Zar se nikada kasnije niste navraali u Pariz? - pitao je Hoel. - Nisam... inilo se kao da je gospodina Gisquela na trenutak obuzela tuga. - Dobro, morat ete doi, i sami se uvjeriti kakve su se promjene dogodile. Dobro se drite za svoje godine, a mi emo vas smjestiti u naem malom stanu. - Ne kaem da neu doi. Vidjet emo... Vlak se pribliavao. Posljednji stisak ruke, i Hoel i Yolanda popeli su se na vlak. Jo su jednom odmahnuh ujaku, a zatim je vlak krenuo odvodei dva mlada ivota prema njihovoj sudbini. Gospodin Gisquel zastao je nepomino nekoliko trenutaka. Njegova se tuga pomijeala s osjeajem straha. - to bi Haude na to kazala? - pomislio je. Sigurno ni trenutak nije pomislila na mogunost da njezin unuk, pa makar kratkotrajno, napusti svoj rodni kraj. A ipak je to posve prirodno. Dakle, zato ta uznemirenost?

XI

Baranquin je najsrdanije primio Hoela i Yolan-du. Isprva je dodue djelovao pomalo hladno, ali je oigledno elio pomoi mladom knjievniku, ija mu je vrijednost bila dobro poznata.

Gospoa Baranquin, ena etrdesetih godina, takoer je inila sve kako bi im pomogla, pa je ubrzo pronala mali stan neke svoje prijateljice, koja je otputovala na Jug. Tu su se brat i sestra dobro smjestili. Sad su stanovali u mirnom stanu u nekoj malo uliici na Lijevoj obali. Yolanda se, uz pomo domaice, ubrzo upoznala sa svim obiajima koji su vladali u parikim domainstvima. Uskoro se dakle mogla posvetiti onome to joj je bilo najdrae. Uz preporuke gospodina Baranquina neki vrlo cijenjeni pariki uitelj glazbe pristao je davati joj sa-tove nakon to je svirala pred njim. Hoel je pak dogovorio s nekim poznatim parikim izdavaem da e mu tiskati roman kao knjigu, poto bude objavljen u uglednom asopisu Revija francuske knjievnosti. U meuvremenu zapoeo je Hoel pisati novo djelo. Nedjeljom bi izvodio Yolandu na koncerte, a po-nekad i u Comedie Francaise ili Operu. Vodio ju je u muzeje i galerije. Gospoa Barnquin je svakog tjedna prireivala primanje kome su rado prisustvovali mladi jer ih je znala zabaviti na svoj srdaan nain. Tamo su brat i sestra upoznali i sina nekog pokojnog prijatelja gospodina Baranquina. Bio je to mladi slikar Herve Duguen koga je oekivala lijepa budunost. Baranquinovi su ga oduevljeno hvalili. Govorili su da je marljiv, ozbiljan i odan. I vanjtinom je bio veoma pristao. Visok mladi, moda neto prem-rav, plave, pomalo razbaruene kose i vesela, pametna pogleda. - Vrlo je drag - govorio je Hoel, spominjui ga. Yolanda je to rastreseno potvrdila. Nikada nije marila za laskanja mladia u Quimperu. Po svemu sudei, to se ni u Parizu nije promijenilo. Nastojala je to bolje iskoristiti svoj boravak u Parizu kako bi to vie nauila od svog profesora. I Herve Duguen je volio glazbu. Jedno je vee, na traenje gospoe Baranquin, pratio Yolandu na vio-lini. Kasnije su razgovarali o svojim omiljenim skladateljima. Yolanda je nakon toga kazala bratu: - Taj gospodin Duguen je vrlo pametan i duhovit. Ugodno je razgovarati s njime. Idueg tjedna gospoa Baranquin zamolila ih je da ponove onaj svoj koncert. Pridruio im se i neki violonelist. Kasnije je Herve u razgovoru spomenuo nekog mladpg glazbenika koji je idue nedjelje trebao odrati koncert u dvorani Colonne. - To je neki Rus. Izvanredan umjetnik, po onome to mi je priala sestra. Ona je prisustvovala njegovu koncertu prole nedjelje, i bila je oduevljena. Reklo bi se da moe izmamiti svaki zvuk iz svog violonela. - teta to nismo bili na koncertu! - uzviknula je Yolanda. - Ali poi emo na slijedei, zar ne, Hoel? - Dakako da hoemo, ukoliko se ne dogodi neto nepredvieno. - I ja namjeravam prisustvovati tom koncertu. Umjetnik se zove Youri Kamine. Hoel se trgnuo. U mislima se prisjetio plavokosog mladia, oiju boje ustajale vode, njenih i maznih kretnja... Yourija, osjeajnog umjetnika koji je svirao u paviljonu od ruiastog mramora. To je zasigurno bio on. Hoel se sjetio njegovog imena Kamine. Kyra je kazala da je to ime njezina djeda, prvog mua gospoe Brehans. Dakle, i on je boravio u Parizu. A vjerojatno i oni drugi. udan osjeaj nelagode obuzeo je Hoela. Radije ga ne bih sreo, pomislio je. Nije mi bio drag... Ali kakav bi razlog naveo Yolandi? Uostalom, to je bilo djetinjasto s njegove strane. Ipak je ponovo osjetio tu istu nelagodu kad je u pratnji sestre krenuo prema koncertnoj dvorani. Rastreseno je posluao poetak koncerta. Ali kad se Youri pojavio, posvetio mu je svu svoju panju. Vidio ga je kako dolazi na podij onim svojim otmjenim kretnjama kao neko. Plava mu se kosa sputala niz dugo lice svijetle boje koe. Bio je onizak i vitak, pa je jo uvijek bio nalik na onog djeaka iz Zmijske kue. Kakav umjetnik! Kako je arobno bilo njegovo gudalo koje je znalo izmamiti najfinije tonove i izraziti silnu strast. A i to je lice bilo udno. Cijelo je vrijeme ostalo nepomino, a ni njegove svijetle oi nisu izraavale ni najmanjeg osjeaja. Oarao ga je toliko da je Hoel na trenutak zaboravio neugodne uspomene. Zapljeskao je zajedno sa svima u dvorani kad je Youri zavrio sa svojim muziciranjem. Yolanda je kraj njega uzbueno disala. Obuzeli su je snani osjeaji. Nakon to je dugo i glasno plje-skala, skupila je ruke na koljenima i ostala nepomino sjedjeti. Samo je njezino lice odavalo koliko je uzbuena. Nije promijenila dranje ni nakon druge kompozicije, nekog briljantno odsviranog ardaa, ali inilo se kao da je nastavak koncerta vie ne zanima. Na izlazu sreli su se s Herve Duguenom. I on je bio oduevljen. Stanovao je u istom dijelu grada kao i

mladi Penandourovi, pa ih je otpratio do kue. Yolanda je sada mnogo govorila, kao da je u groznici. Harve joj je odgovarao, a Hoel je utei hodao kraj njih. Kad su se oprostili od mladog slikara, brat i sestra popeli su se na drugi kat gdje se nalazio njihov stan. Uli su u mali salon, a Hoel je upalio svjetlo. Yolanda se okrenula prema njemu i oklijevajui ga pogledala. - To je unuk gospoe Brehans koga smo vidjeli u njezinu drutvu pred crkvom, zar ne? - Da! - odgovori on kratko. Nije mu mogla kazati da ga je vidjela jo jednom u susjednom vrtu, onog dana kad je njezin brat ubrao kamelije i dao ih djevojici s dugim plavim pletenicama. Ve su je tada opijali zvukovi tog arobnog violonela. Gospodin Gisquel je elio da mu esto piu. Svakog tjedna Hoel ili Yolanda poslali bi mu neto nalik na dnevnik. On im je pak javljao novosti koje su se dogaale kod njih. Pisao im je o sebi i naglaavao koliko mu oni nedostaju. Posjetit u vas, draga moja djeco, kad dani opet postanu dulji. Iako moj novanik ba i nije prepun, ipak u moi platiti tu malu ludost. Dobrog sam zdravlja, i to e me pomladiti. U nedjelju nakon Boia Yolanda je u pratnji brata otila na neki koncert duhovne glazbe. Za vrijeme programa Hoel je zapazio dvije osobe pred sobom. Bila je to neka sjedokosa ena odjevena u istu, ali izlizanu crnu haljinu i mlada djevojka u jednostavnom sivom kostimu. Imala je zlaano plavu kosu. Mala kapica od crnog baruna otkrivala je nje: an, vrlo bijeli, vrat. Hoelov bi se pogled uvijek ponovo vraao toj djevojci. Tog trenutka je djevojka polagano okrenula glavu prema svojoj pratilji. Ugledao je fini profil i ru-iaste obraze. Rekla je tiho nekoliko rijei i ponovo okrenula glavu. Hoel je sad ve bio pomalo znatieljan. Za cijelo vrijeme koncerta bio je dosta rastresen. im je kon-cert zavrio, ustao je primijetivi da se obje ene spremaju na odlazak. - Zato se tako uri? - zapitala ga je Yolanda. - Bit e bolje da malko priekamo. Krenuo je prema izlazu kao da je nije uo. Yolanda je pola za njim. Obje su ene zastale trenutak pred izlazom. Djevojka se okrenula, a Hoel je primijetio dva modra oka, ozbiljna i ista, koja su mu ostala u nezaboravnoj uspomeni. - Eva! - uzviknuo je uzbuen. Prepoznala ga je usprkos tome to je prolo ve toliko godina. Vidio je to po izrazu njezina lica. Tad mu je pruila ruku. Izili su u pratnji one sjedokose ene, a doskora im se pridruila i Yolanda koja je trenutak zaostala za njima. Eva mu je ponovo pruila ruku. - Hoel! Vi ste u Parizu! Odmah je prepoznao njezin lijepi, duboki glas. - Samo na nekoliko mjeseci. A vi, Eva, vi ste... - ivim sama sa svojom dobrom Romaine u malom stanu - ivahno je odgovorila. Reklo bi se da je Hoel odahnuo osjetivi olakanje. - U svom stanu? Tim bolje! Yolanda - okrenuo se k sestri - predstavljam ti nau sestrinu Evu Berly, unuku naeg ukunujaka Amaurya... Eva, ovo je moja sestra Yolanda. Iznenada se sjetio da Yolanda nikada nije nita ula o toj sestrini. I doista, gospoica Penandour nije nita shvatila. Vidjela je onog dana samo Yourija i Kyru u paviljonu kraj svog brata. - Objasnit u ti... - apnuo je Hoel. Djevojke su jedna drugoj stisnule ruku. - Stanujete li negdje blizu? - zapitala je Eva. -I ja stanujem u ovom kraju - dodala je brzo. - Imam mali stan u blizini i dajem satove glasovira i violonela. - Niste se posvetili plesu? Hoel je primijetio kako je njezino lice poprimilo neto tvri izraz. - Ne! Odbila sam to, jer je ona zahtijevala od mene da se posvetim kazalitu. Njezine su usne lagano drhtale. - Proivjela sam teke dane. Ali napokon je morala popustiti... Napustila sam ih. - U njezinu se glasu osjealo neto poput olakanja. Zatim se jedva primjetno nasmijeila. - Hoete li me doi posjetiti u mom malom stanu - dodala je brzo. - Dakako! - srdano je odgovorila Yolanda. -Doi emo, zar ne, Hoel? - Svakako! - odgovori Hoel. - Dajte nam svoju adresu, Eva! I vi ete posjetiti nas. Govorio je to toplim, ak i oduevljenim glasom. Razmijenili su adrese, a zatim se srdano oprostili. Nekoliko su trenutaka brat i sestra hodali utei

jedno kraj drugoga. Zatim je Hoel kazao pomalo u neprilici: - Sigurno se udi kako sam upoznao tu sestrinu? Moram ti priznati neku svoju prijanju zabludu... To je bilo u Zmijskoj kui... - Znam! - prekinu ga Yolanda. - Nije potrebno da mi bilo to prizna. Znam da te neko kratko vrijeme privlaila ta gospoa Brehans. Ujak Efflam je govorio o njoj kao o izdanku pakla. Vidjela sam te u vrtu... Naglo je zastao. - Vidjela si me? - Da, i nadam se da e mi to oprostiti, Hoel! Uinila sam to za tvoje dobro. Osjeala sam da se na-lazi u opasnosti, pa sam sve ispriala ujaku Efflamu. Sve mu je iskreno priznala. Hoel joj isprva nije nita odgovorio, pa su utei krenuli dalje. - Dobro si uinila - rekao je napokon priguenim glasom. - To je bila tvoja dunost - nastavio je. - Ta gospoa Brehans bila je znamenita plesaica. Unitila je brani ivot naeg djeda i bake, a ini se da je kriva i za smrt nae majke. Baka je mrzila tu vjeticu. A plaila se i toga da e se ta ena htjeti osvetiti na meni zbog uvreda koje je baka izrekla saznavi to je djed uinio: Evo, to mi je priao na ujak elei mi objasniti zato moram napustiti Le-svelec. Stigli su u svoj stan. Kad su uli u salon, Yolanda je skinula eir. Ruke su joj bile smrznute od hlad-noe koja je napolju vladala. - A Eva? to je ona tamo radila? - zapitala je. - Ona je unuka Amauryja Brehansa po prvoj eni. Njezin je otac umro, a majka je u bolnici za ivane bolesnike. Eva je ivjela s unucima gospoe Brehans, koji su potjecali iz njezina prvog braka. Da-ria Volonef, tako je glasilo ime te balerine, uila ju je plesati zajedno sa svojom unukom Kyrom. Ali rekao bih da to Evi nije bilo drago. To mi je kazala jednog dana kad smo se sami nali kraj vrtne ograde. Dok je to priao, Hoel je sjeo u naslonja. Razmiljao je naslonivi elo na ruke. - Da, pitam se kakav je zapravo bio pravi poloaj tog djeteta? Tko je bio njezin staratelj, ako vie nije imala oca? Zato je taj dopustio da ona boravi medu tim ljudima? A sad sam se sjetio... pa ona bi morala biti bogata. Njezina baka, Meksikanka, donijela je u brak veliki miraz. Zmijska kua je pripadala njoj. A ipak sam uo kako gospoa Brehans govori Evi da e morati zaraivati za ivot. A kako smo danas uli, ona daje satove. - Doista udno - primijeti Yolanda. - Sigurno e nam to sama objasniti. U svakom sluaju, draga mi je, a i vrlo lijepa. Radujem se susretu s njom. Zajedno emo moi svirati.

XII

Mali Evin stan bio je smjeten na etvrtom katu neke prilino otmjene kue. Kad su nekoliko dana kasnije Hoel i Yolanda poli u predveerje k njoj u posjete, doekala ih je ona ista sjedokosa ena koju je Eva predstavila kao Romaine. Rekla je da se gospoica Berly. jo nije vratila kui, ali da e uskoro stii. Uvela ih je u mali salon od kojeg je vici dio zauzimao glasovir. Pe je irila oko sebe ugodnu toplinu. Zidovi su bili prekriveni sivim tapetama s uzorkom u istoj boji. Jastuci presvueni arenim kretonom ukraavali su jednostavne stolice. Svjetiljka je stajala na kaminu i osvjetljavala sobu. U sobi nije bilo nikakvih ukrasa do male porculanske zdjele i staklene vaze izvanredno finog oblika. - Ovdje stanuje ena s mnogo ukusa - ree Hoel Kroz otvorena vrata vidjela se u polumraku susjedna soba iste veliine. U njoj je stajao krevet pre-kriven svijetlim kretonom. Iz sobe je izila mala maka i prila posjetiocima. Tog su se trenutka otvorila vrata, zauo se glas stare ene i tihi uzvik. Eva je ula, pruajui im ruke: - Kakvo divno iznenaenje! Niste me valjda predugo ekali? - Upravo smo stigli - odgovori Hoel. - Dobro! Skinut u kapu i odmah se vratiti. Sjednite, molim vas! Romaine e nam prirediti aj. Nestala je u susjednoj sobi, ali se ubrzo vratila. U svojoj modroj suknji i bijeloj vunenoj bluzi izgledala je mnogo otmjenije od mnogih ena u sveanim haljinama. Sjela je kraj Yolande i uhvatila je za ruku. - Ne moete zamisliti koliko se radujem to sam vas upoznala. to vas dvoje mogu ovdje primiti. Vi ste jedina moja obitelj... Sama sam! Ili bolje reeno, i nisam! Kraj mene je moja odana Romaine. - Zar je ona ve radila i kod vaih roditelja? -zapita Hoel.

- Da! To je sve tako udno! ...Ispriat u vam sve. Ili bar ono to ja znam, jer su neke stvari za mene ostale tajnom. Romaine mi ne eli sve odati. Eva se na trenutak prekinula kako bi podignula maku i stavila je na koljena. - To je moja mala prijateljica, poklon neke moje susjede... Pogledala ih je i nastavila. - Romaine je sestra po mlijeku mog oca Olivera Berlyja. On je ve bio dosta poznat slikar kad se oe-nio mojom majkom. Romaine je radila kao vezilja, ali je dobrovoljno napustila taj posao i dola mojim roditeljima kao sobarica. Ne znam to se dogodilo izmeu mog oca i majke jer su mi tada bile tek etiri godine, a Romaine mi nita ne eli ispriati o tome. Rei u vam to jednom kasnije, Eva, tako mi je rekla. Ja elim da me zove po imenu, jer je ona moja jedina prijateljica. Rekla bih da je u svemu tome i gospoa Brehans igrala neku ulogu. Hoel se trgnuo i izmijenio pogled sa svojom sestrom. - Ne znam kako je umro moj otac i zato je majka poludjela - nastavila je Eva. - Gospoa Brehans je sve uzela u svoje ruke. Bila je tada vrlo mona, pa nije trebalo da poslua miljenje obiteljskog savjeta u vezi moje majke i mene. Odredila je da fnoj skrbnik bude neki brati mog oca, ovjek loa karaktera i sumnjiva potenja. Zapravo, ona je sve uzela u svoje ruke. Odabrala je bolnicu za moju ubogu majku i odluila da me odgaja zajedno sa svojim unucima. Romaine su, na njezinu veliku alost, otpustili. Bilo joj je uasno to me morala prepustiti toj eni prema kojoj je osjeala veliko nepovjerenje. ak neku vrst uasa. Jednog je dana sluajno proitala u novinama, kod onih ljudi kod kojih je radila, da trae vezilju u kui gospoe Brehans. Kakva prilika! Gospoa Brehans ju je dodue poznavala, ali Ro-maine je znala da se ona uope ne brine za poslugu, ve da to preputa upravitelju kue. Osim toga, izmijenila je svoju vanjtinu obojivi kosu. Da bude sigurna, stavila je na nos jo i naoale. Uspjelo joj je dobiti to zaposlenje. U toku svih tih godina to je ostala naa tajna. Kakva podrka za mene! to bi bilo od mene da nisam imala nju. ivjela bih sama, i bez ljubavi, meu tim ljudima. Oni su mi ukazivali lano prijateljstvo, ili pak bili puni zlobe prema meni. To je predstavljalo veliku opasnost za djevojicu kakva sam ja bila! Njezin topli glas lagano je zadrhtao dok je izgovorila te posljednje rijei. Eva je spustila pogled pro-matrajui maku na svom krilu, gladei je rastreseno. Hoel ju je pogledao duboko potreseno. Vidio je pred sobom ozbiljnu djevojicu i uo njezin tuan glas kad je govorila o Zmijskoj kui. - Tamo nitko nije dobar - rekla je s gorinom. - Nije li ona eljela da postanete plesaica? -zapita Yolanda s velikim zanimanjem. - Da... ali borila sam se protiv toga... svom svojom snagom. Tada mi je bilo sedamnaest godina. e-ljela je da nastupam u kazalitu u kome je i Kyra imala svoj prvi nastup. Ja sam pak htjela nastaviti studij glazbe kako bi to mogao postati moj poziv. Napokon je pristala, na nagovor svog unuka. Eva je prekriila ruke naslonivi ih na makino krzno. - Tada ste ih napustili? - raspitivala se Yolanda. - Ne, jo nisam bila slobodna. To se dogodilo prole godine kad sam postala punoljetna. Staratelj mi je predao trideset tisua franaka koje sam naslijedila od oca, pa sam se smjestila ovdje s Romaine. Moj profesor mi je naao ake, a uskoro u svirati i na nekom koncertu. Prorie mi kao pijanistici i vio-lonelistkinji lijepu budunost. - Ali to se dogodilo s imetkom vaeg djeda Bre-hansa? - zapita Hoel. - Ta ena... govorim vam samo ono to je kazala Romaine... kae da je djed rasuo sav imetak. - Dio imetka donijela je u brak i vaa baka. Stoga je vaa majka morala naslijediti svoj dio. - Ne znam nita o tome. Znam samo da Zmijska kua pripada gospoi Brehans. Kupila ju je kad je bila na prodaju nakon smrti njezina mua. Tako ona kae. Hoel je slegnuo ramenima. - Sve je to vrlo udno - pripomene. Romaine je ve nekoliko trenutaka boravila u sobi. Poela je posluivati aj, gledajui s vremena na vrijeme mladia. Na njezinom uvelom licu isticale su se ivahne oi. Kad je zaula posljednje Hoelove rijei, u njezinim se oima pojavio udan sjaj. im je zavrila sa svojim poslom, izila je iz sobe. - I meni se to sad priinja udnim, otkad sam toliko odrasla da o tome mogu razmiljati - ree Eva. - Uostalom, shvatila sam da Romaine zna vie o tome. Ona mi je rekla: Nije potrebno da vam za sada vie govorim. Kasnije emo vidjeti. Kad budete slobodni, i kad se bude naao netko tko e vam moi savjetovati. Tako mi je govorila ve u nekoliko navrata.

Na te rijei Eva je ustala i natoila aj. Njezine su kretnje bile draesne i pune otmjenosti. Hoel se sje-tio da je kao djevojica obavljala tu istu dunost u salonu Zmijske kue. U onom velikom salonu sa zidovima ukraenim egzotinim pticama. Kyra je tada bila odjevena u ruiastu haljinu i kretala se poput lijene makice, ili bi se pak smijala priajui neku veselu priu. A na divanu pokrivenom izvezenom svilom leala je Daria Volonef, smijeei se i promatrajui ga. Daria, ta prokletnica... Vizije je nestalo. Eva je ponovo sjela kraj Yolan-de, pa je sad poela ispitivati sestrinu. Hoel joj je kazao da su doputovali u Pariz, priao joj je o romanu koji je ve bio objavljen u asopisu i bio dobro primljen, kao i o knjizi koja je trebala izii idueg tjedna. - Moram je proitati! - uzviknula je Eva. -Toliko volim itati. Ne sumnjam u to da je va roman divan. - Moi ete sami prosuditi i rei mi svoje miljenje kada ga proitate. Mogu vam donijeti sve brojeve asopisa, a kasnije u vam pokloniti i knjigu. Eva je radosno pristala. Zatim je Yolanda poela razgovarati o glazbi. Otkrilo se da obje imaju istog profesora, pa su ga poele hvaliti u sav glas. - Tko vas je nauio svirati violonelo? - zapita Yolanda. - Unuk gospoe Brehans. Odgovor je bio kratak. inilo se kao da je neka sjena prela licem mlade djevojke. - Youri Kamine! Kako divan umjetnik! Yolandine su oi zasjale. U njezinu se glasu osjealo veliko oduevljenje. - ula sam ga jednom na koncertu. Na alost, kasnije vie nije prireivao koncerte. - Otputovao je u Englesku - odgovori Eva kratko. - Sreete li ga ponekad kad boravi u Parizu? - Da, ponekad. - A njegovu sestru? - Nemam vie nikakve veze s njom, niti s gospoom Brehans. Hoel je zaueno i pomalo uznemireno pogledao Evu. Sjetio se kako se Youri zatitniki odnosio prema maloj djevojici. Njega je to ve i tada ljutilo. Nije mu izmaklo ni to kako mu hladno Eva uzvraa te njegove osjeaje i osjetio je pri tom zadovoljstvo. Zato je jedini Youri od cijele obitelji ostao u vezi s njom? Da, on je bio njezin uitelj, moda je u tome leao uzrok... Moda joj je ak i udvarao. On, taj neugodan ovjek, sumnjivih moralnih vrijednosti... Sve se vie ljutio na Yourija. Promatrao je tu istu i lijepu Evu razmiljajui uzbueno: Kakvim je sve opasnostima okruena ta uboga mala!

XIII

Gospodin Gisquel doputovao je u Pariz idueg tjedna. inio se kao pomlaen, zbog te pustolovine, kako je on nazivao svoje putovanje. Budui da ba nije bio nesklon dangubljenju, a to mu je bilo nemogue u Sarzeau, on se pun radosti mogao odati etanju ulicama glavnog grada. Tim vie to je kraj sijenja vie nalikovao na proljee nego na zimu. Hoel mu je dao svoju sobu, a sam je spavao na poljskom krevetu koga bi svako vee rastvarao u svojoj radnoj sobi. Starac je bio ponosan zbog uspjeha Hoelova romana Djeca mora. - Uvijek sam slutio da se u tom djeaku neto krije - govorio je Yolandi. Predstavili su mu i Evu. Odmah su osjetili simpatije jedno prema drugome. Neak mu je ispriao sve to je znao o mladoj djevojci. A ujak im je kazao sve to je znao o drugom braku gospodina Brehansa. - Taj nesretni Amaury vei je dio godine provodio u Parizu. Tu ga je ulovila u svoju mreu Daria, pa se on napokon oenio njome. Kao to zna, njegova je prva ena bila vrlo bogata. Ostavila mu je sav svoj imetak. Poto se po drugi puta oenio, njegova je obitelj prekinula sve veze s njim. Saznali smo samo da je potpuno propao i da je Zmijsku kuu kupila njegova udovica. - to se dogodilo s njegovim imetkom? I onim njegove keri - upita Hoel. - To ni ja ne znam - ree zamiljeno gospodin Gisquel. - Zaista udno - napomenu Hoel. - Vjerujem da bi se tu moglo raditi o nekoj prevari. Evina sobarica zna neto vie o tome, ali za sada nee da' oda tajnu govorei: Kasnije